Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet
Ivana Lučića 3

Zoran Podobnik
Politika Sjedinjenih Američkih Država prema Republici Hrvatskoj u razdoblju
od 1991. do 1995.

Magistarski rad

Zagreb 2005.

Mentor: prof. dr. Radovan Vukadinović

1. UVOD

Politika Sjedinjenih Američkih Država prema Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do

1995. imala je svoju razvojnu liniju koja je išla od početne pasivnosti i ambivalentnosti, preko sve
aktivnijeg pristupa, do ključne uloge u zaustavljanju rata u Republici Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini i mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja. Vrhunac te politike potpisivanje je
Daytonskoga sporazuma 14. prosinca 1995. Evolucija američko-hrvatskih odnosa kretala se od
američkog neprihvaćanja jednostranoga otcjepljenja Republike Hrvatske od SFRJ do činjenice da
su do 1995. SAD postale glavni oslonac i strateški partner Republici Hrvatskoj. Tijekom tih pet
godina Republika Hrvatska prošla je put od žrtve američkoga izolacionističkog pristupa problemu
do političkog i vojnog pobjednika zahvaljujući, među ostalim, i američkom internacionalizmu,
odnosno angažiranom pristupu SAD u rješavanju konflikta na području bivše Jugoslavije.
Hrvatskim pitanjem bavile su se dvije američke administracije, jedna republikanska, druga
demokratska, koje su imale različito viđenje krize na jugoistoku Europe, različiti stav oko potrebe i
svrhe američkoga angažiranja u jedan konflikt relativno niskoga intenziteta, pa prema tome i
različite metode djelovanja u rješavanju, iz američke perspektive, lokalnog, i prije svega,
europskoga sigurnosnog problema.
Da bi se izbjegla subjektivna nagađanja i paušalne ocjene, evolucija hrvatsko-američkih
odnosa mora se nužno staviti u širi povijesni i geopolitički kontekst. Hrvatsko pitanje se po drugi
puta u dvadesetom stoljeću našlo na dnevnom redu američke administracije na prijelazu iz hladnoga
rata u tzv. novi svjetski poredak. SAD su u to vrijeme prezauzete ponovnim ujedinjenjem

1
Njemačke, raspadom Sovjetskoga Saveza, te angažmanom u Zaljevskom ratu da bi se bavile
područjem u kojem nisu ugroženi tradicionalno definirani vitalni američki nacionalni interesi. Ne
želeći se izložiti pretjeranom angažiranju u rješavanju baš svakoga sigurnosnog problema u svijetu,
Amerika prepušta problem Europskoj zajednici (kasnije uniji), koja se pokazuje neučinkovitom u
rješavanju prvoga oružanog sukoba na svom tlu od završetka Drugoga svjetskog rata. U takvom
diplomatskom nadmetanju Hrvatska postaje žrtvom ne samo američke indiferentnosti, nego i
europskoga nejedinstva i sebičnih interesa unutar Europske zajednice (unije). Nakon masovnoga
stradavanja civilnoga pučanstva, ne samo u Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini, te iz opravdanog
straha da bi sukob mogao zahvatiti i ostale države na Balkanu, Amerika uviđa da je njezin
kredibilitet kao jedine preostale svjetske supersile bitno narušen, da je jedinstvo NATO-a kao
sigurnosne alijanse ugroženo i da Zapad mora djelovati s pozicija sile kako bi nametnuo mir i
stvorio pretpostavke za demokratizaciju jugoistočne Europe. Amerika pokreće svoju diplomatsku i
vojnu mašineriju, primorava zaraćene strane, najprije Hrvate i Bošnjake, a zatim i Srbe, za
pregovarački stol, te kombinacijom vojne sile i diplomacije doprinosi stvaranju trajnoga mira u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Hrvatska je u svojim raznim oblicima u periodu 1918-1991 bila sastavnim dijelom
Jugoslavije, najprije kraljevine, a nakon Drugoga svjetskog rata socijalističke države. Jugoslavija je
bila višenacionalna tvorevina u koju su Hrvati ušli nakon Prvoga svjetskog rata dijelom iz
uvjerenja, a dijelom iz pragmatičnih razloga. Nadali su se da će u državnoj zajednici s ostalim
Južnim Slavenima ostvariti svoja nacionalna prava, koja su im bila uskraćena u Austro-Ugarskoj
Monarhiji, te da će na taj način lakše obraniti svoj ugroženi teritorijalni integritet. Stvaranjem
Kraljevine SHS, poslije Jugoslavije, hrvatsko pitanje djelomično je riješeno ulaskom u zajedničku
državnu tvorevinu Južnih Slavena. Nakon Drugoga svjetskog rata Hrvati su u socijalističkoj
Jugoslaviji uspjeli ostvariti mnoga svoja nacionalna prava, a temeljem saveznoga Ustava iz 1974.
godine republike kao federalne jedinice u sastavu SFRJ dobile su široku autonomiju, koja je
uključivala i pravo republika na samoodređenje do otcjepljenja. Godine 1991. stvorene su povijesne
i političke pretpostavke da republike koje to žele to i ostvare. Na referendumu o neovisnosti preko
90% građana Republike Hrvatske izjasnilo se u korist otcjepljenja od SFRJ, čime je ideja o
neovisnoj Hrvatskoj dobila svoju punu legitimnost. Volju naroda morale su poštivati i SAD, tim
prije što je pravo naroda na samoodređenje inaugurirao američki predsjednik Woodrow Wilson još
1918. godine. Međutim podrška SAD Republici Hrvatskoj na njenom putu u neovisnost izostala je.
Administracija predsjednika Georgea Busha starijeg bila je iz brojnih razloga zainteresirana za
očuvanje Jugoslavije, i vodeći se prilično nedefiniranim načelom ''jedinstva i demokracije''
Jugoslavije davala potporu saveznom premijeru Anti Markoviću. Republika Hrvatska tako se našla

2
u procijepu između volje svojih građana da napuste državu u koju su svojom voljom i ušli 1918., i
američke Realpolitik, koja je više iz pragmatičnih nego iz geopolitičkih razloga išla za tim da
sačuva postojeću državu. Iz američke perspektive načelo samoodređenja naroda tako se nije
primijenilo na Hrvatsku ni 1918. ni 1991. godine.
Namjera mi je ovim radom pokušati objasniti evolutivni karakter politike SAD prema RH
tijekom punih pet godina prilično nedorečenoga novoga svjetskog poretka, a u svjetlu zaštite
američkih nacionalnih interesa i promicanja američkih vrijednosti – slobode, demokracije i
tržišnoga gospodarstva. Nastojat ću dati objektivnu analizu motiva koji su vodili dvije američke
administracije da se, svaka u svoje vrijeme, na određeni – u konačnici dijametralno suprotni - način
postavljaju prema pitanju hrvatske težnje ka neovisnosti, prema Hrvatskoj kao neovisnoj državi, te
prema zaustavljanju rata u Hrvatskoj i BiH. Ovaj rad će pokazati kako je vanjska politika SAD
nakon hladnoga rata prilično nekoherentna i nedefinirana, te kako nedostatak jasne vanjskopolitičke
strategije i volje za političko i moralno vodstvo jedine svjetske supersile dovodi do sloma sustava
sigurnosti tamo gdje se to najmanje očekuje – u srcu Europe. U vakuumu postbipolarnih
međunarodnih odnosa, kada bi novi poredak proklamiran od strane predsjednika Busha starijeg
trebao svim zemljama pružiti jamstva protiv agresije1, Amerika kao ''lučonoša slobode'' nije bila
spremna braniti izvan svojih granica one vrijednosti na kojima i sama počiva. Na pitanju Hrvatske,
ali još više na pitanju BiH, lomila su se koplja između Republikanaca i Demokrata, Kongresa i
Predsjednika SAD, između izolacionističkog i internacionalističkog pristupa, unilateralizma i
multilateralizma, te idealizma i realizma u vođenju vanjske politike. Amerika u tom vakuumu i
postbipolarnom kaosu nije imala jasno izgrađen stav o tome kako odgovoriti na izazove
međunarodnoj sigurnosti. Cijenu takve proturječne i neodgovorne američke vanjske politike prva je
platila Hrvatska, ali u konačnici, znamo to iz perspektive nakon 11. rujna 2001., platile su i same
Sjedinjene Američke Države.

1
Vukadinović, Radovan. Pogovor. Clinton i novi svjetski poredak. Lidija Čehulić. Zagreb: Politička kultura, 2001.,
str. 187-8.
3
 2. OSNOVNE ODREDNICE VANJSKE POLITIKE SAD 1918-1991

2.1. Hrvatsko pitanje u svjetlu stava predsjednika SAD Woodrowa Wilsona o pravu na
samoodređenje 1918.

Dana 8. siječnja 1918. predsjednik SAD Woodrow Wilson iznio je svojih Četrnaest točaka,
politički program s kojim je on htio urediti svijet nakon Prvoga svjetskog rata. Nastupajući s
idealističkoga stajališta, predsjednik Wilson je svijet htio učiniti boljim, humanijim i pravednijim. U
skladu s Wilsonovim načelima, kaže Henry Kissinger, ''mir ovisi o širenju demokracije, državama
treba suditi po istim moralnim kriterijima kao i pojedincima, a poštivanje univerzalnoga zakonskog
sustava nacionalni je interes''.2 U svom godišnjem obraćanju Kongresu 7. prosinca 1915. Wilson je
istaknuo:
''Entuzijazam koji osjećamo za slobodu pojedinca i slobodan nacionalni razvoj ne
ograničavamo samo na zbivanja i slijed događaja koji utječu isključivo na naš život. On se
odnosi na sve narode koji pokušavaju slijediti trnovit put neovisnosti i pravde.''3
Među ostalim načelima Wilson je postavio i pravo naroda na samoodređenje, koje je
teoretski značilo da svaki narod poslije rata ima pravo formirati državu kakvu želi. U točki 10.
Wilson je spomenuo i narode raspadajuće Austro-Ugarske Monarhije:
''10. Narodima Austro-Ugarske, čije mjesto među narodima želimo vidjeti osigurano i
zajamčeno, treba pružiti najslobodniju mogućnost autonomnoga razvitka.''4

2
Kissinger, Henry. Diplomacija. Zagreb: Golden marketing, 2002., str. 24.
3
Ibid, str. 39.
4
Horvat, Josip. Politička povijest Hrvatske, Drugi dio. Zagreb: August Cesarec, 1990., str. 14.
4
 Iako raspad Austro-Ugarske nije bio ratni cilj SAD, niti je točka 10. izrijekom davala pravo
na samoodređenje, već samo na autonomiju u okviru postojeće države, Južni Slaveni unutar Austro-
Ugarske Monarhije -- Hrvati, Srbi i Slovenci -- dočekuju program i poruke predsjednika Wilsona
kao temelj na osnovu kojega imaju legitimno pravo istupiti iz Monarhije i sami odlučiti kakvu
državu žele formirati. Nacionalne težnje Jugoslavena, kao i Čehoslovaka, Austro-Ugarske uživale
su simpatije State Departmenta, što je bio rezultat Wilsonove spoznaje da je ''borba potlačenih
naroda za oslobođenje plemenita i da je zato moralna obveza SAD da im u tome pomogne''.5
Predstavnici Hrvata, Srba i Slovenaca u Jugoslavenskom odboru zahtijevaju od velikih sila
''priznanje i potpuno osiguranje slobodno provedenoga i potpunoga prava na samoodređenje naroda,
osobito u pitanju, da li hoće slobodnu državu, i u kojoj formi da je obrazuju.''6 Hrvati, Srbi i
Slovenci smatrali su se u to vrijeme jedinstvenim troimenim narodom, te Hrvatski sabor 18.
listopada 1918. proglašava ''zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na
cijelom etnografskom području toga naroda.''7 Zbog straha od komadanja Hrvatske od strane
Madžarske, Italije i Srbije, a u želji da dođe do bržeg formalnoga priznanja od strane sila Antante,
Država Slovenaca, Hrvata i Srba pristaje na ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, međutim bez
ikakvih jamstava za ravnopravne odnose u zajedničkoj državi:
''Zbog katastrofalne situacije u zemlji hitno ujedinjenje sa Srbijom nametalo se kao
egzistencijalna nužnost, čime je sama Srbija kao spas za sve Jugoslavene izbila u prvi plan, a
srbijanska, Pašićeva [unitarna, velikosrpska, op. a.] koncepcija o ujedinjenju kao isključiva i
jedino moguća.''8
Ulazak u Kraljevinu SHS nije Hrvatima jamčio i prestanak prijetnji izvana: Italija je imala
velike pretenzije na hrvatski nacionalni prostor, za koji je smatrala da joj pripada po tajnom
Londonskom ugovoru iz 1915. Ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS Ante Trumbić poslao je u
lipnju 1919. memorandum predsjedniku Wilsonu, u kojem ga upozorava na talijanske
imperijalističke težnje.9 Wilson se protivio i tajnim sporazumima i teritorijalnim pretenzijama, ali
njegova moć već je bila u opadanju, Kongres SAD odbio je ratificirati njegovu mirovnu politiku, te
on nije učinkovito mogao braniti niti svoja proklamirana načela niti interese malih naroda, a
poglavito onih koji su se borili na strani Centralnih sila:

5
Kardum, Livia. ''Geneza jugoslavenske ideje i pokreta tijekom prvog svjetskog rata'' u Politička misao, Vol. XXVIII,
Br. 2. Zagreb, 1991., str. 77.
6
Horvat, str. 18.
7
Horvat, str. 88.
8
Kardum, str. 85.
9
Kardum, Livia. ''Geneza Rapallskog ugovora i njegovi odjeci u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca'' u Međunarodni odnosi. Grupa autora. Zagreb: FPZ, 2003., str. 10.
5
 ''Wilson je u mnogome odstupio od svojih proklamiranih načela, a Jugoslavene je naročito
pogodilo odstupanje od načela javne diplomacije i jednakosti svih država kao i
nepridržavanje strogo etničkog načela kod određivanja granica novih država.''10
I premda je američko izaslanstvo u Versaillesu uvjeravalo Trumbića da će Amerika štititi
interese njegove nove države, te da ''SAD ne želi ući u međunarodne obveze koje se kose s
američkom tradicijom i idealima''11, Italija je Rapallskim ugovorom 1920. ipak dobila tradicionalno
i pretežito hrvatska područja na istočnome Jadranu: Zadar, Istru, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i
Palagružu, a Rijeka je postala neovisna država s izravnom kopnenom vezom sa Italijom. Hrvatska
je tako nakon Prvoga svjetskog rata bila žrtvom gotovo istih tendencija u međunarodnim odnosima
kao i nakon hladnoga rata: proklamirana američka načela nisu se univerzalno primijenila, Amerika
se povlačila u izolacionizam i nije bila spremna promicati svoje vrijednosti izvan svojih granica,
sustav kolektivne sigurnosti nije funkcionirao da bi zaštitio teritorijalni integritet male države, a
sebični interesi i tajna diplomacija europskih sila, poglavito Francuske i Velike Britanije, bili su
prosrpski orijentirani i usmjereni protiv nacionalnih interesa Hrvatske. Načela predsjednika Wilsona
o samoodređenju naroda za Hrvatsku i Hrvate ostvarila su se polovično njihovim nesretnim
ulaskom u unitarnu jugoslavensku državu, sa velikim i važnim hrvatskim nacionalnim teritorijem
anektiranim od strane Italije. Južnoslavensko ujedinjenje neminovno je i konstantno u sebi nosilo
klicu svoga razdruživanja:
''Novostvorena Jugoslavija ostvarila je težnje južnoslavenskih intelektualaca. No, u stvaranju
te zemlje trebalo je prijeći crtu razgraničenja europske povijesti, koja je dijelila Zapadno
Rimsko Carstvo od Istočnoga, katolike od pravoslavaca, latinično pismo od ćiriličnoga –
crtu razgraničenja koja se pruža otprilike između Hrvatske i Srbije, koje nikada u svojoj
složenoj povijesti nisu pripadale istoj političkoj cjelini. Račun za to pristigao je na naplatu
nakon 1941., u ubilačkomu građanskom ratu, koji će se ponoviti 1991.''12

10
Ibid
11
Ibid, str. 25.
12
Kissinger, str. 213.
6
 2.2. Vanjska politika SAD nakon Drugoga svjetskog rata

Nakon neuspjeha mirovne konferencije u Versaillesu 1919. godine SAD se povlače iz

Europe, predsjedniku Wilsonu neskloni Kongres odbija ratificirati američko članstvo u Ligi naroda,
a izolacionizam postaje osnovna značajka američke vanjske politike u razdoblju između dva rata.
Zemlja se okreće sebi, naročito nakon 1929. godine, kada zapada u tešku gospodarsku krizu iz koje
će se izvući tek ulaskom u Drugi svjetski rat. O nekakvim hrvatsko-američkim odnosima između
dva rata ne može biti ni govora.
Nakon Drugoga svjetskog rata Amerika ponovo izlazi na međunarodnu političku scenu, ali
ovoga puta da na njoj i ostane. Amerika izlazi iz rata ne samo kao pobjednica, već kao najjača sila u
gospodarskom, političkom i vojnom pogledu. Administracija predsjednika Trumana uviđa da je
američka nazočnost u međunarodnim odnosima ne samo potrebna , već i nužna, naročito u svjetlu
nove konfrontacije, ovoga puta sa bivšim saveznikom Sovjetskim Savezom. Obrana i obnova
zapadne Europe, uključujući i Njemačku, postaje vitalni američki nacionalni interes. Povratak u
izolacionizam odbacuje se kao politička koncepcija, a napuštanje gospodarski devastirane i politički
nestabilne zapadne Europe imalo bi, po mišljenju predsjednika Trumana i njegovih
vanjskopolitičkih savjetnika, fatalne posljedice po sigurnost SAD.
Dvije su osnovne odrednice američke vanjske politike nakon Drugoga svjetskog rata:
internacionalizam i tzv. containment, odnosno globalno zadržavanje širenja komunizma.
Izolacionizam kao temeljna odrednica zauvijek se napušta na račun američke sveprisutnosti u

7
međunarodnim odnosima, sa samo jednim ciljem: svim sredstvima zadržati i ograničiti sferu
utjecaja Sovjetskoga Saveza i spriječiti širenje komunističke ideologije. Svijet nakon Drugoga
svjetskog rata polarizira se u dva suprotstavljena tabora: na jednoj strani su SAD i zemlje
''slobodnoga svijeta'', uglavnom demokratske, kapitalističke države, ali i razne antikomunističke
diktature, dok su na drugoj strani komunističke zemlje predvođene Sovjetskim Savezom.
Hladnoratovsku bipolarnost svijeta karakterizira utrka u naoružanju između dva bloka, blokovska
nadmetanja u brojnim sferama, od tehnologije do propagande, te brojni ograničeni ratovi u
zemljama Trećega svijeta.
Korijeni hladnoga rata leže u konferencijama Velike trojice — Roosevelta, Churchilla i
Staljina — na kojima se pregovaralo o budućem uređenju svijeta nakon što se sile Osovine poraze.
Roosevelt i Churchill su sa Staljinom dijelili svijet, a napose Europu, na interesne sfere, te tako
položili temelje hladnoratovskoj bipolarnosti svijeta za slijedećih gotovo pola stoljeća. Hladni rat
''službeno'' je počeo 1947. godine objavljivanjem Trumanove doktrine, Marshallova plana, članka
Georgea Kennana u časopisu Foreign Affairs u kojem on definira strategiju zadržavanja, te
udruživanjem SAD u vojno-političke asocijacije. Komunistički mentalitet Sovjetskoga Saveza
smatran je isključivim krivcem za takvu polarizaciju svijeta, a američko suprotstavljanje
komunističkoj ideologiji smatrano je borbom između dobra i zla.Vanjska politika SAD u ovoj fazi
stavlja se isključivo u službu zaštite interesa nacionalne sigurnosti, a to su opstanak i prosperitet
američke nacije. Promicanje američkih vrijednosti kao što su sloboda i demokracija potiskuje se na
račun vojne komponente, što provode moćni vojni krugovi poslije nazvani ''vojnoindustrijski
kompleks''. Američki strah od komunizma poprimio je 40-ih i 50-ih godina prošloga stoljeća
razmjere paranoje, naročito nakon što je Sovjetski Savez učvrstio svoju sferu utjecaja u zemljama
istočne Europe i testirao svoju atomsku bombu, a Kina pala pod komunističku vlast 1949. godine.
Iako Sovjetski Savez ni iz daleka nije bio spreman za još jedan rat nakon iscrpljujućega rata protiv
Hitlera, Amerika je sve svoje diplomatske, gospodarske, tehnološke i vojne potencijale stavila u
službu politike zadržavanja. Sukob se mogao riješiti ili promjenom sovjetskih ciljeva ili slomom
sovjetskoga sustava ili ako se dogodi oboje.13
Iako su SAD osnovane na univerzalnim moralnim vrijednostima, pa i sami nacionalni
interesi bili su definirani moralnim načelima, američka vanjska politika tijekom hladnoga rata bila
je lišena svake moralnosti. U cilju slamanja sovjetskoga sustava i komunističke ideologije Amerika
se angažirala u brojnim oružanim konfliktima diljem svijeta, od Koreje i Vijetnama do Kube i
Bliskog istoka, podupirala sumnjive diktatore kojima je najvažnija osobina bila ta da su
antikomunisti, pa čak i tajnim operacijama svrgavala njima nepoćudne državnike, poput

13
Kissinger, str. 405.
8
Mossadegha u Iranu i Allendea u Čileu. Takva vanjska politika ugrozila je i samu bit američkoga
demokratskoga sustava, jer je predsjednik postupno dobivao takve ovlasti da se to nazivalo ''carsko
predsjednikovanje'', dok je javno mnijenje bilo potpuno ignorirano. Paradoksalno je da je Amerika,
unatoč tome što je vidjela sebe kao lučonošu slobode i križara, namjeravala afirmirati svoje
temeljne vrijednosti širom svijeta ne diplomacijom već nemoralnim, vojnim, sredstvima. Iako je cilj
politike zadržavanja bio jasan—slom sovjetskoga sustava, u praksi je ta politika pružala malo, osim
što je pripremala američku naciju na dugotrajan test izdržljivosti. Pregovori sa komunistima nisu
dolazili u obzir, pa je diplomacija, naročito u prvim godinama hladnoga rata, kada je Amerika imala
najveću apsolutnu premoć, bila prilično pasivna. To je dovelo do sve veće militarizacije strategije
zadržavanja, do nacionalne sigurnosti kao prioriteta američke vanjske politike, te do činjenice da su
SAD sve više postajale globalni hegemon i svjetski policajac. Strategija zadržavanja temeljila se u
prvoj polovici hladnoga rata na načelu zero-sum , koje je značilo da je svaki dobitak za komunizam
apsolutni gubitak za SAD. Američka diplomacija izjednačila je geopolitičke i ideološke prijetnje, te
nacionalne i globalne interese, i postavila sigurnosni perimetar od Europe do Azije. Pri tome je
neminovno moralo doći do prevelikog američkog angažiranja, upravo do prerastezanja (over-
extension) američkih potencijala.
Kapitalna greška američke diplomacije tijekom hladnoga rata bila je ta što je dobre ciljeve
htjela postići lošim metodama i sredstvima. Realisti u američkoj vanjskoj politici, a takvih je
tijekom hladnoga rata bilo najviše, smatrali su da su za zaštitu nacionalnih interesa sva sredstva
dozvoljena.Vođeni idejom o američkoj izuzetnosti, svi američki hladnoratovski predsjednici od
Trumana do Johnsona smatrali su zaštitu SAD i zemalja ''slobodnoga svijeta'' od komunističke
opasnosti svojom misijom. I premda je američka diplomacija oduvijek naglašavala da se Amerika
nikad ne bori za interese ili teritorije, već samo za načela, činjenica je da je Amerika pokretala svoju
vojnu silu kadgod su njeni nacionalni interesi bili ugroženi. Dok je Trumanov nasljednik
Eisenhower u svoja dva mandata uspio zemlju sačuvati većih vojnih konflikata, iako ne i straha od
izravnog nuklearnog sukoba sa Sovjetskim Savezom, Amerika i svijet su tijekom mandata
predsjednika Kennedyja i Johnsona proživjeli dvije najveće hladnoratovske krize: Kubansku
raketnu krizu i rat u Vijetnamu.
Načelo nepopuštanja komunistima strahovito je militariziralo američku vanjsku politiku, te
ju je potpuno kompromitiralo i u očima saveznika i partnera u NATO-u. Cijenu takve politike
platio je američki narod, koji je, naročito nakon ponižavajućega poraza u Vijetnamu i afere
Watergate, zahtijevao veću transparentnost vanjske politike, smanjivanje ovlasti predsjednika i
njegovih službi, te okretanje unutarnjoj politici i problemima koji su nagrizali američko društvo.

9
 Predsjednici Nixon, Ford i Carter imali su mnogo veća ograničenja i mnogo veću društvenu
kontrolu u vođenju politike zadržavanja. Od njih se nije očekivalo da svaku hladnoratovsku bitku
dobiju, ili da je uopće vode, da bi zadržali blokovsku ravnotežu, odnosno američki primat.14
Tijekom mandata predsjednika Nixona došlo je do redefiniranja američke vanjske politike, do
preispitivanja američke pozicije u međunarodnim odnosima i do strateških pomaka u politici
zadržavanja. Morao se naći srednji put između prevelikoga angažiranja i neangažiranja, a da takav
kompromis ne ugrozi vitalne američke interese. Politika zadržavanja tijekom mandata ova tri
predsjednika naziva se detant, odnosno popuštanje tenzija između dva bloka, naročito u sferi
nuklearnoga oružja, te sve veća kooperativnost i koegzistencija demokratskoga i komunističkoga
sustava. Namjera američke diplomacije u tom periodu, u kojem je glavni kreator američke vanjske
politike bio Henry Kissinger, bila je da se metodom mrkve i batine Sovjetski Savez pokuša
integrirati u međunarodni politički sustav, umjesto da ga se izolira kao dotad. Simbol detanta
ugovor je između predsjednika Nixona i sovjetskoga vođe Brežnjeva o smanjivanju strateškoga
naoružanja iz 1972. godine poznat kao SALT 1. Drugi važan element američke diplomacije tijekom
70-ih godina prošloga stoljeća bio je međusobno antagoniziranje dviju najvećih komunističkih
država, Sovjetskoga Saveza i Kine, kako bi se oslabila monolitnost svjetskoga komunizma. U tu
svrhu predsjednik Nixon je obnovio odnose sa Kinom, čiju komunističku vladu Amerika nije
službeno priznavala, a 1972. godine ju je i osobno posjetio. Glavni nedostatak politike detanta bio je
taj što se ni jedna od zainteresiranih strana nije bila voljna previše pridržavati svojih načela i
dogovora. Najvažnije je ipak bilo to što je mogućnost globalnoga nuklearnoga rata bila otklonjena.
Znatan doprinos politici detanta u Europi dao je i njemački kancelar Willy Brandt, koji je svojom
Ostpolitik uvelike smanjio tenzije u centralnoj Europi, otklonio Berlin kao neuralgičnu točku
američko-sovjetskih odnosa, te povećao trgovinsku razmjenu između Istoka i Zapada.15
Predsjednik Carter stavio je u politici zadržavanja naglasak na zaštitu ljudskih prava, koja su
se u zemljama komunističkoga sustava uvelike kršila. Službenu verifikaciju Carterova politika
dobila je i prije njegova mandata, 1975. godine u Helsinkiju, na Europskoj konferenciji o sigurnosti
i suradnji. Najvažnija odredba Helsinškoga sporazuma bila je tzv. ''treća košara'' o univerzalnom
poštivanju ljudskih prava, koja je trebala imati ključnu ulogu u dezintegraciji sovjetske satelitske
orbite.16 Ta odredba je doprinijela da se hladnoratovska konfrontacija spusti sa nivoa nuklearnoga
oružja na nivo općih ljudskih prava i uvelike je pripomogla kompromitiranju i slomu sovjetskoga
sustava.

14
Dobson, Alan, P. i Marsh, Steve. US Foreign Policy since 1945. London and New York: Routledge, 2000., str. 34.
15
Painter, David, S. The Cold War. London and New York: Routledge, 1999., str. 72.
16
Kissinger, str. 709.
10
 Tijekom dva mandata predsjednika Reagana SAD su ponovno zaigrale na kartu američke
ideološke i vojne superiornosti u odnosu na sovjetski blok. Ronald Reagan se Sovjetskom Savezu
suprotstavio i oštrom retorikom i neviđenim povećanjem vojnoga arsenala. Nazvavši Sovjetski
Savez ''carstvom zla'' želio je komunističku ideologiju maksimalno diskreditirati u očima
međunarodne zajednice te ojačati poljuljano američko samopouzdanje i vjeru u svoju (američku)
moralnu superiornost. Istovremeno je nametnuo istočnome bloku neviđenu utrku u naoružanju,
prebacivši je u svemir. Strateška obrambena inicijativa (SDI), poznata i kao Ratovi zvijezda, bila je
tehnološko ambiciozni i izuzetno skupi plan za razvoj sustava obrane od balističkih projektila u
svemiru. Također je razradio i Reaganovu doktrinu, na temelju koje je Amerika vojno i financijski
pomagala protukomunističke gerilce u borbi protiv pro-sovjetskih vlada u njihovim zemljama,
poput Contrasa u Nikaragvi i mudžahedina u Afganistanu. Paradoksalno je da je Reagan, unatoč
oštroj retorici, ostvario vrlo dobre odnose sa sovjetskim vođom Gorbačovom, i da je, unatoč
povećanju vojne komponente, inzistirao na pacifističkom pristupu, usmjeravajući politiku
zadržavanja prema detantu. Od 1985. do 1988. Reagan se sa Gorbačovom osobno sastajao četiri
puta, čime nisu samo smanjili tenzije između istoka i zapada, već su apsolutno promijenili tijek
hladnoga rata.17
Već tijekom drugoga Reaganova mandata sovjetski sustav je počeo pokazivati znakove
propadanja. Komunistička ideologija se u potpunosti kompromitirala, socijalističko plansko
gospodarstvo pokazalo se inferiornim kapitalističkom, a Sovjetski Savez financijski nije mogao
pratiti nametnute mu Ratove zvijezda. Sustav se, zapravo, urušio sam od sebe tijekom mandata
Reaganova nasljednika Georgea Busha starijeg. On je kao predsjednik SAD bio svjedokom i
ponovnog ujedinjenja Njemačke i raspada Sovjetskoga Saveza i kraha komunističke ideologije, a da
sam nije mnogo tome pridonio. Štoviše, Bush nije bio siguran znače li ti događaji pobjedu SAD u
hladnome ratu ili najavu nekog goreg scenarija.18 Vitalni američki interesi na kraju hladnoga rata
bili su (1) održati Gorbačova na vlasti i (2) sačuvati teritorijalni integritet Sovjetskog Saveza, što je
bio svojevrsni paradoks, ali razumljiv iz perspektive straha SAD zbog eventualnog gubitka
sovjetske kontrole nad nuklearnim arsenalom. Interes Bushove administracije, s njenim pasivnim
''čekaj i gledaj'' pristupom, više je bio održati status quo nego okončati hladni rat.19 Svoj zvjezdani
trenutak George Bush stariji imao je 1991. godine kada je u akciji Pustinjska oluja oslobodio
Kuvajt od iračkih snaga. Isti pasivni pristup Bushova administracija primijenila je i na bivšu SFRJ
1991. godine, kada je, u vrijeme raspada federativne države, svojim neodređenim i pogrešnim

17
Dobson, str. 40.
18
Ibid, str. 41.
19
Ibid, str. 44.
11
načelom ''unije i demokracije'' htjela sačuvati status quo i demokratizirati državu koja se to nije
mogla.
SAD su raspadom Sovjetskoga Saveza ostale bez ideološkoga suparnika. Politika
zadržavanja je, uza sve svoje nedostatke i pogrešne procjene, ostvarila svoj cilj i Amerika je iz
hladnoga rata izašla kao pobjednik. U promijenjenom geopolitičkom kontekstu američka vanjska
politika morala se redefinirati i odgovoriti na nove izazove. Po treći puta u dvadesetom stoljeću
Amerika se našla u poziciji da svijetu nametne svoje vrijednosti - demokraciju, vladavinu prava,
poštivanje ljudskih prava, te tržišno gospodarstvo. Najavljujući Novi svjetski poredak, predsjednik
Bush je istaknuo da američki nacionalni interesi postaju borba protiv terorizma, kontrola
nuklearnoga oružja i oružja za masovno uništenje, te proširenje NATO-a. Međutim, postojala je
opasnost da Amerika, vodeći se geslom ''Što je dobro za Ameriku, dobro je za cijeli svijet'',
pribjegne unilateralizmu, proizvede suprotan učinak i postane predominantna i hegemonistička. Ni
Bush ni njegov nasljednik Clinton nisu u vanjskoj politici devedesetih godina našli pravu mjeru, pa
su ih obojicu kritizirali ili za pasivnost i neangažiranje tamo gdje američki interesi nisu bili
ugroženi, ili za američku sveprisutnost i uspostavljanje Pax Americana, svjetskoga poretka po mjeri
američkih interesa, prije svega financijskih i gospodarskih. George Bush je predsjedničke izbore
1992. godine izgubio na unutarnjoj politici, pa se i novoizabrani predsjednik Clinton najviše
posvetio domaćim problemima. Štoviše, nakon što je hladni rat dobiven, pojavile su se u američkim
političkim krugovima neoizolacionističke tendencije, jer se smatralo da je američka misija
ispunjena. Ipak, nesigurnost multipolarnoga svijeta odredila je smjer američke vanjske politike na
prijelazu stoljeća: američko vodstvo u međunarodnim odnosima je nužno, ali na principima
vilsonijanskoga idealizma - miroljubiva rješenja, kolektivna sigurnost, te djelovanje u okviru
Ujedinjenih naroda. Ključno pitanje bilo je trebaju li SAD intervenirati u unutarnje stvari drugih
država i pod kojim uvjetima se to treba učiniti. Američka javnost sve je manje podupirala slanje
svojih vojnika u vojne misije izvan SAD, a takvo raspoloženje postalo je još izraženije nakon
neuspjeha misije u Somaliji 1994. godine. Za eventualnu američku vojnu intervenciju u drugim
državama morao je postojati jasan politički cilj, neovisan o američkim nacionalnim interesima, te
jasna strategija izlaza iz krize. I u Somaliji i u Bosni i na Kosovu predsjednik Clinton vodio se
isključivo univerzalnim, humanim razlozima za intervenciju, naglašavajući da vitalni interesi SAD
nisu ugroženi ni na jednom od tih područja. Zaštita ljudskih prava i humanih vrijednosti, čak i
silom, postala je tako opće načelo američke vanjske politike. Doktrina humanitarne intervencije
dokazuje da je na kraju dvadesetoga stoljeća vilsonizam prevladao u američkoj vanjskoj politici, ali
je ironija da je Clinton to postigao uglavnom kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga.20 Za

20
Kissinger, Henry. Does America Need A Foreign Policy? London: The Free Press, 2002., str. 255.
12
dominantni cilj američke vanjske politike Clinton postavlja postizanje globalne moći američkoga
gospodarstva.21 Geoekonomska borba zamjenjuje hladnoratovsko sučeljavanje, pa gospodarstvo -
promicanje tržišne privrede i slobodne trgovine - postaje, uz promicanje demokracije širom svijeta,
glavni američki nacionalni interes tijekom dva mandata Billa Clintona.22 U svom prvom mandatu
Clintonova administracija postavila je strategiju angažiranja i širenja, pri čemu se američka politika
usmjeravala prema zemljama koje su kretale putem demokratskoga razvitka. Uz jačanje
demokracije i ljudskih prava, važno načelo postalo je i jačanje institucija kao što su NATO, WTO,
UN i Svjetska banka.
U odnosima s Rusijom nakon raspada Sovjetskoga Saveza američka diplomacija
devedesetih godina traži nove oblike suradnje, lavirajući između uvjerenja da je Rusija tradicionalni
američki suparnik i uvjerenja da je ''demokratska'' Rusija američki prijatelj i saveznik. Paradoks je
da se Amerika više boji slabe Rusije, zbog svih posljedica koje bi implozija sovjetskoga carstva
mogla imati, nego jake Rusije. Ruske gospodarske reforme, kontrola nuklearnoga arsenala, te
novonastale, mahom muslimanske države u središnjoj Aziji velika su briga američke diplomacije u
posthladnoratovskome periodu.
U svjetlu redefiniranja odnosa s Rusijom treba gledati i na širenje NATO-a na istok Europe.
Zemlje istočne Europe, bivše članice Varšavskoga ugovora, voljne su pristupiti NATO-u iz
sigurnosno-političkih razloga, međutim SAD izražavaju oprez, pa čak i protivljenje ulasku bivših
sovjetskih satelita pod kišobran NATO-a, bojeći se da bi to moglo iritirati Rusiju. Kao
kompromisno rješenje ponuđeno je 1994. godine Partnerstvo za mir, organizacija koja bi
omogućavala zemljama članicama mogućnost vojne suradnje s NATO-om, ali ne i automatsko
članstvo u NATO-u.23 Ipak, 1999. godine Poljska, Češka i Mađarska primljene su u NATO, kao
prve zemlje iz bivšeg istočnoga bloka.
Dvadeseto stoljeće je, po riječima Henryja Lucea, osnivača i urednika časopisa Time, bilo
američko stoljeće. Od prvoga izlaska na međunarodnu scenu tijekom predsjednikovanja Theodorea
Roosevelta Amerika se nametnula kao vodeća svjetska sila u gospodarskom, vojnom, tehnološkom
i ideološkom pogledu. Amerika se borila u dva svjetska rata i u polustoljetnom hladnom ratu da bi
sačuvala i proširila svijetom svoje vrijednosti, istaknute još 1776. godine u Deklaraciji neovisnosti,
a to su život, sloboda i potraga za srećom. Američke ideje o demokraciji, vladavini prava, zaštiti
ljudskih prava te kolektivnoj sigurnosti činile su bit američke vanjske politike tijekom cijeloga
dvadesetog stoljeća. Premda daleko od idealnoga društva, Amerika je zaista bila ''grad na
brežuljku'', model-država dovoljno snažna da i ideološki i vojno porazi i diskreditira dva najveća

21
Čehulić, Lidija. Clinton i novi svjetski poredak. Zagreb: Politička kultura, 2001., str. 60.
22
Ibid, str. 61.
23
Ibid, str. 106.
13
totalitarna sustava dvadesetoga stoljeća, nacizam i komunizam. Nema sumnje da će i dvadeset prvo
stoljeće biti dobrim dijelom američko stoljeće, jer je Amerika u svim aspektima jača nego ikad.
Američka dominacija mnogima neće biti po volji, naročito ako u međunarodnim odnosima SAD
budu djelovale unilateralno i ignorirajući međunarodno pravo, čime one zaista riskiraju da postanu
globalni bully. U sve nestabilnijem i nesigurnijem svjetskom poretku vitalni američki interesi bit će
borba protiv globalnoga terorizma i država koje ga podržavaju, kontrola proliferacije nuklearnoga
oružja, te odnosi sa Americi ''nepoćudnim'' državama, kao npr. Sjeverna Koreja. Međutim, kao što
međunarodni sustav mora imati svoju strukturu, tako i američka dominacija mora imati svoju
moralnu komponentu. Samo kao benigna sila koja se drži svojih moralnih načela može Amerika biti
prva među jednakima i jamčiti svim narodima međunarodni red, mir i stabilnost.24

2.3. Politika SAD prema bivšoj Jugoslaviji 1945-1989

Politika SAD prema socijalističkoj Jugoslaviji nužno se mora staviti u hladnoratovski

kontekst, kao dio sveukupne američke politike prema komunističkim zemljama, a u svjetlu
mogućega sukoba sa Sovjetskim Savezom. Jugoslavija je, kao komunistička zemlja koja nije
pripadala sovjetskome lageru, cijeli svoj vijek lavirala između Istoka i Zapada i ciklički prolazila
kroz faze dobrih i loših odnosa sa oba bloka. Završetkom hladnoga rata ona gubi svoj geostrateški
značaj, što se vremenski poklopilo i sa njenim stvarnim raspadom.
Nakon pobjede antifašističkih snaga u Drugome svjetskom ratu u Jugoslaviji se uspostavlja
rigidni komunistički sustav po sovjetskome modelu. Iako jugoslavenski komunisti nisu došli na
vlast uz pomoć Sovjetskoga Saveza i Crvene armije, Jugoslavija se na polju vanjske politike
opredjeljuje za tijesnu suradnju sa Sovjetskim Savezom.25 Velike sile, SAD i Velika Britanija,
priznale su komunističku vlast Josipa Broza Tita zbog njegovih ratnih zasluga i zbog činjenice da su
Titovi partizani bili ratni saveznici Amerike i Velike Britanije. Međutim, kako se Jugoslavija,
zajedno s ostalim komunističkim zemljama istočne Europe, našla s onu stranu ''željezne zavjese'', a
glavna determinanta američke vanjske politike postala borba protiv komunizma, uslijedila je
politička i gospodarska izolacija Jugoslavije od strane SAD. Tome je pridonijela i jugoslavenska
pomoć grčkim komunistima u građanskom ratu u Grčkoj, te Tršćanska kriza, zbog koje je
Jugoslavija zamalo zaratila s Italijom, tada već američkom saveznicom. Do promjene u odnosima

24
Krauthammer, Charles. America rules: Thank God. Time, 4. 8. 1997., str. 16-17.
25
Bekić, Darko. Jugoslavija u hladnom ratu. Zagreb: Globus, 1988., str. 5.
14
između SAD i Jugoslavije dolazi 1948. godine, kada Jugoslavija zbog Rezolucije Informbiroa
prekida odnose sa Sovjetskim Savezom, ne pristajući na sovjetsko zadiranje u svoj suverenitet.
SAD se tada odlučuju na gospodarsku, a poslije i na vojnu, pomoć Jugoslaviji iz dva razloga: prvo,
da nagrade zemlju koja je rekla ''ne'' Staljinu, dajući tako primjer i drugim komunističkim zemljama
da je takvo što moguće; i drugo, da pomognu zemlji kojoj je prijetila sovjetska vojna intervencija,
jer ako bi pala Jugoslavija, Italija i Grčka bile bi izravno ugrožene, a Amerika to nije htjela
dopustiti. U pismu predsjednicima senatskih Odbora za oružane snage i vanjske poslove od 7.
studenoga 1951. Truman navodi:
''Jugoslavija je pod stalnim i sve većim pritiskom Sovjetskoga Saveza i njegovih satelita. Da
bi se odgovorilo na tu situaciju, hitno je potrebno ojačati jugoslavenske oružane snage, [. . . ]
Sigurnosni interesi Sjedinjenih Država kao i slobodnoga svijeta zahtijevaju da pružimo
vojnu pomoć Jugoslaviji. [. . .] Naši sigurnosni interesi također zahtijevaju da nastavimo
pružati gospodarsku pomoć Jugoslaviji kako bi ta zemlja mogla održavati i povećati svoje
obrambene sposobnosti.''26
Truman je Jugoslaviju smatrao zemljom od izravnoga značaja za obranu sjevernoatlantske
regije od Sovjetskoga Saveza, te izuzetno važnom i za sigurnost samih Sjedinjenih Država.27
Unatoč tome, morao je dozirati pomoć Jugoslaviji, pa čak tu pomoć i skrivati od američke javnosti,
jer je to bio otklon od proklamirane politike kojoj je cilj bio uništiti komunizam, a ne pomagati ga.
Američka pomoć Jugoslaviji svodila se uglavnom na puko održavanje režima na vlasti,28 jer
američkoj administraciji nije odgovarala ni prejaka ni preslaba komunistička zemlja na Balkanu.
Zapadu je bilo jasno da sukob između Tita i Staljina nije ideološke naravi i da Tito nema namjeru
mijenjati svoj totalitarni stil vladanja i demokratizirati zemlju. Iz tog razloga je Amerika za svoju
pomoć i podršku režimu tražila određene političke ustupke, koji su postupno i ispunjeni: Jugoslavija
je prestala pomagati grčke komuniste, riješena je Tršćanska kriza, a kardinal Stepinac, osuđen zbog
neprijateljske djelatnosti, pušten je u kućni pritvor.
SAD su ranih 50-ih godina inicirale i politiku balkanske suradnje između Jugoslavije, Grčke
i Turske, kako bi ojačale svoju poziciju na Balkanu, jer je sovjetska prijetnja na tom prostoru bila
vrlo realna. Rezultat je bio Balkanski pakt, vojno-obrambena asocijacija tri spomenute zemlje, od
kojih su dvije, Grčka i Turska, već bile članice NATO saveza. Tako je Jugoslavija, iako kratko, bila
de facto dijelom zapadnoga obrambenog saveza, što je svojevrstan paradoks, ali nužan iz
perspektive globalne američke politike zadržavanja sovjetskoga ekspanzionizma i okruživanja
istočnoga lagera vojno-političkim paktovima. Tri balkanske zemlje trebale su u okviru strategije

26
Public Papers of the Presidents. www.trumanlibrary.org/publicpapers/index.php
27
Ibid.
28
Bekić, str. 62.
15
''periferne obrane'' Europe od Sovjetskoga Saveza primiti na sebe jak bočni udar Crvene armije.29
Jugoslavija je u to vrijeme dobila i određene kredite u američkim i zapadnoeuropskim bankama.
Razlog zaduživanju bio je ne samo gospodarska obnova zemlje, već i nada jugoslavenskoga
rukovodstva da će zapadne zemlje braniti svoje investicije u slučaju sovjetske agresije na
Jugoslaviju.30 Korejski rat i Staljinova smrt prilično su smanjili mogućnost takvoga scenarija.
Dugoročno gledano, cilj američke politike bio je vratiti Jugoslaviju u zemlje demokratskoga
svijeta, ali je postupno taj cilj napušten, naročito nakon jugoslavensko-sovjetskog zbližavanja 1956.
godine. Zbližavanje je značilo uspostavu ravnopravnih bilateralnih odnosa, a nikako ulazak
Jugoslavije u sovjetski lager. S američkoga stanovišta, to je značilo da Sovjetski Savez neće dobiti
izlaz na Jadransko more i tako ugroziti Grčku i Italiju, članice NATO-a. S druge strane, to je značilo
da SAD mogu prema Jugoslaviji zauzeti oštriji stav, kao i prema svim ostalim komunističkim
režimima, što je Eisenhower i najavljivao još u svojoj predizbornoj kampanji.31 I dok je Truman
činio kompromise da bi postigao svoj globalni cilj, Eisenhower i njegova republikanska
administracija, a naročito vojni krugovi, smatrali su Jugoslaviju ''izgubljenim slučajem'' i režimom
koji bi više štetio nego koristio zapadnom savezu.32 U takvim promijenjenim uvjetima, a nakon
normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom, Tito se suprotstavlja američkoj vanjskoj politici, koja
više nema sluha za njegov totalitarni režim, pa Jugoslavija okreće svoju vanjsku politiku
novooslobođenim zemljama u Aziji i Africi i pokreće pokret nesvrstanosti.
Bio je to svojevrstan izlaz iz političke izolacije u koju je Jugoslavija zapala nakon
pogoršanja odnosa ne samo sa SAD, već i, po drugi puta, sa Sovjetskim Savezom. Američka
administracija s odobravanjem je gledala na Titovu politiku nesvrstanosti, i to iz više razloga. Kao
prvo, bio je to jasan znak da Jugoslavija zaista ne kani postati dio sovjetskoga Lagera, te da
Sovjetski Savez neće dobiti izlaz na Jadransko more. Drugo, pokret nesvrstanih je okupljao
uglavnom zemlje Trećega svijeta, koje su na taj način ostale izvan sovjetske sfere utjecaja, što je
Americi naročito bilo važno na Bliskom istoku, gdje je Naserov Egipat bio zemlja-utemeljitelj i
važna članica pokreta nesvrstanih. Iako pokret nije imao veliku političku težinu u bipolarnim
hladnoratovskim odnosima, gdje su jedini centri odlučivanja bili Washington i Moskva, Tito je
počeo dobivati stanovitu političku važnost u svjetskim relacijama. To mu je davalo legitimitet da
nerijetko kritizira američke poteze i američki ''imperijalizam'', ali pošto Titova politika u načelu nije
ugrožavala američke interese, predsjednik Eisenhower je smatrao da je nastavak pomoći Beogradu
u američkom interesu.33 U takvim okolnostima došlo je i do posjete državnoga sekretara SAD Johna

