You are on page 1of 743

PAGE 2 DIOGEN

Ovaj broj časopisa realiziramo u saradnji sa


Autori iz Bosne i Hercegovine (FBiH i Izdavačkom kućom “DHIRA”, Küsnacht, Switzerland
RS), Srbije, Hrvatske, Makedonije, (http://dhirasbk.weeebly.com )
Slovenije, Ukrajine, Irana uz pred-
stavljanje njihovih poetskih i proznih Predstavljamo/Within this issue:
reminiscencija.
Poetry/Poezija & Books/Knjige
Authors from Bosnia and Herzegovina
(FBiH and RS), Serbia, Croatia, Mace- Stage plays/Drame & Eseji/Essays
donia, Slovenia, Ukraine and Iran with Editor’s word/Riječ urednika
the presentation of their poetic and
prose reminiscences. Authors/Autori
This issue of magazine we are realising in Konkursi/Competitions
cooperation with Publishing house “DHIRA”,
Küsnacht, Switzerland WWW DIOGEN
(http://dhirasbk.weebly.com)

Gl. i odg. urednik DIOGEN pro kultura magazin: Sabahudin Hadžialić, književnik i
freelance novinar, Sarajevo, Bosna i Hercegovina (E-mail: sabihadzi@gmail.com )
Editor in chief of DIOGEN pro culture magazine: Sabahudin Hadžialić, writer and freelance
journalist, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina (E-mail: sabihadzi@gmail.com )
Sve što slijedi objavljeno je u DIOGEN pro kultura magazin online izdanju: http://diogen.weebly.com
i http://diogenis.Ofees.net od 1.9. 2009.g. do 1.9.2010.g. Everything what you will read in this
magazine has been published in online edition of DIOGEN pro culture magazine:
http://diogen.weebly.com and http://diogenis.Ofees.net between 09. 2009 and 09.2010.

Prvi broj DIOGEN pro kultura magazina posvećen je direktoru, autoru sajta i projekta
“DIOGENIS”, (Diogenis.0fees.net) pokojnom Zoranu Matiću Mazosu (1960-2010),
grafičkom & web dizajneru & satiričaru & pjesniku & karikaturisti iz Paraćina, Srbija

First Issue of DIOGEN pro culture magazine is dedicated to the late Zoran Matić Mazos
(1960-2010), director and author of the site and the project "DIOGENES" , Graphical and
Web designer & Satirist & poet and cartoonist, Paraćin, Srbija
Copyright Sabahudin Hadžialić & Authors 2009-2010. All rights reserved. Copying articles, images and other content free of charge with obligation to
underline from where it has been taken from: DIOGEN pro culture magazine, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina. Otherwise, forget it!
NA NASLOVNICI....ART— Adrian Isenbrant, HOLANDIJA/NIZOZEMSKA
DESIGN LOGO I NASLOVNICA/FRONT PAGE: STEVO BASARA, grafički dizajner/graphic designer
NO1 PAGE 3

RIJEČ UREDNIKA EDITOR’S WORD


BUĐENJE MOGUĆEG WAKENING OF THE POSSIBLE

U uvodniku bilo koje novine, magazina, časopisa odnosno web Within the each editorial of any newspaper, magazine and/or web
portala, svi urednici pokušavaju opisati upotrebu samog imena portal, all editors are trying to describe the use of the title itself and
odnosno „nosivog“ znaka upotrebljenih pretpostavki nosioca in other words „carrier“ of the sign of the used presumptions of the
carrier of the activities which are planned within probable media
aktivnosti planiranih unutar medijskih mogućnosti. Urednik
possibilities. Editor of this site will not do that. Because of the few
ovog site-a to neće uraditi. Zbog nekoliko razloga: reasons:

1. Ovo je slobodni magazin / site, slobodnomislećih 1. This is the free magazine/site of the free-open-minded intellec-
intelektualaca prostora šireg od „obuhvaćenog“. Naime, virtualni tuals of the area wider than „encircled“. Namely, virtual world gives
svijet daje neizmjerne mogućnosti komunikacije ali istovremeno numerous numbers of possibilities for the communication but in the
služi i kao nepresušni izvor mnoštva informacija. No, ove same time it is of use for the never dried out source for the huge num-
informacije, kao i sve predstavljeno na ovom site-u će biti u ber of information. But, this information, as well all represented here,
službi promoviranja dobra kvalitetnog i/ili kvalitetnog dobra. on this site, will be in the services of the promotion quality of good
„Dobra kvalitetnog i/ili kvalitetnog dobra“ u književnosti, and/or good quality. „Quality of the good and/or Good of the qual-
ity“ in literature, philosophy, world of cartoons and politics and/or
filozofiji, svijetu karikature i politici odnosno informisanju
information within whole shape of human living called culture and
unutar sveobuhvatnog oblika ljudskoga življenja zvanog kultura art. The one put aside and possible. Quality one.
i umjetnost. Onog zatomljenog i mogućeg. Kvalitetnog.
2. This is a magazine/free site-web portal of the persons who do
2. Ovo je slobodni magazin/site- web portal osoba koji ne mrze i not hate and do not want to hate but only to hate impossibility to ex-
ne žele mrziti do samo nemogućnost predstavljanja misije press/represent the mission of free-open-minded assumed wills. We
slobodnomislećih valjanih nakana. Mi smo ljudonostalgičari koji are human-nostalgic persons who would like to live the life of the free
žele živjeti životom slobodnih ljudi cijeneći drugog i drugačijeg people with appreciation of the other and different one human being.
ne na osnovu imena koji nosi/e već na osnovu kvaliteta And not to based that on the name he/she caries but only to be based
pretpostavljenog „dobra kvalitete i/ili kvalitetnog dobra“ koji on the character of the assumed „good of the quality and/or quality of
the good“ which represents.
predstavlja.
3. We do not want renewal any kind of ugly/rude/cruel shape not
3. Mi ne želimo obnavljanje bilo kojeg nakaradnog oblika ne only of cultural and artistic activity of the special entities shaped up
samo kulturnog i umjetničkog djelovanja posebnih entiteta in one artificial shape above all-of some kind super-state of some
uobličenih u jedan vještački, artificial oblik neke zajednice community of the people and/pr states. No! We respect decisions of
naroda i država. Ne! Mi poštujemo odluke naroda i država da the people and states in which they are living at, as much as possible
žive, što je moguće više i kvalitetnije unutar svojih država, kako more and in a quality way within their states, whatever they call them
god ih nazivali i željeli to. and wish to.

4.Mi želimo umjetnike svih boja, rasa, nacija, ljudi da nam se 4. We would like that all artists of all races, colors, nations, peo-
ple to join us...i one word from the area of the Planet regardless the
pridruže...jednom riječju sa područja planet in whole bez obzira
language and God they pray to.
na jezik i Boga kojem se mole/i.
5. However, we will never publish anything (and not even allow
5. No, nećemo nikada objaviti niti dopustiti objavljivanje to be published here) any kind of contents which derogate the human
sadržaja koji na bilo koji način derogira čovjeka per se odnosno being in any kind of way per se and in other words anything that
sve ono što ga čini čovjekom unutar svekolikog okruženja makes him human being within whole encircled environment of his
sopstvenog. own.

6. Istovremeno, DIOGENES je područje otvorenog 6. In the same time, DIOGENES is the area of the open free-
slobodnomislećeg dijaloga radi opšteg dobra, iznad svega. Da open.minded dialogue because of the common good, above all. To do
good. Because good gives good.
činimo dobro. Jer dobro, dobro daje.
7. Coordination is the mother of the success. We are here to co-
7. Koordinacija je majka uspjeha. Mi smo tu da koordiniramo ordinate your talents, hopes, knowledge skills and wishes. We do not
vaše talente, nadanja, znanje, umijeće i želje. Ne željevši want to in any moment above you. Just aside and with you.
nijednoga trenutka biti iznad vas. Samo pored i sa vama. Zbog
svih nas.
Pozivam vas da nam dostavljate vlastite radove, informacije i I would like to invite you to send us your own works, information and
sve ono što smatrate relevantnim za kreaciju mogućeg, everything you consider the relevant and important for the creation of
kvalitetnijeg življenja, ali i stvaranja. Da učimo zajednički. the possible, quality living and creation. To learn together. Us. And
Dobro došli u naš svijet. Ali i vaš. Svijet. Zbog nas, ali i vas.... you. Welcome to our world. But also yours. Because of us. And you.

Sabahudin Hadžialić
Sabahudin Hadžialić
PAGE 4 DIOGEN

SADRŽAJ/CONTENTS

PREDSTAVLJANJE AUTORA (POEZIJA/PROZA)./REPRESENTATION OF THE AUTHORS (POETRY/PROSE)........Str/Pg.6-50

KONKURS 2009/NAGRAĐENI...COMPETITION/AWARDED 2009.............................................................................Str./Pg51-57

PREDSTAVLJANJE AUTORA (POEZIJA/PROZA)./REPRESENTATION OF THE AUTHORS (POETRY/PROSE).......Str/Pg.58-67

KONKURS 2009/NAGRAĐENI....COMPETITION/AWARDED 2009.....................................................................Str./Pg. 68-75

PREDSTAVLJANJE AUTORA (POEZIJA/PROZA)./REPRESENTATION OF THE AUTHORS (POETRY/PROSE)....Str/Pg.76-133

ESEJISTIČKA PROMIŠLJANJA O KNJIZI NERZUKA ĆURKA “FILOZOFIJA ZAGRLJAJA”...........................Str./Pg 134-142

PREDSTAVLJANJE AUTORA (POEZIJA/PROZA)./REPRESENTATION OF THE AUTHORS (POETRY/PROSE)..Str/Pg. 143-163

PREDSTAVLJANJE KNJIGA/REPRESENTATION OF THE BOOKS..........................................................Str./Pg. 163-171

PREDSTAVLJANJE AUTORA (POEZIJA/PROZA)./REPRESENTATION OF THE AUTHORS (POETRY/PROSE)...Str./Pg 172-212

KONKURS- (i pored ovoga na durgim stranicama)/ COMPETITION (besides this on other pages)............................Str. 213-215

PREDSTAVLJANJE AUTORA (POEZIJA/PROZA)./REPRESENTATION OF THE AUTHORS (POETRY/PROSE)...Str/Pg.216-245

PREDSTAVLJANJE KNJIGA/REPRESENTATION OF THE BOOKS..................................................Str./Pg. 246-274

IN MEMORIAM...............................................................................................................Str./Pg.275

FESTIVALI/FESTIVALS..........................................................................................................................Str./Pg. 276

DODATAK– NAJAVA/ATACHMENT– ANNOUNCEMENT............................................................................Str./Pg.277

BIOGRAFIJE AUTORA/BIOGRAPHY-AUTHORS............................................................................Str./Pg.278-286

DODATAK/ATACHMENT-Knjiga pjesama za djecu-PANIKA GRAMATIKA..ĐURA SEFER SREMAC..broj str./No. of pages....102

DODATAKA/ATACHMENT....Drama..........MOJ ČOVEK... ZORAN SPASOJEVIĆ PASKE..........broj.str./No of pages.....108

DODATAK/ATACHMENT......Drama...........BRATSKO VOJEVANJE....SLOBODAN ŽIKIĆ..............broj str./No of pages.......55

DODATAK&ATACHMENT....Roman........JA GA KORISTIM SAMO ZA SEX...SVETLANA POLLAK....broj.str./No of pages.......90

DODATAK/ATACHMENT......Drama.........FIZIONOMIJA KROKODILA...ANDREJ GLIŠIĆ..............broj str./No of pages.......101

UKUPAN BROJ STRANICA PRVOG GODIŠNJAKA DIOGEN pro kultura magazina......................................743

TOTAL NUMBER OF PAGES OF THE FIRST ANNUAL ISSUE OF DIOGEN pro culture magazine..............................743

Od 1.9.2010.g. DIOGEN pro kultura magazin sa novim saradnicima u Redakciji..Čitajte više na http://diogen.weebly.com
As of 1.9.2010 DIOGEN pro culture magazine associates within the Editorial board. Please, do read more on: http://diogen.weebly.com
NO1 PAGE 5

POEZIJA/PROZA/ESEJ/KONKURS

PROZA/PROSE/ESSAY/COMPETITION
Art– Pablo Picasso
PAGE 6 DIOGEN

GORAN VRHUNC

Goran Vrhunc je pjesnik, ali je iznad svega Goran Vrhunc is a poet, but above all a man
čovjek koji zna i umije koristiti se leksikom who knows and knows how to use the
sopstvenog jezika umivajući predmete, likove, vocabulary of his own language to lave the
vremena i teme. Umivajući ih žestinom objects, characters, times and topics. To lave
sopstvenog bola. Mladosti unutar starosti them with the ferocity of his own pain. Youth
duha. On će uvijek biti ovakav! Zbog čega? within the spirit of the age. He will always be
Jer istinu mlad shvatio jeste. Da samo tako like that! Why? Because, he understood the
voljeti i nadati se može. truth as young. That in that way is the only the
only way how to love and hope can be.
Urednik
Editor ZID TRAŽI SLIKU

Prazan i žut,
GNIJEZDO TRAŽI PTICU sa bijelom
POTRAGA koja se nazire
Sa vrha stabla ponegdje,
(ciklus o samoći) vrišti gnijezdo savršena podloga
svojom zjapećom za skupljanje prašine
prazninom, i paučine
posljednji stanovnik na mjestima
otišao je prvim perjem, na kojima se račva,
AKVARIJ TRAŽI RIBICU
i od tada urla ponosno onaj koji je bio unutar njega
prkoseći vremenu, puno je dimio i dumao,
Akvarij osim jednom parket je završio kao dim
traži ribicu kada je utočišće snijegu, zadnje paljevine
zlatnu i svrha njegovog postojanja mjesto uglja,
da ispuni donekle bude zadovoljenja. ali nije važan pod,
si želju ni antipod,
da ne bude ali sve bi izgledalo drugačije
pun do pola METAK TRAŽI ZLIKOVCA
da ona rupa nije na zidu,
prazan i sve što treba,
bez života. Zalutao je
skrenuvši negdje i sve što traži
s putanje, je slika da visi.
vjetar ga omeo
i što dalje ide BUNAR TRAŽI VODU
PAPIR TRAŽI OLOVKU sve je sporiji,
ne zna kada i Nema ništa
Neće da gdje će udariti, osim mraka
ostane go, kako je krenulo u bilo koje
bijel, čist u zid doba dana
i bez lica, ili zemlju, vedro ili tmurno
treba mu ili još gore nebitno je
srce u pogrešnog čovjeka. jer nema ništa
na njega samo mrak.
da se potroši, On je
riječima, 9 mm Parabelum Metak, Prolaznik namjernik
skicama, metak za zlikovca. ne može znati
škrabotinama, ima li
a onda će života na dnu
vremenom MREŽA TRAŽI PAUKA
sve dok se
da požuti ne spusti
od vlage i prašine, Ona zna šta je samoća a silazak nije lak
sve može al‘ da je izrekne al drukčije ne može znati.
samo da ne umije,
ne bude go. vjetar je nije dodirnuo Dole je hladno
niti vrijeme presudilo, ima mnogo đubriva
njene tanke niti oglođenih kostiju
slobodno vise i glas
pod težinom prašine što tiho govori
i uhvaćenih insekata, "ne treba mi
Nastavak na str.14. još jedan leš
traži Pholcus phalangioides-a. tražim vodu.
NO1 PAGE 7

SANJA R. PETROVIĆ
Sanja R Petrović je zreo pisac. I pjesnik Sanja R. Petrovic is a mature writer. Very much
Itekako. Lukavošću omedjena. Zrelošću so, and a poet. Bounded by the cunning.
usmjerena. Dapače, valja na čitati Sanju R Maturity directed. Indeed, it is worth the read
Petrovič ne zbog toga što je ona odlučila Sanja R Petrovich, not because she decided to
podijeliti sopstvene, realne, prozne, ali i share their own, real, prose, and poetic writings,
poetske zapise poetikom odnosno prozom prose and poetry entries enclosed with us. She
omedjene, sa nama. Treba je čitati zbog toga should be red because she has received us in
što nas je primila u svoje društvo. Da hodamo our society. To walk together. In her stories.
zajedno. Pričama. I pjesmama njenim. And within her poems. Editor

Urednik
PAGE 8 DIOGEN

ZORICA ŠENTIĆ

Zorica Sentić je autorica francuskog govornog i Zorica Sentić is the author of French speaking and
pisanog područja, ali i srpskog etnosa, poštujući, writing area, but also with Serbian ethnos, respecting, of
naravno, senzibilitet vlastitog poslanja. Poetskog, course, the sensibility of her own mission. Poetic kind,
prije svega. Uobličenost njenog stvaralaštva first and foremost. Shaping up of her creativity is
ogleda se u odsjaju bića želje unutar bića reflected in the reflection of the desire being within being
potrebe. Njena potreba za promicanjem of the needs. Her need, in whole, is to promote cultural
svekolikih kulturnih vrijednosti je u stvari želja values, in fact, and her desire to help herself, but to us as
da pomogne i sebi, ali i nama. U želji da budemo well. Her wish of for us to be the human beings, first and
ljudi, prije svega. Poezija govori sama za sebe. I foremost. Poetry speaks for itself. And
više od toga. Urednik more than that. Editor
vigil
virgule
depi le grenn sab fin efase/
comme si un grain de sable avait rayé komma
tout fas kache souvni m/
une des facettes cachées de ma mémoire som om et sandkorn
depi le mo yo ap mawon m'
incapable de trouver les mots justes kradsede en af min hukommelses skjulte
m met vigil/
sider
virgule
se pa de bagay ki deye vigil sa a'
jeg kan ikke finde rette ord
et il se passe tant et tant de choses après
traduit en creole par Jonel Juste, Haiti
la virgule komma

français Zorica Sentic og der er så meget, der sker efter kommaet Zapirka

translation into Danish Predrag Crnkovic kako zrno pesok


zapeta

vírgula da ja izgrebalo ednata strana od moeto


kao da je zrno peska
sekavanje
izgrebalo jednu od sakrivenih strana mog como se um grão de areia tivesse riscado
ne mozam da gi najdam pravite zborovi
sećanja
uma das facetas ocultas de minha memória
zapirka
ne mogu da nađem prave reči
incapaz de encontrar as palavras certas
a tolku mnogu posle zapirkata se slucuva
zapeta
vírgula
makedonski Lena Mitevska
a toliko toga se posle zapete dešava
—- e acontecem tantas e tantas coisas depois
da vírgula komo
comma

as though a grain of sand had scratched portugais : Pedro VIANNA kvazaŭ sablero elskrapis

an escaped part from my memory kaŝitan faceton de memoro

I am unable to find proper words kapablo mankaspor trovi ĝustajn vortojn

comma komo

and so much goes on after comma kaj tiel multe pasas post la kom
translate by Jelena Pavlovic
espéranto Cindy Mckee
Art– Degas

Nastavak na str.15.
NO1 PAGE 9

DEJAN ĐORĐEVIĆ

Originalnost jednog autora se ne vidi unutar Originality of one author can not be seen within the
same osebujnosti predocenih pjesama već i u quality itself of the presented to poems, but in
namjeri da govori Bodlera dok čeka Godoa. intention to speak Baudelaire while waiting for
Usudi se. Jer pjesnike je...lako ubiti...i osuditi. Godot. He dares you. Because, the poets are ... easy
Kao što neko Jonesquov odsjaj u prozi ima, to je to kill ... and to be condemned. As a reflection of
ovdje slučaj sa poezijom. Apsurdnost mogućeg Jonesquov in prose someone has, it is here the case
na pijadestalu nadanja. Poetskog. Jezgrovito of poetry. Absurdity of the possible is on the tron
groteskno i snažno. Sjaji. Bez patetike, Ali sa of the hopes. Poetic ones. Pithily grotesque and
dozom, velikom dozom iskrenosti. strong. Glow. Without pathos, but with a touch, a
large dose of honesty.
Urednik Editor
ČEMU PESMA

(Iz knjge NEPRISTAJANJE) Sve je rečeno


Tačno u podne
Po starom.
OTVARANJE VI I NIKO DRUGI
Vreme poražava jezik.
Velikom filozofu Diogenu Najavljivali ste zoru. Jedino da zapeva
Noći ukrali crninu. Za laku noć.
Kad otvorim prozor Verovali u sutra.
Iz zabuđalog bureta Dva puta ubili Boga.
Čujem glas filozofa: Živeli za danas.
’’Ne zaklanjajte mi sunce.’’
KNJIŽEVNOST PO…
Mudrost na četiri točka.
Nekakav insekt Mozak na žaru.
Uleće u sobu. Istina u bunaru. Napišeš pesmu
I bledi maj. Vi za vas I stalno iznova je poklanjaš.
I sveća dogoreva. Za nas šta ostane.
Onda napišeš dve pesme
RAĐANJE I objaviš u časopisu.

I danas PESNICI TRAGIČARI Sačekaš neko vreme


U svim gradovima I upoznaš Marinu.
Biće promenljivo vreme. Ako je pesma njihov život
Pustite ih nek žive. I prestaneš da pišeš pesme.
Na lokalnoj radio-stanici Tačno u pedesetoj.
Emitovaće se Ako je pesma njihovo dozivanje
Izlazak sunca. Odazovite se.

Na prvom programu Ako je traganje njihova suština


U boji Pustite ih nek tragaju.
Repriza domaće serije.

Zbog molbi čitalaca DANAS


U lokalnom listu
Biće štampan Sanovnik. Danas nije kao juče.
Stiže sa jutrom,
Svežim razumom
Škole, sudovi i bolnice
Neće raditi popodne I malo istine.
Zbog tek rođenih.
PAGE 10 DIOGEN

VOJKO REBULA

Vojko Rebula je iskustveni pjesnik. Godine Vojko Rebula is a poet with life experience. The years
života što naniza unutar niske bisera of his life within pearl’s within his own figures reflects
sopstvenog lika fenomenalno odražavaju želju the fantastic beings of his desire to survive. While
opstanka bića njegovog. Iako već duboko u deep in the "best" of his years, Vojko not surrender. He
„najboljim“ godinama, Vojko se ne predaje. On illustrates his pen of love feelings suppressed for
oslikava svojim perom ljubavne osjećaje decades and inspired by the current reality. He loves.
zatomljene decenijama a inspirirane With his poems. And even when he is in pain.
trenutnom realnošću. On voli. Pjesmama
svojim. I u boli čak. Editor

Urednik
SIMFONIJA
Čist kristal
Sončna svetloba
Translation: Valerija M. Joseph
Trd in čist kristal sem bil, pada name
ki v dihu tvojem se je raztopil vsak hip,
bil sem gruda, CRYSTAL CLEAR a vseeno sem
ki ni še pognala kal toliko tega izgubil.
in čakam v soncu tvojem Hard and clear as crystal was I
da se razcvetim. which melted by your breath. Puščavnik sem;
I was earth ne vznemirja me več
Vem da which did not grow roots ne šum daljav
si le bežen val vetra and I wait in your sunshine ne utrip srca.
ki beži naprej v daljine to start blooming.
in odnašaš le liste mojih mladih vej. Po črno belih tipkah
I know čas neusmiljeno igra
S teboj plavajo moji mladi listi you are running away svojo simfonijo.
v drob moje prsti from the waves of the wind, Brez začetka,
in v tvoje temne globočine. which run ahead into the distance, a konec- kdo ve kje.
and you take away the leaves
of my young branches.
SYMPHONY

Lepota boli With you swim my young leaves,


and inside you, my fingers The sun shine
and into your dark depths. Falls on me
Vsa slečena lepota Every minute,
vene v očeh. But never the less,
Le ti si skrita BEAUTY HURTS
I lost so much of it.
v soncu mojega telesa
in tvoja zvestoba se All natural beaty Hermit, I am
dotika mojega srca. Fades in our eyes.. It doesn't excite me anymore,
But, you are hidden Not the whispers from far away,
Lepota boli, in the sun of my body Nor the beating of a heart.
ko hodim po svojih poteh. and your faithfulness
Veselja sonca je glasba, touches my heart. Upon black and white keys,
ki daje čutiti tišino, Time ruthlessly plays
da bi ušla v neskončnost. Beaty hurts Its symphony.
when I walk upon my road. Without a beginning
Happiness of the sun is music Or an end - who knows where.
Nekoč smo bili glasovi which gives feeling to silence
na peščenih obalah skrajnosti to escpae into eternity.
in danes smo le še odsev
v dlaneh razuma. Sometimes we were boistrous
On sandy, neveredning, beaches,
and today we are reflevting
in the hands of understanding.

Nastavak na str.16.
NO1 PAGE 11

BORIS S. STAPARAC

Umješnost pretakanja irealnosti nagovještaja u realnost pojavnog. Skill refilling of the unreality hint at the reality of appearance.
Da, Boris Staparac neumitno istkan jeste u pričama svojim. On Yes, Boris Staparac is inexorably woven into his stories. He
opstaje u granicama razuma. Stvarajući filmske scenarije unutar survives within the limits of reason. Creating a film script from
within his own omnibus creative story. Reading of his literary
vlastitog omnibusa kreativnih storija. Čitajući njegova literarna
dreams I wonder whether we are "people", in fact, the
snoviđenja pitam se da li smo mi "ljudi", u stvari, onaj zapušteni abandoned part of the nowadays world while the "animals" are
dio ovovremenog svijeta dok su "životinje" upravo te koje svojim thos who just with its simple, warm, sincere and easy explained
jednostavnim, toplim, iskrenim i lako objašnjivim ASSUMPTIONS of living just the GOOD on this planet. People
PRETPOSTAVKAMA življenja upravo ono DOBRO na ovoj are just someones obscene laboratory crap (sic!) of the game
planeti. Ljudi su samo opsceni laboratorijski isprdak nečije (sic!) play. Beauty is in the eye of the observer. Animal. To us,
igrarije. Ljepota je u oku posmatrača. Životinjskog. Nama, na unfortunately ... still foreign. But Boris is a multifaceted creator
of the built up thoughts and deeds. More for us. He does not
žalost... još uvijek stranog. No, Boris je višeslojan stvaralac
spare himself. Editor
izgradjene misli i uobličenog djela. Više zbog nas.Sebe ne štedi.
Urednik

REČ

Niz dugu ulicu omeđenu šarenim izlozima i još šarenijim ponudama, prostruji vetar. Dan je počeo sunčan i topao, ali kako se bližilo podne
sa zapada su se počeli natiskivati oblaci. Na terasama kafića i restorana mnoštvo građana je bezbrižno pilo kafu ignorišući one što su u
dugim redovima hodali tamo-vamo u potrazi za nekom samo svojom stvari. Pred velikim izlogom ekskluzivnih haljina ulični svirač je
zabavljao prolaznike duvajući u Panovu sviralu setnu melodiju Perua. Ispred njega bi zastao tek po koji prolaznik, malo oslušnuo i bacio
novac u drvenu kutiju ispred sviračevih nogu.

Zavaljen u duboku stolicu od pruća, Marko svakog dana provodio vreme na terasi kafea kao u pozorištnoj loži sa koje je pratio dobro
izrežiranu predstavu. Između prvog i drugog čina, pročita naslove novina, ali nikada i same tekstove. Sve je jasno iz samog naslova.
''Ubistvo, pljačke, gladne mase. Pronevera, beda i bes. Ratovi, tuga i samoća. Strahovi, droga i blud.'' Nikada se nije upuštao u dalje
istraživanje žutih stranica, žutih novina, nego je sa strepnjom čekao nastavak pozorištne predstave. Voleo je da gleda otmene dame u
izazovnim toaletama brižno našminkane kako u vrevi teatra ulice uvežbano glume svoje samozadane role. Tačno je znao njihove gegove,
grifove, mimike i šta žele od onoga kome se obraćaju. Nikada nisu previše upotrebljavale reči. Umesto govora reči, služile su se govorom
podignute obrve, napućenih usana, izduženog vrata, slučajnim dodirom kolena o koleno.. Poznavale su u detalje prerije muškoga mozga gde
si mazga umisli da je vranac samo zato što ju je jahačica spretno pogodila mamuzom u mesto za samoumišljanje.

A na ulici teatra, nacija koja je već odavno jednom nogom zakoračila u propast, glumila je veličinu sebe ne obazirući se na nikoga sem na
svoj odsjaj u ogledalima izloga. U podnožju jednih vrata tri cigančeta mole za neki dinar. Marko im se divio. Imali su najbolje napisane
tekstove u tome teatru u kojem su i psi ljubimci shvatili važnost ulične glume i nadignutih njuški marširali kraj svojih gazda čiju su decu
čuvale isceđene guvernante. A ona tri cigančeta su u triju horovala:

- Hej lepotice, Kasandra. Ma nećeš me valda ovako ostaviti u kardonskoj kutiji cipela bez komadića hleba. Kasandra, lepotice. Vidi me
kakkko te molimmm. -

Koliko god deca bila uporna u svojim molenjima i koliko god uvežbano izvodila svoju rolu pružajući gole prljave i gladne ruke prema čistoj
gospodi, niko nije zastajao. Niko ih nije primećivao. U ulici: ''teatra naroda'', nije postojao drugi Bog sem novca i trgovine i samih njih,
kojima je dano da vladaju i florom i faunom sveta svedenog na ulicu dugu jedva tri stotine metara. Donji i gornji svet kasta koje se nikada
nisu mešale osim na glasanjima i u zatvorskim ćelijama gde su opet oni jedni bili dole a drugi gore, sjedinjavala je jedino prašina što je
onima bogatima otpadala sa cipela i padala na ruke koje su molile:

- Dajte nam dinar da kupimo mrvicu hleba.-


Art-Borist Staparac

Nekoliko koraka dalje od dece prosjaka, sedela je impresario majka sa detetom na usahlim grudima i dobacivala prolaznicama:

- Ljubim te gospoja daj mi sto banke pa ću da ti gatam u dlan.....

Nastavak na str.17.
PAGE 12 DIOGEN

SLOBODANKA BOBA ĐUDERIJA

Boba Đuderija je autor svojevrsnog, smojevskog načina pretakanja misli na Boba Đuderija is the author of a kind, Smojevski way of
papir. To je onaj berekinski stav izrugivanja svim negativnostima koja refilling thoughts on the paper. It is the attitude of mocking
postoje i to od čovjeka (i žene, da ne zaboravim) pojedinačno i sve do društva fluffy to all the negativity that exist and that from the man
u cjelini. Ali, to „izrugivanje“ nema tu sirovu notu koja se može vidjeti u (and woman, not to forget) and up to the individual and
tamošnjem slengu tako prijemčivom Splitu već stoljećima već upravo society as a whole. But this "mockery" deos not have that
„izrugivanje“ svojom književno-satiričnom potkom ima namjeru usmjeriti raw tone that can be seen in a local slang so susceptible in
čitatelja/čitatelje da promisle o sebi i društvu u kojem žive. I u skladu sa time Split for centuries, but just "a mockery" of her literary-
i da reaguju poboljšavajući time i sebe ali i društvo. Njen jezik je zreo jezik satirical shapes and have intends to direct the reader /
autorice koja zna šta, kada i kako hoće. Jao ti ga onome ko joj na putu stoji! readers to re-think of thereseves and society in which they
Ali, istovremeno, ona je je žena koja pati unutar takvog oblika svijesti. I live. In accordance with that to react by improving
čeka...čeka neko bolje vrijeme. Ne za sebe već za druge. I radi sebe. thereselves and the society. Her language is a mature
Urednik language of the female author who knows what, when and
how she want that. Woe to you by one who is on her way!
But at the same time, she is a woman who suffers in this
kind of form of her consciousness. And waiting ...waiting
for a better time. Not for herself but for others. And for
herself. Editor

Pazi, Svemir te sluša! – Triba to malo prve kave. Ipak, ono šta me najviše čudilo
pročačkat, a? recimo na Iskrici je to šta su neki muški iz šta
Bila san i na Smokvici, – Je – ja znan, Zagreba ili Zagorja, mislili da će mi
ma nema di nisan oklijevajuć' ću ja. se puno svidit ako mi pokažu da oni znaju
ćirnila. E sad vako. Kažu da je Iskrica – Nije to niko odavno pogleda,a? pričat dalmatinski oli splitski. Tad san dobila
portal za nać jubav i vezu, a Smokvica za – Nije – nesigurno ću ja. priliku vidit kako neki kajkavci zamišljaju da
seks i slične zabavne aktivnosti. I je, stvarno – Oćemo malo to pogledat, a? se govori „splitski“ jezik.
postoji velika razlika. Naime, na Smokvici – Oćete – glupo ću ja. Najdojmljiviji mi je bija jedan šta mi je,
muški odma kažu da oće samo seks, a na Kad je krenija prema meni, namisto prema misleći da će meni bit drago, napisa lipu,
Iskrici ti to kažu tek poslin prve kave špini, mozak mi je proradija. Za razliku od veliku poruku na „splitskom”. Nakon šta je
Sudeći po broju rastava godišnje, svaka se špine, koja je ostala nepopravljena. Da ne počirija u moj profil, stigne mi od njega vaka
normalna žena, ako iti malo drži do sebe, triba rečen... nepročačkana, božemiprosti. poruka:
bar jedanput u životu temeljito i propisno Imam ja jednu kolegicu na poslu koja je isto „Bik! Baš mi se sviđa tvij prifil. Vidim da smo
rastavit. Naravno, pod uvjetom da je spremna rastavljena i koja izgleda ka školski primjer istih gidina.
na sve nuspojave. samohrane majke. Vječno umorna od
neplaćenih računa, iscrpljena od iščekivanja Ji sim isto ristivljen, ima pit gidina.
Prva zapreka, vlastita mater: alimentacije, koju smo interno nazivale „Mr. Imam dvije dice, jidno miško i jidno žinsko.
– Je l' te tuče? Godot“, čangrizava i pesimistična. Ziposlen sam, i živim kid riditelja.
– Ne tuče. Povezivalo nas je to šta se ni ja ni ona nismo
baš najboje snalazile u tom svom razvedenom Jiko volim splićanke jer kižu da su to jiko lipe
– Ćerce moja, aj drž' se ti lipo svoga čovika i životu. Znale smo da bi tribale sad tek uživat u žene. U Splitu san bijo pino pita, i dibro
manje gledaj Oprah šou, vrag je opra. životu, tako su nan, naime, svi govorili, a mi piznajem vaš dijilekt.
smo se nekako osjećale ka u onoj jednoj pismi
Dalje, vlastiti budući bivši muž: naslova „Too old to rock'n'roll, too young to Često sam ljitovao na Briču, timo imam titku,
– Samo ti aj, al' neš dobit kune od mene! die“. Pa smo se složile da ne smimo samo sidit miminu sestru.
i čekat da nan se nešto samo od sebe promini u Žiliš li da rizminimo brij mibitela?
To posli ostane zabilježeno ka jedini put za životu, nego da tribamo djelovat.Tako smo se Moj brij je dvi dvi čitri pit osam divet.”
vrime braka da je bija od riči. odlučile upisat na neki portal di se more
I tako počne hajka. Žena ganja bivšega, a nju možda nać nekog muškog s kojin bi se bar Nije da me nije malo dirnija njegov pokušaj da
ganjaju svi ostali muški jer mislu eto još jedne moglo otić u kino a ako bude sriće, i zajubit, mi se svidi upotrebon mog lokalnog dijalekta,
vesele raspuštenice. Šta jedva čeka... je l'. pa sad smo u najbojim godinama, bože moj. a i nisan ga tila uvridit, pa mu odgovorin:
Privlači ih ka afrodizijak taj status žene bez Najpoznatiji portal u Hrvatskoj je ona Iskrica i
muža. ja se optimistično uvalin tamo sa virom u „Oprosti, molin te nemoj pisat na splitski,
Sićan se jednoga majstora šta san ga zvala da sritniju i zabavniju budućnost. ništa te ne razumin“.
mi popravi cureću špinu. Ka šta kaže moja baba: „Ćerce, nikad
ne znaš di te srića čeka!“Bila san i na On će na to:
Art-Jerko Kacan

– Dobar dan! Smokvici, ma nema di nisan ćirnila. E sad „Kaj, ti ipak nisi dalmatinka?
– Dobar dan. vako. Kažu da je Iskrica portal za nać jubav i Znal sam! Tu na Iskrici svi lažu
– Imamo problem, a? vezu, a Smokvica za seks i slične zabavne jebote!”
– Je. aktivnosti. I je, stvarno postoji velika razlika. Odvratila san mu vako:
– Riknila špina,a? Naime, na Smokvici muški odma kažu da oće „Slišaj ridikulu, aj big!”
– Je. samo seks, a na Iskrici ti to kažu tek poslin

Nastavak na str 18.


NO1 PAGE 13

SAMIR TAHIROVIĆ
Samir Tahirović jeste pisac, ali i historičar jednog vremena i prostora Samir Tahirović is a writer, but also an historian of the time and space
u kojem živi. Vješt je autor i unutar prepoznatljive slike predanosti tim in which he lives. Skilled author within recognizable images withinn
„malim običnim ljudima“ koji, na kraju, krajeva i čine svijet kojim the commitment to the "small ordinary people" who, after all, makes the
hodimo. To smo svi mi. Nikako drugačije. Nikako...On poznaje world and the ground on which we walk. That we all are. Not at all
strukturu materije priče koja ima svoj početak, zaplet i kraj. No, svaka otherwise. Not at all ... He knows the structure of matter of the story
je priča novi početak usmjeren želji da nam predoči sve ono što je i which has its beginning, the plot and ending. But, each story is a new
sam vidio, doživio, ili mu je, pak, ispričano. Podsječajući odsjajima na beginning aimed with the wish to present to us all that and he heas seen,
introventnog (Donji Vakuf je njegov conditio sine qua non) Aliju experienced, or was told to him. Recalling reflections on introvent
Džerzeleza ponekad, unutar nečega što može i na kozerije podsjećati, (Donji Vakuf is his conditio sine qua non) Alija Džerzelez sometimes,
Džumhurovski se nameće čitaocu. Čitanjem ovog autora ne dobijamo within something that can and remind on banters, in Zuko Džumhur
ne samo sliku o vremenu i prostoru o kojem stvara već i o kreatorima kind of way is imposed to the reader. Reading this author we do not get
upravo tog, vremena i prostora...ljudima. a picture not only of time and space in which he creates but also about
Urednik the creators of that time and space....the people. Editor

Hobri pržnjeve za kahvu...Jahija Šutković, Naim kk...kkahve!“, promucao je Hobri nešto


Vajzović, i druge čestite gradske gazde. glasnije, obrativši se kafedžibaši Muji.
Bilo je to doba dobrih ljudi. Ne, neću reći da Izlazili su u čaršiju i oni, koje nije čekao Iznenadna narudžba, koju je malo ko
ih danas nema...mislim na dobre ljude. Ima ih, posao, nego su, onako gospodski, s rukama na očekivao, trznu i malčice otkravi jordamdžije
jašta da ih ima, samo se, brate, povukli u leđima, luftirali se, prolazeći pored dućandžija u kafani „O, merhaba Hasanago...pa, kako
sebe...nije vrijeme dobrine, pa nema ni i tražeći mjesta u aščinicama kod Foče, kod si dragi naš Hasane? ... Jesil* se naspav*o
prostora za dobre insane. Vilme Bulutove, u Lenkinoj birtiji, u ahbabu? ...“ Popravi se raspoloženje, i iz
A u taj vakat, i proljeće je znalo doći gostionici Fanike i Stipe Kasala ili u kafani memljivih kafanskih ćoškova započe muhabet:
u februaru. Behar i sunčano vrijeme znali su Muje Verema. Svaki dućan, svaka radnja, te, kako je proljeće prerano stiglo, te kako
prevariti sve one mahalske statističare, koji su aščinica...imala je svoju priču, u kojima su se džemre još ni u zrak nije udarilo, kako zima
bilježili i uredno vodili takvim: kada udara isprepletale sudbine sudionika toga vakta. mora svoje pokazat* ... bilesi se stari Kurbeg
džemre u zrak, kada u zemlju, prvi i zadnji dan Suljaga Trto se okliznuo niz basamke kafane sjećao kako je one, devestosedme, kad su
baba, hamsin, i na kraju goveđa zima, poslije Muje Verema, i ostao mrtav na licu mjesta. birani milletski odbori i kad su u Muslimansku
koje, konačno, dolazi lijepo vrijeme. Ljudi su Pao je sa drvenih na kamene narodnu organizaciju izabrani, uz Firdus-bega
se ravnali spram mjesečevim fazama i basamke, ove poznate divanhane. „Allah iz Livna i naš Derviš-beg Miralem, Husein-
astronomskim podacima, naročito rahmetejle“, govorili su svjedoci ovoga beg Cerić i onaj Prešljo-efendija (nije mu se
zemljoradnici. Ali, kako ti velim, znalo se događaja, nikada ne pominjući moguće mogao sjetiti imena), kako je i tada zarano
desiti da već polovinom februara progrije kao razloge ove nesreće. Za kafanu Muje Verema, progrijalo, i ostalo tako sve do prvih
u maju, pa se mnogi nađu u dilemi: da li sijati, koja je bila u centru čaršije, vezan je i jedan martovskih kiša... Kad su kahve bile pečene,
ili još čekati. Takve brige manje su brinule događaj koji oslikava jedno vrijeme i karaktere uze ih Hobri od momka što ih je ponio
čaršijske trgovce i zanatlije ... čekmeci na ljudi u tome vremenu. Kafane i jesu mjesta razdijeliti po kafani, i džezvu po džezvu pođe
dućanima ujutro su se spuštali, bilo da je gdje se razgolićuju najskrivenije osobine. prolijevati u karlavu u kojoj se pralo prljavo
sunčano vrijeme, bilo da je padanje.Među Nakon par čokanja rakije, munafikluk ispliva posuđe „Jehhh ... eeebbem te ahh ... babu,
prvima je u čaršiju izlazio dedo Gafo, stari na površinu, i čovjek pokaže svu svoju pogan i kad je mehhh ... erhhhaba za kk... kahvu!“
Gafić, čiji je dućan bio preko puta zgrade ono hajvansko u sebi. Aristokratsko držanje Nasta tajac u kafani, a Hobri ovu rečenicu
tadašnjeg mekteba. Sjedao je na štokrlu, tu čaršijskih begova na takvim mjestima ostajalo ponovi još nekoliko puta, sve glasnije i
pred svojom radnjom, na sred čaršije, i čekao bi i bez one zere zarafeta, prelazeći u takve glasnije, i prosu ravno jedanaest džezvi kahve
kada će glavnom džadom naići Abdulah-beg razvrate, kojih su se kasnije stidjele generacije u karlavu. Iz oblaka duhanskog dima blenuli
Kurbeg. „Selam alejć, beg-efendija!“, javio i generacije. Jednog jutra, sredinom februara, su u Hobrija gosti Mujine kafane: starom
bi se prvi stari Gafić. „Merhaba, merhaba!“, u kafani Muje Verema niko od tih begova, a ni majstoru, bravaru Ljubi Mikiću od čuđenja
odgovarao je nadmeno Abduhah-beg, koji je ostalih gostiju nije odgovorio, kad je sa vrata skliznu čibuk sa donje usne, a Ahmet Trto,
vazda u isto vrijeme izlazio u čaršiju, da se po selam nazvao Hobri. Hasan Tica Hobri bio je koji je stajao do vrata, otvorenih usta i
toj tačnosti mogao ravnati sahat. Jutarnja spadalo, čovjek koji je mucao, a ta njegova poluisplažena jezika, dohvati se duvara i sjede
magla se rasipala u havi, pod sunčevim govorna mahana uvijek je bila povod za na prvu skemliju. „Ja jazuka, braćo draga!“,
zracima nestajale su kapljice rose na čaršijsku sprdnju. Zimu je Hobri provodio u uzdahnu neko iz ćoška, i više niko ništa nije
ćeremetima krovova, a čaršijskom kaldrmom Kiseljaku, i nije poznato da li se ondašnji rekao. Nije bilo naročitog jazuka u prolivenim
odzvanjali su koraci prvih zanatlija i trgovaca. svijet prema ovome Božijem robu odnosio kahvama, ali ovaj događaj se pamti u našoj
Mustafa-aga Bivoldžija otključavao je svoj posprdno. Kao prvo cvijeće ispod snijega, čaršiji, kroz izreku „Broj glave, peci kahve!“,
dućan, Ibrahim Bivoldžić trafiku, a kištre sa dolaskom lijepog vremena, Hobri se kao sjećanje na Hobrija i sve one ljude iz
povrćem, pred svoju piljarnicu iznosio Hako pojavljivao u našoj čaršiji. Nije bio od nekog starog vakta koji su se zatekli jednog sunčanog
Kovač. Otvarali su dućane i druge zanatlije i zanata, a i sav je bio nekakav lehav, te ni posla februarskog jutra u kafani Muje Vrema. Ipak,
trgovci: Mušika Omeragić, koji je prodavao nije bilo koji bi mu pristajao. Hodao je po bilo je to doba dobrih ljudi. Hobri ljudi!, kako
grifove, sjekire, motike i druge predmete od selima, popravljao kišobrane, pravio sita i ih je nazivao dobri Božiji rob, Hasan Tica, koji
željeza...Omer-beg Trto i Semin-beg Miralem, rešeta i bio čaršijski potrčko. je valjda bio ponajbolji od svih, jer ga je Bog
svoje prodavnice tekstilne robe, metraže, „Mehhh...erhhhaba hhh ... hobri takvoga stvorio, da se i za života mogao
štofova ... Muhamed Hadžiahmetović, ljudi!“, još jednom se Hobri okrenuo nadati ahiretskim dobrinama. Ne, neću reći da
kod kojega su se mogli kupiti sapuni, dokončarima u kafani Muje Verema, na i danas nema dobrih ljudi. Ima ih, jašta da ih
lampe karabituše, so, biber, duhan...Omer šta se opet niko nije ni osvrnuo, okom ima, samo što je sačuvati taj zalog teže u
Poričanin, mesnicu, u kojoj je radio Vaso trepnuo, a kamoli mu odgovorio na današnjem vaktu: il* da se insan povuče u
Dehura..., pa Ibro Begović, koji je pravio pozdrav. „Bbb ...broj* gg ..glave,...peci sebe, ili da postane hobri.
Nastavak na str.47.
PAGE 14 DIOGEN

Nastavak sa str.6. GORAN VRHUNC

PISAC TRAŽI RIJEČ

SLIKA TRAŽI RAM GLINA TRAŽI VAJARA Misli lebde


odbijaju se o zidove,
Savila je uši Htjela bi mastan papir
Ali ništa ne čuje svoju postojanost blješti pod petrolejom,
A nema ni glasova u nekom drugom obliku i gavran došao po svoje
Utihnule su sve buke od ovog u kojem je sad
Ušutkao ih lom. da bude pronađena Pero.
duboko ispod
Ne zna vrelog i golog pijeska Pisac pada
Da joj boje blijede sa licem prema dole na trule
I da vlaga da ne bude kao simbol abonosove daske,
Je izjeda prljave vjere antidot
I nestaje i izgubljene ljudskosti nije stigao do srca
Jer za Piccassa u zaboravljenom podrumu ateljea brže od olova,
Bagra nije našla ram. gdje ni štakora više nema a sve da nađe zadnju
u mračnom zatvorenom sanduku
osušena stvrdnuta i beskorisna Riječ.
iščekujući vajara
OLOVKA TRAŽI SRCE

Krv joj više MISAO TRAŽI RUKU


nije viskozna GLOBALNO ZAGRIJAVANJE
pa ne ostavlja TRAŽI PROSTOR Utrnula ruka
mrlje i škrabotine teška k’o malj,
po bijelilu Hehe... zglobovi prstiju
kopir papira, malo je prostora nepomićni su,
život joj stvrdnut na ovoj stijeni, dotok misli
u mekom trećoj od sunca zgrušao se
plastičnom tijelu, hehe... u venikod lakta,
ili onom metalnom smetaju mu razlivena tinta
zavisi od proizvođaća, one velike zgrade kapa sa stola
srce svoje traži na obalama i kroz pukotine
da ispiše riječi ali u pravi čas tavanskog poda
koje ruka želi progutat će ih, odzvanja u sudoperi,
jer srcem ona piše. neće zaboraviti a misao
ni ljude i dalje se trga
bez čije pomoći bez ijednog slova
RIJEKA TRAŽI KORITO na papiru.
ne bi dosegao
najviši stupanja moći
Poplavljeni su usjevi polako preuzimavši vlast, Ne umije lijevom.
Strašila tonu a govorilo je,
Silinom udaraca vrištalo,
Išamarana stabla pucaju poslalo glasnika Katrinu,
I padaju poslalo poruku po Cunamiju,
U zagrljaj štetočine ali niko nije slušao
Koja iza sebe i u toj nijemosti
Ostavlja pustoš konačno za sebe
O mnogo gladi pronašlo je mjesto...
Viš sebe
Jer nakon kiše
Podivlja
I takva luta
Tražeći korito.
NO1 PAGE 15

coma
pustite me da porastem
ZORICA ŠENTIĆ
Com si un gra de sorra hagués esborrat
pustite me ..
pustite me da gledam sunce
Una de les cares ocultes de la meva
hteo bih da ostarim
memòria
pustite me da crtam čuda
pustite me da porastem
Incapaç de trobar els mots justos
pustite me da porastem
Coma Autori i/ili „Autori“
da komponujem
I passen tantes coses després la coma
da vas iznenadim „Autori“ su ličnosti osebujnog karaktera i
catalan Xavier Diez
misli, usmjerena nadnaravnom obliku
dajte mi vreme sopstvene prezentacije. Neko bi mogao reći
kako književnici, da ne kažem pisci,
vessző da razumem, da naučim pjesnici, esejisti, ini...svojim poslanjem o
sudbini ne samo njega/nje već i nas samih,
akár homokszem perdíti elő pustite me da živim čitalaca (ups...zar svi mi potajno negdje ne
pišemo nešto za sebe?) žele egoistično,
emlékem rejtett csillámát tako bih hteo da porastem veliki
samosvjesno, isključivo ostaviti sopstveni
hiányzik az erő megtalálni a pontos szót pustite me da budem veliki
trag na ovdašnjem terenu sunovrata što se
Svijetom zove. Ne! Pišući urbi et orbi oni
vessző pustite me da obiđem svet prenose zajednička iskustva svih nas.
Pretočene i prekrasne slike pejsaža, ljubavi,
s múlik-múlik az idő utánad vessző pustite me da vidim sve patnji, jednom riječju življenja...
ali i smrti.
Hongrois Imre Szabo pustite me da vidim mir Zar i svete knjige bez obzira kome i
pustite me da porastem kako pripadaju nisu uobličene izmedju
ostavite mi vreme korica? Zar u današnjem vijeku nano-
pustite me da pevam, da igram, da se tehnologija unutar oblika digitalni oblik
smejem da budem veliki prezentacije duhovnog blaga sve više
postaje naša svakodnevnica? Zbog koga?
pustite me da trčim, da padnem, da veliki i jak
Čega?
plačem
pustite me Ne zbog nas. Zbog onih što dolaze.
pustite me da slikam srce drveću
Čitati Šekspira i Bodlera u okruženju
dajte mi vremena virtualne sobe dok glas čitača pretače
pustite me da sanjam da plovim slogove u naše moždane vijuge je kao šetati
okeanom hoću da budem veliki prelijepim plažama suncem obasjanim. Dok
nas pjesak peče a sunce žari. Da bi već
da se penjem na vrhove planina veliki i jak sljedećeg trenutka bili osvježeni putenim
dodirom mora/okeana koji i sami jesmo.
da pišem hoću da budem odličan đak Onoga ljudskog. Naši autori-AUTORI
Diogena su svi oni književnici, da ne kažem
pustite me da budem pustite me da porestem
pisci, pjesnici, esejisti, ini... koji teže upravo
hoću da volim
tom savršenstvu.
pustite me da kažem volim te
Da se ne zavaravamo. Rijetko ko će
pustite me da osetim bol u srcu hoću da porastem u tome uspjeti. Ali, ko smo mi da sudimo.
Buduće generacije će, distancirane od nas,
pustite me da skačem od radosti da pevam surovih idotskih spodoba što se ljudima
zovu, kada budu „kopali“ po ostacima naših
pustite me da vas zagrlim igram sudbina, znati raščlaniti sve to. Autori nisu
ovdje samo zbog sebe samih. Već i radi
pustite me da vidim kraj sveta trčim budućnosti... zajedničke, prije svega.
da se ljuljam na ljuljaškama da volim Sabahudin Hadžialić
da berem pečurke pustite me da živim Nastavak sa str.8.
PAGE 16 DIOGEN

Nastavak sa str.10
VOJKO REBULA
Ne vidiš
YOU DON'T SEE POD ENO STREHO
Ne vidiš,
da sem še vedno divji otrok You don't see POD ENO STREHO,
ti pa si morje, That I am a wild child KI NAJU KRIJE,
ki pljuškaš vame, and you are the ocean DIŠI PO SVEŽEM
čez lica, usta in grudi. which splashes upon me BELEM KRUHU.
over my cheeks and my lips. BLAGI VONJ
Ne vidiš, PREBELIH RJUH
da sem trava You don't see IN ENA SREČNA LUČ,
in da tvoj korak that I am grass KI ODSEVA
ne ve za ostre kamne and your footsteps IZ ZIBELKE JE
in trnje na moji poti. don't know about sharp stones NAJINA SREČA
and thorns on my path. ROJENA IZ LJUBEZNI,
POJE NAMA
Ne vidiš,
You don't see LE ENO SRČNO MELODIJO.
strah, dvom, mrak,
fear, doubt, and darkness,
ki ga moje srce odganja,
which my heart repells,
sedaj ko sem še
now that I am
tvoja ptica v srcu.
a bird in your heart,
POD EDEN POKRIV
I am so fortunate.
Ne vidiš,
če me zapustiš If you leave me, POD EDEN POKRIV
ostal bom sam, I will be left all alone, NAS DA NE SOKRIJAT
trosil bom črepinje I will throw broken pieces VO MIRISI OD SVEZ BEL LEB…
na tvoje stopinje under your footsteps BLAGI MIRISI NA
in omotičen iskal and dazed I shall PODBELENI LISTOVI
pot do samotnega look for the lonely home. I EDNA MILNA SVETLINA
doma. STO IZVIRA
Now I know OD LULKATA
Ne vidiš, that fear and doubt NA NASATA SREKA,
da strah in dvom were not in vain. ISTKAENA OD LJUBOV...
ni bil zaman. Killed in me KOJA PEE ZA NAS
Ubil je v meni was the beauty of love, EDNA PESNA ZA SRCATA...
vso lepoto ljubezni, which was dispatched
VERZIJA : JULIJANA MARINKOVIK
ki je v hipu izpuhtela in a quick minute into nothing.
v nič.
UNDER ONE ROOF
Authors" are the peculiar character of the personality and thoughts, directed to the supernatural form
of their own presentations. Some might say that writers, not to say prose writers, poets, essayist, with UNDER ONE ROOF
their mission about their fate of not only him / her but also of ourselves, readers (sorry…do we all WHICH COVERS US,
secretly somewhere write something for ourselves ?) wish egoistic, self-confident, exclusively to SMELLS OF FRESH
leave their own mark on our own falling field - what is the name for the World nowadays. No! WHITE BREAD.
Through writing urbi et orbi they convey a common experience for all of us. Transformed and beau- GENTLE SMELL
tiful landscape paintings, love, suffering, in a word…of living...but also…death. OF FRESHLY WASHED
WHITE LINNENS,
Do the holy books, and regardless of whom belong to and how, are formed between the cover? Is the
AND ONE LUCKY LIGHT,
present century of the nanotechnology within the shape of digital form of presentation of the spiritual
WHICH SHINES
treasure becomes more and more part of our everyday life? For whom? Of what? Not be
FROM THE CRADLE
cause of us. IS OUR FORTUNE
For those who will come. To read Shakespeare and Baudelaire in the virtual room environment while BORN FROM LOVE,
the voice of the reader decant records in our cerebral convolutions is like as walking through the SINGS TO US
beautiful beaches, sun-illuminated. While we are baked on the sand and the sun makes us red. ONE LOVELY MELODY.

But, the next moment of time we would be refreshed with the sensuous touching of the sea / ocean,
which we belongs, as we are. The human ones. Our authors-AUTHORS of Diogenes are all the
writers, not to say prose writers, poets, essayist, ... who are seeking exactly that perfection.

Please, do not deceive ourselves. Some of us might succeed. But, who are we to judge. Future gen-
erations will, distanced from us, crude creatures that are called: people and when they are "digging"
the remains of our destiny, know how to analyze that . Authors are not here only because of them
selves. They are here for the future ... common, first and foremost. Sabahudin Hadžialić Nastavak na str.86.
NO1 PAGE 17

Nastavak sa str.11. BORIS S. STAPARAC

Koliko god bila ljubazna, i koliko god pogađala u žicu znatiželje nafrakanih dama, ni jedna nije stajala. Žurile su dalje dignutih noseva na
njenu sirotinju i golotinju i zastarelu metodu pronicanja sudbine. Podsprdno su se smeškale ciganskom vračanju, kada je na sve strane
nauke sveznanja, prštio tarot i astrologija, hiromantija i sve tajne vračanja, jače od svake alhemije. Moderne dame su već bile obaveštene
kako će iz sata u sat postajati sve poznatije i bogatije i kako će u Jadran doploviti Onazisov naslednik sa sto pedeset brodova samo po nju.
Kada bi neko i odvojio neki dinar i ubacio sviraču panove svirale, cigančićima ili majci impresariju: '' pozorišta molitve'', u kutiju,
nastavljali su dalje sa svojom glumom sa praznim pogledom u ruke onih što mole. Taj isti pogled je video Marko i na onima koji mole i
damama koje su izlazile iz trgovina natovarene novim cipelama i haljinama, bluzama i parfemima. I na svima je, dugogodišnji pozorištni
ljubitelj čitao: '' Ni ovo me nije ispunilo''. I sam se osećao nekako praznim. I koliko god bi popio kafa i pića, osećao je prazninu, žeđ za
nečim što nije znao šta je to. Čitao je mnogo. Od detinjstva je grabio svaku knjigu na koju je naišao. Čitao je i naučnike i lakrdijaše, i
književnike i hroničare ali retko, bar na trenutak nalazio ispunjenje duše. Već se bio izveštio da njuši po knjigama taj jedan momenat kada
pisca zvekne ono prokazanje i kaže tu reč. Tu jednu jedinu reč i zaslepi čitaoca preplavljenog lepotom neba i svemira, zemlje i duše. Uvek
je pri sebi nosio neku knjigu. Onako da se nađe i da se ima za čega uhvatiti kada ga vandali obaspu lakrdijaškim jezikom i vikom muzike u
metežu praznine umetnosti. Gde god se kretao on je čitao, tražio, istraživao, pronicao. Reč.

Reč koja će izgovoriti potrebu čovečanstva i biti njegov ključ do savršenih odaja svoga srca.
''Baljšoj teatar'', narodnog uličnog pozorišta, ulazio je u zaplet. I dok je Marko razmišljao kako će
provesti još jedan sunčani letnji dan gledajući u prolaznike zanete glumom uličnog komada :'' Nije
mi stalo do nikoga nego samo do sebe,'' iz daljine sevne. Na početku se činilo kao da je negde
tramvajska trola poskočila i izazvala kratki spoj na žicama a onda u mir prolaznika šetača, zagunđa
iz daljine grmljavina. Prema gradu se valjalo nevreme. Za tili čas, grad nestade ispod ogromnog
tamnog oblaka i panika nagna glumce ulice da se daju u beg tražeći zaklon. Marko potrča koliko
ga noge nose. Ogromne kapi kiše, dobovale su po prašnjavim ulicama. Grad nestade u tami iz koje
je sevalo i iz koje je bljuvala vatra gromova. Primetivši jedan prolaz između starih zgrada Marko
skrene ka njemu i sav mokar se strese kada se zavukao ispod doksata jednih vrata. Vide da su tu i
ona tri cigančeta šćućurena jedno kraj drugog i dve gospođe natovarene paketima. Vide i neko
golobrado momče, ali sve krajičkom oka jer je počeo da tuče led i da pucaju stakla na izlozima i da grom za gromom udara u sive krovove
grada. Video je da ona tri cigančeta poskakuju od straha i na svaki udar groma se jače stiskaju golim ručicama jedno uz drugo. Pade mu na
pamet da bi i njemu baš prijalo da ga sad neko zagrli i stisne uz sebe, pogleda one dve dame sa paketima, ali kada vide kako sa njih curi
razmazana šminka skinuta kišnim kapima i suzama, skrene pogled na onoga golobradog momka a on je poskakivao u barici punoj vode.
Video je da mu se vilica trese od straha. U blizini puče grom. Ogromna svetlost ih zablesne i led veličine šake poče udarati po krovu.
Marka uhvati strah. Uhvati ga panika i strah kao one noći kada se za vreme rata našao pod kanonadom minobacača. I ako je naglo
zahladnelo njega oblije znoj. Nekakav nagon da je kraj, ispuni mu sve nerve i on se počne tresti od straha. Pozorište ulične komedije naglo
je prelazilo u tragediju. One dve dame su ispustile šarene zavežljaje i nisu se obazirale što ih odnosi bujica vode nego su se naglo povlačile
u nazad. I ono golobrado momče krene u nazad i ona tri cigančeta i jedno kuče koje se od nekud stvorilo mokro i uplašeno i svi naleteše na
Marka. Stisnuti jedno o drugo gledali su kako niz ulicu bujica odnosi šarene suncobrane sa reklamama, stolice od pruća i stoljnake svih
boja. Videli su kao led svetluca u izlupanim izlozima i vetar bacaka haljine na lutkama. Strah je ispunio grad. Oslonjeni jedno o drugo sve
su se jače stezali i Marko oseti kako ga deca hvataju za noge i kako ga žene hvataju za ruke i kako ga golobradi mladić hvata za rever
kaputa i suza mu se zaglavi u videlo oka i vrati se opet onome prokletom ratu. Zbegovima i nesrećama kada je isto ovako stajao i
prelistavao po sebi tražeći reč. Tražio je tu jednu jedinu reč sa kojom će spasti i sebe i ljude i civilizaciju od starha, od bola od nemani. I od
jednom dok je otkinuta žica od struje udarala kao razbešnjena zmija po trotoaru i izbacivala sijaset varnica, on šapne- LJUBAV.—I ta
jedna na mah obična reč, šapnuta kroz njegove stisnute usna zatreperi između njih. I ona dečica podigoše glave i u njihovim očima Marko
ugleda suze radosnice kako im uvećaše oči i lica im ispuniše milinom. I one dame ga pogledaše istim očima i osmeh im pređe preko lica a
onaj golobradi mladić zagrize u usnu i osmenhe se. Kuče zamlati repom. Niz ulicu je i dalje sevalo i pucalo. I dalje je vetar raznosio preko
trotoara komade odeće otkinute sa plastičnih lutaka, a oni su stajali u doksatu vrata, stisnuti jedno uz drugo i gledali se očima ispunjenih
srećom. Vetar zalamata niz ulicu i podigne onu panovu sviralu koju je uplašeni Peruanac u strahu ispustio i oni čuše kako kroz cevi od
bambusa struji glas: - Ljubite se među sobom kao što vas i ja ljubim.—Žena se sagne i poljubi cigančića zažarenih obraza. Gledao ju je
očima punim sreće. Punim radosti. Punim ljubavi. Jedna reč ispuni njihove duše veličanstvenošću svemira.

Nad gradom su se cepali oblaci. I grmljavina se valjala preko ravnice negde u daljinu. Isceđeni potoci su nestajali kao ponornice u gradskoj
kanalizaciji odnoseći sa sobom razbacane papire i smeće. Žute novine sa žutim vestima. Kiša je saprala ulice i iza sebe ostavila miris čistog
ozona. Ulični svirač pogleda preko ulice i nasmeši se. Niz nju je dolazila malena grupa ljudi držeći se za ruke. Iz daljine je video da ih je
nešto spojilo u jedno savršeno srećno biće. Ono najmanje dete na rukama je nosila dama kojoj je kiša sprala lice i koja se zadovoljno i
srećno smeškala. Njena lepota je bleskala kroz ulicu. Lice joj je bilo bez i jedne bore puno nežnosti i lepote. Druga dama je ona dva deteta
vodila za ruke i svaki čas zastajala i mazila ih po mokroj kuštravoj kosi. Marko je išao prvi put po sredini ulice. Nije se skrivao pod
senkama zgrada od prolaznika, hodao je srećan. Prvi put bez knjige pod rukom koja mu je služila kao držač da ne padne pod točkom života.
Sada je imao stvarni oslonac. On je našao reč koja ga je ispunila.
Art-Boris Staparac

U prolazi je zastao i Peruancu pružio njegovu sviralu. I ulični svirač vide u Markovim očima reč za koju je prešao pola sveta da bi je
saznao. Vide LJUBAV i nasmeši se. Njegove grudi je ispunila muzika koju je tražio. Konačno će srećan moći otići u svoj prelepi
Peru. I on je pronašao sebe.

A mi?
PAGE 18 DIOGEN

Nastavak sa str 12. SLOBODANKA BOBA ĐUDERIJA

Nakon šta san se tako snervala nekoliko puta, odlučin se ispisat sa Iskrice i potražit neki produhovljeniji način oplemenjivanja
svoga života. Taman se tih dana po svitu naveliko pričalo i pisalo o onoj knjizi „Tajna“ tojest „The Secret“, pravi hit nad
hitovima. Spomenem ja onoj mojoj kolegici dakle, koja se isto nije usrićila na Iskrici, kako eto ima ta puno pametna knjiga koja
bi nan mogla pomoć da postanemo uspješne i zadovoljne samohrane majke. Ona se složi da ideja nije loša, ali da bi volila da joj
ja ukratko izložin poantu i objasnin šta oni to oće reć i zbog čega je tako popularna postala ta „Tajna“.

Skuvala ona kavu, ja sila, zapalila, i nadovezala se.


– Vako – počnen ja. – Oni ti u toj knjizi oće reć da su naše misli toliko jake da nam oblikuju život. Drugin ričima, ono šta misliš,
pritvara se u riči, a riči onda postaju tvoj način života. Ona me gleda onako kako već plavuše gledaju kad pokušavaju razumit
duboke životne misterije. Pa će: – Dobro, kako to naše misli postaju naš način života? Ako ja sad rečen, štajaznan, deset puta
TRAJEKT, oću li se pritvorit u trajekt? Ili će se moj neko iz familije pritvorit u trajekt? Ili šta?
Uzdahnen duboko, ka i svaka mudra plavuša kad drugu plavušu uči životu: – Ma, to ti oće reć, npr. kad te neko pita kako si, ako
ti često odgovaraš „A evo, živi se“, onda ti život stvarno počne ličit na životarenje.
Ona me gleda, pa trepne.
– Razumin. Ali ne razumin kako se to dešava?
– Paaa... tako, u knjizi kažu da Svemir čuje šta govorimo, i da sve naše izgovorene riči shvaća ka želje. Znači, ako se ti stalno
žališ da ti je teško, Svemir zakjuči da ti voliš i želiš da ti je teško, pa ti to onda lipo i omogućava. Zato ti bude sve teže i teže, jer
Svemir sluša tvoje želje. Ako, međutin, naprimjer na pitanje „kako si?“ odgovaraš veselo i kažeš da si dobro, onda Svemir
zakjuči da ti voliš i želiš da ti je dobro, pa ti šalje sve više i više dobrih stvari i događaja. Eto, to ti je otprilike cila filozofija. Ona
zamišljeno kimne glavon, ja srknen kavu do kraja i oden za svojin poslon, zadovojna šta san je prosvitlila. Nakon par dana, evo ti
mene do njene kancelarije. Provirin na njena vrata i nako, više ka u prolazu, dobacin:
– Alo, di si, kako si?
Ona me pogleda sa onin podočnjacima oko očiju, sva nikakva, i promrmlja:
– A nikako, kako ću bit...
To je rekla skroz tiho, tako tiho da san je jedva čula, a onda najedanput pogleda prema gori i drekne put stropa:
– Super san! Odlično! Nikad bolje! Dabogda mi vako svaki dan bilo! Život mi je pisma! A liiipoooo li mi je!!!!!! Iman puno
para! Redovni seksualni život! Bivši mi daje najveću alimentaciju u 'rvackoj! Šef mi je oličenje plemenitosti! Volin svoje račune
za struju! I one za komunalije! I inače volin sve šta plaćan!! Oš da platin i koji tvoj račun? Vooolin svoj život!!!
Ja se zabezeknila, i pitan je da šta joj je, da oli je popizdila?
A ona se nagne prema meni i zavjerenički prošapće:

– Muči, glupačo, Svemir nas sluša, jebamupasmater!

AUTORI ZA AUTORE...POVOLJNA PRIPREMA, DTP, ORGANIZACIJA


ŠTAMPE, UREĐIVANJE, RECENZIJE, PUBLIC RELATIONS,
ORGANIZACIJA PREDSTAVLJANJE KNJIGA.
Kontakt Switzerland: sbegman@bluewin.ch
Kontakt Bosna i Hercegovina: sabihadzi@gmail.com
WWW: http://dhirasbk.weebly.com

MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI...!
Nastavak na str 36.
NO1 PAGE 19

VIDA NENADIĆ

Vida Nenadić je pjesnik. Ali i prozni autor. Njene priče unutar Vida Nenadic is a poet. But also the author of the prose. Her stories
jednostavnosti izražaja uobličenog u kratkoj, jasnoj i within in the simplicity of expression which is shaped in short, clear
usmjerenoj rečenici ne pokušavaju nametati se. One nas and targeted sentence are not trying to intrude. They embrace us as
obuhvataju kao hobotnica i ne ispuštaju do samog an octopus and not released until the end of the story ... How? With
kraja...Priče...Kako? Ciljanom željom da kažu, naglase the targeting desire to say, emphasize the experience of a character,
iskustvo jednog karaktera, nerijetko objedinjavajući often copnsolidated autobiographical experience and hopes of living
autobiografsko iskustvo i nadanje unutar trenutka življenja in the moment of a person who, in her life dii work all kind of jobs,
jedne osobe koja je u svom životu radila sve i svja dok nije until she became a writer ... and a poet. This is weird. Target one.
postala...pisac...i pjesnik. Usud je to. Ciljani. No, da li je samo i However, does that only belong to her? Check it, because the
njen? Provjerite, jer snaga njenog izričaja nije u patetičnom strength of her expression is not in the pathetic self-love bullet,
samoljublju nabrajanja, naglašavanja i statičnosti. Snaga je u accentuation and within static stress. Her strength lies in her richness
bogatstvu izričaja ovaploćenog njenim bitkom. Bitkom osobe of expression encirceld with her being. Being of the person who
koja voli svijet. A pati zbog toga. Riječima.Što čine priču. loves the world. And suffer because of that. Through the
Pitku i jasnu. words.Which makes a story. Readable and clear.

Urednik Editor

U SVETU PROMENA toliko Poljaka i


Pakistanaca, da nikada
Nedavno mi prijatelj ispriča ovaj vic:Sede ne moramo da pijemo sa
Englez, Poljak i Pakistanac u jednom pabu u istim Poljacima i
Engleskoj i piju pivo.Iznenada Poljak ustade i Pakistancima! Iz ovog
razbi čašu o pod, rekavši: - Kod nas u Poljskoj vica se da zaključiti da je
ima toliko stakla, da ne moramo nikad dva mesto ove radnje moglo
puta iz iste čaše da pijemo! Posle njega skoči da bude bilo gde, u bilo
Pakistanac. Razbijajući svoju kriglu, on kom pabu u Engleskoj.
prokomentarisa: - Kod nas u Pakistanu ima Što se vremena tiče, to je
toliko peska, da ne moramo nikada da pijemo verovatno bio kraj
iz istog stakla! vikenda. Petak ili subota
veče. Tad su pabovi
Na kraju ustade Englez i razbi glave ovoj krcati. A između redova
dvojici, pa dodade: - Kod nas u Engleskoj ima ovog vica provejava i
ona, nama
strancima i
onima koji smo, što se tog
osećanja pripadanja tiče pola - nam nije poznato koje je on to pivo pio, pre
pola, tanana nostalgija. Moglo bi nego što je razbio kriglu. A ne znamo ni da li
se možda reći da je ovaj vic, u je ta krigla, koju je on razbio, bila puna ili
neku ruku, reprezentativna slika iz prazna. A možda je bila i polu-puna ili polu-
pabskog života. Samo je pitanje prazna?
šta je za koga u njemu, a i u
životu, reprezentativno? I… Isto tako ne znamo ni da li su likovi iz ovog
realno? vica bili trezni ili su bili pijani. A možda su
baš bili polu-trezni ili polu-pijani.
Realno gledano svi oni, kao i
predstavnici mnogih drugih U vicu se ne kaže ni na kom jeziku je bila ova
nacija, piju. Rade to ponekad sa a konverzacija. To se ipak lako da naslutiti.
ponekad i bez razloga. A u Činjenica je i da je Engleska, koja je često
engleskim pabovima bar mogu da poplavljena kišama, u velikoj meri
biraju do mile volje i šta će da preplavljena strancima. Možda će baš to u
piju. A mogu i da mešaju pića. skorijoj budućnosti, ako već i nije, i neke
Engleze podstaći na učenje nekih stranih
Ovaj vic nam, sam po sebi, govori jezika. Hm…. I ovo mi pomalo zvuči kao vic.
mnogo toga. Samo nam iz njega
još nije jasno koju je to po redu i I….neka ima peska, samo neka ga nema u
kakvu čašu razbio Poljak, kao ni očima.
zašto i on nije pio pivo iz krigle.
Art-Mersad Berber and Salvador Dali
Pakistanac je, očigledno, cirkao iz
krigle sa uživanjem, ali i za njega
PAGE 20 DIOGEN

VIDA NENADIĆ
Kipar, leta 2006. godine smišljeno i diplomatski odćutala. Tad sam tek mi rezervisali kartu za let u 3.50 a. m. (posle
bila stigla iz Londona na Kipar. ponoći) u subotu. Pri tome su mi rekli da
Evo sad sam sama i na Kipru, sa svojim letim direktno. Tražili su mi i doplatu za kartu
mislima. Tamo gde je trebalo da zaradjujem, Bila sam u prilici da tu sretnem još kojekakvih a ja sam im rekla da nemam, nadajući se da će
ja samo radim. Engleza. Tad sam na Kipru srela i upoznala mi tako isplatiti onaj dug, odnosno preostali
mnogo više Engleza nego što sam upoznala za deo zarade za taj mesec. Oni su mi rekli da oni
Tamo gde je trebalo da budem
sve one godine u Londonu, da bi mi potom u nisu charity. Onda sam im ja rekla da ću naći
zadovoljna, ja samzapostavljena.Tamo gde je
oktobru menadžer rekao da ja nemam common novac i platiti tu razliku u ceni karte, što sam i
trebalo da imam apartman samo za sebe, jer su
grounds sa Englezima, inače sve drugo je ok, uradila. Za to mi je trebala samo jedna poseta
tako bili obećali još preko virtualnih strana, ja
ali sve to drugo nije dovoljno. Reče mi tad i da bankomatu.
sam u poziciji da sve osim sobe delim sa
bih ja mnogo bolje prošla u Americi. Sve Nije mi se više ostajalo ni dana na
nekom drugom devojkom, koja samo pali
trčim! Sreća te on nije odlučivao i o mom Kipru. Kad sam dobila kartu u ruke, uverila
cigarete, jednu za drugom. Kažu mi na poslu
dvojnom državljanstvu, inače ga nikad ne bih sam se da idem direktno i da to direkto je
da su tu svi oni stranci, ali mi se čini da samo
dobila. Već je bio i kraj pune turističke sezone značilo direktno preko Atine. Rekoše mi da
mene tako tretiraju. Možda je to zato što su oni
i pre mene su već petoro kolega bili poslali zbog velike gužve nije moglo direktnije.
tu već nekoliko meseci, pa su se i privikli.
tamo odakle su i došli. Bilo je to leto kakvo
Čitam u engleskim novinama kako na Kipru
Kipar još nije bio zapamtio. Tad su turisti na Ono sto nisam znala jer su mi kasno na
devojke nestaju preko noći jer ih kidnapuju,
Kipru bili retki kao što je retko i drago aerodromu dali u ruke tu moju avionsku kartu
siluju i na kraju ubijaju. A na Kipru bezmalo i
kamenje. Tog leta su Izrael i Liban bili u ratu. je da i odavde smem da ponesem samo 20 kg,
nema ljudi. A ovi sa kojima radim su svi očaj
božiji. Uvek, kad izađemo zajedno, oni se za pa su mi opet kao i po dolasku, tražili da
Novac koji sam zaradila nisam dobila jer platim višak prtljaga. Ja sam im tad rekla da ću
tili čas napiju. A nikad i ne pomišljaju da
navodno klijenti još nisu isplatili sve, pa sam se vratiti pošto bacim knjige, našta su me oni
ugase cigare.
jako čudno pogledali.
Tako sam i uradila. Nisam
Tako je samo Kipar bio samnom za moj ih baš bacila, nisam imala
rođendan. Kipar mi nesebično poklanja svoje srca za to, već sam se od
more i sunce, a na kraju dana ponekad i pesak njih odvojila, ostavivši ih
u oči, onako nošen vetrom. Svaki dan posle na praznim sedištima
posla obavezno odem da se okupam a čekaonice. Neka ih sad
vikendom sam pravi turista i obilazim sva čita neko drugi. A ja sam
okolna mesta, koja su ovde malobrojna. Na ih i onako već bila
tim obilascima sam srela i nekoliko prijatnih pročitala. Tako sam tada
stranih turista. sa Kipra prenela i svoje
U utorak sam napravila big deal misli i ono malo prtljaga i
veliki prodajni ugovor na poslu, a u tome mi je sve što sam već do tad bila
pomogao taksista sa Kipra, koji mi je izjedna sačuvala na laptopu a da
delio komplimente, dok me je sa potencijanim sav taj teret nisam platila
novim članovima kluba vozio u obilazak ništa ekstra.
hotela. On je bio nekako mnogo crn, a koža U tome sam
mu je izgledala nekako ljigavo. Klijenti su uspela pošto sam usput
posle rekli mom menadžeru: "You could not izula sandale a obula
have a better person working for you." Niste čizme, koje sam tog leta
mogli naći bolju osobu da radi za vas. To, a i bila kupila u Zoo Called
činjenica da sam konačno zaradila prvi veliki London, i obukla dve
novac i sebi i firmi (jer ovi drugi nisu ništa umesto jedne jakne i
uspevali da urade) su mi ulepšali dan. Šou se zamotala oko vrata ni
nastavio. A trebalo je da se okrene taj točak manje ni više nego dve
sreće i da i mene pokupi sa sobom. marame. Onda sam iz
Menadžer koji me je pripremao za taj kofera izvadila kapu, pa
posao mi je u startu rekao da će mi uvod u ovo sam i nju stavila na glavu,
biti najteži, zato što sam direktna u svemu, i kako bih tako maksimalno
što sam iz Istočne Evrope. Ne mogu a da to ne smanjila težinu prtljaga.
pomenu. Rekao je da to što sam direktna nije Bilo je to gluvo doba noći
moj problem, jer sam takva, ali je moj problem i nije me uopšte zanimalo
što ne znam da uživam. Pitala sam ga kako je kako izgledam. Šta bi tek
to zaključio. Rekao je da je do tog zaključka zato tražila da mi plate kartu kući, a oni su mi rekao onaj moj kolega Englez koji je i dalje
došao jer se ja odmah rešim ljudi za koje rezervisali avionsku kartu za aerodrom Hitrou. radio, iako je još bio na štakama, da me je
mislim da nisu potencijalni klijenti u Ja sam im na to rekla da ja nemam kuću u video ovako obučenu? On je stalno govorio da
turisističkoj industriji, pa moje prodajne Engleskoj i da odavde letim za Beograd. Tu se bih ja imala mnogo više uspeha u poslovima
prezentacije traju kraće od prezentacija mojih odmah pojavio problem jer je avinska karta do prezentacija kad bi se prikladno obukla.
kolega. Naravno da ne uživam da traćim svoje Beograda bila tri puta skuplja od one za
vreme na bezveznjake, ma koliko on u njima London. Oni imaju samo jednu turističku
svima video potencijalne klijente! To sam tad agenciju sa kojom poslovno sarađuju i onda su Art- Straniša Stojiljković
NO1 Nastavak sa str.20. PAGE 21

Čim sam uzletela sa Kipra, opet mi je krenulo slova lagala. A lagali su me i neki ljudi. Zato Ovde se mnogo gradi. Tako mala
mastilo kroz vene. U Atini je trebalo da čekam se ja osvrnuh još jednom na Kipar. U mislima. ribarska sela preko noći postaju turisticki
jos dva sata da bih poletela za Beograd. Stoji tu kao stena u moru, i kao centri. Primer za to je Ayia Napa u kojoj se
Sletesmo mi tu, ali nikako da se napuni oslonac, i kao kamen sa koga se najlakše stiže već 23 godine tradicionalno odrzava festival
autobus koji putnike prevozi do aviona. Jedan i do Evrope i do Azije i do Afrike. Kipar, prag krajem septembra. Ako se tad, slučajno ili
putnik se bio izgubio, pa smo ga svi mi, koliko sa koga se polazi i ide dalje, na svakom koraku namerno nađete tu, znaćete da ste na pravom
nas je bilo, čekali njega. Tad sam se, a da ni odiše kulturom, tradicijom i istorijom. Zbog mestu.To je festival ruralne tradicije, zanata i
sama ne znam zašto opet setila majmuna svega toga će vam se verovatno, kao i meni, umetnosti praćen muzikom i igrom. Ja sam
Samija. kad dođete na Kipar učiniti da je vreme stalo. imala sreću da budem na njemu i uživam u
Onda smo krenuli autobusom u nešto Njegova čipkasta obala je tokom cele godine kiparskoj i grčkoj muzici kao i u izvanrednoj
što bih ja nazvala obilazak Atine, a to je bio puna turista koji, opet, pune hotele i restorane. baletskoj predstavi Nacinalnog baleta iz
samo put do aviona. Međutim, oni Kiprani koji žive u Gruzije.
A kad smo stigli u avion, ja sam imala osećaj kontinentalnom delu, jer vole da osete tlo pod Sve to je pratila i trodnevna izložba
da je to onaj isti autobus koji nas je dotle nogama više nego morsku vodu i njegovo dno, njihovih običaja, zanata, proizvoda i
dovezao, samo što sad treba da se podigne u uglavnom se bave poljoprivredom. Nema šta agrokulture. Mene je podjednako impresinirala
vazduh. I sedišta su bila 2 po 2 sa dve strane, ne gaje. tradicija tkanja, izrade veza, pravljenja
baš kao i u autobusu. I bila su stara. I keramike kao i ručna izrada srebra, mozaika,
neudobna. Zvuk motora je bio mnogo jači svile, predmeta od bakra i korpi od pruća.
od zvuka motora traktora. On nas je pratio Gledala sam kako tu na licu mesta sve to rade,
sve vreme tokom leta. I hrana je bila loša, a i divila im se, jer znaju da cene sve materijale
kompanija se zvala Olimpic. A ja sam do koje im daje priroda poput gline, drveta,
tada još naivno mislila da su JAT-ovi pamuka, svile i metala.
avioni jedini zastareli. Onda smo konačno Danas je Kipar jedna moderna zemlja u kojoj
sleteli na surčinski aerodrom Nikola Tesla, se prepliću evropska kultura i kiparska bogata
koji mi je, i ako i inače lep, posle ovakvog prošlost. Kipar nije engleska kolonija od
turbulentnog leta izgledao velelepno. Moje 1960.godine. Na žalost, od 1974. turskom
mišljenje je delilo i par putnika koje sam invazijom je postao podeljena zemlja, a
usput upoznala, a leteli su iz Južne Afrike. Nikozija jedina prestonica u svetu koja je
Oni mi rekoše da dolaze ovamo, u zemlju zidom podeljena na dva dela: turski i kiparski.
Srbiju, samo jednom u 5 godina. A tokom Isred tog zida su čuvari. I psi.
avionskog leta smo se nekoliko puta U Londonu nije bilo takvih problema mada je
prećutno zgledavali i pitali da li ćemo se iz Ovde se svakodnevno uživa, a u moru se kupa sve to jedan ogromni vašar. Samo što veće i
ovog i ovakvog aviona ikad živi izvući. sve od marta pa do novembra. Zato me ne čudi egzotičnije životinje žive u većim i
Usledio je put sa Surčina do autobuske stanice.što je Afrodita, grčka boginja ljubavi i lepote, egzotičnijim kavezima a manje u manjim i
Tad sam autobusu sam upoznala jednom izabrala da se rodi baš ovde, na belim manje egzotičnim. I sve se one nekud sele.
makedonskog diplomatu koji je mnogo dobro grebenima u priobalju između Limasola i Nekad ih njihovi vlanici, kad pođu na odmor,
pričao srpski, pa mi je ovaj put brzo prošao. APafosa, mesta koja mnogo pamte, ali i koja se ostavljaju u azile.
na autobuskoj stanici sam odmah uhvatila pamte dugo pošto se iz njih ode. U Zoo called London životinje već
autobus za Užice.Tu me je Cica opet čekala na Na raskršću puteva ka Libanu, odavno imaju pasoše sa kojima mogu da
stanici. Izraelu, Egiptu, ili pak Rodosu, Krit se oduvek putuju. Mogu čak i da ih produžuju. Neke od
A kod kuće me je dočekala petomesečna nalazio u preseku interesnih sfera velikih tih malih životinja su malo interesantne. Neke
prašna i svi problemi koje sam tu bila ostavilavojski, velikih umova i još većih ambicija. I od tih malih životinja su mnogo ineresantne.
pre pet meseci kao i mnogi novi.Prašina uvek danas se bore za sebe i svoje. Takva im je, Neke od tih velikih životinja su malo
sve pokriva. Ta prašina koja sve pokriva je valjda, sudbina. interesantne. A neke od tih velikih životinja su
ponekad samo prašina od zaborava. Tu sam Trećina ovog ostrva je ilegalno okupirana a malo interesantne. Ja sam ih sve posmatra jako
prašinu odmah očistila, a sa problemima se još 30% Grčkih Kiprana su od tada do današnjeg detaljno. I stalno sam se pitala šta li bilo sa
borim. Obišla sam odmah mamin grob, zalila dana izbeglice u sopstvenoj zemlji, bez prava onim majmunom Samijem, koje jednom davno
ga potokom suza i zapalila sveću. da koriste svoje kuće i zemlju na severu. pobegao iz zološkog vrta u Beogradu. A nikad
Sad treba da odmorim umorne oči od Odakle li je to meni poznato? Inače, Kiprani ga nisam videla. Ni u Zoo called London. Ni
kompjutera i umorne misiće ruku od nošenja kažu da to Turcima nikad neće ni zaboraviti, na Kipru. O njemu od onog dana nikad nisam
tereta. I da se onda na tenane prisetim onog ni oprostiti. Severni deo Kipra koji su ništa saznala. A ja sam se onda setila da sam
lepog sa Kipra. okupirali Turci i danas je pod kontrolom još davno trebala da dođem na Kipar sa B.
Ujedinjenih Nacija i nije internacionalno Kipar ću pamtiti onoliko dugo koliko dugo
A posle ću opet da se bacim na
priznat. Ne, ja ne verujem u deža-vu. mi potraje ten, koji mi je podario. Vratiću mu
virtualne strane preko dial –up, konekcije za
se i ja, kao i većina drugih turista, kad ponovo
koju sam odmah po dolasku sa Kipra kupilla Kiparski pejzaži se protežu u
budu dozrele masline i kad opet poželim da
novu doplatnukarticu. nedogled. Puni su peščanih plaža, kamenitih
osetim ukus svežih smokava. Kipar je
grebena, stena i šumama pokrivenih vrhova.
poljoprivredna zemlja.
Od sve te lepote vam zastaje dah, dok je u Zoo
***
Called London to uglavnom disajni trakt.
Elem, sve te darove prirode turisti i te kako Bogata mu je i flora i fauna.
I tako sam ja opet počela da slažem slova. I cene, pa mu se zato uvek vraćaju, da nastave
dok sam ih ja tako slagala mene su neka od tih sa obilaskom ovog ostrva tamo gde su stali. Odlomak iz romana Zoo Called London , “Dereta“

VIDA NENADIĆ Art– Đuro Pulitika


PAGE 22 DIOGEN

ANDREJ GLIŠIĆ
Ako bi danas tražili i gledali mogućnost bljeska If today we would watched and seek for the flashes of the
nekadašnjih magova satirične misli na prostorima former best satirical mind of thoughts within the area of
Balkana u likovima Nušića i Domanovića, zaobići se Balkans visible within characters of Nušić and
ne može jedna osoba koja je samozatajnošću svojom Domanović, bypass can not be one person who with his
nenametnuto pretpostavila takvu mogućnost. Radi se o humbleness assumed such a possibility. He is Andrej
Andreju Glišiću koji, bez imalo suzdržanosti, reže Glišić, who, without any restraint, cuts all modern spiritual
duhovnu neimaštinu današnjosti u susretu sa poverty of nowadays in the encounter with the possibilities
mogućnostima kvalitetnog življenja. Koja nerijetko jeste of quality of life. Very often is in umbrageous oposation to
u uvredljivoj suprotnosti sa proklamovanim idealima proclaimed ideals of democracy. For him is umbrageous
demokratije. Za njega je ova i ovakva demokratija for human kind this kind of nowadays democracy and an
uvreda za ljudski soj jer je u stvari „kurvanjski“ oblik insult to the human strain, because in fact "whore" shape of
pretpostavki da dojučerašnji prosjaci uma, duha i tijela the assumptions that yesterday's beggars of the mind, body
Art– I.L.Croata

postaju današnji veleposjednici naših života i nadanja. and spirit become to be today landed gentry of our lives
Glišić je opor ne samo u redanju riječi ali i na taj način and hopes. Glisic is harsh, not only in lining the words but
on daje na znanje da jedino na takav način možeš also in that way gives to the knowledge that only in this
ukazati na, britkošću uma i pera, svu bolest društva u way you can indicate, with the clear mind and pen, all the
kojem živimo. Na Balkanu. In whole Urednik sickness of society in which we live. In the Balkans. In
whole Editor

on veštim manevrom, između automobila na Ponudih izvinjenje, i rekoh: - Pogledajte kako


DŽUKELE trotoar-parkingu, kraj znaka „Zabranjeo se lepo igraju šugarca Bobi i vaša... Fifi,
parkiranje“, kojeg uzgred pomokri, jer ga niko gospodine! Sa pedigreom u desetom podrepu,
Pre no što Vam išta kažem, primite moje i ne poštuje, uvalja se u kratko potšišan tepih, proknjižena je u švaj-carskim knjigama,
izvinjenje, grešan sam. Ali, ipak da citiram iz prave pravcate engleske trave... na pasište za moliću lepo... Sramota! – dreknu bejbisiterka -
Epiloga u „Psećem srcu“, od Mihaila ovce, baš takve, kakve smo nas dvoje... nije Zar ne vidite, on je njuši... seoska džukela će
Bulgakova: „ ... – Nauci još nije poznat način važno, čista je ava... a možda i nije...? je zaraziti sa šugom, sa krpeljom... vama je to
kojim bi se životinja pretvorila u čoveka. Ja Bobi nije, kol'ko sam ga upoznao još dok je nebitno ... Fifi, nono... fuj... fuj...Dozvah
sam to pokušao, ali kao što vidite, nisam bio štene, voleo čopor, huligane sa vrtiguzom Bobija i rekoh da ne njuška fuficu, da je ona iz
uspeo. Neko vreme je govorio, a sada je na čelu, iliti građankušom. Na izvestan način visokog društva, a da smo ja i on balkanski
ponovo počeo da se vraća u primitivno stanje. bili smo slični: - svaki pas ima svog čoveka i džukci, i bez pedigrea iz balkanske
Atavizam. - Zabranjeno je psovati – zalajao je obratno, svaki čovek ima svoju keru, koja ga vukojebine. Saopštih mu da ću biti u kafiću, i
najednom pas iz fotelje i ustao.“ da bude dobar. Značajno me pogleda i udalji
No, kako i da je, takva je sudbina – pronađe se put zamokravanja teritorije.
put (Fata viam invenient), krenimo dalje.
Upolačio se septembar, sunce kroz prozorsko -Znala sam! – još jedno se oglasi madam –
okno umilno blaži po obrazu. Bobi je kod vas svaki pas obeležava sopstvenu
nestrpljiv, maše repom, vrzma se oko nogu, teritoriju, to su vam limitirane mogučnosti...
šapu oslonio na koleno, koje tek što sam Pijuckajući kafu zagledah se u najezdu
namazao reumino, gleda me u oči, prosto huligana, odrpanaca, takozvanih sportskih
govori, upozorava me da je vreme... da je klanova, urlaju na putu ka koloseumu. Bobi je
vreme za šetnju, i da će nam prijati... - Uredu imao takav običaj, kada je najavljivao...
je, odgovaram mu, idemo... smiri se... Potom nečiju... da baš tako... Pridignem se i
je zastao, uzvrpoljeno prihvatio ogrlicu i pogledam preko žardinjera... bezdušnik iz
povodac, zagrebao po tepihu i ustremio izlazu. čopora jurio je Bobija dok mi je prilazio. Stao
- Lakše bre čoveče! Umalo da padnem. uglavnom izvodi da proluftira ubudžalu pamet. sam ispred Bobija i zamolio ih da ne
Razumeo je, pogledao me značajno i uputismo Gledam ga, očas je obišao znana mesta, bestijaju... Odgovorio mi je:-Šta hoćeš pa ti
se, onako klaj klaj, niz stotinak stepenika... omirisao ih ... i, nije važno... Uputih se ka Mentuzalemu, od vas starkelja ne može se
Možda ih ima i više, nismo ih brojali... sivilo klupi na koju je pristigla i gospođa N.N., i uz živeti... Smrklo mi se pred očima...
betona ubija... Od kad su prekardašili petnesti „majčinsku“ nežnost skinula povodac sa Kraj ove priče saznao sam na traumatološkom
sprat, ni sa četiri lifta, učestalo neispravna, prekrasno ondulirane pudlice, po odeljenju Kliničkog centra Beograd. Rekli su
nisam odlazio do kuma... beogradskom, tojest nobles frizeraju, kao da se mi: - Bobi se borio, našli smo ga preko vas
Pariz preselio u Beograd, možda je to i mrtvog – ubili su ga. Vi ste jeftino prošli. Sve
nekakva engleska sorta – nisam siguran, ne to odigralo se 17. septembra, a ima i gorih
Bobi i ja postali smo bliski, razumevamo se... hvatajte me za grešnu reč. Snishodljivo se
starost je pasi život, rekoh: – Bobi ne ljutiš se, posledica, ubijen je i stranac – francuz Bris
obratih personi, onako anženeral: - Taton.
zbog ovog poređenja? Na šta je Bobi tihim Mnogopoštovana madam, da li mogu sesti na
av... avom, da komšije ne bi buntovale, klupu? Odgovor usledi sa ironičnom
potvrdio ispravnost komentara... Konačno učtivošću: - Samo izvoljevajte, nije Vam ovo Sam sam, ostala mi je još samo tuga, ubili su
izađosmo na svetlost dana, za nama ulazna tronožac, pa da nema mesta... čoveka i mog najboljeg druga. Nek im je
vrata se zalupiše... Ako, ako... ovog puta Iznenađeni „tronožac“, odloži bastun, zahvali večna pamja, možda ćemo se prizvati pameti.
nismo bez ključa... uspeli smo da izvučemo se i sede. Pritom pomisli - vrag je odn'o šalu, (Fata viam invenient).
repove, ha,haaa... Omirisasmo zelenilo pazi kako se ophodiš, dodaj malo finoće, drži
Vračarskog parka. Otpustih povodac Bobiju, a do sebe, gospođa je histerična, smiri se...
NO1 PAGE 23

ANDREJ GLIŠIĆ

KRPLJEN ŽIVOT podseća na neko davno prošlo vreme, na 194... uranijumskim otpadom - bombardovao je, pa
g., kada, da ne bi deda Milisava u selu se sve pušilo i ...
Krenem, ranom zorom, na sabajle što Bošnjane preko puta Jasike, s’ one strane Potom odahnem pa uzaptim, nakon ovako
no bi se reklo, ušuškan u vetrovku, sa Morave, otegnuh ja papke od šarlaha! prigodnog šlagvorta, kao iz zasede razvezem
rashodovanom vojničkom porcijom bivše jezičinu - E, tu! Tu sam te čekao. Sve si ti to
JNA, smestim se uz mlekadžijski dovratak, tik Promišljeno, govorim u bradu, za sam rekao. Neću da te cinkarim, da mi se ne bi
uz izlog tzv. “Kravice”, jer krava više i nema. svaki slućaj. Pritom, sećam se, narod se javno vratlo. Međutim, daj mi na zajam čašu mleka.
Ojađeni kažu da su ostali samo volovi a da je izjašnjavo. Kažu da su bile ćorave kutije. Zagoreću šećer, nasuti mleko i popiti šerbet,
pašaluk (izvorno: paša, pašnjak itd.) samo za ubi me, za tebe hunjavica a po mom kijavica.
njih. Švajcarske krave nema da mi pomognu, S’
“Milka” čokoladom”, miluju mi džep
- Dobro jutro komšija - oprljime s’ jutrom slatkoćom šarene laže. To je ipak za decu. Zar
sused zaglibljen u kurtoaziju nadničara, ne?
sviklog na pronicljiv manir i snishodljivost.
- Kak’o vaše dobro jutro, odavno ne - Komšija! - dobaci mi prepredenjak - Biće
pamtim ni dobar dan, zar ne vidiš da je laku bolje, videćeš. Sada smo demokratsko društvo,
nođ, i zbogom pameti. Štrajkuju mlekadžije. narod vlada, demokratska autostrada - šetamo
Prosipaju mleko po trgu “Bratstva i jedinstva” si se! Čuje mu se glasić - skvići ko prase pred
- sramo ta. Tražili ste g ledaj te . klanicu. - Ha ... ha ... ha ... kruhko se nasmeja
- Šta? Štrajkuju mlekadžije? Pa, to je Možda su one i bile ćorave, međutim, narod - i naglasi, baš to: Ha, ha, ha ... - Da biće
normalno kad’ ih ovnovi vode na pašu - nije bio slep. Za četiri godine završili su, ako bolje! - promrmljam bezvoljno. - Narod ima
raskravi se komšija nakon dugih godina ništa drugo, ono bar analfabetski kurs iz vladu u raspadu, jedva je skrpismo, sve dripac
ćutanja. Bojažljivo se zamislim, nakon fašizma. Nastavio bih ja i dalje, al' ipak do dripca. E, a to bolje biće na kukovo leto,
začuđujuće replike. Možda i podjebava!? Sa pretpažljivo, zagledam se u komšiju. kada majmune šišaju u novom izbornom
njim nikad' nisam bio na čisto. Verujem da - Sećam se komšija, - otužno konstatova. krugu. ‘Ajd' sa zdravljem, ja odo na Trg,
me i sad provocira. Ko to zna, mislim ... Bila su to gadna vremenam narod siromašan, možda će seljak opet da se smiluje na vojničku
Drhteći osmotrim okolinu, ispustim ratom opustošen, izginula mladost, prinudan porciju ... „Sve će to narod pozlatiti!“ Dragi
oblak izdisaja, začkiljim u komšiju pa rad u Švapskoj, konc logori i ... Baš k’o no rode nema fajde od gospode.
priupitam:- “Ma je li bogati, da te ovo ne onda i danas NATO nas istamburao
Nastavak sa str.26.
Kupovinom KNJIŽEVNE TRILOGIJE (DHIRA, 2010.g.) , autora
Sabahudina Hadžialića, po jedinstvenoj cijeni od 10 Eura/Evra
plus poštarina neposredno pomažete asocijaciji
NVO ALTRUISTA SVJETLO, SARAJEVO, BOSNA I
HERCEGOVINA—pomoć mladima sa posebnim potrebama...
DOBRO, DOBRO DAJE...10 % od prodaje autor donira
asocijaciji NVO ALTRUISTA SVJETLO. Narudžbe na E- mail:
hs@bih.net.ba i/ili hs1@bih.net.ba ili mobitel +387 63 111 052 .
PAGE 24 DIOGEN

SAMIRA BEGMAN KARABEG


Samira Begman Karabeg is well aware person. Aware of
Samira Begman Karabeg je itekako svjesna osoba. Svjesna
herselves and the environment towards she is heading for. In this
sebe i okruženja kojem teži. U ovom nesavršenom svijetu.
imperfect world. Her poetic threads are like when David cheats
Njene niti poetskog iskaza su kao David koji Golijata vara.
Goliath. Goliath, who is called LIFE. David is her sonnets, poems,
Golijata što se životom zove. David su njeni soneti, poeme,
books ... honestly and painfully accurate that can only be tears of
knjige...Iskreno i bolno tačne kako samo mogu suze nadanja biti.
hope. Would be too rough to speak of correctness in poetry, but ...
Isuviše bi bilo grubo govoriti o tačnosti u poeziji, ali...Čak i kada,
Even if, at the moment, try to be someone else, her firm character
na trenutak, pokuša biti neko drugi, njen stameni lik i karakter
resonates so strongly that every Goliath, even life ones, must
toliko snažno odjekuje da će svaki Golijat, pa i životni, morati
stand aside. Of her halls of dzennetic paradise. Which was created
stati na stranu. Njenih aula džennetskog raja.Koji sama kreira.
by her. With her own ... original ... poetics. Of the beings who
Vlastitom ... Originalnom ...Poetikom. Bića koje zna da voli.
knows how to love. Respects. And live. Nevertheless. Not so
Poštuje. I živi. Ipak. Ne toliko zbog sebe. Više da udovolji nama,
much because of her. More to satisfy us, vanity individuals who
sujetnim individuama koji su ljudi samo ponekad. Dok ona to
are the persons only sometimes. While she is. Since the beginning
jeste. Od početka stvaranja. Sopstvenog....Urednik
of creation. Her own....Editor

JELEN
VRIJEME ZA DJECU
ZNAKOVI
Je li me zaboravi, Oče-Majko? To mora da je tako,
Vrijeme je za sanje,
inače si ne bih znao objasniti zašto me ostavi u
pričanje i igranje Ti koji odčitaš moj kam možda si hodio
ovome stranome svijetu. Tumaram tamnim
vrijeme je do zveizda.
šumama neznajući šta mi je činiti i kamo hoditi.
za nježno milovanje. I vratio se jer tami
Udovi mi se oduzimaju od prijetećih zavijanja
nema ništa do ponovo ti sam.
vukova, a kad se trube lovaca oglase zaledi se moja
Poći ću i ja s tobom, Človek mojže vidjeti ono tšto nije vidio,
krv i ja umirem uvijek iznova. Oni su odvažni i
milo moje. tčuti ono tšto nije tčuo, okusiti ono tšto
nemilosrdni. Oni love, ali bar znaju što čine i kamo
U tvoj svijet snova. nije okusio,
hode. A ja, ne vidim smjer, ni početak ni kraj.
biti tami gdi nije bio, al uvijek i svugdi
Postoji li jedna rijeka, jedan izvor ili ušće prema
Da mi se ne otuđiš, samo sebe
kojem se mogu orijentirati? Jer, taj kružni tok je
kada te težina života može najti ili ne najti.
tako neutješan. Reci mi bilo što Oče-Majko, jer
jednom obshrva. I da ostaviš kosti u tujini i tad bih samo
počinjem sumnjati čak i u to da je te
Bosnu sanjo.*
ikad i bilo.
SONET ŽIVOTU
*Epitaf na stećku kneza
Ja te ne zaboravih, već morah hoditi dalje: rijeku
Nenca, 1094
Proljeće se u meni budi vremena održavati u toku. Tvoji rogovi su još slabi,
U kom život sam klija i niče. zato moraš kružnim tokovima hoditi i šumama
Sve u meni snagom rudi tumarati dok se tvoji rogovi ne upoče u nebo kako To dijete sam zaboravila
Ali, o jadi, sve životu izmiče. se i tvoje tijelo priljubljuje zemlji. Tada ćeš i ti u negdje, na kamenim putevima
tebi i iz tebe biti Otac i Majka. Ali, prvo prestani i lutah, zatupljenih čula
osluškivati zavijanje usamljenih vukova; oni bolno ćuteći da sam ostavljena.
No poćuti dušo, ni za čim ne žali
Jer život je samo tek predah mali. zavijaju iz straha, jer znaju da njihovi posljednji
A svaki val umiranja dani dolaze. A lovci, eh... ne znaju oni ni šta čine ni On je sve to predvidio
Nosi začetak novog stvaranja. kud hode. Slute oni da se u tvojim rogovima i ostavio mi znakove na putu,
odgovor na njihove najdublje čežnje krije, i žele ih oči da širim.
posjedovati. Neznanje je njihova snaga, koja ih čini
Dočekat ću i ja nepovratnu ladju,
odvažnim i bez milosti. A ti, učini se nevidljivim Čitajući znakove te
slavuji će pjevati odu radosti
pred njima i vrati se opet na mjesto gdje smo se u prašini, na kamenu vrêlu
a purpurno sunce se na horizontu rastrti.
rastali; u tvoje srce i tvoju bit. pronađoh opet dijete
KOJA SAM TO, DA PROSTIŠ gluho i slijepo, i s ranama na tijelu.
Ništa, ništa se neće promijeniti.
Samo moje srce će novi život začeti
Onima, sto se u tišini nadju. Koja sam to, u biti, ja Stisnuh ga na grudi
i prepoznah tu sudbinu kletu-
moju krv u njegovim znacima svoj život hudi
naslijeđe i sebe u djetetu.
orijenta boji, ona
bogumilsku dušu doji Sve je on predvidio,
što budističkim putevima moja stoljetna pročišćenja
hodi, pod evropskim nebom u bolnom plamenu,
se svodi, u slavenskom odrazu i ostavi mi eliksir iscjeljenja
se rodi, a tek u ljubavi brodi na bogumilskom kamenu.
spoznaji
nekoj.

Ali koja sam to, u biti, JA.


NO1 PAGE 25

SAMIRA BEGMAN KARABEG


DOLINA SUMRAKA
tada će
odbjegle ptice PURPURNO POPODNE
Ja čekam da se vrate Kraljevi pjevati na nebu riječi
u našu dolinu, koje nisam znala reći. Purpurni sjaj
tamom ovijenu Do tada pjevaću samo odrazom u moru diše
i korovom zaraslu. pod smokvama osamljenim u brdu dok dan, smiraju hrli.
iznad ceste, samicama... Crvena zemlja
Suze plave su kapale Ali sada, na vatru miriše
u crvenu krv se stapale vodite me noći i mir grli.
a purpurne rijeke ridale u samotne tekije U meni zeleno -
našom dolinom. pa da zavrtim svoje krugove. upijaju se nada i mašta.
Jedna ruka nebu, Crvenilo zemlje
Mostovi raspukli, zemlji druga i zelenilo nade...
skeleti ogoljeli da iz tog vječnog kruga željena bašta.
streme u provaliju, rastvaram se Nebesko plavetnilo,
razdvajaju. kroz vatru spajanja rajski nur.
u dim lebdenja, Zemaljsko crvenilo,
Ja čekam, čekam... u etar sveprisustva! njegova haljina je purpur.
da se vrate Kraljevi, Hej, da zaplešem u neba najdalja,
Istinom opasani, da najplavlji u moje grudi
IZMEĐU LJUBAVI I ISKUSTVA
Plemenitošću naoružani. dženet zarudi.
Da uzdignu riječ
kao jedini mač, ZOV MAHA VIŠNUA Ja sam sve,
i srce u korice vrate, u svemu prisutna,
u našu dolinu. Ti jedriš po moru vječnom nikad postala
u barci od svjetlosti sjajne i nikad nestati neću –
TROSTRUKA ŽELJA i moj cilj je da jedrim s Tobom šapućem si ja, Ljubav.
ali sada ne mogu, sad još ne, još ne.
...a kada bih, kao u bajci Ja nisam ništa
tri želje na volju imala Ljubav me poji i upravlja do zrnce praha,
ja bih samo jedno i otvara srčane vidike i dubine produkt iluzije
samo jedno, al' trostruko željela: ali me u svijetu van srca sputava – i velikog pada –
da gledam kolone – k Tebi ne mogu doći, sad još ne, još ne. rumorim ja, iskustvo.
iscrpljeni i razoružani
raspamećeni i zagrljeni Sedam nebesnih sfera u mojim prsima Između Ljubavi i iskustva
vraćaju se vojnici tek šesti dan prevazilazim polusvjesna teče rijeka mog života,
hiljadama kuća kao svojoj, u sumrak, sedmom u susret, gdje a čežnja za spoznajom
svoj djeci kao našoj. njen je nepresušni izvor.
u drijemežu Ti snivaš moj život
STAZAMA DIVOKOZA na dnu mora uzročnosti ZODIJAK
a ja, mjesečarka, pokušavam se probuditi.
... a ti, Jusufe, utabaj ravnije staze Bila sam svikla na bolove
u mojim vijugama NA TVORCA RITMOVE zaslijepljena od požude
jer vjera moja su krhke lađe sve dok me ubod matadora
što lome se na hridima. kroz smrt ne provede
Moj Bože, slab je vid, Zaigraj na
koliko puta još ću žubor voda
rumor vjetrova na Justicije tegove.
u bare memle zaroniti, Mjerila sam, strane da se izjednače
i čeznuti za stazama divokoza? šapat stabala
vasione dah al' neke davne, zaboravljene čežnje
Jer svaki oblikovan san bile su jače
je tek prah polena i Zemlje uzdah
što se rasprši na prvom dašku
Ako je život san ... Oćuti, i odvukoše me u dubine škorpionove.
...tko sniva? čitav svijet je u tebi, U tami vlastite nutrine
Jusufe dobri, prepoznat ćeš ga rasvijetliše se uzroci uzroka,
upali kandilo svjetionika u pulsanju srca rasplinuše čežnje od davnine
na najvišoj hridi,
u vrletima vjere Zaustavi doboše razuma te slobodna obgrlih svjetove.
sa stijene neoborive, i kroz vrata blagosti U slobodi nema ograničenja
da stazama divokoza se budim. uđi u plovni gaz beskraja Prometej mi prišapnu.
gdje je Glas Tvorca čujan Misao, čežnja, nova htijenja
i gdje samoća
VODITE ME NOĆI
pred jednosti nestaje srastaju u požude nove.
Kad u meni dženet zarudi Nastavak na str.28.
PAGE 26 DIOGEN

Nastavak sa str.22. ANDREJ GLIŠIĆ

MEMENTO EKS OFICIRA Bravo komšinice! Vidim vas kako “Matori, stvarno si laponac” - izusti dvojnik iz
pristavljate posan pasulj, onaj zaostali šarenac mene.
sa pijace, za moju jedinstvenu i blagopočivšu
Sinoć sam radio, do iza ponoći, dušu. Šta? Invazija moljaca, ništa za to, proku- - Umro je u snu - reće doktor i
“Dosije 1522” - storija o kažnjavanju nevinog. vaće se uz šupljoglava zrna, koja su ih blago- prekrsti se, onako po pravoslavnom običaju.
Osetio sasvim izvesno, muklu ogavnost, od- naklono udomila.
vratnost prema moćnicima i sistemu drp tor- - Kažu da je najlepša smrt u snu. Šta
ture. Da se ne foliramo. Ja bih rađe umro uko-
liko bi mi se tako nešto dogodilo. Laž - pa drp,
nelaž pa drp, laža pa drp, paralaža drp, pa opet
u krug drp, drp, drp...

Poželeo sam - dogodilo se. Umro


sam. Onako na prečac, foršpilovan drp siste-
mom uz fanfare mizantropa, i slatkorečive
retorike intele- ktualne elite: - Biće bolje.

Gledam, petnesti dan, a niko da me


oplakuje - obuze me seta. Počinjem da von-
jam. Smrad u ustima, na telu, rojevi muva
krase posmrtnu gozbu - pljuckajći po ovoze-
maljskim ostacima bivšeg čoveka. Baš sad, “...
U časovima duševne klonulosti, - kad se u
sećanju bude senke prošlosti i od njih biva
hladno oko srca, - kada misao, kao ravnodušno
jesenje sunce, obasjava užasan haos sadašnjice
i zlokobno se vrti u jednom mestu, nemoćna
da se digne uvis, da leti napred, - u teškim
časovima duševne klonulosti, snagom svoje
uobrazilje, ja izazivam veličanstveni lik
Čoveka.”- da baš sad’ očekujem jadikovku za
mene, za bivšeg čoveka molim troške sažal-
jenja, jer je ostao bezrazložno sam i utučen
životom.

Zvonjava na vratima. Komšije je ih


obijaju. Sledi memento mori:

- Mora da mu se nešto strašno


dogodilo. Jezivo za jednog samca! Strašna Sva sreća da sam redovno uplaćivao vi mislite doktore? Olakšao se!
vremena... Pa on je načisto umro - smešno, a grobno mesto. Neće morati klinčurdija da se
bio je tako živahan. daje na trošak, izdaci su to. A, evo i njih, dragi - Blažena je smrt u snu. Međutim,
moji dušebrižnici. čuo sam da je bio komunista, nisam siguran da
- Sećam se - kroz ikavku (štucanje) se to i za njega odnosi.
progovori komšija, zadrigo u pivu i izusti: - Tata nije napisao testament.
“Bio je tako živahan. Bogme, i švalerke su ga - Doktore vi to onako sa naučne os-
obilazile - sažaljivo će. A sad’? Ik! Sad je tako - Zbilja? nove? - promuca pripitomljeni oficir.
sam i mrtav. Mrtav skroz na skroz. Ik!”
- Senilan starac, zaboravio se. Preuzi- Vidi ti njega, oficir pa se okuražio. A
- Nemojte biti tako neuviđajni - mam obavezu da ja razrešim očevu milost, ja pomislio, kod tolikih doktora, da će to doca
usprotivi se debelguza sa prvog sprata - sudski ćemo da se poravnamo, zar ne? naučno da elaborira. A on cvik’. Vala, neće ti
Švalerke pa šta? Umrla čoveku žena, i šta bi pomoći disertacija, doći će i tvojih pet minuta.
smo mu komšija, posebno vi, mogli prebacili, - Deluje mi kao da je zaspao - graknu Neverovatno, šta bi sa stvaralaštvom sa radom,
kad još za života varate, onu vašu. novopridošla persona. nakotili se fariseji svi bi u biznis, niko neće
kod krsta – da tezgari. Ono, jest da sam želeo
Dakle’ ja sam mrtav i beo a ovi me Oho ho, pa to je gosn advokat, osetio raj na zemlji, međutim, ovo vreme je nešto
opanjkavaju. Čudno?! Nema mojih?! krmak krčmljenje. Bogme zdravo će ušićariti. između - između čekića i nakovnja pa kako
Nisu pristigli moji najbliži. U njih sam U koji li će se referentnu “tikvu” ugraditi, ši- vam drago. Jest da je olakšanje, kako reće
Art– , Zlata Bela

uložio sav kapital, ceo jedan jedinstveni ćardžijsko im pleme, oseti šakal mršu. doca - kako za koga, al’ mene žulja. Ljudi,
život. U redu. Ja ću i dalje da mrtvujem, žulja ova čamovina. Jer, kad neznalice govore
a vi? Vi će te sustići, to je tako nor- Eh, koje li gluposti, tj. kako bi moja o lakoći umiranja, to je za svaku osudu. Pa,
malno. Samo što niste stigli, ima vre- budućnost rekla - stupidalije, stupidalije kad je to tako, ajd’ da se menjamo doco. Ne-
mena. čalac... Uh, uh... sad’ će deca da se glože. To ćeš? Pijuckaš rakiju, nek’ ti je na zdravlje ili
mi nije trebalo. Eto, sad sam i samokritičan. na jetru - ko zna.
NO1 PAGE 27

neizdržljivo. Čak sam i prozore otvorila na


- Stišaj strasti, gore je tranzicija. ovo aerozagađenje. Ovo nije normalno. Zovite
Prosipaju iz šupljeg u prazno. Preko glave su toplanu, znam da vi imate broj i ...
Šta je, već me iznosite. Gospodo, aman mi glasogovornici. Usliši molbu paćenika.
zaman, pomozite. Mogli ste da postavite kakav Gore ne idem... i tačka.
- U redu komšinice, samo da se
dušek i tako to... ovde zaista žulja. Ne čujete?
obučem, u pižami sam.
Baš vas briga. Tako, a sad u kolonu i nemo’ da - Ja odlazim, nisi me zaslužio. Šta si
se gurate, ima mesta za sve. Život je kocka, deci ostavio, a mogao si. Ti i tvoj moral: -
-Bože šta je sa ovom energanom?
kao i sreća. Sad’ je ima a onda je nema, pa i čistog obraza, bez prljavih računa i krimino-
Mora da ima priučene radnike, za tri meseca.
njega nema - fajront. gene prošlosti. Da se krstiš i levom i desnom rukom.
Aman, polako spuštajte sanduk. Ni- - Vidi, vidi... da nećeš kod komšije? - Jeste li za kafu?
sam ja Volt Dizni u hibernetskom sanduku. U mauzolej? U redu. Svakako, kod njega je
Zadnje pare su date za ovu daščaru. Ko zna da
li će dovoljno grejati. Komunalci nisu zagre-
jali kapelu, ukoliko i u adu isključe grejanje
zbog pomanjkanja naftnih derivata, nesretan
je i dan rađanja - džabe naravoučenje da je
smrt pretsoblje ka boljitku.

Tako deco! Pokopajte odličja, da


tako, na moje grudi! Od uvek sam sve svoje
sa sobom nosio - (“Omnia mea mecum
porto”). Čemu suze? Čemu ta ružna maska?
Pokopajte poreklo, izbrišite kajanje. Za-
koračite u mudrost bezizlaza.

Šta? Ne možete naći testament?!


Nisam ni imao nečega, imao sam jedno
veliko “ništa”, to vam je dovoljno za početak.
Tako su htele velmožde. Društvena imovina -
nema vlasnika a, i vi više nemate društvo,
sada ste halapljivi samodršci - pa ko šta zah-
vati. Ponašajte se kao moćnici. Nakon
zaostavštinske i dragovoljne rasprave raspro-
dajte sve, makar i u bescenje - za euro, pa u
Europu.

Jutro je gromoglasno!? Prodao sam


se za tri plotuna - zar samo za to? Nije važno.
Nabacite po koji grumen majke. A, čemu bi
pa i da služi sećanje na “Poslednjeg Mohi-
kanca”, izbrišite prošlost i trk u “svetlu
budućnost” - živeli dolari.

Tako! Red je da me primi, vaša ma-


jka. Možda je i ljutlja, dugo je čekala. Sve će
to lepo da slegne, mirovni proces je u tok ni
ona nije cenila Haški tribunal. Tuga hrani
sećanje. Kajanje, kao i gorčina, nestaje s vre- - Hvala lepo, skuvala sam je na radi-
menom, pomirimo se, budimo ljudi. komfor, ima kablovsku televiziju, kanabe, jatoru.
telefon i ...
Opa! Pa koga ja to vidim? Moja - Onda prijatno, do narednog akci-
draga “Klementina”, ili, možda, neka sače- - Odlazim... denta.
kuša? Ha, ha, ha... Dobro je da smo se našli.
Dođi k’meni, ovde je svežije. - Stani, ne idi. Ovde žeži, vručina je... Nego, da nastavim. “Dosije 1522” -
storija o kažnjavanju nevinog. Čudna šifra
- Marš odavde švalerčino! - Za tebe je pakao, tek su počli da “1522” - broj delovodnog protokola istražnih
greju, videćeš ... mudraca. Šta ona znači? To nije običan broj. O
- Da nisi nazebla, glas ti škripi, ne- tome i govori “Roman o Romanu”:
kako avetinjski. Prenuh se iz sna. Lupa po vratima. 1+5+2+2=10, deset godina strogog zatvora za
nevine. A za vine? Šta dobijaju vinovnici? Pa
- Matori kurvaru, sad sam ti dobra. Ti - Komšija, komšija... probudite se... to je bar jasno - slobodu da raskrčme... sve,
si crvljiva uš. Jel’ kod vas greju radijatori? Kod mene je ama baš sve.

Art—Zlata Bela
PAGE 28 DIOGEN

SAMIRA BEGMAN KARABEG


Nastavak sa str.25.
ZLATNA RIBICA
ODVOJENOST
JA SAM MAJKA
Jednom davno
U nekim drugim vremenima Koliko puta još
Ja ne sudim,
Gdje vrijeme ne promiče danima otiske svojih stopala u pijesku otkriti?
ja ne razlikujem.
Već treperenjem u srcu Koliko puta blatnjavu prtinu gaziti,
Ja ne ne stepenujem karaktere
Uhvatila sam zlatnu ribicu i istu pjesmu pjevati
medju ljudima,
I ona mi tiho šapnu: jer za snijega bijela snage nema?
jer ja sam njihova bez šibe majka
“Sluga sam tvoja Tisuću puta umrla
koja vidjela je svaku crtu
i ti moja budi a samo ponekad
u djeci kako raste –
reci, zbori, portale života dotakla .
razumijem nužnost i ružnost i
za čim ti srce žudi?” .
ljepotu svakog cvata.
Tecite mlake, vremena vode
Ja ih sviju želim zadojiti
Nisam imala želja nada na ušću
onim mlijekom,
A ipak sam htjela. gdje će i odvojenost da ode.
koje njih hrani.
A onda mi je jedna sročena Studen samoće na oknima
Ako traže nadu u Isusu, kažem:
Valovima nošena željezna zavjesa iluzije moćna
-Amen, tako neka bude-.
A za njom još jedna, i boginja u meni nestaje,
Ako slijede Muhameda, kažem:
pa još jedna... a ti, ljubljeni
-I ja ću s vama, inšalah-.
i poplava mi dušu razvodni progna me iz doma iskona.
Ako čekaju prosvjećenje od Bude,
kažem:
-Prosvjećenje je u meni, Om mani padme Valovi su mi Pa ipak kao da sam ti blizu
hum-. Zlatnu ribicu istrgli jer se budim iz sna
Ako oslobođenje nalaze u Krišni, kažem: I mene zanijeli. u kojem te tražim po zabludama.
-Ja sam slobodna, Om tat sat-. Moćnim vrtlozima sam se otimala Život ovdje nema svoj žar
Ne prigovarajte, A između plime i osjeke se oporavljala. a tuge navire sve jači val.
da nemam svoju religiju. Samo prolaznost sudbina
Moja vjera je ljubav, može razdaljinu tu
Kroz čežnje sam odrasla
jer ja sam majka svih ljudi između tebe i mene prevazići
A u odricanju sazrijevala.
bez šibe – Sad više nemam želja u neprolaznosti srca.
vjerujem da kad odrastu I ponovo nađoh svoju zlatnu ribicu
svaka će im se crta razviti Duboko pohranjenu u mom srcu Na kojem god sam valu jedrila,
i svaka mana, kriva Drina I ona mi tiho šapnu: prije, u nadi, da ću do tebe stići –
ispraviti, jeste “Mir je u tebi nastanjen, na sprudove sam udarala.
vjerujem da krivi su a tu sam i ja kod kuće“. Ali, jednom ću ti doći,
samo zato što nisu odrasli. u haljini od sjaja kristala,
Ja sam majka malih, polena bagremova cvijeta,
bez šibe.. pare kamiličina čaja,
tonova najviše skale,
zvijezdane prašine
i sjećanja na svete portale.
Der Hirsch I tad, preklinjem vas, bogovi,
zauzdajte vjetrove
da njihov plam
Hast du mich vergessen, Vater-Mutter?
moju tananu haljinu ne sprži
Das muss so sein, denn ich kann mir nicht erklären, warum ich hier allein gelassen bin, in der
i samo pepeo
fremden Welt. Ich durchstreife die dunklen Wälder ohne zu wissen, was zu tun und wohin zu
na vjetru se rasprši.
gehen ist. Das bedrohliche Heulen der Wölfe lässt meine Glieder erstarren, doch wenn die
Hörner der Jäger erschallen, dann gefriert mein Blut und ich sterbe immer und immer wieder.
Sie sind kühn und gnadenlos. Sie jagen, doch wissen sie zumindest, was sie tun und wohin sie Doći ću ti,
gehen. Ich aber sehe keine Richtung, keinen Anfang und kein Ende. Gibt es einen Fluss, eine i konačno, u tvoje se ruke predati.
Quelle und Mündung, an denen ich mich orientieren kann? Denn dieser Kreislauf ist so A tad ćeš, ljubljeni,
trostlos. snagom mudrosti,
novu haljinu meni satkati,
u kojoj ću preći pragove portala,
Ich habe dich nicht vergessen, doch ich musste weitergehen, um den Fluss der Zeit in
u dom iskona korak pustiti
Bewegung zu halten. Dein Geweih ist noch schwach, darum musst du die Kreise durchlaufen
i boginju sebe u skute sviti.
und die Wälder durchstreifen bis sie so weit zum Himmel ragen wie dein Körper sich zur Erde
senkt. Dann wirst auch du in dir und aus dir Vater und Mutter sein. Doch höre zuerst auf, auf
das Heulen der einsamen Wölfe zu lauschen, denn sie heulen, weil sie angstvoll ihre letzten
Tage kommen sehen. Und die Jäger- oh, die wissen nicht, was sie tun. Sie ahnen bloss, dass in
deinem Geweih die Antwort auf ihre tiefsten Sehnsüchte liegt und wollen es in Besitz
nehmen. Unwissenheit ist ihre Kraft, was sie so kühn und gnadenlos macht. Du aber mache Prevod na njemački jezik S.Begman
dich vor ihnen unsichtbar und kehre wieder zurück an den Ort, wo wir uns getrennt haben, in
dein Herz.
NO1 PAGE 29

SAMIRA BEGMAN KARABEG


TKALJA
Prodri u sjenu i spoznaj
otkuda potiče svjetlosti zrak. Strpljenje;
Dobro mi došao
Povjerenje i volja su ljestve majka,
Znalac svih puteva
što nadolje vode, što milost rodi.
Pobjednik svih ratova
a oprost je, nagore, prvi korak.
Dugo sam umirala
Milost;
U tami lutanja i bdijenja
Siđi u svoj pakao, u šaht svih znamenja kraljica,
Jer je odzvanjao stostruki eho
sa sedam moćnih ratnika na najvišoj ljestvi,
Mojih želja i htijenja
što u tebi drijemaju. u aurumu oprosta
Sad na novom
Probudi ih zlatna vjenčanica.
Meni još neznanom putu
neka u tebi djeluju
Neizvjesnosti i nade splet
i dobit ćeš svaki rat.
Zamršene niti raspletom pletem Tebi je biti čovjek
Dolaziš mi u susret
Prvi je ljubav
Raširenih ruku
Drugi je mudrost
Najdraži vodiču Nasloni glavu na zemlju
Treći je volja
Ti ćeš utoliti moju muku i osluhni,
Četvrti je red
Peti je upornost odkuda dopiru tragovi
nestrpljiva sam da saznam. što te još uvijek
Šesti je strpljenje
Pričaj! u noći straše.
A sedmi je milost».
Odakle dolaziš? Čuješ li?
_____ .... ______
I koja znamenja nosiš? To su samo prazni odjeci
_______ ... _______ nekih davnih strepnja
Ja sam tkalja.
kada si u tmini posrtao
«Čemu znamenja u svjetlosti? tražeći oslonac,
Na najvišoj ljestvi,
Čuj, ja sam ti. sluteći pad
aurum oprosta,
vjenčanicu tkam a nikog nije bilo
Moje ime je čežnja da razazna ni razagna tvoj
od zlata čista.
što se u tebi budi nijemi krik straha.
što te tjera i vodi,
Ljubavlju prožeta,
što sjenu sluti.
kroz žar cijelog bića, Dječače,
pulsanje srca, podigni glavu
Ja sam bol,
titraje snova i htijenja, i odšalji svoje krikove
što peče i probada
provlače se niti zlata. u fijuk vjetra
u srce i grudi,
tutnjavu vlakova
kad izgori nada.
Vjera je u meni nastanjena, i grmljavinu gromova
jer Sutra poznajem, zaćeraj ih u smrt
Jučer razumijem, koja te je ionako već pretekla
Ja sam iskra u slutnji,
i oba toka sjedinjena kao i svakoga od nas,
iz naslijeđa predaka,
u tok tkanja i nema se šta pred njom izgubiti
iscjeljujem i budim
a s njim teče osim uzeti ovih nekoliko
gdje je praznine boljka.
i sedam znamenja. časova slave i pregršt hrabrosti
da prođe se kroza zid života
Ja sam uvijek tamo pravo i bez vrpoljenja
gdje nedostatak izranja Ljubav; kao Stvaranje
da pročistim i odvojim začetak života, jer više od muškarca
da liječim i napajam, uzrok svih uzroka.
tebi je biti čovjek.
i opet spajam.
Mudrost;
iz ljubavi što potječe, Centauri
Kako? Zašto? Pitaš.
svjetlosna rijeka.
Dobro me slušaj!
Čovjek i životinja
Volja; u jedno srasli,
Kada bi čovjek
što djela ljubavi jedno je nestalo
u krugu svjetlosti stanovao,
i mudrosti stvara. tek tragovi ostali.
da li bi znao da jeste
i uzrok svog bića spoznao?
Red; Jahač na bijelom konju
snaga, kapiji je hitao,
Ja ću ti ukazati, što stvaralaštva usavršava. al' nešto je brže bilo
na sjene tvoje duše, što od njega je postalo.
dopri do njih, Upornost;
čelo i zemlja da se ljube. postojanost,
što konačnom ishodu vodi. Ništa, do luk i strijela,
Kroz prazninu, bol i tmuše
ali kad dođe vrijeme pravo,
bez straha i žurbe.
stremit će ka strijeli
koju sam je odaslao.
PAGE 30 DIOGEN

SAMIRA BEGMAN KARABEG Wer bin ich


U ODRAZU TVOJIH OČIJU

U tvojim očima ogleda se mjesec, Wer bin ich?


FATIMINA NARICALJKA Das orientalische Erbe
što sve tajne u sebi skriva.
Ali pred sunčevim sjajem se otkriva mein Blut färbt,
Ti si bio moj studenac i sam sija. das die bogumilische Seele nährt,
i kruh nasušni. die sich auf slawische Weise bewährt,
Bio si moje Sunce U tvojim očima teče Nil vječni den buddhistischen Weg geht,
zvijezda Vodilja sto sve misterije u protok kroz vrijeme sich unter den europäischen Himmel
i mjesec sjajni. pokreće ordnet
Otkako je zjena moga oka i mliječnome putu und in der Liebe wieder erkennt.
svjetlost upila, paralelu na Zemlji nameće. Doch wer bin ich wirklich?
nisam drugo htjela
već da sjena U tvojim očima je bog Ra Die Zeichen
moje lice ne dirne. sagradio svoje prijestolje.
A sada, gatke crne I pohranjuje slike svih kreacija Du, der die Schrift auf diesem Stein liest,
dušu mi pokopale i nacrte onih što još predstoje. bist villeicht
kao da meleki,
zu den Sternen gereist. Und
najžešće bitke vode Tvoje oči su zurückgekehrt, denn dort
i snaga im nestaje. studeni izvori u pustinji pješčanoj gibt es nichts als nochmals dich selbst.
Jer dolje, na dnu svijesti kojom lutaš, fata morganom zaveden Der Mensch
gdje duše srljaju Ali u odrazu tvojih očiju, prozorima duše, kann sehen was er nie sah, hören was er
sljedbenici tvoji je kapija ka bašči vječnoj. nie hörte,
za naslijeđe se otimaju.
kosten was er nie kostete, dort sein wo er
Sad znam,
Zeit für die Kinder nie war,
i za mene je vrijeme,
aber immer und überall kann er nur sich
neka još jedan melek ustane
finden
i preda me. Es ist Zeit zu träumen,
oder nicht finden.
Kinder in den Armen zu halten,
zu schweigen und zuzuhören.
U ODRAZU TVOJIH OČIJU Das Kind habe ich vergessen
irgendwo, auf steinernen Strassen
U tvojim očima ogleda se mjesec, Ich komme mit dir, irrte mit stumpfen Sinnen
što sve tajne u sebi skriva. mein Liebling,
schmerzlich ahnend, ich bin verlassen.
Ali pred sunčevim sjajem se otkriva in dein Wunderland.
i sam sija. Er hat das vorausgesehen und hat mir
Damit ich dich nicht verliere, Zeichen
U tvojim očima teče Nil vječni wenn der Ernst des Lebens,
auf den Strassen gelegt.
sto sve misterije u protok kroz vrijeme dich ereilt.
pokreće
i mliječnome putu Den Zeichen folgend
Das Sonett dem Leben (mehr ahnend als wissend)
paralelu na Zemlji nameće.
fand ich wieder das Kind
Der Frühling ist in mir erwacht, im Staub, ausgezehrt,
U tvojim očima je bog Ra in dem das Leben spriesst und keimt.
sagradio svoje prijestolje. taub, stumm und blind.
Alles in mir strotzt vor Fülle und Kraft,
I pohranjuje slike svih kreacija aber, o weh, alles ist dem Tode geweiht.
i nacrte onih što još predstoje. Ich nahm das Kind an
und dann:
Tvoje oči su Jedoch still, du meine Seele, Nach verwirrenden und klärenden
studeni izvori u pustinji pješčanoj traure nicht nach, lasse es geschehen. Winden
kojom lutaš, fata morganom zaveden Denn jede Absterbens Welle, erkannte in seinem Zeichen mein Leben
Ali u odrazu tvojih očiju, prozorima duše, trägt den Beginn von neuem Werden. und mich in dem Kinde.
je kapija ka bašči vječnoj.
Auch ich werde gehen. Alles hat er vorausgesehen:
Die Nachtigallen werden die Ode der meine Jahrhunderte Irrungen,
Freude singen, den Schmerz,
die Sonne sich blutig am Horizont die Pein,
Provjerite na recken. und hinterlies mir die heilende Essenz
http://dhirasbk.weebly.com auf dem bogumilischen Stein.
kako objaviti napovoljnije E- Nichts, nichts wird sich ändern.
knjigu sa uključenim ISBN Nur mein Herz wird das Leben zeugen,
code/DTP/PR/recenzijom! jenen, die sich in der Stille finden.
E-knjiga/E-book
NO1 PAGE 31

SAMIRA BEGMAN KARABEG


Tal der Dämmerung
Klang der Schöpfung
Ich warte auf die Rückkehr der Könige Tanz der letzten Derwische Höre das Rauschen des Wassers,
in unser Tal,
das Flüstern des Mondes
das in Dunkelheit eingetaucht
Wenn in mir und den Gesang der Winde.
und durch Unkraut verwildert ist.
das Paradies erblüht, Horche die Sprache der Bäume
dann werden die entflohenen Sittiche und das Seufzen der Erde.
Blaue Tränen sind vergossen über dem Himmel
und mit rotem Blut vermischt, die Worte schreien, Horche in dich hinein,
purpurne Ströme haben getost die ich zu sagen nicht wusste. alle Dinge der Welt sind da gegenwärtig,
durch unser Tal. Bis dahin werde ich nur singen im Klang des Herzens
unter den einsamen Feigen wirst du sie wahrnehmen.
Zerschlagene Brücken- an den Hängen über der Strasse,
blosse Gerüste, für die allein Gebliebenen.
Beende das Trommeln der Gedanken
in die Schlucht gefallen,
und durch das Tor der Stille
trennen. Doch jetzt, trete in die Welt,
führt mich, Nächte, wo der Klang der Schöpfung hörbar wird
Ich warte, warte... in die einsame Tekije und das Alleinsein
auf die Könige, zum Dreh. dem Einssein weicht.
die mit der Wahrheit bewaffnet Eine Hand zum Himmel,
und mit Edelmut gerüstet sind, die andere zur Erde-
Das Sternentor
die das Wort Kraft und Achse.
als das einzige Schwert erheben, Drehe …!
und das Herz in unser Tal Hey, auf dass ich in die entferntesten Es gibt es tatsächlich,
zurückbringen. Himmelsreiche hineintanze das Stargate,
und das Leben zertanze, das Sternentor zur anderen Welt.
auf dass das blaueste Paradies Es erscheint,
Dreifacher Wunsch
sich in meiner Brust rötet. wenn die Augen aufhören zu sehen,
wenn das Ego aufgibt zu wollen,
...und wenn ich wie im Märchen wenn der Weg und das Ziel
drei Wünsche frei hätte, Der Ruf der Maha Vishnu nicht mehr existieren,
würde ich mir dreifach wenn das Gefäss sich entleert.
nur das Eine wünschen, Du segelst auf ewigem Meer Erst dann
Kolonnen zu sehen, in einem Boot aus strahlendem Licht. hört alles auf,
ermattet und entwaffnet Und mein Lebenssinn ist der, und alles beginnt.
kehren die Soldaten zurück. mitzusegeln, doch jetzt noch nicht, noch
Der Purpur
nicht.
Auf den Pfaden der Gämsen
Der Purpur
Die Liebe hebt mich empor
Gespiegelt im Meer
… und du, Josef, trete ebenere Wege aus und erweitert auch meine Sicht.
Wenn der Tag sich
in meinen Windungen, Doch sie bindet zugleich und schliesst das
Zur Ruhe neigt.
denn mein Glaube sind brüchige Schiffe, Tor,
Rote Erde
die an den Felsen brechen. zu Dir kommen, kann ich noch nicht, noch
Nach Feuer riecht
Mein Gott, die Seekraft ist schwach, nicht.
Und den Frieden umarmt.
wie viele Male werde ich noch In mir das Grün
in die Schlammpfützen eintauchen und Sieben Himmelsstufen in meiner Brust Hoffnung und Weite.
mich nach den Pfaden der Gämsen durch den sechsten Tag wandere ich just Das Rot der Erde
sehnen? in der Dämmerung, dem siebten entgegen. Und das Grün der Hoffnung
Ersehnter Garten.
Denn jeder geformte Traum Im Schlummerschlaf erträumst Du mein Himmelsblau
ist nur der Blütenstaub, Leben Unendlichkeits- Spur
der sich beim ersten Hauch zerstäubt auf dem Meeresgrund der Ursachen Erdenrot
Wenn das Leben ein Traum ist … und ich, mondsichtige, versuche zu Seine Farbe ist Purpur.
… wer träumt? erwachen.

Gütiger Josef,
zünde die Leuchte
des höchsten Leuchtturms an,
an den Klippen des Glaubens
auf dass ich erwache Prevod na njemački jezik S.Begman
auf den Pfaden der Gämsen
PAGE 32 DIOGEN

Zwischen Sein und Erfahrung SAMIRA BEGMAN KARABEG


Der goldener Fisch
Ich bin Alles, Die Trennung
in allem gegenwärtig,
Einmal, vor langer Zeit,
nie entstanden
als die Zeit noch nicht floss Wie oft werde ich noch meine
und unvergänglich-
durch Tag und Nacht, Fussabdrücke
flüstere ich, das Sein.
sondern durch des Herzens Flüstern im Sand erblicken?
fing ich einen goldenen Fisch Wie oft?
Ich bin Nichts, und er begann zu wispern: Wie oft in den gleichen Fussstapfen
bloss ein Körnchen im Staub, „Ich bin dein Diener, treten?
Produkt der Illusion bist du auch guten Willens, Die Lungen mit gleicher Luft füllen
und des grossen Falls - werde ich dir und das gleiche Lied singen?
plappere ich, die Erfahrung. jeden Wunsch erfüllen“. Tausendmal bin ich gestorben
und manches Mal
Der Fluss meines Lebens Ich hatte keine Wünsche, erblickte ich des Lebens Portal.
fliesst irgendwo, sie alle standen an der Schwelle. Fliesst, lau, Gewässer der Zeit!
zwischen Sein und Erfahrung, Doch dann kam ein Wunsch, Hoffnung auf eine Mündung
und die Sehnsucht nach Erkenntnis getragen von einer Welle wo die Trennung sein Ende hat.
ist seine unerschöpfliche Quelle. und gleich wieder noch einer, Die Einsamkeit ist kalt,
und noch einer. der eiserne Schleier der Illusion, so alt.
Ich bin die Mutter Die Göttin in mir entrinnt,
und du, mein Geliebter,
Die Wellen rissen mir
Ich werte nicht. hast mich aus der Urheimat verbannt,
den goldenen Fisch aus der Hand
Ich unterscheide nicht. und doch fühle ich mich dir näher,
und ich selber verlor mein Halt.
Ich mache keine Unterschiede denn ich bin müde.
Ich kämpfte in den Wogen
zwischen den Menschen, Ich bin so müde,
mit Feuer und Glut
denn ich bin die Mutter, dich im Schatten zu suchen.
und ruhte zwischen Ebbe und Flut.
die nicht bestraft, Hier hat das Leben keine Freude
die gesehen hat und Traurigkeit nimmt Gestalt an.
Im Begehren bin ich aufgewachsen Fliesst Gewässer!
wie jede Spur im Aufgeben gereift.
in den Kindern entsteht- Einzig beständig ist hier der Fluss,
Jetzt habe ich keine Wünsche mehr nur er kann den Raum
ich verstehe und finde den goldenen Fisch wieder,
die Notwendigkeit und Hässlichkeit, zwischen mir und deiner Insel
im Herzens Flüstern überwinden.
und die Schönheit jeder Blüte. und höre auch sein Wispern:
Ich will sie alle Auf welcher Welle ich auch immer ritt,
„Die Stille ist in dich gekehrt, um zu dir schneller zu finden-;
mit der Milch stillen, ich kann bei dir bleiben“.
die sie nährt. ich prallte auf die Brandung!
Wenn sie Hoffnung bei Jesus suchen,
sage ich: -Amen, so sei es-. Das Verlangen Einmal werde ich zu dir kommen,
Wenn sie Mohammed folgen, in einem Kleid
sage ich: -Ich gehe mit euch, inschallah-. Geblendet war ich aus Strahlen der Bergkristalle,
Wenn sie auf Erleuchtung durch Buddha vom Begehren Rot, aus Pollen der Akazienblüten,
warten, bis die Stiche Matadors dem Dampf des Kamillentees,
sage ich: -Erleuchtung ist in mir, mich führten, durch den Tod - dem Klang der höchsten Tonale,
Om mani padme hum-. den Sternschnuppen und der Erinnerung
Wenn sie Befreiung in Krischna finden, an heilige Portale.
in das Schaukeln der Waagschalen,
sage ich: - Ich bin frei, Om tat sat. Doch, ich bitte euch, Götter,
ich wiegte, um Schalen auszugleichen.
Werft mir nicht vor haltet die Winde,
Im Ausgleich schimmerte der
ich hätte keine Religion. damit ihr Feuer
Schattenvorhang aus neuem Verlangen -
Meine Religion ist die Liebe, mein zartes Vehikel nicht verzehrt
denn ich bin die Mutter und seine Asche im Winde verweht.
und ich stieg hinab Ich werde zu dir kommen
der ganzen Menschheit,
in die Abgründe des Skorpions. und in deine Arme mich endlich legen.
die nicht bestraft-
In der Tiefe Und, mein Geliebter,
ich glaube,
war der Vorhang nicht mehr - für mich wirst du müssen
wenn sie gross sind,
wird sich in ihnen ein neues Kleid weben,
jede Spur entwickeln, frei befand ich mich im grossen Meer. in dem ich die Schwelle
jeder Mangel, jeder Fehler Das Verlangen des Lebensportals übertreten,
wird sich glätten, nach Unendlichkeit in mir - in die Urheimat eintreten
ja, ich glaube, das Rad dreht sich wieder. und mich, Göttin,
schuld sind sie nur, gebären kann.
weil sie nicht erwachsen sind.
Ich bin die Mutter der Kleinen,
die nicht bestraft... Prevod na njemački jezik S.Begman
NO1 PAGE 33

SAMIRA BEGMAN KARABEG


Die Weberin Ich zeige dir
auf deiner Seele Schatten Der Wille;
Sei mir herzlich willkommen von welchem du dich der treibende Kraft, die hervorruft
Du Kenner aller Wege abgewandt hast. die Taten der Liebe und der Weisheit.
Und Sieger aller Kriege
Lange musste ich Steige hinunter Die Ordnung;
Deiner Weisheit und Liebe entbehren durch die Leere der Geist, der alles nach göttlichem Plan
Vergraben in der Hölle durch den Schmerz ordnet.
Unendlicher Wünsche ohne Hast
Konnte ich Dich nicht hören und mit Herz.
Der Ernst;
Denn es donnerten
die Beständigkeit, das Gedeihen,
Tausendfache Echos Erhelle den Schatten das die endliche Vollendung gibt.
Meiner Sehnsüchte und Begehren und erkenne
Jetzt auf den neuen woher die Sehnsucht weht.
Mir noch unbekannten Wegen Die Geduld;
Vertrauen und Wille ist die Leiter
Auf denen ich den Kampf die Garantin für Erfolg,
die nach unten führt
Aufgenommen habe die Mutter der Barmherzigkeit.
und Vergebung ist
Kommst Du mir entgegen der erste Tritt.
Mit ausgestreckten Händen Die Barmherzigkeit;
Liebevollster Lehrer die Königin der Urgeister,
Steige hinunter
Das ist meines Lebens Wende der goldene Schimmer
in deine Unterwelt
so rede! im Gewebe des Hochzeitskleides.
in den Schacht.
woher kommst du? Ich zeige dir
wie ist Dein Name? sieben mächtigste Krieger Dir ist es Mensch zu sein
die in dir schlummern.
____ ..... ____ Erwecke sie Leg den Kopf auf die Erde
und du gewinnst jede Schlacht. und horche,
„Was liegt dir an den Namen? woher die Spuren rühren,
Höre zu. Der Erste ist die Liebe die dich immer noch
Ich bin du. der Zweite die Weisheit in der Nacht beängstigen.
der Dritte der Wille Hörst du?
Mein Name ist Sehnsucht der Vierte die Ordnung Das sind bloss Schatten
die in dir erwacht der Fünfte der Ernst der Ängste von einst,
die dich drängt und treibt der Sechste die Geduld als du in der Dunkelheit getaumelt
und den Schatten ahnt. der Siebente die Barmherzigkeit“. und die Stütze gesucht hast
den Sturz ahnend,
Ich bin auch der Schmerz ____....____ doch keiner war da,
der weh tut der deinen stummen Schrei vernahm.
der brennt und sticht ICH BIN
durch die Haut in die Brust. eine Weberin. Junge,
Mit jedem Teil meines Daseins, hebe den Kopf
Ich bin die Ahnung mit jedem Pochen meines Herzens, und schicke deine Schreie
die funkelt aus Fülle mit jedem Gedanken in den Wind und Donner,
die die Ahnen hinterliessen und jedem Wunsch jage sie in den Tod,
und lässt fliessen webe ich das Hochzeitskleid, der dich sowieso schon überholt hat,
in des Leeren Hülle. von Liebe erfüllt. wie auch jeden von uns,
und es gibt nichts zu verlieren,
Ich bin immer da sondern nur
Ich bin voller Frieden und Zuversicht. einige Momente des Ruhmes
wo die Mängel entstehen Das Morgen kenne ich,
um zu trennen und reinigen und eine Hand voll Mut zu nehmen,
das Gestern verstehe ich, um die Mauern des Lebens
um zu füllen und stillen und beide sind vereint
und wieder zu einigen. zu durchschreiten,
in der Webearbeit. geradeaus und ohne zu zögern,
wie die Schöpfung,
Wie? Wieso? Warum? Die sieben Tage meines Werdens denn vielmehr als ein Mann,
Fragst du. mit sieben Urgeister ist es dir Mensch zu sein.
Höre zu! in der Webearbeit vereint:

Wenn jeder seine Nahrung hätte Die Liebe;


ohne zu suchen die Urquelle, die Ursache aller Ursachen. Best prices for E-book
ohne zu tun: publishing including ISBN
code/DTP/PR/review:
Wo wäre die Stätte Die Weisheit; http://dhirasbk.weebly.com
für sein Wachstum? aus der Liebe hervorgegangenes Licht.
PAGE 34 DIOGEN

Centauri
In dieser Welt, der Seele -
Der Mensch und das Tier kann ich nicht bestehen, findest du das Tor zum ewigen Garten.
in eins verschmolzen, ein Engel soll noch

SAMIRA BEGMAN KARABEG


doch beide verschwunden, für mich aufstehen, Einsicht
die Spuren blieben. ich bin bereit.
Durchdrungen von Seiner Gnade
Der Reiter auf dem weissen Pferd, Im Antlitz deiner Augen stieg ich hinunter
dem Tor entgegengeeilt, und blickte zurück.
doch etwas eilt schneller, In deinen Augen spiegelt sich der Mond, Viele Wege bin ich gegangen
was er freigemacht hat. der unzählige Geheimnisse in sich birgt, auf der Suche nach ewigem Glück.
doch das Sonnenlicht umarmt Den Weg der Atheisten,
Nichts, als Pfeil und Bogen. und selber scheint. jenen der Shivaiten.
Und wenn die rechte Zeit naht, Den Weg der Vaishnavas,
wird er dem Pfeile folgen, In deinen Augen fliesst der ewige Nil, jenen der Derwische.
den er selber ausgesandt. der alle Mysterien im Fluss der Zeit Den Weg der Schamanen,
bewegt jenen der Za Zen.
und Parallelen zur Milchstrasse Jedes Ende führte
Fatimas Klagelied
auf der Erde darstellt. zu einem neuem Anfang-

Prevod na njemački jezik S.Begman


ewiger Kreis.
Du warst mein Salz und Brot. Jetzt suche ich nicht mehr,
Du warst der Klang und das Licht. In deinen Augen hat der Gott Ra
seinen Thron errichtet ich bleibe stehen.
Seit meine Augen die Welt erblickt Ich suche keine neue Wege,
haben, und bewahrt die Bilder aller Kreationen
ich warte,
wollte ich nie was anderes, und die Blaupausen von allem, was noch
Er kommt mir entgegen.
als dass der Schatten sein wird.
Ich verwerfe
mein Gesicht nicht berührt. die Zeremonien und Gebärden,
Doch jetzt, Deine Augen sind die Wasserquellen in jetzt lasse ich Ihn kommen.
als ob die Engel der Wüste, Ich bete nicht, ich höre zu,
den entscheidenden Kampf führen durch die du irrst, zur Fata-Morgana jetzt lasse ich Ihn sprechen.
und verlieren die Kraft. rennend. Ich diene durch die Tat,
Da unten, Doch warte! jetzt lasse ich Ihn durch mich tun.
im Schlangenteich, Im Antlitz deiner Augen – den Fenstern Ich suche nicht,
die Deinen ich gebe mich selbst hin.
streiten schon um die Macht.
NO1 PAGE 35

Knjiga poezije
“Govor iz bešike” Enesa
Topalovića, (Izdavač
DHIRA, mart 2009.g.).

Književni
vremeplov

DNEVNI AVAZ, 31.3.2003.g.


PAGE 36 DIOGEN

Nastavak sa str. 18. SLOBODANKA BOBA ĐUDERIJA

Četnikuša normalno, a po noći si drhturija u nekakvom slobodu kretanja i napuštanja određene


skloništu, ka u zbrkanoj, nelogičnoj noćnoj lokacije u momentu kad bi mi došlo. Osjećaj
Po njihovoj logici, to ide ovako: ako mi je mori. Stalno me je proganja osjećaj apsurda ali da mogu brzo i bez administrativnih
ćaća Srbin, onda san i ja Srpkinja. A ako istovremeno i spoznaja da Split ni u ratu nije petljancija napustiti posao koji trenutno radim
san Srpkinja, onda san i četnikuša. A ako se sličan drugim, normalnim gradovima, te da je i bija mi je neobično važan. A kad imaš takav
jedan ustaša zajubija u mene, onda je i on u ratu najluđi grad na svitu. Ka da su nam slobodni stil gibanja, konobarenje je idealni
četnik. Da smo tili malo dublje uć u cilu dnevni rasporedi bili pisani na sljedeći način: posal. Lova je dobra, prat čaše brzo i
materiju, možda bi po istoj logici bili otkrili 9h – kava sa ekipom na rivi, 11h – kupanje na učinkovito naučiš u roku odma', a ako si iole
da su moj bivši muž ustaša i moj ćaća Ovčice, 14h – ručak, 16-18h – zaškurit sobu i tolerantan i šarmantan gosti te prihvate bez
četnik u stvari neki rod. Iz čega bi previše pitanja, i to je dakle to. A ja san osim
proizašlo da je veza mene, četnikuše, i toga volila radit taj posal. I nikad mi nije bilo
mog bivšeg muža i bivšeg ustaše, u stvari naporno slušat kasnonoćne ispovijedi
incestuozna pripitih kauboja na šanku. Bilo je tu
nesretnih jubavi, rastavljenih bijesnih očeva,
Moj bivši muž je bija potpuno lud čovik. Ali bivših zatvorenika, budućih zatvorenika,
dilera i nezaposlenih revolucionara koji su
bar nije bija licemjer. Što je meni daleko
nepodnošljivija osobina od ludila. Dobro, s jedva čekali da negdi napokon počne
vrimenom sam shvatila razliku između pit nekakav rat di bi oni mogli pokazat sve šta
znaju. Dosta im je bilo prokletoga,
piće sa takvim tipom i s njim pokušat
ozbijno zasnovat obitelj. Razlika je neinvetivnog mira, tijekom kojega su
drastična, je l'. Ipak, kad bi se morala njihove prave vrline bile potpuno i
nepravedno zanemarene. Lako ti je bit
ponovo pogrešno udat, opet bi se udala za
njega. On je bija tako vjerodostojan u svom uspješan u školi, i završit fakultet i bit
ludilu. I uvik mi je sto puta draži nekakvi profesor ili pošteni zanatlija, naprimjer, e, al'
'aj' ti brale uzmi pušku, zaurlaj muški i
takvi, iskreni, nepatvoreni luđak, nego neki
društveno prihvatljivi malograđanski naciljaj pokretnu metu – to ipak ne može
licemjer. Vjerovatno san i ja neka vrsta svatko. Ubit čovika, jer si na to primoran, a
luđakinje, čim san se mogla zajubit u luđaka. bo'me i kad nisi.
I šteta šta smo se rastavili, jer su nam se
ludila u mnogo čemu podudarala. Naprimjer U svakom slučaju, ja sam dotad već sto puta
u vjerskim pitanjima i u potpunoj radila taj posal i nisan vidila nikakvog
neopterećenosti nacionalnom pripadnošću. razloga da ga ne radin i tad. Ok. Dite san iz
Al' smo znali bit jako nezgodni u sukobima. mišanog braka, a i ime mi je potpuno
Ne, nismo se tukli. Na vrime smo se neusklađeno s povijesnin trenutkom, ali znaš
rastavili. ono, kad nisi ništa kriv, nemaš ni straha. To
ubit oko dok padne omara, 20h – večera, 22h – da će moje neimanje straha bit shvaćeno kao
Sreli smo se tačno na početku rata i trk u sklonište. Pa 'aj' ti to spoji? Teško, čak i čista drskost i provokacija, e, to san malo posli
nekom sa boljim smislom za ružnu stvarnost shvatila. U tom kafiću san dakle upoznala
bili besramno ravnodušni na sva ratna
zbivanja, jer nama se, judi moji, dešavala od mene. budućeg muža, stanovnika tog malog
jubav. A i u Bibliji piše da je jubav najvažnija. osebujnog podmosorskog sela, on je naime
bija vlasnik dotičnog kafića. U koji su neki
Čak i u ratnim uvjetima. Pa dok su drugi Upravo toj mojoj urođenoj
strepili pod sirenama opće opasnosti, mi smo demonstrativno prestali ulaziti nakon mog
nesposobnosti snalaženja u realnom vrimenu i zapošljavanja. Rekli su mu da je zaposlija
se jubili, dogovarali sastanke u mračnom, prostoru vjerovatno mogu pripisat svoju
priplašenom gradu, potpuno nesvjesni „četnikušu“.
suludu odluku da se u trenucima srpske
neumjesnosti takvog ponašanja. Moglo je agresije na Hrvatsku, dakle u trenucima
propast sto bivših država i rodit se isto toliko posvemašnjeg animoziteta (blago rečeno) Obitelj moga bivšeg muža je u
novih, nije nas bilo briga, samo da nas puste prema pripadnicima srpske nacionalnosti, prošlome sistemu imala pečat „ustaške“ zato
da se jubimo. Doduše, našoj zanesenosti je odlučin zaposlit ka konobarica u jednom selu šta mu je otac na jednome piru zapiva par
pomagala činjenica da naš grad baš i nije bija nadomak Splita. U selu koje je i u hrvatskih, onako, iz duše, i nisu bile nimalo
u ratnoj zoni. Rat je za nas bija na televiziji, mirnodopskim vrimenima gajilo imidž ustaške, samo se u njihovin refrenima, za ukus
krvarili su Vukovar, Šibenik, Škabrnja, „ustaškog“. Na moju nesritnu odluku naravno bivše vlasti, malo previše puta ponavljala rič
Dubrovnik i mnogi drugi, ali Split je bija nisu uspila utjecat nikakva upozorenja rodbine Hrvatska. Hrvatsko ovo, hrvatsko ono, i
nadrealistički miran. Kažen nadrealistički jer i prijatelja, koji su smatrali da ja, ka dite iz bidnoga čovika sutradan privelo, oduzelo mu
sam upravo tako doživljavala činjenicu da je mišanog braka, triban u širokom luku putovnicu i zabranilo mu odlazak iz zemlje.
bilo lito i mi smo se po danu kupali, a po noći zaobilazit takva mista, i pritajit se, i ne disat, Ka, eto ti sad, kad je toliko voliš, neš ni mrdnit
trčali u skloništa. Nećemo sad cjepidlačit i bar dok rat ne završi. A ja nisan znala iz nje više. Posljedično tome, moj muž je
raspravjat o tome je l' u Splitu bilo, il' nije bilo zadržavat disanje i imala san nezgodnu naviku odrasta stigmatiziran, bija je ustaša kad još
rata. Bilo je uzbuna i sirena, a meni osobno, da uvik, i svagdi, intezivno dišem. Javila san nije ni zna šta ta rič znači, ka šta većina i puno
recimo, od zvuka sirene opće opasnosti otkažu se, dakle, na jedan oglas u kojem su tražili odraslijih klinaca ne zna ni danas. Onda je
sve vitalne funkcije. Ja to nikako nisam mogla konobaricu, jer radeći takve nekakve malo naresta i došlo vrime za poć u JNA, iz
spojit, ni pojmit. Po danu je Split disa neobavezne poslove zadržavala sam svoju koje je on biža kad god mu se za to pružila
prilika.
Art-Vasko Lipovac
NO1 PAGE 37

SLOBODANKA BOBA ĐUDERIJA

Naravno, ondašnje vlasti to su smatrale nastala kad me je doveja doma i predstavija četnikuša bi bila osoba koja mrtva ladna uzme
logičnim ponašanjem jednoga ustaškoga sina, svojima. Naime, njegov ćaća, navodni nož ili bilo koje oružje i ubije čovika dok si
a ne jednostavnom pobunom protiv bilo reka keks, a ako je Hrvat, ubije ga nekoliko
ozloglašeni ustaša, me je primija lipo i judski i
kakvog zatvaranja iza bilo kakve žice, na šta je odma mi je bija drag. E, al' njegova mater, čijaputa. I onda san joj još tila reć da ja doslovno
moj bivši bija rođenjem alergičan, o kojoj god je cila familija bila u partiji za vrime onoga nisan ni mrava zgazila u životu, ni hrvatskog
da se vojsci i uniformi radilo. Ili, šta bi narod sistema, oliti „stara komunjara“, kako ju je ni srpskog, uvik san pazila kako hodan i
reka, živo mu se jebalo i za ustaše i za moj bivši zva, e ona me nije lipo primila. Oću preskakala mravlje kolone na koje san
partizane. Svaki put kad bi pobiga iz bivše reć, ona me nije tila uopće nikako primit. nailazila. I, rekla bi joj da san par puta doduše
JNA, tražija bi ga i privodija jedan te isti lik iz Pogledala me je stisnutih očiju i rekla: „Ti si ipak ubila, komarca, ali da me je uvik malo
sela. E taj lik ga je privodija i tražija i kad je četnikuša. A takva neće u moju kuću“. grizla savjest kad bi ga nako pretvorila u
biža iz domovinskog rata. U stvari, on nije krvavu mrlju na bilom zidu. I da je to krajnji
smatra da biži. Otiša je dobrovoljno u rat, Ja san je gledala onako blesavo, kako ja to već domet moje agresije. I tila san joj reć da sve
branit Hrvatsku, zato šta mu je bilo dosadno. znan, mislin, 'aj' ti sad na to reci bilo šta. kad bi ja i poludila, i najedanput osjetila
Završija na neku ćuku, izvršija par nezadrživ poriv da nekoga iz čista mira
herojskih napada, zaključija da u ubijen, zbog lojalnosti prema roditeljima, ne
svakom napadu uvik isti idu u prve bi mogla ubit ni Srbina, ni Hrvata. Jer ako bi
redove, i uvik isti ostaju iza i čuvaju naprimjer ubila Srbina, to bi onda značilo da
guzicu, i odlučija da on lipo ide ća. I više volin mater nego ćaću, i obratno. I da se
otiša. Kad je oni revnosni (opet) doša meni onda ne isplati ubijat nikoga jer bi tako
po njega, mrtav ladan je izjavija da se neodlučnu, dok se nećkam, neko vjerovatno
on neće borit za Hrvatsku dok god ga u ubija mene. Sve san joj to tila reć. Ali san
taj boj ganjaju isti koji su ga ganjali mučala, nekako san imala osjećaj da ne bi
kad je biža iz JNA. Drugi bi bija uvatila poantu.
završija na vojni sud, pretpostavljan,
ali za njega su vajda zaključili da nije Dok smo se ja i moja buduća svekrva dakle
sav svoj i pustili su ga na miru. tako odmjeravale, krajičkom oka najedanput
uhvatim čudnovato kretanje moga muža.
Taj mir mu je potraja sve dok se nije, Pogledam i vidim ga kako sve male ukrasne
ničim izazvan, zajubija u mene. E kad jastučiće, sa izvezenom šahovnicom, koje je
se zajubija u mene, onda ga je cilo selo njegova mama brižljivo poslagala po kauču,
stalo nazivat četnikom. Jer da san ja okreće naopako. Moj začuđeni pogled su
Srpkinja. A Srbi su napali Hrvatsku. A pratili i ostali sudionici mog nesretnog
on petlja sa mnom. I po njihovoj logici, pokušaja ulaska u familiju. Mužev otac, brat
to ide ovako: ako mi je ćaća Srbin, i dvoje-troje njegove djece. Moj dragi se nije
onda san i ja Srpkinja. A ako san osvrtao, nego je i dalje pedantno okretao
Srpkinja, onda san i četnikuša. A ako jedan po jedan jastučić. Zaprepaštenu tišinu
se jedan ustaša zajubija u mene, onda prekine zbunjeni glas njegove mame:
je i on četnik. Da smo tili malo dublje „Sinko, šta to pobogu radiš?“ „Sakrivam
uć u cilu materiju, možda bi po istoj šahovnice, majko“, mirno uzvrati l'enfant
logici bili otkrili da su moj bivši muž terrible te obitelji i obaju država. „Ali
ustaša i moj ćaća četnik u stvari neki zašto?!?“, opet će majka. „Pa, znaš da bi ti
rod. Iz čega bi proizašlo da je veza ove šahovnice mogle iznervirat nevistu...“
mene, četnikuše, i mog bivšeg muža i bivšeg Činilo mi se da bi pravi teatar apsurda nasta
ustaše, u stvari incestuozna. tek kad bi joj ja recimo odvratila: „Nisan ja Ostalo je povijest.
četnikuša“. Kako izgovorit takvu rečenicu i
To nije bilo jedino šta me je zbunjivalo. ostat ozbiljan? Stajala san nemoćno pred tom
Art-Artootem

***
Naime, s obziron da san bila u stvari starijom ženom, a u njenim očima je blistala
rođenjem, i krštenjem, Hrvatica i katolkinja, čista mržnja. Ja san, naravno, u sebi,
povremeno san imala poriv demantirat zabrazdila u filozofsko kontempliranje o tome Jebeš otok koji Bosne nema...
zloduhe i reć in da nisan Srpkinja. Međutin, kako te može mrzit neko kome nisi napravija
onda bi mi se javila pomisao da, ako se ništa u životu, štoviše, neko ko te dotad nije ni Izbjeglice su ljudi kojima je netko oteo
branim, to znači da priznajen da je pogrešno vidija, fascinirala me ta količina negativne, smisao. Došli su neki drugi ljudi, čudni,
bit Srpkinja. Osim toga, ako te natiraju da se bijesne energije koju je isijavala po meni, bijesni, i natjerali ih da napuste sve što su
braniš, to je ka da priznaješ krivnju. Tako san promatrala san je i ona se pretvarala u lik iz znali, imali, i voljeli. Strpavši sav život u
samo mučala. Ali moj muž nije. Ovaj put su moje priče, pretpostavljam da san tako plastičnu vrećicu, a neki čak nisu imali
ga zaozbijno iznervirali. Pa je glasno otupljivala i anestezirala osjećaj poniženja i vremena ni za to. Nekim izbjeglicama je
prosvjedova i vika da mu je dosadilo, da je za besmisla koji su me hvatali kao reakcija na pobijeno pola familije na njihove oči. Pa to što
cilo vrime Juge bija ustaša, i evo, Hrvatska se cilu situaciju. Situacija u kojoj mi je posta su se oni sami uspjeli spasiti, i nisu smatrali
nije ni stvorila, a već je posta četnik, i da kad jasan smisao izreke „Ne zna čovik bil' bi se nekom sretnom okolnošću. Pa su zašutili, od
će više doć neki sistem u kojom će on bit smija, ili bi plaka“. tuge. Zanijemili. K'o za zauvijek
prihvaćen i pošten građanin.
Dolazilo mi je da njoj, i ostalima koji su me
A tu problemima nije bija kraj. Prava drama je tako nazivali, objasnin da kol'ko ja znan
PAGE 38 DIOGEN

vanović
SLOBODANKA BOBA ĐUDERIJA rag Milo
Art-Pred

Oni su ludi... oni su ludi... i ja sam luda... svi Al' rekoh ajd' pusti čovjeka, naučit će. jednog dana, nakon skoro puna 4 mjeseca
smo ludi... cijeli svijet je poludio.....prolazilo Prevarila sam se. Luc je ipak nešto znao, i to upornih posjeta i litara ispijene kafe, Senad je
mi je kroz glavu dok sam gledala i slušala što je znao mi je i dokazao. On nije puno znao progovorio. Iznenada, usred neobaveznog
vijesti o granati bačenoj na sarajevsku o izbjeglicama iz Bosne, istina. Još manje o čavrljanja o teškoj dalmatinskoj vrućini i
tržnicu... Prijatelji su mi znali reći, kad bi se ja Balkanu kao takvom, krvavom uglavnom. Ali cvrčcima koji čovjeku ni po danu ni po noći ne
rasplakala na slike užasa u Bosni, da plačem je znao puno o ljudskim tugama koje eto imaju daju spavati.
„k'o da tamo imam nekog svog”. Pitala sam ih neke univerzalne manifestacije, jer je izgleda
zar treba nekog imati „tamo”? Zar nije, ipak, u grudima svakog čovjeka na svijetu -Reći ću vam.
uostalom, svaki nevini čovjek koji pogine, kucalo srce, a srce svakog čovjeka izgleda
-Ja i Luc se značajno pogledamo. Napokon,
netko naš? Smiješni su ljudi nekada, potpuno ipak kuca samo dok mu i duša živi. Dok mu
pomislimo.
nedokučivi. I zašto sam se onda ja morala duša vidi smisao.
osjećati „čudnom”? Zato što oplakujem Vako je to bilo. Iz šume su Njemci
Sarajevo, a tamo „nikoga svoga nemam”? Ako Izbjeglice su ljudi kojima je netko nagrnuli ko vuci i upali u našu avliju, moja
stvarno misle da u Sarajevu tada nisu nikog oteo smisao. Došli su neki drugi ljudi, čudni, majka je bila u bašći i nije stigla ni...
imali za oplakivanje, onda, što se mene tiče, bijesni, i natjerali ih da napuste sve što su Pogledam u Luca zbunjeno. O čemu li to
nikad, nigdje, nikoga neće ni imati... znali, imali, i voljeli. Strpavši sav život u Senad priča? Luc mi glavom nervozno daje
plastičnu vrećicu, a neki čak nisu imali znak da prevodim. Nestrpljiv da čuje.
Kažu da Bog svakome u životu da onoliko vremena ni za to. Nekim izbjeglicama je Okrenem se opet prema Senadu, koji je pričao
tereta koliko može podnijeti, i ja sam mislila pobijeno pola familije na njihove oči. Pa to što ravnomjernim glasom, kao da čita retke iz
kako su zato ti užasi daleko, jer da su bliže, da su se oni sami uspjeli spasiti, i nisu smatrali neke knjige. Nije gledao u mene, a ni u Luca.
mi se dešavaju pred nosom, ja to ne bi mogla nekom sretnom okolnošću. Pa su zašutili, od Gledao je ravno u onu bašću. U koju su upali
podnijeti. Ne, bilo bi mi much too much. Ali tuge. Zanijemili. K'o za zauvijek. Njemci jednog dana ko vuci iz šume. I
sudbina se pobrinula servirati mi ono čega sam E, tu upadamo mi. Ja i moj šef Luc. Dolazimo metkom u čelo ubili mu majku.
se najviše bojala. Užasi su ipak stigli do mene. u njihove izbjegličke sobe, i sve onako Da, Senad je progovorio. Nastavio tamo gdje
Kroz priče onih koji su ih proživjeli. I ležerno, pokušavamo ih natjerati da o tim je jednom davno i zašutio. Prije puno godina.
preživjeli. Te sam se ratne godine Da, Senad je progovorio, kao što smo i
zaposlila kao prevoditeljica u jednoj htjeli. Al' čovjek krenuo s reda. Nije
francuskoj humanitarnoj organizaciji. Senad zašutio u ovom ratu, nego još u
onom... moje suze su tekle paralelno sa
O„humanitarcima” sam imala otprilike njegovom pričom i ja nikada neću
isti blago cinični stav kao i većina ljudi sa zaboraviti stakleni pogled zamrznut
ovih prostora. Njihova najveća zasluga je užasom u tim Senadovim očima.
bila ta što su nas zapošljavali u teško I prevodim Lucu sa nekom sadističkom
ratno vrijeme. I tu otprilike počinje i potrebom da ga predoziramo Senad i ja,
završava sva korist koju smo od njih nek osjeti užas u svoj njegovoj divoti, nek
imali. shvati u kakvu zemlju je došao, neka čuje
blues o Balkanu iz prve ruke onoga koji
nije uspio biti dijete zbog prvog, niti
Nisam ni najmanje vjerovala u njihove
mirno ostariti zbog drugog krvavog rata...
humane porive, nego došli ljudi malko
cijeli svoj život taj stari, umorni ljudski
vidjet rat uživo, dosadno im tamo na tim
užasima pričaju. To je bio osnovni smisao stvor nije nikom ispričao kako su mu ubili
njihovim Zapadima. Premalo krvi, za njihove
majku pred njegovim očima, kako je vrištao
adrenalinske potrebe. A ovdje brate u naše psihološke podrške. Da ih nekako
motiviramo da progovore. Sa nekima je to išlo još satima nakon što je bio na sigurnom i kako
potocima...
skoro pa lako, a sa nekima nije išlo uopće. mu se vrisak još nije bio ni stišao, a već je bio
Zašutili, kao da su zavjet dali. Ja sam te ljude i prekinut drugim vriskom, u drugom ratu, dok
Moj posao je bio prevođenje sa hrvatskog na njihov način poznavala donekle, jer sam prije je gledao kako mu na kućnom pragu, ovaj put
francuski i obratno, u programu Psihološka rata kao turistički vodič obišla Bosnu uzduž i ne Njemci nego neki do jučer „naši”, ubijaju
podrška izbjeglicama i prognanicima. poprijeko. U sjećanju mi ostale kafe kojima su sina i..Otišli smo od Senada Luc i ja šuteći,
Izbjeglice su bile uglavnom iz Bosne, i bili su uvijek velikodušno i prostodušno nudili p o k lo p lj e n i p r e v e l ik o m k o l i č in o m
smješteni po bivšim hotelskim kompleksima svakog putnika i namjernika. Ko zna jesu li još nepodnošljive tuge i besmisla. Imala sam
otoka Brača. Moj neposredni nadređeni se tako gostoljubivi, pitala sam se na putu prema osjećaj da ću nakon Senada moći podnijeti
zvao Luc, bio je najbolji šef kojeg sam ikada n j i h o v i m i z b j e g l i č k i m s o b i c a m a . svaku priču. Luc mi je objasnio da bi bilo
imala, i najbolji humanitarac kojeg sam ikada Ulazimo kod Senada, čovjeka u poodmaklim dobro da pokušam ne plakati dok prevodim te
upoznala. godinama, koji riječi nije progovarao o ratu i priče. Jer da moram imati „profesionalnu
svemu što mu se tijekom njega izdešavalo. distancu”. Meni se stislo nešto u grlu, i nekako
Luc mi je pričao mnoge priče a ja sam ga već Nismo ni ušli, a Senad nas nudi kafom. Sav sam slutila da od mene nikada profesionalca
po dužnosti slušala, mudro kimajući glavom, a mršav, nekako uvučen u sebe, pogrbljen i neće biti. Ali sam odlučila bar pokušati.
u sebi misleći kako je naivan i optimističan i bolan, ali nudi kafom, bolan... Posjećivali smo Uostalom, kao što rekoh, bila sam uvjerena da
kako je u biti smiješan u svom entuzijazmu. ga Luc i ja barem triput tjedno ali Senad o nakon Senada više neću moći plakati na ništa
On će nama kao pomoći? Hej, čovječe, pa ovo svemu, samo o ratu niti riječi. Mi smo doduše što čujem u životu...i ne bi,
je Balkan, tu nema pomoći, bogovi u čija znali njegovu priču, sina su mu ubili na sigurno. Da nije bilo jednog prozora.
imena smo se kleli, i klali, odavno od nas digli kućnom pragu. Hladnim oružjem. Također i
ruke. Nikakva psihologija Balkan ne liječi... ženu. Istim oružjem. Potom zapalili sve. Ipak,
NO1 PAGE 39

SLOBODANKA BOBA ĐUDERIJA


Taj dan više nismo posjetili nijednu izbjegličku sobicu.
Sutradan smo imali u planu jedan bračni par iz Travnika. Putem do njihovog hotela, Luc mi je rekao da oni isto nisu baš puno
ispričali o svemu što im je rat odnio. I rekao mi je da se lako prepoznaju ljudi koji još iz sebe nisu izbacili traumu. Kaže, oni koji nisu
verbalizirali svoje tuge, najčešće se žale da ih „nešto stišće u prsima”. Pogledam ga u nevjerici, a on mi samouvjereno kaže: Vidjet
ćeš sad.
Ulazimo dakle u sobicu tog starog bračnog para iz Travnika. Nude nas kafom, sjedamo i započinjemo uobičajeni ležerni razgovor o
zdravlju i vremenu.
- Pa kako ste nam danas?
- Dobro sinko, dobro hvala Bogu. Nego me nešto stišće tu u prsima, odgovori nam stari, pokazujući rukom mjesto na grudima gdje
ga je „nešto stiskalo”.
Luc me pogleda onim šta-sam–ti-rekao pogledom, a ja, osjetivši nagli poriv da im bar nekako pomognem, da im bar i nespretno,
laički, olakšam tugu koja im je stiskala grudi, upitam: „A, što ne otvorite malo prozor? Jako vam je zagušljivo tu u sobi...”
Stvarno, zrak je u sobi bio težak i ustajao od nedostatka kisika, bilo je očito da se prozor rijetko otvarao iako je bilo toplo kako već na
Braču bude početkom ljeta. Pao mi na pamet jedan Bračanin što je baš jučer u kafiću, lijeno zavaljen u svojoj stolici rekao: „Ajde
bogati mala, šta žališ te izbjeglice, vidi ovo sunce i more, vidi ove lipote! A ko zna odakle su oni došli, da nije rata ne bi se nikad bili
ni makli iz onih svojih pripizdina! Još im je i lakše nego nama, država ih hrani, a mi bome moramo rintat za male pare!”
Zaprepaštena, okrenula sam se na peti i otišla jer da sam ostala vjerovatno bi se bila skroz neprofesionalno razjarila i razbila mu
bahatu neljudsku glavu a potom ga utopila u njegovom lijepom plavom moru bez imalo grižnje savjesti.
Trgnem se iz misli i obratim pažnju na starog Travničanina sjetivši se da sam ga pitala zašto pobogu ne otvori prozor, pa tu se jedva
diše.
Stari me pogleda, pa kaže:
- A što ću bolan otvarati prozor.
- Kako što ćete otvarati prozor? Pa toplo je vani, a lakše bi i disali da pustite malo svježeg zraka u sobu?
- Ma jok. Što ću bolan otvarati prozor. Kad mi vani nema... Bosne.
Nikad od mene profesionalca. Nikad...
PAGE 40 DIOGEN

GORDANA KNEŽEVIĆ

Poezija snažnog , isprepletenog osjećaja ovisnosti, Poetry of very strong, interwoven feelings of addiction,
zavisnosti, predanosti je poezija koju Gordana vabi. I dependence, commitment is the poetry that Gordana
uspjeva. Na trenutak je Jovanka Orleanka da bi već u asks for. And succeeds. At the moment she is Jovanka
sljedećem stihu Majka Tereza postala. Buntovna, Orleanka, but in the next verse became to be Mother
nezavisna, oštra kao jezik njenih riječi, ona je svjesna Teresa. Rebellious, independent, sharp as a language of
okruženja u kojem stvara ni jednoga trenutka ne her words, she is aware of the environment in which she
zaboravljajući da su njene pjesme blagošću želje otisnute creates not even for the momment of the time not
samom snagom poetskog izričaja. Ne zavaravajte se, jer forgetting that her poems are printed with a gentle
ispod plašta žestine krije se dobar i plemenit lik kojeg su wishes of the power of poetic expression. You should not
raznorazne scile i haribde, a na putu joj bijahu, make no mistake, because beneath the mantle severity
bezuspješno onemogućavale u nakani da bude upravo to lies a good and noble character which the various Scylla
što jeste. Normalan lik što živjeti traži. On her own way! and Charybdis, which she found on the road, tried to
prevent her, in the unsuccessful plan, to be exactly what
Urednik whe is not. Live as a normal feature search. On her own
way! Editor

VREME U TVOM NARUČJU


MENE SU HTELI...
PROKLETA
Iz oka
Mene su hteli
Vreme Neću da zaboravim
zauzdati podčiniti
Kaplje u tvoje naručje Da GOVORIM
srebrnim mačevima
carskim naredbama Da se branim
Razmahujem se smehom Da urličem
ognjem razularenog
Dok urlikom ćuteći brojim Iz crne vatre da se povampirim
galopirajućeg straha
Otkucaje varljivog leta Krike da osluškujem
oči da mi u korov urastu
pa da slepo batrgam Da koji put ne preživim
Rađam se kao
u dronjcima pokore i srama
Feniks iz pepela Ne dam
Iznova Da mi se otme dah
Mene su hteli
I iznova Na smrt bičevan
u okove svilenog brokata
na okamenjenom žrtveniku Darovana kletvom
Sa sve manje milosti Krstom
da ostavim kosti
Kojom opravdavam svoje Sačmom
pune olova
Namigivanje đavolu Otiskom klasa
smernu sluškinju
što pije vodu iz kamena I olovne prašine
Dolaziš kao čarolija Iz jedne slavenske zemlje
i suzom pere krv
prokletu u sedmom kolenu
U šarenilu lutajućeg pozorišta Trajem
Na raskvašenoj zemlji Kroz pesmu pokajanja
Mene su hteli
Vojvođanskog salaša U svilenom vezu
u čestare zapretene
vatre i pepela Samotne vezilje
U dahu ljubavnika Između bičeva
u virove ostaviti
Na prelazu severnih vetrova Morskih trava
lovore magle
Iz grada U magmi
rebrom ljubavi
U seosko plemstvo Obzorju
da osakatim vreme
i zaboravim amanet nade Krvi još toploj
Dolaziš Od bolnog rađanja
u tkivu potopljenog pruća
Kao svetlucavi prah
iapod kože Ne zaboravljam
Mene su hteli
iza triput zaključalih vrata Ne dam
I širiš svoja krila Trajem
u crnoj mastiljavoj sluzi
Pod pazuhom Svoja a otuđena
odbačene košuljice
Moje slabosti PROKLETA
koju smo skidali vekovima
moj vrisak jauk
I ljubiš me
razbijeno koleno o dodir sna
koji je sakrio šakale iza milosrđa
A vreme
Iz oka
Mene su hteli
I dalje kaplje
tišinom prevariti
U tvoje naručje
da se ne prepoznam više
NO1 PAGE 41

GORDANA KNEŽEVIĆ GALERIJA. ZORAN MATIĆ MAZOS.


GALLERY ZORAN MATIĆ MAZOS
KAO ZRNEVLJE RAŽI

Kao zrnevlje raži zri tišina....

Ne menjajući oblik svetu


Sva od nesnice
Lekovite mleči
Poklonih se svome odricanju
Da me trajno veže za sebe
Crnim vojničkim pertlama
U čvor nerazvezivi

Toliko toga iščezava


Reči se više ne plode same
Sećanje želi nebo da osemeni
Iver užarenog dlana
Dodorava se platanima
Jedino ljubav sebe
Uvek smatra živom

U svojoj poslušnosti da hodam


Između ništa i ništa
Ostadoh...

Zalutala u gustišu kristala


Obljubljena na zelenoj čoji pašnjaka
Zaspala s paucima i oblacima

Zato mi lakokrila pesma


U srcu zatočena

Zato te zovem još jednom

Pođi sa mnom
Na onu stranu gde su koprive
Da triput pljunemo
Kraj rascvetalog gloga
Ispuni me vetrom i olujom
Pa da mrakom šume zalepršam
Kao krilate ljubičice

Sve što nedostaje kriku liči

A u srcu...
PAGE 42 DIOGEN

NIHAD MEŠIĆ RIVER

Nihad Mešić River i jeste rijeka sopstvenog lika, što i Nihad Mesic River is a river that comes out from its own
njegov nadimak veli. No, podsjetnik poete kao da izvire iz character, as his nickname says. However, as a reminder,this
šesdesetih, Dilanovskih, godina prošloga stoljeća/vijeka. Poet springs from sixties, Bob Dylan ones, of the last
On je na granici čuđenja. Ponekad opor. Ponekad blag. Ali century / century. He is on the verge of amazement.
uvijek svoj. Samozatajan. Pomalo stidan. Ali, ipak, samo Sometimes harsh. Sometimes mild. But always his own.
svoj. Njegovi treptaji riječi nisu zle misli nade već Wuite in his own kind. Sometimes little bit a shame. But,
iskonska želja da kaže što želi, ali i misli. O tome. O čemu still, his being is only his being. His blinks of the words are
piše. Oprostite, živi. Njegove pjesme su čudnoga sklopa. not an evil thoughts of hope, but a primordial desire to say
Razumljive, pak. Bolno. Razumljive. No, istovremeno kao what he wants, but also what he thinks. About that. What he
svjetionik pomažu nama, čitaocima, ne samo da iščitamo writes about. Excuse me, lives. His poems are of the strange
njega, nego nerijetko i sebe. Unutar poezije ovog vrsnog circuit. Understandable, however. Painful. Understandable.
pitca nekog. But at the same time as a beacon it help us, the readers, not
only to read him, but quite often ourselves. Within the
Urednik poetry of this superior persons who asks. Editor

KONJUH
MOGU BITI RADOSTAN
Konjuhom hodamo. Prva knjiga poezije i proze Nihada
Zaboravljenim putem dolinom Željove. Plavo nebo i tračak sunca, Mešića Rivera DOVOLJNO LUD
Voda teče. vjetar u duši prašinu vitla, je objavljena u Izdavačkoj kući
Kliktaj uznemirenih sokolova. a ja te gledam i volim opet
Visibabe u cvatu prije rede. nestašnu igru i sjaj u oku
DHIRA, Switzerland
Sunce mi obasjava lice. - nedostižan. decembra/prosinca 2009.g.
Volio bih da mi Bosna
bude uvijek takva - Kad mi se tako ponovo desi
otvorena i prijateljska, a opet ljubav u njenom najljepšem liku,
jednu zehru divlja - taman toliko da spreman sam reći:
pokaže "Zdravo!" životu, jer još mogu biti
raskoš i plemenitost. - radostan.

PRILIKE REFRAMING

Propuštene prilike se po definiciji ne Znam da u samoći nisam sam.


vraćaju. Lijepo je kad čovjek sam sebi objasni
Drugi put, reče. da ima i drugih samih.
Šta da kažem kad znam da neće biti Kažu neki psiholozi da je taj reframing
drugog puta. čudo jedno.
Premaleni su mi koraci da sustignem Ipak, spoznaja nije dovoljna da se srce
prilike. zagrije kad je hladnjikavo.
Čekaj dalje, dočekati nećeš.
Ne znam zašto me opet pogađa
dvoličnost,
znam da je to prirodno ljudsko stanje,
ali opet, večeras me steže pomisao
da je zbir propuštenih prilika uvijek
proporcionalno veći
od zbira dosanjanih susreta.

UZDAH

Praznina u srcu
sumnja i nada
uzdah
hladno je
grijalica nabija račune
buljim u ekran
opet prolaznost bridi
nisam li ovo već pisao jednom?
NO1 PAGE 43

ALEKSANDRA ČIRKIN

Aleksandra je pjesnik trenutka duha. Vlastitog. Aleksandra... She is the Poet of th spiritual momment.
Njene pjesme su istkane unutar soptsvenog habitusa Of her own. Her poems are woven within his own habits
kao iskra nadanja, življenja, ali i preživljavanja bića. as a spark of hope, life, and survival of her own being.
Ničijeg drugog. Samo njenog. Nadasve vlastitog Not anybody else. Only hers. Above all, her own imprint on
otiska na pjesku sudbine koju iole slabašni maestral the sand of the fate which can even weak mistral again,
može opet, i opet, rastresti. Kao što je činio i mnogo and again, shake up. As it has been done many times
puta do sada. Njena poezija je ljubav. Nije ljubavna. before. Her poetry is love. Her poetry is not love poetry. Far
Daleko bilo. To je, jednostavno, ljubav. I ništa više, ali away either. It is, simply, love. And nothing more, nor less.
ni manje. Zaista. Jer, njena poetika nije samo Indeed. Because her poetics is not only empirical but even
iskustvena već i više od toga. To je poetski izražaj more than that. It is a subtle expression of the poetic
suptilnog preobraženja svijeta. Ne samo njenog. transfiguration of the world. Not only hers.

Urednik Editor I uvijek ponovo u krug,


bez naziranja kraja.
MOJA PJESMA
U susretima našim
TALASI
ona je sve što znači,
U meni niče pjesma, stari znanac, saputnik i drug.
Talasi dođu nikad dovršena,
i odu… pjesma buđenja i sna,
U meni zrije pjesma,
Još me ima. nalazim je jutrom i u smiraje dana,
poput voća koje se nikada ne obra,
Pjesma od rijetkih riječi satkana,
ne dotače,
Sunce sija netaknuta, savršena.
ne okusa,
I prži… ne vidi...
Jos me ima. U meni raste pjesma
koja misli moje zna,
Moja pjesma.
Vjetar slama njene su obline savršene,
i ledi… kosa je njena zanosna,
Još me ima. u njoj se prepliću DIE WELLEN
poput trava i cvijeća otpalog sa grana,
Samo ljubav kad svene, znano i neznano, Die Wellen kommen
iskopni iz srca … nerečeno i rečeno, und gehen…
Nestajem sva. sve što zakopa tajna. Mich gibts noch.

U meni zrije pjesma, Die Sonne strahlt


ali ko da zna und brennt…
zašto je prije njenog rađanja Mich gibts noch.
MAGLA SUNCEM SE BRIŠE puštam da izdahne tek tako,
nedorečena, zaboravljena.
Rasuta sada u komade, Der Wind weht
Jer razapeta po bjelini papira,
und friert alles ein…
toliko da kaže ne zna,
ne prepoznajem se više, Mich gibts noch.
ne može da pruži , da da,
kao kad čući u meni, spokojna i sama
u očima nema one sreće, Nur wenn die Liebe verwelkt
und mein Herz verlässt…
Ljubomorno je krijem od svih
što čuvala me, Vergehe ich ganz.
jer tajni govor njen
razumjeti ne može niko,
dok me sudbine bičevi kao što razumijem ja.
nesrećom ne razbiše.
I kada pomislim da je zauvijek otišla
Ne plaći , kažem sebi. i da je više nema,
stvori se tu , bez ogrebotina, umivena,
Tiše! poznata, a neka sasvim nova
Art– Borko Blagić

divna i prkosna.
Sakupljaj se polako,
Mući me noćima,
rasute komade strpljivo skupi zaboravljam je danima.
Bježim od nje svim silama,
i sebe u svoj lik krpi, sa nemuštim nadanjima
da ću je ponovo sresti, prepoznati,
magla suncem se briše. na putevima koji ostaju
iza mojih lutanja.
PAGE 44 DIOGEN

ALEKSANDRA ČIRKIN

DER NEBEL WIRD MIT SONNE Es quält mich Nächte lang


GEWISCHT ich vergesse es Tage lang.
Ich fliehe von ihm mit aller Kraft,
Zersplittert jetzt in tausend Stücke mit der verzweifelten Hoffnung
erkenne mich selbst wieder nicht. ich treffe und erkenne es wieder,
In meinen Augen ist kein Glück mehr, auf den Wegen die hinter mir bleiben
dass mich behütete, bis das Schicksal nach meinem Wandeln.
mich zu zerbrechen versuchte. Und immer wieder kreisend
ohne ein Ende zu sehen.
Weine nicht, sage ich mir. Bei jedem unserer Treffen
es ist alles was mir bedeutet
Bleib still!
Hebe auf die zerbrochenen Teile mein alter Bekannter, Begleiter und
Freund.
und setze wieder dein Bild zusammen.
In mir reift ein Gedicht
Der Nebel wird mit Sonne gewischt.
wie eine nie gepflückte Frucht,
nie berührt ,
MEIN GEDICHT nie gekostet,
nie gesehen…
In mir wächst ein Gedicht,
nie vollendet, Mein Gedicht.
das Gedicht des Wachens und der
Träume, Prevod na njemački jezik A.Čirkin
ich finde es in der Dämmerung oder im
Morgengrauen
von seltenen Worten gewoben,
unberührt,
vollkommen.

In mir wächst ein Gedicht, AUTORI ZA AUTORE...POVOLJNA PRIPREMA, DTP,


es kennt meine Gedanken, ORGANIZACIJA ŠTAMPE, UREĐIVANJE, RECENZIJE,
hat wunderschöne Rundungen,
und seine Haare verführen. PUBLIC RELATIONS, ORGANIZACIJA PREDSTAVLJANJA
In ihm vermischen sich, KNJIGA, DISTRIBUCIJA.
wie die gefallenen Blumen von Bäumen Kontakt Switzerland: sbegman@bluewin.ch
mit jungem Gras
alles Bekannte und Unbekannte, Kontakt Bosna i Hercegovina: sabihadzi@gmail.com
alles was das Geheimnis gewahrt. WWW: http://dhirasbk.weebly.com
In mir wächst ein Gedicht MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI...!
aber wer weiß noch,
wieso ich es kurz vor dessen Geburt
sterben lasse,
ungesagt, vergessen.
Weil es,
übertragen auf dem weißen Blatt
nicht so viel sagen könnte,
nicht so viel bieten und geben kann,
wie wenn es in mir bleibt,
behütet und allein.

Eifersüchtig verstecke ich es vor jedem,


seine geheime Sprache kann niemand
verstehen
wie ich sie verstehe.
Und wenn ich denke es ist für immer fort
erscheint es, ohne Kratzer, gereinigt,
bekannt aber ein doch ganz Neues
wunderbar und stolz.
NO1 PAGE 45

MIRZETA MEMIŠEVIĆ
Interakcija sublimaris! Neko će reći...“...pusti Frojda!...“ A što da Interaction sublimaris! Someone will say...“ let put
ne bi mogli...Mirzetini poetski snovi nisu slučajni naleti aside Freud!..“ And it would not be able to ... Mirzeta's poetic
anticiklone što mijenjaju rasploženje nas pravednika. Mirzetini dreams are not random stumbles of anti-cyclone which changes the
poetski otkloni nisu čežnja za nedosanjanim, neizrečenim i mood of us, righteous ones. Mirzeta's poetic deflections are not
nesanjanim. Mirzetini poetski odsjaji nisu slučajnost na lako desire for not dreamed for, unspoken and not dreamed about.
lomljivom staklu čudnih nakana. Ona uzme što želi jer Mirzeta's poetic reflections are on accident on easily fragile glass of
samouvjerenost nije trenutak već vječnost njenog lika. Strah me je the strange intentions. She takes what she wants, because
ponekad. Toliko istine u malo riječi, i toliko riječi u mnoštvu confidence is not a moment but the eternity of her character. I have
istine. Strah me je za nas. Da ćemo, u ovom maratonu riječi i a fear, sometimes. So much truth in few words, and so many words
djela, otpasti kao dehidrirani likovi sopstvenih želja. No, njene of truth in the crowd of the truth. I have fear for us. That in this
pjesme će ostati. Njene pjesme. Ali, i naše. Dok se odmaramo na marathon of words and deeds we will fall off as our own characters
putu koji je popločanom žutom ciglom. Opet, njenom. of dehydrated desire. However, her poems will stay. Her poems.
Urednik However, also ours. While resting on the road whoch is paved with
yellow bricks. Again, hers. Editor
DIJABETIČNA PJESMA

Sjećam se
Kako si tužnog pogleda primio vijest
OBEĆANJE
O tom nekom
Diabetes mellitus, tip I
U snu se ne snio Znaš, večeras ću ti napisati najljepšu pjesmu!
I kako ne smijem baš Zato sam se počela pripremati od ranoga jutra
Jesti čokoladu Iako su mi oči bile pospane
Koju i dalje volim Otvorila sam ih i umila
Kao kad voliš nekoga koga si volio I per aspera u očima počela obavljati svakodnevne aktivnosti
Pa te ovaj jako povrijedio
Pa ga sad voliš zato što si ga volio Kupila sam čizme od sedam milja
I malo više zato što ga više ne voliš U njima ti mislim pokazati svijet
Pa mu to moraš nekako nadoknaditi! Skoknućemo do Trebevića i do Himalaja
Pa ćemo se vratiti i na Trebević preslikati neku himalajsku žičaru
Vidjećemo Madagaskar i Meksiko, samo da bi se sjetili Kike Sarajlića
Sjećam se
A svratićemo i do Bresta, ako se slažeš,
Kako nisi rekao "To je način života"
Da vidimo kisne li i sad neka Barbara,
Kao mnogi, skoro svi
Koju smo voljeli i koja nas je voljela, na kiši...
I kako jedino tebe nisam poželjela ubosti svojim "penom"
I ušpricati ti malo inzulina
Ja ću čizme obuti, a ti ćeš mi stati na stopala, kao ja tebi,
Ne bi li ti samo jednom pao šećer
Tvoje pete neka budu na mojim prstima,
Pa da vidiš kako divan način života je to!
A prsti na ovim dijelovima kojim ne znam ime,
A nemam ni pravo koristiti pomoć iz publike
I onda Ma sjetićeš se ti, dio noge u koji sam se udarila
Sjećam se Kad smo skakali u hladnu bunu
Nora, Lutkina kuća Ti ćeš se smijati, kao što si se smijao tada kad sam se udarila
Tebi nije bilo jasno šta je tu meni slično Na hladnoj buni
A meni nije bilo jasno šta tu tebi nije slično Ali ti ničega neće biti žao, kao što ti je ipak bilo žao kad sam se udarila
Kad kupiš sladoled Smijaćeš se, i gledati preko mojih ramena,
Sebi Pjevao si da je to jedini pogled koji pamtiš
I meni I nećeš znati je li ideš ili se vraćaš
Koja volim sladoled od trenutka kad mi je zabranjen Jer ćeš gledati naopako
I to isključivo onaj sa šećerom Gledaćeš krajeve koje smo upravo prošli
I nagovaraš me da ga pojedem I to će značiti da gledaš našu prošlost
Ali opet ne kao drugi - Ne znam hoće li to što ja gledam naprijed
Koji kažu "malo, šta fali" Značiti da gledam našu budućnost
Nego sa preciznom računicom Jer ću ispred sebe, ako si shvatio položaj koji sam nam namijenila
Koliko kalorija ima u tom sladoledu Vidjeti samo tvoje lice!
I koliko kilometara treba trčanja
Hodanja Mislim da ti večeras ipak neću napisati najljepšu pjesmu...
Ili vožnje biciklom Radije uskači!
Pa da to zajedno potrošimo Voljela bih da vidim izlazak Sunca na Mašriku
Bože, kako je sladak bio taj sladoled! I njegov zalazak na Magribu
Skoro isto koliko i trčanje, hodanje ili vožnja biciklom U istom danu!
Tačno određeni broj kilometara!

Ne sjećam se samo kako si nestao!


Možda nisam dovoljno brzo trčala!
PAGE 46 DIOGEN

MIRZETA MEMIŠEVIĆ GALERIJA ZORAN MATIĆ MAZOS


GALLERY ZORAN MATIĆ MAZOS

SMIJEH KAJANJE (NE) GINE

Ti si baš Pjesma nikad ne bi trebala početi sa „ja“


Baš Ja, koja sam ljuti protivnik kajanja
Postavljao smiješna pitanja Bez kajanja je tako počinjem
Zašto dižem glavu kad se smijem U nadi da će se,
ako već nije počela kako treba da počne,
Ti si baš barem završiti onako kako treba da se
Baš bio smiješan završi,
Kad ti je to bilo seksi kako nije počela,
a ni završila se,
To je baš naša priča,
Baš bilo smiješno bez kajanja.
Kad si mislio
Da se smijem nebu Ja, koja sam ljuti protivnik kajanja,
koja ga smatram gubljenjem vremena,
To je baš povlačenjem novih poteza za kajanje,
Baš ispunjam kostur ove pjesme
Bilo i ostalo tužno mesom sazdanim od kajanja.
Što me guši smijeh!
Ti si jedini zbog kojeg se kajem.
Kajem se što nisam znala
Što nisam vidjela
Kako je lijepo voljeti s nekim sve ono što
on voli
Art-Bosiljka Bokica Opačić

Kako je lijepo kad neko s tobom voli sve


što voliš
Kad u trenu zavoliš sve sa čim te upozna
I on zavoli ono sa čime ga upoznaš ti...

Kajem se što mi je bilo dvadeset


I što sam mislila da me čeka bogzna šta
I što sam svoje bogzna šta što me
dočekalo
Otjerala da u miru čekam

Ljuti sam protivnik kajanja i ne kajem se


što ovu pjesmu završavam sobom.
Tobom je ne mogu završiti,
jer tebe u njoj nema,
Artističke vizije Zorana Matića kao što te nema ni u mom životu,
i jedva da te ima na mome spisku
Mazosa objavljene u PRVOM
prijatelja
GODIŠNJAKU DIOGEN-a se (kojeg jedva da imam).
nalaze u knjizi priča ZEMLJA Ako te išta uz mene ostalo
BEZ SVIJESTI, Sabahudina Prepoznaj se u
Hadžialića, i unutar Književne „da li si grob ili vječnost meni spremala,
trilogije 2010.g. reci mi da znam!“
Ako te može utješiti to da me niko nije
učinio sretnom
Artistic views of late Zoran Onda si gad zbog kojeg se ne vrijedi
Matić Mazos which is kajati...
published in the FIRST A ja se, eto, samo zbog tebe kajem.
ANNUAL ISSUE of DIOGEN
magazine was published in the
book ZEMLJA BEZ SVIJESTI,
author Sabahudin Hadžialić -
within Literary trilogy 2010.
NO1 PAGE 47
ica
arub
a Z
Nastavak sa str.13. SAMIR TAHIROVIĆ Biljan
t-
Ar

Serećhana vakufska ulica nalazi u strogom centru čaršije. sam od sebe bio veliki ters i malo mu je falilo
Tih pedesetak koraka, koji su bili slijepo da frcne, tako da se sve pretvorilo u svađu.
(tri strane jednoga sokaka) crijevo gradske infrastrukture, sve dok nije Onda se Žolja, kobajagi, toliko naljutio, da je
prokopan put za Čolake, upravo zbog svoje udario u izlog Hanijinog kioska, i razbio
dužine, odnosno kratkoće, nisu se zvali po staklo. Sav zajampuren, Hanija je otrčao do
Serećhana ... tako se nekad zvao taj sokak. Oni
koji pamte Serećhanu, igrali su se: ćare, zida, znamenitim simbolima iz Stanice milicije da prijavi ovaj slučaj, a za to
puca i igara sa čepovima, pred kućom Stojka narodnooslobodilačke borbe, nego po vrijeme Žolja i Ćađan razbijeno staklo
D ž e ma l u Z eč e v ić u , s tr e lj a n om u zamijenili su već pripremljenim komadom
Dominjaka, koji je četrdesetosme odselio u
Smederevo. Sjećaju se ti, rijetki jasenovačkom logoru. stakla. Kada se Hanija vratio sa milicionerom,
Donjovakufljani, i kuće Hajre Ćopekovića, sve je bilo ustakljeno, a ovaj se crvenio od
huje, dok je prozivan kako se zajebava sa
pod kojom je Jahija Šutković pravio smojavce Na samom ćošku ovoga sokaka, štampu,
... lizala, koja su tako drečala crvenilom, da se narodnom milicijom.
kancelarijski pribor i druge sitnice prodavao je
pričalo kako je Jahija kvasio fes, pa ga cijedio u svome kiosku Salih Morić Hanija. Jedno
u šećer da dobije boju. Na toj već izblijedjeloj vrijeme Hanijin kiosk bio je jedino mjesto u Uz Hanijin kiosk bila je Selamova
razglednici Donjeg Vakufa je i Trtin han, koji čaršiji u koje je stizala dnevna štampa: slastičarnica, jedna od destinacija šetača
je bio u posjedu porodice Kero, brijačka radnja Oslobođenje, Borba, Politika, i još poneke korzom, mjesto gdje se mogla popiti boza i
Sulejmana Adžemovića i radnja obućara rijetke novine. Hanija je čekao pakete koji su limunada. Krojačke radnje, jednu do druge,
Muharema Kahvedžića. U blizini Trtinog, bio stizali vozom, i onda sav važan, nosio ih u držali su majstori Muhamed Vajzović i
je i Ćosića han. Pod ovim konakom bila je Mehmed Kapić. Bile su to polumračne
kafana, a u dvorištu hana, pazarnim danima prostorije, koje su mirisale na štofove i ulje
vezivali su se konji. Han je držao Smail Ćosić, kojim su se podmazivale singerice, a na
kojega su u šumu odveli i zaklali četnici uoči stalažama su bili uredno složeni konci i
bajrama četrdesettreće. Tu negdje bila je i krojački pribor. Očevi su jednom godišnje
Fočina ašćinica. Iz ašćinice Saliha Ćemera, dovodili sinove da im majstori Muhamed i
zvanog Fočo, u taj vakat dopirali su Mehmed sašiju odijela. Kada se ulazilo u te
omamljujući mirisi janjećeg pečenja, jela radnje, zvonilo je zvonce iznad vrata, kako bi
ispod sača, pita, dolmica ... Jabandžije, trgovci krojači zaneseni poslom čuli kada mušterije
iz Posavine, na putu za Dalmaciju, svraćali su ulaze u radnju.
kod Foče i hranili se na veresiju, a plaćali bi
tek u povratku, ako prodaju robu. Fočo je svoju radnju, pred kojom su redovi nestrpljivih
dužnike zapisivao na papiru i na zidu, tako da Preko puta krojačkih radnji bila je Kaltekova
Vakufljana čekali da pročitaju najsvježije
se nekima otpisivao dug kada se aščinica sodarska radnja. Naim Kapić, zvani Kaltek,
vijesti iz zemlje. Što su mušterije bile
krečila. Ljudi su se hranili, a Fočo je pazare kasnije je otvorio radnju u kojoj je krojio i
nervoznije da što prije dobiju svoj primjerak
uredno pohranjivao u fesu. Za sirotinju je bila prodavao kape i kačkete. U ovoj ulici bila je i
novina, to je Hanija sve sporije i sporije
jedna tepsija ispod ražnja, u koju je kapala Trtina prodavnica brašna, Šabanov frizerski
izvodio svakojutarnji ritual: otpetljavanja
masnoća sa pečenja, pa se u njoj umakao salon, i druge radnje. Jedno vrijeme u
čvorova na paketima. Jednom prilikom je pop
somun iz Kurićeve pekare. Poslije ovoga poslovnom prostoru Sakiba Mustafice, koji je
Goro, inače ugledni čaršijski gospodin, iz želje
obroka, vakufska fukara pola dana bi provedi popravljao televizore i radio-aparate, bila je i
da pomogne Haniji, čakijom prerezao špagu
na vrelu Buka, gdje se studenom vodom gasila kancelarija Islamske vjerske zajednice.
kojom su bile uvezivane novine, a ovaj mu je
žeđ. Ostala je iz tog vremena i izreka „Ko se Zauzimala je jedan od najatraktivnijih
sav hujljiv opsovao i crkvu, i parastos, i oltar, i
naumače Fočinog umaka, neće biti gladan do gradskih lokaliteta, ne iz nekog počasnog
kandilo, i šta mu sve još nije izlazilo iz usta.
mraka“ statusa, već da bi bila „na oku“ ondašnjim
Da je to učinio neko drugi, a ne Hanija, svašta
vlastima. Pod istim krovom bilo je i nekoliko
Svi ovi hanovi, dućani, radnje ... bili su tu bi ga zadesilo. Ovako, nasmijao se pop Goro,
zanatskih radnji, a eksterijer ovih objekata isti
negdje: ili u toj ulici, ili su se vidjeli iz ulice kao i ostali koji su čekali novine, a Hanija je
je danas kao i prije pola vijeka.
nastavio nabrajati i pominjati familiju svima
koji su ovo shvatili kao šalu.
Serećhana. Izbledjela su imena ljudi na *****
nišanima, a malo ih je koji im i za grob znaju.
Ostala su samo spominjanja, koja će Kada se, u neka doba ondašnjeg strogog
vremenom otići u zaborav...ili legendu, socijalističkog režima, pojavio časopis Čik, sa Ulica Džemala Zečevića, u osamdesetim
slikama golih djevojaka na naslovnici, Hanija godinama prošlog vijeka, počela je gubiti
baškao i sokak Serećhana. svoje junake po kojima bi ostala upamćena.
ga je forsirao u izlogu, provocirajući
kvazimoralne predstavnike vlasti, koji su mu Bila je bezlični, mračni dio grada, nikad
***** prijetili zatvaranjem kioska. Obični narod se tretiran čaršijom, u kojoj su se ipak nalazili
ibretio, ali i divio Haniji koji je okretao jedra neki objekti, koji zaslužuju da budu obilježeni
Ovaj dio čaršije nekada davno bio je u vjetrovima koji su puhali sa zapada. kao topografski pojmovi na nekoj historijskoj
vlasništvu porodice Cero. Zemljište između Oko Hanijinog kioska često su se dešavali mapi Donjeg Vakufa.
Borovika i Serećhane, Cere su prodali razni marifetluci. Jednom su Ćađan i Žolja, Jedan od njih je Vrbasprometov „Sport“,
pravoslavnoj crkvi prije stotinu i dvadeset dok je Hanija bio odsutan, uzeli mjere izloga klasična socijalistička restoracija, kakvih
godina. na kiosku, izrezali staklo istih dimenzija kod danas nema, ali u kojoj se mogla pokusati
Došla su nova vremena, i Serećhana je postala starog Merdžana, vakufskog staklara, i čekali paprikali tarhana, dušu dala za razbistra-va-
ulica Džemala Zečevića (kako se i danas priliku da se našale sa svojim jaranom. Žolja nje od mahmurluka.
zove). Interesantno je da se jedna od najkraćih je započeo neku prepirku sa Hanijom, koji je
PAGE 48 DIOGEN

SAMIR TAHIROVIĆ
Sredinom tih osamedesetih, na lijevoj strani zdravlju. onaj kome je čaršija zajahala za vrat, nosio je
ulice Džemala Zečevića, gore pod samom Došla su nova vremena. U ulici to breme do kraja života.
Stranom, otvoren je objekat itekako značajan Džemala Zečevića nema više Sodara. Onaj Početkom osamdesetih, jedan čestiti vakufski
za dešavanja u našoj čaršiji vezana za gorkasti okus soka, koji nije bio ni nalik zanatlija, limar, sjedio je sam za stolom u
deurbanizaciju mlađe raje. Iz susjedne ulice Pepsiju ili Kokti, odavno se izgubio u našim befeu „Non stop“, zamišljeno gledajući u
Kovači, u kuću Gaše Cvijića preseljen je kafić ustima, baš kao što se izgubio i jedan sokak u čašicu pred sobom, dok mu je pepeo s cigarete
„Aida“. Svi su očekivali od Ferida Korića, samom centru naše čaršije. padao po nogavici hlača, a da on to nije
nekadašnjeg člana travničkih Vezira, Vajtinog primjećivao. Kakve li sve brige i probleme
jarana i dokazanog rokera, da će kafić u čovjek donese sa sobom u kafanu?! Prolazili
novom prostoru, mračnijem i rokerskijem, biti Limar i koza
su pored njegovog stola konobar i ostali gosti,
nešto poput Fisa i Sloge u Sarajevu, a njegov pogled bio je prikovan za jednu tačku
sastajalište gradske muzičke i art elite. Jedno od kultnih … nit* je koga vidio, nit* ga je interesovalo
Međutim, pionir kablovske televizije i mjesta u našoj čaršiji bilo šta drugo osim onoga u njegovoj duši, što
videoprodukcije onoga vremena, u nekada je bio je skupa s njim pilo onaj čemer u čašici.
ugostiteljski posao ušao je isključivo popularni „Non
I, baš u tim trenucima, dok je ovaj tabirio sam
motivisan zaradom preko noći, tako da je stop“, bife hotela
sa sobom, neko iz ćoška je zameketao poput
„Aida“ od samog starta žigosana kao lokal u „Vrbas“, koji je, kako
koze „Mmmmeeeeheheheeeee“. Limar se u
kojem su Ponjavićani, Vlađevićani i Janjani, mu i sami naziv
trenutku zajampurio, naglo okrenuo prema
osokoljeni vermutom i Južnim Vetrom, pravili govori, neprekidno radio. Ako i nije non-stop
ćošku kafane, u kojem su sjedili vakufski
prijevremene fajronte, kojima su prisustvovali radio, onda su se, barem dok je radio, u njemu
dokončari, i ovoga što je zameketao poslao u
i predstavnici narodne milicije, sa obavezno non-stop dešavali raznorazni marifetluci.
stotinu onih mjesta odakle je ovaj došao prije
isukanim pendrecima. Bilo je to okupljalište vakufske raje. pedesetak i kusur godina. Još mu je uz to
Kad je Korić, nemoćan da ukroti svakonoćne Establišment ondašnjeg sistema odsjedao je u pomenuo familiju, onako sočno, i zaprijetio
ljaganluke u svome kafiću, pustio cijelu stvar ovome lokalu, smatrajući one minute i sate „Deder još samo jednom zamekeći!“
stihiji, a negdje u isto vrijeme i Ile Boroja, provedene uz kafu il* konjak, jednako
Naravno, niti je ovaj zameketao, niti se bilo ko
samo par metara od „Aide“, otvorio „Plave historijski značajnim, poput svih drugih
drugi nasmijao, nakon limarove reakcije.
noći“, svima nam je bilo jasno da su ugašene i obećanja datih drugu Titu u pjesmi „Druže
Svima koji su sjedili u ćošku, kao i onome koji
posljednje iskre romantičnog doba naše Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne
se oglasio poput koze, dovoljno je bilo što su
čaršije. Sa birtijom „Plave noći“ počela je era skrenemo“. U „Non stop“ su svraćali općinski
isprovocirali do toga trenutka zamišljenog
turbo-folka i sumrak kafića, kakav je, recimo, funkcioneri, direktori vakufskih preduzeća,
limara, i podsjetili ga na dogodovštinu staru
bio „HB“, vlasnika Miša Cvijića u koji, za pioniri vakufskog privatluka: vlasnici kafana i
trideset i više godina. Kraj četrdesetih i
svoga postojanja, seljak nije mogao ni privatnih zanatskih radnji, ali i nezaobilazne
početak pedesetih godina dvadesetog vijeka
prismrditi. šaljivdžije, obični mali ljudi, po kojima i
bio je početak novog poretka, uvedeno je
Da se ovaj zapis ne bi utopio u totalno sivilo, pamtimo mjesta poput bifea „Non stop“.
radničko samoupravljanje, osnovani sindikati
još jednom ćemo preći na drugu stranu ulice Na kraju, oni su i bili tadašnja, vakufska raja. … obična sitna raja mogla je da odlučuje o
Džemala Zečevića ... na njenu sunčanu stranu, Direktori su se obično distancirali od ostalih, nečemu (barem se tako mislilo). Sindikat
i stati pred podrum na kojem je pisalo Sodar. okupljajući se oko šanka, i nazivajući se Željezare Zenica uspio je za svoje metalne
Slavko Anđelković i njegov sin „vakufskom elitom“. radnike obezbjediti dnevno po litar mlijeka,
Đurica, pravili su sodirane sokove, čiji nas Jedne prilike u „Non stop“ je ušao Zoran kao beneficiju zbog teškog posla, koji
gorkasti okus vraća u školske dane. U Cvijić, zvani Miš, već pijan, iako je bilo narušava zdravlje. Takve vijesti brzo su se
laboratoriji, poput one profesora Baltazara, u prijepodne, i prolazeći pored šanka, učtivo širile, pa je i radnička klasa u našoj čaršiji
velikim kazanima Sodar je mućkao neke upitao „Kako ste vakufska ergelo?“, naravno nastojala pratiti socijalističke tokove u FNRJ.
smjese, dodavao raznorazne praške, sve to aludirajući na samozvanu elitu. Tek nakon pet Junak naše priče, već pomenuti limar, u to
kuhao pod određenim pritiskom i minuta, koliko mu je trebalo da skonta Miša, vrijeme bio je zaposlen u donjovakufskom
temperaturom, da bi nam, samo petnaestak jedan visoki funkcioner, koji je jedno vrijeme komunalnom preduzeću. Naravno, radio je na
minuta nakon toga, ponudio piće, ni nalik bio i predsjednik općine, ljutito je upitao „Šta poslovima limara, te je sebe smatrao metalnim
Pepsiju ili Kokti, ali piće, od čijeg bi samo onaj mali reče?“. Ostali koji su bili za radnikom, izjednačujući svoje krpljenje oluka
jednog gutljaja, poput čarobnog eliksira, vratili šankom prokomentarisali su „Ma, pusti sa teškim poslovima zeničkih metalaca. I tako,
danas sjećanja tridesetak godina unazad. budalu, vidiš da je pijan“. u potrazi za svojim pravima, jednog utorka,
Svraćali smo poslije škole u ulicu Džemala Zoka Miš je zatim sjeo za jedan stol, pozvao limar se sa svojim pomoćnikom zaputi kod
Zečevića, kod Sodara, i čekali u redu svoju konobara, naručio sebi konjak, a piće poslao i tadašnjeg direktora komunalnog preduzeća,
flašu soka, koju smo ispijali stojećke, tadašnjem direktoru preduzeća „Janj“, Vladi Halida Džananovića. Primio direktor ovu
bezbrižno, s merakom. Sok se obično ispijao Kunovcu. „Šta ću reć*, od koga je piće?“, dvojicu u svojoj kancelariji, počastio ih pićem,
pred Sodarovom radnjom, a prazne flaše pitao je konobar, strahujući da bi mogao imati i pažljivo slušao dok su mu limari nekih
uredno vraćale u gajbu koja je stajala pred posljedica ovim Mišovim postupkom. „Šta ja desetak minuta iznosili svoje zahtjeve „Mi
vratima radnje. znam šta ćeš reć*! … Reci da ga časte smo čuli da imamo pravo na litra mlijeka
Trajalo je to tako dok smo bili Marks i Engels!“, obrecnuo se Miš na dnevno …znamo mi, druže direktore, šta
školarci. Čim su nam školski mantili postali konobara, a kafana je prasnula u smijeh. Često nas slijeduje … mi hoćemo da nam …“, i
tijesni, prestali su nam se sviđati Sodarovi su znali Miš i slični njemu, zbog ovakvih ili nastavili bi oni tako još pola dana, da direktor
sokovi. Nije nam više bilo zanimljivo stajati sličnih uvreda na račun socijalističkog sistema, ne zovnu sekretaricu „Bibo, daj im stotinu
pred onom radnjom pod borićima i pijuckati prenoćiti u jednoj od prostorija SUP-a, i sutra dinara iz kase!“
gorkaste sokove ... tražili smo promjene. Ili se iz nje, popišmanjeni izvući, nenaspavani i
smo, odjednom, postali oprezniji, skontavši da nešto modriji nego inače. Čaršija je brzo
nam onolika hemija samo može naško- diti zaboravljala batine, ali zajebancije nikad. I
NO1 PAGE 49

SAMIR TAHIROVIĆ Art– Đorđe Beara


Donese sekretarica pare i svojoj posjeti, i o tome šta su
stavi ih pred ovu dvojicu zahtijevali od direktora. Ali prije
radnika, a oni pogledaše nego što su došli do svoje
jedan u drugoga, pa onda radionice, čulo se ono
obojica u direktora Halida, i „Mmmmeeeeheheheeeee“, koje
taman kad htjedoše nešto ih je pratilo svih onih godina, jer
zaustiti, direktor ih preduhitri čaršija nikad ne zaboravlja.
„Eto vam te pare, danas je Interesantna je u ovoj priči i
pazarni dan, kupite kozu, domišljatost direktora Halida
vodite je u radionicu, Džananovića, koji je na jedan
hranite je, muzite je, je…. lukav način spriječio pobunu u
je, radite sa njom šta god preduzeću. Inače, svi koji su
hoćete!“ Naravno, limari poznavali Halida, znali su ga kao
nisu uzeli te pare da kupe velikoga šaljivdžiju, ali i čovjeka
kozu, a niti su dobijali koji je uvijek bio uz radnike. On
mlijeko u preduzeću. Izlazeći je u bifeu „Non stop“ stajao za
snuždeni iz direktorove šankom, u društvu „vakufske
kancelarije, dogovorili su se elite“, ali bio je vakufska raja.
da nikome ne govore o ovoj
PAGE 50 DIOGEN

NERMINA OMERBEGOVIĆ
Odabrani oblik pretpostavljenih nadanja i nije ništa drugo do Chosen shape of the assumed hpes is nothing else bit possible
moguća vizija nedosanjanih želja. Da, Nermina Omerbegović, vision of non-dreamed desire. Yes, Nermina Omerbegovic,
iako pjesmama želi odaslati snažnu i konkretnu poruku, ipak, although wish to send strong and concrete message with her
pokazuje da je nježno biće, satkano od sopstvenih realnih wishes, however shows that she is a gentle creature, woven out
uvjerenja. Njena poetika viđenog i nije ništa drugo do osjetilni od her own real beliefs. Her poetic of seeing is nothing than
oblik neposrednog, involviranog, oblika života samog. Ljubavlju sensitive shape of direct, involved, forms of the life itself.
usmjerenog, surovom školom osjenčenog. Života. U traganju. I Bordered with the love, and with a cruel school of shaded. Life. In
očekivanju...sreće. Ponekad se „očeše“ o nju, no izrečeni oblici a search. And epxectations of...happiness. Sometimes she
sudbine pretočeni u poetske reminiscencije i nisu ništa drugo do touches that, but said forms of destiny reflected within poetic
trag bića koje...moli, voli, želi ali i...traži. Samo ako joj se dopusti. memories are nothing else than the track of the being who...beg,
I preda njoj. S druge strane momentum se narušava sirovom love, wish, but also..seek for. Only if she is allowed. And hand it
realnošću odbijanja snova koji jesu, nažalost, naša vlastita vizija over to her. From other side, the momentum has been broken
željenog i očekivanog ali nerijetko i nerealiziranog. No, Nermina with the raw reality of the rejection of the dreams which are,
svojim glasom, dok bijaše sirovim željama vođena, želi urezati unfortunatelly, our own vision of the wished and expected but
trag i u naše snove sa jednom i jedinom željom: Volite se. Izlaz, very often also unrealised. However, Nermina with her voice,
mada ponekad bolan, i jeste u tome. Urednik while have been led with the raw desire, wants to inscribe the
tarace into our dreams with the one and only wish: Love each
other. Exitr is, although sometimes painful,within that. Editor
LJUBAV A MOŽDA I STRAST TEK
OPROŠTAJNA POŻEGNALNY
Igra za odrasle.
Praznina ima Tvoj pogled Pustka ma Twoje spojrzenie
Ponekad s dugoročnim posljedicama...
Rođenjem nekoga
i zvuk Tvog glasa... i dźwięk Twojego głosu
kome se možda i ne igra.
A igraće iste igre
Na grudima Na piersiach
Jednom.
izbledjeli otisak wyblakły odcisk

Tvoje ruke.... Twojej ręki ON

NE)ISPUNJENA ŽUDNJA I nije neki tip.


Sitan je...Mlađi od mene..
pa, dobro..
Opijeni strašću (NIE)SPEŁNIONE POŻĄDANIE
Duhovit je..
Ne razmišljam o njemu.
i ko zna čim još... Pijani namiętnością Ipak...On o sebi ima drugačije
mišljenje...
otkrivali smo svaki milimetar i kto wie jeszcze czym...
I ujednačenim pokretima
tijela odkrywaliśmy każdy milimetr svih potrebnih dijelova tijela
možda stvara u meni
onog drugog... ciała
budućeg scenaristu komedija...
A onda je istina, savjest tego drugiego
ŠTA JE BILO?
Ili nešto treće.. A wtedy prawda, sumienie

a może coś trzeciego Divlje smo se se ljubili.


krevete u kojim smo Kao da nam je zadnje......
vodili ljubav łóżka w których
Držali za ruke.
się kochaliśmy Smijali.
pretvorila
zmieniała I Tebi bi dovoljno..
u titanike...
PREVELA NA POLJSKI:
w titaniki... I ostah te željna...
Potonuli smo
Krystyna Zukowska

bez riječi Utonęliśmy Sami smo sebe varali

bez słowa da je to
bez pozdrava...
bez pozdrowienia sve što nam treba.
NO1 PAGE 51

NERMINA OMERBEGOVIĆ PRVA NAGRADA NA KONKURSU


DIOGENIS 2009-
MIŁOŚĆ A MOŻE TYLKO Priča na temu: FILOZOFIJA PALANKE
NAMIĘTNOŚĆ i/ili BALKAN UBER ULLES
Gra dla dorosłych.
“Dezerter”, Stevo Basara, Edmonton, Canada
Czasem z długoterminowymi skutkami...
Urodzi się ktoś Predgovor:
komu może nie będzie się chciało grać.
A będzie grał w te same gry. Ova priča je nastala kao plod mašte, svaka podudarnost bilo koga sa likom ili
događajem u ovoj priči je puka slučajnost. Fragmneti ispričanih priča
Kiedyś. nepoznatih ljudi, ratni komentari i domaća javna glasila, uhvaćeni kolaž patnje,
stradanja jednog naroda, su samo neki od mnogobrojnih koji su doprijenjeli
ON stvaranju jednog ovakvog proznog štiva.

Nie jest jakiś szczególny Autor.


Jest drobny... Młodszy ode mnie... Novembar 23, 2009
no, dobrze...
Ma poczucie humoru... ________________________
Nie rozmyślam o nim.
Chociaż... On ma o sobie inne /Dezerter/
zdanie...
Jutro je. Pijana noć gubila se negdje u magli dok su obrisi dana probijali već
I zjednoczonymi ruchami proziran obruč magle. Tupo sam gledao u cestu što je lijeno zavijala iz vidokruga
wszystkich potrzebnych części ciała stapajući se sa prvom jutarnjom izmaglicom. Stajao sam prebacujući težinu svog
być może tworzy we mnie mlitavog tijela s noge na nogu. Ritam mojih nezgrapnih pokreta izazivao je
nerovozu praznog želudca. Unezvjereno pomaknuh pogled ka čizmetinama.
Pokušavajući prevariti glad i krčanje crijeva, slušao sam kako škripi žedna koža
razderanih cokula. Nekoć zvane čizme sada ranjena zvijer, zašivena i stegnuta
crnim, dugačkim, skoro novim pertlama, uporno su pokušavale zadržati utrobu
što bi se mogla rasuti svakog trenutka. Skupljao sam nesvjesno nožne prste
Stevo Basara je rođen u pokušavajući ih zaštiti što dulje od rupe koja je zjapila blizu ležaja nožnog palca.
Bihaću, 19 juna 1971 godine. Kratko pročešljah cestu nerovoznim pogledom priželjkujući nekakvo vozilo da
Pisanjem poezije i proze bavi se me konačno odveze što dalje.
već duže vrijeme. Diplomirao je
“Ništa, to je moja sreća’’ - pomislih.
grafički dizajn odsjek illustracija
na Grant MacEwan University, Polako krenuh uzbrdicom prema hladovini što je pravio jedan osamljeni hrast.
Edmonton AB. Canada, gdje Legoh pored ogromnog stabla povijajući se kao zmija između ogromnih žila što
trenutno živi i radi. su bujale iz sočne zelene trave. Vrijeme je lijeno odmicalo, sa jutrom nestajala je
i svježina. Sunce je peklo sve žešće nagovještavajući pakleni julski dan. Sa
podnevnom vrućinom potmulo su tutnjale granate, plašeći pejzaž što se raskošno
pružao ispred mene. Okrenuh glavu od zlokobnog ritma što je pulsirao tu iza
brda, kao damar neke ogromne nemani što bijesni sve jače i luđe. Pokušavao sam
namjestiti leđa između ogromnih hrastovih žila, podupirujući ih rancem, mojom
jedinom privatnom svojinom. Jednim potezom odriješih čizme, zabih pete u
zemlju kršeći visoke stabljike trave. Zgulih čizme i odgurnuh i što dalje od sebe.
Zaklopih oči osluškujući u daljini lagan povjetarac što je mrsio grane stoljetnoj
hrastovini, i nevino protestovao potmulom tutnjaju granata. Lišće se lagano
povijalo, osjetio sam kako me san mami. Dobro zaklonjen visokom travom san je
spustao očne kapke sve jačom snagom. Toplina dana podgrijavala je dugotrajni
umor koji je isijavao na podnevnom suncu. Ne znam da li je to zbog umora ili
mog jutrošnjeg odlaska, tačnije bijega spavalo mi se nesnošljivo.

Kroz glavu mi proleti ova misao što je ključala u vatri upitnih očajnih pogleda
izmučene grupe koju napustih sa prvim zalaskom sunca. Predhodna noć je prošla
u strepnji, strahu i polemici, okvašena lošom lozovačom. Bila je to jedna od onih
uobičajenih noći u jami, kako sam ja to mijesto popularno zvao, ne rov, ne
zemunica, nego jama.
PAGE 52 DIOGEN

PRVA NAGRADA NA KONKURSU DIOGENIS 2009- Priča na temu: FILOZOFIJA PALANKE i/ili
BALKAN UBER ULLES “Dezerter”, Stevo Basara, Edmonton, Canada

Crna tamna, u kojoj je sve smrdjelo na vlagu i “Policija je bila ubjeđena da si njihov, “ Pa ne bi ni ja da ne moram.”
blato čak i u ovim ljetnim suhim danima. Sve dezerter!”
je smrdjelo a ponajviše mi. Iznad glava “Samo to moraš ići poručiti ovim drugima što
pritiskali su debeli balvani potrpani sitnim “Naglasak ih je zbunjivao, nikako da nas zasipaju smrću svakodnevno, moj
kamenjem i zemljom. Kroz tri okna probijala povjeruju da si naš!” - uživao je govornik u prijatelju!”
se dnevna svjetlost otkrivajući jad ovog svom lošem izdanju i blijedoj već toliko puta
jezivog mijesta. Jama, prava mrtvačka koja prožvakanoj temi. Smijao se on ili loša loza, “Kažeš najveći zločin koji postoji je ubiti
nikako da se zatrpa već tri duge godine. I ja sa kojoj su dvije trećine već izčezle. čovjeka, hm.” - pokušavao je zaštiti misao
ovim umornim ljudima leš, hodajuća silueta koja je plutala ovim sablasnim mijestom šireći
koja uporno čeka svoj kraj. Trooko čudovište i “Dobio si nadimak taj dan i osta, dezerter!” - jeziv uzdah što je značio samo jednu riječ,
unutar njegove utrobe dvije osobe moj kum i
polako davajući toj poslijednjoj riječi zaseban smrt.
ja. Ćutke smo pušili posliednju kutiju ton, kao da je želio nešto izvući iz mene.
Hercegovine*. Mir je remetila samo boca loše
Pogledah ga ravno u oči. Njegove su sijale, “Zločin i stid su nestali kume, ovo se zove
domaće loze, kratki uzdasi, i mućanje tekućine loza je govorila. Zadržah bocu blizu sebe. opstanak!”
u boci. Ispod oka promatrao me čovjek što je Gledao je u istu, čitjući iz mog stava da mu je
sjedio nasuprot meni, prijatelj, moj kum. Znao
već dosta. “Pričaš sa mislima nekog vjernika.”
sam da mu se priča, mrzio je moja duga
nepomična ćutanja. Počeo je prvo tiho kreštvo
promuklim glasom, kao da je tražio u mraku Nezgrapnim šakama počeša se ispod ušiju,
“Ti si bio komunista koliko se ja sjećam.”
sopstveni glas. Prijatelj se pretvorio opet u pogled baci ka boci i nastavi: “Jedni misle da
neumornog pripovjedača, kojem su jedine si lud a većina misle da si budala, koja piša uz
vjetar i konstano smrdi zapišan.” “Zato pušku nećeš u ruke.”
žtrve bili ja i hrpa muva što su se skupljale oko
prosute večere, uporno smrdeći, prikovana u
zraku. Kao da se divio svojim netom satkanim “Zbog toga te zovu dezerter.”
riječima: “Ja sam te branio dosta puta, sada
“Ne zbog toga, nego što me policija uvjek
“Znaš kume često puta se sjetim dana kad smo više ne znam šta da kažem, da li uopće i
vrijedi.” dovuče do ovog mijesta!”
se nas dvojica upoznali.” - zastao je očekujući
pogodan momenat za nastavak priče.
“A u drugu ruku kad razmislim sjediti ovdje - nisam mogao više šutati.
Znajući da rijetko otvaram usta neumorni tako..., ne naoružan!”
govornik nastavio je pun entuzijazma: “Još se “Jer dok je nas kojih ima za dovući, oni ne
sjećam dana kad si izbio sa one strane.” “Ne znam..., to je, ludost!” - zjenice su mu se moraju trunuti ovdje.”
raširele vidjele su se čak i u mraku.”
Iskezi se neobrijanog lica pokazujući po “To si dobro rekao.” - odmahnu moj pijani
prilično zdrave zube zamagljene dimom Mrzio sam pijane ili tačnije biti trijezan među sagovornik.
cigarete i mrakom što vlada ovom rupom. Pod njima. Priželjkivao sam momenat kada će
osmjehom zadrhta cigareta migoljeći se među nestati struje u njegovoj glavi i strovaliti se U tom času tresnu granata pravo ispred ulaza u
usnama. Pepeo se prosu po košulji, a dim negdje u ćošku ove jame, onako, mrtav pijan. jamu par jačih gelera što su rikošet letjeli
promjeni smijer kovitlajući se ka oku. praveći gotovo komično, smrtonosan zvuk.
“Tvoj inat će nas glava koštati!” - dreknu kum Jedan se zabi u balvan više kumove glave. On
Zaškilji, nakašlja se, i nastavi: “Bez u jednom mahu istrgnu bocu iz moje ruke. zalegnu, čitavu deceniju kasneći za smrću.
dokumenata, bez putne torbe, onako Okrenutih leđa pijana govornikova glava Promatrao sam njegov panični pijani pogled
izgubljen.” naginjala je bocu na trookoj svijetlosti koji je počivao tu ispred mojih nogu. Istrgoh
otkrivajući svoje pijano lice. bocu iz njegove uzdrhtale ruke povukoh dva
duga gutljaja, i u tom tresnu druga malo dalje
“Moram priznati kao da te s neba bacilo.” -
uživao je kum u sopstvenoj komediji. “A nisi glup brate, uvjek nešto čitaš, iz tih od nas. Čuli su se kratki uzvici grupe što je
knjižurina koje non-stop vučeš sa sobom.” - bila smještena lijevo od nas. Kum je sav u
teroru dahtao onako pijan, blizu mojih nogu.
“Još uvaženi gospodin M. nije bio zatvorio loza ga umiri za trenutak. Onako pogurena pomilovah ga po glavi i
kafanu i zbrisao za Švicarsku.” uputih se ka oknu jame. Iznenađen mojom
“Koje će ti moj!” “Bolje bi ti bilo da si kakve reakcijom, pratio me je bez glasa kako izlazim
“Sjećam se kao da je danas bilo, uveo sam te hrane gurnuo u taj ranac, da ne jedemo ove van.
unutra, a ti si mi platio pivu poslijednjim splačine.” - vidno razdražen šetkao je kao
parama iz džepa.” Tipična balkanska balada zvjer u tijesnom kavezu, praveći me “ Kuda ćeš, jesi lud!! ” - dahatao je čovjek iz
pomislih. Ništa nije moglo izmjeniti ove misli. nerovoznim sa svakim pokretom. jame.
Zvučalo je bolje od bilo koje rapsodije. Kum Zvučao je kao asmatična kljusina, koja nikako
je uživao u momentu. U ovakvim slučajevima najčešće sam bio
da povuče željeni teret.
isključen, i pijana glava bi klonula za nepunih
Gradeći riječi u svojoj glavi nastavi: “Moram pola sata. Danas, to je ne izvodljivo. “Piša mi se.. moram.” - kratko odbrusih.
priznati osvojio si me!”
“Kažeš ne bi mogao nikoga ubiti.”
“Znaš ti kako!” - i dalje se kezio.
NO1 PAGE 53

PRVA NAGRADA NA KONKURSU DIOGENIS 2009- Priča na temu: FILOZOFIJA PALANKE


i/ili BALKAN UBER ULLES “Dezerter”, Stevo Basara, Edmonton, Canada

Pustih mlaz gledajući u pera minobacačke Sa gađenjem kum okrenu glavu odmahnu sam se brzo i sigurno. Topla julska noć i ja,
granate što se pušila iz netom stvorene jame. rukom i kratko procjedi: “Odlazi!” zvučalo je optimistički, bar ovaj trenutak.
Lijenim korakom uputih se ka jami. Čovjeku Pređoh mjesto gdje su poslijednje straže
unutra nije se više pričalo. Postao je ćutljiv. Debeli je osluškivao kratko gdje padaju. završavale štiteći brigadni poljski štab, koji je
Uporno je piljio u mene. Tražio je moj pogled Groknu onako iz tiha kao vepar i izleti iz rupe. još svjetlio u daljini. Smrt debelog štabskog
u mraku. Ovo je bila treća godina ovog užasa. kurira nije prošla ne opaženo. Poput sjene
Nisam više mario. Nisam imao gdje ni kuda. “Životinja!” izleti mi ova misao zajedno sa zaobišao sam nesmotrenu uspavanu stražu i
Čekao sam smrt koja nikako da dođe. Život se izgubio se na prevoju koji je obilježavao kraj
veprom.
sveo na ovaj sumorni pejzaž kojeg su budile fronta. Imao sam nepunih deset kilometara
granate iz sopstvenih noćnih mora. ovom šumskom kaldrmom prije prvog
Prijatelj se okrenu k meni, zagleda se u moje raskršća, koje bih mogao iskoristiti stopirajući
oči dugo gotovo luđački prošaputa kao da smo neko civilno prevozno sredstvo. Trgoh se iz
Moj sagovornik odhuknu kao da je očekivao u veoma zvučnoj sobi punoj ljudi: “Ako misliš polu sna. Zjevnuh dugo i nečujno. Zaškljih u
nekog drugog da se pojavi nastavi: “A ti se ići vrijeme ti je.” “Gledaj molim te da nestaneš pravcu sunca, mjereći mu putanju na plavom
nisi mogao strpiti, moraš ići baš u najgore ovog puta.” - smijali smo se obojica. Ovo je julskom horizontu. Prošlo je tri poslije podne,
vrijeme.” bilo izdanje čovjeka kojeg sam upoznao i zaključih. Vjetar je češljao krošnje drveća.
istinski zavolio. Jedino živo biće kojem sam se Spokoj je napokon pobjedio. Krajolikom je
Prestali smo brojati. Tutnjale su svakog uporno vraćao zadnje tri godine. “Reci kumi vladala iskonska tišina, a unutar mene bjesnilo
trenutka ispred iza, s lijeva sad s desna. Zrak da zadrži sve knjige.” - moja posesivnost je nevrijeme. Neodlučan, treperio sam.
je bio pun barutnog punjenja. Plavičasti dim prema knjigama je gotovo izgledala nadrealna Preplašen, od sopstvenih misli, prestravljen
što je sporo promicao kao da je nagovještavao u ovom haosu. “Hoću.” -snebivao se prijatelj. tražio sam riješenje ove patetične enigme, koju
kraj. Sjedio sam sklopljenih očiju osluškujući bi neki nazvali životom. Htio sam okončati
nečije užurbane korake kako se približavaju Čvrsto me zagrli. Podigoh ranac jednim ovu patnju jednom za svagda. Htio sam nestati
ulazu. Sav znojav i zadihan unutra se skotrlja pokretom hitro, laka koraka, nestadoh sa nečujno, sam, bez svjedoka, bez puno buke i
debeli komandni štakor L. Bivši odpravnik prvim sumrakom. Vani je sve smrdilo na smrt bola. Pojeo sam zadnje zalihe strpljenja,
vozova. Licimjer, svinja od čovjeka. Debeli je padale su kao jesenja, uporna, tvrdoglava kiša, oglodao i pokupio zadnje mrvice. Glad i
kratko huktao tražeći dah širom otvorenih koja umjesto hladnoće sije smrt. Pravio sam krčanje savjesti tjerali su me na ono od čega
usta. Što od trčanja, što od straha, sav stanke osluškujući let. Uporno brojao, sam se užasavao, smrti. Kao zvjer satjerana
zajapuren prosikta: “Tebi šalju pušku ovi naši očekivao prasak. Ustajao sam i pravio uza zid, hrvao sam se sa ovom groznom misli.
iz komande.” razdaljinu. Sa svakim pređenim metrom, sve Kuda i što sada? Grozničavo sam tražio
manje očajan, a sve više slobodan. Poslije par riješenje, češljajući pogledom oko sebe. Iza
Izbjegavajući moj pogled položi je blizu mene. minuta zalijeganja kratkog trčanja, osjetih znoj mene pružao se put koji je vodio ka još
Namještala se debela miješina između mene i kako mi teče niz slijepoočnice upozoravajući jednom poniženju, porazu, za koji već znam
kuma koji je i dalje netremice buljio kroz me da sam još živ. Pogledah oko sebe. Prešao konačni ishod. Slika tako dobro razradjena sa
okno. sam dobar dio puta. Gledajući u minobacačke rukama na leđima uredno spakovanih u lisice,
rupe naletjeh pogledom na grotesknu pozu podsmjesi patetični pogledi, šapat iza leđa i
“Isuse al’ tuku danas!” - prošaputa pridošlica čovjeka kojeg sam vidio prije pola sata. meni tako znana riječ dezerter, i konačno kao
kao da se bojao da ovim riječima ne privuče Debeli, bivši odpravnik vozova ili ono što je kazna jama, od koje nikako nisam mogao
smrt bliže. ostalo od njega. Ležao je u lokvi sopstvene pobjeći! Ispred mene planina, divljina, put u
krvi. Pocrnjelog lica nijemo je ponavljao nepoznato, nevidljiva staza, konačan rasplet
pitanje onako mrtav. Očekujući da mu se ovog dosadnog pozorišnog komada. Kojem
“Ja sam samo u prolazu, moram obići cijelu
objasni što se u stvari desilo. Priđoh gotovo jedina publika sam ja, koja strpljivo čeka da se
liniju prije mraka.” - nozdrve su mu ličile na
bojažljivo gledajući gdje stajem prođoh pored zavjesa na podiju spusti. Gledao sam sada sve
neko malo strano tijelo koje je ubrzano
leša, ne žaleći ga ni trenutka uputih se dalje od jasnije ispred sebe, zamišljajući bojažljivo
pulsiralo, kradući halapljivo zadnje ostatke
tog jezivog mijesta. Trudio sam se da na sopstvenu priliku kako zamiče uzbrdicom ka
čistog zraka.
đonovima ne ponesem njegove ostatke i teror utrobi džinovske planine. Gotovo hipnotisan,
užasne slike njegovog lica. ovom mišlju, onako bosong, uputih se
Klaustofobično je djelovalo unutar jame. bojažljivo, uzbrdicom ka planini. Pognuta
Debeli je širio neizdrživ vonj. Osjećao sam
mučninu kakao se penje iz praznog želudca. Noć je konačno zavladala šumskim pogleda ubio sam onog kukavicu u sebi.
krajolikom. Granatiranje je stalo. Odjednom Kajanja nije bilo. Ostavio sam ga da leži ispod
“ Brojno stanje ne promjenjeno kako vidim” - sablasna, zaglušujuća tišina. Izluđivala me je onog hrasta zajedno sa mojim razdrndanim
šišteći u bubnjićima. Glava je ključala, kipio čizmetinama. Planinom sada se peo neki
nakezi se debeli poltron.
sam poput zarđalog lonca punog vode. bosonogi strani čovjek. Ubica koji se nije
Osluškivao sam. Ubrzano dahtao. Bio sam kajao, niti više mario.
Ova opaska je bila upućena isključivo meni. progonjena divljač koju prati nečujan lavež
On je svoje mjesto van domašaja smrti izborio pasa. Poznavao sam ovaj kraj kao svoj
dojavljivajući komandi ko i gdje ide, i što radi. poderani džep. Nisam mogao zalutati kretao
Bio sam najznačajnija ličnost
u njegovoj bilježnici.
PAGE 54 DIOGEN

Art– Božidar Bošković


NO1 PAGE 55

DRUGA NAGRADA NA KONKURSU DIOGENIS 2009-


Priča na temu:
FILOZOFIJA PALANKE i/ili BALKAN UBER ULLES
” Balkan uber ulles” Boris Ptrački,
alias Boris Lalić, Sarajevo, BiH

Ja živim u Sarajevu voze se liftom, silaze ili se penju stubištem, Ja imam svoje slobodno vrijeme i volim da ga
ispitivani. Među njima ima kurvi, sektaša, koristim na razne načine.
1. pedera, narkomana, plaćenih i serijskih ubica,
pjevača, sitnih lopova i pravih Volim da odem u teatar. Jednom sam bio na
Ja živim u neboderu na dvadesetom spratu. mafijaša, do sad. jednoj predstavi gdje je nekakav lik desno do
Jednom do dva puta sedmično zatičem sranje mene glumcu uzvraćao replike. Jednom sam
u liftu. To mi jako smeta, jer je moja vožnja 2. bio na jednoj predstavi gdje je nekakav lik
liftom najopširnija, a lift je s godinama sve lijevo do mene u toku predstave obavio
sporiji i sporiji. Kao kakav starac. desetak telefonskih razgovora. Jednom sam
Ja radim u jednoj firmi i pet
bio na jednoj predstavi gdje je nekakav lik
dana u sedmici se vozim
To sranje može da se pojavi u bilo kojem deset stanica tramvajem u dva ispred mene glumici svijetlio laserom u oči.
Jednom sam bio na jednoj predstavi gdje mi je
obliku i stanju. Nekad je uredno smješteno u pravca na putu od kuće do
nekakav lik iza mene napunio kapuljaču
ćošak lifta, nekad suvereno vlada sredinom, posla i od posla do kuće.
nekad ga ima posvuda i poslije vožnje pola Svakog jutra u sedam sati čekam na punoj oguljevinom od suncokreta.
sata grozničavo stružem đonove na stepenice. stanici da dođe i tramvaj, i tri od pet dana
Nekad je mučki skriveno ispod komandne kasnim od pet do dvadeset minuta na posao. Volim da odem na koncert. Nisam bio na
table, tako da je teško ne ugaziti u njega. koncertu Iggy Pop-a zato što je otkazan. Bio
Nekad ga bude po zidovima lifta, a jednom je Voziti se tramvajem u sedam izjutra je prava sam na dosta koncerata u Zagrebu i Beogradu.
čak bilo i na rasvjeti. Bio sam na dosta loših koncerata u Domu
avantura. Pored mene, tramvajem se voze
mladih gdje je karta koštala dvadeset, a pivo
školarci, studenti, zaposleni, nezaposleni,
Kućni savjet stalno apeluje, između ostalog, da besposleni, bolesni, poremećeni, pijani, četiri marke. Bio sam pred vratima klubova
se prestane sa sranjem u liftu, ali već sat poduzetni i svakakvi drugi. Oni su kadar da gdje su nam upravo javljali da od koncerta
neće biti ništa jer bend nije uspio proći
poslije ono je u liftu, svježe posrano i uđu u duplo većem broju nego što tramvaj
marinirano urinom. Mislim da je razlog toga prima. Ja nisam, i zato kasnim na posao tri od granicu.
što se pojednici na sastancima kućnog savjeta pet dana.
međusobno okrivljuju zbog toga. Volim da upoznajem nove ljude. Upoznao sam
ljude koji su spremni i voljni da se tuku za
U tramvaju takođe vrebaju najraznije
svaku sitnicu, ljude koji mjere nacionalnost,
Od sranja u liftu gore je kad lift ne radi. Tad se opasnosti. Tuđe ruke svakog časa plaze po
govna susreću uglavnom po međuspratovima. vama. Neke se bore za prostor, neke za vaš religiozne ljude s red bull votkama, ljude koji
Za gelender se ne čuvam jer sam već dva puta novčanik, neke onako. Jedan zalizani pišu ne uz glagol, ljude koji imaju blato na
štiklama i koji ga puše u automobilu, ljude
tako pokupio nečiju pljuvačku. Na petom proćelavi debeljko azurno plavih očiju se
spratu je, odmah poslije krečenja, nacrtana prislanja uz djevojke i neumorno drka, znojeći koji nose uske majice da svi vide kako su im
ogromna kurčina ispod koje piše „dječija se kao da kopa. Jedan sa praznom klipom u napumpani mišići, ljude koji ne znaju dvije
poštene sastavit, i svakakve druge ljude od
radost“. Na osmom piše „Amar peder džepu pjeva i puši u tramvaju i nudi se
Remzija kurva“, a strelica iz tog natpisa vodi gospođama. Više njih ima mobilne telefone kojih mi je pripalo muka. Ponekad sam
do drugog, „mama ti kurva“, a strelica od jakih zvučnika na koje puštaju klasike i upoznao i fine i poštene ljude.
drugog vodi do trećeg „Remzija mi je mama“. aktualnosti iz svijeta turbo folka. Svaki
Na dvanaestom se valja paziti vode kojom tramvaj ima najmanje jednu osobu sa par Volim da šetam prirodom. Ne volim da
jedna baba redovno pere svoj sprat tako što je cekera oko sebe. U svaki tramvaj ulaze čopori zaobilazim hrpe smeća u prirodi. Ne volim
jednostavno izruči iz kante prema revizora koji vladaju najcrnjom nekulturom livadu i šumu kao prostor u kom se izletnici
stepenicama. Na svakom spratu vreba po neka prilikom kontrole karata. Posljednja poistovjete sa životinjama. Ne volim motoriste
opasnost i kada stignem kući neokaljan, tramvajska moda jesu tramvajske tuče i u prirodi. Ne volim likove naoružane
uistinu se osjećam kao da sam zbacio golem ubistva. handžarima u prirodi.
teret sa grbače.
Povratak s posla je sličan proces kao i odlazak Volim da putujem, ali ne volim sranje s
Život u mojoj zgradi nije lak, što zbog na posao, ali ja sam se zato dosjetio lukavstva vizama.
ekskrecija, što zbog ljudi. Postoji jedna da odem i popijem koje piće dok se špica ne
garnitura stanara koji se bave špijunažom, a ja raziđe. Poslije toga nekad i sjednem dok se Volim kad osjećam slobodno vrijeme
sam, kao samac, posebno zanimljiv s tog vozim kući. Manje je putnika, pa se bolje slobodnim vremenom.
aspekta. Služe se svakakvim lukavstvima, a može vidjeti svaka budala koja se u tom
zaključci su raznoliki i uvijek negativni. Od trenutku vozi tramvajem. Budale ne odustaju 4. Ja živim u Sarajevu i zaposlio sam se preko
stereotipnog narkomana, do kreativnog od tramvaja od kako početka do kraja radnog
štele.
zaštićenog svjedoka u procesu čije bi vremena.
svjedočenje moglo da uzdrma državu. Ljudi
koji me posjećuju često bivaju, dok čekaju lift, 3.
PAGE 56 DIOGEN

TREĆA NAGRADA NA KONKURSU DIOGENIS 2009-


Priča na temu:
FILOZOFIJA PALANKE i/ili BALKAN UBER ULLES

“Senzacionalna vijest”, Đura Šefer Sremac, Ruma, Srbija

Đura Šefer Sremac (1950, Ruma), profesor jugoslovenskih književnosti, piše poeziju i prozu za decu i odrasle; bavi se i aforistikom.
Objavio devet zbirki pesama i jednu monografiju: „Titov venac soneta“, poema (1982); „Zvezdane njive“ (1987); „Tamburica, kolo i pesma
rumskih Brežana“ (1994), monografija; „Dosetljive dositejke“ I, II(1995, 2003); „U Vukovoj riznici reči“ (2002); „Kolevka sremskog paora“
(2005); „Pikali smo lopte krpenjače“ (2007); „K’o satarom satire me satira“ (2008), aforizmi i satirična poezija; „Panika gramatika“ (2009).
Pominje se u knjizi „Istorija srpske knjiženosti za decu“, prof. dr Tihomira Petrovića (Učiteljski fakultet, Vranje, 2001; „Zmajeve dečje
igre“, Novi Sad, 2008).
Zastupljen u antologijama i nizu zbornika poezije i proze: „Nevenova antologija“ savremenog srpskog pesništva za decu i odrasle (Novi Sad,
2005); „Kolo prijatelja“, antologija poezije za decu i mlade (Beograd, 2007); Leksikon pisaca prosvetnih radnika, I, II (Beograd, 2001,
2002); Satire V (Velika Plana, 1997), Krilate ruke ljubavi (Beograd, 2004); Najkraće priče (Savremena književnost, „Alma“, Beograd,
2005, 2006, 2007, 2008); Zbornik Od priče do priče, („Alma“ i „Beografiti“, Beograd, 2009).
Značajna je njegova zastupljenost u svojevrsnoj antologiji „Neprolazni“, prof. Selimira Milosavljevića, književnika koji u stihu predstavlja
402 pesnika srpske književnosti kroz vekove, od Svetog Save do današnjih dana („Gorocvet“, Jagodina, 2008).
Nalazi se u neobičnom zborniku „Kumovi zvezde Danice“, zavičajnog pesnika
Dragana Tomaševića, koji niže stihove u slavu književnika iz sremske ravnice („Gradska biblioteka“ Ruma, 2008).
Profesor Šefer je dobitnik nekoliko književnih nagrada i priznanja: SPOMÉNAK, V susret prosvetnih radnika, književnih stvaralaca za decu
(Doljevac, 1998); II nagrada NAJ NAJ OSMEH za dečju poeziju (XII festival humora za decu, Lazarevac, 2000); PLAVA POVELJA (2005),
nagrada za „Sonete ljubavi“ (2006) i AMFORA I ZLATNA POVELJA (2009), za rodoljubivu poeziju, Međunarodni festival „Panonski galeb
XVI, XVII, XX YU-ME POET FEST“, Palić; III nagrada za ozbiljnu prozu (NIU „Naša reč“, Leskovac, 2005).
Dobitnik je BELOG PERA, za poetske i prozne radove (zbornik poezije „Prosjaj istine“, Žitište, 2006). Najznačajnija je prestižna
KNJIŽEVNA NAGRADA za dečju poeziju „VOJISLAV ILIĆ MLAĐI“ (zbornik poezije „Ovaj narod zaborava nema“; Narodna biblioteka
„Prof. dr Aleksandar Ivić“ i Centar za kulturu „V. I. Mlađi“, Žabari, 2005).

SENZACIONALNA VEST DRUGI KANAL – VANREDNE VESTI

PRVI KANAL Još uvek je neizvesna sudbina našeg glumca


svetskog glasa – Lesija. Ekipe kerećih
Poštovani gledaoci, obaveštavamo vas o društava, od kojih su najmasovnija Slatko
događaju koji se zbio juče, negde oko štene i Umiljata Lesi, užurbano danonoćno
podneva. Kako saznajemo iz dobro tragaju duž cele naše dominirajuće
obaveštenih krugova, reč je o nestanku Agresomerike. Nažalost, prema poslednjim
glavnog junaka iz filma Lesi se vraća kući. saznanjima, iz pouzdanih narkonovinskih
desetom spratu hotela „Kerovil“. Sumnja se da izvora, naš dragi, vrlo profitabilni Lesi, sa
Nažalost, izgleda da se pas-glumac nije vratio. je kidnapovan. Mnogi fanovi već pale sveće
Informisaćemo vas o potrazi u narednim zaradom brda zelenih novčanica širom
pred njegovim poslednjim boravištem. Za divnonaivnog sveta, možda je već na putu za
emisijama. večernje sate predviđeno je formiranje Kluba večna lovišta.
Lesijevaca. Članarina u vidu donacije biće Sa novim vestima javićemo se direktno sa
DRUGI KANAL odbijena od poreza. Vidimo se, dragi fanovi. terena.
Javljamo vam, dragi naši gledaoci, a posebno TEL-UPIŠ (TV-Udruženje Pronalača NARODNI KANAL – POSLEDNJA VEST
gledateljke, o neverovatnom nestanku Inteligentnih Šarova)
filmskog junaka, čuvenog Lesija. Njegova
vlasnica je prosto vidno izbezumljena zbog Pronađen živ i zdrav čuveni glumac Lesi.
Sa velikom tugom i bolom u srcu i duši Požrtvovani novinari samo našeg Kanala ušli
nemilog gubitka ljubimca. Po rečima jedne javljamo vam, dragi prijatelji, da je danas, baš
zavidljive komšinice sa Beverli Hilsa (glumice mu u trag. Isplatilo im se tumaranje po
na Dan zaljubljenih, nestao, bez traga, nikad Lesijevom zavičaju – gledanost naše TV
NN, bivše narkomanke), poslednji put je prežaljeni glumac svetskog glasa – Lesi.
videla, kako reče, „tu džukelu“ u Centralnom povećana za celih sedam %. Pogledajte sliku
Njegov dragi lik ostaće večno upamćen ne sa lica mesta (’Ej, hitno zumiraj leglo!).
parku, dok je urinirao, pri zalasku sunca, na
samo u našoj UPIŠ-Televiziji nego i u svetu Kako tvrdi njen lični lekar, srećna Lesi donela
onu statuu poznate glumice. koja se, kao što njegovih najbližih psećih rođaka.
vam je poznato, ne sviđa mnogim na svet petoro slatkih kuca debeljuca. Ko je
Iz sata u sat pratićemo traganje brojnih srećni otac, saznaćemo uskoro... Pardon, to će
Beverlihilsanima. Sa novim glasinama o
obožavalaca i poštovalaca njegove umetnosti. biti moguće tek kada budu uzeti i ispitani
sudbini Lesija javićemo se uskoro. Nadamo se da će se i ova vrlo zanimljiva uzorci DNK od desetine džukaca iz
epizoda njegovog života završiti hepiendom. komšiluka, koji su rado dolazili na noćne
INFO-CHANEL Ne menjajte samo vaš – UPIŠ-kanal. žurke kod čuvene Fani Lesi, kako su je, od
milja, zvali fanovi.
Izgubio se Lesi. Krenuo u park na „piš- Gledajte samo naš i vaš – Narodni kanal.
pauzu“ i još se nije vratio u svoj apartman, na
Art-Mersad Berber Preporučujemo:
PAGE 57
NO1
PAGE 58 DIOGEN

SPASOJE MILANOVIĆ

Isprepletenost neobičnog pjesničkog odsjaja i prostog narodnog Strange interweaving of poetry and a simple reflection of
otiska je ono što poeziju Spasoja Ž.Milanovića izdvaja unutar popular print is what poetry Spasoje Ž.Milanovića allocates
ovakvog predstavljanja. Kako to? Umoriše pitanja koja se zaista within this presentation. How? Issues of this kind makes
logično nameću zbog postavljenih hipoteza. Naime, ljubavni žar me tired, but it actually impose a logical set of hypotheses.
sirovog oblika svijesti je ostavljen po strani u susretu sa čovjekom Namely, the raw passion of love forms of consciousness is
koji pokušava iskazati viđeni oblik najavljenih pjesama. left aside in the encounter with the man who tries to
Najavljene pjesme i nisu ništa drugo do pjesme koje upravo express visible form of upcoming poems. Upcoming poems
čitate. Pitanja naviru potocima misli. Spasoje ima onu otvorenu are not anything else but the poems which you are just
notu koja je, unutar vlastitog ostavljanja traga zemaljskog, reading. Questions are coming throgh the streams of
usmjerena ne inside njegovog bića već outside njegove vizije. I thoughts. Spasoje has one open note which is, within his
nije mu stalo. On se kao garson sa strane skloni i posmatra nas own making of a trace on Earth, directed not inside but
kako pokušavamo doseći njegove riječi. Ponekad nam uspije a outside of his being within his own vision. He did not care.
ponekad i ne. To mu i jeste bio cilj. Da njegove pjesme postanu, He, as the Garson moved aside, on and watch us as while
uobličavajući njegove snove, dio njegovih namjera. Prema NAMA. we try to reach his words. Sometimes we succeeds and
Onima što nadahnuto čitaju najavljene pjesme. Njegove. Ali i sometimes we do not. It was his goal as well. That his
naše. Urednik poems become, shaping his dreams, the part of his
intention. Towards US. Those inspired who reads the
announced poems. His. But ours as well. Editor

BOBIČAVI DANI
tako se rat
koji se između grčke i troje zaustavio
ja nju nastavio kao rat
kao što to sada pokušavam između
stvaram
u jednom događaju u vojničkom bordelu
koji je poznat ko koga uzima
iz
recimo ti ćeš biti osuđena kao čedomorka
trojanskog rata jer ćeš morati da ubiješ jedno dete u meni
KRISTALNI DVORAC ili da se poslužimo bezgrešnim začećem
ovde su grci
tamo trojanci ne
jurišni odredi ishrči se ti u svojoj spavaćoj sobi
trče naglavačke to znači kao glumci koji nisu dobili svoj honorar
od sad da me zanima i ne zaboravi još dve rečenice
i snopovi strela taj
po krugu se viju arhetip molim za jedan novčić
na polju tu to sasvim određeno sećanje za jednu muziku
konj potkovicu gubi to sasvim određeno osećanje
za sreću tvoju svedeno i prospi bobice po svakom danu
i moju po mogućstvu da se saplićeš
i dvorca našeg na jedan kotrljaš
kristalnog čist pojam tresneš o pod
jer nište je trojanski rat.
no igrajmo šah
to nije bitka i sanjajmo naše snove
dakle ili snove crnog kralja
krvavi boj a ovo potonulo pozorište
to se ako bi to ovako išlo
poigravamo bilo bi smešno
istorijama i ovi vremenski skokovi
pričama što iritiraju
i bajkama
iz dvorca našeg čuju se
kristalnog kucanje i koraci
hohoho kloparanje
u ovoj rediteljskoj knjizi
po ovom
rediteljskom smislu
svejedno je ko govori istinu
NO1 PAGE 59

SPASOJE MILANOVIĆ

NA POPLOČANOM KRAJU Da li žurite


RADOSNA VEST
Hoćete li da žurimo zajedno
Na recepciji smeha Ili da se vratimo
Donose još
Welcome Za jedan vek
radosnu vest
Wilcomen iz nekog budućeg vremena
agon Agnija Aganlija i
Dobro došli na ovu trećerazrednu scenu
grad Novi Sad
A na suprotnom kraju
Ovo što krči Dozvolite
niko drugi do devet Jugovića
to nisam ja ja sam dobrovoljac
i Snežana sa sedam patuljaka
već tehnika A Vi biste na plažu
Žao mi je
Zaigrala vila zaigrao dah
Gospođice Kod nas palme ne uspevaju
alajbegova slama i prazan dan
Gospođo Ali zato imamo rakiju
Razlika je
Tako se
Gospođice ili Gospođo u nekoliko stepeni geografske širine
otelo
Ipak
Šapat
kakav alkoholni napitak glava vam ode ukrivo
Tišina
i noge vam se odseku na pola
Ljubav
cigareta To je omanji seoski zamak
Otelo se
A ovo je seosko plemstvo
Divlje se napelo
I Vi i ja U pauzi između kosidbe i rata
pa razapelo
Ljubav I naklon
Usliši jednom ukrasi
To je pozorišna predstava
gajtanom svilenim
prvi drugi treći četvrti Shvatate
ako umeš
najviše peti čin valjda
čelo poljubi čelom se spusti
I zavesa se spušta
i zaspi
ja Vas volim
Igrajmo
Juče je krojeno
Jedan lagani ples Samo ne umem
endlovano
precizno da kažem
na nebo stavljeno
Vaše telo sa zemljanog puta
i provetreno
Vaš Otelo na popločanom kraju
Juče je
na kraju krajeva
eto
Ponovimo
menjano
ko sam Vam pa ja
okretano
Kakva divna dijaloška forma
glasno ponavljano
Povedite računa o čarapama Laku noć
u paramparčad razbijano
I širom otvorite oči
ćilimima veženim dočekivano
Laku noć
evanđelje tobom ponovo napisano
Na dnu
zvezde
morske
ili je to nebo u štamparskom prelomu Preporučujemo:
Preporučujemo:
Ne gledajte u stranu
Recite
Volim vas
Ne tako
Izistinski
Volim vas

Smem li da ponudim

Dvosed

Koji se razvlači

Kosa Vam je na dohvat ruke


U svakom izlogu Vaš lik
PAGE 60 DIOGEN

SPASOJE MILANOVIĆ
Preporučujemo:

PISMO GOSPOĐA DAFINI Ne umem ja


Ni njive da sadim
Ni ciglu na ciglu da stavljam
Sve ste Vi u pravu, gospođo Dafina Niti avion iz kiše da spasim

Možda ste i Vi Samo još


Nekada Senku svoju
Zbunjeni čekali kraj Senku Vašu
Koji nije trebao da dođe Ko rani sumrak
Možda još uvek U najlepšu bajku stavljam
Osluškujete dah
Kojim je neko Oprostite mi
Kad i rani sumrak Što ne znam
U Vašem krevetu Ko joj ime oduzima
Pričao o aprilu I redosled scena menja
Preko sedam brda i sedam mora
U kojem ste i Vi bili Ja stvarno ne znam
I koji nikada nije trebao da prođe Šta će mu sve to
Kad on jedino basne prepričava
Sve ste Vi u pravu, gospođo Dafina
Da su nam se reči A opet
Pre nego što jesu Ako i saznam
U lepše stihove splele
Sve ste Vi u pravu, gospođo Dafina
Da ste Vi požurili Možda se i ja
A ja zakasnio U mršavo kljuse pretvaram

Ipak
I krunu da ste sakrili Preporučujemo:
U mlekaricu presvukli
Vreteno zlokobno dovukli
Devet debelih dušeka kupili
Ja bi odnekuda naišao
Od čarobnica zavaravan
Od trnja izgreban
Od loših junaka ranjavan

Sve ste Vi u pravu, gospođo Dafina


Sve se manje veruje u bajke
Ili se traži naravoučenije
Kao basne da se čitaju

Samo još ponekad


Neko se ispruži na mom krevetu
I ja
pun nade
Zrno graška iz džepa izvadim
Sve veće i veće

I ćutim
O nebu
O nebovom nebu
O nebu nebovog neba
NO1 PAGE 61

BOGDANKA RAKIĆ Twilight in Montmartre gives a birth to the new verpopulated world of
words of word Bogdanka Rakic. However, with no disturbing for the calm
Suton na Monmartru rađa novi prenapućeni svijet riječi Bogdanke
morning in Paris, her poetics comes as drug of gloomy,with the knife of
Rakić. Ne narušavajući mirnoću jutra u Parizu, njena poetika
the fate, pierced faces of her personality. Yes, she is in a constant quest for
dolazi kao lijek sumornih, nožem sudbine, probodenih lica
the essence of her own character. At the same time with spoiling expected
osobnosti njene. Da, ona je u neprestanom traganju za suštinom
present, her poetic sighs are, though the reflection of the past, the hint of a
sopstvenog lika. Istovremeno pokvarivši očekivanu sadašnjost,
new future. Her, but also ours. She is not in a hurry. She is awared of the
njeni poetski uzdasi su, kroz refleksiju prošlosti, nagovještaj neke
mythological form of consciousness in which she lives, but does not
nove budućnosti. Njene, ali i naše. Ne žuri joj se. Svjesna je
matter for her that, through becoming a part of the consciousness inside -
mitološkog oblika svijesti u kojem živi ali joj ne smeta da i sama,
repairs, builds awareness of her own, and ours. I can not escape from this
postajući dijelom te svijesti, iznutra popravlja, nadograđuje svijest
OURS. Why? Simply because Bogdanka loves ... fierce giving herself to
svoju, ali i našu. Ne mogu pobjeći od ovoga NAŠU. Zbog čega?
the beloved being, but also she suffers, because it shows, sometimes, just
Jednostavno jer Bogdanka voli...žestoko se predajući voljenom
sometimes that being are not us. However, she does not even know by
biću, ali i pati, vidljivo jer, ponekad, upravo ponekad to biće
herself who that being could be? Through reading her verses, brave one
nismo mi. No, ni ne zna sama ko bi to mogao biti? Iščitavajuži
who asks will stop doing that. Before him/her the doors of fairy tales,
njene stihove, vrli pitac se prestaje pitati. Pred njim se otvaraju
fairies, and reality..opens Reality? Yes, that belong to her and if you want
vrata bajki, vila, ali i realiteta. Realiteta? Da, njenog a ako ga
to know it, please read not just ones. Later it would ne told to you by itself.
želite spoznati, pročitajte ne jednom. Kasnije vam se kaže samo.
Editor
Urednik

NESTAJEM

Pesmama krunišes divlje sutone, mudro,


KAO U BAJCI u kosu mi stavljaš dijademu greha,
jutra pleteš pijana od sjaja,nezno,
Videh vas pod vrbom kupam se u moru maslačka,
kako nespretno pravite mirisem tvoje vrtove,
venac za vilinske kose. u
čeznjivom plesu,
Bez reči u
pevali ste pesmu trzaju usana
obali koja vam je purpur daleki OTIČUĆI VODOM
ljubila stopala. plimom srlja
u Jezerom
Senke su nestajale monologu noći gorskim
dok su vam put na tmina
zvezde obasjavale. vrhu mača se
nestajem. preliva,
Nebu ste šapnuli Nema uzvijena
jedinu želju me. kupačica
i spokojno otišli vila,
u carstvo lokvanja. ZELENA VILA u
školjci
Privučena (V.Gogovim putem) sklupčana
nepoznatim snom sniva.
pođoh za vama. Plovi u meni
draga i nežna, Snom
Da pronađem mračna i okrutna. se
pupoljke lotosa Sena. razbukta
i sjaj izlazećeg sunca prolaznosti
za moju ikebanu. Tajne sam dah,
u njedra njena položila na
Čuh hor žaba i na Monmartru uzbunu
i videh kako se utehu potražila. poziva
pretvaraju u bele vile. "Prošlost već dželatovog
živi u tebi" - reče noć neba
Vi ste nasmejani i u svoje okrilje prah.
plesali sa njima me uze.
dozivajući me pesmom Vila
razdraganih nota. Misao čista: se
ja idem na jug prenula
Priđoh vam s`Maestralom da se i
ne očekujući ništa igram. skrenula.
i postadoh pahulja. Apsint je
progovorio u meni.
PAGE 62 DIOGEN

DANJA ĐOKIĆ
Bogatstvo pjesničkog izražaja kod Danje Đokić nije The richness of poetic expression of Danja Đokic is not random.
slučajna. Godinama uobličavajući očekivanja osobe koja Years of shaping up of the expectations of the person who,
bez vlastitog bolnog iskustva ne može egzistirati i without her own painful experience can not exist in the real world,
realnom svijetu, Danja je utisnula poseban trag unutar poetike Danja has imprinted a special track within the local poetry. Now I
ovdašnje. I odmah se pitam kakvo je to bolno iskustvo sa kojim wonder immediatlelly what is this painful experience which she
se ona neprestano suočava? Nikakvo drugo do - konfilkt sui constantly faces with? No more than - conflict sui generis.
generis. Sukob njen i njenog Alter ega, koji neprestano traži neke Conflict of her and her Alter ego, who constantly asks for some
nove ustupke. Njene, naravno. Jaka je ona. Itekako. Vještim new concessions. Of course, from her. She is strong. Very much
pjesničkim bravurama koje lepršaju pred našim očima so. With a skilled poetic expressions that are fluttering in front of
jednostavnim jezikom nam kaže kako ona jeste, sada i ovdje. our eyes, with a simple language she tells us how she is, here and
Snažna, ne samo kao pjesnik već i kao biće koje i u patnji, voli. now. Strong, not only as a poet but also as being who, even in
Njen Oratorij tuge nije ništa drugo do pretočeni oblik i mojih, ali pain, love. Her sorrow of speaking is nothing but a transformed
i vaših...snova. Nemojte strahovati da to priznate. Ona je to form also mine, and yours..dreams. Do not be afraid to admit. She
uradila. Gorda i sjajna. Kao pjesme njene. Urednik did. Dignified and shiny. As her poems are. Editor

Pjesma za nezaborav
Slobodu sam ti nudila Papirni brod plovi
Puštajući ptice iz očiju, Punim olucima vjere
Kad bolje razmislim Podmečući dlanove Razlijeva se pjesma
I nema neke razlike Pod tvoja bosa stopala, Uz šum prve
Između uličnog pjevača I cijela ti se predavala Jutarnje kiše
I curice tužnog osmjeha, Sitneći okamenjene sekunde
Sa nacrtanim srcem na obrazu, U prah sigurnih nezaborava.
Iz istog su svijeta i vijeka Životnost
Dubokom iskrenošću davanja
Valjda ih zato Sebe sam uz tebe vezala,
Ista sudbina čeka. A onda nas oplemenjene Odlično se poznam, bez sumnjičenja
U vječnost trajanja uzidala. U lijevo i desno orjentirane misli.
Kad pričam, pričam pjesmom duše
*** Kad sam te pozvala A pjevam prstima što su se u dvije šake
Na zajedničko Po istom logičkom rasporedu stisli.
Umiranje u snovima, Plačem zvijezdama padalicama što klize
Trebalo je prepoznati Srcem sam umovala, Niz moćne vodopade skliskih trepavica,
Onaj neomeđen pogled Odaslanim signalima duše A smijem se očima sedefastih bisernica
Što ne obara s nogu, Snove u javu pretvarala, Što mi ih vrijeme nikad ne briše sa lica.
Ali želudac veže u čvor. I onim istim rukama I istinom trajem, u moru životnih
Pa zakoračiti ulicom Ponuđenim nad bezdanom, nedoumica.
Raspjevanih riječi Stvarnost sam
U ritmu vergla, Zajedništva stvarala. Pozivam te večeras na premijeru,
Znajući kako se Oratorij tuge u vječnom neprebolu.
Pod kapom nebeskom Soliste i zbor pregazit će aplauzi
Ista nijansa životnog toka Licemjerja što se svijaju u parabolu
jednako snažno vidi Kao, oni su sretni, njima cvjetaju ruže
I iz smeđeg, a I njihovi se obrazi proziru od tančine,
I iz plavog oka. A mi smo rasprostrli svoje gole živote
Da ih gaze takve samozvane junačine.
O Bože, daj mi moć da viknem kroz eter,
Nisam te nikad željela Daj mi prkos da vrisnem snagom istine,
Zaustaviti u hodu, Kako to izgleda kad istinoljublje jačinom
Zauzdati vrijeme i sijeva
Mjesec utisnuti I iskrenost zaurla paroksizmom gnijeva.
S unutarnje strane bedara,
Da ne zalutaš u prolasku Na lijevom mi ramenu feniks, na desnom
Kroz pohotljiva proždiranja ibis,
Oktopodnih krakova Sebe isuviše dobro poznam, bez straha,
Na sastavu eksplozija i uviranja. U krvotok mi unijeli poštenja kodni zapis
Kad su me iskrenošću s izvora, po
rođenju, krstili,
Da između uzleta i pada nikad ne ostajem
bez daha.
NO1 PAGE 63

DANJA ĐOKIĆ

Samo ruke mi vrati

Naši životi ovise od toga

Kad si mi rekao

Zauvijek
Nad bezdanom
Dok sam žmurila

Grlile me ruke

U čežnji razlivenoj
Krvotokom
Samo me pomakni s mjesta
Šapnula sam
U ime neke davne prisnosti
Udostoji me običnog pogleda.
Zauvijek
Strmoglavi se očima niz litice
Moga nesavršeno isklesanog tijela,
Rukama me
Na kojem je ožiljak ostavila
Obujmi
Čvornata ruka iz bliže prošlosti.
Još ima mjesta za tebe cijelog
Persekucija mene u meni Naši životi ovise od toga
Da se utisneš kao tetovaža,
Kao zapis vremena naše prapovijesti.
Urlikom iz krhotina sebe, Jer, bio si prvi u svemu, pa i u nestajanju Naše kiše
Opustošene duše, u kaosu, Na razmeđu putova svjesnosti i Na oknima prozora
Na barikadama neisplakane tuge, nesvjesnosti. Niz ruke
Zauvijek ostavljena i zaboravljena, Pečat si ostavio u nutrini, nevidljiv Uz molitvu
Iz samih petnih žila, drugima
Vriskom očajničke želje, Da me žulja i podsjeća na prošla Dvorac od pijeska
Razbijat ću ugrušak prošlosti, vremena. Prenijela sam na sigurno
Što dezorjentirano kola tijelom, Na ovim hridinama, gdje noćivaju magle, Rukama što me grle
Ugrožavajući obrambeni mehanizam, Ne rastu više ni mahovina, ni lišajevi,
Iako sam već osuđena na gubitništvo. Tvoj jedan trag čekaju, pogled utisnut, Predala se cijela
Kao plodno tlo na opustošenim
*** klisurama, Jer naši životi od toga ovise
Da bi izdanak neki možda navijestile
Nisam nikad bila imuna na tebe, U nekoj pukotini davno zaboravljenoj.. I ne vraćam ti pogled
Priznajem ti najveću slabost , Ni bršljan nema želju da me pokriva Začet od iskona
Nevješta sam u opiranju i ignoriranju Koliko sam besplodna u svojoj Ni ono treće oko spoznaje
Svega što se rađa u ime i za račun ljubavi. poharanosti. Uglavljeno da svijetli
Na dohvat ruke dozrelo pšenično klasje, Kao putokaz
A ja se u izdanak korova pouzdajem. U ime neke davne prisnosti, Da bol ne dođe
Znaš dušo, iza zaključanih vrata, Udostoji me tvog pogleda, Nepozvana iz tame
Sve krinke padaju, a slabosti izviru, Da se pomaknem iz ove okamenjenosti I napakosti
Mogućnost promjene ostala je Oponašajući život makar i u raspuknuću Rukama što grle
Sa vanjske strane ulaznih vrata, Gromada što se odronjavaju stazama
Nezanimljiva mojim poimanjima života. života. Zauvijek
U meni otkucavaju damari isčekivanja Ne tražim puno, dođem ti kao prosta
Što ih je sterilnost samoće ponovo rečenica, Ruke mi,
Na strpljivost i racionalizam prozvala. U kojoj i tvoja točka ima značenje Samo ruke
običnog zareza, Mi pruži
Kao eho, tijelom drhtavo odjekuje I gdje je proširenost za riječ prosipanje
Kristalno jasna filozofija životarenja: izvedenica. Kad zastanemo nad bezdanom
Ne idu koraci trajanja odlučnošću Prihvati me barem jednom ozbiljno i sa
naprijed, uvažavanjem. Jer naši životi ovise od toga.
To se navika obukla u svečano odijelo, Da bi shvatio kako sam samo odraz u
Odbacujući na tren dronjke ogledalu tvoga lica.
svakodnevnice.
PAGE 64 DIOGEN

ADI JAŠAREVIĆ
Adi Jašarević je pjesnik posebnog senzibiliteta. Ne libi Adi Jašarević is a poet of particular sensibility. He does not hesitate
se priznati svoje edipovske iskre, ali i dalje teži to admit his Oedipus sparks, but still seeks towards the perfection.
savršenstvu. Kome on pjeva? Kome on pjeva? Čudni To whom he sings his poem? To whom he sings his poem? Strange
su stihovi ovoga pjesnika. Napeti, ali i opušteni. are the verses of this poet. Tense, but relaxed. Acceptive and
Prihvatljivi, ali i odbojni. Sirovi, ali i usmjereni toplinom repulsive. Raw, but directed with his warmth of the being. He
njegovog bitka. On voli, pati i...traži. Bez odgovora. Zbog loves, suffers... and search for. With no answer. Because of that he
toga i piše. Zbog odjeka samog! U pjesmi. Ne zbog writes. Because of the echo itself! In a poem. Not because of the
pjesme. Zbog Mirjane! Ona je sve i ona je ništa. I to poem. Because of Mirjana! She is everything and she is nothing.
njegovo ništa, njemu je sve. Kao lijek potrebno. Da And this, his nothing, in the same time is everything for him. As a
oksimoronima duha spoji nespojivo, nadahnuto i iskreno. remedy required. To connect with a incompatible oxymorons of the
Ova pisma u pjesmi treba iščitavati strpljivo. Varljiva spirit through the inspiration and honesty. The letters in the poem
mogu postati žurbom usmjerena. Dok tišinom obuhvaćena should be readed again and again very patiently. Deceptive might
jesu samo onda kad zatvorenih očiju ih čitamo (sic?!). become if we are hurried. While covered with a silenceare only
Kako? Na način da postanemo dio njegove stvarnosti već when we read it with our eyes closed (sic!). How? On the way to
poslije prvog čitanja. I šetamo pored njega. Dok ih on become part of his reality, but after the first reading. And walk
govori. Nama. Ali prije svega sebi. Izgubljenom u vlastitih beside him. While he speaks it. To us. But most of all to himself.
riječima. Pjesme koja jeste nadahnuće. Samo njegovo. A Lost in his own words. Od the poem that is inspiration. Only his.
da li će biti naše? Bez njegove dozvole, nažalost, ne. And whether it will be ours? Without his permission, unfortunately,
Urednik no. Editor

P I S M A M I R J A N I M. Tihi glas u meni Imao sam život da bdijem,njegujem


Pjevao je Pamuk-meke izdanke
I Jednoličnu melodiju Koji su i cilj i svrha i razlog
Od koje naprečac zaspah
Kraj je početku,početak kraju,a Praznu ljušturu mog bitisanja
A da li postoji ishodište? Probuđen zracima Sunca koje su Ispunila si Smislom, prognala me
Crv satkan od sumnje ždere Milovale lice oprljeno solju U jednom smjeru-
Komade srca koje gori vatrom nad Vidjeh, Iz Grada Preživara
vatrama Da sam u laguni, oazi mora
Ime mi je Sretni!
Je li ovo staza ili prije krug? Zagrizoh vreli pijesak i
Mame me vječno,neprolazno,a Ugledah:Trag!Mala stopala
III
Obrisi obale u daljini jasno pričaju o I Ime!
Izvoru, bujici i bijednom, neizbježnom
Prošla si mojom ulicom,
uviru Bio je novi dan!Bio sam novi Ja!
Pogledom ludaka sam pratio Tvoj trag,
Dok je povjetarac donosio zvuke koraka
Ako razum, zrno pijeska u čizmama od II Kao uvod u tokatu noći
sedam milja Izvođenu samo za odabrane
Može biti putokaz
Muhe su mi
Prošli su vijekovi od Noći kada moji
Pokušavale nešto reći,ali Aleja je bila, i sada je –nada-zelena.
granitni bedemi
Poruka bi iščezla
Postaše prah pod jednim dodirom Tvoje
Uvijek nadomak ruke Ali, zašto u koroti, pitao sam se?
ruke
Gledao sam kroz strop Ne nosi crno, Jedina
Vjetar je zavijao,udarao u okna,
Bludio do sfera za koje Gorki talog iskustva
Zovući me da se vratim u sigurnost
Mi glas šapnu šifru- Biće dovoljna pokora, a varljiva
Njegovog zagrljaja od studnih šapa
Vidio:modro, zlatno, djevičanski bijelo; Ljudska priroda nije vrijedna noge
A,
Ja sam nošen nezadrživim dahom usuda Jednog jedrog pruskog grenadira
Koji je nadimao moja načeta jedra Prelazio po baršunastom epidermu usana.
Plovio beskrajno modrim Slijedeći put dođi plešući,
Božije oko me je prekorno gledalo Onako kako se ne pristoji.
Škripala su moja rebra od babmusovine Jer mu ne prinesoh žrtvu, Budi mlada, budi lijepa, budi dama.
I već domašaja kamenog svjetionika A ja sam gradio novi hram Budi Harlekina sa crvenim nosom i
Na dnu sam vidio olupine,neznanog broja Neopoganjen odorama što se po zemlji Smiješnim, prevelikim cipelama.
A, vuku
Ralje nemani Ja ću bdjeti na prozoru
Željne tople krvi ljudske Za tili čas podigoh u njegovoj lađi oltar Svoje izbe.
Bljesnule bi, kad nebeski zastor zapara od trešnja-drveta. Luč koju si zapalila
bijes bogova Biće jasan putokaz.
NO1 PAGE 65

ADI JAŠAREVIĆ
VII
Praznim stomak, ljepljiva masa
IV Za sobom ostavlja slatkast ukus Snagu mi daješ!
Koji spiram kiselinom
Svaka riječ jedri novu-paricu, Iz trbušaste boce Pojaviš se,duh koji jesi,
Ali samo naizgled, jer I rastjeraš crne džinove na horizontu
Svaka nova je korak naviše Sladostrasno, toliko Baš kad pomislim da stiže
Po trošnom stepeniku koji stremi u Da mi se bljuje-gledam kazaljke Oluja od koje strepim
beskraj
Čekam.Sam sam,bojim se: Igra ima neki duboki smisao
Iako se sve ljulja, cvili, škripi Mirjana... Svoja suptilna pravila
Kao da će svaki čas pući Plitkom umu nedokučiva,
Krhka svila-materija-prima nove i Ali sveprisutna
Stvarnost je tako obična bez Tvoje
Nove penjače.I postoji. desnice-vodilje.
Poneki osmijeh-predznak dobar
VI
Jedan sam od mnogih-nagi smo Usputni dodir,ali
Prljavi, upalih lica, pogleda... Samo naizgled,
Ti si moja majka. Jer
Osjećam,
Oštrim kandžama koje nekad bjehu
Oca nemam,sirotan, bezgrešno začet Vidim,
Njegovani nokti
Rukavcem vječno-životne kosmičke Moram tako:
Ostavljamo tragove svog prolaska
rijeke Trijumf je blizu i :
Koja se uli u Tvoju
Simbolisti tu nemaju šta da traže. Plodnu utrobu. Pod štitom od naježene kože
Preći ćeš tih par koraka
Sve je kristalno jasno:i riječ i Naučila si me da hodam, Zavjesa će pasti i gromki aplauz
Bodež i ptica i cvijet... Iako Će biti nadglasan silinom
Mrvice kupim sa prašnjavih dasaka i Sam bio prikovan za krevet, Slatko-balavog prvog poljupca
Trpam u bezuba usta Izjedene moždine

Biće do mene posrnu, VIII


Naučila si me da gledam, onako
Skotrlja se nepovratno i Odistinski,
Davljenički , hrabro, kukavički-ljudski Bez pomoći ljigavih lopti Priznanje nudim!Čovjek sam!
Povuče za sobom i druge Sluzi i nerava Od krvi i mesa!Uniformisani primat!

Sve to traje dugo. I trajaće. I treba da Naučila si me da dojim Samo jedan pogled tamo
traje. Toplu, mekanu sisu života Gdje se u nuždi gleda i
Koja puca od soka i blješti, iako je Našao sam zlu klicu sumnje!
Ti! Samo da izdržim! U srcu crne rupe
Sitničavo,neurotično
Naučila si me Kistom od tvorova repa
Kako, zašto, Skidao sam sloj po sloj pozlate
V I otkrio istinu:Ti si snoviđenje!
Gdje , kada i još jednom
Sviće, Zašto
Objašnjenja drugog nema,prkosiš
Mene osvaja crni mrak- zakonima vječnim!
Tmino, gospodaru! Osjećam Tvoj brižni pogled i sada
Dok po koži pišem prva slova,
Crtam prve skice-Tvoje ime, kuću krivog Postojiš u pomućenom umu
Izdišem kiseonik u krastaču-žabu Koji želi da vjeruje-
Koja raste i raste i pukne kao krova
I uvijek nasmijano Sunce Kojemu je ta vjera sve!
Balon od užarene taline koje smežurani
starci
Liju golim rukama i od studeni Volim Te, majko!Patim! Stvorila te želja za opravdanjem:
Im otpadaju prsti-vrijednice Od čega,pitaš se? Služio sam ,služim i služiću!

Stari radio odašilje Ja, Tvoj nedostojni sin, Ponosna si kao zastava!Mudra kao
Kakofonične slike,udaraju Davim se sacher tortom,gledam toranj Učitelj!
U zube, Crkve sv.Stjepana-igram pomodnu Proročki dalekovida!Ljepote pramajke!
Mošnje pucaju od pritiska Wienersocialespiele, Amazonka i mirotvorka!Materija i
Stid me je i reći-savlađujem Edipov antimaterija!
kompleks!
Oksimoron,glupa konstrukcija zmijolikog
Bojim se da neću uspjeti. mišića!
PAGE 66 DIOGEN

ADI JAŠAREVIĆ Preporučujemo:

Sa mostova se skače, Nikada, svijetleće ribe gradova južnih!


Pod njima se živi, a Nikada , boje i zvuci gradova vječnih!
Ne živim za život ,
Za smrt još manje... Bježi, što dalje, koliko te noge nose!

Nakazna mapa je nepogrješivo tačna! Javi se, reci riječ...

Ali,zašto me ne plaše tvrđave od čelika i Pošalji mi jeftinu reprodukciju Slobode-


betona, da nas bude dvoje.
Zašto u sjećanju žive rogati demoni
zapadnih stepa,
Hučna žila – sva od krvi i zvuka,
Šume istočne-obitavalište kostura u
Poznatim uniformama Preporučujemo:
Prelazio sam most cijele Noći,ali
Uvijek isto-razum nije moj,
Sve je ništa, ništa je sve...

Lice me posmatralo.
Znao sam ga odnekud, a onda
Se sjetih:
Arene i povika rulje:
Hljeba i igara!Da ste i vi zdravo!

Onda sam Te sanjao- Bila si...MOST!

Ne znam čemu ova


Sreća koju osjećam:
Ništa sam, nepostojanje
Čak i zlome beskoristan...

Izmišljeni krug koji


Vrijednost ima samo ako
Parazitske pipke zarije u
Izvor punoće...

Mora nad morama!


Šepavi pali!
Drhte dobra majčinska srca i
Hologramski Samarićani – davaoci
nasušnoga...

Nit' nijve orem


Nit'rake kopam
Nit' zlobilje kosim

Ja težim gorem
Ne znam da stupam
Ja ljubav prosim!

Osim?

Oprosti, Jedina, na versima mucavim-


Crvena lampica odavno treperi,
Bojim se, rasuće se u komade..
NO1 PAGE 67

IVANA STANISAVLJEV
Ivanine varijacije nisu ništa drugo do varijacije bića usmjerenog Ivana's variations are nothing but a variation of being directed towards a
jednom cilju. Čitanju sebe u svijetu sa kojim je suočena. Pišući single goal. Read of herself in a World with which she is faced. Just
upravo o sopstvenih kreacijama ma koliko god one zvučale writing about her own creations as much as it sounded like archaic,
arhaične, žestoke, jednom riječju...neobične. Njeno pijanstvo kroz violent, in a word ... strange. Her drinking remains, through a mask of
masku ljudskog ostaje kao neobičan pokušaj pjesnika da i upije human, as an unusual attempt of the poet to absorb herself bounded by
sebe vanjskim uticajem omeđena. Ivana Stanisavljev je pjesnik external influence. Ivana Stanisavljev is the poet of the momentum. The
trenutka. Pjesnik trenutne vizije, ali i osjećaja vremena u kojem poet with a current vision, but also a poet with a sense of time in which
egzistira. To vrijeme se o nju odbija kao valovi oluje koja ne she exists. That time bounced from her as waves of storms that never
prestaje ali ona odolijeva, brani se...riječima...pjesmom. I stops, but she resists, defending hersefl with the the words ... of poem. She
uspijeva. Toplim iskazom pokušava svrgnuti maske svjesna da će, manages. With a warm statement she tries to overthrow the masks with the
kada to i uradi, imati susret sa novom..maskom. Mada njene ruke aware that, when she does that, meet with the new mask ... Although, her
eonima prolaze kao najava novih vezivanja. Ljudskih, prije svega. hands through the aeons passes as an announcement of new ties. Human,
Urednik first and foremost. Editor
More tuge
Slutim (Pesma posvećena Brus Tatonu)
Ruke
Misli te moje bole Gorke suze
Jesenje veče
ovog nemoćnog dana niz obraz klize
razapinje senke
Braniš se zaboravom kao kapi kiše
Sumrak sustiže
mekom laži uljuljkan oknom naših
iza horizonta
zamagljenih duša
posrnulo sunce
Ljubav ti šapuće olovne suze
da strahove baciš zemlji streme
Soba okupana
hladnom kišom spereš težinom tuge
mirisom strasti
sa pokislog lica pritiskaju ..
ispunjava telo
kao život
slatkim nemirom
Suznog oka uplašen silom oduzet
očekivanja
oprezno gaziš tlo pod nama
i slutnje
obalu mora što talase časom nestade
plavetnilom žari more tuge zablista
U očima zvezde
ovom crvenom
ogledalo želja
Slutim bol u dubini zemljom
u noći bez tuge
Oštrica koralne hridi bez mora.
rasplamsana vatra
para dno mog
večnosti
usamljenog mora Pobeda
Uzdrhtale ruke Stajao je nemo
Skoči bez straha gledao ruke
jedna u drugoj
Zaplovi bez jedra prebirajući prstima
nežno se stežu
Uroni bez daha po minulilim godinama
brišući nabore
Dno mi verom zaleči krio je palčeve
zaostalog vremena
Maske izgriženog vremena
u šakama
Miris sa dna pivske case Oda Rakiji ...bilo kojoj protraćenog života
Mala soba prepuna snova podigao je glavu
nespretna zelja U Čaši sam te našao čvrsto stisnute
u vazduhu tinja ti ružni košmaru što šake u pesnice
Pitam se da li smo dostojni bekeljiš se prkosno uperio ka suncu
Ove ljubavi koju cutimo i izmičeš mi stolicu. i pustio pticu tuge
vreli I zeljni retkog usuda da iz njih izleti
Kao sutra preobuceno u juce U glavi sam te sakrio
klovnovi nasmejanog lica da besanim noćima
ljubavni prosjaci pukotine bolne tražiš
u svecanim paradnim odelima i gnezdo svoje sviješ
Lakovani i nakindjureni
na strasila licimo U srce sam te primio
Skidamo sa sebe perje da krv mi popiješ
ordenje zasluzeno I lazno... da ljubav okrvaviš
maske svlacimo ozareni oštricom nemilih reči
dusama ljubavlju opijeni
i znamo da smo tek sada Razbiću čašu glavom
kada licimo na sutra razbiću glavu srcem
svoji i slobodni ... al srce ne mogu tobom
izadji iz njega sama
PAGE 68 DIOGEN

PRVA NAGRADA NA KONKURSU DIOGENIS 2009- .


IVANA STANISAVLJEV
Esej na temu:

Jezero ZAJEDNIŠTVO RAZLIČITOSTI- MOGUĆNOST


ILI ZABLUDA XXI STOLJEĆA/VIJEKA
Malim koracima kretala se prema
jezeru.
Znala je da neće odoleti da mu se poda “EROTSKI ESEJ O TANATOSU”,
kada ugleda svoj obris u njemu. Siniša Stojanović – Sinister, Beograd, Srbija
Volela je njegov srebrnkasti talas na
vetru,ali i ovako, savršen mir pred
svitanje ju je činio spokojnom. O autoru
Svukla je haljinu sa svojih ramena i Imam 28 godina.
pustila je da klizne sa bokova do stopala , Bio sam, i ostao, jedan od urednika izdanja, BUNDOLO OFFLINE 2 zbornika
na travu. regionalnog sajta za knjževnost Bundolo.org
Zakoračila je prema vodi .. koje je ostvareno u saradnji sa izdavačkom kućom Liber iz Beograda. Knjiga
Belina njenog tela presijavala se na je trenutno u fazi distribucije(Rende) i promocije
mesečini. koje obavljamo putujući po gradovima Srbije i bivše Jugoslavije. Promocije
Svojim mekim stopalom osetila je smo odrzali u Beogradu, Kragujevcu i Zagrebu.
raskvašenu zemlju i stala. http://www.liber.org.yu/katalog/posebna_izdanja/076.html
Njen miris joj je zaparao nozdrve ,
oslobodio strah. Takođe kao urednik za subkulturu i pop kulturu podržavam sajt za ljubitelje
Zadrhtala je osetivši jedinstvo hladne poezije Poezin.net
zemlje pod sobom i vreline života u sebi. na kome sam objavio brojene recenzije domaćih muzičkih izdanja, intervjue sa
Voda je poput ogledala oslikavala muzičkim grupama,
jutarnje nebo. kao i prikaze koncerata.
Osetivši sunce na obrazima ,zajedno sa
njim, ponovo se rodila. Polovinom oktobra iz stampe je izasla i moja prva autorska knjiga pod
nazivom Mamonova Hagada,
zbirke pesama, priča i eseja, za izdavača IK Liber
2009.,http://www.liber.org.yu/katalog/total_underground/083.html

Objavljivao sam svoje radove u raznim časopisma, sajtovima, zbornicima, kao


što su:
- Stanjestvari časopis o kulturi i umetnosti života, Novi Sad 2009;
- Kišobran zbirka kratkih priča, Skc Bor 2007;
- Zbornik "Junaci urbane bede" - Trablmejker, Beograd 2008;
- Bundolo Offline 2, IK Liber, Beograd 2009
- Agon, časopis za savremenu poeziju Br. 2
http://www.agoncasopis.com/Broj_02/poezija/sinisa_stojanovic_sinister.html
- Knjizevnom sajtu Ofelija
http://ofelija.com/page/4/
- Knjževnom sajtu Prozaonline
http://prozaonline.com/?p=1557
- Pančevačkom subkulturnom sajtu Pionirov Glasnik
http://www.pionirovglasnik.com/index.php?content=605
- Dibidus volšebnom sajtu za književnost Bundolo na kome sam ostvario oko
200 tekstova
Art-Bosiljka Bokica Opančić and Julian MacDonald

i na ovoj adresi možete pronaći veliku većinu mojih radova


http://bundolo.org/templates/showuser.php?id=404
broj tekstova: 199. broj čitanja: 127137. broj komentara: 2545.
NO1 PAGE 69

PRVA NAGRADA NA KONKURSU DIOGENIS 2009- .


Esej na temu: ZAJEDNIŠTVO RAZLIČITOSTI- MOGUĆNOST ILI ZABLUDA XXI STOLJEĆA/VIJEKA -
“EROTSKI ESEJ O TANATOSU”, Siniša Stojanović – Sinister, Beograd, Srbija

EROTSKI ESEJ O TANATOSU opstanka, uslovljavanja, uslovi za ostvarenje industrijskog i postindustrijskog vremena,
ljubavi, Erosa? Tanatosa. izvađen iz konteksta života proučavanjem
Seksualnost kao spolnost, tumačena kao takva, Sama pojavnost Erosa nema povezanost sa postupaka i dekonstuisanjem spoljašnje strane
podložna je špekulaciji. Sam termin proračunima i predviđanjima. Građenju misterije življenja. Način. Alhemijski proces,
seksualnosti je vrlo neobrađen, nije mu data konstrukcije koja je prioritetna, kao ona koja ili ritual, invokacija projektom, kojim će se
erotična dimenzija u pravoj meri već samo gradi model zbog kojeg bi se dalje nešto zadovoljiti tražnje bogova i odobriti, uslišiti
polna, jednostrana, ograđena, psiholoska, trebalo desiti. Eros nema potrebu da traži želje, molbe, procenjujući statistički,
nikako ritualna, magijska, mistička. uslove, on će izmileti iz prljavštine i tišine, on empirijski, gledanjem u tarot ili pasulj,
Eros se baš u tim poljima nalazi. Ne govoreći će izaći i iz čistote šumskog izvora. Ne postoje aminujući, proričući dobru budućnost
o hemiji, pričajuci o inicijalnim uslovima, uslovi za Eros. On može nastajati i u ratnim ostvarenju plana. Dajući svoj blagoslov, i
inicijaciji u erotizam. Telesna alhemijska uslovima u gladi, bolesti, u nesvakidašnjosti, u pokroviteljstvo. Dajući novac. Novac je jedan
laboratorija je tu da podrži, i napravi zlato od ništavnosti i učmalosti, a i u raštrkanosti, od načina, plaćanje je jedan od načina. Fond
bilo čega ako za to postoji potreba. rasejanosti, konfuznosti. raising, građenje puta novca je jedan od
atrakcionih Tanatosovih emanacija. Na koji će
Zakon atrakcije i duševnog i duhovnog
U opštenju sa današnjim post-industijskim način novac nekuda otići, za šta će sve biti
izrazaja su mnogo suptilniji od svakog plana i
potrošen, koji će efekat sve to postići, i veliko
vremenom kao da se taj demon parazit proračuna. Oni kao voda prodiru kroz sve
korporacijskog neoliberalizma uvukao pod uzbuđenje koje nastaje oko svega toga. Da bi
betonske armirane čelicne konstrukcije, taj
kožu i ugrozio Eros. Kao da ljudi opšte sa se svi ti uslovi ispunili, oni se moraju tretirati
princip ne zna za granice i iskazaće se uvek
na određeni način, da bi stvorili uslove za
svojim vremenom i uslovima za život - ako postoji potreba za njim. Zato je bolje
Tanatosom, a ne sa nečim što se nalazi mimo nove načine i pristupe. Konkursi, na koji način
pričati o potrebama nego o uslovima. Potrebe
svega toga, u Erosu koji uzdiže. će sadržaj doći do izaražaja? Konkurišući.
se javljaju i zahtevaju vrhunsko poštovanje.
Konkurentnošću. Konkurencijom. To je način
Seksualnost jeste sve više vezana za Tanatos, One su te koje su iskonski preduslovi za bilo
za mrtve ili short therm, temporary, fast, easy, na koji se nešto izražava.
koju vrstu sazrevanja i konzistencije.
to go, simbole. Forma je preglasala život i Fenotipskog, ili kakvog već, utelovljenja duha.
postala porno. Sadržaj je izgubio svoj misterij Ostvarenje ličnog cilja i načina pristupom,
i postao je nadražaj. Tako da od svega ostali su potrebom da se u virtualnoj formi dostavi plan
nadražaj i porno, umesto sadržaj i forma. Oblik. "lova na cilj". Da li će cilj biti ulovljen,
Sve mora da ima svoje: ime, uslove, oblik, utelovljen, da li će Frankenštajn biti
način, primenu, pakovanje, publiku, mesto, Je najveći bauk forme. Obrazac koji po živ?(njegovo čudovište)
vreme, protokol... industrijskom protokolu najviše paše ljudskom
oku. Ali, da li je oko jedini senzor koji upija Da li je Frankenštajn uopste čovek? Da li je taj
Protok lol. formu? Formu ideale. Omiljenu formu, koja kreativni Eros išta drugo do kabalističko
prija svakome, koja će biti prepoznata i pravljenje Golema - čoveka od prašine.
prigrljena, priznata, ona koja može Davanjem živototvorne energije nečemu što
Ime iskomunicirati sa svačijom duševnom nikada neće biti živo. Već će biti i ostati samo
shemom. Poigravanje sa percepcijom i način. Manir, forma, norma. Tanatos.
- poseduje ga sve. Nomen est omen. Uvreženo medijsko repetitivno ulagivanje određenih
u ljudskom verovanju, naturano blago-usputno formi... Koji su to erotski oblici koji bude
da se ne bi izgubilo vremenom, kao mit. Kao želju u ljudima da komuniciraju, da pričaju o Primena.
naturalno, ime ima svoju magijsku i tome, da kupuju da uživaju. Koji su to oblici?
simboličku vrednost. Ako se spoji sa Pornografija u svakoj flaši, svakom paketu Da li Eros ima pragmatičnu primenu? Da li je
pornografijom, producira se Tanatos. svakoj proizvodnoj formi koja je pravljena da to pogonska energija, da li je na nju moguće
Privlačan koliko i erotsko, dijametralno se svidi, dopadne, da sa vama razgovara, da instalirati dinamo i crpeti energiju i potencijal,
suprotan, jak u svom propadajućem svojstvu. vam bude lepa i korisna, samo vaša i ponizna. hraniti gladne, osvetljavati prostorije, ulice,
Prateći samo goli diskurs Tanatosa, balans se Po ceni od samo samo samo - nedoglednih lečiti bolesne, obrazovati neuke, formirati
raspada. Tada se traži spas u jogurtu samo. Oblik "samo" - podrazava samo. I magnetska polja, konverzijom je prevoditi u
imenovanim terminom B a l a n s . "samo" je oblik, i "samo" je forma. SAMO. druge, čak i ubojite supstancije, pakovati i
Imena gube značenja, znaci ne ukazuju ni na Šta se desilo sa ČAK? To su anatomske prodavati kao jutarnji napitak, široka primena
šta, pustinja počinje da širi svoje krake. Vetra analogne formacije koje ljudska duša(shema) u zdravstvu vojsci hemijskoj industriji,
ni od kuda. prepoznaje, nevino posegnuvši za floskulom. prehrambenoj, farmakologiji,
Samo samo samo! - i još manje i niže. Oblik je hortikulturi...Primena. Nahranimo narod
Samo ime ne determiniše nista. Imenovanje je utvara, demon dizajna, to je duh u boci, jednom ribom. Da li je narod moguće hraniti
ima svoju vokaciju. Ali to je samo jedan od kesi, mašini. To je ljudski duh koji trljanjem ADSL ljubavnom emisijom? Primenjena
ne izlazi iz lampe vec u nju ulazi. Tanatos. umetnost, primenjena sila. Govorimo o njenoj
poziva, nikako jedini.
Način upotrebnoj vrednosti, praktičnoj, iskoristivoj
na neki način. Način.
Uslovi.
pristup, determinisani i demistikovani
Kada bi smo nešto izvadili iz kontekta i stavili
Šta tačno znači uslov? Ispunjenje zamišljene gradativni iliti progresivni obrazac, patern na drugo mesto, da li bi tekst onda izgledao
slike, slaganje kockica, sličica na slagalici, čijem se proračunatom tehnološkom drugacije? - Sigurno bi. Bio bi to bolji tekst.
pretpostavke o uslovima u kojima je nešto artikulacijom dolazi do određenih efekata,
moguće izvesti? Laboratorijski uslovi, uslovi proizvoda, željenih ostvarenja. Čist manirizam
PAGE 70 DIOGEN

PRVA NAGRADA NA KONKURSU DIOGENIS 2009- .


Esej na temu: ZAJEDNIŠTVO RAZLIČITOSTI- MOGUĆNOST ILI ZABLUDA XXI STOLJEĆA/VIJEKA -
“EROTSKI ESEJ O TANATOSU”, Siniša Stojanović – Sinister, Beograd, Srbija
Bolji od čega? - Bio bi napredniji, Tanatos. Publika. nikada ne bi vršili takve operacije. I sve to
dekonstrukcijskom metodom dolazi se do zarad nečega patvorenog što daje opipljivu
novih sagledavanja stvarnosti. Čovek koji održava igru živom. vrednost vremenu i životu. Manifestacija
Konzumatorski auditorijum koji sluša moćne identiteta nepronađenog života, podarena
Kao nekadasnji čas anatomije? (Ne mislim na komande, reaguje na sniženja cena, koji se surogatu - vremenu.
Kiša) - Pa da i onda se tekst menja. raduju rasprodajama, onaj koji gaji taj
orgijastički navijački duh, isprovociran Vreme - apstraktna kategorija koja utiče na
Pa zašto jednostavno ne napišemo novi tekst, atrakcijom video igara virtualne ili tuđe prolaznost. Kvalitetnije "utrošeno" kreće se
ako već želimo novi? - Ne! Ja neću novi, ja stvarnosti, onaj koji se bavi ili ubija zbog brže, dok ono bez svojstva teško je, i vuče se
hocu stari ali na novi način. Tražim mu nov intrige, fetišira se mrtvim a onemogućen je da “usporeno”. Vezano je za ljudsko opažajno,
primenu, tražim mu novu funkciju. komunicira sa živim sadržajem. Onaj kome su kao relativna kategorija. Kada se na njega
potrebne izveštačene ili veštačke tvorevine. obraća pažnja, sinhronizovanost spontanost i
Umorena umrtvljena i hipnotisana ljudska intuitivnost bivaju zamenjene nekim drugim
Hoćeš da kažeš da nam ne treba novi tekst? -
postojanost sužene svesti, koja SVOJU akcentima - operativnosti, izvodljivosti,
Pa, zapravo ne...
stvarnost nema, reaguje na prosto puckanje ostvarljivosti, proračunatosti, pragmatičnosti,
prstima, nema ništa ezoterično, ništa van proklamaciji razuma, i opet stihijskom ali
U čemu je onda napredak, u prezvakavanju okvira, ništa izazovno osim smrti. To nije Eros ovog puta disharmoničnom kretanju života,
starog, postoji limit kombinacija i smerova u koji razgovara sa Tanatosom, to je Tanatos koi koji pokušava da se uteši nekakavom
kojima se taj tekst može kretati, postoji i limit priča sam sa sobom. smislenošću planskog kretanja, individualnog,
u željama i potrebama koje određuju dokle će tehnološkog ili civilizovanog. Igra sa
se taj tekst kretati i kad će se one njih zasititi, odlaganjem smrti, misao o vremenu u njoj. Da
često zaboravljajući šta je uopste taj tekst Mesto. li je to Eros?
želeo da kaže prvobitno. - Pa to više i nije
bitno. Nije bitno šta je tekst hteo da kaže, već Kada pričamo o uslovima tu se uvek
pojavljuje i neko mesto. "Nije mesto za takve Protokol.
šta si ti hteo da ti taj tekst kaze.
stvari, treba naći neko pogodnije mesto, neko
Hoceš li da ti iščupam glavu i stavim na mesto skrovito mesto, neko lepo mesto, gde će sve Sistem pravila, odnosno paradigma po kojoj se
dupeta, mozda tvoj telo-tekst bude govorio biti na mestu. A onda će sve da se desi baš objekti - informacije - operacije kreću,
kako treba" razmenjuju, opšte. Plan koji pretpostavlja
nešto novo, već mogu da vidim primenu te
program za olakšavanje teskobnog života,
tekstualnosti. Tanatos.
Kada se sve kockice poslože i sve dođe na unapređivanje komunikacije. Lakoća je
svoje mesto onda će stvarnost procvetati i postala preduslov za mnoge stvari. Brzina i
Pakovanje. magija će se desiti. Svi znaju koje im je lakoća, ažurnost i ekspeditivnost, cash and
omiljeno mesto. Ali to mesto je, baš kao za cary, novi bolji i jednostavniji, podnošljiviji
Može se čitati i kao oblik, kao forma, ali ono baksuz, uvek zauzeto. To mesto je već neko dugoročniji način kreditiranja. Na autopilotu –
prevashodno nosi sadržaj u sebi. Pakovanje je unapred izabrao, rezervisao, zakupio, kupio. serviseru - operateru - promoteru - distributeru
jedna lažna forma kvaliteta. Ona je simbioza i To mesto je zauvek izgubljeno, to tako i aparataima, taj džinovski Matrix razradio je
sinteza oblika, primene i načina. Ona u sebi savrseno mesto, ono tako tuđe i zauzeto. sve konpulzivne tehnike osmehivanja dok
sadrži niz proračuna (održive)sadrživosti i Mesto na kome vredi provesti ceo život. Zvuči feedback hrani i jednu i drugu stranu, od kojih
onoga što sadržilac sadržava. kao grobno mesto, ali bože moj... U se ne zna kojoj je bolje. Zaista bolje. Bolje od
isčekivanju nekih boljih mesta... Ona govore o čega? Takva erotika i privlačnost rade na
Pack - na engleskom se u prevodu može naći
jednoj krajnjoj separaciji, klanovskom postraumatskim osovama i psihologiji
na - ono što nešto sadrži/contain ( u našem
fetišerskom separarizmu, elitizmu, šovinizmu i zavisnika. Stres - kriza - pseudorešenje. Te
jeziku, iz istog korena se potiče reč kontejner -
skučenosti. Uskogrudosti. Mesto - nije opšte stvari su edukaciona lektira za zavisnike u
onaj koji nešto sadrži, gde se nešto odlaže)
Drugo tumačenje reči Pack (možemo naći u mesto, pozicija, vec floskula građevinske institutima za psihijatriju.
srpskom jeziku primenu u terminu “paket“, a forme, jazbina u četiri zida koja podrazava
na engleskom takođe imamo package, pekidž intimnu atmosferu. Grobnica. Mauzolej. Propozicije generalno prihvatljivih
odnosno prtljag “Da li si se spakovala draga? Tanatos. konvencionalnih ponašanja, koja navode na
Da dragi, spakovala sam se! Ok idem samo po prilagođavanje i socijalizaciju, kulturu
“paklu“ cigareta i vraćam se.“ ) ...Drugo Vreme. odnošenja. Protokol, životni tutorijal za
tumačenje koje se odnosi na pack je kljucanje, nedoraslost populacije, na svim nivoima
iliti packanje. Takođe vrlo rasprostranjeno u Prolazi. "Nema ga se". Nestaje. Sve menja. biroktaskim, tehnokratskim, svaka kasta ima
srpskom narodu “Dobio sam packe od ucitelja, Nosi sve ... Je novac. Pravo vreme. Naše svoj tutorijal, za svaku važe posebna pravila.
nisam bio dobar na času.“ i sve tako u paketu. Niko nije pošteđen, čak ni oni koji ga prave.
vreme, njihovo vreme. Vreme za sve. Jedna
Pakovanje je u ljudskoj psihi jedan od endemična demonska tvar svojstvena samo Pred time smo vi jednaki. Pred velikim bogom
najuvreženijih arhaičnih termina, bez obzira ovom delu univerzuma. Dimenzija konačnosti protokolom, tako čarobnim i nepredvidivim i
što se njemu daje neka modernija konotacija. u srcu beskonačnosti, u društvu bića koja inuitvnim magičnim. Tako živim. Tanatos.
Pakovanje u semantičkom ima svoj udarac, percipiraju njeno postojanje, koja su joj jedina
svoje nametanje i uveravanje, edukativnost i dužna. Mere ga ali ne znaju šta bi s njim.
silu tradicije, ukalupljenje, uvezivanje u lep Pokušavaju ga prodati stavljajući svoj život na
izgled i začešljanu formu, ima svoj šarm raspolaganje, u časovima u kojima intuitivno
manira, ali je i dalje neosporno mrtav.
Art-Tatjana Dojčinović
PAGE 71
NO1
PAGE 72 DIOGEN

PRVA NAGRADA NA KONKURSU DIOGENIS 2009- . O autoru: Rođen je 1969. u


Beogradu. Trenutno živi u Holandiji.
Esej na temu: Izdržava se od rada u tzv. "high tech"
industriji. Objavljivao je prvenstveno
GLOBALIZAM ili Sloboda narodima na internetu, zatim u "Književnoj reci"
(Bgd), "Natronu" (Zrenjanin),
"Albumu" (Sarajevo)... Piše prozu,
“Odumiranje divljaka”, poeziju i eseje o degradaciji
svakodnevnog života u "civilizovanom
Marko Car (rođen u Beogradu, zivi u Holandiji) društvu". Ova tema jeste i njegova
životna opsesija.

Odumiranje divljaka Divljak se radja u kavezu, roditelji divljaka su boksovima, ljudi u boksovima, ženke lososa u
sastavni delovi Mašine. Divljak je tako biloškim centrima koje provode život u
Prepoznaćete ih po nervozi, po teškoćama sa predodredjen da bude u Mašini. Divljak je biće providnoj, uskoj plastičnoj cevi.
kojima funkcionišu u “organizovanom prošlosti. Ali on/ona to ne zna. Jer on ili ona se
društvu”. Neki od njih žive izvan zakona ili samo rodio ili rodila. I hoće da živi bez Divljak nije ni dobar ni loš. Divljak nije ni zao
okušavaju srecu kao klošari. Neki su po poimanja namenjene mu funkcije i svrhe. ni plementit. Divljak jeste. Divljak jeste onako
zatvorima, drugi su narkomani ili umiru od Samim tim činom Divljak je u sukobu sa kao što jeste i šuma ili kamen. Divljak bi samo
raznoraznih bolesti koje su posledica života u Mašinom koja je svet. Jer za Mašinu postoji da živi, a to je u religioznom kontekstu
“civilizovanoj zajednici”. samo funkcija. obožavanja “srećne i humane stvarnosti”
najveći greh.
Prepoznaćete ih i po pogledu. Uvek taj isti Mašinu su napravili ljudi. Nije nastala sama od
pogled željan….slobode. Da li ste nekada sebe. Život u mašini je ljudima primamljiv i
Divljak nije revolucionar. Revolucionar se
videli vukove u kavezima “modernih bezbedan. Pritisnete prekidač – pali se svetlo,
bori za kontrolu nad Mašinom. Revolucionar
zooloskih vrtova”. To je taj pogled. odvrnete slavinu, poteče voda. Kanalizacija
mašta o preuzimanju, o pritiskanju dugmadi.
Unezvereno biće koje se vrti u krug, u odnosi vase nečistoće. Cigani kopaju po
Revolucionar hoće da sedne za upravljački
prostoru koji mu je premali da bi normalno smeću. Neko drugi pati, a vi uživate. To je
pult mašine. I onda… Istrebiti. Posuti
živelo, a u kome je ipak prinudjeno da živi. suština. Nije ni čudo što su ljudi pripitomljeni
napalmom, poslati marince. Ubiti sve što nije
i zadovoljni.
spremno da se priključi na proizvodnu traku.
Još uvek se i u normalnim porodicama O tome takodje maštaju mase gledajući na
ponekad radjaju deca divljaci. Takva deca Divljak grize ruku koja ga hrani. Divljak je TV-u avanture virtuelnih i animiranih junaka.
imaju problema sa školom, nikako im nije ružni atavizam, nezgodna pojava koja podseća Jedan pokret prstom i kutija emituje nove i
jasno zašto se to sve što se od njih trazi pripitomljene i srećne mase na ono što su nove nadražaje. Divljak ćuti. Divljak je
zapravo trazi. Postavljaju nezgodno pitanje nekada bili, na ono što bi možda mogli da neaktivan. Divljak ne želi da putuje, divljaka
“zašto?”. “Zašto?” pitanje koje se u “humanoj budu. Zato svaka jedinica organiozovanog ne zanimaju lepote Firence ili čari Kariba.
ljudskoj zajednici” ne sme postavljati. Nije društva ima samo jedan cilj, ispred svih ostalih Divljak ne bi da gradi katedrale i piramide. Ne
jasno takvoj deci zašto moraju da sede satima, ciljeva, istrebiti divljake. Nekad, ognjem, zanimaju ga irigacioni sistemi Inka ili
da ustanu na komandu, da trče na časovima nekad mačem, nekad psihijatrijski ili holandski nasipi. Divljak voli da se smeje jer
fiskulture, nije im jasno zašto učiteljica od birokratski, tiho. Radni logori i vešala su uvek divljak shvata život veoma ozbiljno.
svih traži da crtaju istu sliku. “Zašto, zašto
zašto…” ponavljaju mali divljaci. Takva se Za divljake zato ima sve manje mesta. Ono što
deca smatraju glupima ili zaostalima. Onda ih se od čoveka očekuje sve je standardizovanije,
stave u specijalnu školu, onda ih izbace na predvidljivije. Sve je vec projektovano. Više
ulicu, onda ih bezbedno eliminisu iz okrilja nema kutka na zemlji u koji bi divljaci mogli
Majke Mašine. da pobegnu. I najudaljenija pacifička ostrva su
uspešno konvertovana u turističke rajeve, i
Jer Sistem sistematski tamani sve što nije on. najizolovaniji stanovnici Amazonije maštaju o
Mašina eliminiše sve što nije mašina, sve što parfemima iz nove kolekcije. Divljak ne može
tu ako zatreba.
joj se čak i razlikovanjem protivi. Slično se ni da se sakrije negde u kavernama Mašine,
sličnom raduje. Zato volimo avione, moćne tehnološka dostignuća iz oblasti organizacije
tenkove, sportske junake, predsednika i Mašina se plaši nestabilnosti. Divljak je
rada omogućavaju da se svako neprilagodjeno
američke filmove. Ovaj oblik ne-prirodne anomalija, nestabilnost. Mašina je strah, strah
ponašanje na vreme detektuje.
selekcije nije svakako naklonjen Divljaku. On od haosa u kojem je život bio strah. Mašina je
je zapravo namenjen proizvodnji sastavnih jedno od mogućih rešenja za koje se čovek
delova Mašine. Osobine sastvanih delova uhvatio. Mašina je bog o kome maštaju svi Zato, ako negde sretnete divljaka, ne plašite
mašine nisu nikako osobine divljaka. Mašina podmlatci svih politickih partija, japiji i se. Njegova beda i prokletstvo neka Vas
zahteva pripitomljavanje, dresuru. Dresirani, anarhisti zajdeno. Mašina je stariji brat (big podseća na “pobedu civilizacije, humanosti i
robotizovani čovek je deo mašine. Duge brother) i mehanicka majka uplakanog razuma”. Divljak je sve što Vi ne želite,
majmuna. divljak nije odlazak u kupovinu koji vam
godine uslovljavanja, veštine trpljenja i toliko znači. Pustite ga neka prodje mirno
prihvatanje svakodnevnog poniženja kao pored Vas. I on zna da su mu dani odbrojani.
datosti. To se traži. Divljak se plaši ograničavanja. Mašina je baš
to. Racionalno ograničenje i redukovanje
života na najmanju neophodnu meru. Krave u
NO1 PAGE 73

PRVA NAGRADA NA KONKURSU DIOGENIS 2009- Esej na temu: CINIZAM KAO PRETPOSTAVKA MOGUĆEG
OTUĐENJA ILI PROGRESA— “Snalaženje u praznini”, Marko Car (rođen u Beogradu, zivi u Holandiji)

Snalaženje u praznini limenku, puna je zašećerene vode koja dresirana u manježima za mlade potrošače.
garantuje mladančki optimizam.
Savremeno poimanje sveta sastoji se u I sve je pozitivno. Sve je prokleto pozitivno.
bezumnom i racionalnom obozavanje šuma. Šum zaglušuje zžvot. Književnici "prepliću Pozitivni su žigoloi, akonomisti,
Na televiziji ionako ne ma ništa bolje. U svoja postmoderna tkanja". Čitaoci i čitateljke vodoinstalateri, ratnici, ratni zločinci, biznis
uslovima tržišnog totalitarizma sadržaj ionako maštaju o svojim prvim, drugim i sedmim gurui, pozitivni su i eksperti koji nam iz druge
gubi na važnosti. U uslovima multiplikovane ljubavima, sve u skladu sa slatkim ruke govore sve što znaju o životu
prodajnosti, materija biva primorana da
poštuje zakone totalnog marketinga. uputstvima Doktrine. Slavnih.

Tok se ubrzava, i da bi manipulacija bila brža i Totalitarizam je pojeo život. "Nadahnute", Odnekud dopiru zvuci klavirskog koncerta.
lakša stvari moraju postati lakše. Laganije. neformalne supruge kasnijih srednjih godina Lepo vaspitane devojčice i dečaci sviraju
Bezsadržajnije. Životi imaju biti prazni i odlaze na "fancy mesta" konzumirajući Viši klavir. Stalno greše, ali se trude.
reproducibilni. Ono što se doživljava kao oblik stvarnosti.
sopstveno ja u stvari je grubi polufabrikat.
Šum natapa prazne ego školjke. Iznutra neko Nalazite se na mračnom stepenistu. Na
trenutak vam se čini da ćete brzo i lako naći
Knjige, filmovi, takozvani kulturni sadržaj slabašno cvili. Nešto smrdljivo curi. Kao put do prizemlja. Ali najednom, svetlo se gasi.
postaje šum. Postmoderna, slikarke koje zubna gangrena. Tamna senka prelazi preko Tražite prekidač stepenišnog automata, ali
beskonačno rade autoportrete, pisci koji posetilaca rasprodaja, To nije to. Ruke prekidača nema. Nema ni stepeništa, nema ni
opisuju lepote sopstvenog ega, video klipovi su prazne.
rukohvata. Ničega nema osim Vas i Vaše
sa sa Savrsenim sisama. šuplje ideje o sopstvenoj vrednosti. Nešto kao
Šum. Sa svih strana šum. Dodirivanje crveno Aušvic u malim dozama je svakodnevno varijacije na temu idealnog godišnjeg odmora.
belih limeniki jeste više od magijskog rituala iskustvo miliona. U sobi za deprivaciju jedini Decibeli šuma razaruju vam slusni aparat. Da
jer ono što se prodaje jeste lifestyle. Lifestyle nadražaj jesu pokreti Tržišta. Jedina muzika je nije tako glasno, čuli biste da neko usamljeno
je prazan, nema ničega do simbola. Otvarate pesma reklama. Prosta reprodukcija stvar je biće vrišti u mraku.
statusa. Deca se radjaju da bi bila žrtvovana i

Art-Nathan Ryan
PAGE 74 DIOGEN

NAGRADE NA KONKURSU DIOGENIS 2009

Pjesme na teme: IZGUBLJENE DUŠE LJUBAVI


i/ili SIVILO SVAKODNEVNICE MODERNOG KAZANOVE

1. “Ako nekada opet”, Biljana Diković, Užice, Srbija

2. “Guernica” Elvedin Nezirović, Mostar, BiH

3. “Ti, koja opažaš gorde i nadmene”, Majo Danilović, Beograd, Srbija

Biljana Diković rođena 15. septembra 1964. godine u Požegi. Dobitnik više književnih nagrada na lokalnom,
državnom i međunarodnom nivou. Do sada objavila tri knjige poezije NESANICE 1998., PESME USNULE
ZVEZDE 2005. (međunarodna nagrada za neobjavljenu zbirku poezije 2004.), DUŠA DUŠE MOJE 2009.
godine.
Poslednjih deset godina kao novinar zapisuje i aktivno učestvuje u kulturnim događajima u gradu Užicu, na
Radio Užicu, nedeljnicima Vesti i Užička nedelja, književnom časopisu Međaj, elektronskim časopisima koji
se bave književnim stvaralaštvom, lektor i korektor više knjiga, zbornika i časopisa, organizator i učesnik
književnih susreta, predstavljanja književnosti u gradu i Srbiji. Član je Udruženja novinara Srbije. Pesme
objavila u mnogobrojnim časopisima i zbornicima književnih manifestacija i susreta, u štampanim,
elektronskim i medijima za osobe sa posebnim potrebama. Piše i nagrađivana je za poeziju na teme ljubavi,
religije i rodoljublja. Kao novinar i pesnik živi i stvara u Užicu.

Elvedin Nezirović, rođen 12. 11. 1976 god. u Mostaru, Bosna i Hercegovina. 1999. diplomirao na Pedagoškoj
akademiji Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru na odsjeku za Bosanski jezik i književnost. 2002. godine
objavio zbirku poezije "Bezdan" u izdanju "Edicije Rondo". Druga knjiga poezije, „Zvijer iz hotelske sobe“ u
pripremi. Pjesme i književne radove objavljivao u književnim časopsima u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i dr.
(Sarajevske sveske, Most, Život, Ulaznica, Motrišta, Knjigomat, Balkanski književni glasnik itd.). Radi kao
novinar „Radija X“ iz Mostara i „Radija Slobodna Evropa“, te kao nastavnik bosanskog jezika u IV OŠ u
Mostaru. Saradnik je magazina „Gracija“ iz Sarajeva. Trenutno vanredni student

Majo Danilović je rođen 1955. u G.Lupljanici, Derventa.Diplomirani politikolog, Slobodni grafički dizajner,
između ostalog bavi se ilustracijom i dizajniranjem knjiga, i izradom Web prezentacija književnih klubova i
književnih stvaralaca. Ponekad napiše poneki stih. Publikuje od 2008., objavljen u dvadesetak zajedničkih zbirki
( “Garavi sokak” 2008 i 2009, Zbornik “Noć boema”,“Gravitacija riječi”, “Tragovi na pesku”, “Jutro nad
Ozrenom”, Zbornik Webstilus “Srodne duše”, “Sinđelićeve čegarske vatre”,
“Ukrinski virozbori”, “Rudnička vrela”, “Panonski galeb”, “Vršačka poetska susretanja”, Zbornik “Između dva
sveta” učesnik XX međunarodnih pesničkih susreta “Garavi sokak” 2009., Međunarodno susreta pesnika
“Branko Miljković Niš. Prisutan na Proza online, zagrebačkom Webstilusu, na Web stranama Književnog kluba
Novo Sarajevo.). Dodeljena mu je I nagrada XX jubilarnog, međunarodnog festivala poezije ”Zlatni pesnički
prsten” 2009.– Subotica-Palić, Priznanje Literarnih kreacija 2009, Kluba književnika Novo Sarajevo.
NO1 PAGE 75

NAGRADE NA KONKURSU DIOGENIS 2009—Pjesme na teme: IZGUBLJENE DUŠE LJUBAVI


i/ili SIVILO SVAKODNEVNICE MODERNOG KAZANOVE - 1. “Ako nekada opet”, Biljana Diković,
Užice, Srbija—2. “Guernica” Elvedin Nezirović, Mostar, BiH -3. “Ti, koja opažaš gorde i nadmene”,
Majo Danilović, Beograd, Srbija

Ako nekada opet


GUERNICA (BILI SMO DJECA)
TI, KOJA OPAŽAŠ
Sve što Ikada bude Ljubav
bili smo djeca GORDE I NADMENE
biće u tvojim Rukama
mojim Telom prelistalo vojnici koji su jurišali na ženska srca
duboko u Meni zgaženo... zdušnije nego na neprijateljske bunkere Ti,
voljeti! što kradeš mi otkucaje,
o, zaboga, zbog ljubavi je vrijedilo razum iz glave,
Neizlazom...
izgubiti rat... i slano iz oka,
za mir,
Sve što Ikada bude Ljubav trampiš mi nemir,
mi smo povijest učili
biće u tvojim Očima ti nikad za mene,
vodeći tuđe ratove
mojim Krvotokom proteklo nećeš čuti,
u rovovima tmastim
duboko u meni Oteto... jer sam nečujan,
obuzdavali smo mladost koju
nikada nismo uspjeli odživjeti .... i nisam glasan,
Nedolazom... i nisam
od onih poznatih,
naši snovi su pokošeni na nekoj oranici
Sve što Ikada bude Ljubav ti nikad mene
naši snovi su pucali
biće u Tvojim pesmama nećeš primjetiti,
poput dječijih lubanja pod vojničkim
Mojim Osmehom zasijalo jer sam neprimjetljiv,
čizmama
duboko Mene ranilo... a ti opažaš
naši snovi su, poput ptica, rastjerani
gorde i nadmene,
rafalima
Bezglasom... jer ja svoju ljubav
i sada postoje negdje
ne namećem,
kao sveukupno ništa
njom se
Biljana Diković okolo ne razmećem,
bili smo samo djeca i obično je skrijem,
umjesto u zagrljaje očeva od nekog
jurišali smo u iskopane grobove ko bi mogao,
u ovu pjesmu bespovratno
iz koje su trebale iznići ruže da je zarobi.
u kojoj su se trebale naći gole krasotice
a ne motivi s Guernice
Majo Danilović
bili smo djeca
sada smo duhovi

sada smo
Smrt

Elvedin Nezirović
Art — Hozzi Canvas, Andy Warhol and
PAGE 76 DIOGEN

FARUK ŠEHIĆ
Da li je moguća „otopljena“ verzija Charlesa Is it possible to "dissolved" version of Charles Bukowski within the
Bukowskog unutar primjećenih poetskih naraštaja? Da li noticed poetic generations? Whether are the possible intentions of
su moguće deja vu nakane pjesničkih modula? Da li je deja vu poetic modules? Is it possible to recast unrealistic into the
moguće pretopiti irealno u realno i vice versa a da pri real and vice versa and not to get tempted to stress that it is NOT
tom ne dođem u napast da naglasim kako to NIJE i NE MOŽE BITI! and CAN NOT BE! However, Faruk Sehic, with the brutality of the
Ipak, Faruk Šehič, grubošću samo naizgled otuđenog lika želi just - only seemingly alienated figure wants to replace manipulated
nadomjestiti izmanipulisani oblik trenutnog suočenja sa morbidnom form of the current confrontation with the morbid fate. YES, it is
sudbinom. DA, moguće je, jer njegova poetika su istančani oblici possible, because of his poetics are sophisticated forms vof hopes
nadanja za koje se ne libi nazvati ih pravim imenom. Uobličena slika which he does not hesitate to call them real name. Shaped image of
svijeta unutar njegovih pjesničkih usmjerenja je jednostavna za the world within his poetic orientation is easy to explain: Knowing
objasniti: Znajući da živi u Svijetu čudnih spodoba on se brani od that living in a World of strange creatures, he defends from that
toga Svijeta mačem poetskih nadahnuća. Mačem koji šamara ali ne World with the sword of poetic inspiration. He is slaping with the
ubija! Mačem koji podsjeća sve nas da smo ljudi! Ali, da li to sword which slaps but does not kill! With a sword, which reminds
možemo i postati? Ne znam. Možda su upravo u njegovim words of all of us that we are human beings! But whether we can be and
poetry krije odgovarajući odgovor. Urednik become? I do not know. Perhaps the very words of his poetry has
hidden answer. Editor

SVJETLOSNA POSLANICA
***
uprkos svemu što me razara i nakrivo oblikuje
u staklenom jajetu i dalje učestvujem u tvom paradoksalnom
sada kada je poezija
ulične svjetiljke mitotvorenju
lešina za hi-tech gavranove
svjetlost se zgurila Sarajevo, nisi mi dalo ništa
kao fetus Izuzev svoju poeziju.
sada kada nema nikoga
da nam oprosti jučerašnje grijehe
na teraso jazz-bara NA TERASI KOD DVA RIBARA
iznad naših glava
vise svjetlosne košarive sada kada smo postali uspravni
i rastrgali baršunaste lance i brnjice Pijane metafore
lete od tebe ka meni
u biljkama svjetlost za našim stolom
mijenja dres i poprima sada kada trčkaramo goli
cvjetaju riječi
zelenu boju kroz šikare tehnološke šume
kao morske alge

toliko o svjetlosti. sada kda jedemo sendviče


stol postaje ljepljiv
filovane srebrenim čipovima
slan i zelenkast
*** a riječi su ukusne
želim biti metalik zelena muha i jezici nam se spajaju
pijana i zadrigla u poljskom wc-a. natekli od alkohola
ustaješ iz kreveta
skidaš sa sebe
pokretima tijela JA NISAM ČOVJEK IZ SARAJEVA borimo se sa zmajevima
svilenu pidžamu pravimo vremenski strojeve
u Sarajevu probijamo maglicu Andromede
još si živ april je zaista najokrutniji mjesec riječi su krotke i zahvalne
kašljucaš gdje se miješa fantastika i horor u retortama tijela i treba svaku dobro zaliti
šetajući po sobi duhovi vise u zraku, duhovi literarne šizofrenije
u otrcanom penjoaru samo ih trebaš uzbrati, te tužne grozdove vasiona glave su nam
zašto ćeš plaćati vlastitom krvlju u duhanskim oblacima
odlaziš u zahod na Bistriku i Kovačima kuće su ograđene visokim zavaljeni smo
u kadi zidovima u plastične stolice
pauk hoda po vodi a ljudske duše otvorene ko kupole otomanski kad razgovor zastane
kao Isus džamija riječi se rasipaju
zrak je britak kao mjesec mrtvih u kvantni prah
otvaraš prozor u kafanskim pričama rat nikada ne završava
gledaš u novo čudo raspoređuju se divizije među pivskim flašama poslije se otvaraju
rosa je paukova čarolija priča se o Srbima, Muslimanima i Hrvatima novi fajlovi u memoriji
i krivcima i žrtvama. oči laserski sijaju
stoput utvrđena „istina“ mjerska se nanogramskom i prije nego se vratimo
njene kapi su vagom
kristalna zvonca u virtualne kraljevine
jer je epska naracija plod crvenih krvnih zrnaca naručujemo dva ledena piva.
jutra ako je Brazil zemlja sa najviše fudbalskih selektora
na svijetu
pališ prvu cigaru ovdje stanuje najveći broj drvenih filozofa i
to je tvoja molitva mizantropa
zadovoljno uvlačiš dim
započinješ jutarnje uskrsnuće.
NO1 PAGE 77

FARUK ŠEHIĆ
***
I'M NOT A MAN FROM SARAJEVO
English translation: Vesna Stamenković
you get out of the bed
and shake in sarajevo
ON THE TERRACE AT „DVA the silken pajamas april is truly the crulest of months
RIBARA“ off our body where fantasy and horror mix on the retorts of bodies
spirits hang in the air, the spirits of literary
Drunken metaphors you are still alive schizophrenia
fly from you to me you cough all you have to do is pick them, those sad fruits of the
at our table walking around the room Universes,
words blossom in a threadbare peignoir why would you pay in your own blood?
like seawed. at Bistrik and Kovači, the houses are surrounded with
high walls
you go to the toilet
the table is getting sticky, and human souls open like the domes of the Ottoman
in the bathtub
salty and greenish mosques,
a spider walks on the water
the words taste good the air is sharp like the Moon of the Dead
like Jesus
and our tongues come together, in the tavern stories, the war never ends
swollen with alcohol the division are placed among the beer bottles
you open the window while they talk of the Serbs, the Muslims and the
and watch a miracle Croats,
we fight the dragons the dew is the spider's spell about the victims and the guilty ones
we make time-machines
the „Truth“, ascertained a hundred times over, is
penetrate the Andromeda nebula
its drops are measured on a microscopic scale,
the words are meek and grateful
crystal bells cause epic narration is the fruit of red blodd cells,
and each one has to be washed down
of the morning if Brazil is the country with the greatest number of
football selectors in the world,
our heads are int he clouds this is wehere most fake philospoher and misanthropes
you light your firt cigarette
of tobacco smoke dwell
that is your prayer
we lean back in spite of everything that destroys and deforms me,
you inhale with satisfaction
in our plastic chairs i still participate in your paradoxical peacemaking
and begin your morning resurrection.
whhen the conversation dies down Sarajevo, you gave me nothing
the words disperse but your poetry.
to quantum dust ***

afterwards, new files now that poetry


open in our memory is a carcass for high-tech vultures
eyes gleam like laser beams
and before we return now that there's no one
to our virtual kingdoms to forgive us our yesterdays sins
we order two ice-cold beers.
now that we've stood upright
EPISTLE OF LIGHT and tore off our velvety chains and
muzzles
inside the glass egg
of a street lamp now that we run naked
light curled up through the underbrish of the
in fetal position technological forest

on the balcony of the jazz bar now that we eat sandwiches


over our heads filled with silver microchips
tiny baskets of light
Art– Picasso and Kandinsky

i would like to be a metallic-green fly


inside the plants, light drunk and fat in the outhouse.
changes its jersey, and takes on
a greenish color

so much about light.


PAGE 78 DIOGEN

TATJANA DEBELJAČKI
Neću ni jednoga trenutka pomisliti da Tatjana I will not for one moment think that Tatjana Debeljački is
Debeljački jeste bilo šta drugo do snažan otisak anything other than a strong impression of Mary Magdalene in her
Marije Magdalene u svoj njenoj pohotnoj nadraženosti own lustful irritation within the intense assumptions of the
unutar žestokih pretpostavki ciljane sreće. Ademova Hava ni blizu targeted happiness. Adam's Eve is not even close to her. To
joj nije. Tatjani! No, i Magdaleni se trag gubi u besmislu Tatjana! However, the Magdalena's trail is lost also in the
vremena. Tatjanin, pak, ostaje kao neumiruća svijeća da absurdity of the time. Tatjana, however, remains as not dying
osvjetljava nove tragove pjesničkih muza. Njenih, prije svega. candle that illuminates new clues of poetic muse. Primarily
Riječi pjesama odskaču od Erikinih najava proznih usuda. belongs to herself. Lyrics bounce from Erika's announcement of
Postavljaju se na pijadestal novog ustoličenja sa samo jednim the destiny of the prose itself. Placed on the throne of the new
jedinim ciljem: Biti drugačiji unutar vremena i prostora klonovski enthrone with only one goal: To be different within time and
omeđenog. Da, uspješno izbjegavajući klasične zamke space bordered with clones. Yes, successfully avoiding the classic
ponavljanja viđenog, ona nam na njen, TJANIN način oslikava pitfalls of the visible repetition, though, she on a her own way,
sebe van sebe. Zbog nas. ???? Jer mi nismo svjesni Svijeta koji i portrays herself- TJANA way- portrays heself out of..herself.
nije ništa drugo do vječni interaktivni spolni čin željenih nakana. Because of us. ???? However, we are not aware of the World
No, i interpersonalnih. Tatjana to zna. Na nama je da naučimo. Uz which is nothing else but an eternal act of sexual interactive act of
njenu pomoć unutar pjesničke ekstaze i zanosa. Samo da ne bude the wished intentions. However, interpersonal also. Tatjana
Margaritas ante portas. Toga me je zaista strah. Iskreno vam knows. It is up to us to learn. With her assistance within the poetic
velim. Urednik ecstasy and verve. Just not have that as Margaritas ante portas. I
am really afraid of that. Honestly, I am telling you. Editor
RITUAL SAMOĆE Jer znam jedan lagani ples,
NA BELINI Ples uz BUBNJEVE.
Utorak 18,30
Skuvala sam kafu. Za buket ruža vezane noge; Ne-brižljivim
Sipala piće. Ruke slobodne za molitvu;
Odsekla parče torte, Kosu prekili pupoljci; Gubi se u sivilu samoće.
(ili sve to zajedno). Ime joj nosi ponosni paun. Uljez saznanja-šum iz uma.
Crne kožne rukavice, Anđeoska svetlosti obasjaj Nejasna nit, strasna, surova, bdi.
Zagrejana peć. Sliku žute ruže i blud. Plod nije zavera.
Mazila se do zanosa, Sveci bez stida i straha. Ludak, genije tišine!
Pobedila još jednu Ljubav menja nas. Približi se neizrecivom.
decembarsku noć... Oduzeli su joj
Analiza razuma-ropstvo!
Igračke i ljubavnika. U šetnji, vidni stid!
ZA-SLUGE Uzbudljiva autonomija,
TAM-TAM Otvoreni vrata,prozori,
Dolazak koristi za pripremu buduće Promaja!
psihodramske šanse. Tražim boju i svetlost U magli stepenice
Mašta nadvila svoju senu nad srećnom Sve obuzeto ritmom, Vode ka nebu.
prošlošću. Sad znam ples crnih ljudi Paralizovana savest,
Prtiv-volja otvara manifestaciju, Samo ne gazim tepih od peska Pokretno ogledalo.
beskućnik promišljeno, zadovoljno U množini protiv rečitih,
Tam- tam je sad igra Dirigovanja, ponašanja,
postiže i zadržava zavisnost, oplemenjuje Mački i pasa I priznati krivicu.
Zamislite šta se sve zbiva Crta koja spaja,
uskladjenost vrelinom prljavština. Na delu U uzbuđenoj gomili Put u svemirski brod.
Mimoilzimo sa omalovažanjem.
Ja ritam i zvuk, Bronzana žena,
miris parfema neutralisan votkom, skida se da
Sadašnjost i prošlost - Bakarni čovek!!!
ne izgužva odelo.
Ljubomora ga pita kad je prevari? Pre dva Evo me!
meseca! Ustanite svi! JAPAN U APRILU
Stalna, trajna izdaja, neskoncetrisana… Ti, stranče,
Strašljiv, plašljiv, muževan glas u znaku Što tapkaš sa mnom
uzvika! Da li bi mogao voleti,
Istinski silna, neoprezna ponekad,
Il` samo igrati tam-tam?
Žudim nema i daleka!
Žudnja i strast su dalekovidne! Obnažena, ispunjena savršenstvom,
Moje proleće dolazi! Pohađam uživanja!!!
Zato ne gladnim, ne žednim, Gde ima poverenja ima i radosti.
Egoizmom negativne, iz nirvane metafizičke
Ne tugujem, ne plašim se Nikad nije slikao moju strast,
strasti Ostavljam heroje i ratove, Snove od boje do reči,
Njihove bitke i poraze Bez neizvesnosti i jeze.
Sta si se uhvatio za nju ko dete mami za Sloboda mi je cilj.
suknju!!! Trenutak svetlosti me pogođa.
Utiskuje japanski zrak na lice.
Proleće moje dolazi April lagano izliva boje,
Nad udvojenim senama što plešu.
NO1 PAGE 79

TATJANA DEBELJAČKI

To-uncaring TAM-TAM TO - HINDS

Lost in the grey loneliness. I'm looking for the colour and ligh Arrival he is using as the preparation
Cognition intruder – rustling from the Everything taken by the rhythm,
mind. Now I know the dance of the black Of the future pychodramatic chance.
Unclear thread, passionate, cruel, is people Imagination is hindering the good old days with its
awaken. It's just I don't walk upon the carpet of shadow.
The fruit is not conspiracy. sand The against- will is opening the occasion,
The lunatic, genius of silence! The homeless thoughtfully, satisfied
Get closer to the unspoken. Tam- tam is now the dance
The analysis of reason- slavery! Of cats and dogs Reaches and maintains the dependanc, enriches
During walking, visible shame! Try to think of what is happening
Exciting autonomy, In the excited crowd
Opened door, the windows, Harmony with the heat of dirt. Red handed
Draft! scent of perfume
Me the rhythm and sound,
In the mist the stairways Present and past -
Leading to heaven. Neutralized with vodka, taking his clothes off
Here I am!
Paralyzed conscience, not to crease them.
Everybody stand up!
Portable mirror. You, stranger,
In the plural against the fluency, Stomping with me The jealousy asked him when he had cheated her?
Conducting, behavior, Two months ago!
Could you love,
And admit the guilt. Continuous, permanent betrayal, not concentrated
Or just dance tam-tam?
The line connecting, …
The road to the spacecraft. Timid, scared, manlike voice in the exclamation
We walk on by in dishonor. My spring is coming!
mark!
Bronze woman, That is why I don't get hungry, thirsty,
Brass man!!! Lust and desire are long-sighted!
I'm not sad, I'm not afraid
I leave heroes and wars behind,
JAPAN IN APRIL Their battles and defeats Negative because of egoism, from the nirvana of
Freedom is my goal. metaphysical lust

Truly stunning, sometimes careless, My spring is coming Why are you grappling it as a child does to his
I crave silently and far away! Because I know one slow dance, mother’s skirt!!!
Naked, filled up with perfection, Dance to the sound of DRUMS.
I am attending enjoyment!!!
Where there is trust there is always
glee. RITUAL OF LONELINESS
He never painted my passion,
Dreams from the color to the word, Tuesday 18:30
Without suspense and shivers. I made coffee.
The moment of light strikes me. Poured drinks.
Pressing Japanese air onto my face. Cut a piece of cake,
April is slowly spilling its colors, (maybe all of that together)
above duplicate shadows dancing Black leather gloves, warm stove.
away. Caressed up to trance,
Defeated yet another
December night...
IN THE WHITENESS

Legs tied to a bouquet of roses;


hands free for prayer;
hair covered by buds;
her name born by a proud peacock.
Angel light, illuminate
the image of a yellow rose and
promiscuity
Saints shameless and fearless.
Art– Chagall

Love alters us.


They deprived it of
toys and a lover.
PAGE 80 DIOGEN

MILO JUKIĆ
Prozno-poetski recital Mile Jukića je zaista više od A prose-poetic recital Mile Jukića is actually more than that.
toga. Iznenađujuće tih on u sebi sadrži više od onoga Surprisingly quite, he contains within himself more than what we
što možemo očekivati od nekoga sa kim ovaj urednik could expect from someone with whom this editor met during past
druguje godinama, povremeno. Tajnovit bijaše i prema meni, years, occasionally. He was mysterious to me also, loaded with
strahom obasut, valjda. Nenametljivo pokušavajući stvoriti fear, I suppose. Discreetly trying to create a poetry of centuries of
poetiku vlastitog stoljetnog tkanja. U njemu kao da su sabrane sve his own weaving. It looks like all muses of the ghosts of the past
muze duhova prošlosti. I kao da baš one pred naše noge bacaju are gathered. And just like – they are thowing in fornt of our feet
riječi iz pjesama, kao lepršave latice neobičnoga cvijeta, još words from poems, like fluttering flower petals, yet undiscovered.
neotkrivenog. Razotkrivajući hramove njegovih želja kao mozaik Exposing the temples of his desire as a mosaic of superiors mural
pretpostavljenih muralnih otisaka. Milo je za mene jedno prints. Milo is one of my discovers of the poetic battle. Without any
otkrovenja pjesničkog bitka. Bez imalo patetike mogu samo žaliti pathetic, I can can only regret that previously I did not come in
što ranije ne dodjoh u dodir sa njegovim poetskim bićem. Ne zbog contact with his poetic being. Not because of him. Becaus of
njega. Zbog sebe. Iako povremeno se susrećući ni nadao se nisam myself. Although, occasionally encountering him, I did not have
da ovaj tihi lik može toliko poetskih decibela proizvesti. Ovako, any hope that this silent characte can produce so much poetic
ostaje mi samo da jadikujem nad sopstvenom neizrečenom decibels. Thus, it remains for me to moan of my own untold destiny
sudbinom čitaoca koji je konačno čitao njega. Njemu je svejedno. of the reader who finally red him. For him it is all the same. The
Pjesnik je postao. Urednik poet has became.

Editor
NA SUPROTNIM OBALAMA
Staza je zarasla davno i bilje hrabro strši.
Ti i ja uvijek ćemo stajati na suprotnim obalama,
Tko će ga gazit? Nikog tu nema!
ni Hajrudina, ni Tosun-efendije nema da nam sagrade most,
Sam’ lijeni gušter na suncu drijema
uzalud što ti si u meni zavijek - ja samo gost,
putnik namjernik, neuhranjeni vranac svezan i tromi puž travke pri zemlji krši.
na tvojim jaslama.
Mravinjak ječi; žitelja njegovih vreva.
I to je sve što živi u selu,
Ti si mi sihra i tantra, ali ja nikad neću postati tvoj guru
tišina šumi - i tako vječnost cijelu...
ni crnom, ni bijelom magijom. Izgleda ludo,
al’ kad bih se u cvijet pretvorio i zasuo te proljetnim Još samo vjetar nad mrtvim selom pjeva...
peludom -
uzalud: mi našoj djeci nikada nećemo mjeriti temperaturu. ZAŠTO IMAM TAKO MALO PJESAMA

I kad je hladni rat načas nestao, kad se sasuo u prah Zašto imaš malo pjesama,
tvrdi berlinski zid, pita me prijatelj pjesnik oko pola šest ujutro.
mir nije stasao; čarke su primirje držale Nestalo nam je piva još prije sat vremena,
pod upitnikom. I na kraju je na bijenale a meze bi još,
otišla tek pijana slika... To jedno drugom pravimo genocid. pa smo se polako počeli trijezniti.
Valjda.
Ako je Kur’an časni sveta knjiga, i ako grješkom
i mene, Kristovog raba, zapadnu 33 hurije, Ah… Ne znam ni kad sam napisao
da budu sve iste, ko ti, ja bih. I da me nije ove koje imam, kažem.
nikako u raju, al’ da si blizu… Ni to mi ne bi Jer, pjesme pišem samo onda kad ne pijem, kao evo ovo noćas,
bilo teško. kući, s takvim kao ti ili za šankom kod Sherifa, s kim mu drago,
zatim kad nije zima,
Al’ kome ja ovo… Koliko njih je preda mnom na tvome kad s kompa ne svira nešto domaće, jer mi to odvlači pažnju,
popisu? najbolje kad klize Django, Dizzy ili Duke,
Ja takvu svijećom tražim, ti takve ko ja susrećeš dnevno ovo je slučajno ispalo u 3D formatu,
stoput! da, mogu i Ella ili Billy,
A osim toga: ja sam u sevdalinki, ti u hip-hopu, nepravedno ih zaboravih u pretprošlom stihu,
ja ni u primisli tvojoj, ti i az i iže u mom ljetopisu. kad se ne kurvam i kad nisam s dragom.
Da, izjutra svakako ne pišem…
NAPUŠTENO SELO
A ne pišem ih ni kad se bavim ozbiljnim poslovima,
kao na primjer dok čitam tuđe pjesme,
Još samo vjetar nad mrtvim selom pjeva ili dok sav sam u glagoljičkim žutim listovima
arije svoje jutrom i mrakom iste. koji su jedino što je ostalo od umrlih u mome malom mjestu
I mrtvi stoje kućerci ko biste. godine 1767.,
Tu grom ne udara nit munje ima sjeva. dok žučno pričam s djedovima tuđim i bakama,
tada bih možda mogao samo u desetercu,
NO1 PAGE 81

MILO JUKIĆ AŽDAJA I ZLATOUSTI

ali bi sve izgledalo nekako kao prepisano, U ruševnom manastiru, bivšem, doduše,
ni kad je proljeće, jer tada previše sam blesav, ljubili smo se
racionalno je već s topljenjem snijega smješteno dok su se sveci i svetice čudili,
u moj mali interni rječnik arhaizama, ne mogavši doći sebi
mada pjesme nemaju ništa izravno s tim, ali… ispočetka, a zatim
prijekornim pogledima nas strijeljali,
potom počeli čupati kose koliko ih je ko imao,
Ili dok tražim kristale na Rudnima
budući da uglavnom pomriješe u svetoj starosti.
i rimsku keramiku staroslavenske kulturne grupe na Gradcu,
gdje je to iznimno rijetka pojava:
ruke su prašina, kora, Sveti Đorđe na lijevom zidu
teško bi trpjele i štilo i tastaturu, primijeti nas upravo u trenu kad je zamahnuo
kvrgava slova bi bila, i pjesma, na aždaju koja je dotad izgledala kao naslikana.
pa ljeti, po onoj pasjoj vrućini, Koplje mu ispade od nevjerice.
piše li, Bože, itko pjesme u to doba, Sveti Jovan Zlatousti na desnom zidu zanijemi,
ponekad neku i bih, ali prije toga odlučim a sveta Varvara iznad vrata,
odigrati samo jednu partiju mach jonga, a ne ide mi - bivša Barbara jer, rekoše
pa zaboravim zašto sam uopće sjeo i što sam htio. poklonjena je ovoj kući prije devedeset dvije godine
od nekog zabludjelog katoličkog laika
iz Nerjungrija, ubogog mjestašca bivših ruskih rudara,
Pa brige, planovi grandiozni, a vrijeme je,
punog ponosa zbog stare slave i nikakve perspektive -
davno bi rečeno, teško za matore, prijatelju moj…
pade u nesvijest i više ne ustade.
Volim i ljenčariti, satima i danima,
prethodno uvjerivši sama sebe da mi tih dana ionako ne ide,
ili moram obrezivati voćke, jer Mi smo se i dalje ljubili,
predbacivat ću sebi godinama ako izdžikljaju, pa svijet, iako je zbor svetaca i svetica na stropu žučno prosvjedovao
naučen uživanju u tuđoj sramoti, ne želeći prihvatiti tako jednostavnu činjenicu
počne upirati prstom u njih i u mene! da smo mi samo ono što su i oni
U jesen bih mogao puno, nekada davno trebali biti:
ali, prijatelju moj dragi, ljudi, od mesa, krvi, adrenalina i još koječega.
ništa od pjesme kad znam: Čak je sa laptopa istodobno išla neka jazz stvarka
u kojoj je promukli, ali veseli glas, kao vinom napojen,
pjevao kako nema smisla ljubiti tamo gdje ljubavi nema,
iako se vidjelo da glas misli sasvim suprotno
i da bi pokupio prvo što bi mu došlo na jezik.

I da je pjesma drugačije išla,


i da je zbor svetaca pljeskao i bodrio nas
kao toreadora ili bika, ne znam koga bodre,
da se Ivanu učas raspleo jezik,
da je Varvara, bivša Barbara, ustala iz mrtvih,
jer, kasnije se ispostavilo da je drugi put umrla,
i da je Đorđe u aždajina usta
ispalio granatu iz bacača plamena
koji je toga dana zaboravio ponijeti,
čak i da su na vrata nahrupili nekadašnji stanovnici samostana
i rasplakali se od muke što se njihova hiža
privremeno pretvorila u pakao,
za njih, a za nas predvorje raja,
svejedno, kažem,
mi bismo se i dalje,
sami na svijetu,
nastavili ljubiti.

Šteta za pakao, možda tamo ima i ljepših stvari,


mada je teško zamisliti,
šteta za predvorje raja,
Art—Reonir

predstava je kratko trajala:


odškrinuli smo glavni ulaz
i prekoračili prag.
O ostalom neću ni riječi, jer
ono što se u raju dešava
čovjeku, običnom čovjeku, ionako
nije dano
da spozna…
PAGE 82 DIOGEN

OLIVERA MILOJKOVIĆ OPRESNIK


Iz Olivere izviru stari oblici pjesničke ljutnje, obasute From Olivera spring out the old forms of poetic anger, loaded
njenim željama da svoje slutnje šutnjom obasute glasno with her wishes for loud presentation of the poems of her
pjesmom predoči. I uspjeva. Snagom poetske misli jer ona, premonition silence. And succeeded. With a power of poetic
prije svega...voli. Bolno, ali...voli. I ne želi prepustiti ništa thought...because she, above all ... loves. Painfullly, but loves
slučaju sa željom da se osveti NJEMU. Pjesmom. Makar. Zbog .... She does not want to leave any stoshastic process with a
SEBE. Iako ponekad izgleda da se predaje...ne, to samo na desire to avenge to HIM. With a poem. At least. For heself.
trenutak zastane da uzme daha kako bi još žešće krenula u borbu Although, sometimes it seems that she gives up ... no, she just
za prevlast. Duha nad materijom. Smisla nad besmislom. stops for a moment to take a breath for another furious start to
Estetike nad prljavštinom lažnih ukazanja. Velim, uspjeva. Od struggle for predominance. Of the spirit over the matter. Of
nje se ne može pobjeći sakriti. Ustuknuti. Ona želi otvorenu the sense over the bosh. Of the aesthetics over the dirt of the
borbu. Do sada je gubila a od sada...dobija snagom pjesničkog false apparitions. I said tha she succeeded. You can not run
talenta koji nagovještava nove sukobe. No, ovom prilikom away to hide from her. Recoil. She wants to have open
unutar nje same. Pobjedila je NJEGA. Zbog SEBE. combat. Until now she had lost, but from now...she wins with
Urednik the power of poetic talent, which indicates new conflicts. But,
on this occasion within herself. She won against HIM.
Buđenje Because of HERSELF. Editor

Ko si ti? u utrobu školjke.


Šta si ti? Ali kako se vratiti ***
Veliki um iza kojeg se kriješ? u miran san kad te gromovi probude?
In the quest for
Hm, veliki ružan pas.
II future
Ali da ti kažem nešto.
I discover messages,
Uspavane princeze
unwritten
bude se poljupcem. Voda se ne mo že
abducted
Ne grizu se... dlanovima zadržati.
from other times.
kidaju... Uvek klizi kroz prste.
A ti? A vatra ljubi strasno
Shadows
Za dušu si me ugrizao, i samo pepeo
of clouds
zgrabio iznad pupka za njom ostaje.
smell
i pocepao ono što Verujem u mladice
like rain.
nikada nije sraslo. izdanke novog života.
Kažeš svet nije stvoren To seme uvek proklija
In the quest
po tvojoj meri. i kad je tvorac mrtav.
for lost days
tu si da ispraviš greške miliona. I ja sam umrla
past and
Samo da te ne poljubim, u tvom snu.
future,
ne zavolim,
I find the shadows
Ne priđem suviše blizu IV of restless souls
pronađem meki deo oklopa
i zarijem svoju sujetu kao nož. Baca š mi koske I follow
da ih svu noć glođem the fragrances
Gde ćeš da pobegneš? a ruku bih da ti poljubim of days
U koju rupu da se zavučeš? i meko tvoje lice. foreign.
Kad pružena ruka zadrhti?
Gde ćeš ti biti? Rekla bih ti hiljadu reči And in the end
Skriven u školjci, tvrdom oklopu? ali ćutanje je glas I transform that power
Hiljadama kilometara udaljen
za tvoje nemo srce. into deceitful
gde zubima kidaš svoju bol
reflections
kao cigaretu. on the glass
V
of a black mirror.
II Naći ću čudesni sapun
da spere tvoj miris
Nisam ja ta zverka, sa moje duše. Prevod Jasmina Muhić
koja ljubi ruku I način da te zaboravim
za parče hleba bačeno pod noge. moj veliki psu.
A tebe? I imaj svet u rukama,
Tebe bih obožavala, ali ne mene.
za mrvice sa izgužvane postelje. Ja nisam tvoja glina.
A čemu sve to? I nisam grad koji se osvaja,
Obožavani su uvek visoko, goropad da me krotiš.
dok mirišu neka druga polja I ti nisi zver
i tuđe ruže. ni ja lepotica,
I ovo nije naša bajka.
NO1 PAGE 83

MAJEDE MOTALEBI
Majede Motalebi is the writer of the hope. Namely, even when she
writes aphorisms and/or stories and/or poems, basic conclusion
might be found in one word: HOPE. But, to explain that - we have
to go deeper than simple conlusion which might be found within
the Persian culture which has been mixture of love, combats,
religion...devotion of all kinds... Majede, as very young writer, in a
mid twenties, is the person who knows what she wants: Concrete Writer, painter and illustrator, born in 1985 in Tehran, Iran.
shape of human who will respect differences of everything
mentioned above. To add as well the following: sharpness of the She received a diploma from the illustrator IUFS in Russia, and
words within the visibility of good, honest thoughts. When we even graduated from the Fine Art of the Lotus-in, England.
talk about her fairy tailes, we might find shadows of loneliness of
the person who would like to make the World to be better place In Tehran she was studying theology, religion and mysticism.
through the reflection of positive interaction of the possible hopes. Participated in classes teaching writing plays and participated in
Hopes of the words. Majede's words. Within her, but also, our the study of writing scripts held by the film-Hiva.
World. Editor's word
She began writing in 1999 when she was young writer and has
published numerous papers.

Her books are:

1st Through and along the way


2nd Demonic mind
3rd Queen, Zoroaster adopted sister
4th Coating on the Repair
5th How crazy is not a tragedy
6th A pleasant piece of music in the theological system
7th Poor women in East Photos
8th When a woman says
9th I am taken refuge in God from Satan
10th I am a sentimental woman

Twenty Three Stories From exchange one second of flying with the Man fortuneteller. So the rat decided to travel.
Majede Motalebi and humanity. I don't like to become a Man." The rat had to ask one of its neighbors to
The sparrow said and flied. Only a snail was take care of its house. A large lion, an
The Humanity Fountain left. The snail looked at the other animals oviparous hen, a secret owl and a small ant
and said: "How poor is the man! He is always were living in its neighborhood. The rat
adrift. Why should I become a homeless couldn't trust the lion, because the lion was
It was a large and green forest. There was
Man while I am old? At least now I have a very fierce and its roars could destroy the
full of plains, tall mountains and trees and
shelter to go to when the winter comes. house of the rat. So the rat trusted to the
leaves. One day the earth moved and a
What should do the homeless man when the hen and gave its house keys to the hen. "I
fountain was created called the humanity
winter comes? I am afraid to become a should travel to the goat's home, and it is a
fountain. Everyone who drank from it
Man." The fountain was floating in the farms long way. Live in my house and take care of
changed into a human being. All the animals
but no animal wanted to drink from it, it while I am absent. Lest a thief stole my
crowded around the fountain. "Man is very
because all of them were afraid from a goods or the pest destroy my house." The rat
unfaithful. He is a friend for today and the
dreadful animal called the Man who kills, gave its house keys to the hen and left. The
other day he will be an enemy. He
eliminates and destroys everything. The hen and its chickens went to the rat's house.
appreciates the help of others only when he
water of the fountain evaporated by the sun After the sunset the hen put its head inside
is in need. I don't like to become a Man."
and went upwards in the sky. The steams its wigs and slept until the sunrise.
The dog said and left. "The Man's sting is
collide with each other in the sky and there
much more dangerous and fatal than mine.
was thunder and rain. Inevitably all the
My sting can be cured but the Man's sting
animals that were afraid from becoming the
has no remedy. I am afraid to become a
Man wetted by the rain and became the
man." The snake said and left. "The Man is
human beings while they had horns, claws,
much earful. He combines the truth with the
stings and sharp teeth. They picked up
lie, and uncovers the secrets of others. He
choppers, guns and bullets and went into
steals from his neighbors, relatives and
the forest to find foods, to hide their naked
Art—Andy Warhol

friends. I am afraid to become a Man. The


body and to find shelters. How dark,
crow said and flied. "The man is fierce. Be
crowded and dreadful this town is. How
careful. He kills and slays. He is thirsty for
difficult this life is. How hard the humanity
blood without having any sharp teeth, strong
horn or a dog's claw. I am afraid to become is!
a Man." The hyena said and left. "The Man The Traveler
can't fly but I crave for the sky. If I become a
Man then I won't be able to fly. I won't A rat decided to visit a goat that was a
PAGE 84 DIOGEN

MAJEDE MOTALEBI

Two unfamiliar thieves came into the rat's lion was dead. The rat that considered the hen, The Goat
house and stole its coins. The rat had bought owl and ant, inferior to itself lost all of its
each of the coins one hundred dollars but now assets, and the lion that considered the rat There was a goat, which was notorious for its
the thieves could sell each of them one inferior to itself lost its life. extreme beauty, living in a large and long
hundred thousand dollars. Damn inflation! At herd. Its white hair, its strength, its long horns,
the midnight two gossipers told the rat and its freshness and activeness were
The Wolf
that:"Where are you going while the thief has prominent. The shepherd had fastened a
stolen your coins!" The rat swiftly came back golden bell to its neck, and whenever the goat
to its house. The hen was so embarrassed that It was a hungry and fierce wolf. Since its
jumped or kicked, the voice of the bell filled
left the house without saying anything. The rat children were extremely hungry, the wolf left
the air of the plain. Whenever a stranger like a
that was in hurry for visiting the goat went to the dark mountain and went to a city. In its
Reynard wanted to attack the herd, the goat
owl's house immediately. "Please get up and way to the city there were no rabbits, no
guarded them and defended them by its long
sleep in my house, because I am going to a lambs, no zebras and even no tiny birds. The
horns. The goat was like a lion for the herd, it
journey. During the night when you are up wolf passed from mountains and gardens and
defended the herd against cruel and supported
take care of my house, and I will come back reached to the crowded city of human beings.
the weak ones. When he became a young goat
until the noon." The rat said. The owl opened Its nose filled with the smell of the blood. Its
fell in love with another goat, and because of
its eyes difficultly, and went to the rat's house mouth became full of water and its legs and
bad luck became ill. The shepherd considered
slowly, and slept over there. The owl had been hands began shaking. The wolf heard the
that the goat is becoming thinner day by day,
praying all the last night and during the sound of a mother, and decided to hunt her. It
and its long and white hair became lesser. So
daylight it was going to sleep. At noon, two was a homeless widow who had three
the shepherd became sure that the goat is ill,
thieves who had heard the snoring of the owl, children. They didn't have any food or shelter.
and he threw it out of the herd."You, the
broke into rat's house and stole all of its merciful shepherd! Who destroyed the
jewelries. When the owl got up, went on the enemies of your herd? Who led your goats and
roof of another house while it was full of "How poor is this woman; the poor woman sheep towards the sweet and large sources? Do
embarrassment. The gossiper told the rat about doesn't have any shelter, but I have a home." you remember that several times you cut my
the robbery. "Where are you going while the The wolf said with itself and left the mother. long wool and spun it and dyed it? Do I
thieves had stolen all of your assets?" The rat deserved to be thrown out of the herd, now
came back to its house swiftly. When the rat The wolf remembered the cry of its hungry that I'm in love with another goat?" pleaded
reached to its house understood that all of its children and decided to hunt a man. The poor the goat. The shepherd answered:"A mangy
assets had been stolen. The rat that was very man was trying to provide food for his family, goat makes the other goats mangy too. Staying
eager to meet the goat went to the house of the like the wolf, and his body was full of the among the herd is not appropriate. Forget
ant immediately, and asked the ant to take care enemy bullets, and had poor eyesight. "How anything about the love and leave the herd."
of its house. The rat left its luggage in the poor is this man; he is even poorer than me And the shepherd hit the goat by his stick
house, because he believed that he will move that always have seen enemies and have been hardly, and left the goat alone in the desert.
faster without the luggage. The rat had just left an enemy." The wolf said with itself and And the goat was died because of its love and
its house when the gossipers told it that the sighed. The wolf left the man. After that he not because of hunger or thirst. Because its
white ants had eaten its house. The rat came found a delicious prey who was a young child. illness was going to be cured using a drug or
back to its house immediately. There was no The wolf caught the child with its claws and so, but its love was not going to be cured
luggage, no doors and no walls. The rat went teeth and was carrying the child when the except by death. The herd has missed it, and
to lion's house fearfully, and asked the lion to child patted the wolf's head. The child hadn't the sound of its bell in the mountains. Reynard
take care of its house while the rat is absent. understood that it was a dangerous wolf, and will attack the herd and hideous goats will take
The lion agreed with the rat and gave the rat had fallen in love with the wolf. The wolf that the place of that cute and beauteous goat. We
some luggage to go to prepare him for the couldn't bear this left the child and returned to missed you a lot the goat!
journey. At night, when the lion was asleep in the mountains to say to its children that:"Now
the rat's house, two unknown thieves broke on, eating meat is forbidden for us and we
into the rat's house. In the darkness of the should graze like the sheep." In its way to the
night, the thieves mistake the mane of the lion mountains, several people attacked to it and
with the rat's blankets and were trying to steal muzzled it and imprisoned it in an irony cage.
it when the lion got up and caught them. The "The city is not a living place for the wolves."
lion hit them and took back the rat's coins and They said. They were unaware that the city
jewelries. The thieves who were the gossipers and citizens haven't seen anything but the
didn't have any news for the rat so the rat wolves. The wolf was merciful to human
reached the goat's house. Alas! At that time beings, but they imprisoned it. The wolf
the goat had died because of oldness. The rat understood that the claws and teeth of human
cried and came back to its house. When he beings are sharper that wolf's. The wolf also
returned to its house, he saw his coins and found that the human beings are hungrier and
jewelries in lion's hand. The lion got angry by more ruthless than the wolves. The wolf
the assumption that the lion is the thief. So the frightened from human beings, and wished
rat threw a large stone on the head of the lion. had never come to the city. Now they have
The lion that was half-life told difficultly:"I killed the wolf by a leaden bullet, and I am
took your coins and jewelries back. Go to the sorry for its hungry children who are still
mason donkey's house and ask it to rebuild waiting for their parent.
your house instead of my credit." And then the
NO1 PAGE 85

MAJEDE MOTALEBI
Hajj house as guests and eat and steal everything! went to the market, because at night he should
Help me to find them the best kinds of left to his home town and he was in the lack of
Once upon a time, a mule, a hen and a Man souvenirs, because if I do so everyone will time. He went to the market and bought
decide to go to the hajj. The mule picked a envy me." He said. The man stopped the mule whatever he could, from gold and decorative
little straw to avoid hunger and a pail of waterfor resting, eating, and drinking. The mule ate cloths to silk and dates. He spent all the coins
to avoid thirst. The hen also picked a pocket ofjust a little straw and water, because it was and came back to the mule and hen with a load
seeds and a little water. But the man picked afraid of the illness or the lack of food. The of souvenirs. Again he was hungry, but he
more than straws, seeds and water. Since his hen did the same and rested behind the mule. didn't have any foods. So he decided to kill the
relatives expected him to bring souvenirs for But the man made a fire and cooked some hen and cook it, and eat some of its meat and
them, he made a load of coins, jewelry, foods, barbecues and ate them with yoghurt, garlic eat the rest during the travel, because if he
lamb meat, barley and wheat bread, new and vinegar. They continued their travel. The didn't do this, he would be died. He beheaded
cloths, henna for dying the beards and agate mule was moving slowly, looking for an inn to the poor hen by a sharp knife and washed it
and turquoise rings. He put all of the loads on sleep at night. The hen was asleep and the man and cooked it and ate it. The mule that had lost
the back of the poor mule. The mule looked at had a very bad stomach ache. At last they its friend was very sorrowful. The man said to
the sky and said:"Thanks God that gave me reached to an inn. The mule put down its loads t h e m u l e :
the chance to pilgrimage to Mecca. I know and the hen slept again, and the man was laid "Mule, I should go round the God's house
that it is not only you who wants me to carry on the ground while the noise of his snore was before the sunset. Ride me around the house."
loads. You granted me fresh straw and sweet pestering other people.
water and bestowed me strong body, large And the mule did the same. Then the mule was
eyes and hard skin so that I can carry loads The morning came up. They continued their tired and exhausted.
without any trouble." journey and the time was passing. At last they "A weak and out of breath mule like you is
reached to the destination. By seeing the worthless." The man said.
And the hen, which until that time was magnificence and the grandeur of God's house, He picked up the rest of his food and his
imprisoned in a metal cage, said: the mule kneeled and prostrated on the hot souvenirs and left that city.
sands of the desert and burst into tears. The
hen who was astonished, was batting its wings Will a robber, steal the hajji's stuffs? Will he
"What a good destiny you set for me, and
quickly. And the Man who has completely sell his souvenirs to save himself from
made me superior to my prison mates. I will
consumed all of his supplies, and was bothered hunger? Will his gardens stay intact? Will his
prostrate for you with every seed that I eat,
by the hot weather, sheltered in a shadow and wife notice to another man?
because you favored me a lot by helping me to
asked for an inn because he was extremely
go to what a good journey like this." And the
hungry. The mule and the hen decided to
Man who was feeling tired, was always You pilgrimage be accepted hajji!
initially go round the God's house and do their
thinking about his wife and home. "My Lord,
duty which was compulsory. The man came
Keep my gardens away from draught and pests
back, while he was patting his stomach, and
while I am absent. Lest my wife notice to
saw the two animals were tired and sleeping in
another man while I am absent. Lest the
a corner. Then man picked up his coins and Nastavak na str.89
neighbors and relatives gather and go to my

Art—Dali
PAGE 86 DIOGEN

ZAVETJE V ZVONIKU
THAT I AM STILL LIVING.
SADA ZNAM DA ŽIVIM,
TAKE ME WITH YOU
DANES ČUTIM ČUDEŽNO VOLIM I SREĆAN SAM.
TO THE BELL TOWER
UMIRJANJE. SO I MAY HEAR MY HEART
ANGEL LEPOTE ZAŠEPETAJ MI PRIJEVOD : GORAN VRHUNC
BEATING.
DA ŠE ŽIVIM. BOZJO ZASOLNISTE

VOJKO REBULA
POPELJI ME S SEBOJ V ZVONIK TRANQUILITY IN THE BELL
DA BOM POSLUŠAL UTRIP SRCA. DENES CUVSTVUVAM TOWER,
VOLSEBEN VOZNES NA MIRNOTIJA DISTURBED BY THE PIGEONS
TIŠINO V ZVONIKU ZMOTIJO ANGELOT NEBESEN MI DAVA WHICH CURIOUSLY OBSERVE
GOLOBI, KI ME ZVEDAVO CUVSTVO NA ZIVOST, AND REPEATEDLY FLY AWAY
OGLEDUJEJO IN PONOVNO ME NOSI SO NEGO ON THEIR PATH,
ODLETIJO PO SVOJIH POTEH. NIZ KAMBANARIJATA... LEAVING ME ALONE.
PUSTIJO ME SAMEGA. GO SLUSAM POTAJNO SEPOTOT
NA MOETO SRCE. IN THE BELL TOWER I LISTEN
V ZVONIKU POSLUŠAM TO THE BEATING OF MY HEART
UTRIP SVOJEGA SRCA, NO,VOZNEMIREN E MIROT WHICH BEATS TO THE RHYTHM
KI BIJE U RITMU CERKVENE URE OD JATOTO GULABI OF THE CHURCH CLOCK.
ZDAJ SEM ZDAJ TJA. KOI RAZIGRANO SE RAZLETANI NOW I AM THERE,
SAM OSTAJAM V TEJ TIŠINI. KON NEBOTO. NOW, ALONE I REMAIN
SEGA OSTANUVAM SAM... IN THIS SILENCE.
ČUTIM DA MI MISLI BEŽIJO
GI SLUSAM CRKVENITE ZVONA, I FEEL MY THOUGHTS ESCAPING
Nastavak sa str.16.

V MENI NEZNANE DALJAVE.


MOJ GLAS SE IZGUBLJA TROPOTOT NA SRCETO INSIDE ME TO UNKNOWN
OB UDARJANJU CERKVENEGA SE SOEDINUVA SO NIVNIOT DISTANCE,
ZVONIKA IN MI ZMOTI TIŠINO. RITAM, MY VOICE IS LOST
SEGA SUM TAMU WITH THE BEATING
ZAEDNO SO NATALOZENATA OF THE CHURCH BELL
HVALA ZVONIK DA SI MI DAL WHICH DISTURBS MY THOUGHTS.
TISINA...
ZAVETJE TIŠINE DA SEM
ZAČUTIL UTRIP SVOJEGA SRCA. THANK YOU BELL TOWER,
CUVSTVUVAM DEKA MOITE MISLI
SEDAJ VEM DA ŽIVIM, YOU GAVE ME REFUGE OF
BEGAAT SO POGLEDOT KON
LJUBIM IN SEM SREČEN. NEPOZNATATA DALECINA. SILENCE
MOJOT GLAS SE GUBI... SO I MAY HEAR MY HEARTBEAT.
SKLONIŠTE U ZVONIKU UDAROT NA CRKVENITE ZVONA NOW I KNOW I AM LIVING,
JA RAZBIVA NEMIRNATA TISINA. LOVING AND I AM FORTUNATE.
DANAS OSJETIM ČUDNU
UMJERENOST. BLAGODARAM BOZJI HRAMU TRANSLATION : VALERIJA M. JOSEPH
ANĐEO LJEPOTE ŠAPĆE MI STO MI PODARI BAZEN
DA JOŠ ŽIVIM. ZASOLNISTE VO TISINATA,
ODVELI ME SA SOBOM U ZVONIK SO TATNEZOT NA MOETO SRCE NA OBLAČNOM NEBU
DA SLUŠAM OTKUCAJE SRCA. SEGA ZNAM DEKA ZIVEAM, NA RUBU SAM I U SREDINI
SREKEN SUM SO OTVOREN ZA SVE
TIŠINU U ZVONIKU REMETE MISLATA DEKA LJUBAM. OKRUŽEN BAZENOM,
GOLUBOVI, KOJI ME RADOZNALO RASTEGNUT PREKO PLAVE
PROMATRAJU I PONOVNO VERZIJA : JULIJANA MARINKOVIK VODE S NADOM
ODLIJEĆU SVOJIM RUTAMA. U ZELEN BUDUĆEG NADE.
OSTAVILJAJU ME SAMOGA. TOLMUN ZASITI ME ANĐELE LJEPOTE,
DA SE BACIM NA DLANOVE
U ZVONIKU SLUŠAM NA OBLAČNEM NEBU PREKO SVAKE BOLI.
OTKUCAJE SVOGA SRCA, SEM NA ROBU IN V SREDINI PRIJEVOD : GORAN VRHUNC
KOJE UDARA U RITMU CRKVENE ODPRT VSEMU
SATNICE DLABOCINA
OKRUŠEN TOLMUN,
SADA SAM SADA TAMO. NA OBLACNOTO NEBO
RAZTEZAJOČ NAD MODRINO
OSTAJEM SAM U TOJ TIŠINI. OD KRAJOT I SREDINATA
VERZIJA: JULIJANA MARINKOVIK

VODE Z UPANJEM
OTVORENI SE SITE
V ZELENILO PRIHODNJEGA
OSJEĆAM DA MI MISLI BJEŽE ISTECNI DLABOCINI,
UPANJA.
U MENI NEPOZNATE DALJINE. NAD BESKRAJNATA
NASITI ME ANGEL LEPOTE,
MOJ GLAS SE GUBI SINEVINA
DA RAZKLENEM DLANI
NA UDARANJU CRKVENOG NADEZNI VODI
NAD VSAKO BOLEČINO.
ZVONIKA I MOJE NARUŠENE RASPLISKANO ITAAT
TIŠINE. REFUGE IN THE BELL TOWER KON IDNINATA SVOJA,
HVALA ZVONIKU KOJI SI MI DAO JA PODDAVAM DLANKAVA
SKLONIŠTE TIŠINE DA SAM TODAY I FEEL SURPRISINGLY POLNA SO BOLKA
OSJEĆAO OTKUCAJE SVOGA SRCA. CALM. DA ME NOSAT
ANGEL OF BEAUTY, WHISPER TO ANGELI NA UBAVINATA...
ME
NO1 PAGE 87

STARA HIŠA
TOLMUN STARA KUĆA
(TRADUCTION EN FRANÇAIS ET CROATE- POD, PRAG , OMARA, MIZA, STOL
TOMISLAV DRETAR.) POD, PRAG, ORMAR, TABLA,
KAŽEJO SLEDOVE TVOJIH ROK
STOLAC
ODKRIVA SE POVSOD POBOŽNI
AU CIEL NUAGÉ TRAGOVE TVOJIH RAZDOBLJA
ZNAK.
SUIS-JE AU MILIEU POKAZUJU
TOPLO MI JE KRAJ PEČI
AUSSI COMME AU BORD MÊME OTKRIVA SE SVUGDJE ZNAK
LJUBEČE MI GOVORI TVOJ
POBOŽNOSTI.

VOJKO REBULA
OUVERT À TOUT POGLED,
TOLMUN CASSÉ TOPLO MI JE POKRAJ PEĆI
KER ZDAJ SI SREČNA
SE DILATANT AU-DESSUS DE LA TVOJ POGLED NJEŽNO MI GOVORI,
V ZATIŠJU MOJEGA SRCA
BLEUTÉ JER SI SADA SRETNA
IN OBUJAVA SPOMINE NA
DE L'EAU AVEC L'ESPOIR U ZATIŠJU SRCA MOGA
TIHE JESENSKIH DNI,
DANS LA VERDURE D'ESPOIR I BUDIMO SJEĆANJA NA
KO STA NAJINI SRCI
APPROCHANT. TIHE JESENJE DANE,
SINHRONO UTRIPALI,
M'ASSOUVIS Ô ANGE DE LA BEAUTÉ KADA SU NAŠA SRCA
V STAREM CERKVENEM
ET DÉTACHE MES PAUMES SINKRONIZOVANO KUCALA,
ZVONIKU.
DE CHAQUE MALADIE. U STAROM CRKVENOM
BESEDE POSTAJO VSE TIŠJE
ZVONIKU.
IN ANGELI NAJU PONESO
RIJEČI POSTAJU SVE TIŠE
TOLMUN SANJAM NASPROTI.
I NOSE NAS ANĐELI
(PRIJEVOD NA FRANCUSKI I PREMA SNOVIMA.
BOSANSKOHRVATSKI: TOMISLAV DRETAR) STARA KUCA
PRIJEVOD: GORAN VRHUNC

NA OBLAČNOM NEBU POD, PRAG, ORMAR, STO, STOLICA


NA RUBU SAM I U SREDIŠTU POKAZUJU TRAGOVE TVOJIH OLD HOUSE
OTVOREN SVEMU RUKU
OKRNJEN TOLMUN. SVUDA SE OTKRIVA ZNAK FLOOR, THRESHOLD, WARDROBE,
RASTIRUĆI NAD MODRINU POBOZNOSTI. TABLE CHAIR,
VODE S UFANJEM TOPLO MI JE PORED PECI THEY SHOW TRACES OF YOUR
U ZELENILO NAREDNOG UFANJA. MILO MI GOVORI TVOJ POGLED, HANDS.
NASITI ME ANĐELE LJEPOTOM JER SRECNA SI SADA UNCOVERING EVERYWHERE ARE
DA OTKLONIM DLANOVE U ZAVETRINI MOG SRCA. SIGNS OF FAITH.
OD SVAKE BOLESTI. I BUDIMO SECANJA I AM WARM BY THE STOVE.
NA TIHE JESENJE DANE, YOUR GLANCE TALKS LOVINGLY
KADA SU NASA SRCA TO ME
THE WATERFALL UJEDNACENO KUCALA BECAUSE NOW YOU ARE HAPPY.
U STAROM CRKVENOM ZVONIKU. WITH CALMNESS OF MY HEART,
ABOVE THE CLOUDY SKY, RECI POSTAJU SVE TISE WE RECALL OUR MEMORIES
IN THE MIDDLE AND ON THE I ANDJELI NAS PREMA SNOVIMA ON QUIET AUTUMN DAYS.
EDGE, ODNOSE. WHEN OUR HEARTS BEAT IN
OPEN TO ALL. HARMONY
THE CARVED WATERFALL, PREVELA NA SRBSKI JEZIK: MIA DIAVOLO IN THE OLD CHURCH TOWER,
SPREAD ABOVE THE POOL OF WORDS BECOME MORE SILENT
BLUE WATER OF HOPE.
STARA KUKA
IN GREENEST FUTURE OF HOPE
FILL ME, ANGEL, WITH BEAUTY.
MAY I OPEN MY HANDS POD,PRAG,ORMAR,MASA,STOL
OVER ALL ILLNESS. POKAZUVAAT TRAGI OD TVOITE
RACE
TRANSLATION: VALERIJA M. JOSEPH
NASEKADE SE CUVSTVUVA
BOZJOTO PRISUSTVO.
TOPLO MI E POKRAJ PECKAVA
TVOJOT POGLED MILOZLIVO MI
ZBORUVA,
SREKNA SI SEGA,
ZASOLNETA VO MOEVO SRCE
Art—Cezanne and Matisse

GI BUDIME SEKJAVANJATA
NA TIVKITE ESENSKI DNI,
KOGA NASITE SRCA
ZAEDNO CUKAA
SO STARITE CRKOVNI ZVONA.
ZBOROVITE STANUVAAT SE
POTIVKI
ANGELITE NE NOSAT
Nastavak na str.88. NIZ SONISTATA.

VERZIJA: JULIJANA MARINKOVIK


PAGE 88 DIOGEN

OPUSTELA STRNIŠČA
VOJKO REBULA SILHUETE MIMOBEŽNIH
STRNIŠČA SO OPUSTELA. LJUDI NA CESTNIH
VETRU KLJUBUJEJO ULICAH SO BREZOBLIČNE
ZADNJI JESENSKI LISTI. KOT BI ISKALE LASTNE
PUSTA GORA
NOČEJO ZAPUSTI SVOJIH PODOBE.
DREVES. PUSTA E GORATA, IZ DALJAVE UDARJA URA
SAMO VETEROT SI IGRA V CERKVENEM ZVONIKU
OKLEPAM SE SO POSLEDNITE
NAJINIH LJUBEZENSKIH NOČI. IN OZNANJA ČAS
ESENSKI LISJA, KI NEIZBEŽNO TEČE
NOČEM DA Z JESENJO KOI NE SAKAAT
ODIDEŠ IN OSTANEM PO SVOJIH UTEČENIH
DA GO NAPUSTAT POTEH.
SAM S STRTIM SRCEM. SVOETO STEBLO.
NE MOREM ZBEŽATI
OBMOLKNEM. SE PODSEKJAM NA UTRIPU ČASA KI TEČE
MOJE MISLI SO NASATA LJUBOVNA NOK... LE MOJE SRCE ČUTI
IZGUBLJENE V NOČI. NE SAKAM DA ZAMINES DA SAM ŠE VEDNO
OSAMLJENEGA ME SPREMLJA SO ESENTA ZAVIT V KOPRENO
LE JESENSKA TIŠINA. I DA ME OSTAVIS SPOMINOV.
SO SKRSENO SRCE...
NAPUŠTENO SPALJIVANJE SREČEN SEM
TIVKO, SAJ LEPOTE LJUBEZNI
SPALJIVANJA SU NAPUŠTENA. MOITE MISLI MI ČAS NE MORE ODVZETI.
VJETRU PRKOSI SE IZGUBENI VO NOKVA LJUBIL BOM VSE
VO OSAMENOSTA DOKLER MI BO UTRIPALO
ZADNJE JESENJE LIŠĆE.
NE ŽELE NAPUSTITI SVOJA ME PRATI SAMO MOJE SRCE.
STABLA. ESENSKATA TISINA.
PROZOR
VERZIJA: JULIJANA MARINKOVIK
OKLOP JE SLONOVI NA PROZORSKOJ DASCI
NAŠA LJUBAVNA NOĆ. GLEDAJU KROZ PROZOR
NE ŽELIM DA ME S JESENI MASKIRAMO
OSTAVIŠ I OSTANEM WINDOW KIŠNE KAPI.
SAM S NAPUKLIM SRCEM.
I LEANED ON THE WINDOW SILL, SILUETE MIMOBEŽNIH
TIHO. LOOKING THROUGH THE WINDOW, LJUDI NA CESTAMA
MOJE MISLI SU THE RAINDROPS MASKED MY ULICE SU AMORFNE
IZGUBLJENE U NOĆI. VIEW. KAO DA ĆE TRAŽITI SVOJE
USAMLJENOG ME PRATI SLIKE.
SAMO JESENJA TIŠINA. PEOPLE ON THE STREETS,
THE ROADS ARE AMORPHOUS IZ DALJINE LUPA SAT
VERZIJA: GORAN VRHUNC
AS THEY SEARCH FOR U CRKVENOM ZVONIKU
THEIR OWN IMAGE. I PRIPOVIJEDA VRIJEME
DESERTED HARVEST KOJE NEIZBJEŽNO PROLAZI
FROM A DISTANCE, NJIHOVIM OSNOVANIM
HARVESTED FIELDS ARE THE CLOCK IS STRIKING PUTEVIMA.
DESERTED. IN THE CHURCH TOWER,
THE LAST AUTUMN LEAVES AND ANNOUNCING THE TIME NE MORAM POBJEĆI
DEFY THE WIND. WHICH INEVITABLY RUNS TUĆI VREMENA KOJE PROLAZI
THEY DON'T WANT BY ITS OWN ESTABLISHED PATHS. SAMO MOJE SRCE OSJEĆA
TO LEAVE THEIR TREES. DA SAM JOŠ UVIJEK
I CAN'T ESCAPE OBAVIJEN U VEO
I CLING TO OUR FROM THE BEATING OF TIME SJEĆANJA.
NIGHTS OF LOVE. WHICH PASSES BY,
I DON'T WANT YOU ONLY MY HEART FEELS SRETAN SAM
TO LEAVE WITH AUTUMN THAT I AM STILL OD LJEPOTE LJUBAVI
AND I STAY ALONE, WRAPPED IN A WEB OF MEMORIES. VRIJEME NE MOŽEMO USKRATITI.
BROKEN HEARTED. LJUBIT ĆU SVE
TRANSLATION: VALERIJA M. JOSEPH DOKLE BUDE UDARALO
I BECOME SILENT. OKNO MOJE SRCE.
MY THOUGHTS ARE LOST
IN THE NIGHT. SLONIM NA OKENSKI POLICI VERZIJA: GORAN VRHUNC
MY LONELINESS IS POGLED SKOZI OKNO
ACCOMPANIED MI ZASTIRAJO
ONLY BY AUTUMN SILENCE. DEŽNE KAPLJE.

TRANSLATION: VALERIJA M.JOSEPH


NO1 PAGE 89

VOJKO REBULA MAJEDE MOTALEBI

Nastavak sa str.85.

PROZOREC Sacrifice me unaware and ignorant, gripped my ear


and took me to that place. "Hey you who are
STOJAM PRED PROZORSKIOT A small lamb was grazing in comfort. without pain. Why are you wasting your
BREG, Suddenly a red pickup truck, that its walls time by grazing and are unaware of life?" he
SO ZAMISLEN POGLED were decorated with pictures of flowers, said. He gave me a full glass of wine and
GI SOKRIVAM mountains and rivers, appeared in front of made me aware.
DOZDOVNITE KAPKI... the lamb. The lamb froze in his place and Since then I am suffering from the grief of
stopped grazing. The shepherd passed from wisdom."
SILUETI BEZNACAJNI, its friends and reached to it, then he passed
LUGJE NA PATOT, from the lamb too, and then he grasped a fat
ULICI BEZOBLICNI The sage, who didn't have any remedy for its
sheep and left. When the shepherd left the pain, disappointed the donkey:"There is no
KAKO DA GO BARAAT plain, the poor sheep understood that its
SVOJOT LIK. cure for your pain. You don't have any other
mother is not in the herd. way but to bear it. Listen to the story of
VO DALECINATA UDAROT NA another donkey perhaps it relieves your pain:
CRKVENOTO ZVONO The Donkey And The Drunkenness once upon a time, a donkey came to me and
GO ODMERUVA VREMETO said:"give me a drug that can cure my
KOE NEIZBEZNO PROAGJA A mule which was unique among its foolishness; what can I do with the pain of
PO NEKOI SVOI PATISTA. partners, visited a sage. "Give me an advice, foolishness and unawareness! Sometimes I
wasn't an ignorant, but I was thoughtful and
because the life has become so difficult and
NE MOZAM DA POBEGNAM burdensome to me. I am a donkey, and the wise at that time. The crowd always enjoyed
NIZ VREMETO KOE MINUVA, listening to my speeches." I asked the
donkey is the symbol of foolishness. Give
SAMO MOETO S...RCE me an advice by which I can relieve the donkey about what had made him ignorant.
CUVSTVUVA DEKA SUM difficulties of living, because living is more The donkey said:"I was a sage. One day a
ZASEKOGAS OBVITKAN drunken person gave me some grapes wine. I
difficult than dying. The life is bothering and
VO PREVEZOT being bothered, is eating and being eaten, drunk it and got drunk. After that no one
NA SEKJAVANJETO... and is very convoluted." The donkey said. wanted to seat or talk with me. I used say
nonsense when I was drunk. The wisdom
The sage who himself was living in
SREKEN SUM OD difficulties, touched his beard and said:"I left me from that time and I became an
NEBESNATA LJUBOV, wish you obeyed your lord without any ignorant" And the donkey had come to me
VREMETO NE ZAPIRA... for a remedy, but I couldn't cure that donkey
thinking. If you were doing so, then you had
KE LJUBAM SEKOGAS to only carry loads, graze and rest and you too."
SE DODEKA CUKA hadn't to be in trouble for foolishness and
MOETO SRCE. again be in difficulty for thinking and "So how do this living people live while they
wisdom. What happened that a donkey like are neither unaware nor aware?"The
VERZIJA: JULIJANA MARINKOVIK you started thinking and went into trouble donkey said.
for that? "One day I went to a house "Those who live in moderation haven't got
inadvertently. There weren't any donkeys, any pains, but those who live in ignorance
but all of the people over there were only are all in pain because their happiness isn't
sages who were eating knowledge and anything but unhappiness, and those who
drinking wisdom wine. They looked like you are aware and wise will have a good
unhealthy and unhappy at the first look. All life because their pain is much superior to
of them were crying, like a trapped prey, ignorance."
because of the incurable pain of wisdom. All
of them were in pain without any
sympathetic friend. One of them, who found
Art—Degas
PAGE 90 DIOGEN

MAJEDE MOTALEBI

The Dog And The Hen harder than being awake. I am stuck on a big The Tree
stone in front of a sea. The water of the sea has
There was an old tie of love and friendship come up and I have stuck over there and can't Once upon a time a gardener picked the small
between a dog and a hen. They went to the come back to my home. My house has become and thin boughs of a large and huge tree. He
deserts and plains for recreation. They played destroyed and all my friends are passed away. planted the boughs in another land. Because of
with each other. The hen sang for the dog and My savings for the summer and winter has the favor of light, earth and water the small
the dog moved its tail for the hen. They destroyed and I am left without any foods or bough changed into a young and fruitful tree.
walked through the river and farm under the friends. I have a heavy load on my back which The tree had a wealth of fruits and green
dim light of sunset. The hen patted the dogs I don't know if it is bitter like patience or is leaves, its boughs were large and a lot of
head with its wing, and the dog behaved sweet like wisdom. I don't know where am I sparrows and nightingales were living on
politely with the hen. Then there was a and how did I came to here. I don't know them. Its roots were established in the land
draught and starvation. The poor fat hen could where my house in this plain and desert land with self-confidence. The time was passing in
only find some seeds or a dead worm is! Suffering from a huge grief, solitary and the happiness. The tree lost its leaves in the
occasionally. But the poor dog couldn't find annoyance I wish that this sea come back autumn, it put on white garment during the
anything for eating and licked the land with its toward itself and doesn't attack to me. I wish I winter, and it blossomed in the spring and
tongue. The hen patted the dog and said:"the had a small house and a good looking friend produced fruits in the summer. Now, he had
skinnier I become, the more worthless I will was craving to see me. Is a small and black ant become an old, experienced tree, and its stem
be. Close your eyes and cut my flesh by your harmful for this world that its nonexistence is had become exceedingly thick. The wind got
teeth, and make pillows with my feathers. Eat better than its existence?" A long wave close to the tree in a cold and unfortunate day
my meat and bone. You are my only friend washed the stone and then a small, green leaf and told it that:"Some dreadful animals called
and I love you." The dog looked at the hen was floating on the foamy water of the sea. the Man are about to cut your boughs and
friendly and said:"How can I bite and eat a destroy you from the roots, because they want
friend like you, who has patted me with its The Story of the Sun to build some tall buildings in this place for
wings? I am not like human beings. Be in their own living." The tree who was trembling
favor with me till you are alive." The hen burst said:"What should I do if these sparrows and
"One day I saw a small planet called earth. It
into tears, patted the dog and said:"say!" "Pat nightingales become homeless? Where should
was full of smoke and fumes. There were
my tomb with your feathers." The dog died. they go in a cold weather like this? What
waters and lands. Among the lands I saw a
about myself? Will they burn my stem or they
partially green farm which was full of trees
The Mouse will make a boat or a house or a door or a
and flowers. When I threw my lights over
window from my stem? I wish at least I
there (truly the truth is the light), I saw the
A family man mouse left its house to find home of a very small animal. The small became a pen." The poor tree, who now had
understood that it won't be able to see the
some food, because all of its family was animal was carrying a seed on its back
lights or listen to the song of sparrows and
hungry. Since there were a lot of hungry and difficultly. I went into the house of the ant. In
thirsty people in the town, the mouse couldn't its home I saw another smaller ant that was nightingales anymore, cried and cried…. A
tree will never get dried except when its roots
find any food. The mouse searched and making itself up in front of a small mirror. The
searched. But the more it searched the lesser ant put down the seed and went towards are irrigated with the tree's tears. And so the
was found. The mouse had disappointed. It female ant and touched its hands with its weak tree got destroyed before getting destroyed by
any Man; a tree like it had never fed from
was a dark and cold night and the mouse's and thin antenna, and then kissed its hands. At
house was too far away. The mouse's children that time I saw a heart in the chest of that ant, light, and had never sheltered an orphaned
and wife were starving at home. The mouse and inside that heart I saw the love. And I sparrow because of sympathy.
Woe betide a poor tree like that, woe betide
was continuing its search for the food. The became very happy, because behind the earth,
mouse suddenly confronted to a black boot waters, lands, gardens, small house of the ant, me!
that belonged to a hungry soldier who was also the ant and its heart I saw a love which was Heaven
searching for food. The soldier pressed the too much greater than me."
poor mouse under his boots in a way that the Light, brightness, illumination, glowing and
mouse's brain was scattered on the street. And shining. The intention is not the light which
now, the mouse's brain which included its The Doll And The Light helps us to see the things with our eyes, or an
home direction, the appearance of its wife and electromagnetic and visible light in the
children and responsibility was scattered on A small and exhausted doll is lying in front of vacuum. But I mean the pure essence of great
the street. The night was passed and there was a shining light which has passed the window's Lord versus the darkness. The light of the
daylight. But the mouse didn't return to the glass and has brightened a beautiful rose. The lights- the gracious light- the light which is
home. Its children were waiting for their father doll is lying like an eternal flower which is not located in a huge space called heart; and the
to bring them some cheese or walnut, and its afraid from winter or summer. Its face is heart is located in the pure sea of existence.
wife was also worried about its husband and looking innocent. Who is that? What is its The Lord is the most merciful, the most
was waiting for it on the street. But the mouse name? Where is it from? Good for it that the gracious and the most benevolent. The Lord is
never returned home. light has embraced its skinny body. Is it the gracious but not to the extent of our merit, if
light that makes the doll awake? Why it so it would be very little and unworthy. But he
doesn't get up? Yes; it is the light that makes it donates us because of its benevolence and
The Story of the Ant awake and it is impossible to escape from gives the creatures a lot. If we were about to
sleep without the light. I wish the doll got up! compensate its favors it was certainly beyond
"I am a small, black and exhausted ant. I have I wish… our ability because of the diversity of its
a green and heavy leaf on my back which is The doll is dead! favors.
heavier than the experiment and carrying it is
NO1 PAGE 91

MAJEDE MOTALEBI

A strong and valiant man was traveling in a man! Continue your way and don't waste your change himself before going for proposal. He
roundabout and bumpy route. The route was time, if you do so you will regret for that. went to the gym and school. This time he
so dangerous that only with a little mistake he Continue your search for the light and you will wrote a poem about the love and the lover and
would be thrown in the valley. With a simple find it easily. I you could find the light went to their home while he was full of self-
ignorance he would became defeated, and with remember us too. Remember our good deeds." confidence. This time he proposed the first
a simple vanity he would became deceased. The corpses forced him to leave the cemetery sister from her parents. The father became
He was coming from eternity and was going to in this way. The man continued his way. After very furious and threw him out of the home.
the truth. Because one should not have a passing from a garden of flowers, a route full One year later, the father died because of heart
destination except the truth and one should not of pricks and a plain sandy road, he reached to attack. When the funeral ceremony finished
also depart to any route but the route of truth. a grain field which was called "experience." completely, the suitor, who still was a
He was new to this route and the destination He put down his luggage and made freed bachelor, put on makeup, bought a more
was so far away. In the way, he visited a bird himself from anything. Then, he tilted his head expensive bouquet and went to their home to
and asked her about the light:"you, the bird! upwards, and saw a light near his head. He propose the mother of the family!
Where is the light? To what time should I be understood that this light has always been with Literature
wandering in the deserts and mountains? To him and it was not necessary to travel a long
what time should I hear offensive words from way but he only needed to look at upside of
She is an extremely wounded woman, singing
other people? To where should I go through himself and then he would see the light inside
a tragic, pitiful song. She is stricken!
this very dangerous and wild route? When will himself and would reached the light of the
Difficultly, she removes the blood of tears
I find the light?" and the bird that hadn't lights. The light was similar to the light of his
from her pallid and disconsolate face. She is
experienced anything but being a prison in the essence, which exists inside of the all
handsome, tall and beauteous, but paled,
cage shrugged and said:"where is the light?! creatures. The man who had found the light in
remorseful and lachrymose. Her hair is curly,
The most important thing for me is the the price of his youth and travel difficulties,
and her legs are slim like deer's legs. Her
birdseed. If they don't give me seeds and water decided to visit the bird, tree and corpses again
thirsty lips are like fresh bud, and her slim
I will be died because of hunger. I haven't had to show them about their lights. The man
waist is like violin bow. This nymph is called
time for seeking the light in my short life; I goes- but he doesn't know that it is only
Literature. She is adrift and wandering for
have always been imprisoned because of my possible to show the way not to show the light.
Etymology, Syntax, meaning, rhetoric, figures
beauty. Dishonorable people imprisoned me Because each one should travel in the same
of speech, prosody, rime, calligraphy, and
and didn't let me to see the light. If you could way the man did. Because the ways to the
reading. She is looking for metaphors,
see the light, remember me too. Remember my destination are a lot but the destination is only
allusion, pun, simile and antithesis. This poor
good attributes. After that he picked up his one.
woman has forgotten the species and the
luggage and left the bird, and continued his
patterns. She has missed plot and meaning and
way because the time was strict and the
The Suitor scouts for view and language. Since the
destination was far away.
men/women of letters and the
After that he visited a tree and asked her about bookmen/women of my time are tormenting
Proposal – offering marriage to a girl. It is an
the light: "you, the tree! In the morning you her by illiteracy and are harassing her by libel
old eastern tradition. It becomes compulsory
raise your head towards the light and when and defamation, she is seeking for a poet who
because of a coquetry or destiny. A young
there is darkness you move your head can compose a lyric, ode or quatrain skillfully.
suitor who was a shepherd was in love with a
downwards. According to your width you They mocked and teased this poor woman by
young girl. The girl had two older sisters,
have seen the light for about fourteen years writing meaningless and cold stories and
which in her idea were a deterrent to her
and your leaves and branches have been composing libel rimes which they call it
marriage; but in our idea a deterrent to losing
annoyed for fourteen years too. Please help me "poem" because of their egotism and
comfort and solitary.
and tell me about the secret of the light selfishness.
because I am very eager to hear about it." The The suitor decided to propose the little girl
tree started speaking very hardly, and showed from her parents by bringing them a pocket of
the wounds on its body to the man and said:"I confectionary and a cheap bouquet. The suitor Now, this worn out, sorrowful and heartbroken
will not see the light in the way I saw-because thought that one month after their marriage the has complained to me, the illiterate, that:
you are equipped with the wisdom and young girl will wash his clothes, cook his "Break that pen which you stab me in the heart
freedom powers while I am not. And I see the dinner, iron his cloths and clean his house. But like a poisonous sword, you are cruel stabbers
light because it is my destiny, and I am he didn't know that the parents of the girl are who never knew me. You made me away from
imprisoned in the earth, and not able to not ignorant people. The parents rejected the myself; you took me from myself and
understand the truth and reach the light. They suitor immediately, and said that:"Our wounded me. You are like a clumsy soldier
cut my wood- they picked my fruits and daughter is very young. She is an elegant girl. who has a gun in his hand and is aiming the
removed my leaves for their own profits. I She wants to be graduated from high school heart of a beloved deer awkwardly and
haven't had the time for seeking the truth. If and is not going to get married." And they ignorantly. Pen is a very dangerous and
you reached the light remember me too. send him about his business. After sometimes difficult weapon which takes and gives life
Remember my good attributes. And the man the suitor again dreams of marriage and went and feeds and takes and cuts and rubs and
continued his way while he was thinking. In to their home. But this time he proposed the decreases and kills. Stay away from it if you
his way he confronted a cemetery which was second sister. The father got angry and said to are flawed! Any inferior writer bothers me.
full of tombs and corpses. The truth is that the the suitor:"My daughter is studying midwifery Be merciful to me and please stop it. No bullet
dead people are having a better life than the in the university, and she will become a good or gun can make you guilty in the way the pen
living ones! He asked:"your, the corpses! obstetrician after graduating and probably will does. If you are not going to be merciful to my
Show me the way of the light because I am get married with a doctor. Go away from broken heart, my poor soul and my poverty-
exhausted." They answered:"You the living here." The suitor again left their home stricken life, try to be merciful to yourself.
disappointed. This time the suitor tried to
PAGE 92 DIOGEN

MAJEDE MOTALEBI

Mysticism And Poverty did he provide her a shelter but also he didn't while he was smiling answered:
behave her in a polite and respectful way. The "Travel, watch and walk only to the degree
Studying the books and philosophy doesn't man had become so lazy and he could work that a traveler should go, but not to the level
have anything to do with poverty and hunger. anymore. Every time the woman that you probe into Lord's wisdom and secrets,
The four characteristics consist of: coldness, asked something from him, he was unable to because we are human beings and this is not
warmth, dryness and humidity equivalents do it for her. our job."
with water, wind, earth and fire or in other The traveler left while he hadn't understood
words they are blood, mucus, soda and bile. A his friend's speech. He traveled a lot and
And one day the woman burst into herself:"I
hungry stomach doesn't understand the visited a lot of places, but there wasn't
wish I had a child he could help me get away
figurative or absolute existence. I am spending anything over there. And since the earth is
from this unbearable loneliness." "You can't
my life with some bread and salts only. My round and the job of all the creatures in the
earn any money or provide a shelter for me at
ignorant father compelled me to work on a world is to turn round, he came back to his
least try to make me expectant and have a
farmland. But working as a farmer I can't earn first place. Now he was also an exhausted that
baby." She asked the man. "I'm not in the
enough money to spend for my life. I am had come back to his first place and wishing
mood in the moment."The man sighed. He was
unfamiliar with carpentry, sewing, bakery and he hadn't traveled this much and was just a
so irresponsible that he was about to send him
calligraphy. I don't know how to trade or how traveler not a prober. Because all the probers
to neighbors for it.
to make jewelries. I was born for falling in will become exhausted and will come back to
love with the Lord. I don't have anything to do The poor woman, who had lost all of her their first place and they will cry that:"Don't
with the earthy powers and fortunes! I am beauty, freshness and youth and was begging probe friends, because we probed but there
homeless, and I should spend my night in the for a little comfort, picked up a sickle and wasn't anything!"
streets. I should be careful not to be hunted by beheaded the man. After that she hadn't to feed
the wolves or the human beings. Thanking him or make hubble-bubble for him but now
she was comfortable and free. About The Creation
God and accepting its destiny is a great gift
from God.
The Lord sat in his lofty throne and initiated
About The Prayer Man About Myself the creature of the Man from the mud. He
made the Man from the raw mud, and sent him
It was the time of Morning Prayer and I was I came to philosophy without any philosophy. to the earth to be heated in the mistake and
worn out. I was supposed to pray God before I came without any talkativeness, tiredness of error furnace. But before creating the Man he
the sunrise, as the Muslims do. I decided to soul or time wasting. I'm looking for the sent their raw mud to an untitled perfumery
find a Prayer Leader and to pray with him for unknowns of the world, I'm eager to learn where every mud could smell something.
the first time because I just wanted to do about secrets, I'm not concerned about earthly Some of them smelled the humanity scent, and
something which is considered to be a better affairs; I'm free from known and unknown. I some smelled the knowledge and wisdom
deed in religion. I tried to find a just man, haven't gone into a gloomy tomb in which scent. Some of them smelled the compassion
because the first condition that a Prayer escape from takes me to the darkness and scent and some smelled the generosity scent.
Leader should have is Justice. Alas, I couldn't nonexistence. I think till I exist and philosophy But some of them smelled the jealousy, and
is there till I think. Philosophy is the child of
find a qualified man in this city. Inevitably, the hatred odors. Some of them also didn't smell
sun was going to rise, and I had to pray before the thought and the absence of thought. This is anything. Then we were thrown into the earth.
sunrise. I performed ablution and looked for philosophy and it is nothing else. Philosophy
Kiblah. I looked the front side and I saw is the possibilities and the impossibilities.
butchery, I turned to the right and there was a Human is a philosophical question that the
tavern, I turned to the left and I saw a sparrowGod asked from himself!
defecating, I turned to the other side and I sawI can't find out what edification, economics
a woman. I was afraid that the sun will rise, soand politics; supreme, middle and subordinate
I lay back on the earth and while watching the philosophy are without considering theoretical
sky and the beyond, I started the prayer. and practical philosophy. Supreme and
supernatural philosophy is not important to me
because I am trying to find myself deeply and
to combine wisdom and rhetoric with
About A Man And A Woman discussion and intuition, and since I came to
philosophy without philosophy it I wasn't
An extremely glorious and elegant woman forced to thinking.
who was unique in kindness and sympathy
married a hideous, unpleasant and ill-tempered
bachelor. The woman used to feed him, to About A Tourist
wash his clothes, to make hubble-bubble for
him, to put perfume on him and to respect him Once upon a time there were two friends; one
a lot without any expectations. She also used was eager to travel but the other reluctant to
to give him some precious presents. Not only do so, because he had an exhausted body but
she had sheltered him but she had also asked not an exhausted heart.
the neighbors not to bother him by their "Don't stay in stasis, because one should see
behavior unintentionally. The man didn't try to what is worthy of seeing and go where is
compensate the woman's favor but he was worthy of going and know what is worthy of
always harassing her. He didn't use to spend knowing." told the traveler.
any money for her food, cloth, cosmetics nor The exhausted friend gazed at a point and Art-Bosiljka Bokica Opačić
NO1 PAGE 93

MAJEDE MOTALEBI - ART


NO1 PAGE 94

MAJEDE MOTALEBI
From A Teacher's Notes supposed to be detrimental or unfavorable. in his religion or in serving the Lord? This
Anyone castigated me that:"only thousands people are very dreadful and I am discontent
Uncovering theosophical secrets is insanity, years ago the people used to use such an old from this life. Where are the groups of people
doing superhuman deeds ostentatiously is and archaic words and expressions. Stop this who have escaped from the selfishness and
embarrassing, caring about superhuman deeds verbosity. I won't be able to understand that have joined the Lord and have devoted their
is foolishness, being righteous is the salvation, the people are tired." life to serving him?
distorting the mysticism is paganism.
I can't allege that I am not flawed. But how Sometime I had an old leader who told me:
I yearn for understanding the truth which can I humiliate myself by impoliteness, "Thinking for the heart is like probing oneself.
exists behind this virtual veil, I desire to find falseness and deception? I never was secure There are three kinds of thinking: one is
out the secrets and to understand the essence from world's harms, but I will go through a unlawful, the other is desirable and the other is
of great Lord by my heart, and to get free from way that has a good and respectful destination, compulsory. The unlawful thinking consists of
because the only sign that you can distinguish first thinking about great lord's attributes,
which is the seed of astonishment. The second
is thinking about the god's punishment which
is the seed of defamation. The third is thinking
about creation secret, which is the seed of
hostility. The desirable thinking consists of
first thinking about Lord's creatures, which is
the seed of wisdom. The second is thinking
about kinds of truth, which is the seed of
discretion. The third is thinking about Lord's
gifts, which is the seed of love. The
compulsory thinking consists of thinking
about one self's actions, which leads to
obeisance and understanding one self's defects,
which is the seed of embarrassment; and also
leads to understanding one self's intentions,
which is the seed of scruple, and raising the
need which it's reward is visiting the God.
Again it consists of three parts: thinking,
expedience and remembering. Thinking about
actions, expedience in speech and
remembering in donation. What you do, what
whatever does exist and whatever doesn't you say and what you donate; do the right, say
exist. I would like to become a disciple in a a worthy way from an unworthy one is to the truth and donate the good."
way that I can leave the town of schism and to consider the destination of each one. Alas, his life was short and deceased, and
get to the degree that I can forget myself. Alas, again I became alone without any leader or
the stomach of the humble and poor human All the human beings are in need of compatible friend.
beings is full of faults. He couldn't understand repentance, and all of them make mistakes too.
the meaning of a very clear and obvious fact Again all of them are not able to compensate Turk:"prepare for us an excellent body with
like the "Apple of the chin", which is guidance their mistakes and ignorance. I, as a Lord's black and amber like hair, the one whose
for the men of God, alternatively he is small creature, am not an exception to this rule crystalline legs are like deer's legs and her lips
pestering for earthly affairs. He is so simple- too. are like buds. The one whose eyebrows are
minded that interpreted the "Basil", which is like bows and her bosoms are like
light in the heart formed by penance, to
vegetables. How can I say pray in this world in I visited a crowded caravan which traded pomegranates and her chest is like marble, and
women with coins. They traded Turk, Persian her nurtured buttocks are as tasty as delicious
which its owner (The Lord) is
and western women. The traders had lambs. The bride chamber is not pleasant
dissatisfied with for breaching the promise? undressed them to sell those ill-fated people to without her and I can't endure without such a
kings and squires."A king who loses himself beauteous, handsome and righteous beloved."
I was loyal to God, just to the people, strict to by watching naked women is not suitable to be
myself, sympathetic to the poor, servant to the located in the lavatory whatsoever to become Bad luck, the prey is a Persian! They removed
noble, kind to humble, preachy to the friends, the king, nobleman, sheriff or leader of a the hair from her body using a special
patient to the enemies, silent to the ignorant, town." substance, they perfumed her, and they made
and modest to the scientists. her up by rouge and eyewash. She was sent to
For me "The Woman" is a symbol of beauty the bed with that Turk. Her screams filled the
But nobody did give me a little gift but only and purity. How can I stay in a town in which air, while she was clutching the earth. She was
for earthy or self profit. I was stuck in the a pure nymph and beauty symbol is traded like a prey in Turk's hands. Alas, the plunderer
middle of a group of unworthy people so I with several coins? overcame her and ripped her body and threw
took my luggage and left that town. I desired a her out of the bride chamber while she was
silver-tongued leader whose speech is sorrowful and wounded.
eloquent and extremely brief. Brevity is not Oh Lord; what does this people know about
asceticism? Which one of them is preserving Art-Ivana Živić
PAGE 95 DIOGEN

Art-Borko Blagić
PAGE 96 DIOGEN

ALAN PEJKOVIĆ

Alan Peljković je realnost viđenog ovaploćena u Alan Peljković is seen as incarnate reality within unreality of
irealnosti pretpostavljenog. Realističan lik koji izvanredno the assumption. Realistic character remarkably decants his own
pretače sopstvena ljubavna, ali itekako traumatična, iskustva u love, but indeed traumatic, experiences in order to, with
želji da, upozoravajući, dosegne suštinu. On u svojim pjesmama warnings, to reach the essence. Within his own urban love
urbano voli. I odmah se pitate, naravno, kako je to kada se voli poems. Now you wonder how it is when someone likes in
na „ruralan“ način? Jednostavno, kod „urbane“ ljubavi otisak je "rural" kind of way? Simply put, the "urban" love print is
stvoren od strane autora dok kod „ruralne“ ljubavi otisak stvara created by the author while the "rural" kind of love print
konkretnog autora. Prirodi što stremi. Erotika u njegovim created a specific author. Nature which tends. Eroticism in his
pjesmama je sineastički izrečena sa ciljem ne samo da dočara is poems in a movie kind of pronunciation with the aim not
već i da stvori sliku realniju od viđenog. Snažniju i od osjećaja only to portray, but also to create a more realistic picture than
samog. Ponekad, kažem ponekad, refleksija satiričnog oblika seen. With a stronger sense of itself. Sometimes, I just say –
književnosti može se pronaći u pojedinoj riječi, misli, sometimes, satirical reflections forms of literature can be found
pretpostavci. No, ovdje je riječ o izraženom obliku književnosti in each word, thought and assumption. But, here it is expressed
sui generis. Književnosti koja se čita u dahu. Zbog daha. U in the form of literature sui generis. Literature that is read in
samoj književnosti! one breath. Because of the breath. In the literature!

Urednik Editor

Kolekcionar Pahulja

Pitam se kako je skupljati jutro po tvojim očima, Izranja iz kože, tvoj lik, spomenik dodiru
Bademe prosute po mokroj kaldrmi, noć zavučenu u nenadan Između freske i tetovaže, mala ikona bez svijesti.
bljesak, Osmatra horizont plavetnih rubova. Zima pokriva oči,
I treptaj, kao napad nesanice u okovima sna. Dio si moje Lunjo, Maza na tv-u koji se gasi.
kolekcije.
Tama mjauče, daleko od tebe odzvanja zagrljaj, vagon zvijezda
Žurba noći završava u tromom pogledu, sjećanje, kao istresa Bog.
znamenje na otvorenom nebu, Bijela njemoća, tamni prozori izigravaju gardu, ja drobim ljubav
I horizont nabrekao od zvjezdanog praha, u oku proljeća u napitak za veče.
bademi tvoji dvorska vrata čuvaju. Za prolaz vremena.
Neka proteče, neka pomete, neka se kreće. Panta rei, čovječe.
Ja gledam tunele svjetlosti, ispod snova šutim u prolasku Ljubav, pahulja, praporac dodira.
vremena. Čuvam te.

Tvojstvo
Ogledalce…
U plamenu svijeće nebo ne liči na sebe,
Tražim zvijezdu što stoji samo nad tobom, Potez četkice je odavao krajnje bodljikavu orbitu. Nježnost u
Kako da sklopim zvjezdani kišobran? maskirnom odijelu.
Ruž marke Kalašnjikov otklanja baš svaki rizik istine.
I Narcis te dodiruje
Mjesec se odao poznatim šansonama,
Kurcem s druge strane ogledala. Uživaš. Tako divno uokvirena.
Iskusni putnik konačno zalutao u labirintu noći,
Tražim dio mjeseca što noćas briljira u Tvom oku.

I kad me ne bude više, i noć se nasmije za kraj predstave


Postojaće ovaj tren, zvjezdana zavjesa skrojena od imena Anarhija ljubavi
tvoga. Vrsna si šnajderica.
Možeš ti rasipati poglede bez ikakvog reda.
Vrištati kad bi trebala uzdisati.
Možeš ti tugom krpiti radost. Radost umakati u monotoniju. Sve
to kandirati konfuzijom.
Istina istoga
Ljubav je red koji ne možemo shvatiti. Uzročno-posljedična
anarhija.
I kada suza prokopa rovove u mramoru,
i zasjede tuge mrmljaju na svakom koraku,
Moje će srce kucati prazninom sata.
NO1 PAGE 97

KATE JOVANOVSKA

Kate Jovanovska je pjesnik jasnog, no donekle itekako Kate Jovanovska is the poet of clear, but indeed somewhat mysterious
tajanstvenog izričaja koja plijeni karakterom različitosti character of the expression that captures the diversity of her own
sopstvenih varijanti predstavljenih mogućnosti. Njene riječi variant represented possibilities. Her words are never redundant.
nikada nisu suvišne. Unutar sentenci izražaja osjetilnih viđenja Sentence expression within the sensory perceptions of the parallel
paralelnog svijeta življenja. Paralelnog? Da, jer njen svijet je world of life. Parallel? Yes, because her world is a world of real little
svijet realnih tačkica koje kao istipkana slova na perforiranom spots that as typed letters on perforated paper comes out looking for
papiru traže izlaz van nečega što nikada ne mogu napustiti. exit out of something that can never leave. Her characters are trapped
Njena slova su zarobljena unutar riječi da ostanu tu. inside the words to stay here. Warning that the whole-seen eye of the
Upozoravajući kako svevideće oko smisla pobjeđuje svaku sense wins against every announced false hopes. For her own sake,
nagovještenost lažnih nadanja. Zbog sebe, ali i zbog onih koji but also for those who would like to feel, at least, a little experience of
bi željeli makar malo osjetiti bitak njen. Nas čitalaca koji being her. Us, the readers that reads, in confused way, mixed words of
zbunjeni čitaju složenice spoznaje njene, utisnute u vapaj her knowledge, printed into the cry of the poem of wisdom that echoes
pjesme mudrosti koja odzvanja hodnicima našeg besmisla. within the hallways of our senselessness. Therefore, the true reading
Zbog toga je i vrijedi čitati. Kako bi odgovorili na pitanje of her is needed. To answer the question WHY! Reading poetry
ZAŠTO! Čitanje poezije Jovanovski je upravo odgovor na Jovanovski is just the answer on the question WHY! Easy just to feel
pitanje ZAŠTO! Jednostavno da bi osjetili makar dio njenih at least a part other vision, hopes, wishes and dream of heat of dream
vizija, nadanja, želja i toplote sna iskrenosti. Poetskih, prije of the sincerity. Poetic, first and foremost.
svega.
Editor
Stara mudrost

Beskrajno obožavanje Legla ko srna riječne doline


Mir, mrak i tišina Zamor joj napregne starost
Teško pokretne kosti
Dolazim do tebe
Sreća otputova na sedmo nebo Sastavljene za mnogo ljeta
Vrata ushita široko se otvaraju
ostavi ukrasnu hartiju Samo pogledajte, koža će vam reći
Predjeli ispunjeni sfumatom
daleko u dvorcu u dimu sa crnim Mukotrpan posao
A ipak koncizni uglovi
mislima. I podarena mudrost hrama Atine
Ornamentisani pozlaćenom ljubavlju
Od potrebne ličnosti A za mene se njiše kao jelka s
I tu ja drhtim da dohvatim
duva vihor nezaustavljive bujičave kiše lampionima
Grane što rađaju dijamantima
tornada gubljenja toplote Moja propratna sjenka
Najdublje se osjeti tvoj savršen duh
od zraka koji zrače svetlo Od malih nogu druga majka
Koji isparava do moga lica
a sada tuga teška ko planina Regulator dobra i zla
Koža osjeća svilene proboje
spremljena u Ginisovu kartonsku kutiju Uvijek neiscrpna pomoć i ljubav
I žmirećki mogu da osjetim gdje si
taloži se, skuplja Anegdota kao privjesak i magnetna sila
u predgrađe sjećanja Poljupci i milion pregrada
Došao si da me usrećiš? crtaju se kapi izvorne kiše Budi uvijek sa mnom
Naslikan biblijski motiv beskonačna tuga na dnu
Darežljiv po svojoj prirodi nepokretnog brijega
Tapkam bliskost polegnute noge koji ne sanja, ne gleda, ne govori Grozd generacije
Ljubim bijeli jastučić ne smije se
I rogovi skriveni u noći ćutli u sopstvenom miru, mraku i tišini. Grozd generacije
Nad malim zaokruženim svicima nanizane kao biseri iz turskih vremena
Svijetle, trepću i kriju se zajednica svi zajedno
Do novog mliječnog razdanjivanja sa poslom u mislima
Sa ručnim potpisom beskrajno sada više nije tako
obožavanje razdubljena dubina u dalekom mjestu
hladno i osamljeno okruženo gvozdenim
žicom
Art—Bottichelli and Monet

ne odgovara na poziv
ti zoveš planina odgovara
žuti plamen svijeća ti daje utehu
skupocjeno zlato se nalazi na ovom
mjestu
tamjan mu govori
tu rođaci dolaze
samo nije moguće
da vas dočekam
PAGE 98 DIOGEN

ELVIS HUREMOVIĆ
Prosvjetlenost trenutka čudnih dešavanja provejava liticama autorske Enlightening moment of strange events is going through the
poetike Elvisa Huremovića. Toliko shvaćenog u toliko malo proživljenog cliffs of the authorship poetry of Elvis Huremović. So much
rijetko se pojavljuje na ovim prostorima. Usudiću se kazati da je pred nama understood in so little lived through rarely occurs in this
autorstvo Raskoljnikova ali i djelo Huremovića ovaploćeno novim vizijama region. I would dare to say that in front of us is the authorship
napaćene mladosti. Najljepše kreacije nastaju iz patnji sopstvenih sudbina u of Raskoljnikov kind of way but also the work of Huremović
želji da stvore upozorenje ne samo sopstvenoj generaciji već i da upute as the new visions of the incarnate suffering youth. The most
šamar stvaraocima, novovjekovnim pravovjernicima koji ne razumiju (ili to beautiful creations arise from the suffering of their own
ne žele) da mladost živjeti traži. Ne po uzusima novovjekovnih destiny in order to create a warning not only to their own
pravovjernika već po uzusima modaliteta sopstvene sudbine kreirane po generation, but also to slap to the creators, new-age real-
sebi...za sebe! Elvis je pjesnik čije i buduće vizije mogu postati pozitivno believers who do not understand (or do not want) that youth
zasljepljujuće ne samo za njegovu generaciju već, možda, smrtno just want to live. Not by the customs new-age real-believers
uznemirujuće za odlazeću generaciju prokletnika koji uobličiše stanje but the customs of their own destiny modalities designed by
čistilišta u kojem živimo. Njegove pjesme su konkretno sublimirajuće želje myself ... for myself! Elvis is a poet whose vision of the
pravednika da razotkrije suštinu laži u kojoj živimo. Poetskim izričajem future might be positively blinding not only for his generation
iskrenosti ali i jetkim, no i sirovim upozorenjem. Urednik but, perhaps, fatally disturbing the outgoing generation of the
damned who shaped out the state of purgatory in which we
Nesigurnost live. His poems are specifically sublimating desire of the
righteous to expose the essence of the lies in which we live.
Nesigurnost obuzima Poetic expression of sincerity and rarely, but crude warning.
Više sam nesiguran, nego siguran
Nisam siguran u našu ljubav Editor
Nisam siguran u svoj hod i vid
Nesigurne su mi želje i namjere Suicid
Nisam siguran u proces fotosinteze
Darvinova teorija mi ne ulijeva sigurnost Suicid mrski neprijatelj
Nisam siguran u izlazak na izbore Koji stalno šeće po mislima
Jesam li patriota ili nacionalista, nisam siguran Obučen u crno
Želim li živjeti, nisam siguran Tetura kroz vijuge
Nisam siguran ni u smrt Sa provokativnim džokerskim osmijehom
Nisam siguran je li ljeto omiljeno godišnje doba
Nisam siguran u otkucaje vlastitog srca
Nesigurnost se prožima kroz cijelo tijelo
Čak, nisam siguran u boje svojih krvnih zrnaca
U štetnost sunčevih zraka Jednom kada umrem
Ni u globalno zagrijavanje
Jednom kada umrem
Ipak, postoji nešto Tada ću biti svoj na svome
Sigurno sam svjestan, svoje nesigurnosti Jednom kada umrem
Moći ću tamo živjeti svoj san
Možda!
Mlad a mrtav
Jednom kada preselim
Mrtav mlad čovjek Pobjeći ću od ovog ludila
Leži hladan i zauvijek uspavan I biću sretan zbog toga
Progutaše ga gladna heroinska usta Valjda!
Zlobna i nikad sita
Jednom kada vječno odem
Mladi mrtvi čovječe Pronaći ću sve što trebam
Nikad shvaćen i uvijek odbačen Mir, ljubav i osmijeh
Od sviju Jednom kada umrem neće me više biti
Baš po mjeri vrtloga zla Sigurno!

Zlo te gutalo, komadalo Jednom kada umrem, preselim i vječno odem


Jednostavno ubijalo Neko će suzu pustiti za mnom
Na kraju, kukavički progutalo Nadam se!

Ležiš prekriven bijelim čaršafom


Hladan, nepomičan
Opet odbačen od mnogih
Samo, ovaj put bez bila

Molit ću za tebe
Art-Bosiljka Bokica Opačić
Mrtvi mladi čovječe
NO1 PAGE 99

ELVIS HUREMOVIĆ

Primitivizam

Moral je devalvirao
U sve pore uvukao se primitivizam
Javašluk se tretira kao nešto par ekselans

Mjesto i vrijeme postali su pesticidi za


primitivno
Takvom malo fali za ukorjenavanje
Posvuda mu mehko i humusno
Ko namjenski za glupost i primitivluk

Rađa glupost bolje neg' Takiše


A primitivizam sočniji od lubenice
Kako ne bi bio
Kad vremena i mjesta ima napretek

Luciferovo pleme

Tamam kad čovjek pomisli


Evo ga! Napokon krenulo nabolje
Ono mu neko pljune u ćejf
Bez imalo skrupula

Kao da smo pleme


Pod Luciferovom ingerencijom
Nikako da krene nabolje
Na svaki korak naprijed
Spremno dočekaju tri unatrag

Art—Bruegel and Cezanne


Ne da se uneređenom do vode
Al' baš!

Osmijeh

Kriva od uha do uha


Ključ je za svaku bravu
Ljepšeg dara nema
Ne postoji lakša vježba za srce

Kažu da je najdraži poklon


Zato!
Čovječe, kud god ideš nabaci krivu
Ne košta te

MaxMinus?
PAGE 100 DIOGEN

JASMINKA PITIĆ
Posmatrati razuđenost poetskih misli Jasminke Considered disperse of the poetic thoughts of Jasminka Pitić is
Pitic je zaista inspirativno. Varijacije njenih really inspiring. Variation of her reflected thoughts marked with the
promišljanja utisnutih uz pomoć riječi u prekrasne snove help of words within the beautiful poetry of dreams, with the
poetike, uz analiziranje svakodnevnice noćne more ne samo analysis of everyday nightmare not only of her reality, are the hope.
njenog realiteta, su nadanje. Sirovost njenog osjetilnog je iznad Roughness of its sensory part is above the pathos of her
patetike njenog pojavnog. Istovremeno, pojavno i osjetilno je appearance. At the same time, emergent, and the mixed sensory aa
izmješano kao i njeno biće, kao i njena poetska vizija unutar well as her being, as well as her poetic vision of reality within the
sirovog realiteta suštine, a protiv forme - nadanja. Blues njenih raw essence, against the form of - hope. Blues of her words is laced
riječi je isprepleten sa heavy metalom otisnute suštine. I dobro with a heavy metal printed substance. And sounds good. Just as an
zvuči. Baš kao alternativa nesuvisloj nemoći Hercegovine u alternative to the non-congruosly impotence of Herzegovina in a
susretu sa Bosnom. Ne manje nesuvislom. No, istovremeno meeting with Bosnia. No less non-congruosly. But at the same time
vrlom pitcu usmjerenom. I tako vjekovima, stoljećima. Do to the virtue wonder one targeted. And so though the centuries,
Jasminke, ali i poslije nje. Svakako! Urednik through the centuries. Up to Jasminka, and after her. For sure!
Editor

Djeca rata
II Nevin i čist
Djeca rata
I Tumaram Čudno dijete
Iskidani snovi Uspavanim ulicama
I Stižem do vrata Pokušaj!
Strah Nečijih
Od početka Gubim se u sljepoći tišine
I Dok niču stihovi Sjedište broj ne znam koji
Strah Nepoznati glasovi
Od kraja I nigdje Vidim te
Nigdje
Djeca Poznatog mi U dimu se izvijaš
Rata Zvuka Među opalim lišćem

S rukama od zlata Ja uljez sam Vidim te


U kaljavoj vodi Sậm U plastičnoj ruži izloga
Svoje noge peru Lutam
Idem Privijam se i crvenim
Da stignem
Stignem
Nestvarnom Otvaram prozor
Izbjeglička balada Domu svom Kiša
Dodir tvojih ruku....
Posrćem
Mrakom Čudan osmijeh Vjetar zareza lice
Tražim put u vremenu
Čudan osmijeh Nema me
Naftarica ugašena Na tvojim usnama Nema te
U srcu Dijete Nema nas...
Topline nema, i Čudan osmijeh?
Sjedište broj ne znam koji
Vrelina uzdaha se Stretno si dijete Autobus za ne znam gdje
Gubi Vidim te kako se raduješ i
Brojiš bezbrojno brojeve
I ko zna u koji san
Igraš se u pijesku
Toplotu tražim Noćas ću da zalutam
Zavlačiš prašnjave ruke
Jak vjetar U svoju mehku kosu i
Odnosi svaku iskru I koja stranputica
Smiješ se
Neosvjetljen je put Sutra će
Da dočeka.
Sretno si dijete
Svi drugi su dobri, Vidim!
Naslanjam ti se na ramena
mi smo drugačiji! Pokušavam zaspati
Ostani sretno dijete!
Rupe na putu
Zadržati osmijeh
Bude me
NO1 PAGE 101

II The seat which number I don’t know


JASMINKA PITIĆ
I’m hanging I see you!
The children of the war Trough the sleeping streets
I’m getting the door You are dancing in the smoke!
Someone’s door Among the falling leaves
The children of the war
And I’m getting lost in the silence blindness
Their broken dreams I see you
And While the lyrics are growing In the plastic rose of the shop window
Their fear Unknown voices
Of beginning And nowhere
I’m embracing and getting red
And Nowhere
Their fear Is the known
Sound I’m opening the window
Of the end

I’m intruder It’s raining


The children of the war It’s giving me the touch of your hands
Alone
Wonder
With the golden hands
I’m walking Suddenly, the wind cut my face
In the dirty water
To arrive
Washing their legs
To catch I’m not here
My unreal home You are not here
Refugee’s ballad We are not here…
The strange smile
I’m stumbling The seat which number I don’t know
Through the darkness
The strange smile The bus…for… I don’t know!
Looking for the way in the time
Is on your lips
Child And who knows in which dream
The petroleum lamp is burned
I’m going to lose myself tonight
And there is no heat in
The strange smile?
My heart
And which sideways
You' re happy child Will wait for me
And the hotness of my sigh
Tomorrow
Is lost
I see you, you are so glad and
You' re counting innumerably numbers I’m leaning on your shoulder
I’m looking for heat And try to sleep
You' re playing in the sand
And putting your dusty hands
The strong wind In your softly hear The holes on the way
Is flowing away And you' re smiling Are waking me
The each spark
You are so happy child
The way is dark I see!

Stay happy child!

Keep smile

Inocent and pure


Art—Deooning, Bruegel and Monet

My strange child

Please, try!
PAGE 102 DIOGEN

SANJA Ž.NEDELJKOVIĆ
Ljubavna sramežljivost alter ega kod Sanje Ž. Love timidity of the alter ego at Sanja Ž. Nedeljković exudes with
Nedeljković odiše naglašenost erotikom unutar poetskih the erotic highlighting within the poetic word. Poems of
riječi. Pjesama samih. Naizgled raspojasano bludničenje je, u themselves. Seemingly disheveled prostitution is, in fact, a faint cry
stvari, tihi krik napaćenog lika koju ljubav sklanja u stranu dok of suffering love that character refuge in the side while the lust
požudno teži istovjetnosti tijela i nade...razvratnosti i seeks identity of the body and hope ... and perversity of fate ...
sudbine...Sanja je pjesnik čije se otvorene rane ljubavi liječe Sanja is a poet whose dream is to heal the open wounds of love
ispijanjem mliječnog soka nutritivnih zanosa ne samo ljubavi. sipping milky juice nutritional enthusiasm not only of love. And
A čega li to još? Osobnosti pjesnika koji zna šta želi i hoće what it yet, more? Personality of the poet who knows what she
unutar čudnih nagona. Ovo više i nije erotika do Warholovski wants and wants within the strange instinct. This is not any more
oblik stvaranja svijeta ekspresivnih slika jednostavnih boja. erotica than the Warhol's form of the creation of the expressive
Ljubavnih boli. Dok traje interakcija tijela, ali i duše. Pjesničke image of simple colors of the world. Of love pains. While the
i one druge. Koja je ispunjava do bola. Ljubavnog, ali i onog duration of the interaction of the body, and soul continues. Poetry
drugog. Mazohistički nastrojena poetike i nije ništa drugo do and the other ones. Which filled her up to the pain. Love kind, but
upozorenje nama, čitaocima. Kakvo? Da pokušamo razumjeti the other one as well. Masochistic minded poetry is nothing else
njene boli. Radi sebe i svojih planova. Ljubavnih, ali i sanjanih, then to warn us, the readers. What kind of? To try to understand her
mokrih snova koji prethode tome. Urednik pain. Because of ourselves and our plans. Love kind, but also
dreamed one, wet dreams which precede it. Urednik

CHARDONNAY
SIMFONIJA MEDITACIJE
I sklupčana u nazalnom gnezdu
Prozujali Tvog glasa
Samo da se uhvatim Meditiram na
Izgrickani
Za lijanu Tvog glasa…
Utisak
Muškarca Meduzama svojih grudi…
Slepljen o njena Da razvučem vratove nota
Žudna bedra Do svojih nožnih prstiju
HRAM
Zapnem ih između palčeva
Obmotam čvrsto gležnjeve
Reskim zvukom Večeras ostani Nezaposlen
Napete listove
Čegrtanja kristala Premeštanjem mojih
Razdvojena kolena
Strast glumi Ljubav Kukova na zgodne destinacije
U trouglastoj sobi
Tom strunom
Ne svlači mi sa prstiju
Koja me seče
Postelju izmrvljenu Mrlje kobaltnog mastila
Katarzičnim zvukom
Kao Novo čudo
Sve do Simfonije
Ljubavnici gutaju Ne skupljaj okrajke
Oždrebljenih butina!
Suvim grlima Mojih usana
Hoću da se smejem Klevetama!
Spljošteno telašce violinskog ključa
Progrcani
Prolazi mi kroz pupak
Jauci ekstaze Ne menjaj mi šeširiće...
Klize niz Ne duri se što sam Svojeglava!
Iskrzane zidove Kao udica tvog Jezika...
Golišavih fantazija Upravo sam sjahala
Vrtim se suprotno od kazaljke na Satu
Sa sapi svojih
Kao ledene Akrobata sam u svojim Mislima
Punokrvnih Snova
Chardonnay Sa odsutnom mrežom Spasa
Kockice Iznad tektonskog Tla Ideja…
Bunovna sam...
Niz njene
Začuđene butine Izbrazdane Vertikale stomaka
Sečem horizontalama Njišem se raskuštrana...
Mitralnih niti
Izvučenih kroz ključaonicu Srca Lovila sam svoje Prve Obmane
Strgla sve zadimljene Horizonte
Ekscentrična pirueta
Sastavlja mi uske dlanove Krhka sam...

Oni su Vrh čelične igle... Pokrij me Mlečnim Putem...

Ubadam se njome Ne oblikuj sijaset Pitanja


U zelenu venu Uzberi Nadanja
Ispod desnog oka I presadi ih u Čaure pripovedanja
NO1 PAGE 103

SANJA Ž.NEDELJKOVIĆ Like the hook of your tongue… Tomorrow!

I turn around anti clockwise In the luxurious


I am an acrobat in my thoughts Temple of my body
Ljubiću te... With an absent net of salvation To the very shame
Above tectonic Ground of Ideas… You will be
Sutra! A humbly served guest...
Creased verticals of my stomac
U raskošnom That I cut with horisontales
Hramu mog Tela of mitral threads
Bićeš do srama Taken from the Kayhole of my Heart
Ponizno služen Gost...
An excentric figure
CHARDONNAY Joins my narrow palms

The wistled by They being the top of a steel needle…


bitten out
Impression of a Man I sting with it
Stuck to her Into a green vein
Passionate thighs Under the right eye
And folded in the nasal nest
With a sharp sound Of your voice
The gingling of crystals I mediate
The passion plays Love On the jelly fish of my chests…
In a triangulare room
THE TEMPLE
The bed crumbled
Like a new wonder
Swallowed up by the lovers Tonight remain unemployed
Dry throat By displacing my hips to desired
distances
Stammered up
The screams of extasy Don’t remouve
Slip down from my fingers
The torn walls The spots of cobalt ink
Of naked fantasies
Like the ice Don't gather the heels
Chardonnay cubes of my lips
Down her I want to laught upon the slenders!

wonderstruck thighs Don’t change my hats…


Don’t be angry with my stubbornness!
THE SIMPHONY OF MEDITATION
I have just come down
Let me just catch From the croups
The liana of Your voice… of my fullblooded dreams

And spread the necks of notes I am sleepy…


To my toes
I stretch them between the thumbs And shaggy I rock
I wrap firmly the ankles I hunted my first illusions
Tightened leaves Threw off all misty horizonts
Art—Bosch, Degas and Klee

Separated kness
I am fragile…
With that string
That cuts me Cover me with The milky way…
With a catharsic sound all throu the symphony
Of foaling thigh! Don’t shape numberless questions
Pick up the hopes
The flattened body of violin key And plant them in the cocoons of
Passes through my navel narration

I will be kissing you…


PAGE 104 DIOGEN

ENES TOPALOVIĆ

Enes Topalović je pjesnik uobličenih, nadahnutih vizija. Iako Enes Topalovic is the established poet, with the inspired visions.
ponekad izgleda kao da je arhetipski oblik već viđenog, Although sometimes it seems as if he is the archetypal form of
originalnost njegovog usnulog oblika prozno-poetske simbolike already seen, the originality of his sleeping form of a prose-poetic
itekako može razdrmati damare ovdašnjih pravednika. Kako? symbolism may indeed shaken up souls of the local righteous.
Jednostavnim riječima, opisima i simbolikom spoznajnog How? In simple words, descriptions and explains the symbolism
objašnjava i najsloženije oblike sopstvenog iskustvenog oblika of the cognitive and the most complex forms of our own
svijesti. I svijeta u kojem živi i stvara. Promišlja, ali i uobličava. experiential forms of consciousness. And the world that he lives
Sa distance čudnih isprepletenosti čovjeka, duha i svijeta u kojem and creates in. Deliberate, and shape. With distance of the strange
realizira vlastite slabosti. Da, slabosti koje se ogledaju u vapaju intertwinement of the man, the spirit and the world that realizes
bića usmjerenog stvaranju kreacije zbog drugih a najmanje zbog his own weaknesses. Yes, the weaknesses that are reflected in the
sebe. On pati zbog toga, u nadi da će pjesme pronaći put do cry of the being directed to create creations because of the others
osobnosti naše samo sa jednim jedinim ciljem: Da, ne mijenjajući than the least for himself. He suffers because of that, hoping to
nas, mijenja vlastitu spoznaju o zajedničkom svijetu u kojem find a way to track our personality, with only a single goal: That,
živimo. Najviše zbog sebe. Dobroga sebe. Urednik with no altering us, changing his own knowledge about the
common world in which we live. Most because of himself. Good
Bezbolna slika himself. Editor

Sjećam se, i tu nema greške Samo u jedno siguran Ne znam da li danas postoji takav smijeh
Uramljenog ljeta osamdeste biti mogu: Koji bi odjekivao pola vijeka
U rezervatu za raspuštane kose Meni bi se opet I koji ne namjerava da jenjava
Na uprženim plažama Makarske zamantalo Ne znam, teško da danas toga ima
Kad smo usijani od mladosti (Valjda od slanog okusa Il je devalviralo vrijeme
Preživjeli bezbolno slikanje Najslađeg para jagoda Il s mojim godinama nešto ne štima
Tog ljeta ispod jadranskog sunca,
Valjda se od mirisa Odoh sad do juga
Sjedio sam na nekom kamenu
Svake tvoje pulsirajuće pore Do onog našeg žala
Zagledan u pučinu
U mojim ustima, i iza kulisa zanosa Odoh liječiti ove reumatične niti
Kroz svjetinu
Talasalo i samo Jadransko more) Na bolećivoj fotografiji
U sunčevu mrežu upletenu
Eh, kad bih ga danas negdje nanjušio Rijetki su kružni susreti
I u titrilionima sunčevih zraka
U potopima zagađenja Al’ bar ćeš još jednom kroz mene proći
I u gasilionima snađenih i sluđenih atoma
Nikakvi zakoni poimanja Prije nego me deložiraju
Prepoznah niti među nama
Ni ustrojstva svemira Iz ove kože
Ne bi spriječili prolupalu mašinu vremena Koja u ožiljcima pamti tvoje dodire
I još uvijek se sjećam tvog smješka Da se zavrti do osamdesete
Prividnog, u uglovima usana Do one užarene stijene pod lupom pučine
I još uvijek se sjećam odsjaja plavetnila u KAD ME
očima
Moraću ljetos do Makarske,
I još uvijek mi se manta u svim čulima Prekrije sedam slojeva prašine
Nema mi druge,
Od tvog mirisa Kad me izdaju živežne navike,
Da potražim tragove
Moralo je ostati nešto iza tvojih stopala Kad se po meni odrone daljine
Neću ti ovdje pominjati ime Da će čuvati tajnu Poslije svoje smrtovnice
Utetovirano pod rebro I obala i maslina su se klele Kad pročitam novine
A nije ni važno Valjda su nešto od vreline
Možda se ipak sjetiš stihova I siline u dvije lavine Molim da me se nazad ne opetuje
I plime u njima U dva grudna doboša pomahnitale Molim da me više ne bude (iz bešike)
Možda prepoznaš ritam i rime I za ovaj tumor nostalgije sačuvale Da me iz ušća-postelje niko ne diže
Bar u fosilima pokidanih snova paučine I nijednom nebu ne pokazuje
A možda i ne Moje zablude
Malo je toga ostalo od mene
Vode su me izvajale drugačije Nije valjda voda sve saprala
Jer ću sa sobom sve zapise ponijeti
Nego kamenje po uvalama Makarske Morao je ostati bar eho tvoga smijeha
(i sve ostaviti)
U nekoj kamenoj škrinjici
Sve kodove
Gdje Bog čuva svoju bižuteriju
A i ti si sada neka druga žena, Rješenja i ključeve
Ne vjerujem da je školjka koja ga je čula Za riznice zaključanih
Nekom drugom bezbolna slika Izazovu odoljela u biser da ga ne pretvori
I teško da bi se prepoznali Boja onostranih
Pod ovim maglama godina, i sjedina
Naslikanih kazaljkom časovnika
NO1 PAGE 105

ENES TOPALOVIĆ Večeras ne mogu o ljubavi


Nemoj to od mene tražiti
Te stihove sam sagorio u vječitoj vatri
Što me i sad pije i prži
Stihovi su samo pijesak u oluji, I na slamku mi krade sne
Lavine i odroni Igra se sa mnom skrivalice
Nesnađenih puzli U kružnoj komi me drži
Krajputaši kamenčići
Na putu do svjetlosti Oprosti što sam rastrzan
Što trgaju i tragaju I vezem stih bez mustre
Razvlače i sjeckaju Onako iz navike
Žare i žuljaju dušu uzamčenu Tek da pohvatam ritmove
Saputnici u podrebrici i lubini Raštrkane
Šaptači iza oba uha U ove pazarne dane
Voda što ispira Poredane u kolonu do buvlje pijace
Zablude lubanja U pjesmi nema cilika
Spolja i iznutra Samo prigušivači
Teret na leđima Pucanja membrana sjećanja
Geni grbavca
Lanci na trepavicama I ne mogu tu muziku da uskladim
Krila u očima
Kroz marš proljeća
Kavez gravitacije
Ljubav među međama
Ipravljanje zakona i zločina Al evo poklanjam ti nekolko redova
Krivavih Drina I hvala što si probudila spavača
Um i umiranja Pod rebrima
Mozak i metak
Raketa i pjesma PROZORI
Krvava kruženja
Koma i kama Zaviruješ iz svog Dalekozora, usisavaš svjetlucanje sirovih sudbina,
Kazna Sizifova Lutaš i virkaš i u moje prozore, razmičeš zavjese do golotinje
Zajednička grobnica Zurimo u Jednooke signale iz kutije sa stotinu strana i rubova
Lomova i uzlova, zavrzlama, poskoka i padova…gužvanja svemira
I sve što priprema i školuje Nikako da se zasitiš šarenila boja, vibracija, otkucaja i ritmova
Za priču mumije Uvijek te nešto vuče dalje, kopka, draži, pali i gasi, rije
Poslije pročitane Ritam Konekcije
Novinske zadnje strane
Pračakaju se gole sudbine uokvirene u ove il one prozore
I ne tražite u mojim pjesmam ništa više Kroz zidove i kvarkove, kroz mrežnjače galaksije
Nego što je u njih moglo da stane Love raširene zamke - zjenice
Spakovani koferi, prazni Nesnađene duše - zunzare
Se nose s one strane
Lovi se vrijeme i njegovo kruženje kroz naše živote
Nova pjesma Rulamo rulete i ringišpile, Don Kihote

Evo je, pjesma nova Nekad se skitalo od jednog drugog kosmičkog sela, u noćnim hirovima,
Tek skinuta sa obraza Kucalo, kašljucalo il provaljivalo na ulaze u sudbine
Ko naručena Sjenki pod velovima u pendžerima
Za ova vremena Ni tada, ni danas strast nije marila za prepreke daljina
I tada, i danas čežnja se palila ispod munjina, u maštanjima
Vremena bez želja
Bez zlatnih ribica i njihovih kopija I evo, sada, dok tražim i slutim vibracije sudbine žedne moje srčike
Vremena maskiranih prijatelja Ne mogu da se otmem ježićima osjećaja da neko bodilo i sada pirka
I u moje stidne trzaje, neko se i mom transu raduje il priželjkuje
I moje orbite, levitacije, il belaje
Jesi li takvu pjesmu tražila
Dušo skrivena iza sedam zavjesa
(Otvaram i zatvaram svoje prozore dok ih prizemnosti i gravitacije
Nejma se vremena, draga i mila
Konačno ne smore, dok ne urone poglede u Jednookost Gore)
Rado bih i ja širio krila
Preskakao gromovima preko nebesa
Pjevao o zabludi i pomami
PAGE 106 DIOGEN

ENES TOPALOVIĆ

Vrijeme

Vrijeme je da se kaže
Vrijeme da se pobuni
Vrijeme je da se dogodi
Vrijeme je da se usreći
(Da se i loto pogodi)
Vrijeme je da se odahne
(Da se nasmije
I na ludost odbije)
Vrijeme je da se uhom odmahne
Da se strpi i smiri
Vrijeme je da se narolja
Preždere i povrati
Vrijeme je da se …

Pusti
I
Osaburi

Koturalo može dovijeka koturati


I kotač (na vrijeme) sve ukroti
A neda se jahati niti zauzdati
Kad zavre, uzavre i navali
I u glavi se zavrti
Negdje i provali
Al svakako sve pregazi

(osim što možda zaobiđe


one što tvrde
da ne postoji :)

P.S.
Mada nije sve kao što se čini
Ko hoće, može u što hoće
I vjerovati

DIOGEN
kao
Art—Biljana Zarubica i Salvador Dali

alternativa
lažnim
prorocima!
NO1 PAGE 107

SVETLANA MATIĆ
Ozbiljnost poetskih slika Svetlane Matić nije vjerovanje u The seriousness of the poetic image of Svetlana Matić is not the belief in
nevidljivo i neviđeno. Ozbiljnost poetskih ramova njenih the invisible and unseen. Seriousness of its poetic frames is not the belief
nije vjerovanje u viđeno i vidljivo. Ona je nešto između. in the seen and visible. It is something in between. As her poems are
Kao i njene pjesme koje su uvijek na rubu...na klackalici always on the edge ... on the the saw of hope. Explaining the subtlety of
nadanja. Objašnjavajući suptilnost ljudskih nebuloza human nebula reflected in infinite narcissism, she seeks out ion the the
ogledanih u beskrajnoj narcisoidnosti ona traži izlaz u issues/questions, knowing that she will never even find it. Answer.
pitanjima znajući da ga nikada neće ni naći. Odgovor. Formed poetry is strong in that. To ask, provoke with the announcements
Pjesnička uobličenost i jeste jaka u tome. Da pita, provocira and eagerly afraid of human destiny with her own divergent conclusions.
najavama i da žudno strepi nad ljudskom sudbinom Though provoking and sweeping mosaic of anxiety within the poetic
razilazeći se sa vlastitim zaključcima. Iako provocirajući i training, Svetlana with the gentleness of expression govern with
brišući mozaik strepnji unutar pjesničke izobrazbe, Svetlana sublimaris poetics. Consolidate of the poetics of announced, but,
blagošću izričaja vlada poetikom sublimaris. Poetikom nevertheless, when the fog of painful suffering goes away, there is a
objedinjenja najavnih, ali i, ipak, kada se magla bolnih character that people, a man would like to go for. Humbly but sincerely
patnji razgrne, javlja se lik što ljudima, čovjeku teži. weaving of her own dreams. NARCISI
Smjerno, ali iskreno tkajući javu sopstvenih snova. Poetry kind, first and
Pjesničkih, prije svega. Urednik foremost. Editor
Šta radiš?
Ćutim.
ODGOVOR TRAŽIM U PITANJU a tragove mlađima ostavljamo... Što ćutiš?
Silazimo sa lažnih visina Gledam.
Kakvo to čudo u meni spava, na kojima nikada nismo ni bili. Kog gledaš?
Čelične lance kida na dvoje Ljude.
Na kamenjaru proklijava, Slušamo reči nepoznatih, Šta rade?
A reči mu se odjeka boje. iz svake priče Dive se.
krademo nove stihove. Kome?
Kakav to usud suđaše meni Ogledalima!
Pa me nauči da plačem smehom? Svaki vek ima ***
Uporno gazim stazama trnja, sopstvene žrtvene jarce...
Pravdajuć druge sopstvenim grehom. Uvek se oprašta onima Šta radiš?
što u zanosu zgreše. Slušam.
Ko mi pomeša snove i javu, PREPOZNAVANJE Šta slušaš?
Puteve bola, puteve sreće. Ljude.
Dželatu smerno podmećem glavu On je u grudima sakrio Šta rade?
A on mi uporno kolena seče. sunce, Pevaju.
mesečinom umio Šta pevaju?
Ne, nisam heroj i nisam "luda" obraze, Ode.
Al nečeg čudnog u meni ima, po ulicama Kome?
Što me nagoni da tražim svuda slučajne prolaznike Sebi!
Zrnce čoveka u ljudima. pozdravlja... ***

U snovima Šta radiš?


KRUG
reči traži Žmurim.
da njima Što žmuriš?
Ispisane stranice požutele od stajanja Bojim se?
nekad su mirisale mirisom sreće. kiše ublazi.
Milorečjem Čega?
deci uspavanke piše. Narcisa.
Zatvaram knjigu uspomena, Zašto?
pravim promaju u sopstvenoj duši. Plaši me ta belina!
Njemu su
Kako da izbrišem tragove purpurne zore -
u razum utisnute? zaštitni znak. OGLEDALO
Umnim ćutanjem
Uzalud svete tajne kazuje. U tom liku tražim sebe,
suzama vreme ispirem. a dva oka ne poznajem.
Njegova reč, Jesu moja, nisu moja
Probudiće me sutra,
ipak, teža od granita, jer ne gore mojim sjajem.
buru stišava. Prazan pogled bulji u me
sećanje!
Kažu, grč na licu usne gde mi...
ČOVEK, Ko se krije preko puta,
MOM PRIJATELJU - PESNIKU medju ljudima. ko me gleda u opseni?

Odavno smo nas dvoje shvatili Možda ja sam,


da svet nikad neće zavisiti od naših možda nisam
stihova. jer u trenu sve je stalo...
Za nas na šetalištima mesta nema, A možda je za sve krivo
ovo krivo ogledalo?
PAGE 108 DIOGEN

ERMIN ČELENKA SKOROMANIN


Jednostavnost poetske riječi se susreće sa
Simpleness of poetic word is encountered with the complexities of the
složenošću filozofije nadnaravnog oblika svijesti.
philosophy of the supernatural forms of the consciousness. Yes, Ermin
Da, Ermin Čelenka Skoromanin je osoba koja kratkim
Čelenka Skoromanin a short multi-layered person whose thoughts
višeslojnim mislima itekako zna razdrmati habitus čitalačke
very much knows shaken up the certain status of the readership
publike. Mada nadnaravno još uvijek do kraja nedorečen, on to
audience. Although the supernatural is still sketchy to the end, he
nadomješta snalažljivim oblikom sentenci spoznajne snage misli
replaces that with the resourceful form of sentence cognitive power of
koja logičnom uobličenju teži. Njegova poetika izvire iz
thought that seeks logical shape. His poetics stems from his
njegove predanosti tvorcu koji je za njega intenzivan oblik
commitment to the creator who is for him intense form all-united of
sveujedinjenja čovječanstva, jednoga dana. Do tada će on
the mankind, one day. Until then he will try, shaping up the vision of a
pokušati, osmišljavajući viziju boljega svijeta na razrušenom
better world on the demolished mysticism of the already seen, weave
misticizmu već viđenog, istkati ćilim pjesničkih nadanja.
carpet of the poetic hopes. Simple, but powerful indeed. First of all
Jednostavnih, ali itekako snažnih. Prije svega patnjom njegovom
with his sufferings shaped up. Comprehensive. And perhaps of ours,
ovaploćenih. Sveobuhvatnom. A možda i našom. Ljubavlju, ali
as well. Love kind, but also and. .. suffering kind of! Editor
i...patnjom! Urednik

Papirusi
jer znam nekako eto Moj život je bio...
ova čageta su prepuna ludosti mojih da Istinu mnoge okružuju Laži
i ostavi deder nadu slađahnim điđama nagizdane, moj život je bio livada mira
ti koji izvrćeš ove stranice primamljivo lijepe, šarenim cvijećem osuta,
usnama djevice neobljubljene- miruhom miloduha zakićena,
ostavi deder nadu , mame te rosom premladom obljubljena
ti što ovdje pametno štogoderce
tražiš Novo ruho, carevo bio je ...

jer... vatromet je završen sve dok ga ne uzeh u svoje ruke


iznad grada vjetar da ga uređujem...
ova čageta ludosti su prepuna savija gnijezdo za
nekad pametnog pjesnika usnule lude vjetriće

usne su mi šapnule tajnu ludila


o razjerenom lavu iz mrakova duše
O strunama duše
a ko zna tajnu ovog vašara
i u biranjima sam imao sreću: ljudi i likova?
ti ne bijaše od onih što mi
strune duše razabiraše, i zagledaše, najbolju sam masku večeras
ti si jednostavno svirala po njima ostavio doma
pa svi gledaju u mene
kao da sam go golcat

Sizifu, mom pobratimu a carevo novo ruho,


zar nije predivno???
nek budem potonji
što iskrama nade
okean beznađa sušim

znam, Sizife pobratime:


valjalo je neki potopiti brod
da nova plovidba krene; AUTORI ZA AUTORE...POVOLJNA PRIPREMA, DTP, ORGANIZACIJA
ponekad zaplakati
da smijeh osjetim sjutra; ŠTAMPE, UREĐIVANJE, RECENZIJE, PUBLIC RELATIONS,
ORGANIZACIJA PREDSTAVLJANJE KNJIGA,.
valjalo je znati stati Kontakt Switzerland: sbegman@bluewin.ch
da ponovni pokret učinjen bude;
stisnuti zube da u glavi ostanu!
Kontakt Bosna i Hercegovina: sabihadzi@gmail.com
Art—Magritte

WWW: http://dhirasbk.weebly.com
o daj , Bože, da potonji budem
za života što umire i mrtav živi
MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI...!
NO1 PAGE 109

SANELA KUKO
Iskustveni odabir mogućih nadanja odjekuje valovima Experienced selection of possible hopes echoes on the
odlazećih misli. Poetska refleksija Sanele Kuko je spoznajno waves of the outgoing thoughts. Poetic reflections of
reflektivna „raspolućenost“ poetske vizije i snažnog, Sanela Kuko is cognitively reflective "separations" of the
sadržajnog življenja. Senzibilna suša susreće realnu, surovu poetic vision and a strong, meaningful life. Sensible
stvarnost nestajući pod udarima valjanih nakana. Ne vlastitih. drought facing the real, harsh reality through disappearing under the
Već ljudskih, sirovih. Jednostavne riječi uobličene u blows of valid intent. Not her own. But human, raw. Simple words
simboličkim naracijama jesu dovoljan realitet. No, formed in symbolic narratives are enough reality. However, the
nedorečenost njenih misli je intenzivni oblik namjerno understatement of her thoughts is an intensive form of intentionally
usmjerenog shvaćanja „kako još nisam sve rekla, mada ne directed understanding "that I have not said everything, but I do not
prestajem pričati...“. Da, osjetilni oblik spoznajnih vrijednosti cease to talk ...". Yes, sensory form of cognitive value of poetry is in it's
njene poezije je višeslojno nagovješten odlazećim mislima. A multi announcement with the outgoing thoughts. And what we will do
šta ćemo sa valovima? Jednostavno ćemo ih smiriti with the waves? We'll calm them down simply through repeated reading.
ponovljenim čitanjem. Iako bura surove realnosti ne prestaje Although wind harsh reality does not cease to create new waves .... More
stvarati nove...valove. Razlog više da ponovo čitamo. Poeziju reason to re-read. Sanela Kuko’s poetry. Editor
Sanele Kuko. Urednik
Pjesma Privid. for you are mine and you reach this

Otkrivam te u mirisu odlazećeg ljeta, Vrijeme those faces that crowl out and then return
u stihu jednom davno napisanom, again
u pogledu snenog oka, under the skin.
Ostale su tišine zarobljene
u šutnji vremena budućeg.
i pahulja jedna
na pola neba. I won't let you laugh.
Otkrivam te u nagovještajima vrane Vrijeme se nije dotaklo Laughter I leave to the others.
koja nema sluha da se čuje, naših grana. Sorrows outlast in memory anyway.
u povijanju trave,
u kiši što golica asfalt pa se i sama smije,
Zašto su nam stabla onda Prepoznavanje
u slutnjama pomahnitalog mozga,
porušena? Starom mostu
valjda pametni i ne pišu pjesme.
Priljubljujem obraz uz ogradu
Harmonija da te čujem.
Otkrivam te sirovu i surovu, Milujem te ne bih li te podsjetila.
oporu i slatku, Nijemo me gledaš.
jer si moja i razumiješ tu dvojnost bića, Otvorit će se tišine
ta lica što izmigolje pa se opet vrate i zaplesat će muzika
nošena spiralnom kretnjom vjetra Tražim korake djevojčice u toj bjelini otisnute,
ispod kože.
s ovog oporog tvrdog ćilima tragove malih ruku što su snažno stiskale
na kome stojimo. ogradu tvoju,
Ne dam da se smiješ. trag kiše i otisak pada moje prijateljice.
Pokupit će sve boje i šare
Smijeh ostavljam drugima. Smijali smo se.
izvezene davno,
Tuge se i onako duže pamte.
stvorene za trepet vječni
u kretnji prema gore. Rijekom plove sjećanja
Raspolućenost i nestaju u beskraju morskog vremena.
U ludom krugu, Tamo je vječno danas
I iz kruga u krug, koje moj kosmos ne poznaje.
Dobro jutro razumu i laku noć strasti. suncu što se rasulo u zvijezde.
Koje je doba dana? Pored rijeke raskamenjeni Stari
Čista konvencija. Dan je. (prijevod: Aida Džiho) gleda sebe tek rođenog i
A Poem
Ostavi dan za razmišljanje, plače.
noću te satiru misli od kojih se skrivaš.
Noću se plašiš, I discover you in the scent of a leaving
Učit će te jezicima ljubavi
kao dijete sakriveno pod jorganom. summer
i vidjet ćeš da ima nešto
Ispod kreveta vrebaju čudna bića. in the verse written long time ago
u treperenju glasa,
Samo da zaspiš. in the look of a dreamy eye
drhtaju duše što se u slovu oslikava.
Samo da ne osluškuješ. in the walk of a future time
Na svim jezicima Ljubav prelijepo zvuči,
Ušuškaj se dobro i zatvori oči. Ljubav što u krilu vremena ne prestaje,
To je samo tvoj mrak. I discover you in the foreshadows of a crow mijenjaju se samo zaljubljeni.
Uživaj dok traje, That has no hearing for itself
u igri bježanja, in the bending of grass
Zaspala je djevojčica u raskamenjenom,
igri naslućivanja. in the rain that tickles the asphalt and laughs
rasula se lica,
Nećeš znati kako izgleda strašno biće in the omens of a mad mind.
razvodnile ljubavi.
što leži pod krevetom. I guess the sane don't write poetry
Sad ruka njena traži drugu
Ne boj se.
dubinama zelenim i plavim.
Tvoj život je stalni strah. I discover you crude and cruel
Konvencija. bitter and sweet,
Postalo je navika. Sad znam zašto
Više ga i ne primjećuješ. Lunin dječak šuti.
duality of being
PAGE 110 DIOGEN

PETAR PISMESTROVIĆ

Sklonjen negdje iza sedam gora i sedam mora, u vrletima Sheltered somewhere behind the seven mountains and
austrijskih planina, do sada je, iako duboko već u šestoj seven seas, within the cliffs of the Austrian mountains, so
deceniji života, stidljivo pretakao svoje poetsko čuđenje ne far, although deep within the sixth decade of his life,
dalje od vlastitog praga. Otvorivši „Pandorinu kutiju“ emptied with a shy his poetic wonder no further than his
poetskog raskršća susreli smo se sa višeslojnim pjesnikom own threshold. Opening a "Pandora's box" of poetic crossing
koji je primjer uobličene percepcije bića i duha, čovjeka i we met with multilayer poet who has formed the example of
njegovog alter ega, iako bježi od toga. Javno. Ali, tajno, on je the perception of being and spirit, the man and his alter
osjetljiv do bola. Ne samo vlastitog. Ipak, čednost njegove ego, although he escapes from it. Publicly. But, secretly, he
romantike nije patetika nadanja već modalitet razvoja. is sensitive to pain. Not only of his own. However, modesty
Poezije sui generis. I dalje mu je cilj konačna kreacija i of his romantic is not a pathos of hopes but modality of
nadgradnja ovog, po njemu hobija i ljubavi, u nešto što bi development. Poetry sui generis. Still, his goal is final
moglo biti i više, jače, snažnije. Poetskije. Na dobrom je putu, creation and upgrade of this, of his hobby and love, in what
jer njegova aritmija duha je pretpostavka mladosti lika koji could be more stronger and stronger. More poetic. He is on
ne prestaje stvarati višak vrijednosti. I poetske. Urednik the right track, because his arrhythmia of the spirit is a
prerequisite for young character who never ceases to create
Jesenje jutro surplus value. Poetic even. Editor
Prolazi sve
Jesenje je hladno jutro Noć na moru
Ulicama ljudi žure
Prolazi ovaj tren, tako dug
Tramvaja kolone duge Luka.
U kratkom životu
U te rane, hladne ure Neki primorski gradić.
Noć je odavno zakoračila
Usnulim kamenitim ulicama. Ti i ja uvučeni u pomrčinu
Na Zrinjevcu magla gusta
Iz obližnjeg lokala Nekog prokislog grada
Pokrila je spomenike
I usnule lutalice dopiru glasovi
Te propale namjernike Polupijanih mornara Sipi kiša iz teških oblaka
I cika barskih djevojaka Lupkajući istu dosadnu melodiju
pomiješani sa zvucima
Jutro hladno, grad se budi
raštimanog glasovira. Sitne se kapi slijevaju
Talasa se prva smjena
S mora ustajali miris Niz tvoje užareno lice
U očima još san leži
trulih algi.
U rukama topla žena
Pučina miruje u dubokom snu Ja ih upijam s tvojih usana
Barke i brodice spavaju S okusam ruža i vina
O ti jutro što dolaziš vezane za mol
Tako hladno, tako sivo da u snu ne otplutaju.
Zašto rano dan dovodiš Mjesec boem i lutalica Nekakvo plavo svijetlo nestaje u noći
Još bih spav'o, još bi sniv'o ljubitelj dugih putovanja Pračeno urlikom sirene
kroz otškrinute škure
I žena mi umiljato miluje lica usnulih ljubavnika. Jos jedan korak, zagrljaj ili suza
Oko vrata stavlja ruke Tek u daljini usamljeni svetionik I ti odlaziš
„Nemoj poći, još je rano“ zavodnički namiguje
Al' jutra već čujem zvuke noćnim brodovima da ne zalutaju. Nestaješ kao dio vremena ,
Sjedim na stjeni Trenutak koji se mora zabilježiti
toploj od sunčeva isijavanja.
Nestvarna
Opet sam sam
u ovom trenutku praznine
Noći su zaspale u tvojim očima More ti i ja
Tvojim su kosama ribari ispleli mreže nikada zajedno.
Gdje te je veče odvelo
Trag crveni od jagoda usne ti krasi iz mojih ruku u čije?
Tvoju put mjesečevi valovi oplahuju Miris borova i poj zrikavaca
Jutro.
Ti hodaš korakom bez traga Ti nisi tu, a ja grlim more.
Nestvarna kao pomisao na djetinjstvo

KULTURA SUI
GENERIS - DIOGEN
PRO KULTURA
NO1 PAGE 111

PETAR PISMESTROVIĆ GALERIJA ZORAN MATIĆ MAZOS


ZORAN MATIĆ MAZOS GALLERY
Tama

Umorna koraka
Vučem se mracnom ulicom
Ovog stranoga grada

Blijedim, titravim svejetlom


Ulična svjetiljka
Probija noćnu tminu

Gdje si sad i da li znaš


Koliko želim
Onaj susret iz prošlosti?

Kad bih se mogao barem prisjetiti


Tvojih užarenih očiju
I usana koje su smješeći se
Govorile “Ne“

Tad sam te najviše želio

Jedina koju sam uzimao


Dok me je odbijala.
Odbijala, a davala se potpuno

Ali lavež psa


Ili zvižduk noćnog vlaka
Presjeće moj put u prošlost.

Noć je uokolo
A i u meni se mrači
Sve će to jednom prekriti tama.

I tebe i mene i sjećanja

U potrazi za tobom

Prošlo je ono veče


U kom sam toplinom svojom
Grijao svoje promrzle ruke

Pod ugaslim zvijezdama moga neba


Putevi krivudaju
U neke čudne smijerove

Ne znam na koju si pošla stranu,


A luč u mojoj ruci dogorijeva
Da li ću te naći prije svitanja ?

1960-2010
PAGE 112 DIOGEN

HALYNA KROUK (KRUK)

The words of poems of Halyna Krouk are the reflection Halyna Krouk (Kruk) was born in Lviv, Ukraine in 1974. She
of her sincere intention to show the open roads of her thoughts is a poet, translater, Ph.D. of filology and children’s writer. She
regardless doubts that are present within the life of the righteous is an author of three poetry books – Mandry u Poshukakh Domu
one. Yes, she is one of them, but, on other hand, scratches of her (Journeys in Search of Home), Slidy na Pisku (Footprints on
words are boundaries for the listening of the God while repeating Sand) (both 1997) and Oblychchia poza svitlynoju (The Face
mistakes over and over again. Halyna is the poet of the wakening beyond the Photograph) (2005) . Krouk been published widely
forced to analyze and to be analyzed. Her words are doing exactly in literary journals and has won two international literary
that: analyzing of already analyzed. Thoughts. Of her own. awards. Her poems were translated into English, Polish, Russian,
However, her „mistakes of repeating” are the sparks of the glory of Belorussian, German, Swedish,
humanity which might stay still, after all. Strong and like a warning Lithuanian, Croatian etc languages. Also Krouk writes
sign for us, those who are not just the readers, but also, the slaves children’s poetry and fiction, which she published in children’s
of hers. Slaves? Yes, those who need to read it again. Her poems. magazines and anthologies. In 2003 she won the Step by Step
And repeat it. Once more. And again. While dying to become part international competition for children’s books. Her Marko
of her....being. Just the being of Halyna’s poetry. Just! mandruje navkolo svitu (Marko Travels Around the World) and
Editor Najmenshyj (The Littlest) have been translated into 15
languages. Halyna Krouk participated in the scholarships for
Chanson in two couplets and a refrain artists GAUDE POLONIA of Minister of culture of Poland
(Warshaw, 2003), in the stipendium project HOMINES
Two couplets and a refrain URBANI in Willa Decius (Krakaw, 2005) and in the programme
a carousel of Baltic Centre for Writers and Translators (Visby, 2007). She
of non-stop passing is a member of the Association of Ukrainian Writers and a
at each turn one more door closes before us professor of literary studies at Lviv National University.
with a rusty whinny
legless horses tear into the prairie –
racing а repetition of а repetition,
two couplets and a refrain how does one escape these hula-hoops of bodies?
eyes gaping reconciling these differences within oneself
two couplets and a refrain smoothing genitalia,
catching up from hind to front everything will go smoothly, Hemingway
reach out to me without any snags,
throw me the lasso of a glance the last boundaries of self-identification are crossed,
who made us so hopelessly distant Gordian knots of mutual obligations are hewn,
who conceived us such irreparable losers Sisyphus’ stone of life is pushed from the summit,
on this overplayed record genius doesn’t have gender
– two couplets and a refrain – just a throat raw from shouting
where even love leaves only scratches between the legs

poets don’t have gender Psychoanalysis


just faint words embossed on their flesh
like secondary sexual characteristics, Halka, my sunshine, don’t block the light
a many-years-old growth of impressions there’s hardly any as it is,
which is never fully expressed, life is beautiful
shave it off or leave it for its charm? but sooner or later must end
bearded Hemingway hunts down his death – on a couch between Freud and Lacan
a lazy lioness in a broken trajectory of flight Halka, the last war exorcized
pounces on him swiftly and heavily women, children and the elderly from our bodies
like tropical rain after a long drought, as prayer did the devil,
how long did he have to wait for her
what followed was nothing to fear
hidden, craving,
it was a vaccination against
feeding the mosquitoes of routine with his own blood?!
the sappy pathos of peace
after all, who has to wait for whom
and the nations’ safe sex,
in this unwritten code of existence
who is hunting whom? listen, Halka,
poets don’t have gender millions have already died of AIDS
solitude’s hermaphrodites more than in the last war
incomprehensibly wanting every time the other the Other, but, you and me, we’re alive –
in torture giving birth to only themselves this has to mean something,
which are repeated, after long separations we become estranged from tenderness
а repetition of а repetition
and everything becomes habit, quick and eager,
repeat please
NO1 PAGE 113

HALYNA KROUK (KRUK) * * *


the woman cuts into her veins
with a kitchen knife simply
as she would open a can of sardines
so a happy ending in life because she doesn’t want to grow old
just as in this, not yet the last war, a feeble angel
is difficult to imagine a corpulent doctor and a four-eyed assistant
but I’m telling you truthfully, Halka, believe me – are a dubious group for this dirty work
life is beautiful . . . their idealism makes the head spin
and the stingy sun set behind the kiosk across the road
* * * how can she escape
she will never become their idol how can she flow through the knife’s narrow cut
even if she climbs to the highest peak and which pathway should she surrender to when
and in the book of records everyone, without exception, is against it
they dedicate a separate line to her а whirlwind carries her through the spiral of the aorta
even if enamoured housewives with such ease . . .
recognize her in supermarkets the doctor brings a mirror to her mouth
and she signs he thinks – the woman often reconsiders
their crumpled shopping lists but, get out of here, never, because when her mind is made up
acknowledging her inability to live in their world then her mind is made up
maybe for that reason she won’t become their idol the woman, you know, is a stubborn soul –
besides, she lacks the drive – God forgive her
that heated pacing of blood through the veins
she can’t feel where it is thin reality’s Translation by Olena Jennings
paper curtain tears
behind which all these dirty mechanics are hidden
all these entrails of true motives –
unsuccessfully
in her exaltation as in her exile –
everywhere foreign land and her language no one understands
and with a twist of fate
all the more-or-less sincere words
lead to a proposition of intimacy
yet even if they carry her in their arms some day
it will only be on her final journey
and so won’t mean anything to her
in the end, just like today
when again (yet again!) she did not succeed
in grabbing God by his blue beard

* * *

The bald neighbour boy from your childhood


never grew up,
not heeding time
that carries us farther and farther from familiar shores.
His soft chestnut curls, shaved for the summer
with a pre-war razor, never grew back.
No, he did not drown,
there wasn’t a deep river close by
with the exception of the languid flow of time, eroding the shores.
His mother, forgetting, often went out onto the porch
to call him from his carefree children’s games
from which it was so hard to return home on time –
and he didn’t come back.
Even at night.
Even in the winter.
Even when you were all grown up and suddenly realized
that you gave your son the same name . . .

Art– Sue Bond


PAGE 114 DIOGEN

SINIŠA STOJANOVIĆ SINISTER


Njemu je sve igra. No, zar i sam život to nije. Njegov For him everything is the game. But life itself is not. His fall is
pad je možda i let. Njegovi stihovi su nečija nada. perhaps even the flight. His verses are someone's hope. His
Njegov otklon je distanca znalca. Poetskog, prije svega. Pjesme mu deflection is the distance of the scholar. Poetic, first and
nastaju u valovima snova. Jednostavno kazano, ne možete se oteti foremost. The poems he created within the dreams of waves.
utisku da, u trenutku dok ih čitate, imate osjećaj da on stoji iza vas, Simply say, you can not escape the impression that, during the
smješkajući se osmijehom Sokrata i očima Miljkovića dok iz time of reading it, you have the feeling that he is behind you,
džepova njegovog dugog kaputa izviru snovi upravo vaši. I ispisani with Socrates smile and eyes of Miljković while the pockets of
u redovima njegovih stihova. Riječi! Siniša Stojanović je dio novog his long coat rising just your dreams. Printed in the ranks of
pokoljenja pjesnika koji itekako poznaje i spoznaje suštinu. Ne his verses. Words! Siniša Stojanović is part of the new
samo problema. Već i rješenja. Ne pitajte se. Dovoljno je na krilima generations of poets who indeed knows the essence of
made of his skin otići do obližnjeg teatra gdje ćete sa knowledge. Not just of the problem. But also solutions. Do not
Tutankamonom provjeriti misteriju Svijeta. Dovoljno je provjeriti je ask yourself. Just on the wings made of his skin go to a nearby
jer on je već pokazuje. Ispisanim pjesmama. A ona je sadržana u theater where you will check with Tutankhamen the mystery of
jednoj jedinoj riječi: Čovjek. Ja bih samo dodao-vrag/šejtan-to je the World. It is enough to check because he is already showing
ljudski rod. Siniša je samo realni problem njegov. Jer vidi. Kroz it. With the written poems. And it is contained in one word:
njega. I nas. Urednik Human being. I would just add-devil/sheitan-that is the human
Jesenjinov pad race. Siniša is just his real problem. Because he sees. Through
him. And us. Editor
Grana je mislila da neće pući Grana se raspala
A svetionik jenjava,
A mi smo na njoj ponosito Svakoga se drugog dana oglasi,
Nju nisu činila slova i priče, baš kao Pa zgasne -
Sedeli godinama.
Tebe i mene Moja snaga u talasima dolazi
Mislila je da su naša tela
Grana je pukla od svih tih knjiga Jer noćiva u skloništu vraga,
Deo njenog tela,
Što smo ih krili po džepovima Kada se zapije sebe.
Da su u granu srasla
Svih tih razloga, razuma, rashoda.
Jer su rasla pokraj debla.
Na jarbole su nataknuti trenuci
Grana je pukla dušo, Tvoje i moje nutrine,
Vitka i stasala stabla u lisnatoj nošnji,
A mi možemo kriviti šumu Što dobuju ritmom bubnja i basa,
Su sedela na krošnji, grana je pala
Dok naše zadnjice vezane za granu Oči zaklopljene a duplja puna suza,
Tela su se raspala, promatrala
Sedele su ukopano Usta od besa
Razasuta prolivena kraj korena i puta
I nismo pukli Mi već slomili smo drvo Kao u pseta govore.
Kriveći svoj rast, granu i hrast.
I sada smo na zemlji Ti i ja
daleko od visina i vidika Naši su temelji armirani u zvezdama
Ni grana - grana više nije
Tako zalepljeni krvlju A prostirke, zlatni sagovi
Već samo spomen na kostur i rastenje
Da se skoro i ne možemo Od restlova kroje celinu,
I tela naša nisu tela više
Videti, Moje kosti putenu tvoju belinu nose
Jer su se usedela u rastinje.
Iako smo blizu. I radost što brani i promatra
Đakonije kojih naizgled nema
Grana je pala Grana je pala Među nama.

Lepo je bilo gledati s visine A taj pad, A gde smo bili, na putu ćudljivosti
Sa kuće od krova, pukli su vidici Kao da je bio veći od leta. I dođosmo do inhibicije ambivalentnosti
Slomila se osnova, I dalje;
Rekao sam - " Doćiću čim se najedem Pobeđeni porazom, poraženi pobedom.
zemlje" Jarboli
Rekao sam - " Neću mnogo, da ne otežam Naše zastave lepršaju na travi,
za Naši su temelji bez jarbola Svijene kao istorija
let"; Zastave ne viore U tabacima talmudskih spisa
Grana je pukla i stablo se srušilo. Odložene po strani, Povlačenja i izgnanstva iz ropstva
Znao sam još onda, kada sam se sagao Ostavljene za neke bolje dane. Očeličene vere, kala u čekiću Makaveja
Napio vode i poklekao od težine Razdora Vavilona.
I lakoće neba, što sedelo mi je Uroćene misli ukočene,
Na ramena. Iz mašte glave spuštene Naše su veze misirske šume konoplje
Na pučinu, na ravan I Darijeve poruke nebu, sa visokih stena
U kojoj sve počiva i stoji. Upućene današnjici.

Moja snaga noćiva, Podmlaci gočeva u našoj guši,


DIOGEN pro culture Ne bdije u tami nego sniva Odjeci gongova, tri godine zmaja
I podriva slike glasove prste I zmije sa drveta znanja -
magazine - alternative soul? I senke sakriva da ne kroje, Dlanovi se žare od drobljenog kukuruza,
Sada u samoći pletu mreže Kolena nam čuvaju resavske škole.
Od svega, što zastave veže.
NO1 PAGE 115

SINIŠA STOJANOVIĆ SINISTER Misterija

Eh Ehnatone, jesi li i na srcu nosio


Zastave naše - darme, zapljusnuli su damari, megatone
Ukršteni svetionici u ždrelima pasa stražare. Ili samo noći piramida, koje si vodio u
Jarboli u ratu oko nas ko oko kurvi susret
Provirujuju sa trubama oko vrata Nefertiti, Da li si snovima snevao i ovakve
Osmatraju pre vojne smotre, pesme
Čekaju da zamenimo uniforme. Pevao posađen izmedju Amona i Atona
prizivao,
A vetrovi čekaju kantore i mujezine Sunce si zvao različitim imenima, Bio
I da prođu zime, drzak
U kojima leda ima samo u duši. Vižljast, uvredljiv, čvrst - ali nisi pevao.

Logori i kotve biće spaljeni dahom proleća, Da li si ikada Amonothepe voleo tepihe
Tornjevi i minareti Aja Sofije poleteće ka mesecu po kojima gazile su njene stope, Amenofise
Dok će se Aleksandrija i Konstantinopolj iz Tebanskog cartstva kraj svog
Nadmetati znanjem. bogatstva, zaključao
si snove u zlatu Tutankamona koje Anubis
Naše zastave leže rasprostrto nikada nije
I na njima će tkalje, kao na razbojima - Odbranio od mača.
Posaditi darove vremena. A nju, nju si poslao u noć i srušen kamen.

Ja boga od imena ne menjam, i u tome je


Kvantni skok - Promena orbite razlika
Šetam sve od zigurata do bazilike, ali to nije
U jednoj truni sačuvao sam ljubav
Sve ono moje, za tebe žitko što tka; Već to su zdanja koja pothranjuju tražnju i
Te se trun ta umukla, prenela u zaleđa vraćaju domu
Zidina što čuvaju moju bit da ne kipti u drek. U carstvu zvezda; nećeš čuti glas u
međuprostorju orbite!
Vilini su konjici polegli gnezda kraj te truni
I životom od jednog dana prave spirale, Jedno ime te traži, kao letnji ekvinocij, deli
Na krilima nose maestrale i duh moj narasli hemisfere sata
Sve do krune. Ukoso ih polaže na tvoje telo što počiva očiju
zatvorenih
I kako grabi ova jesen gruba opalo lišće, moj um U tamnice znoja od bescenja, u drugo ime
I strnjište, u meni više topovi, valovi ne njište, drugog boga
Nego osmeh se proteže u veličini kao grad kad Drugo lice drugih nadanja.
Otvori svoje grudi za večernji megdan, Koje je tvoje ime, i tvoje luči sunca žeravice
Zauvek veći od svake želje. koje te ganja
Bežiš, slaveći drugog a na konaku gajeći tri
U jednoj truni sačuvao sam sve ono bitno, nerotkinje i konja
od značaja; U sedlu, nezajahanog u šancu magarca
zaspalog na pojilu
Dok me svetlost ojačava, stojim sred šume i Dok robinje ti čereče dragu na nakovnju
Razvijam skok iz okreta, oštrog pogleda sudbine Mamona.
Iz ukroćene misli sujem oblutke luči što
Voljom plamti i odnosi maglinu, Ehnatone,
Kroz tu veštinu raspršuje je Ekhnatone utrlo se i znaka i značenja na tvom
I ništavilu vraća - kao istinu. kamenu
Ime se i sriče i ponavlja u palimpsestu
volšebništva
Viteže mnoštva jednost ustrojio si drsko što
navalaila je
Na ramena, izrodio si svet iz od hijerarhije
svrgao si
Zanos i uveo portrete, oče revolucije, narcise,
sine Atona.
Art—Seurat
PAGE 116 DIOGEN

SINIŠA STOJANOVIĆ SINISTER Impatiens

Već slep od sunca ržem ko olinjali duh, i vuk;


oklop na grudima kao jaram kneza
Koje je tvoje ime luči, sunca žeravice koje te uronio ko strela,
ganja? Pod svoju kožu bez tela
jasmina cvetni struk,
A ja, ja šetam od kamena do kamena ne zbog i dišem tu belinu
stenja već puta, bez opela;
Usred orbite valjuškam se obasjan odgurnut od Moje Bilo je obronke snilo litice jaza
Sunca u kruženja strme i gole,
I ne gradim hramove već pevam nasuprot tebi vilinsko krilo tada se ukaza
Horuse od laži gde počivaš tu dole
Obasjan onim, što će me jednom, tako divno Kraj večnosti struje
progutati. okeanskog gaza;
Kao da sunce te lilo i ko pesak skrilo
zrno suze ti biseru iz školjke
Napisaću ti najdivniju pesmu što si se svilo, tako smeteno
Pesmu od čaja suvih šljiva i postelje, i milo,
Oblivene okruglastim slovima Prikrilo dojke;
I toplim akcentima na kojima bi mogla Obesim o oblak svoju slepu muku i pođoh
Odmarati svoje alabasterasto telo. u tu luku gde nestaju boljke
Baldapurski vrt, ti i život lep i krt
Napisaću ti najdivniju pesmu paladinska ženo
što zapeva iz školjke;
Zagledan u biser u telu morske seni
Napisaću ti najdivniju pesmu
Dok me zaliv krepi ukus slan od vala
Od srninog skoka i bobičastog bilja
u san tonem sretan
Što miline stvara u trbuhu,
impatiens se beli
U telesnom soku opraću kolibu od pruća
Kao da me zoveš
Isplesti ti pesmu od granja
Ko da kazem “Hvala!”!
Napisati još i dva-tri žbuna šumska
Penušavih mora osmeh sto te mije
Veverice i vedro kupina
s jutra
Koje bih obrao lično.
budi i u meni slutnje koan i strane
da krv i mač, nisu sveti rat
U živopisu stiha napisao bih ti i poljubac
od sutra,
U praznini tišine,
Da nema tvojih boja koje hrane;
Koja vodi do sledeće strofe,
Oseka mi svukla kostur od metala i šlem
vizir teških tona tone u spirale,
Napravio dramsku pauzu.
osluškujući more, ostacu da ležim,
na usnama J’tem
A onda bih ti napisao
viče u sne stale.
Haljinu dugu golih ramena, proseklih leđa
Tek koliko da se postidiš
Rukavice, izvezene bele i suncobran;
Sunčan dan, brežuljak, mahovina
Osmehuješ se, proklizavaš
Ja te hvatam, kažem - "Izvini, trebalo je
da napišem bolje cipele."
A ko bi to očekivao?

I tada bih napisao i kraj


Koji bi govorio toliko lepih stvari
Da bih za njega morao da okrenem list,
Pređem na drugu stranu, i još jednom iz daleka
Pogledam te opet, zagledanu u svoja kolena,
skrivenu, lepu;
Nastavio,
I više nikada ne bih podigao pogled.

Sa papira.
Art—Picasso
NO1 PAGE 117

Tanja Milojević je žestoka, mudra, naivna i blaga. Kako? Zar je Tanja Milojevic is strong, wise, naive and gentle. How? Is it possible?
moguće? Čemu se nadati? Tanja je pjesnik vjerujućih nadanja What is the hope for us? Tanja is poet of believing hopes directed to her
usmjerena sopstvenoj sudbini. Njene riječi su isprepletena čudesa own destiny. Her words are intertwined wonders of her own beliefs. For
vlastitih uvjerenja. Na trenutak pomislim da je Tanja samo lik u a moment I thought that Tanja is just a character in her own mirror ot
sopstvenom ogledalu snova, no već u sljedećoj pjesmi sa nama je dreams, but in the following poem with us is the essence of the
osobnost suštine pretpostavljenih realiteta. Ne samo njenih. Već i personality of superiors reality. Not only that belongs to her. But also to
njegovih. Tog nepoznatog njega. Samo njoj znanog. Ostavljam je him as well. The unknown him. Only known to her. I leave her to the
njenoj kreaciji stvarnosti uvjeren da je ovo samo početak drugačijeg creation that belongs to her actually convinced that this is only the
oblika svijesti. Njene. Kreativne ali i prepoznate vrijednosti beginning of a different form of consciousness. Of herself. Creative,
tekstualne vizije. Poezije, prije svega. U jednoj rečenici sve se može but also recognized value of the text's vision. Poetry, first and foremost.
reći: Pred nama je pjesnik svjestan okruženja u kojem obitava ali In one sentence all you can say: In front of us is the poet aware of the
nesvjestan prednosti sopstvene riječi. One koja i gvozdena vrata environment in which she inhabits, but unaware of her own advantages
otvara. Nedorečenosti. Najmanje njene. Naše, prije svega. of the the word itself. The one that opens the door made of iron. Of
Urednik understatement. At least hers. Our, first of all. Urednik

GLASAM ZA … Kaleodosop
Da ih zamene tri četvrtine mesečine. Mozaik
Za očas posla Umreženih osmeha .
Za kasni sat, Bez neta.
KO ME JE TERAO
Kišu i sunce,
TANJA MILOJEVIĆ

Za mir, pa i rat, … KA MENI


Ko me je terao Pandorinu kutiju da otvaram.
Za piće i žene,
U ormar sećanja da se zatvaram.
Slatko i jed, Usidrene brodove
Neke nove tajne stvaram.
Za tebe i mene, Raskotvi
Umaram.
Gorko i med, Izmesti
Varam.
Za rec ili dve, Premesti
Za nadu i dno, Robove poteraj
Pomalo sreće, Ko me je terao da ti se predstavaljam.
Pa i ti zaveslaj.
Za nužno zlo, Sada samo da pretpostavljam.
Po koju nežnost, Na mesto postavljam.
Stavljam. Usudi se ,
Sveće I blud, Presudi u korist svoju,
Da mogu svuda, Javljam.
Budi,
I nemam kud.
Ono što oduvek jesi.
Za vučje oči , prikrivenog smeška… Tvoje reči arhiviram,
Pirovu pobedu… … sviram,
Poruke recikliram. Poharaj pirate
Diram. Mač izvuci.
Fatalna greška. Ma dva izvuci!!!
Ko ?
Pa brodove okreni
JOŠ JEDAN DAN ….ka meni.
POBEĆI
Još jedan dan za KAD JEDNOG DANA
Rekreaciju . Pobeći negde …
Ne zadržavam te u svom vežbanju. Iz ovog učmalog grada. Kad jednog dana
Možeš uvek da odeš. Ostaviti za sobom … Okačim oblak,
Komšijske rasprave, Tamo gde mi se prohte.
Nahuškane pse, I izguram svakog,
Na neki drugi kraj ulice,
Popišano cveće, Iz tvojih snova ,
Treći,
Ispljuvane trotoare,
Četvrti … Jer mi se može…
Polomljene sijalice,
Dnevne perače ulica...
Na neko drugo mesto, Kad jednog dana
Treće, Potražim sumnju
Nadrndana lica. Gde joj mesto nije.
Četvrto …
Videćeš…
Opasne momke, Ko goni oblake
Negde gde pirkaju finiji vetrovi.
“frajerčine” Po nebeskom svodu.
Upijaju namešteni osmesi.
Utegnute bake,
Uživaju hedonisti,
Lažne fizionomije, A ako još zakačim
I gde se … ćuti.
Sponzoruše, Po koju munju,
Fashion tv… Tek da pocepa sumnju,
Još jedan dan za I ostale …
Konstataciju. Nastaće dan ,
Za vruću kafu i hladan pogled. Sunčan i lep…
Pobeći negde …
Možda vino il` rakiju.
Iz ovog tmurnog sivila, Znaćeđ ko đavola
Siromašnog predgrađa,
Sijalice pocrkale i čekaju, Vuče za rep.
U neki kolorit,
PAGE 118 DIOGEN

TANJA MILOJEVIĆ
SA TOBOM STA ?

Ti imaš staklenca u dupljama


Očnim…
Umesto beonjača i zenica.
Iris ti je nepoznanica.

I što bih se ja onda tobom bavila?


I šta ću sa tobom…gde bih te stavila?

Ti nosiš Aljasku u grudima


A Sibir ti u udovima…
U pitanju su stepeni
Geografske širine…ledeni.

Medeni!

Tako da… gde bih te smestila?


Previsok za kućicu za lutke
Premali za moju vitrinu posebnih…

Odanih !

Pa reci mi, sa tobom šta bih ?

ZBOG TEBE

Ne idem nikud večeras.


I u svoja osam zida
Zbog tebe želim…
Duplu tugu
u pesmu da sročim.
U svoj stan
…kročim,
I zatvorim …

za sobom vrata.

U san te zaključam …
Ključeve u čuvare snova
… pretopim,

I spavam večno !
Art-Masson, Magritte, Derain, Dali
NO1 PAGE 119

MENSUR ČATIĆ
Očajno pokušavajući dosegnuto nedosegnuto, Mensur Čatić, Trying desperately to reach unreached, Mensur
pjesnik, želi i više od toga. Upozoravajući čudnim Čatić, poet, wants even more than that. Warning
(zagrađenim) stihovima više sebe nego čitaoce, njegova žeđ with the strange (walled) verses more himself than the
nisu nedosegnute žene, putevi, snishodljive osobnosti readers, his thirst is not unreached women, roads,
vlastite. Ne! On je taj koji kreira, nesvjesno pokušavajući condescending personality of his own. No! He is the one
vlastitom biću postati nadređeni imenitelj dokazanih nada. I who creates, unconsciously, trying to become the superior
želja. Dosegnuvši pijadestal mogućih pjesničkih being of his own denominator proven hopes. And wishes.
reminiscencija, Mensur pretače viziju urbanog ka ruralnom Reaching pedestal of the possible poetic reminiscences,
obliku svijesti, ali i vice versa. Uspješno, ali KAKO? Mensur decants vision of urban towards rural form of
Jednostavno: U njemu možemo pronaći otiske senzitivnog consciousness, and vice versa. Successfully, but HOW?
Boldera ali i žustrog Dalija koji svoja artistička umijeća Simple: Within him we can find the footprints of sensitive
utiskuje kistom što se riječju zove. Njegove riječi stvaraju Bolder and swift Dali that his artistic skills imprints with
mozaik nekog novog svijeta kojim želimo dio biti. On nas i the brush which is called a word. His words creates a
prihvaća, kako i sam kaže: s ljubavlju. Urednik mosaic of a some new world which we want to be part of.
KAKO JE PROPAO SSSR He accepts us and, as he said: with love. Editor
(na dan kada smo pucali u mjesec)
MASNICA, MESNICA, MAŠNICA NOSANJE ČOVJEKA
prelistao sam knjigu (pjesma o poeziji)
(raketa kojom su lansirali Lajku)
(na štapu od slijepca
okrećem u glavi I strofa
imala je prozore propeler od papira
(žene su pričale) do trenutka kada je mati rekla poturi mi žena pod nos
da ne mirišem đurđevak dugo jednu moju pjesmu
bila je svjesna svega da mi se može okrenuti pamet (ne podnosim to)

i trčim,trčim žmureći nazad) pročitaj:


(što se dešava sa njom Ferko, kome i vidim lijepo piše
(nedostajala je jedna ja, Mensur Ćatić priznajem, evo
ustvari) daska u glavi davno da sam pucao na Ikara, čovjeka
poslušno je ušla u novu već je postao mesar
kućicu od lima
sa krilima
i nije bila tužna i svako jutro oko devet zažmirim, uzdahnem duboko
okrene jednu svijetlo plavu
daščicu na vratima svoje mesnice i vidim opet: stihovi samo
(žene su pričale)
prva je iz svemira
i piše zatvoreno o cvijeću
odlazi nasmijan potom
vidjela zemlju (ali otad nosim nerazumno
u neki od restorana
da jede životinje koje je zaklao
i dugo lajala na nju neko drugi) i teško

misleći da je tako ostavi Bog II strofa


mjesec ( curicu
koju neko voli tog čovjeka na duši)
(kao Kolumbo kao mašnicu iz kose
plave u blatu voliš drugu, reče mi žena
što je mislio da se radi kvakicu sa slova
ošamarenog po tom cvijeću se vidi
o Indiji)
modrice zvjezdice) III
na štapu od slijepca
Art– Dragan Ilic Di Vogo

okrećem u glavi
po iskrama
propeler od papira
(na nebu)
i trčim,trčim žmureći nazad
kad ostanem sam

kad posvileni zrak


PAGE 120 DIOGEN

MAJMUNSKO SRCE Badanj-Konj napadnut strijelicama, gravura iz špilje


MENSUR ČATIĆ Badanj kod Stoca, Bosna i Hercegovina oko 14000.-
12500. p.n.e.
i kad nije bilo nas
majmun se neki znao noću
zagledati u mjesec
REA BUDI KLIOPASTA
u nepomična brda sa vječno istim
(ako ideš dugo kroz noć drvećem i nebom
i tvoje tijelo topi se u tami) (Miloš bi možda nastavio pjesmu)
crna boja teče svud iz tvojih ruku beskrajne doline koje bliješte
i rijeke pune života
ali ne možeš nestati tako, Kliopaste
hiljadama godina
zauvijek ako zažmuriš nebesa da glođu nam kosti
za malo ljepote
sjećaš se Hereja a meni se jako čini
kada ti je rekao jednom da možeš u svemu tome: majmunica
(samo jedan kratki trenutak (sa dva srebrna srpa u očima
obzirom da si čovjek) na proplanku)
letjeti neka tužna i sama da je bila
i silno želim grliti je nježno
čuješ li, pogledaj me
pusti ptice i nježno da je ljubim silno
(Miloš bi sigurno rekao sad
koje voliš
kako smo slučajno i polahko došli
u nebo iz svojih kaveza do univerzalnog

pitanja:
gledanjem u mjesec ide li put
KĆI SUNCA POSJEĆUJE SLIJEPCA
čovjeku ili majmunu
ja bih samo dodao kao u posveti: s
jednom kad ove kiše stanu ljubavlju)
u vrelim lokvama
ostavićeš na asfaltu oblake
zanjihane

i u predvečerje POLJUBAC U ŠILEROVOJ


u mojim očima
jutros vidjeh krvave muzge na nebu
kad sve se umiri
provedosmo se sinoć prelijepo ja
akvarel i žena koju sretoh na ulici
(nijema ćeš doći
da gledaš rekla je da su rijetke ovakve noći
u hamburgu i da se zove marlena
sunce
ditrih izgledala je kao leptir i gvozdeni
Art-Staniša Stojiljković i Predrag Milovanović

koje si na bosim
nogama ključ (rekoh marleni da vjerujem
odnijela) kao stari egipćanin da je krmača
u predvečerje okotila zvijezde
PITAO SAM TEBE ILI PTICU i prije svanuća požderala nakot)

što da nacrtam ustvari jutros vidjeh krvave muzge na nebu


pa nacrtaj mene
(rekla si mi marlena je rekla da ne diram ništa

da sam ptica) (ovo je hamburg, doći će policija)


na tvome prozoru
NO1 PAGE 121

BRANKA DOJKIĆ
Iako samo naizgled izgleda kao naivno uobličena vizija Although, apparently only looks like a naive shaped
nečijih drugih odsjaja ljubavi, sjete i predanosti, Branka vision of the other one's reflection of love, commitment
Dojkić je itekako samosvojna kao pjesnik. Njeni stihovi and remember, Branka Dojkić is indeed authentic as a
prozimaju damare njenih vizija sa zeljom da sa nama poet. Her lyrics permeate the soul of her own vision with a desire to
podijeli osjećajnost trenutka kreacije. Ona voli, pati teznjom share with us the sentimentality moment of the creation. She loves,
iskrenosti usmjerena. Ponekad, ipak, kao da je patetični suffers with the aspiration directed towards sincerity. Sometimes,
oblici izrecenih nadanja odnesu neželjenim tokovima though, the forms of pronounced pathos hopes carry her to the
nagovještaja, no, vec pri samom kraju misli, odnosno, unwanted flows hint, however, but at the end of thought, or song, as if
pjesme, kao da se trgnula, prepoznavši vlastiti tok. Njene he shuddered, recognizing her own course. Her poems are a series of
pjesme su niz pretpostavljenih, vođenih, riječi koje kao superiors, led, words that come out like a fountain of desire from her
fontana želja izlaze sa njenih usnulih nadanja. Svaki dreamed hopes. Each end of her poems is the announcement of the new
završetak njene pjesme je najava pocetka nove kreacije. beginning of creation. Even if you're wondering how, the answer is
Čak i ako se pitate kako, odgovor je jednostavan. Pročitajte simple. Read not just once, but more times and you will see that the
ne jednom, već više puta i vidjećete kako je niz već tu. Nove chain is already here. Of the new poem. Of her thoughts. Oriented
pjesme. Njenih misli. Poeziji usmjerenih. Urednik towards poetry. Editor'

OČE... kako želim da si sada ovde


DOĐI da tvoj osmeh vide suze moje
oče da ti dahom lice pomilujem
Dođi... oče dragi da zadrhtim od blizine tvoje...
Dođi... što spavaš odavno
samo da vidim te. među dušama predaka mojih kako želim da usnama nezno
Dođi... da znaš oče skinem osmeh sa usana tvojih
Tiho... kako nedostaju mi da zauvek ostavim na njima-
dođi u moje sne bore na licu tvom -ukus čeznje sa usana mojih...
da te pomiluju oči snene bore ukrašene osmehom
slažu me da si tu-pored mene i blagošću očiju tvojih... kako želim,eh,ljubavi moja
a ja cu žmureći da te gledam da ti uzdah ukradem iz grudi
srce i dušu da ti predam oče da me noću mesto tebe grli
Dođi... oče dragi da me jutrom mesto tebe budi...
Dođi-prevari me... što spavaš na proplanku divnom
na kome ti eto ponekad i zavidim i kada me tiha tuga slomi
Prevari me sanjivu da znaš oče kad jecajima zovem ime tvoje
da si noćas bio tu kako nedostaju mi da taj uzdah sa uzdahom mojim-
što želim da čujem-to mi kaži tvoja povijena leđa -zagrli se umesto nas dvoje...
a ja neću tražiti od umora koji boli i vređa
tvoj miris na jastuku a život bih dala da taj umor ponovo I SVE I NIŠTA
neću da te uhvatim u laži. vidim...
isto se sunce za nas dvoje radja
Dođi... oče
po kosi nam prosipa zrake svoje
Dođi... oče dragi
istom toplinom greje osmeh tvoj
Samo da vidim te nema te a još čujem
i suze što teku niz lice moje
Dođi... nežnost koraka tvojih
istim nebom za nas dvoje plovi
Tiho... dok krčeći nam put bos po trnju gaziš
isto mu se skrivaju naše sjene
Dođi u moje sne oče nema te
samo za tebe iza brda zadje
da malo trajemo samo nas dvoje a meni se učini često
a gasi se u moru za mene...
da usne zapamte miris kože tvoje da vidim te pored one trešnje stare
da ti nežno šapnem-"moje najmilije" kako nam dolaziš...
iste se večeri za nas spuštaju
da osetim zagrljaj kojeg bilo nije
i sjaj nam poklanja mesec snen
Dođi... i smešiš se,oče
iste nam zvezde poglede mame-
Dođi-prevari me... ne zameraš nam ništa
-tvoj blistav i nežan i moj izgubljen
što te ne obidjemo često
iste nas noći tamom zagrle
Prevari me sanjivu,prevari me milo moje na proplanku tvom
bistrinu razuma zamenjuju snom
da ti značim,da ti nisam niko umjesto zasluženog prekora
ja ostajem budna da sanjam te
i pusti da volim te oproštajem nas hrabriš
tražeci sebe u snu tvom...
da volim za obadvoje savest nam umiriš-
i verujem- -blagim pogledom...
iste nam zore donose jutra
-da voliš me toliko...
nadju te u svetu sopstvenog mira
KAKO ŽELIM... nadju te u suzama na jastuku mom
nadju te u srcu mog nemira
kako želim da te sada vidim pa novo jutro...i novo sunce...
da se oči sa očima sretnu i novi dan...a isto je sve...
da se pogled u pogled utopi isto te volim...isto te nemam...
zatalasa moju dušu setnu... i isto ne postojim za tebe...
PAGE 122 DIOGEN

SENADA SMAJIĆ
BRANKA DOJKIĆ
Njeni stihovi možda jesu dio novog bitka Her lyrics might be the part of a new battle
unutar riječi samo naizgled drugačije in the words of seemingly different cultures
ŠTA TRAŽIŠ OVDJE kulture i tradicije. Njene riječi možda jesu and traditions. Her words might be
nešto istkano na prostoru drugačijeg something woven into different sensibility
Šta tražiš ovdje?Zašto se stalno vraćaš? senzibiliteta nego njeno izvorno biće. than the area of its original being. Her
Ne traži sebe tu gdje nema ništa tvoje! Njena poruka možda jeste samo message is perhaps only her...message .
Svaki dolazak novi suzama plaćaš... njena...poruka. Ali, iznad svega, pjesme But, above all, poems of Senada Smajić are
Ma pustite me!Tu je djetinjstvo moje... Senade Smajić su pjesme istovjetne the same as the poems imposed on any
izrečene na bilo kojem jeziku ovoga language of this space and time: not the
Šta tražiš ovdje?To nije tvoja kuća! prostora i vremena: ne jeziku govora, već language of speak but the language of
Na prozoru slomljenom nema tvoje sjene. jeziku misli. ??? Da, tri upitnika su thoughts.??? Yes, three questionnaires
Na vratima samo još vjetar pokuca... dovoljna da provociraju odgovor koji će were sufficient to provoke a response that
Ma pustite me!Ovdje je dio mene... težiti uobličavanju sveopćeg nadanja will seek the formulation of universal love,
ljubavi, sreće i skladnosti svijeta. hope, happiness and harmony of the world.
Šta tražiš ovdje?Šta tišina i kamen goli Nažalost, svjesna da je još uvijek daleko Unfortunately, knowing that she is still far
vrijede? od toga, Senada istražuje sopstveno biće from that, Senada is researching her own
Tu gdje pustoš grli svaki novi dan... sa jednom jedinom željom – da pokuša being with the single desire - to try to erase
Tu gdje sunčevi zraci od samoće blijede... samo sastrugati koprenu boli sa lica svih only the veil of pain from the face of all of
Ma pustite me!Tražim o snovima san... nas. Najviše upravo, zbog nas. Najmanje us. Mostly, just, because of us. At least for
zbog sebe. Naime, ona je odavno svjesna herself. In fact, she has long been aware
IMAM A NEMAM TE da je put trnovit i višeslojan. A mi? that the path is thorny and multifaceted.
Saznaćemo ako pročitamo pjesme. And what about us? We will find out if we
Njene. Urednik read the poems. That belongs to her. Editor
imam te...
znaš da te imam...
imam te u treptaju oka DVOLIČNEŽ DOUBLE-DEALER
imam te u svakoj suzi-
-što mi iz grudi krene S poljubom By kissing,
u svakom otkucaju srca ji vdihne klico, He inbreathes her with a germ,
u svakoj kapi krvi okuži jo z milino, He infects her with grace
imam te ki se razmnožuje That multiplies
znaš da te imam v vlagi očesne votline. In the damp of the eye socket.
da si deo mene Prime jo za roko He takes her hand
in po tihem prešteje And silently counts
imam te... korake od kuhinje The steps from the kitchen
znaš da te imam... do balkona, in potem To the balcony, and then
imam te u mislima mojim ljubeče poklekne, He affectionately kneels down,
imam te u ovom bolu- otipa ji ledvične čašice Touches her kidney calyces
-što mi dušom vlada in jo nežno, z verigo And chains her tenderly,
imam te obljube, priklene With a chain of promise,
znaš da te imam na vrhkletno stopnišče, To the uppercellar staircase
imam te u sebi ki se spušča navzdol, That descends
i uvek ću te imati v samo srčiko Into the very heart
kao što te imam sada besede ča-ka-nje. Of the word wai-ting.

a nemam te... He leaves the door open,


In odide.
znam da te nemam... He sticks the key of promise
nemam te u dodiru Behind his left ear.
u zagrljaju nežnom Vrata pusti odprta,
nemam na usnama ključ obljube zatakne He knows that the road is clean,
nemam te za levi uhelj. That only his truth
znam da te nemam Shall walk upon it;
i nikada te imati neću Ve, da je cesta čista, He knows that the sky
kao što te nikada- da po njej bo hodila Shall have no edge;
-nisam ni imala. le njegova resnica; He knows that saliva of a word
ve, da nebo Shan't gnaw through her ancle
ne bo imelo
nobenega vogala; And smiling, he rushes
ve, da ji slina besede The scent of adventure.
ne bo razžrla gležnja

in se smehljaje požene Prijevod: Aleksandra Kocmut


za vonjem avanture.
NO1 PAGE 123

SENADA SMAJIĆ Intima da s tobom neću vidjeti Pariz.

Nikad neću napisati pjesmu


Naučila sam dovoljno
Dan bo čudovit
o boemskom slikaru na Monmartru.
o intimi sazviježđa
Obljubim,
Nikad se niko neće diviti
i prstenju predaka,
ves dan bova poležavala
našem osmjehu u Luvru i nikad,
o sluzavim algama,
na modrikasti preprogi
nikad nećemo istim pogledom
što lome čvrstinu koraka
in plavala, plavala
izmjeriti radijus blještavog kruga
na lopatici mlinskog kola.
v vijoličasti mehkobi.
i dubinu mraka, iza svijetlog ruba.
Naučila sam dovoljno
S čopičem iz bambusa
Nećeš mi pružiti ruku
o fikciji slika, o mišu
in živalske dlake
kad s vrha krenem ka dnu
što surfa po valovima Gugla
se bova učila
i možda ti neću uspjeti reći –
i otkriva famozna tkanja
mandarinske jezike,
znaš, naučila sam se svašta,
u ćelijama kristala;
risala pragozdno drevje
a o nama tako malo, gotovo ništa.
naučila sam dovoljno
in živobarvne papige,
o grickanju vremena
ki še niso slišale
i tapiseriji (sve)mira,
zven nobene besede.
što crnim rupama svjedoči
Na izviru rdeče reke
apsolutno postojanje ničega.
bova s čutnicami
Sad znam da crna rupa
lovila jato belinov,
ima oblik beskonačnog
ki poznajo pot
Ajfelovog tornja,
nazaj v globino -
ali još ništa ne znam
rožnato popkovino.
o crnici Marsovog polja
Spotoma se bova slekla,
i intimi žila,
Art-Dimirije Popović

znebila se balasta telesa


što ni nalik nisu ovim
in zdrsela v vonj pristnega
ispod stola,
korena in prepletena,
na kojem dogorijeva svijeća
razpoznavno neločljiva,
i hlapi moć pejotla,
se bova ljubila, ljubila.
što meksičku pustinju
Obljubim, ne bom odprla oči.

Dan bo čudovit. presvlači u pariška svjetla.

Naučila sam mnogo i sad znam


PAGE 124 DIOGEN

SENADA SMAJIĆ Nedokučivo i vidio je kako se s grlom

Još ne znam kratera spaja njegov put.

Intima staništa
jesam li ameba Ne može nikud.
Pišem
ili zvijezda Uzalud je kravatom ukrasio
o intimi vrbe
što se, vrat nove košulje. Po njoj se,
i stojeće vode,
kroz kišu kao zvjezdani prah osula hrđa
o bijelom prhutu
oštrih fijuka, s lanca njegovog kompasa,
rode i o tome
probija između progrizla mu kožu i izjela
koliko izdrži
grebena sve-mira. meridijane s lica karte,
članak jedne noge;
Znam samo da utisnute u mračne tabane.
pišem o angle harpu*
svjetlosna godina Ne može dalje.
u rukama vjetra,
nije prava mjera Prenisko se spustio mjesec.
što nikad ne solira
za muk, Obasjao mu je nogu, što vonja
u taktu pauka klizača;
u koji uranjam. na strvinu rasutu po putu.
pišem o brižnosti nježne
Na ovoj dubini U grbi na leđima su se probudila
mahovine što grije
su mi do zakržljalosti Samsarina djeca i sad mu zidaju
kamen do kojeg
zanemarene oči ledeni dvorac, sa ogledalima
sunce ne stigne,
i sve se svodi od tla do stropa. Ne može otići.
ali kad dođem
na disanje Nema kuda od sebe pobjeći.
do odraza, što
posuđenih pluća
širinom kolobara
i neizbježni dodir
mjeri viskoznost
nikad viđenog dna.
obraza do samog ruba
Odraz
ne(samo)prepoznavanja,
Prekasno je dignuo nogu.
ostanem bez riječi.
Mjesec se spustio nisko

* angle harp - harfa i obasjao je šarenicu noći,

tarabu, travu u dvorištu,


Art-Dimirije Popović

TRAŽITI...I NAĆI kuću i korov na krovu


LJUDSKO...U
ČOVJEKU!
NO1 PAGE 125

BOŽO POPADIĆ

Misaona poetika Bože Popadića Aktusa varira zavisno od Thought poetics of Božo Popadić Aktus varies
momentuma usmjerenog ciljanom ovaploćenju sopstvenih depending on the momentum which is directed with the aim of epitome
nakana. Jednostavno objašnjenje se nalazi u pretočenoj blagosti of its own intentions. Simple explanation is in decanted gentleness of
uma unutar razigranih očovječenja razuma koje hitaju ka ljubavi, mind within playful humanity of the sanity that runs towards love,
nadi i, prije svega, sjećanju. Kolopletom razasuti čovjek ovom hope and, above all, memories. Spinning scattered man is is using this
prilikom sjetno pokušava uobličiti sopstveno biće unutar opportunity to try to take shape up his own being within the poetic
pjesnički ciljanog habitusa. Božo je iskustveni oblik višeslojne targeted habit. Božo is the experiential form of multilayer personality
ličnosti koja sjetu zamjenjuje grubošću etno-senzibiliteta sa that melancholy replaces with the roughness of the ethnic-sensitivity
naraslim oblikom pretpostavljenih nadanja. Njegova slika je with accrued form of superiors hopes. His image is the image of this
slika ovoga jadnog, napaćenog svijeta sa ovih prostora koji tamo poor, suffering world from these areas who somewhere, far away,
negdje, daleko, preko sedam gora i sedam mora, žudno sanja o across seven mountains and seven seas, eagerly dreaming about
mogućim alternativama haotičnom prostoru i vremenu koje possible alternatives to the chaotic space and time that was left behind
ostaše iza njega. Balkan mu to nikada neće oprostiti. Njegov him. Balkan will never forgive him. His departure ... The only
odlazak...Pitanje je samo da li je moguće razdvojiti materijalno i question is whether it is possible to separate the material and spiritual
duhovno unutar današnjih vizija nedorečenih slabosti ovdašnjih. vision within the present weakness of our own sketchy. He succeeded
On je uspio u tome. Itekako. Shvativši da poetika jeste most in that. Very much so. Understanding that poetics is a bridge over
iznad nemirne vode koji njemu ne samo da jeste pleasure above troubled water that is not only his pleasure above all, but also
all, ali i nešto još veće i jače?!No, šta je sa nama, njegovim something even stronger and bigger?! But what about us, his
pratiocima na ovome putu duhovnog? Ništa! Moramo ga čitati. I companions on this spiritual journey? Nothing! We have to read him.
zbog njega, ali više zbog nas jer ovaj pjesnik je smješten u tri And because of him, but because of us, because this poet, is located in
riječi: istina, blagost i vrlina. Sebe, ali i...nas. Urednik three words: truth, gentleness and virtue. Of himself, but, also... and
us. Editor'

A TEBE IMA... čuvarom ljubavi naše, Još samo jednom,


ma šta mi rekli. pa onda da umrem
Nema me, opijen ljepotom tvojom,
umro sam već Mogu misliti da umrem od ljubave tvoje.
za tebe, da sam lud,
beznačajna jedinka smijati mi se iza leđa,
u masi prolaznika skupa sa tobom. HAJDEMO
kroz tvoj život.
Ne popuštam, Hajdemo,
Skrbnici takav sam kad volim! oblaci nam mjesto prave,
su tvoji veliki, A volim žestoko da se u njih uljuljkamo.
ja postah niko, tvoje oči zelene, Da u skute nebu
sivilo prošlosti tvoje usne medene, se smjestimo,
maglom skriveno, tvoje srce i dušu ranjivu, u svijetu
more što valove nosi lako povrjedljivu, gdje ljubav cvjeta.
ka dalekoj nekoj srno preplašena.
obali, Budimo
sad hladnoj i mukloj. pjesma što ljubav opjeva,
Još samo jednom
budimo magla što se
A tebe ima, u svitanje
Ima li nade iz kotline iskrada
u meni,
da želja jedna u oblake,
u ljubavi te mojoj ima
iz sna se u javu pretvori? nebu pod skute
i biće vječito
Ima li vremena skrijmo se
u pjesmama mojim,
da srce još jednom od današnjice.
mislima punim ljubavi,
ljubavlju progovori?
prepunim tebe.
Budimo
Još samo jednom miris cvijeća
Od tebe
želim da zapjevam što pčela se njim opija,
nema u duši
pjesmu ljubavnu tebi. leptir mu se divi
mjesta za druge,
Na tvome jastuku vjetar ga raznosi
jer ti ih svojom vrelinom
da ti šapućem planinskim prostranstvima.
čim se prikuče spržiš,
dok srce od želje drhti
vrelim dahom
a prsti tvoju kožu miluju, Hajdemo.
žudnje
lagano je dodirujući. Skinimo maske ravnodušnosti,
za tobom.
kad znamo
Još samo jednom da u pogledima našim
Ja nisam,
da ljubim usne tvoje želja gori,
neću, ne mogu nikad
pa da me ne bude više. ne gasi se i neće.
prestati biti
PAGE 126 DIOGEN

Trči Lida
BOŽO POPADIĆ kao vila, nako mala,
hitro, lijepo,
ko da ima ona krila,
pa donosi svome đedu
Hajdemo odavde onu jednu što ne žulja, u koju sam se ludo zaljubio,
iz ovog nenaklonog okruženja da odmori stare kosti. ja ovakav mator,
u naš svijet, Jer na onoj što je tvrda, pa zamalo da nisam
gdje ljubav pulsira mogle bi mu kožu bosti, od te ljubavi poludio,
u srcima, toliko je jadan mršav, sve dok mi ona,
gdje nam maske nisu potrebne, uvio se sav ko grana, najdivnija žena
gdje se nećemo kriti a bio je on naočit, zelenog oka čarobnog,
od samih sebe. momak kršan. na moju ljubav
Al' ga vrijeme pregazilo, nije uzvratila,
Hajdemo. u osmu se zagazilo, vjeru u sreću mi tako povratila.
Skinimo sve sa sebe, desetljetku nego kako. Ima jedno ime,
prođimo ispod duge koje šapatom izgovoram,
da se okupamo A onda se mala vila ne od straha,
prije prvog dodira u krilo mu ugnijezdila već od strasti i želje,
tijela u kojima i počela svoju priču da osjetim
gori iskonska želja gdje je sve to treprenje osjećanja
da se dodirnu, ona bila: punih ljubavi,
u jedno spoje. "Bila sam ti svađe đedo. kada ga prošapućem.
Da moradnem opet ići, O ženo
Hajdemo. Bog mi ne d'o! slatkog imena,
Više nemamo vremena Viđela sam svaka čuda, ti potpuno osvoji me.
za čekanje. dobro nisam sada luda, Volim te
U oblake bijele se umotajmo, od stra'ova i prepasti, jedina moja ljubavi,
nebo dodirnimo iz tunela onog strave. tvoj sam do kraja života,
našim ogoljenim željama. Uuuu, moj đedo, ne zaboravi!
Budimo to što jesmo... što sve tamo oni prave!!!
pjesma ljubavna, Prepane se ko gođ uđe,
cvijet oprašeni niđe nema stvari luđe."
i pčela.
Budimo ljubav.
I tako su besjedili,
Hajdemo.
i dugo su tu sjedili,
U legendu ljubavnu...
đedovo je toplo krilo,
Lidi tu je sjeđet milo
ĐED I LIDA još bi ona s njim pričala,
sijedu bradu bi čupkala.
"Lido dušo, Al' umor joj sklopi oči,
evo đed na vrata ušo, ovlada je sanak pusti,
dones' der svome đedu pa je đed u krevet spusti,
skemlijicu tu malenu, te poljubi čelo malo,
poslušaj der glavu sijedu proviđenje što mu dalo,
da prisjednem ovdje malo, unučicu kao vilu,
da odmorim noge bolne, pametnicu,
umori me život, slatku milu.
moja diko,
evo sam ti aman Ima...
crko.
Unučice moja mila,
Ima jedna rijeka
snago moja,
kojoj ime ne spominjem,
moja rano,
bar javno.
hajd' pohiti polagano...
Ima jedan grad,
A đe si ti đedu bila,
koji se ne zove Beograd,
ispričaj mi hajd' onako,
u kome je ljubav
sve potiho i potanko."
moja ostala.
Art-Hazim Čišić

Ima jedna žena


koja je odgovorna
za sve to,
NO1 PAGE 127

OZRENKA FIŠIĆ
Čitajući pjesme Ozrenke Fišić iznova i iznova mi se stvara Through reading the poems of Ozrenke Fišić again and
osjećaj isprepletenosti vida i osjetila, realiteta i imaginarnog, again makes me feel intertwine of the sight and senses,
ravnodušnog i emotivnog, ali i kreativnog poimanja vlastite reality and the imaginary, indifferent and emotional, but
poetike. Njen „talog neznanja“ ona je odavno rastjerala ali mi, the creative concept of her own poetry. Her "residue of ignorance" she
neznalice ovdašnje, ne prihvatamo mogućnost da i ona može has dispersed long time ago, but we, the ignorant local ones, do not
biti THE ONE sa ciljem razaranja magli duha sa kojima smo accept the possibility that she may be THE ONE with the aim of
suočeni. Svakodnevno. Biserni niz riječi, sa ponekom, samo destroying the spirit of the mist with which we are facing. Daily! Pearl of
ponekom tačkom i zarezom, bez uskličnika ili upitnika je kao words, with occasional, only the occasional point and a comma, with no
i ona: Osoba sa jasnom vizijom prostora i vremena u kojem exclamation point or a question as it is like her: A person with a clear
živi. I stvara. Svjesna nedorečenosti upravo tog prostora i vision of space and time in which she lives. Creates also. Aware of the
vremena. Ona ga upija kao sirena snova, razarajući zlo ambiguities of the very space and time. She absorbed as a mermaid of
kreacijom dobra. Ne samo svoga. Usudio bih se kazati, dreams, destroying the evil with the creation of good. Not just of her
birajući saputnika ne samo u životu već i unutar kreacije own. I would dare to say, choosing a companion not only in life, but also
same. Imadoh zadovoljstvo biti jednom, nakratko, i njen in the creation itself. I had a pleasure to be once, briefly, and her coherent
suvisli tumač. Urednik, čak. Ranije. I, evo, ponovo, srećom. interpreter. Editor, even. Earlier, back in years. And here, again,
Ne samo njenom. Već svih nas koji je čitamo. Razumijevajući fortunately. Not only that belongs to her. But all of us who reads her.
njene riječi kao molitveni oblik ljudske predanosti izrečenoj Understanding of her words as a prayer form of human commitment to
nadi-neke nove „Himere“, one koja riječima, umjesto the pronounced hope - a new "Himera," the one who, using the words,
pogledom, stvara, a ne razara. Urednik instead of a view, create, and not destroys. Editor

Iz neobjavljene zbirke ''Između stabala baobaba'' Osjećaš li


baobaba
kako se topi
Iskopat ću oko prstom
Zubi ti otpali ako nećeš posljednja
Djevičanskim uljem napuniti školjku
kriška nade
Oštrom britvom sasjeći obrve
Ti koji ravnaš i ljepljiv sok
Rascijepiti lubanju na pola
uglovima tame natapa nepce
Neka sam
Pusti zraku sunca dok zubi melju
iskežena sjenka
iz ove krletke preostale koštice
lutajućih pavijana
u kojoj mrzne oboljela ptica u žrvnju sjećanja
U krvi da mi tečeš
Odriješi težinu sidra
Na aorti srca da snivaš
i plovi što dalje
Pod desnim rebrom da spavaš Ti ne razumiješ
nabadajući
Utrobu da mi pljačkaš
oči mrtvih riba
Neka sam Srna je pobjegla
Otvori koraljne školjke neba
hrana slijepim miševima iz pjesme
i srči njihovu srž
obješena o Prate je kao
Zubi ti otpali
strop vremena uporni lovci
ako nećeš
Krvlju toplom napojit ću tri točke iščekivanja
Progutaj trulu oskorušu
pijavice Nad glavom
Iscijedi opori sok
Uloviti mrežom srce kosa crta
U moštu okupaj misli
Kroz trudnu utrobu poput dželata reže
Neka se stisnu
iščupati desno rebro misao
ko obruč
Neka sam Upitnik nježno ovio
I sklopi pakt
Samo da nisam omču oko vrata
sa sudbinom
o nenapadanju, Napola živa
puna mi glava Gorka marmelada preskočila navodnike
tvojih ludorija. kroz dvije točke
nadolazećeg pitanja
Osjećaš li
U luku izvila
Neka sam kako ruka
tijelo bježeći
ispisuje krug ljušteći
između redova
Iz oka da mi viriš široke pore obraza
vezanog stiha
U ušnoj školjki da se gnijezdiš Mirišu snovi ko
Vješto zaobišla zarez
Na vrhu obrve da bdiješ oguljena naranča
Okliznula se na
U labirintu mozga krtica da si Osjećaš li
oštru ivicu duge crte
Neka sam kako se riječ
Iskoristila uskličnik
zvjerka pobješnjela davi u grlu
kao trambulinu.
između stabala satjerana u zid
a glava puca ko
Ti ne razumiješ
oštrim mrazom zaleđena
I nikada nećeš
kora na dlanu sunca
Iz neobjavljene zbirke ‘’Daj da budem polje tvoje
tuge’’
PAGE 128 DIOGEN

OZRENKA FIŠIĆ od Toboza razumjela nisi


a kako da shvatiš zov vjetrenjače
i snagu vjetra nepredvidivu
kad moj dragi smota joint to povjerenje koje ste
jedno s drugim davno prije
nebo u očima izgubi oblake razdijelili kao šuškavu tortu
i snopovi raznobojnih zraka on ti je darovao
kao u keleidoskopu prelamaju se a ti zalutala u zemlju kiše i
između nadolazećih misli zmijskih jezika umjesto
i poezije čežnje u glasu bluz majstora salamandera u zvečarku si se
John Lee Hookera pretvorila, ne bih te ni ja
ja opustim tijelo naslonjena na njega da si mi iz oka ispala
i vrhovima prstiju dobujem po napetoj koži ne bih te dugo slušala
u luku savijenih leđa hvala ti, njegova bivša draga,
vidim ljude koji odlaze što nisi mog suđenika prepoznala
bježeći uvijek sa svojim mislima
osjetim putenu strast Zatvorena u misao
kako se skuplja u toplini daha
između udisaja i izdisaja biljke
bez vrata i prozora
što miriše na duga putovanja,
sanjam krov
neizbježnost rastanka, ljubav zrelih godina
nebo zvijezde pojelo
i pomirljivost sa brojnim razlozima
za zajutrak
kad moj dragi smota joint
sivi oblaci sjeli
svaka je misao zaobljena
mi na trepavice
bez oštrih uglova i ravnih rezova
sunce se ne vidi
lelujava i prozračna kao velike bijele plahte
tek slutim blizinu
rastvorene na suncu i nošene vjetrom s juga
kroz mliječni zastor oka
ugibaju se i trepere u valovima
ruke mi svezane paučinom
i mirišu na davno zaboravljenu lukšiju
propadaju moji koraci
kako su naše majke i njihove majke
kroz tkivo sna
bijelile tkano platno jutrima
tanke niti neizvjesnosti
ja prolazim kroz redove uznemirenih
upliću se
tkanica između zemlje i neba
kao svilena buba
samo je potreba za blizinom
učaurena čekam
u njemu u meni beskrajna
dan bez bola
jer ptica se na zgusnute kapi kišne
cvijet na blago povijenu stapku
drvo na razigrano korijenje U ovoj dolini tijesno je
mahovina na krilo kamena
a čovjek na čovjeka oslanja putnici kroz poludjelo vrijeme
kad moj dragi smota joint s početka 21. stoljeća
ja samo slegnem ramenima u tijelima tako smrtnim guraju se
jedan od drugoga otimaju prostor
hvala njegovoj bivšoj dragoj između sjena i sebe
postajem ravnodušna dok ih
odnosi nebo,
Art-Borko Sainovic, Dragica Cvek Jordan, Hazim Čišić

da nisi tako malo voljela njega


upija zemlja, guta mrak
ja mu ne bih ni blizu prišla
a tko će pamtiti,
niti bi on ugledao sjaj mog oku
tek zamrznuta voda,
da si ga ti svojim okupala
čupave krošnje, mufasti oblaci,
nesuđenice, nisi ni znala što imaš
u ovoj dolini mračno je
u njedrima, kakav je to čovjek
nekorisni sakupljači datuma
ne bi mi ni vjerovala
u bisagama čuvaju prošlost,
da ti pričam svu noć i dan
sadašnjost nemilice troše,
koliko nježnosti u jagodicama
budućnost niti nemaju
životom izrezbarenih prstiju
puno je ljudi a nigdje čovjeka,
da si uz njega hrabro stajala
kineska mudra
sa kosom što vijori na vjetru
stoji na ulazu u mapu uma,
on bi je češljao danima
i tko će čitati,
svu bi te krilom svojim zakrilio
tek svilene bube,
koliko brižnosti u njemu ima
svjetleći žišci,
Tatjuška, Vjetruška ili kako se
hitri planktoni
već zoveš ti koja ni Dulčineju
potrebno je obilje svjetla
da rastjera talog neznanja
NO1 PAGE 129

TOMISLAV DRETAR
Govoriti o poetici Tomislava Dretara možemo samo ako objedinimo, Talking about the poetics of Tomislav Dretar we can
odnosno barem to i pokušamo, višeslojnost njegovog karaktera koji se only if we unite, or at least try to do hat,
vidi u njegovom odsjaju: pjesnika, pisca, profesora, prevoditelja, multilayer of his character which is visible in his reflection: poet,
književnog kritičara, novinara, animatora kulture, izdavača, političara i writer, teacher, translator, literary critic, journalist, cultural
ratnika. Upravo je njegova poezija refleksija svega navedenog. Samo animator, publisher, politician and warrior His poetry is a
naizgled rasutog unutar mnoštva pretpostavljenih slika vlastitog bića, reflection of all this. Only seemingly bulk within many pictures of
ali u suštini jednostavnog, iskrenog bitka. Čovjeka. Poetika je baš kao i their own superiors being, but essentially a simple, honest being.
on. Zavisna i ovisna od percepcije okruženja vlastitog. Reagira žestoko. Human being. Poetics is just like him. Dependent and dependent
Ali, iskreno. Bolno, ali liječivo. Istinito, a u neprestanoj borbi protiv from the perception of his own environment. React violently. But,
laži per se. Zbog per tu. Svoga. Ali, i ljudskog dostojanstva. Njegove frankly. Painful, but heal-able. True, the fight against lies which
riječi su pjesme. Svaka od njih bi mogla pjesmom postati. No, on ih never stops, per se. Because the per tu. Of his own. But, also of
mozaikom čini u svojim otiscima stvarnosti. Mozaikom mogućeg the human dignity. His words are poems. Each of them could
realiteta. Još uvijek ne živimo u njemu, ali upravo zahvaljujući become a poem. However, he makes a mosaic of them in his
Tomislavu, taj realitet ostaje kao nada da je moguće, ipak, živjeti u impressions of reality. Mosaic of possible reality. We still do not
boljem i zrelijem društvu. Čak i eros kod njega jeste preneseni oblik live in it, but it is thanks to Tomislav, that reality remains the hope
značajki opstojnosti. Pjesme su kao golubovi što brodovima suštine that it is possible, however, to live in better and more mature
hitaju. Da se nahrane bitkom. Našim. Zbog sebe. Ali i zbog nas. society. Even with him eros is transferred form of the features
Urednik existence. Poems are like pigeons that pushes towards the ships of
essence. To be feeded with the being. Ours. For himself. But,
Bosanska fuga because of us. Editor

Ne sviće zora da Bosni iz vida nestanu Moj put Ljubav jašući ju bez sedla, ljepota, krilata
dani posni Odnosi me u deveto nebo u božansku ekstazu
na javi da se san razbudi sav radostan Ja imam svoj put kojem je utočište Nek’ živi božanska ekstaza nek sveci vole
od sna sazdan Jezus Krist, proroke
Ja sam taoist, Nek’ proroci sviraju lire nek poezija bude
ja obožavam žene, imam ih dvije, prepisana
U Bosni se raduje samo tuga mračan
što za danom sviće dan Poeziju kao eksploziju Kao lijek protiv neizlječive bolesti samoće
U Bosni ne sviće zora da joj tama ni čas samoću kao kakvu orgiju
nikad ne okasni Ja sam dakle bigamist posvećeni Tomislav Dretar: Budući da su slavenske žene imale velike
praktikant dojke/Étant donné que les femmes slaves avaient de grosses
Živjela praxis nasuprot kontemplaciji boules
Na javi da ni otac ni mati smrti sina
Voljeti dvije žene u isti mah to je zaista
jedinog nikad ne vide dan
ljepota Budući da su slavenske žene imale velike dojke
U Bosni ne sviće zora da s líca nam
A vi, vi ne volite istovremeno ružu i
svima skine pogled mračan peruniku Zbog skupoće maslaca
Ruža vas ubode i podstakne ljubiti bol Napoleon je dao zapovijed da se izmisli
Da nam mûk muke u ruke predaje Crvene boje
mukle jauke bosanske oporuke margarin
Perunike mirišu politikom varajući možda zato flamanski mljekari
Što šutke veli: Zaludu se otvara oko kad Dva ljubavnika kokota i lava sasušenih ne vole Napoleona.
Bosnom sviću zore puke spolovila Nekada je naime Drogenbos
Ali ne brinite tu sam ja da vas maslacem i mladim sirom mazao
Zaludu k nebu u bezdan pružati ruke u nadomjestim šnite crnog kruha briselskoj djeci
Bosni ni dana ni svitanja Ja sam plaćen 843,68 € „de Brucielovi izdanci manjkali su kalcijumom
od Kulina - bana do onog kad od remplacement“ mjesečno i vitaminim B pa nisu nadilazili
svitanja do svitanja buja patnja Ja pak ne varam svoje dvije žene visinu potrebnu Napoleonovoj
Ja ljubim samoću i tucam poeziju Velikoj Armadi I turizmu tog doba
sasvim nagu kamo su egzotične strane zemlje
Ljubav jašući ju bez sedla, ljepota, privlačile kolekcionare žena malih
krilata blistavih dojki Budući da su slavenske
Odnosi me u deveto nebo u božansku žene imale velike kugle na mjestima
ekstazu otkud crpim katarzu iz Safo s lirom
Nek’ živi božanska ekstaza nek sveci Njegovi maršali su se bojali dudlati
vole proroke dvije dude odjedanput Došli su na Waterloo
Nek’ proroci sviraju lire nek poezija reći svoj posljednji pozdrav
bude prepisana Ljepoticama euro-pejskim Zbogom!
Kao lijek protiv neizlječive bolesti Ô Vašim grudima nježnim mi se povlačimo
samoće na vrh brda Lavljeg Otkuda ćemo gledati
svakodnevno da li se budućnost boljom
Bosanska tuga ne uzlazi k nebu, najavljuje
stoljećima, uporna, danju i noću Golim grudima Slobode koja narod vodi
hrli s brda, hrpimice, kao u kuću nego li flamanski maslac à l’anglais
toplu, u mir, pod stećak, vagrebu. na šnite kruha namazan
PAGE 130 DIOGEN

TOMISLAV DRETAR

Briselski paysage s Menhirima na dan općeg


štrajka

To je opća jebatanja
na dan bratskog štrajka
cvijeta nacije
Jer tramvaji prestanu
milovati srednju klasu
Gospođe Metropole
i ostalih prosjaka
još neklasiranih
na crnoj listi nacionalne banke
Zbog opće prezaduženosti
u regiji Wallonie-Bruxelles Capitale
Tramvaji počinju
šibati tračnice
Nezaposleni briselski menhiri
Nabijaju tratinu
na očigled razogačenog Monsieur
Carrefour a nebo dopušta
pijetlovima nadignutih
krijesta zabijati im se do dna

a mjeseci mlađaci još u


egzotičnim stanjima historijskih
spomenika tucaju die
Alltagsgechicte na očigled
Monsieur Propre golubovi
ostavljaju umjetničke
ragove salitre
Na nos na pleća i
naročito
na brončane obraze
nacionalnih junaka
Kola psuju ulice i
kružne tokove
vozači karišu
manjak
Policijskih snaga u regulaciji
općeg koitusa u javnom
gradskom prometu
Od izlaska sunca sve
do
sumraka svako svakog kara
kućne domaćice što čistiti
moraju same psuju svoje
kolegice po zvanju kućne
pomoćnice zbog rada na crno
Art-Zlata Labrović i Edo Murtić

Šefovi guze svoje


sekretarice golih koljena
zbog čisto
nasljednog
običaja ja ulazim u svoje
glineno polje i puštam dršku
krampa da me guzi u
leđa
u nedostatku do plafona dignutih
nogu moje petite-amie
NO1 PAGE 131

MILICA BLAGOJEVIĆ JANKOVIĆ


Vrijeme ne postoji i ne prolazi. Mi prolazimo jer smo postojali. Time does not exist and does not pass. We pass because we
U ideji samoj: I vremena, ali i opstojnosti. Milica Blagojević exist. Within the idea itself: Of the time, and survival itself.
Janković, kao već uobličen književnik sa stavom može sebi Milica Blagojević Janković, as already shaped writer with an attitude can
dopustiti mogućnost analiziranja riječi, ali i već ranije afford for herself the possibility of analyzing the words, but also of already
naglašenih stavova. Ne samo svojih. Njena IDEJA je pronounced views. Not just hers. Her IDEA is the assumption of abstract
pretpostavka apstraktnih sučeljavanja sa samom sobom. Zbog confrontation with herself. Why? To expose her own weaknesses and
čega? Da razotkrije sopstvene slabosti i na njima izgradi nove build on them new foundations of hopes. Not just hers. But also of those
temelje nadanja. Ne samo svojih. Već i onih koji, čitajući, who are, through reading, thoughts on paper mounted what they called the
optočene misli na papiru što knjigom nazvaše, pokušavaju book, trying to find answers to the magical questions. She leaves no
pronaći odgovore na bajkovita pitanja. Ona se prepušta questions with no fear to sometimes flirts with alternative forms of
pitanjima nimalo ne libeći ponekad da koketira sa alternativnim consciousness. Unreachable to us, yet. However, she knows. What is it
oblicima svijesti. Još nama nedosegnutim. No, njoj znanim. O about? The awareness of the mission on this World. What? Directed
čemu se radi? O svjesnosti poslanja na ovom Svijetu. Kakvog? awakening of the being. Comprehensive. Inspiring. And of hers, first and
Usmjerenog buđenju bitka. Sveobuhvatnog. Inspirativnog. I foremost. Editor
svoga, prije svega. Urednik

MRTVA TAČKA

Posle mrtve tačke ne mogu da idem


napred. Ni nazad. Ni levo, ni desno. Uvek sam
na istom mestu, obavijena istim slikama,
zdrobljena sam zubom prošlosti, nemani koja
se permanetno obrušava na moje slabašno telo.
I čujem zvona. Stara zvona koja još uvek
zvone. Crnu svraku koja svraća na moj kućni
prag. Glasovi koji me okružuju su samo
prostorno tu, prisutni toliko da me dozovu iz
prošlosti u koju sam zagnjurila lice. I plačem.
Pojim rođenu zemlju. Oko mojih članaka
plićak nalik jezeru u pravilnoj kružnici, a iz
centra polazi iz mene same. I ta tačka u
središtu sam ja. Iz daljine ličim na malo crno
zrno nečega. U mrtvom sam krugu kovitlaca
sećanja koja se šire i rasplinjuju, i danas, i
sutra, i ne daju mi da prohodam. I put do mene
je neprohodan, a ja ćutim. Nemam šta da
kažem.
IDEJA
koja sam bila, izgledala bih kao da me je Neka je uhapse! Neka joj sude! Neka je bude
pregazio brzi voz, kao da mi je vreme isteklo sram! Neka je uhvati neko na delu! Evo, sada
Ona stvarno ume da me iznervira.
skroz. Ona je bila moj vlastiti vampir, demon mi krade, minuta čašu punu, celu? Zar niko ne
Deluje malo potuljeno, izgleda ojađeno, priča
svake moji noći, natprirodne snage i moći. vidi? Kako da dokažem da mi kradljivica
rastegljivo i vriskavo, poskakujući glasnim
Moje minute kašikom je polako srkala, dok jedna uze život ceo, deo po deo?
žicama. Priča i skače mi po glavi. Od nje sam
sam ja već sve pobrkala. Kako se zovem? Šta
imala bar stotinu nervnih slomova. Dobro je
sam ono htela? Gde sam juče bila? Ko sam da Nikako! Ne znam ni sama. Samo da znate,
da sam ostala živa.
sam, šta sam u stvari ja? Od ogledala sam neću ovu stvar ostaviti tako olako. Gledaću da
Ona dolazi kada je niko ne zove, a zove me bezglavo bežala, nisam se više nimalo smejala, je zatvore. Kao lopova pravog? Gledaću, ali
uvek kada mi neko dođe. Presreće me na jedino što sam umela – tuga sam gola postala. kako?
vratima, ako bih polazila. Sačekivala, ako bih Sama. U mraku. Izgubljena... U vakuumu
dolazila. Uvodila me je i izvodila. Iz kreveta vremena svog.
me snenu pričom iznosila, u razgovore drske Umesto da je zaključaju daleko od mene, da
uplitala. Iz mene je izvlačila nekontrolisane mi više ne krade vreme, gledam je u oči i dalje
U mraku sam brojala minute i sate, tuđe, a ne mi otima bez ikakve mere, krade mi i sada
krike i urlike, ljutila me srećnu, hranila situ od
svoje, kako se krate. Dok ona priča, kao da ovaj tren i minute ove.
muke, mrakom me pustim ugojila, sa đavolom
sam i ja usta otvorila, iako ništa nisam
crnim spojila... Svlačila me iznutra bez srama i
govorila. Gledala sam je kako mi krade minut
stida, uživajući kako mi tajnu po tajnu kida... Podvlačim crtu, stojim ispod nje, daleko od
po minut, dan po dan, od sna, odmora, buke ili
Srce mi je ona u kamen pretvorila, kostiju mi ogledala, sabiram i oduzimam sve. Rezulatat
tišine. Uzimala je sve sa ili bez prašine. Da je
se golih nabrojila... Zbog nje sam gubila i dane je kratak i jasan, gotovo glasan: Ona mi je
prijavim policiji?! Da pokušam? Ne mogu,
i živce, ispijajući kafe i prazneći lonce, ukrala prošlost, otima mi sadašnjost i tako
znam. Trebaće mi dokaz! A vreme? To nije
umnožile mi se noćne ovce... trovala se grabi moju budućnost. Ote mi život! Uze mi
stvar! Kome da dokažem da je bilo samo
nikotinom i dimom... sebe sam samu ždrala i u sve!
moje, kad ga više nema, kad svako ima svoje?!
tesnac vremenski zarobljavala.
I kako onda da je tužim?! Odakle njoj pravo?
Posle kontakta sa njom to više nisam ja. Ja
Art-Tatjana Dojčinović
PAGE 132 DIOGEN

MILICA BLAGOJEVIĆ JANKOVIĆ

Imam utisak da je svo moje vreme strpala u znala, ni smela da je se otresem, nisam mogla našla. I dalje je ona ista, mlada i čila.
crni kofer. Teško je to breme! Iz kofera je da je podnesem, na nju sam gnev sav Kradljivica vremena, kao što je i bila.
ponekad izvlačila nešto vremena za sebe, kad bezdušno obrušavala. Ni onda kada sam joj
god joj treba. Ona je uzimala, nije se davala i rekla najgore stvari, obmanjivala me je da Iz knjige „Kradljivica vremena
tako je običavala da me ne samo mene, već i uopšte ne mari. Onda je plakala i molila me da
mnoge druge za sebe uzme. Prerušavala se u stanem, da se pokajem, jezikom je samo
druga, sestru ili brata... Nesvakidašnjom se i skakala i skakala. Oprostiće sve, nije mi lako!
dragom svima činila, činima retkim nas Kako sam mogla? Kako sam smela? Ona je
opčinila i prisvojila kap po kap vremena moj život, dar sa plavog neba, drugarica dobra
bitnog, što neumitno teče sitno. Iz česme moje uvek za mene bila! Htela je i dalje za ruku da
i tvoje, njene usne života poje. Njena je duša me drži, da mi još koji minut života sprži.
vazda prazna i gladna tuđih sata, a telo joj
besmrtno i čilo, razgovorno i uvek mlado bilo. Ali nisam joj dala.
Istog je belog lica, mladosti puna, i juče i
danas bila. Zar je ona uvek mlada? Zar je
živa? Nije ni čudo da starica neće biti, jer - Ne dam ti više ni minut, ne dam ni čas! Beži
vremena ima koliko hoće da se kiti! Mladost od mene da ti ne čujem glas! Pred ogledalo
neka vrati svoju, neka uzme moju ili tvoju, stani i dobro gledaj, ako ja budem tamo, ti
sate ne mora ona da broji. Kradljivica jeste ali onda, hajde, hodi u moj stan! Dotle ne želim
vreme joj služi. Tako to stoji! I ja. I ti. Svi smo za tebe da znam! Znaš ti zbog čega! Nek te je
joj kao dužni. Da nas pokrade, starosti uči, a sram!
mladost je njena jedino vredna, večna je ona,
mila i čedna. Tada je poslednji put prešla moj prag, i od
onda joj se izgubio svaki trag. Dugo ništa
Dugo sam se rešavala, dugo sam htela, a nisam nisam čula o njoj, znam samo da je promenila
broj. Skoro mi neko reče da je drugu žrtvu

PREPORUČUJEMO:

Savremene priče o ljubavi, mržnji iz svesti i podsvesti u vremenu i prostoru autorke bestselera „Obeležena“ i „Ulična zebra“.. Priče su
nastale iz vizure slepog ogledala jedne Ane, prosjaka, ljubavnice, profesionalnih amatera, neobičnih ljudi koji izgledaju sasvim obično.
Najveća kradljivica vremena je misao, velika i opasna, koja kovitla motajući kazaljke časovnika, igrajući se u dokolici... Legenda,
Čačak, 2009 www.legenda.co.rs

„Brak za ručak“ je knjiga namenjena svima koji su već u braku, tako i svima onima koji se spremaju za
taj i te kako važan životni korak, a i onima koji su sada daleko od braka ali svakako maštaju da jednom
reše i taj problem.
Ima li onih koji makar nisu razmišljali o braku? Pretpostavljam da ne. Ili ste u braku. Ili van njega. U oba
slučaja razmišljate o tome kako bi bilo da ste sa one druge strane.
„Brak za ručak“ je knjiga o istinskim problemima u braku i iskrenoj potrazi za rešenjima koja uvek
postoje.
Duhovita knjiga koja će vam ulepšati život, raspršiti iluzije i naterati vas da još jednom razmislite pre
nego što pojedete i poslednje parče sopstvenog braka.

ITP Pan knjiga, Novi Sad, 2009


www.panknjiga.com

„...Nekome ne vredi pružati ruku spasenja, jer će taj sa sobom povući i svog spasioca i svi ćeutonuti u glib, svi koji
se približe grešnom biću. A ta grešnica - to sam ja. Niko me drugi ne može spasiti mene same, jer kao što rekoh još
na početku ove priče - najotrovnija sam za sebe i to je prosto nešto što ide uz moje ime, što je zapisano na poleđini
mog mesa... A ovo su spisi svih mojih grehova, koje nađoh sebi pod kožom... I reših da se u ovoj knjizi „skinem do
gola”, drugima na uvid, osudu, prezir i gnušanje... Iako znam da sam kriva, iščekujem blagu kaznu - smrtnu kaznu
- ako je ikako moguće...” - odlomak iz romana Vrelo meso.

Legenda, Čačak, 2007


www.legenda.co.rs
NO1 PAGE 133

MILICA BLAGOJEVIĆ JANKOVIĆ


PREPORUČUJEMO:
U srcu romana je legenda o uličnoj zebri, priča o Kristini koja je smeštena u prošlom veku.

Sve junakinje povezuje: legenda o uličnoj zebri koja se neumitno ponavlja, košmarni snovi sa
predskazanjima, moć sudbine koja na kraju okuplja tri žene – baku, ćerku i unuku.

Osnovno pitanje koje roman postavlja je: Nismo li svi manje ili više žrtve materijalnog blagostanja?

Ulična zebra može biti: sponzoruša, pešački prelaz, crno-bela prikaza, borba svetlosti i tame svakog
pojedinca. Ova Ying Yang storija, igrom simbola otkriva zagonetku čudesnog sveta sponzoruša, pričajuči o
bespoštednoj borbi istine i laži. ″Za istinu je potrebna hrabrost, a za ćutanje izgovor.’’

Legenda, Čačak, 2008


www.legenda.co.rs

Knjiga Obeležena, ispovest silovane devojke

"Nikog neće biti briga što na svakom zidu vidim pločice – vidim im krvava iskežena lica sa krivim zluradim
podsmehom. Sa istinom koju mi poturaju da je gledam iznova i iznova. Teraće me da je pamtim. Kao da se
tako lako zaboravlja?
Gde da vrisnem da meni života više nema i da je bolje da me skot nije ostavio živu? Gde, a da mi ne navuku
ludačku košulju?
Misliće da sam luda i kriva. A ja nisam. Ali neću se pravdati nikome jer nemam ništa više da kažem, jer se
osećam kao da sam pomalo i luda i kao da jesam kriva. Priznajem!" - iz romana Obeležena

Legenda, Čačak, 2008


www.legenda.co.rs

"TEST ZA TRUDNOĆU potvrdio je moje sumnje. Trudna sam.


Naravno, zrno novog života niklo je dvadeset petog aprila, usred bela dana, kada se dadoh i podadoh svom
nesrećnom Danilu da me zarazi bolestima od kojih je već dugo bolovao: setom, tugom i očajem.
Htela sam da ozdravim i budem srećna, ali nisam mogla.
Htedoh da ne očajavam, jer se nada, kažu, poslednja gubi, ali ja sam je izgubila. Trebalo mi je vremena da
razmislim šta ću sa sobom i ljudskom živicom, koja se grana i raste u mom telu upijajući sve što sam imala
da pružim: neredovne obroke i suze, kojima sam je zalivala i od kojih je ona bivala sve veća." iz romana
"Instinkt"

Legenda, Čačak, 2006


www.legenda.co.rs
Art-Da Vinci
PAGE 134 DIOGEN

ESEJISTIČKA PROMIŠLJANJA O KNJIZI NERZUKA ĆURKA


Sabahudin Hadžialić “FILOZOFIJA ZAGRLJAJA” (RABIC, 2009.g.) JANUARA/SIJEČNJA 2010.g.

FILOZOFIJA ZAGRLJAJA KAO MISLITI I BITI


ALTERNATIVNI BOL DUŠE Poslije ovog uvoda vrijeme je da se osvrnem
na esencio sublimaris same knjige FILO-
(onaj što liječi) ZOFIJA ZAGRLJAJA krenuvši od I poglavlja
znakovitog naziva POTRAGA ZA ISTINOM
Prisustvujući predstavljanju knjige FILO- odmah na početku složivši se sa njegovom
ZOFIJA ZAGRLJAJA u izdanju RABIC-a, konstatacijom kako “…smo taoci etnoznanosti
Sarajevo, moga prijatelja i kolege Nerzuka koja nas sa izmještenih i umještenih centara
Ćurka, 18. januara/siječnja 2010.g. u Velikoj moći, univerzitetskih i stranačkih katedri
sali Općine Stari Grad u Sarajevu, uz prisustvo uvjerava da je nacionalizam kao konačno od-
više od 200 poklonika pisane riječi ovog sustvo ljubavi i skriveni trijumf naša datost?
autora, dvije misli mi prostrujaše glavom: Ja vjerujem i nadam se da postoje
znanstvenici koji su s onu stranu povlaštene
socijalne paradigme, koji su sposobni da
Nije teško pisati. Teško je znati pisati I
“njeguju” izvanredno postmodernističke osje-
Vjerovati suštini mogu samo ako formu ćaje…Za te, i mnoge druge intelektualce, život
zaobiđem. Forma je ovdje suština čini smislenim potraga za istinom, a ne istina
I, naravno, prije nego što metodološki sama, i sadašnje je znanje to teže nadići koliko
pokušam raščlaniti aksiome autora koji se u je ono istinito.” Kao odgovor na njegovu da-
svojoj knjizi pokušao “zagrliti” sa drugim tost reći ću:”Šovinizam je naše rješenje, uz-
kolegama, autorima, analizirajući njihova djela 2. Metodologija naracije ovdje nije me- viknuše radnici, seljaci i poštena inteligencija.
i uradke, odmah želim naglasiti da sam pos- todologija per se već metodologija per tu sa I tako već dvadeset godina!”. Ovaj moj afori-
lušao jednog od promotora, gosp. Dinu Aba- ciljem pojednostavljenja, čak i kada polemiše, zam bi možda bio i smiješan (ovako samo
zovića, i zaista čitao knjigu razdvajajući odjel- svima jasnih činjenica u svijetu koji smatramo gorak okus ostavlja) da ne živimo u surovom
jke odnosno dijelove knjige po danima. Dru- svojim. vremenu isključivosti, mržnje i svakolikih
gačije nije ni moglo. Toliko ontološke istine “..izama” koji isključuju drugog i drugačijeg
isprepletene sa metodologijom mogućeg na 3. Borac za istinu o sebi i nama, optočen vjerujući da ispunjavaju svoje sebstvo upravo
jednom mjestu odabrani samo mogu. Odabrani ljubavlju prema drugome i drugačijem a time i time. Cilj “etnoznanosti” koje on navodi i
darom optočeni. Ne samo znanjem. prema sebi. On sumnja. A sumnja je, kako i jeste, prije svega, isključivanje drugog i druga-
sam veli, početak vjerovanja. Na istom smo čijeg, odnosno u najboljem slučaju, ako se baš
I da krenem:
brodu, prijatelju moj. mora, korištenje tačke A i tačke C da bi tačka
Odmah na samom početku želim
B dobila značajno mjesto unutar rasporeda
“polemizirati” sa njim nametnuvši ortodoksnu 4. Njegova objašnjenja društveno-političko-
snaga. Potpuno isto kao što ne postoji ni apso-
činjenicu da Bosna i Hercegovina nije Sara- vjersko-egzistencijalne opstojnosti naroda na
lutna sloboda, već traganje za njom tako i nje-
jevo, ali Sarajevo jeste Bosna i Hercegovina. ovim prostorima su odlični nagovještaji
gova “istina” nije apsolutna već uvijek iznova
Naime, u zemlji lažnih vrijednosti i u zemlji sa stvarnih pozitivnih polemika sa ciljem
i iznova, sumnjajuća. Da bi vjerovao, prije
trinaest premijera i isto toliko vlada, logično je održanja ovih naših prostora zajedništvu što
svega. Sam kaže da je “sloboda potreba duše”,
da i javno mnijenje mora biti, pored nacion- streme. No, da bi i do toga došli, bilo bi dobro,
koji se ne može kolektivizirati. Mislim da se
alne distinkcije, polarizirano unutar vlastitog sučeliti ovog autora sa najrigidnijim zagovor-
upravo zbog toga nama i dešavaju ovakve
regionalnog, entitetskog, kantonalnog pa i nicima ultra-retrogradnim aktivnostima koji,
nažalost, nose istu titulu stvari danas: Istim onima koji nas bezočno
općinskog određenja. Nije
prof.dr.mr…kao i on, ali bi u pljačkaju godinama mi ponovo i ponovo,
dovoljno predstaviti ovu
najboljem slučaju mogli biti tek iznova i iznova, glasove dajemo kako bi nasta-
knjigu samo u Sarajevu i
portiri na Fakultetu gdje bi vili svoja lopovska djela. Dobili smo riječ
samo određenom broju osoba
stolovao ovaj naučnik zbiljske “sloboda” u odnosu na predratno vrijeme ali
(u 13:00 sati radnog dana,
posebnosti ovdašnje. Nerzuk. osim nje, nažalost, još uvijek ništa nemamo.
toga utorka). Potrebno je
Ćurak. Pardon, imamo, itekako imamo PRIVID slo-
razlučiti mogućnosti i po-
bode da možemo reći, Cilj “etnoznanosti” koje
kušati predstaviti ovu knjigu Njegova svjesnost prostora, ali i
on navodi i jeste, prije svega, isključivanje
široj populaciji u svih nešto Nekropola stećaka vremena u kojem stvara i jeste
drugog i drugačijeg, odnosno u najboljem slu-
više od 150 općina Bosne i Radimlja pored Stoca, 13. prednost u odnosu na one koji
čaju, ako se baš mora, korištenje tačke A i
Hercegovine. No, da bi bili vijek/stoljeće uvijek govore…”..treba proći
tačke C da bi tačka B dobila značajno mjesto
realni, da pokušamo prvo sa vrijeme..doći će sve na svoje…”.
unutar rasporeda snaga. Potpuno isto kao što
Federacijom i njenom Ne! On aktuelnošću svojih
ne postoji ni apsolutna sloboda, već traganje
polovinom općina. Kako? I Zbog čega? Ob- stavova, isprepličući ih sa onim sa kojima us-
za njom tako i njegova “istina” nije apsolutna
jašnjavam: lovno polemiše na stranicama ove knjige
već uvijek iznova i iznova, sumnjajuća. Da bi
1. Toliko britkih, jasnih i pitkih rečenica stvara mogučnost jednog novog Manifesta vjerovao, prije svega. Sam kaže da je “sloboda
(gluho bilo, ne komunističkog…) već onoga,
rijetko ćete naći unutar određenog naučnog potreba duše”, koji se ne može kolektivizirati.
nadasve ljudskog, sebstveno ljudskog Mani-
djela kao ovdje. Ovo jeste naučno djelo esejis- Mislim da se upravo zbog toga nama i
festa. I odmah mi još jedna misao prostruji
tičko-filozofsko-sociološko-politikološke na- dešavaju ovakve stvari danas: Istim onima koji
glavom: “Etnička demokracija je istovjetna
ravi (sa primjesama književnih otisaka), ali nas bezočno pljačkaju godinama mi ponovo i
komunističkom nasilju. Oboje ne haju za
djelo koje može i mora pročitati svatko ko ponovo, iznova i iznova, glasove dajemo kako
drugog i drugačijeg!”. No, Nerzuk
želi, misli i čini dobro za sebe ali i za drugoga bi nastavili svoja lopovska djela.
haje..itekako haje…Prije svega pokušavajući
i drugačijega.
razumijeti upravo drugoga i drugačijeg.
NO1 PAGE 135

Mišljenje vođe. Jer Vođa je narod. A on, pojedinac što ga


vođom zovu, je samo izvršilac narodnih želja. Realizator
Dobili smo riječ “sloboda” u odnosu na pre- A...krhko je znanje....Balkansko...
vjekovnih/stoljetnih želja za konačnim oslobadjanjem od
dratno vrijeme ali osim nje, nažalost, još uvi- Sabahudin Hadžialić, časopis “MOST” broj 149 samoga sebe. Jednom riječju- umiranjem.
jek ništa nemamo: (60)...april/travanj 2002.g. Knjiga ORGANI(ZIRANA)
ZOVANA ANARHIJA, BiH, 2004.g. (str.63-65.) Odgovor je jednostavan.
—— ——
Ne složen, već zbilja jednostavan. Onog trenutka
PROSJACI UMA kada opći interesi budu daleko iznad pojedinačnih tada
Pardon, imamo, itekako imamo PRIVID slo- ćemo konačno prestati služiti NJIMA. Onoga trenutka
Mi sami...
bode da možemo reći, misliti i težiti ka slobodi kada...Do tada ću pokušati boriti se djelom da konačno
Prisjećam se godine 1980. Za one koji ne znaju
(ili to jednostavno ne žele!), da ponovim kako je to godina
od drugoga i drugačijeg, zanemarujući čin- postanem dio općeg dobra, a ne šutnjom orvelijanskog
doba, pojedinačnim težnjama usmjeren. I kao što pjesnik
kada je otišao najveći sin- Josip Broz. Nikada neću jenicu da smo na ovim prostorima tri plemena reče «da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji
zaboraviti suze u očima igrača i publike na stadionu istog naroda, ontološki, samo je problem, ko- pjevali o njoj...?», slobodi to neću dopustiti, jer valja mi
“Hajduka” u Splitu, kolone ljudi na ispraćaju besmrtnog jeg. Kolektivitet i njegov izražaj i jeste vladav- živjeti za taj dan. Dan nekih budućih generacija uobličen
voza iz Ljubljane i svim onim suzama tokom njegovog
putovanja do Beograda. Tada je i Sava plakala. Ili mi se to
ina uspostavljene osrednjosti kao preduslova upomirenja. temeljima sadašnjosti. Dan dobrih ljudi. Dan istine i

samo činilo? vladavine otudjenih centara moći. On gleda u


Dan kada neće biti važno KO SI ,već KAKO radiš
Danas, dvadeset i kusur godina kasnije oči i laže. Bezočno. Godinama. On je vjernik. unutar sopstvenog poslanja. Radi sebe samoga. Unutar
razmišljam o zgarištu nastalom na prostoru nekadašnje Redovno ide u džamiju, srkvu, sinagogu. I cjeline što se društvom zove.
zajedničke domovine. Zgarištu, što omeđiše ga znalci laže: Sabahudin Hadžialić. “MOST” broj 139
manipulacije ovdašnjim narodima (i gradjanima). (50)..juni/lipanj 2001.g. Knjiga ORGANI(ZIRANA)
—-
Razmišljam, ali nikako da shvatim šta je to što ZOVANA ANARHIJA, BiH, 2004.g. (str.12-14.)
nagna ljude na brdovitom Balkanu, u zemlji seljaka, da ODGOVOR JE JEDNOSTAVAN
——-
krenu u rastakanje Socijalističke Federativne Republike Zbog čega sve ovo? Metodologija, nauka
Jugoslavije. mogućeg je neumoljiva. I kada pomislim da se ništa od A nikada više vjernika na prostorima Balkana,
svega ovoga nije moralo desiti, ne želim tražiti odgovore no nikada više lopovluka. Jer vladavina kolek-
Bio sam nacionalno ugrožen!- pokušava dragi
tamo gdje ih nema, već jednostavnom riječju odgovoriti tiviteta mu je dala pravo da legalizira svoju
moj profesor, alter ego moga suicida, uvući sopstveno biće
na pitanje- KAKO? Jer i cilj nije bio ništa drugo do
u razgovor. licemjerna želja pojedinaca željnih manipulacija ljudskim
pljačku jer to je napad na kolektiv, narod,
Rekoh mu:» Ako se nacionalna ugroženost dušama ovih prostora da uobliče južnoamerički model vjeru, ako idemo na njega. Ne na bezočnog
ogleda u slobodi vjere i vjeroispovijesti i izgradnje življenja narodima ovdašnjim. lopova koji je iskoristio pred-
bogomolja kao nikada prije u zajedničkoj historiji/ političko vrijeme da iskoristi položaj
Zbog čega je toliko droge na
povijesti/istoriji, onda i jesi bio nacionalno ugrožen.
Mislim da se odgovor nalazi u onom životinjskom u
ulicama Sarajeva, Zenice, Tuzle, Bugojna, kako lokalnog tako i općeg monarha
Travnika, Banje Luke, Mostara, Čapljine, da, evo, kako vele, pedeset milijardi
ljudima- bilo nam je isuviše dobro da bi potrajalo.»
Posušja...?
Ali, ti tada nisi mogao pisati kao danas. Da si Eura poslijeratne donirane pomoći
Odgovor je jednostavan.
pisao to što pišeš sada, u hapsani bi završio! usmjeri prema “dvije stotine od-
I cilj to jeste bio. Omogućiti
Nasmijah se i naglasih:» Daleke 1986.g. sam kao
totalno bezvlašće, i proizvesti situaciju u
abranih porodica”. I jeste. Bolje je
mlađahni novinar u lokalnom listu «Viteški vjesnik» u nego prije rata. No, bolje je samo
kojoj će sve postati moguće. O, kako su
Vitezu (gostujući na svom putovanju iz Sarajeva u
dobre učitelje imali. Sve one što bjehu jučerašnjim, osvještenim prosjacima a
Bugojno) napisao tekst pod naslovom- Guliverska
izopćeni sa ovih prostora još pedesetih danas vladaocima naših življenja,
predvidjanja, liliputanska ostvarenja- i ostao...živ. Da,
godina...Vratiše se u predvečerje ratova i
zvali su me u lokalni CK, ali kada sam im odbrusio da,
donesoše plan! Ne plan. Osvetu! Da,
portirima i čistačicama koji su us-
ako žele negirati moje stavove o provodjenju
osvetu zbog svega onoga što njima bješe postavili system vrijednosti da danas
samodoprinosa za zapošljavanje, to mogu uraditi u rubrici
učinjeno u mladosti griješnoj. Upropastiti postaju šefovi stranaka ili predsjed-
reagiranja u navedenim novinama, ostadoše bez teksta.
okoliš. Čovjeka. I zemlju. Bosnu i Hercegovinu. Učiše se nici Ustavnog suda. No, kolektivitet sve
Dalje me nisu gnjavili. Još jedan primjer, dragi profesore-
na južnoameričkim suludim snovidjenjima koja još
pred same «demokratske promjene», 1990.g., na ovim
egzistiraju. Donesoše pošast ludila koje obuhvati širinom
dopušta pa čak i činjenicu da Fakultet mog
prostorima vodih prve privatne novine u BiH- bugojanski
svojom ovdašnje prostore. kolege profesora proizvodi “piliće za klanje”
«POTEZ» koji je istočno, zapadno, sjeverno i južno
prozivao, i ostadoh...živ. Zbog čega dojučerašnji prosjaci preko noći odnosno “akademske građane za biroe za
postadoše vladari naših duša? zapošljavanje” u trenutku kada ne postoji ni-
I kao što vidiš, nisam u hapsani završio, a pisao
sam i tada. I ne stidim se nijednoga svoga teksta ni tada, Odgovor je jednostavan. kakva strategija razvoja ni jednog odsjeka
pa ni sada. A oni koji ti ubaciše zlomisli ovakve vrste u Laž! Da, priča o ugroženosti vitalnih nacionalnih unutar samog Fakulteta odnosno države u
tvoja promišljanja su baš oni koji su bili najveći interesa postade njihova besa. Riječ bez pogovora odrasla cjelini. Neka je samo što više “naših” visoko
glasnogovornici totalitarnog komunizma- najcrnjeg u strahu sopstvene sujete. Laž koju gebelsovski ponavljaše obrazovanih, “naših” fakulteta, a to što proiz-
oblika socijalističke vlasti. Danas su borci za slobodu hiljadama/tisućama puta. Laž o zelenoj, plavoj i crvenoj
medija. Jadna je ta sloboda. boji koje zajedno i ne mogu ništa drugo dati do učmalo
vodimo bogalje duha, o tome ćemo kasnije.
Ali, sada imamo svoju državu!- ponovo se javi sivilo nestanka jedne od njih (ili čak svih zajedno?). A Zemlja koja je po površini kao jedna Nje-
ostarjeli profesor. Majko moja, ti ovo zoveš državom. kolorit? Njega nema i nikada ga bilo nije. Njihova je mačka pokrajina ili dio Texasa odnosno po
Definicija teritorije po kojom hodimo od 1992.g., pardon, jedina prava. Istina. broju stanovnika kao predgradje Londona ili
od 1995.g., se može uobličiti u slijedećem: «Pseudo- Zbog čega korupcija objedini ljudske spodobe što Soveto u predgradju Johanesburga ide svome
Feudo- Kapital- Nacion- balon state»- koja samo što se štitonošama novoga oblika demokratske misli se nazvaše?
nije urušila sopstvenim libidom o uspostavljenosti. Ne,
konačnom cilju: Uspostavljanju nikada manje
Odgovor je jednostavan. države sa više obrazovanih a nikada manje
ovdje nema države jer ovdje ne postoje tri osnovna
postulata slobodnog društva: Tamo gdje svi kradu, nitko ne krade. I krug je znanja na jednom mjestu. Ipak, to zaslužuje
zatvoren. Nemilosrdno zatvoren kako bi isisao i posljednju
Tolerancija različitosti. želju pravednika ka boljem životu. Onome što vodi
posebnu raspravu koju ovdje fokusiram na
Vladavina Prava. ljudskome kraju gdje neće biti žala za promašenim samo djelo FILOZOFIJA ZAGRLJAJA, Ner-
Uspostava znanja. godinama življenja. Uzeše mi dekadu. Deset godina patnje zuka Ćurka. I baš zbog toga on jeste u
Art– Irfan Handukić

su jednim pokretom, potezom gumice, jednostavno pravu kada kaže da danas nije moguće u
izbrisali. I kada nada ponovo pokuša stvoriti kreaciju
Ovdje su na sceni isključivost naciona, pravo same sebe, javiće se ponovo, suludi u svojoj nakani da Bosni i Hercegovini “..individualizirati
vladavine i moćno neznanje. ubiju čovjeka u meni. etiku. To je povijestan process, kojega
I ponovo se prisjetih 1980.g. Bezbrižno Zbog čega poslušni u prve redove? povijesnim čini obrazovanje oslobođeno
uranjajući u snove, sanjajući svakodnevnu moru surovih
Odgovor je jednostavan. terora vladajućih paradigmi i upućeno na
budjenja. Ovako više ne može. Jednostavno, ne može...I oslobađanje zapretenih individualnosti.”
ne znam odgovor na pitanje KAKO prevazići sve ovo. Ne dozvoliti da itko, što naznaku sopstvenih
stavova imaše, skeptičnost vlastitu pokaže. Razlog? Ne Upravo zbog sumnje. Kolektivitet ne doz-
Možda ti znaš, vrli čitaoče? dovoditi u pitanje riječi vođe. Stavove vođe. voljava sumnju.
PAGE 136 DIOGEN

On je isključiv, zabetonirana datost boljeg prostora i vremena već dvadeset od samih modernih muslimana”, kao što je
isključivosti usmjeren. Kozmetička prilagod- godina. Pred sami rat, tokom rata, ali i poslije “fanatično konzervativni wahabijski pokert”
javanja vremenu su samo postavljanje celo- njega.”Šta ima veze što je lopov! Naš je, pusti čiji su misionari I sljedbenici šokirani prediv-
fana u drugačijoj boji mada je “limun” uvijek to!”…floskula ispranog uma koji je rav- nim Khaledovim razumijevanjem kuranskih
“limun”, bez obzira o načinu na koji govorimo nodušnost doživio u vremenu koje smatramo ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime,
o njemu. našim, ali i tvojim, čitaoče. Nerzuk Ćurak je ovaj professor prava na Yale-u kazuje veliku
Citirajući Hansa Kunga, filozofa i jednog od borac usmjeren istini. Ne samo ispisivač istine, mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska
najuticajnijih kršćanskih teologa, odnosno odnosno tragač za njom. On metodološki mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina
najpoznatijeg unutrašenjeg disidenta Katoličke raščlanjuje sopstveno biće usmjeravajući ka božanskom kroz pravednost, a ne kroz religi-
Crkve, kako “nijedna svjetska vjera nije ne- jednoznačnosti ljudskog roda. Dobro što jsku pripadnost…naša primarna moralna
promjenjiva vličina (vječna istina) nego je stremi. U trećem dijelu ove knjige govoreći o odgovornost na zemlji je zalaganje za prava
tijekom tisućugodišnjeg razvoja prošla kroz LIBERALIZMU U ISLAMU Nerzuk kaže ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posve-
više epohalnih izmjena paradigmi2 (Kung, (str.38. ibid): “Ne znajući šta demokratija ćenost stvaranju i konačno posvećenost
Deklaracija o svjetskoj etici, 1993.g., prihva- jeste, aktualni stanovnik muslimanske Bogu.” Tačno, ali problem, kako ga ja vidim,
ćena na sjednici Parlamenta svjetskih religija geografije očigledno primjećuju da demok- leži više u iskrivljenom obliku ovdašnje,
u Chicagu)”… Ćurak i sam postavlja premise ratija jeste sila, moć, terorizam, smrt…U nji- današnje, svijesti da je meni bolje samo ako je
konstantne “potrage za istinom” koja se i sama hovim očima demokratija je upravo ono što mom komšiji/susjedu gore. Ne samo ako je dio
usklađuje sa razvojem društva zauzima- ona nije, a moderni fundamentalisti, ma- druge nacije, vjere. Ipak, i Ćurak je unutar
jući poziciju intelektualca etičke provi- takvog oblika svijesti koji se bori da
jenencije. Miru što stremi. U drugom pravednost božije providnosti unutar
dijelu knjige pod nazivom BOG I MUS- nas bude providnost naša. Ispre-
LIMANI samim naslovom postavlja pletena dobrim pretpostavkama
paradigmu isvojetnosti onoj “Bog i drugog i drugačijeg. Liberalizam u
Hrvati” odnosno “I Bog je Srbin”, vre- Islamu je moguć u istovjetnost liber-
menu površnosti u kojem, citiram alnih nastojanja kod drugih i drugači-
(str.29.-str.30.)…”Ovovremena zbilja jih. I daleko od rata.
našeg svijeta upućuje na malo znanja,
na diktaturu površnosti, koju, u trendo- U daljem tekstu, govoreći O SIM-
voskom suglasju sa horizontalnom BIOZI KLERA I ETNONACION-
logikom umreženog društva, prihvatamo ALNIH OLIGARHIJA u Bosni i Her-
kao da je znanje…Kada su u pitanju cegovini se (mislim da ni kod drugih
bosanski muslimani značajan broj njih nije nimalo drugačije, bar kada je
izgubio je životno važnu svijest ko su i Balkan u pitanju) desio prelazak iz
gdje žive pa je najtačniji izraz njihove aktu- nipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je
jedne dogme ka drugoj. Naime, jedna dogma
alne egzistencije agonija zatvorenog društva. demokratija baš ono što ona nije, ilegalno
je zamijenjena drugom. Jedan monizam je
U toj agoniji ontološka radost za Drugoga kontruiranje permanenntnog nasilja. Irak na
zamijenjen sa tri monizma. Kao da je kraj his-
sada nema snagu bivanja. Zajednica se jedan način i Iran na drugi mačin ogledne su
torije koji nam kaže kako smo sve isprobali i
odaziva na ime strah. A “strah je neostvareni zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za
vratili se izvornošću, sopstvenoj vjeri. No, da
oblik radoznalosti”. U potpunosti podržava- civilizacijski nesporazum islama i demok-
li je vjera borba za nekretnine, novce i rigidan,
jući ovakav stav, moram, ipak naglasiti da taj ratije.” Mislim da ne bi bilo loše, dapače, kao
sablažnjavajući pedofilski oblik obraćanja
strah nimalo drugačije ne djeluje ni kod druga nadgradnja, samo da je pored navodjenja riječi
prema kleru ili je vjera ljubav prema različito-
dva ostala etnosa na ovim prostorima. Problem sveobuhvatana globalizacija, naveo složenicu
stima svoga susjeda/komšije ali i onih unutar
je samo što bosanski muslimani još uvijek Novi Svjetski Poredak, koliko god to bedasto
svoga atara? I Ćurak se pita istovjetnošću,
imaju neizgrađen identitet samosvjesnog, zvučalo unutar “teorije zavjere” kao planetar-
citirajući Dinu Abazovića:”…sociološkim
prostorno zaokruženog, naroda tako da su nji- nog oblika ljudske učmalosti i manipulacije
pristupima kojima su skloni bosanskoherce-
hova lutanja itekako izraženija. Lutanja istovremeno. Naime, bez obzira što i kasnije u
govački istraživači društva, naročito oni koji
“poviješću vlastite zbiljnosti”. No, interakcija knjizi govori o glupostima Hantigntonovog
su dogmatski marksizam zamijenili
sublimaris i jeste isprepletenost “naroda” ovih Sukoba civilizacija, ne može se pobjeći od
entoznanošću, pa sada sa izmještenih mjesta
prostora koji su, istorijskim dešavanjima, mi- fakata koje i Zeigeist (Duh vremena) na-
moći vaze istim, suhim dogmatskim jezikom o
jenjali religije, vjere i poglede na svijet. No, to javljuje: Ovo i ovakvo društvo je uvijek u per-
novoj etnostvarnosti veličajući tu istu stvar-
je priča za neki drugi prostor i vrijeme. Daleko manentnom sukobu sa drugim i drugačijim
nost čijoj kancerogenosti doprinosi između
obrazovanijih od mene. Barem kada je odnos umjesto da bude u permanentnoj
ostalih novuma i religijski nacionalizam, u
religije, etnosa i čovjeka u pitanju. Tačno da “naslonjenosti” na drugog i drugačijeg. Zbog
koji su zarobljeni političari, crkveni ve-
“povijest svijeta jeste povijest nasilja. Konti- sebe i budućnosti svoje. U pravu je Ćurak
likodostojnici, ulema, profesori, novinari, stu-
nent na kojem živimo iskovan je u ognju rata. kada kaže:”Uspostavljanje islamističkog
denti, đaci…” Interesantan oblik “religijski
On svoje porijeklo duguje ratu. Polemos je u modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji
nacionalizam” je zaista indikativan jer bi tre-
temljima Evrope. Pitam se, da li je i u temel- ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu
bao isključivati jedno drugo obzirom da nas
jima čovjeka?” Kao osoba koja je proživjela vlast koja je iznad božanskog zakona. Na
religija uči ljubavi, sreći, usmjerenosti bližn-
direktno “prosvijetljenje” u ratu netom primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti
jem. No, nakaradni oblik shvaćanja i interpre-
završenom, moram iskreno reći da jeste. Ite- (sprječavanje) se koristi u Saudsijkoj Arabiji
tacije i jeste oblik isključivanja i mržnje prema
kako jeste u temelju čovjeka. Ali ne moga da se opravda širok spektar restriktivnih za-
drugom i drugačijem ni zbog čega drugog a
čovjeka, već čovjeka zla, zavisti, nedore- kona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje
ono zbog vlastitog uobličavanja lika i djela
čenosti i mržnje. Moram li dokazivati jer do- auta.” (str.41.) uz citiranje Khaled Abou El-
koji nema ništa sa ljudskim u čovjeku.
voljno je da vidimo dokle su nas doveli isti oni Fadla (str.42…ibid): “…Khaled Abou El-
ljudi koji vode naše duše putevima očekivanja Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka
razvoju individualnih prava u islamu “dolazi
NO1 PAGE 137

Dapače, ponekad se pitam da li smo sada istinskih pravovjernih pravednika…onih bez 2008 u Franjevačkom studentskom centru u
mnogo bliže onom životinjskom u nama um- navodnika, naravno). Ovdje taj etnički rakurs Sarajevu, pokušava razobličiti svu lažnu sliku
jesto ljudskom? Na kraju, krajeva, mislim da “ne jede hljeba/kruha” već samo iskonska stvarnog svijeta religioznih sučeljavanja na
smo u XXI vijeku više ovo prvo želja za pronalaženjem istine. Na dobrom je ovim prostorima:”..Danas me grizu nepravde
nego….drugo. putu i kada kaže:” Da bi se spriječila još jedna koje dolaze od Kristovih i Muhamedovih sljed-
“kroatizacija srednje Bosne” I taj bosan- benika, s povlaštenim govornica Spuštenog
skohercegovački Heartland (Srce zemlje) Neba. A goleme su proizvedene nepravde: i
IGRALE SE DELIJE…BOSNO MOJA…
sačuvao samo za muslimane, u prve tri godine ove što su uprljale kulturni lik Bosne sijući
LIJEPA NAŠA
postratnog etničkog reinženjeringa od strane nepripadajuće građevine kao opozit našem
Analizirajući i ponekad polemizira- radikalnih inozemnih i tuzemnih islamističkih životu i načinu rada naše zajedničke povijesti;
jući sa autorima na čija se djela i osvrtao u krugova Hrvati-katolici, starosjedilački I ove što gaze lik zemlje pristajanjem na pa-
svojim esejističkim predočavanjima baštinici naše zajedničke zemlje ubijani su. netničke koncepte vjere; i ove skorašnje, što
sopstvenih stavova o tome, Nerzuk Ćurak je, u Mučki, u zasjedama, na spavanju, nožem, diktiraju ontologiju prezenta: nije važno pori-
stvari, postavljajući neke nove premise, želio pištoljem, podmetnutim eksplozivnim jeklo kapitala koje će biti ugrađeno u, trebalo
na određeni način dati još veći značaj samim napravama. Iznoseći hronologiju tih ubistava, bi tako biti, božje nastambe na Zemlji (str.63.)
djelima o kojima je pisao. Zaista, nisu bile koristeći određene elemente trilera autor nas …Ostavimo sada po strani radikalne ateiste,
dovoljne knjige i autorski tekstovi autora i bio uvodi u svijet tame(ovdje se to odnosi na knjigu koji bi, vjerujući u nevjeru, prognali vjeru i
je potreban ovakav oblik sučel- GARIBI, Esada Hečimovića, op.a.), koja, vjerujuće na tamnu stranu historije, ali način
javanja Ćurkove metodološke nažalost, još nije razgrnuta, jer na koji vjerski autoriteti pronalaze političko I
analitike da bi i djela per se dobila mnogobrojna ubistva Hrvata sred- pronalaze se u političkom, vrijedi motriti iz
značaj više baš kao i njegov osvrt na nje Bosne nisu nikada rasvetljena.” ktiričkog ugla. Obrazac odbrane prozvanih
knjigu GARIBI, Esada Hećimovića klerika je sljedeći: mi imamo pravo očitovati
Promislite, godine 2009, u knjizi o
u djelu knjige” RAM ZA SLIKU se o bitnim pitanjima naše političke zajednice
tome govori Bošnjak. Šta mislite ko
MOJE DOMOVINE”: “… kao što je Ustav (str,.63 i str.64)…A mučnina
su bili naručioci a ko izvršioci tih
Operacija RAM u izvedbi beo- mora napolje i hoće da se objavi: Zašto naši
ubistava? Kazaće vam se samo, uz
gradske upravljačke nomenclature vjerski velikodostojnici, uz gorljivo zagova-
malo promišljanja, zar ne? U krat-
nastojalo se uramiti našu domovinu ranje traženje ustavnih promjena ili, još gore,
kom osvrtu na RAVNODUŠNOST
u okvir velike Srbije i poništiti njenu uz prkosno zagovaranje političkog statusa
ovih prostora na dešavanja u Gazi
svekoliku povijesnost, a uramljivan- quo, nisu ukazali I na grijeh političkih struk-
koja je toliko daleka, jer...”…
jem čiji sadržaj istražuje autor, tura, na njihov kleptokratski grijeh, bolno vidl-
Suosjećanje je najintenzivnije kad ste u blizini
Bosna i Hercegovina trebala je također biti jiv osiromašenom plebsu? Zašto, dakle, za-
nukleusa bola…”, Ćurak nas podsjeća na
poništena kao multilaterarni identitet, oslo- jedno ili odvojeno (bolje zajedno, ali ni odvo-
sopstvenu bešćutnost unutar indiferentnosti
bođena svog sprskog , hrvatskog i bošnjačkog jeno ne bi smetalo svim našim vjerskim mnošt-
prema bolu drugoga, daleko od nas. U tekstu
sadržaja, reducirana samo i samo na najrigid- vima) ne ukazaše otvoreno i bez uzmicanja na
koji je uvršten u knjigu a objavljen je
niji, konfrontirajući, panarabistički provizorij neotesano bogaćenje naših političkih pred-
10.januara 2009.g. a povodom izraelske agre-
u izvedbi putujućih islamističkih stavnika što sebi enormno i samodopadljivo
sije na pojas Gaze u ljubljanskom Dnevniku a
revolucionara, fanatičnih džihad kursista, povećavaju plaće, beneficije, regrese…? Tre-
u sarajevskom Oslobođenju 12-og dana istog
internacionalnih hohštaplera, kriminalaca i bali su ukazati na taj “grijeh struktura”, tako
mjeseca on toliko istančano, surovo…istinito
obavještajaca, čiji pokušaj da “izvade” Bosnu je bilo potrebno očitovanje vjerskih lidera o
surovo piše: “Pa iako je Huntigton, taj ingen-
i Hercegovinu iz prostora i vremena i nije neetičnosti tog prkosnog, produženog čina
iozni intelektualni nitkov, već nekoliko dana u
uspio, mada se ne smije potcijeniti ružilačka političke elite, nebo je vapilo za etosom koji je
paklu, a njegov politički pokrovitelj i sljed-
snaga njihovog Tanatosa: iako na ljestvici izostao, drugi prostor je plakao.” Ne znam šta
benih još samo nekoliko dana predsjednik
odgovornosti za opći neuspjeh Bosne i Herce- bi trebalo dodati na ovo do da se radi o,
SAD-a, iluzorno je očekivati bolji svijeta.
govine kao poželjne zajednice svojih ljudi izgleda, samo o ljudima a ne promicateljima
Potvrđuju to i Izrael, država “s prirodnim
smješteni ispod protagonista srspkog i hrvat- božjih poruka koje, izgleda, u dubini svog
pravom” da bude izvan međunarodnog prava,
skog nacionalizma, ovi internacionalni trgovci smisla, uopće nisu došle do ovih ovozemal-
I Evropska unija, entitet bez geopolitičke rele-
religijskog nacionalizma, uz obilatu pomoć jskih “skretničara uma”, da ne kažem vjerskih
vantnosti i vjerodostojnost političkog lidera, i
Izetbegovićeve nacionalističke vojno-političke velikodostojnika bez obzira da li se radi o
nemoćni kondominij grotesknih i korumpi-
elite, uticali su na promjenu prioriteta kod