Govor VIII. me|unarodnom tomisti~kom kongresu29 Rim, 13. rujna 1980. II. NAU^ITELJ ^OVJE^NOSTI – METODA I NAUKA SV.

TOME

^asna i draga bra}o! Uistinu sam radostan da danas mogu primiti u srda~nom susretu vas, sudionike Osmoga me|unarodnog tomisti~kog kongresa, koji se odr`ava u povodu stote obljetnice okru`nice Aeterni Patris Lava XIII. i isto tako utemeljenja Papinske rimske akademije svetoga Tome Akvinskog zalaganjem istoga Prvosve}enika. Srda~no pozdravljam sve nazo~ne a posebno ~asnoga brata kardinala Luigija Ciappija, Akademijina predsjednika, i msgr. Antonija Piolantija, potpredsjednika. 1. Odr`avanjem Osmoga me|unarodnog tomisti~kog kongresa {to ga je organizirala »Papinska rimska akademija svetoga Tome Akvinskog i katoli~ke religije« zavr{avaju se spomen-obilje`avanja stogo-

29

Preveo Augustin Pavlovi} OP.

23

di{njice okru`nice Aeterni Patris, koja je objelodanjena 4. kolovoza 1879., i utemeljenja spomenute Akademije 15. listopada 1879., zalaganjem velikog pape Lava XIII. Od prvoga sastanka, koji se odr`ao na Sveu~ili{tu sv. Tome Akvinskog u studenome 1978., sve do danas, bilo je mnogo proslava u Europi i na drugim kontinentima. Ove zavr{ne akademske sjednice, u kojima su sudjelovali ugledni i stru~ni predava~i {to su do{li u Rim sa svim strana svijeta zbog pape Lava XIII. i sv. Tome Akvinskoga, mogle su ujedno napraviti zavr{ni pregled slavljâ odr`anih ove godine i lani. Ve} od po~etka svoga papinstva nisam propustio zgodnu priliku, a da ne dozovem u pamet uzvi{eni lik sv. Tome, kao na primjer kad sam posjetio Papinsko sveu~ili{te »Angelicum« i Katoli~ko sveu~ili{te u Parizu; kad sam odr`ao govor u UNESCO-u i, izri~ito ili uklju~no, kod svojih susreta s poglavarima, profesorima i studentima papinskih sveu~ili{ta Gregorijana i Lateranum. Na~elo sklada izme|u razumske i vjerske istine uvijek iznova je aktualno 2. Sto godina okru`nice Aeterni Patris nije pro{lo uzalud, i ona slavna isprava papinskog u~iteljstva nije izgubila na aktualnosti. Okru`nica se zasniva na temeljnom na~elu koje joj daje duboko organsko nutarnje jedinstvo. To je na~elo sklada izme|u razumske i vjerske istine. Ono je posebno le`alo na srcu Lavu XIII.
24

To na~elo, koje uvijek izlazi na povr{inu i uvijek je suvremeno, u rasponu tih sto godina do`ivjelo je znatan napredak. Dovoljno je imati na umu povezanost crkvenog u~iteljstva od pape Lava XIII. do Pavla VI. i ~injenicu koliko je sazrelo na II. vatikanskom saboru, posebno u dokumentima Optatam totius, Gravissimum educationis i Gaudium et spes. U svjetlu II. vatikanskog sabora vidimo, mo`da bolje nego prije jednog stolje}a, jedinstvo i susljednost izme|u autenti~nog humanizma i autenti~nog kr{}anstva, izme|u razuma i vjere, zahvaljuju}i smjernicama okru`nice Lava XIII. Aeterni Patris. On je tim dokumentom koji je za podnaslov imao »Obnova kr{}anske filozofije... u katoli~kim {kolama... u duhu sv. Tome«, ustvrdio da je nastala kriza, lom, sukob i potamnjenje ili u najmanju ruku zamra~enje odnosa me|u razumom i vjerom. Unutar kulture XIX. stolje}a mogu se izdvojiti dvije krajnosti: racionalizam (razum bez vjere) i fideizam (vjera bez razuma). Kr{}anska kultura se odvijala izme|u ove dvije krajnosti, kolebaju}i izme|u jedne i druge strane. Prvi Vatikanski sabor ve} je bio rekao svoju rije~ u toj stvari. Sada je bilo vrijeme da se studijima unutar Crkve dadne novi smjer. Lav XIII. se dalekovidno prihvatio te zada}e pokazaju}i – a to je smisao »obnove« – trajnu misao Crkve slu`e}i se bistrom i dubokom metodologijom An|eoskog Nau~itelja. Dualizam koji je suprotstavljao razum i vjeru – {to nije nikakva novost – zapravo zna~i preuzimanje srednjovjekovne nauke o »dvostrukoj istini« koja je pred25

