You are on page 1of 3

Recenzija knjige “Melodija života”, autorice Belme Malkoč

Nadahnuće kao pretpostavka budućnosti


i/ili
Budućnost kao pretpostavka nadahnuća
Nadahnutim se doima pokušaj mlade Belme Malkoč usmjeren pronalaženju
odgovora na sopstvena pitanja koja počinju vječnim upitom: “Ko sam ja u stvari?”.
Nadahnutim sa doima umijeće UDRUGE OBOLJELIH OD POLIOMEYLITISA,
POVREDE MOZGA I KIČMENE MOŽDINE SREDNJOBOSANSKOG KANTONA
usmjeren podržavanju predstavljanja pjesničkih nada ovih prostora.
Nadahnutim se, pak, zaista doima ona čuvena “dok topovi govore, muze ćute” u
trenutku kada jedna Udruga, pardon, Udruženje, kada topovi prestanu govoriti, gleda ka
ljudima a ne nacijama jer, zaboga, koje su nacionalnosti bile amebe? Ako mi netko
odgovori na to pitanje, istoga trenutka ću postati sastavni dio njegove/njene nacije!
No, još će mnogo riječi biti ispisano inspirativnom rukom mlade Belme baš kao i
sastanaka Udruge dok ne uspiju oboje u svojim nakanama. Želju i nadu imaju, ali stvoriti
kvalitet više, e…, tu se valja potruditi. I da se usmjerim “in medias res” jer valja
metodološki potkrijepiti sopstveno viñenje poezije mlade autorice, pjesnikinje. O udruzi
neka govore njeni članovi dok ću se ja usmjeriti na ono što mi i jeste poslanje, barem kao
književnika, da pišem, promišljajući.
Na samom početku, da bi zadovoljili osnovne postulate poezije kao sastavnog
dijela nečijeg bića i to ovom prilikom Belme Malkoč, potrebno je imati odreñeni otklon
od same stvarnosti kao takve. Tu se autorica dobro snalazi jer mašta joj nije strana
pokušavajući pronaći ne samo na odgovor na pitanje sa početka ovog teksta već i na sva
ona koja dolaze iza toga. Mada i sama daje odgovor kada kaže “Ja sam kraljica umrlih
snova./Muzičar s’harfom nepoznatih akorda.”..još uvijek se traži jer zbog čega odmah iza
toga odbrusiti…”Jas am tama koju nikad trebati nećete”…Da li je ovo pesimizam po
sebi ili za sebe? Sada se ja pitam. Oh, zar je i to moguće. Da Belmine pisanije usmjere
namjere recenzenta da se i on počne pitati. Možda to i jeste bio cilj. I još uvijek je. Čiji?
Belmin? Hajde da vidimo…
Ne može joj se zamjeriti inventivnost. Dok daje naslove pjesmama svojim. Pitko
je to i prihvatljivo mada je ponekad zbunjujuće. Ona želi kazati …”…pjesmom se mojom
zovi” ali i…”…da je pjesmom kunem..” Contradictio in adjecto? Naravno, i to namjerno
čini. Kako bi pokazala da svojim znanjem želi obuhvatiti čak i više nego što joj sopstvena
spoznaja dozvoljava. Unutar dvije različite pjesme. Ona se i dalje traži. Nastavlja i
zabrinjava me, iskreno jer obuhvaćena sumornom stvarnošću sopstvene mladosti koju
živi unutar još uvijek neuspostavljene državne zajednice koju Bosnom (ali i
Hercegovinom) zovemo, Belma je opsjednuta nekim drugim životom – smrću!? Da, jer
ona je i “sjena” , “ubica”, “kletva” ali čuje i “glas demona” istovremeno ispisujući
rečenicu koja dominira ovom knjigom poezije, ali i njenom sveukupnom prezentacijom,
pardon, ispisanom poezijom:
“Šta me je bacilo u tako mračnu borbu sa samom sobom.
Protivriječnost izmeñu stvarnosti i mog' životnog ideala.
Odatle je počela moja slabost i neodlučnost, kao neophodna posljedica disharmonije,.
Ali, uvijek treba biti gotov i to je sve.
Završiti započeto.
Usred tog ubjeñenja nañem u sebi snagu i odlučnost.
Misao o smrti kod mene se sliva s' tužnom muzikom violine.”

Da, Belma traži snagu pokušavajući, neuspješno, “izbaciti iz sebe – svojih


promišljanja” samu misao o…smrti…Mlada a smrt je toliko obuzima. Mislim da imam
odgovor. Potražite ga kod djece u osnovnoj školi. Pogledajte njihove likovne radove!
Koliko samo crne boje na njima! Koliko sam iskrivljenih linija! Koliko samo ružnih
snova! Dječijih!
Ali, ipak, da se vratimo Belminim pjesmama. One jesu pitke, jednostavne i, kako
rekoh na samom početku, nadasve, nadahnute. Suštinu istražuje, Jednostavnošću
omeñene. I, zar nisu najsloženije stvari jednostavnošću usmjerene? Ona pokušava
posmatrati sebe. Van tijela i misli svojih. Barem pokušava. Jer oko nje je “crno – bijeli
svijet” kako to otpjeva Davorin Bogović svojevremeno. Ne, ipak ne, jer njen svijet je,
ipak, sivkasto smeñi?! Kako? Odgovor je jednostavan. Nalazi se u njenim pjesmama,
barem dijelovima: “Jer niko nikom ne može natovariti toliko muke na vrat,
koliko može čovjek sam sebi.
Šta mi je trebalo da budem sve ovo što sam sad.
Sve je naopako, kako ne treba.
Nisam ja birala prilike,.
One su izabrale mene.
Susreli smo se kao ptica i oluja.
Ipak, to je moj život.
Nikakav, ali moj.
Imam li izbora,.
Jer ako je sudbina bitka- ja protiv sebe gubim rat.”
I da nastavim. Ne treba tebi patetika, draga moja Belma. Ostavi to onima koji nemaju šta
reći. Ti se ne trabaš “u suzama buditi”. Ne urušavaj puteve kojima si krenula. Ako želiš
highway-em poezije krenuti, pokušaj patetitku ostaviti iza sebe. Vidjećeš, možeš ti to.
Jer, previše je patetike u BH pjesništvu. Itekako.
A mladost će proći. Mora se osjetiti. Tada lakše prolazi. Ne samo pisati o njoj.
Belma je živi. Pišući i o njoj, ipak. Ona i voli. Nama nepoznatog njega. Njoj poznatog.
Itekako. Pitko i strastveno. Toplo i još uvije nedorečeno. Valjda je to zbog mladosti.Eh…
I rañanju. Novome. Bolnom, Ipak. Ali, odmah iza toga govori kako je …“kasno za novi
početak”…Traži sebe. Zbog sebe. Iako jeste samo “leptir na beskrjanom nebu”. Poezije.
I traži. Svoje mjesto pod suncem. I veli:
“Daleko u snovima mojim.
Tamo gdje duga ljubi more,.
Gdje je noć bez krila zore.
Tamo je mjesto moje.”
Zaista, gdje je to mjesto? Osim samo u riječima njenim, zar ne? Autorica je zrela.
Kao osoba. A kao pjesnik? Zaključite sami.Jer, “Vrijeme ne umire, umiru ljudi.” Zrelo?
Itekako, zrelo napisano. Jer, kako može postojati Hrabra kukavica u ovome svijetu?
Moeže, ako je “čuñenje u svijetu” kako nam vele za pjesnike. Ona jeste čuñenje u svijetu.
Živo je biće. Smrtnik. Koji strahuje. I nada se.
Znajući sopstveni grijeh. Razumijevajući. Barem pokušavajući. Njena
MELODIJA ŽIVOTA je sva utkana u jednoj jedinoj rečenici, stihu:
“Koliko vrijedi vječnost,
ako je bol besmrtna.” Bez upitnika. Kao da nam time želi nešto reći. Ne znam. Pitajte nju.
Belmu Malkoč. Jer kada kažem mlad mislim na nju. Pred njom jesu novi, neistraženi
prostori pjesništva samog. Uvodne besjede je napisala ovom zbirkom. Pardon, knjigom.
Ono što je pred njom je da otvori vrata raja – da dozvoli sebi više usmjerenja ka pitkosti
sopstvenoga ja. Mislim da ga ima u sebi. Polako izlazi iz nje. Nadahnuto. Baš kao i ono
pitanje sa početka ovoga teksta: “Ko sam ja u stvari?” Odgovor je tu. U knjizi. Zbog toga
je i toplo preporučujem za štampu.

Sabahudin Hadžialić

Književnik i freelance novinar