You are on page 1of 14

Tariq Ali - pakistanski pisac u Londonu

28.06.2008.

Dana 17. ožujka 1968. održan je velik antiratni skup u Londonu čiji je glavni organizator bio Tariq Ali. Studenti su u jednom trenutku probili policijski kordon i krenuli prema zgradi američkog veleposlanstva, a policija je uzvratila. Svjedok je bio i Mick Jagger koji je inspiriran zbivanjima voñi demonstracija posvetio pjesmu “Street Fighting Man”. Književnik, redatelj, povjesničar, autor knjige razgovora s Edwardom Saidom  - Tariq Ali (1943.) danas je urednik New Left Review, redovito piše za Guardian i London Review of Books. Aliju, s kojim smo razgovarali na Festivalu pisaca u Pragu, naslov pjesme Rolling Stonesa i dalje jako dobro pristaje. Možete se ne slagati s njegovim političkim stajalištima, ali teško je osporiti strastvenost, angažiranost i artikuliranost nekadašnjeg predsjednika glasovitog debatnog društva Oxford Union. Lider engleskog studentskog pokreta jedan je od rijetkih koji se ne odriče naslijeña 1968. te na tu temu kaže: - I dalje vjerujem u sve za što smo se tada borili - demokratsko samoupravljanje, antistaljinizam, antikapitalizam. Na žalost, sve navedeno nije zaživjelo. Ali uspio je kulturni i društveni aspekt - izborili smo se za prava žena i homoseksualaca, za seksualne slobode. Kako komentirate pripadnike pokreta koji danas kažu - zaboravite ‘68.? - To govore oni koji su postali službeno političari i prodali se sistemu, ljudi koji su iskustvo dobiveno šezdesetih odlučili staviti u službu interesa SAD-a, Njemačke, Francuske ili kapitalizma općenito. Putujući svijetom, srećem mnoge koji su bili dio pokreta šezdesetih i još su uvijek jako ponosni. Govorimo o onima koji nisu slavni, nisu politički aktivni, ali vjeruju u iste ideale. Slavni, ili oni koji su bili slavni, druga su priča.

Situacija je posebno sumanuta u Francuskoj, inteligencija je napravila radikalan zaokret udesno. Nije to izmišljotina našeg doba, slične stvari su se dogañale kroz povijest. Kod Stendhala, mog omiljenog pisca, naći ćete brojne opise sličnih procesa. Zanimljiv je taj fenomen - ljudi koji zaboravljaju, ljudi koji se od strastvenih kozmopolita pretvaraju u ogorčene, tvrde nacionaliste. Ne volim ih i ne vjerujem im. Nekoć sam imao jako puno prijatelja u Jugoslaviji - Dubrovniku, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, ljude koji su za sebe šezdesetih i sedamdesetih govorili da su Jugoslaveni i bili su jako strastveni po tom pitanju. Bila je to ideja koja ih je odreñivala, barem su tako govorili. Onda se dogodilo sve što se dogodilo, ali ne mogu shvatiti kako su ti isti ljudi preko noći postali strastveni nacionalisti. Kako? Nisam siguran da je to bilo potrebno. Nedavno je u Zagrebu, na Subversive Film Festivalu, gost bio Karl-Heinz Dellwo, pripadnik RAF-a. Kakav je vaš odnos prema radikalnim ljevičarskim organizacijama? - Negativan, potpuno negativan. Kritizirao sam ih i u šezdesetima. U veljači 1968., nakon demonstracija u Zapadnom Berlinu, prvi i zadnji put našao sam se u društvu s Ulrike Meinhof. Sjedili smo i pili i ona je odjednom počela govoriti o tome što se treba učiniti i rekla: ‘Moramo ih početi ubijati’. Pokušao sam se našaliti: ‘Ulrike, daleko sam ja od mirotvorca, ali nemate baš takve probleme u Njemačkoj. Ne možeš se tako ponašati’. Okrenula se, pogledala me i rekla: ‘Ti ne znaš što su naši očevi radili’. Odgovorio sam: ‘Sve znam, ali ubijanje ne rješava stvari, učinit će to ponovno’. Činjenica da su se ljevičarske terorističke mreže dogodile u Italiji, Njemačkoj i Japanu nije slučajna. Premda ne vjerujem da, primjerice, u slučaju Crvenih brigada u Italiji, nisu bile potpomognute od države jer sve što se dogodilo bilo je kontraproduktivno za ljevicu. Ono što je meni strašno u cijeloj priči je toliki broj prekrasnih, mladih, dobrih ljudi koje su zaveli.  Vlada recesija, a postoje ozbiljni pokazatelji da će situacija biti i gora. U proteklim godinama svjedoci smo jačanja nacionalizma. Kad ljudi teško žive, najlakše je okriviti pripadnike drugih naroda ili vjera. Kolika je opasnost da glasovi birača odu ekstremno desnim strankama? - Velika i jako podcijenjena opasnost. Pogledajmo Italiju - progresivan grad kao što je Rim izabrao je fašistoidnoga gradonačelnika. OK, čovjek kojeg je porazio nije bio naročito artikuliran, ali svejedno je izbor Giannija Alemanna poraz za taj grad. Ako se ljevica ili barem neki elementi ljevice ne spuste s visina, ne počnu razmišljati o potrebama naroda, potrebama radničke klase - ljudi će otići ekstremno desnim strankama i dobiti odgovore: svi će vaši problemi biti riješeni ako izbacimo Rome ili muslimane. U Italiji - 67 posto populacije je za izbacivanje Roma. Ne shvaćaju ironiju da su oni bili fašistička država. U Velikoj Britaniji u gradu Stoke-onTrent izabrali su neofašističku stranku da vodi grad. Mještani toga grada, mahom bijelci i jako siromašni, prihvatili su tezu da su stranci krivi za njihove probleme. Mene, pak, neprestano, izravno ili neizravno, pitaju o tome što ćemo s muslimanima. Ne vide da se neke stvari koje se pišu o “muslimanima” vrlo nalik onome što se pisalo o Židovima u tridesetima i četrdesetima - ne primjećuje vezu premda znaju sve o holokaustu. Istina je da postoje zemlje koji su izuzeci od ovog trenda kao što je Njemačka, ali situacije je