stavljala nutarnju opasnost »intimnom jedinstvu ~ovjeka-kr{}anina«.30 Veliki skolasti~ki nau~itelji XIII. stolje}a opet su kr{}ansku kulturu izveli na ispravan put. Kao {to je Pavao VI. ustvrdio, »u izvedbi onoga djela po kojemu je kr{}anska nauka srednjega vijeka dostigla vrhunac svoga sjaja, sv. Toma se nije oslanjao isklju~ivo na svoje snage. Prije i poslije njegova doba mnogi su i slavni nau~itelji radili u istom smjeru. Me|u njima treba spomenuti sv. Bonaventuru, sv. Alberta Velikog, Aleksandra Hale{kog, Dunsa Skota. Ali bez sumnje sv. Toma je, prema rasporedu Bo`je providnosti, podigao do najvi{eg vrhunca djelo cjelokupne teologije i filozofije koja se zove »skolasti~ka«. Njegova djela predstavljaju glavni sto`er u Crkvi oko kojega se i tada i kasnije mogla razvijati kr{}anska nauka i napredovati sigurnim putem.«31 To je motiv da Crkva daje prednost metodi i nauci An|eoskog Nau~itelja. No, ta prednost nije isklju~iva, nego je rije~ o prednosti primjera koja je Lavu XIII. dopustila izjavu: »me|u skolasti~kim nau~iteljima, on je me|u svima prvak i u~itelj«.32 Takav je uistinu sv. Toma Akvinski, ne samo potpuno{}u, ravnote`om, dubinom i stilskom jasno}om, nego jo{ vi{e vrlo `ivim osje}ajem za vjernost istini, {to se tako|er mo`e na-

30

PAVAO VI., Svjetlo Crkve (Lumen Ecclesiae), 12. Isto, 13. LAV XIII., Aeterni Patris, 13.

31

32

26

zvati realizmom. Rije~ je o vjernosti glasu stvorenih stvari, kako bi se sagradila zgrada filozofije; o vjernosti glasu Crkve, kako bi se sagradila zgrada teologije. Sv. Toma – autenti~ni prethodnik dana{njega znanstvenog realizma 3. Na filozofskom podru~ju, prije nego ~ujemo {to ka`u mudri ljudi ~ovje~anstva, prema Akvin~evu sudu treba slu{ati i upitati stvari. »^ovjek tada pita stvorove kad ih pa`ljivo promatra; a tada kad su upitani, oni odgovaraju.«33 Prava filozofija mora vjerno zrcaliti poredak samih stvari, ina~e se na kraju svodi na hirovito subjektivno mi{ljenje. »Poredak se ponajprije nalazi u samim stvarima, a iz njih dopire u na{u spoznaju.«34 Filozofija se ne sastoji u sustavu {to ga filozof proizvoljno gradi, nego mora biti vjerni odraz poretka stvarî u ljudskom duhu. U tom smislu sveti se Toma mo`e smatrati autenti~nim prethodnikom suvremenoga znanstvenog realizma koji ~ini da stvari govore kroz empirijski pokus, makar se njegovo zanimanje ograni~uje na to da one govore s filozofskog gledi{ta. Dapa~e, mo`emo se pitati je li upravo filozofski realizam, povijesno gledaju}i, potaknuo realizam empirijskih znanosti u svim njihovim podru~jima.

33

TOMA AKVINSKI, Super Iob, XII, lect. 1. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, II–II, q. 26, a. 1, ad 2.

34

27

Taj realizam – daleko od toga da isklju~i povijesni osje}aj – pola`e osnove za povijesnost znanja, ne dopu{taju}i da upadne u krhku nenu`nost historicizma, koji je danas jako ra{iren. Stoga, nakon {to je dao prednost glasu stvarî, sv. Toma s po{tovanjem oslu{kuje {to su rekli i {to ka`u filozofi da bi o tom dao svoj sud su~eljavaju}i se s konkretnom stvarno{}u »da se vidi koliko ima istine u pojedinim mi{ljenjima i u ~emu podbacuju. Naime, sva mi{ljenja na svoj na~in ka`u ne{to istinito.«35 Nemogu}e je da ljudska spoznaja i mi{ljenja ljudi potpuno budu bez svake istine. Ima jedno na~elo koje je sv. Toma posudio od sv. Augustina i koje usvaja: »Nema krive nauke koja ne bi istinito pomije{ala s la`nim.«36 »Nemogu}e je da neka spoznaja bude potpuno kriva, bez ikakve istine.«37 Ova nazo~nost istine, bila ona djelomi~na i kadikad izvrnuta, most je koji spaja svakog ~ovjeka s drugim ljudima i omogu}uje sporazumijevanje ako ima dobre volje. S tog motri{ta sv. Toma uvijek bi s po{tovanjem saslu{ao sve autore, i onda kad nije mogao potpuno usvojiti njihova mi{ljenja; tako|er i onda kad je bilo rije~ o pretkr{}anskim ili nekr{}anskim autorima, kao

35

TOMA AKVINSKI, I. Dist., 29, q. 1, a. 3. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, II–II, q. 102, a. 5, ad 4: »Nulla est falsa doctrina quae non vera falsis intermisceat«. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, II–II, q. 171, a. 6; usp. tako|er Summa theologiae, I, q. 11, a. 2, ad 3: »Impossibile est aliquam cognitionem esse totaliter falsam, sine aliqua veritate«.

36

37

28

primjerice o arapskim komentatorima gr~kih filozofa. Otud njegov poziv da s ljudskim optimizmom pristupimo ~ak prvim gr~kim filozofima, govor kojih nije uvijek jasan i to~an, nastoje}i da dopre s onu stranu jezi~nog izri~aja, jo{ rudimentalnog, da bi ispitao njihove duboke nakane i duh, ne obaziru}i se »na ono {to se na vanj{tini pojavljuje iz njihovih rije~i« nego na »nakanu«38 koja ih vodi i nadahnjuje. Kad je pak rije~ o velikim crkvenim ocima i nau~iteljima, tad se uvijek trudi prona}i oko ~ega se sla`u, vi{e s obzirom na puninu istine koju posjeduju kao kr{}ani nego s obzirom na na~in na koji se izra`avaju, o~ito razli~it od njegova. Poznato je na primjer kako se trudi da oslabi i gotovo nestane svaka razlika sa svetim Augustinom; to mo`e uspjeti samo ako se koristi prava metoda, naime »dublje ispitivati Augustinovu nakanu«.39 Uostalom, osnova za taj stav – pun razumijevanja prema svima, a da ne propu{ta iskreno zauzeti kriti~ki stav, svaki put kad je osje}ao da to mora u~initi, te je to hrabro u~inio u mnogo slu~ajeva – le`i u samom pojmu istine: »Premda ima mnogo djelomi~nih istinâ, ipak postoji samo jedna apsolutna istina, nad sve uzvi{ena, tj. Bo`ja mudrost, a svi mudri su mudri upravo

38

TOMA AKVINSKI, De coelo et mundo, III, lect. 2, br. 552. TOMA AKVINSKI, De spirit. creaturis, a. 10, ad 8.

39

29

udioni{tvom u njoj.«40 Ta vrhovna Mudrost ne nalazi uvijek ljudskih duh raspolo`en da je primi, i to s mnogo razloga. »Doista, premda su neki duhovi mra~ni, tj. bez te~ne i svjetle mudrosti, ipak nijedan duh nije tako mra~an da ne bi imao nekog udjela u Bo`joj svjetlosti... jer sve istinito koje bilo tko rekne, potje~e od Duha Svetoga.«41 Otud nada u obra}enje svakoga ~ovjeka, koliko god taj umno i moralno zastranio. Ta realisti~ka i povijesna metoda, u temelju optimisti~na i otvorena, od svetoga Tome ~ini ne samo »Zajedni~kog Nau~itelja Crkve«, kako ga naziva Pavao VI. u svom lijepom pismu »Svjetlo Crkve«, nego i »Nau~iteljem ^ovje~nosti« (doctor humanitatis), jer je uvijek spreman i raspolo`iv primiti ljudske vrijednosti sviju kultura. S potpunim pravom An|eoski Nau~itelj mo`e tvrditi: »Istina je sama u sebi jaka i ne da se uzdrmati nikakvim napadajima.«42 Istina, kao i Isus

40

TOMA AKVINSKI, Super Iob, I, lect. 1, br. 33: »Licet sine multae veritates participatae, est una sapientia absoluta supra omnia elevata, scilicet sapientia divina, per cuius participationem omnes sapientes sunt sapientes«. Isto, lect. 3, br. 103: »Licet enim aliquae mentes sint tenebrosae, id est sapida et lucida sapientia privatae, nulla tamen adeo tenebrosa est quin aliquid divinae lucis participet... quia omne verum, a quocumque dicatur, a Spiritu Sancto est«. TOMA AKVINSKI, Suma protiv pogana, 2, preveo Augustin Pavlovi}, Zagreb: Kr{}anska sada{njost, 1994., str. 771. (IV. knjiga, 10. poglavlje, kraj): »Veritas in seipsa fortis est et nulla impugnatione convellitur«.

41

42

30

Krist, mo`e biti zanijekana, progonjena, pobijana, ranjena, mu~ena, propeta; ali uvijek iznova o`ivi i uskrsne i nikada ne mo`e biti iskorijenjena iz ljudskog srca. Sv. je Toma stavio svu snagu svoga genija u isklju~ivu slu`bu istini, iza koje je htio, kako se ~ini, i{~eznuti kao od straha da ne potamni njezin sjaj, da bi ona, a ne on, blistala u svem svom sjaju. Sr`na jedinstvenost filozofije i teologije 4. U vjernosti glasu stvarî u filozofiji odgovara, po sv. Tomi, vjernost glasu Crkve u teologiji. To je njegovo pravilo, od kojega nikad nije odustao: »Ve}ma se treba dr`ati autoriteta Crkve... nego bilo kog nau~itelja.«43 Istina koju predla`e autoritet Crkve {to ga potpoma`e Duh Sveti, doista je mjera istine koju izra`avaju svi teolozi i nau~itelji, pro{li, sada{nji i budu}i. Ovdje i{~ezava autoritet Akvin~eve nauke i pretapa se u autoritet crkvene nauke. Eto za{to ga je Crkva predlo`ila kao uzor teolo{kog istra`ivanja. Tako|er u teologiji Akvinac dakle daje prednost glasu op}e Crkve pred glasom Nau~iteljâ i svojim vlastitim, kao da bi unaprijed kazao ono {to ka`e II. vatikanski sabor: »Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. I Iv 2, 20. 27) ne mo`e se u vjeri pre-

43

TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, II–II, q. 10, a. 12: »Magis standum est auctoritati Ecclesiae... quam cuiuscumque Doctoris«.

31

variti.«44; »Kada pak bilo biskup, bilo zbor biskupa s njime definiraju jedno mi{ljenje, izri~u ga po samoj Objavi uz koju su du`ni svi pristati.«45 Nije mogu}e nabrojiti sve motive koji su naveli U~iteljstvo da izabere sv. Tomu Akvinskoga kao pouzdana vodi~a u filozofskim i teolo{kim disciplinama; ali jedan od njih je nesumnjivo i ovaj {to je on postavio na~ela op}e vrijednosti koja odre|uju odnos izme|u razuma i vjere. Vjera na vi{i, razli~it i izvrstan na~in sadr`i vrijednosti ljudske mudrosti, te je zato nemogu}e da razum bude u neskladu s vjerom; ako je pak u neskladu, treba preispitati i iznova promisliti zaklju~ke filozofije. U tom smislu sama vjera postaje dragocjena pomo} za filozofiju. Uvijek je valjana preporuka Lava XIII.: »Zbog toga najbolje gaje filozofiju oni koji uskla|uju studij filozofije s po{tovanjem prema kr{}anskoj vjeri; upravo zato {to sjaj bo`anskih istina, duhom prihva}en, poma`e sâm um; ne samo da mu on ni{ta ne oduzima od dostojanstva nego mu u najve}oj mjeri umna`a plemenitost, o{troumnost i ~vrsto}u.«46 Filozofska i teolo{ka istina susre}u se u jedinoj istini. Razumska istina uspinje se od stvorova k Bogu;

44

II. VATIKANSKI SABOR, Dogmatska uredba o Crkvi Lumen gentium, br. 12. Isto, br. 25. LAV XIII, Okru`nica Aeterni Patris, br. 13.

45

46

32

vjerska istina izravno silazi od Boga k ~ovjeku. Ali ta razlika u metodi i podrijetlu ne uklanja temeljnu jedinost jer je istovjetan za~etnik bilo istine koja se o~ituje preko stvorenjâ, bilo istine koja je osobno priop}ena ~ovjeku preko Njegove Rije~i. Filozofsko istra`ivanje i teolo{ko istra`ivanje ozna~uju dva razli~ita smjera u hodu jedincate istine. Ti su smjerovi odre|eni za susret – a ne za sukob – na istom putu, da budu jedan drugome na pomo}. Tako razum prosvijetljen, oja~an i zajam~en vjerom postaje vjeran pratitelj samoj vjeri, a vjera neizmjerno pro{iruje ograni~eni obzor ljudskog razuma. U toj to~ki sveti je Toma uistinu u~itelj koji prosvjetljuje: »A jer se prirodni razum k spoznaji Boga penje po stvorovima, dok nam spoznaja vjere, obratno, dolazi od Boga njegovom objavom, a na istom putu ima ulazak i silazak – trebamo, s obzirom na ono {to se vjeruje kao iznad razuma, stupati istim putem kojim smo stupali u gornjim izlaganjima s obzirom na ono {to se istra`uje razumom.«47 Razlika u metodi i u pomagalima pri istra`ivanju ~ini doista razli~itim filozofsko znanje od teolo{kog. Pa i najbolja filozofija, ona tomisti~kog stila, koju je Pavao VI. tako dobro definirao kao »naravnu filozofiju ljudskoga duha«, koja pozorno oslu{kuje i koja vjerno izra`ava istine stvarî, uvijek je uvjetovana granica-

47

TOMA AKVINSKI, Suma protiv pogana, 2, preveo Augustin Pavlovi}, Zagreb: Kr{}anska sada{njost, 1994., str. 711. (IV. knjiga, 1. poglavlje, kraj)

33

ma uma i ljudskoga govora. Zato An|eoski Nau~itelj ne oklijeva ustvrditi: »Dokazivanje autoritetom koji se temelji na ljudskom razumu najslabije je dokazivanje.«48 Bilo koja filozofija, ukoliko je ~ovjekov proizvod, podrazumijeva ~ovjekova ograni~enja. Nasuprot, »dokazivanje autoritetom koji se temelji na Bo`joj objavi, naju~inkovitije je dokazivanje.«49 Bo`ji je autoritet apsolutan te stoga vjera sadr`i ~vrsto}u i pouzdanost samoga Boga; ljudsko znanje uvijek sa sobom nosi ~ovjekovu slabost ukoliko se zasniva na ~ovjeku. Ipak, i u filozofiji je ne{to apsolutno istinito, neprolazno i nu`no, kao {to su prva na~ela koja su temelj svake spoznaje. Prava filozofija uzdi`e ~ovjeka k Bogu, kao {to Objava pribli`uje Boga ~ovjeku. Za svetoga Augustina: »Pravi je filozof ljubitelj Boga.«50 Sveti Toma poput jeke drugim rije~ima ka`e isto: »Gotovo cijelo filozofijsko razmi{ljanje upravljeno je k poznavanju Boga.«51 »Zada}a je mudraca da u prvom redu promi{lja