29
Bekić, str. 289.
30
Ibid, str. 108.
31
Ibid, str. 446.
32
Ibid, str. 532.
33
Jakovina, Tvrtko. Socijalizam na američkoj pšenici. Zagreb: Matica hrvatska, 2002., str. 86.
16
Fostera Dullesa Jugoslaviji u listopadu 1955., samo nekoliko mjeseci nakon Hruščovljeva posjeta
Titu. Osim što je htio osigurati što čvršće povezivanje Jugoslavije sa zapadnim silama, Dullesu je
Tito bio važan i zbog bliskoistočnih mirovnih pregovora, zbog Titova sve većeg ugleda među
Arapima.34 Evidentno je da je ta i takva Jugoslavija bila i potrebna i korisna Eisenhowerovoj
administraciji, unatoč antipatijama za Titov režim. Eisenhoweru je bilo važno da Jugoslavija ne
''izvozi'' svoj komunizam i da u pokretu nesvrstanih ne inzistira na komunističkom uređenju ostalih
članica. Citirajući FRUS iz 1955. Tvrtko Jakovina kaže:
''Zbog posebne važnosti Jugoslavije za Sjedinjene Države u istočnoj Europi, SAD se trebaju
čuvati poteza koje bi Jugoslaviju gurnule prema sovjetskom bloku. Treba izbjegavati svaki
korak koji bi se mogao protumačiti kao bezrezervna potpora, ali i slabljenje Titova
režima.''35
Jugoslavija je jedina od komunističkih zemalja imala takav tretman, ali se takva politika
prema njoj mora tumačiti jedino iz perspektive američkih interesa, a ne simpatije za Titov totalitarni
režim. Uostalom, SAD su podupirale i diktatora Franca u Španjolskoj, jer je njegov režim bio
kompatibilan s američkim interesima. Svrha je i dalje bila ''održati Tita na površini'', pa je američka
pomoć i dalje pristizala. Predsjednik Eisenhower je čak pozvao Tita u službeni posjet Washingtonu,
ali je susret dvojice predsjednika otkazan, zbog pritiska antijugoslavenskih i antikomunističkih
krugova u SAD. Tito i Eisenhower ipak su se sastali 1960. prilikom zasjedanja Generalne skupštine
UN, kojom prigodom je Eisenhower izrazio nadu da je Jugoslavija ''neutralna na američkoj strani'',
što nije odgovaralo činjeničnom stanju u međunarodnim odnosima.36 Unatoč američkoj pomoći Tito
je, kao uvjereni komunist, ipak češće kritizirao američku politiku, nego sovjetsku.
Bilateralni odnosi između dvije zemlje razvijali su se i na kulturnom i znanstvenom planu:
otvoreni su konzulati SAD u Sarajevu i Zagrebu, Jugoslaveni su počeli koristiti Fulbrightove
stipendije, a engleski je postao prvi strani jezik u školama.
Godine 1961. na mjesto veleposlanika SAD u Beograd dolazi George Kennan, glavni
ideolog američke politike containmenta, koji je na toj dužnosti ostao do 1963. To je period
ponovnoga pogoršanja odnosa između SAD i Jugoslavije, jer Tito nije osudio sovjetske nuklearne
pokuse, što su SAD očekivale, a Jugoslaviji je uskraćen status najpovlaštenije nacije, koji je imala i
tijekom svoje najgrublje staljinističke prakse.37 Kennan se, općenito, nije previše povoljno
izražavao o jugoslavenskoj politici, smatrajući je izrazito prosovjetskom. Također je zagovarao
prestanak gospodarske pomoći Jugoslaviji, međutim State Department nije htio mijenjati svoju

34
Ibid, str. 89.
35
Ibid, str. 91.
36
Jakovina, Tvrtko. The Non-Aligned, Tito and The Federalization of Yugoslavia. Detente.doc
37
Jakovina, Tvrtko. Socijalizam…, str. 168.
17
politiku prema Jugoslaviji. To je osobno došao potvrditi državni sekretar Dean Rusk prigodom
posjeta Jugoslaviji u svibnju 1963. U listopadu iste godine Tito se sastao sa predsjednikom
Kennedyjem, kojom prigodom je Kennedy naglasio kako
''…međusobno razumijevanje temeljnih političkih načela zemalja s različitim političkim
uređenjem i poviješću treba biti zajednički cilj.''38
Međusobna suradnja dviju zemalja s različitim političkim uređenjem bila je prije nužno zlo i
za SAD i za Jugoslaviju, nego istinsko savezništvo. Americi je Jugoslavija bila potrebna kao
primjer zemljama sovjetskoga Lagera da je moguć rascjep u monolitnom svjetskom komunizmu, a
svaki poraz komunizma značio je pobjedu slobodnoga svijeta. Zbog toga su SAD pomagale
Jugoslaviju, i ekonomski i vojno, unatoč negodovanju dobroga dijela američke javnosti. S druge
strane, Jugoslavija je trebala američku pomoć ne samo zbog sovjetske prijetnje, već i zbog golog
fizičkog opstanka zemlje. U svakom slučaju, pitanje je bi li Titova Jugoslavija toliko trajala da nije
bilo izdašne pomoći sa Zapada.
Šezdesetih se godina prošloga stoljeća jugoslavensko društvo liberalizira, a zemlja
gospodarski sve više jača. Jugoslavija sve više pomaže zemlje Trećega svijeta, ali pošto ta pomoć
nije politički uvjetovana, američka administracija na to gleda blagonaklono. Americi je tih godina
svakako bilo važnije da u UN Jugoslavija djeluje unisono sa Egiptom, Indijom i Indonezijom, nego
sa Sovjetskim Savezom. Pitanja koja su opterećivala, iako ne i izravno ugrožavala, bilateralne
odnose bila su neizručivanje ustaškoga ministra Andrije Artukovića od strane SAD, Titovi zahtjevi
Americi da priznaju NR Kinu, te njegove kritike na račun američkoga angažiranja u ratu u
Vijetnamu. Nakon intervencije zemalja Varšavskoga ugovora u Čehoslovačkoj 1968. Jugoslavija je,
bojeći se sličnoga scenarija na svojemu tlu, popravila svoje odnose sa Zapadom.39 Da bi potvrdio
američku potporu jugoslavenskoj politici, 1970. je u posjet Jugoslaviji došao predsjednik Richard
Nixon, kao prvi američki predsjednik koji je posjetio neku komunističku zemlju. Njegov posjet
pripremio je tadašnji savjetnik predsjednika SAD, a sadašnji ministar obrane SAD, Donald
Rumsfeld, dok je sa predsjednikom Nixonom u službeni posjet došao i njegov Savjetnik za
nacionalnu sigurnost Henry Kissinger, kao i zapostavljeni državni sekretar William Rogers.
Zanimljivo je da je, uz Beograd, predsjednik Nixon sa pratnjom posjetio i Zagreb i Kumrovec.
Koliku je važnost Tito pridavao posjetu predsjednika Nixona pokazuje i činjenica da zbog toga nije
otišao na pogreb svojem prijatelju, egipatskom predsjedniku Naseru, koji je umro nekoliko dana
ranije.
Nixonov posjet Jugoslaviji mora se staviti u kontekst politike detanta, odnosno zatopljenja
odnosa između SAD i Sovjetskoga Saveza. Predsjednik Nixon prvi je američki predsjednik koji je
38
Ibid, str. 174.
39
Jakovina, Tvrtko. Nixon i Tito. Nixon 1970.doc, str. 2.
18
posjetio Sovjetski Savez i NR Kinu, a prije Jugoslavije posjetio je Rumunjsku, zemlju istočnoga
Lagera. Uz časno izvlačenje iz Vijetnama, osnovni cilj politike Nixona i Kissingera bio je postaviti
međunarodne odnose na nove temelje. Jakovina piše,
''…s istočnim je dijelom [Europe], u koji je, barem grubo gledajući, bez ostatka ulazila i
Jugoslavija, trebalo započeti i voditi dijalog za smanjenje napetosti, sve do učvršćenja
potpunog mira. Ideologija i suverenost svake zemlje će se poštovati.''40
Nixonova administracija tako je poštovala i komunističku ideologiju i suverenost Titove
Jugoslavije. Premda je Nixon u Zagrebu uzviknuo ''Živjela Hrvatska!'', odmah je uslijedio i uzvik
''Živjela Jugoslavija!'', što tvrdnje onih koji smatraju da je Nixon podržao ''proljećare'' ili hrvatsku
težnju ka neovisnosti čini vrlo malo vjerojatnima. ''Hrvatsko proljeće'' 1971. ugrožavalo je status
quo i prijetilo destabilizacijom Titova režima, što Americi nije odgovaralo. Američka administracija
je podržavala demokratizaciju i liberalizaciju jugoslavenskoga društva, ali više od toga podržavala
je jugoslavenski integritet i neovisnost. Jugoslavija je Americi trebala jedinstvena i vojno snažna,
jer je samo takva imala geostrateški značaj za globalnu američku politiku zaprečavanja sovjetskoga
komunizma.41 Titov režim u datim okolnostima nije smio doći u pitanje. S druge strane, politika
detanta u odnosima između dviju sila bila je ohrabrujući znak za sigurnost Jugoslavije od
Sovjetskoga Saveza.42 Nixonov posjet Jugoslaviji, osim iznimne političke važnosti, imao je za
posljedicu i intenzivniju suradnju na kulturnom, znanstvenom i trgovinskom planu. Jugoslavija se
sve više otvarala prema Zapadu, pa je američka administracija smatrala da treba poduprijeti
postojeći režim, zanemarujući negativnosti.43 Takav svoj stav Nixon i njegova administracija
potkrijepili su pozivom Titu za uzvratni posjet, što je on i učinio 1971. godine. Nixon je tada
naglasio da je jugoslavenska neovisnost o Sovjetskom Savezu izuzetno važna za Washington, dok
se u unutarnje stvari SFRJ njegova administracija neće miješati.44 Sve dok trend demokratizacije i
liberalizacije Jugoslavije nije ugrožavao Tita, Washington je bio zadovoljan.45 U tadašnjem
geopolitičkom kontekstu i Titu i Nixonu odgovarao je jedino status quo, odnosno da Tito kao jaki
čovjek Jugoslavije ostane na vlasti, a da Amerikanci i Sovjeti ne narušavaju postojeću ravnotežu u
međusobnim odnosima.46 Koliku su važnost SAD tih godina pridavale Jugoslaviji govori i činjenica
da je već slijedeće 1972. godine državni sekretar Williams posjetio Tita, dok je Kissinger dolazio u

40
Jakovina, Tvrtko. ''Što je značio Nixonov usklik ''Živjela Hrvatska''?'' u Društvena istraživanja 40-41, br. 2-3. Zagreb,
ožujak-lipanj 1999., str. 350.
41
Ibid, str. 365.
42
Jakovina, Tvrtko. Nixon 1970.doc, str. 7.
43
Ibid, str. 11.
44
Jakovina, Tvrtko. Detente.doc, str. 8.
45
Ibid, str.12.
46
Ibid, str. 14.
19
još dva navrata, 1974. i 1975. godine. U kolovozu 1975., nakon potpisivanja Završnoga dokumenta
KESS-a u Helsinkiju, Jugoslaviju je posjetio i predsjednik Gerald Ford.47
Godine 1977. na mjesto veleposlanika SAD u Beograd dolazi Lawrence Eagleburger, koji će
za svoga mandata ostvariti mnoge osobne i privredne kontakte u Srbiji. Sa tadašnjim direktorom
Beobanke, a kasnijim predsjednikom Srbije i SRJ, Slobodanom Miloševićem pokušat će plasirati
automobil Yugo na američko tržište. Eagleburger je još 60-ih godina radio u gospodarskom odjelu
američkoga veleposlanstva u Beogradu, kada je organizirao medicinsku i ostalu pomoć za potresom
razrušeno Skoplje. Eagleburger će u vrijeme raspada SFRJ biti drugi čovjek američke diplomacije,
a nakon ostavke Jamesa Bakera bit će kratkotrajno i državni sekretar SAD. Općenito se smatra da je
u prijelomnim trenucima 1991. godine upravo Eagleburger bio glavni kreator politike SAD prema
raspadajućoj SFRJ, koja je u svakom slučaju išla na ruku velikosrpskom ekspanzionizmu.
Titova smrt 1980. godine početak je kraja SFRJ. Posljednje desetljeće svojega postojanja
Jugoslavija i dalje ustrajava na zastarjelom konceptu sve manje važne nesvrstanosti. Uporno
okrenuta Trećem svijetu, zemlja upada u gospodarsku, a potom i političku krizu, ali unatoč tome i
dalje je važna točka diplomatskih turneja američkih dužnosnika. Državni sekretar SAD Alexander
Haig sastao se 1981. s Predsjednikom predsjedništva SFRJ Sergejem Kraigherom, dok je 1983. u
Beogradu boravio tada potpredsjednik SAD George Bush stariji.
U veljači 1984. predsjednik Reagan primio je u službeni posjet Predsjednika predsjedništva
SFRJ Miku Špiljka. Reagan je, poput svojih prethodnika, naglasio kako ''Sjedinjene Države snažno
podupiru neovisnost, jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije, te poštuju njenu politiku
nesvrstanosti.''48 Reagan je izrazio i potporu gospodarskim reformama u Jugoslaviji, te obećao
pomoć međunarodnih financijskih institucija i komercijalnih banaka. Najavio je i potpisivanje
turističkoga sporazuma između SAD i Jugoslavije. Ono što je te 1984. godine dodatno spajalo dvije
zemlje bile su Olimpijske igre, zimske u Sarajevu, a ljetne u Los Angelesu.
Haigov nasljednik na mjestu državnoga sekretara George Shultz došao je 1985. u posjet
Jugoslaviji, kada se sastao s Predsjednicom SIV-a Milkom Planinc i Saveznim sekretarom za
vanjske poslove SFRJ Raifom Dizdarevićem. Schultz je došao osigurati jugoslavensku pomoć u
borbi protiv svjetskoga terorizma, misleći uglavnom na PLO u izraelsko-libanonskom sukobu, a
imajući u vidu još uvijek veliki ugled Jugoslavije među Arapima. Bio je nemalo iznenađen kad mu
je Dizdarević rekao kako je svjetski terorizam oblik nacionalne borbe za slobodu.49

47
Jakovina, Tvrtko. Život u limenci sa crvima. Historijski zbornik, god. LIV., Zagreb, 2001., str. 170.
48
www. reagan.utexas.edu/resource/speeches/1984/20184d.htm
49
Mihovilović, Maroje. Jugoslavija – bolesnik na Balkanu. Globus, 21. 6. 91., str. 15.
20
 Reagana je 1989. naslijedio njegov potpredsjednik George Bush stariji, nakon predizborne
kampanje u kojoj vanjska politika općenito nije imala veliku ulogu.50 Ni u svom inauguracijskom
govoru Bush nije mnogo spominjao vanjsku politiku: glede međunarodnih odnosa najmoćniji
čovjek na svijetu odlučio je biti uglavnom pasivni promatrač.51 Takav njegov stav naročito će se
tragično odraziti početkom 90-ih godina na zbivanja u Jugoslaviji, kada će se zemlja koju su neki
nazivali i ''američkim komunističkim saveznikom'' raspasti u krvavim ratovima, kao prva europska
zemlja koja će nestati nakon Drugoga svjetskog rata.52
U ožujku 1989. na mjesto veleposlanika SAD u Beograd dolazi Warren Zimmermann.
Uručujući vjerodajnice Raifu Dizdareviću, tada već Predsjedniku predsjedništva SFRJ, i on je
istaknuo kako SAD podupiru neovisnost, jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije, ali je izrazio
zabrinutost američke administracije zbog kršenja ljudskih prava kosovskih Albanaca.53 Senator
Robert Dole i kongresmen Tom Lantos već su otprije upozoravali da će Miloševićev pristup
kosovskom pitanju ugroziti odnose SAD i Jugoslavije. Do 1989. Kosovo je postalo najozbiljniji
problem po pitanju ljudskih prava zapadno od Sovjetskoga Saveza.54 Američka administracija nije
se htjela miješati u unutarnje stvari jedne suverene zemlje, ali problem je bio to što savezna vlast
SFRJ, osim vojske, nije više imala praktički nikakve ingerencije u pokrajini. Isključivu odgovornost
za takvo stanje stvari na Kosovu snosilo je srbijansko rukovodstvo. U to vrijeme nazire se kraj
hladnoga rata i Jugoslavija gubi svoj nekadašnji geopolitički značaj, što će se izravno reflektirati na
politiku SAD prema događajima na njenom tlu.

50
Ambrose, Stephen, E. i Brinlkey, Douglas, G. Rise to Globalism. London: Penguin Books, 1997., str. 352.
51
Ibid, str. 353.
52
Zimmermann, Warren. Origins of a Catastrophe. New York: Times Books, 1999., str. VIII.
53
Ibid, str. 14.
54
Ibid.
21
 2.4. Politika SAD spram raspada SFRJ 1989-1991

Krajem 80-ih godina tradicionalni američki pristup Jugoslaviji, uvjetovan hladnoratovskim

odnosima, nije više odgovarao novonastaloj realnosti. Pad Berlinskoga zida, ujedinjenje Njemačke,
propast komunizma u zemljama istočne Europe, te raspad sovjetskoga imperija postavili su
međunarodne odnose na sasvim nove temelje. Zimmermann kaže da su Jugoslavija i Balkan i dalje
bili važni za američke interese, ali Jugoslavija više nije imala svoj geopolitički značaj kao tampon-
zona između NATO-a i Varšavskoga ugovora.55 Kraj hladnoga rata se nazirao i Washingtonu je sve
više bivalo jasno da velike opasnosti od neke sovjetske vojne intervencije više nema. Otvaranjem
istoka Europe pozicija SFRJ kao neutralne zemlje i modela za put u socijalizam kojim bi trebale ići
zemlje ''narodnih demokracija'' počela je dramatično gubiti svoje značenje.56
Unatoč tome, Robert Rackmales, Zimmermannov zamjenik u veleposlanstvu SAD u
Beogradu, doživio je 1989. godinu u Jugoslaviji kao ''razdoblje velikoga optimizma'': Predsjednik
SIV-a Ante Marković započeo je program gospodarskih reformi, zauzdana je inflacija, a zemlja je
ulazila u višestranačje.57 SAD su stoga, doduše više retorikom nego faktički, podupirale Markovića,
koga su vidjeli kao ''najbolju, možda i zadnju nadu'' za SFRJ.58 Po Zimmermannovim riječima, Ante
Marković je bio čovjek koji se mogao uhvatiti ukoštac s gospodarskim problemima i u isto vrijeme

55
Ibid, str. 7.
56
Vukadinović, Radovan. Američka politika na jugoistoku Europe. Politička misao, Vol. XXXV, br. 4., Zagreb, 1998.
str. 4.
57
Jakovina, Tvrtko. Život…, str. 179.
58
Ibid.
22
uvjeriti Jugoslavene da ostanu zajedno i izgrade demokratsko društvo.59 Uz snažno lobiranje
Warrena Zimmermanna i Lawrencea Eagleburgera, tada već zamjenika državnoga sekretara,
Marković se u listopadu 1989. sastao s predsjednikom Bushem, međutim njihov polusatni susret bio
je razočaravajući za Markovića, jer se uglavnom razgovaralo o Sovjetskom Savezu. Bush se nije
pokazao previše zainteresiranim za Markovićeve gospodarske reforme, a slično su se ponijeli i
državni sekretar Baker, te ministri financija i trgovine.60 Bush je istaknuo da će Marković dobiti
financijsku pomoć ako njegove gospodarske reforme uspiju. Nemajući previše povjerenja u slabu
saveznu vladu Ante Markovića, Washington je financijsku pomoć radije usmjerio ka Poljskoj,
Mađarskoj i Čehoslovačkoj. Nemajući tako sluha za novonastalu situaciju, Washington se ponašao
kontradiktorno: s jedne strane inzistirao je na cjelovitosti Jugoslavije, a s druge strane odbio je
financijski poduprijeti gospodarske reforme Ante Markovića, po Zimmermannovim riječima
jedinog čovjeka koji je mogao sačuvati jedinstvo zemlje.
Jugoslavija se uistinu počela demokratizirati u proljeće 1990., kada su u Hrvatskoj i
Sloveniji održani prvi višestranački izbori u SFRJ. Međutim, ono što je demokracija donijela u
dvije sjeverozapadne republike mimo volje Washingtona bilo je nacionalistička retorika i
secesionističke težnje. Na preporuku veleposlanstva u Beogradu, Washington je odlučio poduprijeti
isključivo jedinstvo SFRJ i demokraciju. Zimmermann u svojoj knjizi Origins of a Catastrophe
izričito kaže:
''To dvoje moralo je ići zajedno. Kada bismo poticali raspad Jugoslavije podupirući
slovensku (a potom i hrvatsku) demokraciju i samoodređenje, tada bi i demokracija i
jedinstvo bili izgubljeni. [. . .] S druge strane, kada bismo poduprijeli prisilno jedinstvo koje
je Milošević promicao kao paravan za srpsku hegemoniju, stvarno jedinstvo postalo bi
nemoguće jer bi se Slovenci i Hrvati tome usprotivili. Tako je jedinstvo bez demokracije
značilo srbijansku ili vojnu diktaturu; demokracija bez jedinstva značila je rat. Demokracija
i jedinstvo bili su nerazdvojivi sijamski blizanci jugoslavenske sudbine.''61
''Demokracija bez jedinstva'' nije bila strateški cilj američke politike prema raspadajućoj
federaciji. Američki nacionalni interes bio je očuvati status quo, zbog čega je Bushova
administracija ignorirala volju hrvatskoga i slovenskoga naroda, demokratske i slobodne izbore u
Hrvatskoj i Sloveniji, te Ustavom SFRJ iz 1974. zagarantirano pravo republika na samoodređenje
do otcjepljenja. Washington je bolje prihvaćao jedinstvenu Jugoslaviju, makar i nestabilnu i
nedemokratsku, nego demokratizirane republike koje teže otcjepljenju. Bio je to klasični slučaj
klađenja na gubitnika, a Jugoslavija je na samom kraju hladnoga rata bila apsolutni gubitnik. Ono

59
Zimmermann, str. 42.
60
Ibid, str. 48.
61
Zimmerman, str.42.
23
što je dodatno učvršćivalo Washington u uvjerenju da ne treba davati potporu demokratski
izabranim vlastima u Hrvatskoj i Sloveniji bio je nacionalizam, naročito hrvatski, te neskriveni
antisemitizam Franje Tuđmana, novoizabranoga Predsjednika predsjedništva SR Hrvatske.
Veleposlanik Zimmermann ipak je ispravno shvatio ono što Washington nije: da će agresivna
velikosrpska politika Slobodana Miloševića naprosto natjerati ne samo Hrvatsku i Sloveniju, već i
Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu da izađu iz federacije i proglase neovisnost.
Svi relevantni čimbenici upozoravali su da će do raspada doći, da će on biti krvav, i da će
glavni krivac za to biti srbijansko rukovodstvo: Zimmermann je prepoznao Miloševića kao glavnu
prijetnju jedinstvu Jugoslavije, CIA je 1990. predviđala da će se Jugoslavija raspasti u najviše
osamnaest mjeseci62, i da SAD i Europa neće moći sačuvati njeno jedinstvo63, dok je George
Kennan u razgovoru s Zimmermannom proročanski upozorio da će ''događaji u Jugoslaviji skrenuti
u nasilje i suočiti zapadne zemlje, naročito Sjedinjene Države, s jednim od najvećih
vanjskopolitičkih problema slijedećih nekoliko godina.''64 Unatoč tim upozorenjima, američka
administracija je, stavljajući globalne geopolitičke interese iznad načela demokracije, ljudskih prava
i volje naroda, branila jedinstvo Jugoslavije. Zamjenik državnoga sekretara Eagleburger je prilikom
svoga službenoga posjeta Beogradu u veljači 1990. naglasio kako SAD neće koristiti silu da bi
očuvale Jugoslaviju65, ali nije rekao kako će SAD reagirati bude li koja od jugoslavenskih strana –
Srbija ili JNA – upotrijebila silu ne bi li sačuvala federaciju u raspadu. Nadasve pogrešna
Eagleburgerova procjena bila je da će se ''ljudska prava, sloboda i tržišno gospodarstvo najbolje
promicati bude li se Jugoslavija očuvala.''66 Ta procjena bila je dio sveukupne američke strategije u
sklopu koje su SAD davale punu potporu sovjetskome lideru Mihailu Gorbačovu i njegovim
političkim i gospodarskim reformama u Sovjetskom Savezu. Ante Marković bio je tako
jugoslavenski pandan Mihailu Gorbačovu. Oba predsjednika bila su na čelu multietničkih i
multikonfesionalnih zemalja čiji je raspad, naročito Sovjetskoga Saveza, mogao imati nesagledive
posljedice. Kao što nije podupirao hrvatske i slovenske težnje za neovisnošću, George Bush nije
tako podupirao niti secesionističke težnje unutar Sovjetskoga Saveza, uglavnom u baltičkim
republikama, ali i u Ukrajini i Gruziji. Tako se i u slučaju Sovjetskoga Saveza američka
administracija dovela u kontradiktoran položaj: strateški američki interes bio je očuvati jedinstvo
zemlje koja je četrdeset i pet godina bila američki neprijatelj. ''Neprijatelji'' američke administracije
tako su postali narodi koji su htjeli slobodu i neovisnost u času kada je američki stav bio: nema
raspada država, niti stvaranja novih država.

62
Jakovina, Život…, str. 180.
63
Zimmermann, str. 84.
64
Ibid, str. 52.
65
Ibid, str. 62.
66
Ibid.
24
 Američka nesklonost secesionističkim težnjama vuče svoje korijene iz Američkoga
građanskog rata 1861-1865, kada je zbog secesije južnjačkih država došlo do najvećega krvoprolića
na američkome tlu. Tijekom četverogodišnjega rata poginulo je na obje strane više od 600 000 ljudi,
a gospodarske štete i za Sjever i za Jug bile su ogromne. Iz toga su razloga SAD općenito protiv
razdruživanja, jer ono otvara pitanja granica i vodi ratu, kaosu i gospodarskoj katastrofi s
dugoročnim posljedicama.67 S obzirom na to da je američko veleposlanstvo u Beogradu jasno
upozoravalo da će razdruživanje Hrvatske i Slovenije od SFRJ sigurno dovesti do intervencije JNA
i Srbije, američka potpora tim dvjema republikama apsolutno nije dolazila u obzir. Štoviše,
Amerika je i sama, kao multietnička i multikonfesionalna federacija i uspješan primjer melting pota
različitih etničkih skupina, pokazivala da je zajednička država različitih naroda ne samo moguća,
već i korisna. Iz takve perspektive, kaže Mario Nobilo, Amerikanci nisu nikada do kraja mogli
razumjeti ''golemu probuđenu snagu obnovljenih nacionalnih identiteta'' u Hrvatskoj i Sloveniji.68
Nepovoljno je, prema Nobilu, bilo i to što je raspad SFRJ najviše zagovarala i priželjkivala
emigracija, i to najviše hrvatska, koja je jednim svojim dijelom imala prilično negativan imidž u
svijetu. O tome Nobilo kaže:
''Ograničenu receptivnost šire hrvatske dijaspore na državotvorne ideje treba objašnjavati i
time što su obnovu hrvatske države promicali poraženi ustaški ili ekstremni krugovi, bez
adekvatnog suvremenoga političkog marketinga. Ponekad se nije prezalo ni od terorizma.
Tako su Hrvati, umjesto kao žrtve srpskog i komunističkog progona, bili doživljavani kao
retrogradan, ultrakonzervativan narod mračnih političkih ideja, bez političke kulture i
demokratskih tradicija.''69
Činjenica jest da su srpska i jugoslavenska propaganda širile sliku o Hrvatima kao
''genocidnom narodu'' i teroristima, ali su vodu na srpski mlin tjerali i pojedini Hrvati, izvodeći
teroristička djela ''u ime slobodne Hrvatske''. Tako su Anđelko Brajković i Miro Barešić 1971.
godine ubili jugoslavenskoga veleposlanika u Švedskoj, a Zvonko Bušić je 1976. oteo američki
putnički avion, naivno vjerujući da će na taj način pridobiti simpatije svjetske javnosti za ''hrvatsku
stvar.'' Tom prilikom poginuo je jedan američki policajac. U takvim su okolnostima hrvatski i
slovenski nacionalizam i separatizam tretirani od strane SAD i zemalja Europske zajednice kao isto
zlo kao i velikosrpski ekspanzionizam i dotrajala komunistička ideologija do 1991. godine gotovo
posve srbizirane JNA. Protusrpsko raspoloženje novoizabrane vlasti u Hrvatskoj dodatno je
otežavalo ionako nezavidan položaj u kojem se Hrvatska u to vrijeme nalazila. Warren
Zimmermann je nastojao Franji Tuđmanu više puta sugerirati da pokaže više osjetljivosti prema

67
Jakovljević, Ivo. Zašto nas Washington ne voli. Danas, 17. 12. 1991., str. 7-9.
68
Nobilo, Mario. Hrvatski feniks. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2000., str. 30.
69
Ibid, str. 24.
25
srpskom pučanstvu u Hrvatskoj, pa čak i da posjeti Jasenovac, kao što je Willy Brandt posjetio Yad
Vashem u Izraelu, međutim Tuđman je sve to diletantski odbijao.70 Strahovita propaganda
beogradskih medija takvo je raspoloženje hrvatskih vlasti nemilice koristila da uvjeri hrvatske Srbe
kako HDZ oživljava duh fašističke NDH. U izjavi ''Politika SAD prema Jugoslaviji'' iz svibnja
1991. State Department je izrazio zabrinutost zbog kršenja prava Srba u Hrvatskoj. U izjavi se
navodi da se ''Srbi uhićuju, fizički napadaju i maltretiraju od strane hrvatskih vlasti.''71
Međunarodna zajednica je u to kritično vrijeme postavljala i pitanje financijske isplativosti
otcjepljenja. Citirajući američkoga ekonomista s Harvarda Roberta Barra, časopis Danas navodi da
se u Americi ''ispituje da li troškovi samoodređenja i osamostaljenja prelaze koristi od tog čina u
kratkom i duljem roku ili ne.''72 U istom članku autor dalje navodi:
''SAD su protiv otcjepljenja i zbog toga što ono vodi stvaranju više manjih država umjesto
jedne veće. Takve posljedice ne bi morale biti loše ako bi istodobno dovele do većeg
ekonomskog otvaranja prema svijetu i do razvijenije demokracije unutar nove države.
Međutim, opet je svjetsko iskustvo svjedok da se takvo što malo gdje događalo. Pravilo je da
razdruživanja ili raspad većih država vode sužavanju demokracije ili jačanju diktature u
manjim državama-nasljednicama.''73
Takav stav američkih političkih teoretičara u suprotnosti je s povijesnom neminovnošću
propadanja višenacionalnih država. Povijest je pokazala da nasilno stvorene višenacionalne države
imaju svoj vijek trajanja i da centrifugalne sile unutar njih uvijek teže razbijanju tih jedinica na
sastavne dijelove. To se desilo i sa Rimskim Carstvom 476., i sa Austro-Ugarskom Monarhijom i
Otomanskim Carstvom nakon Prvoga svjetskog rata, a identična sudbina zadesit će i SFRJ,
Sovjetski Savez te Čehoslovačku na kraju hladnoga rata. Veliki problem za Hrvatsku i Sloveniju
bio je taj što su velike sile - SAD, Francuska i Velika Britanija – bile emotivno vezane za
Jugoslaviju, koju su pomogle stvoriti nakon Prvoga svjetskog rata. SAD su ne samo bile prisutne
kod njena stvaranja, već su, kaže Zimmermann, zajedno s Francuskom tome i ''kumovale.''74
Zauzevši čvrsti stav da ne podrži Hrvatsku i Sloveniju u njihovim secesionističkim
težnjama, Bushova administracija bila je istovremeno i protiv korištenja vojne sile u svrhu očuvanja
jedinstva Jugoslavije. Od svojega nastanka 1945. godine socijalistička Jugoslavija je držana na
okupu zahvaljujući sili. Tito se u svom autokratskom načinu vladanja oslanjao na represivni aparat,
te na SKJ i JNA kao dva najvažnija integrativna čimbenika SFRJ. Nakon što se SKJ raspao na

70
Zimmermann, str. 75-6.
71
Čučić, Ljubomir. The Interdependence of US Global Leadership, EU Integration and the War in Former Yugoslavia.
College Park: University of Maryland, 1995., str. 33.
72
Jakovljević, Ivo. Zašto nas Washington ne voli. Danas, 17. 12. 1991., str. 7-9.
73
Ibid.
74
Zimmermann, str. 5.
26
republičke partije, a višestranački izbori u Hrvatskoj i Sloveniji označili početak kraja SFRJ, JNA je
počela gubiti tlo pod nogama i uviđati da postaje vojska bez države. Potpuno indoktrinirani
komunističkom ideologijom, te frustrirani propašću komunizma kao društvenog uređenja,
Generalštab JNA i njegov načelnik general Kadijević smatrali su da savezna vojska mora štititi
ustavni poredak SFRJ, što je uključivalo borbu protiv ''nacionalizma'' i očuvanje Jugoslavije po
svaku cijenu. Okoštali mentalni sklop srpskih generala nije mogao prihvatiti političke promjene, pa
su se sve više stavljali u službu politike Slobodana Miloševića kao spasitelja Jugoslavije. JNA je
postajala neovisna politička snaga, izmičući postepeno kontroli saveznoga parlamenta i
Predsjedništva SFRJ kao kolektivnog vrhovnog zapovjednika. Unatoč činjenici da je bio na
doškolavanju u SAD, general Kadijević bio je, kao ortodoksni komunist, sumnjičav u američku
politiku, smatrajući da ona radi na razbijanju Jugoslavije.75 U Washingtonu je početkom 1991.
zaista rasla zabrinutost da bi JNA mogla vojno intervenirati u Hrvatskoj, posebice nakon 9. siječnja,
kada je Predsjedništvo SFRJ zamalo izglasovalo takvu zapovijed. Po instrukciji iz Washingtona
veleposlanik Zimmermann je 17. siječnja u razgovoru s Predsjednikom predsjedništva SFRJ
Borisavom Jovićem istaknuo da bi ''uporaba sile ili zastrašivanje od strane JNA ubrzali raspad, a ne
sačuvali jedinstvo Jugoslavije.''76 Zimmermann je dalje ''zaprijetio'' Joviću da će ''oni koji koriste
silu biti izolirani i naštetit će američkim nastojanjima da pomognu jugoslavenskom gospodarstvu.''77
Veleposlanik je ''mahao praznim pištoljem'', jer srbijanskom i vojnom vrhu američka gospodarska
nastojanja nisu bila ni potrebna ni poželjna, dok o eventualnoj vojnoj intervenciji SAD nije moglo
biti ni govora. U bilješci s razgovora Zimmermann – Jović, objavljenoj u časopisu Globus, dalje se
ističe:
''[. . .] Zimmermann je prenio zabrinutost vlade SAD i iznio da se SAD protive ''svakoj
upotrebi sile ili prijetnje silom koja bi mogla zaustaviti demokratske promjene u
Jugoslaviji''. Istovremeno je zatim podvukao da SAD podržavaju jedinstvo Jugoslavije, ali
ne i takvo koje bi ugrozilo demokraciju.''78
Zimmermann je Jovića upozorio i na negativne reakcije Zapada na intervenciju sovjetske
vojske u Baltičkim republikama, kada je George Bush kritizirao Gorbačova zbog toga poteza,
premda nije podržao secesionizam baltičkih republika.79 Jović je, kritičan prema američkoj politici,
rekao da je njemu ''poznato američko nastojanje da se svuda u svijetu sprovodi demokratizacija, ili,

75
Ibid, str. 88.
76
Ibid, str. 99.
77
Ibid.
78
Bakalović, Rene. ''Hrvatska je već godinu dana politička činjenica''. Intervju s Darkom Bekićem. Globus, 7. 3. 1991.,
str. 14.
79
Ambrose, str. 372.
27
kako se to u žargonu kaže – rušenje komunizma. Taj cilj ne može se ostvarivati i razbijanjem
Jugoslavije.''80
Koliko je američka politika prema SFRJ 1991. bila konfuzna i nejasna vidi se i po tome što
je srpska strana optuživala Ameriku da razbija Jugoslaviju, dok je istovremeno hrvatska strana bila
mišljenja da je Americi u interesu opstanak Jugoslavije. Američka administracija ustvari je lavirala
između hrvatskoga i slovenskoga nacionalizma na jednoj strani i velikosrpskoga hegemonizma u
sprezi sa komunističkom ideologijom armijskoga vrha na drugoj strani. Ono što je američka
administracija previđala bila je činjenica da je demokratizacija SFRJ neminovno vodila njenom
raspadu, jer je Titova Jugoslavija, kao i njena prethodnica Kraljevina Jugoslavija, mogla egzistirati
jedino kao diktatura. Po pitanju Jugoslavije nije moglo biti srednjega rješenja: ''demokratska
Jugoslavija'' bila je naprosto oksimoron. Jović je u istom razgovoru optužio Zimmermanna i da su
SAD a priori uz one republike koje su ''ideološki bliske'' SAD, dok, s druge strane, hrvatskim
vlastima nikako nije bilo jasno zašto SAD ne podržavaju republike u kojima je srušen komunizam.
SAD su izabrale srednji put: priznale su rezultate demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji, ali
nisu podržavale nacionalizam novoizabranih vlasti u tim dvjema republikama te njihove težnje za
neovisnošću. Dr. Bogdan Denich, profesor sociologije na City University of New York, o tome
kaže u intervjuu Danasu:
''Vrlo je upitna teza koja se provlači kroz štampu u Hrvatskoj o tome da SAD automatski
podržavaju zapadne republike zato što su nekomunističke. Mislim da je to apsolutno
netočno. [. . .] Vani nisu skloni desnim, nacionalističkim elementima na koje se Tuđman
oslanja. [. . .] [Amerikancima] ide na živce to što kod nas nema prepoznatljivih
demokratskih snaga, ljudi kojima je demokracija važnija od nacije.''81
Tuđmanov etnocentrizam i radikalizam, koji su ga uostalom i doveli na vlast, nisu pali na
plodno tlo u multietničkoj zemlji poput SAD. Naprotiv, period od prvih višestranačkih izbora do
1991., ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj istočnoj Europi, bio je dovoljan da ''demokracija dođe na
loš glas.''82 Stoga je i podrška zemalja ''demokratskoga Zapada'' jugoslavenskom ''demokratskom
zapadu'' izostala u onoj mjeri u kojoj je to hrvatska javnost očekivala.83 Tuđmanovo pismo
predsjedniku Bushu od 24. siječnja 1991., u kojem on ''očekuje potporu SAD'' i ''odlučno stajalište''
glede prijetnji JNA vojnom intervencijom i ''ponovnim nametanjem komunističke strahovlade nad
većinom u Jugoslaviji koja je na slobodnim izborima uspostavila svoju demokratsku vlast'',84 nije
znatnije promijenilo službeni američki stav. Washington je isključivo podržavao saveznu vladu

80
Bakalović, str. 14.
81
Rudan, Vedrana. Kako nas vide Amerikanci. Danas, 12. 3.1991., str. 26-28.
82
Glavaš, Davor. Prizivanje nove Jalte. Danas, 12. 2. 1991., str. 7-10.
83
Ibid.
84
Bakalović, str 14.
28
Ante Markovića i poštivao teritorijalni integritet Jugoslavije, dok je iz State Departmenta poručeno
da se ''u njihovoj politici prema Jugoslaviji ništa ne mijenja i da ostaju pri ranijem stavu.''85 Sasvim
je jasno kako je te poruke interpretirao vojni vrh u Beogradu: američko poštivanje teritorijalnog
integriteta Jugoslavije sasvim se uklapalo u nastojanja Generalštaba JNA da zaštiti ustavni poredak
SFRJ i spriječi njezin raspad.
Hrvatska vlast je 1991. godine morala znati da ''politika SAD kao velike sile polazi
prvenstveno od vlastitih interesa, i tek ih naknadno pokušava uskladiti sa potrebama ili htijenjima
regije na koju se odnose.''86 Komentator Danasa dalje naglašava da je ''uvlačenje moralne poduke ili
navijačkih strasti u globalnu politiku jednostavno deplasirano.''87 Američka vanjskopolitička
doktrina 1991. godine bila je ''spriječiti libanonizaciju svjetskih kriznih žarišta'' poput Balkana,
Sovjetskog Saveza ili Srednjeg Istoka.88 U članku pod naslovom ''Pomoć da, država ne'' Vladimir
Drobnjak dalje piše:
''Američki strategijski interes [. . .] ne nalazi dobitnu kombinaciju u prekrajanju postojećih
granica i stvaranju novih država [. . .] Etničke razmirice, prezaduženost, socijalni nemiri,
nerazmrsiv čvor ''prirodnih i povijesnih granica'' [. . .] zapaljiva su mješavina kojom
Amerika ne kani eksperimentirati.'' 89
Drobnjak dalje navodi kako je Washington nakon akcije Pustinjska oluja žrtvovao desetke
tisuća kurdskih i šijitskih ustanika da bi spriječio komadanje i libanonizaciju Iraka, unatoč činjenici
da je Sadamov režim bio neprijateljski prema SAD. Također je, dvije godine ranije, zbog svojih
strateških i gospodarskih interesa Bushova administracija oprostila kineskim vlastima vojnu
intervenciju protiv studenata na Tiananmenu. Bushova politika bila je održavati odnose sa
kineskom vladom, bez obzira na to kako ona koristila svoju vlast.90 Jugoslavija nije ni iz bliza bila
Americi tako strateški važna kao Kina, ali je ''stabilna Jugoslavija [bila] važan čimbenik sigurnosti
balkanskog i srednjoeuropskog prostora, potencijalno izdašno tržište i jamstvo da će se sve
milijarde jugo-duga na kraju vratiti vjerovnicima.''91
Ne želeći korespondirati s Tuđmanom, George Bush umjesto toga 28. ožujka 1991. šalje
pismo saveznom premijeru Anti Markoviću, u kojem iznosi već poznate stavove potpore saveznoj
vladi, te kao najvažnije ističe:
''Treba [biti] sasvim jasno da Sjedinjene Države ne daju, niti će davati, prednost bilo kojoj
nacionalnoj ili etničkoj grupi u Jugoslaviji. Istodobno, želimo da se razlike među narodima

85
Ibid.
86
Ibid.
87
Ibid.
88
Drobnjak, Vladimir. Pomoć da država ne. Danas, 23. 4. 1991., str. 43.
89
Ibid.
90
Ambrose, str. 356.
91
Drobnjak, str.43.
29
 riješe u okviru jedinstvene, demokratske Jugoslavije, i nećemo poticati ni nagraditi one koji
bi željeli zemlju razoriti.''92
Da bi potvrdio svoje stavove, Bush je i telefonom nazvao Markovića, nekoliko dana nakon
što se na referendumu 19. svibnja 1991. više od 94% građana Hrvatske izjasnilo za neovisnost.
Unatoč demokratskim promjenama i referendumu, Hrvatska i Slovenija apsolutno nisu imale
američku podršku. Međutim, unatoč tome što je ''jedinstvena, demokratska Jugoslavija'' bila
američki prioritet, razlike među narodima nisu se mogle riješiti u okviru Jugoslavije, jer sa
Miloševićem dogovora nije moglo biti: nesrpski narodi više se nisu vidjeli u zemlji u kojoj će
dominirati Srbi. Pitanje svih pitanja bilo je kako pomiriti načela demokracije i prava naroda na
samoodređenje sa globalnim strateškim interesima velikih sila, prvenstveno SAD.
Članovi Kongresa SAD koji su pratili situaciju u Jugoslaviji pozdravili su demokratske
izbore 1990. u Hrvatskoj i Sloveniji. Senator Robert Dole zagovarao je izravnu pomoć
nekomunističkim republikama i smatrao da se SAD moraju staviti na stranu demokracije u
Jugoslaviji, jer su ugrožena ne samo ljudska prava već i ljudski životi.93 Međutim, Kongres je od
samoga početka jugoslavenske krize pokazivao nekonzistentnost i razjedinjenost. Za razliku od
senatora Dolea, congresswoman Helen Delich Bentley zastupala je čvrste prosrpske stavove.
Pododbor za europska pitanja Senata na sjednici održanoj u veljači 1991. izrazio je podršku
jugoslavenskoj cjelovitosti.94 Pododbor je izrazio i zabrinutost zbog oživljavanja nacionalizama, a
Richard Schifter, pomoćnik državnoga sekretara za ljudska prava, izjavio je da ''ne želimo
iskušavati mogu li oni živjeti odvojeno.'' Pododbor je poručio da će ''SAD poštivati svaki okvir,
federalni ili konfederalni, o kojem narodi Jugoslavije mirno i demokratski odluče.'' James Dobbins,
zamjenik pomoćnika državnoga sekretara za istočnu Europu, na istoj je sjednici upozorio da SAD
neće ohrabrivati separatizam, i da se jugoslavenske vanjske i unutarnje granice mogu mijenjati
jedino mirnim dogovorom.95
Kongres je i gospodarskim pritiscima nastojao pripomoći demokratizaciji Jugoslavije. U
studenome 1990. Kongres je izglasovao tzv. Nicklesov amandman, koji je stupio na snagu 6.
svibnja 1991. Po tom amandmanu SAD će uskratiti gospodarsku pomoć Jugoslaviji ako ne dođe do
demokratskih izbora u svim jugoslavenskim republikama, ili ako Srbija ne prestane kršiti ljudska
prava Albanaca na Kosovu. To je trebalo biti sredstvo pritiska prije svega na srbijansko
rukovodstvo da otpočne, i na JNA da ne priječi, demokratizaciju zemlje, ali i na ostale republike da
ostanu u demokratiziranoj Jugoslaviji. Kada bi se to ostvarilo, Zapad bi bio ''spreman izdvojiti i

92
Mihovilović, Maroje. Washington glavni grad SFRJ. Globus, 24. 5. 1991., str. 15.
93
Drobnjak, V. Za razum, a protiv nasilja. Vjesnik, 23. 2. 1991., str. 2.
94
Ibid.
95
Ibid.
30
određena povoljna kreditna sredstva.''96 Umjesto da dovede do pozitivnih pomaka, amandman je
ustvari naštetio američkoj politici prema Jugoslaviji: umjesto da kazni Miloševića i Srbiju, kaznio je
Antu Markovića i saveznu vladu, glavne igrače u američkom nastojanju da se sačuva i
demokratizira Jugoslavija.97 Sveukupno gledajući, Kongres je svojom razjedinjenošću, zaključuje
Zimmermann, učinio primjenu konzistentne strategije prema Jugoslaviji gotovo nemogućom.98
Situaciju nije mnogo popravljao ni hrvatski lobi u SAD, jer je bio neorganiziran i loše financiran.99
Rudy Perpich, predsjednik Hrvatsko-američkoga udruženja i bivši guverner Minnesote, zahtijevao
je od predsjednika Busha da pošalje pozitivnu poruku te podrži demokraciju u Hrvatskoj, ali
njegovi apeli nisu imali značajnijega odjeka.100 Perpich je 1991. godine trebao postati šefom
hrvatske diplomacije, ali je od toga odustao, jer se u tom slučaju trebao odreći američkoga
državljanstva.101
Nesumnjivo najvažniji događaj, koji će bitno utjecati na tijek krize u bivšoj Jugoslaviji, i
nakon kojega će američka administracija prepustiti njeno rješavanje Europskoj zajednici, bio je
posjet državnoga sekretara SAD Jamesa Bakera Beogradu 21. lipnja 1991. Baker se sastao sa
saveznim premijerom Antom Markovićem, te sa predsjednicima svih šest jugoslavenskih republika.
Uz općenitu poruku da će međunarodna zajednica pomoći Jugoslaviji da se politički i gospodarski
transformira, Bakerove dvije osnovne poruke bile su da republike ne mogu donositi jednostrane
odluke o razdruživanju, te da međunarodna zajednica neće tolerirati uporabu sile.102 Od svih
sugovornika Baker je tražio da poštuju načela Helsinške konferencije, poglavito načela o rješavanju
problema mirnim putem, o promjenama granica isključivo dogovorom, te o zaštiti ljudskih,
odnosno manjinskih, prava, aludirajući kako na prava kosovskih Albanaca, tako i hrvatskih Srba.
Baker je Miloševića smatrao glavnim krivcem za jugoslavensku krizu i upozorio ga je da će ga
međunarodna zajednica izolirati bude li pribjegao sili. Nastavio je istim prijetećim tonom:
''Budete li ustrajali u poticanju raspada Jugoslavije, Srbija će ostati sama. [. . .] Sjedinjene
Države i međunarodna zajednica neće pristati na teritorijalne zahtjeve Srbije izvan njenih
granica.''103
Bakeru je bilo jasno da je projekt stvaranja Velike Srbije u tijeku, ali osim verbalnim
prijetnjama ničim drugim nije raspolagao da bi to zaustavio. Naprotiv, izjavom kako ''ni SAD ni

96
Jakovljević, I. Bush protiv Miloševića. Danas, 28. 5. 1991., str.10-11.
97
Zimmermann, str. 131.
98
Ibid.
99
Zvizdić, Salih. Prestrojavanje hrvatskog lobija u Sjedinjenim Državama. Intervju s Matom Meštrovićem. Vjesnik u
srijedu, 20. 3. 1991., str. 3.
100
Drobnjak, ibid.
101
Glavaš, Davor. Diplomat od kapitala. Danas, 23. 4. 1991., str. 46-47.
102
Baker, James. The Politics of Diplomacy. New York: G. P. Putnam's Sons, 1995., str. 479.
103
Baker, str. 481.
31
bilo koja druga zemlja neće priznati jednostrano otcjepljenje'' Hrvatske i Slovenije104 Baker je
jamačno ohrabrio Miloševića i JNA da vojnom silom napadnu te dvije republike. To mu vjerojatno
nije bila namjera, jer je u razgovoru s Markovićem istaknuo kako bi uporaba vojne sile sigurno
prisilila Hrvatsku i Sloveniju da napuste federaciju, što se kosilo sa američkim stavom o
jugoslavenskom jedinstvu. Međutim, ako Baker i nije dao zeleno svjetlo za srbijansku agresiju na
Sloveniju i Hrvatsku, nije dao ni crveno, jer ''američka vlada nije razmatrala uporabu sile da bi
zaustavila napad JNA i Srbije na Sloveniju i Hrvatsku.''105 Baker je doduše Markoviću naglasio da
''ako moramo birati između jedinstva i demokracije, uvijek ćemo izabrati demokraciju''.106 Nažalost,
ni on ni SAD nisu u tom odsutnom trenutku učinili ništa kako bi obranili mlade demokracije u
Hrvatskoj i Sloveniji.
Bakerov kontroverzni posjet Beogradu i njegove ambivalentne poruke Tuđmanu,
Miloševiću i Markoviću vrhunac su konfuzne i, može se slobodno reći, promašene politike Bushove
administracije prema jugoslavenskoj krizi. U trenutku Bakerova posjeta Jugoslavija se de facto već
raspala, a de jure će se raspasti četiri dana poslije, 25. lipnja 1991., kada Hrvatska i Slovenija
proglašavaju neovisnost. Politički koncept ''jedinstvo i demokracija Jugoslavije'', koji je zastupala
američka administracija, bio je u potpunom raskoraku sa zbivanjima na terenu. To je i razlog zašto
Baker nije uspio niti odgovoriti Tuđmana i Kučana da proglase neovisnost, niti spriječiti Miloševića
i JNA da uporabom sile pokušaju sačuvati Jugoslaviju. Stvari su u tom trenutku naprosto otišle
predaleko da bi se mogle vratiti na staro.107 Zimmermann sa žaljenjem konstatira da je greška
američke administracije utoliko što Baker nije došao u Jugoslaviju šest mjeseci ranije108, ali može
se samo nagađati koliko bi to utjecalo na razvoj događaja. Moje je mišljenje da problem nije bio u
timingu, nego u stavovima Bushove administracije. Najtragičnije je to što je Baker okrivio Hrvatsku
i Sloveniju za raspad Jugoslavije i rat, a ne agresivnu velikosrpsku politiku srbijanskoga
rukovodstva i JNA. Tehnički gledano, Hrvatska i Slovenija jesu razbile federaciju, ali se u datim
okolnostima neovisnost mogla proglasiti isključivo jednostrano, a ne dogovorno, jer se sa Srbijom i
JNA o tome nije moglo dogovoriti. Amerika je tada morala stati na stranu slobode i demokracije, te
u zaštitu ljudskih života i materijalnih dobara. Upravo suprotno, Bakerov odlazak iz Beograda
označio je kraj aktivne uloge Bushove administracije u rješavanju jugoslavenske krize. To će
dovesti do ''najvećeg poraza kolektivne sigurnosti Zapada od 1930-ih godina.''109

104
Ibid, str. 482.
105
Zimmermann, str. 137.
106
Baker, str. 482.
107
Silber, L. i Little, A. The Death of Yugoslavia. London: Penguin Books, BBC Books, 1996., str. 150.
108
Zimmermann, str. 137.
109
Holbrooke, Richard. To End A War. New York: The Modern Library, 1999., str. 21.
32
 Tri su bitna razloga zašto je Bushova administracija odbila daljnje posredovanje u
jugoslavenskoj krizi. Prvo, u američkoj vanjskoj politici došlo je do post-iračkoga zamora.110 Od
kolovoza 1990., kada je Irak okupirao Kuvajt, do proljeća 1991. američka diplomatska i vojna
mašinerija bila je angažirana oko krize u Zaljevu. Zaljevski rat završio je briljantnom pobjedom
snaga koalicije predvođenih SAD u akciji Pustinjska oluja, ali je toliko iscrpio američku
diplomaciju da ona nije imala snage rješavati krizu u Jugoslaviji. Zimmermann kaže da ''čak i velika
sila teško može rješavati više od jedne krize istodobno.''111 Velika sila bi vjerojatno riješila
jugoslavensku krizu da su Hrvatska i Slovenija bile bogate naftom, kao što je to Kuvajt.
Selektivnost američke doktrine kažnjavanja agresije imala je svoj gospodarski razlog: Balkan nije
Zaljev, a Hrvatska nije Kuvajt, stoga Amerika nije bila spremna oružjem braniti područje potpuno
nevažno za američke gospodarske interese.112 To potvrđuje i James Baker:
''[. . .] za razliku od Perzijskog zaljeva, naši vitalni nacionalni interesi nisu bili ugroženi.
Jugoslavenski konflikt bio je potencijalno težak za rješavanje, ali ipak je to bio regionalni
konflikt. Milošević je imao Saddamov apetit, ali Srbija nije imala sposobnosti Iraka da
utječe na američke vitalne interese, kao što je pristup energetskim zalihama.''113
Drugo, najveća briga Bushove administracije nakon rata u Zaljevu bila je kriza u
Sovjetskom Savezu. Gorbačov je dao podršku međunarodnoj koaliciji u Zaljevskom ratu, a SAD su
za uzvrat podupirale Gorbačova i njegova nastojanja da sačuva Sovjetski Savez. Nakon neuspjeloga
puča u Moskvi u kolovozu 1991. postalo je jasno da Gorbačov gubi kontrolu i da se Sovjetski Savez
raspada. U tom momentu Bushovoj administraciji bilo je najvažnije da se imperij raspadne mirno, te
da nuklearno naoružanje bude pod punom kontrolom. Baker o tome kaže:
''Veća prijetnja američkim interesima u to vrijeme ležala je u sve opasnijoj situaciji u
Moskvi, i mi smo se radije usredotočili na taj izazov, koji je imao globalne posljedice po
nas, naročito glede nuklearnog oružja.''114
U listopadu 1991. građani Ukrajine su se referendumom izjasnili za neovisnost, i Bush je
volju ukrajinskoga naroda odlučio poštovati. Do kraja godine Sovjetski se Savez raspao, a SAD su
priznale neovisnost novih republika. Paralela sa krizom u Jugoslaviji je i u ovom slučaju
neminovna: pitanje je bi li se Amerika povukla iz jugoslavenske krize da je Jugoslavija posjedovala
nuklearno oružje, kao što je to bio slučaj sa Sovjetskim Savezom. Moje je mišljenje da ne bi, jer bi
rizik povlačenja iz krizne zone sa nuklearnim oružjem bio prevelik po američke sigurnosne interese.

110
Ibid, str. 26.
111
Zimmermann, str. 137.
112
Ambrose, str. 396-7.
113
Baker, str. 636.
114
Ibid.
33
 Treće, SAD su jugoslavensku krizu tretirale kao lokalni, europski, sigurnosni problem, pa su
iz toga razloga prepustile rješavanje problema Europi, odnosno zemljama tadašnje Europske
zajednice. I tu tezu potvrđuje Baker:
''[. . .] ako je Europa htjela zauzeti svoje mjesto kao velika sila, tada su Europljani, a ne
Amerikanci, trebali predvoditi rješavanje jugoslavenske krize, koja se na koncu i događala
na europskom pragu. [. . .] Bushova administracija bila je zadovoljna što je Europska
zajednica preuzela odgovornost rješavanja krize na Balkanu. Izgledalo je da EZ može riješiti
taj konflikt. [. . .] bilo je vrijeme da natjeramo Europljane da prionu poslu i pokažu da mogu
djelovati kao jedinstvena sila. Jugoslavija je bila baš dobar prvi test.''115
Bio je to svojevrsni ispit kompetentnosti Europske zajednice kojim se željelo vidjeti je li
Europa sposobna rješavati sigurnosne probleme na svom teritoriju. Ispostavilo se ne samo da je
Europa apsolutno nesposobna nositi se s takvim krizama, već su na površinu isplivale stare razlike u
vanjskopolitičkim interesima Velike Britanije, Francuske i Njemačke po pitanju Balkana. Nije
nemoguće ni to da je Amerika htjela upravo na jugoslavenskoj krizi dokazati Europi da je
nesposobna, slaba i razjedinjena, i da bez Amerike Europa ne može rješavati sigurnosne probleme,
čak niti na svome teritoriju. U svakom slučaju, Hrvatska i Slovenija bile su u to vrijeme pokusni
kunići u odnosima između Europe i Amerike.
Američko povlačenje iz jugoslavenske krize dovelo je do otvorene agresije Srbije i JNA na
Hrvatsku, masovnog stradavanja civilnoga pučanstva i neizmjerne materijalne štete. Hrvatska vlada
i Franjo Tuđman hitno su zahtijevali internacionalizaciju jugoslavenske krize, jer se agresija na
Hrvatsku više nije mogla tretirati kao ''unutarnje pitanje Jugoslavije'', ''građanski rat'', ili, kako je to
Baker neutralno nazvao, ''borbe između Srba i Hrvata''.116 Bilo je evidentno da se JNA stavila na
stranu velikosrpske politike, i da je, u suradnji sa četničkim elementima, htjela izbiti na ''zapadne
granice nove Jugoslavije'', što je bio eufemizam za Veliku Srbiju. Europska zajednica, preko svoga
posebnog izaslanika Lorda Carringtona i Predsjedavajućeg Vijeća ministara EZ-a Hansa Van Den
Broeka, uzaludno je pokušavala dogovoriti trajno primirje i miran razlaz republika. U Americi su
glasovi u korist Hrvatske i Slovenije bili preslabi da bi riješili problem: Claiborne Pell, tadašnji
predsjednik senatskoga Odbora za vanjske poslove, nagovarao je predsjednika Busha da prizna
neovisnost tih dviju republika ako jugoslavenska ''otpadnička vojska ne zaustavi svoju divlju
agresiju''117, dok je vođa Republikanaca u Kongresu Robert Dole tražio od Busha da ''prisili
Beograd da zaustavi svoj nasilni obračun s demokracijom i ljudskim pravima''.118 Problem s

115
Ibid, str. 636-7.
116
Ibid, str. 637.
117
Silber i Little, str. 163.
118
Ibid, str. 164.
34
Bushom bio je i taj što su mu politiku prema jugoslavenskoj krizi krojili već spomenuti Lawrence
Eagleburger i savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft, koji je ranije služio kao vojni
ataše u Beogradu. O tome Scowcroft kaže:
''Eagleburger i ja bili smo najviše zabrinuti za Jugoslaviju. Predsjednik i Baker bili su daleko
na drugoj strani. Baker bi rekao: ''Nemamo psa za ovu borbu''. Predsjednik bi meni rekao
jednom tjedno: ''Reci mi opet o čemu se tamo radi''.''119
Pored nezainteresirane Amerike i nesposobne Europe Hrvatska je rješenje morala tražiti u
Vijeću sigurnosti UN. Međutim, Sovjetski Savez i Kina, važne članice Vijeća sigurnosti naznačile
su da se protive internacionalizaciji krize. Najveću prepreku ipak su predstavljale SAD. O tome
Vladimir Drobnjak kaže:
''Jedina prava sila današnjeg svijeta čvrsto drži sve konce u Vijeću sigurnosti, pa većina
promatrača vjeruje da bi rasprava o Jugoslaviji već odavno bila održana da je Bijela kuća to
htjela. [. . .] Vladi Georgea Busha ni najmanje ne odgovara UN rasprava o jugoslavenskoj
krizi. Jer u tom slučaju konkretna akcija Vijeća sigurnosti ne može zaobići Ameriku.''120
Godinu dana ranije Vijeće sigurnosti rezolucijom je postavilo ultimatum Iraku da se povuče
iz Kuvajta ili će se protiv njega upotrijebiti sila. Za identičnu akciju u Jugoslaviji 1991. Amerika
nije bila spremna. Bila je to predizborna godina u SAD, a George Bush je bio na vrhuncu
popularnosti i nije želio riskirati živote američkih trupa za spas Americi nevažne regije. Tadašnji
vrhovni zapovjednik NATO-a general John Galvin pripremio je planove za eventualnu akciju protiv
JNA, no za Washington to nije bila prihvatljiva opcija. Sada i Warren Zimmermann žali što nije
takvo što preporučio Washingtonu.121 Richard Holbrooke smatra da je jugoslavensku krizu morao
rješavati NATO i da je ''najbolja prilika da se spriječi rat bila da se Jugoslavija jasno upozori kako
će se zračne snage NATO-a upotrijebiti protiv bilo koje strane koja pokuša etničke napetosti riješiti
silom''.122 Nažalost, ništa od toga nije se uradilo.
Tijekom jeseni 1991., naročito nakon razaranja Vukovara i Dubrovnika, američkoj
administraciji postalo je jasno da su Srbija i JNA isključivi krivci za rat u Hrvatskoj. Štoviše, Baker
priznaje da su SAD shvatile da je ''Jugoslavija kao zajednički politički entitet zauvijek nestala''.
(Bak638) Unatoč tome, načelo kojim se vodila američka administracija bilo je nepriznavanje
neovisnosti ugroženih republika. Baker to objašnjava ovim riječima:

119
Ibid, str. 201.
120
Drobnjak, V. Umiranje Jugoslavije. Danas, 24. 9. 1991., str. 46.
121
Zimmermann, str. 158.
122
Holbrooke, str. 28.
35
 ''Svaka od [jugoslavenskih] republika težila je legitimitetu na Zapadu, i uskraćivanje
priznanja (ili davanje) bilo je najmoćnije diplomatsko oruđe na raspolaganju. ''Zasluženo
priznanje'' bilo je jedno od naših ključnih točaka utjecaja na zaraćene strane.''123
Politika nepriznavanja i Rezolucija 713 Vijeća sigurnosti od 25. rujna 1991., kojom se
nameće embargo na uvoz oružja svim zaraćenim stranama u Jugoslaviji, izravno su naštetile
Hrvatskoj i imale su za posljedicu još veća stradanja i razaranja. Mišljenje američke administracije
bilo je da će priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije samo pogoršati situaciju.124 George Bush je
u studenome 1991. i osobno intervenirao kod njemačkoga kancelara Helmuta Kohla da Njemačka
odustane od ''preuranjenoga'' priznanja, jer je stav zapadnih zemalja bio da će republike biti
međunarodno priznate tek kada se dogovore o međusobnim odnosima!125
Takav formalizam i kruti diplomatski rječnik u jeku najžešće agresije na Hrvatsku apsolutno
su neshvatljivi. Američka administracija je doduše u svim svojim istupima isticala da su Srbija i
JNA glavni krivci za masovna stradanja pučanstva. U izjavi glasnogovornika State Departmenta
Richarda Bouchera od 29. kolovoza 1991. ističe se da ''SAD razumiju zabrinutost Srba u Srbiji i
izvan nje za svoju budućnost u slučaju raspada Jugoslavije, ali SAD ne mogu i neće prihvatiti
represiju i upotrebu sile uime te zabrinutosti''.126 James Baker je u obraćanju Vijeću sigurnosti UN
25. rujna 1991. zaključio da je ''agresija unutar Jugoslavije izravna prijetnja međunarodnom miru i
sigurnosti''.127 No, dalje od verbalnih osuda i zaključaka koji nikoga ni na što ne obvezuju Bush i
njegov vanjskopolitički tim nisu se usudili ići. Norman Bailey, tadašnji plaćeni lobist Vlade
Republike Hrvatske u Washingtonu, javljao je da je ''potrebno mnogo više od bombardiranja
Dubrovnika i Vukovara da bi se izazvala američka reakcija''.128 Za Amerikance je to još uvijek bio
sukob niskoga intenziteta koji nije zavređivao veće diplomatske, odnosno nikakve vojne, akcije.
Hrvatska se tako našla između čekića srbijanske agresije i nakovnja američke politike nepriznavanja
njene neovisnosti. Baker i Zimmermann su upozoravali Tuđmana da će proglašenje neovisnosti
Hrvatske dovesti do rata i da SAD, suprotno Tuđmanovu uvjerenju, neće u tom slučaju
intervenirati, ali po tome zaključujem da je američka administracija shvaćala srbijansku agresiju na
Hrvatsku kao ''normalnu'' reakciju Srbije na demokratski čin hrvatskih vlasti i da je Hrvatska dobila
što je zaslužila jer nije slušala Ameriku. Dojam je da je Amerika Hrvatsku praktički ''kaznila za
neposluh''. U tom smislu američki stav da će ''preuranjeno'' priznanje Hrvatske dovesti do još
većega krvoprolića bio je dio te ''kazne'' i naposljetku se pokazao sasvim pogrešnim. Upravo

123
Baker, str. 638.
124
Ibid, str. 639.
125
Zimmermann, str. 177.
126
Nobilo, str. 191.
127
Ibid, str. 192.
128
Ibid, str. 181.
36
suprotno, uvjeren sam da ni primirje potpisano 2. siječnja 1992. ne bi zaživjelo da Hrvatska nije bila
međunarodno priznata 15. siječnja 1992.
Općenito uzevši, američka politika spram raspada socijalističke Jugoslavije demonstrirala je
svu nemoć sustava kolektivne sigurnosti u Europi na kraju hladnoga rata. Ne smatrajući više
Jugoslaviju područjem od vitalnoga američkoga interesa i pogrešno percipirajući uzroke
jugoslavenske krize, Bushova administracija vodila je pogrešnu politiku prema ovoj regiji, te snosi
veliku odgovornost za krvave ratove na području bivše Jugoslavije

3. POLITIKA ADMINISTRACIJE GEORGEA BUSHA STARIJEG PREMA

NEOVISNOJ I SUVERENOJ REPUBLICI HRVATSKOJ

3.1. Politika SAD prema RH od njena međunarodnoga priznanja 15. siječnja 1992. do
američkoga priznanja 7. travnja 1992.

Kada su 15. siječnja 1992. zemlje Europske zajednice, kao i mnoge druge zemlje u svijetu,
međunarodno priznale Republiku Hrvatsku, SAD to nisu učinile. Administracija Georgea Busha
starijeg smatrala je da je to priznanje apsolutno preuranjeno, i to barem iz četiri razloga:
Prvo, na preporuku Cyrusa Vancea, posebnoga izaslanika generalnog sekretara UN i bivšega
državnog sekretara SAD, State Department je želio vidjeti hoće li primirje od 2. siječnja 1992.
zaživjeti, te se tako stvoriti uvjeti za dolazak mirovnih snaga UN u Hrvatsku. Unatoč tome što je
Bushova administracija označila Srbiju i JNA kao glavne krivce za rat u Hrvatskoj, te unatoč
suosjećanju velikoga dijela američke javnosti za stradanja pučanstva, SAD naprosto nisu htjele
priznati neovisnost Hrvatske dok u njoj bijesni rat. U svom obraćanju odboru Kongresa od 25.
veljače 1992. James Baker je napomenuo da će se SAD uzdržavati od priznanja ''sve dok budemo
uvjereni da bi takav čin bio kontraproduktivan za daljnji mirovni proces''.129

129
Rusinow, Dennison. Povratak u prošlost. Danas, 25. 2. 1992., str. 45.
37
 Drugo, Bushova administracija je htjela u paketu sa Hrvatskom i Slovenijom priznati i
Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Međutim, to se nije moglo ostvariti prije nego što se građani
Bosne i Hercegovine referendumom izjasne za neovisnost i vlada BiH uopće zatraži međunarodno
priznanje. Makedonski predsjednik Kiro Gligorov i bosanski Alija Izetbegović upozoravali su State
Department da će nepriznavanje neovisnosti njihovih republika dovesti do njihova
destabiliziranja.130 Bojeći se eskalacije sukoba u BiH, SAD će tu republiku priznati iz istoga razloga
iz kojeg Hrvatsku i Sloveniju NISU htjele priznati. Štoviše, stav State Departmenta je bio: kako
možemo priznati Hrvatsku i Sloveniju, koje su neovisnost proglasile jednostrano te povrijedile
Helsinška načela o nepovredivosti granica, a da ne priznamo Skopje i Sarajevo, koji su to učinili na
miroljubiv i demokratski način?131 Očigledno, niti referendum o neovisnosti, niti odluka Sabora RH
o neovisnosti, a niti Vukovar i Dubrovnik, nisu bili dovoljni argumenti u korist priznavanja
hrvatske neovisnosti.
Treće, po riječima veleposlanika Zimmermanna, ne priznavši neovisnost Hrvatske SAD su
navodno sačuvale svoj autoritet i kredibilitet u Srbiji i JNA, ''koji ne bismo imali da smo slijedili
Njemačku i priznali Hrvatsku''.132 Taj autoritet je Bushovoj administraciji bio potreban kako bi
natjerala Srbiju i JNA da se povuku iz Hrvatske i prestanu sa agresijom. Nepriznavanje neovisnosti
Hrvatske, smatra Zimmermann, omogućilo je Americi djelovanje prema zaraćenim stranama sa
neutralne pozicije, s koje je djelovala i tijekom cijeloga razdoblja raspada SFRJ.
Četvrti razlog je osobne prirode i tiče se nesklonosti, pa čak i antipatije, Washingtona prema
hrvatskome predsjedniku Franji Tuđmanu. Njegov nacionalizam, antisemitizam, opsjednutost
poviješću i oslanjanje na desnu radikalnu struju hrvatske emigracije bili su odbojni službenom
Washingtonu, koji je Tuđmana i Miloševića smatrao jednako krivima za raspad Jugoslavije.
Tuđmanov autokratski način vladanja, antisrpska retorika, apsolutna kontrola državnih medija i
gušenje medijskih sloboda bili su kamen spoticanja u dobivanju međunarodne podrške, a napose
podrške SAD. Najveći problem predstavljala je Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini i
njegove izjave da bi najbolje bilo BiH podijeliti između Hrvatske i Srbije. O tome Zimmermann
upozorava:
'' [. . .] vjerujem da bi bilo tragično kada bi s hrvatske strane netko pokušao surađivati sa
Srbijom na razbijanju Bosne i Hercegovine. To bi značilo da Hrvatska uništava ono osnovno
načelo na osnovi kojeg je i dobila međunarodnu podršku za svoju vlastitu bitku. [. . .]
razbijanje Bosne ne može dobiti podršku Sjedinjenih Američkih Država.''133

130
Baker, str. 640.
131
Ibid.
132
Vukov Colić, Dražen. Ništa nije vječito. Intervju s Warrenom Zimmermannom. Danas, 21. 1. 1992., str. 11-13.
133
Ibid.
38
 Tuđmanova politika prema BiH godinama će opterećivati odnose između Washingtona i
Zagreba, koji će se normalizirati tek Washingtonskim sporazumima 1994. godine.
Američko nepriznavanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije mora se staviti u širi povijesni
kontekst. Prvo, multietnička Jugoslavija bila je eksperiment za koji je američka javnost,
uspoređujući Jugoslaviju sa Amerikom, imala samo simpatije. Obje zemlje služile su kao primjer da
različiti narodi mogu živjeti zajedno, ali se previđalo da je američka nacija nastala dobrovoljnim
''taljenjem'' različitih etniciteta, dok su suživot i ''bratstvo i jedinstvo'' u Jugoslaviji održavani
isključivo represivnim komunističkim aparatom, pa stoga ''Jugoslavenska nacija'' nikada nije postala
realnost.
Drugo, SAD su imale pretpovijest podrške teritorijalnom integritetu i neovisnosti
Jugoslavije dulju od pola stoljeća.134 Jugoslavija je tijekom hladnoga rata imala posebno
geopolitičko značenje za SAD, naročito nakon Titova sukoba sa Staljinom 1948., kada su SAD
uspostavile neku vrst ''posebnih odnosa'' sa Jugoslavijom.135 Ti ''posebni odnosi'' trajali su gotovo
do kraja hladnoga rata, pri čemu činjenica da je Jugoslavija bila komunistička zemlja nimalo nije
ugrožavala dobre bilateralne odnose. Naprotiv, Jugoslavija je služila kao primjer da je otklon od
sovjetskoga modela socijalizma moguć, pa je zato i imala simpatije SAD. Stoga, David Binder u
istom članku dalje piše:
''[. . .], možemo sa sigurnošću ustvrditi da je upravo američka pomoć pomogla da se
komunističko vodstvo i komunističke strukture vlasti u Jugoslaviji održe osjetno iznad svoga
prirodnog životnog vijeka.''136
Raspadom Jugoslavije u svijesti američke javnosti nastala je svojevrsna ''crna rupa na
Balkanu'', koju nisu mogle ispuniti prozapadno i demokratski orijentirane republike poput Hrvatske
i Slovenije. Naprotiv, te dvije republike definirane su kao glavni krivci, ne za rat, već za raspad
Americi toliko omiljene Jugoslavije.
Treće, Bushova administracija se bojala da će priznanje Hrvatske i Slovenije dovesti do rata
u BiH. Stoga je željela sve republike priznati u paketu, ali ne vršeći istovremeno pritisak na
Beograd kako bi ga odvratila od agresije na BiH. Smatrajući njemačko priznanje Hrvatske i
Slovenije greškom, Washington je tako odgovornost za eskalaciju sukoba u BiH prebacio na Bonn.
Međutim, na to nije imao pravo, jer bi rat u BiH izbio neovisno o priznanju tih republika. Pasivnost
i krive procjene Washingtona išli su na ruku velikosrpskoj ekspanziji: za razliku od Hrvatske, gdje
su borbena djelovanja uglavnom prestala nakon ''njemačkoga'' priznanja, rat u BiH počeo je nakon
što su SAD priznale neovisnost te republike.

134
Binder, David. Crna rupa na Balkanu. Danas, 25. 2. 1992., str. 16.
135
Ibid.
136
Ibid.
39
 Od siječnja do travnja 1992. u hrvatskoj se javnosti spekuliralo o datumu američkoga
priznanja. Iako je američka administracija prihvatila nastanak novih političkih entiteta na tlu bivše
Jugoslavije, a njihovo međunarodno priznanje bilo više stvar timinga nego političke volje, bilo je
jasno da će SAD priznati neovisnost bivših jugoslavenskih republika ''prije sa žaljenjem nego sa
zadovoljstvom, s više rezignacije nego uvjerenja, više zbog osjećaja za realitet nego iz vlastitih
očekivanja''.137 Američko priznanje Hrvatske imalo je široku podršku Senata i Kongresa SAD,
naročito senatora Roberta Dolea.138 Dole je 21. siječnja 1992. u Senatu ishodio deklarativnu
rezoluciju koju je podržala skupina uglednih senatora i kojom je Senat pozvao Georgea Busha da
odmah prizna Sloveniju i Hrvatsku.139 Kritična masa pritiska u tom trenutku nije se postigla,
između ostaloga i zbog toga, navodi Nobilo, što su ''SAD i inače oprezne i spore u priznavanju
država i u uspostavi diplomatskih odnosa s njima''. Nobilo dalje kaže:
''[SAD] uvijek nastoje to učiniti nakon sazrijevanja situacije, nakon priznanja od strane
velikog broja drugih zemalja. Za Bushovu vladu, to je bilo na neki način i priznanje
pogrešaka u političkim procjenama, pa takva odluka nije došla rutinski i bezbolno.''140
Ključna republika za priznanje bila je BiH, jer su SAD htjele međunarodnim priznanjem te
republike spriječiti rat i moguću podjelu BiH između Hrvatske i Srbije. Tako je američka
administracija obećala priznati Hrvatsku i Sloveniju čim Europska zajednica prizna BiH. Ministri
vanjskih poslova EZ su u Bruxellesu 6. travnja 1992. priznali BiH, a dan kasnije, 7. travnja 1992.,
SAD su konačno priznale BiH, Hrvatsku i Sloveniju. SAD su od Hrvatske naročito zahtijevale da
prizna neovisnost i teritorijalni integritet BiH prije američkoga priznanja, što je Hrvatska i učinila 6.
travnja. U izjavi o priznanju triju država se navodi:
''Sjedinjene Države priznaju Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju kao suverene i
neovisne države i odmah će započeti konzultacije oko uspostavljanja punih diplomatskih
odnosa. Sjedinjene Države priznaju republičke granice prije izbijanja krize kao legitimne
međunarodne granice [tih država].
Poduzimamo ovaj korak jer smo zadovoljni što ove države ispunjavaju potrebne kriterije za
priznanje. Priznajemo miroljubiv i demokratski izraz volje građana tih država za
neovisnošću.''141
U izjavi dalje stoji da SAD ukidaju gospodarske sankcije protiv tih triju republika i
Makedonije, nametnute Jugoslaviji 6. prosinca 1991., zatim da SAD podupiru mirovni plan UN i
Cyrusa Vancea, kao i mirovnu konferenciju EZ kako bi se postiglo cjelovito miroljubivo rješenje na

137
Ibid.
138
Nobilo, str. 198.
139
Nobilo, str. 199.
140
Ibid.
141
The US and Croatia: A Documentary History 1992-1997. Vienna: USIA Regional Program Office, 1997., str. 1.
40
području bivše Jugoslavije. Za Hrvatsku je, osim samog čina priznanja, bilo najvažnije to što SAD
priznaju republičke granice kao državne, jer je u tom trenutku više od trećine Hrvatske bilo pod
srpskom okupacijom. Priznajući neovisnost Hrvatske, SAD su istovremeno navele određene
specifične uvjete za uspostavu punih diplomatskih odnosa između dvije zemlje:
1. Spremnost Hrvatske da prihvati načela KESS-a i da izvrši obveze koje su preuzeli
svi potpisnici KESS-a, uključujući i Bečki dokument iz 1992.
2. Obveza Hrvatske da poštuje neovisnost, teritorijalni integritet i granice republika
bivše SFRJ.
3. Spremnost Hrvatske da izvrši obveze na koje se obvezala Arbitražnoj komisiji
Konferencije EZ, te nastavak pregovora u pravcu dogovora o problemu sukcesije
država na Konferenciji EZ.
4. Spremnost Hrvatske da ispuni ugovor i druge obveze bivše SFRJ, uključujući i
preuzimanje vlastitog dijela odgovornosti za međunarodne financijske obveze
bivše SFRJ, kao i inozemni dug.
5. Obveza Hrvatske da provodi odgovornu sigurnosnu politiku.142
Tragično zakašnjelo američko priznanje u Hrvatskoj je dočekano sa zahvalnošću, ali bez
oduševljenja.143 Hrvatska javnost se s pravom pitala zašto se to nije dogodilo ranije: tisuće života
time je moglo biti spašeno. Na konferenciji za tisak povodom priznanja triju država
glasnogovornice Bijele kuće i State Departmenta tvrdile su da SAD nisu ranije priznale Hrvatsku i
Sloveniju, jer ih je tako savjetovao Cyrus Vance.144 SAD su nerado priznale neovisnost novih
političkih entiteta, jer su se ovi, uz veće ili manje žrtve, uspjeli obraniti od velikosrpske agresije i
nametnuti međunarodnoj zajednici kao politički subjekti. Uostalom, Amerika je tri republike
priznala najviše zbog BiH, ''koju u svim aktima o priznanju i stavlja na prvo mjesto''.145 U svakom
slučaju, američkim priznanjem Hrvatskoj su se formalno otvorila vrata za ulazak u UN, MMF,
Svjetsku banku i druge međunarodne organizacije. Izbijanje rata u BiH dovest će do angažiranijega
pristupa američke administracije u rješavanju ''jugoslavenske'' krize, no zbog tragičnoga hrvatsko-
muslimanskoga sukoba u BiH, američka politika ni u narednom periodu neće biti previše
naklonjena Hrvatskoj.

142
Nobilo, str. 203.
143
Kuzmič, Peter. Zahvalnost bez oduševljenja. Danas, 14. 4. 1992., str. 35.
144
Ibid.
145
Ibid.
41
 3.2. Reakcija Bushove administracije na rat u BiH 1992. godine

Izbijanjem rata u BiH fokus američke politike na prostoru bivše Jugoslavije premjestio se sa
Hrvatske na BiH. Washington je, frustriran europskom neučinkovitošću, odlučio preuzeti inicijativu
u rješavanju krize u bivšoj Jugoslaviji. Nesposobnost EZ-a da nađe rješenje ležala je u politici
''najmanjeg zajedničkog nazivnika'', prema kojoj su se oko svakog pitanja morale složiti baš sve
članice, te u činjenici da su ključne europske države bile zarobljenici vlastite povijesti, te stoga
nesložne oko politike prema bivšoj Jugoslaviji.146 Da bi vratila poljuljani kredibilitet Bushova
administracija poduzima slijedeće korake:
1. 12. svibnja suspendira Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) iz KESS-a;
2. povlači veleposlanika Warrena Zimmermanna iz Beograda;
3. pokreće medijsku kampanju u zapadnim medijima u korist BiH;
4. 5. lipnja uvodi političke i ekonomske sankcije Jugoslaviji;
5. razmatra upotrebu vojne sile protiv bosanskih Srba, prvenstveno u svrhu zaštite
humanitarnih konvoja i letova;
Skupina operativaca u State Departmentu izradila je u lipnju 1992. plan upotrebe vojne sile
u BiH, no taj se plan nije mogao realizirati iz slijedećih razloga:
-predsjednik Bush nije htio angažirati američke vojne snage u open-ended vojnoj misiji;
-Pentagon, odnosno zapovjednik Glavnog stožera general Colin Powell i ministar obrane
Dick Cheney, nisu odobravali američko vojno angažiranje bez jasnoga političkoga cilja i
jasne izlazne strategije;

146
Baker, str. 645.
42
 -1992. godina bila je izborna godina u SAD, stoga nejasne i opasne vojne akcije nisu
dolazile u obzir, jer ne bi imale potporu američkoga naroda i javnoga mnijenja;
-SAD nisu htjele djelovati unilateralno, a multilateralno nisu mogle zbog odbijanja
europskih zemalja, prvenstveno Velike Britanije i Francuske, da sudjeluju u vojnim
operacijama;
Za razliku od potpune indiferentnosti glede agresije na Hrvatsku godinu dana ranije,
Bushova administracija je promptno regirala na rat u BiH paketom političkih, diplomatskih i
gospodarskih mjera prema Miloševićevoj Jugoslaviji. Međutim, konsenzus oko vojnoga angažiranja
na prostoru bivše Jugoslavije nije se mogao postići niti unutar SAD, niti između SAD i njihovih
europskih saveznika u NATO-u. Štoviše, neki utjecajni američki političari, poput Lawrencea
Eagleburgera, koji je u ljeto 1992. postao državni sekretar SAD, smatrali su da međunarodna
zajednica ne može puno učiniti po pitanju BiH, jer su na djelu prastare mržnje između balkanskih
naroda. Eagleburger, dakle tada prvi čovjek američke diplomacije, javno je izjavio:
''[Bosanska] tragedija se ne može riješiti izvana [. . .]. Dok Bošnjaci, Srbi i Hrvati ne odluče
prestati ubijati jedni druge, svijet ništa ne može učiniti.''147
Takav defetistički stav, zasnovan na teoriji o ''drevnim mržnjama'' između balkanskih
naroda, bio je logičan nastavak nekonzistentne i etički licemjerne politike Bushove administracije
prema prostoru bivše Jugoslavije.148 Osim toga, bio je to i svojevrstan alibi toj istoj administraciji za
pasivnost i neučinkovitost. S druge strane, u jeku američke predizborne kampanje Eagleburger i nije
mogao dobiti mandat Georgea Busha za kreiranje neke nove politike prema ovom prostoru.149
Napose se to odnosi na vojnu opciju, koja u datim okolnostima i iz navedenih razloga apsolutno nije
bila izvediva. Gospodarske i političke sankcije su, dugoročno gledano, uništile Srbiju, ali nisu
spriječile njenu agresiju na BiH. ''Predizborna paraliza''150 po pitanju BiH, koja je zahvatila
Bushovu administraciju u drugoj polovici 1992. godine, značila je da ''Bush jednostavno ne vidi
nikakvu drugačiju ulogu SAD u jugoslavenskom konfliktu''.151 Bushova politika nekorištenja sile,
unatoč promijenjenoj retorici i gospodarsko-političkim mjerama, bila je apsolutni promašaj.
Američka javnost je bila sklona agresivnijoj politici, ali je Bush pribjegavao srednjim rješenjima,
kompromisima i pasivnosti, kako ne bi narušio sklad unutar NATO-a.152 Warren Zimmermann je
smatrao da SAD imaju barem tri razloga za vojnu intervenciju u BiH. Prvi je bio geopolitički:
nestabilna Bosna ili prelijevanje rata preko njenih granica mogli bi ugroziti stabilnost američkih

147
Holbrooke, str. 23.
148
Kuzmič, P. Došlo im do mozga. Danas, 2. 6. 1992., str. 24.
149
Binder, D. Panić došao, Baker odlazi. Novi danas, 24. 7. 1992., str. 47.
150
Čučić, str. 70.
151
Binder, str. 47.
152
Čučić, str. 71.
43
saveznika Grčke, Turske i Italije, kao i Makedonije i Albanije. Stoga SAD moraju to spriječiti.
Drugi je bio globalni: ako američka politika posrne na pitanju Bosne, to će se negativno odraziti na
druga krizna žarišta u svijetu. Bushova administracija morala je poslati jasan signal da se
međunacionalni problemi ne mogu rješavati silom i da agresija neće biti nagrađena. Treći je razlog
bio moralni: bosanski Muslimani su ugroženi i mora im se ili pomoći ili dozvoliti da se sami
obrane.153 Zimmermann je u ožujku 1994. odstupio s pozicije u State Departmentu, dijelom zbog
neučinkovite američke politike prema BiH, a dijelom iz osobnih razloga.
Tijekom predizborne kampanje, koja se uglavnom bazirala na domaćim problemima,
predsjednički kandidat Demokratske stranke Bill Clinton optuživao je Georgea Busha za pasivnost i
ravnodušnost prema stradavanju pučanstva u BiH i zahtijevao je agresivniju politiku SAD prema
ratu u BiH.154 Clinton je zahtijevao zračne udare protiv bosanskih Srba i obećao da će on ''učiniti
SAD katalizatorom za kolektivnu obranu od agresije''.155 Pitanje je bilo, kaže Holbrooke, hoće li
predsjednik Clinton uraditi ono što je kandidat Clinton predložio. Na molbu Clintonova izbornoga
stožera Richard Holbrooke je u kolovozu 1992. sastavio predstavku o bivšoj Jugoslaviji, u kojoj je
napomenuo da je politika Bushove administracije slaba i neprikladna, te da Clinton, bude li izabran,
mora Srbima poslati jasan i odlučan signal. U predstavci Holbrooke dalje piše:
''To nije izbor između Vijetnama i pasivnosti, kako je to prikazivala Bushova administracija.
Mnoge aktivnosti se mogu poduzeti sada [. . .]. Ne čineći ništa sada riskiramo da kasnije
uključivanje [u sukob] bude veće i skuplje.''156
Vijetnamski sindrom, odnosno strah od moguće eskalacije rata, velikog broja američkih
žrtava i debakla, bio je toliko prisutan u svijesti Bushove administracije, da ona nije htjela pokrenuti
nikakvu vojnu akciju, naročito u području gdje nisu bili ugroženi američki interesi, i naročito u
izbornoj godini. Osim političke i gospodarske izolacije SR Jugoslavije, Bushova administracija tako
ništa konkretno nije učinila da zaustavi rat u BiH.
Nakon što je Hrvatska 22. svibnja 1992. primljena u UN, predsjednik Tuđman je
predsjedniku Bushu zahvalio na američkoj podršci i zatražio uspostavu diplomatskih odnosa, ali oni
se neće uspostaviti do lipnja 1993. Stav Bushove administracije prema neovisnoj Hrvatskoj uvelike
je određivala hrvatska politika prema BiH. Sponzoriranje hercegbosanskih vlasti od strane Vlade
RH i prisutnost Hrvatske vojske na ratištima u BiH za SAD je bio nedvojbeni znak da Tuđman nije
odustao od podjele BiH. Američka administracija je kontinuirano prikupljala i slala glavnom tajniku
UN izvješća o povredama Ženevskih konvencija i kršenju humanitarnog prava u BiH. Kao

153
Zimmermann, str. 217-8.
154
Drew, Elizabeth. On the Edge. New York: Touchstone, 1995., str. 139.
155
Holbrooke, str. 42.
156
Ibid.
44
počinitelji zločina najčešće su se spominjali Srbi, ali nerijetko i Hrvati.157 U izvješću State
Departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu za 1992. godinu, u dijelu koji se odnosi na Hrvatsku,
registrirane su brojne povrede ljudskih prava te nehumani tretman ratnih zarobljenika.158 Pravna
država, čak ni na slobodnom teritoriju, nije posve funkcionirala, što je imalo negativan učinak na
hrvatsko-američke odnose. Hrvatska je, kaže Nobilo, tako sama sebi potkopavala izglede da postane
trajni partner i saveznik SAD na ovom prostoru.159

4. POLITIKA ADMINISTRACIJE BILLA CLINTONA PREMA REPUBLICI

HRVATSKOJ

4.1. Politika Clintonove administracije prema BiH 1993. godine

Administracija Billa Clintona naslijedila je od svoje prethodnice brojne vanjskopolitičke i

vojno-sigurnosne probleme. Bill Clinton, kao prvi posthladnoratovski predsjednik SAD, morao je u
kratkom roku odgovoriti na brojne izazove na drugačiji način od svojih hladnoratovskih
prethodnika. U svijetu nakon raspada sovjetskoga imperija Clinton je morao redefinirati američke
nacionalne interese, vanjsku politiku te prioritet i načine rješavanja vanjskopolitičkih problema.
Tijekom predizborne kampanje 1992. Clinton je artikulirao tri vanjskopolitičke inicijative koje će
poduzeti ako postane predsjednik SAD: modernizacija i restrukturiranje američkih vojnih i
sigurnosnih sposobnosti, jačanje uloge gospodarstva u međunarodnim odnosima i promicanje
demokracije u svijetu.160 Od samoga početka Clintonova predsjednikovanja bilo je jasno da će
najvažnija komponenta njegove vanjske politike biti američki gospodarski interesi: Clinton je SAD
vidio kao jednu veliku korporaciju koja se natječe na globalnome tržištu.161 Vanjska politika ipak
nije bila Clintonov prioritet i on je već u prvom službenom obraćanju naciji kao predsjednik najavio
unutarnjepolitička pitanja kao prioritetna.162 Tako je cijeli njegov prvi mandat prošao u traženju
adekvatne vanjskopolitičke strategije,163 jer je i sam izjavio da ''nisam ja ovamo došao zbog vanjske
politike''.164 Okretanje unutarnjoj politici i traženje prikladne vanjske politike izazvalo je brojne

157
Nobilo, str. 377.
158
Ibid, str. 380.
159
Ibid, str. 207.
160
Ambrose, str. 398.
161
Ibid, str. 402.
162
Čehulić, str. 65.
163
Ibid, str. 64.
164
Ambrose, str. 399.
45
kritike na račun Clintonove administracije, jer su krizna žarišta u svijetu, a najveće od njih – Bosna
– u srcu Europe, zahtijevala američko vodstvo u njihovom rješavanju. Međutim, Clintonova
amorfna vanjska politika i njegovo nesnalaženje na položaju vrhovnoga zapovjednika američkih
oružanih snaga165 nisu doveli do adekvatnih odgovora na svjetske sigurnosne izazove. Nije nevažno
ni to što vojni vrh iz više razloga nije bio zadovoljan svojim vrhovnim zapovjednikom. U početku
je samo ministar obrane Les Aspin bio Clintonov čovjek, a svi ostali u Pentagonu, od načelnika
Glavnoga stožera Colina Powella naniže, ostali su iz Bushove, dakle republikanske,
administracije.166 Uzajamno nepovjerenje Bijele kuće i Pentagona zasigurno je dodatno
razvodnjavalo vojno-sigurnosnu strategiju Clintonove administracije u početnom periodu.
Eskalacija rata u BiH, masovna stradavanja civilnoga, najviše muslimanskoga, pučanstva,
etničko čišćenje i koncentracioni logori dobivali su tijekom 1993. sve veći prostor u američkim
elektronskim i tiskanim medijima. Od kolovoza 1992., kada je novinar Roy Gutman u časopisu
Newsday objavio članak pod nazivom ''Bosanski logori smrti'', svjetska je javnost sve više
spoznavala da je u BiH na djelu genocid nad bosanskim Muslimanima i drugim nesrbima od strane
bosanskih Srba. Faktor CNN-a, medijsko pokrivanje ratnih strahota u BiH i utjecaj istoga na svijest
i stavove svjetske javnosti,167 odigrao je odlučujuću ulogu u evoluciji američke politike prema
prostoru bivše Jugoslavije, prvenstveno BiH i Hrvatske. No, ta evolucija nije bila ni brza ni laka.
Predsjednik Clinton bio je svjestan moralnoga imperativa za zaustavljanje rata u BiH i tijekom
predizborne kampanje žestoko je napadao Georgea Busha zbog pasivne politike prema bivšoj
Jugoslaviji. Međutim, nakon inauguracije Clinton se našao u poziciji u kojoj nije znao što učiniti i
kako učiniti ono što je zahtijevao tijekom predsjedničke kampanje. On nije bio dobar poznavatelj
vanjske politike, a situaciju je pogoršavala podijeljenost oko vanjske politike unutar njegova
tima.168 Veću angažiranost oko BiH zagovarali su Clintonov potpredsjednik Al Gore, savjetnik za
nacionalnu sigurnost Anthony Lake i veleposlanica SAD u UN Madeleine Albright. Lake je
smatrao da SAD moraju aktivno sudjelovati u zaustavljanju rata u BiH ne samo iz humanitarnih
razloga, već i iz strateških. Prvo, postojala je opasnost od prelijevanja rata preko granica BiH, što bi
u sukob moglo uvući Grčku i Tursku - pravoslavnu, odnosno islamsku članicu NATO-a. Drugo, u
kontekstu politike ''dvostrukoga zaprečavanja'' islamskih država Irana i Iraka, bilo je potrebno
pomoći bosanskim Muslimanima i tako pokazati da američka politika nije protuislamska.169 I treće,
uništenje BiH, članice UN, izravno bi ugrozilo načelo da se međunarodno priznate granice ne mogu

165
Ibid, str. 403.
166
Butorac, Tomislav. Clintonova doktrina. Danas, 30. 4. 1993., str. 49.
167
Vilović, Gordana. Utjecaj op-ed stranica New York Timesa na vanjsku politiku SAD-a u odnosu na države bivše
Jugoslavije. Zagreb: FPZ, 2001., str. 7.
168
Drew, str. 144.
169
Ibid.
46
mijenjati silom. Međutim, postojalo je nekoliko ograničenja američkome angažmanu: vijetnamski, a
nakon listopada 1993. i somalijski sindrom; strah da se ne antagonizira Rusija, koja je, kao
pravoslavna zemlja, bila naklonjena Srbima i, što je važnije, ima pravo veta u Vijeću sigurnosti; te
mogući štetni učinci aktivnije uloge u BiH na Clintonovu domaću politiku.170 Također, Clinton nije
htio da SAD vojno djeluju unilateralno, a multilateralno nisu mogle djelovati zbog odbijanja
Francuske i Velike Britanije da vojno djeluju u BiH, jer su već imale svoje postrojbe u sklopu
mirovne misije u BiH. Iz istoga razloga propala je i Clintonova inicijativa ''lift and strike'', koja je
uključivala ukidanje embarga na uvoz oružja za bosanske Muslimane i zračne udare NATO-a po
položajima bosanskih Srba, prvenstveno oko Sarajeva. Državni sekretar Warren Christopher bio je
izričito protiv većega američkog angažmana u BiH i smatrao je da Clinton ne treba slati američke
postrojbe u ''streljanu'' dok su na djelu drevne mržnje između Srba, Hrvata i Muslimana.171 Nakon
propale inicijative ''lift and strike'' Christopher je BiH htio maknuti sa dnevnoga reda. Za razliku od
Christophera, Anthony Lake je smatrao da su u BiH na kušnji kredibilitet NATO-a, odnosi između
SAD i Europe, kao i njihovi odnosi sa islamskim zemljama i da zato SAD moraju djelovati u
BiH.172 Ministar obrane SAD Les Aspin otvoreno je upozoravao Clintona da ''ako NATO to ne
učini, stvarno se morate pitati čemu služi NATO''.173 Već je Bushova administracija naglašavala da
NATO mora redefinirati svoju svrhu u promijenjenim okolnostima nakon završetka hladnoga rata.
Štoviše, morala se opravdati američka vojna nazočnost u Europi sada kada je nestala sovjetska
opasnost.174 Međutim, po izbijanju rata u bivšoj Jugoslaviji SAD su, umjesto da djeluju kroz
instituciju koju su htjeli modificirati u skladu sa promijenjenim sigurnosnim kontekstom, rješavanje
krize prepustile prvo EZ-u, a potom jednako neučinkovitom UN-u.175 O podvojenosti Clintonove
administracije u pristupu bosanskome problemu Ljubomir Čučić piše:
''Jedan od rezultata te nedosljedne i kompromitirajuće politike američkoga State
Departmenta prema Bosni bila je oštra polarizacija između Bijele kuće i Kongresa. Podjele
su se uvećale čak i unutar izvršne grane vlasti kulminirajući ostavkom bez presedana pet
dužnosnika State Departmenta.''176
U siječnju 1993. mirovni posrednici u BiH Cyrus Vance u ime UN i Lord Owen u ime EZ
predložili su zaraćenim stranama mirovni plan koji je BiH podijelio na deset kantona po manje-više
etničkim linijama. Hrvati u BiH plan su oduševljeno prihvatili, a nakon početnoga odbijanja

170
Drew, str. 145.
171
Ibid, str. 162.
172
Ibid, str. 277.
173
Ibid, str. 282.
174
Xhudo, Gazmen. Diplomacy and Crisis Management in the Balkans. Houndmills, Basingstoke and London:
MacMillan Press, Ltd., 1996., str. 91.
175
Ibid.
176
Čučić, str. 73.
47
prihvatio ga je u ime Muslimana i Predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Kada su
bosanski Srbi odbili plan Clintonova administracija ga je također odbacila. U samo nekoliko dana
Clinton je odustao i od Vance-Owenova mirovnoga plana i od politike ''lift and strike''.177 Američka
podrška Vance-Owenovu planu izostala je dijelom zato što je plan nagrađivao srpsku politiku
etničkoga čišćenja, a dijelom zbog brige kakve bi obveze SAD morale preuzeti u provođenju toga
plana.178 Plan je predviđao 50 000 vojnika međunarodnih mirovnih snaga na terenu, od čega bi
polovica bili Amerikanci, što američka javnost, smatrao je Clinton, ne bi odobravala.179
Kao i u slučaju Hrvatske 1991. godine, i u slučaju BiH izostala je artikulirana i učinkovita
američka politika, te jedinstvo članica NATO-a u formuliranju strategije za okončanje bosanskoga
sukoba. Strah od angažiranja imao je za izravnu posljedicu neizrecivu ljudsku tragediju koja se
odigravala na terenu. Iako je Clinton izrazito emotivno doživljavao CNN-ove izvještaje sa terena,
tijekom prve godine svoga predsjednikovanja nije uspio nametnuti američko vodstvo i učinkovito
okončati krvavi rat u BiH. Američki diplomati tada su napominjali da bitni strateški interesi SAD
nisu ugroženi sve dok se srpski ekspanzionizam ostvaruje prema zapadnom dijelu bivše
Jugoslavije.180 Tek ako se rat proširi na jug i jugoistok bivše Jugoslavije, dakle prema južnom krilu
NATO-a, SAD bi se zbog savezničkih obveza prema Grčkoj i Turskoj odlučnije angažirale.181
O nedostatku američkoga vodstva i inicijative Elizabeth Drew kaže:
''Bez vodstva SAD-a saveznici su ostali u zbrci. Štogod je bilo ispravno učiniti u Bosni [. . .]
pogrešno je bilo imati tako nedosljednu politiku, ili nikakvu politiku uopće. Predsjednik je
previše pričao o tome što će učiniti – i onda to nije učinio. Cijena po njegov, i [američki],
kredibilitet bila je potencijalno velika.''182
Bojažljiva i nesigurna183 u definiranju američke uloge u rješavanju sukoba u BiH,
Clintonova administracija pokušavala je riješiti problem minimalističkim mjerama, prepuštajući
glavne odluke Vijeću sigurnosti UN. Rezolucije koje je Vijeće sigurnosti donijelo tijekom 1992. i
1993. – o zaštiti sarajevske zračne luke, zaštiti konvoja sa humanitarnom pomoći, uspostavi zone
zabrane leta iznad BiH, te proglašenje opkoljenih muslimanskih enklava ''zaštićenim zonama''
(''safe-havens'') – nisu se poštivale na terenu i nisu bile djelotvorne u zaustavljanju agresije na BiH.
U svibnju 1993., nakon propasti ''lift and strike'' inicijative, ministri vanjskih poslova SAD,
Velike Britanije, Francuske, Španjolske i Rusije potpisali su tzv. ''Joint Action Plan'', prema kojem

177
Silber i Little, str. 287.
178
Nobilo, str. 599.
179
Silber i Little, str. 288.
180
Luburović, Željko. Dramatična faza krize. Danas, 25. 6. 1993., str. 19-21.
181
Ibid.
182
Drew, str. 284.
183
Xhudo, str. 91.
48
su se navedene zemlje obvezale štititi ''zaštićene zone'' i silom ako je potrebno.184 Taj plan je, u
stvari, bio potreban zemljama potpisnicama da bi umirile vlastitu savjest zbog svoje neučinkovitosti
i da bi ''dokazale'' da se oko politike prema BiH ipak mogu složiti. ''Joint Action Plan'' prebacio je
težište politike prema BiH sa intervencije na zadržavanje sukoba u postojećim okvirima, bez stvarne
učinkovitosti na terenu.185
Zgrožen snimkama stradavanja civilnoga pučanstva u Sarajevu i drugim opkoljenim
enklavama, predsjednik Clinton je u srpnju 1993. zatražio od Christophera, Lakea i Aspina da
razrade moguće opcije američke intervencije, uključujući i upotrebu američkih kopnenih
postrojbi.186 Clinton je sve više uviđao da bi za njega ''neintervencija za zaustavljanje rata u BiH
mogla imati dimenzije poraza bez rata''.187 Nakon što je Pentagon odbacio uporabu kopnenih
postrojbi kao pogibeljnu, Clinton je zatražio zračne udare protiv bosanskih Srba. Međutim, osnovno
pitanje bilo je tko će zaprijetiti zračnim udarima i tko će ih provesti.188 Moralo se djelovati
multilateralno, a to je i usporavalo i razvodnjavalo Clintonovu inicijativu. Da bi naglasio američku
odlučnost u rješavanju bosanske krize, Anthony Lake je jasno upozorio Francuze i Britance:
''[. . .] da je budućnost [NATO-a] na kušnji. Ako se ništa ne učini i Sarajevo padne, NATO
summit predviđen za siječanj 1994. bit će farsa, a transatlantski odnosi bit će ozbiljno
narušeni. Štoviše, naglasio je Lake, pomirenje sa etničkim čišćenjem bosanskih Muslimana
imat će široke implikacije za zapadne interese širom muslimanskoga svijeta.'' 189
Na maratonskoj sjednici Sjevernoatlantskoga vijeća (NAC) u Bruxellesu 2. kolovoza
kompromisno je odlučeno da će NATO poduzeti zračne udare protiv bosanskih Srba, ako ovi
nastave opsadu Sarajeva i opkoljenih muslimanskih enklava, ali da će odluka o pokretanju zračnih
udara biti isključivo u nadležnosti glavnoga tajnika UN. To načelo ''dvostrukoga ključa''
zapovijedanja pokazat će se jednako neučinkovitim kao i prijašnje inicijative, a generalni tajnik UN
Boutros Boutros-Ghali, pravoslavni egipatski Kopt, postat će ''glavnim kočničarem oštrijih primjena
rezolucija UN''.190 Tako je američka inicijativa završila sa daleko većom ulogom UN nego što je
Clintonova administracija to htjela. Krajem 1993., kada je postalo evidentno da je međunarodna
zajednica neučinkovita u zaustavljanju rata, Clinton je jasno rekao da će za svako američko
uključivanje u primjenu mirovnoga plana za BiH, osim jasnoga cilja, izlazne strategije i podrške
Kongresa, on zahtijevati i NATO, odnosno američko, zapovjedništvo.191

184
Drew, str. 162.
185
Daalder, Ivo, H. Getting to Dayton. Washington, D. C.: Brookings Institution Press, 2000., str. 19.
186
Ibid.
187
Tomašević, Silvije. Clinton mimo Ghalija. Danas, 6. 8. 1993., str. 38-39.
188
Daalder, str. 21.
189
Ibid.
190
Tomašević, str. 38-9.
191
Nobilo, str. 620.
49
 Situacija u Somaliji, gdje su američke kopnene postrojbe bile angažirane u sklopu
humanitarne misije UN od prosinca 1992., također se nepovoljno odrazila na američko vojno
angažiranje u BiH. U loše izvedenoj akciji u Mogadishuu 3. listopada 1993. ubijeno je osamnaest
američkih rendžera, srušena su dva Blackhawk helikoptera, a golo tijelo ubijenoga američkoga
pilota vučeno je ulicama Mogadishua pred TV-kamerama. Clinton je morao ili staviti situaciju u
Somaliji pod kontrolu ili povući američke trupe iz Somalije ako je želio dobiti odobrenje Kongresa
za angažiranje u BiH. Tako se kriza u Somaliji izravno ticala bosanske krize192 pa je Clinton
odlučio povući američke postrojbe iz Somalije do kraja ožujka 1994.
Clintonovoj administraciji probleme je stvarao i Haiti, gdje je demokratski izabrani
predsjednik Aristide zbačen s vlasti vojnim pučem 1991., a zemljom zavladao kaos. Kada su se u
listopadu 1993. američke i kanadske mirovne postrojbe htjele iskrcati u glavnom gradu Haitija Port-
au-Princeu, razjarena gomila odana vojnoj hunti zaprijetila je da će ''napraviti novu Somaliju'', pa su
se mirovne postrojbe povukle.193 Zbog problema u Somaliji i na Haitiju Clintonov entuzijazam da
preuzme vodstvo glede bosanske krize krajem 1993. prilično je splasnuo.194 Pojavivši se u
studenome te godine u emisiji Meet the Press, Clinton se požalio da su ''vijesti prepune Bosne,
Somalije i Haitija. Bio je to jasan znak da je mislio da se njegova vanjska politika loše vodila''.195
Na politiku Clintonove administracije prema BiH tijekom 1993. godine utjecali su
Clintonova osobna neodlučnost i nesnalažanje u vanjskoj politici, razjedinjenost unutar njegova
vanjskopolitičkoga tima oko načina djelovanja u BiH, zategnuti odnosi između Clintona i
Pentagona, razlike u stavovima između SAD i njezinih saveznika u NATO-u, nemogućnost NATO-
a da djeluje bez koordinacije sa UN, te konačno američki debakl u Somaliji i kriza na Haitiju, koji
su se izravno reflektirali na američko angažiranje u BiH. Zbog svih navedenih razloga Bill Clinton
1993. godine nije uspio formulirati jasnu diplomatsku i vojnu strategiju kojima bi, kao predsjednik
jedine svjetske supersile, zaustavio rat u BiH.

