P. 1
MichaelBrown-Proces_prisutnosti

MichaelBrown-Proces_prisutnosti

|Views: 72|Likes:
Published by Kai Rosa

More info:

Published by: Kai Rosa on Jan 22, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/01/2013

pdf

text

original

Sections

Stigli smo do one točke u Procesu prisutnosti u kojoj smo se upoznali s
različitim postupcima percepcijskih metoda osmišljenih da nam pomognu
svjesno smanjiti intenzitet onoga što nazivamo »negativnim emocional-
nim nabojem«. Tu metodu nazivamo Procesom emocionalnog čišćenja.
Ljepota te percepcijske metode je u tome što je počinjemo primjenjivati
već samim razumijevanjem njezinog mehanizma. To je tako zbog toga
što se njezina primjena ne sastoji u »djelovanju«, nego predstavlja stanje
Postojanja. Prije nego što je dodatno istražimo, najprije ćemo pomnije
promotriti narav emocionalnog tijela u vremenu i izvan njega te podrijetlo
onoga što nazivamo »negativnim emocionalnim nabojem«.
Najuzvišenija primjena našeg fizičkog tijela u sadašnjem trenutku
odnosi se na to što ga koristimo kao sredstvo i žarišnu točku u kojoj
svjesno možemo usidriti sveukupnu moć svoje svjesnosti sadašnjeg
trenutka u ovome svijetu. Život u fizičkom tijelu prilika je da naša
Duša još dok je u ovome svijetu dosegne svoju punu svjesnost, odno-
sno stopostotnu svjesnost sadašnjeg trenutka. Drugim riječima, život
je prilika da postanemo potpuno svjesni svog životnog iskustva. Da

bismo to postigli naše se mentalno i emocionalno tijelo mora također
uskladiti sa svojom najuzvišenijom primjenom.
Najuzvišenija primjena mentalnog tijela je u svjesnom usmjeravanju žarišta
vlastite pozornosti. Najuzvišenija primjena emocionalnog tijela je u poticanju
snage naših namjera. U tom je smislu mentalno tijelo navigacijski sustav
vještine našega Postojanja, a emocionalno tijelo je rezervoar s gorivom
koje sadrži različite emocije ili različite vrste goriva koje trebaju pokrenuti
različit intenzitet stvarnog kretanja u životnom iskustvu.
Međutim, te strukturalne potencijale ne možemo ispuniti dok »živimo u
vremenu«, nego svoje fizičko tijelo koristimo kao prazno gradilište ili u
najboljem slučaju kao privremeno utočište između misaonih izleta u
nepostojeću prošlost i budućnost. Za nas je to mjesto na kojemu zastajemo
između planiranja. Fizičko i mentalno tijelo također koristimo kako bismo
»obavili« mnoštvo poslova - uglavnom beskonačnih poslova koji su slabo ili
često baš nikako povezani sa svrhom naše Duše. Najveći dio svog života
potrošimo na gomilanje stvari koje ne možemo ponijeti sa sobom na
putovanje onkraj granica svojih sadašnjih okolnosti. Također nešto »radimo«
kako bismo privukli pažnju i kako bi netko priznao i opravdao naše
postojanje na ovome svijetu. Da bismo to postigli, koristimo se mentalnim
tijelom kao instrumentom razmišljanja, analize i kontroliranja vlastitih
iskustava, a emocionalnim kao sredstvom umirivanja, projekcije i stvaranja
svih oblika drame. Zbog toga često imamo osjećaj kao da »nikada nikamo
ne stižemo«, jer u stvarnosti je to upravo tako. Na svu sreću, Proces
prisutnosti automatski počinje poboljšavati takvu situaciju. To postiže na
sljedeći način:

1. Upućuje nas kako se koristiti dahom da bismo trenutačno akti
virali fizi
čku prisutnost.
2. Daje nam Izjave za bu
đenje Prisutnosti i pisane tekstove koji
aktiviraju i poti
ču mentalno usmjeravanje.
3. Pomaže nam da po
čnemo svjesno oslobađati svoje zalihe goriva
uvode
ći nas u emocionalni proces čćenja i tako nas upućuje
kako svjesno ukinuti dramu.

Dok živimo u vremenu i pokušavamo se dobro ili barem ugodno
osjećati, prebivamo u iskustvu suprotnosti. Pokušavamo se dobro
provesti zato što se osjećamo loše i pokušavamo si olakšati, jer nam se život
čini jako teškim. Jedini je problem u tome što dok tratimo vrijeme jureći za
jednim iskustvom kako bismo mogli pobjeći od drugoga,

zapravo neprestano odskakujemo od zidova zatvorske ćelije koju smo
sami napravili. Takva zbrka može potaknuti pravu lavinu vanjske aktiv-
nosti i mi možemo doživjeti raznolike fizičke, mentalne i emocionalne
okolnosti, ali zapravo nikamo ne stižemo. Zbog toga se od nas traži da
u Proces ne ulazimo i da napredak ne prosuđujemo na temelju toga
koliko se dobro osjećamo ili koliko nam je taj zadatak lak. Kad je riječ
o ostvarenju emocionalnog rasta, dobro i lako nisu mjerilo uspjeha,
nego najčešće pokazatelji izbjegavanja, otpora i poricanja.
Kako bismo potaknuli stvarno kretanje u svome životu, percepciju
moramo uzdići do točke na kojoj emocionalna iskustva više nije prijeko
potrebno označavati kao dobra ili loša. U svjesnosti sadašnjeg trenutka
ne postoje dobre ili loše emocije, nego samo energija u kretanju. Postoje
samo različiti stupnjevi goriva za različite intenzitete unutarnjeg kreta-
nja. Da bismo postigli pravu mješavinu goriva i da bismo ovladali što
većim dijelom udaljenosti koju možemo obuhvatiti u svom životnom
iskustvu, moramo biti spremni koristiti se čitavim nizom goriva koja
su nam dostupna. U tome se krije prava radost i stvaralaštvo. Želimo
li postići frekvenciju stvarne radosti i stvaralaštva, trebamo sve obu-
hvaćati, a ne isključivati.
U okviru »života u vremenu« radost zamjenjujemo s vanjskim,
promjenjivim iskustvom sreće, a stvaralaštvo s vanjskom zauzetošću
stvaranja ili gomilanja »stvari«. No, kad se dobro osjećamo nismo rado-
sni, jer je radost osjećaj svega. Stvaralaštvo se ne odnosi na preuređivanje
sadržaja fizičkoga svijeta kako bi nam život bio lakši ili jednostavniji,
nego na prihvaćanje svega kao sredstava namijenjenih da nam pomo-
gnu ostvariti naš najuzvišeniji potencijal.
Međutim, još dok boravimo u polariziranom iskustvu utemeljenom
na vremenu, prijeko je potrebna komunikacija istom takvom termi-
nologijom. Stoga ćemo neugodno stanje emocionalnog tijela opisivati
riječima »negativnog emocionalnog naboja«, jer njima prikladno opisu-
jemo stanje emocionalnog tijela koje nam ne koristi u onome smislu koji
razumijemo. Stoga možemo reći da posjedujemo i pozitivan i negativan
emocionalni naboj. O negativnom naboju možemo razmišljati kao o
nečemu što ograničava stvarno kretanje našeg života, a o pozitivnom
kao o nečemu što ga potiče. I za pozitivan i negativan emocionalni naboj
možemo reći da je kroz proces emocionalnog utiskivanja, tijekom prvog
sedmogodišnjeg ciklusa, postao dijelom našeg iskustva.
Emocionalno utiskivanje je pojam kojim se u Procesu prisutnosti kori-
stimo kako bismo opisali nesvjestan postupak prenošenja u kojemu se
na nas prenosi preslika emocionalnog sadržaja emocionalnih tijela naših

