Professional Documents
Culture Documents
O kulturnom obrascu*
1
Kad je rec o kulturi jednog naroda moraju se uzeti u obzir sve grane njegovog
duhovnog zivota: ne samo njegova nauka, nego isto tako njegova vera i moral,
njegova knjizevnost i umetnost, njegova politika i pravo, njegova vojska i
privreda, njegovi obicaji i zabave... Tek na osnovu svega toga moze se reci
kakav kulturni obrazac taj narod ima, i koliko je taj obrazac produbljen i prefinjen.
Kao primer jednog visokog kulturnog obrasca uzima se onaj obrazac koji su stari
humanisti izradili na osnovu anticke filozofije. Oni nisu brinuli o usavrsavanju
drustvenih ustanova, nego o oblagorodjavanju pojedinaca. Oblagorodjavanje je
trebalo da pocne samopromatranjem i samosavladjivanjem. Covek ne sme
robovati svojim strastima: umesto da vladaju one njime, neka vlada on njima. Da
bi mogao upravljati samim sobom, njemu je potrebno jedno merilo vrednosti,
prema kome bi svoje prohteve i teznje odmeravao i cenio. Stari Grci su govorili:
»Poznaj sebe sama!«, »Sve sa merom!«. Da bi nasao merilo vrednosti, covek
mora uzeti sve stvari kao delove jedne celine. Tek kad ih dovede u vezu i pokusa
uskladiti, on je u stanju svaku stvar postaviti na svoje mesto i odrediti joj relativnu
vrednost. Tezeci za skladnoscu, on odbacuje sve sto je jednostrano i preterano.
Samo kroz ovako ukupno i uskladjeno razumevanje sveta i zivota covek dolazi
do unutrasnjega mira i ravnoteze. On se ne da suvise uzbuditi ni promenama
srece ni udarima sudbine. Kao sto ne podleze vlastitim strastima, tako ne
podleze ni spoljasnjim potresima. On ne bezi od uspeha u zivotu, ali pazi da mu
uspeh ne postane neodoljiva strast, koja bi poremetila njegovu unutrasnju
ravnotezu. Kao sto je receno, njemu nije ni do cega stalo mnogo. Svoj pravilni
duhovni razvitak smatra glavnim ciljem, ali opet zato ne precenjuje sebe sama,
jer uopste ne precenjuje nista.
Nasa inteligencija nije presadila nikoji stran kulturni obrazac, niti je iz kulturnih
elemenata naseg narodnog zivota izradila jedan originalni obrazac. U doba
Ujedinjene omladine govorilo se o »dobrom Srbinu«. U krugu Svetozara
Markovica govorilo se o mortalnim osobinama jednog socijalista. U prvom slucaju
izradjivao se jedan nacionalni, a u drugom jedan politicki obrazac. Ni u jednom ni
u drugom slucaju nije se mislilo o onome sto je pojedincu bilo potrebno za
formiranje njegovog licnog karaktera, Vrline koje su se negovale kod dobrog
Srbina ili kod dobrog socijalista bile su potrebne ne njemu licno, nego kolektivu
kome je pripadao.
Posle Dositeja drugi moralist od znacaja bio bi Svetozar Markovic. Kao i drugi
socijalisti, tako je i on vise razmisljao o politickom, nego o kulturnom obrascu.
Moralistima se priblizavao utoliko sto je, kao revolucionarnu snagu, prikazivao
pored potlacenih klasa jos i one pojedince koji po svojim licnim osobinama, kao
prve laste, nagovestavaju dolazak novoga doba. Ti su pojedinci bili prvi primerci
novog, boljeg coveka. Za razliku od obicnog coveka, taj bolji covek nije bio
egoist, vec altruist, ali na svoj nacin. Cistim umovanjem on je dolazio do
zakljucka, da je na kraju krajeva altruizam korisniji od egoizma. Takav altruizam,
hladan i sracunat, nije bio nista drugo nego uvidjavniji egoizam. U »boljem
coveku« nije vise bilo ni traga od Dositejeve cuvstvitelnosti. On se stideo
osecajnosti i ugusivao ju je u klici. Usiljavao se da u svima prilikama bude onako
iznad svojih licnih osecanja, kao sto je to naucnik u trenucima posmatranja i
istrazivanja. Markovicev bolji covek imao je slicnosti sa Turgenjevljevim
Bazarovom. Kulturni covek pazi da se sto potpunije i sto skladnije razvija. Bolji
covek bio je jedan sledjeni intelektualac, koji se razvijao samo u jednom pravcu, i
u koga je sve bilo izmozgano. Markovic je verovao u pozitivne nauke onako, kao
Dositej u prosvetiteljsku filozofiju, i zato je nasao svoj ideal u jednom coveku koji
ne bi imao nicega sebicnog ni subjektivnog, ali u isto vreme ne bi imao srca
nimalo. U nase vreme, komunisti su pokazali kakav taj ideal izgleda, kad se
ostvari.
Posle Dositeja i Markovica, u nas nije bilo moralista od veceg uticaja.1 Bogdan
Popovic, Bozidar Knezevic, Uros Petrovic imali su crta jednoga moralista.
Petrovic je umro mlad, a Popovic i Knezevic uticali su na savremenike drugim
svojim osobinama. Medju nasim pesnicima samo bi Njegos imao filozofskih
pesama u pravom smislu reci. Njega, hriscanina i kaludjera, mucio je problem Zla
u svetu. Ali ma koliko da je borbu protivu toga Zla smatrao najsvetijom duznoscu
prema Bogu, on se u Gorskom vijencu ipak pomirio s pokoljem poturica kao s
politickom nuznoscu. Radi uspeha nasega naroda u borbi s Turcima, njegov
vladika Danilo posle duzeg kolebanja nalazi da takvo zlo kao sto je tursko
necovestvo valja suzbijati svima sredstvima, pa cak i onima koja bi s moralnog
gledista bila nedopustena. Taj zakljucak ne moze se sloziti s hriscanskom
etikom; on se da braniti jedino u ime nacionalnih interesa i politicke celishodnosti.
Stoga je razumljivo sto nam Njegos nije ostavio u amanet kulturni, nego
nacionalni obrazac. Gorski vijenac zavrsuje se velicanjem nacionalnog junaka
Vuka Mandusica, u cijim je rukama svaka puska ubojita.
Pored poluintelektualca koji je uspeo, ima i poluintelektualac koji nije uspeo. Vec
pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar.
Poluintelektualac u takvom polozaju tim je opasniji, sto ne zna ni za kakve
moralne obzire koji bi njegovo ogorcenje ublazavali. To nije bilo slucajno da su
mnogi ozlojedjeni poluintelektualci otisli u komuniste.