Anton Pavlovič Čehov

NOVELE

Preveo Derviš Imamović

SVIJET A. P. ČEHOVA

Anton Pavlovič Čehov, sin sitnog trgovca i ljekar, završava u ruskoj književnosti epohu velikog realizma, kako ga je Lukač nazvao, realizma koji počinje Gogoljevom a završava njegovom pripovijetkom, premda nje-govu središnju i najdužu vremensku dionicu u XIX stoljeću ispunjava uglavnom roman. Izbor pripovijetke kao pjesničke forme ne podliježe isključivo odredbama prirode umjetnikovog dara, već predstavlja i "soci-jalnu porudžbinu" epohe podesnu da se u nju odlije savremeni život. U slučaju Čehova to je epoha kraja jednog vijeka ne samo kalendarski već i sa stanovišta kretanja i razvitka društvenih formi: dotrajalim, usitnjenim oblicima jednog života i društva, s njegovim isto tako sitnim reprezentantom - malim čovjekom, najviše je odgovarala, prostorno i vremenski, kratka pripovijetka s komikom kao obilježjem svijeta koji prolazi. I mada je Čehov poznat kao tvorac sasvim nove pjesničke forme, lirske drame, lirske zato što je ono što se događa beznačajno, a drama je najdinamičniji umjetnički književni žanr, mala epska forma ili pripovijekta, čije se stilske karakteristike mogu iskazati kao lakonizam, komika i lirizam koji je Tolstoj odredio riječju impresionistički, dominantno se pojavljuje u njegovom stva-ralaštvu. Svoj način pisanja i pripovijetku kao žanr Čehov je doveo do savršen-stva, što će Maksim Gorki hiperbolično ovako formulisati: "Poslije vas sve izgleda kao da je toljagom napisano." I zaista, poslije Čehova ruska se knjževnost kreće tokovima poezije u stihu jer je poslije njega tuda vodio put, iako se tradicije realizma neće nikada sasvim ugasiti bez obzira na preobražaje koje će taj književni pravac doživjeti na početku vijeka koji je nastupao. Zato u tvrdnji simbolista da je Čehov njihov prethodnik, da je on čak u osnovi simbolista, ima djelić istine, mada Čehov neosporno ostaje u okvirima poetike realizma. U svekolikom Čehovljevom stvaralaštvu suvereno dominira tema "malog čovjeka", ali je Čehov sasvim izmijenio odnos prema tom mediju koji je bio stalan predmet oblikovanja socijalne književnosti XIX vijeka i argument za protest. Iz Čehovljeve umjetničke prakse Maksimu Gorkom nije teško bilo izvući pitanje i problem odgovornosti tog "malog čovjeka" za svoju vlastitu sudbinu i utvrditi da u revolucionarnoj epohi koja dolazi Bašmačkini i Djevuškini neće predstavljati vrijednost dostojnu umjetnikove pažnje. Sličan zaokret Čehov je napravio i u pogledu ocjene sela i seljaka lišavajući ga idealizaicija koje je u svoje vrijeme, ne bez razloga, unosio u pripovijetke Ivan Turgenjev. I ovakva umjetnička rješenja bila su bliska Maksimu Gorkom. U izboru koji se nudi čitaocu dato je nekoliko uzoraka Čehovljevog majstorstva u domenu kratke priče. Pa ipak, najmanje jednom narušen je taj princip, a mjesto komike koja se u Čehova uzdiže u predjele grotesknog viđenja svijeta zauzima nenadmašni lirski ugođaj. Razumije se da je riječ o "Stepi". U tom smislu ovoj pripovijeci se približava veoma poetična "Kaštanka", jer se Jegoraškini doživljaji s putovanja po stepi kao i lutanje malog psa Kaštanke iskazuju kao imanentno lirski. Čuveni "Paviljon br. 6" blizak im je samo brojem stranica, jer je to život, tačnije, njegov umjetnički ekvivalenat, lišen svake poetičnosti predmeta, tragika beznađa oslobođena svake patetike, slika tamnice koja prerasta u simbol svekolikog života. Tipom predmeta i stila "Paviljona br. 6" bliži je kratkim pripovijetkama koje ulaze u izbor ("Čovjek u futroli", "Kameleon", "Smrt činovnika"). Poduži "Jonič" predstavlja realizaciju, u Čehova već poznate teme, banalizacije provincijske i provincijalne inteligencije čiji je ritam izražen hronikom, dok je "Dušica", tačnije, naslovna junakinja iz nje, svojevrsna varijanta Gogoljevog Hljestakova iz "Revizora", ili hljestakovštine, sa onom sposobnošću junakinje da se poput Gogoljevog junaka ameboidno preobražava i prilagođava u doticaju sa svakom novom okolinom. Pa ipak "Stepa" je izuzetna pripovijetka u Čehovljevom pripovje-dačkom opusu jer otkriva namjeru veće epske forme budući da ju je pisac, prema vlastitom svjedočenju ostavio namjerno nedovršenom. U beskraj stepskog prostora, kao okvir i pozadinu za sliku, utkana je epskom postupnošću koju markira sporo putovanje kolskog karavana i ista takva na-racija, jedna u suštini lirska tema - doživljaj stepe i događaja u njoj dječaka Jegoruške. Lirika potiče od onog, a priori lirskog, u literaturi poznatog i često korištenog duhovnog doticaja između prirode i dječaka, starca i dječaka, nepoznatog svijeta i dječaka, viđenje van svake serije koje su formalisti nazvali možda s pravom "očuđenje". U sjećanju ostaje silueta kočije u beskraju prostora s tri ljudske glave u njoj kao tri crne tačke na bijelom poprsju s dječijeg crteža, od kojih jedna manja pripada Jegoruški, a druge dvije dvojici inače karakterno suprotnih ljudi: dobrom ocu Hristoforu i strogom, poslovnom, naizgled bezdušnom ujaku Kuzmičovu. Drugu dionicu putovanja kao drugi siže čini povorka natovarenih kola s Jegoruškom i kočijašima koje je pisac ponaosob okarakterisao. U ta dva sižea ubačen je dramski motiv razbojništva s koscima i trgovcima, motiv nokturna - susret sa zaljubljenim lovcem pri svjetlosti vatre što od sreće ne može da spava pa luta stepom, zatim isto tako lirski i zagonetnošću isto tako puškinski kao i prethodni motiv "djeve što pjeva iza brežuljka", i najzad, pored ostalih, motiv susreta s Varlaamovom kojega svi u stepi traže, pa to traženje ima neku iskonsku, gotovo mističnu simboličnu du-binu. U odnosu na druge Čehovljeve pripovjetke, "Stepa" ostavlja utisak nedovoljno naseljenog prostora, ali nam se čini da u tome i leži njena vrhunska, nenadmašna poetičnost, kojom je pisac zakoračio svojim putem u poetsko naslijeđe ruske klasike Tolstojevog tipa. U stravičnom "Paviljonu br. 6" realizam prelazi u realističku sim-boliku totalitetom svoje obuhvatnosti. Jer ovdje nije u pitanju samo kon-kretna sudbina Gromova i Ragina kao društvenih tipova već sudbina druš-tva i čovjeka, pri čemu duševna bolnica nosi znamenje ljudske tamnice, a njene rešetke fungiraju kao međa koja razdvaja svijet tlačitelja i potla-čenih. Svoju filozofiju "mirenja s blatom",

ideju koju će poslije Čehova varirati u više navrata, Maksim Gorki, dr. Ragin je platio tako što je postao pacijent bolnice-tamnice u kojoj je i sam radio. Mnogi kritičari se slažu u tome da slučaj dr. Ragina kao Čehovljevo rješenje predstavlja kritiku Tolstojeve ideje "neprotivljenja zlu nasiljem". Čehov ne tretira primjer dvojice luđaka, već usamljenih ljudi, istina, preosjetljivih, koji iz objektivnih razloga dospijevaju u duševnu bolnicu. Doduše, u slučaju dr. Ragina svemu prethodi porodična tragedija poslije koje dolazi bijeda. Jedna od magistralnih misli pripovijetke odnosi se na čovjekovu nezaštićenost u društvu zasnovanom na nasilju. I kakve stilske razlike proizlaze iz tipa stvarnosti realizovane u "Stepi" i one u "Paviljonu br. 6". Kakvu supstancijalnu gustinu i tvrdoću forme u koju je otisnut svijet bolnice-tamnice ispoljava njegova slika upoređena s oblicima pastelno razvedene nježnosti u kojima je iskazana stepa. U njemu, tj. "Paviljonu br. 6", ljudska tragika dobija oblik nakazne, groteskne stvarnosti iz koje je protjerana svaka ne-posredna, konkretna ljepota. Jer u "Stepi" je, pored Varlaamova i Kuzmičova, koji i nije tako strašan i bezdušan čovjek kako ga često u kritici ocjenjuju, naslikan još i Jegoruška, otac Hristofor, Pantelej... A ovdje nema nikoga - najbolji ljudi su postali luđaci. Kao što je već rečeno, u "Joniču" pisac bilježi hroniku banalizacije intelektualca ljekara u provincijskom gradu. On postaje oličenje i akter onoga čega se sam bojao - banalne svakodnevnice kojoj se sam nekad suprotstavljao. Granična linija početka njenog trijumfa poklapa se s tre-nutkom kad u pripovijeci, takoreći, prestaje radnja, kad počinje univerzalni čehovski epilog - kraj suprotstavljanja okolnostima. Tema banalizacije ruske inteligencije jedna je od centralnih u Čehova. U "Joniču" se di-namički siže o ljubavi s obje strane i porodici u kojoj se njeguje kakva-takva umjetnost izlijeva u kruti i tvrdokorni malograđanski mehanicizam sticanja i življenja po ustajalom redu i navikama. Od samog početka pripovijetke paralelno s motivom ljubavi i "slavujeva vrta" zvuči motiv banalizacije koja se kao fatum nadnijela nad junacima - iz kuhinje dopire i ponavlja se miris prženog luka i zveka noževa. To su dvije mogućnosti koje stoje pred junacima pripovijetke. Ali nakon neuspjeha u ljubavi ljekar Starčev, poput junaka iz "futrole", opušta se i dospijeva u kolotečinu na kojoj se gubi vlastito lice do anonimnosti. U dvije pripovijetke, "Smrt činovnika" i "Čovjek u futroli", Čehov je varirao sličan tip stvarnosti ili čovjeka čija predmetnost ispoljava visok stepen stilske tipološke podudarnosti. U oba slučaja je ipak u pitanju služ-benička socijalna psihologija koju modelira do nakazne jednolikosti i du-ševnog siromaštva apsolutistička država i njene institucije. Obje pripovjetke su svojevrsne satirične hiperbole s dva živa pokojnika. "Futrola" je jedna od središnjih i veoma uočljivih, glavnih Čehovljevih tema, realizovana u jednoj upečatljivoj cmo-bijeloj tehnici. U suštini, oba junaka se nadovezuju na tip "malog čovjeka" koji je ruska književnost u toku jednog vijeka veoma često i rado varirala saosjećajući s njim, pri čemu je Bjalikov socijalno opasniji jer raspolaže "futrolom". Već smo kazali da je u pogledu odnosa prema "malom čovjeku" Čehov imao drukčiji stav od pisaca-prethodnika. Štaviše, "mali čovjek" u njega postaje aktivno društveno zlo, što će Gorki razviti do eliminisanja teme o "malom čovjeku". U Dostojevskog se Djevuškin sakriva da prikrije spoljašnju bijedu, prnje u koje je obučen, u Čehova je to "futrola" za psihu koja ne zavređuje zaštitu. Kao društvena boljka i tip ponašanja, kameleonstvo je jedna od omi-ljenih čehovskih tema, izvor njegove nenadmašne komike. U ponuđenom izboru ono je varirano dva puta, i to u pripovijeci "Kameleon", u kojoj je pojava čist socijalni oblik, i u pripovijeci "Dušica" prevashodno kao "stal-na" duševna, prirodna osobina junakinje koja se na prvi pogled doima kao dobrota, kao pozitivna osobina. Duševna mimikrija je najteži oblik beskarakternosti, njena nulta tačka, i zato kao psihička osobina veoma uočljiva. Dogmatičnost "futrole" kao opne oko praznine i "dijalektičnost" kameleonstva u istoj su zaštitnoj funkciji nečega što svojom kakvoćom nije dostojno zaštite tako da ona, zaštita, postaje smiješna, apsurdna, sa stano-višta humaniteta besmislena. U svojim minijaturama Čehov uzima ek-stremne slučajeve pojave, onako kako je to Gogolj nekada činio, da bi apsurdnost takvih ljudskih napora kao socijalnog ponašanja bile što uočljivije čitaocu kome se on u svojim pripovijetkama veoma često direktno obraća. Čehovljev pejzaž, možda sa izuzetkom "Stepe", veoma je škrt i uglav-nom oslobođen onoga što nazivamo antropomorfizmom. On je tu da pokaže kako život ljudi na svijetu može da bude lijep (Jermilov), u funkciji, dakle, piščevog optimizma. Malo je pisaca u svjetskoj književnosti koji su poput Čehova umjeli da postave krupna životna pitanja u prostorima u okvirima evropske knji-ževnosti na prvom mjestu. Poslije njegove sažetosti nije se u ruskoj knji-ževnosti imalo kud nego - u stih i ona je krenula tim putem, možda da raščisti teren, da stvori poetsku riječ za novu, veliku pjesničku prozu poput one iz XIX vijeka, kao što je to učinila Puškinova i Ljermontovljeva poezija na početku tog vijeka.

Nazif Kusturica

KAŠTANKA

I

NEOZBILJNO PONAŠANJE

Mlada, riđa kuca - mješanac jazavčara i psa pokućara - njuške vrlo slične lisičijoj, trčala je gore-dolje po trotoaru i za-brinuto zirkala na sve strane. Ponekad se zaustavljala i, plačući, podizala čas jednu, čas drugu ozeblu šapu i pokušavala da shvati kako se to moglo dogoditi da zaluta. Odlično se sjećala kako je provela dan i kako je, na kraju, dospjela na taj nepozanti trotoar. Dan je počeo time što je njen gospodar, stolar Luka Aleksandrič, navukao kapu na glavu, pod mišku uzeo nekakvu drvenu stvar zavijenu u crvenu maramu i viknuo: - Kaštanka, hajdemo! Čuvši svoje ime, mješanac jazavčara i psa pokućara izišao je ispod struga gdje je spavao na strugotinama, slatko se protegao i potrčao za gospodarom. Mušterije Luke Aleksandriča su živjele užasno daleko, tako da je on, prije nego što bi stigao do svakog od njih, morao da nekoliko puta navraća u krčmu i da se potkre-pljuje. Kaštanka se sjećala da se tim putem ponašala krajnje nepristojno. Od radosti što ju je gospodar poveo sa sobom, ona je skakala, lajala i nasrtala na tramvajske vagone što su ih konji vukli, utrčavala u dvorišta i jurila za psima. Stolar ju je svaki čas gubio iz vida, zaustavljao se i ljutito vikao na nju. Jednom ju je čak srdito ščepao za njeno lisičije uho, prodrmusao je i procijedio: - Crk-la da-bog-da, gaduro jedna! Kada je obišao mušterije, Luka Aleksandrič je navratio sestri kod koje je pio i mezetio; od sestre je pošao poznaniku knjigovescu, od knjigovesca u krčmu, iz krčme kumu itd. Kratko rečeno, kada je Kaštanka dospjela na nepoznati trotoar, već se smrkavalo i stolar je bio kao sjekira pijan. On je mahao rukama, uzdisao i gunđao: - Vo greseh rodimja mati vo utrobe mojej! Oh, grijesi, grijesi! Sada evo idemo ulicom i fenjere gledamo, a kada umremo - u paklu ćemo da gorimo... Ilije prelazio na dobrodušni ton, dozivao Kaštanku i govorio joj: - Ti si, Kaštanka, sitna životinjica i ništa više. Spram čovje-ka ti si isto što tesar spram stolara... Dok je on tako s njom razgovarao, najednom je zatreštala muzika. Kada se Kaštanka okrenula, vidjela je da ulicom pravo na nju ide čitav puk vojnika. Kako nije podnosila muziku koja joj je išla na živce, ona se uznemirila i počela da zavija. Na njeno veliko iznenađenje, umjesto da se uplaši, zakrešti i počne da psuje, stolar se široko nasmiješio, stao mirno i salutirao svo-jom ručurdom. Videći da je njen gospodar ne grdi, Kaštanka je počela još jače da zavija i, kao van sebe, ona je preko ulice jurnula na drugi trotoar. Kada je došla sebi, muzika više nije svirala i puka više nije bilo. Potrčala je preko ulice prema mjestu gdje je ostavila gospo-dara, ali avaj! stolara tamo više nije bilo. Jurnula je naprijed, zatim nazad, još jednom je pretrčala ulicu, ali stolar kao da je u zemlju propao... Kaštanka je počela da njuška trotoar nadajući se da će gospodara naći po mirisu njegovog traga, ali prije toga je prošao neki nitkov u novim gumenim kaljačama i sad su se svi tanani mirisi miješali sa oštrim smradom kaučuka, tako da se ništa nije moglo razabrati. Kaštanka je jurila naprijed i nazad i nikako nije mogla da nađe gospodara, a u to vrijeme počelo je i da se smrkava. S obje strane ulice upalili su se fenjeri i na kućnim prozorima je zasijala svjetlost. Padao je krupan, pahuljasti snijeg i bjelinom bojio kaldrmu, konjska leđa i kočijaške kape, i što se više smrkavalo, predmeti su postajali sve bjelji. Pored Kaštanke su neprekidno gore-dolje prolazile nepoznate mušterije, gurale je nogama i zak-lanjale joj vidik. (Čitavo čovječanstvo Kaštanka je dijelila na dva veoma nejednaka dijela: na svoje domaćine i njihove mušte-rije; među jednima i drugima postojala je bitna razlika: prvi su imali pravo da je tuku, a druge je ona sama imala pravo da hvata za noge.) Te mušterije su sada nekud žurile i na nju nisu obraćale nikakvu pažnju. Kada se već sasvim smrklo, Kaštanku je obuzelo očajanje i užas. Ona se šćućurila uz neku kapiju i gorko zaplakala. Umo-rila se lutajući čitav dan sa Lukom Aleksandričem, uši i šape su joj ozeble, a uz to još bila je i strašno gladna. Čitavog dana samo joj se dvaput posrećilo da nešto proguta: kod knjigovesca je pojela malo ljepila od škroba i u jednoj krčmi pored tezge je našla kožicu od kobasice - i to je bilo sve. Da je bila čovjek, sigurno bi već pomislila: "Ne, tako se ne može živjeti! Moraću se ubiti!"

II

TAJANSTVENI NEZNANAC

zavaljen u naslonjači. Iz otvorenih vrata je izišao nekakav čovjek koji je pripadao grupi mušterija. nagnuvši glavu ustranu. ti kuco. i vidjela je pred sobom kratkonogog i debeljuškastog čovječuljka. ali ju je najednom i sasvim neočekivano obuzela tuga. korito. jadnice. Naročito joj je bila mučna njegova sljedeća majstorija: on bi na udicu privezao komadić mesa i davao ga Kaštanki. a ona je to. jelo ju je samo ošamutilo. .Ali Kaštanka ni o čemu nije mislila i samo je plakala.kod tog neznanca ili kod stolara? Kod neznanca je pokućstvo bijedno i ružno. on ima sto. smiješna! .. Sjetila se Luke Aleksandriča.Što cviliš? . Primoravao ju je da hoda na zadnjim šapama.Lezi tu. Ali. fjut! . nema ništa više i soba izgleda prazna. pravio od nje zvono. a kod stolara je uvijek magla i divno mirišu tutkalo. dođi ovamo! . strug.. a ona je već sjedila na podu u velikoj svijetloj sobi i.. on nije mogao a da je ne primijeti. škripnula i udarila je u slabinu. otomana.on daje mnogo da se jede i. treba mu priznati.govorio je neznanac gledajući s kakvom je pohlepom Kaštanka gutala nesažvakane zalogaje. prokletinjo!" Kada je njen novi gospodar popušio cigaru. s mrenom na očima i čupercima dlake oko njuške.Kao prava lisica! Ali šta. obrijanog bucmastog lica. protrčala je i rundava stara pudlica. Sa ulice se začuo lavež i ona je htjela da na njega odgovori.rekao je i stavio madrac u ugao pored otomana. čitavu gomilu stru-gotine. Počela je tonuti u san. ona je mahala repom i rješavala pitanje: gdje je bolje . Fećuška obično s njom igrao. slabo tebe hrane tvoji domaćini! . ali se nije najela. .rekao je neznanac. . to jest tako je vukao za rep da je ona skičala i lajala. testere. pola piroške. zijevnula i. koju je danas vidjela na ulici.nastavio je zbacujući joj prstom snijeg sa leđa.Kuco. njegovog sina Fećuške i prijatnog mjestašca pod strugom. Kaštanka je pojela mnogo. Kaštanka se protegla. Ali neznanac ima jednu značajnu prednost .. veselo zalajao i našao se pored Kaštanke. Prvo joj je dao hljeba i zelenu koricu sira. već je bilo svanulo i spolja se čula buka kakva se samo danju čuje. Kaštanka se razbaškarila na madracu i sklopila oči. zavirila je i u predsoblje i . III NOVO I VRLO PRIJATNO POZNANSTVO Kada se Kaštanka probudila. hajde sa mnom! Možda ćeš i ti za nešto valjati.E. kokošijih kosti. jad-nice. lampe i ćilima. Onjušila je sve uglove i namještaj. Nagnuo se nad nju i upitao je: . Kad joj je već mehki paperjasti snijeg sasvim prekrio leđa i glavu i ona. u cilindru i raskopča-noj bundi. dlijeta. Oprosti mi. Sjetila se kako se za dugih zimskih večeri. onako gladna.Hej.. lak i strugotine. No. umiljato i ra-doznalo gledala neznanca kako sjedi za stolom i večera. strugače. osjećajući u čitavom tijelu neku prijatnu malaksalost. Zatim je najednom i sam obrastao u čupavu dlaku. odakle ti ovdje? Jesam te udario? O. nema druge. najednom je kapija škljocnula.. U sobi nije bilo ni žive duše.. ne ljuti se. kad bi stolar strugao ili naglas čitao novine. Kod stolara je stan pun puncat raznih stvari. kafez sa štiglicom. I dok je njen novi gospodar. on ga je uz gromki smijeh izvlačio iz njenog stomaka. izišao je iz sobe i za časak se vratio držeći u rukama mali madrac.... Kaštanka mu je liznula ruku i zacviljela još ružnije. jadni psiću! Šta ćemo sada da radimo? Osjetivši u glasu neznanca toplotu i saosjećanje. Postoje Kaštanka zacviljela i našla mu se pod nogama. nijednom zalupao nogama i nijednom se nije proderao: "Marš napolje. I što je više jela. .. U njenoj uobrazilji su počeli trčkarati psi. opružila noge i. sve dok je Kaštanka sjedila pored stola i nježno gledala u njega.Kako si draga. sve je gladnija bila.. osim fotelja. ljuta i mrzovoljna. a kada bi ga ona progutala. počela je da pomahuje repom.Gdje ti je gospodar? Sigurno si se izgubila? Ah. Spavaj! Zatim je on ugasio lampu i izišao. pušio cigaru. davao joj da šmrče burmut. . Za zadnje šape ju je izvlačio ispod struga i s njom izvodio takve vragolije da joj se sve pred očima zelenjelo i da su je svi zglobovi boljeli. Kaštanka je skočila. sve tako brzo jela da nije stizala ni ukus da osjeti. . od iznemoglosti utonula u teški drijemež. zatim komadić mesa. Ali uskoro su umor i toplota nadjačali njenu tugu... Kaštanka je sve ružnije cviljela.. . Kod neznanca nema nikakvih mirisa.I kako si samo mršava! Sama kost i koža. nijednom je nije udario. Kaštanka i on su se dobrodušno onjušili i potrčali na ulicu. Kaštanka je pogledala neznanca kroz snježne pahuljice na trepavicama.On cmoknu usnama i rukom joj dade znak koji je mogao značiti samo jedno: "Hajdemo!" I Kaštanka je pošla. Fećuška je sa dlijetom u ruci potrčao za pudlicom.. pro-šetala po sobi. Poslije večere je legla nasred sobe. . I što su uspomene postajale jasnije. On je jeo i bacao joj komadiće hrane. Nije prošlo ni pola sata.

Kaštanka je zagrebala i po tim vratima. Mačak je još više izvio leđa.. Šta to znači? Počeli ste da se tučete? Eh. ti.rekao je gospodar i zijevnuo.Dobro. Gusak se nije nimalo uvrijedio što nepoznat pas jede njegovu hranu. zaklimao glavom na sve strane i povukao nogom po podu.. dugo je nešto razvezivao i zavezivao. istežući šiju i tapkajući na mjesta. . Porazmislivši malo. ali kada se sjetila sinoćnje večere. poslije svake dugačke tirade on je svaki put zadivljeno uzmicao i činilo se da se oduševljavao vlastitim govorom. sa klatna u zvonu i okidača pištolja visile su uzice. zašištao i šapom udario Kaštanku po glavi. Ugledala je nešto neočekivano i strašno.. a gusak je istegao šiju i zakantao o nečem brzo.Tetka. izvolite! Gusak mu je prišao i zaustavio se u stavu očekivanja. režeći i zirkajući oko se-be.zarežala je Kaštanka. U to vrijeme gusak joj je prišao s leđa i uštinuo je tako da je Kaštanka od bola skočila i bacila se na guska. kvrcnuo ga po izvijenim leđima i rekao: . Razumiješ? Tetka! I ponovivši nekoliko puta riječ "Tetka".bio je neukusan.Šta je to? . Predosjećajući neprijatan susret.počnimo od početka.. . Malo dalje od njega na malom madracu je ležao bijeli mačak. ti ćeš biti . pravo na nju se ustremio sivi gusak.Tako. ali sasvim nerazumljivo. ona je objema šapama zagrebala po njima.A ti. Na poprečnoj gredici toga drvenog grubo skovanog H visilo je zvono i bio privezan pištolj. uprla u njih grudima.začuo se buran i ljutit glas. zalajala gromko i prodorno..On je pogladio Kaštanku i nastavio: . i u sobu je ušao neznanac u kućnom kaputu i sa cigarom u zubima. Neznanac se malo zamislio i rekao: . Kaštanka je ušla u malu sobu sa prljavim tapetama i od straha ustuknula. on je izišao. na mjesto! Mačak je pokorno legao na svoj madrac i zatvorio oči. neće ti ništa krivo učiniti.. Mačak je nepomično sjedio na svom madracu i pravio se da spava. brale. . nastavljao da o nečemu govori brzo i va-treno.i počela da jede. stari mangupe! Lezi! Obrativši se gusku. otvorila ih i ušla u susjednu sobu. to je bio veoma pametan gusak. Poslušavši ga malo i odgovorivši mu: "Rrrr. nakostriješio se pa i on zašištao..rekao mu je neznanac . počeo je da govori još vatrenije i.Rrrr.Ivane Ivaniču. a kako ćemo te zvati? Ne može se bez imena. .. Kaštanka je odskoči-la. Probala je grašak . Neznanac je to H stavio nasred sobe. Na-protiv. U jednom uglu stajalo je malo korito u kome je ugledala namočen grašak i raskvašene korice ražanog hljeba. probala je kore . bila su još jedna vrata..Ivane Ivaniču. Iz spavaće sobe vodila su nekud još jedna. .. Onjušila je odjeću i čizme neznanca i zaključila da mirišu na konja. Pričekaj. u luk izvio leđa. pokloni se i napravi reverans! Brzo! Ivan Ivanič je istegao šiju. Po svoj prilici. ali kako nije htjela da pokaže svoj strah. vrata. da bi izrazio svoje povjerenje. riđušo. Sagnuvši do zemlje šiju i glavu..No . Kaštanka je počela da njuši ćoškove. viknuo je: . primičući mačku njušku. dobro! . također zatvorena. lafčina si. on je skočio. Su-deći po izrazu njegove njuške i brkova. pokrivena vunenim ćebetom.Treba živjeti mirno i složno. Sada umri! . IV ČUDO GOLEMO Samo malo kasnije neznanac je ponovo ušao i donio nekakvu čudnu stvar sličnu kapiji i slovu H.Šta to znači? Na mjesto! Prišao je mačku. . Tu je u krevetu. Prije svega. i sam je prišao koritašcu i pojeo nekoliko zrna graška. Osim vrata koja su vodila u predsoblje.". Kaštan-ka je sjela i stala da posmatra.. Kaštanka je počela da uvrijeđeno pišti. zatim je pogledao u guska i rekao: . vatreno i kreštavo. Gusak je. . izdigao rep. . zamahala je repom i počela da njuši. To je dobro društvo. .. ne boj se. Kaštanka se ozbiljno uplašila.Fjodore Timofejiču. i sam je bio nezadovoljan što je planuo i upustio se u tuču. sjela na sve četiri šape i. otvorila ih i odmah osjetila čudan i vrlo sumnjiv miris. grom-ko je zalajala i jurnula na mačka.nije našla ništa zanimljivo.Evo kako.... Ugledavši Kaštanku. spavala mušterija u kojoj je ona prepoznala jučerašnjeg neznanca. raširenih krila i šišteći.

Sila si. Zamisli sada da dolaziš u svoju radnju i zatičeš u njoj lopove. Kaštanki se jako dopala zvonjava. Kaštanka se već navikla na to da je svako veče hrane ukus-nom hranom i da je zovu Tetka. Ivan Ivanič se zaklatio i isto tako pao. a pucnjem se toliko oduševila da je zalajala i počela da trči oko slova H. svinja je podigla svoje rilo i veselo zagroktala. Zahvaljujući mnoštvu novih utisaka. dva. legao na madrac i sklopio oči. a onda je opet nešto objašnjavao.. popeo svinji na leđa. neznanac se najednom uhvatio za glavu. lijeno se protegao i nerado. pustila je unutra crnu i veoma ružnu svinju.Marija.. a zatim počela da nešto govori sa guskom. kao da čini neku uslugu. On im je nešto dugo objašnjavao. Ivane Ivaniču! A sada pokaži da si zlatar i da trguješ zlatom i briljantima. Ivan Ivanič se uputio prema koritu. i u sobu je zavirila neka starica i rekavši nešto.. a uveče se zajedno sa svojim dušečićem našla u sobičku sa prljavim tapetama i tamo prenoćila zajedno sa Fjodorom Timofejičem i guskom. balansirajući krilima i vratom. kao i ranije. i Fjodor Timofejič se. ali je u tom trenutku stari mačak zijevnuo.Gusak je legao na leđa i ispružio noge. Ponekad bi zadigao glavu i deklamovao dugačke monologe. tri!" Kod riječi "tri" Ivan Ivanič je uzmahnuo krilima i skočio svinji na leđa. a gusak je morao da skače preko prepona i kroz obruč.Upomoć! Požar! Gorimo! Ivan Ivanič je dotrčao do slova H. A kada se on. Pošto se još čitav sat baktao sa piramidom. Navikla se i na neznanca i svoje nove sustanare. počnimo od egipatske piramide . prišao svinji. mlitavo i lijeno. Prvih . ali.počeo je gospo-dar. sasvim nerazumljivo. neznanac je obrisao znoj sa čela i doviknuo: . izgubio ravnotežu i pao sa guska. Čitav sat poslije toga neznanac ga je vezanog uzetom gonio oko sebe i pucao bičem. Fjodor Timofejič gadljivo frknuo. to jest da sjedne na rep i maše nogama. Ne obraćajući uopće pažnju na Kaštankino režanje. ali za svaki slučaj je prišla bliže novom gospodaru. izvolite! Mačak se podigao.Tišina. na mjesto! .. Kaštanka je odmah shvatila da je uzaludno režati i lajati na takve tipove. V TALENAT! TALENAT! Prošao je mjesec dana.. Kako bi ti postupio u tom slučaju? Gusak je kljunom uhvatio drugu uzicu. . u njenim pokretima. Posao Ivana Ivaniča nije bio završen tim pucnjem. Pogladio je guska po vratu i rekao: . Obavivši još nekoliko sličnih lakših majstorija. da se propinje. u glasu i u podrhtavanju repića osjećalo se mnogo dobrodušnosti. a onda je komandovao: "Jedan. neumorni gospodar je počeo učiti Ivana Ivaniča da jaše na mačku. Kaštanka je zapištala od divljenja.Viknuo je neznanac. pravila se kuražnom. Kaštanka očiju nije skidala sa Ivana Ivaniča. izvijao šiju i počinjao da govori nešto vatreno i ubjedljivo. pištala je od odušev-ljenja i nekoliko puta je glasno lajući potrčala za njim. i kao da prezire i otvoreno nipodaštava svoju vještinu. Obuka se završila time što je neznanac obrisao znoj sa čela i izišao. a zatim se nerado uspentrao na guska i stao na zadnje šape. ..Tetka. zatim je mačka učio da puši itd. kljunom zgrabio uzicu i zazvonio u zvono. Činilo se da joj je bilo veoma prijatno što vidi svoga gospodara. a svinju je starica odvela. Život je tekao kao po loju. povukao je i odmah je odjeknuo zaglušni pucanj. Obično se prvi budio Ivan Ivanič i odmah prilazio Tetki ili mačku. napravio užasnuto lice i povikao: . mačka i Ivana Ivaniča. Kaštanka je zarežala. A kada je prišla mačku i lahko ga gurnula njuškom u trbuh. ustalio na čekinjastim leđima. . Svi su dani počinjali jednako. Sada je bilo stvoreno to što je neznanac nazivao "egipatska piramida". Zamorivši i guska i sebe. Neznanac je vikao.. Neznanac je sklonio slovo H i viknuo: . pozovider ovamo Havronju Ivanovnu! Samo trenutak kasnije začulo se groktanje.Hajde. Neznanac je bio veoma zadovoljan. mahao rukama.Fjodore Timofejiču. Kaštanki je dan prošao gotovo neprimijetno. Otvorila su se vrata..

a Havronja Ivanovna je živjela negdje u dvorištu u nekoj šupici i pojavljivala se samo za vrijeme obuke. Lahko je moguće da ju je gospodar našao i pojeo. Tetka bi mahala repom.. i opet se sve utišalo. Kada se Kaštanka već sasvim navikla na novi život i kada se od mršavog i koščatog psa pretvorila u sitog i odnjegovanog psa. jede. Ivan Iva-nič je otvarao kljun i teško disao. ali čim je seljak zamakao za kapiju. prodoran i neprirodan. A kad bi već tonula u san. nego nekako divlji. Kad misliš na jelo. skičala uz muziku. vrijeme je da se posla prihvatimo. skakanje kroz obruč i jahanje na starom Fjodoru Timofejiču za nju su predstavljali najveće uživanje. obruče i svakog dana se vježbalo gotovo jedno te isto. Ja hoću da od tebe artistkinju napravim. .takav je propis. oni su iz velikog vedra halapljivo jeli pomije. U susjednoj sobi gospodar je glasno uzdahnuo. pa čak je i svoju ukusnu hranu jeo sa gadljivim frkanjem. Ali prije zore ne smije se izlaziti iz sobe . Ujedale su je buhe. tada je Tetka prišla vedru i počela da jede. On bi najradije da se i ne budi. Njega ništa nije interesovalo. tako da je Fjodor Timofejič ponekad kao pijan teturao od umora.Rrrr. jer. Ali najednom je sasvim nedaleko od nje od-jeknuo strašan krik od koga se ona stresla i skočila na sve četiri noge. Svaku uspjelu majstoriju ona bi propratila zvonkim i oduševljenim lajanjem. Ona je vrlo rado učila i bila je zadovoljna svojim uspjesima. strugotinu i lak. Tetku je obuzeo još veći strah i ona je zarežala: . Obuka i jelo činili su dane veoma zanimljivim.. Počinjalo je time što je Kaštanka gubila svaku volju da laje. VI NEMIRNA NOĆ Tetka je sanjala pseći san. To je kriknuo Ivan Ivanič. Tuga joj se prikradala nekako neprimijetno i obuzimala je postepeno kao pomrčina sobu. Dosta je bilo besposličarenja.govorio je on.. a za mjesec dana ona je već mogla sa uspjehom da zamjenjuje Fjodora Timofejiča u "egipatskoj piramidi". nije se micao i čak ni oči nije otvarao. bič. Prošlo je već vremena koliko je potrebno da se oglođe dobra kost. Tetka se postepeno smirila i zadrijemala. Fjodor Timofejič je bio gospodin druge vrste. ..dana poznanstva Kaštanka je mislila da on mno-go govori zato što je pametan. Kada joj je prilazio sa svojim dugačkim govorima. Tetka bi legla na svoj madrac i počinjala da tuži. Ništa ne razabirući u mraku i ništa ne shvatajući. odmah bi počeo sa svojim majstorijama. ali nije prošlo dugo i ona je prema njemu izgubila svako poštovanje. Kaštanka bi počinjala da hoda po so-bama i da njuši uglove. . sličan škripanju kapije kad se otvara.. ni psi. trči po sobama i čak da gleda. od kojih se dizala bijela para i do nje dopirao veoma ukusan miris. Sljedećih dana ona je igrala. U sobici je bilo tiho. prije će svanuti. mračno i veoma zagušljivo. prilike simpatične i mile. oba crna psa su se s urlikom bacila na nju i odjednom je opet odjeknuo prodorni krik. trčala u krugu. kezili zube i režali: "A tebi ne damo!" Ali iz kuće je istrčao seljak u bundi i potjerao ih bičem. ali njegov krik nije bio brbljiv i nametljiv kao obično. trčanje u krugu sa isplaženim jezikom.. Međutim. Ne bi bilo loše otići sada i pogledati je li ta noga tamo. kad bi njen gospodar izgovorio tu riječ. a krik se nije ponavljao. Gospodar se budio kasno i.. skočila i pogledala kao da je to bilo njeno ime. Obuka je trajala tri-četiri sata. Tetka se nikad ranije nije bojala mraka. s vremena na vrijeme oni su po-gledali u Tetku. Kad bi se te prilike pojavile. gdje ima vrlo mnogo paučine i pra-šine. a gospodar bi sav pocrvenio i nikako nije mogao da obriše znoj sa čela.Nesumnjiv talenat! Ti ćeš sigurno imati uspjeha! I Tetka se tako navikla na riječ "talenat" da bi svaki put. kao da za njom juri pazikuća sa metlom u ruci. Uveče je gospodin obično nekud odlazio i sa sobom vodio guska i mačka. ni ljudi. a samo malo kasnije u svojoj šupici je zagroktala svinja. Tetka je sklopila oči da što prije zaspi pošto je iz iskustva znala . kako je izgledalo. i Tetka je počela da misli na to kako je danas Fjodoru Timofejiču ukrala kokošiju nogu i sakrila je u gostinskoj sobi između ormara i zida. sve je prezirao. Kada bi tako ostala sama..Talenat! Talenat! . jer joj se činilo da ih je negdje nekad vidjela i voljela. Samo njoj i mačku je bilo dozvoljeno da hodaju po čitavom stanu: gusak nije imao prava ni prag da prekorači iz sobice sa prljavim tapetama. Čim bi se probudila. ali neshvatljive. Svakog dana je u sobu unosio slovo H.. zvonila i pucala. što joj se neobično dopadalo. nije on osobito volio život. prema svemu se odnosio ravnodušno i nemarno. Sanjala je dva velika crna psa sa pramenjem prošlo-godišnje dlake na bedrima i slabinama. jednog dana pred početak obuke gospodar ju je pogladio i rekao: . a sada ju je obuzimala neka jeza i htjela je da laje.. Prvog dana je učila da hoda i da stoji na zadnjim šapama. a učitelj joj se divio i oduševljeno trljao ruke. Kad bi se probudio. ona je osjećala da te prilike mirišu na tutkalo. ona više nije mahala repom i odnosila se prema njemu kao dosadnom brbljivcu koji nikome ne da mira i bez svakog ustezanja mu je odgovarala: "Rrrr".Tetka.što prije zaspiš. a večeri su dosadno prolazile. Drugog dana je trebala da skače na zadnjim šapama i da hvata šećer koji je učitelj držao visoko nad njenom glavom. on nije puštao ni glasa. na duši je nekako lakše. pošto bi popio čaj. i probudila se od straha. zatim su se u njenoj uobrazilji pojavljivale nekakve dvije nejasne prilike. Hoćeš li da budeš artistkinja? I on je počeo da je uči raznim vještinama.

Bože moj! Tetka nije razumjela o čemu govori njihov gospodar.zakreštao je Ivan Ivanič. Najzad se začulo struganje papuča po podu i u sobici je ušao gospodar u kućnom kaputu i sa svijećom u ruci.Čudak si ti! Sam ne spavaš i drugima ne daš da spavaju. iste su se misli plele i u glavi Fjodora Timofejiča. Tetki je bilo strašno. Ispružila je njušku prema tamnom prozoru kroz koji je. . . . Gospodar ga je pogladio po vratu. ne pitajući ga zašto je došao. . Tetka je čula kako se vrti na svom madracu. opet je nastao mrak.Pij. u mraku i u tišini ima nečeg isto tako tužnog i strašnog kao i u kreštanju Ivana Ivaniča. ko zna zašto. Ne shvatajući o čemu se radi. I svi će je sa užasom gledati. tebe više nema! Kako ću sad ja bez tebe? Tetki se činilo da će se i s njom dogoditi to isto. Očigledno. Gusak sad nije kriještao. Tresao je glavom kao da je htio da istrese iz nje teške misli i podozrivo je zagledao pod krevet. i u šupici je zagrok-tala svinja. šta da se radi? Tetka je hodala pored njegovih nogu i. Kada je gospodar izišao i odnio sa sobom svijeću.Zašto kriještiš? Jesi li bolestan? Gusak je šutio. On je sjeo na krevet i nekoliko puta ponovio: . Ni stari Fjodor Timofejič nije spavao. Fjodor Timofejič. trenutak ga je šutke posmatrao a onda je rekao: . Gusak je sjedio u pređašnjem položaju. Sigurno je i njega probudio onaj krik.Znam od čega je to! To je od toga što je danas na tebe nagazio konj! Bože moj. pomilovao po leđima i rekao: . . zijeva i trese glavom.rekao je nježno i stavio pred njega zdjelicu sa vodom. . Ivan Ivanič je sjedio na podu i nije spavao. . Krila su mu bila raširena i kljun otvoren. uzdišući i vrteći glavom. da. .govorio je gospodar i tužno uzdi-sao. zatvoriti oči.A ja sam maštao da te na proljeće povedem u ljetnikovac i da sa tobom šetam po zelenoj travici. to jest da će. šta li? Ah. Zbog nečega je mislila da se te noći bezuslovno mora dogoditi neko zlo. koja nije spavala. gospodar se vratio u svoju spavaću sobu. šta je to stobom? . samo je još više raširio krila i glava mu je tako i ostala u zdjelici. Šta da radimo? Blijed.Ivane Ivaniču.Ivane Ivaniču! Šta je to? Umireš.uzviknuo je i uhvatio se za glavu. Sada je Tetka vidjela da u sobici nema nikog stranog. ali je po njegovom licu vidjela da i on očekuje nešto užasno. Ivane Ivaniču! .zovnuo ga je gospodar. koji je rijetko napuštao svoj madrac.K-he! . Gospodar mu je nagnuo glavu prema zdjelici i zagnjurio mu kljun u vodu. ali gusak nije pio.. ništa se tu više ne može učiniti! . i pošla je za njim. u graktanju svinje. Tetka! . gledao neki tuđinac i počela da zavija. ispružila prednje šape i na njih položila glavu. Njoj se činilo da u lupanju na kapiji. umire! U sobu vam je došla smrt.Da. I Fjodor Timofejič je bio uznemiren.uzdahnuo je gospo-dar.Jadni Ivane Ivaniču! . počela da zavija.rekao je gospodar i pljesnuo rukama. sa otvorenim kljunom i raširenih krila. ne silazeći sa madraca. To joj je za čitavo vrijeme poznanstva prvi put prišao Fjodor Timofejič. počela je da zavija tiho i različitim glasovima. Negdje napolju je neko lupao u kapiju. Ali zašto? Ko je bio taj nevidljivi tuđinac? Tada su pored Tetke bljesnule dvije tamne zelene iskre. Šta mu je trebalo? Tetka mu je liznula šapu i. ali njoj se opet činilo da u mraku stoji neko tuđ. Oči su mu bile zatvorene. Treperava svjetlost je zaigrala po prljavim tapetama i raspršila mrak. Tetka se probudila.K-he-he! Opet su se otvorila vrata i ušao je gospodar sa svijećom.On umire.Sve je gotovo. ne shvatajući zašto je tako tužna i zašto su svi tako uznemireni. . Nikada još stari mačak nije bio tako natmuren i mračan kao sada. Mila životinjo. Tetka i Fjodor Timofejič su se pripili uz njega i sa užasom gladali svog guska. Njoj se već činilo da to ne kriješti Ivan Ivanič nego neki tuđinac. također je ušao u gospodarevu spavaću sobu i počeo da se vrzma oko njegovih nogu. Svi su bili uzbuđeni i uznemireni. sad sam se sjetio! . .Bože moj. sad sam se sjetio. . Gusak se nije ni pomakao.Ivane Ivaniču! . I opet je nešto u šupici zagroktala svinja. Gospodar je sjeo na pod pored njega. nastojala je da to shvati i pratila je svaki njegov pokret. Tetka je zapištala. Ali najstrašnije je bilo to što toga tuđinca nije mogla ujesti pošto je bio nevidljiv i bezobličan. kako joj se činilo. izgledao je kao da se veoma umorio i ožednio.pitao je gospodar guska.urlao je Ivan Ivanič. uzbuđen. eto tako. Tetka se užasno osjećala u mraku. otegnuti šape i iskeziti zube. . nalio u nju vode iz umivaonika i opet pošao gusku.Ne. .Pij. skočila i. druškane! Ali Ivan Ivanič niti se micao niti je oči otvarao.K-he! K-he-he! . Izgubljen je Ivan Ivanič! Niz njegove obraze potekle su blistave kapljice kakve se vide na prozorima za vrijeme kiše. . Gospodar je uzeo zdjelicu. . dragi moj druže.

ali se u tom trenutku otvorila bunda. Tetka je pošla u gostinsku sobu i pogledala iza ormara: gospodar nije pojeo kokošiju nogu. Tetka je pošla za njim. Me-đutim. Tu. Obukao je nevjerovatno široke pantalone. kakvo Tetka nikada nije vidjela ni u kućama ni na ulici. da li leži na svom madracu ili se nalazi pod bundom na gospodarevim gru-dima. zatim je gusto namazao lice nečim bijelim. Nekoliko minuta kasnije Tetka je već sjedila u saonicama pored gospodarevih nogu i slušala kako on. naučeno. počeo na sebi praviti neobične stvari. raznobojne čarape i zelene cipele. Fjodor Timofejič je olizao svoje krzno koje mu je Tetka izgužva-la. rekao: . doživjećemo neuspjeh! Zatim je ponovo izišao i uskoro se vratio u bundi i cilindru. otvorio oči. izvirivale su strašne glave: konjske. ali je bilo trenutaka kada su Tetku mučile sumnje i tada je ona bila spremna da bježi od te šarene prilike i da laje. vrećasta prilika mirisala je na gospodara. zatim je sjeo na šamlicu i.Osramotićemo se! Doživjećemo neuspjeh! Saonice su se zaustavile pred nekom velikom i čudnom kućom sličnoj prevrnutoj zdjeli za supu. to jest svukao je sve osim rublja. u prašini i paučini... hajdemo! . šamlice i krpa koje su visile po uglovima. Bilo je mnogo ljudi. Svukao se kao što se obično svlačio kod kuće kad se spremao da legne pod vuneno ćebe..da li leži ili ga dižu na noge. Dugački prilaz toj kući sa troja staklena vrata osvjetljavalo je čitavo tuce jarkih fenjera. gospodar je rekao "hop!" i Fjodor Timofejič je zajedno sa Tetkom skočio na pod. Tetka je liznula njegovo uho i. ona je bila na svome mjestu. Prišao je mačku. Mačak je pištavo zamaukao pod Tetkinim šapama. a preko te bijele boje je nacrtao obrve. Bjelolika. Tetka. Na trenutak su bljesnule dvije mutne zelene iskre .. Ona tu nožicu nije čak ni onjušila.E-e. u "egipatskoj piramidi" zamijeniti pokojnog Ivana Ivaniča. proba je malo bilo! Osramotićemo se. skupljajući se od hladnoće. do brade zakopčanu bluzu sa velikim zupčastim okovratnikom i sa zlatnom zvijezdom na le-đima. usne i narumenio se. a samo malo kasnije pojavila se starica i odnijela koritance. Ne shvatajući ništa i mašući repom. uznemiren hladnim i grubim šapama susjetke. došao je pazikuća. Učinilo joj se da je vidjela ogromnu. počeo je da oblači nekakvo čudno. Očevidno. odijelo. sebi na grudi. Tetka. Gospodar je. Tetki se zašarenjelo i u očima i u duši. ljut. ničemu slično. Novo mjesto.Danas ću povesti Tetku i Fjodora Timofejiča. osim stočića sa ogledalom.Počelo je da sviće i u sobi više nije bilo onog nevidljivog tuđinca koga se Tetka toliko bojala. Utonuvši u te pantalone. nije bilo nikakvog drugog namještaja. tankim glasom počela da cvili: .Tetka. uzeo guska za noge i odnio nekuda. trljajući ruke. želeći da se smjesti što bolje. koja je za vrijeme obuke izučila njegovo lice i intonaciju. zabrinut i. gospodar je obukao još cicanu. zgnječila ga pod sobom hladnim šapama i slučajno izvirila iz bunde. iza pregrada i rešetaka.rekao je gospodar. dos-jetila se da je uzbuđen. brkove. Bili su već u maloj sobi sa sivim zidovima od dasaka. podigao ga i stavio na grudi pod bundu. Ali Tetki je bilo dosadno i sve joj dolazilo da plače. zavukao se pod šamlicu i legao. a umjesto lampe ili svijeće gorjela je jarka lepezasta vatrica. lepezasto . odmah je srdito zarežala i uvukla se pod bundu. već se popela na divan. još uvijek uzbuđen i trljajući ruke. gospo-darev. Vrata su se sa zvonjavom otvarala i kao usta gutala ljude koji su se vrzmali ispred tog prilaza.. Još nešto je htio da kaže.. kakav se upotrebljava u palanačkim kućama za zavjese i tapeciranje namještaja. a Fjodor Timofejič je bio tako ravnodušan da se nije potrudio ni oči da otvori. rogate. izgleda. VII NEUSPJELO ISTUPANJE Jedne divne večeri gospodar je ušao u sobicu sa prljavim tapetama i. slabo osvijetljenu sobu. .. gledajući u ogledalo. i glas joj je bio poznat. dugouhe i nekakva ogromna glavurda sa repom umjesto nosa i dvije oglodane kosti koje su joj štrčale iz usta. gdje se nalazio i Fjodor Timofejič. sašivene od cica sa krupnim cvjetovima. Malo kasnije se vratio i rekao: . počeo da se skida. A kada je već sasvim sva-nulo. nemirno se pokretala. ali nije rekao i izišao je. a koje se zakopčavaju pod samim pazuhom. Prvo je stavio na glavu periku sa dva čuperka koji su ličili na rogove. često su ulazu prilazili i konji. ali psi se nisu vidjeli.. jedna nogavica je bila od mrkog cica a druga od svjetložutog. Gospodar je uzeo Tetku za ruke i gurnuo je pod bundu. Vrag bi ga znao! Ništa nije gotovo. sjela i tihim.. gunđa: . ali je bilo toplo.to je mačak. Išaravši lice i vrat. uzeo ga za prednje šape. Tamo je bilo tamno i zagušljivo. pričvršćena za cjevčicu zabijenu u zid. njemu je bilo sasvim svejedno .. Ti ćeš. Time se to nije završilo.Ski-ski-ski. koje su se protezale duž obje strane te ogromne sobe. punu raznih nemani.

rekao je tiho. vidjela su se samo lica.svjetlo.Hajde. gospodareva metamorfoza . molim vas.odjeknuo je dječji glas. Poslije nje . od užasa nije mogla ni glasa da pusti. .. i gospodara i sebe. Za vrijeme izvođenja jedne vrlo visoke note. od poda to tavanice. Samo jedno je na nju djelovalo umirujuće. Nekakav čovjek u fraku i bijelom prsluku zavirio je u sobicu i rekao: .vi. A tetka je. . i jarku svjetlost. rikao je i smijao se tako gromko da su se tresle bravice na koferu. Fjodor Timofejič je stao i ravnodušno bacao poglede oko sebe.I jest Kaštanka! . glasno pozvaše: . Tetkice . kao čigra je počela da se vrti u mjestu. Tetka! .Kaštanka! Fećuška..E. đavo da vas nosi! On se potrbuške ispružio po pijesku. svuda.Evo i mene! Tetka je osjetila da je poslije toga uzvika kofer udario o nešto tvrdo i da je prestao da se ljulja. kakvim se on nikada kod kuće nije smijao. zaglušena rikom.Sada nastupa mis Arabela. sjedite malo . .jedan dječji. Na koferu je škljocnula brava.Kaštanka! Kaštanka! . ona je iskočila iz kofera i.prvo ćemo da popjevamo. to je Kaštanka! . negdje pri vrhu. lica i ništa više. kad se opet sve umirilo. a onda se oslobodila iz gospodarevog zagr-ljaja i..sve je to kod nje izazivalo neodređeni strah i predosjećanje da će se neminovno sresti s nekim strašilom kao što je ona ogromna glavurda sa repom umjesto nosa. ma kuda da pogledaš. Važi? Izvukao je iz džepa frulu i počeo da svira. Gospodar nije ništa odgovorio.. Tetka je skočila na stolicu i sjela. .potvrdio je pripit i kreštav tanki glas. on ju je poljubio u glavu i položio pored Fjodora Timofejiča. tri puta se prekrstio. Tetka. trzao ramenima i pravio se da je vrlo veseo u prisustvu tih hiljada ljudi.Vi. On se kikotao.. skakao. U očekivanju kada će mu biti narađeno da izvodi gluposti. nemirno se uzvrtjela na stolici i počela da zavija.viknuo je gospodar.gromko je uzviknuo gospodar. . Jarka svjetlost je udarila Tetki u oči. brzo.Poštovana publiko! Evo me upravo sa stanice! Crkla mi je baka i ostavila mi nasljedstvo! U koferu je nešto jako teško . samo je ispod stola izvukao mali kofer i sjeo da čeka. On je sasvim mirno drijemao pod šamlicom i nije otvarao oči čak ni onda kada se šamlica pokretala. grebla zidove kofera. Kaštanka! Fjui! Neko je sa galerije zviznuo. a onda je ispod šamlice uzeo mačka i stavio ga u kofer. ona je podigla svoju lisičju njušku i radosno zacičala. letimice osmotrila taj novi svijet u koji ju je sudbina bacila i bila je zapanjena njegovom veličanstvenošću. izvolite! . i vidjelo se po nje-govim pokretima.Pa. Novi svijet je bio velik i pun jarke svjetlosti. od ošamućujućeg utiska. unakazio je široki i ukočeni osmijeh. koja nije podnosila muziku. miris.Tetkice. . Tetka je povjerovala u njegovu veselost i. Po njegovim usnama i rukama vidjelo se da je bio uzbuđen i Tetka je čula kako drhtavo diše. bile su ozbilj-ne i nježne.Ha! .milion! Odmah ćemo da otvorimo i da vidimo. . lica.. a onda ćemo da poplešemo. Tetka je tupkala po mačku. Čim je otplesao svoju porciju. drugi . A tu još negdje daleko iza zida svirala je odvratna muzika i povremeno se čula nerazumljiva rika.. Ništa ne shvatajući. najednom. . ali njegovo lice...Ha! . . kao i uvijek.Evo i mene! . Njegove oči..rekao je gospodar .. nemarno i mrzovoljno.. . Pogledala je gospodara. . zijevnuo je i sjeo. sjedite! . Ha-a! I najednom . Sjećajući se šta to znači.po svoj prilici: zlato. bog me ubio ako nije. . a kofer se kao na talasima ljuljao i podrhtavao. u galopu je počela da trči oko svoga gospodara i da la je zvonko i otegnuto.kriknuo je nastojeći da nadglasa riku.rekao je gospodar . . Plesao je mlitavo. a osobito usta i zube.muškarački. Najednom se začula gromoglasna rika: po nekome su udarali i taj neko.a ja i striko ćemo otplesati kamarinsku. Kao odgovor na tu riku začuo se gospodarev prodoran i piskav smijeh. Gospodar se poklonio i. Na trenutak ona se ukočila od izne-nađenja i divljenja. i dva glasa .Čika Fjodor Timofejič! Draga Tetkica! Mili moji rođaci.Tata! . dok ju je on grlio. osjetivši cijelim svojim tijelom da na nju gledaju te hiljade lica. najvjerovatnije ona glavurda sa repom umjesto nosa.povikao je gospodar. Zatim je zavladao mrak. a to je bilo spokojstvo Fjodora Timofejiča. Tetka je prišla njegovim rukama.Mister Žorž. Gospodar je ustao. uhvatio mačka i Tetku i počeo da ih grli.viknuo je neko iza vrata. nastavio je da svira. Tetkice. Sa svih strana su odjeknuli graja i pljesak. neko u publici je glasno uzviknuo: . po repu i brkovima da duboko prezire i tu gomilu.

guska. ali nije doskočila i skliznula je niza zid.Kaštanka! Kaštanka! Tetka je skočila preko ograde. a pozadi privezana kofa im je sumorno odgovarala. gubernije. To je bio Jegoruška. oni su se najeli kolača sa pavlakom i. U kolima su sjedila dva n-ska mještanina: trgovac Ivan Ivanič Kuzmičov.. cirkusa. Njegova majka. Ona su kloparala i škripala pri najmanjem potresu. Osim ove dvojice opisanih i kočijaša Deniske.. . Opraštajući se maločas s ukućanima. a onda preko nečijeg ramena i našla se u loži. Kada su kola prolazila pored tamnice. Luka Aleksandrič se klatio i. držao se za njegov lakat da ne padne i poskaki-vao je kao čajnik na peći. Obojica su bili odlično raspoloženi. Kaštanka. sa vezenim šare-nim pojasom. sestrić Kuzmičova. obrijan. zamolila je svoga brata koji je išao da prodaje vunu da povede Jegorušku i da ga upiše u gimnaziju. iguman n-ske Nikolajevske crkve.. pošli su da prodaju vunu.. ukusnog jela. ona obična poslovna suhoparnost koja se vidjela na njegovom licu borila se s dobrodušnošću čovjeka koji se maločas oprostio sa rodbinom i dobro gucnuo. u sivom kaftanu od prtenog platna i cilindru širokog oboda. da bi dospjela na sljedeći red loža. Tetka je skočila. Pored njega je koračao Feđuška s očevim kačketom na glavi. STEPA HISTORIJA JEDNOG PUTOVANJA I Iz sreskog grada N.. Obojica. više sličan činovniku nego trgovcu i otac Hristofor Sirijski. Odjeknula je zaglušna graja pomiješana sa zvižducima i prodornim dječjim krikom: . Sjetila se. na krst koji je blistao na krovu i sjetio se kako je prije sedmicu dana. Dva lica: jedno dlakavo. lizala je neke ruke i lica i penjala se sve više dok najzad nije stigla na galeriju. . koja je voljela obrazovane ljude i ple-menito društvo. rumeno i uplašeno.. sjedio na sjedištu pored kočijaša Deniske.U bezdanu grešnom leže u utrobi mojoj. pijano i nasmiješeno.gunđao je. dolazio je u tamnicu sa kuharicom Ludmilom i Deniskom i donosio uskršnje kolače. bljesnula su pred njenim očima kao što je maločas bljesnula jarka svjetlost. ranog julskog jutra su krenula i zatutnjala poštanskim drumom izanđala lahka kola bez opruga. mali starčić duge kose. obuke. Onda je prelazila s ruke na ruku. zapleten i težak san.A ti. oni su već bili gucnuli.. Uz dopuštenje strica i sa bla-goslovom oca Hristofora. a jedan je Jegoruški poklonio olovna dugmeta za manžete koja je sam izradio. Prvi je o nečemu usredsređeno razmišljao i od-mahivao glavom da otjera drijemež. lica preplanula i mokra od suza. piroge i pečenu govedinu. jedna od onih pretpotopnih kola kojima se sada u Rusiji voze samo trgovački pomoćnici. drugo . udova koleškog sekretara i Kuz-mičova rođena sestra. s naočalima. mada je bilo rano jutro. poučen iskustvom. u kolima je još jedan putnik devetogodišnji dječak. . pala je sa stolice. pa je sada dječak. jaja. na Uskrs. On se osjećao krajnje nesretan i htio je da plače. trebalo je da preskoči visoki zid. i Kuzmičov i otac Hristofor. Drugi je vlažnim sitnim očima sa divljenjem gledao Božiji svijet i smiješio se tako široko da je izgledalo da taj njegov osmijeh zahvata čak i obod na cilindru. on je išao da se upiše u gimnaziju. Ti si spram čovjeka isto što je tesar spram stolara. ali sve joj je to sada izgledalo kao neki dugotrajan. ne shvatajući kuda i zašto putuje. ti si čudnovata. lice mu je bilo crveno i izgledalo je kao ozeblo. kad se slavila Kazanska Bogorodica. na male prozore sa rešetkama. Sjećala se sobice sa prljavim tapetama.. a još ranije. koji je neu-morno šibao dva živahna dorata. išao sa majkom u tamničku crkvu na crkvenu slavu. i već samo po tim zvucima i bijednim komadićima kože koji su visili na oli-njalom košu moglo se vidjeti koliko su ta kola stara i spremna za staro gvožđe. nastojao je da se drži podalje od jarka. trgovci stokom i slabije stojeći sveštenici. a onda je skočila i s radosnim cikom pojurila prema tim licima. Fjodora Timofejiča.bucmasto.. u slamnatom šeširu.. Pola sata kasnije Kaštanka je već išla ulicom za ljudima koji su mirisali na tutkalo i lak.Tetka se trgla i pogledala u pravcu odakle su je zvali.. Olga Ivanovna. . Jegoruška je bacio pogled na stražare koji su odmjerenim korakom hodali duž vi-sokog bijelog zida. Od brze vožnje njegova crvena košulja se kao mjehur nadimala na leđima a novi kočijaški šešir s pauno-vim perom svaki čas se spuštao na potiljak. stresla se na pijesku. Kaštanka im je gledala u leđa i činilo joj se da već odavno ide za njima i raduje se što se njen život ni na trenutak nije prekidao. Z. zatvorenici su se zahvalji-vali i krstili se.

a sada spava.sve je to sada izgledalo beskonačno i kao ukočeno od tuge. a Jegoruška vidi svejedno te isto . pod tim višnja-ma.. a za njima zanimljivo zeleno groblje okruženo kamenom ogradom. ravnicu. spava. sivkastozeleni a u daljini ljubičasti. . na utjehu našim roditeljima.. I tako uzalud ideš. .. uvjereni da su obojica rekli nešto uvjerljivo i važno. bez žurbe. ništa.. minutu kasnije ista takva traka je sinula nešto bliže. Muzika u travi se stišala. po zemlji počela da se pruža široka svjetložuta traka. a oči su joj pokrili sa dva petparca jer nikako nisu htjele da se zatvore. Tako ti je to.. . a nikako da vidiš gdje ona počinje i gdje se završava.nastavio je otac Hristofor. koji je slušao njihov razgovor i ništa nije razumio.kad bi svi postali učeni i plemeniti.. . vazduh je zamro i prevarena stepa je opet dobila svoj sumorni julski izgled.. . ... onda se niko ne bi ni školovao. Učenje je.. Kako je rečeno u molitvi? U slavu Tvorca. na dobro crkvi i otadžbini.Eh. život je zamro.Poneko po dvadeset godina uči pa nikakve koristi. voziš se. stavili su je u dugački uski sanduk.. . sve je riđe i poluživo. Zrikavci.. i Kuzmičov i otac Hristofor napraviše ozbiljan izraz lica i istovre-meno kašljucnuše. Obra-zovanje primljeno s vjerom donosi Bogu ugodne plodove. Bogu se moli.sve je potamnjelo od žege. sa svojim kao sjenke spokojnim tonovima. pred očima putnika već se pružala široka i bes-krajna ravnica presječena lancem brežuljaka..rekao je Kuz-mičov. otrese glavom. kako se kaže.Biva i tako. Sparno je i sumorno! Kola jure. koje u stepi. . Međutim. sve su one slične jedna drugoj i čine stepu još jednoličnijom.Samo se ti Bogu moli. I Lomonosov je isto ovako s ribarima otišao. hoće da od Jegorke postane učen čovjek.Razne koristi bivaju. Hoću da kažem . cmizdro jedan! . to bi ti bilo . koja se prikrala straga promakla je preko kola i konja.Ništa. ali od njega je postao čovjek poznat po čitavoj Evropi.. I zaista je tako. ti brežuljci se stapaju u izvišenje koje se pruža desno od druma pa do samog horizonta i nestaje u ljubičastoj daljini. počelo svoj posao.nebo. traka svjetlosti. Tiskajući se i iz-virujući jedan iza drugoga.. cvrčci.Dječak je promatrao poznata mu mjesta. onda ne bi imao ko da trguje i da žito sije. umiveno rosom i zaliveno suncem. protegla se udesno i obuhva-tila brežuljke. bratac.Nekome nauka koristi. Iznad druma su sa veselim glasovima letjeli gnjurci. Niko te silom ne goni! . Sve do smrti ona je bila živahna i sa pijace je donosila mehke đevreke posute makom. . a ne shvata da bih ja mogao u svom poslu Jegorku za čitav život usrećiti..mrak.. S one strane ograde. Uplašeno od kola.. Gusti i crni veliki kovitlaci dima kuljali su ispod niskih dugačkih krovova od trske i tromo se dizali prema nebu. Nad uvehlom travom besciljno kruže poljske vrane. Trava se povila.. Potamnjeli brežuljci. .. Gnjurci su odletjeli. negdje daleko su kukali vivci.. Pored onih dugačkih krovova u dimu su se kretali ljudi i konji pokriveni crvenom prašinom. danju i noću su spavali Jegoruškin otac i baka Zinaida Danilovna.Pa i vrati se. A nebo iznad ciglana i groblja bilo je tamno. Prvo je negdje daleko napri-jed.. nešto toplo dotaklo se Jegoruškinih leđa. pridiže se i ošinu oba dorata. pored brežuljčića i vjetre-njače. Poslije groblja počele su se dimiti ciglane.. gdje nema šuma i visokih planina. hoću. Kada je baka umrla. . voziš.odgovorio je Jegoruška jecajući. Ali nije prošlo dugo i rosa se je isparila.. Ideš da tražiš dobro a ne zlo.. a ti ostani. oživljavalo je da bi ponovo procvjetalo. Deniska. koja izdaleka liči na čovječuljka što maše rukama.. Je-goruška je posljednji put pogledao grad. ništa.zabrzao je otac Hris-tofor. Svi bi od gladi poumirali. mlječika i divlja konoplja . Jegoruška se sjetio kako se u vrijeme beharanja te bijele mrlje gube u moru višnjevog behara. .Opet si se. gdje se nebo sliva sa zemljom. .. iza ograde su veselo virili bijeli krstovi i spomenici utonuli u zelenilo višnjevih stabala koji izdaleka izgledaju kao bijele mrlje. .Hoćeš da se vratiš? . još se nisi naplakao. izgleda strašno visoko i pro-zirno .Ništa. a nekome samo zbrku u glavi pravi. pojurilo ususret drugim trakama i najednom je čitava ta široka stepa zbacila sa sebe jutarnju polusjenu. Sestra je žena nerazumna.pitao ga je Kuzmičov. a mrska kola su jurila pored njih i ostavljala sve iza sebe.. Nastala je šutnja. nasmiješila se i rosom zablistala.. skakavci i rovci otpo-čeli su u travi svoju kreštavu i monotonu muziku. . I. Poslije tamnice su promakle crne i čađave kovačnice..Ništa.Ho. a kada višnje zriju. gleda da sve bude plemenito. Požnjevena raž. . bratac Jegore. . a sada. ravnica sa zamagljenim vidikom i nebo iznad njih. Poslije ciglana završavao se grad i počinjalo je polje.reče Kuzmičov pripaljujući jefti-nu cigaru. brežuljke. . svjetlost. ništa.. a neznanje je . a onda se licem priljubio uz Deniskin lakat i gorko zaplakao... bratac.. Sunce je već izišlo iza grada i mirno. raspekmezio! Ako nećeš da ideš.u havanu vodu tući. onda su bijeli krstovi i spomenici išarani kao krv purpurnim piknjicama. a ni jarebice se više ne vide. korov. u travi su se dozivale tekunice.. Velike sjenke od pramenja dima puzile su poljem i preko druma.. jato jarebica je prhnulo i sa svojim mekim "trrr" polet-jelo prema brežuljcima.A ako bi svi trgovali i žito sijali. mazo.

doviknu Kuzmičov čobaninu. hvala Bogu. . .Varlamova! . po licima kosaca i po blijesku kosa vidi se da žega peče i guši.Čije je to stado? . u šubari. Začuo se pasiji lavež. on jest. Da li je sretan taj ljepotan? Ljeti žega. Psi su još jače zalajali. On je šutke razmišljao o nečem dobrom i radosnom. a Jegoruška više nije plakao nego je ravnodušno gledao ustranu. Teško je odvojiti pogled od njegovog vitkog stasa i zelene odjeće.Varlamova! . ljubomorno gu-rajući jedan drugoga. . uhvativši se objema rukama za izmučena leđa. . i neshvatljivo je zašto to juri i šta mu treba. Kola su stala. pokrenuvši usnama. a u podnožju ga tek kose. Ali eto prošli su i pšenicu. Čovjeku je već dosadilo da gleda u nju.viče Deniska. prišao je kolima. a obrijanom i mršavom licu.glasno je odgovorio starac.. Kola su pristigla stado ovaca.pitao je Kuzmičov. iskočilo i sa bijesnim lavežom jurnulo prema kolima...pitao je Kuzmičov. Svi oni. Deniska.Kako ti se faca nadula kao da te bumbar ujeo! Djevojka se sanjivo nasmiješi i. vrelo nebo. Ali. . Deniska pogleda u nebo. prokleti bili! Stari čobanin. Da li joj se crvena boja dopala ili se možda sjetila svoje djece. Šest kosaca stoje naporedo i mašu kosama. . koji mu prijeti bičem: vrućina je i za lajanje! Jedna žena se uspravila i.. Bog bi znao. i Jegoruška. a konji još jače pojurili.prava figura iz Starog zavjeta umirio je pse i. Jest njihov pomoćnik.. zimi studen i mećave.Zaustavi! Stani.Tjeraj! .viknuo je Kuzmičov. Deniska..Skloni te pse. i ono najgore . pridiže se.. Iza tog jablana. tek ona dugo nepokretno stoji i gleda za kolima. Opet u daljini vjetrenjača maše svojim krilima i još liči na čovječuljka koji maše rakama. vžži!" Po pokretima žena koje vežu snopove.. nagnuo se i bičem ošinuo psa. kao svjetložuti pokrivač. ali se zaustavlja na pola puta i ravnodušno gleda u Denisku. Nisu prošli još ni desetak vrsta. osobito kada su na njemu naočali. do noći ćemo stići.. a onda stresa krilima i kao strijela juri iznad stepe. pa bodljikavo klasje kao metla prolazi preko cilindra oca Hristofora.Na ljude ideš. pridavši svom licu zluradi izraz. a on je već mislio: "Vrijeme bi bilo da se odmorimo!" Sa stričevog lica postepeno je nestala dobroćudnost i ostala je samo poslovna hladnoća. Na brežuljku se pojavljuje usamljen jablan. hoćemo li danas stići komora? .. čini mu se da nikada neće do nje stići i da ona bježi od kola. okražiše kola i.ponovio je čoban sa drugog kraja stada.. Oni su strasno mrzili sve i činilo se da su spremni da u komade iskidaju i konje. s prljavom torbom na bedru i kukom na dugačkom štapu . pogledom prati crvenu Je-goruškinu košulju. ošinu konje i tek onda odgovori: . preko druma pretrči tekunica pa opet promiču burjan. Na bržuljku je žito već pokošeno i složeno u stogove. očiju krvavih od ljutine. ko ga je posa-dio i zašto će on ovdje.. shvatio je da bi ga oni trenutno na komadiće rastrgali kada bi pao s kola. na trenutak se pojavi ogromna siva stijena ili sasušena vrba sa plavkastom vranom na gornjoj grani.. koji se jedva držao na sjedištu. čupavih paukolikih glava.Hodi ovamo! . Ona je sanjiva. .Nije.. Opet se pruža spržena ravnica.A je li Varlamov sinoć ovuda prošao? . Crni pas isplaženog jezika trči od kosaca prema kolima. ali on nije osjećao strah. gačci. . . i srdačni i dobrodušni osmijeh nije silazio s njegovog lica.Stoj! .. brežuljci.čitav život sam. premorena od žege. Deniska je šibao dorate i podvikivao. . počeše da laju muklim lavežom. ali podiže glavu i gleda na putnike. Njemu se čini da već dugo putuje i poskakuje i da ga sunce već odavno peče u leđa. gledao je pse isto tako zlurado kao i Deniska i bilo mu je žao što i on nema u rukama bič.Šta veliš.. eto. a dorati protežu njuške ka snopovima i kola se sa škripom češu jedna o dragu.Nad samom zemljom leti jastreb. ta hladnoća je pridavala neki neumoljivi inkvizitorski izraz. kao iz zasjede. Umorile su ga žega i stepska dosada. Činilo se da je od žege i ona njegova srdačna i radosna misao zastala u njego-vom mozgu.. poderan i bos. obradovao se toj prilici i. . u jesen strašne noći kad vidiš samo mrak i ne čuješ ništa osim razuzdanog vjetra što srdito zavija. Ista takva starozavjetna figura je nepokretno stajala na drugom kraju stada i ravnodušno gledala putnike. sam. Otac Hristofor i Kuzmičov su šutjeli.. A u daljini vjetrenjača maše svojim krilima.Ako Bog da. vjerovatno sa namjerom da zalaje. neobično ljuti. Šest ogromnih stepskih ovčarskih pasa najednom je. Na samom vrhu leži djevojka. lagahno maše krilima i najednom zastaje u vazduhu kao da se zamislio o čami života. . vidjevši oči i zube pasa. od vrha brežuljka do samoga druma protegle se trake zrele pšenice.. opet jasreb leti nad zemljom. koji je volio da draži i šiba. u susret dolaze kola sa snopovima. Deniska blenuo u nju. a kose veselo svjetlucaju i u taktu sve zajedno proizvode zvuk: "Vžži. Kao radi promjene u korovu promakne bijela lubanja ili neki oblutak. i kola i ljude. kad su nos i sljepoočnice pokriveni prašinom. opaljeni brežuljci. Deniska se ukruti čitavim tijelom i zaustavi dorate.. A otac Hristofor nije prestajao da sa divljenjem gleda svijet Božji i da se smiješi. opet leže. debeljušo! . skinuvši šubaru.

On je s njež-nošću pogledao u Jegorušku i. dakle. Otac Hristofor je zažmirio. prošla još malo polahko i zaustavila se. Oni se voze.Zaista. . gdje si ti? Hodi jedi! . otac Hristofor i Jegoruška sjeli su u bijednu sjenku koju su ostavljala kola i ispregnuti konji. Putnici su se razmjestili pored potoka da se odmore i nahrane konje.ali. Nedaleko od brežuljka mali potok se pretvarao u baricu. . ali malo dalje on se. tankim mlazom je tekla voda. Videći takvu moju brzinu i jasnost u odgovorima. materija hrani tijelo. ali se nisam ni o roditelje ogri-ješio. počeo je: . porazmislio i rekao poluglasno: . . mi smo.) A on: "Ergo connominati sumus". matematiku. Od malih nogu meni je Bog dao smisao i razumijevanje tako da sam ja drukčiji nego drugi. čim su se kola približila. kao da je uvjerena da je snažan i buran potok. Jegoruška je čuo tiho. kao hladovit baršun.Dobru je vjetrenjaču Boltva sagradio svome sinu! . Ispuštajući iz grla nekakav osobit pakosno-pobjednički zvuk. Kuzmičov. . Iz brežuljka koji je priroda sastavila od ogromnog nakaznog kamenja kroz cijev od trubeljke koju je neki nepoznati dobrotvor stavio. nosio sam žezlo vladike Hristofora. . iza jaruge. Kola su išla pravo naprijed. dječače. dok sam još bio takav kao ti. Uskoro se pojavio i Boltvin salaš. ali se ne gubi iz vida. Pos-lušnost je važnija i od posta i molitve! .govorio je otac . on je udarao po svojim žrtvama. sasvim je narasla i već su se vidjela njena dva krila. I ja sam namjeravao da idem u Kijev da nastavim učenje. već čitao i latinski i grčki i francuski. crkveni lučonoša. Nije mi bilo još ni petnaest godina. brzo je tekla nekud ulijevo. . Ona dobra i radosna misao koja je od vrućine zastala u glavi oca Hristofora nastojala je da izađe poslije toga kad se napio vode i pojeo jedno pečeno jaje. učio.. On je odmahnuo glavom i nasmijao se od raznježenosti. Još sam bio golobrad. također su se mnogo iznenadili i svaki me je pohvalio i izrazio svoje zadovoljstvo." Protojereji i sveštenici koji su se nalazili u oltaru. to jest. bratac.Kola su krenula dalje a čobani sa svojim ljutim psima su ostali pozadi. naći ćemo ga.Šta je to biće? Biće je samonikla stvar kojoj ne treba ništa za njeno postojanje. . Konji su staloženo žvakali i frkali. Jegoruška je preko volje gledao naprijed u ljubi-častu daljinu i njemu se već činilo da se vjetrenjača mašući krilima primiče kolima. "Ti . građansku historiju i sve nauke.ti hoćeš čitav život da učiš. ako ne stignemo Varlamova. kako se zoveš? – lat. s krikom izletjele tri šljuke. dotakao njegovog lica. Dešavalo se da nešto pročitam jednom-dvaput i da to naizust zapamtim. Moji nastavnici i dobrotvori su se divili i smatrali da ću postati veoma učen čovjek.rekao je Kuzmičov uzdi-šući duboko i time stavljajući na znanje da se on već najeo. poznavao filozofiju.Mora da ste vi već sve nauke zaboravili! . Onda me opet pita na latinskom: "Čiji si ti?" A ja mu odgovaram isto na latinskom da sam sin đakona Sirijskog iz sela Lebedinsko. eto. ali mi roditelji nisu odobrili. onako prozirna. a ja sam ti. ali vjetrenjača nije od-lazila. nisam postao učenjak. Bog mi je dao zadivljujuće pamćenje. Sjećam se. vesela.Deniska. požvakavši još malo. a drugo je bilo tek nedavno napravljeno od novog drveta i blistalo ja na suncu. ali jezike i matematiku sam potpuno zaboravio. prekoračio sam već sedamdesetu! Iz filozofije i retorike još nešto pamtim.Čovjek nije igla. biće nama nauka.Kako da ne zaboravim! Bogu hvala. on je skidao odeždu u oltaru. Sjećam se kao sada. pogledao me nježno i upitao: "Puer bone. a kad bi promašio. zakrpljeno. Ovdje se on negdje vrti. bacio sam učenje i počeo da služim. Jedno krilo je bilo staro. umirio sam ih po stare dane i sahranio sa počastima. prijatno žuborenje i osjetio je da se nekakav drukčiji vazduh.rekao je. vjerovatno.A nešto se ne vidi njegov salaš. Ona je postajala sve veća i veća.Nauke su nauke . imenjaci. a vjetrenjača je nekako odlazila ulijevo. vladika me je blagoslovio i rekao: "Piši ocu da ga neću zaboraviti a i tebe ću imati u vidu. Deniska je poslovao oko njih i nastojao da pokaže potpunu ravnodušnost prema krastavcima. a ja sam već govorio i pisao pjesme na latinskom kao na ruskom. a kad ćemo mi tebe dočekati?" Slu-šajući te njegove riječi.. voze. a duhovna hrana dušu! . Ona je padala na zemlju i. stapao s drugim istim takvim potokom i sto-tinjak koraka dalje od brežuljka duž njegovog toka se zelenjela gusta i bujna šaša iz koje su. Iznad šaše su proletjele tri poznate šljuke i u njihovom pištanju se čuo nemir i razdraženost što su ih otjerali sa potoka. Kakva čarobnica! Oko podne kola su skrenula sa druma udesno.Duhovna hrana! .Ja sam ti. . bratac.rekao je Kuzmičov. gledala je svojim blistavim krilom i ma-hala. .rekao je Deniska. slušajući taj razgovor na la-tinskom. vreli sunčani zraci i užareno tlo upijali su ga pohlepno i oduzimali mu svu snagu.On je tamo. bilo je to jednom poslije liturgije na imendan blagočestivoga cara Aleksandra Pavloviča Blagoslovenog. sjeli su na pros-trto ćebe i počeli da jedu. služio sam na radost svojim roditeljima i nastavnicima."(Hristofor – lat.) A ja mu odgovaram: "Christophorus sum. pirogu i jajima koje su jele gazde i sav se predao ubijanju konj-skih muha koje su se lijepile za konjske trbuhe i leđa. Naravno. zahvaljujući svome shvatanju. blistajući na suncu i tiho žuboreći.uzdahnuo je Kuzmičov . nije zaostajala. a ona sve dalje odlazi ulijevo. ljutito bi frknuo i pogle-dom pratio tog sretnika što je izbjegao smrt. quama ppellaris?" (Dobri.

a kada je zatim bolje poslušao. sa svojom dugačkom kosom i bradom. sve dok se konji ne odmore. Kad mu je dosadila ta muzika.. tugom i jadom žali samu sebe. i kad se molio u crkvi i kad su pjevali "Iže heruvimi". i kratki platneni kaputić. otišavši daleko ustranu. Kad su se skinuli. pjevušeći i nastojeći da udara nogama. svoju popadiju. S tupim čuđenjem i pomalo sa strahom. bez riječi. pa je. već na ivici smrti.ohrabrio ga je Kuzmičov. Negdje ne tako blizu pjevala je neka žena. teško je bilo odrediti. ni drveće. ali ti zvuči nisu remetili tišinu. kao da se plašio da će ga udariti po ispruženoj ruci. Čulo se samo kako frču i žvaću konji i kako hrču spavači. Pored posljednje kuće u naselju stajala je žena u kratkoj donjoj suknji. Kuzmičov je uvijek. tiha. spavanje pod kolima i jelo u neuobičajeno vri-jeme. nisu budili uspavani vazduh. čas ispod zemlje. oni trebaju da spavaju dva-tri sata. Ostavio je cijev i pogledao gore. da je još mlada i da bi i lijepa bila da nije žege i suše.Pazi da neko konje ne bi odveo! . pojas i kaftan. nije bila kriva. Otac Hristofor je skinuo mantiju. Iza kamenitog brežuljka. Ta pjesma.. sa napuhanim trbuhom. A otac Hristofor. možda on ni sam nije primijetio kako su ga prijatna crvena boja i radoznalost dovukli iz naselja i vjerovatno on se sada i sam čudio svojoj smjelosti. Jegoruška je malo slušao i njemu se počelo činiti da je od te otegnute i tužne pjesme vazduh postao još zagušljiviji.. zatim nasilu i sve dotle dok mu jaka hladnoća iz usta nije prostrujala po čitavom tijelu i dok mu voda nije potekla po košulji. i na kojoj strani. Pjesma je utihla. I Deniska je prestao da žvaće. takozvanih "žutki" (on nije imao obraza da izabere manje i svežije krastavce). gdje je proticao potok. i Jegoruška je zinuo od čuda kada ga je pogledao. Iznad njegove glave na jednoj od glomaznih stijena stajao je na tankim nožicama mališan u košuljici. Odmah se začulo tako glasno žvakanje da su se čak i konji okrenuli i sumnjivo pogledali na Deniska.Deniska je kolebljivo prišao ćebetu i odabrao sebi pet krup-nih i žutih krastavaca. ispod njenog sita niz brežuljak se lijeno spuštala bijela prašina. Jegorušku je opet obuzela ona njegova dosada. samo su sada brežuljci bili nešto bliže i nije bilo vjetrenjače. vjerovatno. Deniska je odlučno uzeo komad piroga i. cijene. čak i u snu. Kao da je bio začaran pjesmom. Posmatrajući ga. Nastala je tišina. on je netremice i otvorenih usta buljio u Jegoruškinu košulju i kola. Tako i na ovom putovanju njega nisu toliko interesovali vuna.rekao je Jegoruški i odmah zaspao. nježno rumoreći žuborio je potočić. ni sjenke kao da se naselje ugušilo u vrelom vazduhu i tako se sasušilo. Varlamov i cijene koliko dugo putovanje. ali tužno i iskreno uvjeravala nekoga da ništa nije skrivila i da ju je sunce bezrazložno spalilo. a ti pazi da mi neko ne izvuče ovu vreću ispod glave. otac Hristofor i Kuzmičov legli su u sjenku ispod kola. na pripeci se ispružio na leđa pa i on zatvorio oči... Kuzmičov je iz kola izvadio vrećicu sa ne-kom sadržinom i rekao Jegoruški: . čovjek u čijem životu nije bilo slučaja koji bi mu kao udav mogao stegnuti dušu. u Jegoruškinu crvenu košulju. kao da pred sobom vidi duhove s onoga svijeta. a kola i ljudi koji su spavali pod njima budili su njegovu ra-doznalost. Stric i otac Hristofor su čvrsto spavali. teretna kola. Jegoruška se osvrtao i nikako nije mogao da shvati odakle dopire ta čudna pjesma. u šaci ga prinio uhu i dugo slušao kako svira na svojoj violini. Odatle je po-gledao na sve strane i našao ko je pjevao. Obojica su šutjeli i osjećali neku nelagod-nost. sjeo je na zemlju okrenuvši leđa kolima. uz njega se priljubilo malo naselje od pet-šest domaćinstava. u toj odjeći koja nimalo ne dolikuje njegovom zvanju. tačno kao da je nad stepom letio neki nevidljivi duh i pjevao. mislio na svoje poslove i ni na trenutak ih nije mogao zaboraviti. Sudeći po izrazu njegovog lica. bila je dugonoga i štrkljasta kao čaplja i nešto je sijala.čitavu prirodu su vukli u drijemež. dopirala je čas s desne. Pjevala je ona ista štrkljasta žena u naselju iza brežuljka. uzmi! . brežuljke. Privlačila ga je i mamila crvena boja košulje. bucmast. blag. razgovor na latinskom.. ali gdje. Na dva-tri metra od nje nepokretno je stajao gologlav mališan samo u košulji. vjerovatno i sada sanjao bale sa vunom. on je stajao nepomično i gledao nekud dolje. on je i sada po svoj prilici sanjao preosvećenog Hristofora. uvučene u čizme. razgovori na tom putovanju. neodlučno. onaj isti što je maloprije stajao pored one žene.Uzmi. On nije mogao ni zamisliti da sveštenici nose pantalone. dizao se drugi obliji i širi. Poslije duže šutnje Jegoruška ga je upitao: . potrčao je za skupinom žutih leptirova koji su letjeli u pravcu šaše na vodopoj pa nije ni primijetio kako se opet našao pored kola. zapravo. njemu se učinilo da to pjeva trava. Da bi zaglušio tu pjesmu. ona je ostala daleko pozadi.Ja ću da spavam. zatim je. rukom dotakao komad piroga. Vidio je sve isto što je vidio i prije podne: ravnicu.. Dok je Jegoruška posmatrao njihova lica. u ustima je osjetio svježinu i zamirisalo je na trubeljiku. Zatim je prišao kolima i počeo posmatrati spavače. lakomislen.. Kako da utuče to dosadno vrijeme i kuda da se skloni od žege? To je bilo složeno pitanje. Mahinalno je podmetnuo usta pod mlaz koji je curio iz cijevi.. . ljubičastu daljinu. Pored kuća se nisu vidjeli ni ljudi. To što je ugledao bilo je tako neočekivano da se malo i uplašio. okrenuli se jedan prema drugom i zatvorili oči. Tom svojom pjes-mom ona je onako poluživa. Fanatičan u svom poslu. Od dosade Jegoruška je uhvatio zrikavca. crna i napuknuta. čas s lijeve strane. negdje podaleko je plakao vivak i ponekad se čuli krici one tri šljuke koje su doletjele da vide jesu li već otišli ti nezvani gosti. Jegoruška je potrčao prema šaši i odatle razgledao okolinu. uštipke s pavlakom i sve to što Kuzmičov nije mogao sanjati. on strašno liči na Robinzona Krusoa. Jegoruška je lijeno pošao prema kolima i opet se iz dokolice počeo zabavljati mlazom vode. neočekivano se začulo tiho pjevanje. otegnuta i tužna koja je ličila na jadikovku i koja se jedva čula. Jegoruška je zaključio da. I ponovo se začula otegnuta pjesma.. . Kada se najeo. on je. a otac Hristofor je nosio prave pantalone. Varlamova. potrčao prema šaši. Stričevo lice još uvijek je izražavalo onu poslovnu bezosjećajnost. čas odozgo. spreman za smijeh. Sada mu je bilo jasno da je to ona pjevala. nebo. prvo je pio s uživanjem. uzeo je dva pečena jajeta. ona je uvjeravala da strašno želi da živi. naprotiv . vreliji i nepokretniji.. ali ona je ipak nekoga molila za oproštenje i zaklinjala se da sa neizdrživim bolom.. Zadišući se od žege koja se osobito osjećala sada poslije jela. U mnogobrojnim poslovima kojih se on prihvatao u svom životu njega nije privlačio toliko sam posao koliko susreti i opštenje s ljudima koje nosi sa sobom svaki posao. Jegoruška je dugo gledao njega a on Jegorušku.

Zatim je Deniska uhvatio ugojenu muhu koja se nasisala krvi i ponudio je zrikavcu. on je lagahno kleknuo a na licu mu se pojavila strogost i strah kao kod ljudi kada čuju neku jeres. Prvi se probudio Deniska. Uperivši pogled u jednu tačku. Možda je Bog htio da Jegoruška.. a vrijeme se u beskonačnost otezalo kao da se i ono ukočilo i zaustavilo. Ispod kola se začuo dubok uzdah. . ..Kako ti je ime? Obrazi nepoznatog mališana još više su se napuhali. Deniska je prestigao Jegorušku i. Jegoruška i Deniska su ga pogladili prstima po širokim zelenim leđima i opipali njegove brčiće.rekao je Jegoruški. ko će prije do šaše! . napio se vode i dugo se umivao.počeo je uzbuđeno.. Najednom je Deniska napravio tako ozbiljan izraz lica kakav nije imao čak ni onda kada bi ga Kuzmičov grdio ili zamahnuo štapom na njega. koje je. i po tome pogledu koji je ravnodušno promakao pored Jegoruške i Deniske.. On je namignuo Jegoruški i. bio je time veo-ma zadovoljan. On je brzo podigao glavu.. koji je sve do sada bio nepokretan. pokrenuo usnama i odgo-vorio dubokim promuklim glasom: . ali je još uvijek bio djetinjast. zabrinuto pogledao u daljinu. spustivši se u travu. Trebalo je samo da gazde odu ili pođu na spavanje pa da se on prihvati nečega kao što je skakanje na jednoj nozi ili bacanje kamičaka.. Pustili su i muhu. odmah počeo da zriče svoju pjesmu. da se igra piljaka. zanjihao se i zajedno s nebom poletio nekuda još dalje. Pošutjevši još malo i ne skidajući očiju sa Jegoruške. Strašno je volio da pušta zmajeve. Lice mu se od spavanja smežuralo i naboralo i činilo se da se napola smanjilo. onako bez trbuha.. odjednom potrbuške pao na zemlju i lupio šakom po travi. izbuljio oči. vidjelo se da on odmah misli na vunu i Varlamova. poletjela prema konjima. čeljustima i pojeo muhi trbuh.Hajde. da se utrkuje i uvijek uključuje u dječije igre i svađe. Jegoruška je spustio glavu i zatvorio oči.. on iz džepa lagahno izvuče zamrljani psaltir i. ličilo na mermer i upita ga: . Jegorušku je bila obuzela klonulost zbog žege i polusna. i Jegoruška je neobičnom brzinom pojurio za tim nestajućim vidikom. Tužna pjesma je čas zamirala. potok je jednolično žuborio. kola i konji zamru u tom vazduhu i da se kao i ti brežuljci skamene i zauvijek ostanu na istom mjestu? Jegoruška je podigao glavu i umornim očima pogledao is-pred sebe. napraviviši vrlo ozbiljan izraz lica.Po svoj prilici.promrmljao je zadovoljno i. lagahno je podigao šaku. pozvao je Je-gorušku da skaču zajedno do druma i nazad do kola bez odmora. Dječak je pogledao njegovo mokro lice. petom opipao oslonac i popeo se na kamen. Jegoruška je to odbio jer se jako zapuhao i umorio. Pustili su zrikavca. kao štitnik. dignuvši se. Jegoruškinim očima je prinio velikog zrikavca. samo neka se ne tuče! Isto tako mali psi ne vide ništa neobično u tome kada u njihovo društvo upadne neki veliki dobroćudni pas i počne da se igra s njima. i on je zasvjetlucao rumenom postavom svojih krila i. Misleći da je to prijatno zrikavcu. i tako smo već čitavu stvar prespavali! Deniska. prokletinjo jedna! Zatim je prišao potoku. Svaki odrastao čovjek kada bi vidio njegovo iskreno oduševljenje s kojim se on zabavljao u dječijem društvu teško se mogao uzdržati da ne kaže: "Kakav zvekan!" Ali djeca nisu vidjeli ništa neobično u tome kada bi veliki kočijaš upao u njihove igre: neka se igra.Hoćemo li skoro krenuti? Deniska je pogledao koliko je visoko sunce i odgovorio: . Dječaci više nisu rekli ni riječi jedan drugom. . onako prekriveno kaplj-cama i krupnim pjegama. Kada se umio i obukao. vrat i leđa. okrenuvši se licem is-toku. popeo na sljedeći kamen i tako se penjao sve dok se nije sasvim izgubio iza kuće. Isprativši ga pogledom. ljubičasti vidik. . konji su žvakali.Dosta je spavanja. tajanstveni Tit je digao jednu nogu. očevidno. upreži! Otac Hristofor se probudio sa onim istim osmijehom sa kojim je i zaspao. On se obrisao krajem košulje i. radio je kao kočijaš i namjeravao je da se ženi. Deniska je imao već oko dvadeset go-dina. Nekakva sila ne-čujno ga je vukla nekuda. Njegovo frkanje i pljuštanje vode razbudili su Jegorušku. To se probudio Kuzmičov.. ustajte. osluškujući nešto. ali je ipak potrčao za njim. ona je raširila krila i.Oče Hristofore. a za njim su jurile žega i ona čežnjiva pjesma. kao da već odavno poznaje Denisku. Činilo se da je od jutra već sto godina prošlo.Đavo te odnio. on se leđima prislonio na kamen. brzo. počeo da miče svojim.Evo ga! .Tit. Vreli sunčevi zraci pekli su mu potiljak. Nešto ge je ujelo jer je skočio. vrijeme je! . brzo počešao rame i progunđao: . poče da šapuće molitvu i da se krsti. počeo je da skače na jednoj nozi. da ganja golubove. kao da se bojao da ga on straga ne udari. Zrikavac je veoma ravnodušno. uzmičući i netremice gledajući u Jegorušku. On je povukao za sobom mrku travu i šašu. Jegoruška je rukama obuhvatio ko-ljena i oborio glavu. čas se opet čula u nepokretnom i zagušljivom vazduhu. . odatle se. da bi pokazao da može skakati na jednoj nozi koliko god hoće.

kao zavitlani stub. On je pogledao na stepu kao da je htio da kaže: spreman sam . slava ti.Može se i kasnije s karizmima. . a onda treći. aliluja. Uzduž i poprijeko. Tek što su se kola zaustavila kraj doksata sa nastrešnicom. a pod pro-zorima. stapaju sa brčićima i čini se da mu ti brčići rastu i sprijeda. brežuljci i vazduh nisu više mogli izdržati.Vrijeme je da se kreće. Malo dalje od njega crnio se neki bijedni višnjik ograđen plotom. a priroda je u svoj šutnji u mrtvilo tonula. stavljajući psaltir u džep. Bože! Najzad se otac Hristofor nasmiješio. Pored samog druma prhnula je droplja.. Naročito ga je ljutilo to što je otac Hristofor poslije svake "slave" uvlačio u sebe vazduh. promicali su burjan. A evo. stajali su dremljivi suncokreti. Činilo se da su išla nazad a ne naprijed. mirno letjeli nad travom ili su ravnodušno.Ivane Ivaniču.... viline konjice i perje i. svježeg zvuka. zavitlao se i kao ptica poletio prema nebu.. Trepereći u vazduhu kao insekt i poigrava-jući svojim šarenilom. stepom su pojurili vjetrovalji. . i Jegoruška je vidio kako su se dva vjetrovalja sudarila u plavoj visini i uhvatili se ukoštac kao u dvoboju. pokušali su da zbace sa sebe jaram. lijepe brade. ni bodrog. oborivši svoje teške glave.Oče Hristofore! . spotičući se i poskakajući. triput glasno izgovarao: . Uskoro se zatim spustilo veče. Danas ih još nisam čitao.reče ukorno Kuzmičov.. Odmah su i trava i prošlogodišnji burjan počeli da gun-đaju. pridržavajući svoje šešire. Ne može tako. Inače se oko te zgrade nije čulo ni vidjelo ništa osim stepe.. rekao: .Finiš! (Završio sam!) Koji trenutak kasnije kola su već krenula. brzo se krstio i. aliluja. To je bilo svratiste iako uz njega nije bilo nikakvog dvorišta i mada se nalazilo usred stepe i bilo sasvim neograđeno. silno je puhnuo vjetar i sa šumom i fijukom počeo da se kovitla stepom. kamenje.. kljucali svojim debelim kljunovima po tvrdoj zemlji. a onda se pretvorio u crnu tačku i nestao iz vida. da bi i druge natjerao da se krste. . uperili su poglede na brežuljke. pogledao prema nebu i.Ka-rizme moram čitati. zato mu se perje nadiglo.Bog vam ne bi zamjerio. iz trave je izletio prdavac. Za brežuljcima je potmulo odjeknuo grom. . Ali je nevidljiva snaga pritiska postepeno okovala i vjetar i vazduh i staložila prašinu. Čitavo četvrt sata otac Hristofor je stajao nepomično okrenut licem prema istoku i micao usnama... Brežuljci su se i dalje gubili u ljubičastoj daljini i nije im se vidio kraj. Za njim je poletio drugi. . ne obraćajući pažnju ni na šta. poletjela ustranu i dugo se još vidjelo kako maše krilima. a Kuzmičov ga je gotovo sa mržnjom gledao i nestrpljivo slijegao ramenima. droplja se okomito podigla visoko uvis.Odmah. Iza brežuljaka se ne-očekivano pojavio pepeljastosivi kudravi oblak.. koji su život preživjeli u stepi i već navikli na stepske uzbune. III U večernjem sumraku pojavila se velika prizemna zgrada sa zahrđalim limenim krovom i tamnim prozorima. oprljeni brežuljci su se natmurili. a zatim je. Vazduh je postajao sve nepokretniji od žege i tišine.. Onako obasjana sun-cem. na drumu se uskovitlala prašina i pojurila stepom vukući za sobom slamu. puhnuo je hladan vazduh.. vazduh se pokorno utišao i samo su još uznemireni vivci negdje plakali i žalili se na svoju sudbinu. podigla se k nebu i zamaglila sunce. . postariji čovjek vrlo blijeda lica i kao tuš crne. kada je već sunce počelo da bliži zapadu.jedan muški. bogami. uznemiren vihorom i ne shvatajući o čemu se radi.Aliluja. jedan pokušaj i stepa bi pobijedila. To je bio vlasnik svratišta Mojsej Mojseič.. kad leprša nad vodom. Deniska je veselo zviznuo i ošinuo konje. Dobro bi bilo da pljusne kiša! Činilo se da je bio potreban samo još jedan mali napor. Najednom kao da se u ustajalom vazduhu nešto prekinulo. i pozadi i sa strana. napuhao se do veličine kokoši i izgledao je veoma impozantno i zastrašujuće.. a jedan od njih je dospio u sredinu vihora. U višnjiku se čula čegrtaljka postavljena tamo da bi svojim klepe-tanjem plašila zečeve. Oblak je nestao. odmah. u kući su se začuli radosni glasovi .zaškripala su vrata na šarkama i pored kola se u tren oka našla visoka mršava figura koja je mahala rukama i peševima kaputa. Otac Hristofor i Kuzmičov. konji su već spremni. Nije bilo ni vjetra.i namrštio se. Ali eto.progunđao je otac Hristofor. ni oblačka. sa krilima i repom u pokretu. drugi ženski . Na njemu je bio iznošen crn redengot koji se na .. a nad stepom su letjeli oni isti gačci i jastreb sa dostojanstveno raširenim krilima. vjerovatno uplašena oblakom prašine. On je poletio niz vjetar a ne uz vjetar kao ostale ptice. najzad. jer su putnici vidjeli sve isto što su i prije podne gledali. stepa.. onako izmu-čeni. a vi. Samo su gačci. požnjevene njive.. ja svaki dan moram. i opet je nastupila tišina kao da se ništa nije ni desilo. ličila je na mamac za ribe ili na leptira u ribnjaku čija se krila. ..

Ah. Solomone. Teško je bilo shvatiti kakvu je udobnost imao u vidu neznani stolar kada je tako nemilosrdno savijao te naslone. prišao kolima.. od-marala se u ručanicu i predveče otišla. Kada je poznao putnike. drugi put. Bože moj! . Jučer ujutro je prošao njegov poslo-vođa Grigorije Jegori. (Religiozna sekta. Bože moj.. molim lijepo. nema se kad. Mojsej Mojseič je prvo zamro od bujice osjećanja. samo s nekim čudnim osmijehom.) .Bog s vama. popijte čaj kod mene! Zar sam ja tako loš čovjek da se kod mene čak ni čaj ne može popiti? Ivane Ivaniču! . uzimaj stvari! Izvolite.. savio koljena i ispružio dlanove kao da se brani od udaraca i sa bolnoslatkim osmijehom počeo da preklinje: . U sobi je zaudaralo na nešto ustajalo i kiselo.njegovim uskim ramenima klatio kao na vješalici i mahao peševima kao krilima svaki put kada bi Mojsej Mojseič od radosti ili straha pljesnuo rukama. u istom takvom okviru. .progovorio je tankim. a druga.Nije. kako je govorio. ras-pjevanim glasom dašćući i vrpoljeći se i svojim pokretima ome-tajući putnike da izađu iz kola. a ujutro ćete. . Mojsej Mojseič se najednom okrenuo i povikao tako izbezumljenim i prigušenim glasom kao da je tonuo i zvao upomoć: . a prenoćiti možemo i kod molokana. Znači. To je bilo nešto što je samo ličilo na namještaj sa dotrajalom mušemom. Ivane Ivaniču. a sada nema vremena. Mojsej Mojseiču. Zapravo. . .Solomone! Solomone! .. sad ćemo mi stići komoru. Taj sto je bio gotovo potpuno usamljen jer u toj velikoj sobi. tavanica i grede počađavjele. pa šta ja to stojim i ne zovem goste u odaju? Izvolite. To je bio Solomon. nije bilo nikakvog drugog namještaja.on je smatrao da je to sve potrebno radi toga da bi izgledao neobično učtiv i ljubazan. Osim redengota na njemu su još bile široke bijele pantalone izvučene preko či-zama i somotski prsluk sa riđim cvjetovima poput ogromnih stjenica. Njegov redengot je mahnuo svojim peševima. riđ. Vrata su zaškripala na šarkama i na pragu se pojavio omalen mlad Jevrej.pitao ga je Kuzmičov. leđa su mu se savila u luk a blijedo lice je iskrivio takav osmijeh kao da je za njega bilo ne samo prijatno da vidi ta kola nego i bolno i slatko. ah. pljeskao rukama. Bože moj. . . na podu su bile pukotine i zjapile su rupe nepoznatog porijekla (činilo se da ih je svojom potpeticom probio onaj isti delija) i izgledalo je da bi ta soba ostala mračna i onda kada bi u njoj objesili desetak lampi. Kada je Mojsej Mojseič uveo goste u sobu. Posjedićemo frtalj sata pa dalje. Oprostite. zatim je pljesnuo rukama i počeo da stenje. te stolice su imale nepri-rodno izvijene naslone i zato su strašno ličile na dječije sanjke.Solomone! Solomone! . osim njega. krenuti i stići koga treba! . na jednom zidu u sivom drvenom okviru visila su nekakva pravila sa dvo-glavim orlom.Nemamo mi vremena za čaj i šećer . nekakva gravira sa natpisom: "Ravnodušnost ljudi. ..Aha. zbog čega je i sam izgledao kratak i kus kao očerupana ptica. on se i dalje klanjao. Ivane Ivaniču! . Mojsej Mojseič je nakrivio glavu. a zatim počeo da ih popravlja pa ih još više savio.Kuda ćete u noć? Prvo nazdravlje večerajte i prenoćite. otac Hristofor i Jegoruška već su sjedili u praznoj. Ivane Ivaniču! Vi ćete me natjerati da vam kape sak-rijem i da vrata zakatančim! Pojedite bar nešto i čaj popijte! .Jedna partija je prošla jutros. On je šutke.Odlično.rekao mu je Mojsej Mojseič takvim tonom kao da se bojao da mu on neće vjerovati. u želji da se pohvali svojom snagom. i. Ah.ciknuo je Mojsej Mojseič. .ponovio je u kući ženski glas. kakav je to za mene danas sretan dan! Ah..užasnuo se Mojsej Mojseič pljesnuvši rukama.Frtalj sata! . . bez pozdrava. izvolite samo! Dajte mi sve vaše stva-ri.. Bože moj! Poslujući oko kola i pomažući putnicima da izađu. nametala se misao da tu nije krivica do stolara nego da je to neki namjernik-delija. A je li Varlamov prolazio? .Ivane Ivaniču! Oče Hristofore! Budite tako dobri. Soba je izgledala mračna. brat Mojseja Mojseiča. Ni na zidovima ni na prozorima nije bilo ničeg što bi ličilo na neki ukras." Prema čemu su ljudi bili ravnodušni .Stigli su Ivan Ivanič i otac Hristofor! . ubio me Bog.Ah. kakav to lijep gospodičić sjedi kod kočijaša! Ah. šta sada da radim! Ivane Ivaniču! Oče Hristofore! Ah.Nema se kad.nije se moglo razumjeti jer je gravira bila veoma potamnjela od vremena i muhama obilno zagađena. široke sofe sa poderanom mušemom i tri stolice. čudna stvar. a na drugom. A i te stolice ne bi svak nazvao stolicama. Ivane Ivaniču.Kako se Boga ne bojite.. sa velikim ptičijim nosom i sa ćelom usred tvrde kovrdžave kose.odgovorio je Kuzmičov. savio te naslone. a onda ćemo kod molokana.Kad su ovuda prošla naša teretna kola? . mračnoj i velikoj sobi za starim hras-tovim stolom. akobogda.Ah. pokretao ramenima i radosno uzviki-vao . Zidovi su bili sivi. obučen je bio u kratak veoma iznošen kaput sa okruglim peševima i kratkim rukavima i u kratke triko pantalone. . sada je na salašu kod molokana. dragi gosti! Samo malo kasnije Kuzmičov. došli su nam takvi dobri ljudi! Hajde. .

Bratac. pre-krstio rake na grudima. na vašara u jednoj šatri pričao scene iz jevrejskog života i imao velikog uspjeha. Mojsej Mojseič je iz susjedne sobe donio šamlicu i sjeo malo podalje od stola. trećega na rukama nosi. O. zapravo. . a mama će se radovati.. oholo i prezrivo a istovremeno i neobično ža-losno i komično. da imitiraš Jevreje na vašara? Prije dvije godine. . mesnate usne i lukave. ni otac ne bi ništa uradio. čega se i Jegoruška odlično sjećao. . Sada. U njegovom držanju bilo je nešto izazovno. Poudavao sam kćeri za dobre ljude. Bogu se molim i . Uzeću papir sa biljegom i napisaću da je ocu Hristoforu malo njegovih para.Ja. Jednoga uči. Obavivši svoj posao oko stola. Mojsej Mojseič je iz pristojnosti napravio na licu izraz div-ljenja i značajno odmahnuo glavom: . zašto ti ljetos ne dođeš kod nas u N. jedem. tako rijetki gosti. Kad je Jakov imao malu djecu. oče. pod stare dane mi u glavu došlo. isturio jednu nogu i uperio svoj pod-smješljivi pogled u oca Hristofora. kao da se nečemu radovao i očekivao pogodan trenutak da ga rani uvredom i da prasne u smijeh. išao je tamo i ovamo. Stavljajući poslužavnik na sto on je podsmješljivo gledao nekud ustranu i opet se nekako čudno smiješio. a onda došao k meni i veli: Oče. .Koješta! Šipak će meni pod nos.He zato. S njima ti je samo briga! . bogat. Njegov dugački nos. sinove sam na put izveo i sad sam slobodan. a prije je i bez oca mogao.očevidni prezir. O tome se i u Svetom pismu govori.uzdahnuo je osjećajno otac Hristofor. Oca Hristofora već pet godina nisam vidio. Bićeš pametan. Vunu kupio. on se odmakao ustranu.Pa dobro! . to je dobro! Pošutio je malo. nego je izišao i malo kasnije se vratio sa samovarom. što mu se na ustima još materino mlijeko nije osušilo.odgovorio je Kuzmičov. kao da nekoga nije trpio i prezirao ga.bio je to veoma složen osmijeh i izražavao je mnoga osjećanja. potrčao prema vratima i povikao izbezumljenim i prigušenim glasom kako je maločas zvao Solomona: . ali ja se spremam da napi-šem pismo vladici da vi trgovcima otimate hljeb.složio se Kuzmičov.. ali mu niko njegovu cijenu ne da.. očerupana figurica. a kad odrastu . učinio sam svoje pa sad mogu kud hoću. On kao da je mislio o nečemu smiješnom i glupom. Mojsej Mojseič se trgnuo. Roba nije moja nego moga zeta Mihaila. još više je plakao! .. unučućima se radujem. -To je dobro! Iz gimnazije ćeš takav gospodin izaći da ćemo svi kape skidati. a ne pare.. .složio se otac Hristofor zamišljeno posmatrajući čašu.. kada ga priteglo. Sujeta! ..Jedite i uživajte.U mene ih je šestero. htio je da nešto stekne i da se napravi važan. . ... ali je preovlađivalo jedno . . fali u glavi.odgovorio je otac Hristofor i nasmijao se. nemam šta da se tužim.poče on da zabav-lja goste. I niko neće da mi kaže čiji je taj dobri gospodičić? . pognuvši se kao da je sada iskočio iz hladne vode u toplu prostoriju. . pogladio svoja koljena i počeo učtivo-šaljivim tonom: . Živim polahko sa svojom popadijom.A kuda će to on? . smilujte se.. plakao je.E. I nije to samo sada tako.E.Pa što on sam nije pošao? . . odmah ocu. Tako rijetki gosti.uzdahnuo je Mojsej Mojseič.Rozo! Rozo! Daj samovar! Trenutak kasnije otvorila su se vrata i u sobu je sa velikim poslužavnikom u rukama ušao Solomon. još je mlad. pijem i spavam.pitao je nježno pogledajući u Jegorušku.. jer ukoliko je njegova poza bila izrazitija.rekao je prijeteći prstom samovaru.Da. oprostite. zato će biti mnogo para! ..To nas neće zadržati.Pa eto. prodajte mi vunu! Ništa ja u tim poslovima ne razumijem! Tako je to.Prijatno! Nazdravlje vam čaj i šećer! . počeo vunu prodavati. nije pitao. .A vi.Solomone. Bacivši pogled na njegovo lice. došao sam do kraja svog života tako kako se svakom može poželjeti. to je dobro! .H-ja. iz popova sam u trgovce prešao. oče Hristofore.To je sin moje sestre Olge Ivanovne . a kad su odrasla. uto-liko su bile upadljivije njegove kratke pantalone. čaj možemo popiti . ali da je proda. On ništa nije odgovorio. . buljave oči kao da su bile napete od želje da se grohotom nasmiju. Kuzmičov se podsmjehnu i upita: . pa se i trgovinom počeo baviti. hajde. Kad nešto treba. Solo-mon je u N.brige još više. sa ambicijom.Na učenje. .Da. pri svjetlosti lampe. drugoga liječi. Vozimo ga u gimnaziju. kusi kaput.Trebalo bi sada da sjedim kod kuće i da se Bogu molim. Godinu dana se momak mučio. A šta može otac? Da nije Ivana Ivaniča. sekiracija je s djecom! . karikaturni nos i čitava njegova ptičija.. a ja evo kao faraon jurim u karucama. vidio se njegov os-mijeh . radosno uzviknuo i. i ja kažem. a sada. To podsjećanje na Solomona nije ostavilo nikakvog utiska. Sve pare potrošio. . Kad je kupovao.

oh!.Dolazi mi u goste moj stariji sin Gavrilo. recimo. novaca je bilo veoma mnogo. koju je otac Hristofor odvojio za Varlamova..S milim Bogom taj komprimirani vazduh! I Mojsej Mojseič se podiže i.. i sami znate.astma. Iz nje su na sto posuli svežnjevi novčanica. Novčanice po dva-deset i pet i sto rubalja složene su u svežnjeve po hiljadu komada.Vaš Mihailo Timofejič ništa ne razumije . naravno. a ja ću brojati za Guseviča. na prstima je izišao iz sobe. Solomon je ostao na svome mjestu. ali šta.. liječi oca!" On me odmah svukao. A ti si ljekar. frknuo je u čašu i zakašljao se od smijeha.izgovori nekako kroz smijeh i odmahnu objema rukama.Dok ima vremena.S milim Bogom taj komprimirani vazduh! . balansirajući rukama. razne stvari izvodio. ali to njegovoj očerupanoj figurici nije odgovaralo pa se Jegoruški činilo da on namjerno zauzima tu drsku pozu i taj zajedljivi i prezrivi visak. Otac Hristofor se najednom nečega sjetio.ponovio je otac Hristofor smijući se.Eh. kao što sam vam rekao. uzeo onu vreću što mu je bila pod glavom kada je spavao pod kolima. Očigledno. te ono. On se smijao i govorio. nikakve nevolje nisam imao i kad bi me sad. . . grijehova je mnogo. Osmu deceniju sam načeo! Ne može se vječno živjeti. Bolujem. poživio sam.uzdahnuo je otac Hristofor... on se prikrao Jegoruški i odostrag ga povukao za košulju. i ustade. da hoće da pravi od sebe budalu i izaziva smijeh kod dragih gosta.Znači.. Tako ste me zasmijali da. Mojsej Mojseič sada uhvati dvije note više i prašte u takav grčevit smijeh da se jedva držao na nogama. Jegoruška još nikada nije vidio toliku gomilu novaca kolika je sada ležala na stolu. Kada se naprezao da ne zaspi. Zar nije tako? . te ono.. Dajte vi meni... . Bože moj. .. Mojsej Mojseič se zbunio.počeo je otac Hristofor.. . oče.. te ovo.Ne Ivane Ivaniču .Hvala vam na pažnji. gospodičiću .Hajdemo mi. . stomak mi gnječio. uhvativši se za stomak.rekao je Kuzmičov. On je bio premoren i izmučen truckanjem u kolima i htio je da spava... A on je stajao u pređašnjoj pozi i smiješio se.E. Samo. Glava mu je padala. eto..stenjao je kroz smijeh. . vašu vunu i vraćajte se kući. samovar se klatio a zadah truhlih jabuka je postajao još jači i neprijatniji.. odvezao kanap i iz nje istresao sadržinu. Mojsej Mojseič je na prstima ušao.. Kuzmičov je pred sobom raščistio sto. da umrem. Ali pazite da se ne zabrojite. Otkad znam za sebe. I kažem ja njemu: "Velim ti . tijelo onemoćalo. razumijete i možete da ocijenite stvari.Pedeset... samo Bog je bez grijeha. eto.ništa mi drugo i ne treba. On je svršio medicinu i u Černigovskoj guberniji služi kao državni doktor. car upitao: "Šta ti treba? Šta želiš?" Ništa mi ne treba! Sve imam i za sve hvala Bogu. on je ozbiljno prezirao i mrzio. treba obraza imati. . naravno. oči se sklapale.. a vi. Živim kao bubreg u loju i niko mi ne treba. . . kao delikatan čovjek koji ne želi da ulazi u tuđe tajne. a onda kaže: "Vi bi. svjetlost lampe.. a sada ju je on gledao ravnodušno i samo je osjećao odvratan zadah truhlih jabuka i petroleja koji se širio od te gomile.A ja mu kažem: "Neka ide s milim Bogom taj komprimi-rani vazduh!" . neka vam bude. . Sudeći po njegovim očima i osmijehu. Popivši šutke jedno šest čaša čaja.. Po tri rublje . i.Ah. ne bih o tome ni razgovarao.. roba nije moja. oče Hristofore.uzdisao je otac Hristofor i smiješio se. . nema zubi. Odbrojte sedam hiljada i osam stotina za Varlamova. hajde da ih izbrojimo . a misli se kao konci zaplitale. a i to samo iz poštovanja.poluglasno je govorio Kuzmičov.. pare. nasmija se nekim tankim smijehom sličnim lavežu pudlice. tako je.. U neko drugo vrijeme takva masa novaca možda bi iznenadila Jegorušku i navela ga na razmišljanje koliko se može za tu gomilu kupiti đevreka. U čitavom gradu nema sretnijeg čovjeka od mene. reci i sam.Dajte da predahnem. dodati pola rublje povrh moje cijene. Kada bi mogao.Prihvata se posla koji ne poznaje. . što ću ti meče pokazati! Tako strašno. Ugledavši novac. ljuto! U-u! . ustao.rekao mu je poluglasno... izgledala vrlo mala u poređenju sa čita-vom gomilom. šalje i prsti su se udvojali. od starosti u krstima ukočilo. te ovo.devedeset. . . trebalo da se liječite komprimiranim vazduhom. on bi sa uživanjem spustio glavu na sto.Smiješno! ..O. ali je bojažljivo i podozrivo bacao poglede na Solomona. a ja ću vam. . . sklopio oči da ne vidi lampu i prste koji se pokreću nad gomilom novca i dopustio bi svojim sanjivim mislima da se još više zapletu. Nastojeći da iz učtivosti na gleda u gomilu novaca. klikera i makovnjača.. astma i još koješta.rekao je otac Hristofor i odmahnuo rukom. Dobro je. ali.. kuckao.Koliko imamo svežnjeva po jednu rublju? . osluškivao." Otac Hristofor se zasmija grčevito. do suza. .Nesreća su one! Sada moj Mihailo po svoj prilici spava i sanja da ću mu donijeti ovakvu gomilu para. jer je hrpa od sedam hiljada i osam stotina. da se o meni radi. . eto. . pare! . ali.

dijete? . odmotala tamo neku zelenu krpu i izvukla veliki ražani kolač u obliku srca. . jadna mamica! Kako će tugovati i plakati! Do godine i mi ćemo u školu odvesti našega Nauma! Oh! .govorio je Mojsej Mojseič. . jedi! Ti si ovdje bez mamice. .. .uzdahnula je Jevrejka i podigla oči.A koliko ti mamica ima djece? .. a drugu komoda i brdo svih mogućih krpa. prije nego što je on stigao da se snađe. Vidite: ja sam sluga. brat je sluga kod putnika.On nam je tako bolešljiv. dijete.. a Mojsej Mojseič i Jevrejka su ga gledali i uzdisali..Jadna mamica. raspletene kose. prije nego što je išta vidio. Ušao je u malu sobu u kojoj mu je. Jednu polovinu sobice zauzimala je postelja pokrivena zamašćenim jorganom. svi na mene gledaju kao na psa. ona mu je prinijela ustima komad hljeba namazan medom i rekla: .". Uzdišući neprestano. Ja sam sada šugavi čifutin i prosjak. Ja sam sluga kod brata. mogao bi pomisliti da pod tim jor-ganom leži stoglava hidra..odgovarala mu je Jevrejka. Kuzmičov je upravo završio brojanje novca i stavljao ga nazad u vreću. u crvenoj flanelnoj halji-ni sa crnim tačkicama..Uzmi. a kad bih ja imao deset miliona. Mojsej Mojseič je govorio poluglasno. ali kada bih ja imao pare. putnici su sluge kod Varlamova. Naum.Gal-gal-gal-gal. Otac Hristofor i Kuzmičov su se zgledali. . . veoma debelu Jevrejku. odavde širio po čitavoj kući. .Isto što i svi drugi. Šta radiš? . Zamašćeni jorgan se pokrenuo i ispod njega je izvirila kudrava dječija glava na tankom vratiću.pitao ga je zijevajući i krsteći usta.Kuda ti to putuješ. Jedi. Više nikoga.Kako stoje stvari? . On je jeo. i Varlamov bi preda mnom izigravao istu onakvu budalu kao što je Mojsej pred vama izi-grava.Pa. Kada je ugledala Jegorušku. uopće.".uzdahnuo je Mojsej Mojseič i na njegovom blijedom licu nervozno je zadrhtala koža.Tu-ru-tu-tu. . počevši od uštirkanih sukanja pa do dječijih hlačica i naramenica. Da je Je-goruška imao bogatu maštu. a žena mu je odgovarala tankim tučijim glasom i čulo se nešto kao "tu-tu-ru-tu. dva crna oka su bljesnula i radoznalo se zagledala u Jegorušku. . Naum! . Na komodi je gorjela svijeća. .pitala ga je Jevrejka. . Ni jedan ni drugi nisu razumjeli Solomona.Šta radim? . otegnuto je uzdahnula i. Jegoruška je taj kolač gurnuo u džep i povukao se prema vratima jer više nije bio u stanju da udiše ustajali i kiseli vazduh u kojem su živjeli stanovnici te sobe. nimalo nije dopa-dao med napola izmiješan sa voskom i pčelinjim krilima. za njom treća.. niskim basom. vjerovatno.Sada ti nemaš mamice.Šta je.A zašto bi on bio tvoj sluga? .A na kakve stvari vi to mislite? . pa četvrta. Solomone mudri? . ispod zamašćenog jorgana je izvirila i druga kudrava glava na tankom vratu. On se prema njemu nije odnosio s nekim osobitim poštovanjem i gurao ga je u prljavu vreću bez ikakve pažnje i tako ravnodušno kao da to nije bio novac nego stari papir.U školu . nema ko da te počasti. otegnuto je uzdisala i stenjala kao da je zubi bole.. Kuzmičov ga je strogo i suho pogledao i upitao: ..Samo mene.. iako mu se poslije bombona i makovnjača koje je svakodnevno jeo kod kuće.Jedi. Mo-jsej Mojseič i Jevrejka su prišli komodi i počeli da nešto razgo-varaju na jevrejskom. Umjesto obećanog medvjeda Jegoruška je ugledao veliku. .A-oh! . .rekla je pružajući taj kolač Jegoruški. To savjetovanje se završilo time što je Jevrejka sa dubokim uzdahom otvorila komodu.. zastao dah od nekog ustajalog i kiselog zadaha koji je ovdje bio mnogo jači nego u velikoj sobi i koji se.Ah. i njegov jevrejski govor je ličio na neprekidno "gal-gal-gal-gal.. on se udobno smjestio na sofi i mislima pustio na volju..priupitao je Solomon i slegao ramenima. Otac Hristofor je razgovarao sa Solomonom. Dok su se oni tako savjetovali..upitao je Solomon i pogledao ga tako zajedljivo kao da je time ciljao na neki zločin. . . ona se teško kretala u uskom prolazu između kreveta i komode. dijete .odgovorio je Jegoruška. Varlamov bi bio moj sluga. i nema ko da te nahrani. Kada se vratio u veliku sobu.Dremljivi Jegoruška je ustao i lijeno pošao za Mojsejem Mojseičem da vidi medvjeda. . . Jegoruška je počeo da jede.Zašto? Zato što nema takvoga gospodina ili milionera koji zbog neke kopjejke više ne bi lizao ruke šugavom čifutinu. ona je napravila upla-kan izraz lica.

. nabrajao i uzdisao: .odgovorio je Kuzmičov. sve nešto razmišlja. ali ne mehko i dobroćudno kao obično.. a onda prešao na ton pripovjedača o jevrejskom načinu života i počeo je govoriti sa pretjeranim jevrejskim ak-centom kao što je nekada govorio u šatri.. Jegoruška je otresao glavom i pogledao oko sebe.Izađi! I dodao je još nešto na jevrejskom. Bože moj! Bože moj! Rođeni mi je brat. raz-mišlja.. . zaista.Zaboravlja se .progunđao je poluglasno. vaša svjetlosti! Jegoruška je protrljao oči .polahko. On je uzbuđeno pogledao Solo-mona i svoje goste i opet je na njegovom licu nervozno zaigrala koža. . što mu nikako nije odgovaralo. . On ni mene ne voli.. Bog bi ga znao. nikoga se ne boji. iako je Rus.grubo ga je prekinuo Solomon. . Priđeš mu noću.rekao je strogo.Noću on ne spava. Ni sam ne znam šta da radim s njim! On nikoga ne voli. ni ovce i ne treba da me se boje ljudi i skidaju kape kada prolazim.uplašeno je pitao Mojsej Mojseič oca Hristofora. Takav je on čovjek. u početku je govorio pravilno ruski. ni oca Hristofora nego balansirajući čitavim tijelom da se ne raspadne.odgovorio je Solomon podsmješljivo gledajući u svoje sagovornike. a ja sam svoje pare spalio u peći. Otvorio je oči.Solomone.Ja vama govorim jedno a vi drugo. .Znao sam ja to! . I ništa on ne želi! Kada je otac umirao. u duši ipak šugavi Jevrejin. budalo jedna. . Kraj sofe je stajao stric sa vrećom u ruci. razmišlja..prekinuo ga je otac Hristofor.Ja te poučavam kako znam i umijem a ti se ljutiš. vrskajući i žureći. Meni ne trebaju ni pare. . Znate. Ja sam kupio evo ovo svratiste. on se nešto sjetio onog usam-ljenog i vitkog jablana što ga je danas vidio na brežuljku. ni zemlja. Na čovjeka ne liči.uzdahnuo je otac Hristofor. Mojsej Mojseič je opet uzbu-đeno pogledao brata i goste. . . sačuvaj Bože.. ti je onda promijeni.. je znate. prezrivi smiješak pomiješan s tom sjenkom.. Znači.užasnuo se Mojsej Mojseič pljesnuvši rukama. Ušao je Mojsej Mojseič.. ja sam pametniji od vašeg Varlamova i više ličim na čovjeka! Malo kasnije Jegoruška je kroz polusan čuo kako je Solomon potmulim i hripavim glasom od mržnje koja ga je gušila. kao da se ništa nije dogodilo. izvinite i ne ljutite se. veoma lijepe i punačke ženske prilike u crnoj haljini i slamnom šeširu. a on se ljuti i smije se. nikoga ne poštuje. a ti kao tukac: bla-bla-bla! Čudan čovjek. onako poluglasno.A kako ti to. ko se šegači sa svojom vjerom. izađi! .stenjao je Mojsej Mojseič sa bolećivo sladunjavim osmijehom ne zapažajući više ni Kuzmičova.Ako se tebi tvoja vjera ne sviđa. Otac Hristofor je držao svoj cilindar.. . letimice je vidio Solomonovo lice upravo u trenutku kada je ono tri četvrti bilo okrenuto prema njemu i kada je sjenka njegovog dugačkog nosa presijecala čitav lijevi obraz.. blještave podrugljive oči. Na Jegorušku je puhnuo lahak povjetarac i njemu se učinilo da je proletjela neka velika crna ptica i pored samog njegovog lica uzmahnula krilima. znači.. ali grijeh je izrugivati se.Vaša svjetlosti. budite dobri.. .Nije on pri svojoj pameti. čitav njegov život je u parama i dobiti. sva-kome oči kopa. prekrštenih ruku stajao u uglu i još uvijek se prezrivo smiješio. A Mojsej Mojseič je balansirao kao da mu se tijelo razlomilo na tri dijela pa svim silama nastoji da se ne raspe. Kuzmičov se ljutito namrštio.. a on je svoje pare u peći spalio. ali osim nevolje ništa ja drugo od njega nisam vidio. ostavio je i njemu i meni po šest hiljada rubalja. . takav čovjek! Ah. Kakva šteta. Prije nego što je Jegoruška stigao da sagleda njene crte lica. kakva šteta! Zašto da ih spaljuje? Ako tebi ne trebaju.Vi ništa ne razumijete! . . to je posljednji čovjek. šta li... . svima se ruga. to je Božija volja. oprostite. A o čemu on to razmišlja. Bog mu je oduzeo pamet. .. a Solomon mu je takvu stvar rekao da je on bičem udario i njega i mene. zašto da ih spaljuješ? Najednom su zaškripala vrata na šarkama i zatresao se pod od nečijih koraka. Pa on. .Što vam je on nekakav mamen.A šta je bilo? .Nisam ja još tolika budala da upoređujem sebe sa Varlamovom .nasmiješio se otac Hristofor.Eto. Bože moj! Bože moj! ... kod nas nije čisto! . propao čovjek. vidi se odmah da si glup čovjek . oholi izraz lica i čitava njegova očerupana pojava koja se udvajala i titrala pred Jegoruškinim očima činili su ga sada sličnim ne komedijantu nego onome što čovjek nekad sanja. .nasred sobe je zaista stajala svjetlost u obliku mlade. Mojsej Mojseič je zavrtio prstom na sljepoočnici i nastavio: . A zašto mene? Zar sam ja kriv.. . nego nekako preponizno i nategnuto.. upoređuješ sebe sa Varlamovom? . a zar sam ja kriv? Prošlo je već desetak minuta a Mojsej Mojseič je još uvijek. .. oženio sam se i sada i djecu imam. Solomon se je kikotavo nasmijao i izišao.Mi smo obični ljudi. spreman za put. Nećete mi vjerovati: došao jednom ovamo Varlamov.Molim vas. Ja tebi govorim onako starački . . počeo da priča o Jevrejima. nekome se klanjao i smiješio se. govori gluposti.Stani.. daj ih meni.Varlamov je.Grubijan je i visoko nos diže. . Mojsej Mojseiču! .. nečemu nalik na nečastivog.Ah. Samo je Solomon.Trebalo bi ga nekako zbrinuti ili oženiti.

