You are on page 1of 4

Recenzija

Knjige „Bugojno Vam priča- II dio“, autora Viktora Dundovića

Viktor Dundović je zapisivač redaka istine o svome Bugojnu, ljudima


koji ga čine ali i prostoru koji omedjava. Ovaj autor, pretapajući lično iskustvo
unutar nepatvorenog oblika prezentacije, ne čini ništa drugo do pokušava
autobiografsko vidjenje realiteta u kojem obitava utopiti u značenje grada u
kojem živi. Umješno, mora se priznati...No, činjenica da jedna jedina riječ-
BUGOJNO u ogromnoj mjeri kreira pisanu misao Viktora Dundovića moglo
bi dovesti do uspostave BUGOJIZMA i/ili BUGOJANIZMA i/ili
BUGOJANICIZMA kao ideološko/društveno/ekonomsko/kulturno/ljudskog
oblika otiska na ovim prostorima. Da, Viktor kreira pravac BUGOJIZMA,
etc.., kao vapaj čovjeka koji želi spasiti grad, prostor i ljude u njemu od
nestajanja...mada je živo blato već iznad ramena.

On se igra u svojim pričama. No, zar sve, baš sve nije igra, od ñačkog
doba do smrti same... Priče jesu, za razliku od prvog dijela, ponegdje i duže, no
s razlogom jer i priča ga, hajde da tako kažem, ponese a naglašavam:

Godina 2005.
....................
„ Već se i sam vrh Stožera potpuno oslobodio snježnog pokrivača.
Iako je ljetina odavno posijana, sve još kao “mrtvo” u zemlji tavori zbog velikih oscilacija u
temperaturama, zemlja na površini spečena jarkim suncem a ispod te kore puno trule vlage
što sprečava novi život da proklija i izroni na svjetlo dana.
Dok sjeme strpljivo iščekuje, zanosni behar je pohrlio pokazati svu svoju raskoš, glog se
obijelio da mu se zeleni listići i ne vide ispod silnog cvijeta. I ljekovita zoha je pristigla silnim
grozdastim cvjetovima bogatih polenom.“

Ili

VAPAJI UMIRUĆIH NA KARALINCI


.......................................

„Za drvećem je ustuknula i nježna mahovina, ta obožavateljka


sjevera, vlage i sjenke, nestadoše sa tog opustošenog
stratišta i gljive kao i sijaset drugih biljaka i životinjica
koje su tu bezbrižno rasle u sjeni bukovih i grabovih krošnji,
umuknu opojni pjev ptica pjevačica, jesenje bujice već spiraju
i odnose plodni tepih humusa potočićima prema putu i nižim
predjelima dalje sve do Vrbasa, na tim mjestima ostaju
erozivne rak-rane na zemlji gdje više života nikada i
nikakvoga neće i ne može biti.“

1
Ili

BUGOJANSKI KAFIĆ “UZDRAVLJE”


..................
„Ma, jednostavno rečeno, prećutno sastajalište svih Bugojanaca, različitih nacija, vjera,
političkih ideologija, opredjeljenja, struka, starosne dobi, staleža... tu su svi jednaki i
stopljeni u jednu jedinstvenu cjelinu različitosti, opušteno razgovaraju, ugodno ćaskaju,
simpatično se šale, diskretno smiju, jer je svima komotno pošto stolovi nisu nagurani jedan
do drugoga kako bi se tiskalo za njima previše gostiju.“

„Bugojno Vam priča- II dio“ jeste nadgradnja na prethodni zapis, ali


Viktor kao da još uvijek traži sopstveni oblik izričaja. Tu je pred nama samo
naizgled storija- mala enciklopedija imena, legendi, starih zanata, detalja
prostora i okoliša bugojanskog....Rekli bi ljudi kao da se radi o velegradu, da,
ali u srcima ljudi kao što je Viktor Dundović. Opisi kao da su ponekad
filmskom kamerom stvarani i vraćaju nas u vrijeme kada smo mogli mirno i
skladno živjeti neopterećeni svakidašnjom jadikovkom ovih sumornih
vremena. Tražeći svoj sopstveni oblik književne prezentacije ponekad zaista
naivno pretače slike vlastitog kolorita u nešto što bi se mogla nazvati
Viktorova realna slika svijeta u kojem živi i obitava. Nisam mu jednom rekao
kao prijatelj „ne samo po i u peru“ da se okrene oko sebe i naivnost pobijedi
razumom čovjeka koji „čita izmedju redova“. Ne, on i dalje čita kako je
napisano:
S BUGOJANSKIM PARTIZANIMA
......................
„Naša specijalna postrojba bugojanskog folklora u znak uspješno izvedene akcije zaigra i
kolo pred Titovom rodnom kućom i njegovom bronzanom figurom u maršalskoj uniformi,
odnekud iskrsnu i pravi Titin pionir sa kompletnom prigodnom odoricom: snježnobijela
košuljica, crvena marama oko vrata i nebeskoplava kapica sa crvenom petokrakom u
pratnji originalnog partizana, razliježe se i ugodno veseo zvuk harmonike. Svi prisutni
ustremiše svoje poglede prema ovom nesvakidašnjem prizoru koji sve nas starije trenutno
vrati u pionirska vremena iščezloga vremena i potrošene mladosti. Svima ozareni osmijesi
zatitraše na licima, brže zakuca srce, oči se orosiše suzama sjete.

Koketiranje sa dokumentarnim mu nije strano no ponekad ga istinski


inspirativna priča odvede ka dokumentarističkoj prozi iz koje se još uvijek ne
zna izvući. A dobar je i u jednom i u drugom načinu izričaja. Zaista. I još
samo da savlada mogućnost da odvoji književno prozno od dokumentarističko
proznog oblika pisanja. Na dobrom je putu i to očekujem svakako već od
njegove slijedeće knjige :

2
PLANINARSKI DOM “DUBOKA”
............................
„Mnogobrojni i raznovrsni životinjski svijet: mrki medvjed, vukovi, lisice, zečevi,
risevi(divlja mačka), veprovi(divlje svinje) i srne su bježeći od ratnih dejstava na tom
području preselile u susjednu Hrvatsku, Sloveniju, Austriju, Srbiju, pa su dobacile čak do
Mañarske i Švicarske koje sve zajedno nisu imale ovih životinjskih vrsta i primjeraka koliko
ih je bilo u Koprivnici, o čemu se moglo čitati u štampi pomenutih zemalja, ali i u našoj koja
je prenosila šokantne napise o najezdi životinjskih vrsta koje su oni do tada mogli vidjeti
samo u zoološkim vrtovima i na slikama.“

NOĆNA MORA
..........................
„Eh, pogotovo je nervirao široki, topli, iskreni smijeh i osmijeh mlade nevjeste čiji su
prekrasni zubi tako zanosno blještali čak i pri slabom svjetlu stare petrolejke. I ono što je bilo
najljepše svim prisutnim, to je taj božanski osmijeh na prelijepom mladom licu nevjeste i kao
niz bisera zdravi bijeli zubi koji su namćorastu vješticu izbezumljivali do ludila da više nije
mogla izdržati taj, za nju ”bolni smijeh i osmijeh” te se frci kao naglo ispravljena zmija na
svoj plijen da mu ubrizga otrov i reče kreštavim, prijetećim glasom:
- Bolje bi ti bilo mlada da se ne smiješ toliko i da previše ne pokazuješ svoje bijele zube,
moglo bi ti to jednog dana prisjesti!“

Malo tvrdoglavo ide sa različitim oblicima prezentacije pa tu imamo


čitav bosanski lonac i pjesama, i recepata, i priča, i autobiografskih prikaza, i
misterija, i legendi, i dokumentarnih prizora, i reportažnih oblika... No, to je
Vito. Čovjek u kojem je jednostavno eksplodirao sav onaj godinama
prikupljani čemer bosanskog bića u pokušaju da spasi što se spasiti može pa
makar to bilo i otimanjem od zaborava ljudi, prostora i vremena pukim i
iskrenim...pisanjem. Preporučujući ovu zbirku priča za objavljivanje za
dragog mi prijatelja samo jedno pitanje imam:

Možeš li pokušati tu silnu energiju ciljno još jače usmjeriti ka nečemu


što se zove kreativno pisanje? Ali, neću ti dopustiti da odgovoriš jer znam da ti
to možeš. Pokušaj, vidjećeš. Književni oblik pretakanja misli na papir i
dokumentarističko vidjenje stvarnosti koju živiš su dva lika Viktora
Dundovića. I oba su kvalitetom iznad očekivanog. Samo ih pokušaj izdvojiti i
kao dva otoka sopstvenog bića promatrati. Sami će izmedju sebe most
izgraditi. Most Bugojnu što stremi. I zbog tebe, ali bogami, i zbog nas, tvojih
čitalaca.

Sabahudin Hadžialić

3
Književnik i freelance novinar

06.12.2005.g.