192
Drew, str. 323.
193
Ambrose, str. 405.
194
Brune, Lester, H. The US and Post-Cold War Interventions. Claremont: Regina Books, 1998., str. 100.
195
Drew, str. 337.
50
 4.2. Politika Republike Hrvatske prema BiH 1992-1993

Hrvatska politika prema BiH u razdoblju 1992-93 bila je ambivalentna i netransparentna, i

međunarodni položaj Hrvatske, a napose hrvatsko-američki odnosi, uvelike su ovisili o prirodi i
stupnju involviranosti hrvatskoga vodstva u ratu u BiH. Hrvatska je podržala referendum o
neovisnosti BiH i pozvala hrvatski narod u BiH da u njemu sudjeluje, priznala neovisnost BiH, te
zbrinjavala na tisuće izbjeglica iz BiH.196 Unatoč tome, događaji na terenu tijekom 1992. i 1993.
godine doveli su do toga da Hrvatska postane talac svoje politike prema BiH i da se protiv nje
uvedu tihe gospodarske sankcije.197 Mario Nobilo takvu politiku prema BiH naziva ''istočnim
grijehom'' Hrvatske.198 Ideje o podjeli BiH i zločini pojedinih postrojbi HVO-a protiv civilnoga
muslimanskoga pučanstva činili su hrvatsku politiku prema BiH dvoličnom, jer je Hrvatska
deklarativno poštivala teritorijalni integritet i suverenitet BiH i maksimalno se koristila statusom
žrtve srbijanske agresije.199 Za razliku od srbijanskoga predsjednika Miloševića, hrvatski
predsjednik Franjo Tuđman nije skrivao svoje planove o podjeli BiH. Naprotiv, o tome je otvoreno
govorio zaprepaštenim stranim diplomatima. Warren Zimmermann piše kako mu je u siječnju 1992.
Tuđman govorio da Muslimani žele uspostaviti islamsku fundamentalističku državu, da je i
katoličko i pravoslavno pučanstvo ugroženo i da je stabilni Balkan moguć samo ako se granice BiH
promijene.200 Kada mu je Zimmermann odgovorio da će se SAD usprotiviti podjeli BiH, Tuđman je
optužio SAD da ne uviđaju muslimansku opasnost. Zimmermann je na kraju poručio Tuđmanu:

196
Nobilo, str. 547.
197
Ibid, str. 537.
198
Ibid.
199
Ibid, str. 543.
200
Zimmermann, str. 181-2.
51
 ''[. . .] ako [Tuđman] pokušava tražiti kompenzaciju u Bosni za srpska osvajanja u Hrvatskoj,
ne može očekivati nikakvu podršku (zero support) Sjedinjenih Država.''201
Koliko je i je li Tuđman uopće bio spreman trgovati teritorijima, po načelu istočna Slavonija
za zapadnu Hercegovinu na primjer, ne može se sa sigurnošću tvrditi, ali mu je moralo biti jasno da
ne može tražiti poštivanje teritorijalnoga integriteta Hrvatske ako Hrvatska ne poštuje teritorijalni
integritet druge zemlje. Tuđmanova teza bila je da je BiH umjetna tvorevina Turskoga carstva koju
su obnovili komunisti kao tampon-zonu između Hrvatske i Srbije.202 To možda i jest povijesna
činjenica, ali 1992. godine republičke granice postale su državne i nikakvo prekrajanje granica nije
bilo moguće. Mario Nobilo navodi tri razloga iz kojih je Tuđman želio podijeliti BiH:
1. Tuđman je bio opsjednut fikcijom Banovine Hrvatske i smatrao je da su sadašnje granice
Hrvatske ''neprirodne''; osim toga htio je vratiti dug hercegovačkoj struji u HDZ-u, koja
mu je pomogla u usponu i učvršćivanju njegove osobne vlasti;
2. Tuđman je vidio Hrvatsku kao predziđe kršćanstva koje brani zapadnu civilizaciju, prije
svega od islamskoga fundamentalizma, a tek onda i od pravoslavlja;
3. Tuđman je podjelom BiH nastojao namiriti Miloševića teritorijima, dobiti predah
najprije do međunarodnoga priznanja, a zatim do stjecanja saveznika i stvaranja snažne
vojske.203
Takva Tuđmanova politika izravno je štetila ne samo međunarodnom položaju Hrvatske, već
i Hrvatima u BiH, ponajviše Hrvatima u srednjoj Bosni, koji nisu prihvaćali ideju o podjeli BiH.
Ključni problem sa aspekta međunarodnoga prava bila je nazočnost Hrvatske vojske na teritoriji
BiH. Nazočnost HV-a u BiH bila je temeljena na sporazumu o bilateralnoj vojnoj suradnji između
dvije zemlje, potpisanog u Zagrebu 21. srpnja 1992., i na aneksu potpisanom u New Yorku 23.
rujna 1992.204 Međutim, zbog sukoba između Hrvata i Muslimana u Mostaru i srednjoj Bosni, te
ubojstva muslimanskih civila u Ahmićima i Stupnom Dolu od strane postrojbi HVO-a, Alija
Izetbegović je relativizirao obrambene sporazume između Hrvatske i BiH, dok su najbliži saveznici
Hrvatske, SAD i Njemačka, počeli osuđivati hrvatsku politiku u BiH, te čak otvoreno nazivati
nazočnost HV-a u BiH agresijom. O zločinima hrvatskih postrojbi u BiH te o odgovornosti hrvatske
vlade za njih govorio je u rujnu 1993. i veleposlanik SAD u Hrvatskoj Peter Galbraith u emisiji
Newsletter radija BBC:
''Clintonova administracija dosljedno i snažno izražava svoju veliku zabrinutost zbog
brojnih akcija HVO-a, gdje se evidentno kršilo međunarodno pravo. Te akcije su:

201
Ibid, str. 183.
202
Ibid.
203
Nobilo, str. 544.
204
Ibid, str. 597.
52
 granatiranje civila u istočnom Mostaru, zatočenički logori, upotreba hrane kao oružja
i blokiranje humanitarnih konvoja. To je snažno priopćeno hrvatskoj vladi.''205
Hrvatsko-muslimanski sukob odgađao je i rješavanje problema zajedničkoga zapovjedništva
svih postrojbi koje sudjeluju u obrani BiH od srpske agresije.206 Bilo je, naime, potrebno formirati
zapovjedništvo koje bi objedinilo Glavni štab Armije BiH i Glavni stožer HVO-a. Američka
administracija inzistirala je na zajedničkom zapovjedništvu ABiH i HVO-a i postavljala je to kao
jedan od uvjeta za ukidanje embarga na uvoz oružja u BiH.207 Međutim, to se tijekom 1993. nije
moglo postići zbog razlika između Hrvata i Muslimana u načinu formiranja zajedničkoga
zapovjedništva i vertikalne linije zapovijedanja. Iako je tijekom 1993. potpisano nekoliko primirja
između ABIH i HVO-a, sukobi su nastavljeni tijekom cijele godine, što je izravno štetilo
međunarodnom položaju Hrvatske, a na unutarnjem planu onemogućavalo je proces reintegacije
okupiranih, odnosno UNPA područja, u ustavnopravni poredak RH. Odnosi između Hrvatske i BiH
te između Hrvata i Muslimana u BiH počet će se poboljšavati tek potpisivanjem Washingtonskih
sporazuma u ožujku 1994.

205
The US and Croatia, str. 11.
206
Šabić, Ivan. Dva puta do jednog zapovjedništva. Danas, 2. 4. 1993., str. 30-1.
207
Ibid.
53
 4.3. Politika Clintonove administracije prema Republici Hrvatskoj u periodu siječanj 1993 –
ožujak 1994

Od stupanja Billa Clintona na mjesto predsjednika SAD u siječnju 1993. do potpisivanja

Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. američka administracija bila je izrazito kritički
nastrojena prema Hrvatskoj. Zbog politike podjele BiH, hrvatsko-muslimanskoga rata i nazočnosti
HV-a u BiH hrvatsko-američki odnosi bili su 1993. godine na niskoj razini. Unatoč tome,
Clintonova administracija nije pribjegavala kaznenim mjerama protiv Hrvatske, nego je na
konstruktivan način željela postići ne samo rješenje za Hrvatsku, već cjelovito rješenje za krizu u
bivšoj Jugoslaviji. Potezi američke administracije bili su usmjereni prije svega na zaustavljanje
hrvatsko-muslimanskoga sukoba u BiH te na postizanje mirne reintegracije područja Hrvatske pod
srpskom okupacijom. Da bi se to postiglo, Clintonova administracija je od Hrvatske zahtijevala
priznavanje teritorijalnoga integriteta BiH, povlačenje HV-a iz BiH, zatvaranje zatočeničkih logora
na teritoriju pod kontrolom HVO-a i prestanak sukoba između Hrvata i Muslimana u BiH.
Američka politika prema Hrvatskoj prošla je od 1991. do 1993. razvojnu liniju od
prvobitnog nepriznavanja hrvatske neovisnosti do neprihvaćanja nasilnoga prekrajanja bivših
republičkih, a sada državnih granica. To je značilo da SAD ne prihvaćaju rezultate srbijanske
agresije na Hrvatsku, odnosno ne priznaju legitimitet tzv. ''Srpskim autonomnim oblastima'' u
Hrvatskoj. Hrvatska je prepoznala promjenu u američkoj vanjskoj politici i sa zadovoljstvom
primila veće američko angažiranje u krizi na području bivše Jugoslavije. Bilo je jasno da će
Hrvatska samo uz američku pomoć moći reintegrirati okupirana područja i okončati rat.
Predsjednik Tuđman je u pismu predsjedniku Clintonu u siječnju 1993. tražio da nova

54
 administracija pokaže u ''ovom kriznom žarištu vodstvo u svjetskim poslovima.208 U siječnju 1993.
tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova RH dr. Ivo Sanader je izjavio:
''Hrvatska će nastojati s novom američkom administracijom pokušati uspostaviti bolju
suradnju negoli s bivšom. Hrvatska politika više i izravnije se počela angažirati prema
američkoj strani. To je najveća zadaća hrvatske diplomacije u ovom trenutku.''209
Hrvatska diplomacija imala je u tom trenutku tešku zadaću, jer, unatoč tome što je američka
politika prema Hrvatskoj evoluirala u pozitivnom smjeru, Clintonova administracija bila je razapeta
između nasljeđa propale balkanske politike prethodne administracije, pragmatične igre europskih
država i Clintonovih predizbornih obećanja o zaokretu Washingtona u pristupu krizi u bivšoj
Jugoslaviji. Strateški interesi SAD i dalje su ostali stožerne odrednice američke vanjske politike,
kojima je Clintonova demokratska administracija dodala i moralnu komponentu, odnosno zaštitu
ljudskih prava.210
Ključni događaj u hrvatsko-američkim odnosima 1993. godine bila je uspostava
diplomatskih odnosa između dviju zemalja. Prvi veleposlanik SAD u Hrvatskoj bio je Peter
Galbraith, koji je predsjedniku Tuđmanu uručio vjerodajnice 28. lipnja 1993. Galbraith je bio član
senatskoga Odbora za vanjske poslove i dobro je poznavao situaciju u Hrvatskoj i BiH, jer je
tijekom 1991. i 1992. četiri puta dolazio u ovo područje.211 Zagovarao je priznanje Hrvatske 1991.
godine i bio je prvi dužnosnik neke vlade koji je javno progovorio o srpskome etničkom čišćenju u
BiH 1992.212 Predajući vjerodajnice predsjedniku Tuđmanu veleposlanik Galbraith je istaknuo kako
će SAD ustrajati
''[. . .] da se vrate sva područja vaše zemlje pod hrvatsku kontrolu. Mi vas potičemo da
nastavite mirnim putem do toga cilja. Hrvatska igra važnu ulogu u rješavanju krize u BiH.
Nadamo se i očekujemo da će Hrvatska učiniti sve što je u njenoj moći da zaustavi
besmisleno nasilje i dovede do mirnoga rješenja konflikta [. . .]''213
Dva najvažnija momenta u Galbraithovoj izjavi su, svakako, američko poštivanje
teritorijalne cjelovitosti Hrvatske i nastojanje da se zaustavi hrvatsko-muslimanski sukob u BiH. Da
bi potvrdio svoje stavove veleposlanik je dva tjedna nakon svoga dolaska u Hrvatsku otišao u
Vukovar, tada još pod srpskom okupacijom. Zgrožen razmjerima razaranja Galbraith je na tiskovnoj
konferenciji u Osijeku 15. srpnja 1993. izjavio da je uništenje Vukovara ratni zločin i da se etničko
čišćenje nesrpskoga pučanstva u hrvatskome Podunavlju nastavlja uz pomoć UNPROFOR-a. Iako

208
Nobilo, str. 259.
209
Hrvatski kompas cilja Ameriku. Intervju s Ivom Sanaderom. Vjesnik, 31. 3. 1993., str. 9.
210
Zubčić, Vlatko. Sve, samo ne marinci u balkanskom blatu. Vjesnik, 7. 2. 1993., str. 7-8.
211
The US and Croatia, str. 13.
212
Ibid.
213
Ibid, str. 5.
55
je smatrao da se Srbi od tamo neće moći otjerati bez sile, zaključio je da je ''jedino prihvatljivo
rješenje vratiti ovo područje Hrvatskoj''.214 Galbraith je također posjetio i područje Prevlake da bi
potvrdio kako SAD poštuju ''teritorijalni integritet zemlje koja se zaista prostire od Dunava do [. . .]
Boke kotorske''.215
Peter Galbraith došao je u Hrvatsku obaviti nekoliko važnih zadaća:
1. zaustaviti hrvatsko-muslimanski rat u BiH;
2. uspostaviti primirje na bojištima u Hrvatskoj;
3. osigurati politički dogovor između hrvatske vlasti i pobunjenih Srba;
4. stvoriti pretpostavke za mirnu reintegraciju okupiranih područja RH.
Galbraith je započeo svoj mandat u Hrvatskoj u jeku hrvatsko-muslimanskoga rata u BiH.
On je i riječima i djelima pokazao od početka kako SAD poštuju teritorijalni integritet Hrvatske.
Stoga je u ime svoje vlade zahtijevao od Hrvatske da poštuje teritorijalni integritet BiH, što je
značilo da SAD zahtijevaju da HV napusti teritorij BiH, odnosno da Tuđman odustane od ideje o
podjeli BiH. Ističući nužnost prestanka sukoba između Hrvata i Muslimana veleposlanik Galbraith
se odlučio na praktične korake, te je zajedno sa hrvatskim ministrom vanjskih poslova Matom
Granićem pridonio zatvaranju zatočeničkih logora pod kontrolom HVO-a i razmjeni zatočenika
između HVO-a i A BiH. U kasno ljeto 1993. Galbraith i Clintonov posebni izaslanik za bivšu
Jugoslaviju Charles Redman inicirali su razgovore između predsjednika Tuđmana, ministra Granića
i bosanskoga premijera Silajdžića o mogućim rješenjima za zaustavljanje hrvatsko-muslimanskoga
sukoba.216 U rujnu 1993. ta je inicijativa rezultirala provizornim dogovorom o stvaranju Federacije
Hrvata i Muslimana u konfederaciji sa Hrvatskom. Međutim, pregovori između Granića i
Silajdžića, od kojih su mnogi održani u američkom veleposlanstvu u Zagrebu, su propali zbog
intenziviranja sukoba u BiH, uključujući i ubojstva Muslimana u lašvanskoj dolini te rušenje
Staroga mosta u Mostaru.217 Zaustavljanje hrvatsko-muslimanskoga sukoba i napori za izgradnju
hrvatsko-muslimanskoga savezništva postat će u narednim mjesecima prioritet američke balkanske
politike, što će rezultirati potpisivanjem Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. Pritisak
američke administracije, preko veleposlanika Galbraitha i Redmana, pojačat će se početkom 1994.,
kada će u hrvatskoj politici prema BiH doći do preokreta, odnosno do stvaranja hrvatsko-
muslimanskoga savezništva pod patronatom SAD.
Do kraja 1993. niti EU niti SAD nisu našle učinkovit odgovor na krizu u bivšoj Jugoslaviji.
U politici međunarodne zajednice prema ''jugoslavenskoj krizi'' bile su do tada jasne dvije stvari: (1)

214
Ibid, str. 8.
215
Ibid, str. 10.
216
Ibid, str. xiv.
217
Ibid.
56
da EU nije sposobna riješiti tu krizu i (2) da nedostaje američko vodstvo. Obje strane bile su na
udaru kritike javnosti, koja je zahtijevala brže i učinkovitije rješavanje toga gorućeg problema ''u
dvorištu Europe''. New York Times je pisao polovinom 1993. o europskoj neslozi i neučinkovitosti:
''Stalno inzistiranje Londona i Pariza da je Bonn kriv [za raspad Jugoslavije] odražava
oživljavanje povijesnih europskih suparništava. Po pitanju Balkana EU ostaje toliko
podijeljena nacionalnim i povijesnim suparništvima da ne može ponuditi suvislo vodstvo ili
čak sljedbeništvo.''218
O Clintonovoj nesigurnosti i bojažljivosti da preuzme vodstvo u rješavanju krize iste novine
su krajem 1993. napisale:
''Američka vlada, poput Poncija Pilata, daje sve od sebe kako bi oprala ruke od bosanske
tragedije. Politika predsjednika Clintona očigledno je ne činiti i ne govoriti ništa o toj temi u
nadi da će Amerikanci na to zaboraviti.''219
Krajem 1993. i početkom 1994. Clinton više nije mogao prati ruke od krize na području
bivše Jugoslavije. Pritisnut kritikama javnosti i sve većim razmjerima bosanske tragedije, kao i
neriješenom situacijom u Hrvatskoj, Clinton je morao preuzeti vodstvo. Iako je državni sekretar
SAD Warren Christopher u studenom 1993. izjavio kako ''televizijske slike [rata u BiH] neće biti
zvijezda vodilja američke vanjske politike'',220 upravo su snimke masakra na sarajevskoj tržnici u
veljači 1994. pokrenule američku mirovnu inicijativu, čiji je prvi veliki uspjeh bio potpisivanje
Washingtonskih sporazuma.
Generalno gledajući, američka politika prema Hrvatskoj i BiH 1993. godine kretala se u dva
odvojena pravca (twin tracks): (1) traženje rješenja putem pregovora sa zaraćenim stranama,
poglavito sa Hrvatima i Muslimanima, i (2) osnivanje Međunarodnoga kaznenog suda, koji bi sudio
optuženima za ratne zločine počinjenima na području bivše Jugoslavije. Vijeće sigurnosti je, uz
iznimno zalaganje američke veleposlanice u UN Madeleine Albright, 22. veljače 1993. usvojilo
Rezoluciju 808, kojom se osniva Međunarodni sud za ratne zločine i ozbiljna kršenja
međunarodnoga humanitarnog prava počinjenih na području bivše Jugoslavije od 1991. godine.221
Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. Vijeće sigurnosti je proširilo ingerencije Suda na period od 1.
siječnja 1991., što je bilo od posebne važnosti za Hrvatsku, u kojoj su se najteži srpski ratni zločini
dogodili upravo tijekom 1991. godine. Da bi se osobno uvjerila u razmjere ratnih strahota,
veleposlanica Albright je, kao prvi član Clintonove vlade, 6. siječnja 1994. posjetila Hrvatsku.
Zajedno sa veleposlanikom Galbraithom i pomoćnikom državnoga sekretara SAD za ljudska prava

218
Unger, David. Germany is not to blame for Bosnia. New York Times, 7. 6. 1993., Section A, str. 16.
219
Lewis, Anthony. Death of a dream. New York Times, 31. 12. 1993., Section A, str. 29.
220
Woodward, Susan, L. Balkan Tragedy. Washington, D. C.: The Brookings Institution, 1995., str. 324.
221
Ibid, str. 410.
57
Johnom Shattuckom Albrightova je obišla Vukovar i masovnu grobnicu na Ovčari. Na povratku u
Zagreb izjavila je kako je američka vlada
''[. . .] posebno zabrinuta zbog problema ratnih zločina. [. . .] Mi smatramo Međunarodni
kazneni sud i rješavanje tih pitanja integralnim dijelom mirovnog procesa. [. . .] To je dio
politike vlade Sjedinjenih Država glede rješavanja tragedije u bivšoj Jugoslaviji.''222
Kada već nisu mogle riješiti uzroke tragedije, SAD su barem mogle rješavati njene
posljedice na način da kazne individualne počinitelje ratnih zločina, pomognu osposobiti žrtve
srbijanske agresije da se same obrane i oslobode okupirana područja, te na taj način operu savjest za
pasivno promatranje zločinačke politike Slobodana Miloševića i JNA. Tijekom 1993. SAD su
donirale $3 mil. za pokretanje i funkcioniranje Haaškoga tribunala, a John Shattuck je najavio još
$25 mil. direktne američke potpore Tribunalu u ljudstvu i materijalnim sredstvima.223 Predsjednik
Tuđman obećao je punu suradnju sa Haaškim tribunalom. Do kraja 2003. većina optuženih za ratne
zločine našla se u Haagu, gdje su ili osuđeni ili oslobođeni zbog nedostatka dokaza ili se protiv njih
vodi proces, kao u slučaju Slobodana Miloševića. Na slobodi su još, među ostalim, najtraženiji
optuženici Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Hrvatska je u proteklih deset godina pokazala punu
kooperativnost sa Haaškim tribunalom, a jedini izuzetak predstavlja nemogućnost uhićenja haaškog
optuženika odbjegloga generala Ante Gotovine.
Početkom 1994. američka politika prema Hrvatskoj i BiH ulazila je u novu fazu u kojoj je
konačno Clintonova administracija demonstrirala i snagu, uglavnom diplomatsku, i odlučnost da se
uhvati ukoštac sa ''jugoslavenskom krizom'', i metode kojima će nastojati postići pravedan i trajni
mir na ovim prostorima. Iako će proći još gotovo dvije godine do završetka rata u Hrvatskoj i BiH,
promjena američke strategije je, nakon tri godine neučinkovite i mlake vanjske politike, uistinu bila
obećavajuća. To je nagovijestio i veleposlanik Galbraith, koji je u govoru na forumu u Zagrebu 17.
veljače 1994. izdvojio četiri momenta američke politike prema krizi do tada:
''Prvo, mi [SAD, op.a.] smo jasno označili agresora i poduzeli ozbiljne korake da ukažemo
[Srbiji] na ludost njenih akcija. [. . .]
Drugo, priznali smo države koje su nastale raspadom Jugoslavije i naglasili našu predanost
jedinstvu i teritorijalnom integritetu tih nacija. Naš cilj je objasniti Srbiji da se ne može
nadati Velikoj Srbiji. [. . .]
Treće, Sjedinjene Države su uložile velike napore da pokušaju ublažiti posljedice katastrofe
za narode ovoga područja. Za postizanje toga cilja doprinijeli smo međunarodnoj pomoći
više nego ijedna druga zemlja. [. . .]

222
The US and Croatia, str. 13.
223
Ibid, str. 14.
58
 Kao četvrti dio naše strategije, Sjedinjene Države inzistiraju na prestanku ubijanja u Bosni.
Za postizanje toga cilja spremni smo poduzeti sve potrebne korake uključujući sada, u
slučaju Sarajeva, i upotrebu sile.''224
Ovdje je potrebno prokomentirati Galbraithove teze. Kao prvo, SAD jesu identificirale
agresora, ali nisu ništa učinile da ga spriječe u realizaciji njegovih ciljeva. Tek kada je agresor
''pretjerao'' u provođenju svoje sulude politike, američka administracija je reagirala, ali tek
političko-gospodarskim polumjerama protiv Srbije. Drugo, SAD jesu priznale Sloveniju, Hrvatsku i
BiH, ali u slučaju Hrvatske to je priznanje bilo zakašnjelo, a u slučaju BiH američko priznanje nije
automatski jamčilo i sprečavanje rata. Treće, ''ublažavanje posljedica katastrofe'' bili su licemjerni
potezi u svrhu pranja vlastite savjesti ''da se nešto ipak činilo'' u jeku srbijanske agresije i hrvatsko-
muslimanskoga rata. Ovdje je ipak važno vrijeme održavanja Galbraithova govora: polovinom
veljače 1994. već je u tijeku promjena američke strategije. Nova američka inicijativa, pokrenuta
ultimatumom NATO-a, ubrzo će dovesti do preokreta u rješavanju krize. Ključne Galbraithove
riječi su ''upotreba sile'', pri čemu se ipak više radilo o upotrebi diplomatske nego vojne sile. Upravo
je sila nedostajala da bi se došlo do zadovoljavajućih rješenja. Američka administracija je tada po
prvi puta upotrijebila metodu prisilne diplomacije, odnosno prisiljavanje strana u pregovorima na
ustupke kako bi se došlo do kompromisnog rješenja. Postignuti rezultati u kratkom su roku
opravdali metodu: Washingtonski sporazumi promijenili su tijek krize i stvorili pretpostavke za
okončanje rata na području bivše Jugoslavije.

224
Ibid, str. 21.
59
 4.4. Washingtonski sporazumi

Washingtonski sporazumi predstavljaju prvu veliku diplomatsku pobjedu američke

administracije u krizi na području bivše Jugoslavije. Njima je zaustavljen hrvatsko-muslimanski rat
u BiH, stvorena Federacija Hrvata i Bošnjaka-Muslimana u BiH, a američka administracija
pokazala da bez njenoga vodstva neće biti moguće ostvariti pravedan i trajni mir na ovom području.
Koristeći metodu prisilne diplomacije Clintonov vanjskopolitički tim je u kratkom roku postigao
vrlo vrijedne rezultate, koji će označiti prekretnicu u rješavanju krize na području bivše Jugoslavije.
Frustriran dotadašnjim neuspjesima u vanjskoj politici, ne samo u BiH, već i u Somaliji i na Haitiju,
Clinton je početkom 1994. pokrenuo novu američku inicijativu, kojom je odlučio zaustaviti agresiju
na BiH. Ta nova vojno-diplomatska inicijativa Clintonove administracije imala je za neposredan
povod minobacački napad na Sarajevo od 5. veljače 1994., kada je od samo jedne granate poginulo
šezdeset devet ljudi, a ranjeno više od dvije stotine. Ironija je da je taj napad uzrokovao psihološki
šok potreban za mobiliziranje diplomatskih napora međunarodne zajednice225 i omogućio
transatlantski konsenzus oko metoda kojima će zapadne zemlje od tada rješavati ovu krizu. Taj
konsenzus očitovao se u zajedničkim naporima SAD i europskih zemalja, prvenstveno Francuske,
za odlučnijom ulogom NATO-a u rješavanju krize. Amerikanci su smatrali da pravni temelji za
djelovanje NATO-a leže u već postojećim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN.226 Predvođen SAD i
Francuskom NATO je bosanskim Srbima objavio ultimatum prema kojemu ovi u roku deset dana
moraju povući svoje teško naoružanje na dvadeset kilometara od Sarajeva ili će se suočiti sa
zračnim napadima NATO snaga. Iako se Srbi nisu povukli, granatiranje Sarajeva je privremeno
225
Woodward, str. 314.
226
Silber i Little, str. 311.
60
zaustavljeno. NATO je, međutim, ipak imao svoje prvo borbeno djelovanje u povijesti: krajem
veljače NATO avioni su u sklopu operacije Deny Flight oborili pet srpskih aviona koji su kršili
Rezoluciju 816, odnosno zabranu leta iznad BiH. Iako obruč oko Sarajeva nije popustio, djelovanje
NATO-a ipak je promijenilo dinamiku rješavanja krize.227
Početkom 1994. četiri su bivša državna sekretara SAD – Baker, Haig, Rogers i Muskie –
izjavila da je situacija u bivšoj Jugoslaviji ''potencijalna zamka za vanjsku politiku SAD''228, ali ako
se nestabilnost bude povećavala, ''mi ćemo se prije ili kasnije morati uključiti''. Nestabilnost,
odnosno sve veći broj civilnih žrtava, zaista se povećavala i Clinton je shvatio da politika ''aktivne
neodlučnosti'' potkopava kredibilitet njegove administracije. Uostalom, i sam je izjavio da ''ne bi
trebalo više upućivati prazne prijetnje glede stanja u BiH''.229 Da bi se postigao trajni mir u BiH bilo
je potrebno prisiliti sve zaraćene strane u BiH – Bošnjake, Hrvate i Srbe – na prihvaćanje
kompromisa. Francuzi su zamjerali Amerikancima što ne žele učiniti pritisak na bošnjačku stranu
da ova pristane na kompromis za pregovaračkim stolom. SAD nisu htjele vršiti prisilu nad stranom
koju su opravdano smatrali najoštećenijom u bosanskom ratu.230 Pokretanjem nove vojno-
diplomatske inicijative Clinton nije namjeravao za Bošnjake dobiti rat, već ih prisiliti na
prihvaćanje kompromisa. On je istaknuo da će doprinos SAD biti ''proporcionalan našim
interesima'' i da će to biti uglavnom diplomatski angažman, što je značilo da SAD neće slati
kopnene postrojbe u BiH dok se ne postigne potpuni i trajni mir. Clinton je naveo četiri interesa
zbog kojih je pokrenuo ovu inicijativu:
1. NATO se mora dokazati kao vjerodostojna mirovna snaga u Europi;
2. izbjegavanje proširenja sukoba;
3. zaustavljanje izbjegličkoga vala;
4. humanitarni interes, poglavito u smislu zaustavljanja opsade Sarajeva.231
Prvi korak ove diplomatske inicijative bio je zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkoga sukoba i
formiranje federacije dvaju naroda – žrtava srbijanske agresije. Ideja o stvaranju hrvatsko-bošnjačke
federacije pojavila se još u kolovozu 1993. na sastanku Clintonova posebnog izaslanika za bivšu
Jugoslaviju Charlesa Redmana sa hrvatskim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem i
bosanskim premijerom Harisom Silajdžićem. Međutim, zbog hrvatsko-bošnjačkoga sukoba ta ideja
nije se mogla realizirati tijekom 1993. godine. Stoga su napori američke administracije išli u pravcu
zaustavljanja sukoba između Hrvata i Muslimana. Veleposlanik Galbraith je u intervjuu za radio
BBC u rujnu 1993. izjavio da je ''Clintonova administracija vrlo zabrinuta zbog aktivnosti HVO-a, a

227
Croatia's leader backs pact by Bosnia's Muslims and Croats. New York Times, 5. 3. 1994., Sec. 1, str. 5.
228
HINA. Rješenje na bojištu. Vjesnik, 1. 2. 1994., str. 9.
229
Martinović, Stjepo. Ponori ''aktivne neodlučnosti''. Vjesnik, 9. 2. 1994., str. 1.
230
Zanić Nardini, Jasna. Pokušaj transatlantskog konsenzusa. Vjesnik, 2. 2. 1994., str. 7.
231
Martinović S. Šutnja. Vjesnik, 14. 2. 1994., str. 1.
61
to su: granatiranje civila u istočnom Mostaru, zatočenički logori, upotreba hrane kao oružja i
blokiranje konvoja sa humanitarnom pomoći''.232 O aktivnostima HVO-a veleposlanik Galbraith je
krajem 1993. izjavio:
''Hrvatska vlada je shvatila, prvo, da su takve aktivnosti nehumane i pogrešne, i, drugo, da
su one vrlo skupe za Hrvatsku u smislu njena međunarodna ugleda i njenih odnosa sa
Europom i Sjedinjenim Državama.''233
Bilo je potrebno ne samo natjerati HVO na prestanak ratovanja, već i nagovoriti
predsjednika Tuđmana da poštuje teritorijalni integritet BiH, odustane od ideje o podjeli BiH
između Hrvatske i Srbije, povuče HV iz BiH, raspusti HR HB kao državu u državi i smijeni njezino
tvrdolinijaško vodstvo, poglavito njena predsjednika Matu Bobana. Hercegovačka struja bila je
protiv raspuštanja Herceg-Bosne i stvaranja zajedničkog hrvatsko-bošnjačkog entiteta, ali je
Clintonov izaslanik Redman, zajedno sa Peterom Galbraithom, uspio uvjeriti predsjednika Tuđmana
na nužnost prihvaćanja američkoga diktata, želi li Hrvatska izbjeći izolaciju, pa čak i sankcije
Vijeća sigurnosti. Krajem 1993. smijenjen je Mate Boban, što su pozdravili ne samo američki
diplomati, već i Hrvati srednje Bosne, koji su činili dvije trećine hrvatskoga puka u BiH i koji se
nisu identificirali sa idejom Herceg-Bosne. Slijedeći pritisak na Hrvatsku stigao je 3. veljače 1994.
od strane Vijeća sigurnosti, koje je u predsjedničkom priopćenju dalo ultimatum Hrvatskoj da u
roku dva tjedna povuče postrojbe HV sa teritorija BiH ili će se suočiti sa posljedicama. Po
međunarodnom pravu HV je bila tretirana kao strana vojska i morala se povući sa teritorija BiH. U
razgovoru sa predsjednikom Tuđmanom 16. veljače 1994. Galbraith je bio jasan: Hrvatska ne može
očekivati međunarodnu, napose američku, pomoć za ''povlačenje Srba iz Hrvatske'' ako je njezina
vojska u BiH.234 Galbraith i Redman su zamolili predsjednika Tuđmana da razmotri ideju o
federaciji, kao i o konfederaciji Hrvatske i buduće Federacije BiH. Za uzvrat, SAD obećavaju
pomoć i ubrzanje političke, gospodarske i vojne integracije Hrvatske u zapadne institucije. Redman
je Tuđmanu izložio budući ustroj BiH, naročito sa gledišta očuvanja svih nacionalnih i
gospodarskih interesa Hrvata u BiH.235 Istoga dana Redman je naglasio ministru Graniću da SAD
žele ''hitno rješenje'' i da očekuju od Hrvatske da u tome bude ''fundamentalni partner''.236
Slijedećega dana, 17. veljače, veleposlanik Galbraith je na forumu u Zagrebu održao govor u kojem
je naglasio:
''Mi vidimo ulogu Hrvatske kao kritičnu za mirovni proces i za rezultat koji će zaživjeti u
BiH. Ako Hrvatska odluči postati naš partner u pronalaženju kraja ovom ratu, učinit će

232
The US and Croatia, str. 11.
233
Silber i Little, str. 321.
234
Ibid, str. 322.
235
Hina. Pravedan i trajan mir što prije. Vjesnik, 18. 2. 1994., str. 48.
236
Nobilo, str. 605-6.
62
 veliki korak na putu da postane naš partner u zapadnoj zajednici. [. . .] Hrvatska je ključ za
svako mirovno rješenje. A ako Hrvatska želi biti naš partner u mirovnim naporima mora
primjenjivati najviše pravne standarde. Za postizanje toga cilja suradnja s Hrvatskom
zauzima središnje mjesto u američkoj politici.''237
Izaslanik Redman je nakon razgovora sa Tuđmanom i Granićem rekao kako američka
inicijativa otvara nove perspektive za Hrvatsku i BiH, u smislu zaustavljanja rata i ulaska u
euroatlantske integracije, ali ta inicijativa mora dati rezultate što je prije moguće. Predsjednik
Tuđman je pod velikim diplomatskim pritiskom prihvatio američku inicijativu, znajući da će u
suprotnom Hrvatska biti suočena sa gospodarskim sankcijama. Bio je to napredak koji su svi čekali.
Washingtonskim sporazumima prethodila su četiri dana intenzivnih pregovora u State
Departmentu. Američka strana predvođena veleposlanicima Redmanom i Galbraithom vodila je tzv.
proximity talks između hrvatske i bošnjačke strane. Izaslanstva su radila pod velikim američkim
pritiskom, u ''poluzatvorskim uvjetima''.238 Amerikanci su nametali kompromisna rješenja, te
prijetili sankcijama i izolacijom strani koja je takva rješenja odbijala prihvatiti. Silber i Little
opisuju tijek pregovora:
''U Washingtonu nije bilo niti jednog sastanka oči u oči između dva izaslanstva. Redman i
Galbraith bi raspravljali o dokumentu sa Hrvatima, a zatim bi se pridružili Victoru
Jackovichu, [američkom] veleposlaniku u BiH, sa bosanskim izaslanstvom u susjednoj sobi.
Za SAD, rekao je Galbraith, jednom kad su strane bile tamo, čak i u odvojenim sobama, bilo
je važno zadržati ih tamo dok ne dovrše posao.''239
''Posao'' je morao biti dovršen jer su na testu bili i američki kredibilitet i sigurnost na
jugoistoku Europe i ljudski životi u BiH. Predsjednik Clinton je rekao kako ''nas ovo stoljeće uči da
Amerika ne može ignorirati sukobe u Europi, a u ovoj krizi Amerika ima jasne interese''.240
Američki interesi i odgovornosti koje donosi američko vodstvo zahtijevali su američko aktivno
sudjelovanje u potrazi za rješenjem. Amerika je, doduše, ignorirala sve sukobe u Europi dok nije
bila i sama ugrožena. Međutim, jednom kad se Amerika uključila u sukobe – dva svjetska rata i
hladni rat – ona je to činila s namjerom da pobijedi. Tako je bilo i s ratovima na području bivše
Jugoslavije.
Okvirni sporazum o Federaciji Hrvata i Bošnjaka BiH i preliminarni sporazum o
konfederaciji između Federacije i Republike Hrvatske potpisali su 1. ožujka 1994. Mate Granić,
Haris Silajdžić i predstavnik Hrvata u BiH Krešimir Zubak. Washingtonskim sporazumima

237
The US and Croatia, str. 22-3.
238
Nobilo, str. 607.
239
Silber i Little, str. 322.
240
Hina. Clinton najavio vojnu intervenciju. Vjesnik, 20. 2. 1994., str. 48.
63
određene su nadležnosti središnje vlade Federacije – vanjski poslovi, obrana, monetarna politika,
itd., podjela nadležnosti između središnje vlade i kantona, struktura vlasti te uspostava zajedničkoga
vojnog zapovjedništva A BiH i HVO-a. Sukobljene strane moraju se razdvojiti, a sve strane
postrojbe moraju napustiti teritorij Federacije, osim postrojbi odobrenih od strane Vlade BiH i
Vijeća sigurnosti UN. Federacija se temeljila na suverenitetu i teritorijalnom integritetu Republike
BiH241, što je bio svojevrsni paradoks i politički presedan. Republika BiH bila je tako de facto
podijeljena iznutra na dva entiteta, hrvatsko-bošnjački i srpski, ali je to bio kompromis nužan da bi
se došlo do cjelovitog rješenja i trajnoga mira na ovom području. Na ceremoniji potpisivanja
Okvirnoga sporazuma u Washingtonu državni sekretar SAD Warren Christopher je izjavio:
''Nadamo se da će ovi sporazumi čvrsto postaviti Bosnu na put prema [međusobnom]
pomirenju i ohrabriti Hrvatsku u njenim naporima za integracijom u zapadnu zajednicu
naroda. [. . .] Ako se bude moglo postići cjelovito rješenje, Sjedinjene Države su spremne
pridružiti se svojim NATO partnerima u implementaciji takvoga dogovora, a također su
spremne pomoći u obnovi ovih zemalja.''242
Iako se pitanje hrvatskih okupiranih područja nije tada rješavalo, ministar Granić pozvao je
''međunarodnu zajednicu, a naročito Sjedinjene Države, na potporu za mirnu reintegraciju
okupiranih područja u Hrvatskoj''. Sekretar Christopher odgovorio je da će ''Sjedinjene Države
surađivati sa EU, Ruskom Federacijom i državama koje sudjeluju u snagama UNPROFOR-a i
učiniti sve što mogu da bi se postigao mir na području bivše Jugoslavije''.243 Prvi, a možda i
najodlučniji, korak na tom putu bio je prijeđen.
U obraćanju naciji 3. ožujka predsjednik Tuđman je istaknuo kako preliminarni
Washingtonski sporazumi stvaraju pretpostavke za političko rješenje krize. Oni su, kaže Tuđman,
povijesno nužni za održanje hrvatstva u BiH, te za zaštitu nacionalnih interesa Hrvatske, a protiv
djelotvorne provedbe ovoga sporazuma mogu biti samo pobornici ''uskogrudno-nacionalističkog i
ekstremno-fundamentalističkog shvaćanja''. Washingtonski sporazumi bili su, na neki način,
Tuđmanova ''pobjeda'' nad tada drugim najmoćnijim čovjekom u Hrvatskoj, tadašnjim ministrom
obrane Gojkom Šuškom, koji je sa svojim hercegovačkim lobijem bio isključivi pobornik
''uskogrudno-nacionalističkog shvaćanja''. Šušak je bio protiv zajedničke države sa Muslimanima i
gajio je nadu, kao uostalom i predsjednik Tuđman, da će ''Srbi ionako razbiti BiH, pa će se sve
vratiti na početak''.244 Iako je Tuđman naglašavao dosljednost hrvatske politike prema BiH, jasno je
da Washingtonski sporazumi predstavljaju zaokret u toj politici, kao uostalom i korjenitu promjenu

241
The US and Croatia, str. 30.
242
Ibid, str. 46.
243
Ibid.
244
Nobilo, str. 608.
64
američkih odnosa prema rješavanju krize na području bivše Jugoslavije.245 Tuđman je također
naglasio da je Hrvatskoj u Washingtonu izričito obećana pomoć u reintegraciji njenih okupiranih
područja, u obnovi zemlje, te u integraciji Hrvatske u međunarodne financijske institucije, kao i
članstvo u Partnerstvu za mir. Washingtonski diktat korespondirao je i s hrvatskim i s
muslimanskim interesima i takvo poklapanje interesa bitno se reflektiralo na međunarodni položaj
Hrvatske. Tuđman je Washingtonske sporazume okarakterizirao ne kao idealno rješenje, već kao
''najviše što se u tom trenutku moglo postići''.246 Stvaranje Federacije BiH dokinulo je ideju o
''novoj Banovini Hrvatskoj'', odnosno o pripojenju zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Također, time
je nestala i ideja o stvaranju etnički čiste muslimanske države u srcu Europe. Dr. Ivo Banac o tome
piše:
''[. . .] Clintonova administracija na svaki način pokušavala je spriječiti upravo uspostavu
takve ''muslimanske'' države na jugoistoku Europe, jer je i najmanju mogućnost islamističke
prevlasti u komadiću Bosne doživljavala izuzetno opasnom.''247
Franjo Tuđman se u očima Zapada htio predstaviti kao ''posljednja brana protiv stvaranja
islamske države u Europi'',248 pa je stoga Washingtonske sporazume i tumačio kao dokaz
dosljednosti svoje politike prema BiH. Washingtonskim sporazumima Clintonova administracija
onemogućila je stvaranje islamske države u Europi, a s druge strane, stavljajući se na stranu
bosanskih Muslimana povratila je poljuljani kredibilitet u islamskim zemljama. Islamski svijet je od
početka rata u BiH tvrdio da je međunarodna pomoć vrlo spora kada se radi o bosanskim
Muslimanima, stoga je Clinton Washingtonskim sporazumima to htio demantirati.
Nisu svi bili oduševljeni idejom federacije i konfederacije. Neki promatrači u Hrvatskoj
smatrali su da je sporazum nekonzistentan, proturječan, te da nudi osnovu za različita tumačenja.249
Neki su u tome vidjeli obnovu Jugoslavije, odnosno neku vrstu ''male Jalte'' po mjeri svjetskih
moćnika. Smatrali su da će podjelom BiH na dva entiteta doći do podjele interesa i ravnoteže snaga
na Balkanu između SAD i Rusije.250 Veleposlanik Galbraith opovrgnuo je takve spekulacije,
ističući da američki interes za ''jugoslavensku krizu'' nije strateški, već humanitarni, odnosno opći
interes za mir i sigurnost u Europi.251 Galbraith je također opovrgnuo stvaranje ''nove Jalte'' na
Balkanu i napomenuo da je američki cilj ojačati pozicije Hrvata i Muslimana u pregovorima sa
Srbima. Premda su neki zamjerali Zapadu što je omogućio Rusiji da se preko BiH vrati kao

245
Hina. Velik korak prema stabilnosti i miru. Vjesnik, 4. 3. 1994., str. 2.
246
Nobilo, str. 615.
247
Banac, Ivo. Problem hrvatsko-američkih odnosa (1). Jutarnji list, 7. 6. 2003., str. 11.
248
Galić, Mirko. ''Skandinavizacija Balkana.'' Vjesnik, 11. 3. 1994., str. 12.
249
Galić, Mirko. Hrvatskoj čvrsta potpora SAD. Vjesnik, 18. 3. 1994., str. 1.
250
Ibid.
251
SAD i Rusija tu su samo radi mira. Intervju Dubravka Merlića s P. Galbraithom za emisiju ''Slikom na sliku''.
Vjesnik, 13. 3. 1994., str. 2.
65
''supersila'' Amerikanci i Rusi su zajedno pojačavali pritisak na Beograd s nakanom da bosanski
Srbi pristupe budućoj hrvatsko-bošnjačkoj federaciji, te tako očuvali cjelovitu BiH.252 SAD su bile
spremne priznati Republiku Srpsku ako ova pristane na teritorijalne ustupke i odrekne se ideje o
udruživanju sa tadašnjom SR Jugoslavijom. Iako je priznavanje srpskoga entiteta značilo
legitimizaciju etničkog čišćenja i osvajanja teritorija vojnom silom, to je bio nužan kompromis kako
bi se kriza riješila na što pravedniji način i sa što manje ustupaka agresoru. Podjela teritorija BiH
51% - 49% u korist Federacije tek se trebala realizirati, jer su bosanski Srbi držali oko 70%
teritorija BiH. Podjela teritorija između dva entiteta ostvarit će se vojnim putem godinu dana
poslije.
U američkom veleposlanstvu u Beču je 4. ožujka 1994. počeo s radom Prijelazni odbor koji
je trebao prirediti prijedloge ustava Federacije, prethodnog sporazuma o konfederaciji, sporazuma o
vojnom rasporedu u Federaciji te prijelazne mjere za osnivanje Federacije i konfederacije. Do 14.
ožujka Washingtonski sporazumi su poprimili konačnu pravnu i političku formu. Radne skupine iz
Hrvatske, BiH i iz redova bosanskih Hrvata pripremile su navedene dokumente i izvršile pripreme
za svečano potpisivanje usvajanja Ustava Federacije BiH. U nazočnosti predsjednika Clintona i
njegova vanjskopolitičkog tima, predstavnika EU i Rusije te međunarodnih posrednika za bivšu
Jugoslaviju lorda Owena i Thorvalda Stoltenberga Washingtonske sporazume su 18. ožujka 1994.
potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović, bosanski premijer Silajdžić te predstavnik Hrvata u
BiH Krešimir Zubak. Nazivajući ove sporazume ''trenutkom nade'' i navodeći četiri već spomenuta
američka interesa za rješavanje krize, predsjednik Clinton je rekao:
''Ovdje potpisani dokumenti samo su prvi koraci, ali su svakako koraci u pravom smjeru.
Ako oni dovedu do cjelovitog rješenja putem pregovaranja i ako trajni mir zavlada u [regiji],
ova ceremonija bit će upamćena kao važan događaj. [. . .] Sporazumi su važni za budućnost
Hrvatske isto kao i Bosne. [. . .] Pitanje Krajine u Hrvatskoj mora se riješiti.''253
Nazivajući Washingtonske sporazume ''povijesnim korakom'' predsjednik Tuđman je tom
prigodom izjavio kako oni ''predstavljaju krucijalnu prekretnicu u krizi u ovoj regiji''.254 Također je
naglasio kako Hrvatska želi biti ''glavni čimbenik stabilnosti novoga međunarodnog poretka u ovom
dijelu Europe''. Hrvatska strana je inzistirala na zajedničkoj izjavi predsjednika Tuđmana i Clintona,
ali do nje nije došlo.255 Tuđman je iskoristio prigodu i pozvao nazočne da pomognu Hrvatskoj u
mirnoj reintegraciji njenih okupiranih područja. Clinton je u svom govoru, doduše, spomenuo
''pitanje Krajine'', ali nije rekao niti do kada, niti na koji način će taj problem biti riješen, niti kako

252
Ivanković, Nenad. Misle li Amerikanci ozbiljno. Vjesnik, 16. 3. 1994., str. 1.
253
The US and Croatia, str. 56-7.
254
Ibid.
255
Nobilo, str. 611.
66
će njegova administracija pomoći riješiti to pitanje. Problem okupiranih područja u Hrvatskoj, osim
UNPA sektora Istok, riješit će hrvatske oružane snage u vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i
Oluja godinu dana poslije.
Washingtonski sporazumi bili su tek prvi korak američke inicijative na putu za rješenje krize
na području bivše Jugoslavije, ali američka diplomacija njima je postigla nekoliko važnih rezultata:
1. zaustavljen je hrvatsko-muslimanski rat u BiH;
2. stvorena je Federacija Hrvata i Bošnjaka BiH, te stvorene pretpostavke za savezništvo
žrtava srbijanske agresije;
3. Hrvatska je izbjegla sankcije Vijeća sigurnosti;
4. Hrvatska je popravila svoj međunarodni položaj, te uspostavila partnerski odnos sa
SAD;
5. Hrvatska je izišla iz međunarodne financijske blokade i stvorila pretpostavke za
dobivanje aranžmana kod MMF-a i zajma Svjetske banke;
6. Hrvatska je ojačala svoje pozicije za pregovore sa Srbima i stvorila pretpostavke za
konačno oslobađanje okupiranih područja;
7. SAD su pokazale da se bez američkoga vodstva ne može riješiti kriza na području bivše
Jugoslavije;
8. sačuvana je BiH kao jedinstvena, međunarodno priznata država.
Američka diplomacija je Washingtonskim sporazumima odbacila do tada aktualne ideje o
podjeli BiH na tri entiteta. Vršeći do tada neviđen diplomatski pritisak, po prvi puta i na Bošnjake,
Clintonova administracija odlučila je natjerati žrtve srbijanske agresije na savezništvo, ojačati
njihove pozicije u pregovorima sa Srbima, te postići cjelovito rješenje bez slanja američkih vojnika
u ''streljanu'' BiH. Udruživanje Hrvata i Bošnjaka bio je ''stožerni čimbenik američke mirovne
inicijative''256, a na njemu su se gradile pretpostavke za cjelovito rješenje, po mogućnosti
diplomatskim putem. Također, Washingtonskim sporazumima, više nego ultimatumom NATO-a,
promijenio se i odnos snaga na vojnom planu u korist Hrvata i Bošnjaka. Stvaranje Federacije BiH
bio je kompromis, ali su time sačuvani i ljudski životi i suverena država BiH.
Vlada BiH angažirala je američkog stručnjaka za međunarodno pravo Francisa Boylea da
napravi analizu Washingtonskih sporazuma. Nakon detaljne analize Boyle je savjetovao bosanskoj
vladi da odbije sporazume, jer su oni predstavljali i de facto i de jure podjelu BiH. To je značilo
apartheid i legitimizaciju etničkoga čišćenja, a Bošnjake, smatrao je Boyle, očekuje sudbina
Palestinaca ili Kurda.257 Odbijanje Washingtonskih sporazuma nije dolazilo u obzir, jer bi to do
temelja potkopalo američku inicijativu, a Izetbegović si to nije smio priuštiti. Činjenica jest da se
256
Nobilo, str. 616.
257
Ibid, str. 612-3.
67
radilo o ''paradržavi bez presedana''258 i da ona nije bila u skladu s međunarodnim pravom, ali se
svjesno išlo za tim da bi se, jednom kad se i Srbe prisili na prihvaćanje Federacije, sačuva
jedinstvena država BiH.
Američka metoda prisilne diplomacije nije donijela spektakularne rezultate, ali su
Washingtonski sporazumi zaista predstavljali prekretnicu u rješavanju krize na području bivše
Jugoslavije. Sporazume je tek trebalo implementirati na terenu, a to nije išlo ni brzo ni jednostavno.
Rat između Hrvata i Bošnjaka bio je, doduše, zaustavljen, ali uspostava zajedničkoga vojnog
zapovjedništva, i prije svega povjerenja, nije išla onako kako su to zamislili američki planeri. SAD
su poslale umirovljenoga generala Johna Galvina da pokuša uspostaviti zajedničko zapovjedništvo
Federacije, ali zbog dubokih međusobnih sumnji između Hrvata i Bošnjaka, unatoč
Washingtonskim sporazumima, general Galvin nije tijekom 1994. uspio ispuniti svoju misiju.
Tijekom prve godine svoga postojanja Federacija je uglavnom bila samo sporazum na papiru.259
Prema pisanju New York Timesa, problemi Federacije potjecali su uglavnom iz uvjerenja bošnjačke
vlade da bi ''Franjo Tuđman još uvijek mogao napustiti Muslimane i sklopiti sporazum sa Srbima
koji bi mu omogućio povrat okupiranih područja u Hrvatskoj, a možda i da uzme dio Bosne''.260
Sporazum je tako uglavnom ovisio o potpori Washingtona i o američkoj sposobnosti da vrši pritisak
na obje strane kako bi ove uvidjele dobrobit savezništva.
Kako bi učvrstio Federaciju, zamjenik državnoga sekretara SAD Richard Holbrooke sastao
se 5. veljače 1995. u Műnchenu sa hrvatskim i bošnjačkim izaslanstvima. Izaslanstva su se
dogovorila o Planu u devet točaka koji će omogućiti bolje i učinkovitije funkcioniranje Federacije.
Taj plan je predviđao (1) imenovanje međunarodnoga posrednika koji će odlučivati o svim
pitanjima vezanim za implementaciju Washingtonskih sporazuma, (2) formiranje stalnoga
povjerenstva za nadgledanje razvoja Federacije, (3) pomoć stručnjaka za ustavno pravo, (4) redovite
konzultacije i seminare za službenike Federacije u području javnih službi, kao i niz drugih mjera za
učvršćivanje Federacije.261 Na prvu godišnjicu potpisivanja Sporazuma, koja se u Washingtonu
slavila bez Alije Izetbegovića, još uvijek je malo elemenata Federacije zaživjelo na terenu, a
konfederaciju nitko nije niti spominjao.262 Obje strane napokon su uvidjele korist od međusobnog
savezništva i partnerstva sa SAD, pa su 22. srpnja 1995. Tuđman, Izetbegović, Silajdžić i Zubak
potpisali Deklaraciju o primjeni Washingtonskih sporazuma, zajedničkoj obrani i političkim
rješenjima u skladu s naporima međunarodne zajednice.263 To je uskoro dovelo do oslobodilačkih

258
Ibid.
259
Holbrooke, str. 61.
260
Cohen, Roger. Retired US general to aid Muslim-Croat Federation. New York Times, 24. 1. 1995. Sec. A, str. 3.
261
The US and Croatia, str. 181-2.
262
Silber i Little, str. 323.
263
Nobilo, str. 617.
68
akcija HV, HVO-a i A BIH, kada je oslobođeno više od pola BiH, što je omogućilo konačnu
podjelu teritorija između Federacije i Republike Srpske po načelu 51- 49%.
Sama činjenica da, deset godina poslije, Federacija BiH funkcionira, a država BiH egzistira
na načelima ustanovljenima u ožujku 1994. u Washingtonu govori u prilog tome da je Clintonova
administracija zaista bila ''odvjetnik dobroga rješenja''. Država BiH, unatoč početnim skepsama
potpisnika, danas se temelji na formuli 1+2+3 skrojenoj u Washingtonu (jedna država + dva entiteta
+ tri konstitutivna naroda). Bosanskim Srbima je, doduše, učinjen veliki ustupak davanjem 49%
etnički uglavnom očišćenoga teritorija, ali, po mom mišljenju, to je učinjeno iz strateških razloga,
odnosno zbog ravnoteže snaga ne samo u BiH, već na cijelom Balkanu. Osim toga, Clintonova
administracija htjela je po svaku cijenu mir bez pobjednika u bosanskom ratu da se ne bi stvarala
klica nekog budućeg sukoba, a također i da se zadovolji Rusija, koja je kao svojevrsni zaštitnik
srpskih interesa bila važan partner Americi u traženju cjelovitoga rješenja. Malo je argumenata bilo
za ideju o podjeli interesnih sfera između SAD i Rusije u BiH: zagovornici takve ideje su
precjenjivali važnost geopolitike, jer je američka inicijativa ipak bila ad hoc reakcija na događaje na
terenu.264 Hrvatska je Washingtonskim sporazumima mnogo dobila, a gotovo ništa nije izgubila.
Predsjednik Tuđman je, pod američkim diplomatskim pritiskom – što je svojevrsni paradoks,
obranio interese hrvatske države, kao i hrvatskoga nacionalnoga korpusa u BiH, te stvorio
pretpostavke za izlazak Hrvatske iz međunarodne izolacije i za reintegraciju okupiranih dijelova u
hrvatski ustavnopravni poredak. Hrvatska se potpisivanjem Washingtonskih sporazuma zaista našla
''u svom najboljem međunarodnom trenutku''.265 Stoga se s pravom može reći da Washingtonski
sporazumi predstavljaju ''novo poglavlje u povijesti Balkana''.266

264
Čučić, str. 79.
265
Hina. Mate Granić u intervjuu za ABC. Vjesnik, 18. 3. 1994., str. 18.
266
The US and Croatia, str. 61.
69
 4.5. Plan Z – 4

Washingtonskim sporazumima bitno je ojačala diplomatska pozicija Hrvatske. Predsjednik

Tuđman je iskoristio boravak u SAD za diplomatski pritisak na najviše dužnosnike američke
administracije kako bi osigurao potporu za reintegraciju okupiranih područja. Potpredsjednik SAD
Al Gore je u razgovoru s Tuđmanom obećao američku potporu u rješavanju tog pitanja od vitalnog
značaja za Hrvatsku. Tuđman je tražio američku podršku za uspostavu kontrole nad hrvatskim
granicama, razoružanje paravojnih formacija pobunjenih Srba i povratak prognanika. To je značilo
da se mandat UNPROFOR-a mora redefinirati da bi se omogućila realizacija tzv. Vanceova
mirovnog plana za Hrvatsku i implementacija rezolucija Vijeća sigurnosti.267
Potpredsjednik Gore je obećao diplomatsku potporu Hrvatskoj, uključujući i pritisak na
Srbiju, pod uvjetom da Hrvatska ne otkazuje mandat UNPROFOR-u. Clintonova administracija je,
naime, bila protiv obnavljanja sukoba u Hrvatskoj, odnosno rješavanja problema UNPA zona
vojnim putem.268 Veleposlanica Albright je u New Yorku organizirala susret predsjednika Tuđmana
s generalnim sekretarom UN Boutrosom-Ghalijem i sa veleposlanicima svih petnaest zemalja
tadašnjih članica Vijeća sigurnosti. Tema razgovora bila je samo jedna – kako uspostaviti hrvatski
suverenitet nad UNPA zonama. UN su bili pod dojmom hrvatske politike u BiH pa Hrvatska nikad
do tada nije uživala veću podršku na East Riveru: postignut je konsenzus u stavovima Vijeća
sigurnosti prema Hrvatskoj, nije više bilo otpora nesvrstanih zemalja, koje su tradicionalno bile
naklonjene Jugoslaviji, a SAD su konačno igrale aktivnu ulogu u rješavanju krize.269 Bio je najbolji
timing da Hrvatska naplati svoju kooperativnost u BiH, a hrvatska diplomacija je znala da je svako

267
Hina. Osnovno: osigurati suverenitet i cjelovitost Hrvatske. Vjesnik, 19. 3. 1994., str. 2-3.
268
Nobilo, str. 433.
269
Galić, M. Potpora integritetu Hrvatske. Vjesnik, 22. 3. 1994., str. 1.
70
razdvajanje situacije u BiH od one u Hrvatskoj ''životno opasno''.270 Problem je bio u tome što
američka administracija nije htjela rješavati ta dva problema u paketu, pa ih je, po riječima Marija
Nobila, stalno na to trebalo podsjećati.
Clintonova administracija je, nakon Washingtonskih sporazuma, ipak krenula u rješavanje
hrvatskog pitanja. Za razliku od Washingtonskih sporazuma, odabrana je politika malih koraka.
Amerikancima je bilo jasno da su hrvatsko-srpski problemi kompleksni i da ni hrvatska vlast ni
pobunjeni Srbi neće biti spremni na velike kompromise, pa metoda prisilne diplomacije u ovom
slučaju nije dolazila u obzir. Američkoj strani je bilo najvažnije da se problemi rješavaju bez
upotrebe vojne sile, već uz pomoć UNPROFOR-a, koji je u Hrvatskoj bio razmješten od 1992.
godine. Snage UNPROFOR-a bile su prilično neučinkovite i doprinosile su ciprizaciji Hrvatske.
Hrvatska na ciprizaciju, odnosno dugotrajnu podjelu zemlje s postrojbama UN razmještenima
između zaraćenih strana, nije mogla pristati i predsjednik Tuđman se redovito koristio metodom
pritiska i prijetnji otkazom UNPROFOR-u kako bi motivirao međunarodnu zajednicu, a napose
SAD, na brže rješavanje hrvatskoga pitanja. Za Hrvatsku je bilo najvažnije da Rezolucije Vijeća
sigurnosti 815, 847 i 871 proglašavaju UNPA zone teritorijem Republike Hrvatske. Veleposlanica
Albright je također napomenula da su UNPA zone ''hrvatska područja koja su okupirali Srbi'' te da
će sankcije prema SR Jugoslaviji biti vezane uz UNPA zone.271 Iako je to bila velika diplomatska
prednost u pregovorima sa Srbima, to još uvijek nije jamčilo da će UNPROFOR uspjeti
implementirati rezolucije Vijeća sigurnosti i tako izbjeći rješavanje problema vojnim putem.
Prvi korak u rješavanju hrvatsko-srpskoga sukoba bio je uspostava trajnoga prekida vatre
duž cijele bojišnice. Pregovori o prekidu vatre između hrvatskih postrojbi i pobunjenih Srba vođeni
su 22. ožujka 1994. u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu, a vodili su ih zamjenik ruskog ministra
vanjskih poslova Vitalij Čurkin, veleposlanik Galbraith, predstavnik EU Gert Ahrens i predstavnik
UN Kai Eide. Da bi ubrzao pregovore Galbraith je 27. ožujka otišao na razgovore u Knin. Po
povratku iz Knina Galbraith je izjavio kako ''ovaj prekid vatre nema nikakvo političko značenje'' i
da je ''slijedeći korak započinjanje razgovora o gospodarskim mjerama'' i o ''političkom statusu
Krajine''. Galbraith je dalje istaknuo:
''[. . .] Sjedinjene Države, zajedno sa Rusijom i cijelom međunarodnom zajednicom,
smatraju UNPA zone dijelom Hrvatske i nema nikakve mogućnosti političkog dogovora
prema kojem bi Krajina postala ili neovisna ili dijelom Srbije. [. . .] Mi podupiremo samo
miroljubive mjere za reintegraciju UNPA zona u Hrvatsku. Takva reintegracija će morati

270
Nobilo, str. 616.
271
Galić, M. Vrijeme radi za Hrvatsku. Vjesnik, 22. 3. 1994., str. 3.
71
 uključivati pregovore o autonomiji, a to bi bila vrlo široka autonomija uz punu garanciju
prava srpskoj zajednici u Hrvatskoj, kako zakonom tako i u praksi.''272
Galbraith je u ovom govoru nagovijestio smjer u kojem će se kretati pregovori o političkom
statusu tzv. SAO Krajine: široka politička autonomija za srpsku manjinu u Hrvatskoj. Hrvatska
strana je vidjela kolika bi ta autonomija bila nekoliko mjeseci kasnije kada je Galbraith dovršio Plan
Z – 4. U svakom slučaju dogovor o trajnom prekidu vatre između hrvatskih postrojbi i pobunjenih
Srba potpisan je 30. ožujka 1994. Nakon brojnih neuspjelih prekida vatre u Hrvatskoj Galbraith je u
telefonskom intervjuu za CNN izrazio nadu da će ovaj prekid biti trajan, jer iza njega stoje i SAD i
Rusija i on je korak dalje u američkoj inicijativi koja je počela ultimatumom NATO-a bosanskim
Srbima.273 Galbraith je pravilno procijenio da je
''[. . .] konflikt između Hrvata i Srba glavna linija razdora u cijelom ratu [na području bivše
Jugoslavije]. Ako se taj problem ne riješi, neće biti trajnoga mira.''274
Galbraith je istaknuo da SAD nemaju neko precizno političko rješenje ili ''veliku viziju'' bilo
za Hrvatsku bilo za cijelu bivšu Jugoslaviju i da njegova administracija neće nametati neprihvatljivu
političku strukturu ni Hrvatima ni hrvatskim Srbima.275 U slijedećih nekoliko mjeseci će se
ispostaviti da je politička struktura uobličena planom Z – 4, koji je u velikoj mjeri bio Galbraithovo
djelo, neprihvatljiva i Hrvatima i Srbima.
Druga faza pregovora između hrvatske i srpske strane, pod patronatom američkog i ruskog
veleposlanika, te predstavnika EU i UN, trebala je uključivati gospodarske mjere i ''izgradnju
povjerenja''. Iako je to poticalo učvršćivanje Hrvatskoj neprihvatljivog statusa quo,276 hrvatska
strana nije htjela opstruirati pregovore, jer joj je bilo u interesu riješiti krizu. Nakon Washingtonskih
sporazuma Hrvatska je bila u daleko boljoj diplomatskoj poziciji od Srba, ali još uvijek nedovoljno
spremna riješiti krizu vojnim putem. Ispalo je da Srbi rade u korist Hrvatske, jer su oni opstruirali
pregovore o gospodarskim mjerama, koji su uključivali obnovu infrastrukture, željezničkog i
cestovnog prometa kroz UNPA zone, obnovu sustava pošte i telekomunikacija i slično.Veleposlanik
Galbraith je već tada izjavio da će SAD ''ponuditi svoje usluge ako strane žele postići napredak, ali
da neće sudjelovati u beskonačnim pregovorima''.277 Kakvo je političko rješenje zamislio Galbraith
je prvi put iznio na forumu u Zagrebu 2. lipnja 1994. Ističući da je najviši prioritet američke
administracije pomoći u provedbi mirne reintegracije UNPA područja, Galbraith je smatrao da
Srbi u tzv. SAO Krajini moraju dobiti političku autonomiju koja bi uključivala autonomne političke

272
The US and Croatia, str. 64.
273
Ibid, str. 75.
274
Ibid.
275
Ibid, str. 80.
276
Nobilo, str. 436.
277
The US and Croatia, str. 84.
72
strukture, vlastitu policiju, simbole, pravo na ubiranje poreza, itd., po uzoru na savezne države
SAD, kanadske provincije ili kantone u BiH.278 Naglašavajući kako on ili američka administracija
ne žele Hrvatskoj nametati nikakvo rješenje, pozvao je hrvatsku vlast da pokaže političku zrelost i
zajamči Srbima sva manjinska i građanska prava, kako bi ovi prihvatili Hrvatsku kao svoju
domovinu. Alternative, po Galbraithu, su podjela zemlje ili vojna opcija, koja bi
''[. . .] čak i ako bi bila uspješna, imala katastrofalne posljedice za Hrvatsku. A pod
sadašnjim okolnostima velika je mogućnost da vojna opcija ne uspije i Hrvatska bi se našla
u još goroj situaciji nego sada.''279
Galbraith je, u duhu pragmatične američke politike, predlagao kompromisno rješenje. Za
Hrvatsku je bilo veoma važno da se u ovom slučaju ne radi o američkom diktatu, ali je također bilo
važno da Hrvatska ne nastupi sa isključivih pozicija, kako ne bi ugrozila partnerstvo sa SAD ili tijek
pregovora sa Srbima. Stoga je bilo važno poduzimati indirektne diplomatske mjere do konačne
odluke o prihvaćanju ili odbijanju plana Z - 4. Hrvatski predstavnici u UN predložili su
predsjedniku Tuđmanu slijedeće:
''1. Zaprijetiti otkazom UNPROFOR-u;
2. Jačati savezničke odnose se SAD i usklađivati politiku Hrvatske sa američkim interesima
u regiji;
3. Provoditi Washingtonske sporazume i jačati hrvatsko-bošnjačko savezništvo;
4. Inzistirati na potrebi priznanja Republike Hrvatske od strane SRJ.''280
Hrvatska je tijekom 1994. jačala svoje diplomatske pozicije, ali i vojne potencijale, jer je
bilo jasno da pregovori sa krajinskim Srbima neće dovesti do mirne reintegracije UNPA zona.
Krajinski Srbi su velikim dijelom 1994. opstruirali pregovore, navodno iz protesta zbog NATO
bombardiranja srpskih položaja oko Goražda, ali stvarni razlog bila je za Srbe neprihvatljiva
činjenica da su UNPA zone dio Hrvatske koji se mora reintegrirati. Još uvijek vojno nadmoćniji, te
uvjereni da će Srbija priteći u pomoć u slučaju da Hrvatska pokuša vojnom silom povratiti
okupirana područja, krajinski Srbi su diktirali dinamiku pregovaranja. Peter Galbraith je ulagao
velike napore ne bi li privolio Srbe na pregovore te odvratio Hrvatsku od vojnoga načina rješavanja
problema. Galbraithu je bilo važno da plan Z – 4 uspije iz nekoliko razloga: (1) da bi ojačao
američki kredibilitet, (2) da bi eliminirao vojnu opciju, te (3) da bi zadržao ''srpski karakter'' UNPA
zona.281 Hrvatska strana pokazala se kooperativnom u pregovorima, premda joj nije bio u interesu
politički dogovor s pobunjenim Srbima. Bila je to taktika ''kupovanja vremena''. U tom svjetlu bio je

278
Ibid, str. 92.
279
Ibid, str. 94.
280
Nobilo, str. 436.
281
The US and Croatia, str. 100.
73
važan i kratki posjet Zagrebu američkog ministra obrane Williama Perryja, koji je sa hrvatskim
ministrom obrane Šuškom dogovorio uspostavu obrambenih odnosa između SAD i Hrvatske, s
naglaskom na programu obuke časnika i dočasnika HV-a u američkim vojnim školama.282
U studenom 1994. druga faza pregovora je nastavljena, što je 2. prosinca 1994. rezultiralo
potpisivanjem Sporazuma o gospodarskim mjerama i uspostavi povjerenja. Sporazum su, uz Hrvoja
Šarinića i Borislava Mikelića, supotpisali i supredsjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj
Jugoslaviji Owen i Stoltenberg, kao i veleposlanici Galbraith i Kerestedžijanc. Gospodarske mjere
su uključivale, između ostalog, otvaranje autoceste Zagreb – Lipovac, otvaranje vodovoda i
dalekovoda u UNPA zonama, te otvaranje naftovoda kroz UNPA sektor Sjever. Hrvatska strana nije
bila zadovoljna sporazumom, jer je njime dobila manje nego srpska strana, dok o uspostavi
povjerenja nije moglo biti niti govora. Sjenu na sporazum bacali su krajinski Srbi izvođenjem
vojnih akcija na zaštićenu zonu Bihać u BiH. Osim toga, srpski pregovarač Borislav Mikelić izjavio
je da ''ako smo prihvatili sporazum o prekidu vatre i gospodarskim mjerama, ne znači da ćemo
prihvatiti i političko rješenje''.283 Za Hrvatsku su gospodarske mjere bile povezane s političkim
rješenjem, jer se tražilo od krajinskih Srba da priznaju hrvatski suverenitet na okupiranim
područjima, što su ovi odbijali. Provedba gospodarskoga sporazuma bila je posljednji ispit
spremnosti krajinskih Srba da prihvate političko rješenje krize.284 Hrvatski pregovarač Hrvoje
Šarinić upozorio je da će Hrvatska otkazati mandat UNPROFOR-a ako do 20. siječnja 1995. ne
dođe do realizacije sporazuma. Važnu potporu hrvatskim nastojanjima za političkim rješenjem krize
dala je Opća skupština UN, koja je 9. prosinca 1994. usvojila Rezoluciju o stanju na okupiranim
područjima Republike Hrvatske. U Rezoluciji se izričito navodilo:
1. da su područja pod kontrolom pobunjenih Srba okupirana;
2. da je neprihvatljivo prisvajanje teritorija silom;
3. da su UNPA zone dio Hrvatske;
4. da se UNPA zone moraju mirno reintegrirati;
5. da se vlast Republike Hrvatske mora uspostaviti na čitavom njenom teritoriju, uz
poštivanje ljudskih i manjinskih prava.
Ministar Granić je u govoru na Općoj skupštini UN izjavio da je ta rezolucija, iako
neobvezujuća, najjača obrana cjelovitosti i suvereniteta Republike Hrvatske i ključni doprinos
mirovnom procesu.285 Procjenjujući izglede za rješavanje krize vojnim putem vojni komentator

282
Ibid, str. 107.
283
Tintor, Gordana. Šarinić prvi potpisao. Vjesnik, 3. 12. 1994., str. 2.
284
Milošević, Aleksandar. Popuštanja više nema. Vjesnik, 16. 12. 1994., str. 6.
285
Hina. Najjača obrana cjelovitosti i suvereniteta Hrvatske. Vjesnik, 10. 12. 1994., str. 8.
74
Vjesnika je napisao da ''ako sve pregovaračke opcije budu iscrpljene, Hrvatska će u slučaju vojne
opcije voditi računa o tome koliku političku potporu joj daje ova rezolucija''.286
Otvaranje autoceste Zagreb – Lipovac 21. prosinca i naftovoda Omišalj – Sisak 25. siječnja
1995. bili su prvi koraci u provedbi gospodarskog sporazuma, ali to je bilo nedovoljno za ostanak
UNPROFOR-a u Hrvatskoj. Profesor Jurica Štambuk sa sveučilišta George Washington ispravno je
procijenio da se gospodarskim argumentom Srbi ne mogu promijeniti, jer se oni ponašaju
iracionalno.287 Galbraith je usprkos tome odlučio prijeći na treću fazu, odnosno političko rješenje.
Plan Z – 4, koji su pripremili Peter Galbraith, ruski veleposlanik Leonid Kerestedžijanc i
predstavnik EU Gert Ahrens, konačno je objavljen 30. siječnja 1995. Plan je predviđao:
1. mirnu reintegraciju okupiranih područja;
2. hrvatski suverenitet na cijelom području Republike Hrvatske;
3. povratak prognanika;
4. poštivanje manjinskih i ljudskih prava;
5. široku političku autonomiju na područjima sa predratnom srpskom većinom, koja bi
uključivala: sustav vlasti, valutu, policiju, sudstvo, pravo oporezivanja, dvojno
državljanstvo, zastavu i znakovlje, jezik i pismo, organiziranje izbora, itd.
Ukratko, plan Z – 4 je predviđao federalizaciju Hrvatske i postojanje države u državi. Za
Hrvatsku to je bilo neprihvatljivo, ali predsjednik Tuđman nije odbio plan, već se složio da on može
poslužiti kao ''osnova za pregovore''288 te da će biti prihvaćene sve odredbe plana koje nisu u
suprotnosti sa hrvatskim Ustavom. Bio je to dobar taktički potez, jer bi u protivnom Hrvatska bila
optužena za nekooperativnost u situaciji kad joj međunarodna zajednica nudi ''najbolje moguće
rješenje'' u datim okolnostima. Kninski Srbi su još više potjerali vodu na hrvatski mlin, jer su plan
odbili i pogledati. U takvim okolnostima vojno-redarstvene akcije bile su samo pitanje vremena.
One će Plan Z – 4 učiniti potpuno beskorisnim i propalim pokušajem rješavanja krize u Hrvatskoj
političkim sredstvima.
Plan Z – 4, u koji je veleposlanik Galbraith polagao velike nade, bio je osuđen na neuspjeh
od samoga početka. Vodeći se primjerom Washingtonskih sporazuma Peter Galbraith je nastojao,
ne koristeći metodu prisile, postići kompromisno rješenje u hrvatsko-srpskim odnosima. Ispostavilo
se ne samo da su razlike u stavovima između hrvatske Vlade i pobunjenih Srba nepomirljive, već da
se sa Srbima uopće ne može pregovarati. Vođama pobunjenih Srba nije bilo stalo ni do kakve
političke autonomije u okviru Republike Hrvatske, jer su se, zadojeni idejom stvaranja Velike
Srbije, namjeravali zajedno sa bosanskim Srbima ujediniti sa Srbijom. Uvjereni u mit o srpskoj

286
Višnar, Fran. S Dinare se gleda Knin. Vjesnik, 12. 12. 1994., str. 2.
287
Galić, M. Washingtonski sporazum je važan potez. Vjesnik, 8. 5. 1994., str. 8-9.
288
Nobilo, str. 448.
75
nepobjedivosti ucjenjivali su Zagreb i iscrpljivali međunarodne pregovarače. Galbraith je u više
navrata tijekom 1994. odlazio u Knin kako bi postigao napredak u pregovorima, nudeći pobunjenim
Srbima više nego ijedan međunarodni posrednik, čak više od onoga na što imaju pravo po
hrvatskom Ustavu. S druge strane, Hrvatska, iako je pokazala kooperativnost u pregovorima, nije
Srbima mogla ponuditi ništa više od onoga što su im nudili hrvatski Ustav i Ustavni zakon o
nacionalnim manjinama. Plan Z – 4 zahtijevao je ustavne promjene, a to nije dolazilo u obzir.
Potpisivanje gospodarskog sporazuma nije automatski značilo i priznavanje srpske ''republike'', već
korak ka normalizaciji života, prije svega na okupiranim područjima. Gospodarske mjere bile su
samo dio političkoga rješenja i nisu se mogle realizirati izvan konteksta sveukupne reintegracije
okupiranih područja u ustavnopravni poredak Hrvatske. Srpska strana opstruirala je pregovore i
odbila političko rješenje uvjerena u svoju vojnu superiornost nad Zagrebom te u savezništvo sa
Beogradom. Hrvatska strana, pak, iskoristila je vrijeme pregovora za (1) jačanje svojih vojnih
potencijala, (2) za diplomatsku ''ofenzivu'' u UN, te (3) za učvršćivanje partnerstva sa SAD.
Otkazivanjem mandata UNPROFOR-a u siječnju 1995. Hrvatska nije odbacila i mogućnost daljnjih
pregovora sa pobunjenim Srbima, tim prije što se međunarodna zajednica, a napose SAD kao
najvažniji strateški partner Hrvatske, protivila vojnoj opciji, ali su događaji u proljeće i ljeto 1995.
doveli do toga da se Hrvatska odluči vojnim sredstvima osloboditi okupirana područja. Time je Plan
Z – 4 izgubio svoje značenje.

76
 4.6. Američki stavovi spram otkazivanja mandata UNPROFOR-a, vojno – redarstvenih
akcija Bljesak i Oluja te hrvatsko-bošnjačke ofenzive u BiH

Cijela situacija oko plana Z – 4 mora se sagledati u kontekstu mandata UNPROFOR-a.

Realizacija plana temeljila se, naime, na nazočnosti snaga UN na prostoru tzv. Republike Srpske
Krajine, te bi, ako UNPROFOR ode, plan sasvim propao. Predsjednik Tuđman je u siječnju 1995. u
pismu Boutrosu-Ghaliju otkazao mandat UNPROFOR-a nakon njegova isteka 31. ožujka 1995.
Time je, po riječima veleposlanika Kerestedžijanca, došlo do paradoksa u kojem hrvatska strana
pristaje na plan, ali otkazuje UNPROFOR, dok srpska strana, koja inzistira ne samo na ostanku
UNPROFOR-a, već i da je on štiti od ''agresije'' iz Zagreba, odbacuje plan.289 Tuđmanovo
otkazivanje mandata UNPROFOR-a izazvalo je veliko negodovanje u diplomatskim krugovima,
posebice u UN i SAD. Veleposlanik Galbraith je čak pozvan na konzultacije u Washington te je po
povratku izjavio da ''Hrvatska neće imati podršku Washingtona ako se odluči na vojnu opciju''.290
Zapad je strahovao od obnavljanja sukoba u Hrvatskoj i poruka svih zapadnih diplomata je bila: čim
se UNPROFOR povuče, borbe će se nastaviti, Srbija će se uključiti u borbe na strani krajinskih
Srba, Hrvatska bi mogla izgubiti, a onda ''ne računajte na pomoć Zapada''.291 Američke i britanske
obavještajne službe su predviđale da će Srbi poraziti hrvatske snage u slučaju vojne opcije i na
sastanku u Műnchenu 4. veljače 1995. američki ministar obrane William Perry i general

289
The US and Croatia, str. 179.
290
Nobilo, str. 456.
291
Croatia is set to end mandate of UN on its territory. New York Times, 12. 1. 1995., Sec. A, str. 4.
77
Shalikashvili prenijeli su te procjene ministru Šušku.292 SAD su bile protiv povlačenja
UNPROFOR-a iz Hrvatske jer bi to izravno ugrozilo opskrbu 23 000 pripadnika mirovnih postrojbi
UN u BiH, te dovelo i do njihovog povlačenja i obnavljanja sukoba u toj državi. Povlačenje
postrojbi UN iz Hrvatske i BiH zahtijevalo bi, prema nekim procjenama, pomoć od preko 70 000
vojnika NATO-a i koštalo bi 1.5 – 2 milijarde dolara.293 Američka administracija je znala koliko je
hrvatska javnost frustrirana neučinkovitim mandatom UNPROFOR-a, koji je od 1992. čuvao status
quo i vodio de facto ciprizaciji Hrvatske. Imalo se također na umu da predsjednik Tuđman ima
sedamdeset i četiri godine i da ne želi biti zapamćen kao ''otac dvije trećine Hrvatske''.294
Tuđmanova odluka bila je konačna, te se stoga u vrlo kratkom vremenu moralo iznaći prihvatljivo
rješenje za Hrvatsku, ali i za krajinske Srbe i međunarodnu zajednicu. Tuđmanov prijedlog da
postrojbe NATO-a zamijene UNPROFOR i osiguraju međunarodno priznate granice Hrvatske
odbijen je. Američka administracija ozbiljno je shvatila Tuđmanovu odluku i pokrenula svoju
diplomatsku mašineriju kako bi (1) spriječila izbijanje novoga rata, (2) zajamčila Hrvatskoj
kontrolu njenih granica i (3) pomogla u provedbi mirne reintegracije. Stoga je izvršen veliki
diplomatski pritisak na ''nestrpljivog čovjeka s Balkana''295 putem zamjenika državnog sekretara
SAD Richarda Holbrookea. Holbrooke i Galbraith su 6. ožujka 1995. uspjeli nagovoriti Tuđmana
da pristane na novi mandat UN, ali s većim ingerencijama i pod drugim imenom. Novi mandat će,
obećali su Holbrooke i Galbraith, osigurati kontrolu međunarodnih granica Hrvatske sa Srbijom i
BiH i omogućiti implementaciju sporazuma o prekidu vatre, gospodarskog sporazuma između
Zagreba i Knina, kao i implementaciju svih relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti.296 Tuđmanu je
bilo najvažnije (1) da se mandat UNPROFOR-a neće obnoviti i (2) da novi mandat sadrži u sebi
naziv ''Hrvatska''. Tuđman se 12. ožujka u Kopenhagenu sastao sa potpredsjednikom SAD Alom
Goreom, koji mu je izrazio punu američku podršku uspostavi suvereniteta na cijelom području
Hrvatske i obećao da će se veleposlanica Albright osobno založiti u Vijeću sigurnosti kako bi se
izglasala rezolucija o novom, znatno povoljnijem, mandatu UN u Hrvatskoj. Tuđman je uz takva
američka jamstva pristao na kompromis, ali je hrvatska javnost, naročito prognanici, bila
razočarana. Tuđman je ipak postigao željeni cilj, jer je otkazivanjem mandata UNPROFOR-a
znatno ubrzao dinamiku rješavanja problema okupiranih područja. Izjava Tuđman – Gore bila je
pozdravljena kao ''korak dalje od ponora'', ali vojna opcija bila je samo odgođena, a ne spriječena.297
Tuđman je pristao na kompromis iako su hrvatske oružane snage bile spremne problem riješiti

292
Holbrooke, str. 62.
293
Sciolino, Elaine. No plan yet to help UN leave Croatia. New York Times, 4. 3. 1995., Sec. 1, str. 4.
294
Croatia is set…, str. 4.
295
Cohen, Roger. Sinking hope in a Balkan bog. New York Times, 5. 3. 1995., Sec. 1, str. 6.
296
The US and Croatia, str. 183.
297
Holbrooke, str. 63.
78
vojnim putem. Tadašnji načelnik Glavnoga stožera general zbora Janko Bobetko još je u siječnju
1995. izjavio da ''imamo snage povratiti taj dio Hrvatske vojnim putem ako to bude potrebno''.298
Tuđman se odlučio na diplomatski način rješavanja problema, pretpostavljajući da će krajinski Srbi
pokazati nekooperativnost i natjerati Hrvatsku da problem ipak riješi vojnim putem. Njegove
pretpostavke pokazat će se točnim samo nekoliko tjedana kasnije.
Vijeće sigurnosti je 28. travnja 1995. jednoglasno usvojilo Rezoluciju 990 o provedbi
mandata UNCRO u Hrvatskoj. Novi mandat bio je definiran kao prijelazni aranžman do postizanja
političkoga rješenja koje uključuje suverenitet Hrvatske na cijelom području države kao i poštivanje
manjinskih prava. Glavne zadaće novog mandata bile su nadgledanje sporazuma o prekidu vatre i
gospodarskim odnosima, nadgledanje graničnih prijelaza za koje je UNCRO odgovoran i
nadgledanje razvojačenja Prevlake.299 Bilo je to samo nekoliko dana prije nego što će 2. svibnja
hrvatske snage, nakon oružanog incidenta na autoputu Zagreb – Lipovac, vojno-redarstvenom
akcijom Bljesak osloboditi Zapadnu Slavoniju, odnosno UNPA sektor Zapad. To je bio uvod u
konačno rješenje problema okupiranih područja Hrvatske, koje će kulminirati akcijom Oluja 4-7.
kolovoza 1995. Vijeće sigurnosti UN je odmah po otpočinjanju akcije Bljesak izdalo izjavu u kojoj
se zahtijeva da Hrvatska ''odmah prestane s vojnim napadom na zapadnu Slavoniju''. Strane vlade,
uključujući i američku, su upozoravale predsjednika Tuđmana da vojnom opcijom riskira snažnu
međunarodnu osudu, no Tuđman je bio svjestan da je rizik popuštanja Srbima veći od rizika rata.300
Peter Galbraith je, ne gubeći nadu u mirno rješenje problema okupiranih područja, na tiskovnoj
konferenciji nakon akcije Bljesak izjavio da je sada vrijeme za ''normalizaciju odnosa'' između
hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba, da očekuje da Hrvatska poštuje dogovor Tuđman – Gore iz
Kopenhagena, te da je nazočnost postrojbi UNCRO nužna i u interesu Hrvatske.301 Galbraith je
kategorički odbio optužbe da su SAD dale zeleno svjetlo za pokretanje akcije, ali je upozorio da su
odbijanjem plana Z – 4 pobunjeni Srbi sami sebi učinili ''medvjeđu uslugu'' i učinili vojnu akciju
mogućom.302 Za međunarodni položaj Hrvatske najvažnije je bilo da je akcija Bljesak izvedena brzo
i profesionalno, na način ''potpuno drugačiji od bilo koje druge vojne operacije na području bivše
Jugoslavije od početka rata 1991. godine''.303 Time je Hrvatska: (1) izbjegla oštrije osude
međunarodne zajednice i sankcije Vijeća sigurnosti, (2) dokazala da može osloboditi okupirana
područja vojnim putem, i (3) dokazala da vojne operacije mogu biti brze i čiste, što je međunarodna

298
Kinzer, Stephen. Opened road in Croatia: Path to peace? New York Times, 4. 1. 1995., Sec. A, str. 3.
299
Nobilo, str. 471.
300
Kinzer, Stephen. Frustrated Croats are openly preparing a major assault on a Serbian enclave. New York Times, 15.
7. 1995., Sec. 1, str. 5.
301
The US and Croatia, str. 195.
302
Ibid.
303
Ibid, str. 200.
79
zajednica, a naročito SAD kao najvažniji partner Hrvatske i naročito nakon tragedije Srebrenice i
Žepe, počela prihvaćati kao moguće rješenje.
Pokretanje vojno-redarstvenih akcija za uspostavljanje ustavnopravnog poretka na
okupiranim područjima Hrvatske bio je ispravan potez iz nekoliko razloga:
1. pobunjeni Srbi opstruirali su pregovore o političkom rješenju krize;
2. pobunjeni Srbi pokrenuli su vojnu akciju u cilju zauzimanja zaštićene zone Bihać, čime
su izravno ugrozili strateške interese Hrvatske;
3. oružane snage RH bile su u svakom pogledu vojno superiorne vojsci tzv. RSK;
4. hrvatskim vojnim pobjedama ravnoteža moći se okrenula u korist žrtava srbijanske
agresije – Hrvata i Bošnjaka;
5. NATO je pošteđen slanja kopnenih postrojbi na ratišta u BiH;
6. pobjede na bojnom polju otvorile su put političkom rješenju krize u Hrvatskoj i BiH.
Stanovite kontroverze postoje o tome koliko je američka administracija znala da će doći do
hrvatskih vojnih akcija, je li odobravala takvu opciju, te jesu li Amerikanci na bilo koji način
sudjelovali u provođenju vojno-redarstvene akcije Oluja. Američki dužnosnici su opovrgavali da je
američka administracija dala zeleno svjetlo za pokretanje akcije, bojeći se proširenja ratnih sukoba
u Hrvatskoj i BiH, te ulaska Srbije u rat. Danima prije operacije Oluja predsjednik Clinton se
sastajao sa svojim pomoćnicima za nacionalnu sigurnost ispitujući ih ''kako daleko treba ići u
pritiscima na Hrvatsku kako bi odustala od akcije''.304 Savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony
Lake i veleposlanica Albright smatrali su da se akcija ne može spriječiti, i, dapače, da može dovesti
do pozitivnih pomaka u rješavanju krize. Američki dužnosnici sugerirali su Hrvatima (1) da akcija
bude ograničena u svojim ciljevima i vremenskom trajanju, (2) da se izbjegnu civilne žrtve i etničko
čišćenje, i (3) da se vodi računa o sigurnosti postrojbi UN na okupiranim područjima. Clinton je bio
zabrinut zbog mogućeg sukoba u istočnoj Slavoniji i mogućeg odgovora Srbije, ali isto tako nije
htio dopustiti da Bihać doživi sudbinu Srebrenice. Stoga, ako i nije dao zeleno svjetlo za pokretanje
akcije Oluja, nije dao niti crveno. Sama činjenica da je veleposlanik Galbraith bio jedini strani
diplomat nazočan na sastanku Tuđman – Izetbegović u Splitu 22. srpnja 1995., kada je dogovoreno
zajedničko izvođenje vojnih operacija, govori u prilog činjenici da je Clintonova administracija bila
dobro upoznata sa hrvatskim namjerama.305 Dan ranije ministar Šušak je Galbraithu u povjerenju
rekao da se Hrvatska odlučila na izravnu vojnu akciju da spasi Bihać.306 Galbraith je shvatio da ''to

304
Engelberg, Stephen. US took a calculated risk in not curbing Croat attack. New York Times, 13. 8. 1995., Sec. 1, str.
1.
305
Bonner, Raymond. Croats widen threat to rebel Serbs, and diplomats seen to acquiesce. New York Times, 1. 8. 1995.,
Sec. A, str. 6.
306
Silber i Little, str. 353.
80
neće biti ograničena akcija, već dio sveobuhvatne akcije za oslobođenje cijele Krajine''.307 Nekoliko
dana uoči akcije Galbraith je uime američke vlade predsjedniku Tuđmanu uručio demarš kojim se
upozorava da je Washington ''zabrinut što vi pripremate akciju u [UNPA] sektorima Jug i Sjever'',
ali za razliku od prijašnjih slučajeva, Galbraithov demarš nije spominjao nikakve sankcije protiv
Hrvatske.308 Bilo je jasno i Zagrebu i Washingtonu da SAD neće spriječiti Hrvatsku ako i kada ona
pribjegne upotrebi sile.
Galbraith je polagao nade u mirno rješenje i ''normalizaciju odnosa'' do posljednjeg trenutka.
Iako su pregovori između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u Ženevi 3. kolovoza propali, Galbraith
je u Beogradu istoga dana dobio jamstva Milana Babića da Srbi pristaju na velike ustupke u okviru
plana Z – 4, ali bilo je prekasno: sutradan ujutro započela je akcija Oluja. Galbraith je čak
zahtijevao od svoje administracije da pritisne Tuđmana na prihvaćanje dogovora koji je on postigao
s Babićem, ali su viši dužnosnici u Washingtonu odbili njegove zahtjeve.309 Galbraithovi napori za
postizanje kompromisnog političkog rješenja u Hrvatskoj, uz izuzetak hrvatskoga Podunavlja, tako
su propali. Komentator New York Timesa smatra da su Galbraithove napore mogla potkopati i
''mlaka upozorenja'' Washingtona protiv hrvatske vojne akcije, i ironično nastavlja:
''Ili može biti da je bio toliko predan razgovorima koje je vodio više od godine dana da nije
vidio da su ti razgovori osuđeni na propast, s obzirom na nepopustljivost obiju strana.''310
Osim što su dali ''svijetlozeleno'' svjetlo za pokretanje akcije, Amerikanci su i aktivno
sudjelovali u borbenim aktivnostima tijekom akcije Oluja, jer su avioni NATO-a bombardirali
srpske sustave komunikacija i time znatno doprinijeli uspjehu operacije.311 Pored toga, hrvatska
vlada je angažirala privatnu američku firmu Military Professionals Resources Inc. (MPRI), čiji
djelatnici su umirovljeni časnici američke vojske i koja je za potrebe HV-a izvodila programe
izobrazbe časnika, upravljanja vojskom te programe civilno-vojnih odnosa u demokratskom
društvu. Uloga MPRI u Hrvatskoj, međutim, nije do kraja razjašnjena. Da bi dobila licencu State
Departmenta ta firma morala se obvezati da neće pružati usluge izravnoga vojnog planiranja ili
davanja savjeta u svezi strategije Hrvatskoj vojsci, jer bi time kršila embargo na uvoz oružja.312
Međutim, način na koji je izvedena operacija Oluja, a koja je imala mnoge značajke američke vojne
doktrine, naveo je mnoge zapadne vojne analitičare na zaključak da su američko planiranje i savjeti
odigrali određenu ulogu. Amerikanci su i inače znali da Hrvatska, kao i BiH, krši embargo na uvoz
oružja, ali su za to dali prešutno odobrenje, kako bi se postigla ravnoteža snaga na terenu i olakšali

307
Ibid.
308
Daalder, str. 122.
309
Engelberg, str. 1.
310
Greenhouse, Steven. US criticizes Croatia, but only halfheartedly, for attack on Serbs. New York Times, 5. 8. 1995.,
Sec. 1, str. 4.
311
Silber i Little, str. 360.
312
Cohen, R. US cooling ties to Croatia after winking at its buildup. New York Times, 28. 10. 1995., Sec. 1, str. 1.
81
pregovori. Hrvatska je tako do kolovoza 1995. dobila središnje mjesto u američkoj strategiji u
rješavanju krize na području bivše Jugoslavije, a SAD Hrvatskoj glavni strateški partner i saveznik,
u tom trenutku važniji i od Njemačke. Premda su neki promatrači to nazivali ''brakom iz nužde'', a
ne iskrenim prijateljstvom313, Hrvatska je od toga savezništva imala velike koristi.
Clintonova administracija odigrala je odlučujuću ulogu i nakon akcije Oluja. Dok su
London, Pariz i Moskva oštro reagirali i osudili hrvatsku ''agresiju'' na Krajinu, američka
administracija bitno je ublažila osude i spriječila izricanje bilo kakvih sankcija Hrvatskoj od strane
Vijeća sigurnosti UN. Bila je to legitimna akcija jedne suverene zemlje, premda je egzodus Srba iz
Krajine uoči i tijekom Oluje bio najveće pojedinačno preseljenje stanovništva u krizi na području
bivše Jugoslavije. Predsjednik Clinton je izjavio da je akcija Oluja odgovor na srpske napade na
Bihać i da bi se hrvatska ofenziva mogla pokazati ''povoljnom za rješavanje balkanskoga konflikta,
jer će i bosanske Srbe prisiliti na pregovore''.314 Stavove Washingtona prema hrvatskim vojnim
akcijama rječito je iznio Richard Holbrooke:
''Za mene je uspjeh hrvatske (i poslije hrvatsko-bošnjačke) ofenzive bio klasični primjer
fundamentalne činjenice: oblik diplomatskog krajolika obično će biti odraz stvarne
ravnoteže snaga na terenu. U konkretnom smislu to je značilo da kao diplomati ne možemo
očekivati od Srba da budu pomirljivi za pregovaračkim stolom sve dok su uspješni na
bojnom polju. Gotovo neprijeporna pobjeda Zagreba počela je mijenjati ravnotežu snaga u
regiji.''315
Joseph Kruzel, američki pregovarač koji je nekoliko dana poslije Oluje poginuo na planini
Igman, poslao je poruku u Washington u kojoj kaže da je ''hrvatska ofenziva u Krajini stubokom
promijenila prirodu balkanske igre, a time i [američku] diplomatsku ofenzivu''.316 Hrvatska je tako
akcijom Oluja otvorila nove diplomatske mogućnosti, koje je predsjednik Clinton htio iskoristiti po
svaku cijenu kako bi se postiglo cjelovito mirovno rješenje. Pitanje je sada bilo kako tu
promijenjenu vojnu ravnotežu najbolje iskoristiti da bi se postiglo trajno političko rješenje. Vodeći
se načelima Realpolitik, a nakon što je uvidio kakve je povoljne geopolitičke i demografske
promjene donijela hrvatska vojno-redarstvena akcija, Clinton je polovinom kolovoza poslao
Anthonyja Lakea i zamjenika državnoga sekretara za političke poslove Petera Tarnoffa u London,
Pariz i Bonn kako bi sa svojim saveznicima iz Kontaktne skupine obavili modifikacije plana o
podjeli BiH na dva entiteta, Federaciju i Republiku Srpsku, u okviru jedinstvene države. Ta nova
američka inicijativa bila je direktan rezultat hrvatskih vojnih pobjeda i promijenjene ravnoteže

313
Ibid.
314
Mitchell, Alison. Cautiously, Clinton backs Croats' goals. New York Times, 6. 8. 1995. Sec. 1, str. 9.
315
Holbrooke, str. 73.
316
Ibid.
82
snaga na terenu. Prema Richardu Holbrookeu ''finalni proizvod'' američke diplomatske inicijative za
uspostavu mira na Balkanu sastojao se od sedam točaka:
1. cjelovito mirovno rješenje;
2. međusobno priznanje Hrvatske, BiH i SR Jugoslavije;
3. ukidanje sankcija SRJ i obuka i opremanje snaga Federacije BiH ako se postigne
mirovno rješenje;
4. mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja;
5. prestanak svih vojnih operacija;
6. unutarnja podjela BiH između Federacije i Republike Srpske po načelu 51-49%;
7. sveobuhvatni program gospodarske obnove regije.317
I dok je težište američke inicijative bilo na rješavanju krize u BiH, za Hrvatsku je najvažnije
pitanje bilo reintegracija hrvatskoga Podunavlja. Tuđman će svoje sudjelovanje u daytonskim
pregovorima uvjetovati američkom pomoći u rješavanju pitanja hrvatskoga Podunavlja. Bit će to
najjači hrvatski adut na pregovorima u Daytonu, iz kojih će Hrvatska izaći kao apsolutni pobjednik.
Osim diplomatske inicijative Amerikanci su poduzeli i vojnu akciju zračnim udarima
NATO-a po položajima bosanskih Srba. Kao odgovor na minobacački napad na Sarajevo od 28.
kolovoza 1995., kojom prigodom je poginulo trideset i sedam ljudi, NATO je 31. kolovoza započeo
operaciju Deliberate Force, dvotjedno sustavno bombardiranje strateški važnih položaja i lokacija
bosanskih Srba. Bio je to klasičan primjer upotrebe vojne sile u službi diplomacije: svrha je bila
natjerati bosanske Srbe za pregovarački stol i okončati neprijateljstva.318 U isto vrijeme, premda ne
u koordinaciji s NATO-om, započela je i hrvatsko-bošnjačka ofenziva u BiH, tijekom koje su HV,
HVO i A BiH do kraja rujna 1995. oslobodili više od 50% teritorija BiH. Holbrooke je ohrabrivao
oslobodilačku akciju u BiH, vjerujući da će teritorijalni dobici uvelike olakšati i pojednostaviti
njegove pregovaračke napore.319 Holbrooke ipak nije dopustio hrvatsko-bošnjačkim postrojbama da
zauzmu Banja Luku, jer bi to imalo kontraproduktivni učinak za američke mirovne napore.
Washington je obećao predsjedniku Tuđmanu da će, zaustavi li se hrvatska ofenziva u zapadnoj
Bosni i ojača Federacija Hrvata i Bošnjaka, SAD poduprijeti reintegraciju hrvatskoga
Podunavlja.320 Tuđman je, naravno, pristao i mirovni pregovori su, barem što se hrvatske strane
ticalo, mogli početi.

317
Ibid, str. 74.
318
Daalder, str. 136.
319
Ibid, str. 124.
320
Silber i Little, str. 368.
83
 Američka strategija prema Hrvatskoj od otkazivanja mandata UNPROFOR-a u siječnju
1995. do zaustavljanja hrvatsko-bošnjačke ofenzive pred Banja Lukom u rujnu 1995. imala je tri
faze:
1. protivljenje vojnoj opciji;
2. odobravanje vojne opcije;
3. iskorištavanje vojne opcije za pregovaračke ciljeve.
1. Kada je predsjednik Tuđman otkazao mandat UNPROFOR-a američka
administracija pokrenula je diplomatsku ofenzivu kako bi prisilila Hrvatsku na
produžetak mandata UN postrojbi. Iako otkazivanje mandata UNPROFOR-a nije
automatski značilo i prekid pregovora s pobunjenim Srbima, američki diplomatski
pritisak, koji je uključivao i potpredsjednika SAD Ala Gorea, rezultirao je
usvajanjem rezolucije Vijeća sigurnosti o novom mandatu UN u Hrvatskoj, pod
novim imenom i većim ovlastima. Međutim, iz hrvatskoga kuta gledišta novi
mandat UN nije automatski značio i odustajanje od vojne opcije. Clintonova
administracija bila je u toj fazi izričito protiv vojne opcije jer se bojala ponovnog
izbijanja rata širokih razmjera na Balkanu. Amerikanci su bili uvjereni da će se u
slučaju vojne opcije Srbija umiješati u rat, što bi sukob moglo proširiti na Kosovo,
a možda i na Makedoniju, gdje je bilo razmješteno oko 500 američkih vojnika. Te
su procjene, na sreću, bile pogrešne, jer je Slobodan Milošević počeo igrati ulogu
mirotvorca, nastojeći Srbiju osloboditi sankcija.
2. Do promjene u američkom stavu dolazi polovinom srpnja 1995. iz nekoliko
razloga: (1) Važni ljudi u Clintonovom vanjskopolitičkom timu – Anthony Lake,
Madeleine Albright, Richard Holbrooke i William Perry – smatrali su da je vojna
opcija prihvatljivo rješenje, pod uvjetom da bude brza i čista. Opstruiranje
pregovora od strane i hrvatskih i bosanskih Srba predugo je iskušavalo američko
strpljenje i Amerikancima je sada bilo jasno da će Srbi popustiti samo pod
pritiskom sile. (2) Nakon zauzimanja muslimanske enklave Srebrenica od strane
bosanskih Srba i pokolja preko 8 000 muškaraca, Amerikanci nisu htjeli dozvoliti
isti scenarij i u Bihaću: srpski zločini nisu se više mogli tolerirati. Zbog toga su
dali prešutno odobrenje Hrvatskoj, kad je postalo evidentno da je vojna opcija
neizbježna, da odradi ono što NATO nije mogao – kopnenu vojnu operaciju.
(3) Clinton je uvidio da vojna opcija može brzo i učinkovito dovesti do
političkoga rješenja, što će američki pregovarači naročito dobro primijeniti na
pitanju BiH u daytonskim pregovorima.

84
 3. Teritorijalni dobici u korist hrvatskih i bošnjačkih snaga, te egzodus gotovo 200
000 Srba iz UNPA sektora Sjever i Jug znatno su olakšali posao američkim
pregovaračima u Daytonu. Hrvatsko-bošnjačka ofenziva u sjeverozapadnoj Bosni
i NATO bombardiranje vojnih postrojenja i položaja bosanskih Srba prisilili su
Srbe ne samo na pregovore već i na brojne ustupke koje ne bi učinili da su ostali
vojno superiorni. Pokazavši svoju vojnu moć, Hrvatska je sada mogla
Amerikancima uvjetovati svoju kooperativnost u pregovorima o cjelovitom
političkom rješenju rješavanjem pitanja hrvatskoga Podunavlja. Sa svoje strane,
američki pregovarači obećali su predsjedniku Tuđmanu staviti to Hrvatskoj
prevažno pitanje na dnevni red daytonskih pregovora.

4.7. Put do Daytona

Daytonski sporazum predstavlja krunu američke politike prema krizi na području bivše
Jugoslavije. Njime su okončani ratovi u Hrvatskoj i BiH, sačuvana je BiH kao jedinstvena država sa
dva entiteta, ojačana je Federacija BiH, omogućena je mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja, a
velikosrpska politika Slobodana Miloševića doživjela svoj potpuni poraz. Daytonski sporazum
dogodio se u povoljnom trenutku kada ''Hrvati imaju što žele, Srbi su iscrpljeni, a Muslimani ne
vide bolju opciju''.321 Unatoč tome, bila su potrebna tri tjedna iscrpljujućih pregovora i snažnih
pritisaka američkih pregovarača u vojnoj bazi Wright – Patterson u Daytonu da bi se došlo do
rješenja. I tada, jedini pobjednik u pregovorima bila je Hrvatska, koja je u Daytonu doslovno
''izvukla jackpot''322, dok je bošnjačka strana morala pristajati na kompromise, a Milošević pristajao
na sve ustupke koji su se od njega tražili, kako bi se u očima međunarodne zajednice prikazao kao
mirotvorac te ishodio ukidanje sankcija Srbiji. U geopolitičkom pogledu Hrvatska se Daytonskim
sporazumom potvrdila kao čimbenik vojno-političke stabilnosti u jugoistočnoj Europi, ključni igrač

321
Cohen, R. The Implications; Balkan peace at hand? 4-year path to a truce. New York Times, 6. 10. 1995., Sec. A, str.
8.
322
Glenny, Misha. And the winner is…Croatia. New York Times, 26. 9. 1995., Sec. A, str. 23.
85
američke politike u regiji i brana srpskom ekspanzionizmu i ruskoj vojno-političkoj penetraciji na
Balkan.323 Iako su hrvatsko-američki odnosi od Daytona naovamo bili promjenjive naravi,
poglavito zbog stanja ljudskih i manjinskih prava, slobode medija i sl., Daytonski sporazum
predstavlja temeljni kamen za razvijanje i unapređenje bilateralnih odnosa između Hrvatske i
Sjedinjenih Država.
Daytonske pregovore omogućila su tri važna preduvjeta:
(1) vojna akcija HV-a u tzv. RSK, te združena vojna akcija HVO-a, A BiH i HV-a u
zapadnoj Bosni. Tim akcijama oslobođena je cijela Hrvatska osim istočne Slavonije, te veliki dio
zapadne Bosne koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba. Time se promijenio ne samo odnos
slobodnog i okupiranog teritorija u BiH na otprilike 50 – 50%, već i demografska slika i Hrvatske i
BiH, što je znatno olakšalo pregovore. U tu je svrhu Richard Holbrooke, glavni američki
pregovarač, izričito, ali tajno, ohrabrivao hrvatsko-bošnjačku ofenzivu u zapadnoj Bosni, govoreći
predsjedniku Tuđmanu da ''što ne uzmete vojnom silom, teško ćete dobiti za pregovaračkim
stolom''.324 Holbrooke je smatrao da zbog ''jednostavne pravde i visoke strategije, ne trebamo se
suprotstavljati ofenzivi osim ako ne uleti u nevolju ili ode predaleko''.325 Svoj stav Holbrooke je
iznio Christopheru i Lakeu 21. rujna 1995. na sastanku u Bijeloj kući:
''Zatražili smo od Hrvata i Bošnjaka da ne uzmu Banja Luku, ali nismo im dali nikakva
druga 'crvena svjetla'. Naprotiv, naš tim nije se trudio obeshrabriti ih da ne uzmu Prijedor,
Sanski Most i druga područja koja su njihova prema karti Kontaktne skupine. Pregovori oko
karte se upravo sada odvijaju na bojnom polju [. . .] Uvelike bi pomoglo pregovorima kad bi
ti gradovi pali.''326
Christopher i Lake bili su zabrinuti zbog eventualne reakcije javnosti glede američkoga
ohrabrivanja hrvatsko-bošnjačke ofenzive, ali ih je Holbrooke razuvjerio, rekavši da američki
pregovarački tim vodi računa o tome i da izvjestitelji sa terena i dalje misle i izvještavaju da
Amerikanci nastoje zaustaviti ofenzivu.327
Do početka listopada 1995. hrvatsko-bošnjačka ofenziva ispunila je svoju stratešku svrhu, te
je postalo jasno da bi daljnja borbena djelovanja bila kontraproduktivna.328 Predsjednik Izetbegović
je nevoljko pristao na prekid vatre 5. listopada, što je službeno istoga dana objavio predsjednik

323
Čučić, str. 92.
324
Holbrooke, str. 199.
325
Ibid, str. 158.
326
Ibid, str. 172.
327
Ibid.
328
Daalder, str. 126.
86
Clinton. Do 10. listopada, kada je prekid vatre trebao službeno stupiti na snagu, gotovo sva
teritorijalna pitanja o kojima se trebalo pregovarati bila su riješena.329
(2) tzv. Patrijarhov papir, odnosno dokument na osnovu kojega je srbijanski predsjednik
Milošević krajem kolovoza 1995. dobio ovlasti da pregovara i odlučuje uime bosanskih Srba.
Amerikanci nisu više htjeli pregovarati izravno s bosanskim Srbima, napose s njihovim vođama
Karadžićem i Mladićem, jer su njih dvojica ranije te godine već bili optuženi za ratne zločine od
strane Haaškoga suda, kao i zbog toga što bosanski Srbi nisu bili spremni ni na kakve ustupke i
kompromise, odbacujući i ranije sve mirovne prijedloge međunarodne zajednice. Amerikanci su,
doduše, znali da je upravo Milošević pokrenuo sve ratove na području bivše Jugoslavije, ali su iz
pragmatičnih razloga tu činjenicu u tom trenutku morali apstrahirati: Milošević je jedini mogao
natjerati bosanske Srbe, ali i Srbe u hrvatskom Podunavlju, da prihvate dogovor. Bio je to odličan
splet okolnosti, jer, kako se ispostavilo, s Miloševićem se u Daytonu najlakše pregovaralo: pristao
je na apsolutno sve postavljene uvjete.
(3) operacija Odlučna sila (Deliberate Force), odnosno sustavno bombardiranje položaja i
vojnih postrojenja bosanskih Srba od strane NATO-a. Operacija je trajala od 30. kolovoza do 20.
rujna 1995. i bila je najveća vojna akcija u povijesti NATO-a. Neposredni povod za operaciju opet
je bila jedna granata bosanskih Srba , koja je 28. kolovoza u Sarajevu usmrtila trideset i pet ljudi.
Bila je to, po riječima Richarda Holbrookea, ''prva izravna uvreda Sjedinjenim Državama i
najvažniji test američkoga vodstva od kraja hladnoga rata, ne samo u Bosni, već u Europi''.330 Za
pokretanje operacije zaobiđena je nesretna formula ''dvostrukoga ključa'' odlučivanja, i po prvi puta
tijekom krize odluka za pokretanje zračnih udara bila je isključivo u rukama zapovjednika NATO-a.
U operaciji su upotrijebljeni i krstareći projektili Tomahawk, a akcija je obustavljena tek kada su
bosanski Srbi prihvatili NATO ultimatum: prestanak opsade Sarajeva i povlačenje teškoga topništva
na udaljenost od 20 km od grada. Korištenje vojne sile za postizanje diplomatskih ciljeva tako se
pokazalo apsolutno opravdanim.
Navedena tri preduvjeta, koji su se događali neovisno jedan od drugoga i bez ikakve izravne
koordinacije sa Washingtonom ili Holbrookeovim pregovaračkim timom, imala su odlučujući
utjecaj na okolnosti u kojima je pokrenuta američka mirovna inicijativa i radikalno su promijenila
kontekst u kojemu su se odvijali pregovori.331 Richard Holbrooke, šef američkoga pregovaračkog
tima, imao je tu sposobnost da pomoću ''čiste energije i umješnoga korištenja rapidno promijenjenih
okolnosti na terenu dovede do sporazuma kojime je okončan rat i zacrtan put ka miru''.332 Tri su

329
Ibid, str. 127.
330
Holbrooke, str. 92.
331
Daalder, str. 135.
332
Ibid, str. 117.
87
važna momenta vezana za Holbrookea: (1) on je dobio od predsjednika Clintona i državnoga
sekretara Christophera do tada neviđeni stupanj autonomije i fleksibilnosti u pregovorima, te je bio
potpuno neovisan o sustavu donošenja odluka u Washingtonu, sve dok pregovori donose rezultate, a
on sam štiti američke interese; (2) Holbrooke je odlučio izostaviti iz pregovora predstavnike ostalih
zemalja Kontaktne skupine, jer ''kad bismo se konzultirali s Kontaktnom skupinom prije svake
akcije, bilo bi nemoguće da se pregovori nastave, a kamoli da uspiju. Sada kada su Sjedinjene
Države konačno angažirane u Bosni, ne možemo dozvoliti da nas prepirke unutar Kontaktne
skupine skrenu s puta.''333; (3) Holbrooke je bio dodatno motiviran da uspije u svojoj misiji nakon
tragedije na Igmanu 19. kolovoza 1995., kada su poginuli članovi američkoga tima Robert Frasure,
Joseph Kruzel i S. Nelson Drew. Taj događaj dao je dodatni i ključni poticaj američkim mirovnim
naporima.
Ispunjenje osnovnih preduvjeta za otpočinjanje pregovora, odlučnost američke
administracije da dovede do sveobuhvatnog rješenja te Holbrookeova osobna energija i motivacija
da prisili zaraćene strane da sjednu za pregovarački stol i okončaju rat nisu automatski značili da će
pregovori biti laki i da će se relativno brzo postići sveobuhvatno i trajno rješenje. Naprotiv,
američki pregovarači morali su uzeti u obzir brojne čimbenike koji su stajali između Tuđmana,
Izetbegovića i Miloševića, od tisuća poginulih do osobnih taština. Politički analitičar New York
Timesa Roger Cohen ovako je to artikulirao:
''Sjedinjene Države moraju na neki način [. . .] odvagati i izbalansirati cijelu zamršenu,
krvavu povijest Jugoslavije od njena stvaranja 1918 kako bi nametnule razumni kompromis
i temelj za obnovu. Ovaj rat je u suštini vođen kroz pokušaje da se preoblikuje, promijeni i
sakrije prošlost kako bi se opravdalo ubijanje i uništavanje. Dugo komunističko vladanje
Jugoslavijom bilo je također pokušaj iskrivljavanja povijesti kako bi se sačuvali vlast i
jedinstvo. [. . .] Povijest veže narode bivše Jugoslavije. Izgleda da upravo tu leži najveći
izazov za Sjedinjene Države. Amerika je pozvana da osigura mir, jamči ga svojim trupama i
baci dovoljno svjetla na prošlost da bi izgradila budućnost. Djelovalo je u Njemačkoj i
Japanu. Moglo bi djelovati u Bosni. [. . .] Vilsonijanski princip samoodređenja za Južne
Slavene stvorio je Jugoslaviju, a nepridavanje pozornosti Bushove administracije pomoglo
je uništiti ju. Sjedinjene Države bile su nazočne prigodom njena rođenja i odsutne prigodom
smrti te države.''334
Sjedinjene Države bile su odsutne prigodom raspada Jugoslavije, ali su zato četiri godine
kasnije, u jesen 1995., morale umnožiti svoje napore kako bi se bavile posljedicama svoje
odsutnosti. Američka odsutnost, odnosno odbijanje aktivnoga uključivanja u krizu na području
333
Holbrooke, str. 117.
334
Cohen, R. A cycle of war and illusion. New York Times, 24. 9. 1995., Sec. 4, str. 3.
88
bivše Jugoslavije, temeljila se dijelom na ranije iznešenim povijesnim razlozima, a dijelom i na
mitu. Taj mit, koji je elaborirao Robert Kaplan u svojoj knjizi Balkan Ghosts, a koju je i
predsjednik Clinton čitao tijekom 1993., pogrešno predstavlja balkanske narode kao inherentno
ratoborne jedne prema drugima, istrebljujući se međusobno u beskonačnom ratnom ciklusu. Bile su
potrebne četiri godine, preko 200 000 poginulih i preko 2 milijuna prognanih i izbjeglih da
Clintonova administracija odbaci sve povijesne i mitološke razloge za neuključivanje u rješavanje
krize. U jesen 1995. SAD su definitivno nametnule svoje vodstvo, odlučne da riješe najveći konflikt
u Europi od Drugoga svjetskog rata. Dayton će za Clintonovu administraciju biti ono što je Camp
David bio za Carterovu, a pariški pregovori sa Sjevernim Vijetnamom za Nixonovu administraciju.
Put do Daytona, gdje će se predstavnici triju zaraćenih strana sresti i pregovarati, morao je
biti pažljivo pripremljen. Za Hrvatsku to je značilo istovremeno pregovaranje na nivou visoke
diplomacije i izravno pregovaranje sa Srbima iz hrvatskoga Podunavlja. Oba nivoa pregovora bila
su pod izravnim vodstvom američke administracije. Na nivou visoke diplomacije u američkom
veleposlanstvu u Ženevi 8. rujna 1995. sastali su se ministri vanjskih poslova Hrvatske, BiH i SR
Jugoslavije. Sastankom su predsjedali Richard Holbrooke i predstavnik EU Carl Biltd, koji su se s
ministrima dogovorili o općim načelima za rješenje u BiH. Najvažnija opća načela bila su:
1. BiH će nastaviti postojati kao suverena međunarodno priznata država u okviru svojih
postojećih granica;
2. BiH će se sastojati od dva entiteta, Federacije BiH uspostavljene Washingtonskim
sporazumima i Republike Srpske;
3. Prijedlog Kontaktne skupine o teritorijalnom omjeru 51 – 49% bit će temelj za rješenje,
a međusobno razgraničenje rješavat će se obostranim pristankom;
4. Oba entiteta imat će pravo uspostaviti paralelne posebne odnose sa susjednim
državama.335
Radeći na mirovnom rješenju za BiH američka administracija morala je preskočiti veliku
psihološku barijeru: unutarnja podjela BiH po etničkome načelu. Bio je to veliki ustupak bosanskim
Srbima, ali nužan da bi se postiglo rješenje. Američka administracija svojedobno se protivila Vance
– Owenovu planu, koji je podijelio BiH na kantone po etničkome načelu, iz razloga što taj plan nije
čuvao multietničku prirodu zemlje i što je nagrađivao agresiju. Međutim, s vremenom je Amerika
postupno počela prihvaćati europsko stajalište da je etnička podjela BiH najbolji jamac trajnoga
mira. Unutarnja podjela BiH bila je cijena kojom se kupio mir.
Gotovo istovremeno sa ženevskim pregovorima započeli su pregovori sa Srbima u
hrvatskome Podunavlju. Veleposlanik Galbraith je 5. rujna započeo diplomatsku inicijativu za

335
The US and Croatia, str. 213.
89
mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja. On je 12. i 13. rujna u Erdutu i Iloku vodio drugu rundu
pregovora sa tamošnjim Srbima oko rješenja za hrvatsko Podunavlje. Pregovori su se temeljili na
Galbraithovu Planu Z – 4, odnosno na točki plana koja predviđa punu reintegraciju cijele regije u
hrvatski ustavnopravni poredak nakon perioda prijelazne uprave UN. Veleposlanik je po povratku u
Osijek izjavio da su Srbi usvojili jedan ''vrlo pragmatičan pristup'' te da su ''ozbiljno zainteresirani
za postizanje rješenja''.336 I Galbaith i Srbi znali su da su u istočnoj Slavoniji razmještene jake
hrvatske oružane snage te da imaju relativno malo vremena za postizanje političkoga rješenja.
Predsjednik Tuđman upozoravao je Richarda Holbrookea da će problem hrvatskoga Podunavlja biti
riješen vojnim putem ako se do kraja studenoga ne postigne prihvatljivo političko rješenje.
Galbraith je 18. rujna iznio sažetak nacrta sporazuma o hrvatskome Podunavlju (Rješenje istočne
Slavonije), po kojemu bi se (1) Hrvatska i SR Jugoslavija bilateralno dogovorile o međusobnom
priznanju, normalizaciji odnosa, gospodarskoj suradnji te o mirnom rješenju istočne Slavonije u
skladu sa dogovorom između Hrvatske i lokalnih Srba, i (2) Hrvatska i lokalni Srbi dogovorili o
prijelaznoj međunarodnoj administraciji od dvije godine, nakon čega bi regija imala određenu
autonomiju u okviru Hrvatske, ako bi se za to referendumom izjasnili lokalni Srbi. Četiri dana
kasnije, 22. rujna, Galbraith iznosi puni Nacrt sporazuma o istočnoj Slavoniji, u kojem predlaže
slijedeće:
1. dvogodišnji prijelazni period pod upravom UN;
2. generalni sekretar UN imenovat će prijelaznoga upravitelja za tu regiju;
3. prijelazni upravitelj će imati izvršne funkcije, te će uspostaviti granice lokalnih
administrativnih područja i sustav lokalne uprave, uključujući sudove i administrativne
službe, a u skladu sa zakonima RH;
4. prijelazni upravitelj će poticati i omogućavati povratak prognanika te pripremiti izbore
za dužnosnike i zastupnike koji će upravljati regijom nakon prijelaznoga perioda;
5. tijekom prijelaznoga perioda u regiji će važiti zakoni RH;
6. prijelazni upravitelj će omogućiti uspostavu javnih službi RH u regiji (HPT, vodovod,
električna energija, mirovine, izdavanje osobnih iskaznica, domovnica i putovnica);
7. međunarodne granične prijelaze u regiji nadzirat će hrvatski carinici u suradnji s
policijom pod kontrolom upravitelja;
8. RH će moći, u dogovoru s prijelaznim upraviteljem, ubirati poreze u regiji;
9. regija će biti demilitarizirana, a jedine vojne postrojbe bit će one UNCRO;
10. prijelazni upravitelj će organizirati i kontrolirati policiju, čiji će etnički sastav odgovarati
predratnom etničkom sastavu regije;

336
Ibid, str. 214-5.
90
 11. lokalni Srbi imat će pravo na uporabu srpskoga jezika i ćirilice u obrazovanju, itd.337
Ministri vanjskih poslova Hrvatske, BiH i SR Jugoslavije sastali su se 26. rujna po drugi
puta u tri tjedna, ovoga puta u američkom veleposlanstvu u UN u New Yorku, kako bi pod
pokroviteljstvom Kontaktne skupine i pod predsjedanjem Richarda Holbrookea i Carla Bildta
usvojili dodatna načela za rješenje pitanja BiH, kao što su parlament BiH, predsjedništvo, ustavni
sud, slobodni i demokratski izbori i ostali važni atributi jedne nacionalne vlasti. Potvrđena su načela
iz Ženeve koja jamče nastavak postojanja BiH kao jedinstvene države, a pregovarači su konačno
''mogli pokazati skepticima da [izgrađuju] središnju vlast BiH, barem na papiru''.338 Teritorijalna
pitanja u BiH – Sarajevo, Goražde, posavski koridor - u tom trenutku još nisu bila riješena i u
Daytonu će ona biti predmet ''vrlo tvrdih pregovora''. Supredsjedatelji Holbrooke i Bildt još jednom
su naglasili da hrvatsko Podunavlje ima najveći prioritet u cjelovitom mirovnom rješenju.339 Po
završetku sastanka u New Yorku Holbrooke je sa svojim timom nastavio shuttle diplomaciju po
Balkanu kako bi izvršio posljednje pripreme za dovođenje Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića na
''visokorizične pregovore na sve ili ništa''.340 U tom trenutku još su se odvijale ratne operacije u BiH
i za Holbrookea je bilo najvažnije da se hrvatsko-bošnjačkom ofenzivom oslobodi što više teritorija,
uz izuzetak Banja Luke, te da privoli Aliju Izetbegovića da potpiše prekid vatre. Ovaj na to nije htio
pristati u trenutku kada hrvatsko-bošnjačka ofenziva dobro napreduje, ali ga je Holbrooke pod
dramatičnim okolnostima ipak prisilio na to. Izetbegoviću je bilo jasno da ukoliko ne potpiše prekid
vatre izostat će svaka američka diplomatska i vojna pomoć. Rat u BiH tako je bio završen i mirovni
pregovori na vrhu mogli su početi. Holbrooke je Tuđmanu, Izetbegoviću i Miloševiću postavio tri
zadnja uvjeta za pregovore: (1) da svaki predsjednik dođe na pregovore s punim ovlaštenjem
potpisivanja sporazuma, bez dodatnoga konzultiranja sa svojim parlamentima; (2) da ostanu na
pregovorima sve dok se ne postigne sporazum, bez prijetnji napuštanjem pregovora; i (3) da ništa ne
govore medijima ili drugim osobama koje nisu vezane uz pregovore.
U međuvremenu u Hrvatskoj su nastavljeni pregovori s pobunjenim Srbima. Veleposlanik
Galbraith, kome se krajem rujna pridružio posrednik UN Stoltenberg, predvodio je 3. listopada u
Erdutu prve izravne pregovore između hrvatske vlade i lokalnih Srba. Dva izaslanstva – hrvatsko je
predvodio Hrvoje Šarinić – dogovorila su se oko Temeljnih načela koja će biti temelj za rješenje
hrvatskoga Podunavlja. Temeljna načela bila su: uspostava prijelaznoga perioda pod upravom UN,
demilitarizacija regije, međunarodne mirovne postrojbe, povratak prognanika, uspostava javnih
službi RH, izbori po završetku prijelaznoga perioda i ostala načela koja je Galbraith ranije predložio

337
The US and Croatia, str. 220-238.
338
Holbrooke, str. 183.
339
The US and Croatia, str. 239.
340
Holbrooke, str. 185.
91
u Nacrtu sporazuma o istočnoj Slavoniji. Galbraith je ovaj sastanak opisao kao ''najkonstruktivniji i
najpozitivniji'' od njegova dolaska na mjesto veleposlanika u Hrvatsku,341 ali je sasvim jasno da
srpska strana ne bi bila toliko kooperativna i fleksibilna da nije bilo akcija Bljesak i Oluja, da
UNCRO-u nije istjecao mandat u studenome, da hrvatske oružane snage nisu bile razmještene na
liniji razdvajanja i da predsjednik Tuđman nije upozorio da će se problem hrvatskoga Podunavlja
riješiti vojnim putem ako se ne dođe do kompromisnoga političkog rješenja do kraja studenoga.
Pored toga, predsjednik Clinton je također inzistirao da se što prije postigne sporazum o hrvatskome
Podunavlju, što je stvaralo dodatni osjećaj hitnosti kod pregovarača na terenu. Erdutski pregovori
predstavljali su važan napredak u mirovnom procesu, jer su lokalni Srbi tada napokon priznali
činjenicu da su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem dio Republike Hrvatske i jer su se
američki pregovarači nakon toga mogli potpuno posvetiti rješavanju pitanja vezana uz BiH.
Važno pitanje za Clintonovu administraciju koje je trebalo riješiti prije postizanja konačnog
mirovnog sporazuma bilo je slanje američkih kopnenih postrojbi u BiH. Protivnici slanja američkih
vojnika u BiH podsjećali su na neugodna iskustva iz Vijetnama i Somalije, ističući kako Americi
nije potrebna još jedna mission creep – vojna operacija koja će se pretvoriti u kaos i nepotrebno
stradanje američkih vojnika. Zagovornici slanja američkih postrojbi u BiH smatrali su da američka
mirovna inicijativa ne može uspjeti ako je ne bude štitila i adekvatna američka vojna sila. Svakako,
rezonirali su, SAD neće slati kopnene postrojbe ako ne bude mira u BiH. Holbrooke je tu bio izričit:
SAD neće razmjestiti svoje ili druge NATO postrojbe u BiH ukoliko sve tri sukobljene strane ne
budu jamčile njihovu sigurnost, i nastavio:
''Nema mira bez američkoga uključivanja [u krizu], ali nema ni američkoga uključivanja bez
mira.''342
Holbrooke je osobno vjerovao da američke i NATO postrojbe mogu držati situaciju na
terenu pod kontrolom uz relativno malo gubitaka. No, odluka je bila u Clintonovim rukama. On je
kao vrhovni zapovjednik mogao zapovjediti slanje američkih postrojbi u BiH bez odobrenja
Kongresa i podrške američke javnosti, ali to ne bi bila mudra odluka, naročito u predizbornoj
godini. U to vrijeme, dakle rujan-listopad 1995., oko 70% američke javnosti bilo je protiv slanja
američkih postrojbi u BiH pod bilo kakvim okolnostima.343 Pentagon se također u načelu protivio, a
Clintonu nije bilo do izravnoga konfrontiranja s vojnim krugovima. Štoviše, postojale su razlike
između Združenoga stožera američke vojske, koji je, u slučaju da postrojbe budu poslane u BiH, bio
za velike snage s velikim borbenim sposobnostima, i Ministarstva obrane, koje je preferiralo

341
The US and Croatia, str. 253.
342
Holbrooke, str. 218.
343
Ibid, str. 219.
92
minimalističke snage.344 Kongres je želio znati kakvi bi bili priroda i cilj američke, odnosno NATO,
mirovne misije u BiH, koliko bi dugo misija trajala, te koliko bi ona koštala. Predsjednik Clinton
imao je tako težak zadatak da uvjeri Kongres, Pentagon i američke građane u ispravnost svoje
odluke, naravno pod uvjetom da se postigne cjelovito mirovno rješenje za BiH.
Do kraja listopada u Clintonovoj administraciji razlučila su se dva različita koncepta o tome
što i koliko bi IFOR (Implementation Force), kako je misija NATO-a u BiH nazvana, trebao raditi.
''Minimalisti'', uglavnom dužnosnici Pentagona, su smatrali da IFOR treba provoditi samo vojne
aspekte mirovnoga sporazuma: nadgledanje prekida vatre, razdvajanje zaraćenih strana i
nadgledanje povlačenja oružja sa linija bojišnice. ''Maksimalisti'', predvođeni Holbrookeom i
njegovim timom, su pak smatrali da misija IFOR-a mora biti šira, odnosno da mora uključivati i
nevojne zadatke: osiguravati povratak prognanika, uhićivati ratne zločince, pružati zaštitu tijekom
izbora i sl.345 Holbrooke je smatrao da se bez potpore IFOR-a civilni dio sporazuma neće moći
provesti, a ako se on ne provede tada će biti teže povući NATO postrojbe iz BiH.346 Kompromis je
ponudio zapovjednik Združenoga stožera američke vojske general Shalikashvili, koji je predložio
da IFOR ima autoritet, ali ne i obvezu, izvršavanja civilnih zadaća. Administracija je prihvatila
kompromis, zauzevši tako jedinstven stav glede uloge IFOR-a.347 Također je odlučeno da misija
IFOR-a traje godinu dana, tijekom koje će Amerikanci pružiti Federaciji i određenu vojnu pomoć
kroz program ''Opremi i obuči''. To je bilo važno iz dva razloga: (1) da se uspostavi ravnoteža snaga
između dva entiteta i (2) da se vlada BiH prisili na prekid vojnih i obavještajnih veza s Iranom te da
otjera mudžahedine iz BiH.348 Američka administracija, naročito njeni vojni krugovi, također je
inzistirala na tome da, budu li američke postrojbe poslane u BiH, vojna komponenta mirovne
operacije u BiH bude pod isključivim zapovjedništvom NATO-a, potpuno odvojena od civilne
komponente, te da ima široke ovlasti u upotrebi sile. Takav stav Clintonove administracije
posljedica je loših iskustava s UN-om tijekom rata u BiH pa su Amerikanci smatrali da je
isključivanje UN iz procesa odlučivanja ključno za uspjeh mirovne misije u BiH.349
Važno pitanje bilo je i uključivanje Rusije u mirovnu operaciju. Krajem listopada 1995.
ministri obrane SAD i Rusije Perry i Gračev dogovorili su stavljanje 2 000 ruskih vojnika pod
zapovjedništvo NATO-a u sklopu IFOR-a. Time su okončane strateške pripreme za najvažniju
misiju u povijesti NATO-a – prvo razmještanje NATO postrojbi izvan zemalja članica, prva
združena operacija s postrojbama koje ne pripadaju NATO-u i prvi posthladnoratovski izazov za

344
Daalder, str. 141.
345
Ibid, str. 145-6.
346
Holbrooke, str. 219.
347
Ibid.
348
Daalder, str. 151.
349
Ibid, str. 154-5.
93
NATO.350 Dan prije početka daytonskih pregovora, 31. listopada, predsjednik Clinton je u
razgovoru s Holbrookeom izrazio nadu da će pregovori biti uspješni, ali ako budu on će morati
donijeti najtežu odluku za svakog predsjednika: slanje američkih postrojbi u pogibeljnu misiju.
Clinton je zaključio da ''s obzirom na Somaliju, mi moramo imati jasno definiran cilj tako da
situacija ne izmakne kontroli''.351

4.8. Daytonski sporazum

Nakon što su ispunjeni svi strateški i tehnički uvjeti, mirovni pregovori u zrakoplovnoj bazi
Wright – Patterson u Daytonu mogli su početi. Za predsjednika Clintona i njegovu administraciju
bio je to važan trenutak: valjalo je riješiti sigurnosni i politički problem koji nisu mogli riješiti niti
prethodna administracija, niti EU, niti UN, i koji je bio noćna mora za tu istu administraciju već
dvije i pol godine. Amerikanci su znali da su šanse za postizanje mira veće nego ikad prije, jer su
zaraćene strane bile iscrpljene od ratovanja, a američka odlučnost da se postigne mirovno rješenje
veća nego ikada. Međutim, to samo po sebi nije značilo da će pregovori biti laki niti da će se
mirovni sporazum uopće i postići. Clintonova administracija bila je jednako kao i zaraćene strane, a
možda čak i više od njih, zainteresirana da se postigne cjelovito mirovno rješenje za krizu u bivšoj
Jugoslaviji. Zato je Clinton, preko svoga pregovaračkog tima, odlučio ne dovesti zaraćene strane do
rješenja, već im to rješenje nametnuti. O ishodu daytonskih pregovora ovisilo je, prije svega, hoće
li u regiji zavladati mir, ali ono što je Clintonu bilo važno bilo je: (1) hoće li njegov vanjskopolitički
tim uspjeti riješiti najveći sigurnosni problem u Europi od Drugoga svjetskog rata; (2) hoće li SAD
zadržati vodstvo i sačuvati svoj kredibilitet u međunarodnim odnosima, poglavito sa zemljama EU i
350
Holbrooke, str. 216.
351
Ibid, str. 226.
94
Rusijom; (3) hoće li se sačuvati jedinstvo NATO-a kao jamca sigurnosti zapadnih zemalja; te (4)
hoće li se kriza u bivšoj Jugoslaviji ukloniti s dnevnoga reda Clintonove administracije prije
početka predizborne kampanje 1996. godine, kako bi Clinton imao taj važni vanjskopolitički adut u
svojim rukama. I sam izbor lokacije za pregovore – vojna baza sa svim atributima američke vojne
moći i prilično spartanskim, poluzatvorskim uvjetima za boravak triju predsjednika i njihovih
izaslanstava – trebao je sugerirati Tuđmanu, Izetbegoviću i Miloševiću da će morati postupati
prema američkom diktatu. To svakako nije bio Versailles, ali ni Camp David, predsjedničko
odmaralište nedaleko Washingtona u kojem je 1978. predsjednik Carter vodio mirovne pregovore
između Izraela i Egipta. Dayton je izabran i zbog činjenice da je relativno blizu Washingtona kako
bi viši dužnosnici administracije mogli nazočiti pregovorima, ali i dovoljno daleko da ''obeshrabri
balkanske ratne vođe od trčanja u televizijske studije u New York i Washington svaki puta kad
pregovori zapnu''.352 Pripremajući se za mirovne pregovore na vrhu, Holbrooke je čak nazvao
Jimmyja Cartera, koji mu je opisivao načine pregovora u Camp Davidu. Carter je tada koristio
tehniku neizravnih pregovora ( proximity talks) gdje je on kao posrednik pregovarao sa svakom
stranom posebno, jer su Sadat i Begin odbijali razgovarati licem u lice. Holbrooke je odlučio da će
na taj način i on voditi pregovore u Daytonu.353 Također je odlučeno da će pregovore o BiH voditi
isključivo američki pregovarački tim, dok će predstavnik UN Stoltenberg sudjelovati samo u
pregovorima koji se tiču hrvatskoga Podunavlja. Ovoga puta Clintonova administracija zaista ništa
nije htjela prepustiti slučaju, pa makar je se optužilo za unilateralizam.
Pitanja koja je trebalo riješiti u Daytonu bila su: hrvatsko Podunavlje, Federacija BiH,
ustavni okvir za BiH, izbori, predsjedništvo, skupština, sloboda kretanja i povratak prognanika,
suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, međunarodne policijske snage, te najspornije
pitanje – unutarnje razgraničenje između dva entiteta BiH. Osnovno pitanje, međutim, bilo je može
li država BiH kao takva preživjeti i do koje mjere bosanski Srbi mogu dobiti samoupravu, a da ne
ugroze postojanje BiH.354 Warren Christopher je Aliji Izetbegoviću donio u Dayton osobnu poruku
predsjednika Clintona u kojoj ga je uvjeravao u odlučnost SAD da sačuvaju jedinstvo države BiH i
ojačaju bošnjačko-hrvatsku Federaciju. Strategija Clintonove administracije prema BiH sastojala se
u tome da (1) ojača Federaciju BiH, i (2) da neutralizira separatističke tendencije vodstva bosanskih
Srba, kao sredstva kojima će (SAD) sačuvati krhko jedinstvo države BiH. Američki dužnosnici
smatrali su Federaciju ključnom, jer bez nje bi se BiH potpuno raspala. Stoga je cilj američke
politike bio omogućiti zaraćenim stranama, ili ih pak prisiliti, da ostanu u jednoj državi. U tu svrhu
bilo je potrebno ukloniti Karadžića i Mladića kao glavne nositelje separatističkih ideja i, uostalom,

352
Holbrooke, str. 204.
353
Ibid, str. 205.
354
Sciolino, E. 3 Balkan presidents meet in Ohio to try to end war. New York Times, 2. 11. 1995., Sec. A, str. 8.
95
kao osumnjičenike Haaškoga suda.355 Iako su mirovni pregovori u Daytonu organizirani
prvenstveno zbog BiH, prioritet u pregovorima dobilo je hrvatsko Podunavlje, i to iz slijedećih
razloga:
1. predsjednik Tuđman je, kao vrhovni zapovjednik pobjedničke vojske, jedini od
trojice predsjednika mogao postavljati uvjete, a rješenje hrvatskoga Podunavlja
bio je njegov uvjet za sudjelovanje u pregovorima;
2. hrvatske oružane snage bile su spremne problem riješiti vojnim putem ako se
sporazum o hrvatskom Podunavlju ne postigne do 30. studenoga, a Amerikanci su
po svaku cijenu željeli izbjeći novi ratni sukob, koji bi se lančanom reakcijom
mogao proširiti na veliki dio Balkana i tako potpuno upropastiti američku
mirovnu inicijativu;
3. Holbrooke je znao da je rješenje hrvatsko-srpskih odnosa ključno za postizanje
cjelovitog mirovnog rješenja na prostoru bivše Jugoslavije;
4. Holbrooke je također smatrao da bi rano postizanje rješenja za hrvatsko
Podunavlje moglo poslužiti kao pozitivan primjer ostalim stranama u Daytonu i
dati dodatni impuls američkom pregovaračkom timu u postizanju cjelovitog
rješenja.
Mirovni pregovori u Daytonu započeli su 1. studenog 1995., i bili su prvi susret trojice
predsjednika – Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića – nakon nekoliko godina, te prvi susret uopće
pod američkim pokroviteljstvom. Već istoga dana poslijepodne, nakon ceremonije otvaranja
pregovora na kojoj je govorio samo državni tajnik Christopher, Tuđman i Milošević počeli su
pregovarati o hrvatskome Podunavlju. Pregovorima su nazočili Christopher, Holbrooke, Galbraith i
ravnatelj ureda za južnu i srednju Europu State Departmenta Christopher Hill. Dvojica predsjednika
dogovorila su se o mirnom rješenju problema hrvatskoga Podunavlja te o normalizaciji odnosa
između Hrvatske i Srbije na temelju (1) punog poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava za
sve građane dviju država, (2) prava svih izbjeglica i prognanika na povratak svojim domovima i na
povrat imovine ili primanje pravedne naknade, te (3) potpore mirnom rješenju problema hrvatskoga
Podunavlja u što skorijem roku na temelju pregovora između Vlade RH i predstavnika lokalnih
Srba. Dogovoreno je i da se Galbraith i Stoltenberg sutradan vrate u Hrvatsku kako bi nastavili
pregovore.356 Milošević je bio spreman upotrijebiti svoj utjecaj na hrvatske Srbe kako bi ovi pristali
na mirnu reintegraciju. Pod američkim pritiskom, a u zamjenu za skidanje sankcija sa Srbije,
Milošević je pristao na prvi ustupak. Peter Galbraith je na letu za Zagreb sastavio novu,
pretposljednju verziju mirovnoga plana za hrvatsko Podunavlje, koju je hrvatska Vlada prihvatila,
355
Cohen, R. Clinton seeks to shore up Muslim-Croat Federation. New York Times, 3. 11. 1995., Sec. A, str. 12.
356
The US and Croatia, str. 266.
96
ali su lokalni Srbi izrazili određenu rezerviranost. Kamen spoticanja, smatrali su pregovarači, bilo je
vrijeme trajanja prijelazne uprave, jer je hrvatska strana zahtijevala vrijeme od jedne godine, dok su
Srbi tražili tri godine. Rješenje je ponudio Warren Christopher: prijelazna uprava u hrvatskom
Podunavlju trajat će jednu godinu, uz mogućnost produljenja za još godinu dana na zahtjev jedne od
strana.357 No, pravi razlog oklijevanja lokalnih Srba bio je taj što od 1. do 11. studenoga nisu dobili
zapovijed od Miloševića da potpišu sporazum. Galbraith se bojao da sporazum o kojem se
pregovaralo u Daytonu neće biti prihvaćen od strane lokalnih Srba. Konačno, 12. studenoga
Galbraith i Stoltenberg ponudili su Vladi RH i lokalnim Srbima tekst Temeljnoga sporazuma o
istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, koji je u ime lokalnih Srba u Erdutu potpisao Milan
Milanović, a u ime Vlade RH Hrvoje Šarinić istoga dana u Zagrebu. Temeljnim (Erdutskim)
sporazumom zahtijeva se od Vijeća sigurnosti UN uspostava prijelazne uprave za hrvatsko
Podunavlje sa svim ovlastima, pravima i obvezama koje je Peter Galbraith u velikoj mjeri već
definirao u Temeljnim načelima za provedbu mirne reintegracije od 3. listopada. Vrijeme trajanja
prijelazne uprave bit će po formuli jedna plus jedna godina, kako je to definirao državni sekretar
Christopher. Pitanje hrvatskoga Podunavlja time je bilo riješeno. Oduševljeni Holbrooke to je
ovako prokomentirao:
''Za Tuđmana, rezultati su bili spektakularni: dobit će istočnu Slavoniju natrag bez rata. Za
Sjedinjene Države to je značilo da smo uspješno vratili dio Hrvatske njegovom pravom
vlasniku bez još jednoga rata, koji se činio neizbježnim samo nekoliko tjedana ranije.
Uradivši tako, mi smo također riješili pitanje koje je bilo apsolutni preduvjet za mir na širem
području. [. . .] sporazum o istočnoj Slavoniji dao je Daytonu trenutačni kredibilitet nakon
jedanaest dana zastoja.'' 358
Po potpisivanju Temeljnoga sporazuma Stoltenberg je izjavio da je to ''početak kraja rata u
bivšoj Jugoslaviji'' i da se nada ''da će to imati zarazni učinak na cijelu regiju''. Galbraith je dodao da
je to ''prvi puta u ovom konfliktu da je neko pitanje riješeno na miran način – potpisom, a ne
metkom''.359 Postizanje ovoga sporazuma bio je veliki imperativ za pregovarački tim, poglavito za
Galbraitha i Stoltenberga, jer je neuspjeh u hrvatskome Podunavlju mogao imati razorni učinak na
pregovore u Daytonu. Nije stoga čudo što je ljubljansko Delo nazvalo Galbraitha ''glavnim
arhitektom teksta sporazuma kojim je postigao svoj visoki domet u tom nemirnom dijelu svijeta''.
360
Važnost Temeljnoga sporazuma za Hrvatsku bila je neizmjerna:

357
Holbrooke, str. 264.
358
Holbrooke, str. 267.
359
The US and Croatia, str. 272.
360
Hina. Galbraithov domet. Vjesnik, 14. 11. 1995., str. 9.
97
 1. posljednji okupirani dio Hrvatske bit će vraćen pod hrvatski suverenitet nakon
isteka prijelazne uprave UN;
2. lokalni Srbi su prvi puta nakon izbijanja rata 1991. godine prihvatili hrvatski
suverenitet, a Milošević se napokon odrekao hrvatskih teritorija;
3. izbjegnuta je vojna opcija i sve ono što ona nosi – gubitak života, materijalne štete
i vjerojatno uključivanje vojske SR Jugoslavije u sukob;
4. hrvatsko Podunavlje ima velike gospodarske potencijale: osim poljoprivrede,
ribarstva, šumarstva i turizma, ondje su i tri naftna polja – Đeletovci, Privlaka i
Ilača – koja daju 100-140 tisuća tona nafte godišnje, kao i određene količine
prirodnoga plina, a 400 kV trafostanica Ernestinovo najvažniji je elektroprivredni
objekt na tome području;
5. vraćanje Vukovara pod hrvatski suverenitet važna je pobjeda na psihološkom i
emocionalnom planu.
U formalnom smislu, Temeljni sporazum nije integralni dio Daytonskoga mirovnog
sporazuma, jer je ispregovaran u Zagrebu i Erdutu, ali je on suštinski i politički dio daytonskoga
mirovnog paketa.361 Koliko je on bio važan za Hrvatsku, toliko je bio važan i za američki
pregovarački tim, koji je, zajedno s Galbraithom i Stoltenbergom, dao nemjerljiv doprinos u
postizanju sporazuma o mirnoj reintegraciji najistočnijega dijela Hrvatske. SAD su uložile sav svoj
utjecaj i političku vjerodostojnost svjetske velesile da bi dovele strane u sukobu do miroljubivoga
rješenja. Kombinacija američkoga diplomatskog pritiska i hrvatske vojne snage odnijela je briljantnu
diplomatsku pobjedu na ''početku kraja rata u bivšoj Jugoslaviji'' i u ranoj fazi daytonskih pregovora.
Predsjednik Tuđman zahtijevao je od Amerikanaca da NATO snage preuzmu provedbu Temeljnoga
sporazuma, ali to se nije moglo realizirati, jer su postrojbe IFOR-a bile predviđene samo za BiH.
Postignuto je ipak to da na čelu Prijelazne uprave bude Amerikanac, na čemu je, kako kaže Nobilo,
predsjednik Tuđman posebno inzistirao, zatim da polovica snaga bude iz jedne članice NATO-a, te
da SAD budu glavni jamac i promotor provedbe Temeljnoga sporazuma.362
Istovremeno s pregovorima o hrvatskome Podunavlju u Daytonu su trajali pregovori o
Federaciji BiH. Učvršćivanje Federacije bilo je za američku administraciju od vitalnoga značaja, jer
je savezništvo Bošnjaka i Hrvata bilo najbolji jamac opstanka jedinstvene države BiH. To
savezništvo je bilo krhko, više nametnuto od strane Clintonove administracije nego izraz težnji dvaju
naroda za životom u zajedničkoj državnoj tvorevini. Predsjednik Tuđman obećao je poduprijeti
Federaciju ako se pozitivno riješi pitanje hrvatskoga Podunavlja. Također je inzistirao da jedna od tri
najvažnije funkcije u središnjoj vladi BiH – predsjednik, premijer ili ministar vanjskih poslova –
361
Nobilo, str. 500.
362
Ibid.
98
bude predviđena za Hrvata. Pregovore o Federaciji vodio je zamjenik njemačkoga predstavnika u
Kontaktnoj skupini Michael Steiner, koji je zajedno s Amerikancima Christopherom Hillom i
Danom Serwerom trebao postići novi i čvršći sporazum o Federaciji. Steinerov tim postigao je novi
sporazum o Federaciji 10. studenoga, prema kojemu je središnja vlada BiH zadržala ovlasti potrebne
za očuvanje suvereniteta zemlje, kao što su vanjski poslovi, trgovina i monetarna politika, dok se
druge ovlasti, poput policije, sudstva, zdravstva, školstva i poreza prenose na Federaciju. Strane su
se dogovorile i o ponovnom ujedinjenju Mostara, ali niti to niti mnoge važnije točke sporazuma nisu
bile u dogledno vrijeme provedene.363 Državni sekretar Christopher osobno je došao u Dayton
objaviti novi sporazum o Federaciji, koji će ''stvoriti zajedničke političke i gospodarske institucije
koje će ujediniti dvije zajednice''. Christopherova nazočnost simbolički je predstavljala američku
odlučnost da ustraju u učvršćivanju hrvatsko-bošnjačkoga savezništva, jer je svima bilo jasno da
Federacija može funkcionirati samo pod američkim diktatom. Animozitet između Hrvata i Bošnjaka,
uključujući i onaj osobni između Tuđmana i Izetbegovića, nije se mogao sakriti i Holbrooke je bio
''jednako zabrinut zbog Federacije kao i zbog pregovora sa Srbima''.364 Štoviše, nekim promatračima
nije bilo jasno je li američka strategija jačanja vojne i gospodarske moći Federacije kao protuteže
Republici Srpskoj uopće kompatibilna s proklamiranim američkim ciljem održanja BiH kao
jedinstvene države.365 Smatrali su da američka potpora hrvatsko-bošnjačkoj strani može dovesti do
toga da bosanski Srbi zatraže istovjetnu potporu Rusije ili čak da se odcijepe od BiH. Christopher im
je uzvratio da ''ako Federacija može uspjeti kao multietnička demokracija, tada može i BiH kao
cjelina''.366 Pokrećući svoju mirovnu inicijativu početkom 1994. Amerikanci su morali od nečega
početi kako bi zaustavili rat u BiH i spriječili njen raspad, a nametanje partnerstva i savezništva
Hrvatima i Bošnjacima bio je najbolji način da se spriječi raspad BiH. Unutarnjom podjelom BiH
Amerikanci su spriječili njenu vanjsku podjelu; podjela na dva entiteta paradoksalno je sačuvala
jedinstvo države BiH, jer su Srbi i Bošnjaci mogli nastaviti živjeti unutar jedinstvene države samo -
razdvojeni.
Niti sporazum o hrvatskome Podunavlju, koji je više ispregovaran u sjeni Daytona nego u
Daytonu, niti ne baš previše uvjerljivi sporazum o jačanju Federacije nisu dali dodatni impuls
pregovorima u Daytonu. Prvih desetak dana postignuto je vrlo malo i Holbrooke je bio frustriran ne
samo malim postignućem i dijametralno suprotnim stavovima izaslanstava, nego i neslogom unutar
bošnjačkoga izaslanstva. Balkanski političari upravo su impresionirali promatrače i konstantno

363
Holbrooke, str. 263-4.
364
Ibid.
365
Cohen, R. Terms of Muslim-Croat alliance are set at Dayton talks. New York Times, 11. 11. 1995., Sec. 1, str. 3.
366
Ibid.
99
frustrirali međunarodne diplomatske napore svojom ''očigledno neograničenom sposobnošću
neslaganja''.367 Holbrooke je to ovako opisao na kraju devetoga dana pregovora:
''[. . .] mislim da su naše šanse za postizanje sporazuma male. Ostalo nam je naprosto
previše posla i premalo vremena. [. . .] Moja najveća briga [. . .] su Bošnjaci. Njihovo
unutarnje neslaganje, koje postaje sve ljuće, paralizira nas. Odbijaju nam ozbiljno odgovoriti
na većinu važnih pitanja. Bez njihovih jasnih pozicija bit će nemoguće završiti ove
pregovore.''368
Bošnjačko izaslanstvo nije imalo jasne pozicije, jer Alija Izetbegović nije mogao prijeći
psihološku prepreku da (1) mora izgrađivati Federaciju s dojučerašnjim neprijateljima – Hrvatima, i
(2) mora polovicu države prepustiti agresorima – Srbima. Američkim pregovaračima ponekad se
činilo da Izetbegović više želi osvetu nego mir i upravo zbog toga je s njim bilo najteže pregovarati.
Temeljno načelo daytonskih pregovora bilo je: što se ne dogovori u Daytonu, neće se dogovarati
niti poslije Daytona. Zbog toga su startne pozicije izaslanstava bile zaoštrene do krajnosti, jer su
ulozi bili veliki. Najveći ulog bili su svakako teritoriji BiH, jer je trebalo riješiti pitanje Sarajeva,
Goražda, Brčkog i posavskoga koridora, a pritom dovesti omjer teritorija između Federacije i
Republike Srpske na 51-49%.
Sarajevo. Bošnjačko izaslanstvo inzistiralo je na ujedinjenome gradu pod njihovom vlašću.
Amerikanci su javno podržavali taj stav, ali su sumnjali da se to može postići u Daytonu. Američka
alternativa bio je model ''Distrikt Columbia'', po kojemu Sarajevo ne bi bilo niti dijelom Federacije
niti Republike Srpske, a gradom bi upravljali predstavnici svih triju konstitutivnih naroda.
Holbrookeovi suradnici sastavili su jednostavni plan za Sarajevo, koji je obuhvaćao gradsku upravu,
gradonačelnika koji bi rotirao po etničkome ključu, zatim policiju, školstvo, vjerske aktivnosti i sl.
Bošnjačkome izaslanstvu ova se ideja svidjela, jer Bošnjaci su ionako činili većinu sarajevskog
stanovništva. Međutim, kad je plan pokazan Miloševiću, koji je pregovarao u ime bosanskih Srba,
on ga je odbio, upravo zbog omjera stanovništva u korist Bošnjaka. Nekoliko dana poslije,
Milošević se predomislio i pristao na to da Sarajevo bude pod vlašću Federacije, uključujući i
predgrađa koja su bila većinski srpska.
Goražde. Bošnjačka enklava u istočnoj Bosni morala se povezati obranjivim koridorom do
Sarajeva. Pomoću PowerScene uređaja, kompjuterskom simulacijom terena cijele BiH, general
Clark je s Miloševićem dogovorio u prosjeku 8 km široki koridor duž kojega su Amerikanci obećali
izgraditi asfaltnu cestu Goražde – Sarajevo.

367
Cohen, R. Bosnia asks US arms aid as part of any peace accord. New York Times, 19. 11. 1995., Sec. 1, str. 10.
368
Holbrooke, str. 261.
100
 Brčko. Za distrikt Brčko dogovorena je arbitraža, jer su Bošnjaci prije rata imali relativnu
većinu stanovništva od 44%, a sada je grad bio u Republici Srpskoj, smješten na posavskom
koridoru koji spaja zapadni dio Republike Srpske sa Srbijom.
Posavski koridor. Važna spona između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske.
Milošević je tražio da koridor bude dovoljno širok za prelet aviona, a zauzvrat je vratio Federaciji
hrvatske enklave Orašje i Šamac u bosanskoj Posavini.
Pregovori o raspodjeli teritorija BiH i njihovom razgraničenju išli su sporo i teško. Da bi
privolio Bošnjake – Izetbegovića, Silajdžića i Sacirbeya – da uopće pregovaraju s Miloševićem,
Holbrooke je molio, nagovarao, prijetio i obećavao. Pregovori su ne samo zapadali u krizu, nego je
prijetilo da potpuno propadnu. Paradoksalno, ali najveći problem predstavljali su Bošnjaci i
Holbrooke više nije znao kako iracionalnoga Izetbegovića natjerati da pregovorima dođe do
konačnoga rješenja. Holbrooke je 18. studenoga zapisao u svoj dnevnik:
''[. . .] kritično pitanje – hoće li Bošnjaci prihvatiti nesavršeni mir ili će dozvoliti da se rat
nastavi – ostaje neriješeno.''369
Ni telefonski pozivi francuskoga predsjednika Chiraca, britanskoga premijera Majora i
turskoga predsjednika Demirela nisu uvjerili Izetbegovića da pristane na kompromis i na mirno
rješenje, koliko god ono bilo nesavršeno. Izetbegović je bio pod dojmom stradanja bošnjačkoga
naroda i nije mogao racionalno prihvatiti načela američke Realpolitik kako bi nametnuli Pax
Americana u BiH. Do 18. studenoga ostala povjerenstva uglavnom su riješila glavna politička i
vojna pitanja – ustav, arbitražu, ljudska prava, pitanja prognanih i izbjeglih, javne službe, provedbu
civilnih točki sporazuma, međunarodne policijske snage i sl., a od jedanaest aneksa sporazuma bilo
je sastavljeno devet. Međutim, teritorijalna pitanja, osim djelomično Goražda, još su bila otvorena i
Holbrooke je već imao pripremljen govor u slučaju da pregovore mora proglasiti neuspješnima.
Posljednja dva dana daytonskih pregovora bila su presudna i događaji u bazi Wright –
Patterson odvijali su se u dramatičnim okolnostima. Christopher i Holbrooke 20. studenoga
odlučuju izvršiti odlučujući pritisak na trojicu predsjednika autoritetom predsjednika Clintona.
Clinton u telefonskom razgovoru moli Tuđmana da vrati mali dio ''tradicionalno nehrvatskoga''
teritorija u zapadnoj Bosni, kako bi se dobio omjer 51-49. Tuđman pristaje, ali za uzvrat traži
Šamac i Orašje, hrvatske enklave u bosanskoj Posavini koje su do tada na papiru pripadale
Republici Srpskoj. Nakon šestsatnih pregovora Milošević pristaje vratiti Šamac i Orašje i dovodi
omjer teritorija na 52-48. Preostalo je dogovoriti još samo 1% spornoga teritorija, koje je
Izetbegović trebao prepustiti Republici Srpskoj, i pregovori su mogli biti zaključeni. Christopher
odlučuje Izetbegoviću dati ultimatum – ili predati 1% teritorija Srbima ili pregovori propadaju.

369
Holbrooke, str. 288.
101
Izetbegović prihvaća, ali za uzvrat postavlja novi uvjet - arbitražu za Brčko. Amerikanci ne pristaju
na nove uvjete i dijele izaslanstvima izjave o neuspjehu pregovora. Milošević predlaže da on i
Tuđman potpišu sporazum bez Izetbegovića, ali Christopher ni na to ne pristaje: ili potpisuju svi ili
nitko. Sutradan ujutro, 21. studenoga, američke TV postaje javljaju o neuspjehu daytonskih
pregovora, ali Milošević pristaje na arbitražu za Brčko i tako spašava pregovore. Christopher i
Holbrooke priopćavaju vijest Izetbegoviću i on nevoljko pristaje. Premda je trebalo riješiti još neke
tehničke detalje, sporazum je ipak postignut. Istoga dana predsjednik Clinton u Washingtonu
objavljuje javnosti:
''Nakon skoro četiri godine, dvjesto i pedeset tisuća poginulih, dva milijuna izbjeglih, i
zvjerstava koja su prestravila ljude širom svijeta, narodi Bosne konačno imaju šansu
okrenuti se od užasa rata prema obećanju mira. [. . .] Sada kada je detaljni sporazum
postignut, NATO će ubrzano završiti planove za IFOR. Američko vodstvo, zajedno s našim
saveznicima, potrebno je za stvaranje stvarnoga i trajnoga mira. Naše vrijednosti, naši
interesi, i naše vodstvo širom svijeta su na kocki.'' 370
Daytonskim mirovnim sporazumom, koji su 21. studenoga 1995. potpisali predsjednici
Tuđman, Izetbegović i Milošević, određuje se slijedeće:
1. Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i SR Jugoslavija (''Strane'')
uredit će svoje odnose u skladu s Poveljom UN i Završnim helsinškim aktom, te
drugim dokumentima OESS-a. Strane će poštivati suverenitet svake od njih,
rješavati sporove na miran način, i uzdržavati se od bilo kakve akcije, prijetnje ili
upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili neovisnosti BiH ili neke druge
države.
2. Strane se obvezuju na prekid svih neprijateljstava i uzdržat će se od svih
ofenzivnih operacija bilo koje vrste protiv bilo koje od strana. Strane prihvaćaju
dolazak međunarodnih mirovnih snaga za provedbu mirovnoga sporazuma u BiH
(IFOR). Sve strane snage, osim UNPROFOR-a, IFOR-a i IPTF-a, moraju se
povući sa teritorija BiH. Strane će povući svoje vojne snage iza linije razdvajanja.
Povlačenje i demilitarizaciju nadgledat će IFOR. Svi ratni zarobljenici moraju biti
oslobođeni. Strane se obvezuju na uspostavu mjera za regionalnu stabilnost i
kontrolu naoružanja.
3. Republika BiH nastavlja svoje pravno postojanje kao država s modificiranom
unutarnjom strukturom i s međunarodno priznatim granicama. Daytonskim
sporazumom Republika BiH dobiva novi Ustav.

370
Holbrooke, str. 309-10.
102
 4. Republika BiH, podijeljena na dva entiteta, imat će središnju vlast – parlament,
predsjedništvo i ustavni sud – sa ovlastima u sferi vanjskih poslova, monetarne
politike, državljanstva, vanjske trgovine i sl.
5. OESS će pripremiti program za slobodne, poštene i demokratske izbore za
predsjedništvo i parlament BiH.
6. Sve izbjegle i prognane osobe imaju se pravo vratiti u svoje domove, imaju pravo
na povrat imovine ili na nadoknadu iste, ako im se ona ne može povratiti.
7. Strane se obvezuju na čuvanje nacionalnih spomenika u BiH, a u cilju očuvanja
multietničkoga identiteta BiH.
8. Strane prihvaćaju civilne aspekte provedbe mirovnoga sporazuma za BiH –
humanitarnu pomoć, gospodarsku obnovu, uspostavu političkih i ustavnih
institucija, zaštitu ljudskih prava, povratak prognanih i održavanje demokratskih
izbora. Za provedbu civilnih aspekata mirovnoga sporazuma bit će zadužen Visoki
predstavnik, kojega će postaviti Vijeće sigurnosti UN. U Daytonu je već ranije
odlučeno da će prvi Visoki predstavnik za BiH biti Carl Bildt (1995-97).
9. Uspostavljaju se međunarodne policijske snage za BiH (IPTF), koje će nadgledati,
savjetovati i obučavati osoblje i postrojbe za provedbu zakona.371
Daytonski sporazum bio je daleko od savršenoga rješenja i imao je nekoliko velikih propusta
koji su mogli ugroziti njegovu provedbu: (1) priznao je srpska vojna osvajanja i etničko čišćenje,
dajući Srbima 49% teritorija BiH; (2) podjela BiH na dva entiteta bila je pravni presedan u
političkom uređenju zemlje, koji je mogao biti tempirana bomba; (3) sporazum je dopustio
postojanje dviju vojski – srpske i vojske Federacije - unutar države BiH, ali stvaranje jedinstvene
vojske BiH nije bilo moguće; (4) ostavljanje imena Republike Srpske, imena pod kojim su
počinjena najstrašnija zvjerstva, impliciralo je davanje prava Srbima na dominaciju u političkom i
društvenom životu toga entiteta; (5) američka nezainteresiranost za civilne aspekte provedbe
sporazuma mogla je potkopati napore međunarodne zajednice u provedbi sporazuma; (6)
postavljanje rokova za izvlačenje postrojbi IFOR/SFOR-a moglo je također djelovati
kontraproduktivno na provedbu sporazuma. Predsjednik Clinton je ukinuo rokove za okončanje
misije SFOR-a u prosincu 1997.372 Mirovni sporazum nametnut zaraćenim narodima BiH bio je, po
riječima Slavena Letice, jedno hamburger-rješenje koje je bilo nužno što prije postići u svrhu
uspostavljanja mira i, dakako, u svrhu Clintonove predizborne kampanje naredne godine.373 Takva
BiH - ''Bosna od papira'' ili ''McDonald's Bosna'' – nije bila izraz volje njenih građana, već produkt

371
The US and Croatia, str. 276-350.
372
Holbrooke, str. 363-4.
373
Letica, B. i Letica, S. Postmoderna i genocid u Bosni. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, HSD, 1997., str. 88.
103
američke diplomacije ''koja pod svaku cijenu želi postići rješenje, bez obzira na kvalitetu ili
posljedice rješenja''.374
Činjenica je da je poslije svakoga rata bilo teško ili nemoguće u nekoj državi vratiti
prijeratno stanje u političkom, društvenom ili etničkom smislu. Rat na području bivše Jugoslavije,
poglavito u BiH, nije u tome iznimka. Isto tako jest činjenica da su u Daytonu Amerikanci
nametnuli jedno hamburger-rješenje i skrojili BiH po svojim mjerilima, ali ako je takvo rješenje
funkcioniralo u Njemačkoj i Japanu nakon Drugoga svjetskog rata, moralo bi funkcionrati i u BiH.
Nametnuti sporazum prepun kompromisa i ustupaka možda u sebi nosi klicu svoga budućeg
uništenja, ali je ipak na narodima i građanima BiH da uz pomoć međunarodne zajednice
demokratski izgrađuju svoju državu u skladu sa civilizacijskim tekovinama. Amerikanci su u
Daytonu samo postavili temelje mladoj državi i pristali, zajedno s postrojbama mnogih drugih
zemalja, jamčiti za njenu sigurnost. Danas, devet godina nakon Daytona, američka nazočnost u BiH
još uvijek je snažna, a zemlja je svojevrsni protektorat EU.
Objektivnim propustima unatoč, potpisivanjem daytonskoga sporazuma postignuta je velika
diplomatska pobjeda i stvorene pretpostavke za siguran i trajan mir u Hrvatskoj i BiH. Taj mir, po
riječima Alije Izetbegovića, ''možda nije pravedan mir, ali je pravedniji nego nastavak rata. U
ovakvoj situaciji i u ovakvome svijetu bolji mir nije se mogao postići.''375 U dvije rečenice
Izetbegović je sažeo smisao Daytonskoga sporazuma: važno je da je uspostavljen mir, a
kompromisi su ionako nužni dio svih pregovora.
''Sveukupno gledajući, Daytonski mirovni proces nudi put ka miru i stabilnosti u regiji, kao i
dokaz kontinuirane predanosti Hrvatske zapadnim vrijednostima koje tako dugo dijeli.
Daytonski sporazum je nesumnjiva demonstracija potpore demokraciji, slobodnom tržištu,
slobodi kretanja, i vjerskoj i etničkoj toleranciji. On daje okvir za svaki narod u regiji da
uživa u plodovima neovisnosti, mira i slobode.''376
Pokrećući svoju mirovnu inicijativu za zaustavljanje rata u bivšoj Jugoslaviji, administracija
predsjednika Clintona imala je moralni imperativ obraniti ne samo američke interese, a sigurnost i
mir u Europi svakako jesu američki interesi, već i američke vrijednosti poput slobode, demokracije,
multikulturalnosti i suživota. Pritisnut zahtjevima kod kuće za aktivnijom ulogom SAD u rješavanju
krize, konačno uvjeren u nesposobnost EU i UN da riješe krizu, zgrožen sve većim stradanjima
civilnoga pučanstva, a u strahu da bi se kriza mogla preliti preko granica Hrvatske i BiH, Clinton
početkom 1994. pokreće američku diplomatsku i vojnu inicijativu u cilju pronalaženja cjelovitog
rješenja za područje bivše Jugoslavije. No, bile su potrebne još gotovo dvije godine ogromnih

374
Ibid.
375
The US and Croatia, str. 360.
376
Dayton Accords, One Year Later.www.croatiaemb.org/C_U_relations/Cro&USA/part2.htm
104
diplomatskih napora, ljudskih žrtava i vojnih operacija neviđenih u Europi još od kraja Drugoga
svjetskog rata, uključujući i prvu borbenu akciju NATO snaga u povijesti toga saveza, kako bi se
zaraćene strane dovele za pregovarački stol. Richardu Holbrookeu i njegovom pregovaračkom timu
trebalo je četrnaest tjedana iscrpljujuće shuttle-diplomacije, uključujući i tri tjedna daytonskih
pregovora, da riješe taj ''pakleni problem'', kako ga je nazvao državni sekretar Christopher. Na
kušnji je bila ne samo vanjska politika Clintonove administracije, nego i cjelokupna
vanjskopolitička strategija SAD u posthladnoratovskome svijetu. Koristeći vojnu silu u diplomatske
svrhe, a prisilnu diplomaciju u svrhu postizanja sveobuhvatnoga rješenja, Amerika je pokazala da se
bez američkoga vodstva ne mogu riješiti ovako kompleksni sigurnosni i politički problemi kao što
je kriza u bivšoj Jugoslaviji. Vodeći pregovore u Daytonu Amerikanci su se iz prve ruke uvjerili
koliko su nepomirljivi stavovi naroda bivše Jugoslavije i koliko diplomacije je potrebno da bi
predstavnici tih naroda prihvatili ono što je u interesu svih, a najviše njih samih. Amerikancima je
bilo jasno da bi neuspjeh daytonskih pregovora i nastavak rata predstavljali moralni, politički i
strateški izazov za SAD. Stoga je cilj Holbrookeova tima u Daytonu bio ne samo zaustaviti rat,
nego stvoriti dugoročne uvjete za trajni i stabilni mir u BiH.377 Samo snagom svoga autoriteta
Amerika je mogla nametnuti takav mir. Sada je slijedio jednako težak i zahtjevan zadatak:
Daytonski sporazum provesti i taj mir očuvati.

377
Daalder, str. 159-60.
105
 4.9. Provedba Daytonskoga sporazuma

Svečana ceremonija potpisivanja Daytonskoga mirovnoga sporazuma održana je 14.

prosinca 1995. u Parizu, u nazočnosti predsjednika SAD Clintona, francuskoga predsjednika
Chiraca, britanskoga premijera Majora, marokanskoga premijera Filalija, ruskoga premijera
Černomirdina, španjolskoga premijera Gonzalesa, njemačkoga kancelara Kohla, generalnoga
sekretara UN Boutrosa-Ghalija, generalnoga sekretara NATO-a Javiera Solane i predstavnika EU
Carla Bildta. Nazočnost ovako velikoga broja važnih svjetskih političara sugerirala je koliko je
međunarodnoj zajednici bilo važno da se okonča kriza u bivšoj Jugoslaviji. Svečano potpisivanje
obavljeno je u Parizu iz nekoliko razloga: (1) kriza u bivšoj Jugoslaviji ipak je bila, prije svega,
europski problem; (2) francuski predsjednik Chirac dao je presudni poticaj i značajnu potporu
američkoj mirovnoj inicijativi; (3) od svih vojnika u sastavu UNPROFOR-a u BiH najviše je
poginulo francuskih; i (4) civilni aspekti provedbe Daytonskoga sporazuma, uključujući i osobu
Visokoga predstavnika, bit će pod ingerencijom zemalja EU.
Dan ranije, 13. prosinca, Kongres SAD odobrio je slanje američkih postrojbi u sastavu
NATO/IFOR-a u BiH, čime je Clintonova mirovna inicijativa dobila svoju vjerodostojnost. Od
samoga početka svoje mirovne inicijative predsjednik Clinton je isticao da će ona imati svoju svrhu,
odnosno da se eventualni mir u BiH može održati, samo ako kopnene postrojbe SAD ili NATO-a
svojom nazočnošću zajamče provedbu mirovnoga sporazuma. Za uspjeh svoje mirovne inicijative

106
Clintonu je bilo izuzetno važno da dobije potporu Kongresa, u kojem su od siječnja 1995. i u Senatu
i u Predstavničkom domu većinu imali Republikanci. Oni su, predvođeni Bobom Doleom i Newtom
Gingrichem, oštro kritizirali Clintonovu dotadašnju mlaku i neuvjerljivu balkansku politiku, ali su
paradoksalno bili izričito protiv slanja američkih kopnenih postrojbi u regiju u času kada je
Clintonova administracija pokazala odlučnost u rješavanju toga važnog vanjskopolitičkog pitanja, a
američka mirovna inicijativa bila na pragu uspjeha. Kako je slanje američkih vojnika u inozemne
misije najkritičnija odluka svakog predsjednika SAD, Clinton je imao imperativ uvjeriti Kongres, a
svakako i američku javnost, u opravdanost takve odluke.
Bill Clinton bio je treći demokratski predsjednik SAD s republikanskom većinom u
Kongresu nakon teškog vojnog sukoba u dvadesetom stoljeću. Prvi je bio Woodrow Wilson, koji
nije uspio uvjeriti republikanski Senat da SAD moraju zadržati ulogu svjetske velesile nakon
Prvoga svjetskog rata. Nakon Drugoga svjetskog rata predsjednik Harry Truman je uvjerio
Republikance u važnost gospodarske pomoći i angažmana u sigurnosnim pitanjima Europe. Za
Clintona, kao i za Wilsona i Trumana, radilo se o pitanju hoće li SAD preuzeti vodstvo u
međunarodnim pitanjima nakon hladnoga rata, odnosno nakon teškog sukoba u bivšoj Jugoslaviji,
ili će izabrati izolacionizam kao dominantnu karakteristiku američke vanjske politike.378 Za
Clintona nije bilo dileme: sigurnost SAD ne štiti se na njenim granicama, već na drugim
kontinentima, a mir i sigurnost u Europi bili su vitalni nacionalni interes svih američkih
administracija nakon Drugoga svjetskog rata. Sada je u tu činjenicu morao uvjeriti i Kongres, jer je
Amerika 1995. imala moralnu obvezu zaustaviti rat u Europi, strateški interes da zadrži svoje
vodstvo unutar NATO-a, kao i da spriječi širenje sukoba u jugoistočnoj Europi. Protivnici
Clintonove odluke o slanju američkih trupa u BiH smatrali su da je uloga NATO-a štititi sigurnost
svojih članica, a ne sudjelovati u misijama koje se tiču ''etničkih ratova za granice državica na
periferiji Europe''.379 Također je postojao ''problem vjerodostojnosti'' Clintonove administracije:
kako to da administracija koja dvije i pol godine nije ništa učinila u zaustavljanju genocidne
agresije u Europi najedamput otkrije da Amerika ima vitalni interes vojno djelovati u Europi?380
Uostalom, smatrali su Republikanci, ako se uspostavi mir u BiH, tada nema potrebe za slanjem
američkih postrojbi u tu zemlju. Republikanci su također podsjećali na kontroverznu Rezoluciju o
zaljevu Tonkin iz 1964., koja je omogućila predsjedniku Johnsonu široke ovlasti za poduzimanje
akcija u Vijetnamu i dovela do eskalacije vijetnamskoga rata. Zagovaratelji Clintonove odluke
smatrali su da Amerika nema drugog izbora nego poduprijeti svoga vrhovnog zapovjednika u

378
Hina. Clinton Trumanovim stopama. Vjesnik, 14. 11. 1995., str. 9.
379
Congress must vote on Bosnia. New York Times, 20. 10. 1995., Sec. A, str. 34.
380
Ibid.
107
definiranju i provođenju njegove nove vanjskopolitičke doktrine.381 Odbijanje Kongresa da podupre
Clintona, smatrali su, bila bi sabotaža američke mirovne inicijative i opasno bi ugrozilo američke
nacionalne interese, te ponizilo instituciju predsjednika SAD. Test Clintonova vodstva nije se stoga
sastojao u tome ima li on odlučnosti djelovati bez odobrenja Kongresa, već je li on u stanju uvjeriti
Kongres da mu da potporu za tako važnu odluku.382
Sredinom listopada, dakle prije početka daytonskih pregovora, Clinton je prvi puta poručio
Kongresu da će tražiti ''izraz potpore'' za slanje američkih postrojbi u BiH ukoliko se postigne
mirovno rješenje, ali je dodao da on ima prerogative to učiniti i bez potpore Kongresa.
Republikanski senator Byrd mu je uzvratio da isključivo Kongres raspolaže novcem, implicirajući
time da Kongres može blokirati misiju koju ne podupire.383 Time se otvorila klasična ustavna
konfrontacija između izvršne i zakonodavne vlasti SAD: Kongres ima ovlasti objaviti rat i
raspolagati financijama, ali Predsjednik ima ovlasti slanja postrojbi u inozemne misije. Krajem
listopada Dole i Gingrich poručuju Clintonu da je potpora Kongresa njegovoj misiji ''praktički
nikakva''. U televizijskom obraćanju 27. studenoga, dakle nakon uspješnoga okončanja daytonskih
pregovora, Clinton moli američke građane i njihove predstavnike u Kongresu da odobre njegov plan
za BiH, jer će misija biti ''ograničena, provediva i u skladu s američkim nacionalnim interesima''.
Clinton upozorava da, nakon što je postignut mirovni sporazum, SAD ne mogu izbjeći odgovornost
za provedbu istoga, jer SAD imaju i strateški interes – sigurnost u Europi – i humanitarni interes
zbog kojih je slanje američkih postrojbi u BiH opravdano.384 Mirovna misija NATO/IFOR-a u BiH
bila je važan dio Clintonove vizije o izgradnji nepodijeljene, slobodne i demokratske Europe, a
takve Europe nije moglo biti ukoliko nema mira na njenom jugoistoku. Zato je Clintonu bilo
izuzetno važno da za realizaciju svoje vanjskopolitičke doktrine, odnosno za slanje američkih
postrojbi u BiH kao najvažnije komponente te doktrine, dobije potporu Kongresa i američke
javnosti. I on je tu potporu dobio.
Mirovna misija IFOR-a u BiH - operacija Združeni napor (Joint Endeavour), u kojoj je od
60 000 vojnika bilo 20 000 Amerikanaca - započela je 20. prosinca 1995. i trajala je točno godinu
dana, kada je IFOR preimenovan u SFOR. IFOR je u potpunosti odradio svoju zadaću – provedbu
vojnih aspekata mirovnoga sporazuma, bez ikakvih ljudskih gubitaka. Postrojbe SFOR-a i danas se
nalaze u BiH.
Postrojbe IFOR-a nisu bile predviđene za hrvatsko Podunavlje i ta regija bila je u
nadležnosti Prijelazne uprave UN do završetka mirne reintegracije. Mandat UNTAES-a, kako se

381
Safire, William. Biting Bosnia's bullet. New York Times, 23. 11. 1995., Sec. A, str. 27.
382
Congress must…, str. 34.
383
Purdum, Todd, S. Clinton moves to gain room on Bosnia. New York Times, 22. 10. 1995., Sec. 1, str. 15.
384
Making the case on Bosnia. New York Times, 28. 11. 1995., Sec. A, str. 22.
108
zvala misija UN u hrvatskom Podunavlju tijekom prijelaznoga perioda, započeo je 15. siječnja
1996. Ono što je Hrvatskoj bilo naročito važno bilo je da je polovica od 5 000 vojnika UNTAES-a
iz Belgije, članice NATO-a, a da je Prijelazni upravitelj za hrvatsko Podunavlje američki
umirovljeni general u pričuvi i karijerni diplomat Jacques Paul Klein. General Klein je uspješno
proveo mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja u ustavnopravni poredak RH, a mandat
UNTAES-a uspješno je okončao svoju misiju početkom srpnja 1997.385 Mirovna inicijativa
predsjednika Clintona tako je u potpunosti ispunila svoju svrhu i opravdala uloženi trud i sredstva
kako SAD tako i cijele međunarodne zajednice.
Uspješnim okončanjem krize u bivšoj Jugoslaviji Amerika je treći puta u dvadesetom
stoljeću zaustavila krvave sukobe na europskom tlu. Kriza u bivšoj Jugoslaviji ponovno je pokazala
da sukobi u Europi izbijaju onda kada je Amerika u fazi izolacionizma i kada administracija na
vlasti smatra da sigurnost Europe nije američki nacionalni interes. Nakon Prvoga svjetskog rata
Amerika se povukla iz Europe, smatrajući da američki interesi ondje nisu ugroženi. Posljedica toga
bila je pojava totalitarnih režima u Europi – fašizma, nacizma i komunizma – i izbijanje Drugoga
svjetskog rata. Nakon 1945. Amerika se ponovno htjela povući iz Europe, ali ju je sovjetska
prijetnja prisilila da ostane i štiti sigurnost zapadne Europe. Uslijedio je hladni rat koji je,
paradoksalno, sačuvao Europu i svijet od ratnoga sukoba globalnih razmjera slijedećih četrdeset i
pet godina. Završetkom hladnoga rata u Americi se obnavljaju izolacionističke tendencije, jer su
određeni krugovi smatrali da je slomom komunizma i sovjetskoga imperija američka misija gotova,
da se Amerika mora posvetiti prije svega samoj sebi, a da se Europa sada može i mora brinuti o
problemima na njenom tlu. Ministar vanjskih poslova Luxemburga Jacques Poos samouvjereno je
1991. izjavio:''Čas Europe je svanuo.'' Međutim, kaos koji je uslijedio po završetku hladnoga rata –
raspad država, nastanak novih država, etnički sukobi, demokratizacija bivših komunističkih zemalja
– stvorio je probleme koje Europa nije mogla riješiti sama. Najveći problem bila je kriza u bivšoj
Jugoslaviji, zbog čega su američko-europski odnosi došli na najniže grane još od Sueske krize
1956.386 Jedinstvo NATO-a bilo je opasno uzdrmano i prijetio je totalni raskol unutar saveza.
Amerika se morala vratiti u Europu, ponovno nametnuti svoje vodstvo i na način do tada neviđen u
diplomaciji postići cjelokupno rješenje za krizu. Postizanje Daytonskoga sporazuma predstavljalo je
vrhunac američke politike prema Hrvatskoj i BiH, ali i veliku diplomatsku lekciju Europi 90-ih
godina dvadesetoga stoljeća. Tim postignućem Amerika nije potpuno redefinirala svoju
vanjskopolitičku strategiju 90-ih godina dvadesetoga stoljeća, ali je svakako učvrstila svoje vodstvo
i svoju ulogu u posthladnoratovskoj Europi. Neki europski političari zamjerali su Clintonu
unilateralni pristup u rješavanju jugoslavenske krize 1995. godine, ali je neprijeporna činjenica da
385
Nobilo, str. 522.
386
Holbrooke, str. 361.
109
se jedino na taj način mogao nametnuti mir i da Hrvatska i BiH svoj mir, sigurnost i teritorijalni
integritet duguju prije svega i najviše Americi.

5. ZAKLJUČAK

Kada sam na seminaru o stabilizaciji u jugoistočnoj Europi 2003. zamolio svoga američkog
kolegu da ukratko opiše politiku SAD prema Hrvatskoj u periodu 1991-1995, uzvratio je samo
jednom riječju: neglect (zanemarivanje, neobaziranje, nemar). I dok se tom riječju svakako mogla
definirati prvobitna američka politika prema novoj državi, sve ono što je Amerika morala poduzeti
u narednim fazama svoje politike prema Hrvatskoj i prema prostoru bivše Jugoslavije uopće,
proizlazilo je iz te prve faze neprepoznavanja i zanemarivanja problema. Bushova administracija je
u toj fazi zanemarila najmanje tri važne stvari: (1) važnost mira i sigurnosti u Europi, (2) važnost
zaštite novonastalih demokracija u Europi po završetku hladnoga rata, i (3) razmjere agresivnoga i
militantnoga velikosrpskog nacionalizma. SAD su u periodu 1991-1995 imale dvije dijametralno
suprotne politike prema Hrvatskoj, koje su išle od nepriznavanja njene neovisnosti do
prepoznavanja i prihvaćanja Hrvatske kao svoga glavnog strateškog partnera na jugoistoku Europe.
Može se reći da SAD ni prema jednoj državi u povijesti nisu u tolikoj mjeri promijenile svoju
politiku u tako kratkom vremenskom periodu kao što su to učinile prema Hrvatskoj.
Politika SAD prema Hrvatskoj tijekom prve četiri godine hrvatske neovisnosti bila je
uvjetovana i prostorno i vremenski. Hrvatska je imala tu nesreću da se pojavi na političkoj pozornici
na kraju hladnoga rata, u času kada se dotadašnja vanjskopolitička strategija više nije mogla

110
primijeniti, a nova, posthladnoratovska strategija još nije bila definirana. Američka vanjska politika
uvijek je dobro funkcionirala u periodima kada je odnos Amerike prema globalnome gospodarskom
i političkom poretku bio jasan i stabilan.387 Takvi periodi bili su tijekom Monroeove doktrine od
1823. do Prvoga svjetskog rata i tijekom hladnoga rata od 1947. do 1989. U drugim periodima u
SAD nije postojao jasan konsenzus o tome kakvu vanjsku politiku Amerika treba provoditi i kakvu
ulogu ona treba imati u međunarodnim odnosima, što je uvelike smanjivalo učinkovitost
Washingtona u rješavanju vanjskopolitičkih pitanja. To se odnosi na period između dva svjetska
rata i na naše, posthladnoratovsko doba.388 Hladni rat bio je period relativne stabilnosti u
međunarodnim odnosima tijekom kojega je američka vanjska politika imala jasno definiranu
strategiju koja je imala za cilj štititi američke nacionalne interese od sovjetske komunističke
prijetnje. U crno-bijeloj hladnoratovskoj klasifikaciji gotovo svaka država imala je svoje mjesto i
svoju ulogu. Socijalistička i nesvrstana Jugoslavija, u sklopu koje je Hrvatska bila jedna od šest
republika, imala je svoju geostratešku ulogu tampon-zone između zemalja NATO-a i Varšavskoga
ugovora. Završetkom hladnoga rata ta klasifikacija i tipologija više nije bila relevantna i američka
vanjska politika, njena uloga u globalnim odnosima te američki nacionalni interesi morali su se
temeljito redefinirati. Ta nezahvalna zadaća pala je na leđa administracije Georgea Busha starijeg,
koja, zbog nedostatka globalnoga suparnika, nije imala niti adekvatnu vanjskopolitičku doktrinu,
koja bi mogla odgovoriti na nove izazove, niti jasnu viziju o tome kako bi svijet trebao izgledati
nakon hladnoga rata.
Početkom 1990-ih Amerika je po treći puta u dvadesetom stoljeću bila u poziciji da kreira
međunarodne odnose u novim okolnostima, da nametne svoje vrijednosti kao općeprihvaćene i da
''učini svijet sigurnim za demokraciju''. U multipolarnom svijetu nakon hladnoga rata američko
vodstvo bilo je i potrebno i poželjno, jer je upravo Amerika trebala biti moralni primjer i onaj ''grad
na brežuljku'' za sve države koje žele postati dijelom globalne međunarodne zajednice i uživati
kolektivnu sigurnost. Nigdje američko vodstvo i američka nazočnost nisu u to vrijeme bili
potrebniji nego u istočnoj i jugoistočnoj Europi, gdje su, od Szczecina do Trsta, rušeni stari
komunistički sustavi i uspostavljane demokracije, gdje su se raspadale stare federacije i stvarale
nove države, orijentirane prema Zapadu, demokratskom pluralizmu i tržišnom gospodarstvu.
Hrvatska i Slovenija, dvije najzapadnije i najprosperitetnije republike bivše Jugoslavije, pridružile
su se valu demokratizacije koji je zahvatio istočnu Europu i tome dodale još jedan cilj – izlazak iz
zajedničke državne tvorevine. Obje republike su gledale djelomično i na Ameriku kao svoj uzor i
tražile njenu pomoć i potporu za svoju neovisnost. Osim toga, poziv predsjednika Busha na
stvaranje novoga svjetskog poretka, vjerovali su građani Hrvatske i Slovenije, trebao je značiti
387
Mead, W. R. Special Providence. New York: Alfred A. Knopf, 2002., str. 313.
388
Ibid.
111
poziv na takvo uređenje svijeta u kojem će narodi imati pravo na samoodređenje, slobodu,
neovisnost, zaštitu ljudskih prava i život u sigurnosti. Međutim, pogrešna percepcija stvarnosti u
bivšoj Jugoslaviji od strane SAD dovela je do pogrešne politike Washingtona, pa je potpora
Bushove administracije hrvatskoj i slovenskoj neovisnosti izostala. Amerika je gotovo pola stoljeća
podržavala suverenitet i teritorijalni integritet socijalističke Jugoslavije i bila je apsolutno protiv
stvaranja novih država na njenim ruševinama, ma koliko one bile utemeljene na demokratskim
načelima. U zadnjim trenucima Jugoslavije, u lipnju 1991., državni sekretar Baker je u Beogradu
izjavio kako je ''zabrinut da bi se povijest mogla ponoviti''389, aludirajući na nestabilnost regije, a
naročito na sarajevski atentat, koji je doveo do Prvoga svjetskog rata. Štoviše, Baker je smatrao da
je proglašenje neovisnosti Hrvatske i Slovenije ''prijetnja za stabilnost i dobrobit naroda
Jugoslavije''.390 Drugim riječima, nije velikosrpski nacionalizam, koji je težio očuvanju Jugoslavije,
u tom kritičnom trenutku percipiran kao prijetnja miru i sigurnosti, već demokratski izabrane vlasti
u Hrvatskoj i Sloveniji. Amerika 1991. nije dopuštala drugim narodima ono što je i sama za sebe
tražila 1776. u Deklaraciji neovisnosti:
''[. . .] kad god neki oblik vladavine postane razoran za ove ciljeve (život, sloboda i potraga
za srećom, op.a.), pravo je naroda da ga izmijeni ili napusti te uspostavi novu vladu,
zasnivajući njene temelje na takvim načelima i oblikujući njenu moć u takvom obliku kakav
im izgleda najpogodniji da utječe na njihovu sigurnost i sreću.''391
Nekoherentna i kontradiktorna politika Bushove administracije prema krizi u bivšoj
Jugoslaviji pridonijela je slomu sigurnosnog sustava na jugoistoku Europe. Amerika 1991. i 1992.
godine nije bila spremna stati u obranu američkih vrijednosti – slobode i demokracije - tamo gdje su
tada bile najugroženije. Bushov koncept novoga svjetskog poretka tako se u srcu Europe
kompromitirao prije nego što je i zaživio, a Hrvatska i BiH bile su prve žrtve kaosa koji je uslijedio
nakon hladnoga rata.
Temeljno načelo koje je vodilo i Bushovu administraciju i Clintonovu tijekom njegove prve
godine u Bijeloj kući u politici prema Hrvatskoj i BiH postavio je još 1821. tadašnji državni
sekretar i kasniji predsjednik SAD John Quincy Adams:
''Gdjegod se razvije ili će se razviti barjak slobode i neovisnosti, ondje će biti srce Amerike,
njeni blagoslovi i njene molitve. Ali ona ne ide izvan svojih granica u potrazi za čudovištima
da bi ih uništila. Ona je prijatelj slobode i neovisnosti svih. Ona je pobornik i branitelj jedino
same sebe.''392

389
Friedman, Thomas, L. Baker Urges End To Yugoslav Rift. New York Times, 22. 6. 1991. Section 1, str. 1.
390
Binder, D. Europeans Warn On Yugoslav Split. New York Times, 26. 6. 1991. Section A, str. 7.
391
Smerdel, Branko. Prijevod i uvodna studija. Ustav SAD. str. 5.
392
Kissinger, Henry. Does America…, str. 238.
112
 Osim što je priznala neovisnost triju bivših jugoslavenskih republika, uspostavila s njima
diplomatske odnose, te poduzela određene humanitarne mjere prema BiH, Amerika pune tri godine
ništa fundamentalno nije učinila kako bi zaustavila ratove u Hrvatskoj i BiH. Pune tri godine dvije
američke administracije nisu mogle definirati strategiju kojom bi ''uništile čudovište'' u obliku
velikosrpske agresije i riješile krizu na jugoistoku Europe. U nedostatku jasne strategije i
vanjskopolitičke vizije uopće i Bush i Clinton pribjegavali su ad hoc rješenjima, kojima su više
nastojali umiriti vlastitu savjest i savjest američke javnosti negoli postići mir i sigurnost u regiji.
''Oklijevajuća supersila'' i ''oklijevajući šerif''393 bili su tipični nadimci koje su Washingtonu
nadjenuli kritičari takve mlake, neuvjerljive i ambivalentne vanjske politike. Stav obje
administracije prema Hrvatskoj i BiH tijekom prve tri godine sukoba jasno je odražavao nedostatak
volje za djelovanjem kada američki nacionalni interesi nisu izravno ugroženi.394 U toj fazi, dakle od
američkoga priznanja neovisnosti Hrvatske do Washingtonskih sporazuma, hrvatsko-američki
odnosi nisu bili puno bolji nego u prvoj fazi, kada se Amerika izričito protivila hrvatskoj
neovisnosti. Hrvatska je i dalje bila percipirana kao remetilački čimbenik, uglavnom zbog svoje
uloge u hrvatsko-bošnjačkom ratu, i trpjela je žestoke kritike od strane američke administracije.
Početkom 1994. Clinton više nije mogao zanemarivati razmjere stradavanja civilnoga
pučanstva na prostoru bivše Jugoslavije, prvenstveno u BiH, kao ni mogućnost prelijevanja ratnih
sukoba na Kosovo i Makedoniju, te uvlačenja Grčke i Turske u konflikt. Clintonova neodlučnost
nije se više mogla braniti, a kamoli opravdati u svjetlu sve veće balkanske tragedije. Da bi popravio
svoj imidž kod kuće, morao se pokazati odlučnijim u vanjskoj politici.395 Vođen moralnom
obvezom da se aktivnije uključi u rješavanje krize, Clinton mijenja svoju politiku prema Hrvatskoj i
BiH i podiže vilsonijanska i humanitarna načela na nivo američkih nacionalnih interesa. To nije
rezultiralo uvođenjem nekakve ''Clintonove doktrine'' u američku vanjsku politiku, već
pragmatičnim pristupom u rješavanju problema od slučaja do slučaja.396 Vilsonijanska načela za
koja se zalagao Clinton mogla su se braniti samo aktivnom i koherentnom vanjskom politikom, a
poslije će se pokazati, i vojnom silom. Prvi konkretni rezultati takve Clintonove politike prema krizi
u bivšoj Jugoslaviji bili su zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkoga rata i stvaranje Federacije BiH, čime
su stvorene početne pretpostavke za postizanje cjelovitog rješenja.
Od Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. do Daytonskoga sporazuma u studenom
1995. Amerika se sve aktivnije uključuje u rješavanje krize, prepoznaje Hrvatsku kao svoga
strateškog partnera i regionalnog igrača s kojim je moguće postići cjelokupno mirovno rješenje, a

393
Haass, R. N. The Reluctant Sheriff. New York: Council on Foreign Relations Books, 2002.
394
Dobson, str. 121.
395
Henriksen, Th. K. Clinton's Foreign Policy in Somalia, Bosnia, Haiti and North Korea. Stanford: Hoover Institution
on War, Revolution and Peace, Stanford University, 1996., str. 18.
396
Mead, str. 312.
113
istodobno koristi Hrvatsku kao branu ruskim interesima na Balkanu i ograničava utjecaj islamskoga
fundamentalizma u regiji. Amerika u tom periodu preko veleposlanice Albright snažno zastupa
hrvatska stajališta u UN te učinkovito neutralizira protuhrvatske stavove ruske, francuske i
britanske diplomacije. Istodobno na terenu, veleposlanik Galbraith posreduje u sve intenzivnijim
pregovorima između hrvatske Vlade i pobunjenih Srba oko modaliteta za mirnu reintegraciju
okupiranih područja. Jačanje Federacije BiH – savezništva Hrvata i Bošnjaka – ključni je element
američke politike prema Hrvatskoj i BiH u tom periodu, a hrvatska i bošnjačka vlada imaju
prešutno odobrenje američke administracije za kršenje embarga na uvoz oružja, kako bi se
uspostavila vojna ravnoteža sa Srbima. Prešutno odobrenje Amerike Hrvatska je imala i za
izvođenje vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja, a hrvatsko-bošnjačku ofenzivu u BiH, kao i
zračne napade NATO-a, Clinton je izravno iskoristio u svrhu postizanja mirovnog rješenja.
Kako se Amerika sve aktivnije uključivala u rješavanje krize, tako je sve više
marginalizirala utjecaj ostalih vanjskih čimbenika – EU i UN. To je posebno došlo do izražaja
tijekom daytonskih pregovora, kada je Richard Holbrooke praktički izostavio sve neameričke aktere
iz posredovanja u pregovorima i nametnuo zaraćenim stranama Pax Americana. Američki saveznici
iz EU i generalni sekretar UN Boutros-Ghali predbacivali su Americi unilateralizam u rješavanju
krize, ali bio je to jedini način da se učinkovito odgovori na taj veliki vanjskopolitički izazov prve
posthladnoratovske američke administracije.
Politika SAD prema Hrvatskoj u periodu 1991-1995 evoluirala je od neprihvaćanja hrvatske
neovisnosti i proklamiranja jedinstva Jugoslavije kao američkog interesa u jugoistočnoj Europi,
preko priznanja neovisnosti nepoželjne i ratoborne državice, koja krši ljudska prava i, navodno, ima
teritorijalne pretenzije prema drugoj državi, do prepoznavanja i prihvaćanja Hrvatske kao
strateškog partnera SAD, koji može biti čimbenik sigurnosti i stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Ta
politika je krenula od stava Bushove administracije da kriza u bivšoj Jugoslaviji izravno ne
ugrožava vitalne nacionalne interese SAD, da bi Clintonova administracija, nakon perioda
pasivnosti, oklijevanja, i ''wait and see'' i ''hands off'' politike, prepoznala mir i sigurnost Europe
kao američki nacionalni interes.
''SAD ne smiju ignorirati europsku povijest. Što više one to budu imale na pameti, više će
znati da imaju nacionalne i sigurnosne interese u tim događanjima. Mir i stabilnost u Europi
su non plus ultra nacionalni interes SAD. Zbog činjenice da je mir na Balkanu u američkom
interesu, SAD imaju punu odgovornost osigurati ga. Uloga SAD na Balkanu je nezamjenjiva
i neizbježna.''397

397
Čučić, str. 99.
114
 Od predsjednika Busha starijeg i državnoga sekretara Bakera do veleposlanika Galbraitha i
generala Kleina Hrvatska je prošla kroz svoje najburnije razdoblje od kraja Drugoga svjetskog rata.
Događaji koji su se u Hrvatskoj odvijali u tom razdoblju zorno pokazuju kako nejasni koncept
nacionalnih interesa jedine svjetske supersile može utjecati na sudbinu jednoga malog naroda.
Dileme koje je Amerika imala oko toga koji su njeni nacionalni interesi i kako bi se američke
vrijednosti trebale braniti u nedostatku globalnoga suparnika neizravno su dovele do najvećega
krvoprolića na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata. Pouka je to svakoj američkoj
administraciji da zbog svoje sigurnosti i sigurnosti onih država koje prihvaćaju američke
vrijednosti, Amerika mora znati prepoznati ''barjak slobode i neovisnosti'' i svojim autoritetom
jamčiti njegovu opstojnost.
Hrvatska se nakon Daytona mogla posvetiti mirnoj reintegraciji posljednjeg dijela
okupiranoga područja, gospodarskoj obnovi i daljnjoj demokratizaciji društva, odnosno stvaranju
političkih i gospodarskih preduvjeta za ulazak u euroatlantske integracije. Danas kada je izvjesno da
će Hrvatska postati članica EU i NATO-a, dobri i stabilni bilateralni odnosi između Hrvatske i
SAD, kao i potpora SAD Hrvatskoj za ulazak u euroatlantske integracije, od najveće su važnosti.
6. KRONOLOGIJA

- 8. siječnja 1918. - predsjednik SAD Woodrow Wilson objavljuje Četrnaest

točaka (pravo naroda na samoodređenje)
- 1947. – Trumanova doktrina, Marshallov plan, članak Georgea Kennana Izvori
sovjetskoga ponašanja (strategija containmenta)
- 1948. – započela gospodarska i vojna pomoć SAD Jugoslaviji
- 1955. – državni sekretar SAD John Foster Dulles u posjetu Jugoslaviji
- 1960. – susret Tito-Eisenhower u New Yorku
- 1961. – George Kennan dolazi na mjesto veleposlanika SAD u Jugoslaviji
- svibanj 1963. – državni sekretar SAD Dean Rusk u posjetu Jugoslaviji
- listopad 1963. – susret Tito-Kennedy u Washingtonu
- 1970. – predsjednik SAD Richard Nixon u posjetu Jugoslaviji
- 1971. – susret Tito-Nixon u Washingtonu
- 1975. – predsjednik SAD Gerald Ford u posjetu Jugoslaviji
- 1977. – Lawrence Eagleburger dolazi na mjesto veleposlanika SAD u Jugoslaviji
- 1984. – susret Reagan-Špiljak u Washingtonu
- 1989. - Warren Zimmermann dolazi na mjesto veleposlanika SAD u Jugoslaviji

115
- 1989. – susret Bush-Marković u Washingtonu
- 1990. – prvi višestranački izbori u Hrvatskoj i Sloveniji
- 21. lipnja 1991. – državni sekretar SAD James Baker u posjetu Jugoslaviji
- 25. lipnja 1991. – Hrvatska i Slovenija proglasile neovisnost
- 25. rujna 1991. – embargo UN na uvoz oružja Jugoslaviji
- 2. siječnja 1992. – potpisano primirje u Hrvatskoj
- 15. siječnja 1992. – međunarodno priznanje Republike Hrvatske
- 7. travnja 1992. – SAD priznale Hrvatsku, Sloveniju, i Bosnu i Hercegovinu
- 22. svibnja 1992. – Hrvatska primljena u UN
- siječanj 1993. – Bill Clinton postaje predsjednik SAD
- veljača 1993. – osnovan Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u
Jugoslaviji (Haaški sud)
- lipanj 1993. – Peter Galbraith dolazi na mjesto prvoga veleposlanika SAD u
Hrvatskoj
- 1. i 18. ožujka 1994. – potpisani Washingtonski sporazumi; uspostavljena
Federacija BiH
- ožujak 1994. – početak Plana Z – 4
- prosinac 1994. – Gospodarski sporazum – druga faza Plana Z – 4
- siječanj 1995. – pobunjeni Srbi odbijaju Plan Z – 4; predsjednik Tuđman
otkazuje mandat UNPROFOR-u
- 2. svibnja 1995. – vojno-redarstvena akcija Bljesak
- 4. kolovoza 1995. – vojno-redarstvena akcija Oluja
- kolovoz 1995. – početak mirovne inicijative predsjednika Clintona; Richard
Holbrooke započinje shuttle-diplomaciju
- 31. kolovoza 1995. – početak zračnih napada NATO-a na bosanske Srbe
- rujan-listopad 1995. – hrvatsko-bošnjačka ofenziva u BiH
- 5. rujna 1995. – veleposlanik Galbraith započeo diplomatsku inicijativu za mirnu
reintegraciju hrvatskoga Podunavlja
- 10. listopada 1995. – prekid vatre u BiH
- 1. studenoga 1995. – započeli mirovni pregovori u Daytonu, Ohio
- 12. studenoga 1995. - potpisan Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i
zapadnom Srijemu (Erdutski sporazum)
- 21. studenoga 1995. – potpisan Daytonski sporazum

116
 - 13. prosinca 1995. – Kongres SAD odobrio slanje američkih postrojbi u sklopu
IFOR-a u BiH
- 14. prosinca 1995. – svečano potpisivanje Daytonskoga sporazuma u Parizu
- 20. prosinca 1995. – započela mirovna misija IFOR-a u BiH
- 15. siječnja 1996. – započela mirovna misija UNTAES-a u hrvatskome
Podunavlju
- srpanj 1997. – uspješno provedena mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja u
ustavnopravni poredak RH

7. DODATAK A: TABELARNI PRIKAZ GOSPODARSKIH ODNOSA IZMEĐU

SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA I REPUBLIKE HRVATSKE 1992-1995

A. Popis međunarodnih ugovora i međunarodnih akata potpisanih između Republike

Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država 1992-1995

Naziv ugovora Datum potpisivanja Stupanje na snagu

Uspostava diplomatskih odnosa između

RH i SAD 11.8.1992. 11.8.1992.

Ugovor o ekspresnom poštanskom

prometu između Pošta SAD i HPT-a 14.9.1992. 14.9.1992.

Ugovor o poticanju investiranja između

Vlade RH i Vlade SAD 15.1.1993. 15.1.1993.

Ugovor o poštanskom novčanom prometu

između Pošta SAD i HPT-a 19.1.1994. 19.1.1994.

Ugovor između Vlade RH i Vlade SAD

o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji 18.3.1994. 18.5.2000.

117
Sporazum između Vlade RH i Vlade SAD
o gospodarskoj, tehničkoj i srodnoj
pomoći 6.5.1994. 1.5.1995.

Ugovor između Ministarstva prosvjete i

športa RH i Državnog zavoda SAD za
oceane i atmosferu o suradnji u ''GLOBE''
programu 12.4.1995. 12.4.1995.

Sporazum između RH i SAD o zapošljavanju članova

obitelji diplomatskog osoblja na uzajamnoj osnovi 24.5.1995 24.5.1995.
.
Sporazum o dodjeli sredstava za
izradu studije izvodljivosti
revitalizacije TE-TO Zagreb između Vlade RH i
Vlade SAD 5.6.1995 10.7.1995

Sporazum između Ministarstva . .

financija RH i Korporacije za robne
kredite SAD o prodaji poljoprivrednih
proizvoda 7.7.1995 7.7.1995

B. Tokovi izravnih ulaganja SAD u RH 1993-1995 (u milijunima USD)

Godina Pritok Odljev Saldo

1993. 4,9 0 4,9
1994. 3 0 3
1995. -15,5 0 -15,5

C. Robna razmjena između SAD i RH 1994-1995

Robna razmjena (u tisućama US Indeksi (prema istom Udio (%) u ukupnoj

Godina dolara) razdoblju prethodne godine) robnoj razmjeni RH

Izvoz Uvoz Ukupno Izvoz Uvoz Ukupno Izvoz Uvoz Ukupno

1994. 88 126,8 172 422,5 260 549,2 - - - 2,07 3,30 2,75
1995. 83 038,3 200 580,5 283 618,9 94,2 116,3 108,9 1,79 2,67 2,34

D. Inozemna izravna ulaganja u RH (u postocima) 1993 - 3. tromjesečje 2003.

Zemlja Postotak ulaganja u RH

Austrija 24,26
Njemačka 22,44
118
SAD 16,9
Italija 5,63
Luksemburg 5,49
Nizozemska 5,12
Slovenija 4,22
Velika Britanija 2,97
EBRD 1,89
Švicarska 1,58
Ostale zemlje 9,5

8. DODATAK B: DOKUMENTI I IZJAVE

1. Izjava predsjednika SAD Georgea Busha starijeg o priznanju triju bivših jugoslavenskih
republika (Washington, 7. travnja 1992.)

Sjedinjene Države priznaju Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju kao suverene i

neovisne države i odmah će početi konzultacije za uspostavu punih diplomatskih odnosa. Sjedinjene
Države prihvaćaju republičke granice prije izbijanja krize kao legitimne međunarodne granice
Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije.
Poduzimamo taj korak jer smo zadovoljni što te države zadovoljavaju kriterije potrebne za
priznanje. Priznajemo mirni i demokratski izraz volje građana tih država za suverenitetom.
Nastavit ćemo intenzivno raditi sa EZ i njenim članicama da što prije riješimo neriješena
pitanja između Grčke i Republike Makedonije, kako bismo i formalno mogli priznati neovisnost i te
republike. Sjedinjene Države će također razmotriti s vladama Srbije i Crne Gore njihov interes da
ostanu u zajedničkoj državi znanoj kao Jugoslavija.
U svjetlu naših odluka o priznanju, Sjedinjene Države će ukinuti gospodarske sankcije BiH,
Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji. Sankcije su bile nametnute Jugoslaviji 6. prosinca 1991. Ukinut
ćemo sankcije protiv Srbije i Crne Gore čim Beograd ukine gospodarsku blokadu protiv BiH i
Makedonije. Embargo UN ostaje na snazi.

119
 Politika je SAD-a tijekom cijele jugoslavenske krize prihvatiti bilo koje rješenje do kojega
se dođe mirnim putem, demokratski i pregovaranjem. SAD snažno podupiru mirovni plan UN, koji
je izradio Cyrus Vance, i puno razmještanje mirovnih snaga UN. Nastavljamo podupirati mirovnu
konferenciju EZ kao neizostavni forum putem kojega će strane postići miroljubivo rješenje svojih
sukoba i stvoriti temelje za buduće odnose. Američko priznanje je bez predrasuda prema bilo
kakvom udruživanju oko kojega bi se države-sljednice Jugoslavije mogle složiti.
SAD gledaju na izraženu obvezu država u nastajanju da poštuju granice i štite sve
jugoslavenske narodnosti kao na najvažniji element za uspostavljanje punih diplomatskih odnosa.
Jednako, gledamo na takvu obvezu Srbije i Crne Gore kao na najvažniju za nastavak razgovora o
njihovom budućem statusu.
Razmještanje mirovnih snaga UN, nastavak mirovne konferencije UN i proces
međunarodnoga priznanja pružaju svim bivšim jugoslavenskim republikama povijesnu prigodu da
odlučno odbace tragično nasilje koje je obilježilo ovu krizu. Daljnja obveza za miroljubivim
dijalogom trebala bi voditi prema pomirenju, europskim integracijama i prema srdačnim i
produktivnim odnosima sa SAD. SAD će nastaviti raditi da bi se postigli ti ciljevi.
2. Izjava veleposlanika SAD Petera W.Galbraitha prigodom uručivanja vjerodajnica
predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu 28. lipnja 1993.

Čast mi je predati vjerodajnice predsjedniku neovisne, demokratske i slobodne Hrvatske,

poglavito kao prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj. SAD cijene odnos koji se razvijao sa
Hrvatskom u posljednjih godinu dana. Učinit ću sve što je u mojoj moći da taj odnos učinim
još produktivnijim dok zajedno budemo radili na uspostavljanju mira na Balkanu i
prosperiteta u Hrvatskoj.
SAD duboko žale što je hrvatsku neovisnost poremetio rat. Taj tragični sukob je
Hrvatskoj nametnuo ogroman teret i prijeti teritorijalnom integritetu vaše zemlje. Radit
ćemo s vama istrajno, energično i strpljivo da vratimo sva područja vaše zemlje pod
hrvatsku kontrolu. Potičemo vas da nastavite prema tom cilju na miroljubiv način.
Hrvatska ima važnu ulogu u rješavanju krize u BiH. Nadamo se i očekujemo da će
Hrvatska učiniti sve što je u njenoj moći da zaustavi besmisleno nasilje i da dovede do
miroljubivog rješenja sukoba koji se tiče svih strana, uključujući bosansku vladu.
Jednoga dana Hrvatska i njeni susjedi će živjeti u miru; prognanici će se vratiti svojim
domovima i normalni gospodarski i politički život će se nastaviti. Nadam se i vjerujem da će
se to dogoditi tijekom mojega boravka ovdje. S tim ciljevima u glavi, Amerika će nastaviti
graditi naše odnose sa Hrvatskom, i ja nestrpljivo započinjem moj posao u vašoj zemlji.

120
 3. Washingtonski sporazum (1. ožujka 1994.)

Doljepotpisani su se složili oko Okvirnoga sporazuma kojim se uspostavlja Federacija u

područjima Republike BiH s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom, te oko nacrta
Preliminarnog sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije. Dodatno su
se složili oko uspostavljanja Prijelaznoga odbora na visokom nivou, koji će odmah poduzeti
konkretne korake prema uspostavljanju Federacije i Konfederacije. Odbor počinje raditi 4.
ožujka 1994. u Beču i pokušat će do 15. ožujka 1994. zaključiti:
(1) Ustav Federacije;
(2) Preliminarni sporazum o Konfederaciji između RH i predložene Federacije;
(3) Sporazum o vojnim angažmanima na teritoriji predložene Federacije;
(4) Prijelazne mjere za što brže uspostavljanje Konfederacije i Federacije,
uključujući stvaranje struktura vlasti u skladu s Okvirnim sporazumom ondje
gdje je moguće; i druge mjere koje se budu smatrale nužnima.
/potpisani Haris Silajdžić, Mate Granić, Krešimir Zubak/

4. Izjava o prihvaćanju Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (Washington, 18. ožujka

1994.)

Danas prihvaćamo predloženi Ustav Federacije BiH, kao i preliminarni sporazum o

budućoj gospodarskoj i vojnoj suradnji između Federacije i RH. Ovi sporazumi označuju
našu zajedničku obvezu za uspostavljanje mira u BiH te u cijeloj regiji. Složili smo se da će
se naši napori pojačati u postizanju cjelovitog političkog rješenja koje jamči zaštitu ljudskih
prava i očuvanje suvereniteta i teritorijalnoga integriteta svih država u regiji. Bošnjačko i
hrvatsko izaslanstvo potvrđuje svoju obvezu da predlože ovaj Ustav Ustavnoj skupštini, kao
temelj za Federaciju koji će osigurati punu nacionalnu jednakost, demokratske odnose, i
najviše standarde ljudskih prava i sloboda. Sva izaslanstva se udružuju u podršci načelima
konfederacije, koja mogu postaviti temelje za prosperitetniju i sigurniju budućnost za narode
ove regije.
Da bismo proširili našu suradnju, odlučili smo da ćemo odmah:

121
 (1) Osnovati Radnu skupinu koja će jedina predstavljati Bošnjake i Hrvate
u svim pregovorima sa Srbima oko cjelovitog rješenja u BiH.
(2) Zamoliti KESS da imenuje Ombudsmena za BiH, sa mandatom
opisanim u predloženom Ustavu.
(3) Pozvati EU da organizira svoju administraciju u Distriktu Mostar što je
prije moguće.
(4) Nastaviti odmah punu provedbu mjera koje je dogovorio vojni
prijelazni tim u Splitu 12. ožujka i poticati razvoj dogovora o daljnjem
povlačenju postrojbi.
/potpisani Alija Izetbegović, Franjo Tuđman, Haris Silajdžić, Krešimir
Zubak/

5. Erdutski sporazum (12. studenoga 1995.)

Strane se obvezuju na slijedeće:

(1) Uspostavit će se prijelazni period od 12 mjeseci koji se može produžiti za isto
toliko na zahtjev jedne od strana.
(2) Od Vijeća sigurnosti UN se traži da uspostavi Prijelaznu upravu (PU), koja će
upravljati regijom tijekom prijelaznoga perioda u interesu svih osoba koje žive u
regiji ili se vraćaju u nju.
(3) Od VS UN se traži da dozvoli razmještanje međunarodnih snaga tijekom
prijelaznoga perioda koje će čuvati mir i sigurnost u regiji i na druge načine
pomagati u provedbi ovoga Sporazuma. regija će biti razvojačena prema
rasporedu i proceduri koje odrede međunarodne snage. Razvojačenje će se
završiti u roku 30 dana nakon razmještanja međunarodnih snaga i uključivat će
sve vojne postrojbe, oružje, i policiju, osim međunarodnih snaga i policije koji će
djelovati pod nadzorom i sa dozvolom Prijelazne administracije.
(4) PU će osigurati uvjete za povratak izbjeglih i prognanih osoba njihovim
domovima. Sve osobe koje su napustile regiju ili koje su došle u regiju, a imaju
stalno boravište u Hrvatskoj, imat će sva prava kao i drugi stanovnici regije. PA
će također poduzeti korake potrebne za ponovno uspostavljanje javnih službi u
regiji bez odlaganja.

122
(5) PU će pomoći da se uspostave i obuče privremene policijske snage, da se izgradi
profesionalizam u policiji i povjerenje među svim etničkim zajednicama.
(6) Najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda će se
poštivati u regiji.
(7) Sve osobe se imaju pravo slobodno vratiti u svoje mjesto stanovanja u regiji i
tamo živjeti u uvjetima sigurnosti. Sve osobe koje su napustile regiju ili došle u
regiju, a imaju stalno boravište u Hrvatskoj, imaju pravo živjeti u regiji.
(8) Sve osobe će imati pravo na povrat imovine koja je od njih oduzeta protupravno
ili su je morali prisilno napustiti i na pravednu kompenzaciju za imovinu koja im
se ne može povratiti.
(9) Pravo na povrat imovine, na kompenzaciju imovine koja se ne može povratiti, i
na pomoć u obnovi uništene imovine bit će zajamčeno svima bez obzira na
nacionalnost.
(10) Od zainteresiranih država i organizacija se traži da poduzmu adekvatne
korake za promicanje odredbi ovoga Sporazuma. Nakon isteka prijelaznoga
perioda i u skladu sa uobičajenom praksom, međunarodna zajednica će
nadgledati i izvještavati o dugoročnom poštivanju ljudskih prava u regiji.
(11) Dalje, od istih se traži da osnuju povjerenstvo koje će nadgledati provedbu
ovoga Sporazuma, poglavito odredbe koje se tiču ljudskih i građanskih prava,
istražiti sve navodna kršenja ovoga Sporazuma, i davati preporuke shodno tome.
(12) 30 dana prije isteka prijelaznoga perioda PU će organizirati izbore za sva
tijela lokalne uprave (općine, distrikte, županije), kao i pravo srpske zajednice da
postavi zajedničko Vijeće općina. Od međunarodnih organizacija, institucija
(OESS, UN) i zainteresiranih država se traži da nadgledaju izbore.
(13) Vlada RH će potpuno surađivati sa PU i međunarodnim snagama. Tijekom
prijelaznoga perioda Vlada RH ovlašćuje nazočnost međunarodnih promatrača
duž međunarodne granice u regiji kako bi omogućila slobodan protok ljudi preko
postojećih graničnih prijelaza.
(14) Ovaj Sporazum stupa na snagu čim se usvoji rezolucija VS UN koja će
pozitivno odgovoriti na zahtjeve iz ovoga Sporazuma.
/potpisani Milan Milanović, Hrvoje Šarinić, svjedoci Peter W. Galbraith, Thorvald
Stoltenberg/

123
6. Daytonski mirovni sporazum (21. studenog 1995.)

Republika Bosna i Hercegovina, republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija

(''Strane''), prihvaćajući potrebu za sveobuhvatnim rješenjem koje će okončati tragični sukob
u regiji, želeći doprinijeti tome završetku i promicati trajan mir i stabilnost, prihvaćajući
svoje obveze prema Dogovorenim općim načelima od 8.9. 1995., Daljnjim dogovorenim
općim načelima od 26. 9. 1995. i sporazumu o prekidu vatre od 14.9. i 5. 10. 1995., a vodeći
računa o sporazumu od 29. 8. 1995., koji je ovlastio izaslanstvo SR Jugoslavije da potpiše, u
ime Republike Srpske, dijelove mirovnog plana koji se tiču RS, s obvezom stroge i
dosljedne provedbe sporazuma koji se bude postigao,
dogovorile su se kako slijedi:
Član I
Strane će urediti svoje odnose u skladu s načelima Povelje UN, Helsinškim završnim
aktom i drugim dokumentima OESS-a. Strane će međusobno potpuno poštivati suverenu
jednakost, rješavati sporove na miran mačin, i uzdržavat će se od svake radnje, prijetnje ili
uporabe sile protiv teritorijalnoga integriteta ili političke neovisnosti BiH ili koje druge
države.
Član II
Strane pozdravljaju i prihvaćaju dogovore u svezi vojnih odredbi mirovnoga rješenja
i odredbi o regionalnoj stabilizaciji, navedenih u Aneksima 1-A i 1-B. Strane će potpuno
poštivati i promicati provedbu obveza iz Aneksa 1-A, i potpuno će postupati u skladu sa
obvezama iz Aneksa 1-B.
Član III
Strane pozdravljaju i prihvaćaju dogovore u svezi sa razgraničenjem između dva
entiteta, F BiH i RS, u skladu sa sporazumom iz Aneksa 2. Strane će potpuno poštivati i
promicati obveze iz toga Aneksa.
Član IV
Strane pozdravljaju i prihvaćaju program izbora za BiH iz Aneksa 3. Strane će
potpuno poštivati i promicati ispunjenje toga programa.
Član V
Strane pozdravljaju i prihvaćaju dogovore u svezi sa Ustavom BiH iz Aneksa 4.
Strane će potpuno poštivati i promicati ispunjenje tih obveza.
Član VI

124
 Strane pozdravljaju i prihvaćaju dogovore u svezi sa uspostavom arbitražnoga suda,
povjerenstva za ljudska prava, povjerenstva za izbjegle i prognane osobe, povjerenstva za
zaštitu nacionalnih spomenika, te javnih službi BiH, iz Aneksa 5-9. Strane će potpuno
poštivati i promicati ispunjenje tih obveza.
Član VII
Priznajući da je poštivanje ljudskih prava i zaštita prognanih i izbjeglih osoba od
vitalne važnosti za postizanje trajnoga mira, Strane se slažu i potpuno će se ponašati u
skladu sa odredbama o ljudskim pravima iz Prvoga poglavlja Aneksa 6, kao i odredbama o
izbjeglim i prognanim osobama iz Prvoga poglavlja Aneksa 7.
Član VIII
Strane pozdravljaju i prihvaćaju dogovore o provedbi ovoga mirovnoga rješenja,
uključujući one koji se odnose ne civilnu provedbu (Aneks 10), i međunarodne policijske
snage (Aneks 11). Strane će potpuno poštivati i promicati ispunjenje tih obveza.
Član IX
Strane će potpuno surađivati sa svima uključenima u provedbu ovoga mirovnoga
rješenja, kao što je opisano u Aneksima ovoga Sporazuma, ili koje je na drugi način
ovlastilo VS UN, što je u skladu sa obvezama svih Sttrana da surađuju u istrazi i tužbi za
ratne zločine i druge povrede međunarodnog humanitarnog prava.
Član X
SR Jugoslavija i Republika BiH priznaju jedna drugu kao suverene neovisne države
unutar njihovih međunarodnih granica. Daljnje odredbe njihova međusobnoga priznanja bit
će tema narednih rasprava.
Član XI
Ovaj Sporazum stupa na snagu nakon potpisivanja.

7. Govor predsjednika SAD Billa Clintona prigodom svečanoga potpisivanja Daytonskoga

mirovnog sporazuma (Pariz, 14. prosinca 1995.)

Predsjedniče Chirac, predsjedniče Izetbegović, predsjedniče Tuđman, predsjedniče

Milošević, generalni tajniče Boutros-Ghali, generalni tajniče Solana, predstavniče Bildt,
premijeru Filali, premijeru Černomirdin, premijeru Major, premijeru Gonzalez, kancelaru
Kohl:

125
 Dopustite da počnem, u ime naroda SAD-a, sa zahvalom svima onima čiji su trud i
mudrost pomogli da se nada održi živa tijekom dugih, mračnih godina rata – humanitarnim
djelatnicima, snagama UN iz Europe i izvan nje. Da nije bilo njihove posvećenosti i žrtve,
danak rata u Bosni bio bi puno veći. I zahvaljujem onima čiji je napor pomogao da se
omogući ovaj mir, počevši s našim domaćinom, predsjednikom Chiracom, na njegovoj snazi
i odlučnosti; premijeru Majoru, koji je bio punopravan partner u razvoju snaga za brzo
djelovanje i našoj suradnji u NATO-u; našem prijatelju kancelaru Kohlu, koi je primio
toliko izbjeglica i koji sada šalje njemačke postrojbe izvan svojih granica u ovaj povijesni
zajednički napor. Hvala vođama u jakom NATO-u i odlučnom pregovaračkom timu Rusa
Europljana i Amerikanaca.
Svi vi ste nas doveli u ovaj svijetli novi dan, kada se Bosna okreće od užasa rata ka
obećanju mira. Predsjednici Izetbegović, Tuđman i Milošević, stvaranjem mira odgovorili
ste na zov svojih naroda. Čuli ste ih kako kažu, zaustavite rat, okončajte patnju, dajte našoj
djeci blagoslove normalnoga života.
U ovom zboru za mir danas također čujemo i svete glasove žrtava – djece čija su
igrališta izbombardirana u poljima smrti, silovanih mladih žena, muškaraca ubijenih u
masovnim grobnicama, izgladnjelih u logorima, poginulih u bitkama, milijuna istjeranih iz
domova i odvojenih od obitelji. Čak i na onom životu žrtve danas pjevaju pjesmu mira.
Neka njihovi glasovi budu u našim mislima i srcima zauvijek.
U Daytonu, ova trojica balkanskih vođa sudbinski su odabrala mir. Danas, gospodo
predsjednici, sebe ste obvezali na mir. Ali sutra morate pretvoriti stranice ovog sporazuma u
stvarnu budućnost nade za one koji su preživjeli ovaj strašan rat. Na vaš zahtjev, SAD i više
od 25 drugih zemalja će poslati naše najvrednije resurse, muškarce i žene naših Oružanih
snaga. Njihova misija, omogućiti ljudima Bosne da se probude iz noćne more straha u novi
dan sigurnosti, u skladu sa uvjetima koje ste odobrili jednako i pošteno za sve.
Međunarodna zajednica će s vama raditi da promijeni lice Bosne: da odgovori na potrebe
ljudi; da popravi i ponovo izgradi; da ponovo ujedini djecu s njihovim obiteljima i prognane
s njihovim domovima; da nadgleda demokratske izbore, promiče ljudaska prava, i da
privede optužene za ratne zločine.
Mi možemo učiniti sve to, ali ne možemo jamčiti budućnost Bosne. Nitko izvana ne
može jamčiti da će se Muslimani, Hrvati i Srbi u Bosni ujediniti i ostati zajedno kao
slobodni građani u ujedinjenoj zemlji koji dijele zajedničku sudbinu. Samo ljudi Bosne to
mogu.

126
 Znam da su gubici zastrašujući, ožiljci duboki. Osjećamo i danas da rane nisu zacijelile.
Ali Bosna mora naći put, uz Božju milost, da odbaci mržnju, da odustane od osvete, da ide
naprijed zajedno. To je jedini put u budućnost.
Vidimo od Sjeverne Irske do Bliskog istoka, od Južne Afrike do Haitija, ljudi se okreću
od mržnje ka nadi. Ovdje u Europi države koje su stoljećima ratovale sada zajedno rade za
mir. Uskoro će ljudi Bosne sami vidjeti strašan potencijal ljudi da se okrenu od sukoba ka
suradnji. Za samo nekoliko dana postrojbe iz cijele Europe i Sjeverne Amerike, Velike
Britanije, Francuske i Njemačke, Grčke i Turske, iz Poljske i Litve, i iz SAD-a i Rusije –
bivši neprijatelji, sada prijatelji će se odazvati na isti poziv i dijeliti iste odgovornosti da bi
postigli isti cilj, trajni mir u Bosni gdje neprijatelji mogu postati prijatelji.
Zašto bi oni to radili? Jer im se srca slamaju zbog patnji i klanja; jer njihove misli
uzmiču pred izgledima za nepotrebno širenje rata u srcu Europe. Ali oni – mi – čine tako
unatoč skepticima koji kažu da Balkanci ne mogu izbjeći svoju krvavu prošlost, da su
balkanska srca pretvrda za mir.
Sjetimo se da ovaj rat nije učinio nasilje samo ljudima Bosne, beć i njenoj povijesti. Jer
Bosna je nekoć nalazila jedinstvo u raznolikosti. Naraštaji muslimana, pravoslavnih,
katolika i Židova živjeli su zajedno, obogativši svijet svojim primjerom. Izgradili su škole i
knjižnice i čudesne bogomolje. Dio pučanstva nije radio petkom, dio subotom, a dio
nedjeljom. Ali njihovi životi bijahu isprepleteni brakom i kulturom, radom, zajedničkim
jezikom, i zajedničkim ponosom na mjesto koje su tada svi zvali domom. Sada, ako se iz
prošlosti može učiti, ovaj mir može zaživjeti. I ako ljudi Bosne žele pristojnu budućnost za
svoju djecu, taj mir mora zaživjeti.
Ovdje u ovom Gradu svjetla, u ovaj čas nade, prisjetimo se kako je ovo stoljeće,
obilježeno tolikim napretkom i s previše krvoprolića, svjedok najboljem i najgorem u
ljudskome rodu, i kako je ovo stoljeće počelo u Bosni. U svitanje stoljeća, kada su hici u
Sarajevu pokrenuli prvi od dva svjetska rata, britanski ministar vanjskih poslova, Sir Edward
Gray, izrekao je ove riječi: Lampe se gase po cijeloj Europi. Dok smo mi živi nećemo ih
više vidjeti upaljene.
Ali te lampe ponovo gore, zahvaljujući izuzetnom pokoljenju Europljana i Amerikanaca.
Baklja slobode koju su oni nosili opet sija sjajnije nego ikad prije na svim kontinentima. Ta
baklja može ponovo sijati i nad Bosnom, ali prvo mora ugrijati srca Bosanaca.
Zato kažem svim ljudima na Balkanu u ime svih nas koji smo došli vidjeti da mir
zaživljava: Vidjeli ste što rat može učiniti. Znate što mir može donijeti. Iskoristite tu prigodu

127
i ostvarite je. Ne možete učiniti ništa da izbrišete prošlost, ali možete učiniti sve da gradite
budućnost. Nemojte iznevjeriti svoju djecu. Hvala vam.

9. LITERATURA

Ambrose, Stephen E., i Brinkley, Douglas G. Rise to Globalism: American Foreign Policy
since 1938. London: Penguin Books, 1997.
Baker, James A. III, i DeFrank, Thomas M. The Politics of Diplomacy: Revolution, War and
Peace, 1989-1992. New York: G. P. Putnam’s Sons, 1995.
Bekić, Darko. Jugoslavija u hladnom ratu: odnosi s velikim silama 1949-1955. Zagreb:
Globus, 1988.
Brune, Lester H. The United States and Post-Cold War Interventions: Bush and Clinton in
Somalia, Haiti and Bosnia. Claremont, Cal.: Regina Books, 1998.
Čehulić, Lidija. Clintonova vanjskopolitička strategija i novi svjetski poredak. Zagreb:
Politička kultura, 2001.
Čučić, Ljubomir. The Interdependence of US Global Leadership, EU Integration and the
War in Former Yugoslavia. College Park, Maryland: Center for International and
Security Studies, School of Public Affairs, University of Maryland, 1995.
Daalder, Ivo H. Getting to Dayton: The Making of America's Bosnia Policy. Washington,
D.C.: Brookings Institution Press, 2000.
Dobson, Alan P., i Marsh, Steve. US Foreign Policy since 1945. London and New York:
Routledge, 2001.

128
Drew, Elizabeth. On the Edge: The Clinton Presidency. New York: Touchstone, 1995.
Haass, Richard N. The Reluctant Sheriff: The United States After the Cold War. New York:
Council on Foreign Relations Books, 2002.
Henriksen, Thomas H. Clinton’s Foreign Policy in Somalia, Bosnia, Haiti, and North
Korea. Stanford: Hoover Institution on War, Revolution and Peace; Stanford University,
1996.
Holbrooke, Richard. To End A War. New York: The Modern Library, 1999.
Horvat, Josip. Politička povijest Hrvatske, Drugi dio. Zagreb: August Cesarec, 1990.
Jakovina, Tvrtko. Socijalizam na američkoj pšenici (1948-1963). Zagreb: Matica hrvatska,
2002.
Jakovina, Tvrtko. ‘’Što je značio Nixonov usklik ‘’Živjela Hrvatska’’?’’ u Društvena
istraživanja 40-41, br.2-3, str. 227-474. Zagreb, ožujak-lipanj 1999.
Jakovina, Tvrtko. Život u limenki sa crvima. Zagreb: Historijski zbornik, god. LIV, str.
159-186, 2001.
Kardum, Livia. ''Geneza jugoslavenske ideje i pokreta tijekom prvog svjetskog rata.'' u
Politička misao, Vol. XXVIII, Br. 2., str. 65-88. Zagreb, 1991.
Kardum, Livia. ''Geneza Rapallskog ugovora i njegovi odjeci u Narodnoj skupštini
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1919-1922).'' u Međunarodni odnosi: Zbornik
radova Poslijediplomskog studija Međunarodni odnosi. str. 9-51. Grupa autora. Zagreb:
Fakultet političkih znanosti, 2003.
Kardum, Livia. ‘’Mirovni prijedlozi Velike Britanije i SAD-a godine 1918.’’ u
Međunarodne studije br. 1-2/2002. str.116-140. Zagreb: Centar za međunarodne studije,
Hrvatske udruge za međunarodne studije, Politička kultura, 2002.
Kissinger, Henry. Does America Need A Foreign Policy? Toward A Diplomacy for the
Twenty-First Century. London: The Free Press, 2002.
Kissinger, Henry. Diplomacija. Zagreb: Golden marketing, 2000.
Letica, Bartol, i Letica, Slaven. Postmoderna i genocid u Bosni. Zagreb: Naklada Jesenski i
Turk; Hrvatsko sociološko društvo, 1997.
Mead, Walter Russell. Special Providence: American Foreign Policy and How It Changed
the World. New York: Alfred A. Knopf, 2002.
Nobilo, Mario. Hrvatski feniks: Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990-1997.
Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2000.
Painter, David, S. The Cold War: An international history. London and New York:
Routledge, 1999.

129
Silber, Laura, i Little, Allan. The Death of Yugoslavia. London: Penguin Books, BBC
Books, 1996.
Smerdel, Branko. Prijevod i uvodna studija. Ustav Sjedinjenih Američkih Država.
Tanter, R., i Psarouthakis, J. Balancing in the Balkans. New York. St. Martin's Press, 1999.
The United States and Croatia: A Documentary History 1992-1997. Vienna: USIA Regional
Program Office, 1998.
Vilović, Gordana. Utjecaj op-ed stranica The New York Timesa na vanjsku politiku SAD-a
u odnosu na države bivše Jugoslavije (magistarski rad). Zagreb: Fakultet političkih
znanosti, 2001.
Vukadinović, Radovan. ‘’Američka politika na jugoistoku Europe’’ u Politička misao, Vol.
XXXV, br. 4., str.3-20. Zagreb, 1998.
Vukadinović, Radovan. Pogovor. Clinton i novi svjetski poredak. Lidija Čehulić. Zagreb:
Politička kultura, 2001.
Vukadinović, Radovan. Security in South-Eastern Europe. Zagreb: Politička kultura, 2002.
Vukadinović, Radovan. Sila i interesi: Vanjska politika SAD. Zagreb: Centar za kulturnu
djelatnost omladine, 1972.
Woodward, Susan L. Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold War.
Washington D.C.: The Brookings Institution, 1995.
Xhudo, Gazmen. Diplomacy and Crisis Management in the Balkans: A US Foreign Policy
Perspective. Houndmills, Basingstoke, and London: MacMillan Press Ltd., 1996.
Zimmermann, Warren. Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers. New York:
Times Books, 1999.

130
10. SAŽETAK RADA

Američka politika prema Republici Hrvatskoj u razdoblju 1991-1995 imala je svoju

razvojnu liniju koja je išla od početne pasivnosti i nepriznavanja hrvatske neovisnosti,
prepuštanja problema zemljama EU, preko sve aktivnijeg uključivanja u krizu, do
preuzimanja vodstva u rješavanju krize i okončanja rata u Hrvatskoj i BiH.
Iako je pravo na samoodređenje inaugurirao predsjednik SAD Woodrow Wilson,
administracija Georgea Busha starijeg nije podržavala hrvatske težnje za neovisnošću, već se
zauzimala za očuvanje SFRJ. Glavni razlozi za to bili su uloga Jugoslavije kao tampon-zone
i svojevrsnog ''američkog komunističkog saveznika'' tijekom hladnoga rata, te nacionalizam
demokratski izabranih vlasti u Hrvatskoj. Po izbijanju rata u Hrvatskoj Washington se
povlači iz krize, prepuštajući problem državama EZ (EU).
Tijekom prve godine svoga predsjednikovanja Bill Clinton također prilično pasivno
promatra krizu u bivšoj Jugoslaviji, poglavito u BiH, ali zgrožen stradanjima civilnoga
pučanstva u BiH Clinton čini zaokret u politici prema tom prostoru. Washingtonskim
sporazumima 1994. zaustavlja hrvatsko-bošnjački sukob u BiH i stvara Federaciju BiH, da
bi 1995., uz pomoć hrvatskih i bošnjačkih oslobodilačkih operacija, doveo zaraćene strane
za pregovarački stol u Daytonu. Daytonskim sporazumom okončan je rat u BiH, i stvoreni
preduvjeti za mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja.

131
 SUMMARY

The policy of the United States toward the Republic of Croatia from 1991 through 1995
had its evolutionary line which went from initial passivity and nonrecognition of Croatia's
independence, leaving the problem to the EC (later EU) countries, via a more active
involvement in the crisis, to taking over the leadership in the crisis resolution, thus ending
the war in Croatia and Bosnia-Herzegovina.
Even though the right to self-determination was inaugurated by the US President
Woodrow Wilson, the George Bush Sr.'s cabinet did not support Croatia's aspiration for
independence, but rather advocated the unity of socialist Yugoslavia. Main reasons for that
were Yugoslav role as a buffer-state and a sort of ''American communist ally'' during the
Cold War, as well as nationalism of the democratically elected Croatian government. After
the war broke up, Washington withdrew from the crisis, leaving the problem to the EC (EU).
During the first year of his presidency Bill Clinton was a passive bystander in the crisis
in ex-Yugoslavia, but appalled by the atrocities in Bosnia-Herzegovina he made a reversal in
Washington's policy towards this area. Washington agreements of 1994 ended the Croat-
Bosniac conflict in Bosnia-Herzegovina and established the Federation of Bosnia-
Herzegovina. In 1995, with the help of Croatian and Bosniac liberation offensives, Clinton
brought the warring parties to the negotiating table in Dayton, Ohio. The Dayton Peace
Agreement ended the war in Bosnia-Herzegovina and laid the foundations for the peaceful
reintegration of Eastern Slavonia.

132
11. KLJUČNE RIJEČI

vanjska politika, samoodređenje, hrvatsko-američki odnosi, novi svjetski poredak,

otcjepljenje, međunarodno priznanje, mirna reintegracija, prisilna diplomacija, američko
vodstvo, nacionalni interesi

KEY WORDS

foreign policy, self-determination, Croatian-American relations, new world order,

secession, international recognition, peaceful reintegration, coercive diplomacy, American
leadership, national interests

133
 12. ŽIVOTOPIS

Rođen sam 22. prosinca 1965. u Belišću, gdje sam pohađao osnovnu školu. Srednju školu,
smjer matematičar – informatičar, pohađao sam u Valpovu. Vojni rok odslužio sam godine 1984/85.
u Divuljama. Godine 1986. upisujem se na Filozofski fakultet u Novom Sadu, gdje studiram
engleski jezik i književnost. Diplomirao sam u lipnju 1991. U listopadu 1991. dobivam posao u
srednjoj školi u Donjem Miholjcu, gdje radim do travnja 1992. Tada prelazim u srednju školu u
Valpovu, gdje i danas radim kao profesor engleskoga jezika. Tijekom operacije ''Oluja'' bio sam u
sastavu 107. valpovačke pukovnije.
Godine 2000. upisujem poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer
Američki studiji. Magistarski rad pod naslovom ''Politika Sjedinjenih Američkih Država prema
Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1995.'', kod mentora prof. dr. Radovana Vukadinovića,
obranio sam 28. siječnja 2005. U sklopu kolegija Vanjska politika SAD pohađao sam seminar
''Sigurnost i suradnja u jugoistočnoj Europi'' u Dubrovniku 2001., te seminar ''Stabilizacija u
jugoistočnoj Europi i rješavanje konflikta'' na Šipanu 2003., oba u organizaciji Hrvatskoga centra za
međunarodne studije.
Govorim engleski i njemački jezik. Nisam oženjen i nemam djece. Živim u Belišću.

134
13. SADRŽAJ

1. UVOD………………………………………………………………………………..………1
2. OSNOVNE ODREDNICE VANJSKE POLITIKE SAD 1918-1991……………..………...4
2.1. Hrvatsko pitanje u svjetlu stava predsjednika SAD Woodrowa Wilsona o pravu na
samoodređenje 1918………………………………………………………..…….…..….4
2.2. Vanjska politika SAD nakon Drugogoga svjetskog rata……………….………….....….6
2.3. Politika SAD prema bivšoj Jugoslaviji 1945-1989……………….………………..…..13
2.4. Politika SAD spram raspada SFRJ 1989-1991…………………………………….…..20
3. POLITIKA ADMINISTRACIJE GEORGEA BUSHA STARIJEG PREMA NEOVISNOJ I
SUVERENOJ REPUBLICI HRVATSKOJ…………………………….……………….…36
3.1. Politika SAD prema RH od njena međunarodna priznanja 15. 01. 1992. do američkoga
priznanja 07. 04. 1992…………………………………………………..………….….36
3.2. Reakcija Bushove administracije na rat u BiH 1992. godine……..……………….…..40
4. POLITIKA ADMINISTRACIJE BILLA CLINTONA PREMA REPUBLICI
HRVATSKOJ………………………………………………………………………………44
4.1. Politika Clintonove administracije prema BiH 1993. godine……………….….…..….44
4.2. Politika RH prema BiH 1992-93. godine………………………….……………...……51
4.3. Politika Clintonove administracije prema Hrvatskoj u periodu siječanj 1993 – ožujak
1994………………………………………………………………………….….….…..54
4.4. Washingtonski sporazumi……….……………………………………………….……..60
4.5. Plan Z – 4………………………………………….………………………………..…..70
4.6. Američki stavovi spram otkazivanja mandata UNPROFOR-a, vojno-redarstvenih akcija
Bljesak i Oluja te hrvatsko-bošnjačke ofenzive u BiH…………………………………77
4.7. Put do Daytona……………………………………………………………………..…..85
4.8. Daytonski sporazum………………………………………………………………...….94
4.9. Provedba Daytonskoga sporazuma……………………………………………….…...106
5. ZAKLJUČAK………………………………………………………………………….…..110
6. KRONOLOGIJA ………………………………………………………………………….115
7. DODATAK A: TABELARNI PRIKAZ GOSPODARSKIH ODNOSA IZMEĐU SAD I RH
1992-1995……….…………………………………………………………………………117
135
8. DODATAK B: DOKUMENTI I IZJAVE…………………………………………….…..119
9. LITERATURA………………………………………………………….…………………128
10. SAŽETAK RADA (SUMMARY)…………………………..……………………….……131
11. KLJUČNE RIJEČI (KEY WORDS)……………………………………………………....133
12. ŽIVOTOPIS…………………………………………………………………………….…134
13. SADRŽAJ…………………………………………………………………………………135

136