Eh. sa polucilindrom i gamašama.Jegoruška! Jegoruška! . . oko sto hiljada ovaca i vrlo mnogo novaca. što je pljačka taj Kazimir Mihajlovič! Prije tri godine. taj neuhvatljivi i tajanstveni Varlamov o kome se tako mnogo priča. vidio je nekog lijepog i razvijenog crnomanjastog muškarca. U glavi vjetar. idemo! Neko je. začuli su se užurbani koraci: neko je ulazio i izlazio. Očevidno je bilo da je grofičin dolazak proizveo veoma jak utisak. IV Pa ko je. .rekla je dama. Pričali su.začuo se zvučan šapat dva glasa. Samo Solomon je izišao da isprati putnike. Jegoruška je mnogo toga čuo kod kuće i o grofici Dranickoj. . . naprimjer.Prrr! . gledajući ga kako odlazi. umjesto svratišta vidjela samo nejasna svjetlost. gledao je tako kao da je sa velikim nestrpljenjem očeki-vao odlazak gostiju da bi im se do mile volje mogao smijati. grofica Dranicka . vaša svjetlosti ..Je li ovuda danas prolazio Varlamov? . Pred ulazom Jegoruška je ugledao novu.Od Poljačine ne možeš drugo ni očekivati . I ona je imala nekoliko desetina hiljada hektara. gdje vise slike svih poljskih kraljeva. sjećate se. .pitao je ženski glas. nalazi veliki stoni sat u obliku hridine. a na konju sjedi zlatni jahač koji svaki put kada sat otkucava maše sabljom desno i lijevo.Ustaj. koga mrzi Solomon i koji je potreban čak i onoj lijepoj grofici? Upravo o tom čovjeku je razmišljao sanjivi Jegoruška kad je sjeo pored kočijaša Deniske. .To je grofica Dranicka . najzad.Da. On ga nikada nije vidio. Dragi bucko. kad sam od nje vunu kupovao. mnogo ovaca. . ponovo je sklopio oči. kakva divota! Bože moj. "Ali što je lijepa!" . na toj hridini se propeo zlatni konj sa očima od brilijanata.Nije. o njegovom načinu života i njegovim poslovima Jegoruška je znao samo to da on uvijek "krstari u ovim kra-jevima" i da ga uvijek traže. . koji je kod nje poslovno odlazio. ali je često slušao o njemu i u svojoj uobrazilji ga često zamišljao. Vjerovatno je i Kuzmičov razmišljao o grofici jer je rekao kad su kola već prošla oko dvije vrste: . jer je čak i Deniska šaputao i tek tada se odlučio da osine dorate i da vikne na njih kad su kola već prošla četvrt vrste i kada se. ispred svojih očiju Jego-ruška je spazio crne baršunaste obrve.mislio je Jegoruška sjećajući se njenog lica i osmijeha. prijateljski mu se smiješila i klimala glavom.. ergelu konja i mnogo novaca. pričali su. na Božić serviraju se maline i jagode) i plešu uz muziku koja svira dan i noć.Kakav mio dječak? . Kazimire Mihajloviču.. krupne smeđe oči i nje-govane ženske obraze sa jamicama od kojih se po čitavom licu širio osmijeh kao što se šire sunčevi zraci. misleći da spava.Ako ga sutra vidite. putem je on napola otvorio oči i još jednom vidio onu lijepu ženu u crnoj haljini koja ga je poljubila. ali ona nije "krstarila" nego je živjela na svom bogatom imanju o kome su razni poznanici. da se u grofičinom salonu.Čiji je on? Po-gledajte.odgovorio je Mojsej Mojseič.začulo se sa dvorišta.ludo. Mora da je to bio pratilac te dame. zamolite ga da navrati k meni na trenutak. on spa-va.. on je samo na mojoj kupovini oko tri hiljade zaradio. također šapatom. Najednom. . također.. a i Ivan Ivanič.rekao je otac Hristofor. sasvim neočekivano.ponovio je Kuzmičov. Jegoruška se nasmiješio i. Bilo mu je poznato da Varlamov ima nekoliko desetina hiljada hektara zemlje. .prošaputao je otac Hristofor penjući se u kola. Lice mu je bilo napregnuto od želje da se grohotom zasmije.A nju baš briga. Na kočijaškom mjestu sjedio je uniformisani sluga sa dugačkim bičem u rukama. jedu sve same neobične stvari (naprimjer. postavio Jegorušku na noge i za ruku ga poveo. Kada je prilazio vratima. . Zamirisalo je nešto divno. Svi gosti piju čaj iz srebrenih samovara. I dama je toplo poljubila Jegorušku u oba obraza. zimi. da grofica dva puta godišnje priređuje bal na koji poziva plemiće i činovnike iz čitave gubernije i da čak i Varlamov dolazi na taj bal. daleko pozadi. . Ona je stajala na sredini sobe i. Rekli su mlado . Šarke su na vratima zaškripale. pričali mnoštvo čudesnih stvari. izgleda Deniska. divnu kočiju i par crnih konja.

povedite i ovog momčuljka s vama! Šta da se tu s nama bez potrebe muha? Posadi ga. Čim sunce zađe i izmaglica prekrije zemlju. sada je već pored kola i vi vidite da to nije čovjek nego usamljeni grm ili velika stijena.Jegoruška je nešto htio da razmišlja samo o Varlamovu i grofici.mali i kratkonogi.Tprr! Zdravo.. zato što su na njemu bile velike bale sa vunom. A kada isplovi mjesec. drumom. Jegoruška se probudio i otvorio oči. idemo molokanima! .treba samo dobro potresli glavom. . Nekoliko ruku ga je pri-hvatilo i podiglo visoko gore. gleda nježno i mami te sebi. maglio se i zadržavao samo fantastične likove koji imaju tu prednost što se nekako sami od sebe. a zemlja daleko od njega. Njegov sanjivi mozak sasvim se odri-cao običnih misli. Za koga one kriče i ko ih sluša u ovoj ravnici. U julske večeri i noći ne čuju se više prepelice ni prdavci.. .. Široke sjenke kreću se ravnicom kao što se oblaci nebom kreću.Slušajte. postaje sve veća. U daljini se vide lubanje i kamenje. daleko naprijed protegla se komora oko koje su se muhali nekakvi ljudi. bez ikakvog napora od strane mislioca.. . Dešava se ponekad. Sad mu se činilo da je nebo sasvim blizu. pucketanje. ona se ne miče. Bog će ih znati. ali se. Izmaglica nestaje. vire iz burjana i sve one liče na ljude i izazivaju sumnju. Valjda zato što u sum-raku trava ne vidi svoju starost. izgubila njena ljubičasta boja i čitava stepa je nestala u izmaglici kao što su djeca Mojseja Mojseiča nestala pod pokrivačem. Jegore! Idi!. dnevna tuga nestaje. Sve izgleda drukčije nego što jeste.Momci. a od njene nježnosti vrtoglavica te hvata. braćo. I tada u glasovima insekata. nešto kao za-čuđeno "a-a!" i drijemež odmah nestaje. ali najednom odnekud odjekne oštar i uzbuđen krik neke budne ptice ili se začuje neki neodređen zvuk sličan nečijem glasu. Putem nailaziš na šutljivog starca-kurgana ili kamenog idola koga je ko zna kad i ko ovdje postavio. voziš se pored neke jaruge gdje ima žbunja i čuješ kako ptica koju stanovnici stepe zovu "spljuk". Daljina se vidjela kao danju. u plavom nebu. momci . stepski basovi. iznad zemlje bešumno proleti noćna ptica i počinješ da se sjećaš step-skih legendi. Ivane Ivaniču . shvatićeš zašto je taj topli vazduh tako nepokretan. kriju se iza mogila. Ako pogledaš blijedozeleno zvjezdano nebo na kome nema ni oblačka ni mrlje.Ej.. sladunjavo-otužan i nježan. sve se dobro vidi i čak se mogu razlikovati pojedine stabljike burjana pored druma. i on se našao na nečem velikom. uzmi svoj kaput! .obratio im se Kuzmičov poslovno . i kroz radosni šum čuješ njen tužni i beznadni zov: Pjevaču! Pjevaču! . lijevo je čitavo nebo iznad vidika bilo zaliveno grimiznocrvenim odsjajem i teško je bilo reći da li je to negdje bio požar ili se mjesec spremao da izađe. dva. Kola su stajala. u tom izobilju sreće osjećaš uzbuđenje i sjetu kao da je stepa svjesna toga da je usamljena. Panteleju! Je li sve uredu? . u sumnjivim figurama i humkama. . a mi ćemo vas već stići. Sve češće se usred jednoličnog treštanja čuje nečije začuđeno "a-a!" koje potresa nepokretni vazduh i čuje se krik neke ptice koja još nije zaspala ili u snu bunca. a u nejasnoj daljini. ako se duže zagledate u nju. da ih niko nije opje-vao i da nikome nisu potrebni. Voziš se tako i najednom vidiš kako pored samog druma stoji kaluđeru slična figura.to je sova. E pa. Kroz izmaglicu se vidi sve. Desno.Hvala Bogu. cvijeće više ne miriše.Čifutin je rekao da će Varlamov kod molokana prenoćiti. tu kod sebe na neku balu i nek se vozi polahko. . nekome dovikuje: "Spavam! Spavam! Spavam!" a druga ptica se kikoće ili histerično plače . a konji . Desno su se crnjeli brežuljci koji su. pojavljuju u mozgu i sami iščezavaju .odgovorilo je nekoliko glasova. u letu noćne ptice i u svemu što čuješ i vidiš počinješ da vidiš likovanje ljepote i mladosti. I hvata te neka jeza.Zbogom. Takve nepokretne figure koje nekoga če-kaju stoje na brežuljcima. zašto je priroda tako budna i ne smije da se pokrene: ona osjeća jezu i žao joj je da izgubi makar jedan trenutak života. ali taj miris je zasićen. mekanom i vlažnom od rose.. lijepa i nježna. I u tom likovanju ljepote. noć postaje blijeda i tamna. Putuješ sat. da njeno bogatsvo i nadahnuće uzaludno propadaju. bajki dadilje rođene u stepi i svega toga što si sam uspio da vidiš i doživiš. ona čeka i drži nešto u rukama. Sva kola. Sumnjive figure što liče na kaluđere sada na svijetloj pozadini noći postaju još tamnije i gledaju još mračnije. sve je zabo-ravljeno i stepa već diše punim grudima. jeste li vidjeli Varlamova? .glasno je rekao Kuzmičov. Panteleju. priča raznih namjernika. Miriše sijeno. ne pjevaju slavuji po šumskim jaružicama. zbogom. svjež i topao. tenori i diskanti . dižu se i gomi-laju jedan na drugi fantastični zamagljeni likovi. ali i to sve što ga je okružavalo nije izazivalo raspoloženje za obične misli. u mjesečini. ali u njihovim kricima se osjeća neobično mnogo tuge i jadanja.sve se to stapa u neprekidni i jednolični šum uz čije je zvuke tako prijatno pre-birati uspomene i tugovati: Jednolično treštanje uspavljuje kao pjesma uspavanka. sasušena trava i zakašnjelo cvi-jeće. Da nije razbojmik? Figura se približava. nismo.doviknuo mu je Deniska daleko odozdo. Ivane Ivaniču! ... kako je izgledalo. ali stepa je još uvijek prekrasna i puna života.. napon snage i strasnu žeđ za životom. osobito o grofici. O neizmjernoj dubini i beskrajnosti neba čovjek može da rasu-đuje samo na moru i noću u stepi kada mjesec sija. grebanje. zviždukanje. Ona je strašna.. zaklanjali nešto ne-poznato i strašno. Jegoruška se spustio sa sjedišta.Ne. Vazduh je proziran. iz nje se diže veselo treštanje mladih zvukova kakvo se ne čuje danju. Idi. izgledala su vrlo visoka i široka.Znači. putuješ i osjećaš da toneš u san. duša hrli prekrasnom i surovom rodnom kraju i htio bi da zajedno sa noćnom pticom letiš iznad stepe. Zbogom! . osjenčena večernjom izmaglicom. ali je teško razlikovati boje i obrise predmeta.

. Između kuća i crkve plavila se rijeka a iza nje se u izmaglici gubio vidik. pomiluj! Starac je govorio tako kao da je bilo jako hladno. nego su kao štapovi visile. A možda taj starac nije bio ni strog ni zamišljen. Neka mu Bog da zdravlja.Vi. Opazivši da se Jegoruška probudio. Jegoruška se čvršće uhvatio rukom za konopac kojima je bila vezana bala. Vjerovatno po navici koju je stekao za vrijeme hladne zime. nego pusteni i mrke boje. Ko putuje tim drumom? Kome je potrebna takva širina? To je čudno i neshvatljivo. Postajući sve manji i manji. kurgan ga je zak-lanjao svojom uzvišicom..A. ruke mu se nisu klatile.. junačino! Jesi li ti sin Ivana Ivaniča? . a i koračao je nekako drveno. pazite na njega! .. kao olovni ... "Spavati. on ga je pogledao i.svuda kud po-gledaš u nedogled se pružala mrka i tužna ravnica. Pored posljednjih kola. ponekad je bič stavljao pod ruku i onda je dirigovao objema rukama i nešto gunđao sebi pod nos. ali ne gospodski. ali ne više drumom nego nekuda ustranu. Komora je krenula. isto takav mršav i onizak kao i otac Hristofor. sinovac.Ne. . kada se toliko puta morao smrzavati kraj komore.. nasmiješio se od zadovoljstva.. sinovac. tananih štapića koji su ličili na olovke zabijene u zemlju. usnene suglasnike je slabo izgovarao. Daleko napri-jed bijeljeli su se zvonici i kuće nekakvog sela. Obraćajući se Jegoruški nijednom se nije nasmiješio i izgledao je strog. spavati. sa pre-kidima. pekli su i kuhali . sinovac? A on je dobar čovjek. Kad se okrenuo. momci! Zbogom! . kopci i vrane i ravnodušno posmatrali kako prolazi komora.. Kada se probudio.čuo se odozdo Deniskin glas. Dobar je. Ja to o Ivanu Ivaniču. bila je nedjelja i seljaci su bili kod svojih kuća.. Bio je bos. pa treća. Lakše. đavoli jedni.. Noge su mi bolesne. probudio si se.. za njima druga.mislio je ježeći se od rose.to se vidjelo po dimu koji se dizao iz svih dimnjaka i kao siva prozirna ko-prena lebdio nad selom. bez čizama. Tom svojom širinom ona je kod Jegoruške izazivala nedoumicu i navodila ga na fantastične misli... A ja. a ono je. Znači. Nije više bilo brežuljaka . u dugačkom riđem kaputu. Na žicama su sjedili jastrebovi. Držao se pravo kao da maršira ili kao da je aršin progutao. Gospodi.. poluotvorenih usta.. koračao je sjedobradi starac. Taj nije bio star. Ne želeći ni o čemu da razmišlja. .Kaput i zavežljaj bačeni odozdo pali su pored Jegoruške." . To jest. oni su u blizini sela nestajali iza kuće i zelenila. dobro ugažena i prekrivena prašinom kao i svi drumovi. nastojeći da svojom svjetlošću zalije čitav svijet. mrsio ih kao da su mu se usne smrzle. Pa i čitava okolina nije više ličila na jučerašnju. ali je bila široka nekoliko desetina hvati. ukočenu figuru veoma spuštenih ramena i leđa pljosnatih kao daska. evo.A. skinuo čizme i bos skakućem. kola su zaškripala i krenula. lupkao sebe po bedrima i cupkao nogama. . nema šta. O. Otišao molokanima. junačino..Kirjuha. on je.Budite bez brige.. Umjesto druma. Pored trećih kola išao je čovjek sa bičem u ruci. on je zavežljaj brzo stavio pod glavu. O. i on je nosio cilindar sa širokim obodom. U komori je bilo oko dvadeset kola a na troja kola je dolazio po jedan vozar. napregnuto bacalo svoje zrake na sve strane i čitav vidik zalivalo zlatom. spavati... . ispruživši noge svom dužinom. sa kačketom i čizmama sa opuštenim sarama. Jegoruška je ležao na posljednjim kolima i zato je mogao posmatrati čitavu komoru.. Moglo bi se zaista pomisliti da u Rusiji još nisu izumrli ogromni ljudi koji koračaju kao Ilja Muromec i Slavuj-Razbojnik i da još nisu nestali di-vovski konji. na kojima je bio Jegoruška. to je bila siva traka..Ja se u vas uzdam! .Zbogom.doviknuo je Kuzmičov.. nešto poletno i divovsko. krećii! Zaškripala su prva kola. Minut-dva sve je bilo mirno kao da je komora zaspala i čulo se kako u daljini postepeno nestaje zveckanje kofe privezane za stražnji dio kola. koračajući. Jego-ruška je osjetio kako su se i kola na kojima je on ležao pokrenula i također zaškripala. Jegoruški se činilo da sunce nije na svome mjestu jer je juče izlazilo za njegovim leđima a danas izlazi nekako mnogo više ulijevo. Ivane Ivaniču! Deniska je viknuo na konje. Ali najed-nom je neko ispred komore viknuo: .. u ta kola je upregnuto po šest divljih i bijesnih konja i ona svojim visokim točkovima do neba dižu čitave oblake prašine a tim konjima upravljaju ljudi kakvi se mogu samo sanjati ili zamisliti. preko stepe se pružalo nešto neobično široko. imao je četrdesetak godina. pokrio se kaputom i. Je-goruška je vidio duguljasto crveno lice sa rijetkom jarećom bradi-com i sunđerastom izraslinom ispod desnog oka. poravnao u džepu kolač i počeo da tone u san kao što je to obično činio i kod kuće u svojoj postelji. smrznute i bez čizama je nekako lakše. sunce je već izlazilo. Sljedeći komordžija je imao dugačku.. ali su njegovi crveni očni kapci i dugački šiljati nos njegovom licu davali strog i bezosjećajan izraz kakav se može vidjeti kod usamljenih ljudi koji uvijek misle o nečemu ozbiljnom. još jednom se zadovoljno nasmiješio. samo je njegovo lice bilo preplanulo. koji je više ličio na usječenu kupu nego na cilindar. tu-i-tamo nazirale su se male mogile i letjeli jučerašnji gačci.. Osim ove ružne izrasline imao je još jedno osobito obilježje koje je odmah padalo u oči: u lijevoj ničije držao bič a desnom rukom je mahao tako kao da je dirigovao nekim nevidljivim horom. Ali od svega jučerašnjeg drum je najmanje ličio na jučerašnji. a onda su se opet pojavljivali u ljubičastoj daljini u obliku malih. kako bi ti likovi pristajali stepi i ovom drumu kada bi zaista postojali! Čitavom dužinom desne strane druma stršali su telegrafski stubovi sa dvije žice. do-viknuo mu: . Kao i otac Hristofor. strogo i zamišljeno. Jegoruška je pogledao taj drum i zamislio šest visokih bornih kola kako uporedo jure poput onih što je vidio na crtežima u Bibliji. ježeći se kao od hladnoće.

i on je dao sina na školovanje. Nema ništa gore od iznenadne smrti. Tako je to.. naglas prokontroliše svoje misli: da li su sve tu? Završivši sve o pokajanju. odvezao je sinčića. okrenuo se Panteleju i upitao plačnim glasom: . A kako se zoveš? .. i po surovosti koju je izražavalo njegovo držanje..I Maksim Nikolaič. Tada su. starac koji je dolje koračao nije bio tako strog i ozbiljan kako se moglo zaključiti po njegovom izrazu lica. On je prasnuo u krupan i hripav smijeh i povikao: .. Nema. Jegorije. Izgleda da su se Dimov i crnobradi zastidjeli jer su se glasno nasmijali i. on je pravio samo jedan i zato je izgledalo da on ide sporije od ostalih i da zaostaje. Kada bi jednom počeo razgovor. kada su starac ili vozar sa sunđe-rastom izraslinom pravili po dva koraka.Razbojniče! . Bog joj je i dao takav položaj na nebu. ali momčić nije slab. zašto on ubi smuka? . gotovo ne savijajući koljena i nastojeći da korača što je moguće krupnije.. ne podižući i ne spuštajući ton. bio je obučen u kratki seljački gunj... dobro je to kad neko ima tri pameti.Znači. moli se Varvari velikomučenici.. dabome. pogledao je i pljesnuo svojim štapolikim rukama. i plave šalvare..Djeda. Odvezao... Rođen sam. neki su i stariji od mene.. Pantelej Zaharov Holodov. neka ti pomogne Bogorodica. Ako hoćeš da umreš s pokajanjem. veoma jak i zdrav. svi smo već stari. čovjek sa vezanim licem se sagnuo nad smuka. Bio sam i na selu i u gradu. stvarno. Ona je zaštitnica. -Ne valja. u prsluku i ispuštenoj košulji. Ne znam kako je tamo u njega sa školovanjem. izgleda.. Nema... smuka ubio! A kad bi tebe tako?.. znači da bi svak imao puno pravo da je moli za pokajanje...Da učiš? Aha... One koji su bili još dalje Jegoruška nije ni razgledao.. širokih pleća.....Smuka ne valja ubijati. Sve to što je pričao sastojalo se od međusobno slabo povezanih odlomaka i stvari koje za Je-gorušku uopće nisu bile interesantne. To nije otrovnica. tako je. Smuk. sa crnom širokom bradom. nije ni mislio o tome da li ga Jegoruška čuje ili ne čuje...viknuo je neko. Dobri ljudi. a ja sam mužik. ali je za veoma kratko vrijeme stigao da ispriča mnogo toga. Sveti velikomučenik Jegorije pobjednosac što se slavi 23. a ponekom i tri. Ovaj crnobradi čovjek spadao je upravo u takve sretnike: u njegovom glasu i smijehu osjećala se velika glupost. druga od učenja. lani je dao sinčića na školovanje. svi bili živi i zdravi.Jegoruška. .. .. a dvije još više. prokletniče? Vidi ga. Govorio je tromo. Kada je prestao da udara. najednom se trgnuo..vojnici.mirno je progunđao Pantelej. Ima obična škola. to je smuk . tako je to. očevidno. A grad je lijep.A kuda ti to putuješ? . sav pre-kriven zakrpama.. A umrijećemo svi. Možda je neko i umro. dobar. poslije noći koju je proveo u šutnji.. Prije jedno sedam godina išao sam tamo. Lice mu je bilo povezano krpom a na glavi mu je stršalo nešto kao kaluđerska kapica. Ona. prstom napravio rupicu na bali i od dosade počeo da jede končiće od vune.. to jest kući. samo. Jedna pamet s kojom ga mati rodila. Kažem. Pritrčao mu je još jedan vozar. Dimov ubio zmiju! Bogami! Ima ljudi o čijoj se pameti može tačno suditi po njihovom glasu i smijehu. tako je to. Taj ne samo da lakše živi nego i umire lakše. Makar da liči na zmiju. Iznenadna smrt je đavolu radost. da se ne umre bez pokajanja. hvala Bogu. da im Bog da zdravlja.. Kako se pokazalo. ..odgovorio je Jegoruška. aprila.nije to ništa. ne odgovarajući na negodovanje. on više nije prestajao. . Kada su posljednja kola stigla do mjesta gdje je ležao ubijeni smuk. nizak i plećat. U Slavjanoserbsku nema takve škole za takva znanja..povikao je muklim i ružnim glasom. potrčao ustranu i počeo da udara bičem po zemlji. lijeno su zaljumali prema svojim kolima. Ja. A možda je to on i govorio samo zato da sada..Ja.. on je udarao po nečem živom.. sebi pod nos. E neka.. plavokos. ali nema za visoko školovanje. Mi smo Holodovi. on je počeo da govori o nekom Maksimu Nikolajeviču ispod Slavjanoserbska: .. dobar je momčić.. A moje sveto ime je Pantelej. Umire. a sad ne znam. A i vrijeme je za umiranje. Sudeći po pok-retima njegovih ramena i biča. znači da pred tobom ne bi bili zatvoreni Božiji dvori.. Tako je. spahija od Slavjanoserbska.... brajkane. tridesetak godina star. . možda si čuo. ujutro..... . drugom dvije. Jedan od vozara koji je išao daleko naprijed. Mužik sam i ostao. dobro je to. u Timu. a treća od dobrog života. za prostije dužnosti.. .Momci. Nekom čovjeku Bog da jednu pamet.. i u Timu sam bio...pitao je pocupkujući. Pantelej je mrmoljio i. da. Čovjek koji je drveno koračao i imao povezano lice brzo je zakoračao prema ubijenoj zmiji. voli čovjeka.. Bio je to neki krupan čovjek.Zašto si smuka ubio? Šta ti je on učinio. on je mirno i nedužno stvorenje...Pa to nije zmija. kudrav i. Legao je potrbuške. . a na nogama je nosio opanke od like. plavokosi Dimov je bičaljem podigao sa zemlje nešto slično konopcu i smijući se bacio prema kolima. Braća su mi otišla u grad i postali majstori. pogledao Jegorušku svojim crvenim očima i nastavio: . Starac je počešao čelo. Smrt . tako je to. Ponekom i tri. u Kurskoj guberniji.. Jedna pamet mnogo vrijedi. .Idem da učim .

njegovo lice i vrat su bili crveni kao crveni katun. đavo ga odnio. Jemeljan u svom riđem kaputu stao je između Panteleja i Vasje i počeo da maše rukom kao da su se ona dvojica spremala da pjevaju.ponovio je on koračajući pored Panteleja.odgovorio je starac. On je bio zauzet svojim mislima i da nije bilo Vasje. Prehladio sam grlo. a oni su tikvani.Ja mu sve govorim. . Vozar u riđem kaputu sa sunđerastom izraslinom koji je dirigovao nevidljivim horom. a onda je nastavio: . a Kirjuha ga nije spriječio.Prava nesreća! Čitavu noć pa i jutros sve mi se čini da čujem trostruko "Gospodi pomiluj". Pomahavši malo. promrzle! Eh. zašto ga ubi? .upitao je pištavim i prigušenim glasom. crnobradi Kirjuha je trbu-hom legao na ogradu bunara i u crni otvor uvukao svoju kudravu glavu. a kada legnem i zagrijem se .Kakav naočit kočijaš! Ostani s nama. Vasja se jedi . na trenutak je zašutio. koje smo kod Marinovskog na vjenčanju pjevali. duž komore i preko neba. opisujući saputnicima ljepotu vjenčanog "Gospodi. Što da se jediš? Ubili su ga. ali onako leti-mice i hladno. nije.. .. a Jegoruška je pocrvenio i konačno zaključio da je Dimov vrlo hrđav čovjek. Prvi je kofi pritrčao Dimov. U tom trenutku Vasja je slučajno ugledao Jegorušku. zato je i ubio. Evo Jemeljan .nikada neće dirnuti što ne treba. . čuvši svoje ime. propalica. u nedjelju su počele da svrbe.Petnaest godina sam pjevao. prije tri godine okupao u Donjecu. Lakše mi je kad hodam. jadne moje noge.Ja kako gledam na to .Djeda. on se obradovao i počeo da se smije dubokim i glupim smijehom. . .. Spuštajući u bunar svoju kofu. često je odmicao kofu i Kirjuhi pričao nešto smiješno. spustio je ruku i beznadno kašljucnuo: .Tako je . također.. Dimov je izgledao lijep i neobično snažan čovjek.kao da umirem. koji se spustio s kola i pošao prema bunaru. Ja. i prema tom čovjeku je osjetio nešto slično mržnji.Budala. očevidno. on se gromko nasmijao i povikao: .. tako da je Jegoruška vidio samo nje-gove kratke noge koje su se jedva doticale zemlje. on ne bi ni primijetio Jegoruškino prisustvo.. a Kirjuha je mamlazina. Nije to od hodanja. .. Oči su mu zasijale i postale još manje. tako osjećao i navikao se na misao da samo pijanci i drznici koriste tu slobodu da glasno izgovaraju takve riječi.To je od hodanja . I upravo u tom trenutku Dimov je ugledao Jegorušku.ha-ha-ha i ho-ho-ho.složio se Pantelej. Eh. ramena i dio grudi. Podbočivši se.ja sam propao čovjek. on je izvijao ramenima. bolešljivo i.. a pod-bradak mu je bio crven i nekako jako podbuho... Slu-šajući Dimivljev smijeh. Nikada. Trebalo je da ga spriječi. pomiluj". Dimov je propalica. a onda je. pođe s njima. ni jedne note ne mogu čisto uhvatili. govorio i smijao se glasnije od svih drugih i izgledao je kao da se sprema da jednom rukom podigne nešto veoma teško i da time začudi čitav svijet. ..A smuka ne valja ubijati.rekao je Vasja. Tako je to. Čini mi se sad bih zapjevao. Poznata mu je bila odvratnost sa kojom su se prema tim riječima odnosili njegovi rođaci i poznanici. a ne mogu! Nemam glasa! Razmišljajući o nečemu. lice sivo. neće dirnuti. A ti. gologlav i u košulji raskopčanoj na gru-dima. . nekako mutno.. I Jemeljan je pogledao gore na Jegorušku.A. ko-ga se sinoć sjetio. u sva-kom njegovom pokretu vidio se obješenjak i delija koji je svje-stan svoje vrijednosti. ništa ne razumiju. i samom mu se učinila veoma zanim-ljiva i oštroumna.. Kada se podigao. To su glupi ljudi. Šta se može. On je pio smijući se.Nemam glasa! . . . ruke ga svrbe. a onda se okrenuo i pet ružnih riječi izlajao tako glasno da se orila čitava stepa.Nije...O čemu vi to pričate? . ono mi je u glavi i u grlu. i neka ih đavo nosi. momče. Zato što je pametan čovjek. sjetio se ubijanja smuka. sače-kavši da do njega dođu Pantelej i Vasja. evo. a kako sam se. kudrave kose. Jegoruška nije razumio značenje takvih riječi.Momci.. čak kao da mi je lakše. a kada je Kirjuha duboko na dnu bunara ugledao odraz svoje glave.. i ništa više.... Odjek iz bunara odgovarao mu je na isti način.Jegoruška je sada vidio da su oči tog vozara bile sitme. Njegov obijesni i podrugljivi pogled je klizio drumom. Na vrstu od sela komora se zaustavila kraj bunara sa đer-mom. A meni ti je bez glasa isto što radniku bez ruke. Dimov je..odgovorio je Pantelej.rekao je i rukavom pokrio nos kao da se zastidio. mutne. biva. vunu voziti. a on . Misao o tome da bi se u jednom tijelu mogli spojiti gos-podičić i kočijaš. da se ne jedi. ni na čemu se nije zadržavao i izgledalo je da .. zna se. . zaustavi se i. Jemeljan. Nije prošlo ni pet minuta a on je opet počeo da maše rukom. Nasmijao se još neko. na praznik Gospodnji! . pa se glasno nasmijao i nastavio da razvija tu misao.rekao je . . Vasja. Kada hodam. a i sam je. nemoj da se jediš.. Plav. i šta se tu može.. ne znajući ni zašto. s komorom ćeš putovati. Možda niko u čitavoj Luganskoj fabrici nije imao takav glas.. ali je znao da su to ružne riječi. sve ubija što mu pod ruku dođe.I gospodičić se vozi s nama! . uzeo bič pod ruku i počeo da maše objema rukama. starac je noćas mališana rodio! Kirjuha se zakašljao od gromkog smijeha..

He-he-he! . . majčice-ljepotice .likujući je uzviknuo Kir-juha i zaista pokazao raka. . Vasja je.. strčao niz stanovitu obalu i bućnuo u vodu. V Komora se razmjestila podalje od sela. U njegovim očima prvo su zaigrale zasljepljujuće iskre. otvorio oči. koja je bila plava zato što se u njoj odražavalo nebo. a njeni su se cvjetovi. ne skrivaju se i ne zirkaju uznemireno na sve strane. droplje kako protežu krila i kako otkucavaju svoje "tačke". . kao da ga nešto boli i kao da mu je nešto smiješno.Lisici-ljepotici. Na jednom mjestu je šaša podrhtavala.. Druga obala je bila gusto pokrivena šašom koja se zlatila na suncu. brzo se svukao. a zatim šarene duge i tamne mrlje. pljuska vode i uzvika. A onda je . Posmatrajući Stjopku. a zašto ti piješ iz kandila? . . a onda je još jednom zahvatio pa zavio čašu u krpicu i stavio je u džep. pao je u vodu i duboko utonuo. prskao vodu. On je izronio i. klatila se i pucketala . ničim nije sebe ograničavao i.pitao ga Kirjuha. on je imao izvanredno oštar vid. vjerovatno uopće ga nije interesovalo Jegoruškino mišljenje.Svako na svoj način. Opisavši u vazduhu luk. I Jegoruška se svukao. vjerovatno. On je iz džepa izvadio zelenu čašu za kandilo.začudio se Jegoruška. Kada je dan vreo i kada nemaš kuda da se skloniš od sparine. A Vasja je vidio lisice kako se igraju. Samo je Vasja nešto vidio svojim sivim mutnim očima i oduševljavao se. skromna rječica je odjeknula od brektanja. pa dobro. brekćući i ispuštajući mjehuriće.kako god je htio. osim svijeta koji su svi vidjeli. a na licu se pojavio isti izraz kakav je imao kada je gledao Jegorušku. zahvatio njome vode iz kofe i popio. kad one ne bježe. Kada je komora krenula dalje. ali na vodi. on je žurno opet zaronio i kada je u vodi otvorio oči. Njemu je trebalo samo da baci pogled u daljinu pa da ugleda lisicu. kao da mu se neko straga prikrao i ušicama sjekire ga lupio po glavi. Kao što se Jegoruška kasnije uvjerio. Lice mu se smiješilo i mrštilo kao da ga neko golicao. Nije teško vidjeti zeca koji bježi ili droplju kada leti .. uhvatila ga je i ponijela nazad na površinu vode. zečeve kako se šapicama umivaju. a onda je zaplivao na leđima i od zadovoljstva oči zatvorio. bio vrlo lijep zato što je teško bilo ne zavidjeti mu kada ga je on gledao i oduševljavao se njime.Djeda.to vidi svako ko prolazi stepom . On je vidio tako dobro da je mrka i pusta stepa za njega uvijek bila puna života i sadržine. svoj vlastiti svijet koji nikom drugom nije bio pristupačan i koji je. Na obali je bilo nekoliko vrba. on se nikoga nije bojao. uz bučni smijeh. Ne dajući mu da se dotakne dna i da se zadrži u toj svježini. Vozar Stjopka. osamnaestogodišnji dječak. brajkane: rak! .Golubice moja! Njegov pogled je bio uperen u daljinu. hladna i na dodir prijatna. zeca. oči su mu sijale.vikao je on.traži koga bi onako iz obijesti ubio i s kim bi se pošegačio.odgovorio je starac neodređeno . Kirjuha je kašljao. Svi su počeli da gledaju u daljinu i da očima traže lisicu. Tri puta je zaronio. Zahvaljujući takvoj oštrini vida. . upravo pored njegovog lica blještalo je sunce. Legla na leđa i igra se kao psetance. ugledao je pred sobom nešto mutnozelenkasto što je ličilo na nebo u noći punoj mjesečine.Neko pije iz kofe a neko iz kandila ..Kome ti to? . stojeći . Voda.. na leđima i uživao. nego se zaletio i skočio sa visine od tri metra.najednom je počeo Vasja nježnim i plačljivim glasom.Rak! Pogledaj.. prevrtao se.. A Jegoruška je već čitavom du-šom mrzio njegovu plavokosu glavu. I Pantelej je prišao kofi. jedan za drugim su poletjeli u vodu. glatko lice i snagu. a u sjenci pod kolima je bilo zagušljivo i dosadno. . Dimov i Kirjuha su se brzo skinuli i. ali nisu ništa našli. smiješile se. ali se nije spuštao niz obalu. plivao potrbuške. ti piješ iz kofe. drži ga! Kirjuha se smijao i uživao. bez pojasa i u širokim šalvarama koje su se u hodu na njemu klatile kao zastave. Eto. pij. imao i drugi svijet. neodoljivo je privlačila sebi. I tiha. u crkvi su se začula zvona za liturgiju. ali njegov izraz lica je bio isti kao i na zemlji: glup i ošamućen.Golubice moja. . Ukrajinac. u dugačkoj košulji. sve dok se nije umorio.. kao sočni grozdovi. droplju ili neku drugu životinju koja izbje-gava ljude..to su Stjopka i Kirjuha "trgali" rakove. ali njihove sjenke nisu padale na zemlju nego na vodu gdje su uzaludno propadale.Hvataj ga. ali nije stigao do dna. na zdravlje. smijao se i tako vikao kao da je neko htio da ga utopi. Sunce je peklo kao i juče. a Dimov ga je ganjao i pokušavao da ga uhvati za nogu. . na obali rijeke. obrisao je krpicom.ali ne može svako da vidi divlje životinje u njihovom domaćem životu. Očigledno.dopuštao sebi svakakav raskoš: ležao je na leđima i uživao. opet ga je ona ista snaga ponijela na površinu.da bi uzeo vode sve što se može uzeti . on je izronio i udahnuo vazduh tako duboko da je osjetio širinu i svježinu ne samo u grudima nego i u stomaku. neka snaga. naginjali prema vodi. šum vode i glasno disanje kupača na sluh djeluju kao prijatna muzika. na koga je Jegoruška tek sada obratio pažnju. a vazduh je bio nepokretan i sumoran. . porebarke. unaprijed osjećajući uživanje. sa odvratnošću i strahom je slušao njegov smijeh i smišljao kakvu bi psovku mogao reći da mu se osveti.. .

Jegoruška je doplivao do šaše.hodočasnici. On je čvrsto držao Jegorušku za nogu i već je digao i drugu ruku da ga uhvati za vrat. Za njima je.vikao je Dimov nastojeći da održi mrežu u pravilnom položaju. sudeći po njegovim očima. još trojici momaka su otekle vilice..A.vikao im je Pantelej sa obale.. O nečemu su razgovarali. Čeprkajući u žitkom i klizavom mulju. Lice mu je bilo ozbiljno i strogo.Drži je rukama! . . Dimov i Kirjuha su od dugog kupanja poplavjeli i promukli. On je izišao na obalu i počeo da se oblači. Uskoro se Stjopka vratio sa mrežom. zasukavši košulju sve do pazuha i držeći u ustima njen kraj. Pantelej i Vasja su sjedili na visokoj obali i.Ne trgaj. opet išli prema šaši.. Poslije svakog uspjelog lova on je po-dizao neku ribu i.Stjopka. i njihova su tijela od plavih postala crvena. budale jedne! Idite lijevo! Tamo je pliće! Jednom je iznad mreže bljesnula velika riba. u vodu je gledao ljutito kao da se spremao da je izgrdi zato što se zbog nje nekad prehladio u Donjecu i što mu je ona oduzela glas. Odmah su krenuli po dubini pored trske. ali se Jegoruška. . . . moli mužike da ti daju mrežu! . . svi su uzdah-nuli. spotičući se o bodljikavo kori-jenje.. Od šaše su išli prema drugoj obali. Ne volim. Ja sam ti. izgledao je veoma smiješan. muhe su ih grizle. . razočarani i visoko podižući noge. vitlajući svojim širokim šalvarama. Otišli su od kola do trista koraka...A što se ti ne kupaš? .Boli me. jer mi smo . a drugom se gladio po tijelu.Pogledajte kakva ribetina! Takvih ima već pet komada! Vidjelo se kako su Dimov.Jegoruška je pitao Vasju. vikao: . zaronio i počeo da traži okolo korijenja. radio u tvornici ši-bica. Tamo je zrak nezdrav. znatiželjno ga razgledali. . kao da se gadi i boji da će ga ta ljudeskara utopiti. u ribu! . Jemeljan je go stajao u vodi do koljena pored same obale. a onda.Tamo ništa nećete uhvatiti! . padao i zaplitao se u mrežu. .Ništa nećeš uloviti! . gologlav potrčao u selo. Sa svojim koštunjavim plećkama. Grcajući i kašljući. . napipao je nešto oštro i neprijatno. otrgnuo se od njega i uzviknuo: .Neće dati! . onako nagnut i uplašen od vode. obojica su se praćakali i tako galamili da je to više ličilo na kenjčijanje nego na ribolov.kričao je Kirjuha. .. ali u tom trenutku ga je neko uhvatio za nogu i povukao gore. jednom rukom se držao za travu da ne padne. kako udaraju po vodi i šuškaju trstikom da uplaše ribu i natjeraju je u mrežu. Dimov i Kirjuha su postepeno izišli na plićak i tu je počeo pravi lov.pristao je Kirjuha. našto stavljali u kofu i ponešto bacali. a Dimov je.Samo plašite ribu.. trči u selo.. tamo vukli mrežu. .Eh! . . a sitnom Kirjuhi i više.Budalo! Po njušci ću te lupiti! Osjećajući da to nije dovoljno da bi izrazio svoju mržnju. možda zaista raka..A zašto ti je to brada otekla? . on je porazmislio i dodao: . ali su se smjesta pri-hvatili ribolova. htio je da nastavi sa svojim obješenjaštvom. ali o čemu. a Dimov je šakom udario po mjestu gdje je nestala i na licu mu se pojavio izraz gnjeva. nego je plivao prema Kirjuhi i vikao: . sa odvratnošću i strahom. a onda i to bacali. gospodičiću. Sunce im je peklo u leđa. vidjelo se kako šutke i jedva koračajući nastoje da što bliže priđu šaši.odgovorio je Vasja. Kirjuha i Stjopka svaki put kad izvuku mrežu dugo nešto tražili u mulju. Osim mene. držeći kofu u ruci. a jednom je sasvim istruhnula.Duboko je . kako vuku mrežu. išao Stjopka. tu je Dimovu voda bila do grla..Mora da ovdje ima mnogo ribe. nije se čulo.E-he-hej! Hajde da hvatamo ribu! Momci.Hajde . posmatrali kupače. Poslije sukoba sa Dimovom za Jegorušku je voda izgubila svaku draž.Nitkove! Pasiji sine! A Dimov se.graknuo je Pantelej i udario nogom. ponekad bi nešto što bi dospjelo u mrežu do-davali iz ruke u ruku. đavo te odnio! . Jegoruška je otvorio oči i pred sobom ugledao mokro i nasmijano lice obješenjaka Dimova.Daće! Zamoli! Reci da nam daju Hrista radi. brzo se obukao i..Tako je! Stjopka je izišao iz vode. tako. bljeskutajući njome na suncu.Takva riba vam umače! Ode! Idući ulijevo. više nije ni osvrtao na Jegorušku. on je grcao i ispuštao mjehuriće. . Doktor mi je rekao da mi od toga i otiče vilica. Taj obješenjak je dahtao i. za izraslinom pod okom. kao da ništa nije bilo. objesivši noge. .

njegove mutne oči. sada je izišao iz vode i. Ljudi koji u horu pjevaju tenor ili bas. Jegoruški se činilo da pred sobom vidi nešto drugo a ne čovjeka. Jemeljan ga poprijeko pogleda i reče: . On je pio čaj grickajući šećer i poslije svakog gutljaja bi uzdahnuo. zaboravljajući da spusti košulju.Dajte drugu! Jegoruška je pogledao u kofu: bila je puna. a lice postalo nježno kao i onda kada je vidio lisicu. Jegoruški je postalo dosadno pored njega. Kada je iz oltara izišao crkvenjak sa dugačkim kliještima da gasi svijeće. Tu naviku oni ne zaboravljaju ni kasnije kad prestanu da budu pjevači. Njegov kruti okovratnik. Jegoruška je prišao ikonostasu i počeo da ljubi ikone. Jegoruška je hitro skočio sa zemlje i potrčao prema njemu. a u drugoj su stajale bačve sa katranom i s tavanice su visili hamovi. Okrenuvši se prema Je-goruški. kao neki zid. Njegova otekla brada. Gospodin je bio odjeven u svježe ispeglano tanko odijelo. .nastavljajući da žvaće mirno je odgovorio Vasja. kosa na sljepoočnicama je. prinio ustima i počeo da žvaće. Iz vode je mlada štuka podigla svoju ružnu glavu. a umjesto nje na površini su se pojavili grgeč i linjak. da bar nekako utuče vrijeme..Ne igraj se u crkvi! Zatim se Jegoruška provukao naprijed. Jegoruška je polahko izišao iz crkve i pošao da luta po trgu. Taj zatiljak je bio ravno podšišan i mnogo više nego što treba. a glava je bila podignuta takvom snagom da je izgledalo da se glava može svakog trenutka otkinuti i poletjeti uvis. .Nema. I evo. a naročito oni koji su bar jednom u životu dirigovali. pogledao bi ljude oko sebe. Njegove oči su zasjale. sa bijelim svilenim šalom. i crvene Jemeljanove uši su stršale kao dva lokvanja i činilo se da osjećaju da nisu na svom mjestu. Ispred svih s desne strane na ćilimu stajali su nekakav gospodin i gospođa. ali je teško bilo razabrati nje-gove riječi. On je prošetao duž reda kola. promuklog glasa. gojazna i u godinama. On je dugo razgledao kutije sa medenjacima. pokazaću ja tebi!" .A ja sam ovdje! . A i ribolov se već završio. Bakalin je podigao obrve. Za tezgom. nemojte mi zahvaljivati! Ja to ne volim.Nije to krkuša nego dabrić .Već je puna! ." Oko tog ćilima. slušao je kako hor pjeva.. bliže ikonostasu. Jegoruška je spustio ruku na dno kofe i uzburkao vodu.. Po jednom potiljku. stajao je ugojeni bakalin.mjera mu je bila prazna teglica od pomade. Tu je on vidio zanimljivih ljudi. Radnja je imala dvije prostrane i slabo osvijetljene prostorije: u jednoj se prodavao tekstil i bakalska roba. nagnula je glavu ustranu i gledala tako kao da je maločas nekome učinila neku uslugu i htjela da kaže: "Ah. iz te druge prostorije dopirao je jak miris kože i katrana.vikali su im sa obale.sumorno je progunđao crkvenjak. čovjek širo-kog lica i okrugle brade. neobično oštar vid. . Liturgija se već bližila kraju. također. Slušao je malo. Razmislivši malo i pokazujući na male vjazemske medenjake na kojima se već pojavila buđ. riblji rep u ustima i nježnost sa kojom je on žvakao krkušu činili su ga sličnim životinji. stajali su Ukrajinci.Vasja jede živu krkušu! Fuj! .Šta je to? .Momci .vikao je zadihavši se. Jegoruški se nije išlo iz radnje. zatim bi ustao i ljubio ikone. izišao iza tezge i nasuo mu u džep za kopjejku sjemenki . Pod u radnji je bio poliven i po svoj prilici polivao ga je neki veliki fantasta i slobodoumnik jer je čitav pod bio prekriven šarama i zagonetnim znacima. Izvadio je nešto iz kofe. navikli su da na dječake gle-daju strogo i nedruželjubivo. veoma nesretan čovjek. naslonjen na pult. I Vasja je zavirio u kofu. poznao je Jemeljana. i osjetio je prema njemu veliko sažaljenje. upitao je: . po svoj prilici neki Rus. modra brada. Lice mu je izražavalo potpunu ravnodušnost.obratio mu se Jegoruška.Jesu li već dijelili naforu? . plašljivog izgleda za vrijeme kupanja. ne ustajući sa zemlje. stavivši čelo na nečija leđa koja su mirisala na konoplju. . Od prevelikog dostojanstva vrat mu je bio napregnut. svratio je u radnju nad čijim je vratima visila široka crvena traka. ali u svakom njegovom uz-dahu se čulo: "Čekaj. Iza njih su stajale dvije stolice. On je izvadio iz usta riblji repić. Pred svakom ikonom on se lagahno spuštao na koljena i. trgova i muzika. nježno ga pogledao i opet ga gurnuo u usta. a onda je zijevnuo i počeo da razgleda potiljke i leđa. Stjopka je nešto odgovorao.Pošto su ovi medenjaci? . porazmislio malo i od dosade krenuo prema selu. Za-želio je da mu kaže nešto nježno. štuka je nestala ispod rakova.rekao je trgnuvši ga za rukav. . On se sjetio njegovog dirigovanja. riđem i mokrom od nedavnog kupanja. i sve to što je sada vidio nimalo ga nije interesovalo.Daj mi za kopjejku sjemenki suncokreta! . Dok je on tako žvakao i krckao zubima. Malo kasnije on je već bio u crkvi i. stajao je nepomično kao vojnik koji pozdravlja i visoko je držao svoju modru izbrijanu bradu. potrčao je prema kolima držeći kofu objema ru-kama.pitao je crkvenjaka. nema. . Jegoruška se uopće nije razumio u crkveno pjevanje i bio je ravnodušan prema njemu.. vjerovatno. Jegoruška je ko zna zašto pomislio da je Jemeljan. a pored nje su se koprcali rakovi i sitnije ribe. Posmatrajući taj potiljak i uši. mala ćela i štap odisali su velikim dostojanstvom. bila više podrezana nego što treba.začudio se Stjopka. . U svom životu on je vidio dosta sela. A gospođa. Začulo se krckanje. . Od dosade.. Liturgija je bila završena.

ušao je neki kupac i gazda se. proprali ih i sve iz kofe istresli u ključalu vodu.Djeda.Hoćete li čaja? .Ja sam sinovac Ivana Ivaniča..Čiji ste vi? . Jemeljan.Dva komada . iako je osjećao silnu želju za jutarnjim čajem. Iz tog razgo-vora Jegoruška je shvatio da ti svi njegovi novi poznanici. kakva roba i kako je sve bilo jeftino! Sada su putevi postali kraći.pitao ga je Jemeljan. pogle-davši na vrata preko Jegoruškine glave i pošutjevši malo. sjedio je pored Panteleja. oblizao kašiku i zadovoljno kašljucnuo . . .. Za vrijeme jela je tekao uobičajeni razgovor. Neka ih tamo! ..Ne jedem ja rakove.tri kopjejke. Svi osim Panteleja. Jegoruška je sjeo na sklopivu stolicu i počeo da pije. . Nastala je šutnja. ali ne voli da živi. Stjopka je u vodu sasuo tri pregršti prekrupe prosa i kašiku soli. narod siromašniji. Ali kaša se ipak Jegoruški učinila vrlo ukusnom i podsjećala ga je na čorbu od rakova koju je kod kuće u posne dane kuhala njegova mama.Ej. Bakalin mu je nalio čašu i pružio zajedno sa ogrizenim komadićem šećera.. Kupac.Pa valjda i on hoće da jede! . . s očima crvenim od dima. oni su u koru skupili ribe i žive rakove. uzdahnuo je Kirjuha.tužnim glasom je rekao kupac. Ruski čovjek voli da se sjeća.on je u tu kašu zamakao ne samo ruke nego i rukave. Prije nego što će sa vatre skinuti kotao.. trgovci škrtiji.pitao je Stjopka skidajući kaši-kom pjenu. . Kada su Kirjuha i Vasja završili čišćenje ribe. . On je počeo da jede. ako ima volje da jede.to je značilo da je kaša već gotova. koji je očigledno bio tvrdoglav i svojevoljan. . pocmakao usnama. porazmislio i odgovorio: . upitao je . dajte mališanu kašiku! . . . koji se tek nedavno vratio iz crkve. Htio je još da upita koliko stoji pola kile badema u šećeru i tek što je počeo o tome.Da metnemo slanine? .To nije zob nego pljeva. Pantelej je pričao da je nekad. Neću. . A kakvi su u to doba bili trgovci.. pomahivao rukom i jedva čujno pjevušio promuklim glasićem: "Tebi pjevam. vi.A pošto su kod tebe ovakvi medenjaci? Bakalin je uzeo u ruku medenjak.I mužička hrana će mu dobro doći.odgovorio je Kirjuha. Zatim je podigao drugu obrvu.. . Jegoruška je izvukao iz džepa medenjak koji mu je juče poklonila Jevrejka i upitao: . on je već duboko vjerovao da oko tog kotla sjede ljudi koje je sudbina uvrijedila i ponizila.. u tom pogledu Vasja se najmanje snebivao . dok još nije bilo željeznice. U dimu je stajao Stjopka i velikom zupčastom kašikom miješao čorbu u kotlu. idem Bondarenku! Kada se Jegoruška vratio. on s komorom išao u Moskvu i Nižnji Novgorod i toliko zarađivao da nije znao šta će s novcem. na obali se već dimila mala vatra. imaju nešto za-jedničko što ih čini sličnim: sve su to bili ljudi sa prekrasnom prošlošću i vrlo hrđavom sadašnjošću. Jegoruška to još nije znao i prije nego što je kaša bila pojedena.upitao je.složio se Jegoruška malo nerado.Pa zar je to zob? . Kaša je mirisala na riblju vlagu. To su vozari kuhali sebi ručak.upitao je bakalin nalivajući sebi čaj iz crve-nog bakarnog čajnika.kopjejka.Dva komada . .Ima raznih Ivana Ivaniča . hljeb skuplji. zatim je probao. Pantelej je sjedio postrani i žvakao hljeb. sjeli su oko kotla i počeli da posluju kašikama. stalno je nezadovoljno odmahivao glavom i poleđuške se povla-čio prema vratima.. sve je . Odveo je kupca u prostoriju gdje je mirisalo na katran i dugo je nešto razgovarao s njim.Naša hrana je mužička!.uzdahnuo je bakalin. to je sramota... pogledao ga sa svih strana i podigao obrvu.strogo se oglasio Pantelej.Ovakvi? .odgovorio je starac i gadljivo se zakrenuo. prihvatio posla. a prema sadašnjici su se odnosili gotovo sa prezirom..Zašto? Riba će svoj sok pustiti . Nešto postrani. svaki čas se u prekrupi susretala riblja krljušt. nego je stajao pored samog kotla i gledao u njega kao u neku jamu. Pred njima je ležala mreža prekrivena muljem i algama. rakovi se nisu mogli kašikom zahvatiti i ljudi su ih pravo rukama vadili iz kotla. . što ti ne jedeš? . ali nije sjeo." Dimov je lunjao oko konja. ostavivši svoju čašu ustranu.. Dali su Jegoruški kašiku. a na njoj se svjetlucala riba i puzali rakovi. Bakalin ga je uvjerio u nešto i počeo da mu sipa zob u veliku vreću. svi do jednoga su o svojoj prošlosti govorili sa oduševljenjem. bez obzira na razlike u godinama i karakterima.Pa može. . sjedili su Kirjuha i Vasja i čistili ribu.

A sada se on pretvorio u muzika i živi od milosti svoga brata koji ga šalje sa svojim konjima i za to uzima polovinu zarade.. Zatim je zamislio mrtvu mamu. mirna noć i oni su mogli da bezbrižno sjede kod kuće na nebu. cupkao nogama. Zvijezde. gospode. U Slavjanoserbsku. iza te crvene mrlje sve je izgledalo neprozirno crno. Vidio je kako se palilo večernje rumenilo i kako se kasnije lagahno gasilo. ali čim je navršio dvadeset godina.Ti. Vozarima je svjetlost udarala u oči. kad se nađeš s njima u četiri oka i nastojiš da shvatiš njihov smisao. kako se izmaglica spušta na zemlju i kako se zvijezde pale jedna za drugom. Jemeljan je pričao da je ranije služio u Luganskoj fabrici.. Kirjuha i Vasja su išli u jarugu po vodu.. A momčić je dobar. u Orel sam otišao. Ti si.. mada je bila mjesečina. ali se predomislio. Jegoruška je mislio na baku. Oko ponoći vozač i Jegoruška su opet sjedili pored logorske vatre. ništa ne čuje. hranićeš oca i majku. udarao se po bedrima i nešto gunđao. nema takve škole koja bi veću pamet davala. oca Hristofora. i oni su vidjeli samo dio druma. Zamislio je baku u tijesnom i tamnom sanduku. nema šta.. U njegovim grudima je planula teška zloba protiv tog mangupa i on je odlučio da mu pod svaku cijenu učini neku pakost. provodio se i nije znao za tugu. koje već hiljadama godina gledaju s neba. Dimov je prestao da jede i namrgodio se.. Dok se burjan razgarao. vrućina je.. Kada dugo netremice gledaš u dubinu neba. Sjetivši se oca..Djeda.Odvezli su dječaka na školovanje. onda ćemo krenuti. Lezi..Neka. Sutradan su samo kosti našli.. Sada se ne može. koja sada spava na groblju pod višnjama. na-puštenog. tvoja volja.. a kako je tamo s njim.. Dimov je bio sin bogatog seljaka. Oh... kako su je zatim pokrili poklop-cem i spustili u grob. Čovjek počinje da se osjeća beznadežno usamljen i sve to što je ranije smatrao kao blisko i rođeno postaje beskonačno daleko i bezvrijedno. . uoči samog Bogojavljenja planula je kuća. Jegoruška je opet htio da pođe u selo.. želeći da ga nauči na posao i bojeći se da se kod kuće ne razmazi. Marija je iskočila.jaruga je.Vidio je Jegoruška kako se nebo po-stepeno tamni. zijevnuo je i legao pored starca.gunđao je Pantelej. sada malešan. Jegorije. u mraku su se u obliku brda neodređene forme jedva primjetno ocrtavala kola .. Poslije ručka svi su otišli kolima i polijegali u sjenku. znači.postalo sitno i do krajnosti jadno. U njegovoj uo-brazilji najednom je baka oživjela i. . kola su tiho škripala i klatila se. .. u vazduhu je kao i juče treštala stepska muzika. kome je već bilo vrijeme da umre. zove upomoć i. koračao je dolje i vodio razgovor sa svojim mislima. U Orel. sjetio se potmulih udaraca grumenja zemlje o poklopac. noću. anđeli-čuvari su se razmještali za počinak. ali se i po njegovom golobradom licu vidjelo da je i on ranije živio mnogo bolje. danje protekao sretno.Zar se može u kapi jesti? A još mi je neki gospodin! Jegoruška je skinuo kapu i ni riječi nije rekao. počeo je da ga šalje na vozarenje kao samohrana radnika.. Jedino je Stjop-ka šutio. nerazumljivo nebo i izmaglica koji su tako ravnodušni prema kratkom ljud-skom životu. oni su nestali u mraku. kažem.. hoćemo li skoro krenuti? .. . Ali ma koliko da je nastojao da sebe samog zamisli u tamnom grobu. bespomoćnog i mrtvog. zakrivajući vidik svojim zlatnim kri-lima. Mene nije bilo. Kirjuha je služio kao kočijaš kod nekih dobrih ljudi i smatrali su ga u čitavom okrugu najboljim vozačem trojke. A Pantelej.. nevjerniče. Odrašće.. njegov strogi i kruti otac. imao izvandredan glas i odlično čitao note. Ja.. . I ja sam imao dječicu..pitao je Jegoruška starog Panteleja.. momče! Uskoro se ispod kola začulo hrkanje..rekao je grubo. oni ti pritiskuju dušu svojom šutnjom. opet umire. skini kapu! . onda se ko zna zašto misli i duša stapaju u svijest o usamljenosti.. ali više nije osjećao ukus niti je čuo kako su se za njega zauzeli Pantelej i Vasja. ocu će pomagati. ali se sjetila da u kući djeca spavaju pa je potrčala natrag i izgorjela zajedno s dječicom. Tako je to. Jegoruška je ležao na leđima i gledao u nebo. ona za sebe lično nije dopuštao mogućnost da može umrijeti i osjećao je da nikada neće umrijeti.. Odsjaj vatre pružao se po zemlji kao velika treperava mrlja. bila negdje nedaleko. ali se stalno čulo kako zveckaju kofama i pričaju . .Kad Bog da.. nastala je tiha. Nema. Vasja je nekad radio u tvornici šibica... ali su izgorjela.. IV Komora je čitav dan prestajala pored rijeke i krenula je tek kada je sunce zalazilo.. ona udara u poklopac. Jegoruška je opet ležao na bali. na pamet ti pada ona usamljenost koja svakog od nas čeka u grobu i suština života ti izgleda očajnički i užasno. najzad.. groficu Dranicku i Solomona.. a dolje je išao Pantelej. to je tačno. baku koja je sada bila napuštena i bespomoćna. Stavivši ruke pod glavu. Tako je Bog odre-dio. ... ali kada odrasteš. Poštuj oca svog i majku svoju.. I žena i djeca su izgorjela. daleko od kuće.. to nikako nije uspijevao... ne shvatajući gdje se nalazi.. živio je i uživao.. on se sjetio kako je ona ležala u sanduku sa bakarnim petparcima na očnim kapcima. On je ispod oka pogledao drugove i svoj pogled zadržao na Jegoruški. bio pjevač. dobra je to gospoda. iznemogla od užasa..

nalili su pun kotao i postavili ga na vatru.zgužvavši je u hrpu. ali grešnima ni broja nema. . Odnekle. a u mraku je. . Odavde se ne vidi.Mnogo . Usamljeni grob pred-stavlja nešto tužno.. su-morna i zamišljena.nastavio je zijevajući. Svi su se odmarali. ... Stjopka je sa svojom škrbavom kašikom u ruci zauzeo svoje mjesto u dimu pored kotla i.. Kada su se Kirjuha i Vasja vratili sa vodom. trojica od njih su kasnije umrli. trava je još ružnija i čini se da i zrikavci obzirnije zriču. četiri vrste bez ruke trčao i našli su ga na nekom brežuljku kraj samog Kurikova. a koscima je to dobro došlo. Dok još nije bilo vatre i dok se moglo daleko vidjeti.ispustio dušu. Dobar je bio. .Mnogo. Ne može izdržati a da se pred rajom ne pokaže u boljem svjetlu. prije tridesetak godina.. Tih opakih ljudi.Mnogo je opakih ljudi na svijetu . taj trgovac.. Eto tako. zašto je onaj krst tamo? . glavu na koljena oborio kao da se zamislio.pitao je Jegoruška.Sve je išlo dobro. dopro je tužan krik ptice: "Spavam! Spa-vam! Spavam!. drumom. Dimov je ležao potrbuške i. Jegoruška je primjetio da se isti takav star i nakrivljen krst nalazio i s druge strane druma. .. .. i upamtili to. obojicu su svukli sa druma. . Zapucketala je suha trava . nemaš šta reći. sačuvaj Bože. Sjećam se.rekao je Kirjuha. zatim na Dimova i upitao je: . vaše gospodstvo. vozio sam trgovca iz Moršanska. čas opet zablistalo.nerado je rekao Dimov. išli su da prodaju ikone. pričaju. nalazio se nakrivljen drveni krst. Gurnuvši ruke u džepove. recimo.. pa bi se njegovo lice čas prekrile sjenkom. Taj trgovac je bio dobar čovjek. Dimov se digao na koljena i protegao se. A u Rusiji nisu konačišta kao u ovom kraju. . Stari je popio malo više i počeo da se hvali kako nosi mnogo para.. Svi su pogledali u krst i opet je zavladala tišina. dabome.rekao je Pantelej..potvrdio je Pantelej. posmatrao je vatru. čim je svanulo . A u to vrijeme u taj han su kosci dolazili na spavanje. umro. jednom.Jest.Ja . zaustavimo se mi i nije loše. Zna se. jer i trgovac je dobro kosom kosio." . pa i on poče da čisti. kosci su na njih kosama navalili." Trgovci su.. ubili su. putovali mi zaustavili se da konačimo u nekom svra-tištu.rekao je Jemeljan.Našli su ga po krvavom tragu . a možda i više. ne znam.. .Gospode. Spasi i pomiluj.Nešto oko sto rubalja... vjerovatno iz jaruge. Carice nebeska..Ja. Odsjeli su tu nedaleko u hanu što ga sad Ignjat Fomin drži.nastavio je Dimov .. ....Jesu.Čitav je . Nastala je šutnja. Svetih i pravednih sam vidio mnogo. da to nije ovo mjesto gdje su kosci trgovca ubili? Dimov se preko volje pridiže na laktove. Moj trgovac je u sobici a ja .Kažu da su para malo našli. to je. zgrabio je od jednoga kosu.. . I nema takvog namjernika koji ne bi pomenuo tu usamljenu dušu i koji se ne bi osvrtao na grob sve dok on ne ostane daleko pozadi i prekrije ga izmaglica. Manje je dosadno.. jer ovo je mjesto zabito. sanjarsko i poetično. polahko vozili. Vatra je planula još jače.. Čuči. tamo gdje se drum spajao s poljem. a kad su bolje pogledali . o nečemu razmišljali i bacali pogled na krst na kome su poigravale crvene mrlje. zajedno. mnogo! ..Malo . Jegoruška je stao pored Panteleja i gledao kako vatra guta travu. a sina na drugu stranu. Kako je toj duši ovdje u stepi? Tuguje li ona noću kad je mjesečina? A stepa pored groba izgleda tužna. Kirjuha i Vasja su se vrzmali malo dalje i skupljali burjan i brezovinu za vatru. Stjopkina sjenka je skakutala po njemu. ... poduprijevši glavu ška-rama.Čitavu silesiju sam ih ja vidio za svog života. Pantelej i Jemeljan su sjedili jedan pored drugoga i šutke o nečem razmišljali.. . promakla sjenka od krsta. pored kola. sušara na dobrim imanjima. Stjopku je obavio crni dim. Pantelej je pogledao na krst. S druge strane druma ima još jedan krst. . Samo su te sušare malo više.. nadvladali jer ih je bilo osmero..nastavio je poluglasno.uzdahnu je Pantelej.. Sasjekli su trgovce tako da od njih čitavog komada nije ostalo. otac i sin.trgovci se spremili na put a kosci s njima. Izgubili su mnogo krvi. trgovci su ti hvalisavi ljudi. naočit i s parama. kad su završili svoj posao. Dvadesetak koraka od vatre.. "Hajdemo...... .. gleda-jući zamišljeno u vodu... I eto tako. Kirjuha je tu travu gurnuo pod kotao.. Čuli oni kako se trgovac hvali. ...potvrdio je Pantelej i primakao se vatri s takvim izrazom kao da ga je jeza hvatala. da ne bi polupali ikone. ali čim su trgovci stigli do ovog mjesta. oca na jednu. stao je da čeka da se pojavi pjena.sa balama i konji.. Sin je bio junačina. a i opasnosti je manje.Djede. Carice nebeska! . pa je taj. pogleda na drum i odgovori: . Jednome je trgovac otfikario ruku.Sutradan...Mikola. Čuje se kako on šuti i u toj šutnji se osjeća prisustvo nepoznatog čovjeka koji leži pod tim krstom. Tamo su avlije pokrivene kao staje ili.Trgovci.. . Ali oni su. je li čitav...

. Priđem bliže. steglo. . Potom skočim s krova i potrčim drumom koliko imam snage. veli..U prozor? Mora da je neki svetac ili anđeo. Ehe! Znači. Trgovac im je od radosti tri stotinjarke poklonio. to je Božija volja i ne bojim se smrti. braćo. Šta je to? Koliko sam znao. Pet vrsta sam u jednom dahu projurio.... ja se pomolim Bogu pred spavanje i pođoh da pro-đem avlijom. Stići ćete.... Gledamo mi ikone i molimo se. . molimo se tako žalostivo da mi i sada suze teku. braćo pravoslavna.. a možda i više. pa dobro.selo..Pogledam ja unutra. a zatim zakopavali da ne bi traga bilo.. i radnike su podgovorili.. povezali ih i vlastima predali.Jesi li pripremio salo? .. stvar nije čista. kao odavde do kola. on će nas prvi prijaviti. a gazdine ruke su pale. probudim ga polahko i kažem: "Ti.. pa kad mu je pamćenje oslabilo. dobri ljudi. znači. zasukali rukave i oštre dugačke no-ževe. Kirjuha je oprezno gurnuo snopić burjana u vratru. počnem da skidam slamu sa strehe. tako i tako.. toj svjetlosti. "Braćo pravoslavna. ali tu je avlija pokrivena!.. Petar Grigorič. podijelićemo.. ali sve me nekako neki strah podilazi. Šta da se radi? Trknem ja do trgovca... kažem ja." Kako ćeš tu da vičeš? Nama se od straha grlo. lahko bismo preko nje prešli... Prolomimo kapiju na svratištu.. Probudim ga i kažem: "Tako i tako. Isto tako smo se zaustavili u jednom svratištu.." On poblijedio i pita: "Pan-telej. Tu su Božiji prsti! Pantelej je pričao još koješta i u svim njegovim pričama podjednaku su ulogu igrale "nožine" i podjednako se osjećala tvorevina mašte.. ne mogu da spavam. šta da radimo sada? Kod mene je mnogo sirotinjskih para.. pomolite se Bogu. Domaćini su zlo naumili.. Usred podruma desetak ljudi u crvenim košuljama. Pritrčim ti jednoj kući i počnem lupati u prozor. A noć mračna. nema tu šta da se razgovara!" Ja i trgovac kleknemo. "E..pitam je ja. Oni su. dobri čovječe! Nevolja. Znači. veli.. ali samo.... i svijeta okolo mnogo.. ali je jedno bilo čudno .bjelaska svjetlost. Gazda zaključa vrata pa kaže: "Putnici. u razbojničko gnijezdo. . veli.Odakle onda ta svjet-lost? Obuze me neka sumnja." Samo što je on počeo da se oblači.. Možda Bog neće poželjeti da ucvili siro-čad. Svi su davno pospali. htio sam da živim.. tiho. braćo čujem ti ja: tup! tup! tup! Neko se prikrada kolima: Promolim glavu i gledam ... On u sobi a ja kod konja. A gazdarica nas gleda i kaže: "Vi. pljačkali narod. vaše gospodstvo. Kad. jer mi to iz nevolje činimo. Domaćini. ne možeš ni tamo ni ovamo. odlučili da mene ubijete zato što ste se polakomili na moje pare.... nije nam do vike. A mi ti brže-bolje u avliju. U trgovca je bilo mnogo para.. veli.. Nastojeći da ne remeti tišinu. Baš u času kad je gazda uhvatio trgovca za bradu da mu.. rekao bih dobri ljudi..kliznemo bez traga. ali stvari slabo stoje. mnogo je nas trgovaca zaklano po prenoćištima.. a sada. Bogu hvala.stoji žena u samoj košulji. ne boj se. Nosili su neko kolac.. trgovče.. Legnem ja na zem-lju i pogledam... muž i žena.. velim.Još jednom sam isto tako putovao s jednim trgovcem. nemoj da se plašiš. strah me da upropastim sirotinjske pare..šapatom je pitao Kirjuha. pomiluj i spasi.. pa to ti je.... domaćini su već odavno legli a osim mene i trgovaca nije bilo drugih gostiju. veli. mra-čan i sumnjiv. Udario je neko u prozor i povikao: "Petre Grigoriću. Niko drugi nije mogao biti.... A ako počnete da vičete. njihova kuharica. Kažu da su kasnije u tom podrumu našli čitavu silesiju ljudskih kostiju. Svejedno je. Dobar bješe čov-jek.. mog kočijaša da ubijete? Zašto da on zbog mojih para podnosi muke?" I tako to on žalovito govori! A gazda će ti njemu: "Ako mi njega.. . i šuti. noć je. a ja sam tada bio još mlad. Hoće da ubiju tvog trgov-ca.upitao je Dimov.A ko je to lupao na prozor? .." Dobro. pomiješao do-življeno sa izmišljenim i više nije mogao da razlikuje jedno od drugoga? Sve može da bude. veli... Da li je on te priče čuo od nekoga ili ih je sam nekad izmislio. ubili jednoga ili dvo-jicu.kod konja i sve je kako treba.. i vidim . uplaše se i vatru tabanima. veli ostavimo živa.. Ne skidajući očiju sa Panteleja..nad samom zemljom prozorčići sa rešetkom. zaplačemo i počnemo da se Bogu molimo. napolju nije bilo ni žive duše. Sama sam čula kako se gazda i gazdarica sašaptavaju.. braćo..u sobu ulaze gazda i gazdarica i tri radnika. nije srce uzalud žigalo! "A ko si ti?" . a kasnije su ih u Moršansku dželati pogubili. vidim .nastavio je Pantelej opet onako poluglasno i ne trepćući. sažalio se.. Kad tamo. srce mi nešto osjeća! Osjeća. Eto tako... Gospode. radni." Šta tu da se radi? Kapija je zaključana.. Sačekavši da burjan prestane pucketati i šištati. Trgovac zaplaka i kaže: "Ljudi pravoslavni! Vi ste.Pričekaj malo.Majko Božija .. starac je nastavio: . razbojnici su već svoje noževe naoštrili i spremili se da kolju trgovca... Sad ću.. vrata se otvoriše i imaš šta da vidiš . upregnemo i . Petre Grigoriču. nego se pomoli Bogu.. Ostani ti ovdje.Sabrali se seljaci i pošli sa mnom.. ženo?" A ona se trese i sva je izobličena.. krećemo!" Vide domaćini da je neko došao po trgovca. jesi li tu? Spremaj se. pa ko vele .... sjećam se kao danas. najednom je neko iz dvorišta udario u prozor! Nama su se noge potkosile." Probudio sam sve..." E. Baš kostiju. Stjopka je otrčao prema kolima i ubrzo se vratio sa omanjom drvenom zdjelicom da u njoj miješa svinj-sku mast. taj trgovac. nemojte nas na ovom svijetu po zlu spominjati i ne molite Boga da nas kazni. ljubazni. a tamo podrum. ali. kao da se bojao da on ne počne da priča bez njega. na kući.. velim ja. kažem. Po nožinu." Molili smo se tako. trgovče. velik podrum. Voda je već ključala.. neću vam dati ni da se pomolite pred smrt. nisam ja ni prvi ni posljednji.. .. On spominje dječicu. kažem.. "E. . Na buretu fenjer gori. da me niko ne čuje. Što se tiče moje duše. Izađem ja iz kola i pođem do trgovca. neko konopac a neko vile. "Ja sam. nožem preko vrata mahne. Pola grijeha je što i čitav. velim.... .Zvao se. veli. i odmah u podrum.. Da ali je tu neka ograda. pogledam i čitavim tijelom mi žmarci prođoše. I kapija je otvorena. plakali i plakali i Bog nas je uslišio.. Ali zašto vi. Popnem se ja na svoj tarantas i tiho. napravim rupu i izvučem se napolje. E.... među razbojnike.on je sada za vrijeme čitavog putovanja otvoreno davao prednost izmiš-ljenom i ako nije govorio o doživljenom.hajde. i Stjopka je skidao pjenu. viče.. Kad smo izišli iz avlije. Pa neka bude. Oni su šutjeli i gledali u njega.. da se naspavate. Znači. a ja ću dotle možda nešto smisliti. nekako mi nije dobro. oblačite se. "Ustaj.. nema šta. Sve petero drže u rukama po nožinu.... a meni je pet dukata dao i za uspomenu zapisao moje ime.. kažem ja... Carice nebeska! Gledam . velim. "Šta je... uskoro i ustajati treba. Pantelej je završio priču i pogledao svoje slušaoce.. ... Prođem ja tako malo. pa bježite od nesreće dok ste još čitavi. zapali smo u bandu. bosa.. Najednom.... Zapali smo.. ne dajte da propadne hrišćanska duša. Napolje.. velim.. znači. Sada je Jegoruška sve primao za čistu istinu i . dok je još vremena. prsta pred okom ne vidiš. Pomolim se ja Bogu i Bog me pouči.. a samo ja ležim u svojim kolima i kao neka buljina ne sklapam oči.. Seljaci su ih pokupili sve koliko ih je bilo. Molite se Bogu i tačka.

bezbeli. isto tako du-gačka.On je starovjerac . ali će i on ošutjeti. samo je Pantelej sjedio postrance i jeo kašu iz drvenog čanka. Neznanac je spustio pored vatre ono što je držao u rukama . Život je strašan i čudesan i zato. . . . neko se nakašljao. kakav je u mene osmijeh!" Zatim je koraknuo prema vatri. toliko potcjenjuje svoj bogati život da svaki put.rekao je Vasja.Šta je? .odgovorili su mu šapatom Stjopka i Vasja i pri tom su gledali kao da govore o nekoj slabosti ili tajnom poroku.. nego prije svega . sve je na njemu izgledalo dugačko i samo mu je šija bila tako kratka da je izgledao pogrbljeno..vjerovao je svakoj njegovoj riječi..bila je to ubijena droplja . . usred te tišine. . Neko je žurno išao. nožinama i čudesima. . . dobrodušan i blag osmijeh kao kod djeteta koje se probudilo. A trgovci nisu hrđavi ljudi.Izvolite! . tamne bale. Kad su ga bolje sagledali.. . dugačke ruke i dugačke noge. Svi su jeli iz kotla.Po noći hodaju samo oni što ih zemlja ne prima. .E-en-o-ga! Jedva se bijeli. Da li je vatra tako zatreperila ili je to bilo zato što su svi htjeli da prvo vide lice tog čovjeka. Tamo kuda je gledao Vasja nije se vidjelo ništa osim mraka: svi su osluškivali.. tek ispalo je tako čudno da su svi pri prvom pogledu ugledali ne lice i ne odijelo. Jedući sada kašu svi su šutjeli i razmišljali o tome što su maločas čuli. Svi su šutjeli i razmišljali. Bio je to visok Ukrajinac koji je imao dugačak nos.. Oni su mučeničkom smrću umrli.Ne. Najednom su se začuli koraci.zastidjeli su se svog straha. Sitnom je ne obori. Začulo se kako pod nogama toga šušti trava i pucketa burjan. Gledajući ga. Svi su kosimice pogledali u krst..pitao je Dimov..Gdje ga vidiš? . ne dopušta. kada sjedi tako pored vatre. nasmiješio se još vedrije i rekao: . I kašika mu je bila drukčija .Prijatno.Ide li drumom? . poljem. ali kuhana je..Nešto nosi .A šta će nam ona? Ona je pečena dobra. tako tvrda da ni zagristi ne možeš. . ona će u duši slušaoca uvijek odjeknuti kao stvarnost i možda će samo učevan čovjek s ne-povjerenjem pogledati. U rukama je držao nešto veliko.pitao je Dimov. Kupite.A zašto da hoda? rekao je Pantelej. čovjek kome su izgorjela i žena i djeca. bijelo i na prvi pogled čudnovato.rekao je Dimov..Ide neki čovjek .Krupnom sačmom. vidjeli su da je neznanac čovjek tridesetih godina.. Najednom se. s očiju je spala koprena i vozari su najednom ugledali čovjeka.odgovorio je Vasja. ma kakvu strašnu priču da ispričaš u Rusiji i ma kako da je ukrasiš razbojničkim gnijezdima.Velika ptica! Čime si je to ubio? . Poslije onih strašnih priča niko nije želio da govori o običnim stvarima. a kasnije mu se činilo čudnovato da čovjek koji je za svog života prošao čitavu Rusiju. Svi su prišli droplji i počeli da je razgledaju. Vasja ispravi. treperava svjetlost kao da se rasturila. Kada je iz mraka ušao u krug svjetlosti. ali se niko nije vidio iza svjetlosti vatre. nimalo lijep i sasvim neupadljiv. . uopće. Najzad su se koraci začuli sasvim blizu. jedan od onih zaraznih osmijeha na koji je teško ne odgovoriti također osmi-jehom. Bio je odjeven u čistu bijelu košulju sa vezenim okovratnikom. prostranstvo i sudbine ljudi koji su se skupili tu oko vatre.. u bijele šalvare i nove čizme i u poređenju sa vozarima izgledao je pravi kicoš. braćo! . Ovamo ide.. Krst pored druma.upitao je Dimov. ali se koraci nisu čuli.Pantelej mu je odgovorio u ime svih. koji je mnogo vidio i znao. zagledali se i najednom su se zasmijali . . on se zaustavio kao ukopan i pola minute je gledao u vozare kao da je htio reći: "Pogledajte. braćo! Za dvadeset kopjejki ću je dati.A možda to po stepi hoda trgovac što je ovdje pokopan . . Čitava minuta je prošla u šutnji. uperi svoje mutne oči u jednu tačku i na'uli uši.i još jednom se pozdravio. ili šuti ili priča nešto čega nije bilo. sve je to već samo po sebi bilo tako čudesno i strašno da je i fantastičnost izmišljotine ili bajke tu blijedjela i stapala se sa životom. Jegoruška se sjetio čašice od kandila i tiho je upitao Stjepku: "Zašto to djeda sjedi odvojeno?" .. a iza leđa mu je virila puščana cijev.njegov osmijeh.od čempresovog drveta i sa krstićem. Bio je to neobično dobar.

ne jedem. Rekla je da će se do ručka vratiti. nasmija se i opet odmahnu rukom.rekao je Pantelej..Dobro je to! . dobro žive.Znači. mislio na nešto veoma prijatno. tako je pametna i razumna da joj u čitavoj guberniji među običnim narodom nećeš ravne naći. pa i lice čisto . živa. Ne spavam.rekao je Pantelej..A ko si ti? .Bože moj.rekao je crveneći se i premještajući pušku na drugo mjesto.Sada me voli i neće bez mene. Konstantin je odmahnuo rukom i zavrtio glavom.. izgleda. šteta! Trebalo bi da je odnesem gospodi na imanje.neću! I šta da radiš? A ako se pravo uzme . a. tako voli da se smije i da pjeva. . u glavi sve neke misli.petnaest vrsta! Neznanac sjede.. nasmija se i planu. htio je da nastavi sa razmišljanjem. ali u glavi mu se plelo nešto nerazumljivo. i pošašavio. . . ..Dobro je imati ženu. taj nasmiješeni čovjek nije osjećao ni ukus kaše jer je žvakao nekako mehanički i lijeno.Otišla je u Demidovo materi! . da svisnem.odgovori Konstantin. . Zavolio je. oženio sam se. oni bi dali pedeset kopjejki. Neznanac nije čuo to pitanje. brzo vadeći kašiku iz usta i posmatrajući sve radosno i začuđeno. .. Sve od ručka ovako hodam... on se premjesti. . Konstantin je protrljao oči. Odijelio sam se. Kao da mu je bilo nezgodno da tako sjedi.. ali je daleko . I posao sam zabacio! Tako mi se bilo smrklo da sam htio da idem u Demidovo i da se kao nadničar najmim samo da njoj bliže budem. voliš je. I šta vi mislite? Bog me ubio ako lažem.ponovio je Konstantin ne slušajući Panteleja. pravi barut! Uz nju mi glava ko sat radi. Dali su mu kašiku. . . Ja u Rovnu.upitao ga je Dimov. braćo.ponovio je Dimov. Danas je osamnaesti dan kako sam se vjenčao. Izmučio sam se! Mati je vračaru zvala.. a ja sam star. a mnogo sam i lijep . iz Rovna. uskoro će mi trideset. tri puta sam tamo nedjeljno pješačio samo da je vidim. . Tri para volova i dva radnika drže. čovječe! .Ama jedi ti. Eto. To je Bog blagoslovio. A kako je to bilo! . .. i minđuše. idem u grad u kočijaše.Pitam te: ko si? .. i medenjake.Živiš li s ocem ili sam? .nastavio je Konstantin ne slušajući ga. pogledao u vatru i nasmijao se. . da Bog sačuva! Htio bih da je vidim. a ona već otišla. kao da sam ošamućen. . . evo kao da sam nešto izgubio i kao budala lutam po ovoj stepi.Tako je dobra i draga . ona u Demidovu. skinu pušku i stavi je pored sebe. a on po stepi luta .Mlada žena kod kuće spava..Ne.Držim pčelinjak i tovim svinje...Je l' ja? .zar sam ja za nju? Ona je mlada.. ali i oni.nasmijao se Kirjuha.. a bez nje... Vjerovatno. a ona . i on je počeo da jede. i pola puda meda.Tri godine sam oko nje oblijetao! Prvi put sam je vidio na vašaru u Kalačiku.Konstantin Zvonik. i nemam snage da izdržim. da Bog sačuva! Tako je dobra i draga.. . nije htjela da pođe za mene! . ali mu je smetala radost što mu je titrala na licu... .. i smrtno se zaljubio.Nije htjela da pođe za mene! .Čudan čovjek! Konstantin se trže kao da ga neko u ranu dirnuo. Kako ću se ja s njom porediti! Možda samo time što smo imućni. želeći da odmah pokaže da se on razlikuje od ostalih seljaka. prinoseći ustima čas punu. Šaljem joj prosce.Takva domaćica.Nije! Otišla je materi na dva dana! Bogami. A? Uh. . Ovog mjeseca. otišla je i ja sam kao neženja. Konstantin je požurio da doda: .brada šiljata.. . znam ja! Znam ja nju. a u isto vrijeme nešto ga je neodoljivo gonilo da s nekim podjeli svoju radost. . a ona u Demidovu. umoran.E. . Sad sam oženjen!. pa ne samo da nije odgovorio nego nije ni pogledao u Dimova. nije ona kod kuće! .rekao mu je Kirjuha. došlo mi da vičem. po-slije Petrovdana. Nije bio pijan.. lijepa.Sutra će se vratiti. Bilo ga je stid da tuđim ljudima otkriva svoje privatne misli. eto. .. Otišla je.Pa je li ti dosadno? . I.puno nekih čvoruga. kako ne bi bilo dosadno? Tek što sam se oženio. Bahramenkovi.. A teško joj je.prenuo se nepoznati.Bože. dvadeset i pet vrsta jedno od drugog. čas sasvim praznu kašiku.. sada sam živim. a ona meni: neću! Vragolanka! Onda sam ti ja i ovako i onako. a otac je desetak puta htio da me tuče. Znači nije suđeno! O prazniku pođem u Demidovo da je posljednji put vidim. Izgledao je sanjiv. a što je živa. Četiri vrste odavde... tako sam se ja tri godine mučio i najzad odlučio: neka je sve triput prokleto. smiješio se i žmirkao od vatre i.. vragolanku jednu! Rekla je da će se sutra do ručka vratiti.gotovo da viknu Konstantin podižući ton i mijenjajući položaj.pitao ga je Dimov. . .

I Jergušku je obuzela zebnja. ti Jermeni. oko dvije vrste od komore.. .nastavio je Konstantin. Dimov se obrazom naslonio na ruku i tiho zapjevao neku tužnu pjesmu. kakvo je ono selo? . Vozari i Konstantin su sjedili pored njih tamni i nepomični i činilo se da ih je sada bilo mnogo više. popeo se na bale s vunom i legao. on bi se.Tamo Jermeni žive. a onda se zagrcnuo i zašutio. Tiha. svima je postalo teško na duši i svi su priželjkivali da i oni budu sretni.hajde da zapjevamo nešto pobožno! Suze mu udariše na oči i on ponovi stavljajući ruku na srce: .rekao je Pantelej. Od čitave vatre ostala su samo još dva crvena oka koja su postajala sve manja i manja. Gledajući tog sretnog čovjeka. Sjetio se njenih obrva. ... . sjedeći na ko-začkom ždrebetu pored prvih kola. Svi su se zamislili. vjerovamo. zjenica. momče. a s one strane druma nejasno se ocrtavao drugi krst. on je stajao neko vrijeme a onda je sjeo. po njegovom koraku i po pokretima njegovih ramena vidjelo se da i njega muči strepnja i čežnja. bilo je rano jutro. da klima glavom. A sada je. a ja evo. ..Djede. utoliko je na mjesečini postajalo sve vidnije.. jermenska sela . Konstantin se sanjivo nasmiješio i počeo da ga prati svojim tankim glasom. vjerovamo. . Sjetio se nešto grofice Dranicke i pomislio da je. podupro glavu šakama. razgovarao je nešto sa Dimovom i Kirjuhom. A kako i da se sjetiš? Tada je to bilo kao da voda iz oluka lije. a negdje daleko.odgovorio je Pantelej. počeo da pokreće laktovima i prstima... Ne mogu da izdržim! Konstantin je nespretno izvukao noge ispod sebe. Stepski odjek je prihvatio njegov glas. Niko nije htio da pjeva. Svi su sada vrlo dobro shvatili da se pred njima nalazi zaljubljen i sretan... da otvara usta.Braćo . vidjele se bale vune. a oko tih kućica nije bilo ni dvorišta ni drveća.. oči i svaki njegov pokret izražavali su sreću punu strepnje. vragolanka. nije znao kako da sjedne i šta da radi da ga ne bi zamaralo obilje prijatnih misli.molećivo se obratio družini . možda. . momci. kočije i sata s jahačem. . a neki čovjek u bijelom kačketu i odjelu od jeftine sive tkanine. vesela i lijepa žena. On nije nalazio sebi mjesto..Konstantin zabaci glavu i prasnu u takav sitan i veseo smijeh kao da je upravo nekoga lukavo nasamario.vjerovatno je i tamo neko kuhao kašu. bez nje po stepi lutam.Zbogom.. Naprijed.. njegovo dahtanje je postajalo sve muklije. beskrajno sretan čovjek. .upitao je Jegoruška. a za te riječi me zavoljela!. ali iz njegovog grla se čulo samo hripavo i bezvučno dahtanje. Pjevali su tako pola minute i pre-stali. sa zado-voljstvom i oženio njome kada to ne bi bilo nezgodno. materi otišla. I zavoljela me! Tri godine me nije voljela.Pozovem je ja ustranu i možda cijeli sat sam joj govorio razne riječi. Dok su vozari uprezali konje. Konstantin je obilazio oko kola i u mislima se divio svojoj ženi. ..pitao ga Dimov. i očima i čak svojom čvorugom. "Naša majka Rusija cijelom svijetu je gla-a-va!" . Kada se Jegoruška sutradan probudio. Jemeljan se trgnuo. topla noć spuštala se na njega i šaputala mu nešto na uho.Dižite se. Dimov se digao. Zašto se ljudi žene? Zašto su žene na ovom svijetu? Jerguška je postavljao sebi ta nejasna pitanja i dolazio do zaključka da se muškarac. a ona s momkom pored rječice . braćo! . Dobar narod. Vatra se već gasila.Ja ne umijem . i Jemeljan je sam zapjevao.najednom je divljim glasom zapjevao Kirjuha. dobro osjeća ako kraj njega stalno živi umiljata. pjevao je strasno i patnički i što je više naprezao grudi da iz njih istisne bar jednu notu.rekao je Konstantin. bez prestanka: ta-ta-ta-ta-! A sada ne bih mogao ni riječ da kažem. Ne mogu da sjedim kod kuće.Hvala za čast! A ja ću opet prema nekoj vatri! Ne mogu ovako! On se uskoro izgubio u sumaglici i još dugo se čulo kako korača u pravcu svjetlosti da bi i tamo pričao ljudima o svojoj sreći. vrlo prijatno živjeti s takvom ženom. a onda se opet digao i sjeo. i glavom.Gledam ti ja. .Riječi? I ne sjećam se više. . Gledajući u Konstantiha. Oba krsta su se sada podjednako vidjela. i sunce još nije bilo izišlo.. Davši duši oduška pred tuđim ljudima. Posmatrao je nebo i mislio o sretnom Konstantinu i njegovoj ženi.Ono su ti... daleko na drumu svjetlucao je crveni plamičak .Braćo! Hajde da otpjevamo nešto pobožno! . Komora je stajala. . Počeo je da maše rukama. rude na kolima i konji koji žvaću.doviknuo je kad je komora krenula. Sada se već drum vidio u svoj njegovoj širini... tiho prošao pored vatre... I pošla je za me. .Vrijeme je da se kreće! . njegov osmijeh. gleda ga smi-ješeći se i hoće da ga poljubi. a njemu se činilo da se to ona lijepa žena naginje nad njega. on je najzad mirno sjeo i zamislio se gledajući u vatru. Nije više treperila svjetlost. ispružio se po zemlji. Pošao je prema svojim kolima. On je pjevao i rukama. I što se vatra više gasila. ponio ga i činilo se da se sama glupost na teškim točkovima počela kotrljati po stepi.A kakve su to bile riječi? .. bijeljeli su se dugački oniski hambari i kućice crijepom pokrivene. a i crvena mrlja već se suzila i potamnjela.

Bože moj! . pomisli samo! . još pijetli ne pjevaju.. brate moj.rekao je Pantelej. pregledao papire i slegnuo ramenima. njegov konjić.Poslao čovjeka u selo po nekakav spis. Varlamov iz te knjižice izvadi neke papire.. Varlamov je već bio star.Dozvolite da Stjopku pošaljemo! Jemeljane. Varlamov nije skidao očiju sa sela i nešto je govorio. dobar je to čovjek. Varlamovljev konj najednom poče da se vrpolji kao da je njegov jahač postao teži. VII .. uvijek su bili prisutni strah i bojazan da neće naći Varlamova.ježeći se od jutarnje svježine.. . vjerovatno da se pravda. dok je njegov konjić nestrpljivo stupao a jedne noge na drugu. pored poslovne suhoparnosti. Zatim on okrenu konja nazad i. koji stalno "kruži" i koji ima mnogo više novaca nego grofica Dranicka.... Svi su imali ozbiljan izraz lica. ... stari! Varlamovljev razgovor sa konjanikom i prijetnja nagajkom izgleda da su ostvarili mučan utisak na čitavu komoru. da će zakasniti i da će mu izmaknuti dobra cijena. Trebalo je Stjopka po-slati! .Mora da je to njegov glasnik . a on je već na nogama..Jegoruška se brzo digao.. ne odvajajući po-gled od spisa. Pregledavši papire. samo je njegov konjić udostojio Jegorušku svojom pažnjom i pogledao ga krupnim. .Strog je stari. Ne-eće! Halal mu vjera. .Djede. skide kapu i pruži Varlamovu nekakvu knjižicu. . . obeshrabren gnjevom moćnog čovjeka. zategnuo je uzde svom konjiću i pogledao na selo.doviknuo mu je Pantelej ski-dajući šešir. konjanik zaustavi konja. teško je bilo prepoznati tajanstvenog i nedostižnog Varlamova koga svi traže. kola. . pročita ih i povika: . kao da je pogađao misli svoga gospodara. . on je kao ptica pojurio prema komori. a njega nema.. ma kako obična bila njegova sopljašnost. Njegovo lice sa sijedom bradicom. kleknuo i pogledao na bijeli kačket. ništa od onoga što je svojstveno sitnim ljudima koji zavise od drugih nije se zapažalo ni na licu ni u pojavi Varlamova.Kako je to.Čovjek u sivom odijelu završio je razgovor sa Dimovom i Kirjuhom. ipak se u svemu. osjećalo da je svjestan svoje snage i da je navikao na vlast nad stepom.... ne čekajući njegovo naređenje. trgnu se i pojuri drumom... otpozdravio je razvlačeći: . Taj neće propustiti posao. gologlav i spustivši uzde.A gdje je Ivančukova cedulja? Konjanik je uzeo nazad knjižicu. razgledajući papire u knji-žici. . Drugi bi spavao ili kod kuće sa gostima na-klapao.Gubi se! . i tražio je dopuštenje da još jednom odjaše u selo.Užas kako je strog! A tako . bilo je crveno. Taj čovjek je sam određivao cijene. Kad se približavao zadnjim kolima. . onaj isti poslovni fanatizam. vikni neka Stjopku pošalju! Najzad se iz sela pojavio konjanik.. Eto. zemlja se drži. . on je to primijetio i.Neka ga Bog pozivi. Nagnuvši se sasvim uštranu i mašući nagajkom iznad glave kao da učestvuje u ja-hačkom nadmetanju i hoće da sve zadivi svojom smjelošću. a možda i više. Varlamov gurnu knjižicu u džep. pa čak i u načinu kako drži nagajku. ali i on sasvim ravnodušno. I Varlamov se trže. stajao je kraj prednjih kola i šutio i kao da još nije vjerovao da mu je dan započeo tako loše. Jegoruška je napregnuo oči da ga bolje vidi... taj Varlamov. Tako je to. Prolazeći pored Jegoruške.dobar čovjek. koji je sjedio na ružnom konju i razgovarao sa mužićima u vrijeme kada svi čestiti ljudi spavaju. .Zdravo.prodera se i zamahnu nagajkom na konjanika. pođe korakom duž komore.govorio je Pantelej gledajući u selo. on ga nije ni pogledao. Dobar je. vlažno od rose i prekriveno plavim žilicama... Pantelej se poklonio Varlamovu..gunđao je Pantelej. dobar je gospodin. nikoga nije tražio i ni od koga nije zavisio. uzdahnuo je Pantelej također gledajući u selo. počeo je da nešto govori.Varlamov.. Na takvim ljudima. a on ti po čitav dan po stepi kruži. Konjanik. Ali ipak kakva se razlika osjećala između njega i Ivana Ivaniča! Kod strica Kuzmičova. U omalenom sivom čovječuljku obuvenom u velike čizme. glupim očima.pitao ga je Jegoruška. Semjon Aleksandrič. a ko je ono? .Ima on tih glasnika stotinu. obično rusko preplanulo lice. ono je izražavalo istu poslovnu suhoparnost kao i lice Ivana Ivaniča..Nema šta. . Stigavši do prvih.Semjone Aleksandriču . . Neće nikoga bez razloga na-pasti. ..

i daleka munja koja je svaki čas sijevala u daljini . Znajući iz iskustva. Činilo se da je priroda nešto predosjećala i da je to mučilo.Neću da imam posla s tobom. još ti se ni mlijeko na ustima nije osušilo. Kakav je utisak izazvao njegov krik . On se užasavao i u očajanju pitao sebe kako je i zašto dospio u ovaj nepoznati kraj i među ove strašne mužike? Gdje su sada stric.Kako si ti to mene nazvao? . a od dnevne žege ga je boljela glava. Pantelej i Vasja se umješaše i počeše da savjetuju Dimova da se ne svađa bez razloga. Sjedi na crkvene stepenice i pjevaj: "Udijelite siromahu. Dimov je od dosade počeo da zadirkuje drugove. Pantelej je samo uzdisao.Ti si gori od svih! Ne mogu da te vidim! Poslije toga je trebalo da potrči prema komori.Diram li ja tebe? .. Bog vam pomogao!" Eh vi! Jemljan ošutje.pogan? Je li? E. . Jegoruška. sada je os-jetio kako je u vazduhu najednom postalo neizdrživo sparno i kako mu plamen vatre peče lice: htio je da potrči što brže u mrak prema kolima. . nikada se to ranije s njim nije dogodilo.Pjevač. koji je već odavno zamrzio Dimova.Kako? Ja .rekao je gledajući ljutito u Jemeljana. Njegovo lice se najednom smanjilo. a već hoćeš da komanduješ. zastidio se i. A što ako te za uho uhvatim? Jegoruška je osjetio da se zadiše. . a Jemeljan je molećivo i upitno pogledao u Panteleja. Dinov je ležao potrbuške. Bio pjevač pa već uobrazio da je gospodin! Mnogo je takvih pjevača koji po drumu milostinju prose! . ali su ga zlobne i nemirne oči tog mangupa vukle sebi. otac.Tako svak može da pjeva. Mjesec je izišao neobično crven i natmuren kao da je bolestan.Mama! Mama! I ti ljudi. to je sve što mogu da kažem . .Izvalio se.Šta si me se dovezao? . i prvi se gura sa svojom kašikom! .Budala si. i sjenke oko vatre.sve mu je to sada izgledalo tuđe i strašno. Vasja i Stjopka su skočili i potrčali da je traže. evo ti! Idi pa je traži! Dimov je istrgnuo iz Jemeljanove ruke kašiku i bacio je daleko ustranu. a ja bih tebi pokazao tvoju uobraženost! . Ovaj put se od samog početka u svemu osjećala neka neodređena tuga.Prase. On je sa još većom mržnjom pogledao bivšeg pjevača i rekao: .okrenu se Jemeljan gledajući ga isto tako ljutito. izraz lica mu je bio gadljiv kao da je ta slamka zaudarala. zalupao nogama i povikao prodorno: .nastavljao je obješenjak uz prezrivi osmijeh. Hristofor i Deniska? Zašto ih tako dugo nema? Nisu li ga zaboravili? Pomisao da je zabo-ravljen i bačen na milost i nemilost sudbine izazvala je u njemu jezu i on se tako uplašio da je nekoliko puta htio da skoči s bale i da glavačke i bezobzirce potrči .Kako je samo pohlepan! Samo gleda kako bi prvi sjeo kod kotla. Bilo je zagušljivo. Kada je kaša bila gotova.Na ovom svijetu ti ćeš u paklu gorjeti! Tužiću te Ivanu Ivaniču! Ne smiješ da vrijeđaš Jemeljana! . izgledao je ljutit i umoran. Vasja se žalio da ga bole vilice i proricao je nevrijeme.I sljedeće noći vozari su se zaustavili i kuhali kašu. čvoruga. Većeras pored vatre nije više bilo one jučerašnje živahnosti i pričanja. nemoj molim te! .. Kirjuha. šutio je i žvakao slamku. žalio se na svoje noge i sve započinjao razgovor o drzovitoj smrti. Sve je mučila neka tuga i govorili su nehajno i bez volje. teturajući je potrčao prema komori. Zamo-rila ga je lagahna vožnja.upitao je Dimov usprav-ljajući se zakrvavljenih očiju. Nemoj da dižeš nos! . čime se najčešće završavaju takvi razgo-vori. a on nije mogao da se pomakne s mjesta i nastavljao je: . pogani jedna! . i svi su mnogo pili i nikako nisu mogli da utole žeđ. . i zvijezde su bile natmurene. Strasno je želio da mu kaže nešto što uvredljivije. Jemeljan nije mahao rukama nego je nepokretno sjedio i sumorno gledao u vatru. a sada se najednom zatresao.prošišta Je-meljan.. . Ležeći na bali vune i plačući. izmaglica je bila još gušća a vidik još tmurniji.To što se prvi kotlu guraš. naboralo i zadrhtalo i bivši pjevač je zaplakao kao dijete. Ali na Dimova je njegova šutnja razdražujuće djelovala.Ma šta si me se dovezao. . .Ah. zato je koraknuo prema Dimovu i rekao mu zadišući se: . Jegoruška je bio izmučen. .on nije vidio.podsmjehnu se Dimov.plano je Je-meljan. on je mlatarao rukama i nogama i šaptao: .Udrite ga! Udrite ga! Najednom su mu suze udarile na oči.. i tamne bale vune.

Čulo se kao da neko daleko pređe preko limenog krova. I samo kada je šaputao: "Mama! Mama!" . .rekao je tiho.Jegorije.viknuo je neko sprijeda. ugasili vatru i šutke počeli uprezati konje. odmah je bljesnula i negdje u daljini. jer je lim muklo odjeknuo. . Mora da je i vozare obuzeo neki strah.Jegorij.Čama me mori! Gospode! A ti se ne ljuti. Dimov je jednom nogom stao na točak. Mjesečina se zamaglila kao da je postala prljava. a.Ah. ali pomisao na tamne i strašne krstove koji će mu se neizbježno naći na putu i na munje koje su sijevale u daljini zadržavala ga je na mjestu. Jegoruška je kle-knuo i pokrio se hasurom. Jegoruška se pridigao i pogledao oko sebe.. Vjetar je s fijukom jurnuo po stepi. . .. Kao neka zbijena masa polahko se primicao strašni oblak: na kraju su mu visile velike crne tralje. nije se vidjelo ništa osim blijeska munja. Kad je Jegoruška pobjegao od vatre. Misleći da će istog trenutka udariti kiša. suhu travu i perje. .pitao je Jegoruška. Kovitlajući se tako i dižući sa zemlje prašinu. Dimov je prišao Panteleju i tiho upitao: .rekao je prolazeći pored njega... .Ide sa svih strana! .Hajde. zvijezde su se još više natmurile i vidjelo se kako su krajem druma nekud nazad žurili oblaci prašine i njihove sjenke. va! .Kako mu je ime? .. Sada je jasno i razgovijetno zabrundao grom..viknuo je Kirjuha. miris kiše i vlažne zemlje.Hasura! Kada udar kiša.Jera! . Oni su nabrzinu večerali. ..pitao ga je Jegoruška. ote-zao je Pantelej ne čujući Jegoruškino pitanje.. . razuzdano se zavitlao i s travom podigao takvu huku da se od nje više nije čula ni grmljavina ni škripa točkova.. on je skočio s kola i rekao: . .Čama me mori! Zatim je.Naš život je težak i beznadan! Desno je bljesnula munja i. da se pokriješ. ali na njemu više nije bilo onog zlobnog izraza. Taj traljavi i razbarušeni oblik tog crvenog oblaka davao mu je nekakav pijan i raspojasan izgled. kao da se u ogledalu odrazila. kao očnim kapcima. Jegoruška se pre-krstio i požurio da obuče svoj dugački kaput.odgovorio je Pantelej. a onda su poluglasno i prigušeno počeli razgovarati o nečemu što se približava i da se treba što prije spremiti i umaknuti od njega. udri! Jegoruška ga je začuđeno pogledao.A. Po njihovoj užurbanosti i iskidanim rečenicama moglo se vidjeti da pred-viđaju neku nesreću. Lice mu je bilo blijedo. . tromo zaljumao duž komore ponavljajući nekim plačnim ili zlovoljnim glasom: . Čama! Najednom je vjetar puhnuo tako snažno da umalo iz Jegoruškinih ruku nije istrgao i zavežljaj i hasuru: hasura se trgla. kao da je neko šibicu kresnuo. gomilale su se na desnoj i lijevoj strani vidika. . On je puhao sa crnog oblaka i nosio sa sobom ogromne kovitlace prašine. koja je lijepila oči. Jemelja . oni su prvo dugo šutjeli. I.Šta je to? .bilo mu je nekako lakše..Pante-le-ej! . Njeno crnilo se spuštalo udesno kao da je otežalo. Prije nego što će krenuti.cupkajući nogama. uhvatio se za kono-pac kojim je bila vezana bala i popeo se. Jegoruška je ugledao njegovo lice i kudravu glavu. ne sačekavši da ga Jegoruška udari ili da mu nešto kaže. Daljina je već primjetno pocrnjela i ne bi prošla ni jedna minuta a ona bi. uzmi! . hoće li to oluja? . promakla je blijeda fosforna traka i ugasila se. Vjerovatno su vjetrovi letjeli pored samog cmog oblaka i mora da im je bilo strašno! Ali kroz prašinu. poletjela na sve strane i počela da udara po bali i Jegoruškinom licu. u tom trenutku je bljesnula munja.Neka.Djede. Na lijevoj strani. noge moje bolesne. umorno i ozbiljno.Čama me mori! . . . ozeble! . gegajući se i pokrećući ramenima.. sada su se po svoj prilici ti vihori dizali do samoga neba..doviknuo mu je Pantelej pružajući mu nešto veliko i tamno. .ponovio je Dimov. udri . gazeći jedna preko druge.drumom nazad. takve iste tralje. I činilo se da je taj neko bos prešao preko krova. Između daljine i vidika s desne strane bljesnula je munja tako jarko da je obasjala dio stepe i mjesto gdje je vedro nebo graničilo s crnim oblacima. bljesnula blijedom svjetlošću.od prednjih kola čuo se Dimovljev uzvik i po njegovom glasu moglo se zaključiti da je on opet počeo da se ljuti.

koji se ničim nije pokrio. spoticao se i stropoštao se negdje kraj prednjih kola ili daleko pozadi uz gnjevno i oštro . To su bili ljudi ogromne veličine. pružala se prema mjesecu.Ne čuje se! .odjeknulo je nad njegovom glavom.a! Aha. Činilo se da su tužni i utučeni.jasno je treštao grom. prolomilo nebo. ali i tamo je sada bio isti takav mrkli mrak kao i na kolima.. U nadi da će oblak možda proći. kao da su razumjele jedna drugu. Pri blijesku munje činilo se da se komora ne kreće. počele su o nečemu da razgovaraju brzo. Njihova mađijska svjetlost prodirala je kroz zatvorene očne kapke i ledila čitavo tijelo. išli su oborenih glava i teškim korakom. Ali djed ga nije čuo. Velika i hladna kaplja pala je na Jegoruškino koljeno. svjat. Njegove oči su se nehotice otvorile. slična šapi s kandžama. on se četveronoške i klizeći dlanovima po bali. gorostasi! . da ni na što ne obraća pažnju i da čeka da se to sve završi. kao da je od grmljavine ogluhnuo i oslijepio od munja. na bali i dolje na zemlji bijesnu i valjda pet puta zatreperi zasljepljujuće oštra svjetlost. valjao se nebom.Djede. Jegoruška je odlučio da čvrsto zatvori oči. Možda oni nisu ni išli za komorom da nanesu neku štetu. pogledao je kosimice tamo gdje je bio mjesec. A munje su u mraku bile toliko bjelje i sjajnije da su ga oči zaboljele. ni sebe. istog trenutka opet zatutnja grmljavina. i Jegoruška je ugledao novu opasnost .. . okrenuo nazad. on se povio i zadržao dah u očekivanju kada će mu na potiljak i leda početi padati krhotine. zakotrljala se po nebu zdesna nalijevo. isto tako zaglušan i užasan. Ona i hasura. ali se u tom trenutku nešto posulo i zabubnjalo po drumu.zovnuo je Jegoruška. on se čitavim tijelom nagnuo naprijed da bi sobom zaklonio koljena koja su najednom postala mokra: uspio je da sakrije koljena. Drumom su tekli potočići i skakali mje-hurići. voda mu je curila u rukave i za ovratnik. koračao je isto onako drveno kao i uvijek visoko podižući noge i ne savijajući koljena.Pantelej! Djede! "Trah! Tah! Tah!" .. sve vozare. najzad.A. Šta da radi da ih ne vidi? Jegoruška je odlučio da se okrene nazad. Jegoruška je klečao ili. Jegoruška nije vidio ni Panteleja.ispolni nebo i zemlju slavi tvojeja. Sada nebo nije više grmjelo. Jegoruška se hitno okrenuo naprijed i. na njemu se nisu zapažali ni strah ni nemir. svjat. mokrim rukavima i mlazovima niz hasuru. kao da se plašio da ga neko prati. Kada je kiša počela da bubnja po hasuri. isturio koljena na kišu i počeo da razmišlja šta da radi i kako u mraku da popravi ne-vidljivu hasuru. ali je samo trenutak kasnije osjetia prodornu i neprijatnu mokrinu niže leđa i na listovima nogu. . pa čak i Kirjuhin prsluk. gruba i nezgrapna. Munja je sijevnula na dva mjesta i obasjala drum sve do horizonta.Svaj. i jedna od njih. lica im se nisu vidjela. a onda nazad i zamrla negdje pored prednjih kola. a leđa su zebla. nego da nepomično sjedi i čeka kada će se to sve završiti. Jegoruška je otvorio oči da vidi jesu li tu vozari. razdragano i odurno kao dvije svrake.Pantelej! . Odgovora nije bilo.. Oprezno.prošaptao je Jego-ruška krsteći se .. ono je treštalo suhim i praskavim zvucima sličnim prasku suhog drveta. Munja je bljesnula na vrhovima njihovih koplja i sas-vim jasno osvijetlila njihove figure..šaptao je neprekidno. . munja bijesnu tako široko da je Jegoruška kroz šupljine na hasuri na-jednom ugledao čitav drum sve do kraja vidika. Ranije su munje bile samo strašne. nije rumjalo.rrrah!" Oči su se opet nehotice otvorile. vjetar je posljednji put trgnuo hasuru i pobjegao nekuda..viknuo mu je Jegoruška plačući. ni balu s vunom. čitavu komoru i sve vozare. Bilo je strašno tamno. Gospod Savaot . Malo dalje je koračao Jemeljan. Kiša nešto dugo nije počinjala. i on je vidio kako na nje-govim prstima.. viknuo: . utonuli u razmišljanje. njegov visoki šešir i ra-mena bili su pokriveni malom hasurom. Ali ruke su mu već bile mokre. On je zauzeo pređašnji položaj. tačnije. Odlučio je da ništa ne radi. . "Trah! Tah! Tah! Tah!" ...a! Grmljavina je srdito zatutnjala. drhteći čitavim ti-jelom. ali ipak njihova blizina je izazivala užas. On je od glave do nogu bio pokriven velikom hasurom i sada je imao oblik trougla.za kolima su išla tri ogromna gorostasa sa dugačkim kopljima.a.. a uz ovu grmljavinu one su zloslutno djelovale. . To je bila kiša. a druga je kliznula niz ruku. Začuo se ujednačen i miran šum. . da su se vozari ukočili i da se kod Vasje ukrutila podignuta noga.. zatim po rudama i po bali vune. Pantelej je koračao pored kola. Crnina na nebu rastvori usta i dahnu bijelim ognjem. svjat. sa strahovitim i zaglušnim treskom. palo pod kola i rasprsnulo se .. čučao na čizmama.trrah!. eto. Ali. Crne tralje s lijeve strane već su se dizale. Sada je opazio da mu koljena nisu pokrivena i htio je da popravi hasuru. Vasja.Svjat. Jegoruška je provirio ispod hasure. tek što se ona stišala. Najednom se nad samom njegovom glavom.odgovorilo mu je nebo. .. svjat.. "Trah! Tah! Tah! .odgovorio je Pantelej glasno i otegnuto. Odjeknuo je novi udar groma.

dragi! Drhteći kao u groznici. Glinovljani. . kad to Bog oluju poslao.hoću da spavam. Noge mi se od kiše nakvasile. . zatim je nešto potražila u stolu i izvadila dugačak i oštar nož.uzdisala je starica dok je on..Mora da je sada oko dva . Jegoruška je otvorio oči. . mrak u kući i šum kiše napolju gonili su na san. požvakala malo i umirila se. . Drhteći od hladnoće i gadljivo se ježeći. . Razgovarajući sama sa sobom. štogod zapalilo. Jeste li vi ovdašnji? .. Međutim. svjat. žmirkala je i otegnuto uzdisala: . šta li? .. .. komora je stigla u neko selo. Jegoruška je svukao sa sebe mokri kaput.. ... . . . Ovi posljednji sada su bili mnogo manji i kada se Jegoruška u njih bolje zagledao. . Od glave duž klupe pružala se neka humka pokrivena ovčijim kožuhom. vidio je da su to obični mužići na čijim ramenima nisu bila koplja nego gvozdene vile. ona je s klupe svukla nekakve dronjke... A naši u stepi zakonačili. Sada pšenicu žanjemo.. sijeva! Već odavno ovakve oluje nije bilo. ti spavaš.Jedi... . nema šta.. Bezbeli ih je posve nakvasilo.Svjat.rekao je Jegoruška . Probudim se.Sigurno je negdje udarilo... a. Svijeću bih zapalila.viknuo je odozdo Pantelej.A oluja ne prestaje . . A sijevali. iz Glinova. iako je još uvijek tutnjala grmljavina i munje parale čitavo nebo. Rukavi i košulja na leđima bili su mokri. starica je izišla i uskoro se vratila s lubenicom i dinjom.. Dinju neću sklanjati.Jegorije. .uzdahnula je starica zijevajući. skinula je sa čavla kraj peći dva kožuha i stala da sprema postelju za Jegorušku. jadnici! Skidaj se.. Jegoruška je prišao stolu i sjeo pored nečije glave. . hlače su se prilijepile uz noge a s glave je curila voda. Jegoruška je ušao u kuću. lezi. Svijeću bih pred ikonom zapalila.. a onda je raširio i noge i dugo se nije micao. hoćeš li tako raskrečen stajati? .Naši u stepi zakonačili. ne daj Bože. Bog neka te čuva. U ruci je držala lojanu svijeću..Silazi! Ogluhnuo. skidaj se. odmjereno disanje zaspale žene. .gunđala je ona.. al' će se napatiti.Razne poslove radimo. Jedi.. dragi! Nemam ništa drugo da te počastim. A naši u stepi zakonačili.Jegoruška je još jednom pozvao djeda. on je sjeo i više nije čekao kada će se to sve završiti.rekla je starica. Jegoruška je pojeo krišku dinje sa crnim hljebom a onda i krišku lubenice i od toga mu je postalo još hladnije. Dočekala ga je mršava i pogrbljena starica oštre brade. ali ništa.Bako . . Znači. Između Panteleja i trougla svijetlio se prozor oniske drvne kuće. šta li? . ludice jedna!. uzeo svoj zavežljaj i požurio da siđe s kola.. trougao .. al' nikako da je nađem.rekla je ona. Dolje pored kola stajali su Pantelej... I najmanji pokret izazivao je u njemu neprijatno osjećanje mokrine i hladnoće.. da će mu se oči nehotice otvoriti i da će ugledati one strašne gorostase... sinko. Jegorušku je bilo stid da se skida pred staricom.Je li momčić legao? . Glava se pokrenula. . a ne znam gdje je Stjepanida zaturila.Lezi. pogledam.A naši u stepi zakonačili. . vjerovatno svoju posteljinu..... Sišao.Muke Gospodnje.Hajde. on se samo kočio od hladnoće i uvjerenosti da oluja nikada neće ni prestati.. . kada su u blizini govorili ljudi i svijetlio se prozor.gunđao je Pantelej.. svjat.Jemeljan i oni gorostasi. Lezi.Jedi..upitao je gorostase. Radimo kod gospode Platera. najednom su se začuli glasovi. Starica je zijevnula i.Skoro će vrijeme ustajanju.. . Jegoruška je zbacio sa sebe hasuru. počešala je lijevo rame.Šta je momče. On se više nije krstio. možda ćeš još uzeti kad ustaneš. dragi jedi. Sada. hajde u kuću..rekla je zijevajući. nije dozivao djeda niti je mislio o majci. .. Dobro je.prokreštao je Temeljan. . .Baš je oluja! .Kakvu je samo oluju Bog poslao! . dragi. više se nije plašio.. spavaj. sinko.Samo da se ne bi. sinko. Bio je uvjeren da ga svakog trenutka može ubiti grom. . .Vršete.čuo se malo kasnije Pantelejev šapat. .govorila je ona.Slava Bogu. Sve uzdišući. jeo.. . veoma sličan noževima kojima razbojnici u pre-noćištima kolju trgovce.. .Gospode Isuse Hriste! Ja tako spavam i čujem kao da neko kuca. . sjedi! Šireći noge.Dobra oluja. .. zabacivši desnu ruku. Skinuo je samo čizme i legao pokrivši se ovčijim kožuhom. Jegorije? E. Staričini uzdasi i zijevanje. Kada nije dobio od-govor..izgovorio je neki nepoznat bas i graknuo kao da je ispio dobru čašu votke. kroz nos pustila mlaz vazduha.Nismo. To je spavala neka žena..

pokaranje Gospodnje! Grmi. Naplakavši se. ali ni to nije pomoglo.Djede! Daj mi vode! Niko se nije odazvao.. ali ne onakav kakav je sjedio u kolima.. .Mora da je stomak prehladio. ali kiše više nije bilo. Tek što je zatvorio oči. jadnik. utroba drhturila.Lego je! . Vidjevši to. . Upravo pred kapijom je naišao na kola. Naprijed iznad rijeke šarenjelo se veliko brdo načičkano kućama i crkvama. on se nije ni uplašio ni začu-dio...rekao je i nije poznao svoj glas.Razbolio se naš momčić! . . sa velikim koštanim dugmetima. tištalo ga i on nije znao šta je to: šaputanje tih starih ljudi ili teški zadah ovčije kože? Od pojedenih kriški lube-nice i dinje u ustima mu je ostao neki neprijatan metalni ukus.. tromi i sanjivi kao jesenje muhe. Na njemu je bio topli teški kožuh. i balu.. raskvasio! Jegoruška sada pogleda svoj kaput... Silazeći s kola. a Jegoruška još nije spavao i tresao se čitavim tijelom. . A Jegoruška nikako nije mogao da se zagrije. popravi na njemu paunovo pero i sjeti se kako je išao sa mamom da kupuju taj šešir. Pogledavši ih. ugrijaćeš se. Nešto mu je pritiskalo glavu i grudi.uzdahnula je starica. on je oprezno prišao Jegoruški. mokar od kiše.podigao glavu da zamoli vode. Izgleda da je razmišljao da li da zalaje ili ne. na njegovom licu se nije vidjelo čak ništa što bi ličilo na radoznalost. ali čim bi one nestale. .viknuo je neko napolju.. Jegoruška je izišao iz staje i. obišavši lokvu. Ugledavši ih sada. . . ušao je u staju i znatiželjno se zagledao u Jegorušku.. Jegoruška nikada ranije nije vidio ni brodove. Pantelej je otišao na smjenu i opet se vratio. Kola su stajala na velikom mostu koji se pružio preko široke rijeke.. Odvešće konje. meni je hladno! .Pokaranje.prošištao je Pantelej sjedajući.. Ne može drukčije. u podnožju tog brda pored teretnih vagona je jurila lokomotiva. ali čitavo tijelo mu se treslo. U tuđem kraju. U njegovoj otežaloj glavi brkale su se misli.. ni lokomotive ni široke rijeke. .. Mokri vozari. crvenih očiju i podignutih pesnica. a dvojica su ostali kod konja. I kako su svi ti ljudi bili teški. .zjevnuo je Pantelej.. Skinuo se onako pod kožuhom.. ušao u nju i sjeo u tamnom uglu na gomilu suhog đubreta.. Ustao je. Drhtavica je bila sve jača. u ustima je bilo suho i neprijatno od onog metalnog ukusa. pošao napolje. Dolje nad rijekom crnio se dim.Ništa. Jegoruška je čuo nečiji veoma poznat glas. Jegoruška je znao da je to bunilo. Aha. Jegoruška je počeo povraćati. odvešće ih. muhali su se okolo ili su sjedili na rudama. naš momčić. blatnjavih nogu. hladno mi je! . Gurnuo je ruku u džep i otuda izvukao grudvu smeđe ljepljive mase. sinko.Sad će ono proći . Kao nova i skupocjena stvar.bilo je to već predveče .. Otac Hristofor je.. nesnosni i dosadni! Jednom je . Drhteći i ogrćući se mokrim kaputom. ruke i noge su se grčile. Momci su se razišli po kućama. Veliki bijeli pas.. uskoro ćemo stići . zatim je narastao do same tavanice i pretvorio se u vjetrenjaču.Smiruje se. . spavaj. on je naprezao sve snage da otjera od sebe te slike..To su Varlamovljevi! . to je onaj jevrejski medenjak! Kako se. nego u spavaćoj sobi pored maminih haljina. Jegoruški je postalo neizdrživo zaguš-ljivo i nezgodno da leži. Kaput mu je bio sive boje.šapatom je odgovorila starica. . s kovrdžama na njušci. i on zaplaka tako da umalo ne pade sa gomile suhog đubreta. sašiven kao redengot. nego u punoj odeždi. poškropio je svetom vodom i ona je prestala da maše.. A uz to su ga još i buhe grizle.Neka. pojeo onu ljepljivu masu i izišao. .. kod kuće nije visio u predsoblju. ili bi ga čuo kako jadikuje: "Čama me mori!" Onda bi na svom kozačkom konjiću projahao Varlamov. . na Jegorušku bi s urlikom naletio propalica Dimov.. On je samo osjetio mučninu i požurio da legne potrbuške na kraj bale. Neko mu je pomogao da siđe i govorio je: . i zemlju. dvojica. On se zagledao u tu staju.Djede. Pogledavši ga sada. obišao oko vjetrenjače. Jegoruška pomisli: "Kako je to tužno i neprijatno biti mužik!" On priđe Panteleju i sjede pored njega na rudu. prošao bi sretni Konstantin sa svojim osmijehom i dropljom.Spavaj. Odlučivši da nije potrebno lajati. Pantelej i starica su sjedili kraj Jegoruškinih nogu i razgo-varali šištavim šapatom prekidajući svoj govor uzdasima i zijevanjem. Kako je ta masa dospjela u njegov džep? On se zamisli i pomirisa je: mirisala je na med. Bilo je već jutro. Komora je krenula rano jer nije bilo vrućine.. i otvorio je oči. obukao se i izišao iz kuće. Ne može se drukčije. grmi i nema mu kraja. Ne valja! Komora se zaustavila u blizini pristaništa u velikom trgo-vačkom svratištu. iako se sunce uskoro pojavilo i osušilo i njegovu odjeću..rekao je. ugledao je malu staju sa poluotvo-renim vratnicama od trske. Nebo je bilo oblačno. Jegoruška je ležao na bali i drhtao od hladnoće.rekao je dršćući i uvlačeći ruke u rukave. sa škropionicom u ruci. Pantelej je kašljucnuo i odmahnuo glavom. Jegoruška pređe preko blatnjavog dvorišta i oslušnu. Samo na praznik su mu dozvoljavali da ga obuče. Osjećajući mučninu i slabost u čitavom tijelu. Jegoruška osjeti sažaljenje prema njemu i sjeti se da su i on i kaput bačeni na milost i nemilost sudbine i da se više neće vratiti kući. a kroz njega se vidjela lađa koja je teglila šlep.Djede.. Tit je na tankim nožicama prišao postelji i počeo da maše rukama. On pogleda svoj šešir. Posjediću malo pa ću poći da ih smijenim. opet su se pred njim pojavili Tit i vjetrenjača.

odgovorio je Jegoruška. a po jorganu je prostro dugački kaput Ivana Ivaniča.Georgije.Imaš groznicu.odgovorio je Jegoruška... opipao Jegoruškinu glavu. . .. ja sam bolestan! . Bog da prosti. a već je ustao. . Jegoruška je skinuo kaput.Stric i otac Hristofor su u sobi .. pošao prema divanu i legao. pogledaš naprijed.uzdahnu je Ivan Ivanič. kakav si to..Biće da ti je dosadilo? Ne daj Bože voziti se s komorom ili volovima! Voziš se.. .Ne.zbunjeno je rekao Ivan Ivanič. oni su ušli u malu sobu u kojoj su stvarno za čajnim stolom sjedili Ivan Ivanič i otac Hristofor.A mi smo još sinoć stigli. koja je ličila na bolnicu u N. voziš. ...Moraćemo ga namazati uljem i sirćetom. gospodo plemići! rekao je Kuzmičov. glava ti gori. . nego na drumu pored vatre! Jemeljan mu je mahnuo rukom.. . smiješeći se razdragano.tebi treba da se ispavaš.rekao je otac Hris-tofor .A-a.Ranije me jeza hvatala... Nije sjedio ni pet minuta.ponovio je otac Hristofor ustajući i prilazeći divanu..zbunio se otac Hristofor. On nije ni slušao oca Hristofora. . Hajdemo! I on je poveo Jegorušku prema velikoj jednospratnoj zgradi. Kada su opazili dječaka.Gospodin Lomonosov! . Čim je ugledao svoje. zatim se na prstima odmakao i sjeo za sto. .. . Ali oštri i neprijatni glas oca Hristofora smetao mu je da se koncentriše i brkao mu je misli. mračnoj i tmurnoj. nego je smišljao kako da počne i na što. kao i obično. Zar se može na putu bolovati? Ah. šta je s tobom? Zašto plačeš? . . poljubio ruku stricu i ocu Hristoforu i sjeo za sto.poluglasno je rekao otac Hristofor.. Dobro smo obavili posao. Daće Bog. . .čaj piju..zapjevušio je otac Hristofor..E. a sada. a? Stavio je ruku na Jegoruškino čelo.Ja. Jegoruška je osjetio neodoljivu po-trebu da se žali. Ivan Ivanič je prišao divanu. .. drugim putem smo krenuli. Georgije.. nego pravo mučenje.povikao je Jegoruška. zbu-njeno kašljucnuo i vratio se stolu. brate.Znaš šta.Bunca.nastavlja je Deniska . Što ti čaj ne piješ? Pij! A mi smo ovdje dok si ti s komorom kaskao. .Gle sada! . Hvala Bogu! Vunu smo prodali Čerepahinu .O. ah.Bolestan? . opipao mu obraz i rekao: . Oh. kako si doputovao. . dao mu je jastuk i pokrio ga jorganom.. Bogu se pomoli. skidaj se i lezi da spavaš . Čitavo me tijelo boli.Gle sada! .Treba mu dati kinine. Prošavši kroz trijem. (Lat). . .. hoćeš li supice? A? .E. . . neću.. a Dimov je crvenih očiju ležao potrbuške i podsmješljivo ga gledao.. Jegor Nikolajič! .A šta ćemo sa čajem? Smišljajući na što bi se požalio. sve poslove skinuli s vrata. zapravo. sada imam vatru. .Ne. na licima oba starca pojavio se izraz čuđenja i radosti.Eto ti brige! ... Jegoruška je priljubio čelo uz naslon divana i najednom je zaplakao. Čitav dan smo vas danas čekali. šta li? . kako si kaput izgužvao! Dobićeš ti već od strica! Jegoruška se zagledao u mramorno lice čovjeka koji je go-vorio i sjetio se da je to Deniska. ..Izvolite. Mora da si se prehladio ili nešto pojeo. treba mu dati da pojede nešto toplo.začudio se otac Hristofor. puer bone?1 zasuo je pitanjima otac Hristofor nalivajući mu čaj i. Jegoruška je zatvorio oči odmah mu se učinilo da nije u sobi. mračne stepenice i dugački i uski hodnik.. ozdraviće do sutra.. On je pomogao Jegoruški da se svuče. . l Dobri dječak. a stepa se u beskraj otegla kao što je i bila: nema joj ni kraja ni konca! To nije vožnja... ali nam nije bilo naruku. to ti ne valja.Udrite ga! Udrite ga! . da se žali. Htjeli smo jučer da vas stignemo.daj Bog svakome tako.Da. . brate.

Znači. da sam znao da će Čerepahin dati takvu cijenu . Jegorušku i Ivana Ivaniča.Bog je milost poslao! E. spavaš li? Ustani-der! Namazaću te uljem sa sirćetom. . Jegoruška se sada sjetio kako je još mnogo vremena ostalo do jutra i.. U sobi je bilo svijetlo. On je zijevnuo i ugasio lampu.Tako ću se i vratiti a da ga ne vidim. Otac Hristofor je skinuo s njega košulju i. On je skinuo kaftan i Jegoruška je pred sobom ugledao Robinzona Krusoa. pri-tisnuo je čelo uz naslon divana i sada više nije nastojao da se oslobodi maglovitih i neprijatnih priviđenja. Neka ih! On je svukao mantiju. prekrstio i otišao. vrata. . Sjetio se parobroda. Jegoruška je ugledao limenku sa kavijarom.Pa kako da se ne razboliš! U ime oca i sina i svjatago duha! Kako da se ne razboliš! Kada je namazao Jegorušku.ne bih kod kuće Makaravu prodao one tri stotine pudova! Ali ko je znao da su ovdje digli cijenu? Čovjek u bijeloj košulji sklonio je samovar i u uglu pred ikonom upalio kandilo. Vreo si kao vatra! Sigurno ste za oluje na putu bili? .šaputao je on.. kad stigne kući. Jegoruška je pogledao na jastuk. kroz oba sobna prozora već su se prema podu pružale kose sunčeve zrake. pored divana. prijatno i mirisalo je na oca Hris-tofora. a onda je prišao Jegoruški i počeo da šapuće: . Trebalo bi da poslije liturgije svratim vladici. Otac Hristofor i Ivan Ivanič već su popili svoj čaj i nešto su šaputali. Išao sam da se vidim sa poznatim crkvenjakom. Eto tako. U hodniku je sat otkucao deset. Sada je svijetlilo samo kan-dilo. ali kažu da je bolestan.Običan dan nije za raskoš.U ime oca i sina i svjatog duha. Ne volim da idem u goste rano ujutro. . Od jučerašnje bolesti ostala je samo mala slabost u nogama i vratu.govorio je poluglasno . izgleda. Kada se umio i obukao crvenu košulju. ..rekao je otac Hristofor. pogladio se po grudima i ne žureći se razmetao svitak. Na nje-govom licu još uvijek je bio onaj njegov izraz poslovne hladnoće i brižljivosti.nastavio je otac Hristofor skidajući se.rekao je otac Hristofor. pomolio se i rekao: . pokrio ga. vrativši se malo kasnije.Sada je dobro . Jegoruška se brzo digao i sjeo. Skočio je s divana i počeo da se oblači. . onako pritisnuvši čelo uz naslon divana. .izišao i. sabrati čitavu svoju veliku porodicu. kako je sa zdravljem? . nije ga toliko veselila sama dobit koliko misao da će.. ali pomislio sam da kod kuće imam bolesnika.Spremam se sutra u crkvu.. lijeno se pomolio i legao.. Starac je vjerovatno znao mnogo moli-tava napamet. . Jegoruška je zatim vidio kako se on molio Bogu. Bilo mu je čudno što nije na bali. .Da bi se oslobodio nesnosnih priviđenja. ali nisam pošao. . . Pomolivši se. od morune. napravivši zavjerenički tajanstven izraz lica . .Evo. prvo će sve prevariti i reći im da je vunu prodao mnogo jeftinije. . Njemu se činilo da je. i nasmijao se.odgovorio je Jegoruška ljubeći mu ruku. . A kavijar je dobar. Otac Hristofor mu je nešto šapnuo na uho. najednom je škljocnula brava na vratima i na pragu se pojavio otac Hristofor u svom cilindru. samo nemoj više da griješiš. Robinzon je nešto razmutio u tanjiriću. samo se Bogu moli. pomogli su ulje i sirće. tako ojađen. razumijem . jer je dugo stajao pred ikonom i šaputao. ježeći se i dišući ubrzano kao da to njega golica. a onda će svom zetu Mihailu dati debeli novčanik i reći: "Na. otac Hristofor mu je navukao košulju. kratko vrijeme spavao.. a onda je bez jastuka legao na divančić i pokrio se svojim kaftanom. on je na sto stavio naforu i nekakav svitak.Eh.. počeo je trljati Jegoruškine grudi. To je dobro. i on je. on je prekrstio prozore. pod divan stavio noćnu posudu. uzmi! Eto kako se posao pravi!" A Kuzmičov nije izgledao zadovoljan. On me zvao sebi na čaj. nikako nije mogao da zaboravi kako je na vuni dobro zaradio. ali kada je otvorio oči. Oca Hristofora i Ivana Ivaniča nije bilo.Lomonosove.Vele da ne prima . komadić sušene morune i bijeli hljeb. Odlično se osjećao.. koje je juče kao kroz maglu vidio. nekoliko puta zijevnuo.biva.Lezi potrbuške!. lukavo joj podmignuti i prasnuti u smijeh. Otac Hristofor se zdovoljno smiješio i.. Ivan Ivanič je spremio sebi postelju na podu.Hvala Bogu. Smiješeći se i blistajući (starci uvijek blistaju kad se vraćaju iz crkve). A ja sa liturgije. i sada je žurio da se što prije obuče da trči na pristanište i da ih gleda. prolazio sam pored ribarnice i kupio . Sutra ćeš biti zdrav.Imam tamo poznatog crkvenjaka. Ali je jutro došlo mnogo ranije nego što je on mislio.. pa je to i oprostivo. što je oko njega sve suho i što na tavanici nema ni munja ni grmljavine. . na kose sunčeve zrake i na svoje. sada očišćene čizme.Jesmo. oko koga se uvijek širio miris čempresa i suhog bosioka (kod kuće je on od bosioka pravio škropila i ukrase za kijote i zato je sav mirisao na bosiok). loko-motiva i široke rijeke. sa štapom i u svilenoj mantiji mrke boje preko platnenog kaputa.. a soba je bila posprem-ljena. Jegoruška je otvo-rio oči i počeo gledati u vatru.

Čovjek u bijeloj košulji donio je samovar i poslužavnik sa šoljama. - Jedi! - rekao je otac Hristofor namazavši kavijar na krišku hljeba i pružajući ga Jegoruški. - Sada jedi i uživaj, a kada bude vrijeme, onda ćeš da učiš. Ali pazi, uči pažljivo i budi marljiv da bude koristi od tog učenja. Što treba učiti napamet, uči na-pamet, a gdje treba da svojim riječima ispričaš unutarnji smisao, ne dotičući se spoljašnosti, onda to ispričaj svojim riječima. I nastoj da naučiš sve nauke. Poneko odlično zna matematiku a ni pojma nema o Petru Mogili (Kijevski mitropolit koji je mnogo učinio na kulturnom zbližavanju Rusije i Ukrajine.) , a poneko zna o Petru Mogili, a o Mjesecu ništa ne umije da kaže. Ne, ti tako uči da sve razumiješ! Nauči latinski, francuski, njemački... geografiju i, naravno, historiju, vjeronauku, filozofiju, matematiku... A kada sve naučiš, onda polahko, s molitvom i marljivošću, pođi u služ-bu. Kad sve budeš znao, na svakom putu tebi će lahko biti. Ti samo uči i skupljaj blagoslove, a Bog će ti već pokazati šta treba da budeš - doktor, sudija ili inženjer... Otac Hristofor je na komadić hljeba namazao malo kavijara, stavio ga na usta i rekao: - Apostol Pavle kaže: nemojte da se hvatate nauke čudne i svakojake. Naravno, ako je to čarobnjaštvo, prazno naklapanje ili dozivanje duhova s onog svijeta, kao što je to činio Saul, ili učenje nauka od kojih nemaš koristi ni ti ni drugi, onda je bolje da se i ne uči. Treba prihvatiti samo ono što je Bog blagoslovio. Tu se snađi... Sveti apostoli su govorili na svim jezicima - uči i ti jezike; Vasilije Veliki je učio matematiku i filozofiju - i ti uči, sveti Nestor je pisao historiju - i ti uči i piši historiju. Svecima se prilagođavaj... Otac Hristofor je srknuo iz tanjirića, obrisao brkove i od-mahnuo glavom. - Dobro! - rekao je on. - Ja sam na starinski način učio, mnogo štošta sam već zaboravio, a i živim drukčije nego drugi. Ne može se čak ni porediti. Naprimjer, negdje u velikom društvu, na ručku ili na nekom skupu kažem nešto na latinskom ili nave-dem štogod iz historije ili filozofije, i ljudima je prijatno, a i meni je drago... Ili, evo isto, kada izađe okružni sud i treba zakletve polagati, svi se drugi sveštenici snebivaju, a ja sam sa sudijama, tužiocima i advokatima kao svoj sa svojim: učeno porazgovaram, čaj s njima popijem, pošalim se, pa i upitam što ne znam... I njima je to prijatno. Tako ti je to, brate... Znanje je svjetlost, a neznanje tama. Uči! Naravno, jest da je teško: sada učenje skupo dođe... Tvoja mama je udovica, od penzije živi, ali... Otac Hristofor bojažljivo pogleda na vrata i nastavi šapatom: - Ivan Ivanič će pomagati. On tebe neće ostaviti. On nema svoje djece, i tebe će pomagati. Ne brini se. On napravi ozbiljno lice i prošapta još tiše: - Samo pazi, Georgije, nemoj, Bože sačuvaj, da zaboraviš majku i Ivana Ivaniča. Božija zapovijest veli da treba poštovati majku, a Ivan Ivanič je tvoj dobrotvor i zamjenjuje ti oca. Ako postaneš učen čovjek i, ne dao Bog, počneš odbijati i prezirati ljude zato što su gluplji od tebe, onda teško, teško tebi! Otac Hristofor je podigao ruku i ponovio tankim glasom: - Teško, teško tebi! Otac Hristofor se raspričao i, kao što se kaže, pao u vatru; on do ručka ne bi prestao da se nisu otvorila vrata i ušao Ivan Ivanič. Stric se užurbano pozdravio, sjeo za sto i počeo brzo da srče čaj. - Eto, sve sam poslove svršio - rekao je Ivan Ivanič. - Danas bih već mogao kući, ali eto još s Jegorom imam brigu. Treba ga zbrinuti. Sestra mi je rekla da tu negdje živi njena prijateljica Nastasja Petrovna i da će ga ona sebi na stan primiti. On poče da kopa po svom novčaniku, izvuče otuda zgužvano pismo i pročita: - "Mala donja ulica, Nastasji Petrovni Toskunovoj, u vlasti-toj kući." Sada treba da pođem i da je potražim. Brige! Ubrzo poslije čaja Ivan Ivanič i Jegoruška su već izlazili iz svratišta. - Brige! - gunđao je stric. - Prikačio si mi se kao čičak, hajde s milim Bogom! Vama treba nauka i otmjenost, a ja se samo mučim s vama... Kada su prolazili preko dvorišta, kola i vozara više nije bilo, oni su još u rano jutro otišli na pristanište. U udaljenom uglu dvorišta crnjela su se poznata kola: pored njih su stajali dorati i jeli zob. "Zbogom kola!" - pomislio je Jegoruška. Prvo su morali dugo da se penju uz bulevar, a onda su krenuli preko velike pijace; tu je Ivan Ivanič pitao policajca gdje se nalazi Mala donja ulica. - Ehe! - nasmješio se policajac. - Daleko je ona, tamo prema pašnjaku! Na putu su nailazili na fijakere, ali takav luksuz kao što je vožnja u fijakeru stric je sebi dopuštao samo u izuzetnim slu-čajevima i na veliki praznik. On i Jegoruška su dugo išli kaldrmisanim ulicama, zatim ulicama gdje su bili samo trotoari bez kolovoza i najzad su

dospjeli u ulice gdje nije bilo ni kolovoza ni trotoara. Kada su ih noge i jezik doveli do Male donje ulice, oni su se već zajapurili i skidali su šešire da obrisu znoj. - Recite mi, molim vas - obratio se Ivan Ivanič jednom starčiću koji je sjedio na klupici pored kapije - gdje je ovdje kuća Nastasje Petrovne Toskunove? - Nema ovdje nikakve Toskunove - zamislivši se malo, odgovorio mu je starac. - Možda, Timošenko? - Ne, Toskunova... - Izvinite, ovdje nema Toskunove... Ivan Ivanič je slegao ramenima i krenuo dalje. - Ma ne tražite! - doviknuo mu je starac. - Kad vam kažem da nema, znači - nema! - Slušaj, tetka - obratio se Ivan Ivanič starici koja je na uglu na tezgi prodavala sjemenke suncokreta i kruške - gdje je ovdje kuća Nastasje Petrovne Toskunove? Starica ga je začuđeno pogledala i nasmijala se. - Pa zar Nastasja Petrovna sada živi u svojoj kući? - upitala ga je ona. - Gospode Bože, već je osam godina kako je udala kćer i svoju kuću zetu ostavila! Sada tamo zet živi. A oči su joj govorile: "Kako to vi, budale, ne znate takvu koještariju?" - A gdje ona sada živi? - pitao je Ivan Ivanič. - Bože moj! - začudila se starica i pljesnula rukama. - Ona već odavno u stanu živi! Ima već osam godina kako je svoju kuću zetu ostavila. Šta vam je! Ona je vjerovatno očekivala da će se i Ivan Ivanič začudili i uzviknuti: "Ma ne može biti!" - ali on je veoma mirno upitao: - A gdje joj je stan? Trgovkinja je zasukala rukave i, pokazujući golom rukom, počela da viče tankim i prodornim glasom: - Idite sve pravo, pravo, pravo... A kad prođete crvenu kućicu, onda će vam s lijeve strane biti sokak. Skrenite onda u taj sokak i idite do trećih vrata na desnoj strani... Ivan Ivanič i Jegoruška su došli do crvene kućice, skrenuli u sokak s lijeve strane i uputili se prema trećoj kapiji na desnoj strani. S obje strane te sive i veoma stare kapije pružale su se sive tarabe sa širokim pukotinama; desni dio taraba jako se nag-nuo naprijed i prijetio da padne, a lijevi se iskrivio nazad u dvorište; međutim, kapija je stajala pravo i izgledalo je da još bira kuda joj je lakše da padne - naprijed ili nazad. Ivan Ivanič je otvorio vrata i zajedno sa Jegoruškom ugledao veliko dvorište zaraslo u korov i čičak. Sto koraka od kapije nalazila se omanja kuća sa crvenim krovom i zelenim kapcima na prozorima. Ne-kakva punija žena sa zasukanim rukavima i podignutom prega-čom stajala je nasred dvorišta, sipala nešto na zemlju i vikala onim istim prodornim i tankim glasom kao i trgovkinja: - Pi-pi-pi! Iza nje je sjedio riđ pas šiljatih ušiju. Ugledavši goste, on je potrčao prema kapiji i zalajao u tenoru (svi riđi psi laju u tenoru). - Koga tražite - doviknula je žena zaklanjajući rukom oči od sunca. - Dobar dan! - i Ivan Ivanič je njoj doviknuo mašući šta-pom na riđeg psa. - Recite, molim vas, živi li ovdje Nastasja Petrovna Toskunova? - Živi! A šta će vam? Ivan Ivanič i Jegoruška su joj prišli, a ona ih je podozrivo pogledala i ponovila: - A šta će vam? - A možda ste vi Nastasja Petrovna? - Pa i jesam! - Baš mi je drago... Vidite, pozdravila vas je vaša dav-našnja prijateljica Olga Ivanovna Knjazeva. Evo, ovo je njezin sinčić. A ja sam, ako se sjećate, njezin rođeni brat Ivan Ivanič... Pa vi ste naša mještanka... Vi ste se kod nas i rodili i udali se...

Nastala je šutnja. Punačka žena je besmisleno zurila u Ivana Ivaniča kao da mu ne vjeruje ili ga ne razumije, a onda je na-jednom pocrvenjela i pljesnula rukama; iz njene pregaće se pro-sula zob, a iz očiju su udarile suze. - Olga Ivanovna! - uzviknula je ona teško dišući od uzbu-đenja. - Mila moja, rođena! Ah, Bože moj, pa što sam stala kao neka luda? Anđelčiću moj lijepi... Ona je zagrlila Jegorušku, suzama pokvasila njegovo lice i sasvim briznula u plač. - Gospode! - otegla je kršeći ruke. - Olječkin sinčić! Kakva radost! Sasvim je na majku! Prava mati! Pa šta stojite tu u dvorištu? Izvolite u kuću! Plačući, zadišući se i govoreći usput, ona je požurila prema kući. Gosti su krenuli za njom. - Kuća mi nije pospremljena! - govorila je uvodeći goste u malu zagušljivu odaju prepunu ikona i saksija sa cvijećem. - Ah, Bogorodice! Vasilisa, idi bar kapke otvori! Anđelčiću moj! Ljepoto moja neopisana! Nisam ni znala da Oljačka ima takvog sinčića! Kada se ona umirila i navikla na goste, Ivan Ivančić je zamolio da porazgovaraju nasamo. Jegoruška je izišao u susjednu sobu; tamo se nalazila šivaća mašina, na prozoru je visio kafez sa čvorkom i bilo je isto tako mnogo ikona i cvijeća kao i u prvoj sobi. Pored mašine je nepokretno stajala neka djevojčica, preplanula, s punačkim obrazima kao kod Tita i u čistoj cicanoj haljinici. Ona je netremice zurila u Jegorušku i, očevidno, osje-ćala se vrlo neprijatno. Jegoruška je pogledao, malo pošutio i onda upitao: - Kako ti je ime? Djevojčica je pokrenula usne, napravila plačljiv izraz lica i tiho progovorila: - Aćka... To je značilo: Kaćka. - On bi kod vas stanovao - šaptao je u odaji Ivan Ivanič, ako budete tako dobri, a mi ćemo vam svakog mjeseca plaćati deset rubalja. On nije razmažen, miran dječak... - Ne znam ni šta da vam kažem, Ivane Ivaniču! - plačljivo je uzdisala Nastasja Petrovna. - Deset rubalja su dobre pare, ali je strašno uzimati tuđe dijete! Najednom se razboli ili nešto tako... Kad su Jegorušku opet pozvali u odaju, Ivan Ivanič je već stajao sa šeširom u ruci i opraštao se. - Pa eto, neka i ostane kod vas - govorio je on. - Ostajte mi zbogom! Eto, ostani, Jegore! - rekao je obraćajući se sinovcu. - Budi dobar, slušaj Nastasju Petrovnu... Zbogom! Ja ću i sutra doći. Ivan Ivanič je otišao. Nastasja Petrovna je još jednom za-grlila Jegorušku, nazvala ga anđelčićem i, onako uplakana, po-čela je postavljati sto. Tri minute kasnije Jegoruška je već sjedio pored nje, odgovarao na njena beskonačna pitanja i jeo masnu i vrelu ščičorbu. A uveče on je opet sjedio za tim istim stolom i, naslonivši glavu na ruku, slušao Nastasju Petrovnu. Ona mu je, čas smijući se a čas plačući, pričala o mladim danima njegove majke, o svojoj udaji i svojoj djeci... U peći je zrikavac zrikao a petrolejka je jedva čujno šumjela. Gazdarica je poluglasno govorila, od uzbuđenja joj je svaki čas spadao naprstak, i Kaća, njena unuka, zavlačila se pod sto da ga dohvati i svaki put je dugo sjedila pod stolom, vjerovatno razgledajući Jegoruškine noge. A Je-goruška je slušao, drijemao i razgledao staričino lice, njenu dla-kavu bradicu i tragove suza. Bio je tužan, veoma tužan! Smjestili su ga da spava na sanduku i upozorili ga - ako mu se noću prohtije da jede, neka sam izađe u hodnik i tamo na prozoru uzme pile tanjirom pokriveno. Ujutro su došli da se oproste s njim Ivan Ivanič i otac Hristofor. Nastasja Petrovna se obradovala i spremila se da postavi samovar, ali Ivan Ivanič je jako žurio i odmahnuo je rukom: - Nemamo mi vremena za čavrljanje! Mi odmah idemo. Prije nego što će se oprostiti, svi su sjeli i trenutak šutjeli. Nastasja Petrovna je duboko uzdahnula i plačnim očima po-gledala u ikone. - Eto - počeo je Ivan Ivanič ustajući - znači, ti ostaješ... Sa njegovog lica najednom je iščezla ona njegova poslovna hladnoća, on se malo zacrvenio, tužno se nasmiješio i rekao: - Pazi, uči... Ne zaboravljaj mater i slušaj Nastasju Petrovnu... Ako budeš, Jegore, dobro učio, ja te neću ostaviti. On je iz džepa izvadio novčanik, zakrenuo se i dugo prebirao sitninu, a kad je našao deset kopjejki, okrenuo se i dao ih Jegoruški. Otac Hristofer je uzdahnuo i bez žurbe blagoslovio Jegorušku. - U ime oca i sina i svjatago duha... Uči - rekao je Jegoruški. - Trudi se, brate... Ako umrem, sjeti me se. Evo ti i od mene deset kopjejki...

ulazimo u predsoblje. stari isluženi vojnik s olinjalim širitima.. truhnu i šire zagušljiv smrad. To su . kad mu je izgor-jela kaparska radionica.. a od maltera su ostali samo tragovi. po leđima i po čemu stigne. Kada je istrčao iz kapije. Ne znajući ni sam zašto. Ti ekseri. koje mu daju izgled stepskog ovčarskog psa. I dan i noć on tuguje. imaju onaj osobit turoban i prokletnički izgled kakav kod nas imaju samo bolničke i tamničke zgrade.. eto. Sve zaudara na kiseo kupus. i crveni nos. pa i sama kućica. kao dim. On ima grubo i ispijeno lice. Duž sobe su poredani kreveti. srednjeg je rasta. kovrđave kose.rekao je Ivan Ivanič takvim glasom kao da je u odaji bio pokojnik. uzdiše i gorko se smiješi. To je Jevrejin Mojsejka. Do njega je sitan. Prozori su iznutra unakaženi željeznim rešetkama. spuštene obrve. sa riđim. ako izuzmemo predsoblje. visok. ali njegova pojava proizvodi utisak. Samo jedan je bio plemićkog pori-jekla. leži čuvar Nikita. mršavosti i rumenilu na obra-zima. Strunjače. pozitivnih. već su skretali za ugao. Nastasja Petrovna. a zadnjom je gledala u polje. na stjenice i amonijak. izgužvane i spletene. . naoko suhonjav i košutnjav. Prednjom stranom kućica je bila okrenuta prema bolnici. kao zimovka. to jest da se lupa šakama u grudi i čačka prstom po vratima. kao kod crnca. pomahujući svojim štapovima. . Jede i pije potpuno mehanički. luđak koji je pomjerio pameću još prije dvadesetak godina. od kapije se već vračao riđi pas koji je malo-prije lajao. mršav građanin. kad mu donesu da jede. i ograda.sa izrazom zadovoljstva zbog ispunjene dužnosti. prostranu sobu koja zauzima čitavu kućicu. Ivan Ivanič i otac Hristofor. savi-jenih nogu. Sudeći po njegovom teškom i oštrom kašlju. fućka ili tiho pjeva i smijulji se.vidi se da ovdje zimi dime peći i da ima ugljen-monoksida. glatkim brkovima i uplakanim očima. Prvi do vrata. Ovdje su zidovi premazani sivoplavom bojom. od koga ju je dijelila siva bolnička ograda s ekserima. Kakav li će biti taj život? PAVILJON BR. hajdemo onda uskom stazom koja vodi kućici pa da vidimo šta se u njoj zbiva. Jegoruška je sada osjetio da se zajedno s tim ljudima. ili sjedi na svom krevetu po turski. s kalpacima na glavi. Na tim prnjama..uzdahnula je Nastasja Petrovna. tavanica je pokrivena čađu kao u krovinjari bez dimnjaka .Ja sam. pantalone. Otvorivši prva vrata. i ima ogromne pesnice. Sedmog avgusta odvešćete ga na ispit. na čađ od lampe. nabacane u gomile. Jegoruška se trgnuo i potrčao iz sobe. Na njima sjede i leže ljudi u plavim bolničkim ogrtačima i. Spa-da u red onih prostodušnih. Svoju dječiju veselost i živahnost on ispoljava i noću kad ustaje da se pomoli Bogu. košulje sa plavim prugama i pode-rana i neupotrebljiva obuća . dimnjak se napola srušio. po grudima.umobolnici. živahan i vrlo pokretan starac šiljate bra-dice i crne.sve te prnje. Ovdje su pored zi-dova i peći nabacana čitava brda bolničkih prnja. klima glavom. stari poderani ogrtači. onako. okrenuti uvis. kao u staro vrijeme. koprive i divlje konoplje. zauvijek gubi sve što je dotle preživio. stepenice na ulazu istrulile i zarasle u travu. Nešto mu je u duši šapnulo da nikada više neće vidjeti tog starca. Od suza u očima Jegoruška nije ni vidio kako su izišli njegov stric i Hristofor. kod njega je začetak tuberkuloze. on se spustio na klupicu i gorkim suzama pozdravljao novi. On rijetko učestvuje u razgovorima i na pitanja obično uopće ne odgovara. Zbogom.Jegoruška mu je poljubio ruku i zaplakao. Krov joj je zahrđao. onako malaksao. zbo-gom! Ostajte mi zbogom. već predao molbu u gimnaziju . vraćao se . prišarafljeni za pod. Pod je prljav i hrapav.Mogli ste bar čaj da popijete! . i taj smrad u prvom trenutku čini na vas utisak kao da ulazite u zvjerinjak. i uvjeren je da ovdje bez toga ne bi bilo reda. U sobi ih je bilo petero. ali njih više ni u dvorištu nije bilo. poslušnih i zatucanih ljudi koji najviše na svijetu vole red i zato su uvjereni da treba tući. nepoznati život koji je za njega upravo sada počinjao. uvijek sa lulom u ustima. a ostali su bili srednjeg staleža. i neumorno. 6 I U bolničkom dvorištu nalazi se omanja kuća zarasla u čitavu šumu čičaka. I on tuče po glavi. Dalje se ulazi u veliku. On je potrčao na prozor. Eh. Danju on šeta po sobi od prozora do prozora. Ako se ne bojite da ćete se ozariti o koprive. sjedi podnimivši se i stalno gleda u jednu tačku. Jegore! .

u zaletima i ne uvijek razumljiv. izuzimajući Nikitu. on ni s kim nije imao bliskih veza. tako da se on obično vraća sit i s parama u džepu. O ženama i ljubavi uvijek je govorio vatreno i sa oduševljenjem. Sviđa mi se on. pokriva ih kada spavaju.klonuo je duhom i malaksao. a pošteni ljudi se hrane otpacima sa stola. on kašikom hrani paralitičara. Teško je opisati njegov luđački govor. djeluju razumno i inteligentno. srdito. Uskoro mu je umrla majka. o nasilju nad pravdom. izvraćajući mu džepove i kunući se Bogom da nikad više Čifuta neće pustiti na ulicu i da je nered za njega najgora stvar na svijetu. moralna čistota i njegov pohabani kaput. njegovo ludilo se ispoljava i u ovome. 6 samo je njemu dozvoljeno da izlazi iz kuće. ali još nedopjevanih pjesama. bolešljivi izgled i porodične nesreće izazvali su dobra. Od jedne jedine čašice votke vrtjelo mu se u glavi i dobijao je histerični napad. Svako jutro svojim drugovima zaželi dobro jutro.sredine kod njega nije bilo. Po njegovim riječima vi ćete u njemu odmah poznati luđaka i čovjeka. on brzo. Oko šest mjeseci je bio bez posla. i izgleda kao da ima jaku groznicu. grozni-čav. uvijek negodujući i s ogorčenjem ili. gradska budala. u gradu su ga voljeli i iz nježnosti zvali . nešto kao bunilo. Negdje mu dadu kvasa. ti tragovi dubokog i iskrenog bola. svoga susjeda s lijeve strane. Kod njega su se ljudi dijelili na pošte-ne i nitkove . Nje-gova smrt kao da je bila početak čitavog niza nesreća koje su najednom zaredale u porodici Gromovih. i uskoro je od tifusa umro u tamničkoj bolnici. Sve to zvuči kao haotičan i neharmoničan potpuri starih. O stanovnicima svoga grada uvijek je govorio s prezirom. A onda je počeo da radi kao sudski izvršitelj. Govor mu je zbrkan. pa da on podigne glavu i počne da osluškuje: da možda po njega ne dolaze? Možda baš njega traže? I u tom trenutku na njegovom licu se pojavljuje krajnja uznemirenost i gađenje. a pred spavanje zaželi im lahku noć. ono živi bezbojnim i besmislenim životom obogaćujući ga samo nasiljem. vatreno. To on ne čini iz nekog sažaljenja ili humanizma. govori o rešetkama na prozorima koje ga stalno podsjećaju na glupost i svirepost nasilnika. Imao je dva sina: Sergija i Ivana. On je uvijek uzbuđen. pa čak ni u mlade studentske dane. pa nije imao ni prijatelja. ali se zato u njemu osjeća. u toj varošici. Ali sve što on donese Nikita oduzima. Već kao student četvrte godine Sergije je dobio galopirajuću tuberkulozu i umro. sa luđačkom kapom na glavi i u papučama. ali vrlo rijetko sjedi. krupnih jagodica. On daje drugovima vodu. dok mu je otac bio živ. nešto izvanredno lijepo. Ma o čemu počeo s njim razgovarati. ali on sam nikada nije bio zaljubljen. mršav i sklon nazebu. a u očima mu tinja topao i plemenit sjaj. Osim stalno napregnutog stanja i kreveljenja. I to on čini grubo. pa je napustio univerzitet i vratio se kući. Od jutra do mraka je morao budzašto davati časove i baviti se prepisivanjem. Ali uskoro želja da govori pobjeđuje sve njegove razloge. Ranije.Vanja. on ih je uvijek slikao bijelom ili crnom bojom i nije priznavao nikakve nijanse. Tu. naprotiv. Ivan Dmitrič Gromov. skoči sa postelje i podigne. On nikada nije imao izgled zdravog čovjeka. a negdje opet kopejku. po protekciji. je čovjek od svojih trideset tri godine. pozorište. pa čak i iz bolničkog dvorišta na ulicu. i počinje da govori vatreno i strasno. malo je jeo i slabo spavao. koje kao ogledalo odražava njegovu dušu. Uvijek ga je vuklo u društvo ljudi. a sada je morao iz osnova promijeniti svoj način života. u glavnoj ulici. onako učtiv. Takav život Ivan Dmitrič nije mogao dugo izdržati . a Ivan Dmitrič je zajedno sa svojom majkom ostao bez ikakvih sredstava za život. društvo nema ideala. i u riječima i u glasu. Nitkovi su siti i obučeni. on hoda ulicama zaus-tavljajući se pred kapijama i dućanima proseći milostinju. živeći u Peterburgu. Njegove grimase su čudne i nenormalne. i jeo je samo hljeb i pio vodu. zaključujući da ga neće slušati a ni shvatiti. ponekad i bos. Ponekad uveče on se ogrne svojim ogr-tačem i. životinjski način života. činovnik Gromov. Uvijek je bio blijed. gromko. uvijek blijedo i potišteno. o prekrsnom životu koji će jednom zavladati na svijetu. on sve svodi na jedno: u gradu je teško i dosadno živjeti. grubim razvratom i licemjerstvom. uslužnost. jer je svu svoju zaradu slao materi da bi se nakako prehranila. s odušev-ljenjem i divljenjem. i to uvijek sasvim iskreno. ali se nije slagao s kolegama niti se on dopao učenicima. počinje brzo da hoda tamo-amo po sobi između kreveta. poštene lokalne novine. bivši sudski izvršitelj i gubernijski sekretar. izmučenu borbom i dugotrajnim strahovanjem. pa ipak je bio prisiljen gladovati. svom susjedu s desne strane. Nedjelju dana poslije sahrane Sergija otac-starac predan je sudu pod optužbom da je izvršio neke falsifikate i pronevjeru. uslužan i neobično delikatan u ponašanju prema svima. Meni se sviđa njegovo široko lice. koji pati od manije gonjenja. svakom obećaje da će mu s ulice donijeti kopejku i sašili novu kapu. Njegova urođena delikatnost. Dovoljno je da nešto samo malo sušne u predsoblju ili da neko vikne u dvorištu. Kad nekome padne dugme ili kašika. Po-trebno je da društvo upozna sebe i da se zgrozi. časnost. Sudeći po tome kako se iznenada zaus-tavlja i gleda u drugove.Od svih žitelja paviljona br. pa čak i bez pantalona. II Prije nekih dvanaest-petnaest godina živio je u vlastitoj kući u gradu. i on popušta sam sebi. ali nježne crte njegovog lica. Tu dužnost je vršio sve dok ga nisu otpustili zbog bolesti. čovjek solidan i imućan. U bolničkom ogrtaču. i ni pojma nije imao o nekoj oskudici. tresući se čitavim tijelom i cvokočući zubima. negdje hljeba. Kuća i sva pokretna imovina bili su prodani na licitaciji. ali očevidno. nego podražava i nehotice se potčinjava Gromovu. Mojsejka voli da učini uslugu. Ivan Dmitrič je. Potrebne su škole. topla i . ali pošto je bio razdražljiv i nepovjerljiv. Govoreći o ljudima. govorio da mu je odurna i odvratna njihova krajnja nekulturnost i njihov dremljivi. javna predavanja i jedinstvo inteligencije. Tu privilegiju on uživa već odavno. Bez obzira što je bio nervozan i oštar u svojim ocjenama. gdje je studirao na univerzitetu. On ili leži sklupčan na postelji ili pak hoda po sobi tamo-amo kao radi okrepe. Govorio je iz tenora. vidi se da bi želio da kaže nešto vrlo važno. bio je primljen za nastavnika sreskog učilišta. On govori o ljudskoj podlosti. primao po šezdeset-sedamdeset rabalja mjesečno. vjerovatno kao bolnički staro-sjedilac i kao miran i neopasan luđak. uznemiren i u nekom napregnutom i neodređenom očekivanju. plemićkog porijekla. on nestrpljivo vrti glavom i nastavlja da korača. koju su već davno navikli da vide na ulicama u krugu djece i pasa. pa je ubrzo napustio tu dužnost.

III Jednog jesenjeg jutra. a onda noć. Svi koji su prolazili pored njegovih prozora ili ulazili u dvorište ličili su mu na špijune i detektive. Čitao je veoma mnogo. U jednom sokaku je sreo dva vezana zatvorenika u pratnji četiri stražara sa puškama.opasan dokaz! Činjenice i trezvena logika govorili su mu da su sva ta strahovanja . kao neki lopov. On je oprezno izišao iz stana i. A kod kuće je uvijek čitao ležeći.sve je svršeno. podigavši okovratnik svog zimskog kaputa i gacajući po blatu. Međutim.glavno je da je savjest mirna. ne žureći se. jer ako ne spava. pa se. Nisu one mogle da mu dođu u glavu bez ikakvog razloga. Očekujući hapšenje. i neki neshvatljivi duševni nemir nije mu dao da čita i da se pribere. kada se snijeg otopio. a sada mu je već postala ne-podnošljiva. i sav je promrzao. gazdarici su došli pećari. hita da objavi da se u gradu pojavio neki veliki zločinac. naprimjer oslobađajuća presuda izaziva či-tavu provalu nezadovoljenog. bez kape i kaputa. I ranije mu je njegova dužnost bila odvratna. da u samom hapšenju i tamnici. i u gradu je slovio nekom vrstom živog leksikona. tako je sve do zore prestojao nasred sobe. pa i za knjige. nervozno čupkajući svoju bradicu. Uveče nije palio svjetlo u kući. policajci. da je to sve uzaludno. On nije osjećao nikakve krivice i mogao je jamčiti da ni ubuduće nikada neće biti ubica. znači da ga grize savjest . . on po čitave noći nije spavao. sokacima i dvorištima. U podrumu je prosjedio čitav dan. nema ničeg strašnog . u jaruzi pored groblja pronađena su dva polutruhla leša . U podne je obično načelnik okružne policije prolazio u kočiji. Ivan Dmitrič je vrlo dobro znao da su došli da preziđuju peć u kuhinji. a krv ne primjećuje. prošao pored njegovih prozora: nije to tek tako. da ne izgubi tuđe novce. Čudno je da nikada ranije njegove misli nisu bile tako elastične i pronicljive . dva čovjeka su se zaustavila pored kuće i šute. Njemu je najednom došlo u glavu da i njega isto tako mogu vezati i isto tako po blatu voditi u tamnicu. ali se Ivanu Dmitriču svaki put činilo da se on vozi nekako isuviše brzo i s nekim naročitim izrazom na licu: očevidno. znao je sve. da bi nevinog čovjeka lišio svih prava i osudio na robiju. obuzet strahom. a poslije toga .gluposti i duševna rastrojenost. pa drugi dan. i svaki put su oni kod njega izazivali osjećaje sažaljenja i neke nelagodnosti. Ali ukoliko je on razumnije i logičnije rezonovao. I ranije je Ivan Dmitrič vrlo često sretao zatvorenike.sa znacima nasilne smrti. slu-čajno. Ujutro. Izvršivši naplatu i vraćajući se kući. Ivan Dmitrič se smiješio kada je izlazio na ulicu. Ljudi koji po službenoj dužnosti imaju posla sa tuđim jadima. palikuća ili kradljivac. a zatim da ga ne uhvate na djelu. Eno. i nema tu ništa čudnovato. U proljeće. prilikom susreta s policajcima i žandarima on se smiješio i zviždukao da bi izgledao ravnodušan. U službenom i bezdušnom odnosu prema čovjekovoj ličnosti.svaki dan je izmišljao hiljade raznih povoda da mora strahovati za svoju slobodu i čast. samo da bi gazdarica mislila da on spava. I to samo toliko vremena da bi se ispunile izvjesne formalnosti za koje su sudije plaćene. To je pod-sjećalo na slučaj pustinjaka koji je htio da u prašumi raskrči sebi mjesto: ukoliko je više sjekao. s hladnim znojem na čelu. ali sada je taj susret kod njega izazvao neki osobit i čudan utisak. i stalno je mislio na to da i njega mogu uhapsiti. Traži ti onda pravdu i zaštitu u ovom malom i prljavom gradiću. i zar je nemoguća kleveta. a noću nije mogao da spava. utoliko je šuma postajala gušća. možda. a svaki gest milosrđa. ili da u zvaničnim aktima sam nehotice ne učini neku grešku koju bi pretvorili u falsifikat ili. Kod kuće mu čitav dan nisu iz glave izlazili oni zatvorenici i stražari s puš-kama.tužna osjećanja. okovati i strpati u zatvor. prelistavao časopise i knjige. prije izlaska sunca. on je bio temeljito obrazovan i načitan i po mišljenju građana. poslije kraćeg razmišljanja odlučio je da je u njegovom slučaju najbolje da se sakrije u gazdaričin podrum. ali u strahu on je povjerovao da su to policajci preobučeni u pećare. Videći. Ali zar je teško počiniti neki zločin nehotice. u tom pogledu oni se nimalo ne razlikuju od mužika koji po dvorištima kolje ovnove i telad. Ako ga jučerašnje teške misli tako dugo ne mogu ostaviti na miru . on se uskoro umorio od tog laganja i. i kad bi htjeli. čitanje je bilo jedna od njegovih nezdravih navika. Ali zato je on u znatnoj mjeri izgubio interesovanje za spoljašnji svijet. A u sadašnjem sudskom postupku sudska greška je sasvim moguća. Policajac je. Često je sjedio u klubu i. Ivan Dmitrič bi se stresao svaki put čim bi čuo kucanje ili zvonce na vratima. dvjesta vrsta od željezničke pruge! I zar nije smiješno misliti na pravdu kada u svakom nasilju društvo vidi pametnu i svrsishodnu mjeru. a i pamćenje je jako počelo da ga izdaje. usljed navi-ke. potajno prokrao u svoju sobu. Po svoj prilici. osvetoljubivog osjećanja? Ujutro Ivan Dmitrič se digao iz postelje sav obuzet stravom.mislio je Ivan Dmitrič . Zašto šute? I za Ivana Dmitriča počeli su mučni dani i noći. već sasvim uvjeren da ga svakog trenutka mogu uhapsiti. pa čak na novine i kalendare iz prošle godine. išao je Ivan Dmitrič nekom građaninu da izvrši naplatu u vezi sa pljenidbenim nalogom. prema svojim klijentima se i ne mogu drukčije držati nego zvanično. naprimjer sudije. utoliko je jači i teži postajao njegov duševni nemir. On se bojao da mu nekako ne podvale. i to se Ivanu Dmitriču učinilo nekako sumnjivim. pocrvenio i počeo da govori kako nema podlijeg zločina od ubistva slabih i bespomoćnih. sudiji treba samo jedno: vrijeme. Da ne bi pomislili da je on taj ubica. ljekari. toliko otupe da oni. Ivan Dmitrič je napustio svako rezonovanje i sav se predao očajanju i strahu. pa najzad i sudska greška? Nije to bez razloga da vijekovima živi poslovica . on ga je pozdravio i išao s njim nekoliko koraka. dočekavši mrak. kod pošte je sreo poznatog policijskog nadzornika. već i po njegovom licu se vidjelo da on ne čita nego prosto guta ne stižući ni da sažvače pročitano. Bio je potišten kao i uvijek ujutro. ako se stvar posmatra šire i suštinski. jer on se podjednako halapljivo bacao na sve što mu je dolazilo do ruku. to je on išao u upravu policije sa svog imanja u okolini grada.znači da u njima ima i nešto istine. Osim toga. a pri susretu sa poznanicima on bi poblijedio. Počeo je da se usamljuje i izbjegava ljude. U gradu se pričalo samo o tim leševima i nepozna-tim ubicama. da mu neprimijetno ne ubace u džep mito. ali je gromko hrkao i uzdisao kao da nešto sanja. na kraju krajeva.nikad se ne kuni da nećeš dopasti prosjačke torbe i tamnice.starice i dječaka . Ne mičući se i osluškujući. za njega je bilo mučenje kad bi se kod gazdarice sreo s nekim nepoznatim čovjekom.

na to se može naviknuti . . proždrljiva i prljava životinja koja je već odavno izgubila sposobnost da misli i osjeća. Peti i posljednji žitelj paviljona br. Uostalom. On ponekad priđe prozoru i. 6. U podne jedu šči od kiselog kupusa i kašu. 6 rijetko se viđaju novi ljudi. U paviljonu br. 6 je čovjek koji je nekad razvrstavao poštu.Ja bezuslovno moram dobiti švedsku Polarnu zvijezdu. Mještani su ga zaustavili.Moram da priznam. Nikita ga nemilosrdno tuče. Doktor Andrej Jefimič. Osim brijača.često on kaže Ivanu Dmitriču . on ne zaboravlja na sebe i ima neku vrlo važnu i prijatnu tajnu. pa ni izrazom očiju. U međuvremenu. nego se samo pomalo klati kao neko teško bure. neki mužik mu je nešto doviknuo iza leđa. gledaju kroz prozore i hodaju po sobi tamo-amo.A znate li vi šta ću ja prije ili kasnije izboriti za sebe? . bio premješten u paviljon br. nedavno se po bolnici prenijela prilično čudno-vata vijest. spavaju. a njegove knjige.Čestitajte mi . Čak bivši poštar stalno govori sve o jednim te istim ordenima. o kome će kasnije biti riječi. Ako mu tada priđeš. s dobrodušnim. propisao mu je hladne obloge na glavu i kapljice. IV Lijevi susjed Ivana Dmitriča. odveli kući i njegovu gazdaricu poslali po ljekara. Sudeći po njegovim pametnim i mirnim očima. Bijeli krst i crna traka. Od njega se stalno širi oštar i zagušljiv smrad. njega su uputili u bolnicu i smjestili u odjeljenje za venerične bolesnike. Vrlo lijepa stvar.mrzovoljno odgovara Ivan Dmitrič. Drugi stepen sa zvijezdom daju samo strancima. nigdje na svijetu nije život tako jednoličan kao u ovom paviljonu. jer da ljudima ne treba smetati da lude. Nećemo ni govoriti o tome kako on šiša luđake. plave kose. Bolesnici su osuđeni da iz dana u dan vide samo Nikitu. a uveče opet jedu kašu koja je ostala od ručka. kako mu Nikita pomaže i kako se bolesnici svaki put uznemire kad se brijač pojavi pijan i veseo. . bio je Jevrej Mojsejka. koje je gazdarica iznijela na saonice pod nadstrešnicom. ali ne iz straha da mu to ne otmu ili ukradu. oni leže. Pod jastukom i pod strunjačom ima nešto što nikome ne pokazuje. 6.nego to što ta otupjela životinja uopšte ne reagira na batine. Izuzev paralitičara i debelog mužika.nastavlja nekadašnji poštar lukavo žmirkajući. ali iz nekog razloga za mene hoće da naprave izuzetak . a u ušima mu je fijukao vazduh.Ja se u te stvari ne razumijem . sažaljivo klimnuo glavom i otišao rekavši gazdarici da više neće dolaziti. V Čudnovat glas! . provodio je svoje hirove i uznemiravao bolesnike. on se zastidi i skine to s grudi. i uskoro je. i njemu se činilo da se to sjatilo nasilje čitavog svijeta i sad juri za njim. ujutro se bolesnici umivaju u predsoblju iz velikog čabra i brišu peševima svojih ogrtača. niko ne zaviruje u ovo odjeljenje. Za takav orden isplati se potruditi.smiješi se on i u nedoumici sliježe ramenima. Godinu dana kasnije u gradu su već svi zaboravili Ivana Dmitriča. a desno od njega je bio mužik sav u loju. stav-lja sebi nešto na grudi i obori glavu pa gleda u to. To je nepokretna. po naređenju Andreja Jefimiča. kao bure okrugao.predložen sam za odlikovanje Stanislavljevim ordenom drugog stepena sa zvijezdom. sa glupim i potpuno besmislenim izrazom lica. kao što rekoh. mršav. . razvukla su djeca. ni pokretom. Svakom daje po jednu šolju čaja. On po čitave noći nije spavao.potrčao je ulicom. tako nešto nisam očekivao! . okrenut leđima prema drugovima. Za njim su jurili i lajali psi. Zatim iz olovnih šolja piju čaj koji im Nikita donosi iz glavne bolničke zgrade. malen. tuče iz sve snage i ne štedeći svoje šake. a na ovom svijetu malo je ljubitelja koji vole da posjećuju ludnice. I tako iz dana u dan. Pronio se glas da je doktor počeo posjećivati paviljon br. Ali nije teško odgonetnuti njegovu tajnu. Pospremajući oko njega. ne reagira ni zvukom. Ali kako Ivan Dmitrič nije imao sredstava za život i liječenje. koje gledaju vedro i veselo. . nego iz sramežljivosti. Jednom u dva mjeseca odjeljenje posjeti brijač Semjon Lazarič. I nije jezivo to što ga tako tuče . ali pomalo lukavim izgledom lica. Doktor već odavno ne prima nove luđake. Vjerovatno.

nego tankim i nježnim tenorom: "Oprostite!" Na vratu ima neki manji tumor. Što se. kada mu laskaju ili mu daju da potpiše očito lažan račun. bolničarke. pedantno se držiš pravila. sutra dođe trideset i pet. Ali on je istovremeno došao do zaključka da za to nije dovoljna samo njegova želja i da od toga ne bi bilo nikakve koristi. Jedni su to opravdavali time što u bolnici leže samo prosti građani i seljaci. i bio bi potpuno pust i ličio na život amebe kad ne bi postojale patnje? . to znači da je prevareno dva-naest hiljada ljudi. ali da ga je otac. a u kadama su držali krompir. Danas primiš trideset bolesnika. Andrej Jefimič je neobično cijenio pamet i poštenje. on se uvijek prvi zaustavi da propusti čovjeka i kaže. Na ovom svijetu ne postoji ništa tako savršeno što u svom začetku ne bi sadržavalo i nešto prljavo. a nos crven. i ide u goste. Izgleda kao da se zavjetovao da nikad neće povisiti glas i u svom rječniku upotrijebiti zapovjedni način. onda će ono potpuno zanemariti i religiju i filozofiju. uzmemo da je cilj medicine da pomoću lijekova olak-šava mučenje. onda se i nehotice nameće pitanje: a zašto da ga olakšavamo? Prvo. Bolničari. a u njima je ono dosad nalazilo ne samo zaštitu od svake nevolje nego čak i svoju sreću.samo da lupi pesnicom . U jednom te istom kaputu on prima bolesnike... Po njegovom mišljenju najpametnije što se moglo uraditi bilo je ." A da kaže nadzorniku da prestane da krade. a jadni Hajne je nekoliko godina ležao okovan paralizom. Kada je pregledao bolnicu. ravnom kosom i svojom snažnom i trapavom tjelesnom građom podsjeća na drumskog krčmara. pre-kriveno plavkastim žilicama. spavali su po sobama zajedno sa bolesnicima. U protekloj godini je primljeno dvanaest hiljada bolesnika. Kad je gladan on neodlučno kašljuca i govori kuharici: "Kako bih ja malo čaja. grub.Dobro. nego iz potpunog nemara prema svojoj spoljašnjosti. znači da im je ona potrebna. izgleda isto tako izlizano i izgužvano kao i staro. a ne lopovi. i tako iz dana u dan. pravi mužik. Kada mu se bolesnici žale na gladovanje ili grubost bolničarki. jer one se vremenom pretvaraju u nešto što valja. činilo se . On je samo zamolio bolničarke i bolničare da više ne spavaju po bolesničkim krevetima i posta-vio dva ormara za svoje instrumente. ali su to sve mirno tolerisali. prev. jer pravila postoje. bradom. i u tom slučaju. da ga najuri ili sasvim ukine tu nepotrebnu parazitsku dužnost . ova "dobrotvorna ustanova" se nalazila u užasnom stanju. magacionerke. pak. da se spremao za sveštenički poziv i daje htio. Kada ga varaju. Prim. Uz visoki stas i široka pleća. ako se čovječanstvo zaista nauči da pomoću pilula i kapljica olakšava svoje stanje. Andrej Jefimič pocrveni kao rak i osjeća se kao krivac. Ali vremenom mu je posao dosadio zbog jednoličnosti i očevidne nekorisnosti." ili "Kako bih ja ručao. i to ne basom kao što bi se očekivalo. Prilikom susreta u nekom uzanom hodniku. Od jutra do podne je primao bolesnike. A i zašto da smetaš ljudima da umiru kada smrt predstavlja normalan i prirodan kraj svakog živog? Kakva je korist od toga da neki sitničar ili činovnik pozivi još nekih pet ili deset godina? Ako. U odjelje-njima. Njemu je teško da kaže "daj" ili "donesi". potrebna je zdrava hrana a ne šči od smrdljivog kiselog kupusa.lokalna samouprava u carskoj Rusiji. izgleda. za-driglog. naprasitog i osornog. Bilo kako bilo. žestoko ismijao i kategorično izjavio da ga neće smatrati svojim sinom ako ode u popove. U početku je Andrej Jefimič radio vrlo marljivo.otpustiti sve bolesnike. oči sitne. on nije odjeven kao što su odjeveni ljekari. Po svojoj spoljašnosti on je nezgrapan. Ali on se uvijek kretao lagahno. naročito dječije i ženske. pa čak se i pretjerivalo u tome.duša bi na nos izletjela. Po svoj prilici. opet. Nije ispoljavao neku pobožnost. Jedno te isto odijelo. On apsolutno nije umio da naređuje. pa zašto onda da ne poboluje i neki Andrej Jefimič ili Matrjona Savišna. Puškin je pred smrt pretrpio strašno mučenje. hodnicima i bolničkom dvorištu nije moglo da se diše od smrada. vršio operacije i čak se bavio akušerskom praksom. ali nije to iz škrtosti. Koliko je u tome istine. a svojim licem. A da smjestiš u bolnicu teže bolesnike i da ih liječiš po pravilima nauke također je nemoguće. drugo.) ne može izdržavati odgova-rajuće uređenu bolnicu . bez pomoći zemstva (zemstvo . stjenica i miševa. potrebni su dobri pomoćnici. Nadzornik. Andrej Jefimič je došao do zak-ljučka da je to nemoralna ustanova i krajnje štetna po zdravlje stanovnika. a ne prljavština. dobro. iz godine u godinu. Lice mu je bilo namrgođeno. prilično ravno-dušno odnosio prema tom neredu. Osim toga.neće ih valjda tu šumskim jarebicama hraniti! Drugi su. a korak mu je bio oprezan i neodlučan. pak. čiji je život bez sadr-žaja. koji ne mogu biti nezadovoljni jer kod kuće žive mnogo gore nego u bolnici . znači . ako su ljudi već otvorili tu bolnicu i mire se s njom. prethodnika Andreja Jefimiča.. ja ne znam. i ručava. magacionerka i ljekarski pomoćnik pljačkali su bo-lesnike. on se zbuni i tonom krivca progunđa: . Kažu da je u ranoj mladosti bio veoma pobožan. prosto rečeno. nedostajala mu je čvrsta volja i uvjerenost u svoje pravo.i nehotice se sve pretvera u varku. kada je 1863. ali ipak račun potpiše. isto tako kao što od đubreta postaje plodna zemlja.za to nije ima snage. i zato je uvijek u mehkoj platnenoj ili cicanoj košulji. to opravdavali time da sam grad. a na duhovno lice je u početku svoje ljekarske karijere isto toliko malo ličio koliko i sada. da ide na duhovnu akademiju. koji mu smeta da nosi tvrdu. ja ću to već izvidjeti. Ako fizičku i moralnu prljavštinu otjeraš s jednog mjesta. pričali su da se bavio potajnom prodajom bolničkog špiritusa. ljekarskog pomoćnika i crvenog vjetra u hirur-škom odjeljenju . Primivši dužnost Andrej Jefimič se. a umiranje u gradu se ne smanjuje i bolesnici ne prestaju da dolaze. Potrebne su i predrasude i sve te gadosti i gnusobe života. Kratko govoreći. Da pružiš ozbiljnu pomoć četrdesetorici bolesnika koji dođu od jutra do ručka.hvala Bogu da postoji i ovakva! A novouspostavljeno zemstvo nije otvaralo bolnice ni u gradu ni u njegovoj okolini. pa i njihova djeca. imao je i ogromne noge i ruke. a prekosutra i četrdeset. kao i drugi ljekari. Dame su govorile da je vrlo pažljiv i da odlično pogađa bolesti. odbaciš filozofiju i. kažu da upravo kroz patnje čovjek ide savr-šenstvu. ali da bi oko sebe organizovao pametan i pošten život. uštirkanu kragnu. pak. Kada je Andrej Jefimič stigao ovamo da primi dužnost. ali po svršetku medicinskog fakulteta Andrej Jefimič nije otišao u sveštenike.. U gradu su vrlo dobro znali za taj nered. ali znam da je Andrej Jefimič više puta priznao da nikada nije osjećao sklonosti za medicinu ni uopće za neku užu specijalnost. Čitava bolnica je imala samo dva skalpela i nijednog termometra. a od bolničarki i bolesnica stvorio čitav harem. godine završio gimnaziju. a bolnicu zatvoriti. ona će preći na drugo: treba čekati da se ona sama po sebi izvjetri. Svi su se žalili da se ne može živjeti od bubašvaba. a sve pod izgovorom da grad već ima svoju bolnicu. tiče nadzornika. potrebna je čistoća i ventilacija. zabranjuje i da bude uporan. tu je neki nesporazum.Doktor Andrej Jefimič Ragin je na svoj način interesantan čovjek.. Ako. a za bivšeg ljekara. ali nauke nema. nema fizičke mogućnosti.sve je ostalo kako je i bilo. doktor medicine i hirurg. U hirurškom odjeljenju stalno je vladao crveni vjetar. koje on obično kupi u nekoj jevrejskoj starinarnici. prije svega..

Andrej Jefimič vrlo dobro zna da su za grozničave. Ikonu je nabavio o svom trošku. Ponekad škripnu kuhinjska vrata i iz njih se pomoli crveno i pospano Darjino lice.. lijepo držanje i jak i prijatan glas. ne gledajući.. On je dobar i mehka srca. pronose mrtvace i sudove s izmetinom. oblačio se i pio čaj. . ne bavi privatnom praksom i da ga niko neće uznemiravati. nosi bijelu mašnu i smatra da zna mnogo više nego doktor.. a onda. . koji uvijek počinje čitati s kraja. obrijanog..Andreja Jefimiču. gojazan čovjek. Nedeljom.Pričekaću. prolaze mršavi bolesnici u bolesničkim ogrtačima.. ali plahovit. Ostale bolesnike pregleda pomoćnik. Pola plate troši na kupovinu knjiga. . koji se uopće ne bavi privatnom praksom. I Sergej Sergejič sjedi. tu je i analoj zastrt bijelim pokrivačem. a dijete se dere i brani ručicama. često se zadržava na mjes-tima koja mu se dopadaju ili su nerazumljiva. i zato se pre-gled svodi samo na kratko pitanje i propisivanje nekog lijeka kao što su razne masti i ricinusovo ulje. VI Njegov život tekao je ovako. Predveče obično dođe upravnik pošte Mihail Averjanič. baš mi je drago . Ne čita tako brzo i strastveno kao što je nekad čitao Ivan Dmitrič. bucmastog lica. čim stigne kući. a na ostale palančane gleda s visine kao na svoje podređene. pa je pod stare dane morao da stupi u poštansku službu. prekrstivši ruke na grudima. trese se čitavim tijelom i gromoglasno urla: "Tišina!" Zato poštu već odavno smatraju za ustanovu koju nije tako bezopasno posjećivati. a zatim Sergej Sergejič lično obilazi sa kadionicom sva odjeljenja i kadi ih tamjanom. Kada mora da otvori djetetu usta da pregleda grlo.Uvijek mi je drago kad dođete.zato što Bogu milosrdnom slabo molimo. Za vrijeme ordiniranja brzo mu dosade snebljivost bolesnika i njihova zatucanost. Tako je to! Za vrijeme primanja Andrej Jefimič ne vrši nikakve ope-racije. Mihail Averjanič poštuje i voli Andreja Jefimiča zbog njegove obrazovanosti i plemenite duše. Najviše voli historijska i filozofska djela. lupajući čizmama po podu od cigle. Andrej Jefimič je klonuo du-hom i prestao da svaki dan dolazi u bolnicu.Naprotiv. omalen. Po zidovima vise slike arhijereja. koji je više ličio na nekog senatora nego na ljekarskog pomoćnika. ne pristaje na nešto ili prosto počinje da mudruje. napipa krastavicu i odgrize komadić. Podnimivši se. sli-ke po zidovima i njegova vlastita pitanja koja on stalno postavlja evo već više od dvadeset godina. Kada neko od posjetilaca u pošti protestuje. Sergej Sergejič je pobožan i voli ukrase. a od šest soba njegovog stana tri su zatrpane knjigama i starim časopisima. On je bio bodar i zdrav.Utučen takvim razmišljanjima.. ali šta da se radi? U ordinaciji ga dočekuje ljekarski po-moćnik Sergej Sergejič.. on svakih pola sata nalije čašicu votkom i ispije. čisto umivenog. odmah sjedne za sto u svom kabinetu i počinje čitati. i to ga ne umara. je-dini čovjek u čitavom gradu čije društvo za Andreja Jefimiča nije bilo neugodno. U uglu ordi-nacije nalazi se velika uramljena ikona i pred njom teško kandilo. Pored njih. . slika Svetogorskog manastira i vijenci od suhog različka. nego čita polahko. tu-berkulozne i uopće osjetljive bolesnike ovakvi uslovi pravo mu-čenje. On čita po nekoliko sati neprekidno. U uskom i mračnom bolničkom hodniku sjede ambulantni bolesnici i čekaju da budu primljeni.. trčkaraju bolničari i bolničarke. Ne skidajući očiju s knjige. a? . onako na čohi. Obično je ustajao oko osam sati ujutro. imao je bujne sijede zaliske. kašljucne i kaže: . plaču djeca i puše promaha. dragoviću! Sigurno sam vam već dosadio. Sat otkuca četiri sata. prilično slabog i neurednog. U gradu on ima ogro-mnu praksu. Mihail Averjanič je nekad bio bogat spahija i služio u konjici. Andrej Jefimič. Mihail Averjanič sav pocrveni.govori on .odgovara on. razmišlja. . .odgovara doktor. .Evo i mene! . . pričekaću.kaže on ulazeći Andreju Jefimiču.pita zabrinuto. sa lagahnim i ravnomjernim pok-retima i u novom širokom odijelu. On žuri da propiše lijek i odmahuje rukama da žena što prije iznese dijete. Bolesnika je uvijek mnogo. neko od bo-lesnika u ordinaciji čita naglas akatist. kako bih ja to ručao. s udubljivanjem.Dobar dan. I zato on primi pet-šest boles-nika i odlazi. U tri sata on neodlučno prilazi kuhinjskim vratima. Andrej Jefimič seta svojim sobama i. a on još uvijek šetka i razmišlja. a onda i pet. Pored knjige uvijek se nalazi stona boca s votkom i pored nje kiseli krastavac ili ukiseljena jabuka. je li vrijeme da popijete pivo? . . S prijatnim osjećanjem da se već odavno. on se već odavno odvikao od njih i neprijatno se osjećao kada bi vidio krv. Zatim bi sjedio u svom kabinetu ili bi otišao u bolnicu. Čita on vrlo mnogo i uvijek čita s velikim zado-voljstvom. bez tanjira. još nije. hvala Bogu. a vremena malo.Nije. po njegovom naređenju. Poslije ručka. od brujanja u ušima njega hvata vrtoglavica i suze udaraju na oči. prisustvo nalickanog Sergeja Sergejiča. ali je propao. Iz oblasti medicine pretplaćen je samo na časopis "Ljekar".Darjuška.Bolujemo i u oskudici živimo . trlja ruke i ponekad se umiješa. Andrej Jefimič sjedi zamišljeno i mahinalno postavlja pitanja.

Ja često sanjam pametne ljude i razgovore s njima . bez ikakve pratnje odlazila u planine.zamišljen. Obla-čeći u predsoblju bundu. Iz kuhinje izlazi Darjuška i.Prijatelji sjedaju na kanabe u kabinetu i neko vrijeme šutke puše.A kako se pilo! Kako se jelo! I kakvih je bilo strastvenih liberala! Andrej Jefimič je slušao. . doduše. imam neko osjećanje kao da neću nikad umrijeti. Slažem se. Pričalo se da je tamo u nekom aulu imala ljubavne odnose sa nekim kne-zom. i ja sumnjam u to. oblačila se kao oficir. a to znači da smo lišeni zadovoljstva. .. ra-zum predstavlja jedino moguć izvor zadovoljstva. s izrazom tuge na licu. iz ne-postojanja dovele u život. . zaustavi se na vratima. nećeš da umreš! Nešto poslije devet sati Mihail Averjanič odlazi kući. kao čovjek koji ima da ispriča nešto vrlo zanimljivo. vrteći glavom i ne gledajući u oči sagovorniku (on nikada ne gleda u oči) . i uveče. .uzdisala bi Darjuška. podnimi se i sluša. . Naravno.Eh! . ali pod uticajem ideja šezdesetih godina primorao me da postanem ljekar. poštovani Mihaile Averjaniču.Bogorodice.a niko mu ne otvara. A kakvih je sve bilo ratnih pohoda.nastavljao je doktor tiho i odmjereno . sve. Doista. tako u životu ne primjećuješ klopku kad se nađeš s ljudima koji vole analiziranje i opće zaključke i koji provode vrijeme u razmjeni gordih i slobodoumnih misli. vrijeme je da se umire! A u duši neki glasić se javi: ne vjeruj. Ra-zum je upravo ono što duboko odvaja čovjeka od životinje. poštovani Mihaile Averjaniču.. protiv njegove volje. on uzdahne: .note.I vi sami vrlo dobro znate . Nastaje šutnja. polahko i sa pre-kidima. kako bi nam malo piva! . radosno i kako je život bio zanimljiv. budite uvjereni. da ga tad nisam poslušao.. onda bih rekao: knjige su . a Mihail Averjanič pažljivo ga sluša i ponavlja: "Apsolutno tačno.Darjuška.. U tom pogledu razum predstavlja nezamjenljivo zadovoljstvo. u kakvu nas je zabit sudbina bacila! A najgore je to što ćemo ovdje morati i umrijeti. Pozaj-mljivan je novac bez potpisivanja mjenice i smatralo se za sra-motu da ne pomogneš drugu kad je u nevolji. ali nije čuo. ja bih se sada nalazio u samom centru intelektualnog pokreta. Život je samo jedna dosadna zamka.iznenada pita upravnik pošte. ni pamet nije vječita. Eh. njega su neke slučajnosti.Sto mu jada.veseo i živahan. a Mihail Averjanič . Prvu bocu popiju također šutke: doktor .Kako je žalosno . koje inače nema. Razgovor uvijek počinje doktor. ne vjerujem i nemam ni razloga da vjerujem. . osim visokih duhovnih manifestacija ljudskog razuma. vezani zajedničkom nevoljom.pjesma. Ne gledajući svom sagovorniku u oči. Vjerovatno bih bio član nekog fakulteta." .Ne. sukoba. A zašto? On bi htio da sazna smisao i cilj svoga postojanja. Polazeći s tog stanovišta.da je na ovom svijetu sve mizerno i neinteresantno.Od ovih sadašnjih tražite pameti! I on počinje da priča kako se nekad živjelo trezveno. mi imamo knjige. Andrej Jefimič nastavlja da govori o pametnim ljudima i razgovorima s njima. Pa i smrt mu dolazi .Apsolutno tačno. . Iako. doživljaja.Apsolutno tačno..zaista je to veoma žalosno.Priznajem.uzdahne Mihail Averjanič. . ali vi već znate zašto sam joj ja naklonjen. što nagovještava njegovu božanstvenost i čak donekle mu nadokna-đuje besmrtnost. Kada čovjek od misli postane zreo i dođe do konačnog saznanja.opet protiv njegove volje. I kao što se u tamnici ljudi. .Apsolutno tačno.. čak se ni inteligencija nije oslobodila prostakluka: nivo njenog razvitka. star-keljo jedna. Čini mi se. osjećaju bolje kad se nađu za-jedno. . . on i nehotice osjeća kao da se nalazi u klopci iz koje nema izlaza. . a njemu ne odgovaraju ili mu govore razne gluposti. Eh!. ali to uopće nije ono što predstavlja živa riječ i razgovor. On kuca . nije ništa više nego kod nižeg staleža. da u našem gradu uopće nema ljudi koji bi umjeli i voljeli da vode pametan i interesantan razgovor. A mi niti ču-jemo niti vidimo oko sebe manifestacije razuma. kakvih drugova i kakvih žena! Pa Kavkaz kakva neobična zemlja! A žena jednog ko-mandanta bataljona. čudnovata neka žena.počne on polahko. . on je pijuckao pivo i razmišljao o nečemu. a razgovor je . pomislim nekad. . Doduše. .dovikne Andrej Je-fimič. nego prolazna stvar.on neočekivano prekine Mihaila Averjaniča. Majko Božija.Otac mi je dao pre-krasno obrazovanje. . Ako mi dopustite ne baš sretno poređenje. sama.A zar vi ne vjerujete u besmrtnost duše? . kako je Rusija imala pametnu inteligenciju i uzvišene pojmove o čovjeku i prijateljstvu. To je za nas veliki gubitak.

u velikoj zgradi pate ljudi od raznih bolesti i fizičke prljavštine. a zimi i kožuh. u kamenu. On se sprijateljio sa ljekarskim pomoćnikom Sergejem Sergejičem i blagajnikom. vrše se operacije koje veliki Pirogov nije smatrao za moguće čak in spe (u budućnosti . Ja sam nepošten. O. i u suštini. U čitavom stanu on ima samo jednu knjigu . jer i u gluposti ipak ima svijesti i volje. . zašto čovjek nije besmrtan? . Sada više luđacima ne liju hladnu vodu na glavu. Bolesti i smrtnost ostale su iste. sa metodama dijagnosticiranja i liječenja.. osjećanje. Po svoj prilici. A proš-lost je odvratna. onakva grdoba kao što je paviljon br. Otežala glava se spušta prema knjizi. crnomanjast. a ostale činovnike je odnekud zvao aristokratima i izbjegavao ih. Kada ide . On zna da u to vrijeme.nema ni trideset godina . Znači. 6 može postojati samo na udaljenosti dvjesta vrsta od željezničke pruge. Samo kukavica. Jevgenij Fjodorič je nosio kačket. Ali sam po sebi ja nisam ništa. i da onda milione godina juri oko Sunca bez ikakvog smisla i cilja? Samo da bi se ohladio. Andrej Jefimič sjeda za sto i opet počinje da čita. koji u ljekaru vide nekog žreca kome treba vjerovati bez ikakve kritike. biće da su mu preci bili pripadnici neke neruske narodnosti. za to nije potrebno iz nepostojanja izvlačiti čovjeka. Zaista.) Najobičniji zemski ljekari sada se usuđuju da vrše resekciju zgloba u koljenu. pri sadašnjim pogledima i mjerilima. S druge strane. a na slo-bodu ih ipak ne puštaju. ja bih bio drugi čovjek. a i sadašnjost je ista kao i prošlost.razmišlja on.. on i nehotice baca pogled na svoju prošlost i sadašnjost. Andrej Jefimič vrlo dobro zna da. sa njegovim velikim i gotovo božanskim razu-mom. Radikalno se liječi sifilis. Znači. Ništa ne remeti večernju. njemu se činilo da će medi-cinu uskoro postići sudbina alhemije i metafizike. kakva revolu-cija! Zahvaljujući antiseptici. a zatim. Smatrati da se besmrtnost sastoji u razmjeni materije isto je tako čudnovato kao i proricati sjajnu budućnost futroli pošto se već skupocjena violina razbila i postala neupotrebljiva. za svoje nepoštenje nisam kriv ja. kada njegove misli zajedno sa ohlađenom Zemljom jure oko Sunca.tješiti sebe tim surogatom besmrtnosti! Nesvjesni procesi koji se vrše u prirodi nisu ravni ni ljudskoj gluposti.. pa makar on u usta sipao rastopljeno olovo. On zna da iza rešetaka u paviljonu br. na sto trbušnih operacija dolazi samo jedan smrtni slučaj. higijena sa statistikom. pronalasci Pastera i Koha. bolje da je se i ne sjeća. a sada. njemu je vrlo dobro poznato da je posljednjih dvadeset pet godina u medicini došlo do fantastičnih preokreta.visok.". Stigao je u grad bez pare u džepu.. Čitava bolnička organizacija. koja ima više straha od smrti nego dostojanstva. izgleda da se i vrijeme zaustavilo i utihnulo zajedno sa doktorom nad knjigom. i bolnica još uvijek predstavlja nemoralnu ustanovu. ohladi zajedno sa zemljinom korom. širokog lica i sitnih očiju. može se tješiti time da će vremenom njegovo tijelo živjeti u travi. i čak.g. medicina u njemu izaziva osjećanje divljenja i čak oduševljenja.VII Isprativši prijatelja. kada noću čita.. a u tim procesima ništa od toga. zašto vid. U nekom drugom mjestu i ljudi i novine davno bi tu malu Bastilju rastrgali na paramparčad. koju je pred-stavljao za svoju kuharicu. 6 Nikita tuče bolesnike i da Mojsejka svaki dan lunja po gradu i sabire milostinju. Ta žena je imala dojenče. Razmjena materije! Ali kakav je to kukavičluk . Andrej Jefimič se zavali u fotelju i za-tvori oči da malo porazmisli. pa naša ruska zemska medicina? Psihijatrija sa njenom sadašnjom klasifikacijom bo-lesti.. ge-nije. govor. Da sam se rodio dvjesta godina kasnije. nikakve razlike nema između najbolje bečke klinike i moje bolnice. Kada sat otkucava. kao da se radi o izrugivanju. a suština same stvari ni za dlaku se nije izmijenila. i plaćaju me ljudi koje varam. kako pišu novine. niti im navlače luđačke košulje. to je od umora. to je čitav Elbrus. hipnotizam. ja sam samo djelić neminovnog socijalnog zla: svi sreski činovnici su štetni i nizašto primaju plate. on se podnimi da mu je glavi lakše i raz-mišlja: "Ja služim štetnoj stvari." Kad izbije tri sata. a može se i to desiti da se bolesnici kartaju i s bolni-čarkama piju votku. kad je svemu tome suđeno da ode u zemlju i da se. Možda neko od njih ne spava i ratuje sa insektima. ali mu se ne spava. a zatim ni noćnu tišinu. protekciji i šarlatanstvu. Prošle godine je prevareno dvanaest hiljada ljudi. i čini se da ništa više i ne postoji osim te knjige i lampe sa zelenim sjenilom. Pod uticajem lijepih misli iz knjiga. prema njima se čovječanski odnose. počiva na lopovluku. s koferčetom i mladom ružnom ženom. kakav neočekivan blijesak. na kraju krajeva. Za luđake priređuju predstave i balove."Najnoviji recepti bečke klinike za 1881. "Kakva je korist od toga? Imamo i antiseptiku. krajnje šte-tnu po zdravlje stanovnika. i Koha i Pastera. Kada je on studirao na univerzitetu. spletkama. visoke čizme. kao i prije dvadeset godina. "Pa šta?" pitao se Andrej Jefimič otvarajući oči. a kamenci se smatraju takvom sitnicom da o njima čak i ne pišu. za njih organizuju predstave i balove. u gradiću gdje su gradonačelnik i svi grad-ski oči polupismeni palančani. u poređenju s onim što je bilo.Zašto postoje moždani centri i vijuge. VIII Prije jedno dvije godine zemstvo je najzad nekako postalo darežljivo i odlučilo da svake godine daje trista rubalja kao po-moć za povećanje medicinskog personala u gradskoj bolnici sve do otvaranja zemske bolnice. pretvarati ga u ilovaču. sve su to trice i ništavnosti. a zatim jurio. on gasi lampu i odlazi u spavaću sobu. žabi. svađi. nego moje doba.lat. pa je kao pomoćnik Anđreju Jefimiču bio pozvan sreski ljekar Jevgenij Fjodorič Hobotov. neko se inficira crvenim vjetrom ili stenje zbog prejako stegnutog zavoja. To je još vrlo mlad čovjek . A teorija nasljednosti. Grubo i seljačko doktorovo lice polahko osvaja osmijeh tronutosti i ushićenja djelom ljudskog ra-zuma. odmah do doktorskog stana." Ali tuga i osjećanje koje liči na zavist smetaju mu da bude ravnodušan.

vaše visoko blagorođe.reče Andrej Jefimič i postiđeno se nasmiješi. Nikita . ne bacaj prašinu u oči i slično. pomislio je gledajući njegove bose noge s pocrvenjelim i suhim člancima. "Takva je mokrina.Zašto? Lopove! . Ali desetine i stotine luđaka šetaju slobodno zato što vaše neznanje nije u stanju da razlikuje bolesne od zdravih. to je samo prosta slučajnost. . doktor nas je udostojio svojom posjetom! Prokleti gad! zaurla i u bijesu. . a ne vi? Gdje je tu logika? . a koga ne zatvore.Kako bi bilo da ovom Jevreju damo neke čizme. Uveče obično u klubu igra bilijara. vjeruje da ima velike pare i u duši mu zavidi. taj i leži.Najzad! Gospodo. skočio je iz kreveta i našao se nasred sobe. "Kako je to ružno". on odmah za Mojsejkom pođe u odjeljenje pogledajući čas u njegovu ćelu. . ali nije uvodio nikakve novine bojeći se da time ne uvrijedi Andreja Jefimiča. Andrej Jefimič pogleda iz predsoblja u odjeljenje i upita blago: . nema ni govora o nekom moralu ni logici. U razgovoru veoma voli da upotrebljava riječi kao što su . i zašto smo onda mi ovdje zatvoreni. inače će se prehladiti. Andrej Jefimič. Reci da sam ja molio. koji nikoga nije umio da odbije. nadzornik i sva vaša bolnička poganija . u tome je čitava stvar. . . Vrlo bi rado zauzeo njegovo mjesto.prodera se Ivan Dmitrič prilazeći mu s prijetećim izrazom na licu i grčevito se umotavajući u svoj bolnički ogrtač.obratio se doktoru drhteći od hladnoće i smiješeći se.Šarlatane! Krvniče! .Tako. mantifolija sa sirćetom. Pa zašto ja i ovi nesretnici moramo da ležimo tu i da ispaštamo grijehe za sve ostale? I vi. doktor je izišao da do kapije isprati svog prijatelja upravnika pošte. Molim vas. On se sav tresao od gnjeva i.Tu se ne radi ni o moralu ni o logici.reče blago Andrej Jefimič. a vi duševni bolesnik. a što se tiče ostalog. .. a u bolničkoj bašči pjevali čvorci. Čim doktor uđe.Budite uvjereni da ja nikada i ništa nisam krao. koji se vraćao sa prosjačenja po gradu.Razumijem. .Ovog gada treba ubiti! Ne. njega je malo ubiti! U nužniku ga treba udaviti! Čuvši to. zajapurivši se od srdžbe i izbuljivši oči.povikao je i zakikotao se.A zašto? . on uvijek sa sobom nosi tu knjigu. čas u članke. taj šeta. .Zašto? . . Svog kolegu Andreja Jefimiča on smatra starim prepredenjakom. dao mu je deset kopjejki. Ivan Dmitrič je uznemireno osluškivao taj novi glas i najednom je prepoznao doktora. . Vrata odjeljenja su bila otvorena. . vaš pomoćnik.. koje je istovremeno ličilo i na saža-ljenje i na gađenje.Te gluposti ja ne razumijem. Ležeći u krevetu i podnimivši se. Sve zavisi od slučaja. lupi nogom.bolesniku.svi ste vi u moralnom pogledu neuporedivo gori od nas. šta li.A zašto vi mene ovdje držite? .Daj kopjejku! . ja sam bolestan. .Zato što ste bolesni! . Raportiraću nadzor-niku. . .Dobra večer.Molim te. .petljanje." Pod uticajem osjećanja.Umirite se . krajem marta. Ljutilo ga je što u bolnici nema antiseptike i kupica za puštanje krvi. smirite se ako možete i recite mi spokojno zbog čega se vi ljutite. a u rukama je držao kesicu sa milostinjom. kada više nije bilo snijega. Koga zatvore. Nikita skoči sa gomile starih prnja i zauze stav mirno. IX Jedne proljetne večeri. vi to mnogo preuveličavate. obilazi odjeljenja i prima bolesnike. po svoj prilici.Doktor došao! . . Zamoli ga u moje ime. Upravo u tom trenutku je u dvorište ulazio Jevrej Mojsejka. U bolnicu on dolazi dvaput sedmično. U tome što sam ja ljekar.turobnim glasom reče Ivan Dmitrič i sjede na svoj krevet. čestitam.Ja vidim da se vi na mene ljutite. On je bio gologlav i u plitkim kaljačama na bosim nogama. kakav još nisu vidjeli na ovom odjeljenju.prošišta s gađenjem i praveći usne kao da će da pljune. Ne voli karte.

poredao je po svom krevetu komadiće hljeba. Recimo. crknuću. .Šta vi meni tu govorite o Diogenu i nekakvom shvatanju? najednom on planu i skoči. Sa takvom vjerom i zazidan čovjek bi mogao bezbrižno živjeti. ..reče Ivan Dmitrič i glas mu zadrhta. onda . Naravno.Mojsejka. još uvijek tresući se od hladnoće. A ja sam duboko uvjeren . nastavi uzbuđenim glasom: . duševnih bolesnika i uopće nezgodnih ljudi.reče Andrej Jefimič smiješeći se od zado-voljstva. A vi možete posjedovati ta blaga. nju će prije ili kasnije pronaći veličanstveni ljudski razum.U besmrtnost? . Jeste li vi negdje izvoljeli studirati? .to su dva najveća blaga koje je čovjek ikada poznavao. i vratiće vas ovamo. ali sama suština stvari se neće izmijeniti. Strašno mi se živi. . Recite mi. pobijediće pravda. takvo vrijeme će doći. . .Nikome on nije potreban. . odete.Kada sanjarim.To je grozno! Pa šta da radim? Šta? Glas Ivana Dmitriča i njegovo mlado i pametno lice s gri-masama svidjeli su se Andreju Jefimiču. ono je nepobjedivo. Ja ih pozdravljam i od sveg srca radujem se. posjećuju me priviđenja. Kod Dostojevskog ili kod Voltera neko kaže .Dobro je to što vi vjerujete. ali je bio sretniji od svih zemaljskih careva. . . i pravda će.Takvoj gospodi kao što ste vi i vaš pomoćnik Nikita nije stalo do buduć-nosti. onda mora da neko i leži u njima. onda neće biti ni rešetaka na prozorima. brige. spustivši glas.kad ne bi bilo Boga. na kraju krajeva vas će ipak zakovati u sanduk i baciti u jamu. ali zablistaće zora novog života. kome se taj gest Ivana Dmitriča učinio teatralnim.Ja volim život.A zašto? Zašto? . Ivan Dmitrič se zajedljivo nasmiješi. po morskoj obali. U svakoj situaciji vi možete naći utjehu u samom sebi. ali ja vjerujem. ako ne ja.Vi ne vjerujete. ispruživši ruke prema prozoru. muziku. ali mu se u isto vrijeme i dopao. on se prošeta po sobi i. .bježati odavde. Kako je tamo? .Kroz ove rešetke ja vas blagosiljem! Živjela pravda! Ja se radujem! . papiriće i kosti i.ako nema besmrtnosti.Da. ali ima trenutaka kada me obuzima žudnja za životom. i volim ga strastveno! Patim od manije gonjenja. zamisli se i reče: . . možete da mi se smi-jete. .upita Ivan Dmitrič.. Kada se društvo ograđuje od zločinaca. kada u dalekoj budućnosti ne bude više ni tamnica ni ludnica.Koješta! . pa makar se nalazili iza tri rešetke.Pustite vi mene . Slobodna i duboka misao koja teži da shvati život i potpuno preziranje glupe sujete svijeta . poče: . stariti i umirati. strašno! Onako uzbuđen.Lijepo rečeno . čujem glasove. pobijediti. Vjerovatno je uobrazio da je otvorio dućan. . ali budite uvjereni milostivi gospodine. a ni bolničkih ogrtača. šta ima tamo novog? . i onda tako strasno priželjkujem neko poslovanje.Tamnica i ludnica neće biti.reče Andrej Jefimič. Ako ne vi.Vi se šegačite . i čini mi se da šetam po nekakvim šumama. na univerzitetu. ali nisam završio. Dolaze mi neki ljudi. koga Nikita nije mogao da pretrese u doktorovom prisustvu. . ..Vaš Diogen je bio bolestan . i tada se plašim da ću poludjeti. poče nešto brzo da pjevucka na jevrejski način. Ljudi će i dalje bolovati. ljudi bi ga izmislili. Čekajte samo. . Pomislite i sami kakvu ćete imati korist od toga ako vas ja pustim.A ja ne vidim nekog naročitog razloga za radovanje . Ma kakva veličanstvena zora obasjala vaš život. i dalje će važiti jedni te isti prirodni zakoni. .Da. . Diogen je živio u buretu.ja. kao što ste vi izvoljeli reći. ali dočekaće nečiji praunuci. da.Zato što to nije u mojoj vlasti.reče Ivan Dmitrič i protrlja čelo.Želite da čujete o gradu. Obuze ga želja da bude nježan prema to mladom čovjeku i da ga umiri.Ne mogu. prije ili kasnije. to je beskorisno. doći će bolja vre-mena! Možda se ja izražavam neduhovito.mrzovoljno dočeka Ivan Dmitrič.reče i pogleda ga ispod oka. onda neko treći. tako je. . pa će i nama granuti sunce! Ja to neću dočekati.Vi pitate šta da se radi? U vašoj situaciji najbolje je . Ostaje vam samo jedno: da se pomirite s mišlju da je vaš boravak ovdje neophodan. On sjede pored njega na krevet.Vi ste čovjek koji misli i koji se udubljuje u stvari. radujem se zbog njih! Naprijed! Bog vam pomogao. Pa vas će odmah zaustaviti građani ili policija.. Ali nažalost. Bićete uhvaćeni. prijatelji! Ivan Dmitrič se diže užagrenih očiju i.Kad već postoje tamnice i ludnice. ili uopće? . stalno me muči strah.

Eh. izvinite.. primjećuje se napredak. Još jučer sam shvatio zašto ste vi dolazili. ali najednom. to je prvi čovjek s kojim se može porazgovarati. Lice mu se uopće nije vidjelo.Dobar dan.Kažem vam . eto. U gradu je iznurujuće dosadno.. Možda sam se nezgodno izrazio ili iskazao neku misao koja se ne slaže sa vašim nazorima. . eto. znači . neotesanac? . .Čudna fantazija! . čini mi se..Čudnovato.Da. obuhvatio je glavu rukama i podavio noge.. Čudnovata stvar. smatram.ostavite me! Kog vraga tražite? Andrej Jefimič sleže ramenima. uhvati se za glavu i leže u krevet okrenuvši leđa doktoru. naprotiv..reče Ivan Dmitrič dižući se gledajući doktora podrugljivo i uznemireno svojim pocrvenjelim očima. ispričajte mi prvo o gradu. kao da se sjetio nečeg strašnog.uzdahnu Ivan Dmitrič i zas-mija se...Ostavite me na miru! . Strašno zaudara! ... On umije da rezonuje i interesuje ga upravo ono što vrijedi. . a onda i o svemu uopće.Mislite da vam ja vjerujem! . baš ste neki. .Pa on je stigao još dok sam ja bio napolju..to je potpuno svejedno. nama otuda uvijek šalju takve ljude da ih ne možeš gledati.odgovori Ivan Dmitrič u jastuk . čudak! Doktor sjede na klupicu pored kreveta i prijekorno klimnu glavom. ali..Prvo.Da. ali vi se najednom nađoste uvri-jeđeni i odmah prekidoste. on reče: . . Šta je. a ovdje vi nemate šta da radite. uzdahnu i izađe... ja vam nisam prijatelj . . X Ivan Dmitrič je ležao u istoj pozi kao i jučer. vi sma-trate da sam ja špijun? .reče Andrej Jefimič.Pa.Razumijem.Šta vam je? .. Doktor ustade i stojeći poče da priča šta pišu u inostranstvu i u Rusiji. . . . "Kako je prijatan taj mladi čovjek!" .Vi ne spa-vate? . a i kasnije.upita Andrej Jefimič. i koje se sada ideje primjećuju. "Za čitavo vrijeme mog boravka ovdje. Ivan Dmitrič ga je pažljivo slušao i postavljao pitanja. Zapravo.." Dok je čitao. vaše visoko blagorođe. u našim prijestonicama nema intelektualne stagnacije. ne znam zašto..nasmiješi se doktor. . nedavno je stigao mladi ljekar Hobotov. baš je nesretan grad! .a drugo.Ni riječi više vi od mene nećete čuti! . Sudeći po svemu.zbunjeno progunđa Andrej Jefimič.A kako je tamo inače? Šta pišu novine i časopisi? U odjeljenju je već bilo mračno. znate. . niti da poslušaš nekoga.Da. kad je legao u krevet. i odluči da ga opet posjeti čim mu se za to ukaže prilika. Ovo je nesretan grad! .Nikita kako bi bilo da se ovdje počisti. . .Ju-čer smo razgovarali tako mirno. prijatelju . Špijun ili doktor kome su me dali na posmatranje . . on je stalno mislio o Ivanu Dmitriču. . nekulturan čovjek..tamo bi moralo biti i savremenih ljudi. Prolazeći kroz predsoblje.Pa evo.Znači.. Možete da idete da špijunirate i iskušavate negdje na drugom mjestu.grubo odgovori Ivan Dmitrič.razmišljao je Andrej Jefimič vraćajući se u stan. sjetio se da se jučer upoznao sa jednim pametnim i interesantnim čovjekom. Nema novih ljudi.A zašto? . . Nemaš s kim riječi da izmijeniš. A ujutro čim se probudio.. uzalud se vi trudite: nećete od mene izvući ni jedne jedine riječi.

S kim sam ja to razgovarao o Diogenu? S vama. ove su riječi djelovale na Ivana Dmitriča. dopustimo da ste u pravu . Izvinite. I vas onda uhapse i osude. kao što vidite. Treba nastojati da shvatite život. poslije ručka izišao da prošetam. Bilo je nešto poslije četiri sata . . on je uvijek zadovoljan i ničemu se ne čudi. treba da se nađe u ovakvom stanju .reče Andrej Jefimič. to jest od kočije i kabineta. Tako je to. a ovdje joj klima ne odgovara. gubitaka i hamletovskog straha od smrti. kraj marta. .a onda se vratiti kući u topao i prijatan kabinet i. Ono je imalo uspjeha samo kod manjine. .Dobro. kao što i sami vidite. . uvreda. . eto. odbaci je. ili jednostavno čovjek koji umije da misli i raz-mišlja.reče on ustajući i ljutito gledajući doktora . . nego u njemu samom.Napolju blato? . potpuno je nerazumljivo za ogromnu većinu ljudi.Pravo je proljeće. učenje stoika nikada ne može imati budućnosti. a po licu se vidjelo da ima veliku glavobolju. A ovdje je tako odvratno! Neizdržljivo odvratno! Poslije jučerašnjeg uzbuđenja on je bio umoran i apatičan. .Niste u pravu. gdje je toplo i naranče mirišu. I..Kako to mislite? . a ukoliko je razvijeniji.. nije baš tako.i Ivan Dmitrič pokaza na gojaznog. i on spokojno sjede.reče Ivan Dmitrič trljajući pocrvenjele oči kao da se tek probudio .ja znam da je mene Bog stvorio od tople krvi i živaca! A organsko tkivo.Koji je sada mjesec? Mart? . tamo je ionako toplo.i od toga svega ja ništa ne razumijem. hladnoće. i jeste ono što se zove život. jer nije praktično i nema veze sa životom. a većina nije ni razumjela njihovo učenje.Dopustimo da vas ja izdajnički hvatam za riječ da bih vas izdao policiji. jer patim. od prvih početaka pa sve do danas uvijek je napredovala borba. vi ćete shvatiti kako je ništavno sve to spoljašnje što nas toliko uzbuđuje. napregni volju da izmijeniš tu pred-stavu. okruglog od debljine mužika . U bašči su već staze uređene.. navratio do vas .Ne. . jer ta većina nikada nije ni znala šta su to bogatstvo i uživanje." To je tačno.Da. da bi uvijek bio zadovoljan i da se ničemu ne bi čudio.. poći nekom poštenom ljekaru da me liječi od glavobolje. jučer.Da.Nije to tako. Lezi samo u bure... vi prekrasno rezonujete. koja je provodila svoje dane u studiranju i uživanju u raznim doktrinama.Idite vi i tu filozofiju propovijedajte u Grčkoj.. . zar je i to gore nego ležati u ovom kućerku? Čini mi se da nije gore.ili da se u tolikoj mjeri nauči na patnje pa da izgubi svaku osjetljivost na njih. Marko Aurelije je rekao: "Bol je samo aktivna predstava o bolu. a ne znate takve trice! Da bi čovjek mogao prezirati patnje. zapravo. . čovjek može i da ne osjeća. . Ako se češće budete udubljivali u stvari. ja reagiram! Na bol ja odgovaram vikom i suzama. . to. možete ga mrziti. ako je samo sposobno za život. pre-ziranje patnji i smrti. ali ja to ne razumijem.reče doktor.Obična čovjek nešto dobro ili hrđavo uvijek očekuje izvan sebe. mora da reagira na svaki nadražaj.od samog sebe.Stoici. pa. A da je morao u Rusiji živjeti. eto.Shvatiti.. utoliko je on manje osjetljiv i utoliko slabije reagira na nadražaj. na nitkovluk . ali ne i prezirati. čini mi se ? . to bi značilo da prezire sam život. to jest da prestane da živi. Čega se onda bojite? Po svoj prilici. kao i svaki bol uopće. Odavno već nisam živio kao što ljudi žive... evo.Znači. Učenje koje propovijeda ravnodušnost prema bogatstvu i uživanju. upravo se i odlikuje time što prezire patnje.vrijeme kada Andrej Jefimič obično šetka po sobama.uzbuđeno nastavi Ivan Dmitrič .. utoliko je osjetljiviji i energičnije reagira na stvarnost. . Pa zar će vam u sudu i u tamnici biti gore nego ovdje? Pa da vas i protjeraju ili čak osude na robiju.istinska sreća.Između toplog i prijatnog kabineta i ove sobe nema ni-kakve razlike . . U tim osjeća-njima je čitav život: on može biti težak. osjetljivost na bol i sposobnost reagiranja na nadražaj. ali njihovo učenje se zamrzio još prije dvije hiljade godina i ni za dlaku nije koraknulo naprijed..namršti se Ivan Dmitrič. i jedi naranče i maslinke. a Darjuška ga pita da li je vrijeme za pivo. a neće ni koraknuti. Hladnoću. prestani da se žališ.A ja. . . . ja sam idiot. i nerado je razgovarao. i bola će nestati. sa mnom. bili su divni ljudi. Ponavljam.Diogenu nije bio potreban kabinet i topla soba. Ukoliko je organizam nerazvijeniji.negodovanjem. . . Ja znam samo jedno . i u tome je . ja nisam ni mudrac ni filozof .Spokojstvo i zadovoljstvo nije van čovjeka. Po mom mišljenju. nisam zadovoljan i čudim se ljudskom nitkovluku. Prsti su mu se tresli. na podlost . unu-trašnje.upita Ivan Dmitrič.gađenjem. on bi ne samo u decembru nego bi i u maju tražio tople sobe. a čovjek koji misli . Kako da to ne znate? Doktor. koje vi parodirate. Filozof.Sada bi dobro bilo u kočiji se izvesti nekud van grada . Sklupčao bi se od hladnoće.reče on. Izvinite. a da prezire patnje. . .Spoljašnje.Naprotiv. Ja nisam u stanju da rezonujem. Napolju je bilo tiho i lijepo vrijeme. jer se sva suština čovjeka sastoji od osjećanja gladi..

što se ranije nikad nije događalo.reče Andrej Jefimič smijući se i trlja-jući ruke od zadovoljstva.. Nije on s osmijehom išao u susret patnjama i nije prezirao smrt. čak i tugovao. knjige čitali. . a osim toga. ali to treba svak da propovijeda zato što je razumno.. niko vas nije zastrašivao i mlatio. zašto tamo sjedi čitave sate.Nije nego! Ili da vas zgrabi paraliza ili. U početku Ivan Dmitrič ga se pribojavao. nego samog sebe. i često ga je večernji suton zaticao u razgovoru sa Ivanom Dmitričem. a ako hoćete. . to nije filozofija. Često se događalo da ga Mihail Averjanič ne zateče kod kuće. . svaki drugi bi se malo zamislio. javno uvrijedi i da vi znate da će mu to proći nekažnjeno . ni razmišljanje. a stvarnost vam je poznata samo teoretski. preziranja patnji i tome slično? Jeste li vi nekada patili? Znate li šta su to patnje? Opros-tite.reče on. A Hrista ako uzmemo? Hristos je reagirao na stvarnost tako što je plakao. ja nisam filozof. Jednom riječi. Ni ljekarski pomoćnik. nego lijenost. Počeo je svakog dana da ide u to odjeljenje. Neki mlad čovjek traži savjet .Prijatno me iznenađuje vaša sklonost za generalisanje. ne smetaj mi da razmišljam i votku da pijem.Htio sam da kažem još nešto važno. a osim toga.umrijećete. Tako je to! . jer da bi čovjek učinio nešto tako velikodušno kao što je uništenje samog sebe radi svog bližnjeg. sumnjao je da ima hrđave namjere i otvoreno pokazivao svoje neraspoloženje. Vi ste zdrav kao bik. Vi vidite. Pa šta? Bol je predstava o bolu.. ali onda se navikao na njega. i zato .Ne. zub je boli. Išao je ujutro i poslije ručka. odgovora nema. naprimjer. zastade i ljutito protrlja čelo. svi ćemo umrijeti. Eto. Ali da razgovaramo o vama.. znači. hemoroidialni činovnik. da! Hoću da kažem: neki od stoika se prodao u ropstvo da bi otkupio svog bližnjeg. pa i vi mene saslušajte. a i Darjuška je bila u velikoj nedou-mici. . bez bolesti ne možeš proživjeti na ovom svijetu. Sve poslove vi ste predali pomoćniku i ostalom ološu.Ne. jer doktor nije više pio pivo u određeno vrijeme. A patnje vi prezirete i ničemu se ne čudite iz vrlo prostog razloga: sujeta nad sujetama.Ivan Dmitrič najednom izgubi vezu misli. osvjetljenjem. koju ste maločas izvoljeli dati.opet se naljuti Ivan Dmitrič. ni širina pogleda. naslađivali se razmiš-ljanjima o raznim uzvišenim tricama i (Ivan Dmitrič pogleda u crveni doktorov nos) pijuckanjem. nego u njemu samom . muče nas. pošto sam ja vas saslušao. A šta je to ta fan-tastična "istinska sreća"? Naravno. jesu li vas u djetinjstvu tukli? .idi. a ako i ne pijete. na Andreja Jefimiča je učinio veoma dubok utisak. Ivan Dmitrič se zasmija i sjede.reče on. ali sam se smeo . žalostio.sve je to filozofija koja najbolje odgovara ruskom dembelanu. Nas ovdje drže iza rešetaka. Moram priznati da razgovor s vama za mene predstavlja ogromno zadovoljstvo. srdio se. XI Taj razgovor je trajao još gotovo čitav sat i. . A sada. mužik tuče ženu. sigurno biste zajaukali koliko vas grlo nosi! . ni Nikita. patnje i smrti. poslugom i pravom da radite kako i koliko hoćete. prosto je izvanredna. o čemu to on razgovara tamo i zašto ne propisuje lijekove. iskorišćavajući svoj položaj i čin.. razumijevanje. To je bio osoran čovjek.. . s dugačkim nosom i žutim vra-tom.šta da radi. opet ćete umrijeti. . i svoje osorno držanje prema njemu zamijenio blago-ironičnim.reče Andrej Jefimič smiješeći se. moji roditelji su osjećali odvratnost prema kažnja-vanju. Prije nego što odgovori. Vrlo zgodna filozofija: nemaš šta da radiš. Više od dvadeset godina vi ste živjeli u besplatnom stanu sa grijanjem. .. a ja bih se još koječega sjetio. očevidno. nego se molio u Getsimanskom vrtu da bi ga mimoišla ta gorka čaša. i tako će prije ili kasnije oboje umrijeti. fakirstvo i sanjivost. Uskoro se po bolnici pronio glas da je doktor Andrej Jefimič počeo posjećivati paviljon br. Po svojoj prirodi vi ste čovjek lijen i mekušan i zato ste nastojali da svoj život udesite tako da vas ništa ne bi uznemiravalo i pokretalo s mjesta. kako da živi. O. mora da se radi o duši koja je ozlojeđena i saosjećajna.To je originalno . Rasli ste pod okriljem svog oca i školovali ste se o njegovom trošku. budite dobri. gospo-dine. . .Patnje prezirete. 6. savjest ti je čista i još se filozofom osjećaš. Dođe žena. jer nikakve razlike nema između ovog odjeljenja i toplog i prijatnog kabineta. ja hoću da znam na osnovu čega vi smatrate sebe kompetentnim u stvari razumijevanja. istinska sreća . taj koji tuče ne vrijeđa batinama toga koga bije.A mene je otac nemilosrdno tukao. Zašto da je vi štitite? Neka je tuče. a vi ste sjedili u toplu i tišini. skupljali ste novac. vidite. da uopće i ne radite. . ženo.Ne. Pijančiti je glupo i nedolično. a moja karakteristika. Ali na osnovu čega vi to propovijedate? Jeste li vi mudrac? Filozof? . i tako ste se najednom dočepali sinekure. smiješio se.e. ali to je prekrasno i razumno. a vi imate odgovor već gotov: treba težiti razumijevanju ili istinskoj sreći. da vas neka budala i drznik.Dopustimo da mir i zadovoljstvo nisu van čovjeka.A možda i ne bih . U ovoj tamnici sam zaboravio sve što sam nekada učio. recimo. a da vam neko vratima prst prignječi.Dopustimo da treba prezirati patnje i ničemu se ne čuditi.. Čudnovato im je izgledalo njegovo ponašanje. truhnemo.O čemu sam to htio? Ah. Čitavog života vas niko nije prstom dirnuo. tada biste shvatili šta to znači upućivati druge da teže razumijevanju i istinskoj sreći. vi života niste vidjeli niti ga uopće poznajete. ni bolničarke nisu mogli da shvate zašto on ide tamo. ali: ako pijete . spoljašnje i unutrašnje pre-ziranje života. a ponekad je čak i na ručak zakašnjavao. i stoik je reagirao na nadražaj. ne.

desno krilo osposobljavalo za apoteku." i gledao ga zamišljeno i tužno.Da.Jednog dana. Sutradan je Hobotov došao zajedno sa ljekarskim pomoć-nikom. Nerentabilna stvar. divnom čovjeku.Gospode. nadzornikova kći. bilo bi potrebno. i to nas čini solidarnim. grešnicima! . najmanje pet stotina rubalja. Ivan Dmitrič u kalpaku i doktor Andrej Jefimič sjedili su na krevetu jedan do drugog. sasvim skrenuo! . nego aludirajući i pri-čajući čas o nekom komandantu bataljona. i sada se usputno našao u upravi. Luđak je pravio grimase. . koji su pili. Prilikom susreta su ga i bolničari.. .reče Hobotov izla-zeći napolje.Pa dajte da se mijenjaju ti uslovi! .nastavi Andrej Jefimič tihim glasom .Vi apsolutno ne poznajete stvarnost i nikada niste patili. Naravno.Evo. .Ako bi se. . . sada je bježala od njega kada bi s osmijehom pošao prema njoj da je pomiluje po glavi. ja sam to već odavno očekivao! XII Poslije toga Andrej Jefimič je počeo primjećivati oko sebe neku tajanstvenost.složi se s njim član uprave.obratio se član uprave Andreju Jefimiču kad su se svi pozdravili i sjeli za sto. potpuno su ozdravili. Ona je građena četrde-setih godina. .Mi se nikada nećemo složiti.Tako je . stresao se i grčevito se umo-tavao u svoj ogrtač. Ja smatram da bi se za taj novac. U augustu je Andrej Jefimič dobio pismo od gradonačelnika u kome ga je on molio da dođe zbog neke važne stvari. niti ćete uspjeti da me prevedete u vašu vjeru . Hobotov sleže ramenima nasmiješi se i upitno pogleda Nikitu. nije govorio otvoreno. .Ja uopće nemam neke namjere da vas prevodim u svoju vjeru . pa počeli da boluju. Sada. vi da me učite. . a doktor je.. i on mu je savjetovao da se ostavi pića i bez ikakvog vidljivog povoda preporučivao mu da uzima brom. valjda. upravnik pošte Mihail Averjanič više nije govorio: "Apsolutno tačno". poštovani Jevgenije Fjodoriču. doktor Hobotov dođe nekim poslom kod Andreja Jefimiča.uzdahnuo je po-božni Sergej Sergejič oprezno obilazeći lokvice da ne uprlja svoje do sjaja očišćene čizme. . a ono će da ga pokrade . predajte zemstvu novac. Djevojčica Maša. Hobotov je čuo sljedeći razgovor: . čas opet o simpatičnom pukovskom svešteniku.Moram vam priznati. u drugim uslovima. ali i Nikita samo sleže ramenima. Kad je ušao u kućicu i zastao u predsoblju. mislim. recimo. da. koga su mu predstavili kao ljekara.Naš stari. Kada biste vi znali. ali tada su bile sasvim druge finansijske prilike. Nastala je kratka šutnja. . Jevgenije Fjodorič veli da je apoteci tijesno u glavnom bloku i da je treba premjestiti u desno ili lijevo krilo. Bog s njima. Počeo je savjetovati svog prijatelja da ostavi votku i pivo. Patnje i radosti su prolazna stvar. onakva kakva je.Da. . i ja uživam u tome. nesposobnost i ograničenost i s kakvim zadovoljstvom ja s vama svaki put razgovaram! Vi ste pametan čovjek. Došavši u određeno vrijeme u gradsku upravu.Ja sam još prije deset godina imao čast da referišem . kao delikatan čovjek. Andrej Jefimič je tu našao komandanta grada. nego ste se kao pihavica naslađivali tuđim mukama. Obojica su stajali u predsoblju i prisluškivali. trideset vrsta daleko od grada. ma koliko se naši pogledi razlikovali. izgleda.govorio je Ivan Dmitrič uzbuđeno. finansijski luksuz za naš grad. Stvar je u tome što vi i ja mislimo. a onda su među sobom nešto šaputali. mogle izdržavati dvije primjerne bolnice. prijatelju moj. nepomično sjedio i na licu mu se vidio izraz bespomoćnosti i tuge. kada ga je slušao. s kojom je on volio da se nađe u bolničkoj bašči. . a ja sam patio sve od rođenja pa do današnjeg dana. i bolničarke pa i bolesnici gledali nekako čudno.Ja sam već imao čast da referišem: medicinski sektor treba predati u nadležnost zemstva. Grad previše troši na nepotrebne građevine i suvišni personal. Hobotov odškrinu vrata i proviri u sobu. oborene glave. Dva-tri puta mu je dolazio kolega Hobotov. smiluj se nama. . kako je meni dozlogrdilo sveopće bezumlje. Zato vam otvoreno kažem: ja smatram sebe višim i kompetentnijim od vas u svakom pogledu. nego je nekako zbunjeno gun-đao: "Da.reče Andrej Jefimič razmislivši malo.poče Andrej Jefimič tiho i sa žaljenjem što sagovornik neće da ga shvati. člana gradske uprave. ne našavši ga kod kuće. bilo je to već koncem juna.treba izvršiti neke prepravke. . mi vidimo jedan u drugome ljude koji su u stanju da misle i rasuđuju. Hobotova i još nekog ugojenog plavokosog gospodina. a kad su bacili piće. on se uputi da ga traži po dvorištu.nasmija se plavokosi doktor. da.Tu imamo jednu malu predstavku koja spada u vašu nad-ležnost . Nije stvar u tome što ste vi patili. nadzornika sreskog učilišta. pa se i on nasmija. . ali glavno je . ali on to. Tamo su mu rekli da je stari doktor otišao kod luđaka. a ja nisam. Nećete. Taj ljekar sa poljskim pre-zimenom koje se teško izgovaralo radio je u ergeli.da je naša bolnica.dočeka član uprave.I nije stvar u tome. nije to neki problem premjestiti apoteku. Andrej Jefimič hladno i sumorno pogleda u plavokosog dok-tora i reče: . bez opravke se neće moći . ostavimo ih. prijatelju moj.

I ne pozdravivši ga... to su već odavno primijetili svi vaši poznanici.porazmislivši malo.Doktore. Više mu nisu postavljali nikakva pitanja.A da putujem . Omladina ne pleše. svoje srce i um na kartanje i ogovaranje. ali ja ću vam na vojnički način otvoreno odbrusiti: vi ste bolesni! Oprostite mi. vi ste pravi monah: za karte ne marite. Da putuje negdje tek tako.koji je danas dan. drugim riječima. Sjetio se pitanja koja su mu postavljali. Pokažite da ste mi prijatelj . Odgovarajući na posljednje pitanje.Da. Andrej Jefimič poče govoriti o tome da je žalosno.ne mogu. uze ga za obje ruke i reče uzbuđeno: . i najednom ga upita: . zapravo putujete? . pak. a vazduh proziran nadaleko. Opet je nastala šutnja. i sav je pocrvenio . veoma žalosno što građani traće svoje životne snage. neće da uživaju u zadovoljstvima koje pruža razum. Dvjesta vrsta koje su ih dijelile od stanice prešli su za dva .. žene ne volite. bez knjiga. koji je danas datum? Dobivši odgovor. razmišljao je sjećajući se kako su ga maločas ispitivali ti ljekari. Samo je razum zanimljiv i dostojan pažnje. Pravila nauke obavezuju ljekare da od vas kriju istinu. U Varšavi sam proveo pet najsretnijih godina svog života. a sljedeće sedmice on i Mihail Averjanič već su sjedili u poštanskoj kočiji i vozili se u pravcu najbliže željezničke stanice. .Vrijeme je da se. počeše da mu postavljaju pitanja . ali vrlo interesantan čovjek. ne dajući Andreju Jefimiču da dođe do riječi. Komandant grada nekako veoma zbunjen. dragi moj. bez Darjuške. pokažite mi da vjerujete u moju iskrenu blagonaklonost i da me smatrate svojim prijateljem. To je apsolutno tačno! Odlično! Ovih dana ja uzimam odsustvo i odlazim da promijenim vazduh.i.pa odakle kod njih to totalno neznanje? Oni ni pojma nemaju o psihijatriji!" I prvi put u životu on osjeti uvredu i gnjev.upitao je prijatelja. polahko i tiho. .. bez piva i da u tolikoj mjeri poremeti način života koji traje već dvadeset godina to mu je u prvom trenutku izgledalo besmis-leno i fantastično.prvi put u životu bi mu žao. Tog istog dana uvečer njemu je došao Mihail Averjanič. nastavi uzbuđeno: . vi ste nas sasvim zaboravili.Ja vas volim zbog vaše obrazovanosti i plemenite duše. pa ćemo da se zabavimo kao u staro doba. koliko je dana u godini i da li je istina da u paviljonu br. . što je on primio sasvim ravnodušno. Nema ni pozorišta. I svi počeše razgovor o tome kako je čestitom čovjeku do-sadno živjeti u ovom gradiću.hajdemo zajedno! Hajdemo. . komandant grada mu stavi ruku na rame i reče uzdahnuvši: . da zatraži penziju. odmorimo! Kada je izašao iz uprave Andrej Jefimič je shvatio da je to bila komisija za ispitivanje njegovog duševnog stanja. "pa oni su tek nedavno studirali psihijatriju i polagali ispite . Maloprije mi je doktor Jevgenij Fjodorič rekao da vaše zdrav-stveno stanje bezuslovno zahtijeva da se odmorite i razonodite. ni muzike. dragi moj. Dopustite da vam na neki drugi način iskažem svoje prijateljstvo.Andreja Jefimiču. Ali kada se sjetio razgovora u upravi i mučnog osjećanja koje ga je obuzelo kad se vratio iz uprave. Poslužili su čaj. a sve ostalo je beznačajno i vulgarno. a na posljednjoj igranci u klubu bilo je oko dvadeset dama i samo dva kavaljera. Varšavu. Peterburg. gorko žao medicine. njemu se dopala ideja da na kraće vrijeme ode iz grada. Ni u koga ne gledajući. dragi moj! XIII Nedjelju dana kasnije Andreju Jefimiču su predložili da se odmori. mi starci. i on i plavokosi doktor. nebo vedro i plavo. Kada je u predsoblju oblačio kaput. ali to je istina. 6 živi nekakav prekrasan prorok. Hobotov je pažljivo slušao svog kolegu.Treba biti pravičan. Prijatelju moj! . Divan je to grad! Hajdemo. Dani su bili hladni. "Bože moj". nego se stalno gura oko bifea ili se. karta. Uostalom. Andrej Jefimič se za-japurio i rekao: . gdje ga glupaci smatraju luđakom. to je bolesnik..Ja se osjećam potpuno zdrav . preko stola dotače raku Andreja Jefimiča i reče: .U Moskvu. Slušajte šta ću vam reći. Vama je dosadno u našem društvu. a ne umiju ili neće da provode vrijeme u interesant-nim razgovorima i u čitanju.A kuda vi. odgo-vori Andrej Jefimič.Dragi moj prijatelju. upravnik pošte mu priđe. tonom ispitivača koji i sami osjećaju svoje neznanje.

iz velikodušnosti".razdražljivost u društvu Mihaila Averjaniča. Mihail Averjanič bi se zajapurio. "Ko je od nas dvojice lud?" mislio je jedeći se. Htio je da se odmori od prijatelja. pričajući. ali je tražio da mu donesu šibicu. koji je svaki dan postajao sve govorljiviji i sve nametljiviji. i veli-kodušan i veseljak. anđele moj. Dva dana je to trpio Andrej Jefimič. on ga je zabavljao pričanjem. Andrej Jefimič se smeo i poljubio ikonu. da u Moskvi ima mnoštvo varalica i da se po izgledu konja ne mogu procjenjivati njegove dobre strane. on je neprestano pričao o svojim putovanjima po Kavkazu i Poljskoj. bilo gospodski. izgleda da je i dobar. Stvarno. To bes-konačno ćeretanje. Polovina putnika bila je uredno obučena. Tako isto ima ljudi koji uvijek upotrebljavaju samo pametne i lijepe riječi. Volio je da ga poslužuju i onda kada za to nije bilo nikakve potrebe. Na sreću. zamorilo je Andreja Jefimiča. svuda je strahovit nered. stisnutih zuba je slušao svog prijatelja. Kad nije imalo šta da se gleda. Koliko je bilo raznih doživljaja i kakvih susreta! On je govorio tako glasno i uz to tako buljio oči da je čovjek mogao pomisliti kako je to sve laž. On je padao u vatru. do zemlje se klanjao i suze lio. oblačio je oficirsku kapu i šinjel. Prijatelj mu je odgovorio da u tom slučaju i on ostaje. a Mihail Averjanič je. pomiješano s gromkim smijehom i izražajnim kretnjama. Zatim su otišli u Kremlj i gledali car-top i car-zvono. Andrej Jefimič je htio da po-razmisli o svemu što je posljednjih dana vidio i čuo. A nerodne godine su zaredale kod nas zato što su isušili Pinske močvare. ali iz svoje delikatnosti on se nije mogao odlučiti da zamoli svog prijatelja da ga ostavi samog ili da prestane sa pričanjem. i za vrijeme putovanja dvaput su noćivali. treba se odmoriti. Kako je prijatno nepokretno ležati na otomanu i znati da si sam u sobi! Istinska sreća je nemoguća bez usamljenosti. i nikako mu nije polazilo za rukom da svoje misli usmjeri u pravcu nečeg ozbiljnog i uzvišenog. . Ostavši sam. koji misli da je ovdje najpametniji i najinteresantniji. a onda je rekao tonom gurmana koji se u restoranu osjeća kao kod svoje kuće: . ili bi se odmarao kad bi prijatelj otišao. pa su ga vojnici pozdravljali. ali treći dan je rekao svom prijatelju da je bo-lestan i da hoće da čitav dan ostane kod kuće. "Ali on je uzeo dopust i pošao sa mnom iz prijateljstva. dragi moj. XIV Doktor je hodao. Radi štednje. i on je to vidio. Andrej Jefimič se predao osjećanju zadovolj-stva. zvao ih je blesanima i budalama. a kada je završio s molitvom. željeznicom su putovali u trećem razredu. ili taj egoist. kako se činilo Andreju Jefimiču. Eto." Sljedećih dana Andrej Jefimič se pretvarao da je bolestan i nije izlazio iz sobe. razgledao. inače i noge mogu otkazati poslušnost. On se strastveno molio. Poljubite ikonu. i onda se osjećaš zdrav i bodar. ali je dosadan. da ode nekud od njega i da se sakrije. uživali su u ljepoti grada s one strane rijeke Moskve. Svuda lopovluk! Konj je sasvim druga stvar: za dan prevališ sto vrsta. Andreju Jefimiču sada se činilo da je to čovjek koji je od svega gospod-skog što je nekad posjedovao profućkao sve što je valjalo i zadržao samo ono što ne valja. Po svoj prilici. ali osjećaš da su tupoglavci.dana. Mihail Averjanič se brzo upoznao sa svima i prelazeći s klupe na klupu. jeo. čime ćete nas danas nahraniti. Kada su ih na poštanskim stanicama posluživali u slabo opranim čašama za čaj ili dugo uprezali konje. On je ležao okrenut naslonu otomana i jedio se kad ga je prijatelj zabavljao svojim razgovorima. Doktoru je već brujalo u ušima i srce tuklo. Šibica je ležala na stolu pred njim. a kad bi se naljutio. Andreju Jefimiču disao u lice i kikotao se na uho. Mihail Averjanič je svog prijatelja odveo u Iversku. on je. Ljutio se na sebe što je pošao na put. To je doktora zbunjivalo i smetalo mu da razmišlja i da se sabere. Uopće. pali anđeo je iznevjerio Boga zato što se zaželio samoće za koju anđeli nisu znali. očitao molitvu i opet su mu udarile suze na oči. posjetili su hram Spasitelja i Rumjancevski muzej. i on je poslije ručka izišao da prošeta. na sav glas govorio kako ne treba putovati tom odvratnom željeznicom. Ručali su kod Tjestova. pio. Prije svega. koji nastojim da ničim ne uznemirujem putnike. ipak je nekako lakše na duši kad se pomoliš. Kad je izlazio. ali mu Mihail Averjanič nikako nije izlazio iz glave. To je. govorio gromko i nikome nije davao da dođe do riječi. dugo gledao u jelovnik. Nepodnošljivo dosadan.Vidjećemo. i zato nikome ne da mira?" U Moskvi je Mihail Averjanič obukao vojnički koporan bez epoleta i pantalone sa crvenim lampasima. u vagonu za nepušače. govorio je "ti". ali odvratno. a i na prijatelja. i čak su ih prstima dotakli. razmišljao je doktor srdeći se. okrenuvši se zidu. "Ja. duboko je uzdahnuo i rekao: . pa i starijim ljudima. tresao se čitavim tijelom i vikao: "Tišina! Jezik za zube!" A kada je sjedio u kočiji. Mihail Averjanič je. Andrej Jefimič je legao na otoman i. napućivši usne i klimajući glavom. koji ga je vatreno uvjeravao da će Francuska prije ili kasnije sigurno potući Njemačku. gladeći svoje zaliske.Iako ne vjeruješ u Boga. Mihailu Averjaniču je dosadilo da sjedi u hotelskoj sobi. on se nije ženirao da u prisustvu sobarice hoda u donjem rublju. Pored toga. svojoj posluzi. ali je osjećao samo jedno . "Nema ništa gore od tog prijateljskog tutorstva. a njegov prijatelj je opet smatrao svojim dugom da ga ni koraka ne pušta od sebe i da ga što više razonodi.

XV Andrej Jefimič je stanovao u kući sa tri prozora koja je pripadala mještanki Bjelovoj. zato što su se izmijenile prilike. šta ću ja tamo? . obuče kapu i izađe..sada se obrati doktoru .. sve će poći po starom. razmišljao je srdeći se na svoju sitničavost.Imam osamdeset i šest rubalja. ali čitanje ne samo da ga više nije tako .Čast prije svega! Šetkao je još malo. a on. a u trećoj i u kuhinji stanovali su Darjuška i gazdarica sa svoje troje djece.. A Andrej Jefimič je istog dana kad je stigao morao da potraži sebi drugi stan. Kada se vratio dva sata kasnije. možda. U njemu sam ja proveo pet najsretnijih godina svog života! Andrej Jefimič nije imao snage da ostane pri svom. što mu je činilo veliko zadovoljstvo.Dragi moj. već je stanovala u jednom krilu bolnice. bio je već novembar i dubok snijeg je prekrivao ulice.Čast je spašena! Odlazimo. Kao i ranije.opro-stite za neskromno pitanje: kakvim sredstvima vi raspolažete? Andrej Jefimič je šutke prebrojao svoj novac i odgovorio: . Nekoliko puta nije noćio kod kuće. protiv svoje volje. Po gradu su se već širile nove spletke o bolnici. Mihail Averjanič je stalno nastojao da što prije putuje u Varšavu. Kada bi došao. on najednom zaplaka i zagrli svoga prijatelja. Dužnost Andreja Jefimiča sada je vršio doktor Hobotov." I u Peterburgu je bilo isto: po čitave dane on nije izlazio iz sobe. . Više nemam."To na mene djeluje stvarnost o kojoj je govorio Ivan Dmitrič". kada je saznao da je Andrej Jefimič sirotinja i da nema od čega živjeti. zbunjeno reče Mihail Averjanič. i tada bi za sve bilo tijesno. On je još stanovao u starom stanu očekujući da se vrati Andrej Jefimič i isprazni bolnički stan.protestovao je Mihail Averjanič.To je prekrasan grad. tražio je votku.Ni u kom slučaju! . pijanica mužik. a onda se zaustavio i rekao: . on se rano ujutru vratio jako uzbuđen. zauzeo je doktor. zajapuren i neočešljan. ali ipak je pretpostavljao da ima kapital od najmanje dvadesetak hiljada rubalja. progunđa nekakvu nepotrebnu kletvu. Da li zato što su to već bile stare knjige ili. .Da. .Pa ja vam i kažem: imama osamdeset i šest rubalja.Prijatelju moj .. koji je noću tako larmao da su i djeca i Darjuška stalno strahovali.Andrej Jefimič je govorio molećivim glasom. koju je proveo ko zna gdje. od jutra do mraka je šetao po gradu i tražio svoje stare poznanike. koja nikako nije htjela da razumije ruske riječi. Pričalo se da se ta ružna žena posvađala sa nadzornikom i da je on na koljenima molio da mu oprosti. kao i uvijek.Ne pitam vas ja za to .. on je ustajao u osam sati i poslije čaja sjedao da čita svoje stare knjige i časopise. i na prijatelja i na poslugu. našao u Varšavi. Dugo je šetkao po sobi i nešto gunđao za sebe.neodlučno ga upita upravnik pošte .možete me prezirati: izgubio sam na kartama! Dajte mi petsto rubalja! Andrej Jefimič izbroja petsto rubalja i šutke ih dade svom prijatelju. sve su to gluposti. . još uvijek zajapuren od stida i gnjeva. čast prije svega! Neka je proklet čas kad mi je prvi put došlo u glavu da dođem u ovaj Vavilon! Dragi moj . stalno je ležao na otomanu i ljutio se i na sebe. Ponekad je gazdarici do-lazio na spavanje njen ljubavnik. bodar i veseo.ne razumijevši doktora. čiji su prozori gledali na ulicu. a Mihail Averjanič.Putujte vi sami. Dvije od njih. Poslije jedne takve noći. Lupeži! Austrijski špijuni! A kad su se prijatelji vratili u svoj grad. koju je on predstavljao kao svoju kuharicu. prijatelju moj! Ni trenutka više ne želim da ostanem u ovom prokletom gradu. "Uostalom. stalno je ležao na otomanu i ustajao samo da pije pivo. Ne računajući kuhinju. A sada. on bi se razbaškario u kuhinji. pa je doktor iz sažaljenja uzimao rasplakanu djecu sebi i smještao ih da spavaju na podu. i on se. on se zavalio u naslonjaču i teško uzdahnuo: . a mene pustite da se vratim kući! Molim vas! . Tu on uopće nije izlazio iz hotelske sobe. zdrav. Za nove knjige sada više nije imao novca. Mihail Averjanič je smatrao doktora za poštenog i plemeni-tog čovjeka. Ona ružna žena. .. ta kuća je imala samo tri sobe.Ja vas pitam kakvim sredstvima uopće raspolažete? . . Kad se vratim kući. a onda se uhvati za glavu i reče tragičnim glasom: .

. Sve na njemu je Andreju Jefimiču bilo odvratno: i nje-govo gojazno lice. i vrijeme mu je brzo prolazilo. i njegov mrski snishodljivi ton. I gazdarici Bjelovoj je također dužan.Pa i ozdravićemo! . Hobotov je smatrao svojim dugom da s vremena na vrijeme posjeti bolesnog kolegu. Taj jednoliki i pipavi posao nekako je uspavljivao njegove misli. usiljeno se smijao i uvjeravao Andreja Jefimiča kako danas odlično izgleda i kako stvar. prije ili kasnije umrijeti ne ostavivši u prirodi čak ni najmanji trag. . Darjuška polahko prodaje stara odijela i knjige i laže gazdarici da će doktor uskoro dobiti velike pare. iza gole stijene bi se pojavio Hobotov u svojim visokim čizmama ili usiljeno nasmi-jani Mihail Averjanič. slušao je pjevanje i razmišljao o svom ocu i materi. a sada je sve od ručka pa do večernjeg čaja ležao na otomanu i. on se nije pošteno od-nosio prema službi.Vjerujem. Čak mu se činilo interesantno da sjedi u kuhinji i da s Darjuškom guli krompire ili da prebire heljdu. Svaki put je dolazio praveći se nehajnim.da ga zatvore u samicu.Još ćemo sto godina da živimo! Tako je to! . Dva puta je išao u bolnicu da porazgovara sa Ivanom Dmitričem. odlazeći iz crkve. upravo kada je Andrej Jefimič ležao na otomanu.O. molio je da ga ostavi na miru. pa ni o čemu nije razmišljao. okrenut naslonu. On još nije isplatio svoj varšavski dug. Kako bi mu sada dobro došlo tih hiljadu rubalja! Jedilo ga je i to što ga ljudi ne ostavljaju na miru. a iz toga se moglo zaključiti da on smatra da se njegov prijatelj nalazi u beznadnom stanju. Zašto bi onda trebalo da samo on predstavlja neki izuzetak? Novaca više nije bilo.K vragu! I Andrej Jefimič sada više nije znao da li da pođe do njega i treći put ili da više ne ide.boja lica mnogo bolja nego jučer.. u njegovoj duši su se stvarale čitave naslage neprijatnog taloga.i kultura i moralni zakon . on će vidjeti samo ilovaču i gole stijene. dragi moj . i već su se pretvorile u napast i za Andreja Jefimiča. Bio je uvrijeđen što mu za njegovu više nego dvadesetogodišnju službu nisu dali ni penziju ni jednokratnu novčanu pomoć. i taj mehanički.veselo je dobacio Mihail Averjanič. Da ne bi besposličario. Andrej Jefimič se s mukom digao. sjeo i objema rukama se naslonio na otoman. i vama je već dosadila ta gnja-važa. jer da mu je već odavno dodijalo jalovo naklapanje. o univerzitetu i religiji. Prije je Andrej Jefimič poslije ručka šetkao po sobama i razmišljao. i Hobotov i Mihail Averjanič. pa i njegove visoke čizme. Ali takva rezonovanja više nisu pomagala. Za pivo je dužan već trideset i dva rublja. Zar mu čak ni tu želju neće ispuniti? Oba puta. ali najodvratnije mu je bilo to što je on smatrao svojom obavezom da liječi Andreja Jefimiča i što je mislio da ga stvarno liječi. ali penziju dobijaju svi službenici. sada je izgledalo da njegovim vicevima i pričama nema kraja. predavao se beznačajnim mislima. bez obzira o kakvoj se službi radi. i riječ "kolega". a i za njega samog. Sve će ." XVI Jednog dana je Mihail Averjanič došao poslije ručka.zanosilo nego ga je i zamaralo. danas vam je. kada se Andrej Jefimič opraštao s njim i zaželio mu lahku noć. osjećao je spokojstvo i neku tugu i. i zato je nastojao da se smije što glasnije i da priča što smješnije viceve. . Stojeći pored zida i zatvorivši oči. pa ništavni Hobotov i nesnosno prijateljstvo s Mihailom Averjaničem? Sve su to glu-posti i trice. Pa vi ste junačina! Bogami. kojih se više nije mogao osloboditi. . i poslije svake posjete pri-jatelja. pa je čak čuo i njegov sramežljivi šapat: "Prijatelju moj. on je osjećao da taj talog sve više raste i kao da mu se već guši približava. hvala Bogu. Sada se ljutio na sebe što je na putovanje potrošio ušteđenih hiljadu rubalja. Šta znači nekakav stid od bakalina. ide nabolje. Svaki put mu je donosio po bočicu broma i pilule od raveda. Andrej Jefimič bi legao na divan i. Sadašnja pravičnost i sastoji se baš u tome da se činovi. Ako zamis-limo da će nakon milion godina pored Zemljine kugle preletjeti neki duh.. slušao ga stisnutih zuba. okrenut naslonu. zato je bio utučen i potišten. bez obzira da li su pošteni ili ne. Dogodilo se tako da je baš u to vrijeme došao i Hobotov sa svojom bočicom broma. prava junačina! . Da bi ugušio ta sitničava osjećanja. ordeni i penzije daju ne za vrline i sposobnosti. I Mihail Averjanič je također smatrao svojim dugom da obilazi prijatelja i da ga zabavlja. on se žurio da misli o tome kako će i on. on se obrecnuo: . Subotom i nedeljom je išao u crkvu. Tek što bi zamis-lio Zemaljsku kuglu nakon milion godina.otegnuo je Hobotov zijevajući. žalio je što se služba tako brzo završila. i govorio je da on od prokletih i podlih ljudi za sve svoje muke traži samo jedno . kolega . Ali oba puta Ivan Dmitrič je bio neobično uzbuđen i ljut. vrijeme je da ozdravite. Stid ga je bilo da prolazi pored bakalnice i gleda gazdarici u oči.počeo je Mihail Averjanič . Si-gurno. pipavi posao sada mu se činio interesantnijim od čitanja. Doduše.Vrijeme. A želio je da se opet nađe s njim.nestati bez traga i ni od korova ih neće biti. on je sastavljao detaljni katalog svojih knjiga i lijepio na njih brojeve. nego za službu uopće. varšavski dug ću vam ovih dana vratiti. Kad bi on došao.

Ništa. nema ko da vas dvori. Ja propadam. .reče on ustajući naglo i polazeći prema prozoru.Ne vjerujte im! To je podvala! Moja bolest se sastoji samo u tome što sam ja za dvadeset godina u čitavom ovom gradu našao jednog pametnog čovjeka.. a onda uplašeno. oko da mu izbijemo. akobogda.mauvais ton). . Jevgenij Fjodorič. . prijatelju moj.najednom on viknu glasno da se trgoše svi poštari i posjetioci.hop. strašno stidi. pa ćemo ga svega u sedlu prokrstariti . Hobotov i Mihail Averjanič uzmaknuše prema vratima i izađoše u predsoblje. .To je vulgarno! . ako hoćete. Nikada prije se tako nešto s njim nije dogodilo. . sav zajapuren i tresući se čitavim tijelom. .Daj stolicu! A ti pričekaj! . i na njega se čovjek može potpuno osloniti.Potpuno mi je svejedno. . ne vjerujte! . . dragi prijatelju.Ostavite me! .derao se Andrej Jefimič. i imam hrabrosti da to vidim. hop! A s Kavkaza kad se vratimo.mojoj propasti. .Oženićemo mi vas. on je potkovan stručnjak. ja sam na sve spreman..Pa izvolite. Andrej Jefimič je bio dirnut iskrenim saosjećanjem i suzama. Dragi moj prijatelju. .doviknu ženi koja mu je kroz rešetku pružala pre-poručeno pismo.Do vraga! Kada se oslobodio svojih gostiju.nastavi on nježno. . i ja i doktor vas molimo poslušajte naš savjet: idite u bolnicu! Tamo ćete imati i zdravu hranu. sjedite. obraćajući se Andreju Jefimiču. . . Sada sve. dajem riječ. .. vjerovatno. idemo na Kavkaz.Gubite se obojica! .prodera se kao van sebe.Tupoglavci! Glupani! . Pa gdje su tu bili razum i taktičnost? A gdje razumijevanje stvari i filozofska ravnodušnost? Od stida i ljutnje na samog sebe. koje najednom zablistaše na obrazima upravnika pošte. ali i protiv svoje volje najednom steže pesnice i diže ih iznad glave. da mu je teško i da je to sve što se dogodilo užasna stvar. lahko se može desiti da i na svadbi zapjevamo. hop. ni tvoji lijekovi. da ćete u svemu slušati Jevgenija Fjodoriča. i njegu i liječenje. .zasmijao se Mihail Averjanič i potapšao prijatelja po koljenu. dragi moj.Najljepše vas molim.vi živite u krajnje nepovoljnim uslovima: tjesnoća. . prljavština.Nećemo spominjati to što se dogodilo . .Zar ne vidiš da sam zauzet? Staro nećemo spominjati .Pa zar vi ne shvatate da govorite banalnosti? Htio je da produži blago i pristojno.Meni ni na kraj pameti nije bilo da se ljutim na vas. Dragi moj. tresući se kao u groznici. tikvane jedan! Gnusoba! Podlost! Pogledajući zbunjeno jedan u drugog. Meni je potpuno svejedno. vi ćete ozdraviti. . On mi je dao riječ da će se zauzeti za vas. .. franc. Andrej Jefimič najednom osjeti kako onaj talog poče da ga guši..poče šapatom Mihail Averjanič . kolega. rekao je Mihail Averjanič i snažno mu stegao ruku. Bolest nije prijatelj. nemojte da padate duhom.Tupoglavci! Glupani! Kada se smirio.Još ćemo mi pokazati koliko vrijedimo! . . oženićemo.. a ujutro. pa i taj je luđak. ništa.Idite u bolnicu. ja sam prosto zapao u začaran krug iz koga nema izlaza. ja to razumijem. i u jamu. Trenutak-dva on je šutke trljao svoja koljena. oko deset sati. Nemam ja nikakve bolesti.Još ćemo mi pokazati! Sljedećeg ljeta. . Vaš jučerašnji napad upla-šio je i mene i doktora. .tješio ga je Hobotov.Stotinu ili ne stotinu. prijane dragi.Dajte mi riječ. An-drej Jefimič zgrabi bočicu s bromom i zavitla za njima. otišao je na poštu i izvinio se upravniku. obojica! Mihail Averjanič i Hobotov ustadoše i blenuše u njega prvo iznenađeno.Prijatelju moj. .Napolje! Obojica napolje.Tornjajte se do vraga! . vodi samo jednom . doktor svu noć nije mogao zaspati. Nemojte da sumnjate. i bočica se u paramparčad razbi o prag.Ko staro spo-mene. poštovani pri-jatelju. Ljubavkine! . i srce strašno poče da lupa. ja sam zapao u začaran krug.. Andrej Jefimič je legao na otoman i još dugo ponavljao: .. pa smo kasnije dugo razgovarali o vama. pa i iskreno saosjećanje mojih prijatelja.Poštovani prijatelju. . zašto vi nećete da se ozbiljno pozabavite svojom bolešću? Zar se smije tako? Izvinite za prijateljsku otvorenost . . . nemate sredstava za liječenje. prvo je pomislio da se sada jadni Mihail Averjanič.Mihail Averjanič lukavo namignu.. iako je moveton (neodgojen.uzdahnuvši.doviknu plačnim glasom potrčavši u predsoblje. ali svakako još dvadeset . ponavljam... a onda reče: . Ali.Ne treba meni ni tvoje prijateljstvo.on poče šapatom stavivši ruku na srce. .

to je nemoguće. košulja dugačka a ogrtač je zaudarao na sušenu ribu... A šta onda? Zar da stalno sjedi kao kip i da razmišlja? Ne. a ipak su mu ruke drhtale. tek donesen krevet. Sve je to nekako čudnovato i čak neshvatljivo u prvom trenutku. .Vi pričekajte ovdje. nije čak ni spominjao jučerašnji dan. XVII Već se smrkavalo. izvolite ovamo . Došao sam da vas pozovem . nekakvo rublje i papuče. vjerovatno. u njegovom stanu neočekivano se pojavi Hobotov u kratkoj bundi i visokim čizmama i poče takvim tonom kao da se jučer ništa nije dogodilo: . Idem samo da donesem stetoskop.Kod mene u bolnici. u odjeljenje je ušao Nikita držeći u naramku bolnički ogrtač. jer vas više nikakva ljudska upinjanja neće spasiti. Zatim obuče bolničku odjeću. .Malo je ljudi koji na kraju života ne osjećaju što ja sada osjećam.. Andrej Jefimič se diže i poče da se oprašta. Debeli mužik i bivši poštar su spavali.Ništa. .da li biste htjeli sa mnom na konzilijum. daće Bog. uputili su se odjeljenju u kome su se nalazili luđaci. On se diže. očevidno. ili kada vam kažu da ste luđak ili zločinac.. Odavno sam već htio da vam ga pokažem. Sada je Andreju Jefimiču sve bilo jasno. obrisa rukavom hla-dan znoj sa čela.i frak. Andrej Jefimič je i sada bio uvjeren da između kuće njegove gazdarice Bjelove i paviljona br. 6 nema nikakve razlike i da je sve na ovom svijetu glupost i sujeta nad sujetama. . ..Tu je kod jednog bolesnika došlo do komplikacije u plući-ma . .Izvolite da se oblačite. da vam bubrezi nisu uredu. I čitavo dvorište su prešli nekako sve šutke. pa čak i čitave godine ovako kako ovi ljudi žive? I. i to mu je strašno dodijalo.reče on tiho.. Potpuno je isto . Kada su ušli u odjeljenje. do kraja života neće više obući pantalone. Tog istog dana. "Svejedno. a? Misleći da Hobotov želi da ga malo zabavi u šetnji ili stvarno da mu da prilike da nešto zaradi. I izađe.Evo. Sjedio je tako pola sata . Može poći i pogledati kroz prozor i opet prošetati duž sobe.ponovi Nikita. ali odmah ustade. Ivan Dmitrič je ležao u svojoj postelji zagnjurivši lice u jastuk.. kolega. Predajte se. Andrej Jefimič se obukao i izišao s njim na ulicu. gaće su mu bile veoma kratke. i osjeti stid." razmišljao je Andrej Jefimič stidljivo se umo-tavajući u ogrtač i osjećajući da u toj novoj odjeći liči na hapšenika. onda znajte da ste zapali u začaran krug iz koga više nećete izići. Andrej Jefimič leže. ozdravićete.upita Andrej Jefimič. umjesto Hobotova. i uniforma i ovaj ogrtač. očevidno štedeći ga. Andrej Jefimič je sjedio na krevetu Ivana Dmitriča i čekao.Zašto da o tome govorimo? .. Ne rekavši ni riječi.Poslom sam došao kod vas. Tako se bar meni čini.dodade pokazujući na prazan. i da ne bi smetao. Ušavši u bolničko dvorište i obišavši glavnu zgradu. pa opet sjede.. ovo je vaša posteljica. Vrlo interesantan slučaj. kratko rečeno. da imate prošireno srce. Kada vam kažu. Nikita skoči i isprsi se. on je prišao krevetu koji mu je pokazao Nikita i sjeo.reče Andrej Jefimič razdraženo. Ali tek pola sata kasnije.reče poluglasno Hobotov ulazeći s Andrejem Jefimičem u odjeljenje. Ako budete nastojali da iziđete iz njega. U to vrijeme kod rešetke se već tiskala čitava gomila. eto.sat. "Svejedno. kao i obično. Opet pođe da šeta. pa je osjećao zahval-nost prema Hobotovu. paralitičar je sjedio nepokretno.A gdje vam je bolesnik? . prsluk i čizme.Daće Bog. Bilo mu je drago što mu se ukazala prilika da izgladi jučerašnju krivicu i da se izmiri. vaše visoko blagorođe . uze u naramak odjeću Andreja Jefimiča. a ja ću odmah. a zatim izađe i zatvori vrata za sobom. vi ćete još više zabludjeti. . . noge se kočile i jeza ga hvatala kad bi pomislio da će Ivan Dmitrič uskoro ustati i vidjeti ga u bolničkom ogrtaču. naprimjer. tiho plakao i micao usnama. U sobi je vladala tišina. ozdravićete . Od tog nekulturnog čovjeka jedva se mogla očekivati obazrivost. ništa. . Zar se može ovdje živjeti dan. opet prošetao i opet sjeo. I sada osjeti da mu čitavo lice poče zaudarati na suhu ribu. pa počnete da se liječite. videći da Nikita stoji i čeka. Mihail Averjanič mu još jednom uze časnu riječ i isprati ga do izlaznih vrata. on se svuče sasvim." A šta je sa satom? Šta je sa bilježnicom u bočnom džepu? Šta je sa cigaretama? Kuda je Nikita odnio odijelo? Po svoj prilici. koji. to jest. sedmicu. kada ljudi najednom počnu da vam poklanjaju pažnju. prošeta. . predveče. opet je sjeo.

progunđa drhteći i brišući hladan znoj. ograničenost i prostakluk! O. slabotinja! l Osim straha i osjećanja uvrede. Andrej Jefimič pođe vratima i otvori ih.reče on. i tamnica. nikuda se ne može. i vas su ovamo strpali! . Odlično! . ali da filozofiraju svi. nego smrću. .. i ekseri na ogradi i daleki plamen iz fabrike za preradu kostiju.. Taj čovjek se smiješio i lukavo namigivao. bodro i zdravo sam rezonovao. ali uskoro njegovo sanjivo lice postade pakosno i podrugljivo. . Zato će na onom svijetu za nas biti praznik. leže i poče da gunđa: .Pao sam duhom.Ja ću malo izići. Andrej Jefimič je uvjeravao samog sebe da ni mjesec ni tamnica ne predstavljaju ništa naročito.odgovori Andrej Jefimič uplašen riječima Ivana Dmitriča. Čim ugleda doktora.. Čuvši za leđima nečiji uzdah. nema drugog izlaza nego da bude Ijekar u prljavoj i zaostaloj palanci i da čitav život posluje sa kupicama. . prev. Vi ste pametni.Nikuda. ali tek što ste stupili u život. taj vaš zluradi smijeh? I zašto da ne filozofira ta sitnarija kad nije zadovoljna? Za pametnog.Baš mi je milo. dragi moj. Pljunu.Prokleti život! I što je najgore i najžalosnije. Ja ću njih do sijede kose dovesti. pojavljivao se mjesec.Aha. Brr! Ali ništa. a na horizontu. Ne mogu ja ovako. još od početka večeri Andreja Jefimiča je stalno nešto mučilo.. Slabi smo mi. a sada će iz vas da piju. .... dragi moj. Nedaleko od bolničke ograde.. da mu ne bi bilo tako strašno. . Pa i vi...To je neki nesporazum . a onda lijeno pogleda doktora i izgledalo je da u prvom trenutku ništa nije razumio.. on priđe postelji Ivana Dmitriča i sjede.. Da.Bože moj. ponosnog i slobodoljubivog čovjeka. nekom opernom apoteozom. ali Nikita odmah skoči i prepriječi mu put.A vi malo pofilozofirajte . Ako vam je bilo odvratno da radite kao ljekar. plemeniti... to je neki nesporazum. . dragi moj ..Pao sam duhom.. i on objema rukama zgrabi rešetku i svom snagom poče da je drma.krajnja iznemoglost (lat. zašto niste u ministre otišli? . pihavicama i oblogama od slačice! Šarlatanstvo. . on se neće završiti nekom nagradom za muke. I to mu se učini jezivo. Slabi smo mi. golubiću..podrugljivo otegnu Ivan Dmitrič.Andrej Jefimič reče takvim tonom kao da je htio da zaplače i da rastuži. Slabotinja smo mi.. hladan i tamnocrven.Moramo se objasniti.) . Bože moj. Bože moj! . Prim. Upravo u tom trenutku probudi se Ivan Dmitrič. sve-ga jedno sto hvati daleko.). Vratio se Mojsejka. otegnu on promuklim i bunovnim glasom... slici i prilici Božijoj. dragi. . vi ste se umorili i razboljeli..Nesporazum neki! Ivan Dmitrič opet pljunu.Vi gluposti trućate. On sjede i podnimi se. i ja sam pao duhom. s materinim mlijekom ste usisali plemenite sklonosti. pa će za noge i za ruke odvući mrtvaca u podrum.škiljeći jednim okom. Ali rešetka je bila isuviše čvrsta. "To je ta stvarnost!" pomisli Andrej Jefimič i obuze ga strah. S onog svijeta ću dolaziti kao priviđenje i plašiti ove gadove.. s desne strane. da... Andrej Jefimič se okrenu i ugleda čovjeka sa sjaj-nim zvijezdama i ordenjem na grudima. Doći će bolničari. . pa čak i svaka sitnarija.promrsi šireći ruke u nedou-mici. obrazovanog. Stravično su djelovali i mjesec.. .To je neki nesporazum.. i tek sada je shvatio da je osjećao potrebu za pivom i pušenjem. Ali od filozofiranja te sitnarije nema nikakve štete . nastupila je prostracija (prostracija . dragi moj .Daj kopjejku! XVIII Andrej Jefimič priđe prozoru i pogleda u polje.Reći ću im da upale svjetlost. Vi ste mi jednom iz-voljeli reći da u Rusiji nema filozofije. Bio sam hladnokrvan. ništavni. vidjela se visoka bijela zgrada ogra-đena kamenim zidom... ali trebalo je samo da dođem u grubi dodir sa životom. To je bila tamnica. Pa našto onda.. Ranije ste vi iz ljudi pili krv. a onda sleže ramenima i ponovi: . ali najednom ga obuze očajanje. da i psihički zdravi ljudi nose ordene i da će to sve vremenom istrunuti i pretvoriti se u ilovaču. Zatim. Napolju je već bio mrak. nisam u stanju. . ispruži ruku: .

Andreju Jefimiču se činilo da ga je ogroman slan talas zapljusnuo preko glave i povukao krevetu. htjede da zaurla iz sve snage i da potrči da što prije ubije Nikitu. Sami znate. a onda zamahnu i udari ga pesnicom po licu..Ne razumijem! Ni-kita.proguli se Ivan Dmitrič i zalupa šakom u vrata. takva je naredba. Sada se začu dreka Ivana Dmitriča. tiranija! .sad zakrešta i navali na vrata.Čuješ li blesava marvo? . on zgrabi na grudima ogrtač i košulju.Dođavola.reče drhtavim glasom. . I kao da je htio da ispliva. pojma nije imao o bolu. Gospode.. Jeza ga je obuzimala. ."Neću da odgovaram.Potrebno mi je.Ne može.Ali ako ja izađem odavde. pa nadzornika i ljekarskog pomoćnika.Otvori! .Ja zahtijevam! . "Potpuno mi je svejedno". Razmoždiću sebi glavu! Ubice! Nikita naglo otvori vrata. zar zaista na tom svijetu nema pakla i zar će ovi nitkovi ostati nekažnjeni? Pa gdje je onda pravda? Otvori. a i noge mu otkazaše poslušnost. razvaliću vrata! Živoderu jedan! . pa. pa objema rukama i koljenom grubo odgurnu Andreja Jefimiča. nitkove.Otvori. Osjećao se kao da je neko uzeo srp. u zakonu je jasno rečeno da niko ne može biti lišen slobode bez sudske presude! To je nasilje! Tiranija! . Kako se to moglo do-goditi da on u toku više od dvadeset godina nije znao i nije htio da zna za to? On nije znao. Potpuno mije svejedno..poučno otegnu Nikita. ležao je nepomično i stalno šutio.Ali samo trenutak.zgranu se Andrej Jefimič. . ne valja to! . On nije ni jeo ni pio. isto tako nepopustljiva i svirepa kao i Nikita. Nikita zalupi vratima i poduprije ih leđima. Biće da je i njega tukao. Od bola je zagrizao jastuk i stisnuo zube. ali iz grla mu ne izađe ni zvuk. jučer je bio malodušan.dočeka Andrej Jefimič ohrabren vi-kom Ivana Dmitriča. i najednom u njegovoj glavi." Poslije ručka je došao Mihail Averjanič i donio mu paketić čaja i funtu marmelade. ne može! Vrijeme je da se spava! .upita Andrej Jefimič sliježući ramenima. i po podu se pružala sjenka koja je ličila na mrežu. On nema prava! Pusti kad ti kažem! . šta je to! . iz zuba je potekla krv. Naprimjer.Idi bar i pozovi ovamo Jevgenija Fjodoriča! Reci da ga molim da dođe. On najednom skoči. I zaista.Kakvo on ima pravo da ne pušta? Ko je njih ovlastio da nas drže ovdje? Meni se čini.Do truhljenja će nas dovesti! O. primorala ga je da se sledi od glave do pete. on je zamlatarao rukama i uhvatio se za nečiji krevet. . Da.najednom se prodera Ivan Dmitrič i skoči. i u tom trenutku je osjetio kako ga je Nikita dvaput udario u leđa.povika Andrej Jefimič tresući se čitavim ti-jelom. usred haosa. čak i mjeseca se bojao. a onda i sebe.Nikada nas oni neće pustiti! . misli o filozofiranju nezadovoljne sitnarije. A onda je nastala tišina. iz dana u dan. I Darjuška je dolazila i čitav sat stajala kraj njegovog kreveta s izrazom prigušene tuge na licu. ja moram da izađem! . . .. prema tome. . moram da izađem. Posjetio ga je i doktor Hobotov.Kaži još nešto! . kakva će od toga biti šteta? .Sutra će on i sam doći. po dvorištu da prošetam! . . Blijeda mjesečeva svjetlost se pro-bijala kroz rešetke. .Nemojte da pravite nered. ja se gušim! . zabo ga u njega i nekoliko puta ga okrenuo u njegovim grudima i crijevima. .. .Kaži! . u ustima je osjećao nešto slano . S užasom je očekivao da će ga opet početi tući. .Potrebno mi je! . XIX Sljedećeg jutra boljela ga je glava. i Andrej Jefimič leže i poče zadr-žavati dah. On mu je donio bočicu broma i naredio Nikiti da nečim okadi to odjeljenje.Naravno. samo na trenutak! . Ali sada mu je bilo potpuno svejedno. jasno sinu strašna i neizdrživa misao da su isti takav bol već godinama. zatim Hobotova. morali trpjeti ovi ljudi koji sada na mjesečini izgledaju kao crne sjenke. Zadišući se. Nije ga bilo stid da se sjeća svoje jučerašnje slabosti. nije ni kriv. ali savjest.po svoj prilici. . ne može.Kuda ćete? Ne može.odgovori Nikita iza vrata. . iskreno je iskazivao svoja osjećanja i misli o kojima ranije nije pojma imao.nastavljao je Ivan Dmitrič. mislio je kad su mu postavljali pitanja. razdera ih i onesviješten pade na krevet. brujalo mu je u ušima i u čitavom tijelu je osjećao malaksalost.

Predveče je Andrej Jefimič umro od apopleksičkog udara. U početku je osjećao užasnu groznicu i gađenje; činilo mu se da nešto odvratno prodire kroz čitavo tijelo, pa čak i u prste, a onda je pošlo od želuca prema glavi i zalilo mu i oči i uši. Andrej Jefimič je shvatio da mu je došao kraj, i sada se sjetio da Ivan Dmitrič, Mihail Averjanič i milioni ljudi vjeruju u besmrtnost. A šta ako ona zbilja postoji? Ali on nije želio besmrtnost, i samo jedan trenutak je mislio o njoj. Stado jelena, neobično lijepih i vitkih, o kojima je juče čitao, promače pored njega; a onda ona žena pruži preporučeno pismo... Nešto reče Mihail Averjanič. A onda sve iščeze, i Andrej Jefimič zaspa zauvijek. Došli su bolničari, uzeli ga za ruke i za noge i odnijeli u kapelu. Tamo je on ležao otvorenih očiju i mjesec ga je cijele noći obasjavao. Ujutro je došao Sergej Sergejič, pobožno se pomolio pred raspećem i svom bivšem šefu zatvorio oči. Sutradan su sahranili Andreja Jefimiča. Na sahrani su bili samo Mihail Averjanič i Darjuška.

KAMELEON

Preko tržnice ide policijski nadzornik Mahnitov u novom šinjelu i sa zavežljajem u ruci. Za njim korača riđi policajac i nosi rešeto puno zaplijenjenog ogrozda. Svuda je tišina... Na tržnici ni žive duše... Potišteno, kao gladne ralje, na ovaj svijet Božiji zinula su vrata na dućanima i birtijama, ali pored njih nema čak ni prosjaka. - Ujeda se, prokleto bilo! - najednom začu Mahnitov. - Ljudi, držite ga! Ne smije se više ujedati! Držite ga! A... a! Sada se začu i pseća skika. Kada se Mahnitov okrenu, ugleda kako iz drvare trgovca Pticina, sve ogledajući se, na tri noge bježi pseto, a za njim trči čovjek u uštirkanoj cicanoj košulji i raskopčanom prsluku. Trčeći tako, sav izdužen naprijed, čovjek najednom pade - i uhvati pseto za zadnje noge. Sada se ponovo razliježe pseća skika i povik "Držite ga!" Iz dućana počeše da se pomaljaju bunovna lica, i ubrzo se pred drvarom, kao da je iz zemlje izrasla, stvori čitava gomila svjetine. - Izgleda neki nered, vaše blagorođe! - reče policajac. Mahnitov se okrenu polulijevo i zakorača prema gomili. Ugleda kako pomenuti čovjek stoji u raskopčanom prsluku i, podigavši desnu ruku, pokazuje gomili krvav prst. Na njegovom polupijanom licu kao da je napisano: "Platićeš ti meni, poganijo prokleta", a i sam prst je izgledao kao neki znamen pobjede. U tom čovjeku Mahnitov prepozna zlatara Roktina. U sredini gomile, raskrečivši prednje noge, i drhteći čitavim tijelom, čuči i sam vinovnik skandala - bijel, mlad hrt, šiljate njuške i sa žutom pjegom na leđima. U njegovim suznim očima treperi izraz tuge i strave. - Šta je to ovdje? - pita Mahnitov probijajući se u gomilu. - Zašto je to? Zašto ti je taj prst...? Ko je vikao? - Znate, vaše blagorođe, idem ja sa Mitrijem Mitričem, nikog ne diram... - poče Roktin kašljucajući u ruku -... radi drva - i najednom ova poganija, onako, iz čista mira, zgrabi me za prst... Izvinite, ali ja sam poslovan čovjek... Ja radim sa sićušnim stvarima. Zato da mi se plati odšteta, jer ja ovim prstom, po svoj prilici, i čitavu sedmicu dana neću moći ni da maknem... Pa ni zakon, vaše blagorođe, ne dozvoljava da čovjeka ujeda džukela. Ako će svako da ujeda, onda je bolje da i ne živimo na ovom svijetu. - Hm! Dobro... - strogo poče Mahnitov kašljucajući i nabirući obrve. - Dobro... A čije je pseto? Neću ja to tek tako ostaviti. Naučiću ja vas kako se čuvaju psi! Vrijeme je već da se obrati pažnja na tu gospodu što neće da se pokorava nared-bama vlasti! Kada plati globu, onda će taj gad vidjeti šta je to pseto i slične četveronoge lutalice! Ja ću njemu pokazati u kojoj se vodi sir siri!... Jeldirine - okrenu se nadzornik policajcu - da doznaš čije je to pseto i da sastaviš zapisnik! A pseto - ubiti. Odmah! Mora da je bijesno... Pitam vas - čije je ovo pseto? - Meni se čini generala Žigalova! - javi se neko iz gomile. - Generala Žigalova? - Hm!... Jeldirine, skinder s mene kaput... Užas kakva je sparina! Mora da je pred kišu... samo jedno ja nikako ne razumijem: kako je ono moglo da te ujede? - Mahnitov se okrenuo Roktinu. - Zar je ono moglo da dohvati do prsta? Psetance ovako malo, a ti, pogledaj samo, kolika si ljudeskara! Po svoj prilici, to si ti nekim ekserčićem prst ogrebao a onda ti palo na um da podvaljuješ. Pa ti si već... he, poznata sorta! Znam ja vas, lopuže jedne!

- On mu, vaše blagorođe, onako, radi šege, u njušku cigaru, a ono ga, ne budi lijeno, i ščepalo... Spadalo, vaše blagorođe! - Lažeš, ćoravko! Kad nisi vidio, zašto lažeš? Njihovo bla-gorođe je pametan čovjek i odmah vidi ko laže, a ko pošteno i kao pred Bogom... A ako lažem, neka mi sud sudi. Tamo je sve u zakonu rečeno... Sada smo svi jednaki... I, ako hoćeš da znaš, i sam imam brata u žandarima... - Bez raspravljanja! - Nije, nije to generalovo... - dubokomisleno primijećuje policajac. - General ne drži takve pse. U njega su većinom ptičari... - Znaš sigurno? - Sigurno, vaše blagorođe... - Pa i ja to znam. General drži samo skupocjene i rasne pse, a ovo je... đavo bi ga znao šta je! Ni dlake, ni nekog izgleda... nakaza jedna i ništa više... Ko će još da drži takvog psa?! Gdje vam je pamet? Da se takvo pseto nađe u Peterburgu ili Moskvi, znate li vi šta bi bilo? Tamo ni u zakon ne bi po-gledali, a već bi ga smakli! Ti si, Roktine, nastradao, i nemoj da to ostaviš tek tako... Treba ih naučiti pameti! - Vrijeme je već... - A možda je baš generalovo! - naglas misli policajac. - Na njušci mu ništa ne piše... Onomadne sam u njegovom dvo-rištu vidio baš ovakvo pseto. - Sigurno da je generalsko! - ču se glas iz gomile. - Hm!... Dede, brate Jeldirine, nabaci mi taj kaput na le-đa... Vjetar nekakav poče... Groznica me drmusa. Odvedi ga generalu, pa tamo upitaj. Reci da sam ga ja našao i poslao... I reci da ga više ne puštaju na ulicu... Možda je to neko skupocjeno pseto, a ako mu svaka svinja bude gurala cigaru u njušku, lahko se može dogoditi da se pseto unakazi. Pas ti je nježno stvorenje... A ti, zvekane jedan, spusti tu ruku! Šta tu ističeš taj svoj blesavi prst! Sam si kriv... - Eno, generalov kuhar ide, njega ćemo pitati... Hej, Prohore! Dragoviću, hodider ovamo! Pogledaj... je li ovo vaše pseto? - Glupost! Nikada mi takvo nešto nismo držali! - A šta ima tu i da se raspituje - dočeka Mahnitov. - Pa to je pas lutalica! O čemu tu da se raspravlja... kad vam ja kažem da je to pas lutalica, znači - lutalica... Ubiti, i gotova stvar. - To nije naše - nastavi Prohor. - To je generalovog burazera što je skoro došao. Naš gospodin nije ljubitelj hrtova. A njegov burazer voli... - Ma zar je njegov bratac došao? Vladimir Ivanič? - pita Mahnitov i čitavo mu se lice pretvara u osmijeh nježnosti. - Ah, Gospode Bože! A ja ni pojma nisam imao. U goste stigao, a? - U goste... - Ah, Gospode Bože... Poželio brata... A ja ni pojma nisam imao! Pa to je njihovo psetance, a? E, baš mije drago... Uzmi, povedi ga... Lijepo psetance... Tako je živahno... Za prst ovoga zgrabilo! Ha-ha-ha... no, šta tu drhtiš? Rrr... Rr... Ljuti se, vragolanče jedno... cuko jedan... Prohor zovnu psa i krenu s njim od drvare... A gomila poče da se smije Roktinu. - Platićeš ti to meni! - prijeti mu Mahnitov i, zakopčavajući šinjel, nastavlja svoj obilazak tržnice.

DUŠICA

Oljenka, kći Plemjanikova, penzionisanog činovnika osme klase, sjedila je zamišljena na terasi pred kućom. Bila je vrućina, muhe su nasrtljivo dosađivale, a ona se radovala pri pomisli da će uskoro nastupiti večer. S istoka su se približavali crni oblaci i s te strane se s vremena na vrijeme osjećao vlažan povjetarac.

Gledajući u nebo, na sredini dvorišta je stajao Kukin, kaza-lišni poduzetnik i vlasnik zabavnog parka "Tivoli", koji stanuje u tom istom dvorištu, u desnom krilu zgrade. - Opet! - gunđao je očajnički. - Opet će kiša! Svaki dan kiša, svaki dan kiša - kao za inat! Pa to je propast! To je katas-trofa! Svaki dan strašni gubici! On pljesnu rukama i produži obraćajući se Oljenki: - Eto vam, Olga Semjonovna, kakav je naš život. Prosto da zakukaš! Radiš, trudiš se, mučiš se, po čitave noći ne spavaš, sve misliš kako bi bilo bolje - i šta? S jedne strane - publika, neprosvijećena, divlja. Dajem joj najbolju operetu, čarobnu stvar, izvanredne kupletiste, ali zar to njoj treba? Zar se ona u tome nešto razumije? Njoj su potrebne lakrdije! Daj ti njoj neki pro-stakluk! S druge strane - pogledajte ovo vrijeme. Gotovo svaku večer kiša. Kako je počela desetog maja, nije prestala čitav maj i čitav juni, prosto užas! Publika ne ide, a zar ja ne plaćam zakupninu? Zar ne plaćam glumce? Sljedećeg dana predvečer opet su se približavali crni oblaci, i Kukin je govorio s histeričnim kikotom: - Pa šta? Neka! Neka poplavi čitav park, pa i mene samoga! Dabogda nemao sreće ni na ovom ni na onom svijetu! Neka me glumci tuže sudu! Šta je za mene sud? Neka me pošalje na robiju u Sibir! Neka me pošalje na gubilište! Ha-ha-ha! I dan kasnije opet isto... Oljenka je slušala Kukina šutke i ozbiljno i događalo se da su joj suze navirale na oči. Na kraju krajeva, nju je dirnula Kukinova nesreća, i ona se u njega zaljubila. On je bio omalen, mršav, žutog lica i začešljanih zalizaka, govorio je slabašnim tenorom, a kada je govorio, krivio je usta; na njegovom licu uvijek se vidio izraz očajanja, ali je ipak izazvao njeno pravo, duboko osjećanje. Ona je uvijek nekoga voljela i nije mogla bez toga. Ranije je voljela svog tatu, koji je sada, teško dišući u svojoj naslonjači, bolovao u tamnoj sobi. Voljela je i svoju tetku, koja je ponekad, jednom u dvije godine, dolazila iz Brjanska. A još ranije, dok je učila u gimnaziji, voljela je svog profesora francuskog jezika. To je bila tiha, dobrodušna djevojka, bolećiva srca, s krotkim i nježnim pogledom i veoma dobrog zdravlja. Gledajući u njene pune rumene obraze, u mehki bijeli vrat s mrkim mladežom i dobroćudan, naivan osmijeh što se pojavlji-vao na njenom licu kad je slušala nešto prijamo, muškarci su mislili: "Da, zgodna je..." - pa su se i oni smiješili, a gošće se nisu mogle suzdržati da je iznenada, usred razgovora, ne uhvate za ruku i uskliknu od zadovoljstva: - Dušice! Kuća u kojoj je od rođenja živjela i koja joj je oporukom bila ostavljena nalazila se na kraju grada, u Ciganskoj mahali, u blizini parka "Tivoli". Od večeri pa do kasne noći ona je slušala kako u parku svira muzika i kako trešte rakete, i činilo joj se da to Kukin ratuje sa svojom sudbinom i na juriš osvaja svog glavnog neprijatelja - ravnodušnu publiku. Njeno srce je slatko zamiralo i nikako joj se nije spavalo, a kada se on uzoru vraćao kući, ona bi iz svoje spavaće sobe tiho pokucala u prozor i, pokazujući mu kroz zavjese samo lice i jedno rame, umiljato se smiješila... On ju je zaprosio i oni su se vjenčali. A kada je kako treba vidio njen vrat i puna zdrava ramena, pljesnuo je rukama i usk-liknuo: - Dušice! On je bio sretan, ali pošto je na dan svadbe i čitavu noć padala kiša, s njegovog lica nije nestajao izraz očajanja. Poslije svadbe živjeli su dobro. Ona je sjedila na kasi, pazila na red u parku, zapisivala rashode, izdavala platu, i njeni rumeni obrazi, njen dražesni, naivni i sličan bljesku osmijeh svjetlucao je čas kroz prozorče na kasi, čas za kulisama, čas u bifeu. I već je govorila svojim poznanicima: što je najljepše, najvažnije i najpotrebnije na svijetu - to je pozorište, doživjeti istinsko uživa-nje, postati obrazovan i human može se samo - u pozorištu. - Ali zar to publika razumije? - tužila se ona. - Njoj su potrebne lakrdije! Jučer smo davali "Faust naopačke", i gotovo sve lože su bile prazne, a da smo Vanječka i ja davali neku lakrdiju, vjerujte mi, pozorište bi bilo dupkom puno. Sutra Va-nječka i ja dajemo "Orfeja u paklu", dođite. I sve što je Kukin govorio o pozorištu i glumcima, to je i ona ponavljala. Isto tako kao i on, i ona je prezirala publiku zbog njene ravnodušnosti prema umjetnosti i zbog neprosvijećenosti. Na probama se uplitala, popravljala glumce i pazila na ponašanje muzikanata, a kada bi u lokalnom listu nepovoljno pisali o pozorištu, plakala je i išla li redakciju da se objašnjava. Glumci su je voljeli i zvali "Vanječka i ja" i "Dušica". Ona ih je žalila i davala im male zajmove, a kad bi se dogodilo da je neko prevari, kradom je plakala, ali se mužu nije žalila. I zimu su preživjeli dobro. Iznajmili su gradsko pozorište na čitavu zimu i izdavali ga kraće vrijeme čas nekoj ukrajinskoj trupi, čas mađioničaru, čas mjesnim diletantima. Oljenka se go-jila i sva sijala od zadovoljstva, a Kukin slabio i žutio i žalio se na strahovite gubitke, iako su mu poslovi čitavu zimu dobro išli. Noću je kašljao, a ona mu je davala da pije čaj od maline i lipe, trljala ga kolonjskom vodom i zavijala u svoje mehke šalove. - Kako si mi dobar! - govorila je potpuno iskreno, gladeći ga po kosi. - Kako si mi lijep! O velikom postu on je otputovao u Moskvu da sastavi trupu, a ona bez njega nije mogla da spava, stalno je sjedila kod prozora i gledala zvijezde. I tada je sebe upoređivala sa kokoškama koje, također, po čitavu noć ne spavaju i osjećaju uznemirenost kada u

doviknuo je neko iza kapije muklim basom. da je građa ono što je najvažnije i najpotrebnije u životu. trenica. Poslije toga u njenim ušima je čitav dan zvučao njegov dostojanstveni glas. Kukin se zadržao u Moskvi i pisao da će se vratiti o Vaskrsu. a praznikom na ranu liturgiju i. šindra.zaridala je Oljenka.Stalno ste kod kuće ili u kancelariji . i čovjek nije mogao proći pored kapije a da mu se ne prohtije jesti. ali ga je Oljenka zavoljela. draga moja? Prekrsti se! Što je mislio njen muž. i otuda se vraćali oboje crveni i jedno pored drugog. .Golubiću moj! . kako se brvna. čim je sjela za sto. letva. . Nije dugo sjedio. nama nije do tričarija. .Majko moja. U kan-celariji je stalno vrio samovar. on se s njom oprostio i pošao dalje. telegram je potpisao reditelj operetne trupe. svoju sirotu. Pustovalov i Oljenka su dobro živjeli. od njih se širio prijatan miris. Oljenka se vratila u srijedu i čim je ušla u kuću. i nešto blisko i dirljivo je zvučalo u riječima: greda.Pa. molim! . Kakvo je još dobro u tim pozorištima? Subotom su Pustovalov i ona išli na večernju. . Oljenka se jednog dana vraćala iz crkve. i više je ličio na spahiju nego na trgovca.Dušice. svaka stvar ima svoj red . A kolika je samo tarifa! govorila je i od užasa obuhvatala oba obraza. Tada bi Oljenka vrisnula u snu. Sklopivši brak. prije smo kupovali domaću građu. . svega desetak minuta. pored nje se iz crkve vraćao jedan od njenih susjeda.Imate telegram! Oljenka je i ranije dobivala telegrame od muža. Veoma joj se dopao. počela o Pustovalovu. kasno uvečer. to je mislila i ona. dva-naest aršina dugačkih brvana uspravno maršira u njihovo stovarište. Savki dan u podne u dvorištu i pred kapijom se osjećao prijatan miris boršča i pečene ovčetine ili patke.Olga Semjonovna. golubiću moj! Zašto sam se srela s tobom? Zašto sam te upoznala i zavoljela? Kome si ostavio svoju jadnu Oljenku. I valjda je slučaj tako htio. po svoj prilici. sanjala je kako čitav puk debelih. I. a zatim je bila i svadba. . vraćajući se iz crkve.odgovarala je ona dostojanstveno. kad bi spavala. Noću.Sada je građa svake godine skuplja za dvadeset procenata . Njen muž nije volio nikakvog zabavljanja. Tri dana kasnije posjetio je i sam Pustovalov. i u tom slučaju mi smo dužni da se ne zaboravljamo i da nesreću svoju pokorno podnosimo. pred njom se pojavlji-vala njegova crna brada. eto." Tačno je tako bilo otkucano u telegramu "hahrana" i još neka nerazumljiva riječ "parvo". i sve do večeri sjedila u kancelariji i tamo pisala račune i izdavala robu.Morate razumjeti.Dušica! . pala je na postelju i zaridala tako da se čulo na ulicu i u susjednim dvo-rištima. šta ti je. i praznikom je sjedio kod kuće. išli su jedno pored drugog ozarenog lica. to je mislila i ona. a Pustovalov bi joj nježno go-vorio: . oblica.. svoju nesretnicu?. i u pismima je već naređivao šta treba da se uradi u pogledu "Tivolija". koja je.govorili su joj poznanici. . Jednom sedmično su supruzi išli u banju. Kod kuće su pili čaj s kolačem i raznim slatkom. neko je udarao u vrata kao u bure: bum! bum! bum! Gacajući preko lokvi.Mili moj Vanječka.Oljenka. . ni sama nije znala zašto.govorila je mušterijama i poznanicima.govorila je Oljenka svojim poznanicima. kako samo tuguje Dušica Olga Semjonovna! Tri mjeseca kasnije.Otvorite. a onda je odlazio s poslom. okorak. Vasilije Andrejič Pustovalov. i čim bi zatvorila oči. sanjiva kuharica je potrčala da otvori. govorila je kako je on dobar i solidan čovjek i kako bi za njega sa zadovoljstvom pošla svaka udavača.rekao je on dostojanstvenim i saosjećajnim glasom . ..Vasečka i ja nemamo vremena za pozorište . Ali uoči strašnog ponedjeljka. najednom se začula zlokobna lupa na kapiji. najednom je obamrla. i Oljenka ga je zamijenjivala. brvina. trebalo bi da odete u pozorište ili cirkus. i ona je na njega ostavila utisak.i ako neko od naših bliskih umre.govorile su susjetke krsteći se. upravnik građevinskog stovarišta trgovca Babakajeva. . a i njena svilena haljina isto tako je prijatno šuštala. . . lijepo živimo . .Mi smo poslovni ljudi. grede i okorci sudaraju i uz potmuo zvuk suhog drveta padaju i opet se dižu i gomilaju jedno na drugo. a u posne dane . a ujutro je poslala po onu stariju gospođu. Uskoro je bila isprošena. . a sada Vasečka svake godine mora da ide po građu čak u mogiljevsku guberniju. malo poznata. jer samo malo kasnije došla joj je na kafu jedna postarija. . i mušterije su čašćavali čajem i s đevrecima. a zatim su jeli pirog. Drhtavim rukama otvori telegram i pročita sljedeće: "Ivan Petrovič je danas naprasno umro parvo čekamo uputstva hahrana utorak.kokošinjcu nema pijetla. Doprativši Oljenku do kapije. . tako zavoljela da čitavu noć nije spavala i mučila se kao u groznici. Bogu hvala. beskrajne redove kola koja voze građu nekud daleko van grada. . Ako je on mislio da je u sobi vruće ili da su poslovi utihli. On je bio u slamnatom šeširu i bijelom prsluku sa zlatnim lancem. gospođa.Kolika je samo tarifa! Njoj se činilo da je već odavno počela da trguje građom. i govorio je malo. znači da je to bila volja Božija. On je obično do ručka sjedio u svom građevinskom stovarištu.ribe. ali sada. pa je i ona sjedila. Kukina su sahranili u utorak u Moskvi. sanjala je čitave gomile trenica i okoraka.Neka Bog da svakome da živi kao što živimo Vasečka i ja. na Vaganjkovu. žalosna i u dubokoj tuzi.

ili seljak goni kola. Oponašajući muža. dao vam Bog zdravlja i presveta Bogorodica. . i zbog toga je tako mnogo bolesti. pa o čemu onda da razgovaram? I sa suzama u očima bi ga grlila i molila da se ne ljuti. oboje stali pred ikone. Stalno se čuje kako se ljudi razbolijevaju od mlijeka i zaražavaju od konja i krava. trebalo bi se brinuti isto tako kao i o zdravlju ljudi. Bilo je jasno da ni godinu dana nije mogla proživjeti bez privrženosti i da je novu sreću našla u desnom krilu svoje kuće. samo u crkvu ili mužu na grob. a kad bi otišli gosti.. počinjala razgovor o kugi rogate stoke. ta kiša ili seljak.Pa ja sam te molio da ne govoriš o stvarima koje ne razumiješ! Kada mi. Slušajući o tome. Ovaj put je ostala potpuno sama. izišao bez kape da izda građu. Ona je sada izlazila sva u crnini i zauvijek se odrekla šešira i rukavica.Hvala vam što ste se dosađivali sa mnom. ali im nije pošlo za rukom. ali je bolest pobijedila. kada se veterinar već gubio dolje iza vrata. i sad ju je mrzio i slao joj mjesečno četrdeset rubalja za izdržavanje sina. i to ju je zabavljalo. izlazila je rijetko. trebalo bi da joj oprostite!. ali to sada kod nje nije izazivalo nikakvih misli. tiho i spokojno. a sada je i u njenim mislima i njenom srcu vladala ista takva pustoš kao i u njenom dvorištu. nagađali po tome što su vidjeli da ona u svojoj baščici pije čaj s veteri-narom. A kako je to užasno nemati nikakvog svog mišljenja! Naprimjer. to je i dosadno! A ona bi ga pogledala začuđeno i zabrinuto. vidiš kako stoji boca. čitave noći nije spavala i samo je plakala. ona mu je dovikivala: . ali kako je ona živjela kod kuće i šta je tamo. Ravno-dušno je gledala svoje pusto dvorište. a on joj naglas čita novine. a on se strašno nervirao. mnogo je tugovala.govorila je praštajući se s njim i prateći ga sa svijećom do stepenica. Liječili su ga najbolji ljekari. a da je sada počinjao nekakav nov i neizvjestan život. I bilo joj je tako teško i tako gorko kao da se najela pelina. Ponekad bi joj uvečer došao mladi pukovski veterinar Smirnjin. Ona je izmršala i poružnjela. pa čak ni za hiljadu rubalja ništa ne bi mogao reći. i oboje bi opet bili sretni. Naročito je interesovalo pričanje iz njegovog ličnog porodičnog života. .Kako ću živjeti bez tebe. jadna i nesretna? Dobri ljudi. veterinari. pa bi upitala: . razgovaramo. ne možeš da kažeš. klimali glavom i govorili o dječaku koji.Pa nek vam je Bog na pomoći . I tako su Pustovalovi. skinula je flor i počela otvarali kapke na prozorima. ona bi. Ali jednog zimskog dana Vasilije Andrejič se u skladištu napio vrućeg čaja. prehladio se i razbolio. . koji je stanovao kod nje u desnom krilu zgrade. Bio je oženjen i imao je sina. Zatim bi. On joj je nešto pričao ili igrao s njom karata. jer je njegov puk bio prekomandovan nekud vrlo daleko gotovo u Sibir. nemoj da se miješaš. dječak to sve razumije. . o kome je bolje ne misliti. I Oljenka je ostala sama. odlazila bi da spava i sanjala bi svoje pusto dvorište. Međutim. Po svoj prilici. a zatim i veterinar. . A što je glavno i najgore. dobro bi bilo da se vi pomirite sa svojom ženom. i to otputovao zauvijek. klimala glavom i žalila tog nesretnika. ali o Oljenki niko nije mogao pomisliti ništa hrđavo. ali zašto postoji ta boca. zapravo. naprimjer. i tada bi oboje uzdisati. ili pada kiša. i pri susretu na ulici ljudi je više nisu gledali kao prije i nisu joj se više smiješili. klanjali se do zemlje i molili da ih Bog djecom nadari. Bilo je očevidno da su najbolje godine već prošle i ostale iza nje.Volođa. njegovi drugovi iz puka. ona se uvijek izražavala tako dostojan-stveno i razborito. nalivajući im čaj ili servirajući večeru. golubiću moj? . Vidjela je oko sebe stvari i razumjela sve što se događalo. Makar zbog sina. a njegova naslonjača je ležala na tavanu. molim te.. ona bi mu poluglasno pričala o veterinaru i njegovom nesretnom porodičnom životu. Kada su mu dolazili gosti. Ni ona ni veterinar nikome nisu govorili o promjeni koja se desila u njihovim odnosima i nastojali su da to sakriju. ali se zbog ženine nevjere razveo. Jela je i pila kao da je to nasilno činila. i on je umro proležavši četiri mjeseca. Tako je Oljenka opet obudovjela.. A ljudi su.Kome si me ostavio. ali ni o čemu nije mogla da stvori svoje mišljenje i nije znala o čemu bi govorila. kakav je smisao njihovog postojanja. O zdravlju domaćih životinja.Vladimire Platoniču. ta sreća nije dugo trajala. A kad bi se Pustovalov vratio.Znate. po svoj prilici. ni o čemu nije mislila i nikakvih želja nije imala.U našem gradu nema odgovarajućeg veterinarskog nadzo-ra. Ponavljala je veterinarove misli i sada je o svemu imala isto mišljenje kao i on. Na koncu konca.. sinju kukavicu.. tuguje za ocem. jer u njenom životu sve je bilo tako razumljivo. Oljenka je mogla sve objasniti i reći svoje mišljenje o čemu hoćete. on bi je uhvatio za ruku i siktao od ljutine: . pokrivena pra-šinom i bez jedne noge. a onda. Dok su bili živi Kukin i Pustovalov. Otac joj je već odavno umro. po nekom čudnom toku misli. Ponekad bi je sada vidjeli kako ujutro sa svojom kuharicom ide na pijacu po namirnice. jer u Oljenke nije moglo da bude nikakve tajne. preživjeli šest godina u ljubavi i punoj slozi. kada bi se spuštala noć. sažalite se na mene. Oljenka je uzdisala. Veterinar je otputovao zajedno sa svojim pukom. moglo se samo nagađati. i živjela kod kuće kao neka monahinja. Tek kada je prošlo šest mjeseci.ridala je poslije sahrane. o slinavki i grad-skim klaonicama.. pa i po tome što je prilikom susreta s jednom poznanicom u pošti rekla: . Uveče bi Oljenka sjedila na svojoj terasici i slušala kako u "Tivoliju" svira muzika i prašte rakete. Drugu bi osuđivali za takav postupak.Kada bi Pustovalov odlazio u mogiljevsku guberniju po gra-đu. ona više ni o čemu nije imala svoga mišljanja.

Hoću da se ovdje stalno nastanim . Zato ga je prevela sebi u desno krilo i smjestila u malu sobu. . Slušaj profesore. a Oljenka je. . kada su ulicom gonili gradsko stado i kada se čitavo dvorište napunilo oblacima prašine. A vrijeme je i da sina upišem u gimnaziju. dala pravac u životu i zagrijala njenu krv.Na brizi sam s tobom. a zimi sjedi pored prozora i zuri u snijeg. I njoj je žao da ga budi. onako malen. sva pretrnu .čitao je Saša . debeljuškast. Od velikog uzbuđenja nije ni primijetila kako su zatim zajedno ušli u kuću i kako su sjeli da piju čaj.! Šta ćeš mi ti! I tako iz dana u dan. a onda opet zavlada pustoš i neizvjesnost zašto se živi. i srce u njenim grudima najednom se zagrijalo i slatko steglo kao da je taj dječak bio njen rođeni sin. I ona goni sa skuta crnu Brisku i govori joj ljutito: ..A ti. došao sam da probam sreću na slobodi.Živite tu. Saša ponavljao zadaće. . a ona je živnula kao da se prenula iz nekog dugog sna. čitavu dušu i razum. Jednog toplog julskog dana.. ljeti sjedi na svojoj terasici. hodam i tražim stan.budi ga ona tužnim glasom . Njegova majka je ot-putovala u Harkov svojoj sestri i nikako se nije vraćala. kakva radost! Sljedećeg dana već se bojio krov na kući i krečili zidovi.. s kratkom kosom i kaprici-oznim izrazom lica. A kada je uvečer. pa se događalo da po tri dana ne bi došao kući.Gospode Bože. ne rekavši ni riječi spusti mu glavu na grudi. oblači se. Oljenka je porazgovarala s njim. . trudi se.Kada se omaci. Zar joj je to potrebno? Njoj je potrebna ljubav što bi obuzela čitavo njeno biće.upita Oljenka. a onda sjedne da pije čaj. dala mu čaja. vjetar donese jeku zvona sa saborne crkve i najednom navale uspomene iz prošlosti. koja stari iz dana u dan. hoćeš za inženjera. . ali da je ipak klasično obrazovanje bolje od realnog.Idi. pustite me. golubiću moj. krov zahrđao. kada pogleda. . ruka mu je pod obrazom i kao da ne diše. nisi baš najbolje naučio svoju basnu . potrčao je za mačkom i začuo se njegov veseo i radostan smijeh. . da poživim spokojnim životom. i Oljenki se činilo da su Sašu sasvim zanemarili. Ona se na-jednom sjeti svega i ne izdrža. Znate. . idi. . Čedo moje. Svako jutro Oljenka ulazi u njegovu sobu. šupa se nakrivila i čitavo dvorište zaraslo u visok korov i koprive. I ona je sada imala svoje mišljenje i za večerom je govorila sa Sašinim roditeljima o tome kako je sada djeci teško učiti u gimnaziji.odgovarao je Saša. molim vas. a meni je dosta i krilo. Što kaže kuharica Mavra. . Ide Saša.Sašenjka . jer je iz gimnazije put svuda otvoren: hoćeš za ljekara. Ciganska mahala se već zvala ulicom. golubiću! Vrijeme je u gimnaziju. to je i dobro. a u duši joj je. ide i Oljenka.pred kapijom je stajao veterinar Smirnjin. kako si se samo tako pametan i tako lijep rodio.pitao je Oljenku. ali Oljenku ne dira to mačije umiljavanje.Ona je sa sinom u hotelu. On ustaje. zaplaka pa. moli se Bogu. iz godine u godinu . Kad sine proljeće. evo. . Zatim je ulicom odlazio u gimnaziju.Vla-dimire Platoniču! odakle vas Bog dade? . ne-čujno. ali to samo za trenutak. Mama se jako boji miševa. podbočivši se. i.Tetice. evo. kao i prije. ljepotane.Ostrvom se naziva .uzbudila se Oljenka i opet zaplakala. suha. . pomirio sam se sa ženom. . je li ovo vaša mačka? .Golubiću moj! . sada već sijed i u civilu. A on tvrdo spava. I tek što je dječak ušao u dvorište. isuviše malen za svoje godine (već mu je počela deseta). Došla je i veterinarova supruga. Kako vrijeme leti brzo! Oljenkina kuća je potamnjela. išla po dvorištu i nadgledala posao. pa uzmite moju kuću! Zar ovo nije stan? Pobogu brate.Ostrvom se naziva dio zemlje. a tamo gdje je bio "Tivoli" i građevinska stovarišta izgrađene su kuće i pojavio se čitav niz uličica. ništa vam ja ne tražim . uči. Bože moj. u predvečerje. . .mrsila je ona drhteći od radosti. I već je pola godine kako Saša živi kod nje u desnom krilu. Saša je počeo da ide u gimnaziju. Oljenka je pošla da sama otvori i. a ja. poklonite nam jedno mače. . iznenada se čula nečija lupa na kapiji. nimalo lijepa žena. ona ga je nježno gledala i tužno šaputala: .. a za njim.dio zemlje što je sa svih strana okružen vodom. Crna mačka Briska umiljava se oko Oljenke i mehko prede. i s njom njen dječak Šaša. popije tri čaše čaja i pojede dva velika đevreka i pola fran-cuskog hljeba s buterom. . ali s velikim kačketom i torbom na leđima.ustaj. svijetloplavih očiju i s jamicama na obrazima. ljubav koja bi pokrenula njene misli. Porastao je već. i to je bila njena prva misao koju je s ubjeđenjem izgovorila poslije toliko godina šutnje i misaone pustoši. molim vas! . srce se slatko stegne i iz očiju poteku krupne suze..Ah.A gdje je ona? . Na njenom licu zablistao je pređašnji osmijeh.Postepeno se grad širio na sve strane. Još se nije sasvim rasanio i zato je neraspoložen. Pa i sama Oljenka je ostarjela i poružnjela. Sašice..ponavljala je ona. pusto i teško i sve je kao pelin gorko. otac mu je svaki dan odlazio nekud da pregleda krda.pričao je on.go-vorila je Oljenka i gledala za njim kao da ga ispraća na dalek put. da je suvišan u porodici i da umire od gladi.Otišao sam u penziju. sjedeći u trpe-zariji.Golubiću moj.bez ijedne radosti i bez ikakvog mišljenja.

smiješi se i blista... Smještajući ga u postelju. visok. . srce lupa... Ona se zaustavi i netremice gleda za njim sve dok se ne izgubi u vratima gimnazije. sada ću ja sam. dala bi ga s radošću i suzama svoje nježnosti. idite vi kući. Neočekivano se začula lupa na vratima. Bila su svega dvo-jica: veterinar Ivan Ivanič i profesor gimnazije Burkin. koji u susjednoj sobi već tvrdo spava i ponekad bunca: . On je živio u blizini grada u jednoj od zgrada ergele i sada je došao u lov da se nadiše čistog vazduha. nikada se prije njena duša nije potčinjavala tako predano. pa su ga u čitavoj gubemiji zvali prosto po krštenom i očevom imenu. ona je još uvijek mislila o tome. A profesor Burkin je svakog ljeta dolazio u goste grofovima P.Dobar dan. misli ona i počinje da drhti čitavim tijelom. Postepeno sa srca spada teret. Ivan Ivanič.Mr. i on se u ovom kraju već odavno osjećao kao kod svoje kuće.. u pojati seoskog sta-roste Prokofija. kada će se oženiti i imati djecu. ona ga dugo krsti i šapuće molitvu. "Majka traži da joj pošaljem Sašu u Harkov. Kako dijete da izađe nakraj? I počinjala je da priča o profesorima. Pored ostalog. "Eh.pričala je ona na pijaci. O.Čimša-Himalajski. Kada skrene u uličicu gdje se nalazi gimnazija. kada će Saša po završetku škole postati ljekar ili inženjer. o časovima. pa zadaću. gledajući je takvu. Ivan Ivanič je imao prilično čudnovato. mr..Sašice! . A crna mačka leži pored nje i prede: . dušice Olga Semjonovna! Kako ste dušice? . hvala Bogu".pričala je sve ono što je Saša pričao.Tetka... Ali minutu kasnije čuju se glasovi: to se iz kluba veterinar vraća kući. O. tako nesebično i s takvim uživanjem kao sada kada se u njoj sve više rasplamsavalo ma-terinsko osjećanje.. Ona ponovo liježe u postelju i misli o Saši. od straha je prestala da diše. on se okrene i kaže: . Pričali su razne dogodovštine. zanoćili su zakašnjeli lovci. mašta o dalekoj maglovitoj budućnosti. misli ona. mr. koje se pom-ladilo za posljednje pola godine. dvostruko prezime . čitavog života nije makla dalje od svog rodnog sela. Oko dva sata zajedno ručaju. spokojna i puna ljubavi. koje mu uopće nije odgovaralo. uvečer zajedno spremaju zada-će i plaču. pa latinski prevod.. kada i sama legne da spava. kada će imati vlastitu veliku kuću.. Tonući već u san.. Oljenka se budi. i suze su joj tekle iz zatvorenih očiju. Samo pola minute kasnije lupa se ponavlja. ona se polahko vraća kući.dovikne ona. mršav starac s dugačkim brkovima. pričali su i o starostinoj ženi. o udžbe-nicima . On se okrene. konje. a posljednjih deset godina stalno je sjedjela iza peći i samo noću izlazila napolje. za njegove jamice na obrazima i za njegov kačket ona bi dala čitav svojh život. osjećaju zadovoljstvo i pozdravljaju je: . Za tog tuđeg dječaka. kako ga ona voli! Od svih njenih ljubavi još nijedna nije bila tako duboka. nikad nije vidjela ni grad ni željeznicu. Još nisu spavali. i čini se da na čitavom svijetu nema nesretnijeg stvora.Nije šala. juče su u prvom razredu zadali da se basna napamet nauči. sjedio je na mjesečini kod ulaza i pušio na lulu.Teško je sada učiti u gimnaziji . . Njeno lice. pa i pro-laznici. "To je telegram iz Harkova". a zatim. vraća se zadovoljna.Pokazaću ja tebi! Gubi se ! Šta se biješ! ČOVJEK U FUTROLI Na samom kraju sela Mironosickoje.zašto! Isprativši Sašu u gimnaziju. njega obuzme stid što za njim ide ta visoka puna žena. i opet je spokojna. potpuno zdrava i nimalo glupa.. Ta žena. kočiju. Burkin je ležao na sijenu u pojati i nije se vidio u mraku. A zašto? Ko bi znao . Gospode!" U očajanju su joj se ohladile i glava i ruke i noge. a ona mu u ruku gurne datulu ili karamelu..

Taj Afanasije obično je stajao pored vrata i.Svaki prekršaj. i meni je bio poznat njegov kućni život.. moj kolega. eto. "Mnogo je larme u našim učionicama". noćna kapa. Ivan Ivanič kašljucnu. čestiti.. i perorez je imao svoju navlačnicu.Da. a u peći je fijukalo. jer ga je stalno uvlačio u podignut okovratnik. ograničenja. a ujutro. po svojoj prirodi. a posjećivao nas je samo zato što je to smatrao svojom drugarskom obavezom. Dođe nastavniku. samo da se iz toga ne bi štogod izleglo . a. i to ono čega nikada nije ni bilo. naređivao je da se podigne krov. samo da se iz toga ne bi štogod izleglo. Prim. reze. čitav niz svih mogućih zabrana. A u svakoj dozvoli i odobrenju. i mi smo popuštali. I sveštenstvo se pred njim ustručavalo da mrsi ili da se karta. skrstivši ruke. trpje-li. bojali smo ga se. I drevni jezici. ali. Bojao ga se i sam direktor. a možda je to. u suštini.ko bi ga znao. I kod kuće je bilo isto: kućna haljina. Evo. vraćanje u doba kada čovjekov predak još nije bio druš-tvena životinja i kada je usamljen živio u svojoj jazbini.nastavi Burkin . uz dubok uzdah.ah. Jednom riječi. hoću samo da kažem da takvi ljudi kao što je Mavra . i kada je vadio perorez da zašilji olovku. nečeg ne-dorečenog i nejasnog. neobično čestiti. boje se da pomažu sirotinju.. Svakako ste čuli za njega. iza kojih se on skrivao od stvarnog života. sitnom licu . i onda je čitavu noć sanjao strašne snove. a iz četvrtog . bila strašna i odvratna čitavom njegovom biću i da je tom. prev.. i vidjelo se da je bučna gimnazija.znate. samo da ne dođe do ušiju pretpostavljenih.i kako bi bilo dobro kad bi iz drugog razreda izbacili Petrova. Bojao se da se ne bi nešto izleglo . čitaju i Ščedrina. čak i kad je najljepše vrijeme. kažnjavali ih zatvorom i na kraju krajeva istjerali iz škole i jednog i drugog. bili su te iste kaljače i kišobran. pronio bi se glas da Bjelikov ne drži do posta. zagušljivo. Za njega su bili jasni samo cirkulari i novinski članci kojima se nešto zabra-njivalo.Nije malo ljudi. govorio je kao da je nastojao da nađe objašnjenje za svoje tegobno osjećanje.to nije posna hrana. nego kuhara Afanasija. Želeći da nešto kaže.Nema tu ništa neobičnog! . ovaj čovjek. Kad bi legao da spava. po njegovom mišljenju. A na peda-goškim savjetovanjima prosto nas je morio svojom opreznošću. naši profesori su ljudi od misli. čitaonice ili čajdžinice. uvijek gunđao jedno te isto: "Mnogo ih se sada naplodilo!" . ili bi kasno uveče vidjeli nadzornicu s oficirom. a nad krevetom je visila zavjesa.čovjek. izbjegavanje i odstupanje od pravila u njega su izazivali potištenost. uvijek se krio element nečeg sumnjivog. Boje se da govore glasno. podigavši prst. da stvori sebi futrolu koja bi ga odvojila i zaštitila od spoljnih uticaja. Imao je čudan običaj da dolazi u naše stanove.samo da se iz toga ne bi štogod izleglo. profesori. Pod uticajem takvih ljudi kao što je Bjelikov za posljednjih deset-petnaest godina u našem gradu su se počeli bojati svega. Jesti posno jelo . To je on nazivao "održavanje dobrih odnosa s kolegama". htio je. podozrenjem i svojim čisto futrolskim rasuđivanjima o tome da se tobože i u muškoj i u ženskoj gimnaziji omladina loše ponaša i mnogo larma u učionicama .štetno je. ipak su se potčinjavali. bivala je vrućina. sve je to lijepo. ili se čulo o nekom nestašluku gimnazista. "O. sjedne i šuti kao da nešto razmatra. kapci na prozorima. Činilo se da mu se i lice nalazilo u navlaci. i razne Bokle i njima slične. pa je zbog toga jeo smuđa na buteru.on nas je sve davio. Odlikovao se time što je stalno. koje je on predavao. I šta mislite? Svojim uzdasima. Ljudi od misli. i kao da dokazuje svoje riječi. Petrovu i Jegorovu smo smanjivali ocjenu iz vladanja. Stvarnost ga je dražila. koji kao rak samac ili puž nastoje da se zavuku u svoju ljušturu. izgovorio:"Antropos!" (grčki .Bjelikovljeva spavaća soba je bila malena kao sanduk. prosto. nosio kaljače i kišobran i. .Bjelikov je stanovao u istoj kući gdje i ja . uši je zapušivao vatom. I kišobran mu je bio u navlaci. koji je nekad bio posilni i umio nešto malo da kuha. jer. i . pokrio bi se preko glave. Nosio je crne naočale. neizostavno. kada bismo zajedno išli u gimnaziju. zloslutni uzdasi.na istom spratu. teško mu je bilo da nas posjećuje. Turgenjeva. taj čovjek je neprekidno težio za ljuskom.) . . koji je uvijek nosio kaljače i kišobran. nije držao žensku poslugu. nije da nije. profesor grčkog jezika. on je klimao glavom i tiho go-vorio: "Ono. a eto.Bjelikov se trudio da i misli drži u futroli. ne treba daleko da idemo. usamljenih po svojoj prirodi. bio je utučen i blijed. ali se ne može reći ni da je mrsna. ali prvo zapali lulu.ne ide. imao je sitno lice kao u tvorića . iz kuhinje su se čuli uzdasi. vatiran zimski kaput. često smo se viđali. Kada se cirkularom učenicima zabranjivalo da poslije devet sati uveče izlaze na ulicu ili se nekim člankom osuđivala tjelesna ljubav. iako bi se moglo pomisliti da se to njega ne tiče. a kada je sjedao u kočiju. po svemu sudeći. boje se da uče nepismene.nisu rijetka pojava. šezdesetogodišnjeg starca. jer . pogleda u mjesec i tek onda poče odmjereno: . Pomislite samo. čitavih petnaest godina je u svojim rukama držao cijelu gimnaziju! I ne samo gimnaziju! Čitav grad! Bojeći se da on ne bi doznao. zažmurio bi i. Posjedi tako sat-dva šutke i ode. Ja nisam prirodoslovac i nije moja stvar da se upuštam u slična pitanja. kako samo zvuči i kako je divan grčki jezik!!" govorio je sa sladunjavim izrazom lica. "Ni na što ne liči.da ga ne bi Afanasije zaklao ili upali lopovi. Možda je to pojava atavizma. to je za njega bilo jasno i određeno: zabranjeno . . u zatvorena vrata je udarao vjetar. samotniku teško padalo da ide sa mnom zajedno. vaspitani na djelima Turgenjeva i Ščedrina. naše nastavnice nisu subotom priređivale do-maće priredbe. da prave poznanstva. svojim jadikovkama i svojim crnim naočalama na blijedom. a mrsno ." .On se i pod jorganom plašio. vestu.. naravno. ah. uvijek pripitog i luckastog.i gotova stvar. boje se da se dopisuju. vrata prema vratima. Mi. on se uzbuđivao i neprestano ponavljao . i sat mu je bio u navlaci od sive jelenske kože. takoreći. da čitaju knjige. nema ni dva mjeseca kako je kod nas u gradu umro neki Bjelikov." . Ako bi neko od kolega zakasnio na službu Božiju. Kada bi u gradu odobrili rad dramske sekcije.Jegorova.samo da se iz toga ne bi štogod izleglo. jedna od raznolikosti ljudskog karaktera . u koju je on išao. Bojeći se da o njemu hrđavo ne misle. i možda je baš zbog opravdanja te svoje bojažljivosti i svoje odvratnosti prema sadašnjici uvijek hvalio prošlost. To je baš ono. po svoj prilici.reče Burkin. plašila i držala u stalnom strahu.

Bilo kako bilo. i on je zaključio da se zaista mora oženiti. tako smo mi najednom našli za potrebno da ženimo tog Bjelikova. pa još jednu. Varenjka je prema našem Bjelikovu počela pokazivati otvorenu blagona-klonost. koliko nepotrebnih i glupih stvari! I to je sve zato što se uopće ne radi ono što bi trebalo da se radi. bila je kći državnog savjetnika i imala imanje.kolege i žene . sićušan. nisi čitao". . Osim toga. Malo nešto." . recimo. i gledamo . glas mu je dolazio kao iz bačve: bu-bu-bu. "Kažem ti.A Bjelikov? On je i Kovaljenka posjećivao isto tako kao i nas.. a Varenjka mu pjeva "Viju vjetri". u drugoj . reče mi tiho direktorova žena. i sve nas je očarala . stvarno. On mlad.šinok. nego marmelada. po čitave dane su se prepirali i svađali. visok. kunem se. pa mi principijelno razgovaramo. Eto.Šta se sve od dosade ne radi u nas u provinciji. pa čak i za profesora grčkog jezika. Jednom riječju čitava mašina je stavljena u pogon. Ukrajinci tikvicu zovu kabak. Nije joj bilo baš tako lahko da živi kod brata.Da. boršč. odmah počinje svađa. nosi kaljače i spava iza za-vjese.direk-torova žena objasni svoju misao. . i ona se grohotom zasmije: ha-ha-ha. on je sjeo pored nje i rekao: "Svojom nježnošću i prijatnim zvučanjem ukrajinski jezik podsjeća na starogrčki. Svi su mu čestitali i. a tamo su divne kruške. možda čak nismo mogli ni pomisliti da bi mogao nekoga voljeti čovjek koji. praveći se važni. taj čovjek u futroli. Kovaljenka Mihaila Saviča. "tako ukusnu da je to prosto . a njoj trideset. a sve žene traže da neizostavno po-zovem i Bjelikova i Varenjku. i najednom nam sinula misao: "A dobro bi bilo da ih oženimo". zamislite. Osim toga. govorili razne otrcane fraze kao. najednom.od toga svega Bjelikovu se zavrtjelo u glavi." . Mihailo.u njenoj loži sjedi Varenjka s lepezom u ruci.I.go-vorio je Ivan Ivanič. osporava ona na sav glas. krčma. Ivan Ivanič zirnu u pojatu i reče: . Živa. ne više mlada. Svi . uticaj drugih igra veliku ulogu. dinje i kabaki. a i godine treba uzeti u obzir: tu više nije bilo vremena za biranje. vesela. stasita. Na samom licu mu se vidjelo da govori iz basa. . da je brak vrlo ozbiljan životni korak. prava ljudeskara. vidimo... Posta-vili kod nas novog profesora historije i geografije. . "Ah. pa za koga bilo. nova Afrodita se pojavljuje iz pjene: korača podbočivši se.jednom riječju. Kako li se on uopće odnosi prema ženi. Evo vam jednog prizora: ide ulicom Kovaljenko.užasno". čak Bjelikova. a naročito kada je u pitanju že-nidba. sve pjeva maloruske romanse i smije se. Među grubim.viče Kovaljenko udarajući štapom po trotoaru. A ona.sve. Direktorova i inspektorova žena i sve dame naše gimnazije najednom su oživjele. . čim neko dođe. ma kako to izgledalo čudno. nego sa sestrom Varenjkom.. Direktorova žena uzela ložu u pozorištu. takav joj je život već dosadio. Dođe mu. i od tih tikvica. s ogromnim rukama. smije se." "A ja tebi kažem da sam čitao!" Kovaljenko viče još glas-nije. a pored nje Bjelikov. na njemu vezena košulja. zguren. i ona mu poče pričati živo i ubjedljivo da u gađačkom srezu ima imanje i da joj na imanju živi mamica. sjedne i šuti. "Čini mi se ona bi pošla za njega. Sjećam se. također s knjigama. ali također visoka. pjeva i igra.Slušali mi. kao da su najednom otkrile svoj životni put. s njima sam se prvi put pobliže upoznao kod direktora na njegov imen-dan. koji i na imendan idu po dužnosti. kuhaju čorbu. crvenkastih i modrikastih. Ja priređujem večerinku. a ispod kačketa na čelo pao čuperak kose. umalo se ne oženi. a onda jednu romansu. ili ga zamišljeno gleda svojim crnim očima. to je bila prva žena koja se prema njemu odnosila ljubazno i srdačno . I. Smiješeći se slatko.Sada se svi najednom sjetismo da naš Bjelikov nije ože-njen. i čudno nam izgledalo da dosada nismo mislili o tome i da smo sasvim izgubili iz vida tako važnu pojedinost u njegovom životu. Pokazalo se da i Varenjka nije imala ništa protiv udaje." . crnomanjast. Varenjka je bila ljepuškasta i privlačna. Mikice! Zašto se ljutiš. nekog Ukrajinčinu. crnih obrva i rumenih obraza . ne djevojka. Po svoj prilici. sva sija od sreće i zadovoljstva. S neobičnim osjećanjem nam je otpjevala ukrajinsku pjesmu "Viju vjetri".samo da se uda. . koga nisi mogao čak ni zamisliti kao oženjenog. oko tridesete. i htjela je da svije svoje gnijezdo.počeli su ubjeđivati Bjelikova da treba da se ženi i da mu ne preostaje drugo nego da se oženi.. a što je glavno. kao da je kliještima iz kuće izvučen.U ljubavnim stvarima. Bože moj. slušali. taj profesor grčkog jezika. On šuti.To joj je polaskalo. a krčmu . moralo se poći za koga bilo. čak se proljepšale.debeo čvornovit štap. Za njim ide sestra. visok. bez obzira na vrijeme. kako li lično rješava to nasušno pitanje? Ranije nas to uopće nije interesovalo.A kod kuće. umalo se nije oženio. ili se najednom zakikoće: "Ha-ha-ha!" . "Pa ti to.Šalite se? . ti to uopće nisi čitao!" "A ja tebi kažem da sam čitao!" . I nije stigao sam. usiljenim i dosadnim pedagozima. "Njemu je već preko četrdeset. u jednoj ruci je svežanj knjiga. u većine naših djevojaka ti je .Evo prilike da ga oslobodimo kaljača i kišobrana .

i gotova stvar. to za vas nije hram nauke.A sada slušajte šta je bilo dalje. . stalno je odlagao svoju prosidbu. zajapurena.Bjelikov šutke posjedi desetak minuta. pa kasnije upadneš u neugodnosti. "Neka vozaju i neka im je nazdravlje. znate." . što se u njegovom životu dogodilo prvi put. Meni se čak sažali na njega. "Vrijeme je tako lijepo. natušteniji od crnog oblaka. "Oprostite." . ali svoj način života ni trunke nije promijenio. zamrzio Bjelikova.On mu čak i novo ime dao . Kovaljenko je rekao hladno i nabrao obrve." "Ne. "Kako samo ima pakosnih i zlobnih ljudi!" reče Bjelikov i usne mu zadrhtaše. najednom. ženidba je . Na svoj sto postavio Varenjkinu sliku. "ne razumijem kako vi podnosite toga doušnika. kako vi možete ovdje živjeti! Ova vaša atmosfera je zagušljiva i pogana. znate."Pauk". Lice mu je bilo sanjivo. Kovaljenko. također na biciklu." i ja znam da je svakom čovjeku neophodno da se oženi. .. Mora da se slikar trudio ne jednu noć.. profesori? Vi ste obični karijeristi. nekako čudnovato. na veliko nezadovoljstvo di-rektorove žene i svih naših dama. "Ženite se. na kraju krajeva. Ja ću da odem. možete zamisliti.. na hiljade sklapaju da se iznenada nije desilo "kolossalische Scandal". gotovo svaki dan šetao s Varenjkom i dolazio meni da porazgovara o porodičnom životu. i mi smo se svi. I.On je bio toliko zaprepašten da nije htio ići dalje i vratio se kući. Tog dana je ostavio i nastavu. Oženiš se. Neki obješenjak nacrtao karikaturu: ide Bjelikov u kaljačama sa zavrnutim nogavicama i s njim pod kišobranom pod ruku ide Varenjka. Ta kari-katura je na njega neobično teško djelovala. pa ja odoh na svoje imanje da lovim rakove i učim Ukrajinčad. samo još malo ću ostati s vama. stalno je razmatrao predstojeće obaveze i odgovornost. jer su svi profesori i muške i ženske gimnazije pa i bogoslovije i činovnici .ozbiljan životni korak.Sljedećeg dana je stalno nervozno trljao ruke i podrhta-vao. nama obojici blisku osobu.. govorio nam je sliježući ramenima. odluka o ženidbi u njega je izazvala čak nekakvu klonulost. "Ili da me možda oči ne varaju? Zar profesorima gimnazije i ženama dolikuje da jašu na biciklu? "Pa šta tu ima nedoličnog" rekoh ja. sasvim razumljivo. sjedite". Varenjkin brat. i odgegao se Kovaljenkovima. on se namrgodio i progunđao: "To nije moja stvar. gospodo. a za njim Varenjka. a i vrlo su temperamentni. o tome da je brak ozbiljan životni korak i vrlo često je bivao u Kovaljenkovih. Treba porazmisliti." . dogovorili da se sastanemo kod gimnazije i da zatim zajedno pješice odemo iz grada u šumarak . A predveče se obukao toplije. izraz lica izvanredno pogo-đen.. zamislite samo. bojim se: u nje i u njenog brata nekakve čudne misli. još od prvog dana njihovog poznanstva.I. o porodičnom životu. "Ne razumijem". od čame i dosade. stalno je dolazio meni i go-vorio o Varenjki.izlazimo mi tako. on bi je najzad zaprosio i sklopio jedan od onih ne-potrebnih i glupih brakova kakvih se u nas.Ili bi se smijao. profesori i učenici. a on zelen. i na kiselinu zaudara kao u pravoj policijskoj stražari.doviknu on. Moram vam reći da je Kovaljenko. Smatram svojim dugom da vas uvjerim da ja s tim nemam ništa." "A šta ima tu da se razmišlja?" kažem mu ja. on je omršavio.. i rezonuju oni. Dobio je i Bjelikov... Vrlo. Tek što je bio prilegao poslije ručka. "Šta to kažete!" . tako lijepo. a moj pozelenjeli Bjelikov sada najednom pobijelje i kao da se skameni. prvo treba raz-motriti predstojeće obaveze i odgovornosti. ali ja ne volim da se miješam u tuđe stvari. Naprotiv." "Ma kako to može da bude?" uzviknu on čudeći se mom spokojstvu. pa šta je to?" izusti on. nego policijska ustanova. prosto užas!" I oboje iščezoše.. prijatelji moji. poblijedio i izgledalo je da se još dublje zavukao u svoju futrolu. sve se to dogodilo nekako neočekivano. mi smo izbjegavali da govorimo s njim o tome da se njegova sestra Varenjka sprema da pođe za tog "pauka". po svoj prilici. ali. Neka se za zmiju uda ako hoće.svi odreda dobili po jedan primjerak. govorio mi je s jedva primijetnim podrugljivim osmijehom.naprotiv. sjeme mu se zamelo. misleći možda da je to u njegovom slučaju tako potrebno. tu odvratnu njušku. Idemo mi tako i. a onda poče: "Došao sam do vas da nekako duši olakšam.Izlazimo mi tako zajedno iz kuće . smijao do suza. I kada mu jednog dana direktorova žena nabaci da bi dobro bilo udati njegovu sestru za tako solidnog i od svih poštovanog čovjeka kao što je Bjelikov. Ja nisam davao nikakvog povoda za takvo ismijavanje . čas tankim piskavim glasom i pitao me šireći ruke: "Šta on kod mene sjedi? Šta hoće? Sjedi i gleda. umorna. Ne. oči-ma nije mogao da ga vidi. čas basom. ja sada po čitavu noć ne spavam. Oh. Varenjke nije bilo kod kuće. A dolje natpis: "Zaljubljeni antropos". . na biciklu se pojavio. i bio je veoma neraspoložen. Nije ni ručao. vrlo mi je teško. Ta stvar me jako uznemirila. I. Zar ste mi vi neki pedagozi. Zaustavi se i zagleda u mene. pokazalo se da je to nemoguće. ali vesela i radosna. Razumijete. "Meni se sviđa Varvara Savišna"." I. a vi ostajte tu sa svojim Judom. da se kasnije iz toga ne bi štogod izleglo." . a na licu mu se vidjelo da mu nije dobro. I. moram vam priznati.. nedjelja. i našao je samo njenog brata. "Molim lijepo. Neki paskvilant je u smiješnoj pozi nacrtao mene i još jednu. stalno sam se ponašao kao što dolikuje jednom čestitom čovjeku. iako je napolju bilo pravo ljetno vrijeme. i u isto vrijeme. "A mi odosmo naprijed!" .bio je upravo Prvi maj..

a oko njega se muha Afanasije. "I molim vas da se u mom prisustvu nikada tako ne izražavate o starje-šinama. Na svako pitanje je odgovarao samo da ili ne . s izrazom preneraženosti na licu.. . reče izlazeći iz predsoblja na stubište." "A zar sam ja nešto loše govorio o vlastima?" upita Kova-ljenko gledajući ga s gnjevom u očima. Ah. zar ne? . izraz njegovog lica je bio krotak. ali pretpostavljajući da je nehotice pao. izgužvan kaput i kaljače. prijatan čak i veseo. Da. kao vaš stariji kolega. Kad smo se vraćali s groblja. "Možete govoriti sve što hoćete". Činilo se da bi mu bilo lakše da je vrat slomio. sloboda! Čak sam nagovještaj. Vi se morate s poštovanjem odnositi prema vlastima. prije svega je uklonio sliku sa stola. Ja sam pošten čovjek i s takvim gospo-dinom kao što ste vi ne želim uopće da razgovaram. gledajući u njegovo smiješno lice. i za Bjelikova je to bilo ono najstrašnije. a od njega bazdi rakija kao da se u birtiju pretvorio. pa da ne bi došlo do nekog izvrtanja našeg razgovora i da se iz toga ne bi štogod izleglo. treba se ponašati vrlo obazrivo. Niko nije htio da pokaže osjećanje zado-voljstva . Svi smo se našli na njegovoj sahrani. a onda legao i više nije ustao. odgovori Kovaljenko i zajapuri se. samo da se iz toga ne bi štogod izleglo! . izgledali smi smjerni i tužni. Kakvog dobra iz toga može da bude?" "Nikoga se ne tiče što se ja i moja sestra vozamo na biciklu".Tek kada se digao. a onda će doći i do ušiju okružnog školskog načelnika da se i vi i vaša sestra vozate na biciklu. čak slaba nada na njenu mogućnost daje krila duši.Kovaljenko je sjedio mrzovoljan i šutljiv. ne dolikuje jednom vaspitaču omladine. Sada će za to čuti čitav grad.Tri dana kasnije došao mi je Afanasije i pitao da li da pošaljemo po ljekara pošto sa gospodinom nešto nije uredu. zar to nije samo po sebi razumljivo? Ako se sam profesor voza na biciklu. ne izdrža i tako se zakikota da se čitava kuća orila. moraću gospodinu direktoru da saopćim sadržaj našeg razgovora.da vidi jesu li mu čitave naočale. a vi zanemarujete koješta. Ja već odavno služim. još i bicikl. i te kako zanemarujete! Vi idete u vezenoj košulji.Bjelikov poblijedje i ustade. Varenjka ga poznade i. šutke je ležao za svojom zavjesom.one su stajale dolje i gledale. to jest obje gimnazije i bogoslovija. prolila je nekoliko suza. on je postigao svoj ideal! I kao da je to bilo u njegovu čast. pred očima mi se sve pomutilo.. Primijetio sam da Uk-rajinke ili samo plaču ili se kikoću. "Ha-ha-ha!" . Da li je to žena ili djevojka na biciklu . a Bjelikov se zakotrlja niza stepenice tutnjeći svojim kaljačama. kao da se radovao što je najzad položen u futrolu iz koje nikada više neće izići. Dug mi je da to učinim. na dan sahrane vrijeme je bilo sumorno i kišovito. Mihailo Saviču. a sada. oh.pa to je užasno!" "A šta vi zapravo hoćete?" "Ja hoću samo jedno . nego da postane predmet ismijavanja." "A zašto?" upita Kovaljenko basom...Mjesec dana kasnije Bjelikov je umro." .i više ni zvuka. u njih nema nekog srednjeg raspoloženja. Saznaće direktor. Došavši kući. "Samo vas moram preduprijediti: možda nas je neko čuo. smatram svojim dugom da vas preduprijedim. i kad su spuštali sanduk u grob. a Bjelikov po-slije kratke stanke nastavi tihim i tužnim glasom: "Imam još nešto da vam kažem. ja ću poslati do sto đavola. došla je Varenjka sa dvije dame . duboko uzdiše. moram vam reći. ne znajući šta se dogodilo. Oti-šao sam Bjelikovu. "A toga ko se bude miješao u moje domaće i porodične stvari. pa i obje noge. . slo-boda. Mihailo Saviču. na-mrgođen. Ja sam se jučer zaprepastio! Kad sam ugledao vašu sestricu.reče Bjelikov. Nije on više čuo ni šta je Varenjka govorila niti je više išta vidio. šta će tek onda učenici da rade? Oni će na glavi da hodaju! A ako takva stvar nije cirkularno odobrena.Priznajem da je veliko zadovoljstvo sahranjivati takve ljude kao što je Bjelikov. . a vi ste tek stupili u službu. Vi ste još mladi.S tim grohotnim i zvonkim "ha-ha-ha!" sve je bilo za-vršeno: i proševina i čitavo ovozemaljsko bitisanje Bjelikova. onda ne smije ni da dođe do toga. Ali upravo tada.. ostavite vi mene na miru.Kovaljenko ga s leđa zgrabi za jaku i gurnu. dok se on kotrljao niza stepenice. a takvo zabavljanje. Ja ne volim doušnike. "Molim vas lijepo. Vi se vozate na biciklu. a onda ustade i pipnu nos . To mu je bilo prvi put u životu da je čuo takve grubosti. Sada. onako u glavnim crtama. pred vama je čitava budućnost. Stepenice su bile visoke i strme. i svi smo nosili kaljače i kišobrane. ali on se sretno dokotrlja do donjeg stu-bišta.Bjelikov se nervozno uzvrpolji i..zadovoljstva sličnog onom koje smo nekad davno osjećali kad su stariji odlazili iz kuće i mi po čitav sat-dva trčkarali po bašči naslađujući se potpunom slobodom. kada je već ležao u mrtvačkom sanduku. mračan. Pokriven jorganom. i. . On leži.." ." "Saopćiti? Idi. Varenjka je također bila na sahrani.ah. stalno ste na ulici s nekakvim knjigama.hoću da vas preduprijedim. "Pa zar tu treba još nešto da se objašnjava. doći će do direktorovih i načelnikovih ušiju . eto. "Ako vi mislite da takvim tonom razgovarate sa mnom.sada će još nacrtati novu karikaturu i stvar će se završiti time da će mu narediti da dadne ostavku. saopćavaj!" . požuri da se obuče. onda ja ne mogu nastaviti razgovor" .

pa te još nazivaju budalom zato što trpiš tu laž..ponovio je Ivan Ivanič. . prođe malo i zaustavi se. I. da ima inteligent-nih.reče Burkin. govorili da je..I koliko će ih još biti! . To je bio omalen.. Neko je hodao nedaleko od pojate.reče Ivan Ivanič i zapali lulu. a sve zbog komadića hljeba. u vlastitoj kući. . Ta porodica je stanovala u glavnoj ulici. i uvijek je imao takav izraz lica da se nije znalo šali li se ili ozbiljno govori. mršava. došljaci žalili na dosadu i jednoličan život. ono se vidjelo sve do samog horizonta. dugački sokak se otegao u daljinu. i ne smjeti otvoreno reći da si na strani poštenih i slobodnih ljudi. On je znao mnogo anegdota. glupim i besposelnim ženama. odmah pored guber-natora. u zagušljivosti. kao opravdanje. . . Ivane Ivaniču! . mještani su. to je baš ono što je bitno . onako isto surov.reče pro-fesor.ne. prekrasna i čini se da i zvijezde na nju gledaju nježno i umiljato. I isticali su porodicu Turkinovih kao najobrazova-niju i najtalentovaniju. parničarima.To. sa crnom bradom gotovo do pojasa. ljupka dama sa cvikerima.S groblja smo se vratili u dobrom raspoloženju. . već da svuda vlada sreća i blagostanje. da se priređuju balovi i. a odmah zatim opet ono: tup. debeo i potpuno ćelav čovjek. nije bilo ništa bolje. najzad. a onda najednom ustade. i na čitavoj širini tog mjesečinom obasjanog puta također nije bilo ni najmanjeg pokreta ni zvuka. Sve je utonulo u miran i dubok san. svaki član porodice imao je neki svoj talenat.To hoda Mavra . to je već iz druge opere. i teško je nekako vjerovati da u prirodi može biti tako tiho. mlada djevojka.Gledati i slušati kako lažu . . svirala je na klaviru. gotovo na pet vrsta. . da na zemlji više nema zla. Već su se bili pokrili i počeli da tonu u san kada se iznenada začuše lahki koraci: tup. Ali nije prošla ni sedmica dana. Psi počeše da reže. ona postaje krotka. u kome su u proljeće pjevali slavuji. pun i lijep brinet sa zaliscima. stogovi-ma i zaspalim vrbama. po-slovica. opet iziđe napolje.zar to nije futrola? Ako hoćete.zar to nije futrola? I zar to što provodimo čitav život među dangubama. Koraci se izgubiše.To. Jednom riječju. sjede pored vrata i zapali svoju lulu. da imaju biblioteku. u tjeskobi. sahranili smo. Njihova kći Jekaterina Ivanovna. tup.Pa zar to što mi živimo u gradu.poče opet Ivan Ivanič okre-ćući se na drugu stranu . stvarno.reče on zagledavši se u nebo. besmislen.ponovi Burkin. nigdje ni najmanjeg pokreta. Samo deset minuta kasnije Burkin je već spavao. volio je da zbija šale i pravi dosjetke. pisala je romane i rado ih naglas čitala svojim gostima.Eh. . pola prozora je gledalo u stari sjenoviti vrt. . Bila je već ponoć. ne može se više tako živjeti! . Kada na mjesečini gledaš širok sokak s njegovim brvnarama. priređivao je diletantske predstave u do-brotvorne svrhe i sam je igrao uloge starih generala i pri tome vrlo smiješno kašljao. šarada. . to je ono što je bitno .. a život se nastavio kao ranije. onda se i u duši pojavljuje neka neobična tišina. Sam Turkin. klub. Desno se vidjelo čitavo selo. u njihovom gradu vrlo dobro.Sutra! Obojica uđoše u pojatu i legoše na sijeno. JONIČ I Kada bi se u gubernijskom gradu S. Njegova žena Vera Josifovna. tup. S lijevog kraja sela počinjalo je polje. naprotiv.Ne.Pustite da spavamo. Turkinovi su srdačno primali goste i svoje talente im pokazivali s vedrinom i srdačnom prostodušnošću. u tom svom miru. podnosiš uvrede i poniženja. S njim izadoše i dva psa. govorimo i slušamo razne besmis-lice . ni zvuka. brige i tuge. sjetna. sklonivši se u noćne sjenke od napora. zamoran. ali nije potpuno ni dozvoljen.Pogledaj samo mjesec! . eto. zbog toplog kutka i zbog nekog ništavnog položajčića . interesantnih i prijatnih porodica s kojima se mogu sklapati poznanstva. pa i sam lagati i smiješiti se. Profesor izađe iz pojate. A Ivan Ivanič se okretao s jedne strane na drugu i uzdisao. Bjelikova. ispričaću vam jednu vrlo poučnu stvar. pozorište. ali koliko je još ostalo takvih ljudi i koliko će ih još biti! . život koji nije cirkularno zabra-njen. pišemo neke nepotrebne spise i kartamo se .. Ivan Petrovič.reče Burkin. U njihovoj velikoj ka-menoj kući bilo je prostrano i ljeti hladovina. vrijeme je da se spava .

. U mehkim i dubokim foteljama bilo je ugodno. Vera Josifovna je čitala kako je mlada i lijepa grofica u svome selu podizala škole. Ona je počela ovako: "Mraz je stezao.. U gradu je Starčev ručao. u ljetnu večer. čisto stvorenje i slušati te bučne i dosadne. a u dvorištu je mirisalo na pržen luk . Jekaterina Ivanovna je svirala neki težak pasaž.Sjedite ovdje . ali mi ćemo se ponašati da on ništa ne primijeti. . Ona je još uvijek imala dječiji izraz lica i tanak. vjerovatno.franc. a zatim je uslijedio i poziv u goste. i opet. interesantan upravo zbog svoje teškoće. sve je zvonilo: i pod. Zar ne. Išao je pješice. snažna. iz kuhinje se čula lupa noževa. ti kokice razmažena. Starčevu su predstavili Jekaterinu Ivanovnu.A sada nam ti. bolnice i biblioteke i kako je zavoljela jednog putujućeg slikara .odgovorila je ona.Štampate li vi svoja djela u časopisima? . do gosta je dopirao miris prženog luka. Zašto da štampam? . ali ipak kulturne zvuke. pa opet. neo-phodno potrebno da se upozna sa Turkinovima. nego da svoje slobodno vrijeme mora posvetiti društvu. Izvolite da vas predstavim svojoj milostivoj.Ne .Ja nigdje ne štampam. U gradskom parku. . čulo se kako u kuhinji lupkaju noževi. dušice? . . kotrlja.. o koleri. graciozno i.. Napišem. Starčev je krenuo u grad da se malo razonodi i uzgred kupi koješta. i tavanica. stalno kotrlja i priželjkivao je da što prije prestane to kotrljanje... i namještaj. teško je bilo zamisliti kako je zalazeće sunce svojim hladnim zrakama osvjetljavalo snježnu ravnicu i usamljenog put-nika na drumu. u glavi su se rađale sve neke lijepe i spokojne misli . gledati to mlado. stvarno.Možete mi biti udvarač." Prozori su bili širom otvoreni. s bombonima i vrlo ukusnim biskvitima što su se topili u ustima.. odmah zatim opet udarila iz sve snage. u sumraku gostinske sobe tako su nježno treperile svjetiljke. zamišljao kako se s visoke planine kotrlja kamenje.Dobar dan.Pa mi imamo sredstava za život. . a ona je uporno udarala sve u jedno te isto mjesto i izgledalo je da neće prestati dok ne zabije dirke u unutrašnjost klavira. i ostavim u ormar. .. ne žureći se (svoje konje još nije imao) i stalno pjevušio: Dok još nisam pio suza iz čaše života. .rekao je Ivan Petrovič svojoj kćeri. tako isto mršavu i ljup-ku. lijepe i zdrave grudi govorile su o proljeću. nježan struk. koje su već bile pripremljene. veoma mije milo što vidim tako prijatnog gosta. Svi su sjedili u gostinskoj sobi i ozbiljnih lica slušali kako im Vera Josifovna čita svoj roman. .. pa odluči da ode do Turkinovih da vidi kakvi su to ljudi. . Veročka . Poslije zime... pa ipak je bilo prijatno i ugodno slušati to njeno čitanje. to je Otelo.Došli ste u pravo vrijeme . A istovremeno mu se veoma sviđala Jekaterina Ivanovna. izvolite.. Tresla su joj se ramena i grudi.Ah. također su govorili da mu je kao inteligentnom čovjeku. Kada je Vera Josifovna zatvorila svoju svesku. .objasnila je. Nekako u proljeće. .i to je svaki put nagovještavalo obilnu i ukusnu večeru.Veoma. a što se događa u životu.dites que l'on nous donne du the (reci da nam donesu čaj. kada su s ulice dopirali glasovi i smijeh.i nikome se nije ustajalo.rekla je Vera Josifovna posađujući gosta pored sebe. slušajući i ploveći u mislima nekud vrlo. dva. slušajući taj pasaž. I doktoru Starčevu.Da. Mačkice... I svi su iz nekog nepozantog razloga uzdahnuli.... odsviraj nešto .. pet minuta su svi šutili i slušali "Lučinušku".rekao je Ivan Petrovič dočekujući ga na ulazu. vrlo daleko. koji se nalazio u blizini. S dolaskom večeri postepeno su se skupljali gosti i svakog od njih je Ivan Petrovič dočekivao svojim nasmijanim očima: . Moj muž je ljubomoran.čitala je što se nikad ne događa u životu. Podigli su poklopac na klaviru i otvorili note. . Zatim su pili čaj sa slatkišima s medom. A jedan od gostiju. veoma sličnu materi. energična i s pramenom kose na čelu. porazgovarali su o vremenu.. a iz dvorišta miris jorgovana.Dobra večer. i sada. izvolite . koju je u Djaližu proveo među bolesnicima i seljacima. pasaž dug i jednoličan i Starčev je. rekao je jedva čujno: .).poslije prijema bolesnika. onako rumena od naprezanja. tako novo sjediti u gostinskoj sobi.opet se on obrati gostu moja milostiva je napisala veliki roman i danas će ga naglas čitati. . osamnaesto-godišnju djevojku. devet vrsta od grada S.Vera Josifovna se obrati mužu .Nije loše. a zatim se ne-kako slučajno sjetio poziva Ivana Petroviča. Jednog zimskog dana na ulici su ga predstavili Ivanu Petroviču. koju je pjevao hor.tiho je rekao Ivan Petrovič.ja mu kažem da on nema nikakvog rimskog prava da sjedi u svojoj bolnici. već razvijene. o prazniku bio je Spasovdan . .Žaniću . svirao je orkestar i pjevao hor pjevača. prošetao u parku. Prošao je sat. a pjesma je govorila o onome čega nije bilo u romanu. Dmitriju Joniču. pravom proljeću. Jekaterina je sjela i objema rukama udarila po dirkama. čim je bio postavljen za sreskog ljekara i doselio se u Djaliž.. Grmljavina je ispunila gostinsku sobu. bilo je tako prijatno. ali njene djevojačke.Kada su u kući bili gosti.pitao je Starčev Veru Josifovnu.nježno promrsi Ivan Petrovič i poljubi je u čelo. .produžio je predstavljajući doktora svojoj ženi .

ali nešto bolje nećeš stvoriti. on je pričao anegdote. i poslije toga je počeo češće posjećivati Turkinove. diskretno se smiješila i čitava njena pojava je zračila osjećanjem trijumfa. Išao je i stalno pjevušio: Tvoj glas mi zvuči i nježno i čeznutljivo. čestitali joj.zapitao je Jekaterinu Ivanovnu. "Priličstveno... otkad je Mačkica počela svakodnevno plašiti da će poći na konzervatorijum. Propješačivši devet vrsta i zatim legavši u postelju. stvorenim dugim vježbama u duhovitosti. a zatim pješice krenuo kući u Djaliž. . . nesretnice! I svi su se zasmijali. Ustvari. a koji mu je. Kod Turkinovih su se izmijenjali svi gradski ljekari i najzad je došao red i na sreskog. Svratio je još u restoran i popio pivo. Iskoristivši trenutak zabune.. dok djevojka raste. jer u gimnaziji ili institutu. činilo mu se da bi sa zado-voljstvom propješačio još dvadeset vrsta. ne! .Ne. .Deder. "Interesantno". Jekaterina Ivanovna je završila svoje duge i za-morne vježbe na klaviru. II Starčev se stalno spremao da posjeti Turkinove. Praznik je. .Umri. pomislio je Starčev izlazeći na ulicu.Ne. ošišan i bucmast.. a zasad učim ovdje. a u posljed-nje vrijeme. prikaži to svoje! . Ali nije on više dolazio Turkinovima zbog migrene.Vi ste završili ovdašnju gimnaziju? .umjesto nje je odgovorila Vera Josifovna.sa suzama u očima rekao je Ivan Petrovič kada je njegova kći završila i ustala. .rekao je i Starčev podlegavši općem odušev-ljenju.rekao mu je Ivan Petrovič. Ali jednog dana iz grada su mu donijeli pismo u plavoj koverti.lupnuvši nogom. siti i zadovoljni. zadavao smiješne zadatke i sam ih rješavao. . .A gdje ste vi učili muziku? . Kada su se gosti. Mačkica neće žalostiti tatu i mamu. A za vrijeme večere Ivan Petrovič je pokazivao svoje spo-sobnosti. a Ivan Petrovič je pričao nešto smiješno. po svoj prilici. Ali ni to nije bilo sve. Mačkica voli svoju mamu. moglo je doći do hrđavog uticaja..rekla je Jekaterina Ivanovna.E. kod gospođe Zavlovske.Divno! Prekrasno! . Pava se ukočio.O. ." sjeti se tonući u san i nasmija se.. poći ću! Poći ću! . podigao ruku i procijedio tragičnim tonom: . Tako mu je u radu i usamljenosti prošlo više od godine dana.. pravio dosjetke. ponizano zahvaljujem. Starčev je uzbuđeno šapnuo Jekaterini Ivanovnoj: . Vera Josifovna je već odavno patila od migrene. a ona ih je šutke slušala. ali je u bolnici imao veoma mnogo posla i nikako nije mogao da ugrabi slobodnog vremena. danas si svirala kao nikada .. i ona je već svim gostima pričala da je to izvanredan i neobičan ljekar.Divno! . Smijući se samo očima. Svi su se okupili oko nje. često. . pored njih se vrzmao lakej Pavluša ili. ona se mora nalaziti jedino pod uticajem svoje majke. vrlo često. on je u izvjesnoj mjeri pomogao Veri Josifovnoj. . Vera Josifovna mu je napisala dirljivo pismo. naprotiv. napadi su se sve češće ponavljali. Začulo se zvonce.Ne. već odavno prešao u naviku: dobrinski.Pa ipak ću poći na konzervatorijum ..Na konzervatorijumu? . Denise..Mi smo nastavnike pozivali kući..Umri. trebalo je izići u predsoblje i dočekati nekog gosta. četr-naestogodišnji dječak. a stalno govorio svojim neobičnim jezikom. on nije osjećao ni najmanji umor. Pava. gurali u predsoblju i tražili svoje kapute i štapove. u kome ga je molila da dođe i olakša joj patnje.. dugo su zatim sjedili u trpezariji i pili čaj.. Starčev je došao. sami ćete priznati. Pava. ja se tek spremam za konzervatorijum. priličstveno. Mačkice. kako su ga ovdje zvali. rekla je Jekater-ina Ivanovna šaleći se i ostajući uporna. divili se i uvjeravali je da već odavno nisu slušali takvu muziku.

nastavio je Starčev. Demetin spomenik je bio u vidu kapele. a i natpisi na spomenicima jasno su se vidjeli. Mjesec je sijao.A kad biste samo znali kakve su to muke! Dajte da sjednemo..A kako se smiješno zvao Pisemski: Aleksej Feofilaktič! . "budite na grob-lju kod Demetinog spomenika. da se vucara po grobljima i pravi gluposti kojima se sada čak i gimnazijalci smiju? Kuda će da ga odvede ta avantura? Šta će reći njegove kolege kada doznaju? Tako je razmišljao Starčev tumarajući oko stolova u klubu.Pričajte.Čitala sam Pisemskog. hajdemo u vrt! Ona je slegla ramenima kao da je bila u nedoumici i nije razumjela šta traži od nje. I sada su sjeli na nju. . kome bi ozbiljno palo na pamet da zakazuje sastanak noću. Kao gotovo sve djevojke u njihovom gradu. . to se bezgranično sviđalo Starčevu. ugušeno očajanje. i tako dugo vas nisam čuo. Zaista. Na mjesečini se moglo pročitati na kapiji: "Грядет час в oнь жe." "Pa to uopće nije pametno". Strasno sam željan vašeg glasa. Sada je on već imao par konja i kočijaša Pantelejmona u kadifenom prsluku. umrla je jedna pjevačica.možda se ne šali. prima ceduljice. Starčev je ostavio kočiju u jednoj uličici na kraju grada i pješke pošao na groblje. ali to je bila jesenska toplina. Ostanite sa mnom bar pet minuta! Preklinjem vas! Ona zastade kao da je htjela nešto kazati.. na prolazu. Već se rano smrkavalo. zadržala talijanska opera. i u starom vrtu je bilo tiho i tužno. Svuda okolo tišina. Oboje su imali omiljeno mjesto u vrtu: klupu pod starim širokim javorom. raz-mišljao je Starčev. .. Njega je oduševljavala njena svježina i naivan izraz očiju i obraza.užasnuo se Starčev kada ona najednom ustade i pođe u kuću. i Starčevljevi koraci odjekivali su tako oštro i tako ne-zgodno. "I Mačkica je nastrana i . i očaran je slušao dok bi ona pričala. . I tek kada je na crkvi počeo otkucavati sat i kada je zamislio da je mrtav i zauvijek ovdje zakopan. u S. nikada više neće vidjeti: svijet koji ničemu drugom nije sličan . i on je svaki put s uzbuđenjem pitao šta je čitala posljednjih dana. se čitalo vrlo malo.govorio je on idući za njom . širio se dah oproštaja.. ona mu se činila vrlo pametna i neobično razvijena za svoje godine. .Nisam vas vidio čitavu sedmicu. pomislio je došavši sebi. i predade se toj slaboj i pustoj nadi. daleko van grada i na groblju kad se to lahko moglo udesiti na ulici ili u gradskom parku? I zar to dolikuje njemu. žalosti i mira. oštro se izdvajalo na žutim pješčanim alejama i na pločama. Javorovo lišće. Molim vas. molim vas. ali gdje se u svakom tamnom jablanu i na svakom grobu osjeća prisustvo tajne što obećava tih. Nekad. i tu su je sahranili i podigli joj ovaj spomenik.Pa kuda ćete? . gdje nema nikakvog života. o umjetnosti i o svemu što bi zaželio..poslije sjedite s mamom. s anđelom na vrhu. i u ovdašnjoj biblioteci su otvoreno govorili da bi morali zatvoriti biblioteku da nije djevojaka i mladih Jevreja). S njom je mogao razgovarati o književnosti." Starčev je ušao kroz vratnice.. U predgrađu. zatim mu nespretno u ruku gurnu ceduljicu. I u isto vrijeme. koje je ličilo na šape.svijet gdje je tako prijatna i mehka mjesečina. molim vas. . iako se događalo da bi za vrijeme ozbiljnog razgovora neumjesno prasnula u smi-jeh ili pobjegla u kuću.Čitavu sedmicu vas nisam vidio . a u deset i po najednom se otrese tih svojih razmišljanja i krenu na groblje.suho i poslovnim tonom upitala ga je Jekaterina Ivanovna. Saslušajte me. posvetite meni bar četvrt sata. oko klaonice. Pričajte. ona je mnogo čitala (a uopće u S.A šta? . U prvim trenucima Starčeva je zapanjilo to što je sada vidio prvi put u životu i što. kao da je ovdje njena kolijevka. ali kandilo nad ulazom je blistalo na mjesečini i činilo se da gori.Vi po tri. ovdje. njihove crne sjenke i sjenke jablanova. i vidjelo se kako je sanjivo drveće pognulo svoje grane nad tom bjelinom. Pola vrste je propješačio.opet je pitao. moram da vam objasnim. četiri sata svirate na klaviru . njemu se učinilo da ga neko gleda. Približavala se jesen. nego nijema tuga nepostojanja. mogao joj se žaliti na život i na ljude. Groblje je u daljini ličilo na tamnu traku. bez obzira na tu naivnost. Bilo je tiho i toplo. ali je ustala i pošla. "Večeras u jedanaest sati".Šta vi želite? . Od nadgrobnih ploča i uvehnulog cvijeća. "Ka-kve veze tu ima groblje? Zbog čega?" Bilo je jasno: Mačkica se šegačila.odgovorila je Mačkica. možda će doći".. daleko oko njega vidjelo se bijelo i crno.ko bi znao? . vjerovamo. . sreskom ljekaru. kada se. pa kapiju.Neophodno mi je potrebno da porazgovaram s vama."Hiljadu duša" . A onda je ugledao ogradu od bijelog kamena. i ona ga opi. i čovjek nema nikakve mogućnosti da s vama porazgovara. . čitao je Starčev. inteligentnom i solidnom čovjeku. zajedno s jesenjim mirisom lišća. u dubokoj smirenosti gledale su zvijezde s neba.. i prvo što je vidio bili su bijeli krstovi i spomenici s obje strane široke aleje. prekrasan i vječni život. i on za trenutak pomisli da to nije taj mir i tišina. na šumu ili veliki park. .. a na stazama je ležalo potamnjelo lišće. zavijali su psi. U gradu je se niko više nije sjećao. Činilo se da je ovdje vidnije nego u polju. . otrča u kuću i opet sjede za klavir. "Svak ima neku svoju nastranost".Tako vam Boga. . Čak i u tome kako joj je stajala haljina on je vidio nešto neobično ljupko i dirljivo u svojoj jednostavnosti i naivnoj gracioznosti. ne mučite me.Šta ste čitali ove sedmice otkad se nismo vidjeli? . da uzdiše. .

zapravo. Napolju je sipila kiša. nego je samo gledao u nju i smijao se. to se pokazalo nezgodno postoje Jekaterinu Ivanovnu u njenoj sobi češljao frizer jer se spremala u klub na igranku.Umorio sam se.Kako je to s vaše strane neplemenito i nemilosrdno.. Starčev je teško našao kapiju ..rekao je Pantelejmonu.to je bila tama jesenje noći . . Međutim. mislio je Starčev slu-šajući ga rasijano. ." Najzad je ušla Jekaterina Ivanovna u balskoj haljini s dekol-teom.idite.Ja slažem dok lažem. Pola sata je sjedio pored spomenika. mjesec je zašao za oblak. i u isto vrijeme u glavi je neko hladno i teško parče rezonovalo: "Stani dok nije kasno! Zar je ona za tebe? Ona je razmažena.ustade govoreći da mu je vrijeme da ide kući: čekaju ga bolesnici. sve očekujući i misleći koliko je u ovim grobovima zakopano lijepih i dražesnih žena i djevojaka. nego divna tijela. bilo je veoma mračno i samo po promuklom Pantelejmonovom kašljanju moglo se zaključiti gdje je kočija.. i kao da je mjesečina u njemu podgrijavala strast. u gradu.. U duši je bilo maglovito.počeo je Starčev. Daće miraz. spava do dva sata. . .Bili ste na groblju? . "A miraza će.pošto više nije imao razloga da ostaje . Ivan Petrovič je iz džepa prsluka izvukao svoje bilješke i pročitao mu smiješno pismo Nijemca upravnika u kome piše kako su se na imanju pokvarile sve bravarice i popucale zidarice. Uzgred i Mačkicu odbacite u klub. Poslije besane noći on se nalazio u stanju ošamućenosti kao da je bio opijen nečim slatkim i uspavljujućim..A ja sam sinoć bio na groblju . ali radosno i toplo. prilično dati". molim lijepo! Kočija je krenula. čista." "Pa šta?" mislio je on. Sada se pred njim nisu više bijeljeli komadi mermera. s uživanjem sjedajući u kočiju. gorjele noću od strasti i predavale se milovanju. sreski ljekar." "Osim toga.. ti slažeš dok lažeš . "Pa šta?" mislio je.rekao je Ivan Petrovič . a ti si crkvenjakov sin.. koje su voljele. Kreći! Zbogom. I. ako se njome oženiš". i najednom je sve utonulo u tamu.Pa patite kad ne razumijete šalu.govorio je Ivan Petrovič smještajući kćerku u kočiju . čekao je s požudom i u svojoj uobrazilji zamišljao poljupce i zagrljaje.Nigdje nikog nije bilo. teško se na nogama držim . pomisli: "Ah. "Neka je. vidio je oblike koji su se stidljivo krili u sjenci drveća i osjećao toplinu. Podigli su krov na kočiji... pa dobro.. steći ćemo pokućstvo. i ta čežnja postajala je sve teža. "U gradu. Ona je počela da se prašta.. i Starčev se zadivi i pade u takav zanos da nije mogao ni riječi izustiti. Tačno kao da se zavjesa spustila. nastavljalo je ono parče. ćudljiva. . sigurno. "njezina rodbina će te primorati da ostaviš sresku službu i da živiš u gradu. . Videći da je gost zamišljen i da mu je dosadno. i on . Opet je morao dugo da sjedi u trpezariji i da pije čaj. a onda je sa šeširom u ruci prošao duž pobočnih aleja. Patio sam. majka priroda poigrava sa čovjekom i kako je teško kada to vidiš! Tako je mislio Starčev i u isto vrijeme javljala se želja da zavapi da on želi i očekuje ljubav po svaku cijenu.a zatim je više od sata lutao i tražio uličicu u kojoj je ostavio svoju kočiju.on slaže dok laže. nije trebalo da se gojim!" III Sljedeću večer on je krenuo Turkinovim da zaprosi Mačkicu. ..Da. .Šta se može . A i ko bi mogao da dođe ovamo u ponoć? Ali Starčev je čekao. Kako se. bio sam i čekao vas skoro do dva sata.

bu-dite moja žena! . Iskustvo ga je postepeno naučilo da je palančanin miran. Dmitrije Joniču. tako žao da je. mogao zaridati ili svom snagom lupiti kišobranom po širokim Pantelejmonovim leđima. Jekaterina Ivanovna se zakikota.Trista mu jada. hoću slave. ide naprijed i da mu s vremenom neće biti potrebni pasoši i smrtna kazna. I žao mu je bilo tog svog osjećanja.ja svom dušom saosjećam s vama. sjeo bi i. ali. zazjavalo? Tjeraj dalje! Starčev se odvezao kući. ja ne mogu da budem vaša žena. što se više širio. Tri dana ništa mu nije polazilo za rakom. igrao karata. ja obožavam muziku.o ne. palančanin bi ga poprijeko gledao i nepovjerljivo pitao: "Pa.izgovori najzad Starčev .. zaoblio se i nerado je išao pješke. onako uplašena. ali vi ćete razumjeti. . vi ste bolji od svih. ništa. Dmitrije Joniču. Da postanem žena . vi ste dobar. a porodični život bi me vezao zauvijek.. a vi hoćete da ja nastavim život u ovom gradu. Samo trenutak kasnije nje više nije bilo u kočiji. naprimjer. ja vas poštujem. . koji je stajao pored osvijetljenog ulaza u klub. ali sada ne više s parom konja. Jekaterina Ivanov-na je rekla s vrlo ozbiljnim izrazom lica. vrlo sam vam zahvalna na ukazanoj časti. pogledima na život. tačno kao u nekom malom komadu na diletantskoj predstavi. preklinjem vas . plemenit i pametan čovjek. I sve što bi tada govorili bilo je neinteresantno.. ali je šutio. a kada bi u kojoj kući naišao na neku porodičnu svečanost i bio pozvan za sto. jer je patio od astme. kako malo znaju oni koji nikada nisu voljeli! Čini mi se da još niko nije vjerno opisao ljubav. taj ga neće opisivati riječima. ali se ubrzo vratio. Palančani su ga srdili svojim razgovorima. da nastavim ovaj prazan. nekoristan život. pa čak i svojim izgle-dom. i on. Ja hoću da budem umjetnica. nego u tropregu s praporcima. nekom blistavom cilju. šutke jeo. on se smirio i počeo da živi kao što je i živio. i vraćao se kući kasno noću. . vi znate da ja više od svega u životu volim umjetnost. koliko samo glavobolje! IV Prošle su četiri godine. Molim. izvinite! Čovjek mora da teži nečem višem. Pa i pored svega toga. Da razgovaramo ozbiljno. ja bezumno volim.ona ustade i produži stojeći . On je odebljao. i nemoguće je bilo smisliti o čemu bi se s njima razgovaralo. ali. nepravično i glupo. Izišavši iz kluba. i stražar. naprimjer.i nije vjerovao da su ga svi njegovi snovi. on je s njima samo mezetio. samoljublje mu je bilo povrijeđeno . gledajući u tanjir. ama baš ništa nisu radili i ničim se interesovali.Šta stojiš.Dosta . strasno je poljubi u usta i podbradak i još jače zagrli. on prije svega trže sa sebe ukrućenu mašnu i odahnu punim grudima. odvratnim glasom se prodera na Pantelejmona: . hvala Bogu. njoj sam posvetila čitav svoj život. ti palančani. u gradu su ga prozvali "napuhani Poljak". Starčev je već razgranao praksu u gradu. izvinite. radosno i bolno osjećanje. jer se. za večerom ili čajem. i teško da se i može opisati to nježno.porazmislivši malo. I Starčev je izbjegavao razgovore. Svako jutro je nabrzinu pregledao bolesnike u Djaližu. i ko ga je bar jednom osjetio. počeo o tome da treba raditi i da se bez rada ne može živjeti. ljubazan pa da čak nije ni glup dok se s njim kartaš ili jedeš. priljubi se uz njega... o tome da čovječanstvo. ali kada je čuo da je Jekaterina Ivanovna otputovala u Moskvu da stupi na konzervatorijum. iako on uopće nije bio Poljak.nije očekivao da će biti odbijen .njoj su suze navrle na oči .Dmitrije Joniču. Starčev je obgrli oko struka. Kada bi Starčev pokušao da povede razgovor čak i s liberalnim palančaninom. Bilo ga je malo stid. I Pantelejmon se ugojio i.suho je rekla Jekaterina Ivanovna. Starčevljevo srce se smirilo. I da ne bi zaplakala. koji je za mene postao neizdržljiv. činilo mu se. izgovorivši "Dmitrije Joniču" sjetila "Alekseja Feofilaktiča"). znači. Našto predgovori i opisi-vanja? Našto nepotrebno krasnorječje? Moja je ljubav bezgra-nična. uspjeha. sve je žalosnije uzdisao i žalio se na svoju gorku sudbinu: vožnja ga je izmučila! Starčev je posjećivao razne kuće i sretao mnoge ljude. čama i nade mogli dovesti do tako glupog svršetka. Dmitrije Joniču (ona se malčice nasmiješila. niti je jeo niti spavao.Zadovoljna što se tako lukavo našalila sa zaljubljenim čovje-kom i što je on tako silno voli. ali ni s kim nije bio u bliskim odnosima. tada će svako moći da kolje na cesti koga hoće?" A kada bi Starčev u društvu. ona se okrenu i iziđe iz salona... i on se odmah nađe u ćorsokaku ili počne da filozofira tako tupavo i jetko da ti ne ostaje drugo nego da odmahneš rakom i okreneš mu leđa. I baš zato što je tako strogo šutio i gledao u tanjir.ali. svaki od njih je to primao kao predbacivanje i počinjao da se ljuti i nasrtljivo prepire.Dmitrije Joniču . ali s njim samo treba početi razgovor o nečemu što se ne jede. ali najednom vrisnu od straha. Obučen u tuđi frak i s bijelom tvrdom mašnom što je stalno stršila i htjela da spadne s kragne.O. . o politici ili nauci. a ona. on je u ponoć sjedio u klupskom salonu i sa zanosom govorio Jekaterini Ivanovnoj: . a onda odlazio bolesnicima u grad. te svoje ljubavi. sjećajući se ponekad kako je lutao po groblju ili jurio po čitavom gradu da nađe frak.. i on se srdio i uzbuđivao. on bi se lijeno protegao i rekao: .. ti malograđani. ne izdržavši. jer su baš u tom trenutku konji naglo skrenuli u kapiju kluba i kočija se nakrenula.. Kasnije. . slobode.

dugo su joj zahvaljivali i izražavali svoje divljenje. koja se već veoma postarala i osijedjela. njen novi izraz lica. očevidno. zaista. postali muževni. čak je izgledalo da joj se vratio onaj pređašnji dječiji izraz lica.Kako ste se ugojili! Pocrnjeli ste. Jekaterina Ivanovna je svakog ljeta dolazila roditeljima u goste.nastavila je nervozno . A kada su već prošle četiri godine.Kako živite? Šta ima novo kod vas? Sve ove dane mislila sam na vas . toplog jutra donesoše mu u bolnicu pismo. izvolite! . na sirće. tako mi je drago da vidim sve. a ne Mačkica. Otišli su u vrt i sjeli na klupu pod starim javorom. A Mačkica? Ona je omršala.rekao je Ivan Petrovič. Pažljivo i radoznalo gledajući mu u lice. u kući Turkinovih.Nije loše . pa ni glas. Imao je još jednu vrstu razonode.O. malo ste se promijenili. I. u mraku. Koliko uspomena! Ja sam mislila da ćemo. ona je s na-ivnom znatiželjom gledala u njega kao da je htjela da pobliže razgleda i razumije čovjeka koji ju je nekad tako plameno. a malo kasnije nije mu se sviđala ni haljina. izgledala je mlađa nego u sobi. ja sam već stara za vas. i ovdje. proljepšala se i postala vitkija. I u pogledu i u pokretima je bilo nešto novo . Sada se sjećao svoje ljubavi. više nije osjećala kod svoje kuće. . . to je već bila Jekaterina Ivanovna. Vera Josifovna je pisala Dmitriju Joniču da ga je veoma poželjela i moli ga da svakako dođe do nje i olakša joj muke. a uz to daje danas i njen rođendan. jednog tihog. "Nije neobdaren onaj ko umije da piše romane. nije mu se sviđalo nešto ni iz prošlosti. ali joj je nešto nedostajalo. novčanice . Pri dnu je bilo napisano: "Maminoj molbi i ja se pridružujem. po sedam-deset rubalja bi bilo nagurano po raznim džepovima. .Otkad se samo nismo vidjeli! .ali vi se ne osvrćete na to. Zatim je Vera Josifovna naglas čitala svoj roman. . ali je on nijednom nije vidio. S tolikim uzbuđenjem sam vas danas očekivala. A kada bi se nakupilo nekoliko stotina. haj-demo u vrt. Boga vam. a kada je završila. Vera Josifovna.dočekao ga je Ivan Petrovič smiješeći se samo očima. Ali. afektirano uzdahnula i rekla: . kako živite? .Pa dajte da razgovaramo . Meni je tako dobro kod kuće.i obuzelo ga je osjećanje nelagodnosti. više nije bilo one nekadašnje svježine i izraza dječije naivnosti. ali. Pili su čaj s pirogom. Zašutjeli su. snova i nadanja koja su ga prije četiri godine uzbuđivala . ona odmah nastavi: . neprekidno razgovarati. Ona ga je gledala i. pomislio je Starčev.rekla je Jekaterina Ivanovna i rukama prekrila lice . .Pa tako. K. možda će ona biti bolje sreće. tako nježno i tako nesretno volio.Pa.nešto bojažljivo i oprezno. pomalo . ali sam se predomislila . i to na poziv Vere Josifovne. nikada nas ne posjećujete. na koju se postepeno i neprimjetno navikao. razmišljao je Starčev. Sada je već izbliza vidio njeno lice i sjajne oči. koja se još uvijek liječila od migrene. . a ne mogu da se priviknem. on je kod Turkinovih bio samo dva puta. stegla je Starčevu ruku. gledao u njenu sijedu lijepu glavu i čekao kada će završiti.žute i zelene koje su mirisale na parfem. poblijedjela. ali on je šutio.bogzna kako vi sada gledate na mene.Bonžurujte. a Starčev je slušao. dobra večer. Bila je pomrčina. očekivala da je pozove da idu u vrt. kao da se ovdje. diskretni osmijeh. evo.On je izbjegavao takvu razonodu kao što su pozorište i koncerti. a to je bilo da uvečer iz džepova vadi novčanice zara-đene ljekarskom praksom. "Ali dobro je ipak što se ja njom nisam oženio". ali se zato svaku večer sa zadovoljstvom kartao. a ne umije da to sakrije". Tako je nekako slučaj htio. . Zatim je Jekaterina Ivanovna svirala na klaviru. ili je nešto bilo suvišno .pitala je Jekaterina Ivanovna. do samog jutra. pa ni fotelja u kojoj je sjedila. Njene oči su zračile zahvalnošću za tu ljubav.Ja sam uzbuđena . svirala buč-no i dugo. čitala je o tome što se nikad u životu ne događa. na tamjan i riblje ulje." Porazmislivši malo. Nije mu se sviđalo njeno bljedilo. I on se sjećao .htjela sam da vam pošaljem pismo. . Za sve četiri godine od odlaska Jekaterine Ivanovne. Starčev je uvečer pošao Turkinovim.Doktore. doputovala je mlađa.on ni sam ne bi mogao da kaže šta je to zapravo. nego onaj ko ih piše. ali nešto mu je već smetalo da bi osjetio ono što je ranije osjećao. uopće. kao i prije četiri godine. veoma sviđala. vi meni nikada ne posvećujete pažnje.odgovorio je Starčev. I ništa više nije mogao da smisli. I sada mu se ona sviđala. on ih je nosio u Društvo za uzajamni kredit i tamo ih ulagao na tekući račun.rekla je prilazeći mu. kada se umalo nije oženio tom istom Jekaterinom Ivanovnom. .rekla je pružajući mu ruku i vidjelo se da joj srce uzbuđeno lupa.

i vikao prolaznicima: "Drži desno".Eto. najednom se sjeti svega . Doći ću. do najmanjih sitnica. i bučnog sviranja Mačkice. sjećao se kako je lutao po groblju. uobražavala sam da sam neka velika pijanistkinja." On poče da se oprašta. a Pantelejmon. ne navrati. a već je mjerkao i treću. sjedio na boku.Ali vi imate svoj posao. . reci. podiže ruku i procijedi tragičnim tonom: . Danju trka za parama. i tragične poze Pavine. ali kasnije.. Neophodno mi je potrebno da s vama porazgovaram. svega. a on nikako da ode. i već se pojavila želja da govori.nastavila je ona. prolazio u trojci s praporcima. Kakva je sreća biti sreski ljekar. Ustade da ide kući. s mesnatim zatiljkom. bila pomrčina.. naravno. Kako mi ovdje živimo? Nikako.. kako se zatim umoran vraćao kući. . "Bojim se da ste se izmijenili prema nama. U duši je zasvjetlucao plamičak. Pava. bojim se. Ona ga uze pod ruku. a kada u Društvu za uzajamni kredit sazna za neku kuću pred-viđenu za licitaciju.Padala je kiša. Tri dana kasnije Pava je donio pismo od Jekaterine Ivanovne.govorio je Ivan Petrovič ispraćajući ga. "Nema vas k nama. zar ne? Obećajte mi. tako. porazmisli malo i reče Pavi: . Starčev se sjetio novčanica..Mi ćemo se sastajati. pa prođe i čitava sedmica. Sjedajući u kočiju i gledajući u tamnu kuću i vrt. propadamo. Ja nisam pijanistkinja.. nego neki paganski bog. obuze ga nemir i on opet pomisli: "Dobro je ipak što se tada ne oženih. .Vi nemate nikakvoga rimskog prava da idete bez večere . Ali prošla su tri dana. kao da su od drveta. i strah me hvata od same pomisli na to. Sada sve djevojke sviraju na klaviru. isto tako pun i crven. ali malo porazmisli i. Imao je već imanje i dvije kuće u gradu.. unosniju. plemenit cilj u životu. Starimo. Starčev se još više ugojio.rekao je obra-ćajući se u predsoblju Pavi.sa zano-som je ponovila Jekaterina Ivanovna. kakav onda mora izgledati taj grad. i plamičak u duši se ugasi. Šta ima tu dobrog? . društvo kockara. i što se tiče mene lično. da se žali na život. Dan za danom dok i smrt za vrat. U gradu je imao ogromnu praksu. gojimo se. Jednog dana. uzvišeni. Zašto?" pisala je ona. Ja sam tada bila nekako čudnovata. i pomisli . Vaša J.uzdahnuo je. koje ja očima ne mogu da vidim.. i ja sam svirala kao i sve ostale. . Vi ste tako voljeli da govorite o svojoj bolnici. prolazi život. I. . i najednom ga obuze tuga i bi mu žao prošlosti. i pred vama neću ni svirati ni govoriti o muzici. da ja danas ne mogu doći. ukoči se. dobijao se utisak impozantnosti i izgledalo je da to ne prolazi čovjek. prolazeći pored kuće Turkinovih. dragoviću. veoma sam zauzet. .poče on.Umri.svega što je bilo. sjetio se da bi trebao bar na časak navratiti..ako su najtalentovaniji ljudi u gradu tako nedaroviti." On pročita pismo. koji više nije bio dječak. onako bezbojno. dođite i recite da je sve dobro. vi ste mi izgledali tako idealni..Eh! . nije imao vremena dahnuti. . i ništa u meni nije bilo naročitog. Plamičak se razgarao u duši. vi me pitate kako živim. i duhovitosti Ivana Petroviča. nego mlad čovjek s brkovima. on bez ikakvog . . Deder. T. V Prošlo je još nekoliko godina. alkoholičara i galamdžija. za tri dana.Vi ste najbolji čovjek koga sam ikad u životu srela . često sam mislila na vas. Umirite me.. teško je disao i sada je već išao zabačene glave. u Moskvi.Kada sam u Moskvi mislila na vas.A sjećate li se kako sam vas ja onu večer pratio u klub? . tada ja vas nisam razumjela. pomagati nevoljnicima i služiti narodu! Kakva sreća! .Reci ti. Kada bi. onako bucmast i crven. Kada su ušli u kuću i Starčev na večernjoj svjetlosti vidio njeno lice i na sebi osjetio njen tužni. oslobodila sam se svih zabluda. ja sam ista takva pi-janistkinja kao što je mama književnica. nesretnice! Sve je to Starčevu išlo na živce.romana Vere Josifovne. a uvečer klub. I nikad više nije ni bio kod Turkinovih. prikaži ti to svoje! . Samo sam o vama i mislila. odebljao. koji su mu nekad bili tako mili i dragi. zahvalni i ispitivački pogled. koje je uvečer s takvim zado-voljstvom vadio iz džepova. bez utisaka.To je s vaše strane vrlo perpendikularno. razgovarati. ispruživši ruke. bez nekih misli. .

kao i prije. i već svi .. Ona se primijenio postarala. i svake jeseni s majkom odlazi na Krim.i starješine kluba. Gledao je i osjećao kao da se nalazio na sedmom nebu. Ispraćajući ih na stanici. teško diše i briše znoj sa čela. SMRT ČINOVNIKA Jedne vrlo lijepe večeri je isto tako lijep uredski intendant Ivan Dmitrič Červjakov sjedio u drugom redu fotelja i kroz dvogled gledao "Korneviljska zvona". "Kuda li to Jonič ide?" ili "Kako bi bilo da Joniča pozovemo na konzilijum?" Vjerovatno zbog toga što mu je grlo odebljalo. koji ga gledaju s čuđenjem i strahom. pobolijeva. sjedite. pogledao oko sebe da nije nekog uznemirio svojim kihanjem.Boga vam oprostite. najstariji i najpoštovaniji. posljednja ljubav... također promi-jenila: postao je sekantan i naprasit. Uvečer on u klubu igra karata. molim vas! Pustite me da slušam! ... Zato se Čer-vjakov nije nimalo zbunio.Je l' ovo radna soba? A ovo spavaonica? A šta je ovdje? Hoda tako po kući. on pita: . kao i ranije. stvo. sa srdačnom jednostavnošću. nimalo se nije promijenio. "Poprskao sam ga!" pomisli Červjakov.Ah. gramzivost ga je obuzela. oči kliznuše pod očne kapke. pravi dosjetke i priča anegdote. a šta ne voli. hoće da stigne na sve strane. . Narav mu se.. rado čita gostima svoje romane. i lakej ...ustezanja ide u tu kuću i.Zbogom. Pisci su u pravu: život je tako pun raznih iznenađenja! Ali najednom se njegovo lice namršti. ne osvrćući se na neobučene žene i djecu. Za sve vrijeme života u Djaližu ljubav prema Mačkici bila je njegova jedina i.. inače se može dogoditi da se rasrdi i da štapom počne lupati po podu. po svoj prilici. i. A kihati nikome i nigdje nije zabranjeno. obično se srdi. Večerajući. 17. Ali sada se najednom zbuni. to je sve što bi se o njemu moglo reći. naže se naprijed i šapnu generalu na uho: . Ugledao je kako starac koji je sjedio pred njim u prvom redu fotelja rukavicom prilježno briše svoju ćelu i vrat i nešto gunđa." Červjakov kašljucnu. a zatim sam sjedi za velikim stolom i večera. Ubrisao se maramicom i. prolazeći kroza sve sobe. svim silama se trude da mu ugode. On ima mnogo poslova. poprskao sam vas. Kišu i seljaci. ništa.. ali ipak je to nezgodna stvar. servira mu lafit br.znaju šta on voli.A o čemu vi to? A? Šta to? A kada se slučajno za nekim susjednim stolom povede raz-govor o Turkinovima. U pripovijetkama često susrećemo to "iznenada". molim lijepo! I maše maramicom. . disanje se zaustavi. Služi ga lakej Ivan. postao tanak i rezak. apčhi!!! Kao što vidite. i uprav-nici policije. on odmače dvogled od očiju.. Primajući bolesnike. on u sva vrata upire štapom i pita: . kao učtiv čovjek. U tom starcu Červjakov je poznao civilnog generala Brižalova. pa ponekad čak i savjetnici.O kojim vi to Turkinovima? To vi o onima što im kći na klavir svira? Eto. Nisam.Ništa.Izvolite odgovarati samo na pitanja! Bez razgovora! On živi sam. Vera Josifovna. A Turkinovi? Ivan Petrovič se nije postarao.. sasvim neho-tice. i glas mu se promijenio.. Ivan Petrovič briše suze i dovikuje im: . Svi kišu. kihnuo je. ali ipak ne napušta posao sreskog ljekara.Izvinite vaše. nestrpljivo lupa štapom po podu i dere se svojim nepri-jatnim glasom: . nisam htio! . on se ponekad okrene i umiješa u neki razgovor: . "Nije moj šef. Živi dosadnim životom i ništa ga ne interesuje.. koji je služio u saobraćajnoj upravi. Treba se izviniti..Jonič. A Mačkica svaki dan po četiri sata svira na klaviru.. I u Djaližu i u gradu sada ga zovu prosto . Ali iznenada. naže se i. kada voz krene. i kuhar.

ali onog blaženstva više nije osjećao. Gledao je Červjakov. General neočekivano poplavje. neću!" Tako je mislio Červjakov vraćajući se kući. zaboga! Šta ste vi trebali? ... da ni sam nije znao kako. Nisam namjerno.. to se ne smije tako ostaviti.. ali više neću da idem! Bogami.. Sljedećeg dana Červjakov je obukao nov činovnički frak.. Nijedne čestite riječi mi nije rekao. kako ste vi izvoljeli reći.zato da bih se ismijavao. "Uopće tu ne-ma nikakvog ismijavanja! General.To i jest baš ono! Ja sam mu se izvinjavao.Nisam ja jučer dolazio da uznemirujem vaše . general podiže oči i na Červjakova. to je upravo. . da je to prirodan zakon. Ne..stvo! To što se ja usuđujem da uznemirujem vaše .. Međutim... savladavši svoju snebivljivost. vaše.. onda.. ali nikako nije mogao da smisli to pismo. koji je već počeo da prima molbe. a ni na kraj pameti mi nije bilo da se ismijavam.Gubi se !! ..Sinoć u "Arkadiji". . znači. poštovani gospodine!! . stvo. Trebalo bi mu objasniti da uopće nisam imao namjeru. Sutradan je morao da ode i da mu sam sve objasni. iziđe napolje i zabatrga nazad.obrati se general sljedećem molitelju. . Opros.. Kada je ušao u gene-ralovu sobu za prijem. podšišao se i pošao Brižalovu da objasni. . ne skidajući svoj činovnički frak....stvo. ljuti se. "Znači.. a među njima i samog generala. Oprostite.. neću se više ni izvinjavati tom razmetljivcu! Neka ga đavo nosi..Červjakov se zbuni." Kada je general završio razgovor s posljednjim moliocem i uputio se u unutrašnje apartmane. ali on nekako čudno.stvo .Gubi se ! . Napisaću mu pismo. vaše . zatekao je mnogo molilaca..stvo . legao je na otoman i.. ne bi bilo. "Ma kakvo ismijavanje!" pomisli Červjakov.Može još pomisliti da se ne umiješ ponašati među ljudima! . jer može još pomisliti da sam htio da pljunem.. "Zaboravio.Vaše .. Ispitavši nekoliko molilaca. ... ... iz osjećanja kajanja!. Za vrijeme pauze približio se Brižalovu.prošaputa Červjakov zamiraći od užasa.Ah.Pa vi se prosto ismijavate. "Neće ni da govori. nehotice vas poprskao.. Ja sam već zaboravio... prema ličnosti čovjeka nikakvog poštovanja. izvini se . koješta... kasnije će da pomisli!..reče general i nestrpljivo mrdnu donjom usnom. mogu vam reći.ponovi general udarivši nogom. pomuvao se pored njega i... ako se sjećate..reče general nestajući iza vrata. Ostavite se.. umirila se. Červjakov koraci za njim i poče da mrmlja: . Mislio je. A ni vremena nije bilo za razgovaranje. Stigavši kući.rekla je. ona se prvo bila uplašila.. . Ako sada ne pomišlja tako nešto.. ali kada je čula da je Brižalov "tuđi"... Červjakov osjeti kako se u njegovoj utrobi nešto otkide.Pa ipak ti otiđi. a u očima mu pakost" pomisli Červjakov podozrivo pogledajući generala. .poče da referiše uredski intendant . sasvim nehotice.Šta? .... a ne može da razumije! Kad je tako. žena je isuviše lakomisleno gledala na tu stvar..ja sam kihnuo i. Nemir ga je počeo mučiti. Zar bih se ja usudio da se ismijavam? Ako bismo ismijavali jedan drugoga. Ništa više ne videći i ne čujući. Ali pismo ipak nije napisao. kako mu se činilo. umro.zamuca Červjakov kada general uperi u njega svoj upitni pogled ." Došavši kući. . glupo se nasmiješi i poče da gleda na pozornicu.. a vi opet isto! .Koješta....Poprskao sam vas. Červjakov ispriča ženi kakvu je neuljudnost učinio.. "Neće da govori!" pomisli Červjakov blijedeći.. zatrese se i graknu: . to vi i sami znate! General napravi plačljivu grimasu i odmahnu rukom. To je. Ja ću njemu objasniti. mislio. progunđao: .. Ja sam se izvinjavao što sam vas poprskao kada sam kihnuo... on ustuknu prema vratima..

začahurenost činovnika i inteligenata. rođenje 29. Paviljon br. Ujka Vanja. . Godine 1886. Čehov je postao majstor ruske novele. Tri sestre i Višnjik. Teme su mu malograđansko vegetiranje.S. VII 1904. god. Jonič. Smrt činovnika. 6. Stanislavskog. objavio je prvu zbirku novela Šarene priče. Čovjek u futroli. Kaštanka. januara 1860. godine u Tagangoru. Zaručnica. karijerizam. Čehov je umro 15. U Badenweileru (Njemačka).BILJEŠKA O PISCU ČEHOV. Anton Pavlovič. Kameleon i dr. Dama sa psićem. Na njegovim dramama izgradio je svoj stil čuveni Moskovski hudožestveni teatar (MHT) pod vod-stvom K. Čehov piše i drame i postaje jedan od začetnika moderne dramaturgije. Najpoznatije su mu drame: Galeb. Književnim radom počeo se baviti već kao student objavljujući pod pseudonimom Antoša Čehonte kratke humoreske. Poznatije Čehovljeve novele su: Stepa. Završio je medicinski fakultete u Moskvi i radio kao liječnik. ruski književnik. pri-mitivizam ruskog seljaštva.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful