ERICH FROMM: DJELA

u 12 svezaka

Erich Fromm

Izdaju »NAPRIJED« Izdavačko trgovačka radna organizacija Zagreb, Palmotićeva 30 NOLIT Izdavačka radna organizacija Beograd, Terazije 27

Autoritet i porodica
Preveo s njemačkog Ljubomir Tadić

Uredili Željko Falout i Gvozden Flego

ZAGREB 1989

Sadržaj
PREDGOVOR U ime biofilije (Gvozden Flego) AUTORITET I PORODICA (S njemačkog preveo Ljubomir Tadić) Uvod Raznolikost pojava autoriteta II Autoritet i Nad-Ja Uloga porodice u njihovu razvitku III Autoritet i potiskivanje IV Autoritarno-mazohistički karakter REVOLUCIONARNI KARAKTER (S engleskog prevela Nada Zubović-Vučinić) Indeks imena
Naslov izvornika Erich Fromm AUTOR1TAT UND FAMILIE, Sozialpsychologischer Teil in STUDIEN UBER AUTORITAT UND FAMILIE, Forschungsberichte aus dem Institut fur Sozialforschung. © Librairie Felix Alcan, Paris, 1936.

41

I

43 47 47

59 76

109 127

Predgovor

U IME BIOFILIJE Odgovor na svoje glavno pitanje: »što je čovjek?« Fromm1 gradi na široko shvaćenom psihološkom (u osnovi psihoana¬ litičkom) uvidu u srž čovjeka, na suvremenim antropološkim spoznajama o čovjeku kao i društveno-teorijskim otkrićima o načinu njegovog opstanka. Fromm smatra da je na navede¬ no pitanje moguć odgovor tek iz razmatranja conditio hu¬ mana, odnosno iz »nauke o čovjeku« (science of man) kojom se on bavio u gotovo svakom svom spisu a najkoncentriranije u Čovjeku za sebe, The Heart of Man i Anatomiji ljudske destruktivnosti. Ta nam razmatranja pružaju materijala za teorijsku konstrukciju modela ljudske prirode (MfH 24*). Jedno od glavnih uporišta spomenute analize je Darwinova teorija o postanku vrsta. Ona Frommu omogućuje praćenje razvoja organizacije živih organizama — od najjednostavni¬ jih pa sve do čovjeka kao kulminacije u evolucionom lancu — te perspektivu za sagledavanje čovjekovih sličnosti ali i onih bitnih njegovih osobina koje ne dijeli ni s jednom dru¬ gom životinjom (ALJD-II/45). Fromm će ponajprije istražiti tu čovjekovu specifičnu razliku. Nju čine dva odlučujuća momenta evolutivne promjene: re¬ lativna odsutnost instinktne regulacije i znatno povećanje mo¬ zga (MfH 39), naročito neocortexa (ALJD-H/47; usp. MfH III. 1.A,RN IV. 2., ALJD-II2). Te dvije čovjekove karakteristike već same po sebi predstavljaju nove, do tada neviđene oblike ži* Popis skraćenica vidi na kraju teksta. Kako je iz tehničkih razloga bilo ne¬ moguće navesti stranice ovog izbora skraćenice i br. str. u zagradi odnose se na izvorna ili ranija izdanja Frommovih spisa. (G. F.)

da uspostav¬ lja zbiljsko jedinstvo svih sfera bivstvovanja i iznalazi rje¬ šenje u težnji ka novom jedinstvu (ČzS 54). osnovu za njegove vrijednosti. Tri glavne — samosvijest.vota na Zemlji. prema Frommu. pa ga Fromm naziva religijskim sistemom. poeziji. uvjetovano apsolutnom dominacijom neposrednog in¬ teresa (ALJD-I/56) — što u najvećoj mjeri odgovara potreba¬ ma koncepcije promjenljivog. u čemu mu poma¬ že okvir orijentacije. a neke transcendira svojim svrhovitim radnjama. maštu i um Fromm ne smatra jednakovrijed¬ nima već izdvaja um.3 Svođenje instinktnog aparata čovjeka na minimum uzro¬ kovalo je. ali one razvijaju i svijest o sebi. Ali to pomagalo. dakle. Pokušajmo slijediti Frommovu koncepciju ka¬ raktera razvijanu u raznim njegovim djelima. upotrebe simbola (MfH 39). njegove povijesnosti. mapa njegovog [čovjekovog] prirodnog i društvenog svijeta bez koje bi on bio smeten i nesposoban da djeluje svrhovito i konzistentno« (ALJD-II/54). kao i životinje. likovnoj umjetnosti. Okvir orijentacije je sveobuhvatna men¬ talna slika svijeta (MfH 46) »koja je strukturirana i ima unu¬ tarnju koheziju. nije dovoljan instrumentarij za življe¬ nje. kojim čovjek spoznaje svoju dihotomičnost. Otkrivene »povijesne dihotomije« rezul8 tiraju potrebom da čovjek dade smisao životu. Fromm zaključuje kako do sa¬ da nije poznata ni jedna kultura u kojoj ne bi postojao okvir orijentacije (ALJD-II/54). čiju povijesnu 'rekonstrukciju' omogućuju raznorodna (ponajdublje pak psihoanalitička) razmatranja ostvarenja u dra¬ mi. njegova sadržajna ispunjenja međusobno se razlikuju (ČzS 56). biće iznimaka i prijelo¬ ma u svemirskim razmjerima. kao mapa što čovjeku kazuje gdje se nalazi. da stvara svoj svijet razvijanjem svojih snaga te produktivnim odnošenjem prema svijetu (ČzS 53) i prema drugim ljudima. Nasuprot behavioristima (kao i environmentalistima). Predmet odanosti se najčešće odnosio na boga. i nastanak karaktera kao nado¬ mjestka za funkcioniranje do sada nedostatnih instinkata (ALJD-H/50). kao što je rečeno. Sve u svemu. Čovjek je. u kombinaciji. s druge strane. osnovnim motivom napretka (MfH 43—4) pa ona postaje uzrokom čovjekovog stvaralaštva. (ALJD-H/51). mitu itd. ali iako je zajednički ljudima svih prostora i epoha. no unatoč tom njegovom tru¬ du. koji smatraju da pred¬ met njihove koncepcije psihologije može biti samo ljudsko po¬ našanje. fokus čov¬ jekovih stremljenja. behavioristima i environ¬ mentalistima.. potreban i voljni poticaj i Fromm ga nalazi u predmetu oda¬ nosti (object of devotion) koji je na jednak način prisutan u do sada svim poznatim ljudskim kulturama. Frommu je stalo do 'humanističke' re¬ ligije (nasuprot autoritarnoj) te do interpretacije boga kao sukusa ljudskih karakteristika. čovjek je. Tom intelektualnom oruđu je. Čovjekov evolutivni skok i njegove nove osobine uzroko¬ vale su formiranje okvira orijentacije (frame of orientation) te nastanak karaktera kao nadomjestka za nedostatnu oprem¬ ljenost instinktima. religijski shvaćen predmet odanosti ostavlja pitanja broj¬ nih problema neodgovorenima i mnogo je više autoritaran no humanistički. daljnju novinu: način čo¬ vjekove egzistencije kojom je razvrgnuta harmonija što vlada između prirode i preostalih životinjskih vrsta. označavanje predmeta. Samosvijest. podložan (nekim) zakonitostima prirodnog doga¬ đanja. takvo čovjekovo djelovanje zapra¬ vo je adekvatan odgovor na čovjekov objektivni položaj. Uz pomoć usporedbi ljudskih ostvarenja iz raznih razdoblja i raz¬ ličitih geografskih područja.. Tu spoznaju on smatra jednom od glavnih pobuda za ljudsko djelovanje. Pod predmetom odanosti Fromm razumije predanost nekom cilju. Do tog zaklju¬ čka Fromm dolazi analizom čovjekovih egzistencijalnih potre¬ ba. da bi bilo djelotvorno. on zastupa unekoliko revidiranu Freudovu kon- . istančano sjećanje i predočavanje budućnosti. prilagodljivog i manipulabilnog čovjeka kibernetskog kapitalizma (ALJD-I/87) — te koji stoga proučavaju samo čovjekovo ponašanje ali ne i onoga tko se ponaša — nasuprot. mašta i um — proizvele su.

Nadalje. uvjetovane specifičnom prirodom tog društva (ZfS-1/267). a obitelj kao agenta društva. Ono je u pot¬ punosti shvatljivo tek iz perspektive socijalizacije (koju ne tre¬ ba brkati sa 'sociologizacijom') psihoanalize. Adlera7. godine. F. a razrađu¬ je u Bekstvu od slobode. g. Fromm smatra značajnim utvrditi kako on nastaje i koja su njegova bitna određenja. 11 . Budući da ga tvore dvije komponente (ČzS 66). on nadomješta Freudovu »monosimptomsku«. Već i semantički aspekt te sintagme označava Frommov postupak: riječ je o društveno teorijskoj redefiniciji psihološ¬ ke kategorije »karakter«. a u raspravi o »Psihoanalitičkoj karakterologiji .) (MfH 59). . nazvati svoje stajalište. odnosno iz socijalizacije ka¬ da se radi o odnošenju prema drugim ljudima i prema sebi (MfH 58). 'marksizacijom' psihoanalize koju on pretvara u pomoćnu znanost dijalektičkog materijalizma. Freud je dao značajan prilog za raskid s tradicio¬ nalnom (u osnovi kršćanskom) teorijom o predestinaciji čo¬ vjeka i njegovih (inclusive karakternih) osobina jer su njego¬ va otkrića o presudnosti najranijih životnih (i to pretežno seksualnih) iskustava na formiranje karaktera implicirala neformiranost čovjeka u trenutku njegovog rođenja. od kojih je psi¬ hofizička konstitucija biološki dana konstanta. koji je među psihoanalitičarima onog vremena sma¬ tran isključivo društvenom mišlju. Reicha — njegovim radikal¬ nim zahvatima u pitanja analitičke tehnike (»analizom karak¬ tera«.. on ukazuje na snažan utjecaj obitelji. Fromm svoju pažnju posvećuje karakternoj 'varijabli'. iskustvenoj strani. o pojedincu ko¬ jega je moguće u cijelosti shvatiti tek kao podruštvovljeno biće te o specifičnoj libidinoznoj strukturi svakog društva (ZfS-l /53) (što i sam autor smatra začetkom koncepta društvenog karaktera). No nasuprot Freudu.5 Takav prilaz ima posljedica ne sa¬ mo za konkretne sadržaje na taj način otkrivenih karaktera već prvenstveno za mjesto i ulogu tako određene karaktero¬ logije. o ulozi psihičkih faktora u društvenim pojavama. Uz ovo. a prekretnica nastaje s rado¬ vima S. Fromm smatra da osnovno obilje¬ žje karaktera ne slijedi iz specifične organizacije libida već iz osebujnog odnošenja — iz asimilacije4. Bernfelda8 i naročito W. zajedničke većini čla¬ nova društva. kada je riječ o čovjeko¬ vom odnošenju prema stvarima. S obzirom na ključnost karaktera za određenje specifič¬ nog djelovanja svakog čovjeka. zatim slijede pokušaji poveziva¬ nja ideja Kautskog i A. Fromm se i ovdje samo djelomično slaže sa svojim učiteljem jer sma¬ tra da svoje znakove na karakternoj strukturi ostavlja cjelo¬ kupno životno iskustvo. o »analitičkoj socijalnoj psihologiji«. Tako Fromm karakteru prilazi s društve¬ ne strane. što navješćuje već u spisima iz 1932.cepciju karaktera koji je sustavna osnova. Odatle slijede i razni pokušaji povezivanja psihoanalize s mark¬ sizmom. g. sasvim decidirano svojim 'programatskim spisima' iz 1932. 10 Sam termin (the social charakter) prvi put je upotrijebljen u tom radu. Tako npr. kontinuitet pona¬ šanja. Prvi značajan korak u prav¬ cu 'frojdomarksizma' je Federnov prikaz sovjetske revolucije kategorijama psihoanalize6. no njegovi korijeni potječu iz studija objavljenih 1932. Karakter je »(relativno stalni) oblik u kojem je ljud¬ ska energija kanalizirana/usmjeravana u procesu asimilacije i socijalizacije« (potcrtao E. U Bekstvu od slobode Fromm nas obavještava da ga ne za¬ nima proučavanje individualnih nego društvenih karaktera. parcijalnu analizu) kao i njegovom politizacijom. a ne samo rana mladost. cjeline čovjeka.« 11 on kazuje da su karakterne crte. no on ga raščlanjuje i prikazuje kao utjecaj društveno dominantnih odnosa. Fromm s Freudom dijeli i dinamičko shvaćanje karaktera. u član¬ ku »O metodi i zadatku analitičke socijalne psihologije«10 on govori o prerastanju individualne psihologije u socijalnu. kojom će se iz Freudovih zasada razviti cjelovita misao o čovjeku i društvu. kako će Fromm 1932.9 U taj se 'pokret' početkom tridesetih godina uključuje i Fromm.

od dolaska na svi¬ jet ljudske jedinke društvo nastoji — ponajprije putem obite¬ lji. no srž društvenog karaktera moguće je razumjeti tek u odnosu na njegovu funkciju. st. već onaj deo njihove karakterne strukture koji je zajednički većini članova te grupe. Opisujući ovaj drugi. suštinsko jez¬ gro karakterne strukture većine članova jedne grupe koje se razvilo kao posledica osnovnih iskustava i oblika života za¬ jedničkih toj grupi. isprazno. pa čovjekov uspjeh ovisi prvenstveno o vještini samoprodaje. bavimo se svim onim osobinama koje svojom posebnom konfiguracijom obra¬ zuju strukturu ličnosti ovog ili onog pojedinca. U takvim okolnosti¬ ma sve. u Zdravom društvu.. Tako se sva čovjekova osobitost pretvara u umijeće trgovanja: uspje¬ šan trgovac mora. i sam čovjek. nas. Taj karakter možemo nazvati društvenim karakterom. izvana uvjetovano i upravljano biće. pak. apstraktne mehaničke razmjene te baratanja razmjenskim vrijednostima. nakon što je ukazao na vezu ljudske pri¬ rode i razvitka karaktera. oralno-receptivnog i oralno-sadističkog karaktera. što znači od¬ reći se svih karakteristika koje bi tome stajale na putu. samoplasmana. Društveni ka¬ rakter sadrži samo izvesne odabrane osobine. Na ta način čovjek postaje sve više bezlično. i 18. u Bekstvu od slobode on tvrdi da »moderni čovek živi u obmani da zna šta želi. a zatim preko institucija obrazovanja te sve više sredstvi¬ ma masovnih komunikacija — reproducirati obilježja druš¬ tvenog poretka u psihu pojedinca: društveni karakter u po¬ jedincu razvija želje da čine ono što je društveno potrebno i poželjno činiti. O tome Fromm piše već 1932. pri¬ daje najveću pozornost. no istinski se razvija tek u 19. a shvatljiv je tek iz uvi¬ da u ulogu razvijenog tržišta.« (BoS 253). On pokazuje kako nje¬ gov pobjedonosni pohod počinje u 17.« (BoS 247). a tržišni je u potpunosti Frommov iznalazak i on mu. eksploatatorski. Razne tipove on ponajprije razvrstava u produktiv¬ nu i neproduktivnu orijentaciju a njegovu pažnju zaokuplja¬ ju pripadnici do sada dominantne. Praktički. zgrtački i tržišni. ne zanimaju osobenosti po kojima se te osobe međusobno razlikuju. kada smisao ondašnjeg čovjeka posta13 . U Čovjeku za sebe. toliko podređeno samoprodaji da je po¬ stalo depersonalizirano. petnaestak godina kasnije on to pregnantno formulira ovako: funkcija društvenog karaktera sastoji se u 12 tome da »uobliči i kanališe ljudsku energiju u okviru datog društva radi neprekidnog funkcionisanja samog društva« (ZD 95). Fromm vrši sistematizaciju tipova karaktera. dok u stvari želi ono šta se od njega očekuje da želi« (BoS 225) i zaključuje: »Društveni karakter internalizira vanjske potrebe te tako ljudsku snagu upreže u izvršavanje zadataka datog ekonomskog i društvenog siste¬ ma. Tržišni karakter nastaje u 20. Prva tri Fromm dobiva preradom Freudovih predgenitalnih tipova analnog. biti krajnje fleksibilan i prilagoditi (= podrediti) se diktatu potražnje pa ljudi koji žele 'uspjeti' moraju razviti specifične osobine — maksimalnu savitljivost i prilagodljivost trenutačnim zahtjevima tržišta. kao kulminaciji neproduktivnosti. Frommova sistematizacija iz Čovjeka za sebe ostaje 'u zraku' jer društvenoteorijsku argumentaciju dobiva tek nak¬ nadno. postaje roba. U ovom određenju u središtu razmatranja je ono zajedničko pojedincima neke društvene grupe. bavimo se karakternom strukturom članova te grupe — to jest. besmisleno. st. Društveni karakter je nužno manje osoben od pojedinačnog karaktera. kada upo¬ zorava kako sublimacija nagona omogućava da mase prihva¬ ćaju ona zadovoljstva koja su vladajućoj klasi poželjna (ZfS-1 /30)12. U prvoj polovici tog spisa Fromm se bavi karakteristikama kapitalizma. S obzirom na društvenu uvjetovanost društvenog karakte¬ ra. g. međutim.Određujući društveni karakter u Bekstvu od slobode Fromm kaže: »Proučavajući psihološke reakcije jedne društvene gru¬ pe. neproduktivne grupe koja u Čovjeku za sebe obuhvaća četiri člana: receptivni. st.. pojedinačnih osoba.

tržište nameće određene sile te idejno predstav¬ ljanu čovjekovu slobodu u zbilji pretvara u maskeradnu ilu¬ ziju. kalkulatorne psihičke djelatnosti koja se sukobljava s njegovim afektivno-emotivnim iskustvima (RN 49). opslužitelj pa i rob. Glavna dimenzija industrijalizma je proizvodnja i potrošnja velikih količina roba. 66) pa takvog čovjeka Fromm naziva nekrofilnim14.je posao (business) koji se najbrže unapređuje bezdušnom eksploatacijom. »druga industrijska revolucija« predstavlja značajan. Potrošnja se postiže posebnim načinom ideologizacije i indoktrinacije koja dovodi do idolatrizacije ro¬ ba. ograničavanje (neizračunljive) kreativnosti (44) i povećanje pasivnosti do patoloških razmjera (48) — pretvaranje čovjeka u robota (52). Ako tu suvremenu pojavu ka¬ rakteriziraju intelektualizacija. Na taj način mišljenje sve više prelazi u računa¬ nje. Posvećenost stroju u suvremenom industrijalizmu i njene konsekvence za stanje čovjeka Fromm obra¬ đuje već u The Heart of Man. na promje¬ nu oblika vlasništva odnosno na organizaciju društva. reifikacija (HoM 65). tako i političkim — sistemima. a možda i sud¬ bonosan korak u proširenju primjene stroja. što kulminira u strojnom 'mišljenju'. Samoregulativnošću. kvantifikacija. kao otuđenje. ona nastoji »sve žive procese. 42. Da bi takva osoba bila u prostoru koji njoj najviše odgovara. mrtvom (HoM 38) odnosno »strasna sklonost svemu što je mrtvo. pa je upravo ovdje postalo evidentno koliko je čovjek uistinu tek njegov dodatak. megamašinskim kompleksima. za destrukcijom radi destrukcije. Usistemljenost i kibernetiziranost strojnog pogona od svih sudioni¬ ka zahtijeva minimiziranje (osebujne i nepredvidive) osobno¬ sti (isto. što je imalo dalekosežne posljedice na način rada. Čovjek za sebe i Zdravo društvo nastali su krajem četrde¬ setih odnosno početkom pedesetih godina. Građeno na toj osno14 vi. automat obilježen ogromnom prevlašću cerebralno-intelektualne. robe. tada princip funkcioniranja takvog društva nije život. koja izmiče svjes¬ noj kontroli. orijentaciju na zgrtanje i eksploataci¬ ju zamjenjuje tržištem (ZD 110). a stroj i njegovo us¬ trojstvo sve više određuju način djelovanja ljudi i funkcioni¬ ranja društva. Kapitalizam 20. To je strast za trganjem živih struk¬ tura. to je strast za pretvaranjem živog u ne¬ živo. Dok prvu karakterizira zamjena snage živih bića mehanič¬ kom energijom i na toj osnovi razvijena krupna mašinerija. Te procese Fromm predstavlja kao sveopću kvantifikaciju i apstrakcionalizaciju. trulo. apstraktifikacija. a krajem šezdese¬ tih Fromm analizira nove događaje u razvoju kasnog kapita¬ lizma i ukazuje na konsekvence »druge industrijske revoluci¬ je«. koje je odgovarajući izraz suvremene kvantificirane i formularne znanosti što rukovodi krupnoindustrijskom proizvo¬ dnjom. 49) i privatnosti (53). odnosno birokratizacijom kao načinom up¬ ravljanja ogromnim — kako proizvodnim. mrtvoga još 15 . neživoga.« (ALJD-II/148). što — neposredno i posredno — proizvodi čovjeka-automata. gdje ljudska misao biva sve više zamjenjivana 'mišlju' stroja. Dakle. osjećaje i misli transponirati u stvari« (HoM 41). a daljnji rast kapitalizma do¬ vodi do ključnih promjena — prvenstveno u razvoju krupnomašinske tehnike i u koncentracija kapitala. popraćenih koncentracijom moći te razdvajanjem proizvodnje i potroš¬ nje (isto 115—18). Sve većim podređivanjem stroju sam čovjek postaje stroj. gnjilo. intenzivno raste podjela rada a tržište pos¬ taje istinski regulator ljudskih odnosa ali i ljudskih vrijed¬ nosti (ZD 100—101). već mehanika (isto. kibernetsko (ALJD). U potrošačkom društvu roba je dovedena do razine svjetov¬ nog boga pa je obožavanje stvari. st. u kojoj je auto¬ matizacija i strojevna organizacija dovedena do razine na kojoj kontrolu nad strojevima vrši stroj sam. i samo društvo postaje megamašinsko. homo-mechanicusa. Osobu nekrofilnog karaktera obilježava sklonost neživom. to je isključiv interes za sve što je mehaničko. »drugu industrijsku revoluciju« karakterizira još do¬ sljednije proširenje vlasti stroja. nezdravo. kompjutera (RN 35—6). u bezos¬ jećajnu mašinu13. tehnicizirano »tehnotrono« (RN 40).

tj.15 Naredna Frommova sinteza. U Čovjeku za sebe. uz neproduktivnu. Zbog u The Heart of Man najavljene a u Anatomiji. Iz analiza Staljinovog i Himmlerovog sadiz¬ ma te Hitlerove nekrofilnosti moglo bi se zaključiti kako se Fromm ovdje više bavi djelovanjem destruktivnih karakter¬ nih crta političkih vođa na društvenu stvarnost no obratno. tehničko. Stoga nekrofilnim tipom karaktera možemo proširiti dosadašnju četveročlanu tipologi¬ ju neproduktivne orijentacije. Takvo usmjerenje nalazimo tek u The Heart of Man. izvedene unutarnje veze nekrofili¬ je i agresivnosti. ho¬ mo mechanicus i homo oeconomicus postaju tek dva vida su¬ vremenog načina čovjekovog života. do takvog intenzi¬ teta i ekstenziteta sveopćeg postvarenja čovjeka da sve više nestaju alternative postojećem. Međutim.. Kasnije autorovo razlikovanje benigne (nehotične.jedan oblik nekrofilnosti suvremenosti. nekrofilnost Fromm prepoznaje u mnogim društvenim odnosima — kao što su eksploatacija. Njihovo. naročito obitelji (kod navedenih osoba to je redovito posljedica prenaglašene vezanosti za majku). kao i u Bekstvu od slobode. Fromm ponovo ističe presudnu ulogu djelovanja okoline. Frommova analiza destruktivnosti pod prevelikim je utjecajem Freuda da bi omogućila autorovo kon¬ centriranje na društvene izvore tih pojava. pak. bespoštedna konkurencija. ukazuje na ka¬ rakteristiku često spominjanu već u The Heart of Man i Ana¬ tomiji ljudske destruktivnosti. Stoga nećemo pogriješiti ako imalački karakter proglasimo šestim tipom neproduktivne orijentacije. Agresivnost. pak. perspektive izlaza iz njega. Ove analize nekrofilnosti Fromm vezuje uz pojam destruk¬ tivnosti. I u Imati ili biti? Fromm ukazuje na vezu imanja i nekrofilije odnosno destruktivno¬ sti no imalačko-posjednički tip karaktera valjalo bi promat¬ rati zasebno zato što on (1) za razliku od prethodnih tipova malignih karakteristika poprima pretežno benigne oblike i zato što (2) dovodi do novog kvaliteta. bezobzirni odnos prema drugim ljudima. Na taj. uz imanje — što sve postaju atributi novonastalog industrijskog društva. a središnjim teorijskim pro¬ blemom destruktivnost postaje u Anatomiji ljudske destruk¬ tivnosti. ob¬ rambene.. Imati ili biti?. kao i evidentnih psihičkih poremećaja. način. na imanje. Tim pojmom Fromm označava odnos prema stvarima te tendenciju postvarenja svih živih bića i njihovog načina odnošenja ali njime ne označava samo industrijsku suvremenost već općenito pra¬ vac razvitka novovjekog čovjeka. peti tip neproduktivne orijentacije karaktera trebalo bi nazvati destruktivno-nekrofilnim.) agresivnosti od maligne služi mu za konkluziju da je destruktivnost stimulirana društve¬ nim odnosima. ukoliko to donosi materijalnu dobit. Društveno proizvođenu destruktivnost on razmatra u Bekstvu od slobode gdje je prikazuje kao jedan od me¬ hanizama bijega od slobode do kojeg dolazi uslijed nemo¬ gućnosti zadovoljenja neposrednih potreba pa se kao oblik moguće djelatnosti nadaje bijeg. Tu Fromm ponajprije analizira instinktivističke i ortodoksnopsihoanalitičke teorije prema kojima je agresivnost/des¬ truktivnost dana u prirodi čovjeka a zatim njima nasuprot¬ ne behaviorističke i environmentalističke koje smatraju da je agresivnost stečena u traženju optimalne prednosti (ALJDI/57). već u Čovjeku za sebe Fromm ističe da su četi¬ ri tamo obrađena karaktera »idealni tipovi« ( f 61) dok su MH karakteri pojedinačnih ljudi uvijek mješavina raznih tipova ka¬ raktera (isto 112) u kojoj. proučavajući nastanak njihovih karakternih crta. Anatomija ljud¬ ske destruktivnosti u tom pogledu ne donosi nekih bitno no¬ vih ideja u odnosu na »preliminarni izvještaj« već se tu znatno širim dokaznim materijalom argumentira netradicionalni po¬ jam nekrofilije i pokazuje njegova vezanost uz neživo. obavljanje odgovornih društvenih funkcija i uspješno nametanje svog patološkog rai16 sona kao sistema društvenog funkcioniranja. Međutim. destruktivnost. meha¬ ničko. instrumentalne itd. sudjeluju i oni 17 . nesumnjivo je posljedica stanja društva. prošlo.

IiB?) odnosi samo na osobinu produktivnog stanja u kojoj je pred¬ met čovjek sam (MfH 91). Zdravorazumskom i analitičkom miš¬ ljenju stoga se nameću pitanja: zar Fromm ne vidi kontra-. svojstvenu svim živim strukturama (HoM 46—7) odnosno za nagon života. sadomazohizam. On smatra da je »voljenje života u čovje¬ ku u tako velikoj mjeri biološki dana kvaliteta da bi trebalo pretpostaviti da se. 151). On je. Tipove produktivne orijentacije Fromm povezuje s Freudovim pojmom genitalnog karaktera. kvalitativno odlučujuće za njegovo shvaća¬ nje čovjeka. Fromm se oštro — inače neuobičajeno za njegov temperament — distancira od Freudove koncepcije postmetapsihološkog dualizma nagona života i nagona smrti 18 i suprotstavlja joj svoju ideju čovjeka kao bića nagona živo¬ ta par excellence. biološki dana već je druš¬ tveno izvedena. one su. proizvod. kao i brojne njegove manifestacije (destruktivnost. ona je instrumentalna. a u Imati ili biti? da se pod aktivnošću često misli na puki business (Iib? 125). nekrofilija. osim u malom broju slučajeva. Takva aktivnost je uvijek upravljena na svoj rezultat. U tom djelu Fromm govori o temeljnoj kon19 . na djelovanje pod izvanjskom prisilom (isto 126). dok se produktivnost (nazivana i »spontana aktiv¬ nost« u BoS i ČzS te »produktivna aktivnost« u MSČ. da je čovjek — realiter — destruktivac i imalac. produktivnosti. a na samom početku Umijeća ljubavi Fromm ističe kako ta knjiga »želi uvjeriti čitatelja da će njegova nastojanja oko ljubavi sigurno propasti ako aktiv¬ nije ne pokuša razviti svoju cjelokupnu ličnost kako bi posti¬ gao produktivnu orijentaciju« (ULJ 5. diktornost tih dviju tvrdnji? Ako je vidi. s poprilično žara. moderno shvaćena aktiv¬ nost ima svoju svrhu izvan subjekta. Dakle. Produktivnost je ovdje poistovjećena s razvitkom cjelokupne ličnosti. možda upravo pomoću njih — moguće govoriti o Frommovom shva¬ ćanju čovjeka? Afirmativni odgovor na posljednje pitanje nazire se u Čo¬ vjeku za sebe. ono uvi¬ jek izražava« (ALJD-II/172). s jedne strane. on stalno upozo¬ rava da aktualno čovjekovo stanje ponajbolje izražava sveprožimajuće otuđenje. međutim. S druge. uprkos ovim kontradikcijama — ili. Fromm ih naziva nekrofilijom no ona nije. Fromm nas. HoM 54) nastala uslijed nemogućnosti neposrednog zadovoljavanja potreba nagona života. uvjerava da je čovjek. Da bi što preciznije odredio svoju ideju produktivnosti. U Čovjeku za sebe produktivnost je određena kao »čovjeko¬ va sposobnost da upotrebljava svoje snage i ostvaruje svoje in¬ herentne potencijale« (MfH 84). dok je frommovski shvaćena produktivnost samosvrhovita dje¬ latnost čovjeka. a mak¬ simum te razvijenosti već je u Čovjeku za sebe izjednačen sa sposobnošću za istinsku ljubav i cijela studija Umijeće ljubavi pisana je s namjerom da rasvijetli bit ljubavi/produktivnosti odnosno da ukaže na faktore. patološka posljedica (ALJD-II/179. orijentacija na imanje itd. koji onemogućavaju njenu rea¬ lizaciju. Po Frommovom sudu u čovjeku postoji samo nagon živo¬ ta pa se postavlja pitanje kako on tumači one sadržaje što ih Freud naziva nagonom smrti. I premda produktivnim karakter¬ nim crtama Fromm posvećuje znatno manje prostora. nekrofilija (Fromm) je otuđeni oblik i perverzija nagona života. Iako umnogome rabi Freudova otkrića. usp. kao kod Freuda. Dakle: nagon smrti (Freud). biće ljubavi prema životu. nazire li on neki izlaz? Da li je. Potvrdu za biološki danu ljubav prema životu. po svemu sudeći. inherentan svim živim bićima (MfH 18) Fromm nalazi u spremnosti živih organizama da se grče¬ vito i silovito suprotstave svakom ugrožavanju vlastitog op¬ stanka. on je razlikuje od mnogih aktivnosti i u Čovjeku za sebe po¬ kazuje da je većina čovjekovih aktivnosti neproduktivna.produktivne orijentacije. da je stvaralac i graditelj.) uvje¬ tovan posebnim okolnostima ljudskog bivstvovanja što ih je razvio kapitalizam odnosno industrijalizam. agre¬ sivnost.

Psychoanalysis and Religion. Odatle je moguće zaključiti da Fromm shvaća čovjeka kao biće transcendencije. što on smatra biti čovjeka. Fromm opisuje produktivnost u studiji »The Revolutionary Charakter«. Bit revolucionarnog karaktera je u autentičnom životu (isto 162) 20 no s tom mogućnošću u uskoj je vezi još nekoliko karakteris¬ tika. već pokazuje kako je ljude takvih osobina moguće naći u proš¬ losti ali i danas. vjeru (201) i tsl. No on ne misli da je revolucionar¬ ni karakter puka norma i ideal koji bi tek trebao nastupiti. Fromm je podijelio na produktivnu i neproduktivnu. Njegova kon¬ cepcija racionalnosti još je jasnija u razmatranju iracional¬ nog autoriteta (v. užitak (186. zaključuje kako je »čovek rodio samoga sebe u istorijskom procesu« (MSČ 71). 21 . moć da se postoje¬ ćem kaže »Ne!« Na taj se način revolucionarni karakter nastav¬ lja na tradiciju neposlušnosti (usp. usp. Uber den Ungehorsam17).tradiktornosti čovjekovog položaja i tu pojavu on dijeli na egzistencijalne i povijesne aspekte te upozorava kako je razaznavanje povijesnih dihotomija od egzistencijalnih — kon¬ kretno: spoznaja povijesnih dihotomija — povod čovjeku da ih prevlada(va) (MfH 43—4). slijedeći Marxa. Autentični život traži kritički odnos kojim se razvijaju vlastiti uvid u svijet a razbijaju nametane fikcije tj. Orijentacije čovjekovog karaktera. osjećaj ili čin koji poboljšavaju adekvatno funkcio¬ niranje i razvoj cjeline čiji su dio a iracionalno ono što teži slabljenju ili destruiranju cjeline« (ALJD-II/85). drugačijost tj. Izjednačavanjem ljudskosti s autentičnošću i neposlušnošću Fromm zapravo kazuje da čovjek može — i treba — biti jači od izvanjskih okolnosti. a to znači cjelokupnu čovjekovu djelatnost. aktom. npr. U Čovjeku za sebe on je prikazuje kontrapunktiranjem iracionalnosti u odnosu na strasti (MfH 87). u npr. Prema njegovom shvaćanju racionalna je »svaka misao. Ovim se proširuje Frommovo poimanje čovjeka: on je biće transcendencijsko-povijesnog samorađanja. 191). na autoritet (isto 167). Kao sinonim produktivnosti/revolucionarnosti Fromm ra¬ bi i pojam »racionalnost«. Kritički odnos je po sebi osebujnost koja implicira samosvojnost. Za kreiranje dru¬ gačijeg svijeta Fromm preuzima pojam »povijest«. što Fromm vidi kao čovje¬ kov elementarni zadatak.16 Čovjek revolucionarnog karaktera je prvenstveno nezavisan. slobodan (Dogma of Christ 158) i produktivan (isto 162). povijesno samorađanje. Bekstvo od slobode. Na taj se način već u Čovjeku za sebe čo¬ vjek javlja kao izmjenitelj svog svijeta. zdravorazumski klišei koji služe kao /ideološki/ supstituti za stvar¬ nost (isto 163—4). umnog i srčanog. čovjekovo stvaralaštvo. Mnogo jasnije od u Umijeću lju¬ bavi ne odviše detaljno prikazane potrebe za transcenden¬ cijom odnosno od općenitih formulacija u Čovjeku za sebe. Kod Fromma je jasno da transcendencijski procesi nisu sa¬ mo misaone ili teorijske prirode već su upravljeni prvenstve¬ no na realno mijenjanje svijeta i čovjeka. sumnju (199). što će Fromm ne¬ dvosmisleno formulirati u Umijeću ljubavi konstatacijom ka¬ ko je potreba za transcendencijom jedna od najosnovnijih ljudskih potreba (ULJ 69). Revolucija nade) gdje se tvrdi da je racionalno ono što unapređuje život i rast a iracionalno ono što ga koči. da njima treba ovladati umjesto da im se prepušta. Kao sinonim racionalnog tu se javlja biofilija. kojim je — prema Frommovoj interpretaciji hebrejskih i grčkih mitova — otpočela ljudska povijest i konstituirana ljudskost (Dogma of Christ 116—7. jer je za Fromma i samo to cijepanje ličnosti čin otuđenja. Ali i svijet povijesnih dihotomija je već čovjekovo djelo pa je težnja za uspostavljanjem nedihotomnog odnosa težnja za prevladavanjem od čovjeka kon¬ stituiranog svijeta. U Marksovom shvatanju čoveka on. politici i religiji jednako kao u umjet¬ nosti i filozofiji. također You Shall Be as Gods). U produktivnu on ubraja transcendencijsku procesualnost. Jasno je da tu nije riječ o klasično-kršćanskoj distinkciji između racionalnog i iracionalnog. pa se postavlja pitanje nje¬ nog detaljnijeg određenja.

potrebom za rastom. Čovjek nije biće neposredno identično sa svo¬ jom prirodnom okolinom odnosno sa svojim prirodnim da¬ tostima već ih načinom svog bivstvovanja transcendira i tek po toj — ljudski proizvedenoj — distanci od prirode (ne)sloboda i (ne)produktivnost. . javljaju kao si¬ nonimi pa je. dostatno upotrebljavati bilo koji od njih. neposredna manifestacija kojega je ljubav prema životu pa je biofilija elementarna čo¬ vjekova osobina a ostale. Ovdje otuđenje postaje onaj konstitutivni pojam kojim se povezuju naizgled nepovezive kontradikcije. fiziološki i neurološki (ALJD-II/44). neproduktivnost otuđena produktivnost. prema njegovim analizama i konstrukcijama znači produktivno/transendencijsko/revolucionarno/biofilno. iz nje su izvedene. Ljubav prema životu je bit čovjeka ali njegova svakodnevica je prožeta nekrofilijom pa Fromm čovjeka pred¬ stavlja u parovima oprečnih osobina u kojima pojavnost. Nakon što je u više spisa dokazao da takvo što kao ljudska priroda uistinu postoji i nakon što je nekoliko puta ukazao na njene konkretne karakteristike koje je moguće odrediti morfološki. Prema takvom tumačenju moglo bi izgledati da čovjek svoje osobine ne kreira vlastitim naporom i svojom djelatnošću već ih. pribjegava biološkim argumentima?19 Fromm je oduvijek isticao kako je konkretan čovjek ose¬ bujna mješavina urođenih (prirodnih) i stečenih (društvenih) faktora. Otuđenje istovremeno postaje konstitutivno za razumijeva¬ nje ljudske egzistencije20. Ali ta veza nije samo lo¬ gička jer se neproduktivnost i zbiljski pokazuje proizvodom produktivnosti. širenjem. kao što je uspravan hod pretpostavka za uočavanje naglavačke izokrenutosti. Fromm je zadovoljan Marxovim određenjem rodnog bića čovjeka kao slobodne svjesne djelatnosti (RN 66). Iako sinonimi. su uopće mogući.. da on. da produktivnost omogućava neproduktivnost: kao što je potrebno stajalište slobode da bi nešto bilo proglašeno neslobodnim. 23 .. znači otuđenje od nje¬ gove biti: nekrofilnost je otuđena biofilnost. Prema tome. Revolucionarnost i produktivnost ovdje su određeni osobinama što ih Fromm kasnije (u The Heart of Man) označava riječju biofilija. kojim nekrofilija i biofilija prestaju biti apso¬ lutno antagonistične te postaju dva pola čovjekovih moguć¬ nosti. da bude (ne)slobodan i (ne)produktivan izbo¬ rio sam čovjek. neproduktivnim (neslobodnim) djelo njegove produktivnosti (slobode). ono konstantno tokom ljudske povijesti. anatomski. Kako je mogućnost da bude drugačiji od puke pri¬ rodne datosti. ljubav prema životu. Čovjekova psiha građena je na nagonu života. kao čovjekovo djelo. Ali — moguće je upitati — zar ono 22 »bitno« nije nešto fiktivno budući da se nigdje neposredno ne pojavljuje? Nije li ono puka spekulativna tlapnja? Pomni¬ ja bi analiza mogla pokazati da su »bitno« i »pojavno« sukonstitutivni i da jednog bez drugoga nema. kao što je pokazano tokom izvoda. kao u Čovjeku za sebe. njoj sinonimne. urođene. iz mnogoobličja pojavnosti čovje¬ kovog ispoljavanja potrebno je iznaći ono bitno u njemu. biće. tako i pozicija produktivnosti pruža kriterije za oz¬ načavanje nečega neproduktivnim. iracionalnost otuđena racionalnost. Drugačije govoreći. ULJ 41). dobiva od prirode. No ovi se epiteti. konstruiranje ljudske prirode već joj kao zadatak određuje iznalaženje univerzalno ljudskog (RN 64—5). imanje otuđeno bivstvovanje i tsl. njegovo je postajanje npr. kao i Freud. čovjek je transcendencijsko stvaralačko povi¬ jesno produktivno revolucionarno racionalno . Fromm predmetom nauke o čovjeku više ne može smatrati. što za Fromma. Ijudskošću (DoC 62) kao i povezanost sa životnošću. oni realno nisu jednakovrijedni.Značajna osobina revolucionarnog karaktera je poistovjećenost s humanizmom. Ne znači li to da Fromm odu¬ staje od svoje društvenokarakterne argumentacije18 tj. s Frommove pozicije. koja je rezultat čovjekove djelatnosti. razvijanjem (is¬ to 163. .

Ako ne postoji realna mogućnost za zadovoljenje elementarnih/trajnih po¬ treba/nagona (usp.Međutim. osjetilno dano. nije fiksirani program čovjeka već rođenjem dana potencijalnost što teži aktualizaciji ali čije formiranje i uobličavanje ovisi o izvanjskim — druš¬ tvenim — okolnostima u kojima se razvija. kao misao o biti predmeta. valja se vratiti na pitanje da li je to univerzalno ljudsko. načelo po kojem valja graditi no¬ vo društvo je humanizam22. Um (kojim su ti pojmovi epohalno-prostorno redefinirani). te počinje uspostavljanje distance. shvaćano kao produktivno/biofilno nešto prirodno. odnos¬ no bitno drugačiji društveni okviri — to tim prije što suvre¬ meno industrijsko društvo sve više zaoštrava dilemu: ili so¬ cijalizam. Da bi se univerzalno ljudsko moglo neposredno manifesti¬ rati — zbog Frommovih nalaza o učešću izvanjskog. univerzalno ljudsko teži neposre¬ dnom. To suprotstavljanje. No Fromm se ne 25 . kao osnovna odlika psihičkog aparata. na taj način. 35. a odatle izvedeni humani¬ zam implicira neprikosnovenu prevlast svijeta ljudi nad svi¬ jetom stvari. CoP 64. u čemu čovjek uvi¬ đa proizvedenost svijeta te otkriva povijest kao proces istovremenog proizvođenja svog svijeta i samoga sebe. životno nije jednom za svag¬ da definirano niti je igdje neposredno. na isti način. nije nešto mehanički-kumulativno već takav izraz sukusa stvarnosti koji svoju supstancu dijelom već transcendira. iskus¬ tvenog elementa u formiranju karaktera odnosa o determi¬ nanti društvenih odnosa za ljude koji u njemu žive — po¬ trebne su okolnosti koje bi takvo što omogućavale. životnosti. Što je produktivno. nije puko trebanje. došlo rekonstrukcijom povijesnog iskustva. iz druge perspektive gledano. dan. zajedno s iz nje¬ ga izvedenom sviješću i samosviješću. već — budući da se do biti čovjeka. racionalnosti. pozitivnom ostvarenju. Budući da je društveni proiz¬ vod. No čovjekova je bit njegovo djelo i zato što je on sam od¬ ređivao opće okvire produktivnosti. a tendencije društvenog razvitka pretežu barbarstvu apokaliptičko-destruktivno-nekrofilnih di¬ menzija. umska djelatnost postaje poticaj čina. ili barbarstvo. itd. je povijesno stečeno oruđe koje postaje jedan od elemenata specifičnosti čovjeko¬ va bivstvovanja — umom se prekida perceptivno doživljava¬ nje svijeta koji na taj način izgleda gotov. čisti umski apriorni konstrukt. ni zao. prvi korak čovjekove prakse. 68. ni ovca (usp. te i iz njega izvedene osobine. međutim. ukidanje nekrofilije vezano je uz mijenjanje društvenog odnosa u kojem se ona producira i reproducira. tako ni nagon života. ponekad samim tim potrebama i direktno suprotan način. MSČ 24. Fromm tvrdi da to nije slučaj jer kao što čovjek po prirodi nije ni vuk. dakle iz stvar¬ nosti — bit valja poimati kao stvarnosti inherentnu mogućnost.) za pozitivno ostvarenje potencija nagona života. racionalno. Jednom umski dosegnuto. HoM). biološki dano21. onog univerzalnog ljud¬ skog. a iz njega izvedene potrebe i vri¬ jednosti suprotstavljaju se postojećem. naziranje odnosa. bivstvovanje nad imanjem. ni dobar. ViGFM 135. Kao potporu urgentnosti te dileme Fromm spomi¬ nje nagli porast nekrofilnosti. 24 tada um gubi i posljednji trag isključive kontemplativnosti i zatvorenosti u sebe jer spomenutim osobinama on postaje faktični sukonstituent stvarnosti. Svoje shvaćanje humanizma Fromm usko vezuje i uz svo¬ ju interpretaciju Marxa te odatle projicira socijalizam kao humanizmu adekvatan društveni poredak. postaje pretpostavka svakog određe¬ nja biti čovjeka. Um. Shvaćanje tog principa Fromm izvodi povijesno-filozofski i povijesno-kulturološki ali u nje¬ mu vidi društveno potiskivanu osnovnu osobinu čovjeka: iz elementarnosti nagona života neposredno slijedi kako je čo¬ vjek vrhovna vrijednost čovjeku. Sve¬ koliku datost um prerađuje u pojam koji. te će potrebe biti zadovoljene na zaobilazan. Protuteža nekrofilnosti. već je svaka epoha za sebe određivala te pojmove. Kada se tome pridoda Frommovo uvjerenje da se čo¬ vjek uvijek držao vrijednosti koje su ponovo izložene umom.

rađa nezdravog čovjeka. birokratski. u »Zaključku« Zdravog društva. O tome možemo nešto više doznati iz kasnijih radova. Međutim. Nasuprot tome Fromm uz humanizam (i humanistički socijalizam) ističe bivstvovanje kao glavno određenje i iznalazi konkretne puteve za re¬ alizaciju humanističkih načela. Promene koje se ograničavaju na jednu sfe¬ ru uništavaju svaku promenu (potcrtao GF). prilikom iznalaženja mogućnosti za humani¬ ziranje tehničkog društva.) Čovek može da se zaštiti od posledica sopstvenog ludila jedino stvarajući zdravo društvo koje odgovara potrebama čoveka. tada. pod naslovom »Putevi ka oz¬ dravljenju«. on smatra da je cilj raznih vrsta društvene trans¬ formacije. (. revolucija. upravljena na proizvodnju profita. Ka¬ ko je. nekoliko redaka prije upozorenja da jednosferna promjena uništava svaku promjenu. totalitarni socijalizam on sma¬ tra degeneracijom Marxove vizije i pokazuje konvergenciju birokratskog socijalizma (sovjetski sistem on naziva sovjet¬ skim državnim kapitalizmom — IiB? 198) i kapitalizma jer su oba društva zasnovana na imanju. on formulira zahtjev prema kojem je osnovna za27 . konkretni Frommovi prijedlozi za njihovo sprovođenje bacaju sasvim drugačije svjetlo. Fromm spominje i potrebu promjene u vlasništvu ali do stupnja na kojemu bi bilo moguće stvoriti zajednicu rada koja bi bila u stanju sprečavati profit kao motiv proiz¬ vodnje (ZD 337). Fromm ovdje zagovara revoluciju: dakle. bi¬ rokratskog. Fromm upozorava da suvremeni industrijski pogon favorizira potrošnju do te mjere da se čovjek još jedino u trošenju osjeća slobodnim (RN 125). Tzv. »industrijska organizacija u kojoj će svaki radni čovjek biti aktivan i od¬ govoran učesnik. slijedi ka¬ ko je jedino cjelovita. Fromm preporučuje revoluciju potro¬ šača protiv tutorstva industrije (isto 129) što bi trebalo uzro¬ kovati preorijentaciju potrošnje (isto 135). Nešto ranije. put ozdravlje¬ nju čovjeka može biti samo put cjelovite. na taj način. političkoj i kulturnoj sferi.. kako je na njegov razvitak najviše utjecala Marxova misao (SSOI 14—15). potrebama koje su ukorenjene u samim uslovima njegove egzistencije. gdje će rad biti privlačan i sadržajan. radikalne društvene promjene. proizišle iz kritičke analize postojećeg stanja čovjeka odnosno druš¬ tva. de¬ mokratski (BoS 241) socijalizam od totalitarnog (MSČ 8). Srodan projekt Fromm crta i u Imati ili biti? Nakon konstatacije kako eko¬ nomija.. potrošnja označena kao glavni krivac za izobličenje čovjeka. U Revoluciji nade. humanističkog socijalizma napose. gdje kapital neće upošljavati rad već rad kapital« (ZD 270).« (ZD 337) Ako se poopći Frommov stav o tome kako promjene ogra¬ ničene na jednu sferu uništavaju svaku promjenu.zadovoljava paušalnom upotrebom pojma »socijalizam« već ga rabi diferencirano: on razlikuje humanistički (MSČ 8). I Frommove teze o urgentnosti uspostavljanja demokrat¬ skog humanog socijalizma kao odnosa bitno drugačijeg od Svakog dosadašnjeg društva te njegova sintagma »revolucio¬ narni karakter« ukazuju na dubinu kako društvenih tako i individualnih promjena što ih on traži. Kada ukazuje na osobine što bi ih moralo posjedovati zdra¬ vo društvo. Za povezivanje njego¬ ve misli s mišlju revolucije postoji potpora i u Frommovoj 26 izjavi sa samog početka njegove intelektualne autobiografije. Konstatacije o patogenosti suvremenog društva kao i njeni razlozi Frommu su poticaj za iznalaženje mogućnosti čo¬ vjekova ozdravljenja. radikalna promjena istinska promjena a ako se cjelovita radikalna promjena shvati kao revolucija. Ovdje se postavlja pitanje o odnosu rada i kapitala te naročito prob¬ lem određenja epohalne novine socijalizma u kojem i dalje vlada kapital. tu s Frommovom mišlju nastupaju teorijske po¬ teškoće jer na principijelne zahtjeve za obratom. U Zdravom društvu on određuje priro¬ du tih puteva kad kaže: »Nikakva promena ne smije se izaz¬ vati silom. ona mora biti simultana u ekonomskoj.

preorijenta¬ ciju potrošnje uz očuvanje postojećih odnosa u proizvodnji. Dio poteškoća proizlazi iz usmjerenosti Frommove misli na iznalaženje uvjeta za psihičko zdravlje ljudi. bilo. teologije. dovesti do preo¬ rijentacije s proizvodnje za profit na produkciju prema ukusu potrošača. 'Fromma-kritičara': dok je 28 konsekvenca Frommovih kritičkih analiza čovjek-stvaralac ko¬ ji. obdaren životnošću. Zdravo društvo) ali ma koliko široko shvaćeno. neprestano transcendira svoj svijet i samoga sebe. a ne vlasništvo nad kapitalom« (HB? 198). konačno. ni teorijski-kategorijalno konsekventno mišljenje već traganje za izlazima iz suvremenog ćorsokaka. određeno kao disci¬ plinu koja se bavi stavovima historije. Iako je riječ o vrlo osebujno shvaćenoj psihologiji (koju nije moguće razdvajati od filozofije i etike ni od socio¬ logije i ekonomije — MfH ix) ili — na prvi pogled — o 'transcendenciji' psihologije (u Revoluciji nade Fromm se zalaže za istraživanje o čovjeku iznad psihologije. mitologije. Prvi korak ka tom cilju je usmjeravanje proizvodnje na proizvodnju za 'zdravu potrošnju'. ozbiljno stavljaju u pi¬ tanje bilo eksplicitne zaključke. Osnovna njegova nakana nije pojmovno produbljivanje već sadržajno proširivanje uvida o aktualnom položaju čovjeka. Već su i ovi primjeri dovoljna ilustracija da Fromm želi nešto kontradiktorno: novi — humani. Ali poteškoće nisu ni izdaleka samo terminološke prirode. gotovo da je neophodno opredijeliti se za ili 'Fromma-kritičara' ili za 'Fromma-praktičara'. s druge. Fromm bi. na neki način ras¬ trgati njegov rad na dva suprotna dijela. ostaje samo psihološka kategorija. Za zdravu — a to za Fromma znači neprofitnu i potrošačima podređenu — potrošnju važna je »moć upravljanja proizvod¬ njom. Zbog ove unutarnje napetosti koja se javlja u Frommovom djelu. Razina 'Fromma-praktičara' pada ispod razine 'Fromma-teoretičara'. sociologije.« (HB? 195) U tu svrhu Fromm savjetuje osnivanje aktivnih potrošačkih pokreta pa i pokretanje štraj¬ kova potrošača (isto 198) koji će. brojne implikacije što slijede iz stavova 'Fromma-teoretičara'.daća »izgradnja zdrave ekonomije za zdrave ljude. koliko su 29 . ono pridonosi kristalizira¬ nju njegovih stavova u iznalaženju konsekvenci koje nisu ni samoevidentne a ni od autora eksplicirane. Fromm želi uspostaviti nov način potrošnje te odgovarajuću preorijenta¬ ciju proizvodnje ali ostati u okviru kapital-odnosa. psihologije. istraživanje koje se kreće mimo rigoroznih logičkih zahtjeva. prema bivstvovanju upravljeni — međuljudski odnos unutar postojećih društava (on govori o promjenama ali unutar postojećih ustavnih po¬ redaka zapadnih demokracija — HB? 197. I Frommova nauka o čovjeku neskriveno je psihološkog po¬ rijekla. U uputstvima za razotuđenje veći dio Frommovog — naro¬ čito kasnijeg — opusa preteže na stranu reformizma23 i na taj način se otvara ponor između Frommovih kritičkih anali¬ za otuđenog društva i objektivnog položaja pojedinca te nje¬ govih praktičkih uputa za prevladavanje otkrivenog otuđenja. 'Fromma-dijagnostičara. korjenitu preobrazbu čovjeka u pravcu prevlasti bivstvovanja ali pod vlašću kapitala. preorijentirao potrošnju jer u njoj vidi izvor potrošačkog mentaliteta stanovnika industrijskog druš¬ tva kao i uzrok robovanju stvarima i orijentaciji na imanje. 'Fromm-praktičar' predviđa sitne promjene i neznatne reforme koje. Takav pristup stran je Frommovom nastojanju koje nije ni strogo filozofski. s jedne strane uopće nisu ostvarive ni teorijski branjive te koje. Nakon određe¬ nih oscilacija u tom pojmu ono je definitivno izjednačeno s produktivnošću (usp. ekonomske nauke i umjetnosti. dakle. 194) koja su uzro¬ kovala gotovo kataklizmu nekrofilnosti i imanja. tj. No opredjeljenje za jedan od aspekata Frpmmovog rada ipak je potrebno jer unosi izvjesnog reda u njegova istraživanja: premda izvanjski i donekle nasilno. Odavde je već potpuno jasno da Fromm »kapital« razumije drugačije od Marxa no teško je shvatiti što on pod tim misli jer taj termin ne definira a upo¬ trebljava ga u tekstovima u kojima se poziva na Marxa.

ona mora obuhvaćati cjelinu njegovog bivstvovanja. I u »O metodi i zadatku. društvenu problematiku koja oblikuje čovjekove prirodno da¬ ne potencijale. psihološki mehanizmi. či¬ je djelovanje otkrivamo u grupi. da je čovjek pretežno društveno odre¬ đen. Tako Fromm najprije ob¬ javljuje neka svoja otkrića (kao npr. destruktivnost. čini se. 64). tada je 'individu¬ alna psihologija' bespredmetna. prema tome. Karakter je zacijelo glavni način Frommovog bavljenja čo¬ vjekom. psihičko zdravlje. četiri godine nakon The Heart of Man. a nekrofilogene konsekvence »druge industrijske revolucije« predoče¬ ne su u Revoluciji nade... 'individualnom psihologijom'. dakle u okvirima psihologije. (osim uko¬ liko se ne radi o koncepcijama u kojima prevladava bio-psi31 . biti proglašeni cjelinom. te smatra da je individualna psihologija osnova svake socijalne. s kojim su povezana još (barem) dva Frommova stava: njegovo viđenje odnosa iz¬ među individualne i socijalne psihologije kao i njegov odnos prema Marxu i Freudu. A to je nemoguće bez uvida u čovjekovu okolinu. Frommovo priznanje utjecaja društva na formiranje čovje¬ ka a zatim usredotočenje na proučavanje psihičkih kategori¬ ja moguće je nazvati psihologizmom. Frommova nauka o čovjeku ostaje usmjerena na proučavanje primarno psihičkih kategorija kao što su karakter. individu¬ alističkim pristupom neće biti moguće sagledati cjelinu čo¬ vjeka već u najboljem slučaju tek neke njegove dijelove koji će.« kao i u Bekstvu od slobode Fromm odnos individualne i socijalne psihologije određuje 30 kao i Freud. jer. ali ga koristi kao polazište za metodsku inverziju u pro¬ učavanju čovjeka: istina je da je proučavanje društva važan put za razumijevanje psihe čovjeka ali je i (dubinskopsihologijsko) otkrivanje svjesnih.. st. Ako je čovjek društveno i podruštvovljeno biće.. kao i sama Frommova kon¬ strukcija o njenoj fundamentalnoj ulozi. drugačiji zaključci. mogu biti jedino mehanizmi koji djeluju u pojedincima« (BoS 132). otkriće o tržišnom ka¬ rakteru u Čovjeku za sebe ili pak o nekrofilnosti suvremenog čovjeka u The Heart of Man) za koja tek naknadno pribavlja i obznanjuje društvenoteorijsku argumentaciju — prikaz tr¬ žišnog kapitalizma 20.. Individuama psihologija je mišljena kao psi¬ hoanalitička praksa na koju se on poziva u The Heart of Man24 no tom pomalo čudnom tumačenju — prema kojem bi bilo moguće Frommovu novoiskovanu »analitičku socijalnu psi¬ hologiju« primjenjivati kako na Freuda i njegove ortodoksne sljedbenike. tada nije moguće zaključiti kako je individualna psihologija osnova socijalnoj. Iako je društveni karakter po definiciji društveno uobličen. Ako se društvenom dimenzijom čovjekovog bivstvovanja bavi soci¬ jalna psihologija koja individualnu obdaruje spoznajama o funkcioniranju društvene sfere. Dakle. Fromm usvaja osnovno socijalnopsihologijsko načelo. ličnost. objavljen je u Zdravom društvu osam godina nakon pojavljivanja Čovjeka za sebe.one značajne za razumijevanje čovjeka — str. nekritički hipostazirani. da bi mogla shva¬ titi srž čovjeka. Ostavimo po strani ovo naivno shvaćanje prema kojem bi cjelina bila tek zbroj svojih dijelova i podsjetimo se da su ove tvrdnje zabilježene u kontekstu distanciranja od ortodoksnog individualističkog frojdizma Je nastanka i obrazloženja »društvenog karaktera« kao potvrde eminentne društvenosti čovjeka pa iz navedenih Frommovih tvrdnji slijede. a posebno nesvjesnih sadržaja psi¬ he način da se ustanovi što je društvo u nju 'položilo' te na osnovu iznađenih osobina pojedinačnih psiha zaključi o ka¬ rakteristikama postojećeg društva. tako i na Frommova nastojanja — moguće je pri¬ stupiti pod pretpostavkom da je odnos dviju znanosti odre¬ đen odnosom među njihovim predmetima pa za temeljnost individualne psihologije socijalnoj treba poslužiti 'obrazlože¬ nje' prema kojem se »svaka grupa sastoji od pojedinaca i sa¬ mo od pojedinaca te. Fromm se ne upušta u detaljna proučavanja zako¬ nitosti cjeline društvenih procesa već se bavi samo onim nji¬ hovim dijelovima što su potrebni za rasvjetljavanje psihe ili u njoj uočenih promjena.

Tako u Bekstvu od slobode on zaziva u pomoć Freuda kada raspravlja o ljudskoj prirodi. dihotomijama27 koje se nalaze u nepomirenosti (pa i nepomirljivosti) individualizma i druš¬ tvenog pristupa. Frommovo nam djelo pruža povode za drugačije za¬ ključke. Sve u svemu. uz ne¬ znatne korekcije. samomazohizmu. Tumačimo li Fromma u psihološkom svjetlu i uzmemo li doslovno —i dosljedno — njegovo zalaganje za uspostavlja¬ nje društvenih okolnosti koje bi omogućile psihičko zdravlje. No pažljivija razma¬ tranja bi morala odustati i od ovog zaključka s obrazloženjem kako (1) socijalna i individualna psihologija mogu opstati tek u uzajamnom uvjetovanju i predmetno-sadržajnom nadopu¬ njavanju te (2) kako nijedna znanost.«. Iako će u kasnijim radovima s obzirom na ovaj problem biti oscilacija. Nešto ranije navedeni su primjeri Frommovog (ne)razumijevanja kapitala. jer osposobljava za frommovski shva33 . između reformizma i revolucionarnog. Ta je analiza i poziv na ak¬ ciju ali je program akcije izražen toliko nemarksovski da či¬ talac s punim pravom može staviti u pitanje Frommovo ra¬ zumijevanje Marxa. Premda je u Revo¬ luciji nade učinio korak dalje u tematiziranju promjena kapi¬ talizma u odnosu na situaciju ocrtanu u 'trilogiji'. Tome je tako i glede Frommove socijalnopsihološke nakane: proučavanje promjena u karakteru s obzirom na nastup kapitalizma (isto 68). kao misao prilagode. U Zdravom društvu on se ponovo bavi re¬ zultatima utjecaja kapitalizma na ličnost (ZD 129). da je u Freudovom opusu individualna psiho¬ logija oduvijek imala funkciju socijalne gotovo da se. Fromm zadržava socijalno-psihološko usmjerenje. pa tako ni psihologija koja hoće doprijeti do cjeline psihe čovjeka ne može obaviti svoj zadatak kao zasebna. pružala mu je značajan materijal na kojemu je gradio svoje brojne teze. Individualna psihologija. Frommova psihoanali¬ tička praksa.. na neživo upravljene tendencije ljudskog postojanja) te psiholo¬ giju biofilije29 — jer pridonosi otkrivanju vlastitosti i upuću¬ je na življenje po njoj. radikalno humanističkog stajališta. na društveno uvjetovano for¬ miranje društvenog karaktera (isto 247 i dalje) itd. u sebe zatvorena znanost. može primjenjivati i na cjelokupno From¬ movo djelo. ističe moral¬ ne i psihološke efekte disproporcije između udjela u proiz¬ vodnji i udjela u raspodjeli (isto 104) itd. Uprkos brojnih Frommovih izjava u S onu stranu okova iluzije.hologizam). podržava dane. On je davno25 ustvrdio da je Freudova metoda ispravna te da je Freud samo sadržajno griješio jer se nije mogao osloboditi nekih predrasuda. Njegovo slaganje s Freudom. 'psihologizma' i 'sociologizma'. kapi¬ talizmu i tsl. u tom spi¬ su ima najvećih neujednačenosti. ne može pretendirati na cjelovite i istinite re¬ zultate. razlikuje racionalni od iracionalnog autoriteta prema različitosti psi¬ holoških situacija u inim slučajevima (isto 109). u svojoj disciplinarnoj isključivosti. o odnosu pojedinac —društvo (BoS 28—30). Fromm ponajvećma nastavlja Freudovu me¬ todu i glavni oslonac njegovom cjelokupnom opusu je Freud26.. već se nameće obratan zaključak da je socijalna psihologija pretpostavka individualne. 'metode' što ju je Freud uspostavio. 32 Ta Frommova orijentacija nije samo karakteristična za Bekstvo od slobode. a ne Marx. uračuna li se Frommov kritički odnos prema aktualnom po¬ ložaju čovjeka kao i prema raznim znanstvenim pristupima tome. neodlučnih oscilacija između Freuda i Marxa. Odavde se nazire i drugačiji odnos prema Freudu no što nam ga predstavlja sam Fromm. koje je moguće preimenovati kao psiholo¬ giju nekrofilije (jer. Poteškoća s Frommovom mišlju zaista leži u njegovim unu¬ tarnjim proturječnostima. izgleda logičnim njegovo inzistiranje na podjeli psiho¬ analize na psihoanalizu društvene prilagode te na psihoanali¬ zu liječenja duše28. svojim koncepcijama Fromm prevladava brojne Freudove prepreke. izneseno u »O metodi i zadatku. prema kojima je njegova osnovna inspiracija Marxova misao. ali se nije uspio emancipirati od psihologističkog okvira. povijesti (32).

5. g. lektira Bachofenovog djela Das Muterrecht. Uz ovakvu podjelu nameće se pitanje da li je moguća asimilacija koja ne bi istovremeno bila i socijalizacija. a jedno tragično iskustvo — samoubojstvo drage prijateljice zbog smrti njenog oca — do Freuda. Od 1965. ne¬ umorni prosvjetitelj i mislilac sinteze. borac za ljud¬ sku slobodu i spontanost. Gvozden Flego BILJEŠKE UZ PREDGOVOR 1. na navedene kao i moguće prigovore. 1924. O poteškoćama imanentnim Frommovom shvaćanju religije v. emigrira u SAD. Flego. g. odlazi u Mexico i radi na tamošnjem uni¬ verzitetu. da se osnovni pristup ličnosti nadaje iz shvaćanja njenog odnosa prema svijetu. Frankfurtu i Berlinu. čo¬ vjek kao biofilno biće je nedovršiv. Naprijed. II (1928) 35 . »Zur Psvchologie der Masse: Kautskv und Freud« i Anna Siemsen »Psvchologische Voraussetzungen des Sozialismus«. 3. Bez obzira na teorijske poteškoće u Frommovom opusu. objavljenog u Imati ili biti?. 1919. Wien 1925. 'Psihologija biofilije' bi bila psihologija frommovski shvaćene produktivnosti i radila bi na »liječenju duše« koje je moguće jedino kao čovjekovo (samo)oslobađanje od izvanjskih stega što ih je sam povijesno pro¬ izvodio. 8. Kulturni radnik 5/82. živi pretežno u Švicarskoj. Der Klassenkampf. Prilog psihologiji revolucije) Wien. 'Fromm-analitičar' je mi¬ slilac vrlo širokog dijapazona i rijetkog humanističkog nadah¬ nuća. g. podrobnije G. Kako su ljubav i život neiscrpni. Die vaterlose Gesellschaft. a u psihoanalitičku praksu upućuje se od 1924— 1930. 34 Od 1934—49. Tokom ranog školovanja upoznaje Stari zavjet i Talmud a kao osamnaestogodišnjak dolazi do zaključ¬ ka da u sve treba sumnjati. gdje umire 18. djeluje kao profesor na sjevernoameričkim sve¬ učilištima a 1949. U njegovoj ranoj intelektualnoj biogra¬ fiji bili su presudni upoznavanje sa zen-buddhizmom 1926. a krajem 1938. u zborniku Der lebendige Marxismus. Erich Fromm rođen je 23. 7. 1980. u obitelji ortodoksnih Jevreja. kada je penzioniran. Sysyphos oder die Grenzen der Erziehung. " »Sozialismus und Psvchoanalvse« Der Kampf XIX (1926) " »Ist Psvchoanalvse eine Weltanschauung?« Zeitschrift fur psychoanalytische Padagogik. Miinchenu. Svo to vrijeme. Paul Federn. Jena. drugima. koji mu otvara nove perspektive i nova područja interesa. 1900. »Uz Frommovo shvaćanje religije«. 1930. u Heidelbergu. uz sveučilišnu nastavu i živu teorij¬ sku djelatnost. raskida ugovor s Institutom.ćenu produktivnost.. Siegfried Bernfeld. 4. filozofiju i sociologiju u Frankfurtu i Heidelbergu. 2. 1934. prirodi i sebi odnosno da je čovjek prvenstveno društveno biće (BoS 257). Za¬ greb. Otto Jensen. Fromm smatra da je ljudska priroda povijesno uvjetovana. za nesmetano ispoljavanje i širenje ljubavi prema životu. 1979. izbor za doživotnog voditelja socijalnopsihološkog odjela frankfurtskog Instituta za socijalna istraživanja. aktivno obavlja i psihoanalitičku praksu. Zur Psychologie der Revolution (Bezočinsko društvo. doktorirao je 1922. 1930. g. bespoštedni kritičar mehaniziranog svijeta i oneljuđenog čovjeka. God. Studirao je psihologiju. Ovaj prikaz nije mogao mimoići neke teme iz mog ranijeg rada »Frommovo shvaćanje čovjeka«. Na pri¬ jelazu dvadesetih u tridesete godine sve se više udaljava od frojdovske ortodoksije i sve više razvija vlastita psihoanalitič¬ ka stajališta i metode. Taj ga zaključak dovodi do Marxa. 6. životnost. Marxistische Blatter. 3. 3. u Frankfurtu. Geburtstag von Karl Kautsky. U Čovjeku za sebe riječ je o potpoglavlju »Čovjekova biološka slabost« a u Revoluciji nade također o potpoglavlju »Uslovi ljud¬ ske egzistencije«. Festgabe zum 70. sijač nepovjerenja prema postojećem progresizmu. II (1927) " »Zur Frage: Psvchoanalvse und Mancismus«.

O tome je problemu pisao već Freud u Massenpsychologie und Ich-Analyse (Masovna psihologija i analiza ega). bračni moral). navedeno djelo. Neke poteškoće u odnosu ir. »Psihoanalitička karakterologija i njezino značenje za socijalnu psi¬ hologiju«. Na samom početku »Predgovora« knjizi The Heart on Man Fromm kaže da su na njegove uvide djelovale psihoanalitička pra¬ ksa i teorijska spekulacija (HoM 1). Wien 1930. E. " Masovna psihologija fašizma (1933). N. Y. II prošireno izdanje Die Sezualitat im Kulturkampf (Seksualnost u kulturnoj borbi) Copenhagen 1936. 20. a sličnu ideju za¬ stupa i Reich kada u »Predgovoru« Analize karaktera piše da se njegovi zaključci grade na novim otkrićima kako svaki društveni poredak stvara karakterne strukture ljudi potrebne za njegov op¬ stanak. HoM 35—7). V. 1982. Doubleday & Co. Die Funktion des Orgasmus (Funkcija orgazma) Wien. Čini se da je paušalno karakteriziranje E. New York. kao i u Veličini i granicama Freudove misli. 1970. V. u: A. E. O tome v. Erich Fromm. Popriličan dio Frommovih.« 1932. Frommove dihotomije. Zagreb: Naprijed. 17. suzdržanost.. 2arko Trebješanin. Zdravo društvo i Revolucija nade iste su orijentacije. Stuttgart. Analiza karaktera (1933). Vber den Ungehorsam und andere Essays. Heller.« (HB? 188). instinktivistom. Psihoanaliza i religija. 1934. Y. Nolit. Garden City. Pitanju humanizma u Frommovom djelu svoju studiju posvetio je Vladimir Sruk. »Erich Fromms 'Anatomie der menschlichen Destruktivitat' aus theologischer Sicht«. naročito ranijih spisa govori o Freudu kojim se Fromm bavi i u svoje dvije knjige — Misija Sigmunda Frojda i Veličina i granice Freudove misli. naturalistom. Usp. Delavska enotnost. Enthaltsamkeit. Deutsche Verlags-Anstalt. svezak ovog izbora. Ovdje ne možemo pra¬ titi po mome sudu ambivalentan odnos Fromma prema Freudu. 27. O krizi identiteta (RN 92) Fromm govori već u Čovjeku za sebe kao osobini tržišnog karaktera a rado je ilustrira dijelovima Ibsenovog Peer Gynta. str. Hrsg. V. Rainer Funk. 14. Mut zum Menschen (Hrabrost da se bu¬ de čovjek). Fromm. 29. 24. Kriza psihoanalize. " Geschlechtsreife. 13. An International Symposion. 16. Frommovu kritiku Freudovog biologizma i biologizma uopće u Dodatku Anatomiji. psihologiji i kulturi). »Aufklarung und Radikalismus. 11. Fromm se koristi Unamunovim proglašavanjem nekrofilnim Francovog generala Millana Astraya. čije je geslo bilo »Neka živi smrt!« (usp. 1927.9. Frommova humanistička vizija. Luis Portillo. Fromm. Navodi u tekstu prema The Dogma of Christ and Other Essays on Religion. Deutsche Verlags-Anstalt 1978. 15. ali je njegov položaj posebno zanim¬ ljiv jer je on vođa Socijaldemokratske partije u pokrajini Baden-Wiirtenberg a istovremeno i gorljivi protestant. 1965. Stuttgart. Doubleday & Co. 28. 21. Usp.. Beograd. Eu¬ ropa Verlag. and Culture (Dogma o Kristu i drugi eseji o religiji. Kulturni radnik 2/82. 132) moguće je govoriti o psihologiji biofilije već i zato što je za Fromma psihologija i put istraživa¬ nja humanisitčke etike (podnaslov Čovjeka za sebe glasi: Istra¬ živanja o psihologiji etike). Wilhelm Reich. • 26. E. O istom problemu Fromm je uredio zbornik Socialist Humanism. Vidi 1. 10. Kriza psihoanalize. g. Budući da Auer u svom prikazu Anatomije. 12..među neproduktivne i produktivne orijentacije društvenog karaktera iznosi dugogodišnji Frommov su¬ radnik i nastavljač Michael Maccobv u članku »Društveni karak¬ ter nasuprot produktivnom idealu«. Doubleday & Co. Garden City.. »Unamunovo posljednje predavanje«. To kaže i sam Fromm: »Epplerove su ideje slične Schumacherovima.. Moje dvije knjige. Reif. izjednačava huma¬ nističku i biofilnu etiku (v. Psychology. 1978. Već u raspravi »0 metodi i zadatku. iako manje radikalne.. koji dihotomije vidi u neriješenom odnosu prirodnih (nepo¬ vijesnih) i društvenih (povijesnih) elemenata u Frommovom djelu. Materialen zu seinem Werk Wien. Garden City. Beograd. Ehemoral (Spolna zre¬ lost. 18. 68 i dalje. Auer. A. 36 . 1978. Ljubljana.. Velikih poteškoća s Frommovim shvaćanjem otuđenja ima Richard Schacht u svojoj knjizi Alienation. str. 25. 22. Fromm. 1983.. 23. Usp. A. prijevod na američki pod naslovom The Sexual Revolution (Seksualna revolucija) New York. 19. 1982. 1973. O potresnom Unamunovom govoru v. 1945. kao što čini Agnes Heller. rezultat elementarnog nerazumijevanja njegove intencije kao i nepozna¬ vanja njegove misli. N. Kritik der psvchologischen Anthropologie Erich Fromms« u: A. v. Fromma biologistom. Praxis 1—2/67. 1966. " Dijalektički materijalizam i psihoanaliza (1929) Beograd. Reif.

v. u: Kriza psihoanalize. 6. Zagreb. v. Beograd.Skraćenice ALJD BoS CoP čzS DoC HoM IiB? MfH MSČ MSF PaR RN SSOI Ul ViGFM ZD ZfS Anatomija ljudske destruktivnosti Bekstvo od slobode The Crisis of Psychoanalysis Čovjek za sebe The Dogma of Christ and Other Essays The Heart of Man Imati ili biti? Man for Himself Marksovo shvatanje čoveka Misija Sigmunda Frojda Psychoanalysis and Religion Revolucija nade S onu stranu okova iluzije Umijeće ljubavi Veličina i granice Freudove misli Zdravo društvo Zeitschrift fur Sozialforschung Važniji Frommovi spisi 1928 »Psychoanalyse und Soziologie« 1930 »Die Entwicklung des Christusdogmas. v. v. 1970) 1955 The Sane Society (Zdravo društvo. svezak ovog izdanja) 1937 »Zum Gefiihl der Ohnmacht« 1941 Escape from Freedom (Bekstvo od slobode. Beograd. u: Autoritet i porodica. 1966. 2. Beograd. svezak ovog izdanja) 1947 Man for Himself (Čovjek za sebe. svezak ovog izdanja) 1956 The Art of Loving (Umijeće ljubavi. 1964. v. 8. u: Kriza psihoanalize. 1980. svezak ovog izdanja) 1959 Sigmund Freud's Mission (Misija Sigmunda Frojda. 1963. Zagreb. 8. 1. 3. 1980. 5. Zagreb. 1980. 4. v. Zagreb. Zagreb. svezak ovog izdanja) 1950 Psychoanalysis and Religion (Psihoanaliza i religija. svezak ovog izdanja) 1951 The Forgotten Language (Zaboravljeni jezik. svezak ovog izdanja) »Die Psychoanalytische Charakterologie und ihre Bedeutung fiir die Sozialpsychologie« (Psihoanalitička karakterologija i njezino značenje za socijalnu psihologiju«. svezak ovog izdanja) 1936 »Autoritat und Familie« (»Autoritet i porodica«. Eine psychoanalytische Studie zur sozialpsychologischen Funktion der Religion« 1931 »Politik und Psychoanalyse« 1932 »Uber Methode und Aufgabe einer analytischen Sozialpsvchologie: Bemerkungen uber Psychoanalyse und historischen Materialismus« (»O metodi i zadaći analitičke socijalne psihologije: Bi¬ lješke o psihoanalizi i historijskom materijalizmu«. 1965. 1978) . v. Zagreb. v.

svezak ovog iz¬ Autoritet i porodica danja) 1968 1970 The Revolution of Hope (Revolucija nade. 1980. svezak ovog izdanja) + Michael Maccobv: Social Charakter in a Mexican Village. Rundfunksendungen. Zagreb. svezak ovog izdanja) 1964 The Heart of Man 1965 Socialist Humanism. A Sociopsychoanalytical Study 1973 The Anatomy of Human Destructiveness (Anatomija ljudske des¬ truktivnosti I-II. 1975. 12. v. Beograd. 1. 1978) The Crisis of Psychoanalysis (Kriza psihoanalize. 9. svezak ovog izdanja) »The Revolutionary Character« (»Revolucionarni karakter«. Zagreb. v. 1980. v. svezak ovog izdanja) 1963 The Dogma of Christ and Other Essays (izvorno 1930. Hans Jiirgen Schultz) . Za¬ greb. 1979. 1979) 1962 Beyond the Chains of lllusion (S onu stranu okova iluzije. svezak ovog izdanja) 1979 Greatness and Limitations of Freud's Thought (Veličina i gra¬ nice Freudove misli. 1980. v. i 10. g. v. (Hrs. 5. u: Autoritet i porodica. Zagreb. An International Symposion — uredio E. 1964) 1961 May Man Prevail? Marx's Concept of Man (Marksovo shvatanje čoveka. 11. v. 8. Beograd. v. 7. v. svezak ovog izdanja) 1980 Arbeiter und Angestellte am Vorabend des Dritten Reichs (ob¬ rada ankete rađene 1929—30.1960 Psychoanalysis and Zen Buddhism (Zen budizam i psihoanaliza. Fromm 1966 You Shall Be as Gods (Bit ćete kao Bog. Beograd. Dogma o Kristu. Zagreb.) 1981 On Disobedience and Other Essays 1983 Vber die Liebe zum Leben. 5. svezak ovog izdanja) 1976 To Have or To Be? (Imati ili biti?.

povezana s nadom u očevu smrt. katkad više osjećaj mržnje ili straha koji tom odnosu daju posebnu boju. Postoji autoritativna situacija u odnosu sina prema ocu u određenoj vrsti sitnoburžoaske porodične strukture. Takva nada. Uvod Raznolikost pojava autoriteta Za mnoge je ljude njihov odnos prema autoritetu najistaknu¬ tija odlika njihova karaktera: bilo što su jedni samo tada doista sretni kada se mogu podati i potčiniti nekom autorite¬ tu. i to čim treba da se potčine nekim naredbama pa bile one i najumnije i za njih same najsvrsishodnije.I. i to utoliko više ukoliko je to podavanje i potčinjavanje strože i bezobzirnije. predstav¬ ljaju jednu relativno jedinstvenu pojavu. postaje oruđe vođe čija volja zamje43 . tu je katkad pomiješan više osjećaj strahopoštovanja. Potčinjeni predaje rado¬ sno i rado svoju ličnost. bilo što se drugi ponašaju odbojno i pr¬ kosno. Ali dok dru¬ ge karakterne odlike. Sve dok otac živi. da moramo posumnjati imamo li uopće posla s činjeničnim sta¬ njem koje je dovoljno jedinstveno da bi se sačinio predmet psihološkog istraživanja. Od oca se strahuje i slušaju ga odmah i bez protivljenja. to je slika koja nam pruža nabrajanje sasvim malo primjera različitih vrsta auto¬ riteta i stava prema njemu toliko raznolika i zamršena. primjerice škrtost ili točnost. njegova je volja jedini zakon. ali i takva želja izostaje u određenoj vrsti odnosa vojnika prema oficiru. a nada u samostal¬ nost i nezavisnost je. svjesno ili nesvjesno.

pri¬ mjerice odnos bolničarke prema liječniku. »vje¬ rovati« u njega. Nastavnika ne čini nastavnikom seksualna ili moralna moć. Ovi primjeri malo ohrabruju u pokušaju da se definira ono što se može podrazumijevati pod autoritetom u psihološkom smislu. utjelovlje¬ nje egoističkih interesa. vlastitog htijenja i odlučivanja. igraju mnogo veću ulogu u njego¬ vim osjećajima nego strah. to vlastitim ambicijama. U tom je smislu za častoljubiva na¬ mještenika autoritet njegov uspješan šef. onda upravo to igra od¬ lučujuću ulogu u jednom odnosu drukčije vrste. Nisu pohvala i ljubav. Kada Simmel kaže1 da bi u autoritetu uvijek morao biti ostatak dobrovoljnosti. odnosu stu¬ denta prema autoritetu sveučilišnog nastavnika kojega poštu44 je i kojemu se divi. U jednom slučaju sudjeluju samo osjećanja. Autoritativni odnos nije naprosto iznu¬ đeno ponašanje. opet. ali da mi o autoritetu govorimo samo onda kada se ova 45 . a rastojanje prema njemu ne može se nikada premostiti. izvana kao i iznutra. Izvorište autoritativnog odnosa je ponekad moć i opasnost. u mnogo čemu srodnoj a ipak odsudno različitoj strukturi. a u drugom umno mišljenje. već nagrada i oproštaj ono dobro koje vjernik valja da očekuje za potčinjavanje. Naivnom vjerniku i on se čini kao više biće. U odnosu katoličkog vjernika prema njegovu ispovjedniku strep¬ nja i ljubav ne igraju tako važnu ulogu. posebice u njema¬ čkom omladinskom pokretu. i to ne toliko ispovjedniku koliko ideji i instituciji ko¬ ju ovaj zastupa. Ako je u svim ovim slučajevima odnos pre¬ ma nosiocu autoriteta u biti osjećajno uvjetovan i ukoliko um¬ no mišljenje u njemu malo sudjeluje. već ljubav prema njemu i strepnja pred gu¬ bitkom ljubavi. katkad divljenje. Ispovjednikova nadmoćnost je pretežno moralna. Uzeti ga za uzor. Ali ovdje je odnos heteroseksualan a ne homoseksualan sa svim posljedicama dru¬ ge vrste koju ova razlika povlači. onda se time svakako misli da samopotčinjavanje može. Ali klica odnosa nije moć vođe i strepnja pred posljedicama povrede dužnosti. a koji put uzoriti doprinos. I ovdje postoji utapanje u vođu. Potčinjeni mu se divi kao beskrajno nadmoćnom biću i nalazi svoju sreću u rijetkim vođinim pohvalama. jedan¬ put se odnos prema autoritetu doživljava kao stalan pritisak. divljenje. odnos pre¬ ma vođi kakav se izgradio u omladinskom. Ratni zarobljenik ili politički zatvorenik. Osnovnu odliku ovog od¬ nosa ne sačinjava uvjerenje u nepremostivoj udaljenosti. premda je samo vjerojatnost da se bude voljeno biće osnova za divljenje i pokornost. nisu primjeri autoritativnog od¬ nosa. U njoj postoji. a može mu oproštajem dati unutrašnji mir. Šefova pohvala i priznanje ne usrećuju toliko same po sebi. slijediti na osnovi neke prinu¬ de. Ako je u homoseksualnoj ljubavi uvijek jedna crta htijenja za izjednačavanjem i poisto¬ vjećivanjem. a ponekad izgleda da je dobrovoljni čin. drugi put kao sretno obogaćenje. a ne odaju svoj ne¬ prijateljski i odbojan stav. već duhovne vrijednosti i moć koju se stu¬ dent nada jednom i sam dosegnuti. Razlike u osjećajnoj strukturi čine se veće nego zajedni¬ čke odlike. doduše. najprije. želja da se bude voljeno biće i strepnja od gubitka ljubavi. on ga se i boji.njuje njegovu vlastitu. u ovom smislu. da je lakše od pozitivne odredbe reći što pod autoritetom ne¬ ćemo podrazumijevati. Ispovjednik može pustiti vjernika da se osjeća krivim. Kao odlučujuća odlika po¬ nekad se čini strah. a pokadšto i egoizam. nu¬ žan. ali obično samo onda ka¬ da vjeruje da svoju dužnost nije sasvim ispunio. Ljubav je oslonac i onog autoritativnog odno¬ sa koji se tako često nalazi u slučajevima subordinacije. Strahopošto¬ vanje. pa se može sumnjati jesu li ove dovoljno čvrste za jedinstveno promatranje predmeta. Ukoliko je u takvoj strukturi autoriteta nosilac autoriteta utjelovljenje ide¬ ala onih koji su mu odani. On je utjelovljena savjest vjer¬ nika. neki put ljubav. Sasvim je drugi. daje oslonac i čvrstinu. koji se pokoravaju naredbama nosioca moći. već želja da se postane isto što i nosilac autoriteta. to je u jednoj drugoj. već prednostima koje znače. Neki put se čini kao da je autoritet iznuđen vanjskim okolnostima i. u heteroseksualnoj ljubavi to izostaje. predavanje vlastite ličnosti. više ili manje svjesna. Svakako. Čini se. pa i ljubav.

tako da komponente mogu nastu¬ piti ponekad svjesno. strahopoštovanja. a katkad u oblicima reakcije. divljenja. dok je Ja još pojmljeno u obra¬ zovanju ili je slabo. To nisu oznake za »dijelove« u statičkom. promijenjeni dio Ono-ga. za razliku od drugih priloga sabranih u ovom sve¬ sku. Na ovome Ja privezana je svijest. i to ne samo zbog toga što su njegove psihološke kategorije. Oni nisu oštro razgraničeni već prelaze jedan u drugoga. ono vlada pristu¬ pima motilitetu. Stav prema autoritetu jedva da je do sada predstavljao predmet psihološkog istraživanja. Ukoliko je ovo is¬ traživanje. a često i mrž¬ nje. svakako ćemo bolje postupiti odreknemo li se definicije i za¬ dovoljimo se time da u grubim obrisima razjasnimo u kojem je značenju ovdje riječ o stavu prema autoritetu u psihološkom smislu. već za nosioce funkcija u dinamičkom smislu. S obzirom na opseg i teškoću predmeta. No uloga koja se kvantitativno približava svakom slučaju ovog osjećajnog kompleksa čini se da je potpuno različita. već i zato što se on neposredno bavio problemom auto¬ riteta i ukazao na važna i plodna gledišta. Ono nastoji analizirati nagonske tenden¬ cije i duševne mehanizme koji su djelotvorni u obrazovanju različitih oblika »stava prema autoritetu«. već kada se ona upot¬ puni ili ojača osjećajnim odnosima. valja ukratko prikazati što Freud podrazumijeva pod tim poj¬ movima. sva¬ kom autoritativnom odnosu svojstvena je osjećajna spona nekog podređenog prema nekoj neodređenoj osobi ili istanci. što će reći otjecanju uzbuđenja u vanjski svi47 46 . ma koliko bio neobičan s * Fromm misli na Studien uber Autoritat und Familie odakle je preuzet ovdje objavljeni esej.prinuda ne osjeti baš kao čista prinuda. čisto psihološko istraživanje ne smije nikada izgubiti vezu sa svojevrsnom životnom praksom koja proizvo¬ di i stalno reproducira duševne tendencije koje valja istraži¬ vati.«2 Prema Freudu. »Takva primarna masa jest« — kaže on — »broj individua koji postavlja jedan te isti objekt (tj. Ja i Nad-Ja. S obzirom na to činjenično stanje. katkad izravno. II. autoritet. Autoritet i Nad-Ja Uloga porodice u njihovu razvitku Freud raspravlja o problemu autoriteta u vezi s dva pitanja — psihologijom mase i Nad-Ja. ono ipak stoji u tijesnoj po¬ vezanosti s njima. obzirom na veličinu osobnog i socijalno-psihološkog značenja predmeta. jedino upotreb¬ ljive. Budući da ćemo u na¬ stavku izlaganja imati posla s pojmovima Nad-Ja. .* Dok se u jednom čovjeku. »Na prapočetku je svaki libido nagomilan u Ono.«3 Ja je »izravnim utjecajem vanjskoga svi¬ jeta . Baveći se s oba ova problema. ljubavi. uvažavanja. Slijedeće istraživanje odnosi se na psihološku dinamiku sta¬ va prema autoritetu. . a ponekad nesvjesno. osim za obrazovanje mase. u suprotnosti prema Ono koje sadrži strasti. vođu) na mjesto svoga ideala Ja i zbog toga se međusobno poistovje¬ ćuje s njegovim 7a. a ova teškoća još složenija. Čini se da osjećaj autoriteta uvijek ima u sebi nešto straha. Pozitivno izraženo. nije manje važan i za obrazovanje Nad-Ja. on pokazuje kakvo odlučujuće značenje pridaje autoritetu u psihološkom pogledu. ovaj rad se na¬ stoji ograničiti samo na to da izdvoji i raspravi neke probleme iz ukupne i složene strukture i dinamike stava prema autori¬ tetu.«5 On sažeto kaže o Ja: »Mi smo stvorili predodž¬ bu o duševnim zbivanjima u jednoj osobi i nazivamo je njezi¬ nim Ja. U duševnom ustrojstvu on pretpostavlja tri instance: Ono. ili u jednoj gru¬ pi.«4 Ja predstavlja ono »što se može nazvati umom i sviješću. djelotvorni poticaji i nagoni. Jedini psiholog na kojega bi se trebalo nadovezati jest Freud. razvijaju na osnovi određenih psihološki i biološki datih uvjeta ali uvijek u smislu njihova aktivnog i pasivnog prilagođavanja društvenim život¬ nim uvjetima. zbog njihova dinamičkog karaktera. Ja i Ono. doduše. Ono je prvobitni i nediferencirani oblik duševnoga ustrojstva. čisto psihološko istraživanje.

takvo poistovjećivanje u kojem preuzimam ličnost drugo¬ ga u sebe i ojačavam svoje Ja ovim obogaćenjem. također. ide¬ alnih uzora. To mu biva olakšano ukoliko se poisto¬ vjećuje s ocem i introjektira njegove zapovijedi i zabrane. koje je opisao Freud. kao što nam pokazuje povijest. Kao njegovu funkciju Freud označava »samopromatranje. pa bi jedna manje formalistička pojmovna tvorevina trebalo da razlikuje barem tri vrste poistovjećivanja: jedno obogaćujuće. cenzuru snova i glavni utjecaj prilikom potiskivanja«.8 U Neue Folge der Vorlesungen kao tri funkcije Nad-Ja on navodi samopromatranje. Ja izvlači svoje energije iz Ono. Njegova teorija nudi važan prilog odgovoru na pitanje kako je moguće da u jednom društvu. vladajuća sila bude tako dje¬ lotvorna. da je. Freud odgovara proturječno. Pod pritiskom strepnje pred očevom ljubomo¬ rom malo dijete se mora odreći svojih seksualnih želja usmje¬ renih prema majci i svojih neprijateljskih i ljubomornih želja usmjerenih protiv oca. u koje ulažem svoju ličnost u drugoga i postajem njegov dio. Na ovom zaobilaznom putu dijete istovremeno postiže dio cilja zabranjenog ukoli¬ ko se poistovjećivanjem izjednačilo s ocem. koje kao sadržaj ima jednakost i zamjenIjivost moje ličnosti s ličnošću drugoga. shvatiti zašto samopromatra¬ nje treba da bude funkcija iste instance koja. Prije svih objektivnih odnosa malo dijete se već poistovjećuje s ocem. poistovjećivanje osobne pradavnine s ocem. Ali osnova za ovo osjećanje ne bi smjela biti toliko »zajednička svojstva« koli¬ ko bitni zajednički interesi. Teško je. učitelja. Umjesto vanjske strepnje nastupa unutrašnja koja ga auto¬ matski štiti pred doživljajem vanjske. opterećen je formalističkim karakterom." Ne treba poricati izvjesne proturječnosti i nejasnoće u Freudovoj pojmovnoj tvorevini. Tom dvostrukom činjeničnom stanju odgovara dvostruki sadržaj: »Ti treba da budeš takav (kao i otac) . ne smiješ činiti sve što i on čini. »reaktivna tvorevina protiv nagonskih zbivanja Ono-ga«. konačno. Ja je ona duševna instanca koja nadzire sva njezina par¬ cijalna zbivanja.«12 »U toku razvitka Nad-Ja preuzima i utjecaje onih osoba ko¬ je stupaju na mjesto roditelja. savjest i obrazovanje ideala. kao reaktivna tvorevina protiv svijeta nagona. psihološki su vrlo različite činjenice. jedno osiromašujuće. tj. Ono što se skriva pod poistovjećivanjem.9 Na pitanje je li i ispitivanje stvar¬ nosti jedna funkcija Nad-Ja.16 a s druge strane.«11 Ovo pri¬ marno poistovjećivanje biva ojačano sekundarnim. i.15 Odnos Nad-Ja prema Ono je dvo48 slojan. a onda još uvijek upravlja cenzurom snova.10 Na¬ stanak Nad-Ja Freud dovodi u tijesnu vezu s ocem. društvene dinamike. s jedne strane.jet. već i drugim vrstama važenja i potvrđivanja. Nad-Ja je. a iza Ja-ideala »skriva se prvo i najvažnije poistovjećivanje po¬ jedinca. jedno (svjesno ili nesvjesno) osjeća¬ nje poistovjećenja. Već je ranije bila spomenuta nejasnoća da se ispitivanje realnosti katkad pripisuje Ja.«6 Nad-Ja koje je Freud prvobitno nazvao i Ideal-Ja ili Ja-ideal »filogenetički je posljednja i najprobirljivija«7 instanca duševnog ustrojstva. a katkad Nad-Ja. Od ovoga Ja potječu i potiski¬ vanja kroz koja određena duševna nastojanja treba da budu isključena ne samo sviješću. moralnu svijest. povrh to¬ ga. Vanjska sila i moć u kojoj su utjelovljeni autoriteti ponekad mjerodavni za neko društvo neophodan je sastavni dio ostvarenja povodljivosti i potčinjavanja mase ovim auto49 . Freud je u ovom pogledu posredovao u odlučujućem razumijevanju problema autoriteta i. Nad-Ja op¬ teretio svim onim funkcijama koje iz bilo kojega razloga nije htio pripisati Ja ili Ono-me. Ti ne smiješ biti takav (kao i otac). I tako važan pojam za genezu Nad-Ja kao što je proistovjećivanje. . Unatoč proturječnostima i nejasnoćama u teoriji Nad-Ja i u teoriji poistovjećivanja. drugim riječima. koja noću odlazi na spavanje. . tj.«13 Nad-Ja »postaje nosilac tradicije«14 i pounutrašnjenje vanjske prinude. dakle odgojitelja. Stječe se dojam da je Freud ovdje formalistički pri¬ stupio obrazovanju pojma. ponešto mu ostaje ograni¬ čeno. opadanjem Edipove faze. utjelovljava savjest i nastajuće ideale.

to ne događa iz strepnja pred fizičkom silom i fizičkim sredstvima prinude. Lako je razumjeti zašto malo dije¬ te. oni dalekosežno izmiču racionalnoj kritici. kao in¬ stanca. Nad-Ja bi u većini slučajeva više ili manje išče¬ zavalo. sma¬ tra roditelje idealom i zbog toga ih može u smislu obrazova¬ nja Nad-Ja primati u sebe. Posredovanjem Nad-Ja preobražava se vanjska sila. i to tako da se iz vanjske preob¬ raća u unutrašnju silu. Nad-Ja se. oslabila bi kvalitetu radnog učinka na način koji je.ritetima. Nad-Ja je pounutrašnjenje autoriteta. jasno je što ova vanjska prinu¬ da ne djeluje kao takva samo izravno. ili bi se njegov karakter i njegov sadržaj mijenjali kada mjerodavni autoriteti u društvu ne bi neprestano nastavljali ili. Vanjska sila biva na taj način djelotvorna zato što sadrži Nad-Ja kvalitete. ne bi za ovog odraslog imali iste kvalitete koje su nekada imali roditelji za nekritično dijete. Drugim riječima. bar za proizvodnju u suvremenom društvu. opet pounutrašnjava. putem projekcije Nad-Ja kvaliteta. Masa vjeruje u njihov moral. a pojedinac sada ne djela prema nji¬ hovim zapovijedima i zabranama samo iz straha od vanjske kazne. Takva povodljivost. Vanjska. Ovim činom projek¬ cije Nad-Ja u autoritete. nepodnošljiv. obratno. u ovom preobraženom ob¬ liku. obnavljali proces obrazovanja Nad-Ja koji je započet u djetinjstvu. To što su ovi autoriteti odjeveni u moralne kvalitete Nad-Ja. Autoritet i Nad-Ja uopće ne treba da se odvajaju jedan od drugoga. u društvu djelotvorna sila istupa naspram djeteta odraslog u porodici u liku roditelja. Putem projekcije svojstava Nad-Ja na autoritet. Svakako i takav slučaj može nastupiti izuzetno i prolazno. već i iz straha od psihičke instance koju je ustanovio u samome sebi. Nad-Ja se sve više i više projektira na nosioce autoriteta koji vladaju u društvu. Kada vanjska sila uvjetuje po¬ vodljivost mase. a u maloj patrijarhalnoj porodici u liku oca. opet biva svojstveno da se nepre¬ stano pounutrašnjavaju i postaju nosioci Nad-Ja. putem projekcije Nad-Ja na njih. nego da se. Nad-Ja je pounutrašnjena vanjska sila. Teškoća koja pritom nastaje djelomič¬ no se rješava obrazovanjem Nad-Ja. Autoriteti kao predstavnici vanjske si¬ le bivaju introjektirani. pojedinac odijeva faktičke auto¬ ritete svojstvima svoga vlastitog Nad-Ja. obra¬ zovanjem Nad-Ja. Putem proistovjećivanja s ocem i pounutrašnjenjem njegovih zapovijedi i zabrana. također ne znači da bi prisutnost jednom obrazovanog Nad-Ja i njegova projekcija na autoritete bili dovoljni da ove autoritete učine djelotvornim i onda kada ne bi bili nosioci fizičke sile. ipak je dinamički odlučujući činilac u njegovu 51 . onda se s procesom poistovje¬ ćivanja odvija istovremeno i jedan obrnuti proces. povodi li se masa za zahtjevima i zabranama autoriteta. No kada je ova in¬ stanca jedanput ustanovljena. ako upravo ovi autoriteti. samo na osnovi vanj¬ skog straha onih koji slušaju. pridonosi ras¬ vjetljavanju jedne teškoće. iz toga slijedi da ona mora promijeniti kva¬ litetu duše pojedinaca. u nedostatku svojega životnog iskustva i kritičnosti. s druge strane. Nad-Ja nije nipošto neka instanca koja se obrazuje u djetinjstvu i od tada je dje¬ lotvorna u čovjeku bez obzira na izgled društva u kojemu on živi. također. Za kritičnijega odraslog bilo bi već mnogo teže da ima isti osjećaj poštovanja za autoritete koji vladaju u društvu. Odnos Nad-Ja prema autoritetu je dijalektički. a osim toga stvorila bi labilnost i nemir u društvenim odnosima koji bi. on se preobražava i. Povodljivost koja bi počivala samo na osnovi strepnje od stvarnih sredstava prinude zahtijevala bi veliki aparat koji bi na du¬ ži rok bio preskup. pounutrašnjava silu što potječe od oca. bili nespojivi s traj¬ nim zahtjevima proizvodnje. I prem¬ da strepnju od vanjske opasnosti Nad-Ja pretvara u unutraš¬ nju strepnju. Ta preobraz¬ ba autoriteta. No. Prema tome. Isto onako kao što dijete. točnije rečeno. No time 50 ovim autoritetima. zaodijeva u atribute morala i moći. tako i održavanje i obnavljanje Nad-Ja kod odraslog nepre¬ stano počiva na pounutrašnjenju stvarne vanjske sile. mudrost i snagu i u svom realnom obliku i s izvjesnim stupnjem nezavisnosti. Štoviše.

zamršen. osobito homoseksualnih objektnih odnosa s ovim autoritetima. Međutim. Do¬ življaji što ih je neki čovjek imao u ranom djetinjstvu i mla¬ dosti od većeg su značenja za obrazovanje karaktera od doživ¬ ljaja kasnijih godina. predstavljaju činioce jačina kojih nije manja od straha Ja pred Nad-Ja. Strah od stvar¬ nih autoriteta koji imaju moć njime zaodjenutu. Time je on bitno pridonio razumije¬ vanju djelovanja porodice u smislu upravo spomenutih druš¬ tvenih funkcija. nada u mate¬ rijalne prednosti. svakako. a zatim i mogućnost — iako nesvjesna i neostvarena — seksualnih. od normalnog do patološkog. u tako čudnom obliku. ali ipak samo u ograničenom trajanju.obrazovanju i održavanju upravo vanjska sila i strepnja od nje. Takav nesklad između psihičke strukture i društvene stvarnosti može. strepnji pred nji¬ ma i mržnji protiv njih. već i u tome što samo Nad-Ja nije do¬ voljno jako i stabilno da bi ispunilo propisane mu zadatke. Svakako. Odnos između Nad-Ja i autoriteta je. želja da ga oni vole i hvale i zadovoljenje koje proizlazi iz ostvarenja ove želje (primjerice odlikovanjem. Međutim. a proizvođenje Nad-Ja ne može se odvojiti od ukupne nagonske strukture i karaktera čovjeka kakav se proizvodi u porodici. a autoritet je personificirano Nad-Ja. U relativno određujućem karakteru doživljaja iz djetinjstva leži osnova za to što određene psihičke struk¬ ture često održavaju svoje snage iznad društvenih nužnosti. drugi put njihovo zajedničko djelovanje stvara dobrovoljnu povodIjivost i potčinjavanje što. moraju nastupiti društvena potis¬ kivanja koja je opet iznova uvjetuju. vrsti ljubavi prema njima. Freud je pokazao koliko su doživljaji ranog djetinjstva odlučujući u uobličavanju nagon¬ ske strukture i karaktera jednog čovjeka.). obilježavaju društvenu praksu. svakako. prema tome. kada su doživljaji iz djetinjstva proizveli jedno jako Nad-Ja. biti samo prolazan i. potrebno jedno ograničenje. Ovoj tvrdnji je. unapređenjem itd. a fizička sila ne bi se preobrazila u moralnu. a istovre¬ meno i željom da ga otac voli. Dok Nad-Ja nastaje već u ranim godinama života djeteta kao instanca koja je uvjetovana strahom od oca. Jednom je Nad-Ja pounutrašnjeni autoritet. a i to da glavna ulo¬ ga u razvoju dječje psihe pripada odnosima osjećajnosti pre¬ ma roditeljima. to Nad-Ja često ostaje srazmjerno otporno prema životnim uvjetima koje zahtijeva jedno drukčije obra¬ zovano Nad-Ja. Kod pro¬ sječnog čovjeka unutrašnja instanca nije dovoljno jaka da bi strah od same njezine zamjerke bio dovoljan. vanjska strepnja ne bi mogla biti pounutrašnjena. postoje tipovi ličnosti koji su. i to ne zato što bi doživljaji iz djetinjstva na taj način odredili karakter da ga kasniji događaji više ne bi mogli promijeniti (to bi u dalekosežnom opsegu bio slučaj kod neurotičara koji je upravo karakterističan po svojoj više ili manje oskudnoj sposobnosti prilagođavanja duševnog ustroj¬ stva i svom ustaljenju u situaciju iz djetinjstva). proizvođenje Nad-Ja samo je jedan od zadataka što ih ispunjava porodica kao psihološka agentura društva. Nužno poklapanje Nad-Ja i autoriteta ne počiva samo u to¬ me što se Nad-Ja mora stalno iznova proizvoditi od stvarnih i moćnih autoriteta. Za naš problem to znači da. prinudnog karaktera i kojih je Nad-Ja tako jako da bi njihova djelanja i poticaje potpuno nadzirala i kada to 52 Nad-Ja ne bi bilo utjelovljeno u stvarnim moćima i osobama. Kada toga ne bi bilo. ako psihička struktura treba da se trajno održava. ali doživljaji ipak stvaraju sklonosti što utječu na relativnu tegobu i spo¬ rost psihičkog ustrojstva prema stvarnim promjenama. samo bi jedan Robinson Crusoe svojim prinudnim karakterom mogao i na otoku produžiti da sluša svoje Nad-Ja onako kako je to bio navikao činiti prije brodoloma. Moglo bi se reći da psi¬ hička struktura ima funkciju zamašnjaka što održava kretanje i nakon neurednog rada stroja. Ipak on je previdio da pored individualnih razlika što postoje u pojedinim porodicama. porodica u prvom 53 . porodica se pokazuje kao važna pomoć u uspostavljanju kasnije sposobnosti odraslog da vje¬ ruje u autoritete i da im se podređuje.

dovolj¬ no pokazala važnost Edipova kompleksa. upra¬ vo kroz sukob s ocem što otuda proizlazi. Seksualno suparništvo u odnosu između oca i sina katkada je obojeno društvenom situacijom. za seljaka je svaki član po¬ rodice ponajprije radna snaga koju iskorištava do mogućeg maksimuma. Time. naime. da se otac nadovezuje na autoritete koji vladaju u društvu. seksualnih želja djeteta. ovdje individualnotipski pojed¬ nostavnjene. S obzirom na jednoznačnu seksualnu nadmoćnost oca. pa ga u tom smislu projektira unazad i na prahistoriju čovje54 čanstva — karakterističan. i to ne smislu posredovanja mnijenja i pogleda. sam ovaj stav je u mnogo manjem stupnju određen seksualnim suparništvom nego kod djeteta. Međutim. Prema Freudu. Postoji više društava u kojima otac uopće ne sjedinjuje funkciju seksualnog supar¬ nika i svemoćnog autoriteta. To je shvaćanje problematično zbog oskudne ocjene o povezanosti porodične strukture sa strukturom cijeloga dru¬ štva. Klinička iskustva psihoanalize su. već u proizvodnji društveno poželjne duševne strukture. svakako. samo za određene društvene strukture. ono ipak često vrlo jako. Svako novopridošlo dijete je potencijalna radna snaga. neodredljivo mnoštvo svih drugih osoba sredi¬ ne (bližnji. »naslijeđe Edipova kom¬ pleksa«. primjerice. Kada Freud kaže da se vremenom predstavnici društva nadovezuju na lik oca. stvara otpor prema ocu.redu predstavlja određene društvene sadržaje i da u njezinu posredovanju. na suprotnost u odnosima između oca i si¬ na u porodici određenog sitnoseljačkog tipa i u porodici jed¬ nog dobrostojećeg velegradskog liječnika.18 Uzrok poistovjećivanju nalazi se za Freuda. u Edipovom kompleksu. Nad-Ja predstavlja proistovjećivanje s ocem »na što su se vremenom nadovezivali odgojitelji. Kod mnogih primitivnih plemena obje funkcije su. Društvena uvjetovanost Edipova kompleksa najprije počiva u činjenici da je on — a Freud ga smatra općeljudskom i biološki nužnom pojavom. bez obzira na takozvana primarna poistovjećiva¬ nja u najranijem djetinjstvu. u obliku kojega je opisao Freud. kao ni suparništva i neprijateljstva prema ocu u maloj patrijarhalnoj porodici. Sve dotle ono je samo biće koje 55 . Ona su osobito po¬ kazala koliko je on važan izvor neprijateljstva i otpora sina prema ocu i kako na taj način patrijarhalna porodica. Pomislimo samo. otac porodice je prema djetetu (vremenski gledano) prvi posrednik društvenog autoriteta. ali ovoj tvrdnji je potrebna dopuna obrnutom tvrdnjom. Na taj način je Nad-Ja. premda je pod određenim uvjetima. o kojima ovdje ne treba bliže raspravljati. onda je to. potreb¬ no je usporediti samo pojedine. čije korištenje počinje tek onda kada je dijete dovoljno staro da bi pomoglo u radu. primjerice. Da bi nam to bilo jasno. osobito strahuje pred kaznom kas¬ tracije zbog svojih zabranjenih poticaja. izvan svake sumnje. koja na osnovi vlastite strukture proizvodi incestuozne želje sina. kao i nepregledno. preobraća vanjsku strepnju pred kastracijom od oca u unutrašnju i putem poisto¬ vjećivanja s ocem zadovoljava jedan dio svojih prvobitnih želja. a time i težnje za razaranjem porodice. suočava se s pri¬ jetećom nadmoćnošću oca. ono je već od prvoga dana života uvje¬ tovano i određeno cjelokupnim odnosom između oca i sina. ali (sadržajno gledano) on nije njegov uzor. Štoviše. u izvjesnom vanj¬ skom i vremenskom smislu točno. opseg neprijateljstva sina također zavisi i od očeva stava prema nje¬ mu. učitelji. porodične situacije u našem društvu. Autoritet što ga otac ima u porodici nije slučajan autoritet koji se kasnije »dopunjava« društvenim autoritetima. S obzirom na nje¬ gov ekonomski i društveni položaj. Malo di¬ jete ima seksualne želje prema svojoj majci. javno mnijenje)«. podijeljene između majčine braće i oca. ne treba umanjiti izvanrednu važnost Edi¬ pova kompleksa. prema Freudu. doduše. već njegov odraz. leži njezina najvažnija društvena funkcija. Od toga nedostatka bo¬ luje Freudova teorija Nad-Ja. kako se on kasnije razvija na osnovi ukupne individualne i dru¬ štvene konstelacije porodice. Istina. već se sam autoritet oca porodice naposljetku zasniva na strukturi autoriteta cijeloga društva.

U našem drugom primjeru odnos je bitno drukčiji. i to je neprijateljstvo od prvoga dana stvorilo odlučujuću raz¬ liku u odnosu oca prema sinu.jede. kao i supruga. očev život je toliko si¬ romašan u zadovoljavanju i. a djeca nemaju zadaću da što'je moguće prije prilažu radnu snagu ili novac porodičnom do¬ maćinstvu. Moguće suparništvo je ovdje druk¬ čije obojeno i pohranjeno. s druge strane. treći primjer — sitnoburžoasku velegradsku porodicu u kojoj je. Njegova plaća je dovoljna za potrebe koje mogu iskrsnuti u njegovu društvenom položaju. pa se zakonodavstvu koje je ograničavalo dječji rad nitko nije više odupirao od upravo onih roditelja koji su ekonomski iskorištavali svoju djecu. Naposljetku uzmimo još jedan. Ovaj 56 drukčiji zrak stvara od prvoga dana života drukčiji karakter i drukčiji odnos prema ocu. prijateljstva i mržnje. Mala djeca nemaju ulogu da povećavaju očev dohodak. Oni dolaze na svijet zato što se roditelji raduju da imaju djecu. Porodica nije proizvodna zajednica. Oni su stvarno bili »najgori neprijatelji svoje djece«. I u njoj su djeca u biti bila predmet ekonomskog iskorištavanja. Zaobilaznim putem. Raspoloženje na koje nailazi dijete ove poro¬ dice nije nestrpljivo. Ono treba da mu omogući prestiž u odnosu na druge čla¬ nove njegove društvene grupe. bilo putem objektne ljubavi. već ljubazna užurbanost i prijateljstvo. a Nad-Ja je tako po svojoj snazi i sadržaju odraz i naslijeđe jednog mnogo šireg osjećajnog odnosa nego što je Edipov kompleks. da dijete. Nad-Ja zahvaljuje svoj nastanak odnosu prema ocu koji je nošen strepnjom i ljubavlju. U ovom slučaju odnos oca prema sinu je mješavina tendencija iskori¬ štavanja i težnji za napredovanjem. bilo putem poistovje¬ ćivanja. razvio karakter u kojemu prevladava osobina da maksimalno iskorištava sve ljude i dobra što mu stoje na raspolaganju i ljubav u kojoj jedva da je razvijena težnja ka sreći voljene osobe same sreće radi. dijete treba da ocu do¬ stigne ciljeve što ih je život na izravnom putu učinio nedostiž¬ nim. doživljaje se kao vlastito zadovoljavanje. a to ba¬ ca svoju sjenu na očev stav prema dolasku na svijet novoga sina. stoljeća. neprijateljsko očekivanje dana njegove iskoristivosti. primjerice. njih ne osjećaju kao potencijalne radnike i kao nekorisna bića koja jedu sve dok ne počnu raditi. No. Njihov odnos ima odliku smrtnog neprijateljstva. No. osobito zbog njegova profesional¬ nog i društvenog položaja. karakter ove strepnje i lju¬ bavi — kako smo upravo pokušali pokazati — u prvom redu je određen opet društveno uvjetovanim ukupnim odnosom iz¬ među oca i sina. Ali situacija je ipak načelno različita. Ova atmosfera bitno određuje i reakciju i ukupni psiho¬ loški razvoj sina koji odrasta. Slično je bilo i u proleterskoj porodici u prvoj polovici 19. a time i nadoknadu za njegovu nemoć u društvenom životu. poistovjećivanjem. Ono je kvantitativno i kvalitativno potpuno drukčije od suparništva u seljačkoj i radničkoj poro¬ dici. dobivaju funk¬ ciju da zamijene oca u onome što mu život inače neće pružiti. otac niži poštanski službenik. treba da mu pruži mogućnost zadovoljavanja njegovih želja da vlada i zapovijeda. Od samog po¬ četka otac stoji prema sinu u odnosu za koji jedva da je ka¬ rakteristična ljubav. a ova dvostruka struktura opet stvara osebujne osjećajne reak¬ cije kod odraslog djeteta. Tome valja dodati da je taj seljak. premda je i sam taj kompleks uklop57 . Mnoge neispunjene želje i ideale što su ih sami imali roditelji polažu u djecu. Tako se razvija jedan dio suprotnosti interesa koji počiva na očevoj težnji za iskorištavanjem i neprijateljstvo koje otuda izrasta. a njihovo ispunjenje kod djece. pa se seljak time zadovoljava s obzirom na kasniju vri¬ jednost djeteta. na osnovi svog klasnog položaja. Ovdje ne treba raspravljati o težnjama za iskorištavanjem što se i tu nalaze u prikrivenom i sublimiranom obliku. već je u biti karakteristično neprijatelj¬ stvo i težnja za izrabljivanjem. tako malih mogućnosti da bi sam vladao i zapovijediao. Starost i smrt oca mogu oslo¬ boditi sina da bude objekt izrabljivanja i zajamčiti mu obešte¬ ćenje za sve što je pretrpio time što će on sam postati gospo¬ dar.

već su i oni sami nekako uvjetovani načinom života ljudi. Do sada smo razmatrali Freudovu teoriju o nastanku Nad-Ja u porodici i upozorili na društvenu uvjetovanost odnosa sina prema ocu i na obrazovanje Nad-Ja koje iskrsava iz ovoga odnosa. Freud je zbog određenih pred¬ rasuda učinio ovaj ključ prikladnim samo za razumijevanje individualnih razlika među ljudima u jednome društvu. on mijenja i svoje duševno ustrojstvo. te mehanizmi potiskivanja. poticaja i sadomazohizma. ali vrlo vjerojatno to nije cijela istina. Ako pak govori o tome da Nad-Ja igra jednu »ulogu nezavisnu od ekonomskih odnosa«. Taj uvid vodi naše istraživanje preko pitanja o proizvođenju Nad-Ja i stava prema autoritetu u porodici k pitanju o općedruštvenim uvjetima nužnosti Nad-Ja i autoriteta.21 III. ono se ispunjava istim sadržajem i postaje nosilac tradicije i svih vremenom nastalih vrednova¬ nja što su na ovom putu generacijama bili zasađeni«. odre¬ đene ovom strukturom. on. To je istina. S druge strane. nije u suprotnosti s Marxom. Čov¬ ječanstvo nikada ne živi sasvim u sadašnjosti. Autoritet i potiskivanje Pojedinac je uklopljen kako u prirodnu tako i u društvenu okolinu. a time i njegove poglede i želje. svakako. u prvom redu. te njihovu ulogu u suzbijanju nagona. On kaže19 da su Ja i Nad-Ja djeteta »izgrađeni ne po uzoru na roditelje. Ali porodica je i sama rezultat sasvim određene dru¬ štvene strukture. E. Oni ga uklanjaju primjećujući da 'ideologije' ljudi nisu ništa drugo nego rezultat i nadgradnja njihovih aktualnih ekonomskih odnosa.). što tako odlučno uvjetuju osjećanje. on je dao i ključ za razumi¬ jevanje pitanja kako društvena i ekonomska struktura posre58 dovanjem nagonske strukture koju ona formira. a ne za razumijevanje cjelokupnih odlika ljudi u različitim društvima i klasama. koja samo polagano umekšava utjecaje sadašnjosti i nove promje¬ ne i na taj način dugo djeluje putem Nad-Ja. U ideologijama Nad-Ja nastavlja živjeti prošlost. ukratko — cijelu kulturnu nadgradnju.20 Ukoliko Freud ovdje upućuje na nesklad između tempa eko¬ nomskog i relativne sporosti ideološkog razvoja. imaju izuzetno visok stupanj sposobnosti za prilagođavanje. To također znači i pro59 . F. Pri tome se nagoni samoodržanja pokazuju manje elastičnim. tradicija rase i naroda. povučene uske biološko-psihološke granice. Na istom mjestu Freud polemizira kad kaže: »Vjerojatno takozvana ma¬ terijalistička shvaćanja povijesti griješe u tome što potcjenjuju ovaj faktor (misli se na obrazovanje Nad-Ja. već na roditeljsko Nad-Ja. Ona je istovremeno i predmet i ograničenje njegova zadovoljavanja nagona. okolina ga prisiljava da prilagođava svoje poti¬ caje i potrebe kojima su.Ijen u cjelokupni odnos. a njezine su funkcije. svjesnim namjerama već svojim nesvjesnim strastima i ako je upravo on uputio na elastičnost i sposob¬ nost prilagođavanja ovih strasti. Ako je Freud pokazao da ljudi nisu dalekosežno potak¬ nuti racionalnim. a u krajnjoj liniji na¬ činom proizvodnje i društvenom strukturom koja otuda pro¬ izlazi. Njegove potrebe ga tjeraju na to da mijenja okolinu u smislu zadovoljavanja vlastitih nagona. U ovom ra¬ du treba baš da se pokaže da duševna instanca kao što je Ja i Nad-Ja. Taj dio istraživanja nužno zahtijeva da se najprije podrobno bavimo strukturom i dinamikom duševnog ustroj¬ stva i da posebno istražujemo odnos Ja i Nad-Ja. zbog svoje pokretlji¬ vosti i mogućnosti preobraćanja i potiskivanja. U Neue Folge der Vorlesungen Freud je u jednoj primjedbi poklonio više pažnje društveno uvjeto¬ vanom karakteru oca nego u svojim ranijim spisima. svakako. igrajući u ljud¬ skom životu moćnu ulogu nezavisnu od ekonomskih odnosa«. mijenja cije¬ loga čovjeka. dok seksualni nagoni. onda je to pojednostavljivanje kakvo se kod Freuda nalazi gotovo uvijek kada se bavi društvenim pojavama. mišljenje i djelanje ljudi nisu primjerice »prirodne« datosti. Ako čovjek to¬ kom povijesti mijenja svoju prirodnu i društvenu okolinu. Međutim.

Ali u toku dosadašnje povijesti (izuzmemo li primitivna društva) potrebe su uvijek bile veće od mogućnosti njihova zadovoljavanja. U svim slučajevima. a prema jačini poticaja.mjenu jačine i sadržaja njegovih libidinoznih potreba. Istina. Djelatnost Ja teče u dva smjera. kao i odnosu poje¬ dinca prema autoritetima. jest njegov emocionalni karakter. Čovjek hoće da osjeća da ga Nad-Ja i autoriteti vole. veli¬ čini opasnosti i riziku da se bude uhvaćen. što¬ više. u kojima iz strepnje pred kaznom ovi poticaji ne dovode do čina. Duševna instanca koja treba da pridonese ovladavanju unu¬ trašnjeg i vanjskog svijeta jest Ja. on se sviješću isključuje. krađa ili prevara. To suzbijanje nagona poduzeto pomoću Nad-Ja i autoriteta vrlo je radikalno. ovladavanjem vanjskim svijetom i ovladavanjem unu¬ trašnjim svijetom. ono još nije doraslo zadatku ugnjetavanja i suz¬ bijanja nagonskih poticaja s kojima su društvene nužnosti ne¬ spojive. Ako. odnosno autoriteta. Poticaj kao takav je svjestan i uopće nije potisnut. kako u smislu potčinjavanja tako i razvitka ljudskog svijeta nagona. s jedne strane. Metoda suz¬ bijanja nagonskih podražaja putem njihova potiskivanja po¬ moću Nad-Ja. naime. i nužnost za potiskivanjem takvih poticaja koji ne mogu biti zadovoljeni na osnovi društvenih mogućno¬ sti. može se usporediti s gaše¬ njem šumskog požara paljenjem protupožara. motiv koji je u svim slučajevima dovoljan za suzbijanje nagona strepnja od posljedica zabranjenih nagonskih podra¬ žaja? Iskustvo pokazuje da je stvarno u mnogim slučajevima strepnja sasvim dovoljna za suzbijanje nagona. Pomoću ovih emocionalnih snaga uspijeva mu potčiniti društveno nedopuštene. Ukoliko su proizvodna sredstva obuhvatnija i djelotvornija. Čovjekovo Ja se razvija tek postup¬ no u opsegu u kojemu raste njegovo aktivno i plansko svlada¬ vanje prirodnih i društvenih snaga. potisnuta. i promjenu Ja i Nad-Ja. Ali porast vlasti nad prirodom nikada ne dovodi do potpune nezavisnosti i slobode od nje. tj. Napetost između potreba i društvenih sredstava koja stoje na raspolaganju za njihovo zadovoljavanje biva pojačana i onom zategnutošću što postoji između velikog opsega zadovo¬ ljavanja potreba vladajuće klase i malog opsega zadovoljava¬ nja tih potreba potčinjene klase. odnosno autoriteta? Nije li. a s druge strane. strahuje od njihova neprijateljstva i zadovoljava svoje samoljublje ako se svidi svome Nad-Ja ili svojim autoritetima s kojima se po60 istovjećuje. Sve dok je Ja još srazmjerno slabo. odnosno opasne poticaje i želje. proces najtješnje povezan sa svlada¬ vanjem vanjskog svijeta. ljudima je lakše ili teže suzbiti poticaj. strepnja pred kaznom može biti sasvim dovoljna da omogući suzbija¬ nje želje. spriječena. a s druge strane. Ovdje se moramo pozabaviti slijedećim prigovorom: Je li nam za razumijevanje suzbijanja nagonskih podražaja uopće potrebna koncepcija Nad-Ja. dijete zna da će biti kažnjeno zbog lizanja slatkiša. tj. leži uvjet jačine težnji za promjenom okoline što su uvijek nadmašivale već postignutu društvenu razinu. Isto vrijedi za mnoge odrasle koji se samo iz strepnje pred kaznom uzdržavaju od radnji kao što su. emocionalnim odnosima prema vanjskom i pounutrašnjenom autoritetu. U toj činjenici. ali ostaje u podsvi¬ jesti i potreban je stalan napor psihičkih snaga kako bi se spriječilo da taj podražaj iskrsne u svijesti. Potisnuti nagonski podražaj se ne uništava. primjerice. Neuroze snažno pokazuju kakvu aktivnu a često i opasnu djelatnost u po¬ jedincu mogu razviti potisnuti nagonski podražaji. odigravaju se u svijesti sukob i odluka. One što je odlučujuće u odnosu Ja prema Nad-Ja. To uspijeva tek putem izgrađivanja i razvitka Nad-Ja i određenim društvenim odnosom prema autoritetima. nagonima što potječu iz Ono. Ovladavanje je. Poticaji potis¬ nuti zadovoljavanjem pobijaju se jačim poticajima. utoliko više raste vlast nad prirodom i utoliko su ljudi manje robovi prirode. primjerice. Sasvim drukčije se ponaša u strepnji pred Nad-Ja i autoritetima sila za suzbijanje nekog poticaja nastala 61 . a istovremeno i motilitetom. strepnja je svjesna. Suzbijena želja nikada ne dospijeva do svi¬ jesti već biva upravo sviješću.

od kojih je jedna puri¬ tanski odgojena. Ova djevojka je roditelje s tim njihovim moralnim nazorima istovremeno učinila kao Nad-Ja. naučili su je da su seksualni odnosi. a u određenim okolno¬ stima i uslijed strepnje. sam poticaj se svjesno. Suzbijanje posredovanjem stvar¬ ne strepnje ne znači jamstvo za apsolutnu uspješnost. a s druge strane. emocionalna strepnja od ličnosti autoriteta odno¬ sno od njegova pounutrašnjenog predstavnika. pa čak i seksualne želje izvan braka neoprostiv grijeh. odnosno Nad-Ja koji ga predstavljaju. I ovdje je. odnosno vlastitog Nad-Ja. Suzbijanje nagona potiskivanjem odlikuje se temeljitošću s automatizacijom. već ukoliko ona više potječe iz strasti. Međutim. ukoliko sam poticaj uopće nije prodro do svijesti. neodređena. Za apsolutnu i automatsku djelotvornost u suzbijanju nagona nudi se samo ono jamstvo koje počiva na potiskivanju. samostal¬ nom instancom u sebi. primjerice. ukoliko želja nije tako čisto egoistična te se srazmjerno lako koči štetama što ih Ja treba da očekuje. Strahuje se da će se izgubiti njegova ljubav. pored želje da se bude voljen od autoriteta. Pretpo¬ stavimo sada da su obje djevojke srele muškarca koji je u nji¬ ma izazvao seksualne želje. Želja ovdje ne dolazi do svijesti. Specifično Nad-Ja ili strep¬ nja od autoriteta djeluje ipak to jače. S pravom se može reći da strepnja čini presudan motiv u oba slučaja suz¬ bijanja nagona. Ovome valja dodati i to da time što poticaj kao 63 . Razjasnimo ovu razliku na jednom jednostavnom primje¬ ru. Zamislimo dvije mlade djevojke. No ona je drukčije vrste nego što je »stvarna strepnja« o kojoj smo upravo govorili. odbacuje. što¬ više. svakako. Zbog iracionalnosti i emocionalnosti ove strepnje pred autoritetom. To može učiniti utoliko više. U prvom slučaju je ta kvaliteta nerazlučivo pomiješana sa strepnjom pred gubitkom ljubavi autoriteta. Sada zamislimo jednu suvremenu ve¬ legradsku djevojku. Samo tamo gdje ova predstoji. njezine poslje¬ dice su pod određenim okolnostima mnogo veće nego što su u slučaju jasno označene stvarne strepnje. uto¬ liko se društvo može manje osloniti na svjesnu i stvarnu strepnju od kazne. Sasvim je jasno kakvo ogromno društveno značenje ima potiskivanje tabuiziranih poticaja pomoću emocionalnih veza s autoritetom. ali zastrašujućim posljedicama. Ako bi strepnja pred tim bila na odgovarajući način velika. Ona nije jas¬ no ocrtana strepnja pred nekom određenom posljedicom koja povlači za sobom zabranjenu radnju. u neku ruku. da ih je neposredno potisnula i da se one mogu. ona bi se pod određenim okolnostima odrekla os¬ tvarenja želje. da će se podjariti njegov gnjev s odatle nastalim odre¬ đenim. Stoga i nije potrebno oslanjati se na umnost pojedinca. već neka iracionalna. a time i njegovo dje¬ lovanje u oba slučaja vrlo različito. može biti spreman preuzeti rizik opasnosti ili pak samu kaznu radi zadovoljavanja svojih želja. odluču¬ jući činilac i strepnja. ili. u slučaju da to potiskivanje nije sasvim uspjelo. Ali želja kao takva bit će sasvim svjesna.iz odnosa prema njima. odnosno s Nad-Ja u odnosu na suzbijanje po¬ sredovanjem stvarne strepnje. koja ni na koji način ne smatra ne¬ moralnim ili grešnim izvanbračno seksualno općenje. odraslu bez ovog seksualno ograničava¬ jućeg moralnog nazora. potiskuje prije nego što je dospio tako daleko. U dru¬ gom slučaju želje će biti sasvim svjesne. a nje¬ zino suzbijanje ne zbiva se kao potiskivanje. Pojedi¬ nac može zamisliti opasnost manjom nego što ona jest. već se. prema kojima ona stoji u zaljubljenom odnosu punom strahopoštovanja. Njezini roditelji. moglo bi izazvati gubitak nje¬ zina položaja. ali je njezina kvaliteta. ali bi se moglo dogo¬ diti da bi pod određenim uvjetima ostvarenje želja bilo opasno za mladu djevojku. uvažavanje i briga. a što je zanemarivanje dotičnih radnji društveno važnije. već je isto onako neod¬ ređena i čudesno velika kao i likovi autoriteta. U prvom slučaju može se dogoditi da mlada djevojka uopće nije postala svjesna seksualnih želja kao takvih. mož62 da ispoljiti u jednom simptomu kao što je rumenilo. ona je također utoliko nestvarna ukoliko više ne stoji ni u kakvom drugom odnosu prema ono¬ me što bi se djevojci uistinu dogodilo.

kao u suvremenom društvu. Nad-Ja i autoritet dolaze u pomoć Ja kako bi mu omogućili suzbijanje opasnih nagonskih podražaja putem potiskivanja. ostvarenje kojih bi bilo nespojivo s funkcioniranjem od¬ ređenog društva.takav nije nipošto svjestan. Ja koje postaje jače sve je više sposobno samostalno preuzimati zadatke suz¬ bijanja nagona bez pomoći emocionalnih odnosa prema Nad-Ja i prema autoritetu. Prije nego što se dalje pozabavimo razvojem duševnog us¬ trojstva. ali ga se u tome moglo spriječiti samo zahvaljujući sluzi koji je stalno stajao na vratima. Ali potisnuti nagonski podražaj nije uni¬ šten. sigurno je da umno mišljenje igra odlučujuću ulogu prili¬ kom osuđujućeg suzbijanja nagona preko Ja i pruža Ja od¬ govarajuću pomoć. želimo ukratko upozoriti na to da sadržaj poticaja koje treba potisnuti zavisi od društvenih uvjeta. Što su nužna potiskivanja nagona veća. Ma koliko da je snabdjeveno energijom kojom radi Ja (Freud pretpostavlja da je riječ o deseksualiziranoj nagonskoj energi¬ ji). Ukoliko ljudi mijenjaju prirodu u toku historije. toliko veću ulogu igraju autoriteti i Nad-Ja kao pomoć pri potiskivanju. Osuđivanju također nedostaje krutost reakcije koja je tipična za tlačenje. Ovaj »dvostruki moral« može biti ili izričito utvrđen ili. razvijati pod zaštitom Nad-Ja. ali time istovremeno ograničava svoju moć ukoliko po¬ tisnuti nagonski podražaj predstavlja snagu na području vla¬ sti Ja. Ja ga pomoću svoga saveznika drži daleko od sebe. S tim u vezi pored suzbijanja nagona iz čiste strepnje i putem potiskivanja iavlja se na njihovu mje¬ stu suzbijanje nagona putem »osuđivanja«22 od strane Ja. njegovo suzbijanje također ne iza¬ ziva nikakvu zlovolju ili mržnju prema zabranjenoj instanci. Svakako. Pri tom za pojedine društvene grupe vrijede raz¬ ličiti uvjeti. pa su utoliko njegove reakcije kruće i neelastičnije. ali je utoliko i snaga njegova Ja ograničenija. Takvi poti¬ caji. može postojati na takav način da je poželjan jedan kompliciran aparat za istovremeno stvaranje i prikrivanje ove situacije. Ali i Ja se razvija. Ako su potiskivanja obuhvatnija i snažnija. Ako nužna potrošnja energije. Međutim. u neku ruku. što se stalno ulaže u procesu potiskivanja. znači u neku ruku štetu za Ono. Ovo suzbijanje nagona ima sasvim drugi značaj od potiskivanja. rastu i snaga i sposobnosti Ja. Ono ne iziskuje iz svijesti poticaj koji treba osuditi time što mu ne oduzima vlast Ja i ne slabi ga uspostavljanjem neke gotovo autonomne oblasti u duševnom ustrojstvu. Ulaganje energije što je neophodno za potiskiva¬ nje utoliko je veće što su potiskivanja raširenija i snažnija. Ja je rob činilaca što ih potiskivanje izaziva is¬ to onako kao što bi bez potiskivanja bio rob poticaja koji po¬ tječu iz Ono. U neku ruku Ja plaća savezništvo s autoritetom i Nad-Ja žrtvovanjem svoje samostalnosti i odricanjem od svo¬ je suverenosti. ovoj prednosti potiskivanja nagona pomoću auto¬ riteta i Nad-Ja suprotstavljaju se teške štete kada takva potis¬ kivanja postanu važnija za osobnu sreću pojedinca nego za postojanost društva. koji se uporno htio vraćati. Postoje opet drugi poticaji čije je zadovo¬ ljenje jednoj klasi dopušteno. Štetnost počiva u činjenici da je za potis¬ kivanje potrebno stalno ulaganje energije. Isto onako kao što u posthipnotičkom pokusu osoba podvrgnuta ispitivanju navodi razumne razloge za svoje radnje za koje je davno prije toga dobila naloge hip65 . onda ovaj pro¬ ces ipak nije tako pogodan za Ja kako bi se to moglo činiti na prvi pogled. Prilikom potiskivanja mišljenje ima u biti funk¬ ciju »racionalizacije«. Doduše. Freud je jednom usporedio potisnuti nagonski podražaj s neželjenim gostom iz¬ bačenim iz kuće. kao što je pruža i emocionalnim odnosi¬ ma prema autoritetu i Nad-Ja prilikom potiskivanja. pojedinac je doduše zaštićeniji od opasnih provala nagona. a dragoj strogo zabranjeno. U vremenu kada je u službi Ja poduzeto potiskivanje. Postoje izvjesni poticaji čije bi ostvarenje bilo opasno za cijelo društvo pa stoga moraju biti suzbijeni od sva¬ kog člana društva. U sluča¬ jevima potiskivanja i osuđivanja mišljenju pripadaju sasvim različite uloge. Dok se slabo Ja mora. bivaju od tog društva tabuirani i podliježu 64 potiskivanju.

a potrebe su različite baš prema kvalitetama nagona. a koje moraju biti ugnjetene. U Zukunft einer Illusion Freud je upozorio na paralelu između bes¬ pomoćnosti djeteta i odrasloga prema društvenim snagama. S jedne strane. Ako odlučujuća psihološka funkcija autoriteta leži u tome što ona. Prema tome. o opsegu društveno nužnog ugnjetavanja nagona. Prinuda na racionaliza¬ ciju pokazuje nam da je um još dovoljno jak i tamo gdje ne nalaže on. zavisi. Zavisna klasa mora ugnjetavati svoje nagone u većoj mjeri nego vladajuća. Potrebe što nastaju 66 iz biološke bespomoćnosti mogu biti ispunjene od instance prijateljski naklonjene djetetu. odnosno strepjeti pred au¬ toritetom. već jedna komplicirana veza. a to istovremeno zna¬ či i koji se nagoni osobito jako razvijaju. Na primitivnom stup¬ nju proizvodnje. Ali što su. a u razvoju djeteta mogu do¬ biti takvo značenje Nad-Ja i autoritet. Sve dok je Ja djeteta još slabo i nerazvijeno njemu je za suzbijanje nagona. odnosno autoriteta. to su potrebe što pro¬ istječu iz seksualnih nagona ipak tako elastične da su djelo¬ mično sposobne za dalekosežno prilagođavanje datim moguć¬ nostima zadovoljavanja. potrebna emocio¬ nalna pomoć Nad-Ja i autoriteta. može se smanjiti značenje ovih instanci. utoliko se Ja više 67 . naknadna je racionalizacija. suočava s manje opasnim položajem pa stoga ne mora kao odrasli u istoj mjeri stvarati strogo Nad-Ja. zajedno s Nad-Ja. društvena bespomoćnost odraslog je ona koja biološkoj bes¬ pomoćnosti djeteta udara pečat. uz pripomoć mišljenja. o tome koliko Ja. Koje se potrebe. nužniji ovladavanje i promjena prirodnih i društvenih uvjeta. postaje proizvodna snaga. omogućava suzbijanje nagona u smislu potiskivanja. No. osuđivanjem svla¬ dava neželjeni nagonski podražaj. Ali racionalizaciji ne pripada nikakva dinamička djelo¬ tvornost. već nalažu emocionalne snage. Ovdje umno mišljenje nema nikakvu stvaralačku i mijenjajuću. ili jednostavnije rečeno od bogatstva društva. već u ukidanju ove proturječnosti na višoj razini. Sasvim je drugi slučaj suzbijanje nagona putem osuđivanja. što se događa kod potiskivanja. Ako je »psihički minimum eg¬ zistencije« dat na isti način kao i fizički. na drugoj strani. od vrste i količine postojećih moguć¬ nosti u jednom društvu. položaj djeteta je utoliko različit od položaja odraslog koji stoji prema opas¬ noj i neprozirnoj okolini. U onoj mjeri u kojoj Ja postaje jače. Na jednoj strani. pa su zbog toga slabo raz¬ vijeni. dok se dijete. Ja pripada relativno mala uloga. Nužnost ugnjetavanja nagona i potiskivanja.notizera. Razvitak Ja je uvjetovan životnom praksom. oba položaja utoliko nisu pa¬ ralelna što je opseg strepnje i zastrašivanja koje iskušava ma¬ lo dijete dalekosežno ovisan o opsegu strepnje koju će kasnije kao odrasli imati od društva. primjerice u društvu u kome se pod povolj¬ nim klimatskim uvjetima lako i bez napornog rada održava život. dakle. Nagoni se ispoljavaju u potrebama. ali ne u smislu antagonističkog odnosa između Ja i Ono. a s druge strane. sila koja stupa na mjesto nagonskih snaga što stoje u vezi s Nad-Ja i autoritetima. da tako uvjetovane odluke mogu se i nama i drugima činiti kao da ih on sam na¬ laže. onda uloga koju autoritet i Nad-Ja igra¬ ju u tom pogledu ovisi o dva činioca. te svaki pogrešan korak s društveno propisanog puta mora platiti stvarnim oštećenjem tijela i ži¬ vota. i raciona¬ lizacija poticaja naređenih od strane Ono ili Nad-Ja. a da o ovom nalogu nije još ništa znala. bez pripomoći potiskivanja. Ja pripada od¬ lučujuća uloga u ovladavanju prirodom. Nije potrebno osobito naprezanje ni mišljenja niti volje. Štoviše. već samo prikrivajuću i legitimirajuću funkciju. a ne od zastrašujuće. Umno mišljenje ovdje vodi razumijevanju. nije u prvome redu biološka bespomoćnost maloga djeteta ono što stvara snažnu potrebu za Nad-Ja i strogim autoritetom. pored stvarne strepnje. a to znači snaga Nad-Ja i autoriteta utoliko je veća ukoliko potre¬ be u jednom društvu ili jednoj klasi mogu biti manje zadovo¬ ljene. Ali on je previdio da ovdje ne postoji nikakva paralela. zbog činjenice da je zaštićeno.

autoritet slabi Ja strepnjom koju u njemu izaziva. to je minimum i maksimum mogućeg odgoja u jed¬ nom ili drugom smislu zavisan od strukture cjelokupnog dru¬ štva i od životne prakse koje dijete očekuje kao odrasli. Količina strepnje kojoj je pojedinac potčinjen dru¬ štveno je uvjetovana u dvostrukom smislu. to i društvena uloga vodećih manje teži jača¬ nju njihova Ja i utoliko više proces izrastanja Ja prelazi na druge društvene grupe. uo¬ stalom. koja kao takva ima najveći pregled. srazmjerno dječjim snagama u razvitku. Isto. ne zavisi mehanički od veličine opasnosti i mogućno¬ sti da se ona svlada. Priro¬ da po sebi ne ulijeva strepnju već samo toliko koliko se u ži¬ votnoj praksi pokazuje opasnom i neprijateljskom. utjecaju vanjskoga svijeta na Ono. a sa svo¬ je strane. neravnomjeran. Sukladno različitim funkcijama klase u društvenom procesu razvitak Ja je. Po svojoj kvaliteti strepnja je djelomič¬ no realna strepnja. Sve dok je još slabo. Freudovom gledištu o razvitku Ja potrebna je na ovo¬ me mjestu odlučujuća dopuna. to je od nje veća strepnja. a djelomično ona iracionalno-emocionalna strepnja pred Nad-Ja i autoritetima. Ali podje¬ la društva na klase dodatno stvara uzajamnu strepnju u gru¬ pama koje se sukobljavaju. sa svoje strane. Ali Ja se ne razvija samo tako što vanjski svijet dje¬ luje na nj. a time raste i sposobnost da svoj svijet nagona vodi pomoću ojačanog Ja umjesto potiskivanjem. To je ono što predstavlja bitan uvjet za razvitak i snagu Ja. I obrnuto. to je strepnja manje utjecajna. Kod donjih slojeva količina strep¬ nje. a preuzimanjem najvrednijih elemenata iz prethodne kul¬ turne epohe razvitak Ja pomiče nova klasa koja dolazi na vlast. Ali što se društve¬ ne suprotnosti više produbljuju. što je Ja jače.razvija. što vladajući poredak u svo¬ jim zadacima u racionalnom i naprednom smislu postaje ma¬ nje pravedan. Strepnja. u doba procvata svoje vlada¬ vine je i najnaprednija u razvitku svoga Ja. veća je nego kod onih koji raspolažu društve¬ nim sredstvima moći. Što je slabo Ja više ugroženo strepnjom. onda je odsutnost strepnje negativan uv¬ jet. Ja ima potrebu za određenom mje¬ rom slobode od strepnje da bi se moglo razvijati. Ja ne predstavlja samo ono »što se može nazvati um i rizboritost«23 već također i sposobnost za djelo¬ vanjem koje aktivno planira i koje mijenja okolinu. djelatnoj funkciji koja mijenja okolinu. Vodeća klasa. kao što je povoljna i plodna klima. Što se moć društva manje suprotstavlja opasnoj i prijetećoj prirodi. Premda i ovdje u jednom društvu i jednoj klasi postoje raznolike individual¬ ne razlike. načelno. Čovje¬ kovo Ja izrasta onoliko koliko on uči da planski i umno ovla¬ dava vanjskom prirodom. dok obrnuto. U ovom smislu Ja se pokazuje kao dio duševnog ustrojstva čovjeka koji se sam razvija s razvojem proizvodnih snaga i životne prakse i. smio bi kod njegovih članova biti srazmjerno mali. S druge strane. vrijedi i za razvitak Ja djeteta. koju u čovjeku uzrokuje neka opasna situacija. Za svladavanje svojih psihičkih zadataka slabom Ja potreban je autoritet. Razvitak Ja klase koja je nekada bila vodeća u društvu djelomično se objektivira u kulturi ovog dru¬ štva. a ne u njegovoj aktivnoj. zaštićeno od neprijateljskih napada i tome slično. znači smetnju razvitku Ja. može živjeti bez strepnje i unatoč ovom slabom Ja. Ako aktivna i racionalna praksa života predstavlja pozitivan uvjet za razvitak Ja. utoliko je ono ukočenije u svom razvitku. U sretnim slučajevima u kojima na osnovi po¬ voljnih prirodnih uvjeta. opažajnoj funkciji. On vidi Ja pretežno u pasiv¬ noj. odgoj koji obmanjuje dijete umjesto da ga prosvjećuje i koji sprečava dijete u aktivnom planskom uobličavanju života u okviru nje68 govih mogućnosti. utoliko on vi¬ še pridonosi razvitku Ja kod djeteta. međutim. čovjek sa snažnim Ja i na veliku eventualno ne69 . opet kao proizvodna snaga ulazi u društvenu praksu života. jedno primitivno društvo. Ukoliko odgoj više teži tome da ojača umno mišljenje i aktivnu djelatnost djeteta. Pasivni stav i bespomoćnost dopušta pojedincu da osjeti i srazmjerno malu opasnost od strepnje. prirodno. nego prije svega i tako što ono djeluje na vanjski svijet i mijenja ga.

za to služi kao dovoljno jasan dokaz veliki niz primitivnih plemena. Ali u jednoj 70 kulturi koja se više ili manje neprijateljski suprotstavlja ge¬ nitalnoj seksualnosti.« Od utjecaja aktivne životne prakse i slobode od strepnje mnogo je zamršenija i neprozirnija uloga koju u razvitku Ja igra zadovoljavanje genitalnih težnji. ako je razvitak Ja postigao određeni stupanj. Razina napetosti genitalne seksualnosti se stoga 71 . (analnog) utvrđi¬ vanja ili (genitalnog) proizvodnog stvaranja. djeluje zastrašujuće i paralizirajuće na Ja i tako ojačava zna¬ čenje uloge Nad-Ja i autoriteta na pojedinca. kako ih je Freud nazvao. Ja uopće ne bi moglo razviti pod pritiskom seksualnih zabra¬ na. stalno proizvođena na taj način. U društvu pre¬ tjeranih seksualnih zabrana autoritet je. Ako se na osnovi mijenjanja ekonomskih uvjeta mora uložiti više truda da bi se ovladalo prirodom. Bilo kako mu drago. Sigurno.savladivu opasnost u prvom redu reagira aktivnim djelovanjem i mišljenjem. koja upravo kod ovih primitivnih plemena uopće ne postoji. Uzrok Ja-ograničavajuće funkcije morala neprijateljskog se¬ ksualnosti stoji u vezi s onim što smo ranije rekli o ulozi strepnje kao činioca što koči Ja. dok odgovarajuća fiziološka mogućnost za pregenitalne težnje ne postoji. nova životna praksa i s tim povezani proces izrastanja Ja nužno nametnuti ograniča¬ vanja seksualnosti. ojačan i iz tog razloga što on. budući da na osnovi fiziološkog ustrojstva čovjeka seksualnost predstavlja djelotvorno vrelo podražaja koje premašuje njezin društveno obilježeni minimum. kao što je želja za rađanjem djece u monogamnom braku. Štoviše. neograničeno heteroseksualno za¬ dovoljenje nužno mora stvoriti jako Ja i da se. kao što je to primjerice kršćanska. ali ne i strepnjom. geni¬ talna seksualnost se razlikuje od pregenitalnih težnji po to¬ me što joj je u spolnom činu moguće fiziološko rasterećenje. opet se preobra¬ ća u svoju suprotnost. a ugnjetavanje seksualnosti postaje okovom razvitka Ja. i samo pod određenim uvjetima. Da neukočena seksual¬ nost po sebi već ne stvara jako Ja. Ovdje moramo samo upozoriti na Freudove nalaze koji su osobito važni za sociologiju. Strepnja. Ako sretni uvjeti života jedne grupe dopuštaju relativno slobodan od strepnje i seksualno potvrdan stav. ipak bi¬ smo već smjeli biti sigurni u to da je maksimalni razvoj Ja uvjetovan zadovoljavanjem genitalne seksualnosti koja nije ograničena zastrašujućim zabranama. to će naprotiv. se¬ ksualne želje i njihovo zadovoljenje smatraju se same po sebi lošim i grešnim. Ograničavanje genitalne seksualnosti vodi k tome da se se¬ ksualna energije ulaže — bilo u smislu fiksiranja. onda to seksualno potvrđivanje ne¬ će po sebi voditi jakom Ja. svakako. stroga zabrana seksualnosti izaziva automatsku proizvodnju strepnje i osjećaja krivice. što je olakšanje koje je. pregenitalnih nagonskih ciljeva. međutim. prije svega u religioznom obliku ima mo¬ gućnost da čovjeka opet oslobodi dijela njegova osjećaja krivi¬ ce. Ali odnos između Ja i seksualnosti. gube karakter grešnosti. bilo u smi¬ slu regresije — u pravcu. čak tako da određeni životni uvjeti stvaraju cjelovit stav u smislu (oralnog) primanja ili gutanja. s druge strane. a zbog nedostatka prostora odreći se rasprave o pitanju da li uzbu¬ đenjima u »erogenim« zonama (oralnim ili analnim) stvarno pripada uzročno djelovanje koje im Freud pripisuje u proizvo¬ đenju različitih stupnjeva libido-organizacije. to također ne znači da bi snaga Ja bila proporcio¬ nalna opsegu seksualnog zadovoljenja. s jedne strane. to je uvijek povezano s aktivnom planskom životnom praksom. Međutim. nužno povezano s oja¬ čanom potčinljivošću i oslonjenosti na autoritet. odnosno nije li. Premda u istraživanju ove povezanosti još valja učiniti odlučujući korak. štoviše. To ne treba tako shva¬ titi kao da. a ovo ugnjetavanje seksualnosti može tako postati uvjet za razvitak Ja. i da zbivanja u erogenim zonama predstavljaju samo jedan faktor tijesno po¬ vezan s drugim životnim uvjetima. Sasvim je sigurno da svako društvo mora dopustiti zadovoljenje genitalne seksualnosti do minimuma neophodnog za vlastitu reprodukciju. »Si fractus illabatur orbis impavidum ferient ruinae.

Ja gotovo ostaje izvan djelatnosti. koje postoji u svakom čovjeku. »Sugerira¬ nje i hipnotiziranje«. a čas ljubav prema hipnotizeru odlučujuća osjećajna osnova u hipnotičkom djelovanju. Štoviše. odnosno da je čas uloga oca. ovim on igra istu ulogu kao otac ili majka jer shvaća to da stvara jednake uvjete koji su vladali u djetinjstvu. koje više ne može ili ne mora vršiti. hi¬ pnotizirani pojede sirov krumpir s osjećajem i sviješću kao da mu je ponuđen divan ananas. U načelu se događa isto i kod svih vrsta intoksikacije. stječu jakost čije suzbijanje posredstvom Ja postaje teže nego suzbijanje genitalnih težnji. ali je obično cenzurom potisnuto — što je ostatak infantilno-erotične ljubavi i straha od roditelja — može biti preneseno nesvjesno na osobu koja hipnotizira ili sugerira. Kvantiteta poticaja koje treba suzbijati je za Ja koje se još razvija tim veća i prisiljava ga da traži pomoć kod Nad-Ja i autoriteta. »najizbirljivija« instanca duševnog ustrojstva. Ali uvijek je odlučujuće to da je hipnotizirani postavljen u ulogu malog djeteta koje se »velikom« bezvoljno podređuje. Najkarakterističniji primjer na kojemu valja studirati razgrađivanje Ja jest hipnoza. naime. ili tako ljubazan i zaštitnički da se vlastita aktivnost čini nepotreb¬ nom. Time pregenitalne težnje. primjerice. a hipnotizer neusporedivo jačim i moćnijim. kao što snovi u punoj jasnoći pokazuju. dok nedostatak odgovarajućeg rastereće¬ nja koje gasi napetosti oralnih i analnih poticaja daje energi¬ ju što se nikada ne može umanjiti. Ovo zbivanje »razgradnje Ja« regularno je i normalno u snu. Ako je hipnotička situacija jed73 . Ono što se događa u hipnozi nije izbijanje poti¬ snute sklonosti nego razgrađivanje Ja. promatrano čisto kvantitativno. a svaki pijanac je uvjerljiv primjer za to kako je Ja sposobno za naglu i dalekosežnu pa makar i privremenu razgradnju. kako Freud kaže. pod određenim uvjetima.«26 Upućujući na ljubav i strepnju kao uvjete za nastanak i utjecajnost hipnotičke situacije. Isto tako ne »prenosi« se dječji stav prema roditeljima na hipnotizera tako da ovaj stoga održava svoju hipnotičku funkciju jer za hipnotiziranog postaje lik oca ili majke. I dok ovdje. Ja se razvilo da bi pojedincu služilo kao oružje u životnoj borbi. Pregenitalne težnje imaju u još većoj mjeri nego genitalne to svojstvo da se kao nagonska snaga karakternih osobina ugnijezde u samo Ja. onda Ja odmah iščezava tako dugo koliko i funkcije s čijim vršenjem je po¬ vezan njegov nastanak. Odlučujuće je što se hipnotizirani osjeća slabim. U hipnotičkoj situaciji uspijeva se potpuno ukloniti sposobnost vlastitog rasuđivanja i normal¬ ne čovjekove volje i izložiti čovjeka vršenju voljnih i rasudnih funkcija koje potčinjavaju Ja hipnotizirane osobe. ili tako puni ljubavi i zaštitnički da se hipnotizirani odriče vlastitog Ja. Mi svakako ne možemo slijediti nje¬ govo gledište da bi postojala sklonost prema slijepoj vjeri koja bi djelovala kao nagon i bila potiskivana pod uobičajenim okolnostima.24 Ja je najkasnije razvijena i. uvjete koji treba da se uspostave kao tako moćni ili zastrašujući. Ferenczi je pružio važno uputstvo. a čas majke ona koja hipnotizeru daje njegovu moć. ako nastane situacija u kojoj izvršava¬ nje funkcija Ja postaje nemoguće ili suvišno. Sukladno svojoj genezi ono je srazmjerno labilno i može. Psihoze po¬ kazuju još drastičnije razgradnju Ja do njegova potpunog ra¬ zaranja. Tome pridolazi još jedan kvalitativni moment.neprestano snižava. Ono kao i Nad-Ja u cenzorskom svojstvu malo gube od svoje uobičajene snage. 72 Ferenczi je ukazao na to25 da je u hipnozi čas više strepnja. drugim riječima. Ako se netko drugi pokaže tako moćnim i opasnim da je borba protiv njega bezizgledna i da je potčinjavanje još najbolja zaštita. Ta veća teškoća predstavlja činilac koji ometa razvitak Ja. da postaju njegovim sustavnim dijelovima i da tako spriječe raz¬ vitak Ja u smislu vladanja nad nagonskim podražajima. te da na taj način ograničava samo sebe. od stupnjeva razvitka kako je već dostiglo opet regredirati na ra¬ nije stupnjeve. Tehnike kojima se to postiže različite su. misli on. Razgrađivanje Ja u hipnozi ide tako daleko da može biti pot¬ puno ukinuta i funkcija opažanja i to tako da. jest »namjerno proizvođenje uvjeta pod kojima sklonost slijepoj vjeri i nekritičkoj pokor¬ nosti.

onda bi oni druk¬ čije zastrašivali nego kada su istovremeno voljeni kao utje¬ lovljenje ideala. Razumije se da autoritet. bitan je uvjet njihove djelotvornosti. jer auto¬ ritet preuzima zadatak zaštite i održanja pojedinca za čije se ostvarenje Ja razvilo. naime da ugnjetava nagone i da potiče. Dru¬ štveno najvažniji slučaj međuljudskih odnosa koji su slični hipnozi jest odnos prema autoritetu uopće. Ma koliko ovo obećanje pod određenim uv¬ jetima može biti iracionalno. »Credo quia absurdum est« u hipnoidnoj situaciji ima svoje puno značenje. onda besmislenost onoga 74 što potčinjeni u ovoj situaciji vjeruju i misle ne pruža nikakav razlog čuđenju. Hipnotička situacija je osobito grub primjer razgrađivanja Ja. Hipnotizeru ne predstavlja veću muku dopu¬ stiti hipnotiziranom da sirovi krumpir smatra ananasom ili pečenim krumpirom. Mi smo do sada u biti govorili samo o jednoj funkciji auto¬ riteta. Upravo činjeni¬ ca da autoritet kao i Nad-Ja imaju to dvostruko lice. Nadmoć. nego njegovim vlastitim aktiv¬ nim nastojanjima. Prekoračiti zabrane autoriteta ne znači baš samo riskirati opasnost od kažnjava¬ nja. Ista dvosjeklost funkcije i sadržaja koja je svojstve¬ na autoritetu. apsurd¬ nost i iracionalnost sugeriranog samo utoliko više pokazuje posebnu moć i sposobnost autoriteta: ono što je razumno mo¬ gao bi čak da učini i najjednostavniji čovjek. Ali pored negativne.nom uspješno proizvedena i Ja u svim svojim funkcijama da¬ lekosežno razgrađeno. poznate ličnosti prema prosječnom čovjeku iz velike mase uobičajeni su slučajevi. a to isto vrijedi za sve vrste ideologija koje su masama bile sugerirane u povijesti. oficira prema vojniku. Odnos liječnika prema pacijentu. Naprotiv. prodavača prema kupcima. Ako bi autoritet i Nad-Ja samo zastrašivali. sadržaj svega onoga što bi se samo htjelo. autoritet uvijek ima i pozitivnu funkciju ko¬ ja njegove potčinjene potiče na određeno ponašanje da bi im bio uzor i ideal. utoliko više mora pokušati svim vrstama tehnika da kod njemu potčinjenih stvori predodžbu o svojoj sili. ako jednome uspi¬ je da drugome imponira kao jači i moćniji ili da izgleda lju¬ bazan i zaštitnički. onda i strana koja ugnjetava nagone odmah biva obasjana sjajem ove pozitivne funkcije. premda ne onako obuhvatno kao u hipnozi. Kao i hipnotizer i autoritet imponira potčinjenima kao netko tko je tako silan i moćan da je. sa svoja dva vida. onda jedva da se više može prispjeti do sadržaja o onome što hipnotizirani treba da vjeruje ili osjeća. Neki ideali vrijede za sve 75 . Sadržaj onoga na što autoritet i Nad-Ja potiču zavisi na dvostruk način od društvenih uvjeta. s druge strane. u smislu ciljeva koje društvo zahtijeva. Ako oni kao sadržaj imaju i ideal¬ ne i pozitivne nagone pojedinca. naime o ugnjetavanju odnosno potiskivanju nagona. bezumno i čudno¬ vato obećati. Posebnu ulogu u ovim tehnikama igra to da se obećanji¬ ma kod onoga koji vjeruje u autoritet stvori predodžba da će njegova osobna sreća i njegova sigurnost biti pomoću au¬ toriteta brže i bolje ostvarene. to je i suvišno. osjećaj svrsishodnosti i razum¬ nosti potčinjavanja autoritetu subjektivno igra ulogu koja se ne može zanemariti.27 I u ovom svakodnevnom slučaju često se susreće slabljenje funkcije Ja. povlastica je silnoga i moćnoga i znači samo po¬ dizanje njegova prestiža. posjeduje kvalitete koje svaki auto¬ ritet mora imati u masi i koje treba da Ja učini suvišnim i da ga zamijene. Djelatnost ljudi u društvu ne ograničava se sa¬ mo na to da ugnjetavaju izvjesne poticaje. Ako se odnos prema autoritetu shvati kao hipnoidna situa¬ cija uvjetovana razgrađivanjem Ja. Upravo ova dvostruka funkcija stvara onu svojevrsnu osjećajnu vezu straha pred autoritetom koja pro¬ cesu potiskivanja daje neophodnu snagu. s jedne strane. bezizgledno upotrebljavati pro¬ tiv njega vlastito Ja i. svojstve¬ na je i Nad-Ja kao pounutrašnjenom autoritetu. već je u biti suodređena time da ostvaruje druge. U kvantitativno manjem opsegu nalazimo isti mehanizam u svakodnevnim odnosima među ljudima. već i gubitak ljubavi one instance koja utjelovljuje vla¬ stite ideale. što je njegova sila u ovom smislu manje nužno utemeljena u njegovoj stvarnoj i društvenoj ulozi. vidom opasnosti i vidom brige.

tr¬ govac 18. U svakom slučaju posljedica činjenice. Zaključak da bi svako potčinjava¬ nje moralo izazivati zadovoljstvo zato što je tako u mnogim slučajevima. umjesto poticajne vršiti ometajuću funk¬ ciju. te zaključuju o urođenom nagonu za potčinjavanjem. U građanskom društvu nastaje u porodičnoj sredini obrazo¬ vanje kako za ideale koji potiču i za zabrane koje ogranačavaju nagone. ako je odrastao. onda on istovremeno utjelovljava ideale marljivosti. I u ovom pogledu otac predstavlja društvenu stvar¬ nost i poistovjećivanje s njim polaže kamen temeljac za obra¬ zovanje Nad-Ja. da potčinjavanje može biti zadovoljstvo. Sadržaj ideala može biti više usmjeren prema sreći po¬ jedinca.. stoljeća utjelovljava svom sinu tendencije koje pori¬ ču nagone. Situacija podložnosti i nadmoćnosti potpuno je različita. Ako. do koje dolaze autori kao što su McDougall i Vierkandt. U posljednjem slučaju samo ugnje¬ tavanje nagona postaje idealom. tj. i uspjeh poistovjećivanja zavisi od toga što se ekonomski položaj sina. a tu nužnost potkrepljuju argumentom da bi time samo bila zadovoljena želja za potčinjavanjem. robovlasnik svome robu. solidnosti. može zadatku potiskivanja nagona pridonijeti samo pomo¬ 76 ću iracionalne osjećajne veze prema autoritetu i njegovu unu¬ trašnjem duševnom predstavniku Nad-Ja. predstavlja hipostaziranje pojave što sprečava njezino razumijevanje. prema maksimalnom razvoju njegovih sposobnosti ili ispunjavanju dužnosti. Ako se takva pro¬ mjena ipak dogodi. onda će ideali. Naprotiv. načelno ne razli¬ kuje od funkcije koju mu je odredio otac. već o povijesno određenom du¬ ševnom činjeničnom stanju. Autoritarno-mazohistički karakter Analiza ugnjetavanja nagona pokazala je da se pod društve¬ nim uvjetima koji preko određene mjere sprečavaju osnaženje Ja. od onih u kojima nije tako. ovisno o materijalnom sadržaju odnosa. drugi izričito ili činjenično za određene gru¬ pe. Ne samo što sadržaj obiju strana autoriteta i Nad-Ja ima društvene razloge. koji treba jednom da dovedu njegove nasljednike i sljedbenike u položaj da uspješno igra¬ ju svoju društvenu ulogu. Robovi pak sami nastoje spasiti preostatak životne sreće nasuprot zahtjevima gospodara. Ali ova negativna funkcija još ne objašnjava svojevrsno zadovoljenje koje odnos prema autoritetu očito ima kod mnogih njemu potčinjenih. koje je sin preuzeo poisto¬ vjećujući se s ocem.članove društva. ulaženja u posao itd.28 Da potčinjavanje autoritetu može biti zadovoljstvo. robovlasnik je zainteresiran da iskorištava svoje robove koliko je god mogu¬ će duže. primjerice. već ih ima i njihov osebujan mješoviti odnos. Učitelj je nadmoćan svom učeniku. Interesi učitelja i uče¬ nika usmjereni su u istom pravcu. ono zadovoljstvo u pokornosti i potčinjavanju koje je toliko veliko i rašireno da se vjerovalo kako se može govoriti o pri¬ rodnom i urođenom instinktu za potčinjavanjem. U oba navedena slučaja nadmoćnost ima zapravo suprotnu funkciju. Sa¬ da valja analizirati zadovoljstvo što ga pruža potčinjavanje autoritetu i pokazati da se ovdje ne radi ni o kakvom vječnom »nagonu za potčinjavanjem«. čini se razumljivi¬ jim kad je bilo srazmjerno lako prinuditi ljude na podređiva¬ nje i kad je ovaj zadatak često bio mnogo lakši nego suprot¬ ni koji bi ljude potakao na odricanje podređivanja radi njiho¬ ve unutrašnje samostalnosti i punoljetstva. Zabranjujuća i poticajna funkcija Nad-Ja i autoriteta obrazuju dijalektičko jedinstvo koje ne dopušta izolaciju jedne od dviju strana. IV. Pritom valja osobito razlikovati slučajeve u kojima je potčinjavanje kao takvo zadovoljstvo. obično služi kao racionalizacija za društvene teo¬ rije koje hoće dokazati načelnu nužnost vlasti čovjeka nad čovjekom. U jednom slučaju 77 . a time i za kasniji emocionalni odnos prema autoritetima koji utjelovljuju iste ideale. Isto onako kao što smo to prethod¬ no podrobnije izvodili o funkciji Nad-Ja i autoriteta u ugnje¬ tavanju nagona.

putem pri¬ vrednih zakona i nužnosti. ni¬ ti zajednica interesa. kao u odnosu gospodara prema robu. Mali poštanski službenik. i određivanje opsega potpomaganja ne slijedi putem otvorenog diktata. Izuzme li se pokušaj da se svaka nagonska potreba hipostazira konstrukcijom posebnog interesa. Suvremeni tvornički radnik prima od poduzet¬ nika svoju najamninu. za¬ htijeva od svoga sina zadovoljenje svog vlastitog častoljublja i svojih vlastitih potreba za moći. u drugom iskorištavanja. istina. što je potrebno da bi mogao obavljati svoj rad za gospodara. već zaobilazno. Time ipak još ništa nije rečeno o razmjeru suprotnosti interesa koji je. Dok nam dosadašnja povijest pruža dovoljno primjera za strukturu autoriteta u smislu od¬ vojenosti interesa. Sin treba ocu da pruži zadovoljenje. Otac seljak u ranije navedenom primje¬ ru. Može se potpuno uopćeno reći da je minimum unapređiva¬ nja određen time što je podložan stavljen u položaj da zado¬ voljava interese nadmoćnog. U slijedećoj analizi psihologije zadovoljenih nagonskih želja u autoritativnom odnosu niti je pretpostavljena jednakost. uzdiže njegov pre¬ stiž. U svim ovim autoritativnim odnosima ne radi se o krutoj su¬ protnosti između ometanja i napredovanja. onda kod autori¬ tarnog karaktera ovaj pokušaj vodi odlučujućem razumijeva¬ nju njegovih nagonskih osnova. konkretno rečeno: sredstava za održanje. onaj osje¬ ćaj »apsolutne ovisnosti«. jamči mu ekonomsku sigurnost da postane njegov zastup¬ nik u poslu. Zauzvrat.. kao što je to kod suvremenih tvorničkih rad¬ nika. Po pravilu rob dobiva minimum sredstava za život i zaštitu. štoviše. predstavljaju obilježja tipična za strukturu mazohističkog karaktera. stvarna zavisnost na osnovi nejednakih uvjeta pod koji¬ ma se radnik i poduzetnik susreću na tržištu rada prikrivena je pravnom nezavisnošću. određuje sa¬ svim otvoreno i izrazito jednostrano onaj koji je nadmoćan. Dok se suprotnosti društvenih grupa kao cjelina ne izravnavaju ni u idealnom slučaju. mazohizam spa¬ da u pojave u istraživanju kojih psihoanaliza stoji još sasvim na početku. Za to možda služi kao primjer odnos onog dobrostojećeg tr78 govca prema budućem nasljedniku i poslovnom ortaku. Mi praktički uopće ne nalazimo apsolutnu suprotnost između nadređenog i podređenog. I u slučaju uzajamnih interesa odnos je određen činjenicom što i jedan i drugi izvlače iz njega tako mnogo koristi. U slučajevima. koji svoga sina upotrebljava kao radnu snagu jamči mu odr¬ žanje života i sigurnosti. Mi je nalazimo i u sadašnjosti tamo gdje nastaje zajed¬ nički interes koji se načelno razlikuje od puke uzajamne jedna¬ kosti interesa na osnovi izoliranih i individualnih egzistencija. U pra¬ voj zajednici između nadređenih i podređenih ipak se ukida suprotnost interesa kao takva. dotle su primjeri za odnose nadređenosti i podređenosti na osnovi solidarnosti vrlo oskudni. i pokušaju li se umjesto toga analizirati nagonske osnove potreba. kod indivi¬ dualnog autoritativnog odnosa to može biti sasvim moguće. Suprot¬ nost između ometajućeg i unapređujućeg karaktera autorita¬ tivnog odnosa svakako se pokazuje relativnom. Tamo gdje je nadmoćnost pravno i politički utvrđena. Ono zadovoljstvo u pokorava¬ nju. već odnos na osnovi proturječnih interesa. ili feudalca prema kmetu. u potčinjavanju i predavanju vlastite ličnosti. Ona vlada u onim primitivnim društvenim organizacijama u kojima zajed¬ nička borba protiv prirode stvara prvobitnu solidarnost inte¬ resa. ali upravo odvojenih interesa. ali mu zato daje mogućnost da se sam uspinje na rang-ljestvici i da razvija svoje snage. što odgovara njegovim željama i idealima. Težina svakog od oba momenta ovisna je o svojevrsnosti društvenog položaja u kojem se suočavaju onaj koji je nadmoćan s onim koji to ni¬ je. a time i zadovoljenje uzajamnih. opseg potpomaganja. određen nekom povijesnom situacijom. slobodnog vremena itd.29 Uzroke za teškoće u istraživanju problema mazo¬ hizma valjalo bi prije svega tražiti u slijedećem: mazohistički karakter — u onim pojavnim oblicima koji nisu patološki — 79 . sin sam ima želju da se uzdigne na očev položaj.ona je uvjet unapređivanja. Njiho¬ vi interesi su uzajamni. Svakako.

a psiho¬ analiza znanstveno i sustavno. da on za istraživače koji karakter buržoaskog čovjeka smatraju »nor¬ malnim« i prirodnim. Te uvide moramo spomenuti prije nego što pri¬ stupimo raspravi o pojedinim osobinama mazohističkog karak¬ tera. Psiho¬ analitički nalazi pokazuju da u karateroiošku strukturu. uvidu. a time i autoritar¬ nog karaktera. što je karakteristično za njegove radove. može prikrivati. Dok karakter na taj način proizvodi posredovanje između nagona. promjena jedne karakterne odlike uvjetuje sve ostale. prema tome. već posjeduje sasvim određenu strukturu. Najpodrobnije i najizrazitije predstavlja ono što su Freud. On je. da te situacije. nužnost i razumnost.30 Reich je upozorio na načelo zadovoljstva koje također vlada mazohizmom i pokazao da sam mazohizam ne stoji »s one strane načela zadovoljstva«. svjesno ili putem racionaliza¬ cija kao što su zakonomjernost. Stoga pojedinac tako čudnom žilavošću istrajava na stečenom karakteru i »attitudes« što iz njega iz¬ viru. Reich i K. Pristup razumije¬ vanju mazohizma kao temeljnog duševnog ponašanja otvorila je K. kad ih zatiče u stvar¬ nosti. karakter nije zbir poiedinačnih odlika. dok se nagon¬ ski poticaji. Abraham i drugi psihoanalitički autori pokazali u odlikama »analnog karaktera«. mazohistička perverzi¬ ja kao fascinantna anomalija. psihologističkim precjenjivanjem seksualnog činioca. premda često nesvjesno i racionalnim znače¬ njem ponašanja prikriveno zadovoljenje nagona. Freud je problemu karakterologije pružio uvide odlučujećeg značenja za razumijevanje mazohističkog. teško je razlikovati slučajeve u kojima se stvarno radi o autoritarno-mazohističkom karakteru od onih u kojima postoji jednostavno stvarno osnovano ili puko iznu¬ đeno podređivanje. putem sublimacije i reaktivnih tvorevina. na nužan način spada i sadizam. Za razumijevanje naših izvoda moramo pretpostaviti poznavanje ove metode tumačenja. Među autore koji su problem mazohizma promaknuli na plodotvoran način spada¬ ju u prvome redu W. u kojoj je sadržan mazohizam. Škrto. za autoritarni karakter ostaje odlučujuće da situa¬ cije u kojima on može iskazati svoju pokornost za njega pred¬ stavljaju zadovoljstvo. važnija pojava mazohisti¬ čkog karaktera potisnuta u pozadinu. Ono i dru¬ štveno poželjnog ponašanja. Isto vrijedi i za autoritarni karakter. Ma kako da se zadovoljstvo u pokor¬ nosti i potčinjenosti kao takvo. Prema Freudovu načelnom. I dalje. točno i uporno ponašanje. na taj način. postupak koji su izgradili dobar poznavalac ljudi instinktivno. neprekidno za80 dovoljavani. obrazuje jedno. O razlici između sadističkog i mazohističkog karaktera može 81 . Freud je pokazao da određene karakterne odlike. Horney. već su ukorijenjena u posebnu nagonsku struk¬ turu pojedinca. To je ponašanje prije svega uvjetovano slabljenjem normalne agre¬ sivnosti i sposobnosti za aktivno i samostalno ostvarivanje za¬ htjeva te je ukazala na to da niz karakteroloških osobina koje su do sada izolirano promatrane izrasta iz mazohističke struk¬ ture. svakako. premda imaju racionalan sadržaj. on ima dvostruku funkciju. ipak istovremeno potječu iz određenih strasti. uopće ne po¬ staje znanstvenim problemom. Horney. djelovanjem karaktera. Oni su mogli dokazati da karakterne od¬ like kao što su škrtost.pretežno je onaj karakter većine ljudi našega društva. U mazohističkoj perverziji ona vidi samo poseban slučaj mnogo općenitijeg duševnog ponašanja. Prema Freudu. postavio pre¬ uske granice plodotvornosti ovog stanovišta. ne pokušava promijeniti već učvrstiti. zbog nedostatka distance. Ovdje je potrebna metoda tumačenja sviiesti s obzirom na nesvjesne težnje koje iza toga leže. pojavlju¬ ju u Ja transformirani u karakterne odlike. jer svaka karakterna odlika znači jedno zadovoljenje. usredotočila je na sebe toliku pažnju psihologa da je. točnost. karakter se razvija prilagođavanjem na¬ gonske strukture na određene društvene uvjete. Budući da je za¬ dovoljavajući i zadovoljni karakter ovog ponašanja često sa¬ svim nesvjestan. Nago¬ ni pružaju nužnu energiju za ponašanje u smislu društvenih zahtjeva i sami bivaju. čijim radovima slijedeći izvodi zahvaljuju za odlučujući poticaj. urednost i upornost nisu slu¬ čajna svojstva.

Ova ljubav prema jačemu izrasta na jednoj izuzetno ambi¬ valentnoj osjećajnoj osnovi. Ako netko voli moćnijeg i jačeg. On je sretan ako može slijediti naredbe. divljenje i ljubav. Nedostatak sposobnosti za takvu borbu protiv moći ili. ili otpora prema ocu u slučajevima krajnje povodijivosti i podređivanja jednom vođi. toga on voli«. izraže¬ no drukčije. a s dru¬ ge strane. Mazohističke težnje imaju taj cilj da žrtvovanjem individual¬ nosti vlastite osobe i odricanjem vlastite sreće. Ipak. Sadističke težnje imaju obrnut cilj. Ova ambivalentnost je utoliko ja¬ ča. Ova želja da prima naredbe i da po njima može postu¬ pati. Na ovoj na¬ gonskoj osnovi izrasta stav prema ljudima tipičan za sadomazohistički karakter iz koga se lako može vidjeti da je on isto¬ vremeno stav autoritarnog karaktera o kome se ovdje go¬ vori. ovisno o tome je li mu objekt netko tko je jači ili slabiji. koja u patološkim slučajevima ide do trpljenja tje¬ lesnih bolova. To ima važnu socijalnopsihološku tendenciju što jedno društvo. Karakteristična odlika ovog stava je njegova različitost. zbog njezine moći i sigurnosti njezina nastupanja. i na takve čija se agresija okreće protiv obezoružanih. da drugoga učine bezvoljnim i neot¬ pornim instrumentom vlastite volje. No ovaj strah kao takav srazmjerno je malo svjestan. a u krajnjim slučajevima da ga prinude na patnju i s time povezana ispoljavanja osjećaja. osobito u ratu. izražavati prema njoj strahopoštovanje i vo¬ ljeti je. što su u jednom slučaju više potisnute mazohističke. to ne znači da mu istovremeno ne zavidi i da ga ne mrzi. može ići tako daleko da se uživa i u batinanju i zlostavljanju od strane jačega. da se onom višem može podređivati u pokornosti i da se s njim sasvim stopi. može strahovati. rastoče i da u ovoj predanosti. nađu zadovoljstvo i zadovoljenje. nedostatak ofenzivne potencije jest negativna ka¬ rakteristika odnosa ovog karaktera prema autoritetu. Ali katkad poti¬ snuta strana sadomazohizma nikada potpuno ne iščezava. ti¬ me se nužno pojačava i druga nagonska težnja. Za njega bi. mogla da kruži poznata izreka koja ka¬ že: »Tko ga zlostavlja. premda često skrivenim mjesti¬ ma. predaju poje¬ dinca moći da ga u njoj. institucije ili misli koja je društveno priznata. prema autoritetima tuđih naroda. prema financijskom u suprotnosti sa »stvaralačkim kapita¬ lom«. drugima sva lo¬ ša i njih mrze. a iz njega se razvija strahopoštovanje. Pri tom je svejedno je li riječ o moči jednog čovjeka.se govoriti samo u tom smislu. a u drugom sadističke težnje i da po¬ nekad suprotstavljene jače dolaze do izražaja. ako te naredbe dolaze samo od jedne instan¬ ce od koje. a njihova simpatija za ugnjetene. ukoliko povod za mržnju prema određenom autoritetu više postoji u stvarnosti. a tu podjelu ovaj autoritet često potpo¬ maže i podržava. Ako autoritetu vi¬ še ne uspijeva potisnuti negativne osjećaje pojedinca ili ih prenijeti na druge objekte. Ovome treba dodati još i slijedeće: dok jačanje jedne strane. da se mržnja usmjeri protiv takvih moći koje želi pobiti pomoću onih koji su mu podložni. znači strukturu kao takvu. to je autoritarni karakter jednoznačan predstavnik ovog drugog tipa. u neku ruku. koje proiz¬ vodi sadomazohizam kao prevladavajuću nagonsku strukturu. Taj ne83 . s pravom. Ako se s određenog gledišta tipova ličnosti sasvim uopćeno mogu podijeliti na takve čija se agresija razvija protiv moćnih. Primjeri za to su mržnja prema bogovima tu¬ đih religija. već se pomalja na najrazličitijim. Tamo gdje ovaj karakter nalazi moć. jer se tako može postići dvostruki cilj: da se odnos prema njemu samom isplaćuje mržnjom. ta mržnja je obično potisnuta. U osnovi njegova osjećanja prema jačem i moćnijem jest strah. primjerice mazohizma. Ali to neprijateljstvo nosi karakter prkosa a ne aktivne borbe protiv postojeće sile. Jedni¬ ma se pripisuju sva dobra svojstva i njih vole. da njime apsolutno i ne¬ ograničeno vladaju. onda dolazi do otvorenog neprija¬ teljstva upravo prema njemu samom. mora dati mogućnosti zadovoljenja obje strane sadomazohiz¬ ma. on je gotovo automatski mo82 ra poštovati i voljeti. a simpatija prema moćnima. Ambivalentnost dolazi do izra¬ žaja na taj način što su moćni u neku ruku podijeljeni.

Ako se mora odreći provedbe vlastite vo¬ lje protiv jakoga. nalazi svoje zadovoljenje. No i kod običnog čovjeka ima još obje¬ kata koji su od njega slabiji i koji postaju objekti njegova sa¬ dizma. premda ambivalentnu.dostatak jednako se proteže kako na djelovanje tako i na mi¬ šljenje. Za vojnika je volja ili hir nje¬ gova pretpostavljenog sudbina koja određuje njegov život i kojoj se rado potčinjava. Ako nedostatak sposobnosti za samostalnim djelovanjem označava stav autoritarnog karaktera prema jačemu. nego izraz više milosti kojoj se mora 85 . Sadističke circenses uvi¬ jek su morale igrati utoliko veću ulogu. Žene. pa makar da u hijerarhiji. Time i neposredni pretpostavljeni. ukoliko je bilo manje kruha i što je stvarna bespomoćnost ljudi više vodila jačanju sadomazohističke strukture. već i po kvaliteti. Ono što se čini nepromjenljivim. Kao i u građanskom dru¬ štvu uopće. ukoliko on niže stoji u hijerarhiji. Tako zadovoljstvo u privrženosti i pokornosti. Mazohistički karakter doživljava svoj odnos prema svijetu s gledišta neizbježne sudbine. Osnovni mazohistički stav što se stvara u ovom društvu na¬ lazi svoj izraz. koje je tipično za mazohistički karakter. Pod određenim okolnostima on može biti gurnut čak do prkosnog otpora postojećoj moći. Dok ona mržnja želi ukloniti ili uništiti ja¬ koga. bespomoćnost u njemu budi prezir i mržnju. Isto onako kao što moć u njemu automatski budi strah i. onda nje¬ gov stav prema slabijem i bespomoćnom pruža kompenzaciju. od monarha. uosta¬ lom. to ipak ostaje uživanje. tako je i u autoritarnoj državi život pojedinca to¬ liko više žrtvovan slučaju. nalazi svoj objekt u slabome. premda različite jačine i prema društvenom položaju. naviše kao i naniže. a što više znači vlast nego sla¬ boga prinuditi na patnju! U autoritarnim oblicima društva svoje zadovoljenje nalaze kako mazohističke tako i sadističke težnje. sasvim je ovisno o njegovom društvenom položaju. a time i individualnog ži¬ vota. objekti sadizma se. ali kojega nalozi dolaze sami s vrha piramide. U autoritarnom društvu sadomazohistički karakter se proizvodi ekonomskom strukturom koja čini nužnom autoritarnu hijerarhiju. stvaraju umjetno bilo tako što se u arenu baca rob ili zarobljeni neprijatelj. i u određenom ponašanju prema svijetu i sudbini. on voli i potčinjenost slijepom i svemoćnom fatumu. Teorijski. mazohističke težnje i kod njega nalaze zadovo84 ljenje. tj. djeca i životinje u ovom slučaju igraju izvanred¬ no važnu ulogu. Što u ovoj hijerarhiji pojedinac stoji dublje. dobiva sjaj velikog i moćnog. On ne voli samo one datosti što ograđuju ljudski život i ograničavaju ljudsku slobodu. No u osjećanju da sprovodi nalog bo¬ ga ili sudbine. Ako se ni oni ne pokažu dovoljnim. Kod pripadnika vladajućih slojeva to se samo po sebi razumije. ljubav. Sve što po¬ stoji u neprijateljstvu i agresiji i što prema jakome ne dolazi do izražaja. Za njega kriza i prosperitet nisu društvene pojave koje bi se mogle izmijeniti ljudskim upletanjem. Relativna neprozirnost društvenog. U autoritarnim društvima u velikoj mjeri postoji i mo¬ gućnost popuštanja sadističkim poticajima da bi se vladalo slabijim i nemoćnim. u neku ruku. igra malo važniju ulogu. u osjećanju života i jednom pogledu na svijet koji se može označiti mazohističkim. stvara gotovo beznadežnu ovisnost na koju se pojedinac prilagođava dok razvija sadomazohističku strukturu. osjećaj moći preko neograničene vlasti nad slabim. po¬ glavar društva bio bi onaj jedini koji sam nije više potčinjen nikakvim naređenjima. osim u ranije raspravljenom odnosu prema au¬ toritetima. Svaki je ulančan u sustav ovisnosti. ova hoće slaboga mučiti i prepustiti patnji. vođe ili jednoga boga. Ako se mržnja pre¬ ma jakome mora potisnuti. to se u okrutnosti prema slabijem ipak može uživati. to je veći broj i kvaliteta njegovih ovis¬ nosti o višim instancama. Ali ova mržnja se razlikuje od onoga što neautoritarni karakter ima prema jakome ne samo po objektu. Za malog trgovca to su zakoni pri¬ vrede kojima se potčinjava kao svojoj sudbini. ali se on tada po pravilu obvezuje nekoj novoj moći. bilo tako što se u nju bacaju klase ili rasne manjine. On mora slušati zapovijedi svog ne¬ posrednog pretpostavljenog.

u prinudnost kojom ona valja sudbinu i u strahovito razočaranje koje zavedenom lakovjer¬ nom na kraju samo preostaje. Patiti a ne tužiti se najviša je vrlina. u ne¬ moć čovjeka da je izbjegne. Određenje reli¬ gioznosti kao osjećaja apsolutne ovisnosti. nikada ne može biti manji nego što je bio do sada. kao isto tako neizmjenljiva činjenica da jedan dio ljudi mora vla¬ dati nad drugim dijelom. ukoliko im njihove stvari treba voljno da uspiju«. prošlosti. Kao nepromjenljiva sudbina osjećaju se ne samo moći što neposredno određuju vlastiti život. On ne vjeruje ni u kakav napredak radi napretka koji postaje stvarnost i onako kako to um zahtijeva. izmijeniti sudbinu — heroizam je revolucionara. moguće je samo slijepo potčinjavanje. njegova htijenja i njegovih interesa. ali ne u ime nerođenog. kao njezina personifikacija. Same ove sile nikada ne mogu biti napadnute ni izmjenljive. Podati se sudbini — heroizam je mazohista. Cijela ideja krivice i grijeha osnovana je na ovom mazohističkom stavu.predati i podati. ali njegova nužnost samo potvrđuje neizbjež¬ nu moć zbivanja. Pred Erinijama se ne može umaći. Samo što je ono što se naziva aktivnost i odvažnost za mazohističko-autoritarni karakter ne¬ što sasvim drugo nego za nemazohistički. Aktivnost je moguća u ime boga. Bespomoć¬ nost čovjeka je osnovna tema ove mazohističke filozofije. Odvažnost se kod mazohističkog ka¬ raktera sastoji u podnošenju patnji što ih nameće sudbina ili vođa. Opseg aktivnosti autoritarno-mazohističkog karaktera ne mora po sebi biti manji od aktivnosti neautoritarnog. I mazohističko-autoritarni karakter može biti ofanzivan. te je krajnja sreća 86 koja se može dostići užitak u tom potčinjavanju. Moeller van den Bruck je ovom osjećaju dao slijedeći jasni izraz: »Konzervativni čovjek je vrlo skeptičan. kao »dužnost«. uvijek ostaje neka viša sila izvan čovjeka koja stavlja točku na svaku njego¬ vu aktivnost. on vjeruje u katastrofu. Razlika se sastoji samo u veličini i općosti onoga čemu se osjeća potčinjenim. Štoviše. Ljudski život potčinjen je zakonima jedne više sile i nikada ne može umaći njezinoj vlasti. On 87 . u biti. Moralna krivica. Iz oslonca na više sile autoritarni karakter crpi svoju sna¬ gu za aktivno djelovanje. Sudbina mo¬ že biti racionalizirana realistički kao »prirodni zakon« i »pri¬ nuda činjenica«.32 Svemu mazohističkom mišljenju jedno je zajedničko: život je određen moćima koje leže izvan pojedinca. a nešto htjeti što još nikada nije bilo zločin je ili ludilo. Tko je jednom zgriješio. Konzervativni čovjek ima povje¬ renje samo u moć milosti i izbor milosti koji se pojedincu do¬ djeljuje. I za one na vrhu piramide u osnovi nije druk¬ čije. Ali on može napadati samo tamo gdje se zadesi u prkosnom otpo¬ ru prema autoritetima ili se već osjeća u posjedu moći. ali i svaki neuspjeh u učinku zbivanje je koje čovjek više nikada ne može izbjeći. moralno. još nemoćnog ili jednostavno u ime sre¬ će. Grijeh doduše može ublažiti po¬ sljedice krivice. mora vječnim i ostati. Mazohi¬ stički karakter obožava prošlost. već i one moći koje izgledaju kao da vladaju ljudskim životom uopće. filozofski kao »moć prošlosti«.33 Ovaj mazohistički pogled na svijet ne pro¬ turječi aktivnosti i odvažnosti. naime ovisnosti ko¬ ja se ne može prevladati već je treba uživati. Kao što je sve bilo vječno. prirodnog toka i dužnosti.31 religiozno kao »volja božja« ili. Oni postaju sila što vlada njime i od koje se više nikada ne može osloboditi. Za mazohistički ka¬ rakter aktivnost znači činiti najbolje moguće ako se sa straho¬ poštovanjem podređuje historijski sudbinski datom nalogu jedne više moći. a ne u osjećaju neotklonjive zavisnosti od fatuma po sebi. okovan je neraskidivim lancima za svoj vlastiti čin. a pod znakom ovog pojedinca sudbinski moraju sta¬ jati ljudi. Ideja istočnog grijeha koja opterećuje sve buduće generacije na neizmjenljiv način karakteristična je za mazohistički moral. narodi i epohe. jest određenje mazohističkog osjećaja svijeta uopće. Njima se mora podati. budućeg. Kao »fatum« doživljava se da ratovi moraju postojati ili. Ali kvaliteta je drukčija: za njega uvijek prianja ma¬ zohistička odlika sklonosti potčinjavanju. a ne ukidanje ili barem smanjenje patnje. ili da opseg patnje u svijetu.

dok ona za druge spada u nešto što je najnepodnoš89 . odnosno bespomoćnost individualnog života što otuda izviru.34 Čini se kao da su društveni život bez plana i slučajnost. a time i autoritarna struk¬ tura karaktera. Ako je jedna klasa. Ovaj uvid unapređuje psihološko razumijevanje stava prema autoritetu. stoljeću. kao glavni element ljepka kojim se društvo neprestano održava. već odvažnost za sreću i za pobjedu nad fatumom. za još nemoćne. temeljnom za sva ostala nagonska zbivanja proturječi da bi nezadovoljstvo trebalo biti zadovoljstvom. bolje ovladala prirodnim i društvenim silama nego prethodne. Đurić. za budućnost. On je kuka¬ vica tamo gdje bi trebalo da se bori umjesto za prošlost. uvje¬ tovali i mazohistički karakter u smislu kako je ovdje bio za¬ mišljen kao tipičan za psihičku strukturu velikog mnoštva lju¬ di. Za njega je nemoć uvijek obilježje neprava ili niže vrijednosti. koja je bila karakteristična za najveći dio dosadašnje povijesti. što više katastrofe. da bi se borio ili da bi bio njezin izvršilac. Tragedije. a promatranja nesumnjivo pokazuju činjenicu da se potčinjenost višoj. njegova dotadaš¬ nja ljubav preobraća se u mržnju i prezir. i utoliko više predanost sudbini postaje najvi¬ šom vrlinom i zadovoljstvom. To zadovoljstvo čini se baš mo¬ gućim što ljudi rado i voljno podnose takav život. I obrnuto. a osobito preverzni ob¬ lici pojave. Ta bolje mislim ovu stenu dvoriti no ocu Zevsu glasnik biti pouzdan. ja se ne bi menjao. ukratko. pa i trpljenje od nje. »Kultura«. Ali pitanje zašto patnja može izazvati zadovoljenje i zadovoljstvo spada u psihološke probleme čije rješenje stoji još sasvim na početku. već kao jači izraz potčinjenosti nekome tko je moćniji i da se to. I tada se mazohizam još može naći kao bolesna pojava kod pojedinca. Njemu nedostaje ona ofanzivna borbena potencija koja može napasti neku eta¬ bliranu silu a da se ne osjeti da je u službi neke »više«. umjesto za postojeće. kao što je bila građanska u 18. Ako je do sada Prometej bio pojedinac zaštit¬ nik. Kao što je ranije bilo pri¬ mijećeno. jačoj moći. na razini ove želje. doživljava kao zadovoljenje.mora vjerovati u nalog moći. zvala se ona povijest. (Eshil. kao neotklonjive sudbinske moći natkriljuju život pojedinca. kao što su rat i nezaposlenost. Ali snaga kojom se razvila mazohistička struktura nije bi¬ la jednaka u različitim epohama i u različitim klasama. umno i aktivno i u kome najviša vrlina nije hrabrost trpljenja i pokornosti. Konačno svladavanje mazohizma zamislivo je tek u jednom društvu kojemu ljudi svoj život uređuju 88 planski. dr M. može osjećati kao zadovoljstvo i priželjkivati situacije u kojima se ova potreba zadovoljava. činjenica »apsolutne ovisnosti« o višim moćima. To znaj mi dobro. 1956) Pokušali smo pokazati da autoritarno društvo stvara i za¬ dovoljava one potrebe koje rastu na osnovi sadomazohizma. za postajuće. onda ona razvija i jedan osjećaj snage i samostalnosti koje smanju¬ ju snagu sadomazohizma. budući da je mazohizam klinički dobro razmotre¬ na pojava. Beograd. a da ga samo Ja doživ¬ ljava kao bol. No. bog ili što drugo. onda će jednom i prosječni čovjek s njim moći da kaže: Za tvoju dvorbu ovom svojom nevoljom. U svakom slučaju vidimo da se situacija zavisno¬ sti i pokornosti doživljava u svijesti mnogih ljudi kao čisto pozitivna. teškoća problema bila je još uvećana time što su se uvijek imali u vidu samo patološki. umjesto za moć¬ ne. što više rastu i postaju nerješivim proturječnosti unutar društva. a čim se autoritet. u koji je do tada vjerovao. možda je već kod mazohističke perverzije tako da se patnja ne želi kao takva. prev. pokaže kolebljivim ili nesigurnim. a mazohizam se pokazuje kao jedan od najvažnijih psihičkih uvjeta za funk¬ cioniranje društva. Činilo se da principu zadovoljstva. ali on će izgubiti svoju ogromnu dru¬ štvenu ulogu. tim jačom i opcijom postaje sadomazohistička nagonska struktura. što su društvene snage postale slijepe i nekontroliranije.

Djelovanje ove strep¬ nje je kod gornjih slojeva obrnuto od djelovanja kod donjih. U društvu u kojem zavisni stvarno. U ekstremnoj strukturi autoriteta. ili. 90 ima i mogućnost da utječe na autoritet i da ga odobrovolji. Jednaka psihološka funkcija pripada i autoritetu i to utoliko više. važna uloga ove funkcije autoriteta kao umirenja može se pojmiti kao neka fiktivna sigurnost. uvjetovani individualnim činiocima. Kada ovdje govorimo o sigurnosti koju jamči autoritet. Poisto¬ vjećivanje se prije nalazi u demokratskoj strukturi autoriteta. ukoliko nizom tehnika. Ova vjera daje pojedincu mogućnost da sudbinu shvati kao nešto smisle¬ no i da vjeruje u kasnije poravnanje. Osobito vjera u pravednost sudbine prema pojedincu. ukoliko prelaze prosječan društveni opseg. Čini se da pristup razumijevanju mazo¬ hizma bolje uspijeva pođe li se od karaktera a ne od patolo¬ gije i da bi upravo ovdje socijalna psihologija mogla postati plodonosnom i za psihopatologiju. prije svega tehnikom pokornosti. ako stoji bespomoćno nasuprot snagama u njemu i izvan njega. Pretpostavka za važnost i nužnost oba zadovoljenja je slabost vlastite sposobnosti da postavlja i ostvaruje zahtjeve koji su. bilo u obliku indijske vjere u seobu duša. mazohistički odnos prema autoritetu ne smekšava samo strepnju već pruža i nadomjestak za mogućnost da se u stvarnosti zadovolje želje za veličinom i moći. kao oslobođenje od strepnje. nizom ideo¬ loških postupaka. ova psihološka funk¬ cija autoriteta odgovara i njegovoj ekonomskoj i društvenoj. odnosno pribavljanje zaštite osloncem na silnu moć. Umjesto realne funkci¬ je u proizvodnom procesu moraju ovi autoriteti. on ipak može pribaviti umirenje ako se drži ja¬ koga i dopusti da ga on vodi. dok kod gornjih slojeva vodi jačanju pritiska i gušenja potčinjene klase. Međutim. već i udio u moćnijoj i istaknutijoj ličnosti. putem oslonca na one koji vladaju. Zato bog ili neka druga vlast ima njegovo puno povjerenje i stoji izvan svake sumnje. uvjetovane stvarnom bespomoćnošću čo¬ vjeka u društvu. u neku ruku. Time za njega svijet gubi svoj kaotični karakter. već prema ulozi klasa u proizvodnom procesu. primaju i realno najveći opseg zaštite i sigurnosti. I sve dok joj se pre¬ daje. niti njime ovladati. Utapanje u većeg i jačeg ne znači samo predavanje vlastite ličnosti. međutim. onda se to ne zamišlja tako kao da bi sigurnost morala biti irealna.ljivije i najžalosnije. auto¬ ritarni karakter se odriče toga da zakone. gdje se distanca između vođe i voljenog javlja načelno premo¬ stivom. Istina. tako i potrebu za veličinom i moći. kao »proteza« si¬ gurnosti. točno procijeni u svakom pojedincu. Mazohistički stav prema autoritetu zadovoljava kako potre¬ bu za umanjivanjem strepnje. sama ona sudjeluje u njezinu sjaju i njezinoj moći. ili u kršćanskom obliku jednoga Boga koji na kraju doznačava ljudima pravdu. Kod ovih posljednjih ono vodi jačanju njihova oslonca i nji¬ hove vjere u autoritet. ima funkciju da umanji strepnju koja nastaje iz slučajnosti i neprozirnosti nadmoćne sudbine. i kome je on bespomoćno izlo¬ žen. Sigurno je da postoje vrlo različiti pokušaji da se ova strepnja oslabi pomoću religija. naglasiti vlastitu sigurnost i slobodu od strepnje. I tek kada bi podvlašteni stvarno mogli steći bolje životne uvjete i veću sigurnost života. ukoliko su svojstveni jednom dru¬ štvu ili klasi. shvati i sam stvori. po kojima je njegov život i život društva određen. pozitivne. ukoliko je djelovanje religiozne vjere slabije. Ova sigurnost postaje utoliko veća. kao za¬ dovoljenje vlastitih želja za veličinom i jačinom stapanja s moći. Mjera strepnje je u društvu. Ovaj se mehanizam ne može označiti kao poistovjećivanje. Premda pojedinac u masi nema nikakve mogućnosti da razu¬ mije život. u bit vođe spada to da je on rođen za vođu i da on vlada takvima koji 91 . Pojedinac stoji nasuprot jednom svijetu koji niti može prozreti. leže u temeljima njihove životne prakse. Zadovoljenje koje počiva u mazohizmu je negativne i pozi¬ tivne vrste: negativne. psihološka funkcija autoriteta postaje iracionalnom i tada autoritet ima utoliko veću potre¬ bu za umjetnim psihološkim jačanjem. Samo ako se sav opseg strepnje. različite veličine.

umanjiti ovu strepnju. tj. Ova narcistička »zamjena za zadovoljenje«. Međutim. ali se u njemu može participirati. Ljubavni život ovoga tipa na taj način pokazuje svojevrsno cijepanje. Ali u duševnom smislu on je homoseksualan. Ovdje ćemo skrenuti pažnju samo na dva gledi¬ šta. Još je u mnogo čemu malo objašnjen problem ko¬ liko je sadomazohistička struktura nagona povezana s homoseksualnošću. Što pojedinac više cijeni moć i sjaj sile u kojoj participira. ovaj odnos iracionalniji i stvarnim interesima slabijeg proturječniji. Ovdje valja spomenuti činjenicu da sadomazohizam obično ide s relativno slabom he¬ teroseksualnom genitalnošću. Osiguranje od strepnje i participacija u sjaju i sili su za¬ dovoljenja koja postoje neposredno u mazohističkom stavu. postiže se ne samo odnosom pre¬ ma gospodaru. S ovim rođenim vođom ne može se poistovjetiti. na osnovi njegova siromašnog društvenog položaja. Druga odlika koja se obično javlja u vezi sa sadomazohis¬ tičkom strukturom jest izvjesna sklonost sumnji. ali ona uvijek osta¬ je činilac što potiskuje prema homoseksualnosti. odlika koja se u eks¬ tremnom i patološkom obliku susreće kod prinudnih neurotičara. Pored toga ima određenih tendencija koje se na osnovi anali¬ tičkih iskustava moraju promatrati kao vrlo često povezane sa sadomazohističkom strukturom i preko odnosa prema auto¬ ritetu nalaze vrlo veliko zadovoljenje. Stoga svaka ideologija koja ove sile snabdijeva zadivljujućim svojstvima pada na najplodnije tlo. time njegov stav prema ženi dobiva neprijateljsku i surovu notu. na osnovi svoje snage i nadmoćnosti. u duševnom pogledu on je homosek¬ sualan i prema ženi se postavlja neprijateljski i surovo. Važnija je. on je doduše. a ovo participiranje. Prvo gledište se sastoji u tome da. o čemu ekstremne strukture autoriteta novijeg vremena nude dovoljno primjera. na os¬ novi stvarne društvene situacije. neminovno prezrena i omražena. u smislu zadovoljenja tjelesno seksualnih poticaja prema ženi potentan. To ima dvije konsekvence. u is93 . na osnovi svog društveno potčinjenog položaja. Drugim riječima. Druga konsekvenca je u prisutnosti homoseksu¬ alnih težnji. muški junak i vođa. silnijoj moći.su od prirode određeni da ga slijede. štoviše. Ovdje prido¬ lazi još jedan. točnosti i štedljivosti. U ovom društvu žena je u pravilu slabija i. putem mazohističke privrženosti nekoj višoj. ako sadist mrzi i prezire automatski slaboga kao takvog. Ovaj segment homoseksualnosti se kod mnogih pojedinaca relativno često preobraća u manifestnu homoseksualnost u užem smislu. to je veće njegovo zadovoljenje. sadomazohist može ti¬ me što ženu ponižava i od samog početka prema njoj zauzima nadmoćan položaj. onome tko vjeruje u autoritet. U fiziološkom smi¬ slu prosječni autoritarni muškarac je heteroseksualan. u njemu budi strepnju žena koja u mnogim vidovima. 92 predstavlja tuđ i drukčiji svijet. već i participiranjem u sjaju nacije ili rase. ona nježna. drugi moment koji ima svoj temelj u društve¬ noj strukturi patrijarhalnog autoritarnog društva. na osnovi svoje biološke i psihološke različitosti. ljubav¬ na mazohistička veza slabijeg muškarca s jačim koja predstav¬ lja utoliko važniji i neophodniji faktor ljepljenja. postaje poštovan i voljen. što je. odnosno teš¬ koća da se nađu spontane odluke. uslijed fundamentalne strepnje koju sadomazohistički karakter ima nadasve od tu¬ đeg i nepoznatog. Prva je da su pregenitalne i posebno analne težnje srazmjerno jako razvijene i da svoj izraz nalaze u karakterološkim pojavama urednosti. a time i u smislu neophodnog minimuma heteroseksualne prakse koji je potreban za osnivanje porodice i rađanje djece. Ali kako je žena. koje u karakteru malogra¬ đanskog autoritarnog tipa igraju tako očiglednu i društveno važnu ulogu. uskraćena. No ovi slučajevi manifestne homoseksualno¬ sti nisu sociološki važni. Psihološka situacija sudionika mogla bi se usporediti s političkom rimske klijentele i moglo bi se govoriti o psiho¬ loškom klijentela-odnosu. Istina. dakle. Korijen ove sklonosti sumnji leži u ambivalentnosti ka¬ rakterističnoj za sadomazohističku nagonsku strukturu. zamjenjuje mnoga narcistička zadovoljenja koja su mu.

u manje ekstremnu strukturu. Ranije smo naveli da upravo u svojstva jakoga Ja spada plansko i aktivno djelovanje i mogućnost odlučivanja i da je razvitak ovog Ja povezan sa životnom praksom koja omogu¬ ćuje takvo djelovanje i takve odluke. Zadovoljstvo vođe jedini je djelotvoran dokaz za ispu¬ njenu dužnost. ka¬ ko on vjeruje. On pokriva i učvršćuje dru¬ štveni sadržaj autoritativnog odnosa. sumnja često tako jaka da i podređivanje po¬ staje nemoguće. pođe li za rukom da se stvori onaj tipični stav prema autoritetu. već ovaj stav obožavanja motivira podvlaštenog u njegovu odnosu pre¬ ma autoritetu. Jedini put prema jednom. nalazi se najvažnija socijalnopsihološka funkcija kaznene pravde. Na taj način tendenciozno procjenjivanje autoriteta stječe važnu funkciju da iznutra utemelji odnos podložnosti i to ne formalni. To što nosilac autoriteta vlada i iskorištava onoga koji je potčinjen njegovu autoritetu. hrane. u normalnim vremenima. ukoliko ispunjava zahtjeve ko¬ je mu postavlja očinski autoritet. da takav odnos probudi. U njoj je malo naglašena važna osnova sposobnosti odlučivanja koju ne treba tražiti u nagonskom životu nego u Ja. On mora stvoriti dojam o nesavladivosti koji omogućuje zadovoljenje mazohističko-fatalističkih osjećaja. Dok je u krajnje patološkim slučajevima prinudne sumnje. ali koja ne upućuju ni na kakvu neposrednu vezu sa sadomazohizmom. Istovremeno mora svim sredstvima povećati strepnju pred sobom. na¬ goni: potčinjenom je autoritet potreban. Sada moramo spomenuti još dva zadovoljenja koja uistinu nisu manje važna od ranije spome¬ nutih. Neizostavna pretpostavka autoriteta je moć njegova nosioca. a time i za ovlaštenje za vlastite životne zahtje¬ ve. Čov¬ jek ovog društva ne osjeća nikakav bezuvjetni zahtjev za lju¬ bavlju i simpatijom. Ukoliko je ovaj autoritet tako veličanstven. Činjenica da država odlučuje o životu i slobodi svojih građana pruža joj onu kaz95 . Načelno. ukoliko je vlast iracionalnija. on vjeruje da ima samo onda i utoliko pravo na sreću i ljubav. Nosilac mora biti kadar obećati pojedincu zaštitu i sigurnost. Na kraju. o kojoj ovdje govorimo. u ispunjavanju duž¬ nosti i pokornosti pred autoritetom. autoritet mora sebi pribaviti izgled kao da je potpuno siguran u svoj uspjeh i kao da jedino on može spasiti društvo od kaosa i propasti. prem¬ da relativnom osjećaju opravdanja vlastite životne sreće i že¬ lje za ljubavlju nalazi se u ovoj strukturi. prema kojemu njegov nosilac kao nadmoćno biće biva voljen i obožavan. to je onda svakako razumljivo i objašnjivo što njegov vlasnik živi bolje i sretnije nego on sam. njemu je potrebno »opravdanje« za njegov život. bila bi po sebi dovoljna činjenica da u potčinjenom budi mrž¬ nju i zavist i to utoliko više. ovjekovječi i proslavi. od strane Ja se još pojačava teškoća za odlučivanjem koju. s ambivalentnošću povezanom s mazohizmom.tovremenosti suprotnih nagonskih podražaja i nesposobnosti za rješenje suprotnosti. Ako autoritarne društve¬ ne strukture upućuju na praksu života koja ograničava razvi¬ tak Ja. onda se time ne uspijeva samo to da se jačanjem pozitivnih priguše neprijateljski osjećaji. ali odsudno važ¬ nom svojstvu autoritarnog stava. već u materijalnom smislu iskorištavanja i podvlašćivanja. a time i od sumnje u najveća zadovoljenja koja je autoritarna država ponudila svojim podanicima. bit će još govora o posljednjem. spada oslobođenje od samostalne odluke. ali istovremeno ga tako zastrašiti da zaboravi na svaki otpor. Patrijarhalno-autoritativna društva su ka¬ rakteristična po »patricentrističkoj« osjećajnoj strukturi. Time se ova pokornost pokazuje kao put opravdanju za pravo na minimum ljubavi i 94 sreće. Štoviše. U slučaju svoje stvarne izlišnosti. Mi ne možemo bliže ulaziti u nagon¬ ske osnove sumnje i upućujemo na kliničku psihoanalitičku literaturu. jer sam nipošto ne treba da odlučuje. Upravo smo govorili o funkcijama zadovoljavanja što ih pru¬ ža autoritet i koje su izravno ili neizravno povezane sa sadomazohističkom strukturom. osobito za one da se bude voljen. tvori ljubavno-mazohistički stav prema svakoj vlasti. Me¬ đutim. Ova strepnja. naime. U proizvođenju ove strepnje.

nenu moć koja je potrebna da se pred njom izazove minimum strepnje. Stoga je kaznena pravda, unatoč svojoj znatnoj neprikladnosti za suzbijanje zločina, bila nužno pomoćno sred¬ stvo države, a u dojmu na mase prosječnih građana, još više nego u utjecaju na zločinca, nalazilo se njezino ideološko značenje. No što važnijim postaje proizvođenje strepnje za odr¬ žavanje autoriteta, to se više mora posezati za radikalnijim sredstvima nego što je kaznena pravda. Učinak terora koji pro¬ izvodi strepnju ne leži samo u strogosti kazne, nego i u njego¬ voj neproračunljivosti. Dok u slučaju kaznene pravde pojedi¬ nac zna s kojom kaznom može računati za neki prijestup, te¬ ror se odlikuje time što on, zbog nedostatka racionalnosti, iznenadnosti i munjevitosti svog postupka, u biti pojačava strep¬ nju. Kada teror oficijelno ili faktički, uvodi strahovite kazne, tada apelira, osim na opću strepnju ljudi od smrti, još i na po¬ sebne užase osakaćivanja i kastracije koji imaju tako dubok učinak. Nepomućena sigurnost i okrutnost su svojstva koja autoritet mora imati prema svojim objektima, kombinacija, koja dopušta samo izbor između strepnje pred kaznom i apso¬ lutnog potčinjavanja. Vjerovanje u svemoć autoriteta osnažuje se putem najrazličitijih psiholoških i kulturnih podešavanja. Nadasve je važ¬ no stvaranje osjećaja apsolutne distance i bitne različitosti iz¬ među mase i nosilaca autoriteta. Ako objekt autoriteta treba da vjeruje u njegovu svemoć, on također mora biti uvjeren i u to da je autoritet potpuno drukčiji. Primitivna logika pri¬ siljava mladog čovjeka na zaključak da autoritet, ako bi mu bio sličan, ne bi mogao iskazati snagu i sigurnost koja malom čovjeku jako imponira. Raznovrsne su tehnike kojima se stva¬ ra ovaj osjećaj o nepremostivom jazu između objekta i sub¬ jekta autoriteta. One su pretežno ideološke prirode. Autoritet se tako mora smatrati prirodnim i, stoga, nužnim. Vladalac je rođen za svoju službu, bilo da svoju osposobljenost za to za¬ hvaljuje porijeklu iz određene porodice, kao u feudalnim i mo¬ narhističkim sustavima, bilo naprosto urođenoj kvaliteti vođe. 96

Ali ako je autoritet prirodan i nužan ne samo na osnovi uro¬ đenih svojstava, već je istovremeno i od boga izabran i poslan, jača se i osjećaj o njegovoj bezuvjetnoj nadmoćnosti. Tome, pored ideoloških sredstava, služi veliki niz drugih mjera kako bi se ovaj osjećaj distance ojačao. Posebno oslovljavanje no¬ silaca autoriteta, drukčije odijevanje, prije svega impozantne uniforme, osobiti društveni oblici koji su rezervirani samo za gornji sloj, od kulture jela do kodeksa časti aristokracije, omo¬ gućavaju da nosioci autoriteta izgledaju kao nešto sasvim po¬ sebno i ne treba ih potcjenjivati u njihovoj socijalnopsihološkoj djelotvornosti. Sva ova sredstva pridonose jačanju osje¬ ćaja bezuvjetne podložnosti, a time i autoriteta, kao duševne pojave, u njegovoj najvažnijoj funkciji koja se oblikuje u dru¬ štvu zasnovanom na suprotnosti interesa: da produbi faktič¬ ku suprotnost, ali da je istovremeno i proslavi.35 Tamo gdje so¬ lidarnost interesa određuje međuljudske odnose to sredstvo ni¬ je potrebno. Obožavanje i iskazivanje poštovanja autoritetu nalazi se u službi zadatka: postati što sličniji poštovanom auto¬ ritetu. Ovdje je autoritet sklon ukidanju samoga sebe. Ali autoritet ne mora samo biti moćan i poticati strepnju, niti na osnovi božjeg i prirodnog određenja nužno i apsolutno biti nadmoćan, on mora potčinjenima da tvori i moralni uzor.Ako od potčinjenih zahtijeva »samozaborav«, odricanje od vla¬ stite sreće, potpuno ispunjavanje dužnosti, neumoran rad itd., onda i sam mora ispoljavati ove odlike da bi omogućio obrazo¬ vanje Nad-Ja i da bi strepnji od njega dao onaj dvostruki ka¬ rakter o kome je bilo riječi ranije, a koji nastaje tek otuda što se samo ne strahuje od sile autoriteta, već ga se i voli kao uzorna, plemenita i vrijedna. Običan čovjek mora vjerovati da njegov poglavar neće ništa za sebe, nego sve za druge, da neprekidno radi od ranog jutra do kasne večeri i da sebi jedva priušiti kakvo uživanje. Vladalac je strog, ali pravedan. Autori¬ tet se pokazuje u tom moralnom svjetlu putem nastave povi¬ jesti, u štampi, ne na posljednjem mjestu na fotografijama, te aktiviranjem osjećaja pijeteta kojim se preminuli autoriteti 97

obilježavaju kao personifikacija svih vrlina, a već se u poro¬ dici njeguje prijemljivost za ovu sliku. Dijete treba da vjeruje kako roditelji nikada nisu lagali i da su stvarno ispunjavali sve moralne zahtjeve što ih oni nameću djeci. Ono treba da vjeruje da je sve što roditelji čine za njegovo dobro i da im ništa nije dalje od pomisli nego da u odgoju djeteta slijede egoističke ciljeve. Upravo u tom dijelu porodičnog odgoja za moralne kvalitete, koji dijete od početka uči da sebe vidi veza¬ nim za autoritet, nalazi se jedna od najvažnijih funkcija od¬ goja u stvaranju autoritarnog karaktera. Sigurno je da u naj¬ teže potrese u dječjem životu, kako se postupno uviđa, spada što roditelji u stvarnosti malo odgovaraju vlastitim zahtjevima. Ali dok se školovanjem, a kasnije i štampom itd., postavljaju novi autoriteti umjesto starih naime takvi koje ne prozire, prvobitno stvorena iluzija o moralnosti autoriteta ostaje posto¬ jati. To vjerovanje u moralnu kvalitetu moći djelotvorno se upotpunjava stalnim odgojem za osjećaj vlastite grešnosti i mo¬ ralne nedostojnosti. Što je osjećaj krivice i uvjerenje u vlastitu ništavnost snažnije, utoliko svjetlije zrači vrlina onih koji su gore. Religiji i strogom seksualnom moralu pripada glavna ulo¬ ga u izazivanju osjećava krivice, vrlo važnog za autoritativni odnos. Ma kako da spona s autoritetom može biti čvrsto utemeljena, historija pojedinca kao i društva predstavlja lanac pobuna. Pri¬ likom pobuna protiv autoriteta može se psihološki raditi, po¬ najprije, o dvije načelno različite pojave: jednom se radi o odmetanju od nekog autoriteta uz zadržavanje autoritarne ka¬ rakterne strukture s njezinim specifičnim potrebama i zadovo¬ ljenjima. Ovaj slučaj nazivamo bunom. Njemu se suprotstavlja temeljita promjena karakterne strukture, pri čemu poticaji koje zahtijeva jak autoritet postaju slabiji ili sasvim iščezava¬ ju. Ovaj zadatak objekta autoriteta na osnovi promjene karak¬ terne strukture označava se revolucijom u psihološkom smi¬ slu. To da se netko buni protiv određenog gospodara, ali ne zato što hoće drugoga, već zato što neće uopće nikoga, pove98

zano je s uvjetom da vlastitom Ja više nije potreban mazohis¬ tički oslonac i participacija. Sasvim drukčije je u slučaju bu¬ ne. Ovdje valja razlikovati dvije mogućnosti: prva mogućnost je u tome što prigušeno neprijateljstvo prema autoritetu, koje je normalno bilo potisnuto, prodire na površinu pa se dota¬ dašnji autoritet strastveno mrzi, kao što se ranije volio i po¬ štovao. Ali pri tom se istovremeno ne postavlja drugi autoritet umjesto ranijeg. Često se događa da takvi ljudi, gdjegod da susretnu autoritet, reagiraju otporom i pobunom isto onako automatski kao što autoritarni tip reagira potčinjavanjem i poštovanjem. Ova reakcija je obično isto onako iracionalna, kao i pozitivno-autoritarna. Svejedno radi li se o razumnom ili nerazumnom, svrsishodnom ili nesvrsishodnom, korisnom ili štetnom autoritetu — prisutnost autoriteta uopće odmah na¬ vodi tipa takvog karaktera da zauzme pobunjenički stav. Pro¬ matrano sasvim izvana, njemu je, s ranije opisanim »revolu¬ cionarnim« tipom, zajednički neprijateljski stav prema auto¬ ritetu. Ako pozitivno-autoritarni karakter potiskuje neprija¬ teljsku stranu svog ambivalentnog stava prema autoritetu, to pobunjenički, negativno-autoritarni tip potiskuje svoju ljubav prema njemu. Cijela njegova pobuna je samo površna. Uistinu, on ima jednaku čežnju za ljubavlju i priznanjem moćnih; nje¬ gova je pobuna obično uvjetovana nekim prestrogim, nepra¬ vednim ili neljubaznim postupkom. U osnovi, on se svim svo¬ jim prkosom bori za ljubav autoriteta pa vladao se on još prkosnije i neprijateljskije. On je uvijek spreman kapitulirati, ako mu se samo pruži mogućnost za to da zadovolji minimum svojih zahtjeva za pravdom i ljubavlju. Anarhistički tipovi su često primjeri ovog pobunjeničkog karaktera; ako se preobrate u obožavatelje moći onda se psihološki samo malo promije¬ nilo. Od ovog tipa buntovnika vode mnogi međustupnjevi ono¬ me od koga se odriče dosadašnji objekt autoriteta, ali se isto¬ vremeno potčinjava nekom novom autoritetu. Uzrok često leži i u tome što je postojeći autoritet oštetio svoju odlučujuću kva¬ litetu, tj. autoritet apsolutne moći i nadmoćnosti s čime ne99

minovno prestaje i njegova psihološka funkcija. Do tada pri¬ gušeno neprijateljstvo prema dotadašnjem autoritetu osobito snažno se preobraća u ljubav i obožavanje novoga.36 Ova po¬ buna kod koje je promijenjen samo objekt, ali se zadržava autoritarna struktura pa se još i pojačava, a čiji je ideal tip buntovnika koji je došao na vlast, sociološki ima najveće zna¬ čenje. Često ona izgleda kao »revolucija«. Novi autoritet se služi pobunom protiv starog i potiče iluziju kao da bi borba protiv ugnjetavanja starog autoriteta bila borba protiv ugnje¬ tavanja uopće. Sve težnje k slobodi i samostalnosti čini se kao da su ostvarene. No, budući da se temeljna psihička struktura ne mijenja, revolt se pokazuje kao prolazni izliv prkosa i ot¬ pora, a novi autoritet zauzima mjesto koje stari više nije znao potvrditi. Mi smo se toliko detaljno bavili krajnjom strukturom autori¬ teta koja se u novije vrijeme razvila u Evropi, jer ona po svo¬ jim osnovnim odlikama nije bila mjerodavna samo za sadaš¬ njicu i najveći dio nama poznate historije, već i zato što su neke osnovne odlike njezine strukture prisutne u svakoj autori¬ tativnoj situaciji koja ne počiva na solidarnosti interesa nad¬ ređenih i podređenih. Pa ipak već je bilo ukazano na to da se mijenja društvena kao i psihološka struktura autoriteta i tamo gdje nisu solidarni interesi, ukoliko zadovoljenje interesa no¬ sioca autoriteta više služi i interesima potčinjenih autoritetu. Primjer autoriteta koji se temelji na uzajamnom (premda ne¬ jednakom) zadovoljenju interesa jest tipična demokracija 19. stoljeća u Evropi. U suprotnosti prema hijerarhiji koja je ti¬ pična za monopolski kapitalizam, u kome mali privredno vla¬ dajući sloj sve više stoji nasuprot ogromnoj većini mase koja je od njega zavisna i privredno nesamostalna, društvena struk¬ tura one epohe bila je obilježena bogatom razgranatošću. Gra¬ đanstvo je iskazivalo mnogo stupnjevitosti u moći i posjedu, a pokazivalo je također i izvjestan uspon. U tom društvu auto¬ riteti nisu bili određeni formalnim svojstvom da mogu vladati, već, barem u izvjesnim granicama, sadržajnim momentom: nji100

hovim doprinosom. Kvaliteta vođe nije važila kao kvaliteta rođena na metafizički način, već je u prvome redu bila odre¬ đena privrednim učinkom. Ako je posjedovao autoritet onaj tko je za sebe najbolje ostvario ono što bi htio postići svaki pojedinac, on je postajao uzorom. Najbolje jamstvo za uspjeh i uzdizanje bilo je postati onakvim kakav je privredni vođa. Odavde nastaje odsudna razlika između psihološke struk¬ ture demokratskog autoriteta i one u totalitarnoj državi. Za posljednju je osnovna činjenica nepremostivost udaljenosti iz¬ među objekta autoriteta i nosioca autoriteta. Između onoga koji je rođen za naređivanje i onoga koji je rođen za posluš¬ nost postoji bitna razlika. Upravo zato podložan mora biti za¬ dovoljan svojim mjestom i zadovoljiti se time da svoju sreću nalazi u radosnom potčinjavanju volji moćnijeg, da participira u njegovu sjaju ukoliko se ne može poistovjetiti. Psihološko rastojanje između vođe i vođenog ovdje je samo izraz nepre¬ mostiva ekonomskog rastojanja između malog sloja privrednih vođa i velike mase koji je pomaknut u ljudske odnose unutar hijerarhije. Drukčiji je demokratski autoritet. Ovdje se jaz između objekta autoriteta i nosioca autoriteta ne pojavljuje kao nepremostiv. Doprinos što ga daju nosioci autoriteta bio bi po sebi moguć za svakoga. S demokratskim autoritetom se može poistovjetiti, umjesto da se mora zadovoljavati pukim participiranjem. Dakle, psihološka funkcija autoriteta je ov¬ dje pretežno u tome da se potčinjenom bude uzor i da mu se u osjećaju poštovanja i divljenja prema autoritetu daju nagon¬ ske snage pomoću kojih postaje sve sličniji autoritetu i može ga sam zadobiti. Je li ova funkcija autoriteta realna ili ideološka, proizlazi iz društvenog položaja u cjelini i uloge određenog pojedinca. Ova funkcija autoriteta je realna za one pojedince i grupe koji se stvarno mogu uzdići u više slojeve društva. Što su više slič¬ ni vodećim tipovima, to više imaju izgleda da i sami postanu rukovodioci. U ranijim epohama ovog društvenog poretka to je važilo za široke slojeve građanstva, a na izvjestan način i za 101

No. VI. VI. To utječe i na odnos male djece 102 prema autoritetima. tako i time što razlike u starosti i obdarenosti uvjetuju podložnost i nadmoćnost. Ibid. što je isto. itd. niti služi tome da se drugi povlašćuju i iskorištavaju. str. sv. 136. 391. sv. Simmel.. Taj smisao za zajedničke interese. str. 12. Gesammelte Schriften. str. str. Samo što to nije bilo utjelovljeno u rođenju predo¬ dređenog vođe. 309. sve dotle dok je privredna situacija još dopuštala vjerovanje da će se uspon i približavanje autoritetu nastaviti. str. 220. No za veliku većinu društva taj osjećaj da je distanca prema autoritetu samo slučajna i da svatko. svakako točna samo za društveni osjećaj određenih slojeva. ne bi to mogli zahtijevati. Massenpsychologie und Ich-Analyse. Gesammelte Schriften. XII. str. Gesammelte Schriften. 369. ova se iluzija mogla održa¬ vati. naime: pasivno. Ovu misao on dopunjava pretpostav¬ kom da i smisao za zajedničke interese u obrazovanju mase igra konstitutivnu ulogu. Ibid. str. 10. str. 322). Autoritet se voljelo i divilo mu se kao zbiru svega onoga što se i sam htjelo postati i što se na osnovi odnosa katkad i stvarno moglo postati. bio je samo privid. Ipak. sv. IV. Gesammelte Schriften. 4. on izvodi iz prvobitne zavisti. Freud. Autoritativni odnos postoji i u društvu koje je izgrađeno na solidarnosti interesa svojih članova. a s njom i demokratska struktura autoriteta. sv.« (Ibid. 316. VI. fatalističko priznanje vi¬ še moći. G. VI. VI. Leipzig 1908. koja ne sa¬ mo što je u znatnoj mjeri prikrivala vladajuće odnose već je poticala kod velikih masa i ono neumorno nastojanje i radi¬ nost koji su bili bitni za buržoasku privredu u usponu. ipak os¬ taje da postoji ista odlika koju smo opisali kod ekstremne strukture autoriteta. 378. Ibid.. uslijed rastuće ekonomske podložnosti velike većine sta¬ novništva. I tek kada je. 375. autoritet dobiva psihičku strukturu i dinamiku druge vrste i načelno se razlikuje od svih društava koja su izgrađena na suprotnosti interesa. ima i autoritet u odnosu prema djetetu potpuno drukčiju funkciju od one koju je. bilo u smislu da je samo pripadnicima od¬ ređenih slojeva uspon bio moguć. »Društvena pravda treba da znači da se netko sam odrekao mno¬ go čega kako bi se i drugi morali toga odreći ili. 372. S. 5. i Das Ich und das Es. 2. str. morala je kao tipična nastupiti ona struktura autoriteta o kojoj smo ranije rasprav¬ ljali. 103 . »prirodi čo¬ vjeka«. Ali. kao što je osjećaj za društvenu pravdu. u biti. 11. sv. 7. Ibid. Soziologie. sv. i d. Oni su uvjetovani kako ti¬ me što složeni proces proizvodnje i upravljanja stvarno čini neminovnim rukovodeće i izvršavajuće funkcije. Ibid. Predaleko bi nas odvelo ako bismo bliže ulazili u ovu analizu koja je. Gesammelte Schriften. I pod demokratskom strukturom autoriteta. XII.. str. rodi¬ teljima ili nekim drugim određen položajem koji će dijete jednom kao odrasli zauzeti u društvu. Neue Volge der Vorlesungen. Das Ich und das Es. pa nema ni sumnje da je djetetu u njegovu razvoju potrebna pomoć i potpora odraslih.. bilo u tom smislu da je broj uspješnih pojedinaca bio izvanredno malen. 3. ako svaki pojedinac ima mogućnost da svoje sposobnosti optimalno razvija i da i najveća obdarenost ne stoji u suprotnosti s razvojem drugih ljudi. sv. Nema sumnje da su oni u svakom društvu djetetu nadmoćni fizičkom snagom i inteligencijom. Ona isključivo služi razvoju djeteta. 368. pri¬ mjerice. Massenpsychologie und Ich-Analyse.. str. Gesammelte Schriften. Ovaj autoritet postaje racionalan. to je i ova funkcija koja ograničava nagone razli¬ čita jer služi interesu razvoja cjelokupne ličnosti djeteta. 6. 9. str. BILJEŠKE 1. 234. iščezla osnova ovoga privida. 359. može dostići to isto. već u »privrednim nužnostima«. str. imao u ranijoj porodici.proletere. Beč 1925. sv. Das Ich und das Es. 306. str. ako je odnos prema odgojiteljima. 8. Massenpsychologie und Ich-Analyse. a ukoliko mora poticati gušenje određenih nagonskih podražaja. ako se samo dovoljno napregne. Gesammelte Schriften.

Neue Vorlesungen. odnosno njegovo duševno ustrojstvo. Istu proturječnost nalazimo u njegovim izjašnjenjima o duševnom razvitku čovječanstva. 401. i. karakteristična je za Freudov vlastiti dvostruki stav o ovom pitanju. da ga uči¬ ni neovisnim o Nad-Ja. Na drugom mjestu on naziva potiskivanje nagona pojavom »na kojoj je izgrađeno ono što je najvrednije u ljudskoj kulturi« (lenseits des Lustprinzips. To je otprilike kultur¬ ni rad kao što je isušivanje Zojderskog mora« (Gesammelte Schrif¬ ten. str. U drugom spisu naglasak je na urođenoj pakosti čovjeka koja neminovno mora osujetiti sve pokušaje da se postigne jedno društvo izgrađeno na ljudskoj sre¬ ći. a čas govori o »mogućnosti Ja« (Das Ich und das Es. 221. Usp. 232). str. sv. Freud. str. slabost racio¬ nalnog prema demonskom u nama i spremaju se to pravilo učiniti osnovnim stupom psihoanalitičkog 'pogleda na svijet'. 22. sv. XI. Napred¬ ni stav odgovara shvaćanju da se čovjek. Proturječnosti odnosa Ja prema Nad-Ja ne nalaze kod Freuda nikakvo rješenje. kao da bi Ja pokazivalo izvanrednu moć sposobnošću da poduzima potis¬ kivanja. psihoanalize. Shvaćanje koje naglašava ne¬ moć i slabost Ja našlo je u analitičkoj literaturi više odjeka nego obrnuto shvaćanje. XII. 418. Gesammelte Schriften. 14. XII. str. VI. str. 401). str. Suprotnost između oba osnovna stava najjasnije dolazi do izražaja u spisima koji su se pojavili brzo jedan iza drugoga u Zukunft einer Illusion i u Das Unbehagen in der Kultur. Vidi također: Das Ich und das Es. str. provlači kroz cjelokupno njegovo djelo. pa kaže: »Mnogi glasovi svojski naglašavaju slabost Ja prema Ono. 23. Ista proturječnost nalazi se i u tek objavljenom XII. Freud. da proširi njegovo polje opažanja i da iz¬ gradi njegovu organizaciju tako da može prisvojiti nove dijelove Ono. XI. Die Verdrdngung. XI. VI. 381. str. Symptom und Angst. sv. 32). koja ima jedini izbor ili da bude upravljana poticajima što dolaze iz Ono. Gesammelte Schriften. ili da bi izvršavalo naredbe koje mu daju Ono ili Nad-Ja. str. str. 221. VI. Gesammelte Schriften. mijenja tokom povijesti ako Ja u sve većoj mjeri uči da ovlada vlastitim svijetom nagona i vanjskim svijetom. Jahrgang I (1932). on govori o gore spomenutom »kulturnom radu« koji se sastoji u rastućem jačanju Ja. Freud naziva Ja čas »bijednom stvari«. S druge strane. VI. VI. sv. II. Kroz sve Freudove spise provlači se čudna proturječnost u pro¬ suđivanju jakosti Ja i Nad-Ja u njihovu uzajamnom odnosu. 418). To Freud izričito utvrđuje. čas opet. koja se u općoj nesigurnosti što počiva u osnovi toga pitanja. svesku Freudovih spisa. Freud. »Zeitschrift fur Sozialforschung«. 33). str. 180. štoviše. str. Hemmung.) namjera je.. preuzima čovjeka pod svoje naloge. razvi¬ tak duševnog ustrojstva u toku ljudske povijesti karakterizira se. 104 105 . d. a istu mi- sao naglašava i u Neue Folge der Vorlesungen kad kaže: »Njezina (tj. S jedne strane. 15. sv. S jedne strane. sv. Suprotno shvaćanje odgovara ideji koja treba da misli čovjekovo Ja kao slabo. treba da postane Ja. Symptom und Angst. S. Das Ich und das Es. Symptom und Angst. Neodređena formulacija na mjestu gdje izri¬ čito polemizira protiv ekstremne predodžbe o slabosti Ja (»Ne bi li trebalo«). sv. jer proturječ¬ nost koja karakterizira njegovo shvaćanje u ovom pitanju je ona ista. 16. 163. 368. (Hemmung. prema Freudu. str. sv. 401. da ojača Ja. XII. stoljeća i jednog čovjeku neprijateljskog pesi¬ mizma koji prema ovom stavu stoji u oštroj suprotnosti. sv. 17. u spomen-članku Josefu Popper-Lvnkeusu njegova pre¬ dodžba o modernoj državi je takva da se u njoj »masa koja če¬ zne za uživanjem i razaranjem mora držati pod pritiskom sile je¬ dnog razboritog gornjeg sloja« (Gesammelte Schriften. Gdje je bilo Ono. To je. i 19. Freud govori o psihoanalizi kao »oruđu koje omogućuje Ja da nepresta¬ no osvaja Ono« (Das Ich und das Es. 21. Ne bi li up¬ ravo uvid u način djelovanja potiskivanja trebalo da analitičara odvrati od tako ekstremnog opredjeljenja«. sv. sv. VI. U prvom spisu naglasak je na pozitivnim mogućnostima razvitka ljudskog društva. 218. stalnim porastom Nad-Ja: »Smjer našeg razvitka pokazuje da se vanjska prinuda postupno pounutrašnjava. XI. Svako dijete nam pokazuje zbivanje takve pre¬ obrazbe i tek putem nje postaje moralno i socijalno. 55. str. Nad-Ja čovjeka. str. Neue Vorlesungen. sv. 417). str. Hemmung. za to izvode o Die psychoanalitische Charakterologie. 221. naime. sv. 20. str. VI. Gesammelte Schriften. na njegovu rastućem ovladavanju prirodom i oslobađa¬ nju od vanjskog i unutrašnjeg pritiska.13. Ibid. 234). Das Ich und das Es. Gesammelte Schriften. 18. F. One jedva i da mogu biti riješene. proturječ¬ nost u prosuđivanju mogućnosti razvitka ljudskog društva uopće. str. vječno »siromašnu stvar«. S druge strane. Gesammelte Schriften. Usp. ili od onih što dolaze iz Nad-Ja. XII. čas se čini kao da bi Ja igralo samo neku vrlo jadnu ulogu. Zur Einfiihrung des Narzismus. XII. Die Zukunft einer Illusion. i d. To ojačava¬ nje Nad-Ja je jedna izuzetno vrijedna psihološka kulturna bašti¬ na« (Zukunft einer Illusion. sv. sv. Gesammelte Schriften. str. str. sv. ako je¬ dna posebna duševna instanca. 24. Freud se koleba između stava koji je bio svojstven naprednom građanstvu 18. 19. a koja samo s mukom održava postojanje svoje vlasti. E. 464. sv.

K. kakvu nije imao još nijedan događaj u povijesti. i dalje. izd. proizvodi distancu i povlasticu. 223. Stuttgart 1938. od Karla Marxa do kraja života na zemlji. u »Psychoanalytic Review«. Jena 1928. str. 169. za jedan trenutak. Ibid. uspjelo revolucionarnom čovjeku da sada stvarno. str. III. Njegov život se karakte¬ rizira stalnom usporedbom neprijateljsko-prkosnog stava prema jednom autoritetu i mazohističkog potčinjavanja drugom. Hornev. počevši od djelotvornih utje caja na Sredozemnom moru koje je vršio već antički čovjek. W. M. 36). S. Society. McDougall. A mrtvi.25. Ko¬ munizam ima za sobom. Kontinuitet i konzervativnost se međusobno upotpunjuju i jesu strane istog sadržaja na kome počiva sveukupno zbivanje. 33. 37. Ibid. opet bi otpočeli živjeti. kako želimo pretpostaviti. str. Ferenczi. sedamdeset i pet godina koje su pripremale proletarijat za klasnu borbu u svijetu koji on treba da zadobije. Bolesnicima nedostaje sposobnost za onu djelatnost koju mazohistički karak¬ ter može razviti. Ceremonija proglašava uzvišenost i čvrstinu društvenog poretka. 219—220). i d. nego što je slučaj među društveno jednakim. 56. ili također ranije navedeno mjesto kod Ferenczija. samo za »normalne«. i d. 1933. N. 1935. dala neslućenu udarnu snagu. koje time treba da započne. sv. str. najintimnija. od¬ vojiti prošlost kao povijesno ali nesretno doba. i d. Beč. Leipzig. 224.. »Oduvijek se na ceremoniju gledalo kao na moćno sredstvo za održavanje društvenog poretka. i d. ljude i moći koji na nju stupaju i koji bija¬ hu potčinili čak Krista i kršćanstvo. a koja je malograđanstvu. od začetka života na zem¬ lji do Karla Marxa i. 36. 35. umetnuo istog dana s kojim bi. a time ne izaziva povjerenje u kritiku i u odsustvo poštovanja«. Vierkandt. po¬ java Isusa i uvođenje kršćanstva. Y. 106 . već ga 'pokreću' tisuće godina koje nadiru iz pozadine« (Das dritte Reich. nisu mogli pokvariti i promije¬ niti. 30. Usp. prostorno-političke zakone. kosmičku prirodu ove plane¬ te i biološku prirodu njezinih bića. koji nadživljavaju svaku promjenu na društvenoj pozornici. Na ovaj prijelaz od hipnoze ka svakodnevnoj pojavi ukazuje je¬ dna zanimljiva tvrdnja koju Ferenczi iznosi u navedenoj raspra¬ vi. 32. te snagom jednog zareza. do potpunih promjena oblika na Zapadu koje je poduzeo nordijski čovjek. U sociologiji je fundamentalno značenje takvog sredstva ponovo bilo izloženo. i d. a da ovome nisu bile potrebne dalje proce¬ dure (Ibid. 26. istu prirodu koju ni najveća. The Prob¬ lem of feminine Masochismus. Usp. društveno najdublja. slijedeće tipično izjašnjenje Moeller van den Brucka: »Revolucionarni čovjek živi u uvjerenju da je s ovim slomom do¬ šao trenutak u kome se postojanje može urediti prema jednom sa¬ svim novom vrednovanju. da¬ kako. str. najsveobuhvatnija revolucija. Its Structure and Changes. od budućnosti kao nepovijesnog ali sretnog doba — i to prema novom računanju vremena. za koje se govorilo da su mrtvi. upravo slučajne godine i slučajnog dana kada mi piše¬ mo. Ali protiv drskosti ovog uobraženja uzdiže se kontinuitet ljudske povijesti.. Duhovi pogleda na svijet bi se rugali dekretima iz kojih se htio svijet stvoriti. Charakteranalyse. 34. ali zato ovih sedamdeset i pet godina imaju protiv sebe zbir tisuća godina. Usp. opet. str. Grundlage einer Sozialpsychologie. u najboljem slučaju. Ali on je pomi¬ ješao pokret sa samokretanjem i nije vidio da sve ono što se da¬ nas kreće. One imaju protiv sebe rasne odlike. 3. kao konzervativni zakon kretanja. Reich. koji bi se opet. • temeljito i prividnim uništavanjem njegovih posljednjih tragova 'sruši' dosadašnji društveni poredak. primjerice R. Nadasve je važan Freudov rad Das okonomische Problem des Masochismus. On primjećuje da pripadnik donjih slojeva može biti mnogo lakše hipnotiziran od jednog pripadnika nadmoćnog društvenog sloja. 259. 28. 27. Introjektion und Uebertragung.. Gesellschaftslehre. 31. uistinu nikako samo ne 'kreće'. sv. XXII. Ferenczi spo¬ minje slučaj u kome je neki vojnik pješak odmah zaspao na zapo¬ vijed svoga poručnika. Maclver. str. kulturne utjecaje. Ono što se ovdje pokazuje o mazohističkom karakteru vrijedi. prema zakonima koji su nastali u nje¬ govoj glavi i koji se već mogu nametnuti sadašnjosti. Klasičan primjer ovoga tipa je Luther. nepatološke mazohiste. sv. 9. V. što ga najjače utje¬ lovljuje. U tom je smislu M a r x govorio o proleterskom pokretu kao »samostalnom pokretu ogromnog mnoštva«. Hamburg 1930.. Ziirich 1927. Gesammelte Schriften. Epohe za koje se vjerovalo da su prošle osvetile bi se za nasilje koje se dogodilo onoj poslje¬ dnjoj.. Beč 1933. Ovdje podsjećamo na veličanstveni prikaz ove misli o neizbježno¬ sti kazne u karakteru Javerta. 29. 374. u »Bausteine zur Psychoanalvse«. I u svim drugim odnosima on iskazuje obilježja sadomazohističkog karaktera koja su ovdje opisana. u Jadnicima Victora Hugoa. str. Uz to usp. I. str.

Revolucionarni karakter Prevela s engleskog Nada Zubović-Vučinić .

koje je lako prihvatiti ako ih većina proklamira. ali samo ona mišlje¬ nja koja su ukorijenjena u strukturi karaktera jedne ličnosti. Struktura karaktera određuje kakvu će ideju čovjek izabrati a određuje i snagu ideje koju je izabrao. što čini osnovu takve političke i društvene strukture. Bili su na strani demo¬ kracije. u velikoj mjeri ovisi o strukturi karaktera ličnosti u kritičnoj situaciji. bila je protiv nacizma. Ovaj posljednji povezivao je političku kategoriju. kad bi došlo do borbe. sa psihološkom kategorijom. Pretpostavka je bila da je jedno imati mišljenje. osobito radnici i namještenici. kao što je Heraklit rekao a Freud pokazao. kao što se pokazalo na političkim i sindikalnim izbo¬ rima. godine mi smo u Njemačkoj htjeli utvrditi kakvi su izgledi da Hitlera porazi većina stanovništva. Postavljalo se pitanje da li bi se oni. Ili. većina njemačkog stanovništva. autoritarnu strukturu u dr¬ žavi i obitelji. Karakter je. upravo kao što čovjek mo¬ že naučiti strani jezik ili strane običaje. svatko može steći mišljenje. recimo to dru¬ gačije.Pojam »revolucionarnog karaktera« je političko-psihološki. a drugo imati uvjerenje. Oko 1930. borili za svoje ideje. koji je prije tridesetak godina uveden u psihologiju.1 Godine 1930. Pojam autoritarnog karaktera rodio se iz određenih politi¬ čkih interesa. sudbina čovjeka. U tom smislu on je sličan pojmu autoritarnog karaktera. Djelotvornost ideja. U tome je doista ve¬ liki značaj Freudova shvaćanja karaktera — budući da ono 111 . što uključuje energiju sadržanu u njezinom karakteru — samo ta mišljenja postaju uvjerenja. strukturom karak¬ tera.

To je upravo ono po če¬ mu se razlikuju ponašanje i karakter u Freudovom dinami¬ čkom smislu. To je stanje sado-mazohističke simbioze koja mu daje osjećaj snage i osjećaj identiteta. bez drugih. Zato je on prisiljen boriti se pro¬ tiv ove prijetnje autoritarizmu. autoritarni se karakter osjeća snažnim kad se može potčiniti i postati dijelom preuveličanog i obogotvorenog autoriteta (kojeg do neke mjere podržava stvarnost) i kad istodobno može preuveličavati sebe. i 1945.nadilazi tradicionalno shvaćanje ponašanja i govori o dinami¬ čki nabijenom ponašanju. »demo¬ kratični« borbeni antinacisti. prihvaćen. što se potvrdilo u događajima između 1933. tako da čovjek ne samo misli na određeni način nego je i sama njegova misao ukorijenjena u njegovim sklonostima i emocijama. kao rezultat toga. uključujući i one koji su potčinjeni njegovom autoritetu. Što podrazumijevam pod tim?4 Definirao bih buntovnika kao ličnost čija duboka ogorčenost autoritetom proizlazi iz činjenice da nije cijenjen. njemački radnici i namještenici boriti protiv naciz¬ ma? Izvršeno je istraživanje i rezultati su pokazali da. rekavši. svom prijatelju i bivšem drugu Snowdonu: »Danas će me sve vojvotkinje u Londonu htjeti poljubiti u oba obraza.3 Što se tiče našeg cilja. Drugo što revolucionarni karakter nije malo je složenije. mogli bismo početi s onim što smatramo da revolucionarni karakter nije. Uzmimo na primjer čovjeka poput Ramsay MacDonalda koji je započeo kao paci¬ fist i odbio služiti vojsku. učiniti sebe autoritetom umjesto onoga kojeg je zbacio. Ali sama činjenica da on djeluje kao revo¬ lucionar govori nam malo o njegovom karakteru. Sasvim jasno. Bivajući dijelom »velikoga« (štogod to bilo). revolucionarni karakter nije lič¬ nost koja sudjeluje u revolucijama. Različiti razlozi mogu navesti bilo koga da su¬ djeluje u revoluciji. Ponekad su potrebne godine da bi se to postiglo. godine. To jest. Kad je stekao dovoljno moći napu¬ stio je Laburističku stranku i pridružio se onim istim vlastima protiv kojih se borio tolike godine. ako uzmete ličnost ne¬ sretnog Lavala u Francuskoj koji je počeo kao buntovnik. Pitanje koje smo postavljali u ono vrijeme glasilo je: u ko¬ joj je mjeri struktura karaktera njemačkih radnika i namje¬ štenika u suprotnosti s autoritarnom idejom nacizma? To je impliciralo još jedno pitanje: u kojoj će se mjeri. kao što bi se borio protiv pri¬ jetnje svom životu ili svom mentalnom zdravlju. on postaje velik. Na primjer. a gole¬ ma većina — oko sedamdesetpet posto — su oni kojih je struk¬ tura karaktera mješavina obje krajnosti. Ako se sad osvrnemo na pojam revolucionarnog karaktera. voljen. I tek što ostvari svoj cilj on će se vrlo često sprijateljiti s onim istim auto¬ ritetom protiv kojeg se prije tako ogorčeno borio. u kritičnom trenutku. ponekad se stvari brže odvijaju. neovisno o tome što osjeća. a da većina neće biti ni jedno ni drugo. vje113 .« To je primjer klasičnog tipa buntovnika koji koristi pobunu da bi postao autoritet. za sada je možda dovoljno reći da je struktura autoritarnog karaktera struktura karaktera takve ličnosti kod koje se osjećaj snage i identiteta zasniva na simbiotičkoj podložnosti autoritetima i istodobno na simbiotičkom dominiranju nad onima koji su potčinjeni njezinom au¬ toritetu.2 Teorijska je pret¬ postavka bila da će oni autoritarni biti gorljivi nacisti. na sam dan ula¬ ska u nacionalnu vladu. ukoliko dje¬ luje za revoluciju. Buntovnik je onaj koji želi zbaciti autori¬ tet zbog svoje ogorčenosti i. oko petnaest posto ima demokratsku strukturu karaktera. Karakterološki tip buntovnika prilično je dobro poznat iz političke povijesti dvadesetog stoljeća. on bi se pretvorio u ništa. grubo govoreći. da je sam. Revolucionarni karakter nije buntovnik. Upravo sto¬ ga je prijetnja autoritetu i njegovoj autoritarnoj strukturi za autoritarni karakter prijetnja njemu samom — prijetnja nje112 govom mentalnom zdravlju. Pokazalo se da su ove teorijske pretpostavke bile manje-više točne. deset posto njemačkih radnika i namještenika ima ono što nazivamo autoritarnom strukturom karaktera.

a neki ne. Postoji još nešto što revolucionarni karakter nije. Na taj način. fanatik dobiva strasni smisao života. Na¬ ravno. nego treba tražiti onaj poseb¬ ni sjaj u njegovim očima. (Mogu spomenuti da je danas posta¬ lo moderno svakoga tko ima neko uvjerenje zvati »fanati¬ kom«. značenje života. Pokušao sam objasniti što smatram da revolucionarni ka¬ rakter nije. kojeg je uveličao i učinio apsolutom. Ali u zbilji. To je. Ako bismo željeli "izabrati simbol za fanatika bio bi to go¬ rući led. potpuni nedostatak odnošenja pomiješan sa strasnim obožavanjem svog idola. Ali fanatik je pronašao rješe¬ nje koje ga spašava od manifestne psihoze. Uistinu. ovdje se uvijek pojavljuje pitanje o tome tko određuje što je »povjesno progresivnije«. potpu¬ nim potčinjavanjem svom idolu. On je osoba koja je strastvena i krajnje hladna isto¬ dobno. Mislim da je karakterološka koncepcija revolucio¬ nara danas važan pojam — možda isto toliko važan kao i po¬ jam autoritarnog karaktera. Kako bismo mogli definirati revoluciju? Mogli bismo je de¬ finirati u rječničkom smislu. a ipak ispunjen gorućom strašću. Potpuno je zatvoren prema svijetu. ličnost koja kao i svaka psihopatska ličnost nema nikakav odnos prema vanjskom svijetu. ovu hladnu strast koja je paradoks 114 fanatika: naime. Postoje još mnogi koje bih mogao imenovati. religiozni ili neki drugi — i obogotvorio ga. naravno. ba¬ rem u svojoj zemlji. Suvišno je reći da je fanatik uvijek igrao važnu ulogu u povijesti. živimo u dobu revolucija koje je prije otprilike tristo godina započelo političkim pobu¬ nama Engleza. Revolucionari su u biheviorističkom smislu često fanatici. time hoću reći da se neki doista bore za slobodu i nezavisnost dok drugi upotrebljavaju revolucionarne parole da bi se borili za učvršćenje autoritarnih režima.rovatno ćete se prisjetiti da mu je bilo potrebno vrlo kratko vrijeme da stekne politički kapital i bude spreman prodati se. a svakog tko nema nikakvo uvjerenje ili kod koga se uvjerenja lako potroše »realistom«. postojeće vlade i njeno zamjenjivanje novom vladom. da se bore za slobodu i nezavisnost. pri¬ pisuju sebi vrlo slične ciljeve: naime. U ovo naše revolucionarno doba riječ »revolucionaran« za¬ držala je veliku privlačnost u mnogim dijelovima svijeta kao pozitivna značajka mnogih političkih pokreta. U stvari. jer ono što on kaže vrlo je često upravo — ili upravo tako zvuči — kao ono što bi revolucionar mogao reći. Taj cilj on je učinio idolom. neki se bore za te ciljeve. definirati revoluciju kao smjenjiva¬ nje postojećeg poretka povjesno progresivnijim poretkom. mirno ili nasilno. ali psiholo¬ ški mehanizam uvijek je isti. strašću za sudjelovanjem u potčinjavanju Apsolutu. a pokazalo se da ni¬ su ništa doli oportunistički buntovnici. jer se u svojoj podložnosti identificira s tim idolom. nastavljajući se kroz socijalističke revolucije u Rusiji. ličnost koja nije daleko od psiho¬ ze (depresija često pomiješana s paranoidnim tendencijama). i u toj točki raz¬ lika između političkog ponašanja i strukture karaktera je oso¬ bito vidljiva — barem kako ja shvaćam karakter revolucio¬ nara. On je izabrao cilj. a slože¬ nije je od pojma buntovnika: on nije fanatik. više u marksističkom smislu. koji upotrebljavaju riječ »revolucionaran«. vrlo formalna politička definicija i nema osobitog smisla. 115 . Mogli bismo.) Mislim da se fanatik klinički može opisati kao krajnje nar¬ cisoidna ličnost — u stvari. svi ovi pokreti. Moglo bi se reći da je politički život dvadesetog stoljeća groblje s moralnim grobovima ljudi koji su počeli kao navodni revolucionari. Da bi čovjek prepoznao karakter fanatika ne smije mnogo slušati ono što on govori. ali s različitom elitom u sedlu. Obično je to pobjednik. Što podrazumijevam pod fanatikom? Ne mislim na čo¬ vjeka koji ima uvjerenje. ma kakav on bio — politički. Kini i — u sadašnjem vre¬ menu — Latinskoj Americi. Francuza i Amerikanaca. Fanatik je blizak onome što su proroci nazivali »idolopoklonikom«. jednostavno rekavši da je re¬ volucija rušenje. i nerijetko za¬ uzimao stav revolucionara.

Za nj vanjski svijet još ne postoji kao stvarnost odvojena od njega. kao što sam prethodno opisao govoreći o autoritarnom karakteru. ciljeve. osjeća i izabire. što je revolucionarni karakter? Najvažnija karakteristika »revolucio¬ narnog karaktera« je da je nezavisan — da je slobodan. za razliku od mladunčeta životinje. Ali nepobitna je činjenica da ova vrsta nezavisnosti ne znači istinsku slobodu i nezavisnost čak i u slučaju kad osoba za¬ rađuje za život. vrijednosti — iako živi u iluziji da je ona ta koja misli. Poteškoća je baš u činjenici što se riječi »slo¬ boda« i »nezavisnost« danas upotrebljavaju s implikacijom da je u demokratskom sistemu svatko slobodan i nezavisan. Normalna oso¬ ba postiže takvu nezavisnost mnogo godina nakon puberteta. u čemu je mlada osoba potpuno samostalna. podloga je njegovog razvoja. osjećanja. Međutim. Bez sumnje bio je to značajan razvoj. Ona plaća cijenu za tu pomoć. Seksualna želja i seksualno zadovoljavanje vezuju osobu za ljude izvan njezine obitelji. Normalno. i kao odrasla. u godinama od rođenja do puberteta roditelji su oni koji predstavljaju moć i njezin dvostruki vid: pomažu i kažnjavaju. Seksualno je sazrijevanje drugi faktor u unapređivanju procesa emancipacije od roditelja. Ona može postati ekonomski neza¬ visna od njih. Ona je još. Ta produljena bespo¬ moćnost ljudskog bića. prilično bespomoćna i na različite načine traži moći koje će je zaštiti i dati joj izvjesnost. a zadobila je novu jačinu u opreci prema totalitarnim režimima. Ona je bila podlož¬ na ili tradiciji ili proizvoljnim propisima i naredbama onih iznad nje. Oko puberteta mlada osoba dosiže stupanj raz¬ voja na kojem se može brinuti za sebe (naravno u jednostav¬ nijem agrarnom društvu) i za svoju egzistenciju ne mora više biti zahvalna roditeljima. Ta je sloboda bila »sloboda od« — nezavisnost od političkih vlasti. ali također podučava dijete da se oslanja na moć — i da se boji moći. probuđena seksualna želja stvara čežnju za nezavisnošću i proizvodi su¬ kobe s roditeljskim i društvenim autoritetom. U stvari. U mnogim primitivnim društvima sticanje ne¬ zavisnosti (posebno od majke) izražava se kroz obrede zre¬ losti. Takva koncepcija nezavisnosti i slobode ima svoje korijene u revoluciji srednje klase protiv feudalnog poretka. pro¬ blem nezavisnosti i slobode seže mnogo dublje od slobode i nezavisnosti u upravo spomenutom smislu.Konačno. Norovođenče je još uvijek jedno sa svojom okolinom. što međutim ne narušava ovisnost o muškom aspektu klana. U feu¬ dalnom poretku i monarhističko-apsolutističkom režimu in¬ dividua nije bila ni slobodna ni nezavisna. jer stavlja težište na pitanje o kojem ćemo sada raspravljati: naime. La¬ ko se vidi da je nezavisnost u suprotnosti sa simbiotičkom privrženošću moćnima odozgo i nemoćnima odozdo. On to može činiti autentično 117 . čineći sebe zavisnom od njih gubi slobo¬ du i usporava proces svog razvoja. Sam je seksualni čin nešto u čemu ni otac ni majka ne mogu pomoći. mogli bismo definirati revoluciju u psihološkom smislu kao politički pokret kojeg vode ljudi s revolucionarnim karakterom i koji privlači ljude s revolucionarnim karakte¬ rom. usprkos tome što da¬ našnji industrijalizam kroz rastuću birokraciju stvara nove oblike zavisnosti koji su u opreci sa slobodnom inicijativom i nezavisnošću biznismena devetnaestog stoljeća. Puna sloboda i nezavisnost postoje samo kad individuum misli. Posuđuje od njih misao. Pobjedničke buržoaske revolucije u Evropi i Ame¬ rici donijele su političku slobodu i nezavisnost individui. To naravno i nije baš neka definicija. osjeća i odlučuje za sebe. Čak i kada dijete uočava vanjske predmete kao različite 116 od sebe ono još dugo vremena ostaje bespomoćno i ne bi mo¬ glo preživjeti bez pomoći majke i oca. Ali to ne rasvjetljava dovoljno što se misli pod »nezavisnim« i »slobodnim«. ali je korisna tvrdnja za gledište koje iznosimo u ovom eseju. kad je oženjena i ima vlastitu djecu. problem nezavisnosti je najvažniji aspekt ljudskog razvoja ako ga sa¬ gledamo u njegovom cjelokupnom dosegu i u svoj njegovoj dubini. Čak i u društvima gdje je zadovoljavanje seksualne želje odgođeno za pet ili deset godina nakon puberteta.

htijenju. kao ono što je u njemu samom. Najradikalniji među krš¬ ćanskim misticima. Problem svake individue je upravo putanje razine slobode koju je dosegla. nego kao svoju vla¬ stitost. tnirisanju. kaže: »Što je moj život? Ono što se pokreće iznutra. ako potvrđuje i ispoljava sve organe svoje individualnosti. to je pogrešno. Ono što je pokre¬ nuto izvana ne živi. Ovakvo shvaćanje slobode i nezavisnosti može se naći u mi¬ šljenju radikalnih mistika i Marxa. od čovjekove majke). Ali. Kadar je promatrati okolinu otvorenim očima osviještenog čovjeka i nalazi krite¬ rije za prosuđivanje slučajnog u onom što nije slučajno (um). što mu omogućava da na njega reagira autentično. kušanju. Čovjek ne bi smio doživljavati ni smatrati boga kao nešto izvan sebe.) Dok problem nezavisnosti kao samoostvarenja vodi 118 Maraa do kritike građanskog društva. Potpuno osviješten. Ali držati se života znači nešto sasvim različito od ljubavi prema životu. duboku sklonost i ljubav za život. nego život.«6 Mara u sličnom duhu. (Naravno. da upotrijebimo Unamunov izraz iz njegovog glasovitog odgovo¬ ra jednom Frankovom generalu 1936. Zato nezavisnost ostaje djelomična (to jest. Freud se bavi istim problemom unutar svoje teorije. Ali takvo odnošenje je potpuno različito od ovis¬ nosti. jer razvoj njegove ličnosti odvija se u procesu odnošenja prema drugima i svijetu te zainteresira¬ nosti za njih.. voljenju — ukratko. (Hitler je dobar historijski primjer za to. on je utvrdio da se mentalno zdravlje i zrelost zasnivaju na emancipaciji i nezavisnosti. kad stoji na vlastitim noga¬ ma. Istina je da se držimo života a borimo protiv smrti. gledanju. Revolucionarni karakter je onaj koji se identificira s čovje¬ čanstvom.«7 Ili kao što je Mara negdje drugdje rekao: »Čovjek je nezavisan samo ako potvrđuje svoju individualnost kao totalan čovjek u svakom od svojih odnosa prema svijetu. stoga nadilazi tijesne granice vlastitog društva i zahvaljujući tome može kritizirati svoje ili bilo koje društvo sa stajališta uma i čovječnosti. i završava utjelovljenjem očevih naredbi i zabrana u sebe (superego). a na vlastitim nogama stoji tek onda.«5 Ili ». ako mu ne zahvaljujem samo za izdržavanje svog života. ovisnost o ocu i društvenim autoritetima nastavlja se kroz superego. ako čovjek odlučuje ili prima nešto izvana. ako je on izvor moga života. Meister Eckhart.samo kada je dosegao produktivno odnošenje prema svijetu izvan sebe. kad svoje postoja¬ nje zahvaljuje samom sebi. koji živi od milosti dru¬ gog smatra se zavisnim bićem. koja nije ništa doli vremenska i geografska slučajnost. a ne samo emancipacija od prisile niti samo sloboda u trgovini. 119 . samo od sebe. Revolucionarni karakter se identificira s čovječanstvom. razaranje i ras¬ padanje. kaže: »Jedno biće je za sebe samostalno tek onda.« Ne¬ zavisnost i sloboda su ostvarenje individualnosti. Čovjek. služeći se mjerilima koja postoje u ljudskom rodu i za ljud¬ ski rod. On također ima duboko »poštovanje prema životu«. slušanju. da upotrije¬ bimo izraz Alberta Shweitzera. Budući da je Freud vjerovao kako se mentalno zdravlje mo¬ že postići prevladavanjem incestuozne fiksiranosti na majku..) Ovakav bi se tip karaktera mogao nazvati nekrofilom. Ali ja potpuno živim od milo¬ sti drugoga. produktivan čovjek je slobodan čovjek zato što može živjeti autentično — on sam je izvor svog života. nego ako je on još osim toga stvorio moj život. kod Freuda taj proces započi¬ nje strahom od oca. mišljenju. On nije zarobljen uskogrudnim štovanjem kulture u kojoj se slučajno rodio. to ne znači da je nezavisan čovjek izoliran čovjek. To možda postaje još jasnije uzmemo li u obzir činjenicu da postoji tip ličnosti kojeg više privlači smrt. onoliko koliko smo poput svih drugih životinja. kojeg je omiljeni motto bio »Živjela smrt!«. osjećanju. ako on nije moje vlastito djelo. a moj život nužno ima takvu osnovu izvan sebe. iako neteološkom. zbog kastracije. u okviru Edipovog kom¬ pleksa.

ona nikada ne preuzima ulogu istine ili morala dobrote. još uvijek milioni ljudi vjeruju da ih ta famozna pod¬ zemna skloništa mogu spasiti od bombe jačine 50 ili 100 megatona. Očito. kao što tvrde da jesu. Tek nakon što su dovoljno vremena mrtvi — pouzdano i dovoljno mrtvi — možemo ih slobodno pohvaliti. da upotrijebimo simbol iz muzike. koje ni po čemu ne nalikuje cinizmu. on vjerovatno ne bi povjerovao. Revolucionarni karakter misli i osjeća u onom što bismo mogli nazvati »kritičkim raspoloženjem« — u kritičkom klju¬ ču. Što mislim time reći? Kad kažem da je ljudska povijest otpočela činom nepokoravanja imam na umu hebrejsku i grčku mitologiju. Ona će biti posebno kritična kada čuje mišljenje većine. vjeruje da trka u atomskom naoružanju služi miru? To je u suprotnosti s našim cjelokup120 nim iskustvom iz prošlosti. Koliko miliona ljudi. revolucionarni karakter ima poseban odnos prema moći. nasuprot fikcijama koje postaju nadomjestak za stvarnost. no to se može zaključiti iz njenih postupaka. i zato prihvaća kao »razumne« one ide¬ je koje su čista glupost. To je možda jedan od najvažnijih. prisiliti i izopačiti. Ili. ili takozvani »zdrav razum«. Takvo kritičko raspoloženje imao je i Sokrat. šire¬ nje i razvijanje života. onaj zdrav razum koji ponavlja i ponavlja iste gluposti što imaju smisla samo zato što ih svi ponavljaju. da bi u tih petnaest minuta bio pregažen ako bi pokušao doprijeti do vrata skloništa. Niti se ne radi o nedostatku realizma — o potcjenjivanju uloge i funkcija mo¬ ći. Kad bi to isto ispričali dječaku od pet godina (obično su djeca u toj dobi kritičnija od odraslih). Osoba s kritičkim raspoloženjem reagirat će upravo obrnuto. Revolucionarni karakter je kadar reći »Ne«. Onaj kojeg moć moralno impresionira nikada nije kritički raspoložena i nikada nije revolucionarni karakter. Pitanje je da li je moć za neku osobu sveta i da li je moć moralno impresionira. Većina je odraslih osoba dovoljno »obrazovana« da ne bude kritički raspoložena. odnos osoba prema moći. poništavanje i razaranje života donosi isto onoliko za¬ dovoljstva koliko osobi koja voli život pruža stvaranje.Neka osoba možda nije svjesna da je privlači smrt i ra¬ zaranje. premda je živ. na primjer. mogli spasiti iako su skloništa sagra¬ đena u velikim metropolama Sjedinjenih Država? Oni znaju da ne bi imali više od petnaest minuta vremena. On nije sanjar koji ne zna da moć može ubiti. ono koje kola čaršijom. Ali on ima poseban od¬ nos prema moći u drugom smislu. U 121 . Naravno. Nekrofilija je istinska perverzija jer. Njoj gušenje. Nije to pitanje znanja o tome što je moć. Koliko samo ljudi vjeruje da bi se. iako nije paničar. Da bih to objasnio započeti ću tvrdnjom koja može zvučati prilično uopćeno: Ljudska povijest otpočela je činom nepokoravanja a mogla bi završiti činom pokoravanja. Latinska izreka De omnibus dubitandum (u sve treba sumnjati) zauzima vrlo zna¬ čajno mjesto u njegovom reagiranju na svijet. Bilo je to raspoloženje proroka i mnogih ljudi koje na ovaj ili onaj način poštujemo. revolucionarni karakter je ličnost koja je kadra biti nepokorna. problem današnjice: naime. To je netko za koga nepokornost može biti vrlina. Čovjek može predvidjeti. Zašto? Zato što nisu kritički raspoloženi. Možda se kritičko raspolože¬ nje o kojem ja govorim ne može lako definirati. »Kritičko raspoloženje« je raspoloženje u kojem je osoba osjetljiva na kliše. ne bi im bilo nimalo teško održa¬ vati takav stav. jer Isus se zaista kritički odnosio prema pri¬ hvaćenim vrijednostima.9 Nerevolucionarni karakter osobito je sklon vjerovati u ono za što se izjašnjava većina. Ovo kritičko rapoloženje. mišljenje onih koji imaju moć. drugačije rečeno. jedan je uvid u stvarnost. ali ako čovjek eksperimentira sa sobom i drugima lako može otkriti osobu koja ima takvo kritičko raspoloženje i osobu koja ga nema. Za njega moć nikada ne po¬ staje sveta. ako ne i najvaž¬ niji. Uz to što je kritički raspoložen. da ima više ljudi koji su pravi krš¬ ćani. ako se oglase sirene. čovjek teži uništenju.

a čovjek — ili. Dječak je vidio golog cara i ono što je rekao bilo je vjerno onome što je vidio. Možda je u devetnaestom stoljeću bilo lakše prepoznati ne¬ pokoravanje. U stvari. Ako za dvije ili tri godine atomski rat uništi pola ljudskog stanovništva i dovede do pravog barbarstva — ili ako dođe do toga za deset godina i eventualno cjelokupni ži¬ vot na ovom svijetu bude uništen — to će se morati pripisati činu pokoravanja. A zašto ja kažem da bi ljudska povijest mogla završiti či¬ nom pokoravanja? To na žalost ne govorim mitološki nego realistički. pred-povjesne i ako hoćete. u smislu u kojem ja upotrebljavam tu riječ. bilo je prostora za revolucionarni karakter. ukoliko nije prazno buntovništvo. Meister Eckhart. iz prirode. Čovjek je prognan iz raja i prisiljen krenuti putem povijesti. U stvari. M a r x i Engels. I Hebreji i Grci su poučavali da je ljudsko nastojanje i ljudska povijest započela jednim činom nepokoravanja. postoji u politici. čim se u njemu probudi svijest o sebi. čovjek je prognan iz pred-individualne. Grci su imali drugačiji simbol. umjetnosti i filozofiji. kao što je i mali dječak u bajci Hansa Christiana Andersena »Carevo novo ruho«. žena — je kadra reći »Ne«.priči o Adamu i Evi zapovijed božja glasi da se sa jednog sta¬ bla plodovi ne smiju brati. Dvadeseto stoljeće je vrlo različito doba. njemu nije dozvoljeno da se vrati. Nisam pokoran idolu jer sam poko¬ ran bogu. i taj prvi čin nepokoravanja je prvi slobodni čin. Giordano Bruno. ne govoreći teološkim jezikom. zaista. Einstein. nego čemu i kome se pokoravamo ili ne pokoravamo. Iz ovoga što sam rekao proizlazi da revolucionarni karak¬ ter nije. izvršio je čin nepokornosti i tim činom donošenja vatre čovječanstvu zapo¬ činje ljudska povijest ili ljudska civilizacija. Menedžeri te birokracije tvrde da je ovo potčinjavanje njihovim naredbama dobrovoljno i sve nas pokušavaju uvjeriti. da volimo činiti ono što se od nas 123 . Pravo pitanje nije pitanje pokoravanja ili nepokorava¬ nja. Nepokoravanje je dijalektički pojam. Schweitzer. Russel — svi su oni revolucionarni karakteri. ali također i u reli¬ giji. On je kadar vi¬ djeti stvarnost. Ne pokoravam se Cezaru. jer se pokoravam principima i vrijednostima. Revolucio¬ narni karakter. jer sam pokoran bogu. posebno količinom materijalnih zadovoljstava koja nude. revolucionarni karakter može se naći i u čovjeka koji ne pripada ni jednom od ovih područja. Radi se o pokoravanju ljudi što pritišću dugmad jer im to drugi naređuju i o pokoravanju idejama koje omogućuju da ovakvo ludilo bude mišljenje. Galileo. Govoreći jezikom mita. u čovjeka kod kojeg »Da« jest »Da« i kod kojeg »Ne« jest »Ne«. da kažemo cijelu istinu?. čovjek se više ne može vratiti u prvo¬ bitnu harmoniju koja je postojala prije nego što se njegova svijest uopće pojavila. i svaki čin pokora122 vanja je čin nepokoravanja. ili. jer zapravo je svaki čin nepokoravanja jedan čin pokoravanja. proroci. Ona je kadra ne pokoriti se i čak nagovoriti muškarca da sudjeluje u njezinom nepokoravanju. on nije kadar vratiti se. Isus. nužno tip karaktera koji ima svoje mjesto samo u politici. Kakve su posljedice? Čovjek je prognan iz raja — to jest. Tim prvim činom nepokoravanja zapo¬ činje povijest čovjeka. jer je u to doba autoritet u obiteljskom životu i u državi bio jako naglašen. I uvijek kad sam nečem pokoran tada se svakako ne pokoravam nečem dru¬ gom. Što hoću time reći? Svaki čin nepokoravanja je. pokora¬ vanje drugom principu. Buddha. svojoj savjesti. pred-ljudske situacije. To je sto¬ ljeće modernog industrijskog sistema koji stvara čovjeka or¬ ganizacije. situacije koja bi se mogla usporediti s onom u kojoj se nalazi embrio u majčinoj utrobi. simbol Prometeja. Mogu se ne pokoravati drža¬ vi jer se pokoravam ljudskim zakonima. Jer. čim postane svjestan sebe kao izdvojenog iz čovječanstva. Prometej je ukrao vatru bogovima i počinio zločin. sistema goleme birokracije koja insistira na neome¬ tanom funkcioniranju onih kojima upravlja — ali više uz po¬ moć manipuliranja nego silom. pred-svjesne.

i na Zapadu i na Istoku. On može reći »Ne« i biti nepokoran. iako još nije rođeno. potpuno osviještena osoba u napola razbuđenom svijetu — baš revolu¬ cionarni karakter. ono što jest duguje vla¬ stitom naporu. nego što je to bilo čovje¬ ku devetnaestog stoljeća. opis umne. proroci i revolucionarni karakteri neće možda više ni postojati — posto¬ jat će samo potpuno razvijena ljudska bića. Ja tvrdim da je zdrava osoba u bolesnom svijetu. Jednom kad svi budu svjesni.očekuje da činimo. on je slobodan i nikome nije sluga. žive. Recimo to drugačije. nego se osjeća sasvim malen. Međutim. Stoga je čovjeku suvremenog birokratskog industrijskog doba mnogo teže biti nepokoran ili razvijati revolucionarni karakter. On prihvaća naredbe koje se izriču u ime zdravog razuma i razboritosti. On voli i poštuje život. Revolucionarni karakter je humanist utoliko što u sebi osjeća čitavo čovječanstvo i ništa ljudsko nije mu strano. kao stvar prihvaćanja ob¬ jektivnih nužnosti. On nije polusvjestan nego potpuno svjestan lične i društvene stvarnosti. On je čovjek od vjere zato što vjeruje u ono što potencijalno postoji. industrijske birokracije i sindikalne birokracije. On je »zdrav«. uistinu. vjerujem. Da ponovimo: vrlo je teško biti nepokoran ako čovjek nije čak ni svjestan da se pokorava. Mi živimo u dobu u kojem se logika platne liste. Ako je nužno jačanje fantastično razornog naoružanja. da ne bi osjetilo da se potčinjava. On je skeptik zato što sumnja u ideologije kao u ono što slu¬ ži za prikrivanje nepoželjne stvarnosti. Ljudska bića su. Ovaj sažetak mogao bi navesti na pomisao da je ono što sam opisivao mentalno zdravlje i voljnost. Gdje je David koji može reći »Ne« Golijatu? Gdje je taj mali čovjek koji smije reći »Ne« nečemu što je tisuću puta uvećano po veličini i moći u odnosu na autoritet kakav je bio prije samo pedeset ili sto godina? I individuum je zaplašen i zadovoljan što može 124 prihvatiti autoritet. On misli i radi ono što je »razumno« — čak i ako to ubija njega. postala brojevi. a u stvari su 125 . u ovom karakterološkom smislu. Čovjek organizacije nije taj koji se ne pokorava. od majke i oca. klasi. mentalno zdrave osobe. logika pro¬ izvodnje stvari proširila na život ljudskih bića. a ne pojam revolu¬ cionarnog karaktera. Naravno. rasi. nikada većina ljudi nisu bili revolucionarni ka¬ rakteri. kome bi se dalo reći »Ne«? Postoji još jedan relevantan aspekt naše suvremene situ¬ acije. Kako može razmi¬ šljati o nepokoravanju kad nije čak ni svjestan da je pokoren? On je samo jedan od »momaka«. u ovom smislu. U ovom industrijskom sistemu koji. bez volje. Ne samo da se boji. Stvari i ljudi postali su količine u procesu proizvodnje. On je nezavisan. On je skeptik i čovjek koji ima vjere. jedan iz gomile. njegovu djecu i unuke. tko bi mogao ne pokoriti se? Ako bi se sve to prikazalo kao čin objektivne nužnosti a ne kao čin ljudske volje. Tko se može ne pokoravati kompjuteru? Kako možemo reći »Ne« fi¬ lozofiji kojoj je ideal ponašati se poput kompjutera. vlastitim prin¬ cipima. Da sumiramo: kad govorim o »revolucionarnom karakteru« mislim ne na biheviorističku već na dinamičku koncepciju. veličine svega — države. Ali razlog što više ne živimo u pećinama upravo je to što je uvijek bilo dovoljno revolucionarnih karaktera u ljud¬ skoj povijesti da nas izbave iz pećina. postaje sve sličniji u zapadnom i istočnom bloku. postoje mnogi drugi koji se pretvaraju da su revolucionari. Čovjek nije »revolucionar«. individuum se na smrt boji moći velike birokracije. potpuno razvijeno ljudsko biće u osakaćenom svijetu. Revolucionar. on čak ni ne zna da se pokorava. je čovjek koji se emancipirao od vezanosti za rodnu grudu i krvne veze. zato što izriče revolucionarne fraze ni po tome što sudjeluje u revoluciji. upravo zato što može reći »Da« i pokoravati se svojim pravim. partiji ili religiji. od posebne lojalnosti državi. bez strasti? Pokoravanje se danas ne prepoznaje kao pokoravanje jer se racionalizira kao »zdrav razum«. baš kao i stvari. To je. bez osjećaja.

netko na pitanje »Kojim se historijskim lično¬ stima najviše divite?« odgovorio »Aleksandru Velikom. Karl Marx. Ibid. (Beyond the chains of Illusion) New York: Simon and Schuster. pri Frankfurtskom sve¬ učilištu. Inc. 1957). upotrijebljena je suptilnija metoda za ispitivanje istog problema. Clarka (New York: Thomas Nelson and Sons. interpretirajući nehotično. uklju¬ čujući dr. Horkheimer. Bekstvo od slobode (New York: Holt. 1962. nego u prvobitnom istraživanju. Ali da bi to uči¬ nili kako treba moraju. s antologijom Propovijedi. 126 . 1950) T. 6. Adorna i drugih. Meister Eckhart. Detaljnija rasprava o tome kod E. nesvjesno značenje a ne očiti odgovor. Vjerujem da psiholozi imaju važnu funkciju u proučavanju karakteroloških razlika kod raznih tipova političkih ideologa. Ako je. W. 8. Pasteuru. 189. imati neke od kvaliteta koje sam pokušao opisati u ovom eseju: oni sami moraju biti re¬ volucionarni karakteri. Dr P. 235. Vrlo sličan stav o nezavisnosti od boga. svezak ovog izdanja.. 5. jer se divi dobrotvorima čovječanstva a ne moćnicima. 4.. Marxu i Lenjinu«. na primjer. Fromma. Primjenjivana je slijedeća metoda: ispitivali smo individualno for¬ mulirane odgovore na upitnik s neograničenim brojem odgovora. svezak ovog izdanja). Schachtela. BILJEŠKE 1. 2. Propovijed XVII. bojim se. Ekonomsko-filozofski rukopisi. klasificirali smo ga kao demokratski. Marxu i Lenjinu« mi smo taj odgovor interpretirali kao »autoritaran« jer kombinacija pokazuje da se divi diktatorima i vojskovođama. Cezaru. 7. 7. S onu stranu okova iluzije. Vodio sam istraživanje uz pomoć velikog broja suradnika. E. autoritarci ili politički oportunisti. Lazarsfeld obavljao je funkciju savjetnika za statistiku na Institutu za socijalna istraživanja ko¬ jim je tada upravljao dr M. Kasnije u djelu Autoritarna ličnost (New York: Harper and Row. str. Rinehart and Winston. Kantu. Napoleonu. preveo Stanko Bošnjak. 3. po izboru James A. 1961. Ako je odgovor bio »Sokratu. 2. Time sam se detaljnije bavio u svojem ranijem djelu. str. Uvod u proučavanje njegovih djela. Buddhe i drugih autoriteta može se naći u Zen-budizmu. 1941.buntovnici.