You are on page 1of 3

Južni dio Zelene potkove obuhvaća Starčevićev trg sa zgradom Starčevićeva doma

(1894.-95) (danas Gradska knjižnica), izgrađenog za političara Antu Starčevića, koji nikad
nije u njoj živio. Slavni Hotel Esplanade (1922.-24.) smješten je odmah uz Glavni kolodvor,
jer su ondje nekad odsjedali putnici znamenitog vlaka Orient Express. Prema zapadu se
pruža i zagrebački botanički vrt.

Od početka svog političkog djelovanja do kraja života Ante Starčević je neumorno


dokazivao kako je glavna i najosnovnija stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za
hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok ne bude samostalan i neovisan.
Starčevićeva popularnost u narodu bila je velika te mu je zahvalni hrvatski narod 1895.
godine izgradio Starčevićev dom u Zagrebu gdje je živio do konca svog života.

Već tada je Starčević slab i nemoćan i godine 1892 započinje akcija, da se sagradi
»Starčevićev dom« u kojeg je Stari uselio u lipnju godine 1895, ali je naskoro i umro u
noći 27/28 veljače godine 1896.

Starčevićev dom

27. travnja 1892. godine održana je skupština Stranke prava u Rijeci. Najveću pozornost
skupštinara izazvao je književnik i podpredsjednik kluba stranke Eugen Kumičić ovim
riječima: "… u živoj nam je uspomeni kolikim je oduševljenjem i stotinama brzojavnih
pozdrava bio naš "STARI" pozdravljen iz svih hrvatskih krajeva, kad je navršio šezdesetu
godinu svoga života. … pa onda ono golemo slavljenje Stranke prava, prigodom
prošlogodišnje gospodarske izložbe, kad su nagrnula čitava hodočašća iz svih hrvatskih
krajeva u Zagreb, i kad su ti, nazovimo ih "hrvatski hodočasnici", smatrali svojom prvom i
svetom dužnošću da pozdrave Antu Starčevića… …Ali naš "Stari" nije mogao da primi te
poklonike u svom stanu, ako se uopće mogu nazvati stanom one dvije neugledne
dvorišne sobice, u kojima naš "Stari", naš velikan boravi svoje dane…".

Dr. Josip Frank je podržao prijedlog i predložio zaključak da se u Zagrebu prinosima


stranke podigne palača koja će u svakom pogledu biti dostojan dom prvaku stranke i Ocu
Domovine. Za tu će se svrhu izdati proglas hrvatskom narodu.
Prvi prinos za kamen temeljac položen je 8. svibnja 1892. godine. U četiri slijedeće godine
bilo je 3.878 pojedinačnih i skupnih priloga u ukupnom iznosu od 104.471 kruna. Krajem
listopada 1895. vlasti su zabranile sakupljanje novaca u tu svrhu.
Za gradilište je plaćeno 23.000 kruna.
Na natječaj za projekt doma pristigla su tri rada: Ćirila M. Ivekovića iz Sarajeva, Gjure
Carneluttija te Lea Hönigsberga i Julija Deutscha. Kruno Waidmann poslao je dvije
varijante rješenja izvan natječaja.
Natječajna porota zaključila je da radovi ne odgovaraju "u natječaju iztaknutom
programu". Najboljim je ocijenjen projekt Lea Hönigsberga i Julija Deutscha u
"monumentalnom slogu talijanske renaissance"., i njima je povjeren izvedbeni projekt
doma - koji je napravljen do 20. lipnja 1894. godine.
Dom je završen 17. srpnja 1895. i predan Anti Starčeviću.

Trg Ante Starčevića


1891. – promjena regulatorne osnove u okolici novog kolodvora: utvrđen oblik Južnog
perivoja
1900. – projekt uređenja parka Franje Jerabeka
1901. – uređenje istočnog dijela Južnog perivoja (do gradilišta upravne zgrade Ugarskih
željeznica)
1903. – uređenje zapadnog dijela Južnog perivoja – klizalište između Haulikove i
Botaničkog vrta (do
1904. god.)
1907. – klizalište između Haulikove ulice i Botaničkog vrta (1908–1917)
1913. – podvožnjak u produžetku Kumičićeve ulice predan u promet
1920. – regulatorna osnova za predjel sjeverno od državnog kolodvora: smanjen perivoj;
gradilišta na mjestu klizališta i dijela Južnog perivoja
1926. – park pred hotelom Esplanade uređen prema projektu Gradskoga građevnog ureda
1928. – nacrt perivojskog partera Franje Jerabeka
1974. – nadstrešnica pothodnika na Starčevićevu trgu; preuređenje preostalih zelenih
površina (Zvonimir Kani)
1993. – započela gradnja podzemnog poslovnog centra i garaže ispod trga
1994. – perivoj kao krovni vrt (Dragutin Kić)

Lenuci je urbanističkim planom donjeg grada podario Zagrebu najsuvremeniju


osnovu, koja čuva pluća grada i čini ga idealnim gradom vrtom.
Veličanstvenim ulaskom u najelegantnije i najljepše gradsko područje, nasuprot Glavnog
kolodvora, Zagreb se može smatrati jednim od najsretnijih gradova u svijetu.
Posjetioc koji će ležerno šetati preko Zrinskog, Štrosmajerovog, Tomislavovog i
Starčevićevog trga, zatim prema Botaničkom vrtu i prolaziti Marulićevim i Mažuranićevim
trgom, Trgom maršala Tita, vjerojatno će biti toliko očaran ljepotom tih gradskih dragulja
da će se zapitati kuda su ga to
noge odvele vlastitom voljom.
Međutim, kad bi taj isti posjetilac mogao vidjeti svoj put iz zraka, odmah bi mogao
prepoznati karakterističan oblik potkove.
Potkova je naziv dobila po Milanu Lenuciju (1849.-1924.). On je bio najvažniji zagrebački
arhitekt i urbanist 19. st. podrijetlom iz Karlovca. Svojim rješenjima, ostvarenjima i
pothvatima obilježio je Zagreb. Dugo mu se pripisivalo autorstvo Zelene potkove, koja je
upravo zbog toga po njemu i nazvana. Međutim, neka istraživanja pokazala su da on
zapravo nije bio začetnik te ideje o uokvirenju Donjeg grada. Ipak, iako autorstvo nije
njegovo, njegov udio u ostarenju tog plana nesumnjivo je najveći. Aktivno je sudjelovao u
razradi plana Potkove koja je započela krajem 19. st., napravio je njezin model te uredio
Tomislavov trg i oblikovao Starčevićev, Marulićev, i Mažuranićev trg početkom 20. st.
Sama po sebi, Lenucijeva potkova predstavlja jedno veliko ostvarenje hrvatske
urbanističke gradogradnje. Svojom strukturom i sadržajima ona je i jedan od najljepših
kulturno-povijesnih spomenika 19. st.
Međutim, ona nema samo povijesno značenje. I danas je jedno od najdražih šetališta u
središtu grada i mirna oaza za odmor.
S obzirom na ljepotu parkova i spomenike koji se u njima nalaze, ali i važne javne zgrade
koje se nalaze oko njih (HAZU, Umjetnički paviljon, HNK…), ona je i jedno jako lijepo
turističko odredište.
Zato mislim da bi svi turisti trebali barem proći kroz Lenucijevu potkovu na svom obilasku
Zagreba jer to je vrlo lijep kompleks parkova koji je šteta ne vidjeti.

Taj perivojski okvir Donjega grada nakon Drugog svjetskog rata dobiva naziv „Lenucijeva
potkova“. Taj se naziv temelji na uvjerenju da je karlovčanin Milan Lenuci (1849-1924),
najvažniji zagrebački urbanist i arhitekt devetnaestog stoljeća, autor ideje ove
prvorazredne perivojske cjeline trgova-parkova. Njemu je, naime, pripisana regulativna
osnova iz 1887. godine. Međutim, kasnija su istraživanja pokazala kako Lenuci nije mogao
biti idejni autor zagrebačke „zelene potkove“ jer je ideja nastala još 1882. godine kada
Odbor za izradu regulativne osnove još nije ni bio osnovan. Milan Lenuci, tadašnji
predstojnik Gradskog građevnog ureda, sudjelovao je u razradi plana između 1897. i
1901., a osmislio je model jedinstvenog uobličenja cjeline. Prvo je uredio Trg Franje Josipa
(današnji Trg kralja Tomislava) 1897. godine. Ideju kontinuiranog perivojskog okvira
ostvario je oblikovanjem i povezivanjem Starčevićeva (1900.), Mažuranićeva i Marulićeva
(1901. i 1903.) trga. Kod uređenja parkova „potkove“ posebna je pažnja posvećena
estetskom oblikovanju. Parkovi sadrže klupe za odmor grañana, fontane (Zrinjevac,
Tomislavov trg i Starčevićev trg), kulturno-povijesne spomenike (Marulićev trg i Zrinjevac)
itd.
Zagrebački Glavni kolodvor
Zagrebački Glavni kolodvor (službeno: Zagreb Glavni kolodvor) najveći je
željeznički kolodvor u Hrvatskoj. Nalazi se u središtu Zagreba, na Trgu kralja Tomislava
12. Gradnja zgrade Glavnog kolodvora počela je 1890., a objekt je svečano otvoren 1892.
pod imenom Državni kolodvor. Projekt za zgradu izradio je arhitekt Državnih ugarskih
željeznica Ferenc Pfaff. Zgrada Glavnog kolodvora registrirana je kao kulturno dobro.
Veća rekonstrukcija izvedena je za Univerzijadu (1986./87.), te ponovo 2006. godine.
Zgrada je oblikovana u neoklasicističkom stilu, te je ukrašena skulpturama i
dekoracijama. Dugačka je 186,5 metara.

Gradnja zgrade Glavnog kolodvora počela je 1890. i svečano je otvorena 1892. I ona je
oblikovana u neoklacističkom stilu, ukrašena skulpturama i dekoracijama. Postala je,
nažalost, prepreka za razvitak grada prema jugu. Dugačka je 186,5 metra, a izveo ju je
Ferenc Pfaff, mađarski arhitekt, koji je gradio i željezničke stanice u Rijeci, Bratislavi,
Pečuhu, Temišvaru.

Ferenc Pfaff (Mohač , 1851 - Budimpešta, 1913) mađarski građevinar, sveučilišni profesor,
arhitekt željezničkih kolodvora i drugih zdanja u Austro-Ugarskoj.

Rođen je u južno-zadunavskom gradiću Mohaču (mađarski: Mohács) 1851. godine.


Studirao je na budimpeštanskom Tehničkom Sveučilištu Palatin Josip pod vodstvom Imrea
Steindla, arhitekta budimpeštanskog parlamenta. Od 1887. radi za Mađarske državne
željeznice (MÁV).

Prva željeznička zgrada koju je sagradio bila je riječki kolodvor. Njegov kolodvor u
Kaposváru postao je tipskim planom za više drugih željezničkih postaja. Pfaffovi kolodvori
se obično sastoje od visokog središnjeg i dva manja krila. Pretpostori kolosijeka su
pokriveni polukrovom.

Pfaffova djela obuhvaćaju željezničke kolodvore i službene zgrade željeznica širom


ugarskog dijela bivše austrougarske monarhije. (On je sagradio ili pregradio ukupno 38
kolodvora). Tako se njegove najpoznatije građevine nalaze u Hrvatskoj (zagrebački Glavni
kolodvor, kolodvor u Rijeci), Mađarskoj (među mnogim drugima, kolodvori u Pečuhu i
Segedinu, lokalno sjedište MÁV-a u Segedinu), Rumunjskoj (kolodvori gradova Koložvar i
Satu Mare), Slovačkoj (glavni kolodvor u Bratislavi) te u Srbiji (kolodvor u Vršacu, u
Vojvodini).

Ferenc Pfaff je umro 1913. godine u Budimpešti. Njegov grob se nalazi na groblju
Farkasréti. Njegovu uspomenu čuvaju spomen-ploče na kolodvorskim zgradama ne samo
u Mađarskoj već i u njenim susjednim zemljama (u Hrvatskoj, dvojezični natpis na
riječkom kolodvoru).