48

TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, I, q. 1, a. 8, ad. 2. Isto. AURELIJE AUGUSTIN, De civitate Dei, VIII, 1: PL 41, 225: »Verus philosophus est amator Dei«. TOMA AKVINSKI, Suma protiv pogana, 1, preveo Augustin Pavlovi}, Zagreb: Kr{}anska sada{njost, 1993., str. 17. 19. (I. knjiga, 4. poglavlje): »Fere totius philosophiae consideratio ad Dei cognitionem ordinatur«.

49

50

51

34

o istini {to se odnosi na prvo po~elo.«52 Ljubav prema istini i ljubav prema dobru – kad su autenti~ne – uvijek idu skupa. Protiv ideje – koju neki progla{uju – da je sveti Toma hladni intelektualac, stoji ~injenica da An|eoski Nau~itelj pretvara i samu spoznaju u ljubav prema istini kad, kao na~elo svake spoznaje postavlja: »Istina je dobro uma.«53 Um je dakle stvoren za istinu te je ljubi kao svoje priro|eno dobro. A budu}i da se um ne zadovoljava ni jednom djelomi~nom istinom koju je stekao, nego uvijek te`i dalje, um te`i iznad svake djelomi~ne istine i prirodno se pru`a prema Cjelovitoj i Apsolutnoj Istini, koja, konkretno govore}i, ne mo`e biti drugo nego Bog. ^e`nja za istinom preobra`ava se u naravnu `elju za Bogom i nalazi svoju jasno}u jedino u svjetlu Krista, uosobljene Istine. Tako se cijela filozofija i teologija sv. Tome ne nalaze iznad, nego unutar slavne Augustinove izreke: »Za sebe si nas stvorio, i nemirno je srce na{e dok ne

52

TOMA AKVINSKI, Suma protiv pogana, 1, preveo Augustin Pavlovi}, Zagreb: Kr{}anska sada{njost, 1993., str. 7. (I. knjiga, 1. poglavlje): »Sapientia est veritatem praecipue de primo principio meditari«. TOMA AKVINSKI, Ethic. I, lect. 12, br. 139; usp. tako|er Ehic. VI, br. 1143; Summa theologiae, q. 5, a. 7, ad 4; II–II, q. 8, a. 1: »Verum est bonum intellectus«.

53

35

otpo~ine u tebi.«54 A kad sv. Toma prelazi od ~ovjekove priro|ene te`nje prema istini i dobru u poredak milosti i Otkupljenja, pretvara se – isto kao i sv. Augustin, sv. Bonaventura i sv. Bernard – u vjernika koji pjeva o prvenstvu ljubavi: »Ljubav je majka i korijen svih kreposti jer je odrednica svih kreposti.«55 @iv osje}aj za ~ovjeka 5. Ima jo{ i drugih motiva koji sv. Tomu ~ine aktualnim: njegov najdublji osje}aj za ~ovjeka, »tako odli~an stvor«.56 Kakvu je ideju on imao o tom »odli~nom stvoru«, Bo`joj slici, lako je vidjeti svaki put kad po~ne govoriti o Utjelovljenju i Otkupljenju. Ve} od prvog velikog mladena~kog djela, tj. Komentara na Sentencije Petra Lombardskog, u Proslovu III. knjige, u kojoj po~inje raspravljati o utjelovljenju Rije~i, ne oklijeva usporediti ~ovjeka s »morem«, ukoliko u sebi

54

AURELIJE AUGUSTINE, Ispovijesti, I, 1: »Fecisti nos ad te; et inquietum est cor nostrum, donec requiescat in te«. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, I–II, q. 62, a. 4; usp. tako|er I–II, q. 65, a. 2; I–II, q. 65, a. 3; I–II, q. 68, a. 5: »Charitas est mater et radix omnium virtutum in quantum est omnium virtutum forma«. TOMA AKVINSKI, Suma protiv pogana, 2, preveo Augustin Pavlovi}, Zagreb: Kr{}anska sada{njost, 1994., str. 705. (IV. knjiga, 1. poglavlje): »tam nobilis creatura«.

55

56

36

sabire, ujedinjuje i uzdi`e cijeli podljudski svijet, kao {to more sabire sve vode rijekâ koje u nj utje~u. U istom Proslovu on definira ~ovjeka kao obzor stvorenoga, u kojem se zdru`uju nebo i zemlja; kao sveza vremena i vje~nosti; kao sa`etak stvorenoga. Njegov vrlo `iv osje}aj za ~ovjeka u svim njegovim djelima nikad ne malak{e. U posljednjem razdoblju svoga `ivota, po~inju}i raspravu o Utjelovljenju u III. dijelu Sume teologije, uvijek nadahnut sv. Augustinom, tvrdi da je samo preuzimanjem ljudske naravi Rije~ mogla pokazati »kako je veliko dostojanstvo ljudske naravi te ga ne smijemo okaljati grijehom.«57 I odmah zatim dodaje: utjelovljenjem i preuzimanjem ljudske naravi Bog je mogao pokazati »kako uzvi{en polo`aj me|u stvorovima ima ljudska narav«.58 Produbiti Tominu misao na moralnom i dru{tvenom podru~ju 6. Na zasjedanjima va{ega Kongresa bilo je primje}eno, me|u ostalim, da na~ela filozofije i teologije sv. Tome na moralnom podru~ju mo`da nisu bila vrednovana onako kako to tra`i na{e vrijeme i kako velika na~ela {to ih je Akvinac postavio omogu}uju da se

57

TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, III, q. 1, a. 2: »Quanta sit dignitas humanae naturae ne eam inquinemus peccando«. isto: »Quam excelsum locum inter creaturas habeat humana natura«.

58

37

izvede; njih treba ~vrsto povezati s metafizi~kim temeljima radi ve}e povezanosti i snage. Na dru{tvenom podru~ju u~injeno je vi{e, ali jo{ treba {to{ta popuniti, da bi se izi{lo u susret `ivotnijim i hitnijim problemima dana{njeg ~ovjeka. To mo`e biti program koji obvezuje Papinsku rimsku akademiju sv. Tome Akvinskog u neposrednoj budu}nosti, upiru}i pogled na znakove vremena, na zahtjeve ve}e povezanosti i produbljivanja prema smjernicama II. Vatikanskog sabora59 i na misaona strujanja suvremenog svijeta, koja su u brojnim to~kama razli~ita od strujanja u vrijeme sv. Tome kao i u razdoblju kad je objelodanjena okru`nica Lava XIII. Aeterni Patris. Sveti je Toma utro put koji mo`e i mora voditi dalje te biti posuvremenjen, a da se ne izda duh i temeljna na~ela, nego se uva`avaju moderna znanstvena dostignu}a. Istinski napredak znanosti nikad ne mo`e protusloviti filozofiji, kao {to ni filozofija nikad ne mo`e protusloviti vjeri. Novi znanstveni prinosi mogu imati pro~i{}avaju}u i osloboditeljsku ulogu s obzirom na granice {to ih je filozofskom istra`ivanju postavila srednjovjekovna nerazvijenost (da ne ka`emo nepostojanje) znanosti koju danas posjedujemo. Svjetlost ne mo`e pomra~iti, nego samo poja~ati drugu svjetlost.

59

II. VATIKANSKI SABOR, Dekret o odgoju i obrazovanju sve}enika Optatam totius, br. 16; Izjava o kr{}anskom odgoju Gravissimum educationis, br. 10.