roditelja (ili njihovih zamjena). Kad navršimo sedmu godinu u emocional-
nom smislu nastavljamo ondje gdje su oni zastali. Taj proces utiskivanja
odvija se kroz čitav niz interaktivnih fizičkih, mentalnih i emocionalnih
iskustava. Kako bismo mogli ući u ljudsku rasu i odigrati svoju ulogu
svi mi preuzimamo emocionalnu palicu od roditelja. To je neizbježna
posljedica djetinjstva. Riječ je o svetom sporazumu koji sklapamo jedni
s drugima, o posljedici odnosa koje smo imali jedni s drugima, a koji se
proširuju onkraj granica ovog života. Na Istoku se o tome govori kao o
karmičkom odnosu. To je »posljedica« koja povezuje pojedinačne Duše
u skupine nazvane obiteljima. Nije riječ o tome da smo uistinu povezani
samo s tim određenim Dušama. Prisutnost u nama zajednička je svim
živim oblicima. Naš bliski odnos u ovom životu s bilo kojom drugom
Dušom određuju isključivo naši bivši međusobni odnosi.
Pozitivan emocionalni naboj kojega su nosili naši roditelji i kojeg
aktiviraju naša iskustva s njima prije nego što navršimo sedmu godinu
također nam se prenose na isti način, ali pozitivan naboj ne vodi onome
što doživljavamo kao fizičku, mentalnu i emocionalnu nelagodu. Pozitivan
emocionalni naboj koji primamo od roditelja ne ograničava našu spo-
sobnost doživljavanja stvarnog kretanja, nego budi u nama stvaralačke
porive, nadahnuće i želju da ostvarimo iskustvo svrhovitog življenja.
Prvo sedmogodišnje razdoblje prenošenja emocionalne palice s
roditelja na djecu može se smatrati i promišljenim procesom prenoše-
nja sudbine. Do toga dolazi zato što sadržaj našeg prvog sedmogodi-
šnjeg emocionalnog ciklusa uspostavlja obrazac koji potiče odvijanje
i cikličko ponavljanje emocionalnih, mentalnih i fizičkih okolnosti
našeg života.

Naša sudbina u svakom životu prenosi se vibracijski tijekom, posljed-
njih sedam mjeseci u maternici, u emocionalnom smislu prenosi se
tijekom prvih sedam godina nakon rođenja, mentalno između sedme
i četrnaeste godine, a u fizičkom do dvadeset prvog rođendana. U sva-
kom od tih slučajeva sudbina se prenosi utiskivanjem. Tijekom prvih
sedam mjeseci utisci se uglavnom prenose vibracijama aktivnosti koje
doživljavamo u majčinoj maternici. Do toga dolazi svrhovito kroz naše
iskustvo njezinih otkucaja srca, disanja, cirkulacije, tjelesnog kretanja,
odjeka njezina glasa i slično tome. U prvih sedam godina utisci se
prvenstveno prenose putem interakcije s roditeljima i bližom obitelji.
Tijekom tinejdžerskih godina na nas utječu školovanje i vršnjaci. Od
četrnaeste do dvadesei prve na nas utječu prve ljubavi i odnosi sa
širim fizičkim iskustvom svijeta. Kad navršimo dvadeset prvu godinu

sudbina nam se u vibracijskom, emocionalnom, mentalnom i fizičkom
smislu utisnula u iskustvo.
Dok »živimo u vremenu« čini nam se da se ta iskustva utiskivanja
odvijaju slučajno i nasumce, no to nije tako. Pokazatelj koji govori u
kojoj mjeri ulazimo u svjesnost sadašnjeg trenutka je razina do koje
opažamo koliko se odvijalo svako pojedino životno iskustvo.
Kao što smo govorili pod naslovima Staza svjesnosti i Sedmogodišnji
ciklus,
mi zasad nemamo vibracijski jezik kojim bismo se mogli poslužiti
da svjesno pristupimo iskustvima utisnutim na vibracijskoj razini te
da ih razriješimo. Taj će se jezik prirodno pojaviti u našoj svijesti kad
za to budemo spremni. Stoga integracija vibracijskog tijela nije zadatak
koji bismo mogli obaviti bez pomoći. Zato zasada kao uzročnu točku
odabiremo emocionalno tijelo u koje možemo unijeti stvarne i trajne
promjene u kvaliteti našeg života. Iako je još relativno potisnut, nezreo
i nefunkcionalan, ipak posjedujemo zajednički emocionalni jezik.
Svoja iskustva možemo osjećajno proživjeti. Jedna od glavnih namjera
Procesa prisutnosti je otkriti, razviti i istražiti posljedice umješnosti u
jeziku našeg emocionalnog tijela. Kad u tome uspijemo, lakše ćemo
dosegnuti stanje Postojanja koje nas automatski otvara vibracijskoj
svijesti. Svjesnost sadašnjeg trenutka je peron do kojega moramo stići
kako bismo uhvatili vlak koji nas nosi prema vibracijskoj paradigmi.
Sve dok se ne osvijestimo u onoj mjeri u kojoj možemo na emoci-
onalnoj razini svjesno komunicirati sa sedmogodišnjim ciklusom i
mijenjati ga, živimo i ne znajući da smo njegovi zarobljenici. Kad smo
spremni i sposobni da postanemo svjesni mehanizma svoje utisnute
sudbine, to nam omogućuje da svjesno i odgovorno sudjelujemo u njoj i
usmjeravamo je. Tek tada počinjemo ponovno uspostavljati i istraživati
ono što sada smatramo slobodnom voljom.
Svjesno sudjelovanje u vlastitoj sudbini događa se kad počnemo
svjesno neutralizirati neravnotežu u emocionalnom tijelu smanjivanjem
negativnog emocionalnog naboja i povećavanjem pozitivnog. Kad ta
dva naboja uravnotežimo, iskustvo emocionalnih polariteta se rastvara
te se naš odnos s emocionalnim tijelom obnavlja u svom najuzvišenijem
potencijalu. Na taj način počinjemo preuzimati uzde u svoje ruke i stoga
živimo svrhovitim, životom. U tome smislu preuzimanje odgovornosti
za kvalitetu (emocionalni sadržaj) vlastitog života predstavlja vrata koja
vode do stvarne osobne slobode.
Stoga smo se tijekom prvih šest vježbi Procesa prisutnosti usredo-
točili na buđenje svjesnosti o svjesnom smanjivanju učinka negativnog
emocionalnog naboja. Od sedme vježbe sve se više usmjeravamo na

aktiviranje svjesnosti o pozitivnom emocionalnom naboju. Na taj način
počinjemo svjesno postavljati temelje za povratak u ravnotežu.
U idealnom slučaju pokušavamo postići ravnotežu između negativnog
i pozitivnog emocionalnog naboja kako bismo doživjeli emocionalni
sklad bez obzira na životne okolnosti. Takva je emocionalna ravnoteža
moguća tek kad razinu boli i nelagode smanjimo do točke u kojoj sve
emocije možemo smatrati energijom u kretanju, a ne zastrašujućim isku-
stvima na koja trebamo reagirati. Za postizanje emocionalne ravnoteže
potrebno je u vlastitoj nutrini dosegnuti stanje prihvaćanja u kojemu
više ne osjećamo potrebu birati emocije koje želimo iskusiti.
Drugim riječima, da bismo iskusili stvarnu emocionalnu ravnotežu,
moramo se posve odvojiti od polarnosti u kojima se krećemo, kad nam
do jedne emocije nije stalo više nego do druge. Prije nego što smo tu
energiju počeli imenovati, prije nego što nam je postala važna, osjećaji
su nam jednostavno bili energija u kretanju. To je bilo prije nego što
smo počeli pokušavati unijeti nekakav smisao u osjećaje, dok smo bili
u stanju prije smisla. Povratak u svjesnost sadašnjeg trenutka prilagodba
je naših opažanja koja će početi obnavljati naš neutralan odnos s energi-
jom. Tada će energija kretanja postati poticaj koji će pokrenuti stvarno
kretanje u kvaliteti naših iskustava. Tada možemo svrhovito živjeti.

Radost je moguća tek kad sve energetske okolnosti prihvaćamo na isti
na
čin.

Najjednostavnije rečeno, glavna značajka negativnog emocionalnog
naboja je nelagoda. Riječ je o zarobljenoj, blokiranoj, umirenoj i kontro-
liranoj energiji. Naš otpor njezinoj urođenoj prisili za kretanjem izaziva
rascjep, a kroz taj rascjep u svaki vid našeg iskustva počinje ulaziti
vrućina. Ta unutarnja vrućina čitav život pretvara u pakao. Toliko smo
navikli na nju da uglavnom i ne znamo da postoji.
No, njezin se odraz očituje u vanjskome svijetu. Naša vanjska isku-
stva postaju pravi spremnik ognja. Svoje vanjske okolnosti oblikujemo
zagrijavajući ih, kuhajući ih i spaljujući. Grijemo svu svoju hranu i
mnoge napitke, od kave do alkohola, stvarajući toplinu u svome isku-
stvu. Mnoge tvari o kojima smo ovisni, kao što je šećer, u našem tijelu
uzrokuju toplinu. Čak smo izmislili i cigarete pomoću kojih spaljujemo
i zagrijavamo zrak koji udišemo. Naši vanjski oblici ne mogu se kretati
kroz ovaj svijet bez toga procesa gorenja. Takvo postupno zagrijavanje
vanjskog svijeta očitovanje je našeg unutarnjeg ognja kojega nismo ni
svjesni. Intenzivan otpor vlastitoj izvornosti potiče njegov plamen.

Sve dok se osjećamo ugodnije u stanju laži nego u stanju Prisutnosti, osjećat
ćemo se ugodnije živeći u vrućem svijetu. Ako ne uspijevamo zapaziti svoju
unutarnju vrućinu, također ne možemo zapaziti ni što »pakao« uistinu jest.
Takvo emocijama potaknuto stanje unutarnje vrućine nazivamo
različitim imenima, ali njegovi najvažniji predstavnici su strah, bijes i
tuga. Strah, bijes i tuga su mentalne definicije posljedica unutarnje vrućine.
Razumijevanje odnosa između vrućine i negativnog emocionalnog naboja,
kao i spoznaja da je emocionalno tijelo metaforički povezano s elementom
vode, pruža nam posve nov uvid u mnoštvo jezičnih izraza koji opisuju to
emocionalno preopterećenje:

»Vruće kao u paklu.«
»Pe
ći na laganoj vatri.«
»Uskipio sam od bijesa.«
»Ispuštanje pare.«
»Gubim hladnokrvnost.«
»Vaditi kestenje iz vatre.«

Razina unutarnje vrućine ili nelagoda emocionalnog tijela određuje se
intenzitetom početnih dječjih iskustava koja su je i izazvala. Osim metafo-ričke
paklene vatre u koju smo pretvorili svoje iskustvo vanjskoga svijeta, unutarnja
nelagoda u ponašanju očituje se na dva glavna načina:

1.

Drama. Prva posljedica pretjeranog negativnog emocionalnog
naboja je vanjska drama. To su naše

»predstave«

kojima
privlačimo pažnju i prihvaćanje drugih ljudi. Svi mi imamo
čitav niz iskušanih i provjerenih predstava koje smo osmislili kad
su drugi obeshrabrivali naše

izvorno ponašanje, kad smo se

izvježbali da se odupremo

spontanosti. To su naše reakcije
prema svijetu. Tijekom djetinjstva smo, u okviru emocionalnog
utiskivanja, svi prošli kroz iskustva u kojima su drugi suzbijali
naše izvorno ponašanje i preoblikovati ga različitim
stupnjevima discipline u proračunatu prikladnost. To su radili
kako bismo postali društveno prihvatljivi u svijetu odraslih.
Spontano, radosno i kreativno dijete čista je energija u
pokretu. Da bi dijete moglo ući u svijet odraslih i postati
njegovim dijelom, odnosno da bi moglo početi »živjeti u
vremenu« kako to nazivamo u okviru Procesa prisutnosti,
roditelji i okolina u kojoj dijete živi promišljeno iskorjenjuju
djetetovo spontano ponašanje. Iako se spontano ponašanje smatra
zgodnim kod dvogodišnjaka, ono postaje neprikladno kod
osmogodišnjaka, a kod osamnaestogodišnjaka čak

i nezakonito. Primjerice, ako dvogodišnjak trči gol na javnome mje-
stu, to je posve u redu, ali ako bi osmogodišnjak gol trčao po školi
to bi se smatralo neprikladnim, a u većini društava nezakonitim za
osamnaestogodišnjaka. Ovdje ne raspravljamo o tome bi li spontano
ponašanje trebalo ublažiti. Bavimo se posljedicama takvog čina.
Preoblikovanje spontanog ponašanja najčešće potiču i obavljaju rodi-
telji koristeći se riječima »prestani« i »ne«. Ono što ljudi ne uspijevaju
zapaziti je da spontano ponašanje nikada ne prestaje kad ga se prekida
nasilnom disciplinom. Jednostavno se preobražava u nešto drugo.

Postaje proračunata drama. Pretvara se u otpor. Dječju Prisutnost
zamjenjuje laž odraslih. Naša proračunata drama je uspješna utoliko
što postajemo prihvatljivi za svijet odraslih, ali u istom trenutku ta
prihvatljivost naše izvorno ja čini neprihvatljivim i nama samima.
Takvo unutarnje stanje stvara sukob, a taj se sukob kasnije odražava
prema van u obliku privlačenja pažnje i prihvaćenosti u svijetu. To je
nadahnuće za najveći dio naše drame. Trajni otpor prema vlastitoj
izvornosti također je i katalizator za stalni porast topline u
emocionalnom tijelu, jer otpor po svojoj prirodi izaziva rascjep, a
rascjep vrućinu.
Jednom kad spoznamo da neki dijelovi našeg izvornog ponašanja
više nisu prihvatljivi, osmišljavamo male predstave kako bismo
postali prihvatljivi. Naša procjena o uspješnosti tih predstava temelji
se na tome koliko pažnje dobivamo od roditelja i bliske obitelji dok
ih provodimo. Često je bilo kakva pažnja, makar i negativna, makar
i s neugodnim posljedicama, bolja od nikakve. Shodno tome, naš je
repertoar predstava bio osmišljen tako da sadržava ponašanja koja
izazivaju i pozitivnu i negativnu pažnju. Te neizvorne predstave
postale su dio našeg dramskog repertoara koje ponavljamo sve do
danas kad god od ljudi oko sebe tražimo pažnju ili prihvaćanje.
Zelju za pažnjom i prihvaćanjem moguće je pozitivno i stvaralački
usmjeriti, što se postiže mnogim oblicima izvođačkih i stvaralačkih
umjetnosti. Međutim, potrebno je najprije naučiti kako da sami sebi
pružimo pažnju koju želimo dobiti od drugih. U pozadini želje za
pažnjom i prihvaćanjem leži žudnja za smanjenjem nelagode ili
vrućine uzrokovane negativnim emocionalnim nabojem. Naša
drama predstavlja uvjerenje da će netko drugi ublažiti ili otkloniti
nelagodu umjesto nas.

2. Postupci samoliječenja - ublažavanje i kontrola. Druga je
posljedica jakog negativnog emocionalnog naboja također vrsta
dramatičnog ponašanja, koja izvire iz reakcije na unutarnju
nelagodu.

To ponašanje, pak, nije usmjereno prema van i prema drugima od
kojih želimo prihvaćanje i pažnju, nego je usmjereno prema unutra,
prema nama samima, u pokušaju da ublažimo iskustvo unutarnje
nelagode. U okviru Procesa prisutnosti takvo ponašanje nazivamo
»samoliječenje«, a ono se očituje kao ublažavanje i kontrola. Kad
god se u našem iskustvu pojave okolnosti koje dovode do pro-
diranja negativnog emocionalnog naboja u svijest, odnosno kad god
se iznutra osjećamo jako nelagodno, pokušavamo ili ublažiti svoje
iskustvo ili ovladati njime. Detaljnije ćemo promotriti ta dva oblika
ponašanja.

Ublažavanje je poremećaj ženske strane u nama i pokušaj da
potisnemo osjećaj nelagode. Primjerice, stalna potreba za alko-
holom je namjera da ublažimo unutarnju nelagodu i pokušaj da
utopimo svoje stvarne osjećaje. Obično se govori da pijanci »u
alkoholu utapaju svoju tugu«.
Kontrola je poremećaj muške strane u nama i namjera da
ovladamo svojom nelagodom ili da je prevladamo. Navika
pušenja i potreba za cigaretama je namjera da ovladamo svojom
nelagodom. Kad god ne znamo što se događa i kad god imamo
osjećaj da gubimo kontrolu, posegnemo za cigaretom, jer dok
pušimo barem znamo što se događa i stoga nam se čini da smo
ovladali neugodnim trenutkom.

Pušenje marihuane jako je moćan i omiljen oblik samoizlječenja na
ovom planetu, jer umiruje te daje osjećaj kontrole. Postupci ublažavanja
i kontrole obuhvaćaju i posve očite i sasvim suptilne oblike ponašanja.
Sve dok u znatnoj mjeri ne smanjimo negativan emocionalni naboj svi
se na jednoj ili drugoj razini bavimo samoizlječenjem. Naša potraga za
»srećom« oblik je samoizlječenja. Naša potreba da se »dobro osjećamo«
najčešće se temelji na pokušaju ovladavanja situacijom. Kad u sebi kažemo:
»Samo polako«, najčešće je riječ o pokušaju ublažavanja nelagode.
Identitet negativnih emocija koje se kriju u naboju možemo otkriti
ako prekinemo sa svojim navikama i/ili ovisnostima. Emocije koje nakon
toga izbiju otkrit će prirodu i intenzitet negativnog emocionalnog naboja
koji potiče postupke samoizlječenja, iako toga nismo svjesni. Sve vrste
ovisnosti oblik su samoizlječenja, a sve se prenose vibracijskim, emoci-
onalnim, mentalnim i fizičkim utiskivanjem. Učinkovito smanjivanje
negativnog emocionalnog naboja jedina je uzročna terapija za ovisnost
koja ima stvaran i trajni učinak. Vanjska, fizička navika postupaka
samoizlječenja posljedica je unutarnjeg emocionalnog stanja, tako da
prekidom navike nećemo postići ništa stvarno ako ne oslobodimo

uz nju vezan emocionalni naboj. Takav prekid je nekoristan, jer će se
samoizlječenje nastaviti u nekom drugom obrascu ponašanja.
Osoba koja upravlja vlastitim životom opsegom negativnog emocionalnog
naboja razlikuje se od osobe koja kroz svoj život nosi naboj. Kad u naš krug
svijesti uđe neka osoba, nije istoga trenutka očito vlada li svojim životom
ili nosi teret. Međutim, sve ćemo saznati ako neko vrijeme promatramo
njezino ponašanje. Svatko tko nosi znatan negativan emocionalni naboj
prije ili kasnije prepustit će se fizičkoj, mentalnoj ili emocionalnoj drami.
To će se automatski očitovati u vanjskim životnim iskustvima te osobe.
Njezin će život biti protkan postupcima samoizlječenja, imat će svoje
oblike ublažavanja i ovladavanja, odnosno navike i ovisnosti. Društveno
prihvaćanje alkohola i cigareta omogućuje nam da otvoreno primjenjujemo
postupke samoizlječenja ne osjećajući nelagodu zbog svoje nesposobnosti
da integriramo neugodno unutarnje emocionalno stanje.
Dobra je vijest da u zatvoru svojih navika ne moramo ostati čita-
vog života. Od samog početka Procesa prisutnosti vježbamo svjesno
postati snažniji kako bismo svjesno mogli početi smanjivati negativan
emocionalni naboj primjenom percepcijske metode koju nazivamo
Procesom emocionalnog čišćenja. Već smo se upoznali s elementima
te metode, jer tijekom posljednje četiri vježbe obavljamo četiri njezina
dijela. To je snažno, a ipak i blago oruđe osmišljeno da nas u fizičkom,
mentalnom i emocionalnom smislu udalji od reaktivnog ponašanja i
približi obrascu svjesnog djelovanja. To je važno, jer svako reaktivno
ponašanje uzrokuje vrućinu u emocionalnom tijelu.
Marljivom primjenom Procesa emocionalnog čišćenja kad god i
gdje god nam je to moguće postupno preobražavamo kvalitetu čitavog
svog života. Više nećemo pokušavati postići sreću ili se dobro osjećati,
nego ćemo sebi pružiti priliku da postavimo temelje izvornoj radosti i
stvaralaštvu. Dosljedna primjena te metode svako će tegobno iskustvo
automatski preobraziti u priliku za emocionalni rast. Nijedan rascjep
više neće poticati pojačavanje vrućine, nego će se pretvoriti u priliku
za kretanje. Tako i treba biti. Ovladavanje metodom Procesa emocio-
nalnog čišćenja okončat će našu tjeskobu, jer će nam njegove posljedice
nedvojbeno pokazati da možemo svjesno integrirati svaku životnu
situaciju koju doživljavamo kao neugodnu.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->