SVEUČILIŠTE U ZADRU ODJEL ZA POVIJEST UMJETNOSTI

CRKVA SAINT-PIERRE U MOISSACU
seminarski rad iz kolegija “Umjetnost romanike”

Zadar, 25. 10. 2010.

Sadržaj:
1. Uvod................................................................................................. 2 2. Crkva Saint-Pierre u Moissacu .................................................... 3 2.1. Klaustar ................................................................................. 3-5 2.2. Južno predvorje i portal ...................................................... 5-8 3. Zaključak ....................................................................................... 9 4. Literatura ..................................................................................... 10

1. Uvod:
Razdoblje romanike je doba ubrzanog razvoja poljoprivrede, obnavljanja trgovačkih puteva diljem Europe, naglih pozitivnih demografskih promjena, te razvoja kulture i umjetnosti. No ipak nas romanika prije svega asocira na iznimnu religioznost onodobnog stanovništva, a samim tim i hodočašća. Krajnji hodočasnički cilj je svetište Santiago de Compostela u Španjolskoj, a do njega su brojni putevi vodili iz raznih dijelova Europe. Francuska je bila na raskršću mnogih, a posljedica toga je bilo nicanje velikog broja samostana koji su umornim hodočasnicima pružali smještaj, te je bilo prikladno da zdrav hodočasnik ostane do tri noći. U samostanima se ritual gostoprimstva ponavljao u nedogled; prvo bi se umornom hodočasniku oprale noge, baš kao što je Isus prao noge apostolima, zatim bi ih ponudili lokalnom hranom i pićem, te im dali čistu odjeću za spavanje. 1 Na cesti koja vodi iz Le Puya, nekoliko desetaka kilometara sjeverozapadno od Toulouse, nalazi se jedna takva opatijska crkva koju sa sigurnošću možemo smatrati jednom od važnijih hodočasničkih “postaja” na zapadu Francuske. Opatija Saint-Pierre u Moissacu osnovana je sredinom 7. stoljeća, a procvat je doživjela početkom 12. stoljeća zahvaljujući klinijevskoj upravi i samostalnom razvoju poljoprivrede. Pošto je 1042. samostanski kompleks iz 8. stoljeća stradao u požaru, izgradnja novog je započela 1047. pod opatom Durandom, a završena za vrijeme opata Rogera, oko 1135. godine. Ipak, važnost crkve Saint-Pierre u Moissacu leži ponajprije u izvanrednom skulptorskom nasljeđu romanike vidljivom na bogatom i inovativnom ikonografskom programu portala, te kapitelima u klaustru.

1 V. Minne-Seve – H. Kergall, Romanesque and Gothic France, 2000., 132. str.

2. Crkva Saint-Pierre u Moissacu
Legenda govori da se originalni benediktinski samostan u Moissacu datira u vrijeme merovinškog vladara Klovisa.2 Poslije toga svetište je obnavljano dvaput; prva izgradnja se odvijala početkom 8. stoljeća nakon saracenskog napada, te potom nakon požara koji je 1042. godine uništio crkvu. Danas župna, a nekad samostanska crkva, u suštini je romanička crkva dvoranskog tipa, s dvama uskim bočnim brodovima i širokim središnjim, te narteksom. Debelih je zidova poduprtih masivnim pilonima i kontraforima. Na pročelju se nalazi toranj, a uz sjevernu stranu građevine raskošan klaustar. Iako je crkva tijekom razdoblja gotike doživjela pregradnje, križno-rebrasti svod u unutrašnjosti je romanički. Glavni portal se, umjesto na pročelju, nalazi na južnoj strani predvorja. Razlog smještanja glavnog portala na bočnu stranu je sasvim jednostavan: do južne strane predvorja vodi glavna ulica, te ovako monumentalno djelo mora biti lako uočljivo svakom prolazniku.3 Klaustar se prema natpisu pronađenom na jednom stupcu pouzdano može datirati u 1100. godinu, a predvorje i portal na južnoj strani se datiraju u razdoblje između 1115. i 1135. godine. Obzirom na stilske razlike reljefa portala i klaustra, radovi su pripisani dvama različitim radionicama.

2.1. Klaustar Klaustar uz crkvu, koji je rezerviran za redovnike, sastoji se od četiri natkrivena trijema raspoređena oko otvorenog vrta. Bio je bitan za redovnički život, a fizički je zauzimao središnje mjesto unutar samostanskog kompleksa.4 Dovršen je 1100. godine, u doba opata Ansquetila na što indicira natpis uklesan na središnjem pilonu zapadne galerije.5 Godinu izgradnje također odaje stil dekoracije pojedinih abakusa kapitela koji je veoma blizak tuluškim djelima Bernarda Gilduina. Postoji pretpostavka da je model za ovaj klaustar bio onaj iz Clunyja koji je opat Odilio naručio 1048. godine.6 Tijekom ratova koji su se odvijali u 13. stoljeću djelomično je razoren krov iznad gornjih arkada i u hodnicima. Poznato je da su arkade poslije 1260. ponovno izgrađene, no ne zna se da li je tom prilikom izmjenjen prvobitni redoslijed kapitela. Tijekom restauracije u 19. stoljeću djelomično su izmjenjena 2 J. Snyder, Medieval Art, 1989., 269. str. 3 B. Rupreht, Romanička skulptura u Francuskoj, 1979., 81. str. 4 Jansonova povijest umjetnosti: zapadna tradicija (ed. Sarah Touborg), 2008., 356. str.
5 ANNO INCARNATIONE ETERNI PRINCIPIS MILESIMO CENTESIMO FACTVM EST CLAVSTRVM ISTVD TEMPORE DOMINI ANSQVTIL ABBATIS AMEN. 6 Sculpture from Antiquity to the Middle Ages (ed. G. Duby – J. David), 2006., 296. str.

mjesta mramornih reljefa. Najstariji do danas u potpunosti očuvani romanički klaustar je ujedino i prvi u kom se biblijske priče i scene pojavljuju kao dekoracija kapitela.7 Izmjena jednostavnih i udvojenih mramornih stupova kolonadama daje ritam, a zbog obimne količine svjetla koja dopire do trijemova, čitav klaustar ostavlja dojam iznimno mirnog i ugodnog prostora. Tom dojmu dodatno pridonose tijela stupova koja su relativno tanka u odnosu na kapitele i u kasnijem razdoblju nadodane šiljaste lukove. Ritmičnost je također naglašena pravokutnim pilonima, po jednim na svakom kutu, te sredini kolonade. Klaustar crkve Saint-Pierre u Moissacu sa 88 reljefa na kapitelima, te 10 reljefno dekoriranih pilona čini najveću skupinu reljefa u jednom romaničkom klaustru koji je do danas preživio. Na kutnim pilonima nalazi se 9 reljefa apostola, što možemo povezati sa simboličkim značenjem njih kao nositelja univerzalne Crkve. Opat Ansquitil je reljef svog prethodnika opata Duranda dao isklesati na centralnom pilonu koji se nalazi nasuprot izlazu iz kapitularne dvorane, što govori o ugledu koji je monaški red uživao u suvremenoj Crkvi. Ime opata je ispisano u luku iznad glave te je, ako izuzmemo odjeću, tretiran u istom stilu kao i apostoli. Lik je prikazan strogo frontalno, te desnom rukom blagoslivlja, dok lijevom drži štap. Na reljefu je posebno naglašena simetrija vidljiva u objema u laktu podignutim opatovim rukama, strogom izrazu lica, a posebice u izradi odjeće. Pad draperije, slojevi i nabori su naglašeni linijama. Oko opatove glave nazire se aureola. Unatoč ozbiljnom izrazu lica, jedan od ranijih znanstvenika tvrdio je da reljef opata Duranda ima portretne karakteristike, argumentirajući to blagim smješkom za koji se ustvrdilo da je posljedica okrhnuća kamena. Na figuralnom reljefu apostola Andrije izraženija je težnja ka plošnosti, no simetrija nije ni približno naglašena kao u slučaju reljefa opata Duranda. Nabori draperije su još jednom naglašeni linijama. Apostol je smješten pod luk arkade na kojoj je ispisano njegovo ime. Oko u poluprofilu prikazane glave ističe se svetokrug. Lijevom rukom pridržava štap sa križem na vrhu koji je blago oslonjen o rame, dok desnicom blagoslivlja. U klaustru crkve Saint-Pierre u Moissacu susrećemo prvi slučaj pojave figura velikih dimenzija na reljefima na stupovima klaustra. Figure na pilonima se stilski doimaju podosta inspirirane radom u zlatu i bjelokosti. Svi kapiteli na dvostrukim i jednostavnim stupovima su dekorirani različitim temama; neki su ukrašeni biljnim ili zoomorfnim motivima, no skulpture se ipak ikonografski najviše usredotočuju na teme Starog i Novog Zavjeta, scene mučeništva, čuda i Apokalipse. Na istočnoj galeriji klaustra vidljiv je 7 Romanesque -Architecture, Painting, Sculpture (ed. R. Toman), 2007., 259. str.

primjer jednog kapitela ukrašenog biljnim i zoomorfnim motivima. Volute su zamjenjene životinjskim glavama koje u ustima drže lozice sa vegetabilnim motivom u sredini dok su kamene konzole oblikovane poput maski. Abak je ukrašen motivom krljušti koji potječe sa akvitanskih sarkofaga. Ehin je prekriven motivima grifona koji su na bočnim stranama prikazani u profilu, a na kutovima frontalno. U zapadnoj galeriji nalazi se kapitel ukrašen scenom iz Starog Zavjeta, to jest motivom starozavjetnog proroka Danijela u lavljoj jami.8 Abakusna ploča kapitela je stepenasto raščlanjena na tri dijela, a ehin je ukrašen srcolikim vegetabilnim motivima. Danijel, kao i na starijim prikazima stoji flankiran dvama lavovima, predimenzioniranih ruku uzdignutih poput oransa, na glavi noseći frigijsku kapu. Iznad prorokove glave stoji natpis sa njegovim imenom, a sa svake strane lava stoji natpis sa imenom te životinje.

2.1. Južno predvorje i portal Južni portal crkve monumentalan je ulaz u uvučen duboko u zidnu masu, te taj dio zapadnog krila crkve obuhvaća najopsežniji portalski korpus romaničke skulpture u Francuskoj.9 Ako uzmemo u obzir da i dan-danas ostavlja snažan dojam na promatrača, možemo samo zamisliti kakav je osjećaj poštovanja i bogobojaznosti obuzimao hodočasnike kada bi stupili u duboki trijem s raskošno modeliranim bočnim plohama; sa svih strana su se našli okruženi reljefima, pojedinima koji se klaustrofobično opiru kamenu, nekim pak zastrašujućim i grotesknim, a kad bi pogledali ispred sebe vidjeli bi strašnog Krista koji će im, po kršćanskom nauku, jednog dana suditi. Duboki trijem služi kao priprema za stvarni portal. Zidovi su ukrašeni po jednom udvojenom arkadom sa scenama podijeljenim u 2 registra. Iznad arkada se nalaze figuralnonarativni frizovi. Okvir portala sastoji se od tri plitka, stepenasto uvučena dijela. Široki dovratnici valovitog oblika ukrašeni su reljefnim prikazima; svetog Petra na lijevom i Izaije na desnom dovratniku. Na sredini se nalazi trumeau ukrašen reljefima lavova, sv. Pavla i Jeremije. Ipak, portalom dominira veliki timpanon iznad vrata na kom je isklesan jedan od najimpresivnijih 8 Leksikon ikonografike, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (ed. A. Badurina), 2000.,218. str.
Babilonci, ozlojeđeni Danijelovom borbom protiv njihovih idola bacaju Danijela 6 dana u lavlju jamu sa sedam gladnih lavova. Na otvor jame stavljaju kameni poklopac i zapečate ga kraljevskim pečatom. Lavovi ipak ne učiniše Danijelu ništa nažao. Anđeo je prenio proroka Habakuka iz Judeje u lavlju jamu. Prema legendi, Habakuk uđe u lavlju jamu kroz zapečaćeni poklopac i preda mu hranu. Babilonski kralj je sedmog dana vidio Danijela neozljeđenog i oslobodio ga hvaleći pravog Boga, a njegove optužitelje bacio u jamu gdje su ih lavovi odmah proždrli. 9 B. Rupreht, Romanička skulptura u Francuskoj, 1979., 82. str.

Majestas Domini10 prikaza ikad. Krist Kralj smješten je u luneti iznad nadvoja portala. Krist sjedi na prijestolju okružen tetramorfom, te flankiran dvama serafinima sa svicima koji ukazuju na Posljednji sud.11 Oko Krista se nalaze 24 starca koji su relativno maleni u usporedbi s drugim likovima. Mnogi od njih uzbuđeno gestikuliraju vrpoljeći se na klupama. Razdjeljeni su u tri reda morem stakla. Neobičan lelujavi uzorak meandra koji izlazi iz usta zvijeri na rubovima timpanona interpretiran je kao veza sa Heraklom koji je svezao Kerbera, psa iz Hada. Na timpanonu u potpunosti vlada hijerarhija figure. Središnji dio zauzima figura Krista prikazanog u trenutku drugog dolaska, kad se vraća na zemlju nakon apokaliptičnog kraja vremena, kao što je to opisano u Knjizi Otkrivenja. Njegovoj veličanstvenoj pojavi su lokalni stanovnici dali nadimak “Re Clobis”, to jest kralj Klovis. Krist, najvažniji lik na portalu, prikazan je u potpunosti ukočen i ozbiljan, reflektirajući svečanost i stravičnost Posljednjeg suda. Detalji njegova izduženog lica minunciozno su izrađeni; brada i duboke bore oko usana naglašeni su linijama kojima se postigla određena doza voluminoznosti i ujedino se uokvirio gornji dio lica, te skrenulo pozornost na njegov užasavajući pogled. Lijevom rukom pridržava knjigu oslonjenu o nogu, a desnom blagoslivlja, no ipak nema naznake pokreta, kao ni na njegovoj pomno izrađenoj draperiji. Meyer Schapiro smatra da su uzori za detalje oblikovanja draperije i kose stvoreni ranije, na kapitelima klaustra, te da su pojedini dijelovi, poput rubova odjeće, nadahnuti portalom Miégeville.12 Kako figure oko Krista postaju manje, i smanjuje se njihov značaj, tako raste sloboda umjetnika da izrazi pokret. Najbolji primjer su figure dvadesetčetvorice staraca: svi pogledavaju Krista, no prikazani su u različitim pozama, raznoliko postavljenih ruku i nogu, te nagnutih tijela. Upravo na njima je vidljiv najveći pomak u odnosu na u potpunosti ukočene figure sa kapitela klaustra koje su tek tridesetak godina starije. Ovaj timpanon nije isključivo prijevod ostalih slikovnih izvora, već je njegova organizacija i razrada eshatoloških tema uvelike imala veze sa ograničenjima skulptorskog polja. Važna odlika ovog razvijenog romaničkog stila je potpuna podređenost uklesanih figura arhitekturi.13 Tako su se izrodila određena ikonografska riješenja koja se ne mogu objasniti niti već postojećim tekstom, niti lancem formalnih evolucija. 14 Kasnije se stil
10 Leksikon ikonografike, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (ed. A. Badurina), 2000., 421. Ikonografski prikaz Krista kako sjedi na prijestolju unutar mandorle. U lijevoj ruci drži Knjigu života, a desnicom blagoslivlje na istočni način. Oko mandorle redovito se nalaze simboli četiriju evanđelista, a ispod nje katkad 24 starca apokalipse. 11 M. Schapiro, The Romanesque Sculpture of Moissac,1931., 464. str. 12 B. Rupreht, Romanička skulptura u Francuskoj, 1979., 82. str. 13 J. Snyder, Medieval Art, 1989., 271. str. 14 A Companion to Medieval Art: Romanesque and Gothic in Northern Europe (ed. C. Rudolph), 2006., 345. str.

radionice iz Moissaca prenio na Cahors, Ydes i Angoulême. Ispod timpanona se nalazi nadvratnik sa redom vatrenih kola koja simboliziraju paklene vatre iz Apokalipse. Sve je poduprto dvama dovratnicima sa neobičnim rubovima nalik na valove usmjerene prema unutra koji dramatiziraju doživljaj ulaza u crkvu. Na kamenom bloku na kom je izrađen vrh vala ponavlja se motiv meandra koji obrubljuje timpanon. Reljefi na dovratnicima, sveti Petar s lijeve strane i Izaija s desne, prikazani su veoma izduženih tijela, a težnja ka linearizmu se očitava u padu nabora njihove odjeće. Reljef svetog Petra stilski je bliži figurama s timpanona nego onima sa razdjelnog stupa: to je uočljivo iz nabora njegove odjeće, impostu i gestikulaciji ruku koja je srodna sa serafinima, te položaju vrata, no ipak su crte lica dosta mekše i unatoč naglašenom linearizmu odjeće, ostavlja dosta dinamičniji dojam od figura timpanona. Ikonografski prikaz je tradicionalan, izuzev knjige koja nedostaje. Na trumeau se s prednje strane nalazi 6 figura ukrštenih propetih lavova koji tvore simetrični cik-cak i tako “oživljavaju” stup na isti način kao što isprepletene životinje u irskim minijaturama (od kojih potječu) čine življim prostore u kojima se nalaze.15 Njihova uloga nije samo dekorativna, već i ekspresivna: oni utjelovljuju mračne sile kojima je nametnuta uloga čuvara ili koje su za vječnost ukočene u danom položaju, bez obzira na očajničko opiranje ili negodovanje. Ipak, oni pripadaju širokoj obitelji divljih ili čudovišnih stvorenja koja su zadržala svoju demonsku vitalnost unatoč tome što imaju ulogu potpornja. Jedan je srednjovjekovni biskup smatrao kako će pogled na životinjske kipove u crkvi tako zaplašiti župljane da će ih navesti da se suzdrže od grešnih čini. Iza propetih lavova nalaze se motivi koji su uvelike slični vatrenim kolima sa nadvratnika, no nisu onako minunciozno izrađeni. Ipak, remek-djelo skulpture u Moissacu je reljef starozavjetnog proroka Jeremije na bočnoj strani trumeau-a. Figura je dosta izdužena kako bi se prilagodila dugom i uskom bočnom prostoru. Jeremija, pomalo nalik pauku, vrlo se dobro prilagodio svom nestabilnom osloncu dok se nastoji osloboditi iz kamena. Prikazan je prekriženih nogu, glave okrenute prema unutrašnjosti crkve dok odmotava svitak. Najveću pozornost privlači realistično izrađena prorokova glava. Kretnja naginjanja glave na njegovu lijevu stranu i istodobno podizanje lijevog ramena rezultirala je dražesnim dojmom sramežljivosti, pa čak i blage preplašenosti, možda za svitak koji intimno drži priljubljen uz tijelo. Blage crte lica i lelujavi pramenovi kose i brade koji odaju dojam pokreta u opreci su sa njegovom odjećom na kojoj je iznimno naglašen linearizam i ne očitava se onakva voluminoznost koja je vidljiva 15 Jansonova povijest umjetnosti: zapadna tradicija (ed. S. Touborg), 2008., 359. str.

na licu. Očigledno je da je reljef Jeremije poslužio kao model za prikaz Izaije na portalu crkve u Saulliacu. Figura svetog Pavla na suprotnoj strani trumeau-a nije inovativna i dojmljiva poput Jeremije. Stražna strana trumeau-a ukrašena je motivom krljušti, poput onog kojim su dekorirani pojedini abaci kapitela u klaustru. Na istočnoj strani ulaznog trijema pod arkadama se nalaze scena Navještenja dolje lijevo, a desno Vizitacija. Na dvjema gornjim pločama, ispod lukova arkada prikazano je Poklonstvo kraljeva, a na frizu iznad scene iz Kristova djetinjstva. Svi likovi imaju slične tanke udove i izraženu gestikulaciju poput proroka na trumeau. Govor tijela je posebno izražen položajima ruku u scenama Vizitacije i Navještenja. Na zapadnoj strani je u donjem lijevom dijelu prikaz poroka Luxuria, to jest požude, koja je suprostavljena Marijinoj čistoći i kreposti. Vjerojatno hodočasnicima najstrašniji i najekspresivniji od svih reljefa u predvorju, na groteskan način dočarava sudbinu bludnika. Pošto su u očima srednjovjekovne Crkve žene predstavljale kušnju koja je časne muškarce navodila na grijeh16, baš kao što je Eva navela Adama, požuda je prikazana u ženskom obličju. Predstavljena je u liku ispijene i iscrpljene mlade žene sa grčem očaja na licu. O grudi su joj obješene zmije, a genitalije joj izjeda žaba dok ona objema rukama pokazuje na sebe, priznajući grijeh i dajući se kao primjer. Do nje je prikazan vrag koji ju drži za zapešće i ruga joj se. prikazan je u obliku ružnog, dlakavog stvorenja sa kandžama i natečenim trbuhom, što je bio još jedan od znakova grijeha. Desno od ovog prikaza je veoma oštećen reljef Avaritie, to jest pohlepe. Pod lukovima arkada se nalaze dvije scene iz parabole o bogatašu i Lazaru.17 Desni reljef prikazuje smrt bogataša, a lijevi njegovu dušu koju odnose đavoli. Iznad toga nalazi se friz na kom je također prikazana parabola o bogatašu i Lazaru.18 Čita se s desna na lijevo; prva scena prikazuje bogataša sa ženom i peharnikom, a ispred njih je prostrta trpeza, dok Lazarove rane na nogama ližu psi dok je iznad njega anđeo koji prihvaća dušu umrlog (od te figure sačuvale su se samo noge). Zatim slijedi prikaz Lazara u Abrahamovom krilu, te figura koja simbolizira Mojsija i ostale proroke.
16 B. Rupreht, Romanička skulptura u Francuskoj, 1979., 84. str. U homilijama sv. Odoa, drugog opata u Clunyju, na ženu se upozorava kao na Sotonino oruđe. Čak i ako se prikaz ne može direktno dovesti u vezu s tim spisom, ipak je karakteristična za stav klinijevaca prema pitanjima takve prirode. 17 Lk 16, 19-26 18Leksikon ikonografike, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (ed. A. Badurina), 2000., 479. str. Parabola o bogatašu (Epulonu), koji je živio u sjaju i izobilju, u gozbama i zabavama, i o siromašnome Lazaru, koji ležeći pred njegovim vratima – sav u čirevima što mu ih ližu psi – čezne za mrvicama što padaju sa bogataševa stola. Kad obojica umru, anđeli odnesu Lazara u raj, to jest u Abrahamovo krilo, a bogataš završi u paklu, gdje “usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika “Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh prsta vodom da mi rashladi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu!”

3. Zaključak: Kroz ovaj seminar sam pokušala dati pregled najvažnijih skulptura crkve u Moissacu, te objasniti zašto je upravo ova crkva veoma bitna za shvaćanje razvoja romaničke umjetnosti. Izuzev činjenica da je klaustar crkve u Moissacu najstariji sačuvani romanički klaustar ujedino i prvi u kom se biblijske priče pojavljuju kao dekoracija kapitela, te da južni dio zapadnog krila obuhvaća najopsežniji portalski korpus romaničke skulpture u Francuskoj, ova crkva je veoma važna i zbog skulptorskih invencija. Na reljefima je vidljiva do tada neviđena razina sofisticiranosti, te realizam koji izranja iz apstrakcije. Stil mlađe radionice, koja je radila na reljefima predvorja i portala, je još u to doba prepoznat kao inovacija u skulpturi, te se kasnije pronio na druge bitne romaničke građevine, na kojima je vidljivo ugledanje na crkvu Saint-Pierre u Moissacu.

4. Literatura: M. Schapiro, The Romanesque Sculpture of Moissac, 1931. B. Rupreht, Romanička skulptura u Francuskoj, Beograd, 1979. James Snyder, Medieval Art, New York, 1989. Leksikon ikonografike, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (ed. A. Badurina), Zagreb, 2000. V. Minne-Seve – H. Kergall, Romanesque and Gothic France, New York, 2000. Art and Architecture of Late Medieval Pilgrimage in Northern Europe and British Isles (ed. S. Blick – R. Tekippe), Boston, 2005. Sculpture from Antiquity to the Middle Ages (ed. Georges Duby – Jean-Luc David), Köln, 2006. A Companion to Medieval Art: Romanesque and Gothic in Northern Europe (ed. C. Rudolph), Cornwall, 2006. Romanesque - Architecture, Painting, Sculpture (ed. R. Toman), Berlin, 2007. Jansonova povijest umjetnosti: zapadna tradicija (ed. Sarah Touborg), Zagreb, 2008.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful