You are on page 1of 4

IZA PRUDA SE VALJA FEDERALIZACIJA BIH

Jasno je da je između ključnih Srba i Hrvata već napravljen ‘deal’ o


federalizaciji BiH, samo je pitanje kada će to strani faktor i u kakvom
pakovanju aminovati.
Početkom novmbra u nekom živopisnom krajoliku, pokraj Bosanskog
Šamca, zvanom Prud, trojica čelnika najjačih nacionalnih stranaka još
jednom su pokušali da ožive ‘mrtvog konja’ zvanog ustavne promjene.
Običnom bh. građaninu pored uobičajeno nejasnih pravih fraza kao
najveća enigma sastanka trojice ostalo je pitanje - zašto Prud? Vjerovatno
je da je ovovremeni Tihić, ovamo negdje daleko, osjetio nostalgiju za
rodnom grudom te poželio da žal za egzotičnim krajolikom, u kojem je
kao dječarac trčakarao za ovcama i kravama, utaži na famozan način: kao
lider koji ostavlja trajni pečat na budućnost BiH. Mihajlo Pupin je,
naprimjer, onomad dobio uglednu Pulicerovu nagradu za svoje
memoarsko djelo “Od čobančeta do naučnika”. Tihićevo životno prudsko
djelo moglo bi se možda zvati “Od čobančeta do vizionara”. No cinici će
kazati da je politički izlet u ovo osebujno selo i jedini ustupak koji je
Tihić tamo dobio.
No šalu na stranu, jer naša bošnjačka izgubljenost je takva da zaista
treba smoći snage pa se našaliti. Pravo pitanje je: ko je inicirao ovaj
sastanak i šta se, zapravo, njime željelo? Evropska Unija odavno muku
mući šta sa tkz. Zapadnim Balkanom (čitaj: državama nastalim na
razvalinama bivše Juge). Ni u samoj EU ne vlada jednoglasje. Prvo je
govereno da će se ove države primati u EU, ali ne po nekom unaprijed
pripremljenom redosljedu i ključu, već shodno svojoj sveukupnoj
(zakonodavnoj, ekonomoskoj i političkoj) pripremljenosti za ulazak u
evropske integracije. Povremeno se čuju glasovi iz Brisela da sve države
Zapadnog Balkana ipak treba primiti u paketu. A onda je opet objavljeno
da je BiH u svim evropskim aranžmanima u zadnjem balkanskom
vagonu.
Zanimljivo je da je još 1991. godine, pod pokroviteljstvom EU
održana međunarodna konferencija u Hagu o rješavanju problema ex –
Jugoslavije (na ovo je Srbe, neki dan u Beogradu, podsjetila Sonja
Biserko). Srbima je tada data garancija da će njihova prava biti
maksimalno poštovana širom Juge i da će se jugoslovenskoj federaciji
prida dati pet milijardi DM za obnovu i razvoj te da će ona odmah biti
primljena u EU. No, Milošević je sve to glatko odbio, računajući da će
preko JNA postići i više od toga. I gle paradoksa, Milošević je svoju
agresiju počeo i završio u Hagu. Reklo bi se da se i u ovom slučaju
ispostavilo tačnim poznato kriminalističko pravilo: zločinac se vratio i
umro na mjestu zločina! Miloševića odavno nema a iza njega je i dalje
ostalo mnogo nereda - kojeg će trebati decenijama pospremati i sanirati -
a u sklopu kojeg je i onaj nesretni Dejton.

1
Brisel neutralan k'o UNPROFOR
Koliko do prošle godine strani protektori su, čini se, bili spremni
otpakovati Dejtonski paket i početi praviti novu normalniju i logičniju
ustvanu strukturu BiH. No, globalni islamski kontekst – usljed stvarnog
ili vještački izazvanog straha od islamskog terorizma na Zapadu –
odnedavno mijenja smjernice zapadnih tutora u Bosni. Zapadnjaci
definitivno ne žele normalno ustrojenu BiH, u kojoj bi bošnjački element
zbog svog brojčanog preimućstva dominirao. Za razliku od Čavića (koji
je to onomad platio gubitkom položaja i koji se upravo ponovo politički
aktivirao s novom strankom), Dodik je navakat shvatio novi zaokret
Zapada glede bh. muslimana, okrenuo se totalnoj nacifikaciji RS-a, i za to
nije dobio ni žuti karton. Od prošle godine stvar je toliko evoluirala –
zahvaljući antimuslimanskom zaokretu stranog faktora, Dodikovoj
ratobornosti i ljigavosti Bošnjačkih čelnika – da se ona hamletovska
dilema hoće li biti RS-a sada preinačila u pitanje hoće li biti BiH. Strani
faktor, odnosno visoki predstavnik kao njegova personifikacija u BiH, po
svemu sudeći neće biti spremni ni prstom mrdnuti da u BiH razluče
“dobre od loših momaka” i maknu se od verbalnih i jalovih upozorenja.
Lajčak je ponovo naglasio da niti on niti međunarodna zajednica nisu
krivci što BiH nazaduje u odnosu na druge zemlje u regionu te poručio
“da ga niko neće isprovocirati na poteze koji bi imali vrlo teške i
nepredvidive posljedice”. Prevedena Lajčakova poruka bi ustvari glasila:
Iako još uvijek imam bonske ovlasti da smijenim Dodika, ma kakve
destrukcije on govorio, planirao i radio ja ga neću smijeniti, jer bi to
imalo vrlo teške i nepredvidive posljedice! Riječju, Srbi bi se nadigli i
pitanje je u kojem bi pravcu bh. brod krenuo, a mi Evropljani nismo
spremni da se s time bakćemo.. Ovdje su sav svoj jad i čemer pokazali
mnogi bošnjački novinari koji su se utrkivali u ponudama Lajčaku: Evo
vam od nas Silajdžića samo ga, molimo vas, u paketu maknite sa
Dodikom! A Srbi su u glas odgovorili: A vi bi vašeg otpisanog političara
žrtvovali za našeg kapitalca – ne dolazi u obzir!
I još jednu stvar ne treba smentnuti s uma: Lajčak je jedan visoko
školovani EU birokrata. On je evropski aparatčik koji zna da će i dalje
visoko kotirati i imati šanese da igra ulogu nekih novih visokih
predstavnika, u nekim drugim kriznim regijama i u UN-u, i to samo ako
bude bezpogovorno poslušan centrali u Briselu. A on se, bezbeli,
opredijelio za ovaj karijeristički put. On nije čovjek od morala i harizme
poput Tadeuša Mazovjeckog, koji će zbog kršenja prava nekih
muslimana, u nekom ratnom krajiškom logoru, podnijeti ostavku. Lajčaka
zato, prije svega treba mudro shvatiti kao megafon kroz koji govori
Brisel. Da je tome tako, i da će se EU u odnosu na Dodika ponašati
potpuno neutralno ili pristrasno, poput ratnog UNPROFOR-a u odnosu na

2
četnike, potvrđuje niz izjava koje mirišu truhlom neutralnošću, od
Havijera Solane, Oli Rena i Doris Pak - koja je neki dan u Banjoj Luci,
bezobrazno napala Harisa Silajdžića kao onog koji je uvijek bio na
suprotnosj strani od one koja želi progres - a da pri tome nije ni
spomenula Dodikove ‘nestašluke’.
To što su Amerikanci (Rafi Gregorijan) pokrenuli tužbu protiv Dodika
za njegov enormni kriminal, također, ne znači da oni žele da ga smijene.
Oni samo žele da mu stave do znanja ko je još uvijek glavni gazda u kući,
te da svoju bahatost može izigravati prema svima samo ne i prema njima.
Uzaludno je nadanje nekih naših zvaničnika da će dolaskom Obame,
Amerika mnogo odlučnije krenuti u raspetljavanje bh. čvora te da će oni
koji proizvode nered ubrzo biti neutralisani ili stavljeni pod čvrstu
kontrolu. Ni Obamina Amerika neće previše patiti od moralnih skrupula,
e da bi se sikirala zbog ustavnog preuređenja jedne male balkanske
državice u kojoj su, da stvar bude još gora, ugroženi neki muslimani. Ovo
tim prije što Obama dobija u nasljeđe toliko problema i belaja kakve
nijedan njegov prethodnik nije dobio. Neki naši kalkulišu da bi kod Barak
Husejn Obame mogao proraditi muslimanski senzibilitet pa bi on mogao
biti uviđavniji prema bh. muslimanima. Da se razumimo, Obamu je
muslimanska kultura tek okrznula, ali on je odgojen u imanentno
kršćanskoj kulturi. Obama, zasigurno, neće mrziti muslimane, kao što
činio njegov prethodnik, ali neće ništa posebno ni žrtvovati da bi ih
zaštitio. Zapravo, Obama je po svom mentalnom habitusu tipični
multikulturalac, kakvog sarajevski ljevičari godinama ovdje nastoje
isklonirati među druga dva naroda - i to u većem broju primjeraka - ali ne
uspijevaju.

Ucijenjeno sveto trojstvo


Tkz. međunarodna zajednica je, dakle, odlučila da bh. problem
naprečac prelomi preko trojice nacionalnih lidera (ranije je uvidjela da je
to nemoguće sa šestericom). No, znakovito je da oni ovdje preustroj bh.
države pokušavaju napraviti preko trojice lidera, od kojih su dvojica
ucijenjena tužbama za kriminal sicilijanskih razmjera (Dodik i Čović), i
sada se postavlja pitanje - a šta je onda sa trećim, da li je i on nečim
ucijenjen? Hvala na pitanju, naš vođa nije kriminalac i ničim nije
ucijenjen. Tihić je samo lider malog formata (čiji objektivni kapacitet
teško da prevazilazi nivo gradonačelnika, npr. jednog Bugojna). Onda su
ga mediji napuhali i eksponirali - blagosiljajući ga epitetima: mudar,
analitičan, smiren, odmjeren, realističan... - uzdignuvši ga na nivo
takmaca Silajdžića i Lagumdžije. Po prirodi stvari, ljudi malog formata i,
bez harizme, uvijek su kooperativniji od onih iza kojih stoji zbiljski
kapacitet. Za to se ne treba čuditi kako je Tihić u Prudu tako olahlo
pristao na stvari na kojima se lomi budućnost bh. Države. U javnosti su

3
najviše napadani prijedlozi rješenja državne imovine i popisa, a možda je
daleko najvažnija sljedeća stavka: - Iz Pruda se osjeća miris troentitetske
fedealizacije BiH. Naime, svi Srbi su apsolutno jednodušni s Dodikom –
RS mora biti i teritorijalno i na svaki drugi način očuvana. Čović je jasno
kazao da on (kao predstavnik bh. Hrvata) neće ništa potraživati od RS-a,
za šta će mu Dodik velikodušno uzvratiti blagoslovom za stvaranje 3.
hrvatskog entiteta. Ima li se u vidu da je Tihić nedavno u Skupštini RS-a
aminovao RS, kao neosporni realitet protiv kojeg on nema ništa, on je
ovim činom osim aplauza u RS i vani, poslao jasnu poruku Hrvatima da
evo i Bošnjaci pristaju na srpski entitet te im ne preostaje ništa nego da se
i oni bore za svoj entitet. Ostaje samo pitanje da li će u aktuelnoj
političkoj trgovini Lagumdžija toliko masno biti nagrađen, da će mu
patriotizam pasti u drugi plan.
Jasno je da je između ključnih Srba i Hrvata već napravljen deal o
federalizaciji BiH, samo je pitanje kada će to strani faktor i u kakvom
pakovanju aminovati. Da podsjetimo, federalizacija automatski znači
pravo federalne jedinice na otcjepljenje. A Tihićeva priča o masovnom
povratku prognanika koji će se dogoditi od 2009. do fantomske 2014.
godine biće samo još jedna dobra i skupa podloga za priloge serijalu
Josipa Pejakovića znanog kao: I ovo je (nekad bila) Bosna i Hercegovina.

AvdićIbrahim 24.12.2008 Sarajevo