P. 1
Asimov, Isaac - Primicanje Katastrofa

Asimov, Isaac - Primicanje Katastrofa

|Views: 317|Likes:
Published by fit13175204

More info:

Published by: fit13175204 on Aug 15, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

12/25/2012

pdf

text

original

Biblioteka

Vremeplov
Naslov izvornika

Isaac Asimov A CHOICE OF CATASTROPHES The Disasters That Threaten Our World
Published by Simon and Shuster A Division of Gulf & Western Corporation, New York 1979 Copyright © 1979 by Isaac Asimov

DUNJA

Prijevod VRAŽIĆ-STEJSKAL

Glavni i odgovorni urednik DRAGAN MILKOVIĆ Urednik ZDRAVKO ŽIDOVEC

Isaac Asimov

PRIMICANJE KATASTROFA
Propasti koje prijete našem svijetu

AUGUST CESAREC ZAGREB 1981

Izdavačka radna organizacija AUGUST CESAREC Zagreb, Braće Oreški 18 Za izdavača DRAGAN MILKOVIĆ Korektor FEDOR BEKL Likovna oprema NENAD DOGAN Tehnički urednik FRANJO PROFETA

Štamparski zavod OGNJEN PRIČA Zagreb, Savska cesta 31

Sadržaj
Uvod PRVI DIO KATASTROFE PRVE VRSTE 1 Sudnji dan Ragnarok Mesijska iščekivanja Milenarijanizam 2 Povećavanje entropije Zakoni održanja Tok energije Drugi zakon termodinamike Kaotično gibanje 3 Zatvaranje svemira Galaksije Ekspandirajući svemir Sažimanje svemira 4 Kolaps zvijezda Gravitacija Crne rupe Kvazari Unutar naše galaksije DRUGI DIO KATASTROFE DRUGE 5 S u d a r i sa S u n c e m Rođenje iz bliskog susreta Kruženje oko galaktičke jezgre VRSTE 9

11

18

38

52

73

Mini crne rupe Antimaterija i slobodni planeti Smrt Sunca Izvori energije Crveni divovi Bijeli patuljci Supernove Sunčeve pjege Neutrino

92

TREĆI DIO
7

KATASTROFE TREĆE VRSTE
123

8

9

10

11

B o m b a r d i r a n j e Zemlje Izvanzemaljski objekti Kometi Asteroidi Meteoriti Usporavanje Zemlje Morska doba Dulji dan Uzmicanje Mjeseca Približavanje Mjeseca Pomicanje Zemljine kore Unutrašnja toplina Katastrofizam Pomicanje kontinenata Vulkani Potresi Tektonska budućnost Promjena vremena Godišnja doba Okidanje ledenjaka Orbitalne promjene Arktički ocean Djelovanje zaleđivanja Odvođenje magnetizma Kozmičke zrake DNA i mutacije Genetsko opterećenje Zemljino magnetsko polje

140

153

181

203

"

ČETVRTI DIO
12

Nadmetanje života Velike životinje Male životinje Infektivne bolesti Mikroorganizmi Nova bolest 13 S u k o b r a z u m a Nehumana inteligencija Rat Barbari Od baruta do nuklearne bombe

KATASTROFE ČETVRTE VRSTE

225

250

PETI D I O KATASTROFE PETE VRSTE 14 I s c r p l j i v a n j e p r i r o d n i h b o g a t s t a v a Obnovljivi izvori Metali Zagađivanje Energija: stara Energija: nova Energija: obilna 15 P o g i b e l j i p o b j e d e Stanovništvo Obrazovanje Tehnologija Kompjuteri Pogovor

275

317

351

zagrljaj ili vjenčanje. sve se potpuno izvrće kad junak otkriva da su ga pobijedile sudbina i okolnosti. Konačni završetak čega? Nas samih. njome se danas opisuje svaki konačni završetak kobne ili katastrofalne prirode — a ova knjiga bavi se baš tom vrstom katastrofa. smrt junaka. ili klimaks dramske radnje neke kazališne izvedbe. što bi to moglo prouzročiti kraj povijesti ljudskog roda? U prvom redu. dakle. U skladu s tim. U tragediji je klimaks tužan završetak. No.Uvod Riječ katastrofa potječe iz grčkog jezika i znači »postaviti naglavce«. Kad bi svemir postao poguban i kad nigdje u njemu ne bi mogao postojati život. Budući da se tragedije obično doimlju dublje od komedija i jače urezuju u pamćenje. U komediji. Nakon beskrajne borbe. cijeli svemir mogao bi toliko promijeniti svoje karakteristike da bi postao nenastanjiv. dakle. Katastrofa tragedije je. tada bi konačna smrt čovječanstva bila katastrofa i u prvobitnom i u današnjem smislu. klimaks je sretan završetak. riječ »katastrofa« počela se povezivati više s tragičnim nego sa sretnim završetkom. Ako ljudsku povijest promatramo kao tragičnu dramu. naravno — ljudske vrste. tada ni čovječanstvo ne bi moglo postojati. Nakon cijele bujice nesporazuma i patnji. Prvobitno se upotrebljavala da bi opisala rasplet. Katastrofa komedije je. iznenada se sve potpuno obrće kad se ljubavnici odjednom pomire i sjedine. a po obilježju je mogla biti ili sretna ili tužna. To bismo mogli nazvati »katastrofom prve vrste«. 9 .

Naravno. Svemir bi mogao biti jednako dobroćudan kao i sada. iako bi Sunce moglo i dalje sjati jednoliko i dobrohotno kao uvijek. ali da bi se moglo nešto dogoditi što bi uništilo civilizaciju. manje kozmičke — i utoliko neposrednije i opasnije. nešto bi se moglo dogoditi na njoj što bi uništilo ljudski život. sama bi Zemlja mogla doživjeti neku vrstu potresa koji bi onemogućio život na njoj. I makar bi Zemlja mogla ostati topla i ugodna. nije potrebno uključiti cijeli svemir u nešto što bi dostajalo da se izazove kraj čovječanstva. s modificiranim oblikom života. To bi bila »katastrofa četvrte vrste«. počinjući s prvom vrstom i navodeći druge redom. U tom bi slučaju mogao prestati život ljudskoga roda iako bi sav ostali svemir i dalje postojao mirno i bez smetnji. No tako zacrtana slika ne mora biti neizostavno tmurna. siromašan. uzastopce. jer je lako moguće da ne postoji katastrofa koja se ne bi mogla izbjeći. 10 . To bi bila »katastrofa treće vrste«. Opisane katastrofe bit će. I dakako. U tom bi slučaju ljudski život mogao prestati čak i kad bi Sunčev sistem nastavio kolotečinom kruženja i obrtanja. a ipak bi se nešto moglo dogoditi Suncu zbog čega bi Sunčev sustav postao nepodoban za nastavanje. težak. surov i kratak — kroz neko neodređeno razdoblje. A mogućnosti da izbjegnemo neku katastrofu sigurno postaju veće ako im pogledamo hrabro u lice i procijenimo njihove pogubnosti. mogla napredovati — ali bez nas. U tom bi se slučaju evolucija mogla nastaviti i Zemlja bi. To bi bila »katastrofa druge vrste«. U ovoj ću knjizi govoriti o svim tim varijantama katastrofa. Mogli bismo ići i korak dalje te istaći mogućnost da ljudski život i dalje postoji. ali ne pogađajući neke druge oblike života. To bi bila »katastrofa pete vrste«. prekidajući korak tehnološkog napretka i osuđujući ljudski rod na primitivan život — osamljen.

sukobu u kojem su bogovi. u svojoj istoimenoj operi). trebao biti kraj — ali nije. S druge su strane divovi i monstrumi okrutna značenja koje predvodi odmetnik. Zemlju zahvaća vatra. neprekidno u nepovoljnijem položaju. (Taj je termin Richard Wagner učinio poznatijim kao Goetterdaemmerung. i čak unutar opsjednutih utvrda samih bogova. odlučna bitka između bogova i njihovih neprijatelja. Osobito dramatičnu sliku kraja svijeta zapadna nam tradicija daje u mitovima koji su potekli među skandinavskim narodima. A na kraju dolazi Ragnarok. To je svijet u kojem muškarci i žene igraju sporednu ulogu i u kojem drama počiva na sukobu između bogova i divova. iako monstrumi i divovi — pa i Loki — također umiru. Loki. dramatski.KATASTROFE PRVE VRSTE 1 Sudnji dan Ragnarok Uvjerenje da se cijeli svemir približava svome kraju (katastrofa prve vrste spomenuta u uvodu) vrlo je staro i zapravo je značajan dio zapadne tradicije. na Zemlji. što znači »kobna sudbina bogova«. ili »sumrak bogova«. Studen-divove (duge. U toj borbi Zemlja i svemir nestaju. Skandinavska je mitologija odraz opore. okrutne skandinavske zime) je. Sunce i Mjesec progutat će vukovi koji su ih progonili od stvaranja. Bogovi padaju jedan za drugim. Ragnarok je konačna. I to bi. 11 . Loki (bog vatre tako bitan u sjevernoj klimi) jednako je nepouzdan i izdajnički kao i sama vatra. usputna stvar u toj velikoj bici. nemoguće pobijediti. čini se. subpolarne okolice u kojoj su živjeli očeličeni Norvežani. Iza bogova dolaze heroji Valhalle koji su. uosta­ lom. poginuli u borbi. sažiže je i razara u općem uništenju. A život i ljudski rod zbrisani su gotovo kao neznačajna.

godine pr. pomazivao uljem.Druga generacija bogova nekako uspije preživjeti. utjecala židovska predanja. 2:4). Do tog je vremena Island obraćen na kršćanstvo i čini se da je priča o kraju bogova pretrpjela snažan kršćanski utjecaj.. izranja nova Zemlja. stvorio se običaj da se o povratku kralja govori eliptički. I doista. Židovi su bili uvjereni da je Bog nebeski sudac koji pojedincima odmjerava nagrade i kazne u skladu s njihovim zaslugama. Sami stihovi vjerojatno su nastali u nekom kasni­ jem razdoblju. Slika o povratku kralja idealizirala je uvod u divno zlatno doba.e. godine pr.« (Iz. ona navodi riječi tog proroka koji je propovijedao već 740. Naravno. 12 . Mesijska iščekivanja Dok je postojalo davidijansko kraljevstvo Judejaca. a koplja u srpove. A na njih su. Antiklimaks sretnog završetka nadovezuje se na veliku tragediju destrukcije. Kako je do toga došlo? Priča o Ragnaroku. koji će mačeve prekovati u plugove. pak. prije 586. Takvo pouzdanje nije preživjelo razočaranja. Budući da su takve želje. nagrade za vrlinu premještene su iz sadašnjosti (gdje ih očito nije bilo) i stavljene u zlatnu budućnost. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. da bi se moglo stvoriti zlatno doba. Nagrade i kazne dobivale su se za ovoga života. kakvu je danas znamo. u kršćanstvu su priče o smrti i novom stvaranju svemira postojale mnogo prije islandske priče o Ragnaroku. uzeta je iz pisanja islandskog povjesničara Snorrija Sturlusona (1179—1241). Neki stihovi koji opisuju to zlatno doba stavljeni su u Knjigu Izaije. što znači »pomazan«. pojavljuje se novi ljudski par. a zle treba lišiti moći ili ih čak uništiti.n.e. nastaju drugo Sunce i drugi Mjesec. oni krijeposni među ljudima moraju se popeti do moći. pošto je razoren Hram i mnogi Židovi odvedeni u egzil u Babiloniju. Govorilo se o »Mesiji«. Nakon što su Judu potukli Kaldejci pod Nabukodonozorom. među prognanicima se javila čežnja za povratkom kraljev­ stva i za kraljem iz stare davidske dinastije. mnogim će sudit plemenima. predstavljale izdaju novih nežidovskih vladara. u ritualu preuzimanja dužnosti. jer se kralj. izražene suviše otvoreno. Uostalom.n. Prema tome: »On (Bog) će biti sudac narodima.

. ali to ipak nije donijelo zlatno doba. a osobito propast koja očekuje njihove neprijatelje. a dahom iz usta ubit bezbožnika. već po pravdi će sudit ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Prema tome. a uz to su se osjećali bespomoćnima pred nadmoćnom snagom Perzijanaca koji su sada vladali zemljom. trenutka kad će Bog uništiti postojeći poredak svijeta.. Slika opisuje dolazak osobitog trenutka kada će Bog suditi cijelom svijetu: ». U Danijelova usta stavljeni su opisi apokaliptičkih vizija. Makabejski je ustanak bio uspješan i judejsko je kraljevstvo ponovno uspostavljeno. godine pr. On se približava Pradavnome. 7:13-14). Uza sve to. čast i kraljevstvo. pišući oko 400. 11:4). pobunili. da mu služe svi narodi..« (Iz. Knjiga se dijelom služi starijom predajom o proroku Danijelu. Ta je predodžba postala snažnija i ekstremnija u drugom stoljeću prije nove ere. grčki vladari koji su preuzeli vlast od Perzijanaca poslije doba Aleksandra Velikog.e. sakupit ću sve narode i povesti ih u dolinu Jošafat.. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći. 13 . Stoga su židovski proroci sve živopisnije i slikovitije opisivali dolazeće zlatno doba. Ondje ću im suditi zbog Izraela. kad su Seleukovići.« (Joel 4:2).».n. Šibom riječi svoje ošinut će silnika.* Pojavljuje se Bog (koji se naziva Pradavnim) da bi kaznio zle: »Gledah u noćnim viđenjima i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. ali to nije donijelo olakšanja.. Njemu bi predana vlast. ili Mesiju napose. pod Makabejcima. Zidovi su se. Bio je to prvi literarni izraz »sudnjeg dana«. sve što je apokaliptički otkriva budućnost koja je normalno nedostupna ljudskim očima. plemena i jezici. a Knjiga Danijelova napisana je da bi podržala ustanak i obećala sjajnu budućnost. Prorok Joel je.« (Dan. kraljevstvo njegovo neće propasti. kao kontrast neprijateljima Judejaca koji su prije toga oslikavani u likovima različitih zvijeri. »Kao Sin čovječji« odnosi se na nekoga u ljudskom obličju. pokušali potisnuti židovstvo.. naroda mog i moje baštine. proročki napisi podržavali su među Židovima iščekivanja u * »Apokaliptički« je pojam nastao od grčkih riječi koje znače »razotkrivaju­ ći«. rekao: »Jao dana! Jer Jahvin dan je blizu i dolazi ko pohara od Svevišnjeg« (Joel 1:15). Vrijeme je prolazilo i Židovi su se vratili iz progonstva. Njihovi neposredni nežidovski susjedi bili su neprijateljski raspoloženi.. Može se protumačiti da ljudsko obličje predstavlja Judu u apstraktnom smislu. i dovedu ga k njemu.

Stoga tješite jedan drugoga tim 14 .. a u grčkome je riječ za Mesiju »Christos«. Zatim ćemo mi živi. ni Sin. sunce će pomrčati. već jedino Otac. kraljevstvo pravičnosti u svakom trenutku tek što se nije uspostavilo. Oni koji su vjerovali da je Isus Mesija bili su se mogli nazvati »mesijancima«. Prvobitni uspjeh u preobraćanju krivovjernih može se zahvaliti čudotvornim misionarskim propovjedima Saula iz Tarsusa (apostola Pavla). Započinjući s njim. No. 30-32). jer blizu je kraljevstvo nebesko«.. Tada će vidjeti Sina čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.. Zaista. potom Evropu i zatim velik dio svijeta. Dok se tako očekivanje općeg spasenja stalno podržavalo. Samom se Isusu Kristu pripisavalo da je predskazivao blizak kraj svijeta: »U ono vrijeme. Mesija je bio uvijek pri ruci. No među njima je bio i Isus iz Nazareta kojega je slijedilo nekoliko poniznih Judejaca. kažem vam. jer se preobraćalo sve više krivovjeraca. ali riječi moje neće proći!. Vlast Makabejaca preuzeli su Rimljani. kršćanstvo je krenulo putom uspješnoga rasta koji je pod njegov stijeg stavio najprije Rim. (Mt. biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. apostol Pavao još je svakoga trenutka očekivao sudnji dan: »Ovo vam velimo poučeni od Gospodina: mi živi. Glavna misao njegove poruke bila je »Obratite se. Prvi kršćani vjerovali su da dolazak Isusa Mesije (naime. jezik Isusovih sljedbenika postade u to doba grčki. a da se ni jedna ruka nije uzdigla u njegovu obranu.« (Mk. Za vladavine cara Tiberija u Judeji je postojao vrlo popularan propovjednik koji se zvao Ivan Krstitelj. mi preostali. Oni su mu ostali vjerni čak i kad je Isus raspet na križ. Što se tiče onog dana i časa. s neba će zvijezde padati i zviježđa se nebeska uzdrmati. poslije te nevolje. o tome nitko ništa ne zna. ovaj naraštaj neće proći dok se sve ovo ne zbude. sigurno nećemo preteći umrlih. svatko koji je tvrdio da je Mesija mogao je računati na sljedbenike. godine. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.. a pod Rimljanima pojavio se određen broj takvih uvjeravatelja koji kod naroda nisu imali uspjeha.toku idućih nekoliko stoljeća. jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom. Isusovi sljedbenici tako se nazvaše »kršćanima«. Nebo i zemlja proći će. Isusa Krista) znači približavanje sudnjega dana. 13:24-27. mi preostali za dolazak Gospodnji. 3:2). dvadeset godina nakon Isusove smrti. Sudnji dan i dalje je mogao doći u svakom trenutku. mjesec neće sjati. Oko 50. s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. ni anđeli na nebu.

jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja. Otkrivenje je vjerojatno napisano 95. nije došao. no to je barem oslobodilo pritiska one koji su vjerovali da sudnji dan neposredno 1? .« (Prva poslanica Solunjanima. nagovještavao da će sudnji dan doći brzo. a onima koji su vjerovali da je Isus Mesija ostalo je da se zadovolje osjećajem da će Mesija morati doći i drugi put (»drugi dolazak«) te da će se tada zbiti sve ono što je prije predskazivano. idealno kraljevstvo nije uspostavljeno.riječima! A što se tiče. 4:15. Poslije toga ima biti odvezan kratko vrijeme. poput Isusa. sotona — i sveza ga za tisuću godina te ga baci u Bezdan. bez obzira na to kakav je u početku bio skandinavski mit o Ragnaroku. Pavao je. godine. Govori se o konačnoj borbi između svih snaga zla i svih snaga boga na mjestu zvanom Armagedon. zli nisu bili kažnjeni.. slučajem.. za vrijeme Domicijanove vladavine. a još žešće za vrijeme kasnijeg imperatora Domicijana.«(Otkrivenje 20:1-3). zauzvrat. A sudnji dan. Stoga je posve moguće. On uhvati Zmaja. da verzija koja je došla do nas duguje nešto toj bici kod Armagedona u Otkrivenju. No konačno. obećanja Knjige otkrivenja u vremenima Novog zavjeta. Nije jasno zašto đavola treba onemogućiti kroz tisuću godina ili »milenij« i zatim »odvezati« kratko vrijeme. staru zmiju — a to je đavao. da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina. Sudnji dan oslikan je vrlo podrobno — i posve zbrkano. ali čuvao se da ne kaže točan datum. Milenarijan izam Knjiga Okrivenja unijela je nešto novo: »Potom opazih anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od Bezdana i velike verige. sa svojom vizijom obnovljenog svemira. nema potrebe da vam se o tome piše: i sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći. Domicijanovi progoni donijeli su apokaliptička. I upravo kao što su seleukidski progoni stvorili apokaliptička obećanja u Knjizi proroka Danijela u vrijeme Staroga zavjeta.« (Otkrivenje 21:1). Kršćani su u Rimu bili proganjani pod Neronom. braćo. vremena i časa. 5:2). koji nad njim zaključa i zapečati. iako pojedinosti nisu jasne (Otkrivenje 16:14-16). A Otkrivenje. duguje mnogo Knjizi Danijelovoj. »Potom opazih novo nebo i novu zemlju.

što znači da kršćanstvo može dati snage. On je bio skeptik. ali poslije rata postao je ono što bismo danas nazvali ponovno rođenim kršćaninom. a često se uzima ironično za nešto što se nikada neće dogoditi. No. Uvijek se moglo reći da je Mesija bio došao i da je đavao sputan. Skupio je čak 100 000 sljedbenika i u zakazani su se dan mnogi od njih. Miller umro. No i taj je prošao bez incidenta. Opet je trebalo čekati još jedan »milenij«. a potreba da se vjeruje tako velika. baš se zbog tisućugodišnje sputanosti Sotone izraz »milenij« počeo upotrebljavati za razdoblje buduće idealne pravde i sreće. Sadašnji pokret započeo je s Williamom Millerom (1792-1849). prema grčkoj riječi za tisuću godina. ožujka 1844. poput Isaaca Newtona i Johna Napiera. predskazujući da će svijet skončati u vatri. sastali na brežuljcima kako bi se uzdigli uvis. već prema uzoru. usprkos ponovljenim razočaranjima. To je potkrijepio zamršenim proračunima.dolazi. pješadijskim oficirom koji se borio u ratu 1812. godine ljudi su bili zaokupljeni nervoznim strahovanjem. ususret Kristu. listopada 1844. Tom su se igrom zabavljali čak i veliki znanstvenici. milenarijanizam je danas jači nego ikada. dok je Miller sve nanovo preračunao odredivši 22. da su ljudima uvijek ostavljale mogućnost ponovnog čitanja tih knjiga. a pravi Drugi dolazak. ali to je prošlo — a svijet nije prestao. prema modelu sablasnih opisa Knjige otkrivenja. ili * Zapravo. Začudo. Mogu se nazvati i »kilijastima«. Oni su apokaliptičke biblijske knjige tako protumačili kao da Millerovi proračuni najavljuju početak nekog nebeskog procesa koji obična zemaljska svijest još ne može zapaziti. Oni koji su pokušavali izračunati kad će tih odsudnih tisuću godina početi i završiti. 16 . procjenjivanja neodređenih predskazanja i iznalaženja novih datuma za sudnji dan. kao novi dan. ponekad se nazivaju »milenijalistima« ili »milenarijancima«. riječi Danijelove i riječi Otkrivenja bile su tako eliptične i nejasne. mnoge njegove sljedbenike to nije obeshrabrilo. Taj je dan prošao bez nemilog događaja. Počeo je proučavati Danijela i Otkrivenje te je zaključio da će se Drugi dolazak zbiti 21. prodavši svoja ovosvjetska dobra. Kad je 1849. svemir je još bio na dužnosti.* Činilo se normalnim pretpostaviti da je tisuću godina počelo otkucavati s Kristovim rođenjem i 1000. No. ali će istinska konačna bitka i istinski kraj doći tisuću godina kasnije.

Russel je Drugi dolazak očekivao u svakom trenutku i nagovijestio ga je.Isusov »advent«. svaki se puta razočaravši. Jedna osoba koja je prihvatila adventističke nazore bio je Charles Taze Russel (1852-1916) koji je 1879. odlučujuće bitke opisane u Otkrivenju — ali ni sada nije slijedio advent. uključujući »adventiste sedmoga dana«. Jehove. koji se i njemu morao učiniti početkom konačne.« On sam umro je u toku drugoga svjetskog rata.ali advent ipak nije slijedio. odgođen je još jedanput za budućnost — ali. vrhunske bitke opisane u Otkrivenju . kao što je svetkovanje sabata u subotu (sedmoga dana). kao i prije. za sedam različitih dana. poput Millera. A pokret svejednako cvjeta i danas u svijetu okuplja više od milijun članova. No pokret je i dalje prosperirao pod vodstvom Josepha Franklina Rutherforda (1869-1942). 17 . osnovao organizaciju nazvanu Svjedoci. Tako je osnovan adventistički pokret koji se razdvojio u više različitih sekti. Umro je za vrijeme prvoga svjetskog rata. koji mu se bio morao učiniti poput početka konačne. On je očekivao Drugi dolazak s uzbudljivom parolom: »Milijuni koji danas žive neće nikada umrijeti. ne-tako-daleku budućnost. Oni su prihvatili neke starozavjetne običaje.

povremeno. Tek je dolazak teleskopa. Je li i sudbina znanstvenog svemira. nepokvarena i vječna. a ono nepromjenljivi i neizopačeni. No usporedno s mitskim shvaćanjima postojala su i znanstvena stajališta o svemiru. godine talijanski znanstvenik Galilei da bi promatrao nebo. otklonio protivljenje svakom zahtjevu za poštivanje znanosti. da će jednoga dana doći do svoga kraja? Ako jest. u kojoj je Zemlja maknuta sa svojeg jedinstvenog položaja u središtu svemira.2 Povećavanje entropije Zakoni održanja Toliko o »mitskom svemiru«. kako. poput mitskoga svemira. kopernikansko shvaćanje nije odmah prihvaćeno. Sunce je tada preuzelo jedinstveni središnji položaj. godine vrlo pažljivo argumentiranu knjigu. Prirodno. ako ne vječni. šezdeset je godina bilo žestoko opovrgavano. i zašto. da bi se poistovjetila s ostalim planetarna koje kruže oko Sunca. intuitivnu pronicavost koja se potom morala potkrijepiti promatranjem i eksperimentom). dok se nebeska tijela ravnaju po drukčijim pravilima te su nepromjenljiva. pokvarenosti i propadanja. Mjesec i zvijezde pretrpjeti opće uništenje sudnjega dana. ah do tada oni su bili. Pretpostavimo da uzmemo u razmatranje taj znanstveni svemir (a to ćemo i učiniti u preostalom dijelu knjige). ona koja su se oslanjala na promatranje i eksperiment (i. Srednjovjekovni kršćani držali su da će Sunce. kojega je prvi upotrijebio 1609. i kada? Stari grčki filozofi smatrali su da je Zemlja kolijevka promjene. svodeći to protivljenje na puko tvrdoglavo mračnjaštvo. 18 . zapravo. To se stajalište počelo mijenjati kad je poljski astronom Nikola Kopernik (1473-1543) objavio 1543.

ali ukupni će moment i dalje biti isti. bio zapravo nesavršen. Godine 1668. Ako se dva tijela približavaju jedno drugome izravno u ravnoj liniji. činio najbližim savršenstvu Boga. moment sile. morima. Ukupni moment ostaje isti čak i kad se tijela udare pod nekim uglom umjesto izravno. Svojim je teleskopom Galileo također vidio da je Mjesec prekriven planinama. Ako se sudare i ostanu spojena. kako je držao. Ako se tijelo' kreće u jednom određenom smjeru. Njegov moment sile jednak je njegovoj masi (koja bi se mogla približno definirati kao količina tvari koju sadrži) pomnoženoj s njegovom brzinom. opovrgnuvši jedanput zauvijek da je Zemlja središte oko kojega se okreću sve stvari. dok su prijašnja shvaćanja predskazivala drukčije. kretanje u suprotnom smjeru dobiva negativni predznak. pokazujući da su on (i prema tome ostale planete) svjetovi poput Zemlje te da su stoga vjerojatno podložni istim zakonima promjene. On je otkrio da Venera pokazuje puni ciklus faza poput Mjeseca. od svih materijalnih stvari. Evo kako je on radio. razaranja i propasti. na primjer. i masa i brzina novoga kombiniranog tijela bit će drukčije nego masa i brzina svakoga tijela posebno. možda su to onda odnosi među stvarima. ali ukupni će moment ostati isti kao i prije. engleski matematičar John Wallis (1616-1703) ispitivao je ponašanje tijela koja se sudaraju te je iznio ideju da se u procesu kolizije neki aspekti kretanja ne mijenjaju. pojavit će se ukupni moment koji možemo odrediti oduzimanjem minus-momenta jednoga tijela od plus-momenta drugoga. Svako tijelo u pokretu ima nešto što se naziva »momentum« (što je latinska riječ za »kretanje«). kraterima i. kao što je Kopernik predvidio da bi moralo biti. i odskoče u promijenjenim smjerovima. Nakon što tijela udare jedno o drugo i odbiju se. moment sile može dobiti pozitivni predznak. da Jupiter ima četiri satelita koji stalno kruže oko njega. podjela momenta među njima će se promijeniti.Galilei je otkrio. Tako su ljudi u potrazi za vječnim — ili barem za onim aspektima vječnosti koji su se mogli promatrati te su stoga bili dio znanstvenoga svemira — morali posegnuti za daleko apstraktni­ jom razinom iskustva. Ako stvari nisu vječne. na primjer. Otkrio je i tamne mrlje na površini samoga Sunca pa je tako i taj transcendentalni objekt koji se. Wallisovi eksperimenti i mnogi drugi koji su otada izvedeni pokazali su da u svakom »zatvorenom sistemu« (onome u koji 19 .

na temelju malobrojnih promatranja koja su kroz nekoliko stoljeća obavili znanstvenici u laboratorijskim uvjetima. Budući da je jedini uistinu zatvoreni sistem cijeli svemir. čini se da svi zaključci koje izvodimo pod pretpostavkom da je zakon istinit imaju smisla i da se podudaraju s promatranjima. Ukupni kutni moment svemira uvijek je konstantan. zakon održanja momenta može se najopćenitije definirati ako se kaže »ukupni moment sile svemira je konstantan«. ali ukupna vrijednost ostaje ista. njegove brzine okretanja i prosječne udaljenosti njegovih dijelova od osi ili središta oko kojega se okreće. niti obratno. ili oko nekoga drugog tijela. ukupni moment uvijek ostaje isti. Štoviše. ni pod kojim uvjetima. može se govoriti o kutnom momentu koji je svojstvo što ga imaju tijela koja se okreću oko rotacijske osi. reći da će se moment sile održati milijun godina od danas. Održanje momenta bilo je tek prvo u seriji zakona održanja što su ih razradili znanstvenici. niti se dobiva niti se gubi. U biti. Štoviše. niti smo otkrili bilo što po čemu bismo mogli naslutiti da bi se ikada mogao prekršiti. to će reći. ili da se već održao milijun godina? Kako možemo reći je li on upravo sada održan u drugoj galaksiji udaljenoj milijun svjetlosnih godina. Podjela momenta medu tijelima u pokretu u takvom sistemu može se mijenjati na bezbroj načina. Moment se prema tome »sačuva«. Pokazalo se da postoji i zakon održanja kutnog momenta. Na primjer. ili neposredno kraj nas pod uvjetima koji su tako različiti poput onih u središtu Sunca? Mi to ne možemo znati. ta dva tipa momenta ne ovise jedan o drugome i nisu zamjenljivi. on se nikad ne mijenja u cijeloj vječnosti. Možemo reći samo to da nikada.nikakav moment ne ulazi izvana niti iz njega nestaje). No kako možemo biti sigurni? Kako možemo. ukupni se moment sile ne mijenja. U oba slučaja. nismo zapazili da bi se taj zakon prekršio. Bez obzira na promjene koje su se dogodile. ili se još mogu dogoditi. kutni moment izračunava se iz mase tijela. Kutni moment ne može se promijeniti u obični moment (koji se ponekad naziva »linearnim momentom« da bi se razlikovao od kutnoga). 20 . Taj se princip zove »zakon održanja momenta«. Znanstvenici stoga smatraju da imaju posve pravo pretpostaviti (jer nedostaje dokaza za suprotno) kako je održanje momenta »zakon prirode« koji vrijedi općenito u cijelom prostoru i vremenu i pod svim uvjetima.

magnetizam. svojstva tijela koje mu omogućuje da obavlja rad. da neka tijela u ovom ili onom obliku mogu gubiti energiju i da druga tijela mogu dobivati energiju u jednom ili drugom obliku. Stoga se obično smatra da je on otkrio zakon održanja energije. Brojni različiti fenomeni bili su u stanju obavljati rad . i koliko mi znamo. zvuk. kretanje.toplina. Unutar jednog zatvorenog sistema neka tijela mogu gubiti masu a druga je mogu dobivati. i obratno.i svi su se oni stali smatrati različitim oblicima energije. Ako se ipak pokaže da neki zakon održanja ne vrijedi. ali da je u svakom zatvorenom sistemu ukupna energija u svim oblicima konstantna. Razni zakoni održanja su zapravo osnovno pravilo igre koju igraju sve čestice i dijelovi svemira. godine uspio uvjeriti cijeli znanstveni svijet da je tome tako. Njemačko-švicarski fizičar Albert Einstein (1879-1955) bio je 1905. već da je dio općenitijeg održanja energije koja uključuje masu. (Sama riječ energija izvedena je iz grčkog izraza koji znači »sadržavajući rad«. kutnog momenta i energije. broja bariona. u njezinu suvremenom smislu. elektricitet. von Helmholtz (1821-94) nije nipošto bio prvi koji je tako mislio. Pojavila se ideja da se jedan oblik energije može pretvoriti u drugi. F. da se određena količina mase može pretvoriti u točno određenu količinu energije. godine. otkriveno je kasnije da postoje i subatomske čestice koje ne samo što slijede zakone održanja momenta sile. godine u stanju uvjerljivo tvrditi da je masa još jedan oblik energije. ali on je 1847. to samo dokazuje da je tome tako zato što je on dio nekog općenitijeg zakona. pa se danas govori samo o zakonu održanja energije. Njemački fizičar Hermann L.) Engleski fizičar Thomas Young (1773-1829) prvi je upotrijebio tu riječ 1807. izotopskog okretanja i još neka takva pravila. već također i zakone održanja električnog naboja. svjetlo. 21 . svi su ti zakoni opći i vječni. a to podrazumijeva da je masa uključena kao jedan oblik energije. Zbog toga je zakon održanja mase nestao kao zaseban zakon održanja. Kad je britanski fizičar Ernest Rutherford (1871-1937) opisao strukturu atoma 1911. serija eksperimenata francuskog kemičara Antoine-Laurenta Lavoisiera (1743-94) dala je naslutiti da se i masa održava. ali ukuDna masa sistema ostaje konstantna. svijet znanosti razvio je pojam »energije«. Tako se pokazalo da zakon održanja mase ne vrijedi.Godine 1774. kemijske promjene i tako dalje . Postupno.

ili kad jedno od sačuvanih svojstava promijeni oblik . najvažnije svojstvo koje svemir posjeduje. on je prolazan. to čini život mogućim. kutni moment. Riječi »kraj« ili »početak« imaju smisla samo kad se odnose na taj promjenljiv svijet. nasuprot kojih je promjenljiv svijet koji se iscrpljuje na pozadini i u skladu s pravilima tih sačuvanih svojstava. umjesto toga. u svemiru. na neki način. sadržajem energije i tako dalje. mislimo na kraj tog promjenljivog svijeta.ili »početak« utoliko imaju smisla samo kad se odnose na taj promjenljiv svijet. Tok energije Sada možemo usporediti mitski i znanstveni svemir. riječi »kraj« . Ali zašto mora postojati promjenljiv i prolazan aspekt znanstvenog svemira? Zašto se sve komponente svemira ne spoje u jedan supermasivni objekt s nekim stalnim momentom sile. I kad mislimo na kraj svijeta. očito. energija. Energija koju svemir danas sadrži uvijek će biti tu u točno istoj količini kao i sada i uvijek je postojala u točno određenoj količini kao i sada. a neki smatraju da je zakon održanja energije najosnovniji zakon prirode. bez početka ili kraja. tako da je energija. kutnim momentom. Isto tako moment sile. električnim nabojem. naravno. i tako dalje. svemir sastoji od milijarda objekata svih veličina koji stalno pretvaraju djeliće očuvanih svojstava iz jednog oblika u drugi?* Pokretačka snaga svih tih promjena je. postoji vječno i neuništivo nebesko kraljevstvo nasuprot kojemu je promjenljiv svijet ljudi koji nam je poznat.Sad imamo jedan aspekt svemira koji bi se mogao učiniti vječnim. električni naboj i tako dalje. U slučaju mitskoga svemira. Događat će se sve moguće vrste lokalnih promjena kad ovaj ili onaj dio svemira izgubi ili dobije jedno od tih sačuvanih svojstava. On nije samo promjenljiv. žive i nežive. jer upravo stalno mijenjanje i pretvaranje održanih svojstava stvara sve aktivnosti. jest i bit će nepromijenjena. * Tome. ne možemo prigovoriti. On nije samo promjenljiv. to stvara neumorno prelaženje i traganje koje zovemo inteligencijom. U znanstvenom svemiru postoje vječna i neuništiva sačuvana svojstva. već i prolazan.ali cjelina je bila. da se zatim više nikad ne promijene? Zašto se. 22 .

povezane pri dnu vodoravnom cijevi koja je tako zatvorena da između posuda ne postoji nikakva stvarna veza. Da bi se voda dovukla na višu razinu. na nekim je mjestima prisutna u koncentriranijem obliku. nego voda u gotovo praznoj posudi. očito. Istog će trenutka voda poteći s mjesta gdje ima višu potencijalnu energiju. od jednog tijela do drugog. To se događa samo po sebi. to izjednačavanje energije je spontano. dok se u drugu može staviti posve malo vode.Energija pokreće sve promjene u svemiru sudjelujući i sama u tim promjenama. nasuprot sili teži. a na drugim mjestima u manje koncentriranom. zaključili bismo da cijev zapravo * Naravno. Izjednačavanje je samopokretačko. sa životom i inteligencijom. Cijeli tok dijelova energije od jednog mjesta na drugo. pod pretpostavkom da ima i najmanjeg iskustva sa svijetom. To znači da se moramo zapitati što je to što pokreće energiju da bi se ponašala na ovaj ili onaj način. u prosjeku. kažemo da voda u punoj posudi ima više »potencijalne energije« od vode u gotovo praznoj posudi. mijenjajući pri tome oblik. Štoviše. Iz povijesnih razloga. Voda u punom kontejneru nalazi se.spontano. Nije potrebna nikakva pokretačka snaga za tok energije nužan da bi se to ostvarilo. prema mjestu gdje je ta energija niža. Dat ću jednostavan primjer. pa stoga voda u punoj posudi ima višu razinu energije s obzirom na gravitacijsko polje. od jednog tijela do drugog. svih promjena koje povezujemo sa svemirom kakvoga poznajemo. kako je to spontan i neizbježan događaj. 23 . u tome što je energija rasprostranjena u svemiru nejednoliko. potrebna je energija. Djelići energije teku od jednog mjesta na drugo. Jedna posuda može se napuniti vodom sve do vrha. Time ćemo se pozabaviti kasnije. Kad bi se cijev otvorila i voda ne bi potekla iz pune u gotovo praznu posudu. Voda će poteći iz pune posude u gotovo praznu . tada moramo zapitati ponajprije zašto je energija nejednoliko raspoređena. na višoj razini nego voda u posudi koja je gotovo prazna. Siguran sam da nitko neće posumnjati. Uzrok je.* Upravo tok energije koji nejednoliku raspodjelu pretvara u jednoliku može se upotrijebiti za obavljanje rada i za izazivanje svih promjena koje vidimo da se događaju. Zamislimo sada da se otvori cijev koja povezuje dvije posude. Pretpostavimo da imate dvije velike posude jednake veličine. iz jednoga u drugi oblik odvija se tako da je tendencija izjednačavanje raspodjele.

morali bismo doći do uznemirujućeg zaključka da smo svjedoci nečega što se može opisati samo kao čudo. ili. smjer toka vremena je obratan u odnosu na onaj u stvarnom životu. i kako dobro razlikujemo takve pojave jednostavno na temelju iskustva. Lako je pokazati da brzina kojom voda teče iz pune u gotovo praznu posudu ovisi o razlici u raspodjeli energije. spontani tok vode na taj način toliko je siguran da ga mi automatski upotrebljavamo kao mjeru za smjer toka vremena. Kad bi cijev bila neosporno otvorena i kad bi bilo jasno da nema nikakve crpke. a voda ipak ne teče. Bili bismo sasvim sigurni da film teče unatrag. krhotine stakla skupljaju se i savršeno pristaju u netaknuti predmet. Mi bismo smjesta zaključili da se film ne odvija i da gledamo samo fotografiju. da je netko filmskom kamerom snimao događanje u dvije posude. da se doista dogode. činilo nedvojbeno čudesnima. postajemo svjesni koliko je mnogo događaja u stvarnom životu posve spontano. a voda ne bi potekla iz pune u gotovo praznu posudu. a mi promatramo rezultate. Gledajući te stvari. I dalje. Kad bi ono malo vode iz gotovo prazne posude poteklo u punu posudu. (Nepotrebno je reći da u analima znanosti ne postoje svjedočanstva i zapisi ni o jednom takvom čudu. otvaranje Crvenoga mora u filmu »Deset zapovijedi« upravo je jedno takvo čudo. Naravno. 24 . Pretpostavimo. u filmskom svemiru vrijeme se zaustavilo. za to je potrebna trik-fotografija. (Zapravo. kad bi potekla u suprotnom smjeru. prikazivanje filma unatrag gotovo uvijek ima smiješan učinak jer se tada događa bezbroj stvari koje se. pa voda teče brzo. na primjer. U filmskom svemiru. razlika između potencijalne energije dviju posuda postupno se * Usput. još gore.*) Zapravo. U početku je potencijalna energija vode u punoj posudi znatno veća od potencijalne energije vode u gotovo praznoj posudi. Mlaz vode kreće se prema samom sebi dok ronilac izlazi iz vode najprije nogama i spušta se na skakaonicu. Vezna cijev se otvara.) No da se vratimo posudama s vodom.uopće nije otvorena. morali bismo zaključiti da je za to upotrijebljena crpka. kao što dobro znamo. koliko bi se sve obrata. ne mogu dogoditi u stvarnosti. Drugim riječima. kosa raščupana vjetrom uređuje se u sjajnu frizuru. Kako razina vode pada u punoj posudi i diže se u praznoj. pretpostavimo da nam film pokazuje kako voda teče iz gotovo prazne u punu posudu.

jedno može imati veći intenzitet toplinske energije od drugoga. Ukratko. nema rada. tada se sve zaustavlja.smanjuje tako da raspodjela energije postaje jednolikijom. pokret. Kad se ta jednolika raspodjela postigne. ta voda i energija nisu više nejednoliko raspoređene. Štoviše. Ako se smanjuje brzina protoka vode. Možemo stoga govoriti o toplom tijelu i o hladnom tijelu. 25 . * Zapravo. to nije posve istinito. Kad se tok vode zaustavi. U trenutku kad su razine vode gotovo jednake voda teče vrlo sporo.* Uzmimo drugi primjer. No. a voda teče postupno sve manjom brzinom. Kad bismo promatrali dvije povezane posude s vodom u kojima je razina vode ista. nema pokreta. niti može nestati iz njih u vanjski sustav. i kad bi bez ikakvog vanjskog uplitanja voda potekla u bilo kojem smjeru tako da se razina u jednoj posudi podigne a u drugoj spusti. više se ne može obaviti nikakav rad. Kad se jedanput postigne jednolika distribucija energije. toplo i hladno. iza toga više nema promjene. brzinom koja je proporcio­ nalna veličini nejednolikosti. tako da nikakva toplina ne može doći do njih iz vanjskog sustava. Sva je voda još tu. Može okretati turbinu koja će proizvesti električnu struju. stanje nejednolike raspodjele energije spontano se mijenja u stanje jednolike distribucije. bili bismo svjedoci čuda. kao što ćemo vidjeti. to je i njegova temperatura viša i ono je toplije. spontana promjena uvijek ide od nejednolike raspodjele prema jednolikoj raspodjeli. a kad se razine vode u dvije posude sasvim izjednače i kad više među njima nema razlike u potencijalnoj energiji. promjena prestaje. Stupanj intenziteta toplinske energije mjeri se kao »temperatura«. koji obuhvaća toplinu umjesto razine vode. dovedu u kontakt. Voda u pokretu može obavljati rad. kad je visina vode jednaka u obje posude. Zamislimo sada da se dva tijela. Pretpostavimo da ta dva tijela tvore zatvoreni sistem. rad. jer teži jednolikoj rasporedenosti. I sva je energija još tu. ili jednostavno može sa sobom gurati predmete. i kad se jednom dosegne jednolikost ništa je spontano više nikada neće promijeniti u nejednoliku raspodjelu. s njom će se smanjivati brzina kojom se obavlja rad. Od dvaju tijela. pa prema tome ona odgovaraju našem prvotnom slučaju s punom i gotovo praznom posudom. Kad se tok vode posve zaustavi. Što je veći stupanj intenziteta toplinske energije nekog tijela. I baš nejednolika raspodjela energije stvara promjenu. voda posve prestaje teći.

Što je veća razlika u temperaturi između dva tijela. ili kad bi se prenosila iz hladnoga u toplo tijelo tako da bi hladno tijelo postalo još hladnije a toplo još toplije . Kad bi se dva tijela s različitom temperaturom spojila i kad toplina ne bi počela prelaziti. zaključili bismo da se film ne kreće. Konačno će dva tijela imati istu temperaturu. prijelaz topline posve prestaje i više se ne kreće ni u kojem smjeru. baš kao što se puna posuda prazni a prazna se posuda puni. I opet. I opet je taj smjer prenošenja topline spontan.tada bismo morali zaključiti da smo svjedoci zbivanja čuda. više nema nikakvog prijelaza topline koji bi prouzročio da bilo koje od dvaju tijela postane toplije ili hladnije. toplo će se tijelo hladiti a hladno će se tijelo zagrijavati. Toplo tijelo tako postaje 26 . Konačno. kada dva tijela postignu istu temperaturu. Kako se prenošenje topline nastavlja. i taj bi se proces mogao stalno nastavljati.Mi znamo točno što će se dogoditi. Ako snimamo dva predmeta s jasno vidljivim termometrima pričvršćenima na svaki od njih. toplina će brže prelaziti iz toploga u hladno tijelo.i kad bismo bili sigurni da imamo zaista zatvoreni sistem te da nije riječ o nekoj podvali . kad jednom dva tijela postignu istu temperaturu. na temelju našeg iskustva sa stvarnim životom. Upotrijebimo li toplo i hladno tijelo. brzina prenošenja topline iz toploga u hladno tijelo ovisi o stupnju nejednolikosti raspodjele energije. te ako zapazimo da na jednome temperatura ostaje visoka a na drugome niska. Toplina će prijeći iz toploga u hladno tijelo. Toplina iz toplog tijela može neku tekućinu pretvoriti u paru. temperaturna se razlika smanjuje a isto tako i brzina prenošenja topline. ponovno bi se pretvorila u tekućinu. zaključili bismo da se film prikazuje unatrag. a para koja se širi može gurnuti klip. I takve se promjene povezuju s tokom vremena. dok se živa na drugom termometru spustila još niže. kao što i dvije posude na kraju imaju istu razinu vode. (I opet. prenosi svoju toplinu na hladno tijelo. baš kao što će i voda poteći iz pune u praznu posudu.) Također i tu. znanstvenici nisu vidjeli ni zabilježili nijedno takvo čudo. možemo postići da prelaženje topline obavlja neki rad. Dok se rad obavlja i toplina prelazi. a para. Kako se toplo tijelo hladi a hladno zagrijava. toplo tijelo prenosi svoju toplinu na isparavajuću tekućinu. Ako bismo zapazili da se živa u termometru s višom temperaturom još više popela. bez mijenjanja. Para bi tada mogla predati toplinu hladnom tijelu. kondenzirajući se.

Drugi zakon termodinamike nagovijestio je već 1824. brzina prijelaza topline se smanjuje. Clausius se stoga smatra otkrivačem drugog zakona termodinamike. Što je entropija niža. ni pokreta. kretanje topline u parnim strojevima. od sposobnosti za promjenu. Kako se temperature približavaju jedna drugoj. Drugi zakon termodinamike Proučavanje energije obično obuhvaća pažljivo razmatranje prenošenja topline i temperaturnih promjena. No. tek je 1850. I opet. spontana promjena teče od nejednolike raspodjele energije prema jednolikoj raspodjeli. pa stoga više nema ni promjene. godine njemački fizičar Rudolf J. Clausius (1822-88) ukazao da se taj proces ujednačavanja odnosi na sve oblike energije i na sva zbivanja u svemiru. Toj je veličini dao ime »entropija«. prema grčkim riječima koje znače »toplinsko kretanje«. E. pokret i rad prema nepostojanju takve sposobnosti. Tijela su još tu. jer su to aspekti energije kojima se najlakše baviti u laboratoriju — a i zato što je to bilo osobito važno u vrijeme kad su parni strojevi bili glavni način pretvaranja energije u rad. ni rada. prenošenju energije i pretvaranju energije u rad nazvana »termodinamikom«. Carnot (1796-1832) koji je prvi proučio. do najmanjih pojedinosti. S. ne pojavljuje se više. Clausius je pokazao da je veličina koja se temelji na omjeru između ukupne topline i temperature nekoga određenog tijela važna za proces izjednačavanja. a isto tako i količina obavljenog rada. Iz tog je razloga znanost o mijenjanju energije. Još jedanput. zato što je to najosnovnije pravilo koje upravlja onim što će se dogoditi i što se neće dogoditi u vezi s energijom. Zakon o održanju energije ponekad se naziva »prvim zakonom termodinamike«.hladnije a hladno toplije. godine francuski fizičar Nicolas L. raspodjela energije je 27 . kad takva sposobnost jedanput nestane. tada više nema ni prijelaza topline ni ikakva rada. Spontana promjena od nejednolikog prema jednolikom rasporedu energije naziva se »drugim zakonom termodinamike«. Kada dva tijela postignu istu temperaturu. ali više nema nejednolike raspodjele topline. sva je toplinska energija još tu.

a prema onome što sam dosad rekao. Tada. energije zračenja u toplinu i tako dalje. možemo reći da je ta spontana tendencija. ali samo kao svoja vlastita smrznuta statua. ni kretanje. neće više biti moguće dalje promjene. čini se da je to neizbježan i neumoljiv kraj. Drugi zakon termodinamike navodi: sadržaj entropije u svemiru stalno se povećava. entropija svemira doseći će maksimum i sva će se energija izjednačiti. ni rad. nestaje potpuno i odjednom. svega petnaest milijardi godina. kako se čini. ako će podleći toplinskoj smrti. ljudi ga prihvaćaju zato što nosi obećanje ponovnog 28 . ni život niti inteligencija. uvijek se očekuje u bliskoj budućnosti. uvijek kretanje od niske entropije prema visokoj entropiji. možda mnogo tisuća milijardi godina. Ipak. jasno je da smo tek u djetinjstvu njegova života. kod maksimalne entropije svi oblici energije koji se mogu pretvoriti u toplinu bit će pretvoreni u toplinu. Svemir će postojati. dakle. Budući da je spontana tendencija usmjerena uvijek prema promjeni od nejednolike raspodjele energije do jednolike raspodjele. Mitski svemir skončava u ogromnom požaru i raspada se. Spontana promjena odnosi se uvijek na mijenjanje elektriciteta u toplinu. Postoji. Pretpostavivši da je svemir danas star. drugi zakon termodinamike pokazuje da je ta besmrtnost. na neki način. velika razlika između kraja znanstvenog i kraja mitskog svemira. Energija će uvijek biti tu. Znanstveni svemir. bezvrijedna. To možemo ovako kazati: Prvi zakon termodinamike navodi: količina energije u svemiru je konstantna. iako će sva energija još biti prisutna. završava dugotrajnim plačem. Kraj mitskog svemira. Ako bi prvi zakon termodinamike podrazumijevao da je svemir besmrtan. prema sadašnjim procjenama. Budući da je toplina najslabije organizirani oblik energije. Udaljen je najmanje tisuću milijardi godina. kako se čini. ali neće uvijek biti u stanju stvarati promjenu. Film će se prestati vrtjeti i mi ćemo zauvijek gledati u nepokretnu fotografiju. svaka promjena bilo kojeg oblika netoplinske energije u toplinu predstavlja povećavanje entropije.nejednolikija. oblik koji se najlakše prepušta jednolikom rasprostiranju. To se ponekad naziva »toplinskom smrti svemira«. Prema tome. Jednoga dana. pokret i rad. iako se kraj mitskoga svemira obično opisuje silovitim i bližim. Kraj znanstvenog svemira izazvan toplinskom smrti doista je vrlo daleko. kemijske energije u toplinu. i svi dijelovi svemira imat će istu temperaturu.

Pojedinci umiru. uračunati 29 . ali opet raste s proljeća. Ni crpka ni hladionik ne mogu se. Ako se hladionik upotrijebi da bi smanjio entropiju hlađenjem predmeta ispod sobne temperature. očito. jer gdje god život pokazuje svoj utjecaj. Zbog toga su neki ljudi zaista pokušali definirati život kao sredstvo za smanjivanje entropije. sasvim neovisno o ljudskoj inteligenciji. A to je. Ljudi traže neki izlaz.oživljavanja. i u ekološkom spletu koji ih sve spaja. već je konačan. Voda se može crpsti prema gore usprkos njezinu nastojanju da dosegne svoju razinu. Povijest biološke evolucije predstavlja ogromno smanjivanje entropije. pokazuje sve znakove napredovanja. taj se hladionik mora ukalkulirati kao dio sistema. također. Kraj znanstvenog svemira prouzročen toplinskom smrću. Ako se crpka upotrijebi da bi smanjila entropiju pokretanjem vode uzbrdo. Čini se da sam život. Uostalom. prkosi drugom zakonu termodinamike. ili zagrijati iznad sobne temperature i držati u pećnici. Zapravo. No pokazalo se da je to potpuno pogrešno. Kad bi to bila istina. spontani procesi ipak se mogu obrnuti. to će automatski djelovati na smanjivanje entropije. jer je kroz cijelu povijest života na Zemlji život postajao kompleksniji i u slučaju individualnih organizama. Promatrano na taj način. teško prihvatiti. Vegetacija umire zimi. ne moramo zamišljati da se smanjenje entropije može postići samo promišljenim djelovanjem ljudskih bića. ali uvijek ih možemo ponovno naviti. Zar ne bi mogao postojati neki analogni proces i za svemir? Dakako. ta se crpka mora ukalkulirati kao dio sistema. ali rađaju se novi te mladi prevladavaju u svijetu danas kao što su prevladavali uvijek. makar bio miran i krajnje dalek. svemir nikada ne bi iskusio toplinsku smrt. Predmeti se mogu ohladiti ispod sobne temperature i držati u hladnjaku. čini se da ne obuhvaća obećanje preporoda. Ponekad se proces povećavanja entropije opisuje tako da se svemir zamisli kao ogroman i neopisivo zamršen sat koji se polako zaustavlja. Zakoni termodinamike vrijede za zatvorene sisteme. činilo bi se da je moguće pobijediti neumitan rast entropije. Život nije sredstvo za smanjivanje entropije i on sam ne može otkloniti toplinsku smrt. ljudska bića posjeduju satove koji se mogu zaustaviti i koji se zaustavljaju. Dakle. Pomisao da on to jest i da to može izrasla je iz čeznutljivih želja i nepotpunog razumijevanja. Život na Zemlji traje više od tri milijarde godina i ne pokazuje znakova iznemoglosti.

rast entropije ljudskih bića i njihovih strojeva veći je. a mnoga su ljudska bića. ali 30 . od egipatskih piramida i Kineskog zida sve do najnovijeg nebodera i brane. Ljudsko biće jede. Mogu li ljudska bića izdržati tako ogroman porast entropije i nastaviti dalje živjeti? Ponovno. i to se također mora uračunati kao dio sistema. pije. pokazuje se da ta ljudska bića i strojevi uključeni u proces doživljavaju povećavanje entropije. Entropija ljudskog bića povećava se kad ono mijenja smjer spontanih akcija i neprekidno drži aktivnim onaj umireni dio svemira koji može dohvatiti i. moramo uzeti u obzir ono što jede. bez iznimke. u procesu poznatom kao »fotosinteza«. izlučuje otpatke.) Ali. Ona ne tvore zatvorene sisteme. Svaki put kad se ljudska bića ili strojevi upotrijebe da bi smanjili entropiju i obrnuli spontanu reakciju. ljudsko biće opet stalno smanjuje svoju entropiju jelom. i sve su to veze s vanjskim svijetom. porast entropije u hrani. porast entropije obilno nadoknađuje pad entropije koji je on izazvao. Konačno. No. zraku i izlučevinama kao dijelovima sistema i opet dobrano nadmašuje smanjivanje entropije u samom ljudskom biću. disanjem i izlučevinama. tada njegova egzistencija ne može trajati dugo. neko ljudsko biće može preokrenuti mnoge. entropija cijelog sistema raste. Dakako. diše. sastoji od vegetacije na Zemlji. bez obzira na to koliko je uspješno izbjeglo nesrećama i bolestima. naravno. Želimo li smatrati ljudsko biće zatvorenim sistemom. ne samo ljudska bića. diše i eliminira. mnoge spontane reakcije u svojem životu. od smanjenja entropije onog dijela sistema u kojem je preokrenuta spontana reakcija. u konačnoj analizi. put kojim energija ulazi ili izlazi. vodi. radeći zajedno. pije. nego sav animalni život prosperira i održava svoju entropiju na niskoj razini po cijenu značajnog povećanja entropije svoje hrane koja se. zbog sporih entropijskih poveća­ nja tu i tamo koja se ne mogu poništiti. pićem. Štoviše. entropija raste. Prema tome. Kad je riječ o cijelom sistemu. nije savršeno. stvorila ogromnu tehnološku mrežu koja pokriva Zemlju. svako ljudsko biće umire. Biljni svijet stvara hranu i kisik (najvažniju komponentu zraka) koji omogućuju život animalnom svijetu. Kako onda biljni svijet može i dalje postojati? Ako se njegova entropija stalno povećava. ljudska se bića ne mogu promatrati sama za sebe. Zapravo. uvijek raste. I to je tako već milijarde godina. Ma s čime bili povezani. (Smanjivanje. štogod bio njihov izvor snage.sami za sebe. kao što sam rekao.

Energiju potrebnu za njihovu proizvodnju hrane i kisika biljke uzimaju od Sunca. Radioaktivni materijali sporo se raspadaju i kad se njihova toplina neće više dodavati Zemljinim vlastitim zalihama Zemlja će se ohladiti. Energiju stvara i Zemljina rotacija. gejzire. Svi ti izvori energije stvaraju promjene. ali obje su proizvod Sunca. konačno jednom ponestati zaliha energije sposobne za obavljanje rada. omogućuje život. Frikcija plime i oseke postupno usporava okretanje Zemlje. a tekuća voda započinje isparavanjem oceana koje je također djelo sunca. kako se čini. Sva ta goriva vode unatrag do Sunca. i tako dalje. proizvod mikroskopskog animalnog života u prošlim razdobljima. dakle. s rastom njegove entropije. A biološka evolucija posljednje tri milijarde godina ili više.ni biljni i animalni svijet uzet u cjelini nije zatvoreni sistem. 31 . A entropija Sunca postojano se povećava i to povećanje daleko nadmašuje svako smanjenje entropije koje bi mogao prouzročiti život. ali u svakom slučaju entropija raste. Ili nafta. Čak će i Suncu. Ona koriste energiju vjetra i tekuće vode. Čista promjena entropije sistema koji obuhvaća život i sunce stoga je izrazit i stalan rast. koja se čini tako značajnim procesom smanjenja entropije. Energija postoji i u anorganskim kemijskim reakcijama te u radioaktivnosti. pa se i samo sunce mora uključiti kao dio životnog sistema da bi se zakoni termodinamike mogli primijeniti na život. što se očituje u plimi i oseki. Ljudska bića dolaze do energije spaljivanjem goriva. Na Zemlji postoji i energija koja ne potječe od Sunca. a usredotočiti se na to mreškanje da bi se poništio plimni val znači potpuno pogrešno protumačiti činjenice termodinamike. Ogromno smanjenje entropije koje stvara biološka evolucija dakle je samo mreškanje na plimnom valu porasta entropije što ga stvara Sunce. Sunčeva svjetlost. vulkane i pomicanje Zemljine kore. učinila je to na temelju rastuće entropije svih tih izvora energije i. Ljudska bića koriste i druge izvore energije. potrese. a životinje se hrane biljkama. vjetrovi su proizvod nejednolikog Sunčeva zagrijavanja Zemlje. ne može učiniti ništa da bi ublažila taj rast. Postoji energija u Zemljinoj vlastitoj toplini koja stvara izvore tople vode. Ali gorivo može biti drvo ili neki drugi biljni proizvod koji se temelji na sunčevoj svjetlosti. Ono može biti ugljen koji je proizvod biljnog rasta u prošlim razdobljima. Može biti masnoća ili koji drugi animalni proizvod. osim hrane koju jedu i kisika koji udišu.

Na nju djeluje sila teža. Ali što to. entropija svemira morala je prije milijardu godina biti manja nego što je danas.vodi koja teče iz pune u gotovo praznu posudu i toplini koja se prenosi iz toplog na hladno tijelo. Budući da sadržaj entropije svemira postojano raste. činilo bi se da je tako. Možemo reći samo to da je prije 15 milijardi godina pokrenut entropijski sat koji je tada počeo otkucavati. moramo se najprije zapitati: što je toplina? 32 . entropija svemira morala je biti nula. teče iz pune u gotovo praznu posudu. u toj slici stalno rastućeg sadržaja entropije svemira postoji nešto zbunjujuće. reagirajući na nejednako djelovanje sile teže na nju u dvije posude. odnosno vrijeme toplinske smrti svemira. Ako ljudska bića uspiju izbjeći svim katastrofama i održati egzistenciju bilijune godina od danas. neće li se konačno prignuti pred neizbježnim i umrijeti od toplinske smrti? Prema svemu što sam dosad rekao. Nagovijestio sam da su ta dva primjera potpuno analogna. djelovanje sile teže u njima je jednako i više nema daljeg gibanja. vratimo se mojim primjerima spontanog povećavanja entropije . Kaotično gibanje Pa ipak. mi ne mislimo da je tada stvorena energija svemira (uključujući materiju). Kad u obje posude voda dosegne istu razinu. djeluje na toplinu i vuče je iz toploga u hladno tijelo? Da bismo mogli odgovoriti na to. Današnji astronomi vjeruju da je svemir star 15 milijardi godina. energija svemira je vječna. a to se otkriva pogledamo li unatrag kroz vrijeme. Na kraju krajeva. U jednom trenutku. analogno sili teži. Ona je postojala uvijek. Ali što ga je to navilo prvi put? Da bismo odgovorili na to pitanje. Ipak u toj analogiji postoje problemi. Prema prvom zakonu termodinamike. da je toplina tekućina poput vode i da se ponaša isto tako. Kad dakle kažemo da je svemir započeo prije 15 milijardi godina. idemo li unatrag dovoljno daleko. još manja dvije milijarde godina prije i tako dalje. Voda.Reklo bi se da u dugom razdoblju ništa ne može obuzdati rastuću razinu entropije ili spriječiti da ona dosegne maksimum. lako je shvatiti zašto se voda u dvije posude ponaša onako kako se ponaša.

33 .) Da bismo pojednostavnili izlaganje koje slijedi. ono što nazivamo temperaturom odgovara prosječnoj brzini čestica od kojih je sastavljen plin.U osamnaestom se stoljeću doista smatralo da je toplina tekućina. Zapravo. No. tekuće ili kruto) dovede u dodir s hladnim tijelom. dvije čestice mogu se odvojiti jedna od druge brzinama različitima od onih kojima su se približile. pretpostavimo da se u svakom uzorku materije pri određenoj temperaturi. pokazujući kako valja objasniti njihovo ponašanje pomoću atoma i molekula* od kojih su sastavljeni. britanski fizičar američkog podrijetla Benjamin Thompson. kretanje tih atoma moglo bi predstavljati toplinu. škotski matematičar James Clerk Maxwell (1831-79) uobličio je »kinetičku teoriju plinova«. (To dalje vrijedi i za tekućine i kruta tijela. i da se stoga može ulijevati i izlijevati u međuprostore prividno krutih predmeta. grof Rumford (1753-1814). ali može doći do prijenosa momenta iz jednog tijela na drugo. pokazao je Maxwell. Materija je. osim što u tekućinama i krutim tijelima sastavne čestice vibriraju umjesto stvarnog kretanja. sve čestice od kojih je ona sastavljena kreću (ili vibriraju) prosječnom brzinom karakterističnom za tu temperaturu. sastavljena od atoma. * Molekula je grupa atoma koji se drže manje-više čvrsto zajedno i kreću kao jedinica. Cestice uz rub toplog tijela sudarit će se s onima uz rub hladnog tijela. oblikovane u prethodna dva stoljeća. Brza čestica iz toplog tijela sudarit će se sa sporom česticom iz hladnog tijela i odbit će se jedna od druge. Drugim riječima. Ukupni moment sile dviju čestica ostaje isti. S Rumfordova stajališta. koje se kaotično kreću u svim smjerovima i sudaraju jedna s drugom i sa stijenkama plašta u kojem su smještene. poput vode ali mnogo lakša i prozračnija. proučavao je stvaranje topline nastale trenjem prilikom izdubljivanja topova. mogle bi objašnjavati zakonitosti koje upravljaju ponašanjem plina. Oko 1860. rekao je on. Te sićušne čestice. Engleski kemičar John Dalton (1766-1844) oblikovao je 1803. No u toplim je plinovima prosječna brzina veća nego u hladnim. U svakom uzorku plina njegovi atomi ili molekule kreću se najrazličitijim brzinama. Zamislimo da se toplo tijelo (plinovito. godine 1798. godine atomsku teoriju materije. otprilike kao voda u spužvu. i tada je nagovijestio da je toplina zapravo kretanje vrlo malih čestica materije.

Situacija bi bila obrnuta da ste najprije izvadili žeton broj 2. zamislimo pedeset potpuno jednakih žetona za poker u nekoj posudi. Kad biste taj žeton bacili natrag i ponovno uzeli drugi. kretati sporije. To bi predstavljalo vrlo malu brzinu. obilježenih brojevima od 1 do 50. i u svakom se slučaju odbiti sporije nego što ste se sudarili. Šansa da ćete se odbiti sporije je 48 prema 50. Ili ste mogli uzeti bilo koji broj između 1 i 48. dok bi vaše šanse bile 48 prema 50 da ćete izvući bilo koji broj između 3 i 50 te da ćete se odbiti brže nego što ste se sudarili. Uzevši na početku 49. mogućnost je 2 prema 3 da će svaki od njih deset imati odbijanje pri nižoj brzini. nakon odvajanja. Moguće je također da spora čestica preda nešto svog momenta sile brzoj čestici tako da će se spora čestica odvojiti još sporije. imali biste samo jednu šansu prema 50 da uzmete broj 1 i odbijete se još sporije nego što ste se sudarili. Zašto je tako? Zato što je broj načina na koji se moment može prenijeti s brze na sporu česticu veći od broja načina na koji se moment može prenijeti sa spore na brzu česticu. mogućnost da svaki od njih izvadi 50 i da se tako svaki od njih odbije brže nego što se sudario. Stavite žeton 49 natrag u posudu (to predstavlja sudar) i uzmite nasumce drugi numerirani žeton (to predstavlja brzinu pri odbijanju). Da bismo vidjeli zašto je tako. ali vjerojatnije je da će se moment prenijeti od brze na sporu česticu. a ne jedan od nekoliko mogućih prijenosa sa spore na brzu. Uzmite nasumce jedan od njih i zamislite da je to broj 49. Samo slučajnost određuje u kojem će se smjeru odvijati prijenos momenta. bila bi 1 prema otprilike sto milijuna milijardi. To je velik broj i predstavlja česticu koja se brzo kreće. Mogli ste opet uzeti 49 i odbiti se istom brzinom kojom ste se sudarili. Ako zamislite deset ljudi od kojih svaki uzima žeton 49 iz posebne posude i svaki ga baca natrag da ponovno iskuša sreću. da će se brza čestica odvojiti sporije a spora brže. dok će se spora čestica nakon odvajanja kretati brže. Ili ste mogli uzeti 50 i odbiti se još brže nego što ste se sudarili.Moguće je da brza čestica preda nešto svog momenta sile sporoj čestici pa će se brza čestica. 34 . vaša prilika za odbijanje pri višoj brzini je samo 1 prema 50. tada postoji bolja prilika da to bude jedan od mnogih mogućih prijenosa s brze na sporu česticu. Ako su svi različiti načini jednako vjerojatni. S druge strane. a brza čestica odvojit će se još brže. četrdesetosam različitih mogućnosti.

od onih koji je čine još nejednolikijom. Ako te milijarde bilijuna čestica u toplom tijelu imaju veliku prosječnu brzinu. stvar zakona vjerojatnosti. Ako entropija mora rasti. drugi zakon termodinamike ne opisuje ono što se mora dogoditi. ako čekamo dovoljno dugo. tada postoji ogromna vjerojatnost da će slučajni sudari medu mnoštvom od njih smanjiti prosječnu brzinu čestica u toplom tijelu i povećati taj prosjek u hladnom tijelu. Isto vrijedi i ako mnogo ljudi uzima žetone te pronalazi da je prosječna vrijednost niska. a ne još viši. Ako postoji samo ogromna vjerojatnost da će se entropija povećavati. No svi ti ljudi ne moraju ni izvaditi isti broj. čak i ta nevjerojatno mala moguć35 .Ista bi se stvar dogodila obratno ako zamislimo da je deset ljudi izvuklo broj 2 i pokušalo ponovno. ali prosječna brzina (pa prema tome i temperatura) ostat će ista. Što je više ljudi. baš zbog toga entropija u svemiru stalno raste. veća je i vjerojatnost da će prosjek porasti. U drugom je pokušaju vrlo vjerojatno da će se prosjek povećati. Kad prosječna brzina čestica u oba tijela postane ista. U svakom tijelu dovoljno velikom da omogućuje eksperimenti­ ranje u laboratoriju. to je vjerojatnije da će prosjek biti niži. prirodno ostvarivanje neizvjesne mogućnosti. tada se ne može nikada smanjivati. jednostavno. Pojedine čestice mogu se kretati sad brže sad sporije. već milijarde bilijuna. Ako ponovno pokušaju. mnogo je vjerojatnije da će prosjek biti niži. Zapravo. već samo ono što će se dogoditi s ogromnom vjerojatnošću. tada postoji i samo izuzetno mala vjerojatnost da će se smanjiti. Što je više ljudi. To je. Postoji toliko mnogo. To nam daje odgovor na pitanje zašto se toplina prenosi s toplog na hladno tijelo i zašto oba tijela postižu istu prosječnu temperaturu koja takvom i ostaje. tada je prijenos momenta sile u jednom ili u drugom smjeru posve jednako vjerojatan. ali da je prosjek dosta visok. i ako milijarde bilijuna čestica u hladnom tijelu imaju malu prosječnu brzinu. pa je zato nevjerojatno velika vjerojatnost da će se promjena kretati u smjeru povećavanja entropije već zbog same puke i čiste slučajnosti. Recimo da velik broj ljudi uzima žetone i dobiva najrazličitije brojeve. mnogo više načina da se zbiju promjene koje će izjednačiti raspodjelu energije. Drugim riječima. broj atoma ili molekula u njemu nije deset ili pedeset ili čak milijun. U tome postoji značajna razlika. ali konačno.

U beskrajnome moru toplinske smrti. i u procesu podizanja svoje entropije i ponovnog izjednačavanja razlučio se u galaksije i zvijezde i planete i stvorio život i inteligenciju. čak kad bi i postojali instrumenti i istraživački um. Možemo ga predočiti kao ogromno trodimenzionalno more čestica. Stopa porasta 36 . Mogli bismo zamisliti da se svakih bilijun bilijuna bilijuna godina stvara toliko velika nejednolikost da se pojavljuje prostor veličine svemira s vrlo niskom entropijom.bilijun godina ili još više. postoji mogućnost beskrajnog slijeda svemira odvojenih međusobno nezamislivim eonima vremena. U stvari.još veća nejednolikost. vrlo mnogo godina . Tako. baš kao i poslije burnih katastrofa opisanih u Otkrivenju i Ragnaroku. poslije konačne katastrofe toplinske smrti može slijediti obnavljanje. nakon duljih razdoblja. Možda se nama dogodilo baš to. što će se i dogoditi nakon nekog vremena. svemir niske entropije odjednom je počeo postojati zahvaljujući djelovanju puke vjerojatnosti i slučajnosti. ali sada imamo djelić niske entropije pa je moguće obaviti neku malu količinu rada tako dugo dok se komadićci ne izjednače. ako čekamo dovoljno dugo. Sveukupni prosjek u svemiru se ne mijenja. a u još većim razmacima . djelić susjednih čestica razvija među sobom prilično visoku prosječnu brzinu. nikakvog načina da se izmjeri u odsutnosti rastuća entropija.nost može se ostvariti. ipak. Mogli bismo stoga reći da beskrajni slijed svemira razdvajaju bezvremeni intervali. kako nastojimo proniknuti u sve to. Zamislimo svemir u stanju toplinske smrti. kad toplinska smrt zaprijeti svemiru. razvija dosta nisku prosječnu brzinu. Da bi se prostor veličine svemira s niskom entropijom ponovno izjednačio potrebno je dosta vremena. Ponekad će se. U jednom trenutku. Budući da se prvi zakon termodinamike čini konačnim a drugi zakon termodinamike samo statističkim. Kako to utječe na priču o ljudskoj povijesti? Pretpostavimo da su ljudska bića nekako preživjela sve ostale moguće katastrofe i da je naša vrsta još živa bilijune godina od danas. i eto nas tu. stvoriti veća nejednolikost izazvana tim slučajnim sudarima. mora se ostvariti. ali prosjek ostaje isti. uključenih u stalnu igru sudara i odbijanja. gdje se pojedine čestice kreću brže ili sporije. možda bez granica. povremeno. osim što neće biti nikoga i ničega da izmjeri vrijeme. na nekom drugom mjestu. dok drugi djelić.

nastavljajući tako postojati bezgranično dugo. Ljudska bića mogla bi isto tako otkrivati nova područja niske entropije kako se ona slučajno stvaraju u moru toplinske smrti te i njih eksploatirati. Čovječanstvo bi na taj način moglo postati u biti besmrtno. Pretpostavimo li da će ljudska tehnologija uglavnom postojano napredovati kroz bilijun godina. još milijarde godina. konačno. To je pitanje na koje ćemo odgovor potražiti u nastavku ove knjige. 37 . i hoće li nas zbrisati kakva ranija katastrofa neke druge vrste.mogla bi tražiti i otkriti metode pomoću kojih bi izazvala veliko smanjenje entropije sprečavajući tako toplinsku smrt. ali vrlo veliki u ljudskim razmjerama) tu i tamo se zadržavaju. godine . slučajnost stvorila područje niske entropije veličine svemira te bi ljudi bili u stanju obnoviti relativno neograničenu ekspanziju. međutim. naravno pod ograničenim uvjetima. Pitanje je. ljudska bića mogu učiniti ono što sam jedanput opisao u svojoj znanstvenofantastičnoj priči »Zadnje pitanje« objavljenoj prvi puta 1956. Entropija u tim područjima i dalje bi se mogla nastaviti smanjivati. hoće li ljudska bića još postojati u vrijeme kad toplinska smrt postane problem.entropije postupno se smanjuje približavanjem toplinske smrti i dijelovi relativno niske entropije (dijelovi malog opsega u usporedbi sa svemirom. Tada bi. ljudska bića morala bi biti u stanju iskoristiti ta područja niske entropije. pomažući ljudima u tom procesu. ili promišljeno obnavljajući svemir ako se toplinska smrt već nadvije nad nas. Uzmemo li apsolutnu krajnost. otkrivajući ih i eksploatirajući kao što danas otkrivamo i eksploatiramo zlatne rudnike.

88 bilijuna milja). Shvatili su da se Sunce. svemir morao ponašati u skladu sa zakonima termodinamike. godine njemački je astronom Friedrich Wilhelm Bessel (1784-1846) odredio udalje­ nost jedne zvijezde i tako je utemeljeno mjerilo međuzvjezdanih udaljenosti. Kroz cijelu prijašnju povijest naši su vidici bili ograničeni na onaj dio svemira koji smo mogli vidjeti. Još i u osamnaestom stoljeću zvijezde su bile jedva nešto više od obične pozadine. Mjesec i planete kreću nebom neovisno o ostalim objektima i svakom su od njih priskrbili jednu transparentnu sferu. S početka je svemir bio samo komadić Zemljine površine iznad kojega su nebo i njegov sadržaj bili običan baldahin. Tek 1838. kako se čini. To smo bili u stanju učiniti tek u dvadesetom stoljeću. posljednju sferu i smatrane su samo pozadinom. Svjetlost putuje brzinom od gotovo 300000 kilometara (186 000 milja) u sekundi pa tako u jednoj godini svjetlost prijeđe 9. Čak i nakon što je Kopernik izbacio Zemlju u putanju oko Sunca. Sve su zvijezde utrpane u jedinstvenu.kao cjeline. Ta je udaljenost jedna svjetlosna godina. Grci su prvi shvatili da je Zemlja kugla i prvi su stvorili pojam o njezinoj stvarnoj veličini. ljudska svijest nije se protegla izvan Sunčeva sustava. vratimo se unatrag i pokušajmo razmotriti sadržaj svemira .4 38 .3 Zatvaranje svemira Galaksije Dosad smo raspravljali o načinu na koji bi se. općenito. a to se pokazalo vrlo malim.44 bilijuna kilometara (5. a dolazak teleskopa otkrio zanimljive pojedinosti o planetarna. Vrijeme je da pogledamo sam svemir kako bismo vidjeli hoće li to utjecati na modificiranje naših zaključaka. a najbliža zvijezda udaljena je 4. Da bismo to učinili.

Ta se konglomeracija naziva »galaksija«. U usporedbi s tim. i 1918. koje se nalaze neposredno izvan galaksije. ali ako je tako. u ostalim područjima neba postoji vrlo malo zvijezda. Pokazalo se da su to male konglomeracije zvijezda. Mogle su se smatrati malim satelitskim galaksijama galaksije. Najgovorljiviji pobornik tog stajališta bio je američki astronom Heber Doust Curtis (1872-1942) koji je 1917. svaka samo s nekoliko milijardi. U cijelom devetnaestom stoljeću držalo se da je ta galaksija uglavnom sve što u svemiru postoji. U kružnom pojasu oko neba postoji toliko mnogo zvijezda da one iščezavaju u blijedoj svjetlucavoj magli nazvanoj Mliječna staza. postane dovoljno sjajnom da bi se mogla vidjeti. nove koje ne bi bile vidljive pri njihovu uobičajenu sjaju. priroda tog svjetla činilo se da pripada zvijezdama. osim Magellanovih oblaka.) Nadalje. zabljesnuvši iz nekog razloga. U njoj se nalazi otprilike čak 300 milijardi zvijezda s prosječnom masom koja iznosi oko pola Sunčeve mase. postalo jasno da su zvijezde raspoređene u obliku leće koje je širina mnogo veća od debljine. dakle. Oni su se nalazili na južnom nebu (ne mogu se vidjeti sa sjeverne umjerene zone). Danas znamo da je promjer te konglomeracije zvijezda u obliku leće 100 000 svjetlosnih godina u najširem dijelu. u njemu su se iznenađujuće često počele pojavljivati nove (zvijezde koje iznenada bijesnu). Prosječna udaljenost između zvijezda u nama bližem dijelu svemira iznosi 7. Još jedan sumnjiv objekt bila je Andromedina maglica koja je golim okom vidljiva samo kao neprozirna maglica.osim kad povremeno jedna od njezinih zvijezda. Neki su astronomi mislili da je to samo sjajan oblak plina koji je dio naše galaksije. a uz to je u sredini deblja nego na rubovima. zašto se unutar njega ne vide zvijezde koje bi bile izvor svjetlosti? (Kod drugih sjajnih oblaka plina u našoj galaksiji zvijezde su bile vidljive. a ne sjajnim plinovima. Činilo se da na nebu nije bilo ničega izričito izvan nje. Bilo je dovoljno razloga da bi se utvrdilo kako je Andromedina maglica konglomeracija zvijezda jednako velika kao i naša galaksija.svjetlosne godine. a izgledali su poput odvojenih fragmenata Mliječne staze. godine posebno proučavao nove u Andromedinoj maglici. Konačno.6 svjetlosnih godina. prema grčkom izrazu za Mliječnu stazu. ali tako udaljena da se ne može razlikovati ni jedna pojedinačna zvijezda . U devetnaestom je stoljeću. 39 . Čini se da zvijezde u cijelom svemiru nisu jednako rasprostranjene u svim smjerovima.

Među ostalim galaktičkim grozdovima koje možemo vidjeti na nebu neki su mnogo veći. galaksije mogu ostati netaknute i zadržati svoje identitete mnogo milijardi godina. pa do najdužih. udaljenih deset i više milijardi svjetlosnih godina. dva Magellanova oblaka i više od dvadeset drugih galaksija (većina sasvim malih) čine »lokalnu grupu«. Andromedi­ na galaksija. Zahvaljujući gravitaciji.000 individualnih galaksija. od najkraćih koje djeluju na mrežnicu našeg oka. Riječ je bila nedvojbeno o konglomeraciji zvijezda veličine naše galaksije i otada se ona naziva Andromedinom galaksijom. s oko nekoliko milijardi do nekoliko bilijuna zvijezda u svakoj galaksiji. Zvijezde unutar neke galaksije drži na okupu njihovo međusobno gravitacijsko privlačenje i svaka se galaksija okreće kako se različite zvijezde kreću po putanjama oko galaktičkog središta. Vidljiva svjetlost dopire do nas od bilo kojeg vrućeg objekta. Moguće je da je svemir sastavljen od oko milijardu galaktičkih grozdova s prosječno stotinjak članova u svakom od njih. Stoga. U zviježđu Coma Berenices udaljenom 120 milijuna svjetlosnih godina. na Mount Wilsonu blizu Pasadene u Kaliforniji postavljen je novi teleskop sa zrcalom od 2. naša vlastita galaksija. Štoviše. Primjerice.3 milijuna svjetlosnih godina i da se ogroman broj drugih galaksija pruža u svim smjerovima. Postoje instrumenti koji mogu razvrstati te valne 40 . Tim je teleskopom američki astronom Edwin Powell Hubble (1889-1953) konačno uspio razaznati pojedine zvijezde na rubovima Andromedine maglice. 1917. postoji jedan grozd sastavljen od oko 10. Danas znamo da je Andromedina galaksija udaljena od nas 2.U međuvremenu. sastavljena je od različitih valnih dužina. susjedne galaksije često stvaraju grupe ili grozdove u kojima su sve povezane jedna s drugom međusobnim gravitacij­ skim djelovanjem. morat ćemo ga promatrati kao veliku konglomeraciju galaksija dosta jednoliko raspoređenih u prostoru. želimo li promatrati svemir kao cjelinu. Ekspandirajući svemir Iako su galaksije neizmjerno daleko. bio to golem grozd galaksija ili krijes. neke zanimljive stvari o njima mogu se saznati iz svjetla koje od njih dopire do nas.5 metra (najveći i najbolji koji je svijet dotad imao).

L. Austrijski fizičar Christian Johann Doppler (1803-53) poka­ zao je već 1842. neke valne dužine svjetlosti nedostaju. Svaka takva skupina naziva se spektar. kad je engleski astronom William Huggins (1824-1910) otkrio crveni pomak u spektru zvijezde Sirius te proračunao da se ona udaljuje od nas umjerenom brzinom. pokazalo se. a tamne linije u spektru neke zvijezde daju nam podatke o kemijskom sastavu te zvijezde. Vidljivu svjetlost najkraće valne dužine doživljavamo kao ljubičastu boju. uključujući i tamne linije.naime. nego i to kojom brzinom . što se brže zvijezda odmiče ili primiče. u slijedu. Te nedostajuće valne dužine vidimo kao tamne linije koje prelaze preko različitih obojenih skupina spektra. Kad se svjetlost Sunca ili drugih zvijezda rasprši u spektar. duga koju vidimo na nebu poslije pljuska prirodni je spektar. Kako valne dužine postaju duže. Ako se zvijezda kreće prema nama. valne dužine se. pomak tamnih linija bit će veći. a smanjuje se ako nam se tijelo primiče. To je poznata duga. narančasto i crveno. da nam se neke od njih približavaju a druge se udaljuju od nas. nimalo iznenađujuće. Kako se na taj način ispitivalo sve više i više zvijezda. Lokacija karakterističnih valnih dužina u spektru može se točno odrediti u laboratoriju za svaki tip atoma. mi redom vidimo plavo. Njih su putem apsorbirali relativno hladni plinovi u gornjoj atmosferi Sunca (ili drugih zvijezda). udaljujući se od nas. protežu od najkraćih do najdužih. jesu duže nego što bi bile da ih je emitirao nepomičan objekt. francuski fizičar Armand H. A to se i moglo 41 .dužine u skupine koje se. sve valne dužine svjetlosti koje emitira neka zvijezda. i doista. Fizeau (1819-96) primijenio je taj princip na svjetlost. To posebno obuhvaća tamne linije koje se pomiču prema crvenom kraju spektra (»crveni pomak«) u odnosu na mjesto gdje bi normalno bile. Taj je pomak upotrijebljen prvi puta 1868. godine. Godine 1848. Svaki tip atoma u atmosferi neke zvijezde apsorbira valne dužine karakteristične za nj i ni za koji drugi tip. ta valna dužina raste ako se tijelo odmiče od nas emitirajući zvuk. godine da. Valne dužine djeluju na naše oko tako da ih tumačimo kao boje. Prema tom Doppler-Fizeauovu efektu. Određivanjem položaja tamnih linija u spektru neke specifične zvijezde nije moguće zaključiti samo uzmiče li ta zvijezda od nas ili nam se primiče. pomiču prema ljubičastom kraju spektra. kad tijelo emitira zvuk određene valne dužine. zeleno. žuto.

u svim slučajevima. ako se galaksija kao cjelina nije ni odmicala ni primicala. Hubble (koji je pet godina prije toga otkrio zvijezde u Andromedinoj galaksiji i opisao njihovu prirodu) mogao je 1929. Ali zašto bi se sve galaksije udaljavale od nas? Da bi se to svemirsko uzmicanje objasnilo bez pridavanja nekih posebnih kvaliteta nama samima. Galaksije izvan naše lokalne grupe. što je galaksija bila nejasnija (i vjerojatno udaljenija) to se brže udaljavala od nas. Ako je tome tako. Ako je galaksija A udaljena od nas tri puta više nego galaksija B. i doista. Moglo bi se pretpostaviti da se galaksije također primiču ili odmiču od nas kao i zvijezde. Na primjer. godine projekt sa svrhom da se odrede pomaci tamnih linija različitih galaksija (čak i prije nego što se konačno shvatilo da su djelići magličaste svjetlosti zapravo galaksije). da se svi galaktički grozdovi udaljavaju brzinom koja s udaljenošću postupno raste. međutim. Štoviše. Kad se to jednom prihvatilo. bilo je nužno prihvatiti kao činjenicu da se svemir širi i da se udaljenost između svih susjednih galaktičkih grozdova stalno povećava. to se pokazalo točnim za galaksije naše lokalne grupe. udaljenost neke galaksije mogla se odrediti jednostavno izračunavanjem njezinog crvenog pomaka. No zašto bi se svemir širio? Ako bismo zamislili da se vrijeme kreće unatrag (naime. godine ustvrditi da je brzina udaljavanja proporcionalna udaljenosti. tada bi se činilo sa svake točke promatranja unutar bilo kojeg galaktičkog grozda. Dok su se zvijezde naše galaksije kretale uvjetovane jedna drugom brzinama od nekoliko desetaka kilometara u sekundi. Američki astronom Vesto Melvin Slipher (1875-1969) započeo je 1912. ako zamislimo da smo snimali film koji prikazuje širenje svemira te 42 . tada se galaksija A udaljuje od nas tri puta brže nego galaksija B.očekivati. a ne samo unutar našeg vlastitog. i to neuobičajeno velikom brzinom. svjetlost s galaksija pokazuje crveni pomak. čak i najbliže galaksije izvan naše lokalne grupe udaljavale su se od nas brzinama od stotinjak kilometara u sekundi. prva galaksija koju je Slipher proučavao bila je Andromedina galaksija. i pokazalo se da se ona približava našoj galaksiji brzinom od oko 50 kilometara (32 milje) u sekundi. Sve do jedne udaljavale su se od nas. Slipher i njegovi nastavljači otkrili su da. otkrile su zbunjujuću jednolikost.

Ekspandirajući svemir širi se zbog sile te pradavne eksplozije. Ako možemo vidjeti nešto što je udaljeno 15 milijardi godina. ali zasad pretpostavimo da će se svemir uistinu širiti vječno. Sve dijelove lokalne grupe drži na okupu gravitacija i oni ne sudjeluju u općoj ekspanziji. to dalje unatrag možemo zaviriti u vrijeme. pripada lokalnoj grupi. godine pokazati da iz svakog dijela neba jednoliko pristiže slabo zračenje radio-valova. . Wilson iz »Bell Telephone Laboratoriesa« mogli su 1965. a tijelo koje vidimo bit će onakvo kakvo je bilo prije milijardu godina. Astronomi misle da se taj veliki prasak dogodio prije otprilike 15 milijardi godina. Belgijski astronom Georges Lemaitre (1894—1966) nagovijestio je 1927. A. W. 43 . Ako možemo vidjeti nešto što je udaljeno milijardu svjetlosnih godina. To je otkriće prihvaćeno kao snažan dokaz u prilog velikom prasku. Ono je eksplodiralo i od fragmenata te eksplozije nastale su galaksije. Entropija kozmičkog jajeta bila je vrlo niska i od trenutka velikog praska ta entropija raste i svemir je počeo otkucavati svoje vrijeme. što na nebu vidimo golim okom. Čini se da je ta radiovalna pozadina radijacija velikog praska koja stiže do nas kroz petnaest milijardi svjetlosnih godina prostora. kako će to utjecati na nas? Predstavlja li neograničena ekspanzija svemira katastrofu? U vizualnom smislu. tada ćemo to vidjeti onakvo kakvo je bilo prije 15 milijardi godina u vrijeme velikog praska. U tom slučaju. činilo bi se da se galaktički groz­ dovi primiču jedan drugome i da se konačno sjedinjuju. kao što je opisano u prethodnom poglavlju. A. Je li se veliki prasak doista dogodio? Što dalje prodiremo u beskrajne svemirske udaljenosti. Rusko-američki fizičar George Gamow (1904-68) nazvao je tu prvobitnu eksploziju »veliki prasak« i danas se taj izraz općenito upotrebljava. potrebno je vrijeme svjetlosti. A da bi se putovalo. Sve. tada je svjetlosti koju vidimo bilo potrebno milijardu godina da stigne do nas. ne predstavlja. bez iznimke. godine da je u jednom vrlo davnom trenutku sva materija svemira bila zbijena u jedan jedini objekt koji je on nazvao »kozmičkim jajetom«.potom prikazali film unatrag). uključujući Magellanove oblake i Andromedinu galaksiju. Hoće li se svemir stalno širiti kao posljedica one silne prvobitne eksplozije? O toj ću mogućnosti ubrzo govoriti. Penzias i R.

Jer. čak i uz najoptimističnije tumačenje događaja. to će intenzivnije biti gravitacijsko polje što ga stvaraju pojedina tijela. ni to nije sve.Iz toga proizlazi da se. Može li tako ogromno smanjenje opsega svemira izazvati katastrofu? Izravno vjerojatno ne može. 44 . naše viđenje neba neće zbog toga mijenjati. da bi ih napokon posve izgubili. Zapravo. gravitacijska snaga pojedinih tijela bit će slabija. Tako neograničena ekspanzija svemira uveliko smanjuje mogućnost da ljudska vrsta preživi toplinsku smrt . astronomi će sve teže i teže moći razlikovati galaksije izvan lokalne grupe. što se više masa rasplinjuje u sve veći i veći opseg. Budući da se svemir širi. Drugi će uzroci stvarati druge vrste promjena. Kako će se svemir širiti. formirati onakvo kozmičko jaje kakvim je započeo naš svemir. održi tako dugo. Kombinacija bezgranične ekspanzije i toplinske smrti bila bi za ljude previše a da bi je mogli pobijediti. to će se više ukupna masa svemira sažimati u manji i manji opseg. kad bismo kopali samo u vlastitom dvorištu imali bismo daleko manju mogućnost da pronađemo zlatni rudnik nego kad bismo mogli kopati bilo gdje na površini Zemlje. bez obzira na to hoće li se svemir zauvijek širiti. ali moglo bi smanjiti našu sposobnost da se suprotstavimo toplinskoj smrti. Izrazimo li to analogijom. u slučajnim procesima. masa svemira rasprostire se u sve veći i veći opseg i intenzitet pojedinih gravitacijskih polja koja stvaraju različita tijela u svemiru morao bi se. ali naša lokalna grupa s više od ukupno pola bilijuna zvijezda ostat će na mjestu.ako se. čovjek bi mogao s itekako valjanim razlozima predskazati da se neće održati. naravno. Je li moguće da udaljavanje galaktičkih grozdova tako promijeni svojstva svemira da to izazove mnogo neposredniju katastrofu od nesposobnosti da se preživi toplinska smrt? Neki fizičari nagađaju da gravitacija nije samo proizvod ojedinih tijela. Svi će se galaktički grozdovi povući do takvih udaljenosti da će se udaljavati od nas brzinama koje će im onemogućiti bilo kakvo djelovanje na nas. Za to ne bi bilo dovoljno mase. Isto tako. Naš će se svemir tada sastojati samo od lokalne grupe i bit će velik samo pedesetmilijarditi dio u usporedbi s današnjim razmjerima. prema tom slijedu misli. već zajedničkog djelovanja cijele mase u svemiru. Jedan manji svemir imao bi manje mogućnosti da stvori veće područje niske entropije i ne bi nikada mogao.

drži zajedno njegovo snažno gravitacijsko polje. međutim. zbog hladnijeg i udaljenijeg Sunca. primjerice. Isto tako. a o tome nema nikakva znaka. znanstvenici nisu uspjeli pronaći nijedan nedvojbeni znak koji bi ukazao da gravitacija s vremenom slabi ili da je ikad bila znatno jača u toku dosadašnje povijesti Zemlje. rekao bih. godine engleski fizičar Paul A. Kad bi gravitacijska sila oslabila. Stoga nije vjerojatno da će ta ekspanzija izazvati katastrofu prije trenutka u kojem će ljudski rod ionako imati malo vjerojatnosti da preživi toplinsku smrt. ali postupno bi se učinci nakupili. Kad bi bilo tako i kad bi se Zemlja u budućnosti hladila. sa slabljenjem vlastite gravitacije također bi polako ekspandirala. nikad ne bi moglo eksplodirati i razbacati fragmente uokolo. 45 . Sama Zemlja. spustila i zamrzla nas. tako dugo dok se ne pronađe dokaz za suprotno. tada bi gravitacijska polja općenito morala biti sve snažnija što se vraćamo dalje u prošlost i u vrijeme kozmičkog jajeta bila bi tako jaka da to kozmičko jaje. Sunce. Tu je mogućnost prvi put nagovijestio 1937. ali ja ipak držim da je ideja o slabljenju gravitacijske sile neodrživa. Ti i drugi učinci mogli bi izazvati naš kraj prije nego što uopće dospijemo do toplinske smrti. postavlja se čak pitanje je li se veliki prasak uopće mogao dogoditi i uz današnji intenzitet gravitacijskih polja. tada bi u dokaz tome morala biti toplija u prošlosti. čini se razumnim pretpostaviti da stalna ekspanzija svemira neće promijeniti svojstva našeg vlastitog dijela svemira. M. Mogli bismo se stoga suočiti s budućnošću u kojoj bi se Zemljina temperatura. u bilo kojem smislu. Sunce bi polako ekspandiralo i hladilo se. Bilo bi to vrlo sporo smanjivanje i obični pojedinci ne bi mogli zapaziti njegovo djelovanje mnogo milijuna godina.* Prema tome. * Zapravo. Možda je još prerano o tome govoriti i možda bismo trebali pričekati nove dokaze prije nego što dopustimo sebi da u toj stvari budemo suviše sigurni. kao što ćemo doskora vidjeti. i tako dalje. Snaga kojom Sunce privlači Zemlju oslabila bi te bi se spirala Zemljine putanje vrlo sporo pomakla prema van. suprotstavljajući se snazi tog nezamislivo intenzivnog gravitacijskog polja. a također i sve ostale zvijezde.polako smanjivati. Dosad. Dirac(1902—).

Neki predmet može biti bačen prema gore tako velikom brzinom da se. galaktički grozdovi će se početi približavati jedan drugome privučeni snagom vlastitog gravitacij46 . konačno zaustavila i vratila pod utjecajem neumitne gravitacijske snage. da promatramo bačenu loptu koja se giba nagore s površine Zemlje. sve brže i brže. ali ona to nije. Minimalna brzina pri kojoj se to događa je »brzina iščeznuća«. bez obzira na to kako smo je snažno bacili uvis. a potom stalno pojačavajući njezin konačni pad. Ona se postojano penje. To znači da bismo mogli računati kako će gravitacijska sila malo-pomalo usporiti širenje i možda ga zaustaviti.Sažimanje svemira No. Kad se to dogodi. Lopta bi uspjela doseći veću visinu prije nego što bi se zaustavila i počela ponovno padati. ali snaga eksplozije velikog praska odmiče ih suprotstavljajući se sili gravitacije. Snaga Zemljine gravitacije smanjuje se s kvadratom udaljeno­ sti od središta Zemlje. O tome postoji čak i narodna poslovica. Galaktički grozdovi privlače jedan drugoga gravitacijom. u tom kretanju nagore. Neki predmet na Zemljinoj površini nalazi se otprilike 6400 kilometara (4000 milja) od njezina središta. a za Zemlju ona iznosi 11. Može se pretpostaviti da i svemir ima tu brzinu koja je potrebna da bi se tijelo oslobodilo djelovanja gravitacije. U tim uvjetima predmet se neće spustiti već će napustiti Zemlju zauvijek. najprije poništavajući početni impuls koji ju je uputio nagore. gravitacijskoj sili trebalo bi dulje vrijeme da osujeti početni impuls. Možemo stoga zamisliti da bi se lopta. Mi znamo da će se konačno njezina brzina svesti na nulu i da će se tada početi kretati prema dolje. »Sve što se uzdigne. Tome je tako zato što gravitacijska sila Zemlje neumoljivo vuče loptu prema dolje. Predmet 6 400 kilometara iznad površine bio bi dvostruko toliko udaljen od središta i sila gravitacije koja djeluje na nj iznosila bi samo 1/4 sile na površini. Da je lopta bačena brže. trenutak! Kako možemo biti sigurni da će se svemir zauvijek širiti samo zato što se širi danas? Pretpostavimo.23 kilometra (6.98 milja) u sekundi. ali njena se brzina također postojano smanjuje. mora pasti. na primjer. gravitacijska sila toliko brzo smanjuje da nikad nije dovoljno jaka kako bi tu brzinu usporila do nule.« To bi bilo točno kad bi gravitacijska sila bila jednaka na svim visinama.

a ono ovisi o masi pojedinih grozdova i njihovoj međusobnoj udaljenosti. Brzina iščeznuća ovisi o međusobnom gravitacijskom privlače­ nju galaktičkih grozdova. Ako se galaktički grozdovi udaljuju brzinom manjom od brzine iščeznuća. No. širenje će se postupno zaustaviti. Koliko zasad možemo reći. a neki susjedni grozdovi udaljeniji su međusobno od drugih. a ako saznamo i brzinu iščeznuća . to je veća brzina iščeznuća i vjerojatnije je da se galaktički grozdovi ne udaljavaju jedan od drugoga dovoljno brzo da bi iščezli te da će se prije ili kasnije širenje zaustaviti i pretvoriti u sažimanje. dok se gravitacijski grozdovi udaljuju jedan od drugoga. znamo. smanjuje se djelovanje svakoga od njih na susjedne grozdove. To bi bio »otvoreni svemir« o kakvom smo govorili nešto prije u ovom poglavlju. stvarna prosječna gustoća svemira iznosi samo stoti dio te količine. različiti su galaktički grozdovi različite veličine. širi li se svemir brzinom koja je manja od brzine iščeznuća. možemo učiniti samo to da zamislimo kako je sva materija u svim galaktičkim grozdovima jednoliko raspoređe­ na u svemiru. Minimalna brzina ekspanzije potrebna da bi se spriječilo to zaustavljanje jest svemirska brzina iščeznuća. privlačenje se smanjuje takvom brzinom da nikada neće moći zaustaviti ekspanziju. Pitanje je. uključujući i količinu deuterija (teškog vodika) u svemiru. Znamo brzinu širenja. Naravno.imat ćemo odgovor. međusobno 47 . Što je veća prosječna gustoća materije. Tako bismo mogli odrediti prosječnu gustoću materije u svemiru. Koliko.skog djelovanja i tada će se svemir početi sažimati. Ako je tako. to bi bila dovoljno visoka gustoća da zadrži svemir zatvorenim pri sadašnjoj brzini širenja. Tada će konačno početi sažimanje i svemir će ponovno stvoriti kozmičko jaje koje će potom eksplodirati u novom velikom prasku. Prema tome. oni će se zauvijek nastaviti udaljavati i svemir će se zauvijek širiti sve dok ne dosegne toplinsku smrt. većina je astronoma uvjerena da prosječna gustoća ne može biti mnogo veća od toga. Ako je širenje dovoljno brzo. To bi bio »zatvoreni svemir« (ponekad se naziva i »oscilirajućim svemirom«). ako bi prosječna gustoća svemira bila takva da bi opseg jednak veličini prosječne dnevne sobe obuhvaćao dovoljno materije koja bi odgovarala ekvivalentu od 400 vodikovih atoma. međutim. prema tome. Ako se galaktički grozdovi odmiču jedan od drugoga brzinom većom od brzine iščeznuća. Prema stanovitim indirektnim dokazima.

Normalan je zaključak da su astronomi potcijenili ukupnu masu grozdova.* Da. ako ih imaju sve galaksije. iako bilanca dokaza još snažno govori u prilog otvorenom svemiru. Budemo li samo dovoljno strpljivi. proučavajući rendgensko zračenje iz svemira. čini mi se da otvoreni svemir nije zaista moguć iz razloga koje ću objasniti u slijedećem poglavlju. Takvi bi krugovi. harvardski su astronomi 1977. Zar to ne znači da * Ako opet mogu nametnuti svoje osobno mišljenje. mogućnosti takvog svemira ponešto se smanjuju. pokazuje se da ne postoji dovoljno veliko opće gravitacijsko djelovanje koje bi držalo grozd na okupu. Postoje načini da se izračunaju mase samih galaksija. da izvan samih galaksija postoji masa koju oni ne uračunavaju. ali ne možemo tako dobro izmjeriti masu sitnih raštrkanih zvijezda. obznanili da su pronašli indikacije prema kojima su neki galaktički grozdovi okruženi svijetlim krugovima zvijezda i prašine kojih je masa čak pet do deset puta veća od mase samih galaksija. osjećam da će astronomi pronaći masu koja nedostaje. Možda masu tog negalaktičkog materijala izrazito potcjenjujemo. Ukratko. godine. Pojedine galaksije morale bi se odvojiti i raspršiti zato što se kreću većim brzinama od prividne brzine iščeznuća cijeloga grozda. 48 . kad se masa galaktičkih grozdova izračunava na temelju masa sastavnih galaksija. Jedino što nismo potpuno sigurni kakva je prosječna gustoća svemira. A ipak se čini da su ti galaktički grozdovi povezani gravitacijskim djelovanjem. nalazi se u samim galaktičkim grozdovima. Jedna indikacija prema kojoj bi mogućnost postojanja mnogo veće mase svemira valjalo uzeti vrlo ozbiljno. I doista. prašine i plinova na krajnjim rubovima galaksija i između njih. Mogućnosti da u svemiru postoji dovoljno mase da bi on bio zatvoren i oscilirajući još su male. prema tome. otvoren i širenje će se nastaviti do konačne toplinske smrti. ali se povećavaju. i prihvatiti ideju zatvorenog svemira. ali iako nam je dosta dobro poznat volumen određene sekcije svemira. U mnogo slučajeva. nismo toliko sigurni. Gustoća je jednaka omjeru mase i volumena.gravitacijsko djelovanje galaktičkih grozdova daleko je premalo da bi zaustavilo širenje svemira. bitno povećali masu svemira i mogućnost postojanja otvorenog svemira učinili doista vrlo nesigurnom. ima li smisla ideja o svemiru koji se skuplja? U njemu bi se sve galaksije sve više približavale jedna drugoj i na koncu bi se ponovno stvorilo kozmičko jaje niske entropije. kad je riječ o masi te sekcije. Svemir je. ili neka druga potrebna svojstva.

pobija drugi princip termodinamike? On mu. Uostalom. da se formiraju planetarni sustavi i nastane život na prikladnim planetarna. kao što sam prije rekao. Drugi zakon termodinamike je. bez iznimke odvijaju se u ekspandirajućem svemiru. navija prije nego što stigne posve otkucati i tako se nastavlja. poput sata o kojem se vodi redovita briga. Možda je taj zaključak pretjeran. Mogli bismo stoga pretpostaviti da bi se u zatvorenom svemiru entropija općenito povećavala za vrijeme faze ekspanzije i. svi uvjeti eksperimentiranja koje možemo izmisliti . kako se čini. vrlo vjerojatno prije faze toplinske smrti. Stoga je najuopćenija tvrdnja koju možemo izreći ta da se drugi zakon termodinamike ne može nikada prekršiti u ekspandirajućem svemiru. od same Zemlje do najudaljenijih galaksija koje otkrijemo. nikad ne krši. zauvijek. zapažamo da se drugi zakon termodinamike. Svemir se dakle nastavlja. Možda bi trebalo proći oko milijardu godina poslije velikog praska prije nego što bi u svemiru mogle egzistirati galaksije. no možemo li zato biti sigurni da to znači kako će se život nastaviti zauvijek? Zar ne mogu postojati razdoblja u tom ciklusu u kojima je život nemoguć? Na primjer. dakako. Cijeli svemir (koji se sastoji samo od kozmičkog jajeta) ima u trenutku eksplozije temperaturu mnogo bilijuna stupnjeva i tek dosta vremena nakon eksplozije temperatura postaje dovoljno niska da omogući stvaranje materije i da se ta materija skupi u galaksije. bez obzira na to koliko mijenjali uvjete eksperimentiranja i mjesta koja promatra­ mo. samo uopćavanje općeg iskustva. ali ne moramo na to gledati kao na pobijanje. 49 .svi. da poriv za smanjenjem entropije postaje silovitiji s početkom sažimanja svemira. Sva naša promatranja. mora protusloviti.svemir koji se sažima. Na temelju svojih zapažanja i eksperimentiranja ne možemo reći baš ništa o odnosu između entropije i svemira koji se sažima. čini se svakako neizbježnim da je eksplozija kozmičkog jajeta vjerojatno stanje štetno za život. zauvijek. nastao bi preokret i entropija bi se potom smanjivala u fazi sažimanja. Iz toga zaključujemo da se ni ne može prekršiti. ciklički. Svemir se dakle. Proučavajući svemir pod najrazličitijim uvjetima. jednu stvar ne možemo mijenjati. Savršeno smo slobodni pretpostaviti da poriv za povećanjem entropije postaje manje silovit kako se ekspanzija svemira usporava. koliko smo zasad u stanju reći.

zvijezde. planete i život. već petnaest milijardi godina. Svemir koji se sažima postajao bi stoga sve toplijim i. Tako u svakom ciklusu postoji razdoblje od dvije milijarde godina. s kozmičkim jajetom u središtu. To i opet ovisi o ukupnoj masi svemira. raspoloživi prostor unutar svemira naglo se povećava sa širenjem svemira. Koliko će vremena proći prije slijedećeg kozmičkog jajeta? To nije moguće reći. Drugo. Stoga zračenje koje emitiraju galaksije sadrži manje energije nego što bi se moglo pomisliti. U svakom ciklusu poslije tog razdoblja može se stvoriti novi život.do užarene topline koja bi onemogućila život? Postoje dva razloga zašto se to nije dogodilo. pretrpjela različite stupnjeve crvenog pomaka. Svi galaktički grozdovi približavali bi se jedan drugome. očekivali bismo da bi milijardu godina prije stvaranja kozmičkog jajeta život. milijardu godina prije stvaranja kozmičkog jajeta bio bi prevruć za bilo kakav oblik života na njemu. Razmislite: u svemiru vjerojatno nema mnogo manje od bilijun zvijezda. daleko od toga da se zagrijava. naravno. Prostor zapravo dobiva veću zapremninu. kao što sam rekao. planete. svi galaktički grozdovi udaljavaju se jedan od drugoga u ekspandirajućem svemiru. crveni pomak znači smanjivanje energije. bila obratna u svemiru koji se skuplja. Budući da dulje valne dužine znače manji sadržaj energije svjetlosti. a to bi značilo da bi svjetlost koja dopire do nekoga galaktičkog grozda sa svih ostalih doživljavala ljubičasti pomak u različitim stupnjevima te da sadrži daleko više energije nego danas. To znači da je svjetlost koja dopre do svakog galaktičkog grozda sa svih drugih grozdova. Pretpostavimo da je masa dovoljno velika da bi mogla jamčiti 50 . Ponajprije. zvijezde i galaksije bili nemogući. završit će prije slijedećeg kozmičkog jajeta i neće imati veze sa životom u kasnijem ciklusu. Ta bi situacija. svemir stalno gubi temperaturu sve od velikog praska i danas mu je opća temperatura samo oko tri stupnja iznad apsolutne nule. Zašto sva ta energija nije zagrijala hladna tijela u svemiru — takve planete poput naše Zemlje . ali on neće imati veze sa životom u prethodnom ciklusu. Pretpostavivši da sažimanje ponavlja povijest svemira u obratnom slijedu. Sve one neprekidno šalju energiju u svemir kao cjelinu. raspoloživi prostor unutar svemira naglo bi se smanjivao tako da bi ga zračenje ispunilo mnogo brže nego što bi se očekivalo. brže nego što energija koja se ulijeva u nj može ispuniti tu zapremninu. Stoga. u kojem je život nemoguć. Uz to.

samo kao nagađanje.* * * Ipak. ako se ona može dovoljno povećati da osigura zatvoreni svemir.kozmičko jaje. bliže Otkrivenju-Ragnaroku i teže ga je izbjeći. Što masa više premašuje nužni minimum. Mi živimo u relativno kratkom razdoblju brze ekspanzije. No. Oboje se čini konačnom katastrofom.ako.zatvoreni svemir. i svemir će se tada početi sažimati vrlo sporo i dugotrajno. ili bilijun godina do toplinske smrti ako je svemir otvoren. a između njih će biti dugo razdoblje praktički statičkog svemira. jednoga dana nastupit će relativno kratko razdoblje brzog sažimanja. ali kozmičko jaje više nalikuje krešendu. Svako to razdoblje traje samo nekoliko tuceta milijardi godina. ali ja predmnijevam da će zapravo dobiti . U tom slučaju ljudskoj vrsti preostaje da pričeka bilijun godina na novo kozmičko jaje ako je svemir zatvoren.i čini to doista uvjerljivo. čini se vjerojatnim da će se povećati upravo jedva dovoljno. naravno. budući da je sadašnja veličina ukupne mase tako malena. to je snažnije opće gravitacijsko polje svemira i to će se brže sadašnja ekspanzija zaustaviti i cijeli će se svemir sažeti u još jedno kozmičko jaje. silovitije je. recimo nakon pola bilijuna godina. da će se svemir zaustaviti otprilike na pola puta prema toplinskoj smrti. To znači da će se brzina širenja s vremenom usporavati samo vrlo postupno i kad se gotovo zaustavi. 51 . Ljudski rod možda bi više volio toplinsku smrt. pisac znanstvene fantastike Poul Anderson u romanu Tau Zero opisuje jedan svemirski brod i posadu koja je promatrala i preživjela eksploziju kozmičkog jajeta . uopće preživi dovoljno dugo . i da će tada nastupiti još pola bilijuna godina prije slijedećeg kozmičkog jajeta. Mogli bismo pretpostaviti. da završetak ne bi bio suviše mračan. posljednji ostaci nestat će vrlo sporo pod djelovanjem gravitacijskog polja upravo jedva dovoljnim da obavi posao.

sabijajući se kroz djelovanje gravitacijskog polja. ili koja gubi entropiju i sažima se prema kozmičkom jajetu. Pretpostavljali smo da svi njegovi dijelovi doživljavaju istu sudbinu. Tu mogućnost moramo razmotriti. Štoviše. na isti način i u isto vrijeme. Stoga je posve moguće da se događaji u nekim dijelovima svemira dosta razlikuju od događaja u drugim područjima. jer ta razlika u ponašanju možda vodi do još jedne vrste katastrofa. Prirodu njezina nastanka u velikoj je mjeri uvjetovalo gravitacijsko polje koje je proizvela sva ta masa. on sadrži najmanje deset milijardi bilijuna zvijezda. on je doista vrlo namreškan. Počnimo razmatranjem Zemlje koja je stvorena od otprilike šest bilijuna bilijuna kilograma kamenja i metala.4 Kolaps zvijezda Gravitacija Razmatrajući izmjenične katastrofe toplinske smrti i kozmičkog jajeta. Svaki komadićak Zemlje kretao se prema središtu sve dok neki drugi komadićak nije fizički blokirao 52 . No činjenica je da svemir uopće nije jednolik ako se ne promatra iz ogromne udaljenosti i vrlo općenito. na primjer. dok se svemir kao cjelina širi. Ako promatramo pomno njegove bliže pojedinačne dijelove. Za početak. a uvjeti na zvijezdi ili blizu nje silno se razlikuju od uvjeta na velikoj udaljenosti od njih. Tako je materijal Zemlje. govorili smo o svemiru kao cjelini i držali smo da je on manje ili više jednoliko more prorijeđene materije koja sva povećava entropiju i širi se prema toplinskoj smrti. na drugima su raspoređene narijetko. a ponegdje ih zapravo uopće nema. neki se njegovi dijelovi mogu skupljati. privučen toliko blizu središtu koliko je mogao doprijeti. na nekim su mjestima zvijezde posute vrlo gusto.

Pod pritiskom gornjih slojeva Sunca. slučaj nije posve isti. moglo stisnuti do iznenađujuće malih dimenzija — ali to se ne događa. skršili su se i razbili. proučava li se situacija dublje i dublje ispod Zemljine površine. iako su snažno zbijeni. pod svojom vlastitom snažnom gravitacijskom silom. (A to su i Sunce i Mjesec i sva ostala veća astronomska tijela. Zapravo. I zato što su neoštećeni. Uzmimo za primjer Sunce. udaljenost raznih dijelova tijela od središta u prosjeku je manja nego što bi bila u bilo kojeg drugog geometrijskog oblika. međutim. Promjer jezgre samo je 1/100 000 promjera čitavog atoma.put. Zbog toga je i njegovo gravitacijsko polje 330 000 puta veće i kad se Sunce stvaralo. Vodikova jezgra u 53 . odolijevaju daljem djelovanju gravitacije. u sredini tih ljusaka nalazi se sićušna jezgra koja sadrži gotovo svu masu. Zemlja se više ne smanjuje već ostaje kuglom promjera 12 750 kilometara (7 900 milja) i. Atom više nalikuje ping-pong loptici s gotovo nevidljivo malenom i vrlo zbijenom metalnom kuglicom koja lebdi u sredini. takva će biti zauvijek. No čak i u središtu Zemlje atomi ostaju netaknuti. kako se mislilo u devetnaestom stoljeću. a to je ipak razlika.) Uz to. gusto zbijena. oblikovana u kuglu gravitacijom. oni su uglavnom mekušaste ljuske elektronskih valova s vrlo malom masom. Zemlja je dakle kugla. Izdvojene jezgre i fragmenti elektronskog omotača toliko su manji od cijelog atoma da bi se Sunce. Zemlja je. zarobljeni pod golemom težinom gornjih slojeva. To se može dogoditi zato što atomi nisu nimalo slični sićušnim lopticama za biljar. Atomi u središtu Sunca. osim u posebnim uvjetima. jer su njihove mase između deset tisuća i deset milijuna puta veće od mase Zemlje. pod uvjetom da bude ostavljena samoj sebi. kojega je masa 330 000 puta veća od mase Zemlje. Umjesto toga. Atomi koji je sačinjavaju nalaze se u dodiru. pod utjecajem tako ogromne sile. U kugli. tako da je cijela planeta imala minimalnu potencijalnu energiju. Do tog sažimanja ne dolazi zato što je Sunce — kao i ostale zvijezde — sastavljeno uglavnom od vodika. atomi su sve zbijeniji pod djelovanjem težine slojeva materijala iznad njih (ta težina predstavlja gravitacijsku silu). snaga privlačenja koja je formirala kuglu bila je toliko jačom. Kod zvijezda. elektronske ljuske atoma u Sunčevoj jezgri smrskaju se i sićušne jezgre u središtu atoma postaju slobodne. Na koncu je svaki komadić Zemlje bio tako blizu središtu kako je mogao doprijeti.

vodik Sunca (ili bilo koje zvijezde) smanjit će se ispod neke kritične količine. kod Sunca to sažimanje sprječava ekspanzivno djelovanje topline koja se razvija nuklearnim reakcijama u njegovoj unutrašnjosti. Dok kod Zemlje otpornost cijelih atoma sprječava da se ona sažme i postane manjom nego što jest. Sažimanje zvijezda ima važne gravitacijske posljedice. Ako tu 54 . sami protoni mogu se slobodno kretati i približiti jedan drugome tješnje nego što su mogli kad je svaki bio okružen elektronskom ljuskom. a to dalje ovisi o stalnoj dobavi vodika. povećava se zapravo s kvadratom promjene udaljenosti. goriva za takve reakcije. I ne samo da se protoni mogu približiti jedan drugome. Ali vodika postoji samo jedna određena količina. ponekad se ne odbijaju nego se spajaju. Kad se atom razbije. pokrećući tako »nuklearnu reakciju«. Gravitacijsko privlačenje bilo koja dva tijela povećava se sa smanjivanjem udaljenosti njihovih središta. tako da središte Sunca ima temperaturu oko 15 milijuna stupnjeva. Ako ste na stanovitoj velikoj udaljenosti od Zemlje pa smanjite tu udaljenost napola.središtu vodikovog atoma jest podatomska čestica nazvana »proton« koja ima pozitivan električni naboj. Broj nuklearnih reakcija će se smanjiti. Razlika je u tome što Zemlja može zadržati svoju veličinu neograničeno dugo jer će atomi. U procesu takvih nuklearnih reakcija neki protoni gube električni naboj da bi postali »neutronima«. To je jezgra atoma helija. dok Sunce to ne može. jer se energija gravitacijske sile pretvara u toplinu sa sažimanjem materijala od kojeg je Sunce sastavljeno i njegovim spajanjem. već se mogu i sudarati velikom snagom. a tako i energija. Taj proces (isti kakav se odvija i u zemaljskoj hidrogenskoj bombi. održavajući ga takvim dugo. dugo vremena. ostati uvijek netaknuti. koja opet ovisi o kontinuiranoj seriji nuklearnih reakcija što proizvode tu toplinu. Veličina Sunca ovisi o stalnoj proizvodnji topline u njegovu središtu. Konačno. i napokon se stvara jezgra sastavljena od dva protona i dva neutrona. Kad se protoni sudaraju. bude li dosta vremena. ili četiri puta. snaga kojom vas Zemlja privlači povećat će se 2x2. ako ih se ne dira. Neće biti dovoljno topline koja bi održavala Sunce (ili bilo koju zvijezdu) rastegnutim i ono će se početi sažimati. ali neusporedivo veće snage) stvara ogromne količine topline koja cijelo Sunce pretvara u vatrenu loptu užarenog plina.

I dalje biste bili izvan same Zemlje i sva bi Zemljina masa bila između vas i njezinog središta. da ste stajali na površini Zemlje kad se ona počela sažimati i da ste ostali tamo za vrijeme procesa sažimanja. Masa Zemlje bila bi i dalje kakva je bila. Ako biste se nalazili u udaljenom svemirskom brodu. Pretpostavimo. tako da bi se gravitacijsko djelovanje Zemlje na vas povećavalo faktorom 2x2. njezino gravitacijsko djelovanje na vas ne bi se promijenilo (tako dugo dok toliko ne ekspandira da vas obuhvati u svoju supstancu — u tom bi se slučaju povećalo gravitacijsko djelovanje na vas). Masa Zemlje ne može se baš značajno promijeniti a svoju masu možda ne želite mijenjati. djelovanje gravitacije na vas se smanjuje. odnosno 256 puta. ali vaša udaljenost od središta Zemlje smanjivala bi se faktorom 2. Dakle. Masa Zemlje. i vaša. više ne bi bilo uopće nikakvog privlačenja. 55 . vašoj masi i činjenici da ste od središta Zemlje udaljeni 6378 kilometara (3963 milje). ili četiri. privlačenje se povećava 16x16. Ali ne! Ovisnost gravitacijske snage o udaljenosti od središta tijela koje privlači vrijedi samo ako se nalazite izvan tog tijela. povećavala bi se njezina površinska gravitacija. samo u tom slučaju možemo pretpostavljati da je sva masa nekog tijela koncentrirana u središtu. zadržavajući pri tom svu svoju masu. No pretpostavimo ipak da se Zemlja sažme do polovice svojeg polumjera. kako se ukopavate u Zemlju. pomislili biste da se djelovanje gravitacije na vas povećava kako se primičete bliže središtu Zemlje. Možete se. prema središtu će vas privlačiti samo onaj dio Zemlje koji je bliže središtu nego što ste to vi. dakle.udaljenost smanjite na jednu šesnaestinu. približiti središtu Zemlje bušeći (u mašti) kroz samu Zemlju. Kad biste (u mašti) dosegli samo središte Zemlje. U ovom trenutku vi se nalazite na površini Zemlje i snaga njezina gravitacijskog djelovanja na vas ovisi o njezinoj masi. Dio Zemlje koji je od središta udaljeniji nego vi ne pridonosi gravitacijskoj sili. Ako se ukopate u Zemlju. Shodno tome. i vaša udaljenost od središta Zemlje. Proračunavajući gravitacijsku snagu. kao i vaša masa. jer se više ništa ne bi nalazilo bliže središtu od vas. ali što ako zamislite da ste promijenili svoju udaljenost od središta Zemlje. kad bi se Zemlja sažimala. primjerice. Bili biste izloženi gravitaciji vrijednosti nula. ostale bi iste. Drugim riječima. to ne bi imalo nikakva djelovanja na vas. Bilo da se Zemlja rastegne ili sažme.

Crne rupe Naravno. Zvijezde će se. međutim. Kad bismo zamislili da se Zemlja smanjila do točke promjera nula (zadržavajući masu) i kad biste stajali na toj točki. površinska bi gravitacija u svakom slučaju postala bezgraničnom. ali njezina površinska gravitacija raste bez granica. Jedna je posljedica toga da se sa sažimanjem zvijezde postupno povećava brzina koju mora imati neko tijelo da bi se oslobodilo djelovanja gravitacije te zvijezde. pa stoga o njegovoj masi. Tijelima postaje sve teže i teže da se oslobode i odvoje od zvijezde dok se ona sažima i njezina površinska gravitacija povećava. To vrijedi za svako tijelo koje ima masu. snaga gravitacijskog djelovanja na moju površinu ili vašu površinu ili površinu protona beskrajno bi se povećavala. snaga gravitacijskog djelovanja na vas bila bi bezgranična. Dok se zvijezda sažima. A neće se smanjiti ni išta što je manje od Zemlje. ma kako bilo veliko ili malo. gravitacijska sila koja djeluje na vas postupno bi se povećavala. I ako bismo se vi ili ja ili proton sveli na točku promjera nula zadržavajući pri tome svu prvobitnu masu. brzina iščeznuća koja vrijedi na površini Sunca iznosi 617 kilometara (383 milje) u 56 . Ako je tijelo dovoljno masivno to sažimanje. koliko znamo. Koliko će daleko ići to sažimanje ovisi o intenzitetu gravitacijskog polja tijela koje se kontrahira. Čak ni tijela veća od Zemlje — Jupiter. nema granica i njegov će se volumen svesti na ništicu. U sadašnjem trenutku. jednom smanjiti. na primjer.Ako bi se Zemlja i dalje sažimala ne gubeći masu i ako biste i dalje ostali na površini. kojega je masa 318 puta veća od mase Zemlje — neće se nikad smanjiti tako dugo dok su ostavljena nesmetanima sama sebi-. intenzitet njezina gravitacijskog polja ne mijenja se na znatnim udaljenostima. primjerice. One imaju mnogo veću masu nego planete i njihovo vrlo snažno gravitacijsko polje prouzročit će sažimanje u trenutku kad njihovo nuklearno gorivo padne ispod kritične točke i kad se više neće stvarati dovoljno topline potrebne kao ravnoteža gravitacijskoj sili. Kad bismo se vi ili ja ili čak proton sve više i više zbijali. tako dugo dok ostane u sadašnjim uvjetima. Zemlja nikad neće postati manjom nego što je danas.

ona je dosegla »Schwarzschildov radijus«. Sunce sažimalo i kad bi njegova površinska gravitacija rasla. Kad bi se. Zemlja bi dosegla svoj Schwarzschildov radijus kad bi se smanjila na polumjer od jednog centimetra (0. Zemlja bi tada bila lopta promjera 2 centimetra (0. Objasnit ću to kasnije. gotovo 55 puta više nego brzina iščeznuća na površini Zemlje. 57 . Sunce bi doseglo svoj Schwarzschildov radijus kad bi se smanjilo do polumjera od 3 kilometra (1. Kad se neko tijelo sažme do svojeg Schwarzschildovog radijusa ili još manje.4 inča).8 inča). Čak ni svjetlost ne može izaći pa je stisnuto tijelo potpuno crno. njegova brzina iščeznuća popela bi se na tisuće kilometara u sekundi — desetke tisuća — stotine tisuća. Kad se zvijezda (ili bilo koje tijelo) sažme do točke gdje se brzina iščeznuća izjednačuje s brzinom svjetlosti.** Prema tome. činilo bi se da crne rupe moraju nastati kad zvijezde ostanu bez goriva i kad su dovoljno velike da mogu stvoriti gravitacijsko polje dostatno da se zbiju do svojeg Schwarzschildova radijusa.9 milja). nazvan tako zato što je o njemu prvi govorio njemački astronom Karl Schwarzschild (1873—1916). To je još uvijek dovoljno mala brzina te materijal može prilično lako »pobjeći« od Sunca. lopta koja bi sadržavala svu njezinu masu. Američki fizičar John Archibald Wheeler (1911—) prvi je za takva tijela upotrijebio izraz »crna rupa«. u svim smjerovima. Ustanovljeno je da sve što ima masu ne može putovati brzinom većom od brzine svjetlosti.sekundi. zadržavajući svu svoju masu. da se naime crna rupa može stvoriti. ** Začudo. tada više ništa ne može s njega iščeznuti. Reklo bi se da je to jednosmjerni proces. Robert Oppenheimer (1904—67) tek 1939. tu je pojavu potpuno teorijski obradio američki fizičar J. francuski astronom Pierre Simon de Laplace (1749—1827) već je 1798. Budući da polumjer svake kugle iznosi pola njezinog promjera. čak ni svjetlost. a to je brzina svjetlosti. Ipak. godine dao naslutiti mogućnost postojanja tako masivnih tijela da s njih ništa ne bi moglo iščeznuti. godine. Na kraju bi brzina iščeznuća dosegla brojku od 300000 kilometara (186000 milja) u sekundi. međutim. ali da se ne može pono* U posljednje se vrijeme pokazalo da to nije posve točno. Sunce (i ostale zvijezde) stalno emitiraju subatomske čestice velikom brzinom.* Sve što padne u sažeto tijelo više se ne može osloboditi pa su stoga sažeta tijela poput beskrajno dubokih rupa u prostoru.

u dalekoj budućnosti. Na taj način. s prolaženjem vremena sve veći i veći postotak mase svemira trebao bi se naći u crnim rupama. činilo bi se da će svemir. Čini se da bi bilo mnogo teže izbjeći toplinskoj smrti sa crnim rupama nego bez njih. Kad ne bi bilo suvišne mase. bacajući u njih nepotrebnu masu i iskorištavajući zračenje koje se stvara u tom procesu. sve što se približi crnoj rupi vjerojatno će zarobiti silno intenzivno gravitacijsko polje koje postoji u njezinoj blizoj okolici. ali je ne može gubiti. To nije čak ni maksimalna entropija i toplinska smrt u svakom od milijardu galaktičkih grozdova odvojenih. sve crne rupe moraju stalno rasti. kad jedanput nastupi toplinska smrt. možda bi se mogla iskoristiti rotacijska energija crne rupe. Ako se dakle crne rupe stvaraju ali nikada ne nestaju. Ako svake godine ima sve više crnih rupa i ako su one sve veće. Sva materija morala bi završiti u crnim rupama i crne rupe ne bi se više vrtjele. Nadalje. jedan od svih ostalih.vno rasformirati. Kad jedanput nastane. Umjesto toga. Slučajne fluktuacije u odsjecima niske 58 . Tijelo koje se približava može spiralno kružiti oko crne rupe i konačno upasti u nju. činilo bi se da je to upravo sada najvjerojatnija budućnost jednoga otvorenog svemira. I doista. dok konačno sva tijela u svemiru ne bi bila u nekoj crnoj rupi. mogli bismo prema tome zamisliti da kraj nije samo maksimalna entropija i toplinska smrt u beskrajnom moru rijetkoga plina. Postoje teorijski razlozi za pretpostavku da gravitacijska energija crnih rupa može obaviti neizmjerne količine rada. Ako živimo u otvorenom svemiru. Kad se to jednom dogodi. iz crnih rupa može se izvući mnogo više energije nego iz iste mase običnih zvijezda. sa starenjem svemira morao bi se stalno povećavati njihov broj. ono više nikad ne može izaći. No na koncu će drugi zakon ipak učiniti svoje. Lako možemo zamisliti da ljudska bića koriste crne rupe kao svemirske ložionice. One bi postojale u grozdovima koji bi svi bili međusobno odvojeni neproračunljivim i sve većim udaljenostima. neproračunljivim i sve većim udaljenostima. ako crna rupa može povećavati masu ali je ne može smanjivati. postići maksimalnu entropiju u obliku određenog broja silno masivnih crnih rupa. Iz njih se više ne bi mogao izlučiti nikakav rad i postojala bi maksimalna entropija. I dalje. pa bi ljudska vrsta mogla dulje opstati u svemiru s crnim rupama nego u svemiru bez njih. Činilo bi se stoga da crna rupa može poveća­ vati svoju masu. crna je rupa — osim jedne iznimke o kojoj ću govoriti kasnije — trajna.

U konačnoj fazi. Sto neko tijelo ima veću masu. Sve što ima masu cijelog svemira i dimenzije kozmičkog jajeta ne može biti ništa drugo već crna rupa. kako je kozmičko jaje koje je postojalo prije 15 milijardi godina moglo eksplodirati i stvoriti svemir koji danas nastavamo? Da bismo vidjeli kako je to moguće. katastrofa crnih rupa dobiva dodatnu snagu. i crne se rupe spajaju. to je njegova površinska gravitacija na početku veća (ako je riječ o običnoj zvijezdi) i veća je njegova brzina iščeznuća. ako iz crne rupe ne može ništa izaći. ali kako se galaktički grozdovi približavaju jedan drugome i svemir postaje sve bogatiji energetskim zračenjem. 59 . Stoga se ono mora manje zbiti da bi podiglo svoju brzinu iščeznuća do vrijednosti jednake brzini svjetlosti. Sunčev Schwarzschildov radijus bio bi 3 kilometra (1.* Čak i nakon još pola bilijuna godina. i završava s većim Schwarzschildovim radijusom. Crne rupe koje su nastale u razdoblju širenja bile su najvjerojatnije zatvorene u središtima galaksija. Kao što prije rekoh. moramo shvatiti da sve crne rupe nemaju jednaku gustoću. No kad se svemir jednom stane sažimati. Ali kako bi se crne rupe uklopile u jedan zatvoreni svemir? Proces u kojem crne rupe postaju mnogobrojnije i veće mogao bi biti spor s obzirom na ukupnu veličinu i masu svemira. kako kozmičko jaje nastalo sažimanjem svemira može eksplodirati da bi stvorilo jedan novi svemir? Zbog toga. crne rupe vjerojatno još čine samo malu količinu njegove mase. Crne rupe gotovo je nemoguće otkriti i lako je moguće da postoje mnoge koje su izbjegle našim opažanjima. Ali opet. Iako je svemir danas star 15 milijardi godina. možemo biti sigurni da će nastajati sve više crnih rupa i da će se one brže povećavati. a krajnje sažimanje u kozmičko jaje svakako je i sažimanje u jednu ogromnu svemirsku crnu rupu. kad se galaktički grozdovi stope jedan s drugim. Čak je moguće da je upravo masa tih nezamijećenih crnih rupa ona »nedostatna masa« potrebna da bi naš svemir bio zatvoren — u tom bi slučaju crne rupe mogle obuhvaćati čak između 50 i 90 posto mase svemira.entropije ne bi se mogle lako uočiti ako se mora izaći na kraj s crnim rupama i teško je uopće reći kako bi život mogao izbjeći konačnu katastrofu.9 milja. Ako bi se zvijezda s masom tri puta većom * U to ne možemo biti posve sigurni.). kad nastupi preokret i svemir se počne sažimati. crne rupe mogu obuhvaćati tek mali dio ukupne mase.

Svaka je galaksija. sažela u crnu rupu. taj bi radijus bio 9 kilometara (5. koja ima masu oko 150 milijardi puta veću od Sunčeve. na njegovo »izbacivanje«. a njezina bi gustoća bila znatno manja od prosječne gustoće svemira kakvom se ona danas smatra. ovisno o njezinoj masi. Konačno nastaju galaksije. Kad bi u svemiru bilo dovoljno mase da bi on mogao biti zatvoren. da tako kažemo. kako se ne može širiti zauvijek. Kugla polumjera 9 kilometara imala bi tri puta veći polumjer od kugle polumjera 3 kilometra i volumen veći 3x3x3. Još jedanput nastaje svemir kakvoga znamo. Kad bi se čitava galaksija Mliječna staza. ali to bi ipak bila crna rupa iz koje ništa ne može izaći. Prije ili kasnije počinju se stvarati crne rupe s masama veličine zvijezda i sve opet počinje iznova. Ništa ne može izaći iz tog radijusa. u konačnoj fazi sažimanja.6 milja). ili oko 1 /20 svjetlosne godine. Općenito. Nama bi se to činilo popriličnim vakuumom. to je njezina gustoća manja. Pritisak na taj radijus. odnosno 27 puta. U 27 puta većem volumenu veće kugle bilo bi 3 puta više mase. njezin bi Schwarzschildov radijus bio 450 milijardi kilometara. i kad bi se sva ta masa sabila u jednu crnu rupu. šireći se u silnoj eksploziji. 60 . tako da se zbijajući svemir sastoji od stotinu ili više milijardi crnih rupa. Zamislimo da se u takvom slučaju svemir sažima. ali sasvim su moguće ekspanzije unutar tog promjera. pretpostavimo. Prosječna gustoća takve jedne crne rupe iznosila bi samo oko 1/1000 gustoće zraka oko nas. sve se te crne rupe susreću i stapaju u jedinstvenu crnu rupu s masom cijelog svemira — i Schwarzschildovim radijusom od 300 milijardi svjetlosnih godina. No tada. Gustoća veće crne rupe iznosila bi samo 3/27 ili 1/9 gustoće manje rupe. što je crna rupa veća. čini se da bismo morali zaključiti kako svemir ne može biti otvoren.od Sunčeve sažimala do svojeg Schwarzschildovog radijusa. Ni iz jedne od tih crnih rupa ne može se osloboditi značajnija količina materije. zvijezde i planete. mogao bi biti upravo onaj događaj koji pokreće veliki prasak. izgubila većinu svoje materije u nekoj crnoj rupi. Schwarzschildov radijus te crne rupe bio bi oko 300 milijardi svjetlosnih godina! Takva bi crna rupa imala daleko veći volumen od cijelog poznatog svemira. Ako raspravljamo na tim postavkama. promjer kojih je između 1/500 svjetlosne godine i jedne svjetlosne godine.

to je i vjerojatniji kandidat za moguću crnu rupu. neznan i neopažen. Još su bolji kandidati grozdovi zvijezda u kojima su brojne zvijezde gusto nagomilane. još bilijun godina. tako da život može postati nemoguć na tom mjestu. dakle odvojenih crnih rupa. ne bi bilo nikakva razloga pretpostaviti da bismo zbog našeg položaja u svemiru mogli proći osobito loše — ili osobito dobro. sažimanja do kozmičkog jajeta i sažimanja do odvojenih crnih rupa — treća se značajno razlikuje od prve dvije. situacija je posve drukčija. * Zbog toga sam. Svemir prema tome mora biti zatvoren i preokret mora nastati prije no što se dosegne Schwarzschildov radijus. Što je zvijezda masivnija. I opća ekspanzija svemira prema toplinskoj smrti i sveopće sažimanje do kozmičkog jajeta djelovali bi na cijeli svemir manje-više jednako. čak iako se život negdje drugdje može nastavljati. Ako postoje. Tu je riječ o seriji lokalnih katastrofa. stopiti u jednu crnu rupu. Kad bi se svemir beskrajno širio. 61 . Crna rupa može se formirati na jednome mjestu. Na koncu će se sve. pod pretpostavkom da ljudski život potraje još bilijun godina od danas. U oba slučaja. naravno.* Kvazari Između tri katastrofe prve vrste koje bi mogle onemogućiti život u cijelom svemiru — ekspanzije do toplinske smrti. Naš dio svemira neće biti pogođen znatno prije — ili kasnije — od bilo kojeg drugog dijela. Ponajprije. usprkos tome što je danas više dokaza u prilog tome da je otvoren. a ne na drugom. U slučaju treće katastrofe. uvjeren da je svemir zatvoren. a čini se da bi to bilo nemoguće. Stoga se sada moramo zapitati postoje li danas doista crne rupe. ali crne rupe koje se stvaraju ovdje i sada onemogućuju život u svojoj blizini ovdje i sada.Kozmičko jaje u kojem je počela eksplozija moralo je biti crna rupa i moralo je bilo imati neki Schwarzschildov radijus. kao što rekoh u prethodnom poglavlju. njegovi dijelovi morali bi se jednom odvojiti od Schwarzschildova radijusa. a ne na drugom. očigledno je da će se crna rupa najvjerojatnije formirati na mjestima gdje je već skupljeno najviše mase. moramo se zapitati gdje se one vjerojatno nalaze i koliko su nas one kadre katastrofalno pogoditi prije (čak možda mnogo prije) konače propasti.

već i zato što se činilo da su povezane s vrlo nejasnim oblacima. no svaka bi bila vidljiva samo kao svjetlosna mrlja. Još od 1960. od kojih bi 10 milijuna pripadalo prvoj veličini ili još višoj. Još samo prije dvadesetak godina astronomi nisu imali ni pojma da su galaktička središta poprišta burnih zbivanja. godine američki je radio-tehničar Karl Guthe Jansky (1905—50) prvi puta otkrio radio-valove valnih dužina milijun puta većih nego u vidljivog svjetla. iako su se takvima činila. Da je naše Sunce smješteno u jednom takvom području. Počelo ih se nazivati »kvazistelarnim« (zvjezdolikim) radio62 . nalaze se u središtima galaksija. i čak željeti da se Sunce nalazi u galaktičkom središtu kako bismo mogli uživati u veličanstvenom noćnom nebu. koji su ih okruživali. ili maglicama. No. U takvim su središtima zvijezde bile gusto zbijene. najgušće posuti zvijezdama. vrlo blijedim zvijezdama naše vlastite galaksije. možda nikad ne bismo imali razloga mijenjati mišljenje. Astronomi su počeli sumnjati da ta tijela koja emitiraju mikrovalove nisu obične zvijezde. S naglim usavršavanjem radio-teleskopa pedesetih godina na nebu je otkriven točan položaj različitih izvora zračenja. međutim. ali čak i u središtu neke velike galaksije zvijezde bi razdvajala u prosjeku možda desetina svjetlosne godine i još bi bilo dovoljno mjesta da se kreću ne smetajući ozbiljno jedna drugoj. 1931. na primjer. pokazivala je znakove kao da iz nje izbija sićušan mlaz materije. Poslije drugoga svjetskog rata astronomi su razvili metode otkrivanja takvih radio-valova. Kad bismo mogli otkriti samo vidljivu svjetlost koja dolazi sa zvijezda.Najveći grozdovi. osobito relativno kratkovalne vrste nazvane mikrovalovima. recimo na položaju na kojem je Mars. Najsjajnija od njih. kako se smatralo. Činilo se da su neki od njih u vezi s. uvedena u kataloge kao 3C273. da one nisu neobične samo zato što emitiraju velike količine mikrovalova. Svjetlost i toplina s tih zvijezda mogli bi odgovarati četvrtini svjetlosti i topline što ih šalje Sunce i zbog tih bi dodatnih količina Zemlja možda bila nepodobna za nastavanje. Tamo su milijuni i milijarde zvijezda zbijeni na malom prostoru i tamo je najvjerojatnije da će se zbiti katastrofa crne rupe. koji su dolazili s različitih područja na nebu. osobito u sredini divovskih galaksija poput naše vlastite ili još većih. ali mogla bi biti podobna kad bi se nalazila dalje od Sunca. Nakon podrobnog ispitivanja tih zvijezda pokazalo se. mogli smo bili umovati na taj način. golim bismo okom mogli na nebu vidjeti više od dvije i pol milijarde zvijezda.

ponovno i ponovno. tada bi ih i pri njihovoj silnoj udaljenosti naši veliki teleskopi otkrili kao oblačaste površine. To je značilo da se kvazari udaljuju od nas brže od bilo koje vidljive galaksije i da su prema tome udaljeniji od nas od svih vidljivih galaksija. Da bi cijela galaksija postajala sjajnijom ili nejasnijom. Ako su vidljivi. da one predstavljaju svjetlosne valove mnogo kraće od najkraćih koji djeluju na našu mrežnicu i koje možemo vidjeti. U slučaju galaksije Mliječna staza. svakom bi djelovanju trebalo najmanje sto tisuća godina da prođe od jednog do drugog kraja. to je nemoguće zato što su oni sto puta veći od galaksije Mliječna staza i imaju sto puta više zvijezda od nje. kad bi naša galaksija kao cjelina stalno naizmjenično sjajila ili se zatamnjivala. Te je godine nizozemsko-američki astronom Maarten Schmidt (1929—) prepoznao te linije kao vrstu koja je obično prisutna daleko u ultraljubičastom dijelu spektra. Da bi se uopće vidjeli na tako silnoj udaljenosti. a ne može putovati brzinom većom od brzine svjetlosti.izvorima. godine prvi dio tog naziva u »kvazar« i otada su ta zvjezdolika tijela koja emitiraju radio-valove poznata pod tim imenom. Kad bi kvazari bili tako veliki. To se ne može dogoditi ako je riječ o velikom tijelu. mora putovati od jednog do drugog kraja galaksije. Takvo djelovanje. Kinesko-američki astronom Hong-Yee Chiu skratio je 1964. dimenzija galaksije. naime. a udaljen je više od milijardu svjetlosnih godina. mora postojati neko djelovanje koje se osjeća u svim njezinim dijelovima. Malešnost kvazara pokazuje i činjenica da se njihov sjaj mijenja iz godine u godinu. ali prosjek će vjerojatno ostati isti. Otkriveni su tuceti drugih. što god ono bilo. još udaljenijih kvazara. pronađene tamne linije nisu se mogle identificirati do 1963. neki čak do 12 milijardi svjetlosnih godina daleko. Dijelovi neke galaksije mogu postati nejasniji a drugi dijelovi sjajniji. 63 . na primjer. a ne samo kao sjajne točkice svjetlosti. a u nekim slučajevima i iz mjeseca u mjesec. Iako su se spektri kvazara proučavali. Najbliži nam je kvazar 3C273. U vidljivom području spektra kvazara postojale su samo zato što su doživjele ogroman crveni pomak. očekivali bismo da bi razdoblje te promjene sjaja bilo dugo sto tisuća godina ili više. Oni moraju biti mnogo manji od galaksija. kvazari moraju biti sto puta sjajniji od galaksije kakva je naša.

ili koja daju znakove da su doživjela eksplozije. Ukratko. Količina radijacije koja se na taj način emitira ovisi o dvije stvari — ponajprije. pitanje kako crne rupe mogu biti izvori neobično snažnog zračenja u galaktičkim središtima. Čini se da i galaksije koje ne pripadaju Seyfertovima također imaju aktivna središta. jer masivnija crna rupa 64 . ali s valovima samo 1/500 000 dužine svjetlosnih valova. članicu grupe koja se danas naziva »Seyfertovim galaksijama«. kad iz crne rupe ne može ništa izaći. Kako je to moguće? Početak odgovora mogao se bio nazrijeti već 1943. ali imaju vrlo kompaktna i sjajna središta koja se čine neobično vrućima i aktivnima — zapravo nalik kvazarima. a promjer im ne mora biti veći od jedne svjetlosne godine. čak ni zračenje. i mogu li te crne rupe stalno rasti i biti ogromne. središta koja su na ovaj ili onaj način izvori zračenja. Ako zamislimo vrlo udaljenu Seyfertovu galaksiju s osobito blistavim središtem. ostatak bi bio suviše blijed da bi se mogao razlikovati. kad je diplomirani student astronomije Carl Seyfert otkrio neobičnu galaksiju. Može li gomilanje zvijezda u galaktičkim središtima dovesti do stvaranja uvjeta u kojima nastaju crne rupe. a ipak su emitirali zračenje sto puta jače od naše galaksije koja ima promjer 100 000 svjetlosnih godina. Uz svaku veliku Seyfertovu galaksiju može postojati milijarda običnih galaksija na udaljenostima većim od milijardu svjetlosnih godina. sve što bismo tada vidjeli bilo bi to blistavo središte. godine. Seyfertove galaksije nisu neuobičajene veličine ili na neuobiča­ jenim udaljenostima. i može li upravo to izazivati aktivnost u galaktičkim središtima o kojoj ovisi blistavost središta Seyfertovih galaksija i kvazara? Postavlja se. ili oboje. naravno. Pri tome se emitiraju velike količine X-zraka koje su slične svjetlosti. ali mi ne vidimo te obične galaksije. Stvar je u tome da zračenje ne mora proizlaziti iz same crne rupe. njezino izuzetno brzo kruženje pod pritiskom silno intenzivnog gravitacijskog polja u neposrednoj blizini crne rupe prouzročuje emisiju vrlo snažnog zračenja.Brze promjene u kvazara pokazale su da njihov promjer ne može biti veći od jedne svjetlosne godine. čini se kao da su kvazari vrlo udaljene Seyfertove galaksije te da vidimo samo blistava središta (iako nejasne maglice oko bližih kvazara mogu biti vidljiv dio galaksija). Nijedan njihov dio nije dovoljno sjajan da bi se mogao razabrati. Ta sjajna središta pokazuju promjene zračenja. Kad se materija spiralno približava crnoj rupi. o masi crne rupe. kao i kvazari.

Pod tim uvjetima ne iznenađuje da su kvazari tako mali a ipak toliko blistavi. smatra se mogućim da tipična Seyfertova galaksija sadrži središnje crne rupe s masama između 10 i 100 milijuna puta većima od mase Sunca. u nekim slučajevima. Neki astronomi nagađaju da svaka galaksija ima u središtu jednu crnu rupu. neke crne rupe mogu biti tako goleme da su akrecijski diskovi u njihovoj neposrednoj blizini sastavljeni od čitavih zvijezda koje doslovno guraju jedna drugu u putanju i koje rupa konačno proguta cijele — a zbog svega toga su područja u neposrednoj blizini crnih rupa izvanredno blistava te plamte snažnim zračenjem. dosta brzo nakon velikog praska oblaci plina se sažimaju i moguće je da se najgušći dijelovi kondenziraju u crne rupe. veće količine materije spiralno će se uvući u crnu rupu i stvarat će se intenzivnije zračenje. ono uz to u velikim količinama nudi okolnu materiju. Zatim nastaju nova sažimanja unutar područja plina koja. U jednom trenutku mogu ući neuobičajeno velike gomile. svoje mase u obliku energije. ili čak više. godine. drugo. Okolna materija skuplja se oko crne rupe i namješta se u putanju nazvanu »akrecijskim diskom«. Na taj bi se način galaksija formirala kao neka vrsta superakrecijskog diska oko središnje crne rupe koja bi tada bila najstariji dio galaksije.može brže progutati više materije i tako stvoriti više zračenja. Štoviše. Što je u blizini više materije. U većini slučajeva crne bi rupe bile dosta male i ne bi stvarale dovoljno zračenja te naši instrumenti ne bi mogli otkriti ništa neobično u središtima. privučena crnom rupom. Zapravo. materija koja se ruši u crnu rupu može osloboditi do 10 posto. Može se također razumjeti zašto kvazari povremeno zablistaju ili blijede. to zračenje tako intenzivno.7 posto mase u energiju. kruže oko nje. To bi ovisilo o nepravilnom načinu na koji materija spiralno ulazi unutra. to će i akrecijski disk biti veći. Prema proučavanjima X-zraka iz svemira obavljenima 1978. S druge strane. u drugom prilično male količine. Crne rupe u središtima kvazara moraju 65 . Nije stoga čudno da u središtima mnogih galaksija postoje kompaktni izvori zračenja i da je. Galaktičko središte nije samo idealno mjesto za stvaranje crne rupe. dok je obično zračenje s običnih zvijezda kroz fuziju u središtu rezultat pretvaranja samo 0. o količini materije u blizini crne rupe.

Šezdeset pet milijuna svjetlosnih godina koje nas dijele od crne rupe M87 te još veće udaljenosti koje nas razdvajaju od Seyfertovih galaksija i kvazara više su nego dovoljna izolacija od najgoreg djelovanja za koje su crne rupe zasad spremne. No što je s galaksijama naše vlastite lokalne grupe. koje će ostati u našoj blizini bez obzira na to koliko će se dugo svemir širiti? Mogu li galaksije naše lokalne grupe sadržavati crne rupe? Mogle bi. One nas ni na koji način ne mogu ugroziti sve do kasnog razdoblja faze sažimanja. s masom koja je 6 milijardi puta veća od mase Sunca. čini se da se iz središta probija mlaz materije koji prelazi granice galaksije. Ona je dio velikoga galaktičkog grozda u zviježđu Virgo i udaljena je 65 milijuna svjetlosnih godina. crna rupa u središtu galaksije M87 i crne rupe u središtima Seyfertovih galaksija i kvazara zapravo ne mogu za nas biti opasne. Mliječne staze. dok je ukupni promjer čitave galaksije 300000 svjetlosnih godina. No iako je tako ogromna. Nijedna galaksija lokalne grupe izvan naše galaksije ne 66 . Galaksija M87 ima vrlo aktivno središte kojega je promjer manji (možda mnogo manji) od 300 svjetlosnih godina. pa čak se i galaksija M87 odmiče od nas prilično brzo. svi se kvazari udaljuju od nas silnim brzinama. Štoviše. ta crna rupa ima masu samo 1/2500 mase galaksije M87. ali tada će već i to samo po sebi biti konačna katastrofa. i koja sadrži vjerojatno 30 bilijuna zvijezda. Postoji. između jedne desetine i devet desetina brzine svjetlosti. Budući da se svemir širi. s masama milijardu ili više puta većima od mase Sunca. Uz to. Rezultati tih proučavanja naveli su na pomisao da se u sredini te galaksije nalazi velika crna rupa.biti još znatno veće. galaksija poznata kao M87 koje je masa možda 100 puta veća od mase naše galaksije. zapravo sve crne rupe smještene izvan naše lokalne grupe brzo i postupno odlaze od nas. astronomi su objavili izvještaj o proučavanju blistavosti jezgre u usporedbi s vanjskim predjelima te o brzini kojom se zvijezde vjerojatno kreću blizu središta galaksije. Godine 1978. primjerice. Unutar naše galaksije Očito. Čak i galaksije koje nisu Seyfertove mogu u tom smislu biti neobične ako su dovoljno velike.

M87 65 000 000 svjetlosnih godina i Andromedina galaksija 2 300 000 svjetlosnih godina.pokazuje nikakve znakove sumnjivih aktivnosti u središtu. No. a do tog vremena već bi nas ionako zahvatila ili katastrofa toplinske smrti ili. nešto veća od naše Mliječne staze. kako se smatra.6 puta veća od crne rupe u galaksiji M87. Da li crna rupa u središtu naše galaksije. Uz tu brzinu bila bi joj potrebna 21 000 milijardi godina da proguta cijelu galaksiju. neće nam se baš mnogo ni približiti. što crna rupa postaje većom. Kažimo da je crna rupa nastala milijardu godina poslije velikog praska. Kako crna rupa u središtu neke galaksije raste. A što je s našom vlastitom galaksijom? U njezinom središtu postoji sumnjiva aktivnost. Mliječna staza nije stvarno aktivna galaksija u smislu M87 ili Seyfertovih galaksija i kvazara. Mliječne staze. naša bi crna rupa bila 1. središte naše galaksije udaljeno je samo 32000 svjetlosnih godina. to će djelatnije 67 . vjerojatnije (mislim) katastrofa idućeg kozmičkog jajeta. nalazi u središtu galaksije M87. a male članice ionako nisu pogodne za nastajanje velikih crnih rupa. Naša je galaksija nastala ubrzo nakon velikog praska. je li ispravno reći »uz tu brzinu«? Naime. Takva crna rupa ima samo 1 /60 mase crne rupe koja se. predstavlja za nas prijetnju? Ako je tako. a sigurno je da se ona nikad neće baš mnogo udaljiti od nas. Dok je najbliži kvazar udaljen jednu milijardu svjetlosnih godina. a crna rupa u njezinu središtu mogla je bila nastati čak i prije same galaksije u cijelosti. crnoj je rupi trebalo 14 milijardi godina da proguta 1/1500 naše galaksije. S druge strane. odnosno prije 14 milijardi godina. Naša crna rupa imala bi oko 1/1500 mase naše galaksije. Aktivnost tijela širokog 40 svjetlosnih godina u samom središtu naše galaksije dovoljno je velika da dopušta mogućnost crne rupe. U omjeru prema veličini galaksije koja je sadrži. kako neposrednu? Mogli bismo to ovako postaviti. ali njezino nam je središte mnogo bliže od središta bilo koje druge galaksije u svemiru. U tom slučaju. Neki su astronomi zapravo skloni procijeniti da se u središtu naše galaksije nalazi crna rupa s masom čak 100 milijuna puta većom od mase Sunca. to će obilnije proždirati okolnu materiju. mogla bi u središtu lako imati prilično veliku crnu rupu. no naša je galaksija daleko manje masivna od galaksije M87. u našoj vlastitoj galaksiji mogli bismo lakše otkriti neku malu aktivnost nego u bilo kojoj drugoj. Prirodno. Andromedina galaksija.

Unutar tog relativno malog opsega može se nalaziti između 100000 i jedan milijun zvijezda. To su gusto zbijene. ono bi je progutalo jednako djelotvorno kao i crna rupa. Središte galaksije skriveno je iza prostranih oblaka prašine i skupina zvijezda u smjeru zviježđa Sagittarius.1 i 1 svjetlosne godine. osim po tome što bi se smanjivalo zračenje jer bi sve manje i manje materijala u spirali ulazilo u crnu rupu. Globularni grozd je poput izdvojenog dijela galaktičke jezgre. i ostale galaksije imaju svoje svijetle krugove globularnih grozdova. preostale zvijezde na rubovima galaksije kružile bi oko središnje crne rupe relativno sigurno. Uostalom. mi to ne bismo mogli znati. ekspanziju u dalekoj budućnosti mogli bismo možda oslikati kao stanje u kojem su sve galaksije prazne. (Nedvojbeno. okrugle grupe zvijezda. Astronomi su otkrili nešto više od sto takvih grozdova raspoređenih u okruglom svijetlom kolutu oko galaktičkog središta. Kruženje oko središnje crne rupe većinom ne bi bilo ništa opasnije nego što je kruženje Zemlje oko Sunca. i kad bi ono ostalo prazno ne bismo mogli vidjeti nikakvu promjenu. Čak i tada. putanja neke zvijezde mogla bi se pod utjecajem drugih zvijezda tako iskriviti da bi se zvijezda primakla neugodno blizu crnoj rupi i ostala zarobljena. čak i kad bi crna rupa u središtu galaksije očistila jezgru i ostavila galaksiju praznom. No. galaksijom u jezgri koje nema ničega osim divovske crne rupe u sredini s masom do 100 milijardi puta većom od mase našega Sunca. naravno mnogo manji od te jezgre i ne tako gusto zbijen.»počistiti« zvijezde u galaktičkoj jezgri. ukupnoga promjera oko 100 svjetlosnih godina. na putu prema toplinskoj smrti. kad bi se Zemlja iz bilo kojeg razloga suviše približila Suncu. 68 . stvarajući konačno ono što bismo mogli nazvati »praznom galaksijom«. je li moguće da crne rupe u našoj galaksiji postoje negdje drugdje osim u središtu i da su nam prema tome bliže? Razmotrimo globularne grozdove. ali to bi bio rijedak događaj i s vremenom bi se zbivao sve rjeđe. ili čak bilijun puta u doista velikoj galaksiji. Zapravo. Povremeno. Kad bi svemir bio otvoren. sa serijom supervelikih crnih rupa okruženih nekom vrstom asteroidnog pojasa zvijezda.) Astronomi su u središtima određenog broja tih grozdova otkrili djelovanje X-zraka pa nije nimalo teško pretpostaviti da isti proces koji je prouzročio crne rupe u središtu galaksija može također stvoriti crne rupe u središtu globularnih grozdova. Takve ogromne crne rupe imale bi promjer između 0.

tako da ćemo vrlo vjerojatno previdjeti postojanje crne rupe. Čini se da oko polovica zvijezda u svemiru postoji u parovima (»binarni sistemi«) koji se okreću jedan oko drugoga. ali mogle bi biti 1000 puta masivnije od našeg Sunca. No mogli bismo radije reći da tamo nikada i nije bilo ničega što bi pretrpjelo katastrofu. Ako jesu. Dosad se. silovita mjesta pogubna za život. Nama najbliže takvo zviježđe je Omega Centauri udaljeno 22000 svjetlosnih godina. Taj je samrtni vapaj glasan kad je crna rupa okružena materijom koju može zarobiti. u nju isto tako i upada malo materije pa je samrtni vapaj slab. Astronomska otkrića poslije 1963. Moramo se stoga zapitati jesu li koje divovske zvijezde blizu nas stvorile crne rupe.Te crne rupe ne bi bile tako velike kao one u galaktičkim središtima. ali tada okolna materija skriva od pogleda neposrednu blizinu crne rupe. jer nije vjerojatno da bi pod takvim uvjetima život uopće i mogao nastati. bi li mogle predstavljati neposredniju opasnost? U sadašnjem trenutku. što je još sigurna zaštitna udaljenost. nalaze crne rupe? U našoj blizini nema velikih zviježđa unutar kojih mogu nastati crne rupe. To bi stvorilo zračenje. To su mjesta koja je već zahvatila katastrofa. Ako crnu rupu okružuje malo materije tako da imamo prilike vidjeti neposrednu blizinu. Stoga katastrofa crne rupe nije namijenjena nama. gdje su one? Možemo li ih prepoznati? Jesu li one opasne? Čini se da crne rupe nose u sebi frustrirajuću fatalnost. čini da su šanse na našoj strani. ali pojedine bi zvijezde mogle imati dovoljno zgusnute mase za nastajanje crne rupe. na rubovima galaksije. No. dakle. godine pokazala su da su središta galaksija i globularnih grozdova aktivna. Iako manje od velikih galaktičkih crnih rupa. Ako su obje velike zvijezde. tada se jedna od njih na određenom stupnju evolucije može pretvoriti u crnu rupu i materija one druge može malo-pomalo biti uvučena u tu blizu crnu rupu. No ipak postoji jedna pogodna mogućnost. Mi sami živimo na mirnim rubovima galaksije gdje su zvijezde posijane narijetko. već radijacijski »samrtni vapaj« materije koja upada u njih. Mi ne vidimo izravno crne rupe. utoliko što bi život na svakoj planeti u takvim područjima bio uništen ili izravno apsorbiranjem u crnu rupu. 69 . ili neizravno smrtonosnom radijacijskom kupkom koja proizlazi iz takve aktivnosti. a crna rupa ne bi bila previše skrivena. trenutak! Je li moguće da se i tu. sigurno ne bi.

njihove se mase mogu odrediti prema udaljenosti između njih i vremenu koje im je potrebno da završe krug. Ali ona je bliža od svih drugih. od onih kojih je masa tisuće. na petu godišnjicu nezavisnosti Kenije. Njezina je masa najviše osam puta veća od Sunčeve. tražeći onaj koji je blizu i koji se ne bi mogao objasniti ničim manjim od crne rupe. kao i prema lokaciji središta gravitacije među njima. s obzirom na njezinu masu i blistavost koju bi prema tome bila morala imati. što na swahiliju znači sloboda. vjerojatnije je crna rupa nego onaj kojega je intenzitet stalan ili se mijenja pravilno.* Zvijezda-pratilja ne može se vidjeti. Pažnja je gorljivo usmjerena na Cygnus X-l te je otkriveno i mikrovalno zračenje. 70 . polovicu od njih u našoj galaksiji. Godine 1971. ali ne na njoj. s obale te zemlje lansiran je satelit za otkrivanje X-zračenja. Mikrovalovi su omogućili da se vrlo točno odredi položaj tog izvora te je pronađeno da se on nalazi neposredno uz jednu vidljivu zvijezdu. milijune. Ako je tako.Nastojeći otkriti moguće situacije te vrste. velika. premda je izvor intenzivnog X-zračenja. manje * Masu neke zvijezde nije lako odrediti prema njoj samoj. izvor X-zračenja koji mijenja intenzitet nepravilno. Uhuru je otkrio 161 izvor X-zraka. Nazvan je Uhuru. No ako dvije zvijezde kruže u paru jedna oko druge. Zvijezda je bila HD-226868. astronomi su pomno ispitivali nebo u potrazi za izvorima X-zračenja i tada su svaki od njih pokušavali identificirati. s masom tridesetak puta većom od mase našeg Sunca. Uhuru je uhvatio blistav izvor X-zraka u zviježđu Cygnus (Labud) — nazvan »Cygnus X-1« — te otkrio nepravilnu promjenu intenziteta. Na primjer. a njezina je masa tako velika da se nije mogla pretvoriti ni u što manje od crne rupe. Bilo je jasno da zvijezda kruži putanjom u razdoblju od 5. Astronomi procjenjuju da je Cygnus X-l udaljen od nas samo 10 000 svjetlosnih godina. modra zvijezda. da je riječ o normalnoj zvijezdi. Stoga to mora biti uništena zvijezda. Godine 1969. On je mogao tražiti X-zračenja sa svoje putanje izvan Zemljine atmosfere — to je bilo nužno zato što atmosfera apsorbira X-zrake te one ne mogu doprijeti ni do kakve sprave koja čeka na njih na površini Zemlje. čak milijarde puta veća od mase našeg Sunca.6 dana — priroda te putanje pokazala je da je masa druge zvijezde 5 do 8 puta veća od mase našeg Sunca. žarka. a to ne bi bio slučaj. ona je mnogo manja od crnih rupa o kojima smo prije govorili.

kao i mi. a udaljen je samo 5 000 svjetlosnih godina. Vrsta zvijezda koje stvaraju crne rupe tako je rijetka te nije vjerojatno da će se jedna od njih naći baš u našoj blizini. Iako se znatno i primjetno ne odmiču od nas. Možemo sasvim ispravno reći da je čak i 5 000 svjetlosnih godina odgovarajuća zaštitna udaljenost. Sve crne rupe u galaksijama izvan naše. Koliko blizu? Koliko opasno? Vrijeme je stoga da prijeđemo s katastrofa prve vrste. godine u zviježđu Scorpio. ali unutar lokalne grupe. Ali crne rupe u našoj galaksiji koje nisu u središtu kreću se sve. čak i manje količine materije koja u nju upada stvarale bi uhvatljive intenzitete X-zračenja. naravno. Ipak. Pogledajte: sve crne rupe u galaksijama izvan naše lokalne grupe izvanredno su daleko i stalno se odmiču još dalje zbog širenja svemira. Kad bi bila dovoljno blizu. Svi imamo svoje putanje i u toku kretanja po njima te crne rupe mogu se udaljavati od nas ili nam se mogu približavati. 71 . Crna rupa u središtu naše galaksije bliža nam je. te blize crne rupe nose opasnost koje druge nemaju. Sličan binarni sistem otkriven je 1978. Možemo dalje polemizirati da nije baš vjerojatno kako postoje crne rupe mnogo bliže od toga. koje pogađaju svemir općenito. Zapravo. polovicu vremena one nam se moraju približavati. još su daleko i.od trećine udaljenosti galaktičkog središta i manje od polovice udaljenosti najbližeg globularnog zviježđa. uveden kao V861Sco. pod uvjetima u kojima ne bismo bili svjesni njezina postojanja. od bilo koje crne rupe u bilo kojoj drugoj galaksiji. u cjelini. Izvor X-zračenja. može predstavljati crnu rupu s masom 12 puta većom od Sunčeve. oko središta galaksije. na katastrofe druge vrste koje prijete posebno našem Sunčevom sustavu. ali i ona zadržava svoju udaljenost zato što se Sunce kreće oko nje gotovo kružnom putanjom. one se isto tako ni ne primiču. zadržavaju svoje udaljenosti.

.

Prije Kopernikova vremena činilo se bjelodanim da je Zemlja nepokretno središte svemira i da se sve ostalo okreće oko nje. da bi se razlikovale od bližih tijela — Sunca.KATASTROFE DRUGE VRSTE 5 Sudari sa Suncem Rođenje iz bliskog susreta Činilo bi se da je najvjerojatnija i najbliža neizbježna katastrofa prispjeće slijedećeg kozmičkog jajeta. bilježeći položaje zvijezda. nepokretnim objektima pričvršćenim o krajnju kuglu neba. Smatralo se da su napose zvijezde pričvršćene za krajnji krug neba te da se okreću u jednom komadu. okretale oko njega. To bi bila katastrofa druge vrste. Čak i nakon što je kopernikanski sustav maknuo Zemlju s njezina središnjeg položaja. uključujući i Zemlju. I dalje su se činile sjajnim. engleski je astronom Edmund Halley (1656— 1742). dok je unutar te kugle Sunce bilo u središtu i razne su se planete. Procyon i Arcturus — nisu na mjestima koja su zabilježili Grci. No godine 1718. Mjeseca. da tako kažemo. rasprava o crnim rupama pokazala je da bi lokalne katastrofe mogle pogoditi određena mjesta mnogo prije no što se završi razdoblje od bilijun godina. to u početku nije utjecalo na gledište o zvijezdama. planeta — koja su se okretala neovisno. zamijetio da najmanje tri zvijezde — Sirius. Razlika je bila znatna i Grci nisu bili mogli napraviti tako veliku pogrešku. Otada je sve više i više 73 . oko Zemlje u dvadeset i četiri sata. Halleyju se činilo očitim da su se te zvijezde pomakle u odnosu na druge. čak iako ostatak svemira ostane nedirnutim. možda bilijun godina od danas. No. O njima se govorilo kao o »nepomičnim zvijezdama«. Stoga je vrijeme da razmotrimo lokalnu katastrofu koja bi naš Sunčev sistem mogla učiniti nepodobnim za nastavanje okončavajući ljudski život.

Zvijezde kojima smo se približavali činilo se da se odmiču kako se mi približavamo. a zvijezde iza nas kao da su se međusobno približavale. godine prava kretanja zvijezda koja su dotad bila poznata. Doppler-Fizeauov efekt opisan prije omogućuje da se odredi brzina približavanja ili odmicanja. ako se različite zvijezde kreću kroz prostor jednakim brzinama. pravo kretanje zvijezde je samo kretanje preko linije našeg vidokruga. Zapravo.zvijezda pokazivalo takvo »svojstveno gibanje«. Kad se astronomski objekti kreću kroz prostor. (Znamo iz iskustva kako nam se sporim čini kretanje udaljenog aviona u usporedbi s onim koji je mnogo bliže. Zvijezda se također može gibati prema nama ili od nas. iako zvijezda može biti relativno blizu. dok se Zemlja i ostale planete gibaju oko Sunca. činilo bi se da postoji 74 . Činilo se da se zvijezde u jednoj polovici neba kreću. u cijelosti. U drugoj polovici neba težile su kretanju jedna prema drugoj. te se prema tome može izračunati trodimenzionalna »prostorna brzina« barem najbližih zvijezda. Očito. uglavnom jedna od druge. Dakako. kako su astronomski instrumenti za otkrivanje takvog kretanja postajali osjetljivijima. ali taj dio njezina kretanja neće nam se otkriti kao pravo gibanje. Ali zašto se u tom slučaju i Sunce ne bi kretalo? Njemačko-britanski astronom William Herschel (1738—1822) proučavao je 1783. no iz toga bi se moglo ispravno zaključiti da se sve zvijezde kreću. promjena položaja neke vrlo udaljene zvijezde bit će u našim promatranjima mnogo manja nego kad je riječ o prilično blizoj zvijezdi. kretanja nisu jednostavna kruženja jednog tijela oko drugoga.) Zvijezde su tako daleko da samo najbliže mogu pokazati zamjetljivo vlastito gibanje. ona se može kretati izravno prema nama ili izravno od nas tako da uopće ne bi bilo gibanja preko linije našeg vidokruga. Srećom. Herschel je zaključio kako je najlogičniji način da se to objasni pretpostavka da se Sunce kreće u jednom određenom smjeru prema zviježđu Hercules. No tamo gdje su objekti međusobno znatno udaljeni i gdje ne postoji jedno tijelo koje svojom ogromnom masom prevladava nad svima ostalim (kao što Sunce predominira nad svim manjim tijelima Sunčevog sustava). posve je vjerojatno da će se jedan kretati oko drugoga ako su dovoljno blizu jedan drugome da na njih mogu intenzivno djelovati gravitacijska polja svakoga od njih. Tako Mjesec kruži oko Zemlje. Umjesto toga.

gotovo nasumično kretanje, kao kod roja pčela. U devetnaestom se stoljeću činilo da takvo kretanje pčela-u-roju karakterizira zvijezde oko nas. U to vrijeme nije se doimalo nelogičnim pretpostavljati da bi u takvom kaotičnom kretanju jedna zvijezda mogla naletjeti na drugu. Zapravo, godine 1880. engleski je astronom Alexander William Bickerton (1842—1929) natuknuo da je možda baš na taj način nastao Sunčev sustav. Davno prije, mislio je on, jedna je zvijezda prošla pokraj Sunca i, zbog međusobnog gravitacijskog djelovanja, iz obje je iščupan materijal koji se kasnije zgusnuo u planete. Dvije su se zvijezde približile kao pojedinačna tijela i razdvojile su se, obje, sa začecima planetarnog sustava. Bio je to prilično dramatičan primjer nečega što se moglo opisati samo kao »kozmička otimačina«. Astronomi su tu »katastrofalnu teoriju« o podrijetlu Sunčevog sustava držali manje-više prihvatljivom, uz brojne modifikacije, više od pola stoljeća. Ako je takva jedna katastrofa mogla označiti početak života za nas, očito je da bi isto tako mogla, ako se ponovi, označiti i katastrofalan kraj tog života. Novo tijesno približavanje neke zvijezde našem Suncu izložilo bi nas kroz dugo razdoblje rastućoj toplini drugog svijetlećeg tijela, dok bi naše vlastito Sunce na ovaj ili onaj način očitovalo sve veće djelovanje gravitacijske sile na nas. To isto djelovanje stvorilo bi vrlo ozbiljne i rastuće poremećaje u Zemljinoj putanji. Posve je nevjerojatno da bi život mogao podnijeti strašne promjene uvjeta na Zemljinoj površini izazvane tim djelovanjem. Koliko je, prema tome, vjerojatno da će se takvo jedno okrznuće dogoditi? Nije uopće vrlo vjerojatno. Zapravo, jedan od razloga zbog kojih katastrofična teorija o podrijetlu Sunčevog sustava nije na koncu preživjela, bio je u tome da je ona uključivala jedan tako nevjerojatan događaj. Uz rubove naše galaksije, tamo gdje smo mi smješteni, zvijezde su tako udaljene i kreću se tako polako u usporedbi s ogromnim međusobnim razmacima da je sudare doista teško i zamisliti. Uzmimo za primjer Alphu Centauri, zvijezdu koja nam je najbliža.* Udaljena je od nas 4,4 svjetlosne godine i približava
* Zapravo je to binarna zvijezda, dvije zvijezde koje kruže jedna oko druge, s trećom patuljastom zvijezdom relativno udaljenom od te dvije. Među zvijezdama u našoj blizini možemo naći čak šest zvijezda, tri binarna para koja su međusobno povezana gravitacijski.

75

nam se. Ne približava nam se pod pravim kutom, jer se kreće i postrance. Rezultat je toga da će jednom biti udaljena od nas oko tri svjetlosne godine i da će tada proći kraj nas (to neće biti dovoljno blizu da bi nas na iole značajniji način moglo pogoditi) te se početi odmicati. Pretpostavimo, međutim, da nam se približava pod pravim kutom. Alpha Centauri kreće se prostorom, u odnosu na nas, brzinom od 37 kilometara (23 milje) u sekundi. Kad bi pri toj brzini bila usmjerena izravno na nas, prošla bi kroz, naš Sunčev sustav za 35000 godina. S druge strane, pretpostavimo da je Alpha Centauri upravljena samo pod kutom od 15 stupnjeva pomaka od stvarnog sudara sa Suncem; takav bi promašaj iznosio pola širine punog Mjeseca kakvim ga vidimo. To bi bilo kao da pretpostavljamo kako pokušavamo pogoditi neku mrtvu točku na Mjesečevu licu, ali smo promašili te umjesto toga pogodili rub Mjeseca. Ako Alpha Centauri ne bi gađala bolje od toga, promašila bi nas za 1/50 svjetlosne godine ili oko 180 milijardi kilometara (110 milijardi milja). To bi bila udaljenost Plutona od Sunca pomnožena sa trideset. Alpha Centauri tada bi bila neobično sjajna zvijezda na nebu, ali njeno djelovanje na Zemlju s te udaljenosti bilo bi zanemarivo. Na to se može gledati na još jedan način. Prosječna udaljenost između zvijezda u našem dijelu galaksije je 7,6 svjetlosnih godina, a prosječna brzina kojom se kreću u odnosu jedna na drugu možda je 100 kilometara (62 milje) u sekundi. Svedimo svjetlosne godine na kilometre i zamislimo da je promjer zvijezda (također sveden u odgovarajućem omjeru) 1/10 milimetra. Te sićušne zvijezde koje bi nalikovale komadićcima šljunka jedva vidljivima oku bile bi raspoređene na prosječnoj udaljenosti od 7,6 kilometara (4,7 milja). Promatramo li ih na dvodimenzionalnom polju, četrnaest takvih zvjezdica bilo bi razbacano na prostoru koji obuhvaća pet područja grada New Yorka. Svaka bi se kretala brzinom (srazmjerno reduciranom) od 30 centimetara (1 stope) na godinu. Zamislite sada tih četrnaest komadićaka šljunka razbacanih na pet gradskih područja kako se kreću 30 centimetara na godinu u proizvoljnim smjerovima, i zapitajte kakve su mogućnosti da se dva od njih jednom sudare. Procijenjeno je da, na rubovima naše galaksije, mogućnosti da se dvije zvijezde primaknu blizu jedna drugoj nisu veće od 1 prema pet milijuna u cijelom životnom vijeku galaksije dugom 15
76

milijardi godina. To znači da čak u razdoblju od bilijun godina prije idućeg kozmičkog jajeta postoji mogućnost samo 1 prema 80 000 da će nam se neka zvijezda primaknuti posve blizu. Taj je tip katastrofe druge vrste toliko manje vjerojatan od bilo koje katastrofe prve vrste da se čini nepotrebnim zabrinjavati se zbog toga. Uz to, eventualno opasno približavanje neke zvijezde, sa sadašnjim stupnjem poznavanja astronomije (a da ne govorimo o višim stupnjevima koji se mogu razviti u budućnosti) dalo bi nam upozorenje mnogo tisuća godina unaprijed. Katastrofe su, kad nastupe, mnogo opasnije ako su nenadane i neočekivane, ne ostavljajući nam vremena da poduzmemo protumjere. Iako bi nas sudar zvijezda sada zatekao bespomoćnima čak da smo bili dobili upozorenje mnogo tisuća godina prije, ne mora biti tako i u budućnosti (kao što ću objasniti kasnije), a odsad nadalje mogli bismo očekivati da će upozorenje doći kad ćemo imati dovoljno vremena za bijeg ili uklanjanje katastrofe. Zbog oba ta razloga — izuzetno male mogućnosti da se to dogodi i izvjesnosti da će razdoblje upozorenja biti vrlo dugo — nema smisla zabrinjavati se baš zbog te katastrofe. Usput, zapamtite da nije važno je li napadačka zvijezda crna rupa ili nije. Crna rupa ne bi nas mogla djelotvornije ubiti od neke obične zvijezde, iako bi velika crna rupa s masom 100 puta većom od mase našeg Sunca mogla očitovati svoje smrtonosno djelovanje s deset puta veće udaljenosti nego što bi to uspjelo običnoj zvijezdi, pa ni točnost kojom prodire prema nama ne mora biti tako velika. No, vrlo je vjerojatno da su crne rupe, u najboljem slučaju, tako rijetke da su, čak i uz njihovo veće područje djelovanja, mogućnosti da nam se jedna od njih primakne katastrofalno blizu, milijun puta manje od ionako neznatnih mogućnosti da nam se približi neka obična zvijezda. Dakako, postoje objekti osim zvijezda koji bi nam se mogli približiti katastrofalno opasno, i ti bi drugi objekti mogli, u nekim slučajevima, doći s malo ili nimalo upozorenja — ali takvih ću se slučajeva latiti blagovremeno.

77

Kruženje oko galaktičke jezgre
Jedan razlog za nevjerojatnost katastrofalnog susreta našeg Sunca s nekom drugom zvijezdom nalazi se u činjenici da se zvijezde u našoj blizini, zapravo, ne kreću proizvoljno poput pčela u roju. Tako kaotično kretanje mogli bismo naći u središtu galaksije ili u središtu globularnog grozda zviježđa, ali ne tu vani. Na rubovima galaksije situacija je slična onoj u Sunčevom sustavu. Galaktička jezgra koja obuhvaća dosta mali središnji dio galaksije ima masu desetak milijardi veću od Sunca; dio te mase mogla bi, naravno, biti središnja crna rupa, pod pretpostavkom da ona postoji. Ta jezgra, djelujući kao cjelina, služi kao galaksijino »sunce«. Milijarde zvijezda na galaktičkim rubovima kruže oko galaktičke jezgre po putanji, kao što planete kruže oko Sunca. Sunce, primjerice, koje je od galaktičkog središta udaljeno 32 000 svjetlosnih godina, kreće se oko tog središta po gotovo kružnoj putanji brzinom od oko 250 kilometara (155 milja) u sekundi, i potrebno mu je oko 200 milijuna godina da završi jedan krug. Budući da je Sunce nastalo prije oko pet milijardi godina, to znači da je u svom dosadašnjem životnom vijeku završilo dvadeset četiri ili dvadeset pet obrtaja oko galaktičkog središta, pod pretpostavkom da je njegova putanja cijelo vrijeme bila ista. Naravno, zvijezde koje su galaktičkom središtu bliže od Sunca kreću se brže i završavaju kruženje za manje vremena. Dok se kreću prema nama one nam se približavaju, ali kad prođu kraj nas na, pretpostavimo, sigurnoj udaljenosti, tada se udaljuju od nas. Na isti način, zvijezde koje su udaljenije od galaktičkog središta kreću se sporije i završavaju putanju kroz dulje razdoblje. Dok sustižemo te zvijezde čini se da nam se one približavaju, ali kad smo jednom prošli kraj njih na, recimo, sigurnoj udaljenosti, tada se one udaljuju od nas. Kad bi se sve zvijezde kretale po gotovo kružnim putanjama i gotovo u istoj ravnini, uz vrlo različite udaljenosti od točke oko koje se okreću (kao što je slučaj s planetarna unutar Sunčevog sustava), ne bi bilo nikakve mogućnosti da ikada dođe do bilo kakvog sudara ili bliskog susreta. Zapravo, u 15 milijardi godina dugoj povijesti naše galaksije čini se da su zvijezde sebe odgurale upravo u takav jedan raspored, tako da rubovi galaksije čine plosnati prsten (unutar kojega su zvijezde razmještene u seriji spiralnih struktura), ploha kojega prolazi kroz središte galaktičke jezgre. Činjenica da je Sunce napravilo dvadeset četiri kruga po 78

svojoj putanji bez ikakva znaka poremećaja koji bismo mogli otkriti u Zemljinoj geološkoj prošlosti, pokazuje djelotvornost kojim taj raspored funkcionira. No, u Sunčevu sustavu postoji samo devet manjih planeta, dok na rubovima galaksije postoje milijarde zvijezda znatne veličine. Čak iako se većina zvijezda ponaša dobro u orbitalnom smislu, već i mali postotak odstupanja znači velik broj zvijezda s nezgodnim putanjama. Putanje nekih zvijezda su posve eliptične. Moguće je da putanja jedne takve zvijezde letimice dotiče našu i da je na nekoj točki odvaja od nje relativno mala udaljenost; ali svaki taj put kad je Sunce bilo na položaju doticanja druga je zvijezda bila vrlo daleko, i obratno. Jednom, bilo bi neizbježno da i Sunce i druga zvijezda dosegnu točku doticanja gotovo istodobno i dožive bliski susret — ali to bi moglo biti vrlo dugo »jednom«. Veći je problem što putanje ne moraju uvijek ostati iste. Kad se dvije zvijezde primaknu umjereno blizu, posve nedovoljno da bi to moglo razbiti planetarne sustave (ako postoje) i jedne i druge, međusobno gravitacijsko djelovanje može sasvim malo promijeniti njihove putanje. lako samo Sunce ne mora biti obuhvaćeno takvim susretom, ono može biti pogođeno. Dvije druge zvijezde mogu se približiti na drugoj strani galaksije, na primjer, i jednoj od njih putanja se može tako promijeniti (ili »poremetiti«) da ona sada ima mogućnosti približavanja Sunčevu sustavu, iako se prije nikad nije približila Sunčevoj putanji. To, naravno, vrijedi i obratno. Zvijezda koju je njezina putanja mogla dovesti neugodno blizu Sunčevu sustavu, nakon poremećaja koji ne uključuje nas, može pomaknuti putanju tako da nam se uopće više nije u stanju približiti. Eliptične putanje stvaraju još jedan zanimljiv problem. Zvijezda s izrazito eliptičnom putanjom može sada biti u našem dijelu galaksije, ali za stotine milijuna godina može se pomaknuti do drugog kraja svoje putanje, mnogo dalje od galaktičke jezgre nego što je sada. Takva eliptična putanja, u kojoj je sadašnji položaj zvijezde u našoj blizini zapravo i najbliži njezin primak galaktičkoj jezgri, nije opasna. Njezinom hodu tu se ne može dogoditi ništa značajno. Eliptična putanja može također postaviti zvijezdu u našoj blizini na najudaljeniju točku te putanje ili blizu nje i za sto milijuna godina zvijezda može uroniti dublje u galaksiju, primičući se galaktičkoj jezgri na mnogo manjoj udaljenosti. To, razumljivo, može stvoriti neprilike. 79

Zvijezde su gušće rasprostrijete što se bliže primičemo jezgri i putanje su im manje pravilne i postojane. Zvijezda koja se kreće prema unutra povećava mogućnosti poremećaja. Izravan sudar ostaje i dalje vrlo malo vjerojatan, ali znatno je ipak vjerojatniji nego na rubovima. Mogućnost dovoljno blizog primicanja da bi se izazvali poremećaji putanje povećava se vjerojatno u istom omjeru i postaje dovoljno velikom da bi bila zamjetljiva. Posve je moguće da svaka zvijezda na rubovima galaksije koju će njezina eliptična putanja dovesti bliže jezgri iskrsne s barem malo modificiranom putanjom, putanjom koja, iako prije nije bila opasna za nas, može postati opasnom (ili obratno, naravno). Zapravo, taj bi poremećaj mogao djelovati izravno na nas. Prije sam govorio o slučaju gdje neka zvijezda prelijeće pokraj nas na udaljenosti od Sunca trideset puta većoj od najudaljenije planete, Plutona. Rekoh da to ni na koji način ne bi djelovalo na nas. Ne bi djelovalo, u smislu da ne bi ozbiljno ugrozilo funkcioniranje Sunca ili okoliš na Zemlji. Utoliko manje ukoliko bi prošla na udaljenosti od jedne svjetlosne godine, otprilike. A ipak neka zvijezda u prolazu koja nije dovoljno blizu da prouzroči i najmanje neprilike u smislu dodatne topline, može posve malo usporiti Sunce u njegovu napredovanju oko galaktičkog središta. U tom slučaju Sunčeva gotovo kružna putanja može poprimiti nešto eliptičniji oblik i primaknuti se bliže galaktičkoj jezgri nego ikada prije u svoja dva tuceta obrtaja. Mogućnosti daljih poremećaja veće su u blizini galaktičke jezgre te može doći do novih promjena. Uz malo zle sreće, Sunce se konačno može naći na putanji koja će nas odvesti bliže unutrašnjim predjelima galaksije, možda za milijardu godina od danas, toliko bliže da opća radijacijska pozadina može biti dovoljno snažna te zbrisati život. No mogućnosti da se sve to dogodi doista su vrlo male i sve se mogu uključiti u omjer 1 prema 80000 u slijedećih bilijun godina. Ta mogućnost jedan-prema-osamdeset-tisuća u slijedećih bilijun godina ipak obuhvaća pojedinačne zvijezde. A što je s globularnim grozdovima? Globularni grozdovi nisu smješteni u galaktičkoj plohi već su raspoređeni oko galaktičke jezgre u sferičnoj okosnici. Svaki se globularni grozd okreće oko galaktičke jezgre, ali njegova je ravnina obrtaja nagnuta prema galaktičkoj plohi pod velikim kutom. Ako je globularni grozd sada smješten daleko iznad galaktičke plohe, krećući se svojom putanjom on će se spustiti koso dolje, prijeći kroz galaktičku plohu, potonuti duboko ispod nje, a potom se ukoso uspeti te prijeći kroz 80

galaktičku plohu sa suprotne strane galaktičke jezgre i vratiti se tamo gdje je sada. Ako je globularni grozd tako daleko od galaktičke jezgre kao što smo i mi, tada će kroz galaktičku plohu proći otprilike svakih 100 milijuna godina. Ako je bliže jezgri, ti će intervali biti kraći, ako je udaljeniji bit će dulji. Budući da ukupno postoji vjerojatno do 200 takvih grozdova, možemo očekivati da će, u prosjeku, neki globularni grozd prijeći kroz galaktičku plohu otprilike svakih 500000 godina, ako je prosječna udaljenost globularnih grozdova od galaktičke jezgre jednaka udaljenosti Sunčeva sustava. Područje presjeka globularnoga grozda milijardu je milijardi puta veće nego u obične zvijezde, pa su za njegova prijelaza galaktičkom plohom mogućnosti sudara s nekom zvijezdom milijardu milijardi puta veće nego u slučaju kad bi obična zvijezda prelazila tu plohu. K tome, ni priroda tih sudara nije ista. Ako bi naše Sunce pogodila neka zvijezda to bi bio jednostavan slučaj sudara. No ako bi ga, s druge strane, pogodio globularni grozd, možda uopće ne bi bilo pravog sudara. Iako se globularni grozdovi doimaju natrpani zvijezdama kad se promatraju iz daljine, ipak u njima ima vrlo mnogo praznog prostora. Ako bi naše Sunce prolazilo nasumce kroz globularni grozd, mogućnosti da će pogoditi neku zvijezdu u tom grozdu bile bi samo jedan prema bilijun. (To baš nije velika mogućnost, ali mnogo veća nego kad bi Sunce prolazilo kroz periferiju galaksije sa samo pojedinačnim zvijezdama u blizini, kao što to čini danas.) Pa ipak, iako nije vjerojatno da će globularni grozd uništiti fizički Sunce u slučaju sudara, niti čak ozbiljno ugroziti okoliš na Zemlji samo svjetlošću i toplinom, postojala bi prilično ozbiljna mogućnost da posljedica bude promjena Sunčeve putanje i, moguće je, da ta promjena ne bi bila nabolje. Mogućnost poremećaja povećavala bi se kod sve preciznijih kolizija, da tako kažem, kad bi Sunce prolazilo kroz globularni grozd stazom koja bi ga odvodila sve bliže i bliže središtu grozda. Nije riječ samo o tome da su zvijezde u središtu gušće posijane tako da se povećavaju mogućnosti poremećaja i stvarnih sudara, već bi se Sunce tada moglo približiti i crnoj rupi s masom poput tisuću sunca koja se možda nalazi u sredini. Mogućnost poremećaja, ili čak mogućnost da Sunce zarobi crna rupa, mogla bi biti ozbiljna, a čak i ako ne bi bila, snažno zračenje u blizini crne rupe moglo bi okončati život na Zemlji uopće ne ugrožavajući fizičku strukturu planete. 81

Ne postoji prateća zvijezda prisutnost koje bi je otkrila. bez imalo upozorenja? Što je s crnim rupama veličine Cygnusa X-1. ali mogućnosti da oni prođu kroz plohu baš u trenutku kad se i Sunce približava tom dijelu svoje ogromne putanje doista su vrlo male. a to bi stvaralo samo sićušno iskrenje X-zraka koje se ne bi moglo dobro zamijetiti ni s koje daljine. Mogla bi srljati 82 . a za nas bi mogli biti opasni samo oni koji prolaze kroz galaktičku plohu na udaljenosti od tucet ili manje svjetlosnih godina od galaktičke jezgre. Takva crna rupa mogla bi biti udaljena od nas do jedne svjetlosne godine. znamo da je Sunce sigurno još milijune godina. kad bi se globularni grozd kretao na način koji bi mogao izazvati strah od sudara. Globularni grozd mnogo je istaknutiji objekt od same zvijezde ako se nalazi na istoj udaljenosti i.3 milje). Mogu li u svemiru postojati objekti koje nismo otkrili i postojanja kojih nismo svjesni? Nije li moguće da se jedan od njih približava. crnim rupama koje nisu onako divovske kao one u središtima galaksija i globularnih grozdova (koje tamo i ostaju). bez pratilja. Ona bi se mogla hraniti samo rijetkim čupercima plina između zvijezda. prema tome. već s crnim rupama veličine zvijezda koje lutaju po putanjama oko galaktičkih središta? Dakako. ali bila bi fizički suviše mala i radijacijski nedovoljno aktivna da bismo je mogli otkriti. polumjer 15 kilometara (9. velikim količinama materije koju proždire sa svoje savršeno vidljive prateće zvijezde. prijetnja sudarom nekoga globularnog grozda s nama čak je manje izražena nego što bi to bilo opasno približavanje neke pojedinačne zvijezde. Globularnih grozdova nema mnogo. pred nama bi bilo milijun ili više godina upozorenja. Recimo da takva jednozvjezdana crna rupa ima masu pet puta veću od Sunca i. da čak kreće prema sudaru sa Suncem. Cygnus X-l otkriva svoju prisutnost. To bi se moglo dogoditi s najviše jednim ili dva grozda. Mini crne rupe Kad je riječ o sudaru s vidljivim objektima.Mogućnosti da se bilo što od toga dogodi vrlo su male. nema prateće zvijezde koja bi je hranila masom i stvarala silno zračenje X-zraka. U našem smjeru nije upravljeno ništa vidljivo s udaljenosti dovoljno male da bi nas doseglo u tom vremenu. Štoviše. No pretpostavimo da je neka crna rupa nastala kolapsom jedne same zvijezde.

Engleski fizičar Stephen Hawking izrazio je 1974. Zar stoga nije ipak moguće da su male crne rupe daleko mnogobrojnije od velikih? Mala crna rupa ne bi mogla učiniti tako veliku štetu svojim napadom kao velika. Crne rupe s masama manjim od zvjezdanih Hawking je nazvao »mini crnim rupama«. Jedan od razloga zašto je vjerojatnost da katastrofa neće biti tako ogromna jest i u tako malom broju crnih rupa veličine zvijezda. stvorili bezbrojne crne rupe s najrazličitijim masama. od veličine zvijezda do sićušnih objekata od kilograma ili manje. 83 . Čak i kad bi prošla kroz Sunčev sustav bez sudara. No to ipak ne ukida opasnost. mogućnost sudara sa crnom rupom veličine zvijezde samo je jedan prema 800 milijuna. Na 10000 vidljivih zvijezda u našoj galaksiji. te bi bilo posve nerazumno zabrinjavati se zbog takve mogućnosti. ali čini se da ne postoji nikakva sila sažimanja koja bi mogla stvoriti crnu rupu od bilo čega manjeg no što je velika zvijezda. godine misao da su u toku velikog praska uskomešane mase materije i zračenja stvorile na pojedinim mjestima nevjerojatne pritiske koji su. a nema baš mnogo velikih zvijezda. Velika zvijezda može samu sebe sabiti u crnu rupu pod djelovanjem vlastitog gravitacijskog polja. u našem današnjem svemiru vrlo je malo vjerojatno da bi se mogle pronaći crne rupe kojih bi masa bila manja od nekoliko Sunčevih masa. Možda to ne bismo znali sve dok ne bi bila gotovo nad nama te bi njezino gravitacijsko polje počelo stvarati neke neočekivane smetnje u našem planetarnom sustavu. ali mogla bi ipak nanijeti dovoljno štete. mogućnosti udara mogle bi postati uznemirujuće velike. možda postoji najviše jedna crna rupa veličine zvijezde. Ako je mogućnost samo 1 prema 80000 da će se obična zvijezda sudariti sa Suncem u bilijun godina.izravno na Sunce i mi to ne bismo znali. ili dok se ne otkrije vrlo slab. Možda bi to upozorenje stiglo samo nekoliko godina prije kraja našeg svijeta. ali šanse su zamalo 1030 prema jedan da neće. Zvijezda mora biti vrlo velika da bi se pretvorila u crnu rupu. Postoji li ikakva vjerojatnost da će se to dogoditi? Doista baš velika vjerojatnost ne postoji. u prvim trenucima formiranja svemira. njezino gravitacijsko polje moglo bi se osvetiti pustošenjem istančano usklađenog nebeskog mehanizma Sunčeva sustava. No. Dobro je poznato da su među svakom vrstom astronomskih tijela manje varijante brojnije od velikih. a budući da su male crne rupe tako brojne. ali postupno sve jači izvor X-zraka. To bi se moglo dogoditi i u slijedećoj godini.

one se tako sporo isparuju da bi im za potpuni nestanak trebali bilijuni bilijuna bilijuna vremena više nego što preostaje do slijedećeg kozmičkog jajeta. osobito onih ponajmanjih. dok i zadnji komadić mini crne rupe ne prasne uz eksplozivnu silu te ona nestaje. To bi značilo da je prosječan razmak među njima petsto puta veći od udaljenosti između Sunca i Plutona. a to je vrlo vjerojatno. Na rubovima.* Čak. Mini crna * Efektivna temperatura crnih rupa s masama poput zvijezda kreće se unutar milijuntog dijela stupnja apsolutne nule. tada se većina od njih nalazi u galaktičkoj jezgri. Što je crna rupa manje masivna. moguće je da se parovi subatomskih čestica formiraju upravo na Schwarzschildovu radijusu te da se odbiju u suprotnim smjerovima. međutim. Crne rupe veličine zvijezda dakle su trajni objekti koji se stalno povećavaju. uzme li se u obzir nestanak najmanjih (i najbrojnijih) mini crnih rupa. mini crna rupa ima dovoljno prostora za manevriranje i nije baš vjerojatno da bi izazvala štetu. neka mini crna rupa imala na početku masu veću od nekog ledenog brijega. ona bi bila dovoljno hladna i dovoljno bi se polako isparavala te bi postojala i sada. još uvijek može postojati vrlo mnogo mini crnih rupa s masama koje variraju između malih asteroida i Mjeseca. Nama najbliža mini crna rupa vjerojatno će biti udaljena 1. Kad bi. to je njezina temperatura viša i brže će hlapiti. Novi Hawkingovi pogledi pokazuju samo kakvo je u tom smislu djelovanje mini crnih rupa. njezina temperatura raste i brzina isparavanja postupno se povećava. tu gdje smo mi. Ako su one općenito slijedile raspored materije. već da materija može izmaknuti iz njih. Očito. Kako se crna rupa smanjuje kroz ishlapljivanje. u kubičnome metru svjetlosne godine možda je samo tridesetak mini crnih rupa. Čak i uz tu udaljenost (vrlo malu prema astronomskim standardima). Hawking je procijenio da u jednoj kubičnoj svjetlosnoj godini naše galaksije može postojati čak tristo mini crnih rupa. Vrlo male mini crne rupe ne bi se održale kroz povijest svemira dugu 15 milijardi godina i već bi bile potpuno nestale.Hawkingovi proračuni pokazali su da crne rupe ne zadržavaju potpuno svu svoju masu. ali druga izlijeće. U međuvremenu bi nedvojbeno pokupile ogromne količine mase. 84 .6 bilijuna kilometara (1 bilijun milja). Jedna čestica upada natrag u crnu rupu. Postupni bijeg subatomskih čestica uzrok je da se crna rupa ponaša kao da ima visoku temperaturu te se polako isparuje. a nikad ne smanjuju. ohladila bi se još više i njezin bi se vijek dalje produljio. Ako bi u toku svog vijeka uspjela povećati masu.

ako bi se to dogodilo dovoljno neočekivano i dovoljno brzo. uz stvaranje ogromne količine energije. kraj nas prolaze brojne mini crne rupe. dok to crnoj rupi veličine zvijezde nije potrebno. s druge strane. No ako bi mini crna rupa pogodila Sunce pod pravim kutom i prošla točno kroz njegovo središte. a nisu nam učinile nikakvu štetu. ispario bi do trenutka sudara. međutim. Ali nije važna samo masa. Ona bi se jednostavno ukopala apsorbirajući u prolazu masu. Čak i kad bi ta rupa imala masu Mjeseca. Mini crna rupa. Prema svemu što znamo. to bi razbilo baš ono područje Sunca u kojem se odvija nuklearna reakcija i gdje se stvara Sunčeva energija. to bi ovisilo o brzini kojom bi se Sunce »zacijelilo«. Jedna je pretpostavka da bi se mogla prekinuti proizvodnja energije te da bi Sunce propalo ili eksplodiralo prije no što bi se mogla obnoviti. Vrlo je teško predskazati kako bi to djelovalo na Sunce. to bi bila samo 1/26 000 000 mase Sunca. Crna rupa veličine zvijezde može proći kraj Sunca na znatnoj udaljenosti. Ako bi mini crna rupa samo okrznula Sunce i prošla samo kroz njegove gornje slojeve. s nepovoljnim posljedicama. Nasuprot tome. Bilo kako bilo. a neke su se mogle uvući i među planete. ne bi prodro jako duboko prije no što ispari. ako se ne bi doista kretao vrlo brzo. Otpor na koji bi naišla prolazeći kroz Sunčevo tkivo mogao bi je usporiti do 85 . pretpostavimo da mini crna rupa pogodi Sunce relativno malom brzinom s obzirom na Sunčevu. Sto bi se tada dogodilo — ne znam. da bi izronila znatno veća nego što je ušla. bilo na Sunce. Prolazeći kroz Sunce ona bi rasla. Kad bi Mjesec srljao prema sudaru sa Suncem. ili iz tog razloga poremetiti katastrofalno Zemljinu orbitu. Cak kad bi jedan njegov dio i ostao krut do trenutka sraza.rupa mora izravno pogoditi objekt da bi ga oštetila. ne bi se isparila niti bi je Sunce na bilo koji način ugrozilo. ali prolazeći kroz Sunčev sustav mogla bi izazvati na Suncu plimne efekte koji bi ozbiljno promijenili njegova svojstva. svi su izgledi da to ne bi ozbiljno djelovalo na Sunce. djelovanje ne bi moralo biti tako kobno. to bi za nas bila apsolutna katastrofa. Mini crna rupa. No što bi se ipak dogodilo kad bi neka mini crna rupa stvarno pogodila Sunce? Kad je riječ o njegovoj masi. kao otprilike desetina kapi vode u odnosu na čovjeka. mogla bi proći kroz Sunčev sustav bez ikakva primjetnog djelovanja. veće planete ili satelite. Mogla bi također značajno poremetiti Sunčevu putanju.

već bi ostala unutar njega. čak znatno malobrojnije. potpuno i bez ikakva upozorenja. Što tada? Bi li ona polako proždirala Sunčevu materiju iznutra? Ako bi bilo tako. Cygnus X-l. To bi u odgovarajućoj mjeri dalje smanjilo mogućnosti sudara. nije također otkrivena nikakva pojava za koju bi objašnjenje obuhvaćalo postojanje mini crnih rupa. (Čak i postojanje crnih rupa veličine zvijezde kakva je. Zemlja bi tada kružila oko crne rupe koja bi imala cijelu masu Sunca (tako da bi njezina putanja ostala nepromijenjena). osim Hawkingovih proračuna uopće i nema nikakvih dokaza za mini crne rupe. ali ipak možemo biti uvjereni kako mogućnosti govore snažno u prilog tome da katastrofe neće biti. Ali na nekoj kritičnoj točki sigurno ne bi bilo dovoljno normalne materije da se Sunce održi u sadašnjem obliku. Uz to. Cijelo bi se Sunce pretvorilo u crnu rupu. Sunčeva masa i gravitacijsko polje ostali bi nepromijenjeni. planeti bi i dalje nastavili kružiti neuznemireni.točke gdje ona ne bi napustila Sunce. a od toga su nadalje manje mogućnosti da crna rupa pogodi Sunce relativno malom brzinom te ostane zarobljena u njemu. a još manji da Sunce bude pogođeno u samo središte. Hawkingovi su brojevi prihvatljivi maksimumi. nije nam se dogodilo niti 86 . smjestivši se u njegovu središtu. Nijedna mini crna rupa nije zapravo otkrivena. ali sjetimo se da su čak s onako brojnim mini crnim rupama kao što Hawking misli izgledi da neka pogodi Sunce vrlo mali. moglo u svakom trenutku kolabirati? Nije moguće odgovoriti apsolutnim ne. Uostalom. Sunce postoji već pet milijardi godina i još nije uništeno. Ili. primjerice. i Sunce bi čak moglo emitirati energiju kao da se ništa nije dogodilo. ali ona bi bila suviše mala da bi se mogla vidjeti i zračenje koje bi otpuštala ne bi bilo vrijedno spomena. ovisi o dokazu koji još nije uvjerio sve astronome. Zapravo. Zemljina temperatura pala bi blizu apsolutne nule i to bi nas ubilo. Je li moguće da je neka mini crna rupa pogodila Sunce prije milijun godina i da stalno otada obavlja svoj posao? Bi li Sunce. mi izvana ne bismo mogli vidjeti razliku. uz emitiranje silnih količina ubilačkog zračenja koje bi uništilo sav život na Zemlji. Posve je vjerojatno da su mini crne rupe malobrojnije od toga.) Potrebno je pribaviti više podataka o svemiru da bismo mogli izraditi razumna predviđanja u vezi s tom vrstom katastrofe. čak i kad bismo mogli zamisliti da smo nekako uspjeli preživjeti poguban utjecaj zračenja.

(Gama su zrake poput X-zraka. Na primjer. antiproton i antineutron mogu zajedno tvoriti »antiatome«. U takvom »međusobnom poništavanju« oslobađa se ogromna količina energije. Postoji još jedna vrsta objekata. ali sa suprotnim električnim nabojem. Budući da elektron ima negativan električni naboj. oni će jedan drugoga poništiti tako što će svojstva jednoga dokinuti suprotna svojstva drugoga i masa obiju čestica pretvorit će se u energiju u obliku »gama-zraka«. materija oko nas sastoji se od tri tipa subatomskim čestica: od elektrona. Antimaterija i slobodni planeti Crna rupa bez pratilje nije jedini objekt u svemiru koji bi nam se mogao prišuljati neopažen. protona i neutrona. Dok proton ima pozitivan električni naboj. protona i neutrona. antiproton ima negativan naboj. Dvije godine kasnije. ali oni su oprečni u nekim drugim svojstvima. Općenito. Obična materija oko nas sastoji se od atoma sastavljenih od sićušnih jezgri okruženih elektronima. Prema tome. a također antineutron i neutron. morala bi postojati čestica poput elektrona. ako naiđu jedna na drugu. Neutron nema naboja. antiproton i proton mogu poništiti jedan drugoga. Antielektron.) Isto tako. Ako antielektron slučajno naiđe na elektron. kakva dovodi do eksplozije 87 . Kasnije su otkriveni također »antiproton« i »antineutron«. antimaterija može poništiti odgovarajuću masu materije.da primijetimo kako neka zvijezda prestaje žmirkati kao da ju je konačno progutala neka mini crna rupa u njezinu središtu. iako se o njemu može govoriti i kao o »antielektronu«. njegova antičestica morala bi imati pozitivni naboj. ali imaju kraće valove pa su stoga još snažnije. Paul Dirac (koji je prvi dao naslutiti da gravitacija može vremenom slabiti) izložio je 1930. u teoriji. a oni se mogu skupiti u »antimateriju«. američki fizičar Carl David Anderson (1905—) doista je otkrio takav pozitivno nabijen elektron. Vodikova fuzija. On je nazvan »pozitronom«. nema ga ni antineutron. masa protona i neutrona oko 1800 je puta veća od mase elektrona. da. ali njihovo je postojanje još problematičnije. gotovo jednako tako opasnih. moraju postojati »antičestice«. Jezgre su sačinjene od dva tipa čestica.

hidrogenske bombe i daje energiju zvijezdama. Ako. dalje. jedna polovica smjesta bi poništila drugu i Zemlje ne bi bilo. da slučajan 88 . tako i energija kad se pretvara u materiju uvijek stvara i česticu i njezinu odgovarajuću antičesticu. Čini se da to ne može biti drukčije. a pojedinačne antičestice nestaju gotovo smjesta čim naiđu na ekvivalentnu česticu. Budući da mora biti tako. ispuštajući gama-zrake u međusobnom poništavanju koje slijedi. moguće da neki nepredviđeni događaj izbaci slučajan komadić antimaterije iz antigalaktičkog grozda te da on jednom uđe u galaktički grozd — ili. No ako je bilo tako. pretvara u energiju oko 0. jasno je da je cijeli Sunčev sustav — cijela galaksija — čak cijeli lokalni grozd — materija. Je li moguće da su neki galaktički grozdovi materija. jedan od materije a drugi od antimaterije? To ne znamo. možemo reći da je cijela Zemlja napravljena od materije — i to je doista dobro. morala je bila nastati i točno ista količina antimaterije. ili su prisutne u kozmičkim zrakama. Kad bismo bili napravljeni pola od materije a pola od antimaterije. a drugi antimaterija? Je li moguće da su u vrijeme velikog praska nastala dva svemira. Moguće je pretvoriti energiju u materiju. Zanemarujući te trivijalne slučajeve. Zapravo. Boravišta antimaterije još su zasad neriješena zagonetka. gdje je onda antimaterija? Na planetu Zemlji postoji samo materija. Fizičari mogu u laboratoriju stvoriti samo nekoliko čestica i antičestica istodobno. Međusobno poništavanje pretvara u energiju 100 posto materije. kao što je potrebno da se spoje čestica i antičestica da bi se stvorila energija. ali u razdoblju nakon velikog praska energija se pretvarala u materiju u količinama dovoljnima za stvaranje čitavog svemira. postoje i galaktički grozdovi i antigalaktički grozdovi. To isto djeluje i obratno. Nekoliko antičestica može se stvoriti u laboratoriju.7 posto fuzione materije. i jedni i drugi zadržavaju svoj integritet zato što ih ekspandirajući svemir drži odvojenima na sve većim i većim udaljenostima. Međutim. Je li. ali one su beznačajne. Inače bismo otkrili daleko više stvaranja gama-zraka nego što otkrivamo. isto tako. međutim. samo ogromna vatrena lopta gama-zraka. Tako bi bomba materija-antimaterija bila 140 puta snažnija od hidrogenske bombe iste mase.

ako u njezinoj blizini ne bi bilo ničega osim dobroga međuzvjezdanog vakuuma. s druge strane.komadić materije bude izbačen iz galaktičkog grozda te da se nađe u antigalaktičkome grozdu? Neka antizvijezda u našoj galaksiji ne bi se mogla prepoznati takvom samo prema svojem izgledu. Dosad nijedna takva pojava nije zamijećena. To nisu ni crne rupe ni antimaterija. Bi li jedan od njih mogao pogoditi Sunce bez upozorenja? Uostalom. Zvijezde koje su otprilike velike poput Sunca (a ono je zvijezda srednje veličine) čine samo 10 posto svih zvijezda koje vidimo. i zatim nestati. Čak i da luta. S druge strane. Tako su male zvijezde mnogo brojnije od velikih. mogućnost da će pogoditi Sunce vjerojatno ne bi bila veća nego što je imaju mini crne rupe. Mini crna rupa je trajna i može neograničeno rasti na račun Sunca. Čak i kad bi čitav planet antimaterije pogodio Sunce. Ipak. Divovske zvijezde. daleko su rjeđe. nema mnogo razloga za zabrinutost zbog tih stvari. Ako bi se i vidjelo. kad bi čestice materije u prostoru reagirale sa česticama antimaterije koje emitira zvijezda te bi dvije grupe čestica pretrpjele međusobno poništenje. šteta koju bi prouzročio bila bi sigurno daleko oštrije ograničena nego što bi bio slučaj s mini crnom rupom jednake mase. možda ga ne bi bilo moguće prepoznati kao antimateriju sve do poslije udarca. ali mala su tijela i brojnija i lakše ih je izbaciti nego velika te bi u našoj galaksiji moglo biti slučajnih objekata planetarne ili asteroidalne veličine koji su antimaterija. tijelo bi moglo biti premalo da bi se uspjelo vidjeti na velikoj udaljenosti. već sasvim obični objekti koji su izmakli našoj pažnji jednostavno zato što su mali. grumen antimaterije. No ona bi čak i tada emitirala povremene gama-zrake. s masama petnaest ili više puta većima od Sunčeve mase. može samo poništiti dio Sunca jednak svojoj vlastitoj masi. Postoji još i treća vrsta objekata koji bi mogli stići u blizinu Sunčeva sustava. Njihovo bismo postojanje mogli objasniti na slijedeći način: Već sam rekao da u svakoj vrsti astronomskih tijela manji članovi nadmašuju brojem velike članove. Na svaku divovsku zvijezdu dolazi stotinu zvijezda Sunčeve veličine. a da ih ne bismo primijetili mnogo prije dolaska. male zvijezde s masom upola manjom od Sunčeve ili još manje čine pune tri 89 . Zasad nemamo nikakva dokaza koji bi nas naveo na pretpostavku da veće grumenje antimaterije luta našom galaksijom.

ili takvih koja su mogla započeti reakciju. ali samo do stupnja zagrijavanja manjeg od crvenog usijanja. čak iako nam je vrlo blizu u zvjezdanim razmjerama. Na velikim udaljenostima vidimo samo velike. to ipak nije dovoljno da bi postojala ma kakva velika mogućnost njihova nalijetanja na nas. ali uzme li se u obzir ogroman međuzvjezdani prostor. a možda bismo ih takvima i morali smatrati — kao planete koji su se formirali nezavisno i koji ne duguju vjernost nijednoj zvijezdi. ili antimaterija. mogućnosti. da kojim slučajem ne reflektiraju svjetlost s obližnjeg Sunca. prosuđujući prema tome koliko se općenito pojavljuju u našoj neposrednoj blizini.četvrtine svih zvijezda u svemiru. tijela suviše malih da bi u njihovoj jezgri mogla započeti nuklearna reakcija. sjajne zvijezde te stječemo pogrešan pojam o ustrojstvu svemira. Kakve su. gdje su dovoljno blizu da ih možemo vidjeti. Ipak nije razložno misliti da u stvaranju objekata postoji neka donja granica i da se ta donja granica sasvim slučajno podudara s masom pri kojoj počinje nuklearna reakcija. dakle. Manje slobodni planeti trebali bi biti brojniji. a još manji još brojnijima. Možda je bilo nastalo bezbroj »podzvijezda«. mi bismo ih prepoznali kao planete. Kad bi takva neosvijetljena tijela bila dio našeg Sunčeva sustava. već samostalno kruže oko galaktičke jezgre. Lako je moguće da je takvih »slobodnih planeta« nastalo mnogo više nego samih zvijezda te da su oni vrlo uobičajeni objekti — a da ipak ostanu nevidljivi. Takvo se tijelo zagrijava samo do crvenog usijanja i može se vidjeti samo nejasno. ma kako bili blizu. Stoga pravi pojam o njihovoj učestalosti dobivamo proučavajući vlastito susjedstvo. No. nego mini crne rupe problematičnog postojanja. 90 . da jedan od tih slobodnih planeta uđe u naš Sunčev sustav i izazove pustošenje? Najveći slobodni planeti morali bi biti barem tako česti kao i najmanje zvijezde.* Tijelo koje ima samo petinu Sunčeve mase ima upravo toliko mase da se mogu razbiti atomi u njegovu središtu i započeti odvijanje nuklearne reakcije. * Takve su male zvijezde vrlo nejasne i ne mogu se vidjeti na velikoj udaljenosti. Iz toga slijedi da su mogućnosti za prodiranje u Sunčev sustav veće ako je riječ o manjem objektu. Posve je vjerojatno da postoje mnogo veći izgledi da će u Sunčev sustav upasti slobodni planeti asteroidne veličine. baš kao što bi i planeti našeg Sunčevog sustava ostali nevidljivima.

već se to nedvojbeno dogodilo mnogo puta u prošlosti. sastavljeni od obične materije. sa sumnjivo nepravilnim putanjama. Saturnov krajnji satelit. otkriven 1977. doista bi mogli biti slobodni planeti zarobljeni na svome putu. neobičan nagib i ekscentričnost Plutonove putanje bili bi manje iznenađujući. ili pripada našoj vlastitoj galaksiji ali ga slučajno dotad nismo zapazili. ali ne mora tako biti i za nas.slobodni su planeti mnogo manje opasni od oba druga spomenuta objekta. dok bi antimaterija poništila materiju. Preostaje još jedna moguća vrsta susreta s objektima u međuzvjezdanom prostoru — susreti s tako malim objektima da su oni samo čestice prašine ili pojedinačni atomi. Međuzvjezdani oblaci sastavljeni od takve prašine i plina česti su u svemiru. Ako bi se dogodilo da postanemo svjesni kako je neki asteroid na putu koji će ga dovesti do bliskog susreta sa Suncem. Među njima bi mogli biti Neptunov vanjski satelit. Mini crne rupe bi neograničeno apsorbirale materiju kad bi pogodile Sunce. 91 . Slobodni planeti. ili mu se putanja toliko poremetila da ga je odvela na put sudara. Nereida. ne postoji samo mogućnost da se Sunce »sudari« s takvim objektima. Phoebe. koji kruži oko Sunca eliptičnom putanjom koja leži između orbita Saturna i Urana. Zapravo. Možda su takvi upadački objekti prošli kroz Sunčev sustav bezbroj puta ne učinivši uopće nikakvu štetu. Tom ću se predmetu vratiti u prikladnijoj prigodi kasnije u knjizi. možda ne bismo mogli razaznati je li taj objekt napadač iz međuzvjezdanog prostora. jednostavno bi se istopili. i neobičan objekt. Pluton i njegov satelit (ovaj potonji otkriven 1978) mogli bi biti malen. nezavisan »sunčev sustav« kojega je zarobilo naše Sunce. prema svemu što znamo. Chiron. Kad bi bilo tako. Neki manji objekti u vanjskome dijelu Sunčeva sustava. Djelovanje takvih sudara na Sunce po svoj je prilici beznačajno.

prije no što je shvaćena prava priroda kretanja i orijentacije Zemlje. prosinca (zimski solsticij).6 Smrt Sunca Izvor energije Pokazalo se da moguće katastrofe druge vrste. smatralo se da o njegovoj prijateljskoj svjetlosti i toplini ovisi ljudski rod. dovoljno je razloga za pretpostavku da Sunce nije sigurno i da katastrofa druge vrste. čini se da su stijene Stonehengea tako poredane da. Možemo li stoga potpuno zanemariti razložnu mogućnost katastrofa druge vrste? Možemo li zaključiti da je naše Sunce zauvijek sigurno — ili barem sigurno tako dugo dok traje svemir? To ne možemo nipošto. nije samo moguća već neizbježna. nisu od posebne važnosti. na primjer. uključujući i sam integritet Sunca. Potom je tonulo niže na nebu dok nije doseglo najnižu točku udubljenja 21. U drugim se slučajevima čini da bi upadanje bilo vjerojatnije. one koje izrastaju iz upada objekta izvana u naš Sunčev sustav. Njegovo kretanje nebom pažljivo se motrilo te se zapazilo da se njegova nebeska staza uzdiže. lipnja (ljetni solsticij na sjevernoj polukugli). među ostalim. Naravno. Čak ako i nema prodiranja izvana. da bi dosegla vrhunac 21. Čini se da su već u prethistorijskim kulturama postojali načini za prilično točno određivanje položaja Sunca. ali imalo bi manju mogućnost da nanese štetu Suncu. i zapravo sav život. U nekim slučajevima one su doista toliko malo vjerojatne da postoji daleko veća mogućnost da će nas zahvatiti katastrofa prve vrste. mogu pokazati vrijeme ljetnog solsticija. i ciklus se zatim ponavljao. kao što je stvaranje novoga kozmičkog jajeta. jedne određene 92 . ljudi nisu mogli biti sigurni da. U vremenima prije razvitka znanosti Sunce se općenito držalo dobrotvornim bogom.

Saturn. kad Sunce nestaje a nastaje strašno razdoblje tmine i hladnoće koja traje tri godine — nakon čega dolaze Ragnarok i kraj. slavio »saturnalijama« od 17. jer su sluge i robovi dobivali privremenu slobodu i bilo im je dopušteno da se pridruže proslavi sa svojim gospodarima. Svi su se poslovi prekidali kako ništa ne bi smetalo proslavama i posvuda su se dijelili darovi. Prvo prodiranje znanosti u tu mitsku sliku Sunca bilo je Galileovo otkriće 1609. do 24. Proslava rođenja Sunca tako se pretvorila u proslavu rođenja Sina.godine. Prirodno. a ne oblaci koji zatamnjuju tu površinu. da na Suncu postoje pjege. Rimljani su vjerovali da je njihov bog poljoprivrede. sa svojim obećanjem povratka ljeta i zlatnog doba saturnijske poljoprivrede. Tako dugo dok je postojalo. Stoga je. neće možda i dalje nastaviti beskrajno tonuti te da će nestati i okončati sav život. Bilo je to vrijeme bratstva. prosinca danom kad je rođen Isus (za što uopće nema biblijskog opravdanja). vladao zemljom za vrijeme ranoga zlatnog doba bogatih uroda i obilja hrane. Stoga se tjedan zimskog suncostaja. kad Sunce zaustavlja spuštanje. kršćanstvo prihvatilo te proslave. prosinca. od trenutka kad ga je Bog dozvao četvrtoga dana Stvaranja. Kad Sunce više 93 . nepromjenljivom i stalnom. godine. tamo gdje je prirodno da vjera u trajnu dobrostivost Sunca bude snažnija. Njegova su zapažanja jasno pokazala da su pjege dio Sunčeve površine. Bilo je to vrijeme besprekidnog veselja i radosti. kršćanska misao nije mogla dopustiti da božanska obilježja dobije bilo što u vidljivu svemiru. pa sve do onog trenutka u neizvjesnoj budućnosti kad se Bogu svidi da ono prestane postojati. godine. Čak i u sunčanijim podnebljima. postalo je jasno kako se ono ne može nadati da će pobijediti radost zbog rođenja Sunca. No detroniziranje je ipak bilo minimalno. okreće se i još se jedanput počinje uspinjati nebesima. Tako u skandinavskim mitovima neumitan kraj navješćuje »Fimbulwinter«. vrijeme zimskog solsticija. Kako je kršćanstvo stjecalo sve više i više moći u Rimskom carstvu. u svojem je sjaju i nepromjenljivom savršenstvu bilo najbjelodaniji vidljivi simbol Boga. Sunce. Saturnalije nisu iščezle. bilo je prigoda za beskrajne izljeve olakšanja. samovoljno proglašavajući 25. spuštajući se prema zimskom solsticiju. Proslava suncostaja iz antičkih vremena koja nam je najpoznatija bila je ona u starom Rimu. Sunce se smatralo savršenom kuglom nebeskog svjetla. nešto poslije 300. pa je tako Sunce skinuto sa svojeg božanskog položaja.

već će se ohladiti i postati hladno. svaki izvor zaliha Sunčeve energije. godine koliko je od vitalne važnosti otkriti izvor Sunčeve energije. postupno su izrasle sumnje i u njegovu vječnost. jer će se konačno skupiti do točke kad se više neće moći sažimati i njegov će se izvor energije tada potrošiti te više neće zračiti. i ako su zalihe energije Sunca konačne (a bilo je jasno da moraju biti). U budućnosti Sunce će morati umrijeti. postojalo je vrijeme kad Sunce nije bilo današnje poznato tijelo. mora biti konačan i mora se iscrpsti. to znači da mora postojati i početak i kraj Sunca. Helmholtz. ostavši nepromijenjene ukupne snage. usredotočilo na manji volumen pa stoga postalo intenzivnije. Sunce je u početku moralo biti vrlo tanak oblak plina i njegovo sporo sažimanje pod. mrtvo tijelo — što bi za nas sigurno bila konačna katastrofa. Što su znanstvenici više saznavali o energiji na Zemlji.* Prema Helmholtzovu poimanju. zakon o očuvanju energije znači da je Sunce moralo biti rođeno i da mora umrijeti. Jedan od izvora koji mu se učinio razumnim bilo je gravitacijsko polje. Tek prije otprilike 25 milijuna godina Sunce se smanjilo do promjera od 300 milijuna kilometara (186 milijuna milja) i tek se nakon toga stegnulo do veličine manje od Zemljine putanje. još ne vrlo jakim gravitacijskim poljem. Tek kad se sažimanje nastavilo i kad se gravitacijsko polje. drugim riječima. i doći će vrijeme kad ono više neće biti tijelo kakvo znamo danas. Raspravljati se može samo o pojedinostima toga procesa. moglo bi se činiti sigurnim kako će ono potonuti u ništa vilo za oko 250 000 tisuća godina te da bi to bilo sve vrijeme koje preostaje životu na Zemlji. u to vrijeme. Ako je bilo tako. ako zakon o očuvanju energije vrijedi. Zemlja je mogla nastati tek u nekom trenutku prije manje od 25 milijuna godina. jer bez toga ne bi vrijedio zakon očuvanja energije. On je nagovijestio da se Sunce stalno sažima pod pritiskom vlastite gravitacije. tek je tada sažimanje postalo dovoljno brzo da bi moglo oslobađati onu vrstu energije koju poznajemo danas. jedan od značajnijih otkrivača zakona očuvanja energije. * Doista. sve su se više počeli pitati o izvoru energije Sunca. 94 . gravitacijski ili ne. a energija koju stvara to gibanje prema unutra svih njegovih dijelova pretvara se u zračenje. stvaralo je male količine energije zračenja. shvatio je 1854.nije bilo savršeno. Prema tome. Uzme li se u obzir da je Suncu trebalo 25 milijuna godina da bi se od veličine Zemljine putanje skvrčilo do svoje sadašnje veličine.

dok su drugi. Ako bi nekako Sunce moglo iskoristiti tu zalihu energije. Kako. Međutim. Pri toj temperaturi atomi se raspadaju. francuski je fizičar Antoine Henri Becquerel (1852—1908) otkrio radioaktivnost i ubrzo se pokazalo da unutar jezgre atoma postoji sasvim neočekivana i ogromna rezervna energija. Postupno je postalo poznato da je taj najjednostavniji od svih elemenata vrlo čest na Suncu. Sunce je u početku bilo tanak oblak prašine i plina. Biolozi koji su proučavali jednako spore promjene biološke evolucije također su bili uvjereni u to. ili pronalaženja novoga i većeg izvora energije za Sunce. engleski astronom Arthur S. Godine 1896. ono ne postaje dovoljno toplim u 95 . Jednostavna tvrdnja da je Sunce (pa prema tome i zvijezde općenito) opskrbljeno nuklearnom energijom. osim opozivani a zakona o očuvanju energije. kao u Helmholtzovoj hipotezi. ne gubeći mnogo od svoje veličine. odašiljući energiju zračenja u tom procesu. možda kroz produljena razdoblja. Ipak. ta nuklearna energija stoji na raspolaganju Suncu? Već 1862. ne bi bilo nužno pretpostavljati da se ono vremenom neprekidno skuplja. Danas znamo da je 75 posto Sunčeve mase sastavljeno od vodika i 25 posto od helija (drugoga najjednostavnijeg elementa). sve dok se ne skupi do otprilike sadašnje svoje veličine. Pronađen je novi izvor energije. Do 1929. Ono bi moglo zračiti na račun nuklearne energije. moraju obuhvaćati vodik i helij. američki je astronom Henry Norris Russell (1877—1957) dokazao da je Sunce sastavljeno uglavnom od vodika. točno. Eddington (1882—1944) dokazao je da je temperatura u središtu Sunca izražena u milijunima stupnjeva. Bitku je dobila ova druga alternativa. kompliciraniji atomi prisutni samo u malim količinama dijelova jednog postotka. godine švedski je fizičar Anders Jonas Angstrom (1814—74) spektroskopski otkrio vodik u Sunca. Ono se doista polako sažima. čini se da nema drugog izlaza iz Helmholtzova rasuđivanja.Geolozi koji su proučavali vrlo spore promjene Zemljine kore bili su uvjereni da Zemlja mora biti starija od 25 milijuna godina. ako se one događaju na Suncu i ako su odgovorne za njegovu energiju zračenja. U međuvremenu. elektroni na vanjskom rubu se oslobađaju i gole se jezgre mogu sudarati takvom snagom koja pokreće nuklearne reakcije. ne nosi u sebi uvjerenje da je tome tako. Već je iz toga jasno da nuklearne reakcije. početkom 1920-ih godina. Ništa drugo nije prisutno u dovoljnim količinama da bi moglo biti od važnosti.

a ne milijune godina. služeći se laboratorijskim podacima o nuklearnim reakcijama. to je intenzivnije njezino gravitacijsko polje i veća je tendencija sažimanja. ono dugo vremena zadržava svoju veličinu i intenzitet zračenja. razvile su se nove metode proučavanja zvjezdane evolucije i pokazale da je ta katastrofa hladnoće neprikladna slika kraja. godine 1938. i tako dugo dok se nastavljaju nuklearne reakcije. No. Što je zvijezda masivnija. Svaka se zvijezda nalazi u ravnoteži. To zadovoljava potrebe geologa i biologa s obzirom na vrijeme u kojem su se bile mogle dogoditi promjene što su ih oni zapazili. stvarajući njegovu energiju. Njezino gravitacijsko polje stvara tendenciju sažimanja.svojoj jezgri da bi moglo pokrenuti nuklearne reakcije i početi sjati u sadašnjem smislu. ravnoteža se održava i zvijezda ostaje izgledom nepromijenjena. Crveni divovi No ako nuklearna energija i opskrbljuje Sunce. postoje oko 4 milijarde godina u obliku prepoznatljivom kao ovaj sadašnji njihov oblik. i Sunčev sustav općenito. Konačno. I doista. Vodikova fuzija osigurava odgovarajuću količinu energije. Astronomi su danas posve uvjereni da Sunce sjaji na današnji način već blizu 5 milijardi godina. one se konačno ipak moraju iscrpsti. a Zemlja će se smrznuti u beskrajnom Fimbulwinteru. Do 1940-ih godina držalo se da. to samo odgađa kraj. Riječ je bila o pretvaranju vodikove jezgre u helijevu jezgru (»vodikova fuzija«) kroz određen broj točno definiranih faza. Iako zalihe nuklearne energije traju milijarde. dostatnu da bi Sunce moglo sjati sadašnjim intenzitetom kroz dulje vremensko razdoblje. vjerojatnu prirodu reakcija koje se odvijaju u Sunčevoj jezgri. To također znači da Sunce. njemačko-američki fizičar Hans Albrecht Bethe (1906—) objasnio je. danas se smatra da Zemlja i Sunce. postupno smanjivanje tog izvora znači kako će se Sunce jednom ohladiti te kako će se na kraju zatamniti i pomračiti. Te dvije tendencije izravnavaju jedna drugu. bez obzira na to kakav bio izvor energije Sunca. Kad se to jednom dogodi. dok toplina nuklearnih reakcija u njezinu središtu stvara tendenciju širenja. Zemlja i Sunčev sustav u cjelini mogu nastaviti da postoje (ne bude li nikakvih smetnji izvana) još milijarde dodatnih godina. Da bi takva zvijezda 96 .

poput Vlašića. Pretpostavimo. s tog istog polazišta. iz jedinstvenog oblaka prašine i plina. magnezij.ostala u volumnoj ravnoteži. ali to nije važno. iako se zvijezda na koncu mora ohladiti. Povećavanje gustoće intenzivira gravitacijsko polje u jezgri koja se sažima te prema tome postaje toplija. Dakako. Kako se vodik pretvara u helij u središtu zvijezde. može razabrati ako se temperatura i ukupni sjaj stave u odnos prema masi. zvijezda kao cjelina malo širi. Cijela zvijezda postupno se zbog toga zagrijava tako da se. da se proučavaju grozdovi zvijezda — ne globularni grozdovi koji sadrže toliko mnogo zvijezda da se pojedinačne ne mogu dostatno proučiti — nego »otvoreni grozdovi« sa samo nekoliko stotina do nekoliko tisuća zvijezda razasutih na razmacima dovoljno velikim da omoguće pojedinačno proučavanje. zapravo. ona prolazi kroz dugo razdoblje za vrijeme kojega zapravo postaje toplijom. dovoljno blizu te se sjajniji pripadnici mogu vidjeti golim okom. što je zvijezda masivnija. recimo. Razmatrajući sve više i više masivnih zvijezda. masivnija zvijezda ima u početku više vodika nego zvijezda s manjom masom. Helijeve jezgre u njoj počinju se kombinirati da bi stvorile nove i složenije jezgre viših elemenata. to brže troši svoje gorivo i brže prolazi kroz različite faze svoje evolucije. Teleskopom se može vidjeti oko tisuću takvih grozdova. nuklearne reakcije na njoj moraju biti brže i intenzivnije kako bi se razvile više temperature potrebne za uravnoteženje veće gravitacije. Ta se staza. otkrivamo da brzina kojom se mora trošiti gorivo kako bi se zadržala ravnoteža s gravitacijom. dok se jezgra sažima. astronomi mogu iskoristiti svoje sve veće znanje o nuklearnim reakcijama da bi razumjeli što se mora događati unutar zvijezde. S tim kao putokazom. Što je zvijezda masivnija. raste znatno brže nego sadržaj vodika. kisik. 97 . To znači da masivnija zvijezda troši svoje velike zalihe vodika brže nego što manja zvijezda troši svoje manje zalihe vodika. Kao što se pokazalo. masivnije zvijezde moraju napredovati brže na stazi evolucije od manje masivnih zvijezda. kao što su ugljik. vodik. Sve zvijezde u nekom otvorenom grozdu nastale su vjerojatno uglavnom u isto vrijeme. jezgra postaje bogatija i bogatija helijem te stoga sve gušćom. mora biti i toplija i mora brže trošiti svoje osnovno nuklearno gorivo. Konačno jezgra postaje tako vruća da mogu nastati nove nuklearne reakcije. te se može polučiti čitav spektar položaja na toj stazi. No. a neki su. Prema tome. silicij i tako dalje.

Neke su zvijezde tako goleme. a to znači da preostalo vrijeme koje mu je na raspolaganju iznosi nešto više od 8 milijardi godina. spajajući vodik mirno i postojano. Zvijezda Betelgeuse u zviježđu Orion je jedan primjer. umjesto do bijelog usijanja kao u mladosti zvijezde. Rezultat je »crveni div«. masivne i blistave da će ostati u stabilnoj fazi vodikove fuzije (koja se obično naziva »glavna sekvenca«) manje od milijun godina prije nego što prerastu u crvenog diva. Za zvijezdu sa Sunčevom masom. Na nebu danas postoje takve zvijezde. iznosi možda 13 milijardi godina. ukupna duljina vremena koje će provesti u glavnoj sekvenci. Ono će jednoga dana postati crveni div srednje veličine. manje masivne kasnije. Što je zvijezda masivnija. 98 . Stoga se temperatura svakog pojedinog dijela površine koja se naglo povećava — smanjuje.Sada je središnja jezgra tako vruća da je ravnoteža potpuno premašena u smjeru ekspanzije. predstoji nam najviše još 7 milijardi godina vremena u kojem će postojati Sunce koje daje život i koje je vrijedno saturnalija. Iako 7 milijardi godina nije baš kratko razdoblje. što znači da je njegovo vrijeme u glavnoj sekvenci srednje duljine. Površina se hladi do točke na kojoj odsijava samo do crvenog usijanja. dok bi vrlo mala zvijezda dosegla samo nekoliko tuceta veći promjer od Sunčeva. Doista masivna zvijezda proširila bi se do promjera mnogo stotina puta većega od sadašnjeg promjera našeg Sunca. Shodno tome. Sunce (kao i svaka zvijezda) prolazi kroz polagano zagrijavanje. Sunce je dosad već provelo u glavnoj sekvenci gotovo 5 milijardi godina. Zvijezda kao cjelina počinje se povećavati ubrzanim tempom. ali ta je energija raspoređena na prostranoj površini koja se povećava još i brže. ono je ipak mnogo kraće nego što je potrebno za dolazak neke katastrofe prve vrste. nemasivne i blijede te će u glavnoj sekvenci ostati čak 200 milijardi godina prije no što postanu crveni divovi. to će obilnije nabubriti. Veličina crvenih divova također ovisi o masi. masivnije zvijezde prije. Druge su zvijezde tako male. S njezinim širenjem ukupna se energija koju zrači povećava. Otprilike u posljednjoj milijardi godina glavne sekvence zagrijavanje će sigurno doseći stupanj na kojem će Zemlja postati prevrućom za život. Sve zvijezde prije ili kasnije dospijevaju do faze crvenog diva. U toku cijelog tog vremena. Gdje na toj ljestvici valja potražiti naše Sunce? Ono je zvijezda s masom srednje veličine.

Zapravo. nipošto nije jednostavna pretpostavka). od Jupiterovih satelita kao što su 99 . manje će pretrpjeti. on bi lako mogao pokušati umaći toj posve lokalnoj katastrofi te nastaviti da zauzima svemir koji i dalje napreduje. još nerođenih. svemir u cjelini neće biti mnogo stariji nego što je sada i postojat će mnoge generacije zvijezda i planeta. barem. Čak i tada nije sve izgubljeno. ogromna toplina koju će primiti od divovskoga Sunca sasvim će je vjerojatno istopiti. Ako čovječanstvo preživi te milijarde godina. Kad Sunce dosegne vrhunac svoga voluminoznog crvenog divovstva. Čovječanstvo bi moglo biti u stanju provesti znatno vrijeme i upotrijebiti znatne vještine preuređujući neke veće satelite Jupitera. dovoljno upozorenja. Urana i Neptuna da bi ih uredilo za boravak ljudi. Zemlja može ostati izvan nadutog opsega Sunca.U trenutku kad se Sunce počinje uspinjati prema fazi crvenoga diva i kad život na Zemlji postane nemoguć. (Taj se proces ponekad naziva »stvaranje zemlje«). ono će tada proždrijeti i Merkur i Veneru. Do trenutka kad se Sunčeva ekspanzija počne ubrzavati i kad Zemlju zahvati konačno spaljivanje koje će je pretvoriti u nepovratnu pustinju. Prema tome. u trenutku kad Zemlja više ne bude prikladno boravište za život (nakon što je takvim služila oko 10 milijardi godina). povećat će se otprilike 100 puta u odnosu na sadašnji svoj promjer. naravno. divovski planeti vanjskoga Sunčeva sustava. Pod pretpostavkom da će ljudski rod još postojati na Zemlji 7 milijardi godina od danas (što. čovječanstvo može biti smješteno na tucetu vanjskih svjetova Sunčeva sustava. Iako će unutrašnji Sunčev sustav biti opustošen širenjem Sunca. ali čak ako i bude tako. Postoji. zamislimo samo kako daleko može stići za nekoliko milijardi). za vrijeme svih tih milijardi ono će znati da će morati planirati nekakav bijeg. neki bi izlaz mogao postati mogućim. čekajući da odigraju svoju ulogu u kozmičkoj drami. Za pronalaženje novog smještaja bit će obilje vremena. S povećanjem tehnološke sposobnosti (a znamo li kako je daleko tehnologija otišla posljednjih dvjesto godina. oni s ljudskog stajališta mogu doživjeti promjene nabolje. još uvijek može preostati gotovo bilijun godina prije dolaska slijedećeg kozmičkog jajeta. Činilo bi se da cijelo zadržavanje Sunca u glavnoj sekvenci možda nije mnogo dulje od jednog postotka života svemira između jednog i drugog kozmičkog jajeta. zajedno sa svojim satelitima. Saturna. Bijeg ne bi bio lak jer sigurno nigdje na Zemlji ne bi bilo utočišta.

Sažimanje će zagrijati cijelu zvijezdu (sad se gravitacijska energija pretvara u toplinu. te da bismo njima mogli napuniti nebo za nekoliko stoljeća. vjerojatno ljudska bića mogu uspostaviti umjetne strukture u svemiru sposobne da prime naselja ljudi koja bi brojila između deset tisuća i deset milijuna stanovnika. Životni vijek crvenog diva i priroda njegova kolapsa ovise o masi zvijezde. Tako će se katastrofa izbjeći i čovječanstvo. u svakom slučaju.Ganimed i Kalista. i prirodnima i umjetnim. prema Helmholtzu. a svako bi takvo naselje bilo ekološki savršeno i nezavisno. na novim svjetovima. jer postoje svi znaci da imamo tehnoloških sposobnosti za gradnju takvih naseobina sada. Tamo ljudska bića veliko crveno sunce na nebu može grijati. Na putu nam stoje samo politički. I doista. pa možda sve do samog Plutona. ukupno doseže tek pet posto količine koju je davala fuzija vodika. Što je masa veća. Štoviše. ukoliko je masa veća toliko je i gravitacijsko polje veće i intenzivnije pa je prema tome i sažimanje brže. a ne nuklearna energija) te tako fuzija počinje u tim vanjskim slojevima. Energija dobivena fuzijom helija u veće jezgre i fuzijom tih jezgri u još veće. Kad se zvijezda sažima. nakon relativno kratkog vremena počinje uzmicati sposobnost crvenoga diva da se održi u rastegnutom stanju nasuprot sili gravitacije. Proces kontrakcije tako se podudara s razdobljem obasjavanja vanjskih slojeva dijelova. 100 . Prema tome. još uvijek postoji dosta vodika u njezinim vanjskim slojevima gdje se nisu odvijale nuklearne reakcije i gdje je prema tome vodik ostao netaknut. kad jednom nastupi. Zvijezda počinje kolabirati. Bijeli patuljci Kad jedanput vodikova fuzija nije više glavni izvor energije neke zvijezde. to će crveni div brže iskoristiti posljednje dostupne ostatke energije kroz fuziju i bit će kratkovječniji. sunčani crveni div neće s Plutona izgledati mnogo veći od današnjeg Sunca na Zemljinu nebu. Privremeno. može nastaviti život. ta se zvijezda može održati kao veliki objekt samo još relativno kratko razdoblje. ali ne i pregrijavati. ekonomski i psihološki činitelji (iako je to veliki »samo«). To ne mora biti proizvod milijardi godina truda. Štoviše.

Zašto se bijeli patuljak ne nastavlja smanjivati? Atomi u bijelom patuljku su razbijeni i elektroni. ukratko. Kad se zvijezda sažima do veličine bijeloga patuljka. postoji više vodika za fuziju i ta je fuzija brža — te su i rezultati silovitiji. i učinit će to manje ili više eksplozivno. čine neku vrstu »elektronskoga plina« koji se može sažimati samo do stanovite mjere. No. faza crvenoga diva završava silnom eksplozijom nezamislive veličine i za to vrijeme zvijezda može zakratko zabljesnuti svjetlošću koje je intenzitet mnogo milijardi puta veći nego u obične zvijezde. tako da nastaje »crni patuljak«. ako nije posve mala može izbaciti krajnje svoje dijelove koji još imaju svojstva crvenoga diva u blagoj eksploziji nevelike siline. ne tvoreći više plaštove oko središnjih atomskih jezgra. bijeli patuljak koji tako nastaje. Što se događa sa zvijezdom koja. U toku takve jedne eksplozije nazvane »supernova«. gubeći na taj način do petine svoje ukupne mase. na udaljenosti se takva kontrahirana zvijezda čini tamnom. Drugim riječima. zadržavajući svu. On održava materiju zvijezde rastegnutom. počet će se sažimati. najmanje do planetarne veličine. gotovo poput prstena dima. Ako je zvijezda masivnija. Ako je zvijezda dovoljno masivna. ili s onim dijelom zvijezde koji preostane nakon eksplozije te se počne sažimati? Mala zvijezda koja se nikada u toku kontrakcije ne zagrije dovoljno da bi eksplodirala. u toku kontrakcije. jednakom čitavoj galaksiji neeksplodiranih zvijezda. sažimat će se do običnih planetarnih dimenzija. ili gotovo svu prvobitnu masu. svjetlošću. prepustivši sažimanju samo unutrašnje predjele. vrlo polako. intenzivnije je zagrijavanje vanjskih slojeva.Što je zvijezda masivnija. izgledao bi okružen svijetlećom maglicom. ali velika zvijezda imat će dovoljno fuzije u izvanjskim slojevima da bi dio mase mogla izbaciti u prostor. do 95 posto materije zvijezde može biti izbačeno u vanjski prostor. Takav se objekt zove »planetarna maglica«. Njezina površina žari se do bijelog usijanja i znatno je toplija od sadašnje površine našeg Sunca. Sada se bijeli patuljak konačno hladi. i završava svoj život postajući suviše hladnim da bi mogao odavati svjetlost. izbacivanje mase bit će žešće. i to može potrajati neograničeno. na nebu postoje brojne takve 101 . Takva je zvijezda »bijeli patuljak«. jer odsjev svjetlosti dolazi s tako male površine da je ukupna količina beznačajna. ne eksplodira. Ono što preostane. to je i sažimanje brže. Ako se promatra iz neke udaljenosti. mala će se zvijezda sažimati mirno.

ljudske kolonije živjeti pod zemljom ili unutar nadsvođenih gradova. ako ima dovoljno mase. Napokon. elektronski plin ne može izdržati pritisak kojemu je izložen. tada čak ni neutroni neće biti kadri izdržati gravitacijski pritisak. Kad se Sunce jednom zgrči do bijelog patuljka (ono nije dovoljno masivno da bi 102 . prema tome. Elektroni se nabijaju u protone prisutne u jezgrama koje lutaju po elektronskom plinu i tako se stvaraju neutroni. Kad je zvijezda dovoljno masivna da može žestoko eksplodirati u procesu sažimanja. kao što bi doista mogla biti istina. Postupno se oblak plina raspršuje u svim smjerovima. Oblak materije raspršit će se do udaljenih planeta koje smo zamislili utočištima potomaka ljudi u tim danima daleke budućnosti i vjerojatno im neće prijetiti velikom opasnošću. biti sudbina Sunca nakon što ono dosegne fazu crvenog diva? Ono može ostati crvenim divom nekoliko stotina milijuna godina — vrlo kratak interval na ljestvici zvjezdanih životnih vijekova. Što je taj preostali dio koji se sažima masivniji. Stvarni će problem biti Sunce koje se smanjuje. možda uopće neće biti štetnog djelovanja. postaje tamnijim i gubi se u općoj rijetkoj materiji međuplanetarnog prostora. Ako je preostali dio koji se sažima još masivniji. Ono neće biti dovoljno veliko da bi moglo žestoko eksplodirati te neće biti opasnosti da u jednom danu ili tjednu jarosti u Sunčevu sustavu bude zbrisan život sve do Plutonove putanje ili još dalje. Kakva će. Ta se zvijezda sažima tako dugo dok neutroni ne dođu u doticaj. pa ako će. Oni se dodaju neutronima koji već postoje u jezgrama te se zvijezda tada sastoji primarno od neutrona i ničega više. Nipošto. preostali dio koji se skuplja može još ostati previše masivnim — čak i nakon gubitka znatnog dijela mase u eksploziji — da bi se mogao formirati bijeli patuljak. ali koji ipak ostavlja dosta dugo razdoblje za razvitak civilizacije na preuređenim vanjskim svjetovima ili u svemirskim naseobinama — ali potom će se ono sažeti.nebule. to je snažniji pritisak što ga podnosi elektronski plin i toliko je manji bijeli patuljak. ostavljajući za sobom najviše tanak film svojih izvanjskih slojeva i pretvarajući se u planetarnu maglicu. Rezultat je »neutronska zvijezda« veličine tek asteroida. Oni će se smrskati i ostatak će se dalje sažeti do crne rupe. Sunce će se jednostavno sažeti. možda deset ili dvadeset kilometara u promjeru. ali koja je uz to sačuvala masu zvijezde u potpunoj veličini. Bit će to vrlo rijedak plin. čak i u početku.

mnogo prije nego se uopće postavi pitanje Sunca koje izaziva neprilike. Morat će se premjestiti znatno bliže. njegov će sjaj iznositi samo 1/4000 one svjetlosti koju danas vidimo sa Zemlje. bez potrebe da se prepusti opasnoj ovisnosti o Zemlji. Posve je lako pojmiti da će. Tada možda uopće neće dolaziti u obzir preuređivanje vanjskih svjetova s namjerom da se preživi Sunčeva faza crvenog diva. gdje će biti lakše doći do tih vitalnih lakih elemenata. To bi se. one će se kretati u putanjama oko Zemlje. Jednoga dana. Neki bitni laki elementi — ugljik. i kako će čovječanstvo jasnije predviđati teškoće zadržavanja na planetarnim površinama s obzirom na promjene koje će zahvatiti Sunce u njegovim kasnijim danima. a to neće moći ako im je pri tome potreban planet. a još manje crnu rupu). ono će biti tek sićušna mrljica svjetlosti na nebu. ako se ljudska bića uspiju smjestiti tako blizu Suncu u toku njegove faze crvenoga diva. takve će se svemirske naseobine graditi u asteroidnom pojasu. samodostatnije i pokretljivije. Ako ljudska naselja u vanjskom Sunčevu sustavu ovise o Suncu kao izvoru energije. ta svemirska naselja mogla bi postati preferirana boravišta ljudi. pa će prema tome odašiljati i samo odgovarajuću količinu energije. otprilike). dok će se Sunce vrlo postupno zagrijavati. svemirske naseobine prilagođavat će u skladu s tim svoje putanje i vrlo se polako pomicati dalje prema van. Kako će svemirske naseobine postajati zatvorenije. Tako će preostati samo umjetne svemirske naseobine koje bi mogle poslužiti kao utočište ljudima u vremenu koje dolazi. koristeći Sunčevo zračenje kao izvor energije i Mjesec kao izvor većine sirovina. Promatrano s Jupiterovih satelita. većina ili cijelo čovječanstvo biti potpuno oslobođeno površina prirodnih planeta te da će živjeti u svemiru — na svjetovima i okolicama koje će samo izabrati. dušik i vodik — kojih na Mjesecu nema u znatnijim količinama. ona tada neće moći dobivati dovoljno energije za održavanje svojega društva kad Sunce jednom postane bijeli patuljak. moglo činiti nespretnim rješenjem za kojim se neće osjećati potreba. Umjesto toga. morat će se nabavljati sa Zemlje. do tada. Kad se takve naseobine prvi puta sagrade (možda u slijedećem stoljeću. već se sada predviđa. jer će planetarna tijela unutrašnjeg Sunčeva sustava dotada već biti uništena ili oštećena izravno u prethodnoj fazi crvenoga diva u Sunčevu postojanju. 103 .moglo stvoriti neutronsku zvijezdu.

sažimanje će biti mnogo brže od prethodnoga širenja. ona bi se mogla primaknuti i bliže Suncu kad se Sunce sažima te priskrbljuje manje ukupne energije. svemirskoj se naseobini može promijeniti putanja potrošnjom prikladne količine energije i ona se može pomaknuti dalje od Sunca kako se ono zagrijava i širi. Umjesto toga. A masa Zemlje je nužna. na neograničene prostore velikoga Sunčeva sustava. da će neizbježna ekspanzija i kasnije sažimanje nastupiti tako daleko u budućnosti te će dotada ljudska bića sigurno razviti tehnološka sredstva za bijeg. pa stoga i tako velik moment sile i kutni moment. kako bi ona imala dovoljno gravitacijsko polje koje će zadržati ocean i atmosferu uz njezinu površinu i tako omogućavati život. Možda će se dotada navići. pomicanje u blizini bijeloga patuljka moglo bi značiti ograničavanje na manji opseg nego što to žele. za sva svemirska naselja koja bi mogla postojati u Sunčevoj fazi crvenoga diva. U tom bi slučaju mogli odlučiti da potpuno napuste Sunčev sustav. to će značiti da bi čovječanstvo bilo oslobođeno katastrofa druge vrste i da bi moglo nastaviti živjeti (i širiti se svemirom do neograničena stupnja) sve do nastupanja univerzalnog sažimanja u kozmičko jaje. No. a djelovanje gravitacije na unutrašnju površinu tog zida stvorit će centrifugalni efekt koji potječe od obrtanja. sve se to osigurava tako što je mehanički zatvoreno i odijeljeno vanjskim zidom.To nije teško zamisliti. Supernove Glavni razlozi zbog kojih smrt Sunca (smrt u smislu da će ono biti posve različito od Sunca kakvog poznajemo) ne mora biti katastrofa za ljudsku vrstu jesu: prvo. No. Ako značajan broj svemirskih naseobina napusti Sunčev sustav i pretvori se u samopogonske »slobodne planete«. Prema tome. Teorijski. da je dodavanje ili oduzimanje količine dovoljne za značajnu promjenu putanje neizvediv postupak. nije izvan granica pojmljivosti da će mnogo prije vremena bijeloga patuljka svemirski naseljenici razviti neki oblik energana s vodikovom fuzijom kao izvorom energije te da neće ovisiti o Suncu. Putanju jednoga svijeta kakav je Zemlja gotovo je nemoguće promijeniti. U svemirskoj naseobini ukupna je masa beznačajna u usporedbi sa Zemljom jer se gravitacija ne koristi da bi zadržala vodu. zrak i sve ostalo. Štoviše. 104 . jer on ima tako ogromnu masu. kroz milijarde godina.

105 . a i oni koji su promatrali nebesa možda su bili suviše čvrsto uvjereni u staru grčku doktrinu o nepromjenljivosti neba da bi mogli prihvatiti ono što su im oči vidjele. a još su rjeđe dovoljno blizu da bi se mogle vidjeti kao neuobičajeno blistave zvijezde. i drugo. nadalje. ali evropski i arapski astronomi nisu je zapazili. a to je ime prvi upotrijebio švicarsko-američki astronom Fritz Zwicky (1898—1974). već o nekoj drugoj zvijezdi. Postoje zvijezde koje doživljavaju katastrofalne promjene. iznenaditi nas i katastrofalno pogoditi? Supernove se ne pojavljuju često. samo su rijetke od njih u konačnoj fazi svoga životnog vijeka. ponekad čak do nevidljivosti. Tu supernovu iz 1054. naravno.n. prije no što smo mogli razviti nužne tehnološke obrane. primjerice one koje bijesnu u razvoju čak iz potpune nevidljivosti i zatim ponovno potamne. još gore.) Ipak se supernove mogu pojaviti. Pretpostavimo. i u prošlosti se to događalo — bez upozorenja. učiniti to u bliskoj budućnosti. iako 722 godine prije samog događaja. srpnja 1054.pod uvjetom da će još živjeti. neka zvijezda u blizini mogla bi biti stara i na pragu smrti. Bi li neka bliza supernova mogla iznenada planuti. neku zvijezdu) mogle zahvatiti iznenada i.e. (Prije no što je izumljen teleskop samo se izvanredno blistava zvijezda mogla nametnuti pažnji promatrača kao nešto što se pojavilo tamo gdje prije nije bilo vidljive zvijezde. Prvu od njih spomenuo je grčki astronom Hiparh (190—120. p. primijetili su kineski astronomi. jer se antičkim astronomima koji nisu imali teleskopa činilo da su to nove zvijezde).). na primjer. Jedna značajna supernova koja se pojavila na nebu u povijesnim vremenima pokazala se 4. Stoga sada moramo razmotriti moguće načine na koje bi nas katastrofe druge vrste (uključujući Sunce ili.* * Astronomija je u Evropi toga doba bila na niskim granama. Neobično blistave nove su »supernove« o kojima je već bilo riječi. da su promjene tako predvidljive da nema mogućnosti iznenađenja. da nije riječ o Suncu koje se približava kraju svog vijeka u glavnoj sekvenci. samo jedna na stotinu zvijezda sposobna je eksplodirati kao supernova. — nesumnjivo najkolosalniji poznati vatromet koji je ikada proslavio američki Praznik zahvalnosti. To su »nove« (od latinske riječi za »nov«. Iako je naše Sunce još na početku svojega srednjeg doba. Evropski astronomi podrobno su raspravljali prvi puta o jednoj supernovi iz 1572.

osim Sunca i Mjeseca. Tada je polako počela blijediti. I to nije samo nagađanje. godine. nije važna samo ukupna svjetlost. kao što ćemo vidjeti. drugi oblik visokoenergetskoga zračenja kojemu ćemo se vratiti kasnije. već dan za danom u razdoblju od tri tjedna. Sjajna kakva je bila na nebu 1054. Naravno. bez zamjetljivih štetnih učinaka. barem u početnim tjednima eksplozije. činilo bi se da je * Zamislite žestinu eksplozije koja je s tako ogromne udaljenosti mogla stvoriti svjetlost blještaviju od Venerine. bila tako blijeda u usporedbi sa Suncem. iako je svjetlost supernove iz 1054. izračunata unatrag. 106 . Bila je tako blistava da se mogla vidjeti danju — i to ne samo kratkotrajno.* Još blistavija supernova pojavila se 1006. Ništa na nebu nije bilo sjajnije od nove zvijezde. Ukratko. pa ni supernova iz 1054. No. ali prošle su skoro dvije godine prije no što je postala suviše blijedom da bi se mogla vidjeti golim okom. niti samo Sunce nisu za nas pretjerano opasni pod našim pokrivačem zaštitnog zraka. već i distribucija. No. Činjenica je da je Zemljino obilje života prošlo izravno kroz tu kritičnu godinu 1054. Rakova maglica nije nam vrlo blizu. to ipak ne bi bilo opasno.Ta se supernova pojavila kao nova zvijezda. Na mjestu koje su stari grčki astronomi označili kao područje toga neobičnog pomola zvijezde. osobito stoga jer je na toj razini ostala samo nekoliko tjedana. pokazuje da se eksplozija koja ih pokreće dogodila otprilike baš u vrijeme pojave nove zvijezde. Naše Sunce oslobađa vrlo aktivno zračenje u obliku X-zraka. ona je bila mogla nadmašiti Sunce svojom proizvodnjom X-zraka i kozmičkih zraka usmjerenih na Zemlju. naša nas atmosfera štiti od njegovih prekomjernih količina. To isto vrijedi i za kozmičke zrake. ta supernova nije odaslala na Zemlju više od stomilijuntog dijela svjetlosti Sunca. Plinovi Rakove nebule još se kreću prema van brzinom koja. blješteći u zviježđu Bika žestinom koja je nadmašila sjaj Venere. danas se nalazi nemiran oblak plina nazvan »Rakova maglica«. promjera oko 13 svjetlosnih godina. Udaljena je oko 6 500 svjetlosnih godina. a to teško da je dovoljno za ma kakvo djelovanje na ljudska bića. Švedski astronom Knut Lundmark prvi je 1921. prodiranje energetskoga zračenja može pogubno djelovati na život. ali supernova ima mnogo veći postotak svoje energije zračenja u području X-zraka. napomenuo da bi to mogao biti preživjeli ostatak supernove iz 1054. Iako. Prema izvještajima kineskih promatrača.

uz odgovarajuću količinu svjetlosti punog Mjeseca. pojavila se u zviježđu Kasiopeja supernova koja je bila gotovo tako blistava kao ona iz 1054. međutim. Jedna supernova spektakularnija od svih koje su se vidjele u povijesnim vremenima bljesnula je na nebu možda prije 11 000 godina. Danas je od te supernove ostao plašt plina u zviježđu Vela kojega je 1939. Taj je plašt nazvan Gumovom maglicom (prema australskom astronomu Colinu S. jedna supernova javila se u zviježđu Zmija 1604. Postala je gotovo dovoljno blistavom da bi se mogla vidjeti golim okom. Godine 1572. promatrana iz iste udaljenosti. tako da vjerojatno ne bi bila mnogo sjajnija od prethodne — da se je mogla vidjeti. koji nagovještavaju supernove što su eksplodirale ostavši nezapažene. a otada nije bilo nijedne. u nekim dijelovima svijeta. Rakova nebula. 107 . skrivene iza prostranih oblaka prašine i plina koji zabrtvljuju vanjske rubove galaksije. Konačno. a nalazila se u Andromedinoj galaksiji. viđena je 1885. prvi otkrio astronom Otto Struve (1897—1963). Ako je tako. Gumu koji ga je prvi podrobno proučavao u 1950-im godinama). u vrijeme kad su. ali također i znatno udaljenija. Bila je udaljena samo 4 000 svjetlosnih godina. * Astronomi su prilično razočarani zbog toga što su se u svemiru pojavile dvije supernove vidljive golim okom u razmaku od 32 godine neposredno prije otkrića teleskopa.* Neke supernove mogle su se pojaviti u našoj galaksiji i nakon 1604. Ona je. No. te ostati nevidljive. ljudska bića bila pred skorim otkrivanjem ratarstva. na našem su nebu bile samo dvije vidljive supernove. bila je znatno manje blistava od ostalih triju koje sam spomenuo. ostatke supernova možemo otkriti u obliku prstenova prašine i plina. Spominje se čak i u nekoliko evropskih kronika. bila udaljena 10000 svjetlosnih godina. Nekoliko snopića plina otkrivenih emitiranjem mikrovalova i nazvanih Kasiopeja A čini se da označava supernovu koja je eksplodirala potkraj 1600-tih godina. ali obično rjeđih i širih. Ta je eksplozija mogla biti znatno spektakularnija od supernove iz 1054.vjerojatno bila čak sto puta sjajnija od Venere. ili zato što su bile skrivene ili stoga jer su se zbile daleko unatrag u vremenu. ako se prosuđuje prema zračenju što ga sada emitira njezin ostatak. Nakon 1054. Niti jedne! Najsjajnija supernova nakon 1604. iako se u ono doba nije mogla vidjeti. kao što je npr. čak i na ogromnoj udaljenosti te galaksije — ali ipak ne posve dovoljno. tada je to posljednja supernova za koju se zna da je eksplodirala u našoj galaksiji. ali bila je i dalje u svemiru.

s katastrofalnim učincima u mnogim dijelovima svijeta. Uz to. pa možemo zavidjeti onim prethistorijskim ljudskim bićima koja su bila svjedocima tog veličanstvenog prizora. Što ako neka zvijezda koja nam je doista blizu neočekivano postane supernova? Pretpostavimo da se jedna zvijezda iz Alpha Centaurija. na svojem je vrhuncu nekoliko dana mogla biti tako sjajna kao puni Mjesec. Kad je ta bliza supernova eksplodirala. to znači da je. Do nas bi mogao doći za otprilike 4000 godina. ta eksplodirala najbliže nama. u punom sjaju. pojavljujući se. gušći od ikojeg s kojim se ikada srazila.Središte plašta udaljeno je od nas samo 1 500 svjetlosnih godina. Jedan rub toga plinovitog plašta koji se još širi i stanjuje udaljen je od nas samo 300 svjetlosnih godina. udaljena samo 4. ali vrući vjetrovi s juga obznanili bi nam da se nešto dogodilo.* Pretpostavimo da supernova bljesne u doba Božića. Zemlja bi bila okupana X-zrakama i kozmičkim zrakama. bilo slabo jer je na Antarktiku ono blizu horizontu čak i za solsticija. ali tada će to biti tako rijetko raspršena materija da nas neće moći pogoditi ni na koji značajniji način. razina mora ne bi se povukla brzo nakon što se supernova ohladi. No. od svih poznatih supernova. Antarktička ledena kapa morala bi pretrpjeti štetu. jer je Alpha Centauri udaljena južna zvijezda koja se ne vidi na sjevernim širinama. 108 . bljesnula na udaljenosti od 4. Postoje zvijezde koje se nalaze na manje od stotog dijela te udaljenosti. Opseg topljenja bio bi nečuveno velik i razina mora znatno bi porasla. Sunce bi. U to doba godine na južnoj bi polukugli bio ljetni solsticij i Antarktik bi bio potpuno izložen stalnom Sunčevu svjetlu. supernova Alpha Centaurija bila bi visoko na nebu i dodala bi svoju doista značajnu toplinu toplini Sunca.4 svjetlosne godine. pretvori u supernovu — što tada? Kad bi sjajna supernova. jasno. i to intenzitetima koje vjerojatno nikad prije nije primila. Ipak je čak i Vela supernova bila udaljena 1 500 svjetlosnih godina. Uz to. Bile bi potrebne godine da se opet uspostavi ravnoteža. Čini se da ni to nije naškodilo životu na Zemlji. a nakon nekoliko godina obavio bi je oblak prašine i plina.4 svjetlosne godine. Kasnije ćemo * U Sjedinjenim Državama i Evropi ta bi supernova bila nevidljiva. buknula bi 1 /6 svjetlosti i topline Sunca i nekoliko bi tjedana trajao toplinski val kakvoga Zemlja nikada nije iskusila. kao najsjajnija Betlehemska zvijezda koja je ikad postojala.

Jednoga će dana. prema tome. Zapravo. to se ne može dogoditi. Najviše što Alpha Centauri može postati jest da se pretvori u crvenog diva. a udaljena je 8. naravno. mora značiti da je eksplozija i opet odgođena za nekoliko stotina milijuna godina.4 puta masivnija od Sunca. uz dodatak faze crvenoga diva. moramo tražiti masivnu zvijezdu. zvijezdu koja je 1. rijetke će među njima biti čak i umjereno blizu nama. a promjer mu je oko 110 puta veći od Sunčeva. Te masivne zvijezde nisu brojne i to je glavni razlog zašto se supernove ne javljaju češće. Čak i s tom masom. Ne znamo kolika je njegova masa. Udaljen je samo oko 160 svjetlosnih godina. Osim toga. s tim da je to apsolutni minimum. ali oni bi sigurno bili katastrofalni. eksplodirati. s druge strane.govoriti o učincima koje bi ta zbivanja mogla imati. ali to će biti prije pištolj nego top. to je otprilike dvostruka udaljenost do Alpha Centaurija.) Najbliža masivna zvijezda je Sirius s masom 2. dakle. ona bi vjerojatno ostala u fazi crvenoga diva nekoliko stotina milijuna godina. masivniji od 109 . No. Dobrostivo je milosrđe da se to neće dogoditi. njegov ukupni vijek trajanja u glavnoj sekvenci iznosi samo oko 500 milijuna godina. Koja je. Mi ne znamo kad će se to dogoditi zato što ne znamo koliko je stara. ništa više no što to može naše Sunce. Sirius nije u stanju stvoriti doista spektakularnu supernovu. ili kao bilo kakva supernova. i zvijezdu koja je znatno masivnija od toga želimo li doista veliki prizor. (Procijenjeno je da u galaksiji velikoj poput naše može negdje nastati u prosjeku jedna supernova svakih 150 godina i. Najbliži crveni div je Scheat u zviježđu Pegaz. a čak i kad bi se to počelo događati sutra. Sirius se nalazi u glavnoj sekvenci. izbaci dio svojih vanjskih slojeva u obliku planetarne maglice i zatim se skupi u bijelog patuljka. Zbog njegove mase.63 svjetlosne godine. ono što je ostalo.1 puta većom od Sunčeve. najmanja udaljenost na kojoj bismo možda mogli naći neku supernovu? Ponajprije. Sjajnija zvijezda binarnoga sistema Alpha Centauri ima otprilike istu masu kao i Sunce i ne može eksplodirati kao divovska supernova. upitati koja je najbliža masivna zvijezda već u fazi crvenoga diva. ali može se dogoditi tek nakon što se pretvori u crvenog diva. dakako. masa je samo nešto malo veća od Sunčeve te neće prijeći u fazu supernove. Ako je. a nešto je od tog vremena nedvojbeno isteklo. ali ako je to njegov najveći opseg. Moramo se.

kad se pojavi. ali morat će biti popriličnog opsega. on je možda među svim zvijezdama koje su nam relativno blizu — najbliži fazi supernove i kolapsu. njegova bi površina bila smještena u najdaljem dosegu asteroidnog pojasa. Ako Antaresa zamislimo na mjestu Sunca. ne možemo predskazati kako će blistava supernova postati Betelgeuse. pri maksimalnoj veličini. njegova bi površina. dosezala do točke na pola puta između Jupitera i Saturna. Najbliži doista veliki crveni div je Mira u zviježđu Cetus (Kit). Budući da ne znamo njegovu masu. U tom slučaju. mogla biti blistavija od supernove iz 1006. Moguće je da je Betelgeuse već počeo izbacivati materiju u prvoj fazi nastajanja supernove. a njegovo pulsiranje moglo bi biti indikacija za nestabilnost. Nebo bi se moglo obasjati novom vrstom mjesečine. a uz to nisu mnogo udaljeniji. njegova faza supernove još je odgođena za dugo vremena. Ako Betelgeusea zamislimo na mjestu Sunca. koja stoga ne može djelovati na mrežnicu oka). Ono što će joj možda nedostajati u stvarnoj blistavosti. Antares u Škorpionu i Ras Algethi u Herkulesu. Betelgeuse je vjerojatno najmasivniji od tih blizih crvenih divova. Svi su oni udaljeni oko 500 svjetlosnih godina. Betelgeuse nema stalan promjer jer on. Njegov je promjer 420 puta veći od Sunčeva.Sunca i ako se još širi. Njegova masa mora da je znatno veća od Sunčeve. sa središtem smještenim u Sunčevu središtu. godine u području infracrvene svjetlosti (svjetlost s dužim valovima nego u crvene svjetlosti. a Antares 640 puta veći nego Sunce. To su Betelgeuse u Orionu. Stoga bi. pokazale da je ta zvijezda okružena ogromnim plaštom plina. Postoje još tri crvena diva koja su veća od toga. pulsira. promjera 400 puta većega od Plutonove putanje oko Sunca. kako se čini. godine i možda bi čak mogla nadmašiti Vela supernovu. tada nije veći od Rasa Algethija. nadoknadit će se time što će se nalaziti na udaljenosti od samo jedne trećine razdaljine do Vela supernove. a udaljen je od nas oko 230 svjetlosnih godina. ali može se proširiti do promjera najviše 750 puta većega od promjera Sunca. a Zemlju bi mogla bombardira110 . njegova bi se površina protegla iza Jupiterove putanje. ako bismo zamislili da se nalazi na mjestu Sunca. Još jedna indikacija za to jest činjenica da su fotografije Betelgeusea snimljene 1978. Kad je najmanji. Među njima Ras Algethi ima promjer 500 puta veći od Sunčeva.

ti veća koncentracija prodornog zračenja od one koju je pretrpjela nakon Vela supernove, prije 11 000 godina. Budući da je Homo sapiens — i život općenito — preživio, kako se čini, posve lako Vela supernovu, postoji pouzdana nada da će isto tako preživjeti Betelgeuse supernovu.* Zasad još ne možemo reći kad bi točno Betelgeuse mogao doseći točku eksplozije. Možda je njegov sadašnji promjenljivi promjer indikacija da se nalazi neposredno pred kolapsom i da svaki put kad to počinje, povišena temperatura koja prati kolaps omogućuje oporavak. Konačno će, možemo pretpostaviti, jedan kolaps otići tako daleko da će izazvati eksploziju. To »konačno« možda se neće dogoditi stoljećima; s druge strane, moglo bi se dogoditi sutra. Dapače, Betelgeuse je mogao eksplodirati već prije pet stoljeća i val zračenja, putujući prema nama sve to vrijeme, mogao bi nas sutra doseći. Čak ako je Betelgeuse supernova ono najgore što možemo očekivati u relativno bliskoj budućnosti, i ako se možemo uvjeriti da će nam ona podariti fantastičan prizor ali bez ozbiljne opasnosti, ipak nismo posve oslobođeni opasnosti kad je riječ o zvjezdanim eksplozijama. Još dalja budućnost mogla bi donijeti veće opasnosti mnogo prije no što prispije smrt našega vlastitog Sunca. Uostalom, današnja situacija nije stalna. Svaka se zvijezda kreće, uključujući i naše Sunce. Naše Sunce stalno se giba prema novim okolicama, a i te se same okolice stalno mijenjaju. S vremenom različite promjene mogu eventualno dovesti naše Sunce u neposrednu blizinu neke divovske zvijezde koja bi mogla eksplodirati u supernovu upravo u trenutku prolaska kraj nas. Činjenica da je Betelgeuse supernova najgore što baš sada možemo očekivati, nije indikacija vječne sigurnosti; to je trenutna slučajnost. No, nije vjerojatno da će se takva katastrofa »susjedne zvijezde« dogoditi još dugo vremena pred nama. Kao što sam naglasio, zvijezde se kreću vrlo sporo u usporedbi s ogromnim udaljenostima među njima i proći će mnogo vremena prije no što nam se značajno približe zasad udaljene zvijezde. Američki astronom Carl Sagan (1935—) računa da bi jedna supernova mogla eksplodirati unutar udaljenosti od 100
* Postoji jedna kombinacija okolnosti, kao što ćemo vidjeti kasnije, koja bi nam mogla pogoršati situaciju.

111

svjetlosnih godina od nas u prosječnim razmacima od 750 milijuna godina. Ako je tako, takve blize eksplozije mogle su se dogoditi možda šest puta u povijesti Sunčeva sustava i mogle bi se dogoditi još devet puta prije nego što Sunce napusti glavnu sekvencu. No, takav nas jedan događaj ne može zaskočiti. Nije teško reći koje nam se zvijezde približavaju. Crvenog diva možemo prepoznati čak i na udaljenosti koja znatno premašuje 100 svjetlosnih godina. Vrlo je vjerojatno da bismo znali za mogućnost jedne takve eksplozije najmanje milijun godina unaprijed i to bi nam razdoblje upozorenja omogućilo da planiramo akcije kojima bismo umanjili ili izbjegli djelovanje eksplozije.

Sunčeve pjege
Slijedeće je pitanje: možemo li se posve osloniti na naše vlastito Sunce? Bi li se nešto moglo poremetiti na Suncu dok je ono još u glavnoj sekvenci? Bi li se nešto moglo poremetiti u bliskoj budućnosti i bez upozorenja, tako da ne bismo imali obrane, ili ne bismo imali vremena da tu obranu primijenimo? Osim ako nešto nije strašno pogrešno u našim sadašnjim saznanjima o zvijezdanoj evoluciji, ništa se značajno ne može poremetiti na Suncu. Ovakvo kakvo je sada, takvo je bilo vrlo dugo vrijeme i takvo će ostati još vrlo dugo vremena. Svaka promjena njegova ponašanja morat će biti tako mala da će to biti posve nevažno u solarnim mjerilima. Ali, zar ne bi mijene koje su nevažne u solarnim mjerilima mogle biti katastrofalne u zemaljskim mjerilima? Jest, svakako bi mogle biti. Mala štucavica u Sunčevu ponašanju možda za nj ne bi bila ništa i mogla bi ostati nezamijećenom ako bi se Sunce promatralo s udaljenosti čak bližih zvijezda. Djelovanje takvih malih promjena na Zemlju moglo bi, međutim, biti dovoljno da drastično promijeni njezina svojstva i, ako bi taj abnormalni grč potrajao dovoljno dugo, mogao bi nas pogoditi istinskom katastrofom. Život je uostalom, kao što znamo, prilično krhka stvarca u kozmičkim razmjerima. Nije potrebna vrlo velika temperaturna promjena da bi oceani uzavreli ili se zamrzli, u oba slučaja onemogućavajući život. Razmjerno male promjene u produkciji Sunca bile bi dovoljne da izazovu ma koji od ta dva učinka. Iz toga dakle slijedi da Sunce mora sjati uz samo najsićušnije mijene, ne više od toga, svoga općeg stanja, da bi se život mogao nastaviti. 112

Budući da povijest života kontinuirano traje, koliko najpouzdanije možemo reći, već više od tri milijarde godina, imamo ohrabrujuće jamstvo da je Sunce doista pouzdana zvijezda. Ipak, Sunce može biti dovoljno postojano da omogući život općenito, a uz to dovoljno nepostojano da ga podvrgnemo krajnje strašnim nevoljama. U povijesti života doista je bilo razdoblja kad se čini da su nastupile biološke katastrofe, i mi ne možemo biti sigurni da za to nije bilo odgovorno Sunce. To ćemo razmotriti kasnije. Ako se ograničimo na povijesna razdoblja, Sunce se činilo savršeno stabilnim, barem slučajnim promatračima i astronomima slabije opskrbljenima instrumentima nego u današnjem sofisticiranom dobu. Hranimo li se možda varljivim nadama da bi se to moglo nastaviti? Jedan način da se to sazna jest promatranje drugih zvijezda. Ako je u ostalih zvijezda blistavost savršeno postojana, zašto ne bismo pretpostavili da će i s našim Suncem biti tako, da nam ono nikad neće dati ni previše ni premalo zračenja? No, zapravo postoji nekoliko zvijezda vidljivih golim okom koje nisu postojano blistave, već variraju postajući tamnije u nekim razdobljima i blistavije u drugim. Jedna je takva zvijezda Algol u zviježđu Perzej. Čini se da nijedan antički ili srednjevjekovni astronom nije govorio o njezinoj promjenljivosti, možda zbog snage grčkoga vjerovanja da su nebesa nepromjenljiva. No, postoje indirektni dokazi da su astronomi mogli biti svjesni te promjenljivosti, makar i nisu željeli govoriti o tome. Perzej je, u zviježđu, obično prikazivan kako drži glavu pogubljene Meduze, demonskoga čudovišta čija je kosa bila sastavljena od živih zmija, a njezin je fatalni pogled pretvarao ljude u stijene. Zvijezda Algol oslikavana je kako prikazuje tu glavu i ponekad su je, shodno tome, nazivali »Demonskom zvijezdom«. Zapravo, sama riječ »Algol« je iskrivljeni arapski izraz »al ghul« koji znači »demon«. Čovjek je sklon pretpostavci da su Grci bili suviše uznemireni zbog Algolove promjenljivosti da bi otvoreno o tome govorili, pa su nastojali »otjerati« tog zloduha pretvarajući ga u demona. Činjenicu da je ta zvijezda promjenljiva prvi je izričito 1669. naveo talijanski astronom Geminiano Montanari (1632—87). Godine 1782, osamnaestogodišnji gluhonijemi nizozemsko-engleski astronom John Goodricke (1764—86) dokazao je da je promjenljivost Algola apsolutno pravilna, nagovijestivši da ta zvijezda uopće nije istinski promjenljiva. Umjesto toga, kako je pretpostavio, ona je imala tamnu prateću zvijezdu koja je kružila oko nje i periodički 113

je djelomično zasjenjivala. Kao što se pokazalo, on je bio potpuno u pravu. No još prije toga, 1596. njemački astronom David Fabricius (1564—1617) zapazio je promjenljivu zvijezdu koja je bila mnogo značajnija nego, kako se bilo pokazalo, Algol. Bila je to Mira, zvijezda koju sam prije spomenuo kao blizoga crvenog diva. »Mira« je izvedenica iz latinske riječi koja znači »čudnovat«, i doista je takva bila, jer se njezina blistavost mijenjala mnogo izrazitije nego Algolova, postajući u nekim razdobljima tako tamnom te se nije mogla vidjeti golim okom. Mira također ima mnogo dulje i mnogo nepravilnije razdoblje promjene nego Algol. (I opet čovjek nekako osjeća da se to sigurno moralo i prije zamijetiti, ali možda se namjerno ignoriralo kao suviše uznemirujuće da bi se prihvatilo.) Zvijezde poput Algola, koje zamračuju drugi objekti te se samo čini da je njihova svjetlost promjenljiva, možemo zanemariti. Njihov slučaj ne nagovještava nikakav znak katastrofalnih promjena neke zvijezde kakva je Sunce. Možemo također zanemariti supernove koje se javljaju samo trzajevima zvijezde u njezinu konačnom kolapsu, i obične nove koje su bijeli patuljci s već pretrpjelim kolapsom te apsorbiraju neuobičajene količine materije s normalne prateće zvijezde. Tako preostaju zvijezde poput Mire ili Betelgeusea, koje su »prave promjenljive zvijezde«; naime, zvijezde koje emitiraju promjenljivu svjetlost zbog cikličkih promjena u svojoj strukturi. One pulsiraju, u nekim slučajevima pravilno a u nekima nepravilno, postajući hladnijima ali i većima u ekspandirajućem dijelu ciklusa, i toplijima ali manjima u kontrahirajućem dijelu. Da je Sunce takva prava promjenljiva zvijezda, život bi na Zemlji bio nemoguć, jer bi razlika u zračenju koje Sunce emitira u različitim razdobljima svoga ciklusa periodički preplavljivala Zemlju neizdrživom vrućinom, odnosno neizdrživom hladnoćom. Mogli bismo se pokušati uvjeriti da bi se ljudska bića uspjela zaštititi od takvih temperaturnih ekstrema, ali ponajprije se ne čini vjerojatnim da bi se život uopće bio razvio pod takvim uvjetima, ili da bi evoluirao do razdoblja u kojem bi neka vrsta bila dovoljno tehnološki napredna kako bi umjela izaći nakraj s takvim promjenama. Naravno, sunce nije takva promjenljiva zvijezda, ali bi to moglo postati, bismo li se mogli iznenada naći kako živimo u svijetu s temperaturnim ekstremima koji ga pretvaraju u neizdrživi užas? 114

To, srećom, nije nimalo vjerojatno. Ponajprije, prave su promjenljive zvijezde rijetke. Koliko se zna, postoji ih možda ukupno 14000. Čak ako dopustimo da mnoge takve zvijezde prolaze nezapažene zato što su suviše udaljene da bi se vidjele ili stoga što su skrivene iza oblaka prašine, ostaje činjenica da one čine samo mali postotak svih zvijezda. Ogromna je većina zvijezda, kako se čini, stabilna i nepromjenljiva, baš kao što su držali stari Grci. Štoviše, neke istinski promjenljive zvijezde su velike, blistave zvijezde potkraj svoga trajanja u glavnoj sekvenci. Druge, poput Mire i Betelgeusea, već su napustile glavnu sekvencu te se čini da se približavaju koncu svoga trajanja u obliku crvenih divova. Posve je moguće da pulsiranje obilježava vrstu nestabilnosti koja nagovješćuje kraj stanovite faze u vijeku jedne zvijezde i pomak prema približavanju nekoj drugoj fazi. Budući da je Sunce zasad još sredovječna zvijezda ispred koje se nalaze još milijarde godina prije no što završi sadašnja faza, čini se kako nema mogućnosti da ono još zadugo u budućnosti postane promjenljivom zvijezdom. No i uz to postoje stupnjevi promjenljivosti i Sunce bi moglo biti, ili postati, promjenljivo do vrlo sićušnoga stupnja, pa ipak izazvati nevolje. Što je, primjerice, sa Sunčevim pjegama? Može li njihova prisutnost u promjenljivim količinama od vremena do vremena ukazivati na stanovitu malu promjenljivost u Sunčevu odašiljaču zračenja? Zna se da su pjege izrazito hladnije od dijelova Sunčeve površine na kojima tih pjega nema. Ne bi li, stoga, pjegavo Sunce moglo biti hladnije od Sunca bez pjega i ne bismo li djelovanje toga mogli osjetiti ovdje na Zemlji? To je pitanje dobilo na važnosti nakon rada njemačkog ljekarnika Heinricha Samuela Schwabea (1789—1875) čiji je hobi bio astronomija. On se mogao posvetiti teleskopu samo u toku dana te se odao promatranju Sunčeve okolice, pokušavajući otkriti jedan nepoznati planet koji je, kako su neki smatrali, možda kružio oko Sunca unutar Merkurove putanje. Ako je to bila istina, taj je planet lako mogao periodično prelaziti Sunčev disk — i Schwabe je na to vrebao. Svoju je potragu započeo 1825. Motreći Sunčev disk, nije mogao a da ne zapazi Sunčeve pjege. Nakon nekog je vremena zaboravio na planet i počeo je skicirati Sunčeve pjege. Radio je to sedamnaest godina svakoga sunčanog dana. Do 1843. mogao je obznaniti da se broj pjega povećava i smanjuje u ciklusu od deset godina. 115

Godine 1908, američki astronom George Ellery Hale (1868— 1938) uspio je otkriti snažna magnetska polja unutar Sunčevih pjega. Smjer magnetskog polja je jednolik u toku određenog ciklusa, a zatim se mijenja u slijedećem ciklusu. Uzmu li se u obzir magnetska polja, vrijeme između jednog maksimuma Sunčevih pjega s poljem u jednom smjeru, i slijedećeg maksimuma s poljem u tom istom smjeru, iznosi dvadeset jednu godinu. Sunčevo se magnetsko polje očito pojačava i smanjuje iz nekog razloga i Sunčeve su pjege povezane s tom promjenom. To se odnosi i na ostale učinke. Postoje »Sunčevi bljeskovi«, iznenadno privremeno blistanje Sunčeve površine na pojedinim mjestima koji su, kako se čini, u vezi s lokalnim jačanjem magnetskog polja. Oni postaju češći što se više povećava broj Sunčevih pjega, jer obje pojave odražavaju magnetsko polje. Shodno tome, kod maksimuma Sunčevih pjega govorimo o »aktivnom Suncu«, a kod minimuma pjega o »mirnom Suncu«.* Uz to, Sunce također stalno ispušta mlazove nuklearnih jezgri (uglavnom vodikove jezgre, jednostavne protone) koje velikom brzinom odmiču od Sunca u svim smjerovima. Tu je pojavu 1958. godine američki astronom Eugene Norman Parker (1927—) nazvao »Sunčevim vjetrom«. Sunčev vjetar dopire do Zemlje i prelijeće preko nje; u uzajamnu djelovanju s gornjom atmosferom stvara različite efekte, kao što je primjerice aurora borealis (ili »polarna svjetlost«). Sunčevi bljeskovi izbacuju ogromne količine protona i privremeno ojačavaju Sunčeve vjetrove. Tako na Zemlju mnogo snažnije djeluju usponi i padovi u solarnoj aktivnosti nego bilo kakve jednostavne promjene u vezi s ciklusom Sunčevih pjega. Ciklus Sunčevih pjega, ma kakvo bilo njegovo djelovanje na Zemlju, nedvojbeno ni na koji upadljiv način ne škodi životu na Zemlji. Pitanje je, uza sve to, može li ciklus Sunčevih pjega ikada postati neobuzdanim i bi li se Sunce moglo početi tako žestoko kolebati, da tako kažemo, da bi izazvalo katastrofu. Budući da se to, koliko znamo, nije dogodilo nikada u prošlosti, mogli bismo ustvrditi da se neće dogoditi ni u budućnosti. Naše bi povjerenje u taj argument bilo snažnije kad bi ciklus Sunčevih pjega bio savršeno pravilan, ali on to nije. Primjerice, zapaženo je da je vrijeme između maksimuma Sunčevih pjega iznosilo samo sedam godina, ali u drugoj zgodi čak sedamnaest.
* Toplina bljeskova može više nego samo nadoknaditi hladnoću pjega, tako da pjegavo Sunce može biti toplije od Sunca bez pjega.

116

Uz to, ni intenzitet tih maksimuma nije stalan. Opseg pjegavosti Sunca mjeri se »ciriškim brojem Sunčevih pjega«. Brojem 1 označava se svaka pojedinačna pjega, a brojkom 10 svaka grupa pjega, te se sve zajedno množi brojem koji se mijenja s obzirom na instrument koji se upotrebljava i uvjete promatranja. Ako se ciriški broj Sunčevih pjega izračunava iz godine u godinu, pokazuje se da postoje maksimumi Sunčevih pjega koji iznose samo 50, kao na primjer početkom 1700-tih i 1800-tih godina. S druge strane, maksimum 1959. godine dosegao je najvišu brojku svih vremena — čak 200. Naravno, brojevi Sunčevih pjega bilježili su se brižnom postojanošću tek nakon Schwabeova izvještaja 1843, tako da brojke za godine prije toga, unatrag do 1700, vjerojatno nisu posve pouzdane, a izvještaji iz prvog stoljeća nakon Galileova otkrića uglavnom su potpuno odbačeni kao suviše fragmentarni. No, godine 1893. britanski je astronom Edward Walter Maunder (1851—1928), pretražujući stare zapise, sa zaprepaštenjem otkrio da promatranja Sunčeve površine između 1645. i 1715. jednostavno ne spominju Sunčeve pjege. Ukupan broj pjega koji se spominje u tom sedamdesetogodišnjem razdoblju bio je manji od broja zabilježenog za bilo koju pojedinačnu godinu otada. U ono je vrijeme to otkriće zanemareno, jer je bilo lako pretpostaviti da su podaci iz sedamnaestog stoljeća bili suviše fragmentarni i nesavršeni da bi imali značenja. No, nedavna istraživanja podržala su Maundera i razdoblje između 1645. i 1715. sad se naziva »Maunderovim minimumom«. U tom razdoblju ne samo da gotovo uopće nije bilo Sunčevih pjega, nego su i gotovo sasvim izostali izvještaji o polarnim svjetlostima (koje su najčešće za vrijeme maksimuma Sunčevih pjega, kad na cijelom Suncu pršte Sunčevi bljeskovi). Štoviše, oblik korone za vrijeme potpunih pomrčina Sunca, prosuđujući prema opisima i slikama iz tog razdoblja, bio je značajkom njegova izgleda pri minimumu Sunčevih pjega. Indirektno, promjene magnetskoga polja Sunca, bjelodane u ciklusu Sunčevih pjega, djeluju na količinu ugljika-14 (radioaktivnog oblika ugljika) u atmosferi. Ugljik-14 nastaje kad kozmičke zrake dohvate Zemljinu atmosferu. Kad je Sunčevo magnetsko polje prošireno u toku maksimuma Sunčevih pjega, ono pomaže da se Zemlja zaštiti od prodiranja kozmičkih zraka. Kod minimuma Sunčevih pjega magnetsko se polje smanjuje i nema otklanjanja kozmičkih zraka. Iz toga proizlazi da je količina 117

One su velike za vrijeme minimuma Sunčevih pjega i malene za vrijeme maksimuma. Srećom. slučajno. Kako taj veći ciklus Sunčevih pjega djeluje na Zemlju? Očito. Ugljik (i ugljik-14) je inkorporiran u molekule. pomoći kad bismo znali što se događa unutar Sunca ne samo teorijski. ali ona gotovo nikad nije dosezala ukupnu količinu 118 . pokazalo se da su te količine bile velike za cijelo vrijeme Maunderova minimuma. možemo li biti sigurni da Sunce jednoga dana ne bi moglo pomahnitati bez upozorenja? Neutrino Moglo bi. godine. Ako se analiziraju vrlo stara stabla. tucet Maunderovih minimuma koji su se slučili u povijesnom dobu nisu katastrofalno oštetili ljudsko postojanje. to pokazuje da ne znamo onoliko mnogo o Suncu koliko smo mislili da znamo. godine prije nove ere. U prvim je desetljećima dvadesetog stoljeća postalo jasno da radioaktivne jezgre prilikom raspadanja često emitiraju jureće elektrone. već kao rezultat izravnog promatranja. u svakom se godu može utvrditi ugljik-14 te je lako odrediti kako njegove količine variraju od godine do godine. Otkriveno je oko dvanaest takvih razdoblja u povijesti nakon 3000. Ukratko. Ugljik (uključujući i ugljik-14) apsorbira biljni svijet u obliku ugljičnog dioksida u atmosferi.ugljika-14 u atmosferi velika za vrijeme minimuma Sunčevih pjega i mala za vrijeme maksimuma. od kojih su neka trajala samo pedeset godina. Tako dugo dok nam nisu jasne takve stvari. Ti su elektroni imali širok raspon raznih količina energije. Na toj osnovi. ispunjavajući drvo stabala. S druge strane. Postoje produljeni minimumi vrlo slabe aktivnosti. Na taj su način otkrivena i druga produljena razdoblja Sunčeve neaktivnosti. Slučaj je htio da se mi nalazimo u jednom od potonjih razdoblja sve tamo od 1715. prošarani produljenim razdobljima oscilacija između niske i visoke aktivnosti. čini se da postoji neki veći ciklus Sunčevih pjega. činilo bi se da se ne trebamo bojati povratka takvoga produljenog minimuma. ugljik-14 se može otkriti i njegova se količina može odrediti vrlo precizno. To bi se moglo činiti jalovom nadom ali. naravno. nije posve tako. Ne shvaćamo potpuno što izaziva desetogodišnji ciklus Sunčevih pjega koji sada traje i nipošto ne znamo što izaziva Maunderove minimume. a neka čak nekoliko stoljeća.

količina koje dosežu 3 posto ukupne radijacije. jedinica energije zračenja poput svjetlosti i rendgenskog zračenja. Da bi mogla objasniti sve činjenice u tom slučaju. Jednom fotonu može trebati i milijarda godina da se * Oni su poput neutrina. Prošli bi kroz čitavu Zemlju otprilike jednako lako kao što bi prošli kroz vakuum jednake zapremnine. ponekad bi nakon vrlo dugog razdoblja neki neutrino mogao pogoditi kakvu česticu pod uvjetima u kojima bi moglo doći do međusobnog djelovanja. ponovno emitiran. Neutrini. ali za to je potrebno mnogo vremena jer se oni lako spajaju s materijom. pod pretpostavkom da imaju svojstva koja su im se pripisivala. što je talijanska riječ za »mali neutralac«. pokazalo se eksperimentalno. doista postoje. Ipak. zajedno s elektronom emitira se antineutrino. Talijanski fizičar Enrico Fermi (1901—54) nazvao je tu česticu »neutrinom«. Foton koji se stvara u Sunčevoj jezgri vrlo brzo bude apsorbiran. i neke predviđene interakcije doista su se zbile. Puštali su ih da prođu kroz velike rezervoare s vodom. Godine 1931. natuknuo da se zajedno s elektronom emitira i jedna druga čestica te da ta druga čestica sadrži nedostatnu energiju. Astronomske teorije o nuklearnoj fuziji vodika u helij u Sunčevoj jezgri — koja je izvor Sunčeve energije — podrazumijevaju emitiranje velikih količina neutrina (ne antineutrina). s vrlo malo napora. Nakon dvadeset dvije godine posve teorijskoga postojanja. Zapravo. Kad bi se radilo o mnogo bilijuna neutrina koji bi svi prolazili kroz malu količinu materije. Clyde L. a ne neutrino. godine s antineutrinima* koje su isijavali reaktori s uranijevom fisijom. Ostalih 97 posto je sastavljeno od fotona. austrijski je fizičar Wolfang Pauli (1900—58). kad se neka jezgra raspada. bilo bi je izuzetno teško otkriti. opet apsorbiran i tako dalje. moglo bi doći do nekoliko interakcija koje bi bilo moguće otkriti. Činilo se da je to u suprotnosti sa zakonom o sačuvanju energije. kao i nekoliko drugih zakona o očuvanju. prošli bi kroz milijarde zemalja poredanih jedna uz drugu. Dva američka fizičara. Fotoni se probijaju do površine i napokon odlaze u svemir u obliku zračenja. nastojeći izbjeći rušenje tog zakona. da antineutrino pa prema tome i neutrino. ne bi lako međusobno reagirali s materijom. Cowan. 119 . mlađi (1919—) i Frederick Reines (1918—) radili su 1953.energije koju je jezgra izgubila. druga je čestica morala biti bez električnog naboja i vjerojatno bez mase. Bez naboja ili mase. ali neka su im svojstva suprotna. Zapravo.

Ako su prihvaćene teorije o zbivanjima u Sunčevoj jezgri bile ispravne. možda bi se mogli izvesti zaključci o zbivanjima u Sunčevoj jezgri. stvarajući određen broj atoma argona. mogli bismo polučiti neke izravne informacije o događajima koji su se zbili u Sunčevoj jezgri otprilike osam minuta prije toga. Prema fluktuacijama brzine stvaranja argonovih atoma i prema ostalim svojstvima i varijacijama međusobnog djelovanja općenito. tada bi se svake sekunde morao formirati stanovit broj neutrina. Nakon toga je valjalo samo pričekati da se formiraju atomi argona. on je prije toga imao tako zamršenu povijest apsorpcija i emisija da je prema njegovoj prirodi nemoguće proniknuti što se događalo u jezgri. Tog se zadatka prihvatio američki fizičar Raymond Davis mlađi. Ako bismo mogli otkriti te Sunčeve neutrine ovdje na Zemlji.* Za tu je svrhu Davis upotrijebio velik rezervoar sa 378 000 litara (100 000 galona) tetrakloretilena. Kad foton jednom dosegne površinu. 120 . Rezervoar je smjestio duboko u rudnik zlata Homestake u Leadu (Južna Dakota). Pontecorvo (1913—). Stijenje će apsorbirati sve čestice koje dolaze iz svemira. poznate tekućine za čišćenje koja je bogata atomima klora. Argon se može skupiti i otkriti čak ako nastane i samo nekoliko atoma. Teškoća je u otkrivanju neutrina. Oni potom prolaze kroz svemirski vakuum i za još 500 sekundi dopiru do Zemlje. ako su slučajno upravljeni u odgovarajućem smjeru. gdje je između njega i površine bilo 1.probije od Sunčeve jezgre do površine. stvarajući radioaktivni atom plina. koji je iskoristio činjenicu da neutrino ponekad stvara interakciju s raznim atomima klora. određeni postotak tih neutrina trebao bi proći kroz rezervoar s tekućinom za čišćenje. no njihova je interakcija s materijom vrlo rijetka pa neutrino stvoren u Sunčevoj jezgri prolazi izravno kroz Sunčevu materiju i dopire do površine za 2. Posve je drukčije kad je riječ o neutrinima. I oni putuju brzinom svjetlosti jer nemaju mase. osim neutrina.5 kilometara (1 milja) stijenja. a od njih bi određeni postotak morao doseći Zemlju. a među njima bi se stanoviti postotak morao spojiti s atomima klora. * Tu je mogućnost potkraj 1940-ih godina prvi naznačio talijansko-kanadski fizičar Bruno M. čak iako između apsorpcija putuje brzinom svjetlosti.3 sekunde (u tom procesu gubi se kroz apsorpciju samo 1 na milijardu neutrina). argon.

Nastala je najviše jedna šestina one količine argonovih atoma koja se morala stvoriti. mnogo manje nego što se očekivalo. 121 . Davis je gotovo smjesta imao povoda za zaprepaštenje. mora nastupiti za ne više od 7 milijardi godina. Kad je riječ o našim promatranjima. Katastrofe druge vrste mogu nastupiti i prije toga. Sad ćemo možda morati modificirati tu teoriju. Sunce je kroz cijelu povijest života bilo dovoljno stabilno da omogući stalan život na ovom planetu. Otkriveno je vrlo malo neutrina. Činilo se očitim da će astronomske teorije o zbivanjima u Sunčevoj jezgri valjati revidirati. ali i modificirana će teorija morati obrazložiti tu stabilnost. Znači li to da se katastrofa približava? To ne možemo reći.No. obuhvaćajući promjene na Suncu koje će onemogućiti život na Zemlji. da sažmemo: katastrofa druge vrste. Imali smo teoriju koja je mogla podržati tu stabilnost. uz to neočekivano. ali mogućnosti da se to dogodi tako su male da nema smisla posvetiti previše vremena brizi zbog toga. Sunce neće odjednom postati nestabilnim samo zato što smo mi morali prilagoditi našu teoriju. O onome što se događa unutar Sunca ne znamo onoliko koliko smo mislili da znamo. ali ona će doći s dovoljno prethodnog upozorenja. Dakle.

.

kad bi prodro u blizinu Zemlje.* Kad bi. ili čak i ostatak Sunčeva sustava. Sićušno djelovanje njezina gravitacijskog polja moralo bi se zamijetiti. Ipak je nevjerojatno da bi velika mini crna rupa bila članica Sunčeva sustava. iako to nije vjerojatno. da prijeđemo na katastrofe treće vrste — one moguće događaje koji bi oštetili ponajprije Zemlju i učinili je nepodobnom za nastavanje. mogao bi biti premalen da značajno ošteti Sunce osim u izravnom sudaru. Neki međuzvjezdani objekt. slučaj upadanja neke mini crne rupe relativno velikih dimenzija — recimo. Ipak bi taj isti objekt. Ako takav jedan objekt promaši Sunce. ostali netaknuti. dakle. 123 .KATASTROFE TREĆE VRSTE 7 Bombardiranje Zemlje Izvanzemaljski objekti Govoreći prije o upadu objekata iz međuzvjezdanog prostora u Sunčev sustav. s masom koja se može usporediti s masom Zemlje. a ponekad čak ni tada. takav jedan objekt prošao neposredno pokraj Zemlje. iako će se njemu samome putanja vjerojatno drastično promijeniti pod utjecajem Sunčeva gravitacijskog polja. osim ako ne leži znatno dalje od Plutonove putanje. međutim. on tom tijelu neće nanijeti nikakve štete. mogao bi imati katastrofalno djelovanje čak i bez * Moglo bi ga. Ta bi putanja vjerojatno bila vrlo eliptična i vrlo ekscentrična. usredotočio sam se na mogućnost da takvi objekti oštete Sunce jer bi svako uplitanje u integritet ili svojstva Sunca moralo fatalno djelovati na nas. iako bi bio i ostao najneugodnijim susjedom. prolazeći kroz Sunčev sustav. iako bi svemir. uključujući i Zemlju. primjerice. Sama Zemlja još je osjetljivija od Sunca na takve nezgode. Uz malo sreće on ne bi zasmetao ostalim tijelima Sunčeva sustava. ili se sudario s njom. mogao izazvati katastrofu. Sunce zarobiti i natjerati na stalnu putanju oko sebe. Vrijeme je. koliko se može procijeniti. Razmotrimo.

recimo. poremetilo djelovanje Zemljine gravitacijske sile. stvoriti pukotine u njezinoj kori i tako dalje. ako čak uopće i postoji. a uz to se moramo sjetiti da je Zemlja mnogo manja meta nego što je to Sunce. Zemlja bi se protegla do stanovitoga stupnja u smjeru uljeza. Dizanje i spuštanje mora (plima i oseka) stvarno se i osjeća na Zemlji kao posljedica gravitacijskog utjecaja Mjeseca i. naravno. samo milijunti dio Zemljine mase. kontinenti bi prolazili kroz te izbočine. No. jedino zbog utjecaja njegova gravitacijskog polja na nas. i kako bi se Zemlja okretala. probila bi se u Zemljinu koru. Kad bi izronila 124 . naravno. Ocean bi se izbočio na suprotnim stranama Zemlje. Mini crna rupa. stoga vrlo male mogućnosti da dođe do bliskog susreta takvog tijela i Sunca moramo dalje umanjiti faktorom dvanaest tisuća kad je riječ o bliskom susretu sa Zemljom. a energija koja bi se u tom procesu izlučivala topila bi i vaporizirala materiju na putu ispred sebe. ona strana Zemlje okrenuta uljezu bila bi snažnije pogođena od strane okrenute od njega. Područje poprečnog presjeka Zemlje iznosi samo dvanaesttisućiti dio Sunčeva presjeka. Izravan bi sudar. Dva puta na dan more bi se uspuzalo uz obale kontinenata i potom opet povuklo. ma kako mala. bio nedvojbeno katastrofalan. Drukčije bi. jasno. Budući da se intenzitet gravitacijskog polja mijenja s udaljenošću. Osobito bi se rastegle gipke vode oceana. Mogla bi se probiti kroz cijelu Zemlju u krivudavoj liniji (iako. Utjecaj morskih doba koji bi stvorila bio bi beznačajan i mogli bismo vrlo lako biti posve nesvjesni da se takvo nešto zbilo. apsorbirala materiju. ne bi predstavljala ozbiljnu opasnost u jedva osujećenu promašaju. Upravo se zbog toga svi efekti koje stvaraju razlike u gravitacijskom utjecaju na neko tijelo nazivaju »utjecajima morskih doba«. Ona bi. naravno. Sunca. prema uljezu i od njega. naravno. mnogo je vjerojatnije da bi bile asteroidne veličine. s masom. nešto manje. ne bi morala nužno proći kroz središte) te izroniti iz Zemlje da bi nastavila svoj put kroz prostor — put koji je. takva bi mini crna rupa znatnije veličine bila iznimno rijetka. Utjecaji morskih doba su veći što je veća masa uljeza i što on bliže prolazi kraj Zemlje. mogla bi doista poremetiti integritet planetarne strukture. Asteroidna mini crna rupa. Ako je jedna napadačka mini crna rupa dovoljno masivna i ako prođe kraj Zemlje dovoljno blizu. Ako mini crne rupe uopće postoje.izravnoga kontakta. bilo u slučaju izravnog sudara.

ponovno pala natrag i tako dalje. Pala bi prema središtu. on bi izdubio krater koji bi mogao uništiti neki grad ili kontinent. bila bi masivnija nego kad je ušla. Naravno. djelovanje na površini manifestiralo bi se kao silna eksplozija — zapravo kao dvije eksplozije. Ako bi Zemlja na taj način toliko strukturno oslabila da bi to izazvalo kolaps. ostavljajući za sobom izrešetanu Zemlju s izdubljenim područjem u središtu. postupno se pri tome povećavajući i apsorbirajući sve više materije u svakom zaletu. Zemljino tijelo uspjelo bi zacijeliti nakon odlaska mini crne rupe. Uz to bi se i sporije kretala. u procesu probijanja mogla bi biti upravo dovoljno usporena da se više nije u stanju probiti van na drugom kraju Zemlje. Zbog Zemljine se rotacije ne bi gibala naprijed-natrag istom stazom. ovisno o njegovoj veličini. suviše sitan da bi mogao znatnije ugroziti Sunce čak i kad bi se sudario s tim tijelom. mogao bi biti dovoljno velik da pohara Zemlju. Za razliku od crne rupe. to bi se moglo dogoditi sutra. a unutrašnji pritisak zatvorio bi tunel. No. s masom Zemlje. I (u teoriji). sve bi više materije probilo svoj put do središnje crne rupe te bi ona napokon konzumirala cijeli planet. ako bi imao masu asteroida ili manju. Mala mini crna rupa imala bi prilično mali moment sile zahvaljujući svojoj maloj masi. Tada bi ostala zarobljena Zemljinom gravitacijom. nastavila bi se kretati Zemljinom putanjom oko Sunca.iz Zemlje. osim što bi s jednog aspekta mala rupa mogla biti zapravo gora od veće. jer bi na prolazu kroz plinove Zemljine vaporizirane supstance naišla na stanovit otpor. Crna rupa koja bi tako nastala. neprekidno. No. premašila ga. komadićak antimaterije. Za Sunce i ostale planete to u gravitacijskom smislu ne bi predstavljalo baš nikakvu razliku.8 inča) upravo kao da je to Zemlja u punoj svojoj veličini. Čak bi i Mjesec nastavio letjeti oko sićušnoga objekta promjera 2 centimetra (0. a ako bi se uz to slučajno kretala sporo u odnosu na Zemlju. to bi za nas bio kraj svijeta — epitom katastrofe treće vrste. taj se komadić antimaterije ne bi probio kroz planet. Pare bi se ohladile i skrutile. on bi to naravno i bio. No. što je mini crna rupa manja i djelovanje bi bilo manje. K tome. jedna na području gdje bi mini crna rupa ušla i druga na području gdje bi izašla — s razornim (iako možda ne posve katastrofalnim) djelovanjem. ta bi se rupa postojano povećavala. Obično grumenje materije uobičajene vrste koje bi 125 . sa stajališta mase. Napokon bi se smirila u središtu. već bi zapravo rezbarila zamršeno saće staza.

izmjerljive uljeze bilo koje vrste. Zemlja ne može pasti na Sunce. 2. već pet milijardi godina svojeg postojanja i bit će prepušten sebi. Da bi to učinila. koliko možemo procijeniti. već otprilike 1800. da bismo mogli biti pogođeni. još manju štetu. godine dobro je poznato da je Sunčev sustav stabilna tvorevina. Ta se zaliha ne može uništiti — može se samo prenijeti — a nije nam poznat nijedan mehanizam. samo uz najneobičniji stjecaj gotovo nemogućih prilika. mi zapravo ne znamo postoji li uopće takva vrsta objekata. Što se tiče mini crnih rupa i objekata sastavljenih od antimaterije. opseg svemira je tako neizmjeran i Zemlja je tako malena meta. Takvih objekata ima napretek u samom Sunčevu sustavu.prodrlo iz međuzvjezdanog prostora izazvalo bi. pod uvjetom da je prepušten sam sebi i ostavljen na miru. ostavljajući Zemlju nepokretnom u odnosu na Sunce i stoga sposobnom da padne na njega. ne moramo krenuti u potragu za uljezima iz međuzvjezda­ nog prostora.) Na primjer. (A jest ostavljen na miru. Zemlja je iz dva razloga zaštićena od tih katastrofa izazvanih invazijom: 1. Ako ti objekti ipak postoje. koliko znamo. jer ne predstavljaju zamjetnu opasnost za Zemlju. * Rekavši »izmjerljive« namjerno sam izostavio mogućnost sudara Zemlje i čestica prašine iz međuzvjezdanog prostora. ili pojedinih atoma ili subatomskih čestica. Zahvaljujući radu francuskog astronoma Pierrea Simona Laplacea (1749—1827). osim napada tijela veličine planete iz međuzvjezdanog prostora.* Kometi Ako bismo tražili projektile koji bi mogli biti izbačeni prema Zemlji. 126 . ili čak doživjeti neposredno približavanje. naravno. u beskonačnom razdoblju koje će doći. naravno. koji bi mogao apsorbirati Zemljin kutni moment. Stoga bismo sve u svemu mogli odbaciti uljeze iz međuzvjezdanog prostora. vrijedilo i za objekte od obične materije. To bi. To ću razmotriti kasnije. morala bi se osloboditi svoje ogromne zalihe kutnog momenta rotiranja.

No ipak su preostali manji objekti znatnih dimenzija. oblak prašine i plina na periferiji sažimajućeg Sunca kondenzirao se u fragmente različitih veličina. Mjesec ne može pasti na Zemlju. Raketne sonde pokazale su nam površine ostalih svjetova te smo pronašli kratere na Marsu. te je imao nekoliko srazova sa Zemljom prije no što se smirio u sadašnjoj putanji. dodajući im zadnje djeliće materije. planeti ne mogu toliko promijeniti svoje putanje da bi se sudarili jedan s drugim. Zemlja ima značajku koja nedostaje ostalim svjetovima njezine veličine. kružeći oko planeta u putanjama koje su postale stabilne. koje ne dijele ostala tijela. Ostali su se sudarili s planetom ili drugim satelitima. Zemlja ima život. oko 1500. primjerice. a to je čini jedinstvenom u Sunčevu sustavu.Iz istog razloga nijedan drugi planet ne može pasti na Sunce. možemo vidjeti već uz pomoć dobrog dvogleda. Na Mjesecu postoji oko 30 000 kratera kojih promjeri variraju između jednog kilometra i čak više od 200 kilometara — i svaki od njih obilježava sudar s jurećim komadićem materije. Velikovsky opisuje brojne katastrofalne događaje nakon tih susreta koji. samo je Mars posjeduje. kako se čini. Isto tako. dvama Jupiterovim satelitima. Phoebosu i Deimosu. kišu i tekuću vodu. godine prije n. nisu ostavili traga na Zemlji. i na Merkuru. Tragove posljednjih sudara s Mjesecom. na oba njegova mala satelita. Veći su fragmenti rasli na račun manjih sve dok se nisu formirale velike jezgre planetarnih dimenzija. Ona ima aktivnu atmosferu kakva nedostaje Mjesecu. iako na Marsu postoji led i nekad je možda bilo tekuće vode. radije. Površina Venere prekrivena je oblakom i teško ju je istraživati. Neki su od njih postali sateliti. Merkuru i Jupiterovim satelitima. Konačno. Krateri postoje čak i na Ganimedu i Kalisti.e. Vjetar. ako se ne uzmu u obzir nejasni motivi i narodne priče koje Velikovsky pomno navodi. Ideje Velikovskoga mogu se mirno odbaciti kao fantazije koje je stvorila živahna mašta i koje privlače ljude čije poznavanje astronomije nije veće nego u Velikovskoga.* Sunčev sustav nije. nijedan satelit ne može pasti na svoj planet i. zacrtao je situaciju u kojoj je planet Venera izbačen iz Jupitera. voda i životna aktivnost * Psihijatar sovjetskog podrijetla Immanuel Velikovsky (1895—) u knjizi Sudar svjetova objavljenoj 1952. ali i tamo nedvojbeno postoje krateri. naravno. 127 . uvijek bio tako sređen kao što je danas. Ona ima goleme oceane. nekad su postojali. Kad su bili nastajali planeti. Zašto onda na Zemlji nema takvih kratera nastalih bombardiranjem materije iz svemira? Ali oni postoje! Ili. posebno. da ne spominjemo led. ali vrlo malo.

ali oni su ipak sposobni izazvati značajnu pustoš ako se slučajno sudare s većim tijelom. L. ali njihova je priroda ostala nepoznata sve do modernih vremena. mali objekti koji kruže oko Sunca. Godine 1745. mogao stvarno pogoditi Sunce. On je pokazao da se taj komet ne kreće oko Sunca gotovo kružnom putanjom kao planeti. oni na Zemlji su dosad zbrisani. i daleko iza putanje najudaljenijih poznatih planeta na drugom kraju. ** Budući da su se kometi pojavljivali bez nekog pravila. nekom neznatnom pogreškom u proračunu. godine danski astronom Tycho Brahe (1546—1601) mogao razložiti da oni postoje daleko u svemiru te da moraju lutati među planetima.erodiraju površinska obličja. Preostalo je ono što bismo mogli nazvati planetarnim krhotinama. a kako su krateri nastali prije milijarda godina. da tako kažemo. većina ljudi predznanstvenog doba smatrala je da su predznaci katastrofa koje su. već po izrazito izduženoj elipsi visoke ekscentričnosti.** Tek je 1577. kao što su to planeti i zvijezde. Grčki su astronomi smatrali da su kometi atmosferske pojave te da se sastoje od gorućih para visoko u zraku. pitao se bi li jedan od njih. Godine 1705. Francuski prirodoznanac George L. Ta je putanja dovodila komet relativno blizu Sunca na jednome kraju. Zbog činjenice da su kometi vidljivi golim okom imali izduženi oblik umjesto da budu samo točke svjetlosti. ti strahovi još nisu posve iščezli. na primjer. Kometi su nejasni objekti koji neodređeno svjetlucaju i ponekad imaju nepravilan oblik. Edmund Halley je konačno uspio izračunati putanju jednoga kometa (koji se danas zove Halleyjevim kometom). U njegovu je slučaju uzrok vulkanska aktivnost pa kratere zakriljuju lava i pepeo. pokazuju da on nema kratera. Buffon (1707—88) držao je da je tako i. Pa ipak Sunčev sustav nije ni danas posve čist. Io. posebno stvarali i slali ljutiti bogovi.* U prvih milijardu godina nakon nastanka Sunca razni planeti i sateliti očistili su svoje putanje i poprimili sadašnji oblik. 128 . Zapravo. kometi. Tek su postupno znanstvena istraživanja suzbila te praznovjerne strahove. Na nebu se vide sve otkako ljudska bića uopće gledaju nebesa. kao upozorenje ljudima. Postoje. činilo se da bi to mogla biti vrlo masivna tijela. s obzirom na to kako se činilo da oni gotovo dodiruju Sunce na jednom kraju putanje. za razliku od postojanog i predvidivog kretanja planeta. premali da bi tvorili pristojne planete. natuknuo je da je Sunčev sustav možda bio nastao kroz jednu takvu koliziju. * Najnovije fotografije najunutrašnjijeg od Jupiterovih velikih satelita.

cianogena i tako dalje. ali to je vrlo prozračan oblak s vrlo malom masom. (Svaki bi od njih bio tako malen i svi bi oni bili raspršeni na tako ogromnom svemirskom prostoru da se uopće ne bi uplitali u naše viđenje svemira. Ukopane u tim ledenim tvarima bile bi različite količine kamenitih materijala u obliku prašine ili šljunka. toplina Sunca počinje otapati led i tada oblak pare. Povremeno neki komet iz te udaljene ljušture može poremetiti gravitacijski utjecaj kakve relativno blize zvijezde te može steći novu putanju koja će ga odvesti bliže Suncu. Sunčev vjetar odnosi oblak pare dalje od Sunca i razvlači ga u dugačak rep. u nekim slučajevima drastično. daleko manju masu i kutni moment nego planeti. produžen u rep. Ako na prolazu kroz planetarni sustav komet pretrpi utjecaj gravitacijske sile neke veće planete.* Kad komet uleti u unutrašnji Sunčev sustav. to će rep biti veći i sjajniji. Što je komet veći i ledeniji i što bliže prispije Suncu. 129 . daje kometu divovsku prividnu veličinu. amonijaka. Ponekad vrlo blizu Suncu.Danas znamo da su kometi doista mala tijela. njegova se putanja može ponovno promijeniti te on može ostati unutar planetarnog sustava. vodikovog cijanida. koji stvaraju nemjerljivo sićušne orbitalne učinke u slučaju planeta i satelita. Vjerojatno su sastavljeni od smjesa lakših elemenata. sve dok ga još jedna planetarna perturbacija opet ne izbaci. s promjerom ne većim od najviše nekoliko kilometara. vidljiv stoga što obuhvaća i čestice leda i prašine. dovoljni su da promijene putanje kometa. dok posve ne ugasne. Upravo taj oblak prašine i pare. obavija kometovu središnju »jezgru«. Maleni prijenosi kutnog momenta izazvani gravitacijskom interakcijom. Nakon što komet prijeđe Sunce i vrati se u udaljene prostore Sunčeva sustava.) Kometi bi lako mogli biti nepromijenjeni ostaci vanjskog dijela prvobitnog oblaka prašine i plina od kojeg je nastao Sunčev sustav. Prema nekim astronomima. vodikovog sulfida. U nekim slučajevima stijenje može tvoriti čvrstu jezgru. on je manji za količinu materije koju je izgubio na svome putu. smrznutih poput ledenih tvari — vode. a među njima i nizozemski astronom Jan Hendrik Oort (1900—). Ili biva sveden na svoju * Kometi su mali pa prema tome imaju daleko. moguće je da postoji čak sto milijardi takvih tijela koja sačinjavaju plašt oko Sunca na udaljenosti otprilike jedne svjetlosne godine. Sa svakom novom posjetom blizini Sunca gubi sve više materije.

pogoditi Zemlju. Svaki bi komet mogao prije ili kasnije pogoditi neki planet ili satelit. na primjer. Budući da ih je lako poremetiti. i to je išlo tako brzo da je eksplodirao razmrskavši se. da nije bilo kratera. Budući da kometi potječu od omotača koji okružuje Sunce u tri dimenzije. nijedno ljudsko biće nije ozlijeđeno! Eksplozija se dogodila usred nepristupačne sibirske šume te se ni ljudi ni njihova djela nisu nalazili u prostoru širokog opsega pustošenja. antimaterija. To se ne događa isključivo zbog prostranstva svemira i relativne malešnosti cilja.45 ujutro zbila se silna eksplozija. Eksplozija u zraku. neizmjerno su veće mogućnosti da Zemlju pogodi kakav komet nego bilo koji veći objekt iz međuzvjezdanog prostora. Ipak. Pokošeno je krdo sobova i nedvojbeno su ubijene bezbrojne druge životinje. Zapravo. učinila bi svu onu štetu koju je eksplozija na Tunguski izazvala. lipnja 1908. u ma kojem položaju u odnosu na planete. Činilo se. Bila je čista sreća što je eksplozija pogodila jedno od rijetkih mjesta na Zemlji gdje nije mogla nanijeti štetu ljudskim bićima. nikad ne bi dosegao zemlju. godine na rijeci Tunguska u SSSR-u — zapravo. ako je nema. Mogao bi. ali komet. Ledeni materijal od kojeg je bio sastavljen isparavao se dok je padao kroz atmosferu. Onda smo 130 . tako da ne bi bilo ni kratera ni razasutih fragmenata njegove građe na poprištu. oni mogu ući u Sunčev sustav pod bilo kojim kutom. osobito. možda manje od deset kilometara (6 milja) iznad tla. naravno. 30. putanja im se uvijek može mijenjati pod utjecajem novih poremećaja. Primjerice. prilično sigurni da je to bio mali komet. Pod tim uvjetima. komet nije član Sunčeva sustava koji se dobro ponaša. Otada se neprekidno nude objašnjenja za takvu žestinu eksplozije i odsutnosti bilo kakva traga udarca — mini crne rupe. na oblak prašine i šljunka koji se polako raziđe po njegovoj putanji. da je komet točno slijedio pravac svoga leta. Na trideset i pet kilometara u svim smjerovima oboreno je svako stablo. posve blizu samome središtu Sovjetskog Saveza — u 6. Astronomi su. Tek godinama poslije toga moglo se istražiti poprište eksplozije i tek se tada otkrilo da nema nikakva znaka udara o Zemlju. Petrograd (danas Lenjingrad) bio bi zbrisan. Uz to. čak izvanzemaljski svemirski brodovi s eksplozivnim nuklearnim motorima. ili. ali da je Zemlja slučajno bila jednu četvrtinu okretaja dalje u svojem gibanju. kao što su to planeti i sateliti. međutim. Srećom. putanje im mogu biti gotovo sve vrste elipsa.središnju stjenovitu jezgru.

Promjer mu je zapravo bio samo 1000 kilometara (600 131 . talijanski je astronom Giuseppe Piazzi (1746—1826) otkrio novi planet koji je nazvao Ceres. uza svoju su tipičnu gustoću neškodljivi. Te čestice prašine stalno ulaze u Zemljinu atmosferu i polako se spuštaju na Zemlju. Pod sadašnjim uvjetima. toliko ih mnogo ulazi u Zemljinu atmosferu da je procijenjeno kako Zemlja svake godine dobiva oko 100 000 tona mase od tih »mikrometeoroida«. Ako kometov rep uzmemo kao dio samoga kometa. baš nikakve. a mi ne znamo kada. Asteroidi Kometi nisu jedina mala tijela Sunčeva sustava. Iako su sastavljeni od otrovnih plinova koji bi mogli biti opasni kad bi rep bio gust kao i Zemljina atmosfera. 1910. ako se održavala ista količina svake godine. Zemlja nije pretrpjela nikakve primjetljive posljedice. Prvoga siječnja 1801. Većina je mikroskopske veličine. repovi kometa vrlo su rijetka raspršena materija. može se samo napokon sleći na Zemlju. Iako su tako mala. zauzimajući tako velik dio prostora da bi Zemlja lako mogla proći kroza nj. Razlog zašto je otkriven tek tako kasno nalazi se u činjenici da je to vrlo mali planet. One koje su vidljive veličine zagrijavaju se sabijajući zrak ispred sebe te isijavaju svjetlost. prolazeći kroz rep Halleyjeva kometa. I doista prolazi. Kretao se oko Sunca po tipičnoj planetarnoj putanji koja je bila gotovo kružna. stoga je hvatao i reflektirao vrlo malo Sunčeve svjetlosti te je bio pretaman da bi se mogao vidjeti golim okom. Kometov se rep može protezati mnogo milijuna kilometara. Nijedno to tijelo ne može nanijeti nikakvu štetu. No. tada mogućnost sudara postaje još veća. služeći kao jezgre za kišne kapi. Čini se da je to prilično mnogo.imali sreće. dosegao do manje od 1/10 000 000 ukupne mase Zemlje. Zemlja je stvarno prošla kroz rep Halleyjeva kometa. ali u posljednje 4 milijarde godina takav je priraštaj mase. I doista. Zemlja također može proći kroz prašinast materijal koji preostane nakon mrtvog kometa. nije vjerojatno da će biti ikakva upozorenja. ali to se može ponovno dogoditi s gorim učincima. svijetleći poput »leteće zvijezde« ili »meteora« dok se ne ispare. Ta je putanja ležala između Marsove i Jupiterove. tek nešto gušći od vakuuma samog interplanetarnog prostora.

(I oni su pojedinačno tako mali i razbacani su na tako velikom prostoru da ne narušavaju astronomsko viđenje neba. Zapravo. podložni poremećajima i promjenama putanja. Dosad je otkriveno nešto više od 1700 asteroida i izračunate su njihove putanje. Možda postoje i drugi takvi Jupiterovi sateliti koji su suviše mali te još nisu otkriveni. iako ih nije zarobio sam Jupiter. Uz to mogu biti i znatno veći od kometa. Ali. K tome. Kako je vrijeme prolazilo. pa je to bio najmanji planet otkriven do onog doba. a ne ledenjački. mnogo opasniji projektili nego što su to kometi. asteroidi su većinom na sigurnijim putanjama. Procjenjuje se da ih ukupno postoji između 40 000 i 100 000. manji je od deset satelita različitih planeta. svaki je bio još manji od Ceresa i svaki je imao putanju između Marsove i Jupiterove. Za šest godina nakon otkrića Ceresa astronomi su opazili još tri planeta. Najmanje ih je šest došlo dovoljno blizu Jupiteru da ih je on mogao zarobiti i sad su sateliti tog planeta. osobito oni manji. U toku vremena neke se putanje tako mijenjaju da dovode asteroide vrlo blizu granicama »asteroidnog pojasa«. Oni stoga mogu biti. kružeći oko njega po udaljenim putanjama. s promjerima nešto većim od kilometra. otprilike. postoji nekoliko tuceta satelita koji. William Herschel stoga je predložio da se nova tijela nazovu »asteroidima« (»zvjezdolikima«) i prijedlog je prihvaćen. mnogo manji nego Merkurov.) Asteroidi se razlikuju od kometa u tome što su prije kameniti ili metalni.milja). no postojalo je i nešto više. No asteroidi su. naravno da za Zemlju ne bi predstavljali opasnost. na teleskopu su izgledali samo kao zvjezdolike točkice svjetlosti i nisu se širili u diskove kao što su to činili planeti. Budući da su ti novi planeti bili tako maleni. 132 . Svi su bili manji od prva četiri ili udaljeniji od Zemlje (ili oboje) i stoga su bili tamniji pa ih se teže moglo vidjeti. Kad bi svi oni ostali stalno tamo. putuju po Jupiterovoj putanji ili 60 stupnjeva ispred ili 60 stupnjeva iza njega. Gotovo sve asteroidalne putanje leže cijelom svojom dužinom u dijelu planetarnog prostora između putanja Marsa i Jupitera. jednostavno bi ga bili prihvatili kao pigmejski planet. u najgorem obličju. Jupiterov gravitacijski utjecaj drži ih manje ili više na istom položaju. otkriveno je sve više i više asteroida. Da je to bilo sve.

Zapravo. Naravno. Eros je nepravilno oblikovani objekt kojemu najduži promjer iznosi oko 24 kilometra (15 milja). izlazi čak gotovo do Saturnove putanje. Tada je izračunata njegova putanja te se pokazalo da bi se Hermes i Zemlja. Koliko blizu može dospjeti jedan takav Zemljin okrzak? U studenome 1937. 13. To je bio prvi veći objekt u Sunčevu sustavu (osim samog Mjeseca) koji se. Stoga se smatra da je to prvi prepoznati »Zemljin okrzak«. i to tako da je na najvećoj udaljenosti od Sunca bio dobrano unutar asteroidnog pojasa. Ali. U tom bi nam trenutku Hermes bio čak bliže nego Mjesec. kad bi i Eros i Zemlja bili na prikladnim točkama svojih putanja. kad su se asteroidi počeli otkrivati uz pomoć fotografije i ostalih tehnika. uglavnom s promjerima između 1 i 3 kilometra. kako se otkrilo. godine otkrio njemački astronom Walter Baade (1893—1960). primijećen je asteroid nazvan Hermes koji je projurio kraj Zemlje na udaljenosti ne većoj od 800 000 kilometara (500000 milja). kad je američki astronom Asaph Hall (1829—1907) otkrio dva Marsova satelita. Bili su to sićušni objekti asteroidne veličine i danas se drži da su to zarobljeni asteroidi koji su se suviše približili Marsu. sigurno nisu opasni ni oni koji vrludaju iza vanjskih granica pojasa i kreću se iza Jupitera. Hidalgo. To baš 133 . kolovoza 1898.Postoje čak asteroidi kojih su putanje tako poremećene u izdužene elipse da se. kojega je 1920. ali na drugom se kraju putanje kreću daleko iza Jupitera. godine. Njegova je putanja bila izrazito eliptična. njemački astronom Gustav Witt otkrio asteroid kojeg je nazvao Eros. ali ostali su manji. ako asteroidi koji ostaju unutar asteroidnog pojasa nisu opasni za Zemlju.5 milijuna kilometara (14 milijuna milja). kad su najbliže Suncu. Jedan takav asteroid. da su se bili našli na odgovarajućim točkama na svojim putanjama. To znači da je gotovo tako blizu Suncu kao i sama Zemlja. približili na samo 310 000 kilometara (190 000 milja). to podudaranje mjesta na putanjama nije često i oni su obično znatno udaljeniji od toga. nalaze u asteroidnom pojasu. Ipak se Eros može primaći Zemlji bliže nego ma koji planet. približio Zemlji više od Venere. približili bi se jedan drugome na samo 22. No. postoje li asteroidi koji zastranjuju u drugom smjeru i kreću se unutar Marsove putanje te se možda približavaju Zemlji? Prvi nagovještaj takve mogućnosti pojavio se 1877. što je jedva dvostruka udaljenost do Mjeseca. Potom je. U dvadesetom stoljeću. pronađeno je više od tucet takvih »okrzaka«. a najbliže Suncu bio je na udaljenosti od samo 170 milijuna kilometara (106 milijuna milja).

Možda najveći »meteorski pljusak« u povijesnim vremenima zbio se 1833.1 kilometar. čini se da je okolica Zemlje bogata objektima koje nitko nije vidio prije dvadesetog stoljeća. Američki astronom Fred Whipple (1911—) pretpostavlja da bi moglo postojati najmanje 100 Zemljinih okrzaka promjera većeg od 1.) Može li Zemlja prolaziti kroz tako napučen prostor bez ikakvih sudara? Naravno da ne može. S krhotinama kometa uvijek je tako. Ukratko. postoji nedvojbeno mnogo više takvih okrzaka nego što smo ih mi u stanju vidjeti teleskopima. jer Hermesov promjer iznosi vjerojatno jedan kilometar i sudar s njim nanio bi nam ogromnu štetu. Na najmanjoj se udaljenosti nalazio 50 kilometara (30 milja) iznad južne Montane u SAD. Naravno. jer svaki objekt koji prolazi kraj Zemlje na maloj udaljenosti čini to vrlo brzo te se može posve previdjeti. jedan je vrlo mali Zemljin okrzak doista prošao kroz gornju atmosferu i pri tome se zagrijao do vidljivog sjaja.nije ugodna pomisao. ako je vrlo malen (a. (Hoćemo li uračunati ostatke kometa koje sam već bio spomenuo u prethodnom odjeljku.5 i 0. Ipak ne možemo biti sigurni kad je riječ o njegovoj putanji. ili je Hermes nekim poremećajem pomaknut iz te orbite. tada ćemo imati bilijune objekata veličine glavice pribadače ili manjih. to znači da ili putanja nije bila točno izračunata. postoji više malih Zemljinih okrzaka nego velikih) bit će i vrlo taman. Procijenjeno je da mu je promjer iznosio 0.013 kilometara (14 stopa). Sudari se stalno događaju. Iz toga slijedi da bi ih moglo biti nekoliko tisuća dodatnih. s promjerima između 1. preko nekoliko tuceta objekata veličine planine i nekoliko tisuća objekata poput velikih oblutaka. kad su se promatračima u istočnom dijelu 134 . Desetoga kolovoza 1972. jer Hermes više nikad nije zapažen. oni fragmenti materije koji su dovoljno veliki da bi se zagrijali do vidljivog sjaja prolijećući kroz atmosferu (kad ih nazivamo »meteorima«). rastoče se u prašinu i paru mnogo prije no što dosegnu tlo. u najboljem slučaju. Meteoriti U gotovo svim slučajevima. od objekata velikih poput Erosa. Uz to. Ako se ponovno pojavi. to će biti samo slučajnost.5 kilometara. kao i u svim takvim slučajevima. do milijarde objekata poput šljunka.

No. Kamene meteorite. vrlo zamjetljivi. Takvi objekti vjerojatno nikada ne potječu od kometa. No. Štoviše. muslimanskom svetištu. Ljudi su ih toliko ustrajno tražili da u suvremenom dobu nije pronađen nijedan fragment željeznog meteorita u onim predjelima u kojima su se razvile civilizacije prije 1500. ako se baš ne vidi kad padnu. U danima prije no što su ljudi naučili kako da dobiju željezo taljenjem željezne rudače. * Oni su zapravo čelične legure. već su to mali Zemljim okrsci podrijetlom iz asteroidnog pojasa. Originalni predmet štovanja u Artemidinu hramu u Efezu možda je drugi. poput kometa. godine prije n. a manje umni su ljudi mislili da zvijezde padaju s neba te da nastupa kraj svijeta. Jedna je desetina bila sastavljena od željeza. meteor je bio blistava svjetlost visoko u zraku. nijedan od onih svijetlećih komadićaka materije nije pogodio tlo kao objekt koji bi se veličinom mogao raspoznati. ** Meteor potječe od grčke riječi za »gornju atmosferu«. »Crni kamen« u Kaabi. meteoritski nalazi nisu se poistovjećivali s meteorima.Sjedinjenih Država blistave pruge svjelosti činile debelim poput snježnih pahuljica. Kulture iz predželjeznog doba sve su ih pronašle i iskoristile. jer su pomiješani s niklom i kobaltom. a ne meteora. Nijedna nije nedostajala. Ako je komadić krhotine koji uleti u atmosferu dovoljno velik. međutim. Ali kad je meteorski pljusak završio. teško može razlikovati od običnoga kamenja na Zemljinoj površini ma tko osim specijalista na tom području. A zašto i bi? Meteorit je bio samo komad željeza pronađen na zemlji. jer su stari Grci smatrali da su meteori. iako ne tako lijepi. Željezni* su meteoriti. 135 . meteoriti su bili vrijedan izvor supertvrdog metala za šiljke i oštrice alata i oružja — mnogo vredniji od zlata. njegov brz prolazak kroz zrak nije dostatan da bi ga mogao potpuno ispariti pa jedan dio dospijeva do tla kao »meteorit«. Odatle je i »meteorologija« proučavanje vremena. čiste atmosferske pojave. dok su ostali bili stijenje. Proučavanje meteora u suvremenom smislu naziva se »meteoritikom«. U povijesnom je dobu Zemljinu površinu pogodilo otprilike 5 500 meteorita. e. možda je meteorit kojeg su ljudi vidjeli kako pada. jer se samorodno željezo ne pojavljuje prirodno na Zemlji.** Zašto bi tu postojala ikakva veza? Ipak su postojale legende o objektima koji padaju s neba. sve su zvijezde i dahe sjale na nebu mirno kao i uvijek.

Ponajprije. Taj nas argument. Mogli bismo ustvrditi da se veliki objekti u prostoru (kojih je. dakle. koji je doveo do prihvaćanja takvih padova kao istinskih pojava. Dokaze o takvim pogocima nije lako pribaviti. Meteoriti koji su pali na civilizirana područja bili su u većini slučajeva mali i nisu izazvali neku osobitu štetu. čak tisuće ljudi ako padnu na gusto naseljeno gradsko područje. Drugo. Ipak su stalni izvještaji pobudili znanstveničku znatiželju. američki kemičar sa sveučilišta Yale Benjamin Silliman (1779—1864) i jedan njegov kolega objavili su da su prisustvovali prizemljenju jednog meteorita. dovoljno velikih da razore. ne moramo bojati udarca u budućnosti. mogle izazvati ogromnu poharu. i dok je Jefferson bio skeptičan. prema tome. u geološkom smislu. Čak i meteoriti koji nisu veći od toga mogu nanijeti znatnu štetu i ubiti stotine. pali su ne tako davno prije. držeći proznovjerjem svako kazivanje o objektima koji padaju s neba. budući poremećaji mogli bi te putanje promijeniti i dovesti objekt u smjer potencijalnog sudara. mnogo manje nego malih) nalaze na putanjama koje se ne ukrštavaju s putanjom Zemlje te nam se nikad ne približavaju. kakav grad. predsjednik Thomas Jefferson izjavio je kako je lakše povjerovati da bi dva jenkijevska profesora lagala nego da bi kamenje padalo s neba. Čuvši za taj izvještaj. francuski fizičar Jean Baptiste Biot (1774—1862) već je 1803. Pa ako se oni nisu doista dogodili u povijesnom vremenu. mogućnosti da nas jednoga dana pogodi doista velik meteorit? Vani u svemiru luduju neke prilično velike planine koje bi. međutim. recimo. Godine 1807. 136 . To bi objasnilo zašto dosad još nismo bili udareni i zašto se. čak ako veliki meteorski objekti imaju putanje koje se ne presijecaju s našom. Procijenjeno je da teži oko 66 tona. već je bilo dosta jakih pogodaka.znanstvenici na pragu modernih vremena odbacivali su takve priče. ako nas pogode. Postoji samo jedan izvještaj o nekom ljudskom stvoru koga je pogodio meteorit. napisao prikaz o meteoritima. Najveći poznati meteorit još se nalazi u tlu u Namibiji. Kakve su. u jugozapadnoj Africi. Najveći poznati željezni meteorit izložen je u Haydenovu planetariju u New Yorku i težak je 34 tone. ne može umiriti iz dva razloga. Zamislite veliki pogodak koji se zbio prije nekoliko stotina tisuća godina. naravno. riječ je o jednoj ženi iz Alabame u SAD koju je prije nekoliko godina okrznuo meteorit te je ozlijedila bedro.

ako bi se takav udarac ponovio i ako bi pogodio Manhattan. kanadski tražitelj rudača Fred W. Težinu meteorita koji je stvorio taj krater razni su ljudi procijenili između samo 12 000 tona i čak 1. Njegova se površina uzdiže gotovo 0. Čak i danas izgleda kao nov i doimlje se podosta poput malog nećaka one vrste kratera kakve vidimo na Mjesecu. Mogao je nastati čak prije 50 000 godina. ponekad napunjenih ili djelomice napunjenih vodom. a ne ugašeni vulkan. najsjevernijem dijelu kanadske provincije Quebec. izaziva snažniju sumnju da je riječ o »fosilnom krateru«. a dubina 0. iako se čuju i tako niske procjene koje spominju samo 5 000 godina. Stoga je dobio ime »Veliki Barringerov meteorski krater«.07 milja). uništio bi cijeli otok. Meteorski krater ima promjer 1.34 kilometra (2.361 kilometar (401 stopu). odakle ga ne bi bilo lako izvaditi i proučiti. vode i života potpuno bi ga erodiralo za nekoliko tisuća godina. Chubb (ponekad se zato naziva i Chubbovim kraterom). To znači da je promjer 137 . U tom sušnom predjelu nije bilo vode ni dostatnog utjecaja života da bi se krater razorio. Otkriven je 1891. Otkrio ga je 1950. Očito je.75 milja). u kombinaciji s jasnim različitostima u odnosu na okolne formacije. ali prva psoba koja je ustvrdila da je taj krater posljedica udara meteorita. 1902. Na pojedinim mjestima na Zemlji locirano je dvadesetak takvih fosilnih kratera. Ipak su pronađeni znaci okruglih formacija. naravno.2 kilometra (0. a pobliže promatranje može to potom potvrditi. ili ponekad samo »Meteorski krater«.1 kilometar (330 stopa) iznad okolnog krajolika. na poluotoku Ungava. godine. ostavio iza sebe veliki krater. Svi su oni vjerojatno nastali u posljednjih milijun godina. bio je Daniel Moreau Barringer. Promjer kratera je 3. Površina jezera izdiže se 0.2 milijuna tona. Okruglina. Jedan manji. On bi. Najveći fosilni krater koji je nedvojbeno identificiran jest krater Ungava—Quebec. ozbiljno bi oštetio susjedni Long Island i New Jersey i ubio nekoliko milijuna ljudi. a dubok je oko 0.Meteorit bi se vjerojatno ukopao duboko u tlo. prema fotografiji snimljenoj iz zraka koja je pokazivala postojanje okruglog jezera okruženog drugim manjim okruglim jezerima. koji se lako mogu vidjeti iz zraka. ali djelovanje vjetra.18 kolometara (600 stopa). ali očuvaniji krater nalazi se blizu grada Winslowa u Arizoni.060 kilometara (200 stopa) iznad okolnog krajolika.

138 . Pri tome je. a sedam od deset meteorita upravo bi to učinilo na temelju vjerojatnosti.* Veći meteorit ne mora pogoditi grad izravno da bi izazvao bezmjernu štetu. postoji mogućnost da je priča o uništenju Sodome i Gomore. nejasno i iskrivljeno sjećanje na pogodak meteorita. U trenutku kad bi počeo svijetliti preostalo bi još samo nekoliko minuta do udarca.5milijuntinu Zemljine površine. tada bi prosječno vrijeme između plimnih valova izazvanih meteoritom bilo 71 000 godina.360 kilometara (250 do 1200 stopa). Uzmemo li da je ukupno područje velikih gradskih naselja na Zemlji sto puta veće od New York Cityja. ako nas pogode. i nije iznenađujuće da u postojećim pisanim svjedočanstvima o ljudskoj civilizaciji (koja je stara samo pet tisuća godina) nema nedvojbenih opisa padajućih meteorita koji su uništili grad. Zbog toga zaista ne treba gubiti miran san. Ponajprije. tada prosječni vremenski interval između takve dvije tragedije iznosi samo 50 000 godina. ono se razlikuje od njih na dva načina. prosječni interval između pogodaka koji bi negdje na Zemlji mogli razoriti kakav grad iznosi 330 milijuna godina. podigao bi se plimni val koji bi opustošio obalu. Pretpostavimo li da postoje dvije tisuće takvih objekata dovoljno velikih da zbrišu neki grad ili čak više od toga. Ako bi pogodio ocean. naravno. potapajući ljude i uništavajući njihovo djelo. Iako je pustošenje prouzročeno udarom velikog meteorita donekle manje nevjerojatno nego bilo koja druga katastrofa o kojoj sam dosad govorio. Što možemo očekivati u budućnosti? Astronom Ernst Opik procjenjuje da bi jedan Zemljin okrzak morao putovati u prosjeku sto milijuna godina prije nego što bi se sudario sa Zemljom. najgore to što zasad nema mogućnosti prethodnoga upozorenja da dolazi udarac meteorita. nipošto ne može biti katastrofalno u smislu u kojem bi to bilo pretvaranje Sunca u crvenog diva.meteorita mogao biti između 0. iako ono može biti pogubno i nanijeti neizrecivu štetu. Ali sve je to bilo u prošlosti. Kolidirajući objekt bio bi najvjerojatnije vrlo malen i vrlo bi se brzo gibao te bi nezamijećen dosegao Zemljinu atmosferu. Ako je prosječno vrijeme između pogodaka 50000 godina. To znači da prosječni interval između pogodaka koji bi mogli razoriti New York City iznosi oko 33 milijarde godina.075 i 0. kao što je opisano u Bibliji. Kakve su mogućnosti da bude pogođen jedan određeni cilj — recimo grad New York? Područje New York Cityja iznosi 1. Meteorit ne bi uništio Zemlju * Naravno.

ali koji su ipak dovoljno veliki da razore grad i koji su. zbog svoje brojnosti. ili tisuću.ili potro ljudski rod niti čak razorio našu civilizaciju. To će obuhvatiti i one napadače koji su premali da bi se vidjeli sa Zemljine površine. Zatim će možda. neki svemirski astronom podići glavu sa svojega kompjutera. Stalno prodiremo u svemir. grumen kamenja pretvorit će se u konglomeraciju šljunka. uzviknuvši: »Putanja bliskog susreta!« I protunapad koji je bio spreman desetljećima ili stoljećima za taj nužni trenutak bit će stavljen u pogon. Zemlja će izbjeći oštećenje i umjesto toga će. Stijena će zablistati i ispariti se. Jednoga dana možda će se uništavati svaki objekt koji pokaže i najmanju mogućnost da se suviše približi. čak i prije nego nas pogodi prvi poguban udarac u budućnosti. dobiti spektakularan meteorski pljusak. prethodno izračunatom mjestu u prostoru. nekoliko stotina godina od danas. daleko opasniji od stvarnih divova. Drugo. 139 . presrest će je i raznijeti neka moćna naprava. u najgorem slučaju. Bez atmosfere koja im smeta. Tamo bi ta opasna tijela mogli promatrati temeljitije i pomnije bi izračunavali njihove putanje. Ta određena vrsta katastrofe tada nas više nikada neće morati zabrinjavati. Opasna će stijena biti zaskočena i na pogodnom. astronomi na takvim opservatorijima imali bi bolju mogućnost da ugledaju Zemljine okrske. možda neće proći mnogo vremena prije no što će se taj posebni tip katastrofe moći posvema spriječiti. i prije nego što prođe jedno stoljeće možda će na Mjesecu i na putanji oko Zemlje postojati savršeni astronomski laboratoriji. ako astronomi potvrde da nema više znanstvene vrijednosti.

Mjesec se nalazi na samo 1/100 udaljenosti Venere. ili će se. Udaljenost između Mjeseca i Zemlje. Na početku dakle moramo razmotriti sam Mjesec. Kad bi Mjesečeva putanja oko Zemlje bila savršeno kružna to bi bila njegova udaljenost za svagda. Da bi se letjelicom stiglo do Mjeseca potrebno je otprilike isto onoliko vremena koliko i da se vlakom prijeđu Sjedinjene Države. iznosi 384404 kilometra (238 868 milja). To je ili vrlo malo vjerojatno. na samo 1/140 udaljenosti Marsa kad nam je najbliži i samo 1/390 udaljenosti Sunca kad smo mu najbliže. Nijedan objekt veći od samo jedanput zapaženog asteroida Hermesa kojemu promjer sigurno ne premašuje kilometar. Ili da naznačimo Mjesečevu blizinu na drugi način. kad je to potonje tijelo najbliže Zemlji. u nekim slučajevima.8 Usporavanje Zemlje Morska doba Kao što rekoh. ili nije za nas doista katastrofalno. No. što znači da se Mjesec može približiti na 356 394 kilometra (221 463 milje) i udaljiti se do 406 678 kilometara (252 710 milja). 140 . Mjesec je daleko najbliži Zemlji od svih većih astronomskih tijela. pa možemo reći da je udaljen od nas tri dana. No ta je putanja donekle eliptična. ne treba nas zabrinjavati. nije se primakao Zemlji ni približno tako blizu kao Mjesec. sada se moramo zapitati postoji li nešto što bi moglo prouzročiti katastrofu treće vrste koja ne obuhvaća objekte izvan sistema Zemlja—Mjesec. moći jednoga dana spriječiti. od središta do središta. mogućnost da se dogodi katastrofa treće vrste — uništenje Zemlje kao staništa života u nekom procesu koji ne obuhvaća Sunce — invazijom iz svemira iza putanje Mjeseca. to je jedino astronomsko tijelo dovoljno blizu (za sada) da ga ljudska bića mogu doseći.

Gravitacijski utjecaj nekog astronomskog tijela na Zemlju ovisi o masi tog tijela. Ono je zapravo na drugome mjestu. Ne trebamo se također bojati da se Mjesecu može dogoditi nešto što će obuhvatiti samo njega i što će sadržavati klice katastrofe za Zemlju. kao što usput spomenuh u prethodnom poglavlju. Ako to podijelimo sa 27 000000. međutim. Mjesec je. bila bi to mnogo veća nesreća nego sudar s ma kakvim asteroidom. te da njegovo materijalno tijelo neće za nas biti opasnost sve do vremena Sunčeva širenja u crvenog diva koje će uništiti i Mjesec i Zemlju. jer Mjesec je doista poprilično tijelo.Je li sama Mjesečeva neobična blizina opasna? Bi li on mogao pasti iz nekog razloga i pogoditi Zemlju? Kad bi se to dogodilo. Ali. osim kroz prijenos na neko veliko treće tijelo koje bi se dovoljno približilo pod točno određenim kutom i odgovarajućom brzinom. Njegova masa iznosi 1/81 mase Zemlje i 50 puta je veća nego u najvećeg asteroida. Srećom. gotovo mrtav i njegova unutrašnja toplina nije dovoljna da stvori bilo kakve efekte koji bi primjetno promijenili njegovu strukturu ili čak samo površinu. izuzevši ekstremno spore promjene. smanjuje s kvadratom udaljenosti. U tom bi procesu oba tijela mogla biti smrskana i razbijena. i to je gravitacijsko djelovanje snažno. a Sunčeva je masa 27 milijuna puta veća od Mjesečeve. proizlazi da je gravitacija kojom Sunce 141 . možemo sigurno pretpostaviti da će Mjesec ostati upravo ovakav kakav je sada. nije potrebno da Mjesec pogodi Zemlju čitav ili nekim svojim dijelom kako bi utjecao na nas. Udaljenost Sunca od Zemlje je 390 puta veća nego udaljenost Mjeseca. Gravitacijsko djelovanje se. Kad bi Mjesec pao na Zemlju. samo iza Sunčeva. a 390 x 390 = 152 100. On očituje kroz prostor gravitacijsko djelovanje. primjerice. geološki. osim kao dio neke još veće katastrofe. Promjer mu iznosi 3476 kilometara (2160 milja) ili nešto više od četvrtine Zemljinog promjera. Mjesečev kutni moment ne može se otkloniti iznenada i potpuno tako da bi Mjesec mogao pasti u uobičajenom smislu riječi. Zapravo. Nema uopće nikakve mogućnosti. nema uopće nikakve mogućnosti da se to dogodi. posljedice tog sudara sigurno bi bile fatalne za sav život na našem planetu. Mogućnosti da se to dogodi posve su zanemarive pa tako možemo odbaciti svaki strah da Mjesec neće ostati na svojoj putanji. da Mjesec eksplodira te da nas zaspe kiša njegovih dijelova.

Mjesečevo gravitacijsko djelovanje na nas biti sjeme katastrofe.56 posto Sunčeva privlačenja. Vratimo se utjecaju morskih doba. jer je gravitacijsko djelovanje Sunca mnogo veće od Mjesečeva. a središte.017. 142 . kad je toliko veće u usporedbi sa svim objektima osim sa Suncem? Na prvi bi se pogled odgovor mogao činiti niječnim. Može li. doživljava jače odvlačenje od Mjeseca nego strana okrenuta prema njemu. To znači da je Mjesečeva snaga privlačenja koja djeluje na Zemljinu bližu površinu 7 posto veća od snage koja djeluje na udaljeniju površinu.983. Iako snaga privlačenja kojom Mjesec djeluje na nas iznosi samo 0.966. što sam ukratko spomenuo u prethodnom poglavlju. tada će djelovanje na površinu Zemlje okrenutu Mjesecu biti 1. tada je udaljenost Zemljine površine okrenute izravno prema Mjesecu 0. Površina Zemlje okrenuta Mjesecu u prosjeku je od njegova središta udaljena 378 026 kilometara (234 905 milja). Posljedica Mjesečeva djelovanja na Zemlju koje se tako mijenja s udaljenošću jest to da se Zemlja proteže u smjeru Mjeseca. ona je ipak veća od bilo kojega drugog gravitacijskog djelovanja. Strana okrenuta Mjesecu osjeća jače privlačenje nego središte. Budući da Sunce ne izaziva nevolje. Površina Zemlje okrenuta od Mjeseca udaljenija je od Mjesečeva središta za debljinu Zemlje te prema tome iznosi 390 782 kilometara (242 832 milje). a udaljenost Zemljine površine okrenute izravno od Mjeseca 1.privlači Zemlju 178 puta veća od Mjesečeva gravitacijskog djelovanja na nas.034. i razmotrio to podrobnije u vezi s Mjesecom. Astronomski objekti manji od Venere i Jupitera imaju na Zemlju još manji gravitacijski utjecaj. prema tome. Snaga kojom nas Mjesec privlači 106 puta je veća od Jupiterove kad nam je najbliži i 167 puta je veća od Venerine pri najvećoj blizini. a djelovanje na Zemljinu površinu okrenutu od Mjeseca 0. zašto bi to činio Mjesec? To bi bilo točno kad bi astoronomski objekti na svim točkama reagirali jednako na djelovanje gravitacije — ali tome nije tako. Ako udaljenost od središta Zemlje do središta Mjeseca označimo sa 1. Ako se gravitacijsko djelovanje Mjeseca na Zemljino središte odredi kao 1. Snaga Mjesečeva privlačenja smanjuje se s kvadratom udaljenosti. s druge strane.

kontinenti koji se okreću prolaze kroz drugu izbočinu oko dvanaest i pol sati kasnije (dodatnih pola sata proizlazi iz činjenice da se Mjesec u međuvremenu nešto pomakao). Ona su. Kao što biva. Kako se Zemlja okreće. Kroz cijelu su čovjekovu povijest postojala morska doba. saznat ćemo da utjecaj morskih doba Sunca u odnosu na Zemlju iznosi 0. Podijelimo li Sunčevu masu (u odnosu na Mjesec) s trećom potencijom njegove udaljenosti (u odnosu na Mjesec). vukući se. nadima s obje strane. Zaključujemo. 143 . Budući da je Zemlja napravljena od krute stijene koja ne popušta mnogo čak ni pod snažnim pritiscima. štoviše. ali smanjuje se s trećom potencijom njegove udaljenosti. No. kad ih je voda izdizala visoko iznad skrivenih prepreka. težeći prema njemu žešće nego ostatak Zemljine strukture. prema tome. Voda se penje do stanovite visine uz obalu i potom se opet povlači — plima i oseka. utjecaj morskih doba kojem je podložna Zemlja pod djelovanjem nekog tijela proporcionalan je njegovoj masi. dobit ćemo otprilike 59 300 000. Druga se izbočina nalazi na strani okrenutoj od Mjeseca. a voda koja je uzmicala tjerala je brodove u smjeru kojim su željeli ići. a Sunce sporedni. Kubira li se 390. kontinenti prolaze kroz veću izbočinu vode okrenute prema Mjesecu. bila korisna. da tako kažemo za ostatkom. Dulji dan Čini se neobičnim govoriti o morskim dobima i katastrofi istodobno. Tako postoje dvije plime i dvije oseke na dan. Sad se moramo zapitati može li postojanje morskih doba na bilo koji način biti predznakom katastrofe. Sva ostala astronomska tijela ne djeluju na Zemlju uopće nikakvim izmjerljivim utjecajem morskih doba.Zemlja se. vode oceana su povodljivije i stvaraju veću izbočinu. Sunce je (da ponovimo) 27 milijuna puta masivnije od Mjeseca i njegova je udaljenost od Zemlje veća 390 puta. koja je okrenuta od Mjeseca. savršeno pravilna i predvidiva. kao posljedica toga. da tako kažemo. da Mjesec daje najveći doprinos utjecaju morskih doba na Zemlju. jer su brodovi obično jedrili za plime. Jedna je izbočina okrenuta prema Mjesecu. izbočina na Zemljinu krutom tijelu je mala ali ipak postoji.46 s obzirom na veličinu Mjesečeva utjecaja. S druge strane Zemlje.

Na kraju stoljeća. Zemljino izbočenje nastaje na račun stijenja koje klizi jedno o drugo kako se kora. već se pretvara u toplinu. stalno iznova. Naravno. Dio energije Zemljine rotacije troši se na prevladavanje tog trenja. mora pri tome prevladati otpor trenja. Drugim riječima. Dan postaje dulji. Štoviše. s okretanjem Zemlje nadima se i kruto tijelo planeta. u četvrtoj godini išao bi naprijed tri sekunde svakog dana i tako dalje. Ukratko. iako to nadimanje iznosi otprilike trećinu izbočine oceana. dan bi postajao dulji doista posve neznatno. Ona ne nestaje. dok se Zemlja okreće i dok kopno prolazi kroz vodenu izbočinu. već i onih dijelova morskog dna gdje je ocean slučajem osobito plitak. dan stvarno postaje duljim mnogo sporije. Razlika bi se jedva mogla osjetiti. Zemlja dobiva malo topline i gubi malo brzine okretanja. u trećoj bi godini dobivao 2 sekunde svakog dana. Naravno. kao posljedica morskih doba. kad bi broj dana iznosio 36 524 ako se računa prema izlascima i zalascima sunca. izdiže i ponovno spušta. pokrećući turbinu. akumuliramo odstupanje od gotovo 11 sati samo u jednom stoljeću. Na kraju prve stotine godina dan bi bio dulji 100 sekundi ili 1 1/3 minute. sat bi zabilježio 36 534. postajao svake godine jednu sekundu dulji nego prethodne godine. 144 . Ipak bi i posve malo povećanje duljine dana imalo značajno kumulativno djelovanje. za oseke.8 setova dana sa 86 400 sekundi. Pretpostavimo.Nadalje. povećavajući duljinu dana samo za jednu sekundu na godinu. Morska bi doba na taj način mogla opskrbiti svijet neiscrpnom zalihom električne energije. A što je s katastrofom? Dakle. ta energija nije doista potrošena. da smo započeli stoljeće sa satom koji pokazuje savršeno točno vrijeme. Zemlja je tako masivna i okreće se tako brzo da ima ogromne zalihe energije. i to ne samo same obale. morska bi doba u budućnosti mogla postati korisna na još jedan način. da je dan započeo sa svojom sadašnjom duljinom od 86 400 sekundi i da je. Dio energije Zemljine rotacije troši se i na taj način. No. Za plime bi se voda mogla podići u spremnik iz kojega bi odlazila. Pretpostavimo. primjerice. u prosjeku. Čak i kad bi se velik dio te energije (prema ljudskim mjerilima) potrošio i pretvorio u toplinu pri svladavanju trenja morskih doba. voda koja se penje i spušta niz obalu. U drugoj bi godini sat išao naprijed 1 sekundu svakog dana u usporedbi sa Suncem. međutim.

Razmotrimo kao pretpostavku situaciju kakva je bila prije 400 milijuna godina. Ako se sadašnja stopa povećavanja održala kroz cijelo vrijeme. Računajući unatrag. Dan je danas dulji 1/14 sekunde nego što je bio kad su sagrađene piramide. to bi također značilo da je jedna godina imala 395 takvih kraćih dana. neka pomrčina imala dogoditi samo jedan sat prije izračunatog vremena. uviđamo da su se one morale dogoditi u drugo vrijeme. Moglo bi se ustvrditi da su ljudi antičkog doba imali samo vrlo primitivne metode za određivanje vremena i da se njihova cijela koncepcija mjerenja vremena razlikovala od naše. recimo. Možemo li pronaći izravne dokaze? Čini se da postoje fosilni koralji koji potječu iz razdoblja prije otprilike 400 milijuna godina. Ako i ne vjerujemo potpuno onome što su antički ljudi rekli o vremenu pojave neke pomrčine. Stoga bi bilo riskantno bilo što zaključivati iz onoga što su oni rekli o vremenu pomrčina. a u povijesti Zemlje postoji mnogo milijuna godina. a to će nam reći ono što želimo znati. Sigurno! Ali povijesna su vremena samo trenutak u usporedbi s geološkim razdobljima. možemo biti sigurni da su oni naveli točno mjesto s kojeg se vidjela pomrčina.8 sati. To se čini sve prije nego li katastrofalnim. nije riječ samo o vremenu. u umjerenom pojasu. takva je diskrepancija dovoljno mala da bismo je mogli zanemariti. Takvi koralji rastu drugom brzinom 145 . I tako znamo da se Zemljin dan produljuje za jednu sekundu svakih 62 500 godina. kad se život koji postojaše u moru blizu 3 milijarde godina počeo konačno izdizati na kopno. A kako nema razloga za pretpostavku da se duljina godine promijenila u tom intervalu.U antičko je doba zabilježeno da su se stanovite pomrčine događale u stanovito doba dana. Diskrepancija je akumulirani učinak vrlo sporog produljivanja dana. a otuda stopu produljivanja dana. Iz njihovih izvještaja saznajemo količinu akumuliranog odstupanja. U milijun godina dobiva se 16 sekundi. Jedan dan prije 400 milijuna godina bio bi prema tome 6400 sekundi kraći nego što je to danas. No. pomrčina bila pojavila možda 1 200 kilometara (750 milja) dalje prema istoku u odnosu na naše proračune. dan bi u posljednjih 400 milijuna godina dobio 6400 sekundi. Ako se. Sigurno. Potpuna pomrčina Sunca može se vidjeti samo s malog područja na Zemlji. Budući da 6400 sekundi čini gotovo 1. To su samo proračuni. Zemlja bi imala manje vremena za okretanje te bi se. život bi izmilio na kopno u svijetu u kojem je dan trajao samo 22.2 sata.

jer ima razloga za pomisao da stopa produljivanja dana (ili skraćivanja. mogao trajati pet sati. plitkoća mora i tako dalje. mijenja se i konfiguracija kontinenata. uvjeti su tada možda bili povoljniji za život nego što su sada.6 sati. Precizniji i razrađeniji proračuni naznačuju da je dan. A to bi značilo da je svaki dan bio dug 21. poput godova u drveća. Udaljenost Mjeseca (kako ćemo uskoro vidjeti) s vremenom se mijenja. Zasad ne možemo biti sigurni. koji obilježavaju dane i godine.6 milijardi godina. Zapravo.9 sati. Određeno mjesto na Zemlji imalo bi manje vremena da se zagrije u toku kraćeg dana. kraći dan u dalekoj prošlosti nije sam po sebi osobito značajan za život. a drugom noću. Zapravo je iznenađujuće blizu. kojom se brzinom Zemlja okretala prije 4. Temperature primitivne Zemlje stoga bi više težile jednoličnosti nego što je danas slučaj.6 milijardi godina. Zemljmo razdoblje rotacije u trenutku njezina rođenja moralo iznositi 3. Ali što je s budućnošću i sa stalnim produljivanjem dana? 146 . To bi ukazivalo na to da je svaka godina u tim davnim vremenima prije 400 milijuna godina imala oko 400 dana. godine proučavao te fosilne koralje i otkrio nekih 400 tankih godova na svaki grublji biljeg. Ipak. To.danju. U svakom slučaju. kad je nastala? Lako je izračunati da je. a posve je očito da bi živi organizmi mogli živjeti s tim. ne mora iznositi baš toliko. Američki paleontolog John West Wells pomno je 1963. pretpostavimo (tek za zabavu) da je stopa produljivanja dana bila konstantna kroz cijelu povijest Zemlje. To se posve približava proračunima. možda Mjesec nije pratio Zemlju od samog početka. uzme li se u obzir konstantna promjena duljine dana. i da su živjeli. možda je na neki način zarobljen u stanovitom razdoblju poslije nastanka Zemlje te je usporavanje izazvano morskim dobima možda počelo kasnije. Posljedica su toga bilježi na ljušturama. brzina rasta ljeti razlikuje se od brzine rasta zimi. Postoje činitelji koji mijenjaju stopu gubljenja rotacijske energije. naravno. kad je bio najkraći. Možda znatno kasnije. Uz to. i manje vremena da se ohladi za vrijeme kratke noći. a ne prije 4. ide li se unatrag kroz vrijeme) nije nužno konstantna. Ne postoje izravni dokazi o duljini dana na samom početku povijesti Zemlje. U tom slučaju. U tom je slučaju dan mogao biti dug 10 ili čak 15 sati u vrijeme Zemljine mladosti.

Mjesečevo rotacijsko razdoblje moralo se stoga produljivati mnogo većom brzinom nego Zemljino pa razdoblje rotacije Mjeseca mora danas biti dosta dugo. sve stvari nisu iste.5 puta veći od Mjesečeva utjecaja na Zemlju. Kad se to jedanput dogodilo. 147 . gravitacijski prikovan na mjestu. Gdje će to završiti? Predodžbu o kraju možemo dobiti ako razmotrimo Mjesec koji je podložan Zemljinu utjecaju morskih doba. jer morska doba neće prestati. Ipak to znači da je Mjesec izložen mnogo većim gubicima trenja pri okretanju. kao što je i Zemlja podložna Mjesečevu utjecaju. No. Mjesec je manji od Zemlje. on ima i manje rotacijske energije koju može izgubiti. Mjesec se više ne okreće u odnosu na te izbočine i više nema frikcijskog pretvaranja rotacijske energije u toplinu. I takvo jest. Jedna je uvijek bila okrenuta prema Zemlji na onoj strani koju je Zemlja uvijek vidjela. Mjesečevo se razdoblje rotacije usporavalo sve dok nije postalo toliko sporo da u svako vrijeme pokazuje Zemlji istu stranu. njegov promjer iznosi samo nešto malo više od četvrtine promjera Zemlje. a kako je njegova masa znatno manja od Zemljine. a to umanjuje utjecaj morskih doba. Iz tog razloga Zemljina gravitacijska sila doživljava manji pad od jedne do druge strane Mjeseca. Ako se Zemljino okretanje usporava. Slučajno je to posve jednako razdoblju okretanja oko Zemlje u odnosu na zvijezde pa Mjesec uvijek pokazuje Zemlji isto lice za svoga gibanja. da tako kažemo. tada će se ona jednoga dana okretati tako sporo da će uvijek pokazivati Mjesecu samo jednu stranu te će i ona biti gravitacijski prikovana na mjestu. kad bi sve ostalo bilo isto.3 dana. Mjesec je. njezin utjecaj morskih doba na Mjesec morao biti 81 puta veći no što je Mjesečevo djelovanje na nas. Uzme li se u obzir veličina Mjeseca.Uzmicanje Mjeseca Prolazit će milijuni godina i dan će i dalje postajati duljim. To nije slučajnost. Zemlja ima 81 puta veću masu nego Mjesec pa bi prema tome. niti fantastična koincidencija. a jedna je bila okrenuta od Zemlje na onoj strani koju Zemlja nikad ne vidi. Zemljin utjecaj morskih doba na Mjesec je 32. Mjesečevo razdoblje rotacije u odnosu na zvijezde iznosi danas 27. izbočine izazvane morskim dobima bile su uvijek prisutne na istim točkama Mjesečeve površine.

Kad bi Zemlja i Mjesec imali potpuno jednaku masu. jer je to stvar pretvaranja jednog oblika energije u drugi te ne narušava zakone sačuvanja energije. s one strane koja je okrenuta Mjesecu. Način na koji Zemlja i Mjesec povećavaju rotacijski kutni moment jest udaljavanje od zajedničkog središta gravitacije. ili oboje. dok ili Mjesec ili Zemlja. zajedničko središte gravitacije je 81 puta udaljenije od Mjesečeva središta nego od Zemljina.3 dana. Može se samo prenositi. oni se udaljavaju jedan od drugoga i tako ukupni kutni moment sistema Zemlja—Mjesec ostaje isti. produljuju svoja razdoblja rotacije. Dok Mjesec opisuje veću elipsu oko zajedničkoga središta gravitacije svakih 27. Ono se nalazi na liniji koja povezuje središte Mjeseca i središte Zemlje. u njemu i Zemlja i Mjesec posjeduju kutne momente iz dva razloga: i jedan i drugi objekt okreću se oko svoje osi i oba se okreću oko zajedničkog središta gravitacije. Kako se i kod Mjeseca i kod Zemlje produljuje rotacijsko razdoblje kroz djelovanje trenja izazvanog morskim dobima. oba tijela gube revolucijski kutni moment. objekt koji se okreće ima također i kutni moment. stvarajući tako oko njega veći okretaj.3 dana. središte Zemlje opisuje mnogo manju elipsu za otprilike također 27. Budući da je Zemlja masivnija od Mjeseca. zajedničko gravitacijsko središte smješteno je bliže središtu Zemlje. Razmotrimo li sistem Zemlja—Mjesec. 148 . To znači da se zajedničko središte gravitacije nalazi (uzmemo li da se Mjesec nalazi na svojoj prosječnoj udaljenosti od Zemlje) 4746 kilometara (2949 milja) od središta Zemlje i 379 658 kilometara (235 919 milja) od središta Mjeseca. Zapravo. Dva se tijela kreću na takav način da se Mjesečevo središte i Zemljino središte uvijek nalaze na točno suprotnim stranama zajedničkog središta gravitacije. oba moraju stjecati kutni moment u vezi s okretanjem oko središta gravitacije. a taj se ne može pretvoriti u toplinu.Znači li to da će se Zemlja okretati tako sporo da će njezini dani biti dugi 27. No. Zajedničko središte gravitacije dakle se nalazi 1632 kilometra (1014 milja) ispod površine Zemlje. Drugim riječima. zajedničko središte gravitacije nalazilo bi se točno na pola puta između njih.3 sadašnja dana? Ne. u veličini koja će točno nadomjestiti gubitak kutnog momenta povezan s rotacijom oko vlastite osi. kako je Zemlja 81 puta masivnija od Mjeseca. Da bi se održao zakon očuvanja kutnog momenta. bit će gore od toga iz slijedećeg razloga: rotacijska energija može se pretvoriti u toplinu.

Tako je prije 400 milijuna godina. ili nešto više od polovice sadašnje udaljenosti. kad se Zemljino rotacijsko. udaljenost između Mjesečeva i Zemljina središta iznosila tek 96 posto sadašnje udaljenosti. ako su svi ostali činitelji isti. Mjesec i Zemlja će se polako razdvojiti. No. Ti će utjecaji djelovati na dosta zamršen način. Mjesečeva rotacija usporavat će se vrlo postupno.U davnoj prošlosti. udaljuje od Zemlje. dva su tijela bila bliže jedno drugome. Ako su imala veći rotacijski kutni moment. Proračun ipak nije besprijekoran. ubrzavajući rotaciju Zemlje i Mjeseca i 149 . razmakom od 480000 kilometara (300000 milja). jer kako se Mjesec više približava Zemlji (gledamo li unatrag kroz vrijeme). možda samo na 40 000 kilometara (25 000 milja). kad se Zemljino rotacijskog razdoblje toliko produlji da će i ona stalno pokazivati Mjesecu samo jednu svoju stranu. kad je Zemljin dan trajao samo 21. Mjesec bio udaljen od nje samo 217 000 kilometara (135 000 milja). koliko i Zemljina. Konačno će se. utjecaj morskih doba postaje veći. kad se Zemlja brže vrtjela oko svoje osi i kad se Mjesec još nije usporio do točke gravitacijske prikovanosti. Mjesec se sporo. Zemlja i Mjesec bit će u to vrijeme udaljeni. Mjesec je bio udaljen od Zemlje samo 370 000 kilometara (230 000 milja). naravno. Pogledamo li sada u budućnost. manje vremena da obiđu jedno drugo.9 sati. Mjesec toliko udaljiti da će kalendarski mjesec imati 47 dana. u spirali. imala su manji revolucijski kutni moment. Sunčev utjecaj morskih doba i dalje će postojati. tako da će i dalje odgovarati sve većoj duljini kalendarskoga mjeseca. razdoblje usporava. Svaki obrtaj oko Zemlje povećava njegovu prosječnu udaljenost za 2. pokazat će se da je prije 4.6 milijardi godina kad je nastala Zemlja. U to će vrijeme Mjesečeva rotacija trajati 47 sadašnjih dana. revolucija »bućica« trajala bi zauvijek. Približavanje Mjeseca Kad ni na Zemlju ni na Mjesec ne bi utjecala morska doba. Kad su Zemlja i Mjesec bili bliže jedno drugome. od središta do središta. Vjerojatno se u ranoj povijesti Zemlje Mjesec nalazio još bliže.5 milimetra. Ako na taj način računamo unatrag. trebalo im je. Revolucija dvaju tijela bit će ukočena. činit će se poput gimnastičkih bućica s nevidljivim spojnim štapom.

jer će se njegov kutni moment revolucije naposljetku posve prebaciti na kutni moment rotacije. silina morskih doba koja djeluju na Mjesec biti tako velika da će se Mjesec jednostavno raspasti i razdvojiti na male fragmente.približavajući ta dva tijela. prema tome. Do tog će vremena. 150 . To će povećanje blizine očito trajati beskonačno te bi se moglo pretpostaviti da će Mjesec konačno ipak pasti na Zemlju (iako sam na početku rekao da se to ne bi moglo dogoditi). A što će se dogoditi sa Zemljom za vrijeme svih tih zbivanja? S približavanjem Mjeseca Zemlji. jer će utjecaj morskih doba. sličan Saturnovu. koji će ona osjetiti. potpuno prelijevati preko kontinenata.5 puta snažniji. jer neće biti kontakta. utjecaji morskih doba povećat će se s kubom sve manje udaljenosti. izdignut do izbočine visoke nekoliko kilometara. kao posljedica sudara (i daljeg raspadanja) raspršiti po cijeloj Mjesečevoj putanji te će Zemlja na kraju dobiti prsten. I. U trenutku kad će Zemlju i Mjesec razdvajati. utjecaj morskih doba Mjeseca na Zemlju bit će 15 000 puta snažniji nego danas. veće gravitacijsko polje Zemlje djelotvornije će je zadržavati cijelom nasuprot silini morskih doba. Dok se dva tijela sve više približavaju. udaljenost od samo 15 500 kilometara (9 600 milja). ali mnogo blistaviji i gušći. Utjecaj morskih doba Zemlje na Mjesec bit će još 32. biti znatno manji od utjecaja morskih doba na Mjesecu. nego što je to slučaj s Mjesecom. plima i oseka će se izmjenjivati svakih pet sati. od središta do središta. Ipak će. Zemlja neće biti u opasnosti da se raspadne. Budući da bi Zemljino rotacijsko razdoblje u to vrijeme moglo biti kraće od deset sati. vjerojatno vrlo jednostavne građe. utjecaj morskih doba postaje mnogo manji. Čini se da u takvim uvjetima ni kopno ni more neće biti dovoljno stabilni da bi mogli održavati ma što osim visokospecijaliziranih oblika života. K tome. ali po stopi sporijoj nego što je sadašnja stopa njihova udaljavanja. Lunarni će se fragmenti. već će se malo-pomalo pomicati prema nama u mukotrpno sporoj i postupnoj silaznoj spirali. ili zamalo 500 000 puta jači od današnjega Mjesečeva utjecaja morskih doba na Zemlju. njegov će utjecaj morskih doba na Zemlju silno porasti. tako da će razmak između dviju površina biti samo 7400 kilometara (4600 milja). Ipak ni tako neće odista pasti. neposrednije prije raspada Mjeseca. plima i oseka biti tako silne da će se ocean. naravno. stalno iznova. No on ipak neće pasti u doslovnom smislu riječi. kad se jedanput Mjesec raspadne te se gravitacijsko polje njegovih fragmenata rasprši jednoliko oko Zemlje.

jer će ona zapravo mnogo prije postati neprikladnom za prebivanje. ako je riječ o njezinu razdoblju rotacije. da će Zemlja ostati podobnom za prebivanje. Temperatura bi postala antarktičkom. Temperatura bi sigurno dovoljno narasla da bi mogla uzavrijeti vodu. Na Zemlji koja bi se sporo okretala. iako možemo zamisliti da bi ljudska bića uspostavila podzemnu civilizaciju koju spomenuh prije. budu li još postojala. Barem bi njezina površina sigurno bila nenastanjiva. Ako Zemljin dan postaje jednu sekundu dulji svakih 62 500 godina.3 sadašnja dana. Sunce će se pretvoriti u crvenog diva i uništiti jednako i Zemlju i Mjesec. jer bi pod silinom utjecaja morskih doba sama uzdišuća zemaljska lopta bila obuzeta stalnim potresima.Uza sve to. tropska bi područja bila izložena tropskom suncu 47 dana — a to je posve različito. prema tome. ali to se sunce nalazi nisko na horizontu. a kamo li da bi zajedno s njim. Zamislite površinu Zemlje izloženu stalnoj Sunčevoj svjetlosti kroz razdoblje od 47 dana. bila u stanju razviti podzemnu civilizaciju za vrijeme približavanja Mjeseca (bilo bi to odista vrlo sporo približavanje i ne bi nastupilo nenadano). tako dugo 151 . Mnogo prije nego se bilo što takvo dogodi. neće biti čak nikakve mogućnosti ni približno tako velikog produljenja dana da bi se Zemlja okretala s Mjesecom na isti način bućica. Zamislite površinu Zemlje izloženu tmini kroz 47 dana. tako te bi bilo primjereno reći da će potkraj razdoblja od 7 milijardi godina Zemljin dan biti otprilike dvaput dulji nego danas. područja polova su u nekim razdobljima izložena suncu čak i više od 47 dana uzastopce. Možemo u tom slučaju vidjeti da bi Zemlja već bila mrtav svijet. Pa ipak se ne trebamo zabrinjavati ni zbog »bućaste rotacije« sistema Zemlja—Mjesec jer se to. neće nikada dogoditi. mogli bismo zamisliti da bi ljudska bića. tada će za sedam milijardi godina. u spiralnom gibanju. začudo. No to ih ipak ne bi spasilo. ostvarila onaj blistavi prsten. Slijedi. Naravno. Vratimo se viziji Zemlje i Mjeseca kako kruže jedan oko drugoga poput bućica. koliko će Sunce ostati u glavnoj sekvenci. Neće biti nikakve mogućnosti da postane još dulji. Ipak nema smisla zabrinjavati se zbog sudbine Zemlje kad joj se približi Mjesec. Mjesec će u tom razdoblju uzmicati i njegov će se utjecaj morskih doba smanjivati. Temperaturni ekstremi sigurno bi Zemlju učinili nepodobnom za većinu oblika života. dan dobiti oko 31 sat te će biti dug 2. svakih 47 dana.

No čovječanstvo će nedvojbeno do tada napustiti planet (pod pretpostavkom da preživi te milijarde godina).dok postoji. iako će dvostruki dan donijeti temperaturne ekstreme u toku dana i noći veće nego što su danas. a potjerat će ga nabreknuto Sunce. 152 . ne usporena rotacija. što bi bilo dosta neugodno.

Kroz milijarde godina koje su otada prošle Zemljina unutrašnjost nije se ohladila. vanjskih sloj stijenja vrlo je dobar izolator i provodi toplinu vrlo sporo. Zemlja je izvanredno toplo tijelo. napustimo na neko vrijeme* ostatak svemira i posvetimo se planetu Zemlji. može li naš planet iznenada eksplodirati. izlazi. u vezi s vrlo malim tijelima. U vanjskim slojevima Zemlje postoje stanovite vrste atoma koji su radioaktivni. skončavši Zemlju kao svijet pogodan za prebivanje? Uostalom. kako se čini. Prvobitni izvor topline bila je kinetička energija gibanja malih tijela koja su se skupljala i u međusobnom srazu stvorila Zemlju prije otprilike 4. Iz tog razloga samo se relativno malo topline probija iz Zemlje u okolni prostor. Ta se kinetička energija pretvorila u toplinu dovoljno veliku da rastopi unutrašnjost. naravno. ali ni uz to nema nikakva hlađenja. * Bit će potrebno da mu se tu i tamo vratimo. torij-232 i kalij-40. bez upozorenja? Može li se raspoloviti? Ili. Zapravo. 153 . uran-235. Oni se raspadaju vrlo sporo i u toku milijardi godina Zemljina postojanja neke od tih podvrsta atoma još postoje neraspadnute.9 Pomicanje Zemljine kore Unutrašnja toplina Budući da. veća tijela izvana (pa čak ni Mjesec) ne prijete ozbiljno Zemlji tako dugo dok Sunce ostaje u glavnoj sekvenci. Osobito su važna četiri od njih: uran-238.6 milijardi godina. Nešto topline. Samo je njezina površina hladna. bez prodiranja kakvoga drugog tijela? Primjerice. Može li se dogoditi neka katastrofa koja obuhvaća samu Zemlju. Ponajprije. može li se njegov integritet tako drastično narušiti na neki način koji bi izazvao katastrofu treće vrste. jer ne postoji savršeni izolator.

Zapravo. kako se čini. ma kako teorija o eksplozivnom porijeklu asteroida može zvučati prikladnom. ako se već nešto događa s njezinom toplinom. ali nestala je samo polovica urana-238 i samo petina torija-232. mali fragmenti velikog planeta koji je nekad kružio između Marsa i Jupitera te potom eksplodirao. Danas kad znamo da postoje deseci tisuća asteroida. da silovito vruća unutrašnjost (prema nekim procjenama. Odakle potječe taj pojas? Godine 1802. jesu meteoriti koji se spuštaju na Zemlju (i za koje se smatra da potječu iz asteroidnog pojasa). Iako je količina energije koja nastaje raspadanjem samo jednog atoma beznačajna. ta bi pomisao mogla zvučati još uvjerljivije. u najmanju ruku nadoknađuje količinu energije koja se gubi iz Zemljine unutrašnjosti. ostavljajući samo pojas asteroida tamo gdje je nekada bila Zemlja. Ceres i Pallas. prema tome. Zemlja stoga. astronomi je ne prihvaćaju. Najveća postojeća procjena o ukupnoj masi asteroida doseže samo do 1/10 154 . prije tu toplinu pomalo dobiva nego što je gubi. Još jedan dokaz koji. Mars ima nešto manju gustoću nego Zemlja pa stoga njegova jezgra (najgušći dio planeta) mora biti nešto manja od Zemljine u odnosu na ostatak planeta. Zbog toga se čini da su oni fragmenti nekog planeta koji je imao jezgru od nikla i željeza. Ako je planet koji je eksplodirao bio sličan Marsu. ukupna energija koja se stvara raspadanjem ogromnog broja atoma.većina urana-235 i kalija-40 dosad je nestala. Među kamenim meteoritima nekoliko postotaka čine »ugljični kondriti« koji sadrže značajne količine lakih elemenata — čak vodu i organske spojeve. većina s promjerom ne većim od nekoliko kilometara. Energija raspadanja atoma pretvara se u toplinu. pokazuje u tom smjeru. temperatura u središtu doseže čak 2 700°C) stvori ekspanzivnu snagu koja će se probiti kroz hladnu koru poput ogromne planetarne bombe. Moguće je. i smjesta je pretpostavio da su ta dva asteroida. Pa ipak. Pallas. s kamenim omotačem oko njega. M. Olbers (1758—1840) otkrio drugi asteroid. to bi objasnilo omjer meteorita sastavljenih od kamena i onih od nikla i željeza. a 10 posto od nikla i željeza. pri čemu jezgra čini oko 17 posto volumena planeta. oko 90 posto tih meteorita sastavljeno je od kamena. njemački je astronom Heinrich W. Moglo bi se prosuditi da su oni podrijetlom iz krajnjeg vanjskog sloja planeta koji je eksplodirao. tu mogućnost čini vjerojatnom činjenica da jedan asteroidni pojas već postoji između putanja Marsa i Jupitera. Sastav Zemlje je baš takav.

Ukratko. upravo takva vrteća kap tekućine. imamo manje razloga za pomisao da će eksplodirati ma koji drugi planet. kad bi se Zemlja toliko zagrijala da bi to rastopilo cijeli planet. ne smijemo potcijeniti snagu gravitacije. nije razložan strah. Umjesto toga uspjelo se formirati nekoliko asteroida umjerene veličine. 155 . kako se drži. da je ono što je danas asteroidni pojas bilo premalo za akumuliranje u planet. Zapravo. Doima se mnogo vjerojatnijim da je Jupiter u toku svoga rasta tako djelotvorno »počistio« dodatnu masu u svojoj blizini (zahvaljujući svojoj već i tada velikoj masi). kad je riječ o eksploziji. Moglo se. To. osobito stoga jer je utjecaj morskih doba Jupiterovog gravitacijskog polja djelovao protiv njega. U tijelu velikom poput Zemlje gravitacijsko je polje dominantno. s temperaturom koja u središtu doseže čak 54 000°C. prema tome. pa stoga možemo pronaći i manje razloga koji su ga natjerali da eksplodira.) Naravno. Da su svi asteroidi bili jedno tijelo. koru i sve ostalo. njegov bi promjer bio oko 1600 kilometara (1000 milja). Budući da između Marsa i Jupitera nije postojao neki planet koji je eksplodirao. Jednostavno nije bilo dovoljno dostupne materije. Mogli bismo se zapitati bi li radioaktivno razbijanje atoma u Zemljinu tijelu bilo u stanju podići temperaturu do opasne točke.Mjesečeve mase. no valja reći da je Jupiterovo gravitacijsko polje 318 puta jače od Zemljina. sadašnja atmosfera i oceani mogli bi biti izgubljeni. danas je jednodušno mišljenje da asteroidi nisu proizvod planeta koji je eksplodirao. to je manja i toplina u njegovu središtu. Ekspanzivni utjecaj unutrašnje topline daleko je od toga da bude dovoljan za prevladavanje snage gravitacije. Čini se krajnje nevjerojatnim da bi eksplodiralo neko tijelo veliko samo poput satelita srednje veličine. Ne bismo ni morali uzimati u obzir eksploziju. a sudari među njima mogli su rezultirati rasipanjem bezbrojnih manjih objekata. ali ostatak planeta nastavio bi se vrtjeti kao ogromna kap tekućine koju još sigurno drži na okupu njezina gravitacija. već materijal jednog planeta koji nikad nije nastao. dogoditi da je asteroidna materija imala premalu masu i da je stvorila preslabo ukupno gravitacijsko polje te se nije mogla skupiti u jedinstveni planet. (Divovski planet Jupiter danas je. ostavio je tako malo da Mars nije mogao narasti do veličine Zemlje i Venere. Što je tijelo manje. Kad bi temperatura toliko narasja da bi rastopila cijelu Zemlju. Uz to. to bi bila prava katastrofa treće vrste.

u najboljem slučaju. Ona danas. do trenutka kad Sunce napusti svoju glavnu sekvencu. Bi li se gubitak toga na neki način pokazao katastrofalnim čak ako bi Sunce i nastavilo sjati? To nije pitanje o kojem bismo morali razglabati. Možemo čak predočiti sebi daleku budućnost u kojoj je Zemlja zapravo skroz-naskroz hladna. Ono se neće nikada pojaviti. Sadržaji mitova često pričaju o svesvjetskim propastima koje okončavaju sav ili gotovo sav život. Hoće li to utjecati na život na takav način da bi se moglo smatrati katastrofom? Ukoliko je riječ o temperaturi Zemljine površine. ni to nije vjerojatan događaj. Ako bi se. Zemljina prirodna radioaktivnost stalno opada. mi nikad ne bismo osjetili razliku ukoliko je riječ o površinskoj temperaturi. 156 . ali koje bi je ipak učinile nepodobnom za nastavanje. Katastrofizam Prijeđimo na one katastrofe treće vrste koje ne bi ugrozile integritet Zemlje kao cjeline.No. a kako radioaktivnost našeg planeta i dalje opada. Gotovo sva naša površinska toplina dolazi od Sunca. u cijelosti. zapravo bi moglo doći do vrlo sporog gubljenja topline. a unutrašnja toplina planeta mogla bi samo neznatno djelovati da se to ublaži. Zemljina unutrašnja toplina pokreće neke događaje koji su poznati i potrebni ljudima. Ipak. iznosi manje od polovice veličine kakva je bila u početku planetarne povijesti. Ako je temperatura rasla kroz cijeli Zemljin vijek brzinom koja se postupno smanjivala i ako još nije uspjela rastopiti koru već i dalje samo stremi tome cilju. Ako se Zemlja nije posve rastopila u svojoj prvoj milijardi godina života. sigurno neće. uglavnom kao i danas. Vrlo je vjerojatno da su one izrasle iz nesreća manjega opsega koje su preuveličane u sjećanju i koje su doživjele nova preuveličavanja u legendi. s druge strane. Ako bi Sunce prestalo sjati. Pad radioaktivnosti i gubitak topline nastavit će se tako sporo da će Zemlja sigurno biti u nutrini toplo tijelo. stalno ista. a Sunce bi nastavilo sjati. temperatura Zemljine površine spustila bi se daleko ispod antarktičkih stupnjeva. taj će rast temperature biti tako spor da će čovječanstvu ostaviti dovoljno vremena za napuštanje planeta. neće se rastopiti ni sada. Vjerojatnije je da je unutrašnja toplina Zemlje. unutrašnja temperatura Zemlje spustila na nulu.

To je predodredilo pretpostavke znanstvenika o tome da su različiti znakovi promjene koju su otkrili u Zemljinoj kori posljedica silne kataklizme planetarnog Potopa. Takvo se vjerovanje naziva »katastrofizmom«. S uvjerenjem se držalo da doista. I jedni i drugi su kazivanje o Potopu uklopili u svoje mitove o postanku Zemlje. Ep bijaše vrlo popularan te se proširio izvan granica sumerske kulture i onih kultura koje su slijedile u dolini Eufrata i Tigrisa. Priča o Noi i njegovoj barci suviše je dobro poznata da bi je ovdje trebalo ponavljati. bijaše svjetski potop koji je uništio zbiljski sav kopneni život. rado se zaključivalo da su se u periodičnim razmacima zbivale druge katastrofe. epu o Gilgamešu. Događaj je bio tako impresivan i toliko je potresao njihov svijet da su nakon toga datirali zbivanja kao »prije Poplave« i »poslije Poplave«. naravno. legenda sadržana u najstarijem poznatom epu na svijetu. U svojim pustolovinama on nailazi na Ut-Napištima čija je obitelj jedina preživjela Potop u velikom brodu što ga je on sagradio. na primjer.Najranije su civilizacije. Stari Sumerci koji su nastavali dolinu Eufrata i Tigrisa. kao nepatvorenu istinu. kralju sumerskoga grada Uruka. držao je da su fosili doista bili ostaci izumrlih vrsta koje su nekad živjele. u današnjem Iraku. prema tome. Dopro je do Hebreja i vjerojatno do Grka. Kroz mnoga su stoljeća svi Židovi i kršćani prihvaćali događaje iz Biblije kao nadahnutu riječ Božju i. a riječne doline povremeno su izložene katastrofalnim poplavama. čini se da su doživjeli osobito tešku poplavu oko 2800. Kad se činjaše da je Potop nedostatan uzrok svim promjenama. Osobito teška poplava koja odnosi cijelo područje s kojim su stanovnici bili upoznati (a narodi prvobitnih civilizacija imali su samo ograničenu predodžbu o domašaju Zemlje) za njih bi predstavljala svesvjetsku destrukciju. Verzija koja je najbolje poznata nama jest. biblijska priča kako je ispričana u Knjizi postanka. od šestog do devetog poglavlja. Ispravno tumačenje fosilnih ostataka izumrlih vrsta i dedukcija procesa evolucije bili su odgođeni zbog premisa katastrofizma. Švicarski prirodoslovac Charles Bonnet (1720— 93). Napokon je nastala sumerska legenda o Potopu. negdje u trećem mileniju prije nove ere. ali vjerovao je da su one izumrle u nekoj od planetarnih katastrofa koje su periodički zahvaćale 157 . godine prije nove ere. niknule u riječnim dolinama. na primjer.

»Tu je katastrofa«. otkrivalo više i više fosila i što se povijest prošlog života uobličavala sa sve više pojedinosti. ali nije se zbila nijedna katastrofa takve vrste koja bi okončala život i nagnala ga da započne snova. Čak i danas. iako ostaje dovoljno 158 . U početku se javio snažan otpor onih koje je skandalizirao način na koji je to bilo u kontradikciji s postavkama Geneze. Ipak. a pretpostavilo je polagano mijenjanje vrsta u toku eona. D'Orbigny bijaše zadnji izdisaj katastrofizma u glavnoj struji znanosti. samo deset godina nakon d'Orbignyjeve natuknice engleski prirodoslovac Charles Robert Darwin (1809—82) objavio je knjigu On the Origin of Species by Means of Natural Selection (O porijeklu vrsta pomoću prirodne selekcije). nema znanstvene dvojbe da je evolucija činjenica. ali novo je shvaćanje pobijedilo. ostaje.svijet. Među njima je Noin Potop bio tek posljednja. posljednja medu njima Potop. bez katastrofe i obnavljanja. Cuvierov je učenik Alcide d'Orbigny (1802—57) zaključio da je bilo potrebno ne manje od dvadeset sedam katastrofa. Sto se. Život je nedvojbeno stalan i ni u jednom vremenu otkako je nastao. uvidjelo se da je bilo potrebno sve više i više katastrofa koje su zatirale jedne fosile i otvarale put drugima. Nakon svake katastrofe. uvijek se može naći velik broj vrsta koje su živjele kroz cijelo to razdoblje ne mijenjajući se i ne pretrpjevši nikakva štetnoga djelovanja. Ma gdje povukli crtu i rekli. ne postoji jasan znak potpunoga njegova prekida. protivnikom pojma evolucije. ogroman broj ljudi vezanih za doslovno tumačenje Biblije i potpuno nesvjesnih znanstvenih dokaza. postalo je jasno da nije bilo katastrofa Bonnet-Cuvierova tipa. zbog neznanja. objasnile fosile. Bijaše to kao da je Zemlja ploča škriljevca. Godine 1859. To je prethodilo onome što obično nazivamo »teorijom evolucije«. No kako se otkrivalo sve više i više fosila. a život poruka koja se stalno brisala i ponovno upisivala. kao što ćemo vidjeti. prije više od tri milijarde godina. sjemenje i drugi ostaci predkatastrofskoga života razvijahu se u nove i više oblike. koji je zaključio da bi četiri katastrofe. Svakog trenutka u cijelom tom razdoblju čini se da su Zemlju nastavala živa bića u bogatu obilju. zapravo. U povijesti Zemlje bilo je velikih nedaća i njihov je utjecaj na život bio dramatičan. Godine 1849. To je shvaćanje razvio francuski anatom barun Georges Cuvier (1769—1832).

sve bi se na Zemlji našlo u srazu. recimo. Isto bismo tako mogli reći da je Newtonov zakon gravitacije »samo teorija«. mogla tako utjecati na Zemlju da bi se ponovno uspostavila rotacija u istom smjeru i s istim razdobljem — na sekundu — kakvi su postojali prije? Astronomi su posve zbunjeni i razočarani utjecajem koji takva besmislena shvaćanja imaju na mnoge ljude. katastrofizmu kojeg propovijeda. stoga izjavljuje da rotacija prestaje.prostora za raspre o točnim mehanizmima koji su je proveli. Velikovsky je na originalan način pospješio svoje ideje da bi objasnio biblijsku legendu o Jošui koji zaustavlja Sunce i Mjesec. Čak ako zanemarimo vrijenje. barem jednim dijelom. nakon što se zaustavilo okretanje Zemlje. na primjer. Činjenica da to prkosi svim zakonima nebeske mehanike nije nešto što bi uznemirilo onu vrstu ljudi koje uzbuđuju takve priče. ali dokazi su više nego dovoljno jaki za to. * Oni koji pobijaju evoluciju često govore da je to »samo teorija«. I doista će obrazovane neznanstvenike lakše zavesti pseudoznanost nego druge. priča o Potopu i glad mnogih ljudi za dramatičnim kazivanjima održavaju živim pojam katastrofizma ove ili one vrste. kadra je stvoriti lažno samouvjereno mišljenje da je time stečena i sposobnost razumijevanja na nekom drugom polju. 159 . Ima nečega dramatičnog i uzbudljivog u viziji Venere koja leti prema nama i zaustavlja vrtnju Zemlje. Ako su Zemljini oceani uzavreli u doba Egzodusa. teško je pojmiti kako bi Zemlja danas mogla toliko obilovati morskim životom. Oni također potcjenjuju nedostatno obrazovanje mnogih ljudi kad je riječ o znanosti — osobito onih ljudi koji su temeljito obrazovani u neznanstvenim predmetima. Stalna privlačnost natuknica Immanuela Velikovskog. jer sama činjenica da je netko stekao obrazovanje u. kakva je mogućnost da bi Venera. kao što danas tvrde velikovskijanski apologeti — nastojeći objasniti zašto je sve ostalo na svojemu mjestu — rotacijska energija ipak bi se pretvorila u toplinu i oceani na Zemlji bi uzavreli. ima se zahvaliti. Velikovsky je spreman priznati da se Zemlja zapravo okreće. kao što bi dala nazrijeti biblijska priča. komparativnoj književnosti. ali oni potcjenjuju privlačnost katastrofizma.* I uz to. recimo u toku jednoga dana. izvan granica znanosti. Ako rotacija iznenada prestane. Čak kad bi rotacija prestala postupno.

ipak bi ga ekvatorijalna izbočina zadržala u mjestu. A kad bi i bio. Na taj se način može objasniti zašto su se. debela samo nekoliko desetaka kilometara i sa samo 0. Za gubitak topline hoće se vremena. Postoji ekvatorijalna izbočina kao posljedica Zemljine rotacije. Uz to. no uz mnogo manji utrošak energije. Nije dovoljno pretpostaviti da su mamuti učinili nešto vrlo jednostavno — da su upali u pukotinu ledenjaka ili močvaru koja se počela smrzavati.Postoje i drugi primjeri katastrofizma koji privlače neuke. potpunoga obrtanja. unatoč Velikovskom. Mehanički zakoni koji upravljaju kretanjem žiroskopa savršeno su dobro poznati. Omotač ni u kojem slučaju nije dovoljno mekan da bi kora mogla preko njega kliziti. (Prvi je to 1886. Što bi izazvalo takvo okliznuće kore? Jedna je pretpostavka da se velika ledena kapa Antarktika ne nalazi savršeno centrirana na Južnom polu. počiva na Zemljinu omotaču. osim upadanja nekog planetarnog objekta izvana. Za tu energiju ne postoji nikakav izvor. niti ima neke vjerojatne mogućnosti u predvidivoj budućnosti. neki sibirski mamuti tako nenadano zamrzli. Ako se kućna peć odjednom ugasi hladnog zimskog dana. Na primjer. a količina energije potrebna da bi prouzročila preokretanje Zemlje je ogromna. položaj antarktičke ledene kape izvan središta nije dovoljan da bi izazvao takvo djelovanje. prije no što se temperatura u kući spusti do smrzavanja proći će zamjetan vremenski interval. Umjerenija pretpostavka kazuje da se zapravo ne obrće Zemlja kao cjelina. i zbog nje se Zemlja ponaša poput divovskoga žiroskopa. Kora. Možda zgodimice kora spuzne preko gornje površine omotača. Kao posljedica toga. iako nije dovoljno vruć da bi se rastopio. izazivajući sve učinke. To nije nimalo vjerojatno. Zemljina rotacija stvorila bi vibraciju izvan centra koja bi potom olabavila koru i izazvala skliznuće. Štoviše. a o njemu. kako se čini. nalazi na povodljive uši. Osim toga. godine natuknuo njemački pisac Carl Löffelholz von Colberg).3 posto Zemljine mase. nije bilo nikakva znaka u posljednje četiri milijarde godina. 160 . debelom sloju stijenja koji. koliko je riječ o površinskom životu. posve je nevjerojatno da bi se Zemlja preokrenula. već samo njezina tanka kora. ipak jest dosta topao te se stoga može zamisliti da je mekan. čak i da se Zemlja obrnula. svaka tvrdnja da se Zemlja povremeno iznenada obrće tako da polarni predjeli postaju umjerenima ili tropskim. tropsko područje ne bi se smjesta zamrzio.

Pomicanje kontinenata Došavši do zaključka da katastrofa nije bilo. a izgledi da u budućnosti dođe do takve katastrofe koja izrasta isključivo iz mehanike samog planeta. možemo li prema tome reći da je Zemlja savršeno stabilna i nepromjenljiva? Ne. Zapravo. Kako je to moguće? Razmotrimo prirodu katastrofe. eliminirao kao neprihvatljive katastrofe jesu promjene koje se događaju brzo. moramo priznati da vrlo sporo klizanje kore jest mogućnost. sišli vrlo polako dizalom. ali isti taj metak. Hoće li ta promjena položaja biti katastrofalna ili ne. zapravo i nisu. Nešto što je katastrofalno ako se događa brzo. i one ne moraju biti. to ne bi bio nikakav problem. ako se kreće samo brzinom koju mu je dala ruka što ga je izbacila. Klizeća kora morala bi se raskinuti na prolazu od polarnih predjela prema ekvatorijalnim područjima i morala bi se ponovno stisnuti prelazeći iz ekvatorijalnih u polarna područja. to bi bila vaša osobna katastrofa. Primjerice. Raskidanje i zbijanje kore u slučaju takvoga klizanja sigurno bi ostavilo mnoštvo znakova — osim što bi vjerojatno uništilo život te ne bi preostao nitko tko bi mogao zapaziti te znakove. Ako biste. čini se da je prije nekih 600 milijuna godina postojalo razdoblje zaleđivanja (prosuđujući prema ogrebotinama 161 . promjena položaja od vrha prema dnu. ovisit će isključivo o brzini kojom se odvija.Štoviše. s druge strane. doista ne možemo. jureći metak koji izlijeće iz cijevi puške i pogađa vas u glavu sigurno će vas ubiti. stvorit će vam samo glavobolju. Recimo. Ono što sam. Promjene postoje i neke od njih pripadaju čak onoj vrsti koju sam već isključio. to se jednostavno nikad nije dogodilo. Ako biste morali vrlo brzo sići s nebodera skačući s krova. Te iste promjene. možemo donijeti uopćen zaključak. u najvećem su stupnju nevjerojatni. ako se događaju vrlo sporo. posve su druga stvar. U oba bi se slučaja dogodila ista stvar. Vrlo se spore promjene mogu događati i događaju se. dakle. Slično tome. možda uopće nije katastrofalno ako se zbiva polako. katastrofalne. eliminirajući mogućnost katastrofalnog klizanja Zemljine kore. U posljednje četiri milijarde godina nije na našoj planeti bilo katastrofe dovoljno drastične da bi mogla naškoditi razvoju života.

Engleski učenjak Francis Bacon (1561—1626) istakao je to već 1620. nije teško razaznati da su istočna obala Južne Amerike i zapadna obala Afrike zapanjujuće slične. Ta su područja morala biti prekrivena ledenim kapama. ali je Zemljina kora skliznula u cijelosti.na stijenama poznate starosti) koje se dogodilo istodobno u ekvatorijalnom Brazilu. da su se raskolile duž linije sadašnjih obala i potom razdvojile? Prvi se temeljito pozabavio tim pojmom »pomicanja kontinenata« njemački geolog Alfred Lothar Wegener (1880—1930). mogli biste ih iznenađujuće dobro pripojiti. Indiji te u zapadnoj i jugoistočnoj Australiji. godine. naime da su ta različita zaleđena mjesta bila nekada blizu jedno drugome i da su se sva nalazila na jednome ili drugom polu (ili su neki dijelovi bili na jednom polu. Ako biste izrezali oba kontinenta (uz pretpostavku da oblik nije pretjerano iskrivljen ucrtavanjem na ravnu površinu). a ostali na drugome). 162 . oceansko dno uglavnom bazaltno. tako da je ono što je danas tropsko područje nekad bilo polarno i obrnuto. godine knjigu o toj temi. a to nije uopće vjerojatno. Kako je to moguće? Ako je raspored kopna i mora na Zemlji bio posve isti kao i danas te ako su polovi bili točno na istome mjestu. Konačno. problem ostaje isti. Zar se ti granitni kontinentalni blokovi ne bi mogli vrlo sporo pomicati po bazaltnoj podlozi? Bilo je to nešto poput ideje o klizanju kore. Ako su polovi ostali na svome mjestu. To je zapaženo čim je oblik tih obala postao poznat dovoljno podrobno. tada je nemoguće naći takav položaj za polove koji će objasniti sve one praiskonske ledene kape u isto vrijeme. Pretpostavimo li da su polovi promijenili položaj. nema nikakvih znakova zaleđivanja na ostalim kontinentalnim predjelima u ono doba. pomicali bi se samo kontinentalni blokovi — i uz to vrlo polako. kao danas Grönland i Antarktik. u južnoj Africi. Ne postoji položaj koji objašnjava sve ledene kape. Kontinenti su uglavnom granitni. tada bi postojanje tropskih predjela pod ledenom kapom značilo da je cijela Zemlja morala biti zamrznuta. Porijeklo kontinenata i oceana. Jedina stvar koja se mogla dogoditi i koja objašnjava to pradavno zaleđivanje jest promjena položaja samih kopnenih masa u međusobnom odnosu. objavivši 1912. Kontinenti su sačinjeni od stijena manje gustoće nego oceansko dno. Je li moguće da su Afrika i Južna Amerika bile nekad spojene. ali umjesto klizanja cijele kore. Je li to moguće? Ako pogledamo kartu svijeta.

Bilo bi razložnije pretpostaviti postojanje postraničnih gibanja. sve se manje čini vjerojatnim da su morska dna ikada mogla činiti dijelove kontinenata. Drugim riječima. Sva bi ta područja bila negda zajedno. a ako su se kretali vrlo polako. nastojeći objasniti kako su te vrste doprle do raznih kopnenih masa koje su danas međusobno razdvojene. tako da su ista područja nekad bila visoki kontinent. Ima nekih sličnih vrsta biljaka i životinja koje postoje u međusobno vrlo udaljenim dijelovima svijeta. Ta je ideja bila popularna. godine pretpostavivši da su nekad postojali kopneni mostovi koji su povezivali kontinente. ali geolozi su je teško mogli uzeti ozbiljno. na polovima. I tako se Wegenerove teorije nisu uvažavale četrdeset godina. Austrijski geolog Edward Seuss objasnio je to 1880. ali kako geolozi stječu veća saznanja o morskom dnu. Takav kontinentalni pomak mogao bi biti i odgovor na jednu biološku zagonetku. Tom je superkontinentu nadjenuo ime »Pangaea« (prema grčkim riječima koje znače »sva Zemlja«). zamislio je da se oko cijele južne polukugle negda protezao veliki superkontinent. to bi objasnilo pradavno zaleđivanje u međusobno vrlo udaljenim područjima svijeta.Ako su se kontinentalni blokovi kretali neovisno. Iz nekog se razloga Pangaea raskinula na nekoliko fragmenata koji su se razišli. valjalo je zamisliti da se kopno u toku povijesti Zemlje uzdizalo i spuštalo. dijelovima razdvojenim oceanima koje te biljke i životinje sigurno ne bi mogle prijeći. pri kojima bi se jedinstveni kontinent razlamao u dijelove. I Južna Amerika i Afrika bile su čvrsto usađene u mjestu te se nijedna ne bi mogla gibati kroz bazalt. Na primjer. Svaki bi dio ponio određene grupe vrsta i na kraju bi slične vrste bile odvojene širokim oceanima. Wegenerova je knjiga izazvala znatan interes. Wegener je držao da su negda svi kontinenti bili jedinstveni veliki blok kopna smješten u jednom ogromnom oceanu. ne bi bilo potrebno mnogo energije te ne bi nastala katastrofa. osobito uzmu li se 163 . a u drugom vremenu duboko oceansko dno. Slojevi podloge ispod Zemljinih kontinenata bili su jednostavno previše kruti da bi dopustili pomicanje kontinenata. sve dok nismo završili s današnjim kontinentalnim rasporedom. Nadalje. od kojih su neka blizu ekvatora. to se bolje činilo da su nekad morali biti sjedinjeni. Ipak. što su se kontinenti više proučavali. ne bi bilo ozbiljnog problema s ekvatorijalnom izbočinom. svi postojeći. ako su se kontinentalni blokovi kretali neovisno.

U to su se vrijeme pojavili izvještaji o tome da. skriveno od nas neprovidnom plohom vode kilometrima dubokom. teško i nepouzdano. krivudav »Srednjeoceanski greben«. U tim su se danima mjerenja dubine obavljala bacanjem dugačkoga. No. Jedan njemački oceanografski brod počeo je 1920. Fosili s nekih stijena na kontinentima bili su stari čak 600 milijuna godina. u toku prvoga svjetskog rata francuski fizičar Paul Langevin (1872—1946) razradio je metode za određivanje udaljenosti pomoću ultrazvučnih jeka s objekata ispod vode (koji se danas zovu »sonari«). mjeriti sonarom dubine u Atlantskom oceanu i do 1925. Pretpostavimo. ne bi mogli biti tako stari. Bilo je to previše da bi se moglo odbaciti kao koincidencija. kako se čini. dakle. nijedan fosil stariji od 135 milijuna godina nije nikada pronađen u stijenju s dna Atlantskog oceana. postoje znakovi nekoga podmorskoga platoa u sredini oceana. Rješenje je nadošlo s proučavanjem dna Atlantika koje je. Skupljalo se sve više i više dokaza u korist kontinentalnoga pomaka. Zapravo.rubovi podvodnih klisura kao stvarne kontinentalne granice. naravno. bila je potrebna neka ideja o mehanizmu koji bi to omogućio. To je bilo dugotrajno. a ne Wegenerova natuknica o granitu koji krči sebi put kroz bazalt. koji bi bili nastali tek nakon što se Pangaea razdvojila. Potom se pokazalo da to postoji i u drugim oceanima i da zapravo okružuje globus kao dugačak. a središnja je plićina nazvana »Telegrafskim platoom«. u čast kabelu. Nakon drugoga svjetskog rata tog su se predmeta latili američki geolozi William Maurice Ewing (1906—74) i Bruce 164 . teškog užeta s broda u more. kad se pokazalo nužnim obaviti mjerenja dubine da bi se mogao položiti atlantski kabel koji će električnim signalima povezivati Evropu i Ameriku. da Pangaea jest postojala i da se raskolila te da su se fragmenti nekako razdvojili. se pokazalo da jedan veliki planinski lanac krivuda sredinom Atlantika cijelom njegovom dužinom. U tom bi slučaju dno oceana koje se stvorilo između tih fragmenata moralo biti relativno mlado. a uz to se mogao obaviti samo mali broj takvih mjerenja pa se konfiguracija morskoga dna mogla saznati samo u površnim pojedinostima. Prvi nagovještaj da bi tamo dolje moglo biti nečega zanimljivog pojavio se 1853. ali fosili s dna Atlantskog oceana. Atlantski ocean činio se nedvojbeno plićim na sredini nego s obje strane. I to je moralo biti nešto drugo. to očito nije bilo moguće. No.

Što je stvorilo energiju koja je to omogućila? Znanstvenici nisu sigurni. skrućujući se na površini ili blizu nje. Velikoj pukotini usred Atlantika. točno uz njegovu dugačku os. bio je integralni dio određene ploče. prema istoku i nadolje. a dubina 70 do 150 kilometara (45 do 95 milja). primjerice. dokaz u prilog »širenju morskoga dna«. a susjedni vrtlog nagore. suprotna gibanja ispod kore težit će razdvajanju dviju susjednih ploča. pri čemu se između njih uzdiže vrući materijal. Otkriće tektonskih ploča potvrdilo je kontinentalni pomak. jer su različite ploče vrlo uredno međusobno spojene. ali podobno objašnjenje govori da postoje vrlo spori vrtlozi u omotaču koji se nalazi ispod Zemljine kore. Godine 1953. kao tektonika ploča. ali ne na Wegenerov način. njihova druga dva ruba utisnut će se u susjedne ploče. Ali kako su se mogle gibati ako su bile čvrsto spojene? Mogle su biti odgurnute jedna od druge. Američki geolog Harry Hammond Hess (1906—69) pružio je 1960. To izdizanje stijenja koje se skrućivalo prouzročilo je razdvajanje dviju ploča sa svake strane. Određeni kontinent. zajedno s dijelovima pripadajućeg morskog dna. ponegdje brzinom od dva do 18 centimetara (1 do 7 inča) na godinu. Kontinenti nisu plutali i pomicali se po bazaltu. pa se stoga ponekad naziva »Velika globalna pukotina«. Ako se dvije ploče sporo utiskuju jedna u drugu. Proučavanje evolucije Zemljine kore pomoću tih ploča označava se istim riječima. Južna Amerika i Afrika. Čini se da Velika globalna pukotina dijeli Zemljinu koru na velike ploče čiji promjer. mogli su reći da se duž cijele duljine grebena. Kako su se razmicale ploče. nastaje naboravanje i stvaraju se planinski lanci. One su nazvane »tektonskim pločama«. prema zapadu i nadolje. jedna će ploča 165 . doseže tisuće kilometara. bili su odgurnuti. razmicale su se i. dovoljno vrućem da bude plastičan pod svojim velikim pritiscima. u nekim slučajevima. a bilo je očito da su se ploče micale. Vruće rastopljeno stijenje polako je izviralo iz velikih dubina u. Prirodno.Charles Heezen (1924—77). Kontinenti su se mogli gibati jedino ako su se gibale i ploče. kontinenti se nisu pomicali. prema grčkoj riječi za »tesar«. recimo. Ako se uguravaju brzo. Drugim riječima. proteže duboki kanjon. ako su dvije ploče odgurnute jedna od druge. Ako se jedan vrtlog kreće nagore. Kasnije je pronađeno da on postoji u svim dijelovima Srednjeoceanskoga grebena.

da bi potom u velikoj količini provalila visoko u zrak. grane znanosti koja iznenada postade središnjom dogmom geologije. proširuju oceani. Ta oštećenja nisu ravne i jednostavne linije. I potom se. dosta duboko smješteno ispod kore. dospjeti u vruća područja i rastopiti se. kao što je evolucija središnja dogma biologije. već imaju raznovrsne ogranke i račvanja. gibanje ploča izaziva povremene učinke koji se ne odnose na promjenu zemljopisne karte. Linije duž kojih se ploče dotiču odgovaraju pukotinama u Zemljinoj kori i nazivaju se »oštećenja«. Oceansko dno će se urušiti da bi stvorilo »bezdane«. Cijela se povijest Zemlje može uobličiti s pomoću tektonike ploča. To je gejzir. povećavajući njegovu visinu. Toplina se može očitovati dosta bezazleno. S razmicanjem tektonskih ploča na jednome mjestu i spajanjem na drugom uzdižu se planine. No. kako se čini. i to se stalno obnavlja. Vulkani Moglo bi se činiti da kretanje tektonskih ploča po svoj prilici nije katastrofalna pojava. Ponekad se voda zagrijava dok pritisak ne dosegne kritičnu točku. da bi se zatim opet razdvojili. Rastaljeno stijenje dopire do površine i tada se skrućuje. Kroz humak ukrućene stijene probija se sve više rastaljenog materijala. na nekim mjestima. a atomistika središnja dogma kemije. zato što je ono vrlo sporo. opet počela razdvajati. učinke koji su iznenadni i katastrofalni u lokalnom smislu. kad su se upravo počeli razvijati dinosaurusi. odvajaju i sjedinjuju kontinenti. U nekim je predjelima djelovanje topline drastičnije. Povremeno se kontinenti spajaju u jednu ogromnu kopnenu masu. Konačno nastaje planina sa 166 . Posljednja prigoda kad je.skliznuti ispod druge. mogu probiti toplina i rastopljeno stijenje. U toku cijeloga povijesnog doba pomicanje kontinenata moglo bi se zapaziti isključivo pomnim znanstvenim mjerenjima. nastala Pangaea bila je prije 225 milijuna godina. prije otprilike 180 milijuna godina. Situacija se tada smiruje i to traje tako dugo dok se podzemne zalihe ponovno ne napune i zagriju za slijedeću erupciju. spuštaju dubine. Oštećenja su slabe točke kroz koje se na površinu. zagrijavajući podzemne vode i stvarajući izvore pare i vruće vode.

U svijetu postoji 455 poznatih aktivnih vulkana koji eruptiraju u atmosferu. tu se može skrućivati kroz dulja ili kraća razdoblja. sve bi bilo u redu. s obzirom na to da je relativno kasno izdignuto iz podzemlja. nije osobito opasno. obično je vrlo plodno. Što je još gore. On možda u sjećanjima ljudskih bića nije pružio nikakav nagovještaj aktivnosti. Oko 62 posto aktivnih vulkana nalazi se uz rub Pacifičkog oceana. Zapravo. Ono stoga privlači naseljavanje ljudi pa posljedice. duž otočkih lanaca koji okružuju pacifičku obalu Azije. koji može biti aktivan ili mrtav. ako je voda bila zarobljena ispod vulkana i ako se pretvorila u paru pod silnim pritiskom. zgodimice se događa da uvjeti ispod zemlje jednoga dana. pare. kao i u svake kronične bolesti. To je »vulkan«. počnu stvarati suvišak topline. stvarajući eksploziju mnogo veću od onih koje su uspjela izazvati ljudska bića. kad nastupi erupcija (ako nastupi). Daljih 17 posto vulkana nalazi se duž otočkoga kraka Indonezije i oni su granica između euroazijske i australske 167 . Ali. a tlo oko njega. mogu biti smrtonosnije. Možda ih je još 80 podmorskih. Znanstvenici tu ideju više ne prihvaćaju kao razložnu mogućnost te Vatreni prsten samo označava granicu između pacifičke i ostalih ploča. Tada se središnja kora kroz koju se lava u prošlosti izdigla potpuno skrućuje. Ponekad je neki vulkan manje ili više aktivan kroz dugo vremensko razdoblje i to. krutog stijenja i užarene lave. među njima tri četvrtine na zapadnim obalama toga oceana. nakon dugog razdoblja. cijeli vrh vulkana može izletjeti uvis. Povremeno.središnjim prolazom kroz koji se rastaljeno stijenje ili »lava« može uzdizati i taložiti. a tada će se opet rastaliti. što je još gore. s istoka i zapada. Govorilo se da je to nezacijeljeni ožiljak koji obilježava onaj dio Zemlje što se u praiskonskim vremenima odvojio i stvorio Mjesec. Lava koja ispod nastaje stiješnjena je skrutnutom lavom iznad sebe. Mnogo su opasniji vulkani koji su dugo mrtvi. To se ponekad naziva »Vatrenim prstenom«. čak i u ovim danima fuzijskih bombi. lava se uzdiže i istječe. uglavnom neočekivano izbacivanje plina. Tada nastaje vrlo žestoko i. Pritisak se pojačava i konačno se silovito probija vrh vulkana. kad podzemna zbivanja iz nekog razloga povećaju razinu aktivnosti. Kad više nikada ispod toga ne bi bilo nikakve aktivnosti. Rijeke užarene lave ljepljivo se slijevaju niz obronke vulkana i katkada se probijaju do naseljenih mjesta koja se moraju evakuirati. neaktivni vulkan može se doimati posve bezazlenim.

smješten kao što jest na Srednjeoceanskom grebenu. Godine 1815. a iskopavanja zakopanih gradova koja su počela 1709. Plinije Stariji. dopirući čak do Škotske udaljene 800 kilometara (500 milja) prema jugoistoku. sedmoga se travnja te * Riječ »gejzir« je islandski doprinos engleskom jeziku. 190 kilometara od islandskog glavnog grada Reykjavika. godine n. Najpoznatija vulkanska erupcija u suvremenoj povijesti bila je provala Vezuva 79. I on se doista razdvaja s daljim širenjem dna Atlantskoga oceana. umrlo je od gladi ili bolesti. Tekuća lava. u zamrlosti. pare i škodljivih isparavanja potpuno su uništili gradove Pompeji i Herkulanej na njegovim južnim padinama. Tada je. kako se pokazalo. ali vulkanski se pepeo raširio nadaleko i naširoko.e. U toku dvije godine lava je prekrila područje veliko 580 četvornih kilometara (220 četvornih milja). 24. označavajući granicu između euroazijske i afričke ploče. Preostalih 7 posto proteže se duž linije koja presijeca Sredozemlje od istoka prema zapadu. objelodanila su rimsku malogradsku zajednicu zadržanu. primjerice. oblaci dima. počela je provala vulkana Laki na jugu središnjeg dijela Islanda. Vezuv je vulkan visok oko 1. Izravna šteta koju je izazvala lava bila je mala. Otok Island je. U antičkim se vremenima nije znalo da je vulkan. kolovoza 79. Tambora je bio visok četiri kilometra. Uzmimo za primjer vulkan Tambora na indonezijskom otoku Sumbawa koji se nalazi istočno od Jave. No. To se dogodilo na vrhuncu Rimskog carstva. 168 . Na samom su Islandu pepeo i pare ubili tri četvrtine svih domaćih životinja i barem privremeno onesposobili ono malo poljoprivrednih površina koje su postojale na otoku.* Godine 1783. 10000 ljudi. jer je bio neaktivan cijelo vrijeme do kojeg doseže čovjekovo sjećanje.ploče. Erupciju je dramatično opisao Plinije Mladi (čiji je ujak.28 kilometara (0. U područjima s koncentriranom populacijom može biti još gore. osobito vulkanskoga značaja. na granici između sjevernoameričke i euroazijske ploče. i zbog svega je toga taj incident postao epitomom vulkanskih erupcija. provalio. u koncentracijama dovoljnim da te godine unište obrađene površine. Kao posljedica toga. a nalazi se petnaestak kilometara istočno od Napulja. petina otočnoga stanovništva. poginuo za erupcije pokušavajući promatrati uništenje izbliza).8 milja). No. bila je to sitnica što se tiče samoga uništenja.

koji se nalazio u podzemnom zatvoru.godine nagomilana lava probila i izbila gornji kilometar vulkana.) Najveća eksplozija u modernim vremenima zbila se. na otok Krakatau.* Neposredna kiša stijenja i pepela ubila je 12000 ljudi. Možda nije raznijet cijeli gornji kilometar. kolovoza u 10 sati prije podne. izazivajući nekoliko godina spektakularne zalaske sunca. Prašina je dosegla stratosferu i rasprostrla se preko cijele Zemlje. međutim. Pierre i uništivši njegovo posvemašnje stanovništvo. Nalazi se u tjesnacu Sunda između Sumatre i Jave. Rijeka lave i oblaci vrućeg plina slijevahu se velikom brzinom niz padine vulkana. s površinom od 45 četvornih kilometara (18 četvornih milja) bio je tek nešto manji od Manhattana. 169 . ali ponovno se smirila ne učinivši mnogo štete i nakon toga se nastavila neka vrsta stišanog praskanja. Otok nije bio velik. Jedna se erupcija dogodila 1680. U toj je erupciji izbačeno oko 150 kubičnih kilometara materije. U zrak je zavitlan samo oko 21 kubični kilometar (5 kubičnih milja) materije. Brdo Pelée na sjeverozapadnom kraju karipskog otoka Martinique bilo je znano po povremenim manjim »štucavicama«. 840 kilometara (520 milja) zapadno od Tamboroa. a snaga eksplozije dvadeset šest je puta premašivala najveću H-bombu koja je ikada eksplodirala. Dvadesetoga svibnja 1883. zatrpavajući grad St. * To bi moglo biti i precijenjeno. ali ono što je izletjelo — izletjelo je daleko većom snagom. Buka eksplozije čula se na tisuće milja udaljenosti. ali tog je dana izbilo divovskom eksplozijom. Na zapadnoj se polukugli najstrašnija erupcija u povijesnom dobu slučila 8. nastade strahovita eksplozija koja je doslovce razorila otok. 27. ali bila je zapravo beznačajna. Poginulo je ukupno oko 38 000 ljudi. procjenjuje se čak na 1/13 globusa. (Preživio je jedva tek jedan čovjek u gradu. Krakatau se nije doimao osobito opasnim. svibnja 1902. Tada. što je bila najveća masa materije koja je u modernim vremenima izletjela u atmosferu. a uništenje obradivih površina i domaćih životinja izazvalo je smrt od gladi još 80000 ljudi na Sumbawi i na susjednom otoku Lomboku. mnogo manje no što iznosi vjerojatno pretjerana brojka koja se odnosila na erupciju Tamboroa šezdeset osam godina prije toga. već je jedan dio upao u unutrašnju rupu koju je stvorila lava pri erupciji. Pepeo se spustio na površinu od 800000 četvornih kilometara (300000 četvornih milja) i zatamnio okolno područje kroz dva i pol dana. nastala je znatnija aktivnost.

170 . Ima oblik polumjeseca. Krakatau je prozvan najglasnijom eksplozijom koja se ikada čula na Zemlji u povijesnom dobu. mnogo bi se lakše mogle pripisati kaosu i pustošenju nakon eksplozije Thire. u svim oceanima. * Povjesničari su znali da je u to vrijeme propala Minojska civilizacija.* Proći će gotovo tisuću godina prije no što će razvijena grčka civilizacija podići kulturu toga područja na razinu dosegnutu prije eksplozije. Te se priče pojavljuju u dva Platonova dijaloga. 105 kilometara (70 milja) istočno od Thire. manje katastrofalno. Erupcija Thire razlikuje se po još jednoj. po svoj je prilici još više iskrivivši. Eksplozija Thire nedvojbeno nije ubila tako mnogo ljudi kao Krakatau ili Tamboro. Egipćani su imali zapise o toj eksploziji. a tsunami je. oko 230 kilometara (140 milja) jugoistočno od Atene. a to i jest. međutim. Između dva roga nalaze se dva mala otoka. Svi oblici života na otoku Krakatau potpuno su uništeni. Thira je vulkanski otok s brojnim erupcijama. no novija su iskapanja pokazala da je oko 1470. ali pokazalo se da to nije bilo točno. razorio 163 sela i ubio blizu 40 000 ljudi. ulijevajući se u luke gdje je dosezao čak 36 metara uvis. Postojala je i glasnija eksplozija. vjerojatno u iskrivljenu obliku**.Eksplozija je prouzročila tsunami (takozvani »plimni val«) koji je preplavio susjedne otoke i koji se osjetio. zato što je Zemlja u to doba bila daleko rjeđe naseljena. nego nemogućem prodoru planete Venere. I tada je sve na Thiri uništeno. ** Legende o katastrofama toga doba koje je skupio Velikovsky — a to je vrijeme u koje stavlja Egzodus — ako uopće imaju nekog značenja. Te je godine. ili 165 stopa) zapljusnuo je Kretu i prouzročio takvo haračenje da Minojska civilizacija bijaše razorena. posve romantičnoj pojedinosti. i tisuću godina kasnije Grci su od njih saznali za nju. Cjelina se doima poput velikoga kruga vulkanskog kratera. no tsunami koji se podigao (dosežući u nekim lukama 50 metara. s otvorenim dijelom okrenutim prema zapadu. No. no pet puta većom snagom. već cijelu jednu civilizaciju. godine prije nove ere otok bio znatno veći nego što je danas te da bijaše sjedištem naprednog ogranka Minojske civilizacije koja je imala središte na otoku Kreti. U južnom dijelu Egejskoga mora nalazi se otok Thira. eksplozija Thire razlikuje se po žalosnoj činjenici da je bila jedina vulkanska erupcija koja nije uništila samo grad ili skupinu gradova. ali do iskapanja Thire nisu znali zašto. Thira eksplodirala. kao što će to učiniti Krakatau trideset tri stoljeća kasnije.

dakako. Potresi Kad se tektonske ploče razdvajaju ili spajaju.e. Ni u jednom oceanu ne postoje potonuli kontinenti — iako će poklonici izgubljenih kontinenata.Platon (427—347 prije n. a uz to je govorio o zbivanjima starima stotine milijuna godina. On očito nije mogao povjerovati da je veliki grad o kojem su pripovijedali Egipćani postojao u Egejskom moru gdje su se nalazili samo mali otoci bez važnosti. No. nije imao pravo. to ne mora uvijek biti lagan i miran proces. Tektonika ploča sa svim je tim stvarima raščistila. nazvavši uništeni grad Atlantidom. Nije se zamišljalo da postoji samo Atlantida. Stoga će ga smjestiti na daleki zapad Atlantskoga oceana. Seuss. Seussove natuknice o oceanskim kopnenim mostovima te izdizanju i spuštanju ogromnih kopnenih područja još su više stimulirale poklonike »izgubljenog kontinenta«. Još posve nedavno znanstvenici su (i ja među njima) sumnjali da je možda Platonov prikaz potpuno izmišljen. već i slični potonuli kontinenti u Pacifičkom i Indijskom oceanu. za očekivati je postojanje stanovitog otpora trenja. U tome smo griješili. Neki Platonovi opisi Atlantide slažu se s onim što su otkrila iskapanja Thire te se stoga ta priča morala temeljiti na stvarnome uništenju jednoga grada što ga je pogodila iznenadna katastrofa — ali samo maloga grada na malom otoku. Zapravo. ma kako vulkani mogu biti strašni u svome najgorem obliku. jer je tu priču iskoristio da bi moralizirao. 171 . postoji još jedno djelovanje tektonike ploča koje može biti čak katastrofalnije. a ne kontinenta. naravno. i dalje vjerovati u svoju besmislicu.) se nije trudio da pri tome previše uvažava povijest. saznanja o Srednjeoceanskom grebenu srušila su tu ideju. iskonstruiran da bi istakao pouku. dok su entuzijasti smatrali da se oceansko dno uzdizalo i spuštalo prije nekoliko desetaka tisuća godina. Otkriće Telegrafskog platoa poduprlo je to vjerovanje ali. nazvani Lemuria i Mu. možemo biti sigurni. Posljedica je toga da otada mnogi ljudi zamišljaju kako se u Atlantskom oceanu nalazi jedan potopljeni kontinent. Štoviše.

Kao i obično. Vulkani obično daju neko upozorenje. postoji prethodna tutnjava ili izbacivanje dima i pepela. do novoga zamjetljivog gibanja. Čak i kad nekom vulkanu nenadano odleti vrh. dok je druga nepomična ili tone. možda tek za centimetar ili čak nekoliko metara. da jednu od njih odgurne prema sjeveru. te nastaje divovski potres. javljaju duž oštećenja — mjesta gdje se susreću dvije ploče — ista područja koja su podložna vulkanima vjerojatno će doživljavati i potrese. Potresi se. javljaju uz samo jedva zamjetljivo upozorenje. No od te dvije pojave potresi su mnogo smrtonosniji. ali prije ili kasnije trenje je prevladano i ploče se pomiču jedna mimo druge uz struganje.Mogli bismo zamisliti da dvije ploče drže zajedno ogromni pritisci. Ili dvije ploče mogu biti tako čvrsto sjedinjene da se cijelo jedno stoljeće ništa ne događa. i drhtanje ne mora biti osobito snažno. Linija je nejednolika. Kad se dvije ploče gibaju. dok je druga nepokretna ili se odmiče prema jugu. ali sabita u kratak interval može biti katastrofalna. Ili će se možda jedna ploča izdizati. znakovi aktivnosti postojali su tri mjeseca prije iznenadne eksplozije. Uzdizanje rastaljenog stijenja i širenje morskoga dna stvara postojano guranje jedne ploče na drugu na drugim mjestima. Silno trenje ivica ploča barem će neko vrijeme zadržavati ploče u mjestu. a ivice ploča napravljene su od hrapavog stijenja. Obično je razaranje ograničeno na malo područje i samo se rijetko pojavljuju tsunamiji i veliki oblaci pepela. Možda će proći godine. Potresi. 172 . primjerice. s druge strane. Gibanje ploča težit će. Zemlja vibrira te imamo »potres«. Provale lave događaju se na točno određenim mjestima — tamo gdje su veliki i lako prepoznatljivi vulkani. recimo. no snaga koja nastoji pomaknuti ploče povećava se sporim kolanjem u donjem sloju Zemljine kore koje na nekim mjestima odmiče ploče jednu od druge. svaki put na maloj udaljenosti. s druge strane. a tada se odjednom oslobode i pokrenu u jednom jedinom trenutku za vrijednost cijelog stoljeća. mogu biti usredotočeni bilo gdje duž linije oštećenja koja može biti duga stotine milja. U toku jednog stoljeća dvije ploče često nadiru jedna prema drugoj. Budući da se potresi. Ista količina energije koja se oslobađa u toku cijeloga stoljeća možda neće izazvati uopće nikakvu štetu. U slučaju vulkana Krakatau. miljama duboka. veličina razaranja ovisi o brzini kojom se promjena zbiva. poput vulkana. Pritisak zatim popušta i ploče se smiruju za još jedno neizvjesno razdoblje.

bio je pogođen punom silinom i svaka se kuća u nižem dijelu grada srušila. ukratko. Četiri četvorne milje središta grada potpuno su zbrisane. Najčuveniji potres u američkoj povijesti pogodio je San Francisco. Nakon studije o tom potresu koju je napravio američki geolog Harry Fielding Reid (1895—1944) uslijedilo je otkriće da je duž oštećenja došlo do klizanja. Duž čitavog oštećenja i njegovih ogranaka drhtanje se osjeća dosta često. nakon mnogih desetljeća. a četvrt milijuna stanovnika je ostalo bez doma. To je omogućilo suvremeno razumijevanje potresa. Poginulo je oko sedamsto ljudi. ljudi su bili u crkvama te su u cijeloj južnoj Evropi vidjeli kako u katedralama svijećnjaci plešu. nanijeti neizrecivu štetu. travnja 1906. To je sigurno bio jedan od tri ili četiri najsnažnija zabilježena potresa. studenoga 1755. uništiti električne vodove te prouzročiti požare i. dok ga nije obuzdao pljusak. izazvavši velika oštećenja i u Maroku. Šteta je procijenjena na pola milijarde dolara. Najpoznatiji potres u suvremenoj povijesti dogodio se 1. Izbio je požar koji je trajao tri dana. jednako kao u Portugalu. potres je obično završen za pet minuta i za tih pet minuta može naškoditi velikom području. Lisabon.5 milijuna četvornih kilometara (1. Kako je bio Dan Svih svetih. obično posve blago. 173 . posljedice su katastrofalne. Poginulo je šezdeset tisuća ljudi. U 5 sati i 13 minuta ujutro. Drhtanje zemlje nije samo po sebi opasno (iako može biti silno zastrašujuće).Dok su vulkanske erupcije gotovo uvijek lokalizirane i gotovo uvijek traju dovoljno dugo da bi ljudi mogli pobjeći. glavni grad Portugala. u odnosu na drugu ivicu. Tada je u luku uletio tsunami izazvan podmorskim dijelom podrhtavanja te dovršio uništenje. Ta se granica proteže dužinom zapadne Kalifornije i naziva se oštećenje San Andreas. ali ono je u stanju srušiti kuće pa ljudi pogibaju u ruševinama. a grad je sravnjen sa zemljom kao da ga je pogodila hidrogenska bomba. pomaklo za šest metara (20 stopa). U današnjem modernom dobu ono može razbiti brane i izazvati poplave. Taj se grad nalazi na granici između pacifičke i sjevernoameričke ploče. oslobode.5 milijuna četvornih milja). Epicentar je bio neposredno uz portugalsku obalu. 18. no gdjekada su neki odsječci oštećenja ukliješteni u mjestu i kad se. Duž jedne ivice oštećenja San Andreas tlo se. oštećenje je popustilo kod San Francisca i kuće su se počele rušiti. Potres se osjetio na području velikom 3.

Godine 1970. na području Tokija i Yokohame živjelo je oko dva milijuna ljudi. To je vrlo vjerojatno bio potres s dosad najvećom materijalnom štetom. gdje je naseljenost vrlo gusta i gdje su zgrade obično tako krhke da se smjesta ruše s prvim drhtajem velikog potresa. Veće štete nastaju na drugom kraju pacifičke ploče. procjenjuje li se prema broju mrtvih. a neslužbeni izvještaji. dosegao je više od 140 000. i od vatre koja je slijedila.iako je tek razvoj tektonike ploča pola stoljeća kasnije objasnio koja pokretačka snaga dovodi do njih. Potres se dogodio neposredno prije podneva i smjesta uništio 575 000 zgrada. Tokio je 1923. a materijalna šteta vjerojatno je iznosila gotovo tri milijarde dolara (u razmjeru prema ondašnjoj vrijednosti dolara). 320 kilometara sjeverno od glavnog grada Lime. Prvog rujna 1923. s obzirom na to da Kina ne objavljuje službene podatke o nesrećama. Broj poginulih od potresa. Minojska civilizacija bila je ograničena na otok Kretu. vulkani i potresi nikad se nisu ni približili mogućnosti da budu konačnim razoriteljima života. u kupališnome gradu Yungay u Peruu. istina. ali 28. U toku milijarda godina otkako postoji život. Što. ali u onim su vremenima civilizacije bile male. Pa ipak ni to nije bio najgori potres s obzirom na broj mrtvih. Poplava je uništila 70000 života. Ne smije se dopustiti da glasovitost potresa u San Franciscu prikrije činjenicu kako je grad u to doba bio malen te je mrtvih bilo relativno malo. na Dalekom istoku. Naravno. potres slične razorne snage dogodio se u Kini južno od Pekinga. Ne može ih se čak smatrati ni razoriteljima civilizacije. potres je oslobodio vodu koja se skupljala iza zemljanoga zida. Prema jednom izvještaju. Eksplozija Thire. Gradovi Tjencin i Tangšan sravnjeni su sa zemljom. nedvojbeno je bila snažan činitelj u propasti Minojske civilizacije. bio mnogo veći grad nego San Francisco 1906. možemo reći općenito o vulkanima i potresima? Oni su svakako katastrofe. naše povjerenje u jedan tako stari izvještaj može biti samo ograničeno. potres divovske jačine imao je epicentar jugozapadno od gradskog područja Tokio-Yokohama u Japanu. Na zapadnoj polukugli bilo je mnogo većih potresa. srpnja 1976. potres koji se dogodio 23. uz 174 . govore o 655 000 mrtvih i 779 000 ranjenih. ali su izričito lokalni. siječnja 1556. dakle. u provinciji Shensi u središnjoj Kini usmrtio je 830 000 ljudi.

prosinca 1811. Ne tako davno. usmrtio 140 000 ljudi danas bi. poput onih u Gvatemali i Kini. (godina potresa u San Franciscu) doživjela razornije potrese nego 1976. Možemo li biti sigurni da će tako i ostati. do javnosti u drugom području svijeta doprle bi samo blijede vijesti. Nije tome bilo tako davno kad su prostranstva Azije. potres se dogodio 15. godine. jednostavno bismo slegnuli ramenima. zamislite. da tektonski poremećaji neće postati katastrofalni u budućnosti iako nisu bili takvima u prošlosti? Godine 1976. nakon drugoga svjetskog rata komunikacije su se nevjerojatno usavršile. Zašto se danas više zabrinjavaju? Ponajprije. Zar se Zemlja možda upravo raspada iz nekog razloga? Nipošto! Stanje se samo čini lošim. Nitko više nije izoliran i zaokupljen isključivo sobom. u Missouriju. Uzmimo da je Los Angeles imao 100 000 stanovnika 1900. Na primjer. i zapravo je 1906. Nije 175 . stanovništvo svijeta se povećalo. blizu jugoistočnog kuta te države. bili stravičnih razmjera. Danas se svaki potres smjesta podrobno opisuje na prvim stranicama novina. pa im stoga poklanjamo više pažnje i postajemo zabrinuti zbog njih. Potres koji je u Tokiju 1923. primjerice. uništio možda milijun osoba. Potres koji bi pogodio Los Angeles danas bi vjerojatno usmrtio trideset puta više ljudi nego 1900. značilo bi samo da se broj ljudi koji bi mogao poginuti povećao trideset puta. Zatim. a neki su od njih. U posljednjih se pedeset godina udvostručilo i danas broji četiri milijarde ludi. Ako je potres pogodio neko mjesto u udaljenim predjelima. a danas ima 3 milijuna. nisu toliko zabrinjavali zbog toga. Danas smo počeli razumijevati da incidenti ma gdje u svijetu utječu i na nas. i naše je zanimanje poraslo. Treće. Epicentar je bio blizu New Madrida na rijeci Mississippi. godine. No. no ljudi se 1906. kad bi se ponovio. i tada je to područje bilo rijetko naseljeno.još neke egejske otoke. Posljedice razaranja mogu se čak vidjeti na televiziji. najsnažniji zabilježeni potres u povijesti Sjedinjenih Država nije se dogodio u Kaliforniji već. Ono što se događalo u udaljenim predjelima svijeta nije bilo toliko važno. To ne bi značilo da je taj potres trideset puta snažniji. a potres je bio tako snažan te je promijenio tok Mississippija. Afrike i Južne Amerike bila bez doticaja s nama. a imala je utjecaja i na nekim dijelovima grčkoga kopna. dogodilo se pedesetak potresa sa smrtonosnim posljedicama. čak i kad bismo čuli pojedinosti o potresima na drugim kontinentima.

Možemo također očekivati da će ljudi. Tektonska budućnost Mogli bismo prema tome očekivati da će. primjerice.zabilježen niti jedan smrtni slučaj. postajati sve strašniji. vulkanima. Konačno. Uvijek. posve razumljivo. na primjer. makar ploče i ne učine ništa više nego se nastave pomicati kao što je bivalo nekoliko milijardi godina. Danas se mogućim uzrokom proglašava neki materijalni aspekt svemira. moramo znati da u slučaju potresa ljude zapravo ubija čovjekovo djelo. biti sigurni kako se situacija pogoršava i Zemlja doista trese da bi se raspala. oštećenje San Andreas bilo na samom početku domašaja iskliznuća i stvaranja opasnog potresa. u manjoj mjeri. Isti takav potres na istome mjestu danas bi usmrtio stotine ljudi. postoje oni koji iz nekog razloga revno nastoje predskazati skori konac svijeta. Godine 1974. Ako bi. ne tektonska promjena. planeti biti tako smješteni te će njihov utjecaj morskih 176 . Pomaknut nekoliko stotina kilometara uzvodno. djelovanje Sunčevog vjetra moglo bi izazvati onaj konačni poticaj i pospješiti pomaknuće oštećenja. spekulirali su o utjecaju morskih doba na Sunčeve bljeskove pa prema tome i na Sunčev vjetar. ne bi li mogao postojati neki mali dodatni utjecaj na opterećenja u raznih oštećenja. Gribbin i Plagemann izračunali su utjecaj morskih doba nekih planeta na Sunce. požari izazvani uništenjem električnim žicama spaljuju ljude. već također silno povećava materijalnu štetu. za to je odgovorna ljudska promjena u svijetu. sa svakim desetljećem smrtnost i razaranje izazvani potresima i. Ipak se to ne događa! Iako se čini da situacija postaje gorom. zamjećujući veću smrtnost i razaranje te izloženi većem publicitetu oko svega toga. Gribbin i Plagemann istakli su da će 1982. U ranijim dobima takva su predskazanja obično bila inspirirana nekim dijelom Biblije i često su se smatrala posljedicom grijeha čovjekova. naravno. Čovjekovo djelo svake se godine umnožava i postaje savršenije i skuplje. i nadalje nagađali o djelovanju Sunčeva vjetra na Zemlju. Pitali su se. razbijene brane potapaju ljude. To ne povećava samo broj mrtvih. objavljena je knjiga The Jupiter Effect Johna Gribbina i Stephena Plagemanna — i ja sam joj napisao predgovor smatrajući je zanimljivom. usmrtio bi desetke tisuća. Kuće koje se ruše zatrpavaju ljude. posebice.

Ipak se slijed ideja Kalifornija-klizi-u-more i dalje nastavlja. 1982. godine. pojačali Sunčev vjetar te bi to pokrenulo oštećenje San Andreas — sve što bi se dogodilo bio bi potres koji bi se ionako dogodio slijedeće godine. U vezi s tom knjigom valja zapamtiti da je ona.doba na Sunce biti veći nego obično. koji bi povećao broj i intenzitet Sunčevih bljeskova. Mogao bi to biti vrlo snažan potres. gibanje ne bi bilo veće od najviše nekoliko metara i rubovi oštećenja ostali bi zajedno. ako već ne bi bio potaknut te godine. može se zamisliti da će jednoga dana u budućnosti nastati širenje duž oštećenja. Nakon svih oštećenja koja bi nastala. U tom slučaju. stvarajući dugački poluotok poput današnje Donje Kalifornije. nastati »planetarni poredak« koji će. kad bi lanac događaja doista uslijedio — kad bi položaj planeta stvorio neuobičajeno velik utjecaj morskih doba na Sunce. otkrio Baade. ponajprije. ali ne bi bio ništa snažniji nego Što bi bio bez poticaja. pokrenuti proširena razaranja na našem planetu. vrlo nepravilne putanje. na primjer. među kojima će propadanje Kalifornije u more biti najmanje. ako bi se oštećenje San Andreas nalazilo pred iskliznućem. Postoji. visoko spekulativna. Dakako. Drugo. No za to bi bili potrebni milijuni godina i taj proces ne bi pratilo ništa gore no što je pojava potresa i vulkana kakvi uostalom postoje i danas. ili možda čak dugački otok. Dijelom je to stoga jer imaju neki nejasni pojam o tome da se duž zapadnog ruba Kalifornije proteže oštećenje (što je točno) i da duž tog oštećenja može doći do gibanja (što i može). Kalifornija bi ostala čvrsto u jednom komadu. asteroid Ikar što ga je 1948. Zapadni okrajak Kalifornije tada bi se odvojio od preostalog dijela Sjeverne Amerike. mogla bi biti kritična godina. a oni bi. Na jednom kraju putanje prolazi kroz 177 . nekom vrstom astrološkog utjecaja. Besmislica! Čini se da predodžba o Kaliforniji koja klizi u more zanima iz nekog razloga iracionaliste. Mogao bi prouzročiti silnu štetu. da će se podzemni materijal probiti prema gore i razdvojiti dva ruba oštećenja. Ipak je knjiga pogrešno shvaćena te danas postoji grozničavo strahovanje da će 1982. ali ne zbog svoje snage. stvarajući možda depresiju u koju bi se izlio Pacifički ocean. bilo bi to isključivo zbog činjenice da su ljudska bića prepunila Kaliforniju stanovništvom i građevinama nakon posljednjeg velikog potresa 1906. opet. No.

To nas ne mora navesti na zaključak da 178 . obično zadržavaju skrivene u rupama. Oprezno izbjegavanje takvih objekata i pomno promatranje posve očitih upozoravajućih simptoma koji prethode gotovo svih erupcijama mogu mnogo pomoći otklanjanju razaranja i pogibija. uključuju smanjenje električnog otpora. Čimpanze provode manje vremena na drveću i više na tlu. To se. primjerice. Začudno. kad je došlo do posljednjeg bliskog susreta mogla su se čuti upozorenja o propadanju Kalifornije u more.4 milijuna kilometara (4 milijuna milja). psi zavijaju. Inače mirni konji propinju se i jure. U slučaju vulkana to je relativno lako. Zemlja jednoga dana izgubi svoju središnju toplinu. Promjene u stijenju koje počinje popuštati. izbočivanje tla te povećanje dotoka vode iz podzemlja u međuprostore koji su se otvorili postupnim širenjem stijenja. kao što je prije rečeno. Potresi su manje spremni na suradnju. Pomoglo bi. sigurno neće dogoditi ni u koje dogledno vrijeme ma kakvog značenja. A zapravo bi se opasnosti od vulkana i potresa mogle s vremenom smanjiti.asteroidnu zonu. Između toga njegova putanja prolazi prilično blizu Zemljine putanje pa je on prema tome jedan od Zemljinih okrzaka. Važnija je činjenica da ljudska bića već nastoje poduzeti mjere kojima bi smanjila opasnost. međutim. Pojačan dotok vode može se očitovati pojačavanjem radioaktivnih plinova. Raste također i razina vode u izvorima i bunarima. Kad se Ikar i Zemlja nađu na prikladnim točkama svojih putanja. kad bismo imali prethodna upozorenja. neposredno prije potresa. udaljenost među njima bit će samo 6. posve će nestati. Kad jedna strana oštećenja stigne do točke pri kojoj će doći do iskliznuća. uz pojačanu zamućenost. prije no što za Sunce nastupi razdoblje crvenoga diva. koja je gotovo sedamnaest puta veća od udaljenosti Mjeseca. pokretačka snaga tektonike ploča. Ako. ribe skaču iz vode. djelovanje Ikara na Zemlju je ništavno. Životinje koje se. Na drugom se kraju približava Suncu čak više nego planet Merkur. ali i oni odaju znakove. čini se da je jedan od važnih znakova neposrednog potresa opća promjena ponašanja životinja. primjerice radona. u tlu se zbivaju neke manje promjene prije stvarnog potresa i one bi se na neki način morale moći otkriti i izmjeriti. pa prema tome i vulkana i potresa. iznenada jure na otvoreno. Ipak. u zraku — plinova koji su do tada bili zarobljeni u stijenju. poput zmija i štakora. Čak i na toj udaljenosti.

Nagla evakuacija mogla bi više poremetiti privredu i izazvati osobne neugodnosti nego neki manji potres. da bi se povećale mogućnosti predviđanja potresa s dovoljno sigurnosti. U Kini. međutim. u slučaju potresa u sjeveroistočnoj Kini. One žive u neposrednijem dodiru s prirodnom okolicom i njihovo ugroženo i opasno življenje nagoni ih na to da poklanjaju više pažnje nego mi gotovo nezamjetnim promjenama. to će biti znak za evakuaciju. o pojavi čudnih zvukova iz tla. morati razviti različite vrste mjerenja. Njih će uznemiriti blago podrhtavanje koje prethodi pravom srazu. električnih i gravitacijskih polja. Evakuacija bi smanjila razaranja. Isto će biti i s neobičnim zvukovima koji nastaju struganjem i škripanjem rubova oštećenja. vrijeme i jačinu budućeg potresa. ubacuje u kompjuter koji stalno procjenjuje sve učinke i izbacuje ukupnu brojku. čak o neočekivanom ljuštenju boje sa zidova. kao i svakodnevne promjene kemijskog sadržaja i razine izvorske vode te svojstava zraka oko nas. veljače 1975. no trebamo li time biti zadovoljni? Mogu li se potresi potpuno spriječiti? Čini se da nema praktičnog načina kojim bismo mogli modificirati podzemno stijenje. Bit će. I u Sjedinjenim Državama pokušaji da se predskažu potresi postaju sve ozbiljniji. Ako se duž linije 179 .životinje imaju sposobnost proricanja budućnosti ili neka neobična osjetila kakva nama nedostaju. o promjenama razine vode u studencima. čine se veliki napori kako bi se oni uspjeli predviđati. od kojih svaka mjeri neku drugu pojavu ili svojstvo. Kad dođe do novog upozorenja ljudi bi odbili da se evakuiraju — a tada bi potres zaista mogao naići. Naša je snaga u visokoj tehnologiji kojoj se možemo uteći da bismo otkrili slabašne promjene lokalnih magnetskih. 4. nužno posve točno procijeniti mjesto. Izvještava se o neobičnim aktivnostima životinja. no podzemne su vode druga stvar. gdje su potresi češći i razorniji nego u Sjedinjenim Državama. srpnja 1976). Pučanstvo je mobilizirano na osjetljivost prema promjenama. (S druge strane. Kinezi tvrde da su na taj način predvidjeli dan ili dva unaprijed razorne potrese i spasili mnoge živote — izrijekom. kad ona prijeđe stanovitu kritičnu točku. čini se da ih je zaskočio stravičan potres 28. Možemo zamisliti kako se očitano podrhtavanje tuceta igala. Vjerojatno će se. pa bi ljudi reagirali nepovoljno ako bi se pokazalo da je evakuacija bila nepotrebna. s mogućnošću da se procijeni relativna važnost njihovih promjenljivih veličina. jer lažni alarm može biti vrlo skup. kako kažu.

Voda zapravo može učiniti i više. bilo bi teže i opasnije pokušati osloboditi vulkanske pritiske nego pritiske koji dovode do potresa. Serija manjih potresa koji ne nanose štetu. Iako je. A što se tiče lokalnih katastrofa prouzročenih vulkanima i potresima. čini se dakle razložnim pretpostaviti da će Zemlja ostati dovoljno stabilnom za cijelo vrijeme dok će se Sunce nalaziti u glavnoj sekvenci te da život neće ugroziti nikakve konvulzije same Zemlje ili nepovoljna gibanja njezine kore. uz nekoliko dana prethodnog upozorenja. bez skupljanja pritisaka do eksplozivne točke — ili da bi se mogli prokopati novi kanali bliže razini tla. 180 . nije suviše teško zamisliti da bi se neaktivni vulkani nekako mogli probušiti tako da ostane otvoren središnji prolaz kroz koji bi se mogla uzdizati lava. Ipak. podzemni pritisci mogli bi se rasteretiti i time osujetiti potres. lakše predvidjeti vulkansku erupciju nego potres. možda će čak biti moguće smanjiti te opasnosti. čak ni kumulativno. Ona bi mogla podmazivati stijenje i poticati klizanje u češćim razmacima. a ne samo oslabiti pritiske.oštećenja iskopaju duboki bunari na udaljenostima od nekoliko kilometara te ako se voda nagna u njih i potom se dopusti da oteče natrag. mnogo je bolja od jednog velikog potresa. Da sažmemo. u smjerovima tako zamišljenima da nanesu manje zla ljudima.

Sunce nejednoliko zagrijava Zemlju zbog toga što je ona okrugloga oblika. naravno. svi znamo. da ostanemo živi. kiše kroz dulje vrijeme ima manje no što je normalno te je posljedica suša koja uništava urod. kad sunce dodiruje horizont naizmjenično neposredno ispod ili iznad njega. U nekim razdobljima. Postoje ekstremi koji gdjekada dosežu katastrofalne intenzitete. barem kad je riječ o temperaturi. Budući da populacija u 181 . često postoje razdoblja suša i razdoblja kiša. da bismo napokon na samim polovima imali legendarne dane i noći duge po šest mjeseci. Razlike među godišnjim dobima manje se zapažaju putujemo li prema ekvatoru.10 Promjena vremena Godišnja doba Pretpostavimo li čak da će Sunce biti apsolutno pouzdano i da će Zemlja biti apsolutno stabilna. gdje temperaturne razlike u toku godine nisu velike i gdje vlada vječno ljeto. i među njima prijelazne sezone. i sposobnost svih živih bića općenito. temperatura u godišnjim dobima ne mijenja se uravnoteženo i jednoliko. Razlike među godišnjim dobima zamjetljivije su putujemo li prema polovima. primjerice. proljeće i jesen. ipak postoje periodične promjene oko nas koje ugrožavaju našu sposobnost. Stoga se prosječne temperature na svakoj pojedinoj točki Zemlje dižu i spuštaju u toku godine koja je zbog toga podijeljena na godišnja doba. U umjerenim zonama postoje izrazito topla ljeta i izrazito hladne zime s toplinskim valovima ljeti i snježnim zametima zimi. Zime postaju hladnije s niskim suncem a ljeta kraća i prohladnija. Kao što. zato što se njezina udaljenost od Sunca ponešto mijenja dok se kreće po svojoj eliptičnoj putanji te zbog činjenice da je njezina osovina nagnuta. No čak i u tropskim područjima.

gusto napučenim područjima oko kineskih rijeka.5 milijuna ljudi.7 milijuna ljudi. Smatra se da je poplava Žute rijeke u kolovozu 1931. Za vrijeme uragana. kombinacija vjetra i vode može biti ubilačka. postoje razdoblja u kojima je kiša mnogo obilnija nego normalno i to. dio Afrike južno od Sahare. Ipak. primjerice. ožujka 1888. u 182 . i četvrt milijuna ljudi umrlo je od gladi. Glad bi danas morala biti manji problem. i 1878. Čak i u suvremenu dobu negdje gladuju milijuni ljudi. trodnevna je snježna oluja u sjeveroistočnom dijelu Sjedinjenih Država odnijela živote 4000 ljudi. žito do Indije. no spasonosno im je svojstvo da su mali i kratkotrajni. nizinska delta rijeke Ganges u Bangladešu. i 1973. Oni mogu uništiti doslovce sve na svome putu. U predindustrijsko doba. nakon suše slijedi glad. milijuni drugih dovedeni su do ruba izgladnjelosti. do 14. studenoga 1970. potopila 3. I obratno. gdje je 13. već snažni vjetrovi koji prate kišne oluje. Između 1968. ciklona. ili Žuta rijeka (drugo joj je ime »Kineska tuga«) u prošlosti je često preplavljivala područja i ubijala stotine tisuća ljudi. travnja. kad je transport na duge udaljenosti bio otežan. suša je pogodila Sahel. Ipak. Najmanje četiri takve oluje u prethodnom desetljeću usmrtile su svaka po deset ili više tisuća ljudi u Bangladešu. Osobito je teško pogođena napučena. 30. Od svih je oluja najdramatičniji tornado koji se sastoji od zbijenih spiralnih vjetrova što jure brzinom do 480 kilometara (300 milja) na sat. godini u Kini je od gladi umrlo 9. kombinacija vjetra i snijega stvara snježne oluje smrtnost je manja. a pet je milijuna umrlo u Sovjetskom Savezu nakon prvoga svjetskog rata. od 11. a oluja praćena tučom odnijela je 246 života u Moradabadu u Indiji iste te godine. na nižim zimskim temperaturama.poljoprivrednim područjima obično raste do granice koja se može podnijeti u godinama dobrog uroda. Ipak još postoje problemi. iako su možda susjedne provincije imale viškove hrane. može izazvati naglo pustošenje poplavljenih rijeka. glad u jednoj provinciji mogla je poprimiti ekstremne oblike. Hwang-Ho. Poplave su osobito razorne u ravnim. poginulo oko milijun ljudi pod silnim naletom ciklona koji je nanio more na kopno. Tamo gdje. jer je moguće u slučaju potrebe smjesta prevesti. tornada i tako dalje (različita područja upotrebljavaju različita imena za velika područja obuhvaćena brzim uzvitlanim vjetrovi­ ma). Ponekad ne nanosi toliko štete poplava rijeke. U 1877. već i zato što su takve oluje najčešće u polarnim i subpolarnim predjelima koji su rijetko naseljeni. u najgorem obliku.

No. Na primjer. Da se to održalo godinu za godinom bez prestanka. dolazimo u iskušenje da kažemo ne. uglavnom u središnjim regijama. Neki mali preokreti u prirodnom toku stvari jesu postojali. hajde da se vratimo prethistorijskim vremenima. od tornada je u Sjedinjenim Državama poginulo 689 ljudi. a ne i katastrofe. godine nakon silovite vulkanske eksplozije Tamboroa. Nijedan od njih ne može biti čak ni približna prijetnja životu. produljenu sušnu sezonu? Bi li Zemlja mogla postati planetarnom Saharom ili planetarnim Grenlandom? Na temelju našeg iskustva u povijesnom vremenu. ili civilizaciji u cijelosti. a kao posljedica toga 1816. Život se prilagodio godišnjim dobima. je postala poznatom kao »godina bez ljeta«. iako oni mogu nešto poremetiti razvitak. recimo. jer živa bića još obilno nastavaju Zemlju — no je li mogla biti toliko ekstremna da 183 . i to i ostali vremenski ekstremi mogu se okvalificirati samo kao nepogode. U Novoj Engleskoj snijeg je te godine padao najmanje jedanput svakoga mjeseca. Je li ikada postojalo razdoblje u kome je klima bila izrazito ekstremnija nego što je danas? Kad je bila toliko ekstremna da se približila katastrofi? Naravno. nikad nije mogla biti dovoljno ekstremnim da bi to okončalo sav život. posljedice bi sigurno konačno postale katastrofalnima. No ipak. Godine 1925. U stratosferu je uzvitlano toliko mnogo prašine da je ona reflektirala natrag u svemir neuobičajene količine Sunčeva zračenja. tundri. je li moguće da godišnja doba promijene svoju prirodu te da unište sav ili gotovo sav život kroz produljenu zimu ili. Postoje organizmi koji su se prilagodili tropima. ukratko život može preživjeti sve ekstreme. pustinjama. No ipak. no stvari se uvijek vraćaju u kolotečinu i nikada ništa ne postaje doista neizdrživim. no prašina se slegla i klima se vratila svome ustaljenom slijedu. kišovitim vlažnim šumama. za vrijeme Maunderova minimuma u sedamnaestom stoljeću prosječna je temperatura bila niža nego što je normalno — ali ne dovoljno da ugrozi život. spriječivši da ono dopre do površine Zemlje. Možemo imati slijed sušnih ljeta ili blagih zima ili olujnih proljeća ili vlažnih jeseni. U posljednjim stoljećima Zemlja se najviše približila doživljaju istinskoga klimatskog zastranjivanja 1816. Učinak je bio jednak kao da je Sunce postalo tamnije i hladnije. uključujući srpanj i kolovoz. i broj mrtvih nije beznačajan.Sjedinjenim Državama može se podići do tisuću tornada u jednoj jedinoj godini.

U početku Charpentier-Venetzova teorija nije shvaćena ozbiljno. Neki su se aspekti Zemljine površine počeli doimati zagonetnima i paradoksalnim u svjetlu nove geologije. Johann H. međutim. no ako nije bila voda. Na mnogim su mjestima. ako su ledenjaci nosili pijesak. ostavljajući materiju iza sebe. a uz to je moralo imati dodatnu snagu da pomiče jednu stijenu uz drugu. šljunak i veće komade oblutaka daleko izvan granica do kojih se ti ledenjaci danas protežu. jesu li se potom mogli povući. u okolici kojoj ne pripada? Charpentier i Venetz držali su da se baš to dogodilo. R. jer su znanstvenici općenito sumnjali da su ledenjaci mogli ploviti poput rijeka. Charpentier (1786—1855) i J. kad se počela rađati suvremena geologija.izazove probleme koji bi. Prirodno objašnjenje u to doba bilo je da su ti poremećaji posljedica Noina Potopa. U tom je slučaju nešto moralo držati dvije stijene velikom snagom. 184 . Sama voda to nije mogla učiniti. kad su se ledenjaci povukli i smanjili. otkrivene stijene bile prekrivene paralelnim ogrebotinama. Tvrdili su da su alpski ledenjaci bili u prošlosti mnogo veći i duži te da su izdvojene velike oblutke u sjevernoj Švicarskoj donijeli ogromni ledenjaci koji su se u prošlosti pružali s južnih planina. Venetz. vrlo spore rijeke? Jesu li ledenjaci mogli odvlačiti velike oblutke jednako kao pijesak i šljunak? I ako su ledenjaci nekad bili mnogo veći nego što su danas. Je li moguće da su pijesak i šljunak odvučeni niz obronke planina i da je ledenjak mogao obaviti taj posao zato što se kretao poput vrlo. mogli ozbiljno zaprijetiti životu? Prvi nagovještaji da je mogla postojati barem takva mogućnost pojavili su se potkraj osamnaestog stoljeća. jesu li mogli strugati šljunkom preko većih komada kamenja. Jedan od onih koji su sumnjali bio je mladi Charpentierov prijatelj. Na drugim su mjestima postojale naslage pijeska i šljunka koje tamo nekako nisu pripadale. Oni su dobro poznavali Švicarske Alte te su znali da su ledenjaci koji su se ljeti topili i djelomice spuštali. švicarski prirodoznanac Jean L. pradavnim ogrebotinama nastalim djelovanjem vremena koje je moglo izazvati i struganje stijene o stijenu. Tu i tamo otkrilo bi se stijenje kojega se priroda razlikovala od opće stjenovite pozadine. kamenčiće. kad bi se to ponovilo u samo nešto gorem obliku. što je onda bilo? Tim su se problemom 1820-tih godina pozabavila dva švicarska geologa. kamenje je ostalo. ostavljali iza sebe naslage pijeska i šljunka. stvarajući ogrebotine? Zatim.

Podrobna geološka proučavanja nakon toga pokazala su da je vrijeme kakvo je danas daleko od toga da bi bilo tipično za određena razdoblja u prošlosti. Štoviše. U posljednjih milijun godina ledenjaci su se više puta širili od polarnih predjela prema jugu.Agassiz (1807—73). kako se činilo. otkrio je da su se oni poprilično odmakli. kad su ledene plohe poput onih koje danas prekrivaju Grenland prekrivale također prostrana područja Sjeverne Amerike i Euroazije. Neke su od njih bile ispunjene vodom. Okidanje ledenjaka Ledena doba u posljednjih milijun godina očito nisu okončala život na našem planetu. i mi danas živimo u jednom od njih — ali ne potpuno. Agassiz je odlučio testirati ledenjake kako bi vidio da li oni zaista plove. Pronašao je depresije ili »kabličaste rupe« koje su. Postojalo je »ledeno doba«. Velika ledena kapa na Grenlandu živi je podsjetnik na posljednje ledenjačko razdoblje. Otkrio je veće kamenje i nanose na neobičnim mjestima koji su označavali spuštanje i povlačenje ledenjaka. Velika jezera u Sjevernoj Americi primjer su osobito velikih kabličastih rupa ispunjenih vodom. s otvorenim dijelom okrenutim uzbrdo. imale značajke kakve bismo mogli očekivati da su ih bili iskopali ledenjaci. 185 . Ono što je nekad bila ravna linija štapova postalo je plitko slovo U. Homo sapiens i njegovi hominidni preci preživjeli su sva ledena doba u tih milijun godina. Agassiz je potom proputovao cijelu Evropu i Ameriku u potrazi za znakovima ledenjačkih ogrebotina na stijenju. a da za to vrijeme nisu zamjetno narušeni njihova brza evolucija i razvoj. To je pokazalo da se led nije kretao sav u jednom komadu. Umjesto toga radilo se o nekoj vrsti plastičnog toka. Agassiz je zaključio da je doba povećanih i proširenih ledenjaka u Alpama također i vrijeme velikih ledenih ploha na mnogim mjestima. Između razdoblja zaleđivanja postojala su »međuledenjačka doba«. Godine 1839. on je u led zabio štapove dugačke 6 metara i u ljeto 1841. gdje je težina gornjeg sloja leda polako gurala donji sloj. Nisu čak okončala ni ljudski život. a povlačili su se samo da bi ponovno napredovali. štapovi u sredini ledenjaka pomakli su se znatno dalje od štapova uz rubove. tamo gdje je led zadržavalo trenje u dodiru s planinskom padinom. kao što pasta za zube izlazi iz tube.

Promjena bi podržavala samu sebe. tako da se u prosjeku snijeg koji je zimi pao ne bi ljeti posve otopio. ljeta bi postala još malko hladnija i ledeni bi se pokrivač još brže širio. gotovo kao da se vratilo ledeno doba. Čak ako ledeno doba i ne znači kraj života ili kraj ljudskog roda.Ipak. Nakupljeni snijeg pretvarao bi se u led. promjena ne bi bila jednakomjerna. Nema posvemašnje promjene. to znači da se više sunčeve svjetlosti odbija. moramo shvatiti da za pokretanje ledenjaka nije potrebno mnogo. ledenjaci bi se povećavali i pretvarali u ledene plohe koje bi godinu za godinom polako napredovale. Uglavnom postoji ravnoteža te se ljeti otopi u prosjeku onoliko snijega koliko je palo zimi. valjalo bi ponajprije proučiti što dovodi do takvih razdoblja zaleđivanja. Povećavali bi se iz godine u godinu. No pretpostavimo da se dogodi nešto što bi malo rashladilo ljeta. No. dakle. pa u tom smislu nije katastrofalno. valja se zapitati je li pred nama još jedno razdoblje zaleđivanja. dovoljno je neugodna i pomisao na cijelu Kanadu i sjevernu četvrtinu Sjeverne Amerike pod milju dubokim ledenjakom (a da ne spominjemo jednako tako zaleđene dijelove Evrope i Azije). a manje apsorbira. ali vruća ljeta javljala bi se manje često a hladnija češće. vrlo malog pokretačkog hlađenja. Ako se dakle ledeni pokrivač širi. 186 . uz to. No prije no što to pokušamo učiniti. Bilo bi to vrlo sporo povećavanje i moglo bi se zamijetiti u sjevernim polarnim i subpolarnim regijama te u višim planinskim predjelima. Led zapravo odbija oko 90 posto svjetla koje padne na nj. Bilo bi i dalje toplijih ljeta i hladnijih ljeta koja bi se nepravilno izmjenjivala. možda samo dva ili tri stupnja. Ledenjaci koji postoje u polarnim predjelima te na većim nadmorskim visinama čak i u južnim geografskim širinama. a golo tlo manje od 10 posto. ili je sve to dio prošlosti. To se ne bi moglo primijetiti i. sve dok konačno ne bi prekrivale velike odsjeke tla. zimi bi se protegli dalje. snježni je pokrivač debeo samo nekoliko centimetara do nekoliko metara i u toku ljeta posve se otopi. Prosječna temperatura na Zemlji još bi se malo snizila. Iz godine u godinu snježni bi se pokrivač povećavao. Da bismo zaključili mogu li se ledenjaci vratiti. Kao posljedica. nije potrebno tražiti velike i nemoguće promjene. a ljeti bi se manje povlačili. Led reflektira svjetlost mnogo bolje nego gola stijena ili tlo. U sadašnjem trenutku snijeg pada svake zime u velikom dijelu Sjeverne Amerike i Euroazije i prekriva sve te predjele smrznutom vodom.

Kad bi prosječna ljetna temperatura porasla u duljem razdoblju za dva ili tri stupnja. ljeti bi se otopilo više snijega nego što bi zimi palo i led bi se ponešto povlačio svake godine. prolazeći ponajviše kroz kratke Maunderove minimume. valja učiniti jest da identificiramo okidač koji pokreće napredovanje ledenjaka — i njihovo povlačenje. Možda bi nam dalje proučavanje Sunčevih neutrina i otkrivanje uzroka njihove malobrojnosti moglo pomoći da saznamo više o onome što se događa unutar Sunca. bilo da je riječ o Suncu ili o Zemlji. dopuštajući nam tako da shvatimo zamršenosti ciklusa Sunčevih pjega. Tada bismo možda mogli prispodobiti promjene Sunčevih pjega s razdobljima zaleđivanja te predvidjeti kada će i hoće li prispjeti još jedno takvo razdoblje. Ili se možda ne radi o samome Suncu koje bi moglo sjati divnom postojanošću. tada je moguće da Sunce otprilike svakih sto tisuća godina prolazi kroz produljeni Maunderov minimum koji ne traje samo nekoliko desetljeća. Zemlja bi tada mogla biti dovoljno dugo prohladna da bi se moglo inicirati i zadržati ledeno doba.Kad bi se jednom ledeno doba ustalilo s ledenjacima koji bi dosezali daleko na jug. zapravo. Ono što nam. Spomenuh prije da je Maunderov minimum nastupio u razdoblju kad je vrijeme na Zemlji općenito bilo prohladno. Ako postoji kauzalna veza. Zemlja se opet lagano zagrijava te počinje povlačenje ledenjaka. sam po sebi vrlo malen. u tome što postoji mnogo mogućih okidača te je teško izabrati među njima. No. Umjesto toga. obratni bi »okidač«. U tome bi moglo biti nečega. Pri tom povlačenju Zemlja bi kao cjelina reflektirala manje sunčeve svjetlosti i apsorbirala nešto veće količine. Na primjer. ako Maunderovi minimumi rashlađuju Zemlju. dakle. ali nemamo dokaza. Već sam prije objasnio da postoji samo nevjerojatno mala mogućnost bliskog susreta sa zvijezdom ili nekim drugim malim objektom iz međuzvjezdanog prostora. Kad Sunce konačno opet počne razvijati aktivnost pjega. O tom se razdoblju zapravo ponekad i govori kao o »malom ledenom dobu«. okidač može ležati u samome Suncu. To nije teško učiniti. već nekoliko milenija. mogao pokrenuti opće povlačenje. Problem je. povremeno se javljaju oblaci prašine i plina između zvijezda na rubovima naše galaksije (i ostalih sličnih galaksija) te 187 . Tako bi ljeta postala još toplija i ubrzalo bi se povlačenje ledenjaka. posrijedi bi mogla biti priroda prostora između Zemlje i Sunca.

Ti oblaci nisu gusti prema uobičajenim standardima. Oni ne bi mogli zatrovati našu atmosferu ili nas. tada je moguće da kroz četvrt milijarde godina neće biti razdoblja zaleđivanja. Dixon M. Zrnca možda ne bi mnogo zatamnjela svjetlost koja pada na Zemlju. ledeno doba koje je. te ponovno odavalo sunčevu svjetlost. ledenjaci se povlače. zrnaca leda ili stijenja. Sunčev sustav možda mu se 188 . 1978. Prosječni promatrač ne bi ih same po sebi mogao lako zapaziti. a pogotovu su daleko do toga da bi bili katastrofalni. Svaki put kad prođemo kroz osobito gust oblak koji zatamnjuje upravo odgovarajuću količinu svjetlosti. To bi u svakom slučaju mogla biti premala procjena. Ipak. No. Gotovo sav materijal takvih oblaka čine vodik i helij. tako da bi se manje sunčeve svjetlosti nego normalno probilo kraj zrnaca i palo na Zemljinu površinu. koji uopće ne bi na nas djelovali ni na kakav način. ili apsorbiralo. kako spomenuh. Moguće je da svakih 200 do 250 milijuna godina nastupa serija ledenih doba. Svako bi takvo zrnce reflektiralo. Budući da se to ne razlikuje mnogo od razdoblja revolucije Sunčeva sustava oko galaktičkog središta. Na primjer. Butler. znanstvenik NASA-e. nadahnulo ideju o Pangaeai. Prije toga bilo je I. Kad taj oblak ostavimo iza sebe. grupa francuskih astronoma predstavila je dokaz koji je vodio do mogućnosti da se upravo pred nama nalazi još jedan međuzvjezdani oblak. oko jedan posto mase takvih oblaka sastoji se od prašine. Ako smo sada prošli kroz cijeli taj predio. jedno od njih — ili cijela serija — trebalo bi stići mnogo prije. Sunce bi bilo jednako sjajno. osobito gust oblak mogao bi prigušiti upravo toliko svjetlosti koliko bi bilo dovoljno da ljeta postanu hladnija baš koliko dostaje da se pokrene ledeno doba. Odlazak oblaka mogao bi poslužiti kao okidač za povlačenje ledenjaka. Možda posljednjih milijun godina Sunčev sustav prolazi kroz oblačno područje galaksije. Ako nismo. započinje ledeno doba. procijenio da je naš Sunčev sustav u toku svog postojanja prošao kroz najmanje tucet vrlo prostranih oblaka.Sunce na svojoj putanji oko galaktičkog središta može lako proći kroz neki od tih oblaka. zapravo je 1978. Prije razdoblja od posljednjih milijun godina protezalo se razdoblje od 250 milijuna godina u kojem nije bilo ledenih doba pa je možda u to vrijeme Sunčev sustav prolazio kroz čista područja. možda za svake revolucije prolazimo kroz isti oblačni predio. a možda čak ni zvijezde ne bi izgledale drukčije.

ali ne propuštaju infracrveno zračenje. Ugljični dioksid čini samo 0. noću bi se gubilo više infracrvenog zračenja no što se gubi sada. zaustavlja atmosfera. To je prvi 1861. niža nego što je danas. To se naziva »stakleničkim efektom«. Recimo da se udvostruči na 189 .približava brzinom od 20 kilometara (12. Dušik i kisik koji sačinjavaju praktički svu atmosferu. jer staklo staklenika djeluje slično. I oni također prolaze kroz atmosferu. ili točnije njezina atmosfera koja pruža nužni mehanizam. nešto infracrvenog zračenja zadržavaju. iako prisutni u malim količinama. njezina prosječna površinska temperatura ostaje ista iz godine u godinu. lako propuštaju i vidljivu svjetlost i infracrveno zračenje. Pretpostavimo da se iz nekog razloga sadržaj ugljičnog dioksida u atmosferi nešto poveća. kao što su ultraljubičaste i rendgenske zrake koje Sunce proizvodi manje obilno.03 posto Zemljine atmosfere. Ostale oblike zračenja. Ugljični dioksid i vodena para u našoj atmosferi. Čini to uglavnom u obliku dugih infracrvenih valova. a i dani bi bili hladniji zato što bi se počeli zagrijavati s hladnije razine. a sadržaj vodene pare je promjenljiv ali nizak. Pod normalnim uvjetima ta su dva učinka u ravnoteži te Zemlja gubi onoliko topline sa svoje tamom prekrivene površine koliko i dobiva sa svoje površine okupane danjom svjetlošću. Sunčevo zračenje mora proći kroz atmosferu i to bi moglo djelovati na nj.5 milja) u sekundi i pri toj bi brzini mogao doprijeti do ruba oblaka za oko 50 000 godina. Možda je to sama Zemlja. Ali pravi okidači možda nisu ni izravno Sunce ni oblaci prašine u međuzvjezdanom prostoru. Prosječna temperatura Zemlje bila bi izrazito. Kad u Zemljinoj atmosferi uopće ne bi bilo ugljičnog dioksida i vodene pare. Njihova prisutnost omogućuje postizanje izrazito više prosječne temperature na Zemlji nego što bi inače bio slučaj. No ugljični dioksid i vodena para propuštaju vidljivu svjetlost. Stoga oni ne zaustavljaju sve infracrveno zračenje. Pretpostavimo da Sunčevo zračenje koje dolazi na Zemlju dopire uglavnom u obliku vidljive svjetlosti. Ipak. Maksimum Sunčeva zračenja jest na valnim dužinama vidljive svjetlosti koja lako prolazi kroz atmosferu. propuštajući vidljivu sunčevu svjetlost i zadržavajući ponovno infracrveno zračenje iznutra. uočio irski fizičar John Tyndall (1820—93). Noći bi bile hladnije nego što su danas. zadržavaju dovoljno infracrvenog zračenja te djeluju kao znatni konzervatori topline. Kad nema sunca — kao noću — površina Zemlje zrači toplinu u vanjski prostor.

sa 0.06 posto. dodajući svoj dio obratnom stakleničkom efektu. smanjujući postotak u atmosferi. U razdobljima neuobičajeno velike vulkanske aktivnosti. da se sadržaj ugljičnog dioksida u atmosferi nešto smanji. i oni mogu dovoljno poremetiti ravnotežu da bi to poslužilo kao okidač.03 na 0. velik se dio atmosferskoga ugljičnog dioksida može rastvoriti u oceanu. međutim. Ugljični dioksid može također reagirati s oksidima Zemljine kore stvarajući karbonate. Na primjer. Nešto viša temperatura pojačala bi isparavanje oceana i podigla razinu vodene pare u zraku. jer intenzivna toplina koja rastapa stijenje u lavu razlaže karbonate i ponovno oslobađa ugljični dioksid. ali biljni ga svijet troši u jednako velikim količinama te život općenito djeluje tako da održava ravnotežu.0.* Postoje. sadržaj ugljičnog dioksida u atmosferi može se povećati. * To nije posve točno kad je riječ o onom dijelu života koji obuhvaća čovjekovu aktivnost. naravno. pa bi i to pridonijelo pojačavanju stakleničkog efekta. Budući da bi se infracrveno zračenje zadržavalo. Oni dijelovi Zemljine kore koji su izloženi zraku već su. apsorbirali onoliko ugljičnog dioksida koliko mogu. Uz niže temperature smanjuje se i sadržaj vodene pare. vjerojatnije je da će se tu zadržati. Ali što bi moglo izazvati takve promjene sadržaja ugljičnog dioksida u atmosferi? Životinjski svijet stvara velike količine ugljičnog dioksida. Atmosfera s nešto većim sadržajem ugljičnog dioksida propuštala bi još manje infracrvenog zračenja. temperatura na Zemlji nešto bi porasla. i ono može djelovati kao medij za apsorpciju ugljičnog dioksida. prirodni procesi na Zemlji koji ili stvaraju ili troše ugljični dioksid neovisno o životu. 190 . Vratit ću se tome kasnije. vulkani izbacuju velike količine ugljičnog dioksida u atmosferu. To ne bi utjecalo na mogućnost disanja koju pruža atmosfera i ne bismo bili svjesni same promjene — samo njezinih efekata. Pretpostavimo. no ugljični dioksid rastvoren u oceanu može se lako opet vratiti u atmosferu. Sada se infracrveno zračenje lakše gubi i temperatura na Zemlji lagano pada. s druge strane. Takvi usponi i padovi temperature mogli bi biti dovoljni da okončaju ili započnu razdoblje zaleđivanja. koje nije bilo izloženo ugljičnom dioksidu. S druge strane. No u razdobljima nastajanja planina do površine dopire novo stijenje.015 posto.

I vulkani i nastajanje planina posljedica su gibanja tektonskih ploča, kao što spomenuh, no postoje razdoblja kad su uvjeti za stvaranje vulkana izraženiji od uvjeta za nastajanje planina, i postoje razdoblja kad je obratno. Kad je za jedno razdoblje povijesti Zemlje karakterističnije nastajanje planina, moguće je da se tada smanjuje sadržaj ugljičnog dioksida, da se smanjuje temperatura Zemljine površine te da počinje napredovanje ledenjaka. Kad prevladavaju vulkani, sadržaj ugljičnog dioksida raste, temperatura Zemljine površine se povećava i ledenjaci se, ako postoje, počinju povlačiti. No da bismo pokazali kako sve i nije onako jednostavno kako se može činiti, reći ćemo da pri suviše žestokim vulkanskim erupcijama u stratosferu odlaze velike količine prašine te to može dovesti do niza »godina bez ljeta« kakva je bila 1816, i tada to može biti okidač koji će pokrenuti ledeno doba. Na temelju vulkanskog pepela u oceanskim sedimentima reklo bi se da je vulkanska aktivnost u posljednjih dva milijuna godina bila oko četiri puta intenzivnija nego za 18 milijuna godina prije tog razdoblja. Prema tome, možda upravo prašina u stratosferi izvrgava Zemlju periodičnim ledenim dobima.

Orbitalne promjene
Mogući pokretači zaleđivanja i odleđivanja koje sam dosad opisao ne pružaju mogućnost vrlo pouzdanog predviđanja budućnosti. Zasad još ne znamo točno koja zapravo pravila određuju male promjene u količini Sunčeva zračenja. Nismo posve sigurni što se nalazi pred nama ukoliko je riječ o susretima s kozmičkim oblacima. Nipošto ne možemo predvidjeti buduće djelovanje vulkanskih erupcija i nastajanja planina. I tako se čini da će ljudska bića, bez obzira na vrstu okidača, morati živjeti iz godine u godinu, iz milenija u milenij, proučavajući prognoze vremena i razmišljajući. Postoji, ipak, jedan nagovještaj koji bi dao naslutiti da je nastupanje i povlačenje ledenih doba jednako pravilno i neizbježno kao i promjene godišnjih doba u toku godine. Jugoslavenski fizičar Milutin Milanković ukazao je 1920. godine da postoji veliki klimatski ciklus kao posljedica malih periodičnih promjena u vezi sa Zemljinom putanjom i njezinim aksijalnim nagibom. On je govorio o »Velikoj zimi« u toku koje 191

nastupaju ledena doba i o »Velikom ljetu« koje predstavlja međuledenjačka razdoblja. Između njih bili bi, naravno, »Veliko proljeće« i »Velika jesen«. U ono vrijeme Milankovićeve teorije nisu primljene ništa bolje od Wegenerovih teorija o kontinentalnom pomaku, no unatoč tome promjene u Zemljinoj putanji doista postoje. Na primjer, Zemljina putanja nije posve kružna, već je ponešto eliptična, pri čemu se Sunce nalazi na jednom od fokusa te elipse. To znači da se udaljenost Zemlje od Sunca iz dana u dan neznatno mijenja. Postoji razdoblje kad je Zemlja u »perihelu« te je najbliže Suncu, i razdoblje kad je u »afelu«, šest mjeseci kasnije, i tada je najdalje od Sunca. Ta razlika nije velika. Putanja je posve neznatno eliptična (to je elipsa vrlo male ekscentričnosti) te se golim okom ne bi mogla razlikovati od kružnice kad bismo je nacrtali u odgovarajućem mjerilu. Ipak ta mala ekscentričnost — 0,01675 — znači da je na perihelu Zemlja udaljena od Sunca 147 milijuna kilometara (91 350 000 milja), a na afelu 152 milijuna kilometra (94450000 milja). Razlika među tim udaljenostima iznosi 5 milijuna kilometara (3,1 milijun milja). Prema zemaljskim je mjerilima to prilično mnogo, no razlika iznosi samo oko 3,3 posto. Sunce je izgledom nešto veće za perihela nego za afela, no tu razliku mogu zamijetiti samo astronomi. Uz to je i Sunčevo gravitacijsko djelovanje nešto snažnije za perihela nego za afela pa se stoga Zemlja kreće brže na perihelskoj polovici putanje u odnosu na afelsku polovicu i sezone ne traju posve jednako dugo — no i to ostaje nezamjetljivo običnim ljudima. I konačno, to znači da za perihela dobivamo sa Sunca više zračenja nego za afela. Zračenje koje dobivamo mijenja se obratno razmjerno s kvadratom udaljenosti te ispada da Zemlja dobiva gotovo 7 puta više zračenja za perihela nego za afela. Zemlja doseže perihel 2. siječnja svake godine, a afel 2. srpnja. A 2. siječnja je datum koji dolazi manje od dva tjedna poslije zimskog solsticija, dok 2. srpnja nastupa manje od dva tjedna nakon ljetnog solsticija. Dakle, u vrijeme kad se Zemlja nalazi blizu ili na samom perihelu i kad dobiva više topline nego obično, sjeverna polukugla duboko je zašla u zimu, a južna je polukugla usred ljeta. Ta dodatna toplina znači da je sjevernjačka zima blaža nego što bi bila kad bi Zemljina putanja bila kružna, dok je južnjačko ljeto toplije. U vrijeme kad je Zemlja blizu ili na samom afelu i kad 192

dobiva manje topline nego obično, na sjevernoj je polukugli sredina ljeta, a na južnoj polukugli sredina zime. Manjak topline znači da su sjeverna ljeta hladnija nego što bi bila da je Zemljina putanja kružna, te da su južne zime hladnije. Vidimo, prema tome, da eliptičnost putanje znači za sjevernu polukuglu (osim tropa) manje izražene ekstreme između ljeta i zime nego što je slučaj na južnoj polukugli (osim tropa). To može zvučati kao da na sjevernoj polukugli vjerojatno neće biti ledenih doba, dok će ih na južnoj biti, no to nije točno. Zapravo, baš blage zime i prohladna ljeta — manje ekstremne razlike — stvaraju predispozicije jedne polukugle za ledeno doba. Uostalom, snijeg zimi pada tako dugo dok je temperatura ispod točke smrzavanja, pod uvjetom da u zraku ima prekomjerne vlage. Spuštanje temperature još niže ispod točke smrzavanja neće pojačati snijeg. Vjerojatnije je da će umjesto toga snijega biti manje, jer pri nižim temperaturama zrak može sadržavati manje vlage. Najviše snježnih padavina bit će onda kad je zima najblaža što može biti, a da uz to temperatura ne raste prečesto iznad točke smrzavanja. Količina snijega koji se ljeti otopi ovisi, naravno, o temperaturi. Ako je ljeto toplije otopit će se više snijega, ako je hladnije otopit će se manje. Iz toga proizlazi da za blagih zima i prohladnih ljeta imamo mnogo snijega i manje otapanja, a upravo je to potrebno da bi se iniciralo ledeno doba. Ipak danas na sjevernoj polukugli ne vlada ledeno doba, iako imamo blage zime i prohladna ljeta. Možda su razlike ipak prevelike, možda postoje i drugi činitelji koji će djelovati teko da će zime postati još blaže, a ljeta još prohladnija. U sadašnjem trenutku, primjerice, Zemljina osovina nagnuta je prema okomici oko 23,5°. Za ljetnog solsticija, 21. lipnja, sjeverni kraj osovine nagnut je u smjeru Sunca. Za zimskog solsticija, 21. prosinca, sjeverni kraj osi nagnut je od Sunca. No, Zemljina os ne ostaje zauvijek nagnuta u istom smjeru. Zemljina os polako se ljulja pod utjecajem Mjesečeva gravitacijskog djelovanja na Zemljinu ekvatorijalnu izbočinu. Ona ostaje kosa, ali smjer nagiba opisuje polako krug jedanput u svakih 25 780 godina. To se naziva »precesija ekvinocija«. Za otprilike 12 890 godina os će biti nagnuta u suprotnom smjeru, i bude li to jedina promjena, ljetni će solsticij nastupati 21. prosinca, a zimski solsticij 21. lipnja. Ljetni solsticij dolazio bi tada za perihela te bi sjeverna ljeta bila toplija nego što su danas. Zimski bi solsticij bio za afela, pa bi sjeverne zime bile hladnije no 193

što su danas. Drugim riječima, situacija bi bila obratna u odnosu na sadašnju. Sjeverna bi polukugla imala hladne zime i vruća ljeta, dok bi južna polukugla imala blage zime i prohladna ljeta. No, postoje i drugi činitelji. Točka perihela polako se kreće oko Sunca. Zemlja na svakom putovanju oko Sunca dopire do točke perihela na drugome mjestu i u drugo vrijeme. Perihel (i afel) opisuje potpuni krug oko Sunca jedanput u otprilike 21 310 godina. Svakih 58 godina dan perihela pomiče se za jedan dan u našem kalendaru. Ni to, međutim, nije sve. Među ostalim učincima, različita gravitacijska djelovanja na Zemlju očituju se i time da uzrokuju znatan, točno određen nagib Zemljine osi. U sadašnjem je trenutku os nagnuta 23,44229°, ali 1900. godine nagib je iznosio 23,45229°, dok će 2000. godine iznositi 23,43928°. Kao što se vidi, nagib Zemljine osi se smanjuje, no smanjivat će se samo do ovog posljednjeg stupnja, da bi se potom opet povećavao, zatim smanjivao, i tako dalje. On nikada nije manji od 22° i nikad ne prekoračuje 24,5°. Taj ciklus traje 41 000 godina. Manji nagib osi znači da i sjeverni i južni krajevi Zemlje dobivaju manje sunca ljeti i više zimi. Posljedica su blage zime i prohladna ljeta na obje polukugle. I obratno, što je veći nagib osi, to će biti veće razlike među godišnjim dobima na obje polukugle. I konačno, Zemljina putanja postaje manje i više ekscentričnom. Ekscentričnost koja u ovom trenutku iznosi 0,01675 stalno se smanjuje, da bi konačno dosegla minimalnu vrijednost—0,0033, ili samo 1/5 sadašnje vrijednosti. U tom trenutku Zemlja će za perihela biti samo 990 000 kilometara (610 000 milja) bliža Suncu nego za afela. Nakon toga ekscentričnost će se opet povećavati do maksimuma — 0,0211, ili 1,26 puta više od sadašnje vrijednosti. Tada će Zemlja za perihela biti 6 310000 kilometara (3920000 milja) bliža Suncu nego za afela. Što je ekscentričnost manja i što je putanja bliža pravoj kružnici, to je manja i razlika u količini topline što je Zemlja dobiva od Sunca u raznim trenucima godine. To podržava situaciju blage zime/prohladna ljeta. Uzmu li se u obzir sve te promjene Zemljine putanje i nagiba njezine osi, reklo bi se da se, u cijelosti, sklonost umjerenim sezonama i sklonost ekstremnim sezonama izmjenjuje u ciklusu koji traje otprilike 100 000 godina. Drugim riječima, svako Milankovićevo »Veliko godišnje doba« traje oko 25 000 godina. Čini se da smo sada ostavili iza sebe »Veliko proljeće« ledenjačkog uzmaka te da ćemo 194 \

napredovati kroz Veliko ljeto i Veliku jesen do Velike zime ledenog doba, oko 50000 godina od sada. Ipak, je li sve to teoretiziranje ispravno? Promjene Zemljine putanje i nagiba osi su male te razlika između hladne zime/vrućeg ljeta i blage zime/prohladnog ljeta nije zapravo velika. Je li ta razlika dovoljna? Time su se problemom pozabavila tri znanstvenika, J. D. Hays, John Imbrie i N. J. Shackleton, objavivši rezultate u prosincu 1976. godine. Proučavali su središnje dijelove sedimenata izvađenih s dva različita mjesta u Indijskom oceanu. Ta su mjesta bila daleko od kopna pa tako nije bilo materijala nanesenog s obale koji bi mogao ugroziti vjerodostojnost rada. Mjesta su također bila relativno plitka, kako ne bi bilo materijala ispranog s okolnih, manje dubokih područja. Može se pretpostaviti da je sediment netaknuti materijal koji se na jedno mjesto slijegao stoljeće za stoljećem te se starost izvađenih slojeva protezala, kako se činilo, 450000 godina unatrag. Istraživači su se nadali da će proučavanjem slojeva otkriti promjene, jednako izražajne kao i promjene u godova drveća koje omogućuju razlučivanje vlažnih i sušnih ljeta. Jedna je promjena bila u vezi s radiolarijama koje su živjele u oceanu kroz sve vrijeme od pola milijuna godina, koliko su dopirala istraživanja. To su jednostanične protozoe sa sićušnim, razrađenim tjelešcima koja se, nakon smrti, talože na morskom dnu kao neka vrsta mulja. Postoje brojne vrste radiolarija od kojih se neke razvijaju pod toplijim uvjetima nego druge. Lako ih je međusobno razlikovati prema prirodi tjelešca, pa se može probijati kroz slojeve taloga, milimetar po milimetar, proučavajući prirodu tih tjelešca i prosuđujući prema njoj je li u neko određeno vrijeme oceanska voda bila topla ili hladna. Na taj je način moguće napraviti točnu krivulju temperature oceana s obzirom na vremensko razdoblje. Promjene temperature oceana s obzirom na razdoblje mogu se također pratiti pomoću omjera dviju podvrsta kisikovih atoma; kisika-16 i kisika-18. Voda koja u svojim molekulama sadrži kisik-16 lakše se isparava nego voda koja sadrži kisik-18. To znači da su kiša ili snijeg koji padnu na kopno sastavljeni od molekula bogatijih kisikom-16 i siromašnijih kisikom-18 nego što je slučaj s vodom oceana. Ako velika količina snijega padne na kopno i ostane zarobljena u ledenjacima, tada preostala oceanska voda trpi od znatnog manjka kisika-16, pri čemu se gomila kisik-18. 195

Oba sistema proučavanja temperature vode (i prevladavanja leda na kopnu) dala su identične rezultate, iako su bili vrlo različite prirode. Štoviše, ciklus koji je proizašao iz tih sistema bio je vrlo sličan ciklusu izračunatom na temelju promjena Zemljine putanje i nagiba njezine osi. Zasad bi se, prema tome, činilo da Milenkovićeva zamisao o Velikim godišnjim dobima, tako dugo dok ne dobijemo druge dokaze, izgleda ispravnom. Arktički ocean

Ako se ledena doba povode za Velikim godišnjim dobima, tada bismo trebali biti u stanju točno predvidjeti kad će započeti slijedeće ledeno doba. To bi moralo biti za oko 50 000 godina. Ne trebamo, naravno, pretpostaviti da je uzrok ledenoga doba jedinstvene prirode. Dodatnih uzroka može biti nekoliko. Na primjer, promjene putanje i osi mogu postaviti osnovno razdoblje, no ostali učinci moraju imati neki utjecaj, uz to manje pravilan. Promjene Sunčeva zračenja, ili sadržaj prašine u prostoru između Zemlje i Sunca, ili količina ugljičnog dioksida u atmosferi mogu, zasebno ili zajedno, utjecati na ciklus, pojačavajući ga u nekim prigodama i djelujući obratno u drugima. Ako se sluči nekoliko učinaka, ledeno doba moglo bi biti gore nego inače. No ako protiv promjena putanje i nagiba osi djeluju neobično čist svemir, ili osobito visok sadržaj ugljičnog dioksida, ili izrazito aktivne Sunčeve pjege, tada bi ledeno doba moglo biti blaže ili bi moglo posve izostati. U sadašnjem slučaju mogli bismo se bojati najgorega, jer za 50000 godina nećemo samo dospjeti do Velike zime, već možemo uz to (kao što rekoh prije u ovom poglavlju) ući u kozmički oblak koji će smanjiti Sunčevo zračenje što dopire do nas. Ipak, sve bi te pretpostavke mogle biti potpuno pogrešne. Uostalom, orbitalno-aksijalne promjene morale su se bile nastavljati s potpunom pravilnošću tako dugo kao što postoji Sunčev sustav u svojoj sadašnjoj strukturi. Ledena doba morali bi se bila ponavljati otprilike svakih sto tisuća godina u toku cijele povijesti života. Umjesto toga, ledena doba bila su stvar samo posljednjih milijun godina. Prije toga, u razdoblju dugom oko 250 milijuna godina, čini se da uopće nije bilo ledenih doba. Moguće je čak da postoje uzastopna razdoblja ledenih doba u toku nekoliko 196

milijuna godina, odvojena jedno od drugoga intervalom od četvrt milijarde godina. Odakle ti intervali? Zašto u toku tih dugih intervala nije bilo ledenih doba, kad su se promjene putanje i nagiba Zemljine osi nastavile zbivati u tim intervalima posve isto kao i sada? Uzrok bi se mogao nalaziti u razmještaju kopna i mora na Zemljinoj površini. Kad bi se polarno područje sastojalo od velikoga morskog prostranstva, oko pola bi se vrtjelo nekoliko milijuna četvornih kilometara morskog leda, koji ne bi bio izrazito debeo. Morski led bio bi deblji i prošireniji zimi, tanji i manje rasprostranjen ljeti. U toku ledenjačkog dijela orbitalno-aksijalne mijene morski bi led bio, u cijelosti, deblji i rasprostranjeniji zimi i ljeti, ali ne mnogo. Postoje, naposljetku, morske struje koje stalno dovode topliju vodu iz umjerenih i tropskih regija, što može poboljšati polarnu klimu, čak i u toku ledenog doba. Nadalje, kad bi se polarno područje sastojalo od kontinenta, s polom manje ili više u sredini i nepreglednim morem koje ga okružuje, očekivali bismo da će kontinent biti pokriven debelom ledenom kapom koja se ne otapa za vrlo prohladnog ljeta, već se povećava iz godine u godinu. Led se, naravno, ne bi povećavao zauvijek — kao što je Agassiz dokazao prije jednog i pol stoljeća, led počinje ploviti kad dosegne značajniju težinu. Led postupno klizi u okolni ocean, razbijajući se u velike sante. Sante bi, zajedno s morskim ledom, plutale oko polarnog kontinenta i postupno bi se rastapale, spuštajući se prema umjerenijim širinama. U ledenom dobu sante bi se umnožavale, a u međuledenjačkim razdobljima smanjivale, no ta promjena ne bi bila velika. Okolni bi ocean, zahvaljujući morskim strujama, održavao temperaturu vrlo blizu normalnoj, bilo ledeno doba ili ne. Takav slučaj doista postoji na Zemlji, jer je Antarktik pokriven debelom ledenom kapom, a ocean koji ga okružuje stegnut je ledom. No, Antarktik ima tu ledenu kapu već oko 20 milijuna godina i jedva da je na nj utjecao dolazak i nestanak ledenih doba. Pretpostavimo, međutim, da postoji polarni ocean, ali ne prostran. Recimo da je malen, gotovo zaokružen kopnom, poput arktičkog oceana. Arktički je ocean, ništa veći od Antarktičkog kontinenta, gotovo posve okružen ogromnim kontinentalnim masama Euroazije i Sjeverne Amerike. Jedina znatnija veza između arktičkog oceana i ostalih svjetskih voda je tjesnac širok 197

događa tek jedanput u svakih 250 milijuna godina. dok Arktički ocean (osobito prije no što ga je napredovanje ledenog doba prekrilo morskim ledom) osigurava izvor vode. raspored kopno-more na sjevernoj polukugli nije stalan. dakle. on se pretvara u led i ledenjaci započinju napredovanje. Na kopnu. Ako ljeti nema dovoljno topline koja bi otopila sav snijeg. tek tada orbitalno-aksijalni ciklus donosi onu vrstu ledenih doba kakva nam je poznata. snježne pahuljice imaju veću šansu. ako o tome prestanemo 198 . Predstoji nam dakle ne samo novo ledeno doba. Tek kad se sluči da gibanje ploča dovede do rasporeda kakav postoji danas u sjevernim polarnim regijama. čak i kad bi gomilanje snijega bilo u stanju sniziti temperaturu oceana do točke smrzavanja. i sigurno je da se razmještaj kontinenata neće dramatično promijeniti za još otprilike milijun godina. uz to. past će na kopno. Raspored ocean-kopno na sjevernoj polukugli upravo je takav da može snažno pojačati efekt ledenoga doba. a ne u ocean. a čak je i on djelomično blokiran otokom Islandom.1 600 kilometara (1 000 milja) između Grenlanda i Skandinavije. međutim. dodatni snijeg koji pada za blage zime. a ipak smo svi tu. vodene struje iz toplijih područja to bi spriječile. Snijeg na oceanu jednostavno se otapa jer voda ima visok toplinski kapacitet. već čitava jedna serija. Kako bi ta nevolja mogla biti teška? Naposljetku. ili izolirani kontinenti okruženi otvorenim oceanom. On se stalno mijenja pod djelovanjem tektonike ploča. Kopno ima manji toplinski kapacitet nego voda te se ono stoga mnogo brže hladi pri istoj količini snijega. sve dok je Zemljina površina tako uređena da su polarni predjeli ili otvoreni ocean. tako da se tlo duboko smrzava. milijun su godina ledenjaci dolazili i odlazili. To je istina i. Upravo to kopno na sjeveru odgovorno je za sve razlike. U toku pokretanja ledenog doba. ne postoje nikakve struje koje bi ublažile to djelovanje. To se. No. Iz toga. proizlazi da nema spektakularnih ledenih doba. No sad smo tu. po svemu sudeći. K tome. Postojanje velikoga kopnenog područja koje okružuje Sjeverni pol osigurava prostrani prijemljivi predio za snijeg i led. Djelovanje zaleđivanja Pretpostavimo da doista nastupi ledeno doba.

polarne medvjede. čak u fazi najveće zaleđenosti značajni dijelovi svijeta doživljavaju iznenađujuće male promjene. divovske tuljane i slično. a život u moru ovisi o kisiku isto tako kao i mi. U sadašnjem je trenutku 10 posto Zemljine kopnene površine pokriveno ledom. Voda oduzeta oceanu da bi nahranila ledenjake iznosila je. ledenjaci zapravo pužu vrlo sporo. To će reći da je čak i za najveće zaleđenosti 96 posto oceana bilo upravo tamo gdje je i sada. Ipak ni to nije potpun opis onoga što se doista dogodilo. izgubljena četiri postotka oceanske tekuće vode značila su da se razina mora spustila za čak 150 199 . dakako. To znači da je prostor dostupan kopnenom životu bio smanjen s oko 117 milijuna četvornih kilometara (45 milijuna četvornih milja) kopna bez leda barem u toku ljeta. sa stajališta isključivo prostora. Baš sada na raznim kopnenim površinama svijeta počiva oko 25 milijuna kubičnih kilometara leda (6 milijuna kubičnih milja). Možda upravo sada morski život osjeća pritisak i skučenost. 30 posto Zemljine sadašnje kopnene površine bilo je pod ledom. Situacija na kopnu bila bi drukčija. to bi zapravo poduprlo život. samo 4 posto ukupne količine. U to je vrijeme na kopnu ležalo ukupno oko 75 milijuna kubičnih kilometara leda (18 milijuna kubičnih milja). međutim. Ocean bi. ne tada. uglavnom na Antarktiku i Grenlandu. moglo bi se učiniti da je tu sve bilo mnogo katastrofalnije. Na vrhuncu glacijacije jedan je divovski ledeni pokrivač prekrivao sjevernu polovicu Sjeverne Amerike. morski život ne bi osjetio osobito smanjivanje okolice. Upravo su zbog toga polarne vode mnogo bogatije živim organizmima nego tropska mora i baš zato polarne vode mogu hraniti divovske sisavce koji se prehranjuju morskim životinjama — velike kitove.razmišljati. Prema tome. Za njihovo su napredovanje potrebne tisuće godina. Na vrhuncu zaleđenosti ta je količina bila utrostručena. a manji pokrivač Skandinaviju i sjeverni Sibir. Ako je u toku ledenog doba oceanska voda hladnija nego što je danas. bio u prosjeku nešto hladniji nego što je sada — ali što zato? Hladna voda rastvara više kisika nego topla. Na vrhuncu zaleđenosti. na samo 90 milijuna četvornih kilometara (35 milijuna četvornih milja). To znači da je na vrhuncu zaleđenosti 50 milijuna kubičnih kilometara vode (12 milijuna kubičnih milja) koja je danas u oceanu — bilo tada na kopnu. čak i na vrhuncu zaleđenosti.

morska razina opada i otkriva novo tlo. Kad razina mora opadne. Uz to. Poljoprivredna gospodarstva i rudnici ne mogu se preseliti. Četiri milijarde ljudi mnogo će se teže preseliti nego 20 milijuna. ono što je danas pustinja Sahara bila su plodna polja. U vrijeme posljednjeg ledenog doba na Zemlji je ukupno bilo možda 20 milijuna ljudskih bića. dvjesto puta više. Slijedili su vegetaciju i životinje i za njih su sva mjesta bila ista tako dugo dok su mogli pronaći voće. valja uzeti u obzir promjene u načinu života. u toku posljednjeg ledenog doba ljudska su se bića — ne naši čovjekoliki preci. Ne mogu se preseliti ni prostrane strukture koje su ljudska bića sagradila. Budući da ledenjaci napreduju izvanredno sporo. ljudski je rod danas manje pokretljiv nego što je bio nekad. bobice i divljač. u toku ledenog doba nisu bile pustinje. a životinjski svijet prirodno slijedi vegetaciju. većina kontinentalnih prudova malo se pomalo otkriva i otvara najezdi kopnenog života. ukupno kopneno područje prepušteno izobilju oblika života bilo veće na vrhuncu ledenog doba nego što je sada. Koliko bi to bilo katastrofalno? Dakako. ma kako to paradoksalno zvučilo. Danas nas ima četiri milijarde. Koliko bi se neko ledeno doba razlikovalo u budućnosti? Primjerice. To ne mijenja mnogo sam ocean. vegetacija se polako povlači prema jugu i na izložene kontinentalne prudove ispred ledenjaka. dalekovodi i tako 200 . tuneli. pretpostavimo da ledenjaci sada započnu novo napredovanje. mostovi.metara (490 stopa). Te sekcije s manje od 180 metara (590 stopa) vode iznad sebe zovu se »kontinentalni prudovi«. s izlaganjem kontinentalnih prudova i sužavanjem pustinja. Posebice. orahe. Prije posljednjeg povlačenja ledenjaka. donoseći kišu toplijim predjelima Zemlje koji prije (i poslije) nisu na nju navikli. već sam Homo sapiens — kretala prema jugu s napredovanjem ledenjaka i prema sjeveru kad su se ledenjaci povlačili — i razvijala se napredujući. ali oko svakog kontinenta nalaze se dijelovi tla koji su pod vrlo plitkim dubinama oceanske površine. ono što su danas pustinje. kad ledenjaci napreduju i gutaju kopno. Od vremena posljednjeg ledenog doba ljudska su bića naučila biti ratari i rudari. Ukratko. Hranu su skupljali i lovili. Ta dva djelovanja mogu u velikoj mjeri biti uravnotežena. gradovi. Mogli bismo ustvrditi da je. S napredovanjem ledenjaka i olujno se područje povlači prema jugu. U vrijeme posljednjeg ledenog doba ljudska bića nisu bila ni na koji način vezana uz tlo. Drugim riječima.

međutim. Bit će obilje vremena za promjenu mjesta. razina mora podigla bi se deset puta više no što bi omogućilo rastapanje Grenlanda. To kretanje ne bi bilo jednakomjerno. otopio i izlio u ocean. jer je ona preživjela sva međuledenjačka razdoblja u prošlosti — no pretpostavimo! Budući da se 90 posto ukupne količine leda na Zemlji nalazi na Antarktiku. i povlače se s intervalima djelomičnog napredovanja. jer ledenjaci napreduju s intervalima djelomičnog povlačenja. Ne smijemo.6 milijuna kubičnih kilometara (620000 kubičnih milja) leda. Dakako. I opet. s Velikim ljetom pred nama.dalje i tako dalje i tako dalje. razina mora pada i raste. Nije vjerojatno da će se to dogoditi u prirodnom toku zbivanja. oponašati ta napredovanja i uzmake u svoj njihovoj zamršenosti — pod uvjetom da su dovoljno polagani. osobito bi gradovi koji nisko leže. razina mora porasla bi za oko 5. može se jedino napustiti. Kad bi se taj led.5 metara (17. bez katastrofe. To bi donijelo neprilike nekim obalnim područjima. Možemo zamisliti kako se ljudski rod polako kreće prema jugu i na kontinentalne prudove — potom u unutrašnjost i opet na sjever — ponovno i ponovno u polaganim mijenama. Što ako se. uključujući i grenlandsku ledenu kapu? Grenlandska ledena kapa sastoji se od 2. primjerice New Orleans. klima i dalje nastavi ublažavati te se otopi sjeverni polarni led. Preostala je ledena kapa na Grenlandu ta posljednja uspomena na ledeno doba. Razina mora podigla bi se za oko 55 metara (175 stopa) i voda bi prodrla do osamnaestoga kata njujorških nebodera. Uzmimo da se iz nekog razloga rastopi i antarktička ledena ploha. možemo zamisliti kako bi obalni gradovi polako napuštali primorje i povlačili se u više predjele. dakako uz teškoće. Bila bi to neka vrsta uzmaka dugog 50 000 godina iza kojeg bi slijedilo 50 000 godina dugo razdoblje zamaha. Ništa se od toga ne može premjestiti. da bi se gradilo negdje drugdje. No ljudska će bića. Nizinski rubovi današnjih kontinenata 201 .5 stopa). i tako iznova. kao posljedica toga. te kako sporo. bili preplavljeni. promjene okolice ne moraju nužno biti izazvane samo napredovanjem ledenjaka. Uzmak ledenjaka nakon posljednjeg ledenog doba nije apsolutan. tako dugo dok traje sadašnja kontinentalna konfiguracija oko Sjevernog pola. kad bi se taj led otopio. bez katastrofe. kao i neke manje ledene plohe na drugim polarnim otocima. zaboraviti kako sporo ledenjaci napreduju i uzmiču. ako bi to otapanje teklo dovoljno sporo i ako bi razina mora sporo rasla.

* I dalje. ili da se toplina sačuva ako zaprijete ledenjaci. možda nikada neće ni nastati. postaviti ogledala dosta blizu u svemiru. čak ni otapanje Antarktika ne bi bilo posve katastrofalno. kao i mnoge druge golfske države. možda čak ni zlokobna. Nizozemska. na primjer. Kad bi se.našli bi se pod vodom. No. Zapravo. Napredak tehnologije mogao bi posve lako biti u stanju modificirati pokretački mehanizam ledenoga doba te zadržati prosječnu temperaturu na Zemlji kakva jest. čak gotovo katastrofu. ako je to ono što se želi. ledena doba kakva su postojala u prošlosti neće biti katastrofalna u budućnosti. međutim. koja bi se mogla regulirati i reflektirati sunčevu svjetlost tako da dopire noću na Zemljinu površinu. * Slično bi sredstvo moglo poslužiti da se Zemlja održi pogodnom za nastavanje nekoliko desetaka tisuća godina nakon što bi je Sunce koje se postupno zagrijava inače učinilo nenastanjivom — ako bi se ljudi potrudili oko toga. ili bi mogla odbijati sunčevu svjetlost koja bi inače danju dopirala na površinu Zemlje. savezna država Florida. na primjer. No. dolazak i odlazak ledenjaka postat će manje značajan za čovječanstvo u cijelosti. zahvaljujući čovjekovoj tehnologiji. klima na Zemlji postala bi mnogo jednoličnija te ne bi bilo ni polarnih ni pustinjskih područja. a uvjeti pod kojima bi se to moglo dogoditi doista postoje — o njima ću govoriti kasnije. Nestali bi i Britanski otoci. onu svjetlost što bi inače izmakla. 202 . možda se ništa od toga ne bi ni dogodilo. ili što ako se led na Zemlji otopi neočekivano i nečuvenom brzinom — i što ako se to dogodi prije nego što ćemo tehnološki biti spremni. možemo razviti metode za kontrolirano mijenjanje sadržaja ugljičnog dioksida u Zemljinoj atmosferi. Nestala bi. sjeverna Njemačka i tako dalje. Tada bismo mogli doživjeti veliku nevolju. što ako se ledenjaci približe neočekivano i nečuvenom brzinom. Konačno. a kad bi promjena tekla dovoljno sporo. čime bismo dopustili da se sa Zemlje izgubi više topline ako zaprijeti otapanje leda. I u tom bi slučaju prostor dostupan čovječanstvu mogao ostati jednako velik kao i prije. Mogla bi se. Tako bi se Zemlja mogla ponešto zagrijati ako bi zaprijetili ledenjaci ili ohladiti ako bi zaprijetilo otapanje leda. kako će se sve više stanovništvo Zemlje okupljati u svemirskim naseobinama. dolazak slijedećeg ledenog doba ili otapanje Antarktika odgodili za nekoliko desetaka tisuća godina. sprječavajući je da uopće stigne do Zemlje. Ukratko.

kao što su Cuvier i katastrofisti zamišljali prije sto pedeset godina. Do 203 . nakon što su živjeli i razvijali se 150 milijuna godina. postojale su. nisu nikad dostajale za potpuno uništenje života na planetarnoj površini. Nadiranje mora može nastupiti kad je količina leda na polarnim kopnenim područjima doprla osobito nisko. te leteći pterosaurusi. Čini se da je takav veliki pomor morao biti posljedica neke izrazite i relativno brze promjene okolice. Čini se da je otada bilo još šest takvih velikih pomora. Među beskičmenjacima su izumrli amoniti. da bi se opet s vremena na vrijeme povukla. u relativno kratkom vremenskom razdoblju izumrlo je oko 75 posto porodica vodozemaca i 80 posto porodica reptila koji su živjeli u permu. prije 225 milijuna godina. prije otprilike 70 milijuna godina. U relativno kratkom razdoblju zapravo je izumrlo vjerojatno 75 posto svih životinjskih vrsta koje su tada živjele. velika i snažna grupa. Ali to je morala biti promjena koja je ipak ostavila na životu velik broj vrsta i. Potkraj perma (zadnje razdoblje paleozoika — op. jedva osujećene katastrofe — prigode kad je život pretrpio razorne gubitke. promjena koja jedva da je imala nekog utjecaja na te vrste.11 Odvođenje magnetizma Kozmičke zrake Iako razne nevolje koje su pogađale Zemlju.). prev. Izumrli su također veliki morski reptili kao što su ihtiosaurusi i plesiosaurusi. barem koliko možemo reći. Vrijeme o kojem se u tom smislu najčešće govori nastupilo je potkraj razdoblja krede. od ledenih doba do potresa. U to su vrijeme potpuno izumrli dinosaurusi. Jedno napose logično objašnjenje tiče se plitkih mora koja povremeno preplavljuju kontinente. Bio je to primjer za pojavu koju su neki ljudi kasnije nazvali »velikim pomorom«.

6 milja). a one opet predstavljaju stalan i obilan izvor hrane ostalim životinjama koje žive uz obalu. ono uvodi jedan tip katastrofe o kojem još nismo govorili. uputivši ih na visinu od 9 kilometara (5. jer ona ne žive u kopnenim morima i jer žive u svijetu u kojem i nema značajnih kopnenih mora).isušivanja može doći u toku nastajanja planina. austrijski fizičar Victor Francis Hess (1883—1964) je 1911. To objašnjenje podržava i činjenica da su morske životinje vjerojatno podložnije velikim pomorima od kopnenih životinja i da biljni svijet gotovo i nije bio pogođen. iako možda nije vrlo vjerojatno. Nasuprot tome. godine poslao balonima u zrak naprave za otkrivanje zračenja. prirodno izumiru i same morske životinje i kopnene životinje koje se njima hrane. biti najlogičnije i najrazložnije rješenje tog problema (rješenje koje ne ulijeva stravu ljudskim bićima. a vjerojatno i svaka zvijezda. nazvao to zračenje »kozmičkim zrakama«. U oba slučaja. tip koji bi mogao biti prijetnja čovječanstvu. kad raste prosječna nadmorska visina kontinenata. prolazi kroz procese koji su toliko snažni da mogu prosipati čestice u svemir. U prvim godinama dvadesetog stoljeća otkriveno je zračenje koje je bilo prodornije i snažnije čak i od novopronađenih zračenja porijeklom iz radioaktivnih atoma. U pet od sedam slučajeva velikih pomora u posljednjih četvrt milijarde godina čini se da su posrijedi bila razdoblja isušivanja. ponuđeno je i niz drugih rješenja koja bi mogla objasniti velike pomore. U većini slučajeva te su čestice atomske jezgre. Uz to. neobično je dramatično. pozitivno nabijene čestice. Budući da se Sunce sastoji uglavnom od vodika. Očekivao je da će se razina zračenja smanjivati. pa je postalo jasno da zračenje dolazi iz vanjskog svemira. Riječ je o zračenju iz svemira koje ne potječe sa Sunca. jer će velik dio apsorbirati zrak između tla i balona. Nastojeći dokazati da to prodorno zračenje dolazi s tla. godine dokazati da su kozmičke zrake vrlo snažne. Danas shvaćamo kako nastaju kozmičke zrake. najčešće prisutne čestice su vodikove jezgre 204 . Jedno od tih objašnjenja. Sunce. Američki fizičar Arthur Holly Compton (1892— 1962) uspio je 1930. plitka kopnena mora pružaju pogodnu životnu okolicu velikom broju vrsta morskih životinja. Iako isušivanje mora može. ili kozmosa. Otuda je i američki fizičar Robert Andrews Millikan (1868—1953) godine 1925. pokazalo se da intenzitet prodornog zračenja raste s visinom. Kad se kopnena mora isuše.

koje su jednostavni protoni. Ostale, složenije jezgre javljaju se u neznatnijim količinama. Ti snažni protoni i ostale jezgre struje od Sunca u svim smjerovima, i to je onaj Sunčev vjetar o kojem sam već govorio. Kad Sunce prolazi kroz osobito silovita zbivanja, čestice bivaju izbačene prema van većom energijom. Kad Sunčeva površina bukti velikim »bljeskovima«, u Sunčev se vjetar uključuju vrlo snažne čestice koje mogu doseći donje granice djelotvornosti kakva se pripisuje kozmičkim zrakama. (O njima se govori kao o »mekim kozmičkim zrakama«.) Ostale zvijezde odašilju zvjezdane vjetrove; one koje su masivnije i toplije od Sunca šalju visokoenergetske vjetrove bogatije česticama na energetskim razinama kozmičkih zraka. Osobito supernove šalju velike mlazove visokoenergetskih kozmičkih zraka. Budući da su električno nabijene, čestice kozmičkih zraka opisuju krivudav put prolazeći kroz magnetsko polje. Svaka zvijezda ima magnetsko polje, kao što ga ima i naša galaksija u cijelosti. Prema tome, svaka čestica kozmičkih zraka kreće se zamršenom krivudavom stazom i u tom je procesu ubrzavaju magnetska polja kroz koja prolazi, dodajući joj novu količinu energije. Konačno, sav međuzvjezdani prostor unutar naše galaksije obiluje česticama kozmičkih zraka koje lete u svim smjerovima, prema tome kako su ih uputili zavijuci i obrtaji magnetskih polja kroz koja su prošle. Stanovit mali postotak tih čestica ima posve slučajnu šansu da pogodi Zemlju, i one to čine iz svih mogućih smjerova. Evo, dakle, nove vrste invazije iz vanjskog prostora koju još nismo razmatrali. Već sam prije naglasio kako je malo vjerojatno da bi se Sunčev sustav sukobio s nekom drugom zvijezdom ili da bi u nj prodrli čak i mali dijelovi materije porijeklom iz ostalih planetarnih sustava. Kasnije sam spomenuo čestice prašine i atome međuzvjezdanih oblaka. Sad se moramo pozabaviti invazijom iz svemira izvan Sunčeva sustava, invazijom najmanjih materijalnih objekata, subatomskih čestica. Toliko je mnogo tih čestica, toliko su gusto rasprostranjene svemirom i putuju brzinama toliko blizima brzini svjetlosti, da je Zemlja stalno izložena njihovu bombardiranju. Kozmičke zrake, međutim, ne ostavljaju vidljiva traga na Zemlji i ljudi nisu svjesni njihova pristizanja. Samo znanstvenici sa 205

svojim specijalnim spravama mogu biti svjesni kozmičkih zraka, a i to samo za posljednje dvije generacije. Nadalje, one su padale i padaju na Zemlju kroz cijelu povijest našeg planeta i čini se da život zbog toga nije bio nimalo gori. Isto se tako čini da ljudska bića nisu zbog njih trpjela u toku svoje povijesti. Reklo bi se prema tome da bismo ih mogli eliminirati kao izvor katastrofe — pa ipak to ne možemo. Da bismo vidjeli zašto je to tako, proniknimo u stanicu.

DNA i mutacije
Svaka je živa stanica sićušna kemijska tvornica. Svojstva određene stanice, njezin oblik, građa, njezine sposobnosti, sve to ovisi o egzaktnoj prirodi kemijskih promjena koje se u njoj zbivaju, o brzini svake od njih i o načinu na koji su međusobno povezane. Takve kemijske reakcije obično bi se odvijale vrlo sporo i čak nezamjetno, kad bi supstance koje čine stanicu i koje sudjeluju u reakcijama bile jednostavno pomiješane. Da bi se te reakcije odvijale brzo i ravnomjerno (kao što je zapaženo da se odvijaju, i kao što je nužno da se odvijaju da bi stanica živjela), one se moraju događati uz pomoć stanovitih složenih molekula, tzv. »encima«. Encimi pripadaju vrsti tvari koje se nazivaju »proteini«. Proteini su sastavljeni od velikih molekula, a svaka se od njih sastoji od lanaca manjih građevnih blokova koji se zovu »aminokiseline«. Te se aminokiseline javljaju u dvadesetak varijacija i mogu se spajati u svakom zamislivom poretku. Recimo da započnemo sa svakom od tih dvadeset aminokiselina te da ih spojimo na sve pojmljive načine. Pokazuje se da ukupan broj različitih poredaka u kojem se one mogu naći iznosi oko 50 000 000 000 000 000 000 (pedeset milijarda milijardi), pri čemu svaki različiti poredak predstavlja izrazito drukčiju molekulu. Stvarne encimske molekule sastavljene su od sto ili više aminokiselina i broj mogućih načina na koje se te aminokiseline mogu spajati nezamislivo je golem. Ipak će jedna određena stanica sadržavati samo stanovit, ograničeni broj encima, pri čemu svaka molekula ima određenu encimsku strukturu aminokiselinskog lanca sastavljenog od aminokiselina u jednom specifičnom poretku. 206

Određeni encim tako je građen da se određene molekule vezuju na encimsku površinu na način koji omogućuje da se njihovo međusobno djelovanje — uključujući i prenošenje atoma — odvija vrlo lako. Nakon interakcije, izmijenjene molekule neće se više držati uz površinu. One se udaljavaju, da bi ustupile mjesto drugim molekulama koje prolaze kroz reakciju. Kao posljedica prisutnosti čak i samo nekoliko molekula određenog encima, dolazi do međusobne reakcije velikog broja molekula koje inače uopće ne bi reagirale kad ne bi bilo encima.* Riječ je, dakle, o tome da oblik, građa i sposobnosti određene stanice ovise o prirodi različitih encima u toj stanici, relativnom broju različitih encima i načinu na koji oni obavljaju svoj posao. Svojstva višestaničnog organizma ovise o svojstvima stanice od kojih je sastavljen i o vrsti međusobnih odnosa tih pojedinačnih stanica. U krajnjoj konzekvenci, prema tome (i ne baš jednostavno, naravno) svi su organizmi, uključujući i ljudska bića, proizvod svojih encima. No ta se ovisnost čini vrlo opasnom i nesigurnom. Ako građu nekog encima ne čini precizan poredak aminokiselina, on možda neće biti u stanju obaviti svoj zadatak. Zamijeni li se jedna aminokiselina drugom, površina encima možda više neće moći poslužiti kao odgovarajući katalizator za reakciju koju kontrolira. Što to, dakle, tako precizno raspoređuje encime? Što vodi brigu o tome da se za određeni encim uspostavlja određeni poredak aminokiselina, i nijedan drugi? Postoji li u stanici neka ključna tvar koja određuje »kalup«, da tako kažemo, za sve encime u stanici, upravljajući tako njihovom proizvodnjom? Ako takva ključna tvar postoji, ona se mora nalaziti u »kromosomima«. Kromosomi su tjelešca u središnjoj staničnoj jezgri koji se doista ponašaju kao nositelji kalupa. U različitih vrsta organizama različit je i broj kromosoma. Ljudsko biće, primjerice, ima dvadeset tri para kromosoma u svakoj stanici. Svaki put kad se neka stanica dijeli, najprije se svaki kromosom podijeli na dva kromosoma, od kojih je svaki kopija onog drugog. U procesu diobe stanice, jedna kopija svakog kromosoma odlazi u jednu stanicu, dok druga odlazi u drugu
* Situacija je otprilike takva kao kad bismo odvojeno bacili uvis konac i iglu, nadajući se da će se konac slučajno udjeti u iglu; ili kad bismo iglu držali jednom rukom, a konac drugom te promišljeno uvukli konac. Prvi bi slučaj bio stanična reakcija bez encima, a drugi ta ista reakcija sa encimima.

207

stanicu. Na taj način svaka novonastala stanica završava s dvadeset i tri para kromosoma, pri čemu su dvije grupe parova identične. To je ono što bi se i očekivalo, ako su kromosomi doista nositelji kalupa encimske strukture. Svi organizmi osim najprimitivnijih razvijaju spolne stanice kojih je zadatak stvaranje novih organizama na način mnogo zamršeniji nego što je jednostavna dioba stanica. Tako muški pripadnik ljudske vrste (i mužjaci većine 'složenih životinjskih organizama) stvara sjemenske stanice, dok ženke stvaraju jajne stanice. Kad se sjemenska stanica spoji s jajnom, odnosno kad »oplodi« jajašce, tako nastala kombinacija može dalje doživjeti ponovljene diobe sve dok ne nastane novi organizam koji samostalno živi. I jajašce i sjemenske stanice imaju samo pola uobičajenog broja kromosoma. Svako jajašce i svaka sjemenska stanica dobivaju samo jedan kromosom od svakog od dvadeset tri para. Kad se spoje, oplođeno jajašce opet ima dvadeset tri para kromosoma, ali jedan kromosom u svakom paru potječe od majke, a drugi od oca. Tako potomak nasljeđuje značajke jednako od oba roditelja i kromosomi se ponašaju točno onako kako bi se očekivalo ako su oni kalup prema kome se ravna encimska proizvodnja. No kakva je kemijska priroda tog pretpostavljenog kalupa? Otkako je njemački anatom Walther Flemming (1843—1905) otkrio kromosome 1879. godine, vladalo je opće uvjerenje da bi kalup, ako postoji, morala biti vrlo složena molekula, a to je značilo da bi to morao biti protein. Proteini su bili najsloženije supstance za koje se znalo da postoje u tkivu, a encimi su, kako je to 1926. otkrio američki biokemičar James Batchellor Sumner (1887—1925), i sami bili proteini. Svakako bi baš proteini morali biti nositeljima kalupa za građu ostalih proteina. No, godine 1944. kanadski je liječnik Oswald Theodore Avery (1877—1955) uspio dokazati da ključna molekula nije uopće protein, već jedan drugi tip molekule nazvan »dezoksiribonukleinska kiselina«, skraćeno DNA. To je bilo potpuno iznenađenje, jer se smatralo da je DNA jednostavna molekula, posve neprikladna da posluži kao kalup za složene encime. No, pobliža su ispitivanja pokazala da je DNA složena molekula, zapravo, složenija od samih proteina. Poput proteinske molekule, molekula DNA sastavljena je od dugih lanaca jednostavnijih građevnih blokova. U slučaju DNA ti su građevni blokovi nazvani »nukleotidi«; pojedina DNA 208

molekula može se sastojati od lanaca mnogo tisuća nukleotida. Nukleotidi se dijele na četiri različite podvrste (ne na dvadeset, kao u slučaju proteina) i te se četiri podvrste mogu spojiti na svaki mogući način. Recimo da smo uzeli odjednom tri nukleotida. Imali bismo tada 64 različita »trinukleotida«. Ako hukleotide označimo brojevima 1, 2, 3 i 4, imali bismo trinukleotide: 1-1-1, 1-2-3, 3-4-2, 4-1-4 i tako dalje, 64 različite kombinacije. Jedan ili više tih trinukleotida mogao bi biti ekvivalent određenoj aminokiselini; neki bi mogli označavati »interpunkciju«, kao što je početak aminokiselinskog lanca, ili njegov završetak. Prevođenje trinukleotida DNA molekule na aminokiseline encimskog lanca naziva se »genetskom šifrom«. No čini se da je to samo pomaklo problem još jedan korak unatrag. Što omogućuje stanici da stvori određenu DNA molekulu koja će dovesti do strukture određene encimske molekule — među svim nebrojenim različitim DNA molekulama koje bi mogle postojati? Američki biokemičar James Dewey Watson (1928—) i engleski biokemičar Francis H. C. Crick (1916—) bili su 1953. u prilici da razrade strukturu DNA. Ona je postojala u obliku dvaju vlakana smotanih u dvostruku spiralu. (Naime, svako je vlakno imalo oblik spiralnog stubišta i oba su vlakna bila međusobno isprepletena.) Svako je vlakno na neki način bilo opreka drugoga pa su točno pristajali jedno uz drugo. U procesu diobe stanice svaka se DNA molekula razmotavala u dva odvojena vlakna. Svako je vlakno tada privuklo konstrukciju drugoga vlakna na sebe, takvu koja dobro priliježe. Svako je vlakno poslužilo kao kalup za novog partnera, i kao rezultat, tamo gdje je prvobitno postojala dvostruka spirala nastale su dvije dvostruke spirale, potpuno istovjetne. Taj je proces nazvan »replikacija«. Kad, dakle, postoji određena DNA molekula, ona se razmnaža, zadržavajući svoju točnu strukturu, od stanice do diobne stanice i od roditelja do potomka. Iz toga proizlazi da oblik, strukturu, kemiju (i do stanovitog stupnja čak ponašanje) svake stanice, zapravo svakog organizma sve do ljudskog bića, određuje specifična priroda svojstvenog DNA sadržaja. Oplođeno jajašce jedne vrste organizma ne razlikuje se mnogo od drugoga, ali DNA molekule u svakom od njih potpuno su drukčije. Iz tog će se razloga čovjekovo oplođeno jajašce razviti u ljudsko biće, a žirafino oplođeno jajašce razvit će se u žirafu, i među njima nije moguća nikakva zbrka. 209

No, kao što biva, prenošenje DNA molekula od stanice do diobne stanice i od roditelja do potomka nije uopće tako savršeno. Stočari i poljoprivrednici znaju iz iskustva da se od vremena do vremena pojavljuju mlade životinje ili biljke koje nemaju sve značajke roditeljskih organizama. Te razlike općenito nisu velike i ponekad se čak ne mogu posebno ni zapaziti. No gdjekad je odstupanje tako ekstremno da nastaje ono što nazivamo »igrom prirode« ili »nakazom«. Znanstveni izraz za sve takvo potomstvo s promijenjenim značajkama, ekstremnima ili nezamjetljivima, jest »mutacija«, prema latinskoj riječi koja znači »promjena«. Na izrazite mutacije gledalo se s nelagodom te su ih ljudi općenito uništavali. No, stočar iz Massachusettsa imenom Seth Wright, zauzeo je 1791. praktičnije stajalište prema jednoj nakazi koja se pojavila u njegovom stadu ovaca. Izleglo se janje s abnormalno kratkim nogama te je lukavom Yankeeju palo na pamet da kratkonoga ovca neće moći pobjeći preko niskih kamenih zidova koji su okruživali njegovu farmu. Stoga je namjerno uzgojio vrstu kratkonogih ovaca, počevši od tog ne baš posve nesretnog slučaja. To je pripomoglo da se pažnja ljudi skrene općenito na mutacije. Ipak, tek s pojavom rada nizozemskog botaničara Hugoa Mariea de Vriesa (1848—1935) godine 1900. mutacije su se počele znanstveno proučavati. Zapravo, ako mutacije nisu bile izrazite pa stoga ni zastrašujuće i odbojne, pastiri i stočari obično bi izvlačili neku korist od toga. Selekcionirajući iz svake generacije one životinje koje su se činile najpodobnijima za eksploataciju — krave koje daju mnogo mlijeka, kokoši koje nesu mnogo jaja, ovce koje imaju mnogo vune i tako dalje — ljudi su razvili pasmine koje su se znatno razlikovale, i međusobno i u odnosu na divlji organizam koji je prvobitno pripitomljen. To je rezultat selekcioniranja malih mutacija koje same po sebi nisu osobito značajne, ali koje, poput Wrightove kratkonoge ovce, prenose promjenu na svoje potomstvo. Odabirući mutaciju za mutacijom, sve u istom smjeru, te su pasmine »usavršavane« sa čovjekova stajališta. Valja nam samo pomisliti na brojne pasmine pasa ili golubova da bismo shvatili kako je moguće vješto oblikovati i stvarati pasmine pažljivim usmjeravanjem parenja i očuvanjem nekih potomaka te uništavanjem drugih. Isto se to, čak i lakše, može učiniti s biljkama. Američki vrtlar Luther Burbank (1849—1926) stvorio je uspješnu karijeru uzgajajući stotine novih sorti biljaka koje su na ovaj ili drugi način 210

bile savršenije od starih, i to ne samo mutacijama već i pronicljivim križanjem i cijepljenjem. Ono što ljudska bića čine namjerno, slijepe snage prirodne selekcije čine vrlo sporo u toku vijekova. U svakoj generaciji, potomstvo određene vrste razlikuje se od pojedine do pojedine jedinke, dijelom i zbog blagih mutacija do kojih dolazi. One kojima su mutacije dopustile da djelotvornije igraju igru života imaju veću mogućnost da prežive i prenesu te mutacije na još brojnije potomstvo. Malo-pomalo u toku milijuna godina od starih se vrsta oblikuju nove, jedna vrsta zamjenjuje drugu i tako dalje. To je bila srž teorije evolucije prirodnim odabirom koju su 1858. godine iznijeli engleski prirodoslovci Charles Robert Darwin i Alfred Russel Wallace. Na molekularnoj razini, mutacije su posljedica nesavršene reprodukcije DNA. Do toga može doći od stanice do stanice u procesu diobe stanice. U tom slučaju, unutar organizma može se razviti stanica koja nije poput ostalih stanica toga tkiva. To je »somatska mutacija«. Mutacija općenito znači pogoršanje. Na kraju krajeva, zamislimo li da se zamršena molekula DNA replicira te da na nekome mjestu dobije pogrešan građevni blok, nije vjerojatno da će, zbog pogreške, posao biti bolje obavljen. Posljedica će biti da će mutirana stanica u koži ili jetri ili kosti raditi tako slabo da će zapravo biti izvan djelovanja i, vrlo vjerojatno, nesposobna za razmnažanje. Ostale normalne stanice oko nje i dalje će se razmnažati kad će to biti potrebno te će je zagušiti i zatrti. Takvo tkivo kao cjelina ostaje normalno, unatoč povremenim mutacijama. Veća iznimka nastaje kad mutacija slučajno zahvati proces rasta. Normalne stanice tkiva rastu i dijele se samo kad je potrebno nadomjestiti izgubljene ili oštećene stanice, no mutiranoj stanici može nedostajati mehanizam koji zaustavlja rast upravo u pravo vrijeme. Ona može jednostavno rasti i razmnažati se bespomoćno, bez obzira na potrebe cjeline. Takav jedan anarhičan rast je rak, najozbiljnija posljedica somatske mutacije. DNA molekula može katkada mutirati na takav način da to znači poboljšanje pod stanovitim uvjetima. To se ne događa često, ali stanice koje je sadrže razvijat će se i preživjeti, tako da prirodna selekcija ne djeluje samo na organizme u cijelosti, već također i na DNA kalupe. Mora da su prve DNA molekule baš (ako i nastale — od jednostavnih građevnih blokova uz pomoć 211

Vrlo rijetko mutacija slučajno znači poboljšanje pod određenim sklopom uvjeta i ta mutacija vjerojatno će se uspjeti održati i razvijati. shodno tome. svatko tko prati tok evolucije može zamisliti da postoji neka svrha iza toga — kao da organizmi svjesno nastoje sami sebe poboljšati. I tu većina mutacija znači pogoršanje te mutirano potomstvo ili nije sposobno za razvitak. Od vremena do vremena nastaju sjemenske stanice ili jajašca s nesavršeno repliciranim DNA.slučajnog faktora. Genetsko opterećenje Zašto se molekule DNA zgodimice repliciraju nesavršeno? Replikacija je slučajan proces. Kad se strukturni blokovi nukleotida redaju uz DNA vlakno. stvoriti encim koji se razlikuje u jednoj aminokiselini. ostaje prikliješten s bilo koje strane nukleotidima koji su se vrlo djelotvorno uklopili. prije no što se uspije odbiti. pogodak-i-promašaj. a ne glavni original. mogu stvoriti rezultate koje danas vidimo oko sebe — ali uz dovoljno vremena i uz sistem prirodnog odabira. samo jedan određeni nukleotid koji pristaje idealno će se sastaviti s određenim nukleotidom već postojećeg vlakna. Pod prirodnim okolnostima. Teško je povjerovati da slučajni procesi. Ipak. One stvaraju mutirano potomstvo. pri kaotičnom kretanju molekula neki pogrešan nukleotid može pogoditi određeni drugi nukleotid na vlaknu i. Baš zbog toga. mogućnost nesavršenog reproduciranja određenog DNA vlakna u određenoj prilici iznosi samo 1 212 . a evolucija je učinila ostalo. sve dok nije formirana jedna molekula sposobna za repliciranje. a čak ako i preživi te ima potomstvo. Iako se mutacije koje znače poboljšanje pojavljuju mnogo rjeđe nego mutacije koje znače pogoršanje. upravo one lakše će preživjeti i istisnuti potonje. da tako kažemo. ili umire mlado. slučajni će procesi obaviti svoj zadatak. Pripadnici ostala tri nukleotida neće se držati. postupno će ga iskorijeniti snažnije jedinke. To nesavršeno vlakno ipak će u budućim reprodukcijama stvoriti novi model te će kopirati sebe. Tako bi se dobilo novo DNA vlakno koje nije točno ono što se traži. već koje se razlikuje po jednom nukleotidu pa će. koji dopušta da nestanu milijuni jedinki kako bi se moglo učvrstiti nekoliko usavršenih primjeraka. Samo će se on držati.

međutim. (Ta mutacija može biti uzročnik raka. ponekad tako drastično da dolazi do 213 . Ako je na taj način uništen velik broj presudnih stanica. Budući da mutirani geni obično prolaze kroz generacije u određenom vremenskom razdoblju prije nego što odumru. Ako je jedan gen abnormalan. K tome. razne kemikalije koje se upliću u nesmetano djelovanje DNA i osujećuju njezinu sposobnost da djeluje samo s pravim nukleotidima. u ljudskih bića.) Uz to. Budući da DNA molekula ima vrlo zamršenu i osjetljivu strukturu. DNA molekule skrivene su u kromosomima koji su opet sami zakopani u jezgrama u središtu stanica. jedno uključuje drugo. Postoje. U gotovo svim slučajevima mutacije tih gena znače pogoršanje. Takve se kemikalije nazivaju »mutagensima«. mogućnost da nastane mutacija ne ovisi isključivo o slijepoj vjerojatnosti. DNA molekule mogu se na taj način toliko unakaziti da postaju potpuno nesposobne za reprodukciju te stanica može biti uništena. potomstvo s mutacijama. ako pogode DNA molekule. postoje i subatomske čestice koje mogu isto tako djelovati. jedinka će umrijeti od »radijacijske bolesti«. pa kemikalije moraju svladati stanovite poteškoće da bi doprle do njih. primjerice. Zapravo. Postoje činitelji koji mogu povećati mogućnosti nesavršene replikacije. procjenjuje se da svako individualno ljudsko biće nosi u sebi u prosjeku osam mutiranih gena.prema 50000 do 100000. drugi nam pomaže da se izvučemo. Mogućnost da dođe do mutacije time se očigledno povećava. naravno. mnoge se kemikalije mogu umiješati u njezino djelovanje. čak 2 od 5 oplođenih jajašca sadrže najmanje jedan mutirani gen. Mutacija postoji doista mnogo. nego će doći do mutacije. mogu poremetiti strukturu atoma i fizički ih promijeniti. Subatomske čestice.) Ako su pogođena jajašca ili sjemenske stanice nastat će. (Što nas to ne pogađa više nego jest slučaj. U manje dramatičnom slučaju stanica neće biti uništena. no u živim organizmima postoji toliko mnogo gena i toliko mnogo reprodukcija da se mogućnost povremenih mutacija približava izvjesnosti. ima se zahvaliti činjenici da geni dolaze u parovima. Moguće je da. probijaju se kroz stanice i. To znači da je oko 40 posto ljudi mutirano na ovaj ili onaj način s obzirom na roditelje. a poznato je da je snažno zračenje »karcinogeno« — da izaziva rak kao i mutageno.

godine dokazao američki biolog Herman Joseph Muller (1890—1967). no to ne znači da i prije nisu postojali mutageni oblici zračenja. U takvim okolnostima može se dogoditi da nema dovoljno normalnih ili iznadstandardnih jedinki koje bi održale rast vrste s obzirom na sve one ispodstandardne. uz to. za rijetke blagotvorne gene o kojima ovisi budućnost. olakšao istraživanje tako što je povećao broj mutiranih insekata izlažući ih X-zrakama. To je »genetsko opterećenje« te vrste (izraz je prvi upotrijebio H. ako je mala količina nečega dobra. kao što bi se moglo pomisliti — nego će oslabiti vrstu i dovesti do izumiranja. uz rijetke jedinke s povoljnim mutacijama. No što se događa ako se genetsko opterećenje poveća.) Mutageno djelovanje zračenja prvi je 1926. (To mogu prouzročiti i kemijski mutagensi. One uvijek uspijevaju nadživjeti i istisnuti ispodstandardne jedinke. On je. Ukratko. kroz mutacije koje izazivaju. povećanje genetskog opterećenja neće ubrzati evoluciju. Malo genetsko opterećenje je korisno. J. tako da se vrsta kao cjelina može održati i napredovati unatoč svojem genetskom opterećenju.ozbiljnih defekata novorođenčadi. i kozmičke zrake kojima je život izložen sve otkako egzistira. doduše. Što može prouzročiti povećanje stope mutacija? Slučajni činitelji ostaju slučajnima. X-zrake i radioaktivno zračenje ljudi nisu poznavali. Naravno. a većina mutagenih činitelja u dosadašnjoj povijesti — Sunčeva svjetlost. Ipak preostaje znatan postotak jedinki bez ozbiljno pogubnih mutacija. Muller). a ona je blago mutagena zbog ultraljubičaste svjetlosti koju sadrži (i zato pretjerano izlaganje Suncu posljeduje povećanim mogućnostima razvoja raka kože). kemikalije. bile glavna pokretačka snaga evolucije u nekoliko posljednjih milijardi godina. to ne znači da je veća količina još bolja. Moglo bi se. da tako kažemo. Postoje. proučavajući mutacije u voćnih mušica. jer je njihova posljedica određen broj ispodstandardnih jedinki. Sunčeva svjetlost oduvijek postoji otkako je života na Zemlji. prirodna 214 . veliko je smrtonosno. ustvrditi (iako se ne slažu s time svi) da su kozmičke zrake. pa prema tome ni proizvodili. Osobito pogubne mutacije izazvane ma kojim uzrokom djeluju na slabljenje određene vrste. Onih osam mutiranih gena u svakoj jedinki — od kojih su gotovo svi pogubni — cijena su koju plaćamo. ako stopa mutacija poraste iz nekog razloga? To bi značilo više ispodstandardnih jedinki i manje normalnih ili iznadstandardnih. prije dvadesetog stoljeća.

možda bi se u nekim razdobljima nerazmjeran broj supernova nalazio na drugom kraju galaksije. Kad bi neka supernova eksplodirala u neposrednoj blizini Zemlje. potpuno će izletjeti iz galaksije. povećao intenzitet kozmičkih zraka koje dopiru do Zemlje? Bi li to moglo oslabiti mnoge vrste i dovesti do velikog pomora kroz genetska opterećenja koja bi postala suviše teška. naglasivši kako postoje vrlo male mogućnosti da će nas jedna od njih uznemiriti u predvidivoj budućnosti. No što je s kozmičkim zrakama? Što bi se dogodilo ako bi se. Među stotinama milijardi zvijezda u našoj galaksiji. uglavnom razilaze jednoliko cijelom galaksijom bez obzira na specifična mjesta porijekla. u manjoj mjeri. da tako kažemo. te vrste ne bi mogle preživjeti? Čak ako bismo se suglasili da stvarne velike pomore u povijesti Zemlje valja pripisati isušivanju kopnenih mora. govorio sam samo o svjetlosti i toplini koje bismo dobili od takvih 215 . Ako steknu dovoljno ubrzanje. Budući da se čestice kozmičkih zraka kreću krivudavim stazama. ukupan broj supernova vjerojatno će ostati uglavnom isti iz godine u godinu i iz stoljeća u stoljeće. Već sam govorio o takvim bližim supernovama. je li moguće da bi i naglo povećanje intenziteta kozmičkih zraka također posljedovalo velikim pomorom? To je moguće.radioaktivnost — ima više ili manje stalan utjecaj. zahvaljujući velikom broju izrazitijih magnetskih polja u našoj galaksiji. a u drugim bi se vremenima nerazmjeran broj nalazio na našem kraju? To zapravo ne bi utjecalo na intenzitet kozmičkih zraka onoliko koliko bismo mogli pomisliti. uostalom. iz nekog razloga. jedna moguća iznimka u takvom stanju stvari. velik broj čestica stalno nalijeće na zvijezde i ostale objekte u galaksiji. Ipak. no što bi prouzročilo iznenadno povećanje intenziteta kozmičkih zraka? Jedan mogući uzrok je povećan broj pojava supernova koje. one se. Uz to. običnih divovskih zvijezda stalno se stvaraju velike količine novih čestica kozmičkih zraka koje stalno dobivaju na brzini te postaju snažnijima. Postoji. međutim. moglo bi biti neprilika. Možda bi se mogao promijeniti raspored supernova. Iz tog bismo razloga mogli ustvrditi da će intenzitet kozmičkih zraka u blizini Zemlje ostati manje ili više stalan u toku eona. i jesu glavni izvor kozmičkih zraka. Oko supernova i. To po svoj prilici nije vrlo vjerojatno. Možda je nakon 15 milijardi godina postojanja naše galaksije dosegnuta ravnoteža te nestaje upravo onoliko čestica kozmičkih zraka koliko ih i nastaje.

Naravno. vjerojatno. zahvaljujući eksplozijama supernova. jer atmosfera nije potpuno propusna za kozmičke zrake. ili 15 rada na godinu. intenzitet kozmičkih zraka koje dopiru do najgornjeg sloja Zemljine atmosfere doseže oko 0. tako blizu ne nalazi se nijedna zvijezda koja bi bila u stanju eksplodirati u divovsku supernovu i. s obzirom na to da bi udaljenost od blize supernove do nas bila premala te ne bi dostajala za raspršivanje kozmičkih zraka i različitost njihova kretanja izazvanu magnetskim poljima? Američki znanstvenici K. Kako stoje stvari s kozmičkim zrakama koje bismo primili. U sadašnjem trenutku. Bilo bi potrebno 500 puta više od toga. Terry i W. dodatna toplina koju bi stvorila takva supernova i toplinski val kao posljedica ne bi uopće bili važni. u prosjeku svakih 10 milijuna godina. Bilo je to rečeno proizvoljno. primjerice. razložno je pretpostaviti da nas je pogodila najmanje jedna provala od 25 000 rada. većina ostalih oblika života) »zaradi« takvu radijacijsku bolest koja bi nas ubila. ali ipak je dovoljno snažno 216 .objekata. koliko znamo. Ipak. čak bi i znatno udaljenija supernova izazvala dostatnu štetu. Za 600 milijuna godina otkako se bilježe fosilni nalazi. Kad kozmičke zrake prolijeću kraj atoma i molekula od kojih je sastavljena atmosfera. velika supernova emitirala kozmičke zrake bilijun puta intenzivnije nego što to čini Sunce. To bi sigurno moglo izazvati neprilike — no zato postoje prirodni mehanizmi koji smanjuju djelotvornost navale kozmičkih zraka. snaga kozmičkih zraka koje bi stigle do nas Čak i s te udaljenosti bila bi jednaka ukupnom Sunčevu zračenju u tom razdoblju. i znatno veće doze u odgovarajuće duljim intervalima. Kad bi takva supernova bila udaljena 16 svjetlosnih godina. Pri tome se atomi i molekule razbijaju te iz njih izlijeću čestice kao »sekundarno zračenje«. godine da bi prava. Pa ipak. Tucker istakli su 1968. Sekundarno je zračenje slabije od »primarnog zračenja« kozmičkih zraka u otvorenu svemiru. U tom slučaju.03 rada na godinu. da intenzitet kozmičkih zraka doseže stanovitu razinu u najgornjim slojevima Zemljine atmosfere. prije ili kasnije dolazi do sudara. da bi nastala nevolja. Upravo spomenuh. Terry i Tucker izračunali su da bi Zemlja mogla primiti koncentriranu dozu od 200 rada. ni u prošlosti ih nije bilo toliko opasnih. a to bi dostajalo da svatko od nas (i. kroz razdoblje od najmanje tjedan dana. prosuđujući prema učestalosti supernova i njihovim proizvoljnim položajima i veličinama. H. a neće ih biti ni u predvidivoj budućnosti. D.

Postoji. barem tako dugo dok atmosfera ostane pri svojoj sadašnjoj strukturi i sastavu. grčki je filozof Tales (624—546. plutajući predmet. ali to se ne bi moglo reći i za produljene boravke u svemirskim naseobinama. naravno. ali niti posve neefikasan. Ukratko. Zemljino magnetsko polje Oko 600. ako nastupi vrijeme u kojem će se najveći dio čovječanstva skloniti u svemirska naselja. Ako se vratimo ponovno na Zemlju nema. Astronauti na putanji oko Zemlje. međutim. Da bismo to objasnili.) počeo eksperimentirati s prirodno magnetičnim mineralima. plima i oseka kozmičkih zraka mogla bi postati njihova najveća briga i glavni mogući izvor katastrofe.te može prouzročiti mnogo nevolja. atmosfera djeluje kao zaštitni pokrivač — ne potpuno djelotvoran. izloženi su intenzivnijoj navali kozmičkih zraka od nas na Zemljinoj površini i o tome valja povesti računa. moramo se vratiti malo unatrag. I doista. smatrajući se slobodnim od Sunčeve nestalnosti i ravnodušnim prema mogućnosti da Sunce postane najprije crvenim divom a potom bijelim patuljkom. godine prije nove ere. uvijek zauzeti položaj sjever— 217 . ako se stavi na lagan. prije n. No. ili na Mjesecu. zaštite koja je djelotvornija ali i kratkotrajnija. Otkrio je da oni mogu privlačiti željezo. još jedna vrsta zaštite koju nam Zemlja nudi.e. Astronauti na relativno kratkim putovanjima izvan atmosfere možda su u stanju apsorbirati dodatno zračenje. na primjer. nikakva razloga za pretpostavku da će zaštitno djelovanje atmosfere ikada zakazati i izložiti nas više nego dosad eventualnom povećanju intenziteta kozmičkih zraka. Ta bi naselja morala imati dovoljno debele zidove koji bi mogli osigurati barem onakvu zaštitu od kozmičkih zraka kakvu pruža Zemljina atmosfera. Srednji vijek donio je saznanje da će magnetska igla. Kasnije su ljudi naučili da se magnetični mineral magnetit (za koji danas znamo da je željezni oksid) može upotrijebiti za magnetiziranje tankih čeličnih pločica koje će potom iskazivati ta svojstva intenzivnije od samog magnetita. i te čestice pogađaju atome i molekule u Zemljinoj atmosferi i u trenutku kad dopru do same površine Zemlje atmosfera je već apsorbirala najveći dio energije.

na zapadnoj obali poluotoka Boothia. godine. Jedan je kraj igle shodno tome nazvan magnetskim sjevernim polom. škotski istraživač James Clark Ross (1800—62). Upravo upotreba magnetizirane igle kao »pomorskog kompasa« omogućila je evropskim moreplovcima da se osjećaju sigurnima na moru i dovela je do velikih istraživačkih putovanja koja su počela ubrzo nakon 1400. godine masu Zemlje. I naravno. Kad bi se to dogodilo. ali samo uz znatno veće rizike. pojavljivale su se priče o brodovima koji su se usudili primaknuti opasno blizu tome ogromnom magnetu. godine australski geolog Edgeworth David (1858—1934) i britanski istraživač Douglas Mawson (1882— 1958). On je od komada magnetita uobličio kuglu te je proučavao smjer koji igla kompasa pokazuje na raznim mjestima u blizini te kugle. (Feničani. No zašto je Zemlja magnet? Otkako je engleski znanstvenik Henry Cavendish (1731—1810) izračunao 1798. Engleski liječnik William Gilbert (1544—1603) ponudio je 1600.) Sposobnost igle na kompasu da pronađe sjever činila se u početku posve misterioznom. Sjeverni magnetski pol locirao je 1831. sa sjevernim magnetskim polom na Arktiku i južnim magnetskim polom na Antarktiku. Kinezi su prvi zapazili tu činjenicu nešto prije 1100. a otprilike jedno stoljeće kasnije i Evropljani su stekli isto saznanje. Pojavila se pomisao o tome da je središte Zemlje metalno.jug. Južni magnetski pol locirali su na ivici Antarktika 1909. godine. Jedna takva priča nalazi se i u Tisuću i jednoj noći. magnet bi izvukao čavle iz broda i on bi se zatim raspao i potopio. a drugi magnetskim južnim polom. Stoga je zaključio da je i Zemlja sama jedan veliki magnet. putovanja što su donijela Evropi prevlast u svijetu kroz razdoblje od gotovo pet stoljeća. Otkrio je da se ona ponaša u odnosu na magnetiziranu kuglu jednako kao što se ponaša u odnosu na Zemlju. Na tom je mjestu onaj kraj igle kompasa koji se okreće prema sjeveru pokazivao ravno prema dolje. a objašnjenje koje je bilo najmanje mistično pretpostavljalo je da se na krajnjem sjeveru nalazi planina sastavljena od magnetske rudače koja privlači igle. Na temelju činjenice da su brojni meteoriti sastavljeni od željeza i nikla u 218 . ljudi su znali da je prosječna gustoća Zemlje previsoka da bi ona mogla biti sastavljena samo od stijenja. najsjevernijem izdanku Sjeverne Amerike. Vikinzi i Polinežani svladali su značajna pomorska putovanja bez kompasa. godine mnogo zanimljivije objašnjenje.

polagane virove rastaljenog željeza i nikla. da valovi prelaze iz stjenovitog omotača u metalnu jezgru. velike. Prvi je to 1866. Ako elektricitet prolazi kroz žičanu spiralu. Godine 1906. punu trećinu njezine mase. Curiejeva točka za nikal iznosi 356°C. Je li moguće da se nikal-željezna jezgra nalazi na višem stupnju od Curiejeve točke? Jest. To navodi na pretpostavku da je željezna jezgra magnet i da taj magnet utječe na ponašanje igle kompasa. To je danas prihvaćeno. rezultat je magnetsko djelovanje. No. napomenuto je da pri toj točki nastaje nagla promjena kemijskog sastava. godine spomenuo francuski geolog Gabriel August Daubrée (1814—96). godine da magnetična supstanca gubi svoj magnetizam ako se zagrije do dovoljno visoke temperature. već bi samo to moralo dokazivati da jezgra ne može biti magnet u smislu u kojem bi to bio komad običnog željeza. godine da bi rotacija Zemlje mogla stvarati vrtloge u tekućoj jezgri. Ta jezgra čini jednu šestinu volumena Zemlje i. Francuski fizičar Pierre Curie (1859—1906) dokazao je 1896. To je pokazalo da oni valovi koji prodiru čak 2900 kilometara (1 800 milja) duboko ispod površine doživljavaju oštre promjene smjera. Atomi su sastavljeni od električki nabijenih subatomskih čestica. zato što neki tipovi valova potresa nikad ne prelaze iz omotača u jezgru.omjeru oko 10:1. Budući da je talište željeza na 1535°C pod normalnim uvjetima. a s obzirom na 219 . Pokraj devetnaestog stoljeća vrlo se pomno proučavao način kako valovi potresa putuju kroz tijelo Zemlje. postojanje tekuće jezgre otvorilo je nove mogućnosti. Riječ je točno o onom tipu valova koji ne mogu putovati kroz tekućinu pa je stoga zaključeno da je jezgra dovoljno vruća i sastavljena od tekućeg nikla i željeza. zamislimo li da je on postavljen duž osi spirale. javila se pomisao da bi i središte Zemlje moglo imati sličnu metalnu mješavinu. sastavljena od nikla i željeza. Imajući to na umu. njemačko-američki geofizičar Walter Maurice Elsasser (1904—) nagovijestio je 1939. godine da je moguće proizvesti magnetsko djelovanje pomoću električne struje (»elektromagnetizam«). vrlo slično djelovanju koje bi proisteklo iz običnog šipkastog magneta. odnosno još više pod velikim pritiscima na međi jezgre. Danski fizičar Hans Christian Oersted (1777—1851) pokazao je 1820. Željezo gubi svoja magnetska svojstva pri »Curiejevoj točki« od 760°C. Zemljina jezgra je kugla promjera oko 6900 kilometara (4 300 milja). zbog svoje visoke gustoće. Pa ipak to ne može biti tako.

mogli bismo se zapitati što se dogodilo s magnetskim poljem u dalekoj prošlosti i što bi se moglo dogoditi u dalekoj budućnosti. takvi vrtlozi u tekućoj jezgri mogli bi proizvoditi učinak električne struje koja se stalno kreće uokolo. Magnetski polovi s godinama mijenjaju položaj te su. takva orijentacija zadržava svoj položaj. U godinama nakon Brunhesova prvobitnog otkrića proučavane su mnoge vulkanske stijene. Znajući sve to. postoji način da se na to odgovori — barem što se tiče prošlosti. Uz to. Štoviše. Sjeverni je pol okrenut prema sjeveru. a ne kao što je normalno. pomaknuti od zemljopisnih polova za oko 1 600 kilometara (1 000 milja). (Sjeverni pol nekoga kristala. Srećom. možemo identificirati po tome što on odbija sjeverni pol na igli kompasa. Njihovi magnetski sjeverni polovi (identificirani pomoću igle kompasa) pokazivali su prema jugu. da bi se konačno molekule orijentirale u smjeru sjever-jug. Među komponentama lave koju izbacuje vulkanska aktivnost nalaze se različiti minerali sa slabim magnetskim svojstvima. Dok su minerali u tekućem obliku. dok konačno čitavi kristali ne zauzmu položaje koje prepoznajemo kao magnetske polove. Budući da bi vrtloge stvarala Zemljina rotacija od zapada prema istoku. iz nekog razloga koji ne možemo objasniti. i oni bi se također okretali od zapada prema istoku. tu tendenciju nadvladava kaotično gibanje molekula kao reakcija na visoke temperature. a južni prema jugu. intenzitet magnetskog polja mijenja se iz godine u godinu. To se događa s molekulom za molekulom. Pri tome bi nikal-željezna jezgra djelovala poput šipkastog magneta okrenutog u smjeru sjever-jug. No. Kako je pri tome otkriveno. oni se čak ne nalaze ni na točno nasuprotnim stranama Zemlje.) Francuski fizičar Bernard Brunhes zapazio je 1906. upravo kao i u pravog magnetskog kompasa. ili bilo kojeg magneta. godine da su neki vulkanski kristali magnetizirani u suprotnom smjeru. to se kaotično gibanje molekula polako usporava. Molekule tih minerala imaju stanovitu tendenciju da se orijentiraju duž magnetskih silnica. No kad se vulkansko stijenje polako hladi. iako u mnogo slučajeva sjeverni magnetski polovi kristala normalno 220 . Kad se stijenje skruti.svojstvenu strukturu atoma željeza. Linija povučena od sjevernoga magnetskog pola do južnoga magnetskog pola udaljuje se s jedne strane oko 1100 kilometara (680 milja) od središta Zemlje. magnetsko polje Zemlje nije apsolutno postojan fenomen.

tako da jedan uspije prijeći put od Arktika do Antarktika a drugi obratno? To se ne čini vjerojatnim. U nekim se razdobljima smanjuje do nule i potom se počinje opet povećavati. da bi opet počeo rasti uz prvobitni smjer. Jedino su promjene intenziteta Zemljinoga magnetskog polja nepravilnije od ciklusa Sunčevih pjega. U tom bi slučaju morali postojati neki kristali koji bi bili više-manje orijentirani u smjeru istok—zapad. Izračunavanje starosti stijenja (bilo kojom od brojnih nepobitnih metoda) pokazalo je da je magnetsko polje u posljednjih 700 000 godina bilo u svojem sadašnjem smjeru. u mnogim drugim slučajevima kristali su imali sjeverne magnetske polove koji su pokazivali prema jugu. normalan i obratan. u toku posljednjih 76 milijuna godina identificirana je najmanje 171 promjena magnetskih polja. vremenska razdoblja između obrata znatno se razlikuju od zgode do zgode.pokazuju prema sjeveru. Oko milijun godina prije toga nalazilo se u »obratnom« položaju gotovo sve vrijeme. a najkraći 50000 godina. Potom se smanjuje. povećavajući se i potom smanjujući. To je na neki način slično onome što se događa sa ciklusom Sunčevih pjega. koji bismo mogli nazvati »normalnim«. ali u drugom smjeru. Zemljino se magnetsko polje očito periodično okreće. tada ponovno počinje rasti uz obratan smjer s obzirom na magnetsko polje. kao i promjene njegova smjera. Kad bi se to događalo. Prosječno razdoblje između obrata iznosi oko 450000 godina. zauzimaju u ukupnom zbroju podjednaka vremenska razdoblja. osim u dva razdoblja po 100 000 godina unutar kojih je bilo normalno. polovi bi se morali nalaziti u ekvatorijalnim područjima u nekom središnjem razdoblju između obrata. Broj Sunčevih pjega se povećava. Mnogo je vjerojatnija mogućnost da se mijenja intenzitet Zemljinoga magnetskog polja. Najdublji izračunati vremenski razmak između obrata iznosi 3 milijuna godina. Upravo kao što su vrhunci aktivnosti Sunčevih pjega naizmjence normalni i obratni. a takvih nema. tako su i najviše točke intenziteta Zemljinoga magnetskog polja naizmjence normalne i obratne. Zatim se konačno smanji do nule i počinje se povećavati u prvobitnom smjeru i tako dalje. stvaraju promjene brzine i smjera uzvrtložene materije u Zemljinoj tekućoj 221 . Međutim. zatim se smanjuje. Sve u svemu. a dva moguća položaja. Kako dolazi do tih obrata? Zna se da Zemljini magnetski polovi putuju površinom globusa — putuju li prema tome možda cijelim globusom. Čini se vjerojatnim da promjene intenziteta Zemljinoga magnetskog polja.

Uz to bivaju skrenute prema sjeveru i prema jugu. a uz to i skrenute. Drugim riječima. Tamo se sudaraju s atomima i molekulama i u tom procesu gube energiju. potrebna je energija. tako da postoji »efekt geografske širine«. tako da stalno postoji ogroman broj nabijenih čestica koje putuju duž Zemljinih magnetskih silnica. i što imaju manje energije to je skretanje jače. označavajući putanju na kojoj magnetsko polje ima stalnu vrijednost. može svu tu energiju izgubiti te neće biti u stanju prijeći dalje silnice. Kozmičke su zrake dovoljno snažne te se mogu probiti do Zemljine površine. Zemljino magnetsko polje okružuje Zemlju magnetskim silnicama koje povezuju njezine magnetske polove. zašto se mijenja brzina i zašto je to tako nepravilno. opisujući tik uz nju spiralu i prolazeći od Zemljinoga sjevernog magnetskog pola do južnoga magnetskog pola. sve brže i brže. kako Zemljino magnetsko polje djeluje na kozmičke zrake koje ga pogađaju. tvoreći ono što se naziva »magnetosfera« daleko izvan atmosfere. dolazi do kratkog zastoja. počinje u drugom smjeru i tako dalje. krasna pojava na polarnome noćnom nebu. Tako nastaje polarna svjetlost. Svaka magnetizirana čestica može se slobodno gibati duž silnica. ali uvijek s manje energije no što su započele. Kozmičke 222 . ali ipak su time donekle oslabljene. U tom slučaju može se kretati samo duž silnice. Znamo. Tamo gdje se magnetske silnice spajaju na dva magnetska pola. Svaka nabijena čestica koja dolazi iz vanjskog prostora mora prijeći te silnice da bi dospjela do Zemljine površine. Čestice osobito nabijene energijom mogu prijeći sve Zemljine magnetske silnice i doprijeti do Zemljine površine. međutim. uvijek i uvijek iznova.jezgri. Da bi se silnice prešle. čestice slijede te linije prema Zemljinoj površini i udaraju o najgornje slojeve atmosfere. zatim sve sporije i sporije. ponovno se počinje okretati u drugom smjeru sve brže i brže. Ako u početku ima samo malu količinu energije. Zasad još ne možemo reći zašto se smjer vrtnje mijenja. To se događa s mnogim česticama Sunčeva vjetra. tekuća jezgra vrti se u jednom smjeru. dolazi do kratkog zastoja. To su zamišljene linije koje se kreću krivudavom putanjom od sjevernoga magnetskog polja nekog objekta do njegova južnoga magnetskog polja. potom sporije i sporije. i zatim natrag. a pri tome gubi energiju. Engleski znanstvenik Michael Faraday (1791—1867) zacrtao je 1820-tih godina koncepciju »silnica«.

gustoća kopnenog života smanjuje kako se udaljujemo od tropa prema sjeveru i jugu (morski život donekle je zaštićen debljinom vode). ne škodi zapravo životu. genetsko opterećenje čovječanstva moglo znatno porasti. osim ako uz to ne eksplodira i bliza supernova. Kako koncentracija kozmičkih zraka na magnetskim polovima. kao posljedica toga. Ipak. Koincidencija dvaju vrlo rijetkih fenomena mnogo je manje vjerojatna nego pojava samo jednoga od njih. to znači da na kraju mutageno djelovanje kozmičkih zraka na život umanjuje postojanje Zemljinoga magnetskog polja. Kad se intenzitet Zemljinoga magnetskog polja smanjuje. Čak ako i ne bude posvemašnjeg porasta čestica kozmičkih zraka izazvanog eksplozijom kakve blize supernove. Tropske i umjerene zone koje nose glavninu kopnenoga života (uključujući i čovjeka) u to su vrijeme izložene većem intenzitetu kozmičkih zraka nego ikada. Budući da se. konačni je rezultat taj da kozmičke zrake nisu samo oslabljene magnetskim poljem. što se ne može dogoditi jer će 223 . Što bi se dogodilo kad bi neka supernova eksplodirala u blizini u toku takvog razdoblja obrata magnetskoga polja? Njezini bi učinci tada bili znatno veći nego što bi bio slučaj da je magnetsko polje Zemlje normalnog intenziteta. gdje su one najintenzivnije. jer se blize supernove javljaju samo vrlo rijetko. godini bit će otprilike dvostruko veći nego što je sada te bi. i pri sadašnjoj stopi slabljenja doseći se ništicu do 4000. uz to. slabi i to zaštitno djelovanje protiv kozmičkih zraka. U onim razdobljima kad dolazi do obrata Zemljinoga magnetskog polja. a i obrati magnetskog polja također su rijetki. što je s budućnošću? Čini se da je Zemljino magnetsko polje izgubilo oko 15 posto snage koju je imalo 1670. kad su obavljena prva pouzdana mjerenja. To vjerojatno neće biti vrlo ozbiljno. broj čestica koje će doprijeti do glavnih koncentracija čovječanstva u 4000. već su i pomaknute iz predjela bogatog životom u predjele s manje života.zrake dopiru do Zemlje najmanje intenzivno u blizini ekvatora i postaju sve intenzivnije što se odmičemo od ekvatora prema sjeveru ili jugu. Zemlja kroz stanovito vrijeme nema magnetskoga polja vrijedna spomena te prodor kozmičkih zraka nije uopće osujećen. godine. do te bi koincidencije moglo doći. Ako je tome tako. Je li moguće da su jedan ili više velikih pomora nastupili u vrijeme kad je neka bliza supernova eksplodirala u toku obrata magnetskog polja? To nije baš vjerojatno.

godine biti Betelgeuse. Ipak to ostaje potencijalnom katastrofom koja bi (da ponovimo) mogla pogoditi svemirske naseobine mnogo žešće nego samu Zemlju. ali ni bliza supernova ni obrat magnetskog polja neće nas moći iznenaditi. I jedno i drugo pružit će nam dovoljno prethodnog upozorenja i bit će vremena da se improvizira zaštita protiv kratkotrajnog mlaza kozmičkih zraka. naravno. U još daljoj budućnosti može.najbliža supernova 4000. 224 . doći do koincidencije. a to nije dovoljno blizu da bi nas trebalo uznemiriti — čak i u odsutnosti magnetskog polja.

obratno od toga.KATASTROFE ČETVRTE VRSTE 12 Nadmetanje života Velike životinje Zaustavimo se da bismo saželi ono što smo dosad rekli. Pa ipak se ne možemo osjećati sigurnima — čak ni toliko da ćemo preživjeti do slijedećega ledenog doba — jer postoje opasnosti. još vjerojatnije. te bi tako predstavljalo apsolutni kraj života — no to se neće dogoditi možda još bilijun godina. 225 . Sunce i Zemlja ostali nasmiješeni i dobroćudni kakvi su danas. moći umaknuti. iako se vjerojatno neće moći spriječiti. Ako se ma što od toga dogodi u normalnom razvoju prirode. mnogo neposrednije opasnosti koje nam prijete. bit će to vrlo sporo i sigurno ne prije no što prođe nekoliko tisuća godina. prema mojem mišljenju. jedino doista vjerojatno nepovoljno zbivanje jest novo ledeno doba ili. a tome će se. otapanje sadašnjega ledenog pokrivača. obuzdati. katastrofama u kojima bi bila narušena podobnost Zemlje kao cjeline za nastavanje. a uz to će se moći ili izdržati ili. Među njima dolazi u obzir jedino pretvaranje Sunca u crvenog diva za nekoliko milijardi godina. Moglo bi se učiniti da se to neće moći ni obuzdati ni izbjeći. Čovječanstvo bi u tom slučaju možda moglo dovoljno dugo poživjeti da iskusi koju katastrofu druge vrste. makar svemir. a tko zna što će tehnologija do tada biti sposobna. Tada bi čovječanstvo možda moglo preživjeti dovoljno dugo da doživi jednu od katastrofa prve vrste. u kojoj svemir kao cjelina postaje nepodoban za življenje. Medu katastrofama treće vrste o kojima smo govorili. U toj je grupi. najvjerojatniji događaj stvaranje novoga kozmičkog jajeta. u kojoj Sunce prolazi kroz promjene što bi mogle onemogućiti život na Zemlji.

međutim. Tako su. Izumrlo je najmanje 90 posto svih vrsta koje su ikada živjele. Pred svim što je bilo čovjekove veličine ili veće prvim hominidima nije preostalo drugo do da uteknu ili se sakriju. Zapravo je dobar broj vrsta pred istrebljenjem. a među onima koje danas postoje mnoge nisu više onako brojne i snažne kakve su bile nekada. one koje prijete osobito egzistenciji čovjekova života na Zemlji — čak ako se život općenito na našem planetu nastavi kao i prije. Milijun ili dva možda je još neotkriveno. uz dovoljno sreće. Jedino su u Australiji sačuvane brojne vrste tobolčara i čak nekoliko prasisavaca. a izumiranje je česta sudbina vrsta. već u najranijim fazama hominidi su učili upotrebljavati oruđe. zato što se taj kontinent odvojio od Azije prije no što su se razvili plodvaši. pljačkajući neaktivni biljni svijet. sad moramo razmotriti katastrofe četvrte vrste. može doći i u izravnom nadmetanju među vrstama. tjerani glađu. Postoji oko 350 000 poznatih vrsta različitih biljaka i oko 900 000 različitih vrsta životinja. ne mogu preživjeti baš te određene promjene. placentni sisavci nadživjeli i zamijenili manje napredne tobolčare i prasisavce koji su se borili za opstanak u istoj okolici. Prvi su hominidi morali skupljati hranu. a ponekad su se možda. a imajući to hominid nije bio goloruk te se 226 . Do istrebljenja. iz ovog ili onog razloga. No. Ruka hominida tako je oblikovana da on može držati bedrenu kost ili granu. odjeveni samo u vlastitu kožu i s oružjem koje su činili tek razni dijelovi njihova tijela. Već smo bili govorili o nekim tipovima promjena okolice i o tome će biti još riječi. dok bi život općenito i dalje postojao? Ponajprije. No što bi to zapravo moglo izazvati kraj čovjekova života. čak ni velikim biljožderima. nisu bili nimalo dorasli velikim grabežljivcima. Naši čovjekoliki preci.Drugim riječima. hranili onim malim životinjama koje su. ikakva mogućnost da i nas istrijebi na neki način kakav drugi oblik života? Mi nismo jedini životni oblici na svijetu. Izumiranje može biti posljedica promjena okolice koje uništavaju one vrste koje. pri čemu jedna vrsta ili grupa vrsta odnosi pobjedu nad drugima. Predstavlja li neka ođ tih vrsta ozbiljnu opasnost za nas? U najranijoj povijesti hominida opasnosti takve vrste bilo je na sve strane. ljudska su bića samo jedna vrsta organizama. u većem dijelu svijeta. Postoji li. prema tome. mogli uhvatiti — otprilike kao što danas rade čimpanze.

mogao s više sigurnosti suočiti s kopitima. pojedina osamljena ljudska bića bila su i dalje bespomoćna ako bi ih uhvatio lav. možda su upravo ljudska bića. U toku posljednjeg ledenog doba ljudska su bića bila u stanju loviti mamute. prikladno naoružana i odlučna da ubijaju životinje iz sporta ili da ih love kako bi ih izlagala. poput vodenog bivola ili divljeg bika. pa su stoga ljudi prizivali imaginarne 227 . ako su htjela osloboditi neko područje kakve opasne životinje. uložiti svjestan napor (ponekad gotovo očajnički) da to ne učini. pažljivo i svjesno izbjegavale vatru. U vrijeme kad je započela civilizacija veliki su grabežljivci bili. uvijek to moći učiniti. prouzročila istrebljenje mamuta (i ostalih velikih životinja toga doba). Čak i u praskozorju civilizacije nije bilo sumnje da će ljudska bića. naprotiv. To su. Naravno. njihov lov. ravnoteža se počela pomicati u njihovu korist. ljudska bića gotovo kao da žale gubitak časnog neprijatelja. uvijek su to mogla uraditi. ma kako bile velike i snažne. upotreba vatre dala je ljudskim bićima oružje i obranu kakve nijedna živuća vrsta nije mogla ni kopirati niti se zaštititi od njih. U antičkim vremenima. mogao je (naravno uz stanovite rizike) ubiti i velike životinje. međutim. ili sve one zajedno. postojala su nejasna sjećanja na doba u kojem su životinje bile opasnije. pandžama i očnjacima. Čak i danas pojedinci doživljavaju poraze. Sad kad je bitka dobivena. Situacija je zapravo posve obratna. ili čak razbješnjeli biljožder. kad je pobjeda već bila osigurana. Kad su se razvili hominidi s većim mozgom te kad su naučili oblikovati kamene sjekire i koplja s kamenim vrškom. i kad je počeo loviti u grupi. pobijeđeni. Kamena sjekira bila je bolja od kopita. Čovječanstvo. može dovesti do istrebljenja sve velike životinje svijeta te mora. ozbiljne za uhvaćenu ljudsku jedinku. medvjed ili neki drugi veliki mesožder. sredstvo iza kojega su ljudska bića bila posve sigurna od napada. bile sitnice iako. zastrašujuće i ubojitije — a život stoga napetiji i uzbudljiviji. Zapravo. u biti. iako je znalo biti žrtava. iako. Štoviše. koplje s kamenim vrškom bolje od očnjaka ili pandže. uz samo malo napora. opet uz eventualne žrtve. naravno. Dakako. nijedna poznata životinja nije se mogla zamisliti opasnom i prijetećom kad se suprotstavi zajedničkim naporima čovječanstva. ljudska bića. jer su ostale životinje. ali ne može se ni zamisliti da bi ljudska bića kao vrstu mogla ugroziti bilo koja velika životinja što danas postoji. Kad se jednom pojavio Homo sapiens. Nadalje.

Ako nisu bile velike. I doista. jer vitez je uvijek na kraju ubio zmaja. čini se. Krokodil ima krila i riga vatru. oni bježe. Čitamo također o »levijatanu« koji je možda inspiriran krokodilom ili kitom. jednooki golemi Kiklop u Odiseji. životinje su dobivale smrtonosnije moći od onih koje zapravo posjeduju. postajući stravičnim zmajem. Budući da su mali. ne bi mogli nadvladati Homo sapiensa.životinje. unaprijeđene su do sposobnosti da ubijaju dahom ili čak pogledom te se pretvaraju u baziliske ili aždaje. ubijaju ugrizom. Dakako. mali sisavci zapravo se ne brane. mnogoglavoj Scili (koja je Odiseju odnijela šestoro ljudi) ili o Meduzi s kosom od živih zmija koja je pretvarala ljude u kamenje kad bi je pogledali (a ubio ju je Perzej). pojedini mali sisavac iz očitog je razloga manje opasan od jedne velike životinje. koza i zmija. no stvaraoci legenda podali su mu enormne dimenzije kakve ne bi mogla imati nijedna životinja. Čak se divovi u ljudskom obličju spominju u Bibliji i vrve u legendama i narodnim pričama. Neke su od njih bile grozne već samom svojom veličinom. u legendama nikad i nisu. jer se on može manje uspješno braniti. bio slon ili vodeni konj. u stvarnosti. Postojale su i kombinacije raznih stvorova. himere koje su bile kombinacija lavova. lakše ga je ubiti. te da su bili onako neinteligentni i primitivni kakvima su opisivani. No. U Bibliji čitamo o »behemotu« koji je. Male životinje Mali sisavci zapravo mogu biti opasniji od velikih. Zmije koje. šmugnuti u skrovišta i pukotine u 228 . no i on je povećan do nemogućnosti. Manji sisavac raspolaže manjom energijom. grifoni koji su bili kombinacija orlova i lavova. sfinge u kojih su glava i torzo žene smješteni na tijelu lava. te divovi koji su prijetili mladićima »nadnicom za svirku« u engleskim narodnim pričama. Čak da su postojali i divovi u ljudskom obličju. Čak kad bi i postojali. jednoroga i tako dalje. Bilo je i dobroćudnijih kreatura: krilatih konja. ne bi za nas mogli predstavljati opasnost. Svima je zajedničko bilo to da nikad nisu postojali. Hobotnica ili sipica možda je bila podlogom za priče o devetoglavim hidrama (jednu je ubio Heraklo). mogu se lakše sakriti. Tako postoji Polifem. Kentauri s glavom i torzom čovjeka na tijelu konja (inspirirani možda slikom koju su obični seljaci stekli ugledavši prve konjanike).

trudnoća traje devet mjeseci. a činjenica da samo rijetko koji štakor živi dovoljno dugo da bi mogao iskoristiti sav svoj potencijal razmnožavanja nije posve bez smisla u jednoj široj shemi stvari. manji organizam i što je manje važan ili djelotvoran kao jedinka. Kad bi se takvi štakori nastavili nesmetano razmnožavati u toku prosječnoga čovjekova životnog vijeka od sedamdeset godina. 229 . Uz to. zapravo. ukupan broj štakora u posljednjoj generaciji iznosio bi 5 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000. donošenje na svijet malog sisavca traži manje ulaganje energije nego što je to slučaj kod velikog sisavca. Mali organizmi obično su kratkovječniji od velikih. U malih sisavaca skotnost traje kraće. ta »plodnost«. Što je. Svi oni. osjeća pojedinačno. za tri generacije okotit će se ukupno 219 660 štakora. a jedna žena smatra se vrlo plodnom ako za svoga životnog vijeka rodi desetoro djece. Smeđi je štakor. Ako ih ljudi ne love radi hrane. Ako svaki od njih okoti novih šezdeset. utjecaj se malog sisavca općenito ne. ne mogu živjeti. Težili bi gotovo milijun bilijuna puta više od Zemlje. Svake se godine može kotiti tri do pet puta. a broj mladunčadi koja se odjedanput izlegne veći je nego u velikih sisavaca. već sama njihova malešnost umanjuje im vrijednost te se lov na njih lakše napušta. ali za to vrijeme lako može donijeti na svijet šezdeset mladunčadi. ta sposobnost da se vrlo brzo donosi mnogo mladunčadi znači da pojedini štakor zapravo nije ništa te da je pokolj štakora gotovo bez efekta. no živjeti brže znači i ranije dozrijeti te donijeti mladunčad. Životni vijek takvog štakora traje samo tri godine. naravno. Ipak. Kad bi muškarac i žena imali desetoro djece i kad bi se sva ona oženila i imala po desetoro djece. oni koji preostanu mogu nadoknaditi brojčani manjak obeshrabrujućom brzinom. spolno zreo s osam do dvanaest tjedana. pri čemu broj mladunčadi svaki put iznosi između četiri i dvanaest. to je ta vrsta potencijalno opasnija i više se približava neuništivosti. i od njih opet svaki po šezdeset. i to u samo oko devet godina. Štoviše. ukupan broj potomaka prvobitnog para kroz tri bi generacije dosegao broj 1 100. Ako se zamalo svaki štakor ubije u nekom organiziranom pohodu protiv životinja. jer su štakori bitni dio prehrane većih stvorenja. Tako ljudsko biće postaje spolno zrelim tek s oko trinaest godina.kojima se ne mogu vidjeti i iz kojih ih nije lako izvući. te kad bi se i oni svi oženili i imali opet po desetoro djece. s druge strane.

jest mogućnost napredovanja uz širok raspon hrane. Tako se australska koala. Moglo bi se učiniti da su štakori prema tome pakosno inteligentni. Kad bi nestala sva eukaliptusova stabla. uski izbor hrane znači prepuštanje milosrđu okolnosti. Sposobnost da jede jednu i samo jednu određenu vrstu hrane omogućuje životinji da ima precizan probavni sistem i metabolizam. S druge strane. dok 230 . a to će potomstvo po svoj prilici naslijediti otpornost i relativnu neranjivost. već protiv plodne vrste u razvoju. velike važnosti za sposobnost da se preživi. plodnost ubrzava proces evolucije. Mi smo se bili navadili misliti o inteligenciji kao o kraju kome teži evolucija. u samo vrlo kratkom razdoblju prestaje djelovati svaka strategija usmjerena na smanjivanje broja štakora. Jedan od razloga zašto je ljudska vrsta napredovala više od ostalih primata jest činjenica da je Homo sapiens svežder koji jede gotovo bilo što. uvijek će među njima biti i takvih koji su neobično otporni na otrov zahvaljujući slučajnoj i sretnoj mutaciji. Ako. životinja s bogatim jelovnikom može izdržati nevolje. Gubitak slasnog sastojka znači da se valja zadovoljiti s manje slasnim. ali i s tim se može preživjeti. No. nestale bi i koale — čak i u zoološkim vrtovima. umjetno. no iako doista jesu inteligentni za jednu tako malu životinju. posve je razložno pretpostaviti da je to plodnost. osjeća blaženo tako dugo dok se nalazi na eukaliptusovu stablu. Mi se ne borimo protiv jedinke.Nadalje. ili ako ih neki automatski način ponašanja čini osobito ranjivima. Ako u nekoj generaciji na većinu štakora osobito štetno djeluje stanoviti otrov. ili u kojih je slučajno način ponašanja takav da ih čini manje osjetljivima. Takva životinja nema problema s prehranom tako dugo dok joj je dostupno obilje njezine specijalne hrane. Ljudska su bića praktički uništila mnoge veće vrste koje nisu osobito plodne a nisu ni načela brojnost štakora. postoji neka značajka među živim bićima koja najizrazitije vodi prema sposobnosti vrste da preživi i koja prema tome čini vrstu uspješnom. manje osjetljivi štakori obično će preživjeti i imati potomstvo. koja jede samo lišće eukaliptusa. Tamo gdje nema eukaliptusovih stabala nema ni koala (osim. Prema tome. Još jedno svojstvo. u zoološkim vrtovima). ipak nisu toliko inteligentni. prosuđujući prema vlastitu stajalištu. zapravo. no još je uvijek pitanje je li inteligencija po cijenu plodnosti neizbježno pobjedonosna u krajnjoj konzekvenci. Upravo ti otporni.

prema tome. ako su štakori opasniji od lavova i ako su. ženu i dijete. oko 250 milijuna insekata na svakog živog muškarca. štakori će isto tako biti zadovoljni. što da kažemo o drugim organizmima koji su još manji i plodniji? Recimo o insektima? Među svim višestaničnim organizmima insekti su daleko najuspješniji. Gotovo su sve te različite vrste insekata bezazlene za čovjeka. Broj pojedinačnih insekata upravo je nevjerojatan. Oni su. u usporedbi s ukupno 200 000 vrsta svih ostalih životinja zajedno. U svijetu danas vjerojatno živi milijardu milijardi insekata. najgore što se može reći za čovječanstvo jest da je borba protiv malih sisavaca i ptica došla do mrtve točke. na primjer. Ako bismo se zapitali koji nam sisavac najneposrednije danas prijeti. Ma kamo. Štoviše. tako te danas postoji oko 700 000 poznatih vrsta insekata. No ipak nema stvarne opasnosti da će oni uništiti čovječanstvo. dosadni i nametljivi i nije ih lako bez mnogo muke zadržati pod kontrolom. štakor ide za njima. štakor je također svežder i ma kako različite vrste hrane ljudska bića osigurala za sebe. dakle. poput ostalih sličnih organizama. Ukupna težina živućih insekata na našem planetu veća je od ukupne težine svih ostalih životinja uzetih zajedno.su ostali primati uglavnom biljožderi (gorila. ne bismo mogli reći da je to lav ili slon koje možemo uništiti do posljednje jedinke kadgod to zaželimo. U samo jednom jutru vlažnog tla mogu živjeti čak četiri milijuna insekata koji pripadaju stotinama različitih vrsta. Na nevolju po nas. Otprilike najviše 3 000 vrsta. popis vrsta insekata nije potpun. prosuđujemo li o njima sa stajališta broja vrsta. Ako je teško potući male i plodne štakora. našoj hrani ili na ostalim stvarima koje su nam važne — 231 . čvorci opasniji od orlova. Međutim. Svake godine otkrije se oko 6 000 do 7 000 novih vrsta insekata te je posve vjerojatno da ukupno postoji najmanje 3 milijuna vrsta insekata. Moramo reći da je to smeđi štakor. od moguća tri milijuna. išla ljudska bića. isključivo). Oni obuhvaćaju insekte koji žive na nama. osim ako prije toga ne pretrpimo neki drugi udarac koji bi nas onesposobio. stvara neprilike i neugodnosti. čak ni približno. Insekti žive tako kratko i tako su plodni da je njihova stopa evolucije jednostavno eksplozivna. postoje drugi organizmi koji su opasniji od štakora ili bilo koje druge vrste kralježnjaka. Ipak.

A uperiti koplje ili strijelu na skakavca ili komarca toliko je smiješno da to vjerojatno nije nikada učinio nijedan čovjek zdrava razuma. na primjer. ali samo su sporedne važnosti ako se upotrebljavaju protiv kunića ili štakora. Ptice. Protiv njega se može uspješnije boriti nego protiv indijske pamukove stjenice. Čak i neki insekti jedu druge 232 . ose. I tako su se ponajprije počeli koristiti biološki neprijatelji protiv malih životinja. Tradicionalna oružja što su ih ljudska bića razvila u primitivnim vremenima bila su usmjerena protiv velikih životinja kojih su se ljudi najviše bojali. Čak ni nuklearna oružja neće pobiti male životinje onako lako i potpuno kao što će uništiti samo čovječanstvo. mali sisavci i reptili svi vrlo spremno jedu insekte. Sjemenski žižak hrani se stabljikama pamuka u Sjedinjenim Državama. žiške. žohare. a kako ti mali mesožderi prije traže hranu no što se samo žele osloboditi neugodnosti. buhe. Mačke se. moljce. termite i tako dalje. Mali su mesožderi u stanju bolje slijediti glodavce ma kamo pošli. Psi. Postoje i biološki neprijatelji insekata. stršene. Značilo je to ili mačke ili gladovanje te nije čudno da su Egipćani obožavali mačke i propisivali najvišu kaznu za onoga tko bi ih ubio. mačke i lasice upotrebljavali su se za uništavanje štakora i miševa. U Indiji. Pronalazak topova i pušaka nije ništa pridonio poboljšanju položaja. nisu u egipatskim vremenima pripitomljavale toliko zbog svojih kvaliteta koje su iskazivale praveći čovjeku društvo (a to je otprilike sve što se danas od njih očekuje). Gubici koji izazivaju oštećenja što ih insekti nanose čovjekovoj ljetini i čovjekovim dobrima samo u Sjedinjenim Državama penju se do otprilike osam milijardi dolara svake godine. primjerice. Neki od njih nisu samo neugodni. Ona postaju sve nedjelotvornijima što meta na koju su usmjerena postaje manjom. već zbog sposobnosti da ubijaju male glodavce. zbog oštećenja koja izaziva sjemenski žižak svaka funta pamuka uzgojena u Sjedinjenim Državama stoji deset centi više nego što bi stajala da taj insekt ne postoji.muhe. već mnogo gore od toga. a živi na stabljikama pamuka. Svake godine ti insekti unište polovicu indijskog uroda pamuka. oni su revniji i ustrajniji u svojem progonu nego što bi to bila ljudska bića. mačke su se nalazile između Egipćana i uništenja njihovih zaliha žita. postoji insekt koji se zove »crvena pamukova stjenica«. ipak. Koplja i strijele sjajni su protiv jelena. uši. Čineći to.

prvobitne civilizacije nisu se znale koristiti takvim biološkim vojevanjem te nije pronađen insekt koji bi bio ekvivalentom mački. U rujnu 1939. otkako su se kemijska sredstva stala koristiti i protiv drugih neželjenih organizama. takvi se minerali ne mogu upotrijebiti na samom ljudskom biću pa su stoga nedjelotvorni protiv insekata koji za žrtve odabiru ljude. Uz to. arsen i ostali elementi koji napokon dospijevaju do korijenja bilja. djelotvorne metode za kontroliranje insekata nije bilo sve do prije jednog stoljeća. Zapravo. Pariško zelenilo nije oštećivalo bilje koje se njime prskalo. svaki insekt koji je namjeravao jesti lišće bio bi smjesta ubijen. naravno. Bilo je to dosta djelotvorno sredstvo. olova i arsena. Kiša odnosi stanovit dio minerala i prenosi ga u tlo. Malo-pomalo u tlu se skupljaju bakar. No. Tražio je među organskim spojevima — među dušičnim spojevima sličnim onima koji se nalaze u živom tkivu — nadajući se da će pronaći neki spoj koji neće biti onako postojan u tlu kao što su bili mineralni spojevi. koja bi bila bez mirisa i ne bi škodila ostalim oblicima života osim insekata. pokušaja da se pronađu kemikalije koje će škoditi samo insektima i koje se neće skupljati u tlu. takvi su mineralni otrovi postojani. Bijjke su se hranile anorganskim tvarima iz zraka i tla i energiju im je davala Sunčeva svjetlost. 233 . odgovarajuće vrijeme i prikladne uvjete — i već smo daleko odmakli prema kontroli nekog insekta-štetočine. Tragovi mineralnih kristala na njihovim listovima nisu tome smetali. Nadalje. Bilo je. Takvi mineralni »insekticidi« ipak imaju nedostataka. Müller je naišao na »diklorodifeniltrikloretan« za koji se najčešće upotrebljava kratica DDT. Jedan takav otrov protiv insekata koji se mnogo upotrebljavao bilo je »pariško zelenilo«. Godine 1877. Na taj način oni doista štetno djeluju na bilje i tlo postupno postaje zatrovano. Valja izabrati odgovarajućeg grabljivca. kad su se počeli upotrebljavati raspršeni otrovi. godine tražiti takvu kemikaliju. No.* Ponajprije. Taj je spoj prvi put * Izraz »pesticid« počeo se upotrebljavati u novije doba.insekte. Želio je takvu kemikaliju koja bi se mogla napraviti jeftino. bakreni acetoarsenit. Švicarski kemičar Paul Miiller (1889—1965) počeo je 1935. oni su otrovni i za ostali životinjski svijet osim insekata — a to znači i za čovjeka. počela se protiv insekata upotrebljavati mješavina bakra. a ne samo protiv insekata.

nova otporna vrsta insekata koji su prvotno napadnuti mogla bi se neko vrijeme snažnije i brojnije razvijati nego prije upotrebe insekticida. mogu poremetiti mehanizam stvaranja ljuske jajeta u nekih ptica. ali nema znaka da će čovječanstvo pretrpjeti katastrofalan poraz. Ako bi ti isti insekticidi poubijali još djelotvornije suparničke insekte ili one koji ih love. nije vjerojatno da će nas uništiti insekti protiv kojih se borimo. Nakupljeni insekticidi mogu biti škodljivi. pokazale su se i druge njihove nepovoljnosti. objavila je 1962. Pronađeni su i mnogi drugi organski pesticidi te je čovjekov rat protiv insekata doživio izrazito povoljan preokret. Kao i u slučaju štakora. rat se nalazi na mrtvoj točki. 234 . morala se povećati koncentracija insekticida i uvesti nove vrste insekticida. drastično smanjujući broj novoizleglih ptica. korištenje biološkim neprijateljima. sve nekritičnije i u sve većim koncentracijama.pripravljen i opisan 1874. primjerice. Insekticidi mogu biti relativno neškodljivi za ostale oblike života. no njegova su insekticidna svojstva ostala nepoznata šezdeset pet godina. Često se nisu lako razgrađivali u tijelu životinja te su životinje koje su se hranile biljkama na kojima je primjenjivan insekticid. Rachel Louise Carson (1907—64). Preostalo je da se čovjek uhvati ukoštac sa sposobnošću insekata za evolucijsku promjenu. upotreba hormona insekata da bi se spriječila oplodnja ili dozrijevanje insekata. knjigu koja je vrlo snažno izrazila opasnosti nekontrolirane upotrebe organskih pesticida. američki biolog. Silent Spring. Otada su razvijene nove metode: pesticidi manje toksičnosti. oni koji su preživjeli naglo bi se razmnožili stvarajući novu otpornu podvrstu. Nema znakova da ljudska bića pobjeđuju u smislu da će insekti-štetočine biti zasvagda uklonjeni. Kako su se insekticidi počeli upotrebljavati sve opsežnije. Ako ljudska vrsta opasno ne oslabi iz nekih drugih razloga. Oni. Sve u svemu. To ipak nije bila posvemašnja pobjeda. ali isto tako ne gubimo. sterilizacija mužjaka insekata radioaktivnim zračenjem. Ako bi insekticidi ubili sve osim tek nekoliko insekata koji su slučajno bili relativno otporni na DDT ili neku drugu kemikaliju te vrste. ali ne posve. Da bi ih se moglo obuzdati. skupljale kemikalije u svojim masnim zalihama i prenosile ih na druge životinje što su se njima hranile. borba protiv insekata napreduje dosta dobro.

neke toplokrvne životinje koje mogu živjeti sto godina. tako da suviše nagla individualna smrt sadrži u sebi čitav spektar katastrofa. plodnih štetočina na ljudska bića. nije teško zamisliti kako zatire ljudsku vrstu. One su. njihova je sklonost da šire neke oblike infektivnih bolesti. stvara nepopravljiva oštećenja — zovemo ih starošću — i. Prirodno. 235 . nefunkcioniranja. neke hladnokrvne životinje koje mogu živjeti dvjesto godina. isto je tako nužno da jedinka ne umre prije no što je stvorena nova generacija.Infektivne bolesti Još veća opasnost za čovječanstvo od djelovanja malih. novi pokušaji prilagođavanja organizma okolici. čak ako se mnogo toga ispravi ili zaliječi. U tom je smislu najopasnija vrsta malfunkcije poznata kao »infektivne bolesti«. još plodniji i još opasniji od insekata. lošeg funkcioniranja. da tako kažemo. Ljudska su bića razmjerno velika. Postoje uz to i mnoge druge bolesti koje * Kako će se uskoro pokazati. kumulativno djelovanje neispravnosti. Na kraju. čak i uz najbolju skrb na svijetu. To je bitni dio uspješnog funkcioniranja života. evolucija bi se zaustavila. pri čemu se bolest definira u najširem smislu kao svaka malfunkcija ili promjena fiziologije ili biokemije koja poremećuje smireno funkcioniranje organizma. Nagla smrt izrazito velikog broja ljudskih bića izazvana bolešću može ozbiljno narušiti stanje populacije. donosi neizbježnu smrt. ali svaku višestaničnu jedinku na kraju čeka smrt. Ljudska vrsta ne može imati relativan imunitet prema štetnosti pojedinačne smrti kakav imaju male i plodne vrste. novi organizmi ne mogu dobro odigrati svoju pravu ulogu tako dugo dok se sa scene ne uklone stari.* Svaki je živi organizam podložan različitim vrstama bolesti. Stalno nastaju nove jedinke s novim kombinacijama kromosoma i gena. barem ne u toliko mnogo slučajeva da bi se mogla osigurati brojnost vrste kako ona ne bi izumrla. takve su bolesti povezane sa živim organizmima koji su još manji. No. nakon što su ovi potonji ispunili svoju funkciju stvaranja novih. Ukratko. Dovedena do ekstrema. dugovječna i sporo se razmnožavaju. smrt jedinke prijeko je potrebna za život vrste. njihovu hranu i svojinu. i također s mutiranim genima. Postoje neka pojedinačna stabla koja mogu živjeti pet tisuća godina. Bez stalnog pristizanja novih organizama koji nisu samo kopije starih.

uključujući njihova božanski nadahnutog vođu Perikla. tako se i infektivne bolesti šire mnogo brže u nagomilanim gradskim četvrtima nego u raštrkanim naseobinama. a do znatnog stupnja i cijelu Grčku. počela trpjeti od neke zarazne bolesti 236 . i ako njezina pojava u pojedinca može dovesti ne samo do smrti tog pojedinca već i do smrti milijuna drugih. one mogu ozbiljno narušiti civilizaciju i promijeniti tok povijesti. međutim. Budući da je Sparta kontrolirala kopno. Spomenut ćemo samo nekoliko općepoznatih slučajeva u povijesti: Godine 431. čak i u najgorem obliku. nisu još nikada stvarno skončale ljudska bića kao živu vrstu (očito). Civilizacija je značila razvoj i rast gradova i gomilanje ljudi u zatvorenim područjima. situacija je vjerojatno postala gorom s dolaskom civilizacije. u povijesnom dobu infektivne su se bolesti približile uništenju ljudske vrste mnogo više od ma kakve pohare životinja. Atenjani bi vrlo vjerojatno uskoro dobili taj iscrpljujući rat i cijela je Grčka mogla izbjeći uništenje.pogađaju određeno ljudsko biće iz ovog ili onog razloga i koje nju ili njega mogu ubiti. ali nikad nije obnovila pučanstvo ni snagu te je na kraju izgubila. Godine 166. I doista. rimska je vojska. Atena se nastavila boriti. Štoviše. prije n.e. bolest na neki način može prelaziti od jednoga ljudskog bića na drugo. I zapravo su to učinile ne jedanput. Tamo su bili sigurni i mogli su se opskrbljivati morskim putem koji je kontrolirala atenska mornarica. cijelo se atensko stanovništvo sleglo u obzidan grad Atenu. boreći se na istočnim granicama Male Azije. neka je zarazna bolest pogodila nagomilano atensko stanovništvo i odnijela 20 posto ljudi. prije nove ere Atena i njezini saveznici bili su u ratu sa Spartom i njezinim saveznicima. Rat je trajao dvadeset sedam godina i opustošio je Atenu. gdje je napučenost najgušća. da nije bilo bolesti. tada postoji mogućnost katastrofe. kad je Rimsko carstvo bilo na vrhuncu snage i civilizacije pod djelotvornim i umješnim filozofom-imperatorom Markom Aurelijem. već mnogo puta. ali one same po sebi ne nose prijetnju čitavoj vrsti jer su striktno ograničene na ugroženog pojedinca. Ako. Godine 430. Upravo kao što se vatra može širiti mnogo brže od drveta do drveta u gustoj šumi nego među osamljenim stablima. Pošasti su se vrlo često pojavljivale u istočnoj i jugoistočnoj Aziji. Iako infektivne bolesti. te se širile prema zapadu.

Stanovništvo je počelo opadati i tek je u dvadesetom stoljeću opet doseglo brojku kakva je bila prije zaraze. Najstrašnija epidemija u povijesti ljudske vrste naišla je u četrnaestom stoljeću. plućna kuga. Vojnici su donijeli bolest u ostale provincije i u sam Rim. koji je stupio na prijestolje 527. U 1330-im godinama u središnjoj se Aziji pojavio novi. Ljudi su počeli umirati i zaraza se neumoljivo širila iz svoga prvobitnog žarišta. U listopadu 1347. Nekoliko ljudi na brodu koje kuga nije pokosila upravo je umiralo. Dugo. 541. Budući da su najviši 237 . s glavnim gradom Carigradom. Pod sposobnim carem Justinijanom I. Ponekad čovjeka zahvati blagi oblik bolesti. uz mnoge ljude u okolici grada. no oslabljujuće djelovanje pošasti iz 166. na poluotoku Krimu koji strši u srednjem dijelu sjeverne obale toga mora. gdje se počela naglo širiti. Ta je bolest pogađala ponajprije štakore. godine jedan se denovski brod jedva uspio vratiti iz Kaffe u Genovu. godine. Tamo se. Mogla ju je čak pratiti još smrtonosnija varijanta. U Carigradu je umrlo između jedne trećine i polovice stanovništva. Na vrhuncu epidemije u gradu je Rimu svakoga dana umiralo 2 000 ljudi. Iskrcani su na obalu i tako je kuga ušla u Evropu. Već kad su zapadne provincije carstva bile razbijene najezdama germanskih plemena. no buhe su je mogle prenijeti na ljudska bića tako što su. U potonjem slučaju bolesnik gotovo uvijek umire jedan do tri dana nakon pojave prvih simptoma. No. no često je napad žestok. ujevši najprije bolesnog štakora. osobito smrtonosan oblik bubonske kuge. istočni njegov dio koji postade poznat kao Bizantsko carstvo potom je nastavio propadati (uz povremene oporavke). Italija i dijelovi Španjolske ponovno su pripojeni i za neko se vrijeme činilo da bi se carstvo opet moglo ujediniti. koja može izravno prelaziti s jedne osobe na drugu. godine svakako je odigralo svoju ulogu. godine sručila se bubonska kuga. Bubonska je bolest djelovala brzo i često je za kratko vrijeme završavala smrću. nalazila morska luka Kaffa u kojoj je talijanski grad Genova uspostavio trgovinsku postaju. polagano propadanje Rima koje je slijedilo nakon vladavine Marka Aurelija pripisuje se mnogim razlozima. istočna je polovica Rimskog carstva postojala i dalje.(vjerojatno velikih boginja). Afrika. ujedale zdrava čovjeka. i kad je sam Rim bio izgubljen. Nakon toga više nije bilo nade da će se carstvo ujediniti. Kuga je harala dvije godine. Napokon je stigla do Crnog mora.

godine. Iako je »crna smrt« pogodila oba naroda i gotovo ih uništila. Prvi koji su umrli ležali su nepokopani. Kuga je također poremetila feudalnu privredu. Žestoka alkoholna pića pojavila su se najprije u Italiji. u današnjem istočnom dijelu Španjolske — tako teško pogođeni da se više nikada nisu istinski oporavili. Kolera koja je u Indiji uvijek tinjala ispod površine (tamo je »endemska«). Polja su ležala neobrađena. a to je u onim okolnostima ipak bilo nešto. ili čak i više. Smrtonosne epidemije kolere posjetile su Evropu 1831. i mnogo više od toga u Africi i Aziji. rat se ipak nastavio. mogli su značiti da je smrt odabrala nekoga za sebe te da nije preostalo više od nekoliko desetaka sati prije smrti. Ono to nije činilo. ali pijan je čovjek bio manje zabrinut. Bubonska kuga pogodila je 1664. dok su se preživjeli razbježali da bi proširili bolest. primjerice.stupanj bolesti obilježavale krvave pjege koje su zatim potamnjele. smanjivši vrlo drastično radnu snagu. Žutu groznicu. Ubila je možda trećinu cijeloga stanovništva našeg planeta. Pijanstvo se proširilo Evropom. povremeno bi eksplodirala i proširila se u »epidemiju«. iako se nijedna nije mogla mjeriti sa »crnom smrću« po nepremašenom užasu i uništenju. zadržavši se i nakon što je kuga prošla i nikada zapravo nije iščezlo. Cijeli su narodi — Aragonci. oko 1 100. Iznenadni napad drhtavice ili vrtoglavica. Engleska i Francuska nalazile su se u to doba u prvim de­ setljećima -stogodišnjeg rata. domaće su životinje lutale lišene skrbi.* Otada je bilo i drugih velikih pošasti. i 1665. godine te ponovno 1848. jednu * Možda je najmučniji aspekt »crne smrti« strašan uvid u čovjekovu prirodu koji nam je pružila. i 1853. U toj najvećoj od svih kriza s kojima se suočila ljudska vrsta nije bilo ni pomisli o miru. Svi su živjeli u strahu. postala su popularna. Cijeli su gradovi opustošeni. dva stoljeća kasnije. U ono doba. Procjenjuje se da je u Evropi od nje umrlo 25 milijuna ljudi prije no što se zaustavila. London. bolest je nazvana »crna smrt«. Nije čudo da je ta bolest ulila pučanstvu silnu stravu. To je pridonijelo uništenju feudalizma jednako kao i pronalazak baruta. Ni prije ni poslije toga nije poznato ništa što bi odnijelo tako velik postotak stanovništva kao što je to učinila »crna smrt«. 238 . Postojala je teorija da jako piće djeluje preventivno protiv zaraze. obična glavobolja. vjerojatno ukupno 60 milijuna ljudi. odnijevši živote 75 000 ljudi. »Crna smrt« neobuzdano se širila.

New Orleans je pogodila teška epidemija žute groznice. no čak se i sada broj kunića u Australiji kreće dosta ispod nekadašnjeg vrhunca. Milijuni su kunića gotovo smjesta počeli ugibati. četiri godine prvoga svjetskog rata koje su neposredno prethodile 1918. Usporedbe radi. naravno. Godine 1872. godini ubile su 8 milijuna. i prije no što se sama stišala. No. 1950-tih godina. naravno ponekad uz još veća uništenja. Nisu. bolest nizozemskog brijesta stigla je u New York 1930. Nije bilo nikakva lijeka. Nadalje.tropsku bolest. godine i silovito se proširila. i samo u jednoj godini odnijela 30 milijuna ljudi širom svijeta. od toga oko 600 000 u Sjedinjenim Državama. ljudska bića nisu mogla ničim smanjiti njihov broj. Još 1905. epidemija gripe odnijela je manje od dva posto svjetskoga stanovništva. Tada je. Ponekad ljudska bića mogu iskoristiti životinjsku bolest kao oblik pesticida. razmnožili divljom samovoljom. »infektivna miksomatoza« koja je bila endemska među kunićima u Južnoj Americi. Najopasnija epidemija nakon »crne smrti« bila je epidemija »španjolske gripe« koja je zahvatila svijet 1918. To je osakatilo poljoprivredu i industriju pa je epidemija tako pridonijela nastanku ozbiljne depresije. Kestenova stabla u newyorškom zoološkom vrtu proširila su 1904. Bila je vrlo zarazna i smrtonosna za australske kuniće koji joj nikad prije nisu bili izloženi. Za pedeset su se godina proširili svim dijelovima kontinenta i. Biljne i životinjske bolesti mogu izravno i katastrofalno pogoditi čovjekovu privredu. tako da »crna smrt« ostaje neusporedivo najstrašnija. donosili bi mornari do sjevernijih luka pa je tako povremeno desetkovala američke gradove. 239 . uginula je četvrtina svih američkih konja. namjerno donijeta bolest kunića. epidemija je zahvatila konje u Sjedinjenim Državama. Kunići su uvezeni u Australiju 1859. Protiv nje se bori svim sredstvima suvremene botaničke znanosti. potpuno istrijebljeni. Nitko u to vrijeme nije shvatio da bolest šire moskiti. tzv. kako se činilo. godine »kestenovu uš« i za nekoliko je desetljeća nestalo gotovo svako stablo kestena u Sjedinjenim Državama i Kanadi. jer su konji u to vrijeme bili i važan izvor pokretljivosti. godine i tamo su se. To nije bila samo ozbiljna materijalna šteta. bez prirodnih neprijatelja. ali brijestovi i dalje umiru i neizvjesno je koliko će se stabala na kraju moći spasiti. a oni preživjeli sve su otporniji na tu bolest. Infektivne bolesti mogu pogoditi i druge vrste osim Homo sapiensa.

Infektivna bolest nedvojbeno je opasnija za ljudski opstanak no što bi to mogla biti ma koja životinja. U Irskoj je plijesan uništila urod krumpira 1845. Kad bi ljudi počeli masovno umirati. No. manje opasnim bolestima kože). saznanje koje se odnosi na uzroke infektivnih bolesti i metode protiv njih. te je jedna trećina stanovništva otoka umrla od gladi ili se iselila. kao u Knjizi Samuelovoj (2:24). i svakako prije nego što Sunce krene na svoj polagani put prema stanju crvenoga diva. već i drugim. jer je guba zapravo slabo zarazna. Stoga bismo se mogli s pravom zapitati neće li to izazvati konačnu katastrofu prije nego što ledenjaci uopće uzmognu napredovati. no nisu se izolirali ljudi zaraženi pravim infektivnim bolestima.Infektivne su bolesti više nego jedanput opustošile žetvu i prouzročile velike nevolje. Zbog biblijskog se autoriteta ta teorija održala do današnjih dana. Između takve jedne katastrofe i nas ispriječilo se novo saznanje koje smo stekli u posljednjem stoljeću i pol. Biblija govori o mnogim epidemijama i u svakom je slučaju riječ o rasplamsanom bijesu božjem uperenom protiv grešnika. Mikroorganizmi U toku najvećeg dijela povijesti ljudi nisu imali nikakve obrane protiv infektivnih bolesti. Biblijska navada izoliranja počivala je prije na religijskim nego na higijenskim razlozima. U antičkom i srednjevjekovnom dobu nisu čak shvaćali ni samu činjenicu da je riječ o infekciji. uobičajena je teorija bila da se neki ljutiti bog osvećuje iz ovog ili onog razloga. Tako dugo dok se bolest pripisivala božanskim ili demonskim utjecajima. Biblija također sadrži upute o tome da valja izolirati gubavce (to se ime nije pridavalo samo gubi. tako da jedna smrt nije bila odgovorna za drugu. običaj izoliranja naveo je neke 240 . Apolon je bio odgovoran za sve. pri čemu su podjednako Isus i ostali istjerivali bijesove. jednako. Letjele su Apolonove strelice. godine pola uroda rajčice u istočnom dijelu Sjedinjenih Država. što dokazuje i popularnost filmova kakav je »Egzorcist«. Srećom. Ista je bolest uništila 1846. U vremenima Novog zavjeta bila je popularna teorija o opsjednutošću demonima kao objašnjenje za bolest. svjetovna stvar kakva je zaraza ostaia je nezamijećena. Pod autoritetom Biblije u srednjem su se vijeku gubavci izolirali. Irska do današnjeg dana nije nadoknadila gubitak stanovništva koje je odnijela glad.

Krajnji užas »crne smrti« osobito je pomogao da se proširi pojam karantene. k tome nemajući ništa drugo do vjeru. što mu je pružilo bolji uvid u svijet sićušnih predmeta nego bilo kome u njegovo vrijeme. Već u Fracastorovo vrijeme bila se udomaćila upotreba leća kao pomoći vidu. ali svi su oni bili neprijeporno jednako živi kao kit ili slon — ili kao ljudsko biće. ostala nevidljiva. to se ime prvobitno pripisivalo izoliranju kroz četrdeset (quarante. ali na temelju crteža onoga što je vidio jasno je da je otkrio bakterije. Ako bi se prihvatila nevidljiva tjelešca koja skaču s jednog tijela na drugo. suviše mala da bi se mogla vidjeti. Slijedeći mikroskopist koji je opisao bakterije bio je danski biolog Otto 241 . Činjenica da je izolacija doista usporavala širenje bolesti navela je na pomisao da je možda zaraza pri tome važan činitelj. godine. Bile su na granici vidljivosti čak i s najboljim lećama. međutim. Van Leeuwenhoek je 1683. isto bi se tako mogli prihvatiti i nevidljivi demoni. Ta mala tijelca nisu. na francuskome) dana. ili izravnim kontaktom zdrave osobe sa zaraženim predmetima. Nizozemski znanstvenik Anton van Leeuwenhoek (1632— 1723) pažljivo je izbrusio male no izvrsne leće. Da bi se napredovalo dalje od Leeuwenhoeka bili su potrebni izrazito bolji mikroskopi. Prvi je podrobno razradio tu mogućnost talijanski liječnik Girolama Fracastoro (1478—1553). Uz male prilagodbe leće su počele uvećavati malešne predmete. Godine 1677. Talijanski fiziolog Marcello Malpighi (1628—94) prvi je upotrijebio mikroskop u značajnijem opsegu.liječnike da o tome počnu razmišljati u vezi s bolestima općenito. On je 1546. Bio je to značajan uvid u stvar. ali Fracastoro nije imao čvrsta dokaza kojim bi potkrijepio svoju teoriju. ili čak prijenosom na udaljenost. objavivši zapažanja oko 1650. upotrijebljena je kombinacija leća da bi se povećali udaljeni predmeti pa tako nastade teleskop. stavio je u fokus jedne od svojih malih leća kanalsku vodu i otkrio žive organizme suviše male da bi se mogli vidjeti golim okom. napomenuo da bi se bolest mogla širiti izravnim kontaktom zdrave osobe s bolesnom. prelaze od zdrave na bolesnu osobu te da ta tjelešca imaju sposobnost samorazmnažanja. Uz to je smatrao da sićušna tjelešca. najmanja stanična stvorenja koja postoje. otkrio strukture još sitnije nego što su protozoa. Oko 1608. Bile su to jednostanične životinje koje danas zovemo »protozoa«. a oni su se sporo razvijali.

tako da su tjelešca bila obrubljena bojom i nisu se mogla jasno vidjeti. ili da su žive ako i postoje. otkrio je sićušne parazite koji su napadali dudove prelce i dudovo lišće kojim su se hranili. Njegov je savjet prihvaćen i djelovao je. pojava groznice u babinjama naglo je smanjena. Valjalo je početi s početka sa zdravim prelcima i bolest će se zatrti. a time i opće uvjerenje da bakterije zaista postoje. Kad više nije bilo boja. Mađarski liječnik Ignaz Philipp Semmelweiss (1818—65) tvrdio je da babinju groznicu koja je ubila tolike majke pri porodu šire sami liječnici. Čak su i Mullerova promatranja bila vrlo granična pa nije postignuta čak ni opća suglasnost da bakterije doista postoje.Friedrich Müller (1730—84). Leće koje su se do tada upotrebljavale lomile su svjetlost u dugu. Pojava babinje groznice povećala se onako naglo kako je i smanjena — ali liječnike to nije uznemirilo. rad ga je sve više i više upućivao mikroskopu i mikroorganizmima te se 1865. Tek s Cohnovim je radom utemeljena znanost bakteriologije. i bez jasne indikacije o postojanju Fracastorovih agensa. Koristeći se mikroskopom. konačno uspjeli ponovno obavljati svoj posao prljavih ruku. akromatski mikroskop. 242 . čini se da su ljudi morali bili pogoditi kako bakterije predstavljaju Fracastorov infektivni agens. godine. jer su izravno s autopsija dolazili porodiljama. Lister je kombinirao leće od različitih vrsta stakla tako te je uklonio boje. no za to nije bilo dokaza. Gleda li se unatrag. sitna su se tjelešca jasno isticala te je oko 1860. No uvrijeđeni su liječnici. objavivši o tome knjigu koja je izašla posthumno 1786. U međuvremenu. Svilarska je industrija bila spašena. Kad mu je to uspjelo iznuditi. 1847. Pasteurovo je rješenje bilo drastično ali razborito. ponosni na svoju profesionalnu nečistoću. Borio se da natjera liječnike na pranje ruku prije nego što pohode žene. Engleski optičar Joseph Jackson Lister (1786—1869) izumio je 1830. neki su liječnici pronalazili načine za smanjivanje zaraze. Presudni je trenutak nastupio s radom francuskog kemičara Louisa Pasteura (1822—95). latio proučavanja jedne bolesti dudovog prelca koja je uništavala francusku proizvodnju svile. njemački botaničar Ferdinand Julius Cohn (1828—98) vidio i opisao bakterije s prvim doista uvjerljivim uspjehom. Iako je bio kemičar. Sve je zaražene prelce i zaraženu hranu trebalo uništiti.

Oni sami nisu prihvatili teoriju klica kao uzročnika bolesti. Pronađeni su uz to i antitoksini koji su neutralizirali bakterijske otrove. velikih boginja. U međuvremenu je engleski kirurg Joseph Lister (1827—1912).To je usmjerilo Pasteurovo zanimanje zaraznim bolestima. taj postupak mogao proširiti na neki drugi način. brige o čistoći hrane i vode. sin izumitelja akromatskog mikroskopa. Sada postade mogućim svrsishodno napadati zarazne bolesti. ili vaccinia na latinskom. kravljih boginja već i protiv slične. koristeći se postupkom koji je uveden u medicinu više od pola stoljeća prije. Fracastorovi nevidljivi zarazni agensi bili su mikroorganizmi. kravljim boginjama. imao je uvjerljivu postavku kao opravdanje te je počeo zahtijevati da kirurzi prije operacije operu ruke otopinom kemikalija za koje se znalo da ubijaju bakterije. pažljivog uklanjanja otpada. Sličan je rad nastavio još uspješnije njemački bakteriolog Robert Koch (1843—1910). Od 1867. često bakterije koje je Cohn upravo jasno iznosio na svjetlost dana. Pasteur je odredio specifične klice povezane sa specifičnim bolestima. sa spoznajom teorije klica. možda oni izazivaju i druge bolesti. U tome su predvodili njemački znanstvenik Max Joseph von Pettenkofer (1818—1901) i Rudolph Virchow (1821—1902). nije pronađena nijedna druga bolest koja bi se pojavljivala u tako prikladnim parovima gdje blaža bolest da je imunitet protiv ozbiljne. stječu otpornost ne samo protiv samih. Teorija klica također je proširila prihvaćanje svrsishodnih preventivnih mjera — osobne higijene. ali njihovi se savjeti ne bi bili onako spremno slijedili da je nisu priznavali drugi ljudi. kao što je pranje i kupanje. Ako bolest dudovog prelca izazivaju mikroskopski paraziti. ali vrlo priljepčive i teške bolesti. no stvoren je imunitet protiv opasne bolesti. 243 . Tako je izazvan samo vrlo blagi oblik bolesti. Prva bolest za koju je primijenjen taj postupak bila je smrtonosna bedrenica koja je uništavala stada domaćih životinja. godine nadalje brzo se proširila praksa »antiseptičke kirurgije«. Engleski liječnik Edward Jenner (1749—1823) pokazao je da ljudi cijepljeni blagom bolešću. Postupak cijepljenja (»vakcinacije«) gotovo je potpuno zaustavio haranje velikih boginja. Ipak se. Saznavši za Pasteurova istraživanja. Na nesreću. činilo se Pasteuru. nastavio Semmelweissov rad. zatim je te klice oslabio zagrijavanjem ili na neki drugi način te je upotrijebio oslabljene klice za cijepljenje. tako je rođena »teorija klica«.

zahvaljujući cjepivu što ga je pripravio američki mikrobiolog Jonas Edward Salk(1914—). tzv. a da pri tome nisu naškodile ljudskom biću u kojem su se nalazile. Mjere poduzete protiv tih malih organizama-prijenosnika klica smanjile su učestalost bolesti. tako dugo dok postoji naša civilizacija i dok tehnologija ne bude uništena. poput nekih otkrivenih u Africi. infektivne bolesti. kad je pronašao spoj arsena koji je djelovao protiv bakterija-uzročnika sifilisa. otkriveno je da bolesti kakve su žuta groznica i malarija prenose moskiti. Njegovo je najuspješnije otkriće uslijedilo 1910. međutim.K tome. Čini se da je u ovom trenutku potpuno svladana nekad ubitačna bolest velikih boginja. koje su vrlo zarazne. godine. pobijeđen poliomielitis. gotovo u sto posto slučajeva završavaju smrću i nema im lijeka. stare poznate bolesti nose u sebi mogućnost da se pojave u novim oblicima. Brižljive higijenske mjere omogućile su da se te bolesti proučavaju bez širenja te će se nedvojbeno pronaći djelotvorne protumjere. Koliko se zna. Pobjeda ipak nije potpuna. bubonsku kugu buhe i tako dalje. »pjegavac Stjenjaka« krpelji. Nova bolest Prema tome. Ljudsko tijelo (i svi živi organizmi) posjeduje prirodnu obranu protiv napada stranih organizama. reklo bi se kako više nema opasnosti da će infektivne bolesti prouzročiti katastrofu ili čak izazvati uništenja slična onima crne smrti ili španjolske gripe. tifus uši. U krvotoku se razvijaju antiti244 . ne postoji nijedan slučaj u cijelom svijetu. Tim su se otkrićima bavili ljudi kao što su Amerikanci Walter Reed (1851—1902) i Howard Taylor Ricketts (1871— 1910) te Francuz Charles J. Tek je 1955. Taj je rad kulminirao otkrićem antibakterijskog djelovanja sulfanilamida i srodnih spojeva koji je započeo radom njemačkog biokemičara Gerharda Domagka (1895—1964) godine 1935. te otkrićem antibiotika koje obilježava rad francusko-američkog mikrobiologa Renea Julesa Dubosa (1901—) godine 1939. Pa ipak. Nicolle (1866—1936). Njemački bakteriolog Paul Ehrlich (1854—1915) prvi je upotrijebio specijalne kemikalije koje su ubijale određene bakterije. Postoje.

je li moguće da ljudska bića iznenada napadne neka tako nepoznata i smrtonosna bolest da protiv nje nema obrane. Reklo bi se da u najgorem slučaju možemo ostati pri svome ne dajući se nadjačati. Oni će se dalje razmnažati te će se pojaviti nova otporna vrsta koju antibiotici više ne mogu svladati. naravno. dok oni razmjerno otporni mogu izbjeći istrebljenje. Bijela krvna zrnca fizički napadaju bakterije. Pa ipak. Crnu smrt nedvojbeno je prouzročila mutirana podvrsta mikroorganizma koji je izaziva. no bar je bilo jasno što se sve može učiniti. da tako kažemo. isto tako kontinuirano mogu nastajati brojne mutacije. a preživjet će relativno otporna. pokrenuta je posvemašnja akcija masovnog cijepljenja. Tako možemo stvarati nove bolesti. Nekritična upotreba antibiotika može uništiti najrazvijenije mikroorganizme. mikroorganizmi su daleko manji čak od insekata i mnogo plodniji. Posljedica je iznenadna snažna provala epidemije. Evolucija. tako da virulentnost počinje slabiti. Oni organizmi kojih je samozaštita protiv mikroorganizama djelotvornija lakše će preživjeti i prenijeti svoju djelotvornost na potomstvo. Najosjetljivija ljudska bića na kraju će umrijeti. Mnogo se brže razvijaju i pri tome su pojedinačni mikroorganizmi gotovo potpunoma nevažni u shemi stvari. Kad se tako 1976. Od vremena do vremena takva jedna mutacija može određenu bolest učiniti mnogo zaraznijom i smrtonosnijom. kroz sam čin sprječavanja starih. postoji li mogućnost da stigne kakva 245 . S ozbirom na bezbroj mikroorganizama svake pojedine vrste koji se stalno razmnožavaju cijepanjem stanica. Svakih nekoliko godina uznemiruje nas nova podvrsta gripe. Nadalje. a to znači da u igri daleko prednjačimo uzme li se u obzir kakva je situacija bila samo prije dvjesto godina. Pokazalo se da to nije bilo potrebno. Procesi evolucije općenito čine tu borbu izjednačenom.jela koja neutraliziraju toksine ili same mikroorganizme. No kad se takva jedna nova vrsta pojavi. godine pojavio jedan jedini slučaj »svinjske gripe«. U tom slučaju. No tu se protunapad ljudskih bića sastoji od upotrebe većih doza starih antibiotika ili od uvođenja novih. ona može dostatno promijeniti kemijsku prirodu mikroorganizma tako te antitijela koja je organizam u stanju razviti više ne djeluju. moguće je izraditi cjepivo protiv nje. bolest koja će nas zatrti? Napose. je li čovjekova pobjeda nad patogenim mikroorganizmima permanentna? Zar se ne mogu pojaviti nove podvrste mikroorganizama? Mogu i pojavljuju se. djeluje i u drugom smjeru. No.

Od Sunca i iz Sunčeva sustava otjerao bi ih radijacijski pritisak (danas bismo rekli — Sunčev vjetar).»pošast iz svemira«. zar nije moguće da panspermija djeluje i danas? Možda spore još uvijek pristižu — čak upravo u ovom trenutku? Zar ne bi neke od njih mogle prouzročiti bolesti? Postoji * Posljednjih je nekoliko godina Francis Crick iznio mogućnost da su Zemlju namjerno osjemenile neke izvanzemaljske inteligencije — što je neka vrsta »izravne panspermije«. Ali čini se da je to nepotreban oprez. Ipak. Činilo mu se da bi život mogao biti rasprostranjen u cijelom svemiru i da bi se mogao širiti infekcijom. Također. Arrhenius je natuknuo da su takve spore mogle stići na Zemlju u vrijeme kad na njoj još nije nastao život — da je život na Zemlji rezultat dolaska takvih spora i da svi mi potječemo od takvih spora. na taj bi način Zemlja (i vjerojatno svaki drugi planet na kojem ima života) ostavljala u svojoj zračnoj brazdi raspršene spore koje nose život. Arrhenius je naglasio da bi spore mogle kroz vrlo duga vremenska razdoblja podnijeti hladnoću i nedostatnost zraka u svemiru. 246 . Zapravo je mogućnost da negdje u Sunčevu sustavu postoji čak i mikroorganizamski život mala. astronauti koji se vraćaju s Mjeseca drže se u karanteni tako dugo dok ne postane sigurnim da ih nije zahvatila kakva lunama infekcija. Taj je pojam poznat kao »panspermija«. jer bi to omelo proučavanje mikroorganizama udomaćenih na pojedinom planetu. a sa svakim novim istraživanjem planetarnih tijela postaje još manjom. Oni pažljivo steriliziraju predmete koje šalju na druge planete da bi smanjili mogućnost širenja zemaljskih mikroorganizama na drugo tlo. Napokon bi mogle stići na neku drugu planetu. što je sa životom izvan Sunčeva sustava? To je još jedan oblik invazije iz međuzvjezdanog prostora o kojem dosad nismo govorili — prispijeće nepoznatih oblika mikroskop­ skog života. Godine 1908. Prvi se te mogućnosti sa znanstvenom objektivnošću latio švedski kemičar Svante August Arrhenius (1859—1927).* Ako je tome tako. Zanimao ga je problem porijekla života. kao što je prikazano u bestseleru Michaela Crichtona. da tako kažemo. The Andromeda Strain? Oprezna NASA i to uzima u obzir. ukazao je na mogućnost da nemirni vjetrovi odnose u gornju atmosferu spore bakterija tako da neke od njih mogu čak potpuno iščeznuti sa Zemlje.

pukotina koja se nije spoznavala 1908. i da međuzvjezdani oblaci prašine i plina moraju sadržavati gušću koncentraciju tih atoma. 1937. okreću i vibriraju. godine. da su atomske kombinacije nastale. Naime. mogu li neke spore biti razmjerno otporne prema ultraljubičastom zračenju. No. godine ljudi su shvatili da međuzvjezdani prostor sadrži raspršene pojedinačne atome. ili dovoljno sretne da mu izbjegnu? Ako je tako. pojedinačni atomi u takvim atomskim kombinacijama vrte se. ili »radikal cianogen«). Astronomi su. a smatralo se da to nije baš vjerojatno. vrlo bi ih lako uništilo zračenje s njihove vlastite zvijezde. Ako bi dolazile s nekog udaljenog planeta. iako se čini da je vjerojatnost tome u prilog posvemašnja) kao izvor tih spora. Međutim. Ipak. a to gibanje emitira radio-valove 247 . međutim. vjerojatno ne bismo ni morali pretpostavljati postojanje nekih udaljenih planeta na kojima ima života (za egzistenciju kojih nema izravna dokaza. dva bi atoma morala pogoditi jedan drugoga. Ni to se nije činilo vjerojatnim. tada bi. uglavnom vodikove. Oko 1930. U vidljivom rasponu svjetlosti određena se atomska kombinacija može otkriti samo kroz karakterističnu apsorpciju zvjezdane svjetlosti. iako su spore neosjetljive na hladnoću i vakuum. Nadalje. da bismo ih mogli otkriti.li ikakva mogućnost da su »crnu smrt« izazvale tuđinske spore? Bi li one mogle sutra prouzročiti novu i još goru »crnu smrt«? U tom slijedu argumenata postoji velika pukotina. Da bi nastala atomska kombinacija. a ako bi nekako preživjele uništile bi ih ultraljubičaste zrake s našeg Sunca prije nego što bi se približile dovoljno da udu u Zemljinu atmosferu. one su vrlo osjetljive na snažno zračenje kakvo je ultraljubičasta svjetlost. godine ispunili su se upravo takvi zahtjevi te je otkrivena kombinacija ugljika i vodika (CH. prihvatili kao gotovu činjenicu da se čak i najgušća takva raspršenja sastoje od pojedinačnih atoma. Nakon drugoga svjetskog rata razvijena je radioastronomija koja postade novim i snažnim sredstvom za spomenutu svrhu. U međuzvjezdanom prostoru postoje oblaci prašine i plina koji se sada mogu proučavati vrlo podrobno. ili »radikal metiliden«) i ugljika i dušika (CN. morale biti između nas i neke sjajne zvijezde i morale bi apsorbirati nešto svjetlosti s te zvijezde u karakterističnim valnim dužinama kojih bismo gubitak mogli otkriti — i morale bi biti prisutne u takvim količinama da bi apsorpcija bila dovoljno snažna kako bismo je mogli zamijeniti.

Odemo li tako daleko. Štoviše. a prašina u oblacima može sama poslužiti kao zaštitni kišobran. a uz to i četiriatomna molekula amonijaka (NH 3 ).koje je danas moguće otkriti s velikom istančanošću. Sunčev vjetar odgoni taj oblak u obliku dugačkog repa. Godine 1963. Nitko nije očekivao da postoje troatomne kombinacije. otpuštaju velik oblak prašine i plina. a pronađene su kombinacije od čak sedam atoma. jer zvijezde mogu biti vrlo daleko. sve složenije kombinacije sadrže atom ugljika pa je moguće pretpostaviti da u svemiru postoje čak i tako složene molekule kakve su aminokiseline koje tvore proteine. te se stoga određena atomska kombinacija može nepogrešivo identificirati. u kojima je materija mnogo gušća nego u međuzvjezdanim oblacima i koji. Kometi su mnogo bliže Zemlji nego međuzvjezdani oblaci i mnogo je vjerojatnije da će Zemlja proći kroz kometov rep nego 248 . u međuzvjezdanim je oblacima otkrivena troatomna molekula vode (H 2 0) uz pomoć njezina karakterističnog radiovalnog zračenja. U tom slučaju. kad se približe Suncu. Otada popis otkrivenih kemikalija naglo raste. Ipak. je li moguće da se u tim međuzvjezdanim oblacima razviju vrlo jednostavni oblici života? Kod toga se ne moramo zabrinjavati ni zbog ultraljubičaste svjetlosti. Svaka različita atomska kombinacija emitira radio-valove karakterističnih valnih dužina. kako se zna. otkrivene su ništa manje nego četiri valne dužine koje su sve obilježavale kombinaciju kisika i vodika (OH. je li dalje moguće da Zemlja pri prolazu kroz takve oblake pokupi neke od tih mikroorganizama (koje okolne čestice prašine mogu zaštititi i od ultraljubičastog zračenja s našeg Sunca) i da oni prouzroče neku nama posve nepoznatu bolest protiv koje ne bismo imali obrane. ili »radikal hidroksil«). CH. kao što su pokazali pokusi u laboratorijima. Do 1968. bile su poznate samo te tri dvoatomske kombinacije. sadrže atomske kombinacije vrlo slične onima u međuzvjezdanim oblacima. Uzeo je u obzir komete koji. i već je to donijelo dovoljno iznenađenja. CN i OH. 1968. tako da bismo svi mogli umrijeti? Astronom Fred Hoyle u tom je smislu ostvario najveći napredak. jer bi to značilo očekivati doista preveliku slučajnost — da dva atoma udare jedan o drugoga i zadrže se zajedno i da im se zatim pridruži još i treći. ali u premalim količinama da bi se mogle otkriti.

Čini se posve nevjerojatnim da bi jedan strani organizam. Kasnije će se pružiti prilika da se vratimo na to pitanje i razmotrimo ga iz posve drukčijeg kuta. Niti će brijestu ili hrastu zaprijetiti prehlada. Ipak. sve se to čini u najvišem stupnju nevjerojatnim. španjolska gripa 1918. a ne mora se toga bojati ni hrast. Ipak. kakva je mogućnost da bi oni slučajno posjedovali upravo one kvalitete koje su potrebne za napad na ljudska bića (ili svaki zemaljski organizam)? Sjetimo se da je među svim mikroorganizmima samo mali dio patogen i samo taj mali dio uzrokuje bolesti. (Na primjer. mutiranja u svojoj novoj okolici mogli izraziti smrtonosno djelovanje? Je li. on mora biti točno i podrobno prilagođen tom zadatku. posvemašnju štetu kakva je uplitanje u gibanje Zemlje ili zagađivanje atmosfere. porijeklom iz prolaza kroz rep Halleyjeva kometa? Jesu li i druge velike epidemije nastale na taj način? Ako je tako. primjerice. nakon multipliciranja i. Od onih koji jesu takvi. Kometov je rep tako rijedak i sličan zapravo vakuumu da nam ne može nanijeti neku.kroz međuzvjezdani oblak.) Da bi neki mikroorganizam mogao uspješno prouzročiti bolest u domaćina. bi li neki novi takav prolazak jednom u budućnosti mogao izazvati neku novu bolest. većina će prouzročiti bolest samo u jednom određenom organizmu ili u maloj grupi organizama. smrtonosniju od ma koje druge? Jesmo li suočeni u svakom trenutku s nepredvidivom katastrofom koja bi proizašla iz takvog događaja? Zapravo. nastao slučajno u dubinama međuzvjezdanog prostora ili u kometu. Kao što već prije spomenuh. a drugdje će biti bezazleni. 249 . godine prošla kroz rep Halleyjevog kometa. ni uz to nije posve uklonjena opasnost infektivnih bolesti u novom i neočekivanom obliku. Zemlja je 1910. možda. Ako u međuzvjezdanim oblacima ili kometama i nastaju spojevi dovoljno složeni da bi bili živi. nijedan se čovjek ne mora bojati da će dobiti bolest nizozemskog brijesta. bio kemijski i fiziološki prilagođen baš uspješnom parazitiranju na ljudskom biću. ne bismo li mogli pokupiti nekoliko stranih mikroorganizama koji bi.

13 Sukob razuma Nehumana inteligencija U prethodnom smo poglavlju raspravljali o opasnostima koje čovječanstvu prijete od drugih oblika života te smo zaključili da se položaj čovjeka u borbi protiv takvih suparničkih oblika života kreće od pobjede u najboljem slučaju. Čak i tamo gdje nehumani život postigne djelomičnu pobjedu. nije nimalo vjerojatno da bi čovječanstvo mogla pobijediti neka nehumana vrsta tako dugo dok tehnologija ostaje kakvom jest i dok civilizacija ne pretrpi oslabljenje zbog nekog drugog činitelja. rezultati takvih protunapada variraju od uništenja neprijatelja do. imaju nešto zajedničko — oni se ne nalaze na istoj razini inteligencije kao Homo sapiens. ili čak inteligentniji? Ne bismo li se. A koliko možemo reći. međutim. Nema dvojbe. našli pred opasnošću uništenja? Jest. situacija se u budućnossi vjerojatno neće pogoršati. no gdje na cijeloj Zemlji možemo naći takvu istu inteligenciju'' 250 . koje smo opisali rekavši da nemaju nikakvu stvarnu mogućnost uništenja čovječanstva. Oni oblici života. našli bismo se. međutim. ili kad umnoženi bacili kuge pobiju milijune ljudskih bića. kao kad kolona mrava svlada osobu na koju navali. u tom slučaju. u najgorem slučaju. napredak tehnologije lako bi mogao donijeti pobjedu. mogu izumiti protuudarnu strategiju i. dogodilo da su organizmi s kojima se suočavamo jednako inteligentni kao i mi. ta je pogibao posljedica manje ili više automatskog i upornog ponašanja privremeno pobjedničkih napadača. barem dosad. Ljudska bića kao vrsta. imaju li oduška. svladavanja. A tamo gdje zasad postoji mrtva točka. do mrtve točke u najgorem. Što bi se.

Dakako. medvjedi. dok najveći mozak kita izmjeren u svim vremenima teži rekordnih 9 kilograma. mnogo inteligentnije od azijskog slona ili ulješure. Najveći slonovski mozak može četiri puta premašivati čovjekov mozak.5 grama tijela. ali njegovo je tijelo oko sto puta teže od čovjekova. Ljudsko biće. uostalom). čak čimpanze i gorile — jednostavno nisu u našoj kategoriji. slonovi i kitovi nadmašuju u tom smislu. To nas ostavlja same na vrhu — ili gotovo same. Ali. bilo sada bilo u prošlosti. posjeduje prikladan medij. Svako stvorenje s mozgom mnogo većim od našeg ima tako veliko tijelo da je inteligencija usporediva s našom nemoguća. unutar stanovitih grupa srodnih organizama omjer se mozga i tijela katkada povećava sa smanjivanjem veličine. svaki kilogram slonova mozga zadužen je za 1200 kilograma slonova tijela. ako samo čovječanstvo upotrijebi svoju tehnologiju bez milosti. U mozgu slona i kita ostaje manje prostora za refleksije i apstraktna razmišljanja kad se odbiju potrebe za koordinacijom tijela te nema nikakve dvojbe da je ljudsko biće. međutim. usprkos veličini mozga. Tu su. ti veliki mozgovi moraju upravljati daleko većim tijelom no čovjekov mozak. Uzmemo li mozak kao fizički indikator inteligencije. Dok svaki kilogram čovjekova mozga mora voditi brigu o 50 kilograma čovjekova tijela.Najinteligentnije životinje osim ljudskih bića — slonovi. psi. I obratno. dakle.45 kilograma u većeg od dvaju spolova zamalo najveći koji postoji. oko šest puta više nego u čovjeka. tada je čovjekov mozak sa svojom prosječnom težinom od 1. Uzmimo za 251 . taj omjer takav da svaki gram mozga mora voditi brigu o samo 17. otprilike četiri puta više nego u ljudskog bića. Tako je u nekih malih majmuna (i u nekih kolibrića. Nijedna od njih ne može pred nama izdržati ni trenutak. Samo nas divovski sisavci. Među kitovima i njihovim srodnicima također postoji pojava da se omjer mozga i tijela povećava sa smanjenjem veličine. svako stvorenje s mozgom većim u usporedbi s njegovim tijelom nego što je to slučaj kod ljudskih bića. U većih kitova svaki kilogram mozga kontrolira najmanje 10000 kilograma kitova tijela. ima u apsolutnoj težini tako mali mozak da je inteligencija usporediva s našom nemoguća. Najveći slonovski mozak može težiti 6 kilograma. apsolutne težine tako male da majmunov mozak jednostavno nije dovoljno velik kako bi mogao posjedovati kompleksnost koja se traži za refleksiju i apstraktnu misao.

ljudska bića. Evolucija se ne odvija u velikim skokovima.* To nas. Može li. On sigurno ima složene obrasce sporazumijevanja. još vjerojatnije. namećući aerodinamičnu liniju da bi se osiguralo brzo gibanje kroz prionljiv medij. a ipak imaju mozak veći od čovjekova. Moraju li inteligentni suparnici biti baš sa Zemlje? Već sam govorio o mogućem dolasku raznih vrsta objekata iz svemira izvan našeg Sunčeva sustava — zvijezda.7 kilograma. dupini se ne mogu nadmetati s nama niti nas mogu ugroziti. Neka vrsta će bitno povećati inteligenciju tek kroz razdoblje od sto tisuća godina ili. dupini su lišeni prepoznatljive tehnologije. mogu posjedovati duboko introspektivnu i filozofsku inteligenciju. možda bismo otkrili da njihovo razmišljanje pobuđuje mnogo veće divljenje nego čovjekovo. milijun. mogu bez ikakvih teškoća potpuno istrijebiti kompletnu porodicu kitova. već strašno sporim miljenjem. Ako čovječanstvo bude smatralo da mu prijeti sve veća opasnost od povećanja inteligencije u neke vrste. kad bismo samo mogli razumjeti njihov sistem komuniciranja. To je. prema tome. razložno je pretpostaviti da će ta vrsta biti uništena. tako dugo dok čovječanstvo postoji zajedno sa svojom tehnologijom. Nemajući ekvivalent našim rukama i tehnologiji. * Postoji poseban slučaj potencijalnog brzog napredovanja inteligencije u nehumanim pojmovima koji ne uključuje evoluciju u uobičajenom smislu riječi. Time ćemo se pozabaviti kasnije. Uz to. Uz to je njihov mozak vitičastiji. antimaterije. a to je 1/6 više nego čovjekov mozak. Ljudska bića imat će obilje vremena (a vjerojatno će i sama postati inteligentnija) da zapaze tu promjenu. Je li ipak moguće da neke životinje u budućnosti razviju inteligenciju veću od naše te da nas unište? Nije nimalo vjerojatno. budući da priroda morske vode onemogućuje vatru. Iz oba ta razloga dupini ne mogu očitovati inteligenciju u praktičnim humanim pojmovima. Mozak prosječnog dupina može težiti do 1. Zapravo. dupin biti inteligentniji od ljudskog bića? Dupin je nedvojbeno izuzetno inteligentan za jednu životinju. crnih rupa. No život u moru. 252 . međutim. Dupini. Neki dupini i pliskavice nisu veći od čovjeka po težini. ako im se to prohtije (a nadam se da nikad neće). može ga se naučiti da priredi dobru predstavu i očito u tome uživa.primjer najmanje članove te grupe. naravno. lišio je dupine manipulativnih organa koji odgovara čovjekovim rukama. dovodi do još jedne teme. asteroida. međutim. potpuno nevažno za temu ove knjige.

jaz među njima je tako velik da su međusobni prijelazi neizvedivi. razni iracionalisti i kvazireligiozni pojedinci tvrde pokatkad da izvanzemaljske inteligencije jesu posjetile Zemlju. Za to se mogu iznijeti tri opća razloga: 1. Držimo li se dakle racionalizma.6 milijardi godina našem planetu dopušteno da ide svojim vlastitim osamljenim putom. međutim. nije li razložna pretpostavka da ćemo i dalje ostati nedirnuti još milijarde godina u budućnosti. U svojoj knjizi Izvanzemaljske civilizacije (Crown. nijedna tvrdnja o izvanzemaljskoj invaziji bilo sada ili u prošlosti nije izdržala znanstvenu provjeru. Nema zapravo nikakvih jasnih znakova da su one uopće utjecale na Zemlju. Dakako. kad bismo poželjeli. Postoje. Ako se takve kultističke tvrdnje i prihvate. Nalazimo li se dakle u opasnosti? Najbolji razlog koji bismo mogli imati za osjećaj sigurnosti jest činjenica da takve invazije nije bilo nikad u prošlosti.oblaka prašine i plina. 253 . te tvrdnje Ericha von Danikena u prilog »antičkih astronauta« koje očaravaju svu silu znanstvenih nepismenjakovića. čak mikroorganizama. uništiti čimpanze? Takvo se nešto očigledno nije još dogodilo. i da je u životnom vijeku Zemlje dugom 4. Analize kakve su one u mojoj knjizi o toj temi u nečem su pogrešne te zapravo ne postoji nijedna civilizacija osim naše. barem koliko znamo. 2. moramo pretpostaviti da je Zemlja uvijek bila izolirana u cijeloj svojoj povijesti — te se moramo upitati zašto. 1979) iznosim razloge za pretpostavku da su se tehnološke civilizacije mogle razviti na čak 390 milijuna planeta u našoj galaksiji i da su zapravo sve one tehnološki naprednije od nas. Preostaje da razmotrimo još jednu vrstu dolaska (na kraju). Ako takve civilizacije i postoje. Dosad. priče osebujnih poklonika »letećih tanjura«. no može li se dogoditi u budućnosti? Takvu mogućnost ne možemo potpuno odbaciti. ostaje činjenica da se te eventualne invazije nisu pokazale opasnima. Kad bi bilo tako. prosječna udaljenost između takvih civilizacija iznosi 40 svjetlosnih godina. Što reći o dolasku inteligentnih bića s drugih svjetova? Mogu li ona predstavljati naprednu inteligenciju s tehnologijom daleko ispred naše? I bi li nas ona mogla uništiti jednako lako kao što bismo mi mogli. Tako bi postojala podjednaka šansa da smo udaljeni 40 svjetlosnih godina ili manje od neke civilizacije naprednije nego što je naša. Oni često nailaze na oduševljene sljedbenike među ljudima koji ne posjeduju osobito poznavanje znanosti. primjerice. Ako smo ostali nedirnuti tako dugo u prošlosti.

Poklonici letećih tanjura lako bi mogli posegnuti za tim slijedom argumenata kao logičkim temeljem za svoje vjerovanje. i zar nisu mogli kolonizirati naš planet i osnovati predstražu svoje vlastite civilizacije? Nema nikakva znaka da se nešto takvo dogodilo. Da je premošćivanje jaza među civilizacijama moguće. zašto oblijeću oko nas u tolikom broju? Uz to. Od te tri opće postavke prva svakako jest stanovita mogućnost. Može se. Budući da je naša galaksija stara 15 milijardi godina. one su ipak iz nekog razloga odlučile da nas izbjegavaju. zašto su doprli do nas upravo sada kad je naša tehnologija razvijena. dakako. zašto ne uspostavljaju kontakt? Ako se ne žele miješati u naš razvitak. možda i da koloniziraju. barem bi nekoliko civilizacija potrajalo dovoljno dugo i postiglo visokosofisticirane razine. 254 . nastanak života na svakom pogodnom planetu također se čini neizbježnim. i ako druge civilizacije mogu doprijeti do nas. tada bi se sigurno slale ekspedicije da istražuju i prikupljaju znanje. pretpostaviti da su se bili razvili milijuni tehnoloških civilizacija. stvaranje planetarnih sustava čini se neizbježnim. Primjer našeg vlastitog položaja u sadašnjem trenutku da je stanovitu zlosretnu uvjerljivost toj pomisli. one rijetke koje to nisu kolonizirale bi napuštene planete i osnovale »zvjezdana carstva«. Ako je premošćivanje jaza izvedivo.3. Ali ako su leteći tanjuri doista izviđački brodovi zvjezdanih carstava koji istražuju naš planet. pa ipak će većina astronoma posumnjati u to. Ako većina civilizacija i jest kratkovječna. a reklo bi se da je neizbježan i razvoj inteligencije i civilizacije ima li dosta vremena. i do novih dokaza čini se razložnim zaključiti da nikad nismo bili posjećeni. a ne prije? Nije li vjerojatno da bi bili došli na ovaj planet u rasponu od milijarda godina kad je život bio primitivan. Naš bi Sunčev sustav neizbježno dosegli izviđački brodovi takvih carstava i istraženih planeta. no ipak je sigurno da uništenje ne mora biti neizbježna posljedica. Budući da ima doista mnogo zvijezda sličnih našem Suncu. Pomisao da među svim zvijezdama u našoj galaksiji (oko tristo milijardi) samo naše Sunce grije planet na kojem ima života u filozofskom je smislu doista protivurječna. Čak i naša to može. Treći se razlog također čini sumnjivim. Neke bi civilizacije morale ustrajati. zašto dopuštaju da ih vidimo? Ako im ni na koji način nije stalo do nas. no da one nisu dugo potrajale.

no one su još tako nejasne da nemamo nikakva prava pretpostaviti kako će se jednoga dana ostvariti. vjerojatno da bi se na takva putovanja slale velike osvajačke ekspedicije. Možda bi organizmima sa svemirskih naseobina bilo jednako teško spustiti se na površinu planeta kao što bi bilo teško ljudskim bićima da se bace u bezdan. Te bi svemirske naseobine mogle biti opremljene mehanizmima za pokretanje i mogle bi se upustiti u putovanja kroz svemir. Čestice s masom zapravo putuju manjim brzinama. Brzina svjetlosti u vakuumu maksimalna je brzina kojom može putovati neka čestica ili se prenositi informacija. Mogli bismo ustvrditi da bi se civilizacije. prema tome. Čak je i četrdeset svjetlosnih godina ogromna udaljenost. gradeći samodostatne i samosvojne naseobine — kao što će jednoga dana možda učiniti ljudska bića. mogle širiti u svemir. kad jedanput dovoljno uznapreduju. Nije. a objekti veliki poput svemirskih brodova vjerojatno će putovati znatno sporije. A ako. čak i među najbližima.Tako nam preostaje drugi razlog. postat ćemo progresivno sve sposobniji da se obranimo od uljeza. 255 . to za nas vjerojatno ne predstavlja nikakvu razložnu mogućnost katastrofe ma kada u predvidivoj budućnosti. naravno. ali vjerojatno ništa više.) Pod tim bi okolnostima bilo potrebno nekoliko stoljeća da se premosti jaz medu civilizacijama. U svemiru bi mogle postojati takve naseobine na kojima bi se nalazile jedinke iz stotina ili tisuća ili čak milijuna različitih civilizacija. dakako. preživimo. Sve u svemu. čak i uz visoke razine tehnologije. međutim. lako mogle biti prilagođene svemiru kao što su neki oblici života bili prilagođeni kopnu kad su jednom izronili iz Zemljina oceana. Spekulacije o eventualnom kretanju bržem od brzine svjetlosti. iako znanstvena fantastika vrlo često i dramatično poseže za temama invazije i osvajanja izvanzemaljskih bića. i ako naša tehnološka civilizacija nastavi napredovati. (Postoje. a on se čini najpraktičnijim od tri spomenuta. isto tako možemo zamisliti kako se u atmosferu šalju automatizirane sonde. Takve bi lutajuće naseobine. Možda Zemlju povremeno netko promatra iz dalekog svemira.

Općenito su se mogle očekivati samo modrice i ogrebotine te se borba čak mogla smatrati zdravom vježbom. u trenutku kad su postala dovoljno inteligentna te su mogla smišljati sukob uz pomoć sjećanja i skrbi za budućnost. A to je možda dovoljno. Ukratko. nastupa trenutak u kojem će pobijeđeni koji je pobjegao tražiti osvetu. već zato što je inteligentnija. skrb za budućnost i sjećanje neizbježno se pojačavaju te nastupa trenutak kad pobjednik nije zadovoljan neposrednim uspjehom. jer poražena jedinka obično bježi. Takvi sukobi općenito ne dovode do smrti. nema jasne skrbi za vrijednost ovladavanja budućim sukobom. a ako je jasno da će izravna borba jedinka-protiv-jedinke značiti još jedan poraz. nogama i zubima. kao što su zasjeda ili skupljanje pojačanja. Problem je u tome da su ljudska bića.Rat I tako čovječanstvu preostaje samo jedna inteligentna vrsta koju treba smatrati opasnom — samo čovječanstvo. ljudska bića neizbježno dolaze do stupnja ratovanja ne zato što je naša vrsta nasilnija i gora od ostalih vrsta. nema jasnog sjećanja na prošle uvrede ili ozljede. a pobjednik je općenito zadovoljan neposrednom pobjedom. to bi mogla prouzročiti baš sama ljudska vrsta. šakama. a potom još tvrđim i čvršćim željezom. zbog sigurnosti. Tamo gdje nema visokog stupnja inteligencije. sukobi su sigurno bili kratki. Kad su ratnici počeli vitlati toljagama. bitke su postajale sve krvavije. Kako se inteligencija povećava. Sve se vrste bore međusobno zbog hrane. bacati koplja s kamenim vrškom i odapinjati strijele s kamenim vrškom. potražit će nove načine da dođe do pobjede. jedina je zaokupljenost sadašnjošću. Tako dugo dok se čovječanstvo sastojalo od lutajućih hordi skupljača hrane i lovaca. Isto tako neizbježno. Razvitak metalurgije dalje je pogoršao stvari zamjenom kamena tvrdom i čvršćom broncom. tako dugo dok su ljudska bića bila prisiljena voditi borbu samo noktima. pri čemu je 256 . uvijek nastaju sukobi i borbe kad se među jedinkama preklope te potrebe. rukovati kamenim sjekirama. zbog seksa. Prirodno. Ako će ljudska vrsta biti potpuno eliminirana u nekoj katastrofi četvrte vrste. teško su se mogle očekivati smrtonosne posljedice. već počinje uviđati prednosti ubijanja poraženoga kako bi spriječio buduće izazove. razvila sposobnost upotrebe oružja.

Treći je rezultat bila veća potreba za suradnjom i razvitak specijalizacije. Ako se s njima ispravno postupalo. Nijedna grupa ljudskih bića nije se mogla dugo održati na jednome mjestu. Kopač kanala ili pastir ima malo vremena za ostale djelatnosti. Činila su to pripitomljavanjem i njegovanjem stada životinja . naravno. Isto tako nije bilo nikakve pomisli o trajnom osvajanju. jer se na životinje moglo osloniti da će se ploditi i razmnožavati. 257 . jaja i. barem potencijalno. no tu je ipak bilo presudno ratarstvo. Tako se hrana koja je ljudima bila nejestiva ili neukusna mogla upotrijebiti za prehranu životinja koje su i same. nije bilo opasnosti da će se te zalihe iscrpsti. Još je važniji bio razvitak ratarstva. Drugi je rezultat bio nastanak statičnog društva. brže no što ih se konzumira. ali svoj rad može razmijeniti za hranu i ostalo što mu je potrebno. povrća i voćaka. Rezultat razvitka stočarstva i ratarstva bila je sposobnost ljudskih bića da prehranjuju gušću populaciju nego prije. peradi — i koristeći se njima za dobivanje vune. koza. Poljodjelska gospodarstva nisu se uopće mogla seliti. jer zemlja nije bila vrijedna osvajanja.ovaca. promišljeno sađenje žitarica. stalno je trebalo tumarati dalje da bi se pronašli novi i nedirnuti izvori hrane. bile željena hrana. kad su se ledenjaci najnovijeg ledenog doba postupno povlačili i kad su ljudska bića već upotrebljavala kamen za oruđe. Fundamentalna promjena nastala je već najkasnije 7000. svinja. Predjeli u kojima je ostvaren taj napredak doživjeli su eksploziju populacije. U to su vrijeme u raznim dijelovima Srednjeg istoka (a vjerojatno i drugdje) ljudska bića učila skupljati hranu za budućnost i čak brinuti se za buduće stvaranje hrane. ako je potrebno. Vlasništvo i zemlja postadoše važnima te je naglo poraslo značenje društvenog statusa koji počiva na zgrtanju imetka. Pleme lovaca samo je sebi dostatno i stupanj je specijalizacije nizak. stoke. mlijeka. Stada se nisu mogla seliti onako lako kao što su to mogla plemena u potrazi za plijenom. Zajednica ratara može biti prinuđena da razvije i održava irigacijske kanale te da postavi straže koje će čuvati stado kako se ne bi razbježalo ili da ga ne bi oteli grabežljivci (u ljudskom ili životinjskom liku). To je omogućilo da se određene vrste hrane uzgajaju u većim koncentracijama nego što su postojale u prirodi. godine prije nove ere.jedna strana odustajala i bježala kad bi šteta postala neprihvatljivo velika. mesa.

Poraženi ne mogu tako lako uteći. nego su obavljali poslove potrebne ratarima i stočarima — bilo kao profesionalni vojnici. Suočeni s napadom ostalih kao sa stalno prisutnom mogućnošću. gradovi su prerasli u složene društvene organizacije. Oko 3500. kao zanatlije i umjetnici ili kao administratori. u njima su živjeli mnogi ljudi koji se nisu bavili ni ratarstvom ni stočarstvom. Odluka o tome koji će grad-država dominirati obično se prepuštala ratnoj sreći. uz manju vjerojatnost da će se one iskriviti kao što bi mogle da su prepuštene samo sjećanju. nesrećom.Suradnja. Tada su se već počeli upotrebljavati metali i ubrzo nakon 3000. godine prije n. Bio je to organizirani sustav simbola kojim su bilježili informacije za dulja razdoblja. egipatski je vladar Narmer (poznat kao Menes u 258 . Bilo je očito nužno za zajedničko dobro da rijeku kontrolira jedinstvena politička zajednica. uvijek sumnjičavih jedni prema drugima i često otvoreno neprijateljskih. Time je počelo povije'sno razdoblje. ne izrasta nužno iz čistog razuma te su neke djelatnosti teže i manje poželjne od drugih. Prvi imenom poznati pojedinac koji je vladao znatnim dijelom rijeke kao rezultat prethodnog razvoja nečega što je moglo biti vojno osvajanje. prisili preostale da obavljaju sav neugodan posao.e. jer koliko znamo nikome nije nikada padao na um pojam federalne zajednice u kojoj bi svi dijelovi podjednako donosili odluke. Rijeka je pružala prikladnu vezu za trgovinu i izvor vode za natapanje polja koje je pridonosilo pouzdanosti poljoprivrede.e. Pojava takvih ozidanih gradova označava početak »civilizacije« — porijeklom od latinske riječi koja znači »stanovnik grada«. Kako su mali odsjeci rijeke bili pod kontrolom odvojenih gradova-država. Kad su se jednom razvili gradovi koji su kontrolirali okolno zemljište namijenjeno ratarstvu i stočarstvu (»grad-država«). Prvi gradovi-države nastajali su uz tokove rijeka. i to vjerojatno u ono vrijeme ne bi bio praktičan način vođenja poslova. godine prije n. osvajački su ratovi postali organiziraniji. Najlakši način da se riješi taj problem jest da se jedna grupa ljudskih bića obori na drugu i. ratari i stočari počeli su se okupljati bliže jedni drugima i okruživati se zidovima kako bi se zaštitili. ubitačniji i — neizbježni. Pitanje je bilo koji će grad-država dominirati. jer su vezani uz zemlju i stada. to je umanjivalo upotrebljivost rijeke i za ostvarenje veze i za navodnjavanje. na Srednjem je istoku razvijeno pismo. ubivši nekolicinu.

proteglo od Atlantskoga oceana do Pacifika gotovo neprekinuto od zapada prema istoku. Ono je doseglo najveći fizički opseg 116.e. nalazilo se Rimsko carstvo. godine podijeljeni na četiri glavne cjeline približno jednake veličine. ponekad se spominje i kao Sargon Veliki. Na vlast je došao oko 2334. Ukupno područje civilizacije u to se vrijeme vjerojatno protezalo na oko 10 milijuna četvornih kilometara (4 milijuna četvornih milja). godine steklo novu moć dolaskom na vlast Ardašira I. a udaljenost između sjevera i juga između 800 i 1 600 kilometara (500 do 1 000 milja). godine. a oko 620. bio je Sargon iz sumerskoga grada Agada. godine prije n. O njegovim osvajanjima.. Istočno od njega. Udaljenost između istoka i zapada iznosila je oko 13 000 kilometara (8 000 milja). Daleko na zapadu. područje civilizacije širilo sve više da bi se. bila uspostavljena u četiri riječne doline u Africi i Aziji: u dolini Nila u Egiptu. preko sjevernih i južnih obala Sredozemlja i preko južne i istočne Azije. Narmer je osnovao Prvu dinastiju oko 2850. prije n. uspostavio je kontrolu nad cijelom dolinom Eufrata i Tigrisa. godine. Irana i Afganistana bilo je Novoperzijsko carstvo koje je 226. Civilizacija je do 2500. Iz tih se područja. ne postoje potanki prikazi te je njegova jedinstvena vladavina mogla biti i rezultat nasljedstva ili diplomacije. godine prije n. kako su ljudi unapređivali svoju tehnologiju i postajali sposobniji da prebace sebe i materijalna dobra preko sve većih i većih područja. uvijek cijenila i divila se sposobnosti da se dobivaju bitke.e. kroz niz bitaka. godine prije n. protežući se preko današnjeg Iraka.kasnijim grčkim zapisima). rijeke Ind u Pakistanu i rijeke Hwang-Ho u Kini. čovjek koji je došao na vlast i zatim. okružujući Sredozemno more. ili oko 1/12 kopnenog dijela našeg planeta. Civilizirani dijelovi svijeta bili su 200. pod Hosroem II. Perzija je najviše uznapredovala pod Hosroem I oko 550. međutim. godine.e. i vladao je cijelom dolinom donjeg Nila. godine i bilo je još gotovo nenačeto 400. osnivača dinastije Sasan. Prvi nesumnjivi osvajač. doživjela je vrlo kratkotrajan teritorijalni maksimum.e. političke su se cjeline vremenom sve više povećavale. Jugoistočno od Perzije nalazila se Indija koju je gotovo čitavu ujedinio Asoka oko 250. Budući da su ljudska bića.e. oko 200. da bi ponovno ojačala 259 . osvajanjima ili trgovinom. uspostavio upravu nad velikim područjem. kako se čini. u dolini Eufrata i Tigrisa u Iraku. godine prije n. i prije svoje smrti 2305. Uz to.

e.) Ipak. ma kako bili okrutni i nepravedni prema pojedincima. istočno od Indije bila je Kina. Svrha je rata bila proširiti moć i blagostanje pobjednika. moćna država pod dinastijom Han od oko 200. opasnija vrsta ratovanja. godine prije n. Nije bilo probitačno uništavati više no što je to zahtijevalo pružanje zorne lekcije. još jedna. godine. o tim se neproduhovljenim narodima uobičajilo govoriti kao o »barbarima«. Sve u svemu. a to je najbolji dokaz da ratovi. područje se civilizacije stalno širilo. Moglo bi se čak ustvrditi da su vojske u napredovanju. nisu prijetili okončanjem civilizacije.e. tako dugo dok se sukob odnosio na dva civilizirana područja. nije u to vrijeme imalo moć potrebnu da se to učini. međutim. i da je poticaj ratom izazvane nužde ubrzao inovacije. što je pospješilo tehnološki napredak. (To bi bila katastrofa pete vrste. zaprijetili katastrofom. Svako je civilizirano područje u antičkim vremenima bilo okruženo manje razvijenim predjelima. gdjegod su se održala svjedočanstva poraženih. i uz najgore neprijateljstvo na svijetu. vrlo često. do 200. Prirodno. širile civilizaciju. (Sama je riječ 260 . čime će se zabaviti zadnji dio ove knjige. Postojala je. Barbari Antički ratovi među gradovima-državama i među carstvima koja su nastajala njihovim okupljanjem oko nekog dominirajućeg područja. pobijeđenome je valjalo ostaviti dovoljno kako bi se danak mogao ubrati.. preživjeli su s dovoljno snage da jednoga dana zbace osvajača te i sami postanu osvajačima (jednako okrutnima i grabežljivima). nikad doista nisu.pod dinastijom Gupta koja je došla na vlast oko 320. godine n. rat je služio pobjedniku za istjerivanje danka. nije bilo za očekivati da će slijediti uništenje civilizacije kao cjeline — barem ne onom snagom koja se tada nalazila u rukama civiliziranog čovječanstva. Konačno. Nije se uopće postavljalo pitanje uništenja ljudske vrste jer čovječanstvo. kao nehotičan popratni efekt njihovih aktivnosti. čuju se glasni uzdasi zbog okrutnosti i grabežljivosti pobjednika. i nedvojbeno s pravom — no poraženi su ipak preživjeli da bi mogli uzdisati i. Mnogo je vjerojatnije bilo da bi manje ili više namjerno uništenje mukotrpno stečenih plodova civilizacije moglo okončati taj aspekt čovjekove avanture. Da bi se dobio danak.

S druge strane. Njihova je imovina bila neznatna i sastojala se uglavnom od stada životinja s kojima su putovali od pašnjaka do pašnjaka kako su se mijenjala godišnja doba. naravno. jer udoban život kakav vode civilizirani ljudi često vodi do razvitka stanovitog neprihvaćanja opasnih i neugodnih zadataka koji se postavljaju pred vojnike.grčkog porijekla i odnosi se isključivo na činjenicu da su stranci govorili nerazumljivo. To se ime. mnogi civilizirani stanovnici bili su miroljubivi. Pod snažnim vladavinama barbari su držani na odstojanju. ljude civilizacije vezalo je uz tlo njihovo vlasništvo te su bili razmjerno nepokretni. nastupio građanski rat. Za razliku od toga. ako bi civilizirana vojska iz nekog razloga bila poražena. Obrana su im bili zidovima opasani gradovi i obično su bolje poznavali umijeće ratovanja.) Barbari su obično bili »nomadi« (od grčke riječi za »skitati se«). Civilizirana su područja bila napučena i organizirana. sa svojom nagomilanom hranom i dobrima. područja civilizacije bila su bogata. kako se činilo. Grci su čak i negrčke civilizacije nazivali »barbarskima«. barbarske su »horde« bile gotovo uvijek malobrojne. još gore. Riječ »horda« potječe od turske riječi koja znači »vojska« i odnosi se na svaku slobodnu plemensku ratničku četu. Stvarala je dojam velikog broja ljudi da bi. Zapravo. uspoređen sa standardom u gradovima. sigurno malobrojnije od onih koje su pobjeđivale. Vrlo često to nisu mogli. nedostajale su im kulturne prednosti civilizacije. 261 . opravdavala poraz pred barbarima. Na svojim su devama ili konjima mogli odlaziti u pljačkaške pohode. sa snažnim prizvukom bestijalne okrutnosti. međutim. Pobjede nad njima rijetko su bile djelotvorne i nikada (sve do razmjerno suvremenih vremena) konačne.* * Smeteni civilizirani povjesničari ponekad su to pokušavali objasniti govoreći o barbarskim »hordama«. Razmjerno mala barbarska četa otkrila bi da gradsko stanovništvo predstavlja zapravo tek bespomoćne žrtve. Njihov način života se. To znači da veći broj među civiliziranim ljudima nije vrijedio onoliko koliko bi se moglo misliti. tako je ispadalo da su civilizirani preci podlegli neodoljivim mnoštvima. ili kad je. Kad je neko civilizirano područje dospjelo pod vlast slabih vladara. i zatim se povlačiti da bi neki drugi dan opet napali. zvukovima koji su grčkim ušima zvučali kao »bar-bar-bar«. činio primitivnim i jadnim. barbari su bili pokretni. počelo pridavati neciviliziranim narodima. I. To je obilje stalno primamljivalo barbare koji nisu vidjeli ništa lošeg u tome da se posluže — ako su mogli. Uz to. U usporedbi s tim. slijedili su uspješni upadi barbara.

asirske vojske potpuno »naoružane željezom«. nije moglo oduprijeti. nikad nisu bila posve crna. Oko 2219. srećom.. Na Zapadu. najpoznatiji primjer barbarske invazije i mračnog doba pruža uništenje zapadnog dijela Rimskog carstva. Godine 2180. te je tada ono moglo postati nepobjedivo. godine prije n. oko 1750. njegov unuk i njegov praunuk vladali su. Pokretala ih je jedino želja da uzmu što im treba i da bezobzirno unište sve što se nije moglo odmah upotrijebiti. postali glavni problem. Gutejci su zavladali dolinom Eufrata i Tigrisa i nakon toga je uslijedilo mračno doba dugo čitavo stoljeće. često je dolazilo do slomova civilizacije na ograničenim područjima i kroz ograničeno vremensko razdoblje. godine prije n. barbari sa sjeveroistoka. plemena središnje Azije izumila bojna kola na konjsku vuču s kojima su se oborila na naseljena područja Srednjeg istoka i Egipta. carstvo je toliko oslabilo da su Gutejci. prije n. Nastajalo bi »mračno doba«. Barbari su bili osobito opasni ako bi stekli kakvo ratno oružje zahvaljujući kojemu im se. počela je njihova prevlast u zapadnoj Aziji koja je trajala tri stoljeća. njegova dva sina. nisu nikad uspjele potpuno uništiti neku civilizaciju. u slijedu. Od 166. Prvi primjer barbarskog upada i mračnog doba uslijedio je. Tako su. Bilo je razdoblja u. obično dosežući nove vrhunce. oko 900. dosta prirodno.e. bogatim Sumersko-akadskim carstvom.. ubrzo nakon našeg prvog primjera osvajača. Postupno se željezo sve više udomaćivalo. 262 .e. To se dogodilo kad se u istočnom dijelu Male Azije počelo taliti željezo. Kad su. nenavikli na mehanizam civilizacije. i nijedan barbar nikad nije mogao odoljeti privlačnosti civilizacije — čak ni propale i osiromašene civilizacije — pobijeđenih. čak i ona najgora. dominirajući tu stanovito vrijeme. barem privremeno. godine. U takvim uvjetima.Barbarski pothvati bili su mnogo gori od uobičajenih ratovanja civilizacija jer barbari. Pobjednici bi postali civilizirani (te sada i oni miroljubivi) i na kraju bi se civilizacija ponovno uzdigla.e. Sargon Veliki. Mračna doba. oko 1350. kojima bi civilizirano područje izumilo novo ratno oružje. da tako kažemo. njegova se kakvoća poboljšavala i počela je proizvodnja željeznog oružja i ratne opreme. kad je završila vladavina praunuka. često nisu shvaćali kakva je vrijednost u tome da se žrtve ostave na životu kako bi se mogle redovito iskorištavati. Barbarske invazije.

godine. Mnogo je puta Rim odstupao i potom ponovno osvajao izgubljenu zemlju za vrijeme snažnih vladara. Nastupilo je mračno doba koje je trajalo pet stoljeća i tek je u devetnaestom stoljeću život u zapadnoj Evropi postao opet udoban kakav je bio pod Rimljanima. loze ratničkih careva. Zapadne provincije postupno su dospjele pod barbarsku vladavinu te nestadoše plodovi civilizacije. do stanovitog stupnja. prošavši ekspanzionističko razdoblje svoje povijesti. barbarski Goti pobijedili Rimljane u velikoj bitki kod Adrianopola i rimske su legije bile zauvijek uništene. kao da je zamalo propala svjetska civilizacija. Abasidsko carstvo koje je zastupalo novu islamsku religiju i koje je apsorbiralo Perzijsko carstvo te sirijske i afričke provincije Rimskog carstva. ograničeno na područja koja danas zauzimaju Engleska. 2. njegova se civilizacija zapravo širila među barbarske Slavene i ono se približavalo razdoblju nove moći pod dinastijom Makedonaca. Tada su. U vrijeme malodušja 850. I sama je Italija bila barbarizirana. bila snažna i njezina je civilizacija nastavljala neprekinut razvoj. Nakon toga Rim se održao još jedno stoljeće unajmljujući barbare da se bore u njegovoj vojsci protiv drugih barbara. svrgnut je s prijestolja. i dalje je bilo snažno i njegova je civilizacija sačuvana u neprekinutu slijedu od civilizacije stare Grčke i Rima. 378. iako o tom postrimskom mračnom dobu govorimo prigušenim glasom. borilo da se obrani od barbarskih upada. kad je propao pokušaj Charlemagnea da donekle obnovi jedinstvo i civilizaciju u zapadnoj Evropi i kad je to područje bilo izloženo udarima novih barbarskih pljaškaša — Normana sa sjevera. godine. Pa ipak. Godine 476. Njemačka i. Bizantsko carstvo. Štoviše. kakva je bila situacija u ostalom dijelu svijeta? 1. Nezavisno muslimansko kraljevstvo u Španjolskoj također se nalazilo na vrhuncu civilizacije (višem no što je zapravo Španjolska doživjela u svim kasnijim stoljećima). Mađara s istoka — kao i civiliziranih muslimana s juga. 3. Njegov najveći vladar Mamun Veliki (sin glasovitog Haruna al-Rašida iz »Tisuću i jedne noći«) umro je tek 833.godine nadalje Rimsko se carstvo. zadnji rimski car koji je vladao u Italiji. pod dinastijom Gurjara-Prathihara. 263 . Indija je. preživjeli ostatak istočne polovice Rimskog carstva. nalazio se na vrhuncu blagostanja i civiliziranosti. Francuska. ono je ostalo posve lokalna pojava. Španjolska i Italija. Romul Augustul.

* Za dobrih godina s dovoljno kiše stada su se razmnožavala. prodro je 451.4. potisnuli Skiti. U današnjoj Ukrajini u južnom dijelu Sovjetskog Saveza. godine na zapad sve do Orleansa u Francuskoj i blizu toga grada vodio neodlučenu bitku s udruženom vojskom Rimljana i Germana. dotada najstrašniji od svih srednjeazijskih upadača. Pacinaki i Kumani. nalazila se na visokom stupnju kulture i civilizacije i tu je civilizaciju uspješno proširila na Koreju i Japan. U vrijeme Asirskog carstva sjeverno od Crnoga mora nalazili su se Kimerijci. stalno su se nalazila plemena koja su se nadomještavala novim valovima s istoka. Zatim su slijedili Avari. a ove Alani oko 100. primjerice. oni su bježali. U godinama suše koje su slijedile nomadi su izvodili svoja stada iz stepa u svim smjerovima. Iako barbarske provale iz petog stoljeća izranjaju u zapadnim povijesnim knjigama tako velike i sudbonosne. Ti su nam kasniji barbari manje poznati samo zato što su područja zapadne Evrope koja su tako teško trpjela u petom stoljeću. Atila je umro iduće godine i njegovo se carstvo gotovo odmah potom raspalo. godine s istoka su nadrli Huni.. Skite Sarmati oko 200. Germani se nisu širili. godine prije n. To je bila najzapadnija točka do koje je ikad doprlo jedno srednjeazijsko pleme. Zapravo je baš njihov dolazak potisnuo barbare Germane u Rimsko carstvo. dok su nanosile samo malo štete civilizaciji u cjelini. s tim da su Kumani još dominirali Ukrajinom oko 1200. ali dok je prosperitet kauboja trajao samo dvadeset pet godina. ukupno se područje civilizacije i dalje širilo i samo je na krajnjem zapadu postojalo područje koje je stvarno propadalo. u kasnijim je stoljećima bilo drugih barbarskih upada koji su značili mnogo veću prijetnju. Drugim riječima. * Oni su na neki način istoznačnica kauboja američkog Zapada.e.e. 264 . u kasnijim stoljećima trpjela manje. Kazasi. Atila. područje koje nije obuhvaćalo više od možda 7 posto cijele civilizirane regije. najmoćniji hunski vladar. Bugari. Oko 300. prije n. Njih su oko 700. Mađari. iako u to vrijeme politički nesređena. Kroz cijeli tok povijesti stepe srednje Azije rađale su snažne konjanike koji su živjeli doslovno na svojim konjima. srednjeazijski su nomadi obilazili na konjima svoja stada doslovno kroz cijelu zabilježenu povijest.e. Kina. a tako i nomadi. obarajući se na civilizirane grudobrane od Kine do Evrope. godine prije n.

Godine 1223. Tada se. koji su. doista. No pod vladavinom Džingis-kana prestale su sve međusobne zadjevice. Njegov sin Ogotaj-kan preuzeo je vlast i za njegove je vladavine podjarmljen ostatak Kine. 1162. Prije svoje smrti 1227. krivnja je na tome da su se borili uglavnom međusobno i da nisu imali vođu koji bi znao iskoristiti njihove mogućnosti. Julije Cezar i Napoleon. godine. usavršili svoj način borbe. Pretvorio je Mongole u najznačajniju vojnu mašineriju koju je svijet dotad vidio. i pod Subutajem. i posve je moguće da je među njima baš on bio najveći. pod Batuom. najvećim od njegovih vojskovođa. zadavati suviše brze udarce da bi im se moglo uzvratiti te odjuriti prije no što bi zbunjeni protivnik mogao mobilizirati za protunapad svoje spore i smućene snage. Strava njihovog imena dosegla je takav stupanj da je već i sama riječ o njihovu dolasku paralizirala sve na njihovu putu i onemogućila otpor. jedan od najvećih vojnih zapovjednika u povijesti. da bi 1206. Bijaše on tada vrhovnim vladarom Mongola. Uspjelo mu je. Mongoli su u jednom napadu pobijedili kombiniranu rusko-kumansku vojsku. S njim se zapravo mogu usporediti samo Aleksandar Veliki. Njihova je snaga bila pokretljivost. kad su mu bile četrdeset i četiri. pod novim vodstvom. napadati na mjestima i u vrijeme kad ih nitko nije očekivao. Džingis-kan je. vrlo polako. Svaku bi malu dominirajuću grupu potisla kakva nova mala grupa iz središnje Azije. što su oni i učinili. U njemu su našli svoga vojnog vođu.godine. U međuvremenu su. Džingis-kan je osvojio sjevernu polovicu Kine i Horezmsko carstvo u današnjoj sovjetskoj središnjoj Aziji. 265 . Na svojim snažnim ponijima s kojih jedva da su uopće trebali silaziti znali bi galopirati miljama. steći vlast najprije nad jednim mongolskim plemenom srednje Azije i zatim nad drugim. bio proglašen Džingis-kanom (»vrlo moćnim kraljem«). Svaka bi nova grupa barbara uspostavila kraljevstva koja su se doimala impresivnije na zemljopisnoj karti nego što je bilo u stvarnosti. kad je Džingis-kan još bio živ. godine. Uz to je uvježbao svoje sinove i vojskovođe da nastave osvajanja. Što Mongoli već i prije toga nisu postali nepobjedivi. jer se svako sastojalo od razmjerno malobrojnog pučanstva koje je upravljalo većim brojem stanovništva. u središnjoj Aziji rodio Temučin. mongolske vojske napredovale prema zapadu. ili bi se ona asimilirala u grupu kojom je vladala te postala civiliziranom — obično se događalo oboje. Hanibal. unukom Džingis-kana.

Iraka i istočne Turske. Krenuli su dalje u Poljsku i Mađarsku i 1241. (A sto godina kasnije došla je »crna smrt« — nikada nije bilo gorih uzastopnih udaraca). reklo bi se da su lako mogli prodrijeti sve do Atlantskog oceana. Jedino se Rusko carstvo može mjeriti s njim. Činilo se da im se ništa ne može suprotstaviti i. nikada to nije ni pokušao.no to je bio samo pljačkaški upad. pobijedili poljsko-njemačku vojsku kod Legnice. Njihovi su osvajački ratovi bili. dakako. teritoriji zapadno od Rusije bili su slobodni. Ono je obuhvaćalo Kinu. Rusiju. Osvojili su glavni grad Kijev 1240. Konačno je 1257. Ako su ikada barbarska plemena temeljito uzdrmala civilizaciju. drugi Džingisov unuk. ili ne bi li vrlo brzo uvidio pogrešnost takva postupka. Vojni genij kakav je bio. Vojske su se povukle i. Pitanje je bi li to stvarno mogao učiniti. Bilo je to najveće neisprekidano kopneno carstvo koje je ikada do tada postojalo i najveće od svih budućih carstava. na prijestolje došao Kublaj-kan (također Džingisov unuk) koji je trideset sedam godina vladao Mongolskim carstvom. no to bijaše sve. srednjeazijske stepe i Srednji istok. osvojio je Bagdad. Upadali su u Njemačku i na jug do Jadrana. dok je Rusija ostala pod mongolskom vladavinom. jer je Mongola bilo premalo da bi mogli vladati tako velikim carstvom ako prije toga nisu strahom natjerali stanovništvo na pokornost. probijanje zidova ovnovima i tako dalje. Bili su dobili svoju lekciju. Pa ipak na kraju ni Mongoli nisu bili prijetnja. sručili na Rusiju. Poigravao se mišlju da uništi gradove i pretvori osvojena područja u pašnjake za nomadska stada. i gotovo je cijela Rusija potpala pod njihovu vlast. Cijelo su Mongolsko carstvo stvorile ni iz čega tri generacije vladara kroz razdoblje od pola stoljeća. čak da ga je i započeo. I doista je namjera Džingis-kana u početku bila da ide još dalje od toga (ili se barem tako prikazuje). Za vladavina Ogotajevih nasljednika. bilo je to tada. za postavljanje jurišnih ljestava na zidove. Bilo kako bilo. Godine 1258. gledajući unatrag. Hulagu osvojio je područja današnjeg Irana. Tada su se. Mongole je zaustavila vijest o tome da je umro Ogotaj te da će valjati izabrati nasljednika. 1237. brzo je shvatio vrijednosti civiliziranog ratovanja i razradio je načine upotrebe složenih postupaka za opsjedanje gradova. Shvatiti vrijednost civilizacije u vezi s 266 . krvavi i okrutni i namjerno su bili usmjereni na zaplašivanje žrtava i neprijatelja.

* Uza sve to.** Da bi se napravio barut tražila se vrlo razvijena kemijska industrija. Osobito je Kublaj-kan bio prosvijetljen i human vladar za vrijeme kojega su velika područja Azije doživjela zlatno doba kakvo nisu imala nikad prije i kakvo neće više imati sve (ako malo pretjeramo) do dvadesetog stoljeća. Bizant je raspolagao kemijskim oružjem nazvanim »grčka vatra«. Kad je Marco Polo. osvojivši dolinu Eufrata i Tigrisa. Mongoli postadoše donekle prosvijetljeni vladari. bio je ispunjen strahopoštovanjem i osupnut. tako da su Mongoli nazvani »zadnjim barbarima«. posjetio moćno carstvo Kitajsko. već zapaljiva smjesa. i prema istoku u širokom potezu do Pacifika. a ljudi u njegovoj domovini nisu htjeli povjerovati njegovim opisima koje im je prenosio • trezvenom istinitošću. Prvi i jedini put prostran se Euroazijski kontinent našao pod jedinstvenom upravom od Baltičkoga mora do Perzijskog zaljeva. ne mnogo gori od onih koji su im prethodili. Pojavilo se unapređenje u vojaštvu koje je civilizaciji podarilo prednost nad barbarima. No. mješavina kalijevog nitrata. Hulaguova vojska. a u nekim slučajevima i bolji. sumpora i drvenog ugljena koja je. a to barbarska plemena nisu imala. iz neznatnog komadićka zemlje koji se nazivao »kršćanstvom«. nastavila je divlje uništavati zamršenu mrežu irigacijskih kanala koju su proširili prethodni osvajači i zahvaljujući kojoj je to područje bilo središte cvatuće civilizacije punih 5 000 godina. * To se područje nalazi u povoljnom položaju posljednjih nekoliko desetljeća zbog nafte u njegovu tlu — no to je samo privremeni izvor. mješavinom supstancija (naputak nije točno poznat) koje su gorjele na vodi.umijećem ratovanja znači samo jedan korak do shvaćanja vrijednosti civilizacije u umijeću očuvanja mira. promjenljiva borba između građana-ratara i nomadskih barbara pretvorila se u stalnu prednost jedne strane. nakon mongolskih invazija. međutim. prvi puta. Od baruta do nuklearne bombe Ubrzo. Dolina Eufrata i Tigrisa pretvorena je u zaostalo i osiromašeno područje kakvo je i danas. Tu prednost barbari nisu mogli nikad sustići. No to nije bio eksploziv. Izum je bio barut. jedno je beskorisno uništenje ipak uslijedilo. ** Pet stoljeća prije toga. Koristilo se za potiskivanje arapskih i ruskih flota i nekoliko je puta spasilo Carigrad od pada. stavila čovječanstvu eksploziv u ruke. 267 . međutim.

Njihove su strelice bile smrtonosnije od ondašnjih topova. međutim. Ne samo da su topovske kugle mogle lakoćom srušiti zidove dvoraca i gradova. artiljerija je znatno pridonijela konačnom slomu feudalizma u zapadnoj Evropi. Francuzi su razvili artiljeriju. već je jedino snažna centralna vlada mogla sebi dopustiti gradnju i održavanje zamršenih artiljerijskih naprava. i slobodni putovi koje je njihovo veliko carstvo osiguravalo trgovini. jedanput zauvijek. Nikakvi konji. godine. unapređenja baruta i unapređenja u konstrukciji i proizvodnji topova postupno su omogućila nastanak pouzdane barutne artiljerije koja je uništavala neprijatelja. Takva je artiljerija značila. barut od vatrometa prešao na propulzivne mehanizme. a eksplozija baruta bi je izbacila. Umjesto da se kamenje izbacuje katapultom uz pomoć svinutog drva ili upletenog remena koji su osiguravali propulzivnu snagu. uglavnom da bi osujetili duge lukove. Kugla koja se bacala stavljala bi se na otvoreni kraj. a da pri tome nije ubijala same topnike. Topovi poput onih upotrijebljenih kod Crécyja bili su.Barut vjerojatno potječe iz Kine. On je dobio bitku kod Agincourta za Engleze protiv daleko brojnije francuske vojske i osigurao je konačnu pobjedu Engleskoj kod Verneuila 1424. tako te se veliko plemstvo uskoro našlo prinuđeno da poklekne pred kraljem. da je barbarska prijetnja okončana. barut se mogao staviti u zatvorenu cijev (top) s jednim otvorenim krajem. Zapravo je dugi luk ostao gospodarem bojnog polja (ako bi se upotrijebio) još osamdeset godina. ma kako hitri.* Zapravo su možda baš mongolske najezde. razmjerno beskorisni. osobito papir i pomorski kompas. godine. i nikakva * A također i ostale važne tehnološke inovacije. prvi donijeli u Evropu poznavanje baruta. ponovno su potisnuti za dvadeset godina zahvaljujući francuskoj artiljeriji. međutim. Do druge polovice petnaestog stoljeća barut je zavladao bojnim poljem i ostat će tako još četiri stoljeća. Štoviše. a Englezi koji su proveli osamdeset godina polako pobjeđujući Francuze tim dugim lukovima. najpoznatija je prigoda bitka kod Crécyja u kojoj su Englezi pobijedili Francuze u prvim fazama stogodišnjeg rata. Vrlo primitivni primjerci takvog oružja upotrijebljeni su nekoliko puta u četrnaestom stoljeću. No. U Evropi je. 268 . i bitku su odlučili engleski strijelci s dugačkim lukovima. gdje su ga po svoj prilici upotrebljavali za vatromete već 1160.

barem u tehnici ratovanja. no učinili su to uz pomoć artiljerije bolje nego u ma koje evropske sile. godine dobivao je bitke u Rusiji. Čak i prije prodora baruta bilo je slučajeva kad se činilo da civilizaciji prijeti * Ovdje. nisu mogli izdržati pred topovskim ždrijelom. ako ni u čemu drugom. Neki narod ili ljudi mogu biti civilizirani u tom smislu. pripomogli su njegovu raspadanju (koje su dovršili Mongoli) i nadživjeli su Mongolsko carstvo koje se raskolilo na slabe dijelove ubrzo nakon smrti Kublaj-kana. S Mongolima je. Ne moramo za primjer isticati Turke. na Srednjem istoku i u Indiji. osvojivši Malu Aziju i neke dijelove Bliskog istoka. i 1405. i 1945. Turci su osvojili Carigrad i konačno zaključili povijest Rimskog carstva. Godine 1345. Osvajanja Timur Lenka (koji je tvrdio da je potomak Džingis-kana) u međuvremenu su prividno obnovila eru Mongola. i dominirati na područjima koja su bila civilizirana. evropski su moreplovci počeli navaljivati na obale svih kontinenata. upotrebljavao je oružje i organizaciju civiliziranih područja kojima je vladao i (s iznimkom kratke i krvave provale u Indiju). Dok se. godine. Duhom nomad. ma kako pouzdana. dakle. S kompasom i barutom. civilizacija branila od barbarizma. zauzimati i naseljavati krajeve koji su bili uglavnom barbarski.koplja. Nakon Timur Lenkove smrti konačno je došao red na Evropu. međutim. na primjer. Osmanlijski su Turci (kojih je kraljevstvo poznato kao Otomansko carstvo) prešli Balkan i učvrstili se u Evropi — iz koje više nikad neće biti posve protjerani. nikad nije izašao iz granica područja koja su već prije osvojili Mongoli. najupečatljiviji je slučaj u povijesti onaj Njemačke između 1933. Godine 1453. no koji su bili jednako civilizirani kao i Evropljani. a barbari sa svoje okrutne nečovječnosti. U tom su se procesu civilizirali. najprije ušli u Abasidsko carstvo kao barbari 840. bilo je to stoga što su neevropske nacije postale evropeizirane. uništena svaka mogućnost (nikad doista velika) da barbarske najezde upropaste civilizaciju. riječ »civilizacija« upotrebljavam u smislu posjedovanja relativno napredne tehnologije i gradova.* Turci su. Evropa je i dalje bila u opasnosti od onih koje je izvoljevala nazivati barbarima. ratovi među civiliziranim silama postajali su sve suroviji. A kad je evropski utjecaj počeo slabiti. naravno. U razdoblju koje je trajalo 550 godina svijet se sve više evropeizirao. između 1381. 269 .

U drugome svjetskom ratu još intenzivnije akcije obuhvatile su veće dijelove * Čak ni njegov genij. Pomorske bitke između Velike Britanije i Francuske vodile su se na Sredozemlju te uz obalu Francuske u Evropi i Indije u Aziji. Stogodišnji rat između Engleske i Francuske (1338—1453) prijetio je da će Francusku svesti na barbarstvo. Rusije. No tada. U tom su se ratu Pruska i Velika Britanija s jedne strane borile protiv Austrije. i on je pobijedio. ako ne i više. 270 . Ti su ratovi. No Pruskom je vladao Friedrich II (Veliki). na neki način. U drugome punskom ratu (218—201. umrla 5. (Velika Britanija je pobijedila. Velika se Britanija također borila protiv Španjolaca u kubanskom moru i na Filipinima. gdje je rat zapravo počeo 1755. borile zbog međusobno povezanih interesa — bio je sedmogodišnji rat. Italiji je bilo potrebno mnogo vremena da se oporavi. međutim.) Tek ponovno u dvadesetom stoljeću ratovi su se razmahali barem toliko. i ma koliko Italija ili Francuska ili Njemačka bile razorene u ovom ili onom stoljeću. bili ograničeni s obzirom na područje. uzevši Kanadu od Francuske i stekavši neosporno uporište u Indiji. te je Rusija sklopila s njim mir. barem u nekim područjima. pri čemu su Prusi bili suočeni s nemogućom prednošću. kad je era istraživanja omogućila da se evropska dominacija proširi svijetom. kao sedmogodišnji rat. dok su se kopnene bitke s Francuskom bile u samoj Indiji. Prvi rat koji bi se mogao smatrati svjetskim u smislu da su vojske bile angažirane na raznim kontinentima i na moru — i da su se sve. a tridesetgodišnji rat (1618—48) konačno je dodao barut prijašnjim strahotama i uništio polovicu njemačkog stanovništva. Borbe su se vodile u zapadnoj Pennsylvaniji i u Quebecu. civilizacija se kao cjelina nastavila širiti. ne bi pobijedio bez britanskog novca i bez sretne (za njega) slučajnosti da je njegov zakleti neprijatelj. prije n. carica Elizabeta Ruska. zadnji legitimni monarh koji je bio vojni genij.* U međuvremenu su se Britanci i Francuzi borili u Sjevernoj Americi. siječnja 1762. Prvi svjetski rat donio je ozbiljne kopnene bitke od Francuske do Srednjeg istoka i pomorske okršaje na svim oceanima (iako se jedina ozbiljna pomorska bitka s brojnim ratnim brodovima vodila u Sjevernome moru). Švedske i Saske.uništenje.) kartažanski je vojskovođa Hanibal pustošio Italijom šesnaest godina. međutim. evropski su ratovi stali zahvaćati udaljene kontinente i time je počelo razdoblje svjetskih ratova. Francuske. Najvažnije bitke u tom ratu vodile su se u Njemačkoj.e. uz ogromno povećanje intenziteta.

no čini se da su gluplji u odnosu na inteligenciju kakva se traži. Nadalje. iako je rat postao sveobuhvatniji a razorna oružja snažnija. ili čak i čovječanstva. a i te se opet umanjuju u usporedbi s nekim strašnim pogreškama drugoga svjetskog rata. nitroglicerin i nitroceluloza. i kako se zamršenost kombiniranih operacija protegnutih na velika područja silno povećavala. Ponajprije. uobičajena nesposobnost vojnih vođa da obavljaju svoj posao sada može dovesti do tako velikih pogrešaka koje će izazvati uništenje civilizacije. već Možda i samo čovječanstvo. Uz to. Konačno smo se. U američkom su građanskom ratu nastale ogromne štete koje su izazvali nesposobni generali. stupanj inteligencije među generalima nije se povećao. S uzdizanjem razine tehnologije ratna su oružja postajala sve destruktivnija. No nije povećanje opsega ratovanja jedino predstavljalo povećanu prijetnju civilizaciji. eto. Prema tome. Vjerojatno vojskovođe nisu postale gluplje. aviona i Otrovnih plinova. I nosili su snažnije oružje. brodovi su postali oklopljeni i veći. Vladavina baruta završila je potkraj devetnaestog stoljeća. godine bio je zapravo zadnji značajniji rat koji se vodio barutom. Španjolsko-američki rat 1898. s izumom snažnih eksploziva kakvi su TNT.Evrope i Srednjeg istoka te velika područja sjeverne Afrike i Dalekog istoka. Drugi svjetski rat uveo je nuklearnu bombu. postajalo je sve teže udovoljiti Zahtjevima za brzom i inteligentnom odlukom. dok su pomorski i zračni okršaji bili još sveobuhvatniji i daleko opsežniji. Drugo. razornost oružja porasla je do takvog stupnja da njegova puna upotreba ne samo što može uništiti civilizaciju. Zapravo. laserske zrake i biološko ratovanje. a da to zapravo nije bila ničija namjera. Prvi svjetski rat uveo je vojnu upotrebu tenkova. i kako je broj obuhvaćenih ljudi postajao veći. više se ne može primijeniti postavka da civilizirano ratovanje neće uništiti civilizaciju zato što i pobjednici i poraženi žele jednako spasiti plodove civilizacije. nervni plinovi. Nakon drugoga svjetskog rata razvijene su interkontinentalne balističke rakete. kako su se zamršenost i razorna snaga oružja povećavale. a vojskovođama je sve više i više nedostajalo tih osobina. suočili s istinskom katastrofom četvrte vrste koje se trebamo s pravom bojati — da će nekako započeti sveobuhvatni 271 . no one su beznačajne ako se usporede sa štetom koju su nesposobne vojskovođe izazvali u prvome svjetskom ratu.

a druga na Nagasaki. Četiri su godine Sjedinjene Države posjedovale jedini nuklearni arsenal. Bile su to jedine dvije bombe koje su u ono vrijeme postojale. zauzvrat su prihvatile politiku nemiješanja s obzirom na Kubu. Svaka je strana prihvatila stanovito popuštanje kakvo bi bilo nezamislivo u prednuklearnim danima. Sovjetski Savez izvršio eksploziju svoje prve nuklearne bombe. rat između velikih sila postao je nezamisliv. godine. kolovoza 1949. zbaci revolucionarna kubanska vlada. devedeset milja od obale Floride. dva dana kasnije. Sovjetski Savez se povukao i uklonio svoje rakete. To bi se moglo dogoditi. Tada je. ni ne 272 . Od 22. no hoće li? Pretpostavimo da su svjetski politički i vojni vođe razboriti te da nuklearni arsenal drže pod čvrstom kontrolom. Obje su strane uvele mnogo opasniju hidrogenu fuzionu bombu 1952. tako da su se Sjedinjene Države našle pred prijetnjom nuklearnog napada iz neposredne blizine. i nakon toga se pojavila mogućnost rata uz upotrebu nuklearnog oružja na obje strane — rata koji niti jedna strana ne bi mogla dobiti — i pri tome su obje strane znale da nijedna ne može pobijediti. godine. riješene protupotezom ili neutralizirane bez potrebe pribjegavanja ratu. kolovoza 1945. godine svijet je bio bliže nuklearnom ratu nego ikada. Sjedinjene Države odgovorile su pomorskom i zračnom blokadom Kube i uputile Sovjetskom Savezu pravi ultimatum da ukloni rakete. U tom slučaju ne postoji realna mogućnost nuklearnog rata. kad je Sovjetski Savez postavio rakete na Kubi. a u ono vrijeme nije bio moguć nuklearni protunapad.termonuklearni rat koji će se bezumno nastaviti sve do uništenja čovječanstva. 29. do 28. obje strane stalno usavršavaju oružje općenito. U tome su uspjele. listopada 1962. Dvije su nuklearne bombe upotrijebljene u gnjevu — jedna je bačena na Hirošimu u Japanu. ali nije bilo prilike da ga upotrijebe jer su sve krize koje bi mogle izazvati rat (na primjer sovjetska blokada Berlina 1948). Shodno tome. Sjedinjene Države koje su bile podržavale pokušaj da se 1961. Sjedinjene Države borile su se deset godina u Vijetnamu i konačno su prihvatile ponižavajući poraz. Propali su pokušaji da se postigne dovoljno uvjerljiva prednost koja bi rat učinila prihvatljivo mogućim. Nadalje. godine. 6. Najteža ratna kriza nastala je 1962. obje su strane razvile rakete i satelite. a namjera je bila da se njima okonča drugi svjetski rat.

u nastupu bijesa ili očaja. Lako možemo zamisliti nekoga poput Adolfa Hitlera kako naređuje nuklearno uništenje ako bi alternativa bila uništenje njegove moći. Mogli bi slijediti i drugi. pokazati ne baš potpunu razložnost. jer nisu željeli provocirati Sjedinjene Države na nuklearni potez. možemo imati povjerenja u pretpostavku da su svjetski lideri razumni? Narodi su. Koliko.pokušavajući upotrijebiti nuklearno oružje koje bi smjesta uništilo neprijatelja. a vjerojatno neizbježno i hoće. nuklearno su naoružanje izgradile Velika Britanija. Uz Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. čini se. Hitlerovi generali i administratori nisu izvršili neke njegove naredbe koje je izdao u posljednjim mjesecima života. bili pod vodstvom psihotičnih ličnosti. upravo danas neki su nacionalni vođe. Kina i Sovjetski Savez nisu se izravno umiješali u taj rat. Ukratko. nije se dopustilo da ratovi država-štićenica stignu do točke gdje bi jedna ili druga strana možda bila prisiljena pokušati izravno intervenirati. nijedna od te dvije supersile nije pokušala izravno intervenirati. Zapravo. dovoljno fanatični da povuku nuklearni okidač — kad bi ga imali. za gotovo četiri desetljeća otkako je nuklearno oružje stiglo na scenu. ono nije nikada (osim u prvim eksplozijama nad Hirošimom i Nagasakijem) upotrijebljeno u ratu i dvije su supersile išle do neuobičajenih granica da bi izbjegle takvu upotrebu. no mogli bismo isto tako zamisliti da njegovi podređeni odbiju izvršiti naređenje. Konačno. tada je teško shvatiti zašto bi to učinile. Ako se to nastavi. u ponovljenim krizama na Srednjem istoku. neće nas uništiti nuklearni rat — no hoće li se nastaviti? Uostalom. Imati nuklearne bombe jedna je stvar. Francuska. a čak bi i inače razuman vođa mogao. u prošlosti. Zar ne bi mogla neka manja sila početi nuklearni rat? Pretpostavimo li da su i vode manjih sila također razumne. Zapravo. Slično tome. Zapravo je posve vjerojatno da bi svaka manja sila koja bi učinila čak i najmanju kretnju prema upotrebi nuklearne bombe imala smjesta protiv sebe okrenute obje velike sile. Nadalje. nuklearno se oružje širi. međutim. 273 . Kina i Indija. već su se zadovoljili podupiranjem Vijetnama na načine koji su bili daleko od rata. u kojima su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez bili na suprotnim stranama. imati dovoljno veliki arsenal kojim bi se moglo spriječiti da jedna ili druga supersila brzo i potpuno uništi zemlju posve je druga stvar.

Kad bi svi politički i vojni vođe i ostali razumni. upravo zato što ga nemaju.) Najgore od svega. je li moguće da se stanje u svijetu toliko pogorša tako te bi se nuklearni rat mogao činiti boljom alternativom od nepoduzimanja ničega? Nedvojbeno. dok konačno nuklearni rat ne počne a da ga nitko nije želio i da su se svi očajnički nadali kako do njega neće doći? (Na vrlo je sličan način počeo prvi svjetski rat. a svijet bi se još mogao osvijestiti i učiniti to prije no što do nuklearnog rata dođe. i smatram da ih svijet podnosi. 274 . jedini siguran način da se izbjegne nuklearni rat jest uništenje svih nuklearnih oružja. može li započeti kroz seriju malih odluka od kojih se svaka čini jedinim mogućim odgovorom na poteze neprijatelja. je li moguće da nuklearni arsenal izmakne kontroli te da nuklearni rat počne zbog panike ili psihotične odluke nekog podređenoga? Još gore.Stvar je u tome da ga nemaju. općenito.

no moglo bi se isto tako dogoditi da insekti. ustvrdili kako postoje mogućnosti da se takvom intenzivnom i dugotrajnom termonuklearnom ratu uopće ne pribjegne. ali zato nije ni nemoguće. da rat. i da zatim poduzme djelotvornu akciju razoružanja i obuzdavanja onih tvrdoglavaca koje ne može zadovoljiti ništa razumno (kako taj razum definira opći duh čovječanstva). To bi bila katastrofa pete vrste. dovoljno intenzivan i dovoljno dugotrajan da uništi sav humani život. mogli bi se zatrti i ostali oblici života. najmanje drastična među onima kojima se bavi ova knjiga — no ipak dovoljno drastična. dakle. Pretpostavimo dalje da međunarodna suradnja postane tako 275 . Ako se to dogodi. sve do vremena (bude li ga ikada) kad će se razviti nova vrsta razboritije inteligencije. ako bi samo čovječanstvo i preživjelo. da prihvati neko zajedničko razumno djelovanje potrebno da se sukobi riješe bez rata. Pretpostavimo da čovječanstvo zaključi kako je rat ubojstvo koje uopće nema smisla. Pretpostavimo. postane stvar prošlosti.KATASTROFE PETE VRSTE 14 Iscrpljivanje prirodnih bogatstava Obnovljivi izvori U posljednja smo dva poglavlja zaključili da je jedina katastrofa četvrte vrste koja bi nas mogla snaći — sveopći termonuklearni rat. da ispravi one nepravde koje rađaju gerilu. ili da ostavi bijedne ostatke čovječanstva u bijednim uvjetima s predznacima konačnog istrebljenja. No bude li i tako. dakako. zajedno s manjim stupnjevima nasilja. Mi smo. vegetacija. mikroorganizmi i tako dalje — prežive da bi jednoga dana ponovno napučili svijet i omogućili mu da se opet razvije u planet prikladan za život. Možda nema mnogo nade da će se to dogoditi. već bi i niži stupnjevi nasilja dostajali za uništenje civilizacije.

No zar nema cijene koju moramo platiti za tehnologiju. pri čemu ostaje obilje kisika koji odlazi u atmosferu. da više ne možemo ispunjavati uvjete? Uspješnost tehnologije ovisi o eksploataciji raznih resursa koje crpimo iz okolice. a svaki napredak tehnologije. čak i u svijetu potpunoga mira? Mogle bi postojati. da ne postoje nikakva prirodna ograničenja. U cijeloj ovoj knjizi uzeo sam kao samo po sebi razumljivo da se tehnologija može i da će se neograničeno razvijati ako joj to omogućimo. u tom slučaju. i kako upravljati klimom na Zemlji prema vlastitim željama? Hoćemo li potom i dalje usavršavati tehnologiju šireći se svemirom i postajući potpuno neovisnima o Zemlji i o Suncu. Tada se postavlja pitanje: ako se ostvari svijet mira i suradnje. no pretpostavimo da će se to ostvariti. Taj ciklus hrana — kisik (kojem se mogu dodati razni minerali bitni za život) trajat će tako dugo kao i sunčeva svjetlost — barem potencijalno — te su sa čovjekova stajališta i hrana koju jedemo i kisik koji dišemo neograničeno obnovljivi. Razmotrimo. i kombiniraju tu hranu s kisikom za stvaranje vode i ugljičnog dioksida.bliska da dovede do stvaranja neke vrste federalizirane svjetske vlade koja može poduzeti zajedničke akcije u vezi s velikim problemima i velikim projektima. mogu trajati ti resursi? Pod pretpostavkom da će Sunčevo zračenje trajati još milijarde budućih godina. uključuje povećanje stope eksploatacije. Bilje koristi energiju sunčeve svjetlosti da bi vodu i ugljični dioksid pretvaralo u supstance svoga vlastitog tkiva. reklo bi se. 276 . Kako dugo. tako da ćemo moći jednostavno otići kad nastupi vrijeme da Sunce postane crveni div 7 milijardi godina od nas (ako ne odemo mnogo prije toga)? Hoćemo li i iza toga usavršavati tehnologiju dok ne naučimo kako da preživimo sažimanje svemira ili maksimaliziranje entropije i da nadživimo čak i svemir? Ili postoje strašne opasnosti. vrlo blizu i gotovo. na primjer. nikakvih uvjeta koje valja zadovoljiti? Sto će se dogoditi ako iznenada shvatimo da više ne možemo plaćati tu cijenu. ili posve neizbježne. jer znanje nema granica i može se zauvijek proširivati. slučaj našeg usavršavanja tehnologije. To se možda čini beznadno idealističkim. mnogi resursi Zemlje beskrajno će se obnavljati. snom iz bajke. jesmo li sigurni zauvijek? Hoćemo li nastaviti unapređivati tehnologiju sve dok ne naučimo kako spriječiti slijedeće ledeno doba za 100 000 godina. Životinje u osnovi ovise o biljnom svijetu koji im daje hranu.

ili zbog nemogućnosti da se prilagode manjim promjenama u okolici. Počeci tehnologije nedvojbeno su bili vezani uz obnovljive izvore. nastavlja. To su sigurno obnovljivi izvori. struganjem ili brušenjem da bi se izradili oštrica ili vršak i tako omogućila upotreba u obliku noževa. kao i kost udova neke veće životinje. obnavlja se kroz isparivanje oceana izazvano sunčevom toplinom i padanjem u obliku kiše. No kamenje se isto tako ne troši bacanjem. ni tada nije nastala nova situacija. ili jednostavno zbog starosti. Zemlja ostaje nastanjivom. Svi oblici života osim ljudskih bića vezani su samo uz obnovljive resurse. i tako dalje. plima i oseka nadolazit će i povlačiti se tako dugo dok se Zemlja okreće u odnosu na Mjesec i Sunce. zato što. Čak i kad su ljudska bića počela bacati kamenje. međutim. Ako se kamenje oštrog ruba ili oštrog vrha izliže. no 277 . Nešto se novo ipak pojavilo kad se kamenje počelo pažljivo oblikovati tucanjem. Pojedinačni organizmi mogu umrijeti zbog privremene i lokalizirane nestašice hrane ili vode. Kamenje nije obnovljivo utoliko što neće nastati novo za neko kratko vrijeme u usporedbi s čovjekovom aktivnošću. Grana otpala s drveta mogla se upotrijebiti kao toljaga. Cijele vrste mogu izumrijeti zbog genetskih promjena. Svježa voda koja se stalno troši i stalno otječe u more. Takav nestanak može predstavljati poremećaj koji bi mogao okončati čovjekovu civilizaciju. Vjetar će trajati sve dok će Sunce nejednoliko zagrijavati Zemlju. Evo napokon nečega što ne samo da se ne može obnavljati. ono se može jednom ili dva puta naoštriti ponovno. Nove grane i nove kosti uvijek možemo imati uza se. ili zato što su ih zamijenile druge vrste koje imaju veću sposobnost da prežive na ovaj ili onaj način.Neki aspekti neživog svijeta također se bezgranično obnavljaju. Jedino ljudska bića ovise o neobnovljivim izvorima. Život se. ili zbog prisutnosti i djelovanja grabežljivaca. Bačeni kamen može se pokupiti i baciti ponovno. već se može i potrošiti. ali više ne i za naprednu tehnologiju. manje ili više iznenada. kopalja ili vršaka strelica. i stoga se jedino ljudska bića izlažu opasnosti da izgrade takav način života u kojem nešto što je postalo bitno može. nestati. zahvaljujući beskrajnom ciklusu obnovljenih izvora. sjekira. Zemlja u tom slučaju može vječno ostati prikladnom za nastavanje. zbog temperaturnih ekstrema. Prva oruđa morala su biti ona koja su se našla gotova pri ruci.

srebro i zlato. 278 . veće se stijenje pretvara u malo od kojeg su samo mali dijelovi upotrebljivi. mramora ili vapnenca za graditeljstvo. Bilo je neobično teško. kad se jedanput potroši. jedna razlika. pijeska za staklo i tako dalje. okera za slikarstvo. ili s ugljikom i kisikom. Uglavnom. ili sa sumporom i kisikom. Tako dugo dok je kamenje bilo jedini neživi prirodni izvor čovječanstva. ali kako postoji gotovo isključivo kao samorodno i uz to je izrazite i lijepe žute boje. Kamenja ima doista previše da bi se moglo potrošiti. tvoreći »rudače« koje su izgledom i svojstvima vrlo slične ostalom stijenju. trebalo bojati da će se potpuno potrošiti.ubrzo postaje premalo da bi moglo služiti svojoj svrsi. dovoljno sjajno da posluži kao ukras i dovoljno meko za obrađivanje u zanimljivim oblicima. jer nije rđalo ili propadalo na neki drugi način. nije se. u vrijeme kad je ono bilo glavni neživi resurs (kameno doba) ljudskih je bića živjelo tako malo da nisu bila mogla znatnije smanjiti zalihe. Zlato čini samo 1/200 000 000 Zemljine kore i jedan je od najrjeđih metala. Uz to. Takvi su slobodni metali vrlo rijetki. Postojala je. Metali koji se danas upotrebljavaju za alat i za konstrukcije čine samo oko 1/6 težine stijenja što tvori Zemljinu koru. uz ponešto požude kakvom su tražila hranu. valja oštriti novo kamenje. međutim. Ali izvor kremena. Pravu je promjenu donijela upotreba metala. jer čak ni najgore suše ili nestašice nisu bile stalne. Iako kamenja ima uvijek. Uvijek je bilo nove hrane. K tome je bilo trajno. a osim toga. Ljudska su bića tako počela tražiti kremen. Metali Sama riječ »metal« potječe od grčke riječi koja znači »tražiti«. neko stijenje može bolje poslužiti kao oštrobrido oruđe od drugoga. potrošen je zauvijek i neće se opet pojaviti. To su bakar. vjerojatno je bilo prvi metal koji je otkriven. To se odnosilo i na upotrebu ostalih vrsta zemlje i stijenja — gline za lončarstvo. a možemo im dodati i male količine meteoritskog željeza. i gotovo cijela ta šestina nije vidljiva. Tek malobrojni metali ne stvaraju lako spojeve te mogu postojati samorodno. Metali većinom postoje u kombinaciji sa silicijem i kisikom.

Lidijci iz Male Azije izumili su kovani novac. Španjolska koja je imala slabu privredu i koja je morala mnoge robe kupovati u inozemstvu. Pa ipak zlato nema široke upotrebne vrijednosti. Poplava zlata u Evropi smanjila je njegovu vrijednost. Da bi metali postali relativno česti i svagdašnji. s utisnutim žigom vlade kako bi se osigurala autentičnost. prije n. što znači da su cijene svih ostalih roba stalno rasle u odnosu na cijene zlata — i tako je nastala inflacija. Drugi metali. za razliku od zlata postaju sve korisniji što su zastupljeniji. ljudska su bića morala imati više od samorodnih oblika koje bi tu i tamo pronalazila. Oko 640. postali bogati. otkrila je da mora mijenjati sve više i više zlata za sve manje i manje robe. ako im je cijena niska u odnosu na zlato.e. a do manjeg stupnja i srebro i bakar. bili su cijenjeni sa svoje ljepote i rijetkosti te su postali prikladno sredstvo razmjene i jednostavan način za pohranu bogatstva. Ljudi općenito pogrešno shvaćaju prikladnost zlata kao sredstva razmjene za stvarnu vrijednost. Zlato bi brzo postalo bezvrijedno i evropska bi se privreda našla u metežu iz kojega se ne bi mogla tako brzo izvući. Pronalazak određene količine zlata povećava svjetsku zalihu te ono zbog toga gubi nešto od svoje glavne vrijednosti — rijetkosti. Shodno tome. Zlato. komadiće legure zlata i srebra određene težine. to su veće količine u kojima se mogu upotrijebiti. Pohlepni pokušaji u toku srednjega vijeka da se pronađu načini za pretvaranje drugih. međutim. ratove koje nije mogla platiti i koji su je doveli do financijskog sloma iz kojeg se nikad nije oporavila — dok su ostali narodi. iluzija bogatstva koju je stvorilo zlato ohrabrila je Španjolsku da se upusti u beskrajne ratove na evropskom kontinentu. kad je Španjolska otela i nagomilala zlato Azteka i Inka. zbog toga nije postala bogata. za oslobađanje atoma metala iz spojeva s atomima ostalih elemenata. a to opet znači snažniju privredu i viši životni standard.e. razvijanjem privrede a ne zlata. ništa se nije tražilo tako gorljivo niti je izazivalo takvu radost kad bi bilo pronađeno. Razvitak »metalurgije« vjerojatno 279 .Ljudska bića vjerojatno su počela obrađivati zlato već 4500. koji imaju stvarnu vrijednost u smislu da se mogu upotrijebiti za alat i gradnju. godine prije n. manje vrijednih metala u zlato nisu uspjeli — no prava bi tragedija nastala da su urodili plodom. Ako se mogu pribaviti. Valjalo je pronaći načine za dobivanje metala iz njihovih rudača. Uza sve to.

U međuvremenu je. Oko 3 000. Ako se ljudska bića nisu bila spremna zadovoljiti samo onom broncom koju su imala. i oko 1000. pa bi civilizacije koje su intenzivno upotrebljavale broncu otkrivale nakon stanovitog vremena da su iscrpile svoje nacionalne zalihe te da moraju uvoziti znatne količine.e. Zapravo. Željezo se 280 . a ne samo za izradu ukrasa.e.e. dobiva se legura kositra i bakra — bronca — jednako dobra kao legura arsena i bakra. godine prije n. no kositar je još rjeđi. prema nekim mišljenjima. ne samo privremenim iscrpljenjem. To se zbilo na Srednjem istoku. To znači da su oko 2500. Ni bakar baš nije rasprostranjen sastavni dio Zemljine kore. To su. fenički su moreplovci potpuno napustili Sredozemno more i pronašli »Kositrene otoke«. kad se bakar još mogao pronaći na raznim mjestima Srednjeg istoka. kako se pokazalo. Tada su se. Bio je to prvi metal koji se mogao upotrijebiti i za druge svrhe. prvi puta u povijesti. oko 1300. Kako je kasnije otkriveno. No rad s arsenovom rudačom nije sigurno zanimanje te je trovanje arsenom bilo možda prva »industrijska bolest« koja je zarazila ljudska bića. kao što se događalo s hranom u vrijeme suše. Najupečatljivije uspomene na to doba pružaju nam Homerovi epovi Ilijada i Odiseja u kojima se ratnici bore uz pomoć brončanih štitova i kopalja s brončanim vršcima. ali mnogo sigurnija obzirom na pripremu. ljudska bića morala suočiti s iscrpljenjem jednoga prirodnog bogatstva.e. sadrže i bakar i arsen. S kositrenom je rudačom bilo još gore. u Maloj Aziji pronađen postupak za dobivanje željeza iz rudača. Potraga se nastavila na sve većem i većem području. godine prije n. godine prije n. godine prije n. već s trajnom nestašicom. udio kositra u odnosu na bakar iznosi 1 /l5. prvi koji se mogao upotrijebiti za oruđe i oružje da bi usavršio kamen. stvaraju leguru arsena i bakra daleko čvršću i tvrđu od samoga bakra. otkriveno je da neke rudače koje. godine prije n. varijanta bakar-kositar široko se primjenjivala i tako je na Srednjem istoku počelo brončano doba.e. a bakar je bio prvi metal dobiven iz rudače. morala su negdje pronaći nove rezerve kositra. godine prije n. lokalne rezerve kositra morale biti posve iscrpljene.e.datira već iz 4000. Do 2000. ako se kositrena rudača miješa s bakrenom rudačom.. Rudnici kositra bili su prazni i nisu se nikada mogli ponovno napuniti.. Bakrena rudača nije česta. mogli biti otoci Scilly jugozapadno od Cornwalla.

To je primjer koji pokazuje kako su ljudska bića u toku povijesti rješavala problem iscrpljivanja resursa. Bile su potrebne više temperature. No ljudi su otkrili da i željezo dobiveno iz rudače ponekad ima posve zadovoljavajuću tvrdoću i čvrstoću. do današnjeg dana. niobij i volfram miješali su se s čelikom da bi se dobile nove metalne legure neočekivane tvrdoće i neobičnih svojstava. Oko 900. vanadij.čvršće vezalo za druge atome i od bakra i od kositra te ga je bilo mnogo teže odvojiti iz spojeva. No danas su ljudska bića suočena s nestašicom mnogih metala svjetskih razmjera. Riječ je bila o tome da je meteoritsko željezo imalo primjese nikla i kobalta.e.* a potom su otkrili zamjene. 281 . godine prije n. Razvijene su metode za dobivanje aluminija. (Zlato je. no ipak toliko često da skrene pažnju metalurzima na taljenje željeza. Meteoritsko je željezo bilo tvrđe i čvršće od bronce. Osnovna namjera velikih putovanja petnaestog i šesnaestog stoljeća nije bilo proširivanje zemljopisnih znanja ili evropske političke moći. ostalo bez široke primjene. upotreba se metala povećavala. Najprije su proširili potragu za novim zalihama. svila i mirodije. Konačno je otkriveno da željezo postaje čvršće ako mu se na odgovarajući način doda ugljen. a s njima i mnogi aspekti naše tehnološke civilizacije. nikal.) * Vrlo snažna komponenta u motivaciji čovjekovih istraživanja jest potraga za resursima koji nisu dostupni na jednome mjestu. To se nije događalo često. U devetnaestom stoljeću pronađeni su novi načini za proizvodnju čelika. Odjednom više nije bilo važno to što je bakar rijedak i što je kositar još rjeđi. talioci željeza naučili su kako da to čine promišljeno i tako je počelo željezno doba. kao što su zlato. čak ni za kovanje novca. Ni bakar ni srebro nisu potrebni za ukrašavanje. U toku cijele povijesti. metali koje antički čovjek nije poznavao. uz to postupno sve ubrzanije. no dugo je trebalo da se za tu svrhu počne upotrebljavati drveni ugljen. no bakar je sve do danas nužan za našu razgranatu električnu mrežu jer nijedan supstitut ne provodi tako dobro električnu struju. magnezija i titana te su se i ti metali počeli široko primjenjivati za konstrukcije. Bila je to potraga za proizvodima koji su nedostajali Evropi i koje je ona željela. dok su srebrne komponente nužne u fotografiji. Tako je nastajalo ono što bismo danas nazvali čeličnom površinom. no željezo iz rudača bilo je krhko i gotovo neupotrebljivo. sve od otkrića metalurgije. Čak su i stari metali dobili nove upotrebe koje ne bismo mogli lako napustiti. kao što su kobalt.

makar će svijet živjeti u miru pod. cink. bakar i volfram. Cijene će nedvojbeno rasti brže od zarada. zlato. To obuhvaća platinu. zamijeniti čak i kad je u savršenom upotrebnom stanju. postoji očuvanje. godine da bi opisao tu prekomjernu potrošnju kao znak društvenog uspjeha. kad postoji obilje nekog materijala. kositar. dakle. međutim. postalo je moguće proširiti prekomjernu potrošnju među pučanstvo općenito. recimo. Može se. zapravo. Takva je prekomjerna potrošnja bila dio ljudskog društva od prethistorijskih vremena. 282 . on se upotrebljava za besmislene svrhe. U novije doba. zajedničkom. poriv za očuvanjem na ovaj će ili onaj način ojačati. činiti kad rudnici metala budu iscrpljeni. prema nekim procjenama. Znači li to da se nad nas nadvilo propadanje civilizacije? Možda ne. Ako brojni siromašni postanu kivni i buntovni gledajući raskoš u kojoj ne mogu sudjelovati. Američki ekonomist Thorstein Veblen (1857—1929) iskovao je izraz »rasipnička potrošnja« 1899. To doduše omogućuje zloupotrebe. iz mode. ali smanjene će zalihe ovako ili onako trajati dulje nego što bi se moglo pretpostavljati prosuđuje li se samo prema društvenim slojevima u kojima vlada blagostanje. No kako će se zalihe stanovitih roba smanjivati. međutim. Ponajprije. U nekim razdobljima. radije nego da se popravi ili obnovi. biti iscrpljeni za četvrt stoljeća.Što nam je. U pojedinim se razdobljima čak prekomjerna proizvodnja i potrošnja smatra nužnim sredstvom za poticanje proizvodnje i održavanje zdrave privrede. prisiljavajući na štednju one koji nisu vrlo imućni i tako će se opet uspostaviti isključivo pravo bogatih da troše prekomjerno. Predmet napravljen od tog materijala zamjenjuje se kad je pokidan. Do nedavno je. ne samo na pojedinim područjima. Postoje načini da se izbjegne takvo iscrpljivanje. Neki će naši važni metali. već na cijeloj Zemlji? Moglo bi se činiti da tada više neće biti dostupnih metala i da ljudska bića neće imati drugog izlaza do da se odreknu tolikog dijela svoje tehnologije da će naša civilizacija propasti. društvo bi moglo uznapredovati prema racioniranju. srebro. humanom planetarnom vladom. bila isključivo pravo malog. olovo. jednostavno zato što novi pronalazak donosi prestiž i viši društveni status. od uvođenja masovne proizvodnje uz pomoć strojeva. za trivijalnosti. Ponekad se namjerno uvode trivijalne promjene da bi se potaklo zamjenjivanje brže od potrebnoga — samo zato da bi se ostalo u modi. aristokratskoga gornjeg sloja. a odbačene su predmete mogli upotrebljavati ljudi niže vrijednosti. da bi se »pokazalo«.

zašto da se ne pokuša i sa samim morem. padajući na tlo. No napredovanje tehnologije otkrilo je metode kojima se neki metali mogu unosno eksploatirati. neće se moći tako lako iscrpiti. uključujući i vrlo korisne kojih je danas sve manje — kao što su bakar. Primjera radi. primjerice. kobalt i nikal — iz takvih bi se grudica mogli dobiti uz vrlo malo napora.Druga je stvar supstitucija: manje rasprostranjen metal može se zamijeniti rasprostranjenijim. Neki su dijelovi morskoga dna prekriveni dosta debelim slojem metalnih grudica. Dapače. mogli bismo potpuno napustiti samo kopno. Tako su. Uz to. Morska voda sadrži sve elemente. Drugim riječima. danas postoje rudnici koji u prijašnjim razdobljima uopće ne bi bili rudnici. Iako se neki metal može iscrpsti uzmemo li u obzir rudnike koji danas postoje. A zatim. mogu se pojaviti novi rudnici budemo li sposobni iskoristiti još slabije koncentracije. izvlači iz njega pomalo od svega na svom povratku u more. Mogu se otkriti novi rudnici. budući se dobiva iz pijeska. Tanki kablovi od staklenih niti mogli bi zamijeniti nebrojene tone bakra koje se danas upotrebljavaju u električnim komunikacijama. Procjenjuje se da na četvornom kilometru dna Pacifičkog oceana postoji 11 000 metričkih tona takvih grudica. Metali se općenito mogu zamijeniti nemetalima kakvi su plastika ili staklo. a staklo. srebrni novčići zamijenjeni novcem od nikla i aluminija. jer kiša. A ako je tako s morskim dnom. posve je moguće upotrijebiti zrake svjetlosti umjesto električne struje za prijenos poruka. iako su koncentracije tako male da za njih u prošlosti nije postojao nijedan praktičan način vađenja. Treće su novi izvori: iako bi se moglo učiniti da će svi rudnici biti iskorišteni. Takve bi se svjetlosne zrake mogle odašiljati kroz staklene niti debljine kose. govorimo o dijelu Zemljine kore u kojem se određeni metal nalazi u koncentraciji dovoljnoj za probitačno vađenje. što zapravo mislimo pod »iscrpljivanjem«? Kad govorimo o rudniku. obično u vrlo niskim koncentracijama. Razni metali. kad se grudice izvuku s morskog dna. Već se planiraju takve operacije jaružanja na eksperimentalnoj osnovi. Taj se proces može nastaviti. iako je to vremenom sve manje vjerojatno jer se sve više i više Zemljine površine podrobno pretražuje u potrazi za rudačama. zapravo mislimo na to da će biti iscrpljeni svi rudnici za koje znamo da postoje. U ovom trenutku možemo dobiti magnezij i brom iz morske vode bez ikakvih 283 . to bi bilo mnogo efikasnije.

5 grama broma. također se dobiva iz morske vode.69 posto je magnezij. Treći element. ma kako ta otopina bila razrijeđena.* Znamo li da je ukupna težina morske vode na Zemlji 1 400 000 000 000 000 metričkih tona. tako da svaki kubični kilometar morske vode sadrži 36 metričkih tona otopljenih krutina. More sadrži oko 3. Još ne tako davno. Postoje. 3. Valja znati kako se toga domoći. To je premalo da bi se moglo izolirati uobičajenim kemijskim metodama uz ekonomsku probitačnost. 4.poteškoća. Jod se može dobiti iz pepela morskih trava. U metričkoj toni morske vode nalazilo bi se prema tome 1. Jod je razmjerno rijedak element i u metričkoj toni morske vode nalazi se samo oko 50 miligrama. lako možemo steći pojam o ukupnoj raspoloživoj količini magnezija i broma (osobito stoga što se sve izvađene količine jednoga dana opet vraćaju u more). ocean je tako velik da je ukupna količina svakog pojedinog metala u otopini u morskoj vodi iznenađujuće velika. Među otopljenim krutinama u morskoj vodi.5 milijardi metričkih tona bakra i 4. 6. no danas mnogi ljudi ne smatraju da bi to bilo tako strašno nepraktično. međutim. činilo se da ideja o otvaranju rudnika na Mjesecu (ili asteroidima) pristaje samo znanstvenoj fantastici. Neće li biti moguće dobiti i ostale vrijedne elemente iz morske vode. mi bismo mogli biti natjerani na Mjesec. Zadatak rudničkog iskorištavanja Mjeseca za nas * Nijedan od tih elemenata nije.29 kilograma magnezija i 66. prisutan u elementarnom obliku. Možemo isto tako potpuno napustiti Zemlju. tako da se raspoložive količine tih elemenata vjerojatno neće iscrpiti u doglednoj budućnosti. oko 15 milijardi metričkih tona aluminija. a 0. oblici morskih trava koji mogu apsorbirati jod iz morske vode i ugraditi ga u svoja tkiva.3 milijuna metričkih tona zlata i čak 45 metričkih tona radija. već u obliku otopljenih spojeva.19 posto brom.5 posto otopljene materije.5 milijardi metričkih tona urana. naravno. Sve je to tu. To se može izraziti i na drugi način: svaka metrička tona morske vode sadrži 35 kilograma otopljenih krutina. Ako su Feničani mogli biti natjerani do Kositrenih otoka u potrazi za metalima kojih je nedostajalo. koliko znamo. 284 . jod. Sadrži također 320 milijuna metričkih tona srebra. pronađu li se načini za zgušnjavanje često vrlo malog sadržaja? Ocean sadrži. Uostalom.

i koje možda nikad nećemo moći potrošiti. Ugljični je dioksid 285 . proizvode koje izbacujemo ne možemo upotrijebiti. 81 element sa stabilnim atomskim redom je neuništiv. jednolikije i u manjim koncentracijama — te međusobno miješaju. Teorijski. napadnuti korozijom ili kombinirani s ostalim materijalima.vjerojatno nije teži no što je za Feničane nekad bio zadatak otvaranja rudnika na Kositrenim otocima. urin i fekalije. mogli bismo čak ustvrditi da nam nijedan od njih zapravo nije potreban. koncentrirali pojedine elemente uključujući. za druge je organizme korisna tvar. naravno. Resursi mogu i dalje postojati — no od njih nećemo imati koristi. tako da svakoj potrošnji odgovara uravnotežena proizvodnja. iako mogu biti raspršeni. Metali su još tu. mogli bi postati neupotrebljivi zbog naših djelatnosti. Konačno. Srećom. Ako trošimo kisik. ti se elementi mogu izdvojiti i ponovno upotrijebiti. jer su sve tvari koje nisu elementi sačinjene od elemenata. svijet života je ekološka cjelina i ono što je za nas otpad. Ako trošimo hranu i vodu. i to sve brže. stvaramo ugljični dioksid. Geološki su procesi. Čak i oni resursi koje ne iscrpljujemo. Uz odgovarajuće postupke. čak i vitalnim resursima o kojima ovisi sav život. Riječ je pri tome jedino o novom rasporedu atoma. Ljudska bića ne troše te elemente. ne bismo mogli ostati bez raznih elemenata ili. ona ih samo prenose s jednoga mjesta na drugo. stvaramo znoj. uključujući i čovjekov. Ono što se upotrebljava postaje nešto drugo. navevši sve nove resurse. No samo iscrpljivanje nije jedina sudba koja prijeti resursima što ih trošimo. Smetlišta čovječanstva doista su ogromna spremišta raznih elemenata koje je ono upotrijebilo u nekom obliku i potom odbacilo. u širem smislu. Ne možemo s uspjehom udisati ugljični dioksid ili jesti i piti otpad. Općenito. razne metale. Pod uobičajenim okolnostima. u ovom ili onom području. prema tome. jest da vade metale i ostale željene elemente iz tih područja koncentracija i da ih rasprostiru — šire. Ono što čine ljudska bića. bilo koje tvari. djelujući milijarde godina. Zagađivanje Materijalni objekti zapravo se nikad ne troše.

sami po sebi. beskorisni komadići stijenja koji su neizbježan otpadni proizvod pri izradi oruđa. Kao zagađivači su. život ponovno stvara u velikom ciklusu. To do stanovite mjere vrijedi čak i za svijet čovjekove tehnologije. Prema čovjekovim se mjerilima stoga ne mogu reciklirati mali. preopterete kapacitet ciklusa. Ona znači stalno pretvaranje velikih komada stijenja u male komade. isklesati ili raskalati još manji komadi da bi se oblikovalo oruđe. jer djelovanje vjetra. Ono što život odbacuje.bitan za funkcioniranje zelenog bilja. On se. u procesu korištenja ugljičnog dioksida bilje stvara i izlučuje kisik. ona čine isto što čini grom u prirodi. Komad stijene prevelik za upotrebu može se razbiti na upotrebljive dijelove. spaljuju drvo. kao i sitno kamenje. uvijek i uvijek iznova. Vatra također stvara isparenja. Razmotrimo isto tako i upotrebu kamenog oruđa. Otpaci koje stvaramo mogu se raspasti. I to oponaša prirodni proces. Takvi komadićci stijenja mogu se opet povezati kroz geološko djelovanje. međutim. tako da čovjekova aktivnost ni na koji način ne opterećuje ciklus. mogao ukloniti i stvarao je malo ili nimalo neprilika. ne zadaju brige. te ih koriste razne vrste mikroorganizama. Komadićci kamena bili su beskorisni. Mogli bismo to nazvati »procesom recikliranja«. vrlo dugo. Otpadni proizvodi koji se mogu djelotvorno reciklirati u prirodi ipak mogu postati zagađivači ako. Kad su ljudi spaljivali drvo. Ako ljudska bića. i raspadaju se. primjerice. a ono što preostane može upotrijebiti bilje. međutim. na taj se način pročišćava voda i stvara hrana. Drvo koje je spalio čovjek ulazi u ciklus jednako kao i drvo koje je spalila munja. ta je upotreba bila beznačajna u usporedbi s vatrom izazvanom munjama. vode i temperaturnih promjena postupno razgrađuje stijenje i pretvara ga u pijesak. bili razmjerno bezopasni. a od svakog upotrebljivog dijela mogu se izbrusiti. stvarali su pepeo. U toku stotina tisuća godina otkako čovjek upotrebljava vatru. uglavnom ugljični dioksid i vodenu paru koji. Sve što nastaje čovjekovom aktivnošću i što je beskorisno i ne može se reciklirati. neželjeni i stvarali su nered. Jednog dana oruđe će postati neupotrebljivo zato što će se odlomiti komadićci i tako zatupiti oštricu ili promijeniti oblik. na primjer. U parama se 286 . Mogli su se lako ukloniti i nisu stvarali pravu štetu. u ograničenom prostoru i vremenu. u novije se vrijeme naziva »zagađivačem«. Taj ciklus pretvaranja velikoga stijenja u male komade i ponovno u velike traje.

prljav. vatra se mogla upotrebljavati samo na otvorenome.nalaze i manje količine drugih plinova koji nadražuju oči i grlo. Pare i ti ostali sporedni sastavni dijelovi stvaraju vidljivi dim. što bi ljudskim bićima prouzročilo znatne neprilike na mnogo načina. a dim nastao spaljivanjem drva bio je vrlo vjerojatno prvi primjer problema zagađivanja što ga je stvorila čovjekova tehnologija. kuhanja i sigurnosti. . 287 . sve od tih dana. ostale sitne čestice koje mogu izazvati oštećenje. Treće. naša atmosfera sadrži oko 5 100 000 000 000 000 metričkih tona plinova i dim koji su stvarale sve vatre primitivnih zajednica (i svi šumski požari izazvani munjama) razrjeđivao se do beznačajnih količina kad bi se raspršio u tome ogromnom rezervoaru. problem zagađivanja mogao se riješiti novim napretkom tehnologije — ukratko. To se moglo riješiti na nekoliko načina. Prirodni procesi reciklirali su te raspršene supstance dima i obnavljali sirovine koje su trošile biljke da bi opet stvarale drvo. ugljena. Može li. mnogo prije no što bi proces recikliranja uopće počeo. smrdljiv i nadražujuć. Uostalom. To je bio općenit način na koji ljudska bića. Svaki oblik korektivne tehnologije. nafte i plina — pa se i sama količina vatre postojano povećava svake godine. Napredak tehnologije dodao je tome nove vatre — sagorijevanje masnoća. No pogledajmo što se događalo ako se vatra održavala u nastambi radi svjetlosti. Na otvorenome se takav dim brzo raspršuje do vrlo niskih koncentracija koje ne stvaraju nevolje. što je vjerojatno bilo nezamislivo čak i u kamenom dobu. Možemo se stoga zapitati kad se doseže ona točka na kojoj neželjeni popratni efekti tehnologije postaju takvima da se ne mogu ispraviti. čestice nesagorjelog ugljika koje ocrnjuju površine čađu. Posljedica je bila neizdrživa. Drugo. Prvo. Unutar nastambe dim bi se skupljao stvarajući visoke koncentracije. polucija postati tako sveobuhvatna da će korekcija biti izvan naših mogućnosti. na primjer. čovjek se mogao potpuno odreći vatre. i hoće li ona tada slomiti našu civilizaciju kroz neku katastrofu pete vrste (ili možda čak uništiti život u katastrofi četvrte vrste)? Vatra koja nastaje sagorijevanjem drva povećavala se s rastom stanovništva. vrlo će vjerojatno stvoriti svoje vlastite probleme pa taj proces može biti beskonačan. mogao se izmisliti ekvivalent dimnjaku (u početku vjerojatno jednostavna rupa u krovu). naravno. Izabrana je ova treća mogućnost. topline. rješavaju neugodne popratne efekte. Izbor je uvijek bio — kretanje u smjeru dodatne i korektivne tehnologije.

dimnjak. Donoru u Pennsylvaniji zahvatio je »smog-ubojica«. Ako se već u početku iz goriva uklone dušični i sumporni spojevi. ** Čak i stvaranje ugljičnog dioksida ima stanovitih opasnosti. dok bi duhanska instrustrija daleko više voljela rak nego gubitak dobiti. otklonit će se mnoge opasnosti zagađenja zraka. Izravna posljedica bila je smrt dvadeset devetoro ljudi. prema tome. kao što ćemo vidjeti. općenito zanemaruju ili poriču tu činjenicu. najgora u napučenim središtima. Čak ako i nema izravnih smrtnih posljedica.Svaka vatra zahtijeva. strastveni pušači. Na nesreću. Povremeno inverzijski sloj (gornji sloj hladnijeg zraka koji danima drži na mjestu donji sloj toplijeg zraka) sprječava raspršivanje zagađivača pa zrak na ograničenom području postaje opasan. ili ako se oksidi precipitiraju. Je li. U prvim desetljećima industrijske revolucije gradovi su ležali pod debelim oblacima dima nastalog spaljivanjem bituminoznog ugljena. uključujući i rak pluća. Polucija je. 288 . jer duhanski dim sadrži karcinogene tvari koje pogađaju i nepušače jednako kao pušače. Atmosfera kao cjelina u posljednjim desetljećima postaje zamjetno prljavijom. Dim je opasan i zbog oksida dušika i sumpora koji se stvaraju. posve je vjerojatno da ćemo moći ostvariti taj ideal. a dim iz svih tih dimnjaka odlazi u atmosferu. izdvoje iz dima prije no što se dim ispusti u atmosferu. potencijalna opasnost koja je spoznata tek * Isto tako stalno jača akcija protiv sklonosti duhanu. na ovaj ili onaj način. gdje danas imamo problem »smoga« (»dim« i »magla«). kako tehnologija počinje opterećivati prirodni ciklus. sastojati od ugljičnog dioksida i vode i ničega više. tj.* Moguće su i druge korektivne mjere. Godine 1948. u idealnom slučaju. U sadašnjem trenutku to znači da se svake godine izbacuje u zrak oko pola milijarde tona zagađivača u obliku nadražujućih plinova i krutih čestica. To se također dogodilo nekoliko puta u Londonu i na drugim mjestima. naravno. no čovječanstvo nije bespomoćno. u područjima zahvaćenim smogom uvijek postoji trajno povećanje broja slučajeva plućnih bolesti. Jedna vrsta.** Neočekivano se mogu pojaviti posve nove vrste zagađivanja zraka. moguće da nas naša tehnologija prepusti neizdržljivoj atmosferi u bliskoj budućnosti? Prijetnja sigurno postoji. zarobljeni svojom drogom. osobito industrijaliziranima. Prelaženje na antracit koji je stvarao manje dima značilo je veliku promjenu nabolje u gradovima kakvi su Birmingham u Engleskoj i Pittsburgh u Sjedinjenim Državama. Isparenja zapaljenoga goriva morala bi se.

tako da ultraljubičasto zračenje Sunca dopre do Zemlje jačim intenzitetom. Područje oceana gotovo je 40 puta veće od područja Sjedinjenih Država. Prosječna dubina oceana je 3. Postoji također sadržina vode na Zemlji ili »hidrosfera«. No. već od 1930-ih godina upotrebljavaju se kao sredstva za hlađenje (kroz izmjenično isparivanje i likvefakciju) kao zamjena za otrovnije i opasnije plinove kakvi su amonijak i sumporni dioksid. tek se tada život konačno mogao naseliti na kopnu.7 kilometara. godine dokazano je da oni. Po svoj prilici. Količina vode na Zemlji vrlo je velika te je masa hidrosfere oko 275 puta veća od mase atmosfere. noseći sa sobom materijal koji sadrže kao finu maglicu. U posljednja dva desetljeća počeli su se upotrebljavati kao tekućina u sprejevima. umjesto sa dva atoma u svakoj molekuli običnog plinovitog kisika) ne propušta ultraljubičasto zračenje. ili 70 posto ukupne površine Zemlje. Djelovanje na ozonski sloj još je prijeporno. povećat će se broj pojava raka kože. ali koji bi vrlo vjerojatno bili izrazito nepoželjni. Ako ozonski sloj znatno oslabi zbog djelovanja klorofluorougljika. nije samo atmosfera podložna zagađivanju. tek kad su procesi fotosinteze zelenog bilja u moru stvorili dovoljno slobodnog kisika da bi se mogao formirati ozonski sloj. a to bi moglo snažno poremetiti cijelu ekološku ravnotežu na načine što ih još ne možemo predvidjeti. 1976. Oslobođeni u tom obliku. Budući da se lako pretvaraju u tekućinu i da su potpuno netoksički. 289 . ako dopru do gornje atmosfere. nastaje upotrebom klorofluorougljika kakav je freon. pretvaraju se u paru i izlaze van. no upotreba klorofluorougljika u spreju već je znatno smanjena. Taj sloj ozona (aktivni oblik kisika s molekulama sastavljenima od tri kisikova atoma svaka. djelovanje na mikroorganizme u tlu može biti drastično.sredinom sedamdesetih godina. On štiti Zemljinu površinu od snažnoga Sunčevog ultraljubičastog zračenja koje je opasno za život. a možda će se pronaći i neka zamjena za upotrebu u kondicionerima zraka i hladnjacima. Još gore. mogu poremetiti i konačno i uništiti ozonski sloj koji postoji 24 kilometra (15 milja) iznad površine Zemlje. tako da ukupna zapremnina oceana iznosi 1 330 000 000 kubičnih kilometara (320 milijuna kubičnih milja). Ocean pokriva područje od 360 milijuna četvornih kilometara (140 milijuna četvornih milja). Iako su ti plinovi doista neškodljivi izravno za život.

015 posto ukupne količine vode na Zemlji. no to je ipak 30 puta više nego što iznosi potrošnja svježe vode na godinu. no zbog sadržaja soli u njemu ne možemo ga piti. no oko 40000 kubičnih kilometara (9600 kubičnih milja) pridružuje se rijekama.7 posto ukupne količine vode na Zemlji. kad ne bi bilo činjenice da je ocean uglavnom posve nekoristan za nas kao izravni izvor vode. poljoprivredu ili industriju. Oko 100 000 kubičnih kilometara (24 000 kubičnih milja) padne na suho kopno koje nije prekriveno ledom. a to je samo 2. to je tekuća pitka voda na površini. Potrebna nam je svježa. mnogo vode padne izravno u oceane. pranje i za poljoprivredne i industrijske potrebe. dok se oceani isparuju na suncu stvarajući vodenu paru koja će opet pasti u obliku kiše. 290 . Svake godine u obliku padavina se izruči oko 500 000 kubičnih kilometara (120 000 kubičnih milja) pitke vode. pitka voda. u obliku jezera. samo 1 /330 000 zapremnine oceana. Ukupne zalihe pitke vode na Zemlji dosežu 37 milijuna kubičnih kilometara (8. jer bismo je inače svu potrošili za trideset godina uz sadašnju stopu potrošnje. ne ovisi o nekoj statičnoj količini pitke vode. Činilo bi se prema tome da je već i sama pomisao o nestašici vode smiješna. Većina te vode javlja se u obliku krutog leda u polarnim predjelima i na planinskim vrhuncima.Usporedimo to s potrebama čovječanstva. tako da ni to ne možemo izravno upotrijebiti. potoka i rijeka. naravno. Uzmemo li u obzir upotrebu vode za piće. ne možemo ga upotrijebiti ni za pranje.9 milijuna kubičnih milja). svijet troši oko 4000 kubičnih kilometara (960 kubičnih milja) vode na godinu. jezerima i tlu kontinenata svake godine (a ista takva količina otječe u more). pružit će nam odmor i opskrbiti nas morskim jestvinama. Te su padavine prava. Čovječanstvo. a zalihe takve vode na Zemlji iznose 200000 kubičnih kilometara (48 000 kubičnih milja). Dobar dio su podzemne vode duboko ispod površine koje nije lako iskoristiti. susnježice ili snijega. dakako. kupanje. Od toga. Ono što trebamo. Voda koju trošimo prirodno se reciklira. a znatne količine padaju u obliku snijega na Zemljine ledene kape i ledenjake. Ta upotrebljiva količina kiše još je 10 puta veća od količine koju troši čovječanstvo. čista destilirana voda. Čak i dio te vode ispari se prije nego Što se uzmogne upotrijebiti. Ocean će nositi naše brodove. Voda otječe s kopnenih površina u oceane. To je samo oko 0.

No. Zatim. Upotreba vode u Sjedinjenim Državama udesetorostručila se u ovom stoljeću. svjetske zalihe leda vraćaju se oceanima uglavnom u obliku ledenih bregova koji se odvajaju od grenlandskih i antarktičkih ledenih pokrivača. Čovjekov otpad ulazi u isti takav ciklus. međutim. naravno. Ta se gnojiva. i uz takvu stopu neće proći mnogo desetljeća prije no što potražnja snažno optereti zalihe. potrebe čovjeka naglo rastu. K tome. u prošlom stoljeću. Oni bi se. podzemne vode koje leže čak i pod pustinjama mogle bi se uspješnije izvlačiti na površinu. a površine jezera i rezervoara mogu se prekriti tankim filmovima neškodljivih kemikalija da bi se smanjilo isparavanje. Tako su. Zalihe pitke tekuće vode mogu se povećati izravnom destilacijom morske vode — što se danas već primjenjuje na Srednjem istoku — ili možda skrućivanjem i izlučivanjem soli iz morske vode. To bi se moglo ispraviti. mogli odvlačiti do sušnih obala i tamo upotrijebiti. To pogotovu vrijedi s obzirom na činjenicu da padavine nisu jednoliko raspoređene ni u prostoru ni u vremenu. Mnogo je opasniji problem zagađivanja. a potom se i oni recikliraju. i druga mjesta gdje su ispod prosjeka i gdje je stanovništvu potrebna svaka kap koja padne. ljudska bića počela upotrebljavati kemijska umjetna gnojiva sastavljena od fosfata i nitrata. Otpadni produkti svih vodenih stvorenja na Zemlji skupljaju se. Otpadni produkti kopnenih životinja skupljaju se na kopnu. iako velike koncentracije stanovništva mogu opteretiti predjele u velikim gradovima i oko njih. Mogli bismo se unaprijed radovati vremenu u kojem će se moći upravljati klimom i kad će se kiša stvarati po želji u određenim predjelima. Još gore. kemikalije koje industrijalizirano čovječanstvo upotrebljava i stvara ispuštaju se u rijeke i jezera i napokon stižu do oceana. Stoga se pitanje svježe tekuće vode možda neće pokazati ozbiljnim problemom. u vodi u kojoj žive. i to u sve većim količinama. naravno. i on se isto tako može reciklirati. 291 . Postoje mjesta na kojima su padavine prekomjerne i izazivaju štete. Činjenica je da su raspoložive količine upotrebljive vode danas u mnogim dijelovima svijeta opasno male. gdje ih u velikom opsegu rastvaraju mikroorganizmi. Ti se otpaci rastvaraju i recikliraju uz pomoć prirodnih procesa. Za sušnih godina prinosi se drastično smanjuju. Ti su ledeni bregovi ogromni spremnici pitke vode koja se otapa i odlazi neiskorištena u ocean.

svake godine u oceanu se nađe dva do pet milijuna metričkih tona nafte. ma kako nepoželjni bili. pranje rezervoara za naftu. no organizmi koji se uglavnom pospješuju jesu alge i ostali jednostanični organizmi. budući tako velik. ako voda i ostane pitka. U tom slučaju. Više od 50 milijuna metričkih tona kanalizacijskog i ostalog otpada ulazi svake godine 292 . konačno naći u oceanu. To ne zvuči loše. Sav će se taj kemijski otpad. a otpad koji sadrži te kemikalije ispušta se u rijeke ili jezera. Ako je to ono što će se dogoditi u slučaju tvari korisnih za život. U ovom je stoljeću ocean morao apsorbirati nevjerojatne količine naftnih proizvoda i ostalog otpada. rast organizama u takvim jezerima uveliko je potaknut i taj se proces naziva »eutrofikacijom« (od grčkih riječi za »uspješan rast«). životni oblici u vodi postaju nejestivi. one se mogu nakupiti u životnim oblicima. Nevolja je u tome da neke kemikalije očituju škodljivo djelovanje čak i u velikom razrjedenju i prirodni procesi ne mogu ih lako uništiti. razrjeduju do neškodljive koncentracije i potom ih uništavaju prirodni procesi. Kroz havarije tankera za naftu. isto tako. Oni se razmnožavaju nevjerojatnom brzinom i potiskuju druge oblike života.deponiraju na kopnu. naravno. uklanjanje automobilskog otpadnog ulja. Alge koje odumru rastvaraju bakterije. Ako kemikalije i nisu izravno škodljive u velikim razrjeđenjima. pitke vode. Jezero tako gubi mnogo od svoje vrijednosti kao izvor ribe ili. apsorbirati svaku količinu otpadnih proizvoda. moglo bi se pomisliti. Eutrofikacija ubrzava one prirodne promjene zbog kojih se jezero ispunjava raslinjem te pretvara najprije u močvaru a zatim u suho zemljište. a bakterije u tom procesu troše mnogo rastvorenoga kisika u jezerima tako te niži slojevi ostaju gotovo bez života. U industrijaliziranim Sjedinjenim Državama gotovo svako jezero i rijeka već su zagađeni do stanovitog stupnja — mnogi vrlo teško. Brodski otpad raznih vrsta penje se na tri milijuna metričkih tona svake godine. Tamo se one. što tek da kažemo za izravne otrove? Mnoge kemijske industrije proizvode kemikalije otrovne za život. jer jednostavni oblici života apsorbiraju otrov. moglo bi se lako dogoditi za nekoliko desetljeća. Budući da su fosfati i nitrati nužno potrebni životu. no kiša odnosi nešto tih kemikalija u obližnja jezera. a složeniji oblici života jedu te jednostavne oblike. Moglo bi se pomisliti da će ocean. Ono što bi se možda dogodilo za nekoliko tisuća godina. no tome nije tako.

Zagađenje vode. Svaki srušeni antički grad nalazi se na svojoj vlastitoj gomili smeća te arheolozi kopaju po tom otpadu da bi iz njega saznali kakav je bio život u onim vremenima. zagađenje vode moglo bi. Predjeli blizu kontinentalnih obala koji su najbogatiji životom najozbiljnije su pogođeni zagađenjem. odbačeni predmeti. već također i životnoj sposobnosti oceana. na primjer. no nešto jest. Ako dođe do eutrofikacije vode. ne prijeti samo našim esencijalnim zalihama pitke vode u ne tako dalekoj budućnosti. Tako. U suvremenom dobu kruti se otpad odvozi i deponira na pustim mjestima. Sve to nije opasno. doslovno uništiti život na Zemlji i prouzročiti katastrofu četvrte vrste. on bi se mogao obraditi na razne načine koji bi smanjili njegovo škodljivo djelovanje. Ako bismo zamislili ocean tako zatrovan da bi ostao bez života. desetina područja priobalnih voda Sjedinjenih Država koje su u prošlosti bile izvor školjkaša. Pa ipak. puževa i rakova danas je neupotrebljiva kao posljedica zagađenja. Gotovo je sigurno da život na kopnu ne bi mogao dugo nadživjeti smrt oceana. Prije nego što se opasni otpad ispusti u vodu. postoji i kruti otpad koji ne ulazi ni u atmosferu ni u hidrosferu — smeće. Svaki grad prema tome ima svoje mjesto na kojem rđajući leže bezbrojni stari automobili i svoja brda smeća koja služe kao vesela lovišta milijardama štakora. Neki otrovi mogli bi se staviti izvan zakona i mogli bi se potpuno prestati proizvoditi. u ekstremnom slučaju. alge bi se mogle vaditi iz jezera da bi se uklonile prevelike količine nitrata i fosfata — koji bi se potom ponovno mogli upotrijebiti kao umjetno gnojivo na kopnu. A kad već govorimo o kopnu. a količina svega tog materijala koji odlazi u ocean svake se godine postojano povećava. otpaci. Antički gradovi Srednjeg istoka dopuštali su da se njihovo smeće skuplja da bi na njemu gradili nove kuće. To se smeće skuplja beskonačno. svaki dan treba odvesti bezbrojne tone otpada (više od tone po osobi na godinu prosjek je 293 . ili bi se uništili ako su već proizvedeni. to se ne mora dogoditi. Ukratko. ako se nastavi bez ograničenja. Ljudska bića stvaraju takav otpad od početaka civilizacije.u ocean samo iz Sjedinjenih Država. prema tome. izgubili bismo mikroskopsko zeleno bilje (»plankton«) koje pluta na površini ili blizu nje i koje je zaslužno za 80 posto obnavljanja kisika u atmosferi.

Iako se energija ne može uništiti. ili preradio. Zbog toga imamo više razloga da budemo zabrinuti poradi energije nego radi ostalih resursa. a u nekim slučajevima u smjeru kakav ne postoji u prirodi. Energija: stara Problemi iscrpljivanja resursa i zagađenja okoliša imaju. To zahtijeva vrijeme. Energija je potrebna da bi se u rudničkom smislu iskorištavalo morsko dno. ili da bi se taj otpad obradio tako da postane neškodljiv. Postoje i drugi oblici polucije koji se ne mogu reciklirati. činilo bi se da moramo uzeti u obzir jedino mogućnost * Ovdje smo bili govorili o materijalnom zagađivanju. za to će biti potrebna energija. Aluminij i plastični materijali osobito su dugotrajni. Ma kako odlučno. Kretanje ciklusa mora se ubrzati. mudro i novatorski naučili mijenjati ciklus u nastojanju da se resursi obnavljaju i da zagađenje nestaje. Ukratko. rad i razvitak novih i boljih postupaka recikliranja. čine neku vrstu rudnika iskorištenih metala. Ljudska bića moraju ubrzati procese recikliranja kako bi obnovila resurse onako brzo kako ih troše. kad govorimo o mogućem iscrpljivanju resursa općenito. Upravo ta smetlišta.* Resursi su ono što se oduzima okolišu. udio svake određene količine energije koji se može pretvoriti u rad postupno se smanjuje u skladu s drugim zakonom termodinamike. ti se načini moraju pronaći. energija se ne može beskonačno upotrebljavati i ponovno upotrebljavati. a zagađivanje je ono što se vraća okolišu u obliku viška koji se ne može posve reciklirati prirodnim procesima. da bi se prešlo na Mjesec. Zahtijeva još nešto — energiju. ona se ne može reciklirati. Pa ipak je moguće pronaći načine za njihovu reciklažu. O njima ćemo govoriti kasnije. Za razliku od materijalnih resursa. isto rješenje — recikliranje. 294 . ili da bi se napravile složenije supstance iz jednostavnih. ili da bi se skupio. ili da bi se koncentrirale male i raspršene količine elemenata. i kako bi uklonila zagađivače onako brzo kako ih stvaraju. prema tome.industrijaliziranih područja) te gradovima počinje nedostajati mjesta za podizanje takvih planina-smetlišta. kako već rekoh. Zapravo. Ozbiljan aspekt toga problema je činjenica da se sve veći postotak krutog otpada ne može lako reciklirati prirodnim putem. Energija je potrebna da bi se uništio nepoželjan otpad.

Do početka devetnaestoga stoljeća 295 . dakle. jedući bilje. i nesolarni izvori energije. To je predstavljalo prednost u odnosu na robove s obzirom na brojne aspekte. Postoji unutrašnja toplina Zemlje koja se manifestira manje ili više bezopasno u obliku toplih vrela i gejzira. naš položaj s obzirom na energiju? Glavni izvor energije ovdje na Zemlji je zračenje Sunca koje nas stalno obasjava. Zbog nejednolikog zagrijavanja Zemlje. Oni su koristili energiju svojih mišića. samo po sebi. Napokon. tada gubimo mogućnost upravljanja okolišem te gubimo i sve ostale resurse. ne smije olako odbaciti. To se. Životinje su bile poslušnije od čovjeka. Najuspješnija pripitomljena životinja sa stajališta brzine i snage bio je vjerojatno konj. Čak i prije osvita civilizacije ljudska su bića naučila upotrebljavati mišiće životinja da bi njima nadopunila svoj rad. Postoji energija zračenja iz ostalih izvora osim Sunca (zvijezde. Imamo li samo skromne zalihe energije. Postoji energija Zemljine rotacije koja se osjeća kroz pojavu morskih doba. u oceanu i u zraku stvaraju se struje i ta se energija ponekad može žestoko koncentrirati u obliku orkana i tornada. To je vrijedilo i za prva ljudska bića. stvaraju svoje vlastite zalihe kemijske energije. poluga i klinova koje podupiru samo čovjekovi mišići. tako da one nisu smanjivale zalihe hrane. Životinje su mogle jesti hranu koju ljudska bića nisu mogla jesti. u manjem opsegu. Životinje. Bilje i životinje većinom iskorištavaju zalihe kemijske energije u svome tkivu. Egipatske su piramide sagrađene na taj način. Isparivanjem oceanskih voda i njihovim kondenziranjem u kišu stvara se energija tekuće vode na kopnu.iscrpljivanja naših zaliha energije. Mnogo se toga može učiniti uz pomoć kotača. tada je možemo upotrijebiti da bismo reciklirali materijalne resurse te nećemo iscrpiti ništa. iako čak i jednostavni oblici života mogu isto tako iskoristiti i neživu energiju — primjerice. neke životinje imaju veće koncentracije energije koju mogu oslobađati brže no što to može čovjek. Biljni svijet pretvara energiju Sunca u kemijsku energiju pohranjenu u tkivu bilja. i silovito u obliku potresa i vulkana. ili ako se bogate zalihe iskoriste. Sunce se također pretvara u nežive oblike energije. Postoje. kad vjetar raznosi pelud ili sjeme bilja. Imamo li bogatu i stalnu zalihu energije. prenoseći je i skupljajući je uz pomoć oruđa. Kakav je. kozmičke zrake) te prirodna radioaktivnost elemenata kakvi su uran i torij u tlu.

jer je tada (i već mnogo prije) on bio jedini hominid koji je postojao. no njihov je udio bio vrlo malen. kao recimo vjetar. kao npr. Kako je do toga došlo i gdje i kad je taj način prvi puta upotrijebljen ne zna se i možda se nikad neće saznati. Djelići vatre nastale od munje spašavali su se. a vjetar je mogao pokretati vjetrenjače. konj. Ili su raspolagali samo stanovitom količinom snage. kao što su to brze rijeke. Jedra su mogla hvatati vjetar koji bi zatim tjerao brod uz struju. Prekretnica je nastala kad su ljudska bića. (Kažem »hominide« zato što vatru nije prvi upotrijebio Homo sapiens. neprilika se pretvarala u katastrofu. To je najoštrija razdjelnica koja odvaja hominide i ostale organizme.e. Glavno gorivo za vatru u antičkom i srednjevjekovnom dobu bilo je drvo.čovjek nije mogao putovati kopnom brže nego što je konj mogao galopirati. Svi su ti izvori energije bili. brodovi su mogli pomoću plime i oseke kretati na putovanja. drvo se moglo * Masnoće. Kad je riječ o vatri. Homo erectus. Vjerojatno su tek oko 7000. međutim. ograničeni. ulja i vosak dobiveni od životinja ili bilja upotrebljavali su se za svjetiljke i svijeće. Roba se moga transportirati niz vodu na splavima. počela upotrebljavati jedan neživi izvor energije koji je bio dostupan u svim razložnim količinama i u svako doba. a cijela poljoprivreda jedne nacije kakva su Sjedinjene Države ovisila je o broju i zdravlju njezinih konja. 296 . Postoje dokazi da se vatra upotrebljavala u pećinama u Kini u kojima je živjela prva čovjekolika vrsta. prvi puta. prije najmanje pola milijuna godina). godine prije n. ili su bili podložni fluktuacijama koje se nisu mogle nadzirati. hranili drvom i čuvali da se ne ugase. pronađeni načini za dobivanje vatre trenjem. U oceanskim lukama. a ako se nije mogla pronaći. Koji se mogao prenositi i potpunoma kontrolirati — vatru. Vodene struje mogle su okretati kotače vodenica. Vatra nastaje prirodnim načinom kad munja pogodi drveće i nema dvojbe da se prva upotreba vatre odnosila samo na upotrebu tog fenomena kad je već postojao. ili su bili ograničeni na pojedine geografske lokacije. nijedna druga vrsta organizama osim hominida nikada nije postigla ni najmanji napredak u smjeru njezine upotrebe.* Poput ostalih izvora energije. iskorištavanjem riječne struje. Izgubljena logorska vatra značila je nepriliku jer je u tom slučaju valjalo pronaći neku drugu vatru koja će poslužiti za potpalu. Ljudska su bića upotrebljavala i nežive izvore energije. ali znamo barem da je to otkriće Homo sapiensa.

Oko deset milijardi rali Zemljina kopnenog područja. Danas se. a ljudska bića nikad nisu bila spremna odreći se svoga tehnološkog napretka. zapravo. Drvo se može upotrebljavati brzinom koja nadmašuje brzinu obnavljanja tako da ljudska bića. taljenje bakra i kositra zahtijevalo toplinu. trošenje velikih količina samog drva. Ljudi i životinje se umaraju i moraju se odmoriti. Proizvodnja drvenog ugljena zahtijevala je. Danas se vjerojatno spaljuje više drva nego što se spaljivalo u pradavnim vremenima kad je drvo bilo gotovo jedino gorivo. u neposrednoj blizini čovjekovih središta civilizacije počele su nestajati šume. U slučaju drva nije tako. Šume koje su preostale održavaju se zapravo 297 . Drvo nije bilo moguće čuvati. a drvo nije moglo proizvesti dovoljno visoku temperaturu. međutim. na primjer. Od toga se gotovo polovica još upotrebljava kao gorivo. a to je značilo spaljivanje drva. uglavnom u manje razvijenim zemljama svijeta. Svake se godine može posjeći jedan posto trupaca i to obuhvaća oko dvije milijarde kubičnih metara drva. Ostali izvori energije ne mogu se trošiti brže nego što se obnavljaju. Taj je drveni ugljen sagorijevao sporije od drva. čine napori da bi se šume sačuvale te da se ne troši više no što se može nadomjestiti. cirkulaciju zraka. naravno. Kako je upotreba vatre stalno rasla s povećavanjem broja stanovnika i s razvojem sve naprednije tehnologije. središte gomile drva pougljenilo bi i pocrnilo.beskonačno obnavljati — ali s jednom razlikom. jer je doslovno svaki napredak tehnologije povećavao zahtjeve za energijom. tako da do stanovite granice zahvaćanje u nj može biti uspješno. Drveni je ugljen omogućio taljenje željeza (i osiguravao je ugljik zahvaljujući kojemu je površina postala čelično tvrda te je željezo bilo upotrebljivo). Taljenje željeza zahtijevalo je još više topline. ili oko 30 posto ukupne površine. nije stvarao gotovo nikakvu svjetlost. još je pošumljeno. drvo spaljivalo u uvjetima koji su dopuštali samo slabu. naravno. stalno raste i nadomještava se. međutim. ili nikakvu. pretvorivši se u gotovo pravi ugljen (»drveni ugljen«). iscrpljuju buduće zalihe. no zato je proizvodio mnogo više temperature nego zapaljeno drvo. Tako je. Biljni svijet. Vjetar i voda imaju određenu količinu energije i iz njih se više od te količine ne može izvući. Ako se. no kad je svjetsko stanovništvo bilo daleko malobrojnije nego što je danas. Šume su se tako počele povlačiti i prije pravog juriša civilizacije. no ipak nisu posve nestale.

Godine 1603. u sjevernom području zemlje nalazio se ugljen do kojeg se lako moglo doći. sadržaj ugljika u Zemljinim zalihama ugljena dva puta je veći od količine ugljika koja danas postoji u živih organizama na Zemlji. Ugljen je kemijska zaliha energije koju je proizvela sunčana svjetlost u razdoblju od nekoliko stotina milijuna godina. Čini se da se ugljen spaljivao u Kini u srednjevjekovno doba. Procjenjuje se da danas u svijetu postoji oko 8 bilijuna metričkih tona ugljena raspoređenog u mnogim područjima. Srećom za Englesku. i to uz pomoć drva koje je svatko sadio za se. u Engleskoj je bilo više površinskih kopova ugljena nego u ma kojem drugom području slične veličine. tek nakon toga ugljen se počeo povremeno upotrebljavati tu i tamo u Evropi. već je pao u močvare pod uvjetima koji su isključili ostale atome i zadržali samo ugljik. Ako je tome tako. više od 80 posto ukupne proizvodnje ugljena u svijetu toga doba. Upotreba ugljena u velikom opsegu počela je. Zapravo. i to je najviše utjecalo na očuvanje sve dragocjenijih i vrednijih šuma. u Engleskoj. Velik dio drva nastalog u najranijim razdobljima Zemljine povijesti nije potpuno istrunuo. Oko 1660. izvještavao je o crnom kamenju koje se spaljivalo kao gorivo. a uz to su postojale i potrebe engleske mornarice o kojoj je ovisila sigurnost zemlje. i da se gorivom opskrbi rastuća industrija. Taj je ugljik ostao pokopan pod taložnim stijenjem gdje se sabio. međutim.) Ugljen bi mogao biti osobito koristan ako bi se upotrebljavao za taljenje željeza. jer je potreba za drvenim ugljenom tako rastrošno proždirala drvo da je taljenje željeza bilo glavni pokretač uništavanja šuma. Unutar uskih granica te kraljevine nestanak je šuma postajao sve ozbiljniji. godine Engleska je proizvodila dva milijuna tona ugljena svake godine. Marko Polo koji je u trinaestom stoljeću posjetio dvor Kublaj-kana. (Danas proizvodnja ugljena u Velikoj Britaniji iznosi oko 150 milijuna tona na godinu. najprije u Nizozemskoj. Velike količine takvog ugljika nalaze se pod zemljom i predstavljaju vrstu fosilnog drva poznatoga danas kao »ugljen«. usput. Postajalo je sve teže zadovoljiti potrebu da se zagriju domovi u engleskoj klimi koja je daleko od sunčane. i nije savršeno dobro) samo zato što drvo više nije glavni izvor goriva i energije čovječanstva. no to je samo 5 posto svjetske proizvodnje.ovako dobro (što. Hugh Platt (1552—1608) prvi je pronašao kako valja zagrijavati ugljen da bi se uklonile preostale količine tvari te 298 .

a drvo koje se zagrijava ispušta zapaljive pare. Engleski kemičar Henry Cavendish (1731—1810) izolirao je i 1766. Upravo je ugljen bazena Ruhr. Appalachian i bazena Donjec omogućio industrijalizaciju Njemačke. godine proučavao vodik. a ta je para pokretala parne strojeve koji su opet okretali kotače tvornica. U međuvremenu. u usporedbi sa 62 kalorije po gramu u najboljeg ugljena. londonske je ulice počeo osvjetljavati plin. nafta je proizvod pradavnih razdoblja postojanja jednostaničnoga morskog života. uobičajenije. lokomotiva i parnih brodova. a oko 1807. dokazujući da je opasnost od eksplozije mala. jednostavno tinjaju. eksplodira uništavajućom snagom nastane li negdje iskra. iz stijenja se probijala zapaljiva uljasta tvar koja je nazvana »petrolejem« (od latinske riječi za »kameno ulje«) ili. Nezgoda je s vodikom da gori vrlo lako i brzo i. Upravo je ugljen pokrenuo industrijsku revoluciju u Engleskoj. Ako se. jednostavno naftom. no uz to postoje i tekuća te plinovita goriva. nazvavši ga »plamenim plinom« s njegove zapaljivosti. ugljen je počeo zauzimati svoje pravo mjesto kao osnovni izvor energije u svijetu. međutim. Kombinacija tih para sa zrakom stvara ples plamenih jezičaca vatre. Druga polovica sastavljena je od ugljikovodika i ugljičnog monoksida. Škotski pronalazač William Murdock (1754—1839) upotrijebio je 1800. godine mlaznice sa zapaljenim ugljenim plinom da bi osvijetlio svoju kuću. upotrijebio je plinsku rasvjetu u svojoj tvornici. Kad je 1709. godine engleski talioničar Abraham Darby (1678—1717) usavršio proces proizvodnje koksa. ta mješavina može gorjeti. nastajat će zapaljive pare (»ugljeni plin«) koje sadrže samo polovicu vodika. Biljna ulja mogu se upotrijebiti kao tekuća goriva za svjetiljke. kao na primjer drveni ugljen i koks. Godine 1803. tek u osamnaestom stoljeću zapaljive pare mogle su se proizvoditi i pohranjivati. jer je baš zapaljeni ugljen zagrijavao vodu koja je stvarala paru. Gorući vodik razvija veliku količinu topline. Pokazalo se da je koks sjajna zamjena za drveni ugljen pri taljenju željeza. Kruta goriva koja ne stvaraju pare. Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. A miješanja su vrlo lako moguća. 250 kalorija po gramu. ugljen obične kakvoće zagrijava bez prisutnosti zraka. No. Dok je ugljen proizvod pradavnih razdoblja šuma. 299 . Drvo i ugljen su kruta goriva.da ostane samo čisti ugljik u obliku koji je nazvan »koksom«. ako se pomiješa sa zrakom prije zapaljenja. no teže će eksplodirati.

ona se mogla destilirati. da bi nakon drugoga svjetskog rata postala glavnim gorivom industrije cijeloga svijeta. Postoje i plinovite frakcije nafte koje se sastoje uglavnom od metana (s molekulama sastavljenima od jednoga ugljikova atoma i četiri vodikova atoma). S početkom dvadesetog stoljeća nafta je počela stjecati znatnu prednost nad ugljenom. a upotrebljavali su se za razne svrhe kao sredstva koja su osiguravala nepromočivost. »kerozin«. U devetnaestom stoljeću ljudi su tražili plinove ili tekućine koje su se mogle lako isparavati. uz to pristupačno u velikim količinama.Najbliži kruti oblici takvih materijala bili su poznati antičkim narodima kao »bitumen« ili »katran«. Ukupna količina nafte izvađene u svijetu nakon Drakeove prve bušotine premašuje 350 milijardi barela. njegov udio u zadovoljavanju tih potreba 1970-ih godina bio je samo 25 posto. Nafta je najprikladnije gorivo. a nazivaju se »prirodni plin«. 300 . Dok je ugljen zadovoljavao 80 posto evropskih energetskih potreba prije drugoga svjetskog rata. Edwin Laurentine Drake (1819—80). Godine 1859. Jedan željeznički kondukter. Mogući je izvor bila nafta. Svjetska potrošnja nafte više se nego učetvorostručila nakon drugoga svjetskog rata i sada se kreće oko 60 milijuna barela dnevno. lako se transportira. Nakon toga bušenja su počela i drugdje te je tako rođena suvremena naftna industrija. koje je čovjek ikada uspio pronaći. lako se rafinira. a od toga je polovica potrošena u posljednjih dvadesetak godina. bio je idealan za svjetiljke. Lako se dobiva. Svake godine otada iz zemlje se izvlači sve više nafte. Arapi i Perzijanci zapazili su i zapaljivost tekućih sastojaka tih materijala. Pojava automobila i motora s unutrašnjim sagorijevanjem koje pokreće »benzin« (tekuća frakcija nafte koja se isparuje još lakše od kerozina) dala je industriji silan zamah. uspio je napraviti prvu produktivnu naftnu bušotinu. Procjenjuje se da ukupne preostale zalihe nafte u tlu iznose oko 660 milijardi barela. To je ozbiljan problem. uz sadašnju stopu potrošnje to bi dostajalo za još samo trideset i tri godine. zaključio je da pod zemljom postoje velike zalihe nafte te se prihvatio bušenja u potrazi za njom. kako bi zadovoljili potrebu da se usavrši osvjetljavanje za koje se tada upotrebljavao ugljeni plin i kitovo ulje. Bile su dakle potrebne velike količine nafte. a tekući dio. U Titusvilleu u Pennsylvaniji nafta je na nekim mjestima sama izbijala te su je ljudi skupljali i prodavali poput rijetkoga lijeka.

kao što oskudica energije u kući. pa ako ostali izvori energije ne ispune tu prazninu. Sve opasnosti iscrpljivanja resursa i zagađivanja zraka i vode tada će se zaoštriti. lijekovi i otrovi. a to je imalo svoja manje sretna popratna djelovanja. godine proizvodnja će nafte vjerojatno biti manja od potražnje. u tvornicama. Sunca. Ponajprije. Kao i u slučaju iscrpljivanja ostalih izvora. 301 . To je katastrofa s kojom smo suočeni neposrednije od svih ostalih što sam ih opisao. čak i hrane. izazvati očajnički nuklearni rat zbog preostalih mrvica i tako srušiti sve nade u oporavak čovječanstva. svijet će se suočiti s nestašicom energije. još za ove generacije. Energija: nova Iako se predviđanja o energetskoj gladi mogu smatrati i neposrednima i strašnima. stvara problem nedostupnosti topline. Preorijentacija s nafte na neki drugi izvor energije izazvat će silne neprilike i ogromne troškove — pa ipak će se to jednoga dana sigurno morati učiniti. Do 1990. a to je poremetilo svjetsku privredu do zabrinjavajućeg stupnja. Zemlje. uz snažno iskušenje da se krene putem rastrošne potrošnje. i neće li to povući za sobom čovjekovu civilizaciju. postoji očuvanje. već i za proizvodnju brojnih sintetičkih organskih materijala kao što su boje. konačno doseći vrhunac i početi se smanjivati. Umjesto toga. Bilo je malo razloga za težnju očuvanju. ona nije neizbježna. na poljoprivrednim dobrima. Tu je katastrofu stvorio čovjek.lako se upotrebljava — i ne samo kao izvor energije. pa je čovjek prema tome može odgoditi ili izbjeći. Bilo bi stoga neprilično strahovati od katastrofa svemira. robe. Stalan rast stope potrošnje i izgledi za neizbježan pad proizvodnje već su 1970-ih godina vratolomno povećali cijenu nafte. zaliha dostupne energije koja je stalno rasla kroz cijelu povijest čovječanstva. Ne moramo se plašiti crnih rupa i izvanzemaljskih invazija. Baš zahvaljujući nafti industrijalizacija se proširuje svijetom nevjerojatnom brzinom. moramo se zapitati neće li. Dva je stoljeća čovječanstvo bilo dovoljno sretno te je raspolagalo dostupnom jeftinom energijom. postoje moguće protumjere. vlakna i plastični materijali.

Takvi »magnetohidrodinamički« (MHD) procesi bili bi znatno efikasniji od konvencionalnih postupaka. ali baš s tog razloga njihove se rezerve naglo smanjuju. Budući da je rat nemoguć bez uništenja. iako se nacionalna stopa potrošnje i dalje povećava. U sadašnjem trenutku. To znači da Sjedinjene Države moraju uvoziti sve više i više nafte. Male su nade da bi se efikasnost mogla znatno povećati. stvarajući tako električnu struju. već je i apsolutno nužna. počevši od ukidanja najvećega među svim rasipnicima energije — različitih vojnih mašinerija svijeta. kad se glavni svjetski izvor energije naglo smanjuje. nije samo poželjna. potiče inflaciju i. Moguće je također povećati efikasnost kojom se iskorištava energija sagorijevanja nafte (ili sagorijevanjem goriva općenito). Prostora za štednju energije ima dovoljno. A to opet okreće trgovinsku bilancu u sve nepovoljnijem smjeru. Uz izravnu štednju nafte. održavanje suparničkih vojnih mašinerija uz astronomske troškove energije. era jeftine energije je prošla (barem zasada). ne mogu više same podmiriti svoje potrebe za naftom. tako da bi se presahle bušotine mogle do određenog stupnja ponovno aktivirati. Upotrebljive »gorive stanice« dosad još nisu izumljene. općenito. u teoriji. bez prijelazne proizvodnje topline. stvoriti elektricitet izravno kombiniranjem goriva i kisika u električnoj stanici.No. a moguće je čak zamisliti i gotovo 100 posto. One su proizvele daleko više nafte od ma koje druge zemlje. 302 . i druge strategije. ostatak je izgubljen kao neiskorištena toplina. Štednja energije. postupno potkopava američki ekonomski položaj. pa ipak bi se poteškoće koje stoje na putu mogle svladati. ili pretvara vodu u paru. Pri tome bi se lako mogla postići efikasnost od 75 posto. Postoje. na primjer. stvara neizdržive pritiske na dolar. U takvim se napravama samo 25 do 40 posto energije sagorijevanja goriva pretvara u koristan rad. Sjedinjene Države. Zapaljeno gorivo može zagrijavati plinove tako dugo dok se atomi i molekule ne raspadnu na električki nabijene fragmente koji se mogu propustiti kroz magnetsko polje. toplina zapaljenoga goriva stvara eksploziju koja pokreće dijelove motora s unutrašnjim sagorijevanjem. postoje sigurni načini da se poveća efikasnost pri eksploatiranju nafte iz već postojećih izvora. pritisak koje pokreće turbinu da bi se proizvela električna energija. međutim. Moguće je čak. očito je ludost. prema tome.

možda se pronađu novi izvori nafte. odakle se mogu relativno lako ekstrahirati. glavno mjesto najranije civilizacije čovječanstva). da su naime rezerve nafte na Srednjem istoku neočekivano velike. na to se ne možemo osloniti. ne samo iz bušotina. međutim. Nije vjerojatno da ćemo opet naići na još jedno tako bogato nalazište. takozvani »škriljci« s kojima je povezan katranast. Ako se škriljci zagrijavaju. Nadalje. nešto u Sjevernome moru. molekule kerogena se razbijaju i dobiva se tvar vrlo slična sirovoj nafti. 303 . kad više neće biti novih nalazišta. Hoće li se odgode jednostavno i dalje nastavljati? Očito. uz pomoć sve naprednijih tehnologija. Ono što je najviše pridonijelo odgađanju predviđena datuma bilo je pronalaženje novih izvora nafte od vremena do vremena. Problem je u tome što škriljce valja vaditi. Uza sve što možemo učiniti štednjom. povećanjem efikasnosti i pronalaženjem novih izvora. sve podrobnije bušimo kontinentalne podvodne grebene — no doći će dan. Prije drugoga svjetskog rata smatralo se da će proizvodnja nafte prijeći vrhunac i početi se stalno smanjivati u 1940-im godinama. vjerojatno brzo. Količina uljnih škriljaca u Zemljinoj kori mogla bi biti 3000 puta veća od količine nafte u bušotinama. predviđanja koja se nisu ostvarila. Jedno nalazište uljnih škriljaca u zapadnom dijelu Sjedinjenih Država možda ukupno sadrži sedam puta više nafte nego cijelo područje Srednjeg istoka.Uostalom. sadašnja odgoda govori o 1990. Danas je 60 posto poznatih zaliha nafte koncentrirano na malom području oko Perzijskog zaljeva (koje je uz to bilo. Što tada? Nafta se. Najveći je pronalazak bilo prilično iznenađujuće otkriće u godinama poslije drugoga svjetskog rata. u kojima su male količine smještene u međuprostorima podzemnoga materijala. čini se izvjesnim na dvadeset prvo stoljeće neće mnogo odmaći prije no što naftni izvori gotovo usahnu. Pronašli smo nešto nafte u sjevernoj Aljasci. U svakom se desetljeću pročešljavalo sve više i više Zemlju u potrazi za naftom. i što bi proizvedenu naftu (čak i najbogatiji škriljac davao bi samo dva barela nafte po toni) valjalo rafinirati postupcima koji se donekle razlikuju od sadašnjih. poslije rata taj je datum odgođen za 1960-e godine. organski materijal nazvan »kerogen«. može dobiti i iz drugih izvora. što ih valja zagrijavati. godini. Postoji vrsta stijenja. Povijest posljednjih pedesetak godina jest povijest uzastopnih predviđanja o iscrpljivanju nafte. nekom čudnom podudarnošću.

Postoje eksplozije. Rudnička proizvodnja može razoriti i zagaditi područje oko rudnika i pretvoriti ga u pustopoljinu punu šljake. Ti bi se plinovi mogli podvrgnuti postupcima koji bi omogućili proizvodnju ekvivalenata prirodnoga plina. Mogao 304 . gušenja.potrošene škriljce trebalo bi nekako ukloniti. a to je mnogo tegobniji posao od crpljenja nafte naftovodima. Ugljen bi se. ugljen će potrajati još nekoliko stotina godina. mogao bi se trošiti efikasnije. sav taj ugljen ne može izvaditi poznatim rudarskim postupcima. K tome. postoji ugljen. Općenito se smatra kako su zalihe ugljena u svijetu dovoljno velike da mogu čovječanstvo održati u pokretu pri sadašnjoj stopi potrošnje energije još tisuće godina. U tom bi se slučaju transportirali nafta i plin. ugljen se mora transportirati. odroni. a do tada se rudarski postupci mogu usavršiti. na primjer). metan i vodik. mnogo bi se toga moglo obaviti u samome rudniku. U budućnosti. a nafte u naftnim izvorima još ima toliko da to ljude ne može natjerati na kapitalna ulaganja. i on još stoji na raspolaganju. čak i prema najsuzdržanijim procjenama. ugljen bi se mogao zagrijavati u rudniku. dakako. Uz to. To je fizički težak posao i rudari umiru od plućnih bolesti. No. a ne ugljen. međutim. Problemi i troškovi vrlo su veliki. (Da bi se to učinilo potrebni su. naravno. Čak i ugljen koji se mora upotrijebiti kao takav (u proizvodnji željeza i čelika. Ipak. Nakon rudničke proizvodnje zemljište bi se moglo obnoviti tako da se barem donekle vrati u prvobitno stanje. rudarstvo je opasno. Ugljenom je daleko teže rukovati i teže ga je zapaliti nego naftu. pri čemu bi stvarao plinove. a uz to ostavlja za sobom obilan pepeo i stvara dim koji zagađuje zrak (ako se ne učine posebni napori kako bi se ugljen pročistio prije upotrebe). uljni bi škriljci mogli nadomjestiti prazninu (uz. U tom bi slučaju trebalo prenositi električnu energiju. uključujući ugljični monoksid. Uz to. vrijeme. čime bi se izbjegli veliki troškovi i neprilike masovnoga transporta. mogao spaljivati blizu rudnika kako bi se proizveo elektricitet uz pomoć magnetohidrodinamičkih postupaka. Ugljen je bio glavni izvor energije prije nego što ga je nadmašila nafta. te bi ugljenokopi postali naši novi izvori nafte. S druge strane. višu cijenu). kad se naftni izvori počnu smanjivati. rad i novac). Kad se iskopa. naravno. međutim. možemo očekivati da će se ugljenu prići uz pomoć novih i složenijih postupaka. primjerice. benzina i ostalih naftnih proizvoda. a ne ugljen. Zasad se.

sigurno je da će na kraju pobijediti zagrijavajući efekt ugljičnog dioksida — osobito ako poduzmemo mjere za pročišćavanje atmosfere kad njezino zagađenje dosegne opasne razine. međutim. To oslanjanje na naftu i ugljen. Nije potrebno veliko povećanje koncentracije ugljičnog dioksida da bi se znatno pojačao staklenički efekt. Od 1900. Disanje. nije ono zbog čega se moramo zabrinjavati. Sada ta fosilna goriva spaljujemo sve brže i opsežnije.029 posto na 0. međutim. svoju protutežu u činjenici da industrijska aktivnost izbacuje u zrak i sve više prašine. mogli bismo imati naftu i kad bušotine presahnu. zbog pridodanoga ugljičnog dioksida.bi se možda pretvoriti u finu prašinu koju bi se moglo transportirati. a to bi moglo rashladiti Zemlju. Stanovita će se količina rastvoriti u oceanu. Nešto će možda apsorbirati bujniji biljni rast što ga može potaći prisutnost ugljika. Zbog toga atmosfera reflektira natrag u svemir više svjetlosti Sunca nego što bi bio slučaj bez toga. Procjenjuje se da će do 2000. procjenjuje se da bi najviša koncentracija koju možemo doseći iznosila 0. Prosječna temperatura Zemlje mogla bi 2000.* Bilo bi potrebno mnogo više od toga da se dosegne točka na kojoj će klima na Zemlji biti ozbiljno poremećena. godine. iako bi se moglo djelomično pripisati povlačenju šuma koje apsorbiraju ugljični dioksid mnogo djelotvornije od ostalih oblika vegetacije. pretvarajući ugljik u ugljični dioksid i ispuštajući ga u atmosferu. barem dijelom. međutim. primjerice. dakako. Povećanje količine ugljičnog dioskida u atmosferi nije.032 posto. 305 . godine biti jedan stupanj Celzija viša nego 1900. No. bez obzira na to kako bili napredni naši postupci. S uljnim škriljcima i ugljenokopima. Čak ako se proces sagorijevanja fosilnih goriva nastavi i ubrza. Stanovita će količina. i naša bi se tehnologija mogla zadržati u biti takvom kakva je sada još nekoliko stoljeća. sadržaj ugljičnog dioksida u atmosferi povećan je sa 0. i to toliko da bi se ledene kape * Staklenički efekt dobiva. koncentracija doseći 0. Ni to nam ne bi otežavalo disanje. a to je povećanje od 30 posto u toku jednoga stoljeća. ostati u zraku i povećati atmosferski sadržaj ugljičnog dioksida. sagorijevanja fosilnih goriva. I doista smo imali nekoliko neobično hladnih zima u 1970-im godinama. Ta su »fosilna goriva« ležala pod zemljom stotine milijuna godina i ona predstavljaju mnogo bilijuna tona ugljika koji se za sve to vrijeme nije nalazio u Zemljinoj atmosferi ni u kojem obliku.038 posto. veliko. nosi u sebi ozbiljnu poteškoću. To mora biti posljedica.115 posto. međutim. paliti i kontrolirati jedva nešto teže nego naftu.

A to bi sigurno bila katastrofalna posljedica sagorijevanja fosilnih goriva. Količina atmosferskog ugljičnog dioksida prema tome se povećala pa je Zemlja postala toplija. Možda su dinosaurusi izumrli upravo na taj način. prema tome. Prije oko 75 milijuna godina. pa prema tome i apsorpcija ugljičnog dioksida. ili još gora sudbina — sudbina koju smo sami sebi dosudili — i nas? U ostalim takvim slučajevima oslanjao sam se na napredak tehnologije koji bi nam pomogao da otklonimo ili izbjegnemo katastrofu. bez praktične važnosti. Neki ljudi zapravo naglašavaju da bi. pa bismo stoga mogli zamisliti čovječanstvo koje je u stanju obrađivati atmosferu tako da ukloni iz nje višak ugljičnog dioksida. ili za njihovo nadomještavanje uljnim škriljcima ili ugljenom. oslobađajući još više ugljičnog dioksida i tako dalje. bez rizika stakleničke katastrofe. Posebno su sjemenske stanice. ako se sadržaj ugljičnog dioksida poveća iznad određene točke. to bi dalje pojačalo staklenički efekt. jedno kratko razdoblje blagoga »stakleničkog« djelovanja stvorilo je drastične posljedice u povijesti Zemlje. mali porast prosječne temperature oceana oslobodio ugljični dioksid iz otopine u oceanskoj vodi. da postoji oštra granica do koje se može povećavati izgaranje fosilnih goriva bilo koje vrste i iz bilo kojeg izvora. on će (za razliku od katastrofa kakve su buduće ledeno doba ili širenje Sunca) vjerojatno doći tako naglo da je teško zamisliti tako brz napredak naše tehnologije koji bi nas mogao spasiti.počele otapati. Lako je. količina algi u moru se smanjila. s katastrofalnim posljedicama po kontinentalne nizinske predjele. podižući još više temperaturu oceana. Takav »galopirajući staklenički efekt« mogao bi konačno povećati temperaturu Zemlje iznad vrelišta vode. učinivši je nepodobnom za život. Čeka li slična. Velike životinje teže gube tjelesnu toplinu nego male životinje i teže im je zadržati hladniju tjelesnu temperaturu. mogle u to vrijeme biti oštećene te su velike životinje izgubile plodnost. Ta su mora bila osobito bogata algama koje su apsorbirale ugljični dioksid iz zraka. Ostavlja li nam to ikakve alternative. koje su osobito osjetljive na toplinu. ili moramo čekati u očajanju 306 . tektonika ploča tako je promijenila Zemljinu koru da je to prouzročilo isušivanje nekih plitkih mora. naiđe galopirajući staklenički efekt. međutim. Ako. Prema nekim nagađanjima. Kad su plitka mora nestala. moguće da su izgledi za pronalaženje novih izvora nafte.

Štoviše. ili čak svi zajedno. uzgajati posebne vrste iz kojih bismo izlučivali zapaljiva ulja ili koje bismo fermentirali da bismo dobili alkohol. To će reći. Postoje stari izvori energije koje je čovječanstvo poznavalo prije no što su na scenu stupila fosilna goriva. No. za proizvodnju električne struje. svi se oni mogu obnavljati i neiscrpni su. mogle bi se graditi vjetrenjače ili odgovarajući uređaji koji bi radili mnogo djelotvornije od srednjevjekovnih građevina što su ih inspirirale. oni ne mogu svaki za se. i koji bi izvlačili mnogo više energije iz vjetra. U područjima gdje je Zemljina unutrašnja toplina blizu površine to bi se moglo iskoristiti za proizvodnju pare koja bi pokretala turbine i stvarala električnu energiju. Mogli bismo izravno spaljivati te kulture ili. Zatim. Gorivo se proizvodi iz ugljičnog dioksida koji je apsorbiran nekoliko mjeseci ili godina prije toga i koji se jednostavno vraća atmosferi iz koje je nedavno stigao. u cijelosti. svi se oni mogu upotrebljavati na mnogo razvijenije načine nego u prošlosti. da bi za oseke stvarali tekuću vodu koja će pokretati turbine i proizvoditi električnu struju. plima i oseka. Zagađenje koje ti izvori proizvode bez ikakva je značenja. tekuća voda. ili neprestanu energiju oceanskih valova. nije potrebno da suludo obaramo stabla kako bismo se njima grijali ili proizvodili drveni ugljen potreban čeličanama. zadovoljiti sve potrebe čovječanstva za energijom. drvo. stvarajući od njega tkivo (»biomasa«). Takva goriva proizvedena prirodnim putem mogu pokretati naše buduće automobile i tvornice. Sad bi se pomoću njih mogli puniti rezervoari za vrijeme plime. Oni ne stvaraju opasno zagađenje i uvijek će se obnavljati. tako dugo dok postoje Zemlja i Sunce. U stara vremena morskim su se dobima ljudi koristili da bi izvodili brodove iz luka. Možemo uzgajati posebne kulture koje brzo apsorbiraju ugljični dioksid.da se civilizacija raspadne na ovaj ili onaj način u toku slijedećeg stoljeća? Alternative postoje. kao što su to u posljednja dva stoljeća 307 . Spominje se čak da je moguće iskoristiti temperaturnu razliku između površine i dubljih slojeva vode u tropskim oceanima. tih oblika energije nema u izobilju. Postoje naši mišići i mišići životinja. Velika je prednost takvoga goriva biljne proizvodnje u tome da ono ne predstavlja stalno dodavanje ugljičnog dioksida u zrak. Primjerice. još bolje. sigurni i vječni. Postoje vjetar. Zemljina unutrašnja toplina. Svi su ti oblici energije.

kako ju je bio nazvao. 1896. te se činilo da je iskorištavanje nuklearne energije bio samo besplodan san. na određenome mjestu. No. jer je to bila energija koja je držala na okupu atomsku jezgru i nije uključivala vanjske elektrone u kojima su se odvijale kemijske reakcije). govoreći ispravnije. Stoga nije bilo potrebno mnogo energije da 308 . u određeno vrijeme i za određenu svrhu. Rezultat je bio taj da je trebalo utrošiti mnogo više energije no što se moglo izvući. A svi oni zajedno mogli bi produljiti upotrebu fosilnih goriva. postoji. a od njih su samo neke mogle nadvladati odbijanje pozitivno nabijene jezgre i dovoljno poremetiti njezino ustrojstvo da bi se omogućilo oslobađanje energije. U prvome redu. francuski fizičar Antoine Henri Becquerel (1852—1908) otkrio radioaktivnost. »nuklearna energija«. ako se želi osloboditi ta atomska energija (ili. G. Samo je nekoliko čestica pogodilo jezgru. postojanje koje nitko do tada nije ni naslućivao. Wells čak je umovao o mogućem postojanju »atomske bombe«. Postalo je. To je bio prvi nagovještaj da se negdje unutar atoma nalaze velike količine energije. morati najprije dodati energija. Čestica nije imala električnog naboja pa joj je nadjenuo ime »neutron«. Engleski pisac znanstvene fantastike H. godine James Chadwick (1891—1974) otkrio je novu subatomsku česticu. Atom je trebalo bombardirati snažnim subatomskim česticama koje su imale pozitivan naboj. 1932. Za to vrijeme može se razviti neki oblik sigurne.činili ugljen i nafta. biti najprikladniji mogući oblik energije. međutim. To ne znači da oni nisu važni. Uz pomoć svih tih ostalih oblika dostupne energije. sagorijevanje fosilnih goriva može se nastaviti brzinom koja nije dovoljno velika da bi ugrozila klimu. gotovo odmah nakon što je objavljeno Curiejevo otkriće. i to može potrajati još dugo vremena. Prvo pitanje glasi: postoji li energija s takvom kombinacijom svojstava? Odgovor je: da. Pierre Curie izmjerio je toplinu koju ispušta radij pri raspadanju. Ljudi su gotovo smjesta počeli razmišljati o mogućnosti da se ta energija iskoristi. vječne i obilne energije. Energija: obilna Samo pet godina nakon što je.. jasno da će se atomima. mogla se približiti električki nabijenoj atomskoj jezgri a da ne bude odbijena. svaki taj izvor može. a baš stoga što nije bila električki nabijena.

u nastojanju da stvori taj nepoznati element. mnogo više no što iznosi mala količina energije sporog neutrona koji ga je pogodio. U sićušnom djeliću sekunde »lančana reakcija« stvorena na taj način mogla bi prouzročiti silnu eksploziju. Rezultati su bili zbunjujući. Stupanj fisije 309 . opet će se osloboditi dva ili tri neutrona i opet će svaki od njih moći pogoditi druge uranove atome i tako dalje. Upravo je Meitnerova. Jedna je iskušana kod Alamogordoa u New Mexicu. u toj fisiji uranov atom oslobađa dva ili tri neutrona od kojih svaki može pogoditi drugi uranov atom. Neutron je brzo postao omiljenim subatomskim »metkom« te je 1934. godine talijanski fizičar Enrico Fermi (1901—54) bombardirao atome neutronima na takav način da ih je promijenio u atome elementa rednoga broja većeg za jedno mjesto. i pokazala se uspješnom. morala napustiti nacističku Njemačku. osobito njemački fizičar Otto Hahn (1879—1968) i njegova austrijska suradnica Lise Meitner (1878—1968). srpnja 1945. Prije nego što je završen drugi svjetski rat. nakon što ga pogodi neutron. kod tog će drugog atoma doći do cijepanja. a potom je nagovorio predsjednika Roosevelta da potpomogne taj rad privoljevši Alberta Einsteina da mu o tome napiše pismo. shvatila da se uranov atom. U međuvremenu su znanstvenici pronašli način na koji se uran može podvrgnuti fisiji u kontroliranim uvjetima. Svoje je ideje saopćila danskom fizičaru Nielsu Bohru (1885—1962) početkom 1939. oslobađa mnogo energije za jedan jedini atom. kao Židovka. cijepa na dva dijela (»uranova fisija«). izrađene su tri uranove fisione bombe. najviši u periodnom sistemu. U to je vrijeme bila u Švedskoj jer je. 16. samo na račun onoga početnog neutrona koji je mogao vrludati zrakom a da se nitko nije ni potrudio kako bi ga tamo smjestio. Szilard je prisilio američke znanstvenike da drže u tajnosti svoja istraživanja (jer se Njemačka spremala započeti rat protiv civiliziranog svijeta). a on ih je prenio u Sjedinjene Države. Druge su dvije bačene na Japan. Taj su eksperiment ponovili i drugi fizičari nastojeći pronaći neki smisao.bi se neutronu omogućio sudar s atomskom jezgrom i ulaženje u nju. potkraj 1938. Štoviše. Nije bio poznat nikakav element rednoga broja 93 pa je Fermi bombardirao i uran. Mađarsko-američki fizičar Leo Szilard (1898—1964) shvatio je kakvo je značenje toga Uranov atom. kad je podvrgnut fisiji. -Redni broj urana bio je 92.

Velikoj Britaniji i Sovjetskom Savezu. Ponajprije. znatno pridonoseći zadovoljavanju energetskih potreba svijeta. Zapravo. zalihe energije potrajat će stotine tisuća godina — a to je obilje vremena u kojem se mogu 310 . iako neće u njih izazvati cijepanje jezgre. godine prvi od njih. Zapravo. Takav reaktor oplođuje gorivo u obliku plutonija-239 ili urana-233. uran stvara mnogo više energije nego ugljen ili nafta. ali nekoliko je oplodnih reaktora sagrađeno. a novi se mogu sagraditi u svako doba. sposobni za fisiju. pretvorit će ih u druge tipove atoma koji su. kad je riječ o težinski istoj količini. uz sadašnju stopu potrošnje. čovječanstvo će imati zalihu energije koja će trajati stoljećima. a samo uran-235 sposoban je za fisiju ako se bombardira sporim neutronima. Upotrebljavajući obične nuklearne fisione reaktore. Uz pomoć oplodnih reaktora sav bi se uran i torij u svijetu mogli podvrgnuti fisiji i iskoristiti za proizvodnju energije. takav reaktor proizvodi više goriva nego što ga troši te se shodno tome naziva »oplodni reaktor«. Te su vrste uran-238 i uran-235. međutim. a samo jedna od njih sposobna je za fisiju. procjenjuje se da svjetske zalihe dostaju za proizvodnju deset do sto puta više energije nego što se očekuje od zaliha fosilnih goriva. Na taj bi način čovječanstvo imalo na raspolaganju izvor energije koji bi bio najmanje 3 000 puta veći od sveukupnih zaliha fosilnih goriva. Kao što biva. konstruirati takav nuklearni fisioni reaktor gdje je aktivna zona reaktora okružena običnim uranom-238 ili sličnim metalom. torijem-232. Gotovo svi nuklearni fisioni reaktori koji su dosad u upotrebi nisu oplodni. elektrane na pogon uranovom fisijom podignute su u Sjedinjenim Državama. iako se prvobitno gorivo — uran-235 — polako troši. Otada su takvi »nuklearni fisioni reaktori« sagrađeni u mnogim zemljama. Brojne su prednosti takvih nuklearnih fisionih reaktora. S oplodnim reaktorima.7 posto. U toku 1950-ih godina.dopirao je samo do sigurne razine i mogao se održavati na toj razini neograničeno dugo. pod odgovarajućim uvjetima. iako uran nije baš čest metal. podložnih fisiji. već 1951. Neutroni koji izbijaju iz te aktivne zone pogodit će uranove ili torijeve atome i. Razvilo bi se toliko topline da bi to omogućilo udvostručenje one vrste rada što ga obavljaju ugljen ili nafta i omogućilo bi proizvodnju električne energije. udio urana-235 u količinama pronađenima u prirodi iznosi samo 0. Jedan od razloga zašto uran ne može dati još bolje rezultate jest činjenica da postoje dvije vrste tog metala. Moguće je.

Radioaktivnost se smanjuje do sigurne razine vrlo sporo. on stvara cijelu seriju manjih atoma koji su radioaktivni. ne stvaraju ugljični dioksid i ne zagađuju zrak u kemijskom smislu. jednako kao i nuklearna bomba. Smatra se da su oplodni reaktori osobito opasni jer je gorivo koje upotrebljavaju često metal pluton. pepeo se može uz to pomiješati s rastopljenim staklom koje se potom skrutne. no u njemu se moraju upotrebljavati velike količine fisionog materijala. na Antarktik. Možda će se moći upotrijebiti samo mala količina postojećeg urana i torija. aktivna zona će se zagrijati. Dosad su predloženi brojni načini za uklanjanje tog pepela. Kontejneri ili staklo mogu se smjestiti u podzemne rudnike soli. mogu li uopće postojati kakve nepovoljne popratne pojave? Ponajprije. i to tako da ne može prodrijeti u okoliš nekoliko tisuća godina. a on je mnogo radioaktivniji od urana i zadržava radioaktivnost stotine tisuća godina. i ta je radioaktivnost mnogo intenzivnija nego u samog urana. uvijek je moguće da nuklearni fisioni reaktor izmakne kontroli. Kad bi se potrebe čovječanstva za energijom zadovoljavale isključivo fisionim reaktorima. uran i torij raspršeni su u cijeloj Zemljinoj kori i teško ih je pronaći i skupiti. i najvažnije. svi su oni bili donekle pouzdani. Reaktor je tako konstruiran da ne može eksplodirati. nuklearni fisioni reaktori vrlo su skupi. pa stoga postoje strahovanja da bi pluton. Prema nekim mišljenjima to je najsmrtonosnija supstanca na Zemlji. Treće. iako daleko podmuklije. mnogo prije no što se zalihe iskoriste. Štoviše. Kad je uranov atom podvrgnut fisiji. bili obični ili oplodni. nuklearni fisioni reaktori uvode nov i osobito opasan oblik zagađivanja — prodorno zračenje. no nijedan nije bio toliko siguran da bi to moglo svakoga zadovoljiti. pa ako se fisiona reakcija nehotice ubrza tako da premaši sigurnosno talište.izumiti još bolji postupci. Radioaktivni pepeo mora se pohraniti na neko sigurno mjesto. količina radioaktivnosti u pepelu koji nastaje svake godine odgovarala bi milijunima eksplozije fisionih bombi. nije ih lako održavati i teško ih je popravljati. u slojeve oceanskog dna i tako dalje. Taj »radioaktivni pepeo« je izuzetno opasan jer njegovo zračenje može izazvati smrt. Mjesta pohrane mogu biti nerđajući čelični kontejneri. bude li se 311 . Uza sve te prednosti. probiti zaštitnu oblogu i veliko područje može biti izloženo smrtonosnom zračenju. u slučaju nekih vrsta tek nakon nekoliko tisuća godina. Drugo. Uz to. nuklearni fisioni reaktori.

ili »hidrogenska bomba«. bi li se vodikova fuzija mogla zadržati pod kontrolom i bi li mogla proizvoditi energiju jednako pokorno kao što to čini 312 . Jedno je rješenje bilo da se temperatura vodika podigne vrlo brzo kako ne bi bilo vremena da ekspandira i raziđe se prije no što je dovoljno vruć za fuziju. Takva »nuklearna fuziona bomba«. u milijunima stupnjeva. mogao izmaknuti u okoliš i toliko zatrovati Zemlju da više ne bi bila pogodna za nastavanje. Za to su im bile potrebne ekstremno visoke temperature.suviše upotrebljavao. Upravo sam za njihovu upotrebu u nekom »termonuklearnom ratu« istakao da bi mogla prouzročiti katastrofu četvrte vrste. uz blistave najave novog razdoblja izobilja energije. u Sjedinjenim Državama izvršena eksplozija bombe u kojoj je fisija urana pokrenula fuziju vodika. Ta se nakana mogla ostvariti uz pomoć nuklearne fisione bombe pa je tako 1952. No. No. Ako bi teroristi nabavili stanovitu količinu plutona. fizičari su pokušavali ostvariti vođikovu fuziju u laboratoriju. Upravo ta »vodikova fuzija« priskrbljuje energiju zvijezdama. a uz to su morali zadržati plin vodik na odgovarajućem mjestu u procesu podizanja njegove temperature do tako ogromnih stupnjeva. mogli bi ga upotrijebiti kao prijetnju eksplozijom ili zatrovanjem kojom bi ucjenjivali svijet. Nakon drugoga svjetskog rata. nijedna nikad nije upotrijebljena u ratu. To bi bilo mnogo stravičnije oružje nego sve što im je dosad bilo dostupno. fisija nije jedini način da se dobije nuklearna energija. kao što je 1938. bila je neizmjerno snažnija od fisionih bombi. U svemiru općenito. glavni izvor energije nastaje fuzijom vodikove jezgre (najjednostavnije koje postoji) u helijevu jezgru (slijedeću po jednostavnosti). godine istakao njemačko-američki fizičar Hans Albrecht Bethe (1906—). nazivaju se još i »termonuklearnim bombama«. Nuklearna fisiona energija širi se mnogo sporije nego što se predskazivalo u 1950-im godinama kad se počela upotrebljavati. Budući da je za djelovanje fuzionih bombi potrebna vrlo visoka temperatura. Nema nikakva načina da se ljude uvjeri kako se takve stvari neće nikada dogoditi te su sve brojnija protivljenja gradnji nuklearnih fisionih reaktora. no na Zemlji se fo nije moglo kopirati. Sovjetski Savez odmah je odgovorio vlastitom takvom bombom. Postoje također bojazni da bi pluton mogao ojačati terorizam do novih granica djelotvornosti. Sunce i ostale zvijezde zadržavaju svoje jezgre na mjestu uz pomoć silnih gravitacijskih polja.

Pa ipak. Čini se da nuklearna fuzija ima niz prednosti pred nuklearnom fisijom. vodik-2. Kad jedanput počne proces fuzije vodika-2. Znanstvenici u Sjedinjenim Državama. helij. U svakom bi se dakle smislu činilo da je nuklearna fuzija idealan izvor energije. a uz to se mogu reciklirati i upotrijebiti u toku nove fuzije. a vodik-3 pri još nižoj i od toga (iako je i najniža temperatura za fuziju na razini desetaka milijuna stupnjeva. No. Vodik bi morao imati stanovitu određenu gustoću. Ponajprije. gorivo za fuziju. Među svakih 100 000 vodikovih atoma samo je 15 atoma vodika-2. mnogo se lakše nabavlja nego uran ili torij i njime je mnogo lakše rukovati. a male količine vodika-3 dodaju se da bi se snizila fuziona temperatura. u otprilike četiri litre morske vode nalazi se toliko vodika-2 da to predstavlja energiju koja se može dobiti sagorjevanjem oko 1 400 litara benzina. . a osim toga.uranova fisija? Engleski fizičar John David Lawson (1923—) razradio je 1957. U toku fuzije nastaju vodik-3 i neutroni i ti su produkti opasni. morao bi doseći određenu temperaturu i morao bi tu temperaturu zadržati stanovito vrijeme a da se pri tome ne raziđe. Vodik-2 je prema tome glavno fuziono gorivo. Vodik-3 je radioaktivni atom koji jedva da i postoji u prirodi. u svakom će se pojedinom trenutku upotrebljavati samo mikroskopske količine. Velikoj Britaniji i (Sovjetskom Savezu otada neprekidno pokušavaju udovoljiti tim Postoje tri tipa vodikovih atoma. Njezin glavni proizvod. uz sadašnju stopu rasta potrošnje u svijetu. fuzijom će se dobiti oko deset puta više energije nego fisijom. posljedica će biti samo vrlo slaba eksplozija koja se neće ni zamijetiti. ako je riječ o istoj količini materije. ili oba. pod uvjetima na Zemlji). Nadalje. najmanje je opasan od svih poznatih supstanci. Svaki nedostatak u nekog od tih svojstava zahtijeva povećanje u jednom od preostala dva. A ocean (u kojem su od svaka tri atoma — dva vodikova) tako je prostran da je vodik-2 sadržan u njemu dovoljan za proizvodnju energije. Vodik-2 javlja se mnogo rjeđe nego vodik-1. a vodik-3 »tritij«. Vodik-2 podložan je fuziji pri nižoj temperaturi nego vodik-1. zahtjeve koji su za to potrebni. pa ako čak fuzija izmakne kontroli i ako sav fuzioni materijal »umakne«. stvar je u tome da je još nemamo. No. još milijarde godina. 313 zahtjevima. vodikova fuzija ne stvara nikakve radioaktivne otpatke. Vodik-2 zove se »deuterij«. no upotrebljiv je samo u malom opsegu. Može se napraviti u laboratoriju. vodik-2 i vodik-3. vodik-1. količine koje se stvaraju vrlo su male.

Unatoč dugogodišnjim pokušajima. Ono zagrijava Zemlju u cijelosti i čini je pogodnom za nastavanje. Taj veći dio Sunčeva zračenja nije nipošto beskoristan. zračenje se pretvara u toplinu i ništa na kraju nije izgubljeno. dok se temperatura polako povećava. ipak iskoristili da se okupamo i osvježimo. a to je Sunčevo zračenje. a kroz to je omogućen sav animalni život. i da bi kontrolirana fuzija u laboratoriju postala činjenicom. Preostala energija u Sunčevoj svjetlosti najmanje je deset tisuća puta veća od svih energetskih potreba čovječanstva. Tim bi se načinom moglo učiniti još više. Rezervoari s vodom na južnim kosinama krovova (na južnoj polutki na sjevernim kosinama) mogu upijati sunčevu toplinu i opskrbljivati kuću 314 . ili možda sve tri. Dva posto energije Sunčeve svjetlosti omogućuje fotosintezu čitavoga biljnog svijeta na Zemlji. Ono podržava oceanske struje i vjetar. u malom opsegu. znanstvenici još nisu zadržali dovoljno vodika na mjestu pri dovoljno visokoj temperaturi i dovoljno dugo vremena da bi to omogućilo fuziju pod kontroliranim uvjetima. Možda bi potom potrajalo nekoliko desetljeća da se sagrade velike fuzione elektrane koje bi mogle znatno pridonijeti zadovoljavanju energetskih potreba čovječanstva. Sunčeva se energija. velika je poteškoća sa Sunčevom energijom u tome što je ona. no mi bismo je. vrlo raspršena. Ili se temperatura povećava naglo. Prozori okrenuti jugu zimi propuštaju Sunčevu svjetlost i relativno su nepropusni kad je riječ o ponovnom izlučivanju infracrvene svjetlosti. Kad to činimo. Snažna. Ostavimo li međutim vodikovu fuziju po strani. Unatoč tome. nema nikakva razloga zašto ljudska bića ne bi najprije mogla iskoristiti Sunčevo zračenje. postoji još jedan izvor obilate energije koji je siguran i vječan. tekuću vodu i zalihe pitke vode na Zemlji općenito. Znanstvenici prilaze tom problemu na nekoliko načina. privremeno. Rasprostranjena je oskudno na velikom prostoru te ne bi bilo lako skupiti je i primijeniti. No. već pomoću laserske svjetlosti ili elektronskog mlaza. Realni su izgledi da bi u toku 1980-ih godina jedna od tih metoda mogla uspjeti. već dugo upotrebljava. Bilo bi to poput hodanja ispod vodopada: voda bi ipak doprla do razine tla i krenula nizvodno. Ono postiže isparivanje oceana te tako stvara kišu. pažljivo osmišljena magnetska polja drže nabijene fragmente na mjestu. ne uz pomoć fisione bombe. tako da kuću zagrijava staklenički efekt te je potrebno manje goriva. iako obilata.

kako bi se upotrijebila kad je tmina. Nalazila bi se u sjeni Zemlje samo oko 2 posto vremena u toku godine. Takva baterija solarnih stanica bila bi izložena punom intenzitetu Sunčeva zračenja. dakako. I instaliranje i održavanje takvih stanica bilo bi vrlo skupo. do 2020. Noću ga nema uopće. bez ikakvih atmosferskih smetnji. a čak i u toku dana oblaci mogu smanjiti svjetlost do neupotrebljive razine. To je »sinhrona putanja« pa bi se činilo da je svemirska stanica nepokretna u odnosu na Zemljinu površinu. Sunčevo zračenje. i tako bi uveliko smanjila potrebu da se energija pohranjuje. određena površina solarnih stanica u sinhronoj putanji proizvela bi šezdeset puta više električne energije nego takva ista površina na Zemlji. izlaganjem solarnih stanica Sunčevoj svjetlosti. to bi se zračenje usmjeravalo prema prijemnoj stanici na Zemlji i tamo bi se opet pretvaralo u električnu energiju. a ne samo pojedine zgrade tu i tamo. No. nije uvijek dostupno. moglo bi se pokazati 315 . Uz to. Široka baterija solarnih stanica postavljena u orbitu na ekvatorijalnoj ravnini oko 33 000 kilometara (21 000 milja) iznad Zemljine površine. Do 2020. godine mogli bismo imati u pogonu ne samo nuklearne fuzione elektrane. Ako bi solarna energija trebala opskrbljivati cijeli svijet. K tome. solarno se zračenje može pretvarati izravno u elektricitet. isto tako. desetke tisuća četvornih kilometara pustinjskog područja valjalo bi prekriti solarnim stanicama. Prema nekim procjenama. Bude li mira i dobre volje. Ta bi se voda mogla upotrijebiti i za opće zagrijavanje kuće ili.stalnim izvorom tople vode. u razna doba dana kuća se može nalaziti u sjeni koju stvaraju druge kuće ili prirodni objekti kakvi su stabla i brežuljci. Zasad također ne postoji neki potpuno adekvatan način da se solarna energija pohrani za sunčanih razdoblja. već blizu na nebu. za kondicioniranje zraka ljeti. Stotinjak takvih stanica razmještenih u ekvatorijalnoj ravnini predstavljalo bi izvor obilne energije koji bi potrajao tako dugo kao što traje Sunce. nego također i prvih nekoliko solarnih svemirskih elektrana. godine sigurno bismo mogli izdržati s fosilnim gorivima i ostalim izvorima energije. postoji mogućnost da se Sunčeva energija ne skuplja na površini Zemlje. napravila bi krug oko Zemlje za dvadeset četiri sata. Pogledamo li u budućnost pod pretpostavkom da će ljudska bića surađivati kako bi mogla preživjeti. Električna energija koja bi se stvarala u svemirskoj stanici pretvarala bi se u mikrovalno zračenje.

Na Mjesecu će se nalaziti rudnički pogoni koji će namirivati veći dio materijala potrebnog za svemirske objekte (iako će se ugljik. Na asteroidima će se otvoriti rudnici. U zadnjem poglavlju prihvatit ću se upravo te moguće katastrofe koja izrasta iz pobjede. a u dogledno vrijeme čak prema zvijezdama. Jednoga dana. U svemiru će se sagraditi laboratoriji i opservatoriji. mogli bismo pretpostaviti da će svi problemi biti riješeni — osim što će pobjeda. još neko vrijeme. vodik i dalje. 316 . Uz takav scenarij. sama po sebi.da energetska kriza koja nas sada pogađa nije uopće kriza u dugoročnoj perspektivi. uz svemirska naselja za smještaj ljudi koji će stvarati te objekte. donijeti probleme. I čovječanstvo će se početi širiti Sunčevim sustavom. eksploatiranje svemira u vezi sa solarnom energijom odvelo bi nas mnogo dalje od toga. znatan dio zemaljskih industrijskih postrojenja preselit će se u svemir. Nadalje. dušik. morati pribavljati sa Zemlje).

s obiljem energije pa prema tome i mogućnostima da reciklira izvore i unapređuje tehnologiju. od dva do dvadeset osam — četrnaest puta više za trideset godina. bio sam pretpostavio da svi ljudi koji se rode ostaju na životu. i nikad se nije povećavalo. 317 . Nije nemoguće da žena. Na drugome mjestu. broj poroda ne iznosi jedinstvenih šesnaest za sve žene. Dakle. Starija djeca do tada bi se mogla međusobno vjenčati (ako zamislimo društvo koje dopušta incest) i izroditi još oko desetoro djece. moramo također zamisliti da će to društvo ubirati plodove svoje pobjede nad okolicom. Najočitiji plod bit će točno ono što je čovječanstvo već iskusilo kao rezultat slične pobjede u prošlosti — povećanje stanovništva. Svi ljudi moraju jednom umrijeti.15 Pogibelji pobjede Stanovništvo Zamislimo li društvo u miru. nego je u prosjeku znatno manji iz brojnih razloga. Uz tu stopu. ima sposobnost da brzo povećava broj svojih pripadnika. ponekad prije no što su uopće donijeli na svijet ijedno dijete. recimo. i to iz dva razloga. vrlo često prije no što donesu na svijet onoliko djece koliko bi mogli. rodi šesnaestoro djece u toku godina u kojima je sposobna za trudnoću. muškarcem i ženom. Ako započnemo s dvoje ljudi. prvobitan par ljudskih bića za dva bi stoljeća dosegao 100 milijuna ljudi. Ljudska vrsta. No. Ponajprije. poput svih živih vrsta na Zemlji. (Navode se i slučajevi gdje je jedna majka imala čak tridesetoro djece). broj poroda općenito je manji od potencijalnog maksimuma. a to naravno nije točno. to znači da ćemo poslije trideset godina imati ukupno osamnaestoro ljudi. pučanstvo se ne povećava uz takvu stopu rasta. Drugim riječima.

no ako smrtnost nadmaši broj rođenja. na kraju 1970-ih godina. brojnost svake razmatrane vrste ostaje stabilna. bila viša od stope smrtnosti sve otkako se Homo sapiens prvi puta pojavio na ovom planetu. brojnost vrste postupno će se povećavati.e. A danas. i brzina kojom se unapređivala fizička sigurnost. makar i neznatno. 1 milijardu. u cijelosti. To opet znači da se čovječanstvo nije samo povećavalo. opskrba hranom bila je oskudna i nesigurna te se brojnost čovječanstva mogla povećavati samo kroz rasprostiranje ljudi na sve većim površinama lica Zemlje. Stopa porasta žiteljstva morala je tada biti manja od 0. već da je to povećavanje imalo stalno sve više stope rasta. 100 milijuna. U tisućljećima prije ratarstva. Kao rezultat toga. U doba gradnje piramida pučanstvo Zemlje brojilo je vjerojatno oko 40 milijuna ljudi. tada se broj pripadnika vrste smanjuje. koje su živjele i žive na Zemlji. kad su ratarstvo i stočarstvo bili tek u začecima. upotrebom vatre. broj smrti i broj rođenja ostaje isti. ukupan broj stanovnika na Zemlji popeo se na deset milijuna. na primjer. Ona su poboljšala svoju klimu. čovječanstvo je moglo održati stopu rođenja koja je. i za većinu vrsta u većem dijelu vremena te su dvije stope izjednačene.Ukratko. posjeduju inteligenciju i sposobnost da svoju okolicu radikalno mijenjaju na način koji će im odgovarati. To znači da je disparitet između stope nataliteta i stope smrtnosti stalno rastao u korist broja novorođenčadi. 2 milijarde. brzina kojom je čovječanstvo povećavalo svoju dominaciju nad okolicom i nad suparničkim oblicima života. u vrijeme Lenjina. u dugom razdoblju. Ako je broj rođenja stalno samo nešto malo veći od broja smrti. povećala su opskrbu hranom namjernim uzgajanjem bilja i držanja stada životinja. sve do konačnog istrebljenja.02 posto na 318 . smanjila su opasnost od grabežljivaca. među svim vrstama. Stopa smrtnosti svake vrste teži povećanju ako okolica iz nekog razloga postane za nju nepovoljna. kad su ljudska bića živjela od lova i skupljanja hrane. u vrijeme Kolumba. a smanjivanju ako okolica postane povoljna. Oko 6000. žiteljstvo Zemlje doseglo je brojku od 4 milijarde. uz stopu poroda postoji i stopa smrtnosti. Budući da tehnologija teži kumulativnosti.. a razvojem medicine smanjila su pogibeljnost nametnika. izumivši oružje. Ako. Jedino ljudska bića. Brojnost svake vrste raste za dobrih godina i smanjuje se kad su godine loše. u vrijeme Homera. godine prije n. 500 milijuna. postupno je rasla. u vrijeme Napoleona.

Čovječanstvo se za 170 godina učetverostručilo. stopa porasta stanovništva počela se povećavati. godine. dosežući 0. jer 319 . međutim. Takav populacijski uspon-i-pad primijećen je u mnogih drugih vrsta koje su se prekomjerno razmnožile u nizu godina kad su klima i ostali aspekti okolice slučajno pogodovali njihovu napredovanju — no samo zato da bi potom hrpimice ugibale kad bi neizbježna loša godina smanjila količine hrane. no dodatna je brojka svake godine potom bila šesnaest puta veća. te uz ostala tehnološka poboljšanja. uz ukupno žiteljstvo od 4 milijarde i stopu porasta od 2 posto na godinu. (razdoblje udvostručenja od 140 godina). kad je ukupno stanovništvo brojilo milijardu ljudi a stopa porasta iznosila 0. to će pad biti pogibeljniji. U 1970-im godinama.5 posto na godinu. S razvitkom ratarstva i stočarstva i s osiguranjem sve sigurnijih i obilnijih zaliha hrane. Povećanje stanovništva i povećanje stope porasta stanovništva umnožava brzinu kojom se čovječanstvu stalno dodaju nova usta. (razdoblje udvostručenja od 70 godina) i na 2 posto na godinu u 1970-im godinama (razdoblje udvostručenja od 35 godina). svake godine valja nahraniti 80 milijuna novih usta. kao što je to učinio u prošlosti? Ne možemo. Možemo li računati da će nas tehnološki napredak očuvati od zla u budućnosti. Stanovništvo koje se smanjuje može se smanjivati bezgranično. situacija će se obrnuti te će nastati oštar pad broja stanovnika. to značilo da je svake godine trebalo nahraniti 5 milijuna novih usta.godinu te je bilo potrebno više od 35000 godina da se čovječanstvo udvostruči. mehanizacije poljoprivrede i brzog napretka medicine dalje je povećala stopu porasta populacije na 1 posto na godinu u 1900. preteći će mogućnosti okoliša. prerast će svoj životni prostor. Stanovništvo koje raste ne može se.3 posto 1700. Pojava industrijske revolucije. ni pod kakvim okolnostima. jer neće biti drugoga izbora. Tako je 1800. godine (razdoblje udvostručenja od 230 godina) i 0. i tada. Sama pobjeda koja povećava naše pučanstvo dovest će nas do vrhunca s kojega ćemo se. strovaliti — a što je vrhunac viši. isto je tako i velika prijetnja. vrlo vjerojatno katastrofalnom brzinom. bezgranično povećavati. Iako je sve to dokaz čovjekova trijumfa nad okolicom.5 posto 1800. Jednoga dana. sve brojnije pučanstvo će preteći svoje zalihe hrane. sve dok konačno ne dosegne nulu. Ta populacijska sudba prijeti i čovječanstvu.

da upotrebljavaju pesticide i umjetna gnojiva. pustinje se šire. tada preteknemo svoje zalihe hrane. A što tada? Ako. i da će i dalje iznositi. lakomosti i nepravde. 2049. štedljiviji način života i pravedniju raspodjelu hrane. godine brojilo 4 milijarde ljudi (zapravo nešto više) te da stopa porasta stanovništva iznosi. za samo 120 godina. da provode irigaciju. posljedica rasipništva. Godine 2014. Naravno. za 120 godina čovjek će svojom tehnologijom pronaći nove načine da prehrani čovječanstvo — uništavajući sve ostale oblike animalnog života i uzgajajući bilje koje je sto posto jestivo. Kao posljedica toga. a stotine tisuća svake godine umiru od gladi. stanovništvo Zemlje brojki 50 milijardi oko 2100. Započnimo s činjenicom da je stanovništvo Zemlje 1979. Uz sadašnju stopu porasta od dva posto na godinu. i tada se prehranjujući tim biljem bez konkurencije.je lako dokazati s apsolutnom sigurnošću da će sadašnja stopa porasta stanovništva. Najveća brojka koja se spominje iznosi 50 milijardi ljudi. tlo zahvaća erozija. Na taj bi način Zemlja mogla prehraniti 1. nužnost da se svake godine proizvede sve više i više hrane kako bi se nahranilo više usta nagnala je ljudska bića da kultiviraju lošu zemlju. iznenadni slom bit će utoliko katastrofalniji. Zemlja bi mogla nahraniti mnogo brojnije pučanstvo od današnjega. ako se nastavi. te da time sve drastičnije poremećuju ekološku ravnotežu Zemlje. ne samo lako prestići vjerojatni tehnološki napredak. To znači da će. Nadalje. 320 . glad će se svake godine sve više širiti. broj stanovnika Zemlje udvostručit će se svakih 35 godina. S druge strane. ili 12 i pol puta više od današnjeg broja stanovnika. a proizvodnja hrane (koja se povećavala s pučanstvom. nesposobnosti. godine. ili 300 puta. kronično je i ozbiljno pothranjeno. Oko 500 milijuna ljudi. iznosit će 8 milijardi. i to ne razložno već pretjerano. čak nešto brže.2 bilijuna ljudi. moglo bi se tvrditi da su nestašice hrane djelo čovjeka. uz sadašnju stopu rasta. 2 posto na godinu. — 16 milijardi i tako dalje. racionalniju upotrebu obradive zemlje. osmina čovječanstva (uglavnom u Aziji i Africi). u posljednjim očajničkim desetljećima eksplozije stanovništva) približava se platou i uskoro bi se mogla početi smanjivati. U tom slučaju. bez nepotrebna opterećivanja svojih kapaciteta. Mogli bismo polemizirati da je pučanstvo od 4 milijarde ionako previše brojno a da bi to Zemlja mogla podnijeti te novo povećanje nije ni važno. Uz humanije i bolje vlade. dosegavši tu točku. već i svaki pojmljivi tehnološki napredak.

Što tada? Zapravo je besmisleno tvrditi da postoje neki specifični brojevi ljudi koje možemo prehraniti ovim ili onim znanstvenim napretkom. gdje će se moći smjestiti sve veći broj ljudi. Mogli bismo čak ustvrditi da bi jednoga dana. no nije bitno). za otprilike 300 godina. Ipak ni to ne bi moglo odoljeti snazi geometrijske progresije. ukupna masa čovjekovog mesa i krvi bit će jednaka masi svemira za nešto više od 5 000 godina. U cijelom svemiru postoji možda ukupno 100 milijardi galaksija. Pretpostavimo da prosječna težina ljudskog bića (uključimo li žene i djecu) iznosi 45 kilograma. bez obzira što činili. ukupna masa mesa i krvi čovjeka mogla doista premašiti masu Zemlje. Sunce je 330 000 puta masivnije od Zemlje. stanovništvo će brojki 1. čovječanstvo će doprijeti do drugih svjetova i sagradit će umjetna svemirska naselja. godine. Pretpostavimo li da prosječna galaksija ima masu jednaku našoj (to je gotovo sigurno pretjerana procjena. u toku prvih 5 000 godina pisane povijesti dosegli smo fazu u kojoj smo donekle ispunili površinu jednog 321 . s udvostručenjem broja stanovnika.) Nitko naravno ne može zamisliti da bi se broj stanovnika na Zemlji mogao povećavati sve dok zemaljska kugla ne postane grumen čovjekova mesa i krvi. ne možemo održati sadašnju stopu porasta stanovništva na Zemlji dulje od 1 800 godina. za 1800 godina ukupna bi masa čovječanstva bila jednaka ukupnoj masi Zemlje.2 bilijuna 2280. Drugim riječima.više nego što broji sadašnje pučanstvo. Toliko je otprilike vremena prošlo od pronalaska pisma. I uz to. a naša je galaksija 150 milijardi puta masivnija od Sunca. Od vremena imperatora Marka Aurelija prošlo je samo 1 800 godina. No zašto da se ograničimo na Zemlju? Mnogo prije nego što mine 1 800 godina. ako se sadašnje stanovništvo na Zemlji nastavi povećavati neprekidno po stopi od 2 posto na godinu. Ta bi se težina udvostručavala svakih 35 godina. Hajde da to razložimo. Geometrijska progresija (a porast stanovništva to jest) može premašiti svaki broj. dovedemo li stvari do ekstrema. šireći se svemirom. U tom bi slučaju ukupna masa čovječanstva koje danas živi na Zemlji težila 180 milijardi kilograma. uz sadašnju stopu porasta. tada je ukupna masa svemira 5 000 000 000 000 000 000 000 000 000 puta veća od mase Zemlje. (To nije veliki vremenski razmak. Uz tu stopu porasta. To zapravo znači da. No.

Smrtnost se povećava prvenstveno kao posljedica gladovanja. Ako želimo izbjeći stanje u kojem ćemo nadmašiti svoje zalihe hrane. Da bismo postigli stagnantnu populaciju. moramo zaustaviti sadašnju stopu porasta stanovništva za manje od 5 000 godina. jer u cijeloj povijesti života nijedna vrsta nije dobrovoljno pokušala kontrolirati broj svojih pripadnika. ako se rađaju. stoje nam na raspolaganju samo dvije alternative: ili se stopa smrtnosti mora povećati dok ne dostigne ili nadmaši stopu rođenja. može nam posvjedočiti činjenica kako su ta četiri činitelja — * Pokusi sa štakorima pokazali su da pretjerana brojnost dovodi do psihotične zajednice u kojoj se mladi uopće ne rađaju ili. pojedini pripadnici vrste isto tako lakše podliježu bolestima i grabežljivcima. Ona je. Među svim biljnim i životinjskim vrstama. a istodobno broj poroda smanjuje. već i cijeli svemir. ili se broj rođenja mora smanjiti dok se ne izjednači sa smrtnošću ili postane još manji od nje. mora se naime smanjiti rastuća prevlast broja poroda nad smrtnošću. To se isto može reći za ljudska bića u prošlosti. To. slijedi iz toga. tako da se stopa smrtnosti povećava. nije mogla prehraniti. razlika između broja poroda i broja smrti mora se nekako smanjiti.malog planeta. međutim. Zbog slabosti koja prethodi skapavanju od gladi. Za slijedećih 5 000 godina. slobodno rađala potomstvo i povećavala svoj broj do granice mogućega. to bi značilo čekati katastrofu. prepunit ćemo ne samo taj planet. u toku cijele povijesti života. i kad bi ljudska bića čekala da pretjerana napučenost izludi društvo. Da bi se populacija obuzdala. nije dobrovoljna kontrola. pravu mogućnost da izbjegnemo tu katastrofu pete vrste imat ćemo samo ako stopu porasta stanovništva počnemo smanjivati sada! No kako? To je doista problem.** Povećanje stope smrtnosti je lakša alternativa. iznenadno i dramatično povećanje smrtnosti bilo je uobičajeni odgovor na povećanu brojnost vrste koja ju je dovela do razine na kojoj se. A hoćemo li iskreno biti realistični. svoje resurse i životni prostor. o njima se ne vodi briga. sve dosad. a ako pogledamo u budućnost možemo računati na to da će naša populacija biti obuzdana (ako sve drugo propadne) glađu. bolestima i nasiljem — iza čega će slijediti smrt. Da to nije nova ideja. čak ako zamislimo da će naša tehnologija napredovati do krajnjih granica mašte. ili privremeno čak smanjivanje broja stanovnika.* To nije pokušala čak ni ljudska vrsta. u dugom razdoblju. ** Moguća je i kombinacija obje te varijante. 322 . uz sadašnju stopu porasta.

u trzavicama zbog zadnjih ostataka hrane i resursa. od kojih su svi dobro poznati te ih samo valja razumno primjenjivati. Umjesto toga. čedomorstvom ili čak pobačajem. nasilje i smrt — Četiri jahača Apokalipse opisana u biblijskoj Knjizi otkrivenja. pokrene termonuklearni rat kao očajničko sredstvo. Postoje zapravo dobro poznati oblici seksualnih aktivnosti koji se primjenjuju pružajući potpuno zadovoljstvo i koji ne nanose nikakvu zamjetljivu štetu partnerima ili bilo kome drugom. gdje opsjedaju čovječanstvo u njegovim zadnjim danima. Ako se. dakle. Mnoge tradicionalističke grupe ogorčeno se bore protiv kontracepcije smatrajući je nemoralnom. no svi razlozi govore u prilog tome da to nikad neće biti popularna metoda obuzdavanja populacije. a ne nose u sebi apsolutno nikakvu mogućnost začeća. mogla bi uslijediti katastrofa četvrte vrste koja bi istrijebila čovječanstvo. Društvo je već tako dugo naučeno na višak djece (zbog visoke stope smrtnosti među njima) da se na nj oslanja ekonomija na mnogim mjestima. smatra blagoslovom. mogli bismo se upitati zašto bi se žena morala izlagati neugodnostima trudnoće samo zato da bi se plod toga uništio. Prema tome. Čak ako se to i ne shvati kao pitanje »svetosti života« (princip koji je u čovjekovoj povijesti predstavljao uglavnom tek prazne riječi). a gotovo svugdje individualna psihologija. a mnogo djece u obitelji još se uvijek. hoće li se čovječanstvo ipak omaći u katastrofu samo zato što je 323 . kirurške. omogućavajući da imamo prvo bez drugoga. ili zašto bi morala pretrpjeti neugodnosti pobačaja? Zašto da se jednostavno ne spriječi već samo začeće! Jednostavan način da se izbjegne začeće je izbjegavanje spolnih odnosa. jasno je da bi to značilo samo iskusiti katastrofu pete vrste u kojoj se uništava civilizacija. Ako bi se problem pučanstva rješavao povećanjem smrtnosti. Kontracepcija se može ostvariti na brojne načine. ne postoje nikakve praktične poteškoće u smanjivanju broja poroda — one su samo socijalne i psihološke. potrebno je razdvojiti spolne odnose od začeća. smanjivanje broja porođaja kao jedini način da se izbjegne katastrofa. Kako to učiniti? Kontrola broja rođenja nakon što je do njih već došlo. odbojna je mnogim ljudima. bolest. mehaničke i kemijske. Preostalo nam je. osim ako se djeca doista žele ili ako su nužna da bi se održala snošljiva populacijska razina. po tradiciji. Što će se dakle dogoditi? Imajući mogućnost da se spasi.gladovanje.

biti manje djece i mladih ljudi nego ikada te da će biti više zrelih i starijih ljudi. Sigurno će tada svi problemi biti riješeni i sve katastrofe izbjegnute. i možda će čovječanstvo. teško oštećeno. naravno. Na izmaku 1970-ih godina natalitet u svijetu počeo se smanjivati i stopa se porasta stanovništva spustila sa 2 posto na 1. ali možda će civilizacija odoljeti oluji. recimo za sto godina od danas. Vlade i njihovi predsjednici sve više počinju shvaćati da se nijedan problem ne može riješiti tako dugo dok se ne riješi problem populacije. u kojem je problem pučanstva riješen. obnoviti Zemlju i njezinu ekološku ravnotežu te ponovno izgraditi mudriju i praktičniju kulturu temeljenu na stabilnom pučanstvu koje će se zadržavati na podnošljivoj razini. I taj će proces prouzročiti dovoljno nevolja. većim količinama energije i više životnih užitaka. nije dovoljno.8 posto. postigavši pobjedu. ipak je moguće da će se stopa porasta smanjivati te će ono doseći maksimum koji možda neće premašiti 8 milijardi. a nakon toga će se smanjivati. To ulijeva snažno pouzdanje. zamislimo li da će medicinska 324 . a kako je zahvaljujući suvremenoj medicini stopa smrtnosti danas mnogo manja no što je bila ikada u prošlosti. No. u kojem čovječanstvo reciklira svoje resurse i živi u miru i vedrini. Ipak. A posljedica toga je sve veći pritisak. i to smanjenje je znak koji ulijeva nadu. Iako će stanovništvo i dalje rasti. ne mora baš biti tako. kad je riječ o postocima. Svijet u kojem se pučanstvo kontrolira je svijet u kojem je natalitet jednako nizak kao i mortalitet. u kojem je energija jeftina i obilna. To znači da će.naviklo na jedan zastario način mišljenja? Moguće je da će se upravo to dogoditi. može s njom donijeti i svoje vlastite probleme. I doista. za smanjenje nataliteta. A ipak. jer će u sadašnjem trenutku svako povećanje donijeti sa sobom konačnu katastrofu ako se takav rast nastavi. i da je svako rješenje uzaludno ako stanovništvo i dalje raste. preživjeti. na ovaj ili onaj način. sve više i više ljudi (i ja sam) govori i piše o populacijskoj pogibelji i o vidljivom uništenju okoliša kao posljedici sve brojnijeg čovječanstva i sve većih potreba sve više ljudi za većim količinama hrane. To. Svako rješenje. Obrazovanje Mogli bismo dakle zamisliti vrijeme. jer društveni pritisak može učiniti više za smanjenje nataliteta od bilo čega drugoga. takva mora biti i stopa nataliteta.

političke i financijske institucije moraju sve više baviti mirovinama. To znači da će se stopa smrtnosti nastaviti smanjivati — a stopa nataliteta morat će opadati zajedno s njom.tehnologija napredovati. ili 6. živi priručnici. Godine 1940. no sa stajališta civilizacije u cijelosti to bi mogao biti problem. iznad 65 godina bilo je 20. kad će se stanovništvo nešto više nego utrostručiti. Vremešni ljudi sve su utjecajniji dio biračkih tijela te se državne. međutim. Godine 1900. a očekivani životni vijek produljio — na primjer u Sjedinjenim Državama.2 milijuna ljudi od ukupno 208 milijuna. od ukupno 134 milijuna stanovnika 9 je milijuna bilo starije od 65 godina. gotovo 10 posto. Ako. od ukupno 77 milijuna stanovnika 3 100 000 ljudi bilo je starije od 65 godina. ili oko 4 posto.7 posto. kad je prosječno predviđeno trajanje života u Sjedinjenim Državama iznosilo samo 40 godina. od ukupno procijenjenih 240 milijuna. vrsta je društva u kojem ima sve više ljudi srednje dobi. ne trebamo sjećanja starih. starci gube svoju funkciju i moć da sačuvaju naše poštovanje. što je 12 posto. razvijemo društvo koje stari. Do 2000. broj ljudi starijih od 65 godina povećat će se gotovo deset puta. Društvo koje dakle moramo očekivati. kao rezultat stabilizacije pučanstva. zdravstvenim osiguranjem i slično. izbjegavši smrt od populacijske eksplozije. 325 . Kao posljedica toga. pustolovnost i stvaralaštvo mladih oslabiti i ugasiti se pod krutim konzervativizmom zrelog doba? Neće li teret inovacija i smionosti ostati na tako malom broju ljudi da će beskorisna težina starih slomiti civilizaciju? Neće li civilizacija. Danas. Bit ćemo svjedoci. Godine 1970. želi dug život i želi da se o njemu vodi briga kad ostari. stari su bili riznice i čuvari tradicije. biblioteke i nepogrešivi autoriteti. da tako kažemo. »starenja Zemlje«. Zapravo već možemo vidjeti da se to događa u onim dijelovima svijeta gdje se stopa nataliteta smanjila. godine moglo bi biti čak 29 milijuna ljudi starijih od 65 godina. dakako. socijalnom skrbi. shvatiti da polagano umire od starenja civilizacije? No jesu li starenje i krutost duha nužno povezani? Naše je društvo prvo koje to prihvaća kao gotovu činjenicu. posjedujemo mnogo bolje načine bilježenja i čuvanja podataka. Posve je jasno djelovanje te pojave na američku politiku i ekonomiju. Za sto godina. hoćemo li postići postojano pučanstvo. neće li možda duh. U polupismenim društvima u kojima se nisu vodili povijesni zapisi. jer je naše društvo prvo u kojem su starci postali prekobrojni. prosječni životni vijek i dalje će se povećavati. Svatko.

Nije bilo načina da se bori protiv bolesnih zuba ili kroničnih zaraza.* Kao rezultat toga. A kako se broj beskorisnih staraca povećava. Dug život. Nije riječ samo o tome da su ljudi umirali mladi u danima prije suvremene medicine. u društvima u kojima se tehnologija sporo mijenjala. Danas se tehnologija mijenja naglo i ljudima su potrebni golobradi diplomanti od kojih se očekuje da donesu sa sobom najnovija postignuća. 326 . Ljudi su danas također zdraviji i snažniji. stare prisilno umirovljujemo te starost opet gubi svoju funkciju. Moraju li to biti? Ljudi danas žive u prosjeku dva puta dulje nego što su živjeli naši preci prije stoljeća i pol. Takvi bi sanjari bili neugodno iznenađeni kad bi se^ašli u stvarnoj prošlosti — pogođeni bolestima. u prosjeku. čak i na najvišim društvenim razinama. nikakva načina da se suprotstavi tucetima drugih slabosti. nije jedina promjena. nikakva načina da se ublaži djelovanje hormonalnih poremećaja ili nedostatka vitamina. što je s mentalnim razlikama? Može li se što učiniti sa stagniranjem u starosti. u napučenim gradovima zahvaćenima zagađenjem. No. Cijeli pojam »mladost« i »starost« mogao bi se zapravo poništiti u budućem društvu stabilne populacije.I dalje. njezinom nesposobnošću da prihvati stvaralačku promjenu? * Mnogi ljudi danas sanjare o prošlosti u kojoj je čovjek »živio blizu prirodi«. Kao kruna svega. Može se pretpostaviti da će se to kretanje prema krepkijim starim ljudima nastaviti u budućnosti ako civilizacija preživi i ako medicina i dalje napreduje. ako se i izbriše fizička razlika između mladosti i starosti. mudar sud i dobar posao. Mnogi su od njih bili izgledom starci već u tridesetoj. čini se doista da su oni mrtav teret. To je značilo hraniti se oskudno. stare su osobe danas krepke i mlade u usporedbi s ljudima iste dobi u srednjevjekovnim danima viteštva i čak u pionirskim danima Sjedinjenih Država. i kvalitativno i kvantitativno. u svakom određenom životnom dobu nego što su bili njihovi preci u tom istom dobu. zdraviji i srčaniji nego danas. međutim. izgladnjeli i prljavi. Tako dug ili još dulji život značio je da su ljudi morali preživjeti ponovljene napade infektivnih bolesti koje danas možemo ili spriječiti ili lako izliječiti. moglo osloniti s povjerenjem u njihovo izvježbano oko. bogate iskustvom i znanjem. Da bismo im napravili mjesta. mnogi su se ljudi morali iscrpljivati mukotrpnim radom kakav danas obavljaju za nas strojevi. upravo se na stare majstore.

i dalje ima neku vrstu roka kad ga valja prekinuti. to obrazovanje daje neki okus sramotnosti. ogorčenih zbog discipline prinudnog školovanja i neugodnosti nekompetentnog podučavanja. specifična područja koja mogu biti ključna za daljnji napredak. jest odbacivanje okova obrazovanja. Poistovjetivši obrazovanje samo s mladima i otežavši. i da to vrijeme ne traje dugo u čovjekovu životnom vijeku. sigurno se mora činiti buntovničkoj omladini. a to znači da neuspjeh donosi nagradu. Jedna od nagrada zrelosti. koliko je od te stagnacije plod tradicije i društva usredotočenog na mladost? Unatoč postupnom produljivanju razdoblja školovanja. mnogi će ga često promatrati podrugljivo i smatrat će da je zapravo podjetinjio. Može li se dogoditi da će se napredovanje čovjekova znanja morati zaustaviti jednostavno sa svoga vlastitog izvanrednog uspjeha? Naučili smo toliko mnogo da postaje teško pronaći specifična područja koja su nam potrebna među ogromnom masom cjeline. u društvenom smislu. Većina mladih ljudi. Kako to možemo ispraviti 327 . možemo biti sigurni da većini ljudi nije ostalo ništa do informacija i stavova stečenih u ranoj mladosti kojih se uz to još nejasno sjećaju — a tada se žalimo na krutost starosti. znači li to da više nećemo biti u stanju održavati svoju civilizaciju? Je li to još jedna pogibelj pobjede? Tu bismo pogibelj mogli sažeti ako kažemo da ukupnom čovjekovu znanju nedostaje indeks i da ne postoji djelotvorna metoda za pribavljanje informacija. A ako čovječanstvo ne može više napredovati na putu znanstvenog i tehnološkog uspona. po mišljenju svojih kolega postaje zrelim čovjekom. ne može a da ne zamijeti kako odrasli ne moraju ići u školu. prosječnoj osobi učenje nakon što su prošli dani formalnog školovanja. I dalje postoji snažan osjećaj da nastupa vrijeme kad je obrazovanje dovršeno. Može se dogoditi da cijelo društvo bude prisiljeno prestati učiti. U stanovitom smislu. Priroda je današnjeg obrazovanja takva da se ono neizbježno smatra kaznom za mlade. Taj nedostatak obrazovanja s obzirom na pojedinca može biti zasjenjen još jednim nedostatkom s obzirom na društvo u cijelosti. obrazovanje se i dalje povezuje s mladima. pokuša naučiti nešto novo. Za njih ideal prerastanja djetinjstva znači doći do faze u kojoj više nikada ništa neće morati učiti. Ako odrastao čovjek.No. Mladi čovjek koji prerano izađe iz škole i koji napusti dalje obrazovanje da bi se odmah zaposlio. s druge strane.

neke zemlje ili. a broj mogućih kanala koji oni dopuštaju oštro je ograničen. Moglo bi dakle doći vrijeme kad bi svako ljudsko biće dobilo vlastiti televizijski kanal koji bi se mogao uključiti u kompjuter. Ona bi značila pravu revoluciju za obrazovanje i. i već gotovo četrdeset godina razvijamo bolje. magazine ili knjige. Aparat sličan televizijskom željeni bi materijal reproducirao na ekranu. postupak je već na putu. ili na filmu ili papiru — burzovne kotacije. Međusobna veza današnjih komunikacijskih satelita ovisi. dnevne novosti. pružila bi nam obrazovnu shemu koja bi bila istinski otvorena svim ljudima svake dobi. konačno. U budućim generacijama takvih satelita za međusobno će se povezivanje upotrebljavati laseri koji koriste vidljivu svjetlost i ultraljubičasto zračenje. i to bi bila njegova ili njezina veza sa skupljenim znanjem svijeta. svijeta. moći pronaći svaki djelić cjeline. Sve će se više i više informacija bilježiti na mikrofilmovima i sve će više tih informacija biti dostupno uz pomoć kompjutera. brže. Globalna kompjuterizirana biblioteka bila bi prijeko potrebna znanstvenicima i istraživačkom radu.osim pribjegavanjem memoriji boljoj od čovjekove koja će poslužiti kao indeks. Valne dužine vidljive svjetlosti i ultraljubičastog zračenja nekoliko su milijuna puta kraće od dužina radio-valova. međutim. a u tom će slučaju kompjuterizacija znanja biti neizbježna. Stvorit će se težnja za centraliziranjem informacija. i sistemu pronalaženja informacija bržem od Čovjekova koji će upotrijebiti taj indeks? Ukratko. po prvi put. sažetije i svestranije kompjutere vratolomnom brzinom. na zahtjev. potreban nam je kompjuter. godine američki fizičar Theodore Harold Maiman (1927—). (Prvi je laser konstruirao 1960. tako da laserske zrake mogu prenositi milijune puta više kanala nego snopovi radio-valova. Na kraju će se organizirati nešto poput svjetske kompjuterizirane biblioteke u kojoj će biti pohranjeno sveukupno znanje čovječanstva i u kojoj će se. 328 . tako da će se pri traženju nekog podatka moći pretražiti izvori svih biblioteka neke regije. To se nastojanje mora nastaviti ako civilizacija ostane netaknutom. o radio-valovima. Već imamo komunikacijske satelite koji omogućuju da se povežu bilo koje dvije točke na globusu u djeliću sekunde. dijelove ili kompletne novine. mogućnosti kupnje. (no to bi predstavljalo manji dio njezine upotrebe. Način na koji bi se ljudi koristili takvom bibliotekom nije misterija.

mogla bi tada početi davati vlastiti doprinos. Kako bi bilo kad bi. 329 . Kad bi jedinstvena biblioteka bila i jedinstven stroj za podučavanje. U atletici. bez ikakva obaziranja na to što pojedinac želi saznati i kako brzo ili polako može apsorbirati informacije. gdje se pojedini đaci masovno kljukaju stereotipnim predmetima stanovitom naloženom brzinom. dramskim umjetnostima. pojedinosti o privatnom životu engleskih kraljeva.Ljudi naime žele učiti. može se ispuniti besciljnim vizijama loših televizijskih programa ili besmislenim zvukom loših snimaka. ne bi li tada učitelj-učenik izgubio svaku želju za međusobnim djelovanjem ljudi? Ne bi li se civilizacija razvila u veliku zajednicu osamljenika i ne bi li se na taj način raspala? Zašto bi se to moralo dogoditi? Nikakav nastavnički stroj ne bi mogao zamijeniti ljudske kontakte na svim područjima. Osoba koja bi imala neku novu misao ili zapažanje bilo koje vrste na nekom polju mogla bi o tome izvijestiti. moglo bi se provjeriti i eventualno na kraju dodati zajedničkoj riznici. s beskrajnim ponavljanjem ako je potrebno. plesu. svladavši dio predmeta. Čak i taj oskudan materijal bolji je od škola današnjega ustrojstva. kako popraviti ogradu. iako bi je teorija mogla unaprijediti. učenik zatraži nešto naprednije. Svaka bi osoba bila i učitelj i učenik. i ako to ne bi bilo ponavljanje nečega što već postoji u biblioteci. U nedostatku nečega boljeg ili korisnijeg. ili neko dodatno područje? Što ako neka informacija iznenada zapali novo zanimanje i uputi učenika u posve novom smjeru? Zašto ne? Sigurno bi sve više i više ljudi prihvatilo taj lagan i prirodan način da zadovolje svoju znatiželju i želju za znanjem. pravila nogometa. budući obrazovana prema svojim vlastitim zanimanjima. u istraživanjima. A svaka osoba. i to s više raznolikosti i užitka zato što bi znali što rade. kako ispeći kruh. u čovjekovu životnom prostoru postojao uređaj koji bi nju ili njega opskrbljivao podacima o točno onome što on ili ona žele znati: kako izraditi kolekciju maraka. u vođenju ljubavi — nikakva količina knjiškog znanja ne bi zamijenila praksu. kako voditi ljubav. u vrijeme i na mjestu koje učenik sam odabere? A ako. javnim govorima. Oni u lubanji imaju mozak težak kilogram i pol koji traži da stalno bude nečim zaokupljen kako bi se spriječila bolest dosade. međutim. povijest kazališta? Kako bi bilo kad bi sve to bilo prikazano s beskrajnim strpljenjem. Ljudi bi i dalje uzajamno djelovali.

Lako bi se moglo dogoditi da. rezultat bude svijet stabilne populacije s brzim tehnološkim napretkom i intelektualnim međusobnim oplođivanjem neusporediva intenziteta. trkače-amatere. unatoč besprimjernom starenju svjetske populacije i maloj zastupljenosti omladine kakva nikad prije nije zabilježena. Za njih bi se brinuli automatski strojevi. Ljudskim bi bićima bili ostavljeni oni stvaralački aspekti svijesti koji bi osobama što se njima bave predstavljali zabavu. dok bi stari izblijedjeli. upravo zaista dosadne stvari ne bi se više nalazile u nadležnosti ljudskih bića. no možemo se nadati da bi u prikladno kompjuteriziranom svijetu mogućnost korupcije ipak bila manja i da bi svijet vođen mirno i bez trzavica donio više probitaka ljudima općenito nego što bi korupcija plus nered mogli donijeti pojedincima. za ribiče. teške stvari potrebne da svijet i dalje kroči naprijed? U kompjuteriziranom svijetu budućnosti. Ta metoda obrazovanja uz pomoć kompjutera sigurno neće praviti dobne razlike. plesače. Osoba koja iskuša stroj za učenje i oduševi se. možemo se pouzdati u to da svako ljudsko biće posjeduje misionarski instinkt u vezi s ma kojim predmetom za koji su on ili ona strastveno zainteresirani. ne bi li čak i novo. kemičare. jednako kao i ljudi zaokupljeni podizanjem kamenjara ili pisanjem gurmanskih recepata. no činili bi to iz želje i zadovoljstva. No. slobodno obrazovanje moglo sobom donijeti neku opasnost? Kad bi svatko mogao slobodno učiti ono što želi. Oni bi pomagali »kretanje« svijeta. vrlo će vjerojatno odlučno uznastojati pronaći i druge ljude sličnoga zanimanja. ili poviješću odijevanja. Oduševljeni šahisti nastoje i druge ljude zainteresirati za šah. a isto se to može reći. kupce antikviteta i sve drugo. analogno. Stalno vježbanje znatiželje i misli održavalo bi mozak jednako gipkim kao što stalno gimnasticiranje održava liniju tijela.Zapravo. Mogao bi je upotrijebiti svatko u bilo kojoj dobi. Iz toga bi slijedilo da kasne godine ne mora pratiti krutost duha. ne bi li gotovo svi krenuli putem trivijalnosti? Tko bi učio dosadne. u politici i vođenju poslova. u istraživanju i razvoju. pri čemu bi se neki novi interesi možda mogli javiti u šezdesetoj godini. tkanjem. Uvijek će biti ljudi koji će nalaziti zadovoljstvo u matematici i znanosti. 330 . povjesničare. Bi li se oni koji »pokreću« svijet obogatili i ugnjetavali ostale? Ta mogućnost vjerojatno postoji. ili rimskim novčićima. barem ne tako brzo i tako neizostavno.

naprednih komunikacija. naći će se izobilje rizika i opasnosti. Tamo na novim granicama. kakve čovjek još nije spoznao. eksploatirati i naseljavati brzinom većom no što se danas čini mogućim. kad bi Zemlja bila sve što postoji. bi li mogla podleći tihoj smrti od dosade? Možda bi. razlike medu spolovima i razlike među dobima izgubili važnost u jednom društvu suradnje. No može li čak i utopija donijeti svoje pogibelji? Napokon. Bio bi to svijet obilnije energije i razvijene tehnologije. uvijek će preostati beskrajni izazovi koji će iskušavati čovječanstvo i održavati ga snažnim. oslabiti i uvenuti? Homo sapiens razvio se i postao snažan u atmosferi stalnog rizika i pogibelji.Prikazuje nam se slika utopije. izbjegavši silovitu smrt od populacijske eksplozije i plačljivu smrt od starenja pučanstva. i upravo napredna tehnologija troši danas naše resurse i gura nas u zagađenje. Ipak. no čini se izvjesnim da. automatizacije i kompjuterizacije. i upravo će svemirske naseobine predstavljati nova oštrilišta čovječanstva. čak utopijskog svijeta niskog nataliteta. do trenutka kad se ostvari takva malogradskost. ne može se zanijekati činjenica da je i tehnologija u stanju prouzročiti katastrofu. Termonuklearni je rat izravni proizvod napredne tehnologije. Tehnologija Bio sam opisivao tehnologiju kao osnovnoga graditelja podnošljivog. Bio bi to svijet u kojem bi rasizam. Ako riješimo sve probleme s kojima smo danas suočeni. Ma koliko Zemlja postala mirnim središtem ograničenih poticaja. ako ne na samoj Zemlji. Bio bi to svijet u kojem bi nacionalna suparništva bila izglađena i rat odbačen. ne bi li se unutrašnji značaj i volja čovječanstva mogli opustiti. bi li civilizacija. dijelom zahvaljujući čovjekovu razumu a dijelom s pomoću same 331 . u svijetu dokolice i zabave. Zapravo. Uz pomoć brzog tehnološkog napretka omogućenog kompjuteriziranim znanjem. Zemlja neće biti jedino sveukupno čovjekovo prebivalište. Kad se jednom Zemlja pretvori u univerzalno nedjeljno poslijepodne u predgrađima. tada na vječnoj granici svemira. kroz cijelu sam se ovu knjigu oslanjao na tehnologiju kao na glavnu snagu kojom se može izbjeći katastrofa. najvećim i gotovo beskrajnima. svemir će se istraživati.

već samo mijenja oblik. prvi su puta opsežnije upotrijebljeni u vezi s radarima u toku drugoga svjetskog rata. čak i u predindustrijsko doba.tehnologije. primjerice. radio-aparata i televizora. mikrovalovi prodiru i u nas. motornih čamaca na inače mirnim jezerima. Takvo »svjetlosno zagađenje« razmjerno je manji problem (osim za astronome koji će. međutim. gdje ih apsorbira naša nutrina. no što je sa zvukom? Vibriranje onih pokretnih dijelova koji su vezani uz proizvodnju ili upotrebu energije je »buka«. uvijek bili s nama. energija ne nestaje. Što je s onim oblicima energije koji su svojstveni našem vremenu? Kako stoje stvari s mikrovalnim zagađenjem? Mikrovalovi. Električni automobili. aviona koji uzlijeću. No. željeznice. vozila za snijeg u zimskoj pustoši. Otada njihova primjena nije rasla samo u sve brojnijim radarskim instalacijama. otkako je Edison izumio električnu svjetlost. dakle radio-valovi relativno kratkih valnih dužina. Dva su takva oblika svjetlost i zvuk. a industrijski svijet je doista bučno mjesto. za razliku od običnih načina kuhanja gdje se jelo polako zagrijava izvana prema unutra. sirena za maglu. jer mikrovalovi prodiru u hranu i pretvaraju se u toplinu kroz cijeli volumen jela. svakim desetljećem postajala svjetlija. Hoće li to postajati sve gore i hoće li svijet postati nepodnošljiv? To nije osobito vjerojatno. premjestiti područje svoga djelovanja u svemir za nekoliko desetljeća). da razvijemo obilatu energiju bez kemijskog ili radijacijskog zagađenja. izlaže nas stalnoj buci. Zemljina je noćna strana. gramofona. Svjetlost i zvuk su. Mnogi izvori neželjene svjetlosti i zvuka nalaze se pod strogom čovjekovom kontrolom i ako ih tehnologija proizvodi. ona isto tako može ublažiti njihovo djelovanje. da navedemo jedan primjer. nitko ne može jamčiti da nam u budućnosti neće zaprijetiti neka katastrofa izazvana stalnim uspjehom tehnologije. kroz nuklearnu fuziju ili izravnu Sunčevu energiju. uostalom. Nakon 1870-ih godina. Zvuk automobilskog prometa. Pretpostavimo. bili bi mnogo tiši od automobila s benzinskim motorom. već i u mikrovalnim pećnicama za brzo kuhanje. Ne bi li ta obilna energija mogla izazvati druge vrste zagađenja koje se od nje ne bi mogle razlučiti? Prema prvom zakonu termodinamike. Bi li sve veće količine lutajućih mikrovalova u blizini naprave koja ih koristi mogle jednom štetno djelovati na naše tijelo na molekularnoj razini? 332 .

ako nema čovjekove tehnologije. sva energija bilo koje vrste na kraju se pretvara u toplinu. Sva dodatna energija koju smo dosad proizveli. Povećanje količine toplinskog zračenja znači automatsko povećavanje prosječne temperature Zemlje. kako se ne bi moglo dogoditi da se to pokaže pogubnim. a time nastaje »termalno zagađenje«. dobiva toplinu sa Sunca. Sunce je daleko najveći izvor Zemljine topline. I napokon. možemo koristiti Sunčev sjaj. Tako dugo dok se ljudska bića ograničavaju na upotrebu energije Sunca. no to ne znači da ona ne postoji. no manje količine potječu iz Zemljine unutrašnjosti i prirodne radioaktivnosti kore. Pri tome će biti nužan oprez. mi dodajemo samo 1/18 000 ukupne količine. Zemlja.Neki su paničari preuveličali pogibelj od mikrovalova. i to ne više nego što je u prirodi dostupno. nije znatnije utjecala na prosječnu temperaturu Zemlje. U svim tim slučajevima toplina se dodaje okolici brže nego što bi se to događalo bez čovjekove tehnologije. Ako spaljujemo ugljen i naftu. temperaturne razlike oceana. vjetar i tako dalje.6 milijuna megavata topline na godinu. tople izvore. hidroelektričnu energiju. spaljujemo drvo. Ako. Drugim riječima. U budućnosti. u obliku toplinskog zračenja. naša je energija koncentrirana na malom broju relativno ograničenih područja te je zbog lokalnog zagrijavanja u velikim gradovima klima tamo 333 . Svi su izgledi da se to neće dogoditi. Drugim riječima. izazvali bismo izbijanje unutrašnje topline na površinu brže nego što se to normalno događa. no ipak to nije nešto što se može uzeti zdravo za gotovo. Ako bismo u potrazi za toplom vodom kopali duboko u tlu. tada stvaramo toplinu tamo gdje se ona uopće ne bi stvarala. unutrašnjosti planeta i prirodne radioaktivnosti. energija će se prenositi od tih stanica do površine Zemlje u obliku mikrovalova. No. ako će se Zemlja opskrbljivati energijom sa solarnih elektrana u svemiru. međutim. odvesti sa Zemlje. a ta dodatna toplina morat će se noću. tako dugo nema sveobuhvatnih posljedica na konačno formiranje topline. Čovječanstvo proizvodi 6. plimu i oseku. To je mrtva točka energije. prema 120 000 milijuna megavata koje Zemlja svake godine primi iz prirodnih izvora. a da pri tome nećemo stvarati nikakvu dodatnu toplinu koja bi premašivala količine što bi nastajale i bez našeg uplitanja. tada stvaramo toplinu brže nego što bi bio slučaj kad bi se drvo polako raspadalo. uglavnom spaljivanjem fosilnih goriva.

Što da se tek kaže o budućnosti? Nuklearna fisija i nuklearna fuzija dodaju toplinu okolišu i u stanju su to činiti u mnogo većem opsegu nego naše današnje sagorijevanje fosilnih goriva. To zapravo nije posve nova stvar. energija koju stvara čovjek mogla bi porasti šesnaest puta u slijedećih pedeset godina. prirodnim ili umjetnima. Ako broj stanovnika čak ostane nizak i postojan. kokoši više jaja. Druga je alternativa mogućnost da se izume metode za usavršavanje količine toplinskog zračenja pri zadanim. Među psima i golubovima uzgojeni su tuceti korisnih i ukrasnih pasmina. međutim. Kao rezultat toga. Tada bi moglo započeti približavanje stanju u kojem će se temperatura Zemlje povećati katastrofalnim učinkom. prihvatljivim temperaturama. ovce više vune. omogućuje poigravanje naslijeđenim značajkama većom brzinom i uz svrsishodniji konačni cilj. Da bi se izbjeglo štetno djelovanje termalnog zagađenja.znatno drukčija nego što bi bila da su ti gradovi netaknute plohe vegetacije. uzgojeno bilje i domaće životinje u mnogim su se slučajevima potpuno promijenili u usporedbi s prvobitnim organizmima kojima su se okoristila primitivna ljudska bića. tada će to biti količina jednaka 1/1000 ukupno proizvedene energije. otada ih namjerno sparuju ili križaju na način koji će naglasiti one značajke koje čovjek smatra korisnima. otapajući polarne ledene kape ili. krave daju više mlijeka. ali to zato čini skupljanje Sunčeve energije u svemiru i prenošenje na Zemlju. već sada čovjek postupno povećava svoju sposobnost uplitanja u genetičko ustrojstvo života. na kojima žive i razvijaju tehnologiju. Primjerice. još gore. 334 . već i na svim svjetovima. Otkako ljudska bića uzgajaju životinje i bilje. energija koja nam je potrebna da bismo nastavili sa sve složenijom i naprednijom tehnologijom dodavat će sve više i više topline Zemlji. pokrećući galopirajući staklenički efekt. Konji su veći i brži. možda će biti nužno da ljudska bića strogo odrede maksimalan opseg upotrebe energije — ne samo na Zemlji. Uz današnju stopu rasta populacije i upotrebe po stanovniku. Suvremena znanost. uključujući i život ljudskih bića. a to bi se jednoga dana moglo pokazati pogibeljnim. Upotreba Sunčeve energije na površini Zemlje ne dodaje toplinu našem planetu. Tehnologija može biti opasna i s aspekta koji nemaju nikakve veze s energijom.

međutim. hormona potrebnog da bi unutar stanica šećer bio propisno obrađen. Takvim »rekombinirajućim DNA« postupcima može se stvoriti novi gen sposoban da izazove nova kemijska svojstva. Dijabetes je česta bolest.U jedanaestom sam poglavlju opisao početke našeg shvaćanja genetike i naslijeđa i naša otkrića o bitnoj ulozi DNA. da se gen koji upravlja nastajanjem inzulina priskrbljuje iz čovjekovih stanica te da se dodaje bakterijskom genetičkom ustrojstvu uz pomoć postupaka rekombiniranjem DNA. pri tome se pojavljuju i jasni praktični popratni rezultati. Godine 1978. To je vjerojatno posljedica oštećenoga gena. čak iako ta dva organizma pripadaju vrlo različitim vrstama. Mogle bi se izvesti i druge slične majstorije. a to znači da su količine inzulina ograničene i da se ne mogu lako povećati. No. Neki se organizam može namjerno mutirati i podvrgnuti nekoj vrsti dirigirane evolucije. ili koje bi mogle obavljati fotosintezu. Štoviše. Početkom 1970-ih godina pronađeni su postupci koji omogućuju da se pojedine DNA molekule raskole na specifičnim mjestima uz pomoć djelovanja encima. ovaca ili svinja nije posve jednak humanome inzulinu. Mogli bismo stvoriti takve bakterije koje bi bile osobito aktivne pri kombiniranju atmosferskoga dušika u spojeve koji bi tlo činili plodnijim. to je i postignuto u laboratorijskim uvjetima te su bakterije navedene na proizvodnju humanog inzulina. to bi značilo da bi postale dostupne gotovo neograničene količine inzulina. Bakterija bi tada možda bila u stanju proizvesti ne samo inzulin. ne samo inzulina. Na taj se način raskoljena DNA iz jedne stanice ili organizma može rekombinirati s drugom raskoljenom DNA iz druge stanice ili organizma. inzulin koji se dobiva od stoke. Nakon toga se mogu rekombinirati. ili cjepiva. Budući da se bakterije mogu kultivirati u gotovo neograničenim količinama. Inzulin se može priskrbiti izvana. i prenijela bi tu sposobnost na svoje potomke. Mogli bismo izmisliti (da tako kažemo) bakterije sposobne za proizvodnju i drugih hormona. ili takve koje bi proizvodile neke sastojke krvi ili antibiotike. S rekombiniranjem DNA mnogo se radilo na bakterijama. a dobiva se od gušterače zaklanih životinja. već i humani inzulin. u prvenstvenom pokušaju da se otkriju bitne kemijske pojedinosti procesa genetskoga naslijeđa. Svaka životinja ima samo jednu gušteraču. Pretpostavimo. ili koje bi mogle pretvarati slamu u 335 . U dijabetičara dolazi do poremećaja mehanizma za proizvodnju inzulina.

Medicina je više od jednog stoljeća nastojala spasiti živote koji bi inače bili izgubljeni i na taj je način smanjivala stopu eliminiranja gena loše kakvoće. kako se čini. no mogla bi biti i smrtonosna. ili bi mogla samo privremeno oslabiti organizam. mnogi "bi ljudi vjerojatno osjetili olakšanje kad bi se. Mogućnosti da se dogodi takva katastrofa vrlo su male. a mogućnosti katastrofe toliko su male i toliko se nadziru. sve dok ona ljudska bića koja su normalna ili superiorna neće više moći podnositi sve veći teret defektnih gena u vrste kao cjeline? . u cijelosti. No što bi se dogodilo kad bi. predskazuje moguću katastrofu. Takva bi bolest mogla biti samo neugodna. Je li to mudro? Dopuštamo da se gomilaju geni loše kakvoće. da bi bilo tragedija odreći se prvoga iz nerazmjernoga straha od drugoga. što da se kaže za genetski inženjering primijenjen izravno na ljudska bića? To je stvaralo strahove čak i prije nego što su razvijeni sadašnji genetički postupci. opustošujući cijelo čovječanstvo gore od crne smrti. Ako genetski inženjering primijenjen na bakterije. hoće li oni dovesti do izopačenja ljudske vrste kao cjeline. Neko se vrijeme činilo da je tehnologija dala povoda mori čak goroj od užasa nuklearnog ratovanja pa su se pojavili pritisci da se prekine svaka primjena našeg sve većeg poznavanja genetičke mehanike (»genetski inženjering«). ili koje bi mogle razgrađivati plastične materijale. jednoga dana. mogućnosti probitaka koje proistječu iz istraživanja na polju genetskoga inženjeringa toliko su velike. nastala bakterija koja može prouzročiti bolest? To bi mogla biti bolest protiv koje čovjekovo tijelo nikad nije razvilo obranu. Takve se bojazni doimlju pretjeranima. sasvim nehotice. zato što se s njom nikad nije susrelo u prirodi. Ipak. godine predlože poduzimanje mjera predostrožnosti kako bi se spriječilo da nehotično mutirani mikroorganizmi prodru u okoliš.šećer i otpadna ulja u masnoće i proteine. ili koje bi mogle koncentrirati ostatke korisnih metala iz otpada i morske vode. no sama pomisao na to navela je grupu znanstvenika s tog područja da 1974. Izolirajuće djelovanje tisuća kilometara vakuuma između naseljenih središta i eventualne opasnosti neizmjerno bi smanjilo rizike. i. oni genetski pokusi koji se smatraju riskantnima (zajedno s riskantnim znanstvenim ili industrijskim radom na drugim područjima) obavljali u laboratorijima na putanji oko Zemlje.

337 . argumenti bi im bili manje uvjerljivi kad bi bili u pitanju oni sami ili njihovi bliski. u nastojanju da prikaže rezultate koji se poklapaju s njegovim predrasudama. i u djeteta normalnih roditelja. tako da će se superiorni pojedinci izgubiti u poplavi inferiornih ljudi. Engleski psiholog Cyril Burt (1883—1971). no poremećeni gen u njima ostaje i prenosi se na djecu. možda. jer oni ionako ništa ne vrijede. Medicinski tretman urođenih efekata zasad je samo ublažujući. mutacijom. iznio je podatke kako bi pokazao da su britanske više klase pametnije od nižih klasa. Inzulin će pribaviti ono što dijabetičarima nedostaje. Pravo rješenje moglo bi naići s tehnološkim napretkom.Pa. da su britanski muškarci pametniji od britanskih žena te da su Britanci općenito pametniji od Iraca općenito. kako se čini. Ta su strahovanja naglašena tvrdnjama nekih psihologa da se inteligencija može naslijediti. iako je teško reći kako bi se ljudskim bićima moglo dopustiti da pate ili umru kad im se može lako pomoći ili kad ih se može spasiti. Osobito. svetac-zaštitnik takvih psihologa. jer da su potlačeni ljudi glupi točno do stupnja do kojega ih drugi tlače pa zato i zaslužuju da budu ugnjetavani. Dalja se implikacija sastoji u tome da ograničavanje populacije valja provoditi intenzivnije među siromašnima i potlačenima. Oni iznose podatke koji. izmišljao on sam. Neki se ljudi plaše da bi naša vrsta mogla oslabiti i izopačiti se kroz smanjenje nataliteta. testovi inteligencije pokazuju da crnci stalno postižu slabije rezultate od bijelaca. da su britanski arijevci pametniji od britanskih Zidova. kažu takvi psiholozi. Čak i tamo gdje bi se činilo da su promatranja poštena. pokazuju da su ljudi boljega ekonomskog položaja također i inteligentniji od siromašnih.* Možda će doći vrijeme kad će se postupcima genetskog inženjeringa mijenjati i ispravljati izravno poremećeni geni. Ma koliko se pojedinci mogli nepokolebljivo zalagati za »tvrdokornu« politiku u tom pogledu. postoji znatna sumnja u to mogu li testovi inteligencije izmjeriti bilo što * Defektan gen može se pojaviti. kako se pokazalo. To podrazumijeva da je svaki pokušaj ispravljanja onoga što se čini socijalnom nepravdom osuđen na propast. tako da okrutno eliminiranje pojedinaca ionako ne bi nužno značilo i eliminaciju poremećenih gena. Argument se sastoji u tome da će natalitet smanjiti do neproporcionalnih razmjera ljudi s boljim obrazovanjem i višom društvenom odgovornošću. Te je podatke.

K tome. kremom inteligencije. potražimo li unatrag njihove pretke. želimo li preživjeti. usavršiti neke sposobnosti čovjeka. jedna od prvih pobjeda genetskog inženjeringa mogla bi biti sposobnost da se nadzire spol djece. a tek neznatno o broju muškaraca. Kao posljedica toga. ondašnje više klase smatrale beznadno nižom vrstom. To bi značilo vrtoglav pad nataliteta. pokazuje se da gotovo svi odlični. Ne bi li to moglo radikalno poremetiti društvo? Budući da ljudi najčešće žele sinove. No zar ne mogu čak i dobre namjere krenuti ukrivo? Primjerice. pojavljuje se jedan novi izvor moguće degeneracije koji izrasta iz novoga umijeća znanstvenika da proizvedu droge koje su narkotične. Budući da se natalitet mora smanjiti. Čovječanstvo će preživjeti taj potres i vjerojatno zbog toga neće biti manje inteligentno. potlačeni su dolazili na mjesto ugnjetača. Uz njihovu bi se pomoć mogla poboljšati inteligencija. u njihovo vrijeme. superiorni ljudi naše kulture. kroz cijelu su povijest niže klase prerastale u više klase. Hoće li se takva tendencija pojačavati. seljaštvo je prelazilo u srednje klase. U 338 .osim sličnosti između testiranoga i osobe koja testira — pri čemu onaj koji provodi test smatra sebe. Neuspjeh u smanjivanju dosade i jada može prouzročiti katastrofu neovisno o drogama. učiniti da su droge najkorisnije kao sredstvo za bijeg od dosade ili nevolje. Vratimo li se bliže našem dobu. ukloniti defektni geni. postupci genetskoga inženjeringa mogu poslužiti kao putokaz za promjene. prirodno. dakako. uspjeh u tom smislu može umanjiti i pogibelj od droga. Budući da bi cilj svakog razumnog društva moralo biti ublažavanje dosade i nevoljnosti. jer broj poroda ovisi o broju žena u godinama plodnosti. mutacije i evoluciju čovjeka u smislu otklanjanja nekih opasnosti koje nas plaše. stimulirajuće i halucinogene. sve dok čovječanstvo kao cjelina ne postane beznadno izopačeno? Moglo bi se. potječu od ljudi koji su bili seljaci ili na neki drugi način ugnjetavani i koje su. ne bi li roditelji svijeta nadmoćnom brojnošću odabirali sinove? Možemo zamisliti da bi bilo baš tako. čini se stoga razložnim pretpostaviti da se ne trebamo zabrinjavati ako taj pad i ne bude raspoređen uravnoteženo u svim grupama i klasama. Sve više inače normalnih pojedinaca počinje osjećati privlačnost tih droga i ovisnost o njima. Napokon. a prva bi posljedica bio svijet u kojem bi muškarci brojem znatno nadmašivali žene.

mogla bi proći devet mjeseci daljeg razvoja u laboratorijskim napravama.prenapučenom bi svijetu to moglo biti dobro. nije samo stvar gena. biološka majka možda ih ne bi podnosila s ljubavlju i strpljenjem. 339 . Evolucijske se promjene ne odvijaju tako brzo. A kako stvari stoje s »bebama iz epruvete«? Prema novinskim naslovima 1978. toj bi se majci-nadomjestku platilo i beba bi se uzela. s hranjivim mješavinama zasićenima zrakom koje bi cirkulirale kroz njih hraneći embrio i odvodeći otpatke. humana jajna stanica. i dalekovidni bi se roditelji odlučivali za njih u slijedećoj generaciji smatrajući ih mudrim ulaganjem. Kad jednom razvijemo umjetnu posteljicu (a to nije nipošto jednostavan zadatak). Velik dio njegova razvoja u fazi embrija ovisi o majci. Naravno. a kad bi se u djeteta javili nedostaci i mane (stvarni ili umišljeni). o biokemijskim svojstvima njezinih stanica i krvotoka. S druge strane. Hoće li to biti popularno? Dijete. Kad se dijete rodi. mogli bismo ići do kraja i osloboditi se potpuno ženine maternice. To nam dopušta da zamislimo budućnost u kojoj će zaposlene poslovne žene davati jajne stanice da bi se oplodile i usađivale u »posuđene« majke. no to je bila samo oplodnja u epruveti. godine činilo se da je jedno takvo dijete rođeno. uostalom. postupak kakav se već dugo primjenjuje kod domaćih životinja. već bi zbog njih okrivljavala »posuđenu« majku. osobito stoga što je predrasuda u korist sinova. bi li se rasplodni organi žena degenerirali? Bi li ljudska vrsta postala ovisnom o umjetnoj posteljici. Osim toga. djevojčice bi se iznenada našle na najvišoj cijeni kako bi nadmetanje za njih postajalo sve gorljivije. Iako oplodnja u epruveti može postojati kao dodatna mogućnost slobodnog izbora. oplođena u laboratoriju. najsnažnija u najnapučenijim zemljama. Biološka majka možda ne bi osjećala da je dijete koje je dobila iz tuđe maternice doista njezino. To bi bila prava beba iz epruvete. Ako bismo upotrebljavali reproduktivne tvornice kroz stotinu generacija. o stanju njezine posteljice. ne bi bilo iznenađujuće kad bi se pokazala vrlo slabo popularnom. maternice bi i dalje zadržale svoju funkciju. bi li joj zaprijetilo istrebljenje ako tehnologija zataji? To nije vjerojatno. Oplođeno jajašce mora se prenijeti u maternicu žene i fetus tamo mora dozrijeti. o prehrani majke-gostoprimca. Kad se maternica ne bi upotrebljavala. Ljudi bi vrlo brzo shvatili da je omjer jedan-prema-jedan jedini koji doista ima smisla. kako se čini.

mogli bi potražiti partnere s genima koji bi najviše odgovarali njihovim genima. već i zato što su tako sigurnije da je dijete odista njihovo. Valja pretpostaviti da će u mnogim dijelovima svijeta postojati laboratoriji opremljeni za genetski inženjering. koji bi obavljali sve poslove i služili u vojskama svijeta? Obje su te pomisli prilično nerazložne. pokušaja da se uzgoji velik broj tupih. ako i postanu mogući izbor. na temelju eventualnog spajanja oštećenih gena obaju roditelja. Manje bi se mane mogle ispraviti. bebe iz epruvete imaju stanovite prednosti. Uz pomoć tih postupaka i uz pomoć izravnoga modificiranja gena moglo bi se upravljati evolucijom čovjeka. plavokosu i plavooku djecu? Ili. željeli stvarati prave nordijske tipove? A što se tiče rase tupih podljudi — pa. ravnodušnih i strpljivih. i zamijenili jezgru te stanice jezgrom neke jajne stanice? Jajna bi se stanica potom mogla potaknuti na diobu i razvoj te bi dijete imalo točno genetsko ustrojstvo osobe koja je klonirana. Embrio u toku razvoja nalazio bi se cijelo vrijeme pod strogim nadzorom. Zameci s ozbiljnim oštećenjima mogli bi se odbaciti. podrobno obaviješteni o svome genetskom ustrojstvu. na primjer. suprotno tome. Neke bi žene mogle preferirati tu sigurnost da će imati zdravo dijete. Možda ćemo moći točno locirati ozbiljno oštećene gene u pojedinaca i procijeniti mogućnost da se rodi defektno dijete. no potražiti pomoć izvana kako bi njihova djeca imala ispravnu kombinaciju gena. Mnoge će se žene vjerojatno odlučiti za prirodni tok trudnoće i poroda. Pojedinci. Postoji li u tome opasnost da će doći do rasističkih pokušaja usmjerenih na postizanje kombinacija gena koje će stvarati samo visoku. Možda će doći vrijeme u kojem ćemo biti u stanju odrediti točan položaj svih gena u čovjekovim kromosomima i utvrditi njihovu prirodu. ili bi se mogli vjenčati iz ljubavi. muškarca ili žene. slaboumnih ljudi. 340 . u svijetu bez rata i u svijetu kompjuterizirane automatizacije što bi oni uopće mogli raditi? Kako stoje stvari s kloniranjem? Ne bismo li mogli posvema zaobići normalnu reprodukciju tako što bismo uzeli neku stanicu iz tijela pojedinca.nije vjerojatno da će bebe iz epruvete postati isključivi način rođenja. zašto bi Azijati. One isto tako mogu osjećati da su im njihova djeca bliskija zato što su othranjena majčinim krvotokom i zato što su bila okružena majčinom prirodnom tjelesnom sredinom. S druge strane.

jer različitost i mnogovrsnost može samo ojačati humanu porodicu vrsta. obično se previđaju. A postoji li i dalje 341 . možda će postojati tuceti. ili milijarde različitih vrsta. najvjerojatnije. mnogi strahovi od genetskoga inženjeringa i mnoge slutnje katastrofe posljedica su pojednostavljenog načina mišljenja. Nadalje. i tako dalje. na primjer. S druge strane. značiti kraj čovječanstva? Mogla bi. bubrezi ili drugi organi. kloniranjem bi se mogle spasiti ugrožene vrste životinja. Klonu nekog glazbenika mogla bi. za milijun godina. tada će pojedine grupe na raznim naseobinama sigurno evoluirati na donekle različite načine i. Tijelo bi prihvatilo novi organ koji je. Utoliko bolje. Uz pomoć postupaka genetskog inženjeringa koji još nisu razvijeni. kod klonirane bi se stanice mogao pospješiti razvoj u iskrivljenu obliku. Možemo pretpostaviti da će se inteligencija zadržati ili. ako čovječanstvo definiramo Homo sapiensom. no sve će se međusobno razlikovati. da se njima udahne novi život? Možda. Bi li neki ljudi željeli da se sačuvaju baš njihovi vlastiti geni. i napravljen od stanica s baš njegovim genetskim ustrojstvom. u njegovim ili njezinim specifičnim prilikama. stotine. No hoće li evolucija. uostalom. napredovati. jer vrste s unatraženom inteligencijom neće biti u stanju održavati svoju naseobinu i na taj će način biti iskorijenjene. No zašto bismo to morali učiniti? Ako ljudska bića nasele svemir na mnogim umjetnim naseobinama koje će se jednoga dana razdvojiti i razići svemirom. Na taj bi se način mogla stvarati jetra. dok bi ostatak tijela bio samo rudimentarni okvir. Klon nekog matematičara možda ne bi razvio sklonost za matematiku do visokog stupnja u svojoj vlastitoj društvenoj sredini. To se isto tako ne bi pokazalo vjerojatnim načinom da se sačuvaju Einsteini i Beethoveni budućnosti. Ako biste bili klonirani. Oni bi se zatim mogli upotrijebiti za zamjenu oštećenih ili neispravnih organa u tijelu originalnog davatelja stanice koja je klonirana. no klon neće biti točna kopija. glazba biti dosadna. neke moguće prednosti kloniranja. Ukratko. dovoljno djelotvoran način rađanja djece. sve će one potjecati od čovjeka. uostalom. a kad se jednom rodi imao bi društvenu okolinu različitu od vaše. a prednost joj je upravo miješanje gena koje stvara nove kombinacije.No zašto bismo to činili? Normalna je reprodukcija. ali on se ne bi bio razvio u maternici vaše majke kao što ste se vi razvili. tako da bi ona stvorila srce koje normalno funkcionira. bila upravljana ili ne. vaš bi klon mogao imati vaš izgled.

Mi sami teško da ćemo dopustiti nadmetanje. da nam se pridruži kao saveznik u borbi protiv katastrofe. ako to učinimo. osim ako ne potaknemo evoluciju neke vrste u smjeru inteligencije primjenom postupaka genetskoga inženjeringa. da se takvo sustizanje dogodi za manje od nekoliko milijuna godina. Taj elektronski kompjuter. baratanja subatomskim česticama. Prvi veliki elektronski kompjuter izradili su na Sveučilištu Pennsylvania u toku drugoga svjetskog rata John Presper Eckert. Potrošio je na to godine rada i nije postigao uspjeh. i samo su ljudska bića razvila tehnologiju. vrsta koja nema nikakve veze s organskim životom. mladi (1919—) i John William Machly (1907—). povodeći se za sistemom što ga je prethodno razradio američki inženjer elektrotehnike Vannevar Bush (1890— 1974). No. je li važno ako se promijene pojedinosti našega vanjskog obličja i unutrašnji psihički mehanizmi? Kompjuteri Za vrijeme dok se čovječanstvo razvija i. vjerojatno. ili. Tražilo se elektronike. između kitova koji su prebivali u vodi i primata koji su prebivali na kopnu nije bilo nadmetanja. usavršava. inteligentnoj poput nas samih. ne zato što je njegova teorija bila loša. je li moguće da i druge vrste učine to isto? Bi li nas te druge vrste mogle dostići i istisnuti? U stanovitom smo smislu mi dostigli i nadmašili dupina koji je imao mozak čovjekove veličine milijune godina prije čovjeka. bilo bi to u smislu dopuštanja nekoj drugoj vrsti. ENIAC (»Electronic Numerical 342 . ne postoji nikakva mogućnost. O računskim strojevima sposobnima da riješe zamršene matematičke probleme mnogo brže i mnogo pouzdanije nego što to mogu ljudi (kad su kompjuteri jednom ispravno programirani) sanjalo se već 1822. Upravo je te godine engleski matematičar Charles Babbage (1792—1871) počeo izrađivati računski stroj. K tome. godine. već je isključiva tvorevina čovječanstva.inteligencija koja napreduje. Pa ipak na Zemlji postoji još jedna vrsta inteligencije. već stoga što su mu na raspolaganju bili samo mehanički dijelovi. To je kompjuter. a ne glomaznim pokretnim dijelovima. a oni jednostavno nisu bili dovoljno primjereni tom zadatku.

elementi krutog tijela postajali su još manji i još pouzdaniji. Kako se primicao konac 1970-ih godina. i ne-tako-rutinskih mentalnih napora. kao što su to televizijski aparati postali 1950-ih godina. strogo određena programiranjem i sposobna za obavljanje samo najjednostavnijih operacija — ali to čini izvanrednom brzinom i strpljenjem. Slabe. Hoće li se staložen pogled i uvježbano procjenjivanje 343 . Konačno su sićušni kristali silikona. dvadeset puta brže i tisuću puta pouzdanije nego što je to mogao ENIAC. je rastavljen — beznadno zastario. primjerice. a kad više nećemo imati inteligencije da bismo ih ispravno upotrebljavali. Kako su godine prolazile. fino dotaknuti tu i tamo trunčicama drugih tvari. prvih graditelja kad se počeo upotrebljavati štap s mjerilom. mnogo pouzdanijima. mnogo manjima. sve svestraniji i sve jeftiniji počinju osvajati domove. sadržavao je 19000 vakuumskih cijevi. toliko malen da se može lako prenositi.Integrater and Computer« — elektronski numerički integrator i kompjuter) stajao je tri milijuna dolara. od svake tvrtke koja poštom isporučuje robu ili gotovo u svakoj uličnoj trgovini. Možemo zamisliti prezir. kvadratići veliki pola centimetra. tanki poput papira. težio je 30 tona. zauzimao je 450 četvornih metara podne površine i trošio je energije kao kakva lokomotiva. sastavljeni u kompaktne spletove opremljene tankim aluminijskim žicama i spojeni da bi tvorili mikrokompjutere. koji su trošili mnogo manje energije. a s njom i civilizacija? Isti takav problem i strah sigurno je uznemirivao čovječanstvo u prvim razdobljima njegove povijesti. No. hoći li naša izrođena vrsta propasti. a 1957. Kompjuter je zasad naprava koja rješava probleme. godine. kompjuter koji ne troši više energije od žarulje. Kako će kompjuteri i njihova »umjetna inteligencija« preuzimati sve više i više rutinskih mentalnih poslova svijeta a zatim. čovjek je za tristo dolara mogao nabaviti. U 1980-im godinama mogli bi postati sastavni dio svakodnevnog života. hoće li se um ljudskih bića degenerirati zbog neupotrebe? Hoćemo li postati budalasto ovisni o strojevima. Kompjuteri koji postaju sve kompaktniji. i koji može činiti daleko više. kako kompjuteri postaju sposobni da sami sebe ispravljaju i da modificiraju svoje programe. možda. Prestao je raditi 1955. neka vrsta rudimentarne inteligencije ipak se počinje iskazivati. nepouzdane vakuumske cijevi koje su proždirale energiju zamijenjene su tranzistorima krutog tijela.

No kome je to potrebno? Ako naši nepotpomognuti talenti više ne demonstriraju vještine koje više nisu potrebne. i pisati simfonije. zar dostignuće nije vrijedno gubitka? Bi li se Tadž Mahal ili most Golden Gate uopće mogli sagraditi samo uz pomoć oka? Koliko bi ljudi poznavalo Shakespeareove komade ili Tolstojeve romane da smo morali ovisiti o pronalaženju nekoga tko ih zna napamet i tko je voljan da ih pripovijeda — ako bi ta djela. zapravo. no bit će izrađeni od čvršćih. zbirke znakova koja je pamćenje učinila nepotrebnim. naravno. uopće bila nastala bez pisma? Kad je industrijska revolucija privela fizičkome radu ljudskog roda snagu pare. uostalom. jesu li kao posljedica toga čovjekovi mišići postali mlitavi? Spretnost i vještine na igralištima i u gimnastičkim dvoranama to opovrgavaju. S kompjuterima bi se moglo dogoditi isto. velika uopćavanja u znanosti? Što ako nauče oponašati svaku mentalnu sposobnost ljudi? Što. No što ako se kompjuteri nastave beskrajno razvijati i ako nas nastave slijediti do zadnjih uporišta naše svijesti? Što ako će i kompjuteri moći graditi Tadž Mahale. moglo tada deklamirati Ilijadu iako je nikad prije nije vidjelo. To. dokumentacije. jednostavno slijedeći znakove. 344 . naučivši čitati. Dakako. omogućujući time da oslobodimo svoj um za istinske stvaralačke zadatke — kako bismo na mjestu zemljanih straćara mogli graditi Tadž Mahale.vještog graditelja zauvijek izopačiti kad će jednom svaka budala moći zaključiti kako dugačko drvo ili kamen pristaju na neko mjesto jednostavnim očitavanjem oznaka na štapu? A bardi iz davnina sigurno su bili užasnuti pronalaskom pisma. prepustili bismo im mehaničke poslove suhoparnog računanja. danas nije lako pronaći čovjeka s tako uvježbanim pamćenjem da bi mogao odverglati dugačke epske poeme. i pojmiti nova. a potom električnu energiju. tenisa. kartoteka. pretpostavlja da kompjuteri nikad neće služiti ni za što drugo do za šablonske poslove i obnavljanje znanja. Čak i običan gradski službenik može zadržati dobru liniju tijela uz pomoć trčanja. tjelovježbe — nadoknađujući dobrovoljno ono što više ne mora činiti teško podjarmljen ropskom prisilom. ako će se kompjuteri moći upotrijebiti kao mozgovi robota koji će biti umjetni srodnici ljudi i koji će moći činiti sve što i čovjek. pronalaženja podataka. Kako će se um izopačiti! Pa ipak upotreba neživih pomagala za prosuđivanje i memoriju nije uništila ni prosuđivanje ni pamćenje. Desetogodišnje je dijete.

razlozima što su u biti ništavni i nevažni. ograničavanje populacije i stvaranje humanoga društvenog poretka — no hoće li to učiniti? Htjeli bismo u to povjerovati. U tom bi slučaju zamjena čovječanstva naprednim kompjuterima bila prirodna pojava koja bi. kroz iskušenja i pogreške. A što ako ljudska bića ne prestanu s međusobnim svojim vječnim sumnjičenjima i nasiljem? Što će se dogoditi ako ne mogu ograničiti pučanstvo? Što ako ne postoji način na koji bi se pristojnost i ćudoređe čovjeka mogli učiniti usmjerivačima društva? U tom slučaju. kad bismo mogli poći unatrag i osvrnuti se na cijelu zamršenu stazu evolucije u svjetovima koji su se smjenjivali. kadgod je promjena ili zamjena posljedovala boljom prilagodbom određenoj okolici. bila dočekana s pohvalom. bolje uspjeti. moglo bi nam se učiniti da je vrlo sporo. no povijest čovječanstva nije u tom smislu baš ohrabrujuća. mogli bismo postaviti prilično cinično pitanje: a zašto ne? Povijest evolucije života je povijest polaganog mijenjanja vrsta. kao što smo i mi sami aplaudirali zamjeni reptila sisavcima.trajnijih materijala te će lakše podnositi nesmiljen okoliš? Ne bi li čovječanstvo moglo postati zastarjelim? Ne bi li kompjuteri mogli »preuzeti ulogu«? Ne bi li upravo to mogla biti katastrofa četvrte vrste (ne samo pete). I tako je duga. uspjehe i promašaje. ne bismo li mogli ustvrditi da zamjena čovječanstva ne samo što nije zlo. život evoluirao. možda. no zašto bi to bila zadnja stepenica? Sad kad smo ovdje. katastrofa koja će zatrti ljudska bića i ostaviti iza sebe njihove nasljednike koje su sami stvorili? Razmotrimo li to. sve dok se nije uspjela pojaviti vrsta koja je bila dovoljno inteligentna da uzme proces evolucije u svoje vlastite upravljačke ruke. vrstom koja će. kako možemo izbjeći uništenje civilizacije i možda čak samoga čovječanstva? Možda jedini spas leži u zamjeni vrste koja je beznadno iznevjerila očekivanja. objektivno. A želimo li biti još ciničniji. već je i istinsko dobro? U prethodnim sam poglavljima bio pretpostavio da će čovječanstvo poduzeti razumne korake za odustajanje od rata. daleko bolje od svega što je dotad ostvareno. ili fizičke zamjene jedne vrste posve drugom. zašto bismo držali da je igra završena? Zapravo. S tog 345 . i kojoj bismo se mogli usprotiviti samo iz zaljubljenosti u same sebe. zamršena povijest konačno doprla do Homo sapiensa prije nekoliko stotina tisuća godina. Moglo bi nam se učiniti da će evolucija početi doista napredovati tek s pojavom umjetne inteligencije.

i zar to ne bi bila istinska katastrofa? No. Koja je sad brža? Ako A nadmašuje B u jednoj kvaliteti. To dovoljno često viđamo u životnim situacijama ljudi. Pa ipak.stajališta. da imamo pravo kad kažemo da je zebra brža od pčele. pretjerano pojednostavljenje. i ako doista stvore časno društvo temeljeno na miru. da je jedna masa veća od druge i da je jedno trajanje duže od drugoga. Ako se uvjeti promijene. B može nadmašivati A u nekoj drugoj kvaliteti. Ukratko. ni onda kad je ta značajka inteligencija. ne bismo se trebali bojati da će čovječanstvo zamijeniti kompjuteri. ona može izletjeti kroz rešetke kaveza koje zebru drže zarobljenom. Pčela može izletjeti iz jame koja zebru ostavlja bespomoćnom. ako obje krenu istodobno s istog mjesta. suradnji i mudrom tehnološkom napretku u toku idućeg stoljeća? Što ako to učine uz dragocjenu pomoć sve razvijenijih kompjutera? Unatoč čovjekovu uspjehu. može letjeti. održanje zahtijeva skup značajki. za razliku od zebre. ne pobjeđuje uvijek nužno osoba s 346 . zebra može stići do nekoga udaljenog mjesta brže od pčele. već prije da čovječanstvo neće biti u stanju razviti kompjutere dovoljno brzo kako bi na vrijeme pripremilo nasljednike koji će preuzeti igru do trenutka neizbježne propasti civilizacije. i nijedna se vrsta ne zamjenjuje drugom samo zbog različitosti jedne značajke. Obje su te razlike važne u kvalificiranju onoga »brža«. a u nekim će trenucima baš sporost biti potrebna da bi se preživjelo. jedna ili druga kvaliteta mogu poprimiti veće značenje. prema tome. tada bismo se mogli zapitati što podrazumijevamo pod superiornom inteligencijom? Mjeriti kvalitete kao što ravnalom mjerimo dužine znači krajnje. no ne tako bešumno kao ptica. Uobičajili smo podrazumijevati da se sve stvari mogu tako površno uspoređivati. Ljudsko biće u avionu leti brže od ptice. Ljudsko biće u helikopteru može letjeti jednako sporo kao i ptica. a u nekim će trenucima upravo tišina biti potrebna da bi se preživjelo. što ako ljudska bića riješe probleme s kojima su danas suočena. Navikli smo na jednodimenzionalne usporedbe te shvaćamo savršeno dobro što mislimo kad kažemo da je jedna dužina veća od druge. no ono ne može letjeti tako sporo kao ptica. Činilo bi se. Na primjer. ne bi li ljudska bića ipak mogle istisnuti stvari koje su ona sama stvorila. U trenutku kakve žestoke nevolje. A ipak je pčela mnogo manja od zebre i.

mozak i kompjuter završili toliko slični jedan drugome da bi se za jednoga od njih moglo reći kako je nedvosmisleno inteligentniji od drugoga. Čovjekov se mozak razvijao kroz uspjehe i promašaje. a ipak nije u stanju naučiti ispravno govoriti. i da ga pokreću. i što zapravo mislimo pod pojmom »superiorne« inteligencije? Kompjuter već sada može izvoditi mentalne majstorije koje čovjek vjerojatno ne bi mogao obaviti. i da prolazi. Nekim će djelatnostima biti bolje prilagođeni kompjuteri. Bilo bi zapravo poželjno da se i 347 . da su ga pokretali. Bilo bi vrlo neobično kad bi. kroz slučajne mutacije. inteligencija nije svojstvo koje je lako definirati.najvišim testom inteligencije. ali nije najvažnija. najvećom snagom. najvećim utjecajem. koristeći se jedva zamjetnim kemijskim promjenama. možda će to biti netko s najvećom odlučnošću. Uostalom. da. nekima opet čovjekov mozak. najvećim bogatstvom. prošavši tako različitim putovima. uz korištenje jedva zamjetnih električnih promjena. Visokoobrazovan i učen profesor koji je pravo dijete u svim stvarima izvan njegove specijalnosti stereotipan je lik suvremenoga folklora. mnogo je vjerojatnije da će se svojstva tih inteligencija toliko međusobno razlikovati da neće biti moguće nikakvo pojednostavljeno uspoređivanje. Kompjuterov se mozak razvija kroz promišljenu nakanu kao rezultat pomna čovjekova razmišljanja. Ne bismo bili ni najmanje iznenađeni pojavom oštroumnog poslovnog čovjeka koji je dovoljno inteligentan da može sigurno voditi organizaciju vrijednu milijardu dolara. i uz poticaje što su ih pokretali prirodna selekcija i potreba da se preživi u specifičnome svijetu određenih kvaliteta i opasnosti. To će biti osobito točno ako se genetski inženjering smotreno upotrijebi kako bi se čovjekov mozak razvio upravo onim smjerovima u kojima kompjuter pokazuje slabosti. Prisjetimo se također da je razvitak inteligencije ljudskih bića i inteligencije kompjutera prolazio. Inteligencija jest važna. Mi zapravo nismo spremni priznati da je on uopće inteligentan. različitim putovima. različiti mehanizmi. ona se javlja u izobilju oblika. najvećom sposobnošću da izdrži. Čak ako će obje inteligencije biti u cijelosti jednake. a taj razvitak tjera naprijed tehnološki napredak i potreba da se ispune određeni čovjekovi zahtjevi. Kako da dakle usporedimo čovjekovu inteligenciju i inteligenciju kompjutera. pa ipak zbog toga ne kažemo da je kompjuter inteligentniji od nas.

Jedinstvo mozgova. mozak i kompjuter koji rade zajedno. čovjekova mozga i onoga koji je djelo čovjekovo. Shodno tome. pitanje zamjene ne mora se nikad ni pojaviti. moglo bi zapravo poslužiti kao prolaz kroz koji će ljudsko biće izroniti iz svoga samotnog djetinjstva u svoju sjedinjenu zrelost. tvoreći »par inteligencija« mnogo moćniji no što bi to bio svaki od njih zasebno. koji bi otvorio nove horizonte i omogućio osvajanje novih vrhunaca. svaki dajući ono što drugom nedostaje. 348 . jer bi dupliciranje sposobnosti bilo rastrošno te bi se na kraju ili kompjuter ili mozak pokazali nepotrebnima. Ono što bismo umjesto toga mogli doživjeti bila bi simbioza ili upotpunjavanje.čovjekov mozak i kompjuter stalno specijaliziraju u različitim pravcima.

.

.

Njih ćemo podijeliti u dvije podskupine: (a) one koje izranjaju u neposrednoj budućnosti. jer ako ne izađemo na kraj s onima iz prve podskupine.Pogovor Osvrnimo se sada unatrag na dugo putovanje kroz prostranu divljinu mogućih katastrofa koje nam prkose. te ako se usredotočimo na katastrofe prve grupe. Ako se ponašamo razumno i humano. nema svrhe sada se uznemirivati zbog katastrofa druge podskupine. sve je ostalo samo akademsko pitanje. Nema mnogo smisla zabrinjavati se zbog katastrofa druge grupe. kao što su jače zagrijavanje Sunca ili studen ledenoga doba. nema ničega što nam prijeti skorim uništenjem na takav način da bismo bili bespomoćni. Sve katastrofe koje opisah mogli bismo podijeliti u dvije grupe: (1) one koje su vjerojatne ili čak neizbježne. Smatram da u drugoj pod-podskupini nema katastrofa: ne postoje katastrofe neposredno pred nama koje se ne bi mogle izbjeći. poput upada velikoga grumena antimaterije koji bi pogodio Zemlju pod pravim kutom. katastrofe koje su vrlo vjerojatne i koje se pomaljaju u bliskom vremenu. i (b) one koje će nam zaprijetiti vjerojatno tek za desetak tisuća ili milijardi godina od danas. kao što je pretvaranje Sunca u crvenog diva. i njih možemo dalje podijeliti na dvije pod-podskupine: (i) katastrofe koje se mogu izbjeći. i (2) one koje su posve nevjerojatne. poput rata i gladovanja. ako se usredotočimo staloženo na probleme s kojima je suočeno cijelo 351 . I opet. Vjerojatno nećemo mnogo pogriješiti ako jednostavno zaključimo da se one neće nikada dogoditi. Razmotrimo li prvu podskupinu. i (ii) one koje se ne mogu izbjeći.

neznanje i nehajna ravnodušnost prema zakonima prirode — tada možemo riješiti sve probleme koji nas očekuju. Više nećemo ovisiti o jednom planetu ili jednoj zvijezdi. a ne emocionalno na takve stvari iz devetnaestoga stoljeća kakve su nacionalna sigurnost i lokalni ponos. I baš to jest. A tada čovječanstvo. unatoč (tko zna?) čak i propasti svemira. Kad bismo ga mogli ostvariti! 352 . moći ćemo se proširiti svemirom i osloboditi se svoje ranjivosti. unatoč propasti Sunca. ako shvatimo da nam neprijatelji nisu naši susjedi. već bijeda. naš cilj. i mora biti. A ako to učinimo u toku slijedećeg stoljeća. Svojom voljom možemo odlučiti da uopće ne dođe do katastrofa.čovječanstvo. ili njegovi inteligentni potomci i saveznici. može živjeti dalje unatoč propasti Zemlje.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->