I - POSLOVNO PRAVO

1. POJAM POSLOVNOG PRAVA Poslovno pravo je skup normi kojima se reguliše pravni položaj privrednih subjekata (statusno pravo), njihov odnos prema državi (reglementsko pravo), kao i poslovi koje obavljaju u međusobnim odnosima. Historijski razvoj poslovnog prava. Kao posebna grana prava poslovno pravo pojavilo se u srednjem vijeku, razvojem gradova u sjevernoj Italiji, gdje je bio centar evropske trgovine. Prva nacionalna kodifikacija poslovnog prava izvršena je u drugoj polovini XVII vijeka u Francuskoj kroz 2 ordonanse kralja Luja XIV (o suhozemnoj i o pomorskoj trgovini). Dalja kodifikacija nastavljena je u XIX vijeku. Historijski razvoj poslovnog prava se može svrstati u 3 faze: (1) dezintegracija; (2) inkorporacija ius mercatoria u nacionalne kodifikacije i (3) ponovne tendencije integracije na regionalnom i univerzalnom planu. Predmet poslovnog prava su svi poslovi i odnosi koji nastaju u poslovnom prometu i svi odnosi koji nastaju u toku poslovanja ili su sa njima u funkcionalnoj vezi. On obuhvata status privrednih poslovnih subjekata, njihove međusobne poslovne odnose (robni i novčani promet), kao i odnose poslovnih subjekata i države (reglementsko pravo). 2. IZVORI POSLOVNOG PRAVA Ustav se ne pojavljuje kao neposredan izvor poslovnog prava. Zakoni su najvažniji izvor poslovnog prava. Među najznačajnijima u ovoj oblasti su: Zakon o preduzećima, Zakon o stranim ulaganjima, Zakon o zadrugama, Zakon o osiguranju imovine i lica, Zakon o bankama, Zakon o društvima za upravljanje fondovima i o investicionim fondovima, Zakon o Registru vrijednosnih papira, Zakon o Komisiji za vrijednosne papire itd). Poseban značaj ima Zakon o obligacionim odnosima. Podzakonski akti (uredbe, pravilnici, uputstva i naredbe) – kao izvor poslovnog prava su najvažniji akti vlade. 3. IZVORI AUTONOMNOG POSLOVNOG PRAVA Običaj kao izvor prava. Prema ZOO, učesnici u obligacionim odnosima su dužni da u pravnom prometu postupaju »u skladu sa dobrim poslovnim običajima«. Osim termina »dobri poslovni običaji«, ZOO koristi i termin »trgovinski poslovni običaji«, a analizirajući odredbe ZOO može se doći do zaključka da se ne radi o sinonimima. Naime, »dobri poslovni običaji« su pravila poslovne etike. Razvijaju ih privredne komore, koje daju i potvrde o njihovom postojanju. Osnov za primjenu »dobrog poslovnog običaja« je izričita zakonska odredba. »Trgovinski poslovni običaj« je običaj u užem pravno-tehničkom smislu. Da bi postao izvor prava, potrebno je da ispuni određene uslove: mora biti razuman, izvjestan, notoran i prihvaćen od većine privrednika, te »dobar«, tj. mora biti u skladu sa pravilima poslovne etike. Na osnovu navedenog, trgovinski poslovni običaj se može definisati kao u praksi stvoreno pravilo postupanja koje je u skladu sa pravnim poretkom i moralom, i čija se primjena očekuje jer je ono izvjesno, općepoznato i prihvaćeno od većine privrednika. Trgovinski poslovni običaji mogu se klasificirati: 1. Na osnovu teritorijalne obuhvatnosti – opći, regionalni i lokalni;

2. Prema strukama u kojima važe – opći (horizontalni) važe u svim privrednim djelatnostima, a posebni (vertikalni) se primjenjuju samo u pojedinim strukama. U slučaju kolizije različitih običajnih pravila jači su običaji koji dolaze sa užeg strukovnog ili teritorijalnog područja. Običaji kao nepisano pravilo se mogu dokazivati na više načina i to: - putem uzansi, ako su kodificirani; - uvjerenjima trgovačkih asocijacija (komore-berze); - putem sudskih odluka; - ponekad i sam zakon upućuje na primjenu običaja, a njihova sadržina predstavlja faktičko pitanje. Uzanse kao izvor prava. Uzanse su poslovni običaji sistematizirani u zbornike. Mogu se podijeliti na opće i posebne, u zavisnosti od toga da li važe za sve poslove u privredi ili za pojedine struke odnosno vrste poslova. U slučaju međusobne kolizije, one uzanse koje dolaze sa užeg područja su načelno jače. U našoj pravnoj tradiciji, Opće uzanse za promet robom donijela je Glavna državna arbitraža FNRJ 1954.godine, a kasnije je za to bio ovlašten Vrhovni privredni sud. Donošenjem ZOO 1978.godine, Opće uzanse su od manjeg značaja, jer je zakon svojevrsna kodifikacija obligacionog odnosno poslovnog prava. Prema ZOO, na obligacione odnose se primjenuju uzanse ako su stranke njihovu primjenu ugovorile ili ako iz okolnosti proizilazi da su htjele njihovu primjenu. Uzanse su supsidijaran izvor poslovnog prava i u slučaju suprotnosti uzansi i dispozitivnih normi ZOO, do primjene uzansi može doći samo ako stranke izričito ugovore njihovu primjenu. Što se tiče posebnih uzansi, postojeće posebne uzanse se mogu klasificirati u 3 grupe: 1. Posebne uzanse za promet poljoprivrednim proizvodima; 2. Posebne uzanse koje regulišu poslove vezane za određeno mjesto – tu spadaju Lučke uzanse; 3. Treću grupu čine: Posebne uzanse za pomet blokova i ploča od kamena, mermera i granita, Posebne uzanse o građenju, posebne uzanse za ugostiteljstvo, te Posebne uzanse za promet robe na malo. Opći uslovi poslovanja i formularni ugovori kao izvor prava. Opći uslovi poslovanja sadrže pravila i uslove poslovanja koje samostalno donose privredni subjekti i njihove transnacionalne korporacije. Mogu biti izdati kao opći uslovi na formularu ugovora (formularni ugovor) ili u obliku tipskih ugovora. U teoriji je sporno da li opći uslovi poslovanja i tipski (formularni) ugovori čine tzv.formularno pravo, mogu li biti izvori poslovnog prava i kakva je njihova pravna priroda. S tim u vezi postoje 3 teorije: 1. Normativna teorija, koja opće uslove upoređuje sa propisima; 2. Ugovorna teorija koja općim uslovima daje karakter ugovora i 3. Mješovita normativno-ugovorna teorija, po kojoj opći uslovi i formularni ugovori sadrže i javnopravne i obligacionopravne elemente. Usvojeno je mišljenje da u svakom pojedinom slučaju treba cijeniti značaj određenog općeg uslova poslovanja. Ako je općeusvojen u određenoj privrednoj branši, on predstavlja poslovn običaj, tj profesionalno pravo te branše i kao takav spadaj u domen obligacionog prava. Opći uslovi poslovanja moraju biti objavljeni na uobičajeni način i druga ugovorna strana mora biti upoznata sa njihovim sadržajem prije zaključivanja ugovora. Obično se štampaju na poleđini formularnog ugovora ili se posebno objavljuju. Obavezujući su za ugovorne strane ako su im bili poznati ili su im morali biti poznati u vrijeme zaključenja konkretnog ugovora. U poslovnoj praksi se smatra da su opći uslovi poslovanja bili poznati drugoj ugovornoj strani samim tim što su bili javno publikovani.

2

Pravilo je da se općim uslovima poslovanja ne smiju stvarati monopolističke pogodnosti za određene privredne subjekte na tržištu. Zbog toga sva zakonodavstva predviđaju određena sredstva upravne i sudske kontrole nad njima. Formularni ugovori su ugovori koji su napisani na formularima koje unaprijed sastavljaju privredni subjekti. Postoje 2 vrste ovih ugovora: tipski i adhezioni. Tipski formularni ugovor je ponuda drugoj strani da zaključi ugovor. Druga ugovorna strana može ugovor prihvatiti u cjelini ili tražiti određene izmjene pojedinih klauzula. Dakle, moguće je pregovaranje i obezbjeđenje ravnopravnosti ugovornih strana. Adhezioni ugovori ili ugovori po pristupu su takođe jedan od oblika formularnih ugovora. Ugovor je sačinjen na formularu jedne ugovorne strane i druga ako hoće da ga zaključi mora ponuđeni formular prihvatiti u cjelosti. Nema mogućnosti izmjene niti pregovora u tom pravcu. Sudska i arbitražna praksa ne mogu biti direktan izvor prava, kao ni pravna nauka.

II - PRIVREDNA DRUŠTVA
4. POJAM I OBLICI PRIVREDNIH DRUŠTAVA Privredno (trgovačko) društvo je poslovni subjekt sa statusom pravnog lica koji samostalno obavlja poslovnu djelatnost u cilju sticanja dobiti. Ono po pravilu predstavlja ugovornu zajednicu 2 ili više pravnih subjekata, koja ulažu kapital i rad da pod zajedničkim imenom (firmom) obavljaju registrovanu poslovnu aktivnost sa ciljem sticanja profita. Zajednički elementi privrednih društava. Bitni elementi svih privrednih društava su: osnivački akt, pravni subjektivitet, udruživanje osnivačkog kapitala, samostalno obavljanje registrovane djelatnosti, da je privredno društvo profitna organizacija i da imovinskopravno odgovara za obaveze stvorene u pravnom prometu. Ugovor kao osnivački akt je formalan. Mora biti u pisanoj formi i mora biti potpisan od svih osnivača ili njihovih punomoćnika i ovjeren kod suda ili drugog nadležnog organa u skladu sa Zakonom. Izuzetno, kod jednočlanih društava osnivački akt je odluka o osnivanju društva. Pravni subjektivitet privrednog društva znači da društvo može u pravnom prometu sticati prava i preuzimati obaveze, može biti vlasnik imovine i može tužiti i biti tuženo. Pravna sposobnost privrednog društva ispoljava se kroz 4 bitna elementa: 1. Čvrsta i trajna organizacija sa organima preko kojih stupa u poslovne odnose sa trećim licima; 2. Dopušteni cilj zbog kojeg je osnovano; 3. Samostalnost u pravnom prometu, neovisno od članova društva; 4. Posebna imovina, koja je odvojena od imovine članova. Ulaganje kapitala osnivača je uslov nastanka privrednog društva. Osnivačka glavnica mora biti formirana u minimalnom iznosu koji je zakonom propisan za pojedine oblike privrednih društava. Za društva lica se po pravilu minimalni iznos osnovnog kapitala ne propisuje zakonom, već je to stvar ugovorne autonomije. Ulozi osnivača mogu biti u stvarima, pravima i novcu, ali njihova vrijednost mora biti iskazana u novcu. Moguće je da ulagač zadrži pravo svojine na uloženim stvarima, a da na društvo prenese samo pravo korištenja. Tada se uspostavljaju pravni odnosi plodouživanja, upotrebe, zakupa odnosno lizinga, što podrazumijeva da u osnivački kapital društva ulazi prihod od unesenog dobra, ali ne i vrijednost samog dobra. Izuzetno, kod društva lica ulozi osnivača mogu biti u radu i uslugama. Osnivač sa takvim ulogom je ravnopravan član sa osnivačima čiji je ulog u novcu ili naturi. U teoriji ima stanovišta da ulozi u radu i uslugama ne mogu biti predmet ulaganja u privredna društva, i to iz 2 razloga: (1) lični rad i usluge se ne mogu unaprijed procijeniti i (2) nad tim ulozima se ne može provesti prinudno izvršenje. Samostalno obavljanje djelatnosti znači da društvo u pravnom prometu po pravilu nastupa u svoje ime i za svoj račun, a za obaveze odgovara cjelokupnom svojom imovinom.

3

Društvo je profitna organizacija, što znači da se osniva radi postizanja ekonomskih (lukrativnih) ciljeva, odnosno sticanja dobiti. Imovinska odgovornost privrednih društava nastaje trenutkom registracije. Upis u registar proizvodi pravno dejstvo prema trećim licima šesnaestog dana po objavljivanju rješenja o registraciji društva. Vrste privrednih društava su društva lica i društva kapitala. U društvima lica dominiraju lični elementi. Njihovi članovi odgovaraju neograničeno solidarno za obaveze društva. Solidarna odgovornost uslovljava jednakost njihovih uloga po vrijednosti i specifična rješenja kod raspolaganja ili prenosa udjela (pravo preče kupovine i potrebna saglasnost ostalih članova za prenos udjela na treća lica). U društva lica spadaju društvo neograničene odgovonosti i komanditno društvo. Društva kapitala su privredni subjekti gdje je odlučujući kapital. Imovina društva je odvojena od imovine članova. Članovi društva ne mogu biti tuženi niti odgovarati za obaveze društva. Oni snose poslovni rizik samo do visine svog uloga. Izuzetno, za obaveze društva će u slučaju zloupotrebe odgovarati dioničar u dd, vlasnik udjela u doo i komanditor u kd. U društva kapitala spadaju dd i doo. Pravna priroda privrednog/trgovačkog društva obrađena je kroz 3 osnovne teorije: teorija ugovora, teorija institucije i mješovita teorija. Teorija ugovora društvo smatra ugovornom tvorevinom. Ugovorom se određuje njegova pravna struktura, pravna organizacija i sve ostale funkcije. Prema ovoj teoriji, ako ugovor ne sadrži određena rješenja, treba primijeniti opća pravila obligacionog prava. Teorija institucije trgovačko društvo posmatra kao posebnu pravnu instituciju (pravno lice). Ona ne negira značaj ugovornih pravila, ali smatra da u uređenju samog društva i načina njegovog poslovanja kogentne zakonske norme imaju dominaciju nad ugovornim pravilima. Teorija o mješovitoj pravnoj prirodi trgovačkih društava smatra da društva nisu u potpunosti ni ugovori niti institucije. U njima paralelno postoje pravila ugovornog prava, zakonska pravila, kao i pravila autonomnog prava kroz statute i odluke organa upravljanja. Kod društava personalnog tipa preovladavaju ugovorna pravila, a kod društava kapitala pravila zakona i autonomnog prava. Sistemi osnivanja privrednih/trgovačkih društava. Postoje 3 osnovna sistema: koncesioni, normativni i sistem zakona ili upravnog akta. Pozitivna zakonodavstva u pravilu kombinuju sva 3 sistema, s tim da je jedan od njih uvijek osnovni (dominantan). Sistem koncesije (dozvole) podrazumijeva osnivanje društva na osnovu prethodne dozvole koju izdaje nadležni državni organ. Ta dozvola (koncesija) je po pravilu konstitutivne prirode. Prilikom odlučivanja o davanju dozvole, državni organ je ovlašten da ocjenjuje svrsishodnost osnivanja društva, kao i druge uslove koje smatra potrebnim. Normativni sistem (sistem prijave) je dominantan. On podrazumijeva da su uslovi i postupak osnivanja društva unaprijed utvrđeni propisom, a funkcija državnog organa svodi se na osiguranje primjene zakonskih propisa. On je dužan izvršiti registraciju društva ako utvrdi da su ispunjeni svi zakonski uslovi. Pritom nije ovlašten da ispituje cjelishodnost osnivanja kao u koncesionom sistemu. Sistem zakona ili upravnog akta primjenjuje se pri osnivanju javnih preduzeća. Osnivački akt je akt državnog organa - zakon ili upravni akt. 5. INDIVIDUALIZACIJA PRIVREDNIH SUBJEKATA U PRAVNOM PROMETU

4

Poslovni individualitet na tržištu privredno društvo ostvaruje putem obaveznih atributa. Atributi se po značaju i obaveznosti mogu podijeliti na obavezne i fakultativne. Obavezni su: firma, djelatnost, sjedište, državljanstvo (nacionalna pripadnost) i jedinstveni identifikacijski broj. U fakultativne atribute spadaju oni koji postoje da bi se privredni subjekt ili njegov proizvod razlikovao od ostalih, odnosno da bi se izgradio poslovni imidž. Tu spadaju robni i uslužni žigovi, uzorci i modeli. Firma predstavlja individualnu oznaku pod kojom jedan poslovni subjekt ima pravo i obavezu da posluje i da se u svom poslovanju tako potpisuje. Određuje se aktom o osnivanju. U pravnoj teoriji postoji podjela na: a) Društva sa personalnom firmom, koja su ustvari društva lica (dno, kd i individualni trgovac) jer se u firmu unose njihova imena, jedno ili više njih. Individualizacija ovih društava, kojom se ona razlikuju od svojih osnivača u pravnom prometu, vrši se tako što se uz ime firme društva obavezno označava pravni oblik društva (npr.Čović i drugi, d.n.o.). b) Društva sa realnom firmom, pod kojim posluju društva kapitala. Iz firme se obavezno vidi predmet poslovanja i ne unose se imena dioničara niti osnivača društva. Firma društva kapitala obavezno mora sadržavati oznaku oblika društva (d.d. ili d.o.o.). Elementi firme se mogu podijeliti na dopuštene, uslovno dopuštene i nedopuštene. Dopušteni elementi se dijele na obavezne i fakultativne. Obavezni su: 1. Ime (firma) privrednog društva; 2. oznaka djelatnosti (proizvodnja mašina, građevinarstvo, finansijsko posredovanje i sl); 3. oznaka sjedišta, uključujući i adresu; 4. oznaka oblika organizovanja (DD, DOO, KD, KDD, STR, SUR i sl). U fakultativne elemente spadaju dodaci u vidu slika, crteža, skica, koji se mogu koristiti kao uslužni i robni žigovi. Fakultativni elementi mogu označavati i povezanost privrednih društava (npr.holding, koncern, povezano društvo i sl). Uslovno dopušteni sastojci firme su oni koji ulaze po posebnom odobrenju, a tu spadaju riječi BiH, Federacija, naziv kantona, grada, općine ili njihove izvedenice ili skraćenice. Imena određenih znamenitih ličnosti mogu se unijeti u firmu uz odobrenje njihovo ili njihovih zakonskih nasljednika. Sud će na zahtjev organa, lica ili zakonskih nasljednika izbrisati uslovno dopuštene elemente. Nedopušteni elementi su svi oni koji se na osnovu zakonske zabrane ne mogu unijeti u firmu. To su: oznake ili riječi protivne zakonu, uslužni i robni znakovi drugih pravnih ili fizičkih lica, službeni simboli ili znakovi, nazivi ili simboli stranih država ili međunarodnih organizacija, kao i riječi ili znakovi koji bi mogli stvoriti zabunu u prometu. Upotreba firme. Firma se onako kako je registrovana mora upotrebljavati u prometu i istaći na poslovnim prostorijama, bilo puna ili skraćena, a može i kumulativno. Poslovna pisma moraju sadržavati firmu i sjedište društva. Pravna i poslovna zaštita firme. Firma uživa višestruku pravnu zaštitu:

a) U postupku registracije - zakonska zaštita koja se provodi po službenoj dužnosti od nadležnog
registarskog suda. Sastoji se u tome što sud neće upisati pod istom firmom 2 poslovna subjekta koji obavljaju istu ili srodnu djelatnost na njegovom području. Ako su za upis prijavu podnijela 2 subjekta, prioritet ima onaj koji je ranije dostavio prijavu;

b) Nakon registracije - po osnovu opravdanog poslovnog interesa društva. Ova zaštita se ostvaruje
isključivo po zahtjevu (tužbi) poslovnog subjekta koji smatra da je njegova firma povrijeđena. Rok za podnošenje tužbe je 3 godine od dana kad je u sudski registar upisana tužena firma. Tužba se može

5

podnijeti sudu sjedišta tužitelja ili sudu sjedišta tuženog. Tužbeni zahtjev može biti usmjeren na zabranu upotrebe firme od strane tuženog i njeno brisanje iz registra, naknadu štete i javno objavljivanje presude. c) Krivičnopravna zaštita zbog neovlaštenog korištenja tuđe firme ili obilježja. Zbog nejasnoće u razlikovanju imena i drugih elemenata firme (zaštitnog znaka, žiga, crteža), neovisno od korištenja prava na tužbu, moguće je da privredna društva zaštitu ostvaruju i na osnovu propisa u nelojalnoj konkurenciji ili o zaštiti intelektualnog i industrijskog vlasništva. Prednost ovog oblika zaštite je u tome što registracija firme nije pretpostavka za traženje zaštite i što podnošenje tužbe nije vezano za prekluzivni rok, a zaštita se može tražiti i u inostranstvu. Upis firme u javni registar društava i prenos firme društva. Firma se obavezno upisuje u sudski registar ili javni registar privrednih društava. Pošto je firma često sinonim za samo društvo, važi princip neotuđivosti imena (firme) od društva, već samo zajedno sa društvom. Princip neodvojivosti firme od poslovnog subjekta sprečava dovođenje u zabludu trećih lica u pravnom prometu. Načela firme privrednog subjekta su:

-

Načelo obaveznosti (obligatornosti) firme - svaki tip poslovnog subjekta mora imati firmu, firma mora biti naznačen u osnivačkom aktu, upisana u sudski registar i istaknuta na poslovnim prostorijama, a poslovni subjekt je mora upotrebljavati u svom komuniciranju; Načelo istinitosti – svi elementi firme treba da odgovaraju stvarnom stanju, kako su upisani u sudski registar; Načelo posebnosti (distinkcije) firme – firma jednog društva se mora jasno razlikovati od firmi drugih društava. U sudski registar istog suda ne mogu biti upisana 2 subjekta sa istom ili sličnom firmom, a koji obavljaju istu ili srodnu djelatnost. Sud o tome vodi računa po službenoj dužnosti; Načelo javnosti (publiciteta) firme – firma je atribut koji je svo vrijeme izložen javnosti. Sve izmjene u firmi podliježu načelu publiciteta; Načelo zakonitosti obavezuje registar da ne udovolji zahtjevu za registraciju firme koja ne sadrži obavezne elemente ili sadrži zabranjene elemente.

-

-

Djelatnost (predmet poslovanja) poslovnog subjekta čine utvrđene poslovne aktivnosti kojima se on bavi i koje su upisane u sudski registar. Da bi se registrovao za određenu djelatnost, poslovni subjekt mora ispunjavati posebne uslove za obavljanje te djelatnosti. Ako su ispunjeni posebni uslovi, poslovni subjekt može registrovati jednu ili više djelatnosti, a pod određenim uslovima može obavljati i djelatnosti koje nisu upisane u sudski registar: to je u slučaju kad se neregistrovane djelatnosti vrše u manjem obimu ili povremeno, a neposredno služe služe registrovanoj djelatnosti i doprinose racionalnijem poslovanju tj. potpunijem iskorištavanju pomoćnih materijala. Djelatnost je promjenjiva kategorija. Odluku o promjeni donosi nadležni organ društva s tim što se mijenja osnivački akt i registracija. Sa pravnog stanovišta, promjena djelatnosti je proširivanje, sužavanje ili zamjena predmeta poslovanja. Djelatnosti su klasificirane Standardnom klasifikacijom djelatnosti (SKD), koja je u naš pravni i ekonomski sistem uvedena posebnim Zakonom o SKD i na osnovu njega donesenom Odlukom o SKD. Utvrđena klasifikacija predstavlja obavezan standard i služi za potrebe statistike, planiranja i istraživanja, poreskih, carinskih i drugih evidencija. Prema našem pozitivnom pravu, ugovor zaključen izvan registrovane djelatnosti je pravno valjan za treća lica ako su ispunjena 2 uslova: (1) da ga je zaključilo lice koje je ovlašteno za zastupanje i (2) da je treće lice bilo savjesno, tj. da nije znalo ili moralo znati da je ugovor izvan registrovane djelatnosti njegovog saugovarača.

6

Sjedište. U našem pravu prihvaćen je formalni kriterij, tako da se sjedištem poslovnog subjekta smatra mjesto koje je upisano u javni registar društava, a osnivači to mjesto određuju osnivačkimm aktom. Međutim, ovako određeno sjedište društva se ne može razlikovati od mjesta obavljanja djelatnosti koja se obavezno registruje. Po realnom kriteriju, koji je prihvaćen u više zemalja, sjedište društva je mjesto u kome se obavlja njegova djelatnost ili iz kojeg se upravlja društvom. Ako se djelatnost obavlja u više mjesta, sjedištem se smatra ono mjesto koje je utvrđeno aktom o osnivanju i upisano u registar. Sjedište ima višestruk pravni značaj. Prema njemu se određuje: mjesna nadležnost suda, upravnih organa i organa kontrole, mjesto zaključenja i izvršenja ugovora ako ugovorom nisu određeni, mjerodavno pravo, karakter ulaganja (domaće ili strano). Jedinstveni identifikacioni broj (matični broj). Svaki pravni subjekt po zakonu mora imati identifikacijski broj kao poreski obveznik, koji dobiva od Poreske uprave FBiH, odnosno matični broj u RS. Imovina privrednih subjekata. Osnivački (osnovni) kapital društva je novčana vrijednost uloga koji članovi (osnivači) moraju uplatiti prilikom osnivanja društva. Iznos osnovnog kapitala određuje se osnivačkim aktom, a minimalni osnovni kapital dd i doo fiksiran je zakonom. Opći minimum osnovnog kapitala dd je 50.000KM, a za doo 2.000KM. Vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100KM. U poslovnom pravu se primjenjuju određeni principi unošenja (ulaganja) kapitala i održavanja njegove vrijednosti za vrijeme poslovanja društva. Ti principi su utvrđeni kogentnim normama, a izražavaju se u slijedećem: osnovni kapital dd mora u cjelosti biti uplaćen na poseban račun prije upisa društva u registar emitenata kod Komisije za vrijednosne papire; ulozi u novcu kod osnivanja dd ne mogu biti manji od propisanog minimuma – 50.000KM; kod doo, do datuma podnošenja zahtjeva za registraciju, mora biti uplaćen najmanje zakonski minimum uloga u novcu (2.000KM); ulozi u stvarima i pravima moraju u cjelosti biti uneseni do dana podnošenja zahtjeva za registraciju društva; svaki član društva kao osnivač je obavezan namiriti u novcu punu vrijednost uloga u stvarima i pravima, ako bi vrijednost uloga u trenutku podnošenja zahtjeva za registraciju bila manja od procijenjene vrijednosti u osnivačkom aktu; osnivački ulog kod društva kapitala i kod doo ne može se sastojati u radu i izvršenim uslugama; početna cijena dionice prilikom emisije ne može biti ispod njene nominalne vrijednosti. Razlika iznad nominalne vrijednosti je dionička premija; osnivači dd ne mogu raspolagati izvršenim uplatama dionica; troškovi osnivanja dd se ne mogu isplaćivati na teret osnovnog kapitala; simultano osnivanje podrazumijeva bezuslovnu uplatu upisanih dionica u cjelosti.

-

Načelo održavanja vrijednosti osnovnog kapitala obavezuje društvo da za svo vrijeme poslovanja ima osnovni kapital najmanje u iznosu zakonskog minimuma, što se postiže na 3 načina: - zabranom smanjenja osnovnog kapitala ispod nominalne vrijednosti propisane zakonom; - zabranom dd da upisuje vlastite dionice, ograničenjem u sticanju vlastitih dionica; - zabranom povećanja osnovnog kapitala za iznos vlastitih dionica.

7

Osnovni kapital dd podijeljen je na dionice, a kod doo na udjele. Upravljačka i imovinska prava učešća u društvu srazmjerna su učešću u osnovnom kapitalu. Izuzetno se mogu emitovati tzv.pluralne (privilegovane) dionice, koje odstupaju od načela proporcionalnosti. Imovina i imovinska masa. Imovina je ukupnost imovinskih prava koja pripadaju jednom poslovnom subjektu, a koja se mogu izraziti u novcu. Čine je stvarna prava, obligaciona prava, imovinski dio autorskih prava, prava industrijske svojine i udjeli u drugim poslovnim subjektima. U imovinu ulazi i zahtjev za naknadu štete. Imovinska masa je ekonomska kategorija i obuhvata sva ekonomska dobra koja pripadaju jednom privrednom licu. Samo aktiva se smatra dijelom imovine privrednog subjekta, a pasiva je teret (obaveza) imovinske mase koja se iz te mase mora isplatiti povjeriocima. Imovina privrednog subjekta je jedinstvena, bez obzira na to gdje se njeni dijelovi nalaze. Privredni subjekt može imati samo jednu imovinu, bez obzira na njenu veličinu.

Pravni promet. Pravni promet označava prenos subjektivnih prava na predmetima imovine sa jednog na
drugi subjekt. Suština pravnog prometa jeste u tome što se ne prenosi samo faktička vlast sa jednog lica na drugo kao što je to slučaj kod ekonomskog prometa, nego se prenosi i ovlaštenje odnosno pravna vlast koju objektivno pravo priznaje titularu na toj stvari. 6. REGISTRACIJA PRIVREDNIH SUBJEKATA Registracija je po zakonom propisanom postupku dokumentovan upis zakonom određenih činjenica i pravnih stanja privrednog subjekta u javni ili drugi registar. Vođenje registara privrednih subjekata u BiH je u nadležnosti redovnih sudova, a u uporednom pravu registre po pravilu vode trgovački sudovi. Po harmoniziranom pravu EU, sve države članice su obavezne uspostaviti centralni registar privrednih subjekata. Predmet upisa. U registar se upisuju sva pravna stanja koja se odnose na: osnivanje, promjene statusnog oblika (transformacija), statusne promjene (spajanje, pripajanje, podjela), otvaranje stečajnog i likvidacionog postupka, i prestanak privrednog subjekta (brisanje). Postupak upisa regulisan je posebnim zakonom1. Registar društava po našem noveliranom pravu obuhvata registar podataka i registar isprava. Registar podataka. Registarski podaci su pravnorelevantne činjenice koje se obavezno upisuju u registar društava. Po propisima trgovačkog prava, registarskim podacima se smatraju: 1. firma i sjedište subjekta (puni i skraćeni naziv firme, prevod na strani jezik i firmu podružnice, te podaci o sjedištu društva sa geografskim umjesto sa nazivom uluce i broja sjedišta društva); 2. podaci o obliku društva (dno, kd, dd, kda) 3. djelatnost (po pravilu u skladu sa standardnom klasifikacijom); 4. pri registraciji podružnice ili drugog dijela privrednog društva: firma, sjedište, djelatnost, firma i sjedište društva čiji je organizacijski dio podružnica, te podaci o prokuristi podružnice ili drugog lica ovlaštenog za zastupanje matičnog društva u poslovanju podružnice (ako za podružnicu nije data posebna prokura). 5. imena i prebivališta lica ovlaštenih za zastupanje društva (članovi dno, komplementari kod komanditnog društva i doo, opunomoćeni komanditori, direktor i izvršni direktor dd i dno, prokurista); 6. podaci o članovima, ulozima i odgovornosti za obaveze društva, o vlasništvu, osnovnom kapitalu, dionicama i udjelima; 7. podaci prema posebnom zakonu kojima se reguliše postupak registracije privrednih subjekata i dodatni podaci potrebni za bližu identifikaciju privrednog društva (broj i datum osnivačkog akta, vrijeme na koje je osnovano društvo, imena članova upravnog i nadzornog odbora dd i doo, prestanak društva).
1

Zakon o upisu u sudski registar pravnih lica koja obavljaju privrednu djelatnost.

8

Registar isprava. Registarske isprave su dokumenti koje subjekti upisa (privredni subjekti) prilažu uz zahtjev za registraciju – prijavu, koji se obavezno pohranjuje u zbirci isprava registarskog organa. Pravna priroda registra. Registar društava je javni registar, što znači da su podaci iz registra dostupni svim zainteresiranim licima koja mogu izvršiti uvid u upisane podatke i tražiti izdavanje izvoda, ovjerene kopije ili prepisa isprave za bilo koje registrovano društvo. Upis u javni registar privrednih društava ima konstitutivno dejstvo, što znači da danom upisa upisani subjekt stiče pravnu i poslovnu sposobnost. Prema trećim licima upis u registar ima pravno dejstvo protekom 16.dana od dana objavljivanja rješenja o izvršenoj registraciji poslovnog subjekta, a prije tog dana samo prema nesavjesnim trećim licima, tj. onima koja su znala za upisane podatke ili sadržaj isprava na osnovu kojih je izvršena registracija. Sam upis, bez valjane objave, nema dejstvo prema trećim licima. U slučaju nesaglasnosti između objavljenih i stvarno upisanih podataka, prednost imaju objavljeni podaci. Prijava upisa. Postupak upisa se pokreće prijavom. Prijavu je ovlašteno i obavezno podnijeti lice koje je aktima društva ovlašteno za njegovo zastupanje. Uz prijavu se prilažu propisani dokumenti i dokazi. Vanparnični postupak registracije je hitan i mora se završiti u roku od 15 dana od dana prijema ispravne i potpune prijave za upis u javni registar društva. O upisu sud odlučuje rješenjem, a o procesnopravnim pitanjima zaključkom. Pravni lijekovi su žalba i zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrste upisa. Prema pravnim dejstvima, upisi se dijele na konačne, privremene (uslovne) i obavještavajuće. Konačni upis je upis kod kojeg se u registar unose činjenice koje su bezuslovne i konačne, bez vremenskog ograničenja. Tu spada upis osnivanja, transformacije, statusnih promjena, prestanka poslovnog subjekta, statusno povezivanje, upis lica ovlaštenih za zastupanje. Konačni upisi mogu se brisati samo na osnovu pismenog zahtjeva ili tužbe rgistarskom organu. Uslovni (privremeni) upis je prednotacija (predbilježba) određenih činjenica čije trajanje je vremenski ograničeno, tako da, kada se u određenom roku ispune potrebni uslovi, uslovni upis se pretvara u konačni. Ovdje se upisuje otvaranje stečajnog postupka ili postupka likvidacije, te ograničenja prava stečajnog dužnika u raspolaganju imovinom. Kad se steknu uslovi za konačni upis, sud po službenoj dužnosti briše predbilježbe. Obavještavajući upis (zabilježba, adnotacija) za cilj ima obavještavanje drugih lica o relevantnim činjenicama vezanim za poslovni subjekt ili njegova odgovorna lica. Obuhvata upise vezane za: zabranu bavljenja određenom djelatnosti odnosno poslovima, upis privremenih mjera zaštite izrečenih prema subjektu ili ovlaštenim licima, te upis ograničenja u prometu. Kad istekne vrijeme za koje je upisana, sud briše adnotaciju po službenoj dužnosti. Načela registriranja: 1. Načelo obaveznosti (obligatornosti) znači da se po zakonu svi poslovni subjekti obavezno upisuju u registar. 2. Načelo zakonitosti (legaliteta) podrazumijeva da se upis vrši po zakonom predviđenom postupku, a upisuju se pravna stanja i podaci koje je odredio zakon. Sud na to pazi po službenoj dužnosti. 3. Načelo javnosti (publiciteta) ima 2 aspekta. Prvi, sudski registar je javna knjiga i svako je može razgledati, prepisivati i iz nje tražiti izvode. Drugi aspekt, podaci upisani u registar suda objavljuju se u Službenim novinama FBiH. 4. Načelo jedinstvenosti znači da se registar privrednih subjekata u FBiH vodi po jedinstvenom federalnom Zakonu, na jedinstven način. 5. Načelo konstitutivnosti znači da se faktičke činjenice u trenutku upisa pretvaraju u pravne. Poslovni subjekt stiče pravnu i poslovnu sposobnost danom upisa u registar, a iste gubi danom brisanja.

9

6. Načelo istinitosti podrazumijeva da su podaci uneseni u sudski registar tačni i istiniti u formalnom i materijalnom smislu. 7. Načelo pismenosti (formalizma) je zastupljeno tokom cijele procedure upisa. Dokazi usmene prirode se ne podnose niti izvode. Neki autori kao posebna načela izdvajaju još načelo savjesnosti i povjerenja, te načelo prioriteta (prior tempore potior iure). Ostale vrste registara. Ovdje spada Registar vrijednosnih papira, zemljišne knjige, te posebne evidencije brodova, aviona, poslovnih znakova i sl. 7. SUBJEKTI POSLOVNOG PROMETA Kao subjekti poslovnog prometa mogu se javiti: individualni trgovac (samostalni obrtnik); vlasnici samostalnih radnji, bez pravnog subjektiviteta; svi oblici privrednih društava; berze; javna preduzeća (kompanije); svi oblici povezivanja društava putem kapitala, kao što su holding, koncern, razni fondovi i sl; ostali oblici pravnih lica, koja mogu biti i neprofitnog karaktera (fondacije, zadruge i druge asocijacije). 8. ZASTUPANJE PRIVREDNIH SUBJEKATA Zastupanje je pravni odnos na osnovu kojeg fizičko lice (zastupnik) obavlja neku pravnu radnju za zastupanog (privredno društvo, holding, koncern i sl). Ta radnja proizvodi dejstva neposredno za zastupanog, sve dok se zastupnik kreće u granicama svojih ovlaštenja. Osnov za zastupanje može biti: zakon, statut ili ugovor o osnivanju društva, ugovor o zastupanju (punomoćstvu), te sudsko rješenje kojim se imenuje stečajni ili likvidacioni upravnik. Za razliku od zastupanja, predstavljanje je istupanje u ime poslovnog subjekta bez stvaranja imovinskopravnih obaveza. Predstavnik daje izjave volje koje ne proizvode imovinskopravne učinke za društvo. Zastupnici poslovnih subjekata tradicionalno se dijele na slobodno i vezano osoblje. Slobodno osoblje čine fizička lica koja na osnovu zakona, sudskog akta ili iz prirode društva imaju ovlaštenja za zastupanje poslovnog subjekta. To su: generalni direktor, predsjednik uprave društva, članovi DNO (javni drugari), komplementari, te stečajni i likvidacioni upravnik. Vezano osoblje (officers) su lica koje imenuje i razrješava generalni direktor ili predsjednik uprave. Tu spadaju: izvršni direktori, pomoćnici direktora, punomoćnici, rukovodno osoblje svih rangova. Vrste privrednih zastupnika. Zakonski zastupnici su lica čija ovlaštenja za zastupanje se zasnivaju na samom zakonu. To su generalni direktor ili predsjednik uprave društva kapitala, odnosno članovi društva lica. Društvo ne može postojati bez zakonskog zastupnika, jer sud neće izvršiti registraciju. Sadržaj ovlaštenja zaposlenog zastupnika je zaključivanje ugovora i vršenje drugih pravnih poslova i radnji. Pored funkcije zastupanja i predstavljanja društva, zakonski zastupnik po samom zaknu vrši i poslovodnu funkciju, što uključuje i odgovornost za nezakonit rad društva. Ovlaštenja zakonskog zastupnika mogu biti ograničena. Ograničenja se obavezno upisuju u registar, jer u suprotnom nemaju dejstvo prema trećim licima. U teoriji su poznata 3 modaliteta ograničenja zakonskog zastupnika: a) Da je za zaključivanje ugovora potrebna saglasnost određenog državnog organa ili organa društva, koje se može dati prethodno, istovremeno ili naknadno; b) kvalitivna ograničena zastupnika znače da određene ugovore bez obzira na vrijednost zastupnik može sklopiti samo uz saglasnost nadležnog organa društva;

10

c) kvantitativna ograničenja, koja se odnose na vrijednost zaključenog ugovora bez obzira na vrstu. U praksi se koristi kombinacija sva 3 modela. Statutarni zastupnici. Pojam »statutarni« zastupnici je pravno-tehnički izraz za sva lica koja su na osnovu statuta ili ugovora o osnivanju društva ovlaštena za zastupanje. Statutarni zastupnici mogu biti samo zaposlenici društva, s tim što mogu biti iz slobodnog ili vezanog osoblja. Zastupništvo i eventualna ograničenja se obavezno upisuju u javni registar društva. Statutarni zastupnici postoje uporedno sa zakonskim zastupnicima, ali se međusobno ne isključuju već koordiniraju. Obično su to predsjednik nadzornog odbora, predsjednik društva ili skupštine društva, razno rukovodno osoblje, sekretar društva, kao i rukovodioci pojedinih organizacijskih cjelina. Zastupnici određeni aktom suda. U ovu kategoriju spada stečajni upravnik. Punomoćstvo je posebna vrsta voljnog zastupanja koje se zasniva na pravnom poslu, odnosno ugovoru o punomoćstvu. Ugovorom zastupnik društva na drugo lice prenosi dio svojih ovlaštenja. Sam taj pravni odnos, kao i formalni akt, naziva se punomoć, punomoćje ili opunomoćenje. Davanjem punomoći ne prestaje zakonsko ili statutarno zastupništvo lica. Za punomoć u poslovnom pravu važe slijedeća pravila: - daje se u pisanoj formi; - punomoćnik može biti pravno ili fizičko lice; - punomoćnik može preduzimati samo one radnje na koje je ovlašten i u granicama ovlaštenja; - ako je dobio opću (generalnu) punomoć, punomoćnik može preduzimati samo poslove koji spadaju u redovno poslovanje društva, iznad toga mora imati posebnu punomoć; - prema zakonu, punomoćnik mora imati posebnu punomoću slijedećim slučajevima: mjenični poslovi, preuzimanje jemstva i svih vrsta garancija, poravnanje i oprost duga, besplatna cesija, intercesija, zasnivanje realnih tereta na imovini, odlučivanje o arbitraži, te odricanje od tužbenog zahtjeva. - statutom može biti predviđeno da je za davanje punomoći potrebna saglasnost organa upravljanja ili zakonskog zastupnika. Prema pravilima obligacionog prava postoji više vrsta punomoćstva: 1) opća (generalna); 2) posebna (specijalna); 3) poslovna punomoć po zaposlenju; 4) punomoć trgovačkog putnika. Poslovno punomoćstvo. Poslovni punomoćnik je zaposleno lice koje privredno društvo odnosno individualni trgovac ovlašćuje da u ime zastupanog zaključuje ugovore i druge pravne radnje koji su uobičajeni za poslovnu djelatnost zastupanog. Ovo punomoćstvo sadrži zakonska ograničenja. Poslovni punomoćnik ne može otuđiti ni opteretiti nekretnine zastupanog, ne može preuzeti mjenične niti obaveze jemstva i ne može uzeti zajam niti voditi spor za zastupanog. Za ovakve radnje poslovni punomoćnik morao bi imati specijalnu punomoć. Osim navedenih, vlastodavac svojom voljom može nametnuti i dodatna ograničenja. Punomoćstvo po zaposlenju. Punomoćnik po zaposlenju je pravnotehnički termin za punomoć lica koja u društvima rade na takvim poslovima čije je obavljanje vezano za zaključivanje i izvršenje određenih ugovora (prodavci u prodavnicama, ugostiteljstvo, turizam itd). Da bi jedno lice bilo punomoćnik po zaposlenju, nije potreban poseban ugovor o punomoćstvu. Trgovački putnik je lice koje je u ime društva ovlašteno preduzimati samo one poslove koji se odnose na prodaju robe i koji su navedeni u punomoći. Ovlaštenje na zaključivanje ugovora mora biti nesumnjivo, u suprotnom se smatra da može samo prikupljati ponude (porudžbine). Iako je ovlašten da proda robu, trgovački putnik nije ovlašten da naplati cijenu, niti da proda robu na kredit. Za te radnje mora imati

11

specijalnu punomoć. Pored ovlaštenja na prikupljanje ponuda, punomoć trgovačkog putnika standardno sadrži i slijedeća ovlaštenja: - da prima reklamacije na pravne i materijalne nedostatke isporučene robe; - da prima izjave u vezi sa izvršenjem ugovora zaključenih njegovim posredovanjem; - da u ime vlastodavca preduzima potrebne mjere radi očuvanja njegovih interesa iz tog ugovora. Prokura je najšira trgovačka punomoć, čiji su sadržaj i obim ovlaštenja usmjereni na sveukupno poslovanje poslovnog subjekta. Sadržaj ovlaštenja i ograničenja prokure isključivo su određeni zakonom i on ne zavisi od volje trgovačkog društva, odnosno ne može biti izmijenjen statutom ili ugovorom o osnivanju. Izvan zakonskih ograničenja, prokurista je neograničen. Zakonsko ograničenje odnosi se na raspolaganje nepokretnom imovinom. Naime, prokurista ne može vršiti raspolaganje i opterećivanje nepokretne imovine zastupanog, osim ako za to nije izričito i posebno ovlašten. Što se tiče davanja prokure, važe slijedeća pravila: - prokuru daje generalni direktor, odnosno uprava društva i to u pisanoj formi; - ne može sadržavati nikakva ograničenja zasnovana na statutu, ugovoru o osnivanju ili odluci organa poslovodstva; - prokura je neprenosiva, upisuje se u sudski registar i javno objavljuje u službenom glasilu. Prokurator (prokurista) može biti samo poslovno sposobno fizičko lice koje je stručno i kod kojeg ne postoji konflikt interesa u odnosu na društvo. Za prestanak prokure važe opća pravila o prestanku punomoći, uključujući stečaj i likvidaciju principala, kao i opoziv. Prestanak se upisuje u sudski registar i javno objavljuje. Razlikuju se 2 vrste prokure: pojedinačna (samostalna, individualna) i zajednička (kolektivna). U nekim pravima moguća je i njihova kombinacija. Pojedinačna (individualna) prokura postoji kad je data jednom ili više lica, s tim što svaki od prokuratora djeluje samostalno i ima puna ovlaštenja koja prokura sadrži po zakonu. Kod zajedničke (kolektivne) prokure, pravni poslovi i radnje su punovažni samo ako postoji saglasna volja svih prokuratora. Prekoračenje granica ovlaštenja. Ako zastupnik prekorači granice svojih ovlaštenja, to će za zastupanog proizvesti obavezu samo ukoliko naknadno odobri preduzetu radnju (ratihabitacija). Odobrenje se može dati isključivo za cijeli posao, a ne za pojedine dijelove i to usmeno ili pismeno. Nužno je da ratihabitacija bude učinjena u roku koji je po redovnom toku stvari potreban da se ugovor takve vrste razmotri i ocijeni. Ako zastupani odbije ratihabitaciju ili vrijeme za njeno davanje istekne, zastupnik i zastupani će solidarno odgovarati savjesnom trećem licu za prouzrokovanu štetu.

III – IMOVINSKA ODGOVORNOST PRIVREDNIH SUBJEKATA
Osnov odgovornosti privrednih subjekata može biti zakon, ugovor i drugi osnovi nastanka obligacija (delikt, neosnovano bogaćenje, poslovodstvo bez naloga). S tim u vezi razlikuju se građanskopravna, administrativna i krivična odgovornost. Građanskopravna odgovornost je imovinska odgovornost privrednog subjekta koja obuhvata ugovornu i vanugovornu odgovornost za civilne delikte kojima je prouzrokovana šteta nekom drugom pravnom subjektu. 9. ODGOVORNOST PRIVREDNOG SUBJEKTA ZA SOPSTVENE OBAVEZE Odgovornost poslovnog subjekta za vlastite obaveze zasnovana je na zakonu, ne može se isključiti ili ograničiti autonomnim aktom poslovnog subjekta, a obuhvata cjelokupnu njegovu imovinu. Izuzetno, neki objekti imovine privrednog subjekta u izvršnom postupku ne mogu biti predmet individualnog izvršenja, jer

12

se izuzimaju u cilju omogućavanja poslovanja društva. Ovo ne važi za postupak stečaja kao generalnog (općeg) izvršenja, kad se kompletna imovina, bez izuzetka, pretvara u stečajnu masu. Odgovornost za drugog. Postoji nekoliko slučajeva kad poslovni subjekt (društvo, holding) odgovara za obaveze ili radnje drugih lica zbog posebnog pravnog odnosa koji ima sa tim licem. Vrste odgovornosti za drugog. Odgovornost za drugog po vrsti može biti solidarna i supsidijarna, a po obimu ograničena i neograničena. Ako drugačije nije izričito navedeno u aktu na kome se odgovornost zasniva, zakonska pretpostavka je da se radi o neograničenoj solidarnoj odgovornosti. Solidarna odgovornost znači svi dužnici odgovaraju istovremeno i bezuslovno, s tim da se potraživanje povjerioca može naplatiti samo jednom. Solidarna odgovornost se ustanovljava zakonom ili ugovorom između solidarnih dužnika i upisuje u javni ili sudski registar, kako bi se treća lica mogla upoznati da solidarnost postoji. Zakonska solidarna odgovornost postoji kod članova d.n.o. i komplementara u komanditnom društvu. Svaki solidarni dužnik može prema povjeriocu isticati objektivne prigovore, kao što su: prigovor dospjelosti (da obaveza nije dospjela), prigovor zastarjelosti, prigovor kompenzacije, prigovor ništavosti obaveze, te prigovor da povjerilac nije izvršio uzajamnu obavezu. Solidarna odgovornost za drugog ustvari je solidarno jemstvo. Povjerilac može tražiti izvršenje obaveze od svih solidarnih dužnika, ali za svakog posebno mora izdejstvovati izvršni naslov. Supsidijarna odgovornost po svojoj pravnoj prirodi je obično jemstvo. Uspostavlja se ugovorom. Povjerilac je ovlašten da isplatu svog potraživanja zatraži od jemca samo ako se nije uspio naplatiti od glavnog dužnika. Odgovornost članova kod društva lica. Svaki član dno i komplementar u kd za obaveze društva odgovaraju neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom. Članovi društava kapitala po pravilu ne odgovaraju za obaveze društva. Izuzetno, u slučaju zloupotrebe, dioničar u dd, vlasnik udjela u doo i komanditor u kd će odgovarati za obaveze društva u slijedećim slučajevima: - kada koriste društva za ostvarenje ličnog cilja, koji nije kompatibilan sa ciljem društva; - kad upravljaju imovinom društva kao svojom imovinom; - kad koriste društvo za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca; - kad utiču na smanjenje imovine društva u svoju korist ili u korist trećih lica, ili utiču da društvo preuzme obaveze, za koje znaju ili moraju znati da ih društvo nije u mogućnosti ispuniti. Pored ovoga, komanditor može odgovarati kao komplementar za obaveze društva koje neovlašteno zasnovao u ime društva. Odgovornost za drugog kod statusnih promjena i oblika društva zasniva se na zakonu po principu univerzalne sukcesije. (sukcesori preuzimaju sva prava i obaveze prethodnika). Odgovornost za obaveze kod promjene oblika društva se ne mijenja obzirom da ne dolazi do likvidacije, već samo do promjene oblika postojećeg društva koje zadržava iste članove i imovinu. Odgovornost kontrolnog za supsidijarno društvo postoji u slučaju da su obaveze supsidijarnog društva nastale izvršenjem obavezujućih instrukcija kontrolnog društva. Odgovornost je neograničena solidarna. Odgovornost za štetu koju prouzrokuje organ i zaposleni u društvu. Društvo odgovara za štetu koju uzrokuju njegovi organi trećim licima usljed namjere ili krajnje nepažnje. 10. STATUSNE PROMJENE PRIVREDNOG SUBJEKTA

13

Statusne promjene predstavljaju izmjene u ekonomskom i pravnom identitetu subjekata, što ima odraza u pravnom prometu. Ovim promjenama dolazi do stvaranja većih ili manjih subjekata, jer se spajaju odnosno pripajaju, ili se cijepaju imovine postojećih pravnih lica. Zajedničke pravne karakteristike statusnih promjena izražavaju se u slijedećem: 1. Odluke o statusnim promjenama donose ulagači ili skupštine, na način utvrđen statutima; 2. Donošenju odluka prethode obimne radnje koje se ogledaju u donošenju plana reorganizacije, sastavljanju revizorskog izvještaja, obezbjeđenju garancija povjeriocima, zaključivanju ugovora itd. 3. Spajanje ili pripajanje različitih tipova društava uvijek povlači transformaciju, tj. promjenu oblika postojećeg društva i statusnu promjenu; 4. Provođenjem statusnih promjena dolazi do univerzalne sukcesije. Ne dolazi do likvidacije imovine; 5. Statusne promjene zahtijevaju osiguranje i zaštitu dioničara, odnosno članova društva, kao i društava zahvaćenih promjenom, uključujući i zaštitu povjerilaca. 6. Pravni akti koje donose organi upravljanja društava zahvaćenih transformacijom nemaju pravna dejstva prema trećim licima; 7. Statusne promjene proizvode pravna dejstva u trenutku upisa u sudski registar, kada se iz registra brišu društva koja su prestala statusnom promjenom. Osnovne vrste statusnih promjena su spajanje, pripajanje i podjela. Spajanjem dolazi do prestanka 2 ili više društava, od kojih nastaje jedno novo društvo. Bitno je naglasiti da se društva kapitala ne mogu spajati sa društvima lica. Osnovna pitanja koja se pri spajanju postavljaju jesu zaštita članova i zaštita povjerilaca. Na zaštitu članova primjenjiva su pravila o zaštiti manjine – član ili dioničar koji je glasao protiv odluke o spajanju imao bi pravo od društva zahtijevati da otkupi njegov udio po tržišnoj cijeni. Zaštita povjerilaca ostvaruje se tako što je propisano odvojeno upravljanje imovinom spojenih društava, sve do namirenja povjerilaca ili njihovog obezbjeđenja. Pripajanje je mnogo češće u praksi. Ovdje se jedno ili više društava pripaja nekom drugom društvu. Pripojena društva prestaju postojati, a njihov pravni sljednik je društvo kome su se pripojila. Društva kapitala se ne mogu pripajati društvu lica i obrnuto. Ako dolazi do pripajanja različitih oblika društva (npr.doo se pripaja dd-u), prvenstveno se moraju primijeniti pravila o transformaciji organizacijskih oblika društva. Zaštita dioničara i povjerilaca ostvaruje se na isti način kao kod spajanja. Podjela ili cijepanje je statusna promjena u kojoj od jednog društva nastaje više novih manjih društava. Društvo koje se dijeli prestaje postojati, a nastala društva su njegovi univerzalni sukcesori. Novonastala društva po zakonu odgovaraju neograničeno solidarno za obaveze svog pravnog prethodnika. Pravno je moguće podijeliti svaki oblik društva na 2 ili više novih društava u istom ili drugom obliku. Promjena oblika je statusna promjena u kojoj društvo ne prestaje, već samo mijenja svoj oblik. Promjena oblika nema uticaja kad su u pitanju postojeća prava i obaveze prema trećim licima. Bitno je naglasiti da postoje određena zakonska ograničenja vezana za promjenu oblika. Naime, društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću ne može promijeniti svoj oblik, a komanditno društvo se može transformisati samo u komanditno društvo na dionice. Kod društava kapitala nema ograničenja za promjenu oblika. 11. PRESTANAK PRIVREDNIH SUBJEKATA U ekonomskom smislu, prestanak znači da je subjekat prestao obavljati poslovnu djelatnost. U pravnom smislu prestanak označava gubitak pravnog subjektiviteta, bez obzira na to da li je imovina tog subjekta i dalje u funkciji ili ne. Ova dva prestanka se po pravilu podudaraju, a izuzetak su statusne promjene i transformacija organizacijskog oblika.

14

Razlozi prestanka utvrđeni su imperativnim normama i mogu se podijeliti u 3 grupe: ekonomski, pravni i tehnički. Ekonomski razlozi se dalje mogu podijeliti u 2 podgrupe: 1. Objektivna nemogućnost obavljanja registrovane djelatnosti – nastaje kad prestanu postojati objektivni (prirodni i drugi) uslovi za vršenje privredne djelatnosti (rudarstvo, eksploatacija nafte i sl). Pod pretpostavkom da je aktiva veća od pasive, provodi se postupak likvidacije; 2. Uzroci tržišne, finansijske i poslovne prirode – postoje u slučaju kad je poslovni subjekt trajnije nesposoban za plaćanje. U takvom slučaju provodi se stečajni postupak. Pravni razlozi su činjenice ili stanja poslovnog subjekta, kao što su: statusne promjene, nemogućnost privatizacije na zakonom predviđeni način, presudom je utvrđena ništavost upisa u sudski registar. Razlozi tehničke prirode se svode na nepostojanje odnosno prestanak postojanja potrebnih uslova (dodatnih) za poslovanje subjekata. Najčešće su ti uslovi utvrđeni podzakonskim aktima, a ukoliko nisu ispunjeni, administrativnu mjeru zabrane vršenja rada i djelatnosti donosi nadležni državni organ. Po našem pozitivnom pravu, privredni subjekti mogu prestati: - istekom vremena za koje je društvo osnovano; - statusnom promjenom (spajanje, pripajanje, podjela); - okončanjem stečajnog postupka i postupka redovne likvidacije; - prestankom na osnovu sudske odluke; - odlukom članova, odnosno skupštine društva. Odlukom suda donesenom na zahtjev nadležnog organa ili lica koje dokaže pravni interes, društvo može prestati u slijedećim slučajevima: kad najviši organ upravljanja ne vrši svoja ovlaštenja, ili ako nije izvršen reizbor organa čiji je prethodni mandat istekao preko 2 godine; kad društvo ne ostvaruje prihod duže od 2 godine jer ne vrši djelatnost; kad je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje određenih djelatnosti (npr.od Komisije za vrijednosne papire, Ureda za nadzor i sl); kad prestanu postojati zakonski uslovi za dalje poslovanje društva (npr.kapital ispod minimuma).

Stečaj privrednog subjekta2 je zakonom utvrđeni postupak po kome se imovina prezaduženog poslovnog subjekta (stečajnog dužnika) povjerava posebnim organima, imenovanim od suda, koji unovčavaju imovinu (stečajna masa) radi namirenja njegovih povjerilaca. Načela stečajnog postupka su: 1. Načelo ravnopravnosti (jednakosti) povjerilaca – podrazumijeva njihov ravnopravan i jednak tretman, što isključuje načelo prior tempore potior iure. Svi povjerioci se srazmjerno namiruju iz stečajne mase, po isplatnim redovima. Izuzetak od ovog načela postoji kod razlučnih i izlučnih povjerilaca. 2. Načelo univerzalnosti podrazumijeva da stečajnu masu čini cjelokupna dužnikova imovina, bez obzira na to gdje se nalazi u trenutku otvaranja stečaja. 3. Načelo unovčenja imovine stečajnog dužnika – sva imovina stečajnog dužnika se unovčava putem stečajnog upravnika, po pravilu putem javne prodaje. 4. Načelo ograničenja stečajnog dužnika podrazumijeva nemogućnost raspolaganja imovinom stečajnog dužnika, a u cilju zaštite i održavanja postojeće imovine stečajnog dužnika. Sva dužnikova prava i ovlaštenja se ex lege prenose na organe stečajnog postupka. 5. Načelo atrakcije sastoji se u tome što stečajni sud u svoju nadležnost privlači sve druge sporove koji nastanu u vezi sa stečajnim postupkom, u kojima je dužnik aktivno ili pasivno legitimisan.
2

Materija regulisana Zakonom o stečaju i likvidaciji, Sl.novine FBiH br.23/98

15

6. Načelo ekonomičnosti se ogleda u hitnosti postupka, kao i činjenicama da se ne može tražiti povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja rokova ili ročišta, ne može se podnositi prijedlog za ponavljanje postupka niti izjaviti revizija. Stečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom stečajnog dužnika ili bilo kojeg povjerioca koji ima pravni interes. U slučaju insolventnosti pravnog lica, njegov zakonski zastupnik je ex lege dužan da podnese prijedlog za pokretanje stečajnog postupka u roku od 30 dana od nastupa insolventnosti. Subjekti nad čijom imovinom se može pokrenuti stečajni postupak su: a) Svi privrednopravni subjekti sa pravnim subjektivitetom; b) Dužnik pojedinac, tj.član d.n.o. ili komplementar u komanitnom društvu; c) Javnopravni subjekti (javna preduzeća) Stečaj se ne može otvoriti nad imovinom entiteta, kantona, grada, općina i javnih fondova koji se finansiraju iz budžeta. Osim toga, postoje zakonska ograničenja za otvaranje stečaja nad imovinom dužnika koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu. Ako je izuzetno isključena mogućnost vođenja stečajnog postupka nad imovinom nekog pravnog lica, za obaveze tog lica solidarno odgovaraju osnivači, s tim što se ovo izuzeće ne odnosi na sve subjekte organizovane u obliku d.d. Razlog za pokretanje stečajnog postupka je insolventnost dužnika. Ona postoji u slijedećim slučajevima: 1. Ako je trajnije nesposoban za plaćanje – smatra se da nesposobnost za plaćanje postoji ako dužnik u periodu od 30 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze. Činjenica da dužnik izmiruje neke od obaveza ne znači da je sposoban za plaćanje; 2. Zbog očekivane insolventnosti za buduće obaveze. Iz ovog razloga prijedlog za pokretanje postupka može podnijeti samo stečajni dužnik. Nadležnost za stečajni postupak. Nadležan je kantonalni sud na čijem području je sjedište stečajnog dužnika. Stečajni postupak vodi sudija pojedinac (stečajni sudija), koji po službenoj dužnosti provodi sve radnje. Postupak je hitan i dvostepen. Po žalbi u drugostepenom postupku odlučuje vijeće od trojice sudija. Zbog kratkih rokova i ekonomičnosti postupanja, u stečajnom postupku nije dopušten povrat u prijašnje stanje, obnova postupka niti izjavljivanje revizije. Organi stečajnog postupka osim stečajnog sudije su privremeni stečajni upravnik, stečajni upravnik, skupština povjerilaca, privremeni odbor povjerilaca i odbor povjerilaca. Stečajni upravnik je organ stečajnog postupka kojeg imenuje stečajni sudija rješenjem o otvaranju stečajnog postupka. On mora imati odgovarajuće stručno obrazovanje i položen stručni ispit u skladu sa podzakonskim aktom entitetskog ministarstva pravde. Za stečajnog upravnika ne mogu biti imenovana: - lica kod kojih postoje razlozi za izuzeće sudije po odredbama ZPP; - bliski srodnici stečajnog sudije; - lica odgovorna za obaveze u stečaju ili članovi uprave odnosno menadžmenta stečajnog dužnika; - povjerioci u stečajnom postupku ili su u konkurentskom odnosu sa stečajnim dužnikom; - lica koja su bila ili su još uvijek zaposlena kod stečajnog dužnika i vezana su za njegovu imovinu i kapital. Prava i obaveze stečajnog upravnika su: - da stupi u posjed imovine koja čini stečajnu masu, upravlja imovinom i po mogućnosti nastavi poslovanje do izvještajnog ročišta ako to nema štetnih posljedica za povjerioce, te da unovči imovinu stečajnog dužnika u skladu sa odlukom skupštine stečajnih povjerilaca; - da na osnovu rješenja o otvaranju stečajnog postupka izuzme važne pokretne stvari i dokumentaciju stečajnog dužnika i da sve to posebno pohrani i sačuva; - da u roku od 45 dana od imenovanja detaljno popiše stečajnu masu i popis preda stečajnom sudiji. Popis mora sadržavati knjigovodstvenu vrijednost svakog predmeta i očekivanu cijenu pri unovčavanju;

16

-

da izvrši popis svih povjerilaca na osnovu dokumentacije stečajnog dužnika; da vodi poslovne knjige, sačini početni bilans i o tome izvijesti nadležne organe.

Stečajni upravnik je naročito obavezan da, odmah po stupanju na dužnost, kod osiguravajućeg društva izvrši osiguranje za sve rizike njegove odgovornosti koji su u vezi sa njegovom funkcijom i nadležnostima u postupku. Visinu osigurane sume određuje stečajni sudija. Stečajni sudija kontroliše rad stečajnog upravnika, koga može opomenuti, izreći mu novčanu kaznu i smijeniti sa dužnosti. Skupština povjerilaca se sastoji od svih povjerilaca stečajnog dužnika. Prvu skupštinu saziva stečajni sudija odlukom o otvaranju stečajnog postupka. Ostale se sazivaju na zahtjev stečajnog upravnika, odbora povjerilaca ili najmanje 5 povjerilaca koji zajedno predstavljaju najmanje 1/5 prijavljenih potraživanja. Pravo glasa u skupštini povjerilaca imaju povjerioci koji su svoja potraživanja prijavili stečajnom sudu, a koja nije osporio stečajni upravnik ili neko od povjerilaca sa pravom glasa. Povjerioci nižih isplatnih redova nemaju pravo glasa u skupštini. Skupštinom rukovodi stečajni sudija. Odluke donosi većinom glasova prisutnih, koji moraju raspolagati sa preko 50% ukupnog iznosa potraživanja prisutnih povjerilaca. Skupština može izabrati drugog stečajnog upravnika kojeg novim rješenjem treba imenovati stečajni sudija. Pravo žalbe protiv takve odluke skupštine, odnosno rješenja stečajnog sudije imaju raniji stečajni upravnik, stečajni dužnik i svaki povjerilac. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja stečajnog sudije. Skupština povjerilaca bira odbor povjerilaca, u kome moraju biti zastupljene sve strukture povjerilaca – oni sa najvišim potraživanjima, oni sa malim potraživanjima, izlučni povjerioci, kao i predstavnik zaposlenika stečajnog dužnika. Odbor se sastoji od neparnog broja povjerilaca, najviše 7. Prvu sjednicu odbora saziva stečajni sudija, a na sjednici se bira predsjednik odbora. Odluke se donose prostom većinom, a ako su glasovi podijeljeni odlučuje stečajni sudija. Odbor povjerilaca vrši kontrolu rada stečajnog upravnika i ima pravo od njega tražiti podnošenje izvještaja i polaganje računa, a nadležan je i da daje saglasnost za važnije pravne radnje stečajnog upravnika. Ako odbor nije izabran, ove nadležnosti pripadaju skupštini povjerilaca ili stečajnom sudiji. Stečajna masa i raspoređivanje povjerilaca. Stečajna masa obuhvata cjelokupnu imovinu stečajnog dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju dužnik eventualno stekne tokom postupka. Prije stečajnih povjerilaca, iz stečajne mase se isplaćuju troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase. U dugove stečajne mase spadaju obaveze koje nastanu radnjama stečajnog upravnika. Isplatni redovi stečajnih povjerilaca: 1) Prvi isplatni red obuhvata stečajne povjerioce viših isplatnih redova u koje spadaju isplate prije ostalih potraživanja: a) Izmirenje potraživanja koja je za vrijeme privremen uprave zasnovao privremeni stečajni upravnik ili stečajni dužnik uz njegovu saglasnost, osim ako nije drugačije ugovoreno; b) Izmirenje cjelokupnih potraživanja zaposlenih radnika do visine zakonom utvrđene najniže plate, doprinosa po osnovu rada i naknada ukupne štete zbog prijevremenog prestanka radnog odnosa i šteta zbog povreda na radu. Ovo se pravo odnosi samo na radnike koji su ostali u radnom odnosu nakon otvaranja stečaja. Potraživanja ostalih radnika, čiji radni odnos prestaje zbog stečaja ne prestaju, već se mogu potraživati kao stečajna potraživanja; c) potraživanja iz trajnih obligacionih odnosa, ako je tako dogovorio privremeni stečajni upravnik. U suprotnom, ta potraživanja spadaju u drugi (opći) isplatni red. 2) Stečajni povjerioci općeg isplatnog reda – ovdje spadaju povjerioci koji imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka; 3) Stečajni povjerioci nižih isplatnih redova. Ovdje spadaju:

17

a) Kamate na potraživanja stečajnih povjerilaca koje teku od otvaranja stečajnog postupka; b) Troškovi koji su pojedinim stečajnim povjeriocima nastali njihovim učešćem u stečajnom postupku; c) Novčane kazne, prekršajne novčane kazne i naknade imovinske štete; d) Potraživanja koja se odnose na neku besplatnu obavezu stečajnog dužnika; e) Potraživanja koja se odnose na vraćanje zajma. Izdržavanje stečajnog dužnika. Ako je stečajni dužnik pojedinac (komplementar ili član d.n.o), stečajni sudija određuje iznos za njegovo izdržavanje, koji ide na teret njegovog prihoda ili stečajne mase (u nedostatku prihoda), a u iznosu koji bi mu pripadao kao egzistencijalni minimum po propisima izvršnog prava. Izlučni i razlučni povjerioci Izlučni povjerioci. Su povjerioci koji imaju izlučno pravo nad određenim stvarima koje su se u trenutku otvaranja stečaja zatekle kod stečajnog dužnika na korištenju po nekom pravnom osnovu. To mogu biti pokretne i nepokretne stvari. One su ustvari vlasništvo izlučnih povjerilaca. Novac ne može biti predmet izlučnog zahtjeva. Izlučno pravo se može ostvariti najranije nakon održanog izvještajnog ročišta. Ako je stvar čije se izlučenje traži neophodna za nastavak poslovanja stečajnog dužnika, stečajni upravnik može zahtijevati da se izlučenje odgodi za 90 dana od izvještajnog ročišta, a uz saglasnost stečajnog sudije za još 90 dana. Za vrijeme do izvještajnog ročišta, izlučni povjerilac ima pravo tražiti naknadu zbog prekomjerne istrošenosti stvari čije se izlučenje traži, a nakon izvještajnog ročišta naknadu zbog korištenja predmeta izlučivanja. Ako je stvar otuđena ili uništena, izlučni povjerilac ima pravo na naknadu štete. Razlučni povjerioci. Razlučno pravo je pravo povjerioca čije je obezbijeđeno potraživanje postojalo najkasnije 60 dana prije otvaranja stečajnog postupka. Obezbjeđenje se može sastojati u hipoteci, zalogu na pokretnim stvarima ili potraživanjima, te pravu retencije. Iz imovine stečajnog dužnika se formira posebna stečajna masa za namirenje ovih povjerilaca. Izuzetno, razlučni povjerioci mogu biti stečajni povjerioci ako im je dužnik lično odgovoran. U tom slučaju oni imaju pravo na srazmjerno namirenje iz opće stečajne mase samo pod uslovom da se odreknu odvojenog namirenja ili se nisu uspjeli naplatiti. Faze stečajnog postupka su slijedeće: Prethodni postupak je prva faza koja počinje podnošenjem prijedloga za pokretanje stečajnog postupka. Ako prijedlog podnose stečajni povjerioci, oni moraju predujmiti troškove stečajnog postupka u visini koju odredi stečajni sudija. Cilj prethodnog postupka, koji se pokreće na osnovu valjanog prijedloga, jeste utvrđivanje ekonomsko-finansijskog stanja dužnika, odnosno da li postoje uslovi za otvaranje stečaja, kao i očuvanje buduće stečajne mase. Ako stečajni dužnik nastavlja poslovanje, stečajni sudija obavezno postavlja privremenog stečajnog upravnika, a može odrediti i mjere obezbjeđenja i ograničenja stečajnog dužnika. Primarni zadaci privremenog stečajnog upravnika su da preduzme mjere osiguranja imovine kod osiguravajućeg društva, da ispita da li postoje razlozi za otvaranje stečaja, da li će imovina stečajnog dužnika moći pokriti troškove postupka i da li se poslovanje stečajnog dužnika može nastaviti bez štetnih posljedica za buduću stečajnu masu. Na osnovu izvještaja privremenog stečajnog upravnika, stečajni sudija zakazuje ročište radi utvrđivanja da li postoje uslovi za otvaranje stečajnog postupka. Na ročište se pozivaju predlagač, stečajni dužnik, privremeni stečajni upravnik i ako je to potrebno, vještak. Na osnovu utvrđenih činjenica donosi se rješenje kojim se otvara stečaj ili postupak obustavlja.

18

Otvaranje stečajnog postupka – Stečajno vijeće donosi odluku o otvaranju stečaja u formi rješenja koje sadrži: firmu i sjedište stečajnog dužnika, ime stečajnog upravnika i datum i sat otvaranja stečajnog postupka. Rješenjem se povjerioci pozivaju da u roku od 30 dana prijave svoja potraživanja stečajnom sudu i da stečajnog upravnika obavijeste o postojećem ili traženom obezbjeđenju svojih potraživanja. Istovremeno se dužnici stečajnog dužnika pozivaju da izvrše svoje obaveze prema stečajnom dužniku. Rješenje se objavljuje u službenom glasilu entiteta, a dostavlja se predlagaču, stečajnom dužniku i javnom tužiocu. Činjenica otvaranja stečaja se upisuje u javne knjige (sudski registar, zemljišne knjige i registar prava industrijske svojine). 12. PRAVNE POSLJEDICE STEČAJNOG POSTUPKA Posljedice otvaranja stečajnog postupka su slijedeće: 1. Prestaju prava poslovodnog organa i na stečajnog upravnika se prenose prava upravljanja i raspolaganja; 2. Formira se stečajna masa od ukupne imovine stečajnog dužnika, osim imovine na kojoj je stečeno razlučno pravo; 3. Nedospjela potraživanja prema stečajnom dužniku smatraju se dospjelim. Povjerioci čija su potraživanja pod suspenzivnim uslovom, mogu učestvovati u raspodjeli stečajne mase ako uslov nastupi prije njene konačne raspodjele. Potraživanja sa rezolutivnim (raskidnim) uslovom se smatraju bezuslovnim sve do nastupa uslova; 4. Prekidaju se svi sudski i arbitražni postupci protiv stečajnog dužnika, ako se odnose na imovinu koja čini stečajnu masu. Izuzetno, stečajni upravnik može preuzeti nastavak postupka ako se on odnosi na izlučenje dijelova imovine iz stečajne mase, odnosno pravo na odvojenu isplatu. S druge strane, stečajni upravnik može nastaviti sporove u kojima stečajni dužnik u ulozi tužioca. 5. Povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika pokretati postupak izvršenja ili obezbjeđenja, a prekidaju se i izvršni postupci koji su u toku. Izuzetak postoji kod razlučnih povjerilaca za nesporna i dospjela potraživanja. 6. Teretne ugovore koji su zaključeni prije otvaranja stečaja, stečajni upravnik ima pravo da ispuni i da od saugovarača zahtijeva ispunjenje. Međutim, ako stečajni upravnik odbije ispunjenje obaveze iz teretnog ugovora, druga ugovorna strana može naknadu štete ostvariti samo kao stečajni povjerilac. Ugovori sa fiksnim rokom se raskidaju ex lege, a druga ugovorna strana naknadu štete može tražiti samo kao stečajni povjerilac. 7. Nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni dužnik po pravilu ne može zaključivati nove ugovore. Izuzetno, ugovori se mogu zaključivati samo u cilju likvidacije postojećeg poslovanja, unovčavanja imovine dužnika i radi okončanja započetih neophodnih poslova u cilju sprečavanja nastanka štete na imovini stečajnog dužnika. Pravo na zaključivanje ovih ugovora ima samo stečajni upravnik, a to mu pravo može ograničiti samo stečajni sudija svojom saglasnošću. 8. Prestaju važiti nalozi koji su izdati prije otvaranja stečaja, a koji se odnose na imovinu iz stečajne mase. Nalogoprimac je obavezan da nastavi obavljati poslove radi sprečavanja nastanka štete, sve dok stečajni upravnik ne preuzme posao. Potraživanja nalogoprimca se namiruju iz stečajne mase. 9. Prestaju ponude između dužnika i trećih lica ako nisu prihvaćene do dana otvaranja postupka; 10.Prodavac ili komisionar mogu zahtijevati povrat robe isporučene stečajnom dužniku koji nije u cjelosti platio cijenu. 11.Ugovore o zakupu ili najmu nekretnina zaključene prije otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik može otkazati, odnosno jednostrano raskinuti pod određenim uslovima. Druga ugovorna strana svoje zahtjeve koji proizilaze iz ugovornog odnosa i samog raskida, može tražiti kao stečajni povjerilac.

