You are on page 1of 1

Prikaz knjige „Pjesnikovo prokletstvo“, Dragana Mučibabića- Muće

Izdavač HKD „Napredak“ Vitez i


Matica Hrvatska, Zenica
2005.g.

Istina i ljepota riječi u Pjesnikovom prokletstvu

Kažu da svako od nas nosi nešto u sebi što jednoga dana mora isplivati na površinu.
Kada govorim i pišem „nas“, prije svega mislim na plejadu pisaca koji čekaju svoje vrijeme i
mjesto dolaska onih „pet minuta“ kada će prosvjetljenje kroz istinu i ljepotu riječi biti
iskazano.

Dragan Mučibabić- Mućo je upravo to i uradio. Neću da vjerujem u uticaj pokojnog


Marka Martinovića. Neću da vjerujem u iščitane retke mnoštva priča i pjesama različitih
autora. Neću da vjerujem ni u šta drugo do u snagu vlastitog izričaja što Dragan u sebi nosi. U
vremenu koje svojim smatramo malo je spisatelja koji mogu snagom sopstvenog bitka spojiti
svu krasotu andrićevske zaostavštine, Selimovićevog derta i Makove ljubavi.

Istina i ljepota riječi koji pretakaju sentence u „Pjesnikovu prokletstvu“ Ilhamijine


sudbine su samo odaz načina predstavljanja lika i djela Mučinog. Iskrena namjera
približavanja vremena i prostora prošlog koji se, bezmalo, utapa u sivilo naše svakodnevnice
je, zaista, uspješno izvršeno. Pjesnik, to čudjenje ovovremenog svijeta je uvijek bio, ostao, ali
i jeste poluga otpora bilo kakvom obliku nipodaštavanja osnovne svrhe poslanja nas ovdje i
sada. Poslanja čovjeka koji voli, pati ali i umire zbog svega toga. Ilhamija nije samo tu da
pokaže zlo svoga vremena, već sva zla tada, ali i sada koja nas okružuju. Iako umire, on
snagom sopstvenog bića najavljuje smrt svog krvnika nijednog časa ne želeći napustiti
džehenem ovdašnjeg trena.

Dragan je napisao zanimljivo i pitko štivo. Priču sam pročitao u dahu i na trenutak sam
pomislio da čitam neku vrstu epitafa svim drugima i drugačijima na ovim prostorima. I
Dragan je jedan od njih. Nadam se da sam i ja dio toga bitka. Nadam se.

No, Dragan nam se javlja kao i i ovovremeni Karver i/ili Bulatović, koji britkošću i
ostalih priča ( Kockar i bijela kobila; Stan: Miris nade i smrti; K'o djeca; i Ljudi pod
samarima) oslikava prostor i vrijeme čiji smo mi savremenici. Zbog čega čitati Mučibabića?
Da bi lakše razumjeli i sami sebe unutar okruženja koji i mi samo kreiramo odsjajem vlastitog
bića u protoku vremena. A drama (Nit' budala, nit' se pravi) , odnosno satira, odnosno
komedija, odnosno....je prikaz, surovi prikaz sumorne stvarnosti na jedan zaista volšeban
način, samo Mući svojstven. Ludnica, da ili ne? Zaista, ko je ovdje lud? Zar i naša patnja ne
pokazuje svu ludost posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima Jugoistočne Evrope.
Pisac je tu da zabilježi, opiše ali i da upozori usmjeravajući još uvijek nepostojeće javno
mnijenje (istovremeno stvarajući ga) u pravcu osvještenja.

Da li je već kasno za to? Pitajte Dragana. Da jeste, on ne bi pisao više. A ne


prestaje.....

Sabahudin Hadžialić
zima 2005.g.