jako loša. Mora postojati jaka lijeva scena koja napada, nudi kontrarješenja. Ne možete to očekivati od političara na vlasti jer se oni zbog oportunizma ne žele miješati. U raspravi sa Slavenkom Drakulić stekao se dojam da podupirete Obamu. Niste ga štedjeli kad je govoreći o Pakistanu rekao: ‘Neću oklijevati upotrijebiti vojnu silu tamo gdje teroristi predstavljaju direktnu prijetnju američkoj sigurnosti’? - Bio sam jako ljut. Ne, ne podupirem u potpunosti njegov politički program, koliko god Hillaryna kampanja bila odurno rasistička. Ali mi živimo u kulturi u kojoj su mladi ljudi većinom ili u potpunosti okrenuli leña politici. U posljednja tri izbora u Velikoj Britaniji većina mladih izmeñu 18 i 26 godina nije izašla na izbore. Kad netko uspije mobilizirati mlade ljude - ja sam presretan. Jer ako se iole zainteresiraju, mogu krenuti dalje. Mogu pitati, preispitivati, debatizirati. Kad razgovaram s onom nekolicinom preostalih američkih ljevičara, papagajski ponavljam da moraju respektirati pokret koji stoji iza Obame. Ne smiju se ignorirati mladi ljudi. Velik dio njih pridobio je time što se deklarirao protiv rata u Iraku. OK, što ćemo ako pobijedi i ne povuče trupe? Ako Obama pobijedi - kompletan antiratni pokret bi trebao doći u Washington na njegovu inauguraciju s transparentima “Van iz Iraka” i odmah početi s pritiscima. Ne mislim da će Obama biti idealan. Prve dvije godine bit će uvjerljiv, jako artikuliran, cijela će Europa biti pod njegovim nogama i uzdisati: Oh, Obama. Bit će teško biti kritičan. Ali pokrenuo je mlade - što je sjajno. Nedavno mi je jedan prijatelj, američki sveučilišni profesor, rekao: ‘Donedavno sam slovio za najradikalniju osobu u prostoriji. Odjednom me napadaju da nisam dovoljno oštar’. Poznato je da podupirete procese u Latinskoj Americi. Kako komentirate kritike na račun Chaveza o kršenju sloboda? - Bio sam tamo bezbroj puta. Slušajte, 90 posto dnevnih novina je protiv Chaveza, 90 posto privatnih televizija je protiv njega, a on nije učinio ništa protiv njih. Takvu situaciju nemate ni u jednoj zapadnoj državi gdje su sve zemlje priljubljene uz vlast. Postoje drugi problemi, ozbiljniji. Jako je problematična potpuna ovisnost o Chavezu, činjenica da nije stvorena stranka. Što će napraviti ako se njemu nešto dogodi, ako ga netko ubije? Problem sa stvaranjem stranke kad ste već na vlasti jest taj što vam se pridružuje jako puno karijerista. Ne mislim da je sve što rade lideri u Latinskoj Americi divno, ali dogaña se nešto za što smo svi vjerovali da se ne može nikad više dogoditi. Moramo respektirati proces koji zahvaća cijeli kontinent. Proces za koji ja mislim da su u suštini klasične, socijalne reforme. To je razlog zbog kojeg ih toliko žestoko napadaju u zapadnim medijima jer se boje da će i na Zapadu ustati siromašni. Kritika Salmana Rushdiea Spominjete nezainteresiranost mladih. Kako komentirate nedavni intervju Salmana Rushdieja u povodu izlaska njegova novog romana “The Enchantress of Florence” u kojem je Rushdie rekao kako se “predozirao” politikom? - Ah, Salman. Dobro sam ga poznavao, pružao sam mu gotovo bezrezervnu podršku, premda mislim da je on napisao samo dvije dobre knjige: “Djecu ponoći” i “Sram”. Nakon toga je krenuo silaznom putanjom; pisao je u želji da udovolji ljudima - što nijedan ozbiljan pisac ne

smije raditi. Toliko je opsjednut time da je slavan da je zaboravio biti pisac. Nakon 11. rujna učinio je nešto što mu ne mogu oprostiti. Za naslovnicu jednog francuskog magazina slikao se zamotan u američku zastavu. Tad je bilo gotovo. Ne poštujem ga više, prestao sam čitati njegove knjige. Sumnjam da će se ikad više sabrati. Homeini ga nije ubio, no tragika te situacije ostaje u tome da ga je uništio kao pisca tako što ga je pretvorio u zvijezdu. A Rushdie jako voli biti biti zvijezda. Kad mu britanska vlada, vlada koja ratuje, odluči dati odlikovanje, on pristane. To je odurno. Nije jedini, postoji cijela plejada njih - pogledajte samo rasističke ispade McEwana, Amisa. Paradoksalno, američki su pisci, za razliku od britanskih, uspjeli zadržati zdrav razum.

Adriana Piteša http://www.jutarnji.hr/tariq-ali---pakistanski-pisac-u-londonu/255337/

SUKOB FUNDAMENTALIZMA

Tariq Ali: Udar na teoriju o sukobu civilizacija
17.03.2010.

Tariq Ali izuzetno je produktivan pisac, ali ovo je prvi njegov prijevod na hrvatski. Knjiga ‘Sukob fundamentalizama’ heroja ljevice izašla je u izdanju Profila ZAGREB - Tariqu Aliju, književniku, redatelju, povjesničaru, uredniku New Left Review, Mick Jagger je svojedobno posvetio pjesmu “ Street Figting Man” inspiriran njegovim voñenjem engleskog studentskog pokreta 1968. Desetljećima kasnije Ali se uspio othrvati sistemu, nije izgradio političku karijeru kao većina studentskih lidera, nego se odlučio za poziciju lucidnog promatrača svijeta. Premda je riječ o ikoni zapadne ljevice, izuzetno plodnom autoru tek sad je objavljen prvi hrvatski prijevod. Riječ je o “Sukobu fundamentalizama - križarski ratovi, džihad i suvremenost”, u izdanju Profila, u kojem Ali sve što se dogañalo nakon 11. rujna pokušava sagledati unutar šire povijesne perspektive s vrlo jasnom namjerom - ne vjerujte nijednom establišmentu kad vam prodaje priču o sukobu civilizacija, kultura i inoga manipulirajući pritom vjerom. “Politički, Sjedinjene Države su odlučile iskoristiti tragediju kao moralno uporište, da bi ponovno iscrtale kartu svijeta”, napisao je Ali u uvodu “Sukoba” još 2002. godine. Autor: Adriana Piteša http://www.jutarnji.hr/-tariq-ali--udar-na-teoriju-o-sukobu-civilizacija/639399/

IKONA BRITANSKE LJEVICE

Tariq Ali: Političari na Balkanu potpuno su beskorisni
02.05.2010.

Tariq Ali u Zagreb dolazi nakon gostovanja u Srbiji i BiH gdje je izazvao golemo zanimanje javnosti i medija, a s njim smo razgovarali telefonski o temi njegova predavanja, Obami i Balkanu Neizostavna crtica u razgovoru o Tariqu Aliju , jednom od najznačajnijih ljevičarskih intelektualaca današnjice, jest ta da su mu i John Lennon i Mick Jagger posvetili pjesme. Jagger je pjesmu “Street Fighting Man” napisao nakon što je bio svjedok antiratnih prosvjeda u Londonu 1968. godine kad su studenti probili policijski kordon i krenuli prema zgradi američkog veleposlanstva, a policija uzvratila. Studente je predvodio upravo Ali. Lennon mu je pak, nakon što ga je Ali intervjuirao, posvetio pjesmu “Power to the People”. Razlog zbog kojih se te pjesme još uvijek spominju jest taj što mu i jedna i druga još dobro pristaju. Roñen je 1943. godine u Lahoreu u Pakistanu, u uglednoj intelektualnoj obitelji majka političarka i aktivistkinja, a otac novinar. U Velikoj Britaniji živi od 60-ih, tj. od studija politologije, filozofije i ekonomije na Oxfordu. Bio je predvodnik studentskih prosvjeda u Londonu, a ugled je stekao kao književnik, publicist i urednik New Left Reviewa. Za razliku od mnogih iz te generacije, naslijeñe 1968. nikad nije odbacio, kao što nije odstupio od svojih mladenačkih pozicija i nade u neki bolji pravedniji svijet, zbog čega je u vječnom sukobu s vladajućim establishmentom. Bez obzira na mišljenje o njemu, ni najzagriženiji protivnici ne mogu mu osporiti strastvenost, angažiranost i artikuliranost.

Plodan pisac
Ikona britanske ljevice u Zagreb dolazi kako bi u petak održao predavanje u kinu Europa kao gost meñunarodne konferencije Subversive Film Festivala, posvećenog temi socijalizma. Njegovo se gostovanje poklopilo s prijevodom njegove knjige “Sukob fundamentalizama”, objavljenim prije nekoliko mjeseci u izdanju Profila. Unatoč tome što je riječ o iznimno plodnom piscu, autoru više od 30 knjiga, to je prvi prijevod neke od njegovih knjiga na hrvatski jezik. U Hrvatsku dolazi nakon gostovanja u Srbiji i BiH gdje je izazvao golemo zanimanje javnosti i medija, koje je i njega uvelike iznenadilo, a s njim smo razgovarali telefonski o temi njegova predavanja, Obami i Balkanu. Tema vašega zagrebačkog predavanja jest ‘U obranu socijalizma’. Koliko ima smisla razgovarati o socijalizmu kad je svima jasno da politička ljevica više ne postoji te da će, bez obzira na aktualnu krizu, kapitalizam opstati? - Slažem se, ako se ne pojavi alternativa, kapitalizam će preživjeti. Koliko god bio užasan, bez suvisle političke alternative nikakva mu se šteta ne može nanijeti. Mislim da nema razmimoilaženja kad je riječ o tome. Ono što se može napraviti jest pripremiti alternativu, prikupiti što više ideja, iznijeti ih i raspravljati o njima. Nemojmo imati iluzije, kapitalizam će postati samo gori - pogledajte samo što se dogaña u Grčkoj ili u baltičkim zemljama Latviji, Estoniji... To je potpuna katastrofa, masovna nezaposlenost, krah svega.

Zlatno Titovo razdoblje
I situacija na Balkanu je daleko od idealne. U Srbiji te Bosni golem je broj ljudi bez posla, vlada neformalna ekonomija, kriminalne organizacije imaju golem utjecaj na političke strukture i odreñuju ishode dogañanja. Pretpostavljam da se ni situacija u Hrvatskoj bitno ne razlikuje. Stoga mi se čini iznimno važnim da počnemo konkretno raspravljati o tome što su nam alternative, što bi uopće mogle biti alternative unutar kapitalizma, što izvan kapitalizma, da pretresemo sve opcije. Uostalom, te su teme već jako dugo skinute s dnevnog reda i čini mi se da je bitno da ponovno počnemo raspravu o njima. Je li socijalizam rješenje? Možemo li pričati o socijalizmu i ignorirati sve loše što je sa sobom povukao? - Prvi veliki eksperiment sa socijalizmom započet nakon revolucije 1917. neslavno je propao. Svi smo svjesni toga da se radilo o neuspjelom eksperimentu. No, kapitalizam je podbacio najmanje 30 puta tijekom proteklih 200 godina i nitko ga ne smatra propalim projektom. Socijalizam mi se, unatoč svemu, čini mnogo prihvatljivijom opcijom, pod uvjetom da počnemo iznova, svjesni pogrešaka i voljni da ih ispravimo. Razgovarao sam s brojnim ljudima i u Sarajevu i u Beogradu, koji o Titovu razdoblju govore kao o zlatnom periodu. Čest je taj osjećaj, a proizlazi iz toga što su se ljudima neke stvari podrazumijevale, imali su sigurnost na koju su mogli računati. Toga više nema. Nisam baš siguran da većina na Balkanu i u Istočnoj Europi potpuno otpisuje to razdoblje. Prije mi se čini da se pamti mnogo dobrih stvari. Slažem se, nije bilo idealno. Nedostajala je demokratska odgovornost, mogućnost

javne kritike, javna rasprava. Sve su to bile pogreške sustava. No, vjerujem da bi se to moglo popraviti.

Eskalacija krize
Spomenuli ste Grčku. Što će se tamo dogoditi? - Teško je trenutačno to reći. Vlada je izabrana relativno nedavno, što znači da je mala vjerojatnost da će je ljudi htjeti brzo srušiti. Desnica u Grčkoj je bila mudra, znali su da će doći do eskalacije krize pa su i organizirali izbore svjesni da će ih izgubiti. Prepustili su drugima da se bakću s tim pitanjima. Velik broj ljudi u Grčkoj je svjestan poteza koji su odigrani. No, uvjeti postavljeni pred Grčku rezultirat će dodatnim porastom nezaposlenosti. Pitanje je hoće li tamošnji grañani to dočekati s rukama u zraku i predati se ili će se boriti. Ako se odluče za borbu, pitanje je kako će borba početi i kako završiti, uzevši u obzir da nema velike političke alternative. Možda će nešto novo iskrsnuti. Grčka je zemlja u kojoj bi se, uzimajući u obzir sve faktore, mogli dogoditi veliki socijalni pokreti. Onaj tip pokreta koji dovode do stvaranja novih, moćnih stranaka koje mogu konkurirati za vlast. Od svih europskih zemalja, to je najizglednije poprište za takvo što.

Regionalni blokovi
Što ćemo s jačanjem radikalne desnice? Ne može se ignorirati, primjerice, slučaj Mañarske. Koliki je tu stupanj odgovornosti EU? - To se dogaña u vremenima krize, odnosno kad stranke centra nemaju nikakvo rješenje za krizu i kad nema ljevice. Pratim što se dogaña u Mañarskoj, ali i u Britaniji, Francuskoj, Italiji: na ulicama Napulja počeli su spaljivati ljude. Rekao bih da je ovo kritičan trenutak koji samo potvrñuje da je EU jadan i beskorisan entitet. To se dogaña kad se umjesto socijaldemokratskog modela prihvati bankarski model. Prioriteti se tada bitno mijenjaju. No, čelni ljudi odlučili su slijediti Sjevernu Ameriku, taj slavni anglosaksonski model. Sad se moraju suočiti s posljedicama, s raspadom sustava za koji nemaju rješenje. Koje je vaše rješenje? - Stvaranje regionalnih blokova, ali ne mislim samo u Europi, nego i u svijetu. To je jedini način da društvo krene naprijed. U slučaju Balkana to mi se čini i kao očito rješenje - nekakva postjugoslavenska unija, konfederacija, nazovite je kako god želite. Raspad Jugoslavije krvavo je plaćen. Zar doista mislite da bi se grañane moglo uvjeriti u takvo što? - Ne vidim drugo rješenje. Kad kažem ‘jugounija’, ne mislim pritom na neke čvrste saveze, nego na konfederaciju jednakih, ravnopravnih država u kojoj se nitko ne bi bojao stradavanja nacionalnih suvereniteta. Mogao bih sad biti ironičan i reći da sam i ja meñu onima koji su profitirali raspadom Jugoslavije. Knjige mi se izdaju u četiri zemlje, praktički na istom jeziku, i to je smiješno. Nešto se mora učiniti ako želimo ići naprijed, a ne da umjesto toga stvaramo umjetne barijere

i granice u društvu, ekonomiji i kulturi. Ne samo na Balkanu, nego svugdje u svijetu zemlje se trebaju okrenuti stvaranju regionalnih blokove. No, za to je potrebna i politička volja. Na osnovi iskustva stečenog boravkom na ovim prostorima, kakva vam se ona čini? - Političari su gotovo svugdje na Balkanu potpuno beskorisni. U Beogradu sam gostovao u jednoj od onih vrlo popularnih i veoma glupih televizijskih emisija u kojima vam prelijepe, krasno odjevene djevojke postavljaju beskrajno glupa pitanja. Tako mi je voditeljica postavila pitanje: ‘Evo, sad ste došli u našu zemlju. Jeste li se susreli s nekim od naših političkih voña?’ Odgovorio sam joj: ‘Slušajte, da sam želio razgovarati o kriminalu, razgovarao bih s kriminalcima, da sam htio sklopiti neki posao, obratio bih se poslovnim ljudima. Ne trebaju mi političari kao svodnici.’

Političari kao svodnici
Isprva mi se samo nasmiješila, onda joj je doprlo do glave pa se vidno užasnula. Poslije mi je rekla da joj nitko u emisiji nije rekao takvo što. To je moje mišljenje o političarima na Balkanu - koliko ja shvaćam, oni se samo bogate, a radi toga i ulaze u politiku. Jedina razlika u izmjeni različitih opcija jest u tome da različite grupe, različite bande dolaze i bogate se. Politika se ne mijenja, uvijek je ista i nimalo ne vodi računa o životu običnih ljudi.

Obama je slabić, a politika mu je katastrofa
Kad smo razgovarali prije dvije godine, bili ste veoma skeptični u vezi s Obamom. Doduše, odavali ste mu priznaje jer je uspio politički angažirati velik broj ljudi, pogotovo mladih koji su neskloni politici. Ako je suditi prema vašim istupima, nemate više ni trunke razumijevanja za njegovu politiku? - Ne. Premda sam bio skeptičan, trudio sam se ne istrčavati s pesimističnim procjenama. Vanjska politika Baracka Obame potpuna je katastrofa. Kad je u pitanju unutarnja politika, pokazao se slabićem nespremnim da se ozbiljno razračunava s osiguravajućim lobijima i korporativnim strukturama. Upravo radim na knjizi ‘Obamin sindrom’ s podnaslovom ‘Rat u inozemstvu, predaja kod kuće’. Mislim da to dovoljno govori.

Autor: Adriana Piteša http://www.jutarnji.hr/tariq-ali--politicari-na-balkanu-potpuno-su-beskorisni/747664/

Studenti danas nemaju revolucionarnu snagu
10.05.2010.

Tariq Ali, gost Subverzivnog festivala, u intervjuu za H-alter: U vrijeme kada su studenti mogli igrati veliku ulogu, svaki je student znao da ga nakon završetka studija čeka posao. To nažalost više nije slučaj, ali to isto tako ne znači da se studenti ne bi trebali boriti za poboljšanje postojećega. Kad su studenti tijekom antiratnih prosvjeda u Londonu 1968. godine probili policijski kordon i krenuli prema zgradi američkog veleposlanstva, predvodio ih Tariq Ali, student iz Pakistana koji je u kolektivnoj ljevičarskoj memoriji ostao upisan kao ikona otpora. Jedan od najpoznatijih ljevičara današnjice roñen je 1943. godine u Lahoreu, u uglednoj intelektualnoj obitelji - majka političarka i aktivistkinja, a otac novinar. U Velikoj Britaniji živi od šezdesetih godina gdje je studirao politiku, filozofiju i ekonomiju na Oxfordu. Ugled je stekao kao književnik, publicist i urednik New Left Reviewa. U Zagrebu je u sklopu Subversive film festivala održao predavanje „U obranu socijalizma" i predstavio knjigu „Sukob fundamentalizama" koja je njegova prva knjiga prevedena na hrvatski. U Grčkoj se trenutno dogaña najveća kriza neke zemlje EU. Po vašem mišljenju kako će se ta kriza odraziti na ostale članice? Sama činjenica da se ljudi u Grčkoj bore za svoja prava je velika i važna za sve jer se i u mnogim drugim zemljama dogañaju slične stvari, ali im se nitko ne odupire. To je zemlja sa dobrim mirovinskim sustavom, snažnim sindikatima i uopće socijalnim pravima. Njihov život će se potpuno promijeniti ako PASOK progura svoje krizne mjere. Mislim da ljudi osjećaju da im je društvo stavljeno na kocku i da moraju braniti ono za što su se već u prošlosti izborili. Uzvraćaju udarac. Teško je reći hoće li uspjeti u svojoj borbi, a uspjeh će im zavisiti od toga koliko će ljudi uspjeti mobilizirati. Dosad je bio generalni štrajk u Ateni, nekoliko

masovnih demonstracija...Bijes postoji u cijeloj zemlji, ali ukoliko se ne pretvori u masovni pokret, nisam siguran da će uspjeti. U ovakvim situacijama test se sastoji u masovnoj uključenosti ljudi. Ukoliko se njihov broj bude povećavao iz tjedna u tjedan, tek onda će postati prava prijetnja Vladi. Da li su te promjene moguće bez nasilja? Ovisi. Nasilje obično prvo koristi država kako bi spriječila promjenu. Revolucionari u Grčkoj se danas okreću nasilju kao obrambenom mehanizmu. Po mom mišljenju prva faza pokreta bi trebala biti pokazivanje snage. Naravno da smrt troje službenika u banci, koji su dio naroda, nije bila namjerna i svakako nije dobra jer daje priliku vladi za još jačom represijom. Zbog toga treba biti jako oprezan. Zalažem se za grañenje velikog otpora zbog čije bi masovnosti nasilje protiv njega postalo jako teško. Ljudi koje pokušavate zbaciti s vlasti uvijek koriste nasilje protiv masovnih pokreta. To je slučaj koji se stalno ponavlja u povijesti. Kad se jednom dogodi masovnost, pokret mora uzvratiti udarac. Meñutim, u takvom stanju Europa nije bila već dugo i ne mislim da je vjerovatno da će uskoro biti. Ovo što se dogaña u Grčkoj je zanimljivo, ali zasad prilično iznimno. I druge zemlje su u krizi, ali ništa veliko se ne dogaña. Kriza u Grčkoj mogla bi značiti propast eurozone pa sukladno tome raste panika unutar zemalja EU. Slažete li se s mišljenjem da bi propast eurozone mogla značiti i propast EU kao monetarne unije? Da, to pokazuje da je Europska Unija konstruirana da bude unija bankara, a ne ljudi, i zbog toga je osuñena na neuspjeh. To je unija za stvaranje profita koja se širila jako brzo, a bez alternativnih socijalnih politika. Racionalno gledajući više bi smisla imalo da su Francuska, Njemačka, Belgija i skandinavske zemlje stvorile jezgru Europe sa jasnim socijalnim i ekonomskim politikama koje ne bi bile neoliberalne. I da onda bilo koja zemlja koja želi ući, mora zadovoljiti te uvjete. Ali nisu to napravili, već su usvojili neoliberalne metode pa sad plaćaju cijenu te odluke. U Hrvatskoj već dugo vlada mišljenje da ne postoji alternativa ulasku u EU, koji se prikazuje kao nešto krajnje sudbonosno. Čitala sam da se umjesto toga zalažete za osnaživanje regionalnih odnosa. To je jadno. Mislim da su političari u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sloveniji u suštini isti. I to u terminima korupcije, tj. rastuće simbioze izmeñu politike, novca i kriminala. Razlikuju se u stupnjevima, ali je poanta stvaranja ovih novih nacionalnih prostora nakon raspada Jugoslavije u tome da se sada nacionalisti i nacionalne elite bogate. Zalažem za re(kreaciju) zajedničkog prostora, jugosfere, u kojoj bi ljudi opet mogli zajednički raditi, putovati i vidjeti kako mogu promijeniti društva zajedno. Raspad Jugoslavije je tragedija. Da je federacija bila sačuvana i da Tuñman i Milošević nisu bili tako kratkovidni i ludi, regija bi ojačala ekonomski, socijalno i politički. Ova regija je trenutno jako slaba i EU može svima reći ne, što vjerovatno i hoće jer će se oklijevati sa prijemom novih članica nakon ovakve situacije u Grčkoj. Nova forma jedinstva se mora stvoriti iznutra, odozdo, jer su elite toliko opsjednute novcem da ne mogu misliti na budućnost. Možda sa strane to izgleda kao opcija, ali situacija u regiji je puno kompleksnija od toga, a ljudi u novonastalim zemljama bi to doživjeli kao povratak na nešto staro i loše?

Slažem se da je to uvijek teško, ali mislim da ljudi prije ili kasnije moraju doći do toga. Velika je tragedija da ne postoji ni jedan političar u regiji za kojeg bi se moglo reći da je političar s vizijom. To su ljudi bez vizije koji žive jedino u sadašnjosti i to kako bi se obogatili. S obzirom da ste bili važan akter studentskog pokreta iz '68., vidite li potencijalnu revolucionarnu snagu u sadašnjim studentskim pokretima diljem Europe? Ne vjerujem da studenti danas imaju puno revolucionarne snage. Nedavno je na sveučilištu Middlesex ukinut odjek filozofije, najbolji u Britaniji. Jutros sam dobio e-mail da je sveučilište blokirano. To je super, ali vremena kada su studenti mogli igrati veliku ulogu su bila vremena kada da je svaki student znao da ga nakon završetka studija čeka posao. Imali su samopouzdanje da mogu pokušati promijeniti društvo. To nažalost više nije slučaj, ali to isto tako ne znači da se studenti ne bi trebali boriti za poboljšanje onog što mogu. Živimo u svijetu u kojem je kompeticija važan ideološki moment. Student će razmisliti dvaput ako zna da zbog sudjelovanja u nečemu neće moći dobiti posao u ovoj ili onoj firmi. Dakle, kapitalizam uspijeva apsorbirati i studentske pokrete? Nažalost da, ali kapitalizam ne može apsorbirati baš svih i to je njegov problem danas. Jednom će ljudi shvatiti da ovo nije način na koji možemo živjeti i dogodit će se sistemska kriza kakvoj već svjedočimo u Grčkoj. Da li ovu krizu onda možemo gledati kao još jednu krizu unutar kapitalizma? Mislim da se radi o krizi koja će trajati neko vrijeme, ali nju će kapitalizam progutati. Osim u slučaju da doñe do alternative, ali te alternative zasad nema. Alternativu bi trebala proizvesti ljevica. Kako gledate na današnju ljevicu odnosno na budućnost ljevice? Ljevica zapravo ne postoji. U Njemačkoj, Francuskoj i skandinavskim državama postoje lijeve političke stranke, ali one predstavljaju manjinu. Nema više masovnih lijevih partija koje smo imali prije. Naravno, postoji kritična intelektualna ljevica, ali u pokušaju rañanja ideja i vizija budućnosti, ona u suštini ostaje na teoriji. Meñutim, veza izmeñu intelektualne ljevice i masovnih pokreta ne postoji jer jednostavno nema mase. Moglo bi se reći da ljevica danas nema utjecaja na političke procese i ostaje na razini moralnog diskursa? Mislim da to je istina koja se ne može ignorirati. Velika pitanja koja će se riješiti na globalnoj razini i koja će odrediti budućnost 21. stoljeća su neuspjeh EU, uspon Kine, kompeticija izmeñu Kine i SAD-a. Moramo biti na oprezu, nikad se ništa ne može dobiti ukoliko se za to ne izboriš. Tu smo lekciju naučili tijekom stoljeća. Moraš se boriti bilo da se radi o demokratskim, socijalnim, ekonomskim ili bilo kojim drugim pravima. Socijalizam 21.stoljeća se već neko vrijeme dogaña u zemljama Latinske Amerike. Može li se Europa uopće ugledati na tamošnje participativne pokrete s obzirom da je teško usporeñivati političke okolnosti?

Europa se dosad nije ugledala na Latinsku Ameriku iako socijalni pokreti tamo traju već dvadesetak godina. To je zato što Europa živi u vlastitom balonu. U svojim esejima i knjigama već dugo zagovaram mišljenje da europska ljevica mora gledati što se dogaña u Južnoj Americi. To nisu baš revolucije, ali jesu strašno veliki pokreti za socijalne i strukturne reforme društva. Politička svijest u zemljama poput Venezuele, Ekvadora, Bolivije, pa čak i Paragvaja je jako narasla i mislim da su godinama ispred Europe. Južna Amerika je još uvijek u procesu evolucije, postoje participativni pokreti u svim tim zemljama. Sama činjenica da postoji ideja da svaki grañanin treba participirati u tome kako će društvo biti organizirano je sama po sebi jako važna. I što je najbitnije, vjerujem da će se teško vratiti na neku forumu neoliberalnog kapitalizma jer su već jednom prekinuli tu liniju. Koji bi bio način probijanja tog, kako kažete, balona u kojem se nalazi Europa? Jedini način da balon pukne je ponavljanje Grčke koja je već napravila rupu u tom balonu koji sad pokušavaju popraviti. No, ljudi prate što se dogaña. U Britaniji se pitaju može li to biti i naša budućnost jer britanska ekonomija nije u dobrom stanju i deficit je čak veći nego u Grčkoj, ali su ljudi drugačiji. To je trenutak u kojem su bitne tradicije. U Grčkoj postoji snažna tradicija otpora, borbe protiv diktature, fašizma i tako dalje. U Britaniji toga nema, ali ukoliko se tako nešto dogodi u Francuskoj siguran sam da bi se stvorio gigantski pokret jer su tamo tradicije drugačije. Ukoliko Portugal i Španjolska odu putem Grčke to će biti početak vidljivosti razvoja novih alternativa i pokreta. http://h-alter.org/vijesti/kultura/studenti-danas-nemaju-revolucionarnu-snagu