You are on page 1of 74

SVEUČILIŠTE U ZADRU

Odjel za arheologiju

UVOD U PODVODNU
ARHEOLOGIJU

Skripta za studente

Priredili

mr. sc. Irena Radić Rossi


i studenti 2. godine dodiplomskog studija,
akademska godina 2009/2010.:
Miloš Biserko
Karlo Buterin
Nikola Cesarik
Stipe Čikotić
Petar Čurčić
Jere Drpić
Tena Festini
Anđela Jordan
Nikolina Jovanović
Dobrila Kalebota
Ana Karađole
Mia Koščak
Juraj Kovačević
Ema Lukin
Vanja Majnarić
Nikola Malnar
Sandi Mance
Lucija Mandac
Ivona Maršić
Ivan Perošević
Katarina Podunajec
Ivan Raos
Domagoj Soldo
Mira Ursić
Martina Zelenko
Irena Zlatec
Ante Žepina

Naslovnica: Plakat za izložbu o podmorskoj arheologiji, održanoj u Šibeniku 1969. godine

Samo za internu uporabu na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru


Sadržaj

1. Uvod....................................................................................................................................5
1.1 Podvodna arheologija – definicija i terminologija (Ema Lukin)............................5

2. Podvodna arheološka istraživanja u svijetu


2.1 Povijest podvodnih arheoloških istraživanja u svijetu (Domagoj Soldo) ..............7
2.2 Najstariji brodolomi – Uluburun i Cape Gelidonya (Nikola Cesarik).................. 10
2.3 Brodolom iz grčkog doba – Tektaş Burnu (Martina Zelenko)...............................13
2.4 Najveći istraženi rimski brodolom - Madrague de Giens......................................14
2.5 Srednjovjekovni brodolomi – Yassı Ada, Serçe Limani (Ivan Perošević).............16
2.6 Dvije značajne publikacije na temu plovidbe u prošlosti (Lucija Mandac) . .......18

3. Podmorska istraživanja, nalazišta i nalazi

3.1 Vrste podmorskih nalazišta....................................................................................20


3.2 Metode podmorskih istraživanja (Ivona Maršić)...................................................22
3.3 Dokumentiranje podmorskog arheološkog nalazišta (Katarina Podunajec)..........24
3.4 Podrijetlo amfora; Grčke amfore (Mira Ursić)......................................................27
3.5 Rimske amfore (Anđela Jordan)............................................................................29
3.6 Antička sidra (Juraj Kovačević).............................................................................32

4. Podmorska arhološka istraživanja u Hrvatskoj


4.1 Najstariji zapisi i prvo podmorsko istraživanje u Hrvatskoj (Ivan Raos)..............34
4.2 Povijest istraživanja po pojedinim područjima
4.2.1 Pulsko područje (Miloš Biserko) . ........................................................36
4.2.2 Riječko područje (Vanja Majnarić)........................................................38
4.2.3 Zadarsko područje ................................................................................40
4.2.4 Šibensko područje (Ana Karađole)........................................................42
4.2.5 Splitsko područje (Stipe Čikotić)..........................................................44
4.2.6 Dubrovačko područje (Dobrila Kalebota) ............................................46
4.3 Dasen Vrsalović i njegovo djelo (Jere Drpić)........................................................48


5. Podmorska nalazišta u Hrvatskoj
5.1 Prapovijesni nalazi iz hrvatskog podmorja (Mia Koščak).....................................50
5.2 Antički brodolomi..................................................................................................52
5.2.1 Vela Svitnja na Visu; rt Plavac na Zlarinu (Petar Ćurčić).....................52
5.2.2 Vlaška Mala na Pagu, Supetar kod Cavtata (Irena Zlatec)...................55
5.3 Antička nalazišta u plitkome moru
5.3.1 Resnik (Sandi Mance)...........................................................................58
5.3.2 Zaton kod Nina (Ante Žepina)...............................................................60
5.4 Nalazišta iz kasnijih razdoblja
5.4.1 Srednjovjekovni brodovi iz Nina .........................................................62
5.4.2 Post-srednjovjekovni brodolomi (Tena Festini)....................................65
5.4.3 Novovjekovna podmorska nalazišta (Karlo Buterin)............................67

6. Nalazišta u unutrašnjim vodama


6.1 Rijeka Cetina (Nikola Malnar)...............................................................................70

7. Popis literature.................................................................................................................71


1. Uvod
1.1 Podvodna arheologija; definicija i terminologija

U razvoju podmorskih arheoloških istraživanja prvi zna­čajni rezultati u Sredozemlju postignuti su


1900. godine kod Antikythere (Grčka) i 1907. godine kod Mahdie (Tunis) organiziranim vađenjem
vrhunskih proizvoda helenističke umjetnosti - mramornih i brončanih skulptura s potonulih antičkih
brodova. Zbog važnosti i bogatstva arheoloških nalaza ti su brodolomi značili prekretnicu u odnosu
stručne i šire javnosti prema podmorskim arheološkim nalazištima. Istraživanja na njima predstavljala
su na neki način rođendan podvodne arheologije kao znanstvene discipline, ne samo zbog posebnih
metodoloških postupaka primi­jenjenih pri vađenju brodskoga tereta već i stoga što su tako značajni
na­lazi učvrstili vjeru u budućnost nove arheološke djelatnos­ti.
Zbog jasno odre­đenih zadataka i metoda rada u specifičnom ambijentu, uz upotrebu specijalizirane
opreme i in­strumentarija, ta je arhe­ološka disciplina dobila određenu fizionomiju, a srodno tome
i naziv podvodna arheologija (underwater archaeology, archeologie subacquatique, unterwasser
archäologie, archeologia subacquea, arqueología subacuática). Ona proučava sve materijalne
ostatke ljudske prošlosti koji su se zbog potonuća, erozije, promjene vodene razine ili na neki drugi
način našli na dnu mora, rijeka, močvara i jezera.
Naziv podvodna ar­heologija koristi se prije svega kao tehnički izraz kojim se želi označiti izvjesne
specifičnosti rada na arheološkom nalazištu. No, arheologija, bilo „podvodna“ ili „kopnena“, ustvari
je nedjeljiva cjelina, a sva se arheološka istraživanja zasnivaju na istom metodološkom pristupu i istim
metodološkim postupcima. Specifičnost podvodne arheologije samo je u tome što je za istraživanje
potrebno koristiti ronilačku opremu, a i alat i pribor posebno su prilagođeni za rad pod vodom. Ukoliko
se istraživanje odvija pod morem tada možemo govoriti i o podmorskoj arheologiji.
Termin hidroarheologija koji se počeo koristiti krajem šezdesetih godina, doveden je u pitanje
nekoliko godina kasnije. Protiv njega se 1975. godine pobunio Nenad Cambi, a potom i Dasen
Vrsalović koji ga je prestao koristiti. Taj termin neprecizan je i neprikladan iz više razloga. Usprkos
činjenici da je sastavljen od dvije starogrčke riječi, a time i internacionalno razumljiv, nije ga prihvatio
niti jedan svjetski jezik što nam najbolje potvrđuje da se nije pokazao opravdanim.
Podvodna arheologija može nam znatno pomoći u proučavanju brodogradnje i brodarstva tj.
plovidbe tijekom svih povijesnih razdoblja. Grana arheologije čija su istraživanja usmjerena na
proučavanje brodskih konstrukcija, plovidbenih putova, uvjeta plovidbe itd. naziva se nautičkom
arheologijom (eng. nautical archaeology).


Podvodna arheologija također predstavlja značajan izvor podataka za proučavanje svih ljudskih
djelatnosti, vještina i društvenih odnosa na moru ili u vezi s morem (brodarstvo, eksploatacija luka,
brodogradnja, ribarstvo, pomorska uprava, sigurnost plovidbe, pomorsko školstvo, pomorske vještine
i dr.). U tom slučaju govorimo o arheologiji pomorstva tj. pomorskoj arheologiji (eng. maritime
archaeology).

Literatura:
RADIĆ ROSSI 2005; VRSALOVIĆ 1979

Primjena naziva ‘podvodna Primjena naziva ‘nautička Primjena naziva ‘pomorska


arheologija’ arheologija’ arheologija’


2. Podvodna arheološka istraživanja u svijetu

2.1 Povijest podvodnih arheoloških istraživanja u svijetu

Početci podvodne arheologije padaju u doba kad se arheologija oblikuje kao znanost. Tada još nije
bilo istraživanja već su se povremeno pojavljivali slučajni nalazi koji su upozoravali stručnjake i
ljubitelje starina upozoravali na izuzetno bogatu kulturnu baštinu koju kriju morske dubine.
Prvi spasioci arheoloških ostataka s dna mora bili su ribari. U njihove su mreže često zalutale
umjetnine od velikog značenja. Zapisi o takvim nalazima iz 18. st. spominju samo o umjetnička djela
koja su bila osobito cijenjena, ali još nema govora o amforama koje su predstavljale najčešći teret
antičkih lađa, a time i najčešće podmorske nalaze.
Jedan od najstarijih i najvažnijih arheoloških nalaza iz mora je otkriće brončane statue uz toskansku
obalu Italije. Prema mjestu nalaza statua je nazvana Apolon iz Piombina, a prikazuje stojeći lik
mladića arhajskih stilskih karakteristika na osnovu kojih se datira u 5. st. pr. Kr. Nalaz se se čuva u
muzeju Louvre u Parizu.
Na ostatke brodoloma često su nailazili ronioci, a sa povećanjem njihovoga broja i usavršavanjem
klasične opreme dolazio je na vidjelo sve veći broj nalaza. Posebno mjesto među otkrićima ronilaca-
spužvara zauzimaju dva izvanredno važna i bogata nalazišta, već spomenuta u prethodnom poglavlju.
Prvi nalaza datira u 1900. godinu kad je kod grčkog otoka Antykithere je pronađen potonuli brod
natovaren uglavnom mramornim i brončanim skulpturama među kojima se ističe brončana
skulptura mladića iz 4. st. pr. Kr. Grčka vlada povjerila je tada samim roniocima spašavanje tereta
lađe, a kako arheolozi nisu sudjelovali u akciji, posao je bio obavljen uz velike nedostatke.
Drugi važan nalaz otkriven je 1907. godine kod Mahdije na tuniskoj obali. Riječ je o brodolomu
natovarenom skulpturama, dijelovima namještaja i ostalim vrijednim predmetima. Nedostatak
uočen kod Antykithere djelomično je ispravljen na taj način što je radovima rukovodio arheolog
A. Merlin, koji nažalost nije imao nikakvog uvida što se događalo pod vodom. Među pronađenim
predmetima ističu se skulpture iz helenističkog doba koje prikazuju patuljke kao komičke plesače, te
bista boga Dionisa koju je izradio poznati helenistički kipar Boethos iz Kalcedona.
Godine 1925. u Maratonskom je zaljevu u Grčkoj pronađen prekrasni kip dječaka s pomalo
čudnim položajem ruku pa je o karakteru skulpture bilo mnogo rasprava. Godine 1928. kod rta
Artemizija pronađena čuvena brončana statua Posejdona koji baca trozub, datirana se u prvu
polovicu 5. st. pr. Kr.
Svi su nabrojeni nalazi dali veliki poticaj razvoju podvodnih arheoloških istraživanja. Iako se
potreba za kvalitetnom dokumentacijom već tada jako osjećala, tehničke mogućnosti još uvijek nisu
dopuštale njenu izradu na zadovoljavajućoj razini.


Kad je o plitkim nalazištima riječ, francuski arheolog A. Poidebard istražio je 1934.-1936. godine
luku staroga Tira. Poiderbard je uspješno koristio fotografsku kameru, a pripada mu i zasluga za
prvo korištenje zračnih fotografija u podmorskim istraživanjima.
Krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina podmorska su se istraživanja intenzivirala duž
obala Francuske, Španjolske i Italije. Godine 1950. talijanski je arheolog Nino Lamboglia (koji sam
nije bio ronilac) istraživao poznati rimski brodolom kod Albenge. Brod je bio natovaren teretom koji
se sastojao od oko 3000 amfora, a u prvoj akciji izvađeno ih je oko 1000. Lamboglia je u Bordigheri
osnovao Centar za podvodna arheološka istraživanja i započeo s organiziranjem međunarodnih
skupova na temu podmorske arheologije.
Istraživanja na morskom dnu organizirana su i izvan sredozemnih voda. Američki ronioci pronašli
su u Srednjoj Americi (Bermuda, Jamaica) veći broj engleskih i španjolskih brodoloma iz doba
kolonizacije Amerike. Osim američkih, podvodna su se istraživanja provodila i u Danskoj i Švedskoj.
Istraženi su vikinški brodovi i slavni švedski ratni brod Vasa.
Početkom šezdesetih godina podvodna je arheologija ušla u novu fazu. Istraživačke su akcije bile
popraćene znatno boljom metodologijom istraživanja, a i tehničkom su opremljenošću i stručnošću
kadrova nadmašile prethodne inicijative. Prvo takvo istraživanje organizirano je kod rta Gelidonye u
jugozapadnoj Turskoj 1960. godine pod vodstvom Georga Bassa (University of Pennsylvania), koji
se zbog svojih zasluga danas naziva ocem podvodne arheologije. Potaknut uspješnim istraživanjem
Bass je naredne godine proveo još jednu, mnogo bolje organiziranu akciju kod otočića Yassıade u
jugozapadnoj Turskoj. Nakon prvih podmorskih arheoloških uspjeha Bass je na sveučilištu Texas
A&M (College Station) pokrenuo poslijediplomski program i osnovao Institut za nautičku arheologiju
(Institute of Nautical Archaeology – INA), koji i danas predstavlja jednu od najvažnijih svjetskih
institucija koje se bave proučavanjem drevnog pomorstva.
Iako su američka istraživanja značila veliki korak unaprijed u razvoju podmorske arheologije, i u
mediteranskim su zemljama postignuti mnogi značajni rezultati (naročito u Italiji i Francuskoj).

Literatura:
BLOT 1995; VRSALOVIĆ 1979



2.2 Najstariji poznati brodolomi - Uluburun i Cape Gelidonya

Najstariji brodolomi na Mediteranu pronađeni su na obali južne Turske, kod Uluburuna i Cape
Gelidonye. Brodolom kod Uluburuna slučajno je otkrio spužvar iz Bodruma 1982. godine.
Istraživanje je organizirao Institute of Nautical Archaeology (INA), a vodili su ga George F. Bass
i Cemal Pulak od 1984. do 1994. godine. Brod se nalazio na dubini od 41-61 metar; dužina trupa
iznosila mu je oko 15 metara. Za istraživanje brodoloma bilo je potrebno 22.500 zarona i 6.613
sati provedenih pod morem. Na osnovi bogatih nalaza brod je datiran u kasno 14. st. pr. Kr., a
njegov teret impresionira svojom raznolikošću i količinom. Među brojnim nalazima ističe se velik
broj bakrenih i kositrenih ingota. Bakrenih je ingota pronađeno deset, a kositrenih jednu tonu, što
je najveća količina ingota nađena na jednome mjestu. Na brodu se također nalazilo oko 170 ingota
sirovog plavog stakla koje je služilo za izradu fajanse. Brod je prevozio i 150 kanaanskih posuda
koje su služile za različite tekućine, ali i razne druge proizvode (smola, perlice).
Od organskih premeta pronađene su daske od ebanovine koje su vjerojatno bile korištene za izradu
namještaja, te komadi slonovače i očnjaka nilskog konja. Ono što većinu ljudi najviše zadivljuje
svakako su predmeti od zlata. Brodolom kod Uluburuna sadrži najbrojniju količinu zlatnih predmeta
kanaanskog i nekoliko egipatskog podrijetla Među njima su razni pektorali, medaljoni, ogrlice, perle,
i pehar (najveći zlatni predmet). Jedan skarabej koji nosi ime egipatske kraljice Nefertiti vrlo je
značajan jer nam pomaže u datiranju brodoloma. Zanimljivi nalazi su i pečati od hematita, kvarca i
fajanse koji su vjerojatno pripadali posadi te nam govore kako je posada možda bila sastavljena od
ljudi iz različitih kulturnih središta. Od oružja nađeno je više strelica, mačeva, bodeža i sjekira, a od
oruđa srpovi, šila, pile i drugi predmeti.
Većina tereta mogla je biti utovarena u nekoj luci u Siriji, Palestini ili na Cipru, ali po njemu
nije moguće odrediti odakle je ustvari potjecao potonuli brod. Pronađeni predmeti su mikenskog,
ciparskog, kanaanskog, kasitskog, egipatskog i asirijskog potrijetla. Analize drveta od kojeg je bilo
izgrađeno brodsko korito pokazale su kako je riječ o libanonskoj cedrovini. Pridodamo li tome i
podatak da su se u potpalublju nalazila 24 kamena sidra vjerojatno kanaanskog podrijetla, možemo
zaključiti kako je brod potjecao iz Kanaan. Važan povijesni izvor o putovanjima takvih trgovačkih
brodova predstavljaju tablice iz Amarne na kojima su opisane diplomatske i trgovačke veze između
Egipta i bliskoistočnih zemalja, te se spominju slični tereti poput onoga pronađenog kod Uluburuna.
Brod je vjerojatno krenuo na put s područja Kanaana preko Cipra te možda putovao prema Grčkoj ili
sjevernoj Egeji.
Drugi najstariji poznati brodolom jest onaj kod Cape Gelidonye, istraživan 1960., a potom i
osamdestih i devedestih godina prošloga stoljeća. Datiran je u kasno 13. st. pr. Kr. I na tom je
brodolomu pronađeno obilje nalaza, a među njima se ističe oko tona metala, većinom bakrenih

10
11
ingota i nešto kositra. Nađena je brončana glačalica, dva kamena čekića, kamen koji je služio kao
nakovanj, pečati, sirijsko–palestinska imitacija egipatskih skarabeja, kameni žrvnjevi, keramička
uljanica te kameni utezi za vaganje.
Brodolom kod Cape Gelidoniye prvi je brodolom koji je u potpunosti istražen na morskom dnu
tj. na njemu je u cijelosti primijenjena metodologija arheoloških istraživanja na kopnu. Važno
je istaknuti kako je njegovo otkriće odigralo značajnu ulogu u istraživanju brončanoga doba.
Naime, u doba otkrića brodoloma mislilo se kako su Mikenjani u imali monopol nad cijelim kasno
brončanodobnim Mediteranom, a kako su semitski trgovci, ponajprije Feničani, dominirali trgovinom
željeznoga doba. Nalaz brodoloma kod Cape Gelidonye promijenio je takvo mišljenje. Odlučujuću
ulogu u tom zaključku imali su kameni utezi za koje je George Bass utvrdio kako su zasnovani
na istočnjačkom, a ne grčkom metričkom sustavu. Kasnije se pokazalo kako su i ostali predmeti
sirijsko-palestinskog podrijetla te da je ustvari riječ o proto-Feničanima. Tome u prilog išle su i već
spomenute tablice iz Amarne i egipatske zidne slikarije koje nigdje ne spominju niti prikazuju Grke
već samo bliskoistočne narode, a i riječ trgovac ne postoji u Linearu B.
Brodolomi kod Uluburuna i Cape Gelidonye najznačajniji su primjeri brodoloma uopće, a
zahvaljujući iznimno profesionalnom i sustavnom podmorskom istraživanju pružaju nam neiscrpnu
količinu podataka o pomorstvu, trgovini i životu uopće tijekom kasnog brončanog doba koje je utrlo
put velikim civilizacijama poput grčke, feničke i rimske.

Literatura:
BASS 2005

12
2.3 Brodolom iz grčkog doba - Tektaş Burnu

U vremenu od 1999. do 2001. istražen je brodolom iz grčkog klasičnog doba pronađen 1966.
godine na pložaju Tektaş Burnu (tur. rt usamljene stijene) na zapadnoj turskoj obali. Istraživanje je
vodio George Bass (Institute of Nautical Archaeology) i njegova asistentica Deborah Carlson, a
sudjelovala je ekipa studenata, profesionalaca i volontera.
Olupina broda ležala je na dubini od 38 do 45 m, a bila je vidljiva manja skupina od šezdesetak
amfora među kojima su se razlikovala dva tipa. Prvi se tip amfora izrađivao u gradu Mende na sjeveru
Grčke između 450. i 425. g. pr. Kr. Jedna je takva amfora sadržala tamnu smolu koja je i nakon 2.500
godina bila viskozna i mirisna. Riječ je o smoli koja se možda koristila za popravak brodova. Drugi
tip amfora može se identificirati kao tip pseudo-Samos zbog morfološke sličnosti sa keramikom
izrađenom na otoku Samosu.
Od prvih nalaza vrijedi izdvojiti velike transportne amfore, manje vrčeve s ravnim dnom, uljanice i
keramiku s crnom prevlakom. Svaka amfora pažljivo je izvađena, a njen sadržaj poslan na ispitivanje.
Tijekom istraživanja pronađene su i mramorne
oči (grč. ophthalmoi) koje su se pričvršćivale
na pramac broda i simbolički mu pomagale u
pronalaženju pravoga puta. Pronađeni su također i
dijelovi olovno-drvenih sidara.
Godinu dana nakon završetka istraživanja, u
Muzeju podvodne arheologije u Bodrumu (gdje
se nalazi i turska podružnica Instituta za nautičku
arheologiju) tijekom fotografiranja artefakata i Priprema amfora za vađenje Amfora
mjerenja volumena amfora, na jednoj je od njih
primijećen pečat u obliku kruga s upisanim grčkim
slovima EPY. Riječ je o kratici za grčki grad
Eritreju na zapadnoj obali Turske, nedaleko Tektaş
Burnua. Upravo zahvaljujući tom detalju moglo se
zaključiti kako je riječ o malom trgovačkom brodu
namijenjenom lokalnom prometu. Jedna amfora s
obližnjeg otoka Hiosa pomogla je da se brodolom
datira u 440.-425. g. pr. Kr. Apotropejsko oko s pramca broda

Literatura:
BASS 2005.; http://inadiscover.com/Tektasburnu/

13
2.4 Najveći istraženi rimski brodolom - Madrague de Giens

U zaljevu Madrague de Giens (čitaj Madrag d’ Žijen) 20 km zapadno od Toulona u južnoj Fran-
cuskoj istražen je najveći rimski trgovački brod s odlično očuvanim teretom i brodskom konstrukci-
jom. Brod je potonuo u drugoj četvrtini 1. st. pr. Kr.
Istraživanje brodoloma započelo je 1972. godine, a potrajalo je nekoliko uzastopnih godina. Voditelji
istraživanja bili su André Tchernia i Patrice Pomey iz francuskog Nacionalnog instituta za znanstvena
istraživanja (CNRS). Nakon određivanja dimenzija nalazišta preko sredine brodoloma napravljena
je poprečna sonda iz koje se mogao dobro proučiti presjek broda. U dnu korita pronašlo se mnogo
keramičkog posuđa među kojima je zastupljena fina stolna i gruba kuhinjska keramika (više od 1.600
primjeraka). Glavni teret broda činile su vinske amfore tzv. tipa Dressel 1B koje su bile pohranjene
u tri sloja. Šiljci amfora iz gornjeg sloja bili su uglavljeni među grla amfora u sloju ispod tako da se
postigla maksimalna sigurnost i ušteda prostora prilikom ukrcaja tereta. Prostor između amfora bio je
ispunjen borovim granama da se posude ne bi međusobno dodirivale i oštećivale.
Iako je tijekom istraživanja izvađeno oko 600 amfora, dimenzije broda uspoređene s načinom
njihovog slaganja u potpalublje omogućili su da se sveukupan broj amfora procijeni na više od 7.000.
Vlasnik imanja s kojega su potekli opisani proizvodi bio je, sudeći prema pečatima, Publius Veveius
Papus iz južne Italije (Terracina), odakle je vjerojatno brod krenuo na svoje posljednje putovanje.
Praznine koje su na više mjesta primijećene među amforama protumačene su kao rezultat spašavanja
brodskog tereta još u rimsko vrijeme.
Detaljno proučavanje brodske konstrukcije omogućilo je da se napravi idejna rekonstrukcija bro-
da. Sudeći prema rezultatima istraživanja brod je bio dugačak oko 40 m i imao kapacitet od oko 400
t. Kod antičkih pisaca spominje se brod koji se naziva muriophorio (onaj koji nosi 10.000 amfora).
Takvi su brodovi bili najveći trgovački brodovi koji su se koristili na kraju rimske Republike i tijekom
ranoga Carstva. Brodovi takve veličine ponovo su se pojavili u Sredozemlju tek u 16. st.

Literatura:
TCHERNIA - POMEY – HESNARD 1978.

14
15
2.5 Srednjovjekovni brodolomi - Yassıada i Serce Limani

Godine 1958. turski je ronilac Kemal Aras u


blizini otoka Yassıade pronašao ostatke brodoloma.
O svome nalazu izvijestio je novinara Petera
Throckmortona koji je organizirao i provodio
podmorska arheološka istraživanja u Sredozemlju.
Od 1961. do 1964. Sveučilište u Pennsylvaniji
i Institut za nautičku arheologiju organizirali su
istraživanja koja su dala odlične rezultate. Voditelj
istraživanja bio je Georg F. Bass. Nakon određenog
vremena moglo se zaključiti kako je riječ o
ranosrednjovjekovnom brodu koji je vjerojatno
potonuo 625./626. godine.
Olupina se nalazila na dubini od 32 do 39 m, a
bila je u jako lošem stanju. Očuvalo se samo 10%
drvenog trupa, no to je bilo dovoljno da Frederik
van Doorninck rekonstruira brod na papiru i

Istraživanje brodoloma Richard Steffy po nacrtima izradi makete. Iako


je brod bio relativno manjih dimenzija, dužine
oko 21 m, mogao je prevesti oko 60 t tereta, a sam
trup bio je oblikovan tako da je dopuštao brodu da
postigne relativno veliku brzinu. Istraživanjem se
pronašlo na stotine artefakta među kojima vrijedi
izdvojiti 900 amfora koje su činile brodski teret.
Osim amfora na brodu su pronađeni i drugi važni
Amfore izložene u muzeju u Bodrumu nalazi poput 16 zlatnih i 55 bakrenih komada novca.
Upravo zahvaljujući jednom bakrenom primjerku
bilo je moguće zaključiti kako je brod potonuo oko
626 godine. Pronađeni su i drugi važni nalazi poput
uljanica, statua, osobnih stvari posade broda i dr.
Brod je vjerojatno je plovio prema jugu krenuvši
iz sjevernog Egejskog mora, Crnog mora ili možda
iz Konstantinopolisa. Zaključak je donesen na

Idejna rekonstrukcija dovršetka izgradnje broda


osnovi nalaza novca i većine predmeta, koji svi

16
odreda potječu s područja sjeverno od Yassıade.
Godine 1973. godine ronilac Mehmet Askin primijetio je kako drugi ronioci odnose ulomke
razbijenog stakla sa mjesta zvanog Serçe Limanı koje se nalazi nasuprot grčkog otoka Rodosa. O nalazu
je obavijestio Georga Bassa koji je po obilasku nalazišta zaključio kako je riječ o srednjovjekovnom
brodolomu. Na osnovi nalaza jedne amfore brodolom je datiran u 11. stoljeće.
Godine 1977. Bass je započeo israživanje lokaliteta koje je potrajalo do 1979. godine. Brodolom
se nalazio na dubini od 33 metra, a teren je bio dosta zahtjevan i zadavao mnogo problema pri
istraživanju. Istraživanje su otežavale i velike količine ulomaka stakla čija je sveukupna težina
procijenjena na tri tone.
Tijekom istraživanja pronađena je i zlatna kovanica iz 1021/22. godinu, koja je kao najmlađi komad
novca u početku iskorištena za preciznije datiranje brodoloma. Proučavanje stakla pokazalo je kako
se najmlađi primjerak može datirati oko godine 1024/25., pa se ta godina najčešće navodi kao godina
potonuća broda.
Osim staklenih čaša, vaza i drugih predmeta izrađenih od stakla, kao i zlatnih i srebrenih kovanica,
na brodolomu su pronađeni i drugi važni nalazi poput najstarije poznate drvene šahovske figure,
zlatnog nakita, oružja i alata, amfora, keramičkog posuđa i dr.. Na osnovi drvenih ostataka trupa dalo
se zaključiti kako je brod bio dugačak 15,6 m.
O podrijetlu broda i posade dugo se raspravljalo, ali je nakon nekog vremena na jednoj od amfora
primijećen natips MIR na osnovu kojega se došlo do zaključka da je brodska posada bila s područja
Bugarske, a posljednja ruta nesretnog broda bila je vjerojatno Konstantinopolis - Palestina.

Literatura:
BASS 2005.

17
2.6. Dvije značajne publikacije na temu plovidbe u prošlosti

George F. Bass (ur.), A history of seafaring based on underwater archaeology,


New York, 1972
Knjiga „A history of seafaring“ organizirana je u 12 glavnih tema u kojima je opisan razvitak
plovidbe sve do 19. st. Svaka se tema temelji na podvodnim istraživanjima diljem svijeta. Glavni
urednik je George F. Bass, otac podvodne arheologije. Njegovo ime veže se, među ostalim, uz važan
brodolom poznat pod nazivom Cape Gelidonya u Turskoj, gdje je istraživao ostatke broda iz brončanog
doba (vidi poglavlje 2.2 u skripti). Mali trgovački brod potopljen je otprilike u vrijeme Trojanskog
rata te je poslužio kao dokaz o ispravnim Homerovim opisima brodova toga doba.
Teme unutar knjige su:
- Najraniji moreplovci na Mediteranu i bliskom istoku (George F. Bass)
(The earliest seafarers in the Mediterranean and the Near East)
- Grčki, etruščanski i fenički brodovi i brodski promet (Keith DeVries)
(Greek, Etruscan, and Phoenician ships and shipping)
- Rimljani na moru (Peter Throckmorton)
(Romans on the sea)
- Grčki i rimski lučki radovi (Joseph W. Shaw)
(Greek and Roman harbour works)
- Brodovi rimskog doba i kasniji u Britaniji (Peter Marsden)
(Ships of the Roman period and after in Britain)
- Bizant, gospodar mora; 330 - 641 (Frederick van Doorninck)
(Byzantium, mistress of the sea; 330 – 641)
- Skandinavski brodovi od najranijeg doba do Vikinga (Arne Emil Christensen)
(Scandinavian ships from earliest times to the Vikings)
- Vikinški i hanzeatski trgovci; 900 - 1450 (Ole Crumlin – Pedersen)
(The Vikings and the Hanseatic merchants; 900 – 1450)
- Pomorske republike: srednjovjekovni i renesansni brodovi u Italiji
(Enrico Scandurra)
(The Maritime Republics: Medieval and Renaissance ships in Italy)
- Utjecaj britanske pomorske strategije na brodski dizajn; 1400 - 1850
(Alexander McKee)
(The influence of British naval strategy on ship design: 1400 – 1850)
- Trgovci i gusari diljem Atlantika (Mendel L. Peterson)
Ulomak kamenog spomenika
(Traders and privateers across the Atlantic) s prikazom broda; Arheološki
muzej u Splitu.

18
- Vodeni putovi koji su otvorili Novi Svijet (Robert C. Wheeler)
(Waterways open the New World)
Svaka pojedina tema popraćena je povijesnim pregledom i brojim ilustracijama što uvelike olakšava
razumijevanje. Obrađena su i pojedina važna podvodna istraživanja kao npr. kirenski brod iz IV. st.
blizu Cipra i istraživanje u Thapsusu.

Piero A. Gianfrotta - Patrice Pomey (ur.), La Navigation dans l’Antiquité,


Aix-en-Provence, 1997
Knjiga „La Navigation dans l’Antiquité“ donosi nam pregled antičkog pomorstva na Mediteranu.
Popraćena je brojnim ilustracijama, kartama i fotografijama. Autori knjige su Piero A. Gianfrotta, jedan
od utemeljitelja podvodne arheologije u Italiji, Xavier Nieto, vodeći podvodni i nautički arheolog u
Španjolskoj, te slavni arheolozi francuskog Istituta za zanstvena istraživanja (CNRS) Patrice Pomey
i André Tchernia.
Knjiga se dijeli na na četiri glavne teme podijeljene u više poglavlja:
- Plovidba (La Navigation)
Unutar teme obrađeni su uvjeti pod kojima se odvijala plovidba, a kao ilustracija iskorišten je opis
putovanja i brodoloma sv. Pavla Apostola. Opisane su geografske karakteristike Mediterana, kao
i sve moguće zamke i opasnosti s kojima su se susretali tadašnji pomorci. Nailazimo na detaljne
opise obala Mediterana i na ružu vjetrova, te na poglavlje o pirastvu.
- Brodovi i ljudi ( Les navires et les hommes)
Pod tim se naslovom donosi pregled antičkih trgovačkih i ratnih brodova sa svim njihovim
tehničkim karakteristikama, od onih arhaičnih do klasičnih, koji je popraćen velikim brojem
ilustracija. Drugi dio teme bavi se mornarima i putnicima, te brodskom opremom.
- Trgovina (Le Commerce)
Kao i što sam naslov govori, tema se bavi trgovinom diljem Mediterana te prijenosom i
distribucijom robe. Opisane su brojne luke i trgovačka središta.
- Brodolomi i brodski tereti ( Les épaves et leur cargaison)
Posljednja tema donosi zanimljiva nalazišta potonulih brodova, kao i najzanimljivije brodske
terete koji su pronađeni diljem Mediterana.
Rezultati podvodnih istraživanja, iznijeti u knjizi, omogućili su mnoge nove spoznaje koje
znatno upotpunjuju sliku o antičkoj plovidbi. Pomorstvo u antici bilo je daleko od savršenog,
ali je po mišljenju autora bilo dobro razvijeno za uspješnu plovidbu Mediteranom i u skladu s
potrebama te epohe.

Literatura:
BASS 1972.; GIANFROTTA – POMEY (ur.) 1997.

19
3. Podmorska istraživanja, nalazišta i nalazi

3.1 Vrste podmorskih nalazišta

Podmorska nalazišta vrlo su raznolika i teško ih je svrstati u strogo određene skupine. Ipak, radi
lakšega snalaženja možemo ih načelno podijeliti u nekoliko većih skupina na osnovi različitih
kriterija.
Siguran podatak kojim raspolažemo za svako nalazište predstavlja njegova dubina. Prema
kriteriju dubine nalazišta možemo podijeliti na:
• nalazišta u plitkom moru (priobalni pojas);
• nalazišta u dubokom moru (do dubine dostupne sportskim roniocima = 40 m);
• nalazišta na velikim dubinama (dublje od 40 m).
Osim po dubini nalazišta se već na prvi pogled razlikuju po stanju očuvanosti koje djelomično
možemo procijeniti na osnovi stručnog očevida. Devastacija nalazišta može biti uzrokovana
djelovanjem ljudi i/ili prirodnih sila. Prema stanju očuvanosti nalazišta možemo podijeliti u:
• nedevastirana nalazišta;
• djelomično devastirana nalazišta;
• teško devastirana nalazišta.
Nalazišta također možemo podijeliti u skupine na osnovi povijesnih razdoblja kojima pripadaju.
Vremensko određenje nalazišta ponekad je moguće utvrditi već na osnovi stručnog očevida, ali je
u većini slučajeva potrebno provesti probno istraživanje kako bi se utvrdila, provjerila ili potvrdila
točna datacija. Prema vremenu kojem pripadaju, nalazišta dijelimo na:
• prapovijesna nalazišta;
• antička nalazišta;
• srednjovjekovna nalazišta;
• novovjekovna nalazišta;
• nalazišta iz više vremenskih razdoblja.
Pojedine skupine međusobno se preklapaju pa nismo uvijek u mogućnosti strogo se držati
navedene podjele. Unutar skupine novovjekovnih nalazišta izdvaja se podskupina post-
srednjovjekovnih nalazišta koja se onose na brodove i tragove brodarstva koji čvrsto počivaju na
tradiciji srednjega vijeka.
I na kraju, nalazišta možemo podijeliti prema njihovom sadržaju u nekoliko osnovnih skupina:
• potopljeni brodovi (brodovi nastradali nesretnim slučajem, namjerno potopljeni ili napušteni)
• sidrišta;
• pristaništa i luke (lučke konstrukcije i prateći pokretni nalazi);
• ostatci naselja, gospodarskih i ladanjskih kompleksa te ostalih priobalnih građevina koji

20
su zbog promjene morske razine došli pod površinu mora;
• samostalni gospodarski objekti izgrađeni u plitkome moru (ribnjaci, solane, zamke za
ribolov i sl.);
• potopljeni krajolici (sveukupnost nalaza na određenom prostoru koji su potopljeni zbog
promjene morske razine);
• pokretni nalazi različitog podrijetla koji su u more dospjeli erozijom obale;
• pojedinačni nalazi (izolirani predmeti koji su slučajno upali ili su namjerno odbačeni u more).
Podjela nalazišta po sadržaju najosjetljivija je od svih podjela jer se mnoge skupine međusobno
preklapaju, pa se neka nalazišta ne mogu se svrstati u samo jednu od njih. Takva situacija
karakteristična je prije svega za nalazišta u priobalju, ali ponekad i za nalazišta na većim dubinama.

Literatura:
BOWENS 2009.; VRSALOVIĆ 1979,

1 2 3

1. Ostatci rimskog ribnjaka (poluotok


Kupanja u Istri).
2. Devastirani ostatci rimskodobnog
brodoloma (otočić Host u viškoj luci).
3. Brodolom u plitkome moru (Pakoštane).
4. Brodolom s teretom amfora na većoj dubini
(uvala Koromašna na Žirju).
5. Olupina broda Vassilios kod Visa.
5 6
6. Pojedinačni nalaz amfore.

21
3.2 Metode podmorskih istraživanja

Metodologija podvodnih istraživanja jednaka je metodologiji istraživanja na kopnu, ali se zbog


posebnih uvjeta provodi na specifične načine i uz specifičnu opremu. Arheolozima u podmorju
pomažu i brojni ronioci čija je odgovornost velika jer su mogućnosti arheološkog nadzora nad svime
što se događa na terenu znatno ograničene.
Kako bi se ušlo u trag podvodnim arheološkim nalazištima provodi se podvodno rekognosciranje.
Ono se može provoditi na dva načina. Prvi se način oslanja na podatke dobivenene od ronilaca i ribara,
dok se drugi sastoji u sustavnom pretraživanju terena u potrazi za arheološkim nalazima. Ukoliko
se pronađe podmorsko nalazište potrebno je točno zabilježiti njegovu dubinu i GPS koordinate.
Na nalazištima za koja se sigurno zna da postoje na osnovi prijave i dokumentacije koju su izradili
ronioci koji nisu arheolozi, provodi se stručni očevid kako bi se utvrdio njihov karakter i stupanj
ugroženosti.
Nakon rekognosciranja ili stručnog očevida slijedi dokumentiranje postojećega stanja na osnovu
kojega se može procijeniti treba li nalazište ostaviti in situ ili ga istražiti i izvaditi arheološki materijal.
Na osnovi podataka prikupljenih tijekom rekognosciranja i stručnog očevida priprema se podloga za
pravnu zaštitu nalazišta tj. upis u Registar kulturne baštine RH.
U slučaju da se nalazište ostavlja in situ potrebno je putem pravne i fizičke zaštite osigurati njegovo
očuvanje na morskom dnu. Fizička zaštita provodi se na razne načine, među kojima se najčešće koristi
zasipanje nalazišta pijeskom, pokrivanje zaštitnim mrežama ili izgradnjom zaštitnog kaveza.
Ukoliko se procijeni da je nalazište izrazito ugroženo ili je od posebnog znanstvenog interesa
pristupa se podmorskom iskopavanju. Postoje 3 vrste istraživanja:
• probno iskopavanje;
• sustavno iskopavanje i
• zaštitno iskopavanje.
Probno iskopavanje sastoji se od probnog sondiranja kojim se utvrđuje debljina i sastav kulturnoga
sloja, te procjenjuje količina i ugroženost arheoloških nalaza. Arheološki nalazi mogu biti ugroženi
djelovanjem ljudi i djelovanjem prirode.
Sustavno iskopavanje je najbolji način istraživanja. Tom se metodom istražuje cijeli lokalitet
sustavno i detaljno. Pri sustavnom iskopavanju dokumentiraju se i vade svi arheološki nalazi neovisno
o njihovom stanju očuvanosti. Ova metoda zahtjeva najviše vremena i financijskih sredstava.
Zaštitno iskopavanje je iskopavanje ograničenog obima koje je potrebno provesti kako bi se nalaze
zaštitilo od pljačkanja ili drugog vida uništavanja uzrokovanog djelovanjem ljudi ili prirode. Pri
zaštitnom iskopavanju područje istraživanja ograničeno je samo na najugroženije dijelove lokaliteta.
U mnogim slučajevima ograničeno je i vađenje arheoloških nalaza što znatno šteti znanstvenim
spoznajama o nalazištu.

