Origenova egzegeza

Sveto je pismo u središtu svega Origenova rada. Njegovo je poznavanje Pisma takoreći bezgranično i teško da se itko s njim može po tom pitanju usporediti. Origenov rad čini prekretnicu u kršćanskoj egzegezi. U svojim Počelima po prvi put u povijesti egzegeze donosi pravila za izlaganje Pisma, a ta će pravila ravnati egzegezom sve do kraja Srednjega vijeka. Preduvjetom za bavljenje biblijskom egzegezom Origen je smatrao utvrđivanje vjerodostojnog izvornog teksta, pa je stoga bilo nužno i minimalno poznavanje hebrejskog jezika, filologije, arheologije i drugih pomoćnih disciplina. Uočio je nedostatke Septuaginte u odnosu na hebrejski izvornik, kao i razlike između sinoptičkih evanđelja. Origen se bavio i kanonicitetom, držeći kanonskim one knjige koje Crkva čita kao svete i koje kršćanin nalazi u crkvenoj uporabi. Govoreći o nadahnutosti svetih tekstova Origen veli da su oni nastali iz nadahnuća Duha Svetoga, voljom Oca, po Isusu Kristu – sastavljač Pisma je božansko Trojstvo. Nadahnuće, dakle, pripisuje Duhu Svetom. Za „shvaćanje“ biblijskog teksta nezaobilazna je „milost“. Duh rasvjetljuje čitatelja da bi mogao shvatiti što čita. Duh Sveti daje milost koja je uvjet da se Biblija razumije. Drugim riječima, jedino onaj tko ima Duha može shvatiti Duhom nadahnuto pismo. Pritom je posvemašnja spoznaja Pisma nedostižna, što ne znači da čovjek u spoznaji ne treba napredovati. Baveći se problemom odnosa Staroga i Novoga zavjeta, nasuprot židovskom apsolutiziranju Staroga zavjeta i gnostičkom potpunom odbacivanju istoga, Origen Stari zavjet smatra „sjenom“ koja sadrži klicu Novoga zavjeta, smatra ga „odgojem“ za novozavjetnu poruku, pralikom onoga što je u Novom zavjetu zasjalo u svoj jasnoći. Ukratko, stara Biblija izvršila je pripravu za prihvaćanje cjelokupne Objave. Origen, naravno, čitavo Sveto pismo drži za Božju Riječ, u Starom zavjetu neutjelovljenu, u Novom utjelovljenu. Origen je i prvi teolog koji se podrobnije bavi novozavjetnom egzegezom. Kod njega također susrećemo izraz „Vječno evanđelje“, pri čemu misli na nauk kojem se ništa ne može nadodati. Stari zavjet („sjena“) nestaje kada se pojavi Novi („svjetlo“), a Novi zavjet („vremenito evanđelje“) ima udio u Vječnom evanđelju i njegova je „slika“. Vječno evanđelje pruža spoznaju „licem u lice“, a vremenito „u slici“, „u ogledalu“ i „zagonetci“. Moglo bi se reći da je odnos Novog zavjeta s Vječnim evanđeljem analogan odnosu Starog zavjeta s Novim.

Za Origena Biblija posjeduje obilje smisla i može čitatelju pružiti veći broj značenja. Origen svoje egezegetske metode crpi od apostola Pavla, Justina, Ireneja, Klementa Aleksandrijskog i drugih. Pritom se osobito misli na alegorijsku metodu. Prva razina značenja biblijskog teksta jest doslovni smisao ili „prvo značenje“, „slovo“, „tijelo“, „tjelesni smisao“. Ne umanjujući značaj ove razine, Origen je ipak smatra najprikladnijom za „najjednostavnije“ u Crkvi. Veliki značaj pridaje i povijesnosti teksta, znajući da ostala biblijska značenja počivaju na doslovnosti i događajima koji su u Svetom pismu zabilježeni. Druga, važnija, razina značenja biblijskog teksta jest duhovni smisao. Zapravo je smisao sve hermeneutike i egzegeze da se u doslovnom smislu pronađe duhovni koji je prava vrijednost Biblije. Origen smatra da Biblija gotovo posvuda sadrži duhovni smisao, uključujući Stari zavjet (Zakon i Proroke). Cijela Biblija pruža „duhovnu spoznaju“ i „duhovno znanje“. Origen ovaj duhovni smisao dijeli na tri podvrste: tropološki smisao, alegoriju i eshatološko-mistički (anagoški) smisao. Tropološko tumačenje istražuje moralni smisao Pisma. Biblija se uzima kao uzor kako kršćanin treba živjeti. Alegorijsko (tipološko) tumačenje Origenova je specijalnost. On je u svim tekstovima nastojao pronaći alegoriju o Kristu, a sve starozavjetne pozitivne ličnosti za njega su pralik Mesije koji će doći. Stari zavjet alegorija je spasenja koje će se obistiniti u Novom zavjetu. Eshatološko-mistički (anagoški) smisao je duhovni smisao u najužem značenju riječi. Svi slojevi Biblije „sadrže sjenu budućih dobara“, sve u Pismu nagoviješta eshatologiju, a ovakvo tumačenje i shvaćanje vodi do vječnoga zakona Božjega kraljevstva – ljubavi. Budući da je ovakvo shvaćanje pisma redovito pridržano misticima, ono se također naziva mističnim.

B. M.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful