Biblioteka Posebno Urednici Kruno Ivana Grozdana Lokotar Sor Cvitan izdanje

Glavni urednik Kruno Lokotar

CIP - K a t a l o g i z a c i j a u publikaciji N a c i o n a l n a i sveučilišna knjižnica - Z a g r e b U D K 172.3 17.022.2 329.18(430)"1933/1945":17 J A S P E R S , Karl Pitanje krivnje : ο političkoj odgovornosti N j e m a č k e / Karl J a s p e r s ; <preveo Boris Perić>. - Z a g r e b : A G M , 2 0 0 6 . - (Biblioteka P o s e b n o izdanje) Prijevod djela: Die Schuldfrage. ISBN 9 5 3 - 1 7 4 - 2 7 0 - 7 I. N a c i z a m -- N j e m a č k a -- Pitanje odgovornosti II. Krivnja — Filozofsko utemeljenje III. K o l e k t i v n a krivnja -Filozofsko utemeljenje IV. O d g o v o r n o s t -Filozofsko utemeljenje 460505078

Karl Jaspers

PITANJE KRIVNJE
Ο političkoj odgovornosti Njemačke S njemačkoga Boris preveo

Perić

AGf M
Zagreb 2 0 0 6

© C o p y r i g h t by Piper Verlag G m b H , München 1 9 8 7

PREDGOVOR Iz niza predavanja ο duhovnoj situaciji u Njemačkoj, odr­ žanih tijekom zimskog semestra 1945.-1946., ovdje se objavljuje sadržaj satova na kojima je bilo riječi ο pitanju krivnje. Svim ovim izlaganjima želio bih kao Nijemac medu Nijemcima poticati jasnoću i složnost, kao čovjek medu ljudima sudjelovati u našem zalaganju za istinu. Heidelberg, travnja 1946.

UVOD U NIZ PREDAVANJA Ο DUHOVNOJ SITUACIJI U NJEMAČKOJ U Njemačkoj se moramo zajednički duhovno snaći. Mi još ne posjedujemo zajedničko tlo. Nastojimo se okupiti. To što vam izlažem izniklo je iz međusobnih razgovora, koje svi mi vodimo, svatko u svom krugu. Spram misli koje iznosim svatko se mora odrediti na svoj način - ne treba ih olako uzimati kao valjane, već bi ih valjalo razmotriti - ali ne treba im ni jednostavno pro­ tusloviti, već ih iskušati, predočiti i provjeriti. Želimo naučiti razgovarati jedni s drugima. To znači da ne želimo samo ponavljati svoja mišljenja, već čuti što drugi misli. Ne želimo samo tvrditi, već razmišljati u kontekstu, osluškivati razloge, biti spremni da dođemo do novog uvida. Želimo pokušati zauzeti drugo stajalište. Štoviše, mi jednostavno želimo tražiti ono što nam pro­ turječi. Zahvaćanje zajedničkog u proturječnom važnije je od brzopleta učvršćivanja stajališta koja se međusobno isključuju zbog čega razgovor završava kao bezizgledan. Tako je lako zastupati različite afektivne prosudbe; mirno predočavanje pada nam, naprotiv, teško. Lako je prekidati komunikaciju prkosnim tvrdnjama; teško je, naprotiv,

neprestance nadilaziti tvrdnje i prodirati u područje istine. Lako je posegnuti za nekim mišljenjem i držati ga se, ne bi li se izbjeglo daljnje razmišljanje; teško je, naprotiv, napredovati korak po korak i nikad se ne opirati daljnjim pitanjima. Moramo ponovno uspostaviti spremnost na razmišljanje, što podrazumijeva da se ne opijamo osjećajima ponosa, očaja, srdžbe, prkosa, osvete, prijezira, već da te osjećaje "stavimo na led" i vidimo što je zaista posrijedi. Ali za međusobni razgovor vrijedi i obrnuto: lako je sve misliti neobvezatno i nikad ne odlučivati; teško je donijeti istinsku odluku u svjetlu mišljenja, otvorenog prema svim stranama. Lako je govorom izbjegavati odgovornost; teško je pridržavati se odluke bez svojeglavosti. Lako je u svakoj situaciji slijediti i najmanji otpor; teško je držati se zacrtana puta, predvođen bezuvjetnom odlukom kroz svu pokretljivost i savitljivost mišljenja. Na izvorište stižemo kad smo zaista u mogućnosti govoriti jedni s drugima. Stoga u nama mora ostati nešto što će vjerovati drugome i zasluživati povjerenje. Tad će u uzajamnom razgovoru postati moguća ona tišina u kojoj se zajednički osluškuje i čuje što je istinito. Zbog toga nećemo osjećati srdžbu jedni prema drugima, već ćemo pokušati zajedno pronaći put. Afekt se protivi istini govornika. Nećemo se patetično busati u prsa kako bismo uvrijedili drugog, nećemo samozadovoljno hvaliti ono što je mišljeno samo da bi uvrijedilo druge. Ali ne smije biti ograda obazrive suzdržljivosti, blagosti kroz prešućivanje, utjehe kroz obmanu. Ne postoji pitanje koje ne bi smjelo

biti postavljeno, nikakva srcu prirasla samorazumljivost, nikakav osjećaj ni životna laž koje bi trebalo štititi. Ali pogotovo ne smije biti dopušteno da jedni druge izazovnim, neutemeljenim i olako donesenim sudovima drsko udaramo u lice. Mi spadamo zajedno; kad međusobno razgovaramo, moramo osjećati našu zajedničku stvar. U takvom govoru nitko nije sudac drugome, svatko je ujedno optuženik i sudac. Sve ove godine slušali smo kako drugi ljudi postaju prezrivi. S time ne želimo nastaviti. Ali to nam uvijek uspijeva samo djelomice. Svi mi težimo tome da se opravdavamo i kao snage koje se osjećaju suparničkima međusobno optužujemo. Danas se moramo staviti na kušnju oštriju nego ikad. Sljedeće nam mora biti jasno: tijek stvari kao da nameće kako je u pravu uvijek onaj koji je preživio. Uspjeh nam, čini se, daje za pravo. Tko pliva gore, misli da je pri istini dobre stvari. U tome leži duboka nepravda sljepila za posrnule, za nemoćne, za one što su ih događaji smlavili. Tako je bilo oduvijek. Takvo je bilo prusko-njemačko bučanje nakon 1866. i 1870., koje je užasnulo Nietzschea. J o š neobuzdanije bilo je bučanje nacionalsocijalizma iz 1933. Sad se moramo sami zapitati ne podliježemo li opet jednom drukčijem bučanju, ne postajemo li samopravedni, izvodeći legitimnost iz svoga pukog preživljavanja i činjenice da smo patili. Mora nam biti jasno: za to što živimo i preživljavamo nismo zaslužni mi sami; to što u strahovitom razaranju imamo nove odnose s novim šansama nismo stekli vlas9

titom snagom. Ne pripisujmo si legitimnost koja nam ne pripada. Kao što je danas svaka njemačka vlada autoritarna vlada koju su postavili Saveznici, tako svaki Nijemac, svatko od nas, svoj današnji djelatni prostor zahvaljuje volji ili dopuštenju Saveznika. To je strahovita činjenica. Istinitost nas prisiljava da je nijedan dan ne zaboravimo. Ona nas čuva od obijesti i uči skromnosti. Danas, kao i uvijek, postoje ozlojeđeni ljudi, koji sma­ traju da su u pravu i svojataju zasluge postignute uz tudu pomoć. Nitko ne može u potpunosti izaći iz te situacije. I sami smo ozlojeđeni. Neka se ozlojeđenost pročisti. Mi se borimo za čistoću duše. U to ne spada samo umni rad već i njime potaknut rad srca. Vi koji slušate ova predavanja osjetit ćete suglasje ili otpor, a i sam se osnovom svoga mišljenja neću kretati bez uzbuđenja. Ako u jednostranom predavanju faktički i ne razgovaramo jedni s drugima, ne mogu izbjeći da se netko osjeti gotovo osobno pogođen. Unaprijed vas molim: oprostite mi ako vrijeđam. Ja to ne želim. Ali sam odlučan da se što je moguće razboritije okušam u najradikalnijim mislima. Razgovaramo li jedni s drugima, stječemo više od naše vlastite povezanosti. Na taj način stvaramo neizostavnu osnovu za razgovor s drugim narodima. Na krajnjoj otvorenosti i iskrenosti ne počiva samo na­ še dostojanstvo - koje je moguće i u nemoći - nego i naša vlastita prilika. Svakom Nijemcu nameće se pitanje hoće li
10

krenuti tim putem uz opasnost svih razočaranja, uz opasnost daljnjih gubitaka i lake zloupotrebe od strane moćnih. Odgovor glasi: taj put je jedini koji će našu dušu spasiti od izopćenja. Moramo vidjeti što će se na njemu zbiti. On je duhovno-politički izazov na rubu ponora. Ako je uspjeh moguć, onda je to samo dugoročno. J o š dugo nam neće pristupati s povjerenjem. Stav ponosne šutnje za kratak rok zacijelo je opravdana krinka, iza koje ćemo predahnuti i pribrati se. Ali on će postati samoobmanom i lukavštinom spram drugog ako si dopusti da se prkosno skriva u sebi samom, da sprečava jasnoću i uzmiče pred potresenošću zbiljom. Ponos koji se pogrešno smatra muškim, a zapravo uzmiče, uzima šutnju kao posljednje preostalo borbeno djelovanje u nemoći. Uzajamni razgovor danas je u Njemačkoj otežan, ali on je i najveća zadaća, jer smo medu sobom izrazito različiti po onom što smo doživjeli, osjetili, željeli i učinili. Pod plaštem iznuđene, vanjske zajednice skrivalo se ono što je puno mogućnosti i sad se može razvijati. Moramo naučiti suosjećati i vidjeti poteškoće u posve različitim situacijama i stavovima. U osnovnim crtama nama Nijemcima danas je možda zajedničko samo negativno: pripadnost jednom državo­ tvornom narodu, do kraja poraženom, izloženom na milost i nemilost pobjednicima; nedostatak zajedničkog tla koje bi nas sve povezivalo; rasutost: svatko je u bitnome oslonjen sam na sebe, a ipak je svatko ponaosob bespomoćan. Za­ jednički nam je nedostatak zajedničkog.

u

U šutnji pod nivelirajućim govorima javne propagande tijekom tih dvanaest godina zauzeli smo različite unutarnje stavove. U Njemačkoj danas nemamo jedinstven ustroj naših duša, vrednovanja i želja. Zbog onog u što smo sve te godine vjerovali, što smo smatrali istinitim, što nam je bio smisao života, unutar sebe toliko odmicalo, način preobrazbe sada mora biti različit za svakog pojedinca. Svi se mi preobražavamo. Ali nismo svi pošli istim putem prema novome tlu zajedničke istine koje tražimo i koje će nas sve objediniti. U takvoj katastrofi svatko ima pravo dopustiti pretapanje prema novom rođenju, bez straha da će time izgubiti čast. Sadašnje ukazivanje razlika posljedica je činjenice da dvanaest godina nije bila moguća javna rasprava i da se čak i u intimnom životu sve što je predstavljalo opoziciju ograničavalo na najintimnije razgovore, suzdržane dijelom čak i prema prijateljima. Javan i sveopći, stoga sugestivan i za omladinu koja je u njemu stasala gotovo samorazumljiv, bio je samo nacionalsocijalistički način mišljenja i govorenja. Budući da danas opet možemo slobodno govoriti, nalazimo se kao da dolazimo iz različitih svjetova. A ipak svi govorimo njemačkim jezikom, svi smo rođeni u ovoj zemlji i ovdje nam je domovina. Želimo pronaći put jedni k drugima, razgovarati jedni s drugima i nastojati se međusobno uvjeriti. N a š a poimanja događaja bila su različita do nepomi­ rljivosti: neki su čitav taj lom kroz iskustvo gubitka na­ cionalnog dostojanstva doživjeli već 1933., drugi od lipnja 1934., neki 1938. s pogromima nad Židovima, mnogi od
12

1942., kad je poraz postao vjerojatan, ili od 1943., kad je postao izvjestan, a neki tek 1945., kad je zaista uslijedio. Prvima je 1945. bila oslobođenje novih mogućnosti, za druge to su bili najteži dani jer su donijeli kraj pretpostavljenog nacionalnog carstva. Neki su radikalno gledali na uzrok nevolje i izvukli pouke. Oni su se već 1933. nadali intervenciji i ulasku zapadnih snaga. Sad, kad su vrata njemačke tamnice zatvorena, oslo­ bođenje može doći samo još izvana. Budućnost njemačke duše bila je vezana uz to oslobođenje. Da uništenje njemač­ kog bića ne bude konačno, to je oslobođenje moralo usli­ jediti što je moguće brže, kroz zapadne bratske države u zajedničkom europskom interesu. To oslobođenje nije se dogodilo, već je put išao do 1945., do najstrašnijeg uništenja svih naših fizičkih i moralnih zbiljnosti. Ali to shvaćanje uopće nam nije zajedničko. Osim onih koji su u nacionalsocijalizmu vidjeli zlatno doba ili ga još uvijek vide, bilo je i protivnika nacionalsocijalizma, koji su ipak bili uvjereni da pobjeda Hitlerove Njemačke neće imati za posljedicu uništenje njemačke biti. Štoviše, u takvoj pobjedi Njemačke vidjeli su zalog velike budućnosti, jer su mislili da će se pobjedonosna Njemačka riješiti Partije, bilo to odmah ili s Hitlerovom smrću. Oni nisu vjerovali staroj prosudbi da se svaka državna sila može održati samo pomoću snaga na kojima je zasnovana, nisu vjerovali da bi teror po prirodi stvari upravo nakon pobjede bio nesalomiv, da bi Njemačka nakon pobjede i otpuštanja vojske iz SSa kao robovski narod bila podjarmljena u obnašanju

13

usamljene, razorne i neslobodne svjetske vlasti u kojoj bi se ugušilo sve što je njemačko. Današnja je nevolja u svojoj osobitoj pojavnosti izrazito različita. Svakog doduše more brige, jaka ograničenja i fizičke patnje, ali posrijedi je nešto sasvim drugo: ima li netko još stan ili se nalazi u kućnom pritvoru ili pak živi kao žrtva bombardiranja; je li netko svoje gubitke doživio u borbi na fronti, kod kuće ili u koncentracijskom logoru; je li netko bio žrtva Gestapa ili je spadao medu one koji su imali korist od režima, makar i u strahu. Gotovo svatko je izgubio rodbinu ili prijatelje, ali način na koji ih je izgubio, u borbi na fronti, bombardiranju, koncentracijskom logoru ili masovnom ubijanju od strane režima, za posljedicu ima nadasve različit osobni stav. Nevolja je različita po načinu. Nevolja je različita po načinu. Većina ima sluha samo za onu vlastitu. Svatko teži da velike gubitke i patnje protumači kao žrtva, ali čega je bio žrtva, u tome postoje toliko duboke razlike da su ljudi njima isprva razdvojeni. Silna razlika proizlazi iz gubitka vjere. Samo transcendentno zasnovana crkvena ili filozofska vjera može se održati kroz sve te katastrofe. Što je vrijedilo u svijetu, slomilo se. Uvjereni nacionalsocijalist može samo kroz misli, koje su još apsurdnije nego u doba njegove vladavine, hvatati prolazne snove. Nacionalist zbunjeno stoji između zazora nacionalsocijalizma, koji je prozreo, i realnog po­ ložaja Njemačke. Sve te razlike neprestance dovode do lomova medu nama Nijemcima, to više što našem opstanku nedostaje zajednička etičko-politička osnova. Naziremo sjenu zaista zajedničkog
14

političkog tla, na kojem možemo ostati solidarni čak i u najžešćim razmiricama. Nama u velikoj mjeri nedostaje to da jedni s drugima razgovaramo i jedni druge saslušamo. To se pogoršava činjenicom da mnogi ljudi zapravo ne žele razmišljati. Oni traže samo parole i poslušnost. Ne pitaju i ne odgovaraju, osim ponavljanjem uvježbanih uzrečica. Oni mogu samo tvrditi i slušati, ne mogu provjeravati i uviđati, stoga ih se ne može ni uvjeriti. Kako razgovarati s ljudima koji ne žele sudjelovati u razgovoru u kojem se provjerava i razmišlja i u kojem ljudi traže svoju samostalnost kroz uvid i uvjerenje! Njemačka može ponovno doći k sebi samo ako mi Ni­ jemci pronađemo zajednički put u komunikaciji i ako nau­ čimo zaista razgovarati jedni s drugima, svjesni svoje silne različitosti. Jedinstvo kroz prisilu ne vrijedi ništa; poput privida ono će se rasplinuti u katastrofi. Jednodušnost postignuta međusobnim razgovorom i razumijevanjem dovodi do zajedništva koje traje i odolijeva. Prikazujemo li ono tipično, nitko se ne mora svrstati. Tko nešto dovodi u odnos prema sebi, čini to na vlastitu odgovornost.

15

Pitanje krivnje Gotovo čitav svijet optužuje Njemačku i Nijemce. Ο našoj krivnji raspravlja se sa srdžbom, užasom, mržnjom i prijezirom. Traži se kazna i odmazda. U tome ne sudjeluju samo pobjednici već i neki njemački emigranti, pa čak i neutralne države. U Njemačkoj postoje ljudi koji priznaju krivnju, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge. Pred tim pitanjem se uzmiče. Mi živimo u nevolji, velik dio stanovništva u toliko velikoj i neposrednoj da je naoko postao neosjetljiv za ovakva razmatranja. Njega zanima ono što umanjuje nevolju, što donosi posao i kruh, stan i toplinu. Obzorje je postalo usko. Čovjek ne voli slušati ο krivnji, ο prošlosti, ne tiče ga se svjetska povijest. On jednostavno želi prestati patiti, želi izaći iz bijede, živjeti, ali ne i razmišljati. Raspoloženje prije sugerira da bi čovjek nakon tolike užasne patnje trebao biti nagrađen, u svakom slučaju utješen, a ne da mu se još natovari krivnja. Unatoč tome: i onaj tko je svjestan vlastite izloženosti krajnostima na trenutke ipak osjeća poriv prema umirujućoj istini. Nije svejedno ili je tek predmet negodovanja što uz nevolju ide i optužba. Mi želimo razjasniti je li ta optužba
16

pravedna ili nepravedna i u kojem smislu. Jer upravo u nevolji ono najneophodnije može biti utoliko osjetnije: postati čist u vlastitoj duši te misliti i činiti ono što je pravedno ne bi li se iz uzroka pred ništavilom dohvatio život. Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obvezni da ο pitanju naše krivnje imamo jasno gledište i iz njega izvlačimo zaključke. Na to nas obvezuje naše ljudsko dostojanstvo. Već nam za ono što svijet misli ο nama ne može biti svejedno, jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu: prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci. Još nam je važnije da nam vlastiti život u nevolji i zavisnosti može sačuvati dostojanstvo samo kroz iskrenost spram sebe. Pitanje krivnje je, više od pitanja koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami sebi. Naša trenutna svijest ο postojanju i ο sebi samima zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo na njega. Ono je životno pitanje njemačke duše. Samo preko njega može doći do zaokreta koji će nas dovesti do obnove iz temelja našeg bića. Najveće posljedice po naš opstanak imaju doduše proglašavanja krivnje od strane pobjednika, ona imaju politički karakter, ali nam ne pomažu u onome što je odlučujuće: u našem unutarnjem zaokretu. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje. Ta razlikovanja zacrtat ću prvo u skici, kako bih potom kroz njih razjasnio naš trenutni njemački položaj. Razlikovanja doduše ne vrijede apsolutno. Na kraju se nalazi uzrok onoga što nazivamo krivnjom, u jednom jedinom sveobuhvatnom
17

pojmu. Ali to može postati jasno isključivo kroz ono što stječemo putem razlikovanja. Naši mračni osjećaji bez daljnjeg ne zavređuju povjerenje. Neposrednost doduše jest vlastita stvarnost, ona je sadaš­ njost naše duše. Ali osjećaji nisu jednostavno tu, kao vitalne datosti. Posredovani su našim unutarnjim djelovanjem, na­ šim mišljenjem i našim znanjem. Razjašnjavaju se i produb­ ljuju u mjeri u kojoj mislimo. Ne možemo se osloniti na osjećaj kao takav. Pozivanje na osjećaje predstavlja naivnost koja izmiče objektivnosti onog što se može znati i misliti. Do istinskog osjećaja, koji nam omogućuje da pouzdano živimo, doći ćemo tek nakon svestranog promišljanja i predočavanja neke stvari, neprestance praćenog, vodenog i ometanog osjećajima.

18

A. N A C R T RAZLIKOVANJA

1. Valja razlikovati:

Četiri pojma

krivnje

1. Kriminalnu krivnju: Zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone. Instanca je sud, koji u formalnom postupku pouzdano određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone. 2. Političku krivnju: Ona postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje moram snositi po­ sljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost). Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada. Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici. Uspjeh odlučuje. Smanjenje samovolje i sile proizlazi iz političke mudrosti, koja misli na daljnje posljedice, i priznavanja normi koje vrijede kao prirodno pravo i pravo naroda. 3. Moralnu krivnju: Za djela koja uvijek činim kao po­ jedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojed19

nostavljeno "naređenje je naređenje!". Kao što zločini ostaju zločini i kad su naređeni (iako sukladno mjeri opasnosti, ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me voli i zainteresiran je za moju dušu. 4. Metafizičku krivnju: Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog. Razlikovanje četiriju pojmova krivnje objašnjava smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politička krivnja
20

znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog pojedinačnog državljana u odnosu na zločine koji su po­ činjeni u ime države. Ο zločinima može odlučivati sudac, ο političkoj odgovornosti pobjednik; ο moralnoj krivnji može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Možda je moguća objava metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno saopćiti. Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom došli do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj način iskusili zaka­ zivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih ljudi. Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno ne da rasvijetliti, već u najboljem slučaju samo općenito razmotriti. Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površ­ nosti naklapanja ο krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom zahvatu, na način lošeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, ο kojemu je nemoguće govoriti kao ο našoj krivnji. Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti kolika je povezanost medu različitostima. Svaki pojam krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za sfere drugih pojmova krivnje. Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bismo anđeli, a preostala tri pojma krivnje osta­ la bi bespredmetna.

21

nostavljeno "naređenje je naređenje!". Kao što zločini ostaju zločini i kad su naređeni (iako sukladno mjeri opasnosti, ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me voli i zainteresiran je za moju dušu. 4. Metafizičku krivnju: Postoji solidarnost medu ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze medu ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog. Razlikovanje četiriju pojmova krivnje objašnjava smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politička krivnja
20

znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog pojedinačnog državljana u odnosu na zločine koji su po­ činjeni u ime države. Ο zločinima može odlučivati sudac, ο političkoj odgovornosti pobjednik; ο moralnoj krivnji može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Možda je moguća objava metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno saopćiti. Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom došli do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj način iskusili zaka­ zivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih ljudi. Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno ne da rasvijetliti, već u najboljem slučaju samo općenito razmotriti. Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površ­ nosti naklapanja ο krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom zahvatu, na način lošeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, ο kojemu je nemoguće govoriti kao ο našoj krivnji. Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti kolika je povezanost medu različitostima. Svaki pojam krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za sfere drugih pojmova krivnje. Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bismo anđeli, a preostala tri pojma krivnje osta­ la bi bespredmetna.

21

Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih tek izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i pro­ puštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepra­ vednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere, koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje. U moralno spada i nejasnoća u vezi sa značenjem moći u ljudskom suživotu. Zamagljivanje tog temeljnog činjeničnog stanja isto je tako krivnja kao i lažna apsolutizacija moći kao jedinog mjerodavnog čimbenika događanja. Sudbina je svakog čovjeka da bude upleten u odnose moći u ko­ jima živi. To je neizbježna krivnja sviju, krivnja bivanja čovjekom. Njoj se suprotstavlja zalaganjem za onu moć koja ostvaruje pravo i ljudska prava. Propuštanje suradnje u strukturiranju odnosa moći, u borbi za moć u smislu služenja pravu, temeljna je politička krivnja, koja ujedno predstavlja i moralnu krivnju. Politička krivnja postaje moralnom krivnjom tamo gdje se uz pomoć moći uništava smisao moći - ostvarenje prava, etos i čistoća vlastitog naroda. Jer, gdje se moć sama ne ograničava tamo su nasilje i teror te naposljetku uništenje opstanka i duše. Iz moralnog načina života većine pojedinaca širokih narodnih krugova u svakodnevnom ponašanju izrasta od­ ređeno političko ponašanje, a s njime i političko stanje. Ali pojedinac živi pod pretpostavkama povijesno već izrasla političkog stanja, koji je ostvaren etosom i politikom pre­ daka a omogućen stanjem u svijetu. Tu postoje dvije u shemi suprotstavljene mogućnosti.
22

Politički etos princip je državnog opstanka u kojem svi sudjeluju svojom sviješću, svojim znanjem, svojim mni­ jenjem i svojim htijenjem. Življenje je to političke slobode kao neprestano kretanje propadanja i činjenja boljim. To življenje omogućeno je zadatkom i mogućnošću zajedničke odgovornosti sviju. Ili, pak, vlada stanje u kojem ono političko većini ostaje strano. Državna moć ne doživljava se kao nešto osobno. Čovjek se ne doživljava suodgovornim, već je politički nedjelatan promatrač, radi i djeluje u slijepoj po­ slušnosti. Savjest mu je čista kako u poslušnosti, tako i u nesudjelovanju u onome što moćnici odlučuju i čine. Političku realnost on trpi kao nešto strano, težeći da s njome izađe na kraj lukavstvom u korist osobnih prednosti, ili pak živi u slijepom oduševljenju vlastitog žrtvovanja. Razlika je to između političke slobode i političke diktature. Ali uglavnom više nije na pojedincima da odlučuju koje će stanje vladati. Pojedinac se u njemu rada, zahvaljujući sreći ili kobi; on mora prihvatiti ono što je preuzeto i stvarno. Nijedan pojedinac i nijedna skupina ne može odjednom promijeniti pretpostavke, po kojima zaista svi živimo.

2.

Posljedice

krivnje

Krivnja ima izvanjske posljedice koje se tiču opstanka, shvatio to onaj koji je njima pogođen ili ne, a ima i unutarnje koje se tiču samosvijesti, kad sam sebe prozrem u krivnji.

23

a) Zločin stiže kazna. Pretpostavka je prihvaćanje krivca od strane suca u njegovu slobodnom voljnom određenju, a ne prihvaćanje da je kažnjen s pravom. b) Za političku krivnju postoji odgovornost, a kao njezina posljedica ispravljanje nanesenog zla te nadalje gubitak ili ograničavanje političke moći i političkih prava. Stoji li politička krivnja u vezi s događajima koji svoja rješenja pronalaze u ratu, posljedica za pobijeđene može biti: uništenje, deportacija, istrijebljenje. Ili, pak, pobjednik posljedice može prevesti u oblik prava, a time i mjere, ako želi. c) Iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora i obnova. Posrijedi je unutarnji proces, koji će potom imati realne posljedice u svijetu. d) Metafizička krivnja za posljedicu ima preobrazbu ljudske samosvijesti pred Bogom. Ponos se slama. Ta samopreobrazba kroz unutarnje djelovanje može dovesti do novog temelja aktivnog života, povezanog s neizbrisivom sviješću ο krivnji u poniznosti koja se dosuđuje pred Bogom i svaki čin uranja u atmosferu u kojoj obijest postaje nemoguća.

3.

Sila.

Pravo.

Milost

Da se među ljudima odlučuje silom kad se ne uspijevaju sporazumjeti te da je sav državni poredak kroćenje te sile, doduše tako da ona ostaje monopol države - prema unutra kao prisilna uspostava prava, prema van kao rat - na to se u mirnim vremenima gotovo zaboravilo.
24

Gdje s ratom nastupa sila, završava pravo. Mi Europljani pokušali smo i u tom slučaju još zadržati ostatak prava i zakona kroz odredbe međunarodnog prava, koje vrijede i u ratu, a posljednji put su zacrtane u Haškoj i Ženevskoj konvenciji. Čini se da je to bilo uzalud. Gdje se primjenjuje, sila se potiče. Pobjednik odlučuje što će se dogoditi s pobijeđenim. Vrijedi načelo "vae victis". Pobijeđeni može samo birati hoće li umrijeti ili činiti i trpjeti što pobjednik želi. Oduvijek se uglavnom odlučivao za život. Pravo je visoka ideja ljudi koji njen opstanak zasnivaju na razlogu, koji se doduše može osigurati samo silom, ali silom ne može biti određen. Gdje ljudi postaju svjesni svoga ljudskog postojanja i priznaju čovjeka kao čovjeka, tamo uspostavljaju ljudska prava i temelje ih na prirodnom pravu, na koje se mogu pozivati i pobjednik i pobijeđeni. Čim se pojavi ideja prava, može se pregovarati, kako bi se istinsko pravo pronašlo kroz raspravu i metodički postupak. Ono što je u slučaju potpune pobjede između pobjednika i pobijeđenog još pravno usklađeno, do danas je doduše ostalo tek vrlo ograničeno područje unutar događaja ο kojima se odlučuje političkim voljnim aktima. Oni postaju temeljem pozitivnog, faktičnog prava, dok ih same pravo ne opravdava. Pravo se može odnositi samo na krivnju u smislu zlo­ čina i u smislu političke odgovornosti, ne i na moralnu i metafizičku krivnju.

25

Ali pravo može priznati i onaj koji predstavlja kažnjeni ili odgovorni dio. Zločinac svoju kaznu može iskusiti kao čast i ponovnu uspostavu. Politički odgovoran pojedinac može ono što odsad mora preuzeti kao pretpostavku svog opstanka prihvatiti kao datost sudbinske odluke. Milost je akt koji ograničava učinak čistog prava i razorne sile. Ljudskost osjeća višu istinu od one koja leži u pravolinijskoj dosljednosti kako prava, tako i sile. a) Unatoč pravu djeluje milosrđe kako bi otvorilo prostor pravde bez zakona. Jer svi su ljudski propisi u svojim učin­ cima puni nedostataka i nepravde. b) Unatoč mogućnosti sile, pobjednik iskazuje milost, bilo zbog svrhovitosti, jer bi mu pobijeđeni mogao služiti, bilo zbog velikodušnosti, jer mu ostavljanje pobijeđenog na životu može pružiti pojačan osjećaj moći i mjere, ili jer se svojom savješću podređuje zahtjevima općeljudskog prirodnog prava, koje pobijeđenom ne oduzima sva prava kao ni zločincu.

4.

Tko sudi i kome ili čemu se sudi?

U kiši optužbi čovjek se pita: tko koga? Optužba je smislena samo ako je određena svojim gledištem i predmetom i ako se time ograničuje, a jasna samo ako se zna tko je tužitelj, a tko optuženik. a) Raščlanimo isprva smisao prema niti vodilji četiriju načina krivnje. Optuženik čuje prigovore izvana, iz svijeta ili iznutra, iz vlastite duše.
26

Izvana su smisleni samo u odnosu na zločin i političku krivnju. Izgovaraju se s voljom da se utječe na izricanje kazne i pozove na odgovornost. Oni važe pravno i politički, ne moralno i ne metafizički. Iznutra krivac sluša prigovore koji se odnose na njegovo moralno zakazivanje i njegovu metafizičku lomljivost, a ukoliko se u tome nalazi uzrok njegova političkog ili zlo­ činačkog djelovanja ili nedjelovanja, odnose se i na to. Moralno se krivnja može pripisati samo sebi samome, ne drugome, odnosno drugome samo u solidarnosti borbe utemeljene na ljubavi. Nitko ne može drugome moralno suditi, osim ako sudi u unutarnjoj povezanosti, kao da sudi samome sebi. Samo gdje je drugi za mene kao ja sâm, tamo je blizina, koja u slobodnoj komunikaciji može polučiti zajedničku stvar, što naposljetku svatko provodi u samoći. Utvrđivanje nečije krivnje ne može se odnositi na njegove nazore, već samo na određene radnje i načine ponašanja. Kod individualnog prosuđivanja čovjek doduše gleda da uzme u obzir nazor i motive, no to istinski može postići samo ako se oni mogu utvrditi prema objektivnim značajkama, tj. radnjama i načinima ponašanja. b) Pitanje je u kojem se smislu može suditi kolektivu, a u kojem samo pojedincu. Nedvojbeno je smisleno sve državljane jedne države držati odgovornima za posljedice proizišle iz djelovanja te države. Tu se pogađa kolektiv. Odgovornost je, međutim, određena i ograničena, bez mo­ ralnog i metafizičkog okrivljavanja pojedinca. Ona pogađa i one državljane koji su se opirali režimu i djelovanju koje se
27

razmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost organizacijama, strankama, grupama. Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti tom društvu poziva na odgovornost. Postoje udruženja razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za sobom kaznenu odgovornost. Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac. Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki poje­ dinac samom pripadnošću tom narodu. Naravno da postoji zajedništvo jezika, običaja i navika te podrijetla. Ali u tome su ujedno moguće toliko jake razlike da ljudi koji govore istim jezikom mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko strani kao da uopće ne pripadaju istom narodu. Moralno se može prosuđivati uvijek samo ο pojedincu, nikad ο kolektivu. Način mišljenja prema kojem se ljudi sagledavaju, karakteriziraju i prosuđuju u kolektivima nevjerojatno je rasprostranjen. Takve karakteristike primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza - nikad ne pogađaju rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, već tipske pojmove, kojima više ili manje odgovaraju. Zamjena rodnog s tipološkim shvaćanjem znak je kolektivnog mišljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norvežani, ti Židovi i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci - ili: ti muškarci, te žene, ta mladež, ti stari. Činjenica da se tipološkim
28

shvaćanjem nešto pogađa ne smije dovesti do mišljenja da je obuhvaćen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da je pogođen onom sveopćom karakteristikom. To je način mišljenja koji se provlači stoljećima, kao sredstvo mržnje među narodima i skupinama ljudi. Taj, većini nažalost prirodan i razumljiv način mišljenja, nacionalsocijalisti su primijenili na najgori mogući način i utuvili ga svojom stranačkom propagandom ljudima u glave. Činilo se da više ne postoje ljudi, već samo još oni kolektivi. Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine - ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci. Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost ovdje uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu. Kategorijsko prosuđivanje ο narodu uvijek predstavlja nepravdu; ono pretpostavlja pogrešno supstancijaliziranje imajući za posljedicu obeščašćenje čovjeka kao pojedinca. Svjetsko mišljenje, koje jednom narodu pripisuje kolektivnu krivnju, činjenica je, međutim, iste vrste poput one da se tisućljećima mislilo i govorilo: Židovi su krivi što je Isus raspet na križu. Tko su ti Židovi? Određena skupina političkih i religioznih revnosnika koja je među Židovima u

29

razmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost organizacijama, strankama, grupama. Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti tom društvu poziva na odgovornost. Postoje udruženja razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za sobom kaznenu odgovornost. Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac. Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki poje­ dinac samom pripadnošću tom narodu. Naravno da postoji zajedništvo jezika, običaja i navika te podrijetla. Ali u tome su ujedno moguće toliko jake razlike da ljudi koji govore istim jezikom mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko strani kao da uopće ne pripadaju istom narodu. Moralno se može prosuđivati uvijek samo ο pojedincu, nikad ο kolektivu. Način mišljenja prema kojem se ljudi sagledavaju, karakteriziraju i prosuđuju u kolektivima nevjerojatno je rasprostranjen. Takve karakteristike primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza - nikad ne pogađaju rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, već tipske pojmove, kojima više ili manje odgovaraju. Zamjena rodnog s tipološkim shvaćanjem znak je kolektivnog mišljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norvežani, ti Židovi i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci - ili: ti muškarci, te žene, ta mladež, ti stari. Činjenica da se tipološkim
28

shvaćanjem nešto pogađa ne smije dovesti do mišljenja da je obuhvaćen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da je pogođen onom sveopćom karakteristikom. To je način mišljenja koji se provlači stoljećima, kao sredstvo mržnje medu narodima i skupinama ljudi. Taj, većini nažalost prirodan i razumljiv način mišljenja, nacionalsocijalisti su primijenili na najgori mogući način i utuvili ga svojom stranačkom propagandom ljudima u glave. Činilo se da više ne postoje ljudi, već samo još oni kolektivi. Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine - ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci. Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost ovdje uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu. Kategorijsko prosuđivanje ο narodu uvijek predstavlja nepravdu; ono pretpostavlja pogrešno supstancijaliziranje imajući za posljedicu obeščašćenje čovjeka kao pojedinca. Svjetsko mišljenje, koje jednom narodu pripisuje kolektivnu krivnju, činjenica je, međutim, iste vrste poput one da se tisućljećima mislilo i govorilo: Židovi su krivi što je Isus raspet na križu. Tko su ti Židovi? Određena skupina političkih i religioznih revnosnika koja je medu Židovima u

29

to doba imala određenu moć, koja je u suradnji s rimskim okupatorima dovela do Isusova smaknuća. Ono nadmoćno u takvom mišljenju, koje postaje samo­ razumljivim čak i među mislećim ljudima, začuđuje utoliko više što je zabluda tako jednostavna i očevidna. Kao da stojimo pred zidom, kao da nikakav razlog ni činjenicu više ne možemo čuti, odnosno, ako je i čujemo, kao da ćemo je smjesta zaboraviti, prije no što uopće dode do izražaja. Kolektivne krivnje naroda ili skupine unutar naroda ne može, dakle - osim u smislu političke odgovornosti biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke krivnje. c) Za optužbu i predbacivanje mora postojati pravo. Tko ima pravo suditi? Svakome tko prosuđuje smije biti postavljeno pitanje koju punomoć ima, u koju svrhu i s kojim motivom sudi, u kojem su međusobnom položaju on i okrivljeni? Nitko u moralnoj i metafizičkoj krivnji ne mora prihvaćati nijedan sud na svijetu. Ono što je moguće pred ljudima koji ljube u najužoj međusobnoj povezanosti nije dopušteno na distanci hladne analize. Stoga ono što vrijedi pred Bogom ne vrijedi i pred ljudima. Jer Bog na svijetu nema instancu koja bi ga zastupala, ni u crkvenim službama, ni u državnim službama vanjskih poslova, ni u javnom mnijenju svijeta koje objavljuje tisak. Sudi li se s pozicije ishoda rata, pobjednik u odnosu na prosudbu ο političkoj odgovornosti ima apsolutno pravo prvenstva: on je riskirao svoj život i odluka je pala u njegovu korist. Ali nameće se pitanje: "Smije li netko neutralan
30

pred javnošću uopće suditi, a da prethodno nije sudjelovao u borbi, ne ulažući za glavnu stvar svoj opstanak i svoju savjest?" (iz jednog pisma) Kad se medu nositeljima iste sudbine, danas medu Ni­ jemcima, govori ο moralnoj i metafizičkoj krivnji u odnosu na pojedinog čovjeka, tada se pravo na donošenje suda osjeća u stavu i raspoloženju onog koji sudi: govori li ο krivnji u kojoj i sam sudjeluje ili ne, govori li, dakle, iznutra ili izvana, kao netko tko osvjetljava samog sebe ili netko tko optužuje, samim time kao bliska osoba za orijentaciju u mogućem vlastitom osvjetljavanju drugih ili kao stranac u pukom napadu, govori li kao prijatelj ili kao neprijatelj. Samo u prvom slučaju on ima nesumnjivo pravo, dok je to pravo u drugom upitno, odnosno ograničeno mjerom njegove ljubavi. Govori li se, međutim, ο političkoj odgovornosti i krimi­ nalnoj krivnji, svatko među sugrađanima ima pravo iznositi činjenice i raspravljati prema mjerilu jasnih pojmovnih određenja. Politička odgovornost stupnjuje se prema stu­ pnju sudjelovanja u sad načelno zanijekanom režimu i određuje se odlukama pobjednika, kojima se svatko tko je u katastrofi htio ostati na životu, zato što živi sad smisleno mora podvrgavati.

5.

Obrana

Gdje se optužuje, optuženik ima pravo da bude saslušan. Gdje se poziva na pravo, postoji i obrana. Gdje se primjenjuje sila, onaj na koga se primjenjuje branit će se, ako može. Ako se onaj koji je do kraja pobijeđen ne može braniti, ne preostaje mu - ako želi ostati na životu - ništa nego da snosi posljedice, da ih preuzme i prizna. Ali gdje pobjednik obrazlaže i prosuđuje, tamo ne može odgovoriti nikakva sila, već samo duh u nemoći, ako je za to osiguran prostor. Obrana je moguća kada čovjek smije govoriti. Pobjednik ograničava svoju silu kad svoje djelovanje dovede na razinu prava. Ta obrana ima sljedeće mogućnosti: 1. Ona može siliti na razlikovanje. Razlikovanjem dolazi do određenja i, djelomice, odterećenja. Razlikovanje ukida totalitarnost, predbacivanje biva ograničeno. 2. Obrana može iznositi stanja stvari, naglašavati ih i uspoređivati. 3. Obrana se može pozivati na prirodno pravo, na ljud­ ska prava, na međunarodno pravo. Takva obrana ima sljedeća ograničenja: a) Država koja je načelno povrijedila prirodno pravo i ljudska prava, od početka u vlastitoj zemlji, a potom u ratu kršila ljudska prava i međunarodno pravo, ne može u svoju korist nastojati na onome što sama nije priznavala. b) Pravo činjenično ima onaj tko ujedno ima i moć da se bori za pravo. Gdje vlada potpuna nemoć, postoji samo mogućnost da se duhovno zaziva idealno pravo.
32

c) Priznavanje prirodnog prava i ljudskih prava događa se samo voljnim aktom moćnih, dakle pobjednika. To je akt koji proizlazi iz njihova uvida i ideala - iz milosti spram pobijeđenog jer mu se priznaju prava. 4. Obrana može ukazati gdje se optužba više ne provodi vjerodostojno, već se koristi u službi drugih, primjerice političkih ili gospodarskih svrha kao oružje - miješanjem pojmova krivnje - izazivanjem krivog mnijenja - kako bi se postigla suglasnost, a ujedno i čista savjest zbog vlastita djelovanja. Tada se utemeljuju kao pravo, umjesto da os­ tanu jasni pobjednički akti u položaju "vae victis". Zlo je, međutim, zlo i ako se primjenjuje kao odmazda. Moralna i metafizička predbacivanja kao sredstvo političke volje moraju biti odbačena. 5. Obrana putem izuzeća suca - ili zato što ga se ob­ razloženo može proglasiti pristranim ili zato što predmet po vrsti ne podliježe ljudskom sucu. Kazna i odgovornost - ispravljanje nanesenog zla priznaju se, ali ne i zahtjevi za kajanjem i ponovnim rođenjem, što može doći samo iznutra. Protiv takvih zahtjeva preostaje jedino obrana šutnjom. Riječ je ο tome da se ne smijemo dati smesti činjeničnom nužnosti tog unutarnjeg zaokreta, iako se taj u isti mah pogrešno zahtijeva izvana. Dvije su stvari: svijest ο krivnji i priznavanje neke svjetske instance kao suca. Pobjednik po sebi još nije sudac. On će ili sam provesti preobrazbu borbenog stava i time zaista steći pravo umjesto puke moći, i to ograničeno na kriminalnu krivnju i političku odgovornost - ili će posegnuti za krivim

33

opravdanjem djelovanja, koje će samo ponovno uključivati novu krivnju. 6. Obrana se služi protutužbotn: ukazivanjem na dje­ lovanja drugih, koja su također bila uzrocima nastanka zla; ukazivanjem na jednaka djelovanja drugih, koja kod pobijeđenog važe kao zločini i jesu zločini; ukazivanjem na opće svjetske povezanosti, koje označuju zajedničku krivnju.

34

Β . N J E M A Č K A PITANJA Pitanje krivnje uzelo je maha kada su pobjednici i čitav svijet optužili nas Nijemce. Kad su ljeti 1945. u gradovima i selima visjeli plakati sa slikama i izvještajima iz Belsena i presudnom rečenicom: Ovo je vaša krivnja!, savjestima je ovladao nemir, užas je obuzeo mnoge koji zaista nisu znali, i nešto se tu ponovno osovilo: tko me to optužuje? Nikakav potpis, nikakva služba, plakat kao da je dolazio iz praznog prostora. Općenito je ljudski da optuženik, optužuje li ga se s pravom ili ne, traži načina da se brani. Pitanje krivnje u političkim sukobima je staro. Ono je igralo veliku ulogu, primjerice, u argumentacijama između Napoleona i Engleske, između Pruske i Austrije. Politiku koja zahtijeva vlastito moralno pravo i moralnu osudu pro­ tivnika možda su prvi provodili Rimljani. Tome nasuprot stoji nepristranost objektivnih Grka s jedne i samooptužba starih Zidova pred Bogom s druge strane. Da je proglašavanje krivnje od strane pobjedničkih sila postalo političkim sredstvom nečiste motivacije i na taj način nečisto, i samo predstavlja krivnju koja se provlači kroz povijest. Nakon Prvog svjetskog rata krivnja za rat bila je pitanje koje je u Versajskom ugovoru riješeno na štetu
35

Njemačke. Povjesničari svih zemalja kasnije su odbacili teoriju ο jednostranoj krivnji za rat. Sa svih strana tada se "klizilo" u rat, kao što je rekao Lloyd George. Današnja situacija uopće nije poput tadašnje. Pitanje krivnje zvuči danas posve drukčije. Pitanje krivnje za rat ovaj put je jasno. Rat je izazvala Hitlerova Njemačka. Nje­ mačka je kriva za rat zbog svog režima, koji je započeo rat u trenutku koji je izabrao sam, dok to nitko drugi nije želio. "Ovo je vaša krivnja!" iskazuje danas mnogo više od krivnje za rat. Taj plakat već je zaboravljen. Ostalo je, međutim, ono što smo tamo iskusili: prvo, realnost jednog svjetskog mišljenja koje nas osuđuje kao narod, drugo, vlastita pogođenost. Svjetsko mišljenje za nas je važno. Ljudi tako misle ο nama, i zbog toga nam ne može biti svejedno. Krivnja dalje postaje sredstvom politike. Jer slovimo kao krivi, mi smo - tako misli svijet - zaslužili sve nevolje koje su nas snašle i koje će nas još snaći. U tome leži opravdanje za političare koji cjepkaju Njemačku, ograničavaju njezine mogućnosti obnove, ostavljajući je bez mira, u stanju između života i umiranja. Političko je to pitanje, ο kojem mi ne odlučujemo i čijem rješenju jedva da možemo bitno pridonijeti - čak i našim najbesprjekornijim ponašanjem. Ostaje pitanje je li politički smisleno, svrhovito, bezopasno i pravedno da se čitav narod učini narodom parija, da se potisne ispod razine drugih naroda, da se, nakon što je sam žrtvovao vlastito dostojanstvo, dodatno obeščasti. Ο tom pitanju ovdje ne govorimo, kao ni ο političkom pitanju, je li i u
36

kojem smislu nužno i svrhovito priznavati krivnju. Može biti da će ostati na pravorijeku njemačkom narodu. Za nas bi to imalo najstrašnije posljedice. Mi se još nadamo da će se odluke državnika i mišljenje naroda jednom preispitati. Ali mi nismo tu da optužujemo, već da prihvaćamo. N a š a potpuna nemoć, u koju nas je odveo nacionalsocijalizam i iz koje u danas postignutoj, tehnički uvjetovanoj svjetskoj situaciji nema izlaza, prisiljava nas na to. Mnogo je važnije za nas kako ćemo se sami prosvijetliti, procijeniti i pročistiti. One optužbe izvana nisu više naša stvar. Optužbe iznutra, koje u njemačkim dušama već 12 godina manje ili više jasno, barem na trenutke glasno govore, razlog su, naprotiv, naše sad još moguće svijesti ο krivnji, s obzirom na to kako se pod njima mijenjamo, bili stari ili mladi. Pitanje njemačke krivnje moramo riješiti. To se nas samih tiče. To se događa neovisno ο predbacivanjima koja dolaze izvana, ma koliko ih koristili kao zrcalo. Ona rečenica: "Ovo je vaša krivnja!" može značiti: Odgovorni ste za djela režima koji ste trpjeli - ovdje se radi ο našoj političkoj krivnji. Vaša je krivnja što ste povrh toga podupirali taj režim i sudjelovali u njemu - u tome je naša moralna krivnja. Vaša je krivnja što ste mirno gledali kako se vrše zločini - tu se nazire metafizička krivnja. Te tri tvrdnje smatram istinitima, iako je samo prva, ο političkoj odgovornosti, izgovorljiva i posve točna, dok druga i treća, ο moralnoj i metafizičkoj krivnji, u pravnom smislu kao neprijazni iskazi postaju neistinite. "Ovo je vaša krivnja" još može značiti:
37

Vi ste sudionici u onom zločinu, dakle i sami ste zločinci. - Za pretežnu većinu Nijemaca ovo je očito pogrešno. Naposljetku, ona može značiti: vi ste kao narod manje vrijedni, nečasni, zločinci, izrod čovječanstva, drukčiji od svih ostalih naroda. To je kolektivno mišljenje i vrednovanje, koje je sa svojim podvođenjem svakog pojedinaca pod taj opći pojam radikalno krivo i samo po sebi neljudsko. N a k o n tih kratkih anticipacija, pogledajmo sad po­ bliže.

I. DIFERENCIJACIJA NJEMAČKE KRIVNJE

1.

Zločin

Za razliku od Prvog svjetskog rata, nakon kojega specifične zločine koje je počinila samo jedna strana s njemačke strane nismo morali prihvaćati (u čemu je znanstveno istraživanje povijesti čak i na strani protivnika Njemačke došlo do istog uvida), zločini koje je nacistička vlada prije rata vršila u Njemačkoj, a za vrijeme rata svugdje, danas su jasni. Za razliku od Prvog svjetskog rata, nakon kojega na pitanje krivnje za rat povjesničari svih naroda nisu od­ govorili u korist jedne strane, ovaj rat započela je Hitlerova Njemačka. Za razliku od Prvog svjetskog rata, ovaj rat je naposljetku postao svjetskim. Pogodio je svijet u drukčijoj situaciji i

38

drukčijem znanju. Nasuprot ranijim ratovima, njegov je smisao prešao u drugu dimenziju. I danas imamo nešto u svjetskoj povijesti posve novo. Pobjednici osnivaju sud. Nirnberški proces odnosi se na zločine. To u prvom redu donosi jasno omedenje u dva smjera: 1. Ne njemački narod, već pojedini Nijemci, optuženi kao zločinci - ali načelno svi vode nacionalsocijalizma stoje ovdje pred Sudom. To ograničenje od početka je isticao američki predstavnik optužbe. U uvodnom govoru Jackson je rekao: "Želimo razjasniti da nam nije namjera optužiti čitav njemački narod." 2. Osumnjičeni nisu optuženi u cijelosti, već samo za određene zločine. Ti su izričito definirani u Statutu Međunarodnog vojnog suda: 1. Zločini protiv mira: planiranje, priprema, započinjanje ili provođenje napadačkog rata ili rata koji pretpostavlja povredu međunarodnih ugovora. 2. Ratni zločini: povrede ratnog prava, npr. ubojstva, zlostavljanja, deportacije na prisilni rad pripadnika civil­ nog stanovništva zaposjednutog područja, ubijanje ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, pljačka javne ili privatne imovine, hotimično uništavanje gradova i sela, odnosno svako razaranje koje nije opravdano vojnom nužnošću. 3. Zločini protiv čovječnosti: ubojstva, istrebljivanje, po­ robljavanje, deportacije, počinjeni protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, progoni iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga, počinjeni u provedbi zločina za koji je nadležan sud.
39

U daljnjem tekstu određuje se opseg odgovornosti. Vođe, organizacije, poticatelji i sudionici, koji su sudjelovali u izradi ili provedbi zajedničkog plana ili dogovaranju jednog od gore navedenih zločina, odgovorni su za sva djela što ih je počinila bilo koja osoba u provedbi takvog plana. Stoga optužba nije usmjerena samo protiv pojedinaca već i protiv organizacija koje se mogu ocijeniti kao zločinačke: Državni kabinet - Korpus političkih voda NSDAP-a - SS - SD - Gestapo - Glavni stožer - Vrhovno zapovjedništvo njemačkog Wehrmachta. Mi Nijemci u tom smo procesu promatrači. Nismo ga mi uvjetovali, ne vodimo ga mi, iako su optuženi ljudi koji su nas uveli u nevolju. "Zaista, Nijemci - ne manje nego ostali svijet - s optuženicima imaju neizmirenih računa", kaže Jackson. Mnoge Nijemce taj proces vrijeđa. Taj osjećaj je razumljiv. On ima isti razlog kao kad se, s druge strane, čitavo njemačko stanovništvo optužuje za Hitlerov režim i njegova djela. Svaki državljanin dijeli odgovornost i pogodenost onime što mu vlastita država čini i trpi. Zločinačka država pada na teret čitavom narodu. U odnošenju spram vlastitih državnih voda, čak i ako su zločinci, državljanin osjeća odnos prema sebi. S njima se optužuje i narod. Stoga će se poniženje i obeščašćenje što ga doživljavaju državni vode u narodu doživjeti kao vlastito poniženje i obeščašćenje. Odatle i instinktivno, isprva još nepromišljeno, odbijanje procesa. Zaista, ovdje moramo snositi bolnu političku odgo­ vornost. Moramo iskusiti beščasnost, ukoliko to izisku40

je politička odgovornost. U tome iskušavamo našu pot­ punu političku nemoć i naše isključenje kao političkih čimbenika. Sad, međutim, sve ovisi ο načinu na koji ćemo svoju instinktivnu pogodenost shvatiti, izložiti, prihvatiti ili provoditi. Postoji mogućnost da se povreda bezuvjetno odbaci. U tom slučaju traže se razlozi zbog kojih je čitav proces sporan u svom pravu, svojoj istinitosti i svome cilju. 1. Slijede se opća razmatranja: ratovi se protežu kroz čitavu povijest i ratovi nam predstoje. Tä, nije narod kriv za rat. Ljudska priroda, njegova univerzalna krivična od­ govornost, vodi do rata. Savjest koja sebe samu proglasi nevinom površna je. Samoopravdavanje sadašnjeg ponašanja upravo iziskuje buduće ratove. Tome nasuprot može se reći: ovaj put ne postoji sumnja u to da je Njemačka rat planski pripremala i započela bez provokacije drugih strana. Sasvim je drukčije nego 1914. - Njemačku se ne okrivljuje za rat, već za ovaj rat. A sam taj rat predstavlja nešto novo, drukčije, prvi put prisutno u svjetsko-povijesnoj situaciji. Drukčije se taj prigovor Nurnberškom procesu može izreći ovako: postoji nešto nerješivo u ljudskom opstanku, što neprestance sili da se odluke donose silom, što mora biti izneseno "zazivom N e b a " . Vojnik osjeća na viteški način i on se, čak i kad je pobijeđen, smije osjećati uvrijeđenim ako odnos prema njemu nije bio viteški. Tome se može prigovoriti: Njemačka je učinile brojne radnje koje su (daleko od svakog viteštva i međunarodnog
41

prava) pridonijele istrebljivanju stanovništva i drugim neljudskostima. Hitlerovo djelovanje unaprijed je bilo usmjereno protiv svake mogućnosti pomirenja. Postojala je samo pobjeda ili propast. Svako pozivanje na viteštvo, čak i gdje su brojni pojedini vojnici, pa i cijeli dijelovi postrojbi lišeni krivnje, jer su se sve vrijeme ponašali viteški, izlišno je svugdje gdje je Wehrmacht kao organizacija preuzeo izvršavanje Hitlerovih zločinačkih naredbi. Gdje su viteštvo i velikodušnost podlegli izdaji, naknadno ih se ne može svojatati u vlastitu korist. Ovaj rat nije nastao iz bezizlaznosti dvoje jednakih koji su viteški pošli u boj, već je u osnovi bio provedba zločinačke podmuklosti i bezobzirne totalitarne volje za uništenjem. Čak i u ratu postoji mogućnost zapreke. Kantovu re­ čenicu: "U ratu se ne smiju događati radnje koje kasnije pomirenje čine jednostavno nemogućim", prvo je odbacila Hitlerova Njemačka. Kao posljedica toga, nasilje, u svo­ joj biti od pamtivijeka jednako, u razmjerima svojih uništavateljskih mogućnosti određenih tehnikom, sad više nije ograničeno. Započeti rat u današnjoj svjetskoj situaciji, to je ono nečuveno. 2. Kaže se: Proces je za sve Nijemce nacionalno poniženje. Da bar Nijemci sudjeluju u radu Suda, Nijemcu bi sudili Nijemci. Tome se može protusloviti: nacionalno poniženje ne počiva na Sudu, već na onome što je do njega dovelo, na činjenici tog režima i njegova djelovanja. Svijest ο nacio­ nalnom poniženju za Nijemce je nezaobilazna. Usmjeri li

42

se ona protiv Suda, a ne protiv njegova uzroka, pogrešno je usmjerena. Nadalje: Proglašenje njemačkog suda ili savezničkog ovlaštenja da Nijemci sudjeluju u radu Suda ništa ne bi promijenilo. Oni se na Sudu ne bi nalazili slijedom njemačkog samoodređenja, već milošću pobjednika. Nacionalno po­ niženje ostalo bi jednako. Proces je rezultat činjenice da se zločinačkog režima nismo oslobodili sami, već su nas njega oslobodili Saveznici. 3. Jedan prigovor glasi: kako se na području političkog suvereniteta može govoriti ο zločinima? Kad bi se to priznalo, pobjednik bi pobijeđenog mogao proglasiti zločincem - ali tada bi prestali smisao i tajna vlasti koja dolazi od Boga. Ljudi koje je čitav narod slušao - a među njima ponovno se ističu nekoć car Wilhelm IL, a sad "vođa" - slove kao sakrosanktni. Tome nasuprot valja reći: posrijedi je misaona navika iz predaje europskog državnog života, koja se najduže održala u Njemačkoj. Ali danas je nestalo aureole s glava državnih poglavara. Oni su ljudi odgovorni za svoje djelovanje. Otkako su narodi Europe sudili svojim monarsima i odrubljivali im glave, zadaća naroda je da svoje vodstvo drži pod nadzorom. Državni akti ujedno su osobni akti. Ljudi kao pojedinci odgovorni su za njih i snose njihove posljedice. 4. Pravno postoji sljedeći prigovor: zločini mogu postojati samo prema mjerilu zakona. Povreda tih zakona je zločin. Zločin mora biti točno definiran i nedvosmisleno utvrdiv kao stanje stvari. Prije svega: nulla poena sine lege - tj.
43

presuda može biti donesena samo prema zakonu koji je postojao prije nego što je djelo počinjeno. U Nürnbergu se, međutim, retrogradnom snagom sudi prema zakonima koje su pobjednici sad uspostavili. Tome se može prigovoriti: u smislu ljudskosti, ljudskih prava i prirodnog prava i u smislu ideja slobode i demokracije Zapada već postoje zakoni prema kojima se zločini mogu mjeriti i utvrđivati. Osim toga, postoje ugovori koji, ako su ga obje strane potpisale dobrovoljno, postuliraju nadređeno pravo, koje u slučaju kršenja ugovora može postati mjerilom. Ali gdje je instanca? U miru državnog poretka to su sudovi. Nakon rata to može biti samo sud pobjednika. 5. Stoga sljedeći prigovor glasi: pobjednička sila ne predstavlja pravo. Uspjeh nije instanca za pravo i istinu. Tribunal koji bi objektivno mogao istražiti i suditi ο kriv­ nji za rat i ratne zločine nije moguć. Takav sud uvijek je stranački. I sud sastavljen od neutralnih bio bi stranački, jer neutralni nemaju moći i faktički se nalaze u pratnji pobjednika. Samo sud iza kojeg bi stajala moć da svoje odluke objema strankama u sporu može nametnuti i silom mogao bi suditi slobodno. Prigovor ο prividnosti tog prava nadalje kaže: nakon svakog rata krivnja je pripisana poraženome. Njega se prisiljava da prizna svoju krivnju. Gospodarsko izrabljivanje koje slijedi nakon rata zamagljuje se kao ispravljanje krivnje. Pljačka se krivotvori kao pravni akt. Ako već nema slobodnog prava, onda radije jasna sila. To bi bilo iskreno, to bi se lakše podnijelo. Postoji samo moć pobjednika.
44

Međusobno predbacivanje zločina po sebi moguće je u svakom trenutku - provesti ga može samo pobjednik; on to čini bezobzirno, isključivo prema mjerilima vlastita interesa. Sve ostalo je prerušavanje onog što je u stvari sila i samovolja onoga tko za to ima moć. Prividnost suda pokazuje se naposljetku u tome da se djelima koja su proglašena zločinima sudi samo ukoliko ih je počinila poražena država. Preko istih djela suverenih ili pobjedničkih država prelazi se šutke, ona se ne razmatraju, kamoli da bi se kažnjavala. Tome se može prigovoriti: moć i sila zaista su presudna realnost u ljudskom svijetu. Ali ne i jedina. Apsolutizacija te realnosti ukida sve pouzdane veze medu ljudima. Dokle ona traje, nikakav ugovor nije moguć. Kao što je Hitler to zaista izrekao: ugovori vrijede dotle dok odgovaraju vlastitim interesima. I on je djelovao u skladu s tim. Ali tome se protivi volja koja unatoč priznanju realiteta moći i djelotvornosti tog nihilističkog stava iste drži nečime što ne treba biti i stoga svim snagama mora biti promijenjeno. Jer u ljudskim stvarima realnost još ne znači istinu. Toj realnosti valja suprotstaviti drugu realnost. A postoji li ona, ovisi ο volji ljudi. Svatko u svojoj slobodi mora znati gdje stoji i što želi. Pred tim horizontom može se reći: proces, kao nov pokušaj poticanja reda u svijetu, ne gubi smisao, ako još nije u stanju osloniti se na zakonski svjetski poredak, jer danas još nužno zastaje u političkim kontekstima. On se još ne odvija poput sudskog procesa u zatvorenom državnom poretku.
45

Stoga je Jackson otvoreno rekao da bi se "proces, budu li obrani dopušteni otkloni od izrazito ograničenih optužbi iz optužnice, mogao otegnuti, te da će se Sud uplesti u nerješive političke sporove." To također znači da se obrana ne treba baviti pitanjem krivnje za rat, koje zadire u povijesne pretpostavke, već samo pitanjem tko ga je započeo. Nadalje, ne postoji pravo pozivanja na druge slučajeve slične vrste i prosuđivanja ο njima. - Granicu razmatranjima postavljaju političke nu­ žnosti. Iz toga, međutim, ne slijedi da bi time sve izgubilo na vjerodostojnosti. Naprotiv, poteškoće i prigovori izrečeni su otvoreno, premda ukratko. Ne može se zanijekati temeljna situacija, da je uspjeh borbe, a ne zakon sam, presudna polazišna točka. U velikom to vrijedi kao i u malom, što bi se, primjerice, u pogledu vojnih prijestupa ironično reklo na sljedeći način: čovjeka ne kažnjavaju zbog zakona, nego jer je dopustio da ga uhvate. Ali ta temeljna situacija ne znači da nakon uspjeha čovjek snagom svoje slobode ne bi bio u stanju svoju silu prevesti u ostvarenje prava. Pa ako se to i ne dogodi u cijelosti, ako pravo nastane samo u određenom omjeru, time je postignuto mnogo na putu prema svjetskom poretku. Umjerenost kao takva stvara prostor za razmišljanje i provjeravanje, prostor jasnoće, a time i utoliko odlučnije svijest ο trajnom značenju sile kao takve. . Za nas Nijemce prednost ovog procesa je u tome što pravi razliku između određenih zločina vođa i upravo time narod ne osuđuje kolektivno.

46

Ali Proces znači mnogo više. Njegova je zadaća da prvi put i za sva vremena rat proglasi zločinom i iz toga izvuče poučke. Što je započelo Briand-Kellogovim paktom sad se prvi put treba ostvariti. U veličinu pothvata ne treba sumnjati, kao ni u dobru volju mnogih koji u njemu su­ djeluju. Pothvat se može doimati fantastičnim. Ali ako nam postane jasno ο čemu se radi, drhtat ćemo pred onim što se događa. Razlika je jedino u tome pretpostavljamo li nihilistički trijumfalno da posrijedi mora biti privid Procesa ili pak žarko želimo da Proces uspije. Sve ovisi ο tome kako će se Proces provesti, kakva će biti njegova sadržajna provedba, kako će izgledati njegov rezultat, kakva će biti obrazloženja i na koji će se način pos­ tupak u naknadnom prisjećanju sastaviti u cjelinu. Radi se ο tome može li svijet prihvatiti kao istinu i pravo ono što se ovdje događa - hoće li i pobijeđeni moći pristati na činjenicu da će povijest u tome kasnije vidjeti pravdu i istinu. Ο tome se, međutim, ne odlučuje samo u Nürnbergu. Bitno je hoće li Niirnberški proces biti član u slijedu smisleno poredanih političkih djelovanja, ma koliko često još bili prožeti zabludama, nerazumnošću, nesrdačnošću i mrž­ njom - ili će mjerilo koje se ovdje postavlja čovječanstvu na kraju odbaciti same one sile koje ga uspostavljaju. Sile koje postavljaju Nürnberg time potvrđuju da u zajednici žele svjetsku vladu, podvrgavajući se svjetskom poretku. Potvrđuju da kao rezultat svoje pobjede zaista žele preuzeti odgovornost za čovječanstvo, a ne samo za vlastite države, Takvo svjedočanstvo ne smije biti lažno.

U svijetu će se ili probuditi povjerenje da se u Niirnbergu provodi pravda, čime je postavljen temelj; u tom slučaju od političkog procesa nastao je pravni, pravo je stvaralački zasnovano i ostvareno za jedan nov svijet koji valja izgraditi - ili će razočaranje njegovom neistinitošću izazvati još gore svjetsko raspoloženje, koje će poticati nove ratove; Nürnberg bi se iz blagoslova pretvorio u nesreću; svijet bi naposljetku prosudio da je posrijedi bio prividan i politički proces. To se ne smije dogoditi. Na sve prigovore protiv Procesa stoga treba odgovoriti: U Nürnbergu se radi ο nečem zaista novom. Ne može se zanijekati da sve što se u prigovorima ističe predstavlja mogu­ ću opasnost. Ali pogrešne su s jedne strane alternative kojima se manjkavosti, greške i smetnje u pojedinim slučajevima odmah vode prema odbacivanju Procesa općenito, dok je zapravo bitan smjer djelovanja, nepokolebljivo strpljenje djelatne odgovornosti sila. Pojedina proturječja moraju biti prevladana aktima usmjerenim na svjetski poredak usred zbrkanosti. Pogrešno je nadalje ozračje osorne agresivnosti, koje unaprijed kaže ne. To što se događa u Nürnbergu, ma kolikim primjedbama bilo izloženo, slab je i dvoznačan vjesnik svjetskog poretka, koji ljudi danas počinju osjećati kao nužnost. To je sasvim nova situacija: svjetski poredak nam doduše ni u kom slučaju neposredno ne predstoji - štoviše, njegovom ostvarenju prethodit će silni konflikti i nesagledive ratne opasnosti - ali on se mislećem čovječanstvu učinio mogućim, pojavivši se na obzorju kao jedva zamjetan tračak praskozorja, dok nam

48

u slučaju neuspjeha poretka samouništenje čovječanstva stoji pred očima kao stravična prijetnja. Najnemoćniji sve svoje uporište pronalazi u cjelini svi­ jeta. Naočigled ništavila posegnut će za uzrokom i za onim sveobuhvatnim. Stoga bi upravo Nijemcu izvanredan smisao tog vjesnika mogao postati razumljiv. N a š vlastiti boljitak u svijetu uvjetovan je svjetskim poretkom, koji u Nürnbergu još neće biti ustrojen, ali na koji Nürnberg upućuje.

2.

Politička

krivnja

Za zločine zločinca snalazi kazna. Ograničenje Nurnberškog procesa na zločince rasterećuje njemački narod. Ali ni u kojem slučaju na način da ga se oslobađa svake krivnje. Naprotiv. N a š a istinska krivnja u svojoj biti postaje utoliko jasnija. Bili smo njemački državljani kad je zločine počinio re­ žim koji je sebe nazivao njemačkim i svojatao Njemačku i naizgled imao pravo da to čini, jer je u rukama držao državnu silu, u čemu do 1943. nije naišao ni na kakvo po njega opasno protudjelovanje. Uništavanje svake pristojne, istinske njemačke državnosti svoj razlog mora imati i u načinu ponašanja većine nje­ mačkog stanovništva. Narod je odgovoran za svoju držav­ nost. Naočigled zločina koje je počinio Njemački Reich, svaki se Nijemac poziva na suodgovornost. "Odgovorni" smo
49

kolektivno. Pitanje je u kojem se smislu svatko od nas mora osjećati suodgovornim. Nedvojbeno u političkom smislu suodgovornosti svakog državljanina za djela koje je počinila država kojoj pripada. Stoga, međutim, ne nužno i u moralnom smislu faktičkog ili intelektualnog sudjelovanja u zločinima. Trebamo li mi Nijemci za nedjela koja su nad nama počinili Nijemci ili kojima smo kao čudom uspjeli izmaknuti, biti pozivani na odgovornost? Da - ukoliko smo tolerirali nastanak takvog režima kod nas. Ne - utoliko što su mnogi od nas duboko u sebi bili protivnici svega zla i nikakvim činom ni motivacijom u sebi ne moraju priznavati moralnu sukrivnju. Pozivati na odgovornost ne znači proglasiti moralno krivim. Kolektivna krivnja nužno doduše postoji kao politička odgovornost državljana, no zato ne i u jednakom smislu kao moralna i metafizička, a ni kao kriminalna krivnja. Preuzeti političku odgovornost svakom pojedincu doduše je teško s obzirom na njezine strašne posljedice. Ona za nas označava potpunu političku nemoć i siromaštvo, koje nas prisiljava da dugo živimo u gladi i zimi ili na granici toga, kao i u uzaludnim naporima. Ali ta odgovornost kao takva ne pogađa dušu. U modernoj državi politički djeluje svatko, u najmanju ruku glasanjem na izborima ili neizlaženjem na izbore. Smisao političke odgovornosti nikome ne dopušta uzmak. Političke aktivnosti opravdavaju se naknadno, u pravilu ako je krenulo po zlu. Ali u političkom djelovanju takva obrana ne vrijedi.

50

Kaže se da se mislilo dobro, da se htjelo dobro. Hindenburg, primjerice, nije želio ruinirati Njemačku i izručiti je Hitleru. To mu ništa ne pomaže, on je to učinio, a ο tome se u politici radi. Ili: nevolja se vidjela, to se reklo, na to se upozoravalo. Ali to u politici ne vrijedi ako iz toga nije proizišlo djelovanje i ako djelovanje nije bilo uspješno. Može se pomisliti: mogli bi postojati ljudi koji su u potpunosti apolitični, čija se egzistencija odvija izvan politike, poput monaha, pustinjaka, znanstvenika, istra­ živača ili umjetnika. Ako bi oni bili zaista apolitični, ne bi sudjelovali u krivnji. Ali politička odgovornost pogađa i njih, jer i oni svoj život ostvaruju kroz poredak države. U modernim državama "izvan" ne postoji. Bit će da bismo rado omogućili to bivanje izvan, pa ipak, možemo to samo uz tu ogradu. Htjeli bismo priznati i voljeti apolitičku egzistenciju. Ali s prestankom političkog sudjelovanja apolitični bi također izgubili pravo prosuđivati ο konkretnim političkim djelovanjima dana i time se sami na bezopasan način bavili politikom. Apolitičko područje iziskuje i vlastito isključenje iz političkog djelovanja svake vrste - a da pritom svejedno ne ukida političku suodgovornost u svakom pogledu.

51

3.

Moralna

krivnja

Svaki Nijemac se propituje: što je moja krivnja? Pitanje krivnje u odnosu na pojedinca, ukoliko on pre­ ispita sam sebe, nazivamo moralnim. U tom smislu medu nama Nijemcima postoje najveće razlike. Istina je da suđenje ο sebi pripada samo pojedincu, ali ako komuniciramo, smijemo razgovarati jedni s drugima ne bismo li došli do moralne jasnoće. Moralno osudivanje drugog ostaje, međutim, in suspenso - ni kriminalno ni političko. Granica na kojoj izostaje i mogućnost moralnog suđenja leži tamo gdje osjećamo da drugi i ne pokušava samog sebe moralno preispitati - gdje u argumentaciji čujemo samo sofistiku, gdje drugi kao da nas i ne sluša. Hitler i njegovi drugovi, ta neznatna manjina od nekoliko desetaka tisuća, stoje izvan te moralne krivnje, dokle god je uopće ne osjećaju. Čini se kao da nisu sposobni za pokajanje i preobrazbu. Oni su kakvi jesu. Za takve ljude preostaje samo još sila, jer sami žive kroz silu. Moralna krivnja, međutim, postoji kod svih koji daju prostor kajanju i savjesti. Moralno krivi su oni koji su sposobni iskupiti krivnju, oni koji su znali ili su mogli znati, a ipak su krenuli putovima koje u propitivanju samih sebe razumiju kao grešnu zabludu - bilo da su se jednostavno prikrili, što se događa, ili da su se umrtvili i dali zavesti ili se dali kupiti osobnim povlasticama ili bili poslušni iz straha. Predočimo si neke od tih mogućnosti:

52

a) Život pod krinkom - neizbježan za onoga tko je htio preživjeti - donio je moralnu krivnju. Lažne izjave lojalnosti spram prijetećih instanci, kao što je Gestapo - geste poput Hitlerova pozdrava, sudjelovanje na skupovima i mnogo toga drugog, što je donosilo sa sobom privid sudjelovanja - tko od nas u Njemačkoj ne bi jednom navukao na sebe takvu krivnju? Samo zaboravni se mogu zavaravati, jer se žele zavaravati. Maskiranje je spadalo u osnove našeg opstanka. Ono opterećuje našu moralnu savjest. b) Još više uskomešat će našu savjest u ovom trenutku spoznaja krivnje zbog lažne savjesti. Mnogi mladi ljudi bude se sa stravičnom sviješću: moja savjest me je obmanula u što da se onda još pouzdam? Mislio sam da se žrtvujem za najplemenitiji cilj i da želim najbolje. Svatko tko se na taj način budi, preispitat će se gdje je krivnja skrivljena nejasnoćom, hotimičnim gledanjem u stranu odnosno svjesnom izolacijom vlastita života u "pristojnoj" sferi. Ovdje prvo valja razlikovati vojničku čast i politički smisao. Jer svijest vojničke časti neće pogoditi nikakvo izražavanje krivnje. Tko je kao drug bio vjeran, u opasnosti nepokolebljiv te se dokazao hrabrošću i umješnošću, taj u svojoj samosvijesti smije sačuvati nešto nedodirljivo. To sasvim vojničko i ujedno ljudsko zajedničko je svim narodima. Dokazivanje ovdje ne samo da nije krivnja već, ukoliko je bilo neokaljano zlim djelima i izvršenjem očevidno zlih namjera, postaje temeljem smisla života. Ali vojničko dokazivanje ne smije se poistovjetiti sa stvari za koju se borilo. Vojničko dokazivanje čovjeka ne čini nevinim u pogledu svega ostalog.
53

Bezuvjetna identifikacija činjenične države s njemačkom nacijom i vojskom krivnja je lažne savjesti. Tko je kao vojnik bio besprijekoran, mogao je podleći krivotvorenju savjesti. Na taj način postalo je moguće da se iz nacionalnog uvjerenja čine i trpe stvari koje su očevidno zle. Odatle čista savjest pri zlim djelima. Ali dužnost prema domovini seže mnogo dublje nego što dopire slijepa poslušnost prema vlastima. Domovina nije više domovina ako se uništi duša. Državna moć nije više cilj po sebi, već postaje pogubna, ako ta država uništi njemačko biće. Stoga dužnost prema domovini ni u kom slučaju nije konsekventno vodila u poslušnost Hitleru i samorazumljivost da Njemačka i kao Hitlerova država nužno mora dobiti rat. Na tome počiva lažna savjest. To nije jednostavna krivnja. To je ujedno tragična pomutnja velikog dijela neupućene omladine. Dužnost spram domovine je angažman čitava čovjeka za najviše zahtjeve, koji nam se obraćaju iz najboljeg što su nam ostavili preci, a kroz idole jedne pogrešne predaje. Stoga je čudilo kako je usprkos svemu zlu provedena identifikacija pojedinca s vojskom i državom. Jer ta bezuvjetnost slijepog nacionalnog nazora - shvatljiva jedino kao posljednji truli pod jednog svijeta koji gubi vjeru - bila je u dobroj savjesti ujedno i moralna krivnja. Daljnja mogućnost krivnje počivala je na pogrešno shvaćenim biblijskim riječima: budi podanik vlasti koja vlada nad tobom - ali ona je bila potpuno izobličena u čudesnoj svetosti zapovijedi iz vojničke predaje. "To je zapovijed", to mnogima zvuči patetično, kao da izražava
54

najvišu dužnost. Ali ta je riječ ujedno donosila i rasterećenje, ako bi dovela do toga da se uz slijeganje ramenima ono zlo i glupo shvati kao nezaobilazno. Posve krivo u moralnom smislu postalo je to ponašanje u porivu da budemo poslušni, tom nagonskom ponašanju, koje samo sebe osjeća savjesnim, dok je zapravo izdalo svu savjest. Zgađeni nacističkom vladavinom nakon 1933. mnogi su se odlučili za časničku karijeru, jer im se činilo da jedino tamo vlada pristojna atmosfera, da su izvan utjecaja stranke, opredijeljeni protiv stranke, naoko oslonjeni na vlastite snage čak i bez stranke. I to je bila zabluda savjesti, koja se, nakon isključenja svih samostalnih generala stare predaje, kroz moralnu zapuštenost njemačkih časnika naposljetku otkrila sa svim svojim posljedicama na svakoj vodećoj poziciji, unatoč mnogim simpatičnim, čak i plemenitim vojničkim osobnostima, koje su, predvođene jednom var­ ljivom sviješću, ovdje uzaludno tražile spas. Upravo tamo gdje su čestita svijest i dobra volja na početku bile presudne, razočaranje i samorazočaranje moralo je biti utoliko jače. I najbolju vjeru to vodi prema preispitivanju, s pitanjem na koji način sam odgovoran za svoju zabludu, odnosno za svaku zabludu kojoj podlegnem. Buđenje i vlastito prosvjetljivanje te zablude neizbježni su. Kroz njih idealistički mladići postaju čestiti, moralno pouzdani i politički jasni njemački muškarci, koji odgovorno prihvaćaju dosuđenu sudbinu. c) Djelomično odobravanje nacionalsocijalizma, polo­ vičnost i povremeno unutarnje izjednačavanje i pomirenje

55

predstavljali su moralnu krivnju bez ikakvih primjesa tragike, jednaku prethodnim načinima krivnje. Ta argumentacija: pa, ima u tome i nešto dobro - ta spremnost na tobožnje pravedno priznavanje - kod nas je bila jako rasprostranjena. Istinito je moglo biti samo radikalno ili-ili. Spoznam li zao princip, sve postaje zlo i naoko dobre posljedice nisu više ono što se činilo da jesu. Jer se oslobodila ta varljiva objektivnost prihvaćanja nečeg tobože dobrog u nacionalsocijalizmu, i dotad prisni prijatelji postali su stranci te se s njima više nije moglo otvoreno govoriti. Isti onaj koji se maločas požalio da se nijedan mučenik više ne želi žrtvovati za staru slobodu i protiv nepravde, mogao je ukidanje nezaposlenosti (naoružavanjem i prevarantskim financijskim poslovima) hvaliti kao visoku zaslugu, mogao je 1938. pozdraviti aneksiju Austrije kao ostvarenje starog ideala jedinstva carstva, mogao je sumnjati u nizozemsku neutralnost i opravdati Hitlerov napad, a nadasve se mogao radovati pobjedama. d) Neki su se odavali lagodnoj samoobmani, da će već promijeniti tu zlu državu, da će stranka nestati najkasnije s Hitlerovom smrću. Sad čovjek mora biti prisutan, ne bi li iznutra okrenuo stvari prema dobrom. Takvi su bili tipični razgovori. S časnicima: "Nacionalsocijalizam ćemo ukinuti nakon rata, na osnovi naše pobjede; sad je važno da se držimo zajedno, da Njemačku dovedemo do pobjede; kad kuća gori, valja je gasiti, a ne pitati tko je podmetnuo požar." Odgovor: Nakon pobjede bit ćete otpušteni, rado ćete otići kućama, samo će SS zadržati oružje, čime će se strahovlada
56

nacionalsocijalizma intenzivirati do robovlasničke države. Nikakav samostalni ljudski život više neće biti moguć. Podizat će se piramide, ceste i gradovi graditi i pregrađivati prema vođinoj volji. Razvit će se nevjerojatna vojna mašinerija, za definitivno osvajanje svijeta. S docentima: " M i smo fronda stranke. Mi se usuđujemo voditi nepristrane razgovore. Dostižemo duhovno ostvare­ nje. Mi ćemo sve to polako opet pretvoriti u staru njemačku duhovnost." - Odgovor: Varate se. Ostavlja vam se sloboda pod uvjetom poslušnosti u svako doba. Vi šutite i popuštate. Vaša borba je privid kakav je vodstvu poželjan. Vi samo pridonosite kopanju groba za njemački duh. Mnogi intelektualci koji su 1933. sudjelovali i težili vodećem djelovanju, stavši u pogledu svjetonazora na stranu nove sile - ne bi li kasnije, osobno stjerani u stranu, počeli negodovati, iako bi većinom ipak ostali pozitivno nastrojeni, dok im tijek rata 1942. njegov nepovoljan ishod nije učinio vidljivim, a njih tek u tom trenutku protivnicima; takvi imaju osjećaj da su pod nacistima patili te su stoga pozvani za ono što slijedi. Sami sebe drže antinacistima. Kroz sve te godine postojala je ideologija tih intelektualnih nacista: ο duhovnim stvarima oni nepristrano izriču istinu sačuvali su predaju njemačkog duha, sprečavaju uništenje, u pojedinačnom pružaju poticaje. Među njima naći će se neki koji su krivi zbog nepro­ mijenjenog načina mišljenja, koji, iako nije identičan doktrinama stranke, u prividu promjene i protimbe ipak činjenično zadržava unutarnji stav nacionalsocijalizma, ne pristupa svom pročišćenju. Tim načinom mišljenja oni
57

su m o ž d a srodni onom što je predstavljalo neljudsko, diktatorsko i egzistencije lišeno nihilističko biće nacio­ nalsocijalizma. Tko je kao zreo čovjek 1933. gajio tu unutarnju uvjerenost, koja nije bila ukorijenjena samo u političkoj zabludi već i u osjećaju postojanja što ga je nacio­ nalsocijalizam intenzivirao, taj se neće pročistiti, osim usli­ jed preobrazbe, koja ga možda mora zahvatiti dublje nego sve ostale. Tko se 1933. tako ponašao, ostao je i bez toga iznutra krhak i sklon daljnjem fanatizmu. Tko je sudjelovao u rasnom ludilu, gajio iluzije ο izgradnji zasnovanoj na pre­ vari i odobravao tada već počinjene zločine, ne samo da je odgovoran već se mora moralno obnoviti. Može li on to i na koji način će to provesti, isključivo je njegova stvar, ο kojoj izvana jedva da se može prosuđivati. e) Postoji razlika između aktivnog i pasivnog. Svi politički djelatnici i izvršitelji, predvodnici i propagandisti, krivi su. Ako i nisu postali kriminalci, njihova krivnja može se pozitivno odrediti kroz njihovu aktivnost. Ali svatko od nas kriv je i ako je ostao nedjelatan. Krivnja pasivnosti je drukčija. Nemoć je isprika; djelatna smrt moralno se ne iziskuje. Već je Platon smatrao razumljivim da se ljudi u doba nevolje i očajničkih stanja skrivaju i preživljavaju. Ali pasivnost poznaje svoju moralnu krivnju za svako zakazivanje, temeljeno na propuštanju poduzimanja svake moguće aktivnosti u cilju zaštite ugroženih, olakša­ vanja nepravde ili suprotstavljanja. U pristajanju na nemoć uvijek postoji prostor doduše ne bezopasne, ali uz oprez ipak djelotvorne aktivnosti. Strahovito propuštanje tog prostora pojedinac će priznati kao moralnu krivnju: slijepilo
58

za nevolju drugih, potpun nedostatak fantazije u srcu i unu­ tarnje izostajanje ganuća viđenom nevoljom. f) Moralna krivnja u vanjskom pristanku, sljedbeništvu, u stanovitoj mjeri mnogima je zajednička. Kako bi sačuvali opstanak, kako ne bi izgubili mjesto ili uništili vlastite mogućnosti, ljudi postaju pripadnici stranke ili obnašaju drukčije nominalno pripadništvo. Nitko za to neće pronaći ispriku bez ostatka, osobito zbog mnogih Nijemaca koji zaista nisu pristali na takvu prilagodbu, preuzevši na sebe sve negativne posljedice svoje odluke. M o r a m o predočiti kakva je bila situacija otprilike 1936. ili 1937. Stranka je bila država. Stanje je djelovalo nesagledivo postojano. Samo rat je mogao srušiti režim. Sve snage paktirale su s Hitlerom. Svi su željeli mir. Nijemac koji nije htio stajati potpuno postrance ili, pak, nije htio izgubiti radno mjesto ili naškoditi poslu, morao se uključiti, posebice oni mladi. U tom slučaju pripadnost stranci ili staleškim udruženjima više nije bila politički akt, već prije svega akt državne milosti, kojim je pojedinac bio pripušten. Trebala je "značka", izvana, bez unutarnjeg pristanka. Tko je tada bio pozvan da pristupi stranci, teško je to mogao odbiti. Za smisao sljedbeništva presudno je u kojem je kontekstu i s kojim motivima netko postao članom stranke. Svaka godina i svaka situacija imaju svoje zasebne isprike i zasebna opterećenja, koja se mogu razlikovati samo u individualnom slučaju.

59

4.

Metafizička

krivnja

Moral je uvijek određen i svjetovnim ciljevima. Moralno mogu biti dužan riskirati svoj život, ako se pritom radi ο nekom ostvarenju. Ali moralno ne postoji zahtjev za žrtvovanjem života uz sigurno znanje da se time ništa neće postići. U moralnom smislu postoji zahtjev za smionim pothvatom, ne i za odabirom propasti. Moralnost će u oba slučaja prije tražiti ono suprotno: ne činiti ništa besmisleno za svjetske svrhe, već sačuvati sebe za ostvarenje u svijetu. Ali u nama postoji svijest ο krivnji, koja ima drugi izvor. Metafizička krivnja je nedostatak apsolutne solidarnosti s čovjekom kao čovjekom. Ona ostaje neizbrisiv zahtjev i tamo gdje je moralno smislen zahtjev već prestao vrijediti. Ta solidarnost povrijeđena je ako sudjelujem tamo gdje se događaju nepravda i zločin. Nije dovoljno da s oprezom riskiram svoj život ne bih li to spriječio..Ako se to dogodi, a ja sam bio tamo i preživio gdje su drugi ubijeni, u meni se javlja glas preko kojeg znam: to što još živim moja je krivnja. Kad su u studenome 1938. gorjele sinagoge i kad su prvi put deportirani Židovi, zbog tog zločina postojala je prije svega moralna i politička krivnja. Oba vida krivnje bila su na onima koji su još imali moć. Generali su bili prisutni. U svakom gradu zapovjednik je mogao intervenirati kad je došlo do zločina. Jer vojnik je tu da štiti sve kad se zločini događaju u razmjeru u kojem ih policija ne može spriječiti i zakazuje. Oni nisu učinili ništa. Nekoć časnu predaju ο njemačkoj vojsci oni su žrtvovali u tom trenutku. Nije ih
60

se ništa ticalo. Odvojili su se od duše njemačkog naroda za dobrobit vojnog stroja koji apsolutno poštuje samo vlastite zakone i sluša naređenja. Medu našim stanovništvom zacijelo je bilo ozlojeđenih, mnogih ganutih užasom u kojem se nazirala slutnja nado­ lazeće nevolje. Ali više ih je bez smetnje nastavilo sa svojim djelatnostima, svojim druženjem i zabavom, kao da se ništa nije dogodilo. To je moralna krivnja. Oni, međutim, koji u potpunoj nemoći i očaju nisu us­ pijevali spriječiti ništa, učinili su korak u vlastitoj preobrazbi kroz svijest ο metafizičkoj krivnji.

5. Sažetak a) Posljedice krivnje

Da smo mi Nijemci, da je svaki Nijemac na neki način kriv, ο tome, ako naše razmatranje nije bilo sasvim neutemeljeno, ne može biti dvojbe: 1. Svaki Nijemac, bez iznimke, sudjeluje u političkoj odgovornosti. Dužan je sudjelovati u ispravljanju nepravdi koje valja dovesti u pravnu formu. On mora zajedno s os­ talima trpjeti učinke djelovanja pobjednika, njihovih voljnih odluka i njihova nejedinstva. Mi nismo u stanju utjecati na to u smislu čimbenika moći. Samo neprestano nastojanje na razumnom iznošenju či­ njenica, mogućnosti i opasnosti može sudjelovati u stvaranju

61

pretpostavki za odluke. U primjerenom obliku dozvoljeno je obraćanje pobjednicima. 2. Ne svaki Nijemac, već samo sićušna manjina Nijemaca mora snositi kaznu za zločine, druga manjina mora kazneno odgovarati za nacionalsocijalističku aktivnost. Dozvoljena je obrana. Presude donose sudovi pobjednika ili njemačke instance, koje sudovi ustrojavaju. 3. Zacijelo svaki Nijemac - premda na različite načine - ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom. Pritom, međutim, ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti. 4. Zacijelo će svaki Nijemac koji to razumije preobraziti - u metafizičkom iskustvu takve nevolje - svijest ο vlastitu postojanju i samosvijest. Način na koji će se to dogoditi nitko ne može zahtijevati ni anticipirati. To je stvar samoće pojedinca. Što će iz toga izrasti mora biti temelj onog što će u budućnosti biti njemačka duša. Razlike se mogu sofistički koristiti kako bi se čovjek oslobodio čitavog pitanja krivnje, otprilike ovako: Politička odgovornost - dobro, ali ona ograničava samo moja materijalna sredstva, dok mene samog u nutrini uopće ne pogađa. Kriminalna krivnja - ona pogađa samo malobrojne, ne i mene - ne tiče me se. Moralna krivnja - čujem da je samo vlastita savjest in­ stanca, drugi mi ne smiju ništa predbacivati. Moja savjest odnosit će se prema meni na prijazan način. Nije to tako strašno - podvući ću crtu i započeti nov život.

62

Metafizička krivnja - za nju - kao što je rečeno - nitko ne mora odgovarati pred nekim drugim. Nju moram iskusiti u preobrazbi. To je iščašena misao filozofa. Takvo što ne postoji. A ako i postoji, ja to ne primjećujem. U to se ne moram petljati. N a š e raščlanjivanje pojmova krivnje može postati trikom pomoću kojeg se čovjek može osloboditi krivnje. Razlikovanja su u prvom planu. Ona mogu prekriti uzrok i cjelinu. b) Kolektivna krivnja

Nakon razdvajanja momenata krivnje vratimo se na kraju još pitanju kolektivne krivnje. Razdvajanje, iako je svugdje točno i smisleno, donosi sa sobom spomenutu zabludu da se čovjek na taj način oslobodio optužbi i tereta koji one donose. Na taj način izgubilo se ono što u kolektivnoj krivnji, unatoč svemu, ostaje neprečujno. Sirovost mišljenja u kolektivima i optuživanja kolektiva ne sprečava naš osjećaj međusobne pripadnosti. U krajnjoj liniji istinski kolektiv je, doduše, međusobna pripadnost svih ljudi pred Bogom. Svatko se smije negdje osloboditi vezanosti uz državu, narod ili skupinu, ne bi li se probio u nevidljivu solidarnost ljudi kao ljudi dobre volje i kao ljudi u zajedničkoj krivnji bivanja čovjekom. Ali povijesno ostajemo vezani uz bliže i uže zajednice, bez kojih bismo potonuli u bezdan.

63

Politička

odgovornost

i

kolektivna

krivnja

Za početak još jednom stanje stvari: suđenjem i osjećajima ljudi u čitavom svijetu uvelike upravljaju kolektivne predodžbe. Nijemac, koji god bio, u svijetu se danas do­ življava kao netko s kime čovjek radije ne bi imao posla. Njemački Židovi u inozemstvu nepoželjni su kao Nijemci i u bitnome slove kao Nijemci, ne kao Židovi. Uslijed takva mišljenja politička odgovornost zasniva se ujedno kao kazna kroz moralnu krivnju. To kolektivno mišljenje u povijesti je bilo često. Barbarstvo rata zahvatilo je stanovništvo u cjelini, žrtvujući ga pljački, silovanjima i prodaji u ropstvo. Uz to nesretnici su morali snositi i moralno uništenje sudom pobjednika. On se ne mora samo podvrgavati već i priznati krivnju i gledati da se iskupi. Tko je Nijemac, bio kršćanin ili Židov, taj je zla duha. Naspram toga rasprostranjenog, ako ne i općeg svjetskog mišljenja, neprestance smo pozvani da naše jednostavno lučenje političke odgovornosti od moralne krivnje ne ko­ ristimo samo kao obranu već i da preispitamo moguću istinitost kolektivnog mišljenja. Mi ne odustajemo od raz­ lučivanja, ali moramo ga ograničiti tvrdnjom da je ponaša­ nje koje je dovelo do odgovornosti zasnovano na ukupnim političkim odnosima, koji ujedno imaju moralni karakter, jer suodređuju moral pojedinca. Od tih odnosa pojedinac se ne može sasvim odvojiti, jer je svjesno ili nesvjesno živio kao njihov dio, koji uopće ne može uzmaknuti pred utjecajem, makar stajao i u oporbi. U načinu života stanovništva postoji nešto poput moralne kolektivne krivnje, u kojoj sudjelujem kao pojedinac i iz koje izrastaju politički realiteti.
64

Politički odnosi nisu razdvojivi od ukupnog načina života ljudi. Ne postoji apsolutno lučenje politike od bivanja čovjekom, dok čovjek kao pustinjak ne propadne izvan društva. Političkim odnosima formiran je Švicarac ili Nizozemac, a i mi u Njemačkoj dugo smo kroz njih odgajani da budemo poslušni, dinastijski orijentirani, ravnodušni i neodgovorni spram političke realnosti - i nešto od toga nosimo u sebi, čak i ako se protivimo takvom stavu. Da čitavo stanovništvo zaista snosi posljedice za sve državne akte - quidquid délirant reges plectuntur Achivi empirijska je činjenica. Da je svjesno svoje odgovornosti, prvi je znak buđenja njegove političke slobode. Samo ako to znanje postoji i priznaje se, sloboda je stvarno tu, a ne samo zahtjev neslobodnih ljudi prema vani. Unutarnja politička nesloboda je poslušna, s druge strane, ona se ne osjeća krivom. Znanje ο vlastitoj odgovornosti početak je unutarnjeg preokreta, koji želi ostvariti političku slobodu. Suprotnost između slobodnog i neslobodnog nazora pokazuje se, primjerice, u shvaćanju državnog vođe. Re­ čeno je: jesu li narodi krivi za vode koje trpe? Primjerice, Francuska za Napoleona. Misli se: ogromna većina pošla je za njim, želeći moć i slavu koju je Napoleon priskrbio. Napoleon je bio moguć samo zato što su ga Francuzi htjeli. Njegova veličina je sigurnost s kojom je shvatio što mase očekuju, što žele čuti, koji privid i koje materijalne realnosti žele. Je li Lenz s pravom rekao: "Zaživjela je država koja je odgovarala duhu Francuske"? Da, jednom dijelu, jednoj
65

situaciji - ali ne duhu jednog naroda uopće. Tko može na taj način odrediti duh jednog naroda? I sasvim druge realnosti iznikle su iz istog tog duha. Možda bi se moglo pomisliti: kao što muškarac odgovara za izbor voljene žene, s kojom, povezan brakom, u sudbinskoj zajednici prolazi kroz čitav život, tako narod odgovara za onog kojemu se poslušno predaje. Zabluda je njegova krivnja. Njezine neumoljive posljedice moraju se snositi. Ali upravo to bi bilo pogrešno. Što je u braku moguće i pristoji se, u državi već vodi u propast: bezuvjetna vezanost uz jednog čovjeka. Vjernost sljedbeništva nepolitički je odnos u uskim krugovima i primitivnim odnosima. U slobodnoj državi vrijedi nadzor i mijenjanje svih ljudi. Stoga je dvostruka krivnja: prvo, da se uopće bezuvjetno predajemo jednom vodi, i drugo, vrsta vode kojem se po­ dređujemo. Atmosfera podvrgavanja ujedno je kolektivna krivnja. Vlastita svijest ο kolektivnoj krivnji

Osjećamo nešto poput sukrivnje za djelovanje članova naše obitelji. Ta sukrivnja ne može se objektivirati. Odbacili bismo svaku vrstu rodovske odgovornosti. Ali skloni smo, jer smo iste krvi, osjećati se pogođenima ako netko iz naše obitelji čini nepravdu, a stoga smo i skloni, ovisno ο položaju i vrsti djela i onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju, iako moralno i pravno nismo odgovorni. Tako se Nijemac - to jest čovjek koji govori njemačkim jezikom - osjeća supogođen svime što izniče iz Nijemaca.
66

Ne odgovornost državljana, već supogodenost čovjeka koji pripada njemačkom duhovnom i duševnom životu i s ostalima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu, postaje ovdje razlogom ne dohvatljive krivnje, već analogije sukrivnje. Osjećamo se nadalje sudionicima ne samo onog što se trenutačno radi, kao sukrivci za djela naših suvremenika, već i u kontekstu predaje. Mi moramo preuzeti krivnju otaca. Da je u duhovnim uvjetima njemačkog života dana mogućnost za takav režim, za to snosimo sukrivnju. To doduše ni u kom slučaju ne znači da bismo morali priznati da su "njemački misaoni svijet" i "njemačko mišljenje u prošlosti" uopćen uzrok zlih djela nacionalsocijalizma. Ali to znači da u predaji nas kao naroda postoji nešto moćno i prijeteće, što označava našu ćudorednu propast. Mi nismo svjesni sebe samo kao pojedinci već i kao Nijemci. Svatko je, kad zapravo jest, njemački narod. Tko ne poznaje trenutak u svom životu kad u oporbenom očajavanju nad svojim narodom kaže sebi: ja sam Njemačka; odnosno u ushićenom jedinstvu s njime: i ja sam Njemačka! Ono njemačko nema drugi oblik doli tih pojedinaca. Stoga je zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenog, zadaća naroda u liku zadaće svakog pojedinca. Budući da me ne mogu pridobiti da u dubini duše osjećam kolektivno, meni i svakome bivanje Nijemcem nije sadržaj, već zadaća. To je nešto sasvim drukčije od apsolutizacije naroda. U prvom redu sam čovjek, u posebnom slučaju sam Frizijac, profesor, Nijemac, blizak sam kolektivima do stapanja duša, povezan tješnje ili šire sa svim skupinama
67

koje osjećam; na trenutke se zahvaljujući toj blizini mogu osjećati gotovo kao Židov ili kao Nizozemac ili kao Englez. U tome je, međutim, datost bivanja Nijemcem, to jest u bit­ nome život u materinjem jeziku, toliko trajan da se na način koji racionalno više nije pojmljiv, već ga se racionalno može čak i pobiti, osjećam suodgovornim za ono što Nijemci čine ili su činili. Osjećam se bliži Nijemcima koji osjećaju na isti način, a dalji onima čija duša kao da želi zanijekati tu povezanost. A ta blizina označava zajedničku, poticajnu zadaću ne da budemo Nijemci, što jednostavno jesmo, već da postanemo Nijemcima kakvi još nismo, ali bismo trebali biti, i kao što čujemo iz zova naših velikih predaka, a ne iz povijesti nacionalnih idola. Budući da osjećamo kolektivnu krivnju, osjećamo čitavu zadaću ponovne obnove čovjeka iz njegova uzroka - zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu, koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje ο svemu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod vlastitom krivnjom našao pred ništavilom. Čini se da sam kao filozof sad u potpunosti izgubio pojam. Zaista, jezik prestaje i samo negativno možemo podsjetiti da sva naša razlikovanja, bez obzira na to sma­ tramo li ih istinitima i ni u kom slučaju ne poništavamo, ne smiju postati posteljom našeg mirovanja. Ne smijemo njima okončati stvar i osloboditi se pritiska pod kojim nastavlja­ mo koračati našim životnim putem i kroz koji treba sazreti ono najvrednije, vječito biće naše duše.

68

II. MOGUĆNOSTI ISPRIKE Mi sami i oni koji nam žele dobro u pripravnosti držimo misli koje će nam olakšati krivnju. Postoje gledišta koja nalažu olakotne okolnosti te ujedno vrstu pojedine krivnje oštrije zahvaćaju i karakteriziraju. 1. Terorizam

Njemačka je pod nacističkim režimom bila tamnica. Krivnja dospijevanja u tu tamnicu politička je krivnja. Ali kad se vrata tamnice jednom zalupe, tamnica se iznutra više ne može napustiti. Odgovornost i krivnju utamničenih, koja sad ostaje i nastaje, uvijek valja razmatrati pod pitanjem što je tada uopće bilo moguće učiniti. Pozivati utamničene u tamnici sve zajedno na odgovornost za sramotna djela koja su počinili tamničari očito nije pravedno. Kaže se da su milijuni radnika i milijuni vojnika trebali pružati otpor. Oni to nisu učinili, oni su radili za rat i borili se, dakle krivi su. Tome se može suprotstaviti: 15 milijuna stranih radnika radilo je za rat kao i domaći radnici. Nije dokazano da je na njihovoj strani bilo više akata sabotaže. Samo posljednjih tjedana, kad je slom već bio u tijeku, strani radnici očito su razvili veću aktivnost. Nemoguće je postići veće aktivnosti bez organiziranja pod vodstvom voda. Zahtjev državnom stanovništvu da ustane protiv države terora iziskuje od njega nemoguće. Takav
69

revolt može se događati samo mjestimice, bez međusobne povezanosti, stoga ostaje anoniman i kao posljedica toga nepoznat, on je tiho poniranje u smrt. Postoje tek rijetke iznimke, koje su postale poznate zbog posebnih okolnosti, ali također samo usmeno i u ograničenim razmjerima (poput junaštva brata i sestre Scholl, tih njemačkih studenata, i profesora Hubera u Münchenu). Začudno je kako se tu može podići optužnica. Franz Werfel, koji je odmah nakon sloma Hitlerove Njemačke napisao članak u kojem bez milosti optužuje čitav njemački narod, rekao je: "Samo onaj jedan Niemöller pružao je otpor" - a u istom članku piše ο stotinama tisuća ubijenih u koncentracijskom logoru - zašto? Jer su oni, makar i samo riječima, pružali otpor. Oni su anonimni mučenici, koji su svojim nedjelotvornim nestankom utoliko jasnije pokazali da nije bilo moguće. Do 1939. koncentracijski logori su bili posve unutarnjemačko pitanje, a i nakon toga bili su većim dijelom ispunjeni Nijemcima. Politička uhićenja 1944. prelazila su svaki mjesec brojku od 4.000. Da je koncentracijskih logora bilo do kraja, dokazuje oporba u zemlji. Čini nam se da u optuživanju povremeno čujemo ton farizejstva iz usta onih koji su uspjeli pobjeći, pri čemu su se izložili opasnosti, ali su na kraju - prema patnjama i smrti u koncentracijskim logorima, kao i strahu u Njemačkoj ipak bez prisile terora, ako i uz patnje emigrantskog života, živjeli u inozemstvu, a sad svoju emigraciju samu po sebi drže zaslugom. Nasuprot takvom tonu smatramo da imamo pravo na obranu bez srdžbe.
70

Zaista postoje glasovi pravednih ljudi, koji su prozreli aparat terora i njegove posljedice. Tako će, primjerice, Dwight Macdonals u časopisu "Politics" iz ožujka 1945. napisati: "Vrhunac terora i krivnje iznuđene pod terorom dostiže se alternativom: ubiti ili biti ubijen." Neki od zapovjednika, predodređenih za strijeljanje i ubijanje, kaže on, usprotivili su se sudjelovanju u tim grozotama, pa su i sami strijeljani. Hannah Arendt kaže: "Teror je iznjedrio začudan feno­ men da je njemački narod učinjen sudionikom u zločinima voda. Od podčinjenih nastali su ortaci. Doduše, samo u ograničenom opsegu, ali ipak tako da su ljudi, za koje se to nikad ne bi bilo pomislilo, očevi obitelji, marljivi građani koji savjesno obavljaju svaki posao, iz dužnosti ubijali i na zapovijed izvršavali ostala zlodjela u koncentracijskim logorima."* 2. Krivnja i povijesni kontekst

Razlikujemo uzrok i krivnju. Razmatranje zašto je nešto bilo kako je bilo i zašto je nužno moralo do toga doći nehotice vrijedi kao odluka. Uzrok je slijep i nužan, krivnja vidi i slobodna je. Tako običavamo postupati i s političkim događajima. Kauzalni odnos povijesti kao da narod lišava odgovornosti.

* Hannah Arendt prikazala je to na činjenično trezven i dirljiv način u svom članku "Organizirana krivnja" (Wandlung, prvo godište, br. 4, travanj 1946. - na engleskom objavljeno u Jewish Frontier, siječnja 1945.).
71

Odatle zadovoljenje kad u nevolji on neizbježno iz djelatnih uzroka djeluje shvatljivo. Mnogi ljudi skloni su preuzimati i naglašavati odgo­ vornost ako je posrijedi njihovo trenutno djelovanje, pri čemu bi vlastitu samovolju željeli rasteretiti ograničenja, uvjeta i zahtjeva - ali s druge strane to je sklonost da se u slučaju neuspjeha odbije odgovornost u korist tobože neizbježnih nužnosti. Ο odgovornosti se samo govorilo, a što odgovornost jest, to se nije iskušalo. U skladu s tim čulo se tijekom svih tih godina: ako Njemačka dobije rat, dobila ga je stranka i pripada joj zasluga - izgubi li Njemačka rat, izgubit će ga njemački narod i bit će kriv. Sad, međutim, kod povijesnih kauzalnih povezanosti razdvajanje uzroka od odgovornosti nije provedivo posvuda gdje ljudsko djelovanje samo predstavlja čimbenik. Ukoliko odluke sudjeluju u događajima, ono što je uzrok ujedno je krivnja ili zasluga. Što, međutim, ne počiva na volji i odluci, to je uvijek ujedno i zadaća. Kako će djelovati ono što je prirodom dano, ovisi i ο tome kako će čovjek to shvatiti, kako će se prema tome odnositi, što će od toga napraviti. Povijesna spoznaja ni u kom slučaju nužno ne može pojmiti tijek kao takav. Ta spoznaja, koja nikad ne može dati pouzdanu prognozu (kao što je, primjerice, moguće u astronomiji), ne može ni u retrogradnom promatranju naknadno spoznati nikakvu neizbježnost cjelokupnog zbivanja i pojedinačnog djelovanja. Ona u oba slučaja vidi prostor mogućnosti, a taj u odnosu na prošlost vidi bogatijim i konkretnijim.
72

Povijesno-sociološki uvid i povijesna slika koju proizvodimo sami su čimbenik događanja i utoliko stvar odgovornosti. Pod danim uvjetima, koji kao takvi još leže izvan slobode, a time i izvan krivnje i odgovornosti, navode se prije svega geografski uvjeti i svjetsko-povijesni položaj. a) Geografski uvjeti

Njemačka ima na sve strane otvorene granice. Želi li se održati kao država, u svakom trenutku mora biti vojno snažna. Vremena slabosti učinila su od nje plijen država zapada, istoka i sjevera, naposljetku čak i juga (Turci). Njemačka, s obzirom na svoja geografski položaj, nikad nije upoznala mir neugroženog opstanka, poput Engles­ ke ili još više Amerike. Zbog svoga veličanstvenog unutarnjopolitičkog razvoja Engleska si je mogla dozvoliti desetljeća vanjskopolitičke nemoći i vojne slabosti. Samo zbog toga nitko je nije osvajao. Godine 1066. doživjela je posljednju invaziju. Zemlja poput Njemačke, koju na okupu ne drže jasne granice, bila je prisiljena iznjedriti vojne države, ne bi li kao narod uopće mogla postojati. To je dugo bila zadaća Austrije, potom Pruske. Posebnosti pojedinih država i njihov vojni način nametali su se ostatku Njemačke kao nešto što se uvijek osjećalo i stranim. Moralo se zamagliti da je unutar Njemačke u osnovi uvijek postojala vladavina stranog, koje je doduše bilo njemačko, nad ostalim i da ju je nemoć raspršenosti žrtvovala inozemstvu.
73

Stoga nije postojao ni trajni centar, već samo prolazna središta. Promjenjiva težišta Njemačke imala su za posljedicu da je svatko samo dio Njemačke mogao osjetiti i prihvatiti kao svoj. Tako zaista nije postojala ni duhovna sredina u kojoj bi se susreli svi Nijemci. Ni naša klasična književnost i filozofija još nisu bile vlasništvo njemačkog naroda, već samo malog sloja obrazovanih, koji je, međutim, sezao tako daleko izvan granica Njemačke koliko se govorilo njemačkim jezikom. A tu ne postoji čak ni jedinstvo u priznavanju veličine. Moglo bi se reći da je geografski položaj iznudio mi­ litarizam s njegovim posljedicama sveopćeg podaništva, servilnosti te pomanjkanja svijesti ο slobodi i demokratskog duha, kao što je i učinio te državne tvorevine nužno pro­ laznim pojavama. Samo dok su postojali povoljni uvjeti i nevjerojatno razboriti, nadmoćni državnici, država je mogla neko vrijeme opstati. Jedan jedini neodgovorni voda mogao je državu i Njemačku zauvijek odvesti u političko uništenje. Koliko temeljna crta svih tih razmišljanja bila točna, toliko je za nas bitno da u njima ne gledamo apsolutnu nužnost. Kakav oblik vojske će se pojaviti, hoće li nastupiti mudri vode, to ni u kom slučaju ne ovisi ο geografskom položaju. U sličnom geografskom položaju, primjerice, politička energija, solidarnost i trezvenost Rimljana polučile su sasvim druge rezultate, naime ujedinjenje Italije i naposljetku svjetsko carstvo, na kraju, doduše, s uništenjem slobode. Studij republikanskog Rima od najvećeg je interesa (jer pokazuje
74

kako militaristički razvoj i imperijalizam demokratski narod vode u gubitak slobode). Ako geografski uvjeti još ostavljaju prostor slobodi, onda se kaže da je prirodom dani narodni karakter onaj koji odlučuje i leži izvan krivnje i odgovornosti. To je sredstvo za davanje pogrešnih vrednovanja, bilo kao uzdizanja, bilo kao unizivanja. Vjerojatno je da u prirodom danom temelju našeg vi­ talnog opstanka leži nešto čega učinci sežu do vrha du­ hovnosti. Ali možemo reći da ο tome ne znamo gotovo ništa. Intuicija neposrednog dojma, jednako očevidna kao i varljiva, trenutačno nadmoćna, dugotrajno nepouzdana, nekakvom rasnom znanošću nije dovedena na višu razinu činjeničnog znanja. Narodni karakter zaista se uvijek opisuje uz pomoć izdvojenih povijesnih pojava. To je, međutim, uvijek već rezultat rezultata i stanja obilježenih njima. One su tek skupina pojava, prisutnih jedino kao tip medu drugima. Ovisno ο položaju, na svjetlo mogu izbiti sasvim drukčije, inače skrivene mogućnosti karaktera. Prirodom dani karak­ ter zajedno s nadarenostima vjerojatno postoji, ali mi ga jednostavno ne poznajemo. Mi ne smijemo svoju odgovornost gurati u stranu, već kao ljudi moramo biti svjesni svoje slobode za sve mogućnosti.

75

b)

Svjetsko-povijesni

položaj

Kako Njemačka stoji u svijetu, što se u svijetu događa i kako se drugi odnose spram Njemačke, to je za Njemačku utoliko bitnije što se njezin nezaštićen geografski položaj u sredini kontinenta više izlaže djelovanju svijeta nego druge europske zemlje. Zbog toga je misao ο primatu vanjske politike nad unutarnjom vrijedila doduše za Njemačku, ali ne i općenito povijesno. Ja ne prikazujem političke kontekste posljednjih pola stoljeća. Oni svakako nisu nebitni za ono što je u Njemačkoj postalo moguće. Bacit ću pogled samo na jedan unutarnji duhovni svjetski fenomen. Možda se smije reći: U Njemačkoj je izbilo ono što je u čitavom zapadnom svijetu bilo u tijeku kao kriza duha i vjere. To ne umanjuje krivnju. Jer to je izbilo ovdje u Njemačkoj, a ne negdje drugdje. Ali to nas oslobađa apsolutne izolacije. Postaje poučno za druge. Tiče se svakog. Taj kritični svjetsko-povijesni položaj nije jednostavno odrediti: zalazak učinkovitosti kršćanske i biblijske vjere općenito; nedostatak vjere koji poseže za nadomjescima; društvena promjena, izazvana tehnikom i načinom rada, koja iz prirode stvari nezaustavljivo vodi prema socijalističkim porecima, u kojima bi masa stanovništva, dakle svatko, trebala ostvariti svoja ljudska prava. Stanje je posvuda manje ili više takvo da se kaže: mora biti drukčije. U takvom su stanju najjače pogođeni svog nezadovoljstva najsvjesniji ljudi skloni ishitrenim, brzopletim, varljivim i opsjenarskim rješenjima.

76

U procesu koji je zahvatio svijet, Njemačka je otplesala takav opsjenarski iskorak u vlastitu propast. 3. Krivnja drugih

Tko još nije prosvijetlio sam sebe i shvatio svoju krivnju, bit će sklon optuživanju tužitelja. Sklonost uzvraćanju u ovom trenutku kod nas Nijemaca nerijetko je znak da sami sebe još nismo razumjeli. Ali u katastrofi prvi je interes svakog od nas postići jasnoću ο sebi samom. bez ostatka. To ne znači da ne bismo smjeli vidjeti što je činjenica kad gledamo na druge države, kojima Njemačka naposljetku duguje oslobođenje od Hitlerova jarma, prepuštena njihovim odlukama ο našem daljnjem životu. Mi moramo i smijemo razumjeti što je u ponašanju drugih otežalo naš položaj iznutra i izvana. Jer ono što su učinili i što će činiti dolazi iz svijeta u kojemu mi, u potpunoj ovisnosti ο njima, moramo pronaći svoj put. Moramo iz­ bjegavati iluzije. Ne smijemo zapasti ni u slijepo odbijanje, ni u slijepa očekivanja. Ako govorimo ο krivnji drugih, ta riječ nas može dovesti u zabludu. Ako su oni svojim ponašanjem omogućili događaje, to je politička krivnja. Njezino iznošenje ne smije nam ni na trenutak dati da zaboravimo kako se ona nalazi na različitoj razini od Hitlerovih zločina. Utemeljenje našeg novog života iz uzroka na­ šeg bića može se postići samo vlastitim prosvjetljavanjem

77

Dvije točke čine nam se bitnima: političko djelovanje pobjedničkih sila od 1918. i prisustvo tih sila dok se izgrađivala Hitlerova Njemačka: 1. Engleska, Amerika i Francuska bile su sile pobjednice 1918. U njihovim rukama, a ne u rukama pobijeđenih, nalazio se tijek svjetske povijesti. Pobjednik preuzima od­ govornost, koju ima samo on, ili bježi od nje. A ako učini to, njegova povijesna krivnja postaje očevidna. Pobjednik se ne može jednostavno povući u svoj uži prostor, tražiti za sebe mir i samo promatrati što se događa drugdje u svijetu. Ako neki događaj najavljuje zle posljedice, on ima moć da ih spriječi. Nekorištenje te moći politička je krivnja onog tko je posjeduje. Ograniči li se na optužbe na papiru, pobjegao je od svoje zadaće. To nedjelovanje može se predbaciti silama pobjednicama, ali nas ono ne oslobađa nikakve krivnje. To se može eksplicirati dalje i ukazati na mirovni ugovor iz Versaillesa i njegove posljedice, pod kojima je Njemačka skliznula u stanje koje je poticalo nacionalsocijalizam. Možemo nadalje predbacivati toleriranje ulaska Japanaca u Mandžuriju, tog prvog akta nasilja koji je, kad je uspio, morao poslužiti kao primjer drugima, ili pak toleriranje pohoda na Abesiniju, Mussolinijeva nasilnog akta iz 1935. Može se sa žaljenjem ustanoviti da je Engleska u ženevskoj Ligi naroda odlukama matirala Mussolinija, dopustivši međutim da te odluke ostanu mrtvo slovo na papiru, bez volje i snage da Mussolinija zaista unište - ali i bez jasne radikalnosti da se s njime poveže na suprotan način i zajedno s njime, polako mijenjajući njegov režim, stane
78

protiv Hitlera i osigura mir. Jer Mussolini je bio spreman da zajedno sa zapadnim silama stane protiv Njemačke, kao što je još 1934. proglasio mobilizaciju i održao prijeteći govor protiv Hitlera, koji će kasnije pasti u zaborav, kad je ovaj želio ući u Austriju. Da, polovična politika uvjetovala je naposljetku savez između Hitlera i Mussolinija. Ali uz to valja reći: nitko ne zna što bi bile posljedice daljnjih odluka. I prije svega: Englezi su vodili politiku koja je bila i moralna (što je nacionalsocijalistički način razmišljanja ukalkulirao čak i kao slabost Engleske). En­ glezi stoga nisu mogli bez ograda donijeti svaku politički učinkovitu odluku. Oni žele mir. Oni žele iskoristiti svaku šansu da ga održe prije no što će posegnuti za krajnjim rješenjima. Tek kad je situacija očevidno bezizlazna, oni su spremni za rat. 2. Ne postoji samo građanska već i europska i ljudska solidarnost. Opravdano ili neopravdano, mi smo se, kad su se vrata njemačke tamnice zalupila, nadali europskoj solidarnosti. Još nismo slutili posljednje jezive posljedice i zločine. Ali vidjeli smo radikalni gubitak slobode. Znali smo da je time otvoren prostor samovolji moćnika. Vidjeli smo nepravdu i izopćene, iako je to tad još bilo bezazleno u odnosu na ono što će donijeti kasnije godine. Znali smo za koncentracijske logore, a da još nismo imali pojam ο zlodjelima koja su se ondje događala. Svakako je bila sukrivnja sviju nas u Njemačkoj što smo zapali u to političko stanje, izgubili svoju slobodu i ostali prisiljeni živjeti pod despotstvom nekulturnih, sirovih
79

ljudi. Ali ujedno smo si mogli reći da smo postali žrtve začahurenih povreda zakona i akata nasilja, što nas je donekle rasteretilo. Kao što u državi onaj tko je ozlijeđen zločinima na osnovi državnog poretka dobiva svoje pravo, nadali smo se da europski poredak neće dopustiti takve državne zločine. Neću nikad zaboraviti razgovor što sam ga u svome stanu u svibnju 1933. vodio s jednim prijateljem,* koji je kasnije emigrirao i sad živi u Americi, u kojemu smo s čež­ njom razmatrali mogućnost skorašnjeg ulaska zapadnih sila u Njemačku. On je rekao: "Budu li čekali još godinu dana, Hitler je pobijedio, Njemačka je izgubljena, a možda je izgubljena i Europa." U takvom stanju, pogođeni u korijenima i stoga u mno­ gom pogledu pronicljivi, a za drugo slijepi, sljedeće događaje doživljavamo uvijek s novim užasom: U rano ljeto 1935. Vatikan je sklopio konkordat s Hitlerom. Papen je vodio pregovore. Bila je to prva velika potvrda Hitlerova režima, silan porast Hitlerova prestiža. Isprva je izgledalo nemoguće. Ali bila je činjenica. I nas je uhvatila jeza. Sve države priznale su Hitlerov režim. Čuli su se glasovi divljenja. 1936. u Berlinu se slavila Olimpijada. Čitav svijet slio se tamo. S prigušenim gnjevom mogli smo svakog stranca, koji se tamo pojavio, vidjeti samo uz bol jer će nas ostaviti

Bio je to filozof Erich Frank (umro 1948.), kad je, pun čežnje za Europom, stigao u Amsterdam.
80

na cjedilu - ali oni su to znali jednako malo kao i mnogi Nijemci. 1936. Hitler je zaposjeo Rajnsku oblast. Francuska je to tolerirala. 1938. Times je objavio Churchillovo otvoreno pismo Hitleru, u kojem su stajale rečenice poput ove: "Ako bi Englesku snašla nacionalna nesreća usporediva s na­ cionalnom nesrećom Njemačke iz 1918., molio bih Boga da nam pošalje čovjeka sa snagom Vaše volje i duha" (pamtim i sam, ali citiram prema Röpkeu). 1935. Engleska je posredstvom Ribbentroppa sklopila pomorski pakt s Hitlerom. To je za nas značilo: Engleska će žrtvovati njemački narod samo da može zadržati mir s Hitlerom. Za nas im je svejedno. Nisu još bili preuzeli europsku odgovornost. Oni ne samo da su prisutni, dok ovdje niče zlo, već su s njime i u dobrim odnosima. Do­ puštaju da Nijemci potonu u terorističkoj, militarističkoj državi. Njihove novine nas, doduše, grde, ali oni ništa ne čine. Mi u Njemačkoj smo nemoćni. Oni bi sad, možda i bez pretjeranih žrtava, još mogli ponovno uspostaviti slobodu kod nas. Ali oni to ne čine. Imat će to i za njih posljedice i stajat će ih još većih žrtava. 1939. Rusija je sklopila pakt s Hitlerom. Na taj način rat je za Hitlera tek u posljednjem trenutku postao moguć a kad je rat započet, sve neutralne države i Amerika držale su se postrance. Ni u kom slučaju svijet nije bio jedinstven, da bi mogao jedinim zajedničkim naporom brzo ugasiti tu vražju rabotu.

81

najprije provodila Njemačka, sekundarna je činjenica. Ovdje nije riječ ο događajima nakon primirja, ni ο onome što je Njemačka pretrpjela i nastavlja trpjeti nakon kapitulacije. 2. N a š a razmatranja ο krivnji služe zadaći utvrđivanja smisla naše vlastite krivnje, čak i onda kad želimo govoriti ο krivnji drugih. 3. Rečenica: "Drugi nisu bolji od nas" također vrijedi. Ali ona se u ovom trenutku pogrešno primjenjuje. Jer sad, tijekom proteklih 12 godina, drugi su sve u svemu zaista bili bolji od nas. Opća istina ne smije služiti nivelaciji posebne, trenutne istine vlastite krivnje. 4. Krivnja sviju?

Kaže li se za nesuglasice unutar političkog ponašanja Saveznika da se pritom posvuda radi ο političkim ne­ izbježnostima, odgovor glasi: to je krivnja koja je zajednička svim ljudima. Predočavanje djelovanja drugih za nas nije od značaja kako bismo olakšali vlastitu krivnju, ali je opravdano zbog brige što je kao ljudi dijelimo sa svima ostalima za čovječanstvo, koje danas kao cjelina ne samo da je došlo k svijesti već uslijed događaja tehničkog doba uspostavlja svoj poredak ili ga promašuje. Temeljna činjenica da smo svi mi ljudi daje nam pravo da budemo zabrinuti za čovječanstvo u cjelini. Kakvo bi nam olakšanje bilo da pobjednici nisu ljudi poput nas, već požrtvovni svjetski vladari. Tada bi u mudroj providnosti upravljali sretnom obnovom uključujući učinkovito is84

pravljanje krivnje. Tada bi djelom i primjerom živjeli pred našim očima ideal demokratskih odnosa i davali nam da ga svakodnevno osjećamo kao uvjerljivu stvarnost. Tada bi bili jedinstveni medu sobom, u razumnom i otvorenom razgovoru bez primisli, i brzo bi donosili odluke ο svim pitanjima koja iskrsavaju. Tada ne bi bili mogući ni obmana ni privid, ne bi bilo prešućivanja ni razlika između javnog i privatnog govora. Tada bi naš narod dobio primjeren odgoj, došli bismo do živog razvoja našeg mišljenja unutar stanovništva i usvojili sadržajnu predaju. Tada bi se spram nas odnosili strogo, ali i pravedno, velikodušno, pa čak i s ljubavlju, ako bi nesretni i zavedeni pokazali makar i najmanju susretljivost. Ali i ostali su ljudi poput nas. I u njihovim je rukama budućnost čovječanstva. Mi smo kao ljudi čitavim svojim opstankom i mogućnostima našeg znanja vezani uz ono što oni čine, uz posljedice njihova djelovanja. Zato je razu­ mijevanje toga što oni rade, misle i žele za nas važno poput vlastite stvari. Pitamo se iz te brige: jesu li drugi narodi mnogo sretniji i zbog povoljnijih političkih sudbina? Griješe li možda kao i mi, bez kobnih posljedica koje su nas bacile u ponor? Oni bi odbili primanje upozorenja od nas, pokvarenih i jadnih. Možda ne bi razumjeli ili bi čak smatrali preuzetnim kad bi Nijemci brinuli ο toku povijesti, koji ovisi ο njima, a ne ο Nijemcima. Ali tako je: poput more tišti nas predodžba - dođe li u Americi jednom do diktature u Hitlerovu sti­ lu, bio bi to kraj, beznadan za nesaglediva vremena. Mi u Njemačkoj mogli smo biti oslobođeni izvana. Kad
85

jednom nastupi diktatura, oslobađanje iznutra postaje nemoguće. Ako bi anglosaksonski svijet, kao ranije mi, bio diktatorski osvojen iznutra, ne bi postojalo više ništa izvana, pa ni oslobođenje. Slobodi, koju su ljudi na Zapadu stekli i čije je stjecanje trajalo stoljećima, pa i tisućljećima, došao bi kraj. Vratila bi se primitivnost despotizma, ali uz tehnička sredstva. Naravno da čovjek ne može ostati definitivno neslobodan. Ali ta utjeha bila bi u tom slučaju veoma dugoročna. Rečeno Platonovim riječima: u tijeku beskonačnog vremena ovdje ili ondje jednom će postati stvarno ili će ponovno postati stvarno ono što je moguće. Mi vidimo užase osjećaja moralne nadmoći: tko se spram opasnosti osjeća apsolutno siguran, već je na putu da joj podlegne. Sudbina Njemačke bila bi iskustvo za sve. Neka to iskustvo bude shvaćeno! Mi nismo lošija rasa. Ljudi posvuda imaju slične osobine. Posvuda postoje nasilne, zločinačke, vitalno marljive manjine, koje, kad im se pruži prilika, preuzimaju režim i vladaju brutalno. Mi možemo biti zabrinuti zbog samouvjerenosti po­ bjednika. Jer odsad sva odlučujuća odgovornost za tijek stvari leži na njima. Njihova je stvar kako će doskočiti nevolji ili izazvati novu. To što bi sad moglo postati njihovom krivnjom, bila bi nevolja u jednakoj mjeri za nas kao i za njih. Sada, kad se radi ο cjelokupnom čovječanstvu, oni moraju biti dodatno odgovorni za ono što čine. Ne prekine li se lanac zla, pobjednici će dospjeti u istu situaciju kao i mi, ali s njima i čitavo čovječanstvo. Kratkovidnost ljudskog mišljenja, posebice u obliku svjetskog mišljenja, koje poput neodoljiva vala preplavljuje sve, nevjerojatna je opasnost.
86

Oruđa Božja nisu Bog na zemlji. Iskupljivati zlo zlom, posebice među utamničenima, ne samo među tamničarima, učinilo bi ljude zlima i stvorilo novu nevolju. Pratimo li svoju vlastitu krivnju do uzroka, nailazimo na bivanje čovjekom, koje je u liku Nijemaca poprimilo osebujno, stravično bivanje krivim, ali i mogućnost u čovjeku kao takvom! Kad je riječ ο njemačkoj krivnji, kaže se: to je krivnja sviju - skriveno zlo posvuda snosi sukrivnju za izbijanje zla na tom njemačkom mjestu. Bila bi zaista pogrešna isprika kada bismo mi Nijemci svoju krivnju nastojali umanjiti u odnosu spram krivnje bivanja čovjekom. Ta misao ne donosi olakšanje, nego produbljivanje. Pitanje iskonskog grijeha ne smije postati putom uzmi­ canja pred njemačkom krivnjom. Znanje ο iskonskom grijehu još nije uvid u njemačku krivnju. Ali religiozno priznavanje iskonskog grijeha ne smije postati ni ruho pogrešnog njemačkog priznavanja krivnje, tako da bi u nečasnoj nejasnoći jedno stajalo umjesto drugog. Mi ne osjećamo poriv da optužujemo druge. Ali s rastojanjem i zabrinutošću onoga koji je pokleknuo, koji dolazi k sebi i pribran je, mislimo: neka drugi ne podu takvim putovima! Sad je započeo nov period povijesti. Odsad za sve što se događa odgovornost snose pobjedničke sile.

87

III. NAŠE PROČIŠĆENJE Vlastito prosvjetljavanje naroda u povijesnoj pribranosti i osobno vlastito prosvjetljavanje pojedinca doimaju se različitim stvarima. Ali prvo se događa samo preko drugog. Ono što pojedinci jedni s drugima postižu putem komunikacije može, ako je istinito, postati raširenom sviješću mnogih i tada vrijedi kao samosvijest naroda. I ovdje se moramo okrenuti protiv kolektivnog mišljenja. Svaka stvarna preobrazba događa se kroz pojedince, u mnogobrojnim pojedincima, neovisno ili u poticajnoj raz­ mjeni. Mi Nijemci spominjemo se svi, makar i na različite, pa i suprotne načine, svoje krivnje i nekrivnje. Svi mi to činimo, nacionalsocijalisti i protivnici nacionalsocijalizma. Kad kažem " m i " , mislim na ljude, s kojima isprva - kroz jezik, podrijetlo, situaciju i sudbinu - osjećam solidarnost. Ne želim nikoga optuživati kad kažem " m i " . Ako se drugi Nijemci osjećaju krivima, to je njihova stvar, osim u dvjema točkama, kazni za zločine onih koji su ih počinili i političkoj odgovornosti sviju za djela Hitlerove države. Oni koji ne osjećaju krivnju bit će predmetom napada tek kad sami napadnu. Ako nam u nastavku nacionalsocijalističkog načina mišljenja žele zanijekati nijemstvo i ako, umjesto da usrdno razmišljaju i osluškuju razloge, generalnim sudovima slijepo žele uništiti druge, oni krše solidarnost i ne žele se preispitati i razvijati u međusobnom razgovoru. Među stanovništvom prirodan, nepatetičan i pribran uvid nije rijetkost. Primjeri skromnog izražavanja su sljedeći:
88

Jedan osamdesetogodišnji istraživač: " J a se tijekom tih 12 godina nikad nisam pokolebao, a ipak nikad nisam bio zadovoljan sobom; uvijek sam razmišljao može li se iz čisto pasivnog otpora spram nacista prijeći na djelo. Hitlerova organizacija bila je suviše paklena." Jedan mladi protivnik nacizma: "Jer i mi protivnici nacionalsocijalizma - nakon što smo se godinama, makar i uz škrgut zubi, 'u strahu klanjali režimu' - trebamo pročišćenje. Mi se pritom udaljavamo od farizejstva onih koji misle da ih je sam nedostatak stranačke značke učinio prvoklasnim ljudima." Jedan činovnik za vrijeme denacifikacije: "Ako sam do­ zvolio da me uguraju u stranku, ako mi je bilo relativno dobro, ako sam se snašao u nacističkoj državi i utoliko postao njezinim korisnikom - makar to činio i uz unutarnje protivljenje - i ako sad iskušavam štetne posljedice toga, iz pristojnosti se ne smijem požaliti." 1. a) Međusobno Uzmicanje okrivljavanje pred pročišćenjem

Mi Nijemci smo medu sobom vrlo različiti u vrsti i mjeri sudjelovanja u nacionalsocijalizmu ili u otporu spram nje­ ga. Svatko se mora prisjetiti svoga vlastitog unutarnjeg i vanjskog načina ponašanja i u toj krizi Nijemaca potražiti sebi svojstveno ponovno rođenje. Trenutak u kojem je započelo to unutarnje pretapanje za pojedince je vrlo različit: je li 1933., je li 1934., je li nakon
89

ubojstava 30. lipnja, je li tek od 1938., nakon paljenja sinagoga, ili tek u ratu ili tek pod prijetnjom poraza ili tek nakon sloma. U svemu tome mi Nijemci ne možemo pronaći zajednički nazivnik. Moramo s bitno različitih stajališta biti otvoreni jedni prema drugima. Zajednički nazivnik svima je zacijelo državljanstvo. U tome svi imaju zajedničku odgovornost, zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a da nisu umrli. To ujedinjuje i vanjsku i unutarnju emigraciju. Velike razlike omogućuju da otprilike svatko svakome nešto predbacuje. To traje dokle god pojedinac zahvaća pogledom samo vlastiti položaj i položaj onih koji su mu slični, prosuđujući položaje ostalih samo u odnosu prema sebi. Začuđuje koliko smo zaista uzbuđeni samo kad nas nešto same pogađa i sve promatramo s gledišta našeg posebnog položaja. Možemo jednom klonuti, kad strpljenje međusobnog razgovora prijeti da će nas napustiti i kad nailazimo na hladnu i osornu odbojnost. Proteklih godina bilo je Nijemaca koji su od nas ostalih Nijemaca zahtijevali da postanemo mučenici. N i s m o trebali šutke trpjeti to što se događalo. Ako naš čin i ne bi imao uspjeha, bio bi nešto poput ćudorednog uporišta za čitavo stanovništvo, vidljiv simbol potisnutih snaga. Ta predbacivanja slušao sam od prijatelja, muškaraca i žena, od 1933. Ti zahtjevi bili su tako uzbudljivi jer je u njima ležala duboka istina, ali ona je kroz način na koji se zastupa uvredljivo izokrenuta. Ono što čovjek pred transcendencijom

90

može saznati sam ο sebi uvlači se na razinu moraliziranja, pa čak i senzacije. Tišina i strahopoštovanje su izgubljeni. Trenutačno ružan primjer uzmaka u međusobno optu­ živanje pružaju mnoge diskusije između emigranata i onih koji su ostali ovdje, između skupina koje se vjerojatno nazivaju vanjskom i unutarnjom emigracijom. Obje imaju svoje jade. Emigrant: tuđi jezični svijet, domotužje. Simbol je priča ο njemačkom Židovu u New Yorku, u čijoj je sobi visjela Hitlerova slika - zašto? Samo ako ga je ona podsjećala na užas koji ga kod kuće očekuje mogao je ovladati svojom čežnjom za domom. Onaj koji je ostao: napuštenost, izopćenost u vlastitoj zemlji, ugroženost, sam je u nevolji, izbjegavaju ga svi osim nekolicine prijatelja koje opterećuje, što donosi nove jade. Ali ako jedni optužuju druge, dovoljno je da se zapitamo: osjećamo li se dobro naočigled duševnog stanja i tona onih koji tako optužuju, radujemo li se što takvi ljudi tako osjećaju, jesu li nam uzor, ima li u njima nešto poput poleta, slobode, ljubavi što nas ohrabruje? Ako ne, to što govore nije istina. b) Odbacivanje sebe i prkos

Osjetljivi smo na predbacivanja i lako spremni na pred­ bacivanja drugima. Čovjek ne želi da mu se netko previše približi, no ražestit će se pri moralnom prosuđivanju drugih. I onaj tko je kriv, ne dopušta da mu se to kaže. A ako i dopušta, ne dopušta da mu to kaže svatko. Svijet je do sitnih svakodnevnih okolnosti prepun pripisivanja autorstva nad nevoljom.
91

T k o je razdražljiv spram predbacivanja, lako se može okrenuti prema porivu da prizna svoju krivnju. Takva priznavanja krivnje - pogrešna, jer su sama još nagonska i ispunjena žudnjom - u svojoj pojavi imaju jednu pre­ poznatljivu crtu: budući da su, poput svoje suprotnosti, kod istog čovjeka hranjene jednakom voljom za moći, osjeća se kako onaj koji priznaje priznanjem želi sebi dati vrijednost i istaknuti se pred ostalima. Njegovo priznanje krivnje želi prisiliti druge da priznaju. U takvom priznavanju postoji crta agresivnosti. Filozofski stoga pri svakom bavljenju pitanjima krivnje prvi zahtjev predstavlja unutarnje bavljenje samim sobom, kroz koje se osjetljivost gasi zajedno s porivom prema priznavanju krivnje. Danas je taj fenomen, koji izlažem psihološki, ispreple­ ten s ozbiljnošću našeg njemačkog pitanja. N a š a opasnost je jadikovanje koje se žrtvuje priznavanjem krivnje i ponos koji se prkosno povlači u sebe. Mnogi će se dati zavesti trenutnim interesom svog op­ stanka. Djeluje mu kao prednost prizna li krivnju. Gnjevu svijeta nad moralno propalom Njemačkom odgovara nje­ zina spremnost za priznavanje krivnje. Moćniku se obraća laskanjem. Htjeli bismo reći što on želi čuti. Tome valja pribrojiti fatalnu sklonost da se čovjek zbog priznanja kriv­ nje osjeća boljim od drugih. U raskrinkavanju sebe samog leži napad na druge koji to ne čine. Očevidna je sramota takvih jeftinih samooptužbi, beščašće tobože unosna laskanja.

92

Prkosan ponos je drugo. Upravo stoga što drugi moralno napadaju, čovjek će se tek zakočiti. On želi svoju samosvijest u pretpostavljenoj unutarnjoj nezavisnosti. Ona se, među­ tim, ne može steći ako se u odlučujućem ostaje nejasan. Odlučujuće počiva na vječitom temeljnom fenomenu, koji je danas u novom liku ponovno prisutan: tko u stanju bezostatne pobijedenosti pretpostavlja život smrti, može u istinitosti - jedinoj časti koja mu preostaje - živjeti samo ako se odluči za ovaj život sa sviješću ο smislu koji je u njemu. Odluka da se živi kao nemoćan čovjek akt je ozbiljnosti na kojoj se zasniva život. Iz njega proizlazi preobrazba koja modificira sve vrijednosne procjene. Provede li se on, snose se posljedice, pristaje na jad i rad, pa tako u njemu možda leži najviša mogućnost ljudske duše. Ništa se ne poklanja. Ništa ne dolazi samo od sebe. Samo ako je ta odluka jasna kao uzrok, mogu se izbjeći izvrtanja odbacivanja sebe i ponosnog prkosa. Pročišćenje vodi jasnoći odluke i jasnoći njezinih posljedica. Ako je uz činjenicu poraza ujedno prisutna krivnja, ne smije se preuzimati samo nemoć nego i krivnja. Iz jednog i drugog mora iznići preobrazba, pred kojom čovjek želi uzmaknuti. Ponosan prkos pronaći će mnoštvo načina gledanja, veličanstvenosti, osjećajnih poučnosti ne bi li si priskrbio obmanu koja omogućuje da se održi. Na primjer: Pretvara se smisao nužnosti preuzimanja onog što se dogodilo. Neobuzdana sklonost "priznavanju naše povijesti" dopušta da se zlo potajice afirmira, da se u zlu pronađe dobro, da se
93

ono u nutrini drži kao ponosna utvrda protiv pobjednika. Iz takva izvrtanja mogu proizići rečenice poput ovih: " M o r a m o znati da izvornu snagu htijenja, koju je stvorila prošlost, još nosimo u sebi, to moramo priznati i prihvatiti u svoju egzistenciju... Mi smo bili oboje i ostat ćemo oboje... i mi sami uvijek smo samo naša čitava povijest, čiju snagu nosimo u sebi." "Pijetet" treba mladu njemačku generaciju prisiliti da opet postane onakva kakva je bila prethodna. Prkos u ruhu pijeteta brka ovdje povijesni razlog, u kojem smo s ljubavlju ukorijenjeni, s cjelokupnošću realiteta zajedničke prošlosti, od kojih mnoge u njihovom smislu ne samo da ne volimo već ih i odbacujemo kao strane našem biću. Iz priznavanja zla kao zla mogu proizići rečenice poput sljedećih: "Moramo postati tako hrabri, tako veliki i tako blagi da možemo reći: da, i taj užas bio je naša stvarnost i ostat će to, ali mi imamo snagu da ga u sebi svejedno pretvorimo u stvaralačko djelo. U sebi poznajemo jednu strahovitu mogućnost, koja je jednom u jadnoj zabludi dobila oblik. Mi ljubimo i poštujemo našu čitavu povijesnu prošlost s pijetetom i ljubavlju, koja je veća od pojedinačne povijesne krivnje. Taj vulkan nosimo u sebi, svjesni da nas može raznijeti, ali i uvjereni da će nam se, ako ga zna­ mo ukrotiti, tek otvoriti posljednji prostor naše slobode: u opasnoj snazi mogućnosti da se ostvari ono što će u zajedništvu sa svim ostalim biti ljudski čin našeg duha. To je zavodljiv apel - iz loše filozofije iracionalizma bez odluke da se povjerimo egzistencijalnom poravnavanju. "Kroćenje" je premalo. Stvar je u "izboru". Ako se taj ne
94

provede, smjesta je ponovno moguć prkos zla, koji vodi u pecca fortiter. Nije shvaćeno da je u odnosu na zlo moguće ipak samo prividno zajedništvo. Drugi način ponosna prkosa može "povijesno-politički" afirmirati čitav nacionalsocijalizam u jednom estetskom nazoru, koji iz nevolje, na koju valja trezveno gledati, i jasna zla čini lažnu veličanstvenost, koja zamagljuje ćud: "U proljeće 1932. jedan njemački filozof izrekao je proročanstvo da će u roku od deset godina svijetom politički vladati samo još dva pola: Moskva i Washington; da će Njemačka između njih, kao političko-geografski pojam, biti bespredmetna i postojati samo još kao duhovna sila. Njemačka povijest, kojoj je poraz iz 1918. ujedno otvorio izglede za veću konsolidaciju, štoviše za velikonjemačko savršenstvo, pobunila se protiv te prorečene i zaista na­ dolazeće tendencije da se svijet simplificira u dva pola. Njemačka povijest skupila se protiv te svjetske tendencije u izoliran, svojevoljan, gigantski napor da unatoč svemu dopre do vlastitog nacionalnog cilja. Ako je to proročanstvo njemačkog filozofa, koje je za početak američko-ruske svjetske vladavine odredilo rok od deset godina, točno, prenagljen tempo žurbe i silovitosti njemačkog protunastojanja bio je razumljiv događaj: bio je to tempo jedne iznutra smislene i fascinantne, povijesno, međutim, već zakašnjele pobune. Posljednjih mjeseci vidjeli smo kako se taj tempo pretvorio u izolirano čisto ludovanje. - Filozof s lakoćom izriče sud: njemačka povijest je gotova, sad počinje era Washington-Moskva. Povijest poput nje­ mačke, čije su zasade tako velike i žudno postavljene, neće
95

takvoj akademskoj odluci jednostavno reći da i amen. Ona će se razbuktati, strovaliti se u dubokom uzbuđenju obrane i napada, u divljoj pobuni vjere i mržnje, u svoj kraj." Tako je u ljeto 1945. jedan čovjek, kojeg osobno veoma cijenim, pisao u pomutnji smetenih osjećaja. Sve to zaista nije pročišćenje, već daljnje ulaženje u zapletenost. Takve misli - kako ο odbacivanju sebe, tako i ο prkosu - na trenutak običavaju davati osjećaj nalik oslobođenju. U uvjerenju da ima tlo pod nogama, čovjek je tek zašao u bezizlaznost. To je nečistoća osjećaja, koja se ovdje pojačava i ujedno utvrđuje protiv stvarnih mogućnosti preobrazbe. Uz sve vidove prkosa ide i agresivna šutnja. Uzmiče se tamo gdje razlozi postaju nepobitni. Samosvijest se izvlači iz šutnje kao posljednja moć nemoćnog. Pokazuje se šutnja ne bi li se uvrijedio moćnik. Skriva se šutnja kako bi se razmišljalo ο ponovnoj uspostavi, politički kroz posezanje za sredstvima moći, ma bila ona i smiješna za one koji ne sudjeluju u divovskim industrijama svijeta, koje proizvode oruđe uništenja - duševno kroz samoopravdavanje, koje ne priznaje nikakvu krivnju: sudbina je odlučila protiv mene; bila je to besmislena materijalna nadmoć; poraz je bio častan; u nutrini hranim svoju odanost i junaštvo. Na putu takvog ponašanja množi se, međutim, samo unutarnji otrov u iluzornom mišljenju i anticipirajućem opajanju: " J o š ne udarcima šakama i nogama"... "za onaj dan, kad ćemo..."

96

c) Uzmicanje u posebnosti, koje su točne po sebi, ali nebitne za pitanje krivnje Gledajući vlastitu nevolju, mnogi će pomisliti: Pomozite, ali ne govorite ο iskupljenju. Nevjerojatna nevolja ispričava. Čujemo, primjerice: " Z a r se zaboravilo na teror bombi? Ne bi li on, pod kojim su milijuni nedužnih morali dati živote, zdravlje i sav svoj drag imetak, trebao biti izjednačenje za zlo koje je počinjeno u njemačkoj zemlji? Zar bijeda izbjeglica, koja vapi u nebo, ne bi trebala djelovati razoružavajuče?" " J a sam iz Južnog Tirola, kao mlada žena od 30 godina stigla sam u Njemačku. Njemačke patnje dijelila sam od prvog do posljednjeg dana, primala udarac za udarcem, prinosila žrtvu za žrtvom, gorak kalež ispila sam dokraja - a sad se osjećam suoptužena za nešto što uopće nisam počinila." "Bijeda koja je snašla čitav narod toliko je ogromna i toliko nezamislivih razmjera da ne treba dodavati sol na ranu. Narod je u svojim svakako nevinim dijelovima već pretrpio mnogo više nego što iziskuje pravedna kazna." Nevolja je zaista apokaliptična. Svi optužuju i to s pra­ vom: oni koji su izbjegli koncentracijski logor ili progon, i prisjećaju se strahovitih patnji. Oni koji su na najokrutniji način izgubili svoje najdraže. Milijuni evakuiranih i izbje­ glica, koji gotovo bez nade žive u neprestanom lutanju. Mnoštvo onih koji su pristali uz stranku, a sad su izopćeni i zapadaju u nevolju. Amerikanci i drugi Saveznici koji su žrtvovali godine svojih života i imali milijune mrtvih.
97

Europski narodi koji su bili mučeni pod terorom njemačkih nacionalsocijalista. Njemački emigranti, prisiljeni da u tuđem jezičnom okruženju žive pod najtežim uvjetima. Svi, svi. Nabrajajući one koji optužuju, stavio sam različite sku­ pine jedne uz druge, u namjeri da se u tome smjesta osjeti ono neprimjereno. Nužda je kao nužda, kao smetnja op­ stanku, sveprisutna, ali ona je bitno različita kroz kontekst u kojem stoji. Nepravedno je da se svi na isti način proglase nevinima. U cijelosti ostaje da mi Nijemci, ma koliko trenutačno zapali u najveću nevolju medu narodima, snosimo najveću odgovornost za tijek stvari do 1945. Stoga za nas, za pojedinca, vrijedi: ne želimo se olako osjećati nevinima, žaliti sami sebe kao žrtve zle kobi, ne očekujemo pohvale za patnje, već sami sebe ispitujemo i neumoljivo prosvjetljavamo: gdje sam pogrešno osjećao, pogrešno mislio, pogrešno djelovao? Krivnju želimo što je više moguće tražiti kod sebe, a ne u stvarima i ne kod drugih, jer ne želimo uzmicati pred nevoljom. To proizlazi iz odluke da se okrenemo. d) Uzmicanje u općenitost

Varljivo je to olakšanje, kad sam sebi kao pojedinac pos­ tanem nevažan, jer se cjelina doima poput događaja koji me snalazi, u kojemu, međutim, ne sudjelujem i stoga osobno ne snosim ni krivnju. Tada sam živim tek u nemoćnoj patnji i nemoćnom sudjelovanju. Ne živim više iz sebe sama. Nekoliko primjera za to:
98

1. Ukupna moralna interpretacija povijesti dopušta da se očekuje pravda u cjelini: "Sva krivnja na svijetu se osvećuje". Svjestan sam svoje izloženosti potpunoj krivnji, pri kojoj moje vlastito djelovanje jedva da još igra ulogu. Ako sam ja gubitnik, metafizička bezizlaznost u cjelini je porazna. Ako sam dobitnik, uz uspjeh imam i čistu savjest bivanja boljim. Tendencija da same sebe kao pojedince ne uzimamo ozbiljno paralizira ćudoredne pokretače. Ponos priznavanja krivnje koje žrtvuje samo sebe, u jednom slučaju, i ponos moralne pobjede u drugom, na jednak način postaju uzmaci pred istinskom ljudskom zadaćom koja je na pojedincu. Tom potpunom moralnom shvaćanju povijesti protivi se, međutim, iskustvo. Tijek stvari uopće nije jednoznačan. Sunce sije nad pravednima i nepravednima. Raspodjela sreće i ćudorednosti djelovanja kao da nemaju međusobnog konteksta. Bio bi to, međutim, tome suprotstavljen, lažan totalni sud, kad bi se reklo: pravda ne postoji. U mnogim situacijama obuzima nas, naočigled stanja i djelovanja jedne države, neizbrisiv osjećaj: "To ne može dobro svršiti", "to će se osvetiti". Ali tek što taj osjećaj poč­ ne vjerovati u pravdu, nastaje zabluda. On ne predstavlja izvjesnost. Ono dobro i istinito neće doći samo od sebe. U većini slučajeva izostaje ispravljanje krivnje. Propast i osveta snalaze i krive i nevine. Najčistija volja, istinitost bez uporišta i najveća hrabrost mogu, kad im situacija to priječi, ostati bez uspjeha. A mnogima koji su pasivni kroz djela drugih nezasluženo će pripasti povoljne situacije.
99

Ideja totalne krivnje i utkanosti u kontekst zločina i kazne dovest će do - unatoč metafizičkoj istini koja u njoj leži - zavođenja pojedinca kako bi on uzmaknuo pred onim što je isključivo i u cijelosti njegova stvar. 2. Totalni nazor da svemu na svijetu dolazi kraj, da se ne poduzima ništa što na kraju ne bi propalo, da se u svemu nalazi klica propasti, dopušta da neuspjeh sa svakim drugim neuspjehom, kao i niskost s plemenitošću, sklizne na zajedničku razinu propasti. Na taj način on će biti lišen svoje težine. 3. Vlastitoj nevolji, koju tumačimo kao posljedicu kriv­ nje sviju, dajemo metafizičku težinu, izlažući je kao novu jedinstvenost: u katastrofi doba Njemačka zamjenjuje žrtvu. Ona pati za sve. Na njoj do izražaja dolazi krivnja sviju i kazna za sve. To je lažna patetika, koja se udaljava od trezvene zadaće da se čini ono što počiva na vlastitoj snazi, to jest zadaće da se čini bolje u okviru dohvatljivog i od unutarnje preobrazbe. To je uzmak u "estetsko", koji se svojom neobaveznošću udaljava od ostvarenja iz jezgre pojedinčeva vlastita bitka. To je sredstvo da se novim putem stvori lažan kolektivni osjećaj vrijednosti. 4. Čini se oslobođenjem od krivnje kad naočigled nevje­ rojatnih patnji, koje su snašle nas Nijemce, uzvikujemo: iskupili smo se. Ovdje valja razlikovati: kazna se odslužuje, politička odgovornost ograničava se mirovnim sporazumom i na taj način privodi kraju. U odnosu na te dvije točke, ta je misao smislena i točna. Ali za moralnu i metafizičku krivnju, koje
100

isključivo pojedinac u svojoj zajednici shvaća kao svoje, u biti se još ne iskupljuje. One ne prestaju. Tko ih snosi, ulazi u proces koji će trajati čitav njegov život. Za nas Nijemce ovdje vrijedi alternativa: ili će preuzimanje krivnje, na koju ostatak svijeta ne misli, ali ona govori iz naše savjesti, postati temeljnom crtom naše njemačke sa­ mosvijesti - čime će naša duša krenuti putem preobrazbe ili ćemo potonuti u prosječnost ravnodušnog, pukog života; tada se u našoj sredini neće više probuditi nikakav izvorni pokretač; tada nam se neće objaviti ono što je zapravo smisao; tada nećemo više čuti transcendentni smisao našeg pjesništva i umjetnosti i glazbe i filozofije. Bez puta pročišćenja iz dubine svijesti ο krivnji Nijemac ne može ostvariti nikakvu istinu. 2. Put pročišćen]a

Pročišćenje djelovanjem u prvom redu znači ispravljanje krivnje. Politički to znači da se iz unutarnjeg slaganja ostvare učinci koji, svedeni na pravnu formu, uz vlastita odricanja narodima koje je napala Hi tier ova Njemačka ponovno uspostavljaju dio onog što je uništeno. Pretpostavke takvog učinka su, osim pravne forme koja donosi pravednu raspodjelu tereta, život, sposobnost i mogućnost za rad. Neizbježno je da politička volja za ispravljanjem krivnje popusti kad političko djelovanje pobjednika uništi te pretpostavke. Jer u tom slučaju ne bi

101

bio mir sa smislom ispravljanja krivnje, nego nastavak rata u smislu daljnjeg uništenja. Ispravljanje krivnje je, doduše, nešto više. Tko je iznutra obuzet krivnjom u kojoj sudjeluje, želi pomoći svakome kome je samovoljom bespravnog režima nanesena nepravda. Postoje dvije motivacije koje ne treba brkati: zahtjev da se pomogne gdje vlada nevolja, svejedno čime, jednostavno stoga što je bliska i iziskuje pomoć - te zahtjev da se onima koje je Hitlerov režim deportirao, opljačkao, orobio, mučio i otjerao u emigraciju prizna posebno pravo. Oboje je sasvim opravdano, ali u motivaciji postoji razlika. Gdje se ne osjeća krivnja, smjesta dolazi do izjednačavanja cjelokupne nevolje na istoj razini. Razlikovanje pogođenih nevoljom nužno je ako želim ispraviti krivnju za nešto u čemu sam sudjelovao. Pročišćenje kroz ispravljanje krivnje je neizbježno. Ali pročišćenje je mnogo više. I ispravljanje krivnje ozbiljno se želi ako svoj etički smisao ispunjava kao posljedicu naše pročišćujuće preobrazbe. Razjašnjavanje krivnje ujedno je razjašnjavanje našeg novog života i njegovih mogućnosti. Iz njega proizlaze ozbiljnost i odluka. Gdje se to događa, život nije više jednostavno tu kao nepristran užitak. Sreću postojanja, gdje je dopuštena, u medutrenucima, u predasima, možemo zahvatiti, ali ona ne ispunjava postojanje, već se pred pozadinom turobnosti prihvaća kao dražesna čarolija. Život je u bitnome dopušten samo još kroz trošenje u toj zadaći.

102

Posljedica je skromnost. Kroz unutarnje djelovanje i transcendenciju postajemo svjesni svoje ljudske konačnosti i nesavršenstva. Tada možemo bez volje za moć u borbi prožetoj ljubavlju provesti razmatranje istinitog i povezati se međusobno u njemu. Možemo šutjeti bez agresivnosti - iz skromnosti šutnje proizići će jasnoća onog što se može saopćiti. Važni su samo još istina i djelatnost. Bez lukavstva spremni smo podnijeti što nam je dosuđeno. Što god da se dogodilo, dokle živimo, postojat će ljudska zadaća koja se u svijetu ne može dovršiti. Pročišćenje je put čovjeka kao čovjeka. Pročišćenje preko razvoja ideje krivnje u tome je samo moment. Pročišćenje se ne događa odmah kroz vanjsko djelovanje, niti kroz magiju. Ono je unutarnji postupak, koji nikad nije dovršen, već predstavlja trajno postizanje vlastitosti. Pročišćenje je stvar naše slobode. Svako malo svatko će se naći na raskrsnici između pročišćenja i zamagljivanja. Pročišćenje nije isto za sve. Svatko kreće svojim osobnim putem. Taj put nitko drugi ne može unaprijed zadati ni po­ kazati. Opća razmišljanja mogu samo skrenuti pozornost, možda i probuditi. Zapitamo li se na kraju od čega se sastoji pročišćenje, izvan rečenog nije moguće davati nikakve konkretne izjave. Gdje nešto ne može biti realizirano kao svrha razumne volje, već se događa kroz unutarnje djelovanje kao preobrazba, mogu se ponoviti samo neodređeni izričaji: prosvjetljavanje i transparentnost kroz uzlet - ljubav prema čovjeku.
103

Što se tiče krivnje, put je promišljanje iznijetih misli. Njih ne treba misliti samo apstraktno razumom već ih valja i zorno provesti; valja ih predočiti, usvojiti ili odbaciti vlastitim bićem. To izvršenje i ono što iz njega slijedi, to je pročišćenje. Ono nije na koncu novo, ni nadolazeće. Pročišćenje je uvjet i naše političke slobode. Jer, tek iz svijesti ο krivnji nastaje svijest ο solidarnosti i suodgovornosti, bez koje sloboda nije moguća. Politička sloboda počinje time da se u većini naroda pojedinac osjeti odgovornim za politiku svoje zajednice, da - umjesto što samo traži ili prekorava - od sebe zahtijeva da vidi stvarnost i ne djeluje iz pogrešne političke vjere u zemaljski raj, koji nije ostvaren isključivo zbog zle volje i gluposti drugih - štoviše, da zna: politika u konkretnom svijetu uvijek traži prohodni put, predvođena idealom bivanja čovjekom kao slobodom. Ukratko: bez pročišćenja duše nema političke slobode. Koliko smo uznapredovali s unutarnjim pročišćenjem na temelju svijesti ο krivnji, saznajemo iz svog ponašanja spram moralnih napada na nas. Bez svijesti ο krivnji naša reakcija na svaki napad ostaje protunapad. Kad nas je, međutim, zahvatila unutarnja po­ tresenost, vanjski napad samo će nas još površinski okrznuti. Možda će još boljeti i vrijeđati, ali neće više prodirati u našu dušu. Gdje je usvojena svijest ο krivnji, lažne i nepravedne optužbe podnijet ćemo s mirom. Jer naš ponos i prkos su se rastalili.

104

Tko zaista osjeća krivnju, tako da se mijenja njegova svijest ο postojanju, na toga će predbacivanja drugih ljudi djelovati kao dječja igra koja u svojoj bezazlenosti više ne pogađa. Gdje je stvarna svijest ο krivnji trn koji se ne može ukloniti, samosvijest se tjera u nov oblik. Čuju li se takva predbacivanja, osjeća se briga da je onaj koji predbacuje bez pojma ο krivnji i da ga se ona ne dotiče. Bez prosvjetljavanja i preobrazbe naše duše osjetljivost bi se samo pojačavala u bespomoćnoj nemoći. Otrov psihološke provedbe pokvario bi nas iznutra. Moramo biti spremni prihvaćati predbacivanja, provjeravati ih nakon što smo ih čuli. Napade na sebe moramo više tražiti nego izbjegavati, jer oni za nas predstavljaju kontrolu vlastita mišljenja. Naš unutarnji stav će se dokazati. Pročišćavanje nas oslobađa. Tijek stvari nije u ruci ni­ jednog čovjeka zaključen, iako čovjek može stići nepred­ vidljivo daleko u upravljanju svojim postojanjem. Jer ostaju neizvjesnost i mogućnost nove i veće nevolje, jer preobrazba u svijesti ο krivnji ni u kom slučaju nema za prirodnu po­ sljedicu nagradu s novom srećom postojanja, samo kroz pročišćenje možemo postati slobodni da budemo spremni za sve što dolazi. Čista duša zaista može živjeti samo u napetosti, naočigled potpune propasti neumorno u svijetu djelovati prema mo­ gućem. Kad gledamo na svjetske događaje, neće biti naodmet pomisliti na Jeremiju. Kad je nakon uništenja Jeruzalema, gubitka države i zemlje, prisilnog odlaska s posljednjim Zidovima koji su iselili u Egipat, morao doživjeti još i kako
105

oni prinose žrtve Izidi u nadi da će im ona pomoći više negoli Jahve, njegov sljedbenik Baruh počeo je očajavati. A Jeremija je odgovorio: "Tako govori Jahve: zaista, što sam izgradio srušit ću i što sam posadio iščupat ću, a ti za sebe zahtijevaš velike stvari? Ne zahtijevaj!" Sto to znači? Da Bog jest, to je dovoljno. Kad sve nestane, Bog jest, to je jedino čvrsto uporište. Ali što je pred smrću krajnja istina, postat će zlim za­ vođenjem ako čovjek prije vremena zapadne u umor, ne­ strpljivost ili očaj. Jer istinit je taj granični stav samo ako ga nosi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono što je još moguće, dokle život traje. Poniznost i umjerenost naš su udio.

106

POGOVOR MOM "PITANJU KRIVNJE" (1962.) Spis je nastao 1945., u siječnju i veljači 1946. iznesen je u predavanjima i potom objavljen. Pri čitanju valja se prisjetiti vremena u kojem je pisan. Tuča proglašavanja krivima sva­ kodnevno se obarala na nas Nijemce. Američkim vojnicima bilo je zabranjeno razgovarati s nama, osim ο službenim pitanjima. Tek tad su zločini nacionalsocijalističke Njemačke postali jasni čitavom narodu. Ni ja ο isplaniranosti i razmjeru tih zločina nisam ništa znao. Ujedno je nevolja svakodnevice postala izvanredno velika, kod onih koji su ostali u svojim domovima, kod ratnih zarobljenika koji su se odasvud od­ vodili, kod prognanika. Vladali su nedoumica i šutnja, pri­ kriven bijes ili nakratko jednostavno nijemost. Mnogi su gledali kako kod pobjednika ostvariti prednosti za sebe. Uz čemer stajala je bezobzirnost. Solidarnost u obitelji i medu prijateljima bila je gotovo jedino sklonište. Spis je trebao pomoći da se sami priberemo, da prona­ đemo put prema dostojanstvu u preuzimanju krivnje, što smo je, ovisno ο vrsti, jasno spoznali. On je ukazivao i na sukrivnju pobjedničkih sila, ne kako bi nas rasteretio, već zbog istinitosti, kao i zbog toga da potiho spriječi moguće samoopravdanje, koje u politici ima kobne posljedice za
107

svakog. To što je takav spis mogao biti objavljen pod oku­ pacijskim režimom, svjedoči ο slobodi što ju je taj režim do­ puštao duhu. Jedan poznati Amerikanac rekao mi je tada da se spis obraća koliko Saveznicima, toliko i Nijemcima. Trudio sam se postići jasnoću u kojoj bismo mi Nijemci u svojoj samosvijesti ponovno došli k sebi. Spis je trebao pomoći i u uspostavi novih veza s pobjednicima, kao ljudi s ljudima. Unatoč tada još malobrojnim informacijama, temeljne crte nacionalsocijalističkog režima, s njegovim rafiniranim metodama, njegovom lažljivošću i njegovim zločinačkim po­ kretačima, bile su jasne svakome tko je to želio znati. Ponovni nastanak Nijemaca trebao je započeti. Razmatranja tog spisa i danas držim istinitima, s jednom iznimkom: u razumijevanju tada započetih Niirnberških procesa pogriješio sam u jednoj bitnoj točki. Anglosaksonska ideja bila je veličanstvena. Činilo nam se tada da iz budućnosti već svijetli nešto što će promijeniti ljudski svijet: stvaranje jednog svjetskog prava i svjetskog stanja u kojem kroz zajedničku snagu velikih sila zločini, koji su bili jasno definirani, mogu biti savjesno kažnjeni. Nijedan političar, vojnik ni dužnosnik ne može se u buduć­ nosti pozivati na državni rezon ili zapovijedi. Sva djelovanja jedne države nastaju kroz ljudske osobnosti, bilo one koje vladaju ili one koje na različitim stupnjevima sudjeluju. Ranije se odgovornost svaljivala na državu, kao da je posrijedi sveto, nadljudsko biće. Sad svatko sam snosi odgovornost za ono što čini. Postoje zločini države koji su uvijek ujedno i zločini pojedinih ljudi. Postoje nužnost i čast u zapovijedi i poslušnosti, ali poslušnost se mora odbiti kad onaj koji sluša
108

zapovijedi zna da čini zločine. Prisega u državnim kontekstima ima obvezujući karakter samo ako se daje pred ustavom ili solidarnošću zajednice, koja svoje ciljeve i uvjerenja otvoreno izriče i obrazlaže, a ne kao prisega na vjernost osobama političke ili vojne službe. Politička odgovornost nigdje ne prestaje. Mogu nastati siloviti konflikti, ali u stvarnosti sama stvar je uvijek jednostavna kad su u pitanju zločini. Oni započinju tamo gdje vidim mogućnost i već započeo činjenični zločin, a svejedno u njemu sudjelujem. Gdje se uzvikuje "Njemačko, probudi se, Judo, crkni" ili "Kotrljat će se glave", gdje Hitler šalje telegram solidarnosti ubojicama iz Potempe, savjest se mora oglasiti, premda u sudjelovanju zločin još nije izvršen činom. Tko međutim bude kasnije naređivao ili izvršavao zločine, sudit će mu, prema ideji, kao osobi državna zajednica svijeta. Pod takvom prijetnjom bio bi osiguran svjetski mir. Čovječanstvo bi se povezalo u etosu koji je svakome razumljiv. Ne bi se više ponavljalo što smo mi pretrpjeli: da ljudi, koje je vlastita država lišila dostojanstva, povrijedila im ljudska prava, izopćila ih i ubijala, ne bi pronašli zaštitu nadređene zajednice država. Nikada se više ne bi dogodilo da se slobodne države umiljavaju Hitleru i izdaju Nijemce, da hrpimice dolaze na Olimpijske igre u Berlin, da na svojim znanstvenim kongresima i kulturnim manifestacijama primaju ljude za čije je sudjelovanje dopuštenje dala nacistička država, uz isključenje nepoželjnih. Nikad se ne bi ponovilo što se dogodilo u Njemačkoj: da se slobodne zapadne države zločinima koji su počinjeni od 1933., te u još većem broju od 1934., nisu isprva mirnim sredstvima solidarno usprotivile, trpeći ih uz komotno "nemiješanje u unutarnje poslove".
109

Čim u jednoj državi, čiji je narod kulturom, predajom, za­ padnim poimanjem života srodan drugim narodima, taj narod slijedom nevolje, makar je i sam skrivio, bespomoćno bude izručen totalitarizmu, ne smije ga se ostaviti na cjedilu i prepustiti njegovim terorističkim vlastodršcima, kao i u slučaju prirodne katastrofe. Trebalo je započeti novo razdoblje. Konstituiran je Sud, čijem se daljnjem razvoju nadamo. Vječita čežnja čovjeka počela je nazirati put prema ispunjenju. Bilo je to zacijelo vrlo naivno. I ja sam u tome sudjelovao, unatoč svojim godinama, iako sam dosta razmišljao ο politici. Postao sam svjestan što mi tada nije bilo jasno i u odnosu na tu točku revidirao svoju prosudbu. U radu Suda sudjelovala je boljševička Rusija, kao država totalitarne vladavine, po formi vladavine nimalo drukčija od nacionalsocijalističke države. Sudjelovao je, dakle, jedan sudac, koji pravo, na kojem je trebao biti utemeljen Sud, faktički uopće nije priznavao. Sud nije morao istraživati zločine koji su bili poznati kao geografski lokalna djela, već samo djela optuženih osoba. To samoograničavanje optužbe, koja je isključivala postupak protiv "nepoznatog" počinitelja, nije izazivalo poteškoće. Postupak se ograničio na ratne zarobljenike. Ni djela zapadnih sila, koje su tijekom rata razarale bez vojne nužnosti, nisu bila predmet istrage. Tada sam, 1945., razmišljao, ali nisam razmatrao. Una­ toč šoku, primjerice, zbog očigledno apsurdna razaranja Dresdena ili Würzburga, govorio sam sebi: djela obiju strana možda ne mogu biti mjerena istim mjerilima. Stanovništvo, koje u službi zločinačke države angažira sve svoje snage, ne
110

može više računati na poštedu. Gdje su milijuni potlačenih kao robovi bili deportirani na rad u Njemačku, gdje su sva­ kodnevno vozili vlakovi da Zidove dovezu na mjesta njihova istrebljivanja plinom, gdje je zapadni rat započeo razaranjem središta Rotter dama i - u slučaju razaranja Coventryja vođinim riječima: "Izbrisat ću vaše gradove", gdje se svijet vidio ugrožen zločinačkom vladavinom, koja je prigrabila najveći dio Europe, tamo spram apsolutno neobuzdanog kod donjih instanci možda nije više moglo biti umjerenosti. Ne princip vladavine slobodnih država, ali posebne instance, što ih vlastite vlade vjerojatno nisu ni odobravale, mogle su se okrenuti planskim, u vojnom smislu nepotrebnim aktima razaranja, kako bi sa svoje strane teroru njemačke vlade suprotstavili teror nad njemačkom vlašću. Trebao sam to tada odmah napisati. Proces se pod vodstvom anglosaksonskog pravnog raz­ mišljanja isprva odvijao na uvjerljiv način. Postupci protiv optuženih u prvom procesu ne mogu se osporavati (ne go­ vorim ο daljnjim Nirnberškim procesima). Htjela se istina i pravda. Zločini su bili pravnički definirani. Osuditi su se trebali samo ti zločini, a ne moralno zazorna djela uopće. Otuda oslobađanja Schachta, von Papena, Fritschea, iako je sud izrekao njihovu moralnu osudu. Karakteristično je da je ruski sudac iznio zasebno mišljenje u kojem je izra­ zio neslaganje s tim oslobadajućim presudama. Njegov skromni smisao za pravo nije mogao razlikovati ono što je bilo pravnički definirano od moralnoga. Taj sudac sudio je samo kao pobjednik, dok su ostali željeli i ostvarivali samoograničenje prava pobjednika na moć.
111

Ali, unatoč tome: nada je bila varljiva. Velika ideja se, kao i u ranijim vremenima, pojavila samo kao ideja, ne i kao stvarnost. Proces jedno svjetsko stanje nije potkrijepio svjetskim pravom. Zle su posljedice toga što taj Proces nije održao što je obećavao. Ako sam tada napisao: "Nürnberg će, umjesto blagoslovom, postati faktorom zle kobi, svijet će naposljetku prosuditi da je Proces bio prividan i politički, a to se ne smije dogoditi" - danas ne mogu izbjeći prosudbu da on doduše nije bio politički proces, jer je u svojim pravnim formama bio besprijekoran, ali je ipak bio prividni proces. Učinkom bio je to jedinstveni proces sila pobjednica protiv pobijeđenih, proces kojem je nedostajao temelj zajedničkog pravnog stanja i pravne volje sila pobjednica. Stoga je ostvarena suprotnost izvornoj namjeri. Nije zasnovano pravo, već se pojačalo nepovjerenje u pravo. Naspram veličine same stvari, razočaranje je porazno. Ta iskustva ne smijemo potiskivati, ma držali se i velike ideje. Još uvijek su protupravne sile neizmjerno snažnije. Danas još ne može neposredno uspjeti utemeljenje svjetskog mira, kao što se to mislilo u Nürnbergu. Sam taj mir, zajamčen pravom na osnovi volje velikih sila, koje se same podvrgavaju tom pravu, iziskuje jednu pretpostavku. On ne može proizlaziti samo iz motiva sigurnosti i oslobođenja od straha. Iz napetosti slobode u opetovanoj kušnji on se neprestance mora iznova konstituirati sam. Trajno ostvarenje tog mira pretpostavlja duhovno-ćudoredni život visokog ranga i dostojanstva. To bi bio njegov razlog i smisao u isti mah.

112

KARL JASPERS

KAO ARGUMENTUM AD

HOMINEM

Ja

sam

Njemačka

Karl Jaspers je najveći njemački intelektualac koji je preživio svoj "ustanak" protiv Adolfa Hitlera, iako nije, kao toliki drugi, napustio Njemačku od dolaska nacionalsocijalista na vlast 1933. do kraja Drugog svjetskog rata. Preživio je kao unutrašnji emigrant, odnosno kućni zatvorenik, najzad kao "osuđenik" konclogora unutar čije bodljikave žice, spletom sretnih okolnosti, ipak nije stupio. Isti je to mislilac koji je u knjizi posvećenoj učitelju M a x u Weber u, kao neki gotovo romantični domoljub, još 1932. bit nijemstva prepoznao kao "racionalnost i humanost koje se rađaju iz strasti" i "povijesno-političku sudbinu"?! Doduše, 1942. godine su mu ponudili mogućnost da emigrira u Švicarsku, ali je to bez žene Židovke - odbio! Kako su izdržali punih dvanaest godina? U pismu od 27. lipnja 1946. svojoj bivšoj studentici Hannah Arendt, koja je emigrirala u Ameriku, između ostalog je napisao: " Z a vrijeme vladavine nacista povremeno bih ženi govorio Ja sam Njemačka, kako bih pomogao održati nas na zajedničkom tlu." Ako je nekom
113

spisu, kakav je Schuldfrage, uz ostale argumente potreban i argumentum ad h o m i n e m , onda je to sam Jaspers! Pitanje krivnje Jaspers je koncipirao 1945. kao predtekst za predavanja u zimskom semestru 1945./46. ο duhovnoj situaciji Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata, takore­ ći pet minuta nakon sloma Hitlerovog Reicha. U spisu se jedan od najutjecajnijih filozofa 20. stoljeća bavi pitanjem krivice - svoje, nekih, svih, svakoga... Obraća se, prije svega, svojim sunarodnjacima, a onda i Saveznicima, drugim riječima, i pobijeđenima i pobjednicima ili, kako kaže, jednostavno - ljudima kao ljudima. U zaleđu predavanja i samog objavljenog spisa već se događaju Nurnberški procesi osumnjičenima za nacističke zločine. Jaspers je u svome pravedničkom entuzijazmu uvjeren da se sa Sudom u Nürnbergu začinja novi "svjetski poredak s jednim svjetskim zakonodavstvom" u kojemu će biti moguće, metaforički rečeno, uspostaviti jednaku međunarodnopravnu, iznad svega individualnu odgovornost, kako za nacistička ra­ zaranja Coventryja i središta Rotterdama, tako i za apsurdne savezničke bombardmane Dresdena i Würzburga, iako iza tih događaja stoje odluke bezličnih državnih, odnosno militarnih aparatura. U predgovoru za izdanje Schuldfrage iz 1962., te u razgovoru s novinarom Der Spiegela Rudolfom Augsteinom 1965., objavljenom pod naslovom Für Völkermord gibt es keine Verjährung, osvrnut će se na vlastite zablude i naivnost te zaključiti da se ta "velika ideja kao i ranije pokazala samo kao ideja, a ne i realnost". Bi li Jaspers na Haaškom sudu, koji je Vijeće sigurnosti
114

UN-a osnovalo s ciljem da jednako sudi i pobjednicima i pobijeđenima na prostoru bivše Jugoslavije, prepoznao onaj korak k univerzalnoj pravdi koji je nedostajao upravo Niirnberškom sudu? Pred Bogom smo svi jednaki

Pred Bogom smo svi jednaki! Taj, pod neskrivenim utje­ cajem kršćanskog egzistencijalizma Sorena Kirkegaarda, formulirani pravorijek prevest će Jaspers u šifru svoje filozofije egzistencije, koju ne treba brkati s egzistencijalističkom filozofijom francuskih poratnih intelektualaca kakvi su i u nas dobro znani Sartre, Camus, Ponty i ini: Svi smo, svaki ponaosob, pred Bogom - krivi. U tomu je sadržano ono što će opetovano nazivati metafizičkom krivnjom, odnosno, krivnjom egzistencije pred transcendencijom. U šifriranom pismu njegova kasnog mišljenja ukoričenog u Filozofijskoj vjeri, u kojemu se iskustvo metafizike artikulira kao filozofijska vjera u ono obuhvatno, Bog je nešto kao Deus absconditus, transcendentna instanca koja je prisutna upravo u svojoj odsutnosti. Stoga su, nedvosmislen je, baš "filozofija i teologija pozvane da rasvijetle dubinu pitanja krivinje", naravno, ponajprije one metafizičke da bi se uopće mogla uspostaviti egzistencijalna komunikacija s fenomenima političke, pravne ili moralne odgovornosti. To je nužno da bi uopće bilo moguće njihovo rasvjetljenje u kontekstu duhovne situacije vremena te egzistencijalnog skoka u mir i spokoj ο kojima se sanja od.sv. Augustina do danas. Naravno, upozorit će da "ono što vrijedi pred
115

Bogom, ne vrijedi i pred ljudima", što ima značiti da se za metafizičku krivnju, koja stoji s onu stranu politike, prava i morala, ne može odgovarati pred nekom ljudskom instancom, pred nekim ili nečim drugim, iako je, reći će, u nekome povijesnom vremenu upravo metafizička kriv­ nja najdublji izraz posvemašnjeg nedostatka "apsolutne solidarnosti s čovjekom kao čovjekom". Da bi se razumjelo Jaspersovo pitanje nužan je povratak na ono Schuld (krivnja) u naslovu Schuldfrage. Od odgovora ovisi hoćemo li čuti što nam se u tom spisu govori. Naime, u našoj se jezično potrošenoj svakodnevici riječ krivnja uglavnom razumije u moralnom ili krivičnom osvjetljenju kao neko ogriješenje ο nekoga ili ο nešto. Međutim, nje­ mačka imenica Shuld znači krivnju i dug, odnosno upućuje na dugovanje, duženje, zaduženje (kod nas bi se iz toga izvelo: dužnosnik), a u tijesnoj je povezanosti sa sollen = trebati, ali i počiniti i dugovati. Smisao riječi Schuld na putu je i k rimskoj causa (uzrok), odnosno kauzalnosti, a onda i grčkoj aition, što u prijevodima Aristotela obično stoji kao uzrok koji izaziva učinke, iako izvorno znači nešto što skrivljuje i zadužuje; aition je krivac za nešto u tehničkom, odnosno poetičkom, ali ne i u etičkom pogledu. Sve to upućuje i na odlučujuću riječ - odgovornost. Pitamo se bi li se Schuldfrage moglo u duhu našeg jezika možda čitati i kao Pitanje odgovornosti ! Razlikovanje pojmova krivnje (odgovornosti) ima nas sačuvati plitkosti naklapanja ο krivnji gdje se sve bez razlike navlači na jednu jedinu razinu koja sve zamagljuje. Jaspers

116

razlikuje pojmove krivične, političke, moralne i metafizičke odgovornosti: a) kaznena odgovornost - instanca je sud; individua; kazna. b) politička odgovornost - instanca je prirodno pravo i pravo naroda; kolektiv; kolektivno očišćenje. c) moralna odgovornost - instanca je savjest; osobna u zajednici s drugima; pokajanje i obnova. d) metafizička odgovornost - instanca je samo Bog; egzistencija pred transcendencijom; preobražaj svijesti, odnosno samosvijesti. Ta četiri modusa krivnje, odnosno odgovornosti, jednako pogađaju sve, pojedinca i zajednicu, pobjednike i pobijeđene, iz njihova se obzora moguće razgovjetnije može suditi i ο Haaškom sudu ili, usput rečeno, ο lustraciji ο kojoj se kod nas opetovano govori bez ikakve ozbiljnije refleksije. Κ nalogu vremena

Karl Jaspers roden je 1883. u Oldenburgu. Počeo je studirati pravo u Heidelbergu i Miinchenu no, kao "plućni bolesnik", nakon liječenja u Sils-Mariji u Švicarskoj, odlazi na studij medicine u Berlin, Göttingen i Heidelberg. Godine 1909. asistent je na heidelberškoj psihijatrijskoj klinici, vodećoj u Njemačkoj. Godine 1913. habilitira se za psihologiju, a 1919. prelazi na Filozofski fakultet. Nakon knjige ο Nietzscheu 1937. prijevremeno je umirovljen. U Njemačkoj ponovo djeluje nakon Drugoga svjetskog rata da bi 1948.
117

prešao na sveučilište u Baselu. U tom gradu i umire 1969. godine. Najznačajnija i najpoznatija su mu djela: Psychologie der Xeit, und Weltanschauungen, Vernunft und Der Die geistige Situation Nietzsche, Die Philosophie, Philosophen... Existenz,

Existenzphilosophie, grossen

philosophische

Glaube,

Značajnu knjigu ο Jaspersu, naslovljenu Sistem i egzi­ stencija, u nas je prvi objavio Danilo Pejović šezdesetih godina 20. stoljeća. Karl Jaspers odazvao se u svom opusu dosljedno, pa i u Pitanju krivnje, onomu što je sebi i drugima rasvijetlio kao nalog vremena "da u samoj egzistenciji utemelji istinski um".Vrijeme, povijesno vrijeme, ima epohalno značenje za filozofiju 20. stoljeća, pa tako i Jaspersovu. U knjižici Duhovna situacija vremena, objavljenoj 1931., obraćajući se onima koji se oglušuju ο duh vremena, uz ostalo, zapisuje: "oni se vremenu uskraćuju, oni sabotiraju povijest, oni su dezerteri zbilje". Oni su gluhi kraj zdravih ušiju.

Dragutin Lučić Luce

118

SADRŽAJ

PREDGOVOR UVOD U NIZ PREDAVANJA Ο D U H O V N O J SITUACIJI U N J E M A Č K O J Pitanje krivnje A. N A C R T RAZLIKOVANJA 1. 2. 3. 4. 5. Četiri pojma krivnje Posljedice krivnje Sila. Pravo. M i l o s t T k o sudi i kome ili čemu se sudi? Obrana

5 7 16 19 19 23 24 26 32 35 38 38 49 52 60 61 64 66 69 69 71 73 76 77 84 88 89 101 107
113

B. N J E M A Č K A PITANJA I. DIFERENCIJACIJA N J E M A Č K E K R I V N J E 1. 2. 3. 4. 5. Zločin Politička krivnja M o r a l n a krivnja Metafizička krivnja Sažetak Politička o d g o v o r n o s t i kolektivna krivnja Vlastita svijest ο kolektivnoj krivnji

II. M O G U Ć N O S T I ISPRIKE 1. T e r o r i z a m 2. Krivnja i povijesni kontekst a) Geografski uvjeti b) Svjetsko-povijesni položaj 3. Krivnja drugih 4. Krivnja sviju? III. N A Š E P R O Č I Š Ć E N J E 1. Uzmicanje pred pročiščenjem 2. Put pročišćenja P O G O V O R M O M " P I T A N J U K R I V N J E " (1962.)
KARL JASPERS KAO ARGUMENTUM AD HOMINEM

Biblioteka Posebno izdanje Karl Jaspers Pitanje krivnje Nakladnik AGM, Mihanovićeva 28, Za nakladnika Janislav Šaban Design naslovne strane Mirko Ilić Grafički urednik Dubravko Crnković Kompjuterska priprema Barbara Galant, Studio grafičkih ideja Tisak Narodne Dorada Kratiš ISBN 953-174-270-7

Zagreb

novine

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful