You are on page 1of 4

Recenzija romana «Saga o dva mača» autora Ante Zirduma

Priča o nama samima unutar prostora ovdašnjih

Kada pisac, što Ante Zirdum zaista i jeste, poslije višegodišnje, ako to tako

mogu nazvati, pripreme unutar pretakanja sopstvenih misli ka naučno- fantastičnim

pričama čovjeka koji pokušava dokučiti vječne istine space okruženja u kojem

obitavamo, uspije nadograditi vlastito vidjenje stvarnosti u romanu kao što «Saga o

dva mača», tada se zaista moramo upitati kuda ovaj Svijet ide. A i mi sa njime.
Naime, u samim opisima Deurskog plemena kao pretpostavkama najave
budućih dešavanja, Ante Zirdum najavljuje novo vidjenje stvarnosti unutar vezivnog
tkiva koji čine mačevi naroda ovdašnjih. I uopće nije bitno kada se sama radnja
dešava (mada, naizgled, to se može učiniti takvim) koliko je važno da saznamo više o
vremenu, uslovno nazvano, prije nas kako bi, možda, shvatili ne samo naše već i neko
buduće vrijeme. Apsurdno bi bilo predočavati opise dogadjaja što čine ovo djelo u
kojem je naglašena jasnost izražaja dijaloga unutar priče, doživljaji filmskih opisa kao
pretpostavke pretakanja priča u neki sutrašnji roman, strip ili scenario za film jer pred
nama su istorijski podlošci fantastičnoj priči koju autor tako neumorno predstavlja
pokušavajući nas uvesti kroz mjesto radnje koje jeste područje rijeke Vrbasa i Plive,
Bile, Bosne, Drine i Tare, Neretve te morem sve do Korinta tj. do Delfa u Grčkoj ali i
kroz izmišljene i stvarne likove toga vremena.
Mada ponekad, na samom početku ove duge priče što romanom se zove, Ante
Zirdum toliko jasno i otvoreno upozorava na vječno kretanje podjela, ratova, mržnje,
ali i ljubavi da čitalac ovoga djela ne može a ne upitati se zar zaista ne možemo ništa
uraditi a da to već nije uradjeno ili uobličeno na ovim prostorima. Bespomočnošću
svojom možemo samo biti posmatrači a ne učesnici aktuelnih dešavanja jer oni što
vladaju našim dušama u vremenu koje smatramo svojim i ne čitaju uratke ovakve
vrste. Oni ih stvaraju. Kako bi sutra neki novi Zirdum ponovio priču ne toliko zbog
sebe koliko zbog upozorenja generacijama koje dolaze: “- Braćo! – Saslušavši sva
promišljanjima, Deur se obratio svima okupljenima- Predlažem da označimo granicu
do koje će jedna strana skupljati kositar, a od koje će to činiti druga. Dok sam ja živ
tu ne bi trebalo biti problema. No, ja ću umrijeti a jednoga dana ovaj svijet će
napustiti i moj šura. Tada mogu nastati problemi. Vidite li onaj veliki kamen na vrhu
brdašceta? On se ne može lako pomaknuti, a lako je uočljiv. Taj kamen bit će granica
izmeñu naša dva plemena i granica do koje će se moći skupljati minerali s jedne i
druge strane. Ovdje smo da prisegnemo u svoje ime i u ime potomaka da nitko neće
pomjerati granicu. Ako se granični kamen pomakne granica može postati središtem
dogañanja u kojima se prolijeva krv. “

Ante Zirdum se javlja kao mecena historije/povijesti/istorije srednjobosanskog


područja (koje ima mnogo šire do samo geografsko značenje) tvrdeći ponekad i
nemoguće: Da jesu bili i ostali pravednici ovdašnji jedan poseban soj ljudi- ljudi
promišljanja i stava...što je za druge ponekad bilo i mislena imenica...Umečući
naizgled efemerne priče- koje su sastavni dio historije/povijesti/istorije, on održava
vezivnu nit prostora na kojem se čitava priča i dešava: “Apolona mi boga, što Zeusu
je mio, a što se i ti njemu o Kalhase moliš, kob božje odluke javljaš Danajcima: dok
sam ja u životu nitko te udariti neće, ma rekao ti Agamemnona samog, koji se diči da
je prvi od sviju Ahejaca!" - jer tu je i Ahilej, keltske poglavica Belgiosa, Brenosa i
Akihirosa, kralja Argona i kraljice Teute, do Oktavijana, poznatog Batona
Desitatskog i Batona Breučkoga, te na koncu Tiberija, ali i filozofa kao što je Piron,
začetnik skepticizma. Ali tu su i likovi kojima se on posebno “bavi” kao što su –
batoni: Deur, Oran, Filip, Varda, Busta, Vendes, Desita, Vidra (baton desitatski) jer i
ova priča, baš kao i sve ovakvog oblika i sadržaja romanu što stremi moraju
zadovoljiti pretpostavke ovoga književnog oblika vezujući dogadjaje, likove i sredinu
u kojoj obitavaju u jednu skladnu cjelinu koja bi se mogla nazvati “uobličenom
vizijom likova i stvari objedinjenih sa ciljem predstavljanja jedne čudne slike
dešavanja- često ratovima ali nerijetko i ljubavima omedjenoj”. I još jedna je
prednost ovakvog načina naracije- itekako “žive” najave budućih
dešavanja...Jednostavne riječi koje mnogo govore...: “Daz je uz lijevanje razvio
obradu bronce na hladno i na toplo, posebice kovačko spajanje dijelova. Kada više
nije morao misliti o količini oružja koju je trebalo napraviti, jer ubojitih kopalja,
sjekira i mačeva bijaše dovoljno da odvrate druga plemena od njihovih lovišta i
pašnjaka, Daza počne proganjati misao staroga vrača o svetosti te plemenite kovine
impresivno zlaćane boje. Svaki put kada bi napravio neki komad oružja ili oruña, pale
bi mu na pamet njegove riječi: "Zapamti sinko da ova talina može vječno opstojati
ako se dobro čuva. Jednoga dana neki ljudi, koji će se roditi daleko u budućnosti,
kada naše kosti budu dobro strunule, znat će da smo postojali samo po onome što
napravimo od keramike i bronce. Vatra, sve što dohvati, ili uništi ili mu da vječni
život. Stoga uvijek vodi računa o tomu što ćeš, kao svoju poruku, ostaviti onima koji
će se roditi godinama poslije tebe". A to su razmišljanja o vremenu koje dolazi kao
vremenu koje bi moglo učiti o nama i našim običajima- vezivno tkivo naraštaja....
No, ono najvažnije, utkano u sami naziv ovoga romana- opisi izrade mača kao
proces jednog preobražaja i samog čovjeka koji radi na njemu- u cilju što kvalitetnijeg
stvaranja smrtonosnog oružja- oružja čiji cilj postaje dvojak- ubijanje, ali i vezivanje
epoha unutar vremena, koje smatramo svojim, zaslužuju poseban osvrt. Naime, svako
vrijeme ima svoje simbole (kako mrzim tu nezaobilaznu riječ!) - simbol toga vremena
je bio mač. I ne samo on. Sam način izrade i upotrebe tih simbola je bio nešto
više od toga- kreacija življenja sama. Možete se čuditi kako to da naznačavam riječ
kreacija za nešto što jeste bio i ostao simbol onoga najgoreg u čovjeku- odsjaj
životinjske želje za preživljavanjem i ubijanjem kao preduslovom sopstvenog
opstanka, ali odgovoriću protupitanjem: Čime se ondašnji ljudi razlikuju od
današnjih? Samo po sofisticiranošću oblika oružja koje su upotrebljavali. Danas
nam nisu potrebni više pisci proroci- Asimov i Clark da bi mogli uvidjeti skori kraj
civilizacije koju poznajemo (da li se on već i desio a mi to još uvijek ne znamo?) jer
sveobuhvatna network komunikacija je prevazišla i samog tvorca1 vizije Svijeta kao
Globalnog sela. Veoma smo blizu nečemu što preci naši nazvaše kijametskim/sudnjim
danom, ali još uvijek se ne trudimo dovoljno da prepoznamo (ili to ne želimo!) svu
nesreću koju donosi civilizacija kakvu poznajemo: “Oran je uvijek jahao na čelu
kolone, a njegov sjajni štit se doimao svakoga tko bi ga vidio. Oni koji mu prišli bliže
divili bi se koricama njegova kratkog mača, jer malo tko imaše takav lijep bodež.
Oran je svoj štit od bronce uvijek čistio a da zadrži sjaj mazao ga je salom ulovljenih
životinja. Taj smisao za red prenosio je i na svoje ratnike, a svaki trenutak na
putovanju koristio je za obuku. On sam je učio koine, univerzalni grčki jezik kojim su
se služili trgovci, ratnici lutalice, a onda sve više i obični puk u trgovačkim
središtima. Malo pomalo postao je to jezik na kojemu se putnik mogao
sporazumijevati. U osnovi bio je to grčki jezik s puno primjesa svih ostalih jezika,
naročito onih iskrivljenih helenizama koji su odranije ušli u te jezike. Njega su svi
govorili nekom čudnom melodijom, sa stotinu akcenata i uvjerenjem da odlično
govore jezik civiliziranih Grka. Istini za volju pravoga Grka, recimo iz Atene, koji bi
govorio klasičnim grčkim jezikom više nitko nije razumio ako bi se pojavio u tom
svijetu trgovišta gdje se govori koine.”- Sveobuhvatnost jednog jezika kao najava
budućih dešavanja. Anto Zirdum je zaista pisac koji u nekoliko redaka zna najaviti
razbijanje dosadašnjih granica pa čak i običnom pričom o jeziku. Koji spaja ljude. I
prostore.
Zaista, ovo je britka priča o vremenu i prostoru koje jeste dio našeg življenja, ali i
priča iz pera čovjeka koji se ne libi, a zasnovano na čudnom mix-u stvarnosti i
fantazije, ponekad otići i dalje u predstavljanju nečega što istorija/povijest/historija
jeste. No, hajde da Audiatur et altera pars2 bude onaj corner stone svih ovih priča o
mačevima našim. Jer pričati o maču mogu samo oni što prodjoše iste ili slične
golgote. A Ante nije jedini. No, jeste onaj što umješnošću predočavanja stvori nešto
što može biti potka i ostalih oblika umjetničkih odsjaja- slikarstva, filma i dramskih
predložaka. Sve ovo možete pronaći u romanu “Saga o dva mača”. I ne samo
to. Saznaćete nešto više i o sebi. Budućem sebi.

Prošlošću omedjenom: “Nije to bio mač naviknut da se baca u blato i žbunje, ali
sve što jednom počne mora i okončati, jer sve je konačno osim beskonačnosti.”

Sabahudin Hadžialić

juli/srpanj 2003.g.

1
Marshall Machluan
2
Saslušaj i drugu stranu