19

12.Prestaju radni odnosi zaposlenih, osim onih koje na određeno vrijeme zadrži stečajni upravnik. Plaće zadržanih određuje stečajni upravnik u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, a naknade radnicima čiji radni odnos je prestao mogu se ostvariti samo kao stečajna potraživanja općeg isplatnog reda; 13.Gase se računi dužnika i otvara novi račun nakoji se prenose sredstva sa ugašenih računa; 14.U firmu dužnika dodaje se oznaka »u stečaju«; 15.Sva uzajamna potraživanja stečajnog dužnika i njegovih povjerilaca koja su se mogla kompenzirati prije otvaranja stečajnog postupka smatraju se ex lege prebijenim i ne prijavljuju se u stečajnu masu. U stečajnom postupku istorodnost i dospjelost potraživanja nisu uslov za kompenzaciju, jer se sva nedospjela potraživanja smatraju dospjelim, a sva nenovčana potraživanja se pretvaraju u novčana. U 5 slučajeva koji su izričito predviđeni zakonom, kompenzacija je nedopuštena nakon otvaranja stečajnog postupka (ako je potraživanje povjerioca nastalo ili cesijom stečeno nakon otvaranja stečajnog postupka, ako je mogućnost prebijanja povjerilac stekao pravnom radnjom koja se može pobijati, ako povjerilac duguje nešto stečajnoj masi a njegovo potraživanje se izmiruje iz imovine koja ne ulazi u stečajnu masu, te ako je povjerilac povezano lice-član upravnog organa, srodnik dužnika i sl). 13. POBIJANJE PRAVNIH RADNJI STEČAJNOG DUŽNIKA I STEČAJNOM POSTUPKU Predmet pobijanja su pravne radnje stečajnog dužnika učinjene prije otvaranja stečajnog postupka, a koje su imale uticaja na smanjenje imovine stečajnog dužnika i povredu načela ravnomjernog namirenja povjerilaca (npr.isplata zastarjelog duga, kompenzacija potraživanja koja se ne mogu prebiti i sl). Da bi bile predmetom pobijanja, radnje moraju biti učinjene nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili u posljednjih 6 mjeseci prije podnošenja tog prijedloga, a pod uslovom da je povjerilac znao ili morao znati za insolventnost dužnika. Pobijati se mogu i besplatna raspolaganja ili raspolaganja u bescijenje koja je stečajni dužnik preduzeo u posljednjih 5 godina prije otvaranja stečajnog postupka. Rok za pobijanje radnji stečajnog dužnika. Paulijanska tužba može se podnijeti u prekluzivnom roku od 2 godine od dana otvaranja stečajnog postupka. Subjekti pobijanja. Aktivno legitimisani su stečajni upravnik i povjerioci, pod uslovom da stečajni upravnik na njihov poziv u roku od 30 dana nije pokrenuo sudski spor. Pasivno je legitimisan protivnik pobijanja. To nije stečajni dužnik, već lice u čiju korist je preduzeta pobojna radnja. Pravno dejstvo pobijanja. Usvajanjem tužbenog zahtjeva, sud ne poništava pravni posao već oglašava da je on bez dejstva prema stečajnoj masi. Posljedica je da je protivnik pobijanja dužan u stečajnu masu vratiti sve imovinske koristi koje je stekao na osnovu pobojne radnje. On će za propast ili oštećenje stvari odgovarati kao nesavjestan posjednik. Pravni sukcesor saugovarača u pobojnoj radnji odgovarao bi kao savjesni posjednik, pod uslovom da je bio savjestan. Ako protivnik pobijanja vrati ono što je stekao pobojnom radnjom, svoje potraživanje na protivčinidbu može ostvariti kao stečajni povjerilac. 14. PRIJAVLJIVANJE I ISPITIVANJE POTRAŽIVANJA POVJERILACA Povjerioci svoja potraživanja prijavljuju pismeno, navodeći iznos i pravni osnov potraživanja, svoj naziv i sjedište, te broj žiro računa. Isto važi za razlučne i izlučne povjerioce, kao i solidarne dužnike i jemce. Prijavljena potraživanja ispituje stečajni sudija na posebnom ročištu zakazanom u roku od 30 dana od dana otvaranja stečajnog postupka. Povjerioci koji nisu blagovremeno prijavili potraživanja, mogu to učiniti naknadno, najkasnije 3 mjeseca od prvog ispitnog ročišta, i predložiti zakazivanje posebnog ispitnog ročišta pod uslovom da uplate predujam za pokriće troškova tog ročišta.

20

Ako je na ročištu za utvrđivanje potraživanja stečajni upravnik osporio neka potraživanja, povjerilac se upućuje na parnicu. Međutim, ako stečajni sudija ospori potraživanje za koje povjerilac ima izvršni naslov, stečajni upravnik je obavezan da pokrene sudski spor na kome će dokazati osnovanost osporavanja tražbine. Rok za pokretanje parnice je 30 dana od dana održavanja ispitnog ročišta. Radi se o prekluzivnom roku, nakon čijeg isteka se smatra da se zainteresirana strana odrekla prava na pokretanje spora. Sve sudske sporove učesnici u stečajnom postupku pokreću kod stečajnog suda, po načelu atrakcije, bez obzira na pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti. Unovčavanje imovine stečajnog dužnika. Stečajni upravnik na ispitnom ročištu podnosi izvještaj o ekonomskom stanju stečajnog dužnika i uzrocima takvog stanja, te daje mišljenje da li postoji mogućnost da se poslovanje stečajnog dužnika nastavi djelimično ili u potpunosti, odnosno da li postoje i koje mogućnosti podnošenja prijedloga za reorganizaciju stečajnog dužnika. Nakon ovog izvještaja, skupština povjerilaca na izvještajnom ročištu donosi odluku da li će stečajni dužnik obustaviti ili privremeno nastaviti poslovanje, te odluku o načinu i uslovima unovčavanja imovine dužnika. Stvari se prvenstveno unovčavaju javnom prodajom, a u slučaju neuspjeha moguća je i neposredna pogodba. Pravne radnje od posebne važnosti u stečaju su radnje za koje je potrebna prethodna saglasnost odbora, odnosno skupštine povjerilaca. Tu spadaju: a) Kad se namjerava raspolagati (otuđiti) poslovni subjekt ili neki organizacioni dio; b) Ako se namjerava uzeti zajam sa obezbjeđenjem koje bi znatno opteretilo stečajnu masu dužnika; c) Ako se sudski spor velike vrijednosti želi pokrenuti, u njemu zaključiti poravnanje ili ugovor o arbitraži. Ako stečajni upravnik preduzme ove radnje i bez saglasnosti odbora odnosno skupštine povjerilaca, one će proizvoditi pravna dejstva (načelo pravne sigurnosti), ali stečajni upravnik će odgovarati za štetne radnje koje mu se mogu staviti u krivicu. 15. NAMIRENJE STEČAJNIH POVJERILACA I DIOBA STEČAJNE MASE Prije diobe stečajni upravnik sačinjava diobeni popis potraživanja povjerilaca koja se uzimaju u obzir prilikom diobe stečajne mase. Diobeni popis sa unovčenim iznosom diobene mase stavlja se na uvid učesnicima u stečajnom postupku u stečajnom sudu, a objavljuje se i u sredstvima informisanja. Razlučni povjerioci mogu da u roku od 15 dana od objavljivanja postave svoje zahtjeve u vezi diobenog popisa. Ako su zahtjevi opravdani i blagovremeni, stečajni upravnik je dužan da u roku od 3 dana izvrši promjene u popisu. Nakon toga učesnici u stečajnom postupku imaju pravo prigovora na popis u roku od 8 dana. O prigovoru odlučuje stečajni sud, na čiju odluku se nezadovoljni povjerilac može žaliti drugostepenom sudu u roku od 8 dana. Glavna dioba stečajne mase. Za glavnu diobu održava se posebno ročište, Na ročište se pozivaju stečajni upravnik i povjerioci sa kojima stečajni sudija raspravlja o prijedlogu diobe stečajne mase. Na istom ročištu stečajni upravnik podnosi završni račun i izvještaj o poslovanju stečajnog dužnika za vrijeme njegove uprave. Na ročištu se prijedlog diobe može mijenjati ili dopunjavati, a nakon toga sudija daje saglasnost na prijedlog diobe i stečajni upravnik izvršava diobu isplatom povjerilaca. Dijelovi imovine koji se nisu mogli unovčiti se mogu podijeliti povjeriocima po procijenjenoj vrijednosti do visine potraživanja, ako oni na to pristanu.U suprotnom se neprodati i nepodijeljeni dijelovi imovine predaju stečajnom dužniku, odnosno članovima društva koji imaju pravo na dio preostale imovine stečajnog dužnika. Zaključivanje stečajnog postupka. Nakon glavne diobe stečajni sudija donosi rješenje o zaključivanju stečajnog postupka koje se objavljuje u službenom glasilu entiteta. Po pravosnažnosti rješenja po službenoj dužnosti se vrši brisanje stečajnog dužnika iz registra. U slučaju obustave postupka iz registra se briše zabilježba “firma u stečaju”.

21

Reorganizacija stečajnog dužnika je institut koji je uveden umjesto prinudnog poravnanja u stečajnom postupku. Reorganizacijom se stečajni dužnik sanira i nastavlja poslovanje pod posebnim nadzorom. Reorganizacija je moguća nakon otvaranja stečajnog postupka, pa do završnog ročišta za diobu stečajne mase i u takvom slučaju se ne vrši unovčavanje imovine niti raspodjela stečajne mase. Stečajni plan za reorganizaciju dužnika sudu može podnijeti stečajni dužnik, istovremeno sa prijedlogom za otvaranje stečajnog postupka, a nakon toga plan može podnijeti i stečajni upravnik. Planom se može predložiti da se stečajnom dužniku ostavi sva ili dio njegove imovine, da se sva ili dio imovine proda, da se izvrši konverzija potraživanja u uloge ili u kredit, da se smanje ili odgode isplate obaveza, da će neko preuzeti jemstvo ili dati drugo obezbjeđenje za ispunjenje obaveza stečajnog dužnika itd. Stečajni plan se sastoji iz 2 dijela: pripremnih osnova i osnova za sprovođenje plana. Za raspravljanje i glasanje o stečajnom planu sud zakazuje i javno objavljuje ročište. Nakon prihvatanja stečajnog plana od strane povjerilaca i stečajnog dužnika, stečajni sud donosi odluku da li prihvata ili odbacuje stečajni plan. Nakon pravosnažnosti rješenja kojim pihvata stečajni plan, stečajni sud donosi rješenje o zaključivanju stečajnog postupka. Prije zaključivanja stečajnog postupka, stečajni upravnik isplaćuje nesporne obaveze stečajne mase, a za sporne daje adekvatno obezbjeđenje. Donošenjem rješenja o zaključenju stečajnog postupka prestaje funkcija stečajnog upravnika i odbora povjerilaca, osim ako je predviđena kontrola izvršenja stečajnog plana. Ako stečajni dužnik ispuni obaveze iz stečajnog plana, ili je za njihovo ispunjenje dato obezbjeđenje, i ako je od zaključenja stečajnog postupka prošlo 3 godine a da nije zatražen novi stečaj, stečajni sud ukida nadzor. U javne registre se upisuje brisanje nadzora i stečajni dužnik ponovo stiče potpuno pravo raspolaganja svojom imovinom. 16. SEKUNDARNI I MEĐUNARODNI STEČAJ Sekundarni stečaj. Da bi se riješio problem imovine stečajnog dužnika koja se nalazi u inostranstvu i nije obuhvaćena provedenim stečajnim postupkom, donesena je Evropska konvencija o nekim međunarodnim aspektima bankrotstva (stečaja) privrednih subjekata. Konvencijom je obezbijeđen minimum saradnje članica EU u postupcima stečaja. Prema ovoj konvenciji, činjenica otvaranja primarnog stečaja u jednoj zemlji članici, daje mogućnost da se isti subjekt proglasi insolventnim u svakoj drugoj državi članici. Dakle, pokreće se sekundarni stečaj u inostranstvu, i to bez obzira da li je dužnik solventan u drugoj državi. Konvencijom su utvrđeni prioriteti naplate potraživanja i to: a) Obezbijeđena potraživanja povjerilaca; b) Javnopravna potraživanja prema državi; c) Potraživanja iz poslovanja organizacijskog dijela dužnika nad kojim se vodi sekundarni stečaj i d) Potraživanja koja su nastala iz ugovora o radu u zemlji potpisnici u kojoj se vodi sekundarni stečaj. Tek po isplati navedenih potraživanja preostali dio imovine predstavlja dio stečajne mase. Međunarodni stečaj. Međunarodni stečajni postupak se provodi po pravu države u kojoj je stečajni postupak pokrenut. Kolizionim normama regulisana je isključiva međunarodna nadležnost sudova u entitetima BiH za provođenje stečajnog postupka u slijedećim slučajevima: a) Ako je sjedište dužnika u BiH; b) Ako je središte poslovanja subjekta u inostranstvu, a sjedište registrovano u BiH, pod uslovom da se prema pravu države kojoj je središte poslovanja ne može otvoriti stečajni postupak; c) Ako je sjedište u inostranstvu, a središte poslovanja u BiH. Glavni stečajni postupak za koji su isključivo nadležni entitetski sudovi obuhvata cjelokupnu imovinu stečajnog dužnika, bez obzira gdje se ona nalazi.

22

Nadležnost sudova u BiH postoji i za provođenje stečajnog postupka protiv dužnika koji u BiH ima poslovnu jedinicu bez svojstva pravnog lica. Ako se u BiH ne nalazi ni središte poslovnog djelovanja niti poslovna jedinica stečajnog dužnika, već samo njegova imovina, stečjani postupak se u BiH može pokrenuti u 3 slučaja: 1. ako se u državi sjedišta dužnika protiv njega ne može otvoriti stečajni postupak, mada postoji stečajni razlog; 2. ako bi prema pravu države u kojoj dužnik ima središte poslovanja i djelovanja stečajni postupak obuhvatio samo imovinu dužnika koja se nalazi u toj državi; 3. kad se otvaranje sekundarnog stečajnog postupka u BiH predlaže u okviru priznanja strane odluke o otvaranju stečajnog postupka. 17. LIKVIDACIJA PRIVREDNIH SUBJEKATA Likvidacija je način prestanka solventnog poslovnog subjekta po zakonom utvrđenom postupku i usljed postojanja zakonom utvrđenih razloga. Ti razlozi su slijedeći: 1. ako je rješenjem nadležnog organa poslovnom subjektu izrečena trajna mjera zabrane rada ili obavljanja djelatnosti 2. ako je pravosnažnom sudskom odlukom utvrđena ništavost upisa u sudski registar; 3. ako je protekao rok na koji je osnovano privredno društvo; 4. zbog provedenih statusnih promjena; 5. kad ne postoje zakonski uslovi za dalje postojanje društva u obliku u kome je registrovano. Organi likvidacionog postupka su likvidacioni sudija i likvidator. Kod dobrovoljne likvidacije likvidatora imenuje organ pravnog lica koji je donio odluku o prestanku društva, a kod obligatorne likvidacije likvidatora imenuje sud. Osnovne obaveze likvidatora su da izvrši popis imovine, obaveza i povjerilaca i da te podatke dostavi likvidacionom sudiji. Pravni položaj i ovlaštenja likvidatora su jednaki pravnom položaju stečajnog upravnika. Imovina je kod likvidacije redovno veća od obaveza, pa namirenje povjerilaca ne dolazi u pitanje. Međutim, ako se u toku provođenja likvidacionog postupka utvrdi da to nije slučaj, već da su ispunjeni uslovi za stečaj, likvidacioni upravnik je dužan podnijeti prijedlog za otvaranje stečaja. Dioba likvidacione mase. Iz likvidacione mase prvenstveno se isplaćuju troškovi postupka, a zatim srazmjerno potraživanja povjerilaca. Povjeriocima koji nemaju izvršni naslov likvidator daje rok od 15 dana za pokretanje spora radi utvrđivanja osnovanosti potraživanja. Ako to povjerilac učini, prilikom diobe se zadržava odgovarajući iznos za sporna potraživanja. Preostala imovina se dijeli članovima društva. Nakon raspodjele likvidacione mase, likvidacioni sud rješenjem okončava postupak. 18. SUBJEKTI POSLOVNOG PRAVA Prema klasičnoj teoriji, postoje 3 osnovna kriterija kojima se određuju subjekti poslovnog prava: objektivni, subjektivni i mješoviti. Po objektivnom kriteriju, svojstvo trgovca se izvodi iz pojma trgovinskog posla koji je objektivno definisan, tj. ti poslovi su izričito određeni zakonom. U objektivne (apsolutne) trgovačke poslove spadaju: bankarski poslovi, izdavanje mjenice, kupovina robe radi preprodaje, posrednički poslovi itd. Lice koje uđe u takve poslove ima svojstvo trgovca. Model ovog kriterija je francusko pravo. Subjektivni kriterij u obzir uzima svojstvo lica. Trgovcem se definiše lice koje obavlja trgovačku profesiju, a uslove za to je odredio zakon. Model je njemačko pravo.

23

Po mješovitom sistemu, pojam trgovca određen je nizom obilježja. Tipičan primjer je američko pravo, koje alternativno u obzir uzima sljedeća obilježja: a) Predmet transakcije – poslovanje određenom robom; b) Odnos prema ukupnoj transakciji – zanimanje lica koje pokazuje znanje ili vještinu svojstveno predmetu transakcije; c) Profesija ili zaposlenje lica (agent, broker i sl). Sistematizacija subjekata poslovnog prava na osnovu navedenih kriterija je slijedeća: 1. Samostalni obrtnik (preduzetnik) 2. Privredna (trgovačka) društva – društva lica, društva lica i kapitala, te društva kapitala; 3. Povezana društva – zavisna i supsidijarna; 4. Finansijske institucije i tržišta kapitala – banke i druge finansijske ogranizacije, osiguravajuća i reosiguravajuća društva, društva za upravljanje fondovima, berze, te fondovi kao institucionalizovani oblici kapitala; 5. Mikrokreditne organizacije i agencije za osiguranje depozita; 6. Javna preduzeća (kompanije); 7. Zadruge, zadružne organizacije i savezi; 8. Privredne komore i poslovna udruženja 9. Ostala pravna lica (neprofitne organizacije) – udruženja građana, fondacije i zadužbine i sl.

IV – SAMOSTALNI PODUZETNIK
19. SAMOSTALNI PODUZETNIK – OBRTNIK Terminologija i pojam. Samostalni poduzetnik (obrtnik) je fizičko lice koje samostalno i trajno, pod svojim imenom obavlja dopuštene registrovane djelatnosti u osnovnom i dopunskom zanimanju u cilju postizanja dobiti. Pravni položaj obrtnika u našem sistemu je regulisan posebnim Zakonom o obrtu, tako da on ima status posebnog poslovnog subjekta. Individualni poduzetnik može biti domaće fizičko lice koje ispunjava predviđene uslove. U ovoj ulozi se može javiti i stranac koji ima dozvolu federalnog organa, uz primjenu načela uzajamnosti. Firma individualnog poduzetnika obavezno sadrži njegovo lično ime, oznaku djelatnosti (autolimar, slastičar i sl) i sjedište. Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama, odnosno na mjestu gdje se djelatnost obavlja ako se radi o djelatnostima za koje nije potreban poslovni prostor. Da bi mogao dobiti status obrtnika i obavljati registrovanu djelatnost, individualni poduzetnik mora imati tzv.obrtnicu, tj. dozvolu za rad koju izdaje nadležni kantonalni odnosno općinski organ. Obrtnica se upisuje u obrtni registar koji vodi nadležni organ uprave. Djelatnosti koje obrtnici mogu obavljati se prema Zakonu o obrtu dijele na slobodne, vezane i posebne. Slobodne obrtne djelatnosti su one za čije obavljanje se ne traži stručna sposobnost odnosno sprema ili majstorski ispit samostalnog poduzetnika. Za vezane obrtne djelatnosti potrebni su svi ti elementi, a za obavljanje posebnih obrtnih djelatnosti postoji i dodatni uslov - prethodna pismena saglasnost nadležnog federalnog ministarstva, što zavisi od vrste djelatnosti.

24

Uz registrovanu djelatnost, samostalni poduzetnik može obavljati i druge djelatnosti, pod uslovom da sporedna djelatnost služi obavljanju registrovane, da njome obrtnik ne ostvaruje više od 25% ukupnog godišnjeg prihoda i da je to prijavio organu koji je izdao obrtnicu. Za razliku od trgovačkih društava, samostalni privrednik može privremeno obustaviti obavljanje djelatnosti zbog spriječenosti, bolesti, vršenja vojne ili druge javne obaveze, te iz drugih opravdanih razloga. Ti razlozi moraju biti utvrđeni odgovarajućim rješenjem općinskog organa i dostavljeni poreznoj upravi radi umanjenja poreskih obaveza. Neke djelatnosti se mogu obavljati bez poslovnog prostora, što se reguliše kantonalnim propisom. Ako se djelatnost obavlja u više poslovnih prostora koji se nalaze izvan njegovog sjedišta, obrtnik mora imenovati poslovođu. Vođenje obrta putem poslovođe mora se prijaviti nadležnom upravnom organu, što se upisuje u obrtnički registar. Za obaveze nastale u pravnom prometu samostalni poduzetnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Uz njega solidarno odgovaraju i poslovođe za štetu koja je trećim licima nastala njihovim nezakonitim i protivpravnim poslovanjem. U pravnoj teoriji i zakonodavstvu poznato je i vođenje zajedničkog obrta - zajednička radnja (kolektivni poduzetnik). Osnivački akt i uslov za registraciju je ugovor 2 ili više fizičkih lica. Na zajedničku radnju se primjenjuju pravila o ortakluku. Uslovi za obavljanje samostalnog poduzetništva se mogu podijeliti na formalne i materijalne. Formalni uslovi su postojanje pismenog zahtjeva i dokaza o postojanju materijalnih uslova. Materijalni uslovi se mogu podijeliti na opće, dopunske i posebne. U opće spadaju: državljanstvo BiH, poslovna sposobnost, nepostojanje zabrane za obavljanje obrtničke djelatnosti i nepostojanje neizmirenih obaveza prema državi. Dopunski materijalni uslovi određuju se posebnim propisima za pojedine vrste djelatnosti, a sastoje se od: posjedovanja poslovnog prostora i opreme, te stručne spreme i osposobljenosti obrtnika ili zaposlenog lica. Utvrđivanje posebnih materijalnih uslova vrši nadležni općinski organ u svakom pojedinom slučaju. Ako se radi o vođenju zajedničke radnje, dodatni uslov je prezentiranje ugovora između lica koja namjeravaju u njoj obavljati registrovanu djelatnost. Prestanak rada individualnog poduzetnika utvrđuje se rješenjem, a može nastupiti: odjavom, po sili zakona i u drugim zakonom određenim slučajevima. Po sili zakona do prestanka može doći u slijedećim slučajevima: 1. smrću ili trajnim gubitkom poslovne sposobnosti poduzetnika, ako nasljednici ne nastave rad; 2. kad prestanu prirodni i drugi uslovi za obavljanje djelatnosti (npr.iscrpljena ruda); 3. ako je izrečena mjera zabrane obavljanja djelatnosti; 4. danom stupanja individualnog poduzetnika na izdržavanje zatvorske kazne duže od 6 mjeseci; 5. ako je utvrđena ništavost upisa u registar.

V – DRUŠTVA LICA
20. DRUŠTVO SA NEOGRANIČENOM SOLIDARNOM ODGOVORNOŠĆU ČLANOVA (JAVNO TRGOVAČKO DRUŠTVO) – D.N.O. Pojam. Javno trgovačko društvo je poslovni subjekt čiji osnivači za obaveze društva odgovaraju neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom. Nastaje ugovorom između najmanje 2 osnivača (fizička ili pravna lica). Njegove osnovne karakteristike su: - posluje pod personalnom firmom, tj. u firmi se obavezno navode imena svih članova, nekolicine ili ime samo jednog člana uz obaveznu oznaku i “ostali” (ortaci,partneri i sl);

25

-

firma obavezno sadrži i skraćenicu d.n.o; svi članovi društva imaju jednake uloge i ravnopravno upravljaju društvom s tim što neki član svoje upravljačko pravo može ugovorom u cjelini ili djelimično prenijeti na jednog ili više drugih članova; društvo se obavezno registruje i ima pravnu sposobnost; za obaveze društva članovi odgovaraju neograničeno solidarno cjelokupnom imovinom.

Osnivanje društva. Kao osnivači se mogu pojaviti svi pravni subjekti – domaća i strana lica, fizička ili pravna. Osnivački akt, a istovremeno i najviši opći akt društva je osnivački ugovor. Zaključuju ga osnivači u pismenoj formi. Obavezni elementi osnivačkog akta su: - podaci o osnivačima – imena i adrese, odnosno nazivi i sjedišta; - odredbe o firmi pod kojima posluje društvo (mora sadržavati ime najmanje jednog člana); - sjedište društva; - djelatnost u skladu sa standardnom klasifikacijom djelatnosti (u nekim djelatnostima se ovaj tip društva ne može osnovati, npr. u bankarskim i poslovima osiguranja). Obzirom da je osnivački ugovor istovremeno i najviši pravni akt društva, njime bi trebalo regulisati i pitanja osnivačkih uloga, upravljanja i zastupanja, način podjele dobiti i pokrivanja gubitaka, zabranu konkurencije, odgovornost za obaveze društva, pristupanje društvu i istupanje iz društva, te prestanak društva. Pravni subjektivitet društvo stiče registracijom. U postupku osnivanja i registracije se primjenjuje normativni sistem. Prijavu za upis u registar potpisuju svi članovi (osnivači) društva. Imovina društva se ne upisuje u sudski registar, obzirom da članovi odgovaraju za obaveze društva neograničeno solidarno. 21. PRAVNI ODNOSI IZMEĐU ČLANOVA DRUŠTVA Osnivački kapital i imovina društva. Minimum osnivačkog kapitala nije propisan. Određuje se osnivačkim ugovorom, a on po pravilu predstavlja zbir jednakih uloga osnivača odnosno članova. Društvo ima svoju imovinu koja je različita od imovine njegovih članova, a sastoji se od osnivačkih uloga članova i ekonomskih vrijednosti koje društvo stekne svojim poslovanjem. Ulozi članova javnog trgovačkog društva mogu biti u novcu, stvarima i pravima, te radu i uslugama. Ulozi su po pravilu jednake vrijednosti, ali se ugovorom može utvrditi i drugačije. Bitno je naglasiti da se ugovorom ne može isključiti primjena prinudne zakonske norme o neograničenoj solidarnoj odgovornosti članova. Javno trgovačko društvo se po pravilu osniva simultano, što znači da su osnivači obavezni odjednom unijeti svoje uloge i to prije upisa društva u javni registar. Međutim, federalni zakon omogućava da ulozi ne budu uneseni prije registracije društva, već u roku koji je određen osnivačkim ugovorom. Ako rok nije utvrđen ugovorom, zakonom je propisano da je krajnji rok za uplatu odnosno unošenje uloga 2 mjeseca od dana upisa društva u registar. Osnivačkim ugovorom se mora riješiti i pitanje pravnih posljedica u slučaju da neki od osnivača ne unese ugovoreni ulog u roku. U takvom slučaju moguća su različita rješenja – sporazumno produženje roka, smanjenje osnivačkog kapitala za neuplaćeni dio, povećana uplata od ostalih osnivača ili raskid ugovora. Kašnjenje se može sankcionisati i zateznim kamatama odnosno ugovornom kaznom. Ulozi osnivača po pravilu ulaze u imovinu društva, tj. nad njima prestaje vlasništvo ulagača. Izuzetno, ulog u određenim stvarima ulagač može dati samo na korištenje društvu, uz zadržavanje prava vlasništva (lizing ili zakup). Član društva ne može jednostrano smanjiti, povećati niti povući svoj ulog. Raspolaganje udjelima je pravno moguće, ali je različit režim predviđen za interni i eksterni promet udjela. Naime, interni prenos udjela na članove društva je slobodan i može biti na jednog ili više članova u zavisnosti od toga da li je ugovorom omogućeno da udjeli odnosno ulozi budu različite vrijednosti. Eksterni promet, tj. prenos trećim licima, je ograničen jer članovi društva imaju pravo preče kupovine.

26

Upravljanje javnim trgovačkim društvom. Svaki član ima pravo i obavezu da upravlja društvom u skladu sa ugovorom. Sadržaj, obim i način upravljanja se po pravilu određuje osnivačkim ugovorom. Može se regulisati da društvom upravlja samo jedan član ili nekoliko članova, a mogu upravljati i svi članovi društva. Pored toga, svaki član može uz saglasnost ostalih članova prenijeti voje pravo upravljanja i na lica koja nisu članovi društva, pod uslovom da to nije isključeno osnivačkim ugovorom. Pritom je član koji prenosi ovlaštenja odgovoran samo za izbor (culpa in eligendo), a ne i za rad izabranog lica. Termin upravljanja društvom odgovara i terminu vođenja poslova društva. Način vođenja poslovanja može biti organizovan kao pojedinačno (individualno) i skupno (kolektivno) poslovodstvo. Ako osnivačkim ugovorom nije izričito regulisano drugačije, pretpostavlja se da je vođenje poslova individualno. To podrazumijeva da je svaki od ovlaštenih članova u mogućnosti sam voditi cjelokupno poslovanje društva. Međutim, ako se neki od članova koji imaju ovlaštenje na upravljanje odnosno poslovodstvo usprotivi preduzimanju neke radnje, ostali članovi nemaju pravo preduzeti takvu radnju (pravo protivljenja, pravo veta). Pravom protivljenja se ne može poslužiti član koji je svoje ovlaštenje na upravljanje i vođenje poslova prenio na druge članove društva ili na treća lica. Bitno je naglasiti da protivljenje nije dopušteno za preduzimanje mjera i radnji nužnih za opstanak društva ili njegove imovine. Ako član društva uprkos protivljenju (vetu) drugih ovlaštenih članova preduzme radnju ili pravni posao, odgovoran je za štetu koju je prouzrokovao takvim postupanjem i zbog toga može biti isključen iz društva. Istovremeno, preduzeta radnja je punovažna prema trećim licima, iz razloga pravne sigurnosti. Skupno (kolektivno) poslovodstvo podrazumijeva upravljanje i vođenje poslova od strane svih ovlaštenih članova zajedno, tj. za preduzimanje svakog posla potrebna je jednoglasnost tih članova. Skupno poslovodstvo je izuzetak i mora se utvrditi osnivačkim ugovorom. Saglasnost se traži za svaki pojedinačni posao, odnosno ne može se dati unaprijed za sve buduće poslove. Izuzetno, jedan ili nekolicina ovlaštenih članova mogu i bez saglasnosti ostalih članova preduzeti neku radnju u slučaju kašnjenja društva u izvršenju dospjelih obaveza ili radi izbjegavanja nastanka štete. Obzirom da su odredbe o načinu organizovanja poslovodnog organa i izvršenju poslovodne funkcije dispozitivne prirode, mogu se ugovoriti i drugi načini vođenja poslova. Po obimu ovlaštenja u vođenju poslovodne funkcije, razlikuju se redovno i vanredno poslovodstvo. Redovno se odnosi na uobičajeno poslovanje društva u okviru registrovane djelatnosti, a vanredno je ono koje prelazi okvire redovnog poslovanja – npr. raspolaganje nekretninama društva, osnivanje podružnica, transformacije i statusne promjene i sl. Za sve poslove vanrednog poslovanja mora postojati saglasnost svih članova društva. U praksi je teško precizirati koji su poslovi redovni, a koji vanredni, tako da to predstavlja faktičko pitanje. Za davanje prokure u javnom trgovačkom društvu je potrebna saglasnost svih članova ovlaštenih da vode poslovanje društva. Izuzetno, ako postoji opasnost od odgađanja, prokuristu može postaviti svaki član koji ima pojedinačno poslovodstvo. S druge strane, prokuru može opozvati svaki član poslovodstva. Svaki član društva ima pravo da bude informiran o svim poslovima i da ostvari uvid u poslovne knjige i isprave društva. U većini pravnih sistema prihvaćeno je načelo jednoglasnosti pri donošenju odluka. Međutim, osnivačkim ugovorom se može predvidjeti i donošenje odluka većinom glasova. Pravo na dobit i pokrivanje gubitaka. Članovi javnog trgovačkog društva imaju pravo na dobit i obavezu pokrivanja gubitaka u jednakim iznosima, ako ugovorom nije predviđeno drugačije. Dobit i gubitak se mogu dijeliti po 2 principa: kapitalnom i personalnom ili kombinacijom jednog i drugog. Kapitalni način podrazumijeva da se jedan dio (obično 1/3) ukupne dobiti društva za tekuću poslovnu godinu dijeli na članove društva srazmjerno njihovim udjelima u kapitalu. Po ovom načelu, oni čiji je ulog u radu i uslugama su bez učešća u dobiti.

27

Personalni princip se primjenjuje na preostali dio godišnje dobiti, tako što se prvo pokrije eventualni poslovni gubitak društva, pa se ostatak dijeli na sve članove društva u jednakim iznosima “po glavama”. Bitno je naglasiti da je jednom utvrđeni omjer u raspodjeli dobiti i pokrivanju gubitaka stalan i može se promijeniti samo izmjenom osnivačkog ugovora. Ugovorom se može predvidjeti da članovi društva čiji se ulog sastoji isključivo od rada i usluga učestvuju samo u podjeli dobiti, tj. da ne učestvuju u snošenju gubitaka. Međutim, ništave su klauzule koje obavezuju članove samo u snošenju poslovnih gubitaka društva. Takođe su nedopuštene klauzule prema kojima članovi društva čiji se ulog sastoji isključivo iz novca, stvari i prava učestvuju samo u podjeli dobiti društva (zabrana lavovske klauzule). Zabrana konkurencije ispoljava se u 2 pravca: 1. zabrana djelatnosti – član javnog trgovačkog društva ne može bez izričite saglasnosti ostalih članova voditi izvan društva poslove iz registrovane djelatnosti društva; 2. zabrana članstva – član javnog trgovačkog društva ne može biti član drugog trgovačkog društva u kome je lično odgovoran, tj. ne može bez saglasnosti ostalih članova postati član nekog drugog javnog trgovačkog društva, komplementar u komanditnom društvu, niti samostalni obrtnik. Institut zabrane konkurencije traje dok postoji društvo, a ugovorom se može i produžiti, ali najduže 2 godine od dana gubitka članstva ili svojstva na koje se zabrana odnosi. U slučaju povrede odredaba o zabrani konkurencije, društvo ima osnov da traži: (1) naknadu štete, (2) ustupanje poslova kao da su zaključeni za društvo i (3) prenos ostvarene koristi ili prava iz zaključenih poslova od lica koje je prekršilo zabranu. Istupanje iz društva i pristupanje društvu. Postoje 3 osnovna načina prestanka članstva u društvu i to: a) dobrovoljno – istupanjem ili otkazom člana ako je društvo osnovano na neodređeno vrijeme. Otkazni rok traje najmanje 6 mjeseci i mora isticati posljednjeg dana poslovne godine. Otkaz mora biti pismen, jasan i bezuslovan. Može se opozvati, ali opoziv mora stići prije samog otkaza ili istovremeno sa njim; b) isključenjem člana iz društva – ovo pitanje u većini prava nije detaljno regulisano, pa se mora urediti osnivačkim ugovorom; c) neovisno od volje članova društva – usljed smrti ili gubitka poslovne sposobnosti fizičkog lica, ili stečaja pravnog lica. Član društva kome je prestalo članstvo odgovara za obaveze društva nastale do trenutka prestanka njegovog članstva. S druge strane, ovlašten je od društva zahtijevati obračun na kraju svake poslovne godine i isplatu dobiti koja mu pripada, sve dok se ne završe poslovi koji su zaključeni do trenutka prestanka njegovog članstva. Status člana javnog trgovačkog društva se po pravilu može steći i naknadnim pristupanjem, uz saglasnost svih članova. Pravni odnosi društva i članova prema trećim licima. Načelno svaki član je ex lege ovlašten za zastupanje društva, ali se osnivačkim ugovorom može regulisati drugačije. U takvom slučaju se u javni registar obavezno upisuju članovi koji su ovlašteni za zastupanje, s tim da zahtjev za upis potpisuju svi članovi društva. Zastupanje javnog trgovačkog društva može biti pojedinačno i skupno. Prezumira se pojedinačno. Skupno zastupništvo se ugovorom može regulisati u 2 varijante: kao skupno zastupništvo svih članova društva i kao skupno zastupništvo samo nekih članova, ali najmanje 2. Osnivačkim ugovorom je moguće da se iz zastupanja isključe svi članovi, tako da društvo zastupa jedan ili više prokurista. U ovom slučaju se ugovorom može regulisati i da članovi društva koji su ovlašteni na

28

pojedinačno zastupanje mogu društvo zastupati samo zajedno sa prokuristom. Kod skupnog zastupanja nije moguće zastupanje zajedno sa prokuristom. Član društva kao ovlašteni zastupnik može preduzimati sve pravne radnje, uključujući i raspolaganje nekretninama. Njegova ovlaštenja se mogu ograničiti ugovorom, s tim što ta ograničenja nemaju dejstvo prema savjesnim trećim licima, već djeluju samo unutar društva. Bitno je naglasiti da članovi društva koji su ovlašteni za zastupanje ne mogu preduzimati pravne radnje kojima bi se mijenjao pravni status d.n.o. Odgovornost za obaveze društva. Javno trgovačko društvo, kao poslovnopravni subjekt odgovara neograničeno za svoje obaveze. Osim toga, za obaveze društva njegovi članovi odgovaraju neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom (svojom ali ne i imovinom drugih lica sa kojima živi). Ova odgovornost je zakonska i ne može se isključiti niti ograničiti voljom članova. Odgovornost člana društva po svojoj pravnoj prirodi je solidarno jemstvo. Povjerilac može zatražiti ispunjenje obaveze od društva kao glavnog dužnika, od člana kao jemca, ili od oba subjekta istovremeno, s tim što povjerilac mora protiv svakog od njih izdejstvovati izvršni naslov. Član društva koji je istupio iz društva je odgovoran za obaveze društva koje su nastale za vrijeme njegovog članstva. S druge strane, novi član društva će odgovarati i za obaveze društva koje su nastale prije njegovog pristupanja. Prestanak javnog trgovačkog društva. Na prestanak ovog tipa društva primjenjuju se opća pravila koja važe i za ostale oblike trgovačkih društava. S tim u vezi, opći osnovi za prestanak društva su: 1. Istek vremena na koje je društvo osnovano; 2. Statusne promjene – spajanje, pripajanje, podjela; 3. Stečaj i likvidacija; 4. Odluka suda, na osnovu zahtjeva nadležnog organa ili zainteresiranog lica (ako ne posluje duže od 2 godine ili ako ne postoje zakonski uslovi za njegovo dalje postojanje u obliku u kome je osnovano); 5. Odluka članova društva. Mogući posebni osnovi za prestanak javnog trgovačkog društva su: 6. Pismeni zahtjev jednog člana društva za istupanje iz društva ili raskid ugovora zaključenog na neodređeno vrijeme, ako ugovorom nije regulisano drugačije; 7. Smrti člana društva, osim ako ugovor omogućava da nasljednik postane član; 8. Prestanak pravnog lica kao člana društva; 9. Gubitak ili prestanak pravne sposobnosti jednog od članova društva; 10. Odluka suda o prestanku društva. 22. KOMANDITNO DRUŠTVO Pojam i karakteristike. Komanditno društvo je tip trgovačkog društva u kome postoje 2 kategorije članova: komplementari (javni članovi) i komanditori (tajni članovi). Društvo mora imati najmanje 2 člana – jednog komplementara i jednog komanditora, a maksimalan broj članova nije ograničen. Članovi društva mogu biti domaća i strana, fizička i pravna lica. Zakon ne propisuje minimalni osnivački kapital. Ulozi članova mogu biti u novcu, stvarima i pravima. Ulozi komplementara mogu biti u radu i uslugama, a ulozi komanditora ne. Komplementari učestvuju u upravljanju, zastupanju i predstavljanju društva u skladu sa osnivačkim ugovorom. Istovremeno, oni za obaveze društva odgovaraju neograničeno solidarno cjelokupnom svojom

29

imovinom. Komanditori ne učestvuju u upravljanju, zastupanju i predstavljanju društva, niti odgovaraju za obaveze društva. Društvo posluje i vodi se pod personalnom firmom, imenom jednog, više ili svih komplementara. Imena komanditora se ne mogu unositi u firmu, a ako se to učini oni odgovaraju kao komplementari. Firma mora sadržavati i oznaku oblika ovog društva u vidu skraćenice – KD. Osnivanje komanditnog društva. Društvo se osniva pismenim ugovorom koji zaključuju osnivači. Ugovor je formalan, a zakonom je određen njegov minimalni sadržaj: firma i sjedište; imena i adrese odnosno nazivi i sjedišta osnivača; određenje koji članovi su komplementari, a koji komanditori; vrsta i vrijednost uloga svakog člana; djelatnost društva.

Uz navedene elemente, ugovor treba sadržavati i odredbe o načinu podjele dobiti i pokrivanja gubitaka, načinu upravljanja društvom, prestanku članstva, prometu udjelima i prestanku društva. Ugovor moraju potpisati svi članovi ako ga oni sačinjavaju, a u slučaju da ga sačini javni bilježnik (notar), važe pravila kao i kod osnivanja javnog trgovačkog društva – ugovor ima status javne (notarske) isprave,a za njegovu punovažnost su mjerodavna pravila obligacionog prava. Ugovorom se mora utvrditi i ukupna visina osnivačkog kapitala društva, sa rokom uplate. Ako rok nije ugovoren, pravilo je da je on najviše 2 mjeseca nakon upisa društva u registar. Ulozi bi u pravilu trebali biti uplaćeni do registracije društva, jer je logično da društvo ima osnivačku imovinu. Ona se u trenutku osnivanja može sastojati samo iz uloga komanditora, a komplementari svoje uloge mogu uplatiti i naknadno, ali u ugovorenom roku. Registracija društva kod suda ima konstitutivan učinak. Prijavu za upis moraju potpisati svi članovi. Pravni odnosi između članova. Osnivački kapital se utvrđuje ugovorom, jer zakon nije propisao minimum osnivačkog kapitala. Svoje uloge osnivači moraju unijeti u ugovorenom roku. Uneseni ulozi postaju imovina društva. Raspolaganje udjelima komanditnog društva. Interni prenos udjela među članovima iste kategorije je u principu slobodan. Prenosom između različitih kategorija mijenja se broj komplementara odnosno komanditora. Eksterni prenos udjela je ograničen kogentnim normama. Za prenos udjela od strane komplementara potrebna je saglasnost svih članova društva – i komplementara i komanditora. Isto važi i za prenos udjela komanditora na treća lica, ali se za komanditore ugovorom može predvidjeti i drugačije. Pravilo je da kod eksternog prometa udjelima, ostali članovi društva imaju pravo preče kupovine. Upravljanje komanditnim društvom. Komanditnim društvom upravljaju komplementari – svi, nekolicina ili jedan od njih, što se reguliše ugovorom. Upravljanje se uz saglasnost svih komplementara može povjeriti i trećem licu. Ako društvom upravlja samo jedan ili nekolicina komplementara, za vanredne poslove mora tražiti saglasnost svih ostalih komplementara. Komanditori ne mogu učestvovati u upravljanju društvom, niti se mogu protiviti odlukama komplementara u okviru redovnog poslovanja društva. Protivljenje komanditora dopušteno je samo kod odluka u vanrednom poslovanju. Pored ovoga, komanditori imaju pravo uvida u poslovne knjige i isprave društva, te godišnji finansijski izvještaj.

30

Učešće u dobiti i snošenju poslovnog rizika komanditnog društva. Ako ugovorom nije drugačije regulisano, dobit među komplementarima se dijeli na jednake dijelove, a dio dobiti namijenjen komanditorima se među njima dijeli srazmjerno njihovim ulozima. Ista pravila primjenjiva su i na pokriće gubitaka. Zabrana konkurencije odnosi se na komplementare, a ne i na komanditore. Članovi društva mogu osnivačkim ugovorom regulisati i drugačije. Pravni odnosi prema trećim licima. Komanditno društvo ex lege zastupa svaki komplementar, ako ugovorom nije predviđeno drugačije. Neki komplementari se mogu isključiti iz zastupanja, što se obavezno upisuje u sudski registar. Komanditori ne mogu zastupati društvo, jer bi to bilo suprotno kogentnim normama. Međutim, nema pravnih prepreka da se komanditorima da posebna punomoć ili trgovačka prokura. Inače, komanditor koji bez ovlaštenja zaključi ugovor u ime društva, odgovara za obaveze iz tako zaključenog ugovora kao komplementar, tj. neograničeno solidarno. Za obaveze društva primarno odgovara društvo, a supsidijarno, solidarno i neograničeno komplementari. Komanditori snose rizik samo do visine svog uloga. Izuzetno, postoje slučajevi i kad komanditor može odgovarati za obaveze komanditnog društva i to: - ako je u firmu upisano ime komanditora; - ako je komanditor preduzeo akt zastupanja; - za obaveze koje su za društvo nastale prije upisa u sudski registar, a komanditor je pristao na njih; Prestanak komanditnog društva može nastupiti iz istih razloga kao i prestanak javnog trgovačkog društva, kad je u pitanju promjena statusa komplementara. Što se tiče komanditora, komanditno društvo neće prestati u slučaju prestanka članstva komanditora. Međutim, komanditno društvo može promijeniti oblik prestankom članstva svih komanditora (nastaje d.n.o). Komanditno društvo se može transformirati u komanditno društvo na dionice (akcije). 23. KOMANDITNO DRUŠTVO NA DIONICE (AKCIJE) Pojam. Komanditno društvo na dionice se može definisati kao poseban oblik društva u kome postoje 2 kategorije članova: komplementari i komanditori-dioničari. Na komplementare se primjenjuju pravila koja važe i u prostom komanditnom društvu, a na komanditore-dioničare pravila koja važe za dioničko društvo. Osnivanje i upravljanje. Društvo može nastati na 2 načina: osnivanjem, ili promjenom oblika prostog komanditnog društva. Pravilo je da osnivači mogu biti domaća pravna i fizička lica, najmanje 2 – 1 komplementar i 1 komanditor-dioničar. Ugovor o osnivanju komanditnog društva na dionice obavezno se sastavlja u pisanoj formi i sadrži elemente koji su određeni za obično komanditno društvo, kao i odredbe o dionicama (vrsta, serija, prava komanditora-dioničara, raspodjela, prenos dionica itd). Organi upravljanja. Zbog mješovite pravne prirode kdd, moraju se uskladiti zakonska i ugovorna rješenja kad je u pitanju upravljanje. Po pravilu se u uporednim pravima predviđa donošenje statuta i skupštine odnosno nadzornog odbora kao organa dioničara (kako dioničara komanditora, tako i dioničara komplementara). Osim toga, komplementari u kdd ustvari su uprava (menadžment) društva, koja vodi poslovanje i zastupanje društva. Raspolaganje udjelima i dionicama kdd. Komplementari svoje udjele mogu prenositi po istom režimu koji važi u prostom komanditnom društvu. Prenos udjela (dionica) od strane komanditora-dioničara načelno je slobodan.

31

Učešće u dobiti i snošenju rizika. Komanditori-akcionari po pravilu učestvuju u dobiti po kapitalnom načelu. Komplementari pored kapitalnog načela mogu u dobiti učestvovati i po drugim kriterijima, ako je to predviđeno ugovorom ili statutom. Snošenje rizika je kao i u prostom komanditnom društvu. Prestanak komanditnog društva na dionice može nastupiti kao i kod drugih privrednih subjekata: stečajem, odlukom organa upravljanja, statusnim promjenama, protekom vremena, zabranom rada, odlukom suda i sl. Ako u društvu ostane samo jedna kategorija članova, ono bi moralo promijeniti oblik.

VI – DRUŠTVA KAPITALA
24. DIONIČKO DRUŠTVO Pojam. Dioničko društvo je poseban oblik privrednog društva čiji osnovni kapital je unaprijed određen i podijeljen na dionice i koje za obaveze u prometu odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Dioničari ne odgovaraju za obaveze društva, osim u slučajevima zloupotrebe koji su ranije spomenuti. Karakteristike. DD je društvo kapitala. Može ga osnovati jedno ili više domaćih ili stranih, fizičkih ili pravnih lica. Ulozi dioničara ne moraju biti jednaki, izražavaju se u dionicama koje su sastavni dio osnovnog kapitala. Minimalni osnovni kapital je 50.000KM. To je opći minimum, a posebnim zakonima se može propisati drugačije. Za banke npr. taj osnovni kapital je 15 miliona, a za osiguravajuća društva 1 ili 2 miliona, u zavisnosti od toga da li se društvo bavi samo poslovima osiguranja života, ili i drugim poslovima osiguranja odnosno reosiguranjem. Osnovni kapital je podijeljen na dionice, čiji nominalni zbir čini osnovnu glavnicu društva. Dionice su investicioni vrijednosni papiri čiji promet je po pravilu slobodan. Promjena imaoca dionica nema pravnog niti ekonomskog uticaja na rad društva. DD posluje pod realnom firmom vezanom za djelatnost društva. Firma mora sadržavati i oznaku DD. Ima posebne organe upravljanja – skupštinu i nadzorni odbor. Osniva se ugovorom ili odlukom, a pored osnivačkog akta mora imati i statut kao najviši akt. Osnivanje dioničkog društva. Osnivački akt društva je ugovor ili odluka o osnivanju, što zavisi od broja osnivača. Osnivač je svako lice koje potpiše ugovor o osnivanju i otkupi osnivačke dionice. Dioničari koji kupe dionice narednih emisija postaju članovi društva, ali nisu osnivači. Načelno za osnivanje dd se primjenjuje normativni sistem, a izuzeci postoje u zakonom određenim slučajevima (dozvolu za osnivanje poslovne banke ili otvaranje filijale strane banke u zemlji daje Agencija za bankarstvo; odobrenje za rad DD za osiguranje daje Ured za nadzor, odnosno Ministarstvo finansija). Postoje 3 opća uslova za osnivanje DD: osnivački akt, osnovna glavnica i upis društva u registar. Obavezni elementi osnivačkog akta i statuta su: 1. imena i adrese osnivača, odnosno nazivi i sjedišta; 2. statusna obilježja društva – firma, sjedište, djelatnost i jedinstveni identifikacijski broj; 3. iznos osnovnog kapitala društva; 4. ukupan broj, klasa i nominalna vrijednost dionica; 5. podaci o ulozima osnivača u stvarima i pravima, kao i broju dionica koje su uplaćene tim ulozima; 6. postupak i rokovi prodaje, te banka kod koje se vrši uplata dionica; 7. prava i obaveze osnivača;

32

8. troškovi osnivanja, pravne posljedice neupisivanja ili neuplaćivanja dionica; 9. način rješavanja sporova između osnivača; 10. podaci o licu koje predstavlja i vrši radnje za buduće dd. Ugovor o osnivanju društva moraju potpisati svi osnivači i legalizirati potpise kod nadležnih organa ili priložiti ovjerene punomoći, ako su ugovor potpisali punomoćnici. Međutim, u skladu sa našim Zakonom o notarima, notari su jedini nadležni sačinjavati ili ovjeravati ugovore o osnivanju privrednih društava i utvrđivanju statuta, kao i njihove promjene3. U tom slučaju, osnivački akti privrednih društava imaju svojstvo javne isprave. Načini osnivanja dd su simultani i sukcesivni. Simultani postoji kad osnivači (maksimalno 40) ili određeni krug kupaca prilikom potpisivanja osnivačkog ugovora preuzmu sve dionice društva koje se osniva, bez upućivanja javnog poziva na upis i uplatu dionica. Kod simultanog osnivanja nije potrebna prethodna dozvola Komisije za vrijednosne papire, jer se radi o emisiji dionica putem zatvorene prodaje. Prije upisa društva u registar, osnivači su dužni u cjelosti uplatiti osnivački kapital. Zakonom određeni novčani minimum je 50.000KM. Sukcesivni način osnivanja postoji kad osnivači upute javni poziv za upis i uplatu dionica, uz prethodno odobrenje Komisije za vrijednosne papire. Osnovna glavnica društva konstituira se iz uloga osnivača i lica koja su prihvatila javni poziv. Zakoni redovno traže da osnivači obavezno preuzmu jedan dio dionica, tj. ne mogu se sve osnivačke dionice ponuditi javnoj prodaji. Kod sukcesivnog načina osnivanja, osnivači moraju podnijeti zahtjev Komisiji za odobrenje javne ponude dionica. Uz zahtjev se prilaže: ugovor o osnivanju društva, prijedlog statuta i prijedlog prospekta sa detaljnim podacima o dionicama budućeg dd. Komisija u roku od 30 dana odnosi rješenje o odobrenju emisije dionica putem javne ponude. U slučaju šutnje Komisije, može se pokrenuti upravni spor. Po dobijanju odobrenja, u službenom glasilu i najmanje jednom dnevnom listu osnivači objavljuju javni poziv za upis i uplatu dionica i prospekt. Rok za upis ne može biti duži od 90 dana od dana objavljivanja poziva. Upis i uplata dionica vrši se preko poslovne banke kao depozitara, sa kojom su osnivači zaključili poseban ugovor. Banka izdaje privremene potvrde o upisu i uplati dionica (privremenice). Nakon uplate pune cijene upisanih dionica i registracije društva, upisniku na osnovu privremenice pripada pravo na dionice. Depozitar sačinjava izvještaj o broju i iznosu upisanih i uplaćenih dionica, koji dostavlja Komisiji i osnivačima društva. Komisija na osnovu izvještaja donosi rješenje da je javna ponuda dionica uspjela (ako jeste). U roku od 8 dana od prijema rješenja Komisije da je javna ponuda uspjela, osnivači dd moraju objaviti izvještaj o broju upisanih i uplaćenih dionica u najmanje jednom dnevnom listu. U slučaju prekomjernog upisa, osnivači moraju odbiti prekomjerni upis i vratiti novac uplatiocima, jer upis ne može biti veći od onoga koji je dozvoljen aktom Komisije i utvrđen u osnivačkom aktu dd. Ako u objavljenom roku nisu upisane sve dionice, osnivači i ostali upisnici mogu preostale dionice upisati u naknadnom roku, najkasnije 15 dana od isteka objavljenog roka za upis. Ako ni u naknadnom roku ne budu upisane sve dionice, smatra se da osnivanje dd javnom ponudom nije uspjelo. Osnivači su u tom slučaju obavezni objaviti izvještaj o neuspjelom osnivanju i u kratkom roku vratiti upisnicima izvršene uplate sa kamatom, uz solidarnu odgovornost. U pravnoj teoriji poznato je i tzv.kvalifikovano osnivanje, koje nije poseban način osnivanja, jer i simultani i sukcesivni načini mogu biti kvalifikovani. Kvalifikovano osnivanje društva postoji ako osnivači ugovore da svi ili neki od upisnika umjesto novcem svoje dionice plate ulogom u naturi (nekretnine, mašine, oprema,
3

Zakon o notarima FBiH iz 2002.g

33

prava industrijske svojine i sl). Po Zakonu o preduzećima, na taj način može biti konstituisano najviše ¾ osnovne glavnice. Osnivačka skupština dioničkog društva obavezno se saziva od strane osnivača, i to u roku od 60 dana od dana prijema rješenja Komisije o uspjelom upisu dionica. Zakazuje se javnim oglasom, sa utvrđenim dnevnim redom i materijalom u koji upisnici dionica moraju imati uvid. Kada je skupština prvi put sazvana, kvorum čine dioničari koji predstavljaju preko 1/2 ukupnog broja dionica sa pravom glasa. Ako nema kvoruma, skupština se ponovo saziva i kvorum čine dioničari koji predstavljaju preko 1/3 ukupnog broja dionica sa pravom glasa. Osnivačka skupština usvaja izvještaj o osnivanju društva, usvaja prvi statut društva, bira predsjedavajućeg skupštine, imenuje prve članove nadzornog odbora i potvrđuje vrijednost uloga u stvarima i pravima i utvrđuje broj dionica emitovanih po tom osnovu. Odluke donosi prostom većinom, osim usvajanja statuta za što je potrebna dvotrećinska većina. Uprava dd je obavezna da najkasnije 15 dana od dana održavanja osnivačke skupštine podnese zahtjev za upis u registar emitenata vrijednosnih papira kod Komisije. Statut je najviši akt dioničkog društva. Po pravilu sadrži identična rješenja kao i osnivački akt, ali može i odstupati. Obavezni elementi statuta su: - firma, sjedište i djelatnost društva; - iznos osnovnog kapitala, klasa broj i nominalna vrijednost dionica; - oznaka vrste dionica, kao i to da li su izdate na ime ili na donosioca; - broj glasova po klasi dionica; - postupak u slučaju neuplate upisanih dionica; - način smanjenja i povećanja osnovnog kapitala; - podjela dobiti i pokrivanje gubitaka; - način formiranja i korištenja fonda rezervi; - način sazivanja skupštine i donošenja odluka; - sastav, način imenovanja i razrješenja, ovlaštenja nadzornog odbora i uprave društva; - postupak statusnih promjena i promjene oblika društva - prestanak društva; - postupak izmjena i dopuna statuta. Registracija dioničkog društva. Kad ispuni zakonske uslove, DD se obavezno upisuje u sudski ili registar društava, na zahtjev uprave društva. Registracijom stiče pravni subjektivitet. Osnovni kapital dioničkog društva formira se iz uloga i uplate dionica. Minimum je 50.000KM. Određuje se statutom, pa svaka njegova promjena povlači promjenu statuta. Uplaćuje se u domaćoj valuti, s tim što se može i preračunavati. Minimalni nominalni iznos dionice je 10KM. Ulozi osnivača se mogu sastojati od novca, stvari i prava, a osnovni kapital se iskazuje u novčanoj vrijednosti. Cijena dionice nakon emitovanja ne može biti manja od njene nominalne vrijednosti, tj. zabranjeno je izdavanje i prodaja dionica “ispod pari”. Razlog tome je ostvarivanje planiranog osnivačkog kapitala, koji predstavlja zbir nominalnih vrijednosti dionica. Međutim, suprotno je moguće, tj. dionice se mogu emitovati “iznad pari”. Razlika između cijene dionica i njihove nominalne vrijednosti (agio) je dionička premija koja nije sastavni dio osnovnog kapitala, već kapitalna dobit društva, koja se u bilansu iskazuje odvojeno. Javna ponuda dionica može se vršiti na 2 načina: po fiksnoj cijeni i na tender. U prvom slučaju cijena je fiskna, a u drugom ona predstavlja minimalnu cijenu po kojoj upisnici daju ponude, a dionica se prodaje po najvišoj ponuđenoj cijeni po kojoj se mogu prodati sve dionice. Tržišna kupoprodajna cijena je ona po kojoj

34

je moguće prodati sve dionice i nju su dužni platiti svi upisnici, bez obzira na pojedinačne ponude (pravilo je da se svi dioničari jednako tretiraju). Povećanje i smanjenje osnovnog kapitala. Povećanje se vrši na osnovu odluke koju na prijedlog nadzornog odbora donosi skupština dvotrećinskom većinom, obzirom da ono podrazumijeva i izmjenu statuta. Povećanje se može izvršiti na više načina: emisijom novih dionica, uslovnim povećanjem, povećanjem iz vlastitih sredstava i integrisanim povećanjem. Emisija novih dionica je redovan način povećanja osnovnog kapitala. Moguća je samo ako su sve dionice društva ranijih emisija uplaćene u cjelini. Postojeći dioničari imaju zakonsko pravo preče kupnje. Ono se može odlukom skupštine za pojedinačne emisije isključiti ili ograničiti. Pravilo je da su novi ulozi u novcu. Uslovno povećanje kapitala društva. Pod uslovnim povećanjem kapitala podrazumijeva se konverzija potraživanja u trajne uloge. Naime, uz saglasnost povjerilaca društva, njihova se potraživanja mogu pretvoriti u trajne uloge odnosno dionice, tako da praktično i nema stvarnog povećanja osnovnog kapitala. Povećanje iz vlastitih sredstava se po pravilu može vršiti samo iz rezervnog fonda društva, i samo za iznos iznad zakonske obaveze rezervi od 25% fonda. Odluku donosi skupština dvotrećinskom većinom. U odluci se navodi da li se povećanje vrši srazmjernim povećanjem nominalne vrijednosti dionica ili emisijom novih, besplatnih dionica. Pravni osnov za donošenje odluke o povećanju može biti samo finansijski izvještaj sa izvještajem revizora o pozitivnom poslovanju koji ne može biti stariji od 3 mjeseca. Integrisano povećanje osnovnog kapitala vrši se emisijom novih dionica u nepovoljnim uslovima zbog poremećaja na tržištu. Cilj ovakve emisije je dodatno prikupljanje novčanih sredstava u uslovima poremećaja na tržištu. Pravilo je da u takvim uslovima prodajna cijena dionica bude niža od njihove nominalne vrijednosti. Razliku između prodajne i nominalne vrijednosti snosi društvo na teret vlastitih sredstava (npr.ako je nominalna 10, a prodajna cijena 7KM, društvo je dužno za svaku dionicu platiti iznos od 3KM). Smanjenje osnovnog kapitala nastaje iz ekonomskih razloga, radi pokrića gubitaka. Vrši se na osnovu odluke skupštine društva donesene dvotrećinskom većinom, a ne može se izvršiti ispod zakonskog minimuma. Društvo je obavezno o smanjenju obavijestiti povjerioce, koji mogu tražiti obezbjeđenje za svoja dospjela potraživanja. Postupak smanjenja osnovnog kapitala provodi se slijedećim redoslijedom: 1. povlačenjem vlastitih dionica; 2. smanjenjem nominalne vrijednosti dionica koje drže dioničari, do minimalnog iznosa od 10KM; 3. otkupom i povlačenjem ostalih dionica od dioničara; 4. odustajanjem od emisije dionica koje nisu u cjelini plaćenje do dana donošenja odluke o smanjenju osnovnog kapitala. Smanjenje osnovnog kapitala može biti nominalno i efektivno, a razlika se ogleda u tome da li dioničari dobivaju naknadu iz imovine društva ili ne. Nominalno smanjenje obuhvata povlačenje vlastitih dionica i smanjenje nominalne vrijednosti svih izdatih dionica. Efektivno smanjenje, uz isplatu naknade dioničarima obuhvata otkup i povlačenje ostalih dionica (osim vlastitih), te odustajanje od emisije dionica koje nisu u cjelini plaćene i povlačenje izdatih privremenica. U specifičnim slučajevima u cilju obezbjeđenja minimalnog iznosa osnovnog kapitala, pribjegava se istovremenom povećanju i smanjenju osnovnog kapitala. Takvu odluku skupština dioničara može donijeti u 3 slučaja: 1. ako se osnovni kapital smanjuje odustajanjem od emisije dionica koje nisu uplaćene; 2. radi naknade poslovnog gubitka i 3. radi prenosa osnovnog kapitala u fond rezervi (najviše do 10% osnovnog kapitala) za pokriće budućih gubitaka.

35

Kod istovremenog povećanja i smanjenja osnovnog kapitala, ako se ne obezbijedi minimalni iznos osnovnog kapitala dd, društvo se mora transformirati u pravno mogući oblik (doo). U suprotnom prestaje sa radom zbog nepostojanja zakonskih pretpostavki za status dd. 25. DIONICE I DIONIČARI Dionice (akcije). Dionica je dugoročni vrijednosni papir koji emituje dioničko društvo i kojom se izražava dio osnovnog kapitala društva i pravo članstva u dioničkom društvu. Svaka dionica glasi na određeni nominalni iznos, koji u našem pravu ne može biti manji od 10KM. Nominalna vrijednost dionice se po pravilu razlikuje od njene tržišne vrijednosti. Promjena tržišne vrijednosti utiče na vrijednost imovine dioničara, ali ne i na osnovni kapital dd niti na obaveze društva po osnovu emitovane dionice. Pravne karakteristike dionice proizilaze iz njene funkcije kao korporativnog papira, a sastoje se u slijedećem: a) Izdavalac može biti samo registrovano DD ili KDD. b) Dionica je dugoročni investicioni papir čija ekonomska funkcija jeste akumulacija kapitala. c) Dionica je pisana isprava (certifikat). Dionice su deponovane, a u pravnom prometu se pojavljuju samo u obliku elektronskih zapisa kod Registra. Umjesto dionice u materijaliziranom obliku, imalac dionice vlasništvo dokazuje certifikatom koji izdaje Registar; d) Dionica je korporativni papir koji nosi varijabilni prihod (dividendu, superdividendu), za razliku od obveznice koja u principu nosi fiksni prihod. Prihod dioničara zavisi od zarade društva. e) Dionica je nedjeljiva hartija od vrijednosti. Ako više lica naslijedi dionicu, nasljednici mogu nastupati prema društvu ili odrediti punomoćnika koji će u njihovo ime vršiti prava. Prema tome, nedjeljivost dionice ne isključuje mogućnost da na jednoj dionici ima više ovlaštenika. f) Dionica je prenosiv (negocijabilan) papir. Prenosi se danom zaključenjem pravnog posla o prenosu vlasništva, s tim što Registar vrši prenos vlasništva upisom na račun novog imaoca. g) Dionica je zamjenjiva hartija od vrijednosti (bitna je vrsta i obim prava koja sadrži, a ne serija i kontrolni broj). Članska prava i obaveze dioničara. Članska prava se po pravilu dijele na upravljačka i imovinska. Upravljačka obuhvataju: 1. Učešće u radu skupštine društva (lično ili putem punomoćnika); 2. Pravo glasa po principu 1 dionica – 1 glas; 3. Podnošenje zahtjeva za sazivanje skupštine društva; 4. Pravo izmjene dnevnog reda i prijedloga odluke skupštine; 5. Uvid u isprave i dokumenta društva o poslovanju; 6. Pravo pobijanja odluka skupštine društva; 7. Pravo učešća u izboru upravnog/nadzornog odbora (aktivno i pasivno); 8. Informisanje o radu i poslovanju dd. Imovinska prava uključuju pravo na dividendu, promet dionicama, pravo preče kupovine prilikom emisije novih dionica, te učešće u podjeli ostatka stečajne ili likvidacione mase u slučaju stečaja ili likvidacije. Klase dionica. Dionice koje sadrže ista prava čine jednu klasu. Sve dionice, osim običnih moraju sadržavati oznaku klase. Najpoznatija klasifikacija dionica je na: 1. Obične ili redovne dionice; 2. Prioritetne dionice;

36

3. Dionice bez prava glasa ili dividendne; 4. Dionice zaposlenih; 5. Vlastite dionice dioničkog društva. Obične (redovne) dionice – common shares su dionice koje nose normalna prava: pravo glasa, pravo na učešće u dividendi i pravo na isplatu dijela ostatka likvidacione odnosno stečajne mase. U ovoj klasi mogu postojati razlike (diferencijacije) na klasu “A” i klasu “B”. Obične dionice klase “A” su bez prava glasa, ali imaocu daju pravo prvenstvene naplate dividende. Obično ih kupuju mali dioničari, koji nisu zainteresirani za upravljanje društvom. Obične dionice klase “B” daju pravo glasa (po pravilu 1 dionica-1glas). Prioritetne (povlaštene) dionice sadrže pravo prioritetne naplate dividende i srazmjernog dijela ostatka imovine nakon likvidacije ili stečaja, uz ograničeno pravo glasa. Pravo glasa se ne može ograničiti u slučajevima odvojenog izjašnjavanja za svaku klasu dionica u skupštini društva. Naše pravo ograničava emisiju povlaštenih dionica, čija nominalna vrijednost ne može iznositi preko 50% osnovnog kapitala dd. Zavisno od vrste i obima preferencija postoje preferencijalne kumulativne i nekumulativne dionice, preferencijalne participativne i neparticipativne dionice, preferencijalne konvertibilne, te preferencijalne aukcijske dionice. Preferencijalne kumulativne dionice sadrže pravo prvenstva u naplati zaostalih neisplaćenih dividendi za posljednjih 5 godina prije isplate dividende imaocima običnih dionica. Nekumulativne omogućavaju da se neisplaćena dividenda kumulira i isplaćuje u narednim godinama. Preferencijalne participativne dionice daju pravo na veću dividendu u odnosu na dionice ostalih klasa (superdividenda ili superprofit). Njihovi vlasnici, osim dijela koji pripada prioritetnim dionicama, učestvuju i u raspodjeli dijela dividende koji pripada običnim dionicama. Neparticipativne prioritetne dionice isključuju pravo učešća u dijelu dobiti običnih dionica, a po pravilu se isplaćuju nakon isplate prioritetnih dionica. Konvertibilne prioritetne dionice unaprijed utvrđuju pravo njihovim vlasnicima na konverziju u obične dionice. Aukcijske su one dionice čiji se prihod (dobit) određuje na berzi putem aukcije. Dionice zaposlenih radnika su posebna klasa dionica koju dd može emitovati u slučaju uslovnog povećanja osnovnog kapitala. To su besplatne dionice, a sadrže ista prava kao i obične dionice osim ako zakon ne propisuje izuzetke. Zbir nominalne vrijednosti svih dionica za zaposlene ne može preći 5% osnovnog kapitala. Ove dionice se mogu prenositi samo na druge zaposlene i penzionisane radnike dd. Kad vlasnik izgubi svojstvo zaposlenog zbog smrti ili prestanka rada, društvo je obavezno otkupiti te dionice jer se one ne mogu prenijeti na “vanjske” dioničare, niti se mogu nasljeđivati. Vlastite dionice. Savremena zakonodavstva dozvoljavaju da u izuzetnim uslovima dionička društva mogu na osnovu odluke skupštine dioničara sticati vlastite dionice, ali ne putem upisa. Po našem pravu, društvo vlastite dionice može steći na 3 načina: povlačenjem dionica, besplatno i komisionim putem. Pravilo je da dioničko društvo kad stiče vlastite dionice, mora smanjiti osnovni kapital za iznos nominalne vrijednosti vlastitih dionica, ali ne ispod zakonskog minimuma osnovnog kapitala i fonda rezervi. Vrijednost vlastitih dionica ne može biti veća od 10% osnovnog kapitala društva. Njihovo sticanje po pravilu podliježe posebnom pravnom režimu – dd ne stiče akcionarska prava i dionice moraju biti otuđene u određenom roku. Lista dioničara je evidencija o dionicama i dioničarima koju vodi Registar vrijednosnih papira. DD je obavezno da Registru dostavi podatke o dionicama i dioničarima u roku od 30 dana od dana upisa društva u registar emitenata, te da ga redovno izvještava o promjenama. U listu dioničara se upisuju vlasnici dionica koje glase na ime. Upis u listu dioničara je deklarativne prirode, ali samo dioničar koji je upisan u listu može ostvariti prava inkorporirana u dionicu. 26. UPRAVLJANJE DIONIČKIM DRUŠTVOM

37

Generalno, u svijetu danas postoje 3 osnovna sistema upravljanja: angloamerički, njemački i japanski, sa svojim varijantama. Razlike između ovih sistema ogledaju se u strukturi i sastavu organa upravljanja, učešću institucionaliziranih oblika kapitala (prvenstveno banaka), te u odnosu sa sitnim dioničarima, a posebno u odnosu između vanjskih i unutrašnjih članova odnosno vlasnika. Struktura upravljanja dioničkim društvom u FBiH se zasniva na njemačkom modelu, sa 2 nivoa, što znači da postoji upravni i nadzorni odbor. Prema važećem zakonu u FBiH, organi dd su: skupština, nadzorni odbor, uprava i odbor za reviziju. 27. ORGANI DIONIČKOG DRUŠTVA Skupština dioničkog društva je organ dioničara. Ona je najviši organ u društvu. Čine je svi dioničari kao trajni ulagači kapitala, ali pri donošenju odluka glasaju samo imaoci dionica sa pravom glasa. Pravo odlučivanja u skupštini dd ima dioničar koji se nalazio na listi dioničara kod Registra najmanje 30 dana prije datuma održavanja skupštine. Naše pravo poznaje osnivačku skupštinu i skupštinu dioničkog društva. Redovnu skupštinu saziva nadzorni odbor najmanje jednom godišnje, po pravilu na kraju poslovne godine, kada se obično odlučuje o finansijskom izvještaju za prethodnu godinu, planu poslovanja za narednu, podjeli dobiti, pokrivanju gubitaka, izdvajanju za rezervni fond, povećanju ili smanjenju osnovnog kapitala i sl. Obavijest o skupštini oglašava se najmanje jednom, u dnevnom listu i to najkasnije 30 dana prije održavanja skupštine. Zahtjev za sazivanje skupštine nadzornom odboru mogu podnijeti: dioničar ili grupa dioničara sa više od 10% od ukupnog broja dionica sa pravom glasa, svaki član nadzornog odbora i odbor za reviziju. Kvorum čine dioničari koji u vlasništvu imaju više od 30% dionica sa pravom glasa. U slučaju neuspjelog održavanja zbog nedostatka kvoruma, ponovljeno zasijedanje se može održati ako je zastupljeno više od 10% ukupnog broja dionica sa pravom glasa. U nadležnost skupštine ulaze strateška pitanja koja se trebaju realizirati u određenom dužem periodu (do narednog zasijedanja ili duže). Prema Zakonu o preduzećima, u nadležnosti skupštine su slijedeća pitanja: 1. promjene osnovnog kapitala; 2. emisija novih dionica, obveznica ili drugih vrijednosnih papira; 3. statut, njegove izmjene i dopune; 4. usvajanje godišnjeg finansijskog izvještaja, raspodjela i upotreba dobiti, isplata dividende i pokriće gubitaka; 5. statusne promjene, promjena oblika i prestanak društva; 6. osnivanje, reorganizacija i likvidacija supsidijarnih društava i odobravanje njihovih statuta; 7. transakcije koje prelaze 1/3 knjigovodstvene vrijednosti ukupne imovine društva; 8. izbor i razrješenje članova nadzornog odbora, kao i lica i organa za reviziju, te naknade ovim licima; 9. druga bitna pitanja koja po svojoj prirodi spadaju u nadležnost skupštine. Zaštita manjina u odlučivanju i pobijanju odluka skupštine. Prema našem pravu, zaštita manjine dioničara se ogleda u slijedećem: 1. Dioničar ili grupa sa više od 10% ukupnog broja dionica sa pravom glasa može podnijeti nadzornom odboru zahtjev za sazivanje vanredne skupštine i predložiti dnevni red; 2. Dioničar, odnosno grupa sa najmanje 5% ukupnog broja dionica sa pravom glasa može pismeno predložiti promjenu dnevnog reda i prijedloga odluke skupštine, kao i predložiti člana nadzornog odbora; 3. Svaki dioničar ili manjina dioničara ima pravo da od društva zahtijeva otkup i isplatu njegovih dionica po pravičnoj tržišnoj cijeni, ako se izjasni protiv prijedloga odluke skupštine društva 4. Kvalificirana manjina dioničara od 20% ima pravo zahtijevati vanredno ispitivanje cjelokupnog poslovanja društva za posljednjih 5 godina;

38

5. Dionička manjina ima pravo na informisanje i uvid u poslovanje društva, te da pokrene sudski postupak za utvrđivanje ništavosti odluke skupštine koja je donesena u suprotnosti sa zakonom ili statutom. Za vođenje postupka nadležan je registarski sud ili sud na čijoj teritoriji je sjedište tuženog društva. Nadzorni odbor je obavezan stručni organ koji bira i razrješava skupština DD iz reda zaposlenih i vanjskih članova. On vrši upravlja društvom između dva zasijedanja skupštine i donosi meritorne odluke iz oblasti operativnog upravljanja i strategijskog poslovodstva. Takođe kontroliše i rad direktora, odnosno uprave društva. Prema našem pravu, nadzorni odbor čine predsjednik i najmanje 2 člana, koji se imenuju na 4 godine i mogu biti imenovani više puta, bez ograničenja. Status člana nadzornog odbora može steći lice koje je poslovno sposobno i ima odgovarajuću školsku spremu i profesionalno iskustvo, zavisno od specifičnosti društva. Za člana nadzornog odbora ne može biti izabrano lice: - koje je osuđivano za krivična djela i privredne prestupe nespojive sa članstvom u nadzornom odboru; - kome je presudom suda zabranjeno obavljanje aktivnosti iz nadležnosti nadzornog odbora; - koje je starije od 70 godina na dan imenovanja; - direktor ili član uprave dd; - lice koje je već predsjednik ili član nadzornog odbora u 3 dionička društva. Nadzorni odbor radi u sjednicama koje saziva predsjednik na vlastitu inicijativu, na zahtjev direktora društva ili najmanje 2 člana nadzornog odbora. Sjednice se održavaju najmanje kvartalno. Odluke se donose nadpolovičnom većinom glasova, uključujući i predsjednika. Predsjednik i član ne mogu glasati o pitanjima koja se odnose na njih lično. Nadzorni odbor izvršava slijedeće poslove: - nadzor nad poslovanjem društva i radom uprave; - usvaja izvještaj direktora po polugodišnjem i godišnjem obračunu; - godišnje podnosi skupštini izvještaje o poslovanju i radu nadzornog odbora i odbora za reviziju, kao i plan poslovanja za narednu godinu; - imenuje upravu društva; - predlaže raspodjelu, način upotrebe dobiti i način pokrivanja gubitaka; - odobrava transakcije u obimu 15-33% knjigovodstvene vrijednosti ukupne imovine društva; - obrazuje povremene komisije, utvrđuje njihov sastav i zadatke; - saziva skupštinu društva; - odobrava emisiju novih dionica postojeće klase u iznosu do 1/3 nominalne vrijednosti postojećih dionica; - odlučuje o drugim pitanjima u skladu sa statutom. U slučaju neizvršenja ili neurednog izvršenja dužnosti, predsjednik i članovi društva solidarno odgovaraju za naknadu štete, ali se može utvrditi i pojedinačna odgovornost. Tužbu može podnijeti direktor u ime i za račun društva, ili dioničari u svoje ime a za račun društva. Radi sprečavanja sukoba interesa, predsjednik odnosno član nadzornog odbora ne može istovremeno u drugim društvima iste djelatnosti obavljati iste ili slične poslove, niti može imati direktni ili indirektni finansijski interes u društvima koja obavljaju konkurentsku djelatnost. Uprava dioničkog društva je poseban organ koji vrši funkciju vođenja operativnog poslovanja društva ili menadžment u užem smislu. Uprava organizuje rad i rukovodi poslovanjem društva, zastupa i predstavlja dd i odgovara za zakonitost poslovanja. Upravu imenuje nadzorni odbor. Ona se sastoji od direktora i izvršnih direktora, zavisno od toga kako je regulisano statutom. Princip je u pravnoj teoriji i zakonodavstvu da je za rad uprave odgovoran direktor dd, na čiji prijedlog se od strane nadzornog odbora imenuju izvršni direktori i pomoćnici. Iza svih odluka uprave

39

stoji direktor, bez obzira da li su sa konkretnom odlukom saglasni ostali članovi uprave ili ne. Direktor predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dd i odgovara za zakonitost rada. Nadzorni odbor ga imenuje na 4 godine, bez ograničenja broja mandata. Prava i obaveze direktora se regulišu ugovorom između njega i nadzornog odbora. Pravila o zabrani konkurencije odnose se i na članove uprave. Za štetu nanesenu društvu članovi uprave odgovaraju kao i članovi nadzornog odbora. Svojstvo člana uprave u dd prestaje otkazom i opozivom, zavisno od razloga koji se regulišu ugovorom odnosno statutom. Odbor za reviziju je poseban organ stalne unutrašnje kontrole koji se formira u dioničkom društvu. On vrši kontinuiranu finansijsku kontrolu rada i poslovanja dd. Radi se o kolektivnom organu kojeg bira i razrješava skupština dd i pod čijim nadzorom se nalazi. U svom radu je nezavisan od uprave i nadzornog odbora. Zakon ne precizira broj i strukturu članova odbora za reviziju, obično je taj broj najmanje 3 lica. Članovi odbora za reviziju mogu biti samo fizička lica odgovarajuće stručne osposobljenosti, koja nemaju nikakvu vezu niti finansijski interes u dioničkom društvu (moraju biti vanjski članovi). Odbor za reviziju obavezan je vršiti reviziju polugodišnjeg i godišnjeg obračuna i reviziju finansijskog poslovanja dd, na zahtjev dioničara sa najmanje 10% dionica sa pravom glasa. O tome podnosi pismeni izvještaj skupštini i nadzornom odboru u roku od 8 dana. Odbor za reviziju može tražiti sazivanje skupštine dd kada smatra da su ugroženi interesi dioničara, ili kad utvrdi nepravilnosti u radu predsjednika ili članova nadzornog odbora, direktora ili članova uprave. Prestanak i likvidacija dioničkog društva. Dioničko društvo može prestati: odlukom skupštine, statusnim promjenama, odlukom Komisije za vrijednosne papire i nadležnog suda, te stečajem. Odluka skupštine o prestanku dd mora biti donesena dvotrećinskom većinom, što je jedini uslov za prestanak na ovaj način. Odlukom suda dd prestaje u slijedećim slučajevima: - na osnovu tužbe povjerilaca čija dospjela neizmirena potraživanja prelaze 1/3 osnovnog kapitala dd; - kad skupština dd nije održana 8 mjeseci po isteku roka za podnošenje godišnjeg obračuna; - kad društvo i nakon kažnjavanja nastavi poslovanje suprotno zakonu i drugim propisima; - okončanjem stečajnog postupka ili njegovom obustavom zbog male vrijednosti imovine koja ne može pokriti troškove postupka; - kad nadležni organ ili lica koja imaju pravni interes podnesu zahtjev za prestanak dd u slučaju: (1) kad društvo ne ostvaruje prihode duže od 3 godine; (2) kad je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje djelatnosti i (3) kad ne postoje zakonski uslovi za dalje postojanje dd u obliku u kome je registrovano. Ako dd prestaje odlukom skupštine, suda ili Komisije, provodi se postupak likvidacije. U slučaju prestanka odlukom suda, likvidatora imenuje sud, a u ostalim slučajevima likvidaciju provodi uprava društva. Statusne promjene i promjene oblika dioničkog društva. Po našem pravu, dioničko društvo se može spojiti odnosno pripojiti samo sa društvima kapitala, tj. drugim dd ili doo. DD se spaja prenosom imovine na novo društvo, koje u zamjenu za dionice spojenih društava emituje svoje dionice ili udjele (zavisno da li nastaje novo dd ili doo). Društvo se pripaja prenosom imovine i obaveza drugom dd ili doo, koje emituje svoje dionice ili udjele u zamjenu za dionice pripojenog društva. Zakon propisuje da se u cilju zaštite učesnika u postupku spajanja, njihovih povjerilaca i dioničara, imovinom svakog od spojenih društava određeno vrijeme upravlja odvojeno.

40

Promjena oblika dd moguća je u doo na osnovu odluke skupštine dioničara donesene dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica sa pravom glasa. Dioničari umjesto dionica stiču uloge doo, koji moraju biti u srazmjeri sa njihovim učešćem u osnovnom kapitalu bivšeg dd. Promjenom oblika se ne provodi postupak likvidacije i društvo ne mijenja pravni i ekonomski subjektivitet prema trećim licima.

VIII – D.O.O.
28. DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU Pojam. Društvo sa ograničenom odgovornošću je poseban oblik privrednog društva sa pravnim subjektivitetom, koji mogu osnovati 1 ili više fizičkih ili pravnih lica koja ulažući sredstva u osnivački kapital društva stiču udjele i ne odgovaraju za obaveze društva. Karakteristike

a) Minimalni iznos osnivačkog kapitala u novcu je 2.000 KM. Vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti
manja od 100KM. Ulozi mogu biti u novcu, stvarima i pravima. b) Društvo ima status pravnog lica koji stiče registracijom. Može se osnovati za obavljanje bilo koje privredne djelatnosti;

c) Za svoje obaveze društvo odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Članovi društva ne odgovaraju za
obaveze društva; d) Pored ugovora o osnivanju, DOO obavezno ima statut, kao najviši organizaciono-pravni akt koji se deponuje kod registracionog suda; e) Firma obavezno sadrži skraćenicu d.o.o. i jedinstveni identifikacioni broj. Osnivanje. Za osnivanje općeg tipa DOO važi normativni sistem. Uslovi za osnivanje društva su osnivački akt, uplata osnovne glavnice i upis društva u registar. Društvo mogu osnovati jedan ili više osnivača, koji mogu biti domaća i strana fizička i pravna lica. Osnivanje je simultano, jer se minimalni osnivački ulog mora u cjelosti uplatiti prije registracije društva. Osnivački akt je ugovor ili odluka. Mora biti u pismenoj formi i potpisan od strane osnivača. Kao i u uporednom zakonodavstvu, i u našem poslovnom pravu je napušteno stanovište da ugovor kao osnivački akt ima svojstvo privatnopravne isprave. Naime, ugovori odnosno odluke o osnivanju privrednih društava imaju svojstvo javne isprave jer ih mogu sačiniti samo notari (javni bilježnici) ili ovjeravati ako su sastavljeni od trećih lica i zadovoljavaju zakonske uslove. Obavezni elementi osnivačkog akta su: - podaci o osnivačima - imena i adrese, odnosno nazivi i sjedišta; - firma, sjedište i djelatnost društva; - ukupni iznos osnovnog kapitala, iznos uloga u novcu, opis i vrijednost uloga u stvarima i pravima, kao i visina udjela svakog člana; - prava i obaveze članova društva; - snošenje troškova i posljedice neuspjelog osnivanja; - imenovanje lica ovlaštenih za vođenje poslova, zastupanje društva, te za podnošenje prijave za upis u registar; - posebnu odredbu da li se društvo osniva na određeno ili neodređeno vrijeme. Osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću. Minimum novčanog kapitala je 2000KM, a minimalni pojedinačni ulog 100KM. Pored novca, ulozi mogu biti u stvarima i pravima. Minimalni novčani ulog, kao i ulozi u stvarima i pravima u cjelini, moraju biti uneseni u imovinu društva do dana podnošenja zahtjeva za registraciju.

41

Osnovni kapital je promjenjiva kategorija. Povećanje se može vršiti na 3 načina: uplatom novih uloga članova, sticanjem novih udjela na osnovu novih uloga članova i povećanjem nominalne vrijednosti postojećih uloga. Smanjenje osnovnog kapitala može biti dobrovoljno i prinudno. Dobrovoljno se vrši u cilju svođenja osnovnog kapitala na nivo koji će članovima društva donijeti očekivanu dobit, a prinudno je posljedica lošeg poslovanja društva. Statut društva sa ograničenom odgovornošću. Statut je obavezan akt društva. Društvo se može registrovati i bez statuta, ali se on mora kod registracionog suda deponovati u roku od 60 dana od dana registracije. Obligatorni sadržaj statuta je slijedeći: 1. firma, sjedište i djelatnost društva; 2. iznos osnovne glavnice i udjeli; 3. upravljanje i vođenje poslova društva; 4. podjela dobiti, snošenje poslovnih rizika i gubitaka u poslovanju; 5. prava i obaveze članova društva; 6. unutrašnja organizacija društva; 7. upravljanje i donošenje odluka, sastav i odgovornost organa društva (ako se formiraju); 8. način informisanja članova o poslovanju društva i vođenju knjige udjela; 9. promjene osnovnog kapitala; 10. pristupanje i prestanak članstva; 11. promjena oblika, statusne promjene i prestanak društva; 12. izmjene i dopune statuta. Statutom se bliže moraju urediti slijedeća pitanja: a) Način sazivanja, rada i odlučivanja skupštine doo, a posebno postupak pismenog izjašnjavanja članova društva, bez sazivanja skupštine; b) Sastav, način imenovanja i razrješenja, te nadležnost nadzornog odbora i uprave (ako se formira); c) Zaštita povjerilaca i članova društva u slučaju statusnih promjena i prestanka društva; d) Postupak izmjene i dopune statuta – ko i u kojim slučajevima može pokrenuti postupak, način rada skupštine u vezi izmjena statuta. 29. PRAVA I OBAVEZE ČLANOVA DRUŠTVA SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU Imovinska prava članova društva obuhvataju pravo na udio u društvu i pravo na učešće u dobiti. Udio predstavlja skup svih prava koja pripadaju članu doo. Stiče se na osnovu uloga u osnovni kapital. Mada se ne može izraziti u dionicama, udio članu daje pravo na učešće u raspodjeli dobiti, pravo upravljanja društvom i pravo učešća u podjeli imovine preostale nakon provedenog stečaja ili likvidacije društva. DOO na osnovu evidencije iz knjige udjela može članu izdati potvrdu o udjelu. Ova potvrda glasi na ime i nema svojstvo vrijednosnog papira. Udjeli članova društva mogu se prenositi isključivo ugovorom ili aktom suda o nasljeđivanju. Sticanje udjela od strane društva i njegovo zalaganje. Društvo može steći i isplatiti vlastite udjele teretnim pravnim poslom samo iz imovine koja prelazi osnovni kapital društva (iz slobodnih rezervi). Vlastiti udio pravno ne prestaje i zadržava svoju samostalnost. Jedina posljedica je prestanak vlasništva prethodnika, odnosno prestanak njegovog članstva u društvu.

42

Kako društvo ne može biti samo sebi član, prava i obaveze iz tog udjela miruju za vrijeme dok je on u vlasništvu društva. Prenosom na članove društva ili treća lica, ponovo se aktiviraju sva prava i obaveze koji proizilaze iz tog udjela. Bitno je naglasiti razliku između sticanja vlastitih udjela i amortizacije udjela. Amortizacija za posljedicu ima poništenje udjela i prestanak svih prava i obaveza u vezi s tim, što nije slučaj kod vlastitih udjela. Zalaganje udjela društva i članova. DOO može i zalagati vlastite udjele, ali uz slijedeća ograničenja: - da se ne smije umanjiti imovina, odnosno osnovni kapital društva; - da vrijednost uloga u cjelosti mora obezbijediti potraživanje društva u svakom pojedinačnom slučaju; - da ukupna vrijednost založenih udjela ne smije premašiti polovinu iznosa osnovnog kapitala. Pored toga, svaki član društva može svoj udio dati u zalog Nasljeđivanje udjela članova društva. Udjeli članova doo se mogu nasljeđivati i to pravo se ne može ograničiti ugovorom niti statutom. Mada je udio jedna cjelina, on je ipak djeljiv, za razliku od dionice koja je apsolutno nedjeljiva. Naime, u praksi je moguće (najčešće nasljeđivanjem) da više lica postanu suvlasnici jednog udjela. Zbog toga je zakonom omogućena podjela udjela na idealne dijelove, tako da svaki suvlasnik može tražiti diobu udjela u više samostalnih udjela, koji ne mogu biti manji od 100KM. Djeljivost udjela se može osnivačkim ugovorom ili statutom isključiti ili ograničiti. Prenos udjela članova doo. U principu je prenos udjela slobodan, uz mogućnost uvođenja specifičnih ograničenja, po pravilu osnivačkim ugovorom. Raspolaganje podrazumijeva prenos i zalaganje udjela. Mogućnost prenosa udjela jednostranim pravnim poslom je isključena, jer vlasnik udjela uz prava može imati i obaveze prema društvu, koje se ne mogu na sticaoca prenijeti bez njegove saglasnosti. Interni prenos udjela načelno je slobodan. Izuzetak predstavlja prenos udjela za koje je vezana ugovorna obaveza dodatne činidbe (imovinske ili lične) u korist društva. Za prenos udjela u takvom slučaju mora postojati pismena saglasnost nadležnog organa društva. Eksterni prenos je ograničen i formaliziran. Pravo preče kupovine imaju svi članovi doo pod jednakim uslovima, ako prihvate pismenu ponudu za kupovinu udjela i ugovor zaključe u roku od 30 dana. U suprotnom, vlasnik može svoj udio u razumnom roku prodati trećim licima, pod uslovima koji ne mogu biti povoljniji od uslova iz ponude. Pravo preče kupovine priznato je i u slučaju kad je neki udio, kao dio imovine člana, predmet prinudnog izvršenja po osnovu neizvršene obaveze vlasnika udjela. Ako je po ugovoru potrebna saglasnost društva za prenos udjela na treće lice, a društvo odbije dati tu saglasnost ili se ne izjašnjava po zahtjevu člana društva, član može tužbom kod suda zahtijevati dozvolu za namjeravani prenos udjela trećim licima. Nakon što sud udovolji tužbenom zahtjevu, društvo ima pravo da u roku od 30 dana od prijema sudske odluke obavijesti svog člana da svoj udio proda licu koje društvo odredi. Tek ako društvo u ovom roku ne odredi treće lice ili se izričito izjasni da ga neće odrediti, vlasnik udjela može bez daljih ograničenja izvršiti prenos udjela na treće lice koje je naznačeno u njegovom zahtjevu, odnosno sudskoj odluci. Navedena procedura za saglasnost implicitno proizilazi i iz zakona, pa je obavezna u 4 slučaja: (1) za prenos udjela za koji su vezane dodatne činidbe članova; (2) ako je društvo uzelo u zalog udio člana; (3) ako je član društva podnio zahtjev za vanjsku reviziju i (4) ako je vlasnik podnio zahtjev prema upravi i nadzornom odboru društva za prenos svojih udjela. Knjiga udjela članova društva je registar suvlasničkih udjela u društvu. To je evidencija članova i njihovih udjela koja mora biti uspostavljena u roku od 8 dana od dana registracije društva. Knjiga udjela mora sadržavati: imena i adrese članova društva (nazive i sjedišta), vrstu i iznos ugovorenog uloga i uplaćeni iznos, te posebna prava i obaveze vezane za udio.

43

Svaki akt sa podacima iz knjige koji je izdat savjesnim trećim licima smatra se tačnim. Uprava doo je obavezna ažurno voditi knjigu udjela i podatke o promjenama prijavljivati radi upisa u javni registar. Raspolaganje udjelom i prenos vlasništva nad udjelom proizvodi pravni učinak prema društvu u trenutku upisa u knjigu udjela. Pravo na dobit (dividendu). Dobit društva utvrđuje se godišnjim bilansom, tako da se prvo podmiruju obaveze društva (fiskalne i druge), a ostatak se dijeli između članova društva srazmjerno udjelima, ako drugačije nije regulisano osnivačkim ugovorom. Pravo na dio dobiti je samostalno imovinsko pravo sa kojim svaki član društva može raspolagati. Ovo pravo, bez istovremenog prenosa ili drugog raspolaganja udjelom, je prenosivo i može se naslijediti, može se davati u zalog i na uživanje (usus), a podobno je i za kompenzaciju. Društvo može zahtijevati povrat iznosa koji je članu isplaćen na ime dobiti samo u slučaju kad usljed te isplate društvo nije u mogućnosti ispuniti svoje obaveze prema povjeriocima. Povrat je ograničen na iznos koji je potreban za podmirenje obaveza. Rok zastare zahtjeva za povrat je 3 godine od dana isplate. 30. UPRAVLJAČKA PRAVA ČLANOVA DRUŠTVA SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU Pravo upravljanja i pravo glasa u organima upravljanja društva. Pravo upravljanja članovi doo ostvaruju na skupštini doo. Radi se o pravu, a ne o obavezi učešća u radu skupštine. U skupštini društva se odlučuje “po kapitalu”, a ne “po glavama”. Ukupan iznos osnovnog kapitala predstavljen je u skupštini doo sa 100 glasova, a svaki član društva ima onaj broj glasova koji je srazmjeran njegovom udjelu u osnovnom kapitalu. Pravo informisanja. Svaki član društva ima pravo biti informisan o radu društva i njegovih organa, što se posebno odnosi na godišnji obračun, izvještaje revizora i uvid u poslovne knjige. Ovo pravo član može ostvarivati lično ili angažovanjem eksperata. Pravo pobijanja odluka društva. Svaki član skupštine društva može pobijati odluku skupštine podnošenjem tužbe nadležnom registarskom sudu u prekluzivnom roku od 30 dana od dana donošenja pobijane odluke. Osnov za pobijanje je povreda materijalnih ili procesnih propisa iz zakona ili statuta. Presuda djeluje ex tunc. Pravo na istupanje člana društva. Svaki član ima pravo istupiti iz društva, a može biti i isključen kad se ispune uslovi predviđeni zaknom, ugovorom odnosno statutom društva, te na osnovu odluke suda. Bez obzira na uslove iz ugovora ili statuta, član može svoje pravo istupanja iz društva ostvariti tužbom kod suda. Tužba se mora zasnivati na opravdanim razlozima koji se svode na nezakonito i nepošteno postupanje organa ili članova društva, zbog kojih je povrijeđenom članu nanesena šteta i onemogućeno ravnopravno učešće u društvu. Član društva se ne može unaprijed odreći prava na tužbu. Što se tiče isključenja člana društva, razlozi mogu biti zloupotrebe, prekoračenje ovlaštenja ili neizvršavanje obaveza prema društvu (zakonskih, ugovornih ili statutarnih), što za posljedicu ima: prouzrokovanje štete društvu ili ostalim članovima, onemogućavanje organima ili članovima društva da ostvaruju svoja prava i izvršavaju obaveze, ili opterećivanje društva nesrazmjernim obavezama. O isključenju člana odlučuje skupština društva. Odluka se u pismenoj formi dostavlja isključenom članu koji može u roku od 30 dana od prijema odluke podnijeti tužbu kod suda kojom pobija tu odluku. Pravne posljedice isključenja člana iz društva. Istupanjem i isključenjem člana doo prestaje njegovo članstvo i sva lična prava i obaveze koja iz toga proizilaze. Pravni status udjela se ne mijenja, niti imovinska i druga članska prava i obaveze koje proizilaze iz tog udjela. Svaki član koji je istupio, odnosno isključen, ima pravo da mu se nadoknadi tržišna vrijednost njegovog udjela. Ako je ulog bio u stvarima ili pravima datim samo na korištenje društvu, isključeni član ima pravo da mu se uloženo vrati po isteku roka određenog ugovorom ili statutom. Taj rok ne može biti duži od 3 mjeseca od dana istupanja odnosno isključenja. Ako

44

član ima neizmirenih obaveza prema društvu, društvo ima pravo nastaviti korištenje stvari i nakon isteka roka za povrat, sve dok bivši član te obaveze ne izmiri. Da bi ispunilo svoju obavezu da isključenom članu isplati tržišnu vrijednost njegovog udjela, doo može postupiti na 3 načina: (1) da udio stekne kao vlastiti; (2) da udio proda trećem licu i iz prodajne cijene isplati isključenog člana, odnosno člana koji je istupio i (3) da amortizuje udio, čime se smanjuje osnovni kapital, a naknada se isplaćuje iz rezervi društva. Obaveze članova društva sa ograničenom odgovornošću su: uplata osnivačkog uloga, dopunska uplata, ispunjenje dopunskih činidbi i poštivanje klauzule o zabrani konkurencije. Obaveza uplate osnivačkog uloga je osnovna obaveza člana društva, na osnovu koje stiče status člana. Obaveza se ne odnosi samo na osnivački ulog, već i na uplatu iznosa u slučaju povećanja osnovnog kapitala uplatom novih uloga. Društvo se ne može odreći potraživanja neuplaćenog dijela uloga, ne može prolongirati rok za uplatu, niti može doći do kompenzacije za neko potraživanje člana prema društvu. Jedini izuzetak u kome društvo može člana osloboditi obaveze na uplatu dijela uloga moguć je pod slijedećim uslovima: 1. da uplata nije dospjela; 2. da o oslobađanju odluku donese skupština društva; 3. da se radi o smanjenju osnovnog kapitala društva, ali ne ispod zakonskog minimuma; 4. da iznos oslobađanja bude srazmjeran iznosu za koji je smanjen osnovni kapital. Ako član doo ne izvrši uplatu u ugovorenom roku dužan je platiti zatezne kamate i nadoknaditi štetu koja je zbog njegovog kašnjenja nastala društvu i ostalim članovima. Najznačajnija posljedica je isključenje iz društva, koje nastupa ako član ne izvrši svoju obavezu i 60 dana nakon što je na to pismeno upozoren. Udio isključenog člana prodaje se unutar društva ili trećim licima putem javne licitacije. Ako je ostvareni prihod veći od potraživanja društva prema članu, iz ostatka se isplaćuje isključeni član do visine uplate koju je izvršio. Međutim ako je ostvareni prihod niži, razliku su obavezni uplatiti ostali članovi društva kao solidarni jemci. Obaveza članova za dopunske uplate prethodno se ustanovljava osnivačkim aktom, a operacionalizira se odlukom skupštine. Namjena dopunskih uplata po pravilu je pokrivanje poslovnih gubitaka društva, usvajanje novih tehnologija i proizvoda ili osvajanje novih tržišta. Njima se ne povećava osnovni kapital niti ulozi. Obaveza za ispunjenje drugih činidbi se takođe može predvidjeti osnivačkim ugovorom ili posebnim ugovorom. Predmet sporednih činidbi mogu biti sve pravno dozvoljene činidbe. Zabrana konkurencije sastoji se u zabrani članu doo da izvan društva učestvuje u djelatnostima koje jesu ili mogu biti u konkurentskom odnosu sa poslovanjem društva. Posljedica kršenja klauzule o zabrani konkurencije sastoji se u tome da društvo može od prekršioca tražiti naknadu štete, ustupanje zaključenih poslova ili prenos ostvarene koristi na društvo. Ove zahtjeve društvo može ostvarivati u subjektivnom roku od 3 mjeseca od dana saznanja za povredu, odnosno objektivnom roku od 5 godina od dana učinjene povrede. 31. UPRAVLJANJE DRUŠTVOM SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU Obavezni organi upravljanja doo su skupština i uprava, a osnivačkim ugovorom ili statutom se može predvidjeti i nadzorni odbor. Skupštinu društva čine svi članovi d.o.o. Članovi društva odluke mogu donositi na 2 načina: (1) donošenjem odluka na skupštini koja po pravilu zasijeda jednom godišnje i (2) pismenim putem (glasanjem), bez sazivanja skupštine. Nadležnost skupštine. Skupština, odnosno članovi pismenim glasanjem, odlučuju o slijedećim pitanjima: - donošenje, izmjene i dopune statuta;

45

-

imenovanje i opoziv članova uprave i nadzornog odbora; raspodjela dobiti i pokriće gubitaka; promjene osnovnog kapitala društva; povećanje (amortizacija) udjela članova društva; statusne promjene, transformacija i prestanak društva; davanje prokure za društvo i organizacione dijelove; sticanje vlastitih udjela; istupanje i isključenje članova itd.

Kvorum za donošenje odluka skupštine društva čine članovi koji predstavljaju 1/2 osnovnog kapitala društva. Ako nema kvoruma, skupština se sa istim dnevnim redom saziva ponovo, najkasnije 15 dana nakon prvobitnog dana održavanja. Kvorum za ovakvu ponovo zakazanu skupštinu čine dioničari koji predstavljaju 1/5 osnovnog kapitala društva. U slučaju da doo ima samo jednog člana, ovlaštenje skupštine vrši jedini član, s tim da neodložno sastavlja i potpisuje zapisnik za svaku odluku koju je donio. Sazivanje skupštine društva. Skupštinu mogu sazvati: uprava, članovi čiji udjeli čine najmanje 1/10 osnovnog kapitala i nadzorni odbor, ako postoji. Uprava je obavezna sazvati skupštinu društva najmanje 1 godišnje, prvenstveno radi usvajanja godišnjeg obračuna i donošenja odluke o raspodjeli dobiti ili pokriću gubitaka. Tokom poslovne godine, skupština se obavezno saziva ako je prema posljednjem godišnjem obračunu društvo ostvarilo poslovni gubitak veći od 1/5 osnovnog kapitala. Poziv za skupštinu dostavlja se članovima društva preporučenom pošiljkom najmanje 15 dana prije održavanja, sa dnevnim redom i materijalom za svaku tačku dnevnog reda. Član ili članovi čiji udjeli čine 1/10 osnovnog kapitala imaju pravo izvršiti dopunu dnevnog reda u roku od 8 dana od dana prijema poziva. Nadzorni odbor društva je obavezan organ kod doo koje ima više od 10 članova, kao i kod doo koje ima osnovni kapital u iznosu većem od 1 miliona KM i najmanje 2 člana društva. U ostalim slučajevima doo je fakultativan organ. Ukupan broj članova nadzornog odbora mora biti neparan (3 ili 5), koje skupština društva imenuje i razrješava pojedinačno. Mandat članova nadzornog odbora je 4 godine i može se obnavljati bez ograničenja. Član može biti samo poslovno sposobno fizičko lice, mlađe od 70 godina koje nije osuđivano za privredni kriminal. Ako osnivačkim ugovorom ili statutom nije drugačije regulisano, nadzorni odbor je nadležan da: - saziva skupštinu, priprema prijedloge i izvršava odluke skupštine; - imenuje i razrješava upravu društva, nadzire njen rad i usvaja polugodišnje i godišnje obračune; - podnosi skupštini društva godišnji izvještaj o poslovanju, predlaže način raspodjele dobiti i pokrivanja gubitaka; - podnosi skupštini izvještaj o radu nadzornog odbora i predlaže plan za poslovanje nadzornog odbora za narednu godinu; - odobrava transakcije imovinom društva u obimu većem od ugovorom i zakonom utvrđenog limita. Uprava društva je organ koji vodi poslovanje i zastupa društvo. Čine je direktor i (eventualno) izvršni direktori. Način izbora, mandat, nadležnost uprave i sl. su kao kod dd. Povećanje i smanjenje osnovnog kapitala društva. Odluku o promjeni osnovnog kapitala donose članovi društva na skupštini ili pismenim glasanjem, većinom koja se propisuje statutom doo. Povećanje je moguće na 2 načina: efektivno i nominalno.

46

Efektivno povećanje osnovnog kapitala može se ostvariti unošenjem novih ili povećanjem postojećih uloga. Ako se radi o povećanju postojećih uloga, odluka skupštine se po pravilu mora donijeti jednoglasno, jer za članove društva nastaju nove obaveze. Ako drugačije nije određeno autonomnim aktom društva, kod efektivnog povećanja postojeći članovi društva imaju u roku od 30 dana pravo prvenstva uplate novih uloga, srazmjerno svojim postojećim ulozima. Kod doo je pravilo da se kapital može efektivno povećati samo novim ulozima, za razliku od dd kod kojeg je moguće i uslovno povećanje osnovnog kapitala. Pravno dejstvo povećanja nastupa registracijom novog iznosa kapitala u sudskom registru. Nominalno povećanje osnovnog kapitala vrši se iz rezervi društva, povećanjem nominalnih iznosa članova društva. Povećanje je moguće pod uslovom da je po finansijskom izvještaju i posljednjem godišnjem obračunu društvo pozitivno poslovalo i da ima slobodnih rezervi, odnosno dobiti koji je zadržan u tu svrhu. Ovo povećanje se realizuje knjigovodstvenom promjenom u bilansu stanja. Smanjenje osnovnog kapitala. Osnovni kapital se može smanjiti odlukom društva, u kojoj se mora navesti obim i cilj smanjenja. Smanjenje se mora registrovati u sudskom ili registru društava, a odluka se objavljuje i u službenom glasilu. Društvo istovremeno oglasom obavještava povjerioce o spremnosti na isplatu i obezbjeđenje obaveza društva, što je zakonska pretpostavka za validno smanjenje osnovnog kapitala. Smanjenje može biti efektivno i nominalno. Efektivno se može izvršiti na 2 načina: vraćanjem dijela uplaćenih uloga i oslobađanjem plaćanja dijela neuplaćenih uloga. Nominalno smanjenje kod doo nije posebno regulisano, te je moguće supsidijarno primijeniti odgovarajuće odredbe koje se odnose na dd. 32. PRESTANAK DRUŠTVA SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU Doo može prestati: - istekom roka na koje je osnovano – skupština donosi odluku o otvaranju likvidacije i imenuje likvidatora; - odlukom skupštine odnosno članova društva; - statusnim promjenama i promjenom oblika društva, bez provođenja likvidacije; - stečajem; - odlukom suda. Opći razlozi za prestanak odlukom suda su: ništavost upisa u sudski registar, provođenje stečaja ili obustava stečaja zbog nedovoljne imovine. Posebni razlozi su: - tužba povjerilaca čija dospjela i neizmirena potraživanja prelaze 1/2 osnovnog kapitala; - kad skupština dd nije održana 8 mjeseci po isteku roka za podnošenje godišnjeg obračuna; - ako nadzorni odbor ne vrši adekvatno svoju funkciju ili nije izvršen izbor nadzornog odbora duže od 2 godine; - kad društvo i nakon kažnjavanja nastavi poslovanje suprotno zakonu i drugim propisima; - kad nadležni organ ili lica koja imaju pravni interes podnesu zahtjev za prestanak doo u slučaju: (1) kad društvo ne ostvaruje prihode duže od 3 godine; (2) kad je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje djelatnosti i (3) kad ne postoje zakonski uslovi za dalje postojanje dd u obliku u kome je registrovano. Sud svojom odlukom istovremeno odlučuje o prestanku doo i imenuje likvidatora. Promjena oblika društva može nastupiti odlukom skupštine koja je donesena dvotrećinskom većinom svih članova. Doo oblik može promijeniti samo u dd.

IX – POVEZANA DRUŠTVA 47

33. POVEZANA DRUŠTVA Pod povezanim društvima podrazumijeva se povezivanje više pravno samostalnih privrednih društava koja su faktički podvrgnuta jedinstvenom ekonomskom cilju. Povezivanje se može zasnivati na: - povezivanju putem kapitala, učešćem jednog društva u drugom; - ugovoru o vođenju poslova i drugih poduzetničkih ugovora; - statusnopravnom povezivanju. Vrste povezanih društava. Prema uporednom zakonodavstvu, među povezanim društvima mogu postojati slijedeći odnosi: - da jedno (većinsko) društvo ima većinski udio u drugom (supsidijarnom) ili većinsko pravo odlučivanja; - da je jedno društvo ovisno o vladajućem društvu; - da društva imaju uzajamne udjele; - da su 2 ili više društava vezana preduzetničkim ugovorima; - da se jedno (priključeno) društvo priključuje drugom (vladajućem) društvu. Kapital učešće je odnos između matičnog i zavisnog društva koji se ostvaruje sticanjem učešća od strane jednog društva u kapitalu drugog i vršenjem upravljačkih prava na osnovu tog učešća. (holding) Društvo sa većinskim udjelom i većinskim pravom odlučivanja. Ovaj oblik povezivanja podrazumijeva da jedno društvo ima većinu udjela (preko 50%) ili većinsko pravo odlučivanja u drugom društvu. Većinsko društvo može supsidijarnom društvu davati obavezujuća pismena uputstva, ako je tako utvrđeno ugovorom. Ta uputstva ne mogu biti u koliziji sa odredbama statuta ovisnog društva niti uticati na reviziju ugovora o vođenju poslova. Supsidijarno društvo je dužno izvršavati obavezujuća uputstva, čak i ako su po njega nepovoljna (štetna). Većinsko društvo solidarno odgovara za obaveze koje je supsidijarno društvo preuzelo postupajući po obavezujućim uputstvima. Ovisno i vladajuće društvo. Ovisno je pravno samostalno društvo na koje vladajuće ima direktan uticaj po osnovu kapital učešća ili većine glasova u organima upravljanja. Koncern i koncernsko društvo. Da bi jedno povezano društvo imalo status koncerna, treba zaključiti ugovor o vođenju poslova između vodećeg i ovisnog društva (ili više ovisnih društava). Uporedno pravo poznaje vertikalni i horizontalni koncern. Vertikalni je koncern sa elementom dominacije. U njemu se vladajuće (dominantno) društvo i jedno ili više zavisnih društava grupišu pod jedinstvenu upravu dominantnog društva. Pretpostavka zavisnosti je kapitalučešće. Horizontalni koncern je koncern sa elementom koordinacije. Društva koja su nezavisna jedna od drugog ugovorom se stavljaju pod jedinstvenu upravu. Rukovođenje poslovanjem u horizontalnom koncernu ne može se sastojati u davanju obaveznih uputstava jednog društva drugom društvu. Osnivanje koncerna. U praksi koncern nastaje povezivanjem kapitalom. Jedno društvo osniva drugo (ovisno) društvo, prenoseći na njega dio svoje imovine i određuje mu djelatnost. Zavisno od položaja povezanih društava, u teoriji se razlikuje više vrsta koncerna: ugovorni, faktični i koncern ravnopravnih društava. Povezana društva sa uzajamnim udjelima. Privredna društva mogu biti povezana uzajamnim kapital učešćem. Prema uporednim pravima, društva sa uzajamnim udjelima su društva kapitala, koja su povezana tako da svako društvo ima više od 1/4 udjela u drugom društvu, s tim da povezana društva imaju sjedište u istoj državi.

48

X – UGOVORNI OBLICI POVEZIVANJA
34. UGOVORNI OBLICI POVEZIVANJA Tajno društvo je oblik ugovornog povezivanja više privrednih društava i poduzetnika. Osnov nastanka je ugovor između tajnog člana, koji ulaže ugovoreni iznos kapitala u ostvarenje poduhvata, i druge ugovorne strane kao poduzetnika. Forma ugovora nije propisana, pa se on može zaključiti usmeno, pismeno ili konkludentnim radnjama. Tajno društvo nema pravni subjektivitet niti se upisuje u registar. U našem pozitivnom pravu tajno društvo nije posebno regulisano, te je uobičajeno da se primjenjuju pravila ortakluka. Tajno lice može biti bilo koja osoba, a druga ugovorna strana mora biti privedno društvo. Tajni član učestvuje imovinskim ulogom, a prema trećim licima istupa samo poduzetnik. U skladu s tim se reguliše pravo na podjelu dobiti i imovinska odgovornost za obaveze prema trećim licima. Upravo po učešću u dobiti se tajno društvo razlikuje od ugovora o zajmu. Naime, ako je tajni član isključen iz dobiti, ne radi se o tajnom društvu već ugovoru o zajmu. Prestanak. Tajno društvo može prestati: istekom vremena na koje je osnovano, ostvarenjem cilja, smrću ili prestankom poduzetnika, sporazumno i otkazom bilo koje strane. U slučaju prestanka, poduzetnik i tajni član sastavljaju obračun, na osnovu kojeg poduzetnik isplaćuje tajnom članu vrijednost njegovog uloga i neisplaćenu dobit. Obračun se ne sastavlja u slučaju stečaja nad poduzetnikom, već se postupak vodi po pravilima stečajnog prava. Karteli su ugovorni oblici horizontalnog povezivanja privrednih subjekata koji proizvode iste ili slične proizvode radi regulisanja zajedničkog nastupa na tržištu i drugih ekonomskih ciljeva. U pravnoj nauci karteli se dijele na: a) Kartele kojima se reguliše proizvodnja, prodaja i sistem cijena (tzv.kontingentni karteli) i b) Kartele za repatrijaciju prihoda, tj. zajednički fond za subvenciju članova koji zbog članstva u kartelu trpe gubitke ili za suzbijanje eventualnih konkurenata i podjelu tržišta. Konzorcijum je ugovorno udruženje pojedinaca ili privrednih društava radi zajedničkog finansiranja ili izvođenja nekog poduhvata, pri čemu članovi konzorcija dijele rizik i dobit. Ugovorom se jednom članu konzorcija daje uloga punomoćnika – pilot društva, koje zastupa sve članice grupacije pred naručiocem . zaključuje ugovor i zastupa članice tokom njegove realizacije. Ugovor o konzorciju se najčešće zaključuje ad hoc, za konkretan poduhvat čija realizacija je vremenski ograničena. Ugovori o konzorciju mogu biti otvorenog i zatvorenog tipa, što zavisi od mogućnosti pristupa novih članova. 35. PREDUZETNIČKI UGOVORI Ugovori o povezivanju društava se u poslovnom pravu, a posebno u njemačkom i pravima pod njegovim uticajem, nazivaju preduzetnički ugovori. Zavisno od funkcije koja se njima želi postići, razlikuju se: a) Ugovor o vođenju poslova – ugovor o upravljanju; b) Ugovor o prenosu dobiti; c) Ugovor o zakupu pogona i d) Ostali preduzetnički ugovori sa specifičnim klauzulama. Ugovor o vođenju poslova je ugovor kojim društvo kapitala povjerava vođenje poslova drugom privrednom društvu (društvu lica ili kapitala). U poslovnoj praksi u trenutku zaključenja ugovora najčešće već postoji faktička povezanost vladajućeg i ovisnog društva. Ovisna društva su dužna izvršavati sve upute matičnog društva, čak i u slučaju da im mogu biti štetne. Samo izuzetno, ovisna društva neće izvršiti upute ako su one protivne ugovoru i za posljedicu imaju prestanak ovisnog društva. Ugovorom se vladajuće društvo obavezuje

49

da će snositi sve poslovne gubitke ovisnih društava dok taj ugovorni odnos traje. Ostvarena dobit se dijeli na članove vladajućeg (matičnog) i ovisnih društava u vidu tzv.primjerene naknade. Ugovor o prenosu dobiti je ugovor o povezivanju, kojim se društvo kapitala obavezuje da će drugom društvu prenijeti cjelokupnu svoju dobit. Društvo na koje se dobit prenosi obavezuje se na pokriće gubitaka i davanje primjerene naknade ili otpremnine članovima društva čija mu je dobit prenesena. U praksi se ugovor o prenosu dobiti najčešće kombinuje sa ugovorom o vođenju poslova. Ugovor o zakupu i prepuštanju pogona. Ugovorom o zakupu pogona jedno društvo daje svoj pogon u zakup drugom društvu, s tim da zakupoprimac pogon vodi u svoje ime i za svoj račun. Ugovorom o prepuštanju pogona vlasnik prepušta vođenje pogona drugom društvu da ga vodi u ime davaoca (vlasnika), ali za svoj račun. Zaključivanje, izmjena i prestanak preduzetničkih ugovora. Svi preduzetnički ugovori se zaključuju u pismenoj formi. Svoju saglasnost na njih daju skupštine vladajućeg i ovisnog društva, po pravilu kvalificiranom većinom. Ista pravila primjenjuju se na izmjene i dopune ugovora, uz poštivanje propisa o zaštiti manjine. Otkaz preduzetničkih ugovora može nastupiti samo krajem poslovne godine ili krajem drugog obračunskog perioda. Otkazni rok određuju ugovorne strane, a za otkaz nije potrebna saglasnost skupština. Raskidanje preduzetničkih ugovora može iz važnih razloga nastupiti i bez otkaznog roka. Razlozi za raskid mogu biti viša sila, ozbiljne teškoće na strani koja raskida ugovor, te ako se može predvidjeti da druga ugovorna strana neće moći da ispuni svoje obaveze. O raskidu je potrebno pismeno obavijestiti drugu ugovornu stranu. Smatra se da raskid nije dopušten kod preduzetničkih ugovora o vođenju poslova i prenosu dobiti, jer on zadire u prava vanjskih dioničara. Registracija preduzetničkih ugovora u javnom registru. Svi se preduzetnički ugovori registruju i od tada nastaje njihovo punovažno dejstvo. Isto važi i za prestanak ovih ugovora. Priključeno društvo. Priključenje znači potpunu ekonomsku integraciju jednog (priključenog) društva s drugim (glavno društvo), u kojoj oba društva zadržavaju svoju pravnu samostalnost. Do priključenog društva može doći samo između društava kapitala, sa odnosom vladajućeg i zavisnog društva. Vladajuće društvo daje obavezujuće upute priključenom društvu u pogledu vođenja poslova, s tim što preuzima odgovornost prema trećim licima (kao kod ugovora o vođenju poslova). Priključenje je slično statusnoj promjeni spajanja i pripajanja (fuziji), s tim što se od nje u pravnom dejstvu razlikuje po tome što priključeno društvo zadržava svoj pravni subjektivitet, dok se spojena odnosno pripojena društva gase. U uporednom pravu su poznata 2 načina provođenja priključenja: a) Redovno priključenje – kad u priključenom društvu sve dionice odnosno udjele drži glavno društvo; b) Priključenje odlukom većine – kad glavno društvo drži 95%-100% nominalnog kapitala. Zaštita povjerilaca priključenog društva se po uporednim zakonodavstima ostvaruje na 2 načina: davanjem obezbjeđenja i solidarnom odgovornošću glavnog društva za obaveze priključenog društva. Prestanak priključenja može nastupiti iz više razloga: odlukom skupštine, ako vladajuće društvo izgubi status društva kapitala, ako ne drži sve dionice priključenog društva, te prestankom glavnog društva.

XI – FINANSIJSKE INSTITUCIJE I TRŽIŠTE KAPITALA
36. FINANSIJSKE INSTITUCIJE I TRŽIŠTE KAPITALA

50

Banke su finansijske institucije, prvenstveno depozitnog i kreditnog karaktera, koje posluju kao dionička društva. Banka se osniva po koncesionom sistemu – potrebna je prethodna dozvola od strane Agencije za bankarstvo, pod uslovom da je Agencija stekla uvjerenje da će banka ispunjavati zakonske zahtjeve u poslovanju. Dozvola se daje i za otvaranje filijala i predstavništava. Agencija može ukinuti dozvolu ako se ispune zakonski uslovi ili na zahtjev banke. Zakonski minimum kapitala banke je 15 miliona KM. Uz zahtjev Agenciji za davanje bankarske dozvole prilažu se: ugovor o osnivanju banke, nacrt statuta i drugih osnivačkih akata, podaci o stručnosti i iskustvu rukovodećih radnika banke, iznos kapitala, plan organizacije i poslovanja, te popis vlasnika banke. Upravljačku strukturu banke čine skupština, upravni odbor, nadzorni odbor i generalni direktor. Nadležnosti pojedinih organa određene su zakonom. Skupštinu banke čine dioničari sa pravom glasa. Pravo glasa je ograničeno visinom učešća u kapitalu banke. Tako ono može biti 20%, 33% i 50% učešća u ukupnom broju dionica sa pravom glasa, a veće samo uz prethodno odobrenje Agencije. Upravni odbor ima neparan broj članova, između 5 i 11, čiji mandat traje 4 godine uz mogućnost reizbora. Članovi upravnog odbora ne mogu svoja ovlaštenja prenositi na druga lica. Nadzorni odbor ima 5-7 članova sa mandatom od 4 godine i mogućnošću reizbora. Generalni direktor i članovi nadzornog odbora ne mogu biti istovremeno i članovi upravnog odbora, a generalni direktor ne može biti i član nadzornog odbora. Generalnog direktora imenuje upravni odbor, uz obaveznu prethodnu pismenu saglasnost Agencije. Djelatnost banke propisana je zakonom i odobrenjem Agencije, a sastoji se u slijedećem: prijem depozita, davanje i uzimanje kredita, davanje svih oblika novčanog jemstva, usluge platnog prometa i prenosa novca, kupovina i prodaja stranog novca, izdavanje i upravljanje sredstvima plaćanja (čekovi, kreditne kartice i sl), kupovina i prodaja vrijednosnih papira itd.

XII – OSIGURAVAJUĆA I REOSIGURAVAJUĆA DRUŠTVA
36. OSIGURAVAJUĆA I REOSIGURAVAJUĆA DRUŠTVA Društvo za osiguranje. Društva za osiguranje su pravna lica koja se bave poslovima osiguranja lica i imovine, te poslovima reosiguranja. Statusno-pravni oblici ovih društava su: Dioničko društvo za osiguranje ili reosiguranje. Za osnivanje ovog društva potrebno je prethodno odobrenje Ureda za nadzor. Osnivači mogu biti fizička i pravna lica, domaća ili strana. Ako ulog stranog ulagača prelazi 50% osnovnog kapitala, potrebna je saglasnost Ministarstva finansija FBiH. Zakonski minimum osnovnog kapitala za društva koja se bave poslovima osiguranja života je 1 milion, a za društva koja obavljaju više vrsta osiguranja 2 miliona KM. Kapital se uplaćuje u gotovini. Društvo za uzajamno osiguranje je pravno lice u kome članovi uplatom uloga međusobno garantuju da će na principu uzajamnosti i solidarnosti pokriti štete nastale ostvarenjem ugovorenih rizika. Za osnivanje he potrebno da najmanje 250 pravnih subjekata zaključi ugovor o uzajamnom osiguranju od istih rizika. Uz to, potrebno je i odobrenje Ureda za nadzor. Ovo društvo se ne može baviti poslovima reosiguranja. Postoje 2 varijante ovog društva: sa ograničenim ulogom i sa neograničenim ulogom. U prvoj varijanti, zakonski minimum osnivačkog kapitala je najmanje 30%, a u drugoj najmanje 50% kapitala koji se traži za osnivanje dioničkog društva osiguranja. Na upravljanje se shodno primjenjuju propisi o upravljanju DOO. Društvo za upravljanje fondovima je poseban oblik privrednog subjekta koje se osniva radi upravljanja fondovima kao posebnim finansijskim institucijama. Postoje 2 vrste ovih društava: društva za upravljanje uzajamnim i investicionim fondovima i privatizacijska društva za upravljanje PIF-ovima. Društva za upravljanje uzajamnim i/ili investicionim fondovima djeluju u formi DD ili DOO, uz primjenu općih pravila koja važe za te tipove društava. Upisuju se u sudski registar i u registar Komisije za vrijednosne papire. Osnivači društva mogu biti domaća ili strana, fizička ili pravna lica. Komisija za

51

vrijednosne papire odobrava osnivanje. Ona može to odobrenje i svakodobno ukinuti. Zakonski minimum osnovnog kapitala je 1 milion KM ako društvo upravlja jednim fondom, a za svaki naredni fond taj minimum se povećava za 250.000 KM. Uplata se vrši u cjelosti u novcu, prilikom osnivanja društva. Strano lice može imati više od 10% dionica u društvu samo uz odobrenje Komisije. Domaće pravno lice u većinskom državnom vlasništvu ne može biti osnivač niti dioničar u društvu za upravljanje fondovima. Imovinu fonda kojim upravlja društvo drži kod depozitara, sa kojim zaključuje poseban ugovor u skladu sa propisima Komisije. Dakle, društva za upravljanje fondovima su privredni subjekti koji posluju kao dd ili doo, čija je isključiva nadležnost upravljanje fondovima raznih namjena, u kojima imaoci investicionih kupona ili dionica nemaju upravljačka, već samo imovinska prava.

XIII – FONDOVI I BERZE
38. FONDOVI KAO POSEBNI OBLICI KAPITALA Investicioni fondovi se osnivaju kao specijalne finansijske institucije radi prikupljanja finansijskog kapitala, zajedničkog i višepartnerskog investiranja u prenosive vrijednosne papire na načelima smanjenja i disperzije rizika. Postoje 3 vrste investicionih fondova: uzajamni investicioni fond, investicioni fond i privatizacijski investicioni fond. Uzajamni investicioni fond je posebna finansijska institucija koja nema status pravnog lica. Formira ga društvo za upravljanje uzajamnim fondom. Osnivač prethodno mora izdejstvovati dozvolu Komisije za vrijednosne papire, zatim donijeti pravila o upravljanju fondom, zaključiti posebne ugovore sa Agencijom za osiguranje depozita FBiH i Registrom vrijednosnih papira FBiH, te obezbijediti najmanje 1 milion KM emisijom investicionih kupona kao posebnih vrijednosnih papira. Investicioni se otkupljuje samo novcem, glasi na ime i prenosiv je u pravnom prometu. Kao hartija od vrijednosti imaocu daje slijedeća prava: - pravo srazmjernog učešća u vrijednosti imovine uzajamnog fonda; - pravo isplate i povrata investicionog kupona u svakom trenutku; - pravo istupanja iz članstva uzajamnog fonda, uz vraćanje investicionog kupona društvu. Mogućnost sticanja kupona od strane fizičkih i pravnih lica ograničena je na 5% imovine fonda. Upravljanje uzajamnim fondom. Fondom upravlja društvo u svoje ime a za račun vlasnika investicionih kupona (udjela). Društvu je zabranjeno da vrijednosne papire koje kupuje za račun uzajamnog fonda kupuje i za svoj račun, i da fondu prodaje vrijednosne papire koje je kupilo za svoj račun – dakle mora svoje poslovanje odvojiti od poslovanja za račun fonda kojim upravlja. Funkciju upravljanja fondom društvo može ugovorom prenijeti na drugo društvo, uz prethodnu saglasnost 70% vlasnika udjela u imovini fonda i odobrenje Komisije za vrijednosne papire. Društvo je obavezno da najmnje 5% imovine uzajamnog fonda drži u gotovini i vrijednosnim papirima, sa rokom dospijeća do 6 mjeseci, radi solventnosti i likvidnosti fonda. Ograničenja investiranja društva. Društvo koje upravlja uzajamnim fondom ne može za račun fonda kupovati na berzi ili drugim javnim tržištima koji su emitovani od: fonda kojim upravlja, društva koje upravlja fondom, registra koji vrši poslove po ugovoru za fond i društvo, depozitara i profesionalnih posrednika koji vrše poslove za društvo. Pravila uzajamnog fonda. Društvo za upravljanje donosi pravila o upravljanju uzajamnim fondom. Ta pravila regulišu: naziv i sjedište društva, uzajamnog fonda, registra i depozitara; ciljeve investicione politike

52

uzajamnog fonda; pravila o emisiji i otkupu investicionih kupona; način obavještavanja vlasnika investicionih kupona o poslovanju; postupak izmjene pravila o upravljanju uzajamnim fondom; postupak likvidacije fonda. Pravila o upravljanju uzajamnim fondom donosi društvo, a odobrava Komisija za vrijednosne papire FBiH. Likvidacija fonda se mora pokrenuti u slijedećim slučajevima: - kad se oduzme dozvola društvu koje je upravljalo fondom ili se pokrene postupak stečaja ili likvidacije; - kad je prosječna godišnja neto vrijednost imovine uzajamnog fonda u 2 uzastopne poslovne godine bila ispod 1 milion KM; - u drugim slučajevima koji su predviđeni pravilima o upravljanju uzajamnim fondom. Komisija može umjesto likvidacije uzajamnog fonda donijeti odluku o prenosu upravljanja fondom drugom društvu, koje želi preuzeti upravljanje. Investicioni fond je finansijska institucija čija je isključiva djelatnost prikupljanje finansijskog kapitala i investiranje u prenosive vrijednosne papire i druge profitabilne poduhvate. Posluje kao dioničko društvo. Osniva se upisom dionica na osnovu javne ponude, uz prethodnu dozvolu Komisije za vrijednosne papire. Minimalni osnivački kapital je 4 miliona KM, mora biti u cjelosti uplaćen u novcu prije registracije fonda kod Komisije za vrijednosne papire FBiH. Osnovni kapital podijeljen je na dionice iste klase, što znači da dioničari imaju ista prava. I sve naredne emisije dionica su iste klase. Emituju se na donosioca, što je pogodno za pravni promet. Individualni pravni subjekt ne može biti vlasnik više od 5% investicionog fonda. Investicioni fond ima statut, odnosno pravila fonda, kojim se regulišu pitanja osnivanja i posloavnja fonda, investicione politike, ogranima upravljanja, osnivačkom kapitalu i emisiji dionica, zastupanju fonda itd. Organi upravljanja investicionim fondom su nadzorni odbor, skupština i direktor fonda. Upravljanje investicionim fondom je kao i kod uzajamnog fonda, uz obavezu društva za upravljanje investicionim fondom da najmanje šestomjesečno izvještava dioničare o poslovanju i ostvarenoj dobiti. Osim toga, zakonska obaveza društva je da javno objavljuje relevantne informacije o vlastitom poslovanju, kao i poslovanju fondova kojima upravlja. Ograničenja investiranja. Vrijednost vrijednosnih papira stranih emitenata ne može biti veća od 10% ukupne vrijednosti imovine investicionog fonda, a vrijednost jednog emitenta ne može biti veća od 5% vrijednosti imovine fonda. Investicioni fond ne može investirati u vrijednosne papire čiji je emitent: fond, društvo, registar, depozitar, profesionalni posrednik koji radi za društvo koje upravlja fondovima, te pravno lice koje ima više od 10% dionica u društvu koje upravlja fondom. Prestanak ugovora o poslovanju. Ugovor o upravljanju investicionim fondom može prestati: jednostranim otkazom fonda, sporazumno i po sili zakona. Ugovor ne može jednostrano otkazati društvo koje upravlja fondom, jer poslove obavlja uz naknadu (2% ukupne imovine fonda + troškovi upravljanja) i jer mu je to jedina funkcija i uslov postojanja. Nadzorni odbor fonda ima pravo jednostrano raskinuti ugovor na pismeni zahtjev vlasnika najmanje 30% dionica investicionog fonda. Ako je taj procenat 50%, nadzorni odbor ima obavezu jednostranog raskida. Na osnovu zakona, ugovor prestaje ako je društvu ukinuta dozvola za upravljanje fondom ili ako je nad društvom otvoren postupak stečaja ili likvidacije. Prestanak investicionog fonda može nastupiti na sve načine na koje može prestati i svaki drugi privredni subjekt. Ako je pokrenut postupak likvidacije, društvo je obavezno unovčiti imovinu fonda u roku od 8 dana. 39. PRIVATIZACIJSKO DRUŠTVO I PRIVATIZACIJSKI INVESTICIONI FOND

53

Privatizacijsko društvo se može osnovati kao dd i doo. Osnivači mogu biti domaća i strana, fizička i pravna lica. Ako je organizovano kao dd, vlasnici dionica ne mogu biti državni organi i organizacije, niti pravna lica u čijem kapitalu država učestvuje sa više od 50%. Uslovi za osnivanje privatizacijskog društva su minimalni iznos osnivačkog kapitala i odobrenje Komisije za vrijednosne papire. Po pravu FBiH, osnivački kapital mora biti uplaćen najmanje 50%, a ostatak u roku od 2 godine: Po pravu RS, osnivački kapital mora u cjelosti biti uplaćen prije registracije. Da bi moglo upravljati privatizacijskim investicionim fondovima, privatizacijsko društvo mora imati zaključen pismeni ugovor o upravljanju fondom, koji odobrava Komisija za vrijednosne papire. Privatizacijski investicioni fond je fond zatvorenog tipa i privremenog karaktera, u obliku dd. Osniva ga privatizacijsko društvo na osnovu odobrenja Komisije. Njegov cilj je omogućavanje lakšeg provođenja procesa privatizacije – prikupljanje certifikata i njihovo investiranje u privatizaciji državnih preduzeća. Osnovni kapital fonda ne može biti manji od 200 miliona KM. Dionice fonda se prodaju putem javne ponude. Uplata u cjelosti treba biti obavljena prije upisa fonda u sudski registar. PIF ne može posjedovati više od 30% dionica jednog privrednog društva i sa njim povezanih lica. Osim toga, PIF u kupovinu dionica jednog privrednog društva može uložiti najviše 20% od ukupno prikupljenih certifikata. Nadzor nad poslovanjem privatizacijskih društava vrši Komisija za vrijednosne papire. Privatizacijsko društvo može otkazati ugovor o upravljanju privatizacijskim fondom samo uz prethodno odobrenje Komisije, koje će dobiti samo pod uslovom da drugo privatizacijsko društvo preuzme upravljanje. Poslovanje PIF-a je zakonom ograničeno na 5 godina, jer se smatralo da će u tom periodu biti okončan postupak privatizacije. Istekom tog roka PIF-ovi su obavezni da se transformišu u investicijske fondove. Ako to nije učinjeno u roku od 60 dana od isteka petogodišnjeg roka, Komisija po službenoj dužnosti pokreće postupak likvidacije PIF-a. Berza i druga javna tržišta kapitala. Berza predstavlja stalno mjesto na kome se u određeno vrijeme i na utvrđen način obavlja kupovina i prodaja zamjenjive, tipizirane ili standardizirane robe i upravlja poslovnim transakcijama. Pod robom se podrazumijeva novac, hartije od vrijednosti, proizvodi, sirovine i usluge. U odnosu na predmet trgovanja, berze se dijele na: berze efekata (vrijednosnih papira), novčane (valutne), robne (produktne), berze usluga (franta) i mješovite. U okviru svake od tih vrsta, berze mogu biti opće i specijalizirane. Po pravnoj strukturi i odnosu države prema berzi, postoje 3 tipa berzi: 1. službene berze, koje osniva i kontroliše država i koje posluju po zakonskim propisima; 2. javne berze, kao javne tržišne institucije pod administrativnom kontrolom, poznate u kontinentalnom pravu; 3. berze organizirane kao privatnopravni subjekti, karakteristične za angloameričko pravo. Osnivanje berze. Po našem pravu, berzu mogu osnovati profesionalni posrednici, tako da finansijsku (efektnu) berzu mogu osnovati banke, osiguravajuća i reosiguravajuća društva, a robnu berzu pravna lica koja su registrovana za proizvodnju i promet robe. Berza se osniva u formi dioničarskog društva. Uz odobrenje Komisije za vrijednosne papire, može je osnovati najmanje 5 lica sa statusom profesionalnih posrednika (brokera) koji su registrovani kod Komisije. Upisuje se u sudski registar i registar Komisije za vrijednosne papire. Zakonski minimum osnovnog kapitala za berzu efekata je 200.000 KM podijeljenih na redovne dionice na ime, a svaka dionica daje pravo na jedan glas. Dioničari berze su isključivo članovi, sa jednakim brojem dionica koje ne mogu prenositi za vrijeme trajanja članstva. Inače, članstvo na berzi može prestati:

54

dobrovoljno, oduzimanjem dozvole profesionalnog posrednika, isključenjem iz članstva i smrću. Berza nije profitna institucija koja isplaćuje članovima dividende, već ih koristi za unapređenje rada berze. Berza obavlja slijedeće poslove: - organizira povezivanje ponude i tražnje hartija od vrijednosti, - osigurava informacije o ponudi, tražnji i tržišnoj vrijednosti papira, - može obavljati i druge poslove po ovlaštenju Komisije za vrijednosne papire. Organi berze su skupština, nadzorni odbor i uprava, a osnovni organizacijski akt je statut. Pored statuta, pravilima berze se utvrđuje njeno poslovanje. Druga uređena javna tržišta hartija od vrijednosti mogu ugovorom uspostaviti profesionalni posrednici, uz odobrenje Komisije za vrijednosne papire. Tržišta posluju po unaprijed utvrđenim pravilima koja odobrava Komisija, a Komisiji se dostavljaju i izvještaji o zaključenim poslovima. Javna tržišta su obavezna da u dnevnim listovima objavljuju pune informacije o vrijednosnim papirima kojima se na njima trguje. Agencija za osiguranje depozita je samostalna neprofitna institucija sa pravnim subjektivitetom, čija djelatnost je regulisana Zakonom o osiguranju depozita. Postoji državna i entitetske agencije. Djelatnost agencija je zaštita depozita fizičkih i pravnih lica u bankama BiH. Maksimalan osigurani iznos je 5.000 KM. Agencija ima organe upravljanja i rukovođenja. Organ upravljanja je petočlani odbor, a organ rukovođenja direktor. Djelatnost upravnog odbora propisana je Zakonom, a odbor donosi i statut agencije. Mikrokreditne organizacije su neprofitne i nedepozitne organizacije sa pravnim subjektivitetom. Cilj njihovog osnivanja je davanje mikrokredita socijalno ugroženim licima u cilju razvoja malog poduzetništva. Po Zakonu o mikrokreditnim organizacijama, organizaciju mogu osnovati domaća i strana fiziička i pravna lica, s tim da osnivači moraju biti 3 fizička i 1 pravno lice. Osnivački akt može biti odluka ili ugovor, u zavisnosti od broja osnivača. Pravni subjektivitet stiče registracijom u jedinstveni registar nadležnog ministarstva. Organ upravljanja je skupština, koja nije obavezan organ. Posluje pod propisanom firmom “Mikrokreditna organizacija”, a skraćeni naziv “MIKRO”.

XIV – SPECIJALNI OBLICI POSLOVNIH SUBJEKATA
40. SPECIJALNI OBLICI POSLOVNIH SUBJEKATA

Javna preduzeća (public company), prema pravu EU, su sva ona preduzeća koja se baziraju na sticanju
svojine iz tzv.javne ruke i koja na osnovu finansijskog učešća, odlučivanja ili davanja saglasnosti, neposredno ili posredno sprovode vladajuću politiku. Po našem pravu, javna preduzeća se definišu kao »preduzeća koja obavljaju djelatnosti proizvodnje i prometa određenih proizvoda i pružanje usluga koje su nezamjenjiv uslov života i rada drugih preduzeća u određenom području ili, ako je to neophodno, za rad kantona, grada, entiteta odnosno države i jedinica lokalne samouprave«. Kao osnivači javnog preduzeća mogu se pojaviti: državne organizacije (općina, grad, kanton, FBiH); pravna i fizička lica, domaća ili strana na bazi privatnog kapitala; istovremeno oblici državne organizacije i privatnopravna lica na bazi mješovite svojine. Osnivački akt može biti odluka nadležnog organa ili ugovor. Javno preduzeće se upisuje u sudski registar kao i svaki subjekt poslovnog prava, sa statusom pravnog lica. Ako ima oblik nekog od trgovačkih društava, tada u odnosu na visinu osnivačkog kapitala i za javno preduzeće vrijede zakonske odredbe o tom obliku društva. Javnim preduzećem upravljaju osnivači odnosno članovi, srazmjerno učešću u kapitalu. U zavisnosti od pravnog oblika, organi javnog preduzeća su skupština odnosno odbor osnivača, upravni odbor i direktor. Njihova nadležnost je načelno ista kao i u privrednim društvima općeg tipa. Specifičnost je u tome što se posebnim propisom ili aktom osnivača može predvidjeti davanje saglasnosti ili odobrenja državnog organa na planove razvoja, osnove poslovne politike, statut, statusne promjene, određene odluke, itd. Generalno,

55

zakonsko ovlaštenje države postoji u pogledu kontrole ispunjenja javnog interesa, a distribu-cija nadležnosti državnih organa prema javnom preduzeću utvrđuje se zakonom ili osnivačkim aktima. Za svoje obaveze javno preduzeće odgovara svojom imovinom koja se formira od uloga osnivača i po osnovu poslovanja (dobit). Javna dobra, prirodna bogatstva, kao i dobra u općoj upotrebi koja javno preduzeće koristi po zakonu, ne mogu biti predmet prinudnog izvršenja. Kontrola nad javnim preduzećima vodi se kao kontrola poslovnog uspjela preduzeća, ali i kao kontrola ispunjavanja javnih interesa i zadataka zbog kojih je preduzeće osnovano. Kontrola se provodi u više aspekata: - kao interna kontrola, koju provode interni kontrolni organi samog preduzeća; - kao sveobuhvatna privredna kontrola, koja se reguliše budžetskim pravom i finansijskim propisima; - kao eksterna kontrola u javnom sektoru, pod kojom se podrazumijeva kontrola države da li javna preduzeća izvršavaju i u kojoj mjeri povjerenu djelatnost uz racionalno korištenje budžetskih sredstava; - stručna kontrola koju provode nadležni inspekcijski organi i specijalizirane stručne institucije.

XV – ZADRUGE
41. ZADRUGE I ZADRUŽNI SAVEZ Zadruga je organizacija sa statusom pravnog lica, koja se formira ugovorom fizičkih lica i u kojoj svaki član učestvuje neposredno i ravnopravno, sa ciljem da na principu uzajamnosti i solidarnosti unapređuje i zaštiti svoj ekonomski i drugi interes i stiče dobit. Opći tip zadruge osniva se ugovorom najmanje 5 lica koji ispunjavaju uslove predviđene pravilima zadruge. Ugovor se zaključuje u pisanoj formi i u osnovi sadrži sve elemente kao i ugovor o osnivanju trgovačkog društva. Nakon zaključenja ugovora i ulaganja kapitala održava se osnivačka skupština zadrugara, a potom u sudski registar vrši upis koji ima konstitutivan karakter. Minimum kapitala određuje se ugovorom, dakle nije propisan. Izuzetak postoji prilikom osnivanja štedno-kreditne zadruge, čiji minimum osnovnog kapitala iznosi 15 miliona KM. Ulozi u općem tipu zadruge mogu biti u novcu stvarima ili pravima, ali ne i u radu. Po svojoj pravnoj prirodi, zadruga predstavlja vrstu ortakluka građanskog prava. Dakle, ako se rješenje određenih pitanja ne može naći u zakonu ili osnivačkom ugovoru, primjenjuju se pravila koja važe za ortakluk. Upravljanje i organi upravljanja. Organi zadruge su skupština, upravni odbor, nadzorni odbor i direktor. Skupštinu čine svi zadrugari, a pravilima zadruge koja ima preko 300 zadrugara može se predvidjeti formiranje skupštine predstavnika koju čini najmanje 30 fizičkih lica koja se biraju na određeni mandat (najčešće 5 godina), uz mogućnost obnove. Skupština zadruge bira ostale organe upravljanja. Sticanje i prestanak statusa zadrugara. Status zadrugara može se steći prilikom osnivanja zadruge i naknadnim pristupom, u skladu sa pravilima zadruge. Lice koje pristupa zadruzi potpisuje posebnu izjavu kojom prihvata prava, obaveze i odgovornosti koji proizilaze iz osnivačkog ugovora i pravila zadruge. Odluku o prijemu u zadrugu donosi nadležni organ zadruge. Zadrugar može svoj status izgubiti istupanjem, isključenjem, smrću fizičkog lica, prenosom uloga na treće lice, te prestankom zadruge. Imovina zadruge formira se iz uloga članova i lica koji nisu članovi zadruge, zatim od dobiti zadružnih preduzeća čiji je ona osnivač, te iz osnova poslovanja zadruge. Ulozi članova se vode na individualnim računima zadrugara kao privatna svojina i dijelom u rezervnim fondovima kao kolektivna svojina zadruge i na njih se plaća fiksna kamata umjesto dividende. Ugovorom o osnivanju se utvrđuje rok u kome zadrugar ne može raspolagati svojim udjelom u zadruzi. Raspodjela dobiti i pokrivanje poslovnih gubitaka. Dobit se dijeli srazmjerno ulozima i doprinosu u radu zadruge, na kraju poslovne godine. Skupština zadruge može odlučiti da se cijela dobit ili njen dio uloži u

56

fondove za razvoj zadruge. Zadruga mora imati posebni rezervni fond i godišnje u njega ulagati najmanje 5% vrijednosti uloga članova zadruge. U pravnom prometu zadruga istupa u vlastito ime, a može imati zastupnička ili komisiona ovlaštenja u zastupanju interesa zadrugara. Za imovinsku odgovornost zadruge važe 2 pravila: 1) Za svoje obaveze zadruga odgovara kompletnom imovinom; 2) Postoji supsidijarna odgovornost članova zadruge do iznosa utvrđenog ugovorom o osnivanju, ali samo za onaj dio obaveza koji se nije mogao podmiriti iz imovine zadruge. Vrste zadruga. U zavisnosti od djelatnosti koju obavljaju, zadruge mogu biti opće, specijalizirane i zemljoradničke. Prema načinu sticanja sredstava – sa udjelima i sa članarinom zadrugara; prema cilju osnivanja – profitne i neprofitne; zavisno od odgovornosti zadrugara – sa ograničenom ili neograničenom odgovornosti zadrugara. Prestanak zadruge. Do prestanka može doći: odlukom skupštine (dvotrećinska većina), statusnim promjenama, smanjenjem broja članova ispod zakonskog minimuma, odlukom suda, stečajem, istekom vremena na koje je osnovana, i prestankom prirodnih i drugih uslova za obavljanje djelatnosti zadruge. Oblici zadružnog udruživanja. Zadruge se mogu udruživati u zadružne saveze kantona i zadružni savez entiteta. Zadružni savez je samostalna interesna stručna poslovna asocijacija, koja se osniva ugovorom, radi unapređenja djelatnosti zadruga i zaštite njihovih zajedničkih interesa. Članice zadružnog saveza zadržavaju svoj pravni subjektivitet i poslovnu samostalnost.

XVI – PRIVREDNE KOMORE
42. PRIVREDNE KOMORE Privredne komore su neprofitne asocijacije poslovnih subjekata i drugih lica koja obavljaju privredne djelatnosti4. Obrazuju se na teritorijalnom principu kao privredne komore kantona i Privredna komora FBiH, te Vanjskotrgovinska komora BiH. Članovi su trgovačka društva, institucionalizirani oblici finansijskog kapitala, statusni oblici povezivanja društava, zadruge i individualni trgovci. Članovi takođe mogu biti udruženja građana, fondacije i zadužbine koje obavljaju privrednu djelatnost, te drugi subjekti na osnovu učlanjenja (obrazovne i interesne organizacije i sl). Komora vodi registar članova koji ima karakter javne knjige. Komore zastupaju interese svojih članova, pomažu u rješavanju određenih organizacionih i poslovnih pitanja, ostvaruju saradnju sa nadležnim državnim organima i u ime državnih organa obavljaju određene poslove (npr. izdavanje različitih uvjerenja, donošenje uzansi i sl). Organi komore su skupština, upravni odbor, nadzorni odbor i predsjednik. U okviru komora djeluju sudovi časti, koji postupaju u slučaju povrede ugovora, trgovačkih pravila, uzansi i drugih propisa. Njihov sastav, postupak i mjere koje mogu izreći utvrđuju se statutom komore. Osim toga, u Privrednoj komori FBiH djeluje stalna arbitraža, čije odluke imaju snagu izvršnog naslova i objavljuju se u sredstvima informisanja. Osnovni izvori finansiranja komora su članarina, kotizacije i drugi izvori neprofitnog karaktera. Strukovne asocijacije. Zakonom o privrednim komorama predviđeno je da najmanje 30 pravnih lica iz iste ili srodnih djelatnosti mogu formirati strukovne (interesne) asocijacije. One imaju status pravnog lica i registruju se kod suda. U okviru funkcija komora, strukovne asocijacije zastupaju interese svojih članova. Spoljnotrgovinska komora BiH je nevladina, nepolitička i neprofitna javnopravna asocijacija privrednih subjekata i privrednih asocijacija sa teritorije BiH. Njena djelatnost se sastoji u slijedećem: utiče na razvoj
4

Materija regulisana Zakonom o privrednim komorama u FBiH, Sl.novine FBiH br.35/98

57

vanjskotrgovinske i carinske politike, međunarodnog transporta i komunikacija; unapređenje saradnje sa međunarodnim finansijskim institucijama; zastupa interese svojih članova u odnosu na državne organe u kreiranju ekonomskog sistema i propisa; vrši poslove javnih ovlaštenja utvrđenih posebnim propisima itd.

XVII – FONDACIJE I ZAKLADE
43. FONDACIJE I ZAKLADE (ZADUŽBINE) Pojam. Fondacije i zaklade (zadužbine) su asocijacije neprofitnog karaktera sa statusom pravnog lica. Prema pozitivnom pravu, mogu se definisati kao dobrotvorne asocijacije koje imaju imovinu ili prihode od te imovine u cilju ostvarivanja općekorisnih i dobrotvornih ciljeva radi unapređivanja kulturne, prosvjetne, naučne, duhovne, sportske, zdravstvene, ekološke ili druge društvene djelatnosti. Postoje 2 osnovne razlike između fondacije i zaklade: 1. Imovina ili prihodi koji se ostvaruju od imovine zaklade trajno služe za ostvarenje općekorisnih ili dobrotvornih ciljeva, dok je trajanje fondacije vremenski ograničeno; 2. Zadužbine osnivaju samo fizička lica, a fondacije po pravilu pravna lica. Osnivanje. Fondaciju u FBiH osniva Vlada FBiH na prijedlog ministra u čiju oblast spada fondacija. Kao osnivači se mogu pojaviti domaća i strana, pravna i fizička lica, uz prethodnu saglasnost Vlade FBiH odnosno kantona. Fondacija i zaklada su pravna lica koja se registruju u registru fondacija odnosno upisniku zaklada koje vodi Ministarstvo pravde FBiH. Registracijom stiču pravnu sposobnost. Organi upravljanja fondacije su odbor povjerenika i izvršni odbor, a organi upravljanja zaklade upravnik ili posebno tijelo koje imenuje nadležni državni organ. Prestanak. Fondacija prestaje kad je ostavrena svrha i ciljevi zbog kojih je osnovana. Zaklada (zadužbina) može prestati: ako ponestane imovine ili imovina više nije dovoljna za ostvarivanje ciljeva zadužbine niti se zadužbina može transformisati u fondaciju, te ako je cilj prestao biti općekoristan ili dobrotvoran. O prestanku zaklade rješenje u FBiH donosi Ministarstvo pravde na prijedlog organa upravljanja. Preostala imovina zaklade raspoređuje se fizičkim ili pravnim licima kojima je trebala pripasti prema pravilima zaklade. Ako se ne može uručiti određenim licima, imovina zaklade se prenosi drugoj zakladi sa istim ili sličnim dobrotvornim ciljevima.

XVIII – EVROPSKO PREDUZEĆE I EVROPSKA INTERESNA GRUPACIJA
44. EVROPSKO PREDUZEĆE I EVROPSKA INTERESNA GRUPACIJA Evropsko preduzeće. U pravnom smislu, suština prava nastanjivanja je pravo fizičkih i pravnih lica iz država članica EU da po nacionalnom režimu na teritoriji drugih država članica EU mogu osnivati preduzeća i njihove organizacijske jedinice. Ovim je omogućena sloboda kretanja ljudi i kapitala u EU. Harmonizacijom prava EU usklađena su nacionalna prava država članica između ostalog i u oblasti prava privrednih društava. Pored tradicionalnih oblika privrednih društava, ova harmonizacija je omogućila osnivanje i poslovanje novih organizacijskih oblika preduzeća. Ti novi oblici podrazumijevaju evropsku ekonomsku interesnu grupaciju i evropsko društvo kao profitabilnu organizaciju. Neprofitabilne oganizacije su: evropsko zadružno društvo, evropsko društvo za osiguranje i evropska asocijacija. Osnovne karakteristike evropskog preduzeća. Osnivači evropske kompanije (preduzeća) mogu biti dd, doo, kompanije i firme koje su osnovane po pravu države članice EU i ako imaju sjedište i glavnu upravu u jednoj od država EU. Po Jedinstvenim pravilima, evropska kompanija ima oblik dd, sa pravnim subjektivitetom u svim državama članicama. Minimalni osnivački kapital je 120.000 eura.

58

Mogući načini osnivanja evropske kompanije su: spajanje (fuzija) najmanje 2 dd iz različitih država; formiranje zajedničkog holdinga evropskog preduzeća od najmanje 2 dd iz različitih država članica EU; transformacijom nacionalnih dd u evropsko preduzeće; osnivanje društva kćeri od već postojećeg evropskog preduzeća, itd. Organi upravljanja. Obavezan organ je skupština preduzeća, što se detaljno reguliše statutom. Osnivačima je ostavljena sloboda da uspostave 2 organa upravljanja: upravni i nadzorni odbor ili jedinstveni organ upravljanja. Nadležnost skupštine propisana je generalno, tj. za sve što nije nadležan upravni odbor i nadzorni odbor odnosno zaposlenici nadležna je skupština dioničara i to: usvajanje godišnjeg obračuna, podjela dobiti i snošenje gubitaka. Učešće zaposlenih u upravljanju evropskim preduzećem. Članice EU su se generalno obavezale da će omogućiti participaciju zaposlenih, što se svodi na slijedeće: da zaposleni imaju pravo postavljanja i opoziva najmanje 1/3 nadzornog odbora. U dvostrukom sistemu organa upravljanja maksimum je 1/3, a u jedinstvenom sistemu upravljanja ½. ako nadzornom odnosno upravnom odboru pripada pravo postavljanja i opoziva članova ovih organa, onda generalna skupština i predstavnici zaposlenih imaju pravo da predlažu kandidate za nadzorni ili upravni odbor ili da daju primjedbe na izbor određenih kandidata. predstavnici zaposlenih mogu voditi pregovore i zaključivati kolektivne ugovore sa upravnim i nadzornim odborom o učešću zaposlenih u kapitalu i profitu; ako je organizovan tzv.”odvojeni organ”, kojeg čine samo zaposleni radnici, propisana je uzajamna obaveza izvještavanja ovog organa i nadzornog ili upravnog odbora o svim značajnim pitanjima.

-

Prestanak evropskog preduzeća može nastupiti na jedan od slijedećih načina: istekom roka ili postizanjem cilja, odlukom skupštine, odlukom suda na čijem području je registrovano preduzeće, ako se osnivački kapital smanji ispod propisanog minimuma, te ako godišnji izvještaj o poslovanju nije podnesen nadležnim organima u posljednje 3 godine neprekidno ili u rokovima koje propisuje pravo države u kojoj je preduzeće registrovano. Evropska ekonomska interesna grupacija osniva se sa ciljem da omogući i razvije ekonomske aktivnosti svojih članova i poveća njihove rezultate. Dobit grupacije smatra se kao dobit članova i među njima se dijeli u skladu sa ugovorom o osnivanju, a ako ugovor ništa ne precizira onda na jednake dijelove. EEIG se osniva ugovorom, a registruje se u onoj državi u kojoj ima svaoju zvaničnu adresu, i u svakoj drugoj državi članici u kojoj ima sopstveno preduzeće. EEIG se mora sastojati od najmanje 2 pravna subjekta iz 2 različite države članice. Država članica može propisati da EEIG upisana u njen registar ne može imati više od 20 članova. Grupacija mora imati svoje oditore koji će provjeravati računovodstvene i druge podatke. Članstvo u grupaciji podrazumijeva solidarnu i neograničenu odgovornost članova, ali oditori ne mogu povesti parnicu protiv članova sve dok grupacija ne padne pod stečaj. Ako grupacija nakon registracije ne preuzme obaveze svojih osnivača, oni su neograničeno i solidarno odgovorni. Oporezivanje EEIG-a. Dobit i gubici grupacije se oporezuju “u rukama” njenih članova. Međutim, zbog nedostatka detalja u EEIG regulativi, poreski aspekti EEIG ostaju problematični. Može se desiti da člaovi iste grupacije i sa istim dioničarskim udjelom, ali sa sjedištima u različitim državama, budu oporezovani na različite načine. Poslovanje i upravljanje. Postoje 2 organa preko koje funkcionira grupacija – članovi koji kolektivno učestvuju u radu i direktor ili direktori. Direktor se imenuje samim ugovorom o osnivanju. Ugovorom se mogu odrediti i eventualni ostali organi.

59

Svaki član grupacije ima jedan glas u, a ugovorom se pojedinim članovima može dati više od jednog glasa pod uslovom da ni jedan član ne posjeduje većinu glasova. Odluke moraju biti jednoglasne, osim ako ugovor o osnivanju ne predviđa nešto drugo. Imenovanje i opoziv direktora i njihova ovlaštenja bi trebala biti uređena ugovorom o osnivanju ili u slučaju propusta jednoglasnom saglasnošću svih članova. Ako društvo ima više direktora, oni djeluju nezavisno, osim ako ugovor o osnivanju ne predviđa zajedničku djelatnost direktora. Direktor može biti jedan od dioničara u grupaciji ili treće lice i ne zahtijeva se da on bude fizička osoba. EEIG ne mora imati uplaćen kapital. Ako ugovor o osnivanju ne predviđa nešto drugo, dioničari učestvuju u gubicima u jednakim dijelovima. Novi dioničari mogu biti primljeni u grupaciju samo jednoglasnom odlukom. Oni preuzimaju dužnosti i odgovornosti grupacije, čak i one koje su nastale prije njihovog prijema, osim ako ugovor ne predviđa nešto drugo. Dioničar se može povući iz grupacije u skladu sa ugovorom o osnivanju, a u slučaju da to ovim ugovorom nije regulisano, samo na osnovu jednoglasne saglasnosti svih članova. Odgovornost dioničara za obaveze nastale tokom njegovog članstva ne prestaje njegovim povlačenjem iz grupacije. Prestanak dioničarstva i grupacije. EEIG može prestati samo jednoglasnom odlukom svih članova, osim ako ugovor o osnivanju ne predviđa nešto drugo. Članovi moraju likvidirati grupaciju: - ako je njeno trajanje isteklo; - ako se pojavio bilo kakav razlog za njenu likvidaciju predviđen ugovorom o osnivanju - ako je svrha grupacije ostvarena ili je postalo izvjesno da neće biti ostvarena. Prestanak grupacije na osnovu odluke članova vodi njenoj likvidaciji. Ako članovi ne odluče tako u roku od 3 mjeseca od nastanka uzroka, bilo koji član može zahtijevati od suda da pokrene postupak likvidacije. Postupak stečaja i prinudnog poravnanja regulisani su nacionalnim pravom. Otvaranje stečaja ili prinudnog poravnanja protiv EEIG, ne povlači samo po sebi otvaranje istih postupaka i protiv članova grupacije.

60

UGOVORI, VRIJEDNOSNI PAPIRI I PRAVO KONKURENCIJE
DIO PRVI UGOVOR O PRODAJI
1. POJAM, ZAKLJUČIVANJE I ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
1.1. POJAM UGOVORA O PRODAJI 1.1.1. Pojam prodaje

Posao prodaje i ugovor o prodaji. Ugovor o prodaji je uži pravni institut od posla prodaje. Na ugovor o prodaji u privrednom pravu se nadovezuju brojni drugi poslovi koji se najčešće tiču transporta i plaćanja. S tim u vezi, posao prodaje obuhvata ukupnu pravnu regulativu ekonomskog odnosa stranaka. Definicija ugovora i njegove vrste. Prema ZOO, ugovorom o prodaji se prodavac obavezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo vlasništva, a kupac se obavezuje da prodavcu isplati cijenu. Postoje 3 osnovna tipa ugovora o prodaji – prodaja građanskog, poslovnog i međunarodnog poslovnog prava. Subjekti građanske prodaje su domaća i strana fizička i pravna lica građanskog prava, te subjekti poslovnog ili trgovinskog prava kad djeluju izvan predmeta svog poslovanja. Predmet prodaje mogu biti pokretne i nepokretne stvari. Građanska prodaja se zaključuje sporadično, neprofesionalno i njen osnovni cilj je sticanje upotrebnih vrijednosti predmeta prodaje. Privredna prodaja zaključuje se između subjekata poslovnog, odnosno trgovinskog prava. Da bi se radilo o ugovoru domaćeg poslovnog prava, moraju biti ispunjena 2 uslova: da je sklopljen na području BiH, a u okviru registrovane djelatnosti jedne od ugovornih strana. Predmet prodaje mogu biti samo pokretne stvari. Poslovnopravna prodaja zaključuje se masovno, trajno i profesionalno, a njen osnovni cilj je sticanje prometnih vrijednosti stvari i dobiti. 1.1. 2. Osobine i dejstvo ugovora o prodaji Ugovor o prodaji je teretan, dvostrano obavezan, komutativan i konsenzualan. Forma u načelu nije bitan element ugovora. Ugovor može imati stvarnopravna i obligacionopravna dejstva (prelazak svojine sa prodavca na kupca ili nastanak obaveze na isporuku stvari). 1.2. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA 1.2.1. Primjena općih pravila

Opći principi kojih se stranke moraju pridržavati sadržani su u Osnovnim načelima ZOO. To su naročito: autonomija volje stranaka, savjesno i pošteno postupanje, te zabrana stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja.

61

1.2.2.

Postupak zaključivanja ugovora

Postupak čine eventualne faze, nužne faze, perfekcija ugovora i intervencija države u domenu nastanka pojedinih ugovora. U eventualne faze spadaju: 1. preliminarni kontakti – jednostrane faktičke komercijalne radnje; 2. pregovori kao dvostrani kontakti stranaka sa jasnim ciljem da se počne proces utvrđivanja namjere učesnika u pogledu budućeg ugovora. Pismeno fiksirana saglasnost o pojedinim dijelovima ugovora naziva se punktacija; 3. Tzv.pripremni ugovor – on predstavlja projekat ugovora do kojeg se došlo pregovorima. Nužne faze zaključivanja ugovora su davanje ponude i prihvata. Po svojoj pravnoj prirodi, ponuda je jednostrani građanskopravni posao. Nastaje izjavom samo jednog subjekta i stvara obavezu samo za njega. Tender predstavlja detaljno sačinjen i obavezan obrazac ponude u kome su sadržani svi obavezni elementi ponude, osim cijene. Prihvat je izjava ili ponašanje ponuđenog koje nesumnjivo ukazuje na saglasnost ponuđenog sa ponudom. Šutnja se smatra prihvatom samo ako su kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke: - stalna poslovna veza ponudioca i ponuđenog i to u pogledu određene, a ne bilo koje robe; - propuštanje ponuđenog da u ostavljenom roku izričito odbije ponudu. Pod perfekcijom ugovora o prodaji podrazumijevaju se pravila kojima se određuje mjesto i vrijeme njegovog nastanka. Ona se razlikuju prema tome da li su stranke bile prisutne ili odsutne u trenutku postizanja saglasnosti. Potpisivanje ugovora može predstavljati etapu u njegovom zaključenju u 3 slučaja. Prva dva obuhvataju situacije u kojima je prodaja formalan pravni posao, bilo po zakonu ili sporazumu stranaka. U trećem slučaju, ako su ugovorne strane posebnu formu predvidjele samo radi lakšeg dokazivanja ugovora ugovor je zaključen u trenutku postizanja saglasnosti o bitnim elementima, a za ugovarače je istovremeno nastala obaveza da ugovoru daju predviđenu formu. 1.2.3. Posebne tehnike zaključivanja ugovora

Standardni ugovori su ugovori u kojima su unaprijed dati tipizirani nebitni elementi ugovora. Bitni elementi se određuju u mjeri u kojoj je to moguće. Najčešće se posebno sporazumijeva o količini kao odrednici predmeta, i o iznosu cijene. Zaključnica je pismena potvrda o usmeno zaključenom ugovoru. Daje se na unaprijed odštampanom formularu ili na ad hoc obrascu. Sama zaključnica nije bitan element ugovora, tj. ugovor je punovažan i kad ona nije izdata. U sadržaj zaključnice uvijek ulaze bitni elementi ugovora, a prisustvo nebitnih zavisi od konkretnih okolnosti. Svaka stranka može od druge zahtijevati ispostavljanje ili potpisivanje zaključnice, sve dok druga strana nije ispunila svoje ugovorne obaveze. Sastavlja se najmanje u 2 primjerka, a potpisuju se obje ugovorne strane. Porudžbina je poslovni naziv za komercijalni dokument sa različim funkcijama u postupku zaključivanja i dokazivanja ugovora. Porudžbina predstavlja ponudu kad kupac na osnovu prethodno pribavljenih informacija njome izražava namjeru da zaključi određeni ugovor. Ako kupac porudžbinu šalje na osnovu već primljene ponude prodavca, ona ima pravni karakter prihvata. Takva porudžbina u svemu mora biti saglasna sa ponudom, jer u suprotnom ima pravna svojstva kontraponude. Nakon što je ugovor sklopljen, porudžbina ima svojstvo dokaznog sredstva i knjigovodstvenog dokumenta.

62

1.3. BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 1.3.1. Pojam i vrste

Bitni elementi ugovora su sastojci koji ugovoru daju bilo osobine jednog definisanog tipa pravnog posla, bilo specifičan sadržaj i karakteristike koji odgovaraju zajedničkoj namjeri stranaka. 1.3.2. Predmet

Karakterističan predmet trgovačke prodaje su pokretne stvari. To mogu biti: roba, energije i hartije od vrijednosti. Stvar kao predmet prodaje mora se nalaziti u pravnom prometu (res in commercio) i mora biti određena ili bar odrediva. Prema kriteriju egzistencije, predmet prodaje može biti propala, postojeća i buduća stvar. Međutim, ugovor nema pravno dejstvo ako je u trenutku njegovog zaključenja stvar koja je predmet ugovora propala. Dejstvo djelimične propasti zavisi od poslovnih običaja i od toga da li je svrha ugovora ugrožena ili nije. U principu, kupac može birati da li će raskinuti ugovor ili ostati pri ugovoru uz srazmjerno sniženje cijene. Međutim, ugovor će po sili zakona ostati na snazi ako djelimična propast ne ometa postizanje svrhe ugovora ili ako za određenu stvar postoji poslovni običaj koji zahtijeva očuvanje ugovora. U takvom slučaju kupac ima pravo samo na sniženje cijene. Zaključenjem ugovora o prodaji budućih stvari prodavac na sebe preuzima rizik neisporuke stvari u ugovorenom roku. Ako prodavac ne isporuči stvar u ugovorenom roku, kupac ima prava predviđena za slučaj odgovonosti prodavca za docnju. Slične posljedice su u slučaju da je predmet prodaje tuđa stvar. Količina je uvijek sastavni dio predmeta prodaje. Njena pravna kvalifikacija zavisi od značaja za ostvarenje svrhe posla. Količina je bitan element ugovora u 3 slučaja: ako je tako izričito ugovoreno, ako to proizilazi iz prirode stvari ili ako to zahtijevaju okolnosti konkretnog posla. U ostalim slučajevima količina je uvijek nebitan element, ali se bez obzira na pravnu kvalifikaciju uvijek određuje ugovorom. Prvi način određivanja jeste njeno numeričko preciziranje. Ako količina nije bitan element posla ili ako se ne utvrđuje po broju komada, odstupanje za 2% od ugovorene količine se smatra urednom isporukom. Količina se može precizirati i upotrebom tehničkih termina. Po uzansi 118, izraz »vagon« bez bližeg određenja znači 10.000kg bruto, a »cisterna« 10.000kg neto težine. Drugi način se svodi na približno određivanje količine, ako je uz naznaku količine naveden izraz »circa« ili sličan, tolerancija iznosi 5%. Navođenje količine u rasponu (od… do…), znači da je predmet ugovora bilo koja količina unutar datih granica. Treći način sastoji se u upotrebi izraza »đuture«, »kako padne«, »viđeno-odobreno« i sl. Njima se kao ugovorna količina određuje ona koja se dobiva uvidom u robu na određenoj lokaciji. U svakom slučaju, da bi ugovor o prodaji postojao, količina mora biti barem odrediva. 1.3.3. Cijena

Pojam, struktura i način određivanja cijene. Cijena je bitan element ugovora koji predstavlja novčanu protuvrijednost predmeta prodaje i svojinskog prava na njemu. Struktura cijene je vrlo složena. U nju ulazi: 1. Novčana protuvrijednost neto težine robe, ako ugovorom nije predviđeno da ona obuhvata i težinu ambalaže (bruto za neto); 2. Troškovi ambalaže, obzirom da po dispozitivnim pravilima pribavljanje ambalaže spada u obaveze prodavca;

63

3. Troškovi do mjesta i vremena isporuke i to troškovi robnog prometa u užem smislu (porezi, takse, vozarine, priprema za isporuku i sl) i ostali zavisni troškovi (npr.carine i troškovi carinjenja, ako je prodavac uvoznik i sl); Cijena mora biti određena ili barem odrediva. Određuje se na 3 načina: prinudnim putem, ugovorom i dispozitivnim propisom. Određivanje cijena prinudnim putem. Za kontrolu cijena nadležna je Federacija BiH, ukoliko Zakonom o kontroli cijena nije predviđeno drugačije. Ona može odrediti: fiksne cijene, najviše cijene, strukturu najviših cijena, zadržavanje cijena na određenom nivou, te marže u trgovini. Vlada takođe može propisati davanje svoje saglasnosti na cijene ili da promjenu cijena uslovi prethodnim obavještavanjem Vlade. Na kraju, za pojedine poljoprivredne proizvode Vlada može propisati zaštitne cijene. Ako je cijena propisana preciznim iznosom, ona u ugovoru ne mora biti ni spomenuta, a ako je ugovorena viša ili niža cijena, kupac duguje samo iznos propisane cijene. Slična logika primjenjuje se ako je ugovorena minimalna ili maksimalna cijena – ako cijena nije navedena, ili ako je ugovorena niža od minimalne odnosno viša od maksimalne, u obzir se uzima propisana cijena. Određivanje cijene ugovorom je u praksi najčešći slučaj. To može biti učinjeno izričito ili prećutno, npr. kupovinom robe po izloženoj cijeni. U ugovor se cijena unosi kao određena ili odrediva. Odrediva je kad ugovor sadrži dovoljno podataka na osnovu kojih bi se mogla odrediti, a to je uvijek faktičko pitanje. Stranke mogu cijenu odrediti zajedno, a mogu to određivanje povjeriti trećem licu. Ako treće lice neće ili ne može odrediti cijenu, ZOO predviđa niz sukcesivnih pravila: strankama se ostavlja mogućnost da cijenu odrede naknadno; ako to ne učine, a ne raskinu ugovor, smatra se da su ugovorili tzv.razumnu cijenu. Pod razumnom cijenom bi trebalo smatrati tekuću cijenu u vrijeme zaključenja ugovora. Tekuća cijena je cijena predviđena zvaničnom evidencijom na tržištu mjesta prodavca u vrijeme kad je trebalo da uslijedi isporuka stvari. Ako takve evidencije nema, tekuća cijena se određuje pomoću elemenata pomoću kojih se cijena utvrđuje prema običajima tržišta. U osnovi postoje 3 tehnike kojima se određuje ugovorna cijena: prva se sastoji u individualnom ugovaranju, druga u upotrebi trgovačkih termina (tekuća cijena, berzanska cijena, cijena konkurencije, fabrička cijena, cijena koštanja)5, a treći metod je obračunavanje cijene prema izvađenom uzorku. Određivanje cijene dispozitivnim propisom. Ako cijena u ugovoru nije određena niti odrediva, sukcesivno se primjenjuju slijedeća pravila: 1. kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavac redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora, što je faktičko pitanje; 2. ako redovna cijena ne postoji, smatra se da je ugovorena razumna cijena; 3. ako se ni razumna cijena ne može utvrditi, cijenu utvrđuje sud prema okolnostima slučaja. Obzirom na načelo dispozitivnosti, sud neće djelovati samoinicijativno, tj. cijenu će odrediti samo na zahtjev jedne ili obje ugovorne strane. Ako ni jedna strana unutar rokova zastare ne pokrene postupak za određivanje cijene putem suda, smatra se da ugovor o prodaji nije ni zaključen. Promjena cijene je njeno naknadno različito određivanje u odnosu na cijenu iz ugovora. Stranke mogu cijenu promijeniti naknadnim sporazumom, a mogu i ugovorom unaprijed predvidjeti uslove i način eventualne promjene ugovorene cijene. Najčešći način je ugovaranje tzv.klizne skale. Klauzulom se u vidu matematičke formule precizira uticaj izmjene pojedinih kalkulativnih elemenata na cijenu. Za pojedine vrste poslova postoje tipske ugovorne klauzule.
5

Berzanska cijena=cijena koja važi na berzi; Cijena konkurencije=cijena po kojoj robu prodaje lojalni konkurent; Fabrička cijena=cijena po kojoj fabrika prodaje robu na veliko; Cijena koštanja=cijan koja obuhvata ukupne troškove prodajnog mjesta za pripremanje robe, bez uračunavanja dobiti.

64

Druga vrsta klauzula kojima se revidira cijena su indeksne klauzule, kojima se promjena cijene veže za promjene cijene dobara, robe i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene organizacije. One su dopuštene samo ako je izabrani indeks u neposrednoj ekonomskoj vezi sa predmetom posla, ili ako je klauzula unesena u ugovor radi osiguranja životnog standarda ugovorne strane. U suprotnom, odredba o indeksnoj klauzuli je ništava. Pored navedenog, ZOO sadrži 2 instituta koji mogu da dovedu do promjene cijena na osnovu zahtjeva samo jedne strane. Prvi je institut promijenjenih okolnosti, a drugi prekomjerno oštećenje (laesio enormis). Pritom je bitno napomenuti da strana koja se poziva na jedan od ova dva instituta može tražiti samo raskid, a izmjenu ugovora može tražiti samo druga strana. 1.4. NEBITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 1.4.1. Pojam i vrste Nebitni elementi posla prodaje su oni sastojci koji se u njemu ne moraju nalaziti ni po prirodi posla, niti radi sačinjavanja ugovora shodno ključnim ciljevima stranaka. Neki od takvih elemenata su: kvalitet, transportne klauzule i ambalaža. 1.4.2. Kvalitet

Pojam. Kvalitet je skup svojstava robe zahvaljujući kojima se ona može korisno upotrijebiti. Kvalitet može biti i bitan element posla ako je to propisano, ugovoreno, ili ako na to ukazuje priroda stvari ili okolnosti posla. U svim ostalim slučajevima ima svojstvo nebitnog elementa. Kvalitet može biti uvrđen prinudnim ili dispozitivnim propisima, kao i ugovorom. Prinudnim propisom kvalitet se određuje kad je to od posebnog interesa za širu društvenu zajednicu (zdravlje, sigurnost, izvoz, oružane snage itd). Može biti propisan zakonom ili podzakonskim aktom. Bez obzira kako je određen, propisani kvalitet je obavezan pa se ne mora ni ugovarati. Ukoliko su se stranke sporazumjele o nižem kvalitetu od propisanog, relevantan je propisani kvalitet. Ugovorom, odnosno sporazumom stranaka kvalitet se može odrediti na više načina: 1. Opisom – riječima i crtežima označavaju se sve ili samo pojedine osobine stvari; 2. Po mustri (uzorku) ili modelu – mustra ili uzorak je manja količina stvari čijim osobinama mora da odgovara ukupno ugovorena količina. Posebnu sigurnost strankama pruža »autentičan uzorak«. To je onaj uzorak koji je zapečaćen i na kome je etiketa potpisana od stranaka, ili uzorak koji je jedna stranka pod svojim pečatom predala drugoj, ili uzorak koji je posrednik izdvojio i zapečatio svojim pečatom. Ako ima više uzoraka, za određivanje kvaliteta mjerodavan je onaj koji su stranke kao takav odredile. Zakon dozvoljava nedostatak jednakosti u slučaju kad je uzorak odnosno model podnesen kupcu samo radi obavijesti i približnog određivanja osobine stvari, bez obećanja saobraznosti. 3. Specifikacijom – pod specifikacijom se podrazumijeva svaka ugovorna odredba kojom se bliže određuju svojstva i asortiman robe. Ako su specificirana samo neka svojstva robe, preostala svojstva moraju zadovoljiti 2 kriterija: da budu u skladu sa specificiranim svojstvima i da odgovaraju onome što je uobičajeno u prometu. 4. Tipom – tip je skup svojstava pod kojim se jedna roba javlja u prometu, tako da je ona više ili manje poznata širokom krugu potrošača. Tip se označava posebnim nazivom (npr.vlašićki sir). Manja količina robe koja predstavlja tip često se čuva kod nadležnih tržišnih ustanova (tržišta na veliko i berze), te predstavlja i uzorak te robe. 5. Pozivom na standarde – standardi su pravila o organizaciji i načinu proizvodnje, te proizvodu kao njihovom rezultatu. BH standardi (BHS) se izrađuju u zavodu za standardizaciju. Ako posebnim propisom nije određeno drugačije, BHS nisu pravno obavezujući.

65

6. Primjenom posebnih tehničkih termina – izraz uobičajeni kvalitet označava svojstva stvari koja se u mjestu prodavca redovno traže u prometu takvom robom. Relevantno vrijeme za određivanje kvaliteta je trenutak zaključenja ugovora, a pri definisanju svojstava stvari treba voditi računa i o količini. Određivanje kvaliteta dispozitivnim propisom. Ako kvalitet nije ni propisan ni ugovoren, utvrdit će se na osnovu dispozitivnih propisa: Ako prodavac ne zna namjenu generičkih stvari, dužan je dati stvari srednje kakvoće, a ako zna namjenu stvari, dužan je dati stvar odgovarajuće kakvoće. 1.4.3. Ambalaža

Ambalaža se može definisati kao zaštitni omot robe. Najvažnije klasifikacije ambalaže su na potrošnu i nepotrošnu, te običnu i originalnu. Prema Zakonu o standardizaciji, originalno pakovanje je ono koje osigurava da se njegov sadržaj ne može izmijeniti, utrošiti odnosno upotrijebiti bez otvaranja ili oštećivanja pakovanja. Ambalaža može biti definisana prinudnim propisima ili ugovorom. Kogentni režim karakterističan je za ambalažu koja ima sanitarni značaj u najširem smislu riječi – od pakovanja hrane do radioaktivnih supstanci. Obezbjeđenje ambalaže i pakovanje robe je po dispozitivnim propisima obaveza prodavca. Ako vrsta ambalaže nije propisana niti ugovorena, Opće uzanse zahtijevaju da prodavac obezbijedi uobičajenu ambalažu. Ako je u ugovor unesena neka od slijedećih klauzula: fanco ambalaža, ambalaža izgubljena, ambalaža gratis i sl, ambalaža se ne mora vraćati niti platiti. Osim toga, ambalažu manje vrijednosti i onu koja je namijenjena za jednokratnu upotrebu kupac ne mora vraćati i kad ugovor o tome šuti. Vrednija ambalaža i ona koja je namijenjena za višekratnu upotrebu se mora vratiti ako na to ukazuju okolnosti posla. 1.4.4. Transportne klauzule

Transportne klauzule su trgovački termini kojima se prodavac i kupac na skraćen način dogovaraju o nizu pitanja značajnih za izvršenje ugovora o prodaji. Tu spadaju: organizacija isporuke i transporta, snošenje troškova isporuke i transporta, sklapanje ugovora o transportnom osiguranju i snošenje troškova tog osiguranja, te prelaz rizika sa prodavca na kupca. Takođe se mogu urediti i druga pitanja kao: plaćanje carina, pribavljanje dozvola i sl. Međunarodna privredna komora u Parizu je 1936.g donijela tzv.INCOTERMS (International Commercial Terms), kojim su kodificirane najvažnije transportne klauzule. Dosad je izvršeno 5 revizija INCOTERMS-a, zadnji put 1990.godine, a terminologija iz ove kodifikacije je u vrlo širokoj upotrebi. Bitno je naglasiti da treba biti posebno oprezan pri izmjeni ili dopunjavanju transportnih klauzula. I najmanja izmjena u skraćenici koja označava pojedinu klauzulu može značajno promijeniti njen smisao. Osim toga, transportne klauzule se ne smiju upotrebljavati rutinski.

2. OBAVEZE PRODAVCA
1.1. UOPĆE OBAVEZAMA PRODAVCA 1.1.1. Vrste obaveza

Obaveze prodavca mogu se podijeliti na osnovne i sporedne. U osnovne spadaju: isporuka (predaja stvari), garancija za materijalne nedostatke, garancija za pravne nedostatke i ispostavljanje fakture. Od sporednih obaveza naznačajnije su čuvanje stvari i obavještavanje.

66

1.2. ISPORUKA 1.2.1. Pojam isporuke

Osnovna obaveza prodavca je isporuka robe kupcu Pod isporukom se podrazumijeva sistem faktičkih i pravnih radnji koje prodavac mora izvršiti da bi kupac stekao posjed i vlasništvo na stvari. Mora se sastojati od najmanje jedne faktičke i jedne pravne radnje. Najčešća faktička radnja je uručenje stvari. Izuzetno, radnju isporuke može predstavljati nečinjenje ili propuštanje. To se dešava u slučaju kad se stvar već nalazi kod kupca po nekom osnovu (zakup, lizing i sl). Ovakva predaja naziva se fiktivnom. Pravne radnje su izjave volje. One prate faktičke radnje i mogu se učiniti izričito ili prećutno. Isporuka kao složena radnja sastoji se od više modaliteta, od kojih su najznačajniji predmet, mjesto, način, vrijeme i dejstva isporuke. 1.2.2. Predmet isporuke

Predmet isporuke širi je pojam od predmeta ugovora. Pored predmeta prodaje, predmet isporuke obuhvata pripatke (pertinencije) i koristi od stvari (npr.plodovi i zakupnina). Zakon zahtijeva da predana bude upravo stvar koja je ugovorena i u ispravnom stanju, tj. bez materijalnih nedostataka. 2.2.3. Mjesto isporuke Pojam. Mjesto isporuke je geografska lokacija ili lokalitet u kome sve najvažnije radnje isporuke moraju biti završene. Lokacija je mjesto isporuke u širem, a lokalitet u užem smislu. Za mjesto isporuke vezuju se razgraničenja dužnosti stranaka, prelazak troškova, rizika, svojinskih prava, te neka dispozitivna pravila o načinu izvršenja ugovora. Primarno se određuje ugovorom, izričito ili prećutno. Izričito određenje je putem transportnih klauzula. Mjesto isporuke može biti i kriterij za određivanje tipa ugovora o prodaji. Prema njemu, prodaje mogu biti: 1. Prodaje u mjestu (nedistancione) – kod kojih prodavac i kupac imaju sjedišta u istom mjestu; 2. Prodaje sa otpremom (distancione) – kad su sjedišta stranaka u različitim mjestima; 3. Prodaje u mjestu opredjeljenja (distancione) – kad se mjesto isporuke nalazi u mjestu opredjeljenja i koje takođe pretpostavljaju sjedišta stranaka u različitim mjestima. Ako mjesto isporuke nije određeno ugovorom, primjenjuju se slijedeća dispozitivna pravila: a) Mjesto isporuke u širem smislu 1. Ako je ugovor zaključen u oblasti redovne djelatnosti prodavca, a radi se o generičkoj robi, mjesto isporuke je sjedište prodavca u trenutku zaključenja ugovora; 2. Ako prodavac ima više poslovnih jedinica, mjestom isporuke smatra se ono iz kojeg je upućena ponuda ili u kome je prodavac dao prihvat ponude; 3. Ako je ugovoreno da će generičke stvari biti uzete iz određenog stovarišta ili količine, mjesto isporuke je ono u kome se stovarište odnosno roba nalazi u trenutku zaključenja ugovora; 4. Za individualizirane i buduće stvari važe 2 pravila: ako u vrijeme zaključenja ugovora stranke znaju gdje se stvar nalazi odnosno gdje će nastati, ta lokacija je i mjesto isporuke. U suprotnom važe opća pravila. 5. Ako na osnovu teksta ugovora postoji dilema da li su stranke željele da mjesto isporuke bude mjesto otpremanja ili opredjeljenja, relevantnim se smatra mjesto otpremanja; 6. Ako prodavac zbog transportnih smetnji ne može izvršiti isporuku u ugovorenom mjestu, dužan je o tome obavijestiti kupca. Kupac tada može jednostranom izjavom promijeniti mjesto isporuke – može tražiti da to bude mjesto u kome se roba nalazi u trenutku prekida prevoza, a obzirom da su troškovi prevoza do ugovorenog mjesta uračunati u cijenu, kupac može da ih odbije od prodajne cijene.

67

b) Mjesto isporuke u užem smislu 1. Kod nedistancione prodaje mjesto isporuke u užem smislu je skladište prodavca. Ako ih u istom mjestu ima više, prodavac određuje sa kojeg skladišta će izvršiti isporuku; 2. Kod distancione prodaje, ako je transportni terminal (željeznička stanica, luka i sl) od skladišta prodavca udaljen manje od 10km, mjesto isporuke je transportni terminal. U suprotnom, mjesto je skladište prodavca. 2.2.4. Način isporuke Pojam i vrste. Način isporuke je pojam koji obuhvata sve vrste radnji i modalitete njihovog obavljanja koje prodavac treba izvršiti da bi predmet isporuke stavio na raspolaganje kupcu i tako izvršio svoju osnovnu obavezu. Primarno se određuje ugovorom. Po načinu na koji se predmet stavlja kupcu na raspolaganje, način isporuke može biti: simboličan, dokumentaran i realan (stvaran). • Pod simboličnom isporukom se podrazumijeva predaja manjeg dijela predmeta isporuke ili neke druge stvari koja predstavlja ukupno ugovorenu cjelinu i koja je podobna da manifestuje prenos posjeda sa prodavca na kupca (npr.predaja ključeva automobila). Dokumentarna isporuka je ona koja se vrši predajom papira koji kupcu omogućavaju efektivno raspolaganje prodanim stvarima. Može se izvršiti predajom bilo kojih robnih hartija (npr.skladišni list, skladišnica i sl). Realna isporuka je uručenje samih stvari koje su predmet ugovora, tj. stavljanje stvari kupcu na raspolaganje.

Po vremenu predaje ugovorene količine, način isporuke može biti kontinuelan i sukcesivan. U prvom slučaju postoji jednokratna isporuka koja se sastoji u stavljanju kupcu na raspolaganje cjelokupne ugovorene količine odjednom ili unutar izvjesnog perioda, ali kontinuirano tj. bez većih prekida. Sukcesivna ili obročna isporuka postoji kad se ugovorena količina kupcu stavlja na raspolaganje u manjim, relativno samostalnim dijelovima između čijeg uručenja postoji vremenski diskontinuitet. Realna jednokratna isporuka je jedini način isporuke za koji je razvijen poseban supsidijarni pravni režim. Različita pravila postoje za nedistancionu i distancionu prodaju. Kod nedistancione prodaje postoje 3 načina isporuke na skladištu prodavca: 1. Zajednički izbor i izdvajanje generičke robe radi njene otpreme – kupac i prodavac zajedno biraju; 2. Ako uredno pozvani kupac ne dođe, prodavac može sam učiniti odabir i izdvajanje; 3. Ako uredno pozvani kupac nije došao, a prodavac ne može bez njega odabrati i izdvojiti robu, isporuka se sastoji u izvršavanju onih radnji koje prodavac može izvršiti sam. U ovom slučaju, u trenutku izvršenja posljednje radnje prodavca, rizik prelazi na kupca bez obzira što stvar npr. nije izdvojena iz mase. Kod distancione prodaje, način isporuke zavisi od toga da li je mjesto isporuke transportni terminal ili skladište prodavca. U prvom slučaju primjenjuju se pravila koja važe za predaju robe na prevoz, a u drugom slučaju se isporuka sastoji u utovaru robe na vozilo. Ako je ugovorom o distancionoj prodaji predviđena isporuka u mjestu opredjeljenja, način isporuke biće identičan načinu uručenja robe primaocu. 2.2.5. Vrijeme isporuke Pojam. Vrijeme isporuke je trenutak ili period u kome trebaju biti završene sve radnje koje predstavljaju isporuku. Rok isporuke je nebitan element ugovora, ukoliko drugačije nije ugovoreno ili ne proizilazi iz

68

okolnosti posla. Ugovori sa rokom isporuke kao bitnim elementom smatraju se posebnom vrstom posla – fiksnom prodajom. Vrijeme jednokratne isporuke određuje se ugovorom ili dispozitivnim propisom. Ugovorom je vrijeme jednokratne isporuke moguće odrediti na 3 načina: označavanjem datuma, određivanjem perioda i upotrebom tehničkih termina. Ako je u ugovoru određen period, postavljaju se pitanja početka i završetka roka, kao i pitanje ko ima pravo odrediti stvarno vrijeme isporuke. Što se tiče početka roka, osnovno pravilo je da rok počinje teći od dana zaključenja ugovora. Završetak roka je datum okončanja perioda koji se može odrediti danima, sedmicama, mjesecima, dijelovima godine ili godinama. Ukoliko završetak roka pada u neradni dan, vrijeme isporuke se skraćuje, odnosno ona se mora završiti na dan koji neposredno prethodi nedjelji ili prazniku. Ako ugovorom nije određeno ko ima pravo konkretizirati vrijeme isporuke koje je određeno periodom, pravilo je da to pravo pripada prodavcu, osim ako iz okolnosti slučaja proizilazi drugačije. Ako ovlaštena strana ne odredi datum isporuke, smatra se da je to posljednji dan roka. Što se tiče tehničkih termina, prvi koji se koristi za određivanje vremena isporuke jeste »odmah« ili »prompt«. On označava isporuku u roku od 8 dana od dana zaključenja ugovora. Druga grupa tehničkih termina se odnosi na izvršenje isporuke u toku kalendarskog mjeseca: početkom, u prvoj polovini, sredinom, krajem i u drugoj polovini mjeseca). Treću grupu tehničkih termina čine oni koji pokazuju da je u trenutku zaključenja ugovora roba već utovarena. Ovdje spadaju izrazi kao: »plivajuća«, »u vožnji«, »utovarena« i sl. U ovakvom slučaju isporuka se smatra izvršenom kad roba stigne u mjesto opredjeljenja. Prema dispozitivnom propisu iz čl.470 ZOO, ako vrijeme isporuke nije ugovoreno, prodavac je dužan da je izvrši u razumnom roku. To je faktičko pitanje koje se određuje obzirom na konkretne okolnosti. U svakom slučaju, i ovaj rok počinje teći od dana zaključenja ugovora. Vrijeme sukcesivne isporuke. Ako ugovorom nije precizirano, a rok isporuke cijele količine je 2 mjeseca ili više, isporuka će se izvršiti u približno jednakim mjesečnim obrocima. Ako je rok kraći od 2 mjeseca, isporuka će se izvršiti u 2 približno jednaka obroka sredinom i krajem ugovornog perioda. Istovremenost isporuke i plaćanja. Dispozitivno je pravilo da prodavac ne mora izvršiti isporuku u određenom roku ako kupac istovremeno ne plati ili nije spreman da plati ugovorenu cijenu. Da bi se ovo pravilo primijenilo, mora biti ispunjeno nekoliko pretpostavki: 1. Nepostojanje suprotnog ugovora ili običaja; 2. Da se ne radi o prodaji na kredit, pretplatnoj ili klirinškoj prodaji; 3. Pojam istovremeno treba biti shvaćen komercijalno, a ne doslovno – istovremenim plaćanjem se smatra ono koje je izvršeno u ugovorenom ili zakonskom roku po prijemu robe i fakture. Kad se kod distancione prodaje isporuka vrši uručenjem stvari prevozniku, prodavac može odložiti odašiljanje stvari do isplate cijene ili poslati stvar uz zadržavanje prava raspolaganja njime u toku prevoza. 2.2.6. Dejstvo isporuke – prelaz rizika Pojmovna određenja. ZOO predviđa da prodavac snosi rizik slučajne propasti stvari do predaje stvari kupcu. Pod pojmom slučaja podrazumijeva se odsustvo krivice, tj. skrivljene štetne radnje i to bilo kojeg lica, a ne samo ugovorne strane. Shodno tome, rizik se može definisati kao mogućnost da na predmetu prodaje nastupi šteta za koju niko ne odgovara. Ako je u pitanju individualno određena stvar, prelaz rizika vezan je za trenutak isporuke, a kod generičkih stvari rizik prelazi individualizacijom stvari.

69

Prelaz rizika kad kupac nije u zakašnjenju (docnji) se prvenstveno uređuje ugovorom, bilo da se strane sporazumiju izričito, ili (što je u praksi češće) da upotrijebe transportne klauzule. Ako ugovorom nije regulisano, rizik slučajne propasti do predaje stvari snosi prodavac, a nakon toga kupac. Od ovog općeg pravila postoje 2 izuzetka: 1. Ako je kupac zbog nekog nedostatka predane stvari raskinuo ugovor ili tražio zamjenu stvari, rizik ostaje na prodavcu, a kupac eventualno ima obavezu da stvar čuva sa pažnjom dobrog privrednika; 2. Ako prodavac zadrži slanje robe ili njenu isporuku kupcu, koristeći svoja ovlaštenja za slučaj sumnje u ostvarivanje naplate istovremeno sa isporukom, rizik neće preći na kupca. Prelaz rizika kad je kupac u zakašnjenju. Ako predaja stvari nije izvršena zbog kupčevog zakašnjenja, rizik prelazi na kupca u trenutku kad je pao u zakašnjenje. Pod predajom treba smatrati isporuku, a ne samo uručenje kao njenu osnovnu radnju. Ako su predmet ugovora generičke stvari, smatra se da je prodavac izvršio isporuku u trenutku kad je ugovorenu količinu izdvojio iz mase, uz ispunjenje slijedećih uslova: 1. Da pozvani kupac nije došao na vrijeme; 2. Da su izdvojene stvari očito namijenjene za izvršenje predaje; 3. Da je prodavac kupca obavijestio o izvršenom izdvajanju. Obavještenje se smatra izvršenim u trenutku kad ga je prodavac uputio (teorija odašiljanja). Ako prodavac ne može sam da izvrši izdvajanje, a uredno pozvani kupac nije došao, isporuka će se smatrati izvršenom ako je prodavac izvršio one radnje koje kupcu omogućavaju preuzimanje stvari i ako je kupcu uputio obavijest da su te radnje izvršene. 1.3. GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 1.3.1. Pojam i vrste materijalnih nedostataka

Pojam. Prema ZOO, materijalni nedostaci postoje ako: 1. stvar nema potrebna svojstva za redovnu upotrebu i promet; 2. stvar nema potrebna svojstva za posebnu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavcu ili mu je morala biti poznata; 3. stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prećutno ugovorene odnosno propisane; 4. ako je prodavac predao stvar koja nije vjerna uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavještavanja.
Teorijski se materijalni nedostaci mogu definisati kao svako odstupanje na lošije od propisanih, redovnih odnosno uobičajenih ili ugovorenih svojstava stvari, te odstupanja nabolje ako su svojstva stvari ugovorom predviđena kao bitni elementi. Vrste materijalnih nedostataka zavise od kriterija koji se uzima u razmatranje: • • • Objektivni su nedostaci određeni propisima, redovnom praksom u prometu ili običajima, a subjektivni su u suprotnosti sa ugovorenim svojstvima predmeta prodaje. Prema vrsti osobine koja ne odgovara ugovoru – kvalitativni i kvantitativni nedostaci. Po kriteriju vidljivosti – vidljivi i nevidljivi. Vidljivi su nedostaci koji su očito primjetni, a skriveni su oni za čije je utvrđivanje potreban poseban postupak provjere osobina stvari ili njihova upotreba. Razlikovanje je važno zbog rokova za reklamaciju.

70

• • •

Prema kriteriju otklonjivosti – otklonjivi i neotklonjivi. Neotklonjivi su oni čiji je popravak nemoguć ili ekonomski besmislen. Prema obimu – znatni i neznatni. Znatni su oni koji dovode do poništavanja ili umanjenja vrijednosti stvari (prometne ili upotrebne). Po kriteriju ostvarenja svrhe ugovora – bitni i nebitni. Bitni onemogućavaju ostvarivanje svrhe ugovora. Nebitni mogu prouzrokovati naknadu štete, ali ne utiču na samo postojanje ugovora. Garancija za materijalne nedostatke

1.3.2.

Pojam garancije. Garancija za materijalne nedostatke je garatovanje prodavca kupcu da roba nema nikakvih fizičkih svojstava koja bi ometala urednu i nesmetanu, propisanu, uobičajenu ili ugovorenu upotrebu stvari. Uslovi za postojanje garancije koji moraju biti kumulativno ispunjeni su:

a. Da je nedostatak postojao u trenutku predaje stvari, odnosno u trenutku prelaska rizika sa prodavca na
kupca. Izuzetno postoji i ako se nedostatak javio nakon prelaska rizika, ali ako je on posljedica uzroka koji je ranije postojao (npr. period inkubacije kod prodaje zaražene stoke); b. Da je nedostatak bio skriven, tako da ga kupac nije mogao primijetiti upotrebom dužne pažnje. Rok za reklamaciju je 6 mjeseci od prijema stvari, a ugovorom se može odrediti i duži rok. Osim toga, prodavac će odgovarati i za nedostatke koje je kupac lako mogao primijetiti, ako je izjavio da stvar nema nikakvih nedostataka ili da stvar ima određena svojstva ili odlike. c. U ugovoru ne smije stajati odredba da se kupac odriče zaštite zbog materijalnih nedostataka. Odredba o isključenju ili ograničenju odgovornosti za materijalne nedostatke će biti ništava ako je nedostatak bio poznat prodavcu, a on o njemu nije obavijestio kupca. Ništavost postoji i ako je prodavac takvu odredbu nametnuo koristeći svoj monopolski položaj. d. Da stvar nije prodata na prinudnoj prodaji – mehanizam prinudne prodaje isključuje pristanak i učešće prodavca u zaključivanju ugovora.

e. Uredna reklamacija, tj. da je kupac blagovremeno i na adekvatan način obavijestio prodavca o
postojanju nedostataka na stvari. 1.4. GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE (ZAŠTITA OD EVIKCIJE) 1.4.1. Pojam i vrste pravnih nedostataka

Pravni nedostaci na prodatoj stvari postoje ako na njoj postoji neko pravo trećeg lica koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčev miran posjed ili pravo vlasništva, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. U zavisnosti od kriterija klasifikacije, postoji više vrsta pravnih nedostataka. Obzirom na njihovo dejstvo, nedostaci se dijele na one koji isključuju, umanjuju ili ograničavaju pravo kupca. Prema obimu uticaja na stvar i pravo svojine na njoj, pravni nedostaci se u teoriji dijele na potpune i djelimične. Pravo koje sa stanovišta kupca predstavlja manu može biti javnopravne i privatnopravne prirode. 2.4.2. Pojam garancije za pravne nedostatke i uslovi za njeno postojanje Garancija za pravne nedostatke je garantovanje prodavca kupcu da preneseno pravo nema nikakvih nedostataka koji bi onemogućavali nastanak ili trajanje kupčevog svojinskog prava, odnosno koji bi umanjivali ili ograničavali miran posjed prodane stvari. Po svojoj pravnoj prirodi, ova garancija je prirodni element ugovora - postoji uvijek kad nije ugovorom isključena, odnosno u obimu u kome nije ugovorom ograničena.

71

Uslovi koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi postojala garancija za pravne nedostatke su: a) Da je pravni nedostatak postojao u trenutku prelaska vlasničkog prava sa prodavca na kupca; b) Da je kupac savjestan. Savjesnost postoji u 3 slučaja: ako kupac nije bio obaviješten o postojanju pravnog nedostatka; ako u trenutku sklapanja ugovora nije znao za mogućnost da njegovo pravo bude uskraćeno ili ograničeno; ako je znao za nedostatak, ali nije pristao da uzme stvar opterećenu pravom trećeg lica. U zadnjem slučaju radi se o situaciji u kojoj je prodavac obmanuo kupca u pogledu karaktera prava trećeg lica ili u kojoj je kupcu obećao da će do preuzimanja stvari otkloniti nedostatak;

c) Da garancija nije isključena ili ograničena ugovorom, uz uslov da je prodavac bio savjestan, tj. da mu je
nedostatak u trenutku sklapanja ugovora bio nepoznat ili mu nije mogao biti poznat.

d) Obavještavanje prodavca o nedostatku, tj njegovo reklamiranje. Obaveza postoji i kad reklamacija nije
izvršena, i to u 3 slučaja: (1) kupac ne mora reklamirati pravne nedostatke koji su prodavcu već poznati; (2) ako se kupac upustio u sudski spor sa trećim licem i izgubio ga; (3) ako je očigledna osnovanost prava trećeg. 1.5. ISPOSTAVLJANJE FAKTURE

1.5.1. Pojam fakture i obaveza njenog ispostavljanja
Faktura se može definisati kao izjava volje prodavca data u formi pisanog dokumenta kojim on od kupca zahtijeva da mu isplati cijenu iz ugovora i eventualno ostale izdatke koje je učinio u vezi sa ugovorom. Faktura uvijek sadrži i neke elemente iz ugovora: predmet, količinu, jediničnu cijenu, transportnu klauzulu i ukupan iznos cijene. Po svojoj prirodi faktura je pomoćni pravni posao, jer se radi o manifestaciji pravno relevantne izjave volje usmjerene na plaćanje cijene. Izdavanje fakture je obaveza prodavca. Faktura ima višestruku funkciju: osim što predstavlja zahtjev za isplatu cijene, ona je knjigovodstveni dokument i dokazno sredstvo, a zavisno od faze pregovora faktura može predstavljati ponudu ili prihvat ponude. Pored toga, ako se stranke nisu sporazumjele o cijeni, faktura može biti i sredstvo za oživljavanje ugovora preciziranjem cijene od strane prodavca. Na kraju, faktura je podoban instrument i za dopunu i preciziranje ugovora. Od fakture treba razlikovati profakturu. Profaktura je pisani dokument kojim prodavac od kupca zahtijeva plaćanje prema prethodnom obračunu cijene. Po sadržaju i obliku slična je fakturi,a ima preliminarnu finansijsku, knjigovodstvenu i dokaznu funkciju. Kad se sačini konačni obračun, iznosi plaćeni po profakturi odbijaju se od iznosa fakture. Rezultat može biti ostatak duga kod kupca, potpuno izmirenje obaveze ili nastanak obaveze prodavca da vrati iznos preplaćen po profakturi. 1.5.2. Obaveznost jednostrano unesenih klauzula

Pitanje klauzula koje prodavac jednostrano unese u fakturu riješeno je Općim uzansama i to:

1. Odredbe fakture koje se ne nalaze u ugovoru niti se iz njega mogu tumačenjem nesumnjivo konstruisati u
principu ne obavezuju kupca. Obzirom na sadržaj ugovora i princip pacta sunt servanda, mogući su izuzeci.

2. Uslovi plaćanja i drugi uslovi koje prodavac jednostrano unese u fakturu obavezuju kupca ako su
kumulativno ispunjene 3 pretpostavke: ako su neophodne za izvršenje ugovora, ako su u skladu sa ostalim odredbama i ako kupac nije u kratkom roku stavio prigovor na jednostrano unesene klauzule. Pitanja neophodnosti, usklađenosti i kratkog roka su faktička pitanja. U praksi se formiralo stanovište da jednostrano unesene klauzule obavezuju prodavca ukoliko otežavaju njegov položaj – smatra se da je prodavac želio pružiti kupcu određene pogodnosti.

72

3. OBAVEZE KUPCA
3.1. UOPĆE O OBAVEZAMA KUPCA 3.1.1. Vrste obaveza

Osnovne obaveze kupca su: pregled robe (provjera materijalnih nedostataka), prijem isporuke, plaćanje cijene i obavještavanje o materijalnom nedostatku (reklamacija), ako on postoji. Sporednih obaveza ima više. Od obaveza zasnovanih na zakonu, treba istaći obavezu čuvanja stvari, koju kupac ima ako stvar koja mu je uručena želi vratiti prodavcu zbog nedostataka ili raskida ugovora. Od dužnosti zasnovanih na ugovoru ističu se slanje ambalaže i dostavljanje specifikacije. 3.2. PREGLED ROBE 3.2.1. Pojam pregleda

Pojam provjere materijalnih nedostataka. Pregled robe radi provjere postojanja materijalnih nedostataka predstavlja sistem faktičkih i pravnih radnji, zajedno sa njihovim modalitetima, koje treba preduzeti da bi se došlo do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li isporučena roba po svojim osobinama odgovara onome što je ugovorom predviđeno. Prema ZOO, provjera materijalnih nedostataka je obaveza kupca, koji je dužan primljenu stvar pregledati na uobičajen način ili je dati na pregled. Postoje 4 osnovna modaliteta pregleda i to: subjekti, mjesto, vrijeme i način. Pojam provjere pravnih nedostataka. Provjera pravnih nedostataka se analogno može definisati kao sistem faktičkih i pravnih radnji, zajedno sa njihovim modalitetima, koje se preduzimaju da bi se došlo do relativno sigurnog stava o tome da li pravo koje se prenosi postoji i da li se može upotrebljavati na način predviđen ugovorom. Za razliku od materijalnih, priroda pravnih nedostataka dozvoljava da se oni valjano reklamiraju i kad nisu posebno provjeravane osobine prenesenog prava. 3.2.2. Subjekti pregleda robe

Subjekti pregleda su lica koja imaju obavezu i pravo da izvrše uvid u stanje robe radi konstatovanja da li postoje materijalni nedostaci ili ne. To mogu biti subjekti javne vlasti i lica privrednog prava. Subjekti javne vlasti su nadležni inspekcijski organi, čija kontrola je zasnovana na imperativnim normama i najčešće se susreće kod proizvoda za koje je propisan minimalni kvalitet. Određivanje lica privrednog prava koja mogu izvršiti kontrolu prvenstveno zavisi od ugovora, a to mogu biti: prodavac, kupac, prodavac i kupac zajednički, te treće lice. U našem pravu pregled robe je obaveza kupca, a u praksi se najčešće vrši od strane kupca i prodavca zajedno. 3.2.3. Mjesto pregleda robe

Mjesto pregleda je geografska lokacija ili lokalitet na kome trebaju biti izvršene sve radnje pregleda. Određuje se prvenstveno ugovorom, a zatim dispozitivnim propisima. Osnovna zakonska odredba je da je kupac dužan primljenu stvar pregledati ili dati na pregled čim je to prema redovnom toku stvari moguće. Preciznija pravila u vezi s tim su: 1. Ako su obje stranke prisutne isporuci i ako je prilikom isporuke moguće izvršiti i pregled, mjesto isporuke je ujedno i mjesto pregleda (u širem i užem smislu);

73

2. Ako prodavac ne pozove kupca da prisustvuje isporuci, ili ako prisutne stranke bez svoje krivice ne mogu izvršiti pregled, mjesto provjere je prvo mjesto u kome je to moguće učiniti prema redovnom toku stvari. Količina će se najčešće provjeravati u prvom usputnom mjestu koje raspolaže odgovarajućim mjernim instrumentima, a kvalitet u skladištu kupca; 3. Kod distancionih prodaja generičkih stvari, mjesto pregleda će biti mjesto isporuke, tačnije mjesto otpreme (a ne opredjeljenja). Kao mjesto pregleda u užem smislu uzima se transportni terminal;

4. Kod reekspedicije je moguće da mjesto provjere bude i mjesto novog opredjeljenja, ukoliko su
kumulativno ispunjena 3 uslova: (1) da postoji ugovor između kupca i njegovog kupca o prodaji iste robe, (2) da kupac robu šalje u novo mjesto opredjeljenja bez pretovara i (3) da je prodavcu prilikom sklapanja ugovora bila poznata ili morala biti poznata mogućnost takve dalje otpreme. Sva iznesena pravila važe za uobičajeni pregled kojim se mogu konstatovati vidljivi nedostaci. Mjesto određivanja skrivenih nedostataka zavisi od volje kupca ili od okolnosti slučaja. 3.2.4. Vrijeme pregleda robe

Vrijeme pregleda je trenutak ili period u kome moraju biti izvršene sve radnje koje čine pregled robe. Određuje se ugovorom i dispozitivnim propisima. Usvojena pravila zavise od savjesnosti prodavca. Ako je prodavac nesavjestan (znao ili morao znati za nedostatak), vrijeme reklamacije nije ograničeno. Ako je bio savjestan, vrijeme pregleda zavisi od toga da li je nedostatak bio vidljiv ili skriven. Ako su obje stranke prisutne isporuci i pregled je moguće izvršiti prilikom isporuke, stranke ili drugi subjekti pregleda ga moraju izvršiti odmah. Ako prodavac ne ispuni svoju obavezu pozivanja kupca da prisustvuje isporuci i pregledu, ili ako pregled objektivno nije moguće izvršiti prilikom isporuke, kupac mora pregled obaviti čim je to moguće prema redovnom toku stvari. To znači bez nepotrebnih odlaganja i s pažnjom dobrog privrednika. Rješenje u konkretnom slučaju zavisi od vrste robe i od toga da li se radi o provjeri količine ili kvaliteta. Kod distancione prodaje generičkih stvari pravilo je da se vrijeme pregleda veže za vrijeme isporuke. Kod reekspedicije, kupac ili kupčev kupac mogu pregled izvršiti i ranije, ali im je obaveza da pregled izvrše po pristizanju na konačnu destinaciju. Navedeni rokovi mogu biti produženi u 2 slučaja: 1. Akoje zbog popravke ili isporuke stvari kupac bio prinuđen da ne koristi predmet prodaje, rokovi počinju teći od predaje popravljene stvari, predaje druge stvari, izvršene zamjene dijelova i sl; 2. Ako se pregled ne može izvršiti jer prodavac nije predao potrebna dokumenta, početak roka se odlaže do prijema dokumenata. Ovo pravilo ne važi ako se radi o lahko kvarljivoj robi. Sve navedeno važi za vidljive nedostatke. Za skrivene nedostatke, krajnji rok za izvršenje pregleda je 6 mjeseci od isporuke, osim ako je ugovorom određen duži rok.

3.2.5. Način pregleda robe
Način pregleda obuhvata sve vrste radnji i njihove modalitete koje subjekt pregleda treba obaviti da bi se došlo do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li materijalni nedostaci postoje ili ne. Može biti usmjeren na količinu ili na kvalitet robe, a po obimu može biti potpun i djelimičan, što zavisi od prirode robe. Izvori prava za način provjere su: ugovor, dispozitivni propisi, Opće uzanse, posebne uzanse i poslovni običaji.

74

Utvrđivanje količine vrši se vaganjem, mjerenjem ili brojanjem, a suštinski zahtjev uzansi u pogledu utvrđivanja kvaliteta jeste da primijenjeni način bude vjerodostojan. Ako se roba isporučuje u originalnom pakovanju, tehnološki postupci se primjenjuju samo na konstatovanje stanja ambalaže. Prema ZOO, pregled se mora izvršiti na uobičajeni način. Uobičajeni način se određuje prema običajima u mjestu pregleda, poslovnim običajima konkretne trgovačke branše, prirodi robe i okolnostima provjere. Opće uzanse kao vjerodostojan način pregleda predviđaju komisijski pregled. Komisiju formira strana koja je subjekt pregleda, a poželjno je da komisiju čine nepristrasna lica i da u nju po mogućnosti uđu sudski vještaci. Ako snošenje troškova nije regulisano ugovorom, primjenjuju se pravila Općih uzansi: Ako se provjera vrši na skladištu prodavca, on je dužan da kupcu za provjeru bez naknade stavi na raspolaganje potrebnu radnu snagu i sredstva kojima raspolaže. U ostalim slučajevima troškove snosi kupac, uz jedan izuzetak. Naime, ako su pregledom konstatovane mane za koje prodavac odgovara, troškove njihovog utvrđivanja kupac može regresirati od prodavca. 3.3. 3.3.1. PRIJEM ISPORUKE Pojam

Prijem isporuke ili preuzimanje stvari je sistem faktičkih i pravnih radnji koje kupac prema ugovoru mora izvršiti da bi prodavac mogao isporučiti robu i prenijeti svojinsko pravo na njoj. Sastoji se iz najmanje 1 faktičke i 1 pravne radnje, te se može okarakterisati i kao pomoćni pravni posao. 3.3.2. Sadržaj obaveze prijema isporuke

Ova obaveza se sastoji u preduzimanju potrebnih radnji da bi predaja bila moguća. O kojim se radnjama radi zavisi od propisa, ugovora, poslovnih običaja, prirode stvari i okolnosti konkretnog posla. Analogno fiktivnoj isporuci, postoji i fiktivni prijem isporuke. Bitno je naglasiti da šutnja kupca ne znači fiktivni prijem, već je potrebno da on izričito izjavi da prima robu koja je kod njega ili da preduzme radnje iz kojih se može na siguran način utvrditi da je on robu htio zadržati. 3.4. 3.4.1. PLAĆANJE CIJENE Pojam obaveze plaćanja

Definicija i kvalifikacija obaveze. Plaćanje cijene je osnovna i najvažnija obaveza kupca. Analogno isporuci, može se definisati kao sistem faktičkih i pravnih radnji koje kupac mora izvršiti da bi prodavcu predao ugovorenu količinu novca i prenio mu svojinsko pravo na tom novcu. Obzirom na pravni režim cijene u prodaji poslovnog prava, kao i značaj manifestacije volje kupca prilikom preduzimanja pojedinih akata isplate, plaćanje se može odrediti i kao prirodan sastojak ugovora, a i kao pomoćni pravni posao. Izvori prava kojima se uređuje obaveza plaćanja su: (1) prinudni propisi koji regulišu novčani, kreditni i devizni sistem; (2) ugovor o prodaji i (3) dispozitivni propisi (ZOO i Opće uzanse). Sadržaj obaveze plaćanja nije identičan sa cijenom. Obaveza plaćanja je po pravilu veća, jer u nju ulaze i drugi izdaci, prvenstveno troškovi robnog prometa. Osnovni element kalkulacije je cijena. Ako ništa nije ugovoreno, plaća se za neto težinu robe bez skonta. Skonto je odbitak od cijene zbog njene isplate odmah i gotovinski. Mora biti utvrđen ugovorom ili poslovnim običajima.

75

Troškove prometa kupac snosi od mjesta i vremena isporuke. Samo izuzetno, kupac plaća troškove prometa nastale prije mjesta i vremena isporuke i to ako je tako ugovoreno ili predviđeno u uzansama. Osim toga, kupac snosi troškove pribavljanja i legaliziranja uvjerenja o porijeklu robe, kao i troškove plaćanja. Kod prodaje na kredit stvari koje daju plodove ili druge koristi, kupac plaća i kamatu na dugovanu cijenu od dana prijema stvari. 3.4.2. Način plaćanja Uopće o načinu plaćanja. Pod načinom plaćanja podrazumijevaju se instrumenti plaćanja i radnje koje se u vezi s njim preduzimaju, te ukupan sistem postupaka koje kupac mora učiniti da bi svoju dužnost isplate izvršio u skladu sa ugovorom i prinudnim finansijskim propisima. Instrumenti plaćanja. To su sredstva kojima se vrši izmirenje novčanih obaveza. To su: 1. Gotovina, tj.polaganje novčanog iznosa na tekući račun povjerioca. Međutim, prema Zakonu o finansijskom poslovanju, gotov novac nije primarni instrument plaćanja jer su privredni subjekti dužni promet obavljati preko računa; 2. Instrumenti doznake – nalog za prenos, obračunski ili virmanski ček i čekovna uplatnica; 3. Hartije od vrijednosti – trgovački efekti i bjanko mjenice; 4. Akreditiv – to je apstraktni pravni posao kojim se akreditivna banka na osnovu ugovora sa kupcem obavezuje da će korisniku, tj.prodavcu isplatiti određenu novčanu sumu ako do određenog vremena bude udovoljeno uslovima navedenim u nalogu za otvaranje akreditiva. 5. Instrumenti obračuna – Zakon o finansijskom poslovanju spominje samo prebijanje (kompenzaciju), ali nisu isključeni ni ostali: cesioni i asignacioni (ZOO). Tipovi načina plaćanja. Prema osobinama ugovora o prodaji i obilježjima same obaveze plaćanja, moguće je utvrditi 4 karakteristična tipa plaćanja: 1. Jednokratno plaćanje. U slučaju uzastopnih isporuka, kupac je dužan isplatiti cijenu za svaku isporuku u trenutku njenog preuzimanja, ukoliko drugačije nije dogovoreno ili ne proizilazi iz okolnosti posla. Ako je u ovakvim ugovorima kupac prodavcu dao predujam, prve isporuke se naplaćuju iz predujma (ako ništa nije ugovoreno). 2. Plaćanje uz predaju dokumenata – kod ovog tipa plaćanja kupac je dužan izvršiti obavezu plaćanja čim su mu stavljena na raspolaganje dokumenta koja predstavljaju robu, dakle prije nego što je imao mogućnost da isporučenu stvar pregleda. Postoje 2 podvrste ovog tipa plaćanja: plaćanje uz dokumenta i dokumentarni akreditiv. 3. Plaćanje pouzećem – u privredi dominira pouzeće koje je vezano za plaćanje prevozniku, pa su zloupotrebe ovog modaliteta manje u odnosu na građansku prodaju putem pouzeća preko pošte. 4. Djelimično plaćanje – u slučaju spora o cijeni, kupac koji ima prigovore samo na neke stavke iz fakture, mora platiti nesporne iznose. Prodavac je dužan primiti te iznose. U suprotnom, kupac može sporni iznos deponovati kod nadležnog suda, o tome obavijestiti prodavca i time se plaćanje smatra izvršenim do visine položenog iznosa. Kupac na deponovani iznos ne duguje kamatu u slučaju da izgubi spor o cijeni.

3.4.3. Vrijeme izvršenja isplate
Vrijeme plaćanja je trenutak ili period u kome sve radnje koje čine obavezu plaćanja moraju biti završene. Primarno se određuje ugovorom. Može se definisati datumom, rokom ili se staviti u vezu sa vremenom isporuke. U posljednjem slučaju, razlikuje se plaćanje prije isporuke, istovremeno sa isporukom i nakon isporuke, tj. nakon preuzimanja stvari.

76

Plaćanje prije isporuke se po pravilo ugovara izričito i precizno. Ako rok nije preciziran, plaćanje se ima izvršiti u roku od 8 dana od dana zaključenja ugovora. Plaćanje istovremeno sa isporukom je dispozitivno pravilo i zbog toga se rijetko ugovara izričito. Kod plaćanja unazad, prodavac ustvari kreditira kupca za ukupan iznos potraživanja. Prodavac će po pravilu tražiti obezbjeđenje svog potraživanja. Ako vrijeme plaćanja nije ugovoreno, ZOO predviđa da se plaćanje ima izvršiti u roku koji je previđen poslovnim običajima. Ako se u obzir uzme ukorijenjenost Općih uzansi u našoj poslovnoj praksi, može se smatrati da je taj rok 8 dana od dana prijema robe, odnosno dana prijema fakture ako je kupac robu dobio prije fakture. Vrijeme isplate je trenutak u kome se smatra da je plaćanje izvršeno. Ono zavisi od načina plaćanja, a posebno od instrumenta plaćanja. Plaćanje gotovinom se smatra izvršenim kad kupac uruči prodavcu dugovanu sumu, odnosno kad tu sumu virmanom položi na njegov tekući račun. Ako se plaćanje vrši instrumentima doznake preko banke (nalog za prenos i obračunski ček ili virman), plaćanje se smatra izvršenim onda kad su to stranke dogovorile. Ako takvog dogovora nema, dug je namiren kad odgovarajuća doznaka u korist prodavca stigne iz kupčeve banke u prodavčevu. Kupac snosi posljedice eventualnog kašnjenja svoje banke. Ako se radi o istoj banci, plaćanje je izvršeno u trenutku kad kupac (koji ima sredstava na računu) izda nalog banci. Ako je ugovoreno plaćanje preko pošte, obaveza je izmirena u trenutku kad dužnik uplati pošti iznos svoje obaveze. Ako plaćanje preko pošte nije ugovoreno, relevantan je trenutak prijema novčane doznake od strane vjerovnika. Plaćanje hartijama od vrijednosti smatra se uslovno izvršenim kad su one na odgovarajući način prenesene prodavcu. Obaveza se konačno gasi kad prenesene hartije budu honorisane. Ako se dug ne izmiri u roku, a ni 2 dana nakon što kupac primi prodavčevu opomenu, prodavac može tražiti isplatu u gotovini uz priznavanje eskonta. Plaćanje akreditivom se smatra izvršenim u trenutku kad je banka otvorila akreditiv u skladu sa uslovima ugovora. Kod izmirenja obaveza kompenzacijom, cesijom i asignacijom, vrijeme isplate se utvrđuje pravilima ZOO koja važe za pomenute instrumente. 3.4.4. Mjesto plaćanja

Mjesto plaćanja je lokacija i lokalitet na kome moraju biti završene sve radnje koje ulaze u obavezu plaćanja. Naše pravo supsidijarno određuje slijedeća mjesta plaćanja: 1. Mjesto određeno ugovorom; 2. Ako mjesto nije određeno ugovorom, određuje se prema poslovnim običajima; 3. Ako nema običajnih pravila, plaćanje se vrši na mjestu predaje stvari; 4. Ako se cijena ne mora platiti u trenutku predaje, mjesto plaćanja je u sjedištu prodavca. Ako ima više sjedišta, odnosno više poslovnih jedinica, plaćanje se vrši u onoj koja je poslala ponudu, odnosno izvršila prihvat. Međutim, ako se iz ugovora ili okolnosti posla vidi iz kojeg će se sjedišta izvršiti isporuka, plaćanje se vrši u mjestu tog sjedišta. Promjena mjesta plaćanja može se izvršiti sporazumno, ili jednostrano od strane povjerioca (prodavca). Ako prodavac u periodu između zaključenja ugovora i dospjelosti obaveze plaćanja promijeni sjedište, ovlašten je tražiti plaćanje u svom novom sjedištu, s tim što sam snosi eventualno povećanje troškova plaćanja koji su zbog toga nastali.

77

4. PRIGOVORI
4.1. UOPĆE O PRIGOVORIMA U najširem smislu, prigovorom se mogu smatrati izjave ugovornog povjerioca kojima on ukazuje dužniku na činjenicu da ugovor ne smatra uredno izvršenim. Prigovori se nazivaju još i reklamacijama, odnosno obavještenjima o nedostacima. Usmjereni su na vjerodostojno konstatovanje činjenica, podsticanje dužnika da uredno izmiri svoju obavezu, očuvanje prava na popravljanje štete i vansudsko rješavanje sporova. Najvažnija funkcija prigovora je očuvanje prava na naknadu. Pravna kvalifikacija prigovora je vrlo složena. Prije svega, prigovori spadaju u opću obavezu obavještavanja o relevantnim činjenicama i zasnovani su na načelu savjesnosti i poštenja. Međutim, obzirom na njihov specifičan pravni režim, može se smatrati da oni predstavljaju samostalan, viši institut prava prodaje. Drugo, prigovori se ponekad kvalificiraju kao pravo, a ponekad kao obaveza. Radi rješavanja te dileme, ZOO izričito navodi da je reklamacija za materijalne nedostatke dužnost kupca. Treće, obzirom da predstavlja izjavu volje sa značajnim pravnim posljedicama, svaki prigovor se može odrediti i kao pomoćni pravni posao.

Najznačajniji prigovori na strani kupca su: prigovor zbog kašnjenja isporuke, reklamacija zbog materijalnih nedostataka i reklamacija zbog pravnih nedostataka. Na strani prodavca to je prigovor zbog kašnjenja kupca sa plaćanjem cijene.
4.2. REKLAMACIJA NA MATERIJALNE NEDOSTATKE Reklamacija na materijalne nedostatke je pravna radnja kojom kupac obavještava prodavca da isporučena roba ima konkretan materijalni nedostatak i da ima namjeru koristiti neko od prava koja mu po tom osnovu pripadaju. Ova reklamacija predstavlja obavezu kupca i uslov je za očuvanje prava na naknadu štete. Ona je prirodni element ugovora o prodaji. Način reklamiranja. Reklamaciju kupac upućuje prodavcu. Bitni elementi reklamacije su: konkretan opis nedostatka i poziv prodavcu da pregleda stvar. Svi ostali elementi su nebitni, mada su neki od njih tipizirani. Sudska praksa je na stanovištu da iz reklamacije mora biti vidljivo da je kupac podnosi sa namjerom da se koristi jednim od prava koja mu se priznaju u vezi sa nesaobraznom robom. Ta prava ne moraju biti precizirana, ali ako to kupac učini, iskoristio je opciju i ne može kasnije jednostrano mijenjati odštetni zahtjev. U reklamaciji se po pravilu navode dokumenti i dokazi kojima kupac raspolaže, s tim što se nikada ne trebaju prilagati originalni dokumenti. Reklamacija mora biti upućena na siguran način. ZOO u tom smislu primjerice navodi preporučeno pismo i telegram. Ako je korišten jedan od tih načina, smatra se da je kupac izvršio obavezu obavještavanja i u slučaju kad prodavac uopće nije primio reklamaciju ili ju je primio sa zakašnjenjem. Mjesto reklamiranja nije posebno regulisano, te se prepušta općim pravilima. Ako su obje stranke prisustvovale pregledu, mjesto reklamacije je mjesto pregleda. U suprotnom važi teorija prijema, tj. mjesto u koje treba uputiti reklamaciju je sjedište prodavca. Vrijeme reklamiranja je trenutak ili periodu u kome moraju biti okončane sve radnje koje su vezane za obavještavanje prodavca o materijalnom nedostatku. Primarno se određuje ugovorom, a ako nije ugovoreno, rok za reklamaciju zavisi od savjesnosti prodavca i od toga da li je nedostatak vidljiv ili skriven. Ako je prodavac bio nesavjestan, kupčevo pravo na reklamaciju nije vremenski ograničeno. Ako je prodavac bio savjestan, vrijeme reklamiranja zavisi od toga da li je nedostatak bio vidljiv ili skriven. Kod vidljivih nedostataka se razlikuju 3 situacije:

78

1. Ako su obje stranke prisustvovale isporuci, kupac je dužan da svoje primjedbe saopšti odmah. Izraz »odmah« je pravni standard, koji praktično znači da kupac mora prigovoriti čim primijeti nedostatak, a najkasnije razumno vrijeme po isteku vremena isporuke. Razumno vrijeme je ono koje je urednom kupcu potrebno i dovoljno da sačini reklamaciju. 2. Ako kupac nije prisustvovao isporuci i pregledu, ili ako pregled nije bio moguć pri isporuci, kupac je dužan da reklamaciju izvrši bez odlaganja, počev od trenutka kad je po redovnom toku stvari utvrdio ili mogao da utvrdi postojanje materijalnih nedostataka. 3. Kod reekspedicije, kupac je dužan prodavca obavijestiti o nedostacima čim je po redovnom toku stvari mogao za njih doznati od svojih klijenata. Dakle, početak roka je objektiviziran jer se u obzir uzima objektivno mogući tok odnosa između kupca i kupčevog kupca, a ne stvarno vrijeme u kome je kupac obaviješten o nedostatku. Time je odgovornost prebačena na kupca. Kod skrivenih nedostataka, početak subjektivnog roka je dan otkrivanja nedostatka, a dužina ovog roka određena je standardom »bez odlaganja«. Objektivni rok je 6 mjeseci od dana dana isporuke. Objektivni rok je prekluzivan. Strankama je dopušteno ugovaranje dužeg objektivnog roka. 4.3. REKLAMACIJA NA PRAVNE NEDOSTATKE Reklamacija na pravne nedostatke je izjava kojom kupac obavještava prodavca da preneseno pravo nije konstituisano (uopće ili na način predviđen ugovorom) i daje mu do znanja da se namjerava koristiti nekim od prava koja mu pripadaju po tom osnovu. Ovaj prigovor u principu predstavlja obavezu kupca, a izuzeci su posebno uređeni u ZOO. Ako se prigovor mora dati da bi kupac sačuvao svoja prava, reklamacija predstavlja i prirodan sastojak ugovora. Osim toga, ona ima i svojstva pomoćnog pravnog posla. Modaliteti su isti kao kod reklamacije na materijalne nedostatke. Specifičnosti režima reklamacije na pravne nedostatke sastoje se u slijedećem: 1. Priroda pravnih nedostataka je takva da njihovo dokazivanje redovno vrši treća osoba, koja tvrdi da ima jače pravo na prodanoj stvari nego kupac; 2. Kupac mora prodavca obavijestiti barem o zahtjevu trećeg, i to u cjelini. Osim toga, u prigovoru se mora opredijeliti za vid zaštite koji očekuje od prodavca – oslobađanje stvari od pretenzije trećeg ili isporuka nove stvari bez nedostatka. 3. Obzirom da nema posebnih pravila o načinu obavještavanja, reklamacija na pravne nedostatke smatra se učinjenom u trenutku kad je poslana, a ne kad ju je prodavac primio. 4. Ako vrijeme reklamacije nije određeno ugovorom, krajnji rokovi za reklamaciju izjednačeni su sa rokovima za ostvarivanje prava na popravljanje štete. Za vansudsku evikciju rok je 1 godina od saznanja za pravo trećeg. Trenutak saznanja je faktičko pitanje. Kod sudske evikcije, tj. ako je treće lice podnijelo tužbu, rok za reklamaciju i ostvarivanje prava prema prodavcu je 6 mjeseci od pravosnažno okončanog spora.

5. ODGOVORNOST PRODAVCA
5.1. ODGOVORNOST ZA KAŠNJENJE SA ISPORUKOM Pojam kašnjenja i odgovornosti za kašnjenje sa isporukom. Kašnjenje prodavca sa isporukom je činjenica neizvršavanja obaveze stavljanja stvari na raspolaganje kupcu u vrijeme koje je utvrđeno ugovorom ili na osnovu ugovora. Može se pravno kvalificirati kao štetna radnja povrede ugovora. Ona će dovesti do ugovorne odgovornosti prodavca samo ako su ispunjene i druge pretpostavke (šteta, uzročna veza i krivica). Domaće pravo prihvata objektivni koncept kašnjenja, koji je karakterističan za ugovore u privredi.

79

Odgovornost za kašnjenje sa isporukom je jednostrano obavezni obligacioni odnos. Predmet tog obligacionog odnosa je radnja popravljanja štete u nateuri ili novcu, u onoj mjeri u kojoj je šteta posljedica kašnjenja. Obzirom da se krivica prodavca za kašnjenje pretpostavlja, ova vrsta odgovornosti se može kvalifikovati kao subjektivna. Odgovornost za kašnjenje (docnju) sa jednokratnom realnom isporukom. Kod nefiksnih poslova postoje 2 osnovne posljedice kašnjenja prodavca sa izvršenjem realne jednokratne isporuke. Prva je održavanje ugovora na snazi uz prodavčevu obavezu naknade štete izazvane kašnjenjem, a druga je raskid ugovora uz obavezu prodavca na naknadu štete izazvane raskidom. Kupac koji bez obzira na kašnjenje želi održati ugovor na snazi, ima na raspolaganju 3 mogućnosti: 1. Da šuti, tj. pasivno čeka da se prodavac »očisti« od kašnjenja; 2. Da zahtijeva uredno ispunjenje bez davanja naknadnog roka; 3. Da zahtijeva ispunjenje uz davanje naknadnog primjerenog roka. U sva 3 slučaja kupac ima mogućnost da traži naknadu štete po općim pravilima (direktna šteta i izgubljena dobit). U slučaju da želi raskinuti ugovor zbog kašnjenja, kupac je obavezan da prodavcu ostavi primjeren naknadni rok za ispunjenje. Tek po isteku tog roka, ugovor prestaje a na strani kupca nastaje pravo na popravljanje štete. Davanjem naknadnog roka, vrijeme isporuke se pretvara u bitan element posla. Njegovim bezuspješnim protekom ugovor se smatra raskinutim po samom zakonu. Međutim, kupac ima pravo davati nove naknadne rokove. To pravo nije ograničeno ničim osim izjavom prodavca da neće izvršiti isporuku. Kupac u 3 zakonom predviđena slučaja može raskinuti ugovor i bez davanja naknadnog roka: 1. Kad iz prodavčevog držanja proizilazi da on neće ni u naknadnom roku izvršiti svoju obavezu; 2. Ako je iz okolnosti posla vidljivo da prodavac (dužnik) ne može izvršiti isporuku ni u naknadnom roku; 3. Kod fiksne prodaje. U prva 2 slučaja kupac je ovlašten raskinuti ugovor prostom izjavom, a u trećem raskid nastupa ex lege. Kupac koji je zbog kašnjenja prodavca raskinuo ugovor, ima 3 alternativna načina za obeštećenje: 1. Naknada štete prema općim pravilima obligacionog prava (prosta šteta i izgubljena dobit); 2. Ako stvar ima tekuću cijenu, kupac je ovlašten zahtijevati razliku između ugovorene i tekuće cijene na dan raskida ugovora na tržištu mjesta isporuke. Ako u tom mjestu nema tekuće cijene, mjerodavna je tekuća cijena na supstituirajućem tržištu, kojoj treba dodati razliku u troškovima prevoza. Pošto se u ovom slučaju visina štete utvrđuje obračunskim putem, a ne konkretnim dokazivanjem, ovaj vid obeštećenja se naziva i naknadom apstraktne štete. Konkretna šteta može biti veća i u takvom slučaju razliku između nje i apstraktne štete kupac može zahtijevati po općim pravilima obligacionog prava. 3. Kupovina radi pokrića – može se primijeniti samo kad je predmet prodaje generička stvar. Kupac je ovlašten da robu koja je bila predmet ugovora kupi od trećeg lica, te da zahtijeva razliku između ugovorene cijene i cijene koju je platio trećem. Osim toga, prema općim pravilima može zahtijevati i naknadu eventualnih dodatnih troškova i druge konkretne štete. Kupac je dužan da kupovinu radi pokrića izvrši u razumnom roku i na razuman način, a o namjeravanoj kupovini je dužan obavijestiti svog prodavca. U suprotnom, prodavac može odbiti da prizna dio razlike u cijeni i troškove za koje dokaže da ne bi nastali da je on bio blagovremeno obaviješten o namjeravanoj kupovini. Kod fiksnih poslova, ako prodavac ne izvrši isporuku na vrijeme, ugovor je raskinut ex lege. Fiksni poslovi su poslovi kod kojih je rok isporuke bitan element. Kupac može ugovor održati na snazi ako po isteku roka bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.

80

Odgovornost za kašnjenje sa isporukom obroka. Ako količina nije bitan element ugovora zakašnjenje sa isporukom jednog obroka predstavlja djelimičnu docnju. Odgovornost prodavca se veže samo za neizvršeni dio, a ne i za ugovor u cjelini. S tim u vezi, kupac nema pravo raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete za obroke koje je već primio bez prigovora, jer bi u takvom slučaju dugovao prodavcu odgovarajući dio cijene. U pogledu obroka sa kojim je prodavac u zakašnjenju, kupac ima ista prava kao i u slučaju zakašnjenja sa jednokratnom realnom isporukom. Za obroke koji nisu dospjeli prodavac nije u zakašnjenju, pa kupac nema nikakvih prava. Ovdje postoji jedan izuzetak: kupac u razumnom roku može raskinuti ugovor i u pogledu budućih obaveza, ako je iz datih okolnosti očigledno da ni one neće biti ispunjene. »Razumni rok« se određuje prema okolnostima slučaja, a on mora biti toliki da prodavac koji želi da ugovor održi na snazi može dati odgovarajuće osiguranje. Da bi došlo do raskida ugovora po isteku razumnog roka, izjava o raskidu se mora prodavcu saopštiti bez odgađanja. Ako je prodavac u zakašnjenju sa isporukom nekoliko obroka po osnovu istog ugovora, kupac može za svaki taj obrok koristiti različita prava. Ako količina jeste bitan element ugovora, kašnjenje sa isporukom obroka ima posljedice potpunog zakašnjenja. Kupac može ostati pri ugovoru uz naknadu štete ili raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete uzrokovane raskidom. U slučaju raskida, kupac vraća primljene obroke, uz istovremeni zahtjev za vraćanjem plaćenih iznosa uz zateznu kamatu. U takvoj situaciji svaka strana onoj drugoj duguje naknadu za koristi koju je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi. Odgovornost za kašnjenje sa predajom dokumenata zavisi od kvalifikacije isporuke. Ako se radi o dokumentarnoj isporuci, tj. kad se prodavac predajom dokumenata lišava prava raspolaganja robom, posljedice su iste kao i kod realne isporuke. U slučaju kad predaja dokumenata predstavlja sporednu obavezu prodavca, kupac može zahtijevati samo naknadu štete. 5.2. ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE Pojam odgovornosti za materijalne nedostatke. Odgovornost za materijalne nedostatke se može definisati kao jednostranoobavezni obligacioni odnos u kome kupac ima pravo da od prodavca zahtijeva neku od zakonom predviđenih radnji popravljanja štete izazvane postojanjem skrivenih materijalnih nedostataka. Krivica prodavca nije uslov za nastanak odgovornosti, pa se ona kvalificira kao objektivna. Garancija za materijalne nedostatke je prirodni element ugovora. Ugovarači je mogu sporazumno isključiti ili ograničiti, s tim što je takva klauzula ništava ako je prodavac znao za nedostatak ili ako je zloupotrijebio svoj monopolski položaj. Prava kupca. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora je prvo pravo koje kupac ima u slučaju isporuke robe sa materijalnim nedostacima. Uz zahtjev, kupac mora prodavcu dati i naknadni primjeren rok za ispunjenje obaveze. Potrebno vrijeme određuje kupac ili se ono utvrđuje prema okolnostima slučaja. Bezuspješan protok naknadnog roka dovodi do raskida ugovora ex lege, ali ga kupac može održati ako bez odlaganja izjavi prodavcu da ugovor održava na snazi. Ako je kao način otklanjanja materijalnih nedostataka u konkretnom slučaju moguće otklanjanje nedostataka na već isporučenoj stvari ili isporuka nove stvari, smatra se da pravo izbora pripada kupcu. Postoje 3 faktička momenta koji uslovljavaju kupčevo pravo izbora: (1) Priroda stvari – ako se radi o generičkoj stvari moguća su oba zahtjeva. U suprotnom u obzir dolazi samo otklanjanje nedostataka; (2) Priroda nedostatka – tj. da li je otklonjiv ili neotklonjiv i (3) Vrijeme postavljanja zahtjeva - mora biti unutar jednogodišnjeg prekluzivnog roka od dana upućivanja obavijesti prodavcu. Zahtjev za sniženjem cijene je samostalno pravo kupca. U praksi najviše sporova između kupca i prodavca izaziva iznos za koji se cijena snižava. Postoje 2 osnovna metoda za određivanje tog iznosa: apsolutni i

81

relativni. Prema prvom, plaća se razlika između vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari sa nedostatkom. Po drugom se iznos sniženja ne dobiva oduzimanjem, već procentualnim računom. Naš zakon usvaja drugi način. Odluku o sniženju načelno donose stranke, a u slučaju spora sud. Jednom utvrđeno sniženje ne mora biti definitivno, tj. ako se utvrde novi nedostaci moguće je novo sniženje. Što se tiče rokova, ako je kupac blagovremeno reklamirao nedostatak a cijenu nije platio, zahtjev za sniženjem može istaći prilikom plaćanja ili kao prigovor bez ikakvih vremenskih ograničenja. Zahtjev za raskid ugovora je pravo koje je uslovljeno bezuspješnim protekom naknadnog roka za ispunjenje ugovora i mogućnošću vraćanja stvari u načelno nepromijenjenom stanju. Dužina naknadnog primjerenog roka za ispunjenje ugovora određuje se prema mogućnosti prodavca da robu pripremljenu za isporuku dovede u stanje u skladu sa ugovorom. Drugi uslov je da je kupac sposoban da stvari vrati u načelno nepromijenjenom stanju. Od ovog pravila postoje izuzeci, u kojima kupac može raskinuti ugovor bez obzira na to što je stvar djelimično ili potpuno propala. To su slučajevi u kojima je stvar propala ili oštećena zbog: 1. Nedostatka usljed kojeg se traži raskid ugovora; 2. Štetnog događaja za kupac ne odgovara; 3. Usljed pregleda stvari; 4. Zbog redovne upotrebe stvari prije otkrivanja nedostatka; 5. Zbog toga što su oštećenja ili izmjena bez značaja. Ako ne može vratiti stvar u načelno neizmijenjenom stanju niti se pozvati na neki od navedenih izuzetaka, kupac nije ovlašten raskinuti ugovor, ali zadržava ostala prava po osnovu postojanja nedostatka. Ako je ugovor raskinut, kupac može alternativno zahtijevati: - naknadu proste štete i izgubljene dobiti; - naknadu apstraktne štete i preostale konkretne štete; - kupovinu radi pokrića i naknadu ostale štete. Obim vršenja prava na popravljanje štete. Ako je predata manja količina od ugovrene ili ako samo dio robe ima materijalne nedostatke, položaj kupca zavisi od toga da li su količina ili kvalitet nebitni ili bitni elementi ugovora. U prvom slučaju, kupac može ugovor raskinuti samo djelimično, tj. za neisporučenu količinu odnosno za dio robe koji ne odgovara kvalitetu. U slučaju predaje veće količine od ugovorene, kupac mora u razumnom roku izjaviti da odbija višak. U suprotnom će se smatrati da je primio cijelu količinu, te da i višak mora platiti po istoj cijeni. Ako je istim ugovorom za jedinstvenu cijenu prodato više stvari, a samo neke od njih imaju nedostatke, položaj stranaka zavisi od toga da li te stvari čine cjelinu ili ne. Ako stvari ne čine cjelinu, kupac može raskinuti ugovor samo u pogledu stvari koje imaju nedostatke. U drugom slučaju, kupac može tražiti potpuni ili djelimični raskid ugovora. Obzirom da stvari čine cjelinu, posljedica djelimičnog raskida može biti umanjenje vrijednosti ostalih stvari iz cjeline, tj. onih koje nemaju nedostatak. Zbog toga prodavac ima pravo raskinuti ugovor i u pogledu tih stvari. Obaveze kupca. Sadržaj obaveza kupca zavisi od načina obeštećenja koji je izabrao. Ako zahtijeva uredno ispunjenje ugovora, te obaveze su: 1. Da primljene stvari čuva sa pažnjom dobrog privrednika. U takvom slučaju ima pravo na naknadu troškova čuvanja. Da bi se oslobodio ove obaveze, kupac može dugovanu stvar deponovati u javnom skladištu, sudskom depozitu, kod trećeg lica ili star može prodati na teret i rizik prodavca.

82

2. Stavljanje stvari na raspolaganje prodavcu – da bi se ova obaveza smatrala izvršenom, kupc mora obavijestiti prodavca da mu je robu stavio na raspolaganje i mora prodavca staviti u situaciju da faktički raspolaže robom. To znači da mu mora predati dokumente sudske ili komercijalne dokumente koji ga ovlašćuju na sticanje posjeda na stvarima koje su predmet prodaje. Ako kupac izabere srazmjerno sniženje cijene, dužan je odmah platiti ono što smatra da je cijena stvari sa nedostatkom. Ako to prodavac odbija primiti, kupac će određeni iznos deponovati kod suda i time se oslobađa posljedica dužničkog zakašnjenja. Ako se opredijelio za raskid ugovora, osnovna obaveza kupca jeste restitucija primljenih stvari (u naturi ili u novcu). 5.2. ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE

Pojam. Odgovornost za pravne nedostatke je rezultat neizvršenja prodavčeve obaveze garancije da preneseno pravo nema nedostataka. Po svojim obilježjima identična je odgovornosti za materijalne nedostatke: objektivna je i dispozitivna. Prava kupca. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora može se postaviti na 2 načina: kao zahtjev za oslobađanje stvari od prava ili pretenzija trećeg ili kao zahtjev za isporukom druge generičke stvari bez pravnog nedostatka. Pravo izbora pripada kupcu. Za izvršenje izabrane obaveze kupac mora prodavcu ostaviti razuman rok, čija dužina zavisi od suštine zahtjeva i okolnosti posla. Ovaj zahtjev zastarijeva u subjektivnom roku od 1 godine. (početak roka vezan je za saznanje za pravo trećeg). Zahtjev za srazmjernim sniženjem cijene može se postaviti tek ako prodavac u razumnom roku ne otkloni nedostatak na traženi način, pa usljed toga kupčevo pravo bude umanjeno ili ograničeno. Pravo na naknadu ostale pretrpljene štete kupac ima samo ako u trenutku sklapanja ugovora nije znao da stvar može biti oduzeta ili pravo umanjeno. Raskid ugovora će nastupiti po samom zakonu ako stvar bude kupcu oduzeta zbog propusta prodavca da otkloni pravne nedostatke u ostavljenom razumnom roku. Do raskida može doći i izjavom volje kupca, u slučaju kada se svrha ugovora ne može ostvariti zbog toga što nedostaci nisu otklonjeni u naknadnom roku. Prilikom raskida svaka strana vraća ono što je primila po osnovu tog ugovora. Pomoć u parnici. Da bi se mogao postaviti zahtjev za pomoć u parnici, potrebno je da postoji sudska evikcija. Kupac je ovlašten tražiti bilo koju vrstu pomoći – od obezbjeđivanja dokaza, preko prihvatanja svojstva intervenijenta pa do potpunog preuzimanja spora. Sa stanovišta uspjeha u sporu, zahtjev mora biti postavljen blagovremeno. Ako zahtjev za pomoć u parnici nije blagovremeno postavljen, prodavac može odbiti zahtjev za popravljanjem štete zbog gubitka parnice ukoliko dokaže da je raspolagao sredstvima kojima bi odbio evikciju trećeg. Naknada štete se u slučaju sudske evikcije može tražiti u objektivnom prekluzivnom roku od 6 mjeseci nakon pravosnažno okončanog spora. Priznavanje očito osnovanog prava trećeg lica. U poslovnom pravu će se smatrati da je pravo nesum-njivo ako je potkrijepljeno urednim robnim dokumentima (skladišni list, varant, prenosivi tovarni list i sl). ZOO u takvim slučajevima dozvoljava kupcu da i bez obavještavanja prodavca prizna ovakvo pravo.

6. ODGOVORNOST KUPCA
6.1. ODGOVORNOST ZA KAŠNJENJE SA SLANJEM AMBALAŽE

83

Pojam kašnjenja kupca sa slanjem ambalaže i odgovornost kupca za nju. Slanje ambalaže je kupčeva obaveza samo ako je to nesumnjivo ugovoreno, bilo izričito ili prećutno. Ako rok za slanje nije preciziran, smatra se da je ambalaža blagovremeno dostavljena ako je prodavcu stigla onoliko vremena prije isteka roka za isporuku robe koliko je prema okolnostima slučaja dovoljno da bi prodavac mogao na vrijeme izvršiti pakovanje i isporuku. Nepoštivanje ovih odredaba predstavlja docnju (kašnjenje) sa dostavom ambalaže. Odgovornost kupca je subjektivna, tj. postoji ako su uz činjenicu neblagovremenog slanja ispunjene i ostale pretpostavke, uključujući i krivicu. Prava prodavca. Prodavac ima 2 osnovne mogućnosti: održavanje ugovora na snazi ili njegov raskid, a u oba slučaja ima pravo na naknadu štete (zbog neurednog izvršenja ili zbog raskida). Održavanje ugovora na snazi prodavac može ostvariti na nekoliko načina: 1. Izvršiti isporuku predajom robe u javno skladište na teret kupca, ako to dopuštaju konkretne okolnosti. Ovakav čin ima dejstvo sudskog deponovanja, a kupac o njemu mora biti obaviješten. 2. O trošku kupca dati svoju ambalažu ili zakupiti ambalažu i izvršiti ugovor. U ovom slučaju prodavac ima pravo na produženje roka isporuke za period koji mu je prema okolnostima potreban za nabavku ambalaže. 3. Dati kupcu naknadni primjereni rok za dostavu ambalaže. Dužina roka je faktičko pitanje. Prodavac može raskinuti ugovor ako mu kupac u naknadnom primjerenom roku ne dostavi dugovanu ambalažu. 6.2. ODGOVORNOST ZA ZAKAŠNJENJE SA PRIJEMOM ISPORUKE Pojam zakašnjenja sa prijemom isporuke i odgovornost za nju. Docnja (zakašnjenje) se može definisati kao neizvršenje svih ili pojedinih radnji preuzimanja uredno ponuđene isporuke u vrijeme određeno ugovorom, poslovnim običajima ili redovnim tokom stvari. Pojam i pretpostavke odgovornosti su isti kao i kod drugih slučajeva neurednog ispunjenja nenovčanih obaveza. Predaja robe na čuvanje. Padom kupca u zakašnjenje sa prijemom isporuke prodavac postaje obavezan da robu čuva pažnjom dobrog privrednika na rizik i trošak kupca. Može se osloboditi ove obaveze predajom robe na čuvanje ili prodajom. Predaja na čuvanje se najčešće vrši uskladištenjem robe u javnom skladištu u mjestu isporuke. Ako to nije moguće, prodavac je ovlašten da izabere skladište u drugom mjestu, ali tada kupcu duguje štetu koju je on pretrpio zbog promjene mjesta uskladištenja. O izvršenom polaganju prodavac mora obavijestiti kupca. Deponovanje stvari kod suda prodavac može izvršiti ako odgovarajuće javno skladište ne postoji, ili po vlastitoj odluci. Ako predmet isporuke nije podoban za sudski depozit (po ocjeni prodavca ili po ocjeni suda), prodavac može tražiti da sud odredi lice koje će o trošku i za račun kupca primiti stvar na čuvanje. O izvršenom polaganju kupca obavještava prodavac (a ne sud). Posljedice polaganja su identične u sva 3 slučaja: 1. Prodavac se oslobađa svoje obaveze isporuke i prestaje eventualno zakašnjenje; 2. Rizik slučajne propasti i svojina prelaze na kupca; 3. Troškovi polaganja prelaze na kupca u onoj mjeri u kojoj su viši od troškova isporuke koje je trebalo da snosi prodavac. Prodaja robe. Druga mogućnost koja prodavcu stoji na raspolaganju je prodaja robe umjesto predaje na čuvanje. U zavisnosti od uslova, može se izvršiti na nekoliko načina:

84

1. Javna prodaja – ako je stvar nepodesna za čuvanje ili ako je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na troškove čuvanja. Odluku o javnoj prodaji donosi sud, koji je i subjekt koji vrši prodaju. Kupac je onaj ko ponudi najviši iznos. Od dobijenog iznosa najprije se odbijaju troškovi javne prodaje, zatim prioritetna založna prava, potom cijena koju je sa prvobitnim kupcem ugovorio prodavac. Ostatak se deponuje kod suda u korist kupca čija roba je izložena javnoj prodaji. O namjeravanoj prodaji i njenim rezultatima prodavac mora obavijestiti kupca. 2. Prodaja iz slobodne ruke – može se vršiti ako stvar ima tekuću cijenu ili ako je vrijednost stvari nesrazmjerno mala u odnosu na troškove javne prodaje. Subjekat ove prodaje je sam prodavac, a način prodaje prvenstveno zavisi od poslovnih običaja. Od dobijenog iznosa odbijaju se troškovi prodaje i prodavčeva potraživanja, a ostatak se deponuje kod suda u korist prvobitnog kupca. 3. Prodaja na najpogodniji način – može se primijeniti kad je stvar u kvaru ili je lahko kvarljiva, tako da može brzo propasti. Način prodaje određuje sam prodavac, rukovodeći se isključivo potrebom predupređivanja ili smanjivanja štete. Raskid ugovora. Prema ZOO, prodavac može odustati od ugovora ako ima osnovanog razloga za sumnju da kupac neće isplatiti cijenu. Prema teorijskom tumačenju, odbijanje prijema uredno ponuđene isporuke konstituira osnovanu sumnju u sposobnost kupca da plati cijenu. Ugovor se raskida izjavom prodavca, a zakon ne traži prethodno davanje naknadnog primjerenog roka za prijem isporuke. Posljedice raskida nisu posebno regulisane, te se primjenjuju opća pravila o naknadi štete u slučaju raskida prodaje. 6.2. ZAKAŠNJENJE KUPCA SA PLAĆANJEM CIJENE Pojam docnje sa plaćanjem cijene i odgovornost kupca za nju. Zakašnjenje (docnja) sa plaćanjem cijene postoji kad kupac svoju obavezu isplate ne izvrši na vrijeme. Odgovornost za zakašnjenje je objektivna. ZOO nema posebnih pravila o raskidu ugovora zbog dužničkog zakašnjenja sa plaćanjem cijene. Zbog toga se prava prodavca ravnaju prema općim pravilima. Kao osnov za ispitivanje posljedica zakašnjenja dužnika za plaćanjem kupovne cijene može se uzeti sistematika Općih uzansi. Zakašnjenje kupca sa plaćanjem cijene prije prijema isporuke. U slučaju zakašnjenja kupca, prvi zahtjev koji prodavac ima na raspolaganju je izvršenje ugovora. Kupcu se u tu svrhu mora dati naknadni primjereni rok, osim u 3 slučaja: (1) kod fiksnih poslova, (2) kad iz kupčevog ponašanja proizilazi da neće izvršiti svoju obavezu i (3) kad je očito da on to ne može izvršiti. Uz isplatu cijene, prodavcu pripada i zakonska zatezna kamata. Ako je ona niža od ugovorne, primijeniće se ugovorna kamata. Zatezna kamata se plaća bez obzira na to da li je prodavac pretrpio štetu ili ne. Zbog toga ona ima osobinu apstraktne štete, a odgovornost kupca je objektivna. Prodavac može tražiti i naknadu one štete koja prevazilazi iznos zateznih kamata. Ona spada u konkretne štete jer se dokazuje i zasniva na krivici. Ovdje je odgovornost kupca subjektivna. Drugi generalni zahtjev koji prodavac ima na raspolaganju jeste raskid ugovora, uz uslov da je prethodno istekao naknadni primjereni rok za plaćanje cijene. Zakašnjenje kupca sa plaćanjem cijene nakon prijema isporuke. ZOO nema posebnih pravila o ovome. Općim uzansama je u ovoj situaciji prodavcu uskraćena mogućnost raskida ugovora. On može tražiti isplatu kupovne cijene i kamatu zbog zakašnjenja, te naknadu štete po osnovu subjektivne odgovornosti kupca.

85

DIO DRUGI UGOVORI O USLUGAMA U PROMETU ROBE
1. TRGOVINSKO POSREDOVANJE (MEŠETARENJE)
1.1. POJAM POSLA I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA Ugovorom o posredovanju posrednik se obavezuje da nastoji pronaći i dovesti u vezu sa nalogodavcem osobu koja bi sa njim pregovarala o sklapanju određenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da posredniku isplati određenu naknadu ako taj ugovor bude sklopljen. Posrednik može i učestvovati u pregovorima, ali on ne zaključuje ugovor. On stvara samo komercijalnu vezu, a ne i pravnu. Po svojoj pravnoj prirodi posredovanje je ugovor o nalogu. Ako je ugovoreno da posrednik prima naknadu i kad njegovo nastojanje ostane bez rezultata, ovaj posao poprima obilježja ugovora o djelu. Posredničkim poslovima bave se posebni subjekti kojima je to osnovna privredna djelatnost – posrednička preduzeća i biroi, kao i trgovinske agencije kojima je posredovanje sporedna djelatnost. Zaključivanje ugovora. Ugovor je neformalan i konsenzualan. Obično se zaključuje tako što neka poslovna organizacija izdaje nalog posredničkom birou da joj nađe saugovarača za neki privredni posao. Ako posrednik odmah ne odbije nalog, smatra se da je prihvatio i da je ugovor o posredovanju zaključen na dan prijema naloga. Nalogodavac nije dužan zaključiti ugovor sa preduzećem koje mu je posrednik našao, ali ako je postupio nesavjesno odgovaraće za štetu. 1.2. BITNI ELEMENTI Ličnost posrednika. Obzirom da je posredovanje po svojoj pravnoj prirodi ugovor o nalogu, ličnost posrednika je bitan element ugovora. Ako posredovanje ima karakter ugovora o djelu, posrednik ne mora lično izvršiti nalog. Predmet ugovora je jednokratna6 faktička radnja dovođenja potencijalnih partnera u vezu radi zaključivanja određenog ili određenih ugovora. Ugovorna obligacija glasi na rad, a ne na rezultat. Činidbu posrednik vrši u svoje ime i za svoj račun. Cijena je naknada posrednika za izvršeni rad i postignuti rezultat. U nju su uračunati redovni troškovi posrednika, tako da ih može posebno zaračunati samo ako je to izričito ugovoreno. Cijena je prirodni element ugovora, tj. posrednik ima pravo na naknadu i kad to nije posebno ugovoreno. Određuje se na jedan od slijedećih načina: 1. Tarifom ili drugim općim aktom posrednika; 2. Ugovorom o posredovanju, ukoliko nema tarife ili se želi ugovoriti drugačija cijena; 3. Ako nije određena ugovorom, primjenjuje se običajna cijena; 4. Ako nema običaja prema kojem bi se cijena mogla odrediti, odrediće je sud. Ako cijena nije isplaćena nakon sklapanja ugovora, nalogodavac može od suda tražiti da je snizi, ako utvrdi da je previsoka »obzirom na posrednikov trud i učinjenu uslugu ». Ovakva mogućnost nije predviđena i u korist posrednika, ako je provizija preniska u odnosu na njegovo zalaganje i rezultat. 1.3. OBAVEZE STRANAKA
6

Trajno nastojanje da treća lica sa konkretnim nalogodavcem sklapaju ugovore je predmet ugovora o trgovačkom zastupanju (agenciji)

86

Obaveze posrednika. Osnovna obaveza posrednika je dovođenje u vezu zainteresiranih strana. Postupanje po nalogu. Posrednik je dužan da se pridržava komitentovog naloga. Nalozi mogu biti manje ili više čvrsti, a mogu biti i samo instruktivni. Komitent može uputstva izdavati i naknadno. Nalogodavac može svakodobno opozvati nalog, osim u 2 slučaja: ako se u ugovoru odrekao te mogućnosti ili ako bi opoziv bio protivan savjesnosti. Postupanje sa pažnjom dobrog privrednika – stručnjaka je slijedeća obaveza posrednika. Iz nje proizilazi dužnost posrednika da za svog komitenta pronađe najpovoljnijeg saugovarača. Ako posrednik radi protivno interesima svog komitenta za drugu stranku, gubi pravo i na naknadu i na troškove. Izuzetno, ako je tako predviđeno ugovorom, lica dovedena u vezu plaćaju proviziju po pola. Tada posrednik djeluje u interesu oba subjekta. Posrednički (mešetarski) dnevnik je knjiga o privrednim poslovima koji su sklopljeni posrednikovim djelovanjem, a koju je posrednik dužan da vodi. Zakonom je određeno da se u dnevnik upisuju bitni sastojci i podaci o ugovoru koji je zaključen posredovanjem, a u praksi je usvojeno da se u dnevniku vode nazivi organizacija koje su zaključile ugovor, bitni i drugi važniji sastojci ugovora, i datum upisa. Posrednički list. Posrednik je dužan da strankama izda zaključnicu o poslu koji su ugovorili (posrednički list, mešetarski list) ili izvod iz posredničkog dnevnika, sa podacima koji su uneseni u dnevnik. Posrednički list i posrednički dnevnik mogu poslužiti pred sudom kao dokaz o sklopljenom poslu, odnosno o onome što je u njima upisano. Čuvanje poslovne tajne je trajna obaveza posrednika, koja se ne gasi ispunjenjem obaveza ili raskidom ugovora. Obavještavanje o stanju na tržištu. Na zahtjev stranaka posrednik je dužan davati obavještenja o stanju na tržištu, potražnji ili ponudi robe i usluga, cijenama itd, te o svim okolnostima koje su značajne za namjeravani posao. Davanje obavještenja spada u privrednu djelatnost posredovanja i posrednici ih daju uz posebnu naknadu. Obaveze nalogodavca. Osnovna obaveza je plaćanje provizije (cijene). Ona se plaća prema uslovima ugovora, a ako oni nisu utvrđeni, važe dispozitivna pravila. Prvo među njima glasi da ova obaveza postoji i ako nije izričito ugovorena. Postoje 3 različita mišljenja o tome kada posrednik stiče pravo na proviziju: prema jednom mišljenju, to je tek kad druga strana izvrši obaveze iz ugovora, po drugom je to čim je posrednik doveo komitenta u vezu sa trećim licem, a prema trećem mišljenju posredniku pripada provizija u trenutku kad komitent sklopi ugovor sa trećim licem. Ovo posljednje mišljenje usvaja i naš zakon (ukoliko drugačije nije ugovoreno). Obaveza plaćanja provizije ne postoji u 3 slučaja: 1. Ako ugovor radi kojeg je posredovano nije zaključen; 2. Ako je posrednik radio na štetu komitenta, a u korist druge strane; 3. Ako komitent sa partnerom kojeg je posrednik našao sklopi ne samo ugovor za koji je posredovano, već i druge poslove – mada bi logično bilo da posredniku pripada uvećana naknada, komitent ipak nema obavezu da je isplati. Naknada troškova. Komitent je dužan posredniku nadoknaditi izuzetne troškove, ako ih je ovaj morao učiniti radi uspješnog okončanja posredovanja. Uobičajeni troškovi pokriveni su provizijom. Trpljenje posrednikovih prava zaloge, pridržaja i prvenstva naplate. Posrednik ima prava zaloge, pridržaja i prvenstvene naplate kao sredstava obezbjeđenja njegovih potraživanja prema komitentu. Pravni režim ovih obaveza podvrgnut je općim pravilima obligacionog prava.

87

1.4. ODGOVORNOST STRANAKA Odgovornost posrednika – administrativna i krivičnopravna odgovornost su određene općim propisima koji se posebno konkretiziraju za propuste u vođenju posredničke knjige. Imovinskopravna odgovornost u principu se ravna prema općim pravilima obligacionog prava (subjektivna odgovornost). Postoje 3 posebna slučaja imovinske odgovornosti. Prva 2 se odnose na situacije kada posrednik odgovara za štetu koju je komitent pretrpio zbog toga što je doveden u vezu sa: (1) poslovno nesposobnim licem, pod uslovom da je posrednik to znao ili morao znati; ili (2) licem za koje je posrednik znao ili morao znati da neće moći izvršiti ugovorne obaveze. Treći slučaj je odgovornost posrednika za nepoštivanje obaveze čuvanja poslovne tajne. Odgovornost komitenta. Komitent za svoje obaveze odgovara po općim pravilima o ugovornoj odgovornosti. Objektivna odgovornost postoji ako se radi o neizvršenju obaveze plaćanja provizije i troškova.

2. TRGOVINSKO ZASTUPNIŠTVO
2.1. POJAM I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O TRGOVINSKOM ZASTUPANJU Pojam. Prema ZOO, ugovorom o trgovinskom zastupanju zastupnik se obavezuje da se stalno stara da treća lica zaključuju ugovore sa njegovim nalogodavcem, i da u tom smislu posreduje između njih i nalogodavca, a ovaj se obavezuje da mu za svaki zaključeni ugovor isplati određenu naknadu (proviziju). Karakteristike ovog ugovora su: 1. Trajno djelovanje u ime i za račun komitenta; 2. Relativna samostalnost agenta u djelovanju – on nije službenik nalogodavca; 3. Preduzimanje pravnih i faktičkih radnji; 4. Formalnost; 5. Komutativnost; 6. U principu se preuzima samo obaveza rada, a ne i rezultata; 7. Postojanje posebnog odnosa povjerenja – fiduciae, što ovaj ugovor čini poslom intuitu personae. Od posredništva se trgovinsko zastupanje razlikuje u 2 elementa: trajnosti i mogućnosti da se punomoćstvo uključi u poslovni odnos kao njegov integralni dio. Razlike u odnosu na komision i špediciju su u tome što trgovinsko zastupstvo može postojati i bez davanja izjava volje za komitenta, a ako je izjava data, zastupnik je daje u ime i za račun komitenta a komisionar i špediter to čini u vlastito ime a za račun komitenta. Zaključivanje ugovora. Za razliku od ugovora o komisionu i posredovanju, ugovor o trgovinskom zastupanju je po zakonu formalan – važi samo ako je sklopljen u pisanoj formi. 2.2. BITNI ELEMENTI Ličnost trgovinskog zastupnika je bitan element ugovora. Poslovima trgovinskog zastupanja se uglavnom bave trgovinska zastupništva (agencije, agenture), dok se tim poslovima kao sporednom djelatnošću mogu baviti posrednički biroi i druge privredne organizacije. Predmet ugovora je rad, a ne rezultat rada trgovinskog zastupnika. Sastoji se od 2 komponente: 1. trajnog nastojanja trgovinskog zastupnika da promovira interese svog nalogodavca sa ciljem učestalog sklapanja ugovora; 2. stalnog posredovanja za komitenta. Ovlaštenje na zastupanje komitenta može a ne mora biti predmet ugovora. Mada je punomoćstvo uobičajeno u poslovnoj praksi, ono u predmeg posla ulazi samo na osnovu izričitog sporazuma stranaka. Trgovinski zastupnik i bez posebnog ovlaštenja mora prihvatiti izjave trećih lica sa kojima je komitent sklopio ugovor djelovanjem zastupnika, ukoliko se te izjave tiču nedostataka predmeta ugovora ili drugih relevantnih

88

momenata. Važi i obrnuto: zastupnik je ovlašten da i bez posebne punomoći daje izjave potrebne za očuvanje ili osiguranje nalogodavčevih prava i interesa. Cijena poslova iz ugovora o trgovinskom zastupanju se sastoji iz naknade (provizije) i troškova. Ona se prvenstveno određuje ugovorom i najčešće je to određeni procenat od vrijednosti posla. Kao mjerodavan izvor se ugovorom može prihvatiti i tarifa agenta. Ukoliko se provizija ne može utvrditi na osnovu ugovora ili tarifa, zastupnik prema ZOO »ima pravo na uobičajenu naknadu«. U pogledu visine provizije je moguća sudska intervencija, kao i kod ugovora o posredovanju. Naime, na zahtjev nalogodavca sud će sniziti proviziju na pravičan iznos ako utvrdi da je ona nesrazmjerno velika prema učinjenoj usluzi. Obrnuto ne važi, tj. agent nema pravo na istu vrstu zahtjeva ako je provizija nesrazmjerno mala u odnosu na učinjenu uslugu. 2.3. OBAVEZE I PRAVA STRANAKA Obaveze agencije 1. Glavna obaveza agencije je iznalaženje saugovarača. Agencija istražuje i obrađuje tržište i nastoji što više zainteresirati potencijalne poslovne partnere za djelatnost svog nalogodavca. 2. Učestvovanje u sklapanju poslova. Funkcija agencije se ne okončava iznalaženjem saugovarača, već je agent dužan da po uputstvima nalogodavca učestvuje u zaključenju posla i nastoji sklopiti povoljan ugovor. 3. Davanje obavještenja. Agent je dužan nalogodavcu davati obavještenja o stanju na tržištu, a posebno o prilikama i stanju relevantnim za konkretan posao koji mu je povjeren. 4. Vođenje knjige ugovora. Kao i posrednik, i zastupnik je dužan voditi knjigu ugovora koje je zaključio u ime nalogodavca, sa podacima o njihovoj sadržini. Kad zaključi ugovor, zastupnik sastavlja o tome zaključnicu koju podnosi na potpis drugoj ugovornoj strani. Knjiga ugovora i zaključnica mogu poslužiti kao dokaz o sklopljenim ugovorima, ali potpisivanje zaključnice nema uticaja na punovažnost ugovora. Zastupnik takođe vodi i posrednički dnevnik, za poslove u kojima samo posreduje. Tada izdaje i izvode iz dnevnika (posredničke listove). 5. Staranje o interesima nalogodavca je u svim poslovima obaveza agenta, koji je dužan postupati sa pažnjom dobrog stručnjaka. Obavezan je postupati po uputstvima nalogodavca, ali ga je dužan upozoriti ako bi takvo postupanje bilo protiv interesa nalogodavca obzirom na prilike na tržištu. U cilju zaštite nalogodavca, agencija je ovlaštena zahtijevati preduzimanje potrebnih mjera obezbjeđenja. Ovo ovlaštenje zasnovano je na ZOO, pa se ne mora posebno ugovarati. 6. Primanje izjava od saugovarača. Izjave koje se tiču nedostataka predmeta ugovora, kao i druge izjave u vezi s tim ugovorom, druga strana može činiti agenciji umjesto saugovaraču. Takve izjave su punovažne. 7. Poslovna tajna. Agent je dužan trajno čuvati kao poslovnu tajnu sve što je saznao u vezi s poslom koji mu je povjerio nalogodavac. 8. Vraćanje stvari primljenih od komitenta. Po prestanku ugovora, agent mora vratiti stvari koje je primio od komitenta, u stanju u kome se one nalaze (uzorci, alati za servisiranje, tehnička uputstva itd). Rok vraćanja nije propisan, pa se utvrđuje prema okolnostima posla i prirodi stvari. 9. Polaganje računa. Ova obaveza zasnovana je na općim pravilima ugovora o nalogu. Kao gospodar posla, nalogodavac može svakodobno tražiti da mu trgovinski zastupnik podnese izvještaj i položi račun. 10. Trpljenje odbijanja posla. Posao (ugovor) koji mu je pripremljen nalogodavac može prihvatiti ili odbiti. Ako odbije, dužan je savjesnim trećim licima nadoknaditi štetu, pod uslovom da je agent djelovao s dužnom pažnjom. Obaveze komitenta

89

1. Prva obaveza jeste predaja materijala koji su agentu potrebni za izvršenje naloga (uzroci, alati, teh.uputstva i sl). Vrsta stvari, vrijeme i način predaje se određuju ugovorom ili po prirodi stvari. 2. Obavještavanje o relevantnim momentima. Ukoliko iz bilo kojih razloga dođe do promjena bitnih za izvršenje naloga, npr. ako nalogodavac smanji proizvodnju robe za čiju prodaju se stara agencija, dužan je o tome obavijestiti agenciju o potrebi da svede svoje aktivnosti na manju mjeru. Ako to ne učini, odgovaraće agenciji za pretrpljenu štetu. 3. Plaćanje cijene je osnovna obaveza nalogodavca. Ako nije regulisana ugovorom, primjenjuju se dispozitivne odredbe. Obaveza postoji i ako nije izričito ugovorena. Provizija, kao element ukupne cijene usluge, plaća se za: - ugovore sklopljene posredovanjem agenta; - ugovore koje je agent sklopio sa trećim licima (ako je za to bio ovlašten); - ugovore koje bilo ko (agent ili komitent) sklopi sa bilo kojim trećim licem, ako se radi o isključivoj agenciji. Obaveza nalogodavca dospijeva »kad ugovor bude izvršen« (ZOO). Agent ima pravo na proviziju i ako ugovor nije izvršen, ako je do toga došlo usljed uzroka na strani nalogodavca. Pored toga, u slučaju neizvršenja ugovora koji je sklopljen sa trećim licem, agent odgovara samo ako je za to posebno jamčio (del credere zastupništvo). Dakle, neizvršenje ugovora od strane trećeg lica ne predstavlja ujedno i neizvršenje ugovora o trgovinskom zastupanju od strane zastupnika. Troškovi koji nisu uračunati u proviziju posebno se naplaćuju. 4. Trpljenje agentovih prava zaloge, pridržaja (retencije) i prvenstva naplate. Radi obezbjeđenja naplate svojih potraživanja koja su nastala u vezi s ugovorom o zastupanju, agencija ima pravo zaloge i retencije na svim stvarima koje je u vezi sa ugovorom primila od nalogodavca i trećih lica, kao i na novcu koji je naplatila za nalogodavca. 2.4. ODGOVORNOST STRANAKA Odgovornost trgovinskog zastupnika, kao i kod ostalih vršilaca usluga na osnovu naloga, može biti administrativna i krivičnopravna. Imovinska odgovornost se ravna prema općim pravilima (subjektivna). Takođe postoje 2 posebno uređena slučaja odgovornosti: 1. Otkrivanje poslovne tajne, gdje specifičnost postoji u pogledu trajanja obaveze; 2. Poseban slučaj odgovornosti, tj. davanje posebnog pismenog jemstva komitentu da će treće lice ispuniti obaveze na osnovu ugovora koji bude sklopljen djelovanjem agenta. U takvom slučaju, zastupnik odgovara solidarno sa trećim licem za neispunjenje odnosno neuredno ispunjenje ugovora od strane trećeg. Odgovornost nalogodavca se ravna prema općim pravilima obligacionog prava. 2.5. POSEBNE VRSTE TRGOVINSKOG ZASTUPANJA Podjela poslova. Agenti se smatraju generalnim ako svog komitenta mogu zastupati u svim njegovim aktivnostima. Ako je aktivnost ograničena na jednu ili više određenih struka ili vrsta poslova, zastupstvo je specijalno. Istovrsna podjela moguća je i prema obimu ovlaštenja za zastupanje. Neisključiva i isključiva agencija. Neisključiva agencija postoji kad i agent i nalogodavac mogu na istom području za istu vrstu poslova imati više partnera. Isključiva postoji onda kad su jedan ili oba partnera vezani samo za jednu osobu. Prema Zakonu, nalogodavac može na istom području za istu vrstu poslova imati više zastupnika, ukoliko drugačije nije ugovoreno. Kad je u pitanju agent, važi zakonska pretpostavka isključive agencije, odnosno zastupnik ne može bez pristanka nalogodavca preuzeti obavezu da na istom području i za istu vrstu poslova radi za drugog nalogodavca.

90

Del credere zastupstvo postoji kad agent posebnim pismenim sporazumom preuzme obavezu jemčenja za ispunjenje obaveza trećeg lica. U ovom slučaju agent ima pravo i na veću proviziju (del credere provizija). 2.6. PRESTANAK UGOVORA Ugovor može biti sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme. Ugovor na određeno vrijeme prestaje istekom roka ili okončanjem posla zbog kojeg je sklopljen. Može se prećutno produžiti nastavljanjem ugovorenih radnji i nakon isteka roka. Ako je sklopljen na neodređeno vrijeme, ugovor može prestati sporazumo ili svakodobnim otkazom jedne strane. Uslovi i način otkaza uređuju se ugovorom, a ako to nije precizirano primjenjuju se dispozitivne zakonske odredbe. ZOO predviđa 2 osnovne situacije: raskid sa otkaznim rokom i bez njega. Kod raskida sa otkaznim rokom, ugovor se može raskinuti istekom svakog kalendarskog tromjesečja. Ako je ugovor trajao kraće od 3 godine, otkazni rok je najmanje 1 mjesec, a ako je trajao duže od 3 godine, otkazni rok je 2 mjeseca. Drugačije se može ugovoriti, ali otkazni rok ne smije biti kraći od 1 mjesec. Raskid bez otkaznog roka može nastupiti ako stranka za to ima »ozbiljne razloge«. Druga strana se mora obavijestiti o tim razlozima. Ako razlog raskida nije dovoljno ozbiljan, izjava se neće smatrati raskidom nego otkazom, pa će trebati da protekne otkazni rok. Strana koja je neosnovano dala otkaz usljed kojeg je došlo do raskida, dužna je obeštetiti drugu stranu.

3. KOMISION
3.1. POJAM I ZAKLJUČIVANJE KOMISIONOG POSLA Pojam. Ugovorom o komisionu se komisionar obavezuje da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za račun komitenta jedan ili više poslova koje mu povjerava komitent. Po svojoj pravnoj prirodi, ugovor o komisionu je ugovor o nalogu. U poslovnom svijetu, ovaj posao naziva se komisijom. Komisionar posao koji mu je povjeren obavlja kao svoj i radi u vlastito ime, ali rezultati komisije pripadaju komitentu. Treće lice kao stranka u komisiji zna samo za komisionara. Za to treće lice je odnos komisionara i komitenta u principu irelevantan. U komisionom poslu bitno je pitanje vlasništva na stvari koja je predmet komisione prodaje ili kupovine. U oba slučaja stvar je u vlasništvu komitenta, kod komisione prodaje sve do njene isporuke trećem licu, a kod komisione kupovine odmah po prijemu isporuke. Ovo je bitno naglasiti zbog pravnih posljedica koje iz istog proizilaze. Naime, u slučaju stečaja komisionara komitent polaže izlučno pravo na stvar koja je predmet komisione kupovine, a koja se zatekla u posjedu komisionara. Još jedno bitno pitanje jeste odgovornost za evikciju. Ako je komisionar primio na prodaju stvar od komitenta koji nije njen vlasnik, i tu stvar prodao, za pravne mane odgovara komitent a ne komisionar. Postoje i drugačija mišljenja, koja se zasnivaju na činjenici da komisionar stvar prodaje u svoje ime i da je za treće lice irelevantan odnos između komisionara i komitenta. Zaključivanje ugovora. Ugovor o komisionu po pravilu je konsenzualan i neformalan. Može se zasnovati ponudom i prihvatom, nalogom i konkludentnim radnjama. Nalogom se ugovor zaključuje sa komisionarom kome je taj posao profesija. Nalog se može dati na bilo koji pogodan način, a smatra se prihvaćenim ako ga komsionar ne odbije »odmah«, odnosno »bez odgađanja«. Navedeni termini predstavljaju pravne standarde, pa se njihovo značenje utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja. Ako nema izričite ponude i prihvata, odnosno naloga, predaja i prijem stvari odnosno novca mogu predstavljati konkludentne radnje zakjučivanja ugovora o prodajnom odnosno kupovnom komisionu.

91

3.2. BITNI ELEMENTI Ličnost komisionara. Ugovor o komisionu je intuitu personae. Zato komisionar mora nalog izvršiti lično. Predmet ugovora je pravni posao koji komitent povjerava komisionaru da ga obavi za njegov račun. To je najčešće prodaja neke komitentove stvari ili kupovina za račun komitenta, a može biti i plaćanje za račun komitenta, špedicija, transport itd. Predmet komisiona može biti i izdavanje mjenice. Komisionar mora naložene poslove i da obavi. Dakle, on ugovorom na sebe preuzima obavezu rezultata. Cijena. Komisionar posao obavlja uz naknadu – proviziju. Provizija mu pripada i kad nije posebno ugovorena. Iznos se obično ugovara (procentualno ili paušalno), a ako iznos nije ugovoren provizija se utvrđuje prema obavljenom poslu i poslovnom rezultatu. Ako je provizija nesrazmjerno visoka u odnosu na obavljeni posao i poslovni rezultat, komitent može zahtijevati da je sud snizi na pravičan iznos. Obrnuto ne važi, tj. komisionar ne može analogno tražiti višu naknadu. 3.3. OBAVEZE STRANAKA Obaveze komisionara. Osnovna obaveza komisionara je da postupi po nalogu. U zavisnosti od stepena obaveznosti uputstava koja u nalogu komitent daje komisionaru, postoji više vrsta naloga: 1. Fakultativni nalog – komisionaru se ostavlja sloboda da djeluje onako kako smatra da je najbolje za komitenta. 2. Demonstrativni ili indikativni nalog – komitent je dao upustva za postupanje, ali komisionar ima pravo (čak i obavezu) da odstupi od tih uputstava ako smatra da je to u interesu komitenta. Ako za to u konkretnom slučaju ima vremena, komisionar treba obavijestiti komitenta o namjeri i potrebi da odstupi od primljenih uputstava. 3. Limitni (limitirani, limitativni) nalog – kod ove vrste naloga komitent određuje gornju i/ili donju granicu cijene po kojoj komisionar može prodati odnosno kupiti određenu stvar odnosno uslugu. Ako se komisionar nije pridržavao naloga, komitent može odbiti posao pod uslovom da »odmah« o tome obavijesti komisionara. U takvom slučaju komisionar može ponuditi da nadoknadi razliku između limitirane i postignute cijene, a komitent je tada obavezan da prihvati rezultat posla. 4. Imperativni nalog – komisionar se mora striktno pridržavati komitentovih uputstava i naređenja. U suprotnom, komitent može odbiti rezultat posla. Bez obzira na vrstu naloga, komisionar ga načelno mora izvršiti sam. Ispunjenje naloga može povjeriti podkomisionaru u 3 slučaja: 1. Ako je tako ugovoreno; 2. Ako je komitent naknadno dao svoj pristanak; 3. Bez odobrenja komitenta, ako je komisionar na to bio »primoran okolnostima«, tj. ako nije mogao na drugi način sačuvati interese komitenta. U svakom slučaju, komisionar odgovara za izbor zamjenika (culpa in eligendo) i za uputstva koja mu je dao (culpa in instruendo). Za rad podkomisionara ne odgovara. Obavještavanje o poslu. Komisionar je dužan da komitenta na njegov zahtjev obavještava o poslu u toku njegovog trajanja. Ako je to potrebno, komisionar je dužan da komitenta i bez njegovog zahtjeva obavještava o relevantnim momentima posla, posebno ako se situacija na tržištu mijenja i kad je vjerovatno da bi usljed drugačijih okolnosti i uslova komitent mogao izmijeniti nalog. Komisionar je takođe po našem pravu dužan da komitentu daje podatke o trećem licu sa kojim je zaključio posao za račun komitenta. Ako bi stvar koja je komisionaru povjerena na prodaju mogla izgubiti dio svoje vrijednosti zbog određenih promjena koje su na njoj nastupile, komisionar je dužan o tome obavijestiti komitenta i tražiti uputstva. Ako

92

ta uputstva ne dobije na vrijeme, a postoji opasnost znatnijeg oštećenja stvari, komisionar je dužan stvar prodati na najpogodniji način sa pažnjom dobrog privrednika. Obaveza obavještavanja postoji i ako komisionar prilikom preuzimanja ustanovi oštećenje na robi koju mu je uputio komitent. Odgovaraće za štetu koja nastane usljed neizvršenja ili neurednog izvršenja ove obaveze. Zaštita komitentovih interesa. Komisionar je dužan u svakoj prilici i u svakom pogledu čuvati interese svog nalogodavca. Dužan je npr.utvrđivati količinu, kvalitet, stanje pakovanja robe, mora preduzimati mjere ako se pokažu mane na stvari, ulagati prigovore i sl. Čuvanje stvari. Komitent je obavezan da pažnjom dobrog privrednika čuva stvari koje su mu povjerene. Iz ove obaveze proizilazi odgovornost za štetu, koje se komisionar može osloboditi samo ako dokaže da se šteta nije mogla izbjeći i pored njegove naročite pažnje. Osim toga, ako je propustio osigurati stvar mada je na to bio obavezan nalogom ili zakonom, komisionar odgovara i za slučajnu propast ili oštećenje stvari. Predaja rezultata posla. Komsionar je dužan da »bez nepotrebnog odlaganja» preda rezultat posla i položi račun o svom djelovanju. Sve koristi posla pripadaju komitentu. Zato je komisionar dužan predati i eventualno postignuti višak iznad cijene, dodatno dobijene stvari itd. On ne može imati nikakve neposredne koristi od posla jer je njegova korist isključivo u proviziji. Komisionar po pravilu ne može robu koja mu je povjerena prodati na kredit, odnosno ne može davati avans trećem licu za stvar koju kupuje za račun komitenta. Komitentu mora predati posao završen u skladu sa nalogom. Za one poslove gdje je takav način rada uobičajen, smatra se da komisionar može davati avans, odnosno kredit ukoliko mu to nalog ne zabranjuje. Čuvanje poslovne tajne je trajna obaveza komisionara. Kao tajna se od trećih lica čuvaju podaci o poslovima koje je komisionar zaključio, kao i o činjenicama koje je saznao u izvršenju tih poslova. Obaveze komitenta. Komitent je dužan dati komisionaru sredstva za izvršenje naloga. Davanje avansa (predujma) nije predviđeno zakonom, pa ga komitent nije dužan dati ako drugačije nije ugovoreno. Plaćanje naknade (provizije). Obaveza plaćanja provizije postoji i ako nije izričito ugovorena. Provizija se po pravilu plaća za rezultat rada komisionara, a ne za sam rad. Izuzetno, komisionar ima pravo na punu proviziju u slučaju kad je u izvršenju posla bio spriječen uzrokom za koji odgovara komitent. Ako se posao ne izvrši zbog razloga za koji ne odgovaraju ni komisionar ni komitent, komisionar ima pravo na »odgovarajuću naknadu«, koja nije provizija već naknada za trud. Visina se određuje prema okolnostima konkretnog slučaja. Ako je ugovoreno da komisionar postepeno izvršava posao, ima pravo tražiti srazmjeran dio naknade poslije svakog djelimičnog izvršenja posla. Ako za isti posao primi nalog od dvojice komitenata (npr.jedan mu daje robu i nalog za prodaju, a drugi nalog za kupovinu upravo te robe), pa jednim poslom ispuni oba naloga, pripada mu provizija od obojice komitenata. Troškovi. Komitent je dužan da komisionaru nadoknadi sve korisne troškove i izdatke u vezi sa poslom koji prevazilaze obim normalnih troškova poslovanja (redovni troškovi su uračunati u proviziju). Komisionar ima pravo i na kamatu od dana kad su troškovi učinjeni. Trpljenje komisionarovih prava zaloge, retencije i prvenstvene naplate. Komisionar ima pravo zaloge i pridržaja na robi odnosno stvarima koje su u njegovom posjedu. S tim stvarima može postupati kao založni povjerilac. Pravo pridržaja i zaloge pripada mu za obezbjeđenje potraživanja iz svih komisionih poslova koje je obavljao za komitenta, a ne samo iz posljednjeg posla na osnovu kojeg se kod njega nalazi roba odnosno novac.

93

Prihvatanje komisionara kao saugovarača u komisiji. Načelno se komisionar ne može naći u ulozi saugovarača komitenta, tj. ne može prodati svoju stvar komitentu odnosno ne može kupiti stvar od komitenta, a zbog sukoba interesa. Naš ZOO dozvoljava komisionaru da bude saugovarač u komisiji samo na osnovu sporazuma sa komitentom. I kad je saugovarač u komisiji, komisionar ima pravo na proviziju za obavljeni posao. Režim troškova je takođe nepromijenjen. 3.4. ODGOVORNOST STRANAKA Odgovornost komisionara. Imovinska odgovornost podvrgnuta je općim pravilima obligacionog prava. Subjektivna je, jer se odnosi na nenovčane obaveze. Konkretizacija ovih pravila je posebno istaknuta za pojedine situacije koje se tiču isključivo komisiona, ili za one u kojima se primjenjuju pravila ugovora o nalogu kao supsidijaran izvor. U prvu grupu spadaju slijedeći slučajevi neispunjenja ugovora: 1. Sklapanje posla pod uslovima koji su nepovoljniji od naloženih – povlači obavezu plaćanja razlike i naknade ostale štete; 2. Prodaja robe osobi za čiju je prezaduženost komisionar znao ili morao znati; 3. Propuštanje pažnje dobrog privrednika pri čuvanju robe komitenta; 4. Propuštanje pregleda i obavještavanja o utvrđenim nedostacima poslane robe; 5. Izostanak ispunjenja ugovora od strane trećeg kod komisiona stare del credere. U drugu grupu spadaju dva slučaja odgovornosti nalogoprimca: 1) upotreba komitentovog novca za sopstvene svrhe – komisionar je dužan platiti kamatu po najvišoj dopuštenoj stopi, računajući od dana prijema, odnosno od dana kad je trebao predati novac komitentu; 2) Ako je izvršenje posla povjereno istim nalogom nekolicini komisionara, svi komisionari solidarno odgovaraju za ispunjenje ukoliko drugačije nije izričito ugovoreno. Odgovornost komitenta se ravna prema općim pravilima obligacionog prava. Osim toga, komitent je dužan komisionaru nadoknaditi štetu koju je ovaj bez svoje krivice pretrpio u izvršenju naloga. Posebno se primjenjuju pravila o odgovornosti za ispunjenje novčanih obaveza, što znači da je odgovornost komitenta objektivna. 3.5. POSEBNE VRSTE KOMISIONA Jemstvo za ispunjenje obaveze trećeg (komision star del credere) se posebno ugovara. To može biti u ugovoru o samom komisionom poslu, ili u posebnom sporazumu. Ovim ugovorom komisionar preuzima garanciju komitentu da će izvršiti nalog i sklopiti ugovor i jemstvo da će treće lice izvršiti svoje obaveze. Kod nekih poslova se pretpostavlja da za njih komisionar preuzima del credere, mada to nije izričito ugovoreno. Općeprihvaćeno je da postoji komision del credere ako se za posao ugovori dvostruko veća provizija od propisane odnosno uobičajene, mada ovo rješenje ne postoji u ZOO. Konsignacija je takav komisioni posao u kome se ugovara da komitent šalje komisionaru robu na stovarište, a komisionar mu otvara kredit na osnovu primljene robe ili mu unaprijed isplaćuje dio cijene. Komisionar prima na prodaju robu koja ostaje u vlasništvu komitenta, mada je dao dio cijene u kreditu ili u obliku avansa. Kredit se po pravilu daje u iznosu nižem od vrijednosti robe (obično 60-90%), kako bi se komisionar kao konsignator obezbijedio u slučaju pada cijene. Kad konsignator proda robu, iz postignute cijene naplaćuje prvenstveno iznos kojim je kreditirao komitenta, kao i kamatu i ostale troškove. Dok ne preda robu, komisionaru pripada založno pravo čak i ako roba nije u njegovom posjedu, dok se nalazi u skladištu ili je kod vozara na putu. Založno pravo ima za iznos svih potraživanja, a ne samo za glavnicu. Konsignacioni posao je čest za robe velike vrijednosti (npr.automobili), kao i kod roba iz uvoza.

94

3.6. PRESTANAK UGOVORA Opća pravila. Ugovor može prestati na jedan od općih načina: urednim ispunjenjem, sporazumnim raskidom, usljed objektivne nemogućnosti ispunjenja, prestankom subjektiviteta komisionara obzirom da je ugovor intuitu personae, te istekom vremena na koje je ugovor zaključen. Opoziv i otkaz komisiona vrši se po pravilima koja važe za ugovor o nalogu. Opoziv vrši komitent, a otkaz komisionar. Komitent duguje komisionaru odgovarajući dio naknade za učinjeni trud i naknadu štete ako je od ugovora odustao bez osnovanih razloga. S druge strane, komisionar duguje naknadu štete komitentu ako otkaže ugovor »u nevrijeme« i bez »osnovanog razloga«. Komisionar je dužan i nakon otkaza obavljati one poslove koji ne trpe odlaganje sve dok komitent ne bude mogao po redovnom toku stvari preuzeti brigu o njima.

4. USKLADIŠTENJE
4.1. POJAM I ZAKLJUČENJE UGOVORA O USKLADIŠTENJU Prema ZOO, ugovorom o uskladištenju skladištar se obavezuje da primi i čuva određenu robu i da preduzima potrebne ili ugovorene mjere radi njenog očuvanja u određenom stanju, te daje preda na zahtjev ostavioca ili druge ovlaštene osobe, a ostavodavac se obavezuje da mu za to plati određenu naknadu. Po Zakonu o trgovini, skladišni posao se ubraja u trgovinske usluge, a uslugama uskladištenja se naročito smatraju smještaj i čuvanje robe, kao i »drugi poslovi i radnje koji se uobičajeno obavljaju uz smještaj i čuvanje robe«. Ugovor o uskladištenju je teretan, dvostrano obavezan, komutativan, konsenzualan i neformalan. Po svojoj pravnoj prirodi svrstava se u ugovore o ostavi. Zaključivanje ugovora može se izvršiti na bilo koji način na koji se zaključuju konsenzualni ugovori, uključujući i nalog. Uobičajena praksa je da se uskladištenje vrši na osnovu dispozicije. Posao je sklopljen kad skladišno preduzeće primi i potpiše dispoziciju i na nju stavi pečat preduzeća sa datumom. Jedan primjerak ovako potpisanog naloga za uskladištenje dobija ostavilac i on mu služi kao dokaz o zaključenju ugovora i o pravu da raspolaže robom. Ugovorni odnos se zasniva konkludentnim radnjama kad se roba u skladište upućuje preko vozara. U takvom slučaju se ostaviocem smatra vlasnik robe, a ne vozar koji je predao robu u skladište. 4.2. BITNI ELEMENTI UGOVORA O USKLADIŠTENJU Stranke. Kao ostavilac se može pojaviti svaki subjekt prava. On ne mora biti i vlasnik stvari. Pružanjem usluga uskladištenja privredni subjekti mogu se baviti kao osnovnom ili kao sporednom djelatnošću (skladišna preduzeća, prevozničke i špediterske organizacije). Pošto je skladištar dužan da sam čuva stvari, njegova ličnost ima neka svojstva bitnog elementa ugovora. Javna skladišta mogu biti opća i specijalna. Opća primaju robu bez obzira na vrstu i pakovanje i čuvaju je odvojeno od druge. Specijalna skladišta čuvaju samo neke vrste robe i mogu miješati robu iste vrste. Javna skladišta mogu poslovati i kao carinska skladišta. Za njihovo osnivanje potrebno je odobrenje Uprave carina. Carina se ne plaća dok je roba u skladištu, već prilikom njenog iznošenja. Konsignaciona skladišta su skladišta privrednih organizacija u kojima je smještena uvozna roba kojim te organizacije trguju kao zastupnici inostranih firmi na osnovu ugovora o konsignaciji. Roba je pod carinskim nadzorom, a ocarinjuje se nakon prodaje, kad se iznosi iz skladišta.

95

Predmet posla je smještaj i čuvanje robe, te vršenje radnji koje se uz to uobičajeno obavljaju, odnosno dodatnih radnji koje se predviđaju ugovorom. Uobičajene radnje mogu biti npr. vaganje, manipulisanje (čišćenje, pakovanje, sortiranje i sl), vađenje uzoraka, osiguranje, carinjenje itd. Skladišno preduzeće se ne može baviti kupovinom i prodajom robe ni za svoj niti za tuđi račun. Cijena usluge se sastoji iz naknade za osnovnu uslugu i sporedne usluge skladištara, naknade za posebne izričito ugovorene usluge i opravdanih troškova učinjenih u interesu ostavioca. Za razliku od ostave kao posla građanskog prava, cijena se u uskladištenju kao privrednom poslu ne mora posebno ugovarati. Po pravilu su cijene propisane tarifom, koja može biti sastavni dio uslova poslovanja, a preduzeće je može donijeti i posebnim općim aktom (odvojeno od uslova poslovanja). 4.3. OBAVEZE STRANAKA Obaveze skladištara. Prijem robe. Javno skladište je dužno primiti na smještaj i čuvanje robu prema prihvaćenom nalogu. Prilikom prijema skladištar provjerava podatke o identitetu i stanju robe. Eventualne nedostatke skladištar pismeno konstatuje, jer se u suprotnom smatra da je robu primio onako kako glasi dispozicija. Robu u zatvorenoj ambalaži skladištar ne mora provjeravati. On odgovara samo ako je ambalaža oštećena za vrijeme skladištenja. Javno skladište prima robu prema težini deklarisanoj u dispoziciji i ne odgovara za tu težinu. Samo na izričit zahtjev ostavioca skladište je dužno vagati robu, ako može i u tom slučaju odgovara i za težinu. Osim toga, skladište ima pravo vagati robu ako posumnja u deklarisanu težinu i ako ustanovi razliku ovlašteno je po nađenoj težini naplatiti uslugu i troškove vaganja. Vođenje skladišne knjige. Javno skladište dužno je voditi skladišnu knjigu sa podacima o ostaviocu i robi. U knjigu se unosi ime i adresa ostavioca, podaci o robi koja se prima, dan prijema, uslovi smještaja, obaveze u pogledu sporednih radnji, te mjere i nalozi ostavioca. Izdavanje potvrde. Javno skladište je dužno ostaviocu izdati potvrdu, koju u našim skladištima često zamjenjuje obavijest o uskladištenju tereta, sa podacima iz skladišne knjige. Potvrda odnosno obavijest služi kao dokaz o prijemu robe i kao isprava za podizanje uskladištene robe. Ako javno skladište izda skladišnicu, potvrda se vraća prilikom izdavanja skladišnice. Čuvanje robe. Javno skladište je dužno povjerenu robu čuvati sa pažnjom dobrog privrednika. S tim u vezi skladištar je dužan voditi nadzor nad robom i u nekim slučajevima ostaviocu predlagati potrebne mjere ili tražiti novu dispoziciju. Ako to interesi ostavioca zahtijevaju, skladištar može preduzeti potrebne mjere ne čekajući novu dispoziciju. Skladištar bez pristanka ostavioca ne može predati robu drugome na čuvanje. Ako bi to učinio, odgovarao bi i za slučajnu propast ili oštećenje robe. Skladište je obavezno robu čuvati do isteka roka, a ostavilac ima pravo podići robu i prije isteka ugovorenog roka uz obavezu naknade štete skladištu. Ako rok čuvanja nije ugovoren, zakon predviđa rok od 1 godine. Po isteku zakonskog ili ugovorenog roka, skladištar je ovlašten da robu proda na javnoj prodaji, o čemu je dužan da ostavioca prethodno obavijesti. Osiguranje robe. Javno skladište dužno je robu osigurati od rizika za koje postoji obavezno osiguranje, kao i od rizika koje stranke utvrde ugovorom. Ako je ugovorom samo utvrđena obaveza osiguranja a rizici ne budu precizirani, skladištar je dužan izvršiti osiguranje od uobičajenih rizika. Prodaja robe u kvaru. Ako se na uskladištenoj robi dešavaju neotklonjive promjene usljed kojih postoji opasnost od njenog kvarenja, skladištar je dužan obavijestiti ostavioca i tražiti uputstvo za postupanje. Ako to

96

uputstvo ne dobije blagovremeno ili ako to ostavilac ne bi mogao učiniti na vrijeme po njegovom pozivu, skladištar je dužan da robu proda sam, na trošak i rizik ostavioca (ZOO). Pregled robe. Javno skladište je dužno dopustiti ostaviocu i licima koja on ovlasti da pregledaju uskladištenu robu i uzimaju uzorke. Očuvanje prava ostavioca. Javno skladište mora preduzeti radnje za očuvanje prava ostavioca. To se posebno odnosi na slučaj kad robu prima od vozara ili špeditera. Postupanje po nalogu. Skladištar je obavezan da preduzima radnje koje su naređene nalogom i radnje koje su predviđene uslovima poslovanja. Izdavanje robe. Dužnost skladištara je da robu izda ostaviocu po isteku roka, odnosno na njegov zahtjev i prije toga. Roba se izdaje u stanju u kojem je primljena, odnosno u stanju koje je predviđeno ugovorom. Specijalna skladišta, silosi i elevatori ne moraju izdavati istu robu, već robu iste vrste i kvaliteta. To je posljedica njihovog prava da miješaju robu. Upozorenje na mane. Skladište je dužno ostavioca upozoriti na mane ili prirodna svojstva stvari, kao i na neispravnu ambalažu ako bi usljed toga moglo doći do štete na robi. Obaveze ostavioca. Predaja robe i dokumenata. Ostavilac je dužan da preda robu za koju je sklopio ugovor (dao dispoziciju) na smještaj i čuvanje. Ako to ne učini, smatra se da je odustao od ugovora i snosi odgovornost. Uz robu je dužan predati potrebne dokumente. Pregled robe pri prijemu i reklamacija. Prema izričitoj zakonskoj odredbi, primalac robe je dužan robu pregledati u trenutku njenog preuzimanja. Ako ništa posebno nije ugovoreno, pregled se vrši na uobičajeni način, uvidom u spoljnje stanje robe i pakovanja. Ako je nedostatak vidljiv, primalac mora »odmah« sačiniti reklamaciju i o nedostatku obavijestiti skladištara. Ako to ne učini, smatra se da je roba uredno primljena. Rok za reklamaciju skrivenih nedostataka je 7 dana od dana preuzimanja. Plaćanje usluge. Naknadu plaća stranka koja je izdala dispoziciju. Po pravilu se plaća prilikom izdavanja robe sa skladišta. Ostavilac može u dispoziciji navesti da naknadu plaća neko treće lice, ali samo uz pristanak tog lica. Ako korisnik ne plati naknadu i ne podmiri ostale troškove u roku, skladištar može postupiti kao založni povjerilac da bi naplatio svoja potraživanja. 4.4. ODGOVORNOST STRANAKA Odgovornost skladištara je subjektivna. Kad se radi o radnjama koje nemaju karakter čuvanja robe, odgovornost za neizvršenje se ravna po općim pravilima. Sankcioniranje propusta vezanih za dužnost čuvanja robe je podvrgnuta nekim specifičnim rješenjima. Prema ZOO, skladištar će odgovarati za štetu na robi, osim ako dokaže da je šteta uzrokovana usljed okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ili otkloniti, ili je uzrokovana krivicom ostavodavca, manama ili prirodnim svojstvima robe, te neispravnom ambalažom. Dakle, skladištar pored odsustva svoje krivice mora dokazati i postojanje nekog od konkretnih uzroka štete navedenih u zakonu. U pogledu količine, skladište odgovara samo za broj komada. Za težinu samo izuzetno, ako se na to posebno obavezalo ili kad je roba vagana prilikom prijema. Postoje i 2 slučaja objektivne odgovornosti skladištara za štete na robi: 1. Ako skladištar povjeri čuvanje robe drugom bez pristanka ostavodavca ili bez nužde. U ovom slučaju se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je uzrok štete bila viša sila, osobina robe ili isključiva radnja

97

imaoca prava. Neće odgovarati ni za slučajnu štetu ako dokaže da bi do nje došlo i u slučaju da je postupao u skladu sa ugovorom; 2. Ako je upotrebljavao stvar bez dozvole ostavioca. Odgovornost ostavioca podvrgnuta je općim pravilima obligacionog prava. To znači da se njegov položaj razlikuje zavisno od toga da li je u pitanju novčana ili nenovčana obaveza. 4.5. SKLADIŠNICA Pojam i značaj skladišnice. Skladišnica je hartija od vrijednosti. To je isprava kojom skladišno preduzeće potvrđuje da je robu navedenu u toj skladišnici primila na uskladištenje. Javna skladišta koja se bave izdavanjem skladišnica vode matičnu knjigu skladišnica (registar) u koju se unose podaci o ostaviocu, o robi 7, magacinu gdje je roba smještena, naziv skladišta i datum upisa. Kao hartija od vrijednosti, skladišnica cirkulira u prometu dobara i njena prodaja znači i prodaju robe, a prenosom njenih pojedinih dijelova prenose se i prava sadržana u tim hartijama – pravo svojine ili pravo zaloga na robi. Izdavanje i prenos skladišnice. Skladišnica se sastoji iz 2 dijela: priznanice i založnice ili varanta (warrant). Skladišnica i svaki njen dio ponaosob su robne hartije od vrijednosti i mogu se prenositi zajedno ili odvojeno. Svaki dio skladišnice ima svoju posebnu funkciju i pravni značaj. Na osnovu priznanice stiče se pravo raspolaganja uskladištenom robom, a na osnovu založnice založno pravo na uskladištenoj robi za iznos koji je označen na založnici. Potpuno pravo raspolaganja robom ima samo onaj ko u rukama drži oba dijela skladišnice. Skladišnica može glasiti na ime ili »po naredbi«. Ako je na ime, prenosi se cesijom, a »po naredbi« se prenosi indosmanom. Indosiranje se vrši na način da imalac skladišnice na poleđini ispisuje ime onoga na koga prenosi skladišnicu, potpisuje izjavu o prenosu i navodi datum prenosa. Kada se založnica prenosi po prvi put, potrebno je taj prenos upisati i u priznanicu da se zna da je roba založena i za koji iznos. Osim toga, onaj na koga je založnica prenesena odmah mora obavijestiti skladište o prvom prenosu založnice. Skladištar je dužan da to upiše u skladišni registar, a da na založnici konstatuje da je upis izvršen. Upis u skladišni registar je potreban da bi skladištar znao za zalogu i da bi prilikom izdavanja robe mogao postupiti pravilno. Bez ubilježavanja na priznanici, na založnici i u registar, založnica se ne može prenositi indosamentom. Dalji prenos založnice i priznanice vrši se indosamentom i nije vezan za ove formalnosti. Međutim, svako lice koje primi založnicu ili priznanicu, može tražiti da se prenos na njega upiše u registar skladišta i skladište je dužno da to učini. Javno skladište može robu izdati samo onome ko podnese oba dijela skladišnice. Međutim, imalac same priznanice takođe može zahtijevati da mu se izda roba, pod uslovom da isplati sumu za koju je roba založena i kamatu do dospjelosti založnice. Ta se suma isplaćuje imaocu založnice ili javnom skladištu u njegovu korist. Protest i amortizacija skladišnice. Ako varant nije isplaćen na vrijeme, imalac varanta je dužan to utvrditi protestom kod suda. Tek nakon toga može zahtijevati isplatu od prenosilaca kao regresnih dužnika. Imalac založnice koji je u toku regresnog postupka isplatio potraživanje upisano u založnici, ima pravo zahtijevati prodaju založene robe po isteku 8 dana od dana dospjelosti potraživanja. Ako se ne bi mogao podmiriti, ima pravo potraživanja od prethodnih imalaca varanta. Ako varant nije bio prenesen, za razliku odgovara ostavilac ali po pravilima građanskog prava.

7

naziv, vrsta, oznaka, količina, obilježja, podaci za određivanje vrijednosti robe, kvalitet, osiguranje, vrijeme skladištenja, carina, troškovi i takse koje terete robu.

98

Izgubljena skladišnica ili njen dio se amortiziraju po posebnom postupku koji vodi sud. O pokretanju postupka se obavještava javno skladište i zabranjuje izdavanje robe na koju glasi skladišnica koja se amortizira. Sud javnim oglasom poziva imaoca skladišnice ili njenog dijela da se javi u roku od 60 dana. Ako se pojavi, upućuje se na spor o pravu vlasništva, a ako ne, sud donosi odluku o amortizaciji.

DIO TREĆI UGOVORI O ORGANIZIRANJU PREVOZA I PREVOZU STVARI
1. UGOVOR O ŠPEDICIJI (OTPREMANJU)
1.1. POJAM, ZNAČAJ I PRAVNI IZVORI Ugovorom o špediciji špediter se obavezuje da u svoje ime a za račun komitenta (nalogodavca) organizuje otpremu ili dopremu stvari, te obavi druge uobičajene poslove i radnje uz naknadu. Pravni položaj špeditera i komisionara je isti – oba djeluju u svoje ime a za račun komitenta. Razlika je u samoj prirodi poslova koje oni obavljaju u pravnom prometu. Ugovorom se može predvidjeti da špediter djeluje ne u vlastito, već u ime i za račun svog nalogodavca, tj. da radi kao zastupnik. Ovo se mora izričito ugovoriti. Značaj. Špedicija je uslužna djelatnost i sastoji se u stručnoj organizaciji prevoza stvari. Obzirom na sve veću međunarodnu razmjenu, raste i njen značaj. Pravni izvori. Za razliku od transporta, špedicija nije regulisana međunarodnim konvencijama, ali veliki značaj imaju unificirana pravila i sadržaji špediterskih isprava, koje je usvojila Svjetska organizacija špeditera (FIATA). ZOO ugovor o špediciji reguliše kao samostalan ugovor, a supsidijarno se primjenjuju i norme koje se odnose na ugovor o komisionu. Značajan izvor prava su i opći uslovi poslovanja špeditera koje donose grupacije špediterskih organizacija ili trgovinske komore. 1.2. ZAKLJUČIVANJE I BITNI ELEMENTI UGOVORA Zaključivanje. Ugovor je neformalan, a najčešće se zaključuje tako što komitent dostavlja špediteru dispoziciju. Dispozicija je u obliku standardiziranog formulara koji štampa špediter. Može imati značaj ponude ili prihvata, pa čak i uputstva ako je data nakon zaključenja ugovora. U praksi je uobičajeno da se ponuda i prihvat kod ugovora o špediciji daju u pisanoj formi. Ugovor se može zaključiti i prećutno, u slučaju da špediter primljenu dispoziciju ne odbije odmah. Ugovor se takođe smatra zaključenim kad špediter primi dispoziciju, a između stranaka već postoji generalni ugovor o pružanju špediterskih usluga. Dispozicija se može odnositi na vršenje jedne ili nekoliko tačno određenih špediterskih usluga (specijalni nalog), kao i na obavljanje svih usluga špedicije za jednog komitenta i važi do opoziva odnosno otkaza (generalni nalog). Špediterske isprave. U praksi se najčešće koriste špediterska potvrda i špediterska transportna potvrda. Špediterska potvrda (FCR) izdaje se nakon što je špediter primio stvari od komitenta. Ona predstavlja dokaz da je roba primljena na otpremu u naizgled dobrom stanju, s tim što špediter može staviti primjedbe na robu i ambalažu. Potvrda sadrži: imena komitenta i adresata, oznaku vrste i količine robe, mjesto prijema i mjesto opredjeljenja. Špediterska transportna potvrda (FCT) predstavlja dokaz i da je roba primljena na otpremu, ali i da je špediter zaključio ugovor o prevozu i predao robu na prevoz. Ona uz podatke iz prethodne potvrde sadrži i informacije o prevoziocu, prevoznom putu i načinu prevoza.

99

Obje potvrde autorizirane su od strane FIATA, ne predstavljaju hartije od vrijednosti, ali je u poslovnoj praksi značajno da obje potvrde uz prezentaciju ugovora o špediciji predstavljaju vjerodostojne isprave za sva plaćanja putem dokumentarnog robnog akreditiva. U međunarodnoj špediciji, prilikom kombinovanog prevoza stvari, koristi se špediterski konosman za kombinovani transport (FBL), koji je takođe sastavila FIATA, a koji ima osobine hartije od vrijednosti. Bitni elementi ugovora su stranke, predmet špediterske usluge i cijena. Stranke su komitent i špediterska organizacija. Poslovima špedicije bave se trgovačka društva koja su registrirana za tu djelatnost. U ekonomskom smislu, špedicija spada u uslužnu djelatnost. Savremena špediterska društva bave se »potpunom« špedicijom, tj. kombinuju špeditersku djelatnost i djelatnost prevoza. Predmet ugovora su pravne i faktičke radnje koje špediter preduzima u cilju prijema, prevoza i predaje stvari. Sadržaj tih radnji u svakom konkretnom slučaju zavisi od ugovora, a moguće je npr: - zaključivanje ugovora sa prevoznikom ili prevoz robe od strane samog špeditera; - zaključivanje ugovora o osiguranju; - zaključivanje ugovora o uskladištenju ili skladištenje stvari u vlastitim skladištima; - zaključivanje ugovora o kontroli kvaliteta, kvantiteta i drugih svojstava robe; - obavljanje carinskih i drugih radnji; - utovar, pretovar ili istovar stvari; - sortiranje, pakovanje, prepakivanje, pribavljanje odgovarajućih dokumenata itd. Naknada predstavlja cijenu špediterskih usluga. Može biti određena ugovorom, tarifom ili drugim aktom špeditera, a ako nema ni toga cijenu određuje sud. 1.3. OBAVEZE I PRAVA STRANAKA Obaveze špeditera. Postupanje sa pažnjom dobrog privrednika i zaštita interesa nalogodavca je obaveza špeditera u svakoj situaciji. Rad po uputstvima. Špediter je dužan izvršiti nalog komitenta i postupati onako kako je njime predviđeno. Obavezan je da bez odlaganja upozori nalogodavca na nedostatke u njegovom nalogu, posebno na one koji ga izlažu većim troškovima ili šteti. Ako su uputstva nepotpuna, nejasna, protivrječna ili po njima ne može postupati, špediter će tražiti dodatna uputstva. Ako za to nema vremena ili mogućnosti, špediter će u svemu postupati onako kako to zahtijevaju interesi nalogodavca. U slučaju odstupanja od naloga, špediter je dužan bez odlaganja obavijestiti nalogodavca. U takvom slučaju odgovaraće i za štetu nastalu usljed više sile, osim ako dokaže da bi se šteta dogodila i da se pridržavao uputstava. Zaključivanje ugovora za komitenta. Špediter pravno djeluje u svoje ime, a za račun komitenta. U izvršenju otpreme odnosno dopreme, on koristi usluge drugih subjekata i o tome sa njima zaključuje ugovore. Smatra se da je špediteru uz dispoziciju za otpremu ili dopremu stvari dato i ovlaštenje za plaćanje vozarine i drugih troškova, te je za podmirivanje istih špediter ovlašten tražiti predujam (avans). Instradacija obuhvata izbor prevoznog puta, transportnog sredstva i načina transporta od strane špeditera. Obaveza postoji kad komitent nije odredio elemente za transport stvari koje se otpremaju odnosno dopremaju, a pri izboru je špediter obavezan voditi računa o interesima nalogodavca. Čuvanje stvari i zaštita prava. Špediter je dužan čuvati stvari svog komitenta u skladu sa ugovorom, prirodom stvari i drugim okolnostima. Ako stvar nije adekvatno pripremljena za prevoz, špediter je dužan na to upozoriti komitenta. Ako bi čekanje da komitent otkloni nedostatke moglo proizvesti štetu, zakonska

100

obaveza špeditera je da te nedostatke sam otkloni (prepakuje robu, pripremi je za transport i sl). U izvršavanju ove obaveze špediter može stvari uskladištiti u svom ili u javnom skladištu. Špediter je dužan prema trećim licima preduzeti sve radnje koje za cilj imaju zaštitu prava komitenta, osim podnošenja odštetnog zahtjeva i vođenja spora u ime komitenta. Za navedeno bi morao imati izričit nalog komitenta odnosno punomoć. Osiguranje stvari. Ova obaveza dolazi u obzir samo ako je izričito ugovorena, ili ako je za datu vrstu robe zakonom predviđeno obavezno osiguranje. Osiguranje obuhvata samo osiguranje pošiljke (kargo), a ne i osiguranje prevoznog sredstva (kasko). Ako ugovorom nisu precizirani rizici, špediter je dužan pošiljku osigurati od uobičajenih rizika za tu vrstu prevoza i stvari. Izvršenje carinskih radnji i plaćanje carine. Ova obaveza se prezumira, a nalogom za otpremu stvari preko državne granice može biti određeno drugačije. Carinjenje stvari se redovno povjerava špediteru, koji je stručnjak i poznaje carinske propise i olakšice. Pored obavljanja carinskih radnji, špediter je obavezan i da plati carinske dažbine te u tom smislu ima pravo od komitenta tražiti avans u valuti u kojoj se plaća carina. Polaganje računa. Iz prirode špediterskog odnosa proizilazi da je on dužan nakon izvršenja ugovora položiti račun komitentu, tj. obračunati troškove i predati sva dokumenta i dokazna sredstva na osnovu kojih bi komitent mogao ostvariti svoja prava prema trećim licima. Špediter je dužan da komitentu preda sve što je primio po osnovu izvršenog posla, što znači i refakcije (povlastice prevozioca). U međunarodnoj špediciji je usvojena praksa da se refakcije dijele između komitenta i špeditera. Obaveze komitenta. Plaćanje provizije je zakonska obaveza komitenta. Visina se može odrediti ugovorom, tarifom ili općim aktom špeditera, te odlukom suda. Može biti određena u apsolutnom iznosu ili procentualno. Obuhvata cijenu špediterovog rada, usluga i sve režijske troškove. Obaveza plaćanja dospijeva kad špediter izvrši svoje obaveze iz ugovora, što je faktičko pitanje. Kod potpune špedicije špediteru pripada i naknada na ime prevoza i naknada za usluge špedicije. Plaćanje troškova i novčanog predujma (avansa). Pored provizije, komitent je dužan špediteru nadoknaditi sve nužne i korisne troškove. Plaćanje troškova dospijeva odmah. Zakonsko pravo špeditera je da od komitenta zahtijeva plaćanje avansa za troškove. Obavještavanje o opasnim stvarima i dragocjenostima. Kad na otpremu preda opasne materije, komitent je obavezan obavijestiti špeditera. Na osnovu toga je špediter obavezan preduzeti dodatne mjere čuvanja takvih stvari, a posebno da o tome obavijesti prevoznika. Ako se u pošiljci nalaze dragocijenosti, komitent je obavezan da o tome obavijesti špeditera u trenutku predaje i da mu saopšti njihovu vrijednost. 1.4. ODGOVORNOST I OBEZBJEĐENJE POTRAŽIVANJA Odgovornost špeditera. Moguće je razlikovati 3 slučaja ove odgovornosti: (1) odgovornost špeditera za vlastite radnje; (2) odgovornost za treća lica i (3) odgovornost kad špediter ima status prevoznika, transportera ili skladištara. Za svoje radnje špediter odgovara po principu pretpostavljene subjektivne krivice. Neće odgovarati ako dokaže da je šteta nastala usljed više sile, slučaja, zbog prirode i svojstava stvari ili radnji osoba za koje on ne odgovara (komitenta i njegovih ugovornih partnera). Što se tiče odgovornosti za treća lica, špediter odgovara za izbor, ali ne i za rad trećih lica sa kojima je zaključio ugovore (prevoznik, skladištar i sl). Ovo pravilo je dispozitivno, tj. drugačije se može ugovoriti. Glavni špediter, koji je zaključio ugovor sa komitentom, može angažovati podšpeditera i međušpeditera. Podšpediter je drugi špediter, kome je glavni špediter isključivo vlastitom voljom (bez učešća komitenta)

101

povjerio izvršenje naloga. Glavni špediter odgovara komitentu za rad podšpeditera i ta odgovornost se ne može ugovorom isključiti niti ograničiti. Međušpediter je drugi špediter kojeg glavni špediter angažuje na osnovu izričitog ili prećutnog ovlaštenja komitenta ili ako je to očigledno u interesu komitenta. Prema dispozitivnom pravilu, glavni špediter odgovara samo za izbor, ali ne i za rad međušpeditera. Kod pune špedicije, kad špediter prevozi ili skladišti stvari on ima status transportera odnosno skladištara i na njega se primjenjuju pravila koja važe za te subjekte. Zato je bitno utvrditi do kojeg trenutka je špediter djelovao u funkciji špeditera, a od kojeg kao prevoznik ili skladištar. Obezbjeđenje potraživanja špeditera. Špediter ima zakonsko založno pravo i pravo retencije, uz uslov pravnog koneksiteta. Naime, zaloga i retencija se odnose na stvari iz istog ugovora iz kojeg potiče samo potraživanje. Špediter ne može za ostvarivanje prava iz jednog ugovora upotrijebiti pravo zaloge i retencije na stvarima iz drugog ugovora sa istim komitentom. Založno pravo i retencija važe sve dok stvari špediter drži u posjedu, odnosno dok u rukama ima ispravu pomoću koje može raspolagati stvarima. 1.5. POSEBNI SLUČAJEVI ŠPEDICIJE Fiksna (forfetna) špedicija ugovara se izričito. Obično se ugovara posebna klauzula, koja se u poslovnom svijetu naziva forfetni stav ili kraće forfet. Fiksna špedicija ima 2 osnovne karakteristike: (1) naknada se ugovara u fiksnom iznosu i (2) špediter po zakonu odgovara za rad prevoznika i trećih lica koja je angažovao u izvršenju naloga komitenta. Fiksna naknada je ukupna novčana svota koja obuhvata proviziju špeditera, vozarinu prevoznika i sve ostale troškove. Zbirna (skupna) špedicija postoji kad špediter skuplja pojedinačne pošiljke različitih komitenata i formira zbirne tovare koje na osnovu ugovora sa prevoznikom transportuje na određene destinacije. Time se smanjuju troškovi i ostvaruje veća poslovna saradnja špeditera i prevoznika. Opće pravilo u našem pravu je da špediter ima ovlaštenje za organizovanje zbirne špedicije. Isključenje se mora izričito ugovoriti. Špediter ima pravo na posebnu dodatnu naknadu u slučaju da se zbirnom špedicijom postigne pozitivna razlika u vozarini u korist komitenta. Istovremeno, špediter odgovara za gubitak ili oštećenje stvari koji nastanu za vrijeme prevoza, do kojeg ne bi došlo da nije organizirana zbirna špedicija.

2. UGOVOR O PREVOZU STVARI ŽELJEZNICOM
2.1. POJAM UGOVORA I PRAVNI IZVORI Pojam. Ugovorom se željeznica kao transporter obavezuje da preveze stvar do uputne stanice i preda je primaocu, a pošiljalac se obavezuje da željeznici isplati ugovorenu prevozninu (vozarinu). Pravni izvori. BiH je od 1994.godine članica Konvencije o međunarodnim željezničkim prevozima (COTIF, 1980). Osim toga, u Ženevi je 1980.godine usvojena Konvencija UN o međunarodnom multimodalnom prevozu robe. Unutrašnji izvori su Zakon o ugovorima o prevozu u željezničkom saobraćaju i ZOO. U autonomne izvore spadaju tarife koje imaju karakter općih uslova poslovanja. 2.2. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA Ugovor je neformalan i realan. Zaključen je kad željeznica primi stvari na prevoz, sa tovarnim listom. Ovjeren tovarni list je dokazno sredstvo o zaključenom ugovoru. Tovarni list i prenosivi tovarni list. Tovarni list je javna isprava koja se izdaje prilikom prijema stvari na prevoz. Njegov sadržaj je određen zakonom, a obavezni sastojci su: mjesto i datum sastavljanja, naziv uputne stanice, podaci o primaocu i pošiljaocu (naziv i sjedište), vrsta i masa stvari, broj kola, prevozni i drugi

102

troškovi, te spisak isprava koje se prilažu uz tovarni list. Popunjava se u više primjeraka, s tim što duplikat nema svojstvo tovarnog lista i na osnovu njega se ne može vršiti prijem stvari. Donosilac tovarnog lista smatra se punomoćnikom pošiljaoca i ovlašten je da preduzima radnje u njegovo ime. Izuzetak postoji u slučaju kad je donosilac tovarnog lista adresat (primalac stvari). On radnje preduzima u vlastito ime, a ne kao punomoćnik pošiljaoca. Tovarni list po pravilu nije prenosiv na treća lica. Željeznica i pošiljalac se mogu sporazumjeti da prevo-zilac izda prenosivi tovarni list koji može glasiti po naredbi ili na donosioca, s tim što prenosivost mora izričito biti navedena na tovarnom listu uz potpis obje strane. Prenosivi tovarni list je vrijednosni papir. Ograničenja slobode ugovaranja postoje i za pošiljaoca i za željeznicu. Za pošiljaoca se ogledaju u tome što je on dužan da za svaku pošiljku preda posebno ispunjen tovarni list i to na obrascu koj obavezno sastavlja željeznica u skladu sa općim uslovima poslovanja i tarifom. Time se pošiljaocu ograničava sloboda konstituisanja prava i obaveza, jer je dobrim dijelom sve unaprijed određeno. Ograničenja za željeznicu proizilaze iz javnopravnog karaktera njene djelatnosti, što se ogleda u obaveznosti ugovaranja i ograničenjima u izboru saugovarača. 2.3. ELEMENTI UGOVORA Bitni elementi ugovora su: ugovorne strane, primalac, uputna stanica, predmet prevoza, mjesto i datum, troškovi. Ugovorne strane su prevoznik (željeznica) i pošiljalac, tj. željeznica (ŽTO sa statusom javnog preduzeća) i stranka. Pošiljalac ne mora biti vlasnik robe. Primalac je lice ovlašteno da u istovarnoj stanici iskupi tovarni list i preuzme stvari. Faktički je to lice na koje je adresirana pošiljka. Ista osoba se može pojaviti i u ulozi pošiljaoca i u ulozi primaoca. Uputna (istovarna) stanica je željeznička stanica do koje roba treba da se preveze. Za tačnost upisa uputne stanice u tovarni list odgovara pošiljalac. Predmet prevoza upisuje se u tovarni list - vrsta, količina i masa stvari. Stvari se označavaju komercijalnim nazivima ili nazivom upotrijebljenim u tarifi. Željeznica može provjeravati te podatke, kao i način pakovanja stvari. Zbog nedostataka u pakovanju može odbiti prijem stvari na prevoz ili iste primiti uz zahtjev da pošiljalac na tovarnom listu potvrdi nedostatke, u kojem slučaju na sebe preuzima odgovornost za eventualnu štetu. Mjesto i datum zaključenja ugovora su mjesto i datum navedeni na žigu otpravne stanice koji ona stavlja na tovarni listi prilikom prijema stvari na prevoz. Prevozni i drugi troškovi određuju se tarifom. Naplata po tarifi je pravo i obaveza željeznice. Ako je predviđeno da prilikom prevoza treba obaviti neke radnje (carinjenje, veterinarski pregled i sl), pa je ta obaveza povjerena željeznici, pošiljalac je obavezan priložiti odgovarajuće isprave. Obavljanje ovih radnji željeznica može povjeriti stručnim organizacijama i licima.

-

Nebitni elementi ugovora. Za klauzule koje se unesu u tovarni list plaća se posebna naknada utvrđena tarifom. Prema okolnostima slučaja, u tovarni list se mogu unositi slijedeće notifikacije: 1. Prevozni put; 2. Franko carina – upisom ove klauzule pošiljalac obavezuje željeznicu da obavi carinske i druge formalnosti; 3. Pouzeće – pošiljalac može naznačiti da se stvari šalju pouzećem i iznos pouzeća;

103

4. Mješoviti (kombinovani) prevoz – pošiljalac može zahtijevati da željeznica preda stvar na dalji prevoz; 5. Provjera pošiljke – pošiljalac može zahtijevati da željeznica utvrdi masu i broj komada stvari koje su predate na prevoz; 6. Vrijeme (rok) isporuke 7. Klauzula »ostaje na stanici« – to znači da željeznica nije dužna nikoga obavještavati o prispijeću; 8. Smetnje – posebno se mogu upisati instrukcije za željeznicu u slučaju smetnji pri prevozu; 9. Obezbjeđenje uredne isporuke – u posebnu rubriku pošiljalac može upisati određeni iznos. U tom slučaju željeznica pošiljaocu namiruje štetu do visine naznačenog obezbjeđenja; 10. Rok utovara – vrijeme u kome je pošiljalac dužan utovariti stvari u vagon; 11. Obavještavanje o prispijeću pošiljke – može se navesti način obavještavanja. 2.4. OBAVEZE I PRAVA STRANAKA Obaveze željeznice: Prijem i provjera pošiljke – željeznica je na osnovu uredno ispunjenog tovarnog lista dužna primiti na prevoz teret pod ugovorenim uslovima, osim stvari koje se ne mogu primiti na prevoz ili se mogu primiti samo ako su ispunjeni posebni uslovi. Željeznica ima pravo izvršiti provjeru pošiljke (masu i broj komada), a na zahtjev pošiljaoca, ima i obavezu da to učini. Na provjeru se poziva pošiljalac ili primalac. Ako se oni ne odazovu, provjeri trebaju prisustvovati 2 svjedoka koji nisu radnici željeznice. Ukoliko željeznica ne vrši provjeru, mjerodavni su podaci koje je pošiljalac upisao u tovarni list. Ako ti podaci nisu upisani, željeznica ne mora primiti stvari na prevoz. Ako su upisani netačno, tj. ako se ustanovi razlika u masi preko 2% ili netačno naimenovanje stvari koje utiče na visinu prevoza, željeznica uz reovnu prevozninu ima pravo naplatiti i dvostruki iznos razlike u vozarini. Utovar stvari – ako je tako predviđeno ugovorom ili uslovima poslovanja. Uredan prevoz stvari – željeznica je dužna stvari prevesti bez oštećenja i gubitka do mjesta naznačenom u tovarnom listu. U slučaju smetnji koje dovode do prekida prevoza, željeznica će uputiti stvari drugim putem, ako je to moguće a ako nije tražiće od pošiljaoca uputstva za postupanje. Uputstva se daju pismenim putem. Ako ne dobije uputstva u razumnom roku, a pošiljalac ne raskine ugovor, željeznica može na trošak i rizik pošiljaoca stvari staviti na privremeni smještaj ili ih predati špediteru ili u javno skladište. Ako se radi o živim životinjama ili kvarljivim stvarima, željeznica će izvršiti njihovu prodaju. O svim preduzetim radnjama obavještava se pošiljalac. Ako su stvari radi izbjegavanja smetnji upućene pomoćnim putem, željeznica nema pravo naplatiti veću vozarinu. Rok isporuke – ako je ugovoren, željeznica ga je dužna ispoštovati, a ako nije, obaveza je da se stvari prevezu u uobičajenom roku za prevoz takvih stvari obzirom na dužinu puta i vrstu prevoza. Rok isporuke se sastoji od otpravnog i prevoznog roka. Ako ugovorom nije drugačije predviđeno, počinje se računati od ponoći nakon prijema stvari, a za životinje i kvarljive stvari računa se od ponoći ili od podneva u zavisnosti od toga da li su stvari predate prije ili poslije podne. U slučajevima koji su određeni propisom ili tarifom, rokovi ne teku za vrijeme zadržavanja pošiljke, koje postoji u slučaju obavljanja radnji kao što su: carinjenje, provjera pošiljke veterinarski pregledi i sl. Postupanje po nalozima – specifičnost ovog ugovora je u tome što se on može jednostrano izmijeniti davanjem naloga (uputstava) od strane pošiljaoca ili primaoca ili ovlaštenog imaoca prenosivog tovarnog lista, ali samo pod uslovima i na način predviđen zakonom. Nalozi moraju biti u pisanoj formi. Pošiljalac može tražiti da se: promijeni destinacija (pošiljka vrati, zaustavi u nekoj usputnoj stanici, izda u nekoj drugoj stanici), da se stvari uopće ne izdaju ili da se izdaju nekom drugom primaocu, zatim da se promijeni nalog o pouzeću. Primalac ima pravo davati iste naloge, pod uslovom da je na to ovlašten u tovarnom listu, ili da mu

104

pošiljalac preda duplikat tovarnog lista. Imalac prenosivog tovarnog lista može tražiti da se prevoz obustavi, promijeni uputna stanica ili da se stvar vrati. Željeznica može odbiti nalog u slijedećim slučajevima: ako je nalog nemoguć ili nedopušten, ako bi njegovo izvršenje uzrokovalo poremećaje u saobraćaju, te ako su troškovi veći od vrijednosti stvari a nije dato jemstvo. Obavještavanje korisnika prevoza. Korisnik prevoza je svako lice koje na osnovu ugovora o prevozu stiče određena prava i obaveze. Željeznica je dužna ta lica obavijestiti u svim slučajevima u kojima prevoz odstupa od redovnog toka stvari. Izvještavanje o prispijeću stvari. Željeznica je dužna bez odlaganja obavijestiti adresata o prispijeću i pripremiti se za istovar. Kad je izdat prenosivi tovarni list na donosioca, željeznica nikoga ne obavještava jer se ne zna ko je ustvari primalac. Predaja stvari primaocu (izdavanje stvari). Željeznica može odbiti predaju stvari ako joj se ne preda duplikat tovarnog lista. Primalac ne mora primiti stvari dok ne izvrši pregled, a za to vrijeme stvari leže na rizik i trošak željeznice. Ako se prilikom pregleda ne utvrdi nikakva šteta, ili se utvrdi šteta koju je željeznica ranije priznala, troškove pregleda snosi primalac, odnosno lice koje je tražilo pregled. U slučaju smetnji prilikom izdavanja, postupak željeznice je sličan kao kod smetnji pri prevozu. Čuvanje stvari. Željeznica je dužna za vrijeme roka isporuke stvar čuvati sa pažnjom dobrog privrednika. Objavljivanje tarifa. Željeznica je obavezna objaviti tarife na propisani ili uobičajeni način. Obaveze pošiljaoca Obavještavanje o namjeravanom prevozu – pošiljalac daje podatke o vrsti, sadržaju, količini i masi pošiljke, uputnoj stanici i primaocu, kao i drugim relevantnim činjenicama kako bi željeznica mogla blagovremeno preduzeti mjere za nesmetan i bezbjedan prevoz. Pošiljalac odgovara za eventualnu štetu zbog nedavanja podataka ili davanja pogrešnih podataka. Predaja stvari i tovarnog lista – Stvari se predaju blagovremeno, upakovane na propisani ili uobičajeni način. Željeznica može odbiti prijem ako su nedostaci pakovanja takvi da može biti ugrožena sigurnost lica, kola i dobara. Ako pošiljalac prekorači ugovoreno vrijeme utovara, željeznica može tražiti posebnu naknadu, tzv.kolsku dangubninu. Ako je rok utovara prekoračen za više od 24 sata, željeznica je ovlaštena da na trošak i rizik pošiljaoca istovari stvari i iste preda špediteru ili u javno skladište. Plaćanje prevoznih troškova – Prevozni troškovi se sastoje od: vozarine, dodataka za vozarinu, naknada za sporedne usluge te drugih naknada saglasno ugovoru i tarifi. Opće pravilo je da željeznica ima pravo na vozarinu za najkraći put kojim bi se stvari mogle prevesti, bez obzira na stvarni put prevoza. Postoji oboriva pretpostavka da pošiljalac ne plaća prevozne troškove ili njihov dio, ako o tome nema njegove izjave u tovarnom listu. Smatra se da je htio da troškove snosi primalac. Međutim, pošiljalac će platiti prevozne troškove ako primalac ne iskupi tovarni list ili ne bude davao naloge za izmjene ugovora. Obaveze primaoca Plaćanje prevoznih troškova – Samo primanje tovarnog lista obavezuje primaoca na plaćanje troškova u mjeri kako je tovarnim listom određeno. Preuzimanje tovarnog lista je pravo, a ne obaveza primaoca. Osim toga, primalac je u obavezi plaćanja svih troškova koji su nastali izvršenjem njegovih naloga i drugih njegovih činjenja ili nečinjenja.

105

Odnošenje stvari – Ako primalac prekorači ugovoreni rok za odnošenje stvari, željeznica naplaćuje ležarinu prema tarifi. Ukoliko se rok prekorači za više od 14 sati, željeznica može stvari staviti na privremeni smještaj. Stvari može i odmah prodati ako su ispunjeni određeni uslovi (kvarljive stvari, žive životinje, stvar se ne može predati špediteru). 2.5. ODGOVORNOST STRANAKA Odgovornost željeznice rgulisana je imperativnim normama, pa se ne može isključiti niti ograničiti ugovorom. Željeznica odgovara za štetu nastalu u toku prevoza zbog djelimičnog ili potpunog oštećenja ili gubitka stvari, kao i za štetu nastalu zbog prekoračenja roka isporuke. Odgovornost je objektivna, što se zasniva na teoriji interesa jer iz vršenja svoje djelatnosti željeznica ostvaruje korist pa treba da snosi i nastale štetne posljedice. Međutim, dejstva stroge objektivne odgovornosti željeznice se ublažavaju po dvije grupe razloga: općim i posebnim. Opći (neprivilegirani) razlozi oslobađaju željeznicu od naknade štete ako je šteta nastala: - krivicom korisnika prevoza ili nalogom pošiljaoca; - usljed mana na samoj stvari (svojstava stvari); - usljed dejstva više sile – vanjskih uzroka koji se nisu mogli predvidjeti, izbjeći niti otkloniti. Da bi se oslobodila odgovornosti, željeznica mora dokazati uzročnu vezu između nekog od navedenih uzroka i štete. Posebni (privilegirani) osnovi, koji važe samo za gubitak ili oštećenje pošiljke, ali ne i za kašnjenje, su: a) Prevoz je izvršen otvorenim kolima po propisima ili ugovoru stranaka, što je upisano u tovarni list. Ovdje postoji izuzetak: željeznica odgovara ako je došlo do očitog manjka ili gubitka cijelih stvari; b) Stvar nije upakovana ili je nedovoljno upakovana, zbog čega je došlo do gubitka ili oštećenja; c) Šteta je nastala utovarom ili istovarom koji vrši pošiljalac ili primalac; d) Ako se prevozi stvar koja je po svojoj prirodi naročito izložena gubitku ili oštećenju (lomljenju, hrđanju i sl); e) Stvar je predata na prevoz pod netačnom ili nepotpunom deklaracijom ili se radi o stvari na koju se primjenjuju posebne mjere predostrožnosti; f) Ako je došlo do štete u prevozu živih životinja dejstvom posebnih okolnosti kojma su izložene životinje ili kad je na osnovu tarife, ugovora i uz naznaku u tovarnom listu trebao biti pratilac pa je to izostalo. Specijalni razlozi za oslobađanje željeznice od odgovornosti tiču se normalnog kala – gubitka mase koji redovno nastaje zbog svojstava stvari. Bitno je naglasiti da željeznica nadoknađuje samo prostu štetu, osim u slučajevima kvalificirane krivnje (namjere ili krajnje nepažnje), kad plaća i izgubljenu dobit. Za obračun iznosa štete supsidijarno se koristi berzanska, tržišna ili uobičajena cijena stvari u vrijeme i u mjestu predaje stvari na prevoz. U slučaju oštećenja, stepen oštećenja se utvrđuje pregledom ili stručnim vještačenjem. U slučaju prekoračenja roka isporuke, željeznica odgovara samo za štetu koja je usljed toga uzokovana, vezujući iznos za visinu vozarine (ne može biti veća od trostrukog iznosa vozarine). Transportno pravo poznaje princip ograničenja (limitiranja) odgovornosti prevoznika, što je slučaj i kod željeznice. Za slučaj gubitka ili oštećenja stvari odgovornost željeznice se ograničava na određeni iznos koji ona plaća po kilogramu bruto mase (težine). Visina naknade štete koju željeznica plaća se može povećati kad je u tovarnom listu predviđen institut plaćanja štete u svrhu obezbjeđenja uredne isporuke.

106

Ako u prevozu učestvuje više željezničkih preduzeća, ona solidarno odgovaraju. Ako je u prevozu učestvovalo više željezničkih preduzeća koja je odredio pošiljalac, svako preduzeće odgovara samo za svoj dio prevoza. Odgovornost pošiljaoca postoji za nastanak štete iz slijedećih razloga: - ako je propustio priložiti potrebne isprave uz tovarni list, ili su one neispravne; - šteta nastala utovarom, istovarom, zbog pogrešnog pakovanja, nedeklarisanja ili netačnog deklarisanja stvari; - ako se ne pridržava propisanih ili ugovorenih rokova; - za štetu prouzrokovanu trećim licima ili stvarima usljed posebnih svojstava stvari koja nisu bila poznata željeznici. 2.6. PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA Prestanak ugovora nastupa na isti način kao i kod drugih ugovora, tj. prema općim pravilima. Potraživanja prema željeznici prestaju kad imalac prava iz ugovora primi pošiljku. Od ovog pravila postoje slijedeći izuzeci: - ako imalac prava dokaže da je šteta nastala usljed namjere ili krajnje nepažnje željeznice; - u slučaju djelimičnog gubitka ili oštećenja što je utvrđenoo prije prijema ili uopće nije utvrđeno prilikom prijema zbog propusta željeznice; - ako je oštećenje bilo skriveno, ali je zahtjev za utvrđivanje oštećenja podnio čim je otkrio štetu (najkasnije 7 dana od prijema) uz obavezu dokazivanja da je do štete došlo u periodu od prijema do izdavanja pošiljke; - ako se potraživanje odnosi na vraćanje plaćenih iznosa ili pouzeća. Zastara potraživanja zbog više ili manje naplaćene vozarine, dodatka n avozarinu, naknada za sporedne usluge ili drugih troškova nastupa nakon 6 mjeseci. Ostala potraživanja zastarijevaju nakon 1 godine. Obustava toka zastare nastaje dostavljanjem pismene reklamacije, a nastavlja dalje uručenjem pismenog odgovora od strane željeznice. Naknadne reklamacije o istoj stvari ne obustavljaju zastarijevanje.

3. UGOVOR O PREVOZU STVARI DRUMOM (CESTOM)
3.1. POJAM, ZNAČAJ I PRAVNI IZVORI Pojam ugovora. Ugovorom se drumski transporter uz naknadu obavezuje pošiljaocu da će stvari unutar određenog ili odredivog roka u neoštećenom stanju prevesti iz mjesta otpreme u mjesto opredjeljenja i tamo ih staviti na raspolaganje pošiljaocu ili licu koje on odredi. Vrste prevoza i ugovora. Prema predmetu, drumski transport se dijeli na prevoz putnika, prevoz robe i prevoz prtljaga. Po načinu organiziranja, postoji javni drumski prevoz i prevoz za vlastite potrebe. Javni prevoz obavljaju poslovni subjekti kao svoju registrovanu djelatnost. Prevoz za vlastite potrebe ne obuhvata vršenje prevozničkih usluga trećim licima. Javni drumski prevoz obavlja se kao prevoz u linijskom i u slobodnom drumskom saobraćaju. Linijski prevoz se odvija po unaprijed utvrđenom redu vožnje, sa unaprijed određenom početnom i krajnjom stanicom i međustanicama. Cijena i ostali uslovi prevoza su unaprijed utvrđeni tarifom objavljenom na propisani ili uobičajeni način. U slobodnom drumskom prevozu, uslovi se određuju ugovorom, mada se i za ovaj vid prevoza mogu unaprijed donijeti uslovi poslovanja i tarife. Pravni izvori. Na međunarodnom planu, značajne su 2 konvencije: Konvencija o ugovoru za međunarodni prevoz robe drumom – CMR konvencija (Ženeva, 1956) i Carinska konvencija o međunarodnom prevozu

107

robe na osnovu karneta – TIR konvencija (Ženeva, 1959). U domaćem pravu osnovni izvori su ZOO i posebni zakoni – Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakon o međunarodnom drumskom transportu. 3.2. ZAKLJUČIVANJE, TOVARNI LIST I ELEMENTI UGOVORA Zaključivanje. Ugovor je neformalan i može se zaključiti na bilo koji način. Načelno postoji sloboda ugovaranja, koja je donekle ograničena u linijskom prevozu. Tovarni list se izdaje na zahtjev pošiljaoca ili prevoznika. On predstavlja dokaz o zaključenom ugovoru, uslovima ugovora i prijemu stvari od strane prevozioca. Izdaje se u 3 originalna primjerka: prvi ide pošiljaocu, drugi prati pošiljku, a treći ostaje prevozniku. Obavezni sastojci tovarnog lista su: - podaci o pošiljaocu, primaocu i prevozniku (ime i adresa, odnosno naziv i sjedište), te identifikacija prevoznog sredstva; - mjesto utovara i istovara; - uobičajeni opis stvari koje se prevoze i način pakovanja, broj paketa i oznake, bruto težina pošiljke ili količina izražena na drugi način; - troškovi u vezi sa prevozom; - instrukcije vezane za carine i druge formalnosti; - spisak isprava priloženih uz tovarni list. Pošiljalac odgovara za sve troškove i štetu koja nastane usljed unošenja netačnih ili netpotpunih podataka u tovarni list. Prevoznik nije obavezan ispitivati ispravnost dokumenata koji se prilažu. Kad je izvršio provjeru podataka uensenih u tovarni list, prevoznik unosi svoje primjedbe. Ako primjedbe nisu upisane, smatra se da faktičko stanje odgovara onome koje je upisano u tovarnom listu. Pošiljalac i prevoznik se mogu sporazumjeti da se izda prenosivi tovarni list (po naredbi ili na donosioca). U tom slučaju, na primjerku originala koji se predaje pošiljaocu, mora biti naznačeno da se radi o prenosivom tovarnom listu, jer samo taj primjerak ima značaj hartije od vrijednosti. Na ostala 2 originalna primjerka se samo upisuje notifikacija da je izdat prenosivi tovarni list. Bitni elementi ugovora su: ugovorne strane, primalac, mjesto otpreme i mjesto opredjeljenja, stvari koje se prevoze i naknada za prevoz. Kao bitni elementi se najčešće uzimaju sastojci tovarnog lista. 3.3. OBAVEZE I PRAVA STRANAKA Obaveze drumskog prevoznika Stavljanje m/v na raspolaganje pošiljaocu. Ugovorom se najčešće određuje tip vozila koje vrši prevoz. Ako to nije slučaj, smatra se da je izbor prepušten prevozniku. Vozilo se postavlja na mjesto i u vrijeme određeno ugovorom. Ako to nije određeno, prevoznik je dužan vozilo postaviti na najbliže mjesto koje ispunjava uslove za utovar, najkasnije u vrijeme koje omogućava utovar stvari prije isteka radnog vremena pošiljaoca. Preuzimanje stvari na prevoz. To je zbirni pojam za niz radnji koje prevoznik mora preduzeti da bi stekao detenciju stvari. Tu spada provjera stanja i težine pošiljke, pregled oznaka, prijem stvari i dokumenata, a prema okolnostima slučaja i utovar stvari. Prilikom preuzimanja prevoznik kontroliše spoljnje stanje pošiljke i njenog pakovanja, a svoje rezerve upisuje u tovarni list. Čuvanje stvari primljenih na prevoz je obaveza koja traje od trentutka prijema do predaje stvari. Prevoz stvari je osnovna obaveza prevoznika. Ako prevozni put nije preciziran redom vožnje ili ugovorom, prevoznik je dužan stvari prevesti putem koji najviše odgovara interesima pošiljaoca. Ako rok prevoza nije ugovoren, prevoznik je dužan izvršiti prevoz u roku koji je uobičajen za prevoz takve stvari. Vrijeme prevoza

108

obuhvata rok otpreme i rok prevoženja. Rok otpreme je vrijeme od utovara do početka prevoza, a rok prevoza je vrijeme od početka prevoza do predaje tovarnog lista primaocu. Ako prevoz nije moguće izvršiti u ugovorenom roku i pod ugovorenim uslovima, prevoznik će tražiti instrukcije od lica ovlaštenog za raspolaganje teretom. Ako ne dobije instrukcije u razumnom roku, prevoznik će preduzeti mjere zaštite imaoca prava. Postupanje po uputstvima imaoca prava. Naknadna uputstva mogu davati pošiljalac, primalac i imalac prenosivog tovarnog lista8. Nalozi moraju biti izdati u pisanoj formi, uz potvrdu prijema od strane prevoznika. Nije dopušteno višestruko davanje uputstava. Naime, ako imalac prava naredi predaju stvari drugom licu, to drugo lice nema pravo imenovati drugog adresata. Ovlašteno lice koje se posluži pravom na davanje instrukcija dužno je prevozniku nadoknaditi odgovarajuće troškove i eventualnu štetu. Isporuka pošiljke primaocu obuhvata predaju stvari, predaju dokumenata, kao i radnje primaoca vezane za njihovo prihvatanje. Istovar stvari vrši primalac, ako ugovorom nije drugačije određeno. Primalac ima pravo da zahtijeva utvrđivanje istovjetnosti pošiljke,odnosno ako je pošiljka oštećena u čemu se sastoji oštećenje. Ako je pošiljku preuzeo bez prigovora, smatra se da mu je stvar predata u stanju koje je utvrđeno u tovarnom listu. Naknadna reklamacija se može staviti u prekluzivnom roku od 7 dana od dana predaje stvari. U slučaju smetnji u isporuci, postupak je kao i kod željezničkog prevoza. Obaveze pošiljaoca Obavještavanje o prevozu i predaja potrebnih dokumenata; Pakovanje i označavanje stvari – priprema pošiljke – Ako utvrdi nedostatke u pakovanju, zavisno od propisa i ugovora, drumski prevoznik može odbiti prevoz i odustati od ugovora, tražiti popravljanje pakovanja, sam izvršiti popravku na trošak pošiljaoca ili staviti prigovor u tovarni list i izvršiti prevoz. Utovar stvari – Ova obaveza je dispozitivne prirode, jer se ugovorom može odrediti drugačije. Ako stvar nije utovarena u ugovorenom roku iz razloga za koje odgovara pošiljalac, pošiljalac ima pravo na dodatno vrijeme utovara koje iznosi najviše polovinu ugovorenog vremena predviđenog za utovar. Za dodatno vrijeme utovara prevoznik ima pravo na posebnu naknadu, u skladu sa ugovorom ili tarifom. Plaćanje naknade za prevoz je dispozitivna obaveza pošiljaoca. Naknada za prevoz obuhvata vozarinu, dodatke na vozarinu, dangubninu i troškove. Vozarina obuhvata troškove koji se odnose na korištenje vozila, rad osoblja uključujući zaradu prevoznika, te dažbine na vozilo. Dodaci predstavljaju iznose koji se dodaju na vozarinu kad ona obračunata po standardnim elementima ne bi ostvarila ekvivalentnost činidbi iz ugovora. Dangubnina je naknada štete koju je prevoznik trpio usljed zadržavanja vozila izazvanih postupcima imaoca prava.

Obaveze primaoca Plaćanje naknade za prevoz. Primalac ima obavezu plaćanja ako je to pošiljalac naveo u tovarnom listu ili ako pošiljalac u tovarnom listu nije preuzeo obavezu plaćanja naknade. Istovar stvari je obaveza primaoca ako ugovorom nije drugačije određeno. Ukoliko primalac ne istovari stvari, prevoznik to može učiniti sam, a na teret i rizik primaoca. 3.4. ODGOVORNOST STRANAKA
8

Mogući sadržaj naloga je kao kod ugovora o prevozu željeznicom

109

Odgovornost drumskog prevoznika predstavlja kombinaciju objektivnog i subjektivnog sistema na bazi pretpostavljene krivice. Drumski prevoznik može odgovarati za gubitak ili oštećenje stvari, ili zakašnjenje u prevozu. Može se osloboditi odgovornosti ako dokaže da je do toga došlo usljed radnji ili propusta korisnika prevoza, prirodih svojstava stvari ili usljed okolnosti koje prevoznik nije mogao predvidjeti, izbjeći niti otkloniti. Posebni osnovi isključenja odgovornosti važe samo za gubitak ili oštećenje stvari i to u slijedećim slučajevima: a) Upotreba otvorenih i nepokrivenih vozila, ako je izričito ugovorena i upisana u tovarni list; b) Nedostatak ili loše stanje ambalaže, zbog čega je došlo do gubitka ili oštećenja stvari; c) Šteta je nastala utovarom ili istovarom koji vrši pošiljalac ili primalac; d) Ako se prevozi stvar koja je po svojoj prirodi naročito izložena gubitku ili oštećenju (lomljenju, hrđanju i sl); e) Nedovoljna ili nepotpuna oznaka ili brojke na paketima f) Prevoz živih životinja. Ako je utvrđeno postojanje nekog od navedenih osnova, oborivo se pretpostavlja da je upravo on uzrokovao štetu. Ova pretpostavka ne važi ako je došlo do neuobičajenog manjka, ako je prevoz obavljen specijalno opremljenim vozilom ili ako se radi o prevozu živih životinja. U ovim slučajevima prevoznik mora dokazati da je preduzeo sve neophodne mjere da do štete ne dođe. Načelno, drumski prevoznik nadoknađuje samo prostu štetu prema vrijednosti stvari, odnosno berzanskim ili tekućim cijenama. U slučaju zakašnjenja, prevoznik nadoknađuje dokazanu štetu koja ne može biti veća od iznosa naknade za prevoz. Ako je pored ugovornog prevoznika bio angažovan i podprevoznik (podvozar), za štetu uzrokovanu radnjama podprevoznika odgovara prevoznik, uz mogućnost regresa. U slučaju da je podvozar od ugovornog prevoznika sa pošiljkom preuzeo i tovarni list, njegova odgovornost je solidarna jer se po zakonu smatra da je on postao ugovorna strana. Kod uzastopnih prevoza solidarno odgovaraju ugovorni prevoznik, posljednji prevoznik i prevoznik na čijem dijelu puta je prouzrokovana šteta. Ako se ne može ustanoviti na čijem dijelu puta je došlo do štete, solidarno odgovaraju svi prevoznici. Odgovornost pošiljaoca. Pošiljalac odgovara zbog: netačnih i nepotpunih podataka unesenih u tovarni list, nedostataka vezanih za isprave koje se prilažu uz tovarni list, neispravan prenos prenosivog tovarnog lista, prevoz opasnih stvari bez upozorenja prevoznika, nepridržavanja uputstava prevoznika prilikom utovara, slaganja i istovara stvari.

3.5. PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA Prestanak ugovora. Redovan način je ispunjenje, a ugovor može prestati na bilo koji od općih načina. Mogući način prestanka je i odustanak jedne od ugovornih strana. Pošiljalac može odustati ako prevoznik kasni sa otpočinjanjem prevoza tako dugo da pošiljalac više nema interesa za ugovoreni prevoz. Prevoznik može odustati ako pošiljalac ne utovari pošiljku i nakon isteka naknadnog roka za utovar.

110

Zastara potraživanja nastupa po isteku 1 godine. Kad se radi o oštećenju ili zakašnjenju, rok zastare počinje teći od dana predaje stvari. Kod potraživanja nastalih po osnovu gubitka stvari, rok počinje teći od dana kad se prema okolnostima slučaja smatra da je stvar izgubljena.

4. UGOVOR O PREVOZU STVARI U POMORSKOJ PLOVIDBI
Osnovni domaći pravni izvor je Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi. U ovoj oblasti brojne su i međunarodne konvencije. Ugovorom se brodar obavezuje da preveze stvari brodom, a naručilac će platiti određenu cijenu prevoza. Postoje 3 tipa brodarskih ugovora: na vrijeme (time charter), na putovanje (voyage charter) i ugovor o podčarteru (subcharter). Ugovor je načelno neformalan. Postoje 2 izuzetka: brodarski ugovor za više putovanja i brodarski ugovor na vrijeme za cio brod, koji moraju biti sačinjeni u pisanoj formi. U linijskoj plovidbi zaključuje se putem zaključnice. Teretnica ili konosman je isprava sa obilježjem hartije od vrijednosti koju brodar izdaje krcatelju na ukrcane stvari i koja prati teret do odredišta. Ona je dokazno sredstvo o postojanju i sadržaju ugovora. Bitni elementi ugovora su stranke, teret, put i cijena usluge. Ugovorne strane su brodar i naručilac. Primalac i krcatelj nisu stranke ugovora. Obaveze stranaka. Obaveze brodara su: 1. Postavljanje broda u luci ukrcaja i prevoz ugovorenim brodom; 2. Izdavanje odgovarajućih isprava; 3. Ukrcaj, prevoz i predaja tereta, te obaveza čuvanja tereta za vrijeme prevoza. Obaveze korisnika prevoza su: doprema tereta do pristaništa luke ukrcaja i otprema iz pristaništa destinacije, predaja isprava, te plaćanje vozarine i troškova. Odgovornost brodara je po svojoj prirodi subjektivna odgovornost sa pretpostavljenom krivicom, a odgovornost naručioca prevoza je subjektivna. Za prestanak ugovora važe opća pravila, a pod određenim uslovima moguć je prestanak i jednostranim raskidom. Zastara potraživanja nastupa po isteku 1 godine. 5. UGOVOR O PREVOZU STVARI U ZRAČNOJ PLOVIDBI 5.1. POJAM, ZNAČAJ I PRAVNI IZVORI Pojam. Ugovorom se prevoznik obavezuje da avionom preveze stvar od jedne do druge zračne luke, a naručilac da plati prevozninu. Vrste. Kad se zaključi ugovor o prevozu stvari avionom za jedan ili više prevoza, radi se o ugovoru na putovanje (čarter na putovanje). Može se angažovati cijeli kapacitet ili dio aviona. Češći je ugovor kojim se angažuje cijeli avion. Pravni izvori. Na međunarodnom planu donesen je niz konvencija, među kojima je najvažnija tzv.Varšavska konvencija, izmijenjena sa nekoliko protokola (Haški, Gvatemalski i Montrealski). Formirano je međunarodno udruženje zračnih prevoznika (IATA) u koju su uključeni sve značajnije aviokompanije. Unutrašnji pravni izvori su Zakon o obligacionim i osnovnim materijalno-pravnim odnosima u zračnoj plovidbi i ZOO.

111

5.2. ZAKLJUČIVANJE I BITNI ELEMENTI UGOVORA Zaključivanje ugovora u linijskom prevozu vrši se putem rezervacije, koja ima pravni značaj predugovora. Ugovor o prevozu stvari u zračnoj plovidbi je načelno neformalan i može se zaključiti na bilo koji način. Od ovog načela postoje 3 izuzetka, u kojima je ugovor formalan, a to su: 1. Ugovor o prevozu stvari cijelim zrakoplovom na određeno vrijeme; 2. Ugovor za više prevoza; 3. Ugovor o posebnoj usluzi zrakoplovom (zaprašivanje, gašenje požara, izbacivanje letaka itd). Tovarni list se koristi i kod ove vrste prevoza. Njegovo izdavanje je fakultativno – pošiljalac ga sačinjava na zahtjev prevoznika, a može ga i prevoznik izdati u ime pošiljaoca. On predstavlja dokaz o zaključenju i sadržaju ugovora, kao i dokazno sredstvo da je avionski prevoznik primio stvari na prevoz. Može imati obilježja hartije od vrijednosti ako se na primjerak pošiljaoca upiše klauzula po naredbi ili na donosioca. Obavezni elementi tovarnog lista su: mjesto i datum izdavanja, mjesta polaska i opredjeljenja, identifikacija pošiljaoca i primaoca, vrsta i količina stvari, te spisak isprava koje se prilažu. Izdaje se u 3 originalna primjerka – za prevoznika, pošiljaoca i primjerak koji prati stvari. Bitni elementi ugovora su stranke, mjesto prijema i predaje stvari, predmet prevoza i cijena, te forma ako je predviđena zakonom kao obavezna. 5.3. OBAVEZE I PRAVA STRANAKA Obaveze zračnog prevoznika Prijem stvari na prevoz – prevoznik je obavezan primiti stvari prema općim uslovima poslovanja i ugovoru. Stvari prima na aerodromu ili drugom određenom mjestu. Utovar po pravilu vrši sam prevoznik, a prilikom preuzimanja može izvršiti provjeru pošiljke. Utovar i istovar stvari – ova obaveza obuhvata sve manipulacije stvarima od mjeta prijema do mjesta izdavanja. Prevoz stvari – vrši ga ugovoreni prevoznik, ali on prevoz može povjeriti stvarnom prevozniku ukoliko obezbijedi iste ili slične uslove prevoza. Kod prevoza stvari na određeno vrijeme cijelim zrakoplovom, za povjeravanje stvarnom prevozniku potrebna je saglasnost naručioca. Traženje uputstava kad nastanu smetnje – obaveza postoji ako nastanu smetnje koje bi trajale duže ili čije je trajanje neizvjesno. Ako okolnosti ne dozvoljavaju da prevoznik traži instrukcije ili nije u mogućnosti postupiti po dobivenim instrukcijama, on može: izvršiti pretovar stvari, stvari vratiti u mjesto polaska ili postupiti na drugi način štiteći interese imaoca prava. Postupanje po naknadnim nalozima – naloge može dati pošiljalac (sve dok primalac nije istakao zahtjev za preuzimanje stvari i tovarnog lista) i ovlašteni imalac prenosivog tovarnog lista. Pošiljalac može tražiti: povlačenje stvari sa aerodroma polaska ili opredjeljenja, zadržavanje stvari na bilo kojem mjestu slijetanja, isporuku stvari licu koje nije označeno u tovarnom listu kao primalac i vraćanje stvari u mjesto polaska. Troškovi izvršenja naloga idu na teret nalogodavca. Prevoznik može odbiti nalog u slijedećim slučajevima: - ako izvršenje nije moguće; - ako bi nastala šteta davaocu naloga ili prevozniku; - kada su troškovi izvršenja naloga veći od vrijednosti stvari koja se prevozi; - ako bi izvršenje kršilo carinske i druge prinudne propise. U svim slučajevima odbijanja prvoznik je dužan bez odlaganja obavijestiti nalogodavca, a sa stvarima raspolagati kao savjestan privrednik.

112

Predaja stvari – prevoznik stvari predaje na aerodromu mjesta opredjeljenja, ako nije ugovoreno drugačije. Ako primalac prilikom preuzimanja ne stavi primjedbe na oštećenja stvari, smatra se da su stvari predate u onom stanju koje je navedeno u tovarnom listu. Objektivni rok za reklamaciju skrivenih oštećenja je 14 dana od dana prijema stvari. U slučaju smetnji kod preuzimanja, postupak je isti kao i kod drugih oblika prevoza, s tim što je rok za prodaju stvari 30 dana od dana stavljanja stvari na čuvanje. Obaveze naručioca prevoza i primaoca Plaćanje cijene (prevoznine) – prevoznina se utvrđuje ugovorom i ostaje nepromijenjena bez obzira na trajanje prevoza, pod uslovom da se mjesto opredjeljenja ne mijenja. Važi pravilo o tzv.«mrtvoj vozarini« – plaća se puna prevoznina, mada nije utovareno ništa ili je utovareno manje od ugovorenog. Prevozninu plaća primalac ili ovlašteni imalac prenosivog tovarnog lista, osim ako je u ugovoru ili tovarnom listu izričito navedeno da plaća naručilac ili pošiljalac. Prevoznik ima zakonsko založno pravo na stvarima koje je preuzeo na prevoz. Radi se o koneksnom pravu. Izdavanje tovarnog lista i drugih isprava – pošiljalac odgovara za tačnost podataka i izjava unesenih u tovarni list. Upozorenje na posebne osobine stvari – ova obaveza je zajednička za sve vrste transporta (misli se na opasne stvari, dragocjenosti i sl). 5.4. ODGOVORNOST U ZRAČNOM PREVOZU Odgovornost zračnog prevoznika. Prevoznik odgovara po sistemu subjektivne pretpostavljene odgovornosti za gubitak ili oštećenje stvari, kao i za štetu nastalu kašnjenjem. Neće odgovarati ako dokaže da je preduzeo sve potrebne mjere da se šteta izbjegne, odnosno ako dokaže da te mjere nije bilo moguće preduzeti. Ako prevoznik ne preda stvar u roku od 7 dana od dana kad je to bio dužan učiniti po ugovoru, smatra se da je stvar izgubljena u toku prevoza. Prvoznik odgovara za vrijednost izgubljene stvari, a plaćena prevoznina se vraća. Kod oštećenja prevoznik odgovara za umanjenje vrijednosti stvari. Kod odgovornosti za kašnjenje, visina naknade ne može biti veća od dvostrukog iznosa prevoznine. U zračnom prevozu postoji institut ograničenja odgovornosti prevoznika. Gornji iznos naknade štete se određuje po kilogramu bruto težine stvari. Ograničenje odgovornosti ne važi u slučaju da je šteta nastala usljed namjere ili krajnje nepažnje prevoznika. Ugovorom se odgovornost prevoznika može isključiti ili ograničiti, ali samo za slučaj gubitaka ili oštećenja koja nastanu zbog prirode ili nedostataka stvari koje se prevoze. Potraživanja iz ugovora o prevozu imalac prava ostvaruje podnošenjem pismene reklamacije, sa odgovarajućim dokazima. Istekom 30 dana od dana dostave reklamacije svoje potraživanje može ostvariti tužbom. Odgovornost naručioca i pošiljaoca. Naručilac odnosno pošiljalac odgovara za svaku štetu koju prevoznik pretrpi usljed neipravnih, netačnih ili nepotpunih podataka i izjava. Takođe odgovara za štete koje nastanu usljed svojstava stvari datih na prevoz, ukoliko nije upozorio prevoznika na ta svojstva. 6. UGOVOR O PREVOZU STVARI U UNUTRAŠNJOJ PLOVIDBI Obuhvata prevoz rijekama, jezerima i kanalima, odnosno unutrašnjim plovnim putevima. Regulisan je istim pravnim izvorima kao i pomorski i na njegovo zaključivanje se primjejnuju ista pravila. Za razliku od

113

pomorskog prevoza, ukrcavanje stvari ovdje vrši pošiljalac (krcatelj), osim kod brodova linijske plovidbe gdje brodar preuzima stvari ispod čekrka.

DIO ČETVRTI UGOVORI O LICENCI, GRAĐENJU I OSIGURANJU
1. UGOVOR O LICENCI
1.2. POJAM I BITNI ELEMENTI UGOVORA Pojam. Ugovorom o licenci se obavezuje davalac licence da sticaocu uz naknadu ustupi pravo iskorištavanja izuma, tehničkog znanja i iskustva, žiga uzorka ili modela. Ugovor je dvostrano obavezan, komutativan, teretan i formalan – pismena forma je bitan element ugovora. Izvori. Od međunarodnih izvora najznačajniji su: Konvencija o osnivanju svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo, Pariska konvencija za zaštitu industrijskog vlasništva (1883), Madridski sporazum o međunarodnoj registraciji žigova (1981) i Lokarnski sporazum za međunarodnu klasifikaciju uzoraka i modela (1968). Od domaćih izvora, najznačajniji su Zakon o industrijskom vlasništvu u BiH i Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju. Bitni elementi ugovora su subjekti, predmet, cijena i forma. Subjekti su davalac i primalac licence. Kao primalac se moža javiti bilo koje fizičko ili pravno lice. Davalac može biti: - vlasnik apsolutnog prava industrijske svojine koje se prenosi; - nosilac prava iskorištavanja objekta industrijske svojine; - podnosilac prijave patenta, uzorka ili modela, odnosno žiga. Predmet ugovora je ovlaštenje na iskorištavanje nekog od objekata prava industrijske svojine. Cijena mora biti određena ili odrediva. Može se ugovoriti u paušalnom iznosu, po komadu proizvoda, srazmjerno troškovima proizvodnje ili prema dobiti. Pismena forma ugovora propisana je zakonom. 1.3. OBAVEZE STRANAKA Obaveze davaoca licence su: predaja predmeta licence, davanje uputstava i objašnjenja, garancije za tehničke osobine, te garancija za pravne osobine prenesenog prava. Predaja predmeta licence sastoji se od 3 radnje: uručenja patenta ili drugog spisa, dozvole za korištenje i predaje tehničke dokumentacije potrebne za praktičnu primjenu predmeta licence. Prema Zakonu, davalac garantuje sticaocu licence tehničku izvodljivost i tehničku upotrebljivost predmeta licence. Osim toga, prema Zakonu o vanjskotrgovinskom poslovanju, ugovor mora sadržavati još 2 garancije: (1) da će se primjenom licence dobiti proizvod ugovorenog kvaliteta i (2) da su dobijeni proizvodi neškodljivi za život i zdravlje ljudi, i za prirodnu okolinu. Garancija za pravne osobine prenesenog prava zasnovana je na zakonu i ima svojstva prirodnog elementa ugovora. Davalac garantuje da pravo pripada njemu i da nema ograničenja u korist lica koja nisu stranke ugovora. Kod isključive licence davalac garantuje i da pravo nije ustupio drugom ni potpuno ni djelimično. Obaveze primaoca licence su: iskorištavanje predmeta licence i plaćanje ugovorene naknade. Ovo su osnovne obaveze, a eventualne ostale obaveze zavise od vrste ugovora.

114

Sticalac je dužan iskorištavati predmet licence na ugovoreni način, u ugovorenom obimu i granicama. On nema pravo iskorištavati naknadna usavršavanja (suprotno se može ugovoriti, odnosno može biti propisano posebnim zakonom). Kod ugovora o licenci know-how, uključujući i nepatentirani izum, sticalac ima zakonsku obavezu da trajno čuva u tajnosti dobijena znanja. Ako je ustupljena licenca žiga kojim se proizvodi obilježavaju, primalac može svoje proizvode obilježiti tim žigom samo ako je njihov kvalitet isti kao kod robe davaoca licence. Pored toga, roba mora imati oznaku da je proizvedena po licenci i kad se ne prodaje pod određenim robnim žigom. 1.4. ODGOVORNOST STRANAKA Odgovornost davaoca licence je objektivna u 2 slučaja: kod kršenja garancije za tehničku izvodljivost i upotrebljivost i u slučaju pravnih nedostataka. Prava sticaoca licence ista su kao kod ugovora o prodaji (za skrivene materijalne nedostatke, odnosno za pravne nedostatke prodane stvari). U ostalim slučajevima odgovornost davaoca licence je subjektivna i važe opća pravila. Odgovornost sticaoca licence je objektivna za neizvršavanje njegovih novčanih obaveza. U ostalim slučajevima davalac odgovara po principu pretpostavljene subjektivne odgovornosti. 1.5. VRSTE LICENCI I PODLICENCA Klasifikacija licenci zavisi od kriterija koji se uzima u razmatranje. Osnovna podjela je na neisključive i isključive licence, u zavisnosti od toga da li je davalac zadržao za sebe neko pravo ili ne. Po vremenskom kriteriju, licenca može biti vremenski ograničena i neograničena. Isto važi i za prostorni kriterij. Prema namjeni za koju se preneseno pravo može koristiti, licence se dijele na one za proizvodnju, upotrebu i prodaju proizvoda dobijenih licenciranim postupkom ili obilježenih ustupljenim žigom. U vanjskotrgovinskoj razmjeni licence se mogu podijeliti na uvozne i izvozne. Pogonska licenca je licenca koje nije prenosiva bez istovremenog prenosa samog pogona u kome se koristi. Koncernska licenca je ona čiji je nosilac koncern, ali je namijenjena preduzećima u njegovom sastavu. Podlicenca je ugovor između primaoca isključive licence i trećeg lica o prenosu prava iskorištavanja predmeta ugovora o licenci. Ovakva mogućnost postoji ako ugovorom o licenci nije izričito predviđeno drugačije. Primalac podlicence načelno nije ni u kakvom pravnom odnosu sa prvobitnim davaocem licence. Postoji jedan zakonski izuzetak – davalac licence je ovlašten da svoja potraživanja prema primaocu licence (koja ovaj ne ispunjava) naplati neposredno od primaoca podlicence. 1.6. PRESTANAK UGOVORA O LICENCI Protekom vremena ugovor prestaje ako je ugovoren na određeno vrijeme. Može biti produžen konkludentnim radnjama – ako primalac nastavi iskorištavati predmet ugovora, a davalac se tome ne protivi. U ovakvom slučaju smatra se da je ugovor produžen na neodređeno vrijeme, a prestaju važiti obezbjeđenja data od strane trećih lica. Otkazom bilo koje strane prestaju ugovori zaključeni na neodređeno vrijeme. Prema dispozitivnim normama ZOO, ugovor se ne može otkazati tokom prve godine, a nakon toga otkazni rok je 6 mjeseci. Smrt fizičkog lica kao davaoca i primaoca licence načelno ne utiče na ugovor. Nasljednici sticaoca licence stupaju u ugovor samo pod uslovom da produžavaju djelatnost njihovog prethodnika. Stečaj ili redovna likvidacija primaoca licence daju pravo davaocu da otkaže ugovor. Obrnuto ne važi.

115

2. UGOVOR O GRAĐENJU
2.1. POJAM UGOVORA I IZVORI PRAVA Pojam ugovora. Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da će prema određenom projektu u ugovorenom roku na određenom zemljištu sagraditi građevinu ili izvršiti neke druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da će mu za to isplatiti određenu cijenu. Izvori prava – najvažniji su ZOO, Zakon o prostornom uređenju i Zakon o ustupanju izgradnje investicionih objekata. 2.2. STRANKE I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA Stranke su naručilac i izvođač (investitor i građevinar). Izvođač može biti: - privredni subjekt registrovan za tu vrstu djelatnosti, odnosno organizacija koja je osigurala poslovnu saradnju sa takvim subjektom; - više registrovanih subjekata istovremeno – konzorcij. Ovo je slučaj kod velikih investicionih projekata. Da bi ugovor o građenju bio posao poslovnog prava, potrebno je da i investitor bude privredni subjekt. Prethodne radnje obuhvataju sačinjavanje investicionog programa i tehničke dokumentacije, zatim pribavljanja odobrenja (dozvole) za gradnju, te obezbjeđenje finansijskih sredstava. Investicioni program je elaborat iz kojeg se vidi o kakvom se objektu radi, daje se analiza uslova za izgradnju i dokazuje da je izvođenje radova ekonomično, rentabilno i društveno opravdano, te da je funkcionalnost objekta cjelishodna. On sadrži: opis i karakteristike objekta, opreme, postrojenja i montaže, zatim analizu uslova za izgradnju i eksploataciju objekta, potrebna obrtna sredstva, vrijednost prethodnih ulaganja, izvore finansiranja, trajanje izgradnje, početak eksploatacije itd. Program može izraditi sam investitor ili to može povjeriti preduzeću koje je registrirano za tu djelatnost. Investicioni program je preduslov za izradu investicione tehničke dokumentacije, bez koje se ne može sklapati ugovor o izgradnji objekta, odnosno izvođenju radova. Tehnička dokumentacija se radi na osnovu uslova utvrđenih u urbanističkoj saglasnosti. Investiciona tehnička dokumentacija je elaborat koji sadrži različite projekte (građevinski, tehnološki, projekat instalacija itd). Zakonom je propisana obaveza da postoji projekat za izvođenje. Po sporazumu stranaka, izradi ovog projekta može da prethodi idejni projekat. U praksi se idejni projekat redovno radi, jer se na osnovu njega izdaje urbanistička saglasnost. Izradom investicione tehničke dokumentacije se bave posebne organizacije koje su registrovane za takav rad. Izuzetno, za manje radove tu dokumentaciju može izraditi sam investitor ako je to propisom dozvoljeno i bez posebne registracije, naravno ako ima odgovarajuće stručnjake. Odobrenje za građenje na zahtjev investitora izdaje nadležni općinski organ uprave (za neke objekte nadležan je federalni organ). Njime se potvrđuje da su ispunjeni svi uslovi predviđeni u Zakonu o prostornom uređenju. Odobrenje se mora izdati ili odbiti u roku od 60 dana od dana podnošenja zahtjeva i prestaje važiti ako radovi nisu započeti u roku koji je naveden u odobrenju. Urbanistička saglasnost važi 1 godinu, a odobrenje za građenje 10 godina od dana izdavanja. Postupak podnošenja zahtjeva i davanja odobrenja detaljno je uređen Zakonom o prostornom uređenju. Započinjanje gradnje bez odobrenja je privredni prestup i krivično djelo sa zaprijećenom kaznom zatvora u trajanju 1-3 godine. Izbor saugovarača. Investitor odlučuje da li će saugovarača izabrati javnim nadmetanjem (ponudbenom licitacijom), prikupljanjem ponuda ili neposrednom pogodbom. Neposredna pogodba ne dolazi u obzir ako se radi o stranom izvođaču radova. Prema ZOO, poziv na nadmetanje radi izvršenja određenih radova obavezuje

116

privatnog investitora da sklopi ugovor sa onim ko ponudi najnižu cijenu, osim ako je tu obavezu isključio u pozivu za nadmetanje. S druge strane, investitor objekta koji se gradi državnim sredstvima dužan je ugovor zaključiti sa najpovoljnijim, a ne najjeftinijim – dakle sa onim čija ponuda najbolje odgovara svim uslovima nadmetanja. Javno nadmetanje ili ofertalna licitacija je jednostrani građanskopravni posao kojim se investitor javno obavezuje da će primiti i razmotriti sve ponude za zaključenje ugovora o građenju koje odgovaraju uslovima javnog poziva, ili da će preduzeti i druge radnje vezane za eventualno zaključivanje određenog ugovora. Odluku o raspisivanju javnog nadmetanja donosi organ upravljanja investitora i objavljuje u službenom glasilu i sredstvima javnog informisanja. Oglas sadrži kratek opis objekata i radova, kao i bliže uslove za ustupanje izgradnje. Ako su ti elementi brojni i složeni, po pravilu se uobličavaju u tender. Tender po pravilu sadrži više elemenata i to: 1. Uputstvo ponuđačima, u kome investitor potencijalne izvođače obavještava o svim relevantnim radnjama i momentima popunjavanja i predaje ponuda, eventualne izmjene ponuda, te postupku koji će se provesti sa ponudama. 2. Opći, a po potrebi i posebni uslovi za izgradnju konkretnog objekta ili izvođenje radova 3. Zbirka obrazaca: od formulara za dobijanje informacija, preko tipske ponude i formulara ugovora do garancije koja se mora dostaviti uz ponudu; 4. Svi potrebni planovi i projekti. Prikupljanje ponuda se sastoji u neposrednom (ne putem javnog oglasa) pozivanju određenog kruga izvođača da dostave svoje ponude za izgradnju. Krug lica koja se pozivaju se obavezno određuje licitacijom o podobnosti. Licitacija o podobnosti je jednostrani građanskopravni posao kojim se investitor javno obavezuje da će prema jedinstvenim mjerilima utvrditi podobnost svakog prijavljenog subjekta za izvođenje određenog objekta ili radova, te da će onima koji se kvalificiraju uputiti poziv da pošalju svoje ponude. Postupak licitacije o podobnosti sličan je postupku ofertalne licitacije. Razlike su u slijedećem: 1. Oglas mora sadržavati i zahtjev za podatke o ličnosti izvođača (oprema, kadrovi, referens lista i sl); 2. Odluka se ne odnosi na najpovoljnijeg, nego na sve izvođače koji su se kvalificirali; 3. Poziv na dalje pregovore i zaključenje ugovora može se uputiti samo jednom ili nekim već kvalificiranim izvođačima. Neposredna pogodba moguća je samo u slučajevima koji su predviđeni zakonom. Ti se slučajevi mogu podijeliti u 2 grupe. U prvu grupu spadaju slučajevi u kojia licitacija nije ni potrebna, a to su: 1. Nakon nepogoda i drugih nepredviđenih događaja, sa ciljem otklanjanja štetnih posljedica; 2. Radi ostvarivanja određenih programa stambene izgradnje i objekata infrastrukture; 3. Na objektima od posebnog značaja za odbranu; 4. Na bazi sporazuma investitora i izvođača o zajedničkom finansiranju izgradnje. 5. Ako ukupna predračunska vrijednost objekta ili radova po tehničkoj dokumentaciji ne prelazi zakonski minimum; 6. Ako se vrši zamjena ili dopuna opreme. Druga grupa slučajeva se odnosi na situacije u kojima je neka vrsta licitacije potrebna. Ako ne uspije ni ponovljena licitacija (bilo ofertalna ili o podobnosti), investitor ima pravo da zaključi ugovor neposrednom pogodbom. Zaključenje ugovora. Ugovor o građenju je po sili zakona formalan pravni posao. Pisana forma može biti ostvarena potpisivanjem jedinstvenog dokumenta ili razmjenom pisama identičnog sadržaja. 2.3. BITNI ELEMENTI UGOVORA

117

Predmet ugovora je u ZOO određen kao građevina i kao građevinski radovi. Predmet posla se određuje neposredno u ugovoru ili (češće) upućivanjem na tehničku dokumentaciju, koja je (prema građevinskim uzansama) uvijek sastavni dio ugovora. Cijena je naknada koju investitor duguje izvođaču za postignuti rezultata – građevinu ili obavljene radove. Određuje se sporazumom stranaka. Postoje 3 osnovna načina određivanja cijene: 1. Paušalno – davanje ukupne cijene za cijeli objekat. Cijena određena u ukupnom iznosu se ne mijenja zbog nastalih viškova i manjkova radova (UG 32). 2. Najčešće se cijena određuje kaozbor jediničnih cijena za pojedine radove. Danas se po pravilu ne razdvaja cijena rada i materijala, već se daje jedinstvena cijena ugrađeno. Jedinične cijene se iskazuju prema predmjeru radova. 3. Uz navođenje izraza »ključ u ruke« ili druge slične klauzule. Cijena se u toku izvršenja ugovora može mijenjati sporazumno, a i ZOO usvaja načelo promjenjivosti cijene. Ako ugovor ne sadrži posebna rješenja o modifikaciji cijene, izvođač koji nije u docnji snosi do 2% povećanja cijena elemenata na osnovu kojih je određena cijena radova. Ako je u docnji svojom krivicom, snosi povećanje do 5%. Cijena je promjenjiva i u slučaju da je ugovorom predviđeno da se neće mijenjati u slučaju povećanja cijena elemenata na osnovu kojih je utvrđena. U takvom slučaju, izvođač snosi povećanja do 10%, a preko toga investitor. Investitor ima mogućnost da raskine ugovor u uslovima znatnog povećanja cijene. Tada izvođaču duguje naknadu za već izvršene radove i učinjene neophodne troškove. Analogno prethodnom, naručilac ima pravo sniženja cijene u slučaju kad padaju cijene elemenata na osnovu kojih je utvrđena vrijednost radova. Granica je 2%, odnosno 10% kod fiksnih cijena. Na promjenu cijene može uticati i avans. Naime, ako je avans dat izvođaču radi nabavke materijala, cijena se ne može mijenjati u mjeri u kojoj je avansom uticaj promjena u cijenama materijala mogao biti isključen. Rok je trenutak do kojeg, odnosno period unutar kojeg moraju biti završeni građevinski radovi. ZOO ne sadrži posebna rješenja o roku, te se primjenjuju opća pravila. U praksi se najčešće određuje periodom. Ugovorna kazna je po sili zakona bitan element ugovora. Ugovorom se predviđa plaćanje ugovorne kazne u slučaju izvođačevog zakašnjenja. Plaćanje se može predvidjeti u utvrđenom iznosu po ugovorenim periodima (npr.5000 KM za svaki dan zakašnjenja) ili u procentima od vrijednosti neizvršenih radova za utvrđeno vrijeme (npr.2% od ugovorenih a neizvršenih radova za svaki dan zakašnjenja) ili po progresivnoj stopi (npr.2% za svaki dan tokom prvih 10 dana, zatim 5% za narednih 10 dana zakašnjenja, itd). Prema posebnim uzansama o građenju, kazna iznosi 1 promil od ukupno ugovorene cijene radova za svaki dan zakašnjenja, ali iznos ne može preći 5% ukupne cijene radova. U ukupnu cijenu ne ulazi vrijednost već predatog dijela objekta. Premija izvođaču. Ni ZOO niti Posebne uzanse o građenju ne sadrže dispozitivna pravila o premiji. Shodno tome, stranke se u svakom konkretnom poslu moraju sporazumjeti o uslovima za primjenu i iznosima koje investitor duguje izvođaču za prijevremeno završavanje njegovih obaveza. Garantni rok za kvalitet radova je po sili zakona bitan element ugovora. Minimalni rok je 2 godine. Forma je i po ZOO i po Zakonu o ustupanju izgradnje investicionih objekata bitan element ugovora. 2.4. OBAVEZE INVESTITORA

118

Prethodne obaveze su: izrada elaborata, obezbjeđenje tehničke dokumentacije, pribavljanje sredstava, izbor saugovarača, dobijanje odobrenja za građenje i poštivanje pismene forme ugovora. Uvođenje saugovarača u posao je ugovorna obaveza koja se sastoji od: predaje gradilišta i uručivanja izvođaču tehničke dokumentacije, odobrenja za gradnju i potvrde da su sredstva obezbijeđena. O izvršenju ove obaveze vodi se poseban zapisnik i to se konstatuje u građevinskom dnevniku. Od trenutka uvođenja u posao teče rok za izgradnju objekta, odnosno izvođenje radova. Zato se vrijeme uvođenja u posao utvrđuje ugovorom. Građevinski nadzor. U najširem smislu, građevinski nadzor je sistem faktičkih i pravnih radnji stručne provjere racionalnosti, savremenosti, kvaliteta i zakonitosti dokumentacije, postupaka, materijala, radova, kao i samog objekta. U užem smislu, nadzor obuhvata samo stručnu kontrolu koja se obavlja tokom građenja. U najužem smislu, pod građevinskim nadzorom se podrazumijeva samo kontrola nad izvođenjem radova koju obavlja investitor, bilo sam ili preko posebno angažovanog lica. Predmet investitorovog nadzora težišno su vrsta, količina i kvalitet radova, materijala i opreme, te pridržavanje tehničke dokumentacije i rješenja značajnih za stabilnost i sigurnost objekta. Nadležni organ nema pravo mijenjati tehničku dokumentaciju i projekte bez posebnog ovlaštenja za to. Svoje primjedbe je dužan da bez odlaganja izvođaču saopšti posebnim pisanim aktom (notom) i upisom u građevinski dnevnik. Plaćanje cijene. Za posao građenja je karakteristično da se cijena plaća prije, u toku i po okončanju radova. Plaćanje prije početka izvođenja radova vrši se davanjem avansa. Izvođač nema zakonsko pravo na avans, pa se to mora ugovoriti. Pritom investitor po pravilu traži avansnu garanciju od banke (da će izvođač izvršiti radove ili vratiti avans). Avans se obračunava i vraća shodno ugovoru. Supsidijarno se primjenjuje uzansa prema kojoj obaveza vraćanja počinje teći tek kad vrijednost ispostavljenih privemenih situacija dostigne 50% ugovorene cijene. Vraćanje se vrši sukcesivno. U toku izvođenja radova plaćanje se vrši na osnovu faktura, koje se u poslu građenja nazivaju situacijama. Privremena situacija je faktura koja se ispostavlja za radove izvedene u proteklom mjesecu. Ako je izvođač primio avans koji se počeo vraćati, privremena situacija sadrži i iznos koji investitor odbija od uplate. Rok plaćanja je 8 dana. U praksi postoje i tzv.obračunske situacije. Obračunska situacija se ispostavlja za radove obavljene u jednoj fazi, dijelu objekta. Osnov je građevinska knjiga, a iznos se utvrđuje tako što se od ukupne vrijednosti dijela objekta odbija ono što je plaćeno po osnovu privremenih situacija. Nakon završetka radova obavlja se konačan obračun i plaćanje. Rok plaćanja je 15 dana, a investitor ima pravo zadržati srazmjerni dio cijene za otklanjanje nedostataka utvrđenih prilikom primopredaje radova. Zadržani iznos ili njegov ostatak se plaćaju u roku od 8 dana od dana otklanjanja nedostataka. Pored ovoga, investitor po ugovoru ima pravo zadržati dio cijene do isteka garantnog roka za kvalitet radova. On obično iznosi 2% i služi za otklanjanje nedostataka na koje ukaže superkolaudacija – tj.pregled objekta po isteku garantnog roka. Tek nakon toga se vrši krajnji obračun i završno plaćanje.

2.5. OBAVEZE IZVOĐAČA Prethodne obaveze imaju prinudni karakter. Tu spada: - poštivanje pismene forme ugovora; - pregled tehničke dokumentacije; - prijava početka radova – najmanje 8 dana prije početka općinskoj građevinskoj inspekciji; - preduzimanje mjera obezbjeđenja – izvođač mora blagovremeno preduzeti sve potrebne mjere da bi zaštitio građevinu, radove, opremu, materijal, radnike, prolaznike, saobraćaj, te susjedne objekte.

119

Vođenje knjiga o građenju. Građevinar ima zakonsku obavezu vođenja odgovarajućih knjiga. Po pravilu se predviđaju građevinski dnevnik i građevinska knjiga. U građevinski dnevnik se unose: - podaci o početku i završetku pojedinih radova i njihovim količinama; - podaci o svim važnijim momentima koji mogu uticati na kvalitet radova (temperatura, kiša, testiranje materijala, inspekcijski pregledi itd); - nalozi i primjedbe investitora, odnosno njegovog nadzornog organa. Građevinski dnevnik svakodnevno potpisuju obje strane (investitor i izvođač), što je uslov da bi se zapis iz dnevnika mogao upotrijebiti kao dokaz. Podaci iz dnevnika su osnov za izdavanje privremenih situacija. Građevinska knjiga sadrži podatke o završetku pojedinih faza radova i za uređivanje odnosa među strankama povodom tih faza. Ona predstavlja jedan od izvora podataka za obračunske situacije. Potpisuju je obje stranke. Solidno izvođenje radova je složena obaveza koja se sastoji od pridržavanja projektne dokumentacije, upotrebe odgovarajućeg materijala i pridržavanja rokova izgradnje. Izvođač ne smije odstupiti od projekta bez odobrenja investitora. Dužan je da bez odlaganja obavijesti nadzorni organ odnosno investitora o svim nejasnoćama ili nedostacima koje tokom izvođenja radova primijeti u projektu. Investitor je dužan da tim povodom u primjerenom roku i u pismenoj formi pruži potrebna objašnjenja i stav o nedostacima na koje je ukazano. Ako to ne učini, a radi se o nedostacima koji predstavljaju javnu opasnost, izvođač je dužan da o tome obavijesti nadležni inspekcijski organ. U slučaju akutne opasnosti, izvođač mora samoinicijativno privremeno obustaviti radove i po potrebi preduzeti mjere za otklanjanje nedostataka. Izvođač mora upotrijebiti materijal koji je dobio od investitora. Ako primijeti nedostatke dužan je na to upozoriti investitora. Na zahtjev investitora, koji se po pravilu daje kroz građevinski dnevnik, izvođač mora ugraditi materijal na koji je imao primjedbe, osim ako bi primjena tog materijala ugrozila stabilnost objekta ili kad bi predstavljala opanost po ljude, druge objekte i okolinu. Kvalitet materijala izvođač provjerava samo ako je to ugovoreno. Ako sam nabavlja materijal, izvođač je obavezan da ugradi materijal koji je predviđen tehničkom dokumentacijom i snabdjeven atestom. Ako primijeti da izvođač koristi neki od nepodobnih materijala, investitor može zahtijevati obustavu radova, rušenje dijela koji je napravljen od takvog materijala, primjenu adekvatnog materijala, angažovanje drugog izvođača za izradu porušenog dijela i naknadu pretrpljene štete. Obavještavanje o višku radova. Višak radova su radovi koji nisu predviđeni u projektu i ugovornoj dokumentaciji, a pojavljuju se kao nužni ili korisni s obzirom na uslove izgradnje konkretnog objekta. Obavještavanje treba izvršiti bez odlaganja kroz građevinski dnevnik i na druge ugovorene načine, što predstavlja uslov za naknadu viška radova. Od ovoga postoji izuzetak koji se odnosi na tzv.nepredviđene radove. To su radovi koji se preduzimaju u slučaju više sila, a sa ciljem otklanjanja moguće štete usljed ugrožavanja stabilnosti objekta ili na drugi način. Nepreviđene radove izvođač može izvesti i bez saglasnosti naručioca, ako usljed hitnosti tu saglasnost nije mogao blagovremeno pribaviti. Omogućavanje nadzora. Izvođač mora učiniti sve da bi naručilac mogao realizovati svoja nadzorna ovlaštenja. Tu prvenstveno spada: omogućavanje pristupa na gradilište i u skladišta, pružanje dokaza o kvalitetu upotrijebljene opreme i radova, pozivanje na testiranje,omogućavanje proba na licu mjesta itd. Čuvanje gradilišta je ugovorna obaveza koja traje od početka izvođenja do predaje radova naručiocu. Ako ništa nije ugovoreno, sadržaj ove obaveze su sve one radnje koje su potrebne da se radovi, materijal i oprema sačuvaju od uništenja, odnošenja ili propadanja.

120

Uređenje gradilišta. Po okončanju radova, izvođač je dužan da o svom trošku povuče radnike i opremu, preostali materijal i otpad. Takođe mora ukloniti privremene objekte i raščistiti teren. 2.6. PREDAJA OBJEKATA Tehnički pregled i odobrenje za upotrebu. Tehnički pregled je sistem upravnih i stručnih postupaka kojima posebno imenovana komisija utrvđuje da li je objekat izgrađen u skladu sa tehničkom dokumentacijom na osnovu koje je dato odobrenje za građenje, kao i da li je objekat izgrađen u skladu sa potrebnim propisima, standardima i normativima. Obuhvata kontrolu građevinskih radova, instalacija, opreme i postrojenja. Zahtjev za tehnički pregled podnose investitor, izvođač ili oba zajedno, organu koji je izdao odobrenje za građenje. Ako takvog odobrenja nema, organ je dužan odbiti zahtjev. Kada prihvati zahtjev, organ uprave u roku od 8 dana imenuje komisiju od najmanje 3 člana koja vrši pregled i u roku od daljih 8 dana podnosi izvještaj organu koji ju je imenovao. Nadležni organ na osnovu primljenog izvještaja u roku od 8 dana donosi rješenje kojim može odlučiti da se eventualno uočeni nedostaci otklone u roku koji odredi, da se objekat poruši ako ne postoji mogućnost otklanjanja nedostataka, ili može izdati odobrenje za upotrebu (upotrebnu dozvolu). Primopredaja objekta odnosno radova je sistem stručnih postupaka koje provode same stranke, odnosno njihovi predstavnici sa ciljem da se utvrdi saobraznost objekta odnosno radova sa ugovorom. Naziva se i kolaudacijom. Osnov kolaudacije je autonomija volje stranaka. U praksi se kolaudacija redovno vrši nakon tehničkog pregleda, odnosno dobijanja odobrenja za upotrebu objekta. Postupak pregleda određuje se sporazumom i po prirodi stvari. O pregledu se vodi zapisnik koji potpisuju obje strane. Ako jedna strana neopravdano odsustvuje sa pregleda ili odbija potpisati zapisnik, druga strana to može učiniti jednostrano. Danom dostavljanja takvog zapisnika drugom ugovaraču nastaju posljedice primopredaje. Kad je zapisnik o primopredaji potpisan i eventualni nedostaci otklonjeni, investitor donosi odluku o prijemu objekta. Nakon toga se objekat zapisnički preuzima od izvođača. Superkolaudacija je pregled koji stranke vrše po isteku garantnih rokova. Predmet su eventualni skriveni nedostaci objekta ili radova, oni koji se nisu mogli utvrditi kolaudacijom. Superkolaudacija se vrši na osnovu dokumentacije i uvida u stanje građevine. 2.7. ODGOVORNOST UČESNIKA U POSLU Odgovornost projektanta, davaoca mišljenja o zemljištu i investitora. Projektant prema općim pravilima odgovara za štete nastale zbog propusta u projektovanju. On odgovara za nedostatke građevine koji se tiču njene solidnosti, a koji se pojave u roku od 10 godina od primopredaje radova i ugrožavaju stabilnosti i sigurnost objekta. Svoju odgovornost projektant ne može isključiti ili umanjiti ugovorom. Stručna geofizička organizacija koja je dala mišljenje o podobnosti zemljišta za gradnju odgovara za stabilnost građevine u periodu od 10 godina, kao i projektant. Ove odgovornosti se može osloboditi samo dokazom da se u toku građenja nisu pojavile okolnosti koje bi dovele u sumnju osnovanost stručnog mišljenja o svojstvima zemljišta. Investitor za novčane obaveze odgovara po općim pravilima za tu vrstu obaveza. Za štete na objektima odgovara u slučaju da su one nastale kao rezultat izvršenja njegovih naloga, pod uslovom da je na moguće štetne posljedice bio prethodno upozoren od strane izvođača radova. Odgovornost građevinara. Nepoštivanje najvažnijih administrativnih obaveza predstavlja privredne prestupe odnosno prekršaje. Imovinsko-pravna odgovornost se može svrstati u 3 osnovne grupe slučajeva:

121

1. U vezi solidnosti građevine izvođač odgovara na isti način kao i projektant; 2. Odgovornost za nedostatke građevine i radova koji ne utiču na njenu stabilnost – primjenjuju se pravila vezana za odgovornost po ugovoru o djelu; 3. Za povrede ugovora koje nisu predviđene kod ugovora o djelu, primjenjuju se opća pravila odgovornosti za ispunjenje nenovčanih obaveza. Isključenje ili umanjenje odgovornosti moguće je samo ako izvođač dokaže da je prethodno upozorio investitora na opasnost od mogućih šteta ako se radovi nastave po tehničkoj dokumentaciji odnosno po uputstvima investitora. Ako su za štetu krivi i izvođač i projektant, svaki od njih snosi dio naknade koji je srazmjeran krivici. 2.8. POSEBNE VRSTE POSLA Ključ u ruke. Pod ugovorom »ključ u ruke« podrazumijeva se takav građevinski posao kod kojeg se cijeli objekat i svi radovi koji su potrebni za njegovo izvršenje obuhvataju jednom jedinstvenom cijenom. Ovaj ugovor ima neke specifičnosti u odnosu na opći tip ugovora: 1. Kad na strani izvođača učestvuje više subjekata, oni solidarno odgovaraju prema naručiocu; 2. Izvođač vrlo često nabavlja materijal; 3. Poslovno pravilo je da ovdje izvođač obezbjeđuje i nadzor; 4. Izvođač se gotovo redovno pojavljuje kao komisionar; 5. Režim odgovornosti izvođača je stroži. Ostale posebne vrste ugovora o građenju. Građevinski inžinjering podrazumijeva primjenu naučnih principa i iskustava u svim fazama poduhvata – od davanja ideja, izrade studija, pa do različitih savjeta u toku realizacije projekta, vršenja nadzora i sl. Ugovor o investicionoj izgradnji se može definisati kao sporazum kojim se izvođač obavezuje da će investitoru uz naknadu izvršiti jednu ili više vezanih radnji koje su potrebne da se određeni investicioni projekat preda u određenom roku sposoban za korištenje u skladu sa ugovorom ili pravilima struke. Od ugovora o građenju razlikuje se po tome što izgradnja objekta ili izvođenje građevinskih radova ne mogu biti jedina obaveza izvođača. 2.9. PRESTANAK UGOVORA Primjena općih pravila. Ugovor može prestati iz razloga opće prirode: promijenjene okolnosti, nemogućnost ispunjenja i prekomjerno oštećenje, kao i sporazumno. Da bi bio pravno valjan, sporazum o raskidu mora biti u pismenoj formi. Jednostrani raskid od stane izvođača moguć je kad investitor kasni sa njegovim uvođenjem u posao. Investitor može ugovor jednostrano raskinuti u slijedećim slučajevima: 1. Zbog znatnog povećanja cijene izazvanog nepredviđenim radovima ili povećanjem cijena materijala i radova; 2. Zbog upotrebe neadekvatnog materijala od strane izvođača; 3. Zato što je izvođač u docnji sa izvođenjem pojedinih radova prema vremenskom planu. U posljednja 2 slučaja ugovor se može i samo djelimično raskinuti.

3. UGOVOR O OSIGURANJU
3.1. POJAM I ZNAČAJ Izvori prava kojima se regulišu poslovi osiguranja su Zakon o osiguranju imovine i osoba (ZOIO) i ZOO. ZOIO uređuje poslove osiguranja, taksativno nabraja organizacije za osiguranje, reguliše uslove za njihovo

122

osnivanje i prestanak, unutrašnju organizaciju i upravljanje, način poslovanja i nadzor nad njihovim radom. Norme ZOIO su imperativne prirode.ZOO reguliše prometnu, tj. ugovornu stranu osiguranja. U ovoj oblasti značajni su i Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, Zakon o obligacionim i osnovnim materijalno-pravnim odnosima u zračnoj plovidbi, te pravila osiguranja kao autonomni izvori koje donose osiguravajuće oganizacije, a koji po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju opće uslove poslovanja. Posao osiguranja je širi pojam od ugovora o osiguranju. On najprije označava ukupnu pravnu regulativu pojedinog osiguranja, a ne samo onaj dio koji se zasniva na sporazumu stranaka. Prema ZOIO, u poslove osiguranja spadaju: zaključivanje i izvršavanje ugovora o osiguranju imovine i osoba, saosiguranje i reosiguranje, mjere sprečavanja i smanjenja rizika koji ugrožavaju osiguranu imovinu i osobe, mjere na sprečavanju i smanjenju šteta i drugi poslovi osiguranja (poslovi posredovanja i zastupanja u osiguranju, smanjenja rizika, procjene šteta, prodaje ostataka osiguranih uništenih stvari, pružanje pravne pomoći i drugih intelektualnih i tehničkih usluga u osiguranju). Prema ZOO, ugovorom o osiguranju se ugovarač osiguranja obavezuje da na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, osiguraniku ili trećoj osobi isplati naknadu odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo. Obilježja ugovora o osiguranju su: sinalagmatičnost, teretnost, formalnost, te u pojedinim slučajevima i svojstva ugovora u korist trećeg lica. O pravnoj prirodi posla osiguranja postoji više teorija, koje se mogu podijeliti na protivugovorne i ugovorne. Protivugovorne teorije polaze od stanovišta da je posao osiguranja uvijek rezultat djelovanja ekonomski jače strane – osiguravača. Kao argument u prilog ovoj teoriji navode se i obavezna osiguranja. Ugovorne teorije su: teorija naknade štete, mješovita teorija, aleatorna teorija, teorija prestacije i teorija organizovanja zaštite od rizika. Zaključivanje ugovora. ZOO predviđa 3 načina zaključivanja ugovora o osiguranju: 1. Potpisivanjem police osiguranja ili liste pokrića od strane obje ugovorne strane (redovan način); 2. Podnošenjem pismene ponude osiguravaču, koju osiguravač ne odbije izričito u roku od 8 dana (odnosno 30 dana kod ugovora o životnom osiguranju ako je potreban ljekarski pregled); 3. Samim plaćanjem premije, u slučajevima kad je to predviđeno uslovima osiguranja. Kod obaveznog osiguranja, obaveze i prava stranaka utvrđene su zakonom i pravilima osiguranja, pa nastaju i bez zaključenja ugovora čim osiguranik podnese prijavu, odnosno uplati premiju. Kod obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraćaju, putnik se smatra osiguranim ako su ispunjeni propisani uslovi, bez obzira na to da li je prevoznik zaključio ugovor sa osiguravačem. Polica osiguranja se izdaje po zaključenom ugovoru. Obavezni elementi police su: - ugovorne strane; - osigurana stvar odnosno lice, obuhvaćeni rizici, trajanje osiguranja i period pokrića; - svota osiguranja ili podatak da je osiguranje neograničeno; - premija; - datum izdavanja police i potpis ugovornih strana. Polica mora sadržavati i uslove osiguranja ili klauzulu da su ti uslovi sastavni dio ugovora i da su predati ugovaraču osiguranja. U polici osiguranja života navodi se ime i prezime lica na čiji se život odnosi osiguranje, datum rođenja i događaj ili rok od kojeg zavisi nastanak prava na isplatu osigurane svote – osigurani slučaj.

123

U slučaju neslaganja između teksta police i uslova osiguranja, važi tekst police. Ako postoji kolizija između štampane i rukopisne odredbe police, primjenjuje se rukopisna, za koju se smatra da izražava pravu volju stranaka. Pod rukopisnom odredbom se podrazumijevaju i one koje su naknadno dodane. Polica se može privremeno zamijeniti listom pokrića. Njome osigurvač izvještava osiguranika da prihvata njegovu ponudu i preuzima osiguranje odmah. Lista pokrića ima karakter isprave o osiguranju, ali je privremena – traje dok se ne izda polica i sadrži iste sastojke. Polica osiguranja je hartija od vrijednosti. Po sporazumu ugovarača može glasiti na određeno lice, po naredbi i na donosioca. Polica osiguranja života može glasiti na određeno lice ili po naredbi. 3.2. ELEMENTI UGOVORA Stranke. ZOO stranke naziva osiguravačem (osiguravateljem) i ugovaračem osiguranja (osiguranikom). Redovno je osiguranik istovremeno i korisnik osiguranja, ali ima ugovora u kojima su osiguranik i korisnik osiguranja različite osobe. Kod osiguranja imovine, može se osigurati i tuđa stvar za čije je očuvanje ugovarač osiguranja pozitivno zainteresiran. Takvo osiguranje za tuđi račun postoji u poslovanju špeditera, komisionara, skladištara, zanatlija, gostioničara i hotelijera za stvari koje su im predate. Osiguravač je pravno lice, organizacija u čiju djelatnost spada obavljanje poslova osiguranja. Najrasprostranjenija statusna forma osiguravača je DD za osiguranje, a može se javiti i kao društvo za uzajamno osiguranje. Ugovarač osiguranja i osiguranik su po pravilu isto lice. Ugovarač osigurava stvar, odnosno imovinski interes kod imovinskog osiguranja, a život odnosno tjelesni integritet kod ličnog osiguranja. Ugovarač uvijek sklapa ugovor u svoje ime, a može ga sklopiti za svoj ili tuđi račun, tj. naknada se isplaćuje njemu ili nekom drugom. Predmet osiguranja je stvar ili lice koje se osigurava. Rizik. Da bi se neki događaj mogao smatrati rizikom u osiguranju, potrebno je da su ispunjeni slijedeći uslovi: 1. Da postoji mogućnost njegovog nastupanja – ova mogućnost cijeni se objektivno; 2. Da je pogodan da prouzrokuje posljedicu protiv koje se osigurava – npr.ako se osigurava od poplave, predmet osiguranja treba da se nalazi u predjelu koji može biti poplavljen. 3. Da je budući, neizvjestan i nezavisan od volje ugovarača. Dakle, rizik je budući neizvjesni događaj koji u konkretnom slučaju može prouzrokovati štetnu posljedicu. Odlučujući element rizika je neizvjesnost. Ako je nema, nema ni rizika, pa ni ugovora o osiguranju. Da bi bio neizvjestan, događaj mora biti budući. Neizvjesnosti nema u slijedećim slučajevima: - ako se u trenutku zaključenja ugovora događaj (osigurani slučaj) već desio ili je bio u nastajanju; - ako je već isključena mogućnost da se događaj desi ili je bilo izvjesno da će se desiti. Izuzetak od navedenog postoji u slučaju tzv.putativnog rizika, tj. ako su u trenutku zaključenja ugovora stranke bile ubijeđene u postojanje neizvjesnosti, odnosno rizika. Da bi rizik mogao biti pokriven osiguranjem, moraju biti ispunjena još 2 zakonska uslova: 1. Da je veza osiguranika i imovine koju osigurava zakonom zaštićena (legalna) – npr. da stvari nisu ukradene, odnosno da radnje kojima se osiguranik izlaže nisu protivpravne; 2. Ponavljanje, tj. da se događaj koji se uzima kao rizik ponavlja.

124

Premija je iznos koji ugovarač osiguranja plaća u fond osiguranja kao cijenu za rizik koji preuzima osiguravač. Utvrđuje se tarifom, u zavisnosti od rizika, vremena trajanja osiguranja i sume na koju se osigurava, tj. visine naknade koju će osiguravač isplatiti u slučaju ostvarenog rizika. Ovako izračunata premija se u teoriji naziva teorijskom, statističkom ili neto premijom, a ZOIO koristi termin »tehnička premija«. Kad se na nju dodaju naknade za organizovanje preventive, dobije se tzv.funkcionalna premija. Konačni iznos ili bruto premija dobije se kad se na funkcionalnu premiju doda alikvotni dio sredstava potrebnih za pokrivanje ukupnih troškova osiguranja (troškovi naplate premija, upravni troškovi osiguravača, porezi, takse itd). Na sve to osiguravač dodaje i srazmjeran dio vlastite dobiti. Osigurana suma je ugovorom utvrđena vrijednost imovinskog interesa. Ona ne mora biti jednaka stvarnoj vrijednosti stvari. Ako je niža (podosiguranje), premija i naknada se smanjuju proporcionalno osiguranoj vrijednosti stvari. Međutim, ZOO načelno ne prihvata nadosiguranje: ako je ugovorena svota veća od vrijednosti stvari, sniziće se do njene stvarne vrijednosti. Isto važi i za premiju. Zakon toleriše slučajeve u kojima je nadosiguranje izvršeno u manjoj mjeri ili »iz opravdanih razloga«. Opravdani razlozi su primjerice navedeni kao: - osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost nove (staro za novo); - osiguranje subjektivne vrijednosti. U nekim slučajevima uslovi osiguranja ili ugovor predviđaju da se naknada ograničava određivanjem najveće sume osiguranja (maksimuma). Takav slučaj predviđen je kod osiguranja stoke. Kod osiguranja lica ugovara se osigurana suma koja predstavlja iznos naknade. U policu se unosi osigurana svota, a ne naknada. Pravila odnosno uslovi osiguranja imovine predviđaju na koju vrijednost se osiguravaju pojedine vrste stvari. Npr. građevinski objekti se osiguravaju na cijenu izgradnje umanjenu za iznos rabata, zalihe robe i materijala na nabavnu odnosno tržišnu cijenu (zavisno koja je niža) itd. Trajanje osiguranja je period u kome je osiguranik pokriven osiguranjem. Prvenstveno se određuje ugovorom, a stranke mogu sklopiti ugovor i na neodređeno vrijeme. Ugovor o osiguranju proizvodi učinak počev od dvadeset četvrtog sata dana koji je u polici označen kao dan početka trajanja osiguranja. Od ovog pravila postoje 2 izuzetka: 1. Ako je ugovoreno da se premija plaća odjednom i nakon zaključenja ugovora, osiguranje počinje narednog dana po uplati premije, a ne od dana koji je naznačen u polici; 2. Kada se ispostavlja lista pokrića, osiguranje djeluje od dana izdavanja police. 3.3. OBAVEZE STRANAKA Obaveze osiguranika: 1. Davanje podataka o riziku – osiguranik je dužan prilikom zaključenja ugovora prijaviti osiguravaču sve okolnosti koje su od značaja za ocjenu rizika, a koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate. Ovo se u praksi ostvaruje putem upitnika koje sačinjava osiguravač. Pored toga, tokom trajanja ugovora osiguranik je dužan da osiguravača obavijesti o svakoj promjeni okolnosti koja je značajna za ocjenu rizika. 2. Plaćanje premije – Ako ništa nije posebno ugovoreno, mjesto plaćanja je mjesto sjedišta odnosno prebivališta osiguranika. Premija se plaća u ugovorenim rokovima i početak dejstva ugovora vezan je za uplatu prve premije, što znači da obaveza osiguravača na naknadu štete nastaje tek pošto osiguranik uplati premiju, a ugovorom se može predvidjeti drugačije rješenje. Pravila i uslovi za osiguranje od pojedinih rizika sadrže i odredbe o sankcijama ako premija ne bude uredno uplaćena. Osnovna sankcija je

125

raskid ugovora. Osiguravač po pravilu nije dužan prethodno opominjati na plaćanje premije. Izuzeci su kod osiguranja na neodređeno vrijeme i osiguranja života. Kod osiguranja života osiguravač ne može raskinuti ugovor ako su premije u ranijem periodu uredno uplaćivane najmanje 3 godine. Tada on može samo smanjiti osiguranu svotu. 3. Obavještenje o osiguranom slučaju i promjeni rizika – Osiguranik je dužan da obavijesti osiguravača o štetnom događaju najkasnije u roku od 3 dana nakon što se slučaj desio. Ako to ne učini, osiguravač mu može umanjiti naknadu za iznos štete koju je on zbog toga pretrpio. Međutim, osiguranik ne može izgubiti prava iz osiguranja zbog propuštanja roka za prijavu štetnog događaja. Osiguranik je takođe dužan da osiguravača obavijesti o svakoj okolnosti koja može biti od značaja za ocjenu rizika kod osiguranja imovine. Ako je rizik povećan postupkom osiguranika, osiguravač se mora obavijestiti bez odlaganja, a u suprotnom rok za obavještavanje je 14 dana. Rok za obavještavanje o smanjenju rizika nije postavljen, jer je u interesu osiguranika da o tome što prije obavijesti osiguravača. Promjena rizika kod imovinskih osiguranja daje pravo na zahtjev za promjenu premije.Ako druga strana odbije zahtjev, zainteresirani partner može raskinuti ugovor. 4. Staranje o osiguranom predmetu – Osiguranik je dužan preduzimati sve potrebne mjere i ugovorene radnje sa ciljem otklanjanja opasnosti od nastanka štetnog događaja. Ova obaveza važi i prije i nakon nastanka osiguranog slučaja. Osiguravač ima pravo da prema ocjeni okolnosti umanji odštetu u mjeri u kojoj je šteta prouzrokovana usljed nepridržavanja propisanih mjera od strane osiguranika. Međutim, osiguranik ne može potpuno izgubiti prava iz osiguranja, osim ako je preduzimanje njegovih radnji imalo uticaj na nastanak štete. Osiguravač ima pravo da vrši kontrolu nad izvršavanjem preventivnih i represivnih mjera koje preduzima osiguranik. Obaveze osiguravača: 1. Plaćanje naknade – Rok za isplatu naknade je najviše 14 dana od dana dobijanja obavještenja da se osigurani slučaj desio. Ako iznos obaveze nije utvrđen u navedenom roku, osiguravač je dužan isplatiti predujam, odnosno dio naknade koji nije sporan. Ako je postojanje ili visina obaveze osiguravača sporna, rok od 14 dana teče od dana kad su oni konačno utvrđeni. Osnovne faze postupka kojim se utvrđuje postojanje obaveze na naknadu i njen iznos su: (1) Utvrđivanje osiguranog slučaja; (2) Procjena štete; (3) Utvrđivanje veličine naknade. Naknada se isplaćuje u novcu, ali je osiguravač ovlašten i da je izvrši u naturi (popravak kvara). Utvrđuje se po formuli: (osigurana svota/stvarna vrijednost) x stvarna šteta. U nekim slučajevima se može ugovoriti da osiguravač nadoknađuje samo štetu koja pređe određenu granicu. Štete koje su ispod određenog minimuma snosi sam osiguranik. Taj dio koji osiguravač ne isplaćuje naziva se franšiza. Franšize su predviđene u osiguranju vozila, mašina, aparata, instalacija, usjeva itd. 2. Ostale obaveze osiguravača: da obezbijedi pokriće svojih obaveza putem reosiguranja ili saosiguranja; da svoju ekonomsku djelatnost organizira saglasno ekonomskim načelima osiguranja; da svoje opće akte kao što su pravila, tarife, uslovi osiguranja i sl. učini dostupnim javnosti; da prilikom zaključenja ugovora osiguranike upozna sa uslovima osiguranja i da ih upozori da su ti uslovi sastavni dio ugovora o osiguranju, te da osiguraniku izda policu ili drugu ispravu o osiguranju; da organizuje zaštitu od rizika i preduzima mjere prevencije i represije. Osiguravač je dužan da prati i analizira uzroke šteta i preduzima mjere na otklanjanju tih uzroka, kao i mjere na smanjenju šteta.

3.4. KUMULIRANJE ZAHTJEVA ZA NAKNADU I VIŠESTRUKO OSIGURANJE Kumuliranje zahtjeva za naknadu. Postavlja se pitanje da li oštećeni koji je ujedno i osiguranik, ima pravo na dvostruku naknadu štete, tj. i po osnovu građanskog delikta i po osnovu osiguranja. Kod imovinskog osiguranja nema kumuliranja naknade – osiguranik se može obeštetiti samo po jednom osnovu, ali po kome hoće: po osnovu osiguranja ili po osnovu delikta trećeg lica. Ako naplaćenom naknadom

126

šteta nije potpuno izmirena, razliku može tražiti od drugog. Ako osiguranik naplati naknadu od osiguravača, osiguravač ima regresno pravo prema trećem odgovornom licu do iznosa isplaćene naknade. Kod osiguranja života postoji kumulacija zahtjeva, a osiguravač nema pravo na regresnu naknadu isplaćene svote od odgovornog lica. Višestruko i dvostruko osiguranje. Kod dvostrukog osiguranja se vodi računa o savjesnosti osiguranika. Ako je postupio nesavjesno, svaki osiguravač može tražiti poništenje ugovora i zadržati premije. Ako nije postupio nesavjesno, svaki osiguravač ima pravo na svoju premiju, a osiguraniku pripada naknada od svakog osiguravača po ugovoru s tim što obje naknade zajedno ne mogu preći iznos štete. Svaki osiguravač snosi dio ukupnog iznosa koji je srazmjeran svoti osiguranja po njegovom ugovoru. 3.5. PODJELA OSIGURANJA Kriteriji podjele. Najčešća podjela je na osiguranje imovine, osiguranje lica i pomorsko osiguranje. Prema načinu nastanka, osiguranje se dijeli na obavezno i dobrovoljno. Osiguranje imovine se dijeli na osiguranje stvari i osiguranje od imovinskih šteta. Kod osiguranja stvari, predmet je stvar imovinske vrijednosti i naknađuje se šteta u slučaju propasti ili oštećenja stvari. Kod osiguranja od imovinskih šteta, obaveza osiguravača se sastoji u naknadi imovinske štete koja nastaje kad se desi osigurani slučaj, bez obzira na to da li ima oštećenja stvari. Postoji više vrsta osiguranja imovine, npr: od požara i nekih drugih opasnosti, od provalne krađe, osiguranje životinja, osiguranje dobitka itd. Neki od njih su netaksativno nabrojani u ZOIO. Osiguranje lica. U ovu grupu spadaju osiguranje života i osiguranje od nesrećnog slučaja (osiguranje za slučaj bolesti, nezgode i nesposobnosti za rad). Plovidbeno (pomorsko) osiguranje pokriva rizike kojima su tokom plovidbe izloženi brod, uređaji i oprema broda (kasko), te roba i druge stvari koje se prevoze brodom (kargo). Osiguranje se vrši od pomorskih nezgoda, elementarnih nepogoda, eksplozija, požara, te od razbojništva na moru i unutrašnjim vodama. Obavezno osiguranje uvodi se zakonom. Prema ZOIO, obavezne su 4 vrste osiguranja i to: osiguranje putnika u javnom saobraćaju od posljedica nesrećnog slučaja, te osiguranje od odgovornosti za štete počinjene trećim licima koje je obavezno za vlasnike odnosno korisnike m/v, zrakoplova i brodica na motorni pogon. Kad je u pitanju osiguranje putnika u javnom saobraćaju, osiguranim se smatraju sva lica koja su namjeravala da putuju, pa i kad se ne nalaze u prevoznom sredstvu, već u krugu (stanica, pristanište, aerodrom) i to bez obzira da li imaju kartu za to putovanje ili ne. Kod obaveznog osiguranja u saobraćaju nema kumuliranja zahtjeva za naknadu. Od iznosa naknade štete koju prevoznik duguje putniku po osnovu sudske odluke, odbija se iznos koji je putnik već naplatio od osiguravača po osnovu obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraćaju.

3.6. REOSIGURANJE Pojam. Reosiguranje predstavlja posebnu vrstu osiguranja koju obavljaju subjekti registrovani za tu djelatnost. To je ustvari osiguranje osiguravača. Osiguravač reosiguranjem prenosi dio rizika na drugog osiguravača, plaćajući mu za to dio premije, a reosiguravač se obavezuje da će učestvovati u isplati naknade štete odnosno sume osiguranja.

127

Organizacija za osiguranje je dužna da svojim općim aktom predvidi iznos (limit) koji pokriva vlastitim sredstvima, i da reosigura preostale obaveze, tj. one koje prelaze predviđeni limit. Ponuda za zaključivanje ugovora o reosiguranju se mora dati najprije reosiguravačima u zemlji, a za dio obaveza koji se eventualno ne može pokriti na taj način, osiguravač je obavezan da ugovor o reosiguranju zaključi u inostranstvu. Vrste. Reosiguranje može biti uspostavljeno na osnovu osigurane sume ili na osnovu štete. U drugom slučaju, može se organizirati kao reosiguranje viška štete i reosiguranje viška (godišnjeg) gubitka. Osnovni način osiguranja je tzv.ekscedentno reosiguranje, kod kojeg osiguravač posebno za svaki ugovor o osiguranju ocjenjuje koji će dio rizika zadržati, a koji će prenijeti na osiguravača, ali u svakom poslu osiguranja u snošenju rizika učestvuje i reosiguravač. Drugi način osiguranja, tzv.«kvotni« se danas rjeđe koristi, a sastoji se u tome da se unaprijed određuje kvota (npr.10%) po kojoj se dio rizika prenosi na reosiguravača. 3.7. PRESTANAK UGOVORA O OSIGURANJU Prestanak ugovora po sili zakona nastupa u slijedećim slučajevima: 1. Ako u trenutku sklapanja ugovora nema rizika, smatra se da ugovor nije ni zaključen. To su slučajevi kad se u trenutku sklapanja ugovora osigurani slučaj već desio ili je bio u nastanku ili je postalo izvjesno da će se desiti, kao i ako je postalo izvjesno da se osigurani slučaj ne može desiti. Stranke su dužne jedna drugoj vratiti sve što su primile po osnovu ugovora. 2. Ako za vrijeme trajanja ugovora predmet osiguranja propadne usljed događaja koji nije osiguran, ugovor prestaje a osiguravač je dužan da osiguraniku vrati srazmjeran dio premije. 3. Istekom ugovorenog roka. 4. U slučaju stečaja nad osiguravačem, ugovor prestaje u roku od 30 dana od dana otvaranja stečajnog postupka. 5. Kod osiguranja lica, ugovor o osiguranju života je ništav ako je osiguranik prešao starosnu granicu do koje osiguravač vrši ova osiguranja. 6. Ugovor o imovinskom osiguranju prestaje i zbog neplaćanja premija koje dospijevaju nakon zaključenja posla (30 dana nakon dospjelosti premije). 7. Ako osiguranik nenamjerno da pogrešne podatke ili propusti pružiti potrebna obavještenja, osiguravač može da se opredijeli za raskid ugovora ili povećanje premije srazmjeno novoutvrđenoj veličini rizika. Ako osiguranik ne prihvati prijedlog o povećanju premija ni u roku od 14 dana, ugovor se raskida po samom zakonu. Prestanak ugovora jednostranim raskidom moguć je kad postoje zakonom predviđeni uslovi. Osiguranik ima opće ovlaštenje da svakodobno raskine ugovor, s tim što je dužan osiguravaču nadoknaditi eventualno prouzrokovanu štetu. S druge strane, osiguravač može raskinuti ugovor u slijedećim slučajevima: 1. Ako je osiguranik namjerno dao netačnu prijavu ili prešutio relevantne podatke. Subjektivni rok raskida je 1 mjesec, a osiguravač nakon raskida ima pravo zadržati primljene premije i zahtijevati naplatu onih premija koje pokrivaju period osiguranja u kome je zatražio poništenje ugovora; 2. Ako se u periodu nakon sklapanja ugovora rizik toliko poveća da on u takvim uslovima uopće ne bi zaključio ugovor; 3. Kod ugovora sa neodređenim rokom trajanja, ugovor se može raskinuti sa danom dospjelosti premije, uz otkazni rok od 3 mjeseca. To znači da je osiguravač dužan dati izjavu o raskidu najmanje 3 mjeseca prije dospjelosti premije. 4. U slučaju stečaja osiguranika. Objektivni rok je 3 mjeseca od dana otvaranja stečaja. Pod istim uslovima ugovor može raskinuti i osiguranik koji je pao pod stečaj. 5. Ako je izvršeno nadosiguranje usljed prevare od strane osiguranika. Isto pravo pripada i osiguraniku.

128

DIO PETI HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI)
1. ZAJEDNIČKI PRAVNI ELEMENTI HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
1.1. UOPĆE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI Pravni izvori. Opća pravila o hartijama od vrijednosti sadržana su u ZOO. Mjenica je regulisana Zakonom o mjenici, a ček Zakonom o čeku. Zakonom o vrijednosnim papirima regulisana je materija koja se odnosi na dionicu i obveznicu kao dugoročne, te blagajnički zapis, komercijalni zapis i certifikat kao kratkoročne vrijednosne papire. Značajan izvor predstavljaju zakoni kojima se regulišu statusna pitanja određenih institucija (dioničkih društava, banaka, osiguravajućih i investicionih društava), zatim propisi o deviznom i bankarskom poslovanju, kao i pravni akti specijaliziranih institucija kao što su berze. Zakonom o vanparničnom postupku regulisan je postupak amortizacije nestalih ili izgubljenih vrijednosnih papira. Pojam i osobine. Hartija od vrijednosti je pismena isprava kojom se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imaocu. Kod hartija od vrijednosti postoje 2 vrste prava: pravo na hartiju i pravo iz hartije. Pravo na hartiju je vlasničko pravo na samoj hartiji koje je isto kao vlasničko pravo na bilo kojoj stvari. Njegov nosilac ima pravo da hartiju drži i njome raspolaže, a posebno da je pusti u promet. Prava iz hartije su prava koja pripadaju povjeriocu (maocu hartije) prema načelima i propisima. Prenošenjem hartije prenose se i jedna i druga prava. Značaj hartija od vrijednosti. U zavisnosti od vrste, hartije od vrijednosti služe kao instrumenti plaćanja, instrumenti kratkoročnog ili dugoročnog kreditiranja, instrumenti akumulacije kapitala, te kao instrumenti robnog prometa. Zbog njihovog značaja nacionalna prava im pružaju posebnu zaštitu – propisan je način izdavanja, forma, način korištenja, prenos, postupak amortizacije, kao i stroge sankcije protiv zloupotrebe i falsifikata. Bitni elementi hartija od vrijednosti su: 1. Oznaka vrste vrijednosnog papira; 2. Firma, odnosno naziv i sjedište ili ime i prebivalište izdavaoca hartije; 3. Firma odnosno naziv ili ime lica na koje hartija glasi odnosno po čijoj naredbi glasi ili oznaku da je papir na donosioca; 4. Tačno označenu obavezu izdavaoca koja proizilazi iz hartije od vrijednosti (čekovnu ili mjeničnu sumu); 5. Mjesto i datum izdavanja hartije, te serijski broj ako se hartija izdaje u seriji; 6. Potpis izdavaoca, odnosno faksimil potpisa izdavaoca za hartije koje se emituju u seriji Posebnim zakonom se kao bitni mogu odrediti i drugi sastojci. 1.2. OSNOVNE TEORIJE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI Osnovno pitanje koje se u teoriji postavlja jeste kada nastaje obligacioni odnos izdavanjem hartije od vrijednosti.

129

Prema teoriji kreacije, obligacioni odnos nastaje izdavanjem hartije od vrijednosti, tj.njenim sastavljanjem i potpisivanjem. Za nastanak obaveze izdavaoca nije potreban i prijem hartije, ali pravna dejstva ovako nastale obligacije se odlažu do trenutka predaje hartije njenom sticaocu, odnosno povjeriocu. Teorija emisije smatra da obligacioni odnos nastaje u trenutku stavljanja papira u opticaj. Teorija ugovora polazi od toga da obligacioni odnos nastaje ugovorom, tj. voljnim radnjama izdavaoca i primaoca hartije od vrijednosti. Po ovoj teoriji, obligacioni odnos nastaje u trenutku kad izdavalac preda hartiju njenom korisniku. Dosljedno ovoj teoriji, kad bi neko lice došlo u posjed hartije bez predaje upravo od strane izdavaoca, ne bi se smatralo nosiocem prava bez obzira na savjesnost takvog lica. Obaveza iz hartije nije uopće nastala, jer nema voljne predaje hartije tj. nije zaključen ugovor. Da bi se otklonio ovaj nedostatak teorije ugovora, razvila se teorija pravnog privida. Naime, stvaranjem hartije od vrijednosti izdavalac je stvorio vanjski pravni privid o valjanom puštanju hartije u promet. Onaj ko je stvorio takav privid, po zakonu je dužan jamčiti svakom savjesnom pribaviocu hartije od vrijednosti. 1.3. VRSTE HARTIJA OD VRIJEDNOSTI Prema sadržini prava iz hartije, one se dijele na: korporacione ili hartije sa učešćem, stvarnopravne i obligacionopravne. Korporacione hartije sadrže pravo članstva u nekoj korporaciji, kompaniji tipa DD. Daju pravo na dividendu i pravo na učešće u upravljanju (pravo glasa). Zato se nazivaju i papiri sa učešćem, a ponekad i ličnopravni papiri. Tipičan primjer ovih hartija je dionica. Stvarnopravne (robne, dispozicione) hartije od vrijednosti sadrže neko stvarno pravo koje se može koristiti samo na osnovu te hartije. (založnica, skladišnica). Predaja hartije proizvodi iste pravne posljedice kao i fizička predaja stvari naznačenih na hartiji.

-

Obligacionopravne hartije sadrže neko potraživanje. Ono najčešće glasi na novac kao što je slučaj kod mjenice, čeka i obveznice. Potraživanje može biti usmjereno i na neku drugu činidbu, posebno na predaju stvari.

Prema nosiocu prava hartije se dijele na one koje glase na donosioca, na ime i po naredbi.

-

Hartije od vrijednosti na donosioca su papiri kod kojih je povjerilac svaki savjesni držalac hartije. Na ovim hartijama upisana je klauzula “na donosioca”. Nosiocem prava smatra se svaki imalac hartije, a prenos prava se vrši prostom predajom (tradicijom) hartije. Hartija od vrijednosti na donosioca može se preinačiti da glasi na ime. Takva preinaka naziva se vinkulacijom. Vlasnik ove hartije i njen izdavalac se mogu sporazumjeti da se vinkulacija briše i tako hartija opet postaje na donosioca. To brisanje naziva se devinkulacijom. Hartije od vrijednosti na ime se najčešće nazivaju rekta hartijama. Ostvarenje prava iz hartije pripada licu koje je poimenično navedeno u hartiji. Pravo iz ove hartije prenosi se cesijom. Hartije od vrijednosti po naredbi su hartije kod kojih je povjerilac lice imenovano u hartiji, ali i svako drugo lice za koje naredi u hartiji imenovano lice. Ova hartija sadrži klauzulu “po naredbi”. Pravo iz ove hartije prenosi se indosiranjem. Kod ovih hartija od vrijednosti se takođe može upotrijebiti rekta klauzula i tako zabraniti njihov prenos.

-

Prema dospjelosti se hartije od vrijednosti dijele na oročene, po viđenju i sa neodređenim rokom.

-

Oročene hartije od vrijednosti su takvi papiri kod kojih je rok dospjelosti tačno određen i upisan na hartiji.

130

-

Hartije od vrijednosti po viđenju tu takve hartije kod kojih je dužnik obavezan na izvršenje činidbe iz hartije u trenutku kad mu je povjerilac prezentira. Hartija o tome sadrži posebnu klauzulu, ili ne sadrži ništa jer ako ništa nije naznačeno, po zakonu se smatra da je izvršenje obaveze po viđenju. Hartije bez utvrđenog roka su one u kojima nije upisan rok dospjelosti činidbe. Imalac ostvaruje svoje pravo u roku koji se posebno ugovara ili utvrđuje nekim aktom (skladišnica, obveznica, dionica, komercijalni zapis).

-

Ostale vrste hartija od vrijednosti:

-

Prema predmetu obaveze – stvarne i novčane; Prema izdavaocu – javnopravne i privatnopravne; Prema prihodu koji donose svom imaocu – neke hartije (investicione) daju stalan prihod (obveznice), druge daju promjenjiv prihod (dionica, komercijalni zapis), a treće ne daju nikakva prihod (ček, skladišnica, teretnica); Prema odnosu sa osnovnim poslom povodom kojeg su izdate – apstraktne i kauzalne; Tradicione, na osnovu kojih se može tražiti predaja stvari i dispozicione, na osnovu kojih se može raspolagati stvarima navedenim u hartiji. Prema načinu i obimu izdavanja – masovne i pojedinačne. Pojedinačne se izdaju za svaki individualni slučaj. Masovne hartije od vrijednosti koje imaju tržišnu ili berzansku cijenu nazivaju se trgovačkim efektima (dionica i obveznica).

-

1.4. PRENOS HARTIJA OD VRIJEDNOSTI Cesija je ustupanje potraživanja ugovorom između dotadašnjeg povjerioca (cedenta) i trećeg lica (cesionara) koje tom cesijom postaje novi povjerilac. Cesijom se prenose hartije na ime. Prilikom ovog prenosa vrše se slijedeće radnje: na samoj hartiji se upisuje naziv odnosno ime cesionara, stavlja potpis cedenta, obavještava izdavalac i vrši upis prenosa u registar, ako se on vodi za tu vrstu hartije od vrijednosti. Naznačene radnje se traže i kod svakog novog prenosa. Izdavalac hartije od vrijednosti na ime može zabraniti njen prenos. Izjava o zabrani se mora upisati na samoj hartiji. Prenošenje ovih hartija možee biti zabranjeno i propisom. Prenos indosamentom (indosmanom) je najčešći način prenošenja. Njime se prenose hartije po naredbi. Na poleđini hartije dotadašnji nosilac prava (indosant) stavlja bilješku da ostvarenje prava ubuduće pripada drugom licu (indosatar), uz upisivanje tog lica. Na isti način se može vršiti dalji prenos, tako da nastaje čitav niz indosamenata odnosno stvara se lanac povjerilaca. Prenos hartije od vrijednosti po naredbi se može zabraniti, ali je zabranu potrebno upisati na samoj hartiji ili stavljanjem slične klauzule koja ima isto značenje. Zabranu može staviti sam izdavalac ili indosant i takva hartija se prenosi isključivo cesijom. Hartije po naredbi se mogu pretvoriti u hartije na ime. To se čini unošenjem na hartiju odredbe “ne po naredbi”. Indosament može biti puni, blanko i na donosioca. Kod punog se na hartiji naznačava ime indosatara. Blanko indosament nastaje kad se na hartiji ne upisuje ime indosatara, već samo potpis indosanta, mjesto i datum prenosa. Blanko indosament se naziva i otvorenim žirom. U slučaju prenosa na donosioca, umjesto imena indosatara stavlja se naznaka “donosiocu”. Indosament na donosioca važi kao blanko indosament. Indosatar, tj. novi indosant u oba slučaja može dalji prenos vršiti onom vrstom indosamenta koju sam izabere.

131

Indosiranje mora biti bezuslovno. Prenositi se moraju sva prava iz hartije od vrijednosti a ne samo neka. Djelimični indosament je ništav. Prenos predajom (tradicijom) vrši se kod hartija na donosioca. Tipična takva hartija je ček. 1.5. PRESTANAK PRAVA IZ HARTIJA OD VRIJEDNOSTI Prestanak prema općim pravilima – prava iz hartije od vrijednosti mogu prestati na jedan od općih načina: izvršenjem činidbe na koju glasi hartija, oprostom duga, novacija, kompenzacija, konfuzija,zastara. Specijalni načini prestanka prava iz hartija od vrijednosti su: otkupljivanje hartije i sudska amortizacija (samo za hartije koje glase na ime ili po naredbi).

2. MJENICA
2.1. POJAM I FUNKCIJE MJENICE Pojam. Mjenica je hartija od vrijednosti kojom jedno lice daje bezuslovno obećanje da će licu naznačenom na hartiji ili trećem licu za koje naznačeni to naredi biti isplaćena određena svota novca. Izdavalac obavezu isplaćivanja mjenične svote uzeti na sebe i tada se radi o sopstvenoj (vlastitoj, solo) dionici. U drugom slučaju, izdavalac može dati bezuslovan nalog trećem licu da ono isplati mjeničnu svotu i tada se govori o trasiranoj (vučenoj, trata) mjenici. Ekonomske funkcije mjenice. Mjenica tradicionalno služi kao sredstvo bezgotovinskog plaćanja. Danas je prisutnija u ulozi kreditnog sredstva kod osiguranja potraživanja ili odobravanja kratkoročnog kredita. Osim toga, mjenica predstavlja i sredstvo kratkoročnog ulaganja kapitala. 2.2. SASTOJCI (ELEMENTI) MJENICE Zakon o mjenici prihvata teoriju omisije. Ova teorija dozvoljava da se svi mjenični elementi ne moraju unijeti u pismenu ispravu u trenutku sastavljanja mjenice. Dakle, dopušteno je sukcesivno dopunjavanje mjenice onim elementima koje je njen izdavalac propustio unijeti prilikom izdavanja. Radi očuvanja pravne sigurnosti, teorija omisije ističe 2 momenta: 1. Svi sastojci mjenice koje zakon zahtijeva moraju biti uneseni u trenutku podnošenja mjenice na isplatu; 2. Postoji pravna pretpostavka da je izdavalac ovlastio svakog savjesnog imaoca mjenice da u ispravu upiše neki od nedostajućih elemenata koji po zakonu moraju postojati. Bitni elementi vučene (trata, trasirane) mjenice su: a) Oznaka da se radi o mjenici; b) Bezuslovan nalog da se isplati određena svota novca – obično se svota navodi brojem i slovima. Kod neslaganja svote napisane brojem i slovima, važi svota napisana slovima. Ako je naznačeno više svota u istoj mjenici, važi najmanja svota koja je napisana slovima. c) Ime trasata (onoga ko treba da plati) – obično stoji u donjem lijevom uglu. Na mjenici može biti navedeno i više lica u ulozi trasata. Zakon ne određuje izričito da li ulogu trasata mogu imati kumulativno ili alternativno, a teorija prihvata oba rješenja; d) Ime remitenta – mjenica nije hartija na donosioca i zbog toga ime remitenta mora biti navedeno u mjenici. Na istoj mjenici može biti navedeno više remitenata i to kumulativno ili alternativno. Ako su

132

navedeni alternativno, dužnik će mjenicu isplatiti onom remitentu koji mu mjenicu podnese na isplatu. Ako su označeni kumulativno, svoja mjenična prava mogu ostvarivati samo zajedno; e) Potpis trasanta (izdavaoca mjenice) – na istoj mjenici može biti označeno i više lica za trasante. Oni mogu biti samo kumulativni dužnici; f) Oznaka dospjelosti – dospjelost je vrijeme kad se mjenica treba isplatiti.Ako se rok dospjelosti ne naznači, mjenica ipak važi i zakonska pretpostavka je da se radi o mjenici po viđenju. Rok dospjelosti može biti određen na 4 načina: (1) mjenica sa dospjelošću na određeni dan, (2) mjenica na određeno vrijeme od izdavanja; (3) mjenica po viđenju i (4) mjenica na određeno vrijeme po viđenju. g) Mjesto plaćanja – bitan element mjenice, ali nije neophodan. Ako je taj podatak izostavljen, zakonska pretpostavka je da je mjesto plaćanja ono koje je na mjenici označeno pored imena trasata. Ako ni to mjesto ne bi bilo navedeno, mjenica bi bila ništava jer joj nedostaje jedan bitan element. Prema teoriji omisije, savjesni imalac mjenice može sam popuniti ovaj element. h) Dan i mjesto izdavanja mjenice. Pretpostavljeni bitni sastojci mjenice su oni koji se mogu pretpostaviti iako nisu izričito navedeni u mjeničnom tekstu. Zakon o mjenici navodi 3 pretpostavke bitnih sastojaka: 1. Oznaka dospjelosti može biti ispuštena, jer se trasirana mjenica u kojoj nije naznačena dospjelost smatra mjenicom po viđenju; 2. Mjesto plaćanja – ako nije navedeno, mjestom plaćanja se smatra ono koje je označeno pored trasatovog imena; 3. Mjesto izdavanja – ako nije naznačeno, smatra se da je mjenica izdata u mjestu koje je navedeno pored trasantovog potpisa. Domicilirana mjenica. Mjenica na kojoj je kao mjesto plaćanja naznačeno drugo mjesto, izvan sjedišta ili prebivališta trasata, naziva se domiciliranom mjenicom. Pri ocjeni da li je mjenica domicilirana mjerodavno je samo ono što je upisano na mjenici, a ne stvarno stanje. Mjenicu može domicilirati samo trasant. Nebitni sastojci mjenice (mjenične klauzule). Najčešće mjenične klauzule su: 1. Podatak o broju mjeničnog primjerka (duplikatna klauzula); 2. Oznaka “po naredbi”; 3. Klauzula o moneti (klauzula o efektivnosti) – trasant njome određuje da se mjenica ima platiti u određenoj valuti; 4. Klauzula o pokriću (revalirajuća klauzula) – pokazuje trasatu koga on treba da zaduži u računu ili kom računu će odobriti mjeničnu svotu; 5. Klauzula valute (valutna klauzula ili klauzula o primljenoj vrijednosti) ima građanskopravna a ne mjenična dejstva i pokazuje odnos između trasanta i remitenta; 6. Avizna klauzula (avizo, klauzula o izvještaju) govori o tome da li trasat, prije nego što prihvati nalog iz mjenice, treba da sačeka izvještaj od trasanta ili ne; 7. Kasatorna klauzula – upisuje se samo u slučaju izdavanja mjenice u više primjeraka, a sa ciljem da se mjenična svota isplati imaocu samo jednog određenog primjerka mjenice; 8. Rekta klauzula (negativna klauzula po naredbi) – ovom klauzulom se mjenica pretvara u hartiju od vrijednosti na ime i može se prenositi samo cesijom, a ne indosiranjem; 9. Klauzula “bez troškova” ili “bez protesta” – unošenjem ove klauzule imalac mjenice se oslobađa obaveze na podizanje protesta. Klauzulu mogu unijeti trasant, indosant ili avalist. Ako je upiše trasant, ona djeluje prema svim potpisnicima, a ako je stavi indosant ili avalist, onda djeluje isključivo prema njima. 10. Klauzula “bez obaveze” ili “bez regresa” – njome indosant isključuje svoju mjeničnopravnu odgovornost kao regresnog dužnika prema daljim imaocima mjenice. Važi samo prema indosantu koji ju je napisao.

133

11. Klauzula o kamati – unosi je trasant kod mjenice plative po viđenju ili na određeno po viđenju, uz upis kamatne stope. 12. Oznaka adrese – u mjenicu se unosi bliža adresa trasanta, trasata, kao i mjesta plaćanja. 2.3. MJENIČNE RADNJE Uopće. Mjenične radnje se mogu podijeliti na osnovne mjenične radnje i mjenične radnje koje se preduzimaju radi očuvanja i ostvarenja mjeničnih prava. U osnovne spadaju: izdavanje, prenos, akceptiranje, mjenično jemstvo (aval), isplata, intervencija, te umnožavanje i prepis mjenice. Radnje kojima je cilj očuvanje mjeničnih prava su: regres, protest, amortizacija mjenice i podizanje mjenične tužbe. Izdavanje mjenice se sastoji u popunjavanju isprave i potpisivanju trasanta. Da bi bilo punovažno, trasant mora imati poslovnu sposobnost. U mjeničnom pravu, sposobnost za izdavanje mjenice naziva se pasivnom mjeničnom sposobnošću, što znači sposobnost za preuzimanje mjeničnih obaveza. Aktivna mjenična sposobnost je sposobnost lica da bude povjerilac po mjenici. U privrednom životu mjenicu izdaje poslovna organizacija (trgovačko društvo) kao dužnik, radi ispunjenja neke obaveze prema povjeriocu. Obično povjerilac i dužnik ugovaraju da za vrijednost prodate robe ili izvršenih usluga prodavac vuče (trasira) mjenicu na kupca, odnosno primaoca usluga, označavajući sebe kao remitenta. Kao remitenta može označiti i nekog svog povjerioca (treće lice) sa kojim je ugovoreno plaćanje na ovaj način. Prenos mjenice ostvaruje se cesijom ili indosamentom. Kod indosamenta se pored naziva indosant i indosatar, koriste i termini žirant i žiratar. Postoji više vrsta indosamenta i to: a) Puni indosament - navodi se ime indosatara. Indosament mora biti bezuslovan. Ako je stavljen uslov, smatra se kao da nije napisan. b) Blanko indosament – stavlja se samo potpis indosanta. Indosatar je lice koje drži mjenicu; c) Prokura indosament – preduzima se radi opunomoćenja. Indosant samo ovlašćuje indosatara da u njegovo ime i za njegov račun vrši neka prava iz mjenice, da obavi i neke radnje. Indosatar ne stiče samostalno pravo iz mjenice. Nije stekao vlasničko pravo na mjenici i ne može je prenositi ni na kakav način osim kao punomoć, jer je to sadržaj njegovih ovlaštenja; d) Založni indosament – mjenica se zalaže indosamentom koji sadrži odredbu iz koje je vidljivo da se radi o zalogu. U pogledu prava založnog povjerioca (indosatara) situacija je slična prokura indosamentu sa specifičnostima koje ima svaka zaloga. e) Rekta indosament – ovim indosamentom se mjenici po naredbi oduzima svojstvo prenosivosti tako što se izjavi o prenosu dodaju riječi kao “ne po naredbi” ili “ne po njegovoj naredbi”. Posljedica je da se mjenica nakon toga može prenositi samo cesijom. Bitno je naglasiti da indosant ne može trajno mjenicu pretvoriti u rekta mjenicu. To može samo trasant. Međutim, indosant koji je zabranio indosiranje rekta indosamentom neće biti odgovoran licima na koja mjenica bude kasnije indosirana. f) Povratni indosament – postoji u slučaju kad je mjenica indosirana na trasata, trasanta ili lice koje je već ranije bilo indosant na istoj mjenici. g) Indosament sa klauzulom straha – opće pravilo je da indosant garantuje, odnosno odgovara da će mjenica biti akceptirana i isplaćena. Međutim, on svoju odgovornost može isključiti tako što indosamentu doda klauzulu straha (kao “bez obaveze” ili “bez garancije”). Bitno je naglasiti da bi ništava bila klauzula straha koja bi se odnosila na isključenje trasantove odgovornosti. Prijem mjenice (prihvat, akcept) je mjeničnopravna radnja kojom trasat stavljanjem odgovarajuće klauzule i svojim potpisom na mjenici potvrđuje da prihvata mjeničnu obavezu. Akceptom se mijenja glavni dužnik u mjenici. Dotad je dužnik bio izdavalac, a akceptom trasat postaje glavni dužnik, a ostali potpisnici postaju

134

regresni obveznici. Imalac mjenice stiče pravo da se naplati od njih ako glavni dužnik ne plati dug. Dalji značaj akcepta je u tome što mjenične obaveze prestaju jedino ako mjenicu isplati akceptant. Ako je isplati bilo koji drugi mjenični obveznik, ona se ne gasi. Za akcept nije propisana forma. Obično se daje riječima: »priznajem«, »prihvatam«, »akceptiram« i sl. i stavlja se potpis. Postoji i blanko akcept. To je trasatov potpis na mjenici, jer je zakonska pretpostavka da kao akcept važi i sam potpis trasata na licu mjenice. Podnošenje mjenice na akcept zavisi od volje imaoca, međutim ako mjenica nije blagovremeno akceptirana trasat može odbiti njenu isplatu. Mjenica se može podnijeti na akcept do dana njene dospjelosti. Od pravila da se mjenica može, a ne mora podnositi na akcept postoje 2 izuzetka: 1. Trasant može u mjenici odrediti da se ona obavezno podnese na akcept, a može odrediti i rok u kome je to obavezno učiniti. Takvu odredbu može unijeti i inodosant, ali ne može doći u sukob sa trasantom. Ako naredbu o obaveznom akceptiranju ne izvrši, imalac mjenice gubi pravo na regres i zbog neakceptiranja i zbog neisplate. 2. Trasant može zabraniti da se mjenica podnosi na akcept. Zabrana može biti opća ili se podnošenje može zabraniti do isteka određenog roka. Međutim, ako i pored zabrane mjenica bude akceptirana, taj akcept će biti valjan. Postoje i 2 slučaja u kojima trasant ne može zabraniti podnošenje mjenica na akcept: a) mjenica trasirana na određeno vrijeme po viđenju se mora podnijeti na akcept u roku od 1 godine od dana izdavanja. Ovaj rok trasant može skratiti ili produžiti, a indosanti ga mogu samo skratiti. b) Domicilirana mjenica se mora podnijeti na akcept, jer se trasat na taj način obavještava da treba plaćanje izvršiti u nekom drugom mjestu ili kod nekog trećeg lica. Kad se mjenica podnese na akcept, trasat alternativno ima jedno od slijedećih prava: 1. Akceptirati mjenicu i time preuzeti obavezu postajući glavni dužnik; 2. Odbiti akcept. U tom slučaju povjerilac ima pravo pokrenuti sudski postupak prema regresnim dužnicima. 3. Tražiti deliberacioni rok (da bi donio odluku), tj. da mu se mjenica još jednom podnese sutradan. 4. Ograničiti akcept na dio mjenične svote, a za neakceptirani dio povjerilac preduzima radnje protiv regresnih dužnika (akceptiram 50.000, a mjenična svota glasi 90.000). Akcept mora biti bezuslovan. Ako je uslovljen, smatra se da nije ni dat, a mjenica važi. Akcept se ne mora datirati, izuzev u 2 slučaja: (1) ako je trasiranja mjenica plativa na određeno vrijeme po viđenju i (2) ako je posebnom odredbom utvrđeno da se mjenica mora podnijeti na akcept po isteku određenog vremena. Ako se mjenica ne datira, imalac mora podignuti protest da bi održao regresna prava protiv indosanata i trasanta. Radnja akceptiranja je konačna, a akcept neopoziv nakon što je akceptiran mjenica predata povjeriocu. Mjenično jemstvo (aval) je pismena izjava sa potpisom ili samo potpis na mjenici kojom neko lice (avalist) garantuje da će mjenični dužnik isplatiti mjenicu. Aval se daje samo za isplatu, a ne i za druge obaveze. Može se dati za cijelu svotu ili za njen dio. Avalom se zasniva samostalan, a ne akcesoran pravni odnos, a avalista može biti i prije glavnog dužnika pozvan da plati mjenicu. Dakle, avalista odgovara povjeriocu neposredno, samostalno i solidarno. Kao avalista se može pojaviti svako lice koje ima pasivnu mjeničnu sposobnost, izuzev glavnog mjeničnog dužnika. Zakonska pretpostavka je da se svaki potpis na licu mjenice smatra avalom (na poleđini se smatra blanko indosamentom). Ako avalista nije naveo za koga garantuje, tj. ko je honorat, smatra se da se radi o avalu za trasanta.

135

Obaveza avaliste postoji i u slučaju kad je obaveza honorata ništava, osim u slučaju kad je ništavost posljedica formalnih mjeničnopravnih nedostataka. Ako avalista isplati mjeničnu sumu, on postaje vlasnik mjenice i stiče status regresnog povjerioca. Umjesto avala često se koristi prikriveno jemstvo (žiro), koje se ostvaruje potpisivanjem na poleđini mjenice. Isplata (plaćanje) mjenice. Podnošenje mjenice na isplatu je obavezno. Mjenica se po pravilu prezentira i plaća na dan dospjelosti. Ako dospijeva u neradni dan, dan plaćanja je prvi naredni radni dan. Isplata mjenice po viđenju može se tražiti bilo kad u roku od 1 godine od dana izdanja. Lice ovlašteno za podnošenje mjenice na isplatu je isključivo ono koje je formalno legitimisano, pa se njemu ili punomoćniku vrši isplata mjenice. Mjenica se podnosi u poslovnom lokalu dužnika, a ako se to ne vidi iz mjenice onda u njegovom stanu. Mjenica se po pravilu isplaćuje u cijelom iznosu. Međutim, dužnik može isplatiti dio mjenične svote, a povjerilac ne može odbiti djelimičnu isplatu. Ostatak neisplaćenog iznosa povjerilac će tražiti od regresnih dužnika, nakon što se kod suda utvrdi djelimična isplata glavnog dužnika. Mjenica se gasi samo ako je isplati glavni mjenični dužnik. Ako ju je isplatio neki drugi dužnik, on ima pravo da u regresnom postupku traži naplatu od glavnog i ostalih mjeničnih dužnika koji su njemu odgovorni po mjeničnom pravu. U mjeničnu svotu uračunata je kamata. Ona se priračunava glavnici već prilikom izdavanja mjenice. Regres. Kada trasat odbije akcept ili odbije isplatu, imalac mjenice stiče pravo da se obrati ostalim (regresnim) dužnicima. Regresni dužnici su trasant, indosanti i njihovi avalisti. Postoje 2 vrste regresa: 1. Regres o dospjelosti ili regres zbog neisplate – ako glavni dužnik ne plati mjenicu na dan plaćanja ili 2 radna dana po dospjelosti; 2. Regres prije dospjelosti koji se podnosi zbog neakceptiranja ili nesposobnosti za plaćanje. Regresni zahtjev prije dospjelosti može se postaviti u slučajevima koji su određeni zakonom i to: a) Ako je akceptiranje odbijeno; b) Ako je prije ili poslije akceptiranja otvoren stečaj ili prinudna likvidacija imovine trasata odnosno akceptanta ili ako je trasat odnosno akceptant obustavio plaćanje, ili ako je izvršenje na imovini tih lica ostalo bezuspješno; c) Ako je otvoren stečaj ili prinudna likvidacija nad imovinom trasanta, a radi se o mjenici koja se ne smije podnijeti na akceptiranje. Svi regresni dužnici povjeriocu odgovaraju samostalno, solidarno i neposredno. Zahtjev se može postaviti prema svakom pojedinačno, prema više njih po izboru ili prema svima zajedno. Regres u mjeničnom pravu nije ustanovljen samo u korist mjeničnog povjerioca, nego pravo regresa postoji i u međusobnim odnosima regresnih dužnika (iskupni regres). Plaćanje u regresnom postupku može se izvršiti povratnom mjenicom, ako suprotno nije ugovoreno. To je nova mjenica trasirana po viđenju, koju vuče povjerilac (vršilac regresa) na nekog od svojih prethodnika (regresnih dužnika). Protest predstavlja mjeničnopravnu radnju koja se preduzima radi očuvanja prava iz mjenice prema regresnim dužnicima. Istovremeno, protest je i javna isprava kojom se utvrđuje da dužnik nije izvršio određenu radnju iz mjenice -–nije akceptirao ili datirao akcept, nije isplatio mjenicu i dr. Podizanje protesta je pravo, ali i obaveza imaoca mjenice ako hoće da očuva svoja prava prema regresnim dužnicima. Razlozi za protest su utvrđeni zakonom i u zavisnosti od njih postoje različite vrste protesta:

136

1. 2. 3. 4.

Protest zbog neakceptiranja ili djelimičnog akceptiranja; Protest zbog neisplate ili djelimične isplate; Protest zbog nedatiranja akcepta; Perkvicizioni protest – podiže ga imalac kopije mjenice i njime traži predaju akceptiranog primjerka od držaoca tog primjerka, kako bi od akceptanta tražio isplatu mjenice.

Protest podiže imalac mjenice odnosno njene kopije (protestant) protiv trasata, akceptanta ili imaoca akceptiranog primjerka mjenice (protestat). Rokovi za protest propisani su zakonom, a različito su određeni za pojedine vrste protesta. Ako je na mjenici upisana klauzula »bez protesta«, imalac ne mora podizati protest da bi očuvao regresna prava, ali je obavezan na notifikaciju (obavještavanje indosanta i trasanta). Protest se podiže kod nadležnog suda. Mjesna nadležnost utvrđuje se prema sjedištu protestata. Protestni organ (sud) poziva protestata da izvrši mjeničnu radnju zbog koje je podignut protest. Ako udovolji zahtjevu, postupak se obustavlja. U suprotnom protestni organ sastavlja protestnu ispravu koja se bez odlaganja dostavlja protestantu, a zavodi se i u poseban registar (registar protesta) koji ima karakter javne knjige. Intervencija je mjeničnopravna radnja kojom neko lice (intervenijent) vrši akceptiranje ili isplatu mjenice umjesto nekog mjeničnog dužnika (honorata). Do intervencije može doći kad imalac mjenice stekne regresno pravo, a njen cilj je da se od regresa zaštiti određeni mjenični dužnik i njegovi povjerioci (lica čiji se potpis nalazi na mjenici iza potpisa honorata koji se štiti od regresa. Prema načinu na koji dolazi do intervencije razlikuju se pozivna i spontana intervencija. Pozivna intervencija ili adresa po potrebi odnosno adresa u nuždi, postoji onda kad intervenijenta odredi trasant, indosant ili avalist. Poziv se upisuje u mjeničnu ispravu. Ako se ispune uslovi za regres, imalac mjenice je dužan da se obrati licu naznačenom za intervenciju, koje postaje intervenijent kad prihvati poziv. Do spontane intervencije dolazi kad treće lice ili bilo koji potpisnik na mjenici osim akceptanta, po vlastitoj volji interveniše. Za razliku od pozivne intervencije, kod spontane intervencije imalac mjenice može odbiti akcept jer ne želi intervenijenta kao dužnika. Međutim, isplatu mora prihvatiti. Prema razlogu intervencije, postoje intervencija zbog neakceptiranja i zbog neisplate. Do obje vrste intervencije može doći po pozivu ili spontano. Intervencija zbog neakceptiranja se primjenjuje samo u slučaju ako bi do vršenja regresa došlo prije dospjelosti. Intervenijent na mjenici upisuje izjavu o akceptu, ime honorata i potpisuje. Ako honorat nije naznačen, zakonska pretpostavka je da je to trasant. Bitno je napomenuti da sam potpis intervenijenta koji nije trasat ili trasant na licu mjenice ima pravno značenje avala, a na poleđini blanko indosamenta. Ako trasat interveniše pa samo potpiše na licu mjenice, takvim potpisom on postaje akceptant. Akceptiranjem mjenice intervenijent ne postaje glavni mjenični dužnik, već odgovara isto kao i njegov honorat. Kod intervencije zbog neisplate, ako ima više intervenijenata, imalac je dužan prihvatiti intervenciju onoga intervenijenta koja oslobađa najviše dužnika. Plaćanjem intervenijent stiče prava koja ima njegov honorat. Međutim, on ne stupa na mjesto honorata pa se prema njemu ne mogu isticati prigovori koji bi se mogli stavljati honoratu. Intervenijent ne može mjenicu dalje indosirati. Umnožavanje i prepisi mjenice. Mjenica može biti izdata u više primjeraka (duplikat, triplikat), od kojih je svaki jednak sa prvim primjerkom i nosi svoj tekući broj. Oznaku tekućih brojeva može staviti samo trasant. Ako se oznaka ne bi stavila, svaki primjerak smatrao bi se posebnom mjenicom. Više primjeraka jedne

137

mjenice izdaje se da bi se povjerilac osigurao za slučaj gubitka mjenice. Izdavanje više primjeraka može se spriječiti unošenjem »solo« klauzule. Pošto izdavanjem novih primjeraka nije izdata nova mjenica, već svi primjerci čine jednu obavezu, isplatom jednog primjerka se gasi obaveza i potpisnici se oslobađaju obaveze po svim ostalim primjercima. Izuzetno, ako je na mjenici napisana kasatorna klauzula, onda se može isplatiti samo po tom primjerku. Ako je trasat akceptirao više primjeraka, obavezan je po svakom primjerku na kome ima njegov potpis. Tada se isplatom jednog primjerka ne gase ostali primjerci koje je akceptirao. Kad se jedan primjerak uputi na akceptiranje, to se mora naznačiti na svim ostalim primjercima i upisati ime onoga kod koga se taj primjerak nalazi (depozitara). Depozitar je dužan akceptirani primjerak čuvati i predati ga ovlaštenom licu, imaocu duplikata, kad ga zatraži. Ako bi odbio predaju, imalac duplikata podiže perkvizicioni protest. Svaki imalac mjenice ima pravo sačiniti njen prepis. Prepis se može indosirati i avalirati kao i original, ali se ne može podnijeti na akcept. Prepis mora biti vjeran originalu sa svim indosamentima, klauzulama i naznačenjem potpisa. Mora se naznačiti gdje se prepis završava, da bi se u slučaju indosiranja ili avaliranja znalo odakle počinje originalni tekst na prepisu. U prepisu se mora naznačiti da je to prepis i kod koga se nalazi original. Ako takve naznake nema, prepis gubi snagu mjeničnopravne isprave, te imalac nema pravo regresa na osnovu njega niti ga može indosirati. Obezbjeđenje mjeničnog potraživanja (pravo zaloga i pridržaja). Uz lične mjenične garancije (aval, intervencija i žiro), kao sredstva za obezbjeđenje mjeničnog potraživanja služe zaloga i pridržaj (retencija). Mjenični založni povjerilac može od zalogodavca tražiti i pismenu izjavu o zasnivanju založnog prava na datoj stvari, potraživanju ili mjenici. Kada ima takvu izjavu, a u slučaju da dužnik ne isplati mjenicu na vrijeme, povjerilac može bez tužbe i saslušanja zalogodavca od suda tražiti javnu prodaju založene stvari. Potraživanje ili mjenicu može zadržati ili iste naplatiti i bez posredovanja suda. Da bi osigurao svoje potraživanje i ako nema založnog prava, mjenični povjerilac može zadržati dužnikov novac, hartije od vrijednosti, dokaze o potraživanjima i pokretne stvari koji su zakonitim putem došli u njegove ruke (pravo retencije). Pritom nije nužno postojanje pravnog koneksiteta. Postoje 2 vrste retencije: 1. Redovna retencija – stiče se po dospjelosti mjenice, tj. kad mjenični povjerilac stekne pravo na tužbu; 2. Kvalificirana retencija – stiče se prije dospjelosti mjenice, u 3 slučaja: (1) ako je dužnik pao pod stečaj; (2) ako je izvršenje novčanog duga iz dužnikove imovine ostalo bezuspješno ili (3) ako je kao trgovac obustavio plaćanje. 2.4. OSTALE MJENIČNE RADNJE (MJENIČNI ZAHTJEVI) Amortizacija mjenice je vanparnični sudski postupak u kome se nestala mjenica proglašava nevažećom (amortizovanom). Postupak je slijedeći: imalac podnosi prijedlog sudu uz prezentiranje odgovarajućih dokaza. Sud, ako nađe da su podneseni podaci dovoljni, objavljuje oglas u Službenim novinama putem kojeg poziva držaoca mjenice da je podnese sudu. Ako se u određenom roku niko ne pojavi, sud mjenicu oglašava nevažećom. Ako se neko pojavi, moguće su 2 situacije: 1. Da lice preda sudu mjenicu - postupak se obustavlja; 2. Da lice odbije predati mjenicu – postupak se prekida, a povjerilac upućuje na vlasničku parnicu. Mjenične tužbe i prigovori. Imalac mjenice svoje zahtjeve iz mjenice može ostvariti u mjeničnoj parnici koja se pokreće mjeničnom tužbom. Postoje 2 vrste mjeničnih tužbi: redovna i regresna. Redovna se podnosi protiv glavnog dužnika, a regresna protiv regresnih dužnika po mjenici. Zaštitu uživa isključivo savjesni imalac mjenice.

138

Postoje 3 vrste mjeničnih prigovora: 1. Prigovori koji se zasnivaju na ličnom odnosu dužnika i povjerioca koji je postavio mjenični zahtjev; 2. Prigovori koji se zasnivaju na mjeničnoj ispravi (objektivni prigovori); 3. Prigovori koji se zasnivaju na nesavjesnosti imaoca mjenice. Neosnovano bogaćenje i drugi zahtjevi građanskopravne prirode. Trasant, akceptant i indosant čije su se mjenične obaveze ugasile usljed zastare ili propuštanja radnji propisanih za održanje mjeničnih prava (protest), odgovaraju imaocu mjenice ako su se na njegovu štetu neopravdano obogatili. Ostali mjenični obveznici se oslobađaju ove mjenične odgovornosti. Potraživanje zbog neosnovanog bogaćenja zastarijeva za 3 godine. 2.5. VRSTE MJENICA Prema tome ko plaća mjeničnu svotu: - trasirana (vučena) i vlastita (sopstvena) mjenica; Prema trgovačkom poslu kod kojeg se primjenjuje i funkciji koju zadovoljava- poslovna i finansijska. Prema formi i sadržini u momentu izdavanja - potpuna i bjanko mjenica. Vlastita (sopstvena, solo) mjenica. Razlika u odnosu na trasiranu mjenicu je u tome što nema naredbe trećem licu (trasatu), već postoji obećanje samog izdavaoca da će izvršiti mjeničnu obavezu. Trasirana mjenica se može svesti na sopstvenu u slučaju ako trasant označi samog sebe za trasata. Bjanko (blanko) mjenica izdaje se u skladu sa teorijom omisije (propuštanja). U trenutku izdavanja može sadržavati samo potpis trasanta ili samo potpis akceptanta (bjanko akcept). U suštini bjanko mjenica predstavlja buduću mjenicu, koja će postati punovažna u trenutku kad se u nju unesu zakonom predviđeni sastojci. U savremenom mjeničnom prometu preovladava ovaj tip mjenice. U njoj se najčešće izostavlja svota i dospjelost. Razlog tome je što se mjenica daje kao osiguranje u određenom poslu, a za neko buduće potraživanje. Poslovna (trgovačka, robna) mjenica se koristi kod jednokratnih kratkoročnih poslovnih odnosa (dugovanja i potraživanja) iz ugovora robnog prometa. Pogodna je kod poslova u kojima se ne želi otvoreno dati kredit. Finansijska mjenica se koristi kod dugoročnijih kreditnih i drugih finansijskih odnosa. Njena najčešća varijanta je kreditna mjenica, koja služi kao pokriće za kredit. Lice koje traži kredit predaje kreditoru mjenicu vučenu na sebe i odmah akceptiranu, na iznos do visine odobrenog kredita. Kod kreditne mjenice se često koristi žiro (jemstvo) umjesto avala. Davalac kredita zahtijeva da prvi žirant potpiše mjenicu 2 puta – na licu mjenice kao trasant, a zatim i na poleđini kao bjanko indosant. Cirkulaciona mjenica se koristi kao instrument plaćanja. Izdaje je banka licu koje položi određenu svotu novca. Komisiona mjenica. Kod ovog tipa mjenice trasant je komisionar koji vuče mjenicu za račun svog poslovnog partnera (komitenta). Često se koristi kod isplate kupoprodajne cijene iz ugovora o prodaji: trasant (prodavac) vuče mjenicu na trasata (kupčevu banku), stavljajući na mjeničnoj ispravi da za isplaćenu mjeničnu svotu kupčeva banka (trasat odnosno akceptant) tereti račun kupca, a ne trasanta (prodavca). Za izdavanje komisione mjenice potrebno je da prethodno postoje ugovori između banke i kupca, te između kupca i prodavca. Mjenice kod kojih se jedno lice javlja u više uloga su: 1. Trasirana mjenica po vlastitoj naredbi – isto lice je trasant i remitent. Koristi se kod izvršenja obaveza iz ugovora; 2. Trasirana vlastita mjenica – isto lice je trasant i trasat jer vuče mjenicu na sebe u korist povjerioca; 3. Trasirana vlastita mjenica po vlastitoj naredbi – isto lice je trasant, trasat i remitent. Mada je moguća, vrlo rijetko se javlja u praksi.

139

2.6. ZASTARA I PRESTANAK MJENIČNIH PRAVA I OBAVEZA Zastara. Rokovi zastare određeni su prema tome ko je dužnik: a) Ako je dužnik akceptant, rok zastare je 3 godine od dana dospjelosti mjenice. Nakon toga, ostaje građanskopravni rok od još 3 godine ako se akceptant neosnovano obogatio. b) Dužnik je trasant ili indosant – rok zastare je 1 godina od podignutog protesta. Ako je unesena klauzula »bez troškova«, zastarjelost se računa po dospjelosti. c) Međusobni zahtjevi indosanata, kao i njihovi zahtjevi prema trasantu zastarijevaju za 6 mjeseci od dana kad je indosant mjenicu iskupio, odnosno od dana podnošenja tužbe; d) Za avalistu jer rok zastarjelosti isti kao i za lice za koje je avalirao. Sud ne vodi računa o zastari po službenoj dužnosti. Zastoj i prekid su slični kao u građanskom pravu. Prestanak. Mjenična prava i obaveze prestaju na jedan od općih načina prestanka obaveze: 1. Isplata mjenice - ako se isplati prije dospjelosti, obaveza se ne gasi i mjenica se može indosirati; 2. Gubitak prava prema svim obveznicima osim akceptanta nastupa ako imalac mjenice blagovremeno ne preduzme potrebne radnje – podnošenje mjenice na akcept, viđenje ili isplatu; protest; 3. Amortizacija; 4. Poništenje mjenice – ako imalac namjerno poništi mjenicu upisujući odgovarajuću izjavu na mjeničnoj ispravi (»ne važi« ili »poništava se«); 5. Oprost duga – mjenica se gasi pod uslovom da je dug oprošten glavnom dužniku. Oprost regresnom dužniku važi za njega i lica koja na mjenici dolaze iza njega. 6. Kompenzacija – mogu se kompenzirati mjeničnopravna međusobno, kao i mjeničnopravna za građanskopravna potraživanja. 7. Novacija – dužnik se sa povjeriocem može dogovoriti da umjesto isplate mjenične svote izvrši drugu činidbu. Takva novacija bi se morala upisati na mjeničnu ispravu. Tipičan način novacije u mjeničnom pravu je prolongacija mjenice, kada se umjesto postojeće izdaje nova mjenica sa novim rokom dospjelosti. 8. Konfuzija – u ovom slučaju se mjenična obaveza po pravilu ne gasi, jer povjerilac istu mjenicu može pustiti dalje u cirkulaciju i po njoj ponovo postati dužnik. U slučaju konfuzije kod regresnog dužnika, gase se samo obaveze onih dužnika koji su nakon njega potpisali mjenicu.

3. ČEK
3.1. POJAM, EKONOMSKA ULOGA, SLIČNOSTI I RAZLIKE SA MJENICOM Pojam. Ček plativ u zemlji predstavlja hartiju od vrijednosti kojom izdavalac (trasant) daje bezuslovan nalog banci (trasatu) da korisniku čeka (remitentu) po viđenju isplati novčanu svotu upisanu na čeku iz pokrića koje trasant ima kod trasata (banke). Ista definicija važi i na ček izdat u inostranstvu, a plativ u BiH (loro ček). Nostro ček je ček izdat u BiH a plativ u inostranstvu. Kod ovih čekova trasat pored banke može biti i drugi poslovni subjekt određen zakonom zemlje u kojoj se vrši plaćanje čeka. Materija čeka regulisana je Zakonom o čeku, a na mnoga pitanja se analogno primjenjuju odredbe Zakona o mjenici. Takođe se koristi i ZOO kao opći izvor prava.

140

Ekonomska uloga čeka. Ček je sredstvo bezgotovinskog plaćanja, instrument platnog prometa. Omogućava distanciona plaćanja prostim slanjem isprava, bez korištenja gotovog novca. Čekovni obračun je dana postao glavna tehnika podmirivanja računa između dužnika i povjerilaca. Razlike između čeka i mjenice su: - Ekonomska funkcija; - Ličnost trasata i pokriće kod trasata – kod čeka je trasat banka; - Ček može glasiti na donosioca, a dospijeva po viđenju; - Kod čeka je isključen akcept i sve što je vezano za akcept, isključena je intervencija, a nije bezuslovno potreban protest za regres kao što je to slučaj kod mjenice; - Nema domiciliranja niti kamate, a načelno ima djelimične isplate. 3.2. BITNI I NEBITNI SASTOJCI ČEKA Bitni sastojci. Kod čeka nije prihvaćena teorija omisije, tj. ček mora biti popunjen svim elementima u trenutku predaje trasatu (banci). Bitni sastojci čeka su: oznaka da se radi o čeku; bezuslovan nalog da se isplati određena svota novca iz trasantovog pokrića; naziv trasata; mjesto gdje treba platiti – ovo je pretpostavljeni sastojak, pa ako nije izričito navedeno smatra se da je to mjesto koje je označeno pored trasatovog imena. Ako nije navedeno ni pored imena, onda nedostaje bitan element pa isprava neće važiti kao ček; mjesto i datum izdavanja čeka, te potpis izdavaoca (trasant) – ako mjesto izdavanja nije navedeno, pretpostavlja se da je to mjesto koje je navedeno pored potpisa trasanta. Ako ni to mjesto nije navedeno odnosno ako se ne može pretpostaviti, ček je nevažeći. Bitni pretpostavljeni elementi su mjesto izdavanja i mjesto plaćanja čeka. Dospjelost se ne određuje jer se radi o tipičnoj hartiji po viđenju. Nebitni sastojci su određene klauzule koje upisuju subjekti u čekovnopravnom poslu, kao i kod mjenice. Međutim, za razliku od mjenice neke od tih klauzula su kod čeka nedopuštene (o akceptu, o kamatama, o domiciliranju, o platištu, o neodgovornosti trasanta i o broju čekovnih primjeraka osim kod nostro čekova). Najčešće klauzule kod čeka su: “po naredbi”, “za obračun”, te klauzula o moneti i deviznom kursu kod međunarodnih plaćanja. Ako se u ček unese neka od nedopuštenih klauzula, smatra se da ona nije ni unesena, a ček je punovažan. 3.3. ČEKOVNE RADNJE Uopće. Osnovna obilježja čekovnih radnji su: a) Kod čeka ne postoje neke radnje poznate u mjeničnom pravu. Ne postoji akceptiranje niti intervencija; b) Kod čeka postoji opoziv, radnja nepoznata u mjeničnom pravu; c) Ostale čekovne radnje (aval, protest, prezentacija i dr) su specifične u odnosu na mjenicu; d) Izdavanje čeka bez pokrića povlači imovinskopravnu, administrativnopravnu i krivičnopravnu odgovornost. Osnovne čekovne radnje su: izdavanje, prenos, aval, isplata, opoziv i umnožavanje čeka. Kao radnje za ostvarivanje i očuvanje čekovnih prava pojavljuju se: protest, regres, obezbjeđenje čekovnog potraživanja, amortizacija i čekovne tužbe. Izdavanje čeka. Pitanje čekovne sposobnosti riješeno je kao i kod mjenice. Pravna sposobnost je pretpostavka za postojanje aktivne, a poslovna sposobnost za postojanje pasivne čekovne sposobnosti.

141

Pravni osnov čekovnopravnog odnosa predstavlja ugovor o čeku, koji se zaključuje između banke (trasata) i njenog komitenta (trasanta). U trenutku izdavanja čeka mora postojati pokriće za cjelokupnu čekovnu svotu. Ono se mora sastojati u novcu: gotovini, novčanom potraživanju trasanta prema trasatu ili u otvorenom kreditu koji je banka trasat otvorila izdavaocu čeka. Nedostatak pokrića ne povlači ništavost samog čeka. Posljedica izdavanja čeka bez pokrića je odgovornost trasanta – administrativna, krivična i imovinska. Vlastiti trasirani ček može se izdati samo ako glasi na ime ili po naredbi. U takvom slučaju isti subjekt je i trasant i trasat: npr.jedna filijala vuče ček na drugu filijalu iste banke. Ček trasiran po vlastitoj naredbi postoji kad su trasant i remitent isto lice. Ovakvim čekom komitent povlači gotov novac sa svog računa koji ima u određenoj banci. Prenos čeka. Ček može glasiti na ime, po naredbi, na donosioca i alternativno. Čeka na ime postoji kad je uz ime komitenta unesena i rekta klauzula (“ne po naredbi”). Kao i mjenica, ček se prenosi indosamentom, cesijom i prostom predajom. Prenos indosamentom važi za ček po naredbi, alternativni ček, kao i ček na ime (ne važi opće pravilo da se hartije od vrijednosti na ime prenose isključivo cesijom). Pravila mjeničnog prava o indosamentu važe uglavnom i za ček. Razlike se naročito ogledaju u slijedećem: - trasatov indosament je ništav, jer banka ne može prenositi ček; - indosament na trasata (banku) ima pravni značaj priznanice o isplati čekovne svote; - ako bilo ko osim trasata na poleđinu čeka na donosioca stavi svoj potpis bez izjave o indosamentu, odgovaraće kao trasantov avalista; - kod čeka na donosioca nema blanko indosamenta; - ne postoji založni indosament i indosament prije dospjelosti jer ček dospijeva po viđenju i nema funkciju instrumenta kredita. - ček na donosioca se može samo punim indosamentom pretvoriti u ček na ime ili ček po naredbi (vinkulacija čeka). Cesijom se prenose samo čekovi koji sadrže rekta klauzulu. Oni su u praksi vrlo rijetki. Predajom se prenosi ček koji glasi na donosioca. Aval je čekovnopravno jemstvo kojim neko svojim potpisom na čeku garantuje da će čekovna svota biti isplaćena. Rijetko se koristi zbog kratke cirkulacije čeka, kao činjenice da se isplaćuje iz pokrića trasanta koje mora postojati u trenutku njegovog izdavanja. Isplata čeka. Da bi naplatio ček, imalac je obavezan da ga u zakonom utvrđenim rokovima podnese (prezentira) trasatu na isplatu. Rokovi za prezentaciju čekova koji se isplaćuju u BiH su slijedeći: a) Ako je mjesto izdavanja i plaćanja isto i nalazi se u našoj zemlji- 8 dana; b) Ako su mjesta izdavanja i plaćanja različita, ali su oba u zemlji – 15 dana; c) Ako je ček izdat u nekoj evropskoj zemlji – 20 dana; d) Ako je izdat u nekoj zemlji izvan evrope, a koja je na Sredozemlju ili Crnom moru – 40 dana; e) Za čekove izdate u ostalim zemljama – 70 dana. Ugovaranje dužih rokova nije dopušteno. Ako korisnik čeka propusti rok za prezentaciju na isplatu, ček postaje prejudiciran i imalac gubi regresna prava. Imalac po zakonu ima pravo podnijeti i takav ček na isplatu, a banka je obavezna isplatu izvršiti ako ček nije opozvan i ako drugačije nije ugovoreno sa trasantom. Isplata čeka se može vršiti na različite načine: a) Plaćanjem u gotovini, ako nije predviđeno plaćanje na drugi način; b) Uplatom čekovne svote u korist računa korisnika čeka, ako je on s tim saglasan; c) Prenosom čekovne svote sa računa trasanta u korist računa korisnika čeka (kod obračunskih čekova); d) Putem kompenzacije;

142

e) Predajom korisniku drugog čeka. Isplata se po pravilu vrši u cjelosti. Korisnik čeka može, ali ne mora primiti djelimičnu isplatu. Pravno dejstvo isplate isto je kao kod mjenice. Kad isplati ček, trasat ima pravo tražiti predaju čeka i da se na ispravi konstatuje da je ček isplaćen. Opozivanje čeka može izvršiti isključivo trasant i to pod zakonom predviđenim uslovima. Kod opoziva čeka razlikuju se 2 slučaja: (1) prije roka određenog za njegovu prezentaciju na isplatu mogu se opozvati ček na ime i ček po naredbi; (2) nakon isteka roka za prezentaciju može se opozvati svaki ček, pa i onaj na donosioca. Opoziv može biti opći (generalni) i pojedinačni (individualni). Generalnim opozivom se unaprijed stipuliše zabrana isplate svih čekova komitenta (trasanta) koje on vuče na banku (trasata), a kojima je istekao rok za prezentaciju. Pojedinačni opoziv odnosi se na zabranu isplate svakog čeka pojedinačno. Protest čeka je radnja sa ciljem očuvanja regresnih prava. Može se podići zbog: - odbijanja isplate ili djelimične isplate; - odbijanja obračuna kod obračunskog ili bariranog čeka; - odbijanja isplate protestnih troškova; - odbijanja isplate u naznačenoj valuti; - perkvizicioni protest imaoca duplikata (ne i kopije) čeka radi pribavljanja originala. Odbijanje isplate se može utvrditi na 3 načina: (1) putem javne isprave; (2) potpisanom i datiranom izjavom trasata na čeku kojom on odbija isplatu i (3) datiranom potvrdom obračunske ustanove kojom se utvrđuje da je ček bio podnesen na vrijeme i da nije namiren. Protest mora biti učinjen prije isteka roka za prezentaciju čeka na isplatu. U pogledu forme, nadležnosti i postupka važe pravila mjeničnog prava. Korisnik čeka može biti oslobođen obaveze na podizanje protesta ako je u ispravi upisana klauzula “bez troškova” ili “bez protesta”. Mogu je upisati trasant, indosant ili avalist sa pravnim dejstvima kao i kod mjenice. Regres. Prema Zakonu o čeku, imalac čeka može vršiti regres protiv indosanta, trasanta i avalista ako bude odbijena isplata čeka koji je podnesen na vrijeme. Uslov za to je blagovremeno podizanje protesta ili konstatacija o neisplati čeka na drugi način (izjava trasata na čeku ili potvrda obračunske ustanove). Odgovornost potpisnika u čekovnom poslu je uglavnom ista kao i kod mjenice (solidarna odgovornost). Kao tvorac čeka, trasant odgovara za isplatu svakom korisniku čeka i ne može se osloboditi te odgovornosti. Njegova odgovornost prestaje kad ček isplati trasat ili on u regresnom postupku, ili kad potraživanje zastari. Umnožavanje čeka. Važe slijedeća pravila: - umnožavanje čekova u unutrašnjem prometu nije dozvoljeno; - dozvoljeno je umnožavanje nostro čekova pod uslovom da glase na ime ili po naredbi; - ček na donosioca se ne može umnožavati; - kad se ček umnožava, u slogu svakog primjerka se mora staviti njegov tekući broj, jer u suprotnom svaki primjerak važi kao poseban ček. Na sve ostalo se primjenjuju pravila o umnožavanju mjenice.

3.4. OSTALE ČEKOVNE RADNJE

143

Amortizacija čeka – važe pravila za amortizaciju mjenice. Obezbjeđenje potraživanja, kao i u mjeničnom pravu, može biti putem zaloge i retencije. Tužbe kod čeka. Postoje 3 vrste tužbi: 1. Regresna tužba je čekovnopravna tužba koja osnov ima u čekovnom odnosu. Podiže se kad su provedene sve potrebne radnje, ali je naplata čekovne svote izostala. Pasivno su legitimisani regresni dužnici, uključujući i trasanta; 2. Tužba iz osnovnog posla je redovna građanska (parnična) tužba, čiji je pravni osnov izvan samog čekovnog odnosa. Osnov je u poslu koji je bio razlog izdavanja ili prenosa čeka. Zakon daje mogućnost korištenja ove tužbe u 2 slučaja: (a) umjesto regresne tužbe koju korisnik čeka neće da koristi i (b) kad je ček postao prejudiciran ili su prava iz čeka zastarjela. Da bi ova tužba mogla biti podignuta moraju se ispuniti 2 uslova: (a) da korištenje ove tužbe nije sporazumom isključeno i (b) da je korisnik čeka vratio čekovnu ispravu licu protiv kojeg podiže tužbu. Pasivno legitimisana lica su trasant i neposredni indosant tužioca; 3. Tužba zbog neosnovanog bogaćenja je građanskopravna tužba koja se podiže u slučaju kad nema mjesta tužbi iz osnovnog posla (nema mogućnosti kumulacije zahtjeva). Delikti u čekovnom pravu. Najteža inkriminisana radnja je izdavanje čeka bez pokrića, a prekršajno se kažnjavaju i: trasiranje čeka bez datuma ili sa neistinitim datumom; preuzimanje, prenos i isplata takvog čeka; trasiranje čeka na drugo lice, a ne na banku; poništaj precrtaja na bariranom čeku i pretvaranje posebnog u opći precrtaj. 3.5. VRSTE ČEKOVA Kriteriji podjele. Prema oznaci korisnika, čekovi mogu biti na ime, po naredbi, na donosioca i alternativni. Prema garancijama, čekovi mogu biti akceptirani, neakceptirani, certificirani i vizirani. Po namjeni i specijalnim tehnikama koje se primjenjuju postoje isplatni, obračunski, barirani, cirkulacioni, putnički i dokumentarni ček. Bankarski ček postoji u slučaju kad su u ulozi trasanta i trasata različite banke. Mogu biti loro i nostro čekovi. Loro čekove inostrana banka vuče na domaću banku, a kod nostro čekova je obrnuto. Osnovne vrste čekova prema namjeni su: Isplatni (gotovinski) ček – njime se čekovna svota isplaćuje korisniku u gotovini na blagajni banke trasata; Obračunski (virmanski) ček – ne može se isplatiti u gotovom novcu. Isplata se vrši samo putem obračuna tj. prenosom čekovne svote sa računa trasanta na račun remitenta odnosno indosatara. Forma obračunskog čeka je konačna i ne može se opozvati, tj. obračunski ček se ne može kasnije pretvoriti u isplatni. Ako bi trasat i pored zabrane isplatio ček u gotovini, on će odgovarati za uzrokovanu štetu najviše do iznosa čekovne svote. Precrtani (barirani) ček – ne isplaćuje se neposredno imaocu, već nekoj banci za njegov račun. Na ovom čeku dijagonalno su povučene 2 paralelne linije. Pravo na precrtavanje ima trasant i svaki imalac čeka. Precrtavanje može biti opće i posebno. Kod općeg precrtavanja se između paralelnih linija ne upisuje ništa ili se upiše “preko banke” i ovakav ček se može naplatiti od bilo koje banke koja služi kao posrednik. Kod posebnog precrtavanja se između linija upisuje naziv banke i samo ta banka može naplatiti ček. Opći precrtaj se može pretvoriti u posebni, ali obrnuto ne. Barirani ček se izdaje kad se želi znati kome je ček isplaćen ili ako korisnik čeka želi da mu svota bude isplaćena kod njegove banke, a izdavalac nema pokrića u toj banci. U ovom drugom slučaju izdavalac vuče ček na svoju banku, a u precrtaj upisuje naziv banke korisnika čeka. Bariranim čekom se vrše međusobna plaćanja preko banaka, slično kao i virmanskim, čime se smanjuje upotreba gotovog novca.

144

Cirkulacioni (cirkularni) ček – izdaje banka trasant korisniku čeka (komitentu) koji kod nje ima pokriće, i tim čekom poziva svoje filijale, kao i banke korespondente, da isplate ček. Uloga ovog čeka je vrlo značajna, jer on zamjenjuje gotov novac. Umjesto da nosi gotovinu, poslovan čovjek nosi cirkulacioni ček, koji može unovčiti u bilo kojoj filijali date banke ili korespondirajućih banaka. Osim toga, ček može indosirati i time izmiriti određenu obavezu prema indosataru. Cirkulacioni ček se može prezentirati na naplatu u roku od 6 mjeseci od dana izdavanja. Putnički ček – varijanta cirkulacionog čeka kojim se plaćaju usluge u putničkom i turističkom prometu. Izdaju ih banke, turističke agencije ili putnički biroi, a radi korištenja u plaćanju usluga. U uporednim pravnim sistemima je praksa da je indosiranje ovih čekova ograničeno. Poslovni subjekti koji prime ove čekove ne mogu ih dalje indosirati. Ček za potrošački kredit – izdaje banka koja je odobrila kredit određenom licu, pri čemu je ista banka i trasat. Korisnik njime može izvršiti plaćanje određene robe, što je obično navedeno na poleđini čeka. Dokumentovani (dokumentarni) ček – prilikom prezentacije ovog čeka na isplatu remitent mora na uvid podnijeti određena dokumenta koja su naznačena na čeku. Radi se o robnim dokumentima (faktura, tovarni list, konosman) iz kojih se vidi da je remitent prethodno izvršio određene obaveze. 3.6. ZASTARJELOST I PRESTANAK ČEKOVNOPRAVNOG ODNOSA Zastarjelost. Rokovi zastare su: 1. Za regresne zahtjeve korisnika čeka prema indosantima i trasantu – 6 mjeseci od dana isteka roka za podnošenje čeka na isplatu; 2. Za međusobne regresne zahtjeve indosanata, kao i njihove zahtjeve prema trasantu – 6 mjeseci od dana kad je indosant iskupio ček ili kad je protiv njega postupljeno kod suda radi naplate u regresnom postupku. Trasat (banka) nije u čekovnopravnoj obavezi, pa zbog toga ne može ni biti tužena. Prestanak čekovnopravnog odnosa može nastupiti na sve one načine na koje prestaje i mjeničnopravni odnos, sa istim značenjem i posljedicama.

4. OBVEZNICA
4.1. POJAM I PRAVNE KARAKTERISTIKE Pojam. U širem značenju pojam obveznice podrazumijeva trgovačku obveznicu. To je hartija od vrijednosti kojom se izdavalac (registrovani trgovac) bezuslovno obavezuje da će imaocu obveznice (povjeriocu) po dospjelosti isplatiti iznos novca na koji obveznica glasi ili predati određenu količinu zamjenjivih stvari ili hartija od vrijednosti. Za izdavanje trgovačke obveznice nije potrebno posebno odobrenje državnog organa. U užem značenju, obveznica podrazumijeva hartiju od vrijednosti koja glasi na određeni iznos novca. Za njeno izdavanje uvijek je potrebno odobrenje nadležnog državnog organa. Zakon o vrijednosnim papirima u vidu ima obveznicu u užem smislu. Prema Zakonu, obveznica je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca i kojom se njen izdavalac (pravno lice) bezuslovno obavezuje imaocu obveznice da po dospjelosti isplati nominalni iznos obveznice (glavnicu) sa fiksnom ili promjenjivom kamatom, a ponekad i odrđeeni iznos učešća u dobiti. Pravne karakteristike obveznice ispoljavaju se u slijedećem: a) Obveznica je novčana, finansijska hartija od vrijednosti;

145

b) Izdavalac obveznice može biti samo pravno lice (poslovni subjekti i državne organizacije); c) U obveznici je inkorporirano obligaciono pravo konstituirano na dugoročnoj i kreditnoj osnovi. Zato je obveznica dužnička, dugoročna i kreditna hartija; d) Obveznica nosi prihod u vidu kamate. Participativna obveznica nosi i učešće u dobiti; e) Pored dionice, obveznica je tipičan trgovački efekat. Izdaje se masovno u serijama; f) Obveznica je negocijabilan papir koji glasi na ime ili na donosioca. Prenosi se punim indosamentom, odnosno prostom predajom. g) Obveznica je zamjenjiva hartija od vrijednosti. 4.2. DIJELOVI I BITNI SASTOJCI OBVEZNICE Dijelovi. Ako se isplaćuje u cjelini, obveznica se sastoji iz jedne isprave. Kad se isplaćuje u dijelovima, što je uobičajeno, obveznica predstavlja složenu hartiju koju čini glavna isprava (obveznička isprava, plašt) i sporedne isprave (kamatni kupon i talon). U glavnoj ispravi je inkorporirano osnovno pravo (nominalni iznos obveznice). Kamatni kupon sadrži sporedno potraživanje – zahtjev za naplatu kamata i učešće u dobiti ako se radi o participativnoj obveznici. Sastavljen je u vidu kuponskog tabaka. Ako je odvojen od glavne isprave, kupon predstavlja hartiju od vrijednosti na donosioca. Talon je uputnica na nove kupone (kuponski arak). Njime se izdavalac obavezuje da imaocu glavne isprave izda nove kupone kad se postojeći iskoriste. Bitni sastojci obveznice određeni su Zakonom o vrijednosnim papirima: a) Oznaka da se radi o obveznici; b) Firma i sjedište emitenta; c) Firma odnosno ime kupca obveznice ili oznaka da glasi na donosioca; d) Nominalna vrijednost obveznice; e) Visina kamatne stope, odnosno procenat učešća u dobiti ako se radi o participativnoj obveznici; f) Rokovi otplate glavnice i kamata; g) Prava rezervisana u korist izdavaoca i imaoca obveznice; h) Serija i kontrolni broj, mjesto i datum izdavanja, potpis ili faksimil ovlaštenog lica izdavaoca. Svi navedeni elementi se upisuju na licu obveznice. Na poleđini se unosi amortizacioni plan koji sadrži anuitete za otplatu glavnice i isplatu kamata. Klauzule o pravima izdavaoca i imaoca obveznice. Uobičajene klauzule su: a) Klauzula o garanciji – sadrži garanciju drugog pravnog lica da će izdavalac obveznice isplatiti preuzete obaveze. Obveznica koja sadrži ovu klauzulu naziva se garantovanom obveznicom; b) Klauzula o konverziji – daje mogućnost konverzije za druge hartije (akcije, nove obveznice). To je obveznica sa warrantom; c) Klauzula o pozivu na iskup daje pravo izdavaocu da otkupi obveznice prije rokova dospjelosti; d) Klauzula o garancijama za neiskupljenje – izdavalac garantuje imaocu da njegova hartija neće biti iskupljena za određeni period (npr. 5 godina); e) Klauzula o refinansiranju – izdavalac ima pravo da emisijom novih obveznica otkupi već postojeće; f) Klauzula o otplatnom fondu – izdavalac se obavezuje da u određenim vremenskim periodima (godišnje) povlači određeni broj obveznica neke serije otkupom. 4.3. RADNJE SA OBVEZNICAMA Izdavanje i emisija. Izdavanje se može podijeliti u nekoliko faza:

146

1. Donošenje odluke o izdavanju obveznica – odluku donosi organ upravljanja trgovačkog društva, odnosno nadležni organ DPZ. Obavezni elementi odluke su: ukupan iznos na koji se izdaju obveznice, namjena, način izdavanja, rokovi otplate glavnice, visina kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamata, udio u dobiti ako se izdaju participativne obveznice, izvori iz kojhi će se otplaćivati obveznice, posebna prava koja se odnose na prenos, zamjenu i garanciju, te sudska zaštita. 2. Dobijanje odobrenja za izdavanje obveznica – odobrenje u formi rješenja daje Komisija za vrijednosne papire; 3. Izdavanje obveznica; 4. Registracija izdatih obveznica kod Ministarstva finansija. Prenos. Obveznica koja glasi na ime se može prenositi samo punim indosamentom. Dejstva prenosa prema izdavaocu nastaju upisom prenosa u matičnu knjigu. Obveznice na donosioca prenose se prostom predajom. Amortizacija i promjene. Obveznice na ime se amortiziraju u sudskom vanparničnom postupku kao i ostali vrijednosni papiri. Obveznice na donosioca i samostalni kamatni kuponi se ne mogu amortizirati. Na zahtjev i o trošku imaoca obveznice, izdavalac može vršiti slijedeće promjene: pretvaranje obveznice na donosioca u obveznicu na ime i obrnuto (vinkulacija i devinkulacija), sjedinjenje više obveznica jedne serije u jednu, te podjela obveznice jedne serije u više manjih obveznica. 4.4. VRSTE OBVEZNICA Prema načinu određivanja nosioca prava, obveznice mogu biti na ime i na donosioca. Prema položaju izdavaoca (emitenta) razlikuju se 2 vrste obveznica: obveznice javnopravnih subjekata i obveznice poslovnih (privatnopravnih) subjekata. Obveznice javnopravnih subjekata se dijele na obveznice državne organizacije i obveznice javih korporacija. Obveznice države nemaju rizika (nulti rizik) pa je i kamata niža a poresko opterećenje isključeno ili ograničeno. Ako država ne vraća dug već samo plaća kamatu, takve obveznice se nazivaju državnom rentom i mogu se unovčiti isključivo vraćanjem obveznica. Prema roku dospijevanja obveznice se dijele na kratkoročne (rok otplate do 5 godina), srednjoročne (do 20 godina) i dugoročne (preko 20 godina). Postoje i obveznice bez fiksnog roka dospijeća. Prema načinu amortizacije – obveznice se mogu amortizirati jednokratno ili postepeno (prema amortizacionom planu, što je pravilo). Prema stepenu garancije obveznice mogu biti obične, za koje se po pravilu ne izdaju posebne garancije, zatim hipotekarne obveznice, obveznice sa zalogom na pokretnim stvarima uključujući i hartije od vrijednosti, te garantovane obveznice (obezbjeđenje dato od strane drugih lica za emitenta, najčešće banke). Prema prihodu koji nose, obveznice mogu biti obične, koje nose fiksnu kamatu; obveznice sa promjenjivom kamatom, te obveznice sa indeksom. Pored ovih, postoje i obveznice bez kamate, koje se prodaju uz veliki diskont (umanjenje za iznos kamata). Participativne obveznice pored kamata nose i učešće u dobiti izdavaoca obveznice. Za razliku od participativnih dionica, obveznice ne daju pravo učešća u upravljanju trgovačkim društvom. Prema načinu određivanja kamate i rokovima isplate postoji više vrsta obveznica, obzirom na činjenicu da se u savremenim uslovima privređivanja koriste vrlo različiti načini određivanja kamatne stope. Prema mogućnostima zamjene obveznice mogu biti nekonvertibilne, sa ograničenom konverzijom i sa punom konvertibilnošću. Ove posljednje se mogu zamijeniti za druge dugoročne hartije, novac ili trajna dobra. Kamata kod konvertibilnih obveznica je redovno manja, a rok za konverziju najčešće nije određen.

147

Prema valuti na koju glase, obveznice mogu biti na domaću i stranu valutu, a postoje i obveznice koje su denomirane u dvije različite valute. U posljednjem slučaju isprava u obveznici glasi na jednu, a isplata kupona se vrši u drugoj valuti. Prema teritoriji obveznice se dijele na domaće i inostrane. Domaće su one kod kojih su i kupac i emitent domaći subjekti, a inostrane su one kod kojih je izdavalac iz jedne, a kupci iz drugih zemalja, odnosno one kojima se trguje na inostranom tržištu.

5. OSTALE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI
5.1. BLAGAJNIČKI ZAPIS Pojam i karakteristike. Blagajnički zapis je pisana isprava na ime ili donosioca, sa rokom dospjelosti do 1 godine, a kojom se izdavalac obavezuje da će ovlašteniku isplatiti nominalni iznos sa kamatom. Pravne karakteristike blagajničkog zapisa su slijedeće: 1. Izdavalac može biti centralna (narodna) banka, poslovne banke i depozitne organizacije, te društveno političke zajednice; 2. Od izdavaoca zavisi kategorija kupca – blagajnički zapis centralne banke mogu upisivati banke i depozitne organizacije. Blagajničke zapise ostalih subjekata mogu upisivati sva pravna i fizička lica; 3. Blagajnički zapis je novčana isprava na kratkoročnu obligaciju. To je tržišni efekat koji se izdaje u serijama, ima svoju tržišnu vrijednost, negocijabilan je i fungibilan papir. Bitni sastojci blagajničkog zapisa određeni su Zakonom o vrijednosnim papirima: a) Oznaka da se radi o blagajničkom zapisu; b) Firma i sjedište emitenta; c) Identifikacija kupca ili oznaka da je zapis na donosioca; d) Nominalna vrijednost; e) Visina kamatne stope; f) Rok otplate glavnice i kamate (do 1 godine); g) Mjesto i datum izdavanja; h) Serija i kontrolni broj blagajničkog zapisa; i) Potpisi ili faksimili potpisa ovlaštenih lica izdavaoca. Radnje sa blagajničkim zapisom. Izdavanje ne podliježe odobrenju posebnog državnog organa. Plasman i distribucija zavise od toga ko je izdavalac i ko su kupci, a izdavalac vodi matičnu knjigu. Prenos se vrši po istim pravilima kao i kod ostalih hartija od vrijednosti (punim indosamentom ako glasi na ime, odnosno prostom predajom ako glasi na donosioca). Prestaje po općim pravilima prestanka obligacije, odnosno hartije od vrijednosti. Redovno prestaje isplatom duga od strane emitenta. KOMERCIJALNI ZAPIS Komercijalni zapis je pisana isprava na ime ili donosioca, sa rokom dospjelosti do 1 godine, a kojom se izdavalac obavezuje da će ovlašteniku isplatiti nominalni iznos sa ili bez kamata ili obezbijediti druge pogodnosti. Dakle, za razliku od blagajničkog zapisa, komercijalni zapis ne mora u cjelini predstavljati novčanu obavezu. Pravne karakteristike komercijalnog zapisa su: a) Komercijalni zapis je isključivo hartija trgovaca, pa ga mogu izdavati trgovačka društva i druga pravna lica. Kupci mogu biti pravna i fizička lica; b) To je kratkoročni papir sa prihodom. Izdaje se u serijama, ima svoju tržišnu cijenu, a negocijabilan je i fungibilan.

148

Bitni sastojci komercijalnog zapisa su: a) Oznaka da se radi o komercijalnom zapisu; b) Firma i sjedište emitenta; c) Identifikacija kupca ili oznaka da je zapis na donosioca; d) Nominalna vrijednost; e) Visina kamatne stope, ako je predviđena; f) Rok otplate glavnice i kamata (do 1 godine); g) Mjesto i datum izdavanja; h) Serija i kontrolni broj zapisa; i) Potpisi ili faksimili potpisa ovlaštenih lica izdavaoca. Radnje sa komercijalnim zapisima. Za izdavanje nije potrebno odobrenje Komisije za vrijednosne papire. Odluka o izdavanju mora sadržavati: iznos emisione mase, namjenu za koju se izdaju komercijalni zapisi, rok otplate i kamate odnosno pogodnosti za imaoce komercijalnih zapisa. CERTIFIKAT I POTVRDA DEPOZITARA Pojam i karakteristike. U uporednim pravima, potvrda depozitara je pisana isprava koju izdaje banka ili druga depozitna organizacija na deponovana dobra u vidu pokretnih stvari. Ova hartija od vrijednosti kod nas nije izričito regulisana, ali zakonska rješenja ostavljaju mogućnost njenog izdavanja. Naš zakon izričito reguliše certifikat, kao posebnu vrstu finansijske hartije od vrijednosti. Certifikat je pisana isprava na ime ili donosioca, koju izdaje banka ili druga depozitna organizacija na deponovana novčana sredstva. Certifikatom se izdavalac bezuslovno obavezuje da o roku dospjelosti koji je preko 1 godine, isplati deponovana sredstva (glavnicu) uz plaćanje kamate. Certifikat se izdaje na osnovu zaključenog ugovora o novčanom depozitu. Da bi se mogao izdati, ugovorom mora biti predviđeno da je depozit oročen preko 1 godine, da je isključen otkaz ugovora do godinu dana i da banka raspolaže deponovanim novčanim kapitalom. Pravne karakteristike certifikata su: a) Izdaje ga banka ili druga depozitna organizacija na deponovani novčani iznos, ali ne i za druge pokretne stvari; b) Rok dospijeća je preko 1 godine; c) Imaocu donosi prihod u vidu kamate; d) Novčanim depozitom po osnovu kojeg je izdat certifikat raspolaže izdavalac certifikata (depozitar); e) Emituje se u serijama, prenosiv je i zamjenjiv, ima tržišnu vrijednost. Bitni sastojci: a) Oznaka da se radi o certifikatu; b) Firma i sjedište emitenta; c) Identifikacija imaoca ili oznaka da glasi na donosioca; d) Nominalna vrijednost; e) Rok na koji su novčana sredstva deponovana (preko 1 godine) f) Visina kamatne stope, način obračuna i isplate; g) Posebna prava imaoca certifikata; h) Mjesto i datum izdavanja; i) Serija i kontrolni broj isprave; j) Potpisi ili faksimili potpisa ovlaštenih lica izdavaoca. Radnje sa certifikatom. Za izdavanje nije potrebno odobrenje državnog organa. Finansijska organizacija certifikat izdaje na osnovu prethodno zaključenog ugovora o depozitu. Može glasiti na ime ili na donosioca (ne i po naredbi). Na prenos, amortizaciju i prestanak se primjenjuju opća pravila.

149

ROBNE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI su teretnica/konosman, prenosivi tovarni list i skladišnica.

DIO ŠESTI PRAVO KONKURENCIJE
1. POJAM PRAVA KONKURENCIJE
1.1. POJAM KONKURENCIJE Ekonomski pojam konkurencije. Izraz konkurencija je latinskog porijekla i znači nadmetanje, suparništvo, takmičenje. U ekonomiji se odnosi na takmičenje subjekata privređivanja radi postizanja istog ili sličnog poslovnog cilja. Razlikuju se 3 osnovna tipa konkurencije: potpuna (perfektna), nepotpuna (imperfektna) i monopolska konkurencija. Pravni pojam konkurencije. Konkurencija se definiše kao »neograničeno nadmetanje privrednih subjekata koja funkcioniše na bazi lične slobode i ustanove individualne svojine«, kao »težnja ka istom ili sličnom cilju« ili »rivalstvo radi osvajanja klijentele«. PRETPOSTAVKE I IZVORI PRAVNOG UREĐIVANJA KONKURENCIJE Pretpostavke prava konkurencije su: privatno vlasništvo, slobodna tržišna ekonomija i individualne slobode. Pravno tehničkih pretpostavki ima više: 1. dominacija normativnog sistema u osnivanju preduzeća; 2. sloboda određivanja djelatnosti poslovnih subjekata; 3. slobodno vršenje statusnih promjena, uključujući spajanje i pripajanje; 4. sloboda trgovine, ravnopravnost trgovaca, slobodno određivanje cijena i jedinstvenost tržišta. Izvori prava konkurencije hijerarhijski su: 1. Ustavi; 2. Zakoni (Zakon o trgovini, o kontroli cijena, o tržišnoj inspekciji, o obligacionim odnosima, dobri poslovni običaji, te trgovačka pravila – poslovni običaji i uzanse). PREDMET I METOD PRAVA KONKURENCIJE Predmet prava konkurencije su društveni i poslovni odnosi ekonomsko-političkog i imovinskog karaktera koji izražavaju način privredne utakmice u oblasti prometa robe i usluga na jedinstvenom tržištu. Metod prava konkurencije ima više značajnih karakteristika: 1. Osobenost izvora prava – dominiraju zakoni, interpretativna uloga običaja je pojačana, a sistem moralnih normi je direktno uključen u izvore regulisanja konkurencije; 2. Pretežnost prinudnih normi; 3. Specifično jedinstvo zabranjujućih i naređujućih normi; 4. Jedinstven tretman svih subjekata koji djeluju prema tržištu i na tržištu; 5. Složen sistem organa kontrole (tržišne inspekcije i kontrole cijena); 6. Kombinovanje imovinskih, krivičnih i administrativnih sankcija;

150

7. Korištenje generalne klauzule i imenovanih slučajeva. Generalna klauzula daje opću definiciju djela kojim se narušava konkurencija, a imenovani slučajevi predstavljaju navođenje najtipičnijih i najčešćih pojavnih oblika svakog tipa zabranjenog djela konkurencije.

INSTITUTI I ODGOVORNOSTI U PRAVU KONKURENCIJE
1.2. INSTITUTI PRAVA KONKURENCIJE Monopolističko djelovanje. Monopol označava tržišne odnose u kojima postoji isključiva vlast ili nesumnjiva dominacija jednog privrednog subjekta ili homogene grupe privrednih subjekata nad ponudom ili potražnjom robe ili usluga na određenom tržištu. Monopolističko djelovanje obuhvata monopolističko sporazumijevanje i monopolističko ponašanje. Prema Zakonu, monopolističko sporazumijevanje je odnos između 2 ili više trgovaca o uslovima poslovanja koji je usmjeren na narušavanje ili sprečavanje slobodne konkurencije, a kojim se jedan ili više trgovaca dovodi ili može dovesti u povlašten položaj u odnosu na druge trgovce ili potrošače. Radi se o generalnoj klauzuli, a imenovani slučajevi koji su netaksativno navedeni su: a) Podjela tržišta u pogledu kupovine ili prodaje robe; b) Obavezivanje prodavca da određenu robu neće prodati drugom kupcu, odnosno da će kupljenu robu prodavati samo na određenom tržištu ili određenom kupcu; c) Utvrđivanje cijena i uslova prodaje robe iste vrste; d) Ograničavanje obima proizvodnje; e) Zatvaranje tržišta radi isključivanja drugih trgovaca; f) Uskraćivanje prodaje ili prodaja robe protivno dobrim poslovnim običajima. Monopolističko ponašanje je zloupotreba dominantnog položaja na tržištu i radnje usmjerene na stvaranje monopolističkog položaja. “Zloupotreba” se procjenjuje objektivizirano. “Dominantan položaj” je onaj koji trgovačkom društvu omogućava značajnu mjeru individualnog uticaja na stanje konkurencije. Radi se o faktičkom pitanju. Imenovani slučajevi monopolskog ponašanja navedeni u Zakonu o trgovini su: a) Korištenje posebnih pogodnosti pri uvozu robe uz povećanje troškova trgovine iznad stvarnih radi sticanja protivpravne imovinske koristi; b) Kupovina robe iz uvoza po cijeni višoj od tražene cijene. Špekulacija. Zakonska definicija generalne klauzule glasi: “Špekulacija je korištenje stanja na tržištu nastalog poremećajima u snabdijevanju ili nezakonitog povećanja cijena radi sticanja protivpravne imovinske koristi”. Elementi špekulacije kao krivičnog djela sadržani su u Krivičnom zakonu. Imenovani slučajevi su naročito: a) Prikrivanje robe, ograničavanje ili obustavljanje prodaje robe i druge radnje kojima se uzrokuje poremećaj na tržištu; b) Uslovljavanje kupovine jedne robe kupovinom druge robe ili uslovljavanje kupovine i prodaje robe na drugi način ; c) Prodaja robe na način i pod uslovima kojima se kupcima otežava ili onemogućava kupovina robe; d) Zaključivanje fiktivnih ugovora o kupovini i prodaji robe ili drugim poslovima trgovine; e) Neugovaranje roka isporuke ili isporuka robe poslije ugovorenog roka po cijeni višoj od cijene koja je važila na dan isporuke robe utvrđene ugovorom.

151

Ograničavanje tržišta. Prema Zakonu o trgovini, “Ograničavanjem tržišta se smatra opći ili pojedinačni pravni akt i radnja nadležnog organa, trgovca ili drugog pravnog lica, kojima se protivno Ustavu i zakonu, ograničava slobodna razmjena robe i slobodno nastupanje na tržištu ili na drugi način narušava konkurencija”. Kad su u pitanju imenovani slučajevi, prema Zakonu se aktima ograničavanja tržišta smatraju “akti i radnje kojima se trgovac dovodi u neravnopravan položaj tako da mu se onemogućava širenje prodajne mreže, prodaja robe ili se prisiljava na prodaju robe koja nije u skladu sa njegovom poslovnom politikom”. Dakle, svaki imenovani slučaj se sastoji iz 2 elementa: dovođenje trgovca u neravnopravan položaj i neke od 3 tačno određene radnje. Nelojalna konkurencija. Prema Konvenciji Pariske unije za zaštitu industrijske svojine, “Akt nelojalne konkurencije predstavlja svaki akt koji je protivan poštenim običajima u industriji i trgovini”. Prema Zakonu o trgovini, “nelojalna konkurencija je radnja trgovca koja je protivna dobrim poslovnim običajima i kojom se nanosi ili može nanijeti šteta drugom trgovcu, drugom pravnom licu ili potrošaču”. Imenovani slučajevi u Zakonu su: 1. Reklamiranje, oglašavanje ili nuđenje robe navođenjem podataka ili upotrebom izraza kojima se stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu, čime se određeni trgovac dovodi ili može dovesti u povoljniji položaj; 2. Davanje podataka o drugom trgovcu koji mogu biti štetni po ugled ili poslovanje tog trgovca; 3. Prodaja robe sa oznakom ili podacima koji stvaraju ili mogu stvoriti zabunu u pogledu porijekla, načina proizvodnje, količine, kvaliteta ili drugih svojstava robe; 4. Prikrivanje mana robe ili dovođenje kupca u zabludu na drugi način; 5. Preduzimanje radnji usmjerenih na raskidanje poslovnih odnosa između drugih trgovaca ili radi sprečavanja, odnosno otežavanja zasnivanja takvog poslovnog odnosa; 6. Neopravdano neizvršavanje ili jednostrano raskidanje ugovora o kupovini ili prodaji robe ili drugog trgovinskog ugovora zbog zaključenja istog ili sličnog ugovora sa drugim, čime se nanosi ili može nanijeti šteta saugovaraču; 7. Oglašavanje prividne rasprodaje ili prividnog sniženja robi ili obavljanje drugih sličnih radnji koje dovode ili mogu dovesti potrošača u zabludu u pogledu cijena; 8. Neovlaštena upotreba tuđeg imena, firme, žiga ili druge oznake ako se time stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu; 9. Davanje ovlaštenja drugom trgovcu da može koristiti njegova vanjska obilježja, ako se time stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu; 10. Neovlašteno korištenje usluga trgovačkog putnika, trgovinskog predstavnika ili zastupnika drugog preduzeća. 2.2. ODGOVORNOST U PRAVU KONKURENCIJE Sistem odgovornosti ima slijedeća obilježja: 1. Uključenost društvenih i pravnih sankcija; 2. Mogućnost kumulativne primjene pojedinih vrsta sankcija za isto počinjeno nezadovoljeno konkurencijsko djelo; 3. Pretežno represivan karakter; 4. Postojanje specifičnosti u podsistemu sankcija za svaki institut prava konkurencije. Sankcije prema aktima. Ugovori i drugi pravni akti kojima bi bila počinjena zabranjena konkurencijska djela nesumnjivo su protivni Zakonu o trgovini. Posljedica je ništavost tih akata. Izvršene faktičke radnje nemaju svojstvo pravnih akata, te se zbog toga mogu suzbijati samo kao građanskopravni delikti.

152

Sankcije prema licima. Kad su u pitanju imovinskopravne sankcije, moguće je utvrditi 5 tužbi koje su na raspolaganju aktivno legitimisanom licu: a) Zahtjev da se ukloni izvor opasnosti – tužba glasi na uklanjanje konkretnog izvora opasnosti, ili ako to nije moguće, na obustavu čitave djelatnosti. Uslovi za podizanje tužbe su realnost opasnosti i mogućnost da iz nje proistekne “znatnija šteta”. Realnost opasnosti se može dokazivati u 3 slučaja: (1) neposredno predstoji izvršenje konkurencijskog delikta, (2) izvršenje je u toku i (3) vjerovatno je ponavljanje jednom već učinjene zabranjene radnje. Krivica lica koje vrši ugrožavanje ne mora postojati. b) Zahtjev da se prestane s povredom prava ličnosti. Ovdje povreda prava mora biti već izvršena. Štetnu radnju i štetu dokazuje tužilac prema općim pravilima. c) Zahtjev za otklanjanje stanja stvorenog konkurencijskim deliktom – ustvari se radi o tužbi za naturalnu restituciju. d) Tužba na novčanu naknadu učinjene štete – primjenjuju se generalna pravila obligacionog prava. e) Zahtjev za utvrđivanje izvršenog djela i prava koje se na tome zasniva. Ova tužba ima opći karakter. Značajna je iz 2 razloga: utvrđena potraživanja ne zastarijevaju za 3 nego za 10 godina, a njihovo ostvarivanje je znatno olakšano. Krivičnopravne sankcije. Monopolističko djelovanje je sankcionirano sa 2 krivična djela: “Povreda ravnopravnosti u vršenju privredne djelatnosti” i “Stvaranje monopolističkog položaja i izazivanje poremećaja na tržištu”. U oba slučaja kazna je zatvor od 6 mjeseci do 5 godina. Špekulacija je takođe krivično djelo u 2 slučaja: (1) nagomilavanje robe ili njeno povlačenje iz prometa, ako je to prouzrokovalo poremećaje na tržištu i (2) povlašćivanje kupaca za vrijeme aktuelne ili potencijalne nestašice robe. Krivično djelo protiv jedinstva tržišta postoji kod “povrede ravnopravnosti u vršenju privredne djelatnosti”, za koje je djelo zaprijećena kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina. Djelo može biti izvršeno zloupotrebom službenog položaja, kao i korištenjem društvenog položaja ili uticaja. Kad je u pitanju krivičnopravna zaštita od nelojalne utakmice, zabranjeno je intervenisanje u pregovore domaće firme sa stranim partnerom ako to rezultira odustankom stranog partnera od zaključivanja ugovora ili zaključivanjem ugovora pod nepovoljnim uslovima. Drugi slučaj je zloupotreba tuđe firme ili drugih distinktivnih znakova. Ovo djelo mora biti učinjeno sa namjerom obmane kupaca. Privredni prestup je “povreda pravila o privrednom i finansijskom poslovanju koju je učinilo pravno lice ili odgovorno lice u pravnom licu, koja je prouzrokovala ili mogla prouzrokovati teže posljedice i koja je odlukom nadležnog organa određena kao privredni prestup”9. Zakonom o trgovini sve generalne klauzule i svi imenovani slučajevi monopolističkog djelovanja, špekulacije i nelojalne utakmice proglašeni su privrednim prestupima. Međutim, izostavljene su radnje narušavanja jedinstva tržišta. Kazne su novčane, mogu se izreći pravnom licu i odgovornom licu unutar pravnog lica. Uz kazne se mogu izreći i zaštitne mjere oduzimanja predmeta, zabrane bavljenja određenom djelatnošću do 1 godine i zabrana vršenja određenih dužnosti fizičkom licu do 1 godine (u ponovljenom slučaju do 3 godine).

9

Zakon o privrednim prestupima (Sl.list RBiH 2/92)

153

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful