POTPIS DOGAĐAJ KONTEKST

Još se uvijek zadržavajući, radi jednostavnosti, na govornim iskazima. Austin, How to do Things with Words (str. 113).

Je li sigurno da riječi komunikacija odgovara neki jedinstven, jednoznačan, strogo savladiv i prenosiv pojam: komunikabilan? Prema jednoj neobičnoj figuri diskursa, prvenstveno se, dakle, mora postaviti pitanje o tomu komunicira li riječ ili označitelj “komunikacija” određeni sadržaj, razaznatljiv smisao, opisivu vrijednost. No da bi se ovo pitanje artikuliralo i postavilo, morao sam pretpostaviti smisao riječi komunikacija: morao sam unaprijed odrediti komunikaciju kao prijevozno sredstvo, transport ili prostor prijenosa jednoga smisla, i to jednoga smisla. Kad bi komunikacija bila višesmislena i kad se ta pluralnost ne bi mogla reducirati, ne bi bilo opravdano odmah definirati komunikaciju kao prijenos jednog smisla, čak i pod pretpostavkom da se možemo složiti o značenju svake od tih riječi (prijenos, smisao, itd.). Ipak, riječ komunikacija, koju nismo inicijalno ovlašteni zanemariti kao riječ, niti je osiromašiti kao polisemičnu riječ, otvara semantičko polje koje se ne ograničava upravo na semantiku, semiotiku, a još manje na lingvistiku. Semantičkom polju riječi komunikacija pripada to da označava i nesemantička kretanja. Ovdje nas čak i provizoran pogled na običan jezik i višeznačnosti prirodnog jezika uči da se, primjerice, može komunicirati pokret, ili da se potres, šok, premještanje sile mogu komunicirati – odnosno širiti, prenijeti. Kaže se i da različita ili udaljena mjesta mogu međusobno komunicirati putem takvoga prijenosa ili otvaranja. Ono što se događa, dakle, što se transmitira, komunicira, nisu fenomeni smisla ili značenja. U ovom slučaju nemamo posla niti sa semantičkim niti pojmovnim sadržajem, niti sa semiotičkom operacijom, a još manje s jezičnom razmjenom. Međutim, nećemo reći da taj nesemiotički smisao riječi komunikacija, onakav kakav je na djelu u običnom jeziku, jednom ili nekolicini takozvanih prirodnih jezika, tvori pravi [propre] ili prvobitan smisao te da stoga semantički, semiotički ili

1

nalaže da se izlože “priopćenja” [communications] o komunikaciji. transportira. suplementarni. Nećemo reći. prije svega. stvoren nekom vrstom prešutnog ali strukturalno nejasnog sporazuma. metaforičkom prijenosu. opet u zagradi. iza stanovite zbrke. čini se da konvencionalan kontekst. radije. Ne iscrpljujući sve implikacije i cijelu strukturu ovakvoga “događaja”. Primjerice. Ta strukturna nezasićenost imala bi dvostruki učinak: 1) označila bi teorijsku nedostatnost uvriježenog pojma konteksta (lingvističkog ili nelingvističkog) kakav je prihvaćen u brojnim područjima istraživanja. barem ako je razumijevamo u ograničenom značenju prenošenja smisla. kako bismo mogli doći u kušnju. na kolokviju o filozofiji na francuskom jeziku. kako bi se transformirao. u temelju.. No možemo li ikada apsolutno odrediti preduvjete jednoga konteksta? To je. širenju ili redukciji. Naprotiv.lingvistički smisao odgovara nekoj derivaciji. takve da bi se. omogućuje pristup nečemu. preduvjet koji sam upravo spomenuo doima se očiglednim. vrlo određene filozofske pred-postavke? Ako bih to sada rekao na najsažetiji način. najopćenitije pitanje koje bih htio pokušati razraditi.) Čini se samorazumljivim da se polje višeznačnosti riječi “komunikacija” može znatno reducirati granicama onoga što zovemo kontekst (i najavljujem. sa svim pojmovima s kojima je sustavno povezan. redom prioriteta ili privilegija. čiji je cilj da budu shvaćena te da potaknu ili prate razgovore u vidokrugu inteligibilnosti i istine smisla. koji bi zasluživao vrlo dugu preliminarnu analizu. u konačnici mogla uspostaviti opća suglasnost. 2) jer je vrijednost prijenosa. transmitira nešto. organizirati oko komunikacije kao diskursa ili. onoga kojega zovemo francuskim. htio bih pokazati zašto se kontekst nikada ne može apsolutno odrediti ili. Predmet ovih priopćenja morao bi se. da će u ovom priopćenju biti riječ o problemu konteksta i pitanju onoga što se zbiva s pismom u odnosu na kontekst općenito). kad bi netko u njega posumnjao. Postoji li strog i znanstven pojam konteksta? Ne prikriva li pojam konteksta. zašto njegova definicija nikada nije sigurna i zasićena. faktički. upravo konstitutivna za pojam metafore kojim navodno razumijevamo semantički prijenos koji se vrši iz komunikacije kao nesemiolingvističkog fenomena u komunikaciju kao semiolingvistički fenomen.. Ono se više ne bi moglo obuhvatiti kategorijom komunikacije. usmena. kao značenja. transporta itd. samo će se u općem polju tako definiranog pisma učinci semantičke komunikacije moći odrediti kao partikularni. bilo bi dovoljno konzultirati naš program kako bismo ga uvjerili. Ta bi se priopćenja morala održati u elementu jednog određenog “prirodnog” jezika. Nećemo to reći: 1) jer se vrijednost pravoga smisla doima problematičnijom nego ikada. 2) učinila bi nužnom stanovitu generalizaciju i izvjesno premještanje pojma pisma. ona propušta. u svakom slučaju. 2 . sekundarni. U jednom će trenutku morati intervenirati određeni pojam pisma. diseminacije – koju ću suprotstaviti polisemiji – i komunikacije. koji nameće neke vrlo specifične uporabe riječi komunikacija. u analogiji s “tjelesnom” ili “zbiljskom”. kolokvijalna. i već je riječ. da se semiolingvistička komunikacija naziva “komunikacijom” more metaphorico jer. o problemu polisemije i komunikacije. a možda transformirao i problematiku. priopćenja u diskurzivnom obliku. upisani. (U zagradi bilježim da će u ovom priopćenju biti riječ.

ne pretpostavljamo li neku vrstu homogenog prostora komunikacije? Čini se da raspon glasa ili pokreta ovdje svakako nailaze na određen faktički limit. inspirirajući se. bio je reprezentiran u cijeloj povijesti filozofije. integritet smisla ne bi bili bitno ugroženi. To je svojevrsna banalna očiglednost o kojoj ćemo se zacijelo lako složiti. ako ne i beskrajno. ali ne vjerujem da bi se u cjelokupnoj povijesti filozofije kao takvoj mogao pronaći ijedan suprotan primjer. Ne bih opisivao sve moduse ovog širenja u vremenu i prostoru. Svako bi ugrožavanje ovdje bilo slučajno. Sustav ovoga tumačenja (koji je na neki način i ključni sustav tumačenja ili. Mišljenje u predodžbama prethodi komunikaciji (koja prenosi “ideju”. (“O različitim sredstvima priopćavanja misli”. u svakom slučaju. označeni sadržaj) i upravlja njome. zbog toga što su ljudi već sposobni komunicirati i priopćavati jedni drugima svoje misli kada.1 Ako ljudi pišu. prvobitnom ili prirodnom – tada u njemu doista treba videti sredstvo komunikacije. cijelog jednog tumačenja hermeneutike). a pismo bi. Odabrao sam taj primjer jer se jedna eksplicitna refleksija o podrijetlu i funkciji pisanoga (ta se eksplikacija ne susreće u svakoj filozofiji i trebalo bi propitati uvjete njezina pojavljivanja ili prikrivanja) ovdje organizira u filozofskom diskursu koji. bit će prenesen. Kad kažemo da pisanje proširuje polje i moći lokucijske ili gestualne komunikacije. u temelju. proširuje polje usmene i gestualne komunikacije. sadržaj semantičke poruke. na donekle nekritički način. Biram taj primjer i zbog toga što se analiza koja “opisuje” podrijetlo i funkciju pisma. u homogenom elementu putem kojega jedinstvo. njihove “ideje”.) 3 . Prvi odjeljak (“O podrijetlu i napretku jezika”) (pismo je. Uzet ću samo jedan primer. paragraf XIII. na istom tragu. kontinuitet svake derivacije. Warburtonom. zbog toga što imaju nešto priopćiti [communiquer]. ali medijem koji mu je u potpunosti identičan i kontinuiran s njime samim. svake analize. Evo odlomka Poglavlja XIII Drugoga dijela (“O jeziku i metodi”). zbog toga što su to što imaju priopćiti njihove “misli”.Pismo i telekomunikacija Ako se pojam pisma shvati u uvriježenom smislu – što nikako ne znači nedužnom. naslov prvoga poglavlja Ogleda o podrijetlu jezika. poput svake filozofije. homogenost svih razina. ma koliko bio uvriježen. njihove predodžbe. tehnički snažnijim posrednicima. na mnogo veću udaljenost. empirijsku granicu u obliku prostora i vremena. rastvorilo te granice. podvrgava autoritetu kategorije komunikacije. ovog puta. u istom vremenu. otvorilo isto polje u vrlo velikom rasponu. “O pismu”: “Ljudi koji su sposobni priopćiti svoje misli 1 Rousseauova teorija jezika i pisma također je izložena pod općim imenom komunikacije. Rekao bih da je to čak. Umjesto toga ću se zaustaviti na toj vrijednosti širenja kojom sam se upravo poslužio. 3. svakog stvaranja. u istom prostoru. usko filozofijsko tumačenje pisma. jedna jedina analiza koja bi bitno proturječila onome što Condillac. modalitet jezika i označava kontinuirani napredak u komunikaciji jezične naravi). Smisao. dakle. ili u mjeri u kojoj je uvriježen poput zdravoga razuma. Analogija je važan pojam Condillacove misli. pretpostavlja jednostavnost iskona. kaže u Ogledu o podrijetlu ljudskih spoznaja (Essai sur l’origine des connaissances humaines). komuniciran različitim sredstvima. Čak mu treba priznati da je vrlo moćno sredstvo komunikacije koje u velikoj mjeri. to je: 1. pronalaze sredstvo komunikacije koje zovemo pismom. strogo govoreći. 2.

međutim. jednostavnu i neprekinutu liniju. odsutnost primatelja. 4 . ideografskom. svakog jezika uopće – takvu odsutnost Condillac ne propituje. poput gotovo cijeloga poglavlja): “Evo opće povijesti pisma koja se vodi jednostavnom gradacijom od stanja slikanja do stanja slova. takvu odsutnost koja. jer slova su posljednji korak koji treba učiniti poslije kineskih oznaka što s jedne strane imaju udjela u prirodi egipatskih hijeroglifa. postat će reprezentacija reprezentacije u hijeroglifskom.” Nakon što smo jasno predočili taj motiv ekonomske. Pišemo da bismo nešto priopćili odsutnima. a s druge u slovima. ali struktura reprezentacije koja obilježava prvi stupanj izražajne komunikacije. njihovu kontinuiranu derivaciju iz jednog zajedničkog korijena koji se nikada nije pomaknuo. imitacije svojega sadržaja – bit će stalna osobina svih napredaka koji će uslijediti. Condillac zaključuje (to je praktički citat Warburtona. Condillac nastavlja: “Dakle. bit će od sada prenošen pismom. nikada neće biti ukinuta niti transformirana. dodat ću kasnije. te predstavlja njihov kratak sažetak. predstavit će se oblik jednog ili drugog. zadobivati dopunske releje i stupnjeve. Isti sadržaj. štoviše. nastanak i napredak pisma slijedit će izravnu. pa je prvi pokušaj pisanja bilo samo obično slikanje” (kurziv moj). Povijest pisma pokoravat će se zakonu mehaničke ekonomije: najprikladnijim skraćivanjem zadobiti što više prostora i vremena. a postupno i različitim oblicima notacije. zatim i fonetsko-abecednom pismu. homogene i mehaničke redukcije. Najprirodnija je metoda stoga bila crtanje slika stvari. imaginacija će im predstavljati samo iste slike koje su već izražavali djelima i riječima te koje su. od piktografskog do abecednog pisma. Pojam reprezentacije ovdje je neodvojiv od pojmova komunikacije i izraza koje sam podvukao u Condillacovu tekstu. vratimo se sada onom pojmu odsutnosti koji sam označio u odlomku Condillacova teksta. razmotrena u novom svjetlu. Od trenutka u kojem su ljudi već sposobni “priopćavati svoje misli” i to činiti zvukovima (što je. Opisujući povijest tipova pisma. Odsutnost pošiljatelja. činile jezik figurativnim i metaforičkim. preko hijeroglifskog pisma Egipćana i ideografskog pisma Kineza. jer artikulirani jezik “nadomješta” govor djela. Da bi se izrazila ideja čovjeka ili konja. u odnosu na oznaku [marque] koju napušta. te koji je omogućuje neku vrstu zajedništva analoškoga sudjelovanja između svih pisama.zvukovima osjetili su potrebu da izmisle nove znakove kojima će ih učiniti trajnijima te ih dati na znanje odsutnim osobama” (naglašavam ovu vrijednost odsutnosti koja će. Ovi znaci su toliko bliski našemu pismu da abeceda jednostavno smanjuje smetnju njihove brojnosti. Reprezentacijski karakter pisane komunikacije – pisma kao slike. Reprezentacija će se svakako komplicirati. Kako je tamo definirana? 1) Ona je prije svega odsutnost primatelja. pripada strukturi svakoga pisma – i. donijeti rizik svojevrsnog razbijanja homogenosti sustava). ranije prioćavan gestama i zvucima. isto kao što hijeroglifi podjednako imaju udjela u meksičkim slikama i kineskim znakovima. druga etapa. reprodukcije. odnos ideja/znak. od samoga početka. jedinstveno i radikalno načelo svakog jezika). ono nikada neće imati niti najmanjeg učinka na strukturu i sadržaj smisla (ideja) koje treba prenijeti. prema Condillacu. koja se odvaja od njega i nastavlja izazivati učinke s onu stranu njegove prisutnosti i prisutne aktualnosti njegove intencije [vouloir-dire]. s onu stranu samog njegovog života.

Ostaviti trag prema njemu znači “izraziti”. u Condillacovoj filozofiji i drugdje. idea). “podsjetiti”. ili da bismo uputili na nerijetko dogmatsku uporabu – moglo bi se reći i “ideološku” – same riječi ideologija. paragraf 39). predočiti]. a ta sposobnost postoji samo posredstvom analogije znakova [moj kurziv (J. Ovo vrijedi za sve redove znakova koje Condillac razlikuje (proizvoljne. ponovno dovodi u pitanje u svojim Pismima Crameru). str. Ako pojmove condillacovskoga tipa definiram kao ideološke. koji upravlja cjelokupnom Condillacovom sistematikom. D. Zabilježimo ovdje samo to da on upravlja još jednim operativnim pojmom (ovdje na klasičan način. ocrtati. te radi praktičnih razloga. razrađuju teoriju znaka kao reprezentacije ideje koja sama predstavlja percipiranu stvar. distinkcija koju Condillac nijansira te. podrazumijeva ovaj pojam odsutnosti kao modifikacije prisutnosti. Reprezentacija po pravilu nadomješta prisutnost. ostaviti trag. kako smo vidjeli. pismo nadomješta artikulirani jezik itd. pojam traga bi se mogao odrediti drugačije no što to čini Condillac. na pozadini ogromne. čije se mogućnosti i povijest danas tako rijetko propituju. povlače granice polja refleksije francuskih “ideologa” koji. objekata koje želimo predočiti. Ne mogu ovdje analizirati sve što. artikulirani jezik nadomješta jezik djela. sastoji samo u sposobnosti prisjećanja znakova naših ideja ili okolnosti koje su ih pratile. Znak se rađa istodobno s imaginacijom i pamćenjem. Poput pojma nadomještanja. homogeno korigiranje i modificiranje prisutnosti u reprezentaciji. na određenim mjestima.): ovaj pojam analogije. Filozofijska operacija koju Condillac također naziva “retracer” sastoji se u povratku putem analize i neprekidne dekompozicije do pokreta genetičke derivacije koji vodi od jednostavnog osjeta i prisutne percepcije prema kompleksnom zdanju reprezentacije: od iskonske prisutnosti do najformalnijeg računskog jezika. progresivno jenjavanje prisutnosti. ta se operacija nadomještanja ne ističe kao lom [rupture] prisutnosti. “predstaviti”. prikazati. a ta je nužda bez sumnje pridonijela očuvanju jezika djela. načelno osigurava sve kontinuitete. slučajne. iako artikulira sve momente iskustva dok je ono uključeno u proces označavanja (“nadomjestiti” [suppléer] jest jedan od najvažnijih i najčešćih operativnih pojmova koje Condillac rabi u Ogledu2). činim to zato što oni. Komunikacija nakon toga prenosi reprezentaciju kao 2 Jezik nadomješta djelovanje ili percepciju. na Condillacovu tragu. kao onoga koji se najlakše mogao naslikati” – “O pismu”. moćne i sustavne filozofijske tradicije kojom dominira bjelodanost ideje (eidos. pa čak i prirodne. a posebno onaj između prisutnosti i odsutnosti] koju smo odabrali i redoslijeda koji smo uspostavili između naših ideja. ocrtati. 5 . 11. Bilo bi lako pokazati kako ovaj tip analize pisanog označavanja načelno ne počinje niti završava Condillacom. 128). ne činimo to ponajprije kako bismo njezine predodžbe suprotstavili “znanstvenim” pojmovima. “učiniti prisutnim” (“slikanje najvjerojatnije duguje svoj nastanak nuždi da tako zabilježimo naše misli.2) Odsutnost o kojoj govori Condillac najklasičnije je definirana kao kontinuirana modifikacija. povezanih s nekom od naših sadašnjih potreba” (1. u trenutku kada to traži odsutnost objekta u prisutnoj percepciji (“Pamćenje se. operativno suprotstavljam tematskom). Ako sada kažemo da je ta analiza “ideološka”. Međutim. trasirati] i retracer [ponovno obilježiti. poglavlje IV. koji ima ključno mjesto u Ogledu: tracer [obilježiti. nego kao kontinuirano.

o kakvoj se god vrsti pisma radilo (piktografsko. uspostavila struktura pisma. imalo funkciju pisma. znaka. Pokušajmo. hijeroglifsko. Ako se sada pitamo što je. namijenjeni osiguravanju autoriteta i snage stanovitoga historijskog diskursa. zakašnjela ili. a svi pojmovi uopće kojima se podređivalo pismo (sam pojam kao smisao. uzimajući i dalje kao polaznu točku ovaj klasičan diskurs. To implicira da 6 . odnosno čitljivosti. Zamislimo pismo čiji je kod toliko idiomatičan da su ga uspostavila i upoznala. u “jeziku djela” koliko i u artikuliranom jeziku (čak i prije intervencije pisma u klasičnom smislu). abecedno. Kako kvalificirati tu odsutnost? Moglo bi se reći da u trenutku kada pišem primatelj može biti odsutan iz mojega polja sadašnje percepcije. Kako bi moje “pisano priopćenje” [communication écrite]. ideografsko. drugi na sanskrtu. Ta iterabilnost (iter bi. a sve što slijedi se može čitati kao izrabljivanje te logike koja povezuje ponavljanje i alteritet) strukturira samu pisanu oznaku. No nije li ta odsutnost samo neka prisutnost koja je udaljena. ta différance moraju moći podići do stanovitog apsoluta odsutnosti kako bi se. ako hoćete. Iznosim ovdje sljedeće dvije teze ili pretpostavke: 1) budući da svaki znak. Jedna vrsta: komunikacija koju u okviru određenog roda karakterizira relativna specifičnost. u ovom ili onom obliku. pod pretpostavkom da pismo postoji. ne želim to prihvatiti takvim. ako želimo priznati ikakvu specifičnost pisanom znaku. da je oznaka koju je jedan ostavio drugome još uvijek pismo? Da. u mjeri u kojoj je pismo – uređeno kodom. svakog empirijski određenog “subjekta”. Pismo koje ne bi bilo strukturalno čitljivo – iterabilno – i nakon smrti primatelja ne bi niti bilo pismo. štoviše. ideja ili razumijevanje smisla i ideje. za koji smo prihvatili da karakterizira odsutnost svojstvenu pismu. samo dva “subjekta”. pretpostavlja stanovitu odsutnost (koju treba pobliže odrediti). oba partnera. odgovara svakoj vrsti znakova i komunikacije. Može li se i dalje tvrditi. bitan predikat te specifične razlike. čini se. a pismo je jedna vrsta te opće komunikacije. da upotrijebimo te stare kategorije). nakon smrti primatelja. taj interval. ono mora ostati čitljivo unatoč apsolutnom nestanku svakog određenog recipijenta općenito. pa ću razmotriti krajnju zamjerku koja bi se mogla priložiti ovoj tezi. loše oblikovani ili. Koliko god se sve to činilo bjelodanim. odsutnost u polju pisma mora biti originalna. pojam komunikacije. fonetsko. uslijedilo bi generalno premještanje: pisanje ne bi više bilo jedna vrsta komunikacije. makar on bio nepoznat i nejezički – u svojem identitetu oznake konstituirano svojom iterabilnošću u odsutnosti koga god. na specifičan način intervenira u funkcioniranje pisma. to kašnjenje. dakle. unutar ove analize. 2) ako bi se slučajno pokazalo da predikat. itd. karakterizirati tu odsutnost koja. ili se barem ta udaljenost. opet. poput tajne šifre.) razotkrili bi se kao nekritički. štoviše. dolazilo od itara. dakle. Pisani se znak javlja u odsutnosti primatelja. Upravo je to mjesto na kojemu différance kao pismo više ne bi (bila) (ontološka) modifikacija prisutnosti. idealizirana u svojoj reprezentaciji? Čini se da nije. Ono mora biti ponovljivo – iterabilno – u apsolutnoj odsutnosti primatelja ili empirijski odredivog skupa primatelja. ponovno ćemo pronaći odsutnost.idealan sadržaj (ono što zovemo smislom). u konačnici.

na neki način. siročetom koje je od rođenja odvojeno od ispomoći svojega oca. to je lom [rupture] prisutnosti. Kad kažem “moj budući nestanak”.ne postoji kod – organon iterabilnosti – koji bi bio strukturalno tajan. od pojma polisemije odvoji pojam koji sam drugdje nazvao diseminacijom a koji je također pojam pisma. Mogli bismo ovdje ponovno izvesti analizu kakvu smo ranije skicirali za primatelja. Možda paradoksalna posljedica mojega pribjegavanja iteraciji i kodu u ovom trenutku: disrupcija. mojom neprisutnošću općenito. Moram moći jednostavno reći mojim nestankom. One ne bi vrijedile samo za sve poretke “znakova” i za sve 7 . iza punog opsega onoga što je htio reći. da bi bilo ono što jest.. iz odašiljanja ili stvaranja oznake. htio bih pokazati da se osobine koje možemo prepoznati u klasičnom i usko definiranom pojmu pisma mogu poopćiti. koja je iterabilna za nekog trećeg. Prije nego što preciziramo neizbježne posljedice ovih elementarnih osobina svakoga pisma (dakle: 1) prekid s horizontom komunikacije kao komunikacije svijesti ili prisutnosti i kao jezičnog ili semantičkog prijenosa smisla. a koji neće biti načelno spriječen u funkcioniranju mojim budućim nestankom. u konačnici. je li mrtav ili općenito govoreći ne stoji. mora funkcionirati u radikalnoj odsutnosti svakog empirijski odredivog primatelja općenito. mora nastaviti “djelovati” i biti čitljiv čak i kad ono što zovemo autorom spisa više ne odgovara za ono što je napisao. Što se tiče napisanoga. Ono što vrijedi za primatelja. Za koji trenutak ćemo se vratiti na to. transmitirati. pa tako i za svakog mogućeg korisnika općenito. niti će se prestati pružati čitanju i ponovnom ispisivanju. vrijedi također. moje intencije značenja. istodobno. situacija onoga tko piše i potpisuje do temelja je jednaka situaciji čitatelja. Ako je. radikalna destrukcija svakog konteksta kao protokola koda. Ovo neizbježno lutanje. od svijesti kao najvišeg autoriteta. primjerice. upravo onoga što je naizgled bilo napisano “u njegovo ime”. Svako pismo. mojega htjeti-ovopriopćiti. A ta odsutnost nije kontinuirana modifikacija prisutnosti. 2) uklanjanje svakoga pisma iz semantičkog hermeneutičkog vidokruga koji se.. povezano s pismom kao iterativnom strukturom. daju probiti pismom. pretvarajući ga u mrežu kojom se može komunicirati. činim to kako bih ovu tvrdnju učinio što neposrednije prihvatljivom. iz istih razloga. dešifrirati. sa svojom apsolutno aktualnom i prisutnom intencijom i pozornošću. “smrt” ili mogućnost “smrti” primatelja upisana u strukturu oznake (upravo se na tom mjestu. Platonova gesta filozofijski potez par excellence. pa tako i prepoznavanja oznaka implicirana je u svakom kodu. za ono što je naizgled potpisao. Mogućnost ponavljanja. vrijednost ili “učinak” transcendentalnosti nužno veže s mogućnošću pisma i ovako analizirane “smrti”). za pošiljatelja ili proizvođača. bez obzira na to je li provizorno odsutan. 3) nužnost da se. čiju teorijsku definiciju ili empirijsko zasićenje pismo čini potpuno nemogućim ili nedostatnim). izočnosti moje vouloir-dire. spominjem usput. tada možemo odmjeriti ulog koji je posrijedi. autoriteta koda kao ograničenog sustava pravila. Da bi spis bio spis. Pisati znači proizvesti oznaku koja će stvoriti neku vrstu stroja koji i sam proizvodi. odsječenom od svake apsolutne odgovornosti. “realnog” ili “jezičnog”. kako vjerujem. barem kao vidokruzi smisla. jest upravo ono što je Platon osudio u Fedru. 4) diskvalifikacija ili granica pojma konteksta. dakle.

Nijedan je kontekst ne može zatvoriti u sebe. koja će u datom trenutku udahnuti život njegovoj inskripciji. Ako je riječ o takozvanom “realnom” kontekstu. emitirao ili proizveo. no radije ovdje ne bih previše aktivirao taj pojam koda koji mi se ne čini pretjerano sigurnim. barem tradicionalno. odnosno prepuštao njegovom neizbježnom lutanju. u konačnici. koja se ne iscrpljuje u prezentu svojega ispisivanja. ovo što sam upravo iznio je i previše očigledno. nikada ne dopušta da budu jedinice samoidentičnosti? Razmotrimo bilo koji element govornog jezika. Po tome se. jedinica iterabilnosti. Znaku je svojstveno da bude faktički čitljiv čak i ako je trenutak njegova nastajanja nepovratno izgubljen. U tom tobožnjem zbiljskom kontekstu sudjeluju stanovit “prezent” inskripcije. a iznad svega intencija. rezervirana. Prvi uvjet njegova funkcioniranja: njegovo orijentiranje s obzirom na određen kod. za pisanu “komunikaciju” u uskom značenju te riječi? Ne pronalazimo li ih u svakom jeziku. njegove bitne iterabilnosti (ponavljanja/alteriteta). prisutnost onoga tko piše u onome što je napisao. kako se toliko često vjeruje. ako ne upravo i svaku mogućnost “komuniciranja”. pisani znak nosi sa sobom stanovitu snagu raskida sa svojim kontekstom. čak i ako ne znam što je njegov navodni autor-skriptor svjesno i namjerno htio reći u trenutku kada ga je pisao. Jesu li ta tri predikata. čak izvan semiolingvističke komunikacije. u datom kontekstu. s cijelim pridruženim sustavom. poput rada negacije u službi smisla. 8 . u toj mjeri da im sama iterabilnost. telosa. vouloir-dire. iskustvom bitka: takozvanu “prisutnost”. Ovo oprostorenje nije puki negativitet praznine. snaga raskida nije ništa manja: zbog svoje bitne iterabilnosti. pisana se sintagma uvijek može izvući iz lanca u koji je uhvaćena ili stavljena. odnosno rešetke brisanja i razlike. odnosno sa skupom prisutnosti koje organiziraju trenutak njegove inskripcije. i u totalitetu “iskustva” u mjeri u kojoj je ono neodvojivo od tog polja oznake. primjerice u govorenom jeziku pa. velike ili male jedinice. 3) Ta sila raskida ovisi o oprostorenju [espacement] koje konstituira pisani znak: razmještanju koje ga odvaja od drugih elemenata unutrašnjeg kontekstualnog lanca (uvijek otvorena mogućnost njegovog uklanjanja i cijepa). nego sama struktura pisanoga. dakle. Upisom ili cijepom [greffe] u druge lance. cijelo okruženje i horizont njegova iskustva. de facto. Niti nekakav kod – pri čemu je ovdje kod istodobno mogućnost i nemogućnost pisma. u njoj se eventualno mogu prepoznati i druge mogućnosti. oznaka koja ostaje. odmjenjivo [relevable] i reduktibilno u Aufhebungu neke dijalektike. 2) U isti mah. Što su. te koja može omogućiti iteraciju u odsutnosti i s onu stranu prisutnosti empirijski određenog subjekta koji ga je. jedinica koje su odvojive od svojeg unutrašnjeg i vanjskoga konteksta i odvojive od sebe samih. u uvriježenom smislu te riječi. Ta sila raskida nije neki slučajan predikat. nego izviranje oznake. štoviše. Ono ipak ne ostaje. Ako je sada riječ o semiotičkom i unutrašnjem kontekstu. a da time ne izgubi svaku mogućnost funkcioniranja. koja konstituira njihov identitet.jezike uopće nego. živog pojma. bitni predikati u minimalnoj definiciji klasičnog pojma pisma? 1) Pisani znak je. ali i od svih oblika objektivnog ili subjektivnog prisutnog referenta (prošlog ili budućeg u modificiranom obliku prošle ili buduće sadašnjosti). “pisana komunikacija” razlikuje od “govorne komunikacije”. za cijelo polje onoga što bi filozofija nazvala iskustvom.

a ne sinnlos. Bez te mogućnosti. “Krug je četvrtast” je tvrdnja koja ima smisla. u neprisutni ostatak [restance] neke diferencijalne oznake koja je odsječena od svojega tobožnjeg “proizvođenja” ili podrijetla. što se podrazumijeva. Ako kažem. Zašto je taj identitet. no strukturi mogućnosti ovog iskaza pripada to da se može uobličiti i funkcionirati kao prazna referencija. ako se varam ili ako želim zavarati svojega sugovornika. ako ga vidim slabo. kao i svake prisutne intencije komunikacije. dakle intencije korelativnog značenja. Odsutnost referenta je mogućnost koja se danas prihvaća prilično lako. Husserl je u svojim Logičkim istraživanjima vrlo strogo analizirao tu mogućnost. Ona tvori oznaku. kako smo vidjeli. pa čak i označenog smisla. makar bila i usmena. nekog označiteljskog oblika.. aktivno i aktualno. prema Husserlu). dijeljenje ili odvajanje od sebe samoga. A taj bih zakon čak proširio na svo “iskustvo” uopće. bilo onome tko ga prima. Ona ima dovoljno smisla da bih je mogao ocijeniti lažnom ili kontradiktornom (widersinnig. recimo to tako. Ova odsutnost smisla može se razložiti u tri oblika: A) Mogu manipulirati simbolima ne oživljavajući ih. gledajući kroz prozor. može se izgovoriti i čuti i kada njegov zbiljski predmet (njegov referent) nije prisutan. bilo onome tko proizvodi iskaz. drugim riječima. tu mogućnost smatra inferiornom. Husserl svakako naglašava činjenicu da to ne ometa funkcioniranje znaka: kriza ili ispraznost matematičkog smisla ne ograničava tehnički napredak (ovdje je intervencija pisma presudna. ako prihvatimo da ne postoji iskustvo čiste prisutnosti. iako trodioba 9 . glasa itd. nego samo moguć. taj će iskaz biti inteligibilan (recimo provizorno. koja također predstavlja opću. kako sam Husserl to bilježi u eseju “O izvoru geometrije”). Ovaj primer smještam u kategoriju odsutnosti označenog. poopćivu i poopćujuću iterabilnost svake oznake. paradoksalno. eventualno određenog akcenta. Ona je dvostruka: 1) Iskaz čiji predmet nije nemoguć.) mora omogućiti njegovo prepoznavanje i ponavljanje. u grafem u općenitom smislu. Čini mi se da ova strukturalna mogućnost odsijecanja od referenta ili označenog (dakle. opasnom ili “kritičnom”: ona otvara fenomen krize smisla. prema aksiologiji i teleologiji koja vlada njegovom analizom. komunikabilan) čak i ako sugovornik ne vidi nebo. s pozornošću i intencijom značenja (kriza matematičkog simbolizma. Prosuđuje da je uvijek moguća. koje će od tog foničkog znaka načiniti grafem? Zato što se to jedinstvo označiteljskog oblika konstituira samo njegovom iterabilnošću. B) Stanoviti iskazi mogu imati smisla iako su lišeni objektivnog značenja. Husserl analizira i nju. ili referencija odsječena od svojega referenta. a eventualna prisutnost referenta u trenutku u kojem je označen ne mijenja ništa u strukturi oznake. nego samo lanci diferencijalnih oznaka. čak i ako ga niti ja ne vidim. primjerice. mogućnošću da bude ponovljen ne samo u odsutnosti svojega “referenta”. “Nebo je plavo”. koja implicira da može i bez referenta. Duž niza empirijskih varijacija tona. 2) Odsutnost označenog.recimo da određena samoidentičnost tog elementa (oznake. ako hoćete. Zadržimo se malo na toj točki i vratimo na onu odsutnost referenta. od komunikacije i njezina konteksta) pretvara svaku oznaku. Nije uvijek tako. iskaza ne bi niti bilo. moramo moći prepoznati identitet. nego i u odsutnosti određenog označenog ili aktualne intencije značenja. kaže Husserl). čak i ako. znaka itd. Ta mogućnost nije samo empirijska eventualnost.

U ova dva slučaja. a ne o čistoj gramatici općenito. kao i odsutnost stanovitog označenog. razmatranoj iz psihološke ili lingvističke perspektive. ona je njegova pozitivna mogućnost i “unutrašnja” struktura u obliku stanovite izvanjskosti. Ona počiva bitno na tomu da izrazi djeluju kao naznake. pri čemu bi se ou (oder) čulo kao où (oznaka mjesta): 3 “Do sada smo razmatrali izraze u komunikativnoj funkciji. str. samo u kontekstu koji je određen voljom za spoznajom.4 on precizira da je. odsutnost kao izočnost referenta – percepcije – ili smisla – iz aktualne intencije značenja) uvijek je povezana s bitnom mogućnošću pisma. barem ne “logički” jezik. U Logičkim istraživanjima Husserla zanima sustav pravila jedne univerzalne gramatike. koje sam iznio drugdje. prijevodom s njemačkoga na francuski. i postizanje cilja – rigoroznog odvajanja analize znaka ili izraza (Ausdruck) kao označujućega znaka. a ta kriza nije slučajna. Ovdje smo pred ključnom poteškoćom. Drugi svezak. cit. 2005. vezane uz ovo mjesto. “zeleno je ili” ili “abrakadabra”. činjenična i empirijska anomalija govornog jezika. operacija pri kojoj bismo se trebali zapitati kako je i zašto uvijek moguća) nastojanje prema cilju – a. napominjem. od svakoga fenomena komunikacije. 39. ovdje riječ o čisto logičkoj gramatici. čini mi se. Ali izrazima je dodijeljena velika uloga i u duševnom životu koji se ne priopćuje u komunikaciji.3 Razmotrimo ponovno slučaj agramatičke Sinnlosigkeit. iz njezina konteksta ili teleološkog i metafizičkog horizonta. rekao bi Husserl). jezik više ne postoji. odnosno o univerzalnim uvjetima mogućnosti morfologije značenja u odnosu spoznaje prema mogućem objektu. na određen način. ništa im ne priječi da u nekom drugom kontekstu djeluju kao značeće oznake (odnosno naznake. da je primarni interes Husserlove analize na koju ovdje upućujem (izvlačeći je upravo. 4 “U prvom sam izdanju kazao ‘či s t a gram at i ka ’ – to je ime koje je bilo mišljeno i izričito označeno kao analogon Kant ovoj ‘čistoj prirodnoj znanosti’. str. Prije nego što zastanem na njoj.] U onome što ovdje iznosim implicirano je jedno tumačenje Husserlove procedure. svjesnim odnosom prema objektu kao predmetu spoznaje u horizontu istine. ali ne i odsutnost smisla. kako ga Husserl razumijeva u teleološkom smislu. samo je u tom usmjerenom kontekstualnom polju “zeleno je ili” neprihvatljivo. C) Konačno. Dakle. 1989. U važnoj napomeni iz drugog izdanja. utoliko prednost zaslužuje izraz či s t a logi čka gram at i ka. Primjerice. Jasno je da izmijenjena funkcija ne pogađa ono što izraze čini izrazima. Prvi dio. epistemičkom intencijom. I to ne samo u kontingentnom slučaju gdje bi se. jezik usklađen s mogućnošću intuicije objekata koji su izravno dani i istinski označeni.označitelj/označeno/referent ovdje ne bi bila prikladna za razumijevanje Husserlove analize. 335. ne iz lingvističke. znaka koji znači (bedeutsame Zeichen). Prijevod neznatno izmijenjen. postoji ono što Husserl zove Sinnlosigkeit ili agramatičnost. nego logičke i epistemološke perspektive. kao moment koji se tiče naše rasprave o komunikaciji. jezik spoznaje. Prijevod neznatno izmijenjen. Stoga si dopuštam upućivanje na La voix et le phénomène [Glas i fenomen (Beograd: Istraživačko izdavački centar SSOS. u određenoj mjeri.). U takvim slučajevima. gramatički toliko utjecajnim odnosima međusobnoga sporazumijevanja psihičkih subjekata svakako pripada vlastiti apriori –.] 10 . po njegovom mišljenju. Ali kako “zeleno je ili” ili “abrakadabra” ne konstituiraju svoj kontekst same po sebi. Oni i prije i kasnije imaju svoja značenja [Bedeutungen] i ista značenja kao u međusobnom razgovoru” [Edmund Husserl: Logička istraživanja (Zagreb: Naklada Breza.)]. “zeleno je ili” [le vert est ou] moglo obdariti gramatičnošću. “Četvrtasti krug” svakako označava odsutnost referenta. što se Husserla tiče. ” [Logička istraživanja (op. kriza smisla (neprisutnost općenito. No ukoliko se nipošto ne može tvrditi da čista morfologija značenjâ [Bedeutungen] obuhvaća cjelokupni općenito-gramatički apriori – primjerice.).

i koja konstituira svaku oznaku u pismu. u beskonačnost proizvoditi nove kontekste. odnosno u sposobnosti da djeluje. čini se da Austin. ta dvostrukost ili podvajanje. odsječena od svojeg “izvornog” intendiranog smisla [vouloir-dire] i svoje pripadnosti nekom represivnom kontekstu koji se može zasititi. 3) Za razliku od klasične tvrdnje. unutar male ili velike jedinice. govorni ili pisani (u uvriježenom smislu te opreke). 1970. a iznad svega ilokucije. Time se ne pretpostavlja da oznaka vrijedi izvan konteksta. Uvod u francuski prijevod [Quand dire c’est faire (Paris: Seuil. čak prije i izvan svakoga horizonta semiolingvističke komunikacije. Lane. “Gdje je nestala čaša [verre] iz koje sam vam htio dati da pijete?”.“Gdje je nestalo zelenilo (tratine: zeleno je gdje [le vert est où])”. odnosno iskaz koji nam omogućava da nešto učinimo samim govorom) navela je Austina da svaki iskaz dostojan tog imena (odnosno onaj kojemu je cilj komuniciranje – što bi. nego na neki način komunikaciju jednog izvornog kretanja (koje treba definirati unutar jedne opće teorije djelovanja). na koji ću u nastavku teksta upućivati). diskurzivne činove razmatra samo kao činove komunikacije. Iter. Ona nas ovdje zanima iz mnoštva razloga. od konstativnog iskaza. koji ga citira: “Usporedba konstativnog iskaza (odnosno klasične ‘tvrdnje’ koja se uglavnom poima kao istinit ili lažan ‘opis’ činjenica) s performativnim (od engleskog performative. isključivalo poštapalice) razmatra kao da je prvenstveno i prije svega govorni čin nastao u totalnoj situaciji u kojoj se nalaze sugovornici (How to do Things with Words. To je zamijetio njegov francuski prevoditelj. o pismu: da možda ne postoji Sada predlažem da malo pomnije razradimo ovo pitanje oslanjajući se – ali samo zato da bismo je prebrodili – na problematiku performativa. Ta mogućnost citiranja. 1) Prije svega. nego obrnuto. jezični ili nejezični. može citirati. str. primjerice. Međutim. ako nešto takvo postoji u strogom i čistom smislu (smjestit ću se na trenutak u okvire te hipoteze i tu etapu analize). u pismu. inzistiranjem na analizi perlokucije. Komunicirati. 147)” (G. 2) Ova je kategorija komunikacije relativno originalna. Što bi bila oznaka koju ne bismo mogli citirati? I čije se podrijetlo ne bi moglo usput izgubiti? Paraziti. time može raskinuti sa svakim datim kontekstom. 19). to je ono (normalno/abnormalno) bez čega oznaka ne bi više mogla imati funkciju koju zovemo “normalnom”. u slučaju performativa. operaciju i stvaranje nekog učinka. ta iterabilnost oznake nije slučaj ili anomalija. staviti između navodnika. Austinovi pojmovi ilokucije i perlokucije ne označavaju prijenos ili prijelaz nekog sadržaja ili smisla. Svaki se znak. značilo bi posredovati neku silu impulsom oznake. u određenoj točki. čak i “zeleno je ili” (the green is either) još uvijek označava primjer agramatičnosti. performativ nema referenta (iako je ta riječ ovdje nesumnjivo neprikladna. u tome je važnost Austinovog 11 .)] (str. Inzistirao bih na toj mogućnosti: mogućnosti izdvajanja i citatnoga cijepa koja pripada strukturi svake oznake. na apsolutno nezasitan način. da postoje samo konteksti bez ikakvog središta apsolutnog usidrenja. govorne ili pisane.

26 u Uvodu. Ovaj: Austin nije računao s onim što. primjerice. odnosno 1) fetiš istinito/lažno. A ipak – to je. prije sebe ili pred sobom. on djeluje. Performativ je “komunikacija” koja se u svojoj biti ne ograničava na prijenos nekog već ustrojenog semantičkog sadržaja koji je pod nadzorom nišana istine (istine razotkrivanja onoga što je u njegovom bitku ili istine adekvacije između iskazanog suda i same stvari). 151. 25. (Čini mi se da to. 73 i 107. 7 To pokatkad prisiljava Austina na ponovno uvođenje kriterija istine u opis performativa. Tako performativna komunikacija ponovno postaje komunikacija intencionalnog smisla. nikakva “diseminacija” koja izmiče vidokrugu jedinice smisla. Str. u svakom slučaju.7 unatoč tomu što taj smisao nema referenta u obliku neke stvari ili stanja stvari koje mu prethodi ili mu je izvanjsko. drugim riječima. već obuhvaća onaj sustav predikata koje zovem grafematskima općenito te stoga brka sve naknadne opreke čiju je utemeljenost. razlike sile (illocutionary ili perlocutionary force). dug popis različitih vrsta nesreća (infelicities) koje mogu ugroziti događaj performativa uvijek iznova upućuje na element onoga što Austin zove totalnim kontekstom. te je ponekad zamijeniti vrijednošću sile. On stvara ili transformira neku situaciju. 153). u strukturi lokucije (dakle. lingvistički ili simbolički pojam. Barem zbog ova četiri razloga.6 Jedan od tih bitnih elemenata – i to ne tek jedan među mnogima – ostaje. čistoću i strogost Austin uzalud nastojao utvrditi Kako bih to pokazao. njihova svjesna i intencionalna prisutnost u totalitetu djelovanja. prije svakog ilokucijskog ili perlokucijskog određenja). Nikakav ostatak.. On ne opisuje nešto što postoji izvan jezika i prije njega. morat ću smatrati da se zna i podrazumijeva da Austinove analize neprestano traže vrijednost konteksta. 113. niti u unutrašnjem i lingvističkom kontekstu. upućuje na Nietzschea. 15. str. priznajem. i to čak konteksta koji se. primjerice. 16. 6 Str. 12 . klasično. nerijetko plodnija u prepoznavanju svojih škripaca nego u svojim čvrstim stavovima. teleološki implicira da nikakav ostatak ne izmiče prisutnoj totalizaciji. otvorenoj i aporetičkoj analizi koja je u stalnoj transformaciji. u najmanju ruku. uvijek je nužno 5 “. sklon uništavati. Usporedi. ono što bih sada pokušao naznačiti – čini mi se da sve poteškoće s kojima se susreće Austin u svojoj strpljivoj.otkrića) izvan sebe ili. niti u semantičkom određenju upotrijebljenih riječi. svjesna prisutnost intencije govorećega subjekta u totalitetu njegova lokucijskoga čina. 2) fetiš vrijednost/činjenica” (str. nikakva nesvodiva polisemija. niti u gramatičkoj formi. dva fetiša koja sam. 20. njegovu manifestnu funkciju ili destinaciju kao u slučaju performativa. Ova svjesna prisutnost govornika ili slušatelja koji sudjeluju u izvršenju performativa. moglo bi se činiti da je Austin razorio pojam komunikacije kao čisto semiotički. 4) Austin je morao osloboditi analizu performativa od autoriteta vrijednosti istine.. u ovoj misli koja je najmanje od svega nietzscheanska. 19. svijest. formalno ili teleološki. imaju zajednički korijen. da iscrpno opisati. ne možemo tvrditi da to tvori njegovu unutrašnju strukturu. Citiram prva dva predavanja iz How to do Things with Words: “Uopćeno govoreći.5 barem u njezinom klasičnom obliku. opreke istinito/lažno. i ako možemo reći da konstativni iskaz također ima nekakav učinak i uvijek transformira neku situaciju. niti u definiciji nužnih konvencija. on je u sebi redovito prepoznavao stanovit afinitet prema jednoj struji engleskoga mišljenja).

kako ne bismo gubili vrijeme. To je utoliko čudnije. pogoršava i radikalizira poteškoće. a teško bi se moglo reći da je nešto dar ukoliko kažem ‘Darujem ti to’. sažeti problematičnom sintagmom “arbitrarnosti znaka”. uzevši u obzir da Austin ironično odbacuje “fetiš” opreke value/fact. prije svega. ali to nikada ne uručim. a ne stanovitu intrinzičnu konvencionalnost onoga što tvori samu lokuciju. kao iterabilnost. nužno da budem osoba ovlaštena da to učini. taj rizik isključi kao slučajan. unatoč tomu što može. svi konvencionalni činovi: što ne znači. Nakon vrijednosti “konvencionalnosti”. nužno ponovno susrećemo vrijednosti konteksta koji se može iscrpno definirati. nakon što je. Tako je. kako Austin priznaje. svijesti koja je slobodna i prisutna u totalitetu djelovanja. Austin se ne pita koje posljedice proizlaze iz činjenice da je ono 8 Str. 48-50. razmatrajući konvencionalnost bez koje nema performativa. “korektnosti” i “kompletnosti” koje interveniraju u ovu definiciju. ne propituje kao bitan predikat ili kao zakon. međutim. da je svaki ritual izložen svakom obliku neuspjeha (kao. tu nema nikakvih problema” (str. da bih krstio brod. uvjeta za uspjeh. da bi se sklopila oklada. stavio gramatički kriterij na stranu. Sastoji se u tomu da se prizna kako je mogućnost negativnoga (ovdje. a priori ugroziti totalitet konvencionalnih činova. njegovo kontekstualno okruženje. Tako. ili više načina. ovdje treba primijetiti: 1) da Austin na ovom konkretnom mjestu. sastoje u izgovaranju riječi – zlo kojemu su izloženi svi činovi što imaju načelan karakter rituala ili ceremonije. razmatra samo konvencionalnost koja tvori okolnosti iskaza. primjerice. načelno je nužno da je prihvati druga strana (koja mora nešto učiniti. Austin razmatra mogućnost i podrijetlo neuspjeha ili “nesreća” performativnog iskaza. a obično je potrebno i to da sam govornik ili netko drugi također izvede neke druge činove. primjerice. da se gotovo neposredno simultanom gestom. a zatim. naravno. sve što ćemo. jasnim da je neuspjeh – iako nas je uznemirio (ili nije uspio uznemiriti) u vezi s nekim činovima koji se. 52. prikladne. kurziv Austinov). 13 . pri (kršćanskom) vjenčavanju. nužno je da ne budem već oženjen živom i prisebnom ženom od koje nisam razveden itd. strogo govoreći neodrživo. 43). kako je neuspjeh bitan rizik operacija o kojima je riječ. ‘mentalne’ ili čak činove izgovaranja dodatnih riječi. infelicities) svakako strukturalna mogućnost. kako to redovno čini. 2) da se vrijednost rizika ili izloženosti neuspjehu. niti svaki performativni iskaz)” (str. reći ‘Dogovoreno’). U Drugom predavanju. u ime neke vrste idealne regulacije. izvanjski rizik koji nam ništa ne govori o fenomenu jezika koji razmatramo. ako ne i dovoljnih.da okolnosti u kojima se riječi izgovaraju budu na neki način. strukturno obilježje svake oznake. u cjelini ili djelomice. apsolutno pune značenjske namjere [vouloir-dire] koja gospodari sama sobom: teleološku jurisdikciju nad jednim totalnim poljem čije organizacijsko središte ostaje intencija. “Ritual” nije neka slučajnost nego. čini se. Zatim definira šest nužnih..8 Austinova je procedura prilično upečatljiva i tipična za onu filozofijsku tradiciju s kojom on radije ne bi imao nikakve veze. ‘tjelesne’. onoga što proširuje. Za sada. Austin priznaje da su svi konvencionalni činovi izloženi mogućnosti neuspjeha: “Čini se. Pored svih pitanja koja postavlja taj toliko historijski sedimentiran pojam “konvencije”.

D. više ne bi upravljale). na sljedeće: performativni će iskaz. naši su performativi također izloženi nekim drugim vrstama nevolje koje pogađaju sve iskaze. Karakteristike ove vrste obično bi se svrstale u ‘olakšavajuće okolnosti’ ili ‘faktore koji umanjuju ili ukidaju odgovornost počinitelja’. Odlažem prvo isključivanje u stranu (“Ovdje ne ulazim u opću teoriju: u mnoštvu ovakvih slučajeva mogli bismo čak reći da je čin bio ‘ništavan’ (ili se može poništiti zbog prisile ili nedopuštenog utjecaja) i tako dalje. sve što ipak prepoznaje kao mogućnost koja je otvorena svakom iskazu. Filozofska je tradicija. Riječ je upravo o mogućnosti da se svaki performativni iskaz (i. Ona pretpostavlja opću i sustavnu elaboraciju strukture lokucije kojom bi se izbjegla ova beskonačna alternacija biti i slučaja. međutim.]. U takvim se okolnostima jezik na specifičan način – razaznatljivo – ne koristi ozbiljno [kurziv J. budući da priznaje nužnu mogućnost neuspjeha. posebno u Drugom predavanju. “ne-obično” (a s njima i cijelu opću teoriju kojom te opreke. No vrlo je značajno da Austin odbacuje tu “opću teoriju”. odgađa je u barem dva navrata. parazitska. uspješne ili ne. primjerice. kako je opreka uspjeh/neuspjeh ilokucije ili perlokucije ovdje posve nedostatna i vrlo derivirana. To na sličan način vrijedi za svaku vrstu iskaza – preokret (sea-change) zbog posebnih okolnosti. Utoliko postaje problematičnijim. No Austin isključuje tu eventualnost (i opću teoriju koja bi je objasnila) nekom vrstom lateralne žestine. dakle. štoviše. i tako dalje”. Sve to isključujemo iz rasprave. biti na specifičan način jalov ili ništavan ako ga izgovori glumac na pozornici. kao iskazi. a prije nego što to pokažemo. da predstavlja neku vrstu iscrpljivanja. te kojoj treba odlučno okrenuti leđa. jednostavno imati na umu da se takve karakteristike mogu neprestano nametati (to i čine) u bilo kojem slučaju koji razmatramo. 21. I njih – iako bi ih se. nego načinima koji parazitiraju na njegovoj normalnoj uporabi – načinima koji pripadaju doktrini etiolacija jezika. Niti predstavlja li to. zajedno sa svime što zove sea-change. Pretpostavljam da bi neka vrlo općenita krovna doktrina mogla obuhvatiti u jednoj teoriji ono što smo nazvali neuspjesima i ove druge ‘nesretne’ karakteristike djelovanja – u našem slučaju djelovanja koja sadrže performativan iskaz: no nećemo ovdje uključiti takvu vrstu nesreće – moramo. kad bi ih objasnila. prilično je obilježen tim isključivanjem. Što je uspjeh kada mogućnost neuspjeha nastavlja konstituirati njegovu strukturu? Čini se. Austin. svaki drugi) “citira”. str. ono “ne-ozbiljno”. uostalom. dakle. “parazitsko”. “etiolacijsko”. koja marginalizira ali je utoliko značajnija. Inzistira na činjenici da ta mogućnost ostaje abnormalna. da na neki način predstavlja nužnu mogućnost. primjerice. opet. moglo uvesti u neki općenitiji prikaz – u ovom trenutku namjerno isključujemo.što je moguće – kao mogući rizik – moguće uvijek. Naše performativne iskaze. isključuje. Drugi čin tog isključivanja izravnije se tiče našeg izlaganja. 55). treba shvatiti kao da se izgovaraju u običnim okolnostima” (str. pa niti u ovoj poredbi nema ničega slučajnog. moj kurziv). I pojam “običnog”. oduvijek tretirala pismo kao “parazita”. 14 . Mislim. još uvijek nekakvu slučajnost. svakako bi bilo najbolje da jednostavno pročitam jedan odlomak iz Drugog predavanja: “(ii) Drugo. ako je uključen u neku pjesmu ili izrečen u solilokviju. a priori. dakle “običnog jezika” na koji se zatim poziva. agonije jezika koju treba snažno držati na razdaljini.

A da se i samo jedan od njih dogodio samo jedan jedini put. koji ipak želi opisati činjenice i događaje običnog jezika. Ovdje bismo se najprije trebali složiti oko toga što je to “događa se” ili događajnost događaja. 92) ili o pantomimi. 15 . Takvi su se događaji.Postavljam. dogodili. da se “ista rečenica u različitim prilikama iskazivanja koristi na oba načina. samoprisutnost totalnog konteksta. opće iterabilnosti – bez koje ne bi bilo niti “uspješnog” performativa? I to takva da je – paradoksalna ali neizbježna posljedica – uspješan performativ nužno “nečist”. razdvajalo je od nje same? Postavljam pitanje u ovom obliku kako bih preduhitrio primjedbu. koji Austin priznaje. koju Austin priznaje (str. napokon. opet bi ga trebalo uzeti u obzir. a pokatkad se čak i vjenčavamo. koji u svojemu tobožnje prezentnom i singularnom iskrsavanju pretpostavlja intervenciju iskaza što po sebi može imati samo repetitivnu ili citatnu strukturu ili. kladimo se. sama sila i zakon njegova pojavljivanja? Što bi. određena modifikacija opće mogućnosti citiranja – štoviše. iznimku. a ne više samo sa strane neuspjeha: bi li performativni iskaz bio moguć ako citatno udvostručenje ne bi cijepalo čistu singularnost događaja. Moglo bi mi se. reći: ne možete nastojati objasniti navodno grafematsku strukturu lokucije samo na temelju slučaja neuspjeha performativa. a ona izvanjskost njegova unutrašnjost. kaže se “Postavljam pitanje”. kao nekom vrstom rova. na tu točku koja mi se čini fundamentalnom i koja se sada tiče statusa događaja uopće. dakle. značio “običan” jezik. mjesta izvanjskoga gubitka u koje lokucija nikada ne mora izaći. Vraćam se. kaže Austin. performativno i konstativno. podvaliti kao običnu jednu definiciju koja je teleološka i etička (jednoznačnost iskaza – za koju na drugom mjestu priznaje da ostaje filozofski “ideal”. čini se.10 Sada ću sagledati stvari sa strane pozitivne mogućnosti. 152. primjerice.)? Jer. te se upustimo u potragu za nekakvim kriterijem”. koje može izbjeći ostavši pri sebi. je li jezik okružen općenitim rizikom. u pjesmi ili u solilokviju). događaja govora ili 9 Krajnje sumnjiva vrijednost “ne-ozbiljnog” vrlo je često pribježište (usporedi. definiran isključenjem samoga zakona jezika? Isključujući opću teoriju tog strukturnog parazitizma. “čak i popisivanje svih mogućih kriterija”. budući da te dvije riječi otvaraju prostor pomutnji. transparentnost namjere. koliko god oni mogli biti realni i koliko god njihova mogućnost bila djelotovorna ili općenita. ne pokušava li nam Austin. sljedeće pitanje: je li ta mogućnost općenito i neizbježno mogućnost neuspjeha ili zamke u koju jezik može pasti ili izgubiti se kao u nekom bezdanu smještenom izvan ili ispred njega? A što je s parazitiranjem? Drugim riječima.9 citat (na pozornici. 144. uostalom. 116. da preuzmemo riječ koju će Austin upotrijebiti nešto kasnije. u drugom slučaju. 89). Ne možete nijekati da postoje i uspješni performativi. kada prizna da nema “čistoga” performativa (str. nije li ono što Austin isključuje kao anomaliju. događaju se porinuća brodova. u sebi. iterabilnu strukturu. izazivamo se. u skloništu svoje biti ili svojega telosa? Ili je taj rizik. dakle. Bitno je povezana s onim što Austin na drugom mjestu kaže o oratio obliqua (str. 130). str. kako je to jučer učinio Paul Ricœur. 93 –. “neozbiljno”. radije. Reći ću “možda”. unutrašnji i pozitivan uvjet njegove mogućnosti. 119). pa treba objasniti i njih: otvaraju se skupovi. Situacija se čini beznadnom ako ostavimo iskaze onakvima kakvi jesu. naprotiv. 10 Iz te bi se perspektive mogla razmotriti činjenica. str. Ovu nepriliku izaziva grafematski korijen mogućnosti citiranja (iterabilnosti): on čini “nemogućim”. prisutnost intencije značenja [vouloir-dire] u apsolutno singularnoj pojedinačnosti speech acta. itd.

neuništivu nužnost i sistemske učinke tek trebalo analizirati? Posebno zbog toga što ta bitna odsutnost intencije iz aktualnosti iskaza. na neki način ne može identificirati kao “citat”? Ne želim reći da je citiranje ovdje istoga tipa kao u kazališnoj predstavi. Prva će posljedica biti sljedeća: uzimajući u obzir ovu strukturu iteracije. Dakle. ako hoćete. dakle. Ono “ne-ozbiljno”. teleološku varku svijesti čije bi motivacije. ali s tog mjesta više neće moći upravljati cijelom scenom i sustavom iskazivanja. onemogućuje svako zasićenje konteksta. da pojam “konteksta” ili potraga za njime ovdje pate od iste teorijske i interesne nestabilnosti kao i pojam “običnog”. s kojim dijeli metafizičke korijene: etički i teleološki diskurs svijesti. ne može identificirati kao suglasna jednom iterabilnom modelu. tada ćemo imati posla s različitim tipovima oznaka ili lancima iterabilnih oznaka. a ne s oprekom citatnih iskaza s jedne. vodeći računa o predikatima na koje sam maloprije podsjetio. u smislu u kojem to zahtijeva Austin. Différance. Iznad svega. pod pretpostavkom da je taj projekt održiv i da može ostvariti iscrpan program. U ovoj tipologiji kategorija intencija neće nestati. isključiti iz “običnog” jezika. ako se formula koju izgovaram kako bih otvorio neki skup. na asimetričan način pretpostavljaju kao opći prostor svoje mogućnosti. intencija koja animira iskaz nikada neće biti sasvim prisutna u njemu samom i u njegovom sadržaju. daje mi ovlast da. oratio obliqua. bilo bi nužno u najmanju ruku da svjesna intencija bude u potpunosti prisutna i aktualno transparentna samoj sebi i drugima. budući da predstavlja ključnu žarišnu točku konteksta.događaja koji se zbiva govorom. nego to. skriva neku obmanu. “najdogađajnijem” iskazu koji se može zamisliti. Ovoga bi puta čitanje konotacija Austinova teksta potvrdilo čitanje njegovih opisa. da performativ. sačuvat će svoje mjesto. nego protiv drugih vrsta iteracije unutar opće iterabilnosti koja provaljuje u tobože strogu čistoću svakog događaja diskursa i svakog speech acta. utvrdim opću grafematsku strukturu svake “komunikacije”. upravo sam naznačio njegovo načelo. kako je to htio Austin. Iteracija koja je a priori strukturira uvodi u nju jedno bitno naprsnuće i prijelom. kako kaže Austin. ne bi li to značilo da ono “obično” o kojemu je riječ. ti učinci ne isključuju ono što im se općenito izravno suprotstavlja. Prije svega. isključuju mogućnost citiranja ili opću iterabilnost. prisutnost i diskurzivni događaj (speech act) nemaju nikakvoga učinka. Čini se. nesvodiva odsutnost intencije ili sudjelovanja u performativnom iskazu. drugim riječima. naprotiv. Ali ta relativna čistoća nije usmjerena protiv mogućnosti citiranja ili iterabilnosti. pitanje od kojega ću se ovdje suzdržati. ili obične okolnosti jezika. ako se. te singularnih i izvornih iskaza-događaja s druge strane. manje je važno suprotstaviti citiranje ili iteraciju ne-iteraciji nekog događaja nego izgraditi diferencijalnu tipologiju oblika iteracije. dakle. Jednostavno. A ako se ustraje u tomu da taj običan jezik. neka “relativna čistoća” performativa. stvar i pojam. više se ne može. neobične logike koju pretpostavlja i koja često ostaje nezamijećena. Da bi se kontekst mogao iscrpno definirati. običan jezik. Zato postoji relativna specifičnost. filozofskoj bilješci ili recitaciji pjesme. učinaka govora (u opreci prema pismu u tradicionalnom smislu). 16 . Može li performativni iskaz uspjeti ako njegova formulacija ne ponavlja neki “kodiran” ili iterabilan iskaz. neću iz toga izvlačiti zaključak da nema nikakve relativne specifičnosti učinaka svijesti. to strukturalno nesvjesno. porinuo brod ili se oženio.

Međutim. nego još manje sumnja u to da je ekvivalent te veze s izvorom u pisanim iskazima jednostavno evidentan i zajamčen potpisom: “Tamo gdje nema. vođena na temelju analize jezika. vječito evidentnu i singularnu. upravljajući cjelokupnom analizom u fazi koju razmatramo. vidim naznaku u onom odlomku Petog predavanja gdje se pojavljuje podvojena instancija potpisa. u verbalnoj formuli iskaza. Konačno opravdanje glasi da se u tim formama referira na ono što Austin zove izvorom iskaza. njegov odnos prema prisutnom i prema izvoru. ili bi htio biti. Za činjenicu da se sve poteškoće na koje nailazi Austin križaju u točki koja istodobno postavlja pitanje prisutnosti i pisma. koje će ostati buduće “sada”. prisutnost “autora” kao “osobe koja iskazuje”. reći će netko. Je li slučajno što Austin ondje mora zamijetiti: “Moram ponovno pojasniti da je ovo mjesto na kojem se koprcamo.Potpisi Taj opći prostor je prije svega oprostorenje [espacement] kao disrupcija prisutnosti u oznaci. Taj će se pojam izvora – čiji je ulog toliko očigledan – često pojavljivati u onome što slijedi. (Moram reći da me u Austinovu pothvatu najviše zanimala i najviše uvjerila ta kritika lingvisticizma i autoriteta koda. ne samo da Austin ne sumnja u to da je izvor usmenog iskaza u prvom licu indikativa prezenta (u aktivnom glasu) prisutan u iskazivanju i u iskazu (pokušao sam objasniti koje imamo razloge da ne vjerujemo u to). pisani potpis implicira aktualnu ili empirijsku ne-prisutnost potpisnika. Ta je opća sadašnjost na neki način upisana. u transcendentalnoj formi sadašnjosti. Kako bi došlo do ponovnog spajanja s 17 . u obliku zamenice ‘ja’ (ili njezinog osobnog imena). činjenicom da je upravo to osoba koja daje iskaz – ono što bismo mogli nazvati izvorom iskaza [utterance-origin] koji se načelno koristi u svakom sustavu verbalnih koordinata. Austin prepoznaje analognu funkciju u formuli “ovim” [hereby]. kao “izvora”. on također označava i čuva njegovo “bio-prisutan” u nekom prošlom “sada”. Malo ranije se pojavio “škripac”. onaj u kojemu završavamo uvijek kada tražimo “bilo kakav jednostavan i jedinstven gramatički ili leksikološki kriterij” kojim bismo razlikovali performativne i konstativne iskaze. dakle djeluje. Ali. U tome je zagonetna originalnost svih parafa. Pokušajmo iz ove perspektive analizirati potpis.) Austin zatim pokušava nelingvističkim razlozima opravdati prednost koju je u analizi performativa do sada davao formama prvog lica indikativa prezenta. dakle u određenom “sada” općenito. ono što ovdje zovem pismom. pribodena za sadašnju točku. (b) U pisanim iskazima (ili ‘inskripcijama’). 83-84). na nju će se zapravo ‘upućivati’ jednim od dva načina: (a) U verbalnim iskazima. Smatram da se u nastavku analize podrazumijeva da će svi utvrđeni predikati vrijediti i za taj usmeni “potpis” koji u tvorbi iskaza jest. ali nam se može i osvetiti” (str. stavljanjem potpisa (to se mora učiniti jer pisani iskazi očito nisu privezani za svoj izvor poput usmenih)” (str. Osjećaj da nam ispod nogu izmiče čvrsto tlo predrasuda donosi ushit. referencije na osobu koja iskazuje. korištenoj u službenim protokolima. Po definiciji. forme potpisa. aktivnom glasu. 85).

Taj sam učinak. odnosno bio čitljiv. imitabilan oblik. pismo. rasprava i “komunikacija svijesti”. te ih treba analizirati kao takve. potpis mora imati ponovljiv. nego u preokretanju i preuređenju pojmovnoga poretka. nije sredstvo prenošenja smisla. o kojemu je riječ. Učinci potpisa su najobičnija stvar na svijetu. To podrazumijeva cijelu jednu logiku paleonimije koju ovdje ne mogu razvijati. koncepta pisma. svakodnevno. itd. Riječ je o radu – metafizičkom ili ne – na pojmovnim sustavima. sadrži predikate koje su subordinirale. nego hijerarhija i poredak subordinacije. iterabilan. dvostrukim pismom. 1972.] i Positions [Paris: Éditions de Minuit. kao i nepojmovnoga poretka s kojim je on artikuliran. Pismo se čita. raskoljuje njegov pečat. cijepi na jedan “novi” pojam pisma koji također odgovara onome što se oduvijek odupiralo staroj organizaciji snaga. “filozofskog”. Postoji li nešto takvo? Dogodi li se ikada apsolutna singularnost događaja potpisa? Postoje li potpisi? Da. što je vječito predstavljalo ostatak. 18 . mora se moći odvojiti od prezentne i singularne intencije po kojoj nastaje. zapadnog itd. njegovo staro ime. da bismo se požurili – 11 Vidi La dissémination [Paris: Seuil. itd. Već sam ranije naznačio načelo ove analize.. 2) semantički obzor koji obično upravlja pojmom komunikacije premašen je i probijen intervencijom pisma. narušavajući mu identitet i singularnost. sasvim sigurno. ako želimo zadržati tu riječ. opet. niti prijeći izravno u nju: ona mora. odgonetanju nekog smisla ili istine. 3) unatoč općem izmještanju klasičnog. nesvodiv na dominantnu silu koja je organizirala – recimo. čini se nužnim zadržati.]. po McLuhanovoj ideološkoj predodžbi. ono “u konačnici” ne daje mjesta hermeneutičkom dešifriranju. biti samo učinci. na drugom mjestu nazvao logocentrizmom. Zaključimo ovo vrlo suhoparno [sec] izlaganje: 1) kao pisanje. 1972. prisutnosti. dvostrukom znanošću.izvorom. prisutnost/odsutnost. smisla. Dekonstrukcija se ne može ograničiti na neutralizaciju. uvjet njihove nemogućnosti. Upravo njegova istost. Svaki pojam. treba očuvati apsolutnu singularnost događaja potpisa i oblika potpisa: čistu reproduktibilnost čistog događaja. Dekonstrukcija se ne sastoji u prijelazu s jednoga pojma na drugi. nego sve snažnijem i snažnijem historijskom odvijanju jednog općeg pisma čiji će sustav govora. govor/pismo.11 Krajnje shematski: opreka metafizičkih koncepata (primjerice. svijesti. transparentnost ili neposrednost društvenih odnosa. odnosno diseminacijom koja se ne svodi na polisemiju. Samo će si pod tim uvjetima dekonstrukcija priskrbiti sredstva za intervenciju u polje opreka koje kritizira i koje je ujedno polje nediskurzivnih sila. razmjene intencija i intendiranih značenja. Nema metafizičkoga pojma po sebi. poopćenja i generativnosti oslobađa. Kako bi funkcionirao. dvostrukom gestom. s druge strane. izvršiti preokret klasične opreke i opće premještanje sustava. istine.) nikada nije sučeljavanje dvaju pojmova. isključivale ili ograničavale određene sile i nužnosti koje treba analizirati. To su oni predikati (nekoliko sam ih spomenuo) čija se sila općenitosti. komunikacija. pripada jednom sistemskom lancu i sam predstavlja sustav predikata. nemogućnosti njihove stroge čistoće. Mi ne nazočimo nekakvom kraju pisma koji bi ponovno uspostavio. kao klasičan pojam. provizorno i strateški. No uvjet mogućnosti tih učinaka je istodobno. Primjerice.

Prema srpskom prijevodu (M. Međutim.) “Signature événement contexte”. u obliku najnevjerojatnijeg potpisa. 365-393).. pismo. str. ako ga ima.logocentričku hijerarhiju. Ostaviti tom novom pojmu staro ime pisma znači održati strukturu cijepa. str. možda komunicira. kolovoz 1971. 19 . Izlaganje pred Congrès international des Sociétés de philosophie de langue française (Montréal. To znači podariti svemu što se odigrava u operacijama dekonstrukcije određenu priliku i snagu. 1972. dakle. Što sam učinio. Stanisavac. Takvu je pošiljku. moć komunikacije. Tema kolokvija bila je “Komunikacija”. Gdje? Tu. Proširena verzija tiskana u Marges de la philosophie (Paris: Éditions de Minuit. trebalo potpisati. Ili jedva postoji. prijelaz i prianjanje koje je neophodno za djelotvornu intervenciju u konstituirano historijsko polje. (Napomena: tekst – pisani – ovoga priopćenja [communication] morao se prije skupa uputiti na adresu Association des sociétés de philosophie de langue française. 7-35.). ali sasvim sigurno ne postoji. ovim [hereby]. a ovdje krivotvorim. J. shvatit će se ono što se već podrazumijeeva. posebno na jednom filozofskom kolokviju: kao diseminirajuća operacija koja je odmaknuta od prisutnosti (bitka) u svim njegovim modifikacijama.D. 6 (1984). ovdje ekstenzivno modificirano): Delo br.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful