You are on page 1of 25

REGIONALNA

KONFERENCIJA

SUSJEDI,
A NE NEPRIJATELJI
O PROCESU POMIRENJA U
REGIONU BIVŠE JUGOSLAVIJE

SARAJEVO, 22-26.04.2010.

Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd


u saradnji sa Miramida centar, Grožnjan
Regionalna konferencija Izdavač:
Centar za nenasilnu akciju
SUSJEDI, A NE NEPRIJATELJI Sarajevo/Beograd

O procesu pomirenja u regionu Urednice:


bivše Jugoslavije Tamara Šmidling i Helena Rill

Sarajevo, 22-26.04.2010.

Lektura:
Bjanka Alajbegović

Dizajn:
Mane Radmanović

Fotografije:
Nedžad Horozović, Nenad Porobić,
Nenad Vukosavljević

Štampa:
fineartstudio Sarajevo

Sarajevo, juni/lipanj 2010.


UVODNA RIJEČ

Drage prijateljice, dragi prijatelji,

pred vama je brošura nastala nakon i izgradnje mira. Iako je samo jedna sesija
konferencije „Susjedi, ne neprijatelji“, bila direktno posvećena ovoj temi, samo
održane od 22 – 26. aprila/travnja u Sarajevu. prisustvo brojnih ratnih veterana iz različitih
Konferencija je okupila preko šezdeset vojski i udruženja, uticalo je na to da uloga
učesnika/ca iz Bosne i Hercegovine, Srbije i ove grupe bude stalno „na dnevnom redu“
Hrvatske. Tako su se, verovatno po prvi put na konferencije. Time smo, ponešto neočekivano,
jednom javnom događaju sa ovom tematikom, dobili priliku za odvijanje jednog paralelnog
jedni pored drugih našli bivši borci, procesa koji nije bio u glavnoj agendi
aktivisti/ce, teoretičari/ke i istraživači/ce, konferencije. Radi se naime o procesu
novinari/ke, političari/ke. Ljudi različitih senzibilizacije (i ratnih veterana i aktivista/
profesionalnih i životnih, pa i vrednosnih ca) – jednih na druge. Ne gajimo iluziju da
usmerenja imali su tako priliku da tokom se, evidentno postojeći jaz, time radikalno
četiri dana diskutuju i razmene svoja viđenja smanjio, ali ne možemo da se zadovoljno ne
procesa pomirenja i suočavanja sa prošlošću nasmešimo na činjenicu da smo značajno
na prostorima bivše Jugoslavije. Bez doprineli tome da predstavnici boračke
pritisaka donošenja isforsiranih zaključaka i populacije postanu uobičajeni akteri ne
usaglašavanja, i bez nametnutog očekivanja samo ovakvih dešavanja, već i šireg procesa
za proizvođenjem takozvanih „zajedničkih pomirenja.
konkretnih aktivnosti“, respektabilna grupa
iskusnih ljudi je jednostavno razgovarala Nakon svega, ono čime smo posebno
i učila tokom plenarnih sesija, radionica i zadovoljni jeste veliki odaziv kolega/ica iz
pauza. različitih branši na naš poziv za učestvovanje
na konferenciji, kao i veoma dobar odaziv
Glavni tematski fokus konferencije predstavnika/ca medija koji su pratili i
bio je proces pomirenja u bivšoj Jugoslaviji izveštavali sa konferencije. Iako je za CNA ovo
koga smo hteli da propitamo, (re)definišemo, bio iskorak iz uobičajenog načina rada i, na
sagledamo sa različitih aspekata. Sam pojam neki način, put u nepoznato, shvatili smo da
pomirenja kao po pravilu izaziva kontroverze, smo dorasli ovakvom zadatku jer potreba za
on je apstraktan, a često i previše „elastičan“. ovom vrstom povezivanja i razmene definitivno
Osećajući potrebu za konkretizacijom i postoji. Samo što je većina nas ili previše
sistematizacijom, hteli smo potaknuti umorna od „beskrajne priče“ ili zabavljena
kritičko propitivanje postojećih koncepata sopstvenim aktivnostima i inicijativama.
i modela, kao i pristupa njihovih nosilaca I Povratna informacija koju smo dobili nakon
nositeljki. Ideja je bila da se, bez dodatne konferencije nas ohrabruje da nastavimo u
banalizacije i posezanja za receptima tipa ovom pravcu, a na svima nama je da prostor
„za nekoga sve, za svakoga ponešto“, pokušaju između ove i neke sledeće slične konferencije
kritički propitati dosadašnje prakse, pa čak ispunimo predanim i odgovornim radom na
(posebno onda!) kada to podrazumeva i kritiku ovom polju.
sopstvenog pristupa.

Još jedan fokus se na neki način


„nametnuo“ tokom konferencije. Radi se o Do sledeće prilike
ulozi i mogućem doprinosu ratnih veterana Tamara Šmidling
procesima pomirenja, suočavanja sa prošlošću koordinatorka aktivnosti
Sarajevo, 22.04 – 26.04.2010.

PROGRAM KONFERENCIJE
“SUSJEDI, A NE NEPRIJATELJI”

Četvrtak 22.04. Petak 23.04. Subota 24.04. Nedelja 25.04.


prije podne prije podne, 9.30 – 13.00 prije podne, 10.00 – 13.00 prije podne, 9.30 – 13.00

Dolazak učesnika/ca VIKTIMIZACIJA KAO Okrugli sto Dvije radionice paralelno:


PREPREKA POMIRENJU (konferencijska sala hotela “Saraj”)
Uvodno izlaganje i plenarna REKOM I VETERANI
diskusija; rad u malim grupama Tema:
Voditeljica:
Voditeljica: TREBA LI NAM POMIRENJE U REGIJI?
Vesna Teršelič – Dokumenta Zagreb
Sabina Čehajić Clancy – Sarajevska Učesnici:
škola za nauku i tehnologiju Sarajevo Peđa Kojović (BiH), Saliha Đuderija ŠTO JE NAMA REGIJA DANAS?
(BiH), Radomir Kezunović (BiH) REGIONALNA DIMENZIJA RADA NA
POMIRENJU
Voditelj:
Goran Božićević – Miramida centar
Grožnjan

Četvrtak 22.04. Petak 23.04. Subota 24.04. Nedelja 25.04.


poslije podne, 19.30 poslije podne, 15.30 – 19.00 poslije podne, 15.30 – 19.00 poslije podne, 15.30 – 19.00

Otvaranje konferencije, Dvije radionice paralelno: VETERANI I POMIRENJE MEDIJI I POMIRENJE


večera i koktel Izlaganja i plenarna diskusija; rad u Izlaganja i plenarna diskusija; rad u
KOJEG SU RODA RAT I POMIRENJE? malim grupama malim grupama
Voditeljica: Voditelji: Voditelji:
Nejra Nuna Čengić - Centar za Ugo Vlaisavljević – Univerzitet u Boro Kontić - Media centar Sarajevo,
interdisciplinarne postdiplomske Sarajevu, Adnan Hasanbegović – CNA Nikola Tomić - Dnevni list Danas,
studije Univerziteta u Sarajevu Sarajevo/Beograd Beograd i Drago Hedl, novinar,
Hrvatska
KOLIKO KOŠTA TO ŠTO RADIMO? O
IZGRADNJI MIRA I ČINJENJU ŠTETE
SVOJIM RADOM 19.30
Voditelj: Zatvaranje konferencije,
Nenad Vukosavljević – CNA Sarajevo/ večera
Beograd
O ORGANIZATORIMA

Centar za nenasilnu akciju Miramida centar


Sarajevo/Beograd Grožnjan

Mirovna organizacija koja od Miramida Centar – Regionalne


1997. neprekidno djeluje na polju izgradnje razmjene mirovnih iskustava - osnovan je
mira, transformacije konflikta i suočavanja inicijativom domaćih i stranih aktivista, kao
sa prošlošću u bivšoj Jugoslaviji. Tokom dopuna osnivanju Centra za mirovne studije u
dugogodišnjeg rada, CNA je postao Zagrebu. Potreba za rezidencijalnim mirovnim
nezaobilazna tačka na mirovnoj mapi ovog centrom u inspirativnom okruženju prepoznata
regiona. Aktivnosti CNA osmišljava i sprovodi je još kasnih 90-tih. Mirovnim aktivistima/
tim koji čini deset ljudi koji rade u dva ureda cama, s prostora post-YU zemalja, ovaj
– sarajevskom i beogradskom. Centar od ranih 2000-tih služi kao mjesto
Na različitim CNA treninzima iz nenasilne podrške, povezivanja i propitivanja. Redovite
razrade konflikata/izgradnje mira, do sada aktivnosti kreću 2004. Godine, a do sada su
je učestvovalo nekoliko stotina ljudi iz se isprofilirali:
regiona bivše Jugoslavije (od Hrvatske do
Kosova). Istrajnim i kontinuiranim građenjem a) Jedinstveni program ODMAK/RETREAT
kontakata sa različitim grupama (aktivisti, b) Uključivanje branitelja za izgradnju mira
nastavnici/e, novinari/ke, političari/ke, bivši c) MIRAMIDANI
borci), stvorena je neformalna mreža graditelja
mira širom regiona koja broji oko stotinu Kroz sam Grožnjan do sada je prošlo
aktivnih pojedinaca/ki. Više desetina ratnih nekoliko stotina mirovnih aktivista/ica s
veterana je, pionirskim radom CNA na tom prostora bivše Jugoslavije.
polju, uključeno u procese izgradnje mira i
pomirenja. CNA je do sada izdao i promovirao Uskoro više na www.miramida.org
nekoliko publikacija i pet dokumentarnih
filmova.

Više o organizaciji, njenoj misiji,


viziji, prošlim i budućim aktivnostima na:
www.nenasilje.org
Petak prije podne,
23. 04. 2010.

VIKTIMIZACIJA KAO
PREPREKA POMIRENJU

Sabina Čehajić Clancy kontekstu direktne uključenosti) suočava To shvatam kao jedini odgovor u sadašnjosti tom kontaktu određeni uvjeti zadovoljeni – da
Sarajevska škola za nauku i tehnologiju sa prošlošću, suočava sa činjenicama da su koji će nas sutra dovesti do tog nekog oni imaju percepciju da su u jednakopravnom
Sarajevo zločini počinjeni i na koji način ta osoba održivog i istinskog pomirenja. položaju i da imaju zajednički cilj. Vremenom,
(Izvodi iz izlaganja) doživljava onog drugog, ma ko taj drugi bio. Četiri ključna pozitivna prediktora su: oni počinju da sagledavaju situaciju iz ugla
Rezultati tog istraživanja, koje sam započela znanje o prošlosti i počinjenim zločinima, drugog (ili trećeg), što je bitan element
prije sedam godina, pokazuju da tog sposobnost zauzimanja perspektive drugog same empatije, saosjećanja sa onim drugim.
Drago mi je da sam danas ovdje, jer prihvatanja kolektivne odgovornosti gotovo i međugrupni kontakt. Najvažniji negativni Istovremeno sa tim procesom zauzimanja
nemam često priliku da o svom radu govorim nema. Najčešća psihološka reakcija je, ako prediktori su: glorifikacija sopstvenog naroda, perspektive drugog, dolazi i do smanjenja ove
pred publikom kao što ste vi. Uglavnom su to ne poricanje, onda neko minimiziranje, moralna opravdanja, strah od isključenja iz percepcije viktimizacije koja je u direktnoj
neke naučne konferencije u jednom zatvorenom opravdavanje. Nevjerovatan je taj niz sopstvene grupe i percepcija (kolektivne) negativnoj korelaciji sa priznavanjem.
krugu, pa imam osjećaj da mi sa univerziteta psiholoških reakcija koje su ljudi u stanju viktimizacije. Znači, osobe koje smatraju da je njihov
ne sarađujemo dovoljno sa nevladinim da aktiviraju i primijene samo da ne bi Moja istraživanja pokazuju da faktor istinske, narod jedini istinski gubitnik i jedina žrtva
sektorom koji nešto radi na tematici došlo do priznavanja zločina i, u konačnici, direktne viktimizacije nikada nije bio u ovom ratu, jesu osobe koje nisu spremne
pomirenja. prihvatanja odgovornosti. To ide čak dotle negativan prediktor u procesu pomirenja. da priznaju ono što se desilo, da oproste
Ja sam socijalni psiholog po struci i da se primjenjuje i direktna dehumanizacija Naprotiv, u par studija su primijećene drugima, koje jednostavno nisu spremne na
izučavam fenomen međugrupnog pomirenja onog drugog, kao jedna moralna strategija i pozitivne korelacije između te lične pomirenje. Međutim, kontakt dovodi upravo do
isključivo sa aspekta socijalne psihologije. opravdavanja onog što se desilo, samo da se viktimizacije i pomirenja. Zato se ja ovdje smanjivanja ove percepcije – možda mi nismo
Kada pokušavam da dam neku definiciju ne bi prihvatila odgovornost. isključivo fokusiram na percepciju kolektivne jedini koji smo izgubili u ovo ratu, možda ima
pomirenja, nastupam iz tog ugla koji se Ja sam također htjela i da ispitam na viktimizacije u smislu – moj narod je najveći i drugih, i to pojačava psihološku spremnost
u mojoj struci zove „socijalno-emotivno koji način mi možemo da potaknemo to gubitnik u ovom ratu; mi smo jedine i istinske za priznavanje.
pomirenje“. To je vrlo apstraktan i generalan priznavanje, koji su to socio-psihološki i prave žrtve ovog rata. Znači, govorimo o toj
pojam i meni je bitno i kako ga definiram, ali procesi i mehanizmi koji mogu da dovedu do nekoj kolektivnoj percepciji viktimizacije. Ljudi zaista imaju averziju prema
i kako ga možemo mjeriti – gdje smo mi sa tim priznavanja, a šta je to što opstruira, odnosno, tom pojmu kolektivne odgovornosti i prva
procesom i ima li ga uopće. šta je prepreka pomirenju. Istraživanje među mladima iz reakcija je – pa to je apsurdno i nelogično. Ja
Proces pomirenja sastoji se iz dva procesa Drugi stub pomirenja jeste oprost. Pri tome, srednjih škola i sa Univerziteta iz različitih razumijem te reakcije, ali mislim da je jako
koje ja smatram i stubovima pomirenja. Prvi ja ne govorim o direktnim žrtvama i direktnim dijelova BiH pokazalo je da su mladi ljudi važno da se otvori diskusija na ovu temu i da
stub jeste priznavanje zločina i prihvatanje počiniocima. Kada se zalažem za davanje koji se druže sa pripadnicima drugih naroda, se pristupi shvatanju ovog pojma sa otvorenom
kolektivne/moralne odgovornosti za ono oprosta i priznavanje zločina, ja dakle ne koji imaju prijatelje i kontakt sa drugima, i čistom dušom, bez te (inače psihološki
što se desilo. Sa ovim drugim se mnogi govorim o direktnim počiniocima, niti o ustvari začetnici tih nekih pozitivnih sasvim razumljive) potrebe za nekom zaštitom
neće složiti i ja sam spremna da o tome direktnim žrtvama koje moraju da oproste promjena. Jer pomirenje jeste proces koji jako naših kolektiviteta, naših individualnih i
diskutujemo, ali ja smatram da pomirenje kao onome ko im je nanio zlo. Ja govorim o dugo traje i to nije samo proces pozitivnih socijalnih identiteta.
takvo, samoodrživo pomirenje, ne možemo nama, o nama kao dijelu, htjeli mi to ili promjena, tu ima puno uspona i padova, pa i
dostići niti ga imati, ukoliko ne uspostavimo ne, različitih kolektiviteta. Mi jesmo dio negativnih promjena i ishoda. Taj kontakt je
i postignemo proces prihvatanja kolektivne tih zajednica, kolektiviteta, grupa i, samim nešto što ja dugoročno strastveno zagovaram,
odgovornosti. tim, snosimo suodgovornost za sve ono što no istraživanje je pokazalo da taj inicijalni
Nikada nisam radila niti sam namjeravala da se dešavalo i što se dešava. Kada kažem da kontakt u početku ne proizvodi odmah
radim sa direktnim počiniocima zločina, niti smo mi svi odgovorni za ono što se desilo, pozitivne promjene, čak naprotiv. Mladi
sa direktnim žrtvama, ako možemo govoriti o ne kažem da sam odgovorna za sve ono što ljudi koji su stavljeni po prvi put u situaciju
direktnim žrtvama rata. su pripadnici mog naroda činili u prošlosti, da razgovaraju o ovim temama neće nužno
Istraživanja koja sam sprovela rađena su sa ali sam odgovorna za ono kako ću se sada potaknuti pozitivne promjene. Identifikacija
mladim ljudima, sa onim ljudima koji nisu postaviti u odnosu na to. Odgovornost sa sopstvenom grupom se nakon tih prvih
bili direktno involvirani u ratna dešavanja. definiram kao jedinu ispravnu moralnu kontakata čak pojačava, međutim, dugoročno
Ono što je mene zanimalo jeste na koji reakciju, kao odgovor na ono što se desilo, što gledajući, vrlo je bitno da se taj kontakt
se način neko ko je u potpunosti nevin (u jesu pripadnici mog naroda činili i radili. nastavi i ostvaruje i dalje. Ključno je da su u
Subota prije podne,
24. 04. 2010.

TREBA LI NAM
POMIRENJE U REGIJI?

Okrugli sto: 1992. godine, da vam kažem.


Peđa Kojović, Naša stranka; Saliha Đuderija, Mislim da se kod izvinjenja prvenstveno radi
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH; o prihvatanju odgovornosti. Ako hoćete da
Radomir Kezunović, Demokratska partija RS stvari postavite onako kako bi trebalo, a to je
(izvodi iz izlaganja) da ne postoje zločinački narodi, nego postoje
zločinci i zločinačka djela, onda morate
donijeti rezoluciju kao što je donijela Srbija
ili uraditi ono što je Ivo Josipović uradio.
Peđa Kojović: Meni je žao što Bosna i Hercegovina to nije
Mislim da nije pitanje da li nam prva uradila i što nije osudila zločine koji su
treba pomirenje, nego kako. Da bismo uopće počinjeni tu. To je jedan apsolutno neophodan
razgovarali o tome, moramo postati svjesni proces. Ono treba da dođe kao rezultat jednog
šta se ovdje dogodilo od 1992. do 1995. psihološkog procesa kroz koji čovjek prođe,
godine. Naše istine o ratu su fragmentirane. gdje se suoči sa istinom, pa pod uticajem
Ja mogu reći kako sam ja doživio rat iz lične osjećaja pravednosti ponudi to izvinjenje.
perspektive, iz perspektive moje ulice, mog Poenta je u putu koji čovjek putuje, a ne u
grada, nekog regiona, mjesta u kojem sam bio. odredištu na koje stiže.
Ali znam putujući po Bosni i Hercegovini u
toku rata i radeći svoj posao koji me vodio
na ratišta širom svijeta, da sigurno postoji Saliha Đuderija:
i druga strana priče. Eh, kada ćemo mi biti u Pitanju rata i žrtava rata se do
stanju da prihvatimo i tu drugu stranu priče i sada, realno govoreći, posvećivalo vrlo malo
da je uvažimo, ja ne znam, ali sigurna je jedna pažnje, a ključna pitanja su i poslije 18
stvar. Postoje neke stvari o kojima se ne može godina ostala samo načeta, nikada dovršena,
razgovarati. Recimo, kad vam neko kaže da kao što u BiH imamo, kako mnogi vole da
se boji da leti avionom, potpuno je uzaludno kažu, nedovršeni mir. Na pitanje - treba li
da mu statistički objašnjavate da su njegove nam pomirenje - odgovorila bih da nam treba
šanse da pogine u automobilu ili vozu mnogo miroljubivo okruženje. Same žrtve uvijek
veće. Ono što mi moramo naučiti da uradimo govore – mi ne želimo ni sa kim da se mirimo,
jeste da prihvatimo strah tog čovjeka kao mi želimo da nam stvorite okruženje i uvjete
činjenicu i da mu eventualno pomognemo da u kome ćemo dobiti sve ono što nas pripada
to prevaziđe... Projekat vladajućih stranaka kao žrtvama rata i gdje ćemo imati podršku
na stvaranju psiholoških barijera je ogroman. ne samo od zajednice nego i od države, od
Kada smo radili jednu predstavu u Mostaru ključnih institucija koje treba da riješe
prošlog ljeta, tehničar nam je bio dečko od 25 socijalna i zdravstvena pitanja i pitanja
godina koji živi u zapadnom Mostaru i koji stanovanja. Jer ponekad je jako teško govoriti
nikada nije vidio stari most uživo. Nama je o ovome o čemu mi danas govorimo ako pred
trebalo osam dana da ga polako, od kafića do sobom imate desetine i stotine ljudi koji
kafića, dovedemo do tamo. Bez obzira u kom pitaju – kako ću ja riješiti stan, kolika je
ste gradu ili selu živjeli 1992. godine, ako moja naknada, kako da upišem dijete? Onda
ste uzeli oružje da branite svoje selo ili svoj ste stalno u procijepu da morate riješavati
grad – to je bila velika hrabrost. Još je veća konkretne stvari, a za ove stvari koje su
hrabrost odlučiti se danas na pomirenje, to je također jako bitne vam ne ostaje vremena.
isto tako hrabar čin kao što je bila i odbrana Ja lično mislim da je možda najvažnije unutar
RIJEČ UČESNIKA/CA –
ILI ŠTA NAM JE ČINITI

ovog sistema razviti sistem vrednovanja moram reći da je za ovim stolovima bilo dobra praksa, dato kao nešto što je pokazano Što se tiče pomirenja, koraci koje
odgovornosti pojedinaca, političara, ali i mnogo manje ljudi i mogu čak da ih nabrojim, javnosti. To je proces koji bi trebalo da ima mi pravimo su vrlo spori, vrlo mali, mislim
nevladinih organizacija u pogledu rada u jer su to bile sve poznate face, jedni druge neke javne podrške. Šta god da sam ja uradio da smo sad u fazi, a ima već nekoliko godina
ovom domenu. Nažalost, i na jednoj i na drugoj skoro znamo. Meni je jako drago što ovdje kao gradonačelnik Istočnog Sarajeva, koliko da smo u toj fazi, prepoznavanja samo moje
strani imamo se čega stidjeti, ali ima isto danas vidim puno ljudi koje nisam imala god to bilo afirmativno, nisam dobio kao žrtve, samo onoga što je meni urađeno, samo
tako i dobrih stvari s kojima se možemo i prilike upoznati a ni oni mene. Druga stvar... odgovor – da, gospodine, to vam je dobar moje patnje. Tu smo se ukopali, i to se zove
ponositi... Treba da insistiramo, da prisilimo naše čin. ... Mislim da proces u kojem mi zajedno egoizam žrtve i iz toga ne izlazimo i ne
Snaga je u ljudima i u nama samima, a ne u institucije u BiH, da napravimo sistem unutar učestvujemo, način na koji bi to bilo, to je možemo vidjeti ništa drugo. Nismo spremni
sistemu, mi sistem treba da iskoristimo za države koji podržava ovaj proces, ovo mora ući već više puta rečeno, da upiremo prste na čuti drugu patnju, ne možemo je osjetiti.
naše potrebe. Partnerstvo sa NVO treba da u naše vlade, parlament, na svim nivoima od neke druge nije pravi put. Pravi put je da mi Mislim da smo u procesu rata dehumanizirali
počiva na definiranju jedinstvenog cilja i lokalnih do entitetskih, kako god hoćete... pokušamo da u svojoj sredini, u svojoj grupi, drugoga, da bismo mogli da ubijamo ili bilo
pristupa. Moraju se postaviti i definirati na u svom nacionalnom, da pokušamo da se šta radimo, a time smo dehumanizirali i
svim nivoima ključni problemi kako bi se izborimo i kažemo - ovo što smo mi radili nije sami sebe samo što to ne znamo i sad smo
moglo tragati za rješenjima. Kad je neka od Radomir Kezunović: dobar pravi put. prepoznali da smo žrtve i znamo da smo žrtve
vlada ovu priču uvela u svoje institucije? Mislim da je proces pomirenja Ko kome treba da se izvinjava i ko se s kim deceniju i već koliko. I onog momenta ćemo
A to je upravo ono što nama treba. Zalažem ipak konačno krenuo sa jedne deprimirajuće miri? Današnji skup je s temom pomirenje i postati ljudska bića kad počnemo da žalimo
se da imamo strukturu u kojoj ćemo mi biti pozicije, iz jednog stanja u kome nismo imali nijedan čovjek ne bi rekao ne. Svi smo naravno i da prepoznajemo svoje gubitke i da kažemo
obavezani da djelujemo na ovom polju zajedno gotovo nikakvih inicijativa, niti konkretnih rekli da i sad vi kažete - a ko to, s kim. Ne da ih više niko živ ne može vratiti. Ono što
sa nevladinim sektorom koji to želi. Jer ni tu koraka. Neke izjave Ive Josipovića, Borisa postoji čovjek u BiH niti u regiji koji ne može je izgubljeno, da li život, godine, da li je to
ne žele svi. Tadića i Dragana Čavića govore u prilog da da doprinos pomirenju, čovjek, pojedinac, materijalno i više, ne može se vratiti. Kao
Problem kod tranzicijske pravde, kroz tome. Prije nekog vremena sam bio protivnik bilo ko. Ako krenete od ličnog nivoa, pa kroz kad ti neko umre u porodici, moraš aminovati
demokratizaciju, kroz pomirenje, jeste ideje o podizanju krsta na Trebeviću. To je strukturu, organizaciju bilo koje vrste, škole, taj proces, taj gubitak godina, vremena,
što mnogi ljudi ovo pitanje nisu shvatili ovdje u Sarajevu bila velika tema. Naravno da fakulteti, kulturne institucije, ekonomija, sve materijalnog stanja.
kao proces. Pomenula sam i međunarodnu sam na jednoj strani Sarajeva imao aplauze, do jednoga ima prostora u svom direktnom Amela Puljek Shank, Sarajevo, BiH
zajednicu i neke projekte o kojima je govorio a na drugoj zvižduke. Ti zvižduci su bili djelovanju ka pomirenju. Ja ću sad da
gospodin. To znači da nismo imali strateški toliko zaglušujući da ja nisam obnovio svoj izdvojim samo obrazovanje. Nema afirmativnog
pristup, većina nije bila svjesna, većina mandat gradonačelnika Istočnog Sarajeva i primjera u BiH, baš sam razmišljao da li mogu Važno mi je da pogledam ove ljude
nije željela da shvati da je u pitanju proces. ponosan sam na to. Drugi primjer je spomenik da kažem da mi u BiH imamo neki primjer ili koji su bili tu, i veterane, i mirovnjake,
Ove teme su teme na kojima trebate raditi ubijenoj djeci u Sarajevu. I u tom procesu sam neku dobru praksu da podijelimo s nekim. i stručnjake neke različite, da pored toga
godinama. Nepovjerenje i strah ljudi je učestvovao, ali to nisam uspio. Moja ideja je Za mene je najstrašnija situacija koju mi što uviđamo očigledno svoju odgovornost u
začuđujući... Ljudi osjećaju neprijatnost, strah bila da, ako već govorimo o djeci, onda je prvo radimo - obrazujemo djecu, buduće međusobne procesu pomirenja, da uvidimo i da nismo
i nepovjerenje naspram onog drugog, uopće iz Sarajeva trebalo da krene spomenik svoj ratnike. Bilo koje istraživanje, evo neka ga ni oni od kojih sve potiče, niti smo mašine
ne govorim ni o Bošnjacima, ni o Hrvatima, djeci bez obzira koje su nacije. Dakle, proces napravi bilo ko, novinari, sociolozi - da vide koje se iznenada pojavljuju i rešavaju stvar,
Srbima, nego onom kako sam se ja i neki tu pomirenja u regiji – da! Nadam se da ćemo i koji je to odnos -oni su školovani protivnici, nego da ti procesi kao što su pomirenje
osjećali. To je nešto stvarno, to je stvarnost u u BiH imati glasova koji idu u tom pravcu, a protivnici koje mi kroz organizirani sistem- i suočavanje sa prošlošću i saradnja u
kojoj mi živimo u BiH. taj proces će uvijek imati svoje žrtve. Proces školovanje, proizvodimo da to budu. To je regiji - idu, traju, dešavaju se, sprovode
Kako vidim put do pomirenja? Za mene lično, pomirenja su činovi, djela, konkretno! Ono što strašno... se... Neki od njih su neminovni i to sam i
a mislim da je svima to tema za razmišljanje, jeste problem, nažalost, pokušaja da se čine ilustrovao primerom Španije gde, iako su
da nastavimo sa stvaranjem potencijala ili konkretna djela na uspostavljanju pomirenja, imali društveni konsenzus da neće dirati
kritične mase osoba, ljudi u vladinom i regionalnog povjerenja, jednostavno nema, grobove iz građanskog rata, unuci kopaju
nevladinom sektoru koji će biti sposobni da nema promocije, nema ih kao afirmativnog u sada, znači proces će se desiti. Gde smo
se nose s ovim procesom. Vaš broj meni danas medijima, to govorim iz svog ličnog iskustva. mi sada tu? Ja vidim da ispred sebe imamo
pokazuje da imamo potencijal i snagu, a ako Vi možete da uradite šta god hoćete, nikad to nešto što se dešava u regiji, a na nama
se osvrnem na vrijeme prije nekoliko godina, nije zabilježeno, promovisano, dato kao neka ostaje sad da prepoznamo sopstvene uloge.
Mi imamo znanja, kompetencije, iskustva spremanju stvari, koje čak i ako su nam teške
rata i sad u odnosu na to što imamo, šta je to da ih nosimo bar znamo šta su, i kakav uticaj
što mi možemo da podstičemo, olakšavamo, na budućnost imaju.
da mu pomažemo, da smetamo ponekad, da Ana Bitoljanu, Grožnjan,Hrvatska/
zaustavljamo nešto što mislimo da nije Skoplje, Makedonija
potrebno, i tu je negde naša uloga.
Milan Colić, Beograd, Srbija

Meni je ključno pitanje ko zapravo


Mi imamo taj problem da se vodi priču o pomirenju u ovom regionu? Moj
nijedna sredina nije suočila na pravi način je utisak da mirovni aktivizam, pokret, kako
s razmjerama zločina. Ili se preteruje o god ga zvali, trpi poraz za porazom, da tako
stradanjima sopstvenog naroda ili se uopšte kažem. Nama definiciju pomirenja i suživota
ne govori o stradanju drugih. To je pogrešno diktiraju političke elite, verske elite i
s obje strane... Nema pravog suočavanja, da donekle mediji, ali vrlo limitirano. Po meni je
prvo dobijemo relevantne činjenice da ih to ključni problem. Jer kako će deca gledati
možemo prezentovati. Nažalost, osim što nam na ono što se desilo zavisi, pod jedan, od
pravosuđe nešto daje, mi druge činjenice i toga šta će pročitati u udžbenicima, a škole
nemamo. Donekle ima tih nekih pionirskih deluju kao apsolutne fabrike ideologije na
pokušaja, kao što su ti projekti popisivanja ovim prostorima. Drugo pitanje koje mi se
žrtava, ali nažalost, to još uvijek nije nešto čini bitnim, a sa kojim takođe ne izlazimo na
što je prihvaćeno od stane ljudi u lokalnim kraj je pitanje identiteta. Ovde sve počinje i Čini mi se da je u javnom diskursu
zajednicama. Ono što nam je prije svega završava se sa tim kako se zoveš i prezivaš. često problema u tome što se postavlja
potrebno su institucije, pravosuđe, komisije Ja nemam taj kolektivni identitet i to je određena hijerarhija žrtava, pa postoje one
i sve ko bi mogao pomoći, da dođemo do moj glavni problem sa pitanjem kolektivne manje i one više važne, čak i u okviru istih
tih podataka koji su najbliži činjenicama odgovornosti, iako ja mogu da razumem ovde etničkih grupa.To izaziva jaz. Čini mi se da je
koje su se stvarno desile i onda da radimo prezentovanu definiciju. Imam osećaj da mi takođe potrebno suprotstaviti se glorifikaciji
kampanju informisanja ljudi o tome. Posebno konstantno gubimo trku i bavimo se nekim ratnih napora, vojnih akcija za narod, državu,
u zajednicama gdje su bili počinjeni teških koskicama koje nam se bacaju odozgo, od žrtvovanja kao najviše vrednosti. Otpora tome
oblici ratnih zločina kao što je Prijedor, političkih elita. Oni diktiraju tempo, a mi ih postoji jako malo u javnom prostoru jer je
jer ljudi nemaju pojma šta se dešavalo u vrlo neuspešno pratimo i kaskamo za njima teško reći to nekome ko je izgubio nekoga. Tu
Tribunalu na suđenjima za te zločine. već godinama. Zato ovih par dana vidim kao glorifikaciju shvatam i kao traženje smisla u
Edin Ramulić, Prijedor, BiH šansu da se vidi šta je potrebno da mirovni onome što nam se dogodilo, ali mislim da je
pokret malo stane na noge iI’ da uleti u tu glorifikacija rata nesrećan način da se traži
neku agendu i da se malo intenzivnije uplete smisao zato što programira neku nesretnu
Ne znam, po meni je pomirenje da u ono što proizvodi ove matrice sa kojima mi budućnost. Jer onda ostaje poruka da se rat
se ja ne bojim da pitam i da se ne bojim da imamo problem već 15 godina. slavi, čak i da je rat zapravo dobar. Davanje
čujem šta ti misliš o meni, a ako ne pitam Slobodanka Dekić, Sarajevo, BiH/ smisla toj tragediji je jedan od zadataka na
da to onda ne bude zato što nije važno nego Beograd, Srbija putu izgradnje mira i pomirenja. Tu se ne
jer smo to protresli. A mi to ne pretresamo, može ići sistemom eliminacije jer iza svakog
ili pretresamo u svojim sigurnim sredinama, tog napada ili ostrašćenosti postoji neki
bazično slični sa sličnima, a to nije društveni bol. To treba da probamo da razumemo i da se
nivo i nije ono što bi me osnažilo pa da kažem uhvatimo u koštac sa tim.
OK, idemo ka nekom zdravijem suočavanju, Nenad Vukosavljević, Beograd/Srbija
Subota poslije podne,
24. 04. 2010.

VETERANI I
POMIRENJE

Uvodna izlaganja: standard i postaje naš jezik, nova lektira se


Ugo Vlaisavljević, Univerzitet u Sarajevu i uvodi u škole, nova književnost se kanonizira.
Adnan Hasanbegović, CNA Sarajevo/Beograd Poslije svakog rata novi politički režim se
uspostavlja, nova političaka ideologija, nova
interpretacija kolektivnog identiteta.
Ugo Vlaisavljević: Veterani predstavljaju inžinjere, glavne
Kad govorim o ovakvoj tematici, aktere i glavne snage uspostavljanja
nastojim biti provokativan, pa čak imam i tog poslijeratnog poretka. Kod nas je, po
političku ambiciju da budem subverzivan. definiciji, svaki poredak koji gledamo kao
Termin veterani ću definirati na nešto širi poredak u miru – poslijeratni poredak. I ove
način podrazumijevajući pod tim borce, posljednje ratove treba tretirati kao revoluciju
zaslužne borce koji igraju važnu ulogu u u kulturno-političkom, etničkom i svakom
poslijeratnom periodu, ali koje društvo drugom smislu. Ko su akteri te revolucije?
slavi kao svoje posebno zaslužne građane Veterani. Oni su ustvari akteri politike,
upravo zato što su dali poseban doprinos konstruktori novog političkog režima. Daj
u ratu. U skupu veterana postoje posebno bože da ovdje jednom dođe do strašne
zaslužni borci. U prethodnom sistemu su revolucionarne promjene društveno-političkog
oni imenovani kao narodni heroji, danas se sustava, sustava jezika, standardizacije,
imenuju kao borci sa posebnim zaslugama, identiteta a da to nije posljedica rata. To do
ordenima, odlikovanjima i slično. Dakle, sada još nismo imali. Treba sad vidjeti ovaj
ja se prvenstveno osvrćem na te zaslužne pozitivni kultuni aspekt rata.
borce, posebno na one sa najvišim odličjima U socijalističkom sistemu je do vrhunca
i priznanjima, junake, heroje. Specifičan dovedena paradigma da je veteran političar
post-jugoslovenski kontekst ulazi u sferu par excelance, i da je političar veteran par
nečega što možemo nazvati postkolonijalnim excellance. Veteran je tamo čudom preživjeli
specifičnim režimom. Svi politički sistemi borac koji je izašao iz najtežih bitaka.
i državni sustavi su ovdje izašli iz rata. Ne To je uistinu čudom preživjeli. Taj čovjek
postoji kreacija režima, državne konstrukcije, poslije rata nije običan čovjek već neko ko je
političke ideologije koja postaje dominantna, izabran sudbinom. Taj obrazac se ponavlja i u
a da to nije ishod, odnosno posljedica rata. To posljednjem ratu. Veterane treba analizirati
je veoma važna činjenica koja se malo uzima kao one koji nose politički legitimitet.
u obzir. O ratu se govori, zahvaljujući novoj, Ko danas dira u ovaj poredak dira u mrtve, u
mirotvornoj percepciji rata od I svjetskog prolivenu krv najboljih sinova naših naroda.
rata naovamo, kao da je on najveće zlo. Iz te To je u temeljima poretka, prolivena krv
percepcije se ne vidi jedno pozitivno kulturno i stratišta. Zbog toga veterane ne možete
značenje rata koje je meni jako važno i koje izmjestiti iz politike. Ni domaći veterani
sam nazvao - rat kao najveći kulturni događaj. nisu svjesni da oni nikada više ne mogu
Pozitivno značenje rata dolazi u kontekstu zauzeti poziciju koju su imali u prethodnom
kulture, političke, sublimne, vrhunske kulture. poretku. To nije zato što je prethodni sistem
Mi na ovim prostorima kulturu uglavnom imao bolju socijalnu politiku već zato što
doživljavamo kao etno kulturu, kulturu je sav legitimitet izgradio na veteranima.
naših identiteta i naše posebnosti. Tu se Nije bilo političke funkcije ako je nisi kao
rat pojavljuje kao događaj svih događaja. veteran zaradio na nekom bojištu, žrtvovao se.
Zato što posle svakog rata jezik dobiva novi Ovdje je došlo do tog razdvajanja – političari
nisu išli na bojišnice, to je velika razlika. promišljaju kako ići ka pomirenju. To što su
Političar sada nije bio učesnik u onoj vrsti se sreli je po sebi jedan veliki mirovni akt.
gerilske borbe kao u prethodnom ratu. Oni Politički uticaj veterana danas je jako bitan,
se sada moraju oslanjati na veterane, ali daleko se jače čuje kad oni govore mirovne
sami nemaju taj legitimitet. Oni zato moraju poruke i meni se to čini kao jedan veliki
dolaziti na proslave, na ceremonije, moraju doprinos smanjivanju neprijateljstva. To
se predstavljati kao dio tih odbrambenih ljudima šalje jednu dobru poruku, posebno
snaga. I onda veterani osjećaju da ima kada se tu dešava iskrena razmjena, empatija
manipulacije da ima isključivanja, pa govore i propitivanje tipa šta se zapravo desilo?
– ne mogu oni pričati u moje ime. Oni moraju, Topljenje neprijateljstva kroz očovječenje.
ljudi moji, pričati u ime veterana kako bi Veterani su najplastičniji primjer tih
zadobili politički legitimitet, nedodirljivost, pojedinaca kao dijelova kolektiviteta da
posvećenost kakvu su imali u prethodnom tako kažem i zato su oni jako važni u procesu
režimu. pomirenja kolektiviteta koji je sam po sebi
vrlo kontroverzan.
Veterani su pokazali hrabrost u ratu, sada
Adnan Hasanbegović: vidimo da je hrabrost i biti dio procesa
Ja bih rekao da je priča o veteranima pomirenja jer to zahtijeva hrabar iskorak iz te
u ove tri zemlje Dejtonskog trougla veoma kutije u koju nas društvo gura. Kada zovemo
slojevita. Ima jako puno sličnosti i razlika, neprijatelje da se družimo, zajednica će nas
ali je veoma važno za našu priču da je to jedna u najmanju ruku čudno gledati i to zaista
vrlo brojna populacija. Neke procjene govore zahtijeva hrabrost. Da se sve to propita,
o milion veterana u ove tri zemlje, mada znam analizira i da tražimo koji je to put da se naš
da bi se sada mnogi veterani nasmijali na unutrašnji osjećaj smirenosti može javiti. Tu
ovu brojku. I socijalno je ta skupina jako se ne radi ni o kakvom zatrpavanju problema,
raznolika. Mi smo iz mirovnog ugla shvatili već o čačkanju po stvarima koje su vrlo
da su ti ljudi oko nas, a da nose jednu bolne, po zločinima, po našim politikama,
posebnu auru, da imaju jednu specifičnu po ideologijama u ime kojih smo se borili
težinu i da bi bila velika šteta ne uspostaviti i ratovali. Princip je upravo da se ne bježi
kontakt. Čak smo shvatili i da je nemoguće od problema, nego da se hvata u koštac sa
raditi na mirovnom procesu a da veterani nisu njim. I veterani tu imaju koješta da razmijene
akteri. Ipak, postoji taj ogroman jaz između i da daju svoja viđenja, uz sva međusobna
tog civilnog društva i veterana koji mnogo neslaganja.
više „petljaju“ sa državom i politikom nego Po meni jeste jedna od priča propitivanja
sa civilnim društvom. Postoje i različite koncept nasilja, zašto naš region nije
percepcije njih kao heroja, kao ljudi koji su specifičan po tom pitanju. Danas se vode
branili naše zajednice, a istovremeno i kao ratovi i to ih vode neke zemlje kojima
zločinaca, kao ubica, naročito kada se radi o stremimo da budemo saveznici. Ono što je
neprijateljskim veteranima. Politička i druga meni važno u ovom kontekstu veteranskog
slaganja su neminovnost i neizbježni dio ove prisustva u procesu pomirenja, je sva
priče, ali ne postoji neki nepremostivi jaz. kompleksnost nasilja koji su bila, koja
Tako smo, u saradnji sa boračkim udruženjima, teku i koja su u opasnosti da se opet dese.
uspjeli da stvorimo grupe ljudi koji mogu Tu govorimo i o ratu kao najradikalnijem
da sarađuju. Danas oni zajedno djeluju i nasilju, ali i na našim edukacijama gdje
RIJEČ UČESNIKA/CA –
GDJE JE MJESTO VETERANA U
IZGRADNJI MIRA?

razmatramo nasilje i šta sve vodi ka ratu Mene jako zanima što je to što nekakvom zajedničkom radu. Primijetila sam Mi smo, ustvari, kao boračka populacija vrlo
i ratovima kao takvima. Ne očekujem od veterani propituju? Jer ja bih volio da se da je postojao neki otpor kao neka tišina i blizu pomirenja, al’ ne daju neka načela,
veterana neki radikalni pacifizam zbog samog propita temeljni obrazac naših društava, a otpor organizacija prema sudionicima rata, nešto ne da. Više izgleda nije upitno između
iskustva, ljudi će vam reći da kad je u pitanju to je nasilje. Stalno, pa i u razgovorima sa ali mi se čini da se to u zadnje vrijeme malo ondašnjih zaraćenih snaga, sad je upitno
odbrana ljudi će potegnuti oružje i to je veteranima, čujem ono – mi ne želimo da se promijenilo i da se počelo više uključivati svako s politikom, svako na svom području,
moje utopističko razmišljanje da treba težiti našoj djeci desi ono što se nama desilo. Koji i shvaćanje da je potrebno da bi se radilo sad smo zaraćeni s politikom. Gdje god da
nenasilju… će to biti koraci a da ne generiraju nasilje na zajedničkom cilju. Ono što vidim kao odeš, s kojom god populacijom da pričam s
Međutim, ono što se meni čini da je neki ponovo? Ali to kreće od mene – koliko sam problematično u Hrvatskoj, je odnos države kojom smo bili zaraćeni, problem je politika.
minimum, to je da definiramo nasilje i rat ja spreman odreći se nasilja i odreći se prema sudionicima rata i čini mi se da su Znači, nije problem ni Musliman, ni Hrvat, ni
kao jedno zlo. Ta neka antiratna dimenzija je fascinacije nasiljem? Te korake bih zaista tu hrvatske strukture vlasti pogriješile, da Srbin, nit’ je meni problem ni Srbin, ni Hrvat,
ono na čemu mi insistiramo i o čemu ja volim volio vidjeti, da to bude neka platforma postoji nezadovoljstvo u populaciji veterana, oni imaju svoj problem sa svojom politikom,
da pričam i treba afirmirati vrijednosti koje propitivanja. Govorim o sadašnjem tenutku, da se osjećaju iskorišteno, zaboravljeni i mi imamo sa svojom. Za Hrvate ne znam koliko
smanjuju nasilje generalno i nas kao aktere ne analiziram prošlost. obespravljeni i tu vidim prepreku i uvjet su oni riješili, oni su još i ponajbolji, a
koji bojkotujemo nasilje, koji reagujemo na Otto Raffai, Sesvete, Hrvatska koji se mora zadovoljiti da bismo krenuli sad imamo tog nekog neprijatelja koga treba
nepravdu i sprečavamo neka buduća nasilja... dalje. Potrebno je da bi se došlo do pomirenja označiti.
Kad se puške počnu dijeliti tad je kasno za imati osnovnu pravdu, pravednost, sigurnost, Zerin Džambić, Tuzla, BiH
pacifizam, prije se treba raditi da to toga ne Kako veterani imaju snage i mogu ekonomsku socijalnu itd. I treba raditi na
dođe. I veterani su toga svjesni, da je rat zlo i danas da se mire? Jučer sam govorio o ovome i tu vidim suradnju civilnog društva i
da treba raditi na njegovom sprečavanju. situaciji u kojoj se veterani nalaze, možda se sudionika rata. O čemu ja mogu da pričam? Mogu da
mi bolje razumijemo nego što su to gledali Lana Vego, Zagreb, Hrvatska pričam o ovom gradu ovdje. Mogu da pričam
neki iz toplih soba. ... Imamo snage da se o tome da kad dođem u Udruženje logoraša
razumijemo i snage i potrebe da se suočavamo RS, da mogu da pokažem označen logor i u
s onim što smo prošli. Bilo je jedno pitanje Pomirenje, u svakom slučaju. Ja, kao Federaciji BiH, u Sarajevu, centralni zatvor
šta veterani propituju u svojim druženjima? pripadnik vojske Republike Srpske, kao borac, „Viktor Bubanj“. Zapravo, ja imam kredibilitet
Pa, između ostalog, razgovaramo o svemu, mislim da mora doći do pomirenja kad tad, da kritikujem tu neku svoju stranu. Imao
jedan drugog gledamo i kažemo šta smo što prije to bolje. Iz toga vidim puno zašto sam neku motivaciju da uđem u rat, sad
prošli, jedni drugima priznajemo šta smo sve – jer se stiču nova prijateljstva, obnavljaju vidim - prevaren sam. Nije to-to. Nemam neko
učinili u ratu.... Jer ima nekih situacija... neke stare osnove, veze koje nisu bile, koje su multietničko nego neko bošnjačko Sarajevo.
lakše mi je pričat’ nekom ko je bio u rovu ratom izgubljene, kroz to se ekonomija razvija, Izdan sam zapravo, na neki način. Mogu
s druge strane, možda je bilo da smo istog kroz pomirenje, prijateljstva, brakovi, ne znam kritikovati svoje i mislim da je to nešto što
momenta pucali jedan na drugog, nego da to ni ja. U svakom slučaju je pozitivno, to svi može imati efekta. I Srbi i Hrvati i Bošnjaci
pričam u porodici. Kod kuće žena je bila u treba da rade, a posebno borci. Veterani kako treba da unutar svog naroda traže ljude koji
ratu, granate i sve, ali nije bila u rovu... vi kažete, bi trebalo da otvore vrata, znači, imaju kredibilitet, čija riječ ima neku težinu
Muhamed Azabagić, Tuzla, Bosna i važno je otvoriti vrata i krenuti dalje. A kad za kritiku svoje strane.
Hercegovina se ugledaju na borce, onda će i ostali htjeti Nermin Karačić, Sarajevo/BiH
da se pomire. Lično nemam nikakvh dilema jer
sam takav čovek, i dolazeći na CNA aktivnosti
Govorila bih iz perspektive osobe sam stekao još više novih prijateljstava, sreo
koja se tri zadnje godine bavi izgradnjom mira ljude za koje nikad nisam pomislio da ću se
na području Hrvatske, i ono što mene zanima, sa njima sprijateljiti. I mislim da treba i
gledajući Hrvatsku, je odnos organizacija drugi ljudi da to pokušaju i da učine nešto po
koje se bave razvojem, demokratizacijom, tom pitanju.
izgradnjom mira prema suradnji i prema Ljuban Volaš, Prnjavor, BiH
odnosu i uključivanju sudionika rata u
Nedelja posle podne,
25. 04. 2010.

MEDIJI I
POMIRENJE

Uvodničari: nije ni pokrenut na pravi i iskreni način,


Boro Kontić – Mediacentar Sarajevo, Nikola niti su postojali ljudi koji su imali želju i
Tomić – dnevni list „Danas“ Beograd, Drago inicijativu da nešto oko toga postane... Mi
Hedl – novinar Hrvatska u Medijacentru imamo bazu podataka koju
svaki dan popunjavamo na osnovu dogovora
i ugovora koji imamo sa svim dnevnim i
Nikola Tomić: sedmičnim novinama u BiH od 2003. godine.
Medijska kuća nije NVO i to je Vi odete u bazu i ukucate neki pojam koji vas
prosto činjenica. Mediji su uglavnom deo zanima i onda vam baza izbaci sve tekstove
biznis sektora, dakle, kompanije koje se bave gde se taj pojam spominje i tako lakše
proizvodnjom informacija i bore se za svoje dolazite do informacija o nekim ljudima
mesto na tržištu jer je ono vreme kada su koji vas zanimaju, nekoj temi... Ja sam za
nas finansirale različite vlade i fondacije potrebe nekog teksta koji sam radio prije
prošlo. Danas smo svi na tržištu i zavisimo dvije godine ubacio više iz svog nekog ličnog
od broja čitalaca i broja reklama. Takođe, interesa riječ „pomirenje“ i riječ „rat“ i
novinari nisu pre svega aktivisti, nego pre dobio sam nešto vrlo zanimljivo. Naime, u
svega profesionalci. Dnevni list “Danas” je BiH od 2003. do 2008. Godine, pomirenje se
relativno usamljen u Srbiji u svom načinu spominje 1009 puta, a rat 8 853 puta. Jutros
izveštavanja o regionu. Naravno da tu nismo prije nego što sam došao ovdje, još jednom
sami i jedini, a ja ne bih ni voleo da je tako. sam provjerio kako stoji baza podataka po
Ono što je tipično za najtiražnije medije u istom pitanju – pomirenje iznosti 1981
Srbiji je da je samo loša vest iz regiona – put, a rat 24169 puta. Pominju se naravno u
vest. Ako treba da dam ocenu izveštavanja sasvim drugim kontekstima, ali je zanimljivo
medija u kojem radim kao urednik političke da se u ovdašnjim medijima 12 puta više
rubrike, rekao bih da sam jako zadovoljan spominje rat nego pomirenje... Zanimljivo
načinom na koji izveštavamo o normalizaciji je i da se riječ pomirenje skoro nikad ne
u regionu, dok nisam baš zadovoljan načinom spominje u pismima čitalaca, već najčešće u
na koji pratimo suočavanje sa prošlošću na intervjuima. To je samo jedna mala indikacija
tom prostoru. Mediji u Srbiji žive od svežih da je u ovom društvu pomirenje riječ koja se
vesti, od udarnih vesti i zato je jako teško tek stidljivo pomalja, dok je rat nešto što
potencirati priču o nečemu što se dogodilo još uvijek dominira ovdašnjim medijskim
pre 15 i više godina. diskursom. Dakle, ne u smislu odbrane
medija, želim da kažem da još uvijek u BiH
ne postoji dovoljan broj inicijativa koje bi
Boro Kontić: odozdo pokušale da promjene ono što se u BiH
Mediji mogu da izvještavaju, dešava. Druga je tema kako mediji rade, koji
ali teško da mogu da pokrenu proces jer je nivo profesionalizma itd. Odmah poslije
za to treba da postoje i druge inicijative, rata su napravljene prve nacionalne komisije
od običnih građanskih do onih koje koje su trebale da istraže ratne zločine. Jedan
su utemeljene na ključnim političkim novinar je o tome još 1997. napisao da, ako
zakonodavnim mjestima. Mediji teško da ovi nastave ovako da prebrojavaju svako svoje
mogu da izvjeste o nečemu što ne postoji. žrtve, mi ćemo i za pedeset godina ratovati
Ja lično mislim da proces pomirenja, bar u oko podataka do kojih oni danas dođu.
Bosni i Hercegovini, to bolje znam, da nikad
RIJEČ UČESNIKA/CA –
ILI PROTIV ŽALOPOJKI

Pravo da vam kažem, neugodno mi I mirovne organizacije i mediji su


je sjedit ovdje i osjećat neku atmosferu uspjeli raditi zajedno. Mediji imaju ulogu da
nezadovoljstva stanjem u medijima, pa podsećaju na zločine. Pitam se je li to
nezadovoljstva procesom pomirenja, a sjedim plafon, kad će biti moguće postupiti
u prostoriji s ljudima koji pišu za Start sveobuhvatnije. Ako zbrojite broj priloga
bosanski, koji su iz E-novina, koji su iz o manjinskim žrtvama, to je pristojan broj,
H-altera, koji su iz Danasa, iz Mediacentra, a opet, imamo portale, dnevne novine koje
slušam Dragu kako kuka, i razumijem ga zašto govore to, ali je potrebna šira priča... Fali mi
kuka... Ali ne zamjerite, ja sam star čovjek strateško promišljanje kako podržati novine
koji je košarku dosta pratio, pa mi je to kao da se kompleksnije piše o tome, da se napravi
da Majkl Džordan kuka da mu je kvaliteta dodatni iskorak, a da to ne ovisi o Josipoviću.
košarke loša, ali dok je ti igraš košarka je Vesna Teršelič, Zagreb, Hrvatska
dobra! A meni je važno da Drago još piše i da
nije jedini u Hrvatskoj. Naravno, volio bih
da je više ljudi tog standarda i kvalitete, Koliko je to interesantno medijima?
ali dok imamo Dragu i Tihomira Ponoša i Zavisi kako i gdje, u Hrvatskoj je ta tema
Borisa Pavelića, i niz drugih ljudi, ja se zamorna i nikoga više ne zanima, stvarno
Drago Hedl: i drugdje na prostorima bivše Jugoslavije, opredjeljujem da nisam nezadovoljan stanjem. više, ti zločini, ti tamo nešto... U BiH je
Počeo bih zapravo s jednom izrekom nije provedena čak ni nekakva uvjetna Razumijem zašto vi koji ste iznutra jeste totalno drugačije kad čitate Dane, nemate
iz Slavonije, dijelu Hrvatske gdje ja živim, lustracija među novinarima, među onima nezadovoljni, uredu... doživljaj da ste zagrabili u 2010. nego da ste
koja je učestala, a glasi - jesi li se rodio u koji su sigurno doprinijeli da se rat izrodi u Goran Božičević, Grožnjan, Hrvatska u 1993. doslovno. A kako mediji nameću sami
čamcu? Ona se upotrebljava kad neko uđe u nešto za šta niko nije znao da će biti toliko teme, često pišu ono što misle da javnost želi
prostoriju a za sobom ne zatvori vrata, a ja krvavo. To nije provedeno i zbog neke lažne čuti. A BiH je primjer svih nas u regiji, sve što
je koristim iz razloga što su mediji 90- solidarnosti među novinarima. Ni novinarske Ne bih volela da se ovo pretvori se događa u BiH je u biti preslikano. Koliko
tih godina, dakle, prije 20 godina, širom organizacije nisu imale nikakvog posebnog u standardne žalopojke, mediji su grozni, god mediji mislili da ideja pomirenja nije
otvorili vrata govoru mržnje, ali ih nisu razloga da to učine, sa izuzetkom kolega iz ne možemo da dođemo do njih, takvi kakvi bitna, mislim da je to totalni previd i da nas
zatvorili. I zbog toga se događa da sada Srbije koji su napravili jedan veliki korak u su, ne interesuje ih ili su neobrazovani... to sve užasno pati. Ona formula seks-sport-
nema tako drastičnih primjera govora mržnje tome kada su tražili da se ispita odgovornost Mediji su sastavljeni od ljudi koji isto imaju skandal još uvijek preovladava.
kao devedesetih, ali sigurno se može naći ljudi koji su najviše pridonijeli širenju svoje vrline i nedostatke, nekad su bolje Jelena Svirčić, Zagreb, Hrvatska
dio medija koji će i dalje vrlo rado i sa govora mržnje, pa su na osnovu toga podnijeli obrazovani, nekad malo manje, nekad ih
velikom radošću dočekati neku situaciju kaznene prijave protiv njih. interesuje, nekad ne... Ono što mi je bitno da
kako će taj govor mržnje, na sofisticiraniji Ni Haški sud nije pokazao neko zanimanje kad razgovaramo o svemu ovome prvo vidimo
način, doći u medije. Mislim da je razlog da procesuira perjanice ratnohuškaškog šta zapravo mi možemo da uradimo kao neko
zbog koga je situacija u medijima i dalje novinarstva. Oni nisu bili ni predmet ko radi ono što radi, koliko smo mi svesni,
takva, što dobar dio ljudi koji su 90-tih interesa hrvatske javnosti, nažalost. Što se koliko poznajemo kako funkcionišu mediji,
bili rodonačelnici govora mržnje i danas su može učiniti da bi se mediji vratili u neku koliko poznajemo jezik medija, odnosno
na svojim funkcijama, neki čak i na višim normalu? Josipović se još nije ni vratio u koliko se trudimo da uspostavljamo odnose
od onih na kojima su bili u vrijeme kada Zagreb iz BiH, a već je počela jedna politička s medijima i sa novinarima unutar medija,
su svesrdno pomagali svojim političkim hajka na njega. Znači da politika još nije koliko smo u stanju da razvijamo neku
elitama u osvajanju prostora za rat i govor našla načina da te stvari koje su evidentne medijsku strategiju, koliko prilagođavamo
mržnje. Učinjeno je doista vrlo malo da se dovedu u red. Kako onda očekivati da se svoj govor koji koristimo i medijima i
sankcioniraju oni koji su dolijevali ulje na mediji bave tom lepezom tema što je učinjeno javnosti, koliko nas uopšte razumeju...
vatru u godinama kada je to bilo najmanje na pomirenju i kako da se tragovi rata što Marijana Stojčić, Beograd, Srbija
prikladno. Kao što je poznato, u Hrvatskoj, kao prije izbrišu?
A IMALI SMO I
RADIONICE…

KOJEG SU RODA RAT I POMIRENJE? KOLIKO KOŠTA TO ŠTO RADIMO? REKOM I VETERANI ŠTO JE NAMA REGIJA DANAS?
O IZGRADNJI MIRA I ČINJENJU ŠTETE REGIONALNA DIMENZIJA RADA NA POMIRENJU
Voditeljica: SVOJIM RADOM Voditeljica:
Nejra Nuna Čengić Vesna Teršelič Voditelj: Goran Božičević, Miramida centar
(Centar za interdisciplinarne postdiplomske Voditelj: (Documenta Zagreb) Grožnjan
studije Univerziteta u Sarajevu) Nenad Vukosavljević
(CNA Beograd/Sarajevo)
Cilj radionice je da prezentuje dokle Regija, region, ex-YU, bivša
Cilj radionice je ukazati na rodnu se stiglo sa procesom osnivanja Regionalne Jugoslavija, post-YU zemlje/države, Zapadni
dimenziju svakog aspekta ljudskog življenja, Ideja radionice jeste da istraži komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim Balkan, SEE... Mnogi od nas svakodnevno
te specifično rata i procesa izgradnje mira odnos kritičnosti i samokritičnosti unutar zločinima i drugim teškim povredama upotrebljavaju ove pojmove, mnogo veći broj
(čiji bi specifični cilj bio pomirenje). Koncept civilnog društva, da preispita postojanje ljudskih prava na području bivše Jugoslavije ljudi ih samo sluša ili čita.
roda (gender) pojavljuje se kao ključan za uhodanih matrica i međusobnih odnosa i da (REKOM). Radionica je takođe zamišljena kao Što oni opisuju? Kako to opisuju? Zašto to
razumjevanje brojnih manifestacija ratnih otvori razmenu o važnim pitanjima, umesto prostor da ratni veterani daju svoje viđenje tako opisuju?
aktivnosti, ali i postratne svakodnevnice. ponude jednostavnih odgovora. ovog procesa, te da se dobije jasniji uvid u Koje je njihovo “pravo” značenje, koja su
Stoga je potpuno nemoguće provoditi Neka od pitanja kojima ćemo se baviti: način na koji predstavnici ove populacije skrivena značenja? Kako znati razliku?
djelotvoran mirovni rad koji ne bi uključivao Koja očekivanja u izgradnji mira postoje gledaju na ovu regionalnu inicijativu. Kako na prostore bivše nam zajedničke države
ne samo određeno znanje iz ove oblasti, već spram medija, političkih stranki i nevladinih gleda iz Portoroža a kako iz Struge?
i uticaj na nju samu, njeno propitivanje i organizacija? Koliko je i za koga “regija” (Regija?) realnost,
pomjeranje dominantnih društvenih obrazaca. a koliko fikcija?
Koliko graditelji mira primenjuju na
Unutar radionice osvijetlit ćemo sebi principe koje javno zagovaraju i kakve Što je ljudima iz moga kraja regija danas?
koncept roda, te kroz ovu prizmu promatrati veze postoje između njihove/naše uspešnosti Kome treba regija i zašto? Kome ne treba?
individualna iskustva u ratnom i postratnom i sposobnosti da spram sebe samih budemo
periodu. Uvažavajući kontekstualne razlike jednako kritični kao i spram drugih Na ovoj radionici želimo propitivati,
perioda od početka 90-tih do danas, bavit društvenih aktera? razgovarati, sagledavati naš odnos prema
ćemo se nekim od slijedećih pitanja: Šta se Koliko spremnosti na dijalog sa regiji iz uglova i kutova.
očekivalo od muškaraca, a šta od žena tokom neistomišljenicima je poželjno, a kada taj Regionalni rad na pomirenju zanima nas isto
rata i danas? Drugim riječima, koje su to dijalog postaje neprihvatljiv? tako kroz propitivanja.
bile poželjne društvene uloge muškarca i Postoji li sukob između braniteljki/a ljudskih Koliko je primjeren regionalni rad na
žene tada, te u kojoj mjeri one korespondiraju prava i graditelja/ki mira? pomirenju?
individualnim iskustvima? Kako ih (uloge) Koliko su graditelji mira spremni na uspeh Kako možemo drugačije raditi regionalno?
doživljavamo? Da li je danas drugačije? Da i svoje postupno samoukidanje? Postoji li Gdje trebamo pojačati, kakve pristupe trebamo
li je pomirenje moguće unutar postojećih instikt samoodržanja? napustiti?
ljudskih odnosa?
Realizacija radionice je zasnovana na
interaktivnim metodama radioničarskog tipa.
RIJEČ UČESNIKA/CA –
ILI IPAK SE NEŠTO I
POSTIGLO...

Nije samo da ljudi žive u Prijedoru, ti furaš pa kako tako. Zapravo nemamo proces pomirenja, to je zbog velikog broja I meni je na neki način dovoljno
imamo opet neki pokazatelj gore u Bosni, alternativu, alternativa je radi šta možeš ljudi koji je bio učesnik svih tih događanja ovo što sam video sada, na ovoj radionici na
imali smo tu nesreću da nas je rat malo koliko možeš i to je to. Možda je malo, možda u čitavom regionu da je očito da bez njih neće kojoj sam bio je sedelo 12 veterana i nekih
više pogodio nego neka druga područja, ćeš se upitat, možda ti se čini ovo je ništa, moći. Primijetio sam sav taj problem kako 6-7 osoba koje nisu veterani i pričali kako
a možda imamo i najznačajniji povratak pa šta ja ovdje, šta ja u ovoj školici, u ovoj da ljudi sebi objasne rat, da su oni proveli da pomognemo proces pomirenja u regiji, vrlo
i imamo uspostavljanje te multietničke periferiji, i onda sretneš nekog čovjeka i on četiri godine u blatu, da su možda izgubili dobronamerno, iskreno, spremno uz strahove
zajednice i suživota među ljudima koji su ti kaže – onda kad ste vi, ja sam se sjetio, pa dijelove tijela, da su izgubili prijatelje i i dileme, i pričali smo. Meni je to u odnosu
bili u određenom trenutku na različitim promislio... Odlično, evo ga, nešto je ostalo! da je sve to bilo uzalud i bezvezno i možda na 1999. godinu kad sam ja počeo s ovakvim
stranama. I ono što je pozitivno je da mi Venira Alihodžić, Zenica, BiH nije bilo potrebno. Da li kod njih na taj način stvarima da se bavim neverovatan pomak, tad
imamo u Prijedoru fantastične primjere, često suočavanja s prošlošću riješava problem ili nisam mogao da zamislim ovu situaciju koja
da Bošnjaci zapošljavaju Srbe u privatnim ga produbljuje ili čini frustracije? Da li ga se sada dešava.
firmama i Srbi zapošljavaju Bošnjake. Ono što je meni važno jesu upravo čini boljim dijelom društva za razliku od Milan Colić, Beograd, Srbija
Problem je tu što se, nažalost, to ne dešava skupovi poput ovog. Ja sam za dva dana onoga što im se nudi danas, a to je da svaka
i u javnim institucijama, preduzećima, tamo dobio više nego što bih za kompjuterom dobio strana, svaki vojnik ima osjećaj smisla,
gde bi trebalo da imaju osjećaja za to. Imamo za pola godine. Mislim da je veoma važan osjećaj žrtve, da on u ormanu čak čuva
jedan fantastičan primjer, imamo uspostavu regionalni rad a dosta sam osviješten da u počasnu uniformu ordenje koju je dobio i da
mješovitih brakova, znači nakon svega, čak BiH međuentitetski rad nije prepoznat kao sa ponosom izlazi i svojoj djeci govori da je
i u nekim ekstremnim porodicama, koje su ovaj regionalni. Zašto ovo govorim? Govorim bio spreman žrtvovati svoj život za njihovu
imale žrtve i na tom nivou se sklapaju, bilo jer imamo bar tri jasno odijeljene teritorije, slobodu. Gdje naći tu sredinu gde primijetiti
da Bošnjaci žene Srpkinje, bilo da Srbi žene negdje te podjele idu između gradova, svu apsurdnost rata, a ne napraviti od jednog
Bošnjakinje i to je mislim strahovito važan entiteta, a negdje te podjele dijele ulice, najvećeg dijela populacije ljude kojima je
i dobar pokazatelj da tog suživota ponovo ili da ne kažem da imamo škole koje dijele potrebna pomoć, ljudi za koje smo čuli koji
ima, uprkos svemu što se ne dešava da bi taj zidovi. To je moja lična frustracija. Gdje vidim su na granici ptsp-a, slučajevi kojima država
suživot bio uspostavljen. I to je nešto što nam izlaz? Izlaz vidim iz rada na ličnom nivou, treba da pomaže, da liječi, ljudi koji se
daje nekog optimizma da i pored toga što se podjela ličnih iskustava, da se ljudi povežu, osjećaju iskorišćeni, zloupotrebljeni, ta mi je
ne radi ima dovoljno toga da nas sam život vraćam se ljudskoj humanoj razini. dilema jedna od najkrupnijih, koja mi do kraja
demantuje, sam život stvara situacije i sve je Emir Džidić, Zenica, BiH nije razjašnjena. Čak u neformalnom skupu
više ljudi... sam pokušavao da pitam ljude koji imaju više
Edin Ramulić, Prijedor, BiH iskustva u radu s tom populacijom, gdje naći
U međureligijskom dijalogu, mjeru, stvarno mi ostaje pitanje za ubuduće.
zajednice koje su bile velikim dijelom Muhamed Jusić, Bugojno, BiH
Izazovi su mi svugdje, ali vidim akteri svih tih događanja trebale bi jedan
svugdje i mogućnosti. To mi je dobro dok takav sličan proces da pokrenu, jer taj trend
me drži. Vidim da postoji, možda su male globalnih susreta religija i civilizacija
naznake, možda su samo kratki bljeskovi očito neće moći preskočiti tu stepenicu
toga, ali to te pogura dok ne naiđe sljedeći sagledavanja šta se desilo u prošlosti i kako
veliki izazov. Mislim da ljudi polako, čini mi se s tim nositi. Tako da je svako iskustvo koje
se, iako idemo opet u nasilje, imaju potrebu sam dobio ovdje korisno. Na ovoj konferenciji
za smirajem, umorni su od nasilja, bar mi sam dobio veliki broj izazova, čak sam dobio
se čini, mada ne izgleda tako na ulicama. više pitanja nego odgovora što je uvijek
Mogućnosti su mnoge jedino što treba jako konstruktivno, ali sam dobio kvalitetna
puno energije, jaaaako puno strpljenja sa pitanja, pogotovo mi se urezalo to pitanje
sobom, prije svega, a sa drugima balansirati kod veterana, jer su oni dominirali čitavim
između situacije i svjetla prema kojem skupom i njihove teme. Kako oni da pokrenu
KAKO SU IZVJEŠTAVALI
MEDIJI?

http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5503485,00.html

TREBA LI NAM POMIRENJE U REGIJI? obzira na to jesu li ona srpska, hrvatska se čak i ne finansira unutar države i sistema Čak i recesija pomaže
ili bošnjačka. „Snažno podržavam ideju gdje se odvija“, rekla je Saliha Đuderija.
Autorka: o tom spomeniku, jer ako želimo Sarajevo „Ono što je kod pomirenja važno,
Ljiljana Pirolić kao glavni grad BiH, ako imamo priliku da to je da ono mora biti iskreno utemeljeno i
(Deutsche Welle) stvorimo paradigmu BiH kao države, onda Jeste paradoksalno, ali i nije mora mu se vjerovati. Ja se vama ne mogu
ideja o pomirenju treba da krene iz Sarajeva, ispričati, ako kod vas ostaje neki utisak da
a prva i najbolja prilika je da krenemo sa „Ovo što se danas dešava, susret sam ja to napravio iz neke koristi, ili zato
Pod nazivom „Susjedi, a ne neprijatelji“, u djecom, najnevinijim žrtvama rata i da im Silajdžića i Tadića na neutralnoj teritoriji (u što mi je to neko savjetovao. Mislim da je
Sarajevu je održana konferencija čiji je cilj podignemo zajednički spomenik. Kad dođemo Turskoj, op. aut.), je nešto fantastično za opšte sada jako dobar trenutak, mislim da nam čak
suočavanje sa prošlošću, pomirenje i izgradnja u situaciju, kao što smo bili došli prije neki stanje u regiji, a šta će od toga biti ja ne pomaže i ova nesretna recesija, jer ljudi se
mira u regionu bivše Jugoslavije. dan, da neki ljudi krenu nasilnim metodama znam. Događaj kao događaj je sjajan jer, ako vraćaju nekim osnovnim stvarima. Više ih ne
da rješavaju neke probleme ovdje u BiH, kad već nismo bili u stanju da bez posredovanja možete ‘kupiti’ nekim jeftinim pričama, ne
„Okupilo se oko šezdeset ljudi krenu na rušenje vlada i zgrada, da se svi pričamo kao ljudi, dakle, oni da pričaju kao možete ih zamajavati sa nekom povišicom od
koji se već godinama bave radom na temama okupimo oko tog spomenika i da tu pokušamo ljudi, jer većina običnih smrtnika mogu da 20 maraka ili 50 maraka, ljudi se vraćaju na
suočavanja sa prošlošću, mira i pomirenja u da nađemo zajednička rješenja“, rekao je pričaju kao ljudi bez posrednika, onda zašto ono što se dogodilo, gledaju i rekapituliraju“,
regiji. Učesnici su različitih profesionalnih Kezunović i naglasio da bi to mogla da bude da ne? Jeste paradoksalno na prvi pogled, rekao je Goran Božičević, aktivista udruge
usmjerenja: imamo veterane rata, članove jedna od priča o pomirenju na lokalnom nivou. ali ustvari i nije. Nije s obzirom na bliskost Miramida iz Grožnjana u Hrvatskoj. On je
različitih udruženja iz BiH, Srbije i Zaključujući svoju diskusiju, Kezunović Sarajeva i Ankare, a u jednom razgovoru naš dodao da je važno da se vode dva procesa:
Hrvatske, tu su novinari iz sve tri države, je istakao da do sada nije bilo dovoljno ministar Vuk Jeremić mi je rekao da Srbija jedan među političarima koji imaju pristup
političari, ali i aktivisti iz organizacija volje da se pokrenu procesi za pomirenje u doživljava Tursku kao partnera“, istakao je medijima i donose odluke, a drugi u lokalnim
koje se bave zaštitom ljudskih prava“, kaže regiji, ali je podvukao da su nedavne izjave Nikola Tomić, novinar beogradskog lista zajednicama, da ljudi počnu govoriti šta se
Tamara Šmidling iz sarajevskog Centra za predsjednika Hrvatske i Srbije značajne za „Danas“ i dodao da stabilnost Balkana ne zaista dešavalo, ali da to ne govore u četiri
nenasilnu akciju i dodaje da je važno da se otpočinjanje tog procesa. može da se oslanja samo na Evropsku uniju i oka ili između svoja četiri zida. „Važna su
vidi dokle se stiglo na putu pomirenja i šta da Srbija vidi Tursku kao bliskog partnera sa okupljanja na razini zajednice gdje se ljudi
bi moglo i trebalo još da se uradi. Tri dana kojim će sve tješnje sarađivati. poznaju i bitno je da kažu ‘prošao sam to i to
učesnici konferencije su se bavili pitanjima Najuspješniji projekat te vrste u svijetu i sve se tako desilo’. Uvijek će se naći neko
od zajedničkog interesa za sve tri države. ko će tu priču potvrditi ako je istinita, ili
„Viktimizacija kao prepreka pomirenju“, Manipulacija žrtvama i pitanje istine negirati ako nije. Važna su javna svjedočenja
„Treba li nam pomirenje u regiji?“, „Šta je je nešto što je stup procesa pomirenja. To je i važno je otvarati prostor za društvo u kojem
nama regija danas?“ i „Mediji i pomirenje“, elementarno pravo i preduslov da bi se uopće ćemo moći pravilno odgajati nove generacije“,
samo su neke od tema o kojima su razgovarali. racionalno razgovaralo o tome. Bez obzira rekao je Goran Božičević.
na sadašnje probleme Instituta za traženje
nestalih, to je državna institucija koja ima
Zajednički spomenik svoj djeci uspjeha i ako mjerite ono što je do sada BiH
postigla u traženju nestalih, možda ćete
„Odavdje iz Sarajeva, glavnog grada se malo iznenaditi, ali, to je najuspješniji
Bosne i Hercegovine, konačno bi trebalo da projekat te vrste u svijetu“, rekla je Saliha
krene jedna ideja, a riječ je o djeci... Ako je Đuderija, pomoćnica ministra u Ministarstvu
riječ o žrtvama na ovom prostoru, onda je prvo za ljudska prava BiH i dodala da je pronađeno
iz Sarajeva trebala da krene ideja o jednom i identificirano više od polovine nestalih.
spomeniku, koji će biti spomenik svoj djeci „Mnogi ne mogu ili ne žele da shvate da je u
u Sarajevu“, rekao je Radomir Kezunović, pitanju proces koji traje u kontinuitetu i to će
donedavni gradonačelnik Istočnog Sarajeva tako biti još godinama. To je nešto stvarno sa
i naglasio da bi to bio spomenik djeci, bez čime mi živimo svaki dan u BiH. Taj projekat
http://www.e-novine.com/drustvo/36941-Pomirenje-hrabrih.html

KONFERENCIJA jako važan mirovni akt. Ne moraju ništa ni da ratnih priča u legitimizaciji vladajućeg poretka. nemoguće očekivati. Sav legitimitet izgrađen je
„SUSJEDI, A NE NEPRIJATELJI” naprave, ali to što su se sreli je čin koji nosi na veteranima s tim što je došlo do razdvajanja. Za
U SARAJEVU: POMIRENJE JE ČIN HRABRIH ogroman potencijal. Naravno da tu postoje velike „Veterani igraju značajnu ulogu u razliku od socijalizma, današnji političari nisu
razlike, kompromisi, neslaganja, ali to je, po poslijeratnom periodu. Njih poslijeratno društvo išli na bojišnice. Političar je sjedio u parlamentu,
Žarka Radoja meni, nužnost koju nosi mirovni proces.. Kada oni slavi kao posebno zaslužne građane, upravo zato slikao se u uniformi i ponekad obišao ratište ali
(E-novine) govore mirovne poruke, to se daleko jače čuje nego jer su dali značajan, često nemjerljiv, doprinos u nije bio učesnik u onoj vrsti borbe kao političari
kad to kaže neko ko nije bio veteran – upravo taj ratu. U skupu veterana postoje posebno zaslužni u prethodnom ratu. To je vrlo značajna razlika jer
politički uticaj je jako bitan. To je veliki doprinos borci; u prethodnom sistemu oni su imenovani kao oni nemaju legitimitet kao narodni heroji i u tom
Pomirenje u regionu, uloga veterana, političara smanjivanju neprijateljstva; kada u vašu sredinu narodni heroji, a danas se imenuju kao borci sa smislu sad se moraju oslanjati na veterane; kada
i medija u procesu izgradnje mira te suočavanje zajedno dođu bivši neprijatelji i obilaze stratišta, posebnim zaslugama. Poslije svakog rata imate odlaze na promocije, moraju se predstavljati kao
sa prošlošću bili su tema četverodnevne to lokalnom stanovništvu šalje smirujuću poruku. novu gramatiku, nova lektira se uvodi u školu, dio tih snaga iako stalno postoji sjena sumnje
konferencije „Susjedi, a ne neprijatelji” koja je Naročito kada se tu dešava iskrena empatija. nova književnost se kanonizira. Poslije svakog između njih i veterana. Naime, oni su birokrate,
u Sarajevu održana od Na takvim susretima smo imali stvarno iskrena rata instalira se novi politički režim i nova njihova interpretacija rata, a ne učešće u ratu, bila
22. do 26. aprila propitivanja šta se tu desilo. Suštinska priča je interpretacija kolektivnog identiteta. Nije istina je dio rata, što veterani osjećaju kao manipulaciju.
topljenje neprijateljstva kroz spoznavanje čovjeka da na ovim prostorima postoji kontinuitet etičkih Taj raskol između dva tipa legitimacije govori
Četiri dana razgovora o procesima sa druge strane kao meni bliskog. Veterani su identiteta iz rata u rat. Upravo obratno, ako radite o kontinuitetu, o potrebi da mi i dalje imamo
pomirenja iz ugla skoro svih bitnih društvenih pokazali hrabrost u radu, a danas je hrabrost biti arheologiju posljedica rata onda ćete vidjeti vrlo jedan posvećeni poredak, da političari barataju
faktora iz BiH, Hrvatske i Srbije značajan je korak dio procesa u pomirenju jer to od nas traži veliki značajne metamorfoze kolektivnog identiteta veteranima kao svetim ljudima”, istakao je
naprijed u regionalnoj saradnji koja bi trebalo iskorak iz te nekakve kutije ili ideje u koju nas zahvaljujući ratu. Veterani predstavljaju inžinjere Vlaisavljević.
da doprinese izgradnji mira na ovim prostorima. društvo vraća. Kada izađemo iz te kutije, ponudimo tog poslijeratnog poretka” istakao je u svom
To jeste dugotrajan i težak, ali neophodan proces „neprijatelju“ da se družimo, svjesni smo da će uvodnom izlaganju Vlaisavljević.
ukoliko se želi stabilnost u regionu. Kakva je u nas naša zajednica, u najmanju ruku čudno gledati. Politika, mediji, pomirenje
procesu izgradnje mira uloga veterana, civilnog Veterani imaju taj potencijal. Organizovali smo On je napomenuo da su svi politički
sektora, političara i medija bilo je govora na zajedničke posjete veterana stratištima. To je bio sistemi na prostorima bivše SFRJ izašli iz rata, Politika i mediji mogu da učestvuju u
četvorodnevnoj konferenciji „Susjedi, a ne ritual pomirenja, geste odavanja pošte žrtvama odnosno da ne postoji režim ili dominantna procesu pomirenja istom onom snagom kojom su
neprijatelji” koju su u Sarajevu organizovali bez obzira na naciju, poruka društvu koja smiruje politička ideologija koja nije ishod tj. posljedica učestvovali da se dogodi ono što smo gledali i
Centar za nenasilnu akciju i Miramida centar iz antagonizme, unosi duh drugačijeg pogleda na rata, a to je činjenica koja se malo uzima u obzir. živjeli 1992-1995. godine. Iako je od rata u BiH
Grožnjana. sve”, istakao je Hasanbegović, koji je i sam prošlo 15 godina, iz današnje perspektive zemlja
veteran rata u BiH. „Veterane ne možemo uzeti samo kao se nalazi u najtežoj situaciji od 1995. godine. To
Ovo je prva velika konferencija na temu ratnike, oni su revolucionari ili akteri politike, pokazuje da sistem ne funkcioniše i da političari
pomirenja u kojoj su učestvovali predstavnici iz Bez obzira u kojem ste gradu ili selu oni koji svoj temelj postavljaju u društveni poredak vode zemlju u potpuno pogrešnom pravcu, ako se
sve tri republike koje su bile direktni akteri rata živjeli 1992. godine, ako ste uzeli oružje da koji poslije njih slijedi; oni su jezikoslovci i taj zajednički cilj ka općem boljitku od mnoštva
tokom devedesetih godina. branite svoj grad, to je bila velika hrabrost. Još je ideolozi. ličnih interesa uopće može prepoznati… Problem
veća hrabrost danas odlučiti se na pomirenje, a to BiH je problem i cijelog regiona jer, nažalost,
je isto tako važan čin kao odbrana 1992. godine (P. Važna je i paradigma koja je dovedena zemlje koje su garanti Dejtonskog sporazuma igraju
Veterani i pomirenje Kojović) do vrhunca u socijalističkom poretku – veteran veliku ulogu u izgradnji i/ili razgradnji mira. Zato
je političar par excellence, odnosno političar je su nekoliko puta na konferenciji pomenuti nastup
Adnan Hasanbegović iz Centra za Profesor filozofskog fakulteta, Ugo veteran par excellence. Ni domaći veterani u BiH ni predsednika Hrvatske Ive Josipovića te dolazak
nenasilnu akciju govorio je o ulozi veterana Vlaisavljević, govoreći o ulozi veterana u u susjednim zemljama nisu svjesni da oni nikada Borisa Tadića u Srebrenicu, odnosno poruke koje
ističući ih kao jedan od najvažanijih faktora u pomirenju, predstavio je drugačiju percepciju više ne mogu zauzeti onu poziciju koju su imali u Tadić povremeno šalje o cjelovitoj BiH. Međutim, s
procesu pomirenja. veterana od one kojoj se svakodnevno svedoči u prethodnom sustavu. Veterani moraju prihvatiti da druge strane, također kao garanti mira javili su se
medijima i kolektivnim, etničkim shvatanjima. u liberalnoj demokraciji ne predstavljaju „svete Vlada Hrvatske koja je skoro pa zatražila ostavku
„Neprijateljski veterani danas sjede Govoreći o ulozi veterana u poslijeratnom poretku, ljude” nego su jednaki sa svim građanima. To je, predsjednika Josipovića i ministar spoljnih
i promišljaju kako ići ka pomirenju. To je jedan Vlaisavljević je istakao da oni služe kao junaci bar u ovom trenutku, posebno u BiH i Hrvatskoj, poslova Srbije, koji koristi svaku priliku da da
najbolja jeste da podignemo spomenik najnevijim organizovanom u Beogradu, nije bilo ni jednog
žrtvama rata, svoj djeci ovog grada. Do sada je većeg medija, javnog servisa ili tiražnijih dnevnih
borba za pomirenje bila potpuno zanemarena, novina. Slično se desilo sa Okruglim stolom
izjavama dvojice predsjednika susjednih država o Medačkom džepu nedavno organizovanom u
ona je polako krenula u dobrom pravcu. Nadam se Zagrebu. Procene su negativne, tu su se složili
da ćemo takve izjave uskoro čuti i iz BiH”, rekao je i Kontić i Hedl, da se prosto ne vidi rešenje
Kezunović. problema sa načinom funkcionisanja medija
na ovim prostorima. Međutim, činjenica je da
Pored njih, na debati „Treba li nam postoji određeni broj novih portala koji se zalažu
pomirenje u regionu” učestvovala je i Saliha za pomirenje, koji funkcionišu na principu
Đuderija iz Ministarstva za ljudska prava koja regionalnih medija i nude novu dimenziju pristupa
je podsetila na probleme sa kojima se suočava sagledavanju stvari. Činjenica da ti mediji imaju
u svom dugogodišnjem radu na pronalaženju dobru čitanost pokazuje da postoji interesovanje
nestalih. za dešavanja u regionu, bez obzira što se to u
medijiskim realnostima unutar samih zemalja ne
Kroz dvosatnu diskusiju debatovalo se vidi.
i o ulozi medija u procesu pomirenja kroz koju
su učesnike vodili bivši novinar Feral Tribune Prva konferencija o pomirenju završena
Drago Hedl, direktor Media Centra Sarajevo Boro je ulogom medija, a kroz četiri dana mogle su se
Kontić i urednik informativne rubrike dnevnog lista čuti različite dimenzije pristupa i shvatanja tog
Danas Nikola Tomić. Iako se razgovaralo o tužbi procesa. Na jednom mjestu okupili su se veterani
vjetar u leđa Miloradu Dodiku i njegovoj politici u kojem ste gradu ili selu živjeli 1992. godine, za podsticanje na ratne zločine koje je Tužilaštvo koji su se borili na svim stranama u ratu, civilni
buđenja nacionalizma u RS. U takvoj BiH veoma je ako ste uzeli oružje da branite svoj grad, to je bila Srbije najavilo prošle godine, tužbi NUNS-a za sektor, mediji iz regiona i političari iz BiH. Na
teško gledati naprijed i verovati da se može bolje velika hrabrost. Još je veća hrabrost danas odlučiti istu stvar, te o nenalaženju načina da se mediji jednom mjestu oko 60 učesnika razgovaralo je
i drugačije. Izgradnja mira i pokušaj pomirenja u se na pomirenje, a to je isto tako važan čin kao u regionu izbore sa recidivima iz devedesetih o suočavanju s prošlošću, pomirenju i, na kraju,
bilo kom obliku mnogo je naporniji i teži. Prema odbrana 1992. godine”, istakao je Kojović. godina koji su još uvek prisutni u skoro svim uspostavljanju dugoročnog mira.
mišljenju Peđe Kojovića iz Naše stranke, problem u medijima u regionu, diskusija se dotakla i teme
BiH je što današnja politika predstavlja retardirani Naslanjajući se na priču o vođenju civilnog sektora i slabe promocije onoga što rade u „Činjenica da su na ovom skupu
dio društva BiH. rata drugim sredstvima, bivši gradonačelnik javnosti. učestvovali veterani iz različitih vojski koji
Istočnog Sarajeva Radomir Kezunović podsjetio aktivno rade na izgradnji procesa mira među tim
„Svi smo mi u 2010. godini, jedino je na inicijativu postavljanja krsta na Trebeviću, Nije istina da na ovim prostorima istim zaraćenim stranama, dovoljno govori. U
su oni u 1992. godini. Pitanje nije da li nam koji bi se vidio iz cijelog Sarajeva. Zahvaljujući postoji kontinuitet etičkih identiteta iz rata u rat. procesu pomirenja važno je da se vode dva procesa:
treba pomirenje nego kako do njega doći. Da bi njemu, krsta neće biti, ali je to platio političkom Upravo obratno, ako radite arheologiju posljedica jedan među političarima koji imaju pristup
se to dogodilo, moramo postaviti pitanje šta se karijerom. rata onda ćete vidjeti vrlo značajne metamorfoze medijima i donose odluke, a drugi u lokalnim
događalo od 1992. do 1995. godine. Naše istine kolektivnog identiteta zahvaljujući ratu. Veterani zajednicama, da ljudi u zajednici počnu govoriti
su fragmentirane. Ja mogu reći svoju istinu, iz „Drugi primjer je spomenika djeci predstavljaju inžinjere tog poslijeratnog poretka šta se zaista dešavalo. Važna su javna svjedočenja
svoje ulice, ali putujući po BiH u toku rata shvatio poginuloj u opkoljenom Sarajevu. Nažalost, (U. Vlaisavljević) i važno je otvarati prostor za društvo u kojem ćemo
sam da postoji i druga strana priče. Kada ćemo biti u tom projektu nisam uspio da dam doprinos moći pravilno odgajati nove generacije“, zaključio
spremni da čujemo i uvažimo drugu stranu priče ja uspostavljanju pomirenja kao u prvom. Ako već Treba podsjetiti, da čak i kada se neka je Goran Božičević iz Miramida centra Grožnjan.
ne znam ali jedno je sigurno: postoje neke stvari o govorimo o djeci, najnevinijim žrtvama rata, kampanja nevladinih organizacija i civilnog
kojima se ne da razgovarati. Stranke na vlasti su smatram da je iz Sarajeva trebala da krene sektora kvalitetno najavi, mediji nisu preterano
dosta uspješne u proizvodnji sukoba i stvaranju inicijativa za spomenik svoj djeci Sarajeva jer ovaj zainteresovani da isprate takve događaje.
barijera. One su proizvele i završile rat, ali su grad nije imao samo jedan, nego tri obruča opsade. Podsetićemo, prošle godine na okruglom stolu
nastavile da ga vode drugim sredstvima. Bez obzira Iz Sarajeva treba da krene ideja pomirenja, a prva i o zločinu u Vukovaru, prvi put nakon 18 godina
Ova brošura je dio projekta „Izgradnja mira
na Zapadnom Balkanu – od normalizacije do
pomirenja“ finansiranog od strane Norveškog
ministarstva vanjskih poslova.

Kontakti:

CNA Sarajevo
Kranjčevićeva 33
71000 Sarajevo, BiH

Tel: +387 33 260 875, 260 876


Fax: +387 33 260 875

E-mail: cna.sarajevo@nenasilje.org

CNA Beograd
Sudentski trg 8
11000 Beograd, Srbija

Tel: +381 11 2637-603, 2637-661


Fax: +381 11 2637-603

E-mail: cna.beograd@nenasilje.org
www.nenasilje.org

Aktivnost je finansijski podržana od

Norveškog ministarstva spoljnih poslova


Norwegian Ministry of Foreign Affairs