22
Za potrebe dokumentiranja i iskopavanja na nalazište se postavlja
pomoćno, najčešće metalno mrežište čiji su kvadrati dimenzija
2x2 ili 4x4 m. Takvo mrežište koristi se za orijentaciju u prostoru,
mjerenje i oslonac roniocima. Sloj mulja, pijeska i kamenja uklanja
se uz pomoć zračnih ili vodenih sisaljki koje se, zbog svoje velike
snage i dimenzija, među roniocima nazivaju „mamut sisaljke“.
Za fino čišćenje koriste se posebni nastavci u obliku fleksibilnih
tankih PVC cijevi. Vađenje nalaza obavlja se uz pomoć ronilačkih
balona, tzv. „padobrana“, u koje se upuhuje zrak pa oni sami
podižu teret do površine.
Čitavo iskopavanje popraćeno je detaljnim nacrtnim i
fotografskim dokumentiranjem jednako kao i na nalazištima na
kopnu. Svako iskopavanje zasniva se na principu stratigrafije.
Ukoliko se iskopavanje provodi tijekom više istraživačkih
kampanja, nalazište se mora dobro zaštititi prekrivanjem
geotekstilom i slojem mulja i pijeska.
U podvodnom istraživanju sve se više koriste nove tehnologije za
dokumentiranje (sidescan sonar, ROV) i nedestruktivno dubinsko
pretraživanje (sigle & multibeam sonar, sub-bottom profiler). Nove
tehnologije mogu se koristiti na plitkim nalazištima, ali su naročito
potrebne za istraživanja na velikim dubinama nedostupnim
roniocima. U posljednje vrijeme uz pomoć daljinski upravljanih
vozila (ROV) provode se i podvodna arheološka iskopavanja.

Literatura:
BOWENS 2009.

1. Pregled nalazišta.
2. Uklanjanje pijeska uz pomoć ‘mamut’ sisaljke.
3. Čišćenje osjetljivih nalaza.
4. Pomoćno mrežište na nalazištu.
5. Podizanje nalaza uz pomoć ronilačkog balona.

23
3.3 Dokumentiranje podmorskih arheološkog nalazišta

Osnovni zahtjev svake arheološke akcije na terenu je izrada odgovarajuće dokumentacije koja
omogućava kontrolu rada, te stručnu i znanstvenu eksploataciju arheoloških nalaza. Rad bez
odgovarajuće dokumentacije nema nikakve ni stručne ni znanstvene vrijednosti. Dapače više šteti,
jer nisu zabilježeni osnovni metodološki postupci koji su nužni za svaku daljnju obradu, te je samo
nalazište na neki način devastirano i ne može se izraditi naknadna dokumentacija.
Dokumentacija nam u prvom redu mora ilustrirati točnu lokaciju, identifikaciju i definiciju svakog
arheološkog podmorskog lokaliteta, brojnost, vrste i karakter pojedinih nalaza, te stanje i stupanj
njegove ugroženosti. Ona također treba omogućiti proučavanje pojedinog nalazišta čak i onome koji
to nalazište nikada nije vidio. Za taj rad, utvrđeni su određeni postupci, grupirani u nekoliko faza.
Prije svega potrebno je izvršiti detaljni očevid i uzeti sve osnovne podatke s nalazišta, na osnovu kojih
se razrađuje program probnih, zaštitnih ili sustavnih istraživanja; osigurati kadrove i opremu, u što
se ubraja odgovarajuća stručna i tehnička ekipa; prostorno fiksirati nalazište pomoću mjerne vrpce
i trasirki, odnosno kolaca; izraditi poprečne i uzdužne presjeke s kojima se dobiva konfiguracija
morskog dna i plan nalazišta sa svim geofizičkim podacima te postaviti metalno kvadratna mrežište
na određenim dijelovima nalazišta, pomoću kojega se izrađuje tlocrtna situacija.
Osim kvadratnog mrežišta koje pomaže pri nacrtnom dokumentiranju nalazišta, za određivanje
točnog položaja nalaza koristi se sistem trilateracije kojim se određuje relativni položaj nalaza
mjerenjem u odnosu na dvije fiksne točke.
Dokumentiranje tlocrtne situacije obavlja se fotografiranjem pojedinih kvadranata, strogo
ortogonalno, s točno određene visine. Spajanjem fotografija po kvadantima dobiva se fotomozaik
(foto-plan) iz kojeg se svi nalazi i detalji precrtavaju u generalni plan zatečenog stanja. Poseban način
trodimenzionalnog dokumentiranja predstavlja fotogrametrija. To je postupak kojim se uz pomoć
posebno razmještenih foto-točaka nalazište snima iz više uglova. Obradom snimljenih fotografija
dobivaju se informacije o položaju snimljenih točaka u sve tri dimenzije, čime se omogućuje
trodimenzionalna rekonstrukcija nalazišta.
Dokumentaciju možemo podijeliti u sljedeće skupine:
• Tekstovna dokumentacija koja sadrži:
- terenske dnevnike rada (opći i individualni);
- dnevnike ronjenja i fotografiranja,
- popise i inventare nalaza;
- financijsku dokumentaciju;
• Nacrtna (grafička) dokumentacija koja obuhvaća:
- položajnu kartu gdje se može vidjeti koji su sve predjeli rekognoscirani, kakvom
metodom se radilo i na kojim dubinama su pojedini nalazi pronađeni, zatim gdje je

24
1
2

3 4

5
6

7
1. Pomoćno metalno mrežište na nalazištu antičkog brodoloma
2. Izrada nacrtne dokumentacije
3. Tehnika crtanja profila nalazišta
4. Dokumentiranje nalaza metodom trilateracije
5. Izrada fotografske dokumentacije
6. Obrada nacrtne dokumentacije
7. Slika rimskog ribnjaka dobivena uz pomoć multibeam sonara

25
objašnjena situacija na terenu, označena istražena područja i znakovima obilježena
karakteristika nalaza
- nacrt koji sadrži uzdužne i poprečne presjeke morskog dna; oni bi trebali imati sa strane
označene dubine, mjere rasprostranjenosti nalazišta, te legendu gdje je objašnjena
konfiguracija terena;
- tlocrt nalazišta sa ucrtanim zatečenim stanjem i materijalom unutar kvadratne mreže,
da bi se što bolje ilustriralo stanje i karakter nalazišta;
- tlocrtne situacije i profile nalazišta ili pojedinih sondi tijekom istraživanja, položaj
stratigrafskih jedinica i posebnih nalaza;
- ostale nacrte kojima se dokumentiraju detalji podvodnog nalazišta, pojedine skupine
ili specifičnosti nalaza.
• Fotografska dokumentacija kojom se pokazuje položaj nalazišta, faze rada, razni detalji i sve
ono što može popuniti ostalu dokumentacijsku građu. Ona, naravno, treba sadržavati i faze
rada koje se odvijaju na kopnu i konzervatorski rad na nalazima.
- prva grupa daje uvid u plovne objekte s opremom koja je korištena, te na sastav
ronilačke ekipe;
- druga grupa sadrži snimke arheološkog područja ili mjesta nalazišta, odnosno daje
sliku geografske i geomorfološke situacije okoliša, zatim uži dio morske površine i
strelicom ucrtano mjesto nalazišta;
- treća grupa sadrži snimke lokaliteta – snimljenog s raznih uglova i s različitih visina
kako bi se dobio što potpuniji uvid u karakter nalazišta
- četvrta grupa fotografija prikazuje metodu rada u istraživanju, praktična rješenja i
iskustva do kojih su došli pojedinci;
- u petoj grupi nalaze se snimke svih, a naročito karakterističnih primjeraka nalaza;
- u šestoj grupi prikazan je kabinetski rad na konzerviranju nalaza.
• Filmska dokumentacija – dolazi kao dopuna fotografiji, naročito za izradu reportaža za
televizijske emisije i sl.
U novije vrijeme za dokumentiranje podmorskih nalazišta, naročito onih na velikim dubinama,
koristi se oprema na daljinsko upravljanje poput robot kamera (ROV), sidescan sonara, sub-bottom
profilera, magnetometara te singlebeam i multibeam sonara.

Literatura:
BOWENS 2009.; GREEN 2004.; VRSALOVIĆ 1974.

26
3.4 Podrijetlo amfora; Grčke amfore

Riječ amfora dolazi od grčkih riječi koje znače „nositi (ili nosač) s dvije strane“. Ona zato označava
posudu s dvije ručke koja se najčešće koristila za prijevoz namirnica morskim putem. Upravo zbog
specifičnosti pomorskoga transporta amfora je najčešće bila opremljena čepastim završetkom ili
šiljkom na dnu kako bi joj se povećala čvrstoća i omogućilo lakše i sigurnije slaganje u brodsko
potpalublje. Šiljak na dnu koristio se također i kao pomoć pri izlijevanju tekućeg sadržaja. Riječ
amfora prvi je put zabilježena na glinenim pločicama pisanim Linear B pismom (amphiphoreus ili
amphoreus), a više se puta spominje u Homerovim epovima.
Ideja amfore potekla je iz Kanaana (na području današnjeg Izraela, Libanona, Palestine, te
dijelom Jordana, Sirije i sjeveroistočnog Egipta). Na tom su se prostoru tijekom 16. st. pr. Kr. (kasno
brončano doba IA) pojavili tzv. kanaanski vrčevi koji su imali suženo grlo, konično tijelo, zaobljeno
ili zašiljeno dno i dvije male ručke na najširem dijelu trbuha, a koristili su se za masovni pomorski
transport robe (vidi poglavlje 2.2 u skripti – brodolom Uluburun).
Posude zaobljenog dna pojavile su se i ranije na području Egipta, ali nisu bile opremljene ručkama.
Ideju ručki Egipćani su preuzeli od kanaanskih vrčeva. Na tradiciji kanaanskih vrčeva od 9. st. pr. Kr.
počinju se razvijati feničke amfore, a od 8. stoljeća amfore se sve češće koriste na području Grčke.
Feničani i Grci svojim su kolonizatorskim djelovanjem prenijeli ideju amfore na zapadni Mediteran.
Feničke su oblike preuzeli Etruščani, dok su se na tradiciji grčkih oblika nastavile razvijati rimske
amfore na području Italije i sjeverno-mediteranskih provincija.
Među najstarijim grčkim amforama ističu se tzv. SOS amfore (naziv prema bojanim oznakama
na vratu) koje su se proizvodile na području Atike tijekom 8.-6. st. pr. Kr. Na dnu amfora bilo je
dodano prstenasto dno kako bi mogle samostalno stajati. Tijekom 8.-4. st. pr. Kr. proizvode se i tzv.
korintske A amfore, a nasljeđuju ih korintske B amfore kakve se pronalaze i u hrvatskom podmorju.
Poznate amfore proizvodile su se osim toga na području Lakonije te otoka Hiosa, Samosa i Rodosa,
ali i u nizu manjih proizvodnih centara.
U vrijeme najstarije grčke kolonizacije u 6. st. pr. Kr. na području današnjeg Marseillea (Massalia)
počele su se i na zapadnom Mediteranu proizvoditi grčke amfore. Na području Velike Grčke i Sicilije
tijekom 5. st. pr. Kr. počele su se proizvoditi amfore tzv. grčko-italskog tipa koje se odlikuju srcolikim
tijelom, kratkim vratom i izduženim šiljkom. Te su se amfore u raznim varijantama zadržale u uporabi
do 2. st. pr. Kr., kad se iz njih počinju razvijati najstarije rimske amfore.
Razvoj grčkih amfora na sjevernom dijelu zapadnog Mediterana pratio je razvoj feničkih tj. punskih
amfora na njegovom južnom dijelu te na prostoru Sardinije i južne Španjolske. Pod utjecajem punskih
amfora razvili su se i osebujni jajoliki etruščanski oblici.

Literatura:
GRACE 1979.; CARAVALE – TOFFOLETTI 1997.

27
1. Znak za amforu u Linear B
pismu.
2. Kanaanski vrčevi – razvoj
oblika.
3. Prikaz egipatskih amfora
nastalih pod utjecajem
kanaanskih vrčeva.
4. SOS amfora.
5. Korintska B amfora iz
podmorja Visa.
6. Jajolika etruščanska amfora.

1 2

4 5 6

28
3.5 rimske amfore

Rimske su se amfore razvile na temelju ranijih amfora koje su u zapadno Sredozemlje stigle uz
pomoć Feničana i Grka. Kao i ranije, amfore su u rimsko vrijeme bile poglavito korištene za prijevoz
tekućina kao što su vino (amphorae vinariae – amfore izduženih oblika, s unutrašnje strane obložene
smolom) i maslinovo ulje (amphorae oleariae), ali su se u njima prevozili i riblji umaci i razni drugi
proizvodi poljoprivrede i morskog gospodarstva (voće, povrće, med, soljena riba i dr.). U njima
se također moglo prevoziti i različite druge sadržaje poput borove smole, bitumena, mineralnih
sirovina i poluproizvoda, sitnih predmeta i dr., a mogle su se koristiti i za vodu. Amfore koje su
prvobitno bile namijenjene određenom proizvodu mogle su se također sekundarno iskoristiti za
nešto posve različito.
U današnje vrijeme amforama se pridaje velika pozornost pri proučavanju antičke ekonomije,
trgovačkih i plovnih putova. Tome doprinose i epigrafske informacije (pečati, grafiti, bojeni natpisi)
na tijelima amfora, koje nam govore o sadržaju, proizvođaču, mjestu, a ponekad i vremenu proizvodnje.
Mjesto njihove proizvodnje bile su keramičke radionice koje su najčešće djelovale unutar rimskih
veleposjeda. Tijekom vremena oblici su se amfora mijenjali jer se nastojalo smanjiti njihovu težinu
i povećati im volumen kako bi se povećala njihova učinkovitost. Na osnovi oblika amfora često
možemo mnogo zaključiti o njihovom datiranju i podrijetlu, a također i o osnovnom sadržaju.
Prvu tipologiju rimskih amfora napravio je njemački arheolog Heinrich Dressel na osnovi nalaza
s brda Monte Testaccio u Rimu, visokog 30 m, koje je nastalo odbacivanjem slomljenih i beskorisnih
amfora s rimske tržnice.
Razvoj rimskih amfora započeo je pod utjecajem amfora grčkih i grčko-italskih tipova. Amfore
grčko – italskog tipa su srcolikog oblika i kratkog vrata, a proizvodile su se na području Velike
Grčke. Datiraju se u razdoblje od 4. do 2. st. pr. Kr. Najranije rimske amfore odlikuju se izduženim
vratom i trbuhom. Na zapadnoj obali Italije razvija se tip poznat pod nazivom Dressel 1, a duž istočne
obale proizvode se amfore tipa Lamboglia 2. Oba su tipa karakteristična za 2./1. st. pr. Kr. Iz tih su
se amfora, a i iz drugih grčkih uzora, razvili različiti tipovi koji su se tijekom antike proizvodili na
području Italije.
Proizvodnja amfora tijekom rimskog vremena nastavila se i u egejskom prostoru, a vrlo intenzivna
proizvodnja odvijala se na prostoru Španjolske (hispanske amfore), Francuske (galske amfore) i
sjeverne Afrike. Među nizom amfora s područja Španjolske izdvajaju se tzv. hispanske globularne
amfore namijenjene prijevozu maslinovoga ulja, poznate pod nazivom Dressel 20. Te su amfore bile
naročito popularne tijekom 1./2. st. po Kr. Amfore s područja današnje Francuske često se odlikuju
ravnim dnom (umjesto uobičajenog šiljka).
U sjevernoafričkim provincijama proizvodili su se također različiti tipovi amfora koji su se
većinom odlikovali izrazito dugim cilindričnim tijelom, kratkim vratom, malim ručkama i izrazito
crvenom fakturom. Te su amfore prevladale na Sredozemlju tijekom 3. i 4. st. po Kr., a proizvodnja
se nastavila i tijekom kasnijih stoljeća.
29
Tipološka tablica rimskih amfora, Heinrich Dressel CIL XV, 2, 1899.

30
U bizantsko vrijeme dimenzije su se amfora smanjile, također i šiljak na njihovom dnu (u nekim
slučajevima on je potpuno nestao). Bizantske se amfore odlikuju izbrazdanom površinom i vrećastim
oblikom tijela.
Proizvodnja amfora nastavila se, iako znatno manjim intenzitetom, i tijekom srednjega i novoga
vijeka, a u nekim se krajevima Sredozemlja amfore proizvode i koriste čak i u današnje vrijeme.

Bibliografija:
PETRIĆ 1989.

1 2 3 4

6
1. Amfora kasnog grčko-italskog tipa.
2. Amfora tipa Lamboglia 2.
3. Hispanska globularna amfora tipa Dressel 20.
4. Kasnoantička amfora tipa Late Roman 1.
5 5. Sjevernoafrička cilindrična amfora tipa Keay XXV.
6. Način slaganja amfora u brodsko potpalublje.

31
3.6 Antička sidra

Antička sidra česti su podmorski nalazi. Na osnovi dosadašnjih istraživanja i podataka iz antičke
literature, podijeljena su u nekoliko skupina: kamena, kameno–drvena, olovno–drvena i željezna
sidra.
Kamena sidra su najraniji tipovi sidara. Faze njihovog razvoja možemo pratiti po brojnim nalazima
širom Mediterana. Primitivno sidro bilo je veći kamen okruglog ili stožastog oblika, odgovarajuće
težine, koji je po sredini bio ižlijebljen ili je imao rupu kako bi se mogao privezati užetom ili kožnim
strunama. Takva sidra nije lako uočiti na morskome dnu, a i datiranje predstavlja velik problem jer se
primitivna sidra na mnogim mjestima i danas koriste za sidrenje manjih brodica prilikom ribolova.
Kameno – drvena sidra su razvijeni oblik prethodno navedenih kamenih sidara. Ta su sidra bila
trapezastog ili pravokutnog oblika s dvije ili tri rupe, a ponekad i više. Kroz jednu se vezivalo uže, a u
ostale su bili zabijeni drveni šiljci koji bi se zarili u pijesak ili zakvačili za kamenje. Takva su sidra bila
pouzdanija i nisu doživjela dalji tipološki razvoj. Različitih su dimenzija i težine.
Drugi razvojni pravac vodio je u smjeru olovno-drvenih sidara. U tom slučaju kamen je iskorišten
za izradu prečke oko koje su se u početku vezale jedna ili dvije grane koje su služile kao krak odnosno
krakovi sidra, a koje su kasnije zamijenjene namjenski izrađenim drvenim dijelom sidra. Takva sidra
bila su prototip sidara sastavljenih od središnje grede, prečke i krakova, a pojavila su se, sudeći prema
pisanim izvorima i grafičkim prikazima, već u 7. i 6. st. pr. Kr. Prema sadašnjem stanju istraživanja
kamene su se prečke zadržale u uporabi do 2. st. pr. Kr.
Olovno – drvena sidra nastala su pod utjecajem naglog razvoja plovidbe. Stoga se ona često
pronalaze u čitavom Sredozemlju. Sastojala su se od olovne prečke i ponekad spojnice, te od drvene
grede i krakova koji su na šiljcima mogli biti okovani metalnim pločicama. Olovne prečke bile su
različitih dimenzija i kao takve činile su glavnu težinu sidra. Po sredini se nalazio četvrtasti otvor
kroz koji se provlačila drvena greda. Na donjem dijelu sidra olovna je spojnica spajala drvenu gredu s
krakovima i služila kao opterećenje suprotnog kraja sidra. Sudeći prema arheoloških nalazima, olovno-
drvena sidra počela su se koristiti u 4. st. pr. Kr.
Postoje i olovne prečke koje nemaju središnji otvor za nasad drvene grede. U tome slučaju riječ je o
tzv. pomičnim prečkama koje su se provlačile kroz drvenu gredu, ali su se po potrebi mogle i izvaditi
radi lakše pohrane. Takva su sidra služila vjerojatno kao rezervna.
Olovne prečke pronalaze se, osim na brodolomima, i kao pojedinačni nalazi. Riječ je o sidrima koja
su namjerno ostavljena pod morem jer su zapela na sidrištu ili su bezuspješno bačena prilikom oluje.
Drveni dijelovi sidara u rijetkim su se slučajevima uspjeli očuvati. U hrvatskom podmorju pronađeno
je odlično očuvano drveno sidro u uvali Caski na otoku Pagu.
Željezna sidra zbog korozije su se najlošije očuvala. Na brodolomima pronalazimo uglavnom
njihove dijelove ili samu korodiranu koru, dok je unutrašnjost gotovo potpuno nestala. Željezna sidra

32
mogla su imati prečku od olova, željeza, kamena ili drva.
Zahvaljujući pažljivom proučavanju, danas je moguće prikazati razvojnu liniju željeznih sidara
tijekom antičkog vremena. Zanimljivo je da se u antičkoj literaturi željezna sidra spominju još u 5. st.
pr. Kr., ali se tek od 1. st. po Kr. ona počinju intenzivnije koristiti i istiskivati olovno-drvena sidra.

Literatura:
AVILIA 2007.; VRSALOVIĆ 1979.
1. Jednostavna kamena sidra.
2. Kamena sidra s rupama za ulaganje drvenih krakova.
3. Način izrade olovno-drvenog sidra.
4. Idejna rekonstrukcija sidra izrađenog od kamene prečke i dvije grane.
5. Razvoj željeznih sidara (prema G Kapitänu).
6. Olovne prečke antičkih sidara u Pomorskom muzeju na Malti.
7. Rekonstrukcija olovno-drvenog sidra.

6
7

33
4. Podmorska arheološka istraživanja u Hrvatskoj

4.1 Najstariji zapisi i prvo podmorsko istraživanje u Hrvatskoj

Posebnost koju predstavljaju predmeti što leže na


morskom ili riječnom dnu a koji po svojoj prirodi
pripadaju kopnu, vrlo je rano pobudila zanimanje
ljudi raznih profila za njihovo vađenje i istraživanje.
Zbog male udaljenosti od kopna i manje dubine mora
prvo su primijećeni ostatci zidova, molova i ostalih
sličnih struktura koji su se zbog promjene morske
razine našli pod površinom mora. Iz literature nam je
danas poznato, kako je interes za potonule arheološke
nalaze sigurno postojao već u 16. st. Pietro Coppo, De sito de Listria, 1540.

Prve podmorske arheološke podatke s područja Istre donosi nam renesansni kartograf Pietro
Coppo, rodom iz Izole, koji je u svome djelu De sito de Listria (O Istri) tiskanom 1540. godine opisao
podmorska nalazišta na području Simonovog zaljeva, Savudrije, Vrsara, Barbarige i dr. Njegove
opise dijelom je potvrdio i obogatio novigradski biskup Giacomo Filippo Tommasini 1655. godine.
Obilje arheoloških nalaza duž obala Istre odrazilo se i u radovima mnogih drugih autora među kojima
se tijekom 19. i početkom 20. stoljeća naročito ističu Pietro Kandler i Anton Gnirs. Dvadesetih
godina 20. stoljeća mnoge je istarske lokalitete obišao i opisao Attilio Degrassi, a rezultate svoga
rada objavio je u članku I porti romani dell’Istria (Rimske luke u Istri), tiskanom 1955. godine.
O krajnjem jugu hrvatske obale zabilježeno je daleko manje podataka. Arheološke ostatke antičkog
naselja Epidaurum (današnji Cavtat) u kratkim je bilješkama opisao dubrovački nadbiskup G. B.
Conventati 1716. godine. Polovicom 18. stoljeća o podizanju morske razine na osnovi podataka
s istočne jadranske obale pisao je talijanski prirodoslovac Vitaliano Donati. On je kao očigledne
dokaze nabrojio i nalazišta u plitkome moru u Diklu, Zadru, Stupici na Žirju, Visu i dr.
Za poznavanje podmorskih arheoloških ostataka vrlo je zaslužan
Donatijev sljedbenik, opat Alberto Fortis, koji je u svome radu Viaggio
in Dalmazia (Put po Dalmaciji) tiskanom 1774. godine, spomenuo antičke
nalaze u Zadru, Ninu, Privlaci, Prukljanskom jezeru, Makarskoj i Vidu
kod Metkovića. Nalaz mramornog arhitrava u rijeci Krki, prvi je opisani
nalaz pronađen u nekoj rijeci na području Hrvatske, a po prvi put Fortis
Opat Alberto Fortis. daje i opis potonulog antičkog broda koji je s teretom amfora završio na
dnu mora kod Sućurja na Hvaru. Na osnovi Fortisovih bilješki, njegov prijatelj John Strange, arheolog
i prirodoslovac, objavio je 2 arheološka izvještaja u časopisu Archeologia, Society of Antiquaries u

34
Londonu, 1775. i 1779. godine. Prvi članak, u kojemu se spominju
nalazi rimskog pločnika pod morem u Zadru i arhitrava iz rijeke
Krke, predstavlja prvi objavljeni tekst o hrvatskim podvodnim
arheološkim nalazima u nekom arheološkom časopisu.
Anton von Steinbüchel von Rheinwall, profesor arheologije i
ravnatelj Carskoga muzeja u Beču na putovanju po Dalmaciji 1818.
godine opisao je antičke sarkofage koji su se vidjeli u plitkome
Don Frane Bulić.
moru uz zapadnu obalu poluotočića Vranjica kod Splita. Iste je
sarkofage opisao i ucrtao povjerenik Narodnog muzeja u Zagrebu Mijat Sabljar dok je polovicom
19. stoljeća putovao Dalmacijom. Na svojim je putovanjima Sabljar obišao i uvalu Casku na otoku
Pagu koja je obilovala podmorskim nalazima, a čiju je skicu također unio u svoju putnu bilježnicu.
Don Frane Bulić, ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, također je zabilježio podmorske nalaze
kod Novalje i Caske na otoku Pagu, nalaze na Ugljanu, antičke nalaze i neolitičku sjekiru iz rijeke
Cetine kod Omiša, nalaze u uvali Splitskoj na otoku Braču, a pisao je i o luci Salone. Rođenog
Vranjičana zanimali su sarkofazi o kojima su pisali Steinbüchel i Sabljar pa je 1899. godine zaposlio
ronioca Središnje pomorske uprave u Trstu koji je opisane nalaze detaljnije dokumentirao. Ronilac
je bio opremljen teškom ronilačkom opremom koju su 1865. g. izumili inženjer rudarstva Benoit
Rouquayrol i časnik francuske ratne mornarice August Denayrouze. Tom je akcijom don Frane
Bulić napravio prvi pokušaj znanstvenog istraživanja podmorskih arheoloških nalaza u Hrvatskoj.
Njegov je cilj bio ustvari usmjeren na proučavanje promjene morske razine kojom su se bavili mnogi
znanstvenici toga doba. Akciji dokumentiranja prisustvovali su i bečki profesor geografije Albert
Penck, njegovi studenti te nekoliko znanstvenika iz Amerike i Francuske.
Stručnjaci su zaključili kako se sarkofazi nalaze na mjestu gdje
su se originalno nalazili i kako se mogu iskoristiti kao dokaz
poniranja istočne jadranske obale.
Počeci ronjenja i vađenja predmeta s brodoloma vezani su uz
spužvare i koraljare s otoka Krapnja, Zlarina i Murtera koji su
raspolagali teškom ronilačkom opremom. Nagli razvoj autonomnog
ronjenja nakon 2. svjetskog rata olakšao je pristup podmorskoj
arheološkoj baštini što je znatno povećalo opasnost od devastacije.
Takva situacija potrajala je do kraja šezdesetih godina dvadesetoga
stoljeća, kada su započele prve koordinirane akcije zaštite nalaza u
hrvatskom podmorju.

Literatura:
Teški ronilac kakav je sudjelovao u PETRIĆ 2003.; RADIĆ ROSSI 2009.
Bulićevoj akciji u Vranjicu.

35
4.2 Povijest podmorskih istraživanja na pojedinim područjima

4.2.1 Pulsko područje

Područje pulskog akvatorija,


zbog svog je geografskog polo-
žaja oduvijek u povijesti imalo
veliko značenje za plovidbu.
Na tom su prostoru nastale
brojne gospodarske vile čije se
luke i priobalni dijelovi danas
nalaze pod površinom mora.
Najstariji podatci o potopljenim
arheološkim ostatcima u istar-
skom priobalju potječu iz 1540.
godine, a zapisao ih je talijanski
kartograf Pietro Coppo (vidi
poglavlje 4.1 u skripti). Tijekom
kasnijih stoljeća mnogi su autori
opisivali ostatke gospodarskih
kompleksa i luka duž istarske
obale, a 1954. godine Atilio De-
grassi objavio je poznato djelo
o istarskim lukama iz rimskoga
doba.
Podmorska istraživanja zapo-
čela su 1963. godine kad je Karta iz Degrassijevog rada I porti romani dell’Istria..

Štefan Mlakar iz Arheološkog


muzeja Istre u Puli, u suradnji sa slovenskim Centrom za podvodna raziskovanja iz Ljubljane započeo
iskopavanje rimskog brodoloma iz 1. stoljeća pr. Kr. kod rta Savudrije. Djelovanje Štefana Mlakara
predstavljalo je početak organizirane podmorske arheološke djelatnosti na području Istre, jer su pod
njegovim vodstvom realizirana mnoga sustavna rekognosciranja i zaštitna istraživanja.
Godine 1970. u Puli je održan radni sastanak pod nazivom Pitanja zaštite hidroarholoških spomenika
kulture na području SR Hrvatske, a narednih godina odškolovane su dvije skupine mladih arheologa
– ronilaca.
Nakon kraće stanke koja je uslijedila nakon Mlakarovog odlaska, osamdesetih i devedesetih godina

36
prošloga stoljeća provodila su
se podmorska istraživanja na
području potopljene luke velike
antičke vile u uvali Verige
na Brijunima, u kojemu su
sudjelovali i njemački ronioci.
Potopljenu luku u uvali Verige
dokumentirao je još Anton
Skupina mladih arheologa na ronilačkom tečaju u Puli 1971. godine. Gnirs početkom 20. stoljeća, a
nova su istraživanja dopunila postojeću dokumentaciju i potvrdila kontinuirano korištenje luke od 1. do
5. st. po Kr.
Međunarodnu suradnju na znanstvenoj razini pokrenuo je Arheološki muzej Istre u Puli, koji je s
francuskim Institutom Ausonius Sveučilišta u Bordeauxu i Zavičajnim muzejem Poreštine započeo
zajednička istraživanja na području antičke vile u Lorunu. Od novijih istraživanja vrijedi istaknuti
ona u podmorju poluotoka Vižule u Medulinskom zaljevu, u Katoru kod Umaga, na rtu Kupanji kod
mjesta Tar, te brojnim drugim lokalitetima gdje su utvrđeni potopljeni nalazi iz antičkog vremena.
Na poluotoku Vižuli u Medulinskom zaljevu pronađeni su potopljeni ostatci antičkog ljetnikovca i
velikog pristaništa te mnogi pokretni nalazi koji pripadaju vremenskom razdoblju od 1. do 5. st. po Kr.
Na rtu Kupanji proučeni su ostatci jednog od najvećih antičkih ribnjaka u Sredozemlju.
Još tijekom najranijih rekognosciranja pronađeni su ostatci brojnih brodoloma koji ukazuju na
intenzivnu plovidbu i trgovinu. U većini slučajeva brodovi su prevozili teret u amforama, koje se velik
broj danas može razgledati u podrumskim prostorima pulske Arene.
Prije nekoliko godina kod pličine Buje pokraj Umaga pronađeni su ostatci brodoloma iz 2. st. pr. Kr.
koji je prevozio teret u amforama kasnog grčko-italskog tipa. Nalazište leži na maloj dubini i površinski
je prilično devastirano. Zbog pretpostavke da se pod pijeskom nalaze čitavi nalazi, a možda i ostatci
brodske konstrukcije, nalazište
je danas zaštićeno željeznim
kavezom.
Nedavna istraživanja otkrila
su na području uvale Zambratije
južno od Savudrije i bogate
ostatke prapovijesnoga naselja.

Literatura:
KONCANI UHAČ (ur.) 2008.;
MARCHIORI 2008. Izložba amfora u podrumskim prostorima pulske Arene.

37
4.2.2 Riječko područje

Riječko područje zauzima prostor Kvarnera i Kvarnerića.


Kvarner je zaljev između Istre i sjevernog Velebita. On obuhvaća
veće otoke Krk, Cres, Lošinj i Rab, te manje otoke Unije, Susak,
Ilovik, Plavnik, Prvić, Sv. Grgur, Goli otok i dr. Kvarnerićem se
naziva prostor između otočnog niza Krk - Rab – Pag i niza Cres
– Lošinj.
Prvu podvodnu arheološku akciju na riječkom području
organizirala su braća Dušan i Ivan Kuščer iz Slovenije 1937. godine.
Oni su uz pomoć opreme koju su dijelom sami izradili obavljali
Radmila Matejčić prilikom
istraživanja kod Povila i Slivna, ali o toj akciji nema preciznijih rekognosciranja Kvarnera.

podataka. Jedan od važnijih događaja za podvodnu arheologiju sjevernog Jadrana bilo je osnivanje
Saveznog centra za podvodne aktivnosti u Rijeci 1958. godine. Iste godine osnovana je i Sekcija
za arheološka i biološka istraživanja koja je 1961. pokrenula suradnju s Pomorskim i povijesnim
muzejem Hrvatskog primorja i Regionalnim zavodom za zaštitu spomenika kulture u Rijeci.
Kako se u to vrijeme počeo naglo razvijati turizam koji je doveo mnoge strane ronioce i utjecao na
ubrzanu devastaciju lokaliteta, nadležne su institucije započele akciju evidentiranja i nadzora podvodne
arheološke baštine u suradnji s mjesnim vlastima i lučkim kapetanijama.
Nakon što je njemački turist prijavio nalaz amfora u lučici Povilama kod Novog Vinodolskog, tijekom
1961. i 1962. pokrenuto je prvo pravo arheološko istraživanje. Vodila ga je Radmila Matejčić, kustos
Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci, uz pomoć ronilaca Saveznog centra za podvodne aktivnosti.
Bilo je to zaštitno istraživanje antičkog brodoloma, s teretom amfora iz 3. st. po Kr.
Godine 1962. Sekcija za arheološka istraživanja pokrenula je istraživanje antičkog brodoloma kod
otoka Ilovika. Taj nalaz predstavljao je dotad najveći teret amfora, ali je nažalost tijekom narednih
godina potpuno devastiran. Ono što je preostalo zaštitno je istraženo tek mnogo godina kasnije. Na
prvom istraživanju brodoloma kod Ilovika po prvi je se put u hrvatskome podmorju radilo uz pomoć
metalnog mrežišta.
Jedan od važnijih događaja bio je sastanak u Puli koji
je organizirao Zavod za zaštitu spomenika i prirode u
Rijeci. Na sastanku je dogovoreno da će se napraviti
karta zaštićenih podvodnih arheoloških zona. Tako
je 1967. godine započela prva stručno osmišljena
akcija pod nazivom „Grota“, koja se sastojala od
rekognosciranja priobalnog dijela otoka Raba. Godinu
Nalazište kod otočića Ilovika nakon pronalaska. dana kasnije, zbog prijave nalaza amfora kod rta Dubna

38
kod Baške na Krku krenula je i akcija „Grota 2“. Pronađene su amfore tipa Lamboglia 2 iz 1. st. pr. Kr.,
od kojih je 28 izvađeno. Na sastanku u Šibeniku 1969. godine osnovana je Komisija za hidroarheološke
aktivnosti i akcijske grupe u Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Na istom je sastanku
Gradski muzej u Senju, na čelu s direktorom Antom Glavičićem, proglašen podružnicom akcijske
grupe u Rijeci.
Tijekom 1969. i 1970. Pomorski i povijesni muzej u Rijeci intenzivno je provodio rekognosciranja na
Kvarneru. Godine 1970. istraživalo se i nalazište brodoloma kod rta Glavine na otoku Rabu, na kojemu
su također pronađene amfore tipa Lamboglia 2, a 1971. godine radni je sastanak bio održan u Rijeci.
Opsežna se rekognosciranja na riječkom području provode 1971.-1973. godine, a obuhvaćeni su otoci
Krk, Cres, Lošinj, Susak i Unije. Tijekom 1973. godine zaštitno se istraživalo nalazišta brodoloma iz
2./1. st. pr. Kr. kod otočića Galuna nedaleko Baške na Krku i kod rta Pernata na otoku Cresa.
Od kasnijih podmorskih akcija vrijedi istaknuti već spomenuto zaštitno istraživanje brodoloma kod
otoka Ilovika 1978.-1980. godine, na kojemu je pronađena velika količina nalaza. Ističu se jadranske
amfore ravnoga dna (tzv. tip Forlimpopoli), te odlično očuvane brončane i staklene posude. Nekoliko
godina kasnije (1983.-1985.) zaštitno je istražen i brodolom kod hridi Školjića nedaleko Unija na
kojem su pronađene tzv. amfore ljevkastoga vrata.
Senzacionalno otkriće dogodilo se 1996. godine kad je belgijski ronilac Rene Wouters kod otočića
Orjula nedaleko Lošinja pronašao gotovo u cijelosti očuvan brončani kip mladog atleta. Arheološka
ekipa pod vodstvom Marijana Orlića izvadila je kip 1999. godine, a 2006. dovršeno je njegovo čišćenje
i zaštita.

Literatura:
MATEJČIĆ 1969.; RADIĆ ROSSI 2009.; VRSALOVIĆ 1974.; VRSALOVIĆ 1979.

Ilovik; Brončana oinochoe.

Vele Orjule; Brončana statua mladog atleta.


Ilovik; Brončana patera.

39
4.2.3 Zadarsko područje

Samo nekoliko godina kasnije nego li na pulskom, riječkom


i splitskom području započela su podmorska istraživanja u
okolici Zadra. Pod vodstvom Zdenka Brusića godine 1966.
započelo je rekognosciranje šireg područja Nina, koje je
sljedeće godine nastavljeno u suradnji s ekipom ronilaca
okupljenom u Cambridge Illyricum Expedition. Zanimljivo je
kako je tada kao student arheologije u ekspediciji sudjelovao Rad u Zatonu tijekom akcije Cambridge
Illyricum Expedition.
i Anthony Parker, koji će mnogo godina kasnije u knjizi
„Ancient Shipwrecks of the Mediterranean & the Roman Provinces“ okupiti podatke o gotovo svim
poznatim rimskim brodolomima, od kojih više od osamdeset u hrvatskom dijelu Jadrana.
Ninsko se područje od samoga početka pokazalo iznimno zanimljivim za podvodnu arheologiju,
a obilje antičkih, srednjovjekovnih, pa čak i prapovijesnih nalaza potaklo je istraživanja koja i danas
traju. Već prve godine, u neposrednoj blizini Nina, na položaju zvanom Ždrijac otkriveni su ostatci
dvaju srednjovjekovnih brodova (vidi poglavlje 5.4.1 u skripti). Pokazalo se također kako je veliki
zaljev Zaton predstavljao luku antičke Enone, a u uvali Dražnik unutar zaljeva pronađen je lukobran,
brojni antički nalazi te ostatci drvene brodske konstrukcije spajane tehnikom šivanja (vidi poglavlje
5.3.2 u skripti). Nalazi iz Zatona i Nina privući će tijekom narednih godina i pozornost inozemne
stručne javnosti te na neki način postati simbolom hrvatske podvodne i nautičke arheologije. Krajem
šezdesetih godina podvodnom se arheologijom na području Zadra počinje baviti i Boris Ilakovac,
koji je svojim rekognosciranjima pridonio proučavanju ostataka potopljenih antičkih luka.
Godine 1967. saznalo se za postojanje odlično očuvanih ostataka potonulog trgovačkog
broda iz kraja 16. stoljeća kod otočića Gnalića u Pašmanskom kanalu. Ksenija Radulić, Sofija i
Ivo Petricioli pokrenuli su istraživanje, provedeno u tri kampanje tijekom 1967. i 1968. godine u
organizaciji Zavoda za zaštitu spomenika kulture i Narodnog muzeja u Zadru, a uz sudjelovanje
ronilaca Jugoslavenske ratne mornarice i Kluba za podvodne aktivnosti „Kornati“ u Šibeniku (vidi
poglavlje 5.4.2 u skripti).
Senzacionalni nalazi brodske opreme, naoružanja i
tereta poslužili su kao poticaj za osnivanje Gradskog
muzeja u Biogradu. Bila je to prva uistinu složena
i do danas po rezultatima nenadmašena podvodna
arheološka akcija, koja je u okvirima tadašnjih
mogućnosti u svim svojim segmentima postigla
visoku razinu. Zahtjevni postupci konzerviranja s
Ekipa „Gnalić 1968“; Prvi desno Zdenko Brusić. uspjehom su riješeni u zemlji i inozemstvu, a bogati

40
izbor nalaza izložen je u biogradskom muzeju. Restaurator Božidar Vilhar, nakon specijalizacije u
Švicarskoj, odigrao je presudnu ulogu u obradi gnalićkih nalaza i, izuzev tekstila, obavio konzerviranje
gotovo svih predmeta brodske opreme i tereta.
Posljednji pokušaj okupljanja hrvatskih arheologa na temu istraživanja i zaštite podmorskih
arheoloških lokaliteta organiziran je u Zadru 1980. godine. Nakon toga nastavio se rad na
rekognosciranju i istraživanju podmorskih arheoloških nalazišta pa je tijekom protekla tri desetljeća
otkriveno još mnogo novih nalazišta. Istraživanja na zadarskom području provode se u organizaciji
Arheološkog muzeja i Sveučilišta u Zadru, a 2007. osnovan je i UNESCO centar II. kategorije koji
nosi naziv Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru.
Od novijih istraživanja vrijedi istaknuti istraživanje trećeg šivanog liburnskog broda u Zatonu
i antičkog brodoloma na Grebenima kod Silbe koje provodi Smiljan Gluščević. Godine 2004. u
uvali Vlaškoj maloj na Pagu otkriven je nedevastirani brodolom s teretom amfora koji je privremeno
zaštićen in situ (vidi poglavlje 5.2.2 u skripti), a godine 2007. započela je međunarodna suradnja
između Sveučilišta u Zadru i francuskog Nacionalnog instituta za znanstvena istraživanja (CNRS).
Predmet suradnje je istraživanje antičkih brodoloma po principima nautičke arheologije, a dosadašnje
akcije odvijale su se na području Pakoštana i uvale Caske na Pagu.

Literatura:
BRUSIĆ 1969.; BRUSIĆ 1978.; RADIĆ
ROSSI 2009.; VRSALOVIĆ 1974.;
VRSALOVIĆ 1979.

2

1. Pogled na Pakoštane i Pašmanski kanal.


2. Posuda s natpisom SALONA iz pakoštanske luke.
3. Brodolom s teretom tegula i kanalica kod otoka Molata.
3

41
4.2.4 Šibensko područje

Podmorska istraživanja na području Muzeja grada Šibenika


počela su relativno kasno zbog specifičnih prilika toga kraja. Naime,
u 19. stoljeću na otocima Krapnju, Zlarinu i Murteru znatno
se razvilo spužvarstvo i koraljarstvo, a ronioci opremljeni teškom
ronilačkom opremom vladali su šibenskim i jadranskim podmorjem.
Oni su prvi počeli iz mora vadati brojne arheološke nalaze koji
su završili u privatnim i javnim zbirkama, ali su nažalost i mnogi
uništeni.
Krajem šezdesetih godina u Muzeju grada Šibenika okupila se
ekipa stručnjaka i ronilaca koji su utrli put podmorskoj arheologiji.
Dalibor Martinović i Zlatko Gunjača.
Tu valja istaknuti Zdenka Brusića, Zlatka Gunjaču i Dalibora
Martinovića. Rekognosciranjima je obuhvaćeno područje cijelog šibenskog akvatorija – od rta
Ploče, preko šibenskog kanala sv. Ante i Prukljana, Zlarina, Žirja, Kaknja i Tijata sve do Kornatskog
otočja. Prva su rekognosciranja u podmorju otoka Tijata i Murtera provedena uz sudjelovanje ronilaca
iz Kluba za podvodne aktivnosti „Kornati“. Nakon toga uslijedilo je rekognosciranje oko otočića
Stipanca u Prukljanskom jezeru, a potom je 1970. godine pod vodstvom Zlatka Gunjače provedeno
rekognosciranje podmorja Kornata. Godine 1972. rekognosciranja su usmjerena na područje otoka
Kaprija i Kaknja, te nekoliko manjih otočića, a 1973. godine rekognosciralo se područje Kornata i
Prukljanskog jezera. Tijekom 1974. i 1976. godine pregledano je područje Rogoznice.
Godine 1971. pod vodstvom Zdenka Brusića započelo je prvo kompleksnije podmorsko arheološko
istraživanje kod rta Plavca na istočnoj strani otoka Zlarina (vidi poglavlje 5.2.1 u skripti).
Zanimljiv brodolom otkriven je na jugozapadnoj strani otočića Bisage pred uvalom Vruljama na
otoku Kornatu. Rekognosciranje je provedeno 1978. godine, a pokazalo se da se teret sastojao od
keramičkih lula i porculanskog posuđa. Ronioci i spužvari godinama su pljačkali lokalitet. Nalazi su
datirani u razdoblje između 1620. i 1680. godine, što nas upućuje na pretpostavku da je brod potonuo
krajem 17. stoljeća.
Kod otočića Gušteranskog u neposrednoj blizini Žirja istraživanja su započela 1980. godine.
Voditelj akcije bio je Zlatko Gunjača. Već u samom početku istraživanja utvrđeno je kako je površinski
sloj temeljito opljačkan. Veći dio tereta sastojao se od keramičkog posuđa namijenjenog prodaji, koje
je vjerojatno bilo ukrcano u nekoj luci zapadnog Mediterana. Analizom amfora i ostalog keramičkog
tereta brodolom možemo datirati u 2. st. po Kr.
Dio plovidbenoga puta koji prati obalu nezaštićenu otocima vrlo je pogibeljn, posebice onaj oko
rta Ploče. Stari su moreplovci uočili pojedine točke gdje morske struje i drugi hidrometeorološki
uvjeti otežavaju ili privremeno onemogućuju plovidbu. U 3. st. pr. Kr. rt Ploča postao je mjesto

42
štovanja Diomeda, zaštitnika pomoraca.
Nedavna arheološka istraživanja potvrdila
su postojanje svetišta prepoznatog po broj-
nim ulomcima keramike, novcu, gemama i
drugim predmetima. Koliko je taj rt bio
koban govori i nekoliko antičkih brodo-
loma.
Od novijih istraživanja treba istaknuti ona
u uvali Koromašnoj na otoku Žirju, kod
hridi Čavlina i pličine Mijoke, provedena
pod vodstvom Maria Jurišića. Na sjevernoj
strani otoka Žirja, u uvali Koromašnoj
nalaze se odlično očuvani ostaci brodoloma
s teretom kretskih amfora iz 1. st. po Kr.
koji je danas zaštićen željeznim kavezom i
može se razgledati na morskom dnu.
Godine 2005. i 2006. provedeno je zaš-
titno istraživanje antičkog brodoloma kod
hridi Čavlina nedaleko Murtera. Osim
amfora pronađena je drvena konstrukcija
broda, tri velika željezna sidra i dvije olovne
kopče olovno – drvenih sidara.
Istraživanje na položaju pličine Mijoke
započelo je 2006. godine. Na tome se mjestu
nalaze ostaci trgovačkog broda datiranog u
16.-17. st. Lokalitet je prilično devastiran
dugogodišnjom pljačkom.

Literatura:
BRUSIĆ 1987.; BRUSIĆ – JURIŠIĆ
– KRNČEVIĆ 2001.; JURIŠIĆ 2005.;
RADIĆ ROSSI 2009.; ZMAIĆ 2006.

1. Krapanjski teški ronilac.


2. Čavlin: Detalj nalazišta kod hridi Čavlina.
3. Bisaga: Porculanske posudice.
4. Bisaga: Dokumentiranje željeznog sidra.

43
4.2.5 Splitsko područje

Prvo arheološko rekognosciranje na splitskom području


provedeno je 1962. g. u uvali Stončici na Visu, gdje su otkriveni
ostatci antičkog brodoloma. Ti radovi izvedeni su u suradnji s
Podvodno istraživačkim klubom “Mornar” iz Splita. U pomanjkanju
sredstava i izrazitije organizacije, u razdoblju od 1964. do 1969.
Arheološki muzej u Splitu orjentirao se uglavnom na prikupljanje
podataka i na povremene očevide na ugroženim ili već devastiranim
podmorskim nalazištima kako bi se dobio bar okvirni uvid u stanje

Otkriće nalazišta u uvali Spinut u Splitu


na terenu. Prve korake u zaštiti i znanstvenoj obradi podmorskih
1958. godine (prvu amforu djeca su arheoloških nalaza učinio je Mladen Nikolanci.
dovezla na kolicima u Arheološki muzej u
Splitu i dobila za nju „šaku novčića“) Za problematiku ronjenja i podvodnih arheoloških nalazišta
na području Hvara zanimao se Niko Duboković-Nadalini, koji je u okviru Centra za zaštitu
kulturne baštine Hvara nastojao pozitivno utjecati na zaštitu zanemarene podmorske baštine. On je
već početkom šezdesetih godina nastojao organizirati suradnju s lokalnim roniocima, prikupljati i
objavljivati podmorske nalaze, a 1963. organizirao je rekognosciranje na nekoliko mjesta oko otoka.
Krajem šezdesetih godina, pod vodstvom Nenada Cambija iz Arheološkog muzeja u Splitu
počinju se provoditi sustavna podmorska rekognosciranja, a tijekom sedamdesetih godina i zaštitno
istraživanje dobro očuvanog antičkog brodoloma s teretom amfora iz 2./1. st. pr. Kr. u uvali Veloj
Svitnji na otoku Visu. Tih godina Željko Rapanić iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture
istraživao je brodolom s teretom keramičkog posuđa nedaleko Vignja na poluotoku Pelješcu.
Među važnijim nalazištima vrijedi istaknuti i brodolome kod Gospe od Prizidnice na otoku Čiovu
te brodolom kod rta Čeline istočno od Omiša. Među priobalnim nalazištima ističe se ono u uvali
Spinutu u Splitu, gdje su još 1958. godine otkrivene hispanske globularne amfore tipa Dressel 20, a
sondiranjem provedenim gotovo dva desetljeća kasnije utvrđeno je kako je riječ o ostatcima antičke
obale. Velike su amfore na tome prostoru bile iskorištene za drenažu močvarnog terena.
Godine 1975. organizirano je u Splitu prvo međurepubličko
savjetovanje pod nazivom Pitanja istraživanja i zaštite
hidroarheoloških spomenika u podmorju istočne obale Jadrana,
kojemu su uz sudionike iz Hrvatske prisustvovali predstavnici iz
Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Slovenije.
Tijekom osamdesetih godina na području Splita provodila su
se istraživanja na nekoliko značajnih nalazišta poput brodoloma s
teretima amfora kod otočića Šćedra i u uvali Stori Stoni u Paklenim
Stanje na nalazištu brodoloma kod Vignja
otocima kod Hvara, te na brodolomu s teretom keramičkog posuđa na Pelješcu prije istraživanja

44
kod rta Izmetišća također u Paklenim otocima. Tijekom devedesetih godina dijelom su istražena i
dva kasnoantička brodoloma u uvali Petrovom boku zapadno od grada Hvara i u uvali Dubokoj na
području Jelse.
Tijekom posljednja tri desetljeća mnoga su podmorska arheološka nalazišta otkrivena na području
Kaštelanskoga zaljeva, u čijem se istočnom kraju nalazila prijestolnica rimske provincije Dalmacije,
Salona. U turističkom naselju „Resnik“ u Kaštel Štafiliću otkriveni su ostatci helenističke i rimske
luke koja je vjerojatno pripadala antičkom naselju Siculi (vidi poglavlje 5.3.1 u skripti). Na više
su mjesta unutar zaljeva otkriveni ostatci rimskih gospodarskih kompleksa, solana i dr. Jedno od
najznačajnijih nalazišta na kojemu je u moru pronađen čitav prošupljeni keramički dolij, veća skupina
hispanskih globularnih amfora i drvena brodska konstrukcija sekundarno iskorištena za učvršćenje
obale nalazi se na položaju Trstenik u Kaštel Sućurcu.
Zaština podmorska istraživanja u Vranjicu kod Solina, provedena 2005. i 2006. godine pokazala
su da se na tome mjestu nalazilo prapovijesno naselje, a da je u ranosrednjovjekovno doba velika
količina antičkog kamenog materijala (ulomci sarkofaga, skulptura, zavjetnih natpisa i dr.) bila
iskorištena za učvršćenje obale.

Literatura:
RADIĆ ROSSI 2008.; RADIĆ ROSSI 2009.;
VRSALOVIĆ 1974.

1. Keramičko
posuđe s
brodoloma kod
rta Izmetišća u
Paklenim otocima
2. Amfore s
brodoloma u uvali
Dubokoj izložene
u arheološkoj
zbirci u Starom
2 gradu
3. Prošupljeni
keramički dolij s
nalazišta Trstenik
u Kaštel Sućurcu
4. Istraživanje
brodske
konstrukcije na
nalazištu Trstenik
u Kaštel Sućurcu

3 4

45
4.2.6 Dubrovačko područje

U prvo vrijeme organizirane podmorske arheološke djelatnosti na dubrovačkom području nije bilo
značajnijih aktivnosti, ali je upravo tamo organizirana prva akcija istraživanja i vađenja ostataka
potonulog broda u zaljevu Velikom Moluntu 1949. i 1950. godine. Bila je to skromna akcija pod
vodstvom Josipa Luetića iz Pomorskog muzeja JAZU u Dubrovniku, koja se nastavila 1958. kad
su izvađeni djelovi brodske olupine i veliki brodski top engleske proizvodnje iz 1788. Istraživanja su
pokazala kako je riječ o trgovačkom brodu iz početka 19. st. koji je plovio pod ruskom zastavom.
Sljedeća akcija obavljena je 1959. godine kad je kod Malog Moluta izvađena olovna spojnica
antičkog sidra i nekoliko ulomaka amfora. Sa sjeverne strane otočića Lokruma u uvali Pod Skalicom
izvađena su dva topa iz 19. st. koja su pripadala austrijskom brodu imenom Triton, nastradalom u
eksploziji baruta 1859. godine.
Organizirano istraživanje dubrovačkog podmorja započelo je sedamdesetih godina prošloga
stoljeća pod vodstvom Zdenka Brusića (Muzej grada Šibenika, kasnije Arheološki muzej u Zadru)
i Anice Kisić (Pomorski muzej u Dubrovniku). Rekognosciranje otoka Mljeta donjelo je niz nalaza.
Kod mjesta Polače otkriveni su 1970. godine ostaci antičke luke, a kod obližnjih otočića Moračnika
i Ovrata ostaci velikog sidrišta s brojni nalazima sidara iz raznih vremenskih razdoblja. Kod rta
Stoba pronađeni su zanimljivi ostatci brodoloma s teretom stakla iz 9.-10. st. po Kr.
Na sastanku u Dubrovniku, održanom 1973. godine, naglasak je stavljen na probleme konzerviranja
pomorskih arheoloških spomenika u Hrvatskoj i na metodologiju pomorskih rekognosciranja. Istaknuta
je potreba organiziranja jednog specijaliziranog konzervatorskog središta kao i jačanje postojećih
radionica muzeja i zavoda za zaštitu spomenika kulture u primorju u svrhu što bolje zaštite izvađenih
predmeta iz mora i njihove prezentacije javnosti.
Brodolom iz 16. st. u uvali Suđurđu na otoku Šipanu bio je niz godina devastiran. Zaštitno
istraživanje provedeno je 1972.- 1974. godine (vidi poglavlje 5.4.2 u skripti). Još jedno značajno
nalazište na dubrovačkom području jest trgovački brod s kraja 17. ili početka 18. stoljeća na lokalitetu
Dervine u Koločepskom kanalu. Akcija vađenja opreme i brodskog tereta organizirana je 1976. godine
(vidi poglavlje 5.4.2 u skripti).
Godine 1982. u uvali Sobri zaštitno je istražen kasnoantički brod iz 4. stoljeća koji je prenosio
teret u oko 1000 sjevernoafričkih cilindričnih amfora zatvorenih čepovima od pluta. Krajem
osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga
Rt Glava; Grumenje
sirovog stakla stoljeća dijelom je istražen i brodolom kod rta Glavata iz
1. st. po Kr. Zbog velike količine sirovog stakla, olovnih
sirovina i poluproizvoda taj je brodolom jedinstven u
hrvatskom podmorju, a sličnih nalaza malo je i u čitavom
Sredozemlju.

46
U podmorju Lastova otkrivena su dva nedirnuta brodoloma iz druge polovice 1. st. pr. Kr. Amfore
koje su međusobno srasle i prirasle za morsko dno dobro su vidljive i lako dostupne. Zbog želje da se
izbjege njihovo oštećivanje prilikom nasilnog odvajanja, zbog nedostatka odgovarajućih financijskih
sredstava za sustavno istraživanje i prikladnog prostora za pohranu i izlaganje nalaza stručnjaci su
odlučili zaštititi ih in situ. Nad nalazima je postavljena zaštitna željezna mreža, koja je zbog nasilnih
akcija zamjenjena posebno izrađenim zaštitnim kavezima. Do danas je postavljeno osam takvih
kaveza, a ideju su pohvalile inozemne ustanove i organizacije.
Kod Cavtata je 1999. godine pronađen brodolom s teretom sjevernoafričkih cilindričnih amfora
čiji je broj procijenjen na više od 1000 primjeraka. U blizini navedenog brodoloma leži skupina
keramičkih dolija i ostaci broda iz Napoleonovog doba. Zbog iznimno dobre očuvanosti antičkih
nalazišta predloženo je da se na području Cavtata organizira pomorski arheološki park, ali ideja do
danas nije realizirana.

Literatura:
BRUSIĆ 1988.; KISIĆ 1979.; KISIĆ 1979.a; KISIĆ 1987.; VRSALOVIĆ 1974

Sobra; Sjevernoafričke cilindrične Sobra; Istraživanje antičkog brodoloma


amfore

Cavtat; Brodolom s teretom keramičkih dolija Rt Stoba; Staklena posuda

47
4.3 Dasen Vrsalović i njegovo djelo

Značajni hrvatski arheolog i povijesničar bračkog podrijetla,


Dasen Vrsalović, rođen je u Bolu 26. svibnja 1928. godine.
Osnovnu školu pohađao je u Orebiću, Hvaru i Bolu. Prve razrede
srednje škole završio je u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji
u Bolu, dok je više razrede polazio u Splitu gdje je i maturirao
1949. godine. Po uzoru na svog oca koji je bio amaterski arheolog i
povijesničar, po profesiji zapravo sudac, upisao se na arheologiju na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao
1955. godine.
Dasen Vrsalović
Nakon diplome 1957. godine zaposlio se u Muzeju hrvatskih
arheoloških spomenika JAZU u Splitu, a nakon položenog stručnog ispita za zvanje kustosa radio
je do 1969. godine kao asistent i viši suradnik u Institutu za nacionalnu arheologiju. Tijekom rada u
Splitu istraživao je na terenu, kao suradnik ili pak kao voditelj, brojne srednjovjekovne lokalitete u
priobalju istočnog Jadrana i unutrašnjosti. Pisao je znanstvene rasprave i stručne članke od kojih se
ponajviše ističu radovi o rodnom mu otoku Braču. Toj temi posvetio je dva svoja vrijedna rada, Kulturni
spomenici otoka Brača i Povijest otoka Brača. U djelu Povijest otoka Brača obradio je povijest
rodnog otoka od prapovijesti pa do kraja I. svjetskog rata te tako napravio sintezu dugogodišnjeg
istraživanja svoga oca Mirka Vrsalovića.
U Republički zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu došao je 1969. godine u svojstvu
konzervatora-savjetnika i voditelja Odjela za arheologiju. Njegov život u Zagrebu karakterizirao
je dovršetak brojnih rasprava iz starohrvatske arheologije te početak rada u podvodnoj arheologiji.
Njegov novi radni položaj zahtjevao je preorganizaciju i promjenu stručnog i znanstvenog rada kakvog
je do tada poznavao. Podvodna arheologija u Hrvatskoj bila je tek
znanstvena disciplina u začetku koja je zahtjevala nova znanja i
vještine. Njegove zasluge nisu se odrazile u obavljanju terenskih
istraživanja već u temeljitoj organizaciji cjelokupnoga rada.
Vrsalović se najprije pobrinuo o važnim preduvjetima organizirane
podvodne arheološke djelatnosti kao što su registracija lokaliteta,
organizacija rekognosciranja i istraživanja, nabava opreme,
suradnja s policijom i lučkim kapetanijama, suradnja s
vojnim i lokalnim roniocima te organizacija stručnih skupova.
Valja napomenuti kako je prije Vrsalovića podvodna arheologija
predstavljala tek skup izoliranih akcija zaslužnih pojedinaca. Naslovnica knjige Istraživanja i zaštita
pomorskih arheoloških spomenika u SR
Logična posljedica njegovog intenzivnog rada bila je knjiga Hrvatskoj, Zagreb, 1974.

48
Istraživanje i zaštita podmorskih arheo-
loških spomenika u SR Hrvatskoj, obja-
vljena u Zagrebu 1974. U njoj je Vrsalović
prikupio sve ono što se tada znalo o pod-
morskoj arheologiji u nas; sve što se
istraživalo, dokumentiralo, zaštitilo, dogo-
vorilo na radnim sastancima i slično.
Godine 1979. obranio je i doktorski rad
pod naslovom Arheološka istraživanja
u podmorju istočnog Jadrana; Prilog
poznavanju trgovačkih plovnih putova
na Jadranu u antici. Tim je radom
ostvario jedinstvenu sintezu problematike
antičke podvodne arheološke baštine koja
će zasigurno ostati nezaobilazno djelo ne
samo za proučavanje povijesti hrvatske
podvodne arheologije već i cjelokupnog
jadranskog pomorstva u doba antike. Zbog
prerane smrti autora (1981.) doktorski je
rad nažalost ostao neobjavljen.
Značaj djela Dasena Vrsalovića najbolje
nam ilustriraju riječi akademika Nenada
Jedan od brojnih Vrsalovićevih tekstova objavljenih u dnevnom tisku
Cambija: „Unatoč dvadesetogodišnjem
razdoblju od smrti do danas, držim da se jamačno smije kazati da djelo D. Vrsalovića nije izgubilo
na vrijednosti i aktualnosti. Njegovi se radovi koriste i navode, a činjenica da se uskoro očekuju čak
i druga izdanja te priprema za tisak i njegova disertacija, jasna je potvrda da su mu radovi, unatoč
vremenskom protoku i snažnom razvoju elektroničkih medija, još uvijek visoke vrijednosti. Malo će
tko od njegova, a i sadašnjeg naraštaja znanstvenika to doživjeti.“

Literatura:
RADIĆ ROSSI 2009.; VRSALOVIĆ 1974.; VRSALOVIĆ 1979.

49
5. Podmorska nalazišta u Hrvatskoj

5.1 Prapovijesni nalazi iz hrvatskog podmorja

Prapovijesnih nalaza na području hrvatskog Jadrana za sada nema mnogo. Riječ je uglavnom o
ostatcima priobalnih naselja koji su se zbog promjene morske razine našli pod površinom mora ili o
prapovijesnome materijalu koji je na morsko dno dospio erozijom obale. Prva prapovijesna nalazišta
obišao je i opisao sedamdesetih godina prošloga stoljeća Zdenko Brusić.
Kod otočića Ričula zapadno od Turnja, otočića Oštarija kod Biograda, otočića Sv. Justine
ispred Pakoštana i otočića Stipanca u Prukljanskom jezeru vide se na dnu ostaci starih nasipa
koji su ove otoke povezivali s kopnom. Na sjeveroistočnoj strani otočića Ričula pronađeni su brojni
ostaci prapovijesnog keramičkog posuđa, kao i dijelovi pitosa južnoitalskog podrijetla. Na samoj
obali uočeni su prapovijesni slojevi na sjeveroistočnom dijelu otoka.
Na sjeveroistočnoj strani otočića Oštarija nalaze se ostaci sa ulomcima grube keramike. Na otočiću
Velom Školju pred Pakoštanima pronađeno je gradinsko naselje sa suhozidom koji okružuje južno
uzvišenje otoka. Susjedni otok Sv. Justina bio je nekada povezan s kopnom povezan pravocrtnom
tvorevinom od velikih kamenih blokova za koju su novija istraživanja pokazala kako je nastala
prirodnim putem. Na prostoru koji se nekad koristio kao luka pronađeni su ulomci prapovijesne
keramike. Na zapadnom dijelu otočića Stipanca otkriveni su dijelovi suhozida, keramike kao i brojne
kremene alatke. Kremeni materijal najviše odgovara musterijenskoj kamenoj industriji, a keramički
nalazi upućuju na željezno doba. Istome vremenu pripadaju vjerojatno i keramički nalazi s ostalih
spomenutih lokaliteta.
Slučajni podmorski nalazi pronađeni tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća u Resniku kod
Kaštel Štafilića iznijeli su na vidjelo brojne keramičke ulomke, životinjske kosti, kameni materijal,
ostatke drvenih kolaca i dio ljudske lubanje. Najstariji su rijetki primjerci kamenog alata iz razdoblja
mlađeg paleolitika i mezolitika koji se pronalaze na prostoru zapadno od plaže turističkog naselja.
Jedan ulomak pripada neolitičkoj impresso keramici, a pronađen je i ulomak ručke danilskog
ritona.
Duž zapadne i južne obale poluotočića na kojemu se nalazi naselje Vranjic tijekom zaštitnog
podmorskog istraživanja 2005./2006. godine potvrđeno je postojanje bogatih kulturnih slojeva iz
prapovijesnoga doba. Slojevi obiluju ulomcima keramičkog posuđa i životinjskim kostima, a
pronađena su i koštana šila i ulomci kućnog ljepa. Većina nalaza može se datirati u kasno brončano
i rano željezno doba. Ograničenost istraživanja na područje zahvaćeno građevinskim radovima
onemogućila je arheolozima da o prapovijesnom naselju na području Vranjica prikupe više znanstvenih
podataka.
Tijekom 2008. u sjevernom dijelu uvale Zambratije, između Umaga i Savudrije, nađeno je

50
prapovijesno naselje. Skidanjem površinskog sloja pijeska otkriveni su drveni piloni između kojih
je zabilježen sloj gustog crnog mulja s nalazima prapovijesne keramike i životinjskih kostiju. Većina
keramičkih ulomaka pripada kasnom neolitiku i ranom eneolitiku.
U arheološkoj je sondi dokumentirano šest drvenih pilona. Iznad sloja s keramikom nalazio se
paljevinski sloj debljine 5 cm. Na osnovi tih podataka pretpostavlja se da su stanovnici tog naselja
početkom eneolitika napustili svoje nastambe i započeli život na obližnjoj gradini Romaniji.
U središnjem dijelu uvale Zambratije pronađeni su ostatci drvene brodske konstrukcije čiji su
dijelovi spajani tehnikom šivanja. Nalaz se može pripisati Histrima, a analizom radioaktivnog ugljika
datiran je u 5. st. pr. Kr. Riječ je o za sada najstarijem nalazu broda u hrvatskom podmorju.

Literatura:
BABIN 2004.; BRUSIĆ 1977.; RADIĆ ROSSI 2007.; KONCANI UHAČ 2009.

Otočić Ričul; Željeznodobna keramika Otočić Oštarije; Željeznodobna keramika Otočić Stipanac; Paleolitički kameni
materijal

Vranjic; Dokumentiranje
prapovijesnih slojeva Vranjic; Nalaz kasnobrončanodobne posudice

51
5.2 Antički brodolomi

5.2.1 Brodolomi u uvali Veloj Svitnji na Visu i kod rta Plavca na Zlarinu

Arheološki muzej u Splitu organizirao je 1972. godine podmorsko istraživanje potonulog antičkog
broda u uvali Veloj Svitnji zapadno od viške luke. Istraživanje tog lokaliteta, koje se ubraja u
najranija organizirana podmorska arheološka istraživanja u Hrvatskoj, nastavilo se tijekom 1973. i
1977. godine.
Potonuli brod prvi su uočili ronioci i ribari na dubini od 30-35 m. Njegova je najveća vrijednost bila
u činjenici što je pronađen u odličnom stanju, s potpuno očuvanim teretom amfora. Dužina nalazišta
iznosila je oko 16, a širina oko 7 m. Tijekom sve tri istraživačke akcije, pod vodstvom Nenada
Cambija, arheolozi su izvadili 548 čitavih ili gotovo čitavih amfora i 86 karakterističnih ulomaka,
više cjelovitih keramičkih posuda i oko stotinjak ulomaka, dvije uljanice, brončana posudica na
dugačkom dršku, dva nečitljiva komada brončanoga novca te tri perforirana olovna utega. Pronađeni
su i ostatci drvene brodske konstrukcije.
Izvađene amfore pripadaju prijelaznom obliku između amfora kasnog grčko-italskog i Lamboglia
2 tipa i mogu se datirati u 2./1. st. pr. Kr. Samo jedna amfora odlikuje se izrazito srcolikim trbuhom
karakterističnim za grčko-italske amfore i vjerojatno se može protumačiti kao proizvod lokalne
radionice potvrđene na području grčke kolonije Farosa na otoku Hvaru. Na ručkama i obodu
nekih amfora bili su utisnuti pečati koji predstavljaju skraćena imena ili oznake majstora koji su ih
proizvodili.
Kao što je već spomenuto, tijekom istraživanja pronađeno je i stotinjak ulomaka ili čitavih keramičkih
posuda različitih oblika, od kojih je manji dio pripisan grupi keramike s crnom prevlakom (tzv.
kampanske), varijantama A, B i C, dok ostali uglavnom pripadaju uporabnoj kuhinjskoj keramici
grubljega sastava. Sudeći prema raznolikosti prisutnih oblika vjerojatno je riječ o posuđu koje je
pripadalo opremi broda, a ne brodskom teretu.
Brodolom u uvali Veloj Svitnji najveći je
do danas istraženi brodolom u hrvatskom
podmorju. Sveukupni broj amfora iz brodskoga
tereta istraživači su procijenili na više od 1000.
Radi loših uvjeta skladištenja u prostorijama
viške tvrđave dio je amfora s nalazišta u uvali
Veloj Svitnji s vremenom propao, a očuvani su
primjerci danas izloženi u sklopu Arheološke
zbirke Issa u Visu.

Skica ostataka drvene brodske konstrukcije i kaljužne pumpe

52
Kod rta Plavca na istočnoj strani otoka Zlarina, na dubini od 23 – 30 m, nađeni su ostatci
brodoloma s početka 1. stoljeća po Kr. Brod je vjerojatno doživio udes uslijed jake bure. Istraživanja
u organizaciji Muzeja grada Šibenika, pod vodstvom Zdenka Brusića, započela su 1971. godine, a
nastavila se 1972.-1975. i 1977. godine.
Na spoju hridinastog i pjeskovitog dna uočeni su ulomci keramike te djelovi dvaju inkrustiranih
željeznih sidara. Tijekom istraživanja pronađeni su drveni ostatci brodske konstrukcije, dijelovi
brodske opreme, i različiti predmeti koji su pripadali brodskom teretu. Među ostatcima tereta najviše je
amfora pripadalo tipu Dressel 2 - 4 koje su se proizvodile na području Italije i Španjolske. Pronađena
je i jedna amfora egipatskog tipa, jedna tzv. rodskog prototipa i jedna mala amfora kuglastoga tijela.
Izvađena je i veća količina keramičkog posuđa, dijelom namijenjena prodaji, a dijelom posadi
broda. Dio posuđa pripada jednostavnoj uporabnoj keramici tankih stijenki, a dio luksuznom
posuđu poznatom pod nazivom aretinska terra sigillata, proizvođenom na području Arezza u Italiji
krajem 1. st. pr. Kr. i tijekom 1. st. po Kr. Nađene su i tri uljanice.
Drvena konstrukcija broda u dobroj se mjeri očuvala. Debljina platica (madira) iznosila je čak
8 cm. Rebra označena brojevima poslužila su kao dokaz da je brod bio izrađen po nacrtu. Na osnovi
ostataka kaljužne pumpe širina broda procijenjena je na 9 m, a dužina u odnosu na širinu na 25-30
m. Od brodske opreme pronađen je drveni koloturnik i olovni uteg za mjerenje dubine.
Izvađeni su i dijelovi dolija, te brončani čavli koji su spajali drvenu konstrukciju broda. Velika
količina aretinske keramike na gradini Velikoj Mrdakovici i još nekim gradinama na tome prostoru
navodi na pretpostavku kako je brod održavao trgovačke kontakte između južne Italije i južne Liburnije
i možda bio usmjeren prema luci antičke Skadrone.
Literatura:
BRUSIĆ 1974.; CAMBI 1972.; CAMBI 1991.; VRSALOVIĆ 1979.

Vela Svitnja: Nacrt nalazišta


(B. Pešl – B. Pendžer)

53
Vela Svitnja:
Istraživanje
nalazišta

Plavac: Amfore s nalazišta u uvali Veloj Svitnji izložene u prostoru viške


Vela Svitnja: Oblici pronađenih amfora tvrđave

Plavac: Terra sigillata Plavac: Amfore tipa Dressel 2-4

54
5.2.2 Brodolomi Vlaška mala na Pagu i Supetar kod Cavtata

Krajem ožujka 2004. arheolozi su obaviješteni o postojanju neopljačkanog nalazišta u uvali


Vlaškoj maloj u Velebitskom kanalu, na istočnoj obali otoka Paga. Riječ je o ostatcima trgovačkog
broda sa teretom vinskih amfora iz 1. st. pr. Kr. Da je uistinu riječ o potonulom brodu potvrđuju nam
dvije olovne prečke antičkih sidara, keramičko posuđe i kameni žrvanj iz brodske kuhinje koji se
također vide na površini lokaliteta.
Područje na kojemu je pronađen brodolom izloženo je buri koja počinje puhati nenadano i snažno,
a ponekad puše i do 200 km/h. Nad morem se tada podiže morska prašina koja pomorcima otežava
disanje. Takav je mogao lako baciti brod na stjenovitu obalu i tu ga potopiti. Zbog nenaseljenosti,
nepristupačnosti i nesigurnosti toga područja brodolom je tijekom posljednjih desetljeća ostao zaštićen
od pljačke i uništavanja.
Nakon stručnog očevida nalazište je pravno zaštićeno upisom u Registar kulturnih dobara RH što
je odradio nadležni Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Rijeci. Zatim je organizirana njegova
fizička zaštita na morskom dnu koja podrazumjeva predhodno dokumentiranje postojećeg stanja i
manje zaštitno istraživanje. Fizička zaštita podmorskih nalazišta u Hrvatskoj do sada se provodila
postavljanjem zaštitnih željeznih mreža i kaveza, što je učinjeno i na ovom lokalitetu. Takva zaštita
omogućuje da ga zainteresirani ronioci posjete i razgledaju, a stručnjaci kontinuirano provjeravaju
stanje na terenu.
Na površini morskog dna vidljivo je nešto više od stotinu cjelovitih amfora tipa Lamboglia 2
koje su većinom čvrsto međusobno srasle i prirasle za stijenu. Amfore toga tipa dobile naziv po
talijanskom arheologu Ninu Lambogli (vidi poglavlje 2.1 u skripti), pioniru suvremene podmorske
arheologije. Već je Lamboglia uočio kako su amfore korištene za prijevoz vina, a na rimskom su se
tržistu pojavile krajem 2. st. pr. Kr. i proizvodile do pred kraj 1.st. pr. Kr. U njima se moglo prenijeti
od 25 do 28 litara tekučine. Arheološka istraživanja na kopnu pokazala su kako su se amfore tipa
Lamboglia 2 većinom proizvodile na jadranskoj strani sjeverne i srednje Italije. Bile su namijenjene
su uglavnom jadranskom tržištu a zatim i tržištu Sredozemlja.
Na takvim amforama nalazimo uglavnom pečate s kraticama imena pisanih većinom latinskim, ali
ponekad i grčkim jezikom. Na jednom slomljenom grlu uočen je natpis TIMO. Amfore su mogle biti
i naknadno korištene za prijevoz poljoprivrednih proizvoda ili proizvoda morskog gospodarstva.
Probnim sondiranjem nisu pronađeni ostaci drvene konstrukcije niti uobičajeni ostaci oplate od
olovnog lima. U blizini skupine amfora pronađeno je i pet keramičkih posuda iz brodske kuhinje, a
pronađen je i olovni uteg za mjerenje dubine (dubinomjer).
Kod otočića Supetra pred Cavtatom krajem devedesetih godina prošloga stoljeća ronioci su
upozorili na postojanje dvaju antičkih brodoloma u dobrom stanju. Prvi od njih bio je brodolom
s teretom dolija (lat. dolium), velikih keramičkih posuda za spremanje namirnica, kapaciteta oko

55
4. Supetar kod Cavtata; Pogled na dio nalazišta zaštićenog kavezom.
5. Supetar kod Cavtata; Detalj nalazišta.
6. Supetar kod Cavtata; Keramički dolij.

1. Vlaška mala; Pogled na nalazište.


2. Vlaška mala; Amfore tipa Lamboglia 2.
3. Vlaška mala; Zaštitni željezni kavez.

56
1200–1400 l. Stručnim očevidom potvrđeno je kako se na morskome dnu nalaze ostatci više čitavih i
nekoliko slomljenih primjeraka.
Proučavanjem sličnih brodoloma u sredozemlju došlo se do zaključka kako je riječ o brodovima–
cisternama opremljenim velikim posudama za prijevoz vina. Posude se nisu ukrcavale i iskrcavale
već su činile sastavni dio brodskog potpalublja. Kako prilikom probnog istraživanja nisu otkriveni
ostatci brodske konstrukcije, moguće je da se brod okrenuo i doliji ispali i rasuli se po morskom
dnu.
Nekoliko stotina metara dalje pronađena je i skupina sjevernoafričkih cilindričnih i jajolikih
egejskih amfora iz 3./4. st. po Kr. Amfore su međusobno srasle, a u površinskom sloju vidi se oko
650 čitavih primjeraka. Sondiranjem je potvrđeno da se pod pijeskom nalazi još najmanje jedan
sloj čitavih amfora pa je njihov ukupan broj procijenjen na oko 1.600 primjeraka. Osim toga, pod
pijeskom su pronađeni i komadi drvene brodske konstrukcije. Zbog velike količine amfora i njihovog
reprezentativnog izgleda odlučeno je da se nalazište zaštiti in situ postavljanjem zaštitnog kaveza, a
da se na području Cavtata pokrene inicijativa za osnivanje podmorskog arheološkog parka.

Literatura:
RADIĆ ROSSI (ur.) 2004.; JURIŠIĆ 1997.; FRKA – MESIĆ 2002.

Ostija; Mozaik s prikazom prekrcaja brodskog tereta.

57
5.3 Antička nalazišta u plitkome moru

5.3.1 Resnik

Jednodnevno probno istraživanje koje je 1988. godine na podmorskom nalazištu u turističkom


naselju Resniku kod Kaštel Novog proveo Zdenko Brusić pokazalo je kako se na dubini od dva
do šest metara ispred autokampa nalaze ostatci lučkog kompleksa iz doba antike. Nalazište su otkrili
lokalni ronioci koji su povremeno roneći na tom području nailazili na zanimljive ulomke keramike.
Zbog zanimljivosti arheološkoga materijala koji pripada helenističkom vremenu, tijekom narednih
godina organiziran je niz zaštitnih istraživanja.
U centralnom dijelu nalazišta, pred plažom i malim zapadnim nasipom arheolozi su uočili ostatke
razrušenog kamenog mola u dužini od oko 70 m i širini od oko 20 m. Duž čitave konstrukcije
pronalaze se raznovrsni pokretni nalazi među kojima u površinskom sloju prevladavaju ulomci
amfora, pitosa ili dolija i keramičkog posuđa manjih dimenzija.
U sivom muljevitom sloju na dubini od 30 do 60 cm od površine morskoga dna nalaze se brojni
ulomci finijega posuđa. Pod kamenjem u središnjem dijelu spomenutoga mola otkriveni su ostatci
drvene konstrukcije koja je vjerojatno bila postavljena kako bi učvrstila nasip od lomljenog kamena.
Analizom 14C utvrdila se njena starost od oko 2.200 godina.
Do sada pronađen arheološki materijal—glatka siva keramika, uljanice, helenistička reljefna
keramika (tzv. „megarske zdjele“), amfore i metalni predmeti te novac—datira opisani dio nalazišta
u zadnja 3 stoljeća pr. Kr. Među nabrojenim nalazima posebno se ističu ulomci reljefno ukrašenog
posuđa koji prema svom obliku i dekoraciji odgovaraju poznatim oblicima helenističke keramike
ponajviše iz radioničkih centara u Grčkoj, Maloj Aziji, Italiji i na crnomorskoj obali. Sudeći prema
fakturi, boji i premazu keramika pronađena u Resniku pripada, međutim, lokalnoj varijanti helenističke
keramike. Pretpostavlja se kako su se radionice nalazile u Visu, a ulomak kalupa iz Resnika sugerira
nam mogućnost da se i na tome mjestu odvijala lokalna proizvodnja.
Zapadno od opisanog helenističkog nalazišta primijećen je niz zidova u plitkome moru, a tijekom
istraživanja 2005. otkriven je i kulturni sloj koji pripada prvim stoljećima po Kr. Među nalazima
ističu se brojni ulomci keramičkog posuđa, koštane igle, ulomci uljanica i drveni češljevi. Istočno od
helenističkog nalazišta, sudeći po površinskim nalazima koji pripadaju 3.-5. st. po Kr., smjestila se
kasnoantička luka. Sudeći prema opisanoj situaciji, nalazište u Resniku odlikuje se horizontalnom
stratigrafijom. Vrijedi također spomenuti da se na određenim prostorima u zapadnom dijelu nalazišta
pojavljuje i prapovijesni materijal (vidi poglavlje 5.1 u skripti).
Nalazište u Resniku dovodi se u vezu s rimskim naseljem Siculi u koje je, prema podatcima
Plinija Starijeg, car Kaludije naselio veterane. Otkriće helenističkog pristaništa koje je vjerojatno
služilo predrimskom naselju pod imenom Siculi upućuje na pretpostavku da je i naselje u Resniku

58
predstavljalo jedan od emporija koje je grčka kolonija Issa osnovala na kopnu. Tijekom posljednjih
godina zaštitnim istraživanjima na kopnu otkriveni su i ostatci naselja koje se razvijalo u dvije faze
(2.-1. st. pr. Kr. i 1.-5. st. po Kr.).

Bibliografija:
BRUSIĆ 1990.; BRUSIĆ 2004.; BRUSIĆ 2006.; KAMENJARIN – ŠUTA 2008.; RADIĆ ROSSI
2006.

1. Pogled na središnji dio nalazišta.


2. Detalj kulturnog sloja.
3. Helenistička reljefna keramika.
4. Kalup za izradu reljefne keramike.
5. Neukrašeno helenističko keramičko posuđe.

59
5.3.2 Zaton kod Nina

Istraživanje antičke luke stare Enone (Aenona, današnji grad Nin) započelo je 1966. godine pod
vodstvom Zdenka Brusića. Područje Nina obiluje pješčanim nanosima koji pogoduju očuvanju
predmeta od drva i metala. U plitkome moru oko Nina pronalaze se mnoga nalazišta koja su nekada
bila na kopnu.
U antičko doba grad je imao svoju luku 2,5 km udaljenu od samog naselja, na obali okrenutoj
prema zadarskom kanalu. Tragovi luke otkriveni su na položaju unutar zaljeva Zatona, zvanom
Kremenjača zbog vidljivih okruglih kremenih jezgri što su na to mjesto dovožene kao brodski balast
i jasno su uočljive na podvodnom nasipu luke. Prve sonde na lokalitetu napravljene su na početku
spomenutog nasipa, na dubini od 1,8 do 2 m. Nakon skidanja gornjeg sloja pijeska pojavio se sloj
s obiljem rimske keramike, drva, metala i stakla. Pronađeni su također i ostatci koštica maslina,
grožđa, bresaka, oraha te ostatci obrađenog i neobrađenog drva. Upravo u tome prostoru pronađeni
su i ostatci dvaju liburnskih brodova. Godine 1979. prvi je brod očišćen, snimljen i ucrtan. Brodska
konstrukcija bila je očuvana u dužini od 6,5 m, a sastojala se od kobilice i po deset platica (dasaka
oplate) sa svake strane. Drugi brod, bolje očuvan od prvoga, otkriven je tijekom istraživanja koja su
se provodila 1982. Godine. Bio je dug 8 m.
Već kod prvog broda uočeno je da su dijelovi brodske konstrukcije međusobno spajani posebnom
tehnikom šivanja koja do tada nije bila zabilježena u hrvatskome podmorju. Tehnika spajanja
sastojala se u tome da je po rubovima platica koje su se spajale bio izbušen niz malih otvora kroz
koje se provlačila uzica. Prije samog šivanja duž unutrašnjeg spoja dasaka polagana je široka traka od
organskog materijala dobro natopljena smolom. Nakon zatezanja uzica rupice kroz koje je provlačena
uzica zatvarale su se malenim drvenim čavlima te su se premazivale smolom da bi se spriječio prodor
vode u brod.
Na pramcu drugog broda nađeni su drveni elementi interpretirani kao nosači za jarbol, a sastojali
su se od dvije gredice s pravokutnim otvorima (za petu jarbola?), postavljene okomito između drugog
i trećeg očuvanog rebra.
Za utvrđivanja starosti opisanih brodova koristile su se dvije metode.
Prva metoda, datiranje nalaza s obzirom na položaj i stratigrafski
odnos sloja u kojem su brodovi pronađeni, dovela je do zaključka da su
brodovi na dno antičke luke dospjeli sredinom ili u drugoj polovici 1.
st. po Kr.. Druga metoda, 14C analiza uzorka drva, datirala je sječu drva
za gradnju broda u 2. st. pr. Kr.
S obzirom da brod vremenski možemo datirati u 1 st. po Kr. tehnika
spajanja elemenata šivanjem može se smatrati primitivnom tehnikom
Posuda u obliku vepra. građenja za to doba pogotovo zato što su u istome sloju pronađeni

60
dijelovi brodske konstrukcije izrađene mnogo savršenijom tehnikom rimske brodogradnje (tehnika
utora i jezičaca). Slijedom navedenog može se zaključiti da je primitivna tehnika spajanja elemenata
plod stare mediteranske tradicije koja je preživjela kod starosjedilačkih Liburna.
Šivane brodove antički pisci nazivaju seriliae, a naziv se prvi puta pojavljuje u 1. st. kod pisca
Marka Verija Flaka. On naziv dovodi u vezu s latinskim glagolom conserere što znači sastaviti,
splesti tako da bi serilia bila nešto što se izrađuje pletenjem. On ujedno navodi da naziv serilia nose
istarski i liburnski brodovi jer se lanena i žukova užad upotrebljava u njihovoj gradnji. Nakon njega
naziv preuzima Sekst Pompej Fest u 2. st. te langobardski pisac Pavao Đakon u 8 st.
Pronalazak brodova vrlo je značajan za popunjavanje praznina u povijesti brodogradnje duž
hrvatske obale. Iako su antički pisci opisivali izgled flote ilirskih vladara, do otkrića brodova u Zatonu
nisu postojali materijalni dokazi koji bi potvrdili ili opovrgnuli njihove navode.
Novijim istraživanjima, koja su se provodila od 2002. do 2006. godine, nastavilo se dopunjavati
sliku života u antičkoj luci. Tijekom istraživanja otkriveni su ostatci trećeg šivanog broda u dužini
od 5 te širini od 2,5 m. Nađena je vanjska i unutrašnja oplata, ali i hrptenica (element koji se postavlja
nasuprot kobilici, s unutrašnje strane rebara) s temeljnicom jarbola.

Bibliografija:
BRUSIĆ 1968.; BRUSIĆ 1969.; BRUSIĆ 1994.; GLUŠČEVIĆ 2007.

Pogled na Zaton s Ninom u pozadini.

. Rekonstrukcija detalja šivanog broda iz Nina (CNRS). Istraživanje šivanog broda.

61
5.4 Nalazišta iz kasnijih razdoblja

5.4.1 Srednjovjekovni brodovi iz Nina

Godine 1966. Zdenko Brusić započeo je pregled podmorja na području Nina, gdje se nalazilo važno
naselje još od vremena Liburna. Na položaju zvanom Usta koji predstavlja uzak ulaz u unutrašnju
ninsku lagunu, zahvaljujući podatcima dobivenim od pjeskara iz Privlake iste je godine pronašao
ostatke dobro očuvane brodske konstrukcije za koju su 14C analize pokazale kako pripada srednjem
vijeku. Riječ je o vremenu u kojemu Nin predstavlja značajno žarište hrvatske kulture i jednu od
rezidencija hrvatskih kraljeva.
Godine 1968. dvadesetak metara dalje od prvog Brusić je pronašao i drugi sličan brod. Drugi je brod
bio nešto veći, ali lošije očuvan od prvoga. Pet godina kasnije organizirana je akcija dokumentiranja oba
nalaza i priprema za njihovo vađenje. Godine 1974. brodovi su uspješno izvađeni i tijekom narednih
godina konzervirani otopinom polietilen-glikola. Zagrijana otopina postupno ulazi u mokro drvo i
zamjenjuje vodu, a nakon hlađenja postaje kruta i ne dopušta da se drvo osuši i deformira. Postupak
konzerviranja vodio je Božidar Vilhar iz Arheološkog muzeja u Zadru. Danas su brodovi izloženi u
Muzeju ninske baštine; jedan u stanju u kakvom je pronađen, a drugi u cijelosti rekonstruiran.
Projekt se nije završio tek muzejskom prezentacijom, već su u malom brodogradilištu u Betini
na otoku Murteru izrađene dva broda inspirirana ninskim nalazima, koja su porinuta u more 1997.
godine.
U desetom stoljeću rimski je car Konstantin VII. Porfirogenet, autor čuvenog djela O upravljanju
carstvom (De administrando imperio) sljedećim riječima opisao kopnenu i pomorsku snagu Hrvata:
„Krštena Hrvatska postavlja konjaništva do 60.000, a pješadije do 100.000 i sagena do 80 i kondura
do 100. Na sagenama imaju po 40, na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi…“ i
još „… niti sagene tih Hrvata, niti kondure nikada ni na koga ne idu ratom, osim ako netko na njih
navali; s tim brodovima polaze tek oni Hrvati koji su željni trgovati od grada do grada, obilazeći
zaljev Dalmatinski sve do Venecije.“. Kako i ninski brodovi spadaju otprilike u carevo vrijeme, na
inicijativu istraživača nazvani su kondurama. Pod tim su nazivom postali poznati domaćoj i inozemnoj
javnosti.
Ninski srednjovjekovni nalazi razlikuju se od ostalih poznatih brodova toga doba po tzv. uzvojnim
(ljuljnim ili bočnim) kobilicama koje teku gotovo paralelno duž obje strane centralne daske ugrađene
umjesto uobičajene kobilice. Takav konstruktivni element bio je uzrokovan ninskim krajolikom tj.
velikim morskim plićacima i pješčanim dnom na kojemu mnogi ninski brodovi i danas ostaju nasukani
u vrijeme oseke. Na drugom se brodu pronašla i temeljnica jarbola, a također i nosači vesala što nam
potvrđuje da se brod kretao na vesla i jedra. Položaj temeljnice jarbola naveo je Brusića da predloži
rekonstrukciju broda opremljenog kvadratnim jedrom, ali se u praksi pokazalo da se brodovi dobro

62
Pogled na Nin. Detalj konstrukcije broda Nin 1.

Prvi nacrt broda Nin 1 koji je izradio Zdenko Brusić.

Božidar Vilhar tijekom rekonstrukcije brodova.

Rekonstruirani brod Nin 2 u Brod izrađen po uzoru na srednjovjekovne


Muzeju ninske baštine. nalaze.

63
kreću i kad su opremljeni latinskim jedrima.
Iako današnji ninski kaići (batele ili plazulje) nemaju konstruktivnih sličnosti s opisanim arheološkim
nalazima, njihovo je dno potpuno ravno pa poput svojih srednjovjekovnih prethodnika mogu bez
problema ploviti plitkim zaljevom te ostaju u uspravnom položaju kad oseka u unutrašnjoj laguni
odmakne more od obale.
Srednjovjekovni brodovi iz Nina za sada predstavljaju jedine službeno poznate nalaze
srednjovjekovnih brodoloma u hrvatskom podmorju. Istraživanje i zaštita ninskih brodskih
konstrukcija predstavljaju kontinuirani proces koji se nije završio njihovim vađenjem, konzerviranjem
i izlaganjem.

Literatura:
BRUSIĆ 1969a.; BRUSIĆ 1978.; JURIĆ-OGUIĆ-VILHAR 1994.

Galijula; Brončani top 1 Galijula; Brončani top 2

64
5.4.2 Post-srednjovjekovni brodolomi

Pod pojmom „post-srednjovjekovni brodolomi“ podrazu-


mijevamo prije svega brodolome 16. i 17., a ponekad i 18.
stoljeća, koji kronološki ne ulaze u razdoblje srednjega vijeka
ali se oslanjaju na srednjovjekovnu pomorsku tradiciju. To
je vrijeme kad velikim dijelom istočnog Jadrana gospodari
Venecija, a Dubrovačka Republika postaje važna pomorska sila
u Sredozemlju.
Prvo organizirano vađenje nalaza s brodoloma u hrvatskom
Gnalić; Vađenje sidra
podmorju igrom slučaja obavljeno je na nalazištu s kraja 18.
stoljeća u uvali Velikom Moluntu kod Dubrovnika 1949. godine, pod vodstvom Josipa Luetića.
U to vrijeme gotovo su sva podmorska arheološka istraživanja u Sredozemlju bila usmjerena na
antičku baštinu pa je istraživanje brodoloma iz tako kasnog vremena predstavljalo veliku rijetkost.
Tek mnogo kasnije post-srednjovjekovnim je brodolomima posvećena veća pozornost.
Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća pokrenuto je istraživanje nekoliko
post-srednjovjekovnih brodoloma u hrvatskom podmorju, među kojima su najpoznatiji oni kod
otočića Gnalića kod Biograda, u uvali Suđurađ na otoku Šipanu i na položaju Drevine u Koločepskom
kanalu. Iako započeta s velikim entuzijazmom, istraživanja nikada nisu dovršena pa o navedenim
brodolomima posjedujemo tek vrlo ograničene podatke.
Brodolom kod otočića Gnalića nekoliko milja južnije od Biograda otkiven je početkom šezdesetih
godina prošloga stoljeća. Prva istraživanja obavljena su 1967. i 1968. godine, a uslijedila su istraživanja
1972. i 1973. Posljednje istraživanje manjega obima obavljeno je 1996. godine. Pronađeni su drveni
ostaci broda, brodski teret te dijelovi brodske opreme i naoružanja. Pretpostavlja se kako je riječ
o brodu koji je nosio ime Gagiana, a koji je 1582. nestao kraj današnjeg Biograda. Važnije nalaze
možemo podijeliti u dijelove brodske opreme i brodski teret. U prvu skupinu možemo svrstati razne
dijelove broda: kuke, omče, sidra te dijelove užadi i devet brončanih topova, od kojih dva nose natpis
ljevaonice u kojoj su proizvedeni. Drugoj skupini pripada u najvećem dijelu materijal namijenjen
trgovini: drvena škrinja s balom damasta, vunenim kapama i košuljama te vagom; razni stakleni
predmeti: staklene perle, čaše, vaze, vrčevi, bočice za parfeme, poklopci, stakla za prozore i ogledala;
keramičko posuđe, od kojega su neki primjerci bogato ukrašeni; mjedeni ranorenesansni svijećnjaci;
brojni sitni nalazi: igle, napršnjaci, šestar, britve, škare, naočale, ključ, prstenje, te razne sirovine i
poluproizvodi: mjedeni i bijeli lim, mjedena žica, živa, cinober i drugo.
Brodolom na lokalitetu Drevine u Koločepskom kanalu istraživan je u razdoblju od 1972. do
1974. godine kad je velika količina nalaza izvađena s morskoga dna. Datiranje je bilo moguće
zahvaljujući pronalasku žetona za računanje Corneliusa Lauffera koji je radio u Nürnbergu između

65
1686. i 1711. godine. Što se tiče brodske konstrukcije, ona je dijelom očuvana zajedno s oplatom od
olovnog lima. Očuvano je također i naoružanje, koje se sastojalo od topova od lijevanog željeza na
prednje punjenje. Brodski teret bio je razvrstan u 47 drvenih sanduka čiji sadržaj nije pobliže proučen.
Dijelom je obrađen samo dio tereta željeznih noževa, a potom i teret staklenih predmeta koji nije bio
pakiran u sanducima, a sadrži posuđe, perle i ogledala. Važni su nalazi i dijelovi brodskog inventara:
navigacijski šestar, sunčani sat, leće za dalekozore te dijelovi brodskog posuđa.
Brodolom u uvali Suđurađ istraživan je u razdoblju od 1972. do 1974. godine, a kratko je
istraživanje provedeno i 2000. Od prijašnja dva razlikuje se po tome što na njemu nisu pronađene
velike količine tereta. Pronalazak dva srebrna pjastera Filipa II i jednog Ferdinanda IV sugerira nam
kako je riječ o brodu iz 16. st. Već grb obitelji Primojević na jednom od brodskih topova ukazivao je
na njegovo dubrovačko podrijetlo, a prema arhivskim dokumentima utvrđeno je kako je riječ o brodu
imenom Santo Hieronimo koji je bio u vlasništvu dubrovačkog trgovca Jere Primojevića i potonuo
1576. godine. Među nalazima važno je spomenuti keramiku, komade željeznih obruča, dijelove
brodske snasti, sidra, mali željezni top i dva veća željezna topa, dva navigacijska šestara i brončani
pečatnjak.
Među ostalim post-srednjovjekovnim nalazištima ističu se otok Bisaga na Kornatima s nalazima
novca, topa i sidra; pličina Mijoka kod otoka Murtera gdje je možda potonuo piratski brod, sudeći
po njegovoj veličini i teretu; otočić Drvenik kod otoka Zlarina, brod koji je možda imao borbenu
funkciju; greben Galijula na Palagruži s neobičnim slučajem triju brodoloma—rimskog, post-
srednjovjekovnog i modernog—na istome mjestu; brodolomi u zaljevu Brsečine kod Dubrovnika i
kod otoka Grebena kod Visa, te brodolomi s bogatim teretom kao što su Otočac kod Korčule, pličina
Sv. Pavao na Mljetu, rt Cuf na Lastovu te rt Ratac kod Koločepa.
Potrebno je istaknuti kako je naše podmorje bogato post-srednjovjekovnim nalazima, ali su
nedovoljno istraženi. Sva dosadašnja istraživanja koncentrirala su se većinom na teret broda, a nimalo
na njegovu konstrukciju. Biti će potrebne brojne buduće akcije i kvalitetna edukacija nadolazećih
generacija znanstvenika i ronilaca kako bi se zaštitio i istražio taj važan segment hrvatske pomorske
baštine.

Bibliografija
BRUSIĆ 2006.; KISIĆ 1979.; KISIĆ 1987.; RADIĆ ROSSI – PARICA 2008.

Suđurađ; Mjedeni pečat Gnalić; Staklena bočica

66
5.4.3 Novovjekovna podmorska nalazišta

U novovjekovna podmorska nalazišta ubrajaju se brodolomi 19. i 20. stoljeća, a najčešće olupine
metalnih brodova kojima obiluje jadransko podmorje. Osim brodoloma u toj se skupini nalaze i
olupine podmornica i aviona. Velik broj nalazišta potječe iz razdoblja velikih bitaka (npr. Viški boj
1866. godine) i ratnih sukoba (I. i II. svjetski rat), a mnoga od njih nalaze se na velikim dubinama
dostupnim samo roniocima na plinske mješavine ili daljinski upravljanim uređajima.
Olupine iz Viškog boja: Dana 20. lipnja 1866. sjeverno od otoka Visa , ključne strateške pozicije
za nadzor nad istočnom obalom Jadrana, sukobile su se talijanska i austrougarska flota. Iako je
talijanska flota bila brojčano nadmoćna, taktika austro-ugarskog napada rezultirala je porazom Italije,
a potopljen je zapovjednički brod Re d’Italia i oklopnjača Palestro.
Godine 2003., zahvaljujući suradnji s francuskom tvrtkom COMEX (opremljenom za podvodna
istraživanja na velikim dubinama) uz pomoć podmornice i robot kamere ušlo se u trag potonulom
talijanskom zapovjedničkom brodu koji leži na prosječnoj dubini većoj od 100 m.
Poznatije olupine iz I. svjetskog rata: Albanien je bio parobrod u vlasništvu Austro-Ugarske
trgovačke kompanije Lloyd. Početkom 1. svjetskog rata služio je kao transportni brod, a plovio je
cijelom jadranskom obalom. Dana 4. lipnja 1916. napala ga je talijanska podmornica Atropo. Potonuo
je ubrzo nakon što su ga pogodila 2 torpeda, no nije bilo žrtava. Brodolom se nalazi sjeverno od uvale
Jakišnice na Pagu, u podnožju grebena na dubini od oko 60 metara. U dobrom je stanju osim teško
oštećene krme.
Euterpe je također pripadao trgovačkoj kompaniji Lloyd. Od 1918. godine vozio je na liniji od
Rijeke do Boke Kotorske. Dana 11. kolovoza iste godine, dok je putovao uz zapadnu obalu Paga
primijetila ga je talijanska podmornica F-7 koja je potom ispalila tri torpeda. Brod je potonuo za 4
minute, njegovo napuštanje otežali su loši vremenski uvjeti. Uspjelo se spasiti 450 brodolomaca, no
izvori govore da 566 ljudi poginulo. Euterpe je potonuo 1 nautičku milju zapadno od zaljeva Dubca
kraj Paga. Leži na pjeskovitom dnu na dubini od oko 79 metara.
Baron Gautsch bio je jedan od luksuznijih parobroda u vlasništvu kompanije Lloyd. Prije rata
plovio je na relaciji Trst-Kotor. U srpnju 1914. iznajmljen je Ratnoj mornarici. Dana 13. kolovoza
1914. zapadno od Brijuna Baron Gautsch je, usprkos upozorenjima, uletio u minsko polje i udario
u minu. Brod je ubrzo potonuo. Obližnji razarači uspjeli su spasiti 159 ljudi, dok ih je 177 poginulo.
Brod danas leži na kobilici na pjeskovitom dnu na dubini od 40 metara.
Szent Istvan je porinut u siječnju 1914. u Rijeci. Pripadao je najjačoj i najmodernijoj klasi bojnih
brodova prvog svjetskog rata i bio je ponos Ratne mornarice. Nakon što je većinu rata proveo u
Pulskoj luci, 9. lipnja 1918. krenuo je u akciju probijanja Otrantske blokade. Kod otočića Lutrošnjaka
postao je žrtvom zasjede dvaju talijanskih torpednih čamaca. Poginulo je 89 članova posade, dok su
ostali brodovi spasili njih 976. Danas se olupina Szent Istvana nalazi se 8 nautičkih milja zapadno
od Premude, a zbog svojih 153 metra dužine s pravom se smatra Titanicom Jadrana. Brod leži s
kobilicom okrenutom prema gore na pjeskovitom dnu na dubini od 66 metara.

67
Poznatije olupine iz 2. Svjetskog rata: Tokom zime 1943./1944. nakon predaje Italije, Njemačka
je okupirala istočnu obalu Jadrana. Da bi osigurali svoje konvoje Nijemci su osnovali na Jadranu 11-
tu diviziju koja se sastojala od 35 torpednih čamaca, 6 minočistača, 2 minopolagača i 2 korvete. 23.
listopada 1944. Njemačke korvete su potopile nekoliko Britanskih torpednih čamaca,. Kao odgovor
na ovo Britanci su isplanirali akciju uništavanja njemačkih korveta nazvanoj Exterminate. Britanci su
pronašli korvete zapadno od poluotoka Lun-a na Pagu, te započeli paljbu sa svojih razarača. Korveta
UJ-202 (ex Melpomene) je potonula u 8:43, dok je druga korveta UJ-208 (ex Spingarda) potonula
sat vremena kasnije. Britanci su ubrzo na radaru primijetili još jedan brod, torpedni čamac TA-20
(ex Audace), te ga pogodili s par hitaca u strojarnicu. Olupine korveta leže na pola kanala između
Cresa i Paga na dubini od oko 80 metara. Udaljene su 1 nautičku milju jedna od druge, dok se olupina
torpednog čamca TA-20 nalazi 3 milje jugoistočno od Trstenika. Britanski arhivi iz tog vremena
omogućili su uspješno identificiranje ovih olupina.
Njemački torpedni čamac S 57 porinut je u more u travnju 1940. Prve 3 godine rata proveo je
u ratnoj službi u Sjevernom moru. Početkom 1944. prebačen je u Jadran, te je priključen 3. flotili s
bazom u Rijeci Dubrovačkoj. 19. kolovoza 1944. u 3:50 ujutro flota od 5 torpednih čamaca među
kojima i S 57 naletjela je na zasjedu britanskih čamaca, koji su otvorili jaku vatru na Njemačke
brodove. S57 je ubrzo bio pogođen, a zatim se zapalio. Nakon kratke borbe, kako tegljenje do baze
nije dolazilo u obzir, odlučeno je da se brod potopi. Brod je potopljen uz samu južnu obalu Pelješca
gdje leži na dubini od tridesetak metarae. Skoro uvijek bistro more kao i dobra očuvanost broda
razlog su čestih posjeta ronioca ovoj olupini.
Leteća tvrđava Boeing B-17 pronađen u moru kraj Visa predstavlja jedini poznati netaknuti avion
iz Drugog svjetskog rata koji je otkriven u našim vodama. Potpuno novi bombarder stigao je u bazu
Amendola u Italiji 3. studenog 1944. Tri dana kasnije, pod vodstvom pilota Irvinga Emersona, krenuo
je u svoju prvu misiju – bombardiranje Maribora. Pri samom početku bombardiranja avion je napala
protuzračna obrana. Nakon što su mu se u napadu oštetila i zapalila 2 motora, pilot se odlučio na
slijetanje na tajnu zračnu luku na otoku Visu. Zbog zauzete piste i otkazivanja još jednog motora bio
je prisiljen sletjeti na morsku površinu u blizini uvale Rukavca. Svi su članovi posade spašeni osim
kopilota. Olupina danas leži na dubini od 72 metra na ravnom pjeskovitom dnu, 150 metara od viške
obale. Izuzevši oštećenja na nosu aviona, olupina je u prilično dobrom stanju. Akciji dokumentiranja
organiziranoj 2003. godine prisustvovala su i dva preživjela člana posude koja danas žive u SAD-u.
Olupine 19. i 20. stoljeća predstavljaju skupinu nalazišta koja u novije vrijeme privlači mnoge
ronioce i igra sve važniju ulogu u razvijanju ronilačkog turizma. Neovisno je li riječ o objektima
stradalima u ratnim ili mirnim vremenima, oni su često sa sobom odnijeli mnoge ljudske živote pa
im stoga treba pristupati s velikim poštovanjem. Kao i brodolomi iz ranijih vremena, i ta su nalazišta
ugrožena pljačkom, a njihova zaštita predstavlja složen i zahtijevan posao.

Literatura:
FRKA – MESIĆ 2003.; ZUBČIĆ – FRKA – FREIVOGEL 2008.

68
Brod Janus francuske tvrtke COMEX prilikom istraživanja na Podmornica Remora, sastavni dio opreme broda COMEX-a
Visu 2003.

Parobrod Baron Gautch Prikaz današnjeg stanja olupine Barona Gautcha (D. Frka)

Njemački torpedni čamac S57 Olupina torpednog čamca S57 (D. Frka)

B-17 Flying Fortress Olupina aviona B-17 (D. Frka)

69
6. Nalazišta u unutrašnjim vodama

6.1 Rijeka Cetina

Podvodna arheološka baština ne nalazi


se samo u podmorju već i u rijekama i
jezerima kojih je u Hrvatskoj mnogo.
Rijeke skrivaju zanimljive i vrijedne na-
laze koji su tisućljećima padali u vodu
na važnim prijelazima ili su žrtvovani
vodenim božanstvima. Prepune su ostataka
naselja, pristaništa, brodoloma i starih
mostova. Prezentacija takvih lokaliteta in
situ gotovo je nemoguća, jer jake struje i
velika koncentracija mulja zadaju mnogo
problema.
Kao arheološko nalazište korito rijeke Cetine u Sinjskom polju poznato je još od polovine 19.
stoljeća. Pitanje antičkog imena rijeke Cetine u rimsko doba riješeno je uz pomoć dvaju nalaza. Prvi
je od njih rimski natpis koji je sadržao podatke o rekonstrukciji mosta za vrijeme cara Komoda 184.
godine, a drugi je žrtvenik posvećen Jupiteru i božanstvu rijeke Hippus. Tako sa sigurnošću možemo
reći da je ime Cetine u antičko vrijeme bilo Hippus. U drugoj polovici 20. stoljeća provedena su mnoga
jaružanja korita u sklopu kojih je pronađena velika količina arheološkog materijala, a poglavito onog
prapovijesnog. Oko 1,5 km uzvodno od mosta, na desnoj obali, pronađeno je neolitičko naselje
(impresso keramika, kremeni nožići i strugači), a nasuprot njemu pronađeni su ostaci brončanodobnog
naselja (brončani mačevi, noževi, koplja, sjekire, umbo štita, keramički ulomci, razni nakitnih
predmeti, kamene i bakrene sjekire) i željeznodobnog naselja (nakitni predmeti, ulomci keramike,
brončana i željezna koplja, ulomci grčko-ilirskih šljemova, knemide, noževi, i keltski željezni mačevi).
Temeljito je pretražen dio korita rijeke uzvodno od triljskog mosta do sutoka Rude i Cetine. Na tom
je dijelu utvrđena najveća koncentracija nalaza pa su napravljena probna iskopavanja. Sve sonde bile
su prazne što je istraživače navelo na zaključak da je većina predmeta naplavljena iz uzvodnog toka
obiju rijeka. Nakon toga napravljeno je cjelovito rekognosciranje Cetine kroz cijelo Sinjsko polje kao
i tok Rude do mjesta gdje se u nju ulijeva rječica Grab.
Razlog nastajanja mjesta Trilja je značajna prometna važnost njegovog mosta koji je prelazio
preko otočića na rijeci Cetini, smještenog nizvodno od današnjeg mosta. Prvi most je izgrađen
u rimsko doba, a ime je dobio prema rimskom vojnom logoru poznatom pod nazivom Tilurium
(Pons), a znači „koji ga nadvisuje“. Preko njega su prolazile tri važne ceste rimske Dalmacije koje

70
su Salonu povezivale s unutrašnjošću u smjeru doline Save (Servitium), Drine (Argentaria) i Neretve
(Narona). Dokaz o važnosti toga mosta su i miljokazi pronađeni u Runovićima kod Imotskog i Prudu
u dolini Neretve, na kojima stoje udaljenosti izmjerene od vojnog logora Tilurija. Pons Tiluri nije bio
jedini prijelaz preko Cetine. Po velikom broju artefakata dokazano je da je i gaz na Malom Drniću,
udaljenom oko 400 metara od mosta, bio jedan od sigurnijih prijelaza. Ostaci mosta, hrastovi piloni
i grede pronađeni su neposredno pred Drugi svjetski rat u koritu rijeke Cetine tijekom jaružanja.
Pronađeni su i željezni okovi kojima su bili obloženi vrhovi pilona. Takvi mostovi bili su u uporabi
diljem carstva. Ostaci slične konstrukcije namijenjene prijelazu preko rijeke Save pronađeni su na
području Sirmija. O izgledu takvoga mosta svjedoče nam prikazi na Trajanovom stupu i Cezarov opis
izgradnje mosta preko Rajne (De bello Galico). Most u Sirmiju gradila je VII. legija koja ja kasnije
sa istom zadaćom premještena u Dalmaciju i bila stacionirana u Tiluriju. O obnovi mosta na Cetini
svjedoči natpis na kamenom bloku iz doba cara Komoda.
Važan nalaz je i pugio koji je pronađen sa koricama na gazu Mali Drnić. U Europi ih je pronađeno
20-ak. Predstavljao je statusni simbol; podrijetlom je s iberskog poluotoka, a karakterističan je za
tiberijsko i ranoflavijevsko doba. Od ostalih nalaza sa Malog Drnića možemo spomenuti vojničku
zdjelu, amforu, cjediljku i 15 novčića cara Honorija koji su također važni i potkrjepljuju dataciju.
Možemo zaključiti kako područje rijeke Cetine obiluje nalazima iz raznih vremenskih razdoblja od
prapovijesti do novoga vijeka. Plodna dolina, riječne i kopnene komunikacije pogodovale su razvitku
toga prostora. Sudeći po arheološkim nalazima, u prapovijesno je doba taj kraj bio intenzivno naseljen,
a Rimljani su ga iskoristili za izgradnju logora i kontrolu komunikacija sa sjeverom i istokom. Do
brojnih nalaza u rijeci Cetini došlo se jaružanjem korita prilikom izvođenja građevinskih radova,
čime se potaklo arheolška istraživanja.

Literatura:
MILOŠEVIĆ 2003.

Prijelaz preko Cetine u Trilju krajem 19. stoljeća

71
Tok Cetine uzvodno od Trilja

Izbor arheoloških nalaza iz korita rijeke

72
7. Popis literature BRUSIĆ 1990. - Resnik kod Kaštel Novog“, Arheološki
pregled, 29 (1988), Ljubljana, 89-90
AVILIA 2007 – Filippo Avilia, La storia delle ancore,
Ireco, Formello. BRUSIĆ 1994. – Zdenko Brusić, Serilia Liburnica,
Arheološki muzej Zadar, 39-59.
BABIN 2004. – Ankica Babin (ur.), Resnik
– hidroarheološka istraživanja, katalog izložbe, BRUSIĆ 2006. - Il porto liburnico e romano di Aenona
Muzej Grada Kaštela, Kaštel Lukšić. (Nin), Archeologia subacquea in Croazia. Studi
e ricerche (ed. I. Radić Rossi), Marsilio, Venezia,
BASS 1972. – George F. Bass, A history of seafaring 33-45.
based on underwater archaeology, New York.
BRUSIĆ 2006. – Zdenko Brusić, Kaštel Štafilić - Resnik
BASS 2005. - George F. Bass, Beneth the seven seas, (turističko naselje), Hrvatski arheološki godišnjak,
Thames and Hudson Ltd, London. 2/2005, Ministarstvo kulture RH, Zagreb, 358-360.

BLOT 1995 – Jean-Yves Blot, Underwater Archaeology. BRUSIĆ 2006. – Zdenko Brusić, Brodolom kod Gnalića,
Exploring the World Beneath the Sea, Thames and Zavičajni muzej Biograd na moru.
Hudson, London.
BRUSIĆ - JURIŠIĆ - KRNČEVIĆ 2001. – Zdenko Brusić,
BOWENS 2009. – Amanda Bowens, Underwater Mario Jurišić, Željko Krnčević, Blago šibenskog
Archaeology, The NAS Guide to Principles and podmorja, katalog izložbe, Županijski muzej
Practice (drugo izdanje), Nautical Archaeological Šibenik, Šibenik.
Society.
CAMBI 1991. – Nenad Cambi, Amfore
BRUSIĆ 1968. – Zdenko Brusić, Istraživanje antičke luke kasnorepublikanskog doba i njihova produkcija u
kod Nina, Diadora, Zadar, 203-210. Dalmaciji, Zbornik radova posvećen akademiku
Alojzu Bencu, Akademija nauka i umjetnosti Bosne
BRUSIĆ 1969. – Zdenko Brusić, Rezultati podvodnih i Hercegovine, Sarajevo, 55-65.
istraživanja u Ninu, Mornarički glasnik, 22, 215-
221. CARAVALE – TOFFOLETTI 1997. – Alessandra
Caravale, Isabella Toffoletti, Anfore antiche;
BRUSIĆ 1969a. – Zdenko Brusić, Podmorska arheološka conoscerle e identificarle, Ireco, Formello.
istraživanja starohrvatskih brodova na ulazu u
ninsku luku, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 16-17, FRKA – MESIĆ 2002. – Danijel Frka, Jasen Mesić, Tajne
Zadar, 443-448. Jadrana. Ronilački vodič po olupinama hrvatskog
Jadrana. Rijeka – Adamić.
BRUSIĆ 1974 - Zdenko Brusić, Rt Plavac, Zlarin kod
Šibenika, Arheološki pregled, 16, 103-104. GIANFROTTA – POMEY (ur.) 1997. – Piero A.
Gianfrotta, Patrice Pomey (ur.), La Navigation dans
BRUSIĆ 1977. – Zdenko Brusić, Prethistorijski podmorski l’Antiquité, Aix-en-Provence.
nalazi na području južne Liburnije, Radovi Centra
JAZU u Zadru, 24, 53-60. GLUŠČEVIĆ 2007. – Smiljan Gluščević, Antička luka u
Zatonu, Arheološki muzej Zadar, 5-15.
BRUSIĆ 1978. - Rezultati najnovijih istraživanja i vađenje
starohrvatskih brodova na ulazu u ninsku luku, GREEN, J., 2004. - Jeremy Green, Maritime Archaeology:
Adriatica Maritima, 2, Zadar, 5-14. A Technical Handbook (drugo izdanje), Elsevier
Academic Press.
BRUSIĆ 1987. – Zdenko Brusić, Dio tereta s lađe iz 17.
stoljeća potonule kod otoka Bisaga u Kornatskom JURIĆ– OGUIĆ – VILHAR 1994. - Konzervacija i
arhipelagu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, početak rekonstrukcije ranohrvatskih brodova iz
26, Split, 473-490. Nina, Adrias, 4-5, Zavod za znanstveni i umjetnički
rad HAZU, Split, 43-62.
BRUSIĆ 1988. – Antička luka u Polačama na otoku
Mljetu, Arheološka istraživanja u Dubrovniku i JURIŠIĆ 1997. – Mario Jurišić, Hidroarheološka
dubrovačkom području, Izdanja HAD-a, 12, Zagreb, djelatnost Uprave za zaštitu kulturne baštine tijekom
139-151. godine 1996. i 1997., Obavijesti HAD-a, .

73
JURIŠIĆ, M., 2005. – Mario Jurišić, Hrid Čavlin, RADIĆ ROSSI 2005. – Irena Radić Rossi,
Hrvatski arheološki godišnjak, 2/2005, Zagreb, Hidroarheologija ili podvodna arheologija; O
328-329. nekim problemima arheološke terminologije,
Illyrica Antiqua, ab honorem Duje Rendić-
KAMENJARIN – ŠUTA 2008. – Ivanka Kamenjarin, Ivan Miočević, Radovi s međunarodnoga skupa o
Šuta, Kaštel Štafilić – Resnik, Hrvatski arheološki problemima antičke arheologije, Zagreb, 6.-8. XI.
godišnjak, 4/2007, 458-463. 2003, 411-414.

KISIĆ 1979. - Ostaci potonulog trgovačkog broda iz RADIĆ ROSSI 2006. – Irena Radić Rossi, Kaštel Štafilić
XVI. stoljeća kraj otoka Šipana, Anali Zavoda za – Resnik. Hrvatski arheološki godišnjak 2/2005:
povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku, 17, 355-356.
73-98.
RADIĆ ROSSI 2008. – Irena Radić Rossi, Arheološka
KISIĆ 1979.a Nešto o trgovačkom brodu koji je baština u podmorju Kaštelanskog zaljeva,
nastradao u Koločepskom Kanalu kod Dubrovnika Archaeologia Adriatica, 2, 489-506.
krajem XVII. ili početkom XVIII. stoljeća,
Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u RADIĆ ROSSI 2009. – Irena Radić Rossi, Razvoj i
Dubrovniku, 18, 143-164. postignuća podvodne arheologije u Hrvatskoj, u J.
Balen – B. Čečuk (ur.), Hrvatska arheologija u XX.
KISIĆ 1987. - Nalaz potonulog trgovačkog broda s stoljeću, Zbornik radova, Biblioteka XX. stoljeće,
početka IV. Stoljeća u uvali Sobri na Mljetu, Matica hrvatska, Zagreb, 100,109-110.
Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u
Dubrovniku, 24-25, 7-32. RADIĆ ROSSI – PARICA 2009. – Irena Radić Rossi
– Mate Parica, Stručni očevid na podmorskim
KONCANI UHAČ (ur.) 2008. - Poluotok uronjen u more. arheološkim nalazištima dubrovačkog podmorja,
Arheološki muzej Istre – Pula. Obavijesti HAD-a, XL/3, 72-81.

KONCANI UHAČ 2009. – Ida Koncani Uhač, Podvodna TCHERNIA - POMEY – HESNARD 1978 – André
arheološka istraživanja u uvali Zanbratija, Histria Tchernia, Patrice Pomey, Antoinette Hesnard,
Antiqua, 17, 263-268 L’épave romaine de la Madrague de Giens,
XXXIVe suppl. à Gallia, Paris.
MARCHIORI 2008. - Histria fecunda et industriosa,
Senatori, fatalne žene i carevi na Lorunskoj VRSALOVIĆ 1974. – Dasen Vrsalović, Istraživanja i
rustičnoj vili zaštita podmorskih arheoloških spomenika u SR
Hrvatskoj, Republički zavod za zaštitu spomenika
MATEJČIĆ 1969. Podvodna arheološka istraživanja na kulture, Zagreb.
području sjevernog Jadrana, Podmorske djelatnosti
sa gledišta medicinskih i društvenih nauka (naučne VRSALOVIĆ 1979. – Dasen Vrsalović, Arheološka
rasprave), Pomorska biblioteka, 22, Izdanja istraživanja u podmorju istočnog Jadrana,
Mornaričkog glasnika, Beograd, 236-242. Prilog poznavanju trgovačkih plovnih putova i
gospodarskih prilika na jadranu u antici, doktorski
MILOŠEVIĆ 2003. - Ante Milošević, Numini Hippi rad, Sveučilište u Zagrebu.
Fluvii, katalog izložbe 12, Muzej hrvatskih
arheoloških spomenika, Split. ZMAIĆ 2006. – Vesna Zmaić, Pličina Mijoka, Hrvatski
arheološki godišnjak, 3/2006, Zagreb, 376-377.
PETRIĆ 1989. - Marinko Petrić, Amfore Jadrana, Logos,
Split. ZUBČIĆ – FRKA – FREIVOGEL 2008. – Krunoslav
Zubčić, Danijel Frka, Zvonimir Freivogel,
PETRIĆ 2003. – Nikša Petrić, Počeci podvodne Documenting wrecks in Croatian waaters: Testing
arheologije u Hrvatskoj; Povijesno – arheološke the application of sidescan sonar, u I. Radić
bilješke, Histria Archaeologica, 32, 109-131. Rossi – A. Gaspari – A. Pydyn (ur.), Proceedings
of the 13th Annual Meeting of the European
RADIĆ ROSSI (ur.) 2004. – Irena Radić Rossi (ur.), Association of Archaeologists (Zadar, Croatia,
Skriveno blago Novalje (Hidden treasure of 18-23 September 2007), Session: Underwater
Novalja), Podvodna baština 1. Zagreb: Grad Archaeology, 97-104.
Novalja - Hrvatski ronilački savez.

74