Moj Učitelj

P. RajagoPalachaRi

Shri Ram Chandraji (Babuji)

Moj Učitelj
ShRi PaRthaSaRathi RajagoPalachaRi

SHRI RAM CHANDRA MISIJA CHENNAI, INDIJA

Prvo izdanje «Combined works of Chariji» («Sabrana djela Charijija»), sv. 2 10,000 primjeraka Prethodno objavljeno: “My Master” Prvo izdanje, siječanj, 1975. Drugo izdanje, kolovoz, 1976. Treće izdanje, srpanj, 1979. Četvrto izdanje, svibanj, 1985. Peto izdanje, kolovoz, 1989. Šesto izdanje, prosinac, 1989. Sedmo izdanje, ožujak, 1993. Osmo izdanje, studeni, 1995. Deveto izdanje, travanj, 2000. 1,500 primjeraka 1,000 primjeraka 1,500 primjeraka 2,000 primjeraka 2,000 primjeraka 3,000 primjeraka 3,000 primjeraka 5,000 primjeraka 7,000 primjeraka

Shri Ram Chandra Misija, Svjetsko sjedište Babuji Memorial Ashram, Manapakkam, Chennai, Indija, 600 116 http://www.srcm.org - http://www.sahajmarg.org © 2002. Shri Ram Chandra Mission. Ni jedan dio ove knjige ne može se reproducirati ni u kakvom obliku i ni na bilo koji način bez pismene dozvole Shri Ram Chandra Misije. “Shri Ram Chandra Mission”, “Sahaj Marg”, “SRCM” i grb Misije registrirani su kao službene marke i/ili zaštitni znaci Shri Ram Chandra Misije. I. hrvatsko web izdanje, 2011.

SADRŽAJ

PREDGOVOR .................................................... str. PRVI DIO – UČITELJ PRVI SUSRET .................................................. str. OKOLINA ...............................…................ str. TOLERANCIJA ................................................. str. DUŽNOST ........................................................ str. LJUBAV ........................................................... str. DRUGI DIO – UČENJE I DJELO

7

12 25 36 52 76

PUT DUHA ...................................................... str. 94 PRISTUP STVARNOSTI..................................... str. 117 ULOGA GURUA ................................................ str. 136 DUHOVNA ISKUSTVA....................................... str. 164 DAR OSLOBOĐENJA ....................................... str. 174 POGOVOR ........................................................ str. 194 GLOSAR ........................................................... str. 196

PREDGOVOR U pogovoru prethodnim izdanjima ove knjige, ispričao sam iskustvo koje me je dovelo 1974. godine do pisanja ovoga djela. Bio je to rezultat nečeg što sam vjerovao da je unutarnji nalog mojega Učitelja u meni. Pokušat ću sada iznijeti događaje koji su prethodili tome, a koji će moći objasniti zašto mi je bio dat Učiteljev nalog. Početkom 1974. godine, Učitelj se teško razbolio te je na koncu morao biti smješten u bolnicu u Lucknowu, gdje je oko mjesec dana ležao u dubokoj komi. Kako je imao 75 godina, bojali smo se - mada se to baš nije govorilo - da kraj nije daleko. Stoga je za većinu nas bilo pravo čudo kada je došao k sebi i nakon toga se i zdravstveno oporavio. Proveo sam s njim dio vremena, dok je bio u bolnici, što je za mene bila velika privilegija. Kada su ga otpustili iz bolnice u Lucknowu, otpratio sam ga u Shahjahanpur, te sam s njim proveo više dana dok se nije gotovo oporavio od te patnje koja je trajala mjesec dana. Tada mi je otkrio da me odabrao za svog duhovnog predstavnika i da bih ga konačno, kada dođe trenutak za to, naslijedio kao Predsjednik Misije. Bili su to za mene dani ganuća koji su me na trenutke dovodili do suza. Bili su to blaženi dani, kad se njegova nježna i stalna ljubav slijevala u mene i na mene, poput proljetne kiše pod žarkim suncem. To su bili i dani naše najosobnije bliskosti, kad se činilo da među nama ne stoji ništa
7

osim naših dviju ličnosti. Kao da je bio otklonio svaku prepreku među nama te smo stajali zajedno blaženi, u jedinstvu koje bi kasnije bilo teško ponovo osjetiti. Bio je to za mene period najveće sreće ali i, dosta iznenađujuće, i period najveće boli, jer sam se tada morao suočiti s mišlju da će me jednog dana moj ljubljeni ostaviti kako bi otišao u «svjetliji svijet». Ta misao samo što mi nije slomila srce. On je to naravno samo jednim pogledom naslutio i nježno me prekorio zbog tih misli riječima: »Bit ću s tobom još mnogo godina. Nemoj sada zbog toga brinuti. Gospođa Davies mi je rekla da ću živjeti do 2006. ili 2007., a i drugi su mi rekli to isto. Stoga ne plači, bit ću s tobom još dugo. Jednoga dana svi moramo otići, no, ponavljam, taj je dan još daleko». Tako me korio i tješio no, unatoč tome, nisam mogao podnijeti misao na trenutak kada više neće biti sa mnom: tako se u mom srcu razvila skrivena bol, koja me više nije napustila i koja je 1983. godine postala okrutna i ubitačna stvarnost koja će me progoniti cijeloga života. Svijest o tome dovela me do toga da razmislim što bih mogao napraviti da Mu iskažem svoju ljubav i zahvalnost. Naime, darovi koje sam dobio od Njegove ljubavi nisu bili zasigurno mala stvar! Razmišljao sam dakle neprestano o tome što bih trebao napraviti, a kao rezultat toga mi se u srcu pojavio osjećaj unutarnje prisile, koji je postao opsesivan. U tom stanju uma i srca našao sam se u Maduraju, gdje se dogodilo čudo njegovih unutarnjih uputa koje su se konkretizirale
8

pisanjem ove knjige. Uvjeren sam da se takva unutarnja prisila mora izgraditi našim vlastitim trudom, a tada se Njegova pomoć kristalizira u nama i sve postane moguće. Samo ljubav prema Njemu može to učiniti mogućim. Bangalore, 8. ožujka 1989. P. Rajagopalachari

9

PRVI DIO

UČITELJ

10

Ja sam svjetlo onome tko Me vidi, ogledalo onome tko me uoči. vrata sam onome tko Mi kuca. Hodočasniku ja sam put. Isusova svećenička molitva iz «Otkrivenja» sv. Ivana

11

Moj Učitelj

Prvo poglavlje

PRVI SUSRET
U Misiju me, krajem ožujka 1964., uveo Shri Vira Raghavan, prefekt centra u Madrasu. Prije nego sam u nju ušao, nisam poznavao niti imena te velike organizacije. Shri Vira Raghavan i moj otac su se bili sprijateljili zahvaljujući zajedničkom interesu za homeopatiju. Shri Vira Raghavan nas je ponekad posjećivao, obično da pregleda mog sina i dâ kakav savjet za liječenje, kada bi se razbolio. Moj je odnos s njime dakle bio posve neodređen i svodio se na ljubazne razmjene pozdrava. Jednoga dana u veljači (vrlo sretnoga dana za mene!) dogodilo se da je Shri Vira Raghavan vidio neke od mojih knjiga iz joge, psihologije, filozofije i misticizma, područja za koja sam se zanimao. Rekao je: «Obzirom da te zanimaju te stvari, zašto ne pokušaš praktički pristup?» Odgovorio sam mu da sam nešto radio neko vrijeme, no, kako me nije imao tko voditi, napustio sam praktičko traženje jogičke sadhane. Shri Vira Raghavan je na to odgovorio: «Nas se nekolicina okupljamo i meditiramo zajedno. Ako si zainteresiran možeš nam se pridružiti i pokušati metodu.» Trenutno sam prihvatio. Moj je otac došao na sitting već slijedeće nedjelje, na dan Vasant Panchamija, dok se moje uvođenje odgodilo za nekoliko tjedana jer sam, zbog službenog putovanja, morao otići iz Madrasa.
12

Prvi Susret

U to vrijeme Shri Vira Raghavan nije posebno spomenuo Učitelja, niti nam je govorio o važnosti Učitelja u ovom sistemu joge. Sve što smo vidjeli bila je jedna fotografija, na koju sam bio rastreseno bacio pogled. Nije posebno djelovala na mene, osim što sam pomislio: «Oh! To je dakle osoba koja vodi učenike! Odlično!» Shri Vira Raghavan nam je rekao da je taj gospodin iz Shahjahanpura došao u Madras godinu dana ranije, ali mi nismo ništa znali o njegovoj posjeti. Shri Vira Raghavan je međutim precizirao kako nam je, mada usput, rekao za njegovu posjetu prethodne godine. Tada sam se sjetio da nam je on godinu dana prije bio rekao da je njegov acharya došao u Madras i da će on nekoliko dana biti zauzet dok njegov acharya ne ode. U to smo vrijeme mislili da je njegov Vaishnav acharya došao njemu u posjetu. Nažalost Shri Vira Raghavan nam tada nije bio dao potpunu obavijest te smo tako nenadoknadivo izgubili dragocjenu priliku da osobno sretnemo Učitelja. Međutim, u trenutku našega ulaska u Misiju, nismo istinski osjetili gubitak, jer još nismo imali nikakvu ideju o Učitelju. Osjećaj gubitka javio se kasnije. Negdje polovinom 1964. godine morao sam poslom ići u Bareilly, a od tamo u Lucknow. U stvari sam prošao i kroz Shahjahanpur, no nisam imao kod sebe adresu sjedišta Misije, a nisam se ni pobrinuo da je nađem i dobijem darshan od Učitelja. Tako sam izgubio još jednu priliku, no ovaj put zbog mog osobnog nedostatka interesa. Nekoliko mjeseci kasnije dogodio
13

Moj Učitelj

se prvi znak Učiteljeve milosti, u vidu nove prilike da opet odem u Bareilly, zbog moje tvrtke. Nakon što sam obavio posao u Bareillyu, u subotu popodne sam se uputio u Shahjahanpur, ostavivši kolege s posla u Bareillyu uz obećanje da ću se vratiti iste večeri. Stigao sam u Shahjahanpur oko tri popodne i zaustavio se na nekakvom raskrižju te se raspitao kako doći do Učitelja. Jedan mi je saobraćajac pokazao nekakvog prodavača slatkiša, stotinu jardi (1 yd = 0,9144 m, B.P.) dalje. Vlasnik prodavaonice mi je dao daljnje informacije i u par minuta sam se našao u Učiteljevoj kući, u ashramu, kako su ga obično zvali! Sve se zbilo tako izravno i vrlo jednostavno. Ušao sam u ashram i upitao mogu li sresti Učitelja. Odgovorili su mi da se odmara, ali da mogu ući u njegovu sobu i tamo sjesti, pazeći da ne ometam njegov odmor. Našao sam Učitelja na nekakvom niskom krevetu kako leži licem okrenutim prema zidu, a leđima prema meni. To je bilo prvi put da sam vidio Učitelja. Ležao je na desnoj strani, šćućuren, te se kao osoba činio jako malen i ne baš značajnoga izgleda. Moj je prvi dojam bilo razočarenje. «Kako?», promislio sam «To je čovjek koji me mora odvesti k Cilju? Izgleda kao da i sam treba pomoć, čak i u fizičkom kretanju unaokolo. Kako će onda pomoći meni?» U narednih pola sata nisam prestao misliti na to. Nema tajne u tome da priznam da sam bio vrlo razočaran i da sam poželio da nisam došao tako iz daleka, sam, da ga vidim. Baš kad su moje misli došle do tog žalosnog zaključka, on se naglo okrenuo,
14

Prvi Susret

potpuno budan i ja sam ugledao njegovo lice. Zurio je u mene kao da me snima pogledom, a i ja sam, sa svoje strane mislim, prilično bezobrazno zurio u njega. Predstavio sam se kao abhyasi iz centra u Madrasu. On je tada sjeo leđima i glavom pognutih malo prema naprijed, dok mu se tijelo odmaralo na rukama koje su držale ivicu postelje. Činilo se da mozga nekakvu duboku unutarnju misao. Bio je zamišljen, a lice mu je imalo dosta žalostan izraz. Nakon nekoliko trenutaka ponovo me pogledao i ja sam vidio njegove oči: najdublje oči koje sam ikada vidio. Ljudske oči obično izgleda da imaju dno, nekakvu granicu prozirnosti, a neke su oči toliko mutne da ne propuštaju da se išta vidi, osim vanjske površine rožnice. Učiteljeve su oči potpuno prozirne te se čini da pokazuju put prema nekom drugom svijetu, koji se pruža iza njih. Gledati u oči Učitelja je kao gledati u bistro plavo nebo: pogled uranja u njih ne srećući granica, niti kraja uranjanju. Čini se da Učiteljeve oči sadrže u sebi sav prostor i sve što postoji. Taj me je pogled osvojio: sada sam mogao u potpunosti shvatiti puraničke priče o Yashodi, koja je vidjela čitav svijet u ustima Lorda Krishne djeteta! Odmah sam intuitivno shvatio da sam našao jedinu osobu koja može biti moj Učitelj i koja me može odvesti do Cilja. Učitelj se ustane polako i iziđe iz sobe, ode na verandu i pogleda naokolo kao da nešto traži. Upita me gdje mi je prtljaga. Odgovorio sam mu da sam ostavio prtljagu u kolima, na glavnoj cesti. Ne pitajući me za planove, on pošalje nekoga do kola da iskrca kovčeg i
15

Moj Učitelj

stavi ga u sobu pored svoje: napravio je sve to kao da on pravi planove za mene! Onda zamoli nekoga da mi donese šalicu čaja i nešto za jesti. Na koncu ode u svoje odaje gdje je, kako sam kasnije doznao, živjela njegova obitelj te iziđe odande s ručnikom kojega položi na plato pored bunara, koji je tada bio jedini izvor vode.

Babujijeva kuća u Shahjahanpuru

Bunar je imao ručnu crpku kojom se crpila voda. Stavi vjedro pod mlaz i napuni ga do vrha vodom, nakon čega sjedne na svoju stolicu, nasmiješi se po prvi put i reče: »Okupaj se, ako želiš, voda je spremna.» Najprije sam bio posramljen što sam dozvolio starijem čovjeku, mnogo starijem od sebe, da mi pripremi vodu za pranje. Druga je reakcija bila nešto što ni danas ne mogu opisati.
16

Prvi Susret

Nekakav skup emocija, zahvalnosti, podčinjenosti i ljubavi, pomiješan s mnogo stida. Stida, jer sam stajao i gledao kako on puni vjedro, misleći da to čini za sebe, a nisam mu ponudio nikakvu pomoć. Cijelo sam to vrijeme htio napuniti vodu, ali me spriječila moja stidljivost. Bilo kako bilo, oprao sam se, kako mi je rečeno, upravo blizu bunara na otvorenom jer ashram u to vrijeme nije imao kupatila. U međuvremenu su mi donijeli čaj te sam se okrijepio. Nakon toga sam sjeo na verandu, dok je Učitelj obavljao svoje poslove, ustajući često da bi ušao u kuću i dao upute kućnom osoblju itd. Učitelj mi je također predstavio i prvu osobu koju sam već sreo na ulazu u ashram, gospodina Ishwara Sahaia, za kojeg sam poslije doznao da je Učiteljev osobni pomoćnik i stalni pratilac. Učitelj je mislio da ću ostati preko noći, a ja mu nisam rekao da se moram vratiti iste večeri. Nisam ga obavijestio o svojim planovima jer nisam imao hrabrosti za to. Tako sam sjedio čekajući da se nešto dogodi. Oko 7.00 h Učitelj je ušao u kuću i izišao gotovo odmah iz nje pitajući me da li jedem luk. Odgovorio sam mu da ne. Bio sam pomućen tim pitanjem, no mislio sam da ima kakve veze s duhovnom praksom. On se nanovo vratio i bio odsutan petnaest minuta, da bi se potom vratio i sjeo u svoju udobnu stolicu na verandi. Oko 8.00 h došao je netko i šapnuo mu nešto. Odmah se ustao i rekao: »Dođi, tvoja je večera gotova. Molim te, pojedi je. Uspio sam ti nabaviti malo jogurta, jer znam da ga Indijci s juga obično piju uz sve obroke.» Nisam
17

Moj Učitelj

očekivao sve to, no ponizno sam ga slijedio i pojeo svoj obrok. Nakon što sam večerao, zamolio sam za dozvolu da odem. Učitelj je bio iznenađen i rekao je: «Tek si stigao, a dolaziš tako iz daleka. Zar ne možeš ostati barem jedan dan više?» Poziv je bio tako iskren i topao da ga nisam mogao ne prihvatiti. U međuvremenu se okupilo i nekolicina drugih osoba, sve Učiteljevi učenici iz okolnih mjesta. Sjeli smo oko njega u polukrugu, uglavnom u tišini. Svako toliko Učitelj bi nešto primijetio, onda bi opet ušutio. Veče je prošlo tako, neodređeno, dok se oko 10.00 h nisam osjetio vrlo umoran i otišao u krevet. Bio je to, kako mi je kasnije iskustvo s Učiteljem potvrdilo, prilično neobičan dan u njegovom svakodnevnom životu. Učitelj je obično živahan sugovornik, šarmantan, pun duha i dobre volje; često upadne u razdoblja šutnje, no tih je malo i kratko traju. U tim je situacijama potpuno odsutan i izgleda daleko, u nekom drugom svijetu. Ali kada govori, ima dar iznošenja svoje duboke filozofske misli u obliku jednostavnog dijaloga, kojeg i potpuno neobrazovana osoba može razumjeti i usvojiti, te primijeniti u svakodnevnom životu. No, sve sam to još trebao tek otkriti kroz osobno iskustvo. Taj moj prvi dan s Učiteljem bio je ipak malo razočaravajući, jer mi je sve u svemu uputio jedva desetak riječi, bez ikakvog duhovnog značaja. Sve što mi je pokazao o sebi, bila je njegova ljupka ljubaznost i gostoprimstvo domaćina. Međutim, jedan važan aspekt ili osobina koju sam primijetio bila je da u Učitelja sve to izgleda potpuno prirodno, savršeno
18

Prvi Susret

iskreno i u temeljima njegove naravi. Nije bilo nikakvog razmetanja, nikakvog hinjenog držanja ili uslužnosti. Baš suprotno, kao domaćin ponašao se spontano i sve je činio prirodno, kao što sunce sjaji ili voda umiva. Po prvi put u životu osjetio sam se u prisustvu savršenog domaćina, koji zna biti gostoprimljiv, a da to gosti ne primijete; koji zna ponizno služiti svoje posjetitelje bez ikakva traga servilnosti; koji zna biti Učitelj učeniku bez one taštine, arogancije i hirovitosti koje se, barem u Indiji, čine praktički suštinskim uvjetom za zauzimanje vrlo visokih položaja, pogotovo u religioznim hijerarhijama. Imao sam, naime, prilike sresti mnoge osobe koje su smatrali velikim dušama, sannyasijima, svecima, itd.; zahvaljujući svojoj profesionalnoj karijeri putovao sam pomalo po čitavoj Indiji i za tih sam službenih putovanja imao mnogo prilika za takve susrete, ali rijetko sam sreo nekog gurua, i na najnižem nivou hijerarhije, čiji položaj gurua nije bio okaljan arogantnim držanjem, razmetanjem, prelakim obećavanjem stvari i škrtosti u primanju «darova» od učenika. Ovdje u Shahjahanpuru, sreo sam po prvi put gurua koji je bio jednostavan, neposredan, nerazmetljiv i bez gizdanja, koji nije tražio apsolutno ništa i, ne samo što je nudio najvišu duhovnu službu Oslobođenja, već je i stavljao na raspolaganje abhyasija vlastito fizičko služenje. To je za mene bila velika zagonetka, u potpunosti suprotna guruima kakve se obično sreće u Indiji. Nije dakle čudo što sam otišao u krevet uzburkanih misli i zbunjenih dojmova.

19

Moj Učitelj

Te noći nisam baš dobro spavao. Na zidu uz bok mojega kreveta bila je velika slika velikog Učitelja, Lalaji Saheba te mi se činilo da zuri u mene. To me je činilo nervoznim i nemirnim, nisam se prestao okretati u krevetu te sam čak i u mraku imao osjećaj da Lalajijeve oči zure u mene prodirući mi u dušu. Ujutro sam se rano probudio i u 6.00 sam već bio gotov, međutim nisam još nikoga sreo. Uz Učiteljev naslonjač na verandi, već je bila pripremljena hookah za njega. Rekli su mi da Babuji, kako su od milja zvali Učitelja, počinje dan s hookahom. Doista, on se pojavio u 7.00 i otišao je pravo prema svojoj stolici te započeo uvlačiti hookah. Trebalo je nešto vremena da ona počne funkcionirati kako treba. Za sve to vrijeme sjedio je opušteno, potpuno u tišini, očiju uprtih u daljinu. Popio je pola čaše mlijeka, a kad je popušio hookah, otišao je u svoj ured, otvorio kutiju s lijekovima, uzeo flašu ulja i stavio ga na glavu trljajući ga snažnim pokretima ruku. Onda se otišao okupati i vratio se par trenutaka kasnije odjeven na uobičajen način, u dhoti i ručno sašivenu tkaninu od baniana, koja pokriva gornji dio. Kada želi biti zvaničniji, nosi kurtu; za javne prilike odijeva dugi kaput, zakopčan do vrata, koji mu dopire do koljena i nosi bijelu kapu. Ponekad nosi i pyjamu. To je sva njegova garderoba. Učitelj ima svjetlu put i, mada je nizak i mršav, neobično je dražestan sa svojom lijepom bradom. Ruke su mu vrlo izražajne i često ih, dok razgovara, koristi za gestikulaciju. Njegova su stopala, posebno tabani, vrlo mekana, nježna, poput latica cvijeća. Kad ih se dotakne,
20

Prvi Susret

shvati se podrijetlo izraza ‘lotosova stopala’. Učiteljeva stopala doista su, zbog finoće i zdrave ružičaste boje, lotosova stopala. Učitelj tečno govori hindi, urdu i engleski. Engleski mu je izravan i točan: nisam ga nikad čuo upotrijebiti neki izraz ili frazu koji su nejasni, kako u razgovoru tako i u pisanju: on je jedna od rijetkih osoba koje kažu što misle i misle točno ono što kažu. Kad ga se pita, daje neposredne i odvagane odgovore tako rado da je sugovornik sretan što mu je postavio pitanje. Primijetio sam da, Učitelj, mada voli pitanja, više voli ona pitanja koja se odnose na osobe individualno. Obično, naime, ne voli raspravljati o čisto teorijskim pitanjima, koja traže znanje, a ne savjet. Učitelj je pravi umjetnik u izbjegavanju razilaženja. Primijetio sam u njemu istinsku poniznost kad bi odbacivao znanja drugih sustava razmišljanja, filozofije itd., ali je u isto vrijeme bio čvrst poput planine u onom što se odnosi na znanje koje potječe iz njegovog osobnog iskustva joge. Tu je on Učitelj u pravom smislu riječi, spreman dokazati svoje tvrdnje i razlaganja kroz praktičnu demonstraciju, radije nego li verbalnom raspravom. Vidio sam dokaz te crte njegova karaktera kad mu je netko postavio pitanje o svom specifičnom duhovnom stanju. Učitelj se nasmiješio i odgovorio: »Ne mogu ti to objasniti, ali ako ti to tvoje samskare dozvole mogu ti dati iskustvo tog stanja.» Tim malim ograđivanjem, Učitelj nije nastojao otkloniti pitanje: to je samo još jedan primjer njegove poniznosti, koja je duboko ukorijenjena u njemu: rijetko izjavljuje da je
21

Moj Učitelj

u stanju nešto napraviti. Jedna od njegovih najdražih rečenica je: «Milošću mog Učitelja sve se može učiniti. Na koncu, on je taj koji čini. Ako Lalaji to hoće, to se u samo jednom trenu može učiniti.» Već u tom mom prvom posjetu vidio sam u njemu tu duboku, osobnu, duhovnu vezanost za njegova Učitelja Lalajija. Činilo se da u njemu postoji potpuni osjećaj ovisnosti o njemu. U početku mi je to stvaralo nekakvu zbrku: «Na koncu», mislio sam, «on je Učitelj. Zašto je onda tako ovisan o Lalajiju? Zar to nije znak nekakve njegove slabosti? Ili koristi Lalajija kao izliku da skrije vlastite nedostatke?» Otkrio sam, međutim, da su moje misli pogrešne: ni u jednoj riječi, ni u jednoj radnji, Učitelj nije pokazao ni najmanju sumnju ili nesposobnost da vodi svoje osobne poslove, bilo da je riječ o nekakvoj raspravi ili da je riječ o njegovu ‘radu’. Otkrio sam da ima neizmjernu i potpunu vjeru u Lalajija i da mu to daje potpuno povjerenje i željeznu volju da obavlja svoj posao. I u tom prvom danu Babuji je to spomenuo više puta: «Za uspjeh u radu nužna je čvrsta volja. Bez vjere u Učitelja posao se ne može napraviti. Sumnja je neprijatelj duhovnosti. Sumnja u stvari pokazuje nedostatak vjere u Učitelja.» Oko 9.00 Učitelj nas je pozvao unutra, bilo nas je otprilike šest i dao nam je grupni sitting koji je trajao gotovo trideset minuta. Učitelj je potom izišao pušiti svoju hookah, a poslije se, uz pomoć Shri Ishwar Sahaia, pozabavio dopisivanjem. Bio sam odveć stidljiv i nervozan da bih išao u sobu i sjeo s njima, mada su svi ostali, očito članovi Misije već mnogo godina, ušli.
22

Prvi Susret

Tako sam ostao sam na verandi do ručka. Pojeo sam ručak oko 13.00 te zatražio od Učitelja dozvolu da se vratim u Bareilly. Dozvolio mi je da odem. U trenutku odlaska osjetio sam odjednom kako mi neopisiva bol obuzima srce, kao da odlazim od vlastite kuće na dugo putovanje, osjećaj sličan napuštanju dragih osoba i oči su mi se napunile suzama, što sam rijetko iskusio otkako sam odrasla osoba. Prošlo je gotovo pola sata prije nego je tuga nestala, a prije nego li sam se vratio u Bareilly, bilo je trenutaka u kojima je ta tuga postajala neizdrživa. Otišao sam u posjet Učitelju i dobio njegov darshan. Svi dojmovi koje sam imao u glavi bili su kaotični. Kako prosuditi toga čovjeka? Kako ga shvatiti? Kako procijeniti njegov rad? A najveća tajna u svemu tome bila je: kako je uspio stvoriti u meni taj osjećaj duboke tuge i žalosti koji mi se javio u srcu u trenutku odlaska? Upoznao sam tu osobu tek dvadesetčetiri sata prije. Kako se, nakon tako posve kratkog poznanstva, površnog i lišenog bilo kakve intimnosti, mogla pojaviti tako jaka emocija? Došao sam kao potpuni stranac te sam, po mom mišljenju, i otišao kao stranac. Ili ipak nije tako bilo? To je bilo pitanje. Doduše, moguće je da mi je trebala vječnost da ‘upoznam’ Učitelja, ali zar je i on imao istu potrebu tako dugog vremena da me upozna i da radi na meni? Ne! Nije moglo biti tako, a dokaz je upravo bio taj snažan emotivni dojam prvoga susreta. Bio sam uvjeren da je napravio nešto u najintimnijim dijelovima mojega srca, da je neko sjeme bilo duboko posađeno i to
23

Moj Učitelj

je bila moja prva reakcija. Tako, mada sam na površini bio uznemiren, u dubini se rodilo uvjerenje da sam toga dana našao svog Učitelja i da slijedim ispravan put do Cilja. Dio je božanske prirode Učitelja da, tkogod mu dođe, ne ode razočaran i barem ja sam našao u tom prvom susretu unutarnju ispunjenost onim što sam u sebi nazvao «Božanstvom». «Učiteljev rad», mislio sam, «započinje u trenutku u kojem se uspostavi prvi ljudski kontakt». Kasnije mi je iskustvo pokazalo da taj zaključak nije bio potpuno točan.

24

Okolina

Drugo poglavlje

OKOLINA
Kuća mojega Učitelja vrlo je stara, neki dijelovi imaju i više od par stotina godina, a i novi, kasnije pridodati dijelovi (ako se isključi nedavno sagrađena kuća za prekomorske posjetitelje) stari su više od četvrt stoljeća. Velika je i prostrana, okružena u potpunosti zidom, s glavnim ulazom na zapadnom zidu i manjim vratima smještenim uz njega. Velika ulazna vrata obično su zatvorena te svi posjetitelji koriste mala vrata lijevo od njih. Čim se uđe je veliko otvoreno dvorište, kojem je jedna trećina povišena i popločana ciglama. Kako se prijeđe dvorište, dolazi se na verandu glavne zgrade. Tu Učitelj sa svojim abhyasijima provodi najveći dio vremena. Učitelj ima svoj naslonjač, postavljen nasuprot glavnog ulaza, dok abhyasiji sjede njemu nasuprot, leđima okrenutim prema ulazu. Za vrijeme moje prve posjete, Shahjahanpuru nisam primijetio ništa posebnoga u toj kući, ali nakon dvije ili tri posjete, otkrio sam da, čim prijeđem ulazna vrata, osjetim kao da sam u potpuno različitom svijetu. ‘Ozračje’ unutar Učiteljeve kuće zaista je nešto jedinstveno. Ima tako profinjenu duhovnu svojstvenost, da ju je teško opisati. U jednoj ili dvije prilike osjetio sam takav drhtaj u srcu dok sam prelazio prag prostora oko kuće: prijelaz od vanjskog prema unutarnjem dijelu okućnice je trenutan
25

Moj Učitelj

i osvježavajući poput uranjanja u bazen hladne vode. Što je osoba osjetljivija, to snažnije osjeća. Kad sam prvi put došao, išao sam kao posjetitelj i nisam osjetio nikakvu razliku. U slijedećim sam posjetama primijetio da dolazim u dobrom raspoloženju i s osjećajem osobe koja se vraća svojoj kući. Taj je osjećaj sve više i više jačao, kako sam ponovo dolazio, dok nije postao tako snažan da bi započeo već po polasku iz Delhija te postajao sve dublji dok me ne bi prirodno i skladno u potpunosti obuzeo čim bih ušao u Učiteljevu kuću. Često sam bio tako uznemiren tim osjećajem da sam morao počekati da uspostavim emotivnu ravnotežu prije nego što uđem da se sretnem s Učiteljem. Danas se ta emotivna uzbuđenost često javlja već čim krenem iz Madrasa za Shahjahanpur. Osjećaj uznemirenosti obuzme mi srce, a - kako se cilj približava - nemir se povećava, dosežući ponekad razmjere fizičke boli u srcu. Raspravio sam to s Učiteljem. Učitelj se nasmijao i rekao: «Da, to si ispravno primijetio. Mnoge su osobe to primijetile, no kažem ti da je to samo pitanje osjetljivosti. Razvij osjetljivost i vidjet ćes kakvo ćeš blaženstvo iskusiti. U stvari osoba mora stvoriti svoj vlastiti prostor, gdjegod išla! To je znak duhovnosti: kad sjediš blizu nekog zaista velikog sveca, osjetit ćeš mir i spokoj. Mnoge me osobe pitaju kako prepoznati sveca. Odgovaram im da, ukoliko osjete mir kada sjednu uz njega, tada je u njemu svetost.» Upitao sam Učitelja zbog čega je potrebno to stanje snažne uznemirenosti kad idemo k njemu. Učitelj je odgovorio: »To je dobar znak. Uznemirenost je dobra stvar. Ukazuje na unutarnju žudnju za Ciljem. U stvari, u naprednom
26

Okolina

je abhyasiju uvijek prisutna skrivena uznemirenost. Recimo, kad misliš doći k meni, počne se razvijati žarka želja koja postane uznemirenost; ona traje dok se željeni Cilj ne postigne. Dakle, ta se uznemirenost postiže iskustvom. Pogledaj ovo ovdje ozračje: jedinstveno je, i gotovo svi abhyasiji osjete da je to nešto jedinstveno. To je Lalajijeva milost. U takvoj se atmosferi moguće duhovno uzdići u vrlo kratkom vremenu. Moraš stvoriti slično ozračje gdjegod ideš, to je jednostavno. Onda ćeš primijetiti da te vanjske misli ne ometaju, da te vanjski prostor ne ometa. To je kao ronilac koji odjene posebno odijelo i nosi vlastiti prostor sobom, dolje u dubine oceana te ga ocean ne plaši.» Kasnije, nakon par godina osobnog druženja s Učiteljem počeo sam ga posjećivati u nekim mjestima gdje je boravio. I tu sam nalazio ozračje mira i smirenosti, koje bi se, međutim, mijenjalo kad bi on otišao. Kad sam ga upitao zašto se to događa, Učitelj se nasmijao i rekao: »Da, promijeni se, kako si primijetio, no nije moja krivnja. Ja stvorim isto ozračje gdjegod idem, no što mogu kad ga ljudi unište kad ja odem? Da bismo zadržali istu atmosferu moramo nadzirati misli. Misli stvaraju atmosferu. Ako odeš u neko sveto mjesto, naći ćeš tamo mir. Zašto? Jer ljudi tamo odlaze u duhu pobožnosti, zadržavajući mir i pobožnost, a ozračje se tome prilagođuje. Kad bi netko na tom istom mjestu sagradio kino ili plesnu dvoranu, primijetio bi da će se atmosfera trenutno promijenila, jer ljudi sad tamo idu s drugim mislima, koje mijenjaju atmosferu. Stoga
27

Moj Učitelj

u tim svetim mjestima, moramo kontrolirati misli i upraviti ih u pravom smjeru. Valja izbjegavati ljutnju i bijes kao i strast jer te stvari mogu uništiti ozračje. No, ako se to i dogodi, stvari se mogu nanovo promijeniti meditacijom i ispravnim stavom. Reći ću ti još nešto vrlo dragocjeno: moguće je čitati ozračje nekog mjesta i vidjeti događaje koji su se tu zbili. Vrlo je jednostavno, dovoljno se koncentrirati i čitanje će se pojaviti pred očima. Ako ideš dalje, možeš se koncentrirati na atmosferu općenito i «čitati» povijest jedne nacije. Što se dogodilo? Kada? Sve je tu, svaka je stvar vrlo jasno zabilježena, potrebna je samo osoba koja zna ‘vidjeti’ da bi pročitala sve to. Sigurno si nekad osjetio smetnje ulazeći u neko novo mjesto. Možda strah ili strast. Ta je percepcija automatska i postane druga priroda osjetljive osobe. Tada, milošću Učitelja, ako ti je data moć, možeš «očistiti» mjesto. Zamisli samo da milost Učitelja prelazi čitavo mjesto i čisti sve utiske, to je sve. Vidiš kako je jednostavno! No, potrebna je vjera i čvrsta volja.» Upitao sam Učitelja kako razviti osjetljivost, Učitelj je odgovorio: »Razvij svijest! Trudi se uvijek da paziš na to što se događa i osjetljivost će se razviti! Mnogi ljudi meditiraju, ali, žao mi je reći da mnogi ne znaju što se događa u sustavu za vrijeme meditacije. Zašto? Zato jer ne paze što se događa. Valja paziti na transmisiju i na njeno djelovanje na sustav: tada počinje istinska radost meditacije. Reći ću ti nešto: bez obzira da li osoba osjeća ili ne, transmisija će djelovati i dovršiti posao; međutim, prava sreća nastupa kad smo svjesni onoga što smo
28

Okolina

dobili. Stoga je potrebna osjetljivost. Druga je velika korist u tom što se napredak ubrzava kad postanemo osjetljivi: kada smo svjesni onog što se događa, tada možemo aktivno surađivati s Učiteljem. Stoga je to velika dobit. Reći ću ti nešto: osjetljivost je, ponekad, i ‘prokletstvo’, jer postaneš otvoren prema svemu. Sve djeluje na tebe. Velim ti da to može prouzročiti mnoge patnje i jade: zamisli da se, dok gledaš bilo koji dio, bilo koju stvar ili osobu, sve trenutno pojavi pred tvojim očima. Kako je moguće da to ne djeluje na tebe? Takva će osoba morati dijeliti radosti i patnje svih koji je okružuju. Nekad mi se dogodi da idem u nova mjesta čije je ozračje tako loše da se gotovo gušim: moram ga očistiti, u protivnom tu ne bih mogao živjeti! Tako moramo čistiti gdjegod idemo. Stoga velim mojim suradnicima da je Učitelj u stvari čistač, osoba koja obavlja posao čistača: privlači sve što je prljavo i sve prljavštine, te ih mora očistiti. To je razlog zbog kojeg se kaže da je za čitavu jednu naciju dovoljan jedan jedini pravi svetac. On je kao veliki čistač, koji čisti čitavu zemlju, jer privlači sve prljavštine. Vidiš tu tamasha (‘šalu’, B.P.), Učitelj je u stvari čistač. Zato kažem da je svetac meta svih patnji svijeta. Ponekad, stoga, moramo kontrolirati osjetljivost, kako ne bi na nas previše djelovala, u protivnom bi osjetljiva osoba postala žrtvom svoje okoline.» Sjećam se jednom kad je Učitelj posjetio neki grad da obiđe neke abhyasije. Ja sam ga pratio, a bili smo gosti u kući jednog abhyasija. Sve je dobro teklo čitavoga dana, ali u noći je Učitelj bio izuzetno uznemiren i
29

Moj Učitelj

spavao je samo na trenutke. Sutradan ujutro, kad sam se probudio, vidio sam da je nemiran i iscrpljen. Slijedeće smo se noći preselili u obližnji hotel i bio sam sretan jer je Učitelj spavao duboko i bez prekida, čitavu noć. Kad se probudio rekao je: «Vidiš, u hotelu smo gdje dolaze i odlaze tisuće ljudi, a ozračje je bolje i čišće od atmosfere u onom mjestu. Zar nije sramota da atmosfera jedne kuće može biti tako teška i prljava, a atmosfera hotelske sobe čišća? Što reći o osobama koje žive u onoj kući? Sramotno je da ljudi vode takav život koji u potpunosti zagađuje i prlja njihov prostor. Vidiš, naša je najmanja dužnost ostaviti svijet barem onakvim kakvim smo ga našli kad smo došli na njega, umjesto da ga iskvarimo i uništimo. Trebali bismo pokušati ostaviti svijet u boljem stanju od onog u kojem smo ga našli. Počinje biti vrlo važno živjeti ispravno. Naš život bi trebao biti podešen tako da se sve što dođe u kontakt s nama poboljša. Svaka stvar koju dotaknemo mora se divinizirati.» Mnogo sam puta posjetio Shahjahanpur i bio s Učiteljem. Jedna stvar koju sam primijetio kad sam s njim, jest da za cijelo vrijeme mojega boravka, sve misli i brige vezane za kuću i obitelj nestanu čim uđem u njegovu kuće. To nije nešto što se trudim postići i za što se molim, uopće toga nisam svjestan. Usprkos tome, sve misli o kući, o obitelji i, u stvari, o čitavom svijetu izvan ashrama, kao da napuste um, da bi se vratile tek kada se nađem izvan ashrama. Riječ je o potpunom odsustvu
30

Okolina

briga, odnosno o bezbrižnom stanju uma, koji je dar i blagoslov, kojega nismo svjesni dok traje, ali koji nam nedostaje kada nas takvo stanje uma napusti. U jednoj prilici, kada sam imao izuzetnu milost i jedinstveni privilegij ostati s Učiteljem tri mjeseca zaredom, osjetio sam vrlo snažno to stanje. Jedno pismo od kuće bi mi odjednom vratilo svijest o tome da negdje imam kuću i obitelj: za trenutak bih se vratio u taj drugi svijet, pomalo se možda brinući kako se tamo vani stvari odvijaju, ali kad bih preklopio pismo i odložio ga, vratio bih se «ovdje i sada» u Božansku prisutnost Učitelja, dok bi sjećanje na sve ostalo, koje se na kratko bilo probudilo, nestalo, ostavljajući me u miru da uživam u spokoju koji je potpuno izvan ovoga svijeta. Često sam se u mislima vraćao na to: mislim da je to duhovno stanje kojim ćemo biti blagoslovljeni u trenutku smrti. Nije da mi zaboravljamo, jer s naše strane nema nikakvog napora da zaboravimo; javlja se nekakvo stanje uma ili svijesti koje nas, kao dar Božji, prenosi na drugu razinu egzistencije gdje sve drugo prestaje postojati. U tom se stanju živi u blaženstvu blizine Božanskoga, a ta blizina ima neko iscjeljujuće svojstvo, neki dar milosrđa, koji čini mogućim, ne samo bezuvjetno življenje, već postaje stvarnost u našem biću i svijesti. Na nešto nižoj razini, želio bih se podsjetiti jednog drugog osobnog iskustva vezanog za djelovanje Učiteljeva ozračja na mene. Jednom sam prilikom ostao s Učiteljem u Shahjahanpuru oko četiri tjedna. Bili su tu prisutni i mnogi drugi abhyasiji, braća i sestre,
31

Moj Učitelj

kao i Učiteljeva obitelj. Jednoga sam dana morao ići u Bareilly zbog hitnih nabavki; kada sam ušao u grad, dojmio me se plakat za nekakav film koji se tada davao: plakat je pokazivao neku vrlo poznatu filmsku glumicu u sugestivnoj pozi, te mi javila pomisao na seks! U tom sam trenu postao svjestan činjenice da u posljednjih četiri tjedna nije u mojoj glavi uopće bilo svijesti o seksu, mada je oko mene bilo muškaraca i žena. Bila je to zaista rijetko otkrivajuća prilika koja mi je pokazala, uživo, sposobnost mojega Učitelja da podesi okolinu i um aspiranta. Koliko god je to često bilo moguće, prisustvovao sam u Shahjahanpuru svečanosti Vasant Panchamija. To je jedino formalno slavlje što ga članovi Misije slave svake godine. Riječ je o Lalajijevu rođendanu i slavlje traje tri dana. U ta bih tri dana osjetio da je atmosfera u Shahjahanpuru izvan ovoga svijeta, potpuno različita od normalnoga ozračja. Učitelj je to potvrdio riječima: «Nećeš više osjetiti ovu atmosferu kada utsav završi. Kažem ti da u ta tri dana kao da je nekakav pokrivač ili zaštita postavljena na kuću, a na kraju slavlja kao da Lalaji zgrabi jednu stranu pokrivača i otrese ga. Tijekom ta tri dana atmosfera je božanska. To je Lalajijeva milost. Tako je čista i tako snažno duhovna da se čini da živiš na nekom drugom svijetu.» Jedina prilika u kojoj sam osjetio da je atmosfera još više transcendentalno čista i veličanstvena, bilo je za vrijeme trodnevnog slavlja održanog u Madrasu, u veljači 1973., kada su se abhyasiji iz čitave Indije i iz mnogih stranih centara
32

Okolina

okupili da proslave stogodišnjicu rođenja Lalajija. Slavlje se održalo u jednom unajmljenom lokalu koji se obično koristio za proslave vjenčanja. Sala je jedna od najvećih i najljepših koje postoje u Madrasu. Uočio sam u ta tri dana posebnu prirodu atmosfere, a Učitelj je potvrdio to što sam uočio i smiješeći se nadodao: «Milošću Lalajija, ovo je mjesto toliko prožeto da će takvo ostati još mnogo godina i svi oni koji ovdje budu došli, imat će koristi od toga samo zato što su tu došli». Međutim, kada je slavlje završilo i kad sam otišao srediti račune, mjesto se činilo tako napuštenim i praznim da mi je došlo da plačem. Život je nestao iz tog mjesta, a ostao je samo omot. Ona posebna atmosfera apsolutne duhovne čistoće je nestala. Jednom smo se bili okupili u kući Shri Umesh Saxena, Učiteljeva sina, u Besant Nagaru u Madrasu. Bilo je to neformalno okupljanje kojem su prisustvovali šestoro lokalnih abhyasija i dva stranca. Svi smo sjedili na zemlji dok je Učitelj sjedio na sofi. Strani su abhyasiji postavljali Učitelju razna pitanja na različite teme, a onda su se razvila pitanja razvila na temu ozračja i njegova utjecaja, onoga što mi prilično oskudno zovemo utjecajem ozračja. Učitelj je objasnio kako se atmosfera može promijeniti ovisno o tome što osobe misle i kako žive. Dodao je potom da su sve te informacije sačuvane u obliku richas koje sposoban sveti čovjek može čitati, ukoliko je potrebno. Učitelj je objasnio kako se ta stanja mogu, ako, i kada je to potrebno, nanovo stvoriti i uspostaviti kakva su bila.
33

Moj Učitelj

Strani su abhyasi htjeli dobiti praktički dokaz o tome, a Učitelj je smiješeći se pristao. Rekao je da će obnoviti stanje atmosfere koje je postojalo u vrlo drevna vremena kada se čovjek tek počeo javljati kao odvojena vrsta. Učitelj je sjeo uspravno, izraz mu je postao ozbiljan, oči su mu se činile koncentrirane na jednu točku otprilike šest stopa udaljenosti, ispred njega, i otprilike na istoj visini od poda. Sjedio je tako oko dva minuta. Tada se odjednom pokrenuo, idući naprijed i vraćajući se natrag tri puta, proizvodeći nekakav čudni šum kao: hmm...! hmm...! Tada je nepomičan sjeo za minutu. Napetost je popustila, nasmiješio se i upitao nas što smo osjetili. Ja sam rekao da sam osjetio vrlo grubu atmosferu, tešku i tjeskobnu, punu prvotnoga straha. Učitelj je odgovorio da je to točno čitanje. Strani su abhyasiji na neki način bili nezadovoljni jer je Učitelj dozvolio da to iskustvo potraje tek minutu. Učitelj se nasmijao i rekao: »Mislite da biste bili u stanju to izdržati dulje? Kako je rekao Parhasarathi, bilo je prožeto strahom i vrlo grubo. Da ste bili dulje okruženi time, osjetili biste negativne učinke. Stoga sam vam samo dao da okusite. Vidite, dakle, od koje se razine razvio ljudski život. No sve to nije dovoljno. Kada bude stvorena božanska atmosfera, tada ćete moći doista uživati u njoj. Milošću Lalajija imat ćete i to iskustvo kada budete spremni! Svi učitelji joge savjetuju svojim učenicima da imaju zasebnu sobu za molitve i za meditaciju. Misao koja stoji iza toga je naravno da se ima prostoriju u kojoj se atmosfera drži čistom i nezagađenom normalnom
34

Okolina

rutinom života. Učiteljevo učenje to širi i na krajnju dimenziju čistog i svetog svemira, gdje sveti kozmos postaje prostorijom za molitvu. Stara je zamisao preuska, jer pokušava zatvoriti čistoću u jedno malo mjesto, podrazumijevajući da ostatak kuće može biti nečist. Učitelj kaže da to nije dovoljno. Možemo započeti u jednoj točci, u našem vlastitom srcu, ali sjeme čistoće, koje je tu posađeno, mora se hraniti i pustiti da raste na način da zrači izvan granica individualnog ljudskog sistema, izvan doma, izvan njegovog malenog svijeta, dok se na koncu, čitav svemir ne nađe unutar njegovog božanskog zagrljaja.

35

Moj Učitelj

Treće poglavlje

TOLERANCIJA
Učitelj je živi primjer svojega vjerovanja da ljudsko biće treba letjeti poput ptice, s oba krila, jednim duhovnim i drugim materijalnim. To je jedno od osnovnih i dalekosežnih učenja Sahaj Marga. To učenje naprosto znači da osoba ne smije zapustiti ni svoju fizičku i materijalnu egzistenciju, niti svoj duhovni život. Riječ je o revolucionarnoj poruci koju Učitelj prenosi svijetu, a koja je stigla u trenutku kad je najpotrebnija. Indijski učitelji joge obično imaju sklonost podcjenjivati fizički život kao nešto ružno i nečisto, od čega bi aspirant trebao bježati glavom bez obzira. Propisani postupci vježbanja tako su komplicirani i kruti da je jednoj osobi nemoguće podesiti i kontrolirati vlastitu fizičku egzistenciju za trajanja svoga života. Kada će dakle napredovati na duhovnom polju? Jedini mogući odgovor čini se: «U slijedećem ili slijedećim životima!» Učitelj poučava da nema ničeg pogrešnog u materijalnom svijetu i u materijalnom životu. Kad je jednom duša započela inkarnaciju, mora živjeti fizičku egzistenciju, bilo joj to drago ili ne. Tu nema izbora. Nije riječ o nekom zakonu, to je temeljna činjenica. Ovaj je život jedini život za kojeg možemo imati sigurnost. On je tu, mi ga živimo. «Ali», dodaje Učitelj, «čovjek može podesiti vlastiti život na način da se normaliziraju
36

Tolerancija

sve funkcije ljudskog sustava, kako bi se on razvio u savršeno ljudsko biće.» Riječ normalizirati najvažnija je u ovom kontekstu. Ne teži se naime i ne trudi se postići nadnaravne moći tijela, kako hatha joga na veliko obećava. Niti treba tražiti postizanje siddhija kao što su moć materijalizacije predmeta, vidovitost, levitacija itd., jer one nisu normalne za ljudsku egzistenciju. Ponavljam, u sadhani ne trebamo težiti tome. Metodom Sahaj Marg jogičke sadhane, Učitelj nam nudi upravo to učenje, kako normalizirati svoj život u svim detaljima njegova funkcioniranja. Učitelj je rekao da najveći broj ljudskih bića započinje život kao životinja i stoga je prvi korak u sadhani njihova humanizacija: čovjek-životinja postaje istinski čovjek prakticiranjem meditacije, koja podešava funkcije uma, a to podešavanje prožima potom i fizičku razinu. Moramo započeti s umom. Svaki proces koji se započne s tijelom kasnije samo postavlja kola pred rudo. Meditacija je abhyasijeva uloga, uloga koju mora igrati u toj božanskoj avanturi. Posao je Učitelja, međutim, čišćenje abhyasija od prošlih samskara i transmitiranje. Ne želim se dalje zadržavati na ovom, jer se više detalja može naći u objavljenim djelima Učitelja. Jedan važan aspekt koji bih, međutim, htio podcrtati jest da u Sahaj Margu ne postoji aspekt kontrole funkcija ili eliminacije niti jedne od njih. Sve što se radi je traženje normalizacije svih funkcija bez slabljenja niti jedne od njih. Učitelj temelji svoje učenje na Božjoj mudrosti: Bog je stvorio svemir. Kad je stvorio materijalni svemir, morao je za to imati dobrih razloga. Ako nas materijalni život udaljava od našeg Cilja, krivnja je naravno u našoj
37

Moj Učitelj

nesposobnosti da živimo ispravno materijalni život. Stoga sve što moramo učiniti jest vratiti se svom putu i dovesti svoj život u ispravnu «ravnotežu» tako da obje polovine egzistencije budu usklađene i uravnotežene. Humanizirani čovjek može tada napredovati u razvoju u savršeno ljudsko biće. Učitelj je, kako sam već rekao, živi primjer takvog načina življenja. On je glava obitelji, oženjen i preuzeo je teške odgovornosti obiteljskog života. Isprobao je sve radosti ljubavi i jade i patnje odvajanja, kakve podnosimo u svojim vlastitim malim životima. Začuđuje svakako činjenica da je tako u potpunosti živio ulogu glave obitelji, razvijajući istovremeno u sebi božansku sposobnost da bude duhovni Učitelj. Njegov je život prirodno usredotočen na obitelj, ali dok su za nas središte i opseg naših života u obitelji, za Učitelja je središte obitelj, ali opseg obuhvaća čitav svemir. To je razlika između njegovog i naših života. A kad nam Učitelj, svojom božanskom transmisijom pomogne da se «proširimo» na svemirske i nadsvemirske razine egzistencije, on odvaja uski opseg naše egzistencije od njenoga središta, olabavljajući ga, ili oslobađajući ga kako bi se mogao sve više proširiti, dok mu se onda ne dâ mogućnost da postane univerzalan. Tada se polako individualna ljudska duša, usredotočena na sebe i svijest, razvija i širi dok čovjek ne postane univerzalna osoba, koja posjeduje univerzalnu svijest sličnu onoj koju ima sam Učitelj.
38

Tolerancija

Učitelj je rođen u dobrostojećoj, poznatoj i vrlo štovanoj obitelji. Njegov je otac za lokalne standarde bio zasigurno imućan. Visoku kulturnu razinu i duboko poštivanje tradicija, koje karakteriziraju njegov obiteljski background, uzgajali su - ovu prvu otac, a drugu majka. Učitelj je stoga sagradio svoj život na tim čvrstim temeljima naslijeđenim od roditelja. Učiteljeva je kultura tako duboka da ga štiti od bilo kakve nezaslužene i proizvoljne kritike drugačijih načina življenja: svaka stvar ima, prema njemu, svoje mjesto u hijerarhiji svemira. On nas uči da i drugi učitelji izvršavaju Božje djelo, svako na svojoj razini. Tolerancija, prema Učiteljevu učenju, nije neka vrlina, već jasna dužnost koja se nameće abhyasima. Nijedan sistem si ne može pripisati ekskluzivnost potpune važnosti ili potpune djelotvornosti: planina ima vrh jer ima temelj koji je drži! Neki od naših abhyasija proveli su mnogo godina prakticirajući jogu po drugim sistemima. Kada su konačno stigli k mom Učitelju, običavali su plakati zbog «izgubljenih godina», žaleći se što nisu ranije stigli Učitelju. Savjet je Učitelja bio uvijek isti: «Ne žalite za vremenom, provedenim s drugim metodama, bile su potrebne za vaš razvoj. Pripremile su vas za ovaj put. Budite radosni što ste sada našli put koji vas može voditi naprijed». Učitelj uči da, mada postoje mnogi učitelji, pravi je učitelj sam Bog. Dužnost je svakog gurua, kada je njegov rad s učenikom završen, dovesti učenike uzvišenijem guruu, Nijedan guru ne bi trebao posesivno vezivati za sebe svoje učenike. Guru treba
39

Moj Učitelj

služiti drugima, a ne graditi posjed, moć i prestiž za sebe. Tolerancija se mora širiti na sve aspekte života. Nakon mnogo godina bliskog i osobnog druženja s mojim Učiteljem, došao sam do zaključka da je tolerancija možda najvažnija duhovna kvaliteta, jer kao da obuhvaća i zrači iz sebe druge vrline, kao što su razumijevanje, milosrđe pa čak i samu ljubav. Često sam čuo reći da ljubav rađa toleranciju, no možda je istina suprotna, da tolerancija stvara ljubav. Opće je prihvaćen psihološki aksiom da samo oni, koji imaju u srcima mržnju prema samima sebi, projiciraju mržnju na svijet. Ta je mržnja mržnja prema sebi samom i proizlazi iz nemogućnosti prihvaćanje vlastitih vrednota. Po jednom širem shvaćanju te riječi, tolerancija znači da svaka stvar ima svoje mjesto u hijerarhiji svemira, a tolerancija u stvari pokazuje prihvaćanje te osnovne istine Prirode. Tolerancija dakle otkriva ispravnu perspektivu, u univerzalnoj shemi stvari. Učili su nas da dobro i zlo koegzistiraju; da je riječ samo o dvama suprotnim licima iste stvarnosti. Isto su nas tako učili promatrati mane i vrline i sve druge suprotne elemente egzistencije. Gdje postoji jedan, mora postojati i drugi, nema izbora. Tko smo onda mi da napadamo negativne manifestacije (kako ih mi označimo)? Često nas muče očite oprečnosti u karakteru osoba: da je bogat čovjek škrt, da se pošten čovjek predaje potajnim krađama, da kreposna osoba ima skrivenu, mračnu stranu života; religiozna osoba mračan i nečist osobni život. Sve nas to pomućuje i,
40

Tolerancija

što je gore, čini da se osjećamo frustrirani u traženju spoznaje i razumijevanja. Tolerancija nam, međutim, može dati onu količinu vremena koja je potrebna da se istraži ispod površine i da se vidi istinu koja tamo leži. To je najmanja korist koju daje tolerancija: vrijeme učenja i razumijevanja stvari. A kad zaboravimo na vanjštinu i zaronimo dublje, dođemo neizbježno do spoznaje, do istinske spoznaje i otkrijemo da su osobe jako različite od onoga što se čini da jesu. Ako nastavimo istraživati s ozbiljnošću i poletom, doći će sigurno vrijeme kad ćemo moći vidjeti sveca u grješniku. To je ono što moj Učitelja trajno vidi, on ne vidi drugo osim čiste Stvarnosti prisutne unutar svega. Jednom smo imali raspravu o prisustvovanju satsanghu neke osobe za koju se držalo da je vrlo nemoralna. Neki su abhyasiji, naime, postavili pitanje kako to da je takvoj osobi dozvoljena meditacija. Nakon duže rasprave odlučeno je o tom govoriti s Učiteljem, radi pojašnjenja. Njegov je odgovor bio jednostavan i izravan: «Ne gledam niže aspekte, moje oči se ne zaustavljaju na tome.» On ignorira sve to, Učitelj vidi ono što je najbolje u jednoj osobi, dok mi, na običnoj ljudskoj razini, često, ne samo vidimo, već i tražimo ono najgore. U tome je razlika. Koliko mi je iz osobnog iskustva poznato, Učitelj je rijetko kritizirao neku osobu zbog nečega. I savjete je davao vrlo, vrlo rijetko. Jednom sam pitao Babujija zašto ne kritizira kada vidi da nešto nije ispravno, a on
41

Moj Učitelj

mi je odgovorio. »Lalaji Saheb nikada nije davao savjete direktno. Dao bi sugestije, ali koliki su bili u stanju razumjeti te sugestije? Ne bismo nikada trebali davati savjete, osim ako to netko od nas ne traži. Dužnost je vođe, naime, proizvesti promjenu na način da stvori odgovarajuće uvjete za nju. To je posao učitelja, to je pozitivan pristup. Ukoliko, međutim, kritiziraš, abhyasi se može početi brinuti, a to će djelovati na njegov napredak. Još nešto: pretpostavimo da savjetujem nekom abhyasiju da nešto napravi, a on to ne napravi, na taj način povećavam njegove poteškoće, naprtivši mu i grijeh neposlušnosti Učitelju. Tako sam mu, umjesto pomoći, napravio medvjeđu uslugu. Shvaćaš li sada zašto izbjegavam davati izravne savjete? Ja u stvari dajem mnogo savjeta, ali ih dajem općenito, kada su svi sa mnom. Inteligentna osoba vodit će računa o njima i primijenit će ih na svoj život. Napredak će za tu osobu biti tada brži, jer ona tako surađuje s Učiteljem.» Iz ovog vidimo da stav Učitelja nije samo tolerancija, već je mnogo širi; on preuzima odgovornost za napredak abhyasija. Kako je Učitelj više puta naglašavao, to je dužnost vođe u duhovnosti. Sjećam se jednog događaja, što se zbio pred nekoliko godina, kad sam s Dr. K.C. Varadacharijem i nekolicinom drugih abhyasija boravio u njegovu domu u Tirupathiju. Razgovarali smo već neko vrijeme, kada neka osoba, očito novi abhyasi, ušla u prostoriju i prostrla se pred nogama Dr. Varadacharija; potom je sjeo blizu njega i počeo mu govoriti. Bio je vrlo uznemiren. Nakon nekog
42

Tolerancija

vremena rekao je: «Doktore, ja sam bijedan grješnik.» Dr. Varadachari se naljutio i upitao ga ozlojeđeno: »Kakve si grijehe počinio? Kakvu bijednu uvredu? Bocu vina? Ljubavnu avanturu? Dođi k meni kad budeš počinio nešto originalno. Koja budala nije počinila te grijehe?» Potom je postao vrlo blag i nježan i svojim mudrim riječima nastavio smirivati izmučenu dušu abhaysija. Ono što želim reći je da nema ničeg tako originalnog u grijehu niti tako jedinstvenog u našim osobnim grijesima da bismo se uopće brinuli zbog njih. Učitelj nas uči, podcrtavajući važnost i značaj toga, da ne postoje stvari kao što su grijeh i vrlina. Sve su to samskare. Svaka radnja, dobra ili zla, koja načini utisak u umu, stvori samskaru, te je s duhovnog stajališta nepoželjna. Griješiti se, dakle, ne čini toliko negativno koliko zadržavati se na dugo u razmišljanju o grijehu, jer razmišljanjem, guramo utiske sve dublje i dublje u um, gdje se stvore tako krute samskare da je poslije potrebno mnogo napora da se sustav očisti. Učitelj nam savjetuje da zaboravimo prošlost. Prošlost nas ne bi trebala brinuti, jer je prošlost i ne možemo učiniti ništa da je promijenimo. Ono što bi nas, međutim, trebalo brinuti je budućnost, na koju možemo djelovati našim sadašnjim radnjama. U tom smjeru bismo trebali upraviti naša nastojanja. Skora prošlost nema veće važnosti od daleke prošlosti. «Tako,» kaže Učitelj, «mislite na sve prošle radnje kao da pripadaju nekom prošlom životu. To će vam olakšati da ih ignorirate i da se koncentrirate na postavljanje temelja za budući
43

Moj Učitelj

duhovni razvoj». Ovo je važno učenje za nas abhyasije. Kako se razviju predrasude? Kako procjenjujemo karakter neke osobe? Što uvjetuje naše odnose s drugim osobama? Odgovor na sva ta pitanja je u činjenici da smo vođeni prethodnim činima. Ako uspijemo razviti sposobnost da neku osobu u ovom trenu vidimo kao novu, nepoznatu osobu, koja nije uvjetovana nikakvom prošlošću, razvit ćemo sposobnost gledanja istinske osobe, a ne samo vanjskog i izmučenog ljudskog bića koje svatko vidi. Tada se razvije jedna objektivna sposobnost prodiranja iza vanjskih velova i vidi se unutarnju istinu. Prošlost neke osobe može biti bilo kakva, ali što je ona sada? To je najvažnije. Ali mi, mnogi od nas, rijetko postavljamo to pitanje, jer smo prvenstveno obuzeti prošlim događajima. Tako propuštamo pravu osobu i vidimo samo zamršeni, površinski ovitak trivijalnosti što obavija osobu kao paučina muhu. Iz tog su razloga nova poznanstva privlačna i dobrodošla, dok se sa starim prijateljima svađamo i od njih se često odvojimo. Život u sadašnjosti nas spaja, dok život u prošlosti često odvaja osobe, a kako nas povijest uči, čak i narode. Osobe koje se spremaju prići ovom sistemu neizbježno postavljaju pitanje: «Što je potrebno da se postane član sustava?» Jedini Učiteljev odgovor je: »Jedino što se traži je tvoja volja.» A svi se neizbježno pitaju kako je to moguće. U tom je snebivanju ipak prisutan i znak egoa: na koncu konca, tko želi ući u udruženje gdje je jedini zahtjev, koji se postavlja, tako banalan. Prije
44

Tolerancija

nego priđemo nekoj organizaciji, želimo da sve bude što lakše moguće, ali onda, ako se pokaže prelakim, počinju se javljati sumnje u vrijednost te organizacije. Osim toga htjeli bismo da ograde budu dovoljno široke da nam omoguće udoban prijelaz u odabrani ambijent, ali istovremeno bi trebale biti dovoljno visoke da obrane od svjetine. Međutim, kakvi drugi zahtjevi mogu biti važni u jogičkom sistemu u kojem je jedini valjani kriterij sadašnjost? Samo je volja u sadašnjosti. Sve ostalo, odgoj, obrazovanje, kvalifikacije, iscrpljeni su i prevladani. Oni su ograničeni i u svakom slučaju ne traju zauvijek. Služe samo da se postave temelji. Volja, međutim, pokazuje vrlo važno stanje uma, otkriva da je osoba procijenila sebe i uvidjela potrebu za promjenom, i da je dakle i spremna izvršiti tu promjenu. Osobe s takvim stanjem uma spremne su stoga djelovati i - što je još važnije - prihvatiti da netko na njih djeluje. One su pravi materijal na kojem Učitelj može raditi. Definirajući na taj način potrebne kvalitete, Učitelj samo izražava jednu unutarnju istinu. Jednom je tako rekao jednom posjetitelju: »Što si bio, nije ni od kakve važnosti. Kakva je korist od toga što je tvoj djed bio maharaja, a ti si sada prosjak? Bilo bi bolje da je tvoj djed bio prosjak, a ti maharaja. Pokušaj stoga shvatiti što možeš učiniti da porasteš unutar samog sebe. Da bi to napravio, moraš početi sada, a ja sam ti spremam pomoći.» Učitelj je samo jednim udarcem srušio zgradu društvenog snobizma rekavši da društvena klasa nije važna, da društveni status nije važan, a ...i sam odgoj nije potreban! Sve što je bitno za uspjeh sadržano je u abhyasijevoj volji da
45

Moj Učitelj

prihvati Učiteljevo vodstvo i ustrajno slijedi put. Ukoliko pažljivo preispitamo taj pojam «volje», zasigurno ćemo vidjeti da on u skrajnjoj liniji stremi potrebi potpunoga predavanja Učitelju. Kako je Učitelj više puta naglasio, prepuštanje abhyasija je nužno za uspjeh Učiteljeva rada. U jednom od svojih spisa, Učitelj nam je dao uputu u tom smislu, odnosno kakvo bi trebalo biti držanje abhyasija. Prema Učiteljevim riječima, «trebao bi biti poput mrtvaca u rukama osobe koja ga odijeva». Abhyasi bi dakle trebao biti poput mrtvog tijela, bez osobnih želja, bez osobnih mišljenja i potpuno lišen svih otpora. Takav je abhyasi idealan materijal jer ne pruža nikakav otpor duhovnoj moći Učitelja, ni fizički, ni mentalni. Učitelj je upotrijebio i jedan drugi primjer da to pojasni: rekao je da drvodjelac može lako izraditi što god želi od komada drva, ali što može načiniti od stolice kao sirovine? S drvom je slobodan činiti što želi i oblikovati to što je odlučio stvoriti, dok se kod stolice mora suočiti s brojnim ograničenjima, koje se obično ne mogu prevladati. Jednom je prilikom Učitelj to objasnio trećim primjerom. Što činimo kad idemo liječniku na pregled? Prihvaćamo sve što nam kaže. Držimo se dijete i lijekova koje nam prepiše, slijedimo njegove savjete o onome što možemo raditi i onome što ne smijemo raditi. Ukoliko je potreban kirurški zahvat, prihvaćamo da nas uspavaju u potpuno pasivno stanje, kako bismo mu omogućili da nas operira. Ukoliko želimo da nam liječnik uspješno
46

Tolerancija

pomogne, moramo učiniti sve to. Zar to ne implicira prepuštanje volji i metodi liječnika? Možemo li sumnjati u njegov način rada? Možemo li tražiti garanciju uspjeha? Usprkos tome, spremni smo se prepustiti volji liječnika. Zašto onda ne možemo usvojiti takav stav i u duhovnom životu? U duhovnom životu, međutim, najprije tražimo dokaze, dokaze o postojanju Boga, dokaze o djelotvornosti metode, itd. Učitelj kaže da to ne samo što je pogrešno, već je i nelogično i dodaje: «Pretpostavimo da odlučim dati dokaz, koliki bi ga mogli shvatiti? Pretpostavimo da se postavi pitanje znanstveniku da dokaže neke apstraktne ideje, koliki bi mogli shvatiti dokaz? Osim toga, što je rad uzvišeniji, to ga je teže shvatiti. Trebali bismo stoga iskušati metodu, a naša osobna iskustva vezana za rad pružit će iznutra dokaz.» Ima još jedna vrlo vitalna točka koju valja razmotriti pri ponudi Učitelja da nam pomogne i da nas vodi. On traži samo dobru volju, zaboravljajući sve prošle misli i radnje abhyasija. Zašto? Upravo stoga jer je to prošlost, a abhyasi ne može učiniti ništa sa svojom prošlosti. Mi smo u stvari doslovce proizvod svoje prošlosti, ali nismo, kao što mislimo, tihi i nemoćni učesnici u našoj budućnosti: prošlost nas je dovela do sadašnjosti. Dalje od toga, ona nema moć djelovanja. Budućnost će, međutim, biti ono što učinimo od nje sada, u sadašnjosti i stoga će, promjena načina življenja sada, moći promijeniti budućnost. Učitelj nas stoga uči da ne mislimo uopće na prošlost, već da mislimo, i što je
47

Moj Učitelj

još važnije, da djelujemo u sadašnjosti. Ako produbimo analogiju s liječnikom, možemo reći da liječnik gleda u prošlost samo da bi našao uzrok sadašnje bolesti, ali njegovo je djelovanje, kroz lijekove, liječenje i stvaranje, u sadašnjosti. Beskorisno je da liječnik predbacuje pacijentu prošle radnje koje su dovele do sadašnje bolesti. Liječnik dostojan tog imena pregleda pacijenta i mirno prosljeđuje sa zadaćom liječenja. To čini i Učitelj svojim duhovnim radom: naša prošlost može biti važna njemu, ali za nas nije ni od kakve važnosti. Međutim, prepuštanje mračnim mislima o prošlosti, služit će samo jačanju utisaka koji tako prodiru još dublje stvarajući čvrste samskare, koje je još teže očistiti. Stoga je od vitalne važnosti, prepustiti našu prošlost Učitelju, zaboraviti je i živjeti u sadašnjosti kao što nas uči, kako bi naša budućnost mogla biti takvom kakvu on želi da bude. Iz tog su razloga sve stvari, koje smatramo poželjnima i za kojima čeznemo, bačene u hrpu prašine; od nas se traži novi početak, s kojim dolazimo Učitelju kao duša zarobljena u ljudskom tijelu, koja traži najviši cilj dostupan čovječanstvu. Istoga trena i na čudesan način, nudi nam se mogućnost stvaranja bratstva s ljudima, u kojem se od nas samo traži da budemo ljudska bića. Pošto Učitelj ruši lažne tvorevine moći, bogatstva, položaja, odgoja itd., koje je čovjek stvorio oko sebe, i od nas se traži da sve to uništimo u svojim mislima. To što on čini, moramo učiniti i mi. Ono što je bačeno u vjetar, mora biti zauvijek odbačeno. Tako se nalaže i provodi ta
48

Tolerancija

velika tolerancija prema čovječanstvu u cjelini i prema svakoj od njegovih jedinica. Svodeći cijelo čovječanstvo na njegove prvobitne korijene, Učitelj iskazuje svoju izuzetnu dobrostivost i božanstvenost. Naime, najveći dar njegove božanske mudrosti je da su za Stvoritelja svi jedno. Može li čovjek razlikovati mrave u mravinjaku? Nama svi mravi izgledaju jednaki. Možda imaju svoju vladu, društvenu strukturu, klasnu slojevitost, međutim za nas sve to ne postoji. Kako, u još većoj mjeri, mora da Božanskom viđenju, odozgo, ljudska bića izgledaju sva jednaka? Kada štujemo Učitelja i učimo gledati na sve kao na jednoga, tada i mi težimo toj božanskoj svijesti, razvoju te božanske svjesnosti u nama, a sama težnja nas podiže i otvara mogućnost njena ostvarenja. Tako - da se vratimo toleranciji - vidimo i možemo shvatiti da ona nije samo jedna od vrlina, već da je ona ključna vrlina i ne samo to: ona je shvaćanje istine stvaranja, po kojoj su u Božjim očima svi ljudi stvoreni jednaki. Kada pokušavamo svrstati i podijeliti ono što je stvoreno kao jedno, uništavamo temeljnu vrijednost tog stvaranja. Tolerancija je dakle sukladna Božjoj namjeri i planu, a ta nam sukladnost omogućava da plivamo u istom smjeru sa strujom, čime naše putovanje postaje ne samo slobodno od briga, već i dvostruko brže. U tom leži mogućnost brzog razvoja prema Cilju već u ovome životu. Krajnja korist od tog učenja je u sposobnosti
49

Moj Učitelj

osobe da vidi samu sebe kakva doista jest, lišena svih svojstava; ta sposobnost življenja sa samim sobom razvija se sa sve snažnijom ljubavi za sve što vidimo. Na koncu konca, tko od nas doista poznaje sebe? Međutim, da bismo upoznali sebe, moramo započeti s upoznavanjem i razumijevanjem drugih. Tada će se taj uvježbani pogled, morati usmjeriti izvana prema unutra. A kad gledamo ljudska, bića nošena amo tamo njihovim karakterom, stječemo pronicljivost i duboko shvaćanje tajni egzistencije, kao i nježnost i ljubav koje spontano niču iz takvog dubokog razumijevanja. Tada nestaju odvratnost, odbojnost i klevetanje, jer sve je kako mora biti, barem dok ljudi i žene nastavljaju biti ono što jesu. Rađa se mudrost koja nalaže da sve promjene moraju započeti od nas samih. Kad se ja mijenjam i uzdižem, mijenjaju se i moje viđenje i svijest. Tim razvojem nam se u isto vrijeme daje mogućnost da pomognemo drugima da streme i postignu promjene i napredak u sebi. Tako sve promjene, poput milosrđa, moraju započeti u vlastitoj kući. Tradicionalan dobro poznati tip reformatora, koji urla na strpljivo, već izmučeno slušateljstvo, predviđajući vatru pakla i prokletstvo, bjesni u stvari sam na sebe, ali koristi publiku kao zamjensku metu. Istiniti reformator tihi je radnik koji ne propovijeda ni protiv čega, ne otkriva ništa, ne osuđuje nikoga, već se – nakon što je u tišini i tajnosti radio na sebi - trudi učiniti isto i na drugima, na jednako tihi i tajan način. Tako djeluje moj Učitelj, u tišini, bez reklame i propagande. Njegov rad
50

Tolerancija

podržavaju bezbrojni izvori moći i mudrosti Prirode, koji su mu bez ograničenja stavljeni na raspolaganje.

51

Moj Učitelj

Četvrto poglavlje

DUŽNOST
Učitelj daje potpuno različitu interpretaciju pojmova kao što su milodarje, odricanje i dužnost, u odnosu na ideje i značenje koja im se obično pridaju. Svi mislimo da znamo značenje tih pojmova, toliko su nam poznati, da bi se iznenadili kad bi nam netko rekao da ih u stvari ne poznajemo. Najveći broj ljudi ima osjećaj da su slijedili te ideje u skladu s nalozima društva i religije, a eventualno i savjesti. Takvo se naše shvaćanje, tako dobro slaže s našim okruženjem da je teško razumjeti da može postojati i nekakav drugi način shvaćanja tih ideja. U svakom slučaju nastavljamo činiti kako smo uvijek činili, vjerujući da iza nas stoji religiozni nauk. Svima nam je poznata institucija religioznog milodarja, kojeg bih nazvao «ritualnim milodarjem», kakvog prakticiraju ljudi i žene dobre volje u čitavome svijetu, bez obzira na religioznu pripadnost. Novčić u tanjuriću ili specijalnoj posudici! Prilozi za posebne svrhe, koje su osmislile pobožne osobe, prilozi u darovima, sve su nam te stvari više nego poznate. Tu je i novčić bačen u ruke prosjaku na izlazu iz hrama. Takvo se milosrđe smatra pobožnim činom, koji može uzdići davatelja i priskrbiti mu blagoslov Svemogućega. Orijentalne se religije još više od europskih temelje na toj vidljivoj vrlini. 52

Dužnost

Što daje davatelj? Često je riječ samo o jednom jedinom novčiću, minimalne vrijednosti uz upozorenja i predbacivanja jadnom prosjeku što je postao prosjakom. Lice se davatelja pri darivanju tog dara, kojeg se smatra da nalaže religija, osvijetli svjetlom vrline, jer je ispunio svoju religioznu dužnost. Često je to prvi u nizu pokajničkih i ispaštajućih čina koji se moraju načiniti na ulazu u hram. Jedan drugi vid tog milodarja je davanje ostataka hrane, što bi bilo pohvalno kada bi se činilo s još jestivom hranom, ali milosrdna osoba obično više voli biti sigurna da ne lišava toga svoju obitelj. Ostaci se stoga čuvaju dok ih više nitko ne može jesti, a onda, i tek onda se daju nekom jadnom prosjaku koji je previše gladan da bi brinuo o kvaliteti onoga što jede. I taj milosrdni čin prate mnogi dobri i pobožni savjeti, a često čak i zlostavljanja. Zatim su tu i darovi koji se daju slijedeći savjete astrologa. Takvi darovi često mogu biti vrlo skupi, ovisno o stupnju djelovanja na neki planet. U tim se slučajevima darivanje nakita, svile, srebrnih posuda itd. čini drugim članovima obiteljskog kruga, a ne osobama koje ih zaista trebaju. Namjera je da se potroši novac, tako da ostane u obitelji. Ima i drugih primjera koje, u nedostatku boljeg izraza, nazivam ‘krajnjim’ licemjerjem. Odnosi se na slučaj osoba koje krenu u najpobožniji i najkreposniji čin odustanja od svih bogatstava i posjeda, 53

Moj Učitelj

kao pripremni stadij ulaska u sveto stanje sannyasa. U rijetkim slučajevima neke osobe udijele svoje bogatstvo onima koji ga trebaju, no češće takve osobe, dijele svoja bogatstva prijateljima i rodbini prije nego obuku žutu odoru. To je također milosrđe! Mnogi sannyasiji nastave zarađivati «darove» i «priloge», koje potom vraćaju svojim prijašnjim obiteljima. U tim slučajevima, koji nisu ni rijetki ni neuobičajeni, sannyasi često postaje bolji «nabavitelj« svojoj obitelji nego li je bio u svojoj bivšoj ulozi nekompetentnog oca obitelji. Ne iznosim te primjere da bih kritizirao postojeće ideje, niti omalovažavao postojeće prakse. Na koncu, osobe se mogu ponašati samo kako su ih učili, a kada je to učenje proizvod religiozne misli i njenih uputa, kako ih interpretiraju religiozni dušobrižnici, svećenici, malo je toga što ljudi mogu učiniti osim biti slijepo poslušni. Najveći dio čovječanstva, naime, ne zna za drugo do li praznovjerno slijediti upute iz religioznih spisa, prema interpretaciji svećenstva. Praznovjerje i strah koje on stvara uzroci su takvih milosrdnih djela. Kad bi se ljudima pokazalo svjetlo istine i pomoglo da se riješe praznovjerja, mnoga bi od tih religioznih licemjera automatski nestala. U Indiji religija ima čvrst i snažan utjecaj na život ljudi te upravlja gotovo svim vidovima života, od rođenja do posljednjih priprema za smrt, prema pravilima rituala i običaja. Interesi svećenika koji služe svaku od tih posebnih ceremonija, bilo onih koje se odnose na život, ili onih koje se odnose na smrt, revno se štite propisivanjem honorara za svaki 54

Dužnost

stupanj rituala, kojeg se eufemistički naziva «prilog». U takvom društvu, ljudi mogu samo tiho patiti i udijeliti s hinjenom radošću dio svojih teško stečenih dobara. Hrabrije i iskusnije osobe pregovaraju sa svećenstvom kako bi smanjile svoje gubitke, tako da rituali budu što je više moguće sveobuhvatni, dok slabi najviše pate. Jedina je utjeha tim jadnim žrtvama da pokažu na licu izraz vrline, što čine što bolje znaju. Nakon što sam sve ovo rekao, moram biti pošten prema svim religijama i dodati da one same po sebi nisu odgovorne za takvo stanje stvari. Svemu je tome uzrok samo grabežljivi utjecaj pohlepnoga svećenstva na lakovjerne i neuke ljude, kakve imamo u Indiji. Što moj Učitelj poučava o toj temi? Prvo, da nitko ne treba davati milodare, dok nisu u potpunosti namirene potrebe njegove obitelji. Nitko nema pravo davati novac ili darove prije nego li je apsolutno siguran da takvi darovi ne proizlaze iz raspoloživog viška u dohotku obitelji potrebnom za život, u protivnom je jednostavno riječ o krađi Petru da se isplati Pavla. Površno gledano ovo izgleda kao vrlo egoističan pristup. Jednom sam imao dugu raspravu s Učiteljem o toj temi. Učitelj je rekao: «Pretpostavimo da želiš dati određenu svotu novca kao milodar i da će tvoja obitelj zbog toga patiti. Možeš li to zvati milosrđem? Ja bih to zvao jednostavno glupošću. Što je tvoja dužnost grihasthe («domaćina», B.P.)? Kada si se oženio, prihvatio si odgovornost za egzistenciju obitelji, prihvatio si ispunjenje nekih obveza prema 55

Moj Učitelj

obitelji. Ove te dužnosti u potpunosti obvezuju. Stoga, ako zbog tvog priloga pati tvoja obitelj, to nije uopće prilog, a niti milosrđe. Ti u stvari pokradaš vlastitu obitelj. Kako se takva krađa može zvati milodarjem?» Upitao sam tada Učitelja da li takav čin milosrđa može biti opravdan u slučaju da se ostali članovi obitelji slažu. Učitelj je odgovorio: «Ne! Nije moguće. Koja bi se hinduistička supruga suprotstavila željama svog muža? A, kako je riječ o religioznim činima ili obredima, ona se neće usprotiviti. Na tebi je da odlučiš što je tvoja dužnost, a tvoja je dužnost da to ispravno slijediš. Ukoliko se savjetuješ s nekim drugim, samo tražiš prijenos krivnje i odgovornosti na druge.» Postavio sam treće pitanje. Što je sa sitnim prilozima koji se daju prosjacima itd. Učitelj se ironično nasmijao: «Ti to zoveš milodarjem?» upitao je. «Nahraniti siromašnog i dati kakav dronjak svojoj braći, ljudskim bićima, nije milosrđe, to je tvoja dužnost. Tvoja je dužnost kao ljudskoga bića brinuti se za braću i sestre koji pate. Sramota je da se to smatra milosrdnim činom». Taj je razgovor jasno istaknuo da, osim ako si neka osoba može uistinu dozvoliti darivanje, nema nikakva prava da to čini, ni u kakvom obliku. Učiteljevo se tumačenje temelji na osjećaju dužnosti. Paradoksalno je da si siromašni ljudi mogu dozvoliti milosrđe češće od bogatih. Žrtve koje čine siromašni, ne samo u periodima normalnih vremena, već i za vrijeme nacionalnih katastrofa, prirodnih nepogoda ili drugog, vrijedne su divljenja. Učiteljeva interpretacija, koja razlikuje potrebu od želje, objašnjava tu čudnu 56

Dužnost

anomaliju. Učitelj, naime, koliko mi je poznato, nije nikada upotrijebio riječ «želja», već je uvijek inzistirao na upotrebi riječi «potreba». To naglašava činjenicu da postoji temeljna razlika između ta dva izraza: potrebe su osnovne za život, dok je htijenje nešto što je stvoreno željama i suvišno je za život na ovaj ili onaj način. Stoga su siromašni u stanju dati milosrđe jer su njihove potrebe minimalne, a njihov je način življenja jednostavan i u skladu s prirodom. Stoga, ma kako niska bila njihova primanja i ma kako bio nizak njihov standard življenja, čini se da im je uvijek moguće naći naći neki višak od životnih potreba kojeg mogu rado ponuditi, da bi olakšali nevolje svoje braće. U slučaju bogatih, koji su opterećeni onim što se fino zove visokim standardom življenja, htijenja su ogromna, u smislu raskoši i beskorisnih potrepština. Tako, ma kakav bio njihov prihod, kao da uvijek imaju sve veću i veću potrebu za novcem da bi namirili troškove stvorene stalno novim željama i to ide u beskonačnost. Kada ta situacija traje dovoljno dugo, neki bogataši se počinju osjećati krivima i nije stoga neobično vidjeti neke od njih kako daju velike svote u dobrotvorne svrhe. Njihov je um, međutim, tako zamagljen da se novci često rasipaju u špekulacijama koje umiruju savjest, kao što je izgradnja hramova, umjesto da pomognu siromašnom dijelu čovječanstva da bolje živi. Te osobe često rasipaju ogromna bogatstva čineći djela koja smatraju milosrdnima. Za njih je normalno potjerati prosjaka s kućnog praga, dok su, slijedeći upute svećenstva, spremni odjednom potrošiti mala bogatstva, 57

Moj Učitelj

da bi umirili svoja obiteljska božanstva. U tih je osoba rijetko vidjeti unutarnju promjenu koja bi ih mogla dovesti na pravi put. Njihov strah da će ispaštati za zle čine koje su počinili, postaje jednostavno praznovjerna sila, koja ih gura od Poncija do Pilata, na religioznom putu pomirenja kroz rituale. U srcu nema promjene, već samo nekakvo strahom motivirano rasterećenje nezakonito stečenog bogatstva, slično brzom crpljenju vode iz broda koji tone. Kada bi bogataš u skladu s Učiteljevim temeljnim učenjem, pojednostavnio svoj život, oslobođenog bi viška bilo u ogromnim količinama. Isti zakon djeluje i na međunarodnim razinama, gdje su neki narodi, mada zasićeni ekonomskim bogatstvom, neskloni i često nesposobni preusmjeriti svoje viškove siromašnijim narodima. Ovo je poziv svim ljudskim bićima da shvate kako trebaju živjeti svoj život na način da darovi, koje Priroda darežljivo daje, budu na raspolaganju svima, a ne samo malom broju ljudi. Sjećam se jedne rasprave u nekoj zapadnoj prijestolnici na temu smanjenja stope nataliteta u nerazvijenim zemljama. Neki su dobronamjerni prijatelji nastojali dokazati da bi, kada bi zemlje poput Indije drastično smanjile svoje stanovništvo, zemljom potekli med i mlijeko. Diskusija se naglo prekinula kada je jedan prisutni gospodin iz Indije spomenuo da je jedan izvještaj Povjerenstva Ujedinjenih naroda pokazao statistike prema kojima su svote potrošene za odgoj jedne bebe u prvoj godini života na Zapadu dovoljne da se nahrani i odgoji 500 beba u nekoj nerazvijenoj naciji. To pokazuje preveliku potrošnju zapadnih zemalja i potrebu da se ta 58

Dužnost

potrošnja smanji, ukoliko se želi da čitavo stanovništvo svijeta u potpunosti može koristiti raspoloživa svjetska bogatstva. Vrijedno je stoga napomenuti da siromaštvo stvara milodarje, dok bogatstvo razvija sebičnost. Učitelj to strogo provodi i sa svojim abhyasijima. Mnogo sam puta nanovo vidio kako odbija donacije koji su mu dali abhyasiji. On uvijek pita abhyasija: «Gdje radiš? Koliko zarađuješ? Jesi li oženjen? Koliko osoba izdržavaš?», a nakon svega toga, ako su odgovori zadovoljavajući, moguće je da prihvati donacije. Znao je nekad odbiti donacije i nakon svih tih razjašnjenja. Pitao sam ga zašto odbija neke donacije. Odgovorio mi je: «Ima osoba koje iskreno žele pomoći Misiji. Ukoliko si to doista mogu priuštiti, ja prihvatim to što daruju. Ima ih, međutim, koji mi daju donaciju samo da me impresioniraju svojom darežljivošću (smijeh). Ta donacija ne dolazi iz srca, već samo iz kese; u tom je slučaju odbijem.» Učitelju donacija sama po sebi ne znači ništa. Njemu novci nisu važni, on ih smatra pokazateljem ljubavi abhyasija prema Učitelju i prema Misiji. Učitelj dakle prihvaća donaciju samo kao znak ljubavi davatelja. Vidio sam u dvije prilike kako Učitelj odbija doista velike svote donacije: ponuđena je svota bila toliko velika da bi je neka osoba, niža od Učitelja, bila odmah prihvatila. S druge sam strane vidio Učitelja duboko dirnutog kada mu je jedna abhyasi, sa suzama u očima, ponizno, stidljivo i s mnogo oklijevanja, ponudila donaciju nevjerojatno maloga iznosa. Učitelj je bio presretan zbog tog darivanja i odmah ga je prihvatio 59

Moj Učitelj

govoreći svima mjesecima o tome. Upitao sam ga zašto se toliko uzbuđuje oko tako malog iznosa. Učitelj je rekao: «Kad bi mi Birla (indijska multinacionalna kompanija, B.P.) poklonila deset milijuna rupija, to za Birlu ne bi značilo ništa, jer je to samo mali dio njenih bogatstava. Ovo što mi je dala ova abhyasi, mada je tako sitan iznos, mjesecima je bilo pomno šteđeno i predstavlja svu ušteđevinu abhyasija. Vidiš li kakav je stupanj žrtvovanja i ljubavi u ovoj gesti? To je razlog zbog čega ju tako cijenim.» Jednom je u Shahjahanpur došao u posjet Učitelju neki stariji čovjek od preko sedamdeset godina. Bio je to vrlo aktivan čovjek, dobro odjeven i s ogromnim turbanom ovijenim oko glave. Učitelj je pristao da ga primi i posveti mu nešto vremena. Učitelj je započeo razgovor s pitanjem odakle je i čime se bavi. Čovjek je rekao da je iz obližnjeg grada i da je socijalni radnik. «Ma nemoj!», reče Učitelj, «Jako mi je drago čuti da si socijalni radnik. Našoj je zemlji to potrebno. Što u stvari radiš?» Starijem se čovjeku svidjela ta reakcija te je ispričao kako organizira susrete u selima gdje dijeli odjeću siromašnima, a također i hrani siromašne mase. «O!», reče Učitelj, «i ti to zoveš društvenim radom! To nije ispravno. Kao ljudskom biću dužnost ti je prema braći i sestrama, obući gole i nahraniti gladne. Nije u redu da to zoveš društvenim radom. Istiniti društveni rad nije to. Ako možeš učiniti nešto da uzdigneš svoju braću i sestre prema pravom Cilju Ostvarenja, to se može zvati društvenim radom». Nakon što je taj čovjek 60

Dužnost

otišao, Učitelj mi je rekao: «Vidiš kako su se mjere naših vrijednosti iskvarile. Naša je zemlja uvijek bila poznata po svojim duhovnim vrijednostima i po velikom gostoprimstvu ljudi, a sada, evo što smo postali. No, unatoč svemu tome, uvjeravam te da nigdje na svijetu, nećeš naći gostoprimstvo kao u Indiji, čak i dandanas. Milošću Lalajija, Indija će se opet uzdići da postane duhovnim vođom čovječanstvu.» U Učiteljevom se domu može vidjeti kako se ta načela dosljedno primjenjuju. Poučno je i samo gledati kako je Učitelj živi primjer vlastitog učenja. Smještaj koji nudi posjetiteljima vrlo je jednostavan, mada udoban. Nema luksuza. Na isti način, hrana koja se nudi posjetiteljima je zdrava i hranjiva, ali vrlo jednostavna. Nema razmetanja, velikih variranja, niti udovoljavanja ukusu. Ustanovio sam da je to u skladu s načinom na koji Priroda djeluje. Takva nam hrana pomaže da dobijemo sve hranjivo što nam je potrebno, a izbjegava se pohlepa i pretjerano podavanje užicima. Okus, umjetno stvoren okus, samo izaziva pohlepu i vodi neprirodnom načinu življenja. Jednostavna nam hrana pomaže da živimo na način na koji je Priroda zamislila da živimo, jedući ono što je tijelu potrebno za zdravo življenje i ništa više. To je vrlo dragocjena pouka koju nam Učitelj daje izravnim primjerom. Jednom je u Shahjahanpuru, jedan od abhyasija za ručkom oštro kritizirao kvalitetu hrane te posebno monotono ponavljanje istih jela iz dana u dan. Bio 61

Moj Učitelj

je dosta glasan u svojoj kritici te rekao da bi želio da menu bude različitiji i da se čudi zašto nije moguće skuhati ukusnije i primamljivije jelo. Nakon ručka izišli smo svi iz sobe na verandu gdje je Učitelj kao i uvijek sjedio u svojoj ležaljci. Učitelj nije nikako mogao čuti abhyasijeve primjedbe, a ipak kad smo mu se približili, ustao je s ležaljke, učinio par koraka prema nama i rekao nezadovoljnom abhyasiju: «Čuj! Dajem jednostavnu hranu za tijelo, ali božansku hranu za dušu!». Na to se vratio svojoj ležaljci i hookah. Nakon par trenutaka imao sam mogućnost ostati sam s njim i Učitelj je rekao: «Vidiš što ljudi očekuju od mene! Rekao sam im da mogu u potpunosti preuzeti odgovornost za njihovu dušu, ali za tijelo se moraju pobrinuti sami. Trudim se dati im dobru hranu. Moramo jesti dovoljno da održimo tijelo u dobrom stanju kako bi nam služilo za života, no hrana nije radi ukusa, već radi prehrane. Vjerujem da dajem dovoljno dobru hranu. Ovdje sam da bi služio duhovnim potrebama ljudi, no ako oni misle da sam ovdje da bih organizirao bankete, što ja tu mogu?» Mnoge su se obitelji upropastile stvarajući vanjski umjetan izgled posuđenim novcem. Uzrok je takvom ponašanju ego: živimo i zabavljamo se iznad svojih ekonomskih mogućnosti, samo da bismo impresionirali druge koji nas okružuju. Na taj način stečeno poštovanje ljudi, međutim, vrlo je skupo i na kraju se gorko plaća. Pravi tragatelji Stvarnosti ne mogu si dopustiti tako licemjerno ponašanje. Moramo imati Učitelja kao živ primjer i živjeti svoj život onako kako on živi svoj. 62

Dužnost

Otkako je utemeljena Misija 1945. godine, postojao je stalni pritok posjetitelja u Shahjahanpur. U početku je bila riječ samo o nekolicini ljudi, međutim sada se, s rastom i širenjem Misije, taj mali broj ljudi jako povećao. A ipak tijekom svih tih godina, Učitelj je primao goste trošeći osobne zalihe. Njegove su osobne zalihe uvijek bile vrlo skromne. Pravo je čudo kako je mogao nahraniti tisuće posjetitelja koji su mu dolazili u posjet svake godine te često i obući više od jednoga. Oni koji ga poznaju znaju da je, dok je radio, živio vrlo skromno, tako da si je teško mogao priuštiti bilo kakvu štednju ili raskoš. Međutim, proučavajući njegov način življenja jasno je da, ako pojednostavnimo život i lišimo se svih razmetanja, svega suvišnog, i luksuznog, tada se i mali prihod može jako rastegnuti. Učiteljev je poziv modernom čovječanstvu: «Budite jednostavni i u skladu s Prirodom.» On živi život kakav traži od drugih da žive. Učitelj smatra nepotrebnim, štetnim i često licemjernim, sve umjetne načine življenja: naše se gostoprimstvo mora mjeriti našim mogućnostima. Razmetljivo gostoprimstvo, temeljeno na posuđenom novcu, može jedino biti licemjerje jer se želi impresionirati druge, a osim toga je lažno, nerealno i suprotno Stvarnosti. To je moralna pouka koju moramo naučiti i širiti. Imao sam duge rasprave s Učiteljem o jednom uvjetu kojeg, čini se, propisuje najveći broj religija: napuštanje svih bogatstava i svog posjeda prije nego se otpočne religiozan život. Neki propisuju i potpuno odricanje od 63

Moj Učitelj

obitelji i usvajanje asketizma. Učitelj bez oklijevanja tvrdi da takvi propisi nisu potrebni i da neki mogu čak biti i protiv same Prirode. Rekao je: «Kakvo je zlo u bogatstvu, ako je pošteno stečeno? Kad čovjek radi, ima pravo i ubirati plodove svog rada. Da! Postoji ispravan način upotrebe bogatstva, kao što postoje i bezbrojni pogrešni načini. Bogatstvo je samo moć i dobro je ako se koristi konstruktivno, za dobrobit čovječanstva. Svaka osoba ima pravo zakonito stjecati novac. Ne vidim ništa zla u tome, ali ne smijemo biti vezani za bogatstvo, ono ne smije postati cilj. Naš Cilj mora uvijek biti određen i ne smijemo se udaljiti od njega. Svašta se može dogoditi na našem putu, ali se moramo stalno kretati prema Cilju. Morate se ophoditi s bogatstvom kao s rijekom: uzmite koliko vam treba, a ostatak upotrijebite za dobrobit svoje braće i sestara. To je ispravno. Međutim, vidite! Kažu da morate ostaviti obitelj i djecu i pobjeći u džunglu ili na Himalayu. Zašto? To nije lako učiniti, a i suprotno je Prirodi, a osim toga je kukavičko djelo, jer bježite od vlastitih dužnosti i odgovornosti. Kada budete bili u džungli, mučit će vas misli o domu i obitelji. Kako možete u takvim uvjetima prakticirati tapasyu? Koji je dakle ispravan način? Kažem vam da je bolje prenijeti džunglu u svoj dom, nego li dom u džunglu. Kako se to može? U stvari vrlo jednostavno. Mislite da ste samo gost u svojoj kući i ustanovit ćete da svi problemi nestaju. Ophodite se sa ženom i djecom kao s dobrom koje vam je Bog povjerio: nisu vaši. Nisu vaša žena i vaše dijete, već su vam povjereni, stavljeni pod vaše pokroviteljstvo. Shvaćate li to? Svaki osjećaj posjedovanja mora nestati. 64

Dužnost

Tek kad mislite: «ovo je moja stvar», javlja se gubitak. Kada, međutim, mislite da vam je stvar povjerena, možete objektivno i ispravno upravljati njome. Bit ćete u stanju učiniti za njih to što trebaju, to što je potrebno. U stvari ćete tek u obiteljskoj sredini naučiti obavljati dobro svoju dužnost. Lalaji je običavao govoriti da je život grihasthe, najvažnija vježbaonica jer se tu učimo istinskom milosrđu, istinskoj ljubavi i istinskom odricanju. Samo u životu glave obitelji učimo misliti na druge, prije nego promislimo na sebe. Stoga je to vrlo važno i kažem vam da je to doista vrlo lako. Naprosto preusmjerite misli.» Učitelj je nastavio: «Zapravo nemam velikog poštovanja za sannyasije. Naravno, ima nešto iskrenih sannyasija koji su prihvatili taj način života iz istinskog i iskrenog duha odricanja i žarke žudnje za Božanskim, ali najveći broj njih su samo osobe koje su pobjegle od životnih odgovornosti, živeći na rubu društva. Neki od njih su baš loši u načinu života i moralnom ponašanju, ali naš je svijet naučen da ih štuje i mnogi zbog toga pate.» Prema Učitelju, stara tradicija odricanja od bogatstva i obitelji može biti duhovno izuzetno štetna i može u nekim slučajevima za više života zaustaviti duhovni napredak abhyasija. Ispričali su mi duhovnu povijest jednog abhyasija koji je prakticirao meditaciju Sahaj Marga pod Učiteljevim vodstvom oko petnaest godina. Ta je osoba, međutim, zastala u jednoj točci 65

Moj Učitelj

i svaki se napredak zaustavio. Učitelj mu je više puta pokušao pomoći da započne daljnji napredak, ali bez uspjeha. Tada je Učitelj odlučio ispitati prethodni život abhyasija da istraži da nije tu uzrok koji priječi razvoj u sadašnjem životu. Učitelj je ispitao prethodni život u posebnoj meditaciji i otkrio da je taj abhyasi bio udata žena, s mnogo djece. Bila je to vrlo pobožna žena i željela je istinski slijediti drevni cilj postizanja muktija, jednog ograničenog oblika oslobođenja, nakon kojega više nema fizičkog ponovnog rađanja. Bilo joj je žao što mora voditi život domaćice i stoga je, u želji da postane sannyasi, jednog dana pobjegla od kuće s djecom, odnijela ih u džunglu te napustila na obali rijeke. Potom je pobjegla. Prestrašena su djeca počela plakati i jecati, a ona ih je čula, dok je bježala. Kako nije mogla podnijeti njihovo plakanje, začepila je dlanovima uši nastavivši trčati. Učitelj je otkrio da je plač napuštene djece stvorio tako snažan i dubok utisak u umu te žene, da su se stvorile duboke samskare koje su onemogućavale duhovni napredak abhyasija u sadašnjem životu. «Vidiš», rekao je Učitelj, «mislila je da čini vrli čin, koji će joj dati mukti, a u stvari je to bilo okrutno i nemilosrdno djelo. Priroda ju je kaznila u ovom životu, odričući joj duhovni napredak, upravo stvar zbog koje se odrekla svog obiteljskog života!» I nadodao je: «Kako je riječ o vrlo iskrenom abhyasiju koji žarko želi napredak, otklonio sam taj utisak. Znate što se dogodilo? Osoba je trenutno napredovala za tri točke! To ja zovem duhovnost! Milošću Lalajija sve je to moguće. Gdje se može naći Učitelj poput Njega! Međutim, uz svu milost Lalajija, ne znam koliko 66

Dužnost

bi još života ta jadna žena morala živjeti, prije nego li bi se uzdigla. Ne smijemo ići protiv Prirode. Pogledaj kolike se greške čine zbog neznanja ljudi! Kažem ti, nije moguće pristupiti duhovnosti dok se ne ostavi tog pogrešnog pristupa». Priča o ovom slučaju ima dubokih implikacija za nas: asketizam NIJE ispravan put. On je jednako neispravan i protuprirodan, koliko i posve materijalistički način življenja. To su u stvari samo dva ekstrema istog mjerila i ni jedan od njih ne može uspjeti. Koji je onda ispravan put? Učitelj kaže da je jedini ispravan način uravnotežena egzistencija, u kojoj su uravnoteženi svi vidovi ljudskog življenja. U takvom životu, materijalne i duhovne vrijednosti razvijaju se jednako i jednu se ne smije zanemariti zbog druge. Moramo posvetiti istu pažnju ovim vidovima egzistencije. Dva su vida egzistencije poput dva krila ptice. Nijedna ptica ne može letjeti samo s jednim krilom, nužna su oba. Na isti način moramo uravnoteženo živjeti i materijalnu i duhovnu egzistenciju, koristeći ih kao sredstvo za postizanje Cilja. One ne smiju postati same sebi cilj. Neke osobe, naime, griješe smatrajući da su duhovni život ili traganje sam sebi cilj. To su samo sredstva za postizanje Cilja. Naš Cilj mora biti utvrđen i definiran: postići savršeno ljudsko stanje. U tome ne bi trebalo biti ni nesigurnosti, niti oklijevanja. Materijalni život, život tijela i u tijelu, nudi mogućnosti traganja i postizanja tog cilja. Stoga je naš život u tijelu bitan. U ovom životu, u ovoj egzistenciji, možemo i moramo tražiti Cilj. Sam 67

Moj Učitelj

duhovni cilj je samo put kojim moramo ići i ne smije ga se brkati s Ciljem. U tom brkanju života s Ciljem, leži uzrok mnogo ljudske nesreće. To je i neuspjeh religije, jer nas religiozan ili pobožan život, sam po sebi, ne može dovesti do Cilja. Kada ljudi pobrkaju život s Ciljem, tada život postane beznačajan, ritualističan i mehaničan. Tada dolazi do stagnacije osobe, društva, čitave nacije. Učitelj mnogo puta naglašava tu suštinu svoje metode: da su ta dva aspekta života, materijalni i duhovan, oba nužna da nam pomognu u postizanju duhovnog Cilja. Stupanj njihove normalizacije i uravnoteženja utvrđuje stupanj našeg uspjeha. Ispričao sam Učitelju neke osobne probleme tražeći njegovo vodstvo u ostvarenju savršene ravnoteže. Odgovor Učitelja bio je sažet, ali prosvjetljujući: «Savršena ravnoteža ne može se postići za ljudskoga života. Kad bi se postigla savršena ravnoteža, ovaj bi život trenutno prestao. Moramo težiti ispravnom funkcioniranju svih naših sposobnosti. Već je to velika stvar. Ja zovem Svetošću ispravno funkcioniranje svih sposobnosti. Savršena ravnoteža može postojati samo u Njemu!» U Indiji smo za života mnogo čuli govoriti o nenasilju. Nenasilje se, ili na sanskrtu ahimsa, čini jednim od vitalnih aspekata hinduističke dharme. Jedna od najvažnijih tvrdnji vezanih za to kaže: ahimsa paramodharmaha, «nenasilje je najuzvišenija dužnost». U jednoj od religija prakticiranje nenasilja dovedeno je do ekstrema, te se hoda bosonogi da se ne bi zgazilo niti život nekog kukca, ili se pokriva usta ili nos velom kako 68

Dužnost

naš organizam ne bi udisanjem progutao neke oblike života koji lebde u zraku. Velik broj beskorisne stoke, kakva se može vidjeti po čitavoj Indiji, dokaz je da velik broj osoba prakticira taj sistem. Međutim, ta praksa ima čudnih ograničenja: tako prakticirana ahimsa nije univerzalna ahimsa. Ona, naime, ne obuhvaća sve oblike života već samo one koje je ta religija odabrala da štiti. Za hinduiste je krava sveta te se stoga kravu ne smije ubiti. Nekada tako pitanje ubijanja krava dosegne pretjeranu važnost i reklamu, te dođe do eksplozije nacionalne rasprave među političkim i religioznim vođama koji se uključe u svađu. Međutim, ti isti pobornici ahimse spremni su s velikim užitkom uništiti druge oblike života, za koje nemaju obzira. Postoji naime duboki kontrast između prakse i propisa, a nažalost za načela ahimse, čini se, nema mjesta u međuljudskim odnosima. Tragični i sramotni primjeri tog krajnjeg i neljudskog nepoštivanja života mogu se naći u divljim i hotimičnim uništenjima stotina tisuća nevinih ljudskih života, za međureligioznih ili međuopćinskih sukoba. Imao sam prilike raspraviti s Učiteljem pitanje ahimse i njegovo je objašnjenje, kao i uvijek, bilo vrlo jednostavno i lako prihvatljivo: hotimično uništavanje je himsa ili nasilje. Zatražio sam razjašnjenje. Učitelj se nasmijao i odgovorio: «Zamisli da jedne večeri iziđeš i imaš nešto novaca u jednom džepu, a nešto u drugom. Nekakav lopov ti zaprijeti pištoljem ili nožem i zatraži da mu daš svoj novac. Ti uzmeš novac iz jednog džepa i daš mu ga. On te, pošto se ne želi previše približiti, pita imaš 69

Moj Učitelj

li još. Hoćeš li reći da imaš i dati mu novac koji imaš u drugom džepu? To bi zaista bilo odviše glupo. Zašto? Jer je tvoja dužnost štititi ono što posjeduješ i ispravno je sve što činiš da bi to zaštitio. Zamisli da netko nasilno uđe u tvoju kuću, nekakav izgrednik te pokuša napasti žene u kući. Hoćeš li ostati miran prakticirajući ahimsu? To je čisti kukavičluk. Tvoja je dužnost zaštititi osobe za koje si odgovoran i, ukoliko se nađeš u situaciji da ga moraš istući i istjerati, to moraš načiniti. Rekao bih da se to mora promatrati samo sa stajališta dužnosti. Vršiti svoju dužnost ispravno je ponašanje ili dharma. Vidiš, ta ideja ahimse je dobra, ali ako se primjenjuje na neispravan način, čini ljude slabima i nemoćnima. Kako mogu vojnici prakticirati nenasilje? Njihova je dužnost ubijati neprijatelja. U Giti, Lord Krishna kaže Arjuni istu stvar. Kaže mu da ide i uništi neprijatelja, u protivnom je to kukavičluk. Uzmi slučaj nekog liječnika. Kada liječi bolesnika, čini to uništavajući klice u tijelu; striktno govoreći, i to je nasilje, no tko bi bio spreman umrijeti da bi spasio klice? (smije se) Moramo shvatiti razlog uništavanja, da li je ono nužno za ispravno izvršavanje dužnosti; za stvaranje. Vraćanje zdravlja je, naime, kreativan čin. Nema stvaranja bez uništavanja, te uništavanje nije ni pogrešno, ni ispravno, već valja ispitati motiv koji stoji iza njega. U umu ne smije biti destruktivnih misli i emocija, to je loše. Vojnik ubija bezlično. On ne zna koga ubija. U srcu ne osjeća mržnju prema osobi koju ubija; njegove radnje nisu motivirane osobnom pohlepom ili mržnjom. On naprosto vrši svoju dužnost. Na isti način, liječnik ne osjeća mržnju za 70

Dužnost

klice koje ubija. On to mora učiniti da bi sačuvao život. Zamisli da ti zmija pokuša ugristi sina, hoćeš li ostati nepomičan? Takva je ahimsa obična ludost.» «U duhovnosti je najuzvišenija vrlina poslušnost. Kada se osoba preda Učitelju, znači da se je prepustila u potpunosti. Postala je običan instrument u Učiteljevim rukama. Kako ta osoba može odlučiti o tom što je ispravno, a što pogrešno? Tu je ispravna samo poslušnost. Postoje različite razine egzistencije, a dužnost je različita od jedne do druge razine. Vojnik sluša naredbe kapetana, ali kada kapetan daje naredbe svojim četama, on samo sluša naredbe neposredno nadređenog oficira i to se nastavlja na hijerarhijskoj skali. U duhovnom radu ne postoji pitanje osobnih preferenci ili osobnog mišljenja, Učitelj nas vodi na sve moguće načine te se, ako Priroda traži uništenje, ono mora izvršiti. Mi smo samo instrumenti. Ako se neki instrument pokaže tupim ili beskorisnim, zanatlija će ga baciti i uzeti drugog, boljeg. Razumiješ li tu ideju? Poslušnost je dakle najviša vrlina. Na koncu, Učitelj, koji radi za Prirodu i sluša naredbe koje mu stižu odozgo, zna što se mora učiniti». Time je završila rasprava. Tijekom kasnijih diskusija, opet sam potaknuo i temu poslušnosti i temu uništavanja. Upitao sam Učitelja zašto se predane osobe mora kriviti, ako slušaju učitelje religije. Na koncu, one su samo činile to što je sam Učitelj tvrdio da je najvažnije: slušale su svoje učitelje. Učitelj se složio da se može naći opravdanje za takvo 71

Moj Učitelj

razmišljanje, ali je nadodao nešto što je bitno razjasnilo problem: «Poslušnost je dobra stvar. Priznajem da oni slušaju, možda samo djelomično, međutim tu je ipak prisutan duh poslušnosti. Ali zamisli da su poslušni nekom zločincu? Da li je to ispravno? Sigurno ne! Kriminalac uništava život samo da bi okradao bogatstva ljudi, bez nekog drugog razloga. Na isti način ljudi mogu slušati druge koji im kažu da učine nešto ili nešto drugo. Iza sve te poslušnosti stoji samo egoistična pohlepa za osobnom dobiti. Zašto ljudi daju bogate darove svećenicima i astrolozima? Samo zbog osobne dobiti. To je dakle jedan aspekt. Drugo, mogu postojati iskrene osobe koje slušaju bez egoističnih želja. U njihovom slučaju, gdje je krivnja? Sresti ćeš vrlo predane i pobožne chele čak i s lopovima i zločincima. Gotovo ih obožavaju. Zašto? Jer nisu izgradili nikakav sud o osobi za koju su se vezali. Napisao sam u «Stvarnosti u zoru» o važnosti nalaženja ispravnog gurua. Ako si poslušan pravom guruu, to je dobro i dovesti će te do Cilja. Ali, ako te vodi pogrešna osoba, tada ti poslušnost neće biti ni od kakve pomoći. Shvaćaš li stoga važnost ispravnog gurua? Mišljenja sam da je najvažnija stvar naći pravog Učitelja. Kad ga nađeš, ne smiješ ga više napustiti! Ako ne nađeš takvog Učitelja, bolje je moliti se Bogu da ti pošalje pravog Učitelja. On će zasigurno doći. U ovome, međutim, ne smije biti kompromisa. Bolje je nemati gurua nego li imati pogrešnog gurua. Bez pravog Učitelja ne možemo napredovati, ali to je bolje nego li nazadovati s pogrešnim guruom. Stoga kažem svojim drugovima da je izuzetno važno biti oprezan u ovome. To je vrlo bitno. 72

Dužnost

Ljudi me pitaju kako mogu prosuditi nekog Učitelja. To je lako, srce će ti dati odgovor. Rekao sam ti da, kad sjediš pored pravog Sveca, moraš osjetiti mir. To je jedan znak. Ako nađeš osobu za koju misliš da te može voditi, tada slijedi neko vrijeme iskreno njeno učenje. Ako primijetiš napredak, nastavi, u protivnom, traži drugog vođu! Ljude su naučili da se ne može mijenjati vođu, no to nije istina. Mi uzimamo vođu zbog svoje dobrobiti, ne zbog njegove i imamo sva prava da promijenimo vođu, dok ne nađemo pravog Učitelja. Tada je naša zadaća završena. Kad si se jednom stavio u ruke takvoj osobi, tvoj je posao završen.» Vratio sam se onda na temu uništenja, koja me je dosta brinula. Upitao sam Učitelja kako uništavanje može uopće biti opravdano. Učitelj je odgovorio: «Da, imaš sumnje, ali samo zato jer razmišljaš usko. Misli na uništavanje kao na promjenu. Što se dogodi kada posiječeš stablo? Stablo je uništeno, ali će drvodjelac napraviti od njega namještaj. Tako je drvo iskorišteno. Drvo postoji i dalje, ali se oblik promijenio. Kada neka osoba umre, mi mislimo da je to kraj. S našeg stajališta, smrt je kraj, što nije istina: ono što mi vidimo kao smrt, samo je novo rođenje u nekom drugom životu. Na sličan način, to što mi vidimo kao rođenje, pri rođenju nekog djeteta, mora biti smrt u nekom drugom životu koji ovdje daje rođenje. Da li to razumiješ? Riječ je samo o promjeni oblika. Život se nastavlja bez prestanka, ali se oblik stalno mijenja dok osoba, koja ima sreće, ne nađe Učitelja koji joj može dati Oslobođenje. To 73

Moj Učitelj

proizlazi iz višeg razumijevanja. Ne može biti napretka bez promjene. Bez promjene postoji samo stagnacija. Ovo što ti kažem je važno. Napredak nije moguć bez promjene.» Učitelj je tada nadodao jedno vrlo važno pojašnjenje za nas abhyasije. Rekao je: «Moramo se i u svom abhyasu uvijek sjetiti da se stanje, duhovno stanje, mora stalno mijenjati ukoliko postoji napredak. Često vidimo nekog abhyasija, koji na određenoj razini ima kakvo lijepo iskustvo te bi želio da se ono u narednim sittinzima ponovi. Ja im, međutim, uvijek kažem da bi, ako bi uvijek imali isto iskustvo, trebali požuriti k preceptoru jer takvo ponavljanje iskustva ukazuje na stagnaciju i zahtijeva ispravak. Stoga je promjena nužna, jer bez nje nije moguć nikakav napredak.»

74

75

Moj Učitelj

Peto poglavlje

LJUBAV
Sve religije propovijedaju ljubav. Ona je glavna tema svjetskog stvaralaštva velike poezije. I na individualnoj razini svi je traže u životu. Ljubav je bila povod herojskim činovima, djelima velike hrabrosti i srčanosti te najvećem dijelu svjetskog umjetničkog stvaranja. Vjerojatno je istinito reći da iza svakog ljudskog nastojanja stoji to traženje ljubavi. Njeno se sjajno djelovanje nenadmašene ljepote očituje u vjeri, vjeri na svim razinama, koja kulminira u duhovnom životu. Tu ljubav nalazi svoj vrhunac rasta i slave u traženju nepoznatog Božanskog. I moj Učitelj često spominje potrebu ljubavi u životu. Jedna od njegovih najvažnijih ideja je da je ljubav pobožna i božanska te da se stoga ne smije prezirati. Ljubav se mora upraviti prema svom istinskom i prirodnom cilju: Bogu! Od ljudskog se bića traži da upravlja svojim umom na način da se ljubav u njegovu srcu može upraviti prema stvarnom Cilju. Osobni život mog Učitelja izraz je ljubavi koju gaji prema čitavom čovječanstvu. Njegova je ljubav čista i božanska, univerzalna u svom dosegu, a opet individualna u pojavnosti. Tkogod je promatrao Učitelja iz bliza, mogao je, poput mene, otkriti da je on osoba
76

Ljubav

najispunjenija ljubavlju, milosrđem i gostoprimstvom, kakvu se može sresti. On je sve to, ali na tako miran, skrušen i prirodan način da se značaj njegovih čina obično gubi u njihovoj jednostavnosti. Malo promatrača poniru iza njegove vanjske jednostavnosti da bi shvatili unutarnji značaj njegovih riječi i djela. Učiteljeva je jednostavnost u stvari vrlo obmanjujuća i to je jedina stvar u njemu koja prevari ljude. Jednom je Učitelj govoreći s jednim od naših stranih preceptora rekao: «Ja nikad nikoga ne obmanjujem, ali što mogu ako oni sami sebe varaju? Moja je jednostavnost nešto što obmanjuje većinu ljudi. Malo je osoba koje su se u stanju uzdići iznad nje. Moja je jednostavnost tako velika da su me sav život ljudi smatrali bedakom.» Govoreći to Učitelj se smijao te nastavio: «Eto, mnogi me ljudi dolaze vidjeti. Ali tko me istinski vidi? Najveći broj ljudi vidi samo vanjski izgled. Šteta je da se samo mali broj njih uspijeva izdići iznad toga i zaroniti u dubinu da bi shvatili unutarnju Stvarnost. Tako me mnogi ljudi dolaze vidjeti, ali me malo njih istinski vidi. Odlaze kako su i došli. Eto vidiš, moja jednostavnost zaista obmanjuje i danas ti to otkrivam!» Učiteljeva neosobna ljubav za njegove sljedbenike ne iskazuje se u velikim djelima, već je skrivena iza svakog malog, beznačajnog i često neprimjetnog čina obične rutine svakodnevnog življenja. Za jedne od mojih posjeta Shahjahanpuru, nas dvadesetak smo se okupili oko njega u dvorištu. Učitelj
77

Moj Učitelj

je sjedio u svojoj dubokoj ležaljci od tkanine, a ostali okupljeni oko njega na sjedalicama, na charpoyima ili ležaljkama od konopa. Bilo je to poslije večere jedne svježe večeri kasnoga ljeta, vrlo ugodne i mirne. Od 9 h navečer broj osoba oko Učitelja konstantno se smanjivao jer su abhyasiji jedan za drugim odlazili na počinak. Svi su spavali na otvorenom, na charpoyima. U 11 h ostalo nas je samo troje s Učiteljem, dok su ostali oko nas već čvrsto spavali. Učitelj je odgovarao na naša pitanja otkrivajući nam mnoge duboke stvari kada se odjednom naglo ustane i ode u svoju sobu te se vrati s pokrivačem u ruci. Ode do charpoya jednog abhyasija koji je spavao dalje od nas, pokrije ga pokrivačem, umota ga ispod stopala, pa se mirno vrati na svoju stolicu da sažme prekinuti razgovor. Pretpostavio sam da je abhyasi osjetio hladnoću (riječ je bila, kako sam otkrio slijedećeg jutra, o jednom od mojih mladih kolega iz Južne Indije), a Učitelj je to na neki način osjetio i s ljubavlju ga pokrio pokrivačem. Zašto bi, inače, odabrao baš tu osobu i samo nju, da iskaže tu posebnu pažnju? Nitko nije bio više iznenađen od samog abhyasija kada se sutradan ujutro probudio i vidio da je prekriven pokrivačem. U ona tri dana kad se proslavlja Vasant Panchami obično je prisutno veliko mnoštvo ljudi koji spavaju u svim sobama i natkritim prostorima. Ostali su smješteni u obližnjim zgradama. Dani su ispunjeni aktivnošću, ali su i dugi jer se ustaje u četiri ujutro, a ide na počinak oko ponoći. Bez obzira gdje su smješteni abhyasiji, obroci su organizirani u Učiteljevoj kući. Obzirom na
78

Ljubav

veliki broj prisutnih, obroke se servira u turnusima, a ukupno serviranje traje više sati. Jedne večeri, kad sam prvi put učestvovao u proslavi Vasant Panchamija, osjećao sam se pomalo umoran i neraspoložen. Prva je grupa gotovo završila s večerom, ali je još trebalo mnogo čekati te sam odlučio ne večerati i otići na počinak. Oko 10.30 h navečer, vidio sam odjednom kako Učitelj ulazi u moju sobu, u kojoj sam do tog trenutka bio sam. Pozove me imenom i reče: »Nisi još večerao. Molim te, dođi sa mnom. Pripremio sam posebno mjesto za tebe unutra, gdje možeš jesti. Hrana je već spremljena za tebe.» Nisam znao što da mu odgovorim, ali sam ga u tišini dopratio unutra. Pravio mi je društvo dok sam jeo. Čudna je stvar bila da me nije pitao da li sam već jeo. Rekao mi je da još nisam jeo i uveo me unutra. Ostali su bili previše zaokupljeni da bi me primijetili, ali Učitelj, usprkos svim svojim brigama, nije bio previše zaokupljen da ne osjeti da jedan od njegovih gostiju nije još večerao! Za mene je bilo nevjerovatno kako me je uočio, kao možda jedinu osobu koja nije večerala. Takvi primjeri, koje sam s divljenjem vidio kako se ponavljaju više puta, osnažili su u meni mišljenje da Učitelj osjeća u sebi sve što drugi oko njega osjećaju i reagira svaki put kad je reakcija potrebna. To može biti fizičko djelo, kao u slučaju gore ispričanih epizoda ili može biti transmisija njegova osobnog duhovnog bitka. Učiteljevo suosjećanje s drugima je potpuno i prirodno, tako prirodno, u stvari, da ga se može usporediti s ogledalom, koje odražava sve što se nalazi u njegovu prisustvu
79

Moj Učitelj

Proslave Vasant Panchamija održavaju se zimi, a zima u Shahjahanpuru može biti, i obično je vrlo hladna. Toliko je hladno da ne samo što iznenadi europske posjetitelje, već im može uzrokovati i znatne neugodnosti. Indijci s Juga, nenavikli na Sjever, obično ne vode računa o oštrini hladnoće pa je normalno da osobe, koje su po prvi puta zimi u posjeti, dođu potpuno nepripremljene za takvu klimu. Učitelj za takve posjetitelje drži na raspolaganju malu rezervu pokrivača. Neke naše sestre čitavu godinu pletu vunene pulovere kako bi se imalo malu zalihu u sjedištu Misije u Shahjahanpuru. Međutim, često je potražnja veća od zaliha. Jednom je prilikom Učitelj sjedio na svojoj uobičajenoj zimskoj postaji, u uglu na sunčanoj strani dvorišta. Bili smo oko njega, mi mala grupa na dan prije Vasant Panchamija. Bilo je oko 11 h ujutro, ali je čak i vani na suncu bilo hladno, jer je zima te godine bila posebno oštra. Učitelj je bio odjeven kao i obično, u dhoti i kurtu, a prihvaćajući činjenicu da je zima, dodao je svojoj odjeći i vuneni pulover, bez rukava, posve nedovoljno za tu hladnoću. Pokrivač mu je prekrivao koljena. Njegovo glavno oružje protiv hladnoće činila se njegova hookah, koju je pušio s velikim užitkom i vidljivim zadovoljstvom. Jedan abhyasi iz Južne Indije ušao je tada u zidom ograđen prostor noseći samo jednu torbu prtljage. Bio je odjeven samo u hlače od pamuka i košulju od sintetike i drhtio je na zimi. Približio se Učitelju i pozdravio ga na tradicionalan način, a onda sjeo s nama. Učitelj nije ništa rekao, skinuo je pulover i zamolio abhyasija da ga odjene. Abhyasi je zahvalno
80

Ljubav

prihvatio. Trenutno smo svi prigovorili Učitelju i svatko mu je od nas ponudio svoj pulover. Učitelj je otklonio našu ponudu i sjeo sa smirenim, gotovo dječačkim osmjehom na licu. Ja sam sam bio posramljen jer nitko od nas nije promislio na potrebe brata abhyasija. Međutim utješio sam se mišlju da je Učitelj jedinstven i da mu nitko ne može biti ravan u brzom primjećivanju potreba drugih osoba i njegovoj trenutnoj i aktivnoj reakciji na uočeno. Vidio sam kako se taj isti mali, ali značajan događaj stalno ponavlja, ali za mene je to svaki put bilo novo otkriće; usprkos ponavljanju, u meni ne blijedi divljenje prema Učiteljevoj ljubavi. Šteta što je tihi svjedok toga događaja često dublje dirnut nego li direktno umiješana osoba, kojoj je često draže odnijeti pulover za uspomenu. Jednom drugom prilikom, opet u Shahjahanpuru, ležao sam u krevetu, iznuren i bolnih nogu. Bio sam sam u sobi. Učitelj je ušao nenajavljeno, a ja sam odmah ustao da ga pozdravim. Upitao me što nije u redu, rekao sam mu za bolove u nogama, a on je odmah sjeo da mi ih izmasira. Pokušao sam to energično izbjeći. Učitelj je rekao: «Zašto misliš da je to pogrešno? Zar mi nisi često masirao noge i stopala? Sad kad tebe boli, moja je dužnost da ti služim kako najbolje znam.» Rekao sam Učitelju da, kao njegov učenik, ne mogu dozvoliti da mi masira noge. Učitelj se divno nasmijao, a njegove oči, koje su uvijek bile suhe, odjednom su se ovlažile. Za trenutak je uronio u razmišljanje, a potom je rekao: «Čuj, reći ću ti nešto. Jednom su me jako boljele noge,
81

Moj Učitelj

ležao sam sam u krevetu, kad sam odjednom čuo Lalaji Saheba kako me pita zašto sam u krevetu. U to je vrijeme Lalaji već bio na Onome svijetu. Odgovorio sam mu da imam bolove u nogama. On se ponudio da će mi ih izmasirati, ali ja sam se usprotivio, a Lalaji se jako utihnuo. Nekoliko sekundi kasnije osjetio sam, međutim, divnu vibraciju u nogama. Eto što je moj Učitelj činio za mene! Izmasirao mi je, u stvari, noge. Gdje se može naći Učitelja poput Njega? Bol je trenutno nestala». Čudno je reći da, tek što je Učitelj završio s pričom o svetoj ljubavi Lalajija za mog Učitelja, i moja bol u nogama kao da je nestala. U jednoj drugoj prilici opet, bio sam svjedok za mene najdirljivijeg iskustva mojega života. Mada je trajalo par trenutaka to me iskustvo potreslo, dirnuvši me u temelje bića te sam ostao u suzama. Bilo je to odmah poslije sutona, jednog dugog ljetnog dana u Shahjahanpuru. Jedan stariji preceptor s Juga došao je u posjetu. Učitelj ga je pozvao na večeru, ali ovaj je odbio poziv rekavši da obično jede jednom dnevno, ali da bi, međutim, popio čašu mlijeka. Učitelj je zamolio jednog mladog abhyasija da donese dvije čaše mlijeka, jednu za gospodina i jednu za mog oca. Čaše s mlijekom stigle su nakon par minuta te su se njih dvojica, uneseni u razgovor, udaljili s čašama. Kad sam se našao sam s Učiteljem, upitao sam ga mogu li donijeti čašu mlijeka i za njega. Učitelj se nasmijao osmjehom beskrajne miline te pogledom duboke samilosti odgovorio: «Ne mogu si priuštiti mlijeko.» Bio sam dirnut u dubini bića tim jednostavnim
82

Ljubav

odgovorom, punim ljubavi. Nisam znao što da kažem, niti što da učinim. Tako sam naprosto sjedio tamo, u njegovom blaženom prisustvu, sa suzama koje su tekle niz lice. Taj tajnoviti primjer Božanskog gostoprimstva postala je tako draga uspomena u mom sjećanju i toliko je dio onoga, što znam o mom Učitelju, da me i sada, dok ovo pišem, ta uspomena duboko potresa. O kako smo slabi i sićušni jer, mada sve vidimo, nismo u stanju imitirati Njega ni u najmanjem od njegovih čina! Takve i slične nezapažene situacije posijale su sjeme ljubavi prema Učitelju u mnogim srcima, sada rasutim diljem čitavog svijeta. Svaki nas novi izraz Božanske ljubavi Učitelja osnažuje u našoj ljubavi prema njemu. To je tajna magnetske privlačnosti Učitelja u svima koji se sretnu s njime. Više sam puta vidio kako stranci dolaze k njemu te, čak i nakon kratkog razgovora s njim, odlaze kao osobe koje vole Učitelja! Mnogi su mi povjerili da su, čak i nakon par trenutaka s Učiteljem, imali osjećaj da Ga poznaju čitav život. Duhovna pomoć mog Učitelja njegova je nepobjediva ljubav, u svom najčišćem i najsvetijem obliku, - a što joj se može oduprijeti i ostati ravnodušno? Drugi mogu koristiti moć, strah ili iskušenje kao sredstva vezivanja svojih učenika. Jedino oružje mog Učitelja je njegova Božanska ljubav za čitavo čovječanstva, za koju on ne traži ništa zauzvrat, osim – ako uopće išta traži - samo naša srca. Sjećam se jedne prilike kad je Učitelj bio u posjeti jednom od centara naše Misije u Južnoj Indiji. Gospodin,
83

Moj Učitelj

kod kojega smo odsjeli, pripremio je veliki ručak za oko 150 osoba. Učitelj je pojeo par zalogaja za ručak koji mu je bio ponuđen i sjeo po strani u jednu drugu sobu. Ja sam brzo pojeo svoj ručak i otišao sjesti blizu njega. Malo kasnije došao je k Učitelju naš domaćin i upitao: «Učitelju, jeste li ručali? Da li vam je prijalo?» Učitelj se nasmijao i rekao da je sve bilo fino, ali da može jesti samo vrlo malo. Naš domaćin ga je tada upitao: «Učitelju, ima li nešto drugo što vam mogu ponuditi?» Učitelj se tiho nasmijao i odgovorio: «Da, možeš mi ponuditi svoje srce!» Naš je domaćin mislio da je riječ o duhovitoj primjedbi, jer se počeo smijati i udaljio se da bi se bavio gostima! Mislim da su Ga, zbog toga što je Učiteljeva ljubav tako čista i sveta, njegovi sljedbenici u stanju voljeti samo zbog njega samoga. Učiteljeva je ljubav tako čista i nezahtjevna, da abhyasiji mogu razviti uzvratnu ljubav koja postepeno raste. Kako se ta ljubav razvije u abhyasiju, dolazi stadij u kojem prestaje misao o «transakcijama». Više nije riječ o ljubavi za nešto, ili s nekim ciljem. Ljubav postoji jer se ne može živjeti bez te ljubavi za Učitelja u srcu. Iznenađujuće je i krasno što se na tom stadiju čini da, pomisao da nas Učitelj, voli gubi na važnosti. Ono što postaje vrlo važno je ljubav za Učitelja u našim srcima. Kako ta ljubav raste, nastaje stadij u kojem se čini da će srce doista eksplodirati. Smatram rast te Božanske ljubavi najvećim čudom u duhovnom razvoju osobe. Naime više ne postoji ni najmanja misao o tome što Učitelj može dati. Čak i Božanski dar Oslobođenja kojeg Učitelj može podariti samo jednim
84

Ljubav

pogledom, gubi na značenju. Sve za čime aspirant žudi je biti sa svojim Učiteljem, svojim istinskim ljubljenim. Kada mi darujemo Učitelju svoju ljubav, Učitelj izlijeva svoju ljubav na nas, i to je Milost, to je Oslobođenje, to je potpuno ostvarenje cilja duhovne sadhane. Sama ljubav postaje sve, snažna moć koja obuhvaća svemir, koja samim svojim prisustvom, daruje svijest o najuzvišenijoj razini, koju možete zvati Božanskom, Svemirskom ili kako već hoćete. Ta ljubav nosi u sebi svojstvo Božanske percepcije, koju Učitelj ovosvjetskim izrazom zove «sposobnost čitanja». Čak i na običnoj ljudskoj razini, vidimo da ljubav otvara zatvorene oči. Osoba koja ljubi vidi više od nekog tko ne ljubi. Da li je onda začuđujuće da Učitelj, svojim apsolutnim viđenjem ljubavi, sve vidi? Zar je čudno da vidi glad gladnoga, bol patnika i žudnju za duhovnim ostvarenjem, skrivenu u srcu predanog sljedbenika? Ljubav je dakle velika sila, koja nam može dati sposobnost «čitanja». Stoga je lako shvatljivo da osobe, koje koriste samo intelektualnu silu i moć, ne uspijevaju razviti u sebi takvo viđenje. Moramo se okrenuti srcu za tu božansku sposobnost. Učitelj neprestano podcrtava potrebu okretanja srcu. On naime ne vjeruje razumu. Često mi je rekao: «Razum ti neće dati ono što želiš. Njegovi su odgovori temeljeni na informacijama koje mu ti daješ. Stoga odluke razuma mogu biti pogrešne, a čak i nemoralne. Ali ako upitaš srce, dobit ćeš ispravan sud. Kad si u sumnji, obrati se srcu, ono će te ispravno voditi.»

85

Moj Učitelj

Jednom sam zamolio Učitelja da mi otkrije tajnu brzog napretka u duhovnosti. Učitelj mi je rekao: «Razvij u sebi ljubav pa ćeš vidjeti napredak. Iskreno govoreći, ljubav može svih osvojiti i samo ljubav to može. Sve drugo, svaka druga sila ili moći stvaraju reakciju koja nije povoljna. Ako si ljutit, prenosiš ljutnju i drugi će postati ljutiti. Ako koristiš fizičku silu i to će stvoriti otpor, kojem će slijediti reakcija na istoj razini. Isto je i sa svim drugim stvarima. Ako međutim stvoriš ljubav u srcu, tada je reakcija ljubav i samo ljubav i time je tvoj posao završen. Stoga razvij ljubav! Naši su drevni rishiji bili sposobni živjeti u džungli s divljim životinjama oko sebe. Ljubav osvaja čak i divlje zvijeri. Velim ti da, ako u tvom srcu ima ljubavi za Učitelja, tada će te Učitelj početi voljeti. Ako to postigneš, tvoj je posao gotovo završen. Važno je kucati tako snažno na vrata njegova srca da ti ih mora otvoriti. A što tada reći o napretku: on je tu za tebe. Što je prava dužnost abhyasija? Po mom mišljenju, mora činiti sve da se Učitelj okrene prema njemu, a jednom kad se to dogodi, abhyasi se može smiriti i pustiti da Učitelj radi za njega. Tko se može oduprijeti ljubavi? Ljubav Učitelja raste kako raste ljubav abhyasija. Učitelj tada počinje misliti o tom što može učiniti za abhyasija. Abhyasi više ne mora pitati. Što pitati kad onaj, koji daje, sam misli o tom što i kada dati? U stvari istinski je Učitelj kao ogledalo, odražava to što abhyasi stavlja pred njega. Shvaćaš li to? U Učitelju samom nema ničega. Ti od njega uzimaš samo to što sam u njega staviš. Sada ću ti nešto reći: ima ljudi koji optužuju gurua da je pristran prema jednom ili drugom
86

Ljubav

abhyasiju. Vidiš li kako je pogrešna ta misao? I opasna je, zbog misli o nepovjerenju i mržnji koje može razviti, a one će se također odraziti. Stoga moramo stvoriti ljubav i vidjeti njeno djelovanje. Kažem da je to najmoćnija od svih moći Božanstva.» Iz osobnog sam iskustva vidio kako Učiteljeva ljubav čini čuda za abhyasije. Učiteljeva je ljubav unijela u karakter abhyasija takve promjene, kakve nikakva prijetnja ili upotreba moći ne bi mogle proizvesti. Kad se bojimo Učitelja, mi se zapravo ne mijenjamo, niti dozvoljavamo da se dogodi promjena u nama: sve što činimo je da mu skrivamo neke strane svog življenja i tako, povrh svega, razvijamo i osjećaj krivnje. Kako se takvo ponašanje nekontrolirano razvija, strah od Učitelja naraste do te mjere da se ne možemo niti suočiti s njim. U toj se fazi javlja misao o odvajanju, a kako to odvajanje raste, možemo gotovo nazrijeti kako s horizonta nestaju obale duhovnosti, kao brod koji se udaljava iz luke. Jednom sam imao priliku pisati Učitelju s osjećajem krivnje zbog nečeg što sam napravio. Napisao sam mu da se čak bojim pojaviti pred njim. Učiteljev je odgovor bio spreman: «Ljudska bića griješe. I sam sam načinio mnogo grešaka. Moramo se truditi da se popravimo i izbjegavati da se u budućnosti ponove. Otkloni misao o strahu! Ako dozvoliš da se razvije, ugrozit će tvoj razvoj.» Savjet je bio vrlo jasan i precizan. Otklonio sam strah iz srca, kao da je riječ o fizičkom predmetu i od onda sam bio slobodan od osjećaja krivnje.
87

Moj Učitelj

Kako djeluje njegova ljubav da nas preobrazi? Kad znamo da nas Učitelj ljubi, počnemo osjećati da moramo zaslužiti tu ljubav. To je prvi korak u ocjeni samoga sebe koji u abhyasijima automatski stvara suradnju. Mi se nastavljamo razvijati na duhovnom putu. Svi obično dolaze u iskušenje ili imaju posla s iskušenjem. Međutim onaj, kojega Učitelj ljubi, mnogo je bolje opremljen za suočavanje s poteškoćama. Na svakoj prekretnici života, kad nam iskušenja nude bolne kušnje, pitamo se: «Da li bi Učitelj odobrio, ako bih to učinio? Što bi on osjećao, ako podlegnem ili padnem? Zar ne bih bio uzrokom prevelikog bola i razočarenja za Njega, ako podlegnem sada, nakon što je posvetio toliko rada i ljubavi mom duhovnom razvoju?» Takva pitanja postavljaju stvar vrlo jasno te u istom trenutku, u kojem ih formuliramo, iskušenje nestaje. Kad to shvatimo, da naime najteža situacija više ne predstavlja izazov, već dapače da se čini da je nestala poput priviđenja, tada se u srcu javlja zahvalnost zbog Milosti koja je izbjegla moguću tragediju. To pak jača ljubav u srcu, a to se nastavlja: svako iskušenje nije za nas više opasnost, već samo sredstvo da osnažimo svoju ljubav prema Učitelju, koja postaje sve više dijelom same naše suštine. Na taj način ljubav postiže ono što strah ne može i nikada neće moći doseći. Ljubav ne samo što nas jača, već nas pretvara u sud čiji je sadržaj Božanska ljubav, kakva je bila. Ljubav prema Učitelju stvara u nama žarku želju da Mu budemo slični i da rastemo, kako bismo postali
88

Ljubav

Osobom poput Njega. Ta želja da ga oponašamo i budemo poput Njega već sama po sebi predstavlja velik korak naprijed na duhovnom putu, jer nam nudi, možda po prvi puta, jasan i vrlo precizan cilj kojemu težiti. Do sada smo imali apstraktne ciljeve, kao što su «savršenstvo» ili «Oslobođenje» ili postizanje mira, itd. Sada se unutarnja težnja konkretizira u žarku i jasnu želju: biti kao nešto, biti kao netko. Razlika između naše prethodne, nedefinirane žudnje i ove nove, konkretne, je ogromna, jer sadrži definitivnu promjenu u mentalnom stavu, od stava «posjedovanja» do stava «postanka» i «bića». Kako Učitelj precizno objašnjava: «Molitva je prosjačenje» i dok misao o «imati» ili «dobiti» postoji u našim umovima, mi smo samo prosjaci. Sada je, međutim, promjena, koju ljubav stvara, suptilna i konačna. Kada se u našim srcima počne javljati želja da budemo kao Učitelj, tada prestajemo biti prosjaci. Ne tražimo više ništa, trudimo se biti nešto i tako suradnja postaje intenzivnija te nam čini Cilj dostupnim. Malo vremena nakon što mi je Učitelj dao dozvolu da radim kao preceptor, imao sam s njim kratku raspravu o tome kako obavljati transmisiju, cleaning, itd. Rekao mi je neke stvari i skicirao neke tehnike koje treba slijediti. U zaključku je dodao: «Misli da ja sjedim na tvom mjestu, ako je potrebno zamisli bradu na licu i da si poput mene. To će ti pomoći u radu.» U to vrijeme nisam dovoljno dobro shvatio važnost tog savjeta, ali sam uvijek primjenjivao tu tehniku, isključujući često sve druge i rad mi se tada činio nagrađenim. Osjetio
89

Moj Učitelj

sam da, što sam više u stanju zamisliti da sam kao Učitelj, to su rezultati za abhyasije bili bolji. U neke sam dane ‘ja’ bio potpuno odsutan i tu je bio samo Učitelj. U tim je slučajevima abhyasi, koji je primao transmisiju, dobivao najveću korist i rekao bi mi da je sitting bio najbolji i najmirniji. Jednom mi je Učitelj ispričao jednu malu epizodu iz svog života koja se odnosi na taj vid duhovnog života. Pripremao se za kupku i išao prema bunaru da zagrabi vode. Na putu prema tamo žarka mu je žudnja obuzela srce, žudnja da bude poput svog Učitelja, Lalaji Saheba. Kako je ta žarka žudnja proizišla iz njegova srca, čuo je Lalajijev glas kako kaže: «Kad je ova misao ušla u tebe, već si postao kao ja. Sad više ništa ne nedostaje.» Učitelj mi je pričao o ljubavi koju je jedan od Lalajijevih učenika osjećao za Lalaji Saheba. Ispričao mi je da je to bila najuzvišenija ljubav. «Rijetko kad sam vidio tako veliku ljubav. Bio je tako pažljiv s Lalajijem, da se i sam Lalaji čudio. Jednom je Lalaji obavljao svoj posao na sudu, bilo je podne i odjednom je poželio šalicu kave. Moraš znati da je ovdje i danas vrlo rijetko piti kavu. U ta vremena mora da je bilo još rjeđe. Međutim, malo vremena nakon što se pojavila ta želja, Lalaji je ugledao tog učenika kako ulazi u sud da ga potraži. Donio mu je kavu. Lalaji je bio jako zadovoljan tim znakom osobne pobožnosti.» Učitelj je nastavio: «Vidiš kako je bio pažljiv prema potrebama svog Učitelja. Sad ću ti ispričati još ljepšu stvar. Lalaji je imao običaj ustati nekad noću i ići
90

Ljubav

na WC i svaki bi puta našao tog istog abhyasija kako ga čeka s bokalom vode i ručnikom da se može oprati. Shvaćaš li što to znači? Taj je abhyasi čak i u snu pazio i vodio računa o potrebama svog Učitelja. Stoga je bio u stanju i ustati prije Lalajija i biti spreman za njega. To je najuzvišenija ljubav.» Impulzivno, pod djelovanjem trenutka, upitao sam Učitelja kako to da taj abhyasi nije postao duhovni predstavnik Lalajija i njegov nasljednik. Bio bih se ugrizao za jezik, ali što je, tu je: pitanje je bilo postavljeno i očekivao sam najgore zbog svoje grube drskosti. Ali Učitelj se nasmijao i odgovorio: «Znaš, svaki se moljac može žrtvovati na živom plamenu, ali rijetki se mogu žrtvovati na hladnom plamenu.» Još jednom sam bio toliko duboko dirnut da nisam mogao ništa drugo reći. Što je značila ta Učiteljeva tvrdnja? Koja je bila njena duhovna važnost? Skriven iza riječi, odgovor je bio jasan: čak i kad je vrlo uzvišene razine, ljudska ljubav umire kad predmet njene ljubavi prestane biti pred njom. Božanska ljubav postoji zauvijek, za čitavu vječnost. To je ljubav koja je ušla u najtajnovitije i najčudesnije dubine Učiteljeva bića i našla Ga vječno prisutnog. Takva ljubav ne umire, ne zna za odsutnost, niti može iskusiti odvajanje.

91

Moj Učitelj

DRUGI DIO

NJEGOVO UČENJE I RAD

92

Prošle sam noći vidio Vječnost, kao velik prsten čiste beskrajne svjetlosti, posve mirne jer je bila sjajna; Netko je tada šapnuo: «Mladoženja je nabavio ovaj prsten samo za svoju mladu.» Vaughan The Silurist

93

Moj Učitelj

Šesto poglavlje

PUT DUHA
Religiozni se život oduvijek smatrao vrhuncem ljudskog življenja. Tako je bilo u svim narodima svijeta, primitivnima i naprednima. Religiozna se aktivnost uvijek opisivala kao najuzvišenija ljudska djelatnost, a religiozni je život, sam po sebi, bio hvaljen kao savršeni vrhunac svih ljudskih napora. Oko iniciranog aspiranta uvijek je postojala posebna aureola, a zaređeni su svećenici naravno imali znatno viši položaj. Moć i prestiž svećenstva ili klera često su bili tako veliki da su zasjenjivali moć i prestiž trenutnog vladara tog vremena. Indija je imala veći udio u religijama, obzirom da su tu nastala dva najveća sistema na svijetu, hinduizam i budizam. Indija je također bila jedna od onih zemalja gdje je religija prožimala gotovo svaku sferu ljudskog života. Hinduistička se religija brine za osobu odmah po njenom začeću, a otpušta ju tek nakon što umre, tijelo se kremira, a pepeo ceremonijalno preda vodi rijeke ili mora. Svakim aspektom života, između te dvije krajnje faze, upravljaju obredi prikladni za tu priliku. Veliki su proroci Indije, rishiji, podijelili sveti život na dva različita pristupa Stvarnosti, ritualan i kontemplativan život. Hinduistički spisi, a i same Vede tako su podijeljeni. Raniji dijelovi, koji se bave gotovo isključivo obredima, svrstani su pod izrazom karma
94

Put duha

kanda, dok se noviji dijelovi vedskoga teksta, gnana kanda, bave uglavnom mentalnim i višim vidovima pristupa čovjeka Stvaratelju. Obično se nazivaju Vedanta, što je prevedeno u značenju «kraj svakog znanja». Vedanta ne znači samo da se taj dio vedskog učenja nalazi na kraju Veda. Znači da se tu nalazi znanje, koje se može smatrati krajem spoznaje, samim vrhuncem i suštinom znanja. Rishiji su također vrlo jasno i naglašeno, poučavali da je obredni religiozni život niži vid ljudskog življenja, dok se kontemplativan život slavi kao uzvišeniji i čišći. Sami tekstovi eksplicitno govore da se formalna pravila i restrikcije primjenjuju samo na obrede, za koje se moraju slijediti strogi propisi o mjestu, vrijemenu ili metodi obavljanja. U kontemplativnom životu takve restrikcije više ne obvezuju. Osoba napušta fizičku krutost obavljanja religioznog obreda i prelazi u slobodu mentalne kontemplacije Božanskog. Kod tako jasno iznesenih načela bogoštovlja, bilo bi za očekivati da će ih ljudi bez poteškoće moći slijediti. Nije jasno, međutim, zašto prevladava gotovo potpuna zbrka. Običan čovjek kao da se više voli vezati za ropstvo obrednog života. Njegova je privlačnost u tom da, tako dugo dok osoba sluša propise svećenika za određeni period vremena, obično ograničen na par minuta u danu, u ostatku vremena uživa u gotovo potpunoj slobodi koja gotovo sve dozvoljava. U kontemplativnom životu ili životu mistika, postoji sloboda koja ne postoji na nižim
95

Moj Učitelj

razinama egzistencije. Ta se sloboda, međutim, najvećem broju ljudi čini neprivlačnom, jer zahtijeva odgovorne radnje s njihove strane. Te osobe moraju propisati moralne i etičke vrijednosti koja vode njihov život. Ne mogu samo slušati niz pravila, koje svećenik, koji ih vodi, obično elastično interpretira. Odgovornost vođenja ispravnog života ovisi o njima, samo o njima. Tako se, dakle, čini da očita sloboda duhovnog života skriva u sebi najveće ropstvo samodiscipline, samokontrole itd., koje kulminira u samopredavanju. Kada to shvate, tada ljudi kao da više vole potpuni nedostatak slobode obrednog života u određenom vremenu nego li očitu slobodu kontemplativnog života. Jednom smo vodili vrlo interesantnu raspravu o toj temi slobode. Neki je strani preceptor slušao Učitelja kako govori o slobodi koju nudi duhovni život. Učitelj je govorio o toj temi neko vrijeme. Kad je završio govoriti, taj ga je gospodin upitao: «Ali, Učitelju, meni se čini da se sloboda sve više smanjuje, kako mi napredujemo. Ti tražiš od nas da se predamo Učitelju. Zar to onda nije potpuni gubitak slobode?» Učitelj odgovori: «Da, imaš pravo. Ali ja se brinem za vas samo da bih vas na koncu stavio u Božje ruke. To se može učiniti samo pod određenim uvjetima.» Onda ga je gospodin upitao: «Ali onda sloboda ne postoji. Koja je istinska sloboda, Učitelju?» Učitelj je, s ozbiljnim izrazom na licu, odgovorio: «Istinu govoreći, jedina je sloboda činiti ono što je ispravno. Nema druge slobode.» Godinama sam
96

Put duha

često razmišljao o tome i došao sam do zaključka da je to doista jedina sloboda. Automobil na cesti ima slobodu, ali samo da vozi gdje je dozvoljeno. Ne može ući u jednosmjernu ulicu iz pogrešnoga smjera; ne može prijeći granice dozvoljene brzine; može parkirati samo u određenim zonama, postavljenima u tu svrhu, itd. Unutar tih pravila, vozač uživa punu slobodu. Zašto su stvorena ta ograničavajuća pravila? Zbog sigurnosti samog vozača. Kad bi postojao samo jedan automobil u čitavom gradu, ne bi bila potrebna tako stroga pravila. Kad ima više vozila, tada je i zakona sve više, a i sve su restriktivniji. Vlak je slobodan na tračnicama, ali ako iziđe iz tračnica, dogodi se strahota. Mi mislimo da je pilot aviona ‘slobodna osoba’ i najveći broj nas je, tu ili tamo, bio zavidan na potpunoj slobodi koju pilot naizgled uživa. Gledamo ga sa zavišću i želimo biti tamo gore, u nebu, slobodni činiti što želimo. Ali i ta je sloboda iluzorna: pilota strogo kontroliraju praktično u svemu što čini, vrijeme polijetanja se kontrolira, putanja je strogo utvrđena, brzina se kontrolira, kao i visina itd. Međutim, unutar tih granica, on je slobodan činiti što želi. Pilot aviona ima mnogo manje slobode nego li vozač automobila na cesti. Ako promatramo rad astronauta, otkrit ćemo, s čuđenjem, da je sloboda djelovanja gotovo u potpunosti nestala. Svaka se njihova radnja strogo kontrolira, ne samo u mehaničkim detaljima, kao što je vrijeme letenja, ruta itd., koji su strogo utvrđeni, već su jasno definirane i osobne navike, kao što je spavanje i vrijeme odmora,
97

Moj Učitelj

što će jesti i kada. Zadivljujuće je da su se te osobe bile u stanju u potpunosti podvrći toj strogoj disciplini i da su u stanju djelovati kako se od njih traži. Razlog je vrlo jasan: da nisu tako činile, ne bi ih više bilo. Kazna za neposluh je strašna i trenutačna smrt. Na toj je razini poslušnost strogo potrebna, jer ona odlučuje hoće li osoba nastaviti živjeti ili ne. Vidimo stoga da sloboda u sebi nosi klice moguće nesreće. Čini se jasnim da je na nižim razinama djelovanja, prividna sloboda osobe veća, dok samo to djelovanje – čini se - zahtijeva manji stupanj sposobnosti za svoje izvršenje. Kako se povećava razina djelovanja, sve više raste sposobnost potrebna za njeno ispravno izvršavanje, dok osobna sposobnost postaje, čini se, sve manja; istovremeno, korak po korak, raste potreba za sve striktnijom poslušnošću. Na najvišim se razinama osobna sloboda čini praktički nepostojećom, nestala je! Tu je potreba za poslušnošću potpuna, a sposobnost, koja se traži za ispravno izvršenje dužnosti, doseže razinu sljedbenika. Došli smo do točke u kojem je jedina sloboda, koja preostaje, u stvari sloboda da se čini ono što je ispravno! Međutim, i to mi se čini značajno, čitav sistem učenja, koji vodi osobu do razine sljedbenika, na koncu kulminira time da osoba postaje instinktivno i potpuno poslušna Učiteljevim nalozima. Kada se dosegne ta razina, ne postoji više ni razmišljanje, ni razmatranje. Kad Učitelj daje nalog, potrebno se djelovanje poduzima gotovo na razini refleksne radnje. To mi se čini razlikuje pravog sljedbenika od prosječno
98

Put duha

sposobne osobe, koja nije razvila tu sposobnost savršene poslušnosti, trenutne i bez razmišljanja. Tu vidimo na djelu zakon, prema kojem, što se više uzdižemo, to se više smanjuje naša sloboda. Ili je barem to ono, što se naizgled događa. Da li je to doista tako? Sve ovisi o našim pojmovima slobode, o načinu na koji smo naučeni misliti o njoj. Nakon što sam, kroz više godina, detaljno preispitivao taj pojam slobode, došao sam do zaključka da su ideje koje sam imao sve ovo vrijeme gotovo u potpunosti pogrešne. Čitava misao o slobodi sada mi se čini iluzornom. Drugim riječima, niže razine egzistencije, neobvezujuće egzistencije, uživaju – čini se - izvjestan stupanj slobode. To se, međutim, progresivno smanjuje te na najvišoj razini ne postoji nikakva sloboda. Međutim, i u tom je razlika, nema više niti vezanosti! Grješka je, mislim, u tom što se poistovjećuje stanje neslobode sa stanjem vezanosti. To nikako nisu dvije iste stvari. To je ista grješka kao kad mislimo da je osoba bez bogatstva siromašna osoba ili da je osoba bez znanja ignorant. Ono što moramo shvatiti jest da u svakom slučaju postoji nekakav međustupanj, neka vrst nulte točke, koje je potpuno bezuvjetno stanje, a koje je, po mom mišljenju, pravo stanje duhovne egzistencije. Da bismo ovo detaljnije razmotrili, zamislimo da neka osoba želi lagati o svojim godinama. Ona može slobodno odabrati broj koji će navesti kao svoje godine, ali u iskazivanju istine nema uopće slobode, jer točan
99

Moj Učitelj

broj može biti jedan i samo jedan. Isto tako, najkraći razmak između dvije točke može biti samo jedan, dok mogu postojati mnogi duži putovi i može ih biti koliko želimo. Vidimo, dakle, da postoji mnogo načina da se kaže laž ili slijedi pogrešna staza. To znači da postoji visoki stupanj slobode. Za ispravno ponašanje, ili ispravan govor, međutim, nema slobode, jer postoji samo jedan put i moramo ga slijediti. Kad se neka osoba duhovno razvije i napreduje prema sve višim razinama egzistencije, čitav se svemir bezbrojnih odabira, koje je u početku imala, sada svodi na samo jedan cilj, sa samo jednim putem koji do njega vodi. Da bi se koračalo tim putem, nije potrebna nikakva vještina ili sposobnost, a možda niti znanje. Sada se traži samo apsolutna poslušnost Učiteljevim uputama. To će samo jamčiti uspješno, sigurno i brzo dovršenje duhovnog traženja. To nam također pomaže shvatiti zašto se u Sahaj Margu od aspiranta ne traži nikakva kvalifikacija. Kao što sam već objasnio, jedini uvjet koji se postavlja je spremnost da se poslušno slijedi Učitelja. Razmatranje te misli o slobodi dovelo nas je do zaključka da to, što smatramo gubitkom slobode, u stvari nije drugo nego stanje predavanja Učiteljevoj volji. Nismo izgubili slobodu u smislu da nam je bila oduzeta. Mi smo je svojevoljno, svim srcem i pobožno predali Učitelju svoje duše. Sada shvaćamo zašto je takvo predavanje izuzetno važno. Izbor podrazumijeva poznavanje načina odabiranja i volju da se učvrsti takav
100

Put duha

izbor. Svoj smo izbor učinili kad smo odabrali Učitelja i njegov put. To je poput neženje koji potencijalno ima bezgranični izbor žena, ali kada odabere jednu i oženi se njome, više se ne postavlja problem daljnjeg izbora! Vrijeme biranja je završeno. Na sve višim razinama razvoja prestaje i sama misao o izboru. Dostignut je stupanj u kojem čak ni znanje nije više potrebno. Mnogi su veliki sveci posvjedočili svojim vlastitim duhovnim iskustvom da se doseže stupanj u kojem se valja pozdraviti sa znanjem i intelektom. Znanje se ne napušta jer je nedostatno ili nesposobno da nam pomogne. Ono je izvršilo svoju ulogu, njegova je uloga odigrana i došlo je vrijeme da napusti scenu, to je sve! Sve što nam sada treba je volja, volja da djelujemo i volja da slušamo Učitelja u svakoj pojedinoj uputi. Za one koji imaju dovoljno sreće da dosegnu taj uzvišeni stupanj, Učitelj više nije samo vodič u duhovnosti. On je postao Učitelj našega života, svih vidova egzistencije. On postaje otac, majka, sin, učitelj, liječnik; u stvari nema uopće uloge u životu abhyasija koju on ne igra. On je u potpunosti preuzeo brigu za abhyasija. Vidimo, stoga, da samo naše predavanje Njemu može stvoriti stanje u kojem se On u potpunosti brine za nas. Ako to dalje analiziramo, otkrit ćemo na naše čuđenje da je sada abhyasiju data velika i nezamisliva sloboda. Riječ je o slobodi od same slobode! O slobodi neranjivosti. Možemo čak reći da je to sloboda od nepobjedivosti. Više nismo odgovorni za svoje radnje. Mi samo slušamo. Osoba koja daje naloge, Učitelj, preuzima
101

Moj Učitelj

potpunu odgovornost za sve što činimo. Nismo više ranjivi u odnosu na svijet. Stoga nas prožimaju veliki mir, velika sloboda. Od jednog naizglednog gubitka prethodne slobode, koja je – kako smo vidjeli - vrlo iluzorna, sada dobivamo, kao dar Božji, pravu slobodu duhovnog stanja, stvarnu slobodu koju su neki sveci nazvali «velikim Oslobođenjem». Stoga vidimo da, tamo gdje religija obvezuje, duhovnost oslobađa. Poučavali su to veliki vidovnjaci i mistici svih religija, ali malo je njih koji su ih slijedili. Mnogi čitaju i slušaju, ali malo njih razumije. Od onih koji razumiju, malo je onih koji su dovoljno smioni da se oslobode lanaca tradicionalnog ropstva i krenu iznova u traganje. Tom se malom broju ljudi dogodi Ostvarenje koje su tražili. Kad se međutim dogodi, čude se divoti i veličanstvenosti Istine, za kojom su tragali, a čija je krajnja jednostavnost i blizina bila skrivena. Mnogo sam puta raspravljao s mojim Učiteljem o ulozi tradicionalnih oblika pobožnosti. Jednom sam prilikom upitao Učitelja da pojasni nedostatke tradicionalnih metoda pobožnosti, ukoliko ih ima. Upitao sam Babujija: «Učitelju, ti su se putovi slijedili tisućama godina. Kako je moguće da su nezadovoljavajući? Zar nisu oni zaslužni što su naši rishiji i sveci postigli Cilj jedinstva s Božanskim? Nisam to u stanju slijediti. Molim te objasni mi to nešto detaljnije.» Učitelj je odgovorio: «Ne kažem da su tradicionalne metode loše ili pogrešne. Sve što kažem je da metoda pristupa mora biti ispravna u
102

Put duha

odnosu na cilj, a ako je tvoj cilj Ostvarenje, tada put moraš slijediti suptilno i ispravno. Dakle, tkogod to bio, mora najprije utvrditi svoj cilj, a tek tada se postavlja pitanje načina da ga postigne. Međutim, pojedinac mora sam odlučiti o cilju, nitko drugi to ne može učiniti za njega. Zamisli da si postavio kao cilj zaraditi ogromno bogatstvo. Najprije ćeš naći osobu koja će ti pomoći da zaradiš. Ako želiš zadobiti snažno tijelo, ići ćeš k pahalwanu, tjelovježbatelju. Dakle, najprije cilj, onda vođa. Nevolja je što oko sebe vidimo vrlo mnogo osoba koje se vezuju za jednog ili drugog gurua, a da ne znaju zašto. Kolike od tih osoba znaju što traže? Treba li nas čuditi što ne znaju što čine i zašto to čine? U tom je poteškoća: radimo slijepo ono što su drugi radili. Potrebno je praviti razliku. Moramo biti u stanju odlučiti sami što je za nas dobro. Zbrku valja staviti po strani, a onda će se lako doći do Cilja. Međutim, kažem ti, ljudima je teško promijeniti navike. Promjena je uvijek teška, ako ljudi nemaju sposobnost razaznavanja ili volje za promjenom. Ali, kako sam ti rekao, ne može biti napretka bez promjene. Ljudi slijede neke tipove rituala ili pobožnosti. Svi gledaju i kažu: «Vidi! Kako je pobožna ta osoba, to je sveti čovjek!» i tako dalje. To pruža veliko zadovoljstvo. Ego je zadovoljan. Da li takva osoba doista želi Boga ili Ostvarenje? Promisli! Tako, dakle, jednako je važno zašto nešto radimo kao i kako to radimo. Vidiš da temeljni pristup sam nije ispravan. Kako onda može biti uspjeha?»

103

Moj Učitelj

«Učitelju, a što s onima koji iskreno i ozbiljno tragaju?» upitao sam. Učitelj je odgovorio: «Da, oni su postavili za cilj, stvarni Cilj. Sada dolazimo do marga ili puta. Već sam ti rekao da je Bog jednostavan i da put, koji do njega vodi, mora isto tako biti jednostavan. U «Stvarnosti u zoru» sam napisao da se ne koristi dizalicu da bi se pokupilo iglu! Moji učenici to jako cijene. Jesi li čitao Kabira? On je napisao da, kad bi voda Ganga bila sveta, svaki bi krokodil trebao doseći mokshu! Shvaćaš? Grubi čin ne može dovesti do finog rezultata, to moramo pokušati shvatiti. Izgubili smo se u ritualističkom načinu življenja, kojeg je obično lako slijediti, a osim toga pruža mnogo zadovoljstva jer smo izvršili svoju dužnost. Međutim, ne shvaćamo da nam to povećava grubost. Pričat ću ti o jednom slučaju koji mi se dogodio: jedan je čovjek mnogo godina obavljao puju. Zamišljao je da Bog sjedi u njegovom srcu, a da on vrši pradakshinu, odnosno da kruži oko njega stotinu ili tisuću puta, ne sjećam se. Jednoga je dana došao k meni, možda ga je doktor Varadachari doveo, ne sjećam se dobro. Ispitao sam njegovo stanje i znaš što sam našao? Srce mu je bilo potpuno ovijeno, poput dudovog svilca u čahuri. Srce je bilo izloženo velikoj napetosti koju on nije osjećao. Isprva nisam shvatio kako se to dogodilo, ali kad mi je opisao sistem bogoštovlja koji je slijedio, tada sam shvatio. Vidiš li kakvu je štetu to načinilo. Jadan čovjek, mislio je da čini vrlo pobožnu stvar, a u stvari je upao u velike nevolje. Sjećaš se drugog iskustva koje sam ti ispričao? Iskustva s majmunom!» (uz grohotan smijeh) Sjetio sam se o čemu je govorio Učitelj. Učitelj
104

Put duha

je osobno vodio satsangh u jednom od naših centara na jugu Indije. Bilo je prisutno četrdeset ili pedeset osoba, a sitting je trajao oko dvadesetpet minuta. Kasnije, kad smo bili sami, Učitelj mi je ispričao, da je malo nakon što je započela transmisija, imao osjećaj da u grupi sjedi majmun. Otvorio je oči i vidio da tamo sjedi jedan stari abhyasi; zatvorio je oči i kroz par minuta se ponovilo isto iskustvo: tamo je bio majmun! Učitelj je nanovo otvorio oči i vidio tamo abhyasija. Učitelj je rekao: «Znaš, jedva sam se savladao da se ne nasmijem. Kad bih otvorio oči, tamo je sjedio taj abhyasi, kad bih ih zatvorio, bio je tamo majmum. Znaš li razlog? Reći ću ti. Ispitao sam slučaj i otkrio da je dugo vremena prakticirao kult Hanumana, možda u nekom prethodnom životu i stvorili su se utisci, vrlo snažni, duboko skriveni. Za vrijeme cleaninga su vjerojatno utisci isplivali na površinu uma te sam, stoga, imao osjećaj da tu sjedi majmun!» Učitelj je dao mnogo drugih primjera grubosti koje potječu iz neispravnog pristupa bogoštovlju. U nekim slučajevima grubost se tako duboko urezala i tako je kruta da gotovo nije moguće pružiti nikakvu pomoć. Pitao sam Učitelja kako je moguće da ni on sam ne može ništa napraviti. Učitelj je odgovorio: «Reći ću ti. Imao sam slučajeva kad je srce bilo obavijeno tako čvrstom grubosti kao da je poput kamena. Izgleda kao da je srce uvijeno u čvrsti kamen. Ukoliko u tim slučajevima transmitiraš, transmisija će ti se vratiti natrag.» Upitao sam Učitelja da li se u takvim slučajevima može išta učiniti. Postoji li ikakav izlaz za njih? Učitelj je odgovorio:
105

Moj Učitelj

«Ako se koristi moć, to je bez sumnje moguće. Ali postoji opasnost da se, kako se razbija grubost, povrijedi osoba. Proces se mora izvoditi vrlo sporo i samo potpuna suradnja abhyasija može pomoći. U tim slučajevima sugeriram da se svakodnevno iskreno mole Bogu da im pomogne. Kasnije se slučaj može tretirati s dubinskim čišćenjem.» Prenio sam Učitelju jedno gotovo vizualno iskustvo koje sam jednom imao s jednim abhyasijem. Obavljao sam čišćenje kada mi se odjednom pred očima pojavila vizija i ugledao sam ogromni odvodni kanal, veći od čovjeka, kako izbacuje otpadnu vodu tako prljavu da mi je trenutno bilo muka. Učitelj je rekao: «Da, to je posao preceptora. Rekao sam ti da je Učitelj nije drugo nego čistač. Međutim problem se javlja dok se radi na predjelu srca. U stvari predio srca je kanalizacijski odvod čovječanstva. Moramo uroniti u njega i obaviti posao. Da, kad abhyasi napreduje i dosegne predio uma, tada rad postaje užitak. Nakon toga nije potreban veliki napor. Sposoban Učitelj može obaviti posao samim pogledom. Znaš, u vlastitom interesu brzo prebacujem ljude van predjela srca. Na koncu konca, tko bi želio raditi tamo dulje nego li je potrebno? Međutim, suradnja abhyasija može ubrzati proces i prištedjeti mi velik broj problema i posla.» Učitelj mi je ispričao i jedno drugo iskustvo vezano za čišćenje. U toj je prilici bio u Benaresu gdje je ne htijući zalutao u neku ulicu loše reputacije. Instinktivno je osjetio da je na pogrešnom mjestu. U tom je trenu čuo Lalajijev glas kako ga pita: «Što ćeš ti na ovom
106

Put duha

mjestu?» Učitelj je bio smeten i odgovorio je: «Sahebe, tu sam grješkom. Ne znam gdje sam.» Lalaji reče: «Kad si već tu, neka ljudi, koji tu žive, imaju kakve koristi od tvog prisustva. Počisti atmosferu dok prolaziš!» Učitelj se nasmijao i dodao: «Poslušao sam Lalajijeve naloge. Vidiš li Njegovu veličinu. Nije me krivio što sam tamo otišao, a njegova se ljubav za čovječanstvo iskazuje u nalogu koji mi je dao. Gdjegod išli, moramo uvijek ostavljati upaljeno svjetlo Stvarnosti. Lalaji Saheb je transmitirao svih dvadesetčetiri sata na dan. I kad je putovao, nastavljao je transmitirati. Gdje se može naći takvog Učitelja? Lalaji je doista genij prirode.» Čuvši kako spominje Lalajijevo ime, bio sam radoznao doznati od mog Učitelja da li je sam Lalaji prakticirao kakav obredni oblik puje. Učitelj je uronio u stanje razmišljanja i rekao: «Lalaji Saheb je imao veliko štovanje za tradiciju. On ne bi nikad ništa i nikog kritizirao. Učio je ljude da je pristup kojeg on poznaje najbolji da se postigne Cilj, ali je to činio bez kritike drugih metoda puje ili pobožnosti. Stoga je bio jako popularan i ljudi iz svih kasti i zajednica išli su k njemu radi savjeta i vodstva. Imali su povjerenja u njega jer je u svim pitanjima uvijek davao ispravne upute. Međutim bio je izuzetno protiv obreda. Majka mu je bila vrlo pobožna i religiozna, ali je umrla kad je Lalaji bio vrlo mlad. Dok je bila živa običavao je pjevati za nju. Lalaji je imao vrlo lijepi glas koji su svi rado slušali. Običavao je pjevati pobožne pjesme, a jedna od njegovih najomiljenijih je bila Dinana dukh haran Nat santana hitkari. Velika je šteta
107

Moj Učitelj

da u to vrijeme nije bilo magnetofona ili takvih stvari. Da, nikad nije prakticirao pobožne obrede. Ali jednog sam ga dana Amavasye («dan mladog mjeseca», B.P.) vidio kako obavlja tarpanu. Slijedeći obredne običaje, izlijevao je vodu nudeći je svojim precima iz višega svijeta. Odmah sam se namjestio da mogu vidjeti što u stvari radi. Bilo ga je divno gledati. Otkrio sam da transmitira esenciju vode koju nudi višem svijetu. Shvaćaš? To je to što bi trebalo činiti kad se nudi bhog. Reći ću ti nešto: zamisli da neka osoba može transmitirati esenciju neke stvari, u tom je slučaju, korisno obavljati tarpanu. U protivnom, kakve koristi? To je samo obred bez ikakvog značenja i koristi. Bolje je sjesti u meditaciju i misliti na umrle duše. Sigurno će imati veću korist od toga. A, ako je osoba preceptor, trebala bi transmitirati s mišlju da će transmisija doprijeti do duše, gdjegod ona bila. Vidiš, postoje načini da se pomogne. Ali što se može, kad ljudi, iz neznanja i straha, nastavljaju prakticirati grube oblike obreda?» Jednom sam prilikom raspravljao s Učiteljem o bogoštovlju u hramovima. Učitelj mi je rekao da se sve religije temelje na dva instrumenta: strahu i iskušenju. Učitelj se jako gnušao pomisli da bi se netko približio Bogu iz straha. «Kad se bojimo nečega, bježimo od toga. To je prirodna reakcija. Kako onda možemo ići k Bogu sa strahom od Njega u srcu? To nije moguće. Strah nas može samo odvratiti od Njega. Svaki će sistem, koji se temelji na strahu, odvratiti ljude od Boga. Vidiš, da bi to uravnotežili, oni koriste jedno drugo oruđe,
108

Put duha

oruđe iskušenja, iskušenja materijalnog blagostanja, bogatstva, zdravlja i konačno mokshe. Međutim, to iskušenje djeluje do određene točke, jer ljudi žele samo ono što mogu vidjeti ili pomirisati, fizičke stvari. Tako, kad traže takve sansthase, čine to zbog materijalne koristi. Kao rezultat toga, religija se malo po malo razvodnila. Ideali su sustavno pali. Sad su ljudi spali na tako nisku razinu da su spremni trgovati s Bogom. Čuo sam da neki biznismeni uzimaju Boga za ortaka! Zar to nije čudo? Kakva je to glupost? Sve u Svemiru pripada Njemu i samo Njemu. To što dobivamo, dobivamo od Njega. Ali ljudi su sada počeli misliti da su ‘zaradili’ to što posjeduju. To je neznanje. A na to se neznanje nadodaje arogantno davanje dijela prihoda Bogu. Vidiš kako su glupi i sebični. Misle da mogu podmititi Boga tako On može dobiti za sebe veću dobit. Sve se to, kako vidiš, mora promijeniti. Čovjek mora slijediti ispravan put Ljubavi i tražiti Boga samo zbog Njega, a ne zbog onog što nam On može dati.» Ispričao sam ukratko jednu dugu raspravu, koju sam jednom vodio s doktorom Varadacharijem u Tirupathiju, na temu bogoštovlja u hramovima. Neki su prisutni bili mišljenja da osobe ne bismo trebali udaljavati od tradicionalnog prakticiranja, jer bi to moglo naškoditi. Drugi su mislili da su hramovi bili s nama stoljećima, te su naši preci sigurno znali što čine kad su ih gradili i podizali kao središta za molitvu. Doktor je Varadachari čitavo pitanje bogoštovlja u hramovima prikazao u novom svjetlu. Objasnio je da je
109

Moj Učitelj

malo ljudi koje su dovoljno razvijeni da privuku živog osobnog gurua. Potrebna je dosta visoka razina razvoja prije nego neka osoba može čak i misliti na gurua. Što bi onda trebalo učiniti? Te osobe, koje su se nalazile na nižim razinama razvoja, bile su glavnina čovječanstva. Veliki su učitelji religije stoga stvorili za tu široku masu čovječanstva institut bogoštovlja u hramovima. Za te je ljude hram imao funkciju neživog gurua. Sveci su iz prošlosti posvetili te hramove ispunivši idole s moći. Taj naboj nije nikako bio vječan. Trajao bi određeni period vremena, ovisno o moći i razvoju Sveca koji je napunio idol. Kad se jednom ispraznio naboj, hram nije više mogao biti ni od kakve koristi osobi koja se u njemu molila. Doktor Varadachari je nadodao da je to razlog zbog kojeg su hramovi prestali biti korišteni te su postali obični arheološki ostaci. Nastavio je rekavši kako običaj, da se uzme novorođenče i obrije mu se kosa u hramu, ima značenje obreda inicijacije. Dijete se simbolički predavalo božanstvu hrama, a kasnije bi postajalo sljedbenikom toga božanstva. Doktor Varadachari je tada iznio jednu vrlo značajnu tvrdnju. Dodao je da, kad bi dijete jednom odraslo, ta bi osoba morala tražiti živućeg gurua pogodnog za svoj budući razvoj. A ukoliko bi bila duhovno spremna sigurno bi našla gurua koji odgovara njenoj razini razvoja. Na tom se stadiju pobožnost u hramovima morala napustiti, a poduzimao se uzvišeniji duhovni put za daljnji napredak prema učenjima gurua. To je suština jednog dugog razgovora s doktorom Varadacharijem na tu temu.
110

Put duha

Učitelj se složio da bogoštovlje u hramovima ima svoje mjesto u općoj shemi. «Ali», upitao je, «gdje danas ima svetaca koji imaju moć da ispune idole duhovnom moći? Kada bi to mogli učiniti, to bi imalo nekog smisla. Kad bi postojala osoba sposobna da transmitira, da li bismo primali transmisiju izravno od nje ili bismo ju trebali moliti da napuni idol te da mu se potom molimo za naš razvoj? Shvaćaš li tu misao? Moramo ići pravo, slijediti direktan put. Ne bi trebalo biti posrednika između nas i Boga. Naravno, ako čovjek može naći Učitelja koji je sam u layi s Bogom, tada ga može uzeti za vodiča. U protivnom nema nikakve koristi. Bolje je biti bez gurua nego li s pogrešnom osobom: bez gurua možemo nenapredovati, ali s pogrešnom osobom možemo nazadovati i pasti. To je velika opasnost. Pazi dobro, ovo je važno: kult idola nije u potpunosti pogrešan. Pogrešan je samo ako ga se obavlja neispravno. Koji je ispravan način? Ne bismo trebali obožavati idol, već Boga, koga on predstavlja. To je ispravan način. Idol je samo figura ili predstavljanje Boga da podsjeti vjernika i pomogne mu dovesti um u kontemplativno stanje. Što mi činimo? Obožavamo sam idol kao Boga. To je velika grješka i na taj se način povećava grubost. Bog, u stvari, nema oblika ni imena. Mi dajemo Bogu te oblike i imena. Na taj ga način ograničavamo, a tada se počinje formirati grubost. Vidiš tu glupost; trebali bismo stremiti proširenju i napretku, no umjesto toga, se trudimo ograničiti i samoga Boga! Može li nas takvo prakticiranje ikako dovesti do Cilja? Reći ću ti još nešto važno. Ljudi obožavaju mnogo bogova, dok bismo trebali obožavati Boga od kojega
111

Moj Učitelj

ti bogovi proističu, ne samo njihova moć, već i samo njihovo postojanje. Moramo ići k Izvoru. To bi trebao biti naš pristup. Svaka stvar, koja je niža, dovesti će do gubitka Cilja i stvorit će grubost. Reći ću ti još nešto. Ljudi prakticiraju tirtha yatru. Idu s jednog mjesta na drugo, gube mnoge godine i mnogo novca, kupajući se u svetim rijekama i moleći se u poznatim hramovima. Neki to rade čitav život, ali s kojim rezultatom? Jesu li izvukli od toga ikakvu duhovnu korist? Izvuku iz toga samo zadovoljstvo da su se kupali u tolikim mjestima i molili u tolikim hramovima. To je sve. Govorim ti nešto vrlo važno. Prava je yatra unutarnje putovanje duše, to je prava yatra, a nju mi obavljamo u našem prakticiranju. Konačno, na duhovnom nas putu, ne dovodi Cilju putovanje tijela (smijući se). Duša koja, je zarobljena u srcu, mora biti pokrenuta, a potom napreduje od jedne do druge točke dok ne dođe do Cilja. To je prava yatra. Reći ću ti još nešto», nastavio je Učitelj. «U Vedama se uopće ne spominje pobožnost u hramovima. Na koncu konca, Vede citiramo kao autoritet za svaku stvar koju činimo. Ali one ne kažu ništa o hramovima, dr. Varadachari je to potvrdio. Znaš da je proučavao Vede i da je filozof. Rekao mi je da u Vedama, ne samo što se ne spominju hramovi, već da u to doba oni u stvari uopće nisu ni postojali. Znači li to da se ljudi u to doba nisu molili? Ne, znači samo da hramovi nisu bitni za molitvu. Bog je posvuda. Moramo biti u stanju moliti se svugdje, što je i moguće. Svaka stvar u prirodi govori o prisustvu Boga. Postoji li nešto što ne govori o prisustvu Boga? On je stvorio čitav svemir i On je u svakom njegovu atomu.
112

Put duha

Stoga, molitva mora biti moguća posvuda. Ideja da se rezervira odvojeno mjesto za molitvu, predstavlja kasniji razvoj, kad se čovjek udaljio od prirode. U vedska je vremena čovjek bio dio prirode, dio Njegovog okoliša i vidio je Boga u svemu. Iz tog se razloga obožavala kiša, grmljavina, vatra i sve te stvari. Šteta je da su to stranci krivo shvatili te rekli da su hindusi obožavali te materijalne elemente. To nije ispravna misao. Stari su u stvari vidjeli Boga u svemu te su padali u ekstazu i molili se svakoj stvari kao da je Božanska. Oni nisu obožavali vatru, već Boga kojeg predstavlja vatra; slično tako i s drugim stvarima. To je ista misao o kojoj sam ti govorio vezano za bogoštovanje idola. No, kasnije su se te ideje iskvarile. Sad ću ti reći ispravnu definiciju molitve. Našeg su Učitelja, gospodina Ishwar Sahaia jednom pitali što je molitva. Učitelj Saheb je rekao da je ona u stvari izraz zahvalnosti prema Bogu za sve što primamo. Vidiš, mi jedemo rižu, pšenicu, ghee («vrst maslaca», B.P.) i mnoge druge stvari. Naravno da smo im zahvalni, ali možemo li reći «hvala rižo... hvala pšenice itd.» Ne! Stoga zahvaljujemo Stvaratelju svih tih stvari, a to je Bog. Dakle, molitva bi trebala biti u stvari osjećaj zahvalnosti u srcu, a ne prosjačenje uvijek novih stvari. Tražeći stalno sve više i više, samo pokazujemo nezahvalnost za sve što smo primili i ja to smatram najvećim zločinom protiv Boga.» Učitelj je nastavio: «Milošću Lalajija, imamo jednostavan put za postizanje Cilja. To je najjednostavniji i najprirodniji put kojeg nam je stavio na raspolaganje.
113

Moj Učitelj

To je istinski Sahaj Marg - jednostavan i prirodan put za ostvarenje Boga. Ali kažem ti, malo je osoba koje cijene njegovu djelotvornost, jer se čude kako nešto tako jednostavno i lako može dovesti do tako predivnih rezultata. Ljudi su navikli slijediti teške metode, koje traže duge godine napornog prakticiranja. A onda, kad im kažemo da se do Boga može lako doći, postaju sumnjičavi. Ali, ukoliko smo mudri, moramo odabrati ispravan put koji nas može dovesti do Cilja, a ne najteži. Oni radije traže sve veće materijalne koristi, dok mi u našem sistemu, primamo Božansku Milost od samog početka. Već sam rekao da molitva znači prositi, a meditacija primati. Zašto? Jer kad sjednemo u meditaciju, sjednemo sa stavom primanja, kako bi se stvorila praznina u srcu. Samo se prazna posuda može napuniti! Tko može napuniti posudu koja je već puna? Vidiš li razliku? Oni prose (smijući se), a mi primamo! U tom je veličina naše metode. Lalajijeva je zasluga što nam je danas na raspolaganju tako jednostavan, ali izuzetno djelotvoran sistem. Međutim, malo njih ga koristi. Što ćeš, mnogi ljudi kažu čak da nemaju vremena. U početku sam bio propisao sat vremena meditacije dnevno. Sad sam sveo na pola sata, ali ljudi još uvijek ne žele prakticirati. Ispričat ću ti jednu zabavnu priču. Jednom je k meni došao jedan čovjek. Bio je to visoki vladin oficir u Delhiju, došao je s jednim od naših suradnika. Htio je nešto doznati o našoj metodi te sam mu objasnio. Kad je čuo da mora meditirati pola sata, rekao je da je to nemoguće jer je previše zauzet da bi našao toliko vremena. Zamolio sam ga da smanji.
114

Put duha

Opet mi je odgovorio da je odviše zauzet. Rekao sam mu da prakticira 10 minuta dnevno. Naljutio se i rekao: «Kakva je to tamasha («šala», B.P.)? Velim ti da sam vrlo zauzet čovjek, a ti i dalje od mene tražiš da to učinim. Ne mogu naći ni pet minuta dnevno». Tada mi Lalaji dade ideju. Vidiš kako nam on pomaže! Upitao sam tog oficira: «Možeš li mi reći postoji li netko zaposleniji od tebe?» On se opet naljutio i dodao: «Kakvo je to glupo pitanje? Naravno da ima ljudi koji su više zauzeti od mene. Premijer ima mnogo više posla od mene!» Rekao sam mu da ne uzme tako ekstreman primjer, već da pomisli na nekog koji je samo malo više zauzet od sebe. Rekao je da je njegov susjed, viši oficir zaposleniji od njega. Znate što sam mu rekao? (prasnuvši u smijeh). Rekao sam mu: «Saheb, daj mi razliku između tvoje zauzetosti i njegove. To će ti dati vrijeme za meditaciju.» Jadan čovjek, mislio je da mu se rugam i otišao je vrlo ljut.» Učitelj mi je ispričao jedan drugi sličan slučaj osobe koja je tvrdila da je previše zauzeta da bi meditirala. Učitelj je rekao: «Znaš što sam mu rekao? Rekao sam mu da treba okriviti Boga jer nije stvorio dan duži od 24 sata. To je Božja krivica. Da je stvorio dan od 26 sati, tada bi tako zauzete osobe imale vremena za meditaciju.» Učitelj je dodao, «Rekao sam ti: dobit će samo onaj koga On odabere. Što mogu ? U svakom slučaju, činimo svoj posao, a ostalo ostavljamo Učitelju.»

115

116

Pristup Stvarnosti

Sedmo poglavlje

PRISTUP STVARNOSTI
Kada i kako započinje istinsko traganje za neodređenim Ciljem? U mnogim slučajevima prvi slabi znaci takvog stremljenja gube se u sjećanjima na djetinjstvo. Mnogi duhovni učenici potvrđuju, naime, da prvi duhovni poticaj i sjećanje na njega potječu iz mladosti, ali da su potom zakopani zbog pritisaka svjetovne egzistencije. U malom broju sretnih slučajeva do buđenja je došlo kad se osoba sredila u životu. U najvećem broju slučajeva, ipak, buđenje duhovne želje moralo je čekati srednju dob i gotovo uvijek kao da se manifestira ili se manifestiralo samo u trenucima osobne krize. U vrlo malom broju slučajeva prvi poticaji iz kasnog djetinjstva ostaju u nekom uspavanom, latentnom stanju te nađu novi izraz u starosti. U tim je slučajevima mogućnost uspjeha manja, osim ako nisu ljubavlju i pobožnošću sposobni privući pažnju Učitelja. Učitelj mi je jednom rekao da je učinio nešto vrlo važno za jednog starog abhyasija. Rekao je: «Vidiš, star je čovjek i iz samilosti sam mu to dao kao dar. Učinio sam to jer je vrlo pobožan i predan. Stari ljudi nemaju mnogo vremena za rad, stoga im dam, ali vi mladi morate raditi za svoj razvoj.» Da se vratim problemu početka traganja: ono ovisi o osobi, o njenoj okolini i o prirodi njenih pritisaka na
117

Moj Učitelj

osobu. Općenito se smatra da se sjeme nalazi u osobi, kao dio njezina karmičkog ili samskarskog naslijeđa. Da bi proklijalo, međutim, sjeme mora naići na prave uvjete u okolini. Ti uvjeti moraju ostati povoljni za sadnicu kako bi se razvila u veliko stablo. Ti uvjeti okoline moraju ponajprije i posebno biti stvoreni u obitelji, odnosno u kućnoj sredini. Tu će, u kolijevci i uz ognjište, uz ispravne uvjeti, sjeme moći klijati. Ako se ta prva sredina suprotstavlja klijanju karmičkih poticaja za duhovnim traganjem, kasnija će borba, ako do nje uopće dođe, vjerojatno biti duga i teška. Proučavanje ranih dana života Velikog Učitelja i mog Učitelja otkriva da su oboje imali smirene, pobožne roditelje, a posebno majke, s pozitivnim stavom prema uzvišenijem životu. Njihova su obiteljska ozračja bila dakle pogodna i poticajna za taj razvoj. Sjećam se jednom kad je moja supruga Sulochana upitala Učitelja kada bi neka osoba trebala započeti s duhovnom sadhanom. Postavila je to pitanje jer Učitelj obično ne dozvoljava meditaciju osobama ispod 18 godina. Učitelj je odgovorio: «Proces bi u stvari trebao započeti sa začećem. Lalaji je običavao reći da je to ispravan trenutak za početak sadhane. Ali kako utvrditi trenutak začeća? Nije moguće, te stoga rad praktički ne može započeti u tom trenutku. Zato transmitiramo majci, dok je u drugom stanju, a transmitirana moć automatski će, u pravoj mjeri, doći djetetu. Ne treba nikada transmitirati izravno djetetu, može biti jako opasno. Moramo transmitirati samo majci, njenom srcu,
118

Pristup Stvarnosti kako normalno i činimo. «Rijetki su slučajevi kad je i sama majka na stazi i moći će stoga prenijeti božanski dar duhovnog učenja djetetu koje raste, dok je još dio nje. Učiteljeve riječi služe da se naglasi kako istinsko traganje mora započeti što ranije moguće - što ranije, to bolje. Imao sam jednom prijatelja i kolegu zainteresiranog za duhovnost, ali vrlo stidljivo i iz daleka. Pokušao sam mu pomoći da počne meditirati, ali je stalno nastojao odgoditi rekavši da je još mlad, da je neoženjen i da još ima vremena za «te stvari». Njegova je zamjerka iniciranju duhovne prakse bila da još mora proći kroz žrvanj obiteljskog života i da bi, dakle, dok ne prođe kroz taj žrvanj, bilo kakva sadhana bila preuranjena. Oženio se. Nanovo sam mu govorio o sadhani, ali njegov je odgovor bio da sad, kad se tek oženio, treba par godina da se navikne na taj život. Zamolio me da počekam dok ne bude imao 50 godina, kada će se sigurno početi baviti duhovnom sadhanom. Tragični je ishod te priče bio da je nakon dvije godine braka, nakon kratke i lake bolesti, iznenadno umro. Uvijek mi je žao da nije mogao biti doveden na stazu, dok je to još bilo moguće. Pada mi na pamet jedan drugi slučaj, sretnijeg ishoda od prvoga. Odnosi se na jednog abhyasija koji je u to vrijeme bio jedini abhyasi u svom gradu. Pokazao je velik interes za naš sistem meditacije i prakticirao je meditaciju prema Učiteljevim učenjima. Tako je dobro napredovao da ga je Učitelj imao na umu kao prefekta
119

Moj Učitelj

za budući rad u njegovom gradu. Nažalost, odjednom se razbolio i poslije kratkog vremena umro. Napisao sam Učitelju o njemu. Odgovorio mi je da je ispitao slučaj i da je našao abhyasijevu dušu kako izgubljena sjedi u nekom kutu. Dodao je: «Učinio sam za njega što je bilo potrebno. Rodit će se još jednom, a slijedeći će njegov život biti i posljednji». Završio je pismo vrlo značajnom rečenicom: «Da je prakticirao meditaciju samo još nekoliko mjeseci, imao bi priliku Oslobođenja i u ovom životu. Obzirom da nije, potrebno je još jedno rođenje.» Navodim ova dva slučaja da bih što je moguće više podcrtao hitnu potrebu trenutnog djelovanja. Mogućnost Oslobođenja postoji sada, u sadašnjosti. Tko može reći što će se dogoditi u budućnosti? «Nikad ne ostavljaj za sutra ono što možeš načiniti danas!» je primjerenije duhovnom životu nego li bilo čemu drugom. Navest ću i treći slučaj, koji mi je sam Učitelj ispričao da mi pokaže kako odgađanje traganja može odgoditi traganje na neodređeno vrijeme, a možda i za mnogo života. Učitelj je rekao: «Vidiš, ljudi koji k meni dolaze obično su na prvoj točci. Yatra još nije započela i to je normalno. Jednom je došla k meni jedna osoba i, što da kažem o njemu, našao sam ga već na četvrtoj točci. Bila je to vrlo visoka razina postignuća, koja je ukazivala na njegov rad u prošlom životu. Došao je k meni jednom, ali se više nije vratio. Njegove su mu samskare to vjerojatno priječile. Da se vratio, njegov bi napredak bio osiguran. Kratak bi cleaning bio omogućio brzi napredak. Šteta što se nije više vratio! Tko zna koliko
120

Pristup Stvarnosti će još života trebati da nađe put! To je jedini slučaj koji sam imao s tako visoko razvijenom osobom.» To nam pokazuje neodložnu potrebu postignuća Cilja u ovom životu. Mi smo tu. Naš nam je Učitelj na raspolaganju, a ovaj je život izvjestan, bez obzira koliko će mu biti trajanje. Naša je sveta dužnost prema sebi samima da uz njegovu pomoć osiguramo dovršenje našeg putovanja prema Cilju u ovom životu, jedinom za koji smo sigurni. Kako mi je sam Učitelj jednom drugom prilikom objasnio, ovaj je život jedini izvjestan. Mi ga živimo, nema potrebe dokazivanja njegova postojanja. Što se tiče prošlih i budućih života, različite religije različito uče o njima. Važna je stvar da, što se našeg Cilja tiče, svo pitanje prošlih i budućih života postaje nevažno za duhovno ostvarenje. Mi smo tu, živimo ovaj život. Učitelj je s nama, a Cilj postoji: kombinacija tih triju elementa mora nam omogućiti da postignemo svoj Cilj u ovom životu. To je važnost učenja Sahaj Marga. Osobno mogu vjerovati u prošle ili buduće živote. To je dio učenja religije u kojoj sam rođen. Za mene stoga takvo vjerovanje može biti prirodno. Ali takvo vjerovanje, vezano za duhovnu praksu, za druge osobe nije potrebno. Sve što je sada važno su vrhunske i uočljive istine našeg postojanja, postojanja našega Učitelja te postojanje Cilja koji se mora ostvariti - ovdje i sada. Jednom je drugom prilikom netko postavio pitanje o brojnim životima potrebnima da se postigne Cilj. Citirao je Bhagavad Gitu, gdje Lord Krishna kaže da Ga i ljudi
121

Moj Učitelj

velikoga znanja dostignu tek nakon mnogo života. Učitelj je rekao: «Može biti, ali, reći ću ti nešto važno. Znak je slabosti misliti da je Cilj daleko i da je putovanje vrlo teško. Ja kažem, barem započni putovanje te ćeš tako znati kako zaista izgleda. U protivnom je to slabost temeljiti se na nečem što su drugi rekli. Učini barem prvi korak u pravom smjeru i vidi kako je; onda donesi odluku! Još ću ti nešto reći. Svi koji dođu k meni kažu da to zahtijeva mnogo života. Ali zašto misliš da je ovo tvoj prvi život? Zašto ne misliš da je ovo tvoj posljednji život i da se dakle Cilj mora postići već u ovom životu? Shvaćaš li što govorim? Prvi je pristup slabosti, a drugi je pozitivan. Tko može sa sigurnošću reći koliko još života moramo živjeti? Kažem vam da je odluka u našim rukama. Ako usvojimo ispravnu metodu, pod vodstvom pravog Učitelja, tada budući životi neće biti potrebni. Zaboravi, stoga, tu misao o drugim životima. Ne moramo gledati budući život da bismo nastavili putovanje. Tko zna u kojoj bismo se sredini mogli roditi i kakav bi bio naš život? Lako se izgubiti. Kad si jednom našao Učitelja i metodu, drži ih se! Veži za se Učitelja tako da ta veza bude trajna! Uspjeh je tada osiguran.» Nakon što smo razmotrili pitanje kada započinje traganje, da vidimo kako započinje. Učitelj je zabilježio svoja osobna iskustva s religioznim obredima te kasnije jogičkim vježbama predviđenim u hatha jogi, da bi konačno završio s duhovnom praksom. Započeo je svoja iskustva kad je još bio đak. To što, vezano za njegov život, moramo pomno uočiti, jest da je prakticirao iskreno
122

Pristup Stvarnosti i pomno: kada bi se metode pokazivale nedovoljne za ostvarenje njegova osobnog cilja, napuštao bi ih. Nije dozvoljavao sebi da ga zarobe sistemi koji mu ne mogu pomoći. On bi iskreno i pošteno pokušao, a kad bi ustanovio da nisu adekvatni, napustio bi ih. Imao je veliku hrabrost za to jer je točno znao što traži. Nije tražio zadovoljstvo ega niti ispunjavanje društvenih pomodnosti. Nije htio ime, slavu ili bogatstvo. Htio je Boga i samo Boga. Nakon što je okušao mnogo pristupa, napustio ih je te se priklonio izravnoj molitvi Bogu moleći Ga da mu da sposobnog vođu koji će ga dovesti samom Bogu. Kako znamo, molitva je bila uslišena, a kontakt Učitelja s Lalajijem uspostavljen. Našao je konačno put, a njegova je molba dobila velik polet koji je kulminirao vrhunskim dostizanjem Brahmalaye. Žudnja za nečim, ne znamo za čime, postoji u najvećem broju srca. Mnogi su od naših abhyasija povjerili detalje o svojim prvim traganjima. Neki su lako našli Učitelja i došli k Njemu mirno, uz lako i spontano prihvaćanje. Drugi su morali proći kroz duge i teške godine prakticiranja raznih disciplina, često s očajanjem u srcu, nekad također uz opasnosti, dok nisu došli do mog Učitelja. Mnogi su od tih sa suzama u očima priznali, da su se njihova prva prakticiranja nepotrebno produžila samo jer im je nedostajala volja i osobna hrabrost da napuste put, za koju su shvatili da je beskoristan i za koji su znali da ih ne može dovesti do odabranog Cilja. Za tu beskorisnu praksu vezivao ih je strah od predrasuda zbog moguće odmazde. Žalosna
123

Moj Učitelj

je činjenica da postoje gurui koji potpiruju takve predrasude samo da bi, zbog osobne egoistične zarade, zadržali svoje učenike vezane za sebe. Učitelj uči da je Bog jednostavan te da stoga i put, koji do njega vodi, mora biti jednostavan. Često pitaju Učitelja da definira Boga ili da ga opiše ili da dâ ideju o tome tko je i što je Bog. Tipični je Učiteljev odgovor u tim prilikama: «Bog je Bog. Što drugo može biti Bog? Boga se ne može upoznati, ali ga se može iskusiti.» To je jasna naznaka da nam znanje ne može pomoći tamo gdje je Bog predmet ili cilj našeg traganja. Prisustvo se Boga, može osjetiti, možemo ga iskusiti, a tehnika, pomoću koje se dolazi do tog iskustva i proživi ga se, je to što nas Učitelj uči kao praktički put. Sjećam se jedne rasprave o Bogu u Hyderabadu, pred mnogo godina. Učitelj je došao u Hyderabad u kratak posjet. Pratio ga je njegov vjerni drug, Shri Ishwar Sahai. Govoreći o Bogu, Shri Ishwar Sahai je pokušao pokazati da razlika između čovjeka i Boga nije ni u obliku ni u sadržaju. Opisao je razliku u smislu čistoće i suptilnosti. Upotrijebio je kao primjer atmosferu koja prekriva Zemlju: «Zrak je na razini zemlje isti kao i zrak na osamdeset kilometara iznad nivoa», rekao je, «ali blizu zemlje je težak, gust i nečist, dok, kako se uzdižemo, zrak postaje sve čišći i lakši te na vrhu njegova svojstva postanu tako čista i lagana da se postavlja pitanje da li uopće ima zraka.» Koristeći tu analogiju Shri Ishwar Sahai je rekao: «Čovjek je težak, grub i nečist, dok je Bog
124

Pristup Stvarnosti lagan, čist i suptilan.» Ta nam analogija daje nekakvu ideju o tome da kvaliteta ili svojstva Božanskog nisu u području fizičkog. Sve što možemo učiniti u nastojanju da opišemo Božansko duhovno iskustvo, jest da koristimo analogije. U Bhagavad Giti, sam je Shri Krishna, avatar, primoran upotrijebiti tu mogućnost. Govoreći svom štovatelju Arjuni o sebi, prisiljen je koristiti analogije. On kaže da je on Ganges među rijekama, Garuda među pticama, Arjuna među ljudima... i tako dalje. To jasno pokazuje da ni Svemogući ne može sam sebe opisati. Može se, međutim, ukazati svom ljubljenom štovatelju, kao što se Shri Krishna ukazao Arjuni. To nas dovodi dvjema važnim istinama duhovnog traganja. Prva je da se Boga ili Stvarnost ne može upoznati već samo iskusiti. Druga je da to iskustvo postaje moguće tek kad Uzvišeni odabere da se ukaže svom štovatelju ili onome kome se odluči ukazati. Učitelj mi je često govorio o velikoj važnosti privlačenja Božanske milosti prema sebi. Učitelj je rekao: «Otkrivam ti najvažniju tajnu. Sav abhyas je samo priprema. Sam abhyas ne može dati ništa, to je samo način da se njegov dobrostivi pogled okrene prema nama. U stvari Božansku milost prime samo one osobe kojima je On sam želi dati. Ovo je velika tajna koju ti otkrivam.» Upitao sam Učitelja što učiniti da se to dogodi. Što učiniti da se Svemogući Učitelj okrene prema nama. Učitelj se nasmijao i rekao: «Pitaš me da ti otkrijem još jednu istinu; kažem ti: ovo vrijedi sto tisuća rupija. Postoji samo jedan način: voli Ga do te mjere da te On počne voljeti. Moraš kucati na Njegova vrata tako snažno da te čuje i otvori ih. Tada
125

Moj Učitelj

je tvoj posao završen. Tajna je u ljubavi. Tko joj može odoljeti? Bog samo čeka da dȃ Sebe; šteta je međutim da Mu se nitko ne obraća. U ovoj su zemlji ljudi bili poznati po duhovnim dostignućima. E pa, pogledaj ljude. Teški je materijalizam prevladao ljudima. Tko je odgovoran za to? Sami ljudi su odgovorni. Mogu se poboljšati samo ako se okrenu Njemu i usvoje ispravan način pristupa. Još ću ti nešto sad reći. Vidjet ćeš da svi govore o Bogu. U Indiji je to najčešća tema razgovora i rasprava. Svi govore o Bogu. Velik je broj knjiga napisan o tim temama. Svi mu se i mole. Onda zašto ima toliko nevolja i korupcije? Reći ću ti: pristup je neispravan. Način štovanja se mora promijeniti.» Zamolio sam Učitelja da to razradi. Upitao sam ga: «Što je krivo s usvojenim metodama, Učitelju?» Učitelj je odgovorio: «Ti poznaješ duhovni put, sam ga slijediš, Zar nisi primijetio promjene u sebi? Imao si i iskustva koja prije nisi imao. Sam si mi o njima pričao. Dakle, jasno je da moramo slijediti ispravan put. Napisao sam o tome u «Stvarnosti u zoru». Ljudi troše mnogo vremena i novca na grube oblike pobožnosti, ali čemu to služi? Postaju sve grublji, to se događa. Tko god ima oči može to vidjeti. Grubi oblik pobožnosti može dovesti samo do grubih rezultata. Napisao sam da je Bog jednostavan i da stoga i put da se do Njega dođe, mora također biti jednostavan. Ali ljudi radije slijede teške puteve i gube mnogo vremena i novca. Zašto to čine? Reći ću ti. Jer im takva pobožnost pruža zadovoljstvo. E pa, vidiš, ljudi štuju Boga zbog zadovoljstva! Ili pak, ako su malo više
126

Pristup Stvarnosti razvijeni, mogu to činiti da bi postigli mir uma. Vidiš li kako smo nisko pali. Ne molimo se da bismo spoznali Boga, molimo se da bismo dobili zadovoljstvo, mir uma ili slične stvari. Još nešto: i lopov se moli svom Bogu prije nego noću iziđe iz kuće da bi išao krasti. Moli se Bogu da mu pomogne čak i u tome! Rekli su mi da su u doba rata svi molili za pobjedu. U Engleskoj je englesko stanovništvo molilo u svojim crkvama za pobjedu, dok su u Njemačkoj i Europi također molili za svoj uspjeh u ratu. Vidiš kako se koristi molitva.» «Rekao sam da moliti znači prositi. U molitvi ne činimo ništa drugo. Samo prosimo: Bože daj mi ovo, Bože daj mi ono, itd. Što više dobijemo, to više želimo i toj prošnji nema kraja. Ispričat ću ti jednu smiješnu priču. Jedan je sannyasi otišao na Mughalov dvor potražiti kakav dar od cara. Primili su ga, ali mu je rečeno da pričeka jer se car moli. Sannyasi je odgovorio da je i sam pobožan čovjek i da bi mu bilo drago sjesti pored cara, ako bi mu to bilo dopušteno. Uveli su ga i zamolili da sjedne izvan sobe za molitvu. Čuo je velikog cara kako naglas moli: «Bože daj mi pobjedu nad mojim neprijateljima, daj mi više carstava da njima vladam kako bi se tvoja veličina mogla iskazati na zemlji, itd.» Sannyasi se ustao i krenuo da ode. Car se okrenuo i zamolio ga da pričeka rekavši mu da ću uskoro biti slobodan i da su njegove molitve pri kraju. Sannyasi se nije obazirao i nastavio je svojim putem. Car mu je rekao da se zaustavi i upitao ga zašto odlazi. Sannyasi mu je odgovorio: «Došao sam k tebi moliti za nešto milodara, ali vidim da i ti sam
127

Moj Učitelj

prosiš. Kako mogu tražiti milodare od drugog prosjaka? Tražit ću od Onoga kome se ti moliš.» I otišao je.» Učitelj se radosno nasmijao kad je završio ovu priču. Tada je postao ozbiljan i rekao: «I kad se šalim ima tu nekog značenja. Vidiš tu tamashu (‘šalu’, B.P.) o velikom caru koji je bio prosjak!» Učitelj je nastavio: «Vidiš, sve je to rezultat želja. Naše su želje bez granica. Što više dobijemo, to više želimo dobiti, i to se nastavlja. Samo postajemo sve veći prosjaci, ništa više. Tako smo danas narod prosjaka. Mislimo na Boga samo kad nešto hoćemo. Nikad ne mislimo na Boga zbog njega samog. Zar to nije glupo? Ako imamo Boga, imat ćemo sve, dok kad posjedujemo materijalne predmete, posjedujemo samo stvari koje propadaju. Sve materijalno propada. Samo je pitanje vremena. Moramo željeti stvari koje ne propadaju. Želja nije loša. Rekao sam da kama ili želja, nije loša stvar. Ona je u stvari božanska. Bolje rečeno, ona je Božje djelo. Kama i krodha, ljubav i ljutnja, su obje Božanske. Međutim, naša želja mora biti za Boga i samo za Boga. Tada se želja koristi na ispravan način, kao sila koja nas vodi prema Njemu. Ista nas moć želje, primijenjena neispravno na posjedovanje materijalnih stvar, udaljava od Njega. Tako je sa svakom moći. Sama za sebe moć nije ni dobra ni zla. Kakvoća njene upotrebe određena je, naime, načinom na koji ju se primjenjuje i koristi. Kaže se da moć kvari, ali ja velim da nas moć može uzdići i osloboditi, ako je koristimo na ispravan način. Moć nas sama po sebi niti kvari niti oplemenjuje. Ovisi o načinu
128

Pristup Stvarnosti na koji je koristimo. Iz tog je razloga duhovna moć rijetko data osobama dok nisu iznutra očišćene metodama kojima raspolažemo u našoj sansthi (‘organizaciji’, B.P.). To je vrlo važno. Kako možeš kriviti dijete koje se porezalo nožem koji si mu dao? To je razlog zbog kojeg u našoj sansthi postoji zaštita od zloupotrebe moći. Mogu reći da je u Sahaj Margu zloupotreba nemoguća. Lalajijevom milosti imamo sistem učenja u kojem se abhyasi čisti postepeno kako napreduje od jednog stadija do drugog. Što to znači? Kako osoba raste u duhovnosti, ona postaje sve čišćom, tako da je na najvišim razinama potpuno čista. Takvim osobama se moć može dati sa sigurnošću. One će raditi pod vodstvom više svijesti te nije moguća pogrešna upotreba, bilo hotimična ili ne. Obično ćete naći ljude koji primjenjuju moć iz ega. Tada moć postaje opasna. U tim se slučajevima moć koristi zbog važnosti sebe, a ne za dobro drugih. To ćeš vidjeti posvuda. U tih će se osoba moć iskvariti. U stvari, pridodati će se već postojećoj kvarnosti. Nije bilo moralnog očišćenja niti pripreme terena. Ne treba kriviti te osobe. One rade pod djelovanjem svojih samskara. U stvari su krive osobe koje su dale moć tim ljudima. Sad vidiš kako je čistoća vrlo važna za ispravan rad. Inteligencija, mudrost, sve su te stvari dobre do izvjesne točke. One su i potrebne do određene točke, ali čistoća je esencijalna. Bez nje se ne može napraviti nijedan pravi posao. Razumiješ li to? A u toj nas točci samo srce može voditi. Obrati se srcu za vodstvo i ono će ti dati odgovor!»

129

Moj Učitelj

«Zbog toga u našoj sansthi počinjemo sa srcem. Ako je srce očišćeno, tada se čistoća širi kroz čitav sistem. Srce kontrolira cirkulaciju i istinu govoreći to je točka gdje u stvari mora započeti proces. Postoje i druge točke koje uzimaju drugi sistemi, kao točka nosa, točka između obrva, itd..., ali mi počinjemo sa srcem, uzimamo srce za naš rad. Druge točke koncentracije mogu biti dobre za siddhije (‘moći’, B.P.), da bi se dobile moći i za ograničeni rast. Uzimanje srca u našem sistemu, osigurava da čišćenje napreduje paralelno sa duhovnim napretkom. To je čišćenje vrlo važno. Naime u početku sadhane u našem sistemu (sanstha), vrlo je važno obavljati čišćenje redovito. Kako se osoba čisti, otklanjanjem utisaka samskara iz prošlosti, otvara se mogućnost napretka. Stoga je to čišćenje vrlo važno. Sjećaš li se primjera koji sam ti dao o jednom slučaju u kojem sam morao otkloniti utiske iz prethodnog života? Vidiš kako duboko leže te samskare? Može biti potrebno vratiti se još više unatrag, stoga velim da je pravi prefekt ili instruktor onaj koji zna čitati prošle živote. Naravno to ne mora uvijek biti potrebno.» Kad je Učitelj govorio o mjerama sigurnosti, koje postoje unutar sistema, sjetio sam se iskustva koje sam doživio 15. veljače 1967. godine, dana poslije Vasant Panchamija. Na dan Vasant Panchamija Učitelj mi je dao privremenu dozvolu da transmitiram i poučavam ljude u duhovnosti. Bilo je to u Shahjahanpuru. Dan kasnije stigao sam u Lucknow. Jedan od abhyasija iz Lucknowa je saznao da sam dobio dozvolu i zamolio
130

Pristup Stvarnosti me da mu dam sitting. Htio je biti prvi koji će preko mene primiti transmisiju. Prihvatio sam i sjeli smo u meditaciju. Nisam znao što činiti. Molio sam Učitelja da transmisija započne i da se dogodi štogod se mora dogoditi. Nakon otprilike deset minuta, odjednom sam imao viziju tako jasnu kao da je vidim otvorenih očiju. Sjedio sam s abhyasijem preko puta sebi. Desno od mene je bio zid, a na tom zidu su bila vrata koja su se otvorila da bi propustila Učitelja. Učitelj je ušao sa stolcem u ruci, postavio je stolac pored mene i sjeo. Potom je počeo pomno gledati što činim. Nakon par trenutaka vizija je nestala. Prenio sam to Učitelju, a Učitelj je rekao: «Da, gdjegod je na djelu neki prefekt, uvijek je pod nadzorom Učitelja. Moć sama po sebi je ista, bilo da ja transmitiram ili neka druga osoba, ali se šalje shodno potrebi abhyasija i sposobnosti preceptora. To je jaka sila i mora ju se pažljivo odmjeriti. Ali, ne može nikom škoditi, sam si to vidio». Onda mi je Učitelj ispričao jedno svoje osobno iskustvo. Učitelj je bio jako impresioniran ljubavlju i pobožnosti jednog od abhyasija, koji je tada bio i stariji preceptor u Misiji. Ljubav tog abhyasija tako je snažno privukla Učitelja da je poželio učiniti nešto za njega. Učitelj je ispričao: «Ta je osoba osjećala veliku ljubav prema meni. Bio je to čovjek velike ljubavi i pobožnosti. Srce mi je bilo puno nestrpljenja da nešto učinim za njega. Došao me posjetiti kad sam bio u Vijayawadi. Rekao sam mu da sjedne u meditaciju, htio sam ga uzdići za sedam točaka. Zamisli, sedam
131

Moj Učitelj

točaka! Shvaćaš li što to znači? Za takav je napredak potrebno nekoliko života, ali njegova je ljubav bila zaista velika i odlučio sam to učiniti. Pomaknuo sam ga za jednu točku, zatim za dvije. Bio sam ga uzdigao za tri točke, kad sam čuo glas Lalajija, koji je bio ljut na mene: «Što radiš?» upitao me moj Učitelj. «Želiš li ga uništiti? Prestani s tom gluposti!» Učitelj se nasmije i reče: «Naravno morao sam poslušati Učitelja. Bila je to izravna zapovijed! Eto, vidiš li brigu Učitelja za njegov rad? Naša je transmisija vrlo moćna sila i mora se vrlo oprezno koristiti. Ali uvijek postoje kontrole. Ne može doći ni do kakve štete.» Kasnije mi je abhyasi pisao da je mjesec dana imao gotovo nepodnošljivu glavobolju. Ali znaš li što je napisao? Napisao mi je da me, mada pati od glavobolje, moli da je ne otklonim jer je u njoj bilo nekakvog užitka! Vidiš, to što sam učinio, u svom uzbuđenju, bilo je previše. Stoga se Lalaji pobrinuo. Često to radim u žaru da pripremim osobe. Ali postoji nadzor. Ne može nikada biti nikakve štete!» Da bih pojasnio kako Učiteljev nadzor djeluje i u drugom smjeru, usmjeren na potrebe abhyasija, ispričat ću vam jedno svoje osobno iskustva. Učitelj je bio došao u Madras i bio je kod svog sina Chi Umesha u Besant Nagaru. Jedno sam jutro otišao tamo da provedem nešto vremena s njim. Bilo nas je samo troje ili četvero. Učitelj je bio zabrinut, mrzovoljan i izuzetno šutljiv. U stvari je takav bio posljednjih nekoliko dana i svi smo zbog toga bili zabrinuti. Obično je tako veseo, radostan i živahan te nas je njegovo raspoloženje brinulo. Sjedili smo oko
132

Pristup Stvarnosti sat vremena u tišini. Odjednom se Učitelj ustao kao da mu se žuri i upitao me: «Jesi li slobodan? Možeš li doći unutra na par minuta?» Naravno da sam bio slobodan i pošao sam za njim u njegovu spavaću sobu. Zatvorio je vrata, raširio plahtu na pod i zamolio me da sjednem preko puta njegove prostirke. Tada je iznenadno stavio kapu i sjeo i sam u kut, nasuprot prostirci. Učitelj je rekao: «Sjedni u meditaciju. Lalaji Saheb je tu (pokazujući prostirku) i želi ti transmitirati.» Obuzelo me strahopoštovanje i sjeo sam u meditaciju. Bio je to jedan od najkraćih sittinga, potrajao je jedva tri minute. Učitelj je rekao: «To je sve!», a ja sam otvorio oči. Učitelj je izgledao u ekstazi. Došao je k meni i rekao: «Sabash! Danas sam jako sretan. Posljednja sam tri-četiri dana nastojao učiniti nešto za tebe, ali nisam znao kako to učiniti. Dok sam tako mislio Lalaji mi je rekao: «Zašto se brineš? Ako ne možeš to uraditi, pošalji ga meni na nekoliko minuta. Sam ću se pobrinuti za njega.» Učitelj je bio izuzetno zadovoljan. Zagrlio me i rekao: «Jako mi je drago da si bio u stanju privući Lalajijevu pažnju na sebe. Želim ti da duhovno napreduješ.» Bio sam odviše ganut i obuzet emocijom da bih mu odgovorio. Samo sam mu, u znak obožavanja dotaknuo stopala. Bila je to prva prilika u kojoj sam dobio izravnu transmisiju od Lalajija, velikog Učitelja. Pričam tu epizodu da bih pokazao da Učiteljev nadzor nije samo ograničen na negativnu kontrolu radi sprječavanja zloupotrebe moći. Naprotiv, riječ je o pozitivnom nadzoru, da se osigura ispravno i pravovremeno korištenje Božanske moći za
133

Moj Učitelj

duhovnu dobrobit abhyasija. To je jedino što valja imati na umu. Pred nekoliko sam godina bio učesnik u jednom događaju koji snažno naglašava taj aspekt Učiteljeva rada, pažnju kojom slijedi abhyasije i zadovoljava njihove unutarnje potrebe. Otišao sam nekakvim poslom u Tiruchirapalli, a, kako sam završio već ujutro, ostalo mi je slobodno poslijepodne. Odlučio sam obići majčina brata, koji je tada stanovao u Tiruvaruru, oko 50 milja od Tiruchirapallija. Napustio sam Trichy oko 11 h ujutro i stigao u Tiruvarur u 13 h. Počeo sam tražiti kuću svog ujaka, što nije bilo lako jer nisam imao adresu. Mislio sam da će biti lako naći njegovu kuću, jer sam vjerovao da je Tiruvarur mali grad. Nisam ga naime nikada ranije vidio. Međutim, traženje mog ujaka pokazalo se zamornijim nego sam očekivao. Nakon što sam pitao za informacije na pola tuceta poštanskih ureda i telefonirao na razna mjesta, koja su mi sugerirali poštanski službenici, morao sam napustiti potragu. Odlučio sam napustiti Tiruvarur obzirom da je bilo 16 h i da sam se morao dugo voziti da bih se vratio u Madurai. Napustio sam centar gradića i krenuo natrag. Dok sam vozio preko tržnice, zaustavio sam se piti, jer sam bio jako žedan. Kupio sam piće u jednom malom dućanu betela, a dok sam pio, prišao mi je neki čovjek kojeg se nisam sjećao da sam ikad prije vidio. Pozdravio me i rekao da je abhyasi Misije. Ispričao je da se čitavu
134

Pristup Stvarnosti prethodnu noć osjećao jadnim i napuštenim i da je proveo svu noć plačući i moleći za Učiteljevu Milost. Čak i dok je to govorio suze su mu navirale na oči. Nadodao je: «Gospodine, ti me se ne sjećaš, ali ja sam te vidio u Trichyju pred dvije godine kad si došao s Učiteljem. Ovdje nema centra i osjećam se potpuno napuštenim. Osjećam da su te moje molitve pune noćašnjih suza dovele ovdje. Zahvalan sam Učitelju da te je poslao k meni. Ljubazno te molim da dođeš u moju sobu i daš mi sitting.» Otpratio sam ga u sobu i dao mu sitting. Bio je duboko i iskreno zahvalan na ovome znaku Učiteljeve Milosti. Nakon što sam ga ostavio i krenuo put natrag, prema Maduraiu, mislio sam o tom naizgled banalnom događaju. Čudio sam se čitavoj stvari, jer mi je postalo jasno da je sve bilo planirano, mada ne s moje strane! Palo mi je na pamet da su djelatnici Misije i Učitelja u stvari kao pokretne policijske patrole koje se šalju gdje su potrebne. Otišao sam u Tiruvarur zbog osobnih poslova, ali me Učitelj skrenuo na Svoje. To je Učiteljeva ljubav za njegove abhyasije. Taj mi je događaj otkrio da tamo gdje u srcu abhyasija leži istinska težnja i žudnja, pomoć je Učitelja uvijek prisutna i nepogrešiva.

135

Moj Učitelj

Osmo poglavlje

ULOGA GURUA
Guru zauzima i igra temeljnu i odlučujuću ulogu koja prožima čitav duhovni život aspiranta. U početku prakticiranja on se može činiti samo običan vodič s ograničenom ulogom, ali kako se odnos guru-učenik usavršava i raste, ta uloga postaje sve veća i sve više prožima učenikov život. Konačno se dostiže vrhunsko duhovno stanje u kojem Učiteljevo vodstvo u potpunosti upravlja i potiče život učenika. To je općenito prihvaćeno shvaćanje u Sahaj Margu. Ako pogledamo gurue kao takve, utvrdit ćemo da su tu svrstani od običnih učitelja rituala i svetih spisa, s jedne strane, do Vrhunskog gurua duhovnosti, dostojnog naziva Učitelja, s druge strane. Između ta dva ekstrema uvršteni su gurui svih vrsta prakticiranja i učenja, koji zauzimaju razne uloge, uključujući i uloge učitelja, svećenika, prosjaka, astrologa itd. Mnogi upravljaju vlastitim organizacijama zvanim mutt, dok su mnogi nomadi te putuju zemljom uzduž i poprijeko. Ovi su posljednji vrlo često i sami početnici, koji čine pokore i propisano prakticiranje u traganju za vlastitim spasenjem. Međutim kako nose oker tuniku sannyasija, ljudi im se obično obraćaju kao guruima. U stvari, kad je riječ o razlikovanju između učenika i učitelja, institucija sannyasija može često dovesti u zabludu. Sannyasiji
136

Uloga gurua

čine većinu gurua u Indiji. Nije tako lako naći gurua koji je obiteljski čovjek, ponajviše zbog učenja Advaita Vedanta, koji prema interpretaciji poznatih gurua iz prošlosti, propisuje celibat kao kruti uvjet potreban za početak duhovnog traganja. Važan aspekt učenja moga Učitelja, je stavljanje Boga na raspolaganje svima; i ne samo to: moj Učitelj uči i da je obiteljski čovjek osoba od koje se može očekivati rastući duh istinskog duhovnog odricanja ili vairagye. Učitelj je više puta ponovljao da se istinska vairagya razvija u obiteljskom krugu, kroz izvršavanje vlastitih dužnosti. Sistem sannyasa, međutim, ohrabruje bjegunce i one koje odlaze od kuće da bi tražili metodu, samo kao bijeg od zahtjeva života u obitelji. Sannyasa tako vodi k slabosti i nadodaje velikom broju putujućih lutalica nove lutalice, koje žive van društva ne dajući mu zauzvrat ništa značajno. Takav teret društvo u sadašnjem kontekstu jedva može podnijeti, kako materijalno tako i duhovno. Najveći dio stanovništva Indije zna da se ne može ni započeti duhovni život bez obreda inicijacije kojeg vodi svećenik. Prije ili poslije svećenik se umiješa u život svake osobe i obično potom postane guru članova te obitelji koju je na brzu ruku usvojio. U Indiji najčešće vidimo da većina ljudi smatra osobnog gurua svojom najdražom imovinom. Gurua se rijetko mijenja zbog predrasudnih strahova o nesreći ili strahu od prokletstva napuštenog gurua. Taj guru obično postaje teret kojeg se strpljivo podnosi, a religiozni život degenerira u nekakvu licemjernu igru pregovaranja:
137

Moj Učitelj

glava obitelji, s jedne strane, nastoji umanjiti troškove obreda, dok, s druge strane, guru ili svećenik koristi svu svoju maštu, uvjerljivost i pozivanje na svete spise da poveća vlastiti dobitak. Obiteljsko božanstvo nijemi je svjedok te religiozne bitke dosjetljivaca koja se odvija u njegovu prisustvu, dok ono, zatvoreno unutar idola, nije u mogućnosti bilo što reći. Ima međutim i svećenika, koji iskreno vjeruju u vrhunsku djelotvornost obreda te obavljaju rituale s potpunom vjerom, bez pohlepe i škrtosti, ali njih je malo. Sve to zbunjuje, posebno strance, a ponajviše one koji u Indiju dolaze po prvi put te, pošto su proučavali našu literaturu, prilaze ovoj naciji s već stvorenim poštovanjem prema instituciji gurua. Mnogi od njih ostaju zbunjeni kad vide da jedan mali dio stanovništva teži tome da postane guru svjetskoga dosega, voditelji mutta, vođe kultova i sekti, učitelji joge te gurui, ne samo po Božjoj naredbi već i po vlastitom pravu. Zbrka se daljnje povećava kad vide da se i učenici tih gurua uporno predstavljaju kao manji gurui. Ta zbunjenost stranih posjetitelja ne iznenađuje jer se samo malen, odnosno neznatan dio Indijaca, čini svjestan stvarnih osobina koje netko mora imati prije nego postane guru. Zbrka je tako velika da se i obični recitatori molitvi i prosjaci odjeveni u oker boju, astrolozi, a eventualno i šefovi ureda smatraju guruima. Od gurua se obično očekuje da preuzme na sebe karmički teret svake osobe koju primi za učenika. U
138

Uloga gurua

ovoj zemlji opterećenoj karmom, ljudi su obično jako željni naći gurua kojeg mogu opteretiti nakupljenim teretom karme. Kao da se gotovo svakog, tko ima želju prihvati taj teret, prihvaća za gurua. Ljudi ne žele gledati u dubinu. Rijetko naime postoji odlučna težnja k duhovnom napretku jer često prevladava običaj rasterećivanja nagomilane karme. Pošto služba gurua tradicionalno donosi novčanu ili drugu korist, takav je položaj doista privlačan velikom broju ljudi koji se lako laćaju te uloge. Ne iznenađuju stoga što je institucija gurua spala na razinu obične profesije, koja nije baš plemenita, obzirom da privlači najmanje prikladne osobe za vršenje te uzvišene službe. Najveći dio njih u stvari su varalice i šarlatani koji bestidno varaju naivnu publiku, a pomaže im grupa chela ili učenika čija je jedina dužnost da na glas pjevaju slavljenja svog gospodara i učitelja koga štite od odveć ljubopitljivog pogleda javnosti. To je nivo na koji se srozala ta nekoć uzvišena, sveta i izuzetno štovana institucija. Uprkos općoj korupciji i srozavanju vrijednosti, postoji i danas pokoja iskrena, uzvišena duša koja živi discipliniranim životom ispunjenim molitvom i posvećuje se služenju čovječanstvu. Sve to, međutim, nimalo ne umanjuje stvarnu potrebu za sposobnim guruom koji vodi naš duhovni život i pomaže nam u razvoju. Potreba se nameće kao i uvijek, međutim, u moderna je vremena potraga za guruom dugotrajan, rizičan i složen posao koji nas može dovesti i do toga da se srce slomi jer je to gore nego li
139

Moj Učitelj

tražiti proverbijalnu iglu u stogu slame. Ne iznenađuje što su mnoge predane duše morale potratiti značajan dio svog života u takvom traganju za istinskim guruom. Jedan od naših stranih suradnika ispričao nam je dugu epopeju o svom osobnom traganju. Došao je mnogo puta u Indiju, šest ili sedam puta, s jedinim ciljem da potraži ili nađe osobu koga bi mogao prihvatiti kao gurua, da ga vodi na njegovu duhovnom putovanju. Na svakom od tih putovanja proveo je mnoge mjesece posjećujući ashram za ashramom, srećući gurua za guruom, boraveći u svetim mjestima, jednom za drugim dok, kako je sam ispričao, nije bio u stanju reći da nije propustio ni jedan jedini ashram ili gurua od nekakve važnosti ili glasa između Himalaje i Kanyakumarija. Bio je jako žalostan jer u ovoj po duhovnosti poznatoj zemlji ne može pronaći osobu koju bi mogao prihvatiti otvorena srca kao svog gurua. Na svom, kako je odlučio, zadnjem putovanju u Indiju, opet je išao s jednog mjesta na drugo posjećujući ashrame i gurue. Na kraju tih putovanja, upravo dva dana prije nego će zauvijek napustiti ovu zemlju, sudbina ga je dovela do jednog od naših prefekata i tako se uspostavio duhovni kontakt s mojim Učiteljem. Imao je zaista sreće što je našao svog gurua, ali na svako takvo uspješno traganje ima doslovno na tisuće njih čiji su protagonisti doživjeli gorka, frustrirajuća, a ponekad i tragična iskustva. Ima među nama abhyasija koji su potrošili najveći dio svog života tražeći gurua, mnogi su od njih propatili samoću, lišavanja, osiromašenje te čak i jaka poniženja prije nego
140

Uloga gurua

li im je sudbina dala hrabrosti da se oslobode i potraže nešto novo. Neki su pričali potresne priče o tome što se događa unutar zatvorenih granica nekog od «ashrama» i osobne, fizičke opasnosti s kojima su se morali suočiti kad su prekinuli s njima. Neki od tih koji su pobjegli bili su popraćeni prijetnjama o strašnim posljedicama, ako ne odustanu od svog novog udruživanja s mojim Učiteljem i ne vrate se u tor. Kad je riječ o traganju za istinski sposobnim guruom u ovoj zemlji obilja, zemlji punoj gurua, vlada istinsko siromaštvo. Raspravio sam jednom prilikom tu temu s Učiteljem, podsjećajući ga na poteškoće s kojima su se mnogi naši abhyasiji morali sresti. Učitelj se mirno nasmijao, ali je ostao šutjeti. Zamolio sam ga da nešto kaže. Učitelj je rekao: «Istinito traganje trebalo bi biti unutarnje traganje. Čovjek može ići od jednog mjesta na drugo, širom svijeta i provesti tako čitav svoj život, a da unatoč tome ne uspije naći gurua. Grješka je upravo u tome što iščemo i tražimo gurua. Ispravan je način molitva za guruom. Što bismo trebali učiniti? Trebali bismo se moliti izravno Bogu, s dubokom žudnjom u srcima, da nam pošalje valjanog vodiča. A kad budemo spremni za njega, guru će sam zakucati na naša vrata. Ispričao sam ti kako sam dobio mog Učitelja. To je Njegova Milost. Istinsko bi traganje dakle trebalo biti kroz molitvu, unutarnje traganje, a tada je uspjeh osiguran.» Ovo bi trebalo poslužiti da otvori oči svima koji žele slijediti put
141

Moj Učitelj

duhovnog života i u tu svrhu tražiti vodiča. Jedan je od naših zapadnih abhyasija posvjedočio djelotvornost takvog unutarnjeg traženja, temeljenog na molitvi. Ta je osoba godinama imala žarku želju za duhovnim razvojem, ali nije uspjela naći pomoć. Upala je u stanje velike potištenosti i očajanja. Međutim, božanska je iskra u srcu bila posve aktivna. Tada je učinio svečani zavjet da će dnevno sjediti u molitvi i predano moliti kako bi našao gurua i da će to činiti točno godinu dana. Ako molitva bude uslišena, dobro. Ukoliko ne, dobro, zauvijek će napustiti žudnju da slijedi duhovni put. Molio se predano svakoga dana. Tada je «čudesno», kako je ispričao abhyasi, došao u kontakt s mojim ocem koji je tada bio u Rimu. Moj je otac primio pismo u kojem je bio zamoljen doći u grad u kojem je stanovao taj abhyasi. Nije se nikada doznalo kako je ta osoba saznala da je moj otac u Rimu. To je za njega bila - i do dan danas ostala - tajna. Moj je otac otišao tamo, dao osobi nekoliko sittinga i utemeljio centar Misije u tom mjestu. Taj je slučaj jasno i slavno svjedočanstvo djelotvornosti iskrene molitve iz srca. Guru je otišao k toj osobi. Naravno, bilo je patnje, kako mi je ta osoba više puta ponovila, ali bila je to osobna i unutarnja patnja iz koje proizlazi čišćenje i pročišćavanje, koje može usmjeriti stanje ispunjeno molitvom koje mu je uslijedilo u željenom smjeru. Uspjeh je ubrzo uslijedio. To jasno dokazuje - ukoliko je takav dokaz uopće potreban - da je to što mi je Učitelj rekao moguće.

142

Uloga gurua

Stoga je jedna od uloga pravoga gurua očekivanje zova pobožnoga srca i odgovor na njega. Ako se dublje pozabavimo time, otkrit ćemo da je i to površan način gledanja. U stvari Učitelj «pripremi teren», kako kaže, kroz trajan duhovni rad. On privuče osjetljive duše, a kontakt postaje izravan duhovni kontakt. Zapravo duhovni učenik, spreman za duhovni put, čeka kod kuće u stavu molitve, dozivajući gurua da dođe k njemu. To je najjednostavniji i najbolji put jer rijetko znamo gdje ga tražiti čak i kad bismo krenuli na put u potragu za njim. «Onome, koji zna čekati, sve dođe» kaže jedna stara izreka, a posebno je primjenjiva na dolazak gurua u nečiji život. Guru, sa svoje strane, pruža svoje duhovne antene i kada one nađu osjetljivu dušu, obavještavaju gurua. Guru tada smjesta započinje s pripremom abhyasija kroz transmisiju. Fizički kontakt između gurua i učenika može se ostvariti mnogo kasnije. Točno vrijeme u kojem se uspostavlja osobni odnos nije u tom trenutku važno za pripremu abhyasija. Učestali osobni kontakt velikim dijelom služi za osobno zadovoljstvo abhyasija, a kad netko ima Učitelja visoke sposobnosti, koji je u stanju da transmitira i koji je u Brahmalayi, odsustvo osobnog kontakta, licem u lice, ne djeluje ni na kakav način na napredak osobe. Moj mi je Učitelj osobno rekao da je to tako. Učitelj je ispričao kako je bio otpočeo s obrednom pujom, te nastavio potom s jogičkim sistemima itd., da bi se na koncu molio Bogu da mu pošalje sposobnog gurua. Stigao je pred Lalajijeva božanska stopala kad je imao
143

Moj Učitelj

22 godine. Nešto je kasnije doznao da je Lalaji, u želji da dozna tko će nastaviti njegov rad, meditirao na to, a pojavilo mu se lice mog Učitelja. Lalaji je odmah otpočeo transmitirati osobi koju je vidio u viziji. To se dogodilo mnogo godina prije nego li su se sreli. Učitelj je, povezujući vrijeme, na svoje čuđenje otkrio da je trenutak, kad je Lalaji počeo s transmisijom, koincidirao s trenutkom kada je on, kao dijete, pod vodstvom majke otpočeo s molitvama prema propisanom obredu. Učitelj mi je rekao: «Da Lalaji nije počeo da mi transmitira, ja se ne bih niti molio. Njegova je transmisija probudila u meni poticaj te me stavila na stazu duhovnosti.» U jednom od svojih javnih predavanja, koje je držao u Allahabadu, doktor je Varadachari govorio o tom aspektu duhovnog života. Rekao je: «Moj je Učitelj bio sposoban odabrati ljude iz svih slojeva društva, velim «odabrati», mada se nama čini da mi idemo k Njemu. Kad stupimo u kontakt s Njim, tada se, nakon preliminarnog cleaninga, uspostavlja direktna veza s Božanskim». U tom predavanju je također iznio nešto što mu je Učitelj bio rekao: «Ne samo što odaberem osobu, već joj, nakon što sam je privukao, dajem sebe.» Stoga je prva pouka koju učimo da onaj, tko žudi za duhovnim načinom življenja i zaista se želi predati guruu, treba sjediti iz dana u dan u molitvi i moliti Svemogućeg da mu da gurua. Tada će guru doći k njemu kada on bude spreman.

144

Uloga gurua

Stoga je prva uloga gurua da pripremi teren kako bi se duhovna moć, nalazeći mjesta u otvorenim srcima učenika punih žudnje, ulijevala u odabrano polje. U tim srcima moć Učitelja odmah započinje rad na preobrazbi. Aspirant nije svjestan rada koji se na njemu vrši. Guru djeluje u tajnosti, dok ne dođe trenutak za susret u četiri oka između njega i aspiranta. Tada aspirant postaje učenik i počinje biti svjestan djelovanja Učiteljeva rada na sebi. Rad koji je do sada obavljan u tajnosti, postaje vidljiv. Sjeme je klijalo pod zemljom pa je sada biljčica iznikla na divno svjetlo dana vanjskoga svijeta. U prirodi je kozmičkoga djelovanja da se kreativni procesi odvijaju potajice, daleko od radoznalih očiju, osim očiju same Majke prirode. To je zakon svemira. Kad je kreativni proces dovršen tek se tada očituje rezultat načinjenog posla. Od tada to postaje proces rasta: dovršena je kreativna faza počinje faza razvoja. To se događa upravo onda kad rad postaje vidljiv. Vidimo stoga da se najvažniji aspekt rada Učitelja, priprema terena za rad i usađivanje sjemena u osobe, obavlja u potpunoj tajnovitosti koju skriva sama Priroda. To objašnjava zašto rad mojega Učitelja ne treba ni reklamu ni propagandu. On radi sam, koristeći Božansku moć, koja mu je stavljena na raspolaganje. Rad je u svom suštinskom i kreativnom aspektu tajan. Ne samo što su reklama i propaganda za taj rad nepotrebni, već bi mu, kad bi ih se koristilo u prvim fazama rada, mogle i škoditi. Treba reći da je, od trenutka kad Učitelj počne pripremati teren do trenutka kad rad postane javan,
145

Moj Učitelj

vremenski razmak - ili je barem u prošlosti bio, reda veličine dvadeset ili dvadesetpet godina. Ne bih rekao da je to standardno. Kad se rad razvije, sigurno će se ubrzati, ali kako pokazuje iznesena analiza, ‘vidljivi aspekt’ rada je stadij razvoja. Stoga se tek u tom stadiju, kad se rad otkriva pogledu javnosti, može eventualno razmišljati o reklami. Da bih ilustrirao tu prvu fazu rada Učitelja, ispričat ću vam slučaj jedne osobe koja je sada stari prefekt Misije. Pred oko petnaest godina taj je čovjek pročitao u novinama recenziju Učiteljeve «Stvarnosti u zoru». Napisao je Učitelju, pokazavši se zainteresiranim za metodu jogičkog učenja Sahaj Marga kakva je iznijeta u knjizi. Učitelj mu je odgovorio da je on na raspolaganju tom gospodinu te ga je zamolio da sjedne u meditaciju i okuša metodu. Učitelj ga je zamolio da ga prethodno informira kada će sjesti u meditaciju, kako bi mogao transmitirati u pravom trenutku. Pričajući tu priču taj mi je gospodin rekao: «Kad sam primio Učiteljevo pismo odlučio sam da ga neću prethodno obavijestiti kad ću sjesti u meditaciju. Na koncu konca, rekao je da je sposoban prenijeti metodu putem transmisije. Zašto bih ga dakle trebao ranije obavijestiti? Na neki sam ga način htio iskušati. Razmišljajući tako slijedećeg sam jutra sjeo u meditaciju. Bio je to predivan osjećaj. Za vrijeme sittinga, osjetio sam kako mi se neka strahovita moć ulijeva u srce. Kao da se otopljeno olovo ulilo u mene». Taj je gospodin shvatio da Učitelj ne ovisi o njegovim obavijestima da bi otpočeo rad. Njegov je božanski rad
146

Uloga gurua

započeo mnogo ranije, a za abhyasija je samo bilo važno da to osjeti kroz čin svjesnog sudjelovanja. Na neki je način taj prvi stadij najvažniji stadij rada Učitelja. Za Njega možda i najjednostavniji. Na ovoj razini djelovanja nema otpora jer, kako aspirant ništa ne zna o radu koji se nad njim obavlja, ne može pružati nikakav otpor. Nema nikakve svjesne prijemljivosti ili tražene suradnje jer aspirant ne zna da Učitelj radi na njemu. Njegova vlastita težnja ili žudnja za duhovnim traganjem djeluje kao snažna sila koja privlači k njemu Milost Učitelja, što samo po sebi djeluje kao moćan čimbenik suradnje koji omogućuje Učitelju da radi na njemu. Učitelj, kao svjesni instruktor duhovne moći prima određenu razinu suradnje od nepoznatog partnera, aspiranta, kakvu rijetko ima u kasnijim fazama rada. Kada veza Učitelja s aspirantom postane formalna te zadobije oblik odnosa guru-učenik, rad izranja na površinu. Tada započinje istinski problem: sada se učenik može odupirati radu Učitelja, svjesno ili ne. U tom je stadiju učenik svjestan činjenice da Učitelj radi na njemu. Počinje stavljati pod znak pitanja djelotvornost moći, postojanje moći, a onda i sam izvor moći. On možda počinje i sumnjati u sposobnost Učitelja. I to ide naprijed, od jedne sumnje do druge, a time otpor raste. Vidimo da na svjesnoj razini otpor može biti značajan. Međutim Učitelju nije posebno teško nadvladati taj otpor, jer kroz razum i primjer može uvjeriti abhyasija te tražiti od njega da prati na sebi rezultate Učiteljeva rada. Tako se može stvoriti određeni
147

Moj Učitelj

stupanj povjerenja koje se polako, kako rad napreduje, od jedne razine svijesti do viših razina, od jednog stanja postojanja do drugih, uzvišenijih - preobražava u vjeru, a potom u ljubav, kulminirajući konačno u predavanju. Međutim, u slučaju nesvjesnog otpora, rad može biti mnogo teži i dulji. Učitelj je shematski zgodno podijelio aspirante u dvije kategorije. Prvi naizgled pokazuju jaku suradnju na svjesnom nivou, ali otpor je sav u unutrašnjosti, tvrd poput stijene. Učitelj ih uspoređuje s plodom manga, koji je izvana sladak i sočan, ali je unutra tvrd poput kamena. Druga kategorija abhyasija pruža otpor izvana i svjesno. Čini se da se ne slažu ni sa čim što Učitelj kaže ili čini. Otpor se čini znatnim. Međutim iznutra je suradnja izuzetna. Te osobe uspoređuje s bademom koji izvana ima tvrdu koru, dok iznutra ima meku, slatku jezgru. Ako se dobro razmotri, ta se podjela može vrlo jasno uočiti među abhyasijima. Ima abhyasija koji su vrlo poslušni i blagi te naizgled surađuju maksimalno, ali vrlo sporo napreduju, a u nekim slučajevima ne napreduju uopće. Ostaju vezani uz metodu godinama. U jednom od takvih slučajeva imao sam utisak da se neka vrst nepravde čini jednom abhyasiju. Bio je u Misiji već mnogo godina, kad sam ga prvi put sreo, ali sam uočio da je Učitelj uvijek vrlo kritičan kad govori o njemu. Kad sam upitao Učitelja zašto se tako strogo ophodi s dušom koja je tako očito sklona suradnji, Učitelj mi je
148

Uloga gurua

objasnio. »On je, vidiš, jako mio, rekao je, i kaže da se potpuno predao meni, ali iznutra je poput stijene. Njegov je unutarnji otpor vrlo jak. Pokušao sam mu pomoći, ali transmisija ne ulazi u njegovo srce koje je potpuno zatvoreno te se ona odbija. Shvaćaš li problem? Kako mogu pomoći takvoj osobi? Može se, ali je postupak dug, on mora bit strpljiv i pokušati surađivati iznutra». Bio sam jako zbunjen ovim objašnjenjem te sam upitao Učitelja kako se taj podsvjesni otpor tako naglo pojavio, posebno kad je žudnja dovoljno snažna da ga dovede k Učitelju. Mogao sam naime u potpunosti shvatiti kako se svjestan otpor može javiti u nekim abhyasijima: to je normalna stvar u međuljudskom odnosu i lako je shvatljiva. Ali kako se mogao tako iznenada roditi podsvjesni otpor? To me je zbunjivalo. Učitelj je rekao: «Koristim izraz podsvjestan u općem značenju, da bih označio stanje uma kojega abhyasi ne primjećuje ili nema svijesti o njemu. Nerado koristim riječ ‘podsvijest’ jer ima posve različito značenje, mada nije u stvari netočna. Objasnit ću ti drugačije. Taj otpor stvaraju samskare. Nekada su samskare tako duboke da ih je teško nadvladati. Potreban je redoviti cleaning kroz duže vremena. Taj je otpor učinak samskara. Stoga te osobe trebaju biti strpljive i nastojati surađivati. Postoji i jedna druga poteškoća: na površinskoj razini ili svjesnoj razini oni nestrpljivo žele razvoj. Međutim ne smije biti nestrpljenja, jer to znači da uz nestrpljenje postoji i sumnja. Potrebna je snažna želja, potpuna žudnja za Ostvarenjem. Ti ljudi međutim brkaju površinsku želju sa žudnjom i suradnjom te stoga postaje vrlo teško postići
149

Moj Učitelj

promjenu njihova stava. Obično se, kad im to kažem, otpor samo povećava. Što onda činiti? Nastavljam raditi na svoj način, ali naravno trebat će vremena.» To nas dovodi do druge faze Učiteljeva rada - cleaninga i čišćenja abhyasija, kako bi se omogućio brzi napredak i poslije ga učvrstio. Što se to čisti? Učitelj obično odgovara da čitav sistem mora biti pažljivo očišćen. To uključuje srce i više točke, jednu po jednu. Najvažniji je rad na srcu i na Području srca gdje leži skriven u obliku grubosti najveći dio ostatka samskara. Učitelj nas naime uči da, kada djelujemo na bilo kakav način (izraz «djelovati» shvaća se ovdje u njegovu najširem smislu i obuhvaća sve osjetilne i mentalne aktivnosti), radnja ostavlja «utisak», koji se, kad je jako dubok, zove samskara. Površinski se utisci, naravno, lako čiste. Lako je obrisati školsku ploču i očistiti je. Ali nije ista stvar, na primjer, s gramofonskom pločom, na kojoj su utisci urezani na tako dubok način da čine trajne ureze. Kada smo obuzeti našim radnjama, povećava se opasnost stvaranja dubokih utisaka. Utisci koji su se nakupili u nama čine teret samskara prošlosti. Učitelj ih mora očistiti svojom duhovnom moći. Kako napreduje taj postupak cleaninga, abhyasi za vrijeme svojih sittinga meditacije osjeća istinsku ‘lakoću’. S tim sam u vezi imao osobni problem koji sam jednom raspravio s Učiteljem. Kad sam počeo meditirati, nadolazio je i ometao me velik broj misli, ali slijedeći Učiteljevu tehniku da im ne pridajem pažnju, tijek misli
150

Uloga gurua

se počeo postepeno smanjivati, dok nisam bio u stanju osjetiti trenutke odsustva misli. Međutim, i u tom je ležao moj problem, nakon nekoliko godina sadhane, odjednom su se u meditaciji pojavile nečiste i ružne misli. Naravno, bio sam duboko zabrinut, strahujući da je to znak nazadovanja, a ne napretka. Učitelj mi je odmah razjasnio taj problem: «Lako je, rekao je, obrisati prašinu, koja se svakoga dana nakuplja na stolu: ona je površinska i lako ju je maknuti. Zamisli međutim da se crnilo izlilo na stol koji ga je upio, tada je čišćenje mnogo teže. Dakle razlika je u prirodi utisaka. Još nešto: nekad imamo ružne misli i svjesni smo toga, stidimo ih se i gurnemo ih dolje. Najružnije i najgore misli skrivene su vrlo duboko u umu, stoga je njihovo čišćenje posljednje na redu. To se dogodilo u tvom slučaju. Trebao bi biti zadovoljan da su te ružne misli konačno otklonjene. Sad će napredak biti brži. Razumiješ li to? To je kao bara: lišće i prljavština plutaju na površini i može ih se lako otkloniti. Ali teška prljavština se slaže na dnu i potreban je napor da ju se izvuče, stoga se čisti na kraju. Ne trebamo se brinuti. Međutim, kažem ti, vrlo je važno, otkloniti istoga dana sve što se nakupilo u tom danu, u protivnom će sutradan postati nešto teže i čvršće i zahtijevati će veće napore. To je razlog zbog kojega propisujem abhyasijima dnevni cleaning. Ako je ispravno obavljen, taj će postupak otkloniti to što je nakupljeno u tom danu. Ostalo je zadaća Učitelja. Shvaćaš li stoga važnost dnevnoga cleaninga?»

151

Moj Učitelj

Jednom prilikom, nekoliko godina nakon što sam otpočeo sa sadhanom, otišao sam u Shahjahanpur. Učitelj mi je rekao da dobro napredujem i da je općenito jako zadovoljan. Dao mi je individualni sitting koji je trajao preko pola sata. Na kraju mi je rekao: «Sad sam očistio tvoj sistem i otklonio grubosti.» Slušajući te riječi malo sam se zabrinuo jer sam mislio da neće biti toliko potrebe za cleaningom. Rekao sam Učitelju da nisam svjesno napravio ništa što bi mi moglo dodati sistemu kakvu grubost. On mi je također pisao hvaleći moj napredak. Upitao sam ga da mi objasni kako je ta grubost sad ušla u mene do te mjere da mi je potreban cleaning. Učitelj se nasmijao i rekao: «Ne moraš se brinuti zbog toga. Nije bilo mnogo toga, ali znaš da sam ja perfekcionista i ne mogu podnijeti niti malu tamnu mrljicu u sistemu. Naime, na crnoj se košulji prljava mrlja ili točkica neće vidjeti, ali na bijeloj košulji odskače i najmanja mrlja crnila te privlači pažnju. U svakom slučaju to je moj problem i ti se ne trebaš brinuti». Ipak sam primorao Učitelja da mi kaže kako se formirala ta grubost. Učitelj je odgovorio. «Ma kako čisto bilo naše djelovanje, uvijek se stvara izvjestan utisak. To je na ljudskoj razini neizbježno. I kod mene se stvara grubost koju Učitelj čisti kadgod je to potrebno. Reći ću ti još nešto. Kad sjednemo u meditaciju, u srcu je prisutna žudnja prema nečem. To stvara prazninu i privlači grubosti iz okoline oko nas koje se natalože u nama. Osoba, koja redovito meditira, nakupi dakle nešto grubosti i na taj način. Iz tog je razloga dovoljan jedan Svetac velikih sposobnosti u jednom kraju. On privlači
152

Uloga gurua

sve grubosti iz čitavog mjesta i uzima ih na sebe. Zato sam rekao da je svet čovjek meta svih žalosti svijeta. Reći ću ti još nešto što je vrlo iznenađujuće: grubosti u stvari mogu doći i od roditelja i predaka! Vidio sam u mnogim slučajevima da je grubost bila na taj način prenesena. Dakle, to se može dogoditi na razne načine, ali te to ne bi trebalo brinuti.» Tako je završio razgovor. U narednoj je raspravi Učitelj naglasio važnost cleaninga za napredovanje. Učitelj je rekao: «Milošću Lalajija imamo metodu prakticiranja za koju mogu reći da je nenadmašivo djelotvorna. Znaš što čini taj sistem tako divnim i lakim? To je proces cleaninga, koji se u Sahaj Margu upražnjava. Naime, naši utisci iz prošlosti su ti koji nas zadržavaju i stvaraju sheme ponašanja koje nismo u stanju izmijeniti. Mi smo robovi svoje prošlosti. Mislimo da smo slobodni misliti i djelovati kako nam se sviđa, no to je u stvari krivi zaključak. U svemu smo uvjetovani prošlošću. Kako onda promijeniti osobu pod tim uvjetima? Velikom je zaslugom Lalajija s procesom cleaninga moguće potpuno otkloniti djelovanje prošlosti, naravno na etape. Vidiš kako je to dobra stvar. Čemu naime služi reći nekom da se mora promijeniti? Naravno da se svatko želi promijeniti, ali to nije moguće. Zašto? Baš zato što je um uvjetovan prošlošću. Stoga promjena može nastupiti samo ako se um očisti od prošlih utisaka. To omogućava abhyasiju da se polako oslobodi svoje prošlosti. To je u stvari naše jedino ropstvo: naši prošli utisci uvjetuju u nama načine ponašanja koje je teško promijeniti. Kad se jednom utisci izbrišu, načini
153

Moj Učitelj

ponašanja se mogu lako promijeniti, a u mnogim se slučajevima to događa automatski. Tada misli i djela postaju ispravna i prirodna. Nije dakle dovoljno samo transmitirati. Cleaning je vrlo važan. U protivnom bi abhyasi mogao napredovati, ali bi opasnost pada uvijek bila prisutna, obzirom da ga utisci iz prošlosti mogu povući natrag. Da bi napredak postao trajan, nužno je očišćenje sistema. Stoga tražim od naših prefekata da obrate veliku pozornost tom vidu rada. To je vrlo važan aspekt. Nužan je uporan rad, posebno na nižim razinama. Nekad postoji tendencija da se to ignorira, ali time se abhyasiju čini loša usluga. Tu smo naime da služimo abhyasiju, a ako zanemarujemo cleaning, tada mu nismo na usluzi. Uvijek to nanovo govorim našim prefektima.» Pitanje cleaninga stalno se nameće u mojim razgovorima s Učiteljem. Tom postupku on pridaje izuzetnu važnost i djelotvornost. U jednoj od tih rasprava upitao sam Učitelja do kada bi trebala postojati potreba za cleaningom. Učitelj se nasmijao i rekao: «To ovisi o tebi. Lako je raditi, ako postoji potpuna suradnja. Međutim, ako ja nastavim čistiti, a abhyasi nastavi nadodavati grubosti, što ja tu mogu? Abhyasi mora također surađivati. Mora promijeniti svoj život na način da pomogne svom napretku. Učiteljev je posao otklanjanje utisaka iz prošlosti. Međutim abhyasi bi morao paziti da, svojim mislima i radnjama, ne pridodaje nove grubosti. Dakle potrebna je pozornost. Ako se slijedi dnevni postupak cleaninga, tada se može, Lalajijevom
154

Uloga gurua

Milošću, doseći stupanj u kojem se više neće stvarati utisci i samskare. Riječ je o vrlo uzvišenom stupnju, ali realno govoreći to je samo početak putovanja. Kad jednom završi stvaranje samskara, pojavi se Cilj. Utisci iz prošlosti mogu još postojati, kao ostatak, ali oni su odgovornost Učitelja. Reći ću ti i još nešto: dokle god budemo u tijelu bit će i nešto grubosti! Kad se sustav potpuno očisti tu život ne može ostati. Ali (smijući se) ne bismo trebali stvarati druge utiske u sebi kako bi produžili svoje živote! Prestanak stvaranja samskara znak je približavanja Cilja. Tada osoba živi i djeluje normalno, u svakom smislu, ali ne stvara nikakav utisak. To je stanje kojeg sam nazvao ‘živi mrtvac’. Međutim, da bi se došlo do tog stanja, abhyasi mora surađivati. Kako? Pretpostavimo da vidim lijepu ružu i divim joj se. Nema ništa lošega u tome, ali je ne smijem gledati ponovo i stvoriti snažan utisak njene ljepote, jer se tada u umu formira utisak. Ako je utisak vrlo snažan, želimo se vratiti natrag i ponovo pogledati ružu, a to još više pojačava utiske. Zatim se počinje javljati želja za njenim posjedovanjem i ako joj popustimo, počinje djelovanje. Tako nas obična misao, ako joj dozvolimo da se razvije bez kontrole, može dovesti do djelovanja, a tada će posljedice tog djelovanja slijediti neizbježno. Uspostavi se dakle niz događaja i mi se upletemo u njega. Iz tog razloga moramo biti vrlo pažljivi.» Učitelj je pojasnio da pod utiscima podrazumijeva i dobre i loše. Dobri utisci nisu bolji od loših. I jedni i drugi su jednako nepoželjni jer stvaraju prepreku
155

Moj Učitelj

napretku. To je pokazatelj jednog važnog aspekta Učiteljeva poučavanja. Ispravan život, koji se živi po načelima dobrog ponašanja, milosrđa, u skladu s religioznim kodeksima i tome slično nije dostatan da omogući duhovni napredak. Za to je potrebno nešto više od samog života društvene i etičke vrline. Sve to stvara samskare. Takav život može osigurati bolji budući život, ali naš je cilj Oslobođenje. Stoga, svi ti pojmovi nisu ni od kakve vrijednosti za abhyasija koji prakticira po sistemu Sahaj Marga. Do koje je to mjere istinito bilo mi je otkriveno jednom, kad smo raspravljali o religioznoj praksi recitiranja svetih mantri u uši osobe koja umire. Te se mantre zovu karna mantre i smatraju se vrlo djelotvornima u vođenju duše na njeno putovanje prema Cilju. Kaže se da su djelotvorne i kad se recitiraju u uši osobe bez svijesti koja je na samrti. Jedini je uvjet da nije već umrla. Upitao sam Učitelja o tome. Učitelj se zamislio i objasnio: «Pošto me iskreno pitaš, odgovorit ću ti. Nisu ni od kakve koristi za duhovni napredak. Da, mogu osigurati osobi bolje ponovno rođenje, ali kakva korist od toga? Naša misao naime nije ponovno rođenje, ma kako bio lijep naš budući život, jer je naša težnja Oslobođenje. Reći ću ti što je ispravno. U trenutku smrti um bi trebao biti potpuno prazan. Ni jedna misao ne smije ući u njega, pa niti misao o Bogu ili slično. Treba postići da bude potpuno prazan tako da se u trenutku smrti može stopiti s Izvorom, kad se javi stanje ništice. Kažem ti da je to za abhyasije naše sansthe vrlo jednostavno jer ih se uči da to čine svaki put kad sjednu meditirati. Za nas to postaje druga priroda:
156

Uloga gurua

kad sjednemo u meditaciju, um je bez misli, a to što osjećamo, u izvjesnom je smislu stanje slično stanju smrti. Možeš ga zvati, ako želiš, stanjem «smrti u životu». Dakle, kad dođe trenutak, mi automatski uronimo u to stanje uma i nema zapreka ni u posljednjim trenucima života. Shvaćaš li sada kakvu štetu može izazvati ta karna mantra? Ta metoda naime vuče dušu unatrag, prema egzistenciji, umjesto da joj dozvoli da slijedi svoj put. Kad bih to rekao punditima, skočili bi na mene. Ali to što ti velim je ispravno.» Da se cleaning ne ograničava samo na individualni sustav čovjeka je već bilo očito. Svetac ‘privlači’ sebi grubost iz okoline. On djeluje poput svemirskoga usisivača. Stoga je čišćenje okoline drugi važan aspekt Učiteljeva rada. Naime, djelovanje očišćenja ambijenta ima značajan utjecaj na ljudske umove; u ljudske umove nadolaze ispravne misli te im prirodno slijede čiste i ispravne radnje. Tako, kako se djeluje na Svemirskoj razini, pojedinac ima koristi od toga. S druge strane, kako se popravlja njegovo duhovno stanje, to djeluje na okolinu. I to se tako nastavlja. Ono što je otpočeto na Svemirskoj razini, kao priprema terena, ponovo kulminira na toj istoj razini, nakon što je prešlo razinu pojedinca. Što se događa sa svim grubostima koje su očišćene u procesu? Od prefekata se samo traži da ih otklone i izbace. Što se dakle s njima događa? Postoji li način da ih se uništi? To sam pitao Učitelja. Učitelj je odgovorio da ta grubost može biti spaljena, ali da to može učiniti samo Posebna osoba. Samo Posebna osoba
157

Moj Učitelj

ima potrebnu moć da spali i uništi grubost. Svi ostali je mogu samo otkloniti i izbaciti nekamo. Napredak valja njegovati. Ne može biti nikakvog napretka bez prikladne njege. To je treća uloga Učitelja, ‘hraniti’ i njegovati abhyasije svojom duhovnom transmisijom kako bi napredak nastavio biti snažan i zdrav. To što mi zovemo ‘transmisijom’, Učitelj je jednom definirao kao ‘duhovna hrana’. Tijelo živi i raste na fizičkoj razini i održava se materijalnom hranom. Duša, koja je duhovne prirode, treba hranu te razine. Jednom sam upitao Učitelja da li je transmisija iste ili različite kvalitete ovisno o stanju abhyasija. Učitelj je odgovorio da se ona sama po sebi ne može mijenjati, jer je, kao najprofinjenija sila ili moć Božanstva, stoga i nepromjenjiva. Bio sam malo zbunjen time, jer nisam razumio kako ista moć može učiniti svaku stvar, za koju je Učitelj tvrdio da, na svim razinama razvoja, može učiniti. Postavio sam pitanje Učitelju. Slatko se nasmijao i rekao: «Kad posadimo sjeme, zalijemo ga; kad postane mala biljčica, zalijemo ju i nastavimo je zalijevati čitav njen život. Ista voda osigurava rast biljke na svakoj razini.» U drugoj je prilici Učitelj opisao transmisiju različito nego li sam prije naveo. Rekao je: «Tijelo živi samo zato što je u njem duša. U smrti duša odleti i onda kažemo da je osoba mrtva, a tijelo zovemo lešem. Tijelo dakle živi kroz dušu. Ali kako živi duša? Objasnit ću ti: duša živi zahvaljujući transmisiji, koju možemo
158

Uloga gurua

smatrati esencijom Božanstva. Doktor Varadachari ju je definirao kao «dušu duše», što je točna definicija. Rekao mi je da se u sanskritu zove pranasya pranaha, što znači upravo «duša duše». Može se dakle tvrditi da je bez transmisije duša poput mrtve stvari. Već pri prvoj se transmisiji duša probudi. To je dodir samog Božanskoga. Reći ću ti jednu predivnu stvar: i jedna sama transmisija može biti značajna za budućnosti neke osobe. Transmisija koja dolazi do sposobnog Učitelja može trenutno transformirati osobu. Moć je ista, ali mora postojati volja. Treba imati ustrajnu volju. Tada je rezultat divan. Zapravo je najvažnija stvar da učitelj u duhovnosti ima nepogrešivu volju. Reći ću ti još nešto. Kada sumnjamo u djelotvornost moći transmisije, u stvari sumnjamo u našeg Učitelja. To se onda osjeti i na radu. Učitelj nam naime može dati moć, ali moramo sami razviti moć volje. Na koncu konca, kojegod sredstvo da se koristi, valja primijeniti određenu snagu. Pretpostavimo da hoćete narezati drva i ja vam dam pilu. Pilu ne trebate pokrenuti svom snagom vaše ruke. Samo će tada rezati drvo. Da li me slijediš? Stoga samo sredstvo nije dovoljno. Moramo upotrijebiti snagu volje kako bi sredstvo efikasno djelovalo. Naime, rezultat bi trebao biti isti, bilo da transmitiram ja, ili da transmitira prefekt. Međutim, ako iza transmisije ne stoji volja, tada rad nije korektno izvršen i abhyasi će osjetiti razliku.» Transmisija je stoga jedina moć koja nas duhovno uzdiže. Ona omogućuje abhyasiju da napreduje, od jedne razine na drugu, prolazeći kroz razna područja
159

Moj Učitelj

duhovne egzistencije, dok ne dođe do Cilja. Tijekom tog Božanskog putovanja bitni su aktivna pomoć i vodstvo Učitelja. Jedinstvena je karakteristika Sahaj Marga, da uloga gurua traje dok abhyasi ne dosegne za čovječanstvo najvišu moguću razinu duhovne egzistencije. U stvari se potreba za Učiteljem povećava usporedno s našim napretkom. Jednom je Učitelj objasnio zašto je to tako. Učitelj je rekao: «Kako abhyasi napreduje, transmisija i cleaning mu daju pristup višim razinama. Ali na tim se razinama razvija otpor koji dolazi odozgo. Kao da se Priroda suprotstavlja njegovu napretku. Tada Učitelj mora upotrijebiti moć kojom raspolaže da prenese abhyasija na višu razinu. Sam abhyasi to ne može učiniti. Osim toga, postoje određena područja u koja abhyasi ne može niti sam ući. Reći ću ti još nešto. Postoje područja koja nitko sam ne može prijeći osim sposobnog vođe koji je u layi s Uzvišenim i koji je sam prešao put. Na ovim stupnjevima Učitelj uzima abhyasija u sebe i prelazi područje; potom nanovo iznese abhyasija vani da nastavi putovanje pod vodstvom i uz nadzor Učitelja. Doktor Varadachari se običavao šaliti s tim govoreći: «Učitelj je poput klokana!» Znaš da klokan ima posebnu torbu u koju stavlja bebu klokana u trenucima opasnosti. Učitelj to mora učiniti za svog abhyasija, kad god to postane potrebno.» To nam otkriva još jedan vid uloge Učitelja, vid zaštitnika. Dolazimo dakle do šireg shvaćanja različitih uloga Učitelja, a to su uloga pripreme terena, sijanja sjemena u srce, njegovanja napretka abhyasija i njegove zaštite
160

Uloga gurua

na duhovnom putovanju dok se ne pojavi Cilj. U toj bi točci, prema Učiteljevim riječima, abhyasi trebao prijeći u središnje područje i neke od sedam prstenova sjaja iz tog područja. Učitelj ga međutim vodi još dalje, dok ne prijeđe sve prstenove. Nakon toga preostaje samo da nastavi plivati u smjeru Središta, u onome što Učitelj zove Oceanom Blaženstva. Tada je prema Učitelju abhyasi izravno povezan s Bogom. Taj stadij predstavlja najvišu točku u ulozi Učitelja u sadhani abhyasija. Mislim, međutim, da se odnos abhyasija s Učiteljem ne prekida, mada on u tom trenutku može biti u izravnom kontaktu s Bogom, jer je to, po svojoj prirodi, duhovno i vječno trajni odnos. Nedavno sam raspravio s Učiteljem taj aspekt odnosa abhyasija, koji ostaje i kad ga je Učitelj spojio s Bogom. Činilo se da Učitelj ne želi dati direktan odgovor, ali je predložio da na tom stupnju sam abhyasi mora odlučiti da li zadržati vezu s Učiteljem ili proslijediti sam. Učitelj je rekao: «Za one koji trebaju pomoć Učitelja i iznad te razine, On je uvijek na raspolaganju.» Nakon te značajne tvrdnje, utihnuo se. Bila je tu prisutna i sestra Kasturi. Ona mi je rekla da čak i na najvišim razinama duhovnosti ne treba isključiti mogućnost da se ego razvije i da izravna veza s Bogom, koju je abhyasi uspostavio preko Učitelja, može - ako abhyasi nije pažljiv i uravnotežen voditi egu. «Na koncu konca, kako se uspostavio izravan kontakt s Bogom?» upitala je Kasturi. «To je moguće samo Milošću Učitelja. A onda kako to da se postavlja
161

Moj Učitelj

pitanje prekidanja veze s Učiteljem? Osjećam da kad Učitelj tako nešto kaže nekom abhyasiju, da ga u stvari iskušava. Na tom stupnju moramo biti izuzetno oprezni i paziti da ne počinimo veliku grješku da napustimo Učitelja.» Onda mi je ispričala jednu viziju koju je u vezi s tim imala. Jednom je prilikom Učitelj rekao za nekog abhyasija da je stavljen u izravan kontakt s Bogom. Međutim, kad je proučila slučaj u njenoj se viziji pojavilo da je duša abhyasija, u trenutku kad se približavala Bogu, bila odbačena prema Učitelju. Kad se duša nanovo pokušala približiti Bogu, ponovila se ista stvar: duša je bila odbačena natrag prema Učitelju. «Vidiš brate,» rekla je sestra Kasturi «bila je to izravno poruka da zadaća Učitelja nikad nije završena, niti nakon što je uspostavljena veza abhyasija s Bogom! Jer je putovanje prema Cilju na neki način bez kraja. Mi se stalno sve više približavamo Središtu, ali ne možemo nikada biti u samom Središtu. To se može dogoditi tek u trenutku mahapralaye, kad će sve biti dovedeno u Središte.» Moje je osobno mišljenje da, abhyasiju koji je iskreno i predano volio Učitelja, nikada neće niti pasti na pamet misao da prekine vezu s njime. Stoga je istinska veza s Učiteljem vječna, kakav god bio stadij duhovnog napretka koji je abhyasi postigao, jer će uvijek biti prisutna potreba za Učiteljevoj pomoći i vodstvom.

162

163

Moj Učitelj

Deveto poglavlje

DUHOVNA ISKUSTVA
Moj Učitelj poučava da je malo duhovnih iskustava koja su od neke stvarne važnosti te im stoga ne treba pridavati nepotrebno značenje obzirom da bi nas mogla udaljiti od Cilja. Osobe, koje pridaju previše važnosti iskustvima, mogu ‘od stabla ne vidjeti šume’. U tradicionalnim je djelima, koje se bave religijom, jogom i misticizmom, previše važnosti bilo dato snovima, vizijama, slušanju glasova i ostalom. To je aspirante dovelo do pogrešnog zaključka da, ukoliko takvih iskustava nema, nešto mora da je pogrešno s njihovim prakticiranjem. Moj je Učitelj, međutim, uvjereno tvrdio da iskustva kao takva nemaju nikakve vrijednosti jer bi nas trebalo zaokupljati samo postizanje Cilja, a ne iskustva koja srećemo tijekom putovanja. Možemo ih promatrati na isti način na koji za vrijeme nekog putovanja promatramo promicanje krajolika. Ne trebamo im pridavati većeg značenja. U svakom slučaju, zasigurno je pogrešan stav želja ili žudnja za iskustvima te se takav stav mora smjesta promijeniti. Jednom je prilikom Učitelj bio u Hyderabadu, okružen grupom vrlo gorljivih osoba koje su mu postavljale pitanja. Jedan mu je mladić postavio to pitanje o vrijednosti duhovnih iskustava. Učitelj je dao svoj uobičajeni odgovor da se njima ne bismo trebali baviti.
164

Duhovna iskustva

Abhyasi je, međutim, inzistirao na odgovoru pitajući da li ta iskustva mogu pokazivati stadije putovanja i da li mogu služiti kao pokazatelji prijeđenoga puta. Koristeći se analogijom, rekao je: «Gospodine, kad krenem na put vlakom, odavde do Bombaja, stanice na putu nadolaze po određenom redu. Tako, znajući na kojoj sam stanici, mogu znati koliko je blizu cilj. Sigurno duhovna iskustva imaju sličnu vrijednost.» Shri Ishwar Sahai, koji je bio prisutan, nasmijao se i rekao: «To što kažeš je istina, ako putuješ vlakom. Zamisli, međutim, da putuješ avionom, kako ćeš znati koliko je prijeđenih etapa putovanja? Tada se moramo osloniti na pilota aviona da nam kaže gdje smo i koliko nam puta preostaje prijeći dok stignemo do cilja. Međutim, i ako bi nam pilot rekao gdje smo, informacija bi mogla biti od malog značenja za nas. To je odgovor na tvoje pitanje.» Mladić se nasmijao i rekao: «Shvatio sam, vi nas vodite avionom...!» Vrlo općenito govoreći iskustva se mogu podijeliti u tri grupe. U prvu spadaju iskustva stvorena samom maštom abhyasija ili koja su proizvod njegove projekcije. Abhyasiji su, naime, kao uostalom sva ljudska bića, skloni međusobnom raspravljanju i razmjenjivanju iskustava. U duhovnoj se sadhani to uopće ne savjetuje jer za vrijeme istog sittinga različiti abhyasiji mogu imati različita iskustva. To ne znači da jedan napreduje brže od drugog. Iskustva ovise o vrlo različitim čimbenicima kao što su samskare osobe, njena polazna točka, društvena okolina itd. Raspravljajući međusobno o svojim iskustvima abhyasiji mogu pomisliti da ne
165

Moj Učitelj

doživljavaju ispravno iskustvo meditacije te se mogu obeshrabriti ili, još gore, mogu te iste stvari nesvjesno projicirati u slijedeće sittinge, proživljavajući tako iskustva koja su samo njihova tvorevina. Učitelj stoga savjetuje abhyasijima da ne raspravljaju međusobno o duhovnim iskustvima, već samo s Učiteljem ili s prefektom. Ta iskustva, naime, nisu uopće duhovna i nemaju nikakve vrijednosti. U drugu grupu spadaju sva iskustva koja izrone kroz postupak cleaninga. Učitelj je rekao da, kad se abhyasijev sistem čisti, prošli se utisci otklone. Kad se ti utisci pojave na površini uma, iskustvo ili aktivnost, koja je izvorno prouzročila utisak, obnovi se u mislima; abhyasi tada doživi nekakvo ‘iskustvo’. Obično iskustva, koja abhyasiji doživljavaju, pripadaju tom tipu. Vizije bogova i boginja koje abhyasiji osjete za vrijeme meditacije toga su tipa. Kadgod se pojavi takvo iskusvo, to je znak da je u prošlosti postojao odnos s tim božanstvom. Već sam na drugom mjestu ispričao o jednom takvom iskustvu, kad je Učitelj sam vidio kako se na mjestu nekog abhyasija pojavljuje majmun. Mnogi abhyasiji imaju impresionanto jasne vizije bogova ili svetaca. Velik broj njih počini tragičnu grješku misleći da su dostigli Cilj, ako im je osobni odabrani bog udijelio darshan. Šteta je da te osobe, koje prakticiraju bez vodstva sposobnog Učitelja, shvaćaju ta iskustva kao Božanska otkrivenja te se vraćaju tradicionalnim oblicima štovanja tog božanstva koje im se ukazalo. Abhyasiji se moraju kloniti takvih pogrešnih
166

Duhovna iskustva

tumačenja iskustava. Mnogi abhyasi također pričaju o vizijama vrtova, klimatskih lječilišta i slično. To također pripada istoj kategoriji. Neka iskustva mogu imati i veze s prethodnim životom. Abhyasi to obično ne mogu znati, ali će Učitelj i prefekti biti u stanju ispravno protumačiti i procijeniti takva iskustva pogotovo ako su se dogodila za vrijeme sittinga s Učiteljem ili s prefektima. Treća kategorija sadrži ono što Učitelj zove ‘iskustvima otkrivenja’. Ona su vrlo valjana jer sadrže poruke abhyasijevog unutarnjeg Ja te mu, ako se ispravno protumače, mogu znatno pomoći na njegovu putovanju. Takva se iskustva mogu dogoditi za vrijeme sittinga ili u snovima. Učitelj je također rekao da nalozi, upute i Učiteljev osobni savjet mogu biti prenijeti na taj način. Otprilike osam mjeseci nakon što sam počeo prakticirati meditaciju po metodi Sahaj Marga, usnio sam san. U snu se javila uska rijeka uz koju se pružala asfaltirana cesta. S druge strane ceste, daleko od rijeke, bila je nekakva velika dvorana. Popeo sam se stepenicama i našao ogromnu količinu cipela koje su ležale pred ulazom. Promislio sam da unutra mora da se održava nekakav veliki skup. U slijedećoj sam sceni vidio kako Učitelj izlazi iz te dvorane. Došao sam k njemu te smo se zajedno uputili cestom duž rijeke. Stigli smo da nekakvog uskog mosta koji je premošćivao rijeku. Počeli smo ga prelaziti, a baš kad smo došli do polovine, ja sam se sagnuo i dotaknuo Učiteljeva stopala. Taj mi je san
167

Moj Učitelj

prouzročio veliko zadovoljstvo: na svjesnoj sam razini, naime, bio potpuno prihvatio Učitelja, ali taj san mi je sada potvrdio da prihvaćanje postoji i na podsvjesnoj razini te da je moje prihvaćanje stoga sada potpuno. Smatrao sam taj san pokazateljem svog unutarnjeg stanja. Nekoliko godina kasnije prolazio sam kroz period depresije koji je trajao oko tri mjeseca. U tom vremenu nisam uspijevao meditirati na zadovoljavajući način, a - ako se dobro sjećam - za neko sam vrijeme i prekinuo meditaciju. Na vrhuncu depresije, stigao sam službeno u Bangalore. Navečer, prije odlaska na počinak, pomolio sam se Učitelju, rekavši da si nisam u stanju pomoći ni na kakav način i da me on mora vratiti na stazu s koje sam se, čini se, udaljio. Molio sam Ga da me vodi i da mi pomogne nanovo naći put. Te sam noći spavao duboko. Probudio sam se oko pet, kao i obično, ali sam, začudo, nanovo zaspao i spavao dubokim snom. Za vrijeme tog drugog sna usnio sam san. Sanjao sam da sam u nekom velikom ograđenom prostoru. Ušao sam u nekakvu veliku zgradu, koju je sačinjavalo polovinom nekakvo otvoreno dvorište, gdje je nekoliko žena sjeckalo i pripremalo povrće za kuhanje. Druga polovina zgrade bila je pokrivena. Ušao sam u nju. Bilo je potpuno mračno. U dnu sale bio je podij, na kojem je sjedio netko koga u početku nisam mogao prepoznati. Dok sam ga gledao, iza njega je započelo sjajiti nekakvo svjetlo te sam mogao vidjeti obris. Svjetlo je polako jačalo i prepoznao sam Lalajija kako sjedi na podiju, s
168

Duhovna iskustva

razdraganim osmjehom na njegovu lijepom licu. Bradu mu je osvjetljavalo svjetlo koje je dolazilo iza njega, a na ramenima je nosio nekakav šal. Stajao sam nijem pred njime. Lalaji mi se obratio riječima: «Dosada si meditirao na jedan način. Sad ću te poučiti jednom drugom sistemu. Meditiraj na moj oblik, kao na oblik od kojeg je stvoren čitav opojavljeni Svemir.» Mada je govorio Lalaji, glas je bio mojega Učitelja, Babuji Maharaja. Čim sam se probudio, sjeo sam u meditaciju preko sat vremena, meditirajući na način kako me je uputio. Meditacija je bila vrlo duboka i uronio sam u neko stanje slično samadhiju. Moja je depresija nestala. Bilo je to kao da se dogodio neki novi početak. Kad sam to iskustvo ispričao Učitelju, uskliknuo je: «Imao si divno iskustvo. Otkrivena ti je tajna. Znaš koja? Otkriveno ti je da smo moj Učitelj i ja jedno, mada nas ljudi vide kao odvojena bića.» Možda godinu dana kasnije, usnio sam jedan drugi živi san. Sanjao sam da vodim večernju grupnu meditaciju u nekakvom slamnatom paviljonu koji je imao samo krov. Nije bilo zidova, ni na kojoj strani, već su samo stupovi držali krov. Bio je sumrak i mračilo se. Zatvorio sam oči i otpočeo sitting. Nakon par trenutaka imao sam osjećaj da su se svi abhyasiji, koji meditiraju, ustali i da se miču uokolo. Otvorio sam oči i vidio da su se svi abhyasiji doista micali naokolo, ali su im oči bile zatvorene. Svaki je od njih imao bodež u ruci kojim me pokušavao ubosti. Prestrašio sam se i povikao «Učitelju! Učitelju!» U tom sam se trenu probudio. Sve sam to
169

Moj Učitelj

ispričao Učitelju. Učitelj je rekao, «To je dobar san. Pokazuje da su uništeni niži vrittisi.To je znak daljnjega napretka.» Ako analiziramo situaciju otkrivamo jednu važnu tendenciju. Izmišljena iskustva i iskustva koja su rezultat projekcije samog abhyasija događaju se u duhovnom životu osobe vrlo brzo i na sreću ne traju dugo. Iskustva koja dolaze iz cleaninga mogu biti brojna i mogu trajati mnogo godina, ovisno o stanju abhyasija. Otkrivajuća iskustva nadolaze kad je abhyasi stabilan na putu, a srce mu je puno odanosti Učitelju. Nema utvrđenog vremena za ta iskustva. Mogu se dogoditi istoga dana kad je započeta praksa ili nikada. Osim tih iskustava postoje i iskustva koje može stvoriti sama moć transmisije, kad se to čini svjesno i s određenom namjerom. Sjećam se jedne vruće ljetnje večeri kad sam otišao Dr. Varadachariju na sitting u Madras. Kad sam stigao do njegove kuće bilo mi je vruće i jako sam se znojio. Kako sam stigao, pozvao me da sjednem s njime u meditaciju. I dalje mi je bilo jako vruće, jer ventilator nije bio uključen. Međutim, začudo, dvije ili tri minute nakon što je meditacija započela, osjetio sam svježi lahor kako puše oko mene. Odmah sam se osvježio. Lahor je nastavio puhati i počelo mi je čak biti malo svježe. U isto sam vrijeme, međutim, bio svjestan da je atmosfera oko mene i dalje vruća kao i prije. Bio sam zbunjen, ali sam uživao u lahoru koji kao da je puhao za mene. Kad je završio sitting Dr.
170

Duhovna iskustva

Varadachari me upitao što sam osjetio. Rekao sam mu za taj čudni osjećaj, a on je prasnuo u smijeh. Njegove su oči imale vragolasti izraz. «Vidiš», rekao mi je «to je ljepota ovog sistema. Znao sam da ti je vruće pa sam ti transmitirao iz središta vode te si se osjetio svjež i osnažen. Sposoban prefekt mora znati raditi na sistemu kao što muzičar svira na svom instrumentu!» Čuo sam od samog Učitelja o jednom drugom primjeru koji se dogodio prvih dana njegove sadhane. Htio je isprobati djelovanje transmisije iz različitih razina. Transmitirao je nekom abhyasiju iz nekog posebnog središta koje je trebalo proizvesti opijajuće djelovanje. «Kad je sitting završio», rekao je Učitelj, «taj se abhyasi jedva uspio ustati. Imao je sve simptome pijanstva, bio je potpuno pijan. Bila je to transmisija nižeg, materijalnog tipa. To ne treba činiti jer nije od koristi za abhyasija. Moramo uvijek transmitirati iz najsuptilnije moguće razine.» Treći primjer odnosi se na mog oca koji je od djetinjstva čeznuo da posjeti sveti grob u Badrinathu. Otišli smo zajedno u Shahjahanpur da prisustvujemo vjenčanju Učiteljeva sina, Chi Umesha. Moj je otac izrazio želju da ode u Badrinath te je zatražio od Učitelja dozvolu. «Zašto hoćeš ići?», upitao je Učitelj «Opasno je. Ceste su u lošem stanju, a putovanje u ovom trenutku predstavlja veliki rizik. Ako želiš proživjeti iskustva, koja se nadaš iskusiti na tom mjestu, sjedni u meditaciju i ja ću ti dati to iskustvo ovdje, odmah. Nema nikakve
171

Moj Učitelj

potrebe da zbog toga ideš na putovanje puno opasnosti!» Taj događaj implicira jako mnogo toga. Ispričati ću vam o jednom posebnom slučaju, da vam pokažem na kojim razinama ta iskustva mogu biti data učeniku, ako Učitelj to zaželi učiniti. Već mnogo godina prije nego su Zapadnjaci uopće mogli zamisliti putovanje na Mjesec, postojale su mnoga nova razmišljanja o mjesecu. Naša je sestra Kasturi izrazila želju da sazna kako se čovjek osjeća na tom satelitu. «Dobro», rekao je Učitelj «sjedni u meditaciju. Pokušat ću ti dati taj osjećaj». Sestra Kasturi mi je ispričala da je imala vrlo duboko iskustvo čije je detalje zabilježila u svom dnevniku. Kasnija putovanja američkih astronauta otkrila su neka osjećanja koja je ona iskusila mnogo godina ranije. Tako vidimo da je u opću shemu uveden jedan drugi tip duhovnog iskustva. Moramo stoga nanovo razvrstati tipove duhovnih iskustava u dvije glavne kategorije. Prva sadrži sva ona iskustva koja abhyasi sam iskusi za vrijeme svoje meditacije, sa ili bez prefekta, i ona koja iskusi u snovima. Ta se kategorija može podijeliti na tri podvrste o kojima sam prije govorio. Druga glavna kategorija okuplja sva iskustva koja nam Učitelj namjerno daje ili nam omogućava da ih iskusimo. Takva se iskustva mogu biti iz bilo koje razine ‘bivstva’. Sjećam se našeg prefekta, Shri S.K. Rajagopalana, koji mi je pred mnogo godina ispričao o jednom posjetu nekog visokog dužnosnika mojemu Učitelju. Taj je dužnosnik želio pojašnjenja o brojnim temama. Na koncu je upitao Učitelja kakvo je stanje jivan mukti. Učitelj je odgovorio
172

Duhovna iskustva

da ne može objasniti ili opisati to stanje, ali mu može dati mogućnost da ga iskusi, ukoliko želi. «Shvaćam», rekao je službenik i otišao. Shri S.K. Rajagopalan je kudio neznanje tog dužnosnika koje ga je lišilo nebeske mogućnosti udjeljenja trenutne milosti. Tko naime može iskusiti to stanje, pa makar samo i na čas, a opet ostati isti? Iskustva, koja nam Učitelj udjeljuje, su takve prirode, jer nas svako od njih uzvisuje na razine ‘bivstva’ koje bi samo našim naporima bilo nemoguće doseći. Ta iskustva nisu obična iskustva. To su trenuci Milosti i Blaženstva, u kojima abhyasi uživa u beskonačnoj ljubavi Učitelja.

173

Moj Učitelj

Deseto poglavlje

DAR OSLOBOĐENJA
U Sahaj Marg metodi raja joge, posljednji se cilj sadhane označava prilično neprecizno kao Oslobođenje ili Ostvarenje. Ta se dva izraza vrlo često zamjenjuju i koriste kao sinonim jedan drugom, kao da predstavljaju isto duhovno stanje ili stanje Bića. Oni koji su bliži Učitelju i imaju veće iskustvo Učiteljeva korištenja terminologije metode, znaju međutim da - ne samo što postoji razlika između te dvije riječi - već je ona doista velika i vrlo značajna. Nekad se koristi i treći izraz: «savršeno ljudsko stanje» ili «stanje savršenog ljudskog bića». Cilj se, dakle, obično opisuje tim izrazima, a točan korišteni izraz ovisi o stupnju bliskosti osobe s Učiteljem ili o njenom napretku i iskustvu s metodom. Koliko sam bio u mogućnosti shvatiti ovu temu, čini mi se da je, u usporedbi s Ostvarenjem, Oslobođenje niži stupanj postignuća. U Sahaj Margu Oslobođenje je sigurno daleko viša razina nego li tradicionalno religiozno Oslobođenje zvano mukti ili moksha; oba ta izraza obično se odnose na stanje spasenja od kojeg se više ne vraća na fizički plan egzistencije. Oni, međutim, ne isključuju ponovno rođenje u višim, nefizičkim svjetovima, kojih je, prema Učitelju, mnogo. Mukti i

174

Dar Oslobođenja

moksha su dakle ograničeni pojmovi, dok Oslobođenje po Sahaj Marg jogi nudi potpuno napuštanje lanca rađanja i smrti. Postoji još značajnija razlika: tradicionalna religija, uglavnom, obično nudi Oslobođenje tek nakon smrti. To se zove videha mukti, tj. «mukti nakon napuštanja tijela». Stanje jivan mukti, «stanje Oslobođenja već u ovom životu», dok smo još živi, smatra se vrlo uzvišenim stanjem muktija, dostupnim samo malom broju osoba. U sistemu Sahaj Marga naglasak je stavljen upravo na postignuće Oslobođenja već u ovom životu, tu i sada, dok osoba živi normalan život obiteljskog čovjeka. Moj Učitelj vrši preobrazbu abhyasija koristeći božansku silu i bezgraničnu moć kojom raspolaže. Ta se moć koristi za buđenje duhovnih sila koje su u abhyasiju uspavane. Tim postupkom, kojeg prati postupak cleaninga, fizičko se tijelo polako preobražava; svaki se atom razbije i ponovo izgradi dok konačno ne nestane u njemu svaki trag materijalnosti. Za sve praktične svrhe to je fizičko i materijalno tijelo, kako izgledom tako i u funkcijama, ali sada je to u stvari čisto duhovno tijelo. Kaže se da samo takvo tijelo može biti iznad pet koshasa ili ovitaka. Samo takvo tijelo može biti tijelo oslobođene osobe. Osobe koje su dosegle taj stupanj pod vodstvom mojega Učitelja imaju takva tijela. Učitelj nam daje upravo takvo Oslobođenje; oslobođena duša boravi u spiritualiziranom i diviniziranom tijelu nastavljajući živjeti dodijeljeno joj vrijeme ovozemaljskog života. Mi ne
175

Moj Učitelj

moramo čekati smrt da bismo bili oslobođeni, kako bi međutim moglo biti potrebno pod drugim disciplinama, gdje bi tijelo, nastamba duše, moglo ne biti očišćeno i divinizirano da bi sadržalo oslobođenu dušu. Moj je Učitelj međutim sposoban ponovno izgraditi grubo fizičko tijelo u novo duhovno tijelo, radeći na onome što se, u nedostatku prikladnijeg izraza, može nazvati «atomska razina». On to radi koristeći moć transmisije. Kad sam upitao Učitelja da dâ kratku definiciju Oslobođenja, odgovorio je: «U oslobođenoj osobi, prva stvar koja se razgradi je vrijeme. Vrijeme se prvo uništi.» To je sasvim jasno jer se podrazumijeva da oslobođeno biće više nije podvrgnuto protjecanju vremena. Za tu osobu svako vrijeme prestaje postojati i otvaraju joj se vrata Vječnosti. Dugo sam vremena pokušavao shvatiti taj pojam Vječnosti. Jedino što sam shvatio je da Vječnosti ne znači neograničeno prostiranje u vremenu. Čini se da je riječ o drugom tipu egzistencije. Današnje moje shvaćanje nije nimalo bolje od shvaćanja koje sam imao pred deset godina, kad sam počeo meditirati s mojim Učiteljem. Jednom sam prilikom, međutim, imao iskustvo Vječnosti koje neću nikada moći zaboraviti. Dogodilo se to krajem 1968. godine. Otišao sam u Shahjahanpur provesti nekoliko dana s Učiteljem, dok sam bio na putu po Sjevernoj Indiji. Jednog mi je jutra Učitelj dao osobni sitting. Osjetio sam se potpuno uznesen i izgubljen za ovaj svijet. Pred kraj sam sittinga za koji trenutak odjednom osjetio da plutam u moru blistavosti. Možda blistavost
176

Dar Oslobođenja

nije točan izraz; luminiscencija bi bila prikladnija. Sve naokolo, iznad, ispod i oko mene, bilo je samo nebo. Možda bih ga trebao zvati prostor, ne nebo. Sjedio sam u normalnom položaju za meditaciju i plutao smireno u tom prostoru koji je naizgled bio sjajan, nježno plavi. U čitavom Svemiru nije bilo nikog drugog, ničeg, samo ja. Niti Učitelj! Bilo je to doista ekstatično iskustvo. I za vrijeme meditacije, kad sam postao na trenutak svjestan, nastavio se osjećaj da se nalazim potpuno i blaženo sam, u tom ogromnom prostoru! Nakon sittinga Učitelj me upitao kako se osjećam. Opisao sam mu iskustvo, a Učitelj mi je rekao: «Dato ti je bilo da iskusiš Vječnost. To se obično dobije na višim razinama, ali tebi je udijeljeno danas.» Upitao sam Učitelja kako to stanje može postati trajno moje, kakvo je i bilo. Učitelj se nasmijao i rekao: «Puja je jedini način. Hoću reći meditacija, onako kako nas uče da je činimo. Ali reći ću ti nešto: u puji glava mora biti pognuta u stavu podložnosti. Ako si svjestan da prakticiraš puju, onda to nije puja. Još nešto ti želim reći. U puji idemo k Bogu da bismo primili Njegovu Milost. Bog ima sve, ta on je Bog! Dakle On ima sve. Ali što se događa kad idemo k Njemu? Idemo s malim torbama. A što može staviti u tako malene torbe? Stoga moramo postati sudovi dostojni Njegove Milosti. To je ključno i zbog toga meditiramo i vršimo cleaning. Preobražavamo se u sudove prikladne da prime njegovu Milost, kada je poželi uliti u nas.
177

Moj Učitelj

Još ću ti nešto reći. Ljudi govore o traganju za Bogom. Po mojem mišljenju to nije ispravan stav. Ako nešto tražiš, ta će ti se stvar skrivati. Ako postoji traganje, onda će stvar, koju tražiš, samo povećavati udaljenost od tebe. Kad znam da Bog postoji, kako može postojati problem traganja? Naime, traganje za Bogom znači traženje sebe. To je to, misao o traženju nestaje. Kakva je svrha u tom da provedeš čitav život tražeći? Moramo djelovati, a ne tražiti. Učitelj je prasnuo u glasan smijeh i nastavio: «Znaš da ti je sin u kući, ali ideš naokolo tražeći ga na tržnici! Traži u svojoj kući, u svom srcu i naći ćeš Ga! Jednom prilikom, kad je Učitelj bio u Madrasu, imao sam individualni sitting sa sestrom Kasturi. Sitting je bio vrlo dubok. Osjetio sam se sve dublje i dublje uronjen u nekakvu vrstu nesvjesnog stanja. Na vrhuncu tog osjećaja, našao sam se u nekakvoj potpunoj tami, osim neke svijetle točkice pred sobom. Osjetio sam da joj se ubrzano približavam, pogledao sam unatrag i tamo vidio jedan mali otvor svjetla. Po njegovu odrazu mogao sam vidjeti da se ubrzano mičem po nekoj vrsti tračnica i shvatio sam da sam u nekakvom dugom tunelu. Ponovo sam pogledao naprijed. Brzo sam se pokrenuo i odjednom sam bio na nogama, izvan tunela, pod suncem koje je sjalo. Ugledao sam veliku kristalnu kuglu na maloj udaljenosti od sebe. Od točke u kojoj sam stajao, pogledao sam u nju i vidio lik Učitelja u njoj. Hodajući prema kugli i došavši na pola puta, vidio sam da se lik Učitelja preobrazio u lik Velikog Učitelja,
178

Dar Oslobođenja

Lalajija. Nastavio sam hodati prema kugli. Kad sam došao do njene visine, lik se opet promijenio: Lalaji je nestao, a na njegovom sam mjestu našao svoje lice! To sam iskustvo odmah ispričao Učitelju koji je bio vrlo zadovoljan. Nasmiješio se i rekao:» To je vrlo dobro iskustvo. Obično se kaže: izgubi sebe da bi našao Boga, ali u stvari gubiš sebe da bi našao samog Sebe. To je Istina i sretan sam da si imao to iskustvo u meditaciji. Sve je to Lalajijeva Milost.» Kasnije iste večeri, Učitelj je ostao sam na trenutak. Vratio se na moje iskustvo i rekao: «Meditacija je jedino sredstvo, ali valja je obavljati ispravno. Meditirati znači u stvari da um može biti naviknut na samo Središte, umjesto da djeluje negdje drugdje. Na ljudskoj razini, naime, um luta amo tamo, te nas odvlači sa sobom. Oduzima nam posao. Meditacijom ga podešavamo i počinjemo mu oduzimati posao. Reći ću ti nešto važno: um je instrument našeg Ostvarenja. On je također instrument našega pada. Vidiš, ljudi govore o koncentraciji. Koncentracija je metoda otkrivanja. Meditacija je metoda Ostvarenja. Koncentracija može otkriti prirodu predmeta ili stvari na koju se koncentriramo, ali ne može voditi k Ostvarenju. Ako želiš doznati stanje nekog abhyasija, dovoljno se koncentrirati na njega i stanje će ti se pokazati. Provjeri ga srcem i ono će ti reći da li je čitanje točno. Ali, reći ću ti nešto važno. Koncentracija može otkriti sve, osim Boga. Ako se koncentriraš na Boga, nećeš Ga moći vidjeti jer nema misli! Samo Božansko može vidjeti Božansko.
179

Moj Učitelj

Ljudi hoće u tome što Koga valja Stvarnosti.

doseći Cilj. Međutim najveća poteškoća je ljudi okrenu leđa suncu, a onda ga traže. okriviti, ako nađu samo sjenu umjesto Ako hoćeš ići prema suncu, zatvori oči i

kreni prema njemu hodajući s vjerom. Hodaj u vjeri! Sad se javlja problem: kako hodati zatvorenih očiju? Možeš se spotaknuti i pasti. Potrebna je stoga pomoć nekoga tko te vodi. Potreban ti je Učitelj koji zna hodati prema suncu otvorenih očiju i može te odvesti sa sobom sigurno prema Cilju.» Nastavljajući s istom temom, Učitelj je dodao: «Učitelj mora biti sposoban vodič, netko tko je prešao put i dosegao Cilj. U protivnom nas ta osoba ne može voditi. Stoga moramo biti vrlo oprezni u izboru vodiča. Ta osoba mora biti sjedinjena s Uzvišenim. Samo nam tada može pomoći. Guru postoji da bi služio drugima, ali danas je teško naći osobu koja je sprema služiti čovječanstvu. Spremniji su služiti sami sebi. Ispričat ću ti jednu zabavnu priču. Neki je čovjek otišao guruu s molbom da ga prihvati kao učenika. Guru mu je postavio mnogo uvjeta. Rekao mu je da se chela mora ustati rano ujutro i pripremiti mu doručak. Potom treba oprati guruovu odjeću, pripremiti ručak i da sve bude spremno. Popodne kad se guru odmara, treba mu masirati stopala. I nastavio je tako dalje. Osoba je strpljivo slušala, a kad je guru završio rekao mu je vrlo mirno: «Molim te da me prihvatiš za svog gurua.» Zar nije zabavna priča? Nema nikakva zla u tome da učenik ponudi vlastite usluge Učitelju, ali Učitelj ih ne smije
180

Dar Oslobođenja

tražiti. Kad učenik treba osobne usluge, Učitelj mu ih mora dati. U tome je istinska poniznost i predavanje. Onaj tko se predao Uzvišenome, mora se osjećati predan svemu stvorenome. To je pravo stanje predavanja. Sjedinjenje u stvari počinje s ljubavlju, a predavanje počinje s ljubavlju i ovisnošću. Nemoj se truditi predati jer dok se trudiš ego je prisutan. Pravi je put put ovisnosti. Pokušaj stvoriti potpunu ovisnost. Predavanje je potpuno samo ako se osjećaš predan svakom biću bez obzira da li je riječ o glupaku ili o životinji. Pravo stanje predavanja omogućuje sjedinjenje. Kad postoji stanje sjedinjenosti s Božanskim, tada svaka stanica u tijelu postaje energijom, postaje svoj Apsolut, tako je to, postaje Božanska! Učitelj priprema teren, Bog potom obavlja posao preobrazbe materije u energiju i energije u njen apsolut. Shvaćaš li čudesnost toga rada? Sve se to zbiva kad se privuče pogled Učitelja. Što znamo o Bogu? Izravan pristup Bogu nije moguć. Samo sposoban vođa može abhyasija dovesti Bogu.» «Bog je vrlo suptilno Biće te moraš nastojati postati što je više moguće suptilan. Što suptilniji postaneš, to je bolje, jer se tako sve više približavaš Bogu. Stoga nastoj postati što je više moguće suptilan. Moji problemi s abhyasijima traju dok oni ne prijeđu pind pradesh (Srčani predio). Sav posao je u tom području i stoga se potroši mnogo vremena na rad na tom predjelu. Nakon što se prijeđe Srčani predio, moj posao postaje lakši. Kad se prijeđu Prstenovi sjaja, nemam više što činiti s abhyasijem. Nakon toga, naime, Priroda preuzima
181

Moj Učitelj

na sebe obavljanje posla. Sad bi mi mogao postaviti slijedeće pitanje: «Ako se Priroda brine za posao, nakon što su prijeđeni Prstenovi sjaja, zašto ne može obaviti i posao u nižim područjima?» To je mala stvar. Priroda nesumnjivo može obaviti posao, riječ je samo o tome da je nekim osobama data dozvola da obave taj posao. Te su osobe sposobni Učitelji, jer, ako im je data dozvola da obave posao, automatski im je data i potrebna moć. To je tajna Prirode da, kad je povjeren posao, data je i moć da ga se obavi. Jednom je prilikom Shri Ishwar Sahai govorio o Ostvarenju. Njegovo mi se poimanje jako svidjelo. Rekao je: «Što je Ostvarenje? Najveći broj ljudi ne zna što to znači. Neki naime misle da, kad osjećaju mir, shanti, da je to Ostvarenje. Drugi misle da, ako preko svojih prakticiranja, dobiju malo sreće, da je to Ostvarenje. Sve to, međutim, nije ispravno. Ostvarenje znači postati sve što Bog jest i imati sve što On ima, odnosno postati diviniziran. To Ostvarenje u stvari znači.» Čuo sam mnogo osoba govoriti o ovoj temi, ali želeći doznati od samog Učitelja što znači Ostvarenje, zamolio sam ga da mi to objasni. Učitelj je rekao: «Ostvarenje je takva stvar da, ako bi netko otkrio njegovu tajnu, kakvo ono zaista jest, tada to ne bi želio. Slušaj! Kad sam bio abhyasi, jednog sam dana upitao mog Učitelja, Lalaji Maharajia: «Gospodine, potrošili ste mnogo vremena i truda za mene, a i ja sam se, sa svoje strane, znatno potrudio. Da li je to sve učinjeno samo zbog ovoga?»
182

Dar Oslobođenja

Lalaji je odgovorio: «Da, sve je to učinjeno samo zbog ovoga. Ali mi se čini da ne cijeniš mnogo ovo stanje. Mogu te nešto upitati? Kad bih te samo za pet minuta lišio ovoga stanja, kako bi se osjećao?» Odgovorio sam mom Učitelju da bih radije umro nego li da se to dogodi! Onda je Lalaji odgovorio: «Vidiš, Ostvarenje je takvo stanje da ga možemo smatrati i bezvrijednim, ali bez kojega naš život nije moguć.» «Međutim, dodao je Učitelj, još nisam spreman otkriti njegovu tajnu. Ali, nešto ću ti reći. Kad bi se Ostvarenje moglo objasniti, to više ne bi bilo Ostvarenje. Kad bi se moglo objasniti i definirati Boga, On bi prestao biti Bog. Obje te stvari ne mogu se ograničiti. Samo ti toliko kažem. Reći ću ti još nešto. Kad je neka osoba dosegla stanje Ostvarenja, njegov ja nestaje. Na tom stupnju ako pokušaš meditirati, ja se više neće uopće pojaviti u tvom umu.» Jednom sam poželio saznati kako se može izvršiti Oslobođenje duše ili, radije, kako to Učitelj obavlja. Učitelj se nasmijao i rekao: «Samo to? Oslobođenje je mala stvar. Mogu ti reći da će je svaki predani abhyasi Misije postići. No, to je samo početak duhovnosti; Oslobođenje ti, naime, može dati nekakvu ideju o slobodi, koju ljudi tako žarko žele. No, što je sloboda? Reći ću ti nešto: lopove stavljaju u zatvor i zatvore. Međutim, čuvari, koji ih čuvaju, nalaze se također unutar zatvora. Ali, jedan se smatra zatvorenikom, dok drugi misli da je slobodan. Razumiješ li razliku? Praktički i jedan i drugi su u zatvoru, ali jedan se osjeća slobodnim. Misao o slobodi je u umu: čuvar naime misli da je slobodan, a
183

Moj Učitelj

u stvari se nalazi u zatvoru. Istinska sloboda postoji, stoga, kad postoji sloboda od same slobode. Zamolio sam Učitelja da mi objasni da li se smrt kao takva može smatrati Oslobođenjem. Neke osobe to naime misle. «Smrt», odgovorio je Učitelj, «ne rješava probleme života, već stvara komplikacije za slijedeći život. Smrt nas vodi u jedno drugo stanje tako da možemo ne osjećati kontinuitet patnje. Mora postojati neka pauza između ovoga života i onoga koji ima nadoći. Ljudi su zatvoreni u podzemne zatvore. Ako bi ostali zatvoreni godinama, tražili bi promjenu. Tako ih povremeno izvode vani radi vježbe, da bi ih opet vratili unutra. Smrt je nešto poput toga. U stvari umiru samo glupaci, ne Sveci. Sveci su vječni u svom stanju. Smrt dakle ima vrijednosti za ljude koji pate, dok je za Svece to nešto neotkriveno. Sad ću ti reći nešto važno: naš bi istinski cilj trebao biti život u životu.» Jednom sam napisao pismo Učitelju u vezi s tom mišlju o slobodi, rekavši da se uopće ne osjećam slobodnim i tražeći objašnjenje. Učitelj mi je odgovorio ovako: «Zašto se brineš o Oslobođenju kad ti sam oslobađaš nešto za dobro drugih? Tvoje pitanje pokazuje da u tebi ima slobode, ali nedostaje osjećaj slobode. Mislim da hoćeš razviti u sebi osjećaj toga, odnosno, želiš svojim okom vidjeti oko. Ne brini se za to što se zbiva. Ne očekuj da ćeš vidjeti to što se događa. Po mom mišljenju sloboda je beskorisna ako ti daje misao o slobodi. Sloboda i osjećaj su dvije stvari koje ne mogu
184

Dar Oslobođenja

postojati istovremeno. Ako je sloboda prisutna u svom golom obliku, bit će odsutan osjećaj i obrnuto.» Nešto kasnije, možda četiri ili pet mjeseci, imao sam prilike pisati Učitelju o nekakvom posebnom stanju lijenosti koje se počelo javljati u meni. To stanje, koje sam u pismu naveo kao lijenost, u stvari je bilo duboka averzija prema bilo kakvom tipu aktivnosti. U izvjesnom sam smislu osjećao blaženstvo, ali sam želio da mi Učitelj pojasni to stanje. Govorim o tome ovdje jer je važno za temu Ostvarenja. Učitelj mi je odgovorio: »U trenutku Ostvarenja osoba obično postane lijena. Drago joj je živjeti tamo gdje nema aktivnosti. U tom se slučaju mora paziti da lijenost ne postane prevladavajuća i da posao ne pati zbog toga. Lijenost je život duše, a aktivnost je život ega. Obje se moraju dovesti u mjeru». Nešto kasnije, kad sam osobno sreo Učitelja, ponovo sam govorio o toj temi. Učitelj se nasmijao i rekao mi: «Ne brini se o tom. To je vrlo dobro stanje za koje i mudraci moraju mnogo moliti. Reći ću ti nešto: i sam sam vrlo lijen, ali u tom stanju obavljam veliku količinu posla. U stvari, postoji aktivnost u neaktivnosti, ali to je najuzvišeniji tip rada. Na početku je potreban samo sankalp da bi se ta stvar napravila i ona je napravljena. Može se čak i utvrditi vrijeme za to, da se mora napraviti u određenom broju sati i dana i točno će se tako i dogoditi. Međutim, mora postojati volja, čvrsta, nepokolebljiva volja. Sve je to moguće milošću Lalajija.»

185

Moj Učitelj

Taj «mir» ili «spokoj» kontemplativnog mistika uvijek je zadivljavao svijet. Naizgled se čini proturječnim da osoba, koja se odmara, radi na način kako čak ni najaktivnija osoba ne uspijeva. Ruysbroeck je napisao: «Paradoksalni mir osobe, koja kontemplira, samo je vanjski mir potreban za unutarnji rad. Bog je Vječni odmor! Ono što je za nas akcija, za Njega je odmor.» Evelyn Underhill kaže: «Paradoksalno je za mistike da je pasivnost, kojoj teže, u stvari stanje najintenzivnije aktivnosti: štoviše, tamo gdje je ta pasivnost potpuno odsutna, nemoguća je bilo kakva važna stvaralačka radnja.» Jedan od velikih mistika, Boehme, napisao je: «Pasivnost kontemplacije je preduvjet za Duhovnu energiju; nužno čišćenje terena. Odvlači tok svijesti od obale osjetila i zaustavlja kotač mašte.» Meister Eckhart, drugi veliki mistik, ovako sažima mističku viziju: «Isključujući nas iz vremenske razine, koja predstavlja niži tip stvarnosti, kontemplacija nam daje pristup Vječnoj razini i moćima koje komuniciraju s tom razinom» Međutim, najbolje objašnjenje te tajne dao je sam Učitelj svojim načelom invertibilnosti. Jednostavno rečeno znači da se svaka stvar, koja se pojavi na nižoj razini, pojavljuje kao njezina suprotnost na višoj razini. Stoga, ono što se na normalnoj razini javlja kao akcija, na višoj se razini manifestira kao neakcija. Vjerujem da je to najjasnije i najjednostavnije objašnjenje kozmičkog zakona koje je Učitelj iznio za nas.
186

Dar Oslobođenja

Učitelj nas uči velikoj tajni brzog napretka prema Cilju: trebali bismo uništiti ono što smo mi osobno u malom stvorili, a što nas vezuje za sebe i za ovaj svijet. «Uništi što si stvorio i Bog će doći! Svaka stvar ima temelj. Ako uništiš temelj, tada Bog dolazi.» Ta mi je velika tajna bila otkrivena jednom kad sam ispričao Učitelju jedan svoj posebno živi san. Sanjao sam da sjedim kraj Njega. Odjednom su dva jaja ili dva predmeta slična jajima, ispala iz mojih usta, a iz njih su izišle dvije zmije. Bile su to dvije duge crne zmije. Učitelj je rekao: «Ne dozvoli im da ponovo uđu u tebe. To je tvoj posao. Ja tu ne mogu ništa učiniti.» Odmah sam ojačao volju, transmitirao, razrezao zmije na komade i bacio ih. Interpretirajući to, Učitelj mi je napisao: «To je vrlo dobar san, san koji otkriva: prvo je jaje stvarno, a njegovo uništenje znači da je za tebe sada uništena mogućnost budućeg života. Drugo jaje predstavlja ono što si ti osobno stvorio, a njegovo uništenje znači da je i to uništeno. Ovo je doista vrlo dobar san. «Zaključio je dajući mi ovaj značajan savjet: «Uništi to što si stvorio i Bog će doći! Svaka stvar ima temelj. Ako uništiš temelj, tada Božansko dolazi.» Rekao sam da je Oslobođenje «dar». To je dar Učitelja. Jednog mi je dana Učitelj rekao da je najprikladniji ili najpogodniji trenutak za oslobođenje trenutak smrti. Dodao je: «U trenutku smrti vrlo je lako osloboditi nekoga. Samo ga uzmem i stavim tamo gore.» Podigao je ruku, pokazao je pokretom prijelaz od niže razine na višu, kao da prenosi bocu s niže police na višu. «Kasnije postaje teže. Duša ne smije biti već nanovo rođena.
187

Moj Učitelj

Pretpostavimo da se nanovo rodila, a ja je oslobodim: osoba koja bi se rodila, tada bi umrla. Vidiš taj problem? A ukoliko se reinkarnira više puta, tada se ništa ne može napraviti. Iz tog razloga kažem: trudi se već u ovom životu. Tko može reći da li će Učitelj biti slobodan da nam služi baš u trenutku naše smrti? Stoga to pokušaj sada. Srce je srce, ako je usmjereno prema Bogu. Duša je duša, ako uroni u najvišu Stvarnost. Moramo nastojati postići nepromjenjivo stanje. Kad imamo takav cilj, tada su promjene potrebne. Promjene razvijaju moć za Najviši rast. Postoje mnoge pametne osobe, koje međutim ne nastoje postići ono što je najvažnije. Te osobe u stvari nisu inteligentne. Ti znaš moju definiciju inteligencije. Inteligencija je nešto što se može dotaći iznutra. Zovem intelektualcem osobu koja posjeduje unutarnju sposobnost i koja koristi unutarnje istraživanje. To je, uistinu, inteligentan čovjek. Darežljivost Učitelja toliko je velika da ju se može uvrstiti samo u Božansku. Misija je puna abhyasija koji su, milošću Učitelja, dosegli točku Oslobođenja i nastavljaju svoj daljnji razvoj pod Njegovim Božanskim vodstvom. To možemo smatrati dužnom službom gurua abhasiju. Ali što reći o slučajevima kada je Učitelj oslobodio duše po drugim zaslugama, a ne po prakticiranju abhyasa pod Njegovim vodstvom? Ti slučajevi svjedoče o Njegovoj izuzetnoj darežljivosti prema onima koji su došli pod Njegovu zaštitu. No, nakon sveg što sam rekao, Oslobođenje još uvijek ostaje niža razina postignuća, u odnosu na skalu mogućnosti koje nudi jogički
188

Dar Oslobođenja

sistem Sahaj Marga. Da bih potkrijepio ovo stajalište, još ću jednom citirati Učitelja: «Oslobođenje je manje uzvišeni Cilj ljudske egzistencije, mada se međutim smatra potpunim i dovoljnim. Sretniji je čovjek koji proslijedi dalje u kraljevstvo Božje. Po mojem mišljenju, Oslobođenje je vrlo ograničeno viđenje Stvarnosti, jer moramo ići stalno naprijed da bismo dosegli Posljednji cilj čovjeka. Kad se javi draž Oslobođenja, tada zaboravimo na slijedeći korak, na pravi korak, a to je česta grješka koju ljudi čine. Grješka je i Učitelja, ukoliko ne ohrabruje učenike da idu Najvišem, kojeg zovemo laya avastha ili uronjenost u Brahman. Kad čovjek uđe u Središnju regiju i prijeđe Sedam prstenova sjaja, on uđe u stanje bez stanja. Potom prosljeđuje dalje. Na tom se stadiju javlja Božanska mudrost, kojoj, na koncu, slijedi Vizija Apsoluta. Međutim, putovanje ne završava ovdje, jer sad počinje faza laya avastha. To što sam napisao, sad je Božji posao. Samo ga On može obaviti. Mada je to kraj svake naše aktivnosti, još uvijek nešto postoji. Definirao sam to kao ‘plivanje u Beskraju’. Kad započne laya avastha u Brahmanu, javlja se vrlo brzo kruženje pod pupkom i važno ga je kontrolirati, a to je dužnost Učitelja. Tada se sam kružni pokret podiže i polako dosegne okcipitalnu izbočinu. Sad je napredak kompletiran. Nekad nekakva mala sila nastavlja djelovati u mozgu, ali postepeno se smanji. Dosegli smo stanje koje je rijetko dato ljudskim bićima. Udjeljuje ga se samo onome tko je mrtav za ovaj svijet, a živ samo za Boga. Drugim riječima, ta osoba postaje ‘živi mrtvac’. Nijedan bhakti ili tapas ne može dovesti do
189

Moj Učitelj

tog rezultata. Jedini je način vezati se za nekog Učitelja koji je dosegao to stanje bez stanja, odustajući od bilo kakvog drugog bogoštovlja osim štovanja Apsolutnog Boga u čistom obliku.» Oslobođenje je samo dar i to dar od malog značaja, kako sam Učitelj tvrdi. Kad ga tražimo, mi smo samo prosjaci, mada prosimo nešto uzvišenije od materijalnih koristi. Suština učenja Sahaj Marga je u tom da bismo trebali tražiti Učitelja zbog njega samog, a ne zbog onoga što nam može dati. Ne bismo Ga trebali ništa pitati, osim da nam dâ samog sebe. Učitelj žudno čeka takvog učenika, nadajući se unatoč beznadnosti da će doći. Kako mi je jednom gotovo sa žalošću rekao: «Nije toliko teško naći pravoga Učitelja koliko je teško naći pravoga učenika. To je vrlo rijetka stvar.» Pred mnogo godina, kad sam se našao u Tirupathiju zbog svečanog otvorenja zgrade ashrama Misije, koja je tamo sagrađena, čuo sam vrlo lijepu i dirljivu priču koja se tiče sestre Kasturi. Za vrijeme jednog od njenih prvih posjeta s Učiteljem Tirupathiju, netko se ponudio da je odvede u Timuralai da joj pokaže poznati hram, u kojega tijekom čitave godine pristiže na tisuće hodočasnika iz cijele zemlje. Priča se da se sestra Kasturi vrlo mirno nasmijala te, pokazujući na Učitelja, rekla: «Kad sam sa samim Stvoriteljem, nemam potrebu gledati ono što je On stvorio?» Posebno je prikladno na ovom mjestu citirati besmrtni poklik Rabije, velikog sufi mistika:
190

Dar Oslobođenja

«O Bože, ma koji si mi dio ovog svijeta dodijelio, prepusti ga Tvojim neprijateljima. I, ma koji si mi dio budućeg svijeta dodijelio, prepusti ga Tvojim prijateljima. Meni si Ti dostatan.» «O Bože! Ako Te obožavam zbog straha od Pakla, spali me u Paklu, a ako Te obožavam u nadi za Rajem, istjeraj me iz Raja; ali ako te obožavam zbog Tebe samoga, nemoj mi uskratiti Tvoju Vječnu Ljepotu!» Najveća istina, koju je hinduizam uvijek tvrdio, je da Boga možemo doseći samo preko gurua. Guru je Bog, tvrdi ova religija, najdublja među religijama. Moramo shvatiti tu istinu za svog života. Krajem 1972., ako se dobro sjećam, imao sam individualni sitting sa sestrom Kasturi. Sitting je započeo s nekakvom preprekom. Imao sam utisak da nekakav parni valjak blokira moj put. Nakon nekog vremena sam ga prešao i išao dalje. Naišao sam na nekakvu vrlo veliku osobu, koja je sjedila na mom putu u Budinom položaju. Bio je zlatne boje i predivnog izgleda. Lice mu je sjajilo od vanzemaljske ljepote i imalo je pozlaćeni sunčev sjaj. Bio je to Lalaji, Veliki Učitelj. Učinilo mi se da ću pasti prema naprijed, baš na Njega. Tada je sitting završio.

191

Moj Učitelj

Ispričao sam to sestri Kasturi koja je rekla: «Da, u početku je bila nekakva prepreka. Ja sam to vidjela kao ručna kolica koja leže na tvom putu. Tvoje iskustvo Lalajija je točno. Kako je predivan naš put! Brate, danas ti je otkrivena velika tajna. Kad osoba počinje postizati layu s našim Učiteljem, automatski ostvaruje layu s Lalajijem. To je vrlo važna tajna koja ti je otkrivena kroz ovo iskustva.» Kasnije sam razmislio o tome i poput otkrovenja mi je sijevnulo u glavi da to onda znači naše automatsko postizanje laye u Brahmanu, jer su i Učitelj i Veliki Učitelj obojica postigli laya avasthu s Brahmanom. To mi je iskustvo bilo dato Milošću Učitelja kako bi mi kroz vlastito, svjesno iskustvo dokazao da je laya s Učiteljem isto što laya s Brahmanom. Mi o Bogu ne znamo ništa. Ne znamo kako ili gdje Ga tražiti. Guru nam je, međutim, poslat upravo da nas pouči kako Ga kroz njega naći i sjediniti se s Njim. U besmrtnim riječima Svetog Augustina: Čovjek je ono što voli. Ako voli kamen, on je kamen; ako voli čovjeka, on je čovjek; ako voli Boga, ne usuđujem se ništa reći, jer kad bih rekao da bi on tada bio Bog, možda biste me kamenovali! Završavam ovo djelo molitvom velikog zapadnog mistika Blakea:

192

Dar Oslobođenja

O Spasitelju! Prožmi me Tvojim duhom poniznosti i ljubavi. Uništi sebičje koje je u meni. Budi Ti sav moj život. Neka nam Učitelj podari Svoje Božanske Mudrosti kako bismo mogli tražiti to, što bismo jedino trebali tražiti i naći samo Njega koga moramo naći.

193

POGOVOR U srijedu navečer, 15. svibnja 1974., vodio sam grupni sitting u centru Misije u Maduraju. Prošlo je petnaest minuta meditacije. Čitava je grupa bila tiha. Nije se čulo ni daška, ni šapata. Smirenost je prožela skup. Bio je to vrlo spokojan, utješan mir potpunog opuštanja i urajanja. U tom mi se trenutku učinilo da osjećam prisustvo Učitelja uz sebe. Čuo sam glas koji kao da je treptao u mom srcu. Možda ga nije potpuno ispravno zvati glasom. Naime nije riječ o zvuku, kakvog čujemo ušima, već više o treptaju u srcu koji sam na nekakav neosjetilan način osjetio kao zvuk. Učitelj mi je rekao slijedeće: «Mnogi su pisali o Misiji i mnogo je napisano o Metodi. Sada ti piši o Učitelju». Bila je to naredba koju sam požurio poslušati. Započeo sam rad u Munnaru, dva dana kasnije, u petak 17. svibnja, s osjećajem krivnje jer već dva dana kasnim. Posao je bio završen u petak 23. kolovoza. Tako je izravnom naredbom mojega Učitelja, ova knjiga došla u vaše ruke. Učitelj je poučavao da možemo posjedovati samo tri stvari u svemiru. To su Učitelj, Njegova Misija i Njegova Metoda. Stoga je naslov ove knjige «Moj Učitelj». Pisati je bilo sveprožimajuće zadovoljstvo i otkrovenje. Molim se da se i vama isto dogodi! U Madrasu, 1. prosinca 1974. P. Rajagopalachari
194

195

Moj Učitelj

GLOSAR ABHYAS: Prakticiranje neke discipline, metode; elementi tog prakticiranja. ABHYASI: Osoba koja prakticira abhyas po metodi naučenoj od svog Učitelja, te slijedi njena učenja. ACHARYA: Doslovce, tko poučava svojim primjerom; istinski kvalificirani duhovni Učitelj. ADVAITA VEDANTA: Filozofija nedualizma. AHIMSA: Nenasilje. ARJUNA: Vjerni drug Shri Krishne. ASHRAM: Skup građevina u kojima odsjedaju učenici; duhovno i religiozno mjesto. AVATAR: Inkarnacija Boga, koja posjeduje Božanske moći. V. Ram Chandra, «Filozofija Sahaj Marga» («Sahaj Marg Philosophy») u «Sveukupnim djelima Ram Chandre» («Complete Works of Ram Chandra»), I sv., Shri Ram Chandra Mission, Pacific Grove, CA, USA, 1989. BETEL: Zalogaj za žvakanje od kokosova oraha, živog kreča i aroma, uvijenih u list betela, biljke Piperacea (Piper betel), penjačice koja raste u grmu. BHAGAVAD GITA: Jedna od svetih knjiga hinduizma, smatra se jednim od tri stupa hinduističke tradicije. Napisana u stihovima, iznosi govor Shri Krishne učeniku Arjuni na bojnom polju. Dio je epa «Mahabharate».
196

Glosar

BHAKTI: Duboka pobožnost srca prema Bogu. BHOG ili BHOGA: Podnošenje učinka prethodno formiranih samskara, ili prošlih radnji, dobrih ili loših. Vidi Ram Chandra, «Stvarnost u Zoru», Shri Ram Chandra Mission Italia, 1988., str. 32. BRAHMA LAYA: Od BRAHAMA ili BRAHM ‘Uzvišeni’ i LAYA ‘uranjanje’: spajanje s Uzvišenim. CHELA: Onaj koji je postao učenik nekog duhovnog učitelja ili gurua. CLEANING: Od engleskog, čišćenje; dio prakse Sahaj Marga. DARSHAN: Blagoslov, unutarnja vizija Učitelja. DHARMA: Učiniti točnu stvar, koje se valja držati. DHOTI: Komad tkanine koju muškarci nose oko struka. GARUDA: Vishnuov konj, predstavljen kao ptica grabljivica s ljudskom glavom, s tri oka i orlovim kljunom. GHEE: Očišćeni maslac. GHRIHASTA: Obiteljski čovjek. GITA: «Bhagavad Gita». GNANA KANDA: Drugi dio Veda u kojima se govori o spoznaji Boga. Odnosi se posebno na Upanishade. GURU: Učitelj, vodič, duhovni učitelj. Vidi Ram Chandra, «Stvarnost u zoru», cit., pogl. «Učitelj». HANUMAN: Kralj majmuna u «Ramayani», svetoj hinduskoj epopeji, koja govori o životu Rame, kralja Ayudhya, inkarnaciji boga Vishnu.
197

Moj Učitelj

HATA JOGA: Prema Patanjaliju, koji je kodificirao joge, to je prva od četiri ashtanga joge, a odnosi se isključivo na fizičko tijelo, obzirom da djeluje praktički samo na njega. HIMSA: Nasilje ili neredi. HOOKAH: Vrsta narghila. JIVAN MOKTA: Osoba oslobođena još za života. JIVAN MUKTI: Oslobođenje za života. JOGA: Doslovno, jedinstvo s Apsolutnim. JOGI: Onaj koji putem joge postigne mudrost. KABIR: Indijski pjesnik i mistik iz XV. st., veliki društveni reformator, kojega štuju hindusi i muslimani. KAMA: Može značiti bilo ljubav ili želju. U svom najuzvišenijem obliku je ljubav; u manje uzvišenom je želja. KANYA KUMARI: Božanstva djevice. U širem smislu, djevojka, djevica. KARMA: Znači doslovce djelovanje, a određeno je ukupnošću samskara. Razrješava se učinkom bhoga. Sva radnja proizlazi iz učinaka prethodnih uzroka i prirodno, svaka posljedica, kad za to dođe vrijeme, postaje uzrokom budućih posljedica. Karma je neprekinuti niz, niz uzroka i posljedica od kojih se sastoji svako ljudsko djelovanje. Oslobođenje je jedini način da se izađe iz tog kruga. KARNA MANTRA: Mantra koja se pjeva na uho umiruće osobe s ciljem da ju se oslobodi od kruga ponovnoga rađanja. KRISHNA: Avatar, inkarnacija Boga Vishnu.
198

Glosar

KURTA: Košulja od tkanine s uspravnim ovratnikom. LAYA: Doslovce - uranjanje, vidi BRAHMA LAYA. LAYA AVASTHA: Stanje uronjenosti. Vidi Ram Chandra, «Prema Beskraju», u «Sveukupnim djelima», cit. MAHA PRALAYA: Od MAHA ‘velik’ i PRALAYA ‘potpuno razrješenje u Bogu svemira’ do kojeg će, prema Ram Chandri, doći kroz 52 miliona godina. Vidi Ram Chandra, «Stvarnost u zoru», cit., pogl. «Moje viđenje». MANTRA: Od MANA ‘mentalan’ i TRAYA ‘zaštita’. Duhovna zvučna vibracija koja ima za cilj Oslobođenje osobe na način da očisti um od stremljenja materijalnom. Smatra se da, kad se neprekidno ponavlja, mantra kontrolira djelatnost uma. Gregorijansko pjevanje u kršćanstvu ima istu funkciju, zahvaljujući učinku njihove molitve, koja je naizgled monotona. MOKSHA: Spasenje ili Oslobođenje. U Sahaj Margu, međutim, to dvoje nije isto. Oslobođenje je «sloboda od ropstva», što je različito od Spasenja koje nije završetak procesa ponovnog rađanja (B.P.). MUKTI: Izraz koji se obično koristi za definiciju Oslobođenja. MUTT: Doslovce grupa, obično se odnosi na samostane gdje se osobe predaju prakticiranju asketizma. PIN PRADESH: Srčani predio. Mikrosvemir u tradicionalnoj jogičkoj literaturi.
199

Moj Učitelj

PRANAHUTI: Od PRANAH ‘život’ i HUTI ‘dar’: dar života. Postupak jogičke transmisije: davanje životne sile koju guru upravlja u srce učenika. PUJA: Molitva; u Sahaj Margu, meditacija. PUNDIT: Književnici. PURANA: Osamnaest etičkih pjesama; djela koja su namijenjena onima koji nisu u stanju shvatiti svete tekstove poput Veda. PYJAMA: Hlaće od tkanine koje se nose s kurtom. RAJA JOGA: Doslovno ‘kraljica joga’. Raja joga je drevna znanost koju su slijedili veliki rishi i sveci, kako bi ostvarili svoj bitak ili Boga. Bila je proširena u Indiji mnogo prije perioda Ramayane. Najprije ju je uveo veliki rishi, koji je živio sedamdeset dvije generacije prije Raja Dasbratha od Suryavamhsa (dinastija Surya) i koji je posvetio najveći dio svog života razmišljanju, kako bi otkrio metodu, koja omogućava postizanje slobode, kojom bi se problemi života lako riješili. Vidi Ram Chandra, «Djelotvornost raja joge u svjetlu Sahaj Marga», u «Sveukupnim djelima», cit., str. 125 i sl. RICHAS: Svemirski zapis svih misli i događaja. RISHI: Mudraci. SABASH: Usklik koji izražava veliko divljenje. SADHANA: Jogička sadhana ili duhovna praksa. Vidi Ram Chandra, «Stvarnost u zoru», cit., str. 60 i sl. SAHAJ MARG: Od SAHAJ ‘prirodan, jednostavan’ i MARG ‘cesta, put’: Prirodni put.
200

Glosar

SAMADHI: Stanje duhovne uronjenosti. U Sahaj Margu ‘prvobitno stanje, povratak Njemu’. SAMSKARA ili SANSKARA: Doslovno ‘utisak’. Njihovo stvaranje omota našu dušu sve krućim slojevima. Vidi Ram Chandra, «Stvarnost u zoru», cit., str. 32. SANKALP: Donošenje odluke da se nešto napravi. U Sahaj Margu to znači primjenu volje na neku misao koja nas mora dovesti do rezultata. SANNYASA: Odustajanje od zemaljskog življenja. Prema tradiciji, četvrti i posljednji stupanj duhovnog života; potpuno odustajanje od obiteljskog i društvenog života u svrhu savršenog vladanja osjetima i umom. SANNYASI: Onaj koji slijedi zakon sannyasa. SANSKRT: Drevni književni jezik Indije, jedan od glavnih ogranaka indoeuropske jezične skupine: na sanskrtu su napisani glavni brahmanski religiozni tekstovi, Vede, i budistički. SANSTHAS: Od SA ‘udruženje, grupa’ i THA ‘držati se’. Doslovno ‘grupa ili udruženje osoba’. SATSANGH: Pobožno okupljanje, kongregacija. Učitelj prevodi taj izraz kao «bliski odnos sa Stvarnošću i Istinom». SHANTI: Mir. SIDDHI: Doslovno ‘moć’. Vidi Ram Chandra, «Filozofija Sahaj Marga», u «Sveukupnim djelima», cit., str. 359.

201

Moj Učitelj

SITTING: Od engleskog ‘sjediti’. U praksi Sahaj Marga, kad abhyasi meditira s Učiteljem ili s prefektom, sam ili u grupi, prima ili dobiva sitting. SUDRUG: Učitelj je uvijek smatrao abhyasije svojim sudruzima, a ne učenicima. TAPAS ili TAPASYA: Koncentracija duhovne snage volje. TAPASYA: Doslovno, strogost. Dobrovoljno prihvaćanje nekih materijalnih odricanja zbog viših koristi. TARPANA: Ritualno žrtvovanje pokojnim precima. TIRTHA YATRA: Doslovno, posjet mjestima gdje se nalaze svete vode. U Sahaj Margu, putovanje kroz duhovne predjele. TRASMISIJA: Jogička transmisija ili pranahuti. UPANISHAD: Sveti hinduski spisi napisani na sanskrtu; prijenos mističkih iskustava na filozofsku i moralnu razinu. UTSAV: Religiozno slavlje. VAIRAGYA: Odricanje. VAISHNAV ACHARYA: Prema tradiciji, guru Vaishnave ili učenik Vishnua. Onaj koji svoj život posveti najvišoj Stvarnosti. VASANT PANCHAMI: Od VASANT ‘proljeće’ i PANCHAMI ‘peti dan’. Peti dan proljeća, 2. veljače 1873., u mjesecu Vodenjaka, je obljetnica rođenja Velikog Učitelja Samarth Guru Shri Ram Chandraji Maharaja od Fatehgarha (Uttar Pradesh, Indija). VEDA: Doslovno ‘znanje’. Svete knjige brahmanstva; obuhvaćaju četiri zbirke: Rik, Yajus, Sama i Atharva.
202

Glosar

VISHNU: Drugi izraz za brahmansku trijadu: spasitelj svijeta. Ponekad preuzima ljudske oblike svojih avatara. VRITTIS: Sklonosti uma. VIDEA MUKTI: Oslobođenje nakon napuštanja tijela. YASHODA: Krishnina majka. YATRA: Putovanje; obično se odnosi na hodočašća ili na duhovno putovanje (vidi Tirtha Yatra).

203

MOJ UČITELJ
“Bio je Učitelj u pravom smislu riječi, spreman dokazati svoju tvrdnju ili stajalište radije kroz praktičnu demonstraciju nego li kroz opširnu raspravu. Uvjerio sam se u tu crtu njegova karaktera kad ga je neka osoba upitala za neko posebno duhovno stanje. Učitelj se nasmijao i odgovorio: “Ne mogu ti to objasniti, ali, ukoliko tvoje samskare budu dozvolile, mogu ti dati da iskusiš to stanje.”” P. Rajagopalachari Kroz lijepo pripovijedanje knjiga govori o autorovoj rastućoj ljubavi i razumijevanju njegova Učitelja, rijetko jednostavnog, ali duboko duhovnog čovjeka. P. Rajagopalachari (rođen 1927.) odrastao je u bogatom kulturnom naslijeđu Istoka, mada je bio odgajan u velikoj mjeri u zapadnjačkoj tradiciji. Kako se približio pitanjima života zapadnjačkim osjećajem sumnje i znanstvenog uma, bio je osupnut susretom s tim jednostavnim nesvjetskim čovjekom koji je imao odgovore za ljudsku egzistenciju. Tako je započeo jedinstveni odnos, temeljen na čudesnosti Božanskog i esenciji čiste ljubavi. Sahaj Marg (Prirodni put) je sistem praktične pouke duhovnosti Shri Ram Chandra Misije. Riječ je u suštini o dobro poznatoj raja jogi (jogi uma), preobraženoj i pojednostavljenoj kako bi odgovarala potrebama modernog načina življenja. Njegov je cilj unutarnje savršenstvo – ostvarenje Boga. Prema učenju P. Rajagopalacharija, Bog je beskonačan, mada jednostavan te stoga i način da se dođe do Njega mora biti isto tako jednostavan. Ispravnim podešavanjem uma kroz meditaciju, pod praktičkim vodstvom i uz pomoć duhovnog učitelja, može se razviti do najvišeg stupnja. Ta je pomoć moguća kroz upotrebu pranahuti (jogičke transmisije). Definirana je kao transmisija Božanske energije za preobrazbu samog sebe. Tu transmisiju može osjetiti svatko tko prakticira sistem već na kraće vrijeme. U Sahaj Margu se sugerira vođenje jednostavnog i pobožnog obiteljskog života. Traži se prihvaćanje problema i poteškoća svakodnevnog života kao Božjeg blagoslova, jer se takvo okruženje smatra idealnim za duhovni razvoj. Ne naplaćuju se pristojbe za prakticiranje ovoga sistema i svi su dobrodošli. Jedino što se traži je volja za sudjelovanjem.
U Sjevernoj Americi: U Aziji: U Europi: Shri Ram Chandra Mission Shri Ram Chandra Mission Shri Ram Chandra Mission Route 1, Box 122-5 Svjetsko sjedište Vrads SandeVej 4 Highway 109 Babuji Memorial Ahsram Bryrup, Danska International Ashram, Shri Ram Chandra Mission Road DK- 8654 Molena, GA 30258, SAD Manapakkam Chennai 600 116, Indija

www.srcm.org - www.sahajmarg.org