38

Znanost i filozofija mogu i moraju me|usobno sura|ivati samo ako i jedna i druga ostanu vjerne vlastitoj metodi. Filozofija mo`e prosvijetliti znanost i osloboditi je njezinih granica, kao {to i znanost, sa svoje strane, mo`e baciti novo svjetlo na samu filozofiju i otkriti joj nove putove. To je nauk Akvinskog u~itelja, ali jo{ prije to je rije~ same Istine, Isusa Krista koji nas uvjerava: »Istina }e vas osloboditi« (Iv 8, 32). 7. Kao {to je poznato, Lav XIII., bogat mudro{}u i pastoralnim iskustvom, nije se zadovoljio time da objelodani teoretske smjernice. Potaknuo je biskupe da osnuju akademije i sredi{ta tomisti~kih studija, a i sâm im je dao primjer time {to je ovdje u Rimu osnovao »Papinsku akademiju sv. Tome Akvinskog«, s kojom je kasnije (1934.) sjedinjena starija Akademija katoli~ke vjere. Kongres koji se odr`ao ovih dana za cilj je tako|er imao obilje`iti stotu obljetnicu va{e Akademije. I s pravom, jer su joj pripadale kao predsjednici ili ~lanovi znamenite li~nosti, ugledni kardinali, mnogi ponajbolji umnici i profesori svetih znanosti u Rimu i diljem svijeta. Akademija je uvijek bila posebno draga svim mojim prethodnicima sve do Pavla VI., koji ju je dvaput primio u audienciju u povodu prethodnih kongresa; on im se tom prigodom obratio nagovorima i dao im spomena vrijedne smjernice. Ne mo`e se {utke prije}i preko glavnih obilje`ja koja su va{oj Akademiji omogu}ila da ostane vjerna zada}ama {to su im ih Prvosve}enici u vi{e navrata dozna~avali; njezina katoli~ka op}enitost, uslijed koje je me|u svojim ~lanstvom uvijek imala li~nosti {to su
39

stanovale ne samo u Rimu nego i izvan njega – kako se ne sjetiti Jacquesa Maritaina i Étiennea Gilsona? –, biskupijskih sve}enika i redovnika svih redova i kongregacija; njezina pravodobnost u bavljenju suvremenim problemima koje je prou~ila u svjetlu crkvene nauke, naime »slijede}i stope crkvenih nau~itelja, napose svetoga Tome«,60 pretje~u}i II. vatikanski sabor. Najuvjerljivije svjedo~anstvo su Akademijina djela: brojni ciklusi konferencija, izdanjâ, povremeni kongresi koje je potaknuo papa Pio XI., a Akademija ih ostvarila s primjernom to~no{}u i korisno{}u za katoli~ke studije. Ne mogu a da tako|er ne spomenem kako su ~lanovi Papinske rimske akademije sv. Tome Akvinskoga bili dva moja slavna prethodnika Pio XI. i Pavao VI. ^asna i draga bra}o! Drugi vatikanski sabor koji je dao novi poticaj katoli~kim studijima svojim odredbama o odgoju i obrazovanju sve}enika te o katoli~kom odgoju u znaku u~itelja sv. Tome,61 slu`i kao poticaj i `elja za obnovljenim `ivotom i obilnijim plodovima u najbli`oj budu}nosti za dobro Crkve!

60

II. VATIKANSKI SABOR, Izjava Gravissimum educationis, br. 10: »Ecclesiae doctorum, praesertim Sancti Thomae vestigia premendo«. Sancto Thoma magistro: usp. II. VATIKANSKI SABOR, Optatam totius, br. 16.

61

40

Dok vam izra`avam najiskrenije zadovoljstvo zbog Me|unarodnoga tomisti~kog kongresa, koji je u ove dane kakvo}om sudionika i predava~a te bri`nim isticanjem raznih povijesnih i filozofskih problema dao uistinu znatan znanstveni doprinos, poti~em vas da s velikim zalaganjem i ozbiljno{}u nastavite provoditi u djelo ciljeve va{e Akademije; neka ona bude `ivo pokreta~ko i moderno sredi{te u kojem su Akvin~eva metoda i nauka stavljeni u stalni dodir i vedri dijalog s kvascem suvremene kulture u kojoj `ivimo i u koju smo uronjeni.

41

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful