You are on page 1of 10

BEOGRADSKI UNIVERZITET

TEHNIČKI FAKULTET BOR

SEMINARSKI RAD

POLITIČKE PARTIJE

Profesor: Student:
Dr. Andon Kostadinović Gajić Milan

Bor, april 2004.god.


UVOD

Danas u svetu postoji više od 800 političkih partija (ne


računajući one sasvim male), koje imaju blizu 100 miliona
članova I znatno veći broj pristalica I glasača. Partije deluju
u svim savremenim društvima: kapitalističkim I
socijalističkim, ekonomski razvijenim I nerazvijenim,
kako u društvima sa dugom tradicijom modernog
političkog organizovanja tako I onima koja su se tek
nedavno suočila sa ovim problemima, pa zato nećemo
pogrešiti ako kažemo da partije danas predstavljaju
univerzalni politički fenomen. Krajem šezdesetih godina u
58 zemalja sveta delovalo je više od jedne partije, u 49
jedna partija I u 31 nije bilo partija ( najčešće zato jer su
prethodno zabranjene ). Pokušaji ukidanja partija završavali
su se uglavnom neuspehom : ukinute partije su ponovo
nastajale ili su I dok je zabrana bila na snazi delovale ileg-
alno . To posredno ukazuje da egzistencija partija nije
rezultat slu-ajnih okolnosti već dubljih, suštinskih uzroka,
pre svega činjenica da one vrše u društvu važne funkcije,
da odgovaraju dubljim potrebama savremenog političkog
života.
Partije zavise od društva u kome deluju, ali one ipak nisu
samo zavisna nego I nezavisna promenljiva, ne samo rezu-
ltat datih društvenih okolnosti nego I snaga koja ih menja.
Partije uvek znače izvesnu podelu u društvu , bilo da je reč
o podeli društva na različite partije ili u društvima sa samo
jednom partijom, o podeli društva na članove I nečlanove.

2
NASTANAK I DEFINICIJA

Prve političke partije formirane su u SAD krajem osamnae-


stog veka. Njihov nastanak nije usledio kao realizacija neke
prethodne zamisli , nego je do njega došlo spontano I post-
epeno pa su u tom pogledu partije » slučajno društveno ot-
kriće «. Bitne uzroke nastanke političkih partija treba tražiti
u širenju biračkog prava I u težnjama birača da organizova-
no utiču na članove parlamenta, kao I u nastojanju članova
parlamenta da budu ponovo izabrani . Širenje biračkog pra-
va I razvoj parlamenta, koji registruje heterogene interese
pojedinih društvenih grupa, I sami su uslovljeni dubljim so-
cijalno-ekonomskim procesima karakterističnim za određe-
nu fazu razvoja kapitalizma . Reč je o neslućeno brzom raz-
voju proizvodnih snaga I tim uslovljenim promenama u str-
kturi stanovništva I u distribuciji ekonomske, pa I političke
moći. Do oslobođenja društva od feudalnih stega I ostvariv-
anja lične slobode svih građana – što je bitan uslov za nast-
anak partija – nije došlo samo, ni pre svega, zato što je feu-
dalni sistem privilegija I ličnih zavisnosti protivrečio ciljev-
ima I vrednostima liberalne ideologije, nego zato što je on-
emogućivao razmah kapitalističkih odnosa I dalji uspon bu-
ržoazije.
Prve političke partije formirane su na dva načina:
Prvi je povezivanje » povezivanje parlamntarnih grupa «,
koje konstituišu sami poslanici I » izbornih komiteta « obr-
azovanih od strane građana sa ciljem da utiču na proces iz-
bora. Cilj tog povezivanja je dvostruk : obezbeđivanje pon-
ovnog izbora poslanika I omogućavanje biračima, čiji je
broj stalno rastao, da utiču na aktivnost izbornih poslanika.

3
Drugi način je vanparlamentarni : partije se obrazuju kao
instrument uticaja različitih interesnih grupa ( masovnih or-
ganizacija, sindikata, crkve, profesionalnih udruženja, priv-
rednih korporacija ) na politički život. Na taj način su nast-
ale u zapadnoevropskim zemljama socijalističke partije,
Laburistička partija Velike Britanije, zemljoradničke stran-
ke I demohrišćanske partije.

POJAM PARTIJA

Termin partija koji, etimološki znači deo šire celine ( lat.


part – deo; partire-deliti ) ušao je u upotrebu u prvoj
polov- ini devetnaestog veka zamenjujući postepeno termin
factio-grupa koja se bavi sumnjivim poslovima, kao I term-
in sekta (secare – deliti) koji se od kraja sedamnaestog
veka upotrebljava uglavnom za označavanje verskih podela
Inače, termin factio je u starom Rimu, u vreme braće Grah,
označavao grupu aristrokrata koji kontrolišu Senat. Ciceron
u » Republici « označava terminom factio grčke oligarhe.
S obzirom na negativnu vrednosnu konotaciju što prati ovaj
termin još iz perioda starog Rima, njegovo napuštanje - I
usvajanje, krajem osamnaestog veka, termina partije za oz-
načavanje oblika političkog organizovanja – predstavljalo
je, implicite, napuštanja negativnog stava prema tim oblici-
ma organizovanja.

4
ORGANIZACIJA

Partijska organizacija, kao I sve druge organizacije, ima


svoj interni život ; u partijama se odvija niz aktivnosti kao
što su mobilisanje članstva, formulisanje ciljeva, rešavanje
konflikata, donošenje normi o ustrojstvu I načinu rada, izb-
or funkcionera I činovnika. Pomenute aktivnosti imaju vel-
iki uticaj na samu prirodu političke partije jer usled njihov-
og odvijanja dolaze do izražaja izvesne sličnosti između pa-
rtija različitih ideoloških orijentacija. Posmatrajući s ovog
stanovišta, sličnost je čak moguće uočiti između partija I
drugih organizacija : sindikata, državne organizacije, privr-
ednih korporacija, crkve, armije što je jednom broju pisaca
poslužilo kao argument za širenje I ne uvek osnovne gene-
ralizacije. Većina istraživača naglašava važnost činjenice
da su partije organizacije, a ne nepovezani skupovi indivi-
dua. To je I po našem mišljenju konstitutivni element defi-
nicije koji političku partiju diferencira od oblika povreme-
nog političkog grupisanja I okupljanja.
Bez obzira na to da li je partija organizovana čvrsto ili laba-
vo, između njenih pojedinih delova uspostavljaju se trajni
odnosi. Struktura partijske organizacije, veze između njenih
užih I širih delova mogu se grafički označiti
organigramom. Ali formalna struktura označava statutarno
postavljeni mehanizam delovanja organizacije. Formalna
struktura vlasti označava sistem odnosa između viših I niž-
ih partijskih organa, a neformalna struktura govori o stvar-
nom odnosu između partijskih nivoa. Distribucija moći u
partijama po pravilu odstupa od formalne strukture vlasti.

5
U stvarnosti, uži izvršno-politički organi presudno utiču na
sadržaj partijskih odluka, dok se uloga formalno viših parti-
ijskih foruma svodi na ratifikaciju.

TEŽNJA ZA OSVAJANJEM VLASTI ILI ZA


ODRŽAVANJEM NA VLASTI

Takođe jedno široko prihvaćeno obeležje političkih partija


jeste težnja za osvajanjem ili za održanjem ( samostalno ili
u koaliciji ) političke vlasti. Formulacija » samostalno ili u
koaliciji « omogućuje da se definicijom obuhvate I manji-
nske partije koje nemaju mogućnosti da same vrše vlast.
Na osnovu težnje za vršenjem vlasti ili za učešćem u vlasti,
moguće je razlikovati političke partije od dobro organizov-
anih interesnih grupa ( sindikata, crkve I drugih organizaci-
ja ) što deluje u savremenim društvima. Naravno, to razlik-
ovanje nije uvek lako, jer neke interesne grupe deluju na sl-
ičan način kao I političke partije. Ali kada je reč o sličnom
načinu delovanja, interesne grupe se razlikuju od političkih
partija upravo po tome što ne teže zauzimanju vlasti niti di-
rektnom učešću u vršenju vlasti, nego se zadovoljavaju ma-
njim ili većim ustupcima koje im vlast obezbeđuje.

VRSTE PARTIJA

Političke partije se među sobom veoma razlikuju što je rez-


ultat osobenosti društva u kojima deluju ( nivoi ekonomske
razvijenosti, kulturnih I političkih karakteristika, klasnog,

6
rasnog, religioznog I nacionalnog sastava ) ali, isto tako, I
različitih stremljenja samih partija, činjenice da one nisu,
mrtva izlučevina objektivnih okolnisti , nego I snaga koja
ih menja. Zato se ponekad između sebe znatno razlikuju
političke partije koje deluju u istim ili sličnim društvima,
kao što se događa da su veoma slične partije koje deluju u
različitim društvima.
Postoje mnogobrojne podele političkih partija od kojih će-
mo pomenuti samo neke. Jedna od najstarijih koristi kao
kriterijum socijalnu grupu čije interese partija izražava. U
tom pogledu danas se razlikuju građanske I radničke part-
ije. Ova dihotomna podela partija rezultat je klasno-politi-
čke podele razvijenih kapitalističkih društava. Istu podelu
je teško primeniti u savremenim ekonomskim nerazvijenim
zemljama zbog osobenosti njihove klasne strukture I poli-
tičkog razvoja.
U radničke partije ubrajaju se socijaldemokratske, socijalis-
tičke, komunističke partije I partije » nove socijalističke
levice « . Najzad osobenost ovih partija jeste I stav da por-
ed radničke mase postoje I drugi slojevi, posebno inteligen-
cija I studenti, koji su potencijalni socijalni subjekti socija-
lističke transformacije.
U građanske partije ubrajaju se konzervativne, liberalne I
demohrišćanske. Podela na radničke I buržoaske stranke
označavala je početkom ovog veka dve sasvim različite
grupe partija kako u pogledu ciljeva I ideologije, tako I u
pogledu socijalnog sastava I načina organizacije.
Podela na kadrovske I masovne partije upotrebljava se u
dva različita pristupa političkim partijama I u dva različita
značenja. Prvi pristup, koji je najpotpunije obrazložio

7
Lenjin, naglašava pomoću ove podele bitne razlike između
revolucionarnih I reformističkih partija. Drugi pristup, koji
je razvio M.Diverže, zasniva podelu na kadrovske I masov-
ne partije na razlikama starih (buržoaskih ) I novih radničk-
ih partija.
Kadrovske partije prema Diveržeu su , hronološki gledano,
prve nastale. Ovom tipu pripadaju buržoaske partije devetn-
aestog veka. One nemaju u pravom smislu članstvo, niti re-
dovnu članarinu, a veza između pojedinih delova partije je
labava. Njihova čitava aktivnost orijentisana je prema izb-
orima I parlamentarnim kombinacijama I zbog te činjenice
ima polusezonski karakter; njihova administrativna armatu-
ra je nerazvijena; njihova rukovodstvo je najvećim delom
u rukama poslanika I ima naglašenu individualizovanu
formu.
Za razliku od kadrovskih partija koje odgovaraju relativno
uskom političkom poprištu, političkoj borbi u kojoj učestv-
je mali deo populacije, masovne partije su instrument prim-
eren uslovima koji su nastali ukidanjem izbornih ograniče-
nja I realizovanjem opšteg prava glasa.
Postoje I druge podele partija. Ž.Birdo umesto pojmovnog
para kadrovske masovne partije koristi, u svojoj podeli, po-
jmove »partija mišljenja« I »ideološka partija«. Polazeći
od stepena u kome partije obuhvataju pojedine aspekte živ-
ota svojih članova Z. Nojman ih deli na »partije individual-
nog predstavništva« I »partije inteligencije« . Dž. Blondel
iskazuje podelu partija u binarnoj opoziciji između »repre-
zentativnih« I »mobilizatorskih« partija. Naposletku, jed-
na od važnih podela partija jeste ona na partije sa direktnim
I sa indirektnim članovima.

8
ZAKLJUČNE NAPOMENE

Istraživanje političkih partija osvetljava značajan deo


» političkog univerzuma «. Mada partije ne zakriljuju čita-
vo polje politike, one su u aktuelnom razdoblju bez sumnje
komparativno posmatrano, najvažniji I najuticajniji akter u
njemu. Nastale u SAD I Zapadnoj Evropi, partije su se pr-
oširile kao kap ulja na vodi I na sve ostale delove sveta.
Danas se potpuno ostvarila Gramšijeva ocena da protagoni-
st novog »vladaoca« u modernom dobu može biti samo
politička partija .
Bez poznavanja partija nemoguće je u savremenim društv-
ma identifikovati skrovita mesto na kojima obitava stvarna
politička moć, niti osvetliti njene poluge I mehanizme. To
naravno, ne znači da je politički život sveden na partije; ta-
kva tvrdnja naprosto bi značila predviđanje da u političkoj
sferi deluju I drugi akteri : socijalni pokreti, državna organ-
izacija, sindikati, masovne organizacije, armija, religiozne
organizacije itd. Zato je potanko poznavanje političkih par-
tija značajno I za analizu političkih procesa u kojima se one
direktno ne pojavljuju.

9
10

You might also like