P. 1
У ПРВОМ КРУГУ - Александар Солжењцин

У ПРВОМ КРУГУ - Александар Солжењцин

|Views: 85|Likes:

More info:

Published by: ГРОФ ОД НУГЛАШИЦЕ 888 on Jan 23, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/23/2011

pdf

text

original

Volimo Beograd

Aleksandar Solženjicin - U Prvom krugu

A TKO STE VI? Izrezbarene kazaljke zaustavile su se na pola pet. U umirućem svjetlu prosinačkog dana brončani brojcanik sata na polici izgledao je crn. Dvostruka stakla visokog prozora gledala su na prometnu ulicu i na pazikuće koji su ispod nogu pješaka lopatama čistili prljavi smeđi snijeg, tek napadao, ali već raskvašen. Zureći odsutno u taj prizor, državni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin naslonio se na rub prozora i tiho zviždao neku otegnutu melodiju. Vršcima prstiju listao je sjajne, raznobojne stranice nekog stranog časopisa. Ali nije vidio ništa. Državni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin, kojega je položaj u diplomatskoj službi odgovarao položaju potpukovnika u vojsci, bio je visok i vitak. Nije bio odjeven u uniformu već u odijelo od češljane vune, i doimao se više kao mladi, dokoni gospodin, nego kao visoki činovnik u ministarstvu vanjskih poslova. Bilo je vrijeme ili da se upale svjetla u uredu, što on nije učinio, ili da se pođe kući. Ali kao da ni za to nije imao prave volje. četiri sata nisu značila završetak radnog dana, već njegovog dnevnog ili manjeg dijela; sad će svi poći kući da večeraju i malo odspavaju, a onda će se, od deset sati nadalje, tisuće prozora u šezdeset i pet moskovskih ministarstava opet osvijetliti. Postojala je samo jedna osoba iza niza utvrđenih bedema koja noću nije mogla spavati, i on je naučio čitavu službenu Moskvu da bdije s njim do tri ili četiri sata ujutro. Poznavajući noćne navike Suverena, šest desetina ministara sjedilo je pozorno poput učenika iščekujući poziv. Da ih ne bi uhvatio san, pozivali su svoje zamjenike, a zamjenici su dosađivali svojim šefovima odjela: knjižničari odjelnih knjižnica na ljestvicama su čeprkali po katalogu, činovnici iz kartoteka jurili su hodnicima, tajnice su lomile vrhove olovaka. Pa čak i danas uoči zapadnjačkog Božića, kad već dva dana sve ambasade miruju kao izumrle i telefoni ne zvone, a ljudi se vjerojatno upravo ovog časa okupljaju oko svojih božičnih borova, u

ministarstvima će se ipak noću raditi. Jedni će igrati šah a drugi će pripovijedati šale, neki će opet drijemati na divanima - ali radit će se. Volodinovi nervozni prsti hitro su i besciljno listali po časopisu. A čitavo je vrijeme osjećao kako u njemu grč straha čas raste, ujeda ga, a čas jenjava i nestaje. Kako je dobro još iz djetinjstva Inokentij pamtio ime doktora Dobroumova! U to doba on još nije bio tako istaknuta ličnost. Nisu ga slali u inozemstvo s delegacijama. Nije čak ni bio poznat kao naučenjak, već naprosto kao običan liječnik koji odlazi u kućne posjete. Inokentijeva majka često se loše osjećala i uvijek je nastojala da dobije Dobroumova. Vjerovala je u njega. Onog časa kad bi on stigao i skinuo u hodniku svoju šubaru od tuljanova krzna, čitav bi se stan ispunio nekom atmosferom dobronamjernosti, mira, sigurnosti. Nikad ne bi ostajao manje od pola sata uz bolesnički krevet. Raspitivao se o svakoj tegobi; a onda bi, kao da mu to čini veliko zadovoljstvo, pregledao pacijenta i objasnio terapiju koju je propisao. Kad bi izlazio nikad ne bi prošao kraj dječaka a da ga nešto ne upita i zaustavio bi se da čuje odgovor, kao da ozbiljno očekuje da će čuti nešto inteligentno. Doktorova je kosa već onda počela sijedjeti. Kako li sad izgleda? Inokentij baci časopis na pod i, nervozan i zamišljen stane koracati goredolje po sobi. Da telefonira ili ne? ; i Da se sve to ticalo nekog drugog profesora medicine kojega nije lično poznavao, Inokentiju ne bi ni na um palo da ga upozorava. Ali Dobroumova? Ima li uopće načina da se utvrdi identitet osobe koja govori iz javne govornice - ako čovjek ne gubi vrijeme, te brzo objesi slušalicu i nestane? Mogu li prepoznati glas preko telefona? Zacijelo za to nema nikakve metode. Prišao je svom stolu. U sumraku je još uvijek mogao razaznati prvu stranicu uputa koje su se odnosile na njegov novi zadatak. Trebalo je da otputuje prije Nove godine, u srijedu ili četvrtak. Bilo je logičnije čekati. Bilo je razumnije čekati. 0 Bože! Drhtaj mu potrese ramena, tako nenavikla na ovakve terete. Bilo bi bolje da nikad ništa nije čuo. Da ništa o tome nije znao, da ništa nije čuo ... Pokupio je upute i sve ostalo sa stola i spremio ih u sef. Kako je, zaista, bilo tko mogao osuditi ono što je Dobroumov obećao? U tome se očitovala širokogrudnost talentiranog čovjeka. Talent je uvijek svjestan vlastitog bogatstva i ne protivi se dijeljenju. Ali nelagodnost Inokentijeva sve je više rasla. Naslonio se na sef; spustio je glavu i mirovao zatvorenih očiju. 1 onda odjednom, kao da propušta posljednju priliku, ne telefonirajući u garažu po svoja kola, ne zatvarajući tintarnicu, Inokentij izjuri iz ureda i zatvori vrata, preda ključ dežurnom službeniku na kraju hodnika, obuče svoj civilni kaput i gotovo strci niz stepenice, prolazeći kraj stalnog osoblja zgrade u uniformama 8 L izvezenim zlatom sa zlatnim širitima. I istrči u hladan sumrak, nalazeći olakšanje u akciji. Njegove cipele francuskog kroja duboko su zagazile u prljavi mokri snijeg. Prolazeći kraj spomenika Vorovskoga u napola zatvorenom dvorištu Ministarstva, Inokentij podigne pogled i zadrhti. Osjetio je kako nova zgrada Bolšoje Lubjanke koja gleda na Furkasovsku ima neko novo značenje i stresao se. Ta deveterokatna sivocrna gomila bila je ratni brod, i osamnaest pilastra stršalo je s njegova desna boka poput osamnaest oklopnih tornjeva. Usamljenog i krhkog Inokentija nešto je privlačilo preko tog malog trga pod provu teškog, brzog broda. Okrenuo se kao da se želi spasiti - i krenuo nadesno, niz Kuznetski most. Tu je, uz sam rub pločnika, jedan taksi upravo kretao. Inokentij uđe u kola i naredi šoferu da nastavi Kuznet-skim mostom i da skrene ulijevo ispod netom upaljenih uličnih svjetala na Petrovki. Još uvijek je oklijevao - pitajući se gdje bi mogao telefonirati, a da mu

netko izvana ne počne kovanim novcem lupati po staklu govornice. Ali tragati za mirnom, usamljenom govornicom - to bi bilo još upadljivije. Ne bi li bilo bolje pronaći neku usred najvećeg prometa, samo da je prislonjena uza zid? Zaključio je također da je glupo lutati naokolo sa taksi-šoferom kao svjedokom. Počeo je prevrtati džepove da pronađe petnaest kopjejki. Ali sve to više nije bilo važno. U posljednjih nekoliko minuta Inokentij je osjetio kako ga obuzima mir; jasno je shvatio da nema drugog izbora. To bi moglo biti opasno, ali ako to ne učini... Ako je čovjek neprestano oprezan, može li uopće ostati čovjekom? Kod semafora na Ohotnom Rjadu njegovi su prsti napipali dva komada od petnaest kopjejki - dobar znak! Prošli su kraj zgrade sveučilišta, i Inokentij dade znak šoferu da skrene desno. Dojurili su na Arbat; Inokentij pruži šoferu dvije novčanice ne zahtijevajući ostatak i krene preko trga, nastojeći da mu korak ostane odmjeren i polagan. Arbat je već bio osvijetljen. Redovi gledalaca ispred kina čekali su da vide Ljubav jedne balerine. Crveno slovo "M" na stanici podzemne željeznice bilo je gotovo skriveno sivom maglom. Neka žena nalik na Ciganku prodavala je strukove žute mimoze. Pokušaj to izvesti što je brže moguće! Izgovori što je brže moguće - i spusti slušalicu. Tada će opasnost biti minimalna. Inokentij je išao ravno naprijed. Neka djevojka u prolazu pogledala ga je. I još jedna. Jedna od drvenih javnih govornica pred stanicom podzemne željeznice bila je prazna, ali Inokentij je zaobiđe i uđe u stanicu. Tu su bile još četiri, uvučene u zid - sve zauzete. Ali na lijevoj strani neki čovjek, pomalo nakresan, već je spuštao slušalicu, čim je on otišao Inokentij brzo uđe, pažljivo zatvorivši za sobom debela staklena vrata i držeći ih zatvorena jednom rukom, dok je drugom, drhtavom, ne skidajući rukavicu, ubacio novac i okrenuo broj. Poslije nekoliko dugih signala netko je podigao slušalicu s druge strane. "Da?" reče ženski glas, previše revno a možda i razdraženo. "Je li to stan profesora Dobroumova?" upita on, pokušavajući da izmijeni glas. "Da." "Molim vas, zamolite ga da dođe na telefon." "A tko ga treba?" Ženin glas bio je spor i lijen. Vjerojatno je leškarila na kauču i nikamo joj se nije žurilo. "Pa, vidite... vi me ne poznajete ... Slušajte, to zapravo nije važno. Ali meni je vrlo hitno. Molim vas zamolite profesora da dođe na telefon!" Previše nepotrebnih riječi - a sve zbog njegove proklete uljudnosti! "Ali profesor zaista ne može razgovarati sa svakim nepoznatim koji nazove", rekla je žena uvrijeđeno. Zvučalo je kao da će istog časa spustiti slušalicu. Ispred debelog stakla ljudi su žurili kraj reda govornica trčeći, dostižući jedan drugoga. Netko je već čekao pred Inokentije-vom kabinom. "Tko ste vi? Zašto ne možete reći svoje ime?" "Ja sam prijatelj. Imam veoma važne vijesti za profesora!" "Pa onda? Zašto se bojite da mi kažete svoje ime?" Bilo je vrijeme da spusti slušalicu. Ljudi ne bi smjeli imati glupe žene. "A tko ste vi? Jeste li njegova supruga?" "Zašto ja vama moram prva odgovoriti?" pobuni se žena. "Kažite vi meni." Trebalo bi da smjesta prekine razgovor! Da nije bio posrijedi profesor... Inokentij je sad već bio bijesan i više se nije trudio da izmijeni glas ili da govori tiho. Počeo je uzbuđeno zaklinjati telefon: "Poslušajte me! Poslušajte! Moram ga upozoriti na opasnost!" "Na opasnost?" Žena je spustila glas, zatim ušutjela. Ali nije pozvala svog muža - ni govora. "To je još jedan razlog da ga ne pozovem. Možda je sve to laž. Kako možete dokazati da govorite istinu?" Tlo je gorjelo pod Inokentijevim nogama, a crna slušalica na teškom čeličnom lancu topila mu se u ruci. "Poslušajte me, poslušajte!" povikao je sav očajan. "Kad je profesor nedavno

bio na putovanju u Parizu obećao je svojim francuskim kolegama da će im nešto dati! Nekakav lijek. I to bi trebalo da im dade za nekoliko dana. Strancima! Shvaćate li? To ne smije učiniti! Ne smije ništa dati strancima! To bi se moglo koristiti kao provoka ..." "Ali...", nešto je muklo škljocnulo, i onda je zavladala potpuna tišina, bez uobičajenog zujanja ili zvonjave na liniji. Netko je prekinuo vezu. 10 DANTEOVA IDEJA "Novi!" "Doveli su nove!" Zatvorenici iz logora navirali su u glavni hodnik. Skupina zekova iz Mavrina, od kojih su neki išli na večeru, a drugi već večerali u prvoj smjeni tiskala se oko njih. "Odakle, drugovi?" "A što to vi imate na prsima i na kapama - nekakve zakrpe?" "To su nam bili brojevi", reče jedan od pridošlica. "I na leđima i na koljenima. Kad su nas otpremali iz logora, strgnuli su nam ih s odjeće." "Kako to, brojevi?" "Gospodo", rekao je Valentin Prjančikov, "mogu li upitati u koje mi to doba živimo?" Okrenuo se svom prijatelju Levu Rubinu. "Brojevi na ljudskim bićima? Leve Grigoriču, dopustite da vas upitam zovete li vi to naprednim?" "Valentulja, ne glumi", reče Rubin. "Idi na večeru." "Ali kako mogu jesti ako se negdje kreću ljudska bića s brojevima na kapama? Pa to je Apokalipsa!" "Prijatelji!" reče drugi zek iz Mavrina. "Dijele devet kutija Belomora za drugu polovicu prosinca. Imate sreću." "Misliš Belomor-Jave ili Belomor-Dukate?" "Pola jednih, pola drugih." "Svinje - guše nas Dukatima. Pritužit ću se ministru, na časnu riječ." "A kakve to uniforme imate?" upita pridošlica koji je prvi progovorio. "Zašto ste svi obučeni kao padobranci?" "Tu uniformu sad moramo nositi. Odvratne hulje, počeli su škrtariti. Nekad su nam dijelili vunena odijela i kapute." Iz blagovaonice je došlo još mavrinskih zekova. "Gledaj, novi!" "Doveli su nove." "Hajde, što se pravite važni! Prestanite se vladati kao da nikad prije niste vidjeli žive zatvorenike. Zakrčili ste čitav hodnik!" 11 "Ma gledaj! Koga ja to vidim! Dof Dneprovski! Pa gdje si bio dosad, Dof? Tražio sam te po čitavom Beču četrdeset pete, s kraja na kraj grada!" "U samim dronjcima i neobrijani! Iz kojeg ste logora, prijatelji?" "Iz raznih. Iz Rehlaga ..." "... Dubrovlaga ..." "Pa kako to da sam zatvoren već više od osam godina a nikad nisam za njih čuo?" "To su novi logori, Specijalni logori. Osnovani su tek prošle godine, četrdeset osme. Staljin je dao direktivu da se pojača pozadina ..." "čija pozadina?" "Tačno na ulazu u bečki Prater su me pokupili i - u policijska kola." "Pričekaj časak, Mitenka, da čujemo nove." "Ne, idemo van na šetnju, van na šetnju! Van na svježi zrak! Takav je dnevni red - čak i ako je potres! Lev će već ispitati nove, ne brini." "Druga smjena! Na večeru!" "Ozevlag, Luglag, Steplag, Pešanlag ..." "čovjek bi pomislio da u MVD-u postoji neki veliki, nepriznati Puškin. Ne gubi on vrijeme na duge pjesme, pa čak ni na stihove; on samo daje pjesnička imena koncentracionim logorima." "Ha, ha, ha! To je smiješno, gospodo, vrlo smiješno", reče Prjančikov. "U kakvo mi to doba živimo?" "Šuti, Valentulja!" "Oprostite", upita jedan od novonadošlih Rubina, "kako se vi zovete?" "Lev Grigorič." "I vi ste također inženjer?" "Ne, ja nisam inženjer, ja sam

filolog." "Filolog? Zar ovdje drže čak i filologe?" "Bolje bi bilo da upitate koga ne drže ovdje u šaraški", reče Rubin. "Imamo matematičare, fizičare, kemičare, radio-inženjere, telefonske stručnjake, umjetnike, prevodioce, knjigoveže, arhitekte, tehničke crtače, pa čak i jednog geologa koji je greškom dospio ovamo." "I što radi?" "Nije mu loše - našao je sebi mjestance u fotografskom laboratoriju." "Lev! Ti tvrdiš da si materijalist, a neprestano daviš ljude duhovnim pitanjima", reče Valentin Prjančikov. "Poslušajte, prijatelji! Kad vas odvedu u blagovaonicu, naći ćete trideset tanjura koje smo vam postavili na posljednji stol kraj prozora. Napunite želuce - samo nemojte puknuti!" "Najljepša hvala, ali zašto da sebe prikraćujete?" "Nije to ništa. Tko dandanas jede usoljene haringe i prosenu kašu? To je prostački!" "Što? Prosena kaša prostačka? Nisam vidio prosene kaše već pet godina!" "To vjerojatno nije proso; to je vjerojatno magara!" 12 "Magarci - jesi li lud? Samo neka nam pokušaju dati magaru! Bacili bi im je u nos!" "A kakva je hrana u tranzitnim logorima u posljednje vrijeme?" "U tranzitnom logoru čeljabinsk ..." "Celjabinsk novi ili čeljabinsk stari?" "Vaše pitanje odaje poznavaoca. U novom ..." "Kako je sad tamo? Još uvijek ne daju da se koriste zahodi, i tjeraju da upotrebljavate kible i nosite ih dolje s trećega kata?" "Još uvijek." "Rekli ste "šaraška". što znači "šaraška"?" "A koliko vam tamo daju kruha?" "Tko još nije bio na večeri? Druga smjena!" "Bijelog kruha - četrdeset deka, a crni kruh je na stolu." "Oprostite, kako to mislite - na stolu?" "Baš tako: na stolu. Narezan. Ako hoćeš, uzmeš; ako nećeš, ne uzmeš." "Da, ali za taj maslac i tu kutiju Belomora moramo robijati dvanaest i četrnaest sati dnevno." "Nije to nikakvo robijanje! Ne mrcvariš se ako sjediš za stolom. Robija onaj koji zamahuje pijukom." "K vragu! Sjedimo u ovoj šaraški kao u močvari - odsječeni od života. čujete li, gospodo? Kažu da su pritegnuli lopove i dže-pare, i da se ne muvaju više čak ni na Krasnoj Presnji." "Porcija maslaca za profesore iznosi četrdeset deka, a za inženjere dvadeset deka. Svatko daje prema svojim sposobnostima, svakome se daje prema mogućnostima." "Znači, radili ste u Dnjeprostroju?" "Da, radio sam s Winterom. A služim kaznu zbog Dnjepro-gesa." "Kako to mislite?" "Pa znate, to vam je bilo ovako - ja sam ga prodao Nijemcima." "Dnjeproges? Ali on je odletio u zrak, razoren!" "što onda? Ja sam im ga prodao razorenog." "Boga mi, ovo je kao svježi povjetarac! Tranzitni logori! Sto-lipinska kola! Logori! Aktivnost! Oh, da mi se otkotrljati do Sovjetske Gavan!" "I natrag Valentulja, i natrag!" "Da, imaš pravo! Dakako, natrag još brže!" "Znate, Leve Grigoriču", govorio je jedan od pridošlica Rubinu, "u glavi mi se vrti od ove iznenadne promjene. Proživio sam pedeset i dvije godine, prebolio sam smrtonosne bolesti, bio oženjen lijepim ženama, dobio sinove, primao akademske nagrade - ali nikad još nisam bio ovako beskrajno sretan kao danas! Kamo sam ovo dospio? Sutra me neće tjerati van u ledenu vodu! četrdeset deka maslaca! Crni kruh - na stolu! Knjige nisu zabranjene! Smiješ se brijati! čuvari ne tuku zekove. Kakav je ovo veliki dan? Kakav blistavi vrhunac? Možda sam umro? Možda je ovo san? Možda sam na nebu." "Ne, dragi gospodine", reče Rubin, "vi ste u paklu, baš kao što ste i prije bili. Ali popeli ste se do najboljeg i najvišeg kruga

13 - do prvog kruga. Pitate što je šaraška? Recimo da je pojam šaraške izmislio Dante. Sjećate se da je Dante razbijao glavu da smisli kamo bi smjestio učene ljude antike. Bila je kršćanska dužnost baciti te pogane u pakao. Ali renesansna se savjest nije mogla pomiriti s idejom da strpa prosvijetljene ljude zajedno s raznim grešnicima i osudi ih na fizičke muke. I tako je Dante za njih izmislio posebno mjesto u paklu. Ako mi dopustite... To je u četvrtom pjevanju, i ide po prilici ovako: S njima se zamku otmjenom prikučih ... Pogledajte oko sebe ove stare svodove! ... što sedmere visoke ima mire a potok lijep oko njega stražeć huči. Došli ste ovamo u Marici, pa niste vidjeli ulazna vrata ... Gle, četiri će k nama silne sjene ni radosna ni rastužena lika. ... "Tko su ti", rekoh, "što su mogli spasti toliku čast, da skup napose čine?"" "Ah, Leve Grigoriču, vi ste previše pjesnik", reče Valentin Prjančikov. "Ja ću drugu mnogo jasnije protumačiti što je šaraška. Morate se samo sjetiti onog članka u novinama u kojem je stajalo: "Dokazano je da visok prinos ovčje vune ovisi o njezi i ishrani životinje"." 14 PROTESTANTSKI BOŽIć Njihovo božično drvce bilo je grančica bora zataknuta u pukotinu drvene stoličice. Niz malih obojenih žaruljica niskog napona na mlječnim, plastikom omotanim žicama ovijao se dva puta oko nje i spuštao do baterije na podu. Stoličica je stajala u kutu sobe, između ležajeva na kat, i jedan od gornjih madraca štitio je čitav kut i sićušno božično drvce od blještavog svjetla sa stropa. Šest muškaraca u grubim, tamnomodrim kombinezonima padobranaca okupilo se kraj božičnog drvca i slušalo, pognutih glava, kako jedan od njih, tamnoputi, mršavi Max Richtman naglas moli protestantsku božičnu molitvu. Nikoga više nije bilo u velikoj prostoriji, koja je bila pretrpana ležajevima na kat, zavarenih okvira. Poslije večere i jedno-satne šetnje svi su otišli na noćni rad. Max je završio molitvu i svih šestero je posjedalo. Petero od njih bilo je ispunjeno gorko-slatkim uspomenama na svoju domovinu - na svoju ljubljenu, uređenu Njemačku, pod čijim je krovovima od škriljevca ovaj najvažniji praznik u godini bio tako svijetao i ugodan, šesti među njima bio je velik, krupan čovjek guste, crne brade biblijskog proroka - bio je Židov i komunist. Sudbina Leva Rubina bila je isprepletena s Njemačkom i u miru i u ratu. U miru bio je filolog koji je specijalizirao germanske jezike, razgovarao na besprijekornom Hochdeutsch a mogao se, kad bi to prilika zahtijevala, prebaciti na dijalekte Srednje-visokog ili Staro-visokog njemačkog. Mogao se prisjetiti svakog njemačkog pisca koji je ikad objavljen kao da se s njim lično upoznao. Mogao je govoriti o manjim gradićima na Rajni kao da je često šetao njihovim opranim, sjenovitim ulicama. Ali bio je samo u Pruskoj - a i onda samo na frontu. Bio je sovjetski major u "Odjelu za dezintegraciju neprijateljskih oružanih snaga". Iz logora za ratne zarobljenike odabirao je 15 r. Nijemce koji bi pokazali volju da mu pomognu. Izvlačio ih je iz logora i osiguravao im pristojnu opskrbu u specijalno] skoh. Neke je prebacivao preko fronta s TNT, lažnim reichsmarkama krivotvorenim propusnicama i vojničkim ispravama. Mogli su baciti u zrak mostove i odšetati kući da uživaju dok ih ne uhvate. S drugima je raspravljao o Goetheu i Schilleru - i o propagandnim lecima; i osiguravao im je kola sa zvučnicima s kojih su mogli nagovarati svoje drugove vojnike da okrenu oružje protiv Hitlera. S trećima je opet prelazio front i, zahvaljujući isključivo svojoj moći nagovaranja, zauzimao tvrđave, štedeći sovjetske bataljone. Ali on nije bio u stanju da preobrati Nijemce a da ne postane jedan od njih, da ih ne zavoli i da ih, od dana

njihovog poraza, ne sažaljeva. Zbog toga je Rubin bio uhapšen. Neprijatelji su ga u njegovoj vlastitoj ustanovi optužili da agitira poslije ofenzive u siječnju 1945. protiv parole "krv za krv i smrt za smrt". Optužba je bila tačna i on je nije opozvao, a ipak, situacija je bila neizmjerno kompliciranija nego što se to moglo zaključiti po novinama ili njegovoj konačnoj osudi. Dva noćna stolića bila su primaknuta stoličici na kojoj je stajalo osvijetljeno božično drvce, da bi se dobio stol za jelo. Počeli su se častiti konzerviranim delikatesama iz "Gastronoma" (zekovima iz šaraške bilo je dopušteno da naručuju hranu iz finih moskovskih delikatesnih trgovina, za novac s vlastitog bankovnog računa) i hladnom kavom i domaćim kolačem. Započela je formalna diskusija. Max ju je čvrsto upravljao prema miroljubivim temama: stari narodni običaji, dirljive priče o božičnoj noći. Alfred koji je nosio naočale - bečki student fizike koji nije uspio završiti studije - pripovijedao je vrlo zabavno svojim austrijskim naglaskom. Gustav, mladić iz Hitlerjugenda, koji je zarobljen tjedan dana pošto je rat završio, sjedio je okruglih obraza, prozračnih ružičastih ušiju i zurio široko rastvorenih očiju u božična svjetla, jedva se usuđujući da sudjeluje u razgovoru starijih. A ipak je, usprkos svemu, razgovor skrenuo na rat. Netko se prisjetio Božića 1944. prije pet godina, kad se svaki Nijemac ponosio ofenzivom u Ardennima i kad su, kao u stara, vremena, pobijeđeni gonili pobjednike. Prisjećali su se kako je toga Badnjaka Njemačka slušala Goebbelsa. Rubin je to potvrdio, cupkajući dlačice svoje crne brade. Sjećao se toga govora. Bio je vrlo efektan. Goebbels je govorio s dubokim bolom, kao da je lično na sebe preuzeo terete koji su tištali Njemačku. Kao da je na neki način predosjećao svoj kraj. SS-Obersturmbannfuhrer Reinhold Zimmel, kojega se dugačko tijelo jedva moglo smjestiti između stola i ležaja, nije imao pravog razumijevanja za Rubinovu profinjenu uljudnost. Bila je nepodnošljiva pomisao da se taj Židov usuđuje iznositi svoje mišljenje o Goebbelsu. Nikad se ne bi udostojio sjesti s njim za isti stol da je samo imao dovoljno snage odreći se Božića provedenog u društvu svojih zemljaka. Ali ostali Nijemci uporno su zahtijevali da i Rubin bude prisutan. Jer za sićušnu njemačku koloniju, 16 koju je sudbina doplavila u zlatni kavez šaraške u srcu ove divlje, hladne zemlje, jedina shvatljiva osoba pri ruci bio je taj major iz neprijateljske vojske koji je proveo čitav rat sijući neslogu i razdor među njima. Samo on mogao im je protumačiti običaje i navike ovdašnjih ljudi, posavjetovati ih kako da se vladaju, i prevesti najnovije međunarodne vijesti s ruskog. Trudeći se da što je moguće više naljuti Rubina, Zimmel izjavi da je po čitavom Reichu bilo na stotine vatrenih govornika. Bilo bi zanimljivo znati, doda on, zašto su boljševici uvijek čitali baš samo one govore koji su bili pripremljeni i odobreni unaprijed. Ta je optužba to više boljela zato što je bila istinita. A čovjek doista nije mogao objasniti historijske razloge ovom neprijatelju i ubojici. Rubin je prema Zimmelu osjećao nepokolebljivu odvratnost. Sjećao ga se kad je stigao u šarašku poslije mnogih godina provedenih u Butirskom zatvoru, odjeven u kaput od pucketave kože na kojem su se još uvijek vidjeli tragovi znakova civilne SS - a civilna SS bila je najgora grana organizacije. Cak ni zatvor nije uspio ublažiti bezobzirne okrutnosti na Zimmelovom licu. Na njega je bio utisnut žig krvnika. Rubinu je bilo neugodno prisustvovati večeri zbog Zimmela, ali svi su ostali uporno zahtijevali da dođe, pa se sažalio, tako su bili usamljeni i izgubljeni u ovoj zemlji, i osjećao je da im ne može pokvariti praznik odbijanjem. Potiskujući bijes, Rubin je stao na njemačkom citirati Puški-nov savjet stanovitim ljudima da ne sude o stvarima višim nego što su im sare na čizmama. Max je uznemiren požurio da razriješi konflikt koji je lebdio u zraku. Max je pod Levovim vodstvom već čitao Puškina na ruskom, slog po slog. Zašto je, upita on, Reinhold uzeo torte bez tučenog vrhnja? I gdje je Lev bio toga Badnjaka?

Reinhold je uzeo tučenog vrhnja. A Lev se prisjetio da je bio u svom bunkeru kod mostobrana Narev kraj Rozana. I kao što se pet Nijemaca sjećalo svoje rastrgane i pogažene Njemačke, kiteći je najživljim bojama, tako se i Rubin iznenada prisjetio Narevskog mostobrana i mokrih šuma oko Ilmenskog jezera. Male obojene svjetiljke odražavale su se u očima šestorice muškaraca. Rubina su pitali kakve su današnje vijesti. Ali on se stidio da ispriča što se događalo u prosincu. Napokon, nije se mogao vladati kao nekomunist i napustiti nadu da će preodgoj iti ove ljude. A isto tako nije im mogao ni protumačiti da u našem kompleksnom vremenu socijalistička istina katkada napreduje zaobilaznim, iskrivljenim putem. Stoga je morao za njih izabrati - za volju historije, jednako kao što je podsvjesno pravio takav izbor i sam za sebe samo one tekuće događaje koji su pokazivali glavni put, zanemarujući one koji su ga gubili iz vida. Ali baš tog prosinca, osim sovjetsko-kineskih razgovora koji su se i dalje vukli, i sedamdesetog rođendana Vođe naroda, ništa se pozitivno nije dogodilo. A pričati Nijemcima o procesu protiv Trajče Kostova, gdje je čitava sudska farsa bila tako providno 2 U prvom krugu 1 17 namještena, i gdje je novinarima uručeno poslije stanovitog odugovlačenja lažno priznanje, koje je Kostov navodno napisao u ćeliji smrti - bilo bi sramotno, i jedva bi moglo poslužiti u svrhu preodgajanja. I tako se toga dana Rubin zadržao uglavnom na historijskom trijumfu kineskih komunista. Max je slušao Rubina i kimao glavom u znak odobravanja. Njegove smeđe oči maslinasta oblika bile su nevine. Bio je silno odan Rubinu, ali od berlinske blokade počeo je sumnjati u informacije koje su dobivali od Rubina. Rubin nije znao da Max stavlja na kocku svoj život i da u laboratoriju za mikro-valove, u kojem radi, sastavlja, sluša i opet rastavlja sićušni radio-prijemnik koji uopće ne izgleda kao radio-prijemnik. Na njemu je mogao slušati Koln i BBC na njemačkom i znao je ne samo za Trajču Kostova i kako je u otvorenoj sudnici zanijekao ona lažna priznanja koja su od njega silom izvukli tokom saslušavanja, već također i za planove o Sjevemo-atlantskom paktu i ekonomske vijesti iz Zapadne Njemačke. Sve je to, naravno, prenosio drugim Nijemcima. I svi su oni s odobravanjem kimali Rubinu. Uostalom, već je bilo davno prošlo vrijeme kad je Rubin morao otići. Napokon, on nije bio oslobođen noćnog rada. Rubin je pohvalio tortu i bečki je student, polaskan, primio kompliment. Rubin se ispričao rekavši da mora otići. Nijemci su insistirali da ostane koliko je to uljudnost zahtijevala, a zatim su ga pustili da ode. Onda su se pripremili da pjevaju božične pjesme prigušenim glasovima. Rubin je izišao u hodnik noseći mongolsko-finski rječnik i jedan svezak Hemingwaya na engleskom. Hodnik je bio širok s grubim, privremenim drvenim podom. Nije imao prozora i bio je dan i noć osvijetljen elektrikom. Bio je to isti onaj hodnik u kojem je Rubin zajedno s ostalim radoznalim zatvorenicima sat ranije, za vrijeme živahnog prekida prije večere, ispitivao nove zekove iz logora. Vrata unutrašnjeg stepeništa vodila su u taj hodnik, kao i vrata niza ćelija-soba. Bile su to sobe, jer nisu imale brave, a bile su i ćelije, jer su imale okanca na vratima, male staklene prozorčiće. Stražari ovdje nikad nisu upotrebljavali ta okanca, ali ona su ipak postavljena, kao što se uvijek postavljaju u pravim zatvorima, u skladu sa zatvorskim pravilima, jer se u službenim dokumentima šaraška nazivala "specijalnim zatvorom". Kroz jedno od tih okanaca mogla se vidjeti još jedna proslava Badnjaka: to je bila grupa Latvijaca koja je također molila da ih se oslobodi posla na blagdan. Svi ostali zekovi bili su na poslu, i Rubin se pobojao da bi ga mogli uhvatiti i odvesti majoru šikinu da objasni svoju odsutnost. Velika dvostruka vrata nalazila su se na oba kraja hodnika. Jedna su vrata

bila obložena drvom i vodila su kroz luk u nekadašnje spremište iznad oltara kapelice u ladanjskoj kući. I to je sad bila ćelija-soba. Druga su vrata bila zaključana i pokrivena 18 1 od vrha do dna željeznim limom - a zarobljenici su ih nazivali "Sveta vrata". Rubin je prišao tim željeznim vratima i pokucao na okance. S druge se strane budno, nepokretno lice stražara priljubilo uz staklo. Ključ se tiho okrenuo u bravi. Taj je stražar slučajno bio popustljiv. Rubin je izišao na vrh glavnog stepeništa stare zgrade, odakle su se dva niza stepenica razdvajala i opet sastajala. Prešao je mramorno odmorište pokraj dvije antikne izrezbarene svjetiljke koje više nisu svijetlile. Na tom katu ušao je u laboratorijski hodnik i gurnuo vrata na kojima je pisalo: AKUSTIKA. 19 4 BUGI-VUGI Akustički laboratorij bio je široka prostorija visoka stropa s nekoliko prozora. Bio je neuredan i pretrpan elektronskim instrumentima na drvenim policama, blistavim aluminijskim montažnim stolovima, radnim plohama, novim furniranim ormarićima iz neke moskovske tvornice, udobnim pisaćim stolovima koji su bili ratni plijen. Velike žarulje na stropu u mlječnim kuglama širile su ugodno, difuzno, bijelo svjetlo. U najudaljenijem kutu sobe nalazila se akustička kabina, nepropusna za zvuk. činilo se da je samo djelomično dovršena. Izvana je obična juta bila prikucana na slamu. Pola metra debela vrata trenutno su bila otvorena, a vuneni zastor koji je visio preko njih bio je odgurnut da bi se kabina provjetrila. Kraj kabine, redovi mjedenih utikača blistali su na crnoj bakelitnoj ploči glavne centrale. Za stolom kraj kabine, okrenuta leđima, uskih ramena jedva pokrivenih šalom, sjedila je sićušna, krhka djevojka ozbiljna lica. Svi drugi ljudi u sobi, njih desetak, bili su muškarci, i svi su bili odjeveni u jednake tamnomodre kombinezone. Osvijetljeni svjetlom sa stropa i dodatnom rasvjetom pokretnih stolnih lampi, oni su nešto petljali, hodali, lupali čekićem, lemili i sjedili za radnim plohama i pisaćim stolovima. S različitih mjesta u sobi tri različita radio-prijemnika, bez kutije i sastavljena na prvom aluminijskom ležaj u koji se našao pri ruci, prenosili su kontrastne ritmove džeza, jednog klavirskog koncerta i narodnih pjesama s Istoka. Rubin je polako hodao laboratorijem do svog stola, još uvijek držeći svoj mongolsko-finski rječnik i svog Hemingwaya. Na crnoj kovrčavoj bradi zadržalo mu se nekoliko bijelih mrvica od kolača. Premda su kombinezoni koji su se dijelili zatvorenicima bili potpuno jednako napravljeni, svatko ih je nosio na svoj način. Na Rubinovom je jedno dugme bilo strgnuto, pojas je bio labav ¦i. m i nabori tkanine visili su preko trbuha. S druge strane, mladić lepršave kestenjaste kose koji se trenutno ispriječio Rubinu na putu, nosio je potpuno jednak tamnomodri kombinezon kao kicoš. Platneni pojas bio mu je čvrsto stegnut, a ispod kombinezona imao je plavu svilenu košulju koja je, premda izblijedjela od čestog pranja, bila zatvorena kravatom žive boje. Taj je mladić potpuno zakrčio prolaz kojim je Rubin pokušavao proći. Desnom rukom vitlao je vruće željezo za zavarivanje, a lijevu je nogu podigao na stolac. Naslonivši se na koljeno usredotočio je svu svoju pažnju na radio-dijagram u jednom primjerku časopisa Radio-inZenjer i istovremeno pjevao: "Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba! Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba!" Rubin nije mogao proći kraj njega, i ostao je časak stajati s namještenim izrazom pokornosti. Mladić kao da ga nije primjećivao. "Valentulja", reče Rubin, "biste li mogli malo pomaknuti svoju zadnju nogu?"

Valentulja je ne podižući pogled odgovorio zvučnim, odsječenim glasom: "Leve Grigoriču! Smetate nam. Samo gubite vrijeme. Zašto ovamo dolazite noću? što vi ovdje imate tražiti?" Sad je pogledao Rubina blistavim mladim očima, prepunim iznenađenja. "Koga će nam vraga filozofi! Ha, ha, ha!", reče on ironično. "Napokon, vi uopće niste inženjer! Sramota!" Napućivši mesnate usne poput naduvenog djeteta i otvorivši oči nevjerojatno široko, Rubin reče: "Dragi moj dječače! Ima raznih vrsti inženjera. Neki su od njih postigli uspješnu karijeru u prodaji soda-vode." "Ja ne! Ja sam prvoklasni inženjer! Uzmite to u obzir, mališanu!", odgovorio je Valentin oštro, stavivši željezo za zavarivanje na žičani podložak i uspravivši se. Bio je mladenački čist. Život mu još nije zaprljao lice. Pokreti su mu bili dječački. Bilo je teško vjerovati da je diplomirao na jednom institutu prije rata, preživio njemačke zarobljeničke logore, bio u Evropi, i da je sad izdržavao već petu godinu zatvora u svojoj vlastitoj zemlji. Rubin je uzdahnuo. "Bez propisno potvrđenih preporuka iz Belgije uprava ne može ..." "O kakvim to preporukama govorite?" Obrve Prjančikova poletjele su uvis. "Ha, ha, ha! Ostavite to! Ali eto, gledajte - ja ludo volim žene!" Ozbiljna mlada žena kraj njih nije mogla suspregnuti smiješak. Drugi jedan zatvorenik, do prozora, kraj prolaza kojim je Rubin pokušao proći, odložio je posao i s odobravanjem slušao Valentina. "Samo teoretski, reklo bi se", odgovorio je Rubin polako, s izrazom dosade na licu. "I silno volim trošiti novac!" "Ali ga nemate." 21 "Pa onda kako mogu biti loš inženjer? Razmislite: da bih neprestano volio žene - i to različite - treba mi mnogo novaca! A da bih imao mnogo novaca moram ga zaraditi! A da bih ga mogao zaraditi kao inženjer, moram biti briljantan na svom području. A kako mogu biti briljantan ako me ono istinski ne privlači? Ha, ha! Sad ste problijedili!" Iskreno uvjerenje blistalo je na Valentinovom licu, izazovno podignutom prema Rubinu. "A-ha!" povikao je zek do prozora, kojega je pisaći stol stajao nasuprot stolu mlade žene. "Lev, dođi i poslušaj kako sam odlično uhvatio Valentuljin glas! Zvuči kao zvono! To ću i napisati u svom izvještaju. Kao zvono. Takav glas možeš prepoznati na svakom telefonu. Bez obzira kakve su smetnje." I on rastvori veliki papir podijeljen u četvorine, na kojem su se nalazili stupci s imenima, a uz njih klasifikacije glasa u obliku stabla. "Kakva je sad to glupost?" reče Valentin, odbacujući tu primjedbu. Opet je uzeo svoje željezo za lemljenje, i začas se osjetio dim kalofonija. Prolaz se otvorio i Rubin se na putu prema svojoj stolici zaustavio da pogleda papir s klasifikacijama glasa. On i njegov prijatelj Gleb Neržin zajedno su ga šutke promatrali. "Uistinu smo napredovali, Glebe", reče on. "Ako se koristi zajedno sa snimkama glasa, bit će to dobro oruđe. Uskoro ćemo uspjeti shvatiti o čemu ovisi glas na telefonu." On se trgne, "što je to na radiju?" Džez je prevladavao u sobi, ali lelujavi, lepršavi klavirski komad navirao je iz prijemnika kućne proizvodnje koji je stajao na prozoru, jednom jedinom melodijskom linijom koja bi svako toliko zablistala, a onda opet iščezla. Neržin odgovori: "To je čudo. To je Beethovenova Sedamnaesta sonata u d-molu. Iz nekog razloga nikad se... Slušaj, slušaj!" Obojica su se nagnuli bliže prijemniku, ali džez je strahovito smetao. "Valentin", reče Gleb. "Molim te, dopusti nam da slušamo! Pokaži malo obzira!" "Već sam pokazao malo obzira", reče Valentin. "Ja sam vam sastavio taj prijemnik. Sad ću vam odlemiti žicu i nikad je više nećete naći." Mlada žena podigne svoje stroge obrve i reče: "Valentine Mar-tiniču! Zaista je nemoguće slušati tri radija odjednom. Isključite vaš kad su vas zamolili." Valentinov je radio u tom trenutku svirao polagani fokstrot, i mladoj se ženi to potajno veoma sviđalo. "Serafima Vitaljevna! To je užasno!" Uhvatio se za naslon od stolca i stao

gestikulirati kao da govori s podija. "Kako može normalna, zdrava osoba ne uživati u energičnom, snažnom džezu? Svi ste vi pokvareni svim mogućim starim smećem! Zar zaista nikad niste plesali "Plavi tango"? Zar nikad niste gledali skečeve Arkadija Rajkina? Vi naprosto ne poznajete ono najbolje što je 22 čovjek stvorio! Što je još gore - nikad niste bili u Evropi. Pa gdje ste uopće mogli naučiti kako se živi? Dajem vam vrlo, vrlo ozbiljan savjet: morate se u nekoga zaljubiti." Održao je taj govor stojeći iza stolice, ne primjećujući gorku crtu oko usana mlade žene. "U bilo koga - ga depend de vous! Svjetla koja trepere u noći. šuštanje elegantnih haljina." "Opet ga je uhvatilo!" reče Rubin zabrinuto. "Znači, moramo silom." I iza Valentinovih leđa on sam isključi džez. Valentin se okrene kao oparen. "Leve Grigoriču, tko vam je dao pravo da to učinite?" Namrštio se i pokušao dati svom licu prijeteći izraz. Slobodni zvukovi Sedamnaeste sonate počeli su sada izvirati u svoj svojoj čistoći, natječući se samo sa sirovom pjesmom iz trećeg radija iza ugla. Rubinovo se lice opustilo, pokazujući blage crne oči i bradu posutu mrvicama kolača. "Inženjeru Prjančikov! Još uvijek ste zabrinuti zbog Atlantskog pakta? Jeste li napisali oporuku? Kome ćete uskratiti svoje kućne papuče?" Lice Prjančikova iznenada se uozbiljilo. Zagledao se sjajnim očima u Rubina i rekao tiho: "čujte, neka sve ide k vragu! Natjerat ćete me da pobjesnim. čovjek bi morao imati malo slobode i u zatvoru." Jedan od radnika ga je pozvao i otišao je potišten. Rubin se šutke smjestio u svoj naslonjač leđima okrenut Gle-bu i pripremio se da sluša glazbu. Ali umirujuća melodija iznenada se prekinula, kao govor koji se prekida usred riječi. I to je bio neceremoniozan svršetak Sedamnaeste sonate. Rubin je sebi dopustio čitav niz kletvi koje je samo Gleb mogao čuti. "Izgovori slovo po slovo. Ne čujem te", reče Gleb još uvijek okrenut leđima. "Takve sam ja sreće, kažem ti", reče Rubin promuklo, također se ne okrećući. "Evo, propustio sam sonatu, a nikad je još nisam čuo." "Zato što si neorganiziran. Koliko sam ti to već puta pokušao utuviti?" izjavi njegov prijatelj. Samo čas ranije dok je snimao glas Prjančikova bio je pun entuzijazma", a sad je opet bio bezvoljan i tužan. "A sonata je bila vrlo, vrlo dobra. Zašto nema ime poput drugih? "Blistava sonata", zar to ne bi odgovaralo? Sve u njoj blista, sja - dobro i loše, tužno i veselo, baš kao u životu. A nema kraja... baš kao ni život. Tako bi je trebalo i nazvati Sonata Ut in Vita. A gdje si ti bio?" "S Nijemcima. Dočekivali smo Božić", reče Rubin, cereći se ironično. Govorili su ne videći jedan drugoga, dok su im se zatiljci gotovo dodirivali. "Dobar čovjek", pomisli Gleb, zatim reče glasno: "Sviđa mi se tvoj odnos prema njima. Provodiš čitave sate učeći Maxa ruski. A ipak imaš toliko razloga da ih mrziš." 23 "Da ih mrzim? To ne, ali je moja bivša ljubav prema njima, naravno, malo potamnjela. Pa čak i apolitični Max - zar i on donekle ne dijeli odgovornost s krvnicima? Napokon, ništa nije učinio da ih spriječi." "Jednako kao što ni mi sad ništa ne činimo da spriječimo Abakumova ili ŠiškinMiškina." "Slušaj, Glebe, jednom zauvijek, ja nisam ništa više Židov nego što sam Rus. A nisam ništa više Rus nego građanin svijeta!" "Lijepo rečeno! Građani svijeta! To zvuči čisto i beskrvno." "Drugim riječima, kozmopoliti. Imali su pravo što su nas strpali u zatvor." "Naravno da su imali pravo. Premda ti uvijek pokušavaš tvrditi suprotno od Vrhovnog sovjeta." Radio na prozoru najavio je "dnevni izvještaj o takmičenju u proizvodnji" za trideset sekundi. U toku tih trideset sekundi, Gleb Neržin posegao je za dugme-tom na radiju mirnim i odmjerenim pokretom i prekinuo promuklo kriještanje spikera. Njegovo

umorno lice bilo je sivkasto. Valentin Prjančikov bio je tog trenutka potpuno obuzet nekim novim problemom. Izračunavajući koliko bi pojačanje morao upotrijebiti, pjevao je sam za sebe glasno i bezbrižno: "Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba!" 24 5 MIRNA EGZISTENCIJA Neržin je bio istih godina kao Valentin Prjančikov, ali izgledao je stariji. Crvenkasta kosa nije mu bila ni prorijeđena ni sijeda, ali na njegovom mršavom licu bilo je već mnogo dubokih bora - čitavi su se vijenci isprepleli oko očiju, oko uglova usana, dok je čelo bilo duboko izbrazdano. Koža mu je bila bezbojna zbog nedostatka svježeg zraka. Ali najviše od svega činila ga je starim ekonomičnost pokreta - ona mudra ekonomičnost kojom priroda čuva snagu zatvorenika u napornom režimu koncentracionog logora. Istina, u relativnoj slobodi šaraške, gdje je prehrana uključivala i meso, a energija nije sagorijevala u fizičkom poslu, nije bilo prave potrebe za ekonomičnost pokreta; ali Neržin je shvaćao nesigurnu prirodu svoje presude i neprestano je usavršavao tu promišljenost pokreta, da bi mu potpuno prešla u naviku. čitave barikade knjiga i fascikala bile su nagomilane na njegovom velikom stolu, pa čak je i preostali prostor za rad u sredini bio zauzet fasciklima, tekstovima ispisanim na stroju, ruskim i stranim knjigama i časopisima - koje su sve stajale otvorene. Svaka osoba bez sumnje u srcu vidjela bi u tom kaosu posljedice pravog uragana naučne misli. Ali zapravo je sve to bila samo kulisa. Neržin je tako postavljao predmete svake večeri u slučaju da naiđu šefovi. Međutim, on nije gledao u ono što se pred njim nalazilo. Povukao je u stranu svijetli svileni zastor i gledao kroz prozor u mrak. Daleko u dubini noći vidjela su se raznolika svjetla Moskve, i čitav grad skriven iza brda blistao je poput golemog stupa blijedog, difuznog svjetla koje je nebu davalo tamnosmeđu boju. Neržinova specijalna stolica, s elastičnim naslonom koji se ugodno prilagođavao svakom njegovom pokretu, njegov specijalni radni stol s roloom očigledno napravljen izvan Sovjetskog Saveza, i njegovo udobno mjesto kraj južnog prozora - sve je to nekome, koji poznaje povijest Mavrinske šaraške, moglo nagovijestiti da je Neržin jedan od njenih članova-osnivača. 25 Šaraška je dobila ime po obližnjem selu Mavrino koje je već odavno obuhvaćeno moskovskim gradskim granicama, šaraška je osnovana jedne srpanjske večeri pred nešto više od tri godine. Oko petnaest zekova dovedeno je iz koncentracionih logora i smješteno u jednu staru gospodsku kuću u moskovskom predgrađu, koju su za tu priliku okružili bodljikavom žicom. U šaraški ti su se rani dani kasnije spominjali kao "Krilovljev period" i pamtili su se kao pastoralna era. U to je doba čovjek slobodno mogao šetati uveče po području koje je kasnije postalo zabranjena "zona", ležati na rosnoj travi, koja suprotno svim zatvorskim pravilima nije bila pokošena (travu se moralo kositi do korijena tako da se zekovi ne bi tiho prišuljali do bodljikave žice) i promatrati ili vječne zvijezde ili znojenje prolazećeg žvakuna, narednika MVD-a na noćnoj straži dok je krao trupce s gradilišta i kotrljao ih ispod bodljikave žice da ih kasnije odnese kući za loženje. Nitko u šaraški u to doba nije znao kakvim će se znanstvenim istraživanjem baviti. Zaposlili su ih otvaranjem golemog broja sanduka koje su dopremila dva teretna vlaka... prikupljanjem udobnih stolica i stolova ... sortiranjem zastarjele i oštećene opreme - za telefonistiku, UKV radio-vezu i akustiku. Utvrdilo se da su najbolje aparate i najnoviju dokumentaciju znanstvenih istraživanja Nijemci ili ukrali ili uništili dok je kapetan MVD-a, koga su poslali da pripremi njemačku aparaturu za pošiljku u Rusiju, pretraživao okolinu Berlina da bi namjestio svoj moskovski stan i stanove svojih pretpostavljenih. (On se vrlo dobro razumio u pokućstvo, ali nije imao pojma ni o njemačkom jeziku ni.o radiju.) Od tada je trava pokošena. Vrata u dvorište, po kojem su zekovi šetali otvarala su se samo na zvonjavu, šaraška je prešla iz Berijine jurisdikcije u Abakumovljevu i dobila zadatak da se bavi tajnim telefonskim vezama. Zadatak

je trebalo da potraje godinu dana, ali već se protegao na dvije, postajući sve veći, zamršeniji, i obuhvaćajući sve više i više srodnih projekata. A tu, na stolovima Rubina i Neržina, došao je do stupnja na kome se moglo identificirati glas na telefonu i otkriti što čini ljudski glas jedinstvenim. Nitko kao da se do tada nije time bavio. U svakom slučaju, nisu mogli naći nikakvih naučnih rasprava o tom predmetu. Bilo im je određeno pola godine za rad, pa zatim još pola godine, ali slabo su napredovali i sad su se našli u vremenskom tjesnacu. Svjestan da ih posao goni, Rubin se požali preko ramena: "Ne znam zapravo zašto, ali danas nemam ni najmanje volje za rad." "Nevjerojatno", zaštekće Neržin. "Zar je moguće da si poslije svega četiri godine borbe i svega pet godina u zatvoru već umoran? Uzmi plaćeni dopust na Krimu." Obojica su ušutjeli. "Baviš li se nekim svojim poslom?" upita Rubin tiho. "Aha." "A tko će raditi na glasovima?" "Da ti pravo kažem, računao sam na tebe." "Kakva slučajnost! A ja sam računao na tebe." 26 "Ti uopće nemaš savjesti. Koliko si materijala uzeo iz Lenji-nove knjižnice izgovarajući se na taj posao? Govore slavnih advokata, Memoare Konija, Glumac se priprema od Stanislavskoga. I napokon si potpuno izgubio stid proučavanjem Princeze Tu-randot. Koji se drugi zek u zemlji GULAG-a može pohvaliti takvim izborom knjiga?" Rubin napući svoje debele usnice, što je njegovom licu uvijek davalo komično budalasti izraz. "čudno. Sve te knjige, pa čak i Princezu Turandot, čitao sam još s nekim, i to za vrijeme radnog vremena. Nisi li to bio ti?" "Da, to sam bio ja. A morao bih raditi. I danas bih radio bez odmora. Ali dvije stvari poremetile su mi dnevni red. Prije svega, vrlo sam uznemiren pri pomisli na parkete." "Kakve parkete?" "Kod dveri Kaluga, u stambenoj kući MVD-a, onoj okrugloj s tornjem. Naš logor gradio ju je 1945; ja sam radio kao naučnik i polagao sam parkete. A baš danas sam saznao da Roitman stanuje upravo u toj kući. I sad neprestano razmišljam o svom poslu ili, ako hoćeš, o svom prestižu, škripe li moji podovi ili ne škripe? Napokon, ako škripe, znači da je pod nesolidno napravljen. A ja sam tu bespomoćan i ništa ne mogu popraviti!" "Da, takve stvari čovjeku ne daju mira." "Tačno. A druga stvar- nije li nezgodno raditi subotom noću kad znaš da će nedjelja biti slobodan dan samo za slobodne službenike?" Rubin uzdahnu. "Baš u ovom trenutku slobodni namještenici razletjeli su se na razna mjesta da se zabave. Naravno, to je očigledna podvala." "Ali izabiru li oni prava mjesta? Nalaze li više zadovoljstva u životu od nas? To je pravo pitanje." S uobičajenim oprezom zatvorenika govorili su tako tiho da čak ni Serafima Vitaljevna, koja je sjedila nasuprot Neržinu, nije ništa mogla čuti. Sad su se malo pomakli, okrenuvši leđa ostalima u sobi. Gledali su u prozor i u svjetla u zabranjenoj zoni, stražarsku kulu koja se mogla samo nazrijeti u mraku, pojedinačna svjetla udaljenih staklenika i jedva vidljiv, bjeličasti stup iz Moskve. Neržin, premda matematičar, razumio se i u lingvistiku, i otkada su glasovi ruskog jezika postali predmet proučavanja u Mavrinskom institutu za znanstvena istraživanja, udružio se s jedinim prisutnim filologom, Rubinom. Dvije godine sjedili su leđa uz leđa po dvanaest sati dnevno. Na samom početku svoga poznanstva otkrili su da su obojica vojnici iz prvih borbenih redova, da su zajedno bili na sjeverozapadnom frontu i bjeloruskom frontu, da su obojica imali odgovarajuću zbirku ratnih odlikovanja i da su obojica uhapšeni na frontu istog mjeseca, te da ih je uhapsila ista jedinica SMERŠ-a i na osnovu iste generalno primjenljive desete tačke - drugim riječima, bez obzira na obrazovanje, po-sjedništvo ili imovno stanje. I obojica su osuđeni na deset

godina. (Zapravo, gotovo svi su dobili istu presudu.) Među njima je postojala samo razlika od šest godina i jednog vojnog čina - jer 27 ¦! Neržin je nekad bio kapetan. Ustanovilo se, uza sve ostalo, da je Neržin prije rata možda čak slušao neko predavanje docenta Rubina. Gledali su van u mrak. Rubin reče tužno: "U svakom slučaju, ti si intelektualno prikraćen. To me muči." "Ali ja ni ne pokušavam da shvatim stvari; ima mnogo inteligencije na svijetu, ali vrlo malo korisne." "Imam ovdje jednu dobru knjigu za tebe." "Hemingway? Je li to opet neka o jadnim, zbunjenim bikovima?" "Ne." "O progonjenim lavovima?" "Ni govora!" "Slušaj, ja ne shvaćam ni ljude - zašto da se onda mučim s bikovima?" "Ali moraš je pročitati!" "Ja ništa ni za koga ne moram učiniti, upamti! Već sam isplatio svoje dugove, kako kaže naš prijatelj Spiridon." "Pročitaj je! To je jedna od najboljih knjiga dvadesetog stoljeća!" "I hoće li mi zaista otkriti ono što je potrebno razumjeti? Je li zaista pronašao što ljude zbunjuje i uznemiruje?" "Inteligentan, moralno ispravan, beskonačno iskren pisac, vojnik, lovac, ribar, pijanac i ljubitelj žena, koji bez buke i od srca prezire svaku laž i namještenost, jednostavan, vrlo čovječan, nevin kao pravi genij..." "Ma prestani!" nasmije se Neržin. "Proživio sam trideset godina bez Hemingwaya, pa ću valjda proživjeti još nekoliko. Prvo si mi pokušao podvaliti čapeka, pa onda Falladu. Već i ovako mi je život potpuno rastrgan. Nemoj da se moram rasipati na sve strane! Dopusti mi barem da nađem nekakav pravac." I on se okrene natrag svom stolu. Rubin uzdahnu. Još uvijek nije bio u pravom raspoloženju za rad. Pogledao je zemljovid Kine koji je stajao prislonjen na policu pisaćeg stola. Izrezao je taj zemljovid iz novina i zalijepio ga na karton. čitavu prošlu godinu označavao je crvenom olovkom napredovanje komunističkih trupa; sad ga je, poslije njihove potpune pobjede, ostavio pred sobom da bi mu u časovima potistenosti i umora podizao moral. Ali danas je tuga izjedala Rubina, i čak ni velika crvena masa pobjedničke Kine nije je mogla prevladati. Neržin, povremeno zamišljeno sišući oštar kraj plastične olovke, bilježio je sićušnim tankim rukopisom na mali papirić sakriven i zakamufliran knjigama i fasciklima: Sjećam se jednog odlomka o Marxu (kad bih ga samo mogao naći) gdje on kaže da bi možda pobjednički proletarijat mogao 28 proći i bez toga da eksproprira bogate seljake. To znači da je on vidio neki ekonomski način da uključi ive seljake u novi socijalni sistem. Orač, naravno, nije 1929. tražio takve puteve. A kad je on uopće tražio išta vrijedno ili inteligentno? Zašto bi se mesar trudio da bude terapeut? Veliki akustički laboratorij brujao je u svojoj mirnoj svako-dnevici. Motor je na tokarskoj klupi mumljao. Padale su naredbe: "Ukopčaj! - Iskopčaj!" Sladunjava muzika čula se iz radija. Netko je glasno tražio cijev 6K7. Iskoristivši trenutak kad je nitko nije gledao, Serafima Vita-ljevna pažljivo pogleda Neržina, koji je još uvijek nešto pisao svojim mikroskopskim rukopisom. Major šikin iz službe sigurnosti naredio joj je da tog zatvorenika drži na oku. 29 ŽENSKO SRCE Serafima Vitaljevna bila je tako sićušna da je bilo teško ne zvati je "Simočkom". Bila je odjevena u bluzu od batista, oko ramena je ogrnula topao

šal i bila je poručnik u MGB-u, Ministarstvu državne sigurnosti. Svi slobodni namještenici u toj zgradi bili su službenici MGB-a. Slobodni namještenici, u skladu sa staljinističkim Ustavom SSSR-a, imali su čitav niz prava, među ostalim i pravo da rade. Međutim, to pravo bilo je ograničeno na osam sati dnevno, kao i činjenicom da im rad nije bio kreativan, već se sastojao u nadziranju zekova. Zekovi, da bi im se nadoknadilo uskraćivanje svih ostalih prava, uživali su šire pravo rada - dvanaest sati dnevno. Slobodni namještenici izmjenjivali su dežurstva u svakom laboratoriju tako da su zekovi bili pod nadzorom čitavo vrijeme, uključivši odmor za večeru od 6 do 11 sati uveče. Sad je Simočka bila u noćnoj službi. U akustičkom laboratoriju ta je ženica ptičjega lika bila jedini predstavnik vlasti, jedini prisutni viši činovnik. Prema pravilima, njena je dužnost bila da se pobrine da zekovi rade i da ne gube vrijeme, da ne koriste laboratorij za proizvodnju oružja, da ne miniraju zgradu ili kopaju tunel za bijeg, te da ne koriste obilje radio-dijelova koji su im bili na raspoloženju za uspostavljanje uzajamne veze s Bijelom kućom. U deset do jedanaest trebalo je da pokupi sve strogo povjerljive dokumente i smjesti ih u veliki sef, te zapečati vrata laboratorija. Prošlo je tek pola godine otkako je Simočka završila studij na institutu za radio-veze i dobila, zahvaljujući svojim kristalno čistim karakteristikama, mjesto u ovom tajnom institutu za znanstvena istraživanja koji je iz razloga sigurnosti bio okršten samo brojem, ali koji su zatvorenici, u svom drskom žargonu, nazivali šaraškom. Slobodni namještenici koji su ovdje radili odmah su dobivali čin i višu plaću nego inženjeri na drugim mjestima. Dobivali su dodatak na položaj, dodatak za uniformu, a od njih se u biti tražila samo odanost i budnost. 30 činjenica da nitko od nje nije zahtijevao da koristi poznavanje ovog specijalnog područja bila je sretna okolnost za Simoč-ku. Ne samo ona već i mnoge njene prijateljice diplomirale su na institutu a da uopće nisu stekle nikakvo znanje. Za to je bilo mnogo razloga. Mlade djevojke dolazile su iz gimnazija s vrlo lošim temeljima u matematici i fizici. Naučile su u višim razredima da je na sastancima nastavničkog vijeća ravnatelj škole korio nastavnike što daju nedovoljne ocjene, te da je učenik dobivao svjedodžbu i ako uopće nije učio. U institutu, kad bi pronašle vremena da sjednu i uče, probijale su se kroz matematiku i radio-tehnologiju kao kroz gustu borovu šumu. češće, međutim, vremena nije ni bilo. Svake jeseni studenti su odlazili na mjesec dana ili više u kolhoze na kopanje krumpira. Stoga su morali kasnije tokom godine slušati predavanja po osam i deset sati dnevno, tako da im uopće nije preostajalo vremena da nauče ono što slušaju. Ponedjeljkom uveče imali su satove političkog odgoja. Jedanput tjedno bio je obavezan neki sastanak. Zatim se čovjek morao baviti i društveno-korisnim radom: izdavati zidne novine, organizirati koncerte, a trebalo je pomoći i kod kuće, kupovati, prati i održavati u redu odjeću. A što je s kinom? I kazalištem? I klubom? Ako se djevojka malo ne pozabavi i ne zapleše u toku studentskih dana, kad će kasnije naći za to vremena? Za ispite bi Simočka i njene kolegice pripremile brojne papire i papiriće s ispisanim rješenjima, i sakrile ih u raznim dijelovima ženske odjeće, te bi kod ispita izvlačile onaj koji im je potreban, izravnale ga i predale kao ispitni rad. Ispitivači su naravno vrlo lako mogli otkriti neznanje studentica, ali oni su i sami bili preopterećeni sastancima odbora, skupštinama i nizom planova i izvještaja koje su morali izrađivati za dekana i za rektora. Bilo bi im teško održati ispit po drugi put. Osim toga kad bi njihovi studenti pali na ispitu, ispitivači bi bili strogo kritizirani kao da su loši đaci pokvarena roba u proizvodnom procesu - u skladu s dobro poznatom teorijom, da nema loših đaka, već samo loših nastavnika. Stoga ispitivači nisu ni pokušavali namještati studentima stupice provjeravajući njihovo znanje, već su naprotiv nastojali da ih provuku kroz ispit s najboljim mogućim rezultatima. Pri kraju studija, Simočka i njene prijateljice shvatile su s očajanjem da uopće ne vole svoje zvanje i da im je zapravo dosadno. Ali tada je već bilo prekasno. Simočka je drhtala pri pomisli da bi zaista morala taj posao raditi.

Tada se našla u Mavrinu. Bilo joj je drago što joj nisu dodijelili nikakav samostalan naučni rad. Ali čak i netko manje sitan i nježan od nje osjetio bi stravu pri prelaženju zabranjenog područja tog izoliranog moskovskog dvorca, gdje su posebna straža i nadzorno osoblje čuvali važne državne zločince. Svih deset diplomiranih studentica Instituta za radio-vezu dobile su instrukcije zajedno. Kazali su im da je biti na tom zadatku gore nego biti u ratu, da ulaze u zmijsko leglo gdje ih samo jedan neoprezan pokret može dovesti do propasti. Kazali su im da će ovdje sresti talog ljudske rase, ljude nedostojne da govore ruskim jezikom. Upozorili su ih da su ti ljudi posebno 31 opasni zato što ne pokazuju otvoreno svoje vučje očnjake, već neprestano nose krinku uljudnosti i dobrog odgoja. Kad bi ih čovjek upitao za njihove zločine - što je bilo strogo zabranjeno - pokušali bi se spretnim lažima predstaviti kao nevine žrtve. Bilo je podvučeno da djevojke, kao članice Komsomola, ne smiju izlijevati svoju mržnju na te zmije otrovnice, već se moraju prema njima odnositi uljudno - ne upuštajući se ni u kakve rasprave koje nisu u vezi s poslom, ne obavljajući za njih nikakve poslove vani - i da pri prvom kršenju, sumnji u kršenje ili mogućnosti sumnje u kršenje tih propisa moraju hitno podnijeti izvještaj oficiru službe sigurnosti, majoru Šikinu. Major šikin bio je nizak, crnomanjast, naduven čovjek velike glave, kratko podšišane kose koja je počela sijedjeti i malih nogu na kojima je nosio cipele dječačkog broja. Tom prilikom je rekao da mu je palo na pamet kako bi se, premda je njemu kao i ostalim iskusnim ljudima potpuno jasna gmizava narav tih zločinaca, pokoje sućutno srce tako neiskusnih mladih žena moglo i pokolebati; i da bi ona mogla počiniti kakav prekršaj, na primjer, dati zatvoreniku knjigu iz knjižnice slobodnih namještenika. Neće čak ni spomenuti odašiljanje pisama u svijet. (Jer svako pismo, bez obzira na koju je Mariju Ivanovnu bilo upućeno, očigledno je bilo upućeno u neki strani špijunski centar.) Ako bi bilo koja od mladih žena primijetila pad neke od svojih drugarica, mora odmah pružiti drugarsku pomoć - to jest izvijestiti o svemu što se dogodilo majora šikina. Napokon, major nije prikrio činjenicu da bi veza sa zatvorenicima bila kažnjena po kaznenom zakoniku, a kazneni je zakonik kao što je svima poznato, vrlo elastičan. To bi moglo značiti dvadeset i pet godina robije. Bilo je nemoguće ne zadrhtati pri pomisli na mračnu budućnost koja ih očekuje. Neke su djevojke čak osjetile kako im suze naviru na oči. Ali sjeme nepovjerenja već je bilo zasijano među njih. Odlazeći sa sastanka na kojem su primile instrukcije, nisu razgovarale o onome što su maločas slušale. Više mrtva nego živa, Simočka je slijedila inženjera majora Roitmana u akustički laboratorij, i prvu minutu joj se činilo da će istog časa pasti u nesvijest. Odonda je prošlo pola godine, i nešto užasno dogodilo se sa Simočkom. Istina, njena se uvjerenja u zavjeru mračnih sila imperijalizma nisu pokolebala. Još uvijek joj nije bilo teško vjerovati da su zatvorenici koji rade u svim ostalim prostorijama krvoločni zločinci. Ali svakog dana, dok je susretala dvanaest zekova u akustičkom laboratoriju - mračnih i ravnodušnih prema slobodi, prema vlastitoj sudbini, prema osudama na deset i dvadeset pet godina, kad je susretala sve te naučne radnike, inženjere i tehničare koji su se brinuli samo za svoj posao, premda zapravo uopće nije bio njihov, nije im ništa značio, i nije im donosio ni dinara plaće i ni mrvu slave - uzalud bi pokušavala da u njima vidi one očajne internacionalne zločince koji se tako lako prepoznaju u filmovima i koje tako spretno hvata kontrašpijunaža. 32 Među njima Simočka nije osjećala straha. Nije mogla osjećati mržnju prema njima. Ti su ljudi u njoj pobuđivali samo čisto poštovanje, zbog svojih raznolikih vještina i znanja i hrabrosti kojom su podnosili nesreću. I premda je njen osjećaj dužnosti vapio na sav glas, premda je njena ljubav prema domovini zahtijevala da prijavi oficiru službe sigurnosti sve grijehove koje su zatvorenici počinili ili su namjeravali počiniti, Simočka je iz nekih njoj posve neshvatljivih razloga počela osjećati da joj je ta dužnost odvratna i nemoguća.

To je bilo posebno nemoguće u slučaju njenog najbližeg susjeda i suradnika, Gleba Neržina, koji joj je sjedio nasuprot. Već neko vrijeme Simočka je s njim tijesno surađivali vršeći pod njegovim vodstvom pokuse u artikulaciji govora. U Mavrin-skoj šaraški često je trebalo ocijeniti tačnost kojom se karakteristike govora prenose preko različitih telefonskih vodova. ćak i uza sve nove instrumente još uvijek nije bilo mjerila koje bi moglo izmjeriti kakvoću prijenosa. Iskrivljenja su se mogla utvrditi samo kad bi jedna osoba izgovarala pojedine slogove, riječi i fraze u mikrofon na jednoj strani voda, a slušalac s druge strane pokušao ocijeniti i zabilježiti postotak grešaka u prijenosu. Takve eksperimente nazivali su eksperimenti u artikulaciji. Neržin se bavio matematičkim programiranjem tih eksperimenata. Oni su se odvijali uspješno, te je Neržin čak sastavio studiju u tri dijela o svojim metodama. Kad bi on i Simočka bili pretrpani s previše poslova odjednom, Neržin bi tačno formulirao slijed poslova koje se mora odmah obaviti i poslova koji se mogu odgoditi, određujući sve to s velikom sigurnošću. U takvim bi časovima njegovo lice postalo mlado. A Simočka je, zamišljajući rat kao što ga je vidjela na filmu, u mašti gledala Neržina u kapetanskoj uniformi, zavijorene crvenkaste kose, kako usred dima eksplozija naređuje: "Pali!" Ali Neržin je osjećao kako ga nešto goni da radi brzo, da bi se mogao, čim obavi zadatak koji mu je dodijeljen, osloboditi svih poslova. Jednom je rekao Simočki: "Ja sam aktivan, jer mrzim aktivnost." - "A što volite?" upitala ga je stidljivo. "Razmišljanje", odgovorio je. I zaista, kad bi navala poslova jenjala, on bi satima sjedio gotovo uopće ne mijenjajući položaj. Koža na licu bi mu posivjela i ostarjela i. pojavile bi se bore. Kamo je nestalo njegovo samopouzdanje? Postao je spor i neodlučan. Dugo bi razmišljao prije nego bi pribilježio nekoliko onih sićušnih bilježaka na~ papiriće koje je Simočka i danas vidjela na njegovom stolu u gomili priručnika i studija. Primijetila je čak da ih je gurnuo nekuda nalijevo na stolu, ali ne u ladicu. Simočka je gorjela od znatiželje da sazna što on to piše i za koga. Neržin je, a da toga uopće nije bio svjestan, za nju postao objekt naklonosti i divljenja. Život je Simočke kao žene do toga doba bio vrlo nesretan. Nije bila lijepa. Lice joj je kvario predugi nos. Kosa joj je bila rijetka i skupljena na zatiljku u mali mršavi čvor. Nije bila samo malena - što ženu čini privlačnijom - već je bila pretjerano malena; bila je više nalik na sedmoškolku nego na odraslu ženu. Osim toga, bila je ukočena i nesklona zabavama i površnim ša3 U prvom krugu 33 lama; i to ju je također činilo neprivlačnom za mlade ljude. I tako joj do dvadeset pete godine nitko nije udvarao, nitko je nije zagrlio, nitko je nije poljubio. Ali nedavno, prije svega mjesec dana, nešto se pokvarilo na mikrofonu u kabini i Neržin je pozvao Simočku da ga popravi. Ušla je s odvijačem u ruci i u tihoj, zagušljivoj kabini, sitnoj, pretrpanoj, u kojoj je jedva bilo mjesta za dvoje, nagnula se prema mikrofonu koji je Neržin pregledavao i prije nego je shvatila što se događa njen je obraz dodirivao njegov. Dodirnula ga je i gotovo se onesvijestila na licu mjesta. Što će se sad dogoditi? Trebalo je da se odmakne, ali ona je glupavo i dalje gledala u mikrofon. Protekla je najduža i najužasnija minuta njenog života - njihovi su obrazi gorjeli, priljubljeni, a on se nije odmicao! Iznenada joj je zgrabio glavu i poljubio je u usta. Simočkino čitavo tijelo kao da se otopilo u nekoj radosnoj slabosti. Toga časa nije rekla ništa o Komsomolu i o domovini, već samo: "Vrata nisu zatvorena!" Tanki tamnomodri zastor koji se lelujao amo-tamo odvajao ih je od dnevne buke, od ljudi koji su oko njih hodali i govorili i koji su svakog časa mogli odgurnuti taj zastor. Zatvorenik Neržin nije riskirao ništa više od deset dana u kaznenoj ćeliji. Mlada žena riskirala je čitavu svoju čistu prošlost i dobre karakteristike, svoju karijeru, pa čak možda i samu slobodu. A ona nije imala snage da se izvuče iz ruku koje su joj obujmile glavu. Po prvi put u njenom životu poljubio ju je muškarac. I tako se može reći da je lukavo sačinjen čelični lanac pukao kod karike,

iskovane iz ženskog srca. 34 "REKAO BIH TOM TRENUTKU ..." "čija je to ćelava glava iza mene?" "Dječače, ja sam ti u pjesničkom raspoloženju. Hajde da malo popričamo." "Ja sam u principu zaposlen." "Zaposlen - glupost! Silno sam neraspoložen, Glebe. Sjedio sam kraj onog improviziranog njemačkog božičnog drvca i nešto sam govorio o tome kako sam se ukopao kod mostobrana sjeverno od Pulutska, i iznenada sam se opet našao na frontu! čitav mi je front došao opet pred oči, tako živo, tako zorno. Slušaj čak se i rat može pretvoriti u lijepu uspomenu, zar ne?" "To ne bi smio dopustiti. Taoistička etika kaže: "Oružje je instrument nesreće, a ne plemenitosti. Mudar čovjek nevoljko pobjeđuje"." "Što je sad to? Prešao si sa skepticizma na taoizam?" "Još ništa nije konačno." "Prvo sam se sjetio svojih najboljih Švaba - kako smo zajedno izmišljali naslove za letke: Majka koja grli djecu, pa plava Margareta u suzama - to nam je bilo remek-djelo. Imala je tekst u stihovima." "Znam. Našao sam taj letak." "Prisjetio sam se kako smo u tihe večeri odlazili na položaje u kamionima sa zvučnicima." "A između dirljivih zvukova tanga oni su pokušavali nagovoriti svoju braću vojnike da okrenu puške protiv Hitlera. I mi smo izlazili iz rovova i slušali. Ali tvoji apeli bili su pomalo naivni." "Kako to misliš? Napokon, osvojili smo Graudenz i Elbing a da ni hica nismo ispalili." "Ali to je bilo već 1945." "Kapi vode izbušit će veliku stijenu! Jesam li ti kad pričao o Milki? Bila je studentica na fakultetu za strane jezike, diplomirala je 1941. i smjesta je dodijeljena našoj sekciji kao prevodilac. Mala djevojka prćasta nosa; sve su joj kretnje bile hitre." 35 "čekaj, je li to bila ona: koja je išla zajedno s tobom da prihvati predaju tvrđave?" "Da. Bila je silno tašta i jako je voljela da je hvale za njen posao (Bože oslobodi ako si se usudio da je prekoriš!), i drago joj je bilo kad bi je preporučili za odlikovanje. Sjećaš li se sjeverozapadnog fronta iza rijeke Lovat, između Rahlica i Novo--Svinuhova, Južno od Podcepočja? Tamo je jedna velika šuma." "Tamo ima više šuma. Misliš li s druge strane rijeke Redje ili s ove?" "S ove strane." "Da, znam je." "Dakle, ona i ja proveli smo čitav dan lutajući po toj šumi. Bilo je proljeće - zapravo, ne proljeće, tek ožujak. Gacali smo po barama u pustenim čizmama, dok su nam šubare bile natopljene znojem. Eh, onaj vječni miris proljeća koje se budi! Lutali smo naokolo poput ljudi koji su po prvi put zaljubljeni, poput mladenaca. Zašto čovjek s novom ženom uvijek sve doživi potpuno iz početka, baš kao momčić? Ona beskrajna šuma! Dimilo se iz razasutih skloništa gdje je na čistini stajala baterija sedam-desetšestica. Zaobišli smo ih. Lutali smo tako sve do sumraka, mokri do kože i zajapureni od sreće. Cijeli dan me tjerala u ludilo; a tada smo, kad je pao mrak, pronašli jednu praznu topovsku platformu." "Iznad zemlje?" "Sjećaš se? Jasno. Mnogo ih je bilo sagrađeno te godine i izgledale su kao skrovišta za divlje životinje." "Tamo je podvodno tlo. Ne može se ukopavati." "Da. Unutra su na podu bile borove iglice, iz cjepanica je mirisala smola, vatra se dimila - nije bilo peći; čovjek se morao grijati pri otvorenoj vatri. Na krovu je bila rupa. Naravno, svjetla uopće nije bilo. Vatra je bacala sjene na grede. Što kažeš na to, Glebe? To je bio život!" "Već davno sam opazio da ako u nekoj zatvorskoj priči postoji nevina djevojka, svatko se - uključivši i mene - od sveg srca nada da do kraja priče više neće

biti nevina. Za zekove je to glavna poanta priče. Tu se osjeća neka težnja za višom pravdom, zar ne? Slijepca moraju oni koji vide s vremena na vrijeme uvjeravati da je nebo još uvijek plavo, i da je trava zelena. Zek mora vjerovati da još uvijek postoje istinske, žive, divne žene na svijetu i da se predaju momcima koji imaju sreće. To je noć koje se ti sjećaš - ljubavnik u zadimljenom skloništu, i nitko na tebe ne puca. Rat, koješta! Iste te noći tvoja žena je predavala svoje kupone za šećer - za punjene bombone, sve slijepljene i zgnječene i izmiješane s papirom, pitajući se kako da ih razdijeli među tvoje kćeri da im potraju čitav mjesec. A u Butirki, u ćeliji 73 ..." "Na drugom katu, u uskom hodniku..." "Tačno. Mladi moskovski profesor historije Razvodovski, koga su netom uhapsili i koji naravno nikad nije bio na frontu, dokazivao je inteligentno, uvjerljivo i s velikim entuzijazmom koristeći se sociološkim, povijesnim i etičkim dokazima da postoji i dobra strana rata. A u toj su ćeliji bili očajni mladići koji su se borili 36 posvuda i u svakoj vojsci, i samo što nisu pojeli profesora živog. Bili su bijesni, govorili su ne, nema ni jedne jedine mrvice dobra u ratu. Ja sam slušao i držao sam jezik za zubima. Razodovski je imao nekoliko vrlo dobrih argumenata. Povremeno bih vjerovao da ima pravo. A osim toga, katkad su i moje uspomene bile lijepe. Ali nisam se usudio raspravljati s vojnicima. Ma koja bila osnova na kojoj sam se mogao složiti s tim civilnim profesorom, ona je bila isto ono što me odvajalo - kao artiljerijskog oficira pripojenog Vrhovnoj komandi s pojačanjem - od pješadije. Leve, napokon ti si na frontu, osim što si zauzeo one tvrđave, bio prava naivčina. Napokon, nikad nisi morao ostati u borbenom redu iz koga bi se mogao povući samo pod cijenu glave! I ja sam bio djelomično naivčina, jer nisam sam sudjelovao u napadima i nisam slao ljude u napade. A onda nas pamćenje počinje varati, i sakriva ono što je bilo užasno ..." "Da, ja nisam rekao ..." "Sve što je bilo ugodno izroni na površinu. Ali kad su me štuke gotovo rastrgale kraj Orela - ne mogu se baš prisjetiti nekog posebnog unutarnjeg zadovoljstva u tom času. Ne, Leve, jedini dobar rat je rat koji je gotov i završen." "Ma ja ne kažem da je dobar, ja samo kažem da je dobro ono čega se sjećaš." "Svakako, i mi ćemo se isto tako s nježnošću sjećati logora jednog dana. Pa čak i tranzitnih logora." "Tranzitnih logora? Gorkoga? Kirova? Ne!" "To je zato što ti je uprava oduzela stvari pa ne možeš biti objektivan. Ali nekim ljudima nije bilo loše čak ni tamo - onima koji su pregledavali pakete s hranom i službenicima u kupatilu; bilo je i takvih koji su čak mogli spavati sa zatvorenicama, i ti će sad svima okolo pričati kako na zemlji nema ljepšeg mjesta od tranzitnog zatvora. Napokon, sama koncepcija sreće je uvjetna, fikcija." "Nestalna priroda i nestvarnost te koncepcije implicirane su već u samoj riječi. Riječ "sreća" potječe u ruskom jeziku od riječi koja znači ovaj sat, ovaj trenutak." "Ne, dragi profesore, oprosti, čitaj Vladimira Dahla. "Sreća" potječe iz riječi koja znači nečiju sudbinu, nečiji dio, ono što je čovjek uspio prigrabiti u životu. Mudrost etimologije daje nam vrlo jadnu verziju sreće." "Samo čas! I moje je tumačenje također po Dahlu." "Nevjerojatno. Pa i moje." "Tu bi riječ trebalo proučiti na svim jezicima. Pribilježit ću to!" "Luđače!" "Nije važno! Dopusti da ti kažem nešto o komparativnoj filologiji ..." "Misliš ono kako sve potječe iz riječi "ruka" - kao što bi rekao Marr?" "Idi k vragu. Slušaj - jesi li pročitao drugi dio Fausta?" "Bilo bi bolje da pitaš jesam li čitao prvi dio. Svi kažu da je to genijalno djelo, ali nitko ga ne čita. Ili ga opet samo poznaju preko Gounoda." 37 "Ne, prvi dio uopće nije težak:

O Suncu i Zemlji ništa ne znam reći Ja vidim samo kako čovjek pati." "A, to mi se sviđa!" "Ili: što treba nam ostaje nepoznato A sve što znamo, nepotrebno jest." "Veličanstveno!" "Drugi dio je malo teži, priznajem. Ali čak i tako, kakva je to ideja! Ti znaš kakav je dogovor između Fausta i Mefistofela. Mefistofel će primiti Faustovu dušu samo kad Faust uzvikne: "Rekao bih tom trenutku: ah, stani, tako si lijep." Ali bez obzira što Mefistofel nudi Faustu - povratak mladosti, ljubav Marga-retinu, laku pobjedu nad njegovim suparnikom, neograničeno bogatstvo, spoznaju tajne egzistencije - ništa ne može izazvati taj konačni usklik iz Faustovih grudi. Godine prolaze. Sam Mefistofel već se umorio progoneći to nezasitno biće. On vidi da je nemoguće učiniti ljudsko stvorenje sretnim i želi odustati od besplodnog pokušaja. Faust, koji je sada po drugi put ostario i oslijepio, naređuje Mefistofelu da okupi tisuće radnika da kopaju kanale i isuše močvare. U njegovom dva puta ostarjelom mozgu, koji se ciničnom Mefistofelu čini zamagljenim i bolesnim, zablistala je velika ideja: da učini čovječanstvo sretnim. Na Mefistofelov znak pojavljuju se sluge pakla - lemuri - i počinju kopati Faustov grob. Mefistofel želi samo da ga pokopa i da ga se oslobodi, ne nadajući se više njegovoj duši. Faust čuje zveket bezbrojnih lopata koje kopaju, "što je to?" pita on. Mefistofel, podrugljiv kao uvijek, kaže Faustu da se isušuju močvare. Naši kritičari rado interpretiraju taj trenutak u socijalno-optimističkom smislu: zato što vjeruje da je čovječanstvu učinio veliku uslugu i zato što mu ta pomisao donosi najveću sreću, Faust može sada uskliknuti: "Rekao bih tom trenutku: ah, stani, tako si lijep!" Ali ako to čovjek analizira, nije li se Goethe nasmijao svim iluzijama na kojima počiva ljudska sreća? Zapravo, nikakva usluga čovječanstvu nije ni učinjena. Faust izgovara dugo očekivanu sakramental-nu frazu jedan korak od groba, potpuno zavaran i možda uistinu lud. A lemuri ga smjesta lopatama bace u jamu. što je to, himna sreći ili izrugivanje?" "Eh Leve, prijatelju, takvog te volim; kad govoriš iz srca i raspravljaš inteligentno i ničemu ne pokušavaš prikačiti pogrdnu etiketu." "Bijedni potomče Pirov! Nikad ni pojma nisam imao da ti pričinjam užitak. Ali slušaj: na jednom od mojih predratnih predavanja - a ona su bila i te kako hrabra za ono doba - na osnovu toga citata iz Fausta razvio sam melanholičnu teoriju da ne postoji sreća, i da je ona ili nedostižna ili iluzorna. A tada mi je jedan student dodao poruku napisanu na komadiću papira istrgnutom iz sićušnog notesa: "Ali ja sam zaljubljen - i ja sam sretan! Što kažete na to?"" "I što si rekao?" "A što možeš reći?" 38 8 PETA GODINA POD JARMOM Toliko ih je zaokupio, njihov razgovor da više nisu čuli buku u laboratoriju, ni nametljivi radio u najudaljenijem kutu. Neržin se još jednom zavrtio u svom stolcu tako da je bio leđima okrenut laboratoriju. Rubin se pomaknuo u svom naslonjaču i naslonio bradu na prekrštene ruke. Neržin je govorio sa žarom, poput čovjeka koji iznosi odavno sazrele misli: "Kad sam bio slobodan i kad sam čitao knjige u kojima su mudri ljudi razmišljali o značenju života ili o prirodi sreće, vrlo sam malo shvaćao iz tih redaka. Priznavao sam: mudri ljudi moraju razmišljati. To je njihov poziv i to se od njih očekuje. Ali što je smisao života? Živimo - u tome je smisao. Sreća? Kad stvari idu dobro, to je sreća, to svatko zna. Hvala Bogu što sam dospio u zatvor! Tu mi se pružila prilika da razmišljam. Da bismo razumjeli prirodu sreće moramo prvo analizirati sitost. Sjećaš li se Lubjanke i kontrašpijunaže? Sjećaš li se onog rijetkog, vodenastog ričeta ili zobene kaše bez ijedne kapi masti? Možeš li reći da to jedeš? Ne. Ti komuniciraš s tim, uzimaš ih kao sakrament! Kao pranu jogija. Jedeš polako; jedeš s vrha drvene žlice; jedeš potpuno zaokupljen procesom jela, razmišljajući o jelu - i ono ti se širi po tijelu poput nektara. Drhćeš od slasti koja se oslobađa iz tih

prekuhanih, sitnih zrnaca i guste tekućine u kojoj plivaju. A tada - gotovo bez ikakve hrane - živiš i dalje šest mjeseci, dvanaest mjeseci. Zar zaista s tim možeš usporediti grubo proždiranje odreska?" Rubin nikad nije mogao dugo slušati. U svakom razgovoru on je sam morao izlagati duhovna blaga koja je otkrio. Sad je pokušao da prekine svog sugovornika, ali Neržin ga je zgrabio za kombinezon i stresao ga da ga u tome spriječi. "I tako u rođenoj bijednoj koži i od naših jadnih drugova spoznajemo prirodu sitosti. Sitost uopće ne ovisi o tome koliko jedemo, već kako jedemo. Isto je tako sa srećom, potpuno isto. Leve, prijatelju moj, sreća ne ovisi o tome koliko smo površnih, 39 vanjskih užitaka prigrabili od života. Ona ovisi samo o našem stavu prema njima. Postoji o tome izreka u taoističkoj etici: "Tko god je sposoban za zadovoljstvo uvijek će biti zadovoljen"." Rubin se ironično iskesi. "Ti si eklektik. Ti odasvuda bereš šareno perje." Neržin strese glavom. Kosa mu je visila preko čela. Ta ga je diskusija zanimala i u tom trenutku izgledao je poput osam-naestogodišnjaka. "Nemoj pokušati da pobrkaš stvari, Leve. To uopće nije tako. Ja ne izvlačim zaključke iz filozofije koju sam čitao, već iz priča 0 stvarnim ljudima koje sam čuo u zatvoru. A kasnije, kad moram formulirati svoje zaključke, zašto da opet iznova otkrivam Ameriku? Na planeti filozofije sve su zemlje već odavno otkrivene. Ja prelistavam stare filozofe i pronalazim tamo svoja najnovija otkrića. Ne prekidaj me! Upravo sam ti htio dati jedan primjer. Kad bi se u logoru - a još više u šaraški - dogodilo takvo čudo kao što je slobodna, besposlena nedjelja, tada bi se u toku toga dana duša otkravila. I premda se ništa u mojoj vanjskoj situaciji ne bi promijenilo nabolje, ipak bi jaram zatvora malo popustio, 1 ja bih mogao voditi pravi razgovor ili pročitati neku iskrenu stranicu, i osjećao bih se na vrhu vala. Nisam živio pravim životom već mnogo godina, ali na to sam zaboravio. Ja sam bez težine, bestjelesan, ja lebdim u zraku. Ležim na svom gornjem ležaju i zurim u strop. On mi je vrlo blizu, go je, žbuka je loša - a ja drhćem od beskonačne radosti egzistencije! Padam u san sav blažen. Ni jedan predsjednik, ni jedan premijer ne može zaspati tako zadovoljan svojom nedjeljom." Rubin se dobronamjerno isceri. U toj grimasi bilo je odobravanja, a nešto i popustljivosti prema njegovom zaluđenom mlađem prijatelju. "A što na to kažu velike knjige Vede?" upita on napućivši usnice pomalo podsmješljivo. "Ne znam što kažu knjige Vede", odvrati Neržin čvrsto, "ali knjige Sanhije kažu: "Za one koji razumiju, ljudska je sreća patnja"." "Zacijelo si o svemu mislio", promrmlja Rubin u bradu. "Jesi li to našao u Sologdinu?" "Možda. Idealizam? Metafizika? Je li? Hajde, samo prilijepi etikete, bradonjo! Slušaj! Sreća neprestane pobjede, sreća ispunjene želje, sreća uspjeha i potpune sitosti - to je patnja! To je duhovna smrt, neka vrst beskonačnog moralnog bola. Ne filozofi Vedante i Sanhije, već ja lično, Gleb Neržin, zatvorenik u jarmu već petu godinu, podigao sam se do onog stupnja razvoja na kojem loše počne izgledati dobro. I ja osobno držim da ljudi ne znaju za čim teže. Rasipaju se u besmislenom lomatanju za volju šačice dobara i umiru ne uvidjevši svoje duhovno bogatstvo. Kad je Lev Tolstoj sanjao o tome da je zatvoren, rezonirao je kao istinski perceptivna osoba sa zdravim duhovnim životom." Rubin se nasmije. Cesto se smijao kad bi kategorički odbijao poglede svog protivnika u raspravi. "Pripazi, mladiću! Iz tebe govori nezrelost mladenačka duha. Tebi je milije tvoje lično iskustvo od kolektivnog iskustva čovje40 čanstva. Ti si otrovan smradom priča iz zatvorskih zahoda - i želiš gledati svijet kroz tu maglicu. Zar da samo zato što su naši životi uništeni, što se naše sudbine nisu razvile, ljudi mijenjaju svoja uvjerenja?"

"A ti si ponosan što se držiš svojih uvjerenja?" "Da! Hier stehe ich! Ich kann nicht anders." "Tvrdoglavo stvorenje! Pa u tom i jest bit metafizike! Umjesto da naučiš ovdje u zatvoru, umjesto da nešto naučiš iz našeg stvarnog života ..." "Kojeg života? Iz gorkog otrova neuspjeha?" "... ti si namjerno stavio povez preko očiju, začepio uši, zauzeo pozu, i to sad nazivaš inteligencijom? Prema onome što ti govoriš i kako postupaš, inteligencija znači odbijati svaki razvoj!" "Inteligencija je objektivnost." "Ti - objektivan?" "Apsolutno!" izjavi Rubin dostojanstveno. "Nikad u životu nisam vidio čovjeka kojemu toliko nedostaje objektivnosti kao tebi." "Izvuci glavu iz pijeska! Pogledaj stvari u povijesnoj perspektivi. Ne bih smio citirati sam sebe, znam, ali: Život leptira traje tek trenutak, A hrast cvjeta stotinu godina. Zakon prirode ¦- razumiješ li ti značenje tog termina? Neizbježan, uvjetan, prirodni zakon? Sve ide svojim neizbježnim tokom. I beskorisno je tragati za nekakvim trulim skepticizmom." "Nemoj ni trenutka pomisliti, Leve, da skepticizam dolazi lako. Možda je to za mene baraka kraj puta u kojoj mogu prosjediti period lošeg vremena. Ali skepticizam je način da se oslobodi dogmatski duh, i u tome je njegova vrijednost." "Dogmatski duh? Glupane! Kako ja mogu biti dogmatik?" Rubinove velike tople oči zurile su u njega pune predbacivanja. "Ja sam ista vrst zatvorenika kao i ti - uhapšen u gužvi 1945. Za mnom su četiri godine na frontu, krhotina granate u boku i pet godina zatvora. Dakle, stvari vidim isto tako dobro kao i ti. Što mora biti, mora. Država ne može postojati bez dobro organi ziranog kaznenog sistema." "Ne želim to slušati. Ja to ne prihvaćam." "Naravno. Eto, ode tvoj skepticizam! Zasvirajte, frule i talam-basi! Kakav je to Sextus Empiricus došao među nas? Zašto si tako uznemiren? Zar su takvi pravi skeptici? Skeptik se mora suzdržati od suda. Skeptik mora biti ravnodušan i nepokolebiv." "Da, imaš pravo", reče Gleb očajno. "Sanjam o tome kako sam sputan. Pokušavam se baviti samo... uzvišenim mislima. Ali okolnosti me nadjačaju i hvata me omaglica; borim se očajno i bijesno." "Uzvišene misli! A napadaš me zato što u Džezkazganu nema dovoljno vode za piće." "Trebalo bi da tebe tamo pošalju, huljo! Ti si jedini među nama koji misli da je Orač u pravu, da su njegove metode normalne i nužne. Trebalo bi da te pošalju u Džezkazgan - brzo bi ti zapjevao drugu pjesmu." 41 "Poslušaj me!" Sad je Rubin zgrabio Neržina za kombinezon. "On je najveći! Jednog ćeš dana to shvatiti. On je Robespierre i Napoleon naše revolucije u jednoj osobi. On je mudar. On je zaista mudar. On vidi mnogo dalje nego što mi uopće možemo vidjeti!" "Valjalo bi da vjeruješ svojim očima", prekine ga Neržin. "Slušaj, kad sam bio dječak počeo sam čitati njegove knjige pošto sam pročitao Lenjinove, i nisam ih mogao probaviti. Poslije stila koji je bio izravan, vatren, precizan, iznenada sam naišao na tu gnjecavu kašu. Svaka je njegova misao sirova i glupa - on čak ne shvaća da uvijek ispušta iz vida ono što je važno." "To si sve otkrio kao dječak?" "Kad sam bio u višim razredima. Ti mi ne vjeruješ? Pa nije mi vjerovao ni isljednik koji je sastavio optužbu protiv mene. Sva ta pretencioznost, didaktička napuhanost njegovih izjava tjera me u bjesnilo. On uistinu vjeruje da je inteligentniji od svih drugih Rusa ..." "Pa i jest!" "... i da nas usrećuje samim tim što dopušta da mu se divimo." Zaneseni raspravom prijatelji su zaboravili na oprez i njihov je razgovor sad mogla čuti Simočka, koja je neko vrijeme prijekorno pogledavala u Neržina.

Bila je povrijeđena što on ne samo da nije pomislio da iskoristi činjenicu što je ona u službi, već nije čak ni pogledao u njenom pravcu. "Imaš posve krivo - posebno zato što se pleteš u stvari o kojima ništa ne znaš! Ti si matematičar i ne poznaješ dobro ni historiju ni filozofiju - pa kako se onda usuđuješ iznositi takvu osudu?" "Slušaj, već mi je dosta tih priča kako su ljudi, koji su otkrili neutrino i izvagali Beta Sirius a da ih nikada nisu vidjeli, toliko infantilni da se ne mogu orijentirati u jednostavnim problemima ljudske egzistencije. Mi nemamo izbora. Ako se vi historičari više ne bavite historijom, što preostaje nama matematičarima i tehničarima? Ja dobro vidim tko dobiva nagrade i tko prima plaće akademika. Oni ne pišu povijest; oni samo oblizuju stanovito dobro poznato mjesto. I zato mi, tehnička inteligencija, moramo sami proučavati historiju." "Ma, hajde! Kad ti to kažeš, to zvuči strašno!" "A osim toga mi prilazimo stvarima na tehnički način, a matematičke metode nisu tako loše. Povijesti bi one mogle čak vrlo dobro doći." Na nezauzetom stolu inženjera majora Roitmana, ravnatelja akustičkog laboratorija, zazvonio je institutski interkom. Simočka ustane i javi se. "... Da! I tako onaj moj isljednik na saslušanju nije vjerovao da me upravo studij dijalektičkog materijalizma doveo do optužbe po članu 58, paragraf 10. Nikad nisam upoznao pravi život; priznajem, neprestano sam bio zadubljen u knjige; ali upoređivao sam uvijek iznova ta dva stila, te dvije metode dokazivanja, i u tekstovima..." "Glebe Vikentiču!" 42 "... u tekstovima sam otkrio greške, iskrivljenja, grube sim-plifikacije - i eto me ovdje!" "Glebe Vikentiču!" "Da?" reče Neržin, shvativši da ga zovu. Okrenuo se od Rubina. "Zar niste čuli? Telefon je zvonio." Simočka mu se obratila strogo. Stajala je za svojim stolom, namrštena, prekrštenih ruku, ramena omotanih smeđim šalom. "Anton Nikolajevič vas zove k sebi u ured." "A, tako?" Na Neržinovom licu iščezao je zanos rasprave i bore su se opet povratile. "Vrlo dobro, hvala lijepa, Serafima Vitaljevna. ćuješ li, Leve? Jakonov. Tko zna zašto?" Poziv u ured šefa instituta u subotu u deset sati uveče bio je izvanredan događaj. Premda je Simočka pokušala zadržati izraz službene ravnodušnosti, Neržin je dobro vidio da se u njenom pogledu krije strah. U tom trenutku bile su zaboravljene sve provale gorčine. Rubin zabrinuto pogleda svog prijatelja. Kad mu se oči ne bi preobrazile u žaru rasprave, bile su gotovo ženski mekane i blage. "Ne volim kad se veliki šefovi počinju za nas zanimati", izjavi on. ""Ne gradi kuću kraj kneževa dvora."" "Pa to ni ne činimo. Naš je posao nevažan: glasovi." "A sad će nam Anton biti za petama. Dobit ćemo po glavi zbog memoara Stanislavskoga i one knjige advokatskih govora." Rubin se nasmije. "Ili možda je posrijedi artikulacija u Sedmici?" "Pa, rezultati su već predani i više se ne možemo povući. Ali u slučaju da se ne vratim ..." "Ne budi smiješan." "Kako to misliš, smiješan? Takav je život. Spali ono, znaš već gdje." On zatvori rolo na svom stolu, preda ključ Rubinu i ode dokonim korakom zatvorenika, koji je petu godinu u jarmu i koji nikad ne žuri jer se može nadati samo goremu. 43 ROZIKRUCEJCI Neržin se penjao širokim stepeništem zastrtim crvenim sagom, pod mjedenim svjetiljkama i stropom s gipsanim ukrasima. U taj kasni sat nigdje nije bilo nikoga. Prisilio se da hoda naizgled bezbrižno dok je prolazio kraj dežurnog kod vanjskih telefona i zakucao na vrata šefa instituta, pukovnika inženjera Državne službe sigurnosti, Antona Nikolajeviča Jakonova. Ured je bio prostran,

namješten sagovima, naslonjačima, divanima. U središtu sobe stajao je dugački stol za sjednice zastrt jarko modrom čohom. U najudaljenijem uglu vidjeli su se smeđi Jakonovljev pisaći stol i naslonjač od savijenog drva. Neržin je samo nekoliko puta prije toga imao prilike da se susretne s tom raskoši, i to češće na sastancima nego sam. Pukovnik inženjer Jakonov imao je preko pedeset godina ali je još uvijek bio u punoj snazi. Bio je visok; lice mu je bilo malo napudrano poslije brijanja; imao je zlatni cviker; i čitavom svojom krupnom, dostojanstvenom pojavom podsjećao je na nekog od kneževa Obolenskih ili Dolgorukih. Veličanstvenim, samosvjesnim držanjem isticao se među svim ostalim dostojanstvenicima u ministarstvu. "Izvolite sjesti, Glebe Vikentiču", reče on širokogrudno, za-valivši se u svoj golemi naslonjač, i poigravajući se debelom šarenom olovkom na smeđoj površini stola. Oslovljavanje Neržina imenom i očevim imenom bilo je dokaz uljudnosti i dobre volje, međutim, pukovnika inženjera nije uopće stajalo truda, jer je pod staklom na njegovom stolu bio popis svih zatvorenika s krsnim i očevim imenom. (Svi, koji to nisu znali, bili su zapanjeni Jakonovljevom memorijom.) Neržin ga šutke pozdravi, ne zauzimajući stav mirno; i oprezno sjedne za mali lakirani stol. Jakonovljev glas rezonirao je kao glas glumca. čovjek se morao pitati zašto taj aristokrat ne izgovara dugački glas "r" kao što je to činilo staro plemstvo. 44 "Znate, Glebe Vikentiču, prije pola sata imao sam razloga da se podsjetim na vas, pa sam se upitao što vas je zapravo dovelo u akustički laboratorij, ovome - Roitmanu?" Jakonov je izgovorio to ime s očiglednim prezirom, ne trudeći se da ga nazove majorom čak ni pred podređenim. Loši odnosi između šefa instituta i njegovog zamjenika toliko su se zaoštrili da se smatralo nepotrebnim to prikrivati. Neržin se uznemiri. Osjetio je da je razgovor već krenuo lošim smjerom. Ista je ta ironija zazvučala u Jakonovljevim riječima kad je prije nekoliko dana rekao Neržinu, da premda je on, Neržin, možda objektivan kad je riječ o rezultatima rada na artikulaciji, njegov stav prema Sedmici pokazuje aktivnu ravnodušnost. Na Sedmicu je Jakonov najviše polagao, ali rad se tu loše odvijao. "... Naravno, ja visoko cijenim vaše lične uspjehe u tehnici artikulacije..." (On mu se ruga.) "... i silno mi je žao da je vaša originalna monografija štampana u malom ograničenom izdanju, što vas lišava slave i mogućnosti da budete priznati kao ruski George Fletcher ..." (On mu se bezobrazno ruga.) "... Međutim, želio bih izvući više "profita", kako to kažu Anglosasi, iz vašeg rada. Napokon, vi znate da sam ja uza svu svoju veliku ljubav za apstraktnu nauku prije svega praktičan poslovni čovjek." Pukovnik inženjer Jakonov imao je visok čin, ali nije bio tako blizak Vođi naroda da bi morao prikriti svoju inteligenciju ili se odreći svojih ličnih mišljenja. "Dakle, dopustite mi da vas sad iskreno upitam: što ovog trenutka radite u akustičkom laboratoriju?" Nije mogao naletjeti na nemilosrdnije pitanje! Jakonov naprosto nije imao vremena da sve prati - inače bi vrlo dobro znao odgovor. "Zašto se do vraga mučite tim papagajskim blebetanjem - "sir", "mir"? Vi, matematičar, čovjek s fakultetom. Okrenite se." Neržin se okrene, zatim ustane. U uredu se nalazila i treća osoba. Skroman čovjek u crnom civilnom odijelu ustao je s divana i prišao Neržinu. Sjajne okrugle naočale blistale su mu na licu. U bogatoj rasvjeti sa stropa Neržin prepozna Pjotra Trofimoviča Verenjova, koji je prije rata bio docent na njegovom univerzitetu. Međutim, u skladu s navikom koju je stekao u zatvoru, Neržin ne reče ništa i ne učini ni jednu kretnju. Pretpostavljao je da je čovjek koji se pred njim nalazi također zatvorenik, i bojao se da mu naudi nekim preuranjenim znakom prepoznavanja. Vere-njov se nasmiješi, ali i on kao

da je bio u neprilici. Jakonov umirujuće zamumlja: "Zaista, vi matematičari pokazujete zavidnu suzdržljivost. čjtav svoj život smatrao sam matematičare nekom vrsti rozikrucejaca i uvijek sam žalio što nikad nisam imao prilike da budem upućen u njihove tajne. Molim vas, oslobodite se. Rukujte se i osjećajte se kao kod kuće. Ja ću vas ostaviti na pola sata da obnovite ugodne uspomene, a i da profe45 šoru Verenjovu dadem prilike da vas upozna sa zadacima koji su nam postavljeni." Jakonov ustane iz svog golemog naslonjača - srebrne i modre epolete isticale su impozantnu veličinu njegova krupna tijela - i pođe brzo i lako prema vratima. Kad su Verenjov i Neržin prišli jedan drugome da se rukuju, bili su sami. Taj blijedi čovjek kojega su naočale blistale odražavajući svjetlo, učinio se zatvoreniku Neržinu kao duh koji se protuzakonito vraća iz zaboravljenog svijeta. Između toga svijeta i svijeta današnjice nalazile su se šume pod Ilmenskim jezerom, brda i gudure Orela, pijesak i močvare Bjelorusije, masne poljske farme, crijepom pokriveni krovovi njemačkih gradova. U devetogodišnjem periodu koji ih je dijelio nalazile su se jarko osvijetljene, gole ćelije, "kavezi" Bolšoje Lubjanke; sivi, smrdljivi tranzitni zatvori; zagušljivi odj"elci "Stolipinskog" transporta; britki vjetar stepe. Zbog svega toga bilo je nemoguće obnoviti u sebi one osjećaje koji su ga obuzimali kad je nekad ispisivao funkcije nezavisne varijabile na podatnoj površini linoleumske ploče. Neržin osjeti nelagodu. Oba čovjeka zapališe cigaretu i sjedoše, odijeljeni malim lakiranim stolom. To nije bio prvi sastanak Verenjova s nekim od njegovih prijašnjih studenata s moskovskog univerziteta ili s R-skog univerziteta, kamo su ga poslali prije rata, za vrijeme borbe između teoretskih smjerova, da provede čvršću liniju. Ali i za njega je u današnjem sastanku bilo neobičnih elemenata: izolacija ove ustanove u predgrađu Moskve, okružene velom tajnovitosti i opasane bodljikavom žicom; čudnovati tamnomodri kombinezon umjesto obične odjeće. Posve nepredviđeno, Neržin, mlađi od dvojice, neuspjeli diplo-mant bez akademske titule počeo je postavljati pitanja dok su mu se bore oko usana još dublje urezale. A stariji je čovjek odgovarao kao da se stidi svoje neupadljive lične povijesti naučnog radnika: evakuacija u doba rata, reevakuacija, tri godine rada s K-om, doktorska dizertacija o matematičkoj topologiji. Neržin, koji je postao nepažljiv toliko da je to graničilo s neuljudnošću, nije uopće pitao Verenjova za temu njegove dizertacije u toj suhoj nauci koju je sam jednom slušao na fakultetu. Iznenada mu je postalo žao Verenjova. Pravilne množine, nepravilne množine, nepoznate množine topologija! Stratosfera ljudske misli! U dvadeset četvrtom stoljeću možda bi nekome mogla i poslužiti, ali sada... 0 Suncu i Zemlji ništa ne znam reći, Ja vidim samo kako čovjek pati. Kako je Verenjov upao u ovu organizaciju? Zašto je napustio fakultet? Pa tako, dodijelili su ga na rad. Zar se nije mogao izvući? Da, mogao je odbiti, ali nudila se dvostruka plaća. Ima li djece? četvero. Iz nekog razloga počeli su u duhu prelaziti popis studenata na Neržinovoj godini koji su diplomirali, kao i on, istog dana kad je počeo rat. Oni talentiraniji bili su ili ranjeni, invalidi, ili pogi46 nuli. To su bili ljudi koji su uvijek hrlili naprijed, koji se nisu pokušavali čuvati. A oni od kojih se ništa nije moglo očekivati, sada su ili završavali postdiplomski rad ili su već imali mjesto kao asistenti u visokoškolskim ustanovama. A što je s našim ponosom i radošću, Dmitrijem Dmitričem Gorjainovim-šahov-skim? Gorjainov-šahovski! Taj mali starac, već neuredan u svojoj poodmakloj dobi, katkad bi uprljao crni kaput od rebrastog pliša kredom, drugi put bi opet strpao u džep krpu za brisanje ploče umjesto rupčića. Bio je živa legenda sastavljen od čitavog niza šala o rastresenom profesoru. Nekad je bio duša

Varšavskog carskog univerziteta, i kad se preselio u industrijski R. 1915. bilo mu je kao da dolazi na groblje. Pola stoljeća naučnog rada donijelo mu je čestitke i telegrame iz Milwaukeeja, Capetovvna, Yoko-hame. A sada je postao žrtva čistke u interesu "podmlađivanja" osoblja. Otišao je u Moskvu i vratio se s porukom od Kalinjina: "Ne dirajte ovoga starca!" Govorkalo se da je Kalinjinov otac bio kmet profesorovog oca. I tako ga nisu dirali. Nisu ga dirali u tolikoj mjeri da je to već postalo stravično. Mogao je napisati naučni rad iz prirodnih nauka u kojem matematički dokazuje postojanje Boga. Ili bi na javnom predavanju o svom ljubljenom Newtonu zahripao kroz požutjele brkove: "Netko mi je upravo dodao ceduljicu: "Marx je pisao da je Newton bio materijalist, a vi kažete da je bio idealist." Evo mog odgovora: Marx nije u pravu. Nevvton je vjerovao u Boga, kao i svi ostali veliki naučenjaci." Bilo je užasno pokušavati bilježiti njegova predavanja. Stenografe je hvatao očaj. Budući da su mu noge bile slabe, sjedio je tačno pred pločom, okrenut licem njoj, a leđima publici, i pisao je desnom rukom dok je brisao lijevom, neprestano mrmljajući nešto sam za sebe. Bilo je potpuno nemoguće shvatiti njegove ideje slušajući predavanje, ali kad je Neržin, radeći zajedno s jednim kolegom, uspio zaista zapisati što je on rekao i odgonetnuti značenje bilježaka iste noći, osjetili su unutarnje uzbuđenje kao da promatraju svjetlucanje zvjezdanog neba. Dakle, što se s njim dogodilo? Kad je R. bombardiran starac je bio ranjen i evakuirali su ga polumrtvog u Kirgiziju. Zatim se vratio, ali izgleda da više nije na univerzitetu već na Pedagoškoj akademiji. Dakle, živ je? Da, živ. Nevjerojatno. Vrijeme leti, a katkada opet i ne leti... Ali zašto je zapravo Neržin uhapšen? Neržin se nasmije. "Zašto "zapravo"? Zbog mog načina mišljenja, Pjotre Trofimoviču. U Japanu postoji zakon po kojem se čovjeka može osuditi za njegove neizrečene misli." "U Japanu! Ali mi nemamo takvog zakona." "Imamo, i te kako, i zove se član 58, paragraf 10." Neržin je samo napola čuo tumačenje Verenjova o cilju koji je Jakonova potakao da ih dovede zajedno. Verenjova su poslali u Mavrino da pojača i sistematizira rad na tajnim šiframa. Bili su im potrebni matematičari, mnogo matematičara, i Verenjov je 47 bio presretan kad je čuo da mu je tu, nadohvat ruke, njegov nekadašnji student koji je ulijevao tako mnogo nade. Neržin je odsutno postavljao odgovarajuća pitanja. Pjotr Tro-fimovič, koga je počeo obuzimati matematički žar, objasnio mu je bit problema i rekao mu koje testove valja izvršiti, koje formule ponoviti. Ali Neržin je razmišljao o onim malim papirićima koje je ispisao svojim sićušnim rukopisom, o onim bilješkama koje je mogao tako sabrano pisati iza svojih kulisa, pod potajnim zaljubljenim pogledima Simočke, dok mu je u ušima brujalo dobroćudno Rubinovo mrmljanje. Ti mali listići papira bili su prvi pravi plodovi svih njegovih trideset godina. Naravno, bilo bi mnogo poželjnije postići zrelost na svom vlastitom području. Zašto bi, čovjek se može upitati, on gurao glavu u one razjapljene ralje iz kojih su i sami povjesničari pobjegli u sigurna razdoblja daleke prošlosti? Kakav ga je to unutarnji nagon tjerao da se uhvati ukoštac sa zagonetkom naduvenog, mračnog diva koji je trebalo samo da trepne očima pa da Neržinu odleti glava? Lijepo se kaže: zašto moraš zavlačiti nos tamo gdje ne treba? A, iznad svega: što ti zapravo tražiš? Da li da se, dakle, prepusti pipcima kriptografije - četrnaest sati dnevno, bez slobodnih dana i bez odmora, glave krcate teorijama vjerojatnosti, teorijama brojeva, teorijama pogrešaka, mozga mrtva, duše isušene? što će mu preostati za razmišljanje? što će mu preostati da nešto nauči o životu? A ipak, to je šaraška. To nije logor. Meso za ručak. Maslac ujutro. Ruke nisu izranjene od rada. Prsti nisu promrzli. Nema ležanja na daskama, mrtav umoran u prljavim sandalama od konoplje. U šaraški čovjek liježe u krevet pod bijelu plahtu, s osjećajem zadovoljstva. Ali zašto živjeti čitav život? Samo zato da se živi? Samo da se održava

tijelo? Velika utjeha! čemu nam tijelo ako nema ničega drugoga? I razum je rekao "Da", ali srce je reklo: "Odlazi od mene, Sotono!" "Pjotre Trofimoviču, znate li vi praviti cipele?" "Što ste rekli?" "Upitao sam: hoćete li mi pokazati kako se prave cipele?" "Oprostite, ali ja vas ne razumijem." "Pjotre Trofimoviču, vi živite u kuli bjelokosnoj. Ja ću napokon odslužiti kaznu i otići u daleku tajgu, u stalno progonstvo. Ne znam raditi rukama, pa kako ću živjeti? Tamo je sve puno medvjeda. Tamo nam neće trebati Eulerove funkcije još bar tri geološka razdoblja." "0 čemu to govorite, Neržine! Kao kriptograf, ako vaš rad bude uspješan, bit ćete oslobođeni prije nego vam istekne rok, presuda će biti izbrisana iz vašeg dosjea i dobit ćete stan u Moskvi." "Izbrisat će presudu iz mog dosjea!" poviče Neržin bijesno, stisnutih očiju. "Kako ste došli na ideju da ja želim taj mali poklon? "Dobro ste radili, pa ćemo vas osloboditi, oprostiti vam." 48 11 Ne, Pjotre Trofimoviču!" I on utisne kažiprst na lakiranu površinu malog stolića. "Vi gledate stvari s krive strane. Neka oni prvo priznaju da nije pravedno zatvarati ljude zbog njihova načina mišljenja, a onda ćemo mi odlučiti hoćemo li oprostiti njima." Vrata su se otvorila da propuste krupnog dostojanstvenika sa zlatnim cvikerom na debelom nosu. "Onda, rozikrucejci moji, jeste li se složili?" Neržin nije ustao već je mirno gledao u Jakonovljeve oči dok je odgovarao: "To ovisi o vama, Antone Nikolajeviču, ali ja držim da moj zadatak u akustičkom laboratoriju nije završen." Jakonov je sad stajao za svojim stolom. Samo oni koji su ga dobro poznavali mogli su opaziti da je bijesan. On reče: "Artikulacija - nasuprot matematici! Zamijenili ste nektar bogova za juhu od leće. Idite." I debelom šarenom olovkom on napiše na svoj podsjetnik: "Neržina otpremiti." 4 U prvom krugu 49 10 ZAčARANI DVORAC Mnogo godina - za vrijeme rata i poslije - Jakonov je bio siguran na svom položaju glavnog inženjera u Odjelu za specijalnu tehniku. Dostojanstveno je nosio srebrne epolete sa svijetlopla-vim porubom i tri velike zvijezde, koje je stekao svojim znanjem. Njegovo je mjesto bilo takva karaktera da je mogao stvarima upravljati sa znatne udaljenosti, pročitavši povremeno kakav učeni izvještaj pred slušaocima visokog položaja, razgovarajući povremeno inteligentno i živahno s nekim inženjerom o njegovom završenom modelu. Uglavnom je održavao reputaciju eksperta a da nizašto nije bio odgovoran, i svakoga mjeseca primao je po nekoliko tisuća rubalja. Jakonov je predsjedavao kod rođenja svih tehničkih pothvata u svom odjelu, povlačio bi se u toku teškog perioda rasta i sazrijevanja, i opet bi se pojavio da održi govor nad njihovim lijesovima ili da ih okruni zlatnim vijencem heroja. Anton Nikolajevič nije bio ni dovoljno mlad ni dovoljno samopouzdan da bi slijedio varavi sjaj Zlatne zvijezde ili Staljinske nagrade, ili grabio svaku priliku da preuzme projekt koji je predložilo ministarstvo ili čak sam šef. Anton Nikolajevič bio je dovoljno iskusan i dovoljno star da se uklanja čitavom tom spletu emocija, strahova i intenzivne ambicije. S takvim pogledima provodio je prilično udoban život sve do siječnja 1948. Toga siječnja, netko je iznio Ocu Zapadnih i Istočnih Naroda ideju da bi se mogao stvoriti poseban tajni telefon isključivo za njegovu upotrebu instrument koji bi bio konstruiran tako da nitko ne bi mogao razumjeti njegove telefonske razgovore čak i ako ih prisluškuje. Svojim preuzvišenim prstom, na kojem je nokat požutio od nikotina, Otac naroda pokazao je na zemljovidu jedinicu u Mavrinu koja je do tada služila za izradu prenosnih primopredajnika za policiju. Tom prilikom izrekao je historijske riječi: "A što će meni ti

primopredajnici? Da lovim provalnike? Kome oni smetaju?" 50 Odredio je vremenski rok: prvi siječnja 1949. Tada je časak razmislio i rekao: "Dobro, neka vam bude do prvog svibnja." Taj zadatak je dobio vrhunsku važnost i prioritet, s tako određenim krajnjim rokom. U ministarstvu su razmotrili stvari i odabrali Jakonova da se lično pobrine za izvršenje tog zadatka. Jakonov se uzalud trudio da dokaže kako je pretrpan poslom i kako ni u kom slučaju ne može obavljati dva zadatka odjednom, šef odjela, Foma Gurjanovič Oskolupov, zurio je u Jakonova zelenim, mačjim očima i Jakonov se sjetio mrlje u svojoj službenoj karakteristici. On sam bio je u zatvoru šest godina. Stoga je zadržao jezik za zubima. Otada je - već gotovo dvije godine - ured glavnog inženjera u zgradi ministarstva bio prazan. Glavni inženjer provodio je dan i noć u tom institutu u predgrađu, okrunjenom šesterokutnom kulom što se uzdizala iznad kupole nad nekadašnjim oltarom u kapelici. Iz početka je bilo ugodno lično rukovoditi poslovima: zalupiti vrata njemu lično dodijeljene pobeda umornom kretnjom, blago se ljuljati u njoj dok juri prema Mavrinu, prolazeći kraj straže koja pozdravlja na vratima omotanim bodljikavom žicom. Lijepo je bilo u proljeće, kad je sve bilo tako svježe i zeleno, šetati među stoljetnim lipama Mavrinskog gaja, okružen svitom kapetana i majora. Poglavari za sada još ništa nisu zahtijevali od Jakonova - samo beskonačne nacrte planova i obećanja o "socijalističkim obavezama" koje valja ispuniti. A rog obilja ispraznio je svoje bogatstvo nad Mavrinskim institutom: uvozni i domaći radio-dijelovi, oprema, namještaj, tehnička knjižnica s trideset tisuća primjeraka, zatvorenici specijalisti izvučeni iz logora, najbolji oficiri službe sigurnosti i arhivari (uvijek najvažnije osoblje kod tajnih projekata), i napokon specijalno pouzdano i kruto stražarsko osoblje. Valjalo je popraviti staru zgradu i sagraditi nove za rukovodstvo specijalnog zatvora, za eksperimentalne radionice. A u doba kad su lipe procvale žutim cvijetom i zamiri-sale, turoban razgovor njemačkih ratnih zarobljenika koji su bez smjene radili u posivjelim bluzama čuo se u sjeni prastarih divova. Ovi lijeni fašisti u četvrtoj godini poslijeratnog zarobljeništva nisu uopće pokazivali nikakve volje za rad. Ruskom oku bilo je nepodnošljivo promatrati kako iskrcavaju cigle iz kamiona, polako, oprezno, kao da su cigle napravljene od stakla, dodavajući svaku iz ruke u ruku dok ne bi bila složena na gomilu. Dok su instalirali radijatore pod prozorima i mijenjali istrunule podove, Nijemci su lunjali po tajnim prostorijama i mrko gledali njemačke i engleske oznake na opremi. Svaki je njemački učenik mogao pogoditi o kakvom se laboratoriju radi. Rubin je sve to iznio u izvještaju pukovniku inženjeru, i njegov je izvještaj potpuno odgovarao činjenicama. Ali u isto vrijeme bio je vrlo nezgodan za glavne oficire službe sigurnosti, šikina i Mišina (koje su zatvorenici nazivali jednim imenom Šiškin-Miškin), jer što se sad moglo učiniti? Zar da izvijeste vrhovnu vlast o svojoj vlastitoj nebrizi? A osim toga bilo je i tako prekasno da se bilo što ispravlja, jer su ratni zarobljenici otpremljeni natrag u svoju domovinu, i oni koji su otišli u Zapadnu Njemačku mogli su, ako čovjek pravo 51 razmisli, izvijestiti o položaju instituta i rasporedu pojedinih laboratorija svakoga koga je to zanimalo. Stoga je, ne proslijedivši uopće Rubinov izvještaj, major Šikin strogo stajao na tome da svakoj radionici u institutu rad u ostalima bude tajna, jednako kao novosti s tržišta na otoku Madagaskaru. Ako su službenici ostalih odjela istog ministarstva tražili pukovnika inženjera u vezi s poslovima samog ministarstva, nije mu bilo dopušteno da otkrije adresu svog instituta; da bi sačuvao tu nepovredivu tajnost sastajao se s njima u Lubjanki. Kad su Nijemce poslali kući na njihovo su mjesto doveli zekove, potpuno nalik onima u šaraški, osim što im je odjeća bila prljava i poderana i što nisu dobivali bijeli kruh. Sada se ispod lipa moglo čuti dobre logorske kletve, i kad je trebalo i kad nije trebalo, koje su zekove iz šaraške podsjećale na majku domovinu i na vlastitu neumoljivu sudbinu. Pljusak cigala letio je s kamiona tako da bi jedva pokoja ostala čitava. Uz povik: "Jedan, dva, tri -

sad!" zekovi su podizali krov od šperploče na zadnji dio kamiona. Zavlačili su se pod njega te su ih zaključavali i odvozili kroz moskovske ulice, dok su oni u međuvremenu veselo štipali djevojke među se, a one im uzvraćale psovkama. I tako su ih svake večeri odvodili natrag u logor. I u tom su začaranom dvorcu, odijeljenom od glavnog grada i njegovih neobaviještenih stanovnika čarobnom ničijom zemljom, ti lemuri u svojim crnim podstavljenim kaputima napravili nevjerojatne izmjene: dovod vode, kanalizacioni sistem, centralno grijanje i cvjetne gredice. Međutim je ta favorizirana ustanova rasla i širila se. Mavrin-ski je institut uzeo pod svoje okrilje još jedan institut za znanstvena istraživanja, sa svim osobljem koje se bavilo sličnim poslom. Taj je institut prešao k njima kompletan, zajedno s pisaćim stolovima, stolcima, ormarima, fasciklima, i hrpama dokumenata, i opremom one vrsti koja postaje zastarjela ne za nekoliko godina, već za nekoliko mjeseci, a njegov ravnatelj major inženjer Roitman, postao je zamjenik Jakonova. Na žalost je stvaralac, inspirator i patron tog pripojenog instituta, pukovnik Jakov Iva-novič Mamurin, šef Odjela za specijalne veze i jedan od najvažnijih vladinih činovnika, još ranije iščezao pod tragičnim okolnostima. Dogodilo se da je Vođa čitavog naprednog čovječanstva razgovarao jednom s pokrajinom Jenan i da su ga pri tom uznemira-vali šumovi i smetnje na telefonu. Pozvao je k sebi Beriju i rekao na gruzijskom: "Lavrentij! Kakav ti je to idiot odgovoran za veze? Makni ga." I tako su maknuli Mamurina; to jest, zatvorili su ga u Lub-janku. Maknuli su ga, ali nisu znali što da s njim učine. U njegovom slučaju nije bilo uobičajenih naknadnih direktiva: nikakvih uputa treba li ga osuditi i, ako treba, za što, te koliku mu kaznu odrediti. Da nije bio jedan od njih bili bi mu dali "četvrtinu s dodatkom" kako su govorili - dvadeset i pet godina, i pet dodatnih godina gubitka građanskih prava - i otpremili ga u Norilsk. Ali držeći na umu izreku "Danas ja, sutra ti", njegovi prijašnji kolege 52 I stajali su na strani Mamurina. Kad su se uvjerili da ga je Staljin zaboravio, otpremili su ga bez preslušavanja i bez presude u ladanjsku kuću u Mavrinu. I tako su jedne ljetne večeri 1948. doveli novog zeka u ša-rašku. Taj je dolazak bio neobičan u svakom pogledu: i zbog toga što je bio dopremljen običnim kolima, a ne crnom maricom, i što ga je pratio sam poglavar zatvorskog odjela i napokon, što mu je prva večera poslužena, prekrivena ubrusom, u uredu ravnatelja specijalnog zatvora. čuli su (zekovi zapravo nisu smjeli čuti ništa, ali čuli su sve) kako je novi zatvorenik rekao da "ne voli kobasicu", i kako ga je poglavar zatvorskog odjela uljudno nutkao da jede. Neki zek koji je upravo išao liječniku po lijek čuo je to preko pregrade. Raspravljajući o tako uzbudljivim novostima, urođeničko stanovništvo šaraške došlo je do zaključka da je pridošlica ipak zek, te su umireni pošli na spavanje. Povjesničari šaraške nikad nisu posve tačno utvrdili gdje je pridošlica spavao te prve noći. Rano narednog jutra, na širokom mramornom odmorištu kamo zatvorenike poslije toga više nisu puštali, jedan neotesani i priprosti zek, obični tokar, naletio je ravno na njega. "Zdravo, brate", rekao je munuvši ga u grudi, "odakle si? Kako su te ščepali? Sjedni, daj da zapalimo." Ali pridošlica je ustuknuo od tokara sav užasnut, pun prezira. Tokar je bijesno pogledao u njegove bjeličaste oči, svijetlu pro-sijedu kosu i ljutito rekao: "Dobro, zmijo! Ali progovorit ćeš ti i te kako kad budeš s nama zaključan jednu noć!" Ali "zmiju" nisu zatvorili u zajednički zatvor. Na laboratorijskom hodniku na trećem katu pronašli su mu sobicu koja je ranije služila kao fotografska tamna komora, i u nju su ugurali željezni krevet, stol, ormar, sobnu biljku i malo električno kuhalo. Strgnuli su ljepenku koja je pokrivala prozor s rešetkama, koji međutim nije gledao na božje svjetlo već na odmorište sporednih stepenica. Stepenice su bile na sjevernoj strani tako da je čak i danju svjetlo jedva dopiralo do ćelije tog zatvorenika. Naravno, moglo se skinuti

rešetke s prozora, ali zatvorska je uprava poslije stanovitog oklijevanja odlučila da ih ipak ostavi, čak ni oni na vlasti nisu shvaćali tu zbrkanu situaciju i nisu mogli odrediti koji bi postupak valjalo primijeniti. I tada su novog zatvorenika prozvali "čovjek sa željeznom maskom". Dugo vremena nitko mu nije znao imena. Nitko nije mogao s njim razgovarati. Zekovi su ga mogli vidjeti kroz prozor kako sjedi u svojoj samici, pognute glave, ili kako poput blijede sjene luta pod lipama u doba kad ostalim zekovima nije bilo dopušteno da izlaze. Željezna maska bio je blijed i mršav, kako zek obično postaje poslije dobre dvije godine preslušavanja. Međutim, njegovo neshvatljivo odbijanje kobasice proturječilo je tom tumačenju. Mnogo kasnije, kad je željezna maska počeo raditi u Sedmici, zekovi su saznali od slobodnih namještenika da je to isti onaj pukovnik Mamurin koji je kao šef Odjela za specijalne veze zabra53 njivao svima da dodirnu petom pod dok prolaze kraj njegova ureda - morali su hodati na prstima. Inače bi sav bijesan izjurio kroz sobu svoje tajnice i zaurlao: "Šta misliš, kraj čijeg to ureda topćeš nogama, klipane? Kako se zoveš?" Još kasnije postalo je jasno da je Mamurin u šaraški najviše trpio na moralnom planu. Svijet slobodnih odbacio ga je, a on nije želio imati nikakve veze sa svijetom zekova. Isprva je u svojoj usamljenosti neprestano čitao - besmrtna djela kao što su Borba za mir od Panferova i Vitez zlatne zvijezde od Babajevskog. čitao je Soboleva, Nikulina, a zatim je čitao stihove Prokofjeva i Gri-bačeva. I u njemu je došlo do čudnovate preobrazbe: počeo je sam pisati poeziju. Poznato je da se u nesreći i duševnoj patnji rađaju pjesnici, a Mamurinove su patnje bile mnogo nepodnošlji-vije od patnji bilo kojeg drugog zatvorenika. U zatvoru već dvije godine, bez ispitivanja i bez presude, on je živio kao što je živio i prije, isključivo u skladu s posljednjim partijskim direktivama i, kao i ranije, obožavao je Mudrog učitelja. Mamurin je priznao Rubinu da nije najstrašnija zatvorska hrana (njegovu su pripremali posebno); ni tuga što je odvojen od obitelji (jednom mjesečno odvodili su ga potajno u njegov stan, gdje je provodio noć); uopće, ne same primitivne životinjske potrebe - nego je bilo gorko izgubiti povjerenje Josifa Visarionoviča; bilo je bolno ne biti više pukovnik, već otpušten i osramoćen. Zato je ljudima kao što su Rubin i on bilo neizmjerno teže podnositi zatvor nego besprincipijelnim huljama oko njih. Rubin je bio komunist. Ali pošto je čuo prisege tog svog navodno ortodoksnog kolege srodnih misli i, pošto je pročitao njegove pjesme, Rubin je počeo izbjegavati Mamurina, čak se i skrivati pred njim, te je provodio vrijeme s ljudima koji su ga nepravedno napadali ali su dijelili njegovu sudbinu. Što se Mamurina tiče, on je bio opsjednut željom, upornom poput zubobolje, da se opravda radom. Na žalost, čitavo njegovo poznavanje veza, premda je nekad bio visoki činovnik na tom području, svodilo se isključivo na držanje telefonske slušalice. Stoga on nije bio u stanju raditi: mogao je samo rukovoditi. Ako je projekt koji bi vodio bio očigledno osuđen na propast, to mu nikad ne bi vratilo milost Najboljeg prijatelja radnika za veze. Morao je, dakle, voditi projekt koji je nešto obećavao. U to vrijeme su se dva takva projekta koja su nešto obećavala počela formirati u Mavrinskom institutu: vocoder i Sedmica. Iz nekih dubokih, nepojmljivih razloga ljudi već na prvi pogled osjete hoće li se s nekim moći .složiti ili neće. Jakonov i njegov zamjenik Roitman nisu se mogli složiti. Svaki mjesec jedan su drugome bili sve nepodnošljiviji; budući da ih je u ista kola upregla ruka jača od njihove, nisu se mogli otrgnuti, ali zato su zdušno vukli svaki na svoju stranu. Kad su stvorena dva različita eksperimentalna plana za pristup rješavanju problema tajne tele-fonije, Roitman je uzeo svakoga koga je mogao na rad u aku-stički laboratorij na vocoderu, koji se na ruskom zvao "uređaj za umjetni govor". Za odmazdu, Jakonov je probrao sve ostale skupine i sabrao sve najvještije inženjere i najbolje uvozne aparate u Sedmicu - to jest u Laboratorij broj sedam. Neki pokušaji 54

da se tom problemu pokuša prići još s koje strane, bili su izbrisani u tom nejednakom boju. Mamurin je odabrao Sedmicu za sebe jer nije mogao postati podređeni svog bivšeg podređenog Roitmana, a i zato što je ministarstvo smatralo da je razborito imati jedno vatreno i budno oko koje će gledati preko ramena pomalo okaljanog vanpartijca Ja-konova. Od toga dana nadalje, Jakonov je mogao noću biti u institutu ili ne biti, kako je želio. Otpušteni pukovnik MVD-a, usamljeni zatvorenik grozničavih bijelih očiju, stravično upalih obraza, odbijajući hranu i piće, potiskujući svoju novootkrivenu strast za poeziju, robijao je do dva sata ujutro, uvodeći u Sedmicu pet-naestosatni radni dan. Tako prikladan dnevni rad mogao je postojati samo u Sedmici zato što slobodni namještenici nisu morali imati specijalna noćna dežurstva, jer nije bilo potrebe da Mamurin bude pod strogom paskom. Kad je Jakonov ostavio Verenjova i Neržina u svom uredu, pošao je ravno u Sedmicu. 11 SEDMICA Običnim vojnicima nitko nikad ne govori o planovima generala, ali oni uvijek vrlo dobro znaju da li su dodijeljeni glavnoj borbenoj liniji ili krilu. Isto tako, tri stotine zekova u Mavrinskoj šaraški tačno je pretpostavljalo da je Sedmica ključno područje. Nitko u institutu zapravo nije smio znati pravo ime Sedmice, ali znali su ga svi. Bio je to "Laboratorij za analizu riječi". Naziv za tu analizu, riječ klipirovanje bila je preuzeta s engleskoga. Ne samo inženjeri i prevodioci, već i monteri i tehničari, tokari pa čak možda i nagluhi stolar znali su da se uređaj o kome je riječ izrađuje po uzoru na američki model. Ali općenito je vrijedilo pravilo da se svi pretvaraju kao da je domaćeg porijekla. Stoga su se američki časopisi o radio-tehnici s dijagramima i člancima 0 teoriji "klipirovanja" koji su se u New Yorku prodavali na stolovima pred antikvarijatima, ovdje numerirali, povezivali uzicom, klasificirali i spremali pod pečatom u vatrostalne sefove, sigurne od američkih špijuna. Rastavljanje, prigušivanje, smanjivanje volumena zvuka, elektronska diferencijacija i integracija normalnog ljudskog govora bili su tehnička profanacija; nešto slično postiglo bi se i kad bi nekome palo na um da rastavi jedno južnjačko ladanjsko područje kao što je, recimo, Novi Afon ili Gurzuf, u sitne čestice materije, spremi ih u milijarde kutija za šibice i sve ih izmiješa, otpremi avionom u Nerčinsk, klasificira i nanovo sastavi na novoj lokaciji tako da se rezultat ne bi mogao razlikovati od originala; da se ponovo dobije suptropski pojas, šum valova na žalu, južni zrak 1 mjesečina. Isto to, koristeći male pakete električnih impulsa, valjalo je učiniti i s govorom, i to na takav način da bi se ne samo sve moglo jasno razumjeti, već da bi Šef mogao prepoznati po glasu osobu s kojom razgovara. U šaraškama, tim udobnim ustanovama u kojima se nije čulo škrgutanje zuba logorske borbe za opstanak, već je odavno postojalo utvrđeno pravilo da oni zekovi koji su najzaslužniji za uspje56 šno rješenje nekog problema dobivaju sveslobodu, novi pasoš i stan u Moskvi; dok ostali ne dobivaju ništa, pa čak ni najmanje skraćenje kazne, ili decilitar votke u čast pobjednika. Sredine nije bilo. Stoga su među zatvorenicima, koji su uspjeli steći onu logorsku žilavost koja kao da zeku daje sposobnost da se noktima drži za površinu uspravnog ogledala, oni najuporniji nastojali da uđu u Sedmicu, da bi oe odande mogli otisnuti u slobodu. Tako je u Sedmicu došio grubi inženjer Markušev kojega je bubuljičavo lice gorjelo od žive želje da dade život za ideje pukovnika inženjera Jakonova. A i drugi njegova soja ušli su na isti način. Ali pronicavi Jakonov odabrao je za Sedmicu neke ljude koji se uopće nisu nastojali sami uvući. To je bio slučaj inženjera Amantaja Bulatova, Tatara iz

Kazana koji je nosio velike naočale rožnatih okvira, otvorenog čovjeka zaglušnog smijeha, osuđenog na deset godina zato što su ga zarobili Nijemci i što se družio s narodnim neprijateljem Musom Džalilom. To je vrijedilo i za Andreja Andrejeviča Potapova, specijalista za ultravisoki napon i konstrukciju električnih centrala. On je dospio u Mavrinsku ša-rašku greškom nekog nespremnog činovnika koji je rukovao karticama u kartoteci GULAG-a. Ali budući da je bio pravi inženjer i predani radnik, Potapov je brzo našao svoje mjesto u Mavrinu i postao nezamjenjiv u poslu u kojem se radilo s preciznim i kompliciranim aparatima za mjerenje radio-frekvencije. Još jedan član te skupine bio je inženjer Horobrov, veliki stručnjak za radiotehniku. On je bio dodijeljen na rad u Sedmicu još na samom početku, kad je to bila obična radna jedinica. U posljednje vrijeme dojadila mu je Sedmica i nije više učestvovao u njenom luđačkom tempu. A Mamurinu je dojadio Horobrov. Napokon "kad su se i ljudi i konji zapjenili od trke", iz kaznene brigade robijaškog logora na zloglasnom gradilištu 501 kraj naselja Salehar stigao je sumorni tehnički genij Bobinin. Njemu su smjesta dodijelili vodeće mjesto u Sedmici. Bio je otrgnut iz samih ralja smrti, a u slučaju da pothvat uspije bio bi prvi kandidat za slobodu. Zato je on ostajao budan i radio poslije ponoći, ali radio je s tako prezirnim dostojanstvom da ga se Mamurin bojao. Bobinin je bio jedini čovjek u čitavoj grupi kome se nije usuđivao prigovarati. Sedmica je bila prostorija nalik akustičkom laboratoriju na katu ispod nje. Bila je jednako opremljena i namještena, osim što nije imala akustičke kabine. Jakonov je nekoliko puta dnevno posjećivao Sedmicu i stoga kad bi se pojavio nije dolazilo do one strke i uzbuđenja koju izaziva posjet velikog šefa. Samo Markušev i ostali ulizice gurali su se naprijed i pravili se važni još više nego obično. Potapov je međutim postavio brojilo za frekvenciju na jedino otvoreno mjesto na visokoj polici ispunjenoj instrumentima koja ga je odvajala od ostalog dijela laboratorija. On je svoj posao obavljao brzo, bez bjesomučne povremene strke, i u tom je trenutku pravio kutijicu za cigarete od prozirne crvene plastike, koju je narednog jutra namjeravao nekome pokloniti. Mamurin je ustao da pozdravi Jakonova kao sebi ravnog. On nije bio odjeven u tamnomodri kombinezon kao obični zekovi već u skupo vuneno odijelo, ali ni to nije uspjelo uljepšati njegovo izmršavjelo lice i koščatu pojavu. Izraz koji se u ovom trenutku pojavio na njegovom gotovo kao limun žutom čelu i beskrvnim, samrtničkim usnicama, Jako-nov je protumačio kao izraz zadovoljstva: "Antone Nikolaiču! Sad smo prebacili na svaki šesnaesti impuls i mnogo je bolje. Evo, poslušajte, ja ću vam čitati." "čitanje" i "slušanje" bili su uobičajeni testovi za ispitivanje kvalitete telefonskog voda. Vod se mijenjao nekoliko puta dnevno dodavanjem ili uklanjanjem ili mijenjanjem pojedinih dijelova, i pripremiti test za formalni indeks artikulacije bio je svaki put vrlo nespretan proces, previše polagan da bi držao korak sa svakom novom idejom koju su inženjeri smislili. Osim toga nije imalo smisla dobivati porazne brojke po sistemu koji je nekoć bio objektivan, ali koji je u posljednje vrijeme preuzeo Roitmanov štićenik Neržin. Kao i obično sav obuzet jednom jedinom misli, ništa ne pitajući i ništa ne objašnjavajući Mamurin se povukao u najudaljeniji kut sobe i odatle, okrenut leđima i pritisnuvši telefonsku slušalicu na obraz počeo čitati neki članak iz novina u zvučnik. Na drugom kraju voda Jakonov je stavio slušalice na uši i slušao. Nešto užasno događalo se u slušalicama: zvuk Mamurinova glasa bio je svako toliko prekidan pucketanjem, tutnjavom i šištanjem. Ali kao što majka zaljubljeno promatra svog ružnog potomka, Jakonov ne samo da nije strgnuo slušalice sa svojih izmučenih ušiju već je to pažljivije slušao i zaključio da je ta strašna buka nekako manje strašna od one prijašnje strašne buke, koju je čuo prije večere. Mamurinovo čitanje nije nalikovalo hitroj melodijskoj liniji razgovora, već je bilo odmjereno i namjerno precizno. Osim toga, čitao je odlomak o drskosti jugoslavenskih graničara i samovolji jugoslavenskog krvnika Rankovića koji je jednu miroljubivu zemlju pretvorio u masovno mučilište. Stoga je Jakonov vrlo lako pogodio ono što nije čuo, shvatio da je pogodio, zaboravio da je pogodio i bio to više uvjeren da je prijem bolji nego što je

bio prije večere. Uz to, želio je izmijeniti nekoliko misli s Bobininom. Bobinin je sjedio nedaleko, krupan, širokih ramena, kose podšišane kao u robijaša premda su u šaraški bile dopuštene najrazličitije frizure. Nije se okrenuo kad je Jakonov ušao u laboratorij; nagnut nad dugačku vrpcu foto-oscilogramskog filma mjerio je nešto šestarom. Taj je Bobinin bio kao sićušan kukac, posve beznačajan zek, pripadnik najniže klase. A Jakonov je bio čovjek na položaju. A ipak, Jakonov se nije mogao natjerati da prekine Bobinina u radu ma koliko da mu je bilo stalo do toga. čovjek može sagraditi Empire State Building, disciplinirati prusku vojsku, podići državnu hijerarhiju iznad prijestolja Svemogućega, ali ne može savladati neshvatljivu duhovnu superiornost nekih ljudi. 58 Ima vojnika kojih se njihovi starješine boje. Ima radnika koji ulijevaju strah u kosti svojim predradnicima, zatvorenika pred kojima dršću isljednici. Bobinin je to znao i koristio je tu svoju moć u odnosima s vlašću. Svaki put kad bi Jakonov razgovarao s njim uhvatio bi samoga sebe u kukavnoj želji da se dodvori tom zeku, da ga slučajno ne razljuti. Bio je bijesan sam na sebe zbog takvog vladanja, ali primijetio je da se i svi ostali slično odnose prema Bobininu. Skinuvši slušalice Jakonov prekide Mamurina: "Bolje je, Ja-kove Ivaniću, nesumnjivo bolje! Volio bih da Rubin posluša. On ima dobar sluh." Netko tko je nekad bio polaskan Rubinovim mišljenjem rekao je jednom da on ima "dobar sluh". Posve nesvjesno tu su pretpostavku svi prihvatili i povjerovali u nju. Rubin je slučajno dospio u šarašku i uspio se tamo zadržati prevodeći. Lijevo uho bilo mu je jednako kao u svih drugih ljudi, ali desno je oglušilo u eksploziji na sjeverozapadnom frontu - i tu je činjenicu morao skrivati pošto su ga pohvalili zbog njegova "dobra sluha". Reputacija da ima "dobar sluh" učvrstila je njegov položaj, sve dok ga on nije još više učvrstio svojim velikim djelom u tri sveska: Audio-sintetički i Elektro-akustički aspekt ruskoga govora. Telefonirali su, dakle, u akustički laboratorij i pozvali Rubina. Dok su čekali, slušali su ponovo sami po deseti put. Markušev je nabranih obrva i napregnutih očiju od koncentracije načas uzeo telefon i odlučno izjavio da je bolje, da je sad mnogo bolje. (Ideja da se prebaci na šesnaesti impuls bila je njegova; stoga je čak i prije nego je došlo do prebacivanja znao da će nastupiti poboljšanje.) Dirsin se neodlučno smiješio, kao da se izvinjava, i kimao glavom. Bulatov je vikao preko čitavog laboratorija da bi se valjalo udružiti sa stručnjacima za šifre i prebaciti se na osnovicu od trideset i dva impulsa. Dva uslužna električara, natežući slušalice svaki na svoju stranu dok su slušali na jedno uho, smjesta su radosno i oduševljeno potvrdili da se zaista bolje čuje. Bobinin je i dalje mjerio oscilogram ne podižući pogleda. Crna kazaljka velikog električnog sata na zidu skočila je na deset i trideset. Uskoro će završiti rad u svim laboratorijima, osim u Sedmici, specijalni časopisi bit će zaključani u sefove, zekovi će se vratiti u svoje stanove na spavanje, a slobodni namještenici trčat će do autobusne stanice, jer su u kasnim satima autobusi rjeđe prolazili. Uja Terentevič Horobrov, u pozadini laboratorija gdje ga rukovodioci nisu mogli vidjeti, uputio se teškim korakom iza zida polica prema Potapovu. Horobrov je bio iz Vjatke, i to iz najudaljenijeg područja blizu Kaja, iza kojega se kroz šume i močvare na stotine kilometara proteže područje daleko prostranije od Francuske, zemlja GULAG-a. On je vidio i shvaćao više nego mnogi drugi, ali zato što je uvijek morao skrivati svoje misli i potiskivati osjećaj za pravdu tijelo mu se pognulo i lice postalo neprijazno, a kraj usana se urezale duboke bore. Napokon, na prvim poslijeratnim izborima više nije mogao izdržati i na svom listiću ispisao grube seljačke psovke na račun Najvećeg genija među genijima. 59 Bilo je to vrijeme kad se razrušene kuće nisu popravljale, a polja nisu zasijavala zbog oskudice radne snage. Ali čitav mjesec dana nekoliko mladih

detektiva proučavalo je rukopis svakog glasača na tom području, i Horobrova su uhapsili. Otišao je u logor osjećajući neko priprosto zadovoljstvo - napokon će tu moći govoriti onako kako hoće. Ali u običnim logorima to nije bilo moguće. Doušnici su obasipali Horobrova denuncijacijama, i opet je morao držati jezik za zubima. U šaraški mu je zdrav razum naređivao da se izgubi u aktivnosti Sedmice da bi sebi osigurao, ako već ne oslobođenje, a ono barem pristojnu egzistenciju. Ali gađenje zbog tolikih nepravda, uz njegov vlastiti slučaj, poraslo je u njemu do te mjere, da mu se zgadio i život. Zašavši za Potapovljev zid od polica sagnuo se nad njegov stol i tiho predložio: "Andreiču. Vrijeme je da se ide. Subota je." Potapov je upravo namjestio ružičastu kopču na prozirnu crvenu kutiju za cigarete. Zabacio je glavu u stranu, diveći se svom djelu i upitao: "šta kažeš, Terentiču - boje se slažu, je li?" Budući da ga drug nije ni pohvalio ni pokudio, Potapov sa zanimanjem pogleda Horobrova preko svojih naočala s prostim metalnim okvirima kao neka stara bakica. "čemu izazivati sudbinu?" reče on. "Vrijeme radi za nas. Anton će otići i mi ćemo se onda smjesta iz-gubiti." Imao je običaj da rastavlja važnije riječi na slogove i da svaki malo istakne. U međuvremenu je Rubin već stigao u laboratorij. Sada, u jedanaest sati navečer, pošto je radni dan završio, Rubin, koji je i tako čitavu večer bio u lirskom raspoloženju, čeznuo je samo da se vrati u spavaonicu i da nastavi čitati Hemingwaya. Međutim, pretvarajući se da pokazuje veliki interes za kakvoću novog voda Sedmice zamolio je Markuševa da čita, budući da se njegov visoki glas s osnovnim tonom od sto šezdeset herca na sekundu loše prenosi. (Takvim izjavama on je smjesta stekao glas stručnjaka.) Metnuvši slušalice na uši, Rubin je slušao i nekoliko puta naredio Markuševu da čita jače, ili piše, da ponavlja fraze "Punačke pastrve plivaju potokom" i "pogledah, skočih i pobijedih" - fraze koje je Rubin izmislio za ispitivanje individualnih kombinacija zvukova i koje su bile vrlo dobro poznate svakome u šaraški. Napokon, on je iznio mišljenje da postoji opća tendencija prema poboljšanju: samoglasnici se prenose upravo izvanredno, bezvučni dentali nešto gore; još uvijek ima smetnji kod glasa "ž"; a grupa suglasnika, tako česta u slavenskim jezicima, "vsp" posve je nejasna i zahtijeva daljnji rad. Glasovi su u zboru izrazili veselje što je vod bolji. Bobinin je podigao pogled s oscilograma i rekao prezirnim, dubokim basom: "Idioterija! Jedan korak naprijed, dva koraka natrag. Uopće nema smisla pokušavati napraviti nešto na osnovu nagađanja. Treba pronaći metodu." Svi su ušutjeli pod njegovim čvrstim, nepokolebivim pogledom. Iza svoje police Potapov je prilijepio ružičastu kopču na kutiju za cigarete pomoću kruškovog ekstrakta. Potapov je proveo 60 tri godine u njemačkim logorima i preživio je prvenstveno zahvaljujući svojoj nadljudskoj sposobnosti da pravi zgodne upaljače za cigarete, kutije za cigarete i čibuke od otpadaka i bez ikakva alata. Nikome se nije žurilo da napusti posao, premda je bilo veče uoči "ukradene" nedjelje. Horobrov se ispravi. Odloživši materijal koji je valjalo predati i zaključati u sef na Potapovljev stol, on zakorači iza polica i krene prema izlazu, prolazeći kraj gomile koja se okupila oko "klipera". Mamurin, blijed, bijesno ga pogleda u leđa i zazove: "Uja Terentiču! Zašto i vi ne slušate? Uostalom, kamo ćete?" Horobrov se polako okrene i smiješeći se podrugljivo odgovori vrlo jasnim glasom: "Bilo bi mi milije da to nisam morao glasno reći. Ali ako baš insistirate; upravo u ovom trenutku idem na toalet - ili ako hoćete, u zahod. Ako tamo sve dobro prođe, poći ću u zatvor i leći u krevet." U tišini koja je nastala Bobinin, koji se gotovo nikad nije ni smiješio, počeo se tresti od smijeha. Bila je to pobuna. Mamurin zakorači naprijed kao da će udariti Horobrova i piskavim ga glasom upita: "Kako to mislite, spavati? Svi drugi rade, a vi ćete ići spavati?" Horobrov odgovori s rukom na kvaki, očigledno se jedva suzdržavajući: "Da, baš

tako - spavati! Radio sam dvanaest sati koje Ustav nalaže - i to je dovoljno." Bio je na granici da izvali još nešto što bi bilo nepopravljivo, ali vrata se u tom trenutku naglo otvore i dežurni najavi: "Antone Nikolaicu! Hitno vas zovu na vanjski telefon." Jakonov žurno ustane i iziđe ispred Horobrova. Uskoro je i Potapov ugasio svoju stolnu svjetiljku, položio svoje i Horobrovljeve tajne dokumente na stol Bulatova i neprimjetno odšepesao prema izlazu, štedio je desnu nogu poslije nesreće na motoru koju je doživio još prije rata. Jakonova je na telefon zvao pomoćnik ministra Sevastjanov. Morao se javiti u ministarstvo o ponoći. Jakonov se vrati u svoj ured Verenjovu i Neržinu, otpusti Neržina i pozove Verenjova da pođe s njim automobilom. Zatim obuče kaput i rukavice, ponovo priđe pisaćem stolu i pod bilješku "Neržina otpremiti" pridometne: "I Horobrova također". 61 u 12 TREBALO JE DA LAŽE Kad se Neržin vratio u akustički laboratorij obuzet nelagodnim osjećajem da je učinio nešto nepopravljivo premda toga još nije bio potpuno svjestan, Rubina više nije bilo. Ostali su još svi bili na okupu. Valentulja, baveći se u prolazu nekom pločom na kojoj je bilo poredano bezbroj radio-lampi, pogleda ga živahnim očima.. "Polako, mladiću!" reče on zaustavivši Neržina podignutim dlanom, kao što policajac zaustavlja kola. "Zašto u trećoj etapi nema struje? Znate li vi?" Tada se prisjetio: "A, da, zašto su vas pozvali? Qu"est-ce que c"est que c"est passe?" "Ne budite neotesan, Valentine", reče Neržin mrzovoljasto izbjegavajući pitanje. Nije mogao priznati tom svećeniku svoje vlastite znanosti da se maločas odrekao matematike. "Ako imate neprilika", izjavi Valentin, "mogu vam dati dobar savjet: uključite plesnu muziku. Jeste li čitali ono... kako se ono zove? Znate, onog pjesnika s cigaretom u zubima. Ne barata lopatom već poziva druge. Milicija moja, zaštićuje me; u zabranjenoj zoni divno mi je. Zaista, što još možemo tražiti osim plesne muzike?" I Valentin, ne čekajući odgovora nego već zauzet novom mišlju, zazove: "Vadka! Uključi oscilograf." Kad se približio svom stolu Neržin opazi da je Simočka silno preplašena. Gledala ga je ravno u oči i tanke su joj se obrve trzale. "Gdje je Bradonja, Serafima Vitaljevna?" "Anton Nikolajevič pozvao ga je u Sedmicu", odgovori Simočka glasno. A još glasnije, tako da svatko može čuti reče: "Glebe Vikentiču, prokontrolirajmo nove tabele riječi. Još imamo pola sata vremena." 62 Simočka je bila jedan od spikera u vježbama izgovora. Izgovor svih spikera morao je odgovarati određenoj normi jasnoće. "A gdje vas mogu kontrolirati u ovoj buci?" "Pa - idemo u kabinu." Ona značajno pogleda Neržina, uzme listu riječi ispisanih tintom na crtaćem papiru i uđe u kabinu. Neržin pođe za njom. Zatvorio je pola metra debela vrata za sobom i povukao zasun, zatim se provukao kroz uska druga vrata, također ih zatvorio i navukao zastor. Simočka mu se objesi oko vrata stojeći na vrhovima prstiju i poljubi ga u usta. U tom skučenom prostoru on podigne krhku sitnu djevojku uvis i sjedne na jedinu stolicu ispred koncertnog mikrofona, smjestivši je na svoja koljena. "Zašto vas je Anton pozvao? Što se dogodilo?" "Pojačalo valjda nije ukopčano? Nećemo ovo objavljivati preko zvučnika?" "Što se dogodilo?" "Zašto misliš da se nešto dogodilo?" "Osjetila sam odmah čim su vas pozvali. A i na licu vam vidim."

"Koliko sam ti puta rekao da mi ne govoriš "vi"?" "Ali ako je to meni teško?" "Ali ako ja to želim?" "što je bilo?" Osjećao je toplinu njenog laganog tijela na svojim koljenima; njegov obraz bio je priljubljen uz njen. Vrlo neobičan osjećaj za zatvorenika. Koliko je već godina prošlo otkako je bio tako blizu ženi? Simočka je bila nevjerojatno lagana, kao da su joj kosti pune zraka, kao da je napravljena od voska. Gotovo da uopće nije imala težine, kao neka pernata ptičica. "Pa, mala moja... čini se da ću skoro otići." Ona se okrene u njegovu naručju i pritisne sitne ruke na njegove sljepoočnice, tako da joj je šal spao s ramena. "Kamo?" "Kako misliš, kamo? Mi dolazimo iz bezdana. I vraćamo se tamo odakle smo došli - u logor." "Dragi moj, zašto?" Neržin je gledao izbliza, ne shvaćajući, u raširene oči te neugledne djevojke čiju je ljubav tako neočekivano stekao. Ona je bila više dirnuta njegovom sudbinom nego on sam. "Mogao sam ostati", reče on tužno. "Ali u drugom laboratoriju. I tako ne bismo bili zajedno." čitavim svojim sitnim tijelom privila se uz njega, poljubila ga, upitala ga da li je voli. Zašto je u ovih nekoliko tjedana poslije prvog poljupca štedio Simočku? Zašto se sažalio na nju, držeći na umu njenu iluzornu buduću sreću? Bilo je vrlo malo vjerojatnosti da će ona ikada naći nekoga tko će je oženiti; naprosto će dopasti nekome u šake. Djevojka je sama od svoje volje došla k tebi u zagrljaj, priljubila ti se s tako zastrašujućom spremnošću. Zašto se odricati, uskraćivati i sebi i njoj? Prije nego potone u logor gdje zacijelo neće biti ovakve prilike dugi niz godina. 63 Gleb reče uzbuđeno: "Žao mi je da te ovako ostavljam. Volio bih da sa sobom ponesem sjećanje na tvoje - tvoje - hoću reći - da ti ostavim dijete." Ona smjesta sakrije svoje postiđeno lice, odupirući se njegovim prstima koji su joj pokušavali opet podignuti glavu. "Malena, molim te ne skrivaj se. Podigni glavicu. Zašto nešto ne kažeš? Zar ti to ne želiš?" Ona podigne glavu i iz dubine duše reče: "ćekat ću vas! Preostalo vam je još pet godina? čekat ću vas tih pet godina. A kad budete slobodan, vratit ćete mi se?" On joj to nije rekao. Postavila je stvari naglavce, kao da on nema supruge, čvrsto je odlučila da se uda - draga mala nosata djevojčica! Glebova je žena živjela tamo negdje vani, u Moskvi. Negdje u Moskvi, ali isto tako je mogla živjeti na Marsu. A pored Simočke na krilu i pored supruge na Marsu, postojali su također zakopani u njegovom pisaćem stolu zapisi koji su ga stajali toliko truda, njegove prve blijeske o razdoblju poslije Lenjina, formulacije u kojima su bile sadržane njegove najljepše misli. Ako ga otpreme zatvorskim transportom sve će te bilješke biti osuđene na spaljivanje. Trebalo je da laže i da joj kaže da će se vratiti. Da laže, da obećava, kao što svi uvijek obećavaju. I tada bi, kad zaista ode, mogao ostaviti ono što je napisao njoj na čuvanje. Ali nije mogao smoći snage da laže tim očima koje su ga promatrale tako pune nade. Izbjegavajući njihov pogled, on poljubi uglata mala ramena koja je otkrio ispod bluze. ćas kasnije on reče oklijevajući: "Jednom si me pitala što to cijelo vrijeme pišem." "Da, što pišeš?" upita ga Simočka s neskrivenom znatiželjom, po prvi put ga

oslovivši sa "ti". Da ga nije prekinula, da ga nije tako gorljivo potaknula, vjerojatno bi joj nešto bio rekao u tom trenutku. Ali u njenom glasu bilo je toliko nestrpljenja da ga je to učinilo opreznim. Tolike je godine proveo u svijetu gdje je sve bilo isprepleteno lukavim i nevidljivim tankim žicama povezanim s detonatorom mina. Te povjerljive, zaljubljene oči - vrlo bi lako mogle raditi za službu sigurnosti. Napokon, kako je to među njima počelo? Prvi puta je ona dodirnula njegov obraz, a ne on njen. Možda je to bila stupica. "Nešto povijesno", reče on. "Općenito povijesno, iz vremena Petra Velikog. Ali za mene to mnogo znači. Da, pisat ću dalje sve dok me Jakonov ne izbaci. Ali gdje ću to sve ostaviti kad odem?" Njegov je pogled sumnjičavo ispitivao dubinu njenih očiju. Simočka se mirno nasmiješi. "Zašto pitaš? Daj sve meni. Ja ću to čuvati. Samo dalje piši, dragi." I tada, pokušavajući da od njega sazna ono što želi, reče: "Reci, je li tvoja žena vrlo lijepa?" 64 Telefon koji je spajao kabinu s laboratorijem zazvoni. Si-močka podigne slušalicu ne približujući je usnama i pritisne dugme da bi je čuli na drugom kraju voda. Sjedeći sva rumena, neuredne odjeće, ona počne čitati artikulacione vježbe ravnomjernim jednoličnim glasom: "Dop, fskop, štap. Da? što, Valentine Martiniču, dvojnu diodu-triodu? Nemamo 6G7, ali mislim da imamo jednu 6G2. Sad ću završiti tabelu riječi pa ću doći. Drut, mut, šut." Ona otpusti dugme i lagano dodirne glavom Glebovu. "Moram ići. Ovo postaje upadljivo. Pustite me sada da idem. Molim vas ..." Ali u njenom glasu nije bilo prave odlučnosti. On je zagrli, privijajući još čvršće njeno tijelo uza se. "Nikamo ne ideš! Ja hoću - ja ..." "Nemojte! čekaju me. Moram zatvoriti laboratorij." "Sad, odmah! Ovdje!" zahtijevao je on. I poljubi je. "Ne danas." "Kada?" Ona ga pokorno pogleda. "U ponedjeljak. Ja ću opet biti dežurna umjesto Lire. Dođite ovamo u pauzi za večeru. Bit ćemo sami čitav sat. Ako samo onaj ludi Valentulja ne dođe raditi." Dok je Gleb otključavao i otvarao vrata, Simočka se uspjela zakopčati i počešljati, te je izišla prije njega, dostojanstvena i hladna. 3 U prvom krugu 65 13 MODRO SVJETLO "Jednog dana ću zavitlati cipelu u tu modru žarulju. Ide mi na živce." "Promašit ćeš." "Na četiri metra? Kako mogu promašiti? Kladim se u sutrašnji kompot da ću je pogoditi." "Skini cipele na donjem ležaju. To je skoro metar dalje." "Dakle, s pet metara. Zvijeri - što još neće smisliti da napakoste zeku? čitavu mi noć pritišće oči." "Modro svjetlo?" "Da, modro svjetlo. Svjetlo vrši pritisak. Lebedev je to otkrio. Aristipe Ivaniću, spavate li? Budite ljubezni - dodajte mi moju cipelu." "Mogu vam dodati cipelu, Vjačeslave Petroviču, ali recite mi prvo što vas to smeta kod modrog svjetla?" "Prije svega, ono radi na kratkome valu i stoga ima više kvanta. A kvanta mi neprestano udaraju u oči." "To je svjetlo blago i podsjeća me na modru svjetiljku pred ikonom koju je moja majka uveče palila kad sam bio dijete." "Mama! U plavim poramenicama! Eto ti - i sad te pitam: kako možeš ljudima zagarantirati demokraciju? Zapazio sam da u svakoj ćeliji i najbeznačajnije pitanje - u vezi s lavorima ili brisanjem podova - uzvitla najrazličitija

suprotna mišljenja. Sloboda bi značila kraj čovječanstva. Na žalost, samo mu toljaga može pokazati istinu." "Da, ali ne bi bila loša ideja staviti ovamo jedno kandilo. Nekad je tu bio oltar." "Ne oltar, nego kupola pod oltarom. Između su umetnuli još jedan kat." "Dmitrije Aleksandroviču, što to radite? Otvarate prozor u prosincu! Dosta je toga!" "Gospodo, baš kisik čini zeka besmrtnim. Ovdje ima dvadeset četiri čovjeka u sobi, a vani nema ni mraza ni vjetra. Otvaram prozor samo toliko da stane jedan svezak Erenburga." "Neka bude još malo više! Ovdje gore je strašno zagušljivo!" "Erenburg po širini ili Erenburg po visini?" "Erenburg po visini, naravno. Odlično pristaje u okvir." "Pa ovdje je da poludiš! Gdje je moj logorski kaput?" "Poslao bih ja sve te ljubitelje kisika u Oimvakon. Na javne radove. Pri šezdeset stupnjeva ispod nule dvanaest sati dnevno; zavukli bi se oni i u kozju štalu da se zaštite od zime." "U principu nemam ništa protiv kisika, ali zašto je to uvijek ledeni kisik umjesto toplog kisika?" "Šta se ovdje do vraga zbiva? Zašto je u sobi mračno? Zašto su već ugasili bijelo svjetlo?" "Valentulja, ponašate se kao nevinašce. Vi bi šetali okolo i do jedan. Kakvo vam svjetlo treba o ponoći?" "A i kicoš ste." "U modrom sam kombinezonu kao iz žurnala. U zatvoru - prekrasno!" "Opet ste zapušili cijelu sobu! Zašto svi morate pušiti? Fuj, što smrdi! A i čajnik je posve hladan." "Gdje je Lev?" "Kako? Zar nije u krevetu?" "Ima jedno dvadesetak knjiga, ali Leva nema." "Vjerojatno je tamo kod klozeta." "Zašto?" "Tamo su namjestili bijelu žarulju, a zid je topao od kuhinje. Vjerojatno čita. Ja se idem oprati, što da mu kažem?" "... Da, eto, bilo je ovako: ona mi je namjestila ležaj na podu, a ona je legla gore na krevet, što je to bio sočan zalogajčić, sočan! ;< "Drugovi, molim vas. Govorite o nečemu drugome, ne o ženama. Budući da se hranimo mesom, to može postati društveno opasna tema." "Hajde brbljavci, prestanite! Zvono za gašenje svjetla već je davno zazvonilo." "Da, ali ovdje još ima mnogo glazbe." "Ako hoćeš spavati, spavat ćeš." "... U Africi sam služio pod Rommelom. Nije bilo dobro što je bilo tako jako vruće i što nije bilo vode." "... U Arktičkom oceanu postoji otok koji se zove Mahotkin. Mahotkin je bio pilot na Arktiku. Sad je u zatvoru zbog antisovjet-ske propagande." "Mihailo Kuzmiču, zašto se prevrćete?" "Pa valjda se imam pravo okrenuti, ili možda nemam?" "Imate, ali zapamtite da se svaki mali pokret dolje ovdje gore osjeća neizmjerno pojačan." "Ivane Ivanoviču, niste vi bili u logorima. Ako se netko tamo popne na ležaj za četvero ostala trojica se ljuljaju. A onda se netko 67 na donjem ležaju sjeti, objesi zastor, dovede žensku i dade se na posao. To vam je kao zemljotres. Ali ljudi svejedno spavaju." "Grigorije Borisoviču, kad ste vi prvi put došli u šarašku?" "Mislio sam da stavim jednu pentodu i mali reostat." "Bio je nezavisan, oprezan čovjek. Kad bi uveče izuvao cipele ne bi ih ostavljao na podu već bi ih stavljao pod glavu." "U tim godinama nikad se ništa nije ostavljalo na podu." "Ja sam bio u Auschwitzu. U Auschvvitzu je bilo užasno: čovjeka su vodili u krematorij

ravno sa stanice, dok je glazba svirala." "Tamo je bilo odlično za ribolov, to je jedno, a drugo je bio lov. U jesen si mogao izići na jedan sat i objesiti preko ramena čitav niz fazana. Ako si zašao u trsku, tamo je bilo veprova a vani na poljima zečeva." "Sve su te šaraške osnovane 1930, kad su osudili inženjere iz "Prompartije" zbog suradnje s Britancima i odlučili da utvrde koliko će posla moći obaviti u zatvoru. Inženjer na čelu prve šaraške bio je Leonid Konstantinovič Ramzin. Eksperiment je uspio. Van zatvora bilo je nemoguće imati dva velika inženjera ili dva istaknuta naučna radnika u jednoj konstitucionoj grupi. Oni bi se borili oko toga tko će steći reputaciju, ime, Staljinsku nagradu, i prije ili kasnije jedan bi izgurao drugoga. Stoga se izvan zatvora svi konstrukcioni biroi sastoje od jedne bezbojne skupine oko jednog briljantnog mozga. Ali u šaraški? Nikome ne prijeti ni novac ni slava. Nikolaj Nikolaič dobiva pola čaše kisela vrhnja, a Pjotr Petrovič dobiva jednaku količinu. Desetak akademskih lavova prebiva mirno zajedno u istoj jazbini zato što nemaju kamo otići. Dosadno je igrati šah ili pušiti. Pa zašto da nešto ne izumimo? Hajdemo. Mnogo toga stvoreno je na taj način. I to je osnovna ideja šaraške." "Prijatelji, jedna novost! Bobinina su nekamo odveli." "Valentulja, prestani cviliti ili ću te zadaviti jastukom!" "Kamo, Valentulja?" "Kako su ga odveli?" "Došao je potporučnik; rekao mu je da obuče kaput i uzme kapu." "Sa stvarima?" "Bez stvari." "Vjerojatno su ga pozvali glavešinama." "Oskolupovu?" "Oskolupov bi došao ovamo sam. Pokušaj još malo više." "čaj je hladan, svinjarija!" "Valentulja, uvijek zveckate žlicom o čašu dok miješate, a to mi već ide na živce." "Kako ću inače rastopiti šećer?" "Tiho." "Samo se nebeske katastrofe odvijaju tiho, jer se zvuk ne prenosi u stratosferu. Kad bi nova zvijezda eksplodirala iza naših 68 leđa mi to čak ne bismo ni čuli. Ruska, pokrivač ti pada, zašto visiš preko ruba kreveta? Spavaš li? Znate li da je naše sunce nova zvijezda i da je zemlja osuđena na propast u najbližoj budućnosti?" "Ja to ne želim vjerovati. Ja sam mlad i hoću živjeti." "Ha, ha, kakav primitivizam! C"est le motl On hoće živjeti. Što je čaj hladan!" "Valentulja, kamo su odveli Bobinina?" "Odakle da ja znam. Možda k Staljinu." "A što bi ti učinio, Valentulja, da tebe odvedu Staljinu?" "Mene? Ho, ho! Iznio bih mu ja sve svoje pritužbe, od A do Z." "Na primjer, koje?" "Pa, eto, sve, sve. Par exemple zašto moramo živjeti bez žena? To ograničuje naše kreativne mogućnosti." "Prjančikov, zaveži već jednom! Svi već davno spavaju. O čemu to klepećeš?" "Ali ako se meni ne spava?" "Prijatelji, tko puši? Sakrijte cigaretu. Dolazi potporučnik." "Šta taj gad radi ovdje? Nemojte se spotaknuti, građanine potporučniče, mogli biste razbiti svoj veliki nos." "Prjančikov!" "Što je?" "Gdje ste? Spavate li već?" "Da, spavam." "Obucite se, hajde, obucite se, stavite kaput i kapu!" "Sa stvarima?" "Bez. Brzo. Kola čekaju." "Idem s Bobininom?" "On je već otišao. Za vas imamo druga kola." "Kakva kola, potporučniče, crna marica?" "Brže, brže. Ne, pobeda."

"Tko je poslao po mene?" "Hajde, Prjančikov, zašto bih ja to sve vama morao tumačiti? Ne znam ni ja. Brže." "Valentulja, reci im sve tamo gore." "Kaži im da im#tao pravo na posjete. Zašto do vraga zatvorenici iz odjela 58 mogu primati posjete samo jedanput godišnje?" "Kaži im i za šetnje." "Za pisma." "I za odjeću." "Rot front, momci! Ha, ha! Adieu!" "Druže potporučniče! Gdje je Prjančikov?" "Već stiže, druže majore! Evo ga!" "Samo im sve istresi, Valentulja, ništa se ne stidi." "šta znači ova vražja strka usred noći?" 69 "Što se dogodilo?" *5 "Ovoga nikad prije nije bilo." "Možda je počeo rat. Izvlače ih na strijeljanje." "Ne budi lud! Tko bi se bavio s nama pojedinačno i po dvoje? Kad bi bio rat, sve bi nas odjednom pokosili ili bi nam zarazili kašu kugom." "Dobro, prijatelji, vrijeme je spavanju! Sve ćemo sutra saznati." "... To se događalo 1939, a 1940. Berija je pozvao Borisa Sergejeviča Stečkina iz šaraške. On nije bio od onih koji se vraćaju praznih ruku. Ili bi se promijenio upravitelj zatvora ili bi se produžilo vrijeme za šetnju. Stečkin nikad nije mogao podnijeti taj sistem podmićivanja, te različite kategorije opskrbe, po kojima akademik dobiva jaja i kiselo vrhnje, profesor četrdeset deka maslaca, a obični tegleći konji samo polovicu. Bio je on dobar čovjek, Boris Sergejevič - Bog mu daj duši lako..." "Umro je?" "Ne! Pustili su ga na slobodu. Dali su mu Staljinsku nagradu." 70 14 SVAKOM JE MUŠKARCU POTREBNA DJEVOJKA! Tada je umoran, odmjeren glas starog zatvorenika Adamsona umuknuo. On je bio u šaraški već po drugi put. Tu i tamo još je netko šaputao neku nedovršenu priču. Netko je hrkao glasno i s vremena na vrijeme eksplozivno. Modra žarulja smještena u okrugli svod iznad dvostrukih vrata bacala je nejasno svjetlo na dvanaest ležaja na kat raspoređenih lepezasto po velikoj, polukružnoj sobi. Ta soba, nesumnjivo jedina te vrsti u Moskvi, imala je dobrih deset metara u promjeru. Bila je pokrivena prostranom kupolom nad kojom se uzdizala šesterokutna kula, a u kupoli bilo je pet elegantnih okruglih prozora. Prozori na vanjskom zidu imali su rešetke ali nisu bili zabijeni daskama, te se danju moglo vidjeti preko ceste neuređeni šumoviti park. Odatle se u ljetne večeri čulo uzbudljive, dirljive pjesme usamljenih djevojaka iz moskovskih predgrađa. Ležeći na svom gornjem ležaju kraj središnjeg prozora, Ner-žin nije spavao, nije čak ni pokušavao spavati. Ispod njega inženjer Potapov već je davno spavao mirnim snom radnog čovjeka. Na gornjim ležajima do njega bili su njemu slijeva, s druge strane prolaza, stručnjak za vakuume Zemelja, okrugla lica, bezbrižno ispružen i teško dišući; njemu nadesno, na ležaju tik do njegova, Ruska Doronin, jedan od najmlađih zekova u šaraški prevrćući se u besanici. Ispod Zemelje ležaj Prjančikova bio je prazan. Sad kad je mogao mirno razmisliti o razgovoru u uredu Jakonova, Neržinu je sve postalo mnogo jasnije. činjenica da je odbio da radi u kriptografskoj grupi nije bila običan incident već sudbonosna prekretnica u njegovu životu. Ona će posve sigurno uroditi, i to možda vrlo brzo, dugim i mučnim putovanjem u Sibir ili na Arktik, u smrt ili u tešku pobjedu nad smrću. želio je razmišljati o tom iznenadnom prijelomu u njegovom životu, što mu je uspjelo učiniti za vrijeme ovog trogodišnjeg odmora u šaraški? Je li dovoljno ukrotio svoj karakter prije tog novog skoka u ponor logora? 71 Slučajno je naredni dan bio Glebov trideset prvi rođendan. (Naravno, nije imao srca da podsjeti prijatelje na taj datum.) Je li to bila sredina njegova života, ili završetak, ili samo početak? Misli su mu se počele komešati. Nije se mogao usredotočiti na najbitnije. S jedne strane obuzeo ga je osjećaj

slabosti; napokon još uvijek nije bilo prekasno da sve ispravi, da pristane da radi na kriptografiji. Opet je osjetio bol onih dugih mjeseci za vrijeme kojih nije vidio svoje žene. Prošla je gotovo godina dana otkako mu je odobren posjet. Hoće li mu odobriti još jedan prije nego ode? I napokon se u njemu probudio oštar, hitar, čvrst momak koji se odavno rodio u malom dječaku dok je čekao u redu pred pekarnicama za vrijeme Prve petoljetke. Taj žilavi unutarnji ja već se pripremio za bezbrojne pretrage koje su ga iščekivale - na odlasku iz Mavrina, u prihvatnom centru u Butirki; u Krasnoj Presni - i kombinirao kako će sakriti komadiće slomljenog grafita iz olovke u podstavljenom kaputu, kako će prokrijumčariti svoje staro radno odijelo iz šaraške - budući da je za radnog zeka svaki sloj odjeće bio dragocjen - kako će dokazati da je aluminijska žličica koju je čuvao čitavo to vrijeme lično njegova i da nije ukradena iz šaraške, koja je imala gotovo istu vrst. Osjećao je neodoljivu želju da ustane i da se u svjetlu modre žarulje počne pripremati, pakovati, izmišljati mjesta gdje će sakriti stvari. U međuvremenu je Ruska Doronin svako malo naglo mijenjao položaj. Prvo je ležao na trbuhu s glavom pod jastukom i navukao pokrivač preko sebe, otkrivajući noge. Zatim se prevrnuo na leđa zbacivši pokrivač tako da se vidjela gornja bijela plahta i tamna donja. (Poslije svakog kupanja mijenjali su jednu od dvije plahte, ali u prosincu šaraška je prekoračila svoju kvotu za sapun te su sve kupke ukinute.) Iznenada je sjeo i odgurnuo se zajedno s jastukom do uzglavlja željeznog kreveta. Na rubu madraca otvorio je jedan svezak Mommsenove Povijesti Rima. Opazivši da Neržin ne spava već da zuri ravno u svjetiljku, Ruska ga upita promuklim šapatom: "Glebe! Imaš li cigaretu? Daj mi." Ruska obično nije pušio. Neržin posegne rukom u džep svog kombinezona koji je visio sa strane ležaja, izvuče dvije cigarete i oni zapale. Ruska je pušio s koncentracijom, ne okrećući se prema Ner-žinu. Pod lepršavim oblakom smeđaste kose lice mu je bilo privlačno čak i u sablasnom svjetlu modre žarulje. Uvijek se mijenjalo: katkada je djelovalo jednostavno i dječački, a katkada je to bilo lice duhovitog varalice. "Tresi ovamo", reče Neržin, pružajući mu praznu kutiju Belo-mora kao pepeljaru. Počeli su u nju istresati pepeo. Ruska je u šaraški bio od ljeta i Neržinu se dopao na prvi pogled. Ruska je pobuđivao njegove zaštitničke osjećaje. Ali kasnije se utvrdilo da Ruski, premda su mu tek dvadeset tri godine (a osudili su ga na punu kaznu od dvadeset pet godina), uopće nije potrebna zaštita. I njegov karakter i njegov pogled na svijet oblikovali su se u kratkom, ali burnom životu - ne 72 toliko za vrijeme ona dva tjedna koja je proveo na Moskovskom univerzitetu ili dva tjedna na Lenjingradskom univerzitetu, koliko tokom dvije godine dok je živio s krivotvorenim pasošima i nalazio se na svesaveznom popisu kriminalaca (Glebu je povjerio tu brižno čuvanu tajnu), poslije čega je proveo dvije godine u zatvoru. Brzo shvaćajući, odmah je savladao prašumske zakone GULAG-a, uvijek je bio na oprezu, iskreno razgovarao s vrlo malim brojem ljudi, a kod svih ostalih ostavljao dojam djetinje otvorenosti. Uz to bio je energičan i nastojao je mnogo toga učiniti u kratko vrijeme; a čitanje mu je bilo jedno od glavnih zanimanja. Gleb, nezadovoljan svojim uskomešanim, sitničavim mislima i ne osjećajući nikakve želje da spava prošaputa u tišini sobe: "Slušaj. Kako napreduje tvoja teorija o ciklusima?" O toj su teoriji nedavno raspravljali, i Ruska je potražio potvrdu svom mišljenju u Mommsenu. Ruska se okrenu na šapat, ali ga je gledao bez razumijevanja. čelo mu se nabralo od napora da shvati pitanje. "Rekao sam, kako napreduje tvoja teorija o cikličkim promjenama?" Ruska duboko uzdahne i napor mu iščezne s lica zajedno s nemirnim mislima koje su ga zaokupljale dok je pušio. On se spusti na lakat, odbaci ugašen čik u praznu kutiju koju mu je Neržin dodao, i reče bezvoljno: "Sve mi je dosadno. I

knjige i teorije." Opet su ušutjeli. Neržin se htio okrenuti na svoju stranu kad se Ruska iznenada nasmijao i počeo šaputati, zanoseći se postepeno svojim riječima i govoreći sve brže. "Povijest je tako monotona da se čovjeku upravo gadi čitati. Što je čovjek plemenitiji i časniji, to gore njegovi sugrađani s njim postupaju. Rimski konzul Spurius Cassius Vecellinus želio je običnom puku dati zemlju, i puk ga je osudio na smrt. Spurius Maelius htio je nahraniti gladne i pogubili su ga zato što je navodno želio prijestolje. Konzul Marcus Manlius, koji se probudio od gakanja legendarnih gusaka i spasio Kapitol pogubljen je kao izdajnik. Dakle?" On se nasmije. "I velikog Hanibala bez koga nikad ne bismo ni čuli za Kartagu, prognala je ta ista beznačajna Kartaga, zaplijenili su mu vlasništvo i kuću sravnili sa zemljom. Sve se već događalo i prije. Strpali su Gnaeusa Naeviusa u zatvor da ne bi više pisao slobodne i hrabre drame. A Etolijanci su proglasili lažnu amnestiju da bi domamili izbjeglice natrag u zemlju i ubili ih. čak i u rimsko doba otkrili su istinu, kasnije zaboravljenu, da nije ekonomično izgladnjivati roba, da ga čovjek mora hraniti. čitava je povijest jedna neprestana nevolja. Nema istine i nema iluzije. Nemaš se kamo okrenuti, nemaš kamo poći." U sablasnom modrom svjetlu drhtaj skepticizma na tako mladim usnama bio je naročito ganutljiv. Neržin je sam usadio te misli u Rusku, ali sada, dok ih je Ruska izgovarao, osjećao je potrebu da se buni. Među svojim starijim drugovima Gleb je bio navikao da bude ikonoklast, ali osjećao je odgovornost prema tom mladom zatvoreniku. 73 "Moram te opomenuti, Rii-ška", odgovori Neržin vrlo tiho, nagnuvši se još više prema uhu svog susjeda. "Ma koliko bili domišljati i apsolutni sistemi skepticizma ili agnosticizma ili pesimizma, moraš shvatiti da nas oni po samoj svojoj prirodi osuđuju na gubitak volje. Oni ne mogu istinski utjecati na ljudsko vladanje, jer ljudi ne mogu mirovati. A to znači da ne mogu odbaciti sisteme koji nešto potvrđuju, koji ih pozivaju da napreduju u nekom pravcu." "ćak i ako vodi u močvaru? Samo zato da se životari?" upita Ruska bijesno. "čak i onda. Tko do vraga može znati?" Gleb se pokoleba. "Vidiš, ja vjerujem da ljudi uistinu trebaju skepticizam. On je potreban da bi se razbile zatucane glave. Da bi se ugušili fanatični glasovi. Ali skepticizam nikad ne može čovjeku dati čvrsto tlo pod nogama. A nama je možda, napokon, i potrebno čvrsto tlo." "Daj mi još jednu cigaretu", reče Ruska. On je nervozno pušio. "Zapravo je dobro što mi MGB nije pružio priliku da studiram", reče on jasnim, prilično glasnim šapatom. "Diplomirao bih na univerzitetu i možda bih čak nastavio i postdiplomski studij, prošao čitav taj idiotski proces. Možda bih postao naučni radnik. Možda bih napisao neku veliku, debelu knjižurinu. Možda bih proučavao rana administrativna područja Novgoroda s neke osamdeset tri tačke gledišta, ili Cezarov rat s Helvećanima. Koliko kultura ima na svijetu! I koliko jezika i zemalja! Kako mnogo inteligentnih ljudi ima u svakoj zemlji, a još više inteligentnih knjiga - i koja će budala sve to pročitati? Kako si ti ono rekao: "Ma što veliki duhovi izmislili uz cijenu velikog napora, još većim duhovima to kasnije izgleda iluzorno." Je li tako?" "Slušaj!" odgovori Neržin s predbacivanjem. "Ti gubiš iz vida sve što je čvrsto, svaki cilj. čovjek zacijelo može sumnjati, čovjek je dužan da sumnja. Ali nije li potrebno nešto i voljeti?" "Da, da, nešto voljeti!" prihvati Ruska trijumfalnim, promuklim šapatom. "Nešto voljeti - ne povijest i ne teoriju, nego ženu!" On se nasloni na Neržinov ležaj i uhvati ga za lakat, "čega su nas oni zapravo lišili, reci mi? Prava da idemo na sastanke ili da potpisujemo obveznice državnog zajma? Jedini način na koji nam je Orač zaista mogao nauditi jest da nas liši žena. I to je i učinio. Na dvadeset pet godina! Svinja! Tko može zamisliti...", i on se lupi šakom o grudi, "što žena znači zatvoreniku?" "Pripazi da na kraju ne poludiš!" reče Neržin, pokušavajući da se obrani, ali iznenada osjeti kako ga obuzima val uzbuđenja pri pomisli na Simočku i njeno

obećanje za ponedjeljak uveče. "Oslobodi se tih misli", reče on. "Pomutit će ti mozak. Freudovski simpleks ili kompleks - kako to do vraga zovu? Rješenje je sublimacija. Prebaci svoju energiju na druga područja. Koncentriraj se na filozofiju - zato ti neće trebati kruh i voda i zagrljaj žene." (Ali ponedjeljak! Ono što sretno oženjeni parovi smatraju normalnim, izaziva u zatvoreniku provalu strasti.) "Moj je mozak već pomućen. Neću spavati do jutra. Djevojka! Svakome je potrebna djevojka! Da ti drhti u naručju. Da - oh, 74 do vraga!" Ruska nesvjesno odbaci svoju još uvijek upaljenu cigaretu na pokrivač i naglo se okrene, baci se na trbuh i navuče pokrivač preko glave. Neržin je uspio zgrabiti cigaretu čas prije nego se otkotrljala s ležaja na Potapova koji je dolje spavao, i ugasiti je. Da! Još samo da proživi ova dva dana, a onda dolazi Simočka. U jednom trenutku zamislio je do u tančine kako će se prekosutra sve odvijati; a tada je drhteći otjerao od sebe te prodorno slatke misli koje su mu otupljivale razum. Sagnuo se do Ruskina uha. , "Ruska, a što je s tobom? Imaš li ti koga?" "Da! Imam!" prošapće Ruska očajnički, okrenuvši se na leđa i zagrlivši jastuk. Disao je u njega, i toplina jastuka, i čitav žar njegove mladosti, prisiljenje da besplodno vene u zatvoru - sve je to zagrijavalo mlado, sputano tijelo koje je vapilo za olakšanjem i nije ga nalazilo. čas ranije rekao je "imam", i želio je vjerovati da postoji djevojka, ali ono što se dogodilo bilo je posve neodređeno. Nije bilo poljupca, nije bilo čak ni obećanja. Samo što ga je djevojka te večeri dok joj je pričao o sebi slušala s izrazom razumijevanja i radosti, i u pogledu te djevojke Ruska je po prvi put vidio samoga sebe kao junaka čija je priča posebna i izvanredna. Ništa se među njima još nije dogodilo, a ipak se dogodilo nešto što mu je dalo pravo da kaže da ima djevojku. "Tko je ona?" upita Gleb. Jedva podigavši pokrivač, Ruska odgovori iz mraka: "Pssst... Klara..." "Klara? Kći državnog tužioca?" 75 15 TROJKA LAŽLJIVACA Direktor Odjela Nula-jedan dovršavao je svoj izvještaj ministru Abakumovu. Visok, crne kose začešljane ravno prema natrag, s tri zvjezdice glavnog komesara drugog stupnja na epoletama, Abakumov se zapovjednički odupirao laktovima o svoj veliki pisaći stol. Bio je krupan, ali ne i debeo - znao je vrijednost lijepe pojave, te je čak igrao tenis. Oči su mu bile oči čovjeka koga nitko ne može prevariti; u njima se odražavala agilnost, sumnjičavost, lukavost. Kad je bilo potrebno ispravljao je direktora odjela, što bi on odmah žurno pribilježio. Ured Abakumova, premda nije bio golem, nije bio obična soba. Iz ranijih vremena preostao je mramorni kamin koji se nije upotrebljavao i visoko zidno ogledalo. Strop je bio visok s gipsanim ukrasima, a oko lustera lovili su se na slici po stropu kupidoni i nimfe. (Ministar je ostavio sliku onakvu kakva je bila, osim zelene boje koju su premazali jer je on nije podnosio.) Vrata prema balkonu bila su zakucana i zimi i ljeti, a veliki prozori koji se nikad nisu otvarali gledali su na trg. U sobi je bilo nekoliko satova: starinski sat u prekrasnom ormariću, sat za kamin s malom figurinom koja je odbijala ure, električni kolodvorski sat na zidu. Ti su satovi pokazivali različito vrijeme, ali Abakumov je uvijek znao koliko je sati, jer je uz to imao kod sebe još dva zlatna sata, ručni sat na kosmatom zglobu i džepni sat u džepu. Uredi u ovoj zgradi rasli su u skladu s položajem onoga kome su pripadali. Rasli su pisaći stolovi. Rasli su stolovi za konferencije, zastrti baršunastim stolnjacima. Ali portreti Velikog genera-lissima rasli su više i brže od svega. Cak i u uredima običnih isljednika njegovi su ga portreti predstavljali daleko većim nego što je bio u prirodnoj veličini. A u Abakumovljevom uredu, Naj-genijalniji strateg svih vremena i naroda bio je prikazan na platnu visokom gotovo pet metara, u punoj veličini od čizama do mar-šalske kape sa

štitnikom, i u sjaju svih ordena i odlikovanja. 76 (U stvarnom životu on nikad nije nosio ta odličja od kojih je mnoga sam sebi dodijelio ili primio od stranih predsjednika i vladara.) Samo jugoslavenska odlikovanja bila su pažljivo premazana. Međutim, kao da priznaje da je taj petmetarski portret nedovoljan, uviđajući potrebu da u svakom trenutku bude ohrabren pogledom na Najboljeg prijatelja agenata kontrašpijunaže, Aba-kumov je držao portret Staljina i na svom pisaćem stolu. Na drugom zidu visio je povelik četvrtasti portret sladunjavog lica s cvikerom, koji je predstavljao Abakumovljevog direktnog pretpostavljenog Beriju. Kad je poglavar Odjela Nula-jedan otišao, na vratima su se pojavili zamjenik ministra Sevastjanov, major general Oskolupov, šef Specijalnog tehničkog odjela, i glavni inženjer tog odjela, pukovnik inženjer Jakonov. Pokazujući poštovanje prema čovjeku za pisaćim stolom koracali su jedan za drugim prema činu, pažljivo slijedeći uzorak na sagu, doslovce jedan drugome za petama tako da su se čuli samo koraci Sevastjanova. Mršav starac u sivom odijelu kojega je kratko podšišana kosa bila progrušana sjedinama, Sevastjanov je jedini od deset mini-strovih zamjenika bio civil. On nije bio odgovoran ni za operativan dio poslova ni za preslušavanja; on se brinuo za komunikacije i ostalu preciznu tehniku. Stoga ga je ministrov gnjev na sastancima i u naređenjima koja je primao manje pogađao, i osjećao se manje ukočen u tom uredu. Smjesta je sjeo u dubok naslonjač ispred stola. Oskolupov se sad našao na početku reda. Jakonov je stajao odmah iza njega, kao da želi sakriti svoju krupnoću. Abakumov je pogledao Oskolupova - koga je do sada vidio možda tri puta u životu - i odmah pronašao u njemu nešto simpatično. I Oskolupov je bio sklon debljanju. Vrat mu se širio iznad tijesnog ovratnika bluze, a brada, koju je sada pokorno uvukao, imala je dvostruki podbradak. Njegovo drveno lice bilo je jednostavno, iskreno lice čovjeka od djela a ne nejasno, varljivo lice samopouzdanog intelektualca. Virnuvši preko ramena Oskolupova na Jakonova, Abakumov upita: "Tko si ti?" "Ja?" Oskolupov se nagnuo naprijed, sav nesretan što ga ministar nije prepoznao. "Ja?" Jakonov je također zakoračio malo naprijed. Uvukao je svoj izazovni trbuh, koji je rastao usprkos svim njegovim naporima, što je bolje mogao i u velikim modrim očima nije mu se mogla pročitati ni jedna jedina misao. "Ti i ti!" otpuhnuo je ministar potvrdno. "Vi ste iz projekta Mavrino, je li tako? Dobro, sjednite." Svi posjedaše. Ministar posegne za nožem za rezanje papira od jarko crvene plastike, počeše s njim iza uha i reče: "E pa, onda, koliko me već dugo vučete za nos? Dvije godine? Po planu imali ste petnaest 77 mjeseci. Kad će ti telefoni biti gotovi?" I on doda prijeteći: "Ne lažite. Ja ne volim laži." Upravo na to pitanje tri su se lažljivca na visokom položaju pripremala od trenutka kad su saznali da su pozvani svi zajedno. Oskolupov je prvi progovorio, kako su utanačili. Govorio je kao da svojim četvrtastim ramenima gura riječi naprijed, i trijumfi-rajući je gledao u oči svemoćnog ministra: "Druže ministre! Druže general-pukovniče! Dopustite mi da vas uvjerim da osoblje odjela neće štedjeti snaga ..." Na licu Abakumova pojavi se izraz čuđenja, "što ti misliš, gdje smo? Na sastanku? Šta da radim s vašim naporima - da obrišem njima guzicu? Pitam te: koji datum?" I on uzme naliv-pero sa zlatnim perom i upravi ga prema rokovniku. U tom se času, kao što je bilo dogovoreno, javio Jakonov, pod-vlačeći samim tonom svojih riječi i tihim glasom činjenicu da govori kao tehnički specijalist a ne kao administrativni činovnik. "Druže ministre, na frekvenciji do 2400 herca i uz prosječni nivo transmisije

od nula koma devet..." "Herci, herci! Nula koma herc nula - da, baš to vi proizvodite! Nula koma klinac! Ja hoću telefon - dva kompletna aparata. Kad ću ga dobiti? Dakle?" Sad je bio red na Sevastjanova da progovori - sporo provla-čeći ruku kroz kratku sijedu kosu: "Molim vas, recite nam što biste tačno željeli, Viktore Semjonoviču. Telefonski razgovori, dok još uvijek nemamo apsolutnog šifriranja ..." "Zašto pokušavaš praviti budalu iz mene? Što ti to znači apsolutno šifriranje?" ministar ga oštro pogleda. Prije petnaest godina, kad ni Abakumov ni bilo tko drugi nisu mogli ni sanjati da će on postati ministar, kad je još bio kurir u NKVD-u, visok, snažan mladić, dugih nogu i ruku, četiri godine osnovne škole bile su mu dovoljne. On se "uzdizao" samo u džiu-džicu, i jedino formalno obrazovanje koje je sticao, sticao je u sportskom klubu "Dinamo". Tada se u onim godinama tokom kojih se isljedničko osoblje smjenjivalo i širilo, utvrdilo da je Abakumov vrlo efikasan kod preslušavanja; njegove duge ruke pokazale su se vrlo korisnima kad je nekome trebalo razbiti nos. Pred njim se otvorio put prema velikoj karijeri. Poslije sedam godina postao je šef agencije za kontrašpijunažu, SMERŠ-a, a sad je već imao položaj ministra. I nikad nijednom tokom tog dugog uspona nije osjetio nedostatak obrazovanja. Polazilo mu je za rukom da se vlada tako da čak ni na ovom vrhunskom položaju njegovi podređeni nisu mogli praviti budalu od njega. U tom se trenutku Abakumov razbjesnio i podigao stisnutu šaku nad stolom kao kamenu kocku. U istom času otvorila su se visoka vrata i sitan čovjek kerubinskih obraza, ružičastih i okruglastih ušao je u sobu bez kucanja Mihail Dmitrijevič Rjumin. čitavo ministarstvo zvalo ga je "Minka" - ali vrlo rijetko u njegovoj nazočnosti. 78 Kretao se tiho poput mačke. Kad se približio obuhvatio je jednim pogledom ljude koji su sjedili kraj stola. Rukovao se sa Sevastjanovom, koji je ustao; prišao je drugom kraju Abakumov-ljeva stola i približivši se ministru, milujući debelim ručicama rub stola, počeo tiho presti: "Slušaj, Viktore Semjonoviču. Ako već preuzimamo takve probleme, valja ih predati Sevastjanovu. Zašto ih badava hranimo? Zar zaista ne mogu identificirati glas s magnetofonske vrpce? Izbaci ih nogom, ako ne znaju raditi." I on se nasmiješi slatko kao da neku djevojčicu nudi čokoladnim bombonima. Nježno je pogledao sva tri predstavnika odjela. Mnogo godina Rjumin je živio potpuno nepoznat - kao knjigovođa u potrošačkoj zadruzi u Arhangelskoj provinciji. Ružičastih obraza i punačak, tankih prezirnih usnica, mučio je svoje računovođe neugodnim primjedbama što je češće mogao, sisao kandirani šećer koji je rado dijelio s otpremnicima, diplomatski razgovarao sa šoferima, naduveno s prevoznicima i na vrijeme odlagao odgovarajuće dokumente na predsjednikov stol. Za vrijeme rata uzeli su ga u mornaricu i imenovali ga isljednikom Specijalnog odjela. Taj rad mu se svidio i uskoro je isfa-bricirao optužbu protiv potpuno nevinog novinara koji je bio u Sjevernoj floti. Ali tu je optužbu sastavio tako primitivno i tako drsko da je javno tužilaštvo, koje se obično nije miješalo u posao organa službe sigurnosti, prijavilo taj slučaj Abakumovu. Mali isljednik SMERŠ-a iz Sjeverne flote bio je pozvan Abakumovu da bude ukoren. Bojažljivo je zakoračio u ured očekujući najgore. Vrata su se zatvorila. Kad su se sat kasnije otvorila, Rjumin se pojavio na njima s važnim izrazom lica - upravo imenovan višim isljednikom za specijalne slučajeve u centralnom aparatu SMERŠ-a. Otada se njegova zvijezda neprestano uspinjala. "Pobrinut ću se ja za njih, Mihaile Dmitrijeviču, vjeruj mi. Pobrinut ću se ja za njih tako, da će im kosti sakupljati na sve strane!" odgovori Abakumov, prijeteći promatrajući svu trojicu. Trojica pokajnički spuste pogled. "Dat ću im vrpcu s razgovorom. Mogu je nekoliko puta preslušati i usporediti." "O! Zar si nekoga uhapsio?" "Naravno." Rjumin se slatko nasmiješi. "Ščepali smo četiri sumnjivca odmah kraj Arbatovske stanice podzemne željeznice."

Ali licem mu je preletjela sjena. Znao je da su sumnjivci uhvaćeni prekasno i da to nisu oni pravi. Ipak, kad su ih jednom uhapsili neće ih više otpustiti. Zapravo, možda bi bilo potrebno natovariti optužbu jednome od njih - tako da slučaj ne ostane neriješen. Nezadovoljstvo je zaškripalo u Rjuminovom uljevitom glasu: "Mogu ja dobiti polovicu Ministarstva vanjskih poslova na vrpcu ako želiš. Ali to nije potrebno. Treba odabrati samo šest ili sedam ljudi - jedinih u ministarstvu koji su o tome nešto mogli znati." "Pa dobro, pohapsi ih sve, te kučke. Zašto da okolišamo?" upita Abakumov indignirano. "Sedam ljudi! Imamo veliku zemlju - to se neće primijetiti!" 79 "To ne ide, Viktore Semjonoviču", prigovori Rjumin. "Ovo je ministarstvo a ne prehrambena industrija; na taj način izgubili bismo svaki trag. U ovom slučaju moramo tačno ustanoviti tko je to bio. I to što je brže moguće." "Hmm", mislio je Abakumov naglas. "Uspoređivati jednu vrpcu s drugom. Da, jednog dana morat ćemo savladati i tu tehniku. Sevastjanov, jesi li ti to u stanju učiniti?" "Još uvijek ne razumijem o čemu je riječ, Viktore Semjonoviču." "A šta se tu ima razumjeti? Baš ništa. Neki gad, neka svinja - vjerojatno diplomat, jer kako bi inače za to znao? - telefonirao je danas nekakvom profesoru. Ne mogu se sjetiti kako se zove..." "Dobroumov", pomogne mu Rjumin. "Da, Dobroumov. Liječnik. Ukratko, taj se tek vratio s puta u Francusku i dok je bio tamo obećao je da će im poslati neke svoje lijekove - tako se izmjenjuju iskustva, kaže ta svinja. Baš je njemu do prvenstva ruskih otkrića! A mi smo htjeli da im on zaista dade te lijekove i da ga uhvatimo na djelu i onda iz toga napravimo veliki politički proces - služenje stranim silama. I onda neki odvratni gad telefonira profesoru i kaže mu da im ne da lijek. Mi ćemo svejedno uhapsiti profesora i podići optužbu protiv njega, ali stvar je djelomično pokvarena. Dakle, šta kažeš? Otkrij tko je to bio i postat ćeš slavan." Sevastjanov pogleda pokraj Oskolupova u Jakonova, koji mu uzvrati pogled jedva primjetno izdigavši obrve. Pokušavao je reći da je ovo nova vještina, da ispitivanje još ni izdaleka nije završeno, i da i bez novih zadataka imaju dovoljno problema. Sevastjanov je bio dovoljno bistar da shvati i pokret Jakonovljevih obrva i čitavu situaciju. Bio je spreman neprimjetno preći preko tog pitanja. Ali Foma Gurjanovič Oskolupov imao je vlastite ideje o svom poslu. Nikako nije želio da bude šuplja figura na čelu odjela. Otkako je imenovan na to mjesto bio je ispunjen osjećajem vlastite vrijednosti, te je istinski vjerovao da je dorastao svim problemima i da ih može riješiti bolje od bilo koga - jer inače mu nikad ne bi dali takav položaj. I premda u svoje doba nije završio čak ni sedam godina školovanja, sad nije htio priznati da se neki od njegovih podređenih možda bolje razumiju u svoj posao od njega - osim, naravno, u pojedinostima, u dijagramima, gdje se stvar naprosto morala uzeti u ruke. Nedavno je boravio neko vrijeme u nekom prvorazrednom odmaralištu u civilu i predstavljao se kao profesor elektronike. Tu je upoznao jednog slavnog pisca i pisac nije mogao skinuti očiju s Fome Gurjanoviča, neprestano je nešto bilježio u svoj notes i izjavio da će mu on poslužiti kao baza za portret suvremenog naučnog radnika. Poslije toga Foma je osjećao da je postao pravi naučni radnik. Iznenada je shvatio problem i trgnuo se: "Druže ministre! Mi to možemo učiniti!" Sevastjanov ga zaprepašteno pogleda. "Gdje? U kojem laboratoriju?" 80 "U telefonskom laboratoriju u Mavrinu, naravno. Oni su razgovarali telefonom, zar ne?" "Ali Mavrino je zaokupljen drugim, važnijim problemom." "Nije važno. Naći ćemo mi ljude! Tamo ima tri stotine ljudi, pa zašto da ih ne nađemo?" I on pogleda u ministra s izrazom spremnosti na licu.

Abakumov se nije dokraja nasmiješio, ali na licu mu se opet mogla pročitati neka vrst sklonosti prema tom generalu. Takav je bio i on sam na početku svog uspona - spreman od sveg srca da isjecka na komadiće bilo koga, ako mu se to naredi. Mlađa osoba koja vam nalikuje uvijek je simpatična. "Vrlo dobro", reče on. "Tako se govori: na prvom mjestu interes države, a sve ostalo kasnije. Tačno?" "Posve tačno, druže ministre! Baš kako kažete, druže general--pukovniče!" Rjumin kao da uopće nije bio iznenađen i kao da nije bio posebno impresioniran nesebičnom odanošću Oskolupova. Pogledavši Sevastjanova on reče: "Stupit ćemo u vezu s vama sutra ujutro." Izmijenio je pogled s Abakumovom i tiho izišao. Ministar je kopkao po zubu noktom, pokušavajući da izvuče komadić mesa koji mu je tamo zapeo još za večerom. "Onda - kad? Neprestano ste me vukli za nos - prvi kolovoz, pa onda oktobarski praznici, pa Nova godina. Dakle?" On zadrži pogled na Jakonovu, prisiljavajući ga da odgovori. Jakonovu kao da je smetao položaj vlastitog vrata. Pokrenuo ga je malo udesno, pa malo ulijevo, zagledao se u ministra hladnim modrim očima i opet spustio pogled. Jakonov je znao da je vrlo darovit. Jakonov je znao da se ljudi čak još darovitiji od njega koncentriraju na svoj posao četrnaest sati na dan, bez ijednog slobodnog dana u čitavoj godini, da se muče s tim prokletim aparatom. A strani naučni radnici, koji su objavljivali pojedinosti o svojim izumima u časopisima koji se lako mogu nabaviti, isto tako su bili zaokupljeni radom na tom patentu. Jakonov je također znao tisuće poteškoća koje su savladane, a koje su ipak bile tek početak, kroz koji su njegovi inženjeri, poput plivača u moru, mučno krčili svoj put. Za šest dana isteći će posljednji rok, posljednji od svih posljednjih rokova koji su isprosili od ovog komada mesine u uniformi. Ali bili su sputani tim nizom idiotskih rokova zato što je Korifej svih nauka već od početka postavio jednogodišnju granicu deseto-godišnjem zadatku. U uredu Sevastjanova složili su se da zatraže odgodu od deset dana. Zamjenik ministra uporno je zahtijevao da obećaju isporuku dva telefona do desetog siječnja. Oskolupov je to želio. Ocijenili su da bi mogli proizvesti nešto što bi, premda ne savršeno, u najmanju ruku bilo svježe obojeno. I dok se budu iskušavale mogućnosti apsolutnog šifriranja na tom uređaju, laboratorijski rad će se nastaviti, i tada će moći zahtijevati više vremena da ga dokrajče i usavrše. 6 U prvom krugu 81 Ali Jakonov je znao da se stvari ne pokoravaju ljudskim rokovima, i da čak ni 10. siječnja aparat neće emitirati ljudski govor već samo zbrku. I ono što se dogodilo Mamurinu neminovno će se dogoditi i Jakonovu. Šef će pozvati Beriju i upitati ga: "Koja je budala dostavila ovaj stroj? Makni ga!" I Jakonov će u najboljem slučaju postati još jedna željezna maska, a možda opet naprosto obični zek. Osjetivši pod ministrovim pogledom kako mu se omča steže oko vrata, Jakonov savlada svoj nesretni strah i, nesvjesno, kao što čovjek uvlači zrak u pluća, reče promuklim glasom: "Dajte nam još mjesec dana! Još mjesec dana! Do 1. veljače!" Gledao je u Abakumova pokornim očima psa. Daroviti su ljudi katkada nepravedni prema drugima. Aba-kumov je bio bistriji nego što je Jakonov vjerovao, ali ministrova je pamet, budući da je nije dugo upotrebljavao, postala manje vrijedna. Tokom čitave svoje karijere uvijek je gubio kad je pokušavao misliti, a dobivao kad je radio iz revnosti. I zato je Abakumov opterećivao svoj mozak što je manje moguće. Mogao je shvatiti da ni šest dana, ni mjesec, neće pomoći kad su već prošle dvije godine. Ali u njegovim očima krivnja je bila na ovoj trojici Sevastjanov, Oskolupov i Jakonov bili su lično krivi. Ako je to bilo tako teško, zašto su onda prije dvadeset tri mjeseca, kad su preuzeli taj zadatak, pristali na jednu godinu? Zašto nisu tražili tri? (On je sad već zaboravio da ih je i onda isto tako nemilosrdno požurivao.) Da su se oduprli Abakumovu na

početku, on bi se odupro Staljinu i izvukao dvogodišnji rok, a zatim ga protegao na tri godine. Ali tako je velik bio strah koji su im ulile duge godine podređenosti da ni jedan od njih, ni sada ni onda, ne bi imao hrabrosti da se odupre svojim pretpostavljenima. Abakumov se sam koristio dobro poznatom praksom da sebi ostavi malo zraka, te je u svojim poslovanjima sa Staljinom uvijek dodavao bar dva mjeseca kao rezervu. Tako su stvari stajale i sada. Staljinu je obećan telefon za 1. ožujak. Tako, ako baš dođe do najgorega, može im dati još jedan mjesec dana, ako je zaista u pitanju samo toliko. Uzevši opet u ruku naliv-pero, Abakumov reče: "Kakav ste mjesec dana imali na umu? Baš pravih mjesec dana ili opet lažete?" "Tačno mjesec dana! Tačno!" zablista Oskolupov, razdragan sretnim obratom, očigledno pun želje da krene ravno iz ovog ureda u Mavrino i da se lično prihvati lemljenja. Zavitlavši perom Abakumov zapiše na svoj rokovnik. "Evo. Neka bude dvadeset prvi siječanj, godišnjica Lenjinove smrti, i svi ćete primiti Staljinsku nagradu. Sevastjanov, hoće li biti gotovo?" "Da! Hoće!" "Oskolupov! Skinut ću ti glavu! Hoće li biti gotovo?" "Da, druže generalni komesaru. Treba napraviti samo-" "A ti? Znaš li ti što riskiraš? Hoće li biti gotovo?" 82 \ Prikupivši svu hrabrost, Jakonov je ostao uporan: "Mjesec dana! Do prvog veljače!" "A ako ne bude gotovo do prvoga? Pukovniče, odvagni svoje riječi - znaš da lažeš." Naravno da je Jakonov lagao. I naravno da je trebalo da traži dva mjeseca. Ali stvar je već krenula svojim neminovnim tokom. "Bit će gotovo, druže generalni komesaru", obeća on tužno. "U redu, ali samo zapamtite da vas nisam ja natjerao da to kažete. Mogu oprostiti sve osim prevare! Možete ići." Izišli su s olakšanjem, još uvijek u redu jedan za drugim, spustivši pogled pred petmetarskim Staljinovim portretom. Ali njihova je radost bila preuranjena. Nisu znali da im je ministar postavio stupicu. Netom su oni izišli, najavljena je druga osoba. "Inženjer Prjančikov." 83 16 NEMA KIPUčE VODE ZA čAJ Te je noći po naređenju Abakumova preko Sevastjanova pozvan Jakonov. Kasnije su preko telefona upućene dvije tajne poruke u Mavrinski institut u razmaku od petnaest minuta, s naređenjem da se u ministarstvo dovedu prvo zatvorenik Bobinin, a zatim zatvorenik Prjančikov. Bobinin i Prjančikov dovedeni su u odvojenim kolima i uvedeni u različite čekaonice da bi se spriječio bilo kakav tajni sporazum među njima. Bilo je posve nevjerojatno, međutim, da bi Prjančikov bio sposoban za bilo kakav tajni sporazum zbog svoje neprirodne iskrenosti, koju su mnogi trijezni sinovi ovoga doba smatrali pravom psihičkom abnormalnošću. U šaraški bi govorili: "Valentulja je pogriješio fazu." Posebno u ovom trenutku nije bio sposoban ni za kakve planove ili zamisli, čitava je njegova duša bila uznemirena blistavim svjetlima Moskve, koja su sjala i treperila iza prozora pobedc. Izišavši iz mračnog predgrađa oko Mavrina bilo je to veće izne nađenje naći se na velikim sjajnim avenijama, ući u vedru strku trga pred željezničkom stanicom, proći pored neonom osvijetlje nih izloga. Prjančikov je posve zaboravio na šofera i na svoja dva pratioca u civilu, i činilo mu se da mu u pluća ne ulazi zrak već vatra. Nije skidao pogleda s prozora. Nikad ga nisu proveli Moskvom čak ni danju, a ni jedan jedini zek u čitavoj povijest: šaraške nije vidio noćnu Moskvu.

Neposredno pred Sretenkom kola su se morala zaustaviti j. je gomila izlazila iz kina, a zatim pričekati da se promijeni svjer na semaforu. Milijuni zatvorenika skloni su vjerovati da je život u slobc bez njih prestao; da nije preostao ni jedan muškarac; da usa: ljene žene nose vreće i posipaju se pepelom, prepune ljubav: vjernosti. A tu je pred Prjančikovom vrvjela uhranjena, živah: gradska gomila - šeširi, velovi, krzna srebrne lisice - i parfc žena u prolazu nametao se njegovim ustreptalim osjetilima, kr mraz, kroz neprobojnu karoseriju, poput niza udaraca. Nejasno 84 mogao čuti razgovor, ali riječi se nisu razumjele; htio je glavom probiti tvrdo staklo i doviknuti ženama da je mlad, da je obuzet čežnjom, da je zatvoren bez ikakvog razloga. Poslije samostanske usamljenosti šaraške ovo je bila neka vilinska priča, neka vrst Sna ljetne noći, isječak onog elegantnog života kojim nikad nije imao prilike živjeti, prvo zato što je bio siromašan student, zatim jer je bio ratni zarobljenik, a zatim jer se našao u zatvoru. Kasnije, u čekaonici, Prjančikov je jedva mogao razabrati stolove i stolice oko sebe; čuvstva i dojmovi koji su njime ovladali nisu tako lako popuštali. Uglađeni mladi kapetan zamolio ga je da pođe za njim. Prjančikov, onako krhka vrata i tankih zglobova, uskih ramena, mršavih nogu, nikad nije izgledao tako neupadljivo kao kad je ušao u ured na čijem ga je pragu ostavio oficir. Ured je bio toliko prostran da Prjančikov nije smjesta ni shvatio da je to ured, ni da je osoba sa zlatnim epoletama na drugome kraju onaj kome taj ured pripada. Isto tako nije zapazio Staljina visokog pet metara iza svojih leđa. Moskva i žene noći još uvijek su mu lebdjeli pred očima. Osjećao se kao pijan. Bilo mu je teško zamisliti zašto je u ovoj dvorani i kakva je to dvorana. Ali još je bilo čudnovatije zamisliti da negdje u polukružnoj prostoriji pretrpanoj ležajevima i osvijetljenoj modrom žaruljom - premda je rat završio već prije pet godina - jedna nedovršena čaša hladnog čaja očekuje njegov povratak. Noge su mu se pokretale po golemom sagu. Bio je mekan, dubok, i osjećao je želju da se po njemu valja. Na desnoj strani dvorane bili su veliki prozori, a na lijevoj strani visilo je veliko ogledalo do poda. Ljudi na slobodi ne shvaćaju vrijednost stvari. Za zeka koji se snalazi s malim jeftinim ogledalcem, manjim od dlana, i koji ni to uvijek nema, prava je pustolovina pogledati se u velikom ogledalu. Prjančikov se zaustavio pred ogledalom kao da je privučen magnetom. Prišao mu je vrlo blizu i zadovoljno razgledao svoje čisto, svježe lice. Namjestio je kravatu i ovratnik modre košulje. Zatim je polako krenuo natraške, očiju čvrsto prikovanih o svoj lik an fas, zatim iz poluprofila i konačno iz profila. Pošto je taka proveo jedan trenutak izveo je nekakav napola plesni pokret, opet prišao ogledalu i stao se izbliza proučavati. Zaključivši da je usprkos svom modrom kombinezonu posve dobrih razmjera i elegantan, i osjetivši zatim da je odlično raspoložen, on krene naprijed, ne zato što ga je očekivao poslovni razgovor - jer Prjančikov je na to posve zaboravio - već zato što je namjeravao nastaviti s razgledanjem prostorije. čovjek koji je mogao bilo koga u jednoj polovici svijeta strpati u zatvor, svemoćni ministar pred kojim su generali i maršali blijedjeti, gledao je sad vrlo znatiželjno u ovog smiješnog modrog zeka. Već je prošlo mnogo vremena otkako je izbliza vidio ijednog od onih milijuna ljudi koje je uhapsio i osudio. Krećući se kao dendi na šetalištu Prjančikov se približi ministru i ispitivački ga pogleda, kao da nije očekivao da će ga ovdje zateći. "Vi ste inženjer Prjancikov?" reče Abakumov, premećući svoje papire. "Da", odgovori Valentin rastreseno. "Da." "Vi ste glavni inženjer grupe...", i on opet pogleda u svoje bilješke, "koja radi na aparatu za umjetni govor." "Kakav aparat za umjetni govor?" reče Prjancikov, odmah-nuvši rukom. "Glupost! Nitko to u našoj radionici tako ne zove. Dali su mu to ime u borbi protiv služenja stranim kulturama. Mi ga zovemo vo-co-der. Voice coder. šifrirani glas." "Ali vi ste glavni inženjer."

"Uglavnom da. Zašto?" Prjancikov je iznenada bio na oprezu. "Sjednite." Prjancikov sjedne bez oklijevanja, podižući uglačane hlače svog kombinezona. "Želio bih da govorite potpuno iskreno, bez straha da ćete imati neprilika sa svojim pretpostavljenima. Kad će vocoder biti gotov? Govorite iskreno. Hoće li biti gotov za mjesec dana? Možda za dva? Recite mi, ništa se ne bojte." "Vocoder? Gotov? Ha, ha, ha, ha!" slatko se nasmije Prjancikov zvonkim, mladenačkim smijehom koji nikad prije nije odjekivao ovim mjestom. Zavalio se u mekanu kožu i podigao ruke uvis. "Ma što to govorite? što vi zapravo mislite? Očigledno uopće ne razumijete što je vocoder. Ja ću vam protumačiti!" Gipko je skočio s mekanog naslonjača i poletio k stolu Abakumova. "Imate li komad papira? Da, evo tu je!" Otrgnuo je list papira s čistog bloka na pisaćem stolu, zgrabio ministrovo pero boje sirovog mesa i počeo žurno i nespretno crtati sinusoidni val. Abakumov se nije preplašio - bilo je toliko iskrenosti i dje-tinjske spontanosti u glasu tog čudnog inženjera i u svim njegovim pokretima, da je izdržao taj napad i zurio u Prjančikova uopće ne slušajući što mu govori. "Moram vam reći da se ljudski glas sastoji od niza harmonija." Prjancikov se gotovo gušio od neodoljive želje da kaže sve odjednom, i što je brže moguće. "A svrha je vocodera da na umjetni način reproducira ljudski glas - do vraga! kako možete pisati s ovako šugavim perom? - da ga reproducira simulirajući, ako ne sve, a ono barem osnovne harmonije, koje se emitiraju preko individualnog predajnika. Vi naravno poznajete kartezijan-ske koordinate - za njih zna svako đače - i Fourierov niz?" "čekajte malo", reče Abakumov, kad se malo sabrao. "Recite mi samo jednu stvar: kad će biti gotov? Kad?" "Gotov? Hm - o tome baš nisam mnogo razmišljao." Sad Prjancikov više nije bio ponesen dojmovima prijestolnice u noći, već entuzijazmom za svoj ljubljeni posao, i opet mu je bilo teško da prestane govoriti. "Stvar stoji ovako: problem je mnogo lakši ako smo voljni da ponešto ohrapavimo timbar glasa. U tom slučaju broj jedinica ..." "Da, ali do kojeg datuma? Kojeg datuma? Do prvog ožujka? Prvog travnja?" "Zaboga, o čemu vi to govorite! Travanj? Ne računajući krir-tografski rad bit ćemo gotovi za recimo, četiri, pet mjeseci, nikak 86 ranije. A kakve će posljedice imati šifriranje i dešifriranje impulsa? Napokon, to nužno dovodi do većih iskrivljenja. Ah, nemojmo sad nagađati", obrati se on Abakumovu, povlačeći ga za rukav. "Protumačit ću vam čitavu stvar. Onda ćete razumjeti i složiti se da u interesu samog posla ne valja požurivati!" Ali Abakumov, ukočeno zureći u besmislene valovite linije crteža, već je napipao dugme za zvonce na svom stolu. Isti uglađeni kapetan pojavio se i pozvao Prjančikova da iziđe. Prjančikov se pokorio, potpuno zbunjena izraza lica, napola otvorenih usta. Bio je posebno razočaran zato što nije sve dokraja protumačio. A tada se, kad je već napola izišao, iznenada prisjetio da bi bilo dobro saznati s kim je razgovarao. Sjetio se da su ga momci molili da se žali, da pokuša nešto postići... Na vratima on se naglo okrene i zakorači natrag. "Da! Slušajte! Posve sam vam zaboravio spomenuti..." Ali kapetan mu se ispriječio na putu i prisilio ga da se vrati; čovjek za stolom nije ga uopće slušao. U tom kratkom nelagodnom trenutku, sva bezakonja i sve zatvorske patnje na neki čudan način iščezle su iz Prjančikovljeve glave, zaokupljene u ovom času isključivo radio-dijagrarnima, i uspio se prisjetiti samo jedne jedine stvari i povikati: "Slušajte! Radi se o kipućoj vodi za čaj. Dolazimo s posla kasno uveče i nema kipuće vode! Ne možemo piti čaj." "Nema kipuće vode?" upitao je taj čovjek, valjda nekakav general. "U redu. Gledat ćemo da nešto učinimo." 17 "EJ, KONJICU MRKONJIćU" Bobinin je došao odjeven u jednaki modri kombinezon. On je bio krupan čovjek,

crvene kose, ošišane kratko kao u robijaša. Pokazivao je po prilici jednako toliko zanimanja za namještaj u uredu kao da ovamo dolazi stotinu puta dnevno. Ušao je ravno unutra i sjeo ne pozdravivši ministra. Sjeo je u jedan od udobnih naslonjača nedaleko ministrova stola, i obrisao nos polako, bez ustezanja, u ne baš bijelu maramicu koju je sam oprao za vrijeme posljednjeg kupanja. Abakumov, koga je lakomislenost Prjančikova prilično iznenadila bio je zadovoljan što Bobinin djeluje dostojanstvenije. Nije mu doviknuo: "Ustani!" Umjesto toga, pretpostavivši da čovjek ne shvaća razlike u činu i da kraj tog niza vrata nije mogao pogoditi gdje se nalazi, upita ga gotovo miroljubivo: "Zašto ste sjeli bez dopuštenja?" Bobinin, pogledavši ministra malo iskosa i dalje je brisao nos maramicom i nemarno odgovorio: "Pa eto, znate, ima jedna kineska poslovica koja kaže: "Bolje je stajati nego hodati, bolje je sjediti nego stajati, a najbolje od svega je ležati."" "Ali je li vama jasno tko sam ja?" Udobno se naslonivši laktovima na ručke svog odabranog naslonjača, Bobinin pogleda izravno u Abakumova i prepusti se dokonom nagađanju: "Zbilja, tko ste? Netko poput maršala Goeringa?" "Poput koga?" "Maršala Goeringa. Jedanput je posjetio tvornicu aviona kra; Hallea, gdje sam bio na prisilnom radu. Svi su mjesni general: hodali na prstima ali ja ga nisam ni pogledao. On je zurio i zuri u mene i onda je krenuo dalje." Nešto poput smiješka zatitralo je na licu Abakumova, :: onda je namršteno pogledao tog nevjerojatno drskog zatvoreni"-Zatreptao je očima od napetosti i upitao: "što je sad to? Zar vidite nikakve razlike između nas?" 88 "Između vas i njega? Ili između nas?" Bobininov je glas zazvečao kao čelik. "Između nas vidim je vrlo jasno: vi trebate mene, a ja ne trebam vas." I Abakumov je imao glas koji je mogao zatutnjati kao grmljavina, i znao se njime služiti da zastraši ljude. Ali osjećao je da u ovom trenutku ne bi bilo ni korisno ni dostojanstveno urlati. Shvatio je da je ovaj zatvorenik težak čovjek. Samo ga je upozorio: "čujte, vi ste zatvorenik. Samo zato što sam blag prema vama ne bi se smjeli odmah zaboraviti..." "A da ste bili grubi prema meni, ne bih ja s vama ni govorio, građanine ministre. Vičite vi na svoje pukovnike i generale. Oni imaju toliko toga u životu što se boje izgubiti." "Natjerali bismo mi vas da govorite." "Varate se, građanine ministre!" Bobininove odlučne oči sjale su mržnjom. "Ja nemam ničega, razumijete li - baš ničega! Ne možete se dočepati moje žene i djeteta - bomba ih je stigla prva. Roditelji su mi već davno mrtvi. čitavo moje vlasništvo na zemlji moja je maramica: moj kombinezon i rublje koje nema dugmadi ...", on razdrlji grudi da bi potvrdio svoje riječi, "... državna su svojina. Već ste mi davno oduzeli slobodu i nemate moći da mi je vratite, jer ni sami niste slobodni. Imam četrdeset i dvije godine, a vi ste mi natovarili kaznu od dvadeset i pet godina. Već sam bio na robiji, hodao okolo s brojem, u lisicama, s policijskim psima i u kaznenoj brigadi, čime mi još možete zaprijetiti? čega me još možete lišiti? Mog posla kao inženjera? Vi biste izgubili više nego ja. Pušio bih." Abakumov otvori kutiju Trojka specijalne izrade i gurne je prema Bobininu. "Evo, uzmite ove." "Hvala, nikad ne mijenjam marku. Od tih kašljem." I on izvuče Belomor iz vlastoručno izrađene kutije za cigarete. "Shvatite barem tu jednu stvar i prenesite je svima onima na vrhu koji još uvijek ne znaju da ste jaki samo dotle dok ljude ne lišite svega. Jer čovjek komu ste oduzeli sve nije više u vašoj moći. On je opet potpuno slobodan." Bobinin ušuti, usredotočivši se na pušenje. Uživao je što podbada ministra i što sjedi zavaljen u tako udobnom naslonjaču, žalio je jedino što je zbog efekta odbio luksuzne cigarete. Ministar baci pogled na svoje papire. "Vi ste, inženjeru Bobinin, glavni

inženjer kod izrade "klipera"?" "Da." "Zahtijevam da mi posve određeno odgovorite: kad će biti gotov za upotrebu?" Bobinin podigne guste tamne obrve. "Ovo je nešto novo! Zar se to pitanje ne može postaviti nekome od mojih pretpostavljenih?" "Želim da saznam od vas lično. Hoće li biti gotov do veljače?" "Do veljače? šalite se? Ako je riječ o tome da se nešto na brzinu sklepa i kasnije požali, onda recimo - za pola godine. što se potpunog šifriranja tiče - zaista nemam pojma. Možda za godinu dana." Abakumov je bio kao grorjjom ošinut. Sjetio se gnjevnog, nestrpljivog drhtaja Šefovog brka i obuzela ga je mučnina pri pomisli na obećanja koja je dao na osnovu onoga što je rekao Sevastjanov. Osjećao je isti užas kao čovjek koji je došao da se izliječi od prehlade, a otkrije da ima rak nosa i grla. Ministar reče grčevito, svladavajući se: "Bobinine, molim vas da pažljivo važete svoje riječi. Ako se to može učiniti brže, recite mi: što valja poduzeti?" "Brže? To neće ići." "Ali zašto? S kojeg razloga? Tko je tome kriv? Recite mi, ništa se ne bojte! Recite mi tko je kriv i, ma kakav bio njihov čin, sirgnut ću im epolete." Bobinin zabaci glavu unatrag i zagleda se u strop na kojem su se nestašno poigravale nimfe Osiguravajućeg društva Rusija, "Napokon će to na kraju ispasti dvije i po do tri godine!" bjesnio je ministar. "A dobili ste rok od godinu dana!" Bobinin plane. "Kako to mislite, dobili smo rok? Kako vi to zamišljate nauku? "Ej, konjiću mrkonjiću, sagradi mi palaču do jutra" i ujutro imate palaču? A što ako je problem krivo postavljen već u početku? I što ako dođe do nekih novih pojava? Rok! Zar vam se ne čini da uz to što dajete naređenja, morate imati i mirne, site, slobodne ljude koji će obavljati posao? I bez te strahovite atmosfere sumnje. Eto, selili smo mali strug s jednog mjesta na drugo i, dok smo ga prenosili podložna se pločica razbila. Sam Bog zna zašto se razbila. Ali taj će popravak stajati trideset rublji. Uostalom, taj je strug običan drek, star sto i pedeset godina, bez motora, običan koloturnik s remenom, i zbog te napukline major Šikin, oficir službe sigurnosti, dovlačio je svakog pojedinog k sebi i ispitivao ga čitava dva tjedna, tražeći nekoga kome bi mogao natovariti dodatnu kaznu. Takav je oficir službe sigurnosti u institutu običan parazit, a imamo još jednoga u zatvoru i taj ne zna ništa drugo nego ljudima ići na živce s izvještajima i problemima. Kog će vam vraga svi ti agenti? Napokon, svi kažu da radimo na tajnom telefonu za Staljina i da to Staljin lično požuruje. Pa ipak ni na zadatku kao što je taj niste nam u stanju osigurati stalnu opskrbu materijalom. Ili nam trebaju kondenzatori kojih nema, ili lampe nisu prave vrsti, ili nemamo dovoljno oksilografa. Bijeda! To je sramota! "Tko je kriv?" A jeste li mislili na ljude? Svi oni rade po dvanaest, čak i šesnaest sati dnevno, a vi hranite samo glavne inženjere mesom a ostali dobivaju kosti. Zašto ne dopuštate zatvorenicima u Pedesetosmici posjete? Morali bismo ih dobivati svaki mjesec, a vi ih dopuštate jedanput godišnje. Zar to podiže moral? Možda nemate dovoljno crnih marica da razvozite okolo zatvorenike? Ili novaca da platite stražare što rade u slobodne dane? Režim! Režim vam zadaje glavobolju, režim će vas natjerati u ludilo. Nekad nam se nedjeljom dopuštalo da idemo u šetnju po cio dan; sad je to zabranjeno. Zašto? Da bismo više radili? čemu se uopće nadate - da ćete obrati vrhnje s dreka? Stvari neće ići ništa brže ako ljude tjerate da se guše bez svježega zraka. Ah, ali kakva korist od riječi? I 90 t uopće - zašto ste me pozvali noću? Zar danju nema dovoljno vremena? Napokon, ja sutra moram raditi. San mi je potreban." Bobinin je ustao uspravan, gnjevan, golem. Abakumov se teško dišući naslonio na rub stola. Bilo je jedan i dvadeset. Za jedan sat, u pola tri, Abakumov je morao podnijeti izvještaj Staljinu u njegovoj kući u Kuncevu.

Ako ovaj inženjer ima pravo, kako da se iskoprca iz te kaše? Staljin nikad ne prašta. I tačno u trenutku kad je otpustio Bobinina sjetio se one trojke lažljivaca iz Specijalnog tehničkog odjela. Crni gnjev pomutio mu je oči. Poslao je po njih. t 18 SVEčAR II Soba je bila malena i niska. Imala je dvoja vrata, ali ni jednog prozora; zrak je ipak bio svjež i ugodan. Posebni inženjer bio je odgovoran za izmjenu i čistoću zraka. Veći dio sobe zapremao je nizak, taman otoman s cvjetnastim jastucima. Dvostruke žarulje sa svijetloružičastim staklenim zaslonima gorjele su na zidu iznad njega. Na otomanu je ležao čovjek kojega je lik bio isklesan u kamenu; naslikan uljenim bojama, u akvarelu, gvašu, sepiji; nacrtan ugljenom i kredom; oblikovan iz šljunka, morskih školjki, keramičkih pločica, zrna žita i zrna soje; izrezbaren iz slonove kosti, ispleten od trave, utkan u sagove, naslikan na nebu pomoću eskadrila aviona u formaciji i snimljen na filmu... kao ni jedan drugi lik tokom tri bilijuna godina, koliko je stara zemaljska kora. Ležao je podignutih nogu obuvenih u mekane kavkaske papuče nalik na pletene čarape. Na sebi je imao vojničku bluzu s četiri velika džepa, dva na grudima, dva sa strane - staru, iznošenu, jednu od nekoliko vojničkih bluza koje je navikao nositi još za građanskog rata i koje je zamijenio za maršalsku uniformu tek poslije Staljingrada. Ime tog čovjeka ispunjalo je svjetske novine, izgovaralo ga je na tisuće spikera na stotinama jezika, izvikivali su ga govornici na početku i na kraju govora, pjevali su ga nježni mladi glasići pionira i objavljivali biskupi. Ime tog čovjeka sušilo se na usnicama umirućih ratnih zarobljenika, na nateklim desnima logoraša. Njime je bilo prozvano mnoštvo gradova i trgova, ulica i aleja, palača, sveučilišta, škola, sanatorija, gorskih lanaca, kanala, tvornica, rudnika, državnih i zadružnih farmi, ratnih brodova, ledo-lomaca, ribarskih brodova, postolarnica, dječjih vrtića - a skupina moskovskih novinara predložila je da ga se dade i Volgi i Mjesecu. A on je bio samo mali starac, opuštenog dvostrukog podbrat ka koji se nikad nije vidio na portretima, usta prožetih vonjem turskog duhana u listovima i masnih prstiju koji su ostavljali 92 tragove na knjigama. Nije se najbolje osjećao ni jučer ni danas. čak i u toplom zraku osjećao je hladnoću po leđima i ramenima, i pokrio se smeđim šalom od devine dlake. Nije mu se nikamo žurilo, i sa zadovoljstvom je prelistavao malu knjižicu u smeđim koricama. Gledao je sa zanimanjem fotografije i tu i tamo bi pročitao nešto teksta, koji je znao gotovo napamet, a zatim je dalje okretao stranice. Knjižica je bila vrlo praktična jer se mogla spremiti u džep od kaputa. Mogla je pratiti ljude posvuda u njihovom životu. Imala je dvije stotine pedeset stranica ali bila je štampana vrlo krupnim slovima tako da su je čak i stariji ljudi ili polupismeni mogli čitati bez napora. Naslov je bio utisnut zlatom na koricama: Josif Visarionovič Staljin: Kratka biografija. Elementarne iskrene riječi te knjige morale su ostaviti na ljudsko srce ozbiljan dojam. Njegov strateški genij. Njegova mudra dalekovidnost. Njegova snažna volja. Njegova željezna volja. Od 1918. on je praktički postao Lenjinov zamjenik. (Da, da, baš je tako bilo.) Komandant revolucije zatekao je na frontu paniku, zbrku; Staljinove upute predstavljale su osnovu za Frunzeov plan operacija. (Tačno, tačno.) Imali smo veliku sreću da nas je u teškim danima velikog domovinskog rata vodio mudar i iskusan vođa - Veliki Staljin. (Zaista, narod je imao sreću.) Svima je poznata neodoljiva moć Staljinove logike, kristalna jasnoća njegova duha. (Bez lažne čednosti, sve je to istina.) Njegova ljubav za narod. Njegovo razumijevanje za druge. Njegova nevjerojatna skromnost. (Skromnost - da, to je vrlo tačno.) Vrlo dobro. A kažu da se odlično prodaje. Ovo drugo izdanje štampano je u pet

milijuna primjeraka. Za ovoliku zemlju to je premalo. Treće izdanje moralo bi imati deset milijuna, možda i dvadeset. Valja ga prodavati izravno tvornicama, školama, kol-hozima. Osjetio je malu mučninu. Odložio je knjigu, uzeo oguljenu smokvu s okruglog stolića i zagrizao. Ako je posiše, mučnina će nestati, i u ustima će ostati ugodan okus koji malo podsjeća na jod. Zapazio je, premda se to bojao priznati, da mu zdravlje postaje svakog mjeseca sve gore. Događalo mu se da zaboravlja stvari. Osjećao je nepodnošljivu mučninu. Nije ga mučio nikakav određeni bol, ali satovi neugodne slabosti često bi ga prikovali za ležaj. Cak ni san nije pomagao; budio se jednako umoran, jednako iscrpljen, s istim pritiskom u glavi kao i kad je legao; i uopće nije osjećao želje da se kreće. Na Kavkazu je čovjek od sedamdeset godina još mladić! Penje se na planine, na konja, na ženu. A on je uvijek bio tako zdrav! Bio je siguran da će poživjeti do devedesete! Ali što se dogodilo? Posljednjih godinu dana Staljin više nije mogao uživati u svojoj najvećoj radosti u životu - u dobroj hrani. Od narančinog soka pekao ga je jezik, kavijar mu se lijepio za zube i potpuno ravnodušno jeo je čak i pikantnu gruzijsku janjeću čorbu, koju zapravo uopće nije smio jesti. Nije više nalazio ni stari, čisti užitak u vinu - mamurluci su završavali tupim glavoboljama. Cak i pomisao na ženu bila mu je odvratna. 93 Budući da je sebi postavio kao cilj da živi do devedeset godina, Staljin je s tugom pomišljao na činjenicu da mu te godine neće donijeti nikakve lične radosti, da će naprosto morati pretrpjeti još dvadeset godina za dobrobit čovječanstva. Jedan ga je liječnik upozorio (ali čini se da su ga kasnije strijeljali). Stetoskopi su drhtali u rukama najslavnijih imena moskovske medicine. Nikad mu nisu propisivali injekcije (on je sam naredio da se prekine sa svim injekcijama), samo elektroterapiju s visokim naponom i "više voća". Učiti čovjeka s Kavkaza nešto o voću! On opet zagrize, zažmirivši. Prije tri dana veličanstveno je proslavio sedamdeseti rođendan. Slavili su ga nekoliko dana: dvadesetoga uveče Trajču Ko-stova su pretukli na smrt. Tek pošto su se oči te hulje ukočile, mogla je započeti prava svečanost. Dvadeset prvoga bila je ceremonijalna proslava u Bolšom Teatru, i Mao Ce Tung i Dolores lbaruri i ostali drugovi držali su govore. Poslije toga bio je veliki banket. A poslije toga mali banket. Pili su stara vina iz španjolskih podruma. On je morao piti oprezno i čitavo vrijeme pokušavao je otkriti podmuklost u rumenim licima oko sebe. A poslije su on i Lavrentij pili kahetinsko vino i pjevali gruzijske pjesme. Dvadeset drugoga održano je veliko primanje za diplomate. Dvadeset trećeg gledao je sam sebe na filmskom platnu u drugom dijelu Bitke za Staljingrad od Virte i u Nezaboravnoj 1919. od Višnjevskoga. Premda su ga malo umarala, on je vrlo volio ta dva djela. (Staljinska nagrada za oba.) Dan-danas je njegova uloga u građanskom ratu kao i u velikom domovinskom ratu sve tačnije opisana. Postaje jasno kako je veliki čovjek on tada bio. I vlastito sjećanje govorilo mu je kako je često opominjao i ispravljao naglog i previše lakovjernog Lenjina. A Višnjevski je dobro učinio kad mu je stavio u usta riječi: "Svaki radnik ima pravo da kaže svoje mišljenje. Jednog dana unijet ćemo takav paragraf u ustav." Što je to značilo? To je značilo da je braneći Petrograd od Jude-niča, Staljin već mislio na budući demokratski ustav. Naravno, to se onda zvalo "diktatura proletarijata" u to doba - ali nije važno, bilo je istinito, bilo je snažno! A u Virtinom scenariju bila je odlično opisana noćna scena s Prijateljem. Premda ni jednog takvog lojalnog, velikog Prijatelja Staljin nije mogao zadržati zbog ljudske perfidije i vječne neiskrenosti. (Zapravo, nikad u čitavom svom životu nije imao takvog Prijatelja! Tako se naprosto dogodilo, nikad ga nije imao.) Ali promatrajući Virtinu scenu na platnu Staljin je osjetio kako ga u grlu nešto steže i kako mu suze naviru na oči (eto što znači umjetnik!) i čeznuo je za takvim snažnim, nesebičnim prijate Ijem, kojemu bi mogao povjeriti stvari o kojima razmišlja čitavu noć. Nije važno. Običan, jednostavan puk ljubi svog Vođu, ražu mije ga i ljubi ga -

to je istina. Toliko je mogao vidjeti iz novina iz filmova i iz gomile darova. Njegov je rođendan postao narodn; praznik, i to je bilo ugodno. Koliko je čestitaka primio! Od ustanova, organizacija, tvornica, pojedinih građana. Pravda je zatra 94 žila dopuštenje da u svakom broju štampa dva stupca tih česti-taka. Istina, to će morati izlaziti nekoliko godina, ali može, ideja nije uopće loša. A darovi su preplavili deset dvorana Muzeja revolucije. Da ne bi ometao Moskovljane dok ih gledaju tokom dana, Staljin je odlazio da ih gleda noću. Rad tisuća i tisuća majstora zanata, najljepši darovi zemlje, stajali su, ležali i visili pred njim. Ali i tu je osjetio istu onu ravnodušnost, isti onaj nedostatak pravog interesa. Kakve koristi od svih tih darova? Vrlo su mu brzo postali dosadni. A zatim, i samo je to mjesto izazivalo u njemu nekakvu neugodnu uspomenu, samo što se, a to mu se često događalo u posljednje vrijeme, nikako nije mogao tačno sjetiti što je posrijedi, i bio je svjestan samo osjećaja nelagode. Prošao je kroz tri dvorane i nije izabrao ništa. Stao je pred veliki televizor s urezanim riječima "Velikom Staljinu od čekista". (Izrađen u Mavri-nu, taj je televizor bio jedinstven - najveći koji je ikad izgrađen u Sovjetskom Savezu.) A onda se okrenuo i otišao. I tako je prošao taj značajan praznik, ali proslava ga nije ispunila pravim zadovoljstvom. Nekakav čudan osjećaj u grudima mučio je Staljina, očigledno u vezi s Muzejom, ali nije ga mogao dokraja shvatiti. Narod ga ljubi, istina, ali sam narod prepun je mana. Kako bi se mogle ispraviti? I koliko bi se brže komunizam mogao izgraditi da nema bezdušnih birokrata. Da nema umišljenih glavešina. Da nema organizacionih slabosti u preodgajanju masa. Da nema "skretanja" u partijskom odgoju. Da nema usporavanja u izgradnji, zakašnjenja u proizvodnji, izrade robe loše kvalitete, slabog planiranja, ravnodušnosti prema uvođenju novih tehnoloških mjera i opreme, odbijanja mladih ljudi da pionirski odlaze u udaljena područja, gubitka žita na poljima, rasipanja knjigovođa, krađa u skladištima, prevara direktora, sabotaža zatvorenika, liberalizma u policiji, uništavanja javnih zgrada, drskih špekulanata, pohlepnih domaćica, razmažene djece, brbljavica u tramvajima, sitničavog "kritiziranja" u literaturi, liberalnih sklonosti u kinematografiji. Ne, narod još uvijek ima previše mana. A što ih je 1941. natjeralo na povlačenje? Napokon, ljudima je bilo naređeno da ostanu na položajima do smrti. Zašto nisu ostali? Tko se tada povukao, ako nije narod? Ali spominjući se 1941. Staljin nije mogao izbjeći sjećanju na vlastitu slabost. Na svoj žurni i nepotrebni odlazak iz Moskve u listopadu. Naravno, to nije bio bijeg. Jer kad je odlazio, Staljin je ostavio za sobom odgovorne ljude i dao im strogo naređenje da brane glavni grad do posljednje kapi krvi. Ali, na žalost, upravo su se ti drugovi pokolebali i on se morao opet vratiti, doći u glavni grad i braniti ga. Kasnije je poslao u zatvor svakog pojedinca koji se sjećao te panike 16. listopada. Ali kaznio je i sebe - održao je vojničku smotru u studenom. Taj trenutak u njegovom životu bio je nalik na onaj kad je pao u procjep u ledu u izgnanstvu u Turuhansku: led i očaj, ali iz leda i očaja potekla je snaga. Nije to bila mala stvar - vojnička smotra dok je neprijatelj pred vratima. 95 Ali može li uopće biti lako, biti Najveći od najvećih? Iscrpljen neradom, Staljin se nehotice prepustio deprimant-nim mislima. U tom trenutku nije ninašto usredotočio svoju umornu pažnju. čvrsto je zatvorio oči i ležao, dok su mu se nevezane uspomene iz njegovog dugog života uvlačile u mozak. A ipak, iz nekog čudnog razloga, nije se prisjećao ničega dobroga, već samo loših i neugodnih stvari. Ako se sjetio svog rodnog mjesta Gori, nisu mu padali na pamet ljupki zeleni brežuljci, ni vijuganje rijeka Medžuda i Ljahva, već ono što mu je tamo bilo mrsko i što mu nije dalo da se ni na jedan sat vrati u dom svoga djetinjstva. Ako bi mu se misli navraćale na 1917, prisjećao bi se samo kako se pojavio Lenjin sa svojim umišljenim doktrinama i poremetio sve što je

već učinjeno, i kako su se svi smijali kad je Staljin predložio da se osnuje zakonita stranka i da se živi u slozi s Privremenom vladom. Smijali su mu se više nego jednom - ali zašto je bila uobičajena praksa da se svaki težak i nezahvalni zadatak prebaci na njega? Smijali su mu se, ali 6. srpnja poslali su njega a ne nekog drugog iz Kšesinske palače u Petropavlovsku tvrđavu, da uvjeri mornare kako moraju predati tvrđavu Kerenskome i povući se u Kronštat. Grišu Zinovjeva mornari bi kamenovali. čovjek mora znati razgovarati s ruskim narodom. Sjetio se 1920, i onda opet kako je Tuhačevski iskrivljenih usana vikao da je Staljinova krivnja što nije zauzeo Varšavu. Dobro se izvikao taj luđak! i čitav njegov život stvari mu nikad nisu polazile za rukom J kako valja. Nikad mu nisu polazile za rukom, jer je uvijek bilo J ljudi koji su ga ometali. A kad bi jednoga uklonili, na njegovom bi se mjestu pojavio netko drugi. Netko je četiri puta lagano pokucao na vrata, tako tiho ćr je izgledalo kao da se pas nekoliko puta očešao o njih. Staljin okrene prekidač kraj svog ležaja i zasun se automatski povuče, a nezastrta vrata se malo otvore. Nisu bila pokrivena zastorom, jer Staljin nije volio nikakve zastore oko kreveta, draperije ili niše gdje bi se netko mogao sakriti. Vrata su se otvorila upravo toliko da propuste psa; ali umjesto toga pojavila se mlada proćelava glava Poskrebiševa sa stalnim izrazom iskrene odanost, i potpune pokornosti na licu. Zabrinut za šefovo zdravlje primijetio je da Staljin leži nap< pokriven šalom od devine dlake, ali nije ga izravno upitao zdravlje. (Pretpostavljalo se da je zdravlje izvanredno.) On re tiho: "Jo Sarjonič, Abakumov će doći u dva i trideset. Hoćete ga primiti? Ili možda nećete?" Josif Visarionovič otkopča džep na prsima i izvuče sat r lancu. (Poput svih staromodnih ljudi nije trpio ručnih satova Još nije bilo dva sata ujutro. Nije imao nikakve volje da se presvuče i da pođe u urL-Ali nikako nije smio dopustiti da disciplina popusti. Ako sa;:.. malo popusti uzde, svi će to smjesta osjetiti. "Vidjet ćemo", odgovori Staljin umorno i zatrepće očirr.i "Ne znam." 96 "Pa neka dođe. Može čekati!" reče Poskrebišev i tri puta nepotrebno kimne glavom. (Ističući svoje dječačko vladanje, činio je svoj položaj mnogo čvršćim.) A sad se opet ukočio, pozorno promatrajući Šefa. "Kakva su vaša naređenja, Jo Sarjoniču?" Staljin tužno pogleda to stvorenje koje mu, na žalost, također nije moglo biti prijatelj, jer je bio tako potpuno podložan. "Hajdete sad, Šaša", reče on ispod brkova. Poskrebišev još jednom kimne, povuče glavu i čvrsto zatvori vrata. Josif Visarionovič namjesti automatski zasun i zaogrnut šalom, okrene se na drugu stranu. Tada opazi na niskom stoliću kraj otomana knjigu u jeftinom džepnom izdanju s crvenim i crnim koricama. Istog trenutka sjetio se što ga je ono zaboljelo u grudima, što ga je peklo, što mu je pokvarilo rođendan: osoba koja mu je još i danas smetala i koja nije bila uklonjena - Tito! Tito! Kako se to moglo dogoditi? Kako se mogao tako prevariti u toj škorpionskoj duši? Godine 1936. i 1937. bile su tako veličanstvene! Toliko glava koje su do tada bile netaknute palo je te godine, ali on je dopustio da mu Tito izmakne iz ruku. Stenjući, Staljin spusti noge sa ležaja. Uspravi se i podigne ruke prema crvenkastoj prosijedoj glavi na kojoj se vidjela ćela. Obuzela ga je neopisiva gorčina i nezadovoljstvo. Poput legendarnog junaka, Staljin je čitavog života odsijecao bezbrojne hidrine glave. Oslobodio se čitavog brda neprijatelja u svom životu. A spotaknuo se o jedan korijen. Josip se spotaknuo o Josipa. Kerenski, koji je još uvijek negdje bio živ, nije ni najmanje smetao Staljinu. Uostalom, što se Staljina tiče, mogli su se iz groba vratiti i Nikolaj II ili

Kolčak - prema njima nije osjećao nikakve lične mržnje: oni su bili otvoreni neprijatelji i nisu se izmotavali nudeći neki novi, bolji, vlastiti socijalizam. Bolji socijalizam? Na neki drugi način nego što radi Staljin? Gluposti! Tko može graditi socijalizam bez Staljina? Nije bila riječ o tome da bi Tito mogao uspjeti. I tako ništa ne može nastati iz onoga što on radi! Staljin je gledao na Tita kao što neki stari seoski liječnik, koji je razrezao bezbrojne želuce i odsjekao beskonačan niz udova u kolibicama bez dimnjaka ili na daskama kraj puta, gleda na nekog malog stažista u bijelom ogrtaču. Sabrana djela Lenjinova već su mijenjana tri puta, a djela Utemeljitelja dva puta. Svi oni koji se nisu slagali već su davno spavali vječnim snom, oni koji su se spominjali u starim fusnotama, koji su pomišljali da se socijalizam može graditi na neki drugi način. A tada, kad se čak ni u prašumama na sjeveru nije više moglo čuti ni kritike ni sumnji, Tito je odnekud ispuzao sa svojim dogmatičarem Kardeljem i izjavio da sve to treba raditi drugačije. U tom je trenutku Staljin opazio da mu srce kuca jače, da mu se vid zamaglio, da osjeća neugodne grčeve po čitavom tijelu. U prvom krugu 97 Izmijenio je ritam disanja. Pogladio se po licu i brkovima. Nije smio popustiti. Ako popusti, Tito će mu oteti posljednji mir, posljednji apetit, posljednji san. Kad su mu se oči razbistrile pogled mu je opet pao na crvenu i crnu knjižicu. Tu knjigu nije mogao nizašto kriviti. Staljin zadovoljno posegne za njom, podmetne jastuk pod leđa i opet se napola opruzi na nekoliko minuta. Bio je to primjerak iz multimilijunskog izdanja objavljenog na deset evropskih jezika; knjiga se zvala "Tito, izdajnički maršal" od Renaud de Jouvenela. (Dobro je djelovalo da autor očigledno stoji posve po strani, da, neki objektivni Francuz i to još s aristokratskim imenom.) Staljin je već prije nekoliko dana pažljivo pročitao tu knjigu, ali nije se htio od nje rastati, kao što se nije rado rastajao ni s jednom ugodnom knjigom. Kolike će se sad oči otvoriti i zaista upoznati tog sebeljubivog, okrutnog, kukavičkog, perfidnog, opakog tirana! Tog odvratnog izdajnika! Tog beznadnog tvrdoglavca! čak su i komunisti na Zapadu bili potpuno zbunjeni. Ona stara budala Francuz Andre Marty - čak i njega se moralo izbaciti iz Komunističke partije zato što je branio Tita. Listao je knjigu. Da, evo, tu je! Sada ljudi više ne mogu i dalje veličati Tita kao heroja: on se dva puta kukavički htio predati Nijemcima, ali njegov šef Generalštaba, Arso Jovanović, prisilio ga je da ostane Vrhovni komandant. Plemeniti Arso je ubijen, a i Petričević: "Ubijen samo zato što je volio Staljina." Netko i"j uvijek ubijao najbolje ljude, a najgori su ostajali da Staljin s njima obračuna. Tu je bilo sve, sve - da je Tito vjerojatno britanski špij da se silno ponosi svojim donjim rubljem s izvezenom kralj skom krunom; kako je fizički odvratan, kao Goring, kako je iskićen medaljama i ordenjem dok su mu prsti prekriveni ogromnin: dijamantnim prstenjem. (Kakva je to jadna taština u čovjekj koji nema nikakva dara za ratne vještine?) Objektivna, principijelna knjiga. Zar kod Tita nema nekh seksualnih nastranosti? I o tome valja pisati. "Jugoslavenska Komunistička partija nalazi se u kandža::.:-ubojica i špijuna." "Tito je mogao preuzeti vodstvo samo zato -su ga podupirali Bela Kun i Trajčo Kostov." Kostov! Kako je to ime vrijeđalo Staljina! Gnjev mu je na u glavu i snažno je zamahnuo nogom - u krvavu Trajčovu nj ku! I Staljinovi sivi očni kapci zatreperiše od zadovoljenog o? ćaja za pravdu. j Taj prokleti Kostov, svinja prljava! | Nevjerojatno kako su sada, gledajući unazad, postale j?.>J( spletke tih varalica! Kako su se lukavo prikrivali! U najma-j( ruku uspjelo mu je da dohvati Belu Kuna 1937; ali prije i<--^ deset dana Kostov je osramotio

socijalistički sud. Koliko je ;:--šnih procesa Staljin vodio, koliko je neprijatelja natjerao . ponize i da priznaju svaki sramotni zločin - a ipak nije . =-u slučaju Kostova! Sramota se proširila čitavim svijetom! K ¦:= je to bila mračna podmuklost, zavarati iskusne isljednike, im pred nogama - a onda na javnom suđenju, pred s: dopisnicima, opet sve poreći! Kakva^ je to pristojnost? I partijska svijest? I proleterska solidarnost? Dobro, umri, ali umri tako da nam budeš od neke koristi! Staljin odbaci knjigu. Ne, nije se mogao naprosto odmarati i ležati. Borba nije prestajala. Bezbrižna zemlja može spavati, ali ne i njen Otac. On ustane, ali se ne ispravi potpuno. Otključa druga vrata u sobi (ne ona kroz koja je ušao Poskrebišev) zatim ih zaključa za sobom. Jedva čujno u mekim papučama pošao je niskim, uskim, zavojitim hodnikom bez prozora, u koji je svjetlo dopiralo odozgo, pokraj ogledala koja su s jedne strane bila prozori i kroz koja je mogao vidjeti predvorje. Pošao je dalje do svoje spavaonice, također niske, malene, bez prozora, s uređajem za ventilaciju zraka. Iza hrastovih oplata na zidovima spavaonice bio je blindirani sloj, a izvana kamen. Malim ključićem koji mu je visio o pojasu Staljin otključa metalni poklopac boce, natoči čašu svog omiljenog, okrepljujućeg likera, ispije je i opet zaključa čep. Prišao je ogledalu. Oči su mu gledale jasno i nepodmitljivo strogo. Cak ni premijeri nisu mogli odoljeti tim očima. Izgled mu je bio ozbiljan, jednostavan, vojnički. Pozvao je svog gruzinskog posilnog da ga obuče. čak i pred onima koji su mu bili bliski držao se kao prava povijesna ličnost. Njegova željezna volja. Njegova nepokolebiva volja. 99 19 JEZIK JE SREDSTVO PROIZVODNJE Noć je bila Staljinovo najplodnije doba. Njegov se kritički duh polako razvijao ujutro. Svojim sumornim jutarnjim duhom uklanjao je ljude s položaja, smanjivat : troškove, naređivao da se dva-tri ministarstva spoje u jedno. Svojim oštrim i gipkim noćnim duhom odlučivao je kako da povec_ broj ministarstava dijeleći ih, i kako da nazove nova; potpisivan je nove budžete i potvrđivao nova imenovanja. Sve njegove najbolje ideje rađale su se između ponoći i četir. sata ujutro: kako će zamijeniti stare obveznice novima, a da p- * tom izbjegne plaćanje vlasnicima obveznica; kakve kazne će uveb": f za izostanak s posla; kako će produžiti radni dan i radni tjedan f kako će trajno privezati radnike i ostale namještenike za posa^ I zatim ukaz o robiji i vješalima; raspadanje Treće internacionak § izgon izdajničkog stanovništva u Sibir. I Izgon čitavih naroda bio je ujedno njegov najveći teoret-".;J prilog i najhrabriji eksperiment, ali drugo se tada nije ni mo::a| učiniti, ćitav svoj život on je nesumnjivo bio najistaknutiji spJv-f jalist Partije u pitanju sovjetskih nacionalnosti. Donio je još čitav niz drugih, značajnih ukaza. Međutim, je pronašao jedno slabo mjesto u čitavom arhitektonskom mu, i u njegovom je mozgu polako sazrijevao jedan važan ukaz. Sv*e je zauvijek fiksirao, zaustavio svako kretanje, za sve otvore, svih 200 milijuna znalo je gdje im je mjesto - su mladići iz kolhoza izmicali. Naravno, stvari su se odlično razvijale u kolhozima. S: se u to uvjerio pošto je gledao Kubanske kozake i pročitao 1 zlatne zvijezde. Oba su autora posjetila kolhoze. Sve su \ i izvijestili o onome što su vidjeli, a to je očigledno bilo t: I sam je Staljin razgovarao s kolhoznicima u prezidijumim. Ali kao dubok i samokritičan državnik, Staljin je pokus: temeljitije ući u stvar od tih pisaca. Jedan od provincijskih : skih sekretara (očigledno je kasnije strijeljan) izbrbljao mu nije sve tako dobro kako izgleda: stariji ljudi i žene registri: 100

kolhozima od 1930. rade s entuzijazmom, ali mladi ljudi (ne svi, naravno, samo stanoviti nesavjesni pojedinci) pokušavaju, čim završe školu, na prevaru dobiti pasoš i odjuriti u grad. Staljin je to čuo, i već je u sebi stao razmišljati o mogućnostima da se to ispravi. Obrazovanje! čitava ta priča o općem sedmogodišnjem obrazovanju, o općem desetogodišnjem obrazovanju, kad djeca kuharica idu na sveučilišta, dovela je do opće zbrke. Lenjin je sam imao krive pojmove u tom pogledu, ali još je bilo prerano da se to ljudima kaže. Svaka kuharica, svaka domaćica morala bi biti u stanju da vodi državu! Kako je on to zapravo sebi konkretno zamišljao? Da kuharice ne kuhaju petkom, već da odlaze na sastanke pokrajinskog izvršnog odbora? Kuharica je kuharica, i njen je posao da priprema večeru, što se vladanja ljudima tiče, to je uzvišeni poziv; on se može povjeriti samo posebno odabranom osoblju, prokušanom i vjernom, koje se provjeravalo tokom niza godina. A upravljanje tim osobljem može biti samo u jednim rukama, iskusnim rukama Vođe. U statutima kolhoza moralo bi stajati da, jednako kao što im zemlja pripada zauvijek, isto tako svaka osoba rođena u određenom selu automatski postaje danom rođenja član kolhoza. To treba prikazati kao časno pravo. I samo prezidij okružnog izvršnog odbora može nekome odobriti odlazak iz kolhoza. Zatim treba smjesta povesti propagandnu kampanju, objaviti niz novinskih članaka: "Mladi nasljednici kolhozne žitnice", "Značajan korak u izgradnji novog sela". Zacijelo će pisci naći načina da to izraze. Istina, činilo se da je netko od desničara upozoravao da će taj problem iskrsnuti. (Takvi "desničari" zapravo nikad nisu postojali - sam je Staljin grupirao stanovite ljude pod taj naslov da bi što lakše mogao s njima obračunati.) Iz nekih neobjašnjivih razloga, uvijek se kasnije utvrdilo da su uništeni protivnici u nečemu imali pravo. Fasciniran njihovim neprijateljskim mislima, Staljin je oprezno osluškivao njihove glasove preko groba. Ali premda je taj ukaz bio vrlo hitan, i premda su i drugi ukazi, također hitni, sazrijevali u njegovom mozgu, Staljin je danas, ulazeći u svoj ured, osjećao da ga privlači nešto uzvišenije. Na pragu svog osmog desetljeća nije imao nikakva prava da to dalje odlaže. Izgledalo je da je već učinjeno sve moguće da se osigura njegova besmrtnost. Ali Staljinu se činilo da mu se njegovi suvremenici, premda ga nazivaju Najmudrijim od najmudrijih, ipak ne dive onoliko koliko zaslužuje, da je njihov zanos površan, da još uvijek pravo ne poimaju dubinu njegova genija. Jedna ga je misao izjedala u posljednje vrijeme: da postigne još jedan naučni uspjeh, da dade neizbrisivi prilog još nekoj nauci osim filozofiji i povijesti. Naravno, mogao je takav prilog dati biologiji, ali povjerio je taj posao Lisenku, tom poštenom, energičnom čovjeku iz naroda. Osim toga, matematika, ili barem 101 fizika, više je privlačila Staljina. Nikad nije bez zavisti mogao čitati raspravu o nuli i minus jedan na kvadrat u Dijalektici prirode. Ali ma koliko da je listao Kiselevljev udžbenik Algebre i So-kolovljevu Fiziku za više razrede, nigdje nije mogao naći odgovarajuću inspiraciju. I onda ga je sretan slučaj naveo na potpuno različito polje, na polje lingvistike, u vezi s nedavnim slučajem profesora čiko-bave iz Tiflisa. Cikobava je objavio neku antimarksističku, heretičku tezu da jezik nije nadgradnja, već naprosto jezik, da nije ni buržujski ni proleterski, već naprosto narodni jezik - i usudio se otvoreno aludirati na ime samoga Marra. Budući da su i Marr i Cikobava bili Gruzijci, čitava je stvar odmah naišla na reakciju u časopisu gruzijskog sveučilišta, i jedan sivi, neuvezani primjerak tog lista, štampanog karakterističnim gruzijskim pismom ležao je ovog trenutka pred Staljinom. Nekoliko Marrovih učenika napalo je drskog naučenjaka. Poslije tih optužbi mogao je samo sjediti i čekati da mu o ponoći na vrata zakuca MGB. Već se nagoviještalo da je Cikobava agent američkog imperijalizma. Ništa ne bi spasilo Cikobavu da sam Staljin nije podigao telefon i dopustio mu da živi. Pustit će ga da živi - i on će sam jednostavne provincijske misli tog čovjeka iznijeti i razviti na briljantan, besmrtan način.

Istina, bilo bi impresivnije da pobije kontrarevolucionarnu teoriju relativnosti, na primjer, ili teoriju o valnom mehanizmu j ali zbog državnih poslova za to naprosto nije imao vremena. Filo i logija je, međutim, stajala uz bok gramatici, a što se tiče teškoće " Staljin je gramatiku oduvijek smatrao ravnom matematici. Mogao je ovako napisati živo, izražajno (već je sjedao i pisao "Ma koji jezik sovjetskih naroda uzeli: ruski, ukrajinski, bel ruski, uzbečki, kazački, gruzijski, armenski, estonski, letonsV litvanski, moldavski, tatarski, azerbejdžanski, bakširski, turknu: ski..." (Do vraga! S godinama postajalo mu je sve teže i te izbjeći nabrajanje. Ali zašto bi ga, uostalom, i izbjegavao? Na 1 način napisano se dublje urezivalo u glavu čitaoca i slabilo nag -da proturječi.) "... svakome je jasno, da ..." Pa dobro, tu ćer staviti nešto što je svakome jasno. Ali što je jasno? Ništa nije jasno. Kažu: "Sedam je milja ; -neba, i cijelim je putem šuma." Ekonomika - to je baza. Socijalne pojave - to je nadgr >=f uja. A trećeg elementa nema. Pa ipak je zahvaljujući svom ži\ "f nom iskustvu Staljin spoznao da se ništa ne može postići ~<^ trećeg elementa. Na primjer, mogu postojati neutralne zerr.:>g§ zar ne? (Ali ne i neutralni narodi, naravno.) A recimo da je ne:*# dvadesetih godina rekao s govornice: "Tko god nije s nama, r.-.jg nužno protiv nas"? Otjerali bi ga s podija i istjerali iz Pari "| Ali takva su vremena prošla. To je dijalektika. m Tako je i s ovim. Staljin je razmišljao o Cikobavinom es-t^ zaokupljen idejom koja mu prije nikad nije pala na um: ako j( jezik nadgradnja, zašto se ne mijenja sa svakom epohom? Aj" nije nadgradnja, što je onda? Baza? Način proizvodnje? 102 Tačno govoreći, stvari stoje ovako: Način proizvodnje sastoji se od proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Nazvati jezik odnosom nemoguće je. Znači li onda da je jezik proizvodna snaga? Ali proizvodne snage uključuju instrumente proizvodnje, sredstva proizvodnje i ljude. Ali premda ljudi govore jezikom, jezik nisu ljudi. Sam bi vrag to znao - bio je u ćorsokaku. Pravo govoreći, čovjek bi morao priznati da je jezik sredstvo proizvodnje kao - pa, recimo, kao strugovi, željezničke pruge, pošta. Istovremeno, on spada i u komunikacije. Ali ako na taj način izložiš tezu, i izjaviš da je jezik sredstvo proizvodnje, svi će se početi smijuckati. Ne u našoj zemlji, naravno. A nema nikoga koga se može upitati za savjet: samo on na zemlji istinski je filozof. Da je bar živ netko poput Kanta, ili Spinoze, premda je bio buržuj ... A da telefonira Beriji? Ali Berija uopće nema pojma o takvim stvarima. Recimo, mogao bi to postaviti opreznije: "U tom pogledu jezik, koji se u principu razlikuje od nadgradnje, ne može se razlikovati od sredstava proizvodnje, od strojeva, na primjer, koji su jednako indiferentni prema klasi kao i jezik." "Indiferentni prema klasi" - i to se nikad ranije ne bi bilo moglo reći. On stavi tačku iza rečenice. Stavi ruke iza glave, zijevne i protegne se. Nije stigao daleko, ali već je bio umoran. Staljin ustane i prošeta se malom sobom, svojim omiljenim noćnim uredom. Približi se sićušnom prozoru u kojem su umjesto običnog stakla bila dva okna od žućkastog, neprobojnog stakla sa zrakopraznim prostorom između. Vani je bio mali ograđeni vrt gdje je samo ujutro radio vrtlar pod nadzorom straže. Danima nitko osim njega nije tu stupio nogom. Iza neprobojna stakla nazirala se magla u vrtu. Nije se vidjela ni zemlja ni svemir. Međutim, polovica svemira bila je zatvorena u njegovim grudima, i ta je polovica bila harmonična i jasna. Samo ona druga polovica - objektivna stvarnost - krila se u općoj magli. Ali ovdje, u svom dobro čuvanom i utvrđenom noćnom uredu Staljin se ni najmanje nije bojao te druge polovice; osjećao je u sebi dovoljno moći da je pokori, da je oblikuje po svojoj volji. I tek kad bi bio prisiljen da zakorači

u tu objektivnu stvarnost - kad je, na primjer, morao ići na veliki banket u Dvorani stupova, preći zastrašujući prostor između automobila i vrata, sam se popeti stepenicama i preći preveliko predvorje između dva reda zanesenih i punih poštovanja, ali ipak previše brojnih gostiju - u tim bi se časovima Staljin osjećao bolestan, potpuno nezaštićen, ne bi čak znao ni kako da se koristi rukama, već odavno beskorisnim za pravu obranu. Položio bi ih na trbuh i smiješio se. Oni su mislili da se Svemoćni smiješi da im ugodi, ali on se smiješio zato što se boji. On je sam opisao prostor kao osnovni uvjet za materijalno postojanje. Ali pošto se učinio vladarem šestine zemlje, počeo 103 se bojati prostora. To je bilo najbolje u njegovom noćnom uredu: nije bilo prostora. Staljin zatvori čelični kapak i polako se vrati k svom stolu. Bilo je čak i za Velikog korifeja kasno za rad, ali on proguta pilulu i opet sjedne za stol. Stvari mu nikad nisu posve polazile za rukom, a ipak se morao i dalje mučiti. Buduće generacije će to znati cijeniti. Kako je došlo do toga da u filologiji vlada teroristički, Arak-čejevljev režim? Svatko se boji da kaže ijednu riječ protiv Marra. Kako su čudnovati i plašljivi ljudi! čovjek ih može učiti demokraciji, može za njih sažvakati stvari tako da im preostane samo da ih progutaju - ali oni će ipak okrenuti glavu. Sve ovisi o njemu, o Staljinu; i ovdje također sve ovisi o njemu. Ponesen inspiracijom on zapiše nekoliko rečenica: "Nadgradnju je stvorila baza u svrhu ..." "Jezik je stvoren u svrhu..." Njegovo smeđe-sivo, kozičavo lice, s velikim isturenim nosom, duboko se sagnulo nad listom papira, te nije vidio anđela srednjovjekovne teleologije kako mu se smiješi preko ramena. Taj Lafargue - svi su ti teoretičari jednaki. On govori o "iznenadnoj revoluciji u jeziku između 1789. i 1794". Kakva je to revolucija! To je bio francuski jezik prije toga, i francuski jezik je i ostao. "Općenito se mora reći za dobrobit onih drugova koji su očarani eksplozijom, da se zakon o prijelazu eksplozijom iz starog kvaliteta u novi kvalitet ne samo ne može primijeniti na povijest lingvističkog razvoja, već se također rijetko može primijeniti na ostale društvene pojave." Staljin se zavali u naslonjač i ponovo pročita što je napisao. Dobro je zvučalo. Propagandisti će morati dobro osvijetliti postavku: da sve revolucije u jednom trenutku dosižu jednu tačku poslije koje više nema kretanja, te da kasniji razvoj nastupa evt-lucijom. A moguće je čak da se kvantitet ne pretvara u kvalite:. Ali to će spremiti za drugi put. "Rijetko?" Ne; to bi još uvijek moglo biti nezgodno. Staljin prekriži "rijetko" i napiše "ne uvijek". Što bi bio zgodan primjer? "Prešli smo s burzujske, individualno-seljačke strukture" ( javio se novi termin, i to dobar!) "na socijalističku kolhozn I kad je napokon stavio tačku iza rečenice, još je malo izmislio i dodao riječ "strukturu". To je bio njegov omiljeni &-... još jedan udarac na čavao koji je već zakucan. Ponavljanje s\ riječi činilo je svaku rečenicu razumljivijom. Inspirirano, njego je pero pisalo dalje: "A to je bilo moguće uspješno izvesti zato što je to bila re luci ja odozgo, zato što je revolucija provedena na inicijativu stojeće vlasti." 104 Staljin se namršti. Dosta. Ovo nije dobro ispalo. Zar se po ovome ne bi moglo zaključiti da inicijativa za kolektivizaciju nije potekla od samih kolhoznika? Na vratima se začulo tiho šuštanje. Staljin pritisne dugme koje je otvaralo zasun. Na vratima se pojavi Šaša sa svojim klaun-skim licem - bezobličnim i sretnim što je bezoblično. "Jo Sarionič!" upita on gotovo šapatom. "Želite li da poša-ljem Abakumova kući, ili želite da još pričeka?" "A, da, Abakumov." Ponesen svojim kreativnim radom Staljin je na njega potpuno

zaboravio. On zijevne. Sad je već bio umoran. Istraživačka strast planula je u njemu ali se brzo ugasila; osim toga posljednje mu rečenice nisu najbolje uspjele. "Dobro. Pozovi ga." I on izvuče iz stola drugu bocu s metalnim poklopcem, otključa je ključem s pojasa i ispije čašicu. On uvijek mora biti planinski orao. 105 20 VRATITE NAM SMRTNU KAZNU, JOSIFE VISARIONOVICU Nije tako reći bilo čovjeka, koji bi se i u snu usudio pomisliti da ga nazove Šaša umjesto Aleksandr Nikolajevič, a još manje da to pred njim kaže. "Poskrebišev zove" značilo je "On zove". >"Poskrebišev je naredio" značilo je "On je naredio". Aleksandr Nikolajevič Poskrebišev bio je šef Staljinovog osobnog tajništva više od petnaest godina. To je bilo vrlo dugo vrijeme, i svatko tko ga nije potanje proučavao mogao bi se začuditi što mu je glava još uvijek na ramenima. Ali tajna je bila vrlo jednostavna. Taj je veterinar iz Penze imao dušu posilnog, i ta obična činjenica garantirala mu je sigurnost. Cak i kad je imenovan za general -lujtnanta, člana Centralnog komiteta, i za šefa Specijalnog odjela za tajnu prismotru članova Centralnog komiteta, još uvijek je sebe smatrao potpuno ništavnim pred šefom, i počašćen se bla ženo smijuckao kad god bi se kucnuli nazdravljajući njegovom rodnom selu Soplaki. Staljinova intuicija nikad nije otkrila n tračak sumnje ili opozicije u Poskrebiševu. Njegovo prezime, kou je značilo kruh pečen iz ostataka tijesta, bilo je opravdano: cinik se da nisu mogli sakupiti dovoljno kvaliteta duha i karaktera ka; su ga pekli. Ali u odnosu prema podređenima, taj proćelavi dvorjanin s izrazom priglupog čovjeka poprimao je golemu samouvjerenost S ljudima na nižem položaju govorio je na telefon jedva čujnins , glasom; čovjek je morao prilijepiti glavu za slušalicu da ga razi> I mije. Tu i tamo čovjek bi se s njim mogao našaliti, ali nikad ga j nije mogao kao slučajno upitati: "Pa kako je danas tamo kod vas?-" I (Cak ni šefova vlastita kći nije mogla otkriti kako je tamo kođl vas. Kad bi telefonirala, rekli bi joj samo: "Kreće se", ili "Ne* kreće se", već prema tome jesu li se ili nisu čuli Šefovi koraci Večeras je Poskrebišev rekao Abakumovu: "Josif Visariono\it radi. Možda će vas primiti. Rekao je neka čekate." Uzeo je aktovku od Abakumova, uveo ga u sobu za priman* i otišao. 106 I I tako Abakumov nije upitao ono što je iznad svega želio saznati: kako je šef danas raspoložen? Ostao je sam u sobi za primanje, dok mu je srce snažno udaralo. Taj snažni, krupni, odlučni čovjek ukočio bi se od straha kad bi išao na izvještaj Staljinu, jednako kao što su građani za vrijeme valova hapšenja drhtali kad bi čuli topot koraka na stepenicama. Uši bi mu se prvo sledile od straha, a zatim bi počele gorjeti - i svaki put bi se Abakumov još više prestrašio da će ta njegova uporno crvena uha izazvati šefovu sumnju. Staljin je sumnjao i u najsitnije stvari. Na primjer, nije volio da bilo tko zavlači ruku u unutarnji džep u njegovom prisustvu. Stoga je Abakumov premjestio iz unutarnjeg džepa u vanjski sva tri naliv--pera koja je pripremio da pribilježi upute. Dnevne direktive državne službe sigurnosti dolazile su preko Berije, i od njega je Abakumov primao većinu naređenja. Ali jednom mjesečno Apsolutni vladar htio je sam osjetiti ličnost čovjeka kome je povjerio sigurnost svoga sistema. Ti jednosatni sastanci bili su velika cijena za svu onu moć, svu snagu kojom je Abakumov raspolagao. On je mogao živjeti i uživati samo u razmacima od sastanka do sastanka. Kako se vrijeme približavalo, sve bi u njemu počelo gasnuti, uši bi mu se sledile; predao bi aktovku prije nego bi ušao ne znajući hoće li je dobiti natrag; pognuo bi svoju bikovsku šiju na vratima ureda ne

znajući hoće li je opet ispraviti poslije jednog sata. Staljin je zastrašivao zato što je jedna greška u njegovoj prisutnosti mogla biti ona jedna greška u životu koja izaziva eksploziju neopoziva djelovanja. Staljin je zastrašivao zato što nije želio čuti izgovore, i što nije optuživao; njegove žute tigarske oči naprosto bi opako zasjale, donji bi se kapci malo stisnuli - i tu, u njemu, osuda je bila donesena a da osuđeni čovjek to nije znao: on bi mirno odlazio, ali u noći bi bio uhapšen, a ujutro strijeljan. Šutnja i ono nabiranje donjih kapaka bili su najgore od svega. Ako je Staljin bacio na čovjeka nešto teško ili oštro, ako mu je zagazio na nogu, pljunuo na njega ili mu otpuhnuo gorući žar iz lule u lice, taj gnjev nije bio konačan gnjev, taj je gnjev bio prolazan. Ako jć Staljin bio grub i kleo, čak i ako je upotrebljavao najgore izraze, Abakumov se radovao: to je značilo da se šef još uvijek nada da će ga popraviti i dalje s njim surađivati. Naravno, Abakumovu je sad već bilo jasno da se u svom revnom zanosu previsoko popeo. Bio bi u mnogo manjoj opasnosti da je ostao niže. Staljin je govorio prijazno, dobroćudno s onima koji su bili dovoljno daleko od njega. Ali nije bilo više povlačenja kad bi čovjek jednom postao blizak. Preostalo je jedino čekati smrt. Vlastitu. Ili... A stvari su tako neumitno išle svojim tokom da je u Staljinovom prisustvu Abakumov uvijek strahovao da je nešto otkriveno. Već i ranije često je drhtao od straha pri pomisli da je Staljinu mogla doprijeti do ušiju neka vijest o tome kako se on obogatio u Njemačkoj. 107 Pri kraju rata Abakumov je bio na čelu svesaveznog SMERŠ-a, i rukovodio je kontrašpijunažom na svim frontovima i u čitavoj vojsci. Bio je to period neograničene pljačke, koji je vrlo kratko trajao. Da bi osigurao efektni konačni udarac protiv Njemačke, Staljin je preuzeo od Hitlera praksu da se plijen smije slati s fronta kući. Ta je odluka potekla iz njegova razumijevanja vojničke ćudi, onoga što bi on sam osjećao da je vojnik: krasno je boriti se za čast domovine - još je ljepše boriti se za Staljina - ali da bi se riskirao život u najopasnije vrijeme, kad je kraj rata nadomak, potreban je najsnažniji poticaj - ukratko, on je dopustio svakom vojniku da šalje kući oko deset kilograma plijena mjesečno, svakom oficiru dvadeset, a generalu trideset. Taj je raspored bio pravedan, jer vojnički ranac ne smije biti pretežak kad vojnik napada, a general uvijek ima automobil. SMERŠ je bio u još boljem položaju, jer je bio van domašaja neprijateljskih granata i nikad nije bio cilj neprijateljskim avionima. Uvijek se nalazio u području iza borbenih redova, daleko od inspektora ministarstva financija. Službenici SMERŠ-a bili su obavijeni oblakom tajnovitosti. Nitko se nije usuđivao provjeravati što oni spremaju pod pečat u teretne vagone, što uzimaju iz konfiscirane imovine koju su čuvali njihovi stražari. Kamioni, vlakovi i avioni odnosili su kući bogatstvo SMERovih službenika. Poručnici, ako nisu bili budale, mogli su tako nagomilati tisuće, pukovnici stotine tisuća, Abakumov milijune. Istina, on nije mogao zamisliti kako bi ga moglo spasiti zlato, čak i zlato pohranjeno u švicarskoj banci ako padne s ministarskog položaja. Bilo je očigledno da ni bogatstvo ne može pomoći ministru kome je skinuta glava. A ipak, nije mogao podnijeti da se njegovi podređeni bogate, a da on sam ništa ne uzme. Stoga je slao jedan specijalni odred za drugim u potjeru za blagom. Nije mogao odbiti čak ni dva kovčega puna naramenica. Pljačkao je u nekom mjesečarskom transu. Ali to blago Nibelunga bilo je Abakumovu zapravo nekorisno, a neprestano ga je ispunjalo strahom da će biti otkriven. Nitko tko je za to znao ne bi se usudio prijaviti svemoćnog ministr ali je istovremeno bilo kakav slučaj mogao iznijeti djelo na vi jelo i upropastiti ga. Bio je lud što se okoristio tom prilikom, sad je bilo prekasno. Došao je u 2.30, a u 3.10 još uvijek je hodao amo-tamo j sobi za primanje, držeći svoju veliku novu bilježnicu, osjećaju^ iznutra pravu slabost od straha; uši su mu već počele gorjet Bilo bi najbolje kad bi Staljin nastavio raditi i kad ga uopće ne h primio. Abakumov je strepio pred izvještajem koji mora podnij o tajnoj telefoniji. Naprosto nije znao kakvu bi laž mogao u ov

trenutku izmisliti. Ali teška vrata su se napola otvorila. Poskrebišev je tiho izišao, gotovo na vršcima prstiju, i šutke mu dao znak da pođe ii njim. Abakumov je krenuo, trudeći se pri tom da nikad ne star: svom težinom na noge. Provukao se kroz slijedeća vrata, koja >. također bila napola otvorena, i pridržao uglačane brončane kvak: da se ne bi jače otvorila. Na pragu reče: "Dobro veče, Josife Viši rionoviču! Mogu li ući?" 108 Zabrljavio je, nije na vrijeme pročistio grlo, i glas mu je zazvučao promuklo, nedovoljno lojalno. Staljin, odjeven u vojničku bluzu sa zlatnim dugmetima i nekoliko redova odlikovanja, ali bez epoleta, pisao je za stolom. Završio je rečenicu i tek tada podigao pogled, zlokobno poput sovuljage. I ništa nije rekao. Vrlo loš znak! Nije rekao ni jednu riječ. Počeo je opet pisati. Abakumov zatvori za sobom vrata, ali se ne usudi krenuti naprijed dok ga ne pozovu kimanjem glave ili nekom drugom kretnjom. Stajao je posve malo pognut, spustivši duge ruke uz tijelo, sa smiješkom punini poštovanja na mesnatim usnama. Uši su mu plamtjele. Abakumov je već bio u oba ureda Vođe - u njegovom službenom dnevnom uredu i ovom malenom noćnom. U velikom dnevnom uredu na jednom od gornjih katova bilo je sunčano i prostorija je imala obične prozore. U ormarima za knjige redala se smotra cjelokupne ljudske misli i kulture, spremljena u šarene uveze. Na visokim prostranim zidovima visili su omiljeni portreti Vođe, u zimskoj uniformi generalissima, 11 ljetnoj uniformi maršala. Bilo je tu divana, naslonjača i mnogo stolaca za primanje stranih delegacija, za sastanke. Tu se Staljin fotografirao. Ovdje, u noćnom uredu, tik do zemlje, nije bilo ni slika ni ukrasa, a prozori su bili maleni. četiri niska ormara za knjige stajala su uz zidove obložene hrastovim oplatama, a malo odmaknut od zida pisaći stol. U kutu je bio radiogramofon; odmah do njega polica na kojoj su stajale ploče. Staljin je noću vrlo rado slušao svoje stare govore. Abakumov se pokorno pognuo i čekao. Staljin je i dalje pisao. Pisao je svjestan da svaka njegova riječ istog časa pripada povijesti. Lampa na pisaćem stolu osvjetljavala je samo papir; indirektno gornje svjetlo bilo je slabo. Nije pisao čitavo vrijeme. Okretao bi glavu, škiljeći na jednu stranu, prema podu, ili neprijazno gledajući Abakumova kao da nešto sluša, premda se u sobi nije čulo ni glasa. Kako se razvio taj zapovjednički način, ta značajna težina svakog malog pokreta? Nije li mladi Koba - kako su Staljina zvali na Kavkazu - micao prstima, rukama, podizao obrve i zurio na posve isti način? Ali u to doba nitko se nije bojao, nitko u tim kretnjama nije nalazio strahovito značenje. Tek pošto je količina metkom raznesenih glava dosegla stanoviti broj, ljudi su u tim istim sitnim kretnjama počeli otkrivati nagovještaj, opomenu, naređenje. A primijetivši ono što su drugi primjećivali, Staljin je počeo promatrati sam sebe; i on je također vidio u svojim kretnjama i pogledima prijeteće skriveno značenje, i počeo ih svjesno dotjerivati; i ubrzo su postali još bolji, i još pozitivnije djelovali na ljude oko njega. Napokon Staljin strogo pogleda Abakumova i lulom mu pokaže kamo da sjedne. 109 Abakumov zadrhti od olakšanja, pređe sobu i sjedne - ali na sam rub sjedala, da bi što lakše mogao ustati. "Dakle?" upita Staljin, tražeći nešto među papirima. Trenutak je nastupio! Sad mora hitno preuzeti inicijativu. Abakumov pročisti grlo i počne žurno govoriti vrlo svečanim glasom. (Kasnije je sam sebe proklinjao zbog svoje brbljive udvornosti u Staljinovom uredu i zbog svojih neumjerenih obećanja, ali uvijek je bilo tako: što je neprijatelj skiji bio stav Svemoćnoga, to neobuzdaniji bio je Abakumov u svojim uvjeravanjima, poslije čega je tonuo sve dublje i dublje.)

Stalni ukras Abakumovljevih noćnih izvještaja, i ono što je Staljina zapravo najviše privlačilo, bilo je otkrivanje neke vrlo značajne i raširene neprijateljske grupe. Bez takve grupe koju valja razotkriti i spriječiti svaki put nove - Abakumov uopće nije podnosio izvještaj. Za danas je pripremio optužbu protiv grupe u Frunzeovoj vojnoj akademiji, i mogao je dugo govoriti o pojedinostima. Ali započeo je izvještavati o uspješnom razvoju - a da sam nije znao je li stvaran ili iluzoran - priprema za atentat na Tita. Izvijestio je da će tempirana bomba biti postavljena na Titovu jahtu prije nego krene na Brione. Staljin podigne glavu, stavi ugašenu lulu u usta i otpuhne jednom ili dva puta. Nije učinio nikakav drugi pokret, nije pokazao nikakva zanimanja; ali Abakumov, koji je već pomalo uspio upoznati svog Šefa, osjetio je usprkos tome da je pogodio u žicu. "A Ranković?" upita Staljin. "A, da! Trenutak ćemo izabrati tako da će svi zajedno, i Ranković i Kardelj i Moša Pijade - čitava klika - odletjeti u zrak! Računamo da će do toga doći još ovog proljeća." (U eksploziji jahte morala bi poginuti i čitava posada, ali ministar nije spo-i menuo tu pojedinost, a Najbolji prijatelj mornara nije ga o tonu ispitivao.) Ali o čemu je mislio, otpuhujući iz ugašene lule, zureći be; izražajno u ministra preko svog dugačkog nosa? Nije, naravno, razmišljao o činjenici da se Partija, kojoj je stajao na čelu, u početku gnušala individualnih terorističkih djela A ni o tome da je sam utekao teroru. Dok je sisao lulu i gleda;" tog rumenog, dobro uhranjenog hrabrog mladog čovjeka uspla-tjelih ušiju, Staljin je mislio ono što je uvijek mislio kad bi vk. svoje revne, pokorne podređene. Njegova je prva pomisao uvijek bila: koliko se toj osobi me -vjerovati? A druga: nije li došao čas da se ova osoba likvidi:\ Staljin je vrlo dobro znao za tajno bogatstvo Abakumova. nije žurio da ga kazni: Staljinu se sviđalo što je Abakumov t; čovjek. Pohlepni ljudi se lakše mogu razumjeti i lakše je nji upravljati. Staljin se iznad svega čuvao ljudi koji su odlučili vječno ostanu siromašni, poput Buharina. On nije shvaćao nji motive. Ali nije mogao vjerovati ni ovom shvatljivom Abakumov Nepovjerenje je bilo naj karakteristični ja osobina Josifa Džug vilija. Nepovjerenje je bilo njegov pogled na svijet. 110 On nije imao povjerenja u svoju majku. A nije imao povjerenja ni u onog Boga, kome se do kamenog poda klanjao jedanaest godina svoje mladosti. Kasnije nije imao povjerenja u svoje vlastite partijske drugove, posebno u one koji su dobro govorili. Nije imao povjerenja u svoje drugove u izgnanstvu. Nije imao povjerenja u seljake siguran da neće posijati žito i žnjeti ako ih se ne tjera i ako se njihov rad neprestano ne kontrolira. Nije imao povjerenja u radnike, siguran da neće raditi ako im se ne nametnu norme. Nije vjerovao da pripadnici inteligencije neće počiniti sabotažu. Nije vjerovao da će se vojnici i generali boriti ako im se ne prijeti kaznenim bataljonima i mitraljezima s leđa. Nije vjerovao svojim ženama i ljubavnicama. Nije vjerovao svojoj djeci. I uvijek se na kraju utvrdilo da je imao pravo. Vjerovao je samo jednoj osobi, jednoj jedinoj u tom životu ispunjenom nepovjerenjem, osobi jednako određenoj u prijateljstvu kao i u neprijateljstvu. On se sam među Staljinovim neprijateljima, pred očima čitavog svijeta, okrenuo i ponudio Staljinu prijateljstvo. I Staljin mu je vjerovao. Taj čovjek je bio Adolf Hitler. Staljin je sa zlobnim užitkom promatrao kako Hitler pokorava Poljsku, Francusku i Belgiju, kako njegovi avioni pomračuju nebo nad Engleskom. Molotov se vratio iz Berlina prestrašen. Njegovi su špijuni izvijestili da Hitler prikuplja snage za rat na Istoku. Hess je odletio u Englesku. Churchill je upozorio Staljina na napad. Sve su vrane na bjeloruskim topolama i galicijskim jablanovima graktale o ratu. Sve su žene na svim tržnicama iz dana u dan prorokovale rat. Samo je Staljin ostao miran i bezbrižan.

On je vjerovao Hitleru. To ga je zamalo stajalo glave. I tako je odsada pa nadalje bio dokraja nepovjerljiv prema svakome. Abakumov je mogao ogorčeno reagirati na to nepovjerenje, ali nije imao hrabrosti. Staljin je krivo učinio što je zastranio, što je, na primjer, pozvao onog idiota Petra Popivoda i razgovarao s njim o novinskim člancima protiv Tita. Nije nikako smio, isključivo na osnovu upitnika službe sigurnosti odbaciti one odlične momke koje je Abakumov lično izabrao za tu hajku. Morao je s njima razgovarati i steći povjerenje u njih. Naravno, sada sam vrag zna što će se dogoditi s planom za atentat. Ta neefikasnost silno je ljutila Abakumova. Ali on je znao svog šefa. čovjek nikad ne smije svom snagom raditi za Staljina, nikad se ne smije dokraja angažirati. On nije trpio potpuni neuspjeh u izvršavanju njegovih naređenja, ali nije podnosio potpuni uspjeh, jer je imao osjećaj da se time ugrožava njegova jedinstvenost. Samo on bio je u stanju nešto besprijekorno obaviti. Tako da je čak i u trenutku kad je izgledalo da se iz sve sile napreže u jarmu, Abakumov vukao samo upola snage - kao i svi drugi. Kao što je kralj Mida pretvarao sve u zlato, Staljin je sve oko sebe pretvarao u osrednjost. 111 III Ali danas se Abakumovu učinilo, dok je nastavljao s izvještajem, da se Staljinovo lice razvedrava. I kad je iznio pojedinosti o predviđenoj eksploziji, ministar je žurno prešao na Frun-zeovu akademiju, zatim se prebacio na Teološku akademiju i govorio bez stanke, izbjegavajući pitanje o telefonu i nastojeći da ne gleda u telefon na stolu da ne bi svratio Vođinu pažnju na njega. Ali Staljin se prisjećao! Upravo u ovom trenutku on se nečega prisjećao, i možda je to baš bio telefon. čelo mu se naboralo dubokim borama, a hrskavica velikog nosa se napela. Uporno je zurio u Abakumova (ministar je pokušao svom licu dati otvoren, iskren izraz) ali nije se mogao sjetiti! Neuhvatljiva misao je umakla. Bore na njegovom sivom čelu bespomoćno su izblijedjele. Staljin uzdahnu, napuni lulu i zapali. "A, da", reče on kroz prvi dim, prisjetivši se nečega drugoga, ne one glavne misli koja mu je izmicala. "Je li Gomulka uhapšen?" Gomulka je nedavno uklonjen sa svih službenih položaja i smjesta je utonuo u mrak. "Da, jest!" reče Abakumov s olakšanjem, napola se podigavši sa stolca. (Uostalom, o tome je Staljin već bio obaviješten.) Hapšenja su bila najjednostavniji posao njegovog ministarstva. Pritisnuvši dugme na stolu, Staljin upali svjetla. Svjetiljke na zidu planuše. On ustane od stola i počne šetati, ostavljajući za sobom trag dima od lule. Abakumov shvati da je njegov izvještai završen i da će mu sad diktirati upute. Otvori veliku bilježnicu na koljenima, izvuče naliv-pero i pripremi se za pisanje. Vođa Jl volio da se njegove riječi pribilježe. Ali Staljin je koračao do radio-gramofona i natrag, pušeći : ne govoreći ni riječi, kao da je potpuno zaboravio na Abakumova Njegovo sivo kozičavo lice bilo je namršteno, izmučeno naporoir da se nečega sjeti. Dok je prolazio kraj Abakumova, ministar opaz. da su Vođina ramena pogrbljena, tako da se činio još manjim, gotovo malenim. I - premda je obično sam sebi zabranjivan takve misli na ovom mjestu, da ih ne bi slučajno pročitao kaka instrument sakriven u zidu - Abakumov pomisli da Mali ot neće poživjeti još deset godina, da će umrijeti. Abakumov je želi da se to što prije dogodi. Svima bliskima činilo se da će kad umre započeti lagodan, slobodan život. Staljin je bio potišten zbog te nove zaboravnosti. Mozak više nije htio služiti. Izlazeći iz spavaće sobe mislio je na ono ši je želio upitati Abakumova, a sad je zaboravio. U svojoj nemc nije znao kome bi dijelu svog mozga zapovjedio da se sjeti. Iznenada podigne glavu i zagleda se u zid. Nešto drugo doš mu je na um, ne ono čega se sad htio sjetiti, već nešto što ga mučilo dva dana ranije u Muzeju

revolucije, nešto vrlo neugodi Bilo je to 1937, na dvadesetu godišnjicu revolucije, kad toliko toga u povijesti trebalo iznova interpretirati. Odlučio da pogleda izloške u Muzeju i uvjeri se da nešto nije krivo pravljeno. U jednoj od dvorana - istoj onoj, u kojoj je sad stai golemi televizor - čim je ušao vidio je visoko na suprotnom dva velika portreta. Lica Željabova i Perovske bila su otvor bez straha, i dovikivala su svima koji su ulazili: "Ubijte tiranii 112 Staljin, pogođen njihovim udruženim pogledom kao mecima ustuknuo je, zahripao, zakašljao. Prst mu se tresao dok ga je upirao u portrete. Smjesta su ih uklonili. Istovremepo su prvi ostaci revolucije - dijelovi kočije Aleksandra II uklonjeni iz Kšesinske palače. Od toga dana, Staljin je dao na različitim mjestima sagraditi skloništa i stanove za sebe. Nikako mu se više nije milila prometna gradska sredina, te se smjestio u ovoj kući u predgrađu, u ovom noćnom uredu niska stropa, kraj dežurne prostorije svog ličnog stražara. I što je većem broju ljudi oduzimao život, to ga je više tištao neprestani strah za vlastiti život. Usavršio je sistem straže na razne načine, objavljujući, na primjer, tko će biti dežuran samo sat prije nego ljudi moraju nastupiti na svoja mjesta, i miješajući vojnike iz različitih kasarni u svakom odredu. Na taj način oni bi se po prvi put u životu vidjeli kad bi došli na službu, i to na jedan dan, tako da nisu imali prilike da kuju zavjeru. Sagradio je svoju kuću poput mišolovke-labirinta, s tri reda ograda, i s vratima koja su u svakoj ogradi bila na drugom mjestu. I imao je nekoliko spavaćih soba, te je neposredno prije spavanja naređivao gdje će mu namjestiti krevet. Takav režim po njegovom mišljenju nije bio znak kukavičluka, već naprosto razuman postupak. Njegova je osoba bila od neprocjenjive vrijednosti. Drugi, međutim, to nisu shvaćali. Zato je, da ne bi upadao u oči, propisivao slične mjere za sve male vođe u glavnom gradu i pokrajini: zabranjivao im je da idu u nužnik bez tjelesne straže, naređivao im da putuju u jednom od tri identična automobila u nizu. U noćnom uredu, sjetivši se portreta, on se zaustavi nasred sobe, okrene se Abakumovu i reče mašući lulom po zraku: "A što poduzimate za osiguranje partijskih rukovodilaca?" Nagnuvši glavu jako ustranu, zlobno je buljio u svog ministra. S otvorenom bilježnicom Abakumov je uspravno sjedio na stolici licem prema Vođi - nije ustao, znajući da Staljin voli da se oni s kojima on razgovara ne miču - i potpuno spremno stao govoriti o stvarima koje nikad nije namjeravao spomenuti. Neposredna reakcija bila je od bitne važnosti u sastancima sa Staljinom; svako, i najmanje, oklijevanje, on je tumačio kao potvrdu svojih najgorih misli. "Josife Visarionoviču", progovori Abakumov glasom koji je povrijeđeno drhtao. "Pa zato mi i postojimo, čitavo naše ministarstvo, da bi vi, Josife Visarionoviču, mogli mirno raditi, da bi mogli misliti i upravljati zemljom." Staljin je rekao "osiguranje partijskih rukovodilaca", ali Abakumov je znao da on pri tome misli samo na sebe. "Svakog dana vršim kontrolu, hapsim, preslušavam." Glave još uvijek nagnute, poput vrane zakrenuta vrata, Staljin ga je pažljivo promatrao. "Slušajte", upita on, "što je s tim? Zar još uvijek ima slučajeva terorizma? Još uvijek nisu prestali?" 8 U prvom krugu 113 Abakumov gorko uzdahne. "Rado bih rekao da nema slučajeva terorizma, ali ima ih. Nalazimo ih čak u smrdljivim kuhinjama, čak i na tržnicama." Staljin zatvori jedno oko; u drugom se ogledalo zadovoljstvo. "To je dobro", kimne on glavom. "Znači, radite." "Ali, Josife Visarionoviču", reče Abakumov, osjetivši da više ne može sjediti pred svojim Vođom. On ustade, ne ispravivši potpuno noge. "Ali, Josife

Visarionoviču, mi ne dopuštamo da ti slučajevi dođu do stupnja pravih priprema. Mi ih hapsimo u trenutku zamisli, namjere, koristeći se članom 19." "Dobro, dobro", reče Staljin i umirujuoom kretnjom pokaže Abakumovu da sjedne. (Nikako mu nije bilo po volji da se nad njim uzdiže ovolika tjelesina.) "Vi, dakle, vjerujete da među narodom još uvijek ima nezadovoljstva?" Abakumov opet uzdahne i sa žaljenjem odgovori: "Da, Josi? Visarionoviču. Još uvijek postoji stanoviti postotak..." (Samo bi trebalo da kaže da nema! Zašto bi onda njegov ministarstvo uopće postojalo?) "Imate pravo", složi se Staljin. "A to znači da vi u Državn sigurnosti imate dosta posla. Neki mi kažu da nitko više ni;. nezadovoljan, da su svi koji glasaju na izborima zadovoljni." S: ljin se ironično nasmiješi. "To je političko sljepilo! NeprijaU možda daje svoj glas, ali prikrio se i još uvijek je nezadovoljar Pet posto, šta mislite? Ili možda osam?" v Staljin je bio posebno ponosan na tu svoju vidovitost, :s| sposobnost za samokritiku, tu imunost prema pohvalama. f "Da, Josife Visarionoviču", potvrdi Abakumov, "upravo tolika.f Pet posto, možda sedam." § Staljin nastavi šetati po uredu i zaobiđe pisaći stol. f "To je moja mana, Josife Visarionoviču", doda Abakum-mjf ohrabrivši se ponešto sad kad su mu uši ohladnjele. "Napr "" ne mogu biti zadovoljan." Staljin lagano lupi lulom po pepeljari. "A kakvo je rasp ženje mladih ljudi?" Pitanje je slijedilo za pitanjem, oštro poput noževa, i bi! dovoljna samo jedna greška. Kad bi čovjek odgovorio "Dob to bi bilo političko sljepilo. Kad bi odgovorio "Loše", značila da ne vjeruje u budućnost. Abakumov napravi neku izražaj gestu i ne reče ništa. Staljin nije čekao odgovor. Rekao je s uvjerenjem, istresli lulu: "Moramo obratiti više pažnje na omladinu. Moramo posebno netrpeljivi prema greškama mladih." Abakumov se trgne i stane pisati. Staljin je bio očaran svojom vlastitom misli; oči su mu kao u tigra. On iznova napuni lulu, zapali je i počne opet još i: zivnije šetati po sobi. "Moramo pooštriti nadzor nad raspoloženjem studenata" ramo iskorijeniti ne samo pojedince, već čitave grupe! I mol iskoristiti punu mjeru presude koju nam zakon dopušta - ¦ deset i pet godina, ne deset! Deset godina - to je kao šk 114 nije zatvor. Učenicima se može dati deset godina. Ali svakome kome su već izbile dlake na licu - dvadeset i pet! Mladi su, pre-živjet će." Abakumov je revfc© pisao. Prvi kotačić u dugačkom nizu stao se okretati. "A vrijeme je i da se prestane s tim hotelskim uvjetima u političkim zatvorima! Berija mi kaže da se još uvijek smije primati pakete s hranom u političkim zatvorima. Je li to tačno?" "Prestat ćemo s tim! Zabranit ćemo ih!" reče Abakumov s bolom u glasu, i dalje pišući. "To je naša greška, Josife Visarionovi-ču. Oprostite nam." (To je zaista bio propust! Mogao je to i sam zaključiti.) "Koliko vam puta moram objašnjavati stvari? Već bi bilo vrijeme da shvatite jednom zauvijek." Govorio je bez ljutine. Iz razblaženih očiju zračilo je povjerenje u Abakumova - on će shvatiti, naučit će. Abakumov se nije mogao prisjetiti kad je Staljin s njim razgovarao tako jednostavno i tako dobronamjerno. Osjećaj straha posve ga je napustio, i mozak mu je radio kao u normalnog čovjeka pod normalnim uvjetima. I problem koji ga je već dugo mučio, poput kosti koja je zapela u grlu, izbio je na površinu. Živnuvši, Abakumov reče: "Razumijemo, Josife Visarionoviču!" A tada, govoreći u ime čitavog ministarstva nastavi: "Razumijemo: klasna će se borba pojačati! I to je još razlog više zašto bi vi, Josife Visarionoviču, morali shvatiti naš položaj - kako su nam ruke vezane ukidanjem smrtne kazne! Već dvije i po godine udaramo glavom o zid. Sad nemamo nikakvog zakonskog načina da pravdamo postupak kod ljudi koje strijeljamo. Presudu moramo ispisivati u dvije

različite verzije. A onda, kad plaćamo izvr-šioce smrtne kazne - kako nemamo načina da njihove honorare isplatimo preko našeg računovodstva, dolazi do zbrke u računima. Zatim, nemamo ljude čime plašiti u logorima. Kako nam je potrebna smrtna kazna! Vratite nam smrtnu kaznu, Josife Visarionoviču!" Abakumov je molio iz sveg srca, položivši ruku na grudi i gledajući pun nade u tamnoputog Vođu. I učinilo se da se Staljin nasmiješio, jedva vidljivo. Njegov grubi brk malo je zadrhtao. "Znam", rekao je tiho, s razumijevanjem. "Mislio sam o tome." Nevjerojatno! On je sve znao! On je na sve mislio! Cak i prije nego ga se upita! Poput nekog vrhovnog božanstva, pogađao je misli naroda unaprijed. "Uskoro jednog dana vratit ću vam smrtnu kaznu", reče on zamišljeno, gledajući u daljinu kao da gleda daleko u budućnost. "To će biti dobra odgojna mjera." Kako je mogao a da ne misli o toj mjeri! On je patio više od ikoga tokom posljednje dvije godine, pošto je popustio neodoljivoj želji da se pohvali pred Zapadom, zavaravajući sam sebe da narod nije potpuno pokvaren. To je uvijek bila njegova karakteristična crta kao državnika i vojnika: ni otpuštanje, ni ostracizam, ni ludnica, ni doživotna robija, ni progonstvo nisu mu se činili dovoljnom kaznom za čovjeka za koga je uvidio da je opasan. Samo smrt bila je pouz115 dano sredstvo da se računi srede dokraja. I kad bi mu se trgnuli donji kapci, presuda koja bi zablistala u njegovim očima uvijek je bila smrt. Na njegovom nivou nije bilo blaže kazne. Iz svijetlih daljina u koje se zagledao, Staljin prebaci pogled na Abakumova i oči mu se iznenada lukavo stisnu. "Zar se ne bojiš da bi ti mogao biti prvi koga ćemo strijeljati?" Gotovo da i nije rekao "strijeljati" glasno, već je spustio glas na kraju rečenice, kao da je prepušta nagađanju. Ali ta riječ se usjekla u Abakumova kao oštar mraz. Najbliži i Najdraži stajao je nad njim, gotovo nadohvat ruke, i promatrao svaku crtu na ministrovu licu da vidi kako će primiti tu šalu. Ne usuđujući se ni da ustane ni da ostane sjediti, Abakumov se napola podigne na ukočenim nogama, koje su mu drhtale od napetosti. "Josife Visarionoviču! Ako to zaslužujem... Ako je po trebno..." Staljin je netremice gledao u njega, mudro, prodorno. U tor: trenutku šutke je u sebi razmatrao onu obaveznu primisao kc: svakog bliskog suradnika: nije li došlo vrijeme da ga se rije; Već se odavno poigravao s onim prastarim ključem popularnos prvo ohrabriti krvnike, a onda, u pravi čas, obuzdati njihovu umjerenu revnost. Učinio je to već mnogo puta i uvijek s u bom. Neminovno će nastupiti trenutak kad će i Abakumova rati baciti u istu jamu. "Pravilno!" reče Staljin, dobronamjerno se smiješeći kao povlađuje njegovoj oštroumnosti. "Kad budeš zaslužio, strije ćemo te." On pokaže Abakumovu da sjedne, zamisli se načas, a t progovori toplije nego što ga je ministar Državne sigurnosti ik čuo govoriti: "Imat ćeš uskoro vrlo mnogo posla, Abakumov Provest ćemo iste mjere kao 1937. Prije velikog rata potrebna velika čistka." "Ali, Josife Visarionoviču", usudi se Abakumov da protusic "zar vi mislite da mi sad ne hapsimo ljude?" "Ti to zoveš hapšenjem - vidjet ćeš! A kad dođe rat, ha ćemo još više ljudi, hapsit ćemo na raznim mjestima. Poia organizaciju! Namjesti nove ljude, plaćaj - ništa ti neću oc I tada ga otpusti u miru: "Dobro, sad možeš ići." Abakumov nije znao hoda li ili leti kroz sobu za pri: kamo je došao da uzme aktovku od Poskrebiševa. Ne samo mogao živjeti još mjesec dana, već nije li to bio početak č: novog razdoblja u njegovim odnosima sa Šefom? Istina, zaprijetio mu je da će ga strijeljati - ali, napok je bila samo šala. 116 21 STAROST Zaokupljen velikim mislima, Besmrtni je šetao po svom noćnom uredu. Neka

unutarnja muzika odjekivala je u njemu, neki golemi orkestar svirao mu je koračnicu. Nezadovoljan narod? U redu. Uvijek je bilo nezadovoljnika i uvijek će ih biti. Ali prelazeći u mislima nezamršenu povijest svijeta, Staljin je znao da će narod vremenom oprostiti sve što je loše, čak i zaboraviti, čak pamtiti kao dobro. čitavi su narodi poput ledi Anne, udovice u Shakespeareovom Richardu III. Njihov gnjev je kratka vijeka, njihova volja nestalna, pamćenje slabo - i uvijek su sretni ako se mogu potpuno predati pobjedniku. Zato je i morao poživjeti do devedesete godine - zato što bitka još nije okončana, gradnja nije završena, i što nema nikoga da ga nadomjesti. Pokrenuti i dobiti posljednji svjetski rat. Istrijebiti poput gamadi zapadne socijalne demokrate, a onda sve ostale na svijetu koji još nisu pokoreni. Zatim, naravno, povećati produktivnost rada, riješiti različite ekonomske probleme. Samo on, Staljin, znao je put kojim će čovječanstvo dovesti k sreći, gurnuti mu lice u sreću kao njušku slijepog šteneta u zdjelicu mlijeka - "Na, pij!" A kasnije? Postojao je jedan pravi čovjek - Bonaparte. Taj nije obraćao pažnju na blebetanje Jakobinaca, proglasio se imperatorom - i gotovo. Ništa nema loše u riječi "imperator". To naprosto znači "komandant", "glavar". Kako bi to zvučalo, Imperator Planeta? Imperator Zemlje! To se ni najmanje ne kosi s pojmom svjetskog komunizma. On je i dalje šetao, dok je orkestar svirao. A tada će možda pronaći neki lijek, neki način da barem njega učine besmrtnim? Ne, neće im to uspjeti na vrijeme. Ali kako da napusti čovječanstvo? čijoj da ga brizi ostavi? Nastat će pravi kaos. 117 Pa, ništa. Morat će dati podići još mnogo svojih spomenika, još većih. Do toga vremena možda će i tehnologija priskočiti u pomoć - možda će se uvesti političko uzdizanje putem spomenika. Podići spomenik na vrhuncu brda Kazbek, a drugi na brdu Elbrus - tako da mu glava bude uvijek iznad oblaka. A tada neka, neka i umre - Najveći od svih Velikih, bez premca u povijesti Zemlje. Iznenada se zaustavi. A tamo gore? Više? Nigdje nije bilo njemu ravnih, naravno, ali ako tamo, tamo gore ... I opet je počeo šetati gore-dolje, ali polagano. Povremeno bi se to jedno neriješeno pitanje uvlačilo u Sta-ljinov mozak. Zapravo, tu ništa nije bilo nejasno. Sve što je bilo potrebno već je davno dokazano, a što je smetalo zanijekano je. Dokazano! je da se materija ne može uništiti i da se ne stvara. Dokazano je! da je svemir beskonačan. Dokazano je da je život nastao spontano] u toplom oceanu. Dokazano je da je nemoguće dokazati da je Krist postojao. Dokazano je da su svi čudotvorni lijekovi, duhovi proročanstva i prijenos misli samo bablje priče. Ali tkanje naše duše, ono što volimo i na što smo navikli. oblikuje se u mladosti, ne kasnije. Uspomene iz djetinjstva u posljednje su vrijeme sve jače oživljavale u Josifu. Do devetnaeste godine on se odgajao na Starom i Novoe zavjetu, na životima svetaca i povijesti crkve. Sudjelovao je crkvenim obredima, pjevao u zboru, a posebno je volio pje\ Strokinovu "Sad ti je oprošteno". čak i sad ju je mogao otpje\ a da ne propusti ni jednu notu. A koliko je puta tokom jedanae godina provedenih u školi i u sjemeništu prilazio ikonama i zur u njihove tajanstvene oči! Zahtijevao je da ta fotografija bud uključena čak i u njegovu biografiju povodom godišnjice: ma rant sjemeništarac Džugašvili u sivoj reverendi sa zatvoren ovratnikom; blijedo, mladenačko ovalno lice iscrpljeno od litve; kosa dugačka, strogo razdijeljena u pripremi za svećer stalež, ponizno natopljena petrolejem i začešljana do ušiju; i se po očima i napetim obrvama moglo naslutiti da bi taj posli učenik mogao postati mitropolita. Isti onaj crkveni inspektor, Abakadze, koji je izbacio Džu vilija iz sjemeništa, ostao je pošteđen na Staljinovo narede Neka starac proživi svoj

život. A kad je trećega srpnja 1941. stajao pred mikrofonom, mu se isušeno grlo stezalo od straha i bolnog samosažaljenja nema srca koje bar nekad ne osjeti sažaljenje) nije slučajno "braćo" provalila s njegovih usana. Ni Lenjinu, ni bilo k" drugom vođi ne bi palo na pamet da je izgovori. Njegove su usne izgovorile ono što su naučile gov r mladosti. Da, i u tim srpanjskim danima možda je čak i molio u jednako kao što su se neki drugi ateisti nehotice križali " bombe padale. U posljednje vrijeme bilo mu je vrlo ugodno što ga " u svojim molitvama spominjala kao vođu od Boga izabran 118 je i potpomagao središte Ruske pravoslavne crkve u Zagorsku iz blagajne Kremlja. Staljin nije pozdravljao ni jednog premijera neke velike države onako kako je pozdravljao svog pokornog, oronulog patrijarha. Izlazio je da ga dočeka na vanjskim vratima i vodio ga do stola pod ruku. Mislio je kako bi morao negdje pronaći neko malo ladanjsko dobro i pokloniti mu ga. Kao što su nekad poklanjali, za dobrobit svoje duše. Općenito je Staljin u sebi zapazio neku sklonost ne samo prema pravoslavlju, već i prema ostalim elementima i riječima u vezi sa starim svijetom - onim svijetom iz koga je potekao, i koji je po dužnosti uništavao već četrdeset godina. U tridesetim godinama, isključivo u političke svrhe, uskrsnuo je zaboravljenu riječ "domovina", koja se nije upotrebljavala petnaest godina, te je postala gotovo sramotan izraz. A ipak, tokom godina postalo mu je čak ugodno da izgovara riječi "Rusija" i "domovina". Zavolio je veoma taj ruski narod, taj narod koji ga nikad nije izdao, koji je gladovao tolike godine dok god je to bilo potrebno, koji je mirno odlazio u rat, u logore, u sve moguće teškoće i nikad se nije bunio. Poslije pobjede Staljin je potpuno iskreno izjavio da se ruski narod odlikuje jasnim duhom, čvrstim karakterom i strpljenjem. S godinama je Staljin sve više želio da i njega smatraju Rusom. Godile su mu čak i riječi koje su podsjećale na stari svijet; smatrao je da "ravnatelj" bolje zvuči nego "direktor škole"; "časnički zbor" bolje nego "komandni kadar"; umjesto Sveruskog centralnog izvršnog odbora, bolje Vrhovni sovjet ("Vrhovni" je sjajna riječ). Oficiri treba da imaju "posilne". Gimnazijalke moraju polaziti obuku odvojeno od dječaka, nositi kute i plaćati školarinu. Sovjetski narod mora imati dan odmora u nedjelju, poput svih kršćana, a ne u neke bezlične, numerirane dane. Valja priznati samo legalan brak, kao za vrijeme carstva, premda je on svojevremeno zbog toga mnogo patio. Nije važno što o tome misli Engels u morskim dubinama. Upravo u svom noćnom uredu po prvi put je pred ogledalom isprobao stare ruske epolete - i osjetio pravo zadovoljstvo. Kad se stvari dokraja analizira, nema ništa sramotnog ni u kruni, u najvišem simbolu uzvišenosti. Pošto je sve rečeno, ipak je svijet koji se čvrsto držao tri stotine godina bio solidan svijet. Pa zašto ne preuzeti najbolje iz njega? Premda ga je predaja Port Artura mogla samo razveseliti dok je bio izgnanik na bijegu iz Irkutske provincije, ipak nije imao krivo kad je rekao poslije predaje Japana 1945. da je Port Artur oduvijek bio ljaga na njegovom ponosu i ponosu ostalih starih Rusa. Da, da, stari Rusi! Staljin je katkada pomišljao da zacijelo ipak nije samo slučaj što se on učvrstio kao glava ove države, što je osvojio njeno srce on, a ne svi oni slavni, buntovni, bradati talmudisti, bez obitelji, bez korijenja, bez ičeg pozitivnog u sebi. I eto ih ovdje na ovim policama - ugušeni, strijeljani, samljeveni u gnoj u logorima, otrovani, spaljeni, ubijeni u prometnim nesrećama ili vlastitom rukom. Iskorijenjeni, anatemizirani, 119 sad već apokrifne osobe - svi su bili poredani tu, pred njim! Svake noći nudili su mu svoje stranice, tresli bradicama, kršili ruke, pljuvali na njega, šištali, dovikivali mu s polica: "Upozoravali smo te! Morao si to drugačije učiniti!" I zato ih je Staljin sve ovdje sakupio, da bi bio još prkosniji noću kad donosi odluke. Nevidljivi unutrašnji orkestar, koji mu je određivao korak,

nije više držao ritam; umuknuo je. Noge su ga počele boljeti; osjećao je kao da će mu uskoro otkazati poslušnost. Noge od struka naniže povremeno su ga izdavale. Gospodar polovice svijeta, odjeven u bluzu generalissima, polako je prešao prstom po policama ogledavajući svoje neprijatelje na smotri. A kad se okrenuo od posljednje police, ugledao je telefon na svom pisaćem stolu. Nešto čega se uzalud pokušavao prisjetiti čitavu noć, i opet mu se izmigoljilo iz sjećanja, kao zmijski rep. Htio je nešto upitati Abakumova. Je li Gomulka uhapšen? Sjetio se! Povlačeći noge u papučama došao je do pisaćeg stola, uzeo pero i zapisao u kalendar: "Tajna telefoni ja". Kazali su mu da su okupili najbolje ljude, da imaju svu potrebnu opremu, da su svi oduševljeni radom, da postoje rokovi - pa zašto to onda nije gotovo? Abakumov, drznik, sjedio je tu čitav sat a da ni riječi o tome nije rekao, pas jedan! Takvi su bili svi, u svim organizacijama - svaki od njih je pokušavao da zavara Vođu! Pa kako im onda možeš vjerovati? Kako da ne radiš noću? On zatetura i sjedne ne u svoj naslonjač, već na malu stolicu kraj pisaćeg stola. Lijeva strana glave kao da mu se stezala kod sljepoočnice i vukla ga u stranu. Slijed misli mu se poremetio. Praznim pogledom obuhvatio je sobu, jedva videći zidove. Starjeti kao pas. Starost bez prijatelja. Starost bez ljubavi, starost bez vjere, starost bez želje. Nije mu više bila potrebna čak ni njegova ljubljena kći, i bilo joj je dopušteno da ga viđa samo praznikom. Osjećaj da ga pamćenje izdaje, da mu je mozak nepouzdan, da ga usamljenost obuzima kao paraliza., ispunio ga je bespomoćnim strahom. Smrt se već ugnijezdila u njemu, ali on to nije htio vjerovati. 120 1 22 PONOR OPET ZOVE Kad je pukovnik inženjer Jakonov izišao iz ministarstva na sporedan ulaz u Džeržinskoj ulici i zaobišao crnu mramornu provu zgrade ispod stupova na Furkasovskoj, nije odmah prepoznao svoju pobedu, i htio je otvoriti i ući u neku drugu. čitava protekla noć bila je mutna i maglovita. Snijeg koji je počeo padati rano uveče, smjesta se otopio i nije više padao. U ovom trenutku, malo prije zore, magla se vukla po zemlji, a voda od otopljenog snijega bila je pokrivena krhkim slojem leda. Postajalo je hladno. Premda je bilo gotovo 5 sati ujutro, nebo je još uvijek bilo posve crno. Jedan student prve godine, koji je sa svojom djevojkom stajao u veži čitavu noć, zavidno pogleda Jakonova dok je ulazio u kola. Student uzdahne pitajući se hoće li ikad u životu doći do kola. Ne samo da nikad nije izveo djevojku autom, već se i sam samo jednom vozio, i to kamionom na žetvu u kolhoz. Ali on nije poznavao čovjeka kojemu zavidi. Jakonovljev šofer upita: "Kući?" Jakonov ga izgubljeno pogleda. Držao je u ruci džepni sat, ali nije vidio koje je doba. "Što? Ne." "U Mavrino?" upita šofer začuđeno. Premda je bio obučen u janjeću kabanicu s kapuljačom, postalo mu je hladno dok je čekao, drhtao je i spavalo mu se. "Ne", odgovori pukovnik, položivši ruku na srce. Šofer se okrene i pogleda lice svog šefa u slabašnom svjetlu uličnih lampi koje je prodiralo kroz zamagljeni prozor. To nije bio isti čovjek. Jakonovljeve usnice - uvijek tako ohole i čvrsto stisnute - bespomoćno su drhtale. Još uvijek je držao sat na dlanu, ništa ne shvaćajući.

I premda je šofer čekao od ponoći i bjesnio na pukovnika, psujući u krzneni ovratnik i sjećajući se svih odvratnih postupaka 121 Jakonova u posljednje dvije godine, krenuo je nasumce ništa više ne pitajući. Njegov je bijes postepeno jenjao. Bilo je već tako kasno da je zapravo bilo rano ujutro. Tu i tamo susretali su pokoji usamljeni automobil na napuštenim ulicama glavnoga grada. Nije bilo policajaca, ni prolaznika, ni lopova koji će ti ukrasti kaput s leđa. Uskoro će početi voziti trolejbusi. Šofer je neprestano pogledavao u pukovnika; morao je napokon odlučiti kamo će. Već se odvezao do Mjasnicke kapije, pa Sretenskim i Roždestvenskim bulevarom do Trubnog trga, zatim skrenuo na Neglinu. Ali nije mogao ovako voziti naokolo sve do jutra. Jakonov je zurio ravno preda se, potpuno neosjetljiva, nepokretna lica, ne videći ništa. Stanovao je na Bolšoj Serpuhovki. Šofer, pretpostavljajući da će pogled na obližnje ulice podsjetiti pukovnika kako bi se morao vratiti kući, odluči da prijeđe rijeku kod Zamoskvarječja. Spustio se Ohotnim Rjadom, skrenuo kod Maneža i pošao natrag preko sumornog, praznog Crvenog trga. Bastioni kremaljskih zidova i vrhovi omorika kraj njih blistali su mrazom. Asfalt je bio siv i sklizak. Magla kao da je pokušavala iščeznuti ispod njihovih kotača. Bili su oko dvjesta metara daleko od zida, od zuba zida, od straže iza koje je - kako su mogli pretpostaviti - Najveći čovjek na Zemlji završavao svoju noć. Ali prošli su čak i ne po-mislivši na njega. Kad su prošli katedralu svetog Vasilija i skrenuli lijevo na obalu rijeke Moskve, šofer uspori i upita: "Želite li kući, druže pukovniče?" Naravno, morao bi ići kući. Vjerojatno mu je preostalo manje noći kod kuće nego prstiju na ruci. Ali, kao što pas odlazi da ugine sam, Jakonov je morao otići bilo kamo, samo ne kući, svojoj obitelji. Pobeda se zaustavi. Prikupivši skute svog debelog kožnatog kaputa dok je izlazio, on reče šoferu: "Ti, brate, samo idi kući i spavaj. Ja ću se sam vratiti." On je katkada zvao šofera "brate", ali bilo je toliko tuge u njegovom glasu da se činilo kao da se zauvijek oprašta. Gusta magla pokrivala je rijeku Moskvu sve do ruba obale. Ne zakopčavši kaput i naherivši malo pukovničku krznenu šubaru, Jakonov se, skližući se pomalo, uputi obalom. Šofer ga je htio zazvati, voziti kraj njega, ali tada pomisli: "S ovakvim položajem, čovjek se sigurno ne ide utopiti." On se okrene i pođe kući. Jakonov je hodao dugom obalom na koju nije izlazila ni jedna ulica; s jedne strane pružala se nekakva beskonačna drvena ograda, dok mu je zdesna bila rijeka. Hodao je sredinom pločnika, zureći ravno preda se u udaljena ulična svjetla. Kao je prešao stanovitu udaljenost, osjetio je da mu ta pogrebna, samotna šetnja pričinja jednostavno zadovoljstvo, kakvo već davno nije iskusio. 122 t Kad su po drugi put bili pozvani ministru, situacija je već bila nepopravljiva. činilo se da se oko njih ruši čitav svijet. Aba-kumov je bjesnio kao divlja zvijer. Gazio im je po nogama, gonio ih po uredu, psovao ih, pljuvao po njima, promašivši za dlaku i s ozbiljnom namjerom da mu zada bol, udario Jakonova po mekanom bijelom nosu, koji je odmah stao krvariti. Izjavio je da će Sevastjanov biti degradiran na čin poručnika i otpremljen u arktičke šume. Oskolupova je srozao opet na običnog stražara u Butirki, gdje je i započeo karijeru 1925. A Jakonov je, zbog zavaravanja i "dvostruke sabotaže", trebalo da bude uhapšen i otpremljen u tamnomodrom kombinezonu u Sedmicu, da pod Bobininovim vodstvom radi na kliperu vlastitim rukama. Tada je došao do daha i dao im još jednu priliku, posljednji rok: 22. siječnja, godišnjicu Lenjinove smrti.

Veliki, neukusni ured zaljuljao se pred Jakonovljevim očima. Pokušao je obrisati nos maramicom. Stajao je bespomoćno pred Abakumovom i mislio na tri ljudska bića s kojima je provodio jedva sat dnevno, ali zbog kojih se mučio, i borio, i izigravao diktatora čitav preostali dio dana: na svoje dvoje dječice, od osam i devet godina i svoju ženu Varjušu, koja mu je bila to draža jer se njome oženio tako kasno. Oženio se u trideset šestoj godini, neposredno pošto je izišao iz istog onog mjesta kamo ga je sad opet tjerala ministrova željezna ruka. Tada je Sevastjanov odveo Oskolupova i Jakonova u svoj ured i zaprijetio im da će obojicu strpati iza rešetaka; nije mogao podnijeti pomisao da bude degradiran i otpremljen na Arktik. Poslije toga je Oskolupov odveo Jakonova u svoj ured i posve otvoreno izjavio da mu je napokon jasna veza između Jakonov-ljeve prošlosti u zatvoru i sadašnje sabotaže. Jakonov se približio visokom betonskom mostu koji je vodio desno, preko rijeke Moskve. Nije mu se uspinjalo, već je pošao ispod mosta, kroz vijadukt kojim je patrolirao policajac. Policajac je sumnjičavo promatrao čudnovatog pijanca s cvikerom i visokom krznenom šubarom pukovnika. Na tom je mjestu rijeka Jauza utjecala u rijeku Moskvu, Jakonov pređe kratki most, još uvijek ne pokušavajući pogoditi gdje se nalazi. Da, smrtonosna igra bila je u toku i sad se bližila kraju. Jakonov je dobro znao, već je osjećao onaj surovi, nepodnošljivi pritisak žurbe, kad su ljudi vezani proizvoljnim, nemogućim, teškim rokovima. To je značilo neprestani škripac, angažiranje krajnjih snaga ... sve brže . . . više, još više ... dobrovoljna dodatna smjena ... takmičarski duh ... izvršenje norme prije roka ... čak mnogo prije roka... Kad se radilo na takav način, kuće nisu mogle stajati, mostovi su se rušili, gradnje propadale, žetve trunule ili sjeme uopće nije nicalo. Ali dok nekome nije sinula velika istina da se od ljudskog bića ne može zahtijevati nadljudske napore, oni uhvaćeni u taj vrtlog nisu imali drugog načina da pobjegnu osim da se razbole, da se povrijede kod stroja, da dozive nesreću - i da onda očekuju daljnji razvoj događaja u bolnici ili sanatoriju. Sve do sada Jakonovu je uvijek polazilo za rukom da se spretno izvuče iz situacija koje je žurba dokraja upropastila, i da se 123 !l ubaci u neke druge koje su bile ili mirnije i sređenije, ili još uvijek u začetku. Ali ovaj put, ovaj jedan jedini put, osjetio je da se neće moći izvući. Nije mogao tako brzo spasiti projekt klipera. Nije imao kamo otići. A nije se mogao ni izvući tako da se razboli. Stajao je kraj ograde na obali i gledao dolje. Magla je ležala na ledu ne pokrivajući ga i tačno pod sobom, na mjestu gdje se led otopio, Jakonov je u crnoj rupi gledao vodu koja protječe. Crni ponor iz prošlosti - zatvor - opet se otvorio pred njim, opet ga je dozivao da se vrati. Jakonov je smatrao šest godina koje je tamo proveo odvratnom sramotom, nesrećom, najvećom greškom svoga života. Bio je uhapšen 1932, dok je bio mladi radio-inženjer, koji je dva puta bio poslan u inozemstvo (upravo zbog toga su ga i uhapsili). Bio je među prvim zekovima koji su, u skladu s Danteovom koncepcijom, sačinjavali jednu od prvih šaraški. Kako je silno želio zaboraviti tu zatvorsku prošlost! I kako je silno želio da je i drugi zaborave. Da je i sudbina zaboravi. Kako se klonio onih koji su ga podsjećali na to nesretno doba, koji su ga poznavali kao zatvorenika. On se naglo odmakne od ograde, pređe široki bulevar i počne se penjati strmo uzbrdo. Ugaženi puteljak zaobilazio je ogradu još jednog gradilišta; bio je pokriven ledom, ali ne previše sklizak. Samo je centralna kartoteka MGB-a znala da se tu i tamo bivši zekovi kriju pod uniformama MGB-a.

U Mavrinu su, osim Jakonova, bila još dvojica. Jakonov ih je brižno izbjegavao, nastojao da s njima nikad ne razgovara osim u vezi s poslom i nikad nije ostajao s njima sam u uredu, da netko ne bi što posumnjao. Jedan od njih - Knjažecki, sedamdesetogodišnji profesor kemije, najdraži student Mendeljejeva, odslužio je kaznu od deset godina. Tada su ga na osnovu dugačkog popisa uspjeha u znanstvenom radu poslali u Mavrino kao slobodnog namještenika, i tu je radio tri godine poslije rata, dok ga nije dohvatio Dekret o pojačanju pozadine. Jednog podneva pozvali su ga u ministarstvo telefonom i više se nije vratio. Jakonov se sjećao kako je silazio crvenim sagom pokrivenim stepenicama Instituta, kimajući srebr-nastom glavom, još uvijek ne shvaćajući zašto ga pozivaju na "pola sata". A iza njega, na gornjem odmorištu stepenica, oficir službe sigurnosti šikin već je džepnim nožićem skidao profesorovu fotografiju s počasnog mjesta na zidnim novinama. Drugi je bio Altinov. On nije bio slavan naučenjak, već naprosto vrijedan radnik. Pošto je odslužio prvi rok postao je povučen sumnjičav, nepovjerljiv, kao pravi član zatvorske rase. A čim <e Dekret o pojačanju pozadine počeo djelovati po bulevarima ok glavnog grada, Altinov se počeo pretvarati da pati od srca i pri: ljen je na srčani odjel klinike. Simulirao je tako efektno i ta dugo, da su liječnici već izgubili svaku nadu. Njegovi su prijat, prestali šaputati, shvativši da njegovo srce, iznureno tolikim gr nama pretvaranja i skrivanja, naprosto nije izdržalo. 124 ¦ I tako je Jakonov, osuđen prošle godine zato što je bivši zek, bio sad dvostruko osuđen kao saboter. Ponor je opet dozivao svoju djecu. Jakonov se uspinjao praznim gradilištem, ne primjećujući kamo ide, ne primjećujući uspon. Napokon se toliko zadihao da je morao stati. Noge su mu bile umorne, članci su ga boljeli od hodanja po neravnom tlu. I tada se s uzvisine na koju se popeo, ogledao oko sebe, tek sada svjestan svoje okoline, i pokušao pogoditi gdje se nalazi. U roku od jednog sata otkako je izišao iz kola postalo je još hladnije; noć je bila pri kraju. Magla se podigla i iščezla. Tlo pod njegovim nogama bilo je pokriveno krhotinama cigle, šljunkom, razbijenim staklom, a do njega je stajala nakrivljena drvena baraka. Dolje je ograda kraj koje je prošao opasivala veliki prostor, na kojem još nije započela gradnja. I premda nije bilo snijega, sve se bijelilo od inja. Na tom brežuljku tako blizu centra glavnog grada, tako čudnovato opustošenom, vodilo je uzbrdo oko sedam bijelih stepenica, prestajalo, a zatim, čini se, opet počinjalo. Neka nejasna uspomena probudila se u Jakonovu pri pogledu na te bijele stepenice na brežuljku. Uspinjao se nesvjesno, prešao čvrsto nabijenu gomilu šljake iznad njih, a zatim opet pošao stepenicama. Vodile su do neke zgrade koja se nejasno nazirala u tami, neke zgrade čudnovatog oblika koja kao da je bila razrušena, a ipak istovremeno čitava. Jesu li to bile ruševine od bombardiranja? Ali takvih ostataka više nije bilo u Moskvi. Druge su sile razorile ovo mjesto. Kameno odmorište razdvajalo je jedan red stepenica od drugoga. A sad su mu se na putu ispriječili veliki komadi kamena. Stepenice su vodile do zgrade postepeno se uspinjući, kao ulaz u crkvu. Završavale su pred širokim željeznim dverima, čvrsto zatvorenim, pred kojima je bio nagomilan skamenjeni šljunak u visini koljena. Da, da! Uspomena je oživjela u Jakonovu. Ogledao se oko sebe. Rijeka, vijugavi niz svjetala, krivudala je duboko dolje, i neobično poznati zavoj iščezavao je pod mostom i nastavljao dalje prema Kremlju. Ali zvonik?- Više ga nije bilo. I ta gomila kamenja - zar je to sve što je od njega preostalo? Jakonov osjeti kako su ga zapekle oči. Zažmirio je. Sjeo je polako na krhotine kamenja koje su zakrčile crkveni trijem. Prije dvadeset i dvije godine stajao je tačno na ovom istom mjestu s djevojkom po imenu Agnija.

125 23 CRKVA SVETOG IVANA KRSTITELJA Izgovorio je glasno njeno ime - Agnija - i poput povjetarca, potpuno svježi, davno zaboravljeni osjećaji obuzeli su njegovo sredovječno, uhranjeno tijelo. Njemu je tada bilo dvadeset i šest godina a njoj dvadeset i jedna. Ta djevojka nije bila od ovoga svijeta. Na svoju nesreću bila je silno ponosna i pravična. Katkad bi joj dok bi govorila obrve i nosnice drhtale poput krila. Nitko nikad nije tako strogo razgovarao s Jakonovim, tako ga oštro korio zbog djela koja su se njemu činila posve običnim. Ona ih je začudo smatrala podlima i odvratnima. I što je više mana nalazila u Jakonovu to joj je on postajao privrženiji. Bilo je to vrlo neobično. S njom se moglo raspravljati samo vrlo oprezno. Bila je tako krhka da bi se iscrpila od penjanja na brežuljak, od trčanja, pa čak i od živahnog razgovora. Bilo ju je vrlo lako uvrijediti. A ipak je nalazila snage da dan za danom seta po šumama, premda, začudo, ta gradska djevojka nikad nije sa sobom uzimala knjige. Knjige bi joj samo smetale, odvraćale bi njenu pažnju od šume. Ona bi naprosto lutala ili sjedila proučavajući tajne šum; Kad bi Jakonov išao s njom bio je zaprepašten njenim zapaž.. njima: zašto je deblo breze savijeno prema zemlji; kako se nijanse boje šumske trave predveče mijenjaju. On takve stvari uopće nije primjećivao; Šuma je šuma, zrak je divan i sve je zeleno. Ali ona je čak preskakala opise prirode kod Turgenjeva; njihova površnost ju je vrijeđala. "Šumski potočić" - tako ju je Jakonov nazvao onog ljeta 1927. koje su proveli u susjednim kućama. Izlazili su zajedno i vraćali se zajedno i svi su ih smatrali zaručnicima. Ali stvari su stajale zapravo posve drugačije. Agnija nije bila ni lijepa ni ružna. Lice joj je bilo vrlo prc* mjenljivo: katkad bi se smiješila prijazno i dražesno, a koji put bi joj se lice opet opustilo, umorno i neprivlačno. Bila je viša od prosjeka, ali vitka i nježna. Hodala je tako lagano da se činilo da; 126 uopće ne dodiruje zemlju. I premda je Jakonov već imao prilično mnogo iskustva i cijenio je čvrsto meso na ženskom tijelu, nešto drugo, a ne tijelo, privlačilo ga je Agniji. I zato što ga je privlačila, govorio je sam sebi da mu se sviđa i kao žena, da će procvasti. Ali dok je ona rado provodila duge ljetne dane s Jakonovom, hodajući kilometrima s njim u dubinu šume, ležeći kraj njega u travnatim gajevima, tek mu je protiv volje dopuštala da je uhvati za ruku. Kad bi to učinio, pitala bi: "čemu to?" i pokušavala se osloboditi. I to zacijelo nije bilo zato što bi joj bilo neugodno pred ljudima, jer čim bi se približili naselju ona bi ga, kao ustupak njegovoj taštini, popustljivo uhvatila pod ruku. Govoreći sam sebi da je ljubi, Jakonov joj izjavi ljubav klek-nuvši pred nju na šumsku travu. "Kako je to žalosno", odgovorila je. "Osjećam da te dovodim u zabludu. Ne mogu ti odgovoriti. Ja ništa ne osjećam. Zato čak ne želim više ni živjeti. Ti si inteligentan i krasan i morala bih biti sretna, ali ja ne želim živjeti." Tako je govorila a ipak je svakog jutra radoznalo iščekivala da vidi ima li kakvih promjena na njegovom licu, u njegovom držanju. Tako je govorila, ali znala je i reći: "Ima mnogo djevojaka u Moskvi. U jesen ćeš upoznati jednu ljepoticu i više nećeš biti zaljubljen u mene." Dopuštala mu je da je zagrli i čak da je poljubi, ali u tim trenucima u njenim usnama i rukama nije uopće bilo života. "Kako je to teško!" žalila se. "Ja sam mislila da ljubav dolazi kao vatreni anđeo. A sad evo, ti me voliš, a ja nikad neću upoznati boljeg čovjeka od tebe, a ipak me to ne čini sretnom, i ja uopće više ne želim živjeti." Nešto je u njoj bilo zaostalo, nešto djetinjasto. Strepila je pred tajnama koje vezuju muškarca i ženu u braku, i preplašenim glasom je pitala: "Zar ne možemo bez toga?" A Jakonov je uzbuđeno odgovarao: "Ali to uopće nije najvažnije! To je samo nešto što dolazi s duhovnom vezom." Tada su se po prvi put njene usne malčice pokrenule u poljupcu i rekla je: "Hvala ti. Inače, bez

ljubavi, zašto bi ljudi željeli živjeti? Mislim da te počinjem ljubiti. Svakako ću nastojati." Iste te jeseni šetali su jednog ranog predvečerja po pokraj-nim ulicama blizu Taganke, kad Agnija reče glasom koji je podsjećao na šumu i teško se mogao čuti u buci gradskog prometa: "Hoćeš li da ti pokažem jedno od najljepših mjesta u Moskvi?" Odvela ga je do ograde koja je okružavala malu crkvicu od opeke, obojenu bijelo i crveno; sakristija s glavnim oltarom gledala je na neku krivudavu, bezimenu sporednu uličicu. Unutar ograde oko sićušne crkvice vodio je samo uski puteljak za procesije, tačno toliko širok da svećenik i đakon mogu hodati jedan kraj drugoga. Kroz rešetkaste prozore crkve moglo se duboko unutra vidjeti mirne plamenove svijeća na oltaru i šarene svjetiljke pred ikonama. A u jednom uglu, unutar ograde, izrastao je ogroman stari hrast, viši od crkve. Njegove grane, sad već po-žutjele, zasjenjivale su čak i kupolu i sporednu ulicu, tako da se crkva pričinjala posve sićušnom. "To je crkva svetog Ivana Krstitelja", reče Agnija. "Ali to nije najljepše mjesto u Moskvi." "čekaj malo." Uvela ga je kroz drvena vrata u dvorište. Kamene ploče bile su prekrivene žutim i narančastim hrastovim lišćem. U sjeni hrasta uzdizao se prastari zvonik u obliku šatora. Zvonik i mala kućica uz crkvu zakrivali su sunce na zapadu, željezna dvostruka vrata sjevernog trijema bila su otvorena, i neka stara prosjakinja, koja je tu stajala, naklonila se i prekrižila kad je iznutra odjeknuo radostan pjev večernje. "Ova je crkva bila poznata po svojoj ljepoti i sjaju", prošaputa Agnija gotovo ga dodirujući ramenom. "Koje je to stoljeće?" "Zašto moraš znati i stoljeće? Zar nije divna?" "Vrlo zgodna, naravno, ali ne ..." "Gledaj!" reče Agnija, oslobodivši se njegove ruke i privu-kavši ga bliže glavnom trijemu. Izišli su iz sjene u blistavo svjetlo zalazećeg sunca, i ona je sjela na nisku kamenu ogradu. Jakonovu je stao dah. činilo se kao da su iznenada izišli iz bučnoga grada na visinu sa širokim, otvorenim pogledom u daljine. Dugačak bijeli niz kamenih stepenica isprekidan brojnim terasama, strmo se spuštao od trijema nizbrdo sve do rijeke Moskve. Rijeka je gorjela u zalazećem suncu. Nalijevo se pružalo Zamoskvorječje, sa zasljepljujućim žutim odrazima brojnih prozora, a dolje, gotovo kraj njihovih nogu, crni dimnjaci moskovske električne centrale rigali su dim u večernje nebo. U rijeku Moskvu ulijevala se blistava Jauza; nadesno se pružala bolnica za nahočad; a dalje su se uzdizali oštri obrisi Kremlja. Još dalje blistalo je u suncu pet pozlaćenih kupola katedrale Krista Spasitelja. I u tom zlatnom blistavilu sjedila je Agnija, sa žutim šalom oko ramena, također zlaćana, gledajući u sunce. "Kako su dobro stari Rusi znali izabrati mjesto za crkve i manastire!" reče ona ganutim glasom. "Putovala sam rijekom Volgom, a i Okom, i svuda su gradili na najveličanstvenijim mjestima." "Da, to je Moskva!" javi se Jakonov kao jeka. "Ali ona nestaje, Antone", reče Agnija. "Moskva nestaje!" "Kako to misliš, nestaje? Glupost." "Ovu će crkvu srušiti", Agnija je bila uporna. "Kako znaš da će je srušiti?" reče on osjetivši da ga hvata ljutina. "To je arhitektonski spomenik; ostavit će je." On pogleda sitni zvonik kome su grane hrasta gotovo dodirivale zvona. "Srušit će je!" prorokovala je Agnija s uvjerenjem, sjede:. nepomična kao i prije, u žutom šalu, u žutom svjetlu. Ne samo da njena obitelj nije odgojila Agniju da vjeruje u Boga, nego naprotiv, u prošlosti kad su svi bili dužni ići u crkvu j njena majka i baka nisu išle, nisu se držale posta, nisu se priče*-] ćivale, vrijeđale su svećenike i uvijek se izrugivale s religijom zat"| što je tako lako prihvatila kmetstvo. Njena baka, majka i teti imale su svoju vlastitu vjeru: uvijek biti

na strani onih koji potlačeni, hapšeni, hvatani, proganjani od vlasti. Njenu su maji očigledno poznavali svi revolucionari "Narodne volje", jer im 128 davala utočište u svom domu i pomagala im na sve moguće načine. Njene su se kćeri uvrgle u nju i skrivale socijalne revolucionare i socijalne demokrate u bijegu. A mala Agnija uvijek je bila na strani zeca koga love, konja koga bičuju. Kad je odrasla, na zaprepaštenje svojih roditelja našla se na strani crkve, zato što je navodno bila progonjena. Bez obzira je li je to dovelo do toga da vjeruje u Boga ili se prisilila da vjeruje, počela je uporno tvrditi da bi bilo sramotno sad izbjegavati crkvu, i na užas svoje majke i bake počela je prisustvovati crkvenim obredima, te ih je malo-pomalo i zavoljela. "Kako po tvom mišljenju progone crkvu?" upita Jakonov zaprepašten. "Pa nitko im ne brani da zvone; mogu peći pričesni kruh kako god žele; imaju procesije s križem - ali ne smiju imati nikakve veze s državnim poslovima ni obrazovanjem." "Naravno da je progonjena", prigovori Agnija tiho i blago kao uvijek. "Ako govore protiv crkve, objavljuju što god žele protiv nje, a ne dopuštaju joj da se brani, popisuju vjerske posjede i imovinu i šalju svećenike u izgnanstvo zar to nije proganjanje?" "A gdje si vidjela da ih šalju u izgnanstvo?" "Ne na ulicama, naravno." "A čak i ako su proganjani", inzistirao je Jakonov, "znači da su proganjani deset godina! A kako dugo je crkva proganjala narod - deset stoljeća?" "Tada još nisam bila živa", reče Agnija slegnuvši uskim rame nima. "Napokon, ja živim sada. Ja vidim ono što se događa za mog života." "Ali moraš poznavati svoju povijest! Neznanje nije izgovor! Zar se nikad nisi pitala kako to da je crkva uspjela preživjeti dvjesta pedeset godina pod tatarskim jarmom?" "To bi moglo značiti da je vjera bila čvrsta", usudi se primijetiti ona. "Ili da je pravoslavlje duhovno jače od islama?" upita, i ne pokušavajući da to ustvrdi. Jakonov se svisoka nasmiješi. "Ti imaš bujnu maštu! Zar je naša zemlja ikad bila kršćanska u duši? Zar zaista misliš da su tokom tisuća godina postojanja crkve ljudi zaista opraštali ugnjetavačima? Ili da su ljubili one koji su nas mrzili? Naša se crkva održala zato što je poslije invazije metropolit Kiril, prije svih ostalih Rusa, pošao u poklonstvo kanu i zatražio zaštitu svećenstva. S tatarskom je sabljom rusko svećenstvo štitilo svoje posjede, svoje kmetove i svoje vjerske obrede! A zapravo je metropolit Kiril imao pravo, bio je realist u politici. Upravo je to valjalo učiniti. To je jedini način da se pobijedi." Kad se Agniju tako napadalo ona nije dalje raspravljala. Pogledala je svog zaručnika s nekom novom zbunjenošću. "I na tom su sagrađene sve te prekrasne crkve s lijepim položajem!" grmio je Jakonov. "I na hereticima, koje su spalili na lomači. I na pripadnicima sekta koje su bičevali na smrt. Baš si našla koga ćeš žaliti - progonjenu crkvu!" Sjeo je kraj nje na suncem ugrijani kamen ograde. ( U prvom krugu 129 "A u svakom si pogledu nepravedna prema boljševicima. Nisi se čak potrudila da pročitaš njihova najznačajnija djela. Oni veoma poštuju svjetsku kulturu. Oni vjeruju da ni jedan čovjek ne može imati neograničenu moć nad drugim čovjekom, oni vjeruju u vladavinu razuma. A najvažnije od svega jest da su za jednakost! Zamisli: sveopća, potpuna, apsolutna jednakost. Nitko neće imati privilegije koje drugi nemaju. Nitko neće imati nikakvih prednosti ni u dohotku ni u položaju. Može li uopće postojati išta bolje od takvog društva? Zar ono nije zaista vrijedno svih ovih žrtava?" (Osim što je takvo društvo bilo veoma poželjno, Anton mu se zbog svog društvenog porijekla morao priključiti što ranije i što efikasnije, prije nego bude prekasno.) "A ovakvim ponašanjem samo ćeš sebi otežati put na fakultet. I u čemu se uopće

očituje taj tvoj protest? što ti možeš učiniti?" "Što žena ikad može učiniti?" Ona zabaci svoje lijepe pletenice - nosila je pletenice u vrijeme kad ih više nitko nije nosio, kad su ih sve žene odsjekle, i nosila ih je samo iz prkosa premda joj nisu pristajale. Jedna joj je padala niz leđa, druga niz grudi. "Žena ne može ništa drugo osim spriječiti muškarca da vrši velika djela. čak i žena poput Nataše Rostove, zato je ne podnosim." "Zašto?" upita Jakonov iznenađeno. "Zato što nije dopustila Pierreu da se pridruži dekabristima!" I njen se glas opet prekine. Zaista, sva je bila sastavljena od takvih iznenađenja. Proziran žuti šal spuznuo joj je niz ramena i visio preko ruku kao par tankih, zlaćanih krila. Jakonov obuhvati obim rukama njen lakat, kao da se boji da će ga slomiti. "A ti bi mu dopustila da ide?" "Da", reče Agnija jednostavno. On sam nije se mogao sjetiti nikakva velika djela za koje bi mu bilo potrebno Agnijino dopuštenje. Život mu je bio vrlo aktivan. Njegov je posao bio zanimljiv i vodio ga je sve više i više. Kraj njih su počeli prolaziti zakašnjeli vjernici koji su se s obale ovamo popeli. Križali su se na otvorenim vratima crkve. Ulazeći u dvorište muškarci su skidali kape. činilo se da ima mnogo manje muškaraca nego žena, a mladih ljudi uopće nije bilo. "Zar se ne bojiš da će te netko vidjeti kraj crkve?" upita Agnija bez namjere da ga uvrijedi, ali u toj se primjedbi ipak osjećao prezir. To su bile godine u kojima je po čovjeka uistinu bilo opasno da ga neki suradnik vidi kraj crkve. I Jakonov je zaista osjećao da je ovdje previše upadljiv. "Pazi, Agnija", upozori je on, jer to ga je počelo nervirati. "čovjek mora shvatiti što je u njegovo doba novo prije nego bude prekasno, jer tko god to ne učini beznadno će zaostati. Tebe privlači crkva zato što podupire tvoju indiferentnost prema životu. Jednom zauvijek moraš se probuditi i prisiliti se da se za nešto zainteresiraš - pa makar to bio i sam životni proces." Agnija objesi glavu i njena ruka, na kojoj je blistao Jako-novljev zlatni prsten, bezvoljno se spusti. Njeno djetinjasto tijelo izgledalo je koščato i strahovito mršavo. 130 "Da, da", reče ona spustivši glas. "Priznajem da mi je katkada veoma teško živjeti, da mi uopće nije do toga. Svijetu nisu potrebni ljudi poput mene." Osjeća kako se u njemu sve lomi. Pa ona je činila sve što je mogla da uništi svoju privlačnost! Odluka da izvrši svoje obećanje i oženi Agniju osjetno je slabila. Ona ga pogleda znatiželjno, ne smiješeći se. "Ona je zaista ružna", pomisli Jakonov. "Tebe zacijelo očekuje slava i uspjeh i vječno blagostanje", reče ona tužno. "Ali hoćeš li biti sretan, Antone? Ti moraš pripaziti. Ljudi koje zanima proces života gube... oni gube... ali kako bih ti to mogla rastumačiti?" kao da je vršcima prstiju tražila riječi i napor se odražavao u bolnom, sitnom smiješku na njenom licu. "Eto, zvono je odzvonilo, zvuk pjevanja je utihnuo i neće se više vratiti; a ipak sva je glazba još u njemu. Razumiješ li?" Tada ga je nagovorila da uđu unutra. Pod masivnim lukovima galerija s malim prozorčićima s rešetkama u starom ruskom stilu okružavala je crkvu. Nizak otvoren luk pod galerijom vodio je u crkvenu lađu. Kroz uske prozore kupole sunce na zalazu ispunjalo je crkvu svjetlom, pozlaćujući ikonostas i mozaik Gospodara nad vojskama. Vjernika je bilo malo. Agnija postavi tanku svijeću na veliki mjedeni podložak i jedva se prekrstivši stane ozbiljno, ruku stisnutih pred grudima, gledajući ravno pred sebe kao zanesena. A raspršeno svjetlo zapada i narančasti odsjaj svijeća povratili su život i toplinu njenim obrazima. Bilo je to dva dana prije rođendana Majke božje, i duga litanija pjevala se u njenu slavu. Litanija je bila beskonačno rječita, epiteti i hvale Djevici Mariji tekli su kao bujica, i po prvi put Jakonov shvati ekstazu i poeziju

molitve. Nikakav bezdušni crkveni pedant nije napisao tu litaniju, već neki veliki nepoznati pjesnik, neki zatvorenik u samostanu; i očigledno ga nije inspirirala prolazna požuda prema ženinom tijelu, već onaj viši zanos koji žena u nama može pobuditi. ... Jakonov se probudio iz svog sanjarenja. Sjedio je u trijemu crkve sv. Ivana Krstitelja na gomili oštrih krhotina, uprljavši svoj kožnati kaput. Zaista, bez ikakvog pravog razloga razrušili su šatorasti zvonik i stepenice koje su se spuštale do rijeke. Bilo je nevjerojatno da je ova prosinačka zora svitala nad istim kvadratnim metrima moskovske zemlje na kojima su bili one sunčane večeri. Ali vidik s brežuljka još je bio jednako dalek, a vijuge rijeke ocrtane svjetiljkama potpuno iste. Ubrzo poslije one večeri bio je poslan u inozemstvo. A kad se vratio dali su mu da napiše - odnosno, bolje reći, da potpiše - jedan novinski članak o raspadanju Zapada, njegova društva, njegova morala, njegove kulture, o bijednim životnim uvjetima tamošnje inteligencije i o nemogućnosti da znanost napreduje. To nije bila prava istina, ali nije bila ni čista laž. Neke su činje131 niče bile istinite, premda je bilo i drugih činjenica. Da je Jakonov oklijevao, to bi izazvalo sumnju, okaljalo njegov dobar glas. A napokon, kome je mogao nauditi takav članak? članak je bio objavljen. Agnija mu je vratila prsten poštom, privezavši na njega ko madić papir na kojem je napisala: "Za metropolita Kirila". A on je osjetio olakšanje. ... Ustao je i istegnuvši se što je više mogao virnuo je kroz jedan mali rešetkasti prozorčić na galeriji. Vonjalo je po sirovoj cigli, hladnoći i plijesni. Unutra se ništa nije moglo jasno vidjeti: ¦ samo gomile razbijenog kamena i krhotine. Jakonov se okrene od prozora; srce mu je sad polaganijej udaralo, i on se nasloni na kameni okvir zarđalih vrata koja mnogo godina nisu otvarala. I opet se na njega svali ledena težina Abakumovljeve prijetnj" Jakonov je bio na vrhuncu svoje vidljive snage. Imao je vis položaj u moćnom ministarstvu. Bio je inteligentan, darovit a uživao je i glas inteligentnog i darovitog čovjeka. Odana žen čekala ga je kod kuće. Njegova rumena dječica spavala su svojim krevetićima. Imao je prekrasan stan u jednoj staroj skovskoj kući. Imao je sobe s visokim stropom i balkon. Njege se mjesečna plaća brojila u tisućama. Pobeđa. koja mu je dodijeljena na ličnu upotrebu, čekala je njegov telefonski pc A ipak, sad se naslonio na mrtvo kamenje i više nije želio živ} Bio je ispunjen takvim beznađem da uopće nije imao snage se pokrene. Počelo se daniti. U svečanom smrznutom zraku osjećala se blistava čisui Obilje inja kao krznom je prekrilo široki panj oborenog uglove gotovo porušene crkve, rešetke od kovanog željeza na zorima, električne žice koje su vodile do susjedne kuće, a čitav dugački, kružni plot oko gradilišta nebodera. 132 24 PILJENJE DRVA Počelo se daniti. Bogato, raskošno inje pokrivalo je ne samo stupove na ogradi zone i predzone, već i bodljikavu žicu, dvadeset pramenova ispletenih od tisuću sitnih zvjezdica, kosi krov stražarske kule i visoki korov na praznom prostoru iza žice. Dmitrij Sologdin zurio je širom otvorenih očiju u to čudo i uživao u njemu. Stajao je kraj jarca za piljenje drva. Na sebi je imao logorski podstavljeni kaput preko modrog kombinezona; bio je gologlav i kosa mu je bila prošarana prvim sjedinama. Bio je beznačajni rob bez ikakvih prava. Proveo je u zatvoru već dvanaest godina, ali budući da je bio osuđen po drugi put, nije bilo izgleda da će izići iz zatvora. Mladost njegove žene uvela je u besplodnom čekanju. Da joj ne bi otkazali sadašnji posao, kao što su joj toliko puta otkazali na drugim mjestima, ona je lagala i izjavila da njen muž uopće ne

postoji, te se prestala s njim dopisivati. Sologdin nikad nije vidio svog sina jedinca. Žena mu je bila u drugom stanju kad su ga uhapsili. Sologdin je preživio prašume čerdinska sjeverno od Urala, i Vorkutske rudnike iznad Arktičkog kruga, i dvije istrage, od kojih je prva trajala pola godine, a druga godinu dana. Upoznao je besanicu, iscrpljenost i dehidraciju. Već davno su njegovo ime i budućnost pogaženi u blato. Njegova lična imovina sastojala se od para podstavljenih pamučnih hlača, koje je sad držao u zatvoreničkoj garderobi u očekivanju još gorih vremena. Od novca je primao trideset rubalja mjesečno, ali ne u gotovini. Mogao je udisati svježi zrak samo u stanovite određene sate koje je odobrila zatvorska uprava. A ipak je u njegovoj duši vladao nepokolebivi mir. Oči su mu blistale kao u mladića. Grudi, ogoljene i izložene mrazu, nadimale su se od životne snage. Mišići, koji su za vrijeme istrage postali nalik na suhe uzice, opet su očvrsli i vapili za radom. I stoga je, dobrovoljno i bez ikakve nagrade, svakog jutra izlazio da ispili i iscijepa drva za zatvorsku kuhinju. 133 m Međutim, sjekiru i pilu - strahovito oružje u rukama zeka - nisu mu povjerili bez komplikacija. Zatvorska uprava, koja je bila plaćena da pronalazi perfidiju i u najnevinijim činovima ze-kova, sudeći druge po sebi, naprosto nije mogla vjerovati da bi netko od svoje volje pristao da radi besplatno. Zato su ozbiljno sumnjali da Sologdin priprema bijeg ili oružani ustanak. Naređeno je da se stražar postavi četiri metra daleko od Sologdina dok on radi, tako da može promatrati svaki njegov pokret, a da ipak bude van domašaja sjekire. Za taj opasan posao moglo se naći ljudi, a sam odnos - jedan stražar na jednog radnika - nije se upravi odgojenoj na dobrim moralnim vrijednostima GULAG-a uop će činio rasipničkim. Ali Sologdin je postao tvrdoglav i na taj način još pojačao njihove sumnje. On je odlučno izjavio da neće raditi u nazočnosti ličnog stražara. Neko vrijeme cijepanje drva bilo je potpuno obustavljeno. (Šef zatvora nije mogao prisiliti zekove da rade - to nije bio logor, a zeko vi su bili zauzeti intelektualnim radom i nisu potpadali pod njegovu jurisdikciju.) Bit je problema bila u tome, što planeri i računovodstvo nisu predvidjeli da taj posao obavlja kuhinjsko osoblje. Stoga slobodne namještenice koje su pripremale hranu zatvorenicima nisu htjele cijepati drva, jer za to nisu bile plaćene. Uprava je pokušala uposliti stražare dok nisu u službi, prekidajući njihovu partiju domina u stražar nici. Sve su to bili mladi ljudi, odabrani zbog odličnog zdravlja; međutim, tokom godina službe u stražarskim jedinicama očigled no su izgubili sposobnost za rad - leđa su ih stala boljeti, a domino ih je privlačio više od svega. Oni naprosto nisu mogli nacijepati onoliko drva koliko je bilo potrebno. I tako je še zatvora morao popustiti. Sologdin i ostali zatvorenici koji s_. dolazili da s njim rade - najčešće Neržin i Rubin - smjeli su ci j^ pati i piliti drva bez specijalnog stražara. U svakom slučaju, si stražarske kule moglo ih se sve vidjeti kao na dlanu, a bilo i--naređeno ostalim stražarima da ih drže na oku iza ugla. Kad se mrak raspršio i blijedo svjetlo svjetiljaka stalo miješati s danjim svjetlom, podvornik Spiridon pojavio se iza zgrade na sebi je imao zeleni kaput i šubaru s velikim poklopcima za uši, koju je samo on dobio iz magazina. I podvornik je bio zek. ali spadao je pod upravu instituta, a ne zatvora. Zato je samo da se izbjegnu svađe oštrio pilu i sjekire za zatvorsku upravu-Kad se podvornik približio, Sologdin opazi da nosi pilu koi"j prije nisu mogli naći. U svako doba između buđenja i gašenja svjetala Spiridon Jegorov hodao je po dvorištu na koje su bile uvijek uperene m> šinske puške bez pratnje čuvara. Uprava se odlučila na taj hrab"" korak zato što je Spiridon bio potpuno slijep na jedno oko, a drugo je vidio samo trideset posto. Premda su u šaraški pre propisima morala biti tri podvornika, zato što se dvorište zapra*.- sastojalo od nekoliko povezanih dvorišta obuhvaćajući podru od oko pet rali, Spiridon je, premda to nije znao, sav taj po obavljao sam i to mu ništa nije smetalo. Njemu je bilo najvažni da se ovdje mogao dobro najesti, i nikad ne bi pojeo manje kilograma i po crnog kruha na dan, jer kruha se moglo j koliko se htjelo, a momci su mu davali i svoju kašu. Spiri

134 se očito udebljao i omekšao otkako se vratio iz SevUrallaga, gdje je proveo tri zime obarajući stabla i tri proljeća otpremajući ih niz rijeku, tako da mu je kroz ruke prošlo na tisuće balvana. "Ej, Spiridone!" povikne Sologdin nestrpljivo, "što je?" Spiridonovo pokretno lice sa sijedocrvenkastim brkom, sijedo-crvenim obrvama i crvenkastom kožom često bi poprimalo spreman i revan izraz, kad bi mu se netko obratio kao sada. Sologdin nije znao da je izraz prevelike spremnosti i revnosti sa Spirido-nove strane zapravo znak prezira. "Kako "što"? Ova pila ne reže." "Zašto ne bi rezala?" upita Spiridon začuđeno. "Uvijek se vi žalite, cijele zime! Hajde da pokušamo." I on mu doda jedan kraj pile. Počeli su piliti. Jedanput ili dvaput oštrica je iskočila kao da ne želi zahvatiti drvo, a onda je zagrizla i krenula. "Prečvrsto držite", Spiridon ga oprezno upozori. "Držite dršku s tri prsta, kao pero, i vucite tamo kamo ona hoće, polako... Tako. Kad je vučete prema sebi, ne trzajte." Svaki je od njih uživao u svojoj očiglednoj superiornosti nad drugim Sologdin zato što je poznavao teoretsku mehaniku, otpor materijala i ostale stručne pojmove; Spiridon zato što su ga sve stvari slušale. Ali Sologdin nije prikrivao svoj pokroviteljski stav prema podvorniku. Spiridon nije pokazivao svoj stav prema inženjeru. Cak i dok je pilila kroz središte debelog balvana, pila se nije zaglavljivala i ritmično se kretala, zveckajući, pljujući žućkastu borovu piljevinu po kombinezonima obojice muškaraca. Sologdin se nasmije. "Ti si pravi čudotvorac, Spiridone! Prevario si me. Jučer si nabrusio pilu i namjestio je!" Spiridon je zadovoljan deklamirao u ritmu piljenja: "Ona grize, žvače sitne komadiće, ne guta sama, daje ..." I naglim pokretom otkinuo je cjepanicu prije nego je bila potpuno prepiljena. "Nisam je uopće brusio", reče on, pokazujući inženjeru oštricu pile. "Pogledajmo zupce. Isti su kao jučer." Sologdin pogleda zupce i zaista nije našao svježih tragova. Ali taj lukavac je nešto napravio s pilom. "Hajde, Spiridone, prepilimo još jednu." "Ne", reče Spiridon uhvativši se rukom za leđa. "Umoran sam kao pas. što god moji djedovi i pradjedovi nisu završili, natovarili su meni. A i vaši će prijatelji doći." Međutim, prijatelji nisu dolazili. Posve se razdanilo. Radosno, mrazno jutro je planulo. čitava zemlja, pa čak i žljebovi na strehama bili su prekriveni sivim mrazom, koji je okrunio čak i lipe daleko u dvorištu. "Kako si ti došao u šarašku, Spiridone?" upita Sologdin, gledajući iskosa u podvornika. S nekim je morao razgovarati. U svojim dugim logorskim godinama Sologdin se družio samo s obrazovanim ljudima, i ne pomišljajući da bi se bilo što vrijedno moglo naučiti od nekulturnih. 135 >Da", reče Spiriđon pucnuvši usnama. "Ovdje su okupili ovakve naučne ljude poput vas, a mene su strpali u isti koš. U kartoteci na mojem listu piše da sam "stakloduvač". Pa ja sam zaista nekad i bio stakloduvač, majstor stakloduvač u našoj tvornici u Briansku. Bilo je to davno, a sad sam izgubio vid, a osim toga, ono što smo mi tamo radili nema nikakve veze s ovim poslom ovdje. Ovdje trebaju vještog stakloduvača kao što je Ivan. Mi nikad nismo imali takvog u našoj tvornici, nikad. Ali ipak su tako napisali na list u kartoteci. I kad sam ovamo došao vidjeli su što sam i htjeli su me odmah vratiti. Ali zahvaljujući komandantu uzeli su me za podvornika." Neržin se pojavio iza ugla, iz smjera dvorišta za šetnju i usamljene jednokatnice u kojoj je stanovalo osoblje zatvora. Preko raskopčanog kombinezona obukao je podstavljeni kaput, a zatvorski ručnik, toliko kratak da je bio gotovo četvrtast visio mu je oko vrata. "Dobro jutro, prijatelji", pozdravi ih on energično, svlačeći se u hodu, odbacujući kombinezon i skidajući majicu.

"Glebe, jesi li poludio? Pa gdje ti vidiš snijeg?" upita ga Soiog-din, ispitivački ga promatrajući. "Ovdje", odgovori mračno Neržin, penjući se na krov podruma. Tu se prostirao tanak pahuljasti sloj nečega što je moglo biti i snijeg i mraz, i zagrabivši čitave pregršti Neržin se stade snažno trljati po grudima, leđima i bokovima. čitavu zimu on se trljao snijegom sve do pasa, premda su ga stražari, ako bi se našli u blizini, u tome sprečavali. "Ah! Pa ti se isparuješ!" reče Spiriđon, kimajući glavom. "Još uvijek nema pisma, Spiridone Daniliču?" upita Neržin. "Kako da ne!" "Pa zašto mi ga nisi donio da ti ga pročitam? Je li sve u redu?" "Pismo je došlo, ali ja ga ne mogu dobiti. Zmija ga drži." "Mišin? On ti ga ne da?" Neržin se prestao trljati. "Stavio mi je ime na popis za poštu, ali komandant me poslao da pospremim tavan dok se dijelila pošta. I kad sam vratio. Zmija je prestao dijeliti. Sad moram čekati do por djeljka." "Svinje!" protisne Neržin. "Zato postoji đavo - da sudi svećenicima", reče Spiridc slegnuvši ramenima i gledajući postrance u Sologdina koga ruj dobro poznavao. "E, a sad - odoh ja." I dok su mu zaklopci na šubari smiješno kloparali sa sva strane poput ušiju nekog psa mješanca, Spiriđon se uputi u smje stražarnice, kojoj se nije smio približiti ni jedan drugi zek. "Sjekira! Spiridone! Gdje je sjekira?" vikne Sologdin za nji "Donijet će je dežurni", odgovori Spiriđon i nestane. "Dakle", reče Neržin energično brišući prsa i leđa karirar ručnikom, "nisam baš zadovoljio Jakonova. Ja se prema Sedn navodno odnosim kao prema "lešini pijanca pred ogradom Ma na". Osim toga, jučer mi je predložio da se prebacim u krif grafsku grupu, a ja sam odbio." 136 Ifr I Sologdin nakrivi glavu i ironično se nasmiješi - čvrsti za-obijeni zubi, nepokvareni ali prorijeđeni u naporima logoraša zasvjetlucali su između urednog crvenkastosijedog brka i brade. "Ti se ne vladaš kao račundiija nego kao stihotvorac." Neržin se nije iznenadio. To je bila jedna od poznatih Solog-dinovih ekscentričnih crta - da govori takozvanim Jezikom krajnje jasnoće, ne koristeći se, kako ih je on nazivao "ptičjim riječima", ni riječima stranog podrijetla. Bilo je nemoguće pogoditi igra li on neku igru ili vjeruje u tu izmišljotinu. Vrlo energično, katkada domišljato, a katkada nespretno, on je izokretao i izvrtao rečenice trudeći se da u svom govoru izbjegne čak i tako bitne riječi kao što su "inženjer" i "metal". U svojim razgovorima kod posla, pa čak s rukovodiocima, pokušavao je provoditi istu liniju i katkad ih je prisiljavao da čekaju dok on smisli neku riječ. To bi bilo nemoguće da se Sologdin pokušavao dodvoriti upravi, dobiti važniji posao, primiti bolju porciju hrane. Ali bilo je upravo obratno. Na sve moguće načine Sologdin je izbjegavao pažnju vlasti i s prezirom odbijao njihove usluge. I tako je u šaraški među zekovima stekao glas čudaka i svi su ga kao takvoga prihvaćali. Odlikovao se i raznim drugim ekscentričnostima. Spavao je čitavu zimu pod prozorom i uporno zahtijevao da bude otvoren bez obzira na hladnoću. Zatim, prihvatio se ovog potpunog nepotrebnog posla da nacijepa drva svakog jutra, i u to je uključio i Neržina i Rubina. Ali njegova glavna omiljena zabava bila je da iznosi potpuno besmislena, potpuno mahnita mišljenja o svakom pitanju, kao na primjer, da je prostitucija moralno dobro ili da je D"Anthes bio u pravu u dvoboju s Puškinom; i branio bi to mišljenje sa zanosnim oduševljenjem, pa katkad i sa stanovitim uspjehom, dok su mu mladenačke modre oči blistale a prorijeđeni zubi sjali. A katkad je bilo nemoguće tačno utvrditi je li je ozbiljan ili se samo šali. Kad bi mu predbacili nelogičnost, od srca bi se nasmijao. "Vi provodite vrlo dosadan život, gospodo! Ne možemo

svi imati iste poglede i iste norme, što bi se desilo? Ne bi više bilo prepirke, ne bi bilo izmjene mišljenja. To bi i psu dosadilo!" Vjerojatno je upotrebljavao riječ "gospodo" umjesto "drugovi" zato što je, zatvoren već dvanaest godina, zaboravio kako je tamo vani. Neržin se, još uvijek napola gol, brisao komadićem ručnika. "Da", reče on neveselo. "Na žalost, Lev ima pravo - nikad od mene skeptika. Ja volim sudjelovati u događajima." On navuče majicu, koja mu je bila premalena, i turi ruke u rukave kombinezona. Sologdin je stajao teatralno naslonjen na jarca, ruku prekriženih na grudima. "To je dobro, prijatelju. Tvoje "pojačane sumnje"...", u Jeziku maksimalne jasnoće to je bio uobičajeni naziv za "skepticizam", "trebalo je jednog dana odbaciti. Nisi ti više dječak." (Neržin je bio pet godina mlađi od Sologdina.) "I moraš napokon utvrditi gdje stojiš, duhom pojmiti ulogu dobra i zla u ljudskom životu. Za to nema boljeg mjesta od zatvora." 137 Sologdinove su riječi zvučale uzvišeno, ali Neržin nije poka zivao nikakve želje da se u ovom trenutku upusti u velika osnovna pitanja dobra i zla. Objesio je vlažan, bijedan, grubo tkan ručnik oko vrata poput šala. Navukao je svoju staru oficirsku kapu, osta tak s fronta, koji se već raspadao na šavovima, obukao podstavljeni kaput i uzdahnuvši rekao: "Jedino što znamo jest da ništa ne znamo." Prihvatio se taj Sokratov učenik pile i pružio drugi držak -Sologdinu. Sad im je postalo hladno i revno su se latili piljenja. Oko pile se uzvitlao smeđi prah od kore. Nije zagrizla tako spretno kao kad ju je Spiridon držao, ali je ipak radila glatko. Prijatelji su mnoga jutra proveli pileći zajedno i posao im je išao od ruke bez uza jamnih optužbi. Pilili su uloživši onu posebnu energiju i revnost koja se pojavljuje kad rad nije nužno potreban. Kad su započeli četvrtu kladu, Sologdin, kome se lice zacrve-njelo kao u raka, proštenja; "Pazi da ne naiđeš na čvor." Poslije četvrte klade Neržin je promrmljao: "A baš je sve puno čvorova!" Sa svakim potezom pile mirisava bijela i žuta piljevina padala je na hlače i cipele drvosječa. Odmjereni rad donio im je mir i sredio im misli. Neržin, koji se maločas probudio vrlo loše raspoložen, mislio je sada kako ga je samo prva godina logora mogla uništiti, kako je sad postigao potpuno drugačiji tempo, kako se neće truditi da se uvuče u redove povlaštenih, kako se neće bojati robije već će polako, s razumijevanjem dubine života, izlaziti na jutarnju prozivku u svom podstavljenom kaputu uprljanom gipsom ili loživim uljem, i žilavo se provlačiti kroz dvanaestosatni dan - i tako dalje, čitavih pet godina, koliko mu je preostalo do kraja roka. Pet godina nije deset. čovjek može proživjeti pet godina. Mislio je i na Sologdina, i kako je i on poprimio nešto od Sologdinova hladnokrvnog shvaćanja života; kako je baš Sologdin bio onaj koji ga je prvi naveo da pomisli kako čovjek ne smije zatvor smatrati isključivo prokletstvom, već i srećom. Dok je povlačio pilu njegove su se misli kretale u tom pravcu. Nije mogao ni pomisliti da njegov drug, vukući u tom trenutku pilu prema sebi, misli o zatvoru isključivo kao o prokletstvu od koga jednog dana svakako mora pobjeći. Sologdin je mislio o velikom tehničkom uspjehu koji je postigao u potpunoj tajnosti u toku posljednjih nekoliko mjeseci, a posebno posljednjih tjedana. On mu je obećavao slobodu. Raz mišljao je o ocjeni svog rada koju će saznati poslije doručka - nije nimalo sumnjao kakva će biti. S nekim bjesomučnim pon> som Sologdin je mislio o svom mozgu, koji je bio iscrpljen tolikim godinama preslušavanja i tolikim godinama glada u logorima. dakle i nedostatkom fosfora, a ipak je bio u stanju da se uhva:i ukoštac i s najznačajnijim problemima. U četrdesetoj godini mnogi ljudi doživljavaju novu navalu vitalnosti, posebno kad njihov suvišak fizičke energije nije utrošen na pravljenje djece, već >e pretvara, na neki tajanstveni način, u intelektualnu snagu. 138 Razmišljao je također i o Neržinovom predstojećem odlasku iz šaraške, odlasku koji se sad nije mogao izbjeći pošto je iako nepromišljeno govorio s

Jakonovom. Pilili su i dalje. Tijela su im se ugrijala. Iz lica se isparavala vrućina. Odbacili su podstavljene kapute na cjepanice, i kraj jarca nagomilala se lijepa hrpa drva - ali još uvijek nije bilo sjekire. "Zar to nije dovoljno?" upita Neržin. "Ispilili smo više nego što možemo iscijepati." "Hajde, odmorimo se", pristane Sologdin, odbacivši pilu tako da je gipka oštrica zazvonila. Obojica su skinuli kape. Para se dizala iz Neržinove guste i Sologdinove rijetke kose. Duboko su disali. Zrak kao da je prodro u najdublje ustajale zakutke njihova tijela. "Ali ako te otpreme u logor", upita Sologdin, "što će biti s tvojim radom na "prošlim vremenima?" (što je značilo: na povijesti.) "U čemu je razlika? Napokon, ni ovdje me baš ne maze. Jedan jedini redak onoga što pišem može mi pribaviti samicu ovdje jednako kao i ondje. Nemam pristupa u javnu knjižnicu, a vjerojatno me dok sam živ neće pustiti u neki arhiv. Ako misliš na čisti papir, i u sjevernim šumama mogu naći brezovu ili borovu koru. A ni jedan špijun ne može mi oteti moje sirovine: bol, koju osjećam u sebi i koju vidim u drugima više je nego dovoljna da osvijetli moja nagađanja o povijesti, što ti misliš?" "Ve-li-čan-stve-no!" usklikne Sologdin duboko naglašavajući tu riječ. "U onoj prvotnoj sferi u kojoj se razvija misao ..." "Sfera je ptičja riječ", podsjeti ga Neržin. "Izvinjavam se", reče Sologdin. "Vidiš kako nisam domišljat. U onom prvotnom području, misao...", on prinese ruku glavi, "početna snaga misli, određuje uspjeh svakog pothvata! I poput živog stabla ona rađa plodom samo ako joj se dopusti da se prirodno razvija. Knjige i mišljenja drugih ljudi škare su koje podsijecaju život misli. čovjek mora prvo sam nadoći na neku misao. Kasnije je može provjeriti u knjizi. Ti si zaista sazrio. Ti si... ja to naprosto nisam očekivao." Postalo je hladno. Sologdin je skinuo kapu s jarca i stavio je na glavu. I Neržin je stavio kapu. Bio je polaskan, ali nastojao je da mu ta laska ne udari u glavu. Sologdin je i dalje govorio. "A sad, Glebe, budući da bi ti mogao naglo otići, moram te hitno upoznati s nekim svojim pravilima. Možda će ti se pokazati korisnima. Naravno, sputan sam time što nisam baš rječit, što sam priprosta duha ..." Sve je ovo bilo tipično za Sologdina. Prije nego bi iznio neku briljantnu ideju svim silama se trudio da sebe omalovaži. "I što imaš slabo pamćenje", pomogne mu Neržin, "i što si, općenito, krhka posuda puna mana." "Da, da, baš sam to htio reći", reče Sologdin, pokazujući u smiješku svoje okrugle bijele zube. "I tako sam dakle, svjestan svojih nesavršenosti, tokom godina izradio čitav niz stanovitih pravila koja obuzdavaju volju poput željeznog obruča. Ta su pra139 vila nešto poput općenitog pogleda na pristup poslu." "Metodologija" - preveo je Neržin taj izraz s Jezika maksimalne jasnoće na Jezik prividne jasnoće. "Ovo su putevi prema stvaranju radnog jedinstva: jednodušnost svrhe, onoga koji radi i načina rada." Navukli su svoje podstavljene kapute. Vidjeli su da će uskoro biti vrijeme da prekinu posao i pođu na jutarnju prozivku. Daleko ispred zgrade zatvorske uprave, pod granama čarobno izbijeljenih mavrinskih lipa, vidjeli su zatvorenike na jutarnjoj šetnji. Među napola uspravljenim i pogrbljenim pojavama isticalo se visoko uspravno tijelo pedesetogodišnjeg umjetnika Kondrašev-Ivanova. Vidjeli su i kako Lev Rubin, koji je predugo spavao, pokušava sada doći do pile i do drva. Ali stražar mu nije dao da prođe; već je bilo prekasno. "Gledaj - eno ga Lev s raščupanom bradom." Nasmijali su se. "Dakle, ako želiš, svakog ću te jutra naučiti nekoliko svojih pravila."

"Naravno, Dmitrij; možeš odmah početi." Neržin se spusti na gomilu ispiljenih drva. Sologdin se neudobno smjesti na jarcu. "Pa, eto, na primjer: kako se odnositi prema poteškoćama?" "Ne klonuti duhom?" "To nije dovoljno." Sologdin pogleda kraj Neržina u prostor uz ogradu, u gusto grmlje koje je bilo pokriveno injem kao krznom i jedva obasjaro blagim ružičastim svjetlom s istoka. Sunce kao da se nije moglo odlučiti hoće li izići ili ne. U Sologdinovom je licu, iscrpljenom i mršavom, s crvenkastosijedom kovrčavom bradicom i kratkim brkovima, bilo nešto od starih ruskih lica; podsjećalo je na lik Aleksandra Nevskoga. "Kako se odnositi prema poteškoćama?" izjavi on ponovo "U carstvu nepoznatoga, teškoće valja smatrati zakopanim blagom! Obično je ovako: što teže, to bolje. Nije tako vrijedno ako tvoje poteškoće potječu iz vlastite unutarnje borbe. Ali ako poteškoće nicu~Tž sve većeg objektivnog otpora, to je prekrasno!" Rjuzičasta zora sada je obasjala zarumenjelo lice Aleksandr. Nevskoga, kao blistavi odraz teškoća čudesnih kao sunce. "Najviše se može postići ako se u istraživanju krene ovim putem: "najveći vanjski otpor spojen s najmanjim unutarnjim otporom". Neuspjehe valja smatrati poticajem za daljnje napor; i koncentraciju snage volje. A ako je krajnji napor već uložen neuspjeh je to radosniji. To znači da je naša motika udarila u čeličnu kutiju koja sadrži blago. Svladavati sve veće teškoće \e to vrednije, što kod neuspjeha čovjek koji obavlja posao raste u razmjeru s teškoćom na koju je naišao!" "Dobro! Snažno!" odgovori Neržin s gomile drva. Sjene, koje je zora bacila, povukle su se među grmlje i su ih ugasili teški sivi oblaci. Kao da podiže oči sa stranice koju je naglas čitao, Solog odsutno pogleda u Neržina. "A sad poslušaj: pravilo Konačnog pedlja! Carstvo Konac pedlja! U Jeziku krajnje jasnoće odmah je jasno o čemu je rij 140 I Rad je gotovo završen, cilj malone postignut, sve izgleda potpuno u redu, sve su teškoće prebrođene. Ali kakvoća djela nije posve u redu. Potrebno je još nekoliko pojedinosti, možda još malo proučavanja. U tom trenutku umora i samozadovoljstva velika je napast ostaviti posao a da se nije postigao vrhunac kakvoće. Rad u području Konačnog pedlja vrlo je, vrlo složen, a također i posebno vrijedan, jer se izvodi najsavršenijim sredstvima. Zapravo, pravilo Konačnog pedlja sastoji se u ovome: ne uklanjati se tom presudnom poslu. Ne odgađati ga, jer će inače misli čovjeka koji obavlja posao zastraniti s područja Konačnog pedlja. I ne žaliti vrijeme koje se u to ulaže, znajući da čovjeku nije svrha da što brže nešto završi, već da postigne savršenstvo." "Vrlo dobro!" prošaputa Neržin. Potpuno različitim glasom, punim neke grube poruge, Solog-din reče: "Pa gdje ste do sada, potporučniče? To nije vama slično. Zašto nam tako kasno donosite sjekiru? Sad više nemamo vremena iscijepati drva." Potporučnik Nadelašin, lica okrugla kao mjesec, bio je još nedavno nadstražar. Kad je unaprijeđen u oficira, zekovi iz ša-raške, među kojima je bio omiljen, prozvali su ga "Mali". Prebirući hitro nogama, smiješno zapuhan, on im preda sjekiru postiđeno se smiješeći i ozbiljno odgovori: "Ja vas prekli-njem, Sologdine, iscijepajte malo drva! U kuhinji ih uopće nema. Nemaju na čemu skuhati ručak. Vi naprosto ne shvaćate koliko ja posla moram obaviti i bez vas." "štooo?" nasmije se Neržin. "Posla? Potporučniče, zar vi zaista mislite da radite?" Dežurni oficir okrene svoje okruglo lice prema Neržinu. U čelo mu se urezala bora dok je napamet recitirao: ""Rad znači savladavanje otpora." Kako brzo hodam, savladavam otpor zraka, pa prema tome i onda radim." Htio je ostati nepokolebljiv, ali smiješak mu je osvijetlio lice kad su Sologdin i Neržin

prasnuli u prijazan smijeh u mraznom zraku. "Zato, molim vas, nacijepajte malo drva." Okrenuvši se, otcupkao je sitnim koračićima do uprave specijalnog zatvora gdje se u tom trenutku pojavila dotjerana pojava njegova ravnatelja, potpukovnika Klimentjeva, zaogrnuta oficirskim šinjelom. "Glebe", reče Sologdin iznenađeno. "Zar me oči varaju? Kli-mentiadis? čemu Klimentiadis u nedjelju?" Te godine sve su novine naveliko pisale o političkim zatvorenicima u Grčkoj, koji iz svojih ćelija šalju svim svjetskim parlamentima i Ujedinjenim nacijama telegrame o svojim patnjama. U šaraški, iz koje zatvorenici nisu mogli poslati čak ni dopisnicu svojoj ženi a kamoli stranom parlamentu, postalo je navikom da se prezimena članova zatvorske uprave pretvaraju u grčke oblike: Mišinopulo, Klimentiadis, Šikinidi itd. "Zar zaista ne znaš? šestorici ljudi dopuštena je posjeta." Kad se podsjetio na tu činjenicu, Neržinovo raspoloženje, koje se tako razvedrilo tokom piljenja drva, opet je preplavila gorčina. Prošlo je gotovo godinu dana otkako je posljednji put izišao iz zatvora da posjeti ženu, a već je prije osam mjeseci 141 predao molbu za novu dozvolu i još čekao rješenje. Bilo je za to više razloga, ali vjerojatno je bilo najvažnije što se, da bi zaštitio položaj svoje žene na sveučilištu, nije poslužio adresom njenog studentskog doma, već je slao pisma na "poste restante". A uprava nije bila sklona tome da se pisma šalju na "poste restante". Neržin, zahvaljujući svom bogatom unutarnjem životu, nije poznavao zavisti; ni plaća, ni posebni obroci ostalih, zaslužnih zekova, nisu mogli poremetiti njegov mir. Ali osjećaj da se s njim nepravedno postupa u pitanju posjeta, činjenica da se jednoj osobi dopušta posjeta svaka dva mjeseca, dok njegova vitka, osjetljiva žena uzdiše i uzalud luta pod utvrđenim bedemima - ta ga je spoznaja mučila. Osim toga, danas mu je bio rođendan. "Odlaze u posjete?" upita Sologdin s jednakom gorkom zavisnu u glasu. "Doušnicima se dopuštaju posjete svakog mjeseca. Ali ja nikad neću vidjeti svoju Ninočku ..." Sologdin nikad nije upotrebljavao izraz "do kraja roka", jer je predviđao da bi taj rok mogao biti beskrajan. Promatrao je kako Klimentjev, koji je stajao neko vrijeme s Nadelašinom, ulazi u upravnu zgradu. Iznenada naglo reče: "Glebe! Slušaj, tvoja žena pozna moju. Ako ti odobre posjetu, zamoli Nadju da pokuša pronaći Ninočku i da joj poruči samo tri stvari od mene." On pogleda u nebo. "On je ljubi! On joj vjeruje! On se nada!" "O čemu ti to pričaš? Pa odbili su mi dozvolu", reče Neržin ljutito, pokušavajući da pronađe s koje bi strane iscijepao jednu kladu. "Ali gledaj!" Neržin se osvrne. Potporučnik je išao prema njemu i stao ga još izdaleka dozivati rukom. Ispustivši sjekiru i odbacivši pilu tako da je zazveketala na zemlji, Gleb potrči kao dječarac. Sologdin je gledao kako potporučnik odvodi Neržina u upravnu zgradu; zatim postavi kladu uspravno i raspali po njoj tako bijesno da ju je ne samo rascijepio napola, već je zatjerao sjekiru u zemlju. Sjekira je i tako bila državno vlasništvo. 142 25 POTPORUCNIKOV POSAO ft Definicija rada prema knjizi, onako kako ju je citirao potpo-ručnik Nadelašin, zaista se mogla primijeniti na njegov posao. Premda je radio samo dvanaest sati u svakih četrdeset osam, bio je to naporan posao, uključivao je mnogo trčanja po stepenicama i bio je veoma odgovoran. Prošle noći imao je posebno tegobno dežurstvo. Tek što je preuzeo dužnost u devet sati uveče i provjerio da su svi zatvorenici, njih dvjesta osamdeset i jedan, nazočni i na broju, otpustio ih na noćni rad, postavio stražu (na

odmorištu stepenica, u hodniku upravne zgrade i u patroli pod prozorima specijalnog zatvora) i počeo hraniti i smještati novodošle zatvorenike, pozvali su ga majoru Mišinu, zatvorskom oficiru službe sigurnosti koji još nije bio otišao kući. Nadelašin je bio neobična osoba, ne samo među stražarima - ili, kako su ih sad zvali, "zatvorskim radnicima" - već općenito među svojim zemljacima. U zemlji gdje je svaka druga osoba završila školu psovanja, bilo u logoru, bilo na frontu, gdje su se prljavim kletvama razbacivali ne samo pijanci u nazočnosti djece (a i djeca u dječjim igrama), ne samo kod ulaska u autobus za predgrađe, već katkad čak i u intimnim razgovorima - a posebno kod preslušavanja Nadelašin ne samo da nije znao opsovati majku, već se čak nije služio ni riječima kao što su "vrag" i "guzica". Kad je bio bijesan dopuštao je sebi samo jednu kletvu: "strela jasna!" - pa i to bi obično rekao samo u sebi. I tako je, rekavši u sebi "strela jasna!", požurio majoru. Major Mišin, zatvorski oficir službe sigurnosti - koga je Bobinin vrlo nepravedno nazvao parazitom - neumjereno debeo čovjek ljubičasta lica, koji je te subotnje večeri ostao na poslu zbog izvanrednih prilika, dao je Nadelašinu upute: "Provjeriti je li počela njemačka i latvijska proslava Božića. Popisati po skupinama sve koji su sudjelovali u proslavi Božića. 143 li II Provjeriti osobno, a narediti i redovnoj straži da svakih deset minuta obilazi i provjerava piju li tom prilikom vino, kopaju li tunele za bijeg, o čemu govore i - najvažnije od svega - ne provode li antisovjetsku propagandu. Ako je moguće, otkriti odstupanja od zatvorskog režima i prekinuti s tom odvratnom vjerskom pokvarenošću." Nadelašinu nisu kazali: "prekinuti", već "gdje god je moguće prekinuti". Mirna proslava Božića nije bila izričito zabranjena, ali srce druga Mišina naprosto nije moglo podnijeti tu pomisao. Potporučnik Nadelašin, lica kao miran zimski mjesec, pod-sjett majora da ni on, a još manje njegovi stražari, ne znaju ni njemački ni latvijski. (Svi stražari nisu znali čak ni ruski.) Mišin se sjetio da je tokom četiri godine, koje je proveo kao komesar odreda straže u logoru njemačkih ratnih zarobljenika i sam naučio svega tri riječi: "Halt", "Zuriick" i "Weg"! Stoga nije davao daljnje upute. Pošto je saslušao naređenja i nespretno pozdravio (s vremena na vrijeme polazio je strojevu obuku), Nadelašin krene da odredi mjesta novonadošlim zatvorenicima - pošto je od oficira dobit popis na kojem je stajalo koga će smjestiti u koju sobu i na koj. ležaj. (Mišin je vrlo mnogo držao do centraliziranog rasporeda u zatvorskim spavaonicama, po kojima je smjestio svoje doušnike Zriao je da se najotvoreniji razgovori ne odvijaju u gužvi dnevnog posla već neposredno prije spavanja, a da se još sumornije i gor-če primjedbe stavljaju ujutro, te da je stoga posebno korisno prisluškivati ljude kad su u krevetu.) Nadelašin je revno ušao u svaku sobu u kojoj se slavio Božkrj - pod izlikom da utvrdi jačinu žarulja u prostoriji. Zatim je jednom poslao unutra stražare. I zapisao je imena svih nazočni Tada ga je major Mišin opet pozvao i Nadelašin mu je prec maK popis. Mišina je posebno zainteresirala činjenica da je Rut bk) s Nijemcima. Unio je tu činjenicu u njegov fascikl. Tada je već došlo vrijeme za smjenu straže i za izglađiva spora između dvojice stražara: tko je prošli put dulje bio dužnosti i tko, prema tome, to sad mora nadoknaditi. Poslije toga bi došlo "gašenje svjetala", večernja prepi s Prjančikovom zbog kipuće vode za čaj, obilazak svih prostor gašenje bijelog svjetla i paljenje modrog. Tada ga je major Mr još jednom pozvao. Još uvijek nije bio otišao kući; zapravo, txr.~ mu je kod kuće ležala bolesna i nikako nije bio voljan slus-čitavu noć njeno jadikovanje. Major Mišin sjedio je u naslonja. a Nadelašin je morao stajati dok ga je ispitivao s kim, po nter "vim

zapažanjima, Rubin uglavnom druguje i nije li već proi* tjedna bilo slučajeva kad je Rubin izazivački govorio o p zatvora ili nešto zahtijevao u ime naroda. Nadelašin je zauzimao posebno mjesto među svojim ko koji su rukovodili stražom. Korili su ga strogo i često. N prirodna dobroćudnost već mu je odavno smetala u organ službe sigurnosti. Da se nije uspio prilagoditi bili bi ga već i izbacili, a možda čak i zatvorili. Nadelašin nikad nije bio sa zatvornicima. Smiješio im se iskreno dobronamjerno, i 144 trpeljiv u sitnicama kad god je mogao. Zbog toga su ga zatvorenici veoma voljeli. Nikad se nisu na njega žalili. Nikad ga nisu ljutili. Nisu čak ni oklijevali da slobodno pred njim govore. On je imao dobru moć zapažanja i bio je dobar slušalac, prilično pismen, te bi, da stvari što bolje upamti, sve bilježio u posebnu bilježnicu. O sadržaju bilježnice izvještavao je svoje pretpostavljene, nadok nađujući na taj način svoje nedostatke. Tako je bilo i sada: izvukao je svoju knjižicu i izvijestio majora da su se 17. prosinca zatvorenici gurali u donjem hodniku poslije podnevnog izlaska, a on je, Nadelašin, stajao odmah iza njih. Zatvorenici su mrmljali da je sutra nedjelja, ali da se od glavešina i od službe sigurnosti ne može izvući slobodan dan, našto im je Rubin rekao: "Kad ćete već jednom razumjeti, momci, da nikad nećete uspjeti ganuti te gadove?" "To je rekao - "te gadove"?" upita Mišin, posve ljubičast u licu. "Tako je rekao", potvrdi okrugli Nadelašin, bezazleno se smiješeći. Mišin opet otvori fascikl i unese bilješku. Naredio je također Nadelašinu da napiše taj podatak u obliku individualne denuncijacije. Major Mišin mrzio je Rubina i skupljao je dokazni materijal protiv njega. Kad je prvi put došao u Mavrino i saznao da se Rubin, bivši komunist, hvališe da je usprkos zatvoru još uvijek komunist u srcu, Mišin ga je pozvao k sebi da popričaju o životu općenito i o suradnji posebno. Ali nisu se uspjeli sporazumjeti. Mišin je iznio to pitanje pred Rubina tačno onako kako ga se iznosi na sastancima na kojima se primaju direktive: "Ako si Sovjet, pomoći ćeš nam. Ako nam ne pomogneš, onda nisi Sovjet. Ako nisi Sovjet, onda si antisovjet i zaslužuješ dodatnu kaznu." Ali Rubin ga je upitao: "A kako bih morao pisati te denuncijacije: tintom ili olovkom?" "Pa, bolje bi bilo tintom", savjetovao ga je Mišin. "Da, ali, znate, ja sam već dokazao svoju odanost sovjetskoj vlasti krvlju, pa je ne moram iznova dokazivati tintom." Na taj je način Rubin smjesta razotkrio pred majorom svoju neiskrenost i licemjerje. Major ga je pozvao još jednom k sebi. Tom prilikom Rubin se ispričao rekavši što je očigledno bila samo izlika - da mu je uskraćeno političko povjerenje otkako je zatvoren i da, dok to traje, ne može surađivati s oficirom službe sigurnosti. Od toga je doba nadalje Mišin skupljao što god je mogao protiv Rubina. Mišin je još uvijek razgovarao s potporučnikom kad su iznenada stigla osobna kola od ministra Državne sigurnosti za Bobi-nina. Koristeći priliku tako pogodnu za svoju karijeru, Mišin j" brz© navukao bluzu i stao se muvati oko automobila. Pozvao je oficira koji je s njima došao da uđe da se ugrije, i svratio njegovu II U prvom krugu 145 II1 pažnju na činjenicu da radi i noću. Dosađivao je Nadelašinu, dajući mu besmislene naredbe, i da bi efekt bio što veći, upitao Bobinina je li dovoljno toplo obučen. (Bobinin je namjerno obukao, umjesto lijepog kaputa koji su mu dodijelili za tu priliku, svoj otrcani podstavljeni logorski kaputić.) Odmah nakon odlaska Bobinina pozvan je Prjančikov. Sad major nikako nije mogao otići kući. Dok je čekao da vidi koga će još pozvati, i kad će se oni koji su već pozvani vratiti, major je odlučio da pogleda kako stražari koji nisu u

smjeni provode vrijeme. (Igrali su domino.) Stao ih je ispitivati historiju Partije, jer on je bio odgovoran za njihovo političko uzdizanje. Premda se smatralo da su stražari i u to vrijeme na poslu, oni su obično u ovo doba spavali. Ali baš u ovom trenutku htjeli su igrati domino, te su odgovarali na majorova pitanja s razumljivim nedostatkom interesa. Osim toga odgovori su im bili strašni; ne samo da tim ratnicima uopće nije bilo jasno zašto je bilo pravilno razdijeliti se poslije Drugog kongresa, a fuzionirati se poslije četvrtog kongresa, već su čak rekli da je Plehanov bio caristički ministar odgovoran za strijeljanje petrogradskih radnika 9. siječnja J905. Mišin je zbog svega toga izgrdio Nadelašina - dopustio je da mu se straža demoralizira. U tom trenutku Bobinin i Prjančikov vratili su se u istim kolima i, uskrativši svaku obavijest majoru, otišli u krevet. Razočaran, štoviše, prestrašen, major je otišao kući autom da ne b. morao pješačiti. Autobusi u to doba nisu vozili. Stražari smijenjeni sa stražarskih mjesta psovali su majo: i spremali se na spavanje. I sam je Nadelašin htio zadnjem;? ali nije mu bilo suđeno; telefon je zazvonio. Zvala je stražarrii koja je bila odgovorna za stražarske kule oko Mavrinskog in; tuta. Nadstražar je preplašeno javljao da je stražar s kule jugozapadnom uglu telefonirao kako je jasno vidio da se net skrivao kraj šupe za drva u gustoj magli, kako se zatim prišul do bodljikave žice ograde i, preplašen stražarevim povikom, oti\ daleko u dvorište. Nadstražar je javio da će smjesta telefonirati štabu s\x • regimente i napisati izvještaj o tom izvanrednom događaju, međuvremenu je zamolio dežurnog oficira specijalnog zatvora pretraži dvorište. Premda je Nadelašin bio čvrsto uvjeren da stražar ima h cinacije, da su zatvorenici sigurno zaključani iza novih čelič vrata i starih čvrstih zidova debelih četiri cigle, ipak je sa činjenica da šef straže piše izvještaj zahtijevala energičnu ak_ s njegove strane i odgovarajući izvještaj. Stoga je probudio drijemale stražare zvoneći na uzbunu i vodio ih s jakim ba: jama kroz veliko, maglom zavijeno dvorište. Pošto je to cv opet je obišao sve ćelije. Nije palio bijelo svjetlo - da ne pritužbi - i zato što u modrom svjetlu nije dobro vidio, i:.-udario koljenom o ugao nečijeg ležaja. Napokon je, pogL. svakog zatvorenika u svjetlu baterije, nabrojao tačno 281. Zatim je otišao u ured i napisao okruglim, jasnim ruke koji je izražavao prozirnu čistoću njegova unutarnjeg bic. 146 štaj o tome što se dogodilo, naslovljen na potpukovnika Kliment-jeva, ravnatelja specijalnog zatvora. Do tada je već bilo jutro. Valjalo je pregledati kuhinju, otključati ormare i zazvoniti na buđenje. Tako je potporučnik Nadelašin proveo noć, te je zaista imao opravdanog razloga da kaže Neržinu kako je zaslužio stan i hranu. Nadelašin je već davno prešao tridesetu, premda je izgledao mlađi, jer mu je glatko obrijano lice bilo vrlo svježe. Nadelašinov otac i djed bili su krojači, ne za bogat i pomodan svijet, već za ljude skromnih sredstava. Bili su voljni preokretati stvari, prepravljati staro, pa su, ako je bilo potrebno, obavili nešto i dok je mušterija čekala, željeli su da i dječak pođe njihovim stopama. Od djetinjstva njemu se sviđao taj tih i fin posao, i pripremao se za zanat, promatrao kako se radi i pomagao. Ali tada je završio period NEP-a. Njegovom su ocu razrezali porez; platio je. Dva dana kasnije dodali su još jedan porez. Njegov otac je i to platio. Dva dana kasnije, potpuno bestidno, razrezali su mu, još jednom, trostruki porez. Njegov je otac razderao diplomu, skinuo natpis s radnje i otišao raditi u zadrugu. Sina su ubrzo uzeli u vojsku. A odatle je prešao u redove vojske MVD-a. Kasnije je postao čuvar u zatvoru. U službi nije napredovao. Tokom četrnaest godina službe ostali stražari, tričetiri generacije, pretekli su ga jedan za drugim. Neki su sad već bili kapetani, dok je on dobio svoj oficirski čin i jednu zvjezdicu tek prije mjesec dana, a i to samo što mu nije za dlaku izmaklo. Nadelašin je shvaćao mnogo više nego što se moglo pomisliti. Shvaćao je, na primjer, da su mnogi od tih zatvorenika, koji nemaju nikakva prava kao ljudska bića, zapravo na mnogo višem nivou od njega. Osim toga, sudeći druge prema

sebi, Nadelašin nije u tim zatvorenicima mogao otkriti krvoločne zločince, kakvima su ih prikazivali na sastancima političkog odgoja. Još tačnije nego što je pamtio definiciju rada iz svog udžbenika fizike u večernjoj školi, pamtio je svaki zavoj u pet zatvorskih hodnika Velike Lubjanke i unutrašnjost svake od njenih 110 ćelija. Prema pravilima Lubjanke, straža se mijenjala svaka dva sata, premještajući se iz jednog dijela hodnika u drugi, da bi se spriječilo upoznavanje sa zatvorenicima i mogućnost nekog utjecaja ili mita. (Stražari su bili posve dobro plaćeni.) Svaki stražar morao je pogledati kroz okance u ćeliju barem jednom svake tri minute. Nadelašin je, zahvaljujući svom izvanrednom pamćenju fizionomija, imao osjećaj da se može sjetiti svakog pojedinog zatvorenika u razdoblju od 1935. do 1947, kad su ga premjestili u Mavrino. Među njima bilo je slavnih vođa, kao i običnih oficira s fronta, poput Neržina. Vjerovao je da bi svakoga od njih mogao prepoznati na ulici u bilo kojoj odjeći, osim što te ljude nitko nikad nije sretao na ulici. Iz onog svijeta nije bilo povratka u ovaj svijet. Tek ovdje u Mavrinu sreo je nekoliko svojih starih znanaca - naravno, nije ničim pokazao da ih je prepoznao. Pamtio ih je kako posrću izmučeni nespavanjem u zasljepljujuće svjetlo samica, veličine dva kvadratna metra; kako 147 režu porciju od četrdeset deka mokrog kruha uzicom; kako zure u prekrasne stare knjige kojima je obilovala zatvorska knjiž nica; kako izlaze u jednoredu na pranje; pamtio ih je s rukama na leđima dok izlaze na preslušavanje; zaokupljene razgovorom, koji bi postajao življi posljednjih pola sata prije spavanja; pamtio ih je kako leže pod jarkim svjetlom u zimskim noćima, ruku omotanih ručnicima zbog hladnoće na pokrivaču - jer su pravila zahtijevala da se svakoga tko krije ruke pod pokrivačem probudi i natjera da ih izvuče. Najviše od svega Nadelašin je volio slušati rasprave i razgo vore svih tih sjedobradih akademika, svećenika, starih boljševika, generala i zabavnih stranaca. Bila mu je dužnost da prisluškuje, ali prisluškivao je i iz vlastitog zadovoljstva. Bilo bi mu milije da je mogao čuti neku priču od početka do kraja: kako je netku živio ranije i zašto je zatvoren. Ali zbog posla nikad mu to nije polazilo za rukom. Zaprepastilo ga je što su u tim užasnim mjese cima, koji su im razorili život, dok se odlučivala njihova sudbina ti ljudi nalazili hrabrosti da govore ne o svojim patnjama, vec 0 bilo kojem predmetu koji bi im pao na um: o talijanskim slika rima, navikama pčela, lovu na vukove, kako netko po imerr-Carbusier (ili tako nekako) tamo negdje gradi kuće za drug; | ljude. Jednom je Nadelašin slučajno čuo jedan razgovor koji ga ; s posebno zainteresirao. Sjedio je na zadnjem stražarskom sjedam crne marice, prateći dvojicu zatvorenika koji su bili zakljućarui iza pregrade. Premještali su ih iz Velike Lubjanke u Suhano.-jj "daču", kako su je zvali - beskonačno stravičan zatvor iza \" skve, iz kojega su mnogi odlazili ravno u grob ili u ludnk vrlo mali broj vraćao se u Lubjanku. Sam Nadelašin nikad tamo radio, ali čuo je da prehrana zapravo predstavlja rafini torturu. Zatvorenicima nisu davali prostu, tešku hranu ka< svim drugim mjestima, već su im donosili finu, ukusnu, sar rijsku hranu. Tortura se sastojala u porcijama. Zatvorenik donijeli pola malog tanjurića bujona, osminku kotleta, male kriške prženog krumpira. To ih nije hranilo - samo ; podsjećalo na ono što su izgubili. Bilo je to mnogo strasnije zdjele vodene juhe i uvelike je pridonosilo tome da siđu s ut Iz nekog razloga dva zatvorenika nisu bila izolirana, već ih slučajno vozili zajedno. Isprva Nadelašin nije čuo o će govore zbog buke motora. Ali tada se na motoru nešto pokva 1 šofer je nekud otišao, ostavivši stražara da sjedi u ka Nadelašin je čuo tihi razgovor zatvorenika kroz rešetku na njim vratima. Napadali su vladu i cara - ali ne sadašnju vi ne Staljina. Napadali su Petra Velikog, što im je on učin* ipak, s njim su izravnavali račune. Jedan ga je od njih kriti među ostalim, zato što je upropastio i izbacio iz upotrebe narodnu odjeću i lišio vlastiti narod njegove individualnosti je zatvorenik do u tančine nabrajao, pokazujući izvanredno vanje predmeta, kakva je to odjeća bila, kako je izgledala kojim se prilikama nosila. Rekao je da ni sad nije prekasno ožive

stanoviti elementi toga ruha, koji bi se prikladno i 148 mogli kombinirati sa suvremenom odjećom, a da se slijepo ne oponaša Pariz. Drugi zatvorenik se našalio i rekao da bi, da se to postigne, bila potrebna dva čovjeka: odličan krojač koji bi to bio u stanju sašiti i sastaviti, i slavni tenor koji bi se u toj odjeći fotografirao. Tada bi to čitava Rusija brzo prihvatila. Taj je razgovor bio Nadelašinu posebno zanimljiv zato što je krojenje i šivanje ostalo njegova tajna strast. Poslije dežurstva po hodnicima nabijenim ludilom, umirivalo ga je šuštanje tkanine, meka podatnost nabora, dobar kvalitet posla. Pravio je odjeću za svoju djecu, šivao haljine ženi, odijela za sebe. Ali to je držao u tajnosti. Šivanje bi se smatralo sramotnim zanimanjem za vojnika. 149 26 POTPUKOVNIKOV POSAO Potpukovnik Klimentjev imao je kosu crnu kao smola, blistavo crnu kao obojeno kovano željezo; bila mu je zalizana uz glavu, počešljana na razdjeljak; zavinuti brk izgledao je kao namazan. Nije još imao trbuščića, i u četrdeset petoj godini imao je držanje mladog, dobro građenog vojnika. Nikad se nije smiješio na poshi i to je još pojačavalo mračnu mrzovolju njegova lica. Usprkos tome što je bila nedjelja, stigao je još ranije nego obično. Prešao je dvorište dok su zatvorenici još šetali, krajičkom oka zamjećujući prekršaje. Ali budući da njegovu činu ne bi odgovaralo da intervenira, ušao je u upravnu zgradu i još putena naredio Nadelašinu da pozove zatvorenika Neržina, te da i sara dođe. Dok je prelazio dvorište potpukovnik je primijetio da su se neki zatvorenici, koji su mu bili na putu, nastojali požuriti, dok su drugi usporili korak i okrenuli se da ga ne bi morali pozdrav::. Klimentjev je to primijetio ravnodušno i nije bio uvrijeđen. Zm: je da je to samo djelomično posljedica prezira prema njegov -položaju, a da je većim dijelom neprilika pred drugovima, r-da se ne ispadne servilan. Gotovo svaki zatvorenik vladao se i ljubivo kad bi sam bio pozvan u njegov ured, a neki su se C.= pokušavali i dodvoriti. Bilo je ljudi različita soja iza rešetaka razlikovali su se i po vrijednosti. Klimentjev je to već davno s tio. Poštujući njihovo pravo da budu ponosni, on je nepoko ljivo ustrajao na svom vlastitom pravu da bude strog. Vojnik srcu, on po vlastitom mišljenju nije u zatvor donio ponižavaj disciplinu, već razuman vojnički red. Otvorio je vrata ureda. Bilo je vruće i s radijatora se š neugodan, zagušljiv vonj pregrijane boje. Potpukovnik je otv okance na prozoru, skinuo kaput, i u bluzi sjeo i pregledao C površinu svog stola. Subotnja stranica na stolnom kalendaru nije bila okrenuta; na njoj je bila bilješka: "Novogodišnja jelka?" Iz tog napola golog ureda, u kojem su jedina sredstva pi vodnje bili čelični ormarić s dosjeima zatvorenika, šest st 150 telefon i zvonce, potpukovnik Klimentjev - bez ikakvih vidljivih instrumenata, spojki i zupčanika -- nadgledao je vanjski tok dvjesta osamdeset i jednog života i službu pedesetorice stražara. Usprkos činjenici što je došao u ured u nedjelju - za što će mu pripasti jedan slobodan dan tokom tjedna - i što je stigao pola sata ranije, Klimentjev nije izgubio svoj uobičajeni mir i samokontrolu. Potporučnik Nadelašin stajao je pred njim sav uzbuđen. Dvije mrlje rumenila pojavile su mu se na obrazima. Bojao se potpukovnika, premda Klimentjev nikad nije unio njegove brojne pogreške u lični dosje. Nadelašin, okrugla lica, smiješan, nimalo vojničkog držanja, uzalud se trudio da stoji "voljno". On je izvijestio da je njegovo noćno dežurstvo proteklo u savršenom redu, da nije bilo nikakvih prekršaja, ali da su se dogodila dva izvanredna događaja. Jedan od njih iznio je u izvještaju. Stavio je izvještaj na ugao stola; papir je smjesta skliznuo odatle i u zakučastom luku odletio pod jednu udaljenu stolicu. Nadelašin je skočio za njim i donio ga natrag na stol. Drugi izvanredni događaj bio je pozivanje zatvorenika Bobinina i Prjančikova

ministru Državne sigurnosti. Potpukovnik je podigao obrve i u tančine ga ispitivao o okolnostima tog poziva i o povratku zatvorenika. Vijest je, naravno, bila neugodna, pa čak i zastrašujuća. Biti ravnatelj ovog specijalnog zatvora značilo je vječno sjediti na vulkanu - uvijek pod ministrovim nosom. Nije to bio neki udaljeni šumski logor, gdje je komandant mogao imati svoj harem i dvorske lude i izvršavati vlastite presude kao feudalni gospodar. Ovdje se čovjek morao pridržavati slova zakona, hodati po zategnutoj žici propisa, i ni trunka ne popuštati ličnom gnjevu ili milosti. Ali Klimentjev je i inače bio takav čovjek. On nije ni pomišljao da su Bobinin i Prjančikov mogli otkriti nešto protuzakonito u njegovom postupku, na što bi se prošle noći mogli požaliti. Zahvaljujući svom dugom iskustvu u državnoj službi nije se bojao klevete zatvorenika. Klevetu je čovjek uvijek mogao prije očekivati od vlastitih kolega. Zatim je bacio pogled na Nadelašinov izvještaj i odmah shvatio da je čitava uzbuna potpuno besmislena. Zato je i držao Nade-lašina - jer je bio pismen i razuman. Ali koliko je imao nedostataka! Potpukovnik ga je počeo koriti. U tančine je upamtio sve propuste u toku njegovog prošlog dežurstva. Jutarnje otpremanje zekova na posao zakasnilo je dvije minute; mnogi ležajevi bili su nemarno namješteni; a Nadelašin je propustio da pokaže potrebnu čvrstinu i da pozove prekršitelje natrag i naredi im da iznova namjeste krevet. Već su ga i prije opominjali zbog toga. Ali ma koliko čovjek govorio Nadelašinu, bilo je kao da glavom lupa o kameni zid. A što se dogodilo za vrijeme jutarnje šetnje? Mladi Doronin stajao je na samoj granici prostora za šetnju, zureći u zonu i u područje iza nje prema staklenicima, a ne treba zaboraviti da je to područje vrlo neravno, s malim klancem, vrlo pogodno za bijeg. A Doronin je bio osuđen na dvadeset pet godina; popis njegovih zločina uključivao je i 151 krivotvorenje isprava, i dvije godine je bio na svesaveznom popisu kriminalaca. Nitko iz odreda nije rekao Doroninu da krene, da nastavi šetati u krugu. A kamo je išao Gerasimovič? On se odvojio od svih ostalih i pošao u smjeru strojarnica iza lipa. A za koji je zločin optužen Gerasimovič? Gerasimovič je već po drugi puta služio kaznu - a zatvoren je zbog člana 58, 1A, preko člana 19. Drugim riječima, namjera da počini veleizdaju. On nije uistinu počinio veleizdaju, ali isto tako nije bio u stanju dokazati da, kad je pošao u Lenjingrad u prvim danima rata, nije pošao s namjerom da dočeka Nijemce. Zar je Nadelašin zaboravio da je obavezno proučavati i upoznavati zatvorenike i putem izravnog promatranja i putem ličnog dosjea? I naposljetku, kako to uopće izgleda sam Nadelašin? Bluza mu nije nategnuta - Nadelašin ju je povukao prema dolje. Zvijezda na kapi mu je nakrivljena - Nadelašin ju je popravio. Pozdravlja kao stara baba. Nije čudo da zatvorenici ne namještaju dobro krevete kad je Nadelašin u službi. Nenamješteni kreveti opasan su prekršaj zatvorske discipline. Danas nenamješteni kreveti; sutra će odbiti da idu na posao. Tada je potpukovnik nastavio davati naređenja. Zapovjedio je da se stražari koji su bili određeni da prate zatvorenike na današnjoj posjeti okupe u trećoj sobi da prime direktive. Neržin neka još neko vrijeme ostane u hodniku. Nadelašin je bio otpušten. Izišao je duboko potresen. On se zaista iskreno kajao svaki put kad bi slušao svoje pretpostavljene, priznavao opravdanost svih njihovih optužbi i ispravaka i obećavao da više neće pogriješiti. Ali posao je išao svojim tokom i on bi se opet našao suočen s voljom desetaka zatvorenika, od kojih ga je svaki razvlačio na suprotnu stranu, od kojih je svaki htio neki mrvičak slobode, a Nadelašin im to nije mogao odbiti, te se samo mogao nadati da će sve proći nezapaženo. Klimentjev uzme pero i prekriži bilješku "Novogodišnja jelka?" na svom rokovniku. Jučer je donio odluku. U specijalnim zatvorima nikad nije bilo novogodišnjih jelki. Klimentjev se nije sjećao takva čuda. Ali zatvorenici, oni koji su nešto značili, uporno su zahtijevali da se ove godine okiti novo godišnja jelka. I Klimentjev je počeo

misliti: zašto to zapra" ne bi bilo dopušteno? Očigledno se ništa loše nije moglo iz iz novogodišnje jelke; do požara neće doći - napokon, ovdje svi sami profesori elektrotehnike. A bilo je veoma važno da već u Nove godine, kad svi slobodni namještenici otiđu da se pozaba u Moskvi, i ovdje bude malo promjene. Znao je da su večeri u< praznika za zatvorenike najteže, da bi netko mogao učiniti n očajno ili besmisleno. I tako je večer prije toga telefonirao upra zatvora - kojoj je bio direktno podređen - i raspravio pitar novogodišnje jelke. Po zatvorskim su propisima bili zabranjcr muzički instrumenti, ali nigdje nije stajalo ništa o novogodišn; - jelkama. Stoga, premda to nije bilo službeno odobreno, nije "-ni formalno zabranjeno. Zahvaljujući dugoj i besprijekornoj s postupci potpukovnika Klimentjeva odlikovali su se postoja i samopouzdanjem. I Klimentjev je donio odluku još večer toga, na pomičnim stepenicama podzemne željeznice na po^ kući: dobro, neka im bude njihova novogodišnja jelka. 152 adovoljstvom Je 5 "i#sss5 I govo u podzemnoj željeznici, premda je govorila vrlo suzdržljivo, pred očima okoline ta je vapijuća žena, koja je stajala pred njim, djelovala nedolično. "Vi... zašto ste ustali? Sjednite, sjednite", reče on sav u neprilici, pokušavajući da je uhvati za rukav da bi je odveo natrag do njenog sjedala. "Ne, ne, to uopće nije važno", rekla je žena, otimljući se i gledajući u potpukovnika s upornom, gotovo fanatičnom molbom u očima. "Recite mi. Zašto nije bilo posjete čitave godine? Zašto ga ne smijem vidjeti? Kad ću smjeti? Recite mi!" Njihov je susret bio takva slučajnost, kao kad jedno zrnce pijeska naleti na drugo s udaljenosti od četrdeset koraka. Tjedan dana ranije uprava zatvora MGB-a poslala je dozvolu da i zek Neržin, među ostalima, posjeti svoju ženu u nedjelju 25. prosinca u zatvoru Lefortovo. Ali zajedno s dozvolom stigla je i uputa da je zabranjeno adresirati najavu te posjete na "poste restante", kao što je zatvorenik zahtijevao. Neržina su tada pozvali i zatražili od njega pravu adresu njegove žene. On je promrmljao da je ne zna. Klimentjev, koga su zatvorska pravila naučila da zatvorenicima nikad ne otkriva istinu, nije očekivao veću iskrenost ni s njihove strane. Neržin je, naravno, znao adresu, ali je nije htio reći, i bilo je posve jasno zašto nije htio - iz istog razloga iz kojeg uprava zatvora nije dopuštala adresiranje na "poste restante". Posjete su se najavljivale dopisnicom: "Dopušta vam se da posjetite svog supruga u tom i tom zatvoru." Nije bilo dovoljno da je ženina adresa uvedena kod MGB-a. Ministarstvo je činilo sve što je moglo da bi što manje žena čeznulo za takvom dopisnicom; da bi susjede upozorilo na žene neprijatelja naroda; da bi takve žene bile istaknute, izolirane i okružene zdravim javnim mnjenjem. Tačno ono čega su se te j žene bojale. Neržinova je žena čak uzela drugo prezime. Očiglec se krila od MGB-a. Klimentjev je tada rekao Neržinu da u te slučaju posjete neće biti. Nije poslao dopisnicu. A sad je ta žena tako nezgodno stajala pred njim, dok su ljudi uokolo šutke promatrali. "Nije dopušteno koristiti "poste restante"", reče on jedva toL glasno da ga je ona mogla čuti u tutnjavi vlaka. "Morate adresu." "Ali ja odlazim!" Ženino lice se preobrazilo od nade. uskoro odlazim i nemam stalne adrese." Očigledno je lagala. Klimentjevljeva je prva misao bila da siđe na prvoj stanje - i, ako ga bude slijedila, da joj protumači u hodniku podzemnt željeznice, gdje će biti manje ljudi, da su takvi neslužbeni ra~~ vori nedopustivi. Žena neprijatelja naroda kao da je zaboravila vlastitu, pravljivu krivnju. Zurila je u potpukovnikove oči ppgledom je bio suh, strastven, neumjeren, bijesan. Klimentjev je bio z. pašten tim pogledom. Kakva je to snaga, upitao

je sam vezuje tako tvrdokorno i tako beznadno za čovjeka koga vidjeti godinama, i koji joj samo može razoriti čitav život? "To mi je silno, silno potrebno!" uvjeravala ga je raš: očiju, kad je opazila oklijevanje na njegovu licu. 154 Klimentjev se sjetio akta koji je ležao u sefu u specijalnom zatvoru. Taj akt, proširujući "Dekret o pojačanju pozadine", pripremao je novi udarac rođacima i članovima obitelji koji su odbijali da dadu adresu. Major Mišin je predložio da se sadržaj papira objavi zatvorenicima u ponedjeljak. Ako ta žena ne vidi svog muža sutra, i ako nadalje ne bude htjela dati svoju adresu, ubuduće ga neće viđati. Ako joj sad kaže za sutrašnju posjetu, premda službena obavijest nije poslana i nije uvedena u knjigu, ona bi mogla, kao slučajno, doći do Lefortova. Vlak je usporavao. Sve su se te misli komešale u mozgu potpukovnika Kliment-jeva. Znao je da su glavni neprijatelji zatvorenika sami zatvorenici. A znao je da je glavni neprijatelj svake žene sama žena. Ljudi ne mogu šutjeti čak ni ako im se radi o spasenju. Već je u toku svoje karijere nekoliko puta pokazao svoju popustljivost, odobrio nešto što je bilo zabranjeno - i nitko nikad ne bi za to saznao da nisu isti oni ljudi koji su se tom popustljivoš<|u okoristili, negdje nešto ipak izbrbljali. Sad nije smio pokazati nikakve popustljivosti. Međutim, dok se buka vlaka stišavala nadomak stanice, i kad se već vidjela sama stanica sa svojim blijedim mramorom, Kii-mentjev reče ženi: "Odobrena vam je posjeta. Dođite sutra u 10 prije podne", ali nije rekao "u zatvor Lefortovo", jer su se putnici već gurali prema vratima i stajali posvuda oko njega, "Znate li gdje su zidine Lefortova?" "Znam, znam", žena radosno kimne glavom. I odjednom se njene oči, koje su maločas bile suhe, ispuniše suzama. Izbjegavajući te suze, tu zahvalnost i sve takve gluposti, Klimentjev iziđe na peron da bi prešao u drugi vlak. Bio je iznenađen onim što je rekao, i ljut sam na sebe. Potpukovnik je ostavio Neržina da čeka u hodniku upravne zgrade, zato što je Neržin bio općenito drzak zatvorenik i uvijek pokušavao saznati zakonske propise. Potpukovnikova su predviđanja bila tačna: Neržin je, pošto je dugo vremena stajao u hodniku, ne samo izgubio svaku nadu da će mu biti odobrena posjeta, već je, navikao na sve moguće nesreće, očekivao da će se dogoditi nešto loše. Stoga se to više iznenadio kad je saznao da će u roku od jednog sata otići u posjetu. U skladu s duboko etičkim moralnim zakonikom zatvorenika, koji su jedan drugome ucijepili, čovjek nije smio pokazati radost, pa čak ni zadovoljstvo, već ravnodušno upitati tačno u koje vrijeme mora biti spreman i odstupiti. Ali promjena je bila tako nagla i sreća tako velika da se Neržin nije mogao suzdržati, te je blistajući od zadovoljstva toplo zahvalio potpukovniku. Potpukovnik nije pomakao ni jedan mišić na licu. I smjesta je krenuo da dade direktive stražarima koji su bili određeni za pratnju zatvorenicima. Direktive su naglašavale niz tačaka: podsjećale su na važnost njihove ustanove i najveću tajnost koja je okružuje; podvlačile 155 su nepopravljivost državnih zločinaca koji danas izlaze u posjetu; njihovu neobuzdanu želju da se okoriste upravo ovom posjetom da bi preko svojih žena prenijeli državne tajne u koje su upućene ravno Sjedinjene Države (stražari nisu imali ni približno pojam o tome što se izrađuje unutar laboratorijskih zidova, i vrlo je lako bilo ispuniti ih svetim strahom da bi čak i komadić papira iznesen iz Mavrina mogao uništiti čitavu zemlju). Zatim je slijedio osnovni popis svih mogućih tajnih skrovišta u odjeći i obući i metoda za njihovo otkrivanje. (Odjeća se, uzgred rečeno, zatvorenicima dijelila jedan sat prije posjete; to je bila specijalna odjeća, isključivo za paradu.) Zatim je uslijedilo ispitivanje da bi se provjerilo jesu li stražari dobro savladali

direktive. Napokon su, kao posljednja tačka, izneseni različiti primjeri mogućih smjerova, kojima bi se razgovor mogao kretati, upute kako da ga se sluša i prekine sve osim ličnih i obiteljskih tema. Potpukovnik Klimentjev poznavao je propise i volio red. 156 27 ZBUNJENI ROBOT Jureći u zatvorsku spavaonicu, Neržin je zamalo u mračnom hodniku oborio s nogu potporučnika Nadelašina. Mali, grubo tkani ručnik još uvijek mu je visio oko vrata pod podstavljenim kaputom. U skladu s jednom nevjerojatnom ljudskom osobinom, sve se u Neržinu odjednom promijenilo. Pet minuta ranije, dok je stajao u hodniku i čekao da ga pozovu, čitav njegov tridesetogodišnji život činio mu se besmislenim i bolnim lancem neuspjeha iz koga se nije imao snage iskoprcati, činilo mu se da je najgori od tih promašaja njegov odlazak u rat ubrzo poslije vjenčanja, zatim njegovo hapšenje i duga razdvojenost od žene. Jasno je vidio njihovu ljubav kao kobnu, osuđenu da bude pregažena. Tada je došla obavijest o posjeti danas u podne - i njegov tridesetogodišnji život ukazao mu se u svjetlu novoga sunca: život napet kao luk; život pun značenja i u velikim i u malim stvarima; život, koji se velikim koracima kreće iz jednog smjelog uspjeha u drugi, u kojem su najneočekivaniji koraci prema njegovom cilju bili odlazak u rat i hapšenje, i duga razdvojenost od žene. Izvana, taj se život činio nesretnim, ali Neržin je bio potajno sretan u toj nesreći. On ju je ispijao kao izvorsku vodu. Ovdje je uspio upoznati ljude i događaje za koje ne bi mogao saznati nigdje drugdje na zemlji, zacijelo ne u mirnoj, uhranjenoj skro-vitosti domaćeg ognjišta. Još od svoje mladosti, Gleb Neržin nije se ničega bojao toliko koliko valjuškanja u mulju svakodnevice. Kao što kaže poslovica: "Ne utapaš se u moru, nego u bari." Naći će se opet sa svojom ženom! Veza među njima je ipak neprekinuta. Posjeta! I to na njegov rođendan! A posebno poslije njegovog jučerašnjeg razgovora sa Jakonovom. Nikad mu više neće odobriti posjetu, zato je ova danas bila važnija nego ikada. Misli su mu letjele poput ognjenih strijela: ne smije zaboraviti da spomene ovo; mora se sjetiti da govori o onome i o ovome, i o onome! 157 Utrčao je u polukružnu sobu, gdje je vladala galama i strka, jer su se neki zatvorenici tek vratili s doručka, dok su drugi išli na pranje; a Valentulja Prjančikov sjedio je u donjem rublju, odbacivši pokrivač; raširenih ruku, smijući se prepričavao je svoj noćni razgovor s nekim činovnikom, opisujući kako se kasnije utvrdilo da je to ministar. Neržin je želio slušati Valentulju. Ali bio je to onaj prekrasan čas u životu kad je čovjek prepun pjesme, kad se i stotinu godina čini premalo da se sve stvari isprave. A nije mogao propustiti doručak; zatvorenik ne dobiva uvijek doručak. A osim toga, Valentuljina se priča približavala svom neslavnom završetku. Soba ga je jednoglasno osudila: bio je bijedan i nedostojan, jer nije iznio Abakumovu osnovne potrebe zatvorenika. Tada je vičući pokušao pobjeći, ali pet samozvanih krvnika svuklo mu je donje gaće i u općoj galami, vici i smijehu gonilo ga po sobi, udarajući ga pojasevima i polijevajući po njemu vrući čaj. Na donjem ležaju, kraj prolaza do središnjeg prozora, pod Neržinovim ležajem i nasuprot Valentuljinom praznom, Andrej Andrejevič Potapov pio je svoj jutarnji čaj. Promatrajući opću galamu i natezanje oko sebe, smijao se dok mu suze nisu navrle na oči, te ih je morao brisati pod naočalima. Još prije buđenja Potapovljev krevet je bio namješten; izgledao je kao čvrsti pravokutni kvadar. Mazao je kruh vrlo tankim slojem maslaca; on nije ništa kupovao u zatvorskoj trgovini, i sav novac koji je zarađivao slao je svojoj staroj. (Prema standardima šaraške bio je vrlo dobro plaćen - 150 rubalja mjesečno, trećinu od onoga što su na slobodi zarađivale dvorkinje, zato što je bio nenadomjestivi specijalist i dobro upisan kod glavešina.) Neržin je u trku zbacio svoj podstavljeni kaput, bacio ga na svoj još uvijek

nenamješteni ležaj i, pozdravivši Potapova ali ne čekajući da mu on odzdravi, odjurio na doručak. Potapov je bio inženjer koji je tokom istrage priznao, potpisao priznanje i na procesu potvrdio da je on lično prodao Nijemcima - i to vrlo jeftino - ukras staljinskih petoljetki, Dnjeproges dnjeparsku hidroelektranu - premda je bila razorena kad ju ie prodao. Zahvaljujući samo milosrđu čovječnog suda, Potapovljev:! kazna za taj nevjerojatan i besprimjeran zločin iznosila je sam--deset godina zatvora, iza čega bi slijedilo pet godina gubitka g: danskih prava, što se na jeziku zatvorenika zvalo "deset, i r dodatka". Nitko, tko je Potapova poznavao u mladosti, a najmanje s: Potapov, ne bi mogao ni sanjati da bi u četrdesetoj godini mogao biti bačen u zatvor zbog politike. Njegovi prijatelji su s pravom nazivali robot. čitav život Potapovljev sastojao se rada, i čak i trodnevni praznici bili su mu dosadni. Uzeo je dopi samo jednom u životu, kad se ženio. U godinama poslije te nikad se nije moglo naći nikoga tko bi ga mogao nadomjesti! on se dragovoljno odrekao svojih praznika. Kad je vladala ne-šica kruha ili povrća, ili šećera, on gotovo uopće nije primjećivj te vanjske teškoće. Probušio je još jednu rupicu u svom poja čvršće ga stegnuo i nastavio se baviti jedinom stvari na svij" koja ga je zanimala: prijenosom struje visokog napona. Zaist 158 imao je vrlo nejasan pojam o ostalom dijelu svijeta, o ljudima koji se ne bave prijenosom struje visokog napona. One koji nisu ništa stvarali rukama, već su radili samo jezikom, Potapov čak nije smatrao ljudima. Rukovodio je svim električkim proračunima u Dnjeprostroju, oženio se u Dnjeprostroju, i život je njegove žene, poput njegovoga, hranio nezasitnu vatru tih godina. 1941. gradili su novu elektranu. Potapov je bio oslobođen vojske. Ali kad je čuo da je Dnjeproges, djelo njihove mladosti, odletio u zrak, rekao je svojoj ženi: "Katja, ja ipak moram ići." A ona je odgovorila: "Da, Andrjuša, moraš." I Potapov je pošao - sa svojim naočalima s dioptrijom minus tri, s previše stegnutim pojasom, u zgužvanoj i zgnječenoj vojničkoj bluzi, s oficirskim činom i praznom futrolom. U drugoj godini tog tako dobro pripremljenog rata još uvijek nije bilo dovoljno oružja za oficire. Pod Kastornim, u dimu spaljene raži, bio je zarobljen za srpanjske vrućine. Uspio je umaći, ali nije stigao do vlastitih redova i zarobljen je po drugi put. Pobjegao je po drugi put, ali na otvorenom polju uhvatili su ga s padobranom po treći put. (Sva tri puta nije uopće imao oružja.) Prošao je ljudožderske logore u Novograd-Volvnsku i Censto-hovu, gdje su zatvorenici jeli koru s drveća, travu i mrtve drugove. Iz takvog su ga logora Nijemci iznenada doveli u Berlin i tu ga je neki čovjek (uljudan, ali hulja) koji je prekrasno govorio ruslci, upitao je li moguće da je on isti onaj Potapov koji je nekad bio u Dnjeprostroju. Da li bi on mogao, na primjer, da to dokaže, nacrtati dijagram koji pokazuje kako se ukopčava generator? Taj je dijagram nekoć bio objavljen, i Potapov ga je bez oklijevanja nacrtao. To je sam izjavio na preslušavanju, premda na to nije bio prisiljen. U presudi je ono što je učinio opisano kao "izdavanje tajni Dnjeprogesa". Međutim, u optužbi se nije spominjao daljnji tok događaja: nepoznati Rus, koji je na taj način provjerio identitet Potapova, predložio mu je da potpiše izjavu da je spreman rekonstruirati Dnjeproges - a zauzvrat će smjesta dobiti slobodu, kupone za opskrbu, novac i svoj voljeni posao. Kad je taj primamljivi papir postavljen pred njega, neka duboka misao pomračila je naborano lice robota. Bez busanja u grudi i izvikivanja velikih riječi, ne pretvarajući se da koristi svoje pravo da postane posmrtni heroj Sovjetskog Saveza, Potapov je čedno odgovorio: "Ali, razumijete li, ja sam potpisao zakletvu. I ako sad potpišem ovo, to je u neku ruku kontradikcija, zar ne?:< I tako je na blag, nedramatičan način, Potapov odabrao smrt umjesto blagostanja. "U redu, poštujem vaša uvjerenja", odgovorio je nepoznati Rus, i poslao Potapova natrag u ljudožderske logore. Sovjetski mu sud usprkos tome nije povećao desetogodišnju kaznu.

Inženjer Markušev, s druge strane, potpisao je sličnu izjavu i otišao raditi za Nijemce. I njemu je sud također dao deset godina. To je bilo karakteristično za Staljina - to veličanstveno 159 izjednačavanje neprijatelja i prijatelja, što ga je učinilo jedin stvenim u čitavoj ljudskoj povijesti. Isto tako, sud nije povećao kaznu Potapovu ni zato što je ušao u Berlin 1945. sjedeći na sovjetskom tenku kao padobranac, s ma-šinskom puškom u ruci i s istim onim razbijenim i svezanim naočalama na nosu. I tako je Potapov prošao dobro, samo s "deset, i pet dodatka". Neržin se vratio s doručka, skinuo cipele i popeo se na svoj ležaj ljuljajući i sebe i Potapova. Predstojao mu je svakodnevni akrobatski pothvat - da namjesti krevet bez neravnina stojeći na njemu. Ali kad je bacio jastuk ustranu, pod njim je našao kutiju za cigarete napravljenu od tamnocrvene prozirne plastike, nabijenu s dvanaest cigareta Belomorkanal, isprepletenih vrpcom običnog papira na kojoj je tehničkim slovima bilo ispisano: I tako ubije deset Ijet, potrati života cvijet. Nije se mogao varati. U čitavoj šaraški samo je Potapov u sebi spajao talent za takav rad s izvanrednom memorijom, koja mu je pomagala da pamti čitave odlomke iz Evgenija Onjegina još iz školskih dana. "Andreiču!" reče Neržin, objesivši glavu s ležaja. Potapov je završio s čajem, rastvorio novine i čitao ih, sjedeći tako da ne zgnječi krevet. "Da, što je?" promrmlja on. "Je li ovo vaše djelo?" "Nemam pojma. Našli ste ga?" reče on trudeći se da se r.e nasmiješi. "Andreiču!" reče Neržin dirnuto. "Pa ovo je kao san!" Lukave, dobroćudne bore produbiše se i umnožiše na licu Potapova. Namještajući naočale on odgovori: "Kad sam bio u Lubjanki s grofom Esterhazvjem, nas dvojica u jednoj ćeliji, a ja sam, znate, iznosio kiblu u parne dane, a on u neparne, i učio sam ga ruski po "Zatvorskim pravilima" na zidu, dao sam mu zi rođendan tri dugmeta koja sam našao u kruhu - njemu su li sve strgnuli; i on se kleo da nikad nije primio umjesnijeg dan ni od kojeg Habsburga." Prema "klasifikaciji glasova", Potapovljev je glas bio defin kao "bezvučan i napukao". Još uvijek viseći preko ležaja, Neržin toplo pogleda u gn. naborano lice Potapova. Kad je imao naočale nije izgledao st.; od svojih četrdeset pet godina, te je čak djelovao energično. kad bih ih skinuo, njegove duboke tamne očne šupljine bile gotovo kao u lešine. "Ali meni je to neprilično, Andreiču. Napokon, ja van: mogu dati ništa slično. Nemam ja spretne ruke poput vas. K ste uspjeli upamtiti moj rođendan?" "Nije važno", odgovori Potapov. "Koji su vam drugi znac datumi preostali u životu?" Obojica su uzdahnuli. "Hoćete li malo čaja?" predloži Potapov. "Imam speci jal 1/rst." "Ne, Andreiču, nije mi potreban čaj. Idem u posjetu." 160 t* "Divno!" reče Potapov razdragan. "Svojoj staroj?" "Da." "Odlično. Prestani, Valentulja, ne deri mi se u uho." "Kakva prava ima jedan čovjek da se ruga drugome?" "šta ima u novinama, Andreiču?" upita Neržin. Potapov, škiljeći ukrajinski lukavo, pogleda u Neržina, koji je još uvijek visio preko ležaja: "Izmišljotine britanske muze uznemiruju san djevojaka." Prošle su više od tri godine otkako su se upoznali u Butirki, u bučnoj pretrpanoj ćeliji koja je čak u srpnju bila polumračna. Tu su se u drugom ljetu poslije rata ukrstili životi različitih ljudi. Pridošlice iz Evrope prolazili su kroz tu ćeliju. I hrabri ruski zatvorenici, koji su tek uspjeli zamijeniti njemački zarobljenički logor ruskim zatvorom. I izmučeni i

osakaćeni logoraši na prijelazu iz špilja GULAG-a u oaze šaraške. Kad je ušao u ćeliju, Neržin se nasumce zavukao pod drvene ležajeve. (Ležajevi su bili tako niski da se pod njih nije moglo podvući četveronoške, već se moralo puzati na trbuhu i laktovima.) Tu je, na prljavom betonskom podu, očiju još uvijek nenaviknutih na tamu, veselo pitao: "Tko je posljednji, prijatelji?" A bezvučni napukli glas odgovorio mu je: "Ja sam taj. Vi spavate iza mene." Dan za danom, kako su zatvorenike odvodili iz ćelije na transport, premještali su se pod ležajevima "od kible do prozora", a već trećeg tjedna kretali su se natrag "od prozora do kible", ali ovog puta na samim ležajevima. Kasnije su još jednom doputovali po drvenim ležajevima do prozora. I tako je iskovano njihovo prijateljstvo, usprkos razlici u godinama, ličnoj povijesti i ukusima. I tada, u tim beskonačnim mjesecima čekanja poslije procesa, Potapov je priznao Neržinu da se nikad ne bi počeo baviti politikom, da ga sama politika nije zahvatila svojim kracima. I tada se, pod drvenim ležajima Butirke, taj robot zbunio po prvi put u životu, a to se, kao što je poznato, robotima ne preporuča. Ne, on još uvijek nije žalio što je odbio njemački kruh, nije žalio tri godine izgubljene u gladovanju, u logorima smrti ratnih zarobljenika. Još uvijek je držao da je nedopustivo da stranci sude o našim unutarnjim teškoćama. Ali iskra sumnje planula je u njemu i počela tinjati. Naprosto nije mogao razumjeti zašto hapse i zatvaraju ljude, kojima je jedina krivnja što su podigli Dnjeproges. 11 U prvom krugu 161 28 KAKO SE KRPAJU čARAPE U 8.55 bila je inspekcija po sobama specijalnog zatvora. Ta operacija, koja je u logorima trajala satima, dok bi zekovi stajali vani na hladnoći, premještani s mjesta na mjesto, prebrojavani pojedinačno, po pet, po stotinu, katkada i po brigadama, ovdje u šaraški odvijala se mirno i bezbolno. Zekovi su pili čaj za svojim noćnim stolićima. Dva dežurna stražara, od kojih je jedan odlazio s dežurstva a drugi nastupao, ušla bi u sobu; zekovi b: ustali (neki nisu); novi dežurni bi pažljivo prebrojio glave; a tada bi bile objavljene vijesti i nevoljko saslušane pritužbe. Današnji dežurni bio je natporučnik šusterman. Bio je visok crnokos i, premda nije bio baš mrzovoljan, lice mu nikad ni:. izražavalo nikakvih ljudskih osjećaja - a tako su se i mor. vladati stražari koji su imali napredno obrazovanje. On i Na... lašin bili su poslani iz Lubjanke da ovdje pojačaju zatvorsku di plinu. Nekoliko zekova sjećalo ih se obojice iz Lubjanke: ru vrijeme obojica su bili stražari-pratioci s činom nadstražara; su bili stražari koji su preuzimali zatvorenika dok je stajao lic okrenut zidu, i sprovodili ga slavnim izlizanim stepenicama odmorišta između četvrtog i petog kata, gdje je bio napravi hodnik iz zatvora u istražnu zgradu. Kroz taj su hodnik tok trećine stoljeća provedeni svi zatvorenici centralnog zatvora: deti, socijalni revolucionari, anarhisti, oktobristi, menjševici, b ševici, Savinkov, Jakubovič, Kutepov, Ramzin, Šulgin, Buha: Rikov, Tuhačevski, profesor Pletnev, akademik Vavilov, feldma: Paulus, general Krasnov, naučenjaci i pjesnici svjetskoga gl. koji dotad nikad nisu izišli iz svojih kula bjelokosnih; prvo zle ci sami, zatim njihove supruge, zatim kćeri. Zatvorenike su v_ do jednako slavnog stola, gdje bi se u debelu knjigu Registrira sudbina svaki zatvorenik koji je prolazio upisivao kroz pror. metalnom poklopcu, tako da nije vidio ni imena iznad ni i-" svojega. Tada bi ga odveli stepenicama, gdje su sa svake sir. bile napete mreže poput onih za artiste na trapezu u cirkusu koji zatvorenik ne bi skočio i ubio se. Vodili bi ga beskona. 162 hodnicima ministarstva, u kojima je bilo vruće od električnog svjetla, i prohladno od zlatnog sjaja pukovničkih epoleta. Ali bez obzira do koje su mjere ljudi, podvrgnuti ispitivanju, zapadali u onaj prvi, beznadni očaj, ipak su vrlo brzo zapažali razliku između ta dva čovjeka: šusterman je - naravno da mu tada nisu znali ime - izgledao pod gustim obrvama

poput mračnog olujnog dana; zgrabio bi zatvorenika za lakat kao da ima kandže, i grubom ga silom zadihan vukao uza stepenice; Nadelašin, mjesečasta lica, nalik na eunuha, uvijek je hodao malo podalje od zatvorenika, ne dodirujući ga, i obraćao mu se uljudno, govoreći mu gdje treba da skrene. Šusterman, koji je bio mlađi, već je nosio tri zvjezdice na epoletama. Nadelašin najavi da se oni koji idu u posjete moraju naći u upravi u 9 sati. Kad su ga upitali hoće li uveče biti film, odgovorio je da neće. Začulo se tiho nezadovoljno mrmljanje, ali se iz ugla oglasi Horobrov: "Ne morate se uopće truditi da nam donosite drek kao što su Kubanski kozaci." Šusterman se naglo okrenuo, prekinuvši govornika, i spleo se u računu, pa je morao početi brojiti iznova. U tišini netko je rekao glasno, ali ipak ne tako da bi se ga moglo prepoznati: "Eto ti! To ti ide u karakteristiku." Horobrov odgovori dok mu se gornja usnica bijesno trzala: "Nek idu k vragu. Već su toliko napisali protiv mene, da više nema ni mjesta na karakteristici." Inženjer Adamson, s velikim četvrtastim naočalima na nosu, sjedio je na susjednom ležaju. On upita: "Potporučniče! Tražili smo novogodišnju jelku. Hoćemo li je dobiti ili ne?" "Da, dobit ćete novogodišnju jelku!" odgovori potporučnik, očigledno sretan što može objaviti tu ugodnu vijest. "Postavit ćemo je baš ovdje u sobi." "A možemo li napraviti ukrase?" upita Ruska veselo s gornjeg ležaja. Sjedio je gore na istočnjački način, podvijenih nogu, vežući kravatu pred ogledalom na jastuku. Za pet minuta trebalo je da se sastane s Clarom - vidio je s prozora da je već prošla stražarsku kulu i došla u dvorište. "Raspitat ćemo se. Nemamo nikakvih direktiva." "A kakve su vam direktive potrebne?" "Kakva je to novogodišnja jelka bez ukrasa?" "Prijatelji, mi ćemo svejedno napraviti ukrase." "Smiri se, momče, što je s našom kipućom vodom?" "Hoće li ministar nešto poduzeti?" Soba je veselo brujala, raspravljajući o mogućnosti jelke. Dežurni stražari upravo su krenuli da odu, ali Horobrov nadjača žamor razgovora glasnim, iznenadnim povikom: "Recite im vi da sačuvaju jelku do pravoslavnog Božića, do 7. siječnja! Jelka je za Božić, a ne za Novu godinu." Stražari su se pravili kao da ništa nisu čuli i izišli su. Svi su stali govoriti u jedan glas. Horobrov je još uvijek imao nešto na umu što stražarima nije stigao reći, i sad se šutke obraćao nekoj nevidljivoj osobi, energično, pokrećući sve mišiće na licu. Nikad nije slavio ni Božić i Uskrs, ali se iz prkosa počeo 163 pridržavati tih blagdana u zatvoru. U najmanju ruku oni nisu bili popraćeni pojačanim pretragama i pooštrenom disciplinom. Adamson je ispio svoj čaj. Obrisao je zamagljene naočale s velikim plastičnim okvirima i rekao Horobrovu: "Uja Terentiču! Zaboravljate drugu zatvorsku zapovijed: ne istrčavaj se!" Horobrov grubo pogleda Adamsona. "To je zastarjela zapovijed, iz vašeg propalog vala zatvorenika. Lijepo ste se vladali, pa su vas sve poubijali." Primjedba je slučajno bila nepravedna. Upravo su ljudi koji su bili uhapšeni s Adamsonom organizirali štrajkove u Vorkuti. Ali ipak su završili na isti način. čovjek to nije sve mogao Horobrovu objasniti u ovom trenutku. A što se zapovijedi tiče - nju su izmislile kasnije generacije zatvorenika. Adamson samo slegne ramenima i reče: "Ako napravite skandal, poslat će vas u neki logor na robiju." "A baš to i hoću, Grigorije Borisiču! Ako je robija, neka bude robija, i nek idu k vragu; barem ću imati dobro društvo. Možda tamo čak neće biti ni doušnika." Rubin, koji je uvijek na sve kasnio, nije čak još ni popio čaj. Stajao je raščupane brade do ležajeva Potapova i Neržina i srdačno govorio stanovniku gornjeg doma: "Srelan rođendan, mladi moj nerazumni Montaigne!" "Silno sam dirnut, Leve, dragi moj prijatelju, ali nisi morao ..." Neržin je klečao na svom ležaj u na katu, držeći u ruci stolnu mapu. Bila je

očigledno ručni rad zatvorenika; to jest, najpedaiv niji posao na svijetu, jer se zatvornicima nikamo ne žuri. Bilo tu krasno ušivenih džepića od crvene pamučne tkanine, kop^ dugmadi i paketa finog papira, "oslobođenog" u inozemstvu. S. rad na toj mapi izveden je, naravno, za vrijeme državnih r; nih sati. ".. .osim toga, u šaraški čovjek i tako ne smije mnogo pis: - osim denuncijacija." "A ja ti sa svoje strane želim..." Rubinove debele usne sr jesno su se napućile, "da tvoj skeptički, eklektički mozak bi. preplavljen svjetlom istine." "A što je istina, seljačino? Zar itko može zaista znati što .-istina?" Gleb uzdahnu. Lice mu se podmladilo u uzbuđenju pr:>r| posjete, ali se opet namreškalo u pepeljaste bore. Crvenkasta J visila mu je s obje strane lica. Na susjednom gornjem ležaju, iznad Prjančikova, proćeL krupni inženjer zrelih godina koristio je posljednje sekunde bodnog vremena da pročita novine koje je dobio od Potapo" Široko ih rastvorivši i držeći ih podaleko, katkad bi se mri a katkad bi lagano micao usnama čitajući. Kad je u hodr zazvonilo zvono, nasumce je složio novine. "A šta to sve skupa znači, do vraga? Neprestano pričaju o svjetskoj prevlasti." I on se ogleda oko sebe, tražeći pogodno mjesto da novine. Golemi Dvojetjosov na drugoj strani sobe, krupnih, nesp nih nogu obješenih s gornjeg ležaja, upita dubokim basom: 164 "A što je s tobom, Zemelja? Zar tebi nije do svjetske prevlasti? Zar ne čezneš za njom?" "Ja?" upita Zemelja, iznenađen, kao da ozbiljno shvaća to pitanje. "Ne, ne", reče, široko se smiješeći. "Koga bih vraga s njom počeo? Meni ne treba." I stenjući, počne se spuštati s ležaja. "E, onda dobro, možemo krenuti na posao", reče Dvojetjosov, i skoči čitavom težinom na pod uz glasni tresak. Zvonce je i dalje zvonilo. Pozivalo je zatvorenike na nedjeljni rad. Zvonjava je značila da je inspekcija završena i da su "svete dveri" na institutskim stepenicama otvorene; zekovi su se stali žurno gurati prema izlazu. Većina je zekova sad bila vani. Doronin je istrčao prvi. Solog-din, koji je zatvorio prozor dok su ustajali i pili čaj, opet ga je otvorio, uglavivši jedan svezak Erenburga, i onda požurio u hodnik da uhvati profesora čelnova kad izlazi iz "profesorske ćelije". Kao uvijek, Rubin nije uspio ništa obaviti toga jutra, i žurno je spremio ono što nije stigao pojesti i popiti u svoj noćni ormarić. Nešto se unutra prolilo. A on se borio sa svojim nemoguće kvrgavim i nakaznim krevetom, uzalud pokušavajući da ga namjesti tako da ga kasnije ne pozovu da ga iznova uređuje. Neržin je dotjerivao svoj "kostim". Nekad su zekovi iz šaraške svakodnevno nosili dobra odijela i kapute, u kojima su onda išli i u posjete. Sad su ih odjenuli u tamnomodre kombinezone, tako da stražari na stražarskoj kuli mogu jasno razlikovati zekove od slobodnih namještenika i znati na koga da pucaju. Zatvorska uprava prisiljavala ih je da se presvuku u civilno odijelo za posjete, te im je u tim prilikama dijelila nošena odijela i košulje, vjerojatno konfisciranu privatnu garderobu ljudi kojima je vlasništvo zaplijenjeno poslije osude. Neki su zekovi uživali što su dobro odjeveni bar na kratko vrijeme: drugima se to silno gadilo, i voljeli bi da nisu morali oblačiti odjeću leševa, ali vlasti su strogo zabranjivale odlazak u posjete u kombinezonu. Nisu željeli da rodbina zatvorenika stekne loš dojam o zatvoru. A nije bilo tako nepokolebljiva duha, koji bi mogao odbiti mogućnost da vidi ljubljenu osobu. I zato su se presvlačili. Polukružna soba bila je sad gotovo prazna. Ostalo je dvanaest pari ležajeva na kat, zavarenih dva po dva, namještenih u bolničkom stilu, tako da je gornja plahta bila odvrnuta - da bi skupljala prašinu i što brže se uprljala. Tu metodu mogao je smisliti samo birokratski, a uz to i muški mozak, pa čak ni žena tog pronalazača ne bi je koristila kod kuće. Međutim, propisi zatvorske

sanitarne komisije tako su zahtijevali. U sobi je vladala neuobičajena tišina, koju nitko nije želio poremetiti. četvero ljudi još je bilo u sobi: Neržin, koji se oblačio, Ho-lobrov, Adamson i ćelavi crtač. Crtač je bio jedan od onih plašljivih zekova koji čak ni nakon niza godina provedenih u zatvoru nije mogao steći tipičnu drskost zatvorenika. Nikad se on ne bi usudio da izostane s nedjeljnog rada, ali danas se loše osjećao i budući da mu je zatvorski liječnik odobrio poštedu, razastro je po svom ležaju golemi broj čarapa 165 s rupama, konac i gljivu za krpanje čarapa domaće izrade; i nabrana čela pokušavao je odlučiti gdje da počne s krpanjem. Grigorij Borisovič Adamson, koji je "zakonski odslužio" jednu desetogodišnju kaznu, a da se ne govori o šest godina izgnanstva prije toga, i koji je osuđen na daljnjih deset godina u valu "ponavljača", nije baš odbio da radi nedjeljom, ali nastojao je koliko je god mogao da ne radi. Nekad, u njegovim komsomolskim danima, ni volovi ga ne bi mogli odvući iz društva drugova koji su radili na svoj slobodan dan; ali tada se samo po sebi razumjelo da se ti entuzijasti vladaju u duhu vremena - da žele podići privredu: godinu-dvije i sve će biti krasno, posvuda će cvjetati vrtovi. A sad je Adamson bio jedan od onih malobrojnih koji su već "odsjedili" - i "presjedili" - tih punih deset godina, i on je znao da to nije nikakav mit, nikakav san o sudnici, nikakva zabavna pustolovina do prve opće amnestije - kao što su svi novi vjerovali već da je to punih deset, dvanaest ili petnaest uludo utrošenih godina ljudskog života. Već je davno naučio da ekonomizira kod svakog pokreta mišića, da nagomilava svaku minutu odmora. I znao je da je nedjeljom najbolje ležati nepokretno u krevetu u donjem rublju. Stoga je izvukao knjigu koju je Sologdin uglavio u prozor i zatvorio ga, polako skinuo kombinezon, zavukao se pod pokrivač, umotao se, otro naočale specijalnim komadićem semiša, stavio komadić kandiranog šećera u usta, poravnao jastuk i izvukao ispod madraca debelu knjigu brižljivo umotanu u papirnati omot Već i sam pogled na njega djelovao je umirujuće. Horobrov je, naprotiv, bio silno nesretan. Zaokupljen sumornim mislima ležao je potpuno obučen na pokrivaču svog namještenog kreveta, odupirući se cipelama o ogradu. Već po svojo* ćudi on je bolno i uporno patio zbog stvari na koje su drug: naprosto slijegali ramenima. Svake subote, u skladu s dobro poznatim principom da se sve radi na dobrovoljnoj bazi, sve su zatvorenike, bez pitanja, popisali kao dobrovoljce za rad u nedjel;u i predali popis zatvorskoj upravi. Da je taj rad bio zaista dobr> voljan, Horobrov bi se uvijek prijavljivao i rado provodio svois; slobodne dane za radnim stolom. Ali upravo zato što je to pop šivanje bila otvorena poruga, Horobrov je bio prisiljen da se glup izležava među četiri zida zatvora. Zek u logoru može samo sanjati da leži u toplom, zatvorenoj skloništu u nedjelju, ali zeka u šaraški, napokon, ne bole Ici od napora. Naprosto se nije imalo što raditi. Već je jučer pročitao si novine do kojih se moglo doći. Na noćnom ormariću do njege ležaja bila je gomila knjiga iz knjižnice specijalnog zatvora. Jec od njih bila je zbirka novinarskih eseja istaknutih pisaca. Hc brov otvori na stranici gdje je bio esej Alekseja NonTolstoj kako su u šaraški pogrdno zvali Alekseja N. Tolstoja. I pod da mom lipanj 1941. on pročita: "Njemački vojnici, natjerani strah i mahnitošću, naletjeli su na zid čelika i vatre na granici." smjesta odloži knjigu. U lijepo namještenim kućama kraj Mosk gdje su čak i prije rata imali električne hladnjake, ti su se int tualni divovi napuhavali kao svemoćna proročišta, premda 166 nisu čuli osim radija, i ništa vidjeli osim svojih cvjetnih gredica. Polupismeni kolhoznik znao je o životu više od njih. Ostale su knjige u gomili bile beletristika, ali Horobrovu bi se smučilo kad bi ih čitao. Jedna je bila novi književni uspjeh, roman Daleko od nas, koji se vani na slobodi trenutno mnogo čitao. Ali tek što je počeo čitati, Horobrovu se okrenuo želudac. Ta je knjiga bila mesna pita bez mesa, jaje kojemu je

isisana sadržina, ispunjena ptica. Govorila je o jednom objektu koji su zapravo gradili zekovi i o logorima, ali nigdje se nisu imenovali logori, niti se govorilo da su radnici zekovi, da dobivaju zatvorske porcije i da su zatvoreni u kaznenim ćelijama; umjesto toga, bili su pretvoreni u komsomolce, dobro odjevene, dobro obuvene i pune entuzijazma. I tu bi iskusni čitalac osjetio da je sam pisac znao, vidio i dodirnuo istinu, da je čak možda bio oficir službe sigurnosti u logoru, ali da laže, hladna, staklena pogleda. Druga knjiga bila su Izabrana djela slavnog pisca Galahova, kojega se literarna zvijezda trenutno nalazila u zenitu. Prepoznavši ime Galahov i očekujući nešto od njega Horobrov je već pročitao knjigu, ali odložio ju je s osjećajem da su mu se narugali, jednako kao što mu se rugaju s "dobrovoljnim" popisom radnika za nedjelju. čak i Galahov, koji je posve dobro znao pisati o ljubavi, zahvaljujući nekoj duhovnoj paralizi upao je u onu maniru koja je u posljednje vrijeme sve više prevladavala u literaturi, kao da se ne piše za ljude, već za slaboumne bez ikakvih iskustava, koji su, u svojoj ograničenosti, zahvalni za bilo kakvu zabavu. Ničega što zaista razdire i potresa ljudsko srce nije bilo u tim knjigama. Da nije došao rat, tim piscima bi preostalo samo da budu profesionalni hvalioci. Rat im je otvorio put prema jednostavnim, svima razumljivim ljudskim osjećajima. Ali i tu su izmišljali i do hamletovskih visina uzdizali sve moguće fantastične i nezamislive sukobe - kao, na primjer, slučaj onog komsomolca koji je digao u zrak desetke vlakova s municijom iza neprijateljskih redova, ali, zato što nije bio učlanjen ni u kakvu prvoklasnu partijsku organizaciju bio je dan i noć razdiran sumnjom, može li biti dobar član Komsomola ako ne plaća članarinu. Na noćnom ormariću bila je još jedna knjiga - Američke priče od naprednih pisaca. Horobrov nije mogao provjeriti te priče uspoređujući ih sa stvarnim životom, ali izbor je bio nevjerojatan. U svakoj priči obavezno se prikazivala neka strahota u Americi. Proračunato i podlo sakupljene, stvarale su tako mračnu sliku, da se čovjek mogao samo čuditi što Amerikanci još nisu pobjegli iz svoje zemlje ili se objesili. Nije se imalo što čitati! Horobrov se sjeti pušenja. Izvuče cigaretu i stade je motati među prstima. U savršeno tihoj sobi čvrsto nabijena cigareta šuškala je među prstima. Htio je pušiti tu, na licu mjesta, ne izlazeći, ne skidajući nogu s ograde kreveta. Zatvorenici koji puše znaju da jedini pravi užitak pričinja cigareta koju se puši dok se leži na svom vlastitom dijelu daske, na svom ležaju, mirna cigareta uz pogled uprt u strop, po kome prolaze slike nenadoknadive pro-; šlosti i nedostižne budućnosti. 167 Ali ćelavi crtač nije bio pušač i nije volio dim. A Adamson, premda je sam pušio, bio je pristalica pogrešne teorije da u sobi mora biti svježeg zraka. Budući da je dobro usvojio princip da sloboda počinje od poštovanja tuđih prava, Horobrov s uzdahom spusti noge na pod i krene prema izlazu. Pri tom je primijetio debelu knjigu u Adamsonovim rukama i smjesta shvatio da takve knjige nema u zatvorskoj knjižnici i da je morala doći izvana, a nitko izvana ne bi tražio lošu knjigu. Međutim, Horobrov se nije zaboravio i glasno upitao, kao što bi učinio netko na slobodi: "Što čitate?" ili "Gdje ste to dobili?" - zato što bi i crtač i Neržin čuli Adamsonov odgovor. Prišao je Adamsonu i tiho rekao: "Grigorijc Borisiču, dajte da vidim naslovnu stranu." "Hajde, pogledajte", reče Adamson nevoljko. Horobrov otvori naslovnu stranu i zapanjen pročita: Grof Monte Krista. On zazviždi. "Borisiču", upita on umiljato, "ima li netko poslije vas? Imam li ja šansu?" Adamson zamišljeno skide naočale i reče: "Vidjet ćemo. Hu-ćete li mi danas ošišati kosu?" Zekovi nisu voljeli brijača Stahanovca koji je navraćao : zatvor. Njihovi lični, odabrani brijači, rezali su im kosu pren: vlastitim željama i mušicama, i radili su polako, jer su piev. sobom imali duge kaznene rokove. j "Tko će nam dati škare?" "Dobavit ću ih od Zjablina." "U redu, ošišat ću vas."

"Dobro. Tu ima jedan dio do strane 128. koji se može izvadit: pa ću vam ga brzo dati." Primijetivši da je Adamson već pročitao do strane 110, Horobrov iziđe na hodnik da puši mnogo bolje raspoložen. Gleb je sve više bio ispunjen prekrasnim prazničkim osjeća jem u očekivanju da vidi svoju ženu. Negdje u studentskom domu na Strominki, i Nadja vjerojatno u ovom posljednjem satu osjeća) uzbuđenje. Na takvim se sastancima misli rasprše, i čovjek zaboravlja što je htio reći; to se mora pribilježiti na papir, naučiti napamet a zatim uništiti, jer se papir nije smjelo nositi sa sobo~ I čovjek mora imati na umu osam tačaka, osam: da će možda otići. da kazna ne završava s krajem kaznenog roka, da još preostac, izgnanstvo, da ... On otrči u garderobu i izglača "žabo". Žabo je izumio Ru Doronin, a mnogi su ga prihvatili. Bio je to komad bijele k plahte razderane u trideset dva dijela - premda skladišu nije znalo - na koju je bio prišiven bijeli ovratnik. Taj ko krpe tačno je prekrivao otvor na vratu kombinezona, u koje: na majici vidio crni pečat "MGB - Specijalni zatvor br. S dvije vrpce vezivao se na zatiljku. Taj žabo znatno je pridoir urednom i dotjeranom izgledu, koji su svi priželjkivali. Kakw nije bilo teško prati, vjerno je služio i radnim danom i praznik i čovjek se, dok ga je imao na sebi, nije stidio pred slobodo namještenicima instituta. 168 Na stepenicama Neržin je uzalud pokušavao očistiti svoje iznošene cipele nečijom sasušenom i izmrvljenom kremom za cipele. Zatvor nije davao cipele za posjete, jer su se noge držale pod stolom i cipele se nisu vidjele. Kad se vratio u sobu da se obrije (bilo je dopušteno držati britve, čak i vrlo oštre, tako su hirovita bila ta pravila) Horobrov je već bio utonuo u knjigu. Crtač je sa svojim obilnim krpanjem zauzeo osim svog ležaja i dio poda; izrezivao je zakrpe, izvlačeći olovkom mjesto gdje će ih staviti. Sa svog jastuka Adamson podigne pogled s knjige, zaškilji i dade mu ovakav savjet: "Krpanje je efikasno samo kad se radi savjesno. Bog nas sačuvao od formalističkog pristupa. Nemojte žuriti. Pravite bod za bodom, i pređite sve još jednom. Jedna od najčešćih grešaka je napraviti loš uzao na rubu velike rupe. Nemojte štedjeti, nemojte žaliti istrošene dijelove. Izrežite oko rupe. Jeste li ikad čuli za ime Berkalov?" "što? Berkalov? Ne." "Ma nije moguće! Berkalov je bio stari artiljerijski inženjer i izumitelj onog topa BC-3, znate, sjajan top s fantastičnom početnom brzinom. Sjedio je, dakle, taj Berkalov isto ovako u nedjelju, isto ovako u šaraški, i krpao čarape. A radio je bio uključen. "Berkalov, general-lajtnant, Staljinska nagrada prvoga stupnja", rekli su na radiju. A prije hapšenja bio je samo general--major. I što je učinio? I dalje je krpao čarape, a onda je počeo peći palačinke na kuhalu. Ušao je stražar, ispsovao ga, oduzeo mu ilegalno kuhalo i sastavio izvještaj za šefa zatvora koji bi mu donio tri dana u kaznenom bloku. A tada je sam šef zatvora dotrčao unutra kao đačić, vičući: "Berkalov, uzmite svoje stvari! U Kremlj! Kalinjin vas zove!" Eto, to vam je naša ruska sudbina." 169 t 29 UZLETJETI DO STROPA Stari profesor matematike Celnov, poznati lik u mnogim ša-raškama, koji je u rubriku "narodnost" uvijek upisivao "zek* umjesto "Rus", i koji će 1950. napuniti osamnaestu godinu zatvora, svojom je olovkom pripomogao brojnim izumima, od protočnog bojlera do mlažnjaka i u neke unio i svoju dušu. Međutim, profesor Celnov je tvrdio da se izreku "unijeti j nešto svoju dušu" mora oprezno upotrebljavati, jer samo je Z3 zeka sigurno da ima besmrtnu dušu; slobodnim ljudima^ ona ^ često.uskraćena zbog ispraznog života koji provode. Tokom prijateljskog zekovskog razgovora nad zdjelicom hladne kaše ili čašom vrele čokolade, Celnov nije nijekao da je taj pojam posudio od Pierrea Bezuhova u "Ratu i miru". Dobro je poznato da je Pierre kad mu je francuski vojnik zabranio da pređe cestu, prasnuo u smijeh: "Ha, ha! Vojnik me nije

pustio da pređem. Koga - mene" Nije pustio moju besmrtnu dušu da pređe!" U Mavrinskoj šaraški profesor Celnov bio je jedini zek k: nije bio obavezan da nosi kombinezon. (To je pitanje išlo ča do Abakumova, koji je o tome morao lično odlučiti.) Ta se boda zasnivala na činjenici da Celnov nije bio stalni zek Mavr ske šaraške, već tranzitni. Nekadašnji dopisni član Akademije na ka i ravnatelj Matematičkog instituta, bio je posebno stavlj" na raspoloženje Beriji, i svaki put kad bi ga premještali, pren stili bi ga u šarašku gdje je iskrsnuo neki hitni matemai:-< problem. Kad bi ga riješio u općim crtama i dao upute kako ga dalje razrađivati, poslali bi ga na drugo mjesto. Ali profesor Celnov nije koristio tu slobodu da odabire od je kao što bi se njome koristio običan, tašt čovjek. Nosio je jef odijelo; boja kaputa i hlača nije se slagala; na nogama je it pustene čizmice; na rijetku sijedu kosu navlačio je pletenu vur kapu - to je mogla biti skijaška kapa ili djevojačka; a posc se isticao njegov upadljivi, karirani vuneni šal, koji je omotaj dvaput oko ramena, kao žene. 170 Međutim, Celnov je znao nositi taj šal i tu kapu na taj način da nije izgledao smiješno već veličanstveno. Dugi oval njegova lica, oštar profil, autoritativni način kojim je razgovarao sa službenicima zatvora, kao i izblijedjelo modrilo njegovih očiju, boja koja se nalazi samo kod apstraktnih duhova - sve je to činilo celnova čudnovato nalik Descartesu, ili možda nekom matematičaru iz doba renesanse. Celnova su poslali u Mavrinsku šarašku da izradi matematičku osnovicu aparata za apsolutno šifriranje, aparata koji bi mehaničkom rotacijom stavljao u pokret niz releja, koji bi opet preuzimali odvojene impulse na koje bi govor bio rascjepkan i izmiješali ih tako da čak ni stotine tehničara sa stotinama aparata za dešifriranje ne bi mogli razumjeti razgovor na liniji. Istovremeno, u projektnom uredu tragalo se za dobrim rješenjem oblika tog aparata. Svi su crtači bili time zaokupljeni, osim Sologdina. Sologdin je, čim je stigao u šarašku iz Inte na dalekom sjeveru, uočio kako stvari stoje i svima dao do znanja da je njegovo pamćenje stradalo od dugog gladovanja, da su mu sposobnosti otupjele, osim što su i inače već od njegova rođenja bile ograničene, i da je u stanju obavljati samo pomoćni posao. Mogao je nastupiti tako hrabro zato što u Inti nije bio dodijeljen na radove, već je imao dobar posao kao inženjer te se nije bojao povratka. Međutim, nisu ga otpremili natrag, što su vrlo lako mogli učiniti, već su ga ostavili u šaraški na pokusnom roku. I tako je, umjesto da bude u glavnoj struji posla gdje je prevladavala napetost, žurba i nervoza, Sologdin zapao u mirni rukavac. Nije imao nikakva položaja, ali ni briga, rijetko su ga kontrolirali i imao je dovoljno slobodnog vremena na raspoloženju; i bez nadzora počeo je potajno, noću, na svoju ruku, izrađivati projekt aparata za potpuno šifriranje. Bio je uvjeren da se velike ideje rađaju samo u jednom mozgu. I zaista, u toku proteklih šest mjeseci pronašao je rješenje koje je izmicalo desetorici inženjera specijalno određenih za taj posao, ali izmučenih neprestanim požurivanjem i dodijavanjem. Dva dana ranije, Sologdin je odnio svoj rad na kontrolu profesoru čelnovu, također neslužbeno. I sad se uspinjao stepenicama uz profesora, s puno ga poštovanja podupirući rukom dok su prolazili kroz gomilu zekova, očekujući mišljenje o svom poslu. Ali čelnov nikada nije miješao rad i dokolicu. Na toj maloj udaljenosti, po hodnicima i na stepenicama, nije rekao ni jednu riječ o stvari koja je za Sologdina toliko mnogo značila, već mu je smiješeći se pripovijedao o svojoj jutarnjoj šetnji s Levom Rubinom. Pošto Rubinu nije uspjelo da se pridruži onima koji su cijepali drva, čitao je čelnovu svoje stihove na jednu biblijsku temu. Na jednom ili dva mjesta ritam nije bio savršen, ali rime su bile originalne i čelnov je morao priznati da stihovi nisu loši. Balada je govorila kako je Mojsije vodio Židove kroz pustinju četrdeset godina, u oskudici, žeđi i gladi, i kako su ljudi počeli bulazniti i buniti se; ali oni nisu bili u pravu, 171

dok je Mojsije__znao što radi. svjestan da će na kraju ipak stići _dn_đhećane zemlje. Rubin se nesumnjivo namučio s tom pjesmom i unio u nju svoju dušu. O toj temi Celnov je imao svoje mišljenje. Celnov je upozorio Rubina na geografiju Mojsijeva prelaza. Od Nila do Jeruzalema Židovi su imali preći samo oko četiri stotine kilometara, a to znači da su, čak i da su se odmarali na Sabat, tu udaljenost lako mogli preći u tri tjedna. Ne nameće li se, dakle, neminovna pretpostavka, da ih preostalih četrdeset godina Mojsije nije vodio, nego vodao naokolo, po čitavoj Arapskoj pustinji? Odatle to pretjerivanje. Profesor Celnov preuzeo je ključ svoje sobe od dežurnoga pred vratima Jakonovljeva ureda. Od svih zekova, jedino su on i Željezna maska uživali taj privilegij. (Ni jedan zek nije imao pravo da i jednu sekundu ostane u svojoj radionici bez nadzora slobodnog namještenika, jer je zdrav razum govorio da će zatvorenik zacijelo iskoristiti taj nenadzirani trenutak da provali u čelični sef pomoću olovke, fotografira tajne dokumente dugmetc na hlačama, detonira atomsku bombu i odleti na mjesec.) Celnov je radio u sobi koja se zvala "Trust mozgova"; u nioj| nije bilo ničega osim jednog ormara i dvije obične stolice. Bilo odlučeno - naravno, s dopuštenjem ministarstva - da se pra šoru čelnovu dodijeli njegov lični ključ. Od tada je ta soba 1 predmet neprestane brige oficira službe sigurnosti Sikina. U tima kad su zatvorenici bili zabarikadirani u zatvoru iza vrat s dvostrukim zasunom, taj sjajno plaćeni drug, koji je mogi raspolagati sa svojim vremenom, dolazio je lično, na vlastiti nogama u profesorovu sobu, kucao po zidovima, skakao po dasi ma na podu, zavirivao u prašnjavi prostor iza ormara i mrač kimao glavom, siguran da se iz takvog liberalizma ne može izrc ništa dobra. Ali nije bilo dovoljno da Celnov dobije svoj ključ. četiri pet vrata dalje, na hodniku trećega kata nalazila se kontrola Strogo povjerljivi odio. Kontrola se sastojala od stolića i stol Na stolici je sjedila čistačica, ne obična čistačica koja mete dove ili pristavlja vodu za čaj - za to su postojale druge - čistačica koja je kontrolirala propusnice svima koji su ulaz-Strogo povjerljivi odio. Propusnice, štampane u glavnom tipoj skom odjelu ministarstva, dijelile su se na tri vrsti: stalne, t ¦¦. i jednokratne, prema sistemu koji je izradio major šikin. , gova je ideja bila da se taj slijepi hodnik proglasi Strogo vjerljivim.) Rad na tom kontrolnom mjestu nije bio jednostavan: su prolazili vrlo rijetko, ali po propisima koji su bili vic istaknuti na zidu, kao i u čestim usmenim direktivama c majora šikina, kategorički je bilo zabranjeno plesti čarape. I <, cice - bile su dvije, koje su dijelile među se period od deset i četiri sata - borile su se s mukom protiv sna za vnj čitavog svog dežurstva. Ta je kontrola bila vrlo nezgodna pukovnika Jakonova; čitav su ga dan prekidali u poslu da suje propusnice. 172 I Usprkos svemu, kontrolno je mjesto i dalje postojalo. A da bi se pokrilo plaću za te dvije čistačice, umjesto tri podvornika, koja je predviđao spisak radne organizacije, držali su samo jednoga, to jest Spiridona. Premda je ćelnov vrlo dobro znao da se žena na kontroli zove Marja Ivanovna, i premda je sjedokosog starca propuštala svakog jutra, ipak je svisoka zatražila od njega propusnicu. čelnov je pokazao svoju kartonsku propusnicu, a Sologdin je izvukao svoju papirnatu. Prošli su kontrolu, zatim još dvoja vrata, daskama zabijena i kredom zamrljana staklena vrata vlastite sobe Željezne maske, i otključali čelnovljeva vrata. Bila je to udobna sobica s jednim prozorom, s pogledom na dvorište po kojem su šetali zatvorenici i na gaj stoljetnih lipa, koje sudbina nije poštedjela, već zarobila unutar pojasa zaštićenog mitraljeskom vatrom. Njihove veličanstvene krošnje bile su prekrivene debelim injem. Mutno bijelo nebo zakrivalo je zemlju. Nalijevo od lipa, izvan zone, nalazila se prastara drvena kuća posivjela od starosti, sad napola bijela. Imala je limeni krov u obliku broda. Nekoć je, prije nego je sagrađena kuća od cigle, vlasnik imanja živio u njoj. Iza nje

vidjeli su se krovovi seoceta Mavrina, zatim polje, a još dalje, duž željezničke pruge, uzdizala se blistava srebrna perjanica dima iz lokomotive premda su se sama lokomotiva i vagoni jedva mogli nazrijeti u mutnom bijelom jutru. Ali Sologdin je jedva primjećivao vidik koji se pred njim prostirao. Premda mu je bilo ponuđeno, nije sjeo. Gibak, svjestan svojih čvrstih, mladih nogu, naslonio se na prozorski okvir i zagledao se u svitak svojih papira na čelnovljevom stolu. Celnov je sjeo u tvrdi naslonjač s visokim ravnim naslonom, namjestio šal oko ramena, otvorio notes na strani s bilješkama, uzeo dugačku olovku sa šiljkom kao koplje i strogo pogledao Sologdina. Istog časa, nestašan je ton njihovog prijašnjeg razgovora nestao. Učinilo se kao da velika krila lepeću po maloj sobi. čelnov nije govorio dulje od dvije minute, ali tako jezgrovito, da se između njegovih riječi nije moglo uhvatiti dah. To je značilo da je čelnov učinio više nego što je Sologdin tražio. On je izradio ocjenu matematičkih mogućnosti projekta koji je Sologdin predložio. Projekt je obećavao rezultat vrlo blizu onome što se zahtijevalo, u najmanju ruku dotle dok se ne budu mogli prebaciti isključivo na elektronsku opremu. Međutim, još uvijek je bilo nužno otkriti kako da ga se učini neosjetljivim na impulse slabe struje, i tačno procijeniti utjecaj najvećih sila inercije u mehanizmu da bi se osigurao dovoljno snažan pokretni impuls. "A zatim...", čelnov pogleda Sologdina i oči mu se veselo zaiskriše, "a zatim, nemojte zaboraviti: vaše šifriranje osniva se na principu kaosa, i to je dobro. Ali kaos koji je jednom određen, kaos koji se ohladio, postaje sistem. Još bi bolje bilo usavršiti neko rješenje po kojem bi se kaos mijenjao kaotično." Tu se profesor zamislio, previo stranicu napola i ušutio. 173 Sologdin je zatvorio oči kao da ga je zaslijepilo jako svjetlo i stajao je, ništa ne videći. Već profesorove prve riječi preplavile su ga nekom unutar njom toplinom. Sad se čvrsto naslonio na prozor da ne bi uzletio do stropa od sreće, što mu se činilo vrlo lako mogućim. Što je bio prije nego su ga zatvorili? Za što je bio sposoban? Je li bio pravi inženjer? Bio je momčić, kome je bilo više stalo do toga kako izgleda nego do bilo čega drugoga, i zapravo je bio osuđen na pet godina zbog ljubomore jednog neprijatelja. Zatim je došla Butirka, Presnja, SevUrallag, Ivdellag, Kargo-pollag... Zatim centralni istražni zatvor unutar logora, usječen u brdu Tamo je bio njegov "zaštitnik", njegov "stari drug", oficir službe sigurnosti natporučnik Kamišan, koji se jedanaest mjeseci trudio da mu natovari još jednu presudu, još deset godina. Dijeleći nove kazne, Kamišan nije vodio računa o kvotama centralne administracije. Pokupio je sve one kojima su presude bile prekratke, koje su u logoru morali zadržati po specijalnom naređenju do kraja rata. I nije gubio vrijeme izmišljajući optužbe. Netko je nekome rekao da je Ermitaž prodao jednu sliku na Zapad - i obojica su dobili po deset godina. Bila je tu i žena posrijedi - jedna bolničarka, zatvorenica zbog koje je Kamišan, rumeni i krupni zavodnik, bio ljubomoran na Sologdina. I to posve opravdano. Još i danas Sologdin je pamtio tu bolničarku s toliko iskrene fizičke zahvalnosti, da mu zbog nje uopće nije bilo žao što je dobio još jednu kaznu. Kamišan je rado udarao ljude štapom, tako da su im zubi ispadali krvareći. Ako je dojahao u logor na konju - a bio je dobar jahač - toga dana služio bi se drškom od biča. Bio je rat. Cak i vani hrana je bila racionirana. A u logoru? U planinskoj špilji? Sologdin, poučen svojim iskustvom iz prve istrage, nije potpisao ništa. Ali ipak je dobio još deset godina. Odveli su ga ravno s procesa u bolnicu. Bio je na umoru. Njegovo tijelo, osuđeno na raspadanje, odbijalo je da primi kruh i kašu. Došao je dan kad su ga položili na nosila i odnijeli ga u mrtvačnicu da mu

razbiju glavu velikim drvenim maljem prije nego ga odvuku na groblje. Ali on se pokrenuo... A sada, izići odavde! Vratiti se opet u živoj! Poslije tolikih godina zatvora, poslije tolikih godina rada, poslije udobnih baraka inženjerskog i tehničkog osoblja, kamo je to uzletio? Kako se te dogodilo? Kome je ovaj Descartes u vunenoj kapi govorio takc laskave riječi? Celnov previje svoj list s bilješkama na četiri dijela, pa n; osam. "Kako vidite", reče on, "još je preostalo mnogo posla, ovaj projekt bit će najbolji od svih koji su predloženi. Donije vam slobodu. I poništenje presude." Iz nekog razloga Celnov se nasmiješio. Smiješak mu je : oštar i tanak, kao čitavo njegovo lice. Taj je smiješak uputio samome sebi. Premda je u razlici razdobljima u različitim šaraškama učinio mnogo više nego 174 Sologdin, njemu nije prijetila ni sloboda ni poništenje presude. Presude zapravo nikad nije ni bilo. Jednom davno, on je izrekao svoje mišljenje o Mudrom ocu, ustvrdivši da je odvratan gmiza-vac, i dobio je osamnaest godina zatvora, bez presude, bez roka, bez nade. Sologdin je otvorio blistave modre oči, uspravio se i rekao pomalo dramatično: "Vladimire Erastoviču! Dali ste mi podršku i povjerenje! Nemam riječi da vam zahvalim na vašoj pažnji. Vaš sam dužnik!" Ali blagi smiješak već mu je poigravao na usnama. Vraćajući svitak papira Sologdinu, profesor se nečega sjetio. "Moram vam se ispričati. Zamolili ste me da ovaj dijagram ne pokažem Antonu Nikolajeviču. Međutim, on je slučajno ušao u moju sobu dok mene nije bilo i ovo razmotao, po svom običaju. I naravno da je odmah shvatio što je posrijedi. Morao sam mu reći tko ste." Sologdinu je smiješak iščezao s usana. Namrštio se. "Zar vam je to važno?" čelnov je pokazao iznenađenje jedva pokrećući lice. "Ali zašto? Dan prije, dan kasnije..." Sologdin ni sam nije znao zašto je to tako važno. Spustio je pogled. Zar nije nastupio čas da svoj dijagram odnese Jako-novu? "Kako da vam to protumačim, Vladimire Erastoviču? Ne čini li vam se da je ovo i pitanje morala? Napokon, ovo nije most, dizalica ili strug. Ovo nije gotovo ni od kakvog značenja za industriju, ali je od velikog značenja za dvor. Kad se sjetim mušterije koja će podignuti naš predajnik ... Vidite, ja sam dosad ovo radio samo da iskušam vlastitu snagu. Za sebe." Opet je podigao pogled. Za sebe. čelnov je vrlo dobro poznavao takav rad. U pravilu, to je bio najviši oblik naučnog rada. "Ali - u ovim okolnostima - nije li to za vas preveliki luksuz?" čelnov ga je gledao blijedim, mirnim očima. Sologdin se nasmiješi. "Oprostite mi, molim vas", reče on. "Nije to ništa. Samo sam naglas mislio. Nemojte sebi ništa predbacivati. Ja sam zahvalan, veoma sam vam zahvalan." On s puno poštovanja stisne nježnu i slabu ruku ćelnova, i iziđe noseći svitak papira pod rukom. Ušao je u tu sobu kao slobodni takmičar. A sad ju je napuštao kao opterećeni pobjednik. Nije više bio gospodar svog vremena, svojih namjera, ni svog rada. čelnov se nije zavalio u naslonjač. Zatvorio je oči i sjedio dugo vremena uspravan, mršava lica pod pletenom vunenom kapom. 175 30 KAZNENI POENI Još uvijek ispunjen radošću, Sologdin nepotrebno snažno gur-j ne vrata i uđe u projektni ured. Ali umjesto gomile koju je očekt vao da će zateći u toj velikoj sobi, uvijek ispunjenoj žamororr-, zatekao je kraj prozora samo jednu krupnu žensku pojavu. "Sami ste, Larisa Nikolajevna?" upita Sologdin iznenađea Brzim

koracima prešao je sobu. Larisa Nikolajevna Emina, tridesetogodišnja žena, crtači" okrenula se od prozora do kojeg je stajala njena daska za crta i nasmiješila se preko ramena Sologdinu. "Dmitri Aleksandrovič? A ja sam mislila da ću se ovdje sa dosađivati čitav bogovetni dan." U njenim riječima zazvučalo je nešto neuobičajeno. Sologti je pažljivo pogleda i njegov pogled hitro obuhvati krupnu pojj u jarko zelenoj pletenoj suknji i kaputiću. Odmjerenim koraca on prođe kraj nje i bez riječi priđe svom stolu. Još prije nego) sjeo, povukao je tanku vertikalnu crtu na jednom listu ružičas papira koji je pred njim ležao. Zatim, okrenuvši leđa Err.i pričvrsti crtež koji je sa sobom donio na pokretnu crtaću dai Projektni ured bila je prostrana soba na trećem katu velika prozora koja su gledala na jug. Među običnim uređs stolovima nalazilo se tuce sličnih crtaćih daski; neke su bile | stavljene gotovo uspravno, neke koso, a neke potpuno vodor Sologdinova je daska stajala kraj najudaljenijeg prozora, istog onog do kojeg je sjedila Emina. Crtaća je daska bila ljena uspravno, i to na taj način da štiti Sologdina od šefov; ulaznih vrata, ali da prikačeni crtež ipak prima puno . svjetlo. Napokon Sologdin suho upita: "Zašto nema nikoga?" "Mislila sam da ću to od vas saznati", odgovori ona zv~* glasom. On se naglo okrene prema njoj i reče: "Od mene tu saznati samo gdje su ona četiri neprivilegirana zeka, koja u ovoj sobi. Jedan je pozvan u posjete. Hugo Leonardovii latvijski Božić. Ja sam ovdje. A Ivan Ivanovič zatražio je slobodan dan da pokrpa čarape, koje su posljednjih dana dosegle količinu od dvadeset pari. Ali volio bih znati gdje je onih šesnaest slobodnih radnika, drugim riječima, drugova koji su navodno odgovorniji od nas?" Bio je okrenut Eminoj profilom, i jasno je mogla vidjeti prezirni smiješak između njegovih malih tankih brkova i uredne francuske bradice. Gledala ga je s užitkom. "Što? Zar vi ne znate da se naš major sinoć sporazumio s Antonom Nikolajevičem, i da danas projektni ured ima slobodan dan? Ali naravno da je baš mene moralo zapasti dežurstvo." "Slobodan dan? Kojim povodom?" "Kako to mislite, kojim povodom? Pa nedjelja je." "Otkad je to nedjelja iznenada slobodan dan?" "Ali major je rekao da trenutno nemamo nekog hitnog posla." Sologdin se naglo okrene prema Eminoj. "Mi da nemamo hitnog posla?" Povikne on gotovo bijesno. "Vidi, vidi! Mi nemamo hitnog posla!" Sologdinove usne drhtale su od nestrpljenja. "A kako bi vam se sviđalo kad bih odredio da od sutra svih šesnaest vas ovdje sjedi i kopira dan i noć? Kako bi vam se to sviđalo?" Gotovo je povikao "svih šesnaest". Usprkos strašnoj mogućnosti da bi mogla kopirati dan i noć, Emina je sačuvala hladnokrvnost, što je pristajalo njenoj smirenoj, obloj ljepoti. Danas još nije ni uklonila paus-papir koji je prekrivao njenu malo nakrivljenu dasku, te se udobno naslonila na nju. Tijesan kaputić isticao joj je pune grudi. Ljuljala se blago amo-tamo i gledala u Sologdina krupnim, prijaznim očima. "Bože nas oslobodi! Zar bi vi bili u stanju tako nešto učiniti?" Hladno je pogledavši, Sologdin upita: "Zašto upotrebljavate riječ "Bog"? Vi ste napokon žena čekista." "Pa šta to znači?" upita Emina začuđeno. "Mi pečemo uskrsni kolač za Uskrs. Pa što onda?" "Uskrsni kolač?" "Pa onda?" Sologdin pogleda Eminu koja je sjedila. Zelena boja njenog pletenog kostima bila je jarka, nametljiva. I kaputić i suknja bili su pripijeni i otkrivali su njeno mesnato tijelo. Kaputić je bio otkopčan pod vratom, gdje je izvirivao ovratnik batistene bluze. Sologdin povuče još jednu uspravnu crtu na ružičastom papiru i reče: "Napokon,

vi ste rekli da vam je muž potpukovnik u MVD-u." "To je moj muž. Moja majka i ja smo žene, to je nešto drugo", reče Emina sa smiješkom koji je razoružavao. Teške svijetloplave pletenice bile su joj omotane oko glave kao veličanstveni vijenac. Nasmiješila se, i u tom trenutku izgledala je kao seljanka, ali seljanka koju igra Ema Cesarska. Sologdin je bez odgovora sjeo postrance za svoj stol da ne bi vidio Eminu, i počeo proučavati crtež pred sobom. Još uvijek je bio pod dojmom pohvala profesora čelnova. Osjećao je neku neobuzdanu radost, i nije želio da izgubi taj osjećaj. Neosjetljivost produkta svog uma na impulse slabe struje 12 U prvom Icrugu 177 i pitanje početne inercije Sologdin je intuitivno smatrao problemima koji se mogu riješiti, premda će očigledno biti potrebno još jednom provjeriti sve proračune i uzeti u obzir sve mogućnosti. Ali uznemirivala ga je posljednja primjedba Celnova o kaosu. To nije značilo da mu je rad promašen, ali ukazivalo je na ono po čemu se razlikuje od ideala. Nejasno je osjećao da je negdje u njegovom radu neki nedovršeni "Konačni pedalj" koji Celnov nije uočio, a njemu samome je izmakao. Bilo je važno da odmah sada, u tom slučajnom, sretnom nedjeljnom miru utvrdi što je posrijedi i pokuša ispraviti. Tek tada može otkriti svoj rad Jakonovu i početi kroz ove debele zidove probijati svoj put u slobodu. Zato se prisilio da iz svog mozga izbaci sve misli na Eminu i da se vrati u sferu ideja kojima ga je inspirirao profesor Celnov. Emina je sjedila kraj njega već pola godine, ali nikad nisu imali prilike da dugo razgovaraju. A nikad se nisu našli nasamo kao danas. Sologdin se katkad šalio s njom, kad bi u skladu sa svojim dnevnim redom dopustio sebi pet minuta odmora. Larisa Niko! jevna ga je zabavljala; bila mu je podređena kao crtač, ali isi vremeno je bila dama iz višeg društvenog kruga, dok je on b samo obrazovani rob; ali uznemirivao ga je pogled na nje: krupno, bujno tijelo. Sologdin je gledao svoj crtež a Emina ga je promatrala, i dal j se ljuljajući na laktovima. Njeno je pitanje došlo posve iznenada "Dmitri Aleksandrovič, a što je s vama? Tko vama krpa čarapt?" Sologdin podigne obrve. "Moje čarape?" I dalje je gledao u crtež. "Ivan Ivanovič nosi čarape zato što je još novajlija, on je u zatvoru tek tri godine. čarape su samo truli zaostatak iz takozvanog ...", i tu se gotovo ugušio jer je bio prisiljen da upotrijebi "ptičju riječ", "kapitalizma. Ja ne nosim čarape." I on povuie uspravnu crtu na bijelom listu papira. "Pa što onda nosite?" "Prekoračili ste granice čednosti, Larisa Nikolajevna", Sologdin, ne mogavši suspregnuti smiješak. "Nosim ponos ruske odjeće - obojke." S užitkom je izgovorio te riječi. "Ali to nose vojnici." "Vojnici, i još dva društvena sloja: zatvorenici i kolhozni "Ali i njih treba prati i krpati." "Varate se! Tko dan-danas pere obojke? To se naprosto r. godinu dana bez pranja, i onda ih se baci i dobije nove skladištara." "Zbilja? Istina?" Emina je bila gotovo preplašena. Sologdin prasne u bezbrižan, mladenački smijeh. "Pa eto, bar neki ljudi tako misle. Da, a mislite li vi da ja od ove milostinje zaista mogao kupovati čarape? Eto, vi crtačica u MGB-u, i koliko primate na mjesec?" "Tisuću petsto rubalja." "Eto!" uzvikne Sologdin trijumfirajući. "Tisuću petsto lja. A ja kao "stvaralac", što na jeziku maksimalne jasnoće inženjer, primam trideset rubalja mjesečno. Ni vi na mom mj ne biste bacali novac za čarape, je 1" tako?" 178 Sologdinove oči veselo zablistaše. Ono što je rekao nije imalo nikakve veze s Eminom, ali ona se ipak zarumenjela. Muž Larise Nikolajevne bio je, kratko rečeno, tupa budala. Za njega je obitelj

već odavna postala mekani jastuk, a za svoju ženu bio je naprosto još jedan komad pokućstva u stanu. Kad bi se vratio kući s posla, dugo je vremena provodio za objedom, jedući s velikim užitkom, a onda bi legao na spavanje. Kad bi se opet razbudio čitao bi novine i prtljao oko radija. Neprestano je prodavao stari radio i kupovao novi. Jedino što ga je uzbuđivalo - što je uistinu raspaljivalo njegovu strast - bio je nogomet (po službenoj pripadnosti, navijao je uvijek za "Dinamo"). Bio je tako dosadan, tako nezanimljiv u svemu, da u Larisi nije mogao pobuditi ni iskru interesa. Što se toga tiče, i drugi muškarci koje je poznavala uživali su isključivo u tome da prepričavaju svoje zasluge za domovinu, da kartaju, opijaju se dok ne pomodre u licu, i da pipaju žene kad se napiju. Sologdin, sa svojim laganim pokretima, hitrim duhom i oštrim jezikom, neočekivanim promjenama raspoloženja iz strogosti u prezir, sviđao joj se, premda to uopće nije nastojao, niti mu je taj uspjeh nešto značio. Opet se okrenuo svom crtežu. Larisa Nikolajevna i dalje je promatrala njegovo lice, brkove, bradicu, vlažne pune usne. Željela je da osjeti tu njegovu čvrstu bradicu na svom licu, da njome protrlja obraze. "Dmitri Aleksandrovič", reče ona, opet prekinuvši njegovu šutnju, "smetam li vam?" "Da, malo", odgovori Sologdin. Konačni pedalj zahtijevao je potpunu koncentraciju. Ali njegova susjeda ga je zaista smetala. Okrenuo se od svog crteža k stolu, istovremeno i prema Eminoj, i počeo sređivati neke nevažne papire. Jasno je čuo hitro kuckanje njenog ručnog sata. Skupina ljudi nailazila je hodnikom tiho razgovarajući. Iz Sedmice je do njih dopirao Mamurinov šušljetavi glas: "Onda, hoće li taj transformator biti gotov?" I ljutiti povik Markuševa: "Niste im ga smjeli dati, Jakove Ivaniću." Larisa Nikolajevna prekriži ruke i položi bradu na njih; čeznutljivo je gledala u Sologdina. On je čitao. "Svaki sat. Svaki dan", prošaputa ona prepuna poštovanja. "U zatvoru ste, a toliko učite! Vi ste neobičan čovjek, Dmitri Aleksandroviču!" Ali Sologdin očigledno nije bio u stanju da čita, jer je smjesta podigao pogled. "Pa što ako sam u zatvoru, Larisa Nikolajevna? U zatvoru sam već od svoje dvadeset pete godine, a izići ću kad mi budu četrdeset dvije. Osim toga, ni u to ne vjerujem. Zacijelo će mi još dodati. I najbolji dio mog života bit će proveden po logorima, i sva moja snaga utrošena uzalud. čovjek se ne smije pokoriti vanjskim okolnostima, to ponižava." "Kod vas sve ide po nekom sistemu." 179 ¦p "Proveo sam sedam logorskih godina na zobenoj kaši i obavljao sam intelektualni rad bez šećera ili fosfora. To me je natjeralo da prihvatim vrlo strogi režim. Sloboda ili zatvor - koja je razlika? čovjek mora razviti nepokolebljivu snagu volje, koja će se pokoravati jedino njegovom razumu." Manikiranim kažiprstom, na kojem je okrugli nokat bio premazan lakom u boji maline, Emina je nemarno i bezuspješno pokušavala izravnati zgužvani ugao paus-papira. Tada je spustila glavu na prekrštene ruke, tako da je visoka kruna njenih debelih, pletenica bila izložena njegovom pogledu, i rekla zamišljeno: "Dužna sam vam ispriku, Dmitri Aleksandroviču ..." "Zašto?" "Kad sam jednom stajala kraj vašeg stola, vidjela sam da sete pismo. Pa, znate kako se to događa, posve slučajno. A one drugi put..." "Opet ste pogledali - posve slučajno?" "I vidjela sam da opet pišete pismo, i čini mi se da je to bi isto pismo." "Dakle, prepoznali ste da je to isto pismo? A što je bilo tr put? Bilo je i treći put, zar ne?" "Da." "Tako dakle! Larisa Nikolajevna, ako se to nastavi, bit prisiljen da se lišim vaših crtačkih usluga. A bit će mi žao -" ne crtate loše."

"Ali to je bilo vrlo davno. Odonda više niste pisali." "Ipak, jeste li to smjesta prijavili majoru Šikinidiju?" "Zašto šikinidiju?" "Dobro, onda šikinu. Jeste li napisali denuncijaciju?" "Kako to možete i pomisliti?" "Ja čak uopće ne moram pomisliti! Nećete valjda reći da major šikin nije uputio da špijunirate moja djela, moje rij pa čak i moje misli?" Sologdin uzme olovku i povuče uspr crtu na bijelom papiru. "Dakle, naredio vam je, zar ne? iskreni!" "Da, jest." "I koliko ste denuncijacija napisali?" "Dmitri Aleksandroviču! Zar vi mislite da bih ja to stanju? I to protiv vas? Naprotiv, napisala sam najbolje ruke!" "Hm. Dobro, za sada ćemo vam vjerovati. Ali moje upoz još uvijek vrijedi. Očigledno je posrijedi puka, ne zločii ženska znatiželja. Ja ću je zadovoljiti. To je bilo u rujnu, fc bila tri dana za redom, već pet - pisao sam pismo svojoj ft" "To sam vas htjela i pitati! Imate ženu? Ona vas čete pišete joj tako duga pisma?" "Imam ženu", odgovori Sologdin polako i naglašeno, >af * je kao da je nemam. Ne mogu joj čak više ni pisma pisati. % sam joj pisao - ne, nisam završavao ona duga pisma, već sfli njima radio dugo vremena. Vještina pisanja pisama, Laris- "" 180 lajevna, vrlo je teška vještina. Mi često previše nemarno pišemo pisma i onda se čudimo da smo izgubili ljude koji su nam bili bliski. Moja me žena nije vidjela mnogo godina, nije osjetila na sebi moju ruku. Pisma su jedina veza kojom je vežem uza se već dvanaest godina." Emina se iznenada trgla. Položila je laktove na rub Sologdi-nova stola i pritisnula dlanove uz rumeno lice. "Jeste li sigurni da je možete zadržati? A zašto, Dmitri Alek-sandroviču, zašto? Prošlo je dvanaest godina, proći će još pet -• sedamnaest, sve u svemu! Vi je lišavate njene mladosti! Zašto? Pustite je da živi!" Sologdinov je glas bio svečan: "Postoji poseban soj žena, La-risa Nikolajevna. One su družice Vikinga, Isolde svijetla lica s dušom od dijamanata. Vi živite u ispraznom blagostanju i niste ih mogli upoznati." "Pustite je da živi!" ponovi Larisa Nikolajevna. "I, koliko je moguće, živite sami!" Nitko ne bi bio prepoznao onu veličanstvenu granđe dame koja je ponosno lepršala kroz predvorja i hodnike šaraške. Još uvijek je sjedila kao i prije, naslonjena na Sologdinov stol, i jasno se čulo kako ubrzano diše. Njeno ugrijano lice bilo je gotovo seljačko. Sologdin odvrati pogled i povuče još jednu vertikalnu crtu na ružičastom papiru. "Dmitri Aleksandroviču, već tjednima umirem od želje da saznam šta znače te crtice. Vi ih prvo izvlačite, a onda ih nekoliko dana kasnije sve prekrižite, što to znači?" "Bojim se da opet pokazujete sklonost prema znatiželji." On podigne bijeli papir. "Vidite, svaki put kad upotrijebim stranu riječ na ruskom, a to nije nužno potrebno, napravim znak. Zbroj tih znakova je mjerilo mog nesavršenstva. Nisam se sjetio da nadomjestim riječ "kapitalizam" riječju "veliko novčarstvo", a riječ "špijunirati" izrazom "držati pod prismotrom"; zato sam upisao dva znaka." "A na ružičastom papiru?" "Primijetili ste da bilježim i na ružičasti papir?" "I koristite ga čak više nego bijeli. Je li to još jedno mjerilo vašeg nesavršenstva?" "Da", reče Sologdin oklijevajući. "Na ružičasti papir upisujem kaznene znakove, što se na vašem jeziku zove kazneni "poeni", i onda sam sebe kažnjavam prema njihovom broju." "Kazneni poeni? A zašto?" upita ona tiho.

"Zašto vas to zanima?" "Zašto?" upita Larisa još tiše. "Jeste li primijetili kad ih upisujem?" U sobi se nije čulo ni glaska, i Larisa je jedva čujno dahnula: "Da, primijetila sam." Sologdin pocrveni i Ijutito prizna: "Upišem znak na ružičasti papir svaki put kad nisam u stanju podnijeti vašu blizinu, kad vas - poželim!" 1SI Grimizno rumenilo oblije Larisine obraze, uši i vrat. Nije se micala od stola i hrabro ga je gledala u oči. Sologdin je bio gnjevan. "A sad ću upisati tri znaka odjednom! Dugo će mi trebati da ih iskupim! Prvo, za vaše. drske vlažne oči i činjenicu da ih volim. Drugo, zato što vam bluza nije zatvorena, i kad se naginjete vidim vam grudi. A treće, zato što vam hoću poljubiti vrat." "Pa onda ga poljubite", reče ona zavodnički. "Vi ste poludjeli! Izlazite iz sobe! Ostavite me!" Ona se povuče od Sologdinova stola i naglo ustane. Stolica joj s treskom padne na pod. On se opet okrene svojoj dasci za crtanje. Opsesija s kojom se borio još ujutro za vrijeme piljenja sad ga je stala gušiti. Zurio je u crtež i ništa nije shvaćao. Iznenada osjeti kako mu se pune grudi naslanjaju na rame. "Larisa!" reče on strogo, i okrenuvši se, dodirne je. "Što?" upita ona bez daha, sasvim blizu njega. "Dajte - ja - ja ću zaključati vrata", reče on. Ne odmičući se, ona odgovori: "Da, zaključajte." 182 31 OTISCI GLASOVA Nitko, pa ni slobodni namještenici, nije volio raditi nedjeljom. Dolazili su na posao bez volje, ne gurajući se kao radnim danom u autobusu, i razmišljali kako će izdržati do šest sati uveče. Ali ove je nedjelje bilo u šaraški mnogo življe nego radnim danom. Oko deset sati ujutro, tri vrlo dugačka i vrlo elegantna automobila dokotrljala su se do glavnih vrata. Stražar u stražar-nici je pozdravio. Prošli su kroz vrata i po šljunkom posutom putu očišćenom od snijega, kraj crvenokosog podvornika Spiridona koji ih je škiljeći promatrao dovezli se do glavnog ulaza u institut. Visoki oficiri s blistavim zlatnim epoletama izišli su iz sva tri automobila i ne čekajući da ih se uvede pošli ravno do Jakonovljeva ureda u trećem katu. Nitko nije imao prilike da ih pažljivo pogleda. Po nekim laboratorijima govorkalo se da je došao sam ministar Abakumov s osam generala. U ostalim laboratorijima ljudi su sjedili mirno, i nisu bili svjesni onoga što im prijeti. Istina je bila negdje u sredini. Došao je samo zamjenik ministra Sevastjanov, u pratnji četvorice generala. Ali dogodilo se nešto nečuveno. Pukovnik inženjer Jakonov još nije došao na posao. Prestrašeni dežurni brzo je zatvorio ladicu od stola s knjigom koju je potajno čitao. Telefonirao je Jako-novu u stan i onda je izvijestio zamjenika ministra da je pukovnik Jakonov morao ostati kod kuće zbog srčanog napada, ali da se ipak oblači i dolazi. U međuvremenu je zamjenik Jakonova, major Roitman, uniforme stegnute u vitkom struku, namjestio remen preko ramena i, zakačivši nogom o sag u hodniku (bio je kratkovidan) istrčao iz akustičkog laboratorija i pojavio se pred posjetiocima. Nije žurio samo zato što su to propisi zahtijevali, već i zbog unutarnje institutske opozicije kojoj je stajao na čelu - Jakonov je uvijek pokušavao da ga isključi iz razgovora s pretpostavljenima. Budući da je već saznao pojedinosti o Prjančikov-ljevoj noćnoj posjeti, Roitman je hitao da popravi tu situaciju 183 i uvjeri visoki odbor da stanje vocodera nije tako beznadno kao, recimo, stanje klipera. Premda mu je bilo tek trideset godina, Roitman je već bio

laureat Staljinske nagrade i s velikim je žarom uvukao svoj laboratorij u vrtlog neprilika povezanih s interesima Najvišega. Svih deset prisutnih su ga slušali. Dvojica su se nešto razumjela u tehničku stranu posla, a ostali su se naprosto dostojanstveno držali. Međutim, kad je Roitman završio, bljedunjavi Mamurin. koga je Oskolupov dao pozvati, stao je braniti kliper i tvrdio je da je zamalo dovršen i spreman za upotrebu. Mucao je od bijesa. Uskoro je stigao Jakonov, upalih očiju i lica tako blijeda da je bilo gotovo modro, i odmah se spustio u stolac do zida. Razgovor je bio prekinut, postao je potpuno zbrkan i uskoro nitko više nije ima pojma kako bi mogao spasiti taj propali pothvat Na nesreću dogodilo se da su srce instituta i njegova savjest to jest oficir službe sigurnosti drug šikin i partijski sekretar dru; Stepanov, baš te nedjelje popustili vrlo prirodnoj slabosti. Odlučili su da ne dođu na posao i da ne predsjedavaju kolektivu kojim su rukovodili tokom tjedna. Taj se postupak mogao oprostiti to više, što je dobro poznato da daljnja nazočnost rukovodilaca više nije nužna kad je političko uzdizanje i masovna organizacija po, stavljena na pravu bazu. Dežurnoga je spopao strah i svijest oj iznenadnoj odgovornosti. Lično se izlažući opasnosti napustio ¦¦? telefon i projurio kroz laboratorije, šapatom obavještavajući r. ¦:• hove rukovodioce da su stigli visoki gosti i da udvostruče svo;jj budnost. Ali zato što je bio vrlo uzbuđen i što se žurio da vrati telefonu, nije obratio pažnju na zaključana vrata projektno ureda. Isto tako, propustio je da otrči do vakuumskog laborat^ rija, gdje je Clara Makarigin bila sama u službi. Voditelji laboratorija sa svoje strane nisu davali nikaki izjave, jer čovjek ne može naglas zamoliti ljude da se prave ka teško rade, zato što su iznenada stigli zamjenik ministra i ge" rali. Ali zaredali su od stola do stola i, krišom šapćući, upozor svakog pojedinog. čitav institut sjedio je i očekivao dostojanstvenike. Oni se, pošto su neko vrijeme konferirali, razdvojili, te su neki o> u uredu Jakonova, a ostali su pošli u Sedmicu. Samo Sevasti:. i major Roitman spustili su se u akustički laboratorij; jer č; se oslobodio ove nove glavobolje, Jakonov je preporučio aku-:j kao najprikladniju bazu za izvršavanje Rjuminovih direktiva. "Što mislite, kako se može otkriti tu osobu?" upita Scvss nov putem Roitmana. Roitman nije mogao misliti, jer je za taj zadatak saznao nekoliko minuta ranije; Oskolupov je sinoć mislio za njega, j je preuzeo taj specijalan zadatak - ne misleći. Ali u tokuj minuta Roitman je već uspio nešto smisliti. "Pa znate", reče on bez ikakve servilnosti, obraćajući mjeniku ministra po imenu i očevom imenu, "mi imamo za vidljivi govor - mi ga zovemo VIR - i iz njega dobr "otiske" glasova, a ovdje imamo čovjeka, nekog Rubina, koji čitati te otiske." 184 "Zatvorenika?" "Da. On je docent filologije. Nedavno sam ga zaposlio da pronalazi individualne osobine govora na otiscima glasova. I nadam se, kad taj telefonski razgovor pretvorimo u otisak glasova i usporedimo ga s otiscima glasa osumnjičenih ..." "Hm... Za tog filologa trebat ćemo dozvolu Abakumova<, reče Sevastjanov, kimajući glavom. "Zbog sigurnosti?" "Da." Za to vrijeme nitko u akustici, premda su sad već svi znali za dolazak odbora, još uvijek nije bio u stanju prevladati mučnu inerciju nerada, te su se svi samo pretvarali da rade, lijeno prekopavajući po ladicama punih radio-lampi, proučavajući dijagrame u časopisima, zijevajući kroz prozor. Djevojke, slobodne namještenice, okupile su se i šapatom brbljale. Roitmanov pomoćnik iz razjuri. Simočka srećom nije bila u službi; dobila je slobodan dan kao naknadu za prekovremeni rad; tako je sebi pri-štedjela bol da vidi kako Neržin, svečano odjeven, blista u iščekivanju posjeta ženi koja je na njega imala više prava od Simočke. Neržin se osjećao kao počasni gost na nekoj proslavi; već je po treći put ušao u akustički laboratorij, premda tamo nije imao nikakva posla, naprosto zato

što je bio nervozan iščekujući crnu maricu koja je jako kasnila. Nije sjedio na svom stolcu nego na prozorskoj dasci i s užitkom uvlačio dim svojih Belomora slušajući Rubina. Rubin, koji profesora čelnova nije smatrao dostojnom publikom za svoju baladu o Mojsiju, sada ju je tiho, ali strastveno, recitirao Glebu Neržinu. Rubin nije bio pjesnik. Nije bio dovoljno vješt u usavršavanju rime, nije imao pravog osjećaja za ritam, ali katkada mu se znala posrećiti pjesma, koja je bila iskrena i inteligentna. Trenutno mu je bilo stalo da Gleb pohvali njegovu baladu. Rubin nije mogao postojati bez prijatelja, on se gušio bez njih. Usamljenost je za njega bila tako nepodnošljiva da nije dopuštao svojim mislima da sazriju u glavi, već bi, čim bi u njoj zatekao i pola misli, odmah požurio da je s nekim podijeli. čitav život imao je prijatelja u izobilju, ali u zatvoru se ustanovilo da mu prijatelji nisu bili istomišljenici, a istomišljenici mu nisu bili prijatelji. I tako nitko u akustici nije uistinu radio, osim nepokolebivo veselog i marljivog Prjančikova, koji je već potisnuo u pozadinu svoje dojmove o noćnoj Moskvi i svom ludom izletu, i razmišljao kako će usavršiti nešto na strujnom krugu, pjevušeći: "Bendži, bendži, bendži, baa Bendži, bendži, bendži, baaa." Upravo u tom trenutku Sevastjanov je ušao s Roitmanom. Roitman je govorio: "Na tim otiscima glasa govor se mjeri s tri aspekta odjednom: frekvencija poprečno preko vrpce; trajanje - po dužini vrpce; i amplituda - po gustoći slike. Stoga je svaki glas opisan tako jedinstveno da ga se može smjesta prepoznati, i sve što je rečeno može se pročitati na vrpci." 185 t J On povede Sevastjanova dalje po laboratoriju. "Ovdje je aparat koji je konstruiran u našem laboratoriju." (Sam Roitman već je zaboravio do koje je mjere to bila kopija.) "A avdje je", reče on, pažljivo usmjerujući zamjenika ministra prema prozoru, "kandidat filoloških nauka Rubin, jedini čovjek u Sovjetskom Savezu koji može čitati vidljivi govor." Rubin je ustao i sad se šutke naklonio. Kad je Roitman prvi put na vratima izgovorio riječ "otisci glasa", i Rubin i Neržin su se zaprepastili. Njihov rad - kojemu su se ljudi dosad uglavnom smijali - izbio je na svjetlo dana. Tokom četrdeset i pet sekundi, koliko je Roitmanu trebalo da dovede Sevastjanova do Rubina, Rubin i Neržin su onom oštrom intuicijom i brzinom reakcija, svojstvenom zekovima, već shvatili da će doći do prikazivanja Rubinove sposobnosti da čita otiske glasova, a da rečenicu za test u mikrofon može čitati samo jedan od "ovlaštenih" spikera, a da je jedini ovlašteni spiker u prostoriji trenutno Neržin. Uzeli su također u obzir i činjenicu da bi Rubin, premda zaista znade čitati otiske glasova, ipak mogao pogriješiti u testu, a on sebi nije smio dopustiti pogrešku - jer to bi značilo odletjeti iz šaraške naglavce u podzemni svijet logora. Međutim, o svemu tome nisu prozborili ni riječi, već su samo jedan drugoga s razumijevanjem pogledali. Rubin prošaputa: "Ako budeš čitao ti, upotrijebi rečenicu "Otisci glasova omogućuju gluhima da se služe telefonom"."* Neržin prošaputa: "Ako on kaže sam, pogodi po glasovima Ako pogladim kosu, pogodio si; ako popravim kravatu, nisi pogodio." U tom trenutku Rubin je ustao i poklonio se. Roitman je nastavio suzdržljivim glasom, koji je zvučao kaj da se ispričava, te je i okrenutih leđa čovjek mogao pogoditi J. govori intelektualac: "A sad će nam Lev Grigorič pokazati što c:: može. Jedan od spikera --^ pa eto, Gleb Vikentič - ući će u ak.. stičku kabinu i kazati jednu rečenicu preko mikrofona, VIR „;¦ je snimiti, a Lev Grigorič će je pokušati pročitati." Zaustavivši se neposredno pred zamjenikom ministra, Nerž:a ga pogleda drskim logorskim pogledom, "želite li možda izmisliti; neku rečenicu?" upita on ozbiljno. "Ne, ne", odgovori Sevastjanov uljudno, odvraćajući por "Smislite nešto sami." Neržin poslušno uzme list papira, razmisli časak, zatim da mu je došla

inspiracija, nešto napiše i u općoj tišini p: papir Sevastjanovu tako da nitko drugi, pa čak ni Roitman, ništa mogao pročitati: "Otisci glasova omogućuju gluhima cL služe telefonom." "Je li to istina?" upita Sevastjanov zaprepašten. "Da." -* * Rečenica glasi u originalu: "Zvukovidi ra?.rešajut gluhim govc telefonu." 186 "Molim vas, pročitajte." VIR je počeo brujati. Neržin je ušao u kabinu. Dok je ulazio pomislio je kako strašno izgleda ta juta oko nje (ta vječna oskudica materijala!). čvrsto je zatvorio za sobom vrata. Stroj je počeo kloparati, i vrpca duga dva metra, išarana labirintom vlažnih tintanih crta i razmazanih tačaka stigla je na Rubinov stol. čitav je laboratorij prestao "raditi" i napeto je promatrao. Roitman je očigledno bio nervozan. Neržin je izišao iz kabine i izdaleka nemarno i ravnodušno promatrao Rubina. Svi su unaokolo stajali; samo je Rubin sjedio i ćelava mu je glava svjetlucala. Iz milosrđa prema svojim nestrpljivim promatračima nije tajio svoju svećeničku mudrost i smjesta je počeo označavati mokru vrpcu tintanom olovkom koja je, kao i uvijek, bila tupa. "Vidite, stanovite se glasove može dešifrirati bez imalo poteškoća, na primjer, akcentirane ili zvučne vokale. U drugoj riječi dva puta je jasno vidljiv glas "r". U prvoj riječi naglašeni "i", a pred njim mekani V - jer tu ne može stajati tvrdi glas. Prije toga imamo formant "a", ali ne smijemo zaboraviti da se u posljednjem slogu prije naglaska i V izgovara kao "a". Međutim, samoglasnik "u" zadržava svoja individualna svojstva i ako je udaljen od naglašenog sloga - ovdje ima karakterističnu nisku frekvenciju. Treći glas prve riječi nesumnjivo je "u". A poslije njega slijedi bezvučan, mekonepčani, eksplozivan suglasnik, najvjerojatnije "k" - tako da imamo "ukovi" ili "ukavi". A ovdje je tvrdi V - jasno se razlikuje od mekanog V, jer ni na jednom mjestu ne prelazi frekvenciju od 2300 herca. "Vukovi" - a zatim dolazi jedan zatvorni, zvučni glas, a iza njega jedan reducirani samoglasnik, pa ova dva zajedno mogu interpretirati kao "di". I tako dobivamo "vukovidi"; prvi glas moramo pogoditi, jer je razmazan. Mogao bih ga shvatiti kao V, kad mi sam smisao ne bi govorio da je posrijedi "z". I tako je prva riječ - "zvukovidi". Idemo dalje. U drugoj riječi, kao što sam već rekao, nalaze se dva "r" i, po svoj prilici, standardni glagolski završetak "ajet"; ali budući da je ovo množina, očigledno je "ajut". Vjerojatno "razrivajut" ili "razrešajut"; utvrdit ću začas, začas ... Antonina Valerjanovna, jeste li mi vi uzeli povećalo? Mogu li ga, molim vas, dobiti na trenutak?" Nije uopće bilo potrebe da se uzima povećalo, jer je VIR davao vrlo široke slike, ali to se po logorskoj tradiciji radilo zbog predstave, i Neržin se u sebi nasmijao, odsutno gladeći kosu koja je već bila glatka. Rubin ga pogleda i uzme povećalo koje su mu donijeli. Opća je napetost porasla. Nitko nije znao hoće li Rubin tačno pogoditi. Sevastjanov je zapanjen šaputao: "To je nevjerojatno. Nevjerojatno." Nitko nije primijetio kad je u sobu na prstima ušao šuster-man. Nije imao prava da uđe pa se zaustavio kod vrata. Dajući znak Neržinu da smjesta iziđe iz sobe, Šusterman, međutim, nije s njim izišao, već je čekao trenutak da pozove Rubina. Tražio je Rubina da ga natjera da namjesti ležaj po propisima. Nije to bilo prvi put da je Šusterman dosađivao Rubinu s istim prigovorom. Rubin je upravo pogodio riječ "gluhi" i borio se s narednom riječju. Roitman je blistao od zadovoljstva, ne samo zato što je 187 I sudjelovao u tom trijumfu, već što ga je iskreno veselio svaki uspjeh u poslu. Tada Rubin slučajno podigne pogled i susrevši se s mračnim Šustermanovim pogledom, shvati zašto je Šusterman došao. L znak odgovora on ga zlobno pogleda, kao da mu kaže: "Idi . namjesti ga sam!" "Posljednja fraza glasi "telefonom". Tu kombinaciju susrećem, tako često da je odmah prepoznajemo. I to je sve."

"Nevjerojatno!" ponovi Sevastjanov. "Oprostite, kako ono glasi vaše ime i očevo ime?" "Lev Grigorič." "Slušajte, Leve Grigoriču, možete li razlikovati individua!!., odlike glasa na tim otiscima?" "Mi to zovemo individualni tip govora. Da. To je zapne predmet našeg istraživanja." "Vrlo dobro! Mislim da za vas imam jedan vi-lo zanimli.. zadatak." Šusterman se iskrao iz sobe na prstima. 188 32 ZABRANJENO JE LJUBITI SE Motor crne marice koja je trebala prevesti zatvorenike u posjetu nije radio. Došlo je do zastoja dok se telefoniralo na sve strane i raspravljalo o raznim mogućnostima. Oko jedanaest prije podne, kad je Neržin, koga su pozvali iz akustičkog laboratorija, došao da ga pretraže, ostalih šest zatvorenika koji su išli u posjetu već je čekalo. Neke su još uvijek pretresali, a drugi su već prošli pretres i čekali su - oslonjeni na veliki stol, ili hodajući amo-tamo po sobi, dalje od prostora za pretres. Kraj zida stajao je potpukovnik Klimentjev - dotjeran i ulizan, uspravan poput ratnika prije smotre. Prodoran miris kolonjske vode širio se iz njegovog kao smola crnog brka i crne kose. Ruku skrštenih na leđima stajao je kao da ga se to ništa ne tiče, ali njegova nazočnost prisiljavala je stražare da pretresaju vrlo savjesno. Kad je ušao u prostor za pretres, Neržina su dočekale ispružene ruke jednog od najdosadnijih, najzajedljivijih stražara, Krasnogubenkog, koji ga smjesta upita: "Sta imaš u džepovima?" Neržin je već davno prerastao ono besplodno uzrujavanje koje mnogi zatvorenici osjećaju pred stražarima. Nije se potrudio da odgovori ili da žurno izvrne džepove odijela od ševiota, koje mu je bilo još nepoznato. Pospano je pogledao u Krasnogubenkog i jedva malo odmaknuo ruke od bokova, dopustivši stražaru da mu pretraži džepove. Poslije pet godina zatvora i mnogih takvih pretresa, Neržin nije osjećao, kao što bi možda osjetio neki novajlija, da je to grubo nasilje, da prljavi prsti čeprkaju po njegovom ranjenom srcu. Ne, ništa što se nanosilo njegovom tijelu nije moglo pomračiti njegovo blistavo raspoloženje. Krasnogubenki otvori kutiju za cigarete, koju mu je Potapov upravo poklonio, pogleda u vrhove svih cigareta da provjeri nije li u njima nešto sakriveno, pogleda pod šibice u kutiji, opipa rubove Neržinove maramice. Ništa drugo nije našao u džepovima. Zatim prođe rukom preko čitava Neržinova tijela, zavlačeći ruku između potkošulje i kaputa za slučaj da je nešto sakriveno pod 189 košuljom, ili između košulje i žaboa. Zatim sjedne na pete i, čvrsto ih stežući, pređe rukama prvo po jednoj nozi od gore do dolje, zatim po drugoj. Dok je Krasnogubenki čučao, Neržin je dobro mogao vidjeti svog kolegu zatvorenika, rezbara, i odmah je pogodio zašto je tako nervozan. Rezbar je u zatvoru otkrio da ima talent za pisanje novela, i stao je pisati - o doživljajima ratnih zarobljenika u Njemačkoj, o susretima u ćelijama, o sudovima. Premda je njegova žena već prenijela jednu ili dvije takve priče u vanjski svijet, kome ih se moglo pokazati? Moralo ih se sakrivati. I ovdje ih se također moralo sakrivati. A čovjek se nikad nije mogao nadati da će iznijeti nešto što je napisao. Ali neki starac, prijatelj obitelji, pročitao je ono što je rezbar poslao i kazao mu, i opet preko njegove žene, da se takvo savršenstvo i izražajnost rijetko nalaze čak i u Cehova. Ta je reakcija veoma ohrabrila rezbara. Za današnju je posjetu napisao još jednu kratku priču koja mu se činila veličanstvenom. Ali baš u trenutku kad su ga počeli pretresati spopao ga je silan strah pred istim tim Krasnoguben-kim i, okrenuvši se, progutao je gužvicu paus-papira na kojem je mikroskopskim rukopisom napisao svoju priču. Sad ga je obuzelo kajanje što ju je progutao - možda bi mu uspjelo da je prokrijumčari. Krasnogubenki reče Neržinu: "Skinite cipele." Neržin stavi nogu na klupicu, razveže vezice i odbaci cipelu ne gledajući kamo

će pasti. Otkrio je poderanu čarapu. Krasnogubenki podigne cipelu, opipa je iznutra i savije đon. S istini nepokolebljivim licem, kao da je to najobičnija stvar koju radi svakoga dana, Neržin odbaci drugu cipelu i otkrije drugu razde-ranu čarapu. Vjerojatno zato što su čarape imale tako velike rupe, Krasnogubenki nije pomislio da bi se u njima nešto moglo sakriti i nije zahtijevao da ih skine. Neržin opet obuje cipele. Krasnogubenki upali cigaretu. Klimentjev se trgnuo kad je Neržin odbacio cipelu. Napokon. to je bilo namjerno vrijeđanje njegova stražara. Kad čovjek ne bi podržavao stražare, zatvorenici bi počeli iskorištavati upravu. Još jednom je Klimentjev požalio svoju širokogrudnost, i zamalo je odlučio da pronađe neki razlog i zabrani posjetu ovom drskom momku, koji ne samo da se nije stidio svog zločinačkog položaja, već kao da je u njemu uživao. "Pozor!" vikne on oštro, i sedam zatvorenika i sedam stražara okrene se prema njemu. "Vi znate pravila. Ne smijete primili j ništa od svoje rodbine. Sve što se predaje vama ili njima, moraj ići preko mene. U razgovorima ne smijete spominjati rad, radr uvjete, životne uvjete, dnevni red, položaj instituta. Ne smije: spominjati nikakva imena. O sebi smijete reći samo da je sve redu i da vam ništa nije potrebno." "O čemu onda možemo govoriti?" poviče netko. "O politici* Klimentjev se nije udostojio čak ni odgovoriti na to; pitanj je bilo suviše idiotsko. "Govorite o svojoj krivici", predloži jedan od zatvoreni mračno. "Govorite o pokori." 190 "Ne, ne smijete govoriti o svojoj osudi. To je tajna", odgovori Kiimentjev bez drhtaja u glasu. "Raspitajte se za svoju obitelj, za djecu. I još nešto. Postoji novo pravilo: od sada je zabranjeno držati se za ruke i ljubiti se." Neržin, koji je ostao ravnodušan i kod pretresa i dok je slušao te glupe propise koje je već znao zaobići, osjeti, kod vijesti da je zabranjeno ljubiti se kako mu se smrklo pred očima. "Vidimo se jedanput na godinu", dovikne on promuklim glasom Klimentjevu, i Kiimentjev se radosno okrene prema njemu, očekujući da će Neržin nastaviti. Neržin je zamalo čuo kako Kiimentjev urla: "Uskraćujem vam posjetu!" On proguta slinu i ne reče ništa. Njegova posjeta najavljena u posljednji trenutak očigledno je bila protupropisna, i bilo bi vrlo lako uskratiti mu je. Uvijek se nađe netko da ušutka one koji izvikuju istinu ili traže pravdu. Kao stari zatvorenik morao je svladati svoj gnjev. I tako je, budući da mu nitko nije protuslovio, Kiimentjev jasnim i ravnodušnim glasom dodao, da svi dobro upamte: "Kod svakog poljupca, stiska ruke ili drugog prekršaja, posjeta će biti smjesta prekinuta." "Ali moja žena ništa ne zna! Ona će me poljubiti!" poviče rezbar. "Vaša će rodbina također biti upozorena!" odvrati Kiimentjev. "Nikad još nije postojao takav propis." "Sada postoji." Glupani! I njihov je gnjev bio glup - oni kao da su vjerovali da je on lično izmislio taj propis, a ne da ga je našao u novim pravilima. "Kako dugo će trajati posjeta?" "Ako dođe moja majka, hoće li je pustiti unutra?" "Posjete traju trideset minuta. Pustit će samo onu osobu na koju obavijest glasi." "A moju petogodišnju kćer?" "Djeca do petnaest godina mogu ući s odraslima." "A od šesnaest?" "Ne mogu! Ima li još koje pitanje? Dobro, idemo. Van!" Nevjerojatno! Neće se voziti crnom maricom, kao što su se obično vozili u posjete, već malim gradskim autobusom. Autobus je stao pred vratima upravne zgrade. Tri stražara, nova, u civilnoj odjeći i mekanim šeširima, s pištoljima u džepu, ušli su prvi u autobus i zauzeli mjesta podalje jedan od drugoga. Dvojica su izgledala kao bivši boksači ili gangsteri. Imali su lijepe ogrtače.

Jutarnji je mraz već nestao, ali je i dalje bilo hladno. Sedam zatvorenika popelo se u autobus kroz prednja vrata i sjelo. Još tri stražara u uniformi ušla su u autobus, šofer je zalupio vratima i pritisnuo papučicu za gas. Potpukovnik Kiimentjev ušao je u osobna kola. 191 i 33 FONOSKOPIJA U podne se Jakonov nije nalazio u baršunastoj tišini svog uglačanog, udobnog ureda. Bio je u Sedmici i bavio se "parenjem" klipera i vocodera. Toga jutra, ambiciozni inženjer Marku šev došao je na ideju da se ta dva uređaja spoje u jedan, i mno: su podržali taj prijedlog, svaki iz svog vlastitog proračunato; razloga. Usprotivili su se jedino Bobinin, Prjančikov i Roitmar. ali nitko ih nije slušao. Ali još četvero ljudi sjedilo je u uredu Jakonova: Sevastjano* koji je već razgovarao s Abakumovom na telefonu, general Bui banjuk, mavrinski poručnik Smolosidov i zatvorenik Rubin. Poručnik Smolosidov bio je krupan čovjek. Gak i onaj vjeruje da u svakom stvorenju ima nešto dobro, teško bi to mog naći u ovom licu bez smiješka, u mrzovoljasto stisnutim debeli usnama. Njegov je položaj u laboratoriju bio posve nevažan; je jedva stajao malo iznad montera, a plaća mu je bila jedr.j plaći najnižeg ženskog radnika. Istina, krao je još oko ti--, rubalja mjesečno iz instituta prodajući radio-dijelove na cr burzi, ali svima je bilo jasno da se položaj Smolosidova i nje dohodak ne ograničuju na tu djelatnost. Slobodni namještenici iz šaraške bojali su ga se, pa čak i > koji su s njim igrali odbojku. Njegovo lice, na kojem se nije pokazao ni najmanji tračak iskrenosti, bilo je zastrašuj Posebno povjerenje koje je uživao kod najviših rukovodilaca đer je bilo zastrašujuće. Gdje on stanuje? Ima li uopće Obitelj? Nikad nije svoje kolege posjećivao kod kuće, r.:: svoje slobodno vrijeme ikad provodio s kojim od njih izvan z.; instituta. O njegovoj se prošlosti nije znalo ništa osim da irr. ratnih odlikovanja na grudima, i osim toga što se jednom zirno pohvalio da stanoviti slavni maršal nije izrekao ni jedinu riječ tokom rata koju on, Smolosidov, nije čuo. K; ga upitali kako je to moguće, odgovorio je da je bio mari lični radist. 192 I Tek što je pokrenuto pitanje kojem će se slobodnom namješteniku povjeriti magnetofon i vrpca iz strogo povjerljivog odjela, već je general Bulbanjuk, koji je donio vrpcu, naredio da je povjere Smolosidovu. Sad je Smolosidov postavljao magnetofon na mali politirani stolić, dok je general Bulbanjuk, kojega je glava bila nalik na golemi prezreli krumpir s izbočinama umjesto nosa i ušiju, govorio: "Vi ste zatvorenik, Rubin. Ali nekoć ste bili komunist, i možda ćete jednog dana opet biti." "Ja sam i sad komunist", htio je uskliknuti Rubin, ali poni-žavalo ga je što to mora dokazivati Bulbanjuku. "Naši organi, dakle, imaju povjerenja u vas. Sad ćete s ovog magnetofona čuti jednu državnu tajnu. Nadamo se da ćete nam pomoći da uhvatimo tu ništariju, tog saveznika izdajica naše zemlje. Oni žele da naša značajna naučna otkrića pređu preko naših granica. Nije potrebno naglasiti da i najmanji pokušaj da se otkrije..." "Shvatio sam", prekinu ga Rubin, bojeći se iznad svega da mu neće dopustiti da radi na toj vrpci. Pošto je već davno izgubio svaku nadu u lični uspjeh, Rubin je proživljavao život čitavog čovječanstva kao da je njegov vlastiti obiteljski život. Ta vrpca koju još nije čuo već ga je lično vrijeđala. Smolosidov pritisne dugme na "start". Rubin je uporno zurio u zvučnik magnetofona kao da traži lice svog ličnog neprijatelja. Kad bi Rubin tako netremice u nešto gledao, lice bi mu se steglo i postalo okrutno. Nikad se ne bi moglo očekivati milost od čovjeka s takvim licem. U tišini ureda uz tiho šuštanje vrpce slušali su dijalog uzbuđenog, užurbanog

neznanca i staromodne flegmatične gospođe. Sa svakom rečenicom Rubinovo je lice sve više gubilo onaj strogi, ukočeni izraz i postajalo zbunjeno. Bože moj, pa to uopće nije očekivao. Ovo je neka luda, čudnovata ... Vrpca je završila. Očekivalo se da Rubin nešto kaže, ali u tom trenutku on nije znao što bi rekao. Trebalo mu je malo vremena da sve razmotri s različitih strana. Opet je upalio cigaretu koja se u međuvremenu ugasila i rekao: "Pustite još jednom." Smolosidov pritisne dugme za vraćanje. Rubin je pun nade motrio njegove tamne ruke modrikastih prstiju. Napokon, Smolosidov bi mogao pogriješiti i ukopčati snimanje umjesto reprodukcije. I sve će biti izbrisano bez traga. Tada bi Rubin bio oslobođen odluke. Rubin je pušio, gnječeći prazan vrh cigarete među zubima. Svi su šutjeli. Smolosidov nije pogriješio. Ukopčao je pravo dugme. Još jednom su čuli glas mladog čovjeka, nervozan, gotovo očajan, i još jednom nezadovoljnu gospođu, mrzovoljastu i nejasnu. Rubin se iz svih sila trudio da zamisli zločinca, ali opsjedala ga je ta gospođa koju kao da je gledao pred sobom, žena raskošne obojene kose, koja možda i nije bila njena. Pokrio je lice rukama. Barbarska je bila i sama pomisao da se neko medicinsko otkriće 11 U prvom krugu 193 može smatrati državnom tajnom; takva se pomisao nije mogla roditi u normalnom mozgu razumne osobe. Jer lijek koji prvo pita za nacionalnost pacijenta, nije uopće lijek. A čovjek koji je odlučio da telefonira u taj stan pod prismotrom vjerojatno uopće nije pojmio koliko je to opasno; Rubinu se dopao taj odvažni mladić. Ali objektivno - objektivno, taj čovjek koji je htio učiniti ono što je smatrao pravednim, zapravo je napao pozitivne snage u povijesti. Ako prihvatimo činjenicu da se prioritet u naučnim otkrićima priznaje kao važan i potreban za jačanje države, tko god ga podriva objektivno stoji na putu progresa. I mora b;-uklonjen. Osim toga, razgovor i nije bio tako bezazlen. Ono prestrašer ponavljanje riječi "stranci". Dati im "nešto". To bi moglo znač i nešto drugo osim lijeka. "Lijek" može biti samo šifra. Povije je poznavala takve slučajeve. Kako su baltičke mornare pozv: na oružani ustanak? Riječima: "Pošaljite nam ustav!" A to značilo: Pošaljite ratni brod i desantni odred! Vrpca se zaustavila. Rubin je podigao lice s ruku, pogleda:; mrzovoljastog Smolosidova, glupog, naduvenog Bulbanjuka. Bi"j su mu odvratni. Nije imao volje ni da ih gleda. Ali ovdje, na ovom malom raskršću povijesti, upravo su oni objektivno predstavljali njene pozitivne snage. čovjek se mora uzdići iznad ličnih osjećaja. Upravo takvi mesari, ali u vojno-političkom odjelu, strpali Rubina u zatvor zato što nisu mogli podnijeti njegov talent poštenje. Upravo takvi mesari, ali u uredu vrhovnog vojnog t ca, četiri su godine bacali u koš za papir desetke Rubinovih vapa kojima je dokazivao svoju nevinost. čovjek se mora uzdići iznad svoje vlastite bijedne sudb I premda su ova dvojica zaslužila da ih se na licu mjesta u zrak jednom granatom, čovjek im je morao služiti, njima i svojoj zemlji, njenoj naprednoj ideji, njenoj zastavi. Rubin spusti cigaretu u pepeljaru i trudeći se da gleda ravr? u Sevastjanova, koji mu se u tom trenutku učinio pristojno-osobom, reče: "Dobro, u redu. Pokušat ćemo." Prekinuo se, za uzdahnuo. "Ali ako nemate osumnjičenih, neću biti u stanju či... čovjek ne može snimiti svakoga u Moskvi. S čijim gl da ja ovo uspoređujem?" Bulbanjuk ga umiri: "četvoricu smo pokupili odmah telefonske kabine. Ali vjerojatno nije bio ni jedan od njih. I tu pet imena iz ministarstva. Pribilježio sam ih bez čina i navodim njihov službeni položaj, tako da se ne bi bojali bilo optužiti." On mu pruži list iz notesa. Na njemu je bilo ispisano imena:

1. Petrov 2. Sjagoviti 3. Volodin 4. ščevronok 5. Zavarzin Rubin pročita i htjede zadržati popis. 194 "Ne, ne!" upozori ga Sevastjanov oštro. "Smolosidov će držati popis." Rubin ga vrati. Ta mjera opreza nije ga uvrijedila: bolje reći, bila mu je smiješna. Kao da se tih pet imena nije već usjeklo u njegovo pamćenje: Petrov, Sjagoviti, Volodin, ščevronok, Za-varzin. Njegov dugogodišnji filološki studij postao je do te mjere dio njega samoga, da je čak i sad uz put primijetio etimologiju tih imena: "sjagoviti" - čovjek koji daleko skače; "ščevronok" ševa. "Zahtijevam", reče on suho, "da snimite još telefonskih razgovora ove petorice." "Dobit ćete ih sutra." Rubin malo promisli i reče: Još nešto, želim znati godine svakog pojedinog." On kimne u smjeru magnetofona. "Bit će mi potrebna ova vrpca na dulje vrijeme, i to još danas." "Poručnik Smolosidov će je imati kod sebe. Vama i njemu bit će dodijeljena soba u Strogo povjerljivom odjelu." "Već je pripremaju", reče Smolosidov. Iskustvo je poučilo Rubina da izbjegava opasnu riječ "kada?", da ne bi i njemu postavili isto pitanje. Znao je da na ovome ima tjedan-dva posla, a da će, ako upita šefove: "Kad vam je to potrebno?" oni odgovoriti: "Sutra ujutro." Zato je upitao: "S kim mogu razgovarati o ovom poslu?" Sevastjanov upita Bulbanjuka i odgovori: "Samo s majorom Roitmanom. S Oskolupovom. I sa samim ministrom." Bulbanjuk upita: "Jeste li upamtili sve moje opomene? Da ih ponovim?" Rubin ustade bez dopuštenja i zaškilji na generala, kao da je on nešto maleno, slabo vidljivo. "Moram o tome razmišljati", reče on, ne obraćajući se nikome posebno. Nitko nije proturječio. Rubin je duboko zamišljen izišao iz ureda, prošao kraj dežurnog i, nikoga ne primjećujući, krenuo po crvenom sagu stepeništa. Morao je dovesti Neržina u ovu novu grupu. Kako bi mogao raditi bez ičijeg savjeta? Problem će biti vrlo težak. Rad je na glasovima tek počeo. Prve klasifikacije. Prva nomenklatura. Uzbuđenje znanstvenog rada rasplamsalo se u njemu. To je bila nova nauka - pronaći zločinca po otisku glasa. Do sada su ih identificirali po otiscima prstiju. To su zvali daktiloskopija, promatranje prstiju. Na tome se radilo stoljećima. Nova bi se nauka mogla nazvati promatranje glasova - tako bi je Sologdin nazvao - ili fonoskopija. I valja je stvoriti u roku od nekoliko dana. Petrov, Sjagoviti, Volodin, Ščevronok, Zavarzin. 195 34 NIJEMO ZVONO Naslonjen na mekano sjedalo autobusa do prozora, Neržin je uživao u ugodnom ljuljuškanju. Do njega je sjedio Ilarion Pavlovič Gerasimovič, fizičar specijalist za optiku, malen čovjek uzanih ramena s upadljivo intelektualističkim licem, i cvikerom poput špijuna na plakatu. "Znate, mislio sam da sam se na sve priviknuo", reče Neržin, tiho dijeleći svoje dojmove s njim. "Nemam ništa protiv toga da sjedim golog tura na snijegu; pa čak i kad ljude trpaju u teretne vagone ili kad straža razbija kovčege, ništa me ne smeta, ništa ne prodire do mene. Ali jedna je struna u mom srcu još živa, neumrla - moja ljubav prema ženi. Kad je ona u pitanju ja to ne mogu podnijeti. Da je vidim jednom na godinu i da mi ne dopuste da je poljubim? Zaista pljuju na nas." Gerasimovič nabere svoje tanke obrve. One su izgledale kao da tuguju čak i dok

je proučavao dijagrame. "Postoji vjerojatno samo jedan put do neranjivosti", odgovori ori, "a to je ubiti u sebi sve sklonosti i odreći se svih želja." Gerasimovič je bio u Mavrinskoj šaraški svega nekoliko mjeseci i Neržin još nije imao vremena da se s njim pobliže upozna. Ali Gerasimovič mu se nekako instinktivno dopao. Nisu nastavili razgovor već su odmah ušutjeli. Putovanje u posjetu bio je prevelik događaj u životu zatvorenika. Bilo je to vrijeme da se preporodi duša koja je dotle spavala u pogrebnoj kripti. Na um su dolazile uspomene kojih se običnim danima nikad ne bi prisjećali. ćitavii godinu prikupljaš misli i osjećaje, da ih potrošiš u tim kratkim časovima zajedno s nekim bliskim. Autobus se zaustavio pred vratima. Narednik straže popeo se u autobus i dva puta prebrojio zatvorenike koji su izlazili. Prije toga je nadstražar u stražarnici već potpisao prijemnicu za sedam glava. Tada se narednik podvukao pod autobus, provjerio da v..-nitko nije vozio na amortizerima - čak ni bestjelesni duh ne bi bio u stanju da ondje visi više od jedne minute - i onda se vrano 196 u stražarnicu. Tek tada su se otvorila prva vrata, zatim druga. Autobus je prešao čarobnu crtu, i dok su mu vesele gume šapu-tale, jurnuo zaleđenim putom kraj gaja. Mavrinski zekovi mogli su svoje izlete zahvaliti strogoj tajnosti njihovog instituta. Rodbina nije smjela znati gdje obitavaju njihovi živi leševi, jesu li dovedeni sa sto kilometara udaljenosti ili iz Kremlja, jesu li dovedeni s aerodroma ili s drugog svijeta. Vidjeli su samo dobro hranjene, dobro odjevene ljude bijelih ruku, koji su izgubili svoju nekadašnju razgovorljivost i tužno se smješkali, uvjeravajući ih da imaju sve i da im ništa nije potrebno. Ti su posjeti bili veoma nalik na scene na starim grčkim nadgrobnim pločama, bareljefima koji predstavljaju i mrtvaca i žive rođake koji mu podižu spomenik. Ali na tim pločama uvijek postoji mala crta koja dijeli drugi svijet od ovoga. Živi s ljubavlju gledaju mrtvaca koji gleda u pravcu Hada, ni veseo ni tužan, s jasnim pogledom koji izražava duboko saznanje. Neržin je okrenuo glavu da pogleda s brežuljka ono što gotovo nikad nije imao prilike vidjeti: zgradu u kojoj su živjeli i radili, zgradu od tamne cigle sa zarđalom kupolom nad njihovom polukružnom čudnovato lijepom sobom, a još više prastaru šesterokutnu kulu. Na južnoj fasadi, gdje je bila smještena Akustika, Sedmica, Projektni ured i Jakonovljev ured, ujednačeni redovi prozora, koji se nisu mogli otvoriti, gledali su jednolično i ravnodušno; stanovnici predgrađa i Moskovljani koji su dolazili u šumicu nedjeljom nisu mogli ni zamisliti koliko je istaknutih života, pogaženih nada, žarkih strasti i državnih tajni sakupljeno, nagurano, izmiješano i ugrijano do usijanja u toj usamljenoj, staroj zgradi u predgrađu. ćak i unutar zgrade svuda je vladala tajnovitost. Jedna soba nije znala ništa o susjednoj. Jedan susjed nije ništa znao o drugome. Oficiri službe sigurnosti nisu znali ništa o dvadeset dvije mahnite, nerazumne žene, slobodne suradnice, kojima je bilo dopušteno da ulaze u tu mračnu zgradu. I jednako kao što te žene nisu znale jedna za drugu - to je moglo znati samo nebo, a možda kasnije historija - nitko nije znao da su sve dvadeset i dvije, usprkos maču koji im je visio nad glavom, ovdje pronašle neku tajnu sklonost, zavoljele nekoga i potajno se s njim ljubile, ili se kome smilovale i dovele ga u vezu s njegovom obitelji. Otvorivši tamnocrvenu kutiju za cigarete, Gleb Neržin zapali s onim specijalnim užitkom koji cigareta može pružiti u specijalnim trenucima nečijeg života. Premda je njegova pomisao na Nadju bila vrhunska pomisao koja je isključivala sve druge, njegovo tijelo uživajući u novosti putovanja, osjećalo je želju da se i dalje vozi. Da vrijeme stane, da autobus vječno vozi tim snježnim putom s crnim tragovima guma, pokraj tog parka, bijelog od mraza, koji je pokrivao granje drveća, pokraj djece koja su protrčavala kraj njih, čije glasove Neržin kao da nije čuo još od početka rata. Vojnici i zatvorenici nikad ne čuju dječje glasove. Nadja i Gleb živjeli su zajedno godinu dana, godinu dana trčanja s mjesta na

mjesto s prepunim aktovkama. Oboje su bili studenti pete godine, pisali su diplomske radove i polagali državne ispite. 197 Tada je došao rat. Sad su već neki ljudi imali smiješnu kratkonogu dječicu koja su trčala naokolo. Ali oni nisu. Jedan mali dječak počeo je trčati preko ceste. Vozač je oštro skrenuo da ga izbjegne. Dječak se preplašio, stao, podigao ručicu u tamnomodroj rukavici do rumenog lica. Neržin, koji godinama nije razmišljao o djeci, iznenada posve jasno shvati da je Staljin oteo njemu i Nadji„djecu.. čak i ako njegov rok isteče, čak i ako opet budu zajedno, njegovoj ženi će biti trideset šest godina, možda i četrdeset. Bit će prekasno za dijete. Deseci djece odjevene u raznobojnu odjeću sklizali su se po jezercu. Autobus je skrenuo u pokrajnje ulice i počeo drndati preko kaldrme. Opisi zatvora uvijek ističu strahote. Ali nije li još mnogo užasnije kad strahota nema? Kad se strahota nalazi u sivoj metodologiji godina? U zaboravljanju da je tvoj jedan jedini život na zemlji razoren? U tome što si spreman da nekoj svinjskoj njušci to oprostiš? Da su tvoje misli obuzete time, kako ćeš sa zatvorskog pladnja pograbiti okrajak hljeba umjesto sredine; kako ćeš dobiti nepoderano rublje koje neće biti pretijesno poslije slijedeće kupke? čovjek to mora proživjeti; to se ne može zamisliti. Da bi čovjek pisao ovakve retke kao što je: "Sjedim za rešetkama, u zatvorskoj memli", ili "tamnicu mi otvorite i dajte mi svjetlost dana, crnooku ljepoticu", ne mora biti u zatvoru; sve se to može lako zamisliti. Ali to je samo osnovno. Samo u beskonačnim, neprekinutim godinama može sazreti pravi doživljaj zatvora. Nadja je pisala u svom pismu: "Kad se vratiš..." Ali to je bilo baš najstrašnije. Nema povratka. čovjek se ne može vratiti. Poslije četrnaest godina na frontu i u zatvoru, vjerojatno u njegovom tijelu više nema ni jedne jedine stanice iz prošlosti. Oni se mogu samo iznova sastati. Nov, nepoznati čovjek, ući će noseći ime njenog muža i ona će uvidjeti da onaj čovjek, njen ljubljeni, zbog koga se zatvorila i čekala četrnaest godina, više ne postoji, da je iščezao, molekulu po molekulu. Bilo bi dobro kad bi u tom drugom životu opet jedno drugo zavoljeli. A ako ne bi? Ušli su u ulice moskovskog predgrađa. U Mavrinu je po raspršenom sjaju na noćnom nebu izgledalo da čitava Moskva blista, da sja. Ali ovdje su se jedna za drugom redale jednokatnice i dvokatnice već davno oronule, s otpalom žbukom, iskrivljenih plotova. Doista, nitko ih nije ni dirnuo od početka rata, jer se napor morao ulagati na drugoj strani. Ali na selu, recimo između Rjazana i Ruzajevke, kakvi će tamo biti krovovi? Kakve kuće?, Autobus je dojurio do širokog, prometnog staničnog trga i i prešao ga. Još jednom: tramvaji, trolejbusi, automobili, ljudi.j 198 Policija je imala nove, jarke crveno-ljubičaste uniforme koje Ner-žin nikad prije nije vidio. Neshvatljivo kako ga je Nadja mogla čekati tolike godine! Da se kreće među tom užurbanom gomilom koja neprestano hita da nekamo stigne, da osjeća na sebi poglede muškaraca, a nikad se ne pokoleba u srcu! Neržin je zamišljao kako bi bilo da je situacija obratna: da je Nadja zatvorena, a on slobodan. On to možda ne bi mogao podnijeti čak ni godinu dana. Nikad prije nije mogao ni slutiti da je u toj slabašnoj djevojci tako granitna odlučnost. Dugo vremena sumnjao je u njenu izdržljivost, ali sad je osjećao da Nadji nekako više nije ni teško čekati. Još dok je bio u tranzitnom zatvoru Krasnaja Presnja poslije pola godine preslušavanja, kad je prvi put dobio dozvolu da napiše pismo, Gleb je pisao Nadji s batrljkom olovke na istrganom komadu papira za pakovanje, složenog u trokut, bez marke: "Draga moja! četiri godine rata čekala si me - ne ljuti

se što si čekala uzalud; sad će biti još deset godina. čitavog života sjećat ću se, poput sunca, naše kratke sreće. Ali sad se osjećaj slobodnom. Nema potrebe da i tvoj život bude uništen. Udaj se!" Iz čitavog pisma Nadja je shvatila samo jedno: "Znači, prestao si me voljeti! Kako me možeš predati drugome?" žene! čak i na frontu kod Dnjeparskog mostobrana uspjela se probiti do njega s krivotvorenim ispravama Crvene armije, u muškoj vojničkoj bluzi koja joj je bila prevelika, podvrgavana preslušavanjima i pretresima. Došla je da ostane uz svoga muža, ako može, do kraja rata - ako on pogine, da umre i ona, ako on preživi, da preživi i ona. Kod mostobrana, koji je još nedavno bio smrtonosna stupica, ali je trenutno bio miran, zarašten ravnodušnom travom, ugrabili su nekoliko kratkih dana svoje rastrgane sreće. Ali vojske su se probudile, krenule u napad i Nadja se morala vratiti kući, opet u onoj istoj nespretnoj vojničkoj bluzi, s istim krivotvorenim ispravama. Mali kamion odveo ju je kroz čistinu u šumi, i dugo mu je još vremena mahala. Na autobusnim stanicama gomile su stajale u neurednim repovima. Kad bi došao trolejbus, neki su ostali na svojim mjestima dok su se drugi gurali naprijed. Na Sadovom bulevaru njihov je svijetloplavi autobus, poluprazan i zamaman, prošao kraj autobusne stanice i zaustavio se kod semafora. Jedan bjesomučni Moskovljanin dotrčao je do njega, skočio na papučicu i stao lupati po vratima vičući: "Idete li na Kotelničeski kej? Kotelni-česki kej?" "Ne, ne, ne smijete gore!" povikao je jedan od stražara, mašući mu rukom da siđe. Urlajući od smijeha, stakloduvač Ivan mu dovikne: "Naravno da ide! Baš tamo ide. Sjedi, odvest ćemo te." Ivan nije bio politički zatvorenik i posjete su mu bile dozvoljene svakog mjeseca. Svi su se zekovi nasmijali. Moskovljanin nije mogao razumjeti kakav je to autobus i zašto se ne smije popeti. 199 Ali bio je navikao da se mnogo štošta ne smije - i iskočio je. Pet-šest ostalih putnika koji su se natiskali za njim zateturali su prema natrag. Svijetloplavi autobus skrenuo je lijevo na Sadovi bulevar. To je značilo da ne idu u Butirku. Vjerojatno u Taganku. Neržin se nikad ne bi bio razdvojio od svoje žene, i mirno bi proveo život baveći se numeričkom integracijom diferencijalnih jednadžbi da nije bio rođen u Rusiji, ili da je bio rođen u drugo vrijeme, ili da je bio čovjek drugoga soja. U jednom odlomku u Devedeset tri od Victora Hugoa, Lante-nac sjedi na pješčanoj duni. On istovremeno vidi nekoliko zvonika i svako zvono je u pokretu. Sva zvona zvone na uzbunu, ali olujni vjetar odnosi zvuk, i on ništa ne čuje. Na isti taj način, zahvaljujući nekom čudnovatom unutarnjem osjetilu, Neržin je već od prvih mladenačkih godina slušao to nijemo zvono - sva stenjanja, krikove, jadikovke umirućih, koje stalan, uporan vjetar odnosi daleko od ljudskih ušiju. Odrastao je ne pročitavši ni jednu jedinu knjigu od Mayne Reida, ali u dobi od dvanaest godina pročitao je gomilu Izvestija visoku kao on sam i proučio izvještaje o procesu protiv inženjera sabotera. Od samog početka dječak nije vjerovao ono što čita. Nije znao zašto - njegov razum to nije mogao pojmiti - ali je jasno vidio da je sve to laž, sama laž. On je poznavao inženjere u obiteljima svojih drugova i nije mogao zamisliti da bi takvi ljudi počinjali sabotažu. U trinaestoj i četrnaestoj godini Gleb nije trčao na ulicu da se igra kad bi završio s učenjem, već bi sjeo i čitao novine. Poznavao je po imenu sve partijske rukovodioce, njihove položaje, sovjetske vojne rukovodioce, sovjetske ambasadore u svakoj zemlji i strane ambasadore u Sovjetskom Savezu. čitao je sve govore s kongresa, i uspomene starih boljševika, i promjenljivu povijest Partije - postojalo je nekoliko verzija, a svaka je bila drukčija. I u školi su već u četvrtom razredu počeli proučavati elemente političke ekonomije, a od petog razreda nadalje imali su gotovo svaki dan sat društvenih

nauka. Dali su mu da čita U spomen Herzenu, a mnogo puta se iznova navraćao na svezak Lenjina. Ili zato što mu je uho bilo još mlado, ili zato što je čitao više od onoga što stoji u novinama, on je jasno osjećao laž u pretjeranom, odvratnom uzdizanju jednog čovjeka, uvijek jednog čovjeka! Ako je on sve, ne znači li to da su svi ostali ljudi ništica: Iz čistog protesta Gleb se nije mogao njime zanositi. Gleb je bio tek u devetom razredu onog prosinačkog jutra kad je pogledao u izlog s novinama i pročitao da je Kirov ubijen I iznenada mu je, poput zasljepljujućeg svjetla, postalo jasno da je Kirova ubio Staljin, nitko drugi. Zato što je on bio jedini koji se mogao okoristiti njegovom smrću! Obuzeo ga je osjećaj bolne usamljenosti - odrasli ljudi koji su se gurali oko Jijega nisu shvaćali tu jednostavnu istinu. Tada su isti oni stari boljševici, koji su proveli čitavu rev luciju i kojima je ona značila čitav život, počeli su tucetima : 200 stotinama iščezavati u ništavilo. Neki su, ne čekajući da ih uhapse, progutali otrov u stanu; ostali su se vješali u svojim ladanjskim kućama. Ali većina je dopustila da ih uhapse, pojavili bi se u sudnici i neobjašnjivo se kaj ali, glasno se optuživali za najgore zločine i priznavali da su služili svim stranim špijunskim službama svijeta. Bilo je to tako pretjerano, tako grubo, tako namješteno, da je samo kamenom uhu mogla promaći ta laž. Zar ljudi zaista nisu čuli? Ruski pisci, koji su se usuđivali tvrditi da su duhovni nasljednici Puškina i Tolstoja, ispisivali su odvratne sladunjave pohvale tiranu. Ruski kompozitori, obrazovani u konzervatoriju u Herzenovoj ulici, polagali su svoje udvorne pjesmotvore pred njegov pijedestal. Glebu Neržinu to je nijemo zvono grmjelo tokom čitave mladosti. U njemu se rodila nepokolebiva odluka: saznati i razumjeti! Saznati i razumjeti! šetajući po bulevarima svog rodnog grada u doba kad bi bilo prikladnije da uzdiše zbog djevojke, Gleb je sanjario o danu kad će sve dokučiti, i kad će možda prodrijeti među one zidove gdje su se svi oni ljudi, kao jedan, optuživali prije smrti. Možda se unutar tih zidova to može razumjeti. U to doba nije znao ime tog zatvora, a ni činjenicu da se naše želje, ako su uistinu velike, zacijelo ispunjavaju. Godine su prolazile. Sve se ostvarivalo i ispunjavalo u životu Gleba Neržina, premda katkada sve nije bilo ni lako ni ugodno, ščepali su ga i odveli upravo na ono mjesto, i upoznao je one koji su još bili živi, koji nisu bili iznenađeni njegovim sumnjama i koji su imali još stotinu puta više toga da ispričaju. Sve je bilo ispunjeno i ostvareno, ali Neržinu nije preostao ni njegov posao, ni vrijeme, ni život - ni supruga. Kad jednom jedna velika strast obuzme dušu, ona izbaci sve ostalo. U nama nema mjesta za dvije strasti. ... Autobus je zakloparao preko mosta nad Jauzom i nastavio vožnju po beskonačnim, krivudavim, neprijaznim ulicama. Neržin napokon reče: "Dakle, ne vode nas u Taganku? Kamo idemo? Ne razumijem." Gerasimovič, razbudivši se iz sličnih mračnih misli, odgovori: "Ovo je Bedem Lefortova. Idemo u Lefortovski zatvor." Vrata su se otvorila pred autobusom. Ušao je u stražnje dvorište i zaustavio se pred dvokatnim krilom izgrađenim uz visoki zatvor. Potpukovnik Klimentjev već je stajao tamo, vrlo mladenačka izgleda, bez bluze i kape. Istina, ovdje je bilo manje hladno. Pod gustim, oblačnim nebom, prostirala se sumorna studen bez vjetra. Na potpukovnikov znak stražari iziđoše iz autobusa i posta-više se u red, i samo su dvojica U zadnjim uglovima ostali sjediti s pištoljima u džepu. Zatvorenici nisu imali vremena da promatraju glavni dio zatvora. Pošli su za potpukovnikom u zgradu. Pred njima se pružao dugačak uzan hodnik na kojem je bilo sedam otvorenih vrata. Potpukovnik je išao pred njima i odlučno izvikivao naredbe, kao u borbi: "Gerasimovič - ovamo! Luka-šenko - tamo! Neržin - u treću!" 201 Jedan po jedan zatvorenici su ulazili u sobe. Klimentjev im je doflfjelio svakome po jednog od sedam stra-žara. Neržina je

zapao prerušeni gangster. Sve su te sobe bile istražni uredi: kroz rešetkaste prozore prodiralo je vrlo malo svjetla; isljednikov stolac i stol nalazili su se pred prozorom; mali stolić i klupica bili su za zatvorenika. Neržin privuče naslonjač bliže vratima, namjestivši ga za ženu. Za sebe uzme neudobnu klupicu s procijepom koji je prijetio da ga uštine. Upravo na takvoj stoličici, iza istog ovakvog stola, nekad je prosjedio šest mjeseci istrage. Vrata su ostala otvorena. Neržin je čuo kako lagane petice njegove žene lupkaju po hodniku, i njen mili glas: "U ovu?" I ona je ušla. 202 35 BUDI NEVJERNA! Kad je oronuli kamion preskačući preko ogoljelog borovog korijenja i škripeći po pijesku odveo Nadju s fronta, Gleb je stajao daleko na šumskoj čistini, i šuma ga je progutala postajući sve duža, mračnija i uža; tko im je tada mogao reći da njihova razdvojenost ne samo da neće završiti s ratom, već da je zapravo tek započela? Uvijek je teško čekati da se muž vrati iz rata. Ali najteže od svega su posljednji mjeseci prije rata. Po krhotinama granata i mecima ne računa se koliko se dugo čovjek bori. I tada su prestala dolaziti pisma od Gleba. Nadja je trčala u susret poštaru. Pisala je mužu, njegovim prijateljima, njegovim pretpostavljenima. Svi su šutjeli kao grob. Nije bilo ni jedne večeri u proljeće 1945. kad se topovske salve nisu prolamale zrakom. Zauziman je jedan grad za drugim: Konigsberg, Breslau, Frankfurt, Berlin,, Prag. Nije bilo pisama. Njene su nade jenjavale. Počela ju je obuzimati apatija. Ali to nije sebi smjela dopustiti. Ako je živ i ako se vrati, predbacit će joj što je gubila vrijeme. Radila je kao crv dan za danom, pripremila se za postdiplomski studij kemije, učila je strane jezike i dijalektički materijalizam - a plakala je samo noću. Iznenada, po prvi put, Nadji nije isplaćena njena mjesečna pripomoć kao ženi oficira. Stoga je povjerovala da je ubijen. Tada je završio četverogodišnji rat. Ljudi su trčali ulicama, pomahnitali od radosti. Neki su pištoljima pucali u zrak. Svi su zvučnici u Sovjetskom Savezu emitirali pobjedničke koračnice nad izgladnjelom i ranjenom zemljom. Nisu joj javili da je ubijen. Rekli su da je nestao. I njeno je srce, koje je zato što je ljudsko, odbijalo da se pomiri s nečim što se više ne može ispraviti, počelo izmišljati 203 "i i bajke. Možda su ga poslali u neku tajnu misiju. Možda mu je povjeren neki specijalan zadatak. Pokoljenje, odgojeno u sumnji i tajnovitosti, zamišljalo je tajne čak" i tamo gdje ih nije bilo:.....-Došlo" je""vfuce južno ljeto, ali sunce nije" sjalo za NeržirtOVu udovicu. A ipak je živjela kao i prije, učeći kemiju, jezike i dijalektički materijalizam, bojeći se da ne bude nezadovoljan kad se vrati. Prošla su četiri mjeseca. Došlo je vrijeme da se prizna da taj čovjek više nije živ. A tada je stigao iskrzani trougao papira iz Krasne Presnje: "Jedina moja! Sad će biti još deset godina!" Oni koji su joj bili bliski nisu je mogli razumjeti. Saznala je da joj je muž u zatvoru - i razvedrila se i postala vesela. Sad opet nije bila sama na zemlji. Kakva sreća da nije u pitanju petnaest godina, ni dvadeset pet godina! Samo se iz groba nitko ne vraća. Ljudi se s robije vraćaju. Sad, kad posrijedi nije bila smrt, kad više nije bilo onog užasnog unutarnjeg beznađa, kad je preostao samo teret i prijetnja, Nadja je osjetila novu snagu. On je u Moskvi. Znači da mora poći u Moskvu i spasiti ga. činilo joj se da je dovoljno da bude kraj njega, pa da ga spasi. Ali kako doći do Moskve? Naši potomci nikad neće biti u stanju zamisliti što

je u to doba značilo putovati bilo kamo, a posebno u Moskvu. U prvom redu, jednako kao u tridesetim godinama, svaki je građanin morao ispravama dokazati zašto ne ostaje na svom mjestu i kakva ga službena potreba prisiljava da opterećuje prijevozna sredstva svojom osobom. Poslije toga izdali bi mu propusnicu, koja mu je davala pravo da stoji u redu na stanici tjedan dana, da spava na pljuvačkom pokrivenom podu ili da plašljivo ugura mito na stražnja vrata blagajničke kabine. Nadji je uspjelo da se upiše na inače nedostižni postdiplomski studij u Moskvi. Pošto je trostruko platila kartu, otišla je u Moskvu avionom, držeći na koljenima aktovku pretrpanu udžbenicima i pustene čizme za sjeverne šume, koje su očekivale njenog muža. Bilo je to ono čudesno vrhunsko razdoblje u životu kad nam neke dobre sile pomažu te uspijevamo u svemu. Najistaknutiji postdiplomski institut u zemlji primio je tu nepoznatu djevojku iz provincije bez imena, bez novaca, bez veza i bez zvrjanja telefona... Ali na kraju se utvrdilo da je sve to bilo mnogo lakše nego dobiti posjetu za tranzitni zatvor Krasnaja Presnja. Posjete nisu bile dopuštene. Nikome. Svi su kanali GULAG-a bili preopterećeni - sa Zapada je dolazila bujica zatvorenika, kakvu nije mogla zamisliti ni najbujnija mašta. Ali kod stražarnice, na brzu ruku sklepane iz grubih dasaka čekajući da joj odgovore na jednu od njenih beskorisnih molbi Nadja je vidjela kako izvode red zatvorenika iz neobojenih drvenih vrata zatvora do gata na rijeci Moskvi. Neki sretni bljesak intuicije otkrio je Nadji da se Gleb nalazi među njima. 204 Izveli su najmanje dvije stotine ljudi. Svi su se nalazili u onom prijelaznom stanju u kojem čovjek kaže zbogom svojoj "slobodnoj odjeći" i preuzima sivocrnu odjeću zeka. Svaki od njih još uvijek je zadržao nešto što je podsjećalo na njegov prijašnji život: vojničku kapu sa štitnikom i šarenom vrpcom, ali bez širita i zvijezde, kožne čizme koje još nisu bile prodane za kruh ili završile u rukama kriminalnih bandi u zatvoru, svilenu košulju razderanu svom dužinom na leđima. Svi su bili ošišani do gole kože i na jedan ili drugi način štitili su glavu od ljetnog sunca. Svi su bili neobrijani i svi su bili mršavi, a neki su bili na granici potpune malaksalosti. Nadja nije morala tragati. Odmah je osjetila gdje je Gleb, i onda ga ugledala. Hodao je u vunenoj vojničkoj bluzi, raskopčana ovratnika, s crvenim širitima artiljerijskog oficira još uvijek na rukavu, dok se na grudima jasno vidjelo tamnije mjesto na kojem su nekad bila ratna odlikovanja. Hodao je s rukama na leđima poput ostalih. Nije podizao pogled prema sunčanim otvorenim prostranstvima na brežuljku, za koje bi čovjek pomislio da će privući zatvorenikov pogled, a nije se obazirao ni na žene koje su stajale po strani s paketima. U tranzitnom zatvoru nitko nije primao pisma, i on nije znao da je Nadja u Moskvi. Mršav i pepeljasta lica poput njegovih drugova, ipak je jasno izražavao odobravanje, dok je s najnapetijom pažnjom slušao svog susjeda, visokog starca sijede brade. Nadja je stala trčati i izvikivati ime svog muža, ali zbog razgovora i glasnog laveža policijskih pasa on je nije čuo. Potpuno bez daha nastavila je i dalje trčati da ga ne izgubi iz vida. Strašno je bilo što je mjesecima morao trunuti u mračnim i smrdljivim ćelijama. Kakav je užitak bio vidjeti ga ovdje pored nje. Kako se ponosila što se nije slomio. A i boljelo ju je što ne tuguje, što je zaboravio svoju ženu. Po prvi put osjetila je bol zbog sebe - sumnju da prema njoj nije postupao pravedno, da žrtva nije on, nego ona. Sve je to osjetila u jednom jedinom trenutku. Stražari su stali vikati na nju; užasni, dresirani krvoločni psi natezali su uzice, izvijali se i lajali, zakrvavljenih očiju. Otjerali su Nadju. Kolona se protegla po uskom brežuljku te nije bilo mjesta gdje bi se mogla ugurati kraj nje. Posljednji su stražari ostali daleko u začelju, zatvarajući zabranjeni prostor između njih i zatvorenika, i idući za njima Nadja više nije mogla uhvatiti korak s kolonom. Spustila se niz brijeg i nestala iza druge čvrste ograde. Noću, kad ih stanovnici Krasne Presnje nisu mogli vidjeti, dugački vlakovi marvinskih vagona stizali su u tranzitni zatvor. Odredi stražara sa svjetiljkama u rukama, uz lavež pasa i povremene povike, kletve i udarce

utovarivali su po četrdeset zatvorenika u jedan vagon i na tisuće ih otpremali u Pečoru, Intu, Vor-kutu, Sovetsku Gavan, Norilsk, Irkutsk, čitu, Krasnojarsk, Novo-sibirsk, Centralnu Aziju, Karagandu, Džezkazgan, Pribalkaš, Irtiš, Tobolsk, Ural, Saratov, Vjatku, Vologdu, Perm, Solvičegodsk, Ribinsk, Potminsk, Suhobezvodinsk, i brojne druge bezimene manje logore. Ostale su zatvorenike, u skupinama po stotinu ili dvije, 205 I odvodili danju u teretnim kamionima na mjesta oko Moskve, kao što su Serebrjani Bor, Novi Jerusalim, Peršino, Hovrino, Beskud-nikovo, Himki, Dmitrov, Solnečnogorsk, a noću i u samu Moskvu, gdje su iza barijera drvenih plotova, iza spletova bodljikave žice gradili veliku, modernu prijestolnicu. Sudbina je Nadju neočekivano nagradila: Gleba nisu odveli na Arktik, već su ga iskrcali u Moskvi u malom logoru koji je zidao golemu stambenu zgradu za rukovodioce MVD-a, polukružnu kuću na Kalužskim vratima. Kad je Nadja, gotovo izvan sebe, pojurila tamo k njemu u prvu posjetu, učinilo joj se da je već napola oslobođen. Na Bolšoj Kalužskoj ulici kretale su se limuzine, a među njima i pokoja diplomatska kola. Autobusi i trolejbusi zaustavljali su se kod ulaza u Neskučni perivoj, gdje je bila smještena stražarnica logora - poput običnog ulaza u gradilište. Visoko gore, gradnja je vrvjela ljudima u prljavoj, rastrganoj odjeći, ali svi radnici na gradnjama tako izgledaju i ni jedan od prolaznika nije pogodio da su to zekovi. A onaj tko je pogodio, držao je jezik za zubima. Bilo je Jto vrijeme jeftinog novca i skupoga kruha. Nadja je štedjela~na hrani, prodavala stvari i nosila mužu pakete. Vlast je uvijek uzimala pakete. Ali nisu često dopuštali posjete. Gleb nije ispunjavao svoju normu na radu. Na posjetama bilo ga je nemoguće prepoznati. Kao kod svih samopouzdanih ljudi, nesreća je na njega dobro djelovala. Omekšao je, ljubio je ženi ruke i slijedio iskrice u njenim očima. Ovo za njega više nije bio zatvor. Logorski život, koji prelazi svojom okrutnošću sve što je poznato o životima ljudoždera i štakora, i njega je pognuo. Ali on se svjesno doveo do one granice iza koje čovjek više ne osjeća samosažaljenje, i iskreno je i uporno ponavljao: "Draga! Ti ne znaš šta na sebe preuzimaš. čekat ćeš me godinu dana, čak tri, čak pet ali što kraj bude bliže, to će teže biti čekati. Posljednje će godine biti najnepodnošljivije. Mi ne mamo djece. Nemoj dakle uništavati svoju mladost. Ostavi me Udaj se ponovo!" Nadja je tužno tresla glavom. "Tražiš izliku da me se oslobodiš?" Zatvorenici su živjeli u nedovršenom krilu stambene zgrać. koju su gradili. Kad bi žene koje su donosile pakete, silazile i trolejbusa, vidjele bi dva-tri prozora muške spavaonice iznaa ograde i muškarce koji bi nagrnuli na prozore. Katkad bi se vidjele i zatvorske prostitutke. Jedna je prostitutka na prozoru grlila svog logorskog "muža" i vikala preko ograde njegovoj zakonitoj ženi: "Dosta toga faćkanja, kurvo! Ovamo taj paket, i gubi Ako te još jednom vidim kod stražarnice, cijelo ću ti lice grepsti." Približavali su se prvi poslijeratni izbori za Vrhovni se U Moskvi su se za njih energično pripremali. Bilo je nepože:. zadržati pedesetosmaše u Moskvi. Naravno, bili su to dobri nici. Ali moglo je sve ispasti nezgodno. A budnost je bila sla! I tako, da bi ih sve preplašili, trebalo je otpremiti bar nekolic 206 I Užasne zahodske priče stale su kolati logorima, kako će uskoro početi transport zatvorenika na sjever. Zatvorenici koji su imali krumpira pekli su ih za putovanje. Da bi se zaštitilo glasače, sve su posjete u moskovskim logorima zabranjene prije izbora. Nadja je poslala Giebu ručnik u koji je bila ušivena sitna poruka: "Ljubljeni moj." Ma koliko godina prošlo i ma koliko oluja prohujalo nad našim glavama (ona se voljela izražavati uzvišenim riječima), tvoja će ti djevojčica biti vjerna dok god živi. Kažu da je tvoj odjel otpremljen dalje. Bit ćeš u dalekom kraju, na dugo godina otrgnut od naših sastanaka, od naših tajnih

pogleda preko bodljikave žice. Ako ti bilo kakva razonoda može olakšati teret u tom beznadno mračnom životu - što onda? Pristajem, dragi, čak zahtijevam budi mi nevjeran, sastaj se s drugim ženama. Napokon, ti ćeš mi se ipak vratiti, zar ne?" 207 36 LIJEPO JE REćI: "U TAJGU!" Ne poznavajući ni desetinu Moskve, Nadja je vrlo dobro poznavala sumorni zemljovid moskovskih zatvora. Zatvori su bili pravilno raspoređeni po glavnome gradu, smišljeno, tako da je svaka tačka u gradu imala poneki zatvor u blizini. Predajući pakete, raspitujući se i idući u posjete, Nadja je postepeno upoznala razliku između svesavezne Velike Lubjanke i provincijske Male Lubjanke, otkrila da postoje istražni zatvori po imenu KPZ na svakoj željezničkoj stanici, više nego jednom bila u Butirki i u Taganki, znala koji tramvaji voze do Lefortova i Krasne Presnje, premda te stanice nisu bile označene na tramvajskim kartama. Sad je stanovala kraj zatvora Mornarska tišina, koji je bio razrušen 1917, a kasnije obnovljen i utvrđen. Otkako se Gleb još jednom vratio iz dalekog logora u Moskvu, i to ovog puta ne u logor već u neku nevjerojatnu ustanovu specijalni zatvor gdje je hrana bila obična i gdje su se bavili naučnim radom, Nadja je opet počela s vremena na vrijeme viđa:: svog muža. Međutim, žene nisu smjele znati gdje su im muže-, zatvoreni, te su za. te rijetke posjete zekove odvodili u razr moskovske zatvore. Najugodnije su posjete bile u Taganki. To nije bio zatvor zo političke zatvorenike već za lopove, i pravila su bila vrlo labava- t Posjete su se odvijale u stražarskom klubu gdje su čuvari s har-monikama komunicirali s muzama. Zatvorenike su u otvoren autobusu dovozili kroz pustu Kamenščikovu ulicu. Žene su čekale na pločniku i čak prije službenog početka posjete svai zatvorenik je mogao zagrliti svoju ženu, postajati kraj nje, joj sve što su propisi branili, pa čak joj i nešto dodati iz u ruku. Same su se posjete odvijale prilično slobodno i neob vezno. Muž i žena sjedili su jedno kraj drugoga, i samo stražar je prisluškivao razgovore četiri para. Butirka, koja je u biti također bila blag, veseo zatvor, ženai se činila veoma hladnom. Zatvorenike koji su dolazili u Butirkj i obje Lubjanke, odmah bi obradovalo općenito popuštanje u d: 208 I plini. Tu nije bilo zasljepljujućeg svjetla u "boksovima". čovjek je mogao hodati hodnicima ne držeći ruke na leđima. Mogao je normalnim glasom razgovarati u ćelijama i viriti kroz okanca, ležati danju na drvenim ležajima, a katkada i spavati pod njima. Butirka je još u koječemu bila popustljivija: noću se smjelo držati ruke pod kaputom, i nisu čovjeku oduzimali naočale; dopuštali su šibice u ćelijama i nisu istresali duhan iz cigareta, a kruh u paketima s hranom rezali su samo na četiri dijela, a ne na sitne komadiće. Žene nisu znale za sve te olakotne okolnosti. One su vidjele bedem visok sedam metara koji se protezao od jednog do drugog ugla Novoslobodske ulice. Vidjele su željezna vrata između snažnih betonskih stupova, i druga, neobična vrata koja su se polako otvarala mehaničkim putem, da bi propustila crne marice. A kad bi ženama bilo dopušteno da uđu u posjetu, vodili su ih kroz kameni bedem debeo dva metra i između visokih zidova koji su okruživali stravičnu Pugačovljevu kulu. Obični su zekovi vidjeli svoje posjetioce kroz dvije rešetke. Stražar je hodao prolazom između rešetaka, kao u kavezu. Zekovi s višim položajem, zekovi iz šaraške, primali su svoje posjetioce za velikim stolom, pod kojim je čvrsta pregrada sprečavala da se dodiruju nogama ili izmjenjuju bilo kakve znakove. Na čelu stola sjedio je stražar poput budnog kipa slušajući razgovor. Ali ono što je u Butirki izazivalo najveću potištenost bila je činjenica da su se ti muževi pojavljivali iz dubina zatvora, izvirili na pola sata iz debelih, memljivih zidova, smiješili se sablasno, uvjeravali svoje žene da dobro žive, da im ništa nije potrebno, i onda se vraćali među zidove. Danas se po prvi put Nadjina posjeta odvijala u Lefortovu.

Stražar u stražarnici označi nešto na svom popisu i pokaže Nadji dugačku jednokatnicu. U goloj sobi s dvije duge klupe i dugačkim praznim stolom već je čekalo nekoliko žena. Na stolu su počivale pletene košarice i platnene torbe za tržnicu, očigledno pune hrane. I premda su zekovi u šaraški bili dosta dobro hranjeni, Nadja, koja je u svojoj torbi donijela nešto skromnih prženih kolačića, bila je povrijeđena i pekla ju je savjest što ne može ponuditi svom mužu nešto ukusno čak ni jednom godišnje. Ispržila je tijesto rano ujutro, dok su ostale u spavaonici još spavale - od nešto bijelog brašna što je imala i preostalog maslaca i šećera. Nije mogla nabaviti bombone ili slastičarske kolače, a i tako joj je ostalo vrlo malo novaca. Ta se posjeta poklapala s rođendanom njena muža, a ona mu nije imala što donijeti na dar. Htjela mu je dati dobru knjigu, ali ni to nije mogla nakon posljednje posjete. Taj put mu je Nadja donijela knjigu Jesenjinovih stihova koju je nekim čudom uspjela nabaviti. Bilo je to isto izdanje koje je njen muž nekad imao na frontu, i koje je nestalo kad su ga uhapsili, I zato je Nadja napisala na prvoj strani: "Ovako će ti se sve izgubljeno vratiti." Ali potpukovnik Klimentjev u njenoj je nazočnosti istrgnuo naslovnu stranu i vratio joj, rekavši da nikakve pismene poruke 14 U prvom krugu 209 ne smiju biti uključene u ono što se zatvoreniku predaje - posveta mora ići odvojeno, preko cenzora. Kad je za to saznao, Gleb joj je ljutito rekao: "Nemoj mi više donositi knjige." Oko stola su sjedile četiri žene, od kojih je jedna bila mlada s trogodišnjom djevojčicom. Nadja ni jednu nije poznavala. Pozdravila ih je, a one su joj odzdravile i onda nastavile živahno razgovarati. Kod najudaljenijeg zida žena od kojih trideset pet ili četrdeset godina u vrlo starom krznenom kaputu sjedila je na klupici podalje od ostalih. Oko glave je svezala sivu maramu, tako izlizanu da se već vidjelo tkanje. Sjedila je prekrštenih ruku i uporno je zurila u pod pred sobom, čitavo njeno držanje jasno je davalo do znanja da želi samo da je puste na miru i da joj nije do razgovora. Nije držala nikakav paket u rukama niti kraj sebe. Grupa je bila spremna da primi Nadju, ali Nadja im se nije htjela pridružiti. I ona je tog jutra htjela ostati nasamo sa svojim posebnim raspoloženjem. Približivši se ženi koja je sjedila sama, upitala ju je: "Je li slobodno?" Žena je podigla pogled. Oči su joj bile potpuno bezbojne. Vidjelo se da uopće nije shvatila što ju je Nadja upitala. Gledala je ravno kroz Nadju. Nadja je sjela omotavši se u svoj kaput od umjetnog karakila. I ona je ušutjela. U ovom trenutku nije htjela čuti ništa drugo, ni misliti ni na što drugo osim na Gleba i na razgovor koji će voditi; na ono što je vječno iščezavalo u magli prošlosti i magli budućnosti; o onome što se nije ticalo ni njega, ni nje, već njih dvoje zajedno i što se obično nazivalo otrcanom riječju "ljubav". Ali nije mogla da ne čuje razgovor za stolom. Žene su razgovarale o onome što njihovi muževi dobivaju za jelo, što im stavljaju na stol ujutro i uveče i kako im često peru rublje. Kak„ su sve to znale? Zar su zlatne časove svoje posjete tratile razg varajući o takvim stvarima? Nabrajale su kakvu su hranu, i k liko dekagrama i kilograma donijele sa sobom. Sve je to bio c one žilave ženske sklonosti koja porodicu čini porodicom i odr. va ljudski rod na životu. Ali Nadja to nije gledala tako. Umjes: toga mislila je: kako je to uvredljivo, kako obično, kako bijedr pretvarati te velike časove u trivijalnost! Zar tim ženama nik. nije palo na um da bi radije morale razmisliti tko se to usuc zatvoriti njihove muževe? Napokon, njihovi su muževi mogli i -biti iza rešetaka, pa prema tome, ne imati ni potrebe za tim pakt tima hrane. s Morale su dugo čekati. Posjeta je bila zakazana za deset smm prije podne, ali u jedanaest se još nitko nije pojavio. Sedmi posjetilac, sjedokosa žena, došla je sva zadihan? • snije od ostalih. Nadja ju je upoznala za vrijeme prijašnje pc Bila je to prva rezbareva žena i

vrlo je spremno ispripovijec svoju povijest. Uvijek je obožavala svog muža i smatrala nijem. Ali on joj je rekao da je s njom nesretan zbog nj" psihološkog kompleksa, napustio ju je s djetetom i otišao k 210 goj. S tom crvenokosom živio je tri godine, a onda je morao u rat. U ratu je bio odmah zarobljen, ali u Njemačkoj je živio slobodno i čini se da je i tamo nalazio razonode. Kad se vratio iz njemačkog zarobljeništva uhapsili su ga na granici i dali mu deset godina. Iz Butirke je obavijestio svoju crvenokosu ženu da je u zatvoru i zatražio pakete. Ona je rekla: "Bilo bi bolje da je izdao mene nego svoju zemlju! To bih mu mogla lakše oprostiti." Onda je on zamolio svoju prvu ženu da mu oprosti, i ona mu je počela donositi pakete i dolaziti u posjete - i sad joj se kleo na vječnu ljubav. Nadja se sjetila kako je rezbareva žena pri tom ogorčeno izjavila da je najbolje, kad muževi sjede u zatvoru, prevariti ih "pa će nas, kad iziđu, više cijeniti. Inače će misliti da nas cijelo to vrijeme nitko nije htio, nitko nije poželio". Sad je novonadošla već izmijenila tok razgovora za stolom. Pripovijedala je o svojim neprilikama s advokatima i pravnim centrom u Nikolskoj ulici. To se savjetovalište, nazivalo "Uzornim". Njegovi su advokati uzimali na tisuće rubalja od svojih klijenata i često posjećivali moskovske restorane - dok su slučajevi klijenata ostajali tačno na onom mjestu gdje su bili i ranije, to jest nigdje. Ali na kraju su izgleda ipak prešli granicu. Sve su ih uhapsili, svima su natovarili po deset godina, i riječ "uzorno" uklonjena je s natpisa u Nikolskoj ulici. Onda su i u neuzornom savjetovalištu novi advokati, kojima su nadomjestili stare, opet počeli uzimati tisuće rubalja i ostavljati slučajeve svojih klijenata na istoj tačci. Advokati su u povjerenju tumačili da su ti veliki honorari potrebni zato što ih moraju podijeliti s drugima. Bilo ih je nemoguće kontrolirati. Možda nisu dijelili ni s kim, usprkos tome što su uvijek davali na znanje da se taj posao odvija preko mnogih ruku. Bespomoćne su žene hodale amo-tamo pred betonskim zidom zakona, Kao što su hodale pred sedam metara visokim zidom Butirke - nisu imale krila da ih prelete i morale su se l^anjati pred svakim vratima koja su se otvarala. Zakonske proce3ure~lza tih zatvora za njih su bile nalik tajnim okretajima jednog moćnog stroja koji je - usprkos očiglednoj krivnji optuženih i kontrastu između njih i onih koji su ih uhapsili - katkada, kao u kakvoj lutriji, nekim čudom mogao izbaciti i zgoditak. I tako su žene plaćale advokate ne za te zgoditke, već za svoje snove o njima. Rezbareva je žena nepokolebljivo vjerovala da će jednoga dana ipak uspjeti. Po onome što je pričala moglo se razabrati da je prodajom svoje sobe i od rodbine prikupila četrdeset tisuća rubalja i da je sve to isplatila advokatu. Dosad je već imala četiri advokata. Uložene su tri molbe za pomilovanje i pet žalbi. Pratila je napredovanje svih tih molbi i na mnogim su joj mjestima obećali da će njenom predmetu obratiti posebnu pažnju. Poznavala je po imenu sve tužioce koji su radili u tri glavna tužilaštva i udahnula je atmosferu prijemnih kancelarija u Vrhovnom sudu i Vrhovnom Sovjetu. Poput mnogih lakovjernih ljudi, precjenjivala je vrijednost svake nadobudne primjedbe i svakog pogleda koji nije bio otvoreno neprijateljski. 211 "Morate pisati! Morate svima pisati!" energično je ponavljala, nagovarajući druge žene da se povedu za njenim primjerom. "Mu-živi nam stradaju. Sloboda neće doći sama po sebi. Morate pisati!" Ta je priča razbila Nadjino raspoloženje, a i uznemirila joj savjest. Slušajući zaneseni govor ostarjele rezbareve žene čovjek nije mogao da ne povjeruje da ih je ona sve nadmašila, da će zacijelo izvući muža iz zatvora - i da se upita: "Zašto ne bih i ja mogla toliko napraviti? Zašto sam ja manje vjerna družica?" Nadja je samo jednom poslovala s "uzornim" pravnim savjetovalištem. Sastavila je samo jednu molbu uz pomoć advokata i platila mu 2.500 rubalja. Izgleda da je to bilo premalo. Uvrijedio se i nije učinio ništa. "Da", reče ona tiho samo za sebe, "jesmo li sve učinile? Je li nam savjest čista?" žene koje su za stolom razgovarale nisu je čule, ali se njena susjeda okrenula

naglo prema njoj kao da ju je Nadja uvrijedila. "A što se može učiniti?" upita je neprijateljskim glasom. "Sve je to tlapnja! član pedeset osam - to znači doživotni zatvor. Pedesetosmaši nisu zločinci, nego neprijatelji! Ne možeš iskupiti pedesetosmaša ni za milijun!" Lice joj je bilo posve naborano. U glasu joj je zvučala čista, neublažena patnja. Nadja je osjetila silnu samilost prema toj staroj ženi. Kao da se ispričava zbog uzvišenosti svojih riječi, odgovorila je: "Htjela sam reći da ne činimo sve što možemo. Napokon, žene dekabrista ostavljale su sve i odlazile za svojim muževima, ne žaleći se i ne oklijevajući. Ako im ne možemo pribaviti slobodu, možda bi im mogli isposlovati izgnanstvo. Podnijela bih da ga otpreme u tajgu, u ma koju tajgu, ma gdje na Arktiku, gdje nikad nema sunca, i ja bih otišla za njim, sve bih ostavila." žena, koja je imala lice namrštene redovnice i kojoj je siva haljina bila posve iznošena, pogledala je Nadju zaprepašteno i s puno poštovanja. "Vi biste još uvijek imali snage da idete u tajgu? Kako ste sretni! U meni više nema snage nizašto. Mislim da bih se udala za bilo kojeg imućnog starca koji bi me htio uzeti." Nadja zadrhti. "I mogli ga ostaviti? Iza rešetaka?" Žena uhvati Nadju za rukav kaputa. "Draga moja! Lako je bilo voljeti čovjeka u devetnaestom vijeku! Te žene dekabrista - mislite li da su one izvršile neko herojsko djelo? Je li ih personalni odio pozivao da ispunjavaju upitnike za službu sigurnosti? Jesu li morale sakrivati svoj brak kao da je zarazna bolest, da bi zadržale svoj posao, da im ne oduzmu i posljednjih pet stotina rubalja mjesečno? Jesu li ih bojkotirali u zajedničkom stanu? Dočekivali zviždanjem kad su odlazile u dvorište po vodu, i nazivali ih "neprijateljima naroda"? Jesu li ih rođene majke i sestre nagovarale da budu razumne i da se razvedu? Ne, naprotiv! Pratio ih je ushićeni mrmor najboljega društva! Milostivo su poklanjale pjesnicima legende o svojim podvizima. Odlazeći u Sibir svojim skupocjenim kočijama nisu gubile, zajedno s pravom da žive u Moskvi, svojih posljednjih bijednih deset kvadratnih metara; nis_: morale trti glavu takvim sitnicama kao što su crni znakovi u rad 212 noj knjižici, ili smočnica u kojoj nema ni lonaca, ni zdjela, ni crnoga kruha! Lijepo je reći: "U tajgu!" Očigledno ne čekate jako dugo!" Glas tek što je nije izdao. Suze su ispunile Nadjine oči dok je slušala strastveno uvjeravanje svoje susjede. "Bit će uskoro pet godina kako mi je muž u zatvoru", reče ona opravdavajući se. "A prije toga je bio na frontu..." "To nemojte računati!" prigovori žena žestoko. "Nije ista stvar biti na frontu! Onda je lako čekati! Onda svi čekaju. Onda možete otvoreno govoriti, čitati pisma! Ali ako čovjek mora čekati a uz to se još i skrivati - onda?" Ušutjela je. Shvatila je da Nadji to ne mora tumačiti. Bilo je već 11 i 30. Napokon je ušao potpukovnik Klimentjev i debeo, neprijazan nadstražar. Nadstražar je počeo uzimati pakete, otvarati tvornička pakovanja keksa i lomiti svaku domaću mesnu pitu napola. Lomio je i Nadjine kolačiće, tražeći kakvu umiješanu poruku, ili novac, ili otrov. Klimentjev je od svih pokupio dozvole za posjetu, upisao sva njihova imena u veliku knjigu, zatim se uspravio po vojničku i objavio jasnim glasom: "Pažnja! Jeste li upoznati s pravilima? Posjeta traje trideset minuta. Zatvorenicima ništa ne smijete davati. Zatvorenike je zabranjeno ispitivati o poslu, o životu, o dnevnom redu. Kršenje tih pravila kažnjivo je po kaznenom zakoniku. I nadalje, počevši od današnje posjete, zabranjeno je držanje za ruke i ljubljenje. U slučaju prekršaja, posjeta će biti smjesta prekinuta." Pokorne su žene šutjele. "Gerasimovič, Natalija Pavlovna!" pročita Klimentjev prvo ime. Nadjina susjeda ustane, i čvrsto koračajući u svojim predratnim pustenim čizmicama iziđe u hodnik. 213 37 POSJETA

Premda je plakala dok je čekala, Nadju je obuzelo blagdansko raspoloženje kad je napokon ušla. Kad se pojavila na vratima Neržin je već ustao da je dočeka i smiješio se. Njegov je smiješak potrajao samo trenutak; ali osjetila je iznenadnu sreću: ostao joj je jednako blizak. Nije se izmijenio prema njoj. Tip bikovske šije u mekanom sivom odijelu, koji je izgledao kao bivši gangster, prišao je malom stoliću i pregradio usku sobicu, braneći im da se dodirnu. "Oh, ma hajde, dajte mi bar da je uhvatim za ruku", reče Neržin ljutito. "Nije dopušteno", odgovori stražar, otvarajući teške vilice samo toliko da bi riječi mogle izići. Nadja se blijedo nasmiješi i dade znak mužu da se ne svađa. Sjela je na naslonjač koji joj je pripremio. Na nekim mjestima dlake su stršale iz kožnate presvlake. Nekoliko je generacija isljednika sjedilo na tom naslonjaču, poslalo na stotine ljudi u grob, i uskoro pošlo za njima. "Pa, sretan ti rođendan!" reče ona trudeći se da izgleda vesela. "Hvala." "Kakva slučajnost da je to baš danas." "Zvijezde." Već su se navikli da govore jedno s drugim. Nadja se trudila da ne obraća pažnju na tešku nazočnost stra-žara koji ih je promatrao. Neržin se trudio da sjedi tako da ga klimava stolica ne štipa. Stolić koji je stajao pred generacijama zatvorenika na preslušavanju, stajao je sada između muža i žene. "Da ne zaboravim: donijela sam ti nešto malo da prigrizeš, pržene kolačiće. Znaš, kao što ih mama pravi, žao mi je što nema ništa bolje." 214 "Budalice, nije ni to trebalo. Imamo svega." "Ali prženih kolačića nemate, zar ne? A rekao si da ti više ne nosim knjige, čitaš li Jesenjina?" Neržinovo se lice smrači. Prije više od mjesec dana netko je otkucao Šikinu da on ima Jesenjina, i Šikin mu je oduzeo knjigu, rekavši da je zabranjena. "čitam." Ima li smisla u ciglih pola sata zalaziti u pojedinosti? Premda u sobi uopće nije bilo vruće - naprotiv, prilično svježe - Nad ja otkopča ovratnik na kaputu i otvori ga, jer je htjela svom mužu pokazati ne samo svoj novi krzneni kaput - o kome nije ništa rekao - već i novu bluzu. Nadala se također da će joj narančasta boja bluze malo oživjeti lice; u ovom prigušenom svjetlu vjerojatno je izgledalo bljedunjavo. Jednim jedinim pogledom Neržin obuhvati svoju ženu - njeno lice, vrat i otvor na grudima. Nad ja zadrhti pod tim pogledom - najznačajnijim događajem tokom te posjete - i kao da se podigla njemu u susret. "Imaš novu bluzu. Pokaži malo više." "A moja bunda?" na licu joj se pojavi izraz razočarenja. "Što je s bundom?" "Nova je." "Pa zbilja", reče Gleb konačno. "Bunda je nova." Gledao je u crne kovrčice ne znajući da je to karakil, i da li je pravi ili umjetni, jer on nikad ne bi bio u stanju razlikovati bundu od pet stotina rubalja od bunde od pet tisuća rubalja. Ona je sad zbacila kaput s ramena. Vidio joj je vrat, kao i nekad lijepo oblikovan kao u mlade djevojke, i uska ramena koja je tako volio stezati dok ju je grlio, i, pod naborima bluze, grudi koje su tokom godina izgubile čvrstinu. I ako je na trenutak osjetio da joj predbacuje u sebi što nabavlja novu odjeću i što sklapa nova poznanstva, sad je to nadomjestila svijest da je sivi zatvorski kamion pogazio i njen život. "Mršava si", rekao je sa suosjećanjem! "Morala bi bolje jesti. Zar ne možeš bolje jesti?" Jesam li ružna? pitao je njen pogled. Prekrasna si kao uvijek! odgovarao je pogled njenog muža. (Premda te riječi potpukovnik nije branio, nisu se mogle izgovarati ni u čijoj nazočnosti.)

"Dobro jedem", lagala je. "Samo, eto, život mi je nemiran, rastrgan." "Kako? Pričaj mi." "Ne, prvo ti pričaj." "A što ja mogu pričati?" reče Neržin smiješeći se. "Ništa." "Pa, znaš ...", počela je oklijevajući. Mesnati stražar stajao je pola metra od stola i svisoka, poput buldoga i s kamenim prezirom gledao na taj par. 215 Morali su naći pravi ton, krilati jezik aluzija. Obrazovanje je odredilo taj ton. "Je li to odijelo tvoje?" upitala je. Neržin iskrivi lice i strese glavom. "Moje? Ne. Ima potemkinovsku funkciju. Na tri sata. Neka te ova sfinga ne smeta." "Ne mogu drugačije", reče ona, malo se dureći poput djeteta i koketirajući, svjesna da se još uvijek sviđa mužu. "Mi smo navikli da to gledamo s humoristične strane." Nadja se sjetila razgovora s Gerasimovičevom i uzdahnula. "Ali mi žene ne." Neržin pokuša dodirnuti koljenima koljena svoje žene, ali daska pod stolom sprečavala je čak i taj kontakt. Stol se zaljuljao. Oslonivši se na laktove i približivši se ženi, Neržin reče razočarano: "Tako je to - posvuda zapreke." Jesi li moja? Moja? pitao je njegov pogled. Ja sam ona koju ljubiš. Nisam ništa gora, vjeruj mi, govorile su njene blistave sive oči. "A posao - kako je tu sa zaprekama? Pričaj mi. Nisi više na postdiplomskom studiju?" "Ne." "Znači, obranila si disertaciju?" "Ne." "Pa kako to?" "Pa eto, ovako..." Počela je govoriti vrlo brzo, preplašena što je već tako mnogo vremena prošlo. "Nitko nije već tri godine obranio disertaciju. Odgajaju ih. Na primjer, jedna je studentica dvije godine pisala disertaciju o "Problemima raspodjele hrane u zajednici", a onda su je natjerali da promijeni temu." (Ah! Zašto o tome govoriti? To uopće nije važno.) "Moja disertacija je već gotova i štampana, ali zadržali su je zbog raznih izmjena..." ("Borba protiv udvornosti" - ali može li se o tome ovdje govoriti?) "... a tu je još i pitanje fotokopija. A još uvijek ne znam kako ću je dati uvezati. To je sve vrlo teško." "Ali isplaćuju ti tvoju stipendiju?" "Ne." "Pa od čega živiš?" "Od plaće." "Znači, radiš. Gdje?" "Tamo, na sveučilištu." "U kojem svojstvu?" "To je privremen, iluzoran posao. Razumiješ li? Moja je situacija svuda nezgodna - uglavnom me podnose. I u domu isto tako. Zapravo, ja ..." Bacila je pogled na stražara. Htjela mu je reći da joj je pix>-j čija već davno morala otkazati pravo na stanovanje u studeni skom domu u Strominki, ali ga joj je, greškom, produljila na pot 216 godine. Greška se mogla otkriti svakog dana! Ne, o tome nije mogla govoriti u nazočnosti narednika MVD-a. Nastavila je: "A i danas su mi odobrili posjetu samo zato što - evo, ovako je bilo ..." Ah, ali to se sve ne može ispričati u ciglih pola sata. "čekaj, pričat ćeš mi o tome kasnije. Htio bih te pitati: Ima li problema u vezi sa mnom?" "Vrlo teških, dragi. Daju mi - htjeli bi mi dati specijalnu temu. Trudim se da je ne prihvatim." "Kakvu to "specijalnu temu"?" Bespomoćno je uzdahnula i opet pogledala stražara. Njegovo budno lice, koje je izgledalo kao da će zalajati ili zagristi u nju, visilo je jedva metar daleko.

Nadja je podigla ruke bespomoćnom kretnjom. Morala bi objasniti da na sveučilištu gotovo više i nema slobodnih tema. A prihvatiti zadanu temu znači ispuniti novi, još detaljniji upitnik službe sigurnosti o mužu, muževim rođacima i rođacima njihovih rođaka. Kad bi rekla: "Moj je muž osuđen po članu 58", zabranili bi joj ne samo da radi na fakultetu, već i da brani disertaciju. Kad bi odlučila da laže i rekla: "Moj muž je nestao u borbi", tada bi opet morala navesti njegovo prezime, i bilo bi dovoljno samo da provjere u kartoteci MVD-a, pa da je osude zbog davanja lažnih podataka. Postojala je i treća mogućnost, ali pod Glebovim pozornim pogledom Nadja je nije željela spomenuti. Pripovijedala mu je živahno. "Znaš, ja sam u muzičkoj grupi na fakultetu. Neprestano me šalju da sviram po koncertima. Nedavno sam svirala u Dvorani stupova, iste večeri kad i Jakov Zak..." Gleb se nasmiješio i kimnuo glavom, kao da nije baš sklon povjerovati. "Bila je sindikalna priredba, pa se to slučajno dogodilo, ali ipak ... A znaš - što je to bilo smiješno! - glasali su protiv moje najbolje haljine, rekli sii da nije dosta dobra za nastup. Telefonirali su u kazalište i donijeli mi drugu, prekrasnu, sve do poda." "I svirala si, i onda su ti je odnijeli?" "Pa da. Znaš, djevojke me kore što se oduševljavam muzikom. Ali ja im kažem "Bolje oduševljavati se nečim nego nekim"." Neržin zahvalno pogleda u ženu. Tada je zabrinuto upita: "Samo jedan čas, što je s onom specijalnom temom ..." Nadja spusti pogled. "Htjela sam reći - ali nemoj to uzeti k srcu, nicht wahr? - nekad si zahtijevao da se ... razvedemo." Rekla je to vrlo tiho. (Bila je to treća mogućnost, mogućnost koja bi joj opet otvorila put u život. Naravno, ne bi pisala "razvedena" jer bi upitnik ipak zahtijevao prezime njenog bivšeg muža i njegovu sadašnju adresu i imena njegove rodbine, pa čak i njihove datume rođenja, zanimanja i adrese. Umjesto Loga napisala bi "neudata".) Da, nekoć je to zahtijevaof... Ali u ovom trenutku je zadrhtao* Tek je sad primijetio da joj vjenčani prsten, koji je uvijek nosila, nije na prstu. 217 "Da, naravno", složi se on vrlo odlučno. "Znači, ti ne bi bio protiv toga ... ako ... budem morala ... to učiniti?" S velikim naporom podigla je pogled prema njemu. Oči su joj se raširile. Lijepe sive duge u njima blistale su, moleći oproštenje i razumijevanje. "To bi bilo samo na papiru", dodala je samo dahom, bez glasa. "Odlično. To si već davno morala učiniti!" Neržin se složio glasom koji je izražavao čvrsto uvjerenje, premda nije osjećao ni uvjerenje ni čvrstoću odlučivši da tek poslije posjete razmisli o značenju svega što se dogodilo. "Možda neću morati", reče ona pokornim glasom, navlačeći opet bundu na ramena. U tom je trenutku izgledala umorna, iscrpljena. "Samo sam htjela - za svaki slučaj - da se dogovorimo. Možda neću morati." "Ne, zašto ne? Imaš pravo. Ti si pametna djevojka", ponavljao je Neržin bez osjećaja dok su mu misli već skretale na ono glavno što se pripremao da joj kaže. "Važno je, draga moja, da se previše ne nadaš da će meni isteći kazna!" Neržin je već bio potpuno spreman za drugi rok, iza kojega će slijediti doživotni zatvor - to se već dogodilo mnogim njegovim drugovima. To nije mogao spomenuti u pismima, i morao je o tome govoriti sada. Prestrašeni izraz pojavio se na Nadjinom licu. "Kazna je uvjetna pojava", tumačio je on govoreći hitro i tvrdo, naglašavajući riječi na krivim mjestima tako da ga stražar ne može pratiti. "Može se u spirali nastavljati u beskonačnost. Povijest je puna primjera. A čak i kad bi kojim čudom završila, nemoj zamišljati da ćemo se ti i ja vratiti u naš grad, našem starom načinu života. Jednu stvar moraš razumjeti i nikad je ne smiješ zaboraviti: ne prodaju se karte za prošlost. Na primjer, najviše od svega žalim što nisam postolar. Kako bi ta vještina bila korisna u kakvom sjevernom sibirskom selu, u Krasnojarsku, u donjim područjima Angare. To je jedini život za koji se treba pripremati. Kome su tamo potrebne Eulerove matematičke

formule?" Uspio ja: bivši gangster nije se micao, već je samo žmirkao dok su Neržinove misli letjele kraj njega. Ali Neržin je zaboravio - ne, on nije zaboravio - on nije shvaćao, baš kao što nitko drugi nije shvaćao - da ljudi koji su navikli hodati po toploj sivoj zemlji, ne mogu odjednom uzletjeti preko ledenih planinskih lanaca. On nije shvaćao da njegova žena i sada, kao i u početku, metodički odbrojava dane i tjedne njegove kazne. Za njega je taj rok bio blistava hladna beskonačnost, a za nju je preostalo još 264 tjedna, 61 mjesec, nešto malo više od pet godina mnogo manje vremena nego što je već prošlo, jer je on bio i u ratu i odonda nije dolazio kući. Kad je Neržin progovorio, strah na Nadjinom licu pretvorio se u užas. "Ne, ne!" povikala je. "Nemoj to govoriti, dragi!" (već ie zaboravila na stražara i više se nije stidjela pokazivati svoje osje218 ćaje). "Nemoj mi ubijati nadu! Ja to ne želim vjerovati! To naprosto ne može biti! Ili si zaista mislio da ću te ostaviti?" Gornja joj je usnica drhtala, lice joj se iskrivilo, oči su joj izražavale odanost, samo odanost. "Vjerujem ti, vjerujem, Nadjušenka!" reče on izmijenjenim glasom. "Ja sam to tako i shvatio." Ona je ušutjela i opet se spustila na stolicu. Na otvorenim vratima sobe pojavio se crni, dotjerani potpukovnik, budno promatrajući to troje ljudi koji su se našli na okupu. Tiho je pozvao stražara. Bivši je gangster nevoljko, kao da ga odvlače od kolača, prišao potpukovniku, četiri koraka iza Nadjinih leđa izmijenili su sve u svemu samo nekoliko riječi; ali za to je vrijeme. Neržin, spustivši glas, uspio upitati: "Poznaješ li Sologdinovu ženu?" Navikla na tako nagle obrate u razgovoru, Nadja je uspjela odgovoriti: "Da." "I znaš gdje stanuje?" "Da." "Njemu ne dopuštaju posjete. Reci joj da je on ..." Gangster se vratio. "...ljubi, vjeruje u nju i nada se!" Gleb je jasno izgovarao. "Ljubi je, vjeruje u nju i nada se", ponovila je Nadja s uzdahom. Uporno je gledala u svog muža. Godinama ga je proučavala, ali sad ga je na neki način vidjela u novom svjetlu. "Ovo ti pristaje", reče ona tužno. "Što mi pristaje?" "Sve. Ovo. Biti ovdje", reče ona, prikrivajući značenje neobičnim infleksijama glasa, tako da ga stražar ne bi mogao shvatiti. Ali Neržiriovo novo raspoloženje nije joj ga činilo bližim. I ona je također odlučila da o svemu što je saznavala dobro razmisli tek poslije posjete. Nije znala što će se iz svega toga izroditi, ali njeno je srce sad u njemu tražilo slabosti, bolest, vapaje za pomoć - sve ono čemu bi žena mogla posvetiti ostatak svog života, čekati još drugih deset godina i otići za njim u tajgu. Ali on se smiješio! Smiješio se isto onako samopouzdano kao u Krasnoj Presnji! Uvijek je bio sam sebi dovoljan. Nikad mu nije bila potrebna ničija samilost. čak se činilo da mu je udobno dok sjedi na malenoj klupici. Kao da se zadovoljno ogledavao po sobi, prikupljajući i tu materijal za svoje misli. Izgledao je zdrav i oči su mu sjale. Je li mu zaista bila potrebna odanost žene? Međutim, Nadja nije o svemu tome još dobro promislila. Neržin nije bio svjestan kakve je sumnje obuzimaju. "Gotovo!" reče Klimentjev na vratima. "Već?" upita Nadja iznenađeno. Neržin se namršti trudeći se da se sjeti one najvažnije stvari koja je ostala na popisu što ga je učio napamet prije posjete. "Da, nemoj se iznenaditi ako me pošalju odavde, daleko, i ako moja pisma

potpuno izostanu." "Zar bi to mogli učiniti? Kamo?" poviče Nadja. Kakva vijest! A on joj to tek sad kaže! "Sam Bog zna", reče on, značajno sliježući ramenima. 219 "Nećeš valjda reći da si počeo vjerovati u Boga?" Ni o čemu nisu razgovarali! On se nasmiješi. "Pascal, Nevvton, Einstein." "Rečeno vam je da ne spominjete nikakvih imena!" otrese se stražar. "Završimo, završimo!" Muž i žena ustali su zajedno i sad, kad više nije bilo opasnosti da im prekinu posjetu, Neržin zagrli Nadju preko malog stola, poljubi je u obraz i upije se u mekane usne koje je već potpuno zaboravio. Nije bilo nade da će se za godinu dana opet naći u Moskvi da ih opet poljubi. Glas mu je drhtao od nježnosti: "što god činiš, učini što je najbolje za tebe. A ja..." Nije završio. Gledali su jedno drugo u oči. "Što je to!" zaurla stražar i povuče Neržina za rame. "Ukidam vam posjetu!" Neržin se otrgne. "Hajde, ukini je, i neka te vrag nosi", promrmlja ispod glasa. Nadja krene unatraške prema vratima, i rukom bez prstena mahne svom mužu u znak oproštaja. Zatim iščezne kroz vrata. i 220 38 JOŠ JEDNA POSJETA Gerasimovič i njegova žena su se poljubili. Gerasimovič je bio nizak, ne viši od svoje žene. Njihov stražar bio je dobrodušan, priprost momak, Nije mu uopće bilo stalo ljube li se ili ne. čak mu je bilo neprilično što se mora miješati u njihov sastanak. Bio bi se okrenuo prema zidu i tako prostajao pola sata, ali to nije bilo moguće; potpukovnik Klimentjev naredio je da vrata svih sedam prostorija ostanu otvorena, da bi iz hodnika mogao držati stražare na oku. Ni potpukovniku nije bilo stalo ljube li se zatvorenici sa svojim ženama ili ne. Znao je da na taj način neće biti otkrivene nikakve državne tajne. Ali on se čuvao svojih stražara i svojih zatvorenika, među kojima je bilo doušnika, i koji su mogli otkucati i samog Klimentjeva. Gerasimovič i njegova žena su se poljubili. Nije to bio jedan od onih poljubaca, koji su ih uzbuđivali u mladosti. Taj poljubac, ukraden od vlasti i od sudbine, bio je bezbojan, bez ukusa, bez mirisa - blijedi poljubac, kakav bi čovjek mogao izmijeniti s mrtvacem u snu. Sjeli su, odijeljeni malim stolom s iskrivljenom šperpločom, koji je služio zatvoreniku tokom saslušavanja. Taj grubi stolić imao je povijest bogatiju od mnogih ljudskih života. Mnoge su godine ljudi prosjedili za njim, jecali, drhtali od straha, borili se s mučnom nesanicom, izgovarali ponosne, gnjevne riječi ili potpisivali odvratne optužbe protiv svojih bliskih. U pravilu im nisu davali ni olovku ni pero - samo za rijetka, rukom pisana priznanja. Ali zatvorenici su ostavili tragove na iskrivljenoj površini stola, zavojite ili uglate likove, koji su na neki tajanstveni način sačuvali podsvjesna grčenja duše. Gerasimovič pogleda svoju ženu. Prva mu je pomisao bila kako je postala neprivlačna. Oči su joj upale. Oko očiju i usana urezale su se bore. Koža joj je na 221 licu omlohavila i činilo se da je Nataša uopće ne njeguje. Kaput je bio predratni, i već ga je odavno trebalo barem preokrenuti. Krzno je na ovratniku bilo poleglo i izlizano, a marama je bila prastara, činilo mu se da se sjeća kad su je kupili na kupone, nekoć davno u Komsomolsku na Amuru; a kaput je nosila već i u Lenjingradu kad je išla na Nevu po vodu. Ali tu podlu misao, koja se uzdizala iz dubine njegova bića, misao da mu je žena ružna, Gerasimovič je potisnuo. Pred njim je bila žena, jedina na

svijetu, koja je bila njegova polovica. Pred njim je bila žena, koja je dijelila njegove uspomene. Koja bi mu mlada djevojka, privlačna i svježa, ali neshvatljiva neznanka, sa svojim vlastitim, različitim uspomenama, mogla značiti više od njegove žene? Nataši još nije bilo ni osamnaest godina kad su se prvi put upoznali u kući na Srednoj Podjačeskoj, kod Lvinskog mosta, na dočeku Nove godine 1930. Za šest dana tome će biti dvadeset godina. Nataši je bilo tačno devetnaest godina kad su ga prvi put uhapsili. Zbog sabotaže. Gerasimovič je počeo raditi kao inženjer u doba kad je riječ "inženjer" bila tako reći sinonim za riječ "neprijatelj", i kad se smatralo normalnim sumnjati u svakog inženjera da je saboter. Gerasimovič, koji je tek diplomirao na fakultetu, nosio je cviker zbog kratkovidnosti, što ga je činilo posve nalik intelektualcu prikazanom na plakatima protiv špijuna u tridesetim godinama. Svakome je kimao, bilo to potrebno ili ne, i govorio "oprostite, molim vas" vrlo blagim glasom. Na sastancima je uvijek šutio i sjedio kao miš. Nije čak ni shvaćao koliko svima ide na živce. Ali bez obzira koliko su se trudili da izmisle optužbu protiv njega, jedva su uspjeli da mu kaznu navuku na tri godine. Kad je stigao na rijeku Amur odmah su mu ukinuli nadzor. Njegova zaručnica došla je za njim i postala mu ženom. Bila je rijetka noć kad muž i žena nisu sanjali o Lenjingradu. I bili su spremni da se vrate - trideset pete. A tada su u njihovom smjeru počele pristizati nove bujice zatvorenika ... Natalija Pavlovna također je pažljivo promatrala svog muža. Dobro je pamtila vrijeme kad je gledala kako se to lice mijenja, kako usta postaju tvrda, a oči hladne, pa čak i okrutne iza cvikera. Ilarion Pavlovič prestao se klanjati ljudima, prestao je govoriti "oprostite, molim". Neprestano su mu predbacivali njegovu prošlost. Izbacili bi ga s jednog mjesta i zaposlili drugdje, na poslu potpuno neprikladnom za osobu njegova obrazovanja. Selili su iz mjesta u mjesto, živjeli u oskudici, izgubili kćer, izgubili sina. I, napokon, odlučivši da sve stave na kocku, vratili su se u Lenjingrad. Stigli su u lipnju 1941. Tu im je bilo teže nekako se smjestiti nego ikad prije. Karak teristika je neprestano visila nad mužem. Ipak taj laboratorijski duh nije oslabio, već ojačao u teškom fizičkom radu, kojega se prihvatio jer drugoga nije bilo. Preživio je jesensko kopanje rovova. S prvim snijegom postao je grobar. Ta sablasna profesija bila je najpotrebnija i najunosnija u opsjednutom gradu. Kao posljednju počast mrtvacu, preživjeli su davali grobaru svoje prosjačke mrvice kruha. 222 čovjek nije mogao jesti taj kruh ne drhteći. Ali Ilarion je našao ispriku za sebe: "Nas nisu žalili; nećemo žaliti ni mi!" Bračni je par preživio. Ali čak i prije kraja opsade, Ilariona su uhapsili zbog namjere da izda svoju zemlju. JJ^Lenjingradu su mnoge uhapsili zbog namjere^ Napokon, nije se "direktno moglo ^3~E uopće nisu bili na okupiranom teritoriju. Natalija Pavlovna pažljivo je gledala svog muža, ali začudo, nije vidjela nikakva traga tih teških godina. Njegove su oči hladno i inteligentno gledale kroz stakla cvikera. Obrazi mu nisu upali. Nije imao bora. Odijelo mu je bilo skupocjeno. Kravata pažljivo svezana. čovjek bi mogao pomisliti da je ona sjedila u zatvoru, a ne on. I njena je prva ružna pomisao bila da on zaista vrlo dobro živi u tom specijalnom zatvoru. Nije progonjen, bavi se svojim naučnim radom i uopće ne misli na patnje svoje žene. Potisnula je tu pakosnu misao. Upitala ga je slabim glasom: "Onda, kako je tamo kod tebe?" Kao da je morala čekati dvanaest mjeseci na tu posjetu, misliti na svog muža trista šezdeset noći u ledenom udovičkom krevetu, da bi upitala: "Onda, kako je tamo kod tebe?" A Gerasimovič, kome život nikad nije dopustio da razvije dokraja snagu svog uma, čiji je svijet bio ograničen na postojanje robijaša u tajgi, u pustinji i

samici istražnog zatvora, i koji je sad uživao u blagostanju tajne ustanove, odgovori: "Nije loše." Imali su svega pola sata. Sekunde su prolazile. Trebalo je postaviti desetke pitanja, izgovoriti želje i potužiti se. A Natalija Pavlovna upita: "Kad si saznao za ovu posjetu?" "Prekjučer. A ti?" "U utorak. Potpukovnik me baš sada upitao jesam li ti sestra." "Zato što imamo isto očevo ime?" "Da." Kad su se zaručili i kasnije, kad su živjeli na Amuru, svi su ih smatrali bratom i sestrom. Imali su onu neku sretnu vanjsku i unutarnju sličnost, koja od para čini više nego muža i ženu. "Kako je na poslu?" "Zašto pitaš?" upita ona uznemireno. "Zar si čuo?" "Što?" On je nešto znao, ali nije znao da li je ona baš to mislila. Znao je da vani proganjaju žene zatvorenika. Ali kako je mogao znali da je prošle srijede njegova žena otpuštena s posla zato što je uđataža njega? Posljednja tri dana, budući da su je već obavijestili o posjeti, nije tražila novi posao. Iščekivala je taj sastanak kao da bi se moglo dogoditi neko čudo, kao da bi ta posjeta mogla preplaviti njen život nekim velikim svjetlom, koje će joj pokazati što da učini. Ali kako je mogao on dati dobar savjet, on, koji je toliko godina bio zatvoren i tako potpuno nenavikao na građanski život? 223 Morala se odlučiti: da li da ga se odrekne ili ne. U ovoj sivoj, slabo ugrijanoj sobi, u blijedom svjetlu rešetkastih prozora, isticala je posjeta, i njena se nada u čudo gasila. Natalija Pavlovna shvatila je da u ovih sumornih pola sata ne može iznijeti mužu svoju usamljenost i patnju, da se on kreće vlastitim kolosijekom, da vodi svoj vlastiti uhodani život. On i tako ne bi ništa shvatio, pa čemu ga onda uznemiravati? Stražar se makne na drugu stranu sobe i stade proučavati žbuku na zidu. "Pričaj mi o sebi", reče Ilarion Pavlovič, držeći ženinu ruku preko stola. U njegovim je očima sjala ona topla nježnost, kojom ju je on promatrao čak i u najokrutnijim mjesecima opsade. "Larik! Postoji li mogućnost da ti nešto skrate?" Ona je mislila da mu skrate kaznu. U logoru kraj rijeke Amur, svaki dan koji je radio računao se kao dva dana kazne, te mu je rok za toliko bio skraćen. Ilarion strese glavom. "Kako bi mi mogli skratiti kaznu? Ovdje toga nikad nije bilo, ti to dobro znaš. Ovdje čovjek mora nešto veliko izumiti - onda te ranije puste. Ali nezgoda je u tome što su izumi...", on pogleda u stražareva leđa, "pa - recimo, vrlo nepoželjni." Nije joj to mogao jasnije reći. Uzeo je ruku svoje žene, i blago je pomilovao obrazom. U zamrznutom Lenjingradu nije zadrhtao kad bi prihvatio ukopni kruh od nekoga, kome će samome biti potreban ukop narednog dana. Ali sad nije mogao ... "Je li ti tužno tako samoj? Je li ti vrlo tužno?" upitao je nježno, još uvijek joj milujući ruku obrazom. "Tužno?" Već ju je sad hvatao očaj, jer je posjeta gotovo završila, i ubrzo će izići na bedem Lefortova isto kao i prije, bez novog sadržaja, na tužne ulice, sama, sama, sama. Ta zatupljujuća besciljnost svakog čina i svakog dana! Ništa slatko, ništa oštro, ništa gorko, život poput sive vate. "Nataločka!" on joj je milovao ruke. "Ako izračunaš koliko je već od tog roka prošlo, nije tako mnogo ni ostalo. Tek tri godine. Samo tri..." "Samo tri!" prekine ga ona uvrijeđeno, svjesna da joj glas drhti i znajući da se ne može savladati. "Samo tri? Za tebe - samo! Za tebe je biti odmah oslobođen "vrlo nepoželjno". Ti živiš među prijateljima! Baviš se svojim najdražim poslom. Nitko te ne proganja. A ja sam otpuštena s posla, nemam od čega živjeti. Nigdje me neće uposliti. Ne mogu više! Nemam više snage. Ne mogu više proživjeti ni jedan mjesec! Bilo bi mi bolje da umrem! Susjedi me progone

koliko god mogu. Izbacili su mi kovčeg, strgli su moju policu sa zida, znaju da se ne usuđujem reći ni riječi. Znaju da me mogu dati izjuriti iz Moskve! Prestala sam odlaziti k svojim sestrama, tetki Ženji; svi mi se rugaju, svi kažu da nikad nisu vidjeli takvu budalu. Neprestano me nagovaraju da se razvedem od tebe i ponovo udam. Kad će to sve završiti? Pogledaj što je od mene postalo! Meni je trideset sedam godina. Za tri godine 224 bit ću starica. Vraćam se kući i uopće ne kuham večeru, ne pospremam sobu; svega mi je dosta. Samo se srušim na krevet i ležim bez snage. Larik, dušo moja, molim te učini nešto da te brže oslobode. Ti imaš genijalnu glavu. Molim te, izumi nešto. Spasi me. Spasi me!" Uopće to nije namjeravala reći. Bila je potpuno slomljena. Tresući se od jecaja i ljubeći ruku svom mužu, spustila je glavu na grubi neravni mali stolić, na kome je bilo proliveno mnogo takvih suza. "Molim vas, smirite se", reče stražar s osjećajem krivnje, bacivši pogled na otvorena vrata. Gerasimovičevo se lice ukoči. To nepristojno jecanje čulo se po čitavom hodniku. Potpukovnik se pojavio prijeteći na vratima, bijesno se zagledao u ženina leđa i lično zatvorio vrata. Po propisima suze nisu bile izričito zabranjene, ali ako se shvati pravi smisao slova zakona, nije im moglo biti mjesta. 15 U prvom krugu 225 39 MEđU OMLADINOM "To uopće nije komplicirano. Uzme se malo otopine klora i namaze na pasoš, ovako. Treba samo znati koliko ga dugo treba ostaviti - i onda isprati." "A što onda?" "Osuši se, i onda nema ni traga, čist je, potpuno nov - i sad lijepo sjedneš i našaraš neko novo ime. Sidorov ili Petrušin, rođen u selu Krjuši." "I nikad vas nisu uhvatili?" "Zbog toga? Klara Petrovna - ili možda - da li biste mi dopustili drskost..." "što?" "... da vas zovem Klara - kad nitko ne sluša?" "Možete." "Pa znate, Klara, prvi put kad su me uhapsili bio sam bespomoćan i nedužan dječak. Ali drugi put - o-ho! bio sam na sve-saveznoj listi zločinaca, i to baš onih teških godina od kraja četrdeset pete do četrdeset sedme. To je značilo da moram krivotvoriti ne samo pasoš, ne samo prijavu boravka u njemu, već i radnu knjižicu, ispravu za kupone za namirnice, i prijavu za kupovanje u trgovini. A uz to sam dobio izvanredne kupone za kruh, prodavao ih i od toga živio." "Ali to je vrlo ružno." "A tko kaže da je lijepo? Prisilili su me - nisam ja to sam izmislio." "Ali mogli ste naprosto raditi." ""Sam rad" neće vam mnogo donijeti. Znate, od rada pravednika ne nastaju kamene palače. A i što bih ja mogao raditi? Nisu mi dali priliku da izučim neki zanat ili neku vještinu. Nisu me uhvatili, ali pravio sam greške. Na Krimu, jedna djevojka u pa-soškom odjelu - samo nemojte misliti da sam ja s njom nešto imao - bila je prijazna, i otkrila mu je tajnu o rednom broju na mom pasošu: stanovita slova bila su šifra, koja je značila da sam bio na okupiranom području." 226 "Ali niste bili!" J|. "Ne, jasno da nisam, ali to i nije bio moj pasoš! Zato sam morao kupiti novoga." "Gdje?" "Klara! Živjeli ste u Taškentu i bili ste na Tezikovskom sajmištu, a pitate me gdje! Htio sam kupiti i orden Crvene zastave, ali tip je tražio dvije tisuće rubalja, a ja sam imao samo tisuću osamsto, ali on je bio tvrdoglav: dvije tisuće ili ništa."

"A što biste vi s odlikovanjem?" "A što će bilo kome odlikovanje? Vrlo jednostavno, naprosto sam se htio malo praviti važan, izigravati vojničinu s fronta. Da sam imao tako trijeznu glavu kao vi..." "Kako ste došli na ideju da imam trijeznu glavu?" "Trijeznu, hladnokrvnu, a gledate tako ... inteligentno." "Ma hajte." "Istina. čitav sam život sanjao da upoznam djevojku trijezne glave." "Zašto?" "Zato što sam nagao i mahnit, i ona bi me sprečavala da činim gluposti." "Dobro, nastavite, molim vas, s vašom pričom." "Gdje sam ono bio? A, da, kad sam izišao iz Lubjanke, naprosto mi se vrtjelo u glavi od sreće. Ali negdje je u meni, onaj sitni pas čuvar pitao: Kakvo je to čudo? Kako to može biti? Napokon, oni nikad nikoga ne puštaju, to su mi rekli i u ćeliji: kriv ili nekriv, dobiješ deset godina i pet za dodatak - i pravac u logor." "Što to znači "za dodatak"?" "Pa, brnjica na pet godina." "Što znači "brnjica"?" "Bože moj, što ste vi neobrazovani! I još ste kći tužioca! Zašto se malo ne zanimate za ono što vaš otac radi? "Brnjica" znači da ne možete gristi. Lišeni ste građanskih prava. Ne možete birati ni biti biran." "čekajte malo, netko dolazi." "Odakle? Ne bojte se, to je Zemelja. Sjedite kao što ste i prije sjedili. Molim vas! Nemojte otići. Otvorite ovaj fascikl. Tako. Proučavajte ga ... I tako sam smjesta shvatio da su me pustili zato da bi me držali pod prismotrom, da vide s kojim ću se momcima sastati, hoću li opet k Amerikancima na ladanje; i da to neće biti nikakav život. I zato sam ih nasamario! Oprostio sam se s majkom. Otišao sam od kuće noću. Otišao sam k jednom starčiću. I on me uputio u. krivotvorenje. I tada je dvije godine trajala svesavezna potraga za Rostislavom Doroninom. A ja, pod lažnim imenima - i u Centralnu Aziju, na Isik-Kul, zatim na Krim, u Moldaviju, Armeniju, na Daleki istok. A onda sam se jako zaželio mame. Ali nisam mogao otići kući. Pošao sam u Zagorsk i tamo sam u tvornici dobio posao kao nekakav šegrt, 227 potrčko, a mama me dolazila posjećivati nedjeljom. Radio sam tamo nekoliko tjedana, a onda sam zaspao i zakasnio na posao. I osudili su me! "Uhvatili su vas?" "Ni govora! Osudili su me na tri mjeseca pod lažnim imenom. Bio sam na robiji, a svesavezna potraga je i dalje javljala: Rosti-slav Doronin! Modre oči, pravilan nos, kosa crvena, madež na lijevom ramenu. Dobro ih je koštala ta potraga. Odgudio sam svoja tri mjeseca, dobio pasoš od upravitelja i pokupio se na Kavkaz." "Opet na putovanje?" "Nego?" "A kako su ipak? ..." "Kako su me uhvatili? Htio sam studirati." "Pa vidite, privlačio vas je pošten život. čovjek mora učiti, to je važno. To je plemenito." "Bojim se, Klara, da to nije uvijek tako plemenito. To sam kasnije saznao u zatvoru, u logorima. Ako vaš profesor želi zadržati svoju plaću i boji se da ne izgubi mjesto, hoćete li od njega naučiti nešto plemenito? Na fakultetima humanističkih nauka? Je li, vi ste studirali na tehničkom?" "Studirala sam i na humanističkom." "I odustali ste? Pričat ćete mi kasnije. Da, morao sam biti strpljiv i čekati priliku da kupim svjedodžbu desetljetke. Ne bi je uopće bilo teško nabaviti, ali nemar, to je ono što nas na kraju zakopa! Pomislio sam: pa nisu valjda ludi da me još traže, ovakvog klinca, vjerojatno su me već davno zaboravili. I uzeo sam svoju vlastitu staru svjedodžbu i upisao se na fakultet, ali u Lenjingradu, na odsjeku za zemljopis." "A u Moskvi ste studirali povijest?" "Zavolio sam zemljopis poslije tolikog skitanja. To je zanimljivo kao vrag.

Putuješ i gledaš oko sebe: planine, doline, tajga, suptropski pojas! Sve moguće vrsti različitih ljudi! I onda, što se dogodilo? Išao sam na fakultet tjedan dana, kad su me ščepali. I opet natrag! Sad na dvadeset pet godina! Otpremili su me u tundru, gdje još nisam bio - na praksu iz zemljopisa!" "I možete o tome govoriti smijući se?" "A kakve bi koristi bilo od plača? Da sam ja zbog svega plakao, Klara, ne bih imao dovoljno suza. Nisam ja jedini. Poslali su me u Vorkutu - a kakva je tamo banda razbijača! Iskopavaju ugljen! čitava Vorkuta ovisi o zekovima, čitav sjever. To je ispunjenje sna Thomasa Morea." "čijeg? Stidim se, ja toliko toga ne znam." "Thomasa Morea, starca koji je napisao Utopiju. Imao je savjesti da prizna da će društvo uvijek zahtijevati stanovite vrsti grubog i teškog rada. Nitko neće biti voljan da ga obavlja. Zašto i bi? More je o tome razmišljao i pronašao rješenje. Očigledno će i u socijalističkom društvu biti ljudi koji se neće pokoravati pravilima. Njih će zapasti posebno teški poslovi. I tako je logore izmislio Thomas More. To je vrlo stara ideja." 228 "Ne znam što da mislim, živjeti na taj način u naše vrijeme: krivotvoriti pasoše, mijenjati gradove, lutati kao list na vjetru - nikad u životu nisam srela ljudi poput vas." "Klara, pa ni ja nisam takav! Okolnosti mogu od nas učiniti đavola. Znate da način života određuje svijest. Bio sam miran dječak, slušao sam majku, čitao sam Zraku svjetla u mračnom kraljevstvu od Dobroljubova. Ako bi mi milicioner zaprijetio prstom, srce bi mi se spustilo u pete. čovjek raste, i neopazice upada u sve to. Jer što mi je preostalo? Da sjedim kao zec, i čekam da me zgrabe po drugi put?" "Ne znam što ste mogli učiniti, ali kako se može tako živjeti! Mogu zamisliti kako je to tegobno: uvijek ste izvan društva. Vi ste nekakav suvišan, progonjen čovjek." "Pa, znate, katkada je tegobno, a katkada i nije. Jer kad se malo ogledate po Tezikovskom sajmištu - napokon, ako čovjek prodaje novo novcato odlikovanje i praznu diplomu koja uz to spada, što mislite, gdje to potkupljivo stvorenje radi? U kakvoj organizaciji? Možete li zamisliti? Slušajte, Klara; ja sam i sam pobornik poštenog života, ali poštenog života za svakoga, razumijete li, za svakog posljednjeg čovjeka!" "Ali ako svi čekaju na druge, onda to nikad neće početi. Svatko mora ..." "Svatko bi morao, ali ipak to ne čini. Slušajte, Klara, objasnit ću vam to posve jednostavno. Protiv čega je bila revolucija? Protiv privilegija. čega je ruskom narodu bilo već preko glave? Privilegija: što su neki odjeveni u kombinezone, a drugi u samurovinu, što se neki vuku pješke dok se drugi voze kočijom, što neki na znak sirene jure u tvornice, dok se drugi tove po restoranima. Istina?" "Naravno." "Tačno. Onda zašto se sada ljudi ne odriču privilegija već ih traže? što se o meni može reći? Zar sve počinje od mene? Promatrao sam starije. Nagledao sam ih se. živio sam u malom gradu u Kazakstanu. I što sam vidio? Recimo, žene mjesnih rukovodilaca - jesu li se ikad našle u trgovini? Nikad! Mene su lično poslali da dostavim sanduk makarona prvom sekretaru Okružnog komiteta Komunističke partije. čitav sanduk. Neotvoren. Bilo mi je jasno da nije bio sam taj jedan sanduk, i ne samo tog jednog dana." "Da, to je strašno! Od toga mi se uvijek smuči. Vjerujete li mi?" "Naravno da vam vjerujem. Pa zašto ne bih vjerovao živom čovjeku? Radije nego knjizi objavljenoj u milijun primjeraka... A onda, te privilegije - one zahvaćaju ljude poput kuge. Ako čovjek može kupiti stvari u nekoj posebnoj trgovini, gdje drugi ne mogu, nikad neće kupovati drugdje. Ako čovjeka mogu liječiti u specijalnoj klinici, nikad se neće liječiti drugdje. Ako se čovjek može voziti u službenim, njemu lično dodijeljenim kolima, neće mu ni na pamet pasti da se vozi na neki drugi način. Ako ima neko posebno privilegirano mjesto kamo se može samo s propusnicama, onda će ljudi učiniti bilo što da dođu do te propusnice." 229

"To je istinito; i to je užasno." "Ako čovjek može podići ogradu oko sebe, sigurno će je podići. I taj je pasji sin bio dijete, penjao se preko trgovčevog plota i krao jabuke, i mislio da je u pravu. Sada podiže oko sebe visoku, čvrstu ogradu kroz koju nitko ne može vidjeti, zato što mu to odgovara. A on misli da je i ovog puta u pravu." "Rostislave Vadimiču ..." "Zašto me zovete Vadimič? Dosta je Ruska." "Teško mi je da vas tako zovem." "E, onda ću ustati i otići, čujem zvono za ručak. Ja sam Ruska za svakoga, a posebno za vas - i ne želim da bude drugačije." "Pa, dobro, neka bude. Ruska, nisam ni ja potpuno budalasta. I sama sam mnogo razmišljala. Moramo se boriti protiv svega toga. Ali svakako ne na taj način kao vi." "Pa, ja se uopće još nisam borio. Naprosto sam došao do zaključka da, ako želimo jednakost, onda neka bude jednakost za svakoga, a ako ne, onda nek ide u božju mater. Oh, oprostite, nisam htio ... Sve to vidimo već u djetinjstvu: u školi nam ble-beću lijepe riječi, ali ne možeš se maknuti ni koraka bez veza, ne možeš nikuda dospjeti bez podmazivanja. I zato izrastamo spretni i lukavi - bezobrazluk je posebna sreća!" "Ne, ne, ne smijete tako! Mnogo je toga pravednog u našem društvu. Vi pretjeravate. Ne smijete tako! Mnogo ste toga vidjeli i istina je da ste mnogo propatili, ali "Bezobrazluk je posebna sreća" nije životna filozofija. Ne može tako!" "Ruska! Već je zvonilo za ručak, jesi li čuo?" "Dobro, Zemelja, samo idi, doći ću začas. Klara! Sad vam govorim promišljeno i svečano: od sveg srca želio bih živjeti različito. Ali kad bih samo imao druga - razumnog - družicu ... Kad bismo barem mogli zajedno donositi planove. Udesiti život kako treba. Ne znam da li vam sve to mogu reći." "Možete." "S koliko ste pouzdanja to rekli! A ipak je nemoguće ... S vašim porijeklom... Vi ste iz posve različitog društva.^ "Moj život nije bio lak, nemojte misliti. Ja mogu razumjeti." "Jučer i danas tako ste me prijazno gledali da vam želim reći sve, baš kao što bih rekao nekome tko mi je blizak... U svakom slučaju, ja sam samo izvana, da tako kažem, zatvorenik osuđen na dvadeset i pet godina. Ja - oh, kad bih vam samo mogao reći na rubu kakvog ponora sad stojim! Svaki običan čovjek umro bi od srčanog udara. Ali o tome kasnije... Klara! Želim vam reći da imam vulkansku energiju. Dvadeset pet godina - to je glupost. Lako je odavde izići. Upravo ovog jutra smislio sam kako ću se izvući iz Mavrina. Od dana kad bi mi moja zaručnica kazala: "Ruska, pobjegni! Ja te čekam!", kunem vam se da bih za tri mjeseca pobjegao. Krivotvorio bih pasoš. To bi mi uspjelo. Odveo bih je u čitu, u Odesu, u Veliki Ustjug. I započeli bismo novi, pošteni, inteligentni, slobodni život." 230 "Ah, zaista lijep život!" "Znate kako junaci u Cehovu uvijek govore: "Za dvadeset godina! Oh, za trideset godina! Za dvije stotine godina! Raditi samo jedan pošteni dan u ciglani, i vratiti se kući umoran!" kako su to bili smiješni snovi! Ne, ja se samo šalim. Zapravo sam ozbiljan. Potpuno ozbiljno želim studirati i želim raditi. Samo ne posve sam. Klara! Pogledajte kako je tiho. Nikoga nema ovdje. Da li biste voljeli poći u Veliki Ustjug? To je spomenik starine. Nisam još tamo bio." "Kako ste vi neobičan čovjek!" "Tražio sam je na lenjingradskom univerzitetu, ali nisam znao gdje bih je našao." "Koga?" "Klaročka, ženine ruke mogu me oblikovati u što god žele - u velikog varalicu, sjajnog kartaša ili vodećeg stručnjaka za etruščanske vaze ili kozmičke zrake. Štogod vi želite, ja ću postati." "Krivotvorit ćete diplomu?" "Ne, zaista ću to učiniti, štogod kažete, ja ću postati. Samo vi ste mi

potrebni. Potrebna mi je samo ta vaša glava, koju tako polako okrećete kad ulazite u laboratorij ..." 231 40 čISTAčICA General-major Pjotr Afanasijevič Makarigin, diplomirani pravnik, već je davno služio kao tužilac u specijalnim slučajevima, drugim riječima, u slučajevima gdje je bilo najbolje da javnost o njima ništa ne sazna i koji su se prema tome vodili u tajnosti. Bio je tužilac koji, premda ne slavan, ipak nije bio ni posve obična soja, te je bio nepokolebljivo čvrst u vršenju svoje dužnosti. Imao je tri kćeri, sve od prve žene, koja je bila njegova družica u građanskom ratu i umrla kad se Klara rodila. Kćeri je odgojila maćeha, koja im je bila, kao što se obično kaže, dobra majka. Kćeri su se zvale Dinera, Dotnara i Klara. Dinera je proisteklo iz ruske fraze "dijete nove ere". Dotnara je proisteklo iz fraze "kći radnog naroda". A Klaru su naprosto nazvali Klara, i nitko u obitelji nije znao značenje tog imena. Među kćerima bio je razmak od dvije godine. Srednja, Dotnara, završila je desetogodišnje školovanje - gimnaziju - četrdesete i preduhitrivši Dineru, udala se mjesec dana ranije od nje, u proljeće četrdeset prve. Bila je tada vitka djevojka s plavim uvojcima koji su joj padali do ramena i vrlo ju je veselilo da je zaručnik izvodi na ples u hotel Metropol. Njen se otac ljutio što se tako rano udala, ali morao se s time pomiriti. Istina, zet mu je slučajno bio upravo po volji - diplomirani student Diplomatske škole, vrlo inteligentan mladić s moćnim zaštitnicima, sin slavnog oca koji je poginuo u građanskom ratu. Zet se zvao Inokenti Volodin. Najstarija kći, Dinera - dok joj je majka trčala u školu da nekako ispravi njene loše ocjene u matematici - mahala je nogama na divanu i čitala i prečitavala čitavu svjetsku literaturu od Homera do Claude Farrerea. Pošto je završila gimnaziju, uz pomoć svog oca, upisala se u Institut za kinematografiju kao studentica glume, i u drugoj godini udala se za poznatog režisera, bila s njim evakuirana u Alma-Atu, igrala glavnu junakinju u njegovom filmu, zatim ga ostavila iz razloga kreativne prirode, 232 udala se za već oženjenog generala u intendanturi i otišla s njim na front ali u treći ešalon, najbolje područje u ratu, koje ne zahvaćaju neprijateljske granate ali do kojega ne dosežu ni strahovite kušnje domaćeg fronta. Tamo je upoznala pisca koji je upravo ušao u modu, ratnog dopisnika Galahova, i pošla s njim da sakuplja materijal o heroizmu za novine. Prepustila je generala njegovoj bivšoj ženi i otišla s piscem u Moskvu. Od onda je pisac daleko napredovao. Dinera je predsjedala literarnom salonu, uživala glas jedne od najinteligentnijih žena u Moskvi, pa je o njoj čak napisan i epigram: Ugodno mi je s vama šutjeti, zato što mi ni do riječi doći ne date. Tako je osam godina Klara bila jedino dijete koje je ostalo kod kuće. Nitko za Klaru nije govorio da je lijepa, i čak su je rijetko nazivali "zgodnom". Ali imala je čisto, otvoreno lice, čvrstih crta. Ta snaga kao da je počinjala negdje oko njenih sljepoočnica. čvrstoća se ogledala i u mirnim pokretima njenih ruku. Rijetko se smijala. Isto tako nije voljela mnogo govoriti, ali je zato voljela slušati. Klara je završila devetu godinu školovanja kad se na njenu glavu spustilo sve odjednom: udaja obih sestara, početak rata, odlazak s maćehom u Taškent. (Otac ih je otpremio 25. lipnja.) Zatim je i njen otac otišao u vojsku, kao divizijski tužilac. Proveli su tri godine u Taškentu, u kući nekog starog prijatelja njenog oca, zamjenika jednog od tamošnjih javnih tužilaca. U njihov tihi stan na drugom katu, iza zatvorenih kapaka, u blizini Okružnog oficirskog kluba nije prodirala ni južna vrućina, ni tuga grada. Mnoge su muškarce uzimali u vojsku iz Taškenta, ali u grad ih je navrlo još deset puta toliko. Premda je svaki od njih mogao dokazati da mu je mjesto tu, a ne na frontu, Klara se nije mogla oteti osjećaju da je utonula u otpadne vode. Vječni zakon rata funkcionirao je neumoljivo: premda su ljudi koji su odlazili na front odlazili nevoljko, ipak su otišli najbolji i najhrabriji; i po istom je zakonu odabiranja većina njih

poginula. Vrhunac ljudskog duha i čistog junaštva bio je pet tisuća kilometara daleko, a Klara je živjela među neprivlačnim drugorazrednim ljudima. Klara je završila školu u Taškentu. Počelo se raspravljati kamo će se upisati. Nekako je ništa nije posebno privlačilo, ništa u njoj još nije bilo određeno. Dinera je odlučila mjesto nje. U pismima, i kad se došla oprostiti prije odlaska na front, vrlo je uporno inzistirala na tome da se Klara upiše na literaturu. I to je i učinila, premda je još od školskih dana znala da je ta vrst literature dosadna: Gorki je bio vrlo ispravan, ali nekako nezanimljiv; Majakovski vrlo ispravan, ali nekako nespretan; Saltikov-ščedrin vrlo napredan, ali umreš od dosade prije nego ga pročitaš dokraja; Turgenjev je bio ograničen na svoje plemićke ideale; Gončarov povezan s počecima ruskog kapitalizma; Lev Tolstoj počeo je zagovarati patrijarhalno seljaštvo (a njihova im nastavnica nije preporučala da čitaju Tolstojeve romane, jer su bili vrlo dugački i samo su zamućivali jasne kritičke eseje koji su o njemu napisani). A poslije toga na brzinu su preletjeli skupinu pisaca, njima potpuno nepoznatih: Dostojevskog, Stepnjaka-Krav233 činskog i Suhovo Kobilina, istina, čovjek nije morao upamtiti ni njihova imena. U čitavom tom dugom nizu samo je Puškin sjao poput sunca. čitavo se proučavanje literature u školi sastojalo od intenzivnog razmatranja onoga što su ti pisci pokušali izraziti, proučavanja njihovog položaja i socijalnih ideja koje su širili. To se primjenjivalo i na sovjetske pisce i na pisce "bratskih naroda" Sovjetskog Saveza. Sve do kraja i Klari i njenim kolegicama ostalo je posve nejasno zašto ti ljudi zaslužuju toliko pažnje: oni nisu bili najinteligentniji (novinari i kritičari, a posebno partijski tukovodioci, bili su listom pametniji od njih); on su često činili greške, zaplitali se u kontradikcije koje je čak i učenik mogao otkriti, padali su pod strane utjecaje - a ipak se o njima moralo pisati referate i drhtati zbog svakog pogrešnog slova ili zareza. Ti vampiri mladih duša nisu mogli izazvati nikakvog osjećaja osim mržnje. Za Dineru, međutim, literatura je bila nešto posve različito, nešto iskreno proosjećano i veselo, i ona joj je obećala da će i na fakultetu literatura biti takva. Klari se, međutim, nije učinila nimalo veselijom nego u školi. Predavanja su se održavala o staroslavenskom pismu i spomenicima, manastirskim legendama, mitološkim i komparativno-povijesnim školama, i sve je to bilo poput pisma na vodi. U literarnim kružocima razgovarali su o Louisu Aragonu i Howardu Fastu, te o utjecaju Gorkoga na uzbeč-ku literaturu. Sjedeći na predavanjima i posjećujući isprva te kružoke, Klara je neprestano čekala neće li čuti nešto važno o životu, na primjer, o pozadinskom Taškentu. Brat jedne njene kolegice iz desetog razreda ubijen je kad su on i njegovi prijatelji pokušali ukrasti kruh iz jurećeg vlaka. U fakultetskom hodniku Klara je slučajno bacila napola pojedeni sendvič u kantu za smeće. Istog časa jedan student iz njenog kružoka o Aragonu prišao je, izvukao sendvič iz kante i, nespretno se sakrivajući, spremio ga u džep. Jedna od studentica povela je Klaru da joj dade savjet o kupovanju na Tezikovskom sajmištu, najvećem tržištu robe iz druge ruke u Centralnoj Aziji, odnosno u čitavom Sovjetskom Savezu. Gomila je prekrivala dva bloka. Tu je već bilo mnogo ratnih invalida šepesali su naokolo na štakama, mahali batrljcima ruku, vukli se beznogi na daskama, trampili stvari, proricali budućnost, prosjačili i zahtijevali. Klara im je davala novaca i srce ju je boljelo, što dalje gomila je bila sve gušća. Nije se moglo ni probiti kroz skupine drskih špekula-nata, dezertera i žena. Nitko se nije čudio i svi su prihvaćali astronomske cijene, premda su bile u potpunom nesrazmjeru s onim što su ljudi zarađivali. Gradske su trgovine mogle biti prazne, ali ovdje se moglo dobiti sve. Sve za jelo, sve za oblačenje, sve ... uključivši američku žvakaću gumu, pištolje, udžbenike bijele i crne magije. Ali na fakultetu nikad nisu spominjali taj svijet, kao da nisu čak ni znali da postoji. Proučavali su onu literaturu koja se bavila svim i svačim, osim onim što je čovjek mogao vidjeti vlastitim očima. 234

Uvidjevši da će za pet godina i ona sama otići na školu da djevojčicama zadaje odvratne eseje i da traga za pogreškama u njihovom pravopisu i interpunkciji, Klara je počela sve više igrati tenis. U Taškentu je bilo vrlo dobrih igrališta. Tako je provela dugu, toplu jesen; ali usred zime se razboljela. Bila je bolesna vrlo dugo, čitavu godinu. Ležala je na klinici, zatim kod kuće, zatim na klinici, pa opet kod kuće. Pregledavali su je specijalisti i profesori; davali su joj intravenozne injekcije, intramuskularne injekcije; davali su joj fiziološku otopinu; pravili su analize i održavali konzilije. U to doba nesigurnosti za svoje buduće zdravlje, tokom dugih besanih noći u mraku, tokom samotnog lutanja po bolničkim hodnicima, kad bi bolnički prizori i mirisi postali nepodnosivi, Klari nije preostala ništa drugo nego da misli. Otkrila je u sebi sklonost, čak talent za značajan, kompliciran život prema kojem je čitav fakultet bio smiješno tričav, samo prazne riječi. Nije se morala vratiti proučavanju literature. Kad je ozdravila, front je već bio u Bjelorusiji. Svi su otišli iz Taškenta te su se i oni vratili u Moskvu. čudnovato. One naizgled jasne misli o životu koje su joj nadošle tokom bolesti, raspršile su se sada u svjetlu, u buci i pokretu; rasplinule su se; i Klara se čak nije mogla odlučiti ni u tako jednostavnoj stvari kao što je upis na fakultet. Naprosto je željela mjesto gdje se manje govori a više radi, a to je značilo - tehnika. Međutim, nije htjela raditi s teškim, prljavim strojevima. I tako se upisala na fakultet za inženjere za vezu. Kako je nitko nije savjetovao, i opet je pogriješila, ali nije to nikome htjela priznati i tvrdoglavo je odlučila da će završiti studije i raditi gdje stigne. Osim toga, nije bila jedina na godini koja je tamo dospjela slučajno. Bilo je to doba kad su svi jurili za plavom pticom višeg obrazovanja. Oni koji nisu uspjeli ući u institut za avijaciju, odnosili su isprave na veterinarski fakultet. Oni koje su odbijali na kemijsko-tehnološkim fakultetima, postajali su paleontolozi. Poslije rata Klarin je otac imao mnogo posla u Evropi. Demobilizirali su ga u jesen, i smjesta je dobio peterosobni stan u novoj stambenoj kući MVD-a kod Kalužskih vrata. Nekoliko dana poslije povratka odveo je ženu i kćer da pogledaju stan. Automobil ih je proveo kraj željezne ograde Neskučnog perivoja, i zaustavio se prije mosta preko željezničke pruge koja okružuje Moskvu. Bilo je kasno jutro jednog toplog listopadskog dana dugog babljeg ljeta. Majka i kći nosile su šuštave haljine pod laganim ogrtačima. Otac je imao na sebi generalski šinjel, raskopčan na prsima da bi se vidjela brojna odlikovanja i medalje. Stambena kuća kod Kalužskih vrata gradila se u polukrugu, s dva krila, jedno na Bolšu Kalužsku ulicu, a drugo prema željeznici. U planu je bio šesnaesterokatni toranj sa solarijem na krovu i dvanaestmetarskim kipom kolhoznice. Skele su još bile oko stambene zgrade i trebalo je obaviti još mnogo zidarskih radova. Međutim, pokoravajući se nestrpljivim rukovodiocima, građevni 235 ured je hitno dao dovršiti za naručioce drugo krilo, koje se nalazilo na strani željezničke pruge, i sastojalo se iz jednog stepeništa s jednim stanom na svakom odmorištu. Gradilište je bilo okruženo drvenim plotom, kao što se gradnja uvijek okružuje u prometnim ulicama. Redovi bodljikave žice iznad plota i ružne stražarske kule nisu posebno upadale u oči prolaznicima, a za one koji su živjeli preko puta, postale su svakodnevni prizor i više ih nisu ni primjećivali. Tužiočeva obitelj prešla je trg i pošla na drugu stranu stambene kuće. Tu je bila uklonjena bodljikava žica. Dio u koji se počelo useljavati, bio je ogradom odijeljen od radilišta. Dolje, na glavnom ulazu, dočekao ih je uljudni nadzornik gradilišta. Bio je tu i jedan vojnik na koga Klara nije obraćala pažnju. Sve je bilo završeno. Boja se na ogradi stepeništa osušila. Kvake su na vratima bile uglačane. Brojevi na stanovima postavljeni. Prozorska stakla su bila ostrugana i samo je jedna prljava žena prala stepenice. "Pripazi ti tamo!" doviknuo joj je nadzornik gradilišta, žena je prestala prati i maknula se u stranu, tako da može proći jedna po jedna osoba. Nije

podizala lice s vjedra u kome je plivala krpa. Tužilac je prošao. Sef gradilišta je prošao. I uz šuštanje plisirane, namirisane suknje, gotovo dodirujući njome lice čistačice, prošla je tužiočeva žena. čistačica, koja nije mogla podnijeti tu svilu i taj parfem ostala je i dalje pognuta; tada je podigla glavu da pogleda ima li još koga. Njen vatreni, prezirni pogled kao da je pretvorio Klaru u prah. Poprskano prljavom vodom, njeno je lice bilo izražajno lice intelektualke. Klara nije osjetila samo stid koji čovjek uvijek osjeti kad prolazi kraj žene koja pere pod, već je, videći njenu pokrpanu suknju i podstavljeni kaput iz kojeg je na poderotinama izbijala vata, osjetila još veći stid i užas. Ukočila se i otvorila torbicu. Htjela ju je izvrnuti i sve dati toj ženi - ali nije se usudila. "Hajde, prolazite!" reče žena Ijutito. Pridržavši skute svoje pomodne haljine i tamnocrvenog kaputa, Klara ustrči stepenicama. U stanu nitko nije prao podove - na podu su bili parketi. Svidio im se stan. Klarina majka dala je nadzorniku gradnje neke upute o izmjenama: posebno ju je smetalo što u jednoj sobi parketi škripe. Nadzornik gradnje zaljuljao se na dva-tri parketa i obećao da će se to urediti. "Tko obavlja sav taj posao?" upita Klara odrešito. Nadzornik gradnje se nasmiješio i ništa nije rekao. Njen otac je odgovorio: "Zatvorenici. Tko drugi?" Kad su sišli, žene više nije bilo, I onaj vojnik je otišao. Za nekoliko dana su uselili. četiri su godine prošle od tog događaja, ali Klara još uvijek nije mogla zaboraviti onu ženu; odlazeći u stan uvijek se služila liftom; kad bi se slučajno dogodilo da mora ići pješke, uvijek bi 236 II zakoračila u stranu na onom mjestu na stepenicama kao da se boji da će zagaziti na čistačicu. Bilo je to čudno, a ipak se toga nije mogla otresti. Od prvih dana poslije svog povratka otac nije mogao u poslijeratnoj Klari prepoznati onu mladu djevojku koju je četiri godine prije toga ostavio. Uvijek je smatrao svoje dvije starije kćeri ljepoticama, ali lakomislenima, i pretpostavljao je da je Klara razumna i ozbiljna. Ali utvrdilo se da ona ima niz krivih ideja, da je razumna i sklona razmišljanju, ali naopačke. Negdje je pokupila sve moguće strahovite priče, koje je neobično rado pripovijedala za stolom. Same priče nisu bile toliko užasne, koliko činjenica da joj je uspjelo uočiti svaku netipičnu pojavu. Poslije takve jedne priče, stari je tužilac tresnuo šakom o stol i ustao, ne dovršivši ručak. Klara nije imala s kim razgovarati. Godinu za godinom živjela je sa sve većom zalihom pitanja. Jednom se, silazeći stepenicama sa svojim šurjakom, nije mogla obuzdati nehotice ga je uhvatila za rukav i povukla u stranu na onom mjestu gdje se morala ukloniti nevidljivoj čistačici. Inokentij je to primijetio i upitao je što je posrijedi. Klara je oklijevala, bojeći se da bi mogla ostaviti dojam luđakinje. Tada mu je rekla. Uvijek rafiniran i podrugljiv, Inokenti je slušao njenu priču, ali nije se nasmijao. Uhvatio ju je za ruke, pogledao je blistavih očiju i rekao: "Mala Klaročka! Dakle, počela si razmišljati o stvarima." Želeći da produži taj sretni trenutak iskrenosti, i ne mičući se sa stepenice na kojoj je prošla kraj čistačice, Klara položi ruke u rukavicama Inokentiju na ramena i stane ga obasipati pitanjima koja su se u njoj odavno nagomilavala. Inokenti se nije žurio da odgovori. Odbacivši svoju neprozirnu fasadu dosjetljivosti i veselosti, naprosto je gledao u svoju šurjakinju. I iznenada je rekao: "Ali ja imam jedno pitanje za tebe, draga mala Klaročka. Zašto si bila tako mala djevojčica prije rata? Zamisli samo kako bih te ja rado oženio!"

Klara je pocrvenjela, lupila nogom i skinula mu ruke s ramena. Pošli su dalje stepenicama. Ipak je prisilila Inokentija da joj počne odgovarati na pitanja. Taj se razgovor odvijao prošloga ljeta, po prilici u isto vrijeme kad je Klara ispunjavala upitnike: njena je obiteljska pozadina bila besprijekorna, njen život do tada osvijetljen ravnomjernim svjetlom blagostanja, neokaljan bilo kakvim sramotnim djelima. Upitnici su prihvaćeni, i ona je prestupila prag stražarnice tajanstvenog instituta u Mavrinu. 237 41 PSI IMPERIJALIZMA Klara je s ostalim djevojkama, koje su diplomirale na fakul-tclu za veze, prošla zastrašujući sastanak na kojem su dobile direktive od majora šikina. Saznala je da će raditi među najopasnijim od svih špijuna, psima svjetskog imperijalizma. Klara je dodijeljena na rad u vakuumski laboratorij. Taj laboratorij proizvodio je goleme količine elektronskih cijevi za ostale laboratorije. Same cijevi su prvo pravili u maloj staklopuhačkoj radionici; zatim su u samom vakuumskom laboratoriju, velikoj mračnoj prostoriji okrenutoj prema sjeveru, istiskivali iz njih zrak pomoću tri šištave sisaljke. Sisaljke su razdvajale prostoriju, čak i danju gorjelo je električno svjetlo. Pod je bio načinjen od kamenih ploča, i neprestano je odzvanjao od koraka, od pomicanja stolica. Kod svake sisaljke radio je jedan zek, specijalist za vakuum. Još na nekoliko mjesta zekovi su sjedili za stolovima. Tu su radila još samo dva slobodna suradnika: djevojka po imenu Tamara, i šef laboratorija koji je nosio kapetansku uniformu. Klaru su predstavili njenom šefu u Jakonovljevom uredu. Bio je to debeljuškast, ostarjeli Židov prilično ravnodušnog izraza lica. Ne upozoravajući je više na opasnosti koje je vrebaju, dao joj je znak da pođe za njim. Na stepenicama je rekao: "Vi, naravno, ništa niste naučili i ništa ne znate raditi, je li tako? Mislim na vaše zvanje." Klara je nejasno odgovorila. Osim što je bila preplašena, nedostajalo joj je još samo da bude ponižena. Sad će se otkriti da je neznalica, i svi će joj se smijati. I tako je, jednako kao što bi ulazila u kavez s divljim zvijerima, zakoračila u taj laboratorij naseljen monstrumima u modrim kombinezonima. Tri specijalista za vakuum zaista su radili za svojim sisalj-kama poput zarobljenih životinja; morali su ispuniti hitnu narudžbu i nije im bilo dopušteno da spavaju već četrdeset osam sati. Ali srednji, čovjek preko četrdeset godina, proćelav, neuređen 238 i neobrijan, prestao je raditi, nasmiješio se i rekao: "Gle, gle! Pojačanje!" Sav je njen strah išoezao. Toliko je bilo prijazne jednostavnosti u tom poviku, da je Klara samo s najvećim naporom uspjela suspregnuti smiješak. Najmlađi specijalist za vakuum na najmanjoj sisaljki"talcođer je prekinuo posao. Bio je vrlo mlad i imao je veselo, pomalo nestašno lice, s velikim nevinim očima. Njegov pogled kao da je pokazivao da ga je Klarina pojava iznenadila. Najstariji specijalist za vakuum, Dvojetjosov, kojega je golema sisaljka u dubini prostorije posebno glasno tutnjala, bio je visok, nespretan čovjek, žilav, ali zaobljena trbuha. Prezirno je pogledao Klaru izdaleka i izgubio se iza ormara kao da želi izbjeći pogled na takvo strašilo. Kasnije je Klara saznala da se on tako odnosi prema svim slobodnim suradnicima i da, kad rukovodioci ulaze u sobu, on namjerno ukopčava nešto što proizvodi strahovitu buku, tako da bi se oni morali nadvikivati. Nije uopće pazio na svoj izgled i često bi došao s dugmetom na hlačama koje je visilo o koncu, ili s rupom u odjeći, ili bi se, u nazočnosti djevojaka, počeo češkati pod kombinezonom. Rado je govorio: "Ovdje sam kod kuće, u svojoj zemlji, pa zašto da se ustručavam?" Srednji specijalist za vakuum bio je svim zatvorenicima, pa i mlađima, poznat naprosto pod imenom Zemelja, i on se zbog toga uopće nije vrijeđao. Bio je

jedan od onih ljudi koje psiholozi nazivaju "sunčanom naravi". Dok ga je promatrala u narednim tjednima, Klara je primijetila da on nikad ne žali za nečim što je izgubljeno, bila to olovka ili čitav njegov upropašteni život. Nikad se nije ljutio ninašto i ni na koga, niti se ikoga bojao. Bio je dobar inženjer, osim što je bio specijalist za avionske motore. Dopremili su ga u Mavrino greškom. Usprkos tome, on se tu prilagodio i nije se trudio da dobije premještenje, s pravom sudeći da mu je tu najbolje. Uveče, kad bi pumpe prestale raditi, Zemelja je vrlo rado slušao priče i govorio. "Znaš, da se nekad moglo doručkovati za pet kopjejki. Uopće, mogao si kupiti što god si htio; na svakom koraku su ti nešto nametali." On se široko nasmiješio. "A nitko nije prodavao drek. Pljunuli bi mu u lice. čizme - to su bile prave čizme. Trajale bi ti po deset godina i ako ih nisi popravljao, a petnaest ako si ih krpao. Koža na sarama nije se obrezivala ovako kao danas, nego je išla pod stopalo. Bilo je onih - kako su se ono zvale? Bile su crvene, s ukrasima - nisu to bile čizme, to je bila druga duša!" Nasmiješio se kao da je sunce iznenada izišlo. "Ili, na primjer, na stanicama... Došao si minutu prije vlaka, kupio kartu i sjeo - uvijek je bilo praznih vagona. Vlakovi su stalno vozili - nije se štedjelo. Život je bio lagan, vrlo lagan..." Za vrijeme tih priča stariji bi se specijalist za vakuum pojavio iz svog mračnog ugla, gdje je njegov pisaći stol bio sakriven od pogleda rukovodilaca. Dolazio bi polako, dok mu se teško tijelo ljuljalo slijeva nadesno, ruku duboko zaturenih u džepove, i za239 ustavio bi se usred sobe, gledajući praznim očima nekuda u stranu, dok bi mu se naočale spustile na nos. "O čemu ti to pričaš, Zemelja? Zar se sjećaš?" "Malo se sjećam", rekao je Zemelja ispričavajući se sa smiješkom. "Ne valja to", govorio je Dvojetjosov, tresući glavom. "Zaboravi. Držimo se mi našeg posla." Stajao bi još neko vrijeme tupo zureći preko naočala. Tada bi se polagano odvukao u svoj ugao. Utvrdilo se da su Klarine dužnosti vrlo jednostavne: morala je dolaziti ujutro jednog dana i ostati do šest poslije podne, a narednog dana doći poslije ručka i ostati do jedanaest uveče. Izmjenjivala se s Tamarom. Kapetan je uvijek bio tamo od jutra, jer su ga šefovi mogli trebati tokom dana. Nikad nije dolazio uveče, jer nije imao ambicije da napreduje u službi. Glavni zadatak djevojaka bio je da budu dežurne, drugim riječima, da drže zatvorenike na oku. Osim toga "za njihov vlastiti napredak" šef im je davao sitan posao koji nije bio bitan. Klara je Tamaru viđala samo po par sati svakog dana. Tamara je radila u institutu već više od godinu dana i bila je dosta odrešita u kontaktu sa zatvorenicima. Međutim, Klari se činilo da jednome od njih donosi knjige i da ih potajno s njim izmjenjuje. Osim toga je u samom institutu Tamara pohađala kružok engleskog jezika u kojem su slobodni namještenici bili učenici, a osuđenici nastavnici - bez plaće, dakako. Tamara je brzo rastjerala Klarin strah, da bi im ti ljudi bili u stanju nanijeti kakvo užasno zlo. Napokon je i sama Klara stupila u razgovor s jednim zatvorenikom. Istina, on nije bio politički zločinac, već obični zatvorenik, a takvih je u Mavrinu bilo vrlo malo. Bio je to staklopuhač Ivan, koji je na svoju nesreću bio pravi majstor svoga zanata. Njegova stara punica govorila je za njega da je zlatni radnik - ali još zlatniji pijanac. Zarađivao je mnogo novaca, većinu toga zapio, tukao ženu kad god se napio i svađao se sa susjedima. Ali sve to ne bi bilo ništa da se njegov put nije ukrstio s putem MGB-a. Neki drug koji je očigledno bio vlast, premda nije imao nikakvih znakova, pozvao ga je k sebi i predložio mu da radi za tri tisuće na mjesec. Plaća je bila manja tamo gdje je Ivan radio, ali je mogao više zaraditi kad bi premašio normu. Zaboravljajući s kim ima posla, zatražio je četiri tisuće. Odgovorni drug dodao je dvije stotine. Ivan nije popuštao. Pustili su ga da ode. Narednog dana se napio i izazvao nered u dvorištu. Ovaj puta se milicija, koju se ranije nikad nije moglo dozvati, pojavila u jakom sastavu i odvela Ivana. Narednog dana je osuđen i dobio godinu dana. Poslije procesa odveli su ga istom onom odgovornom

drugu koji je objasnio Ivanu da će raditi na novom mjestu koje mu je određeno, samo što neće dobivati plaću. Ako mu ti uvjeti ne odgovaraju, može ići u rudnik ugljena na Arktiku. . I tako je Ivan zatvoren, i puhao je cijevi za katodne zrake. Njegov jednogodišnji rok je završio, ali presuda je ostala u karakteristici. Da bi izbjegao da ga isele iz Moskve zbog te karakteristike, molio je upravu da ga zadrže dalje kao slobodnog namještenika čak i uz plaću od svega tisuću petsto rubalja. 240 Premda nikoga u šaraški ne bi uznemirila tako jednostavna priča s tako sretnim završetkom -- jer bilo je tu ljudi koji su proveli po pedeset dana u ćelijama smrti, i ljudi koji su lično poznavali papu i Alberta Einsteina - ipak je Klaru ta priča strahovito potresla. Utvrdilo se, kao što je Ivan rekao, da "ono što hoće učiniti, oni i učine". U njenoj glavi, koja je dotad bila uvijek tako razumna i praktična, iznenada se pojavila sumnja da su možda među tim ljudima u modrim kombinezonima i neki, koji uopće nisu krivi. A ako je tako, nije li možda i njen otac koji put osudio nevinog čovjeka? Ubrzo zatim pošla je u Mali teatar s Aleksejem Lanskim koji joj je udvarao. Davala se Gorkijeva Vaša Železnova. Komad je ostavio vrlo sumoran dojam. Gledalište je bilo više nego poluprazno. Vjerojatno je to oneraspoložilo glumce. Izlazili su na scenu kao da se dosađuju, poput namještenika koji dolaze na posao u nekoj ustanovi, i veselili su se kad su mogli otići. Bilo je sramotno igrati pred tako praznim gledalištem. U toj predstavi kao da ništa nije bilo dostojno pažnje jednog odraslog čovjeka. To je čak upropastilo i glumu zapanjujuće prirodne Pašene. Osjećalo se da bi se, da je netko iz gledališta u općoj tišini rekao mirno, kao da se nalazi u nekoj običnoj sobi: "Hajde prijatelji, prestanite kriviti lice!" predstava raspala. Poniženje glumaca prenosilo se na publiku. Svi su osjećali da sudjeluju u nečem sramotnom, i bilo im je neugodno i pogledati jedan drugoga. I tako je za vrijeme odmora bilo jednako tiho kao za vrijeme predstave. Parovi su razgovarali gotovo šapatom ili su šutke šetali po foajeu. Klara i Lanski također su mirno šetali za vrijeme prvog odmora i Lanski je pokušavao braniti Gorkoga i kazalište. Kritizirao je narodnog umjetnika žarova, koji se očigledno dodvoravao publici, a još je više kritizirao opću birokratsku atmosferu u Ministarstvu kulture, koja je potkopala povjerenje sovjetskog gledaoca u realistički teatar. Aleksej Lanski imao je pravilno, ovalno lice. Imao je zdravu boju, jer je nalazio vremena da se bavi sportom. Oči su mu bile mirne i inteligentne, zahvaljujući svemu što je pročitao u svojih dvadeset sedam godina. Kao diplomirani filolog, kandidat za članstvo u Savezu sovjetskih pisaca i zapaženi kritičar koji je uživao blagonaklonu zaštitu Galahova, Lanski nije toliko pisao sam koliko je napadao ostale pisce. Za vrijeme drugog odmora Klara ga je zamolila da ostanu u loži. Nikoga nije bilo ni u susjednim ložama ni ispod njih u orkestru. Rekla je: "Eto zašto mi je već dosadilo gledati Ostrovskog i Gorkog - zato što mi je već dosta tih predavanja o moći novca, o despotizmu u obitelji, o tome kako se neki starac oženio mladom ženom. Smučila mi se već ta borba sa sablastima. Pedeset, stotinu godina je već prošlo, a mi još uvijek glumimo zgražanje nad stvarima koje već odavno ne postoje. Nikad ne možeš vidjeti dramu o onome što se događa sada." "O čemu, na primjer?" Lanski je radoznalo gledao Klaru i smiješio se. Nije se prevario u njoj. Pomislio je: ova djevojka U U prvom krugu 241 možda čovjeka neće impresionirati svojim izgledom, ali s njom nikad neće biti dosadno. "O čemu?" Klara, trudeći se da ne otkrije previše od onoga što ju je potajno zaokupljalo a ni državnu tajnu, reče mu da radi sa zatvorenicima koje su joj opisali kao imperijalističke pse, ali da je sad, pošto ih je malo bolje upoznala, utvrdila da su posve drugačiji. A jedno ju je pitanje neprestano mučilo i htjela je da

joj Lanski odgovori: ima li među njima ipak nevinih ljudi? Lanski je pažljivo slušao i mirno odgovorio: "Naravno da ima. To je neizbježno u svakom kaznenom sistemu." "Ali, Aieksej! To bi značilo da oni mogu raditi štogod hoće! To je stravično." Nježno i pažljivo je položio svoju ružičastu ruku dugih prstiju na Klarinu čvrsto stegnutu šaku, koja je ležala na crvenom plišu. "Ne", reče on blago ali uvjerljivo, "ne "štogod hoće". Tko bilo što "hoće"? Tko bilo što "radi"? Povijest. Vama i meni se to katkada čini strašnim, ali, Klara, vrijeme je da se naviknemo na činjenicu da postoji zakon velikih brojeva. Što je zamašniji neki povijesni događaj, to je veća vjerojatnost individualnih grešaka, bile one pravne, taktičke, ideološke ili ekonomske. Mi shvaćamo proces samo u njegovoj osnovnoj formi koja ga određuje, i bitno je da budemo uvjereni da je taj proces neizbježan i nužan. Da, katkada poneko pati. Ne uvijek zasluženo. A što je s onima koji su ubijeni na frontu? I onima koji su besmisleno poginuli u potresu u AŠka-badu? I žrtvama prometnih nesreća? Kako se pojačava promet, povećat će se i broj žrtava. Mudrost je u tome da se proces prihvati onako kako se razvija, sa svojim neizbježnim prirastom žrtava." Ali Klara je indignirano stresla glavom. "Prirast!" uskliknula je, ali šaptom, budući da je zvono već dvaput zazvonilo i ljudi su se vraćali u gledalište. "Valjalo bi iskušati taj zakon velikih brojeva na vama! Vama sve dobro ide, i tako se lijepo znate izražavati, ali zar ne vidite da sve nije onako kako vi pišete?" "Hoćete reći da smo licemjeri?" suprotstavi se Lanski. On je silno volio raspravljati. "Ne, to ne kažem." Zvono je po treći put zazvonilo. Svjetla su se pogasila. Natjerana ženskim nagonom da kaže posljednju riječ, ona mu brzo šapne u uho: "Vi ste iskreni, ali da se ne bi pokolebali u svojim pogledima izbjegavate razgovor s ljudima koji misle različito. Sabirete svoje misli iz razgovora s ljudima poput vas, iz knjiga koje su napisali ljudi poput vas. U fizici se to zove rezonanca", žurno je završila baš kad se zastor počeo razmicati. "Započneš sa skromnim mislima, ali one nađu sebi srodne i ubrzo se stvori čitava skala ..." Ušutjela je požalivši svoj neshvatljivi žar. Pokvarila je čitav treći čin i Lanskome i sebi. A slučajno je u trećem činu glumica Rojek odigrala svoju Vasine mlađe kćeri tako kristalno čisto da je čitavu predstavu izvukla iz sivila. I Pašena je opet povratila svoju božansku formu. 242 Sama Klara nije bila svjesna da je ne zanima bilo koji nevin čovjek, koji možda već davno trune iza arktičkog kruga, već upravo najmlađi specijalist za vakuum, modrook sa zlaćanim odsjajima na obrazima, još uvijek dječak usprkos tome što je napunio dvadeset tri godine. Već pri prvom susretu njegov je pogled jasno govorio da je očaran Klarom, i taj neprikriven i radostan izraz nije nimalo nalikovao onome što je upoznala kod svojih moskovskih obožavalaca. Istina je, međutim, da Klara nije shvaćala kako su njeni udvarači na slobodi okruženi ženama, kako viđaju mnoge koje su ljepše od nje i kako znaju svoju vrijednost, dok je Ruska došao iz logora gdje pune dvije godine nije čuo lupkanje ženskih petica; i Klara mu se, kao i Tamara prije nje, činila neopisivim čudom. Ali u usamljenosti šaraške ta ga zanesenost nije potpuno zaokupila. Gotovo čitavu noć, pod električnim svjetlom u po-lumračnom laboratoriju, taj je mladić živio vlastitim, punim, pokretnim životom. Povremeno bi, skrivajući se od šefova, nešto konstruirao. čas bi potajno učio engleski za vrijeme radnog vremena; čas bi telefonirao prijateljima u drugim laboratorijima i jurio da se sastane s njima u hodniku. Uvijek se kretao naglo i uvijek, svakog trenutka, a posebno tog trenutka, kao da je bio potpuno zaokupljen nečim silno zanimljivim. I njegov zanos za Klaru bila je jedna od njegovih silno zanimljivih preokupacija. Pri svemu tome nikad nije zaboravljao da pazi na svoj izgled. U otvoru kombinezona pod šarenom kravatom uvijek je nosio besprijekorno čisto bijelo platno. Klara nije znala da je to zapravo žabo, vlastiti Ruskin izum, i da se sastoji od jedne tridesetdrugine državne plahte.

Mladi ljudi, koje je Klara susretala na slobodi, već su stekli neki položaj u službi, i odijevali su se, kretali i razgovarali proračunato, da ne bi okrnjili svoj ugled. Kraj Ruske Klara je osjećala da se pomlađuje, da i ona želi biti nestašna. Potajno ga je promatrala sa sve većom simpatijom. Nije vjerovala da su on i dobroćudni Zemelja oni opasni psi na koje ju je upozorio major šikin. Posebno je željela saznati sve o Ruski, o zlodjelu za koje je kažnjen i da li mu je dosuđena dugačka kazna. Da nije oženjen bilo je već jasno. Nije se mogla natjerati da mu postavi druga pitanja; činilo joj se da bi to za njega bilo vrlo bolno, jer bi ga podsjetilo na sramotnu prošlost koju je želio odbaciti da bi se popravio. Prošla su još dva mjeseca. Klara se posve navikla na sve njih. Cesto su u njenoj nazočnosti govorili o svim mogućim besmislicama, koje nisu imale nikakve veze s poslom. Ruska je vrebao trenutke njenog večernjeg dežurstva, dok su zatvorenici bili na večeri a Klara bila sama u laboratoriju, te bi se redovito pojavljivao u to vrijeme, katkad pod izlikom da je nešto ostavio, katkad da na miru radi. Tokom tih večernjih posjeta Klara je zaboravila na sva upozorenja oficira službe sigurnosti. Prošle noći se među njima nekako razvio onaj živahni razgovor, koji je poput bujice otplavio neugodne barijere konvencije između njih. 243 Taj mladić nije imao nikakvu sramotnu prošlost, koju bi valjalo odbaciti. Imao je samo mladost, upropaštenu bez ikakvog razloga, i strastvenu želju da uči i istražuje. živio je sa svojom majkom u selu kraj Moskve. Upravo je završio gimnaziju kad su Amerikanci iz ambasade unajmili kuću u njihovom selu. Ruska i njegovi drugovi bili su dovoljno lakomisleni - a i dovoljno znatiželjni - da nekoliko puta pođu u ribolov sa Amerikancima. Sve je ipak naizgled dobro završilo. Ruska se upisao na moskovski univerzitet. Ali uhapsili su ga u rujnu. Uhvatili su ga potajno, na cesti, tako da njegova majka nije imala pojma kamo je nestao. Ruska je protumačio Klari da su uvijek nastojali uhapsiti čovjeka tako da ne može sakriti ništa što nosi sa sobom, i da ne bi bio u stanju bilo kome doturiti tajnu lozinku ili znak. Zatvorili su ga u Lubjanku. Klara nije čak čula ni ime tog zatvora dok nije došla u Mavrino. Počela je istraga. Htjeli su da im Ruska kaže kakav je zadatak dobio od američke špijunske službe. U koji je tajni stan morao donijeti obavještenja? Ruska je, po svojim vlastitim riječima, bio još uvijek tele; naprosto nije shvaćao što je posrijedi i plakao je. Tada se iznenada dogodilo čudo: Ruski su dopustili da otiđe s tog mjesta iz kojega nitko nije izlazio. Bilo je to još četrdeset pete. I tu je prekinuo svoju priču dan ranije. čitavu noć Klara je bila uznemirena tom pričom koju je on započeo. Narednog dana, ne obazirući se ni na one najosnovnije propise sigurnosti, pa čak ni na pravila pristojnosti, ona je otvoreno sjela kraj Ruske, uz njegovu bučnu malu sisaljku, i nastavili su razgovor. Do ručka su već bili dobri prijatelji, poput djece koja naizmjenično zagrizaju jednu veliku jabuku. Već im se činilo čudno što tolike mjesece nisu ništa govorili. Jedva su bili u stanju izraziti misli koje su ih obuzimale. Prekidajući je u svojoj nestrpljivosti da sve izgovori, on joj je dodirivao ruke, a ona u tome nije vidjela ništa loše. Kad su svi otišli na ručak i ostavili ih same, iznenada se u svakom dodiru ramenom ili letimičnom dodiru ruke pojavilo neko novo značenje. A Klara je vidjela kako joj se njegove jasno modre oči dive. Ruska je glasom, koji mu je jedva prelazio usne, rekao: "Klara, tko zna kad ćemo opet ovako sjediti? Za mene je to čudo. Ne vjerujem u to. Spreman sam da umrem ovoga časa!" Stezao joj je i milovao ruke. "Klara, možda mi je suđeno da potratim čitav život po zatvorima. Učinite me sretnim, tako da imam uspomenu na ovaj trenutak ma gdje bio. Dopustite mi samo jednom - samo jednom - da vas poljubim!" Klara se osjećala poput božice koja se spustila u podzemlje zatvoreniku. Nije to bio običan poljubac. Ruska ju je privukao k sebi i poljubio mahnitom

snagom, poljupcem zatvorenika izmučenog odricanjem. A ona mu je uzvratila. Htio ju je opet poljubiti, ali Klara se odmaknula, potresena, dok joj se u glavi vrtjelo. 244 "Molim vas, idite", rekla je.f On je oklijevao. "Za sada - idite!" naredi Klara. Tada joj se pokorio. Na vratima se okrenuo prema Klari s preklinjucim, vapijućim izrazom lica, zatim izišao iz sobe. Uskoro su se svi vratili s ručka. Klara se nije usudila pogledati ni Rusku ni bilo koga drugoga Nešto ju je u nutrini peklo, ali to nije bio stid. Ipak, ako je bila sreća, nije to bila mirna sreća. Tada je čula da će zatvorenicima biti dopušteno da postave novogodišnju jelku. Sjedila je mirno tri sata i samo su joj se prsti kretali; plela je malu košaricu od raznobojnih, plastikom obloženih žica, poklon za novogodišnju jelku. A staklopuhač Ivan, vrativši se s posjete, ispuhao je dva smiješna mala staklena đavolčića, koji kao da su nosili puške i ispleo kavez iz staklenih šipkica, a unutra je o srebrnastu nit objesio stakleni mjesec, koji je tiho i tužno zvonio. i r 245 42 DVORAC SVETOGA GRALA Pola dana nisko je mutno nebo pokrivalo Moskvu. Nije bilo hladno. Ali prije ručka, kad je sedam zatvorenika na povratku istupilo iz modrog autobusa u dvorište šaraške, zalepršale su prve nestrpljive pahuljice. Upravo takva pahuljica, šestokraka zvijezda, pala je na rukav Neržinove stare vojničke kabanice koja je postala rđavosmeđa. Zaustavio se nasred dvorišta i duboko udahnuo zrak. Natporučnik šusterman, koji se tamo slučajno zatekao, upozorio ga je da sad nije vrijeme za šetnju i da mora ući unutra. Nije želio ući. Nije želio nikome pričati o svojoj posjeti - naprosto, nije mogao. Nije je želio ni s kim dijeliti, nije želio da itko u njoj sudjeluje. Nije želio ni govoriti, a ni bilo koga slušati. Želio je biti sam i polako proživljavati sve ono što je sa sobom donio prije nego se raspadne, prije nego sve postane puka uspomena. Ali upravo je osamljenosti nedostajalo u šaraški, kao i u svakom logoru. Ušavši u zgradu kroz ulaz za zatvorenike, drveni most koji je vodio dolje u podrumski hodnik, najprije se zaustavi da promisli kamo bi mogao poći. Tada se sjetio jednog mjesta. Pošao je do stražnjeg stepeništa koje gotovo nitko više nije upotrebljavao, kraj gomile polomljenih stolica i popeo se do zatvorenog odmorišta na trećem katu. Taj je prostor bio dodijeljen zeku slikaru Kondrašev-Ivanovu za atelje. On uopće nije imao nikakve veze s osnovnim poslom u šaraški, ali su ga tu držali u svojstvu, moglo bi se reći, dvorskog slikara. U onom odjelu ministarstva kojem je šaraška pripadala, bilo je prostranih predvorja i hodnika koje je valjalo ukrasiti slikama. Manje prostrani, ali brojniji bili su privatni stanovi zamjenika ministra, Fome Gurjanoviča Oskolupova i ostalih službenika njemu bliskih, te je postojala još preča potreba da se sve te stanove ukrasi velikim, krasnim besplatnim slikama. 246 Istina, Kondrašev-Ivanov jedva je zadovoljavao tim umjetničkim zahtjevima. On je slikao velike slike, ali premda nisu ništa stajale, nisu bile lijepe. Mušterije koje su dolazile u njegov atelje uzalud su mu pokušavale pokazati kako da slika, i s kojim bojama; tada bi s uzdahom uzimale ono što bi našle. Međutim, kad bi ih stavili u zlatne okvire, slike su bile znatno bolje. Penjući se, Neržin je prošao kraj velike i već završene narudžbe za predvorje odjela ministarstva - pod naslovom "A. S. Popov pokazuje admiralu Makarovu

prvi radio-telegraf" - zatim krenuo posljednjim redom stepenica i ugledao nad sobom na zidu sliku od dva metra pod naslovom "Osakaćeni hrast". I ona je bila završena, ali ni jedna je mušterija nije htjela uzeti. Prikazivala je usamljeni hrast koji je izrastao s nekom tajanstvenom snagom na golom licu klisure, gdje je opasan puteljak krivudao po rubu strmine. Kakvi su uragani tu puhali! Kako su povili taj hrast! A nebo iza stabla i posvuda oko njega bilo je uvijek olujno. To nebo zacijelo nikad nije vidjelo sunca. To tvrdoglavo, uglato stablo s kandžastim korijenjem, slomljenih grana i iskrivljeno, unakaženo u borbi s neumornim vjetrovima koji su ga pokušali strgnuti s litice, nije htjelo popustiti u bitci i očajnički se držalo svog pogibeljnog mjesta nad ponorom. Na zidovima stepeništa visila su manja platna. Na odmorištu druga su stajala na stalcima. Svjetlo je dopiralo s dva prozora, od kojih je jedan gledao na sjever, a jedan na zapad. Na to odmo-rište otvarao se prozorčić Željezne maske, s rešetkom i ružičastim zastorom, prozor do kojeg danje svjetlo nije dopiralo. Ničega drugoga tu nije bilo, pa čak ni stolice. Umjesto stolice služio je nizak krupan panj. Premda se stepenice gotovo uopće nisu grijale te je hladna vlaga prodirala čak ovamo, podstavljeni kaput Kondrašev-Ivanpva ležao je na podu. Umjetnik, kome su ruke i noge smiješno stršale iz premalenog kombinezona, stajao je nepokretan, visok, uspravan, očigledno uopće ne osjećajući zimu. Velike naočale, koje su mu lice činile većim i strožijim, bile su čvrsto zataknute iza uha i na nosu, prilagođene njegovim naglim pokretima. Zurio je u jednu tačku na slici, držeći po strani kist i paletu. Kad je čuo korake, okrenuo se. Pogledi dvojice muškaraca su se susreli. Svaki je od njih još uvijek bio obuzet vlastitim mislima. Umjetniku nije bilo drago što mu dolazi posjetilac. U ovom trenutku bila mu je potrebna tišina i samoća. A ipak, s druge strane, veselio se što ga vidi. I bez ikakvog licemjerja, sa svojim uobičajenim prevelikim entuzijazmom uskliknuo je: "Glebe Vikentiču! Dobro mi došli!" mahnuo je kistom i paletom u znak dobrodošlice. Srdačnost je dvosjekli mač za umjetnika: ona hrani njegovu maštu, ali mu može upropastiti dnevni red. Neržin je zastao na pretposljednjoj stepenici. Rekao je gotovo šapatom, kao da se boji da će probuditi neku treću osobu: "Ne, ne, Hipolite Mihajliču. Došao sam, ako nemate ništa protiv, samo da - ovdje malo šutim." 247 "A, da. A, da. Naravno", odgovori umjetnik jednako tiho, pročitavši u očima svoga gosta, ili se možda prisjetivši, da je Neržin upravo vidio svoju ženu. Povukao se pokazujući kistom i paletom na panj. Podigavši duge skute kabanice (uspio je spriječiti da mu ih podrežu u logoru) Neržin sjedne na panj i nasloni se na ogradu stepenica. Premda je silno želio pušiti, nije zapušio. Umjetnik se usredotočio na sliku. Obojica su šutjeli. Neržinovi uzvitlani osjećaji ugodno su ga boljeli. Još je jednom htio položiti prste na mjesto gdje je na oproštaju dodirnuo ruke svoje žene, njene nadlaktice, zatiljak, kosu. Godinama živiš bez onoga, što je ljudima na zemlji dano. Ostala ti je sva inteligencija koju si posjedovao, uvjerenja, ako si bio dovoljno zreo da ih prije toga stekneš, a iznad svega, spremnost da se žrtvuješ i briga za dobrobit čovječanstva. Atenskom građaninu ti bi izgledao pravi ideal čovječanstva. Ali u tome nema srži. Ljubav žene, koja ti je uskraćena, čini ti se vrednija od bilo čega na svijetu. Jednostavne riječi "ljubiš li me?" i "ljubim te", izrečene pogledom ili šapatom ispunjaju dušu tihom radošću. Zaista je šteta što je nije odlučno poljubio na samom početku posjete. Jer sad

taj jedan poljubac nikako više ne može dobiti. Usne njegove žene nisu bile kao nekad. Bile su nekako slabašne. I kako je samo umorno izgledala! Kako se osjećalo da je izmučena i proganjana, dok je govorila o razvodu. Legalan razvod - što bi to značilo? Gleb bi bez oklijevanja razderao službeni dokument. Ali on je upoznao život s mnogih i najgorih strana, i dobro je znao da događaji imaju svoju vlastitu neumoljivu logiku. Ljudi nikad ni ne sanjaju da će iz njihovih sasvim običnih postupaka proisteći posljedice, koje su potpuno suprotne onome što su namjeravali. Tako će biti i s Nadjom. Ona će se razvesti da bi izbjegla proganjanju. Kad jednom bude razvedena, neće čak ni opaziti nešto neobično u ponovnoj udaji. Osjetio je na neki način, kad mu je ono posljednji put mah-nula rukom bez prstena, kako mu se srce steže, predosjećajući da tako ljudi jedno drugome kažu zbogom zauvijek. Neržin je dugo vremena šutke sjedio, zatim je napokon došao k sebi. Obilje radosti koje je osjetio poslije posjete sleglo se i nadomjestila su ga sumorna razmatranja; misli su opet našle staru ravnotežu, i opet je bio osuđenik. "Ovo ti pristaje", rekla je. Drugim riječima, zatvor. Bilo je nešto istine u tome. Katkad mu uopće nije bilo žao što je pet godina proveo u zatvoru. Te su godine počele same za sebe nešto značiti. Gdje je čovjek mogao bolje upoznati ljude nego ovdje? 248 I gdje bi se moglo bolje razmišljati o sebi? Koliko mu je mladenačkih oklijevanja, koliko krivih početaka prištedjela željezna staza zatvora? Kao što je Spiridon rekao: "Tvoja je volja blago, ali ga đavoli čuvaju." Ili uzmimo ovoga sanjara ovdje, tako neprijemljivog za lakrdije svoga vremena - što je on izgubio time što je zatvoren? Naravno, nije mogao lutati brežuljcima i šumama s kutijom boja. Ali izložbe? Nikad mu nije uspjelo prirediti ni jednu; u pola stoljeća nije izložio ni jednu jedinu sliku u nekoj pristojnoj dvorani. Novac? Ni vani nije za svoje slike dobivao ništa. Obožavaoci njegova djela? Ovdje ih ima više nego ih je tamo ikad imao. Atelje? U slobodi nije imao čak ni ovo hladno stepenište. Morao je stanovati i slikati na istom mjestu: u uskoj dugoj sobi nalik na hodnik. Da bi imao prostora za rad postavio je stolice jednu na drugu i smotao madrac; posjetioci su ga pitali da li seli. Imao je samo jedan stol i kad je na njemu bila namještena mrtva priroda, on i njegova žena morali su jesti sa stolaca dok slika ne bude završena. Za vrijeme rata nije bilo ulja za slikanje. Slikao je sa sunco-kretovim uljem koje je dobivao na karte. Morao je imati zaposlenje da bi dobivao karte, pa su ga poslali u Odjel za kemijsko ratovanje da slika portrete istaknutih žena u političkim i vojničkim granama. Očekivalo se da naslika deset portreta, ali radio je samo na jednom, i tjerao svoj model u ludilo beskonačnim sjedenjem. Ali nije je uopće naslikao onako kako je to željela komanda, i kasnije nitko nije htio uzeti taj portret koji se zvao "Moskva 1941". A taj je portret zaista pogodio atmosferu 1941. Prikazivao je djevojku u uniformi civilne zaštite. Njena bujna kosa, bakrenasto kestenjaste boje, prosipala se ispod kape sa štitnikom. Glava je bila zabačena, mahnite oči kao da su promatrale nešto užasno, nešto nezaboravno. Bile su ispunjene suzama bijesa, ali tijelo joj nije bilo opušteno u plaču. Ruke napete i spremne za borbu pridržavale su remenje plinske maske, a njena tamnosiva protu-plinska uniforma, s oštrim naborima, srebrnasto je blistala poput srednjovjekovnog oklopa. Okrutnost i plemenitost spajale su se u licu te hrabre komsomolke iz Kaluge, koja nije bila lijepa, ali u kojoj je Kondrašev-Ivanov vidio i prikazao Djevicu Orleansku. čovjek bi pomislio da je portret bio nalik poznatoj slici pod naslovom "Nećemo zaboraviti! Nećemo oprostiti!". Međutim, ipak su ga se preplašili, nisu ga prihvatili, nisu ga nigdje izložili i godinama je stajao, kao Madona gnjeva i osvete, okrenut prema zidu u njegovoj sićušnoj sobici; tu je stajao sve do

dana njegovog hapšenja. Dogodilo se da je neki nepriznati i neobjavljeni pisac napisao roman i pozvao dvadesetak prijatelja da ga čuju. Bio je to književni četvrtak u stilu devetnaestog vijeka. Taj je roman stajao svakoga od prisutnih dvadeset petogodišnju kaznu u kazneno--popravnom logoru. Kondrašev-Ivanov bio je jedan od onih koji su slušali taj buntovnički roman. (On je bio praunuk dekabrista 249 Kondraševa, koji je bio prognan na dvadeset godina i koga je u progonstvu posjetila neka guvernanta Francuskinja, zaljubljena u njega.) Istina, Kondrašev-Ivanov nije otišao u logor. Pošto je potpisao presudu specijalnog suda odveli su ga izravno u Mavrino i dali mu da slika, da proizvodi jednu sliku mjesečno po normi koju mu je postavio Oskolupov. U protekloj godini naslikao je slike koje su ovdje visile, i ostale koje su odnesene. I u čemu je bila razlika? Bio je pedesetogodišnjak s rokom od dvadeset i pet godina pred sobom, i on nije živio, već je proletio kroz tu mirnu zatvorsku godinu, ne znajući hoće li ikada doživjeti još jednu poput nje. Nije obraćao pažnju čime ga hrane, u što odijevaju, niti je primjećivao kad ga prebrajaju s ostalima. Radio je na nekoliko slika odjednom, po nekoliko puta ostavljajući platno i opet mu se vraćajući. Ni jedno još nije doveo do onog stupnja koji umjetniku daje osjećaj savršenstva. Nije čak bio siguran postoji li uopće takav stupanj. Ostavljao bi ih kad bi prestajao u njima nešto vidjeti, kad bi mu se oko na njih naviklo. Ostavljao ih je kad bi ih sve manje bio u stanju popraviti, kad bi opažao da ih umjesto toga kvari. Ostavio bi ih, okrenuo ih prema zidu, prekrio. Odalečio bi se od njih, uspostavio distancu. A kad bi ih opet pogledao novim očima, prije nego ih bez nagrade otpremi da zauvijek vise usred hvalisavog luksuza, umjetnik bi bio ispunjen osjećajem trijumfa. čak i ako ih nitko više nikad ne vidi - on ih je ipak naslikao. Ponovo koncentriran, Neržin je počeo razgledavati najnoviju sliku Kondraševa platno u razmjerima egipatskog kvadrata, četiri sa pet. Zvala se "Potok u jesen", ili, kako ju je umjetnik privatno nazivao, "Largo u d-molu". Tihi potok nalazio se na sredini platna. činilo se da uopće ne teče i površina tek što mu se nije zaledila. Na mjestima gdje je potok bio plitak, smeđe sjene opalog lišća prošarale su dno. Lijeva obala bila je u obliku poluotoka, a desna obala je vijugala u daljinu. Prvi snijeg u krpama ležao je na obje obale, a žućkasto-smeđa trava nicala je tamo gdje se otopio. Dva bijela grma vrbe rasla su uz obalu boje blijedog dima, mokra od otopljenih pahuljica. Ali tu nije bilo žarište slike. U pozadini je bila gusta šuma maslinastocrnih omorika, pred kojima je plamtjela jedna jedina buntovna grimizna breza. Iza njene usamljene, nježne vatre, zimzeleni čuvari stajali su još sumorniji, gusto zbijeni, uzdižući oštre vrhove prema nebu. Nebo je bilo beznadno izmrljano, a prigušeno sunce tonulo je u oblačni zastor, nemoćno da ga razbije jednom jedinom zrakom. Ali čak ni to nije bio najvažniji elemenat; prije je to bila nepomična voda potoka. Djelovala je kao natočena, kao da ima dubinu. Bila je olovna i prozirna i vrlo hladna. Sadržavala je u sebi ravnotežu između jeseni i zime. I još nekakvu drugu ravnotežu. Umjetnik se usredotočio upravo na tu sliku. Postoji vrhunski zakon stvaralačke aktivnosti koji je Kon-drašev već davno upoznao. On mu se pokušao oduprijeti, ali mu se još jednom bespomoćno pokorio. Po tom zakonu ništa što je prije učinio nije imalo nikakve vrijednosti, ništa nije značilo, nije 250 povećavalo slavu umjetniku. Samo slika koju je slikao toga dana sadržavala je bit čitavog njegovog životnog iskustva, označavala vrhunac njegove sposobnosti, kamen kušnje njegova talenta. A tako je često bila neuspjela! Svaka slika prije nje, baš u trenutku kad bi trebala uspjeti pretvorila bi se također u neuspjeh, ali prijašnji bi se očaj zaboravio, a sad se i ova - prva, kod koje je zaista naučio slikati - počela pretvarati u neuspjeh, i čitav svoj život proživio je uzalud, i nikad nije uopće imao talenta!

Voda u potoku zaista je ostavljala dojam kao da je natočena; bila je hladna, duboka i nepokretna - ali sve to nije značilo ništa ukoliko ne uspije izraziti najvišu sintezu prirode. Tu sintezu - razumijevanje, mir, jedinstvo svih pojava - Kondrašev nikad nije našao u sebi, u svojim najsnažnijim osjećajima, ali poznavao ju je i klanjao joj se u prirodi. Je li, dakle, voda na njegovoj slici izražavala taj vrhunski mir ili nije? čeznuo je da to sazna, i s očajem je bio svjestan da nikad neće saznati. "Znate, Hipolite Mihajliču", reče Neržin polako, "mislim da ću se ipak složiti s vama: svi su ovi krajobrazi zaista Rusija." "A ne Kavkaz?" reče Kondrašev-Ivanov, naglo se okrenuvši. Naočale su mu ostale na mjestu kao da su prikovane. To pitanje, premda nije bilo najvažnije, nije se moglo posve zanemariti. Mnogi su krivo shvaćali Kondraševljeve slike. Ili zato što su bile suviše veličanstvene ili suviše uzvišene, one kao da nisu prikazivale Rusiju već Kavkaz. "Takvih mjesta bi zaista moglo biti u Rusiji", složi se Neržin. On ustade i stane šetati naokolo, gledajući "Jutro neobičnog dana" i ostale krajobraze. "Ali naravno! Naravno!" inzistirao je umjetnik. "Ne samo da bi moglo biti takvih mjesta u Rusiji, nego ih ima. Volio bih da vas odvedem na neka mjesta kraj Moskve - bez pratnje stražara. Štaviše, to ne može biti Kavkaz. Shvatite jedno: publiku je potpuno zaludio Levitan. Poslije Levitana svi smo počeli smatrati našu rusku prirodu bijednom, siromašnom, ugodnom na skroman način. Ali ako je naša priroda samo takva, onda mi recite odakle su u našoj povijesti potekli svi oni hrabri buntovnici, ustanici, Petar Veliki, dekabristi, narodovoljci?" "Željabov! Lenjin!" složi se uzbuđeno Neržin. "Istina je!" Ali Kondraševu nije bila potrebna podrška. I on se počeo uzbuđivati. Mahnuo je glavom i s naočala su mu sijevale munje. "Naša se ruska priroda uzdiže i bjesni, i ne popušta pred tatarskim kopitima!" "Da, da", reče Neržin. "I onaj iskrivljeni hrast ondje - kakav je to do vraga kavkaski hrast? Ako čak i ovdje u najprosvjetlje-nijem mjestu u GULAG-u svatko od nas ... ?" On učini nestrpljivu kretnju rukom. "A u logoru? U zamjenu za dvadeset dekagrama crnog kruha zahtijevaju od nas ne samo duhovni sklad, već i posljednje ostatke savjesti." Kondrašev-Ivanov uspravi se u punoj veličini. "Nikad! Nikad!" gledao je uvis kao čovjek koga vode na smaknuće. "Ni jedan logor ne smije slomiti duhovnu ljepotu čovjeka." 251 Neržin se hladno nasmije. "Možda ne smije, ali ga ipak lomi! Još niste bili u logoru pa nemojte suditi. Vi ni ne znate kako nas tamo mogu slomiti. Ljudi ulaze, a kad iziđu - ako iziđu - toliko su različiti da ih se više ne može prepoznati. Da, to je dobro poznato: okolnosti određuju svijest." "Ne!" Kondrašev ispruži duge ruke, spreman u tom času da se uhvati ukoštac s čitavim svijetom. "Ne! Ne! Ne! To bi bilo ponižavajuće. Pa zašto onda čovjek živi? I recite mi, zašto su ljudi koji se vole vjerni jedno drugome i kad su razdvojeni? Napokon, okolnosti zahtijevaju da jedno drugog prevare! I kako tumačite razliku u ljudima koji su upali u iste okolnosti, čak u isti logor?" Neržin je bio svjestan prednosti koje mu njegovo iskustvo pruža u usporedbi s fantastičnim shvaćanjima ovog vječno mladog idealista. Ipak nije mogao a da ne poštuje njegove prigovore. "Ljudsko biće", nastavi Kondrašev, "posjeduje već od rođenja stanovitu bit, jezgro, da tako kažemo, ljudskog bića. Svoje "ja". I još uvijek nije sigurno što koga oblikuje: oblikuje li život čovjeka, ili čovjek svojim snažnim duhom oblikuje svoj život! Zato što...", Kondrašev-Ivanov naglo spusti glas i sagne se prema Neržinu, koji je opet sjedio na panju, "zato što se ima prema čemu mjeriti, u nešto se ugledati. Zato što u sebi ima Sliku savršenstva koja se u rijetkim trenucima iznenada pojavljuje. Pred njegovim duhovnim očima." Kondrašev priđe vrlo blizu Neržinu i upita ga šapćući zavjerenički, dok su mu naočale blistale kao da nešto obećaje: "Da vam pokažem?" Tako završavaju sve rasprave s umjetnicima. Oni imaju svoju vlastitu logiku.

"Da, naravno." Kondrašev pođe u kut, izvuče malo platno pribijeno na okvir i donese ga, okrenuvši sivu, nenaslikanu stranu prema Neržinu. "Vi ste čuli za Parsifala?" "Nešto u vezi s Lohengrinom." "To mu je otac. čuvar pehara Svetoga Grala." "Wagner je napisao operu, zar ne?" "Trenutak koji sam ja prikazao ne može se naći ni u Wagnera ni u Von Eschenbacha, ali je jedini koji mene zanima. Svaki čovjek može doživjeti takav trenutak kad iznenada ugleda Sliku savršenstva." Kondrašev zatvori oči i ugrize se za usne. Koncentrirao se. Neržin se pitao zašto je slika, koju će sada vidjeti, tako malena. Umjetnik otvori oči. "Ovo je samo studija. Studija za glavnu sliku mog života. Vjerojatno je nikad neću naslikati. Ovo je trenutak kad Parsifal prvi put ugleda dvorac! Dvorac Svetoga Grala!" Postavio je studiju na stalak pred Neržinom ne skidajući po gleda s nje. Tada je podigao ruku do očiju kao da ih štiti od svjet252 la. I zakoračivši unatrag, spotaknuo se o prvu stepenicu i zamalo pao. Slika je bila dva puta toliko visoka koliko široka. Prikazivala je strmi klanac između dvije klisure u planinama. Na obje strmine, slijeva i zdesna, na sliku se uvlačila prašuma, usnula, netaknuta. Neke puzave paprati, neko priljubljeno neprijateljsko grmlje, prilijepilo se uz same rubove klisure. Gore, nalijevo, svijetlo-sivi konj nosio je iz šume jahača u šljemu i ogrtaču. Konj se nije preplašio ponora, i već je podigao kopito spreman da na zapovijed jahača ili zakorači unatrag, ili preskoči na drugu stranu. Ali konjanik nije gledao u ponor. Zaprepašten gledao je u daljinu gdje je crvenkasto zlatno svjetlo, koje je možda dolazilo od sunca, a možda i od nečega čišćeg od sunca, preplavilo nebo iza jednog dvorca. Izrastajući iz vrhunca planine - koja se uzdizala liticu za liticom - visokih bedema i tornjića, vidljiv i ispod klanca kroz paprat i stabla, stremeći prema nebesima, nestvaran kao da je satkan od oblaka, treperav, neodređen a ipak vidljiv u svom nezemaljskom savršenstvu, stajao je u blistavom oreolu nježnoljubičasti dvorac Svetoga Grala. 253 43 DVOSTRUKI AGENT Osim debelog Gustava ružičastih ušiju, Doronin je bio najmlađi zek u šaraški. Lice mu se još uvijek nije oslobodilo mladenačkih bubuljica. Zbog svoje vedre naravi, prilagodljivosti i spretnosti bio je kod svih omiljen. U onih nekoliko minuta koje je uprava dopuštala za odbojku, Ruska se svim srcem posvećivao igri. Ako bi ljudi kod mreže propustili loptu, bacio bi se iz pozadine da je vrati makar pao i oderao koljena do krvi. Svima se sviđao njegov neobični nadimak, Ruska, koji se pokazao opravdanim kad je poslije dva mjeseca u šaraški kosa, koju su mu obrijali u logoru, izrasla kovrčava i crvena. Dopremili su ga iz logora u Vorkuti zato što je na službenoj GULAG-ovoj kartici bio upisan kao frezer. Ali utvrdilo se da to nije tačno, te su ga brzo nadomjestili pravim stručnjakom. Dvo-jetjosov ga je, međutim, spasio od toga da ga ne vrate u logor, prihvativši se zadatka da ga nauči rukovanju malom sisaljkom za vakuum. Kako je znao oponašati, Ruska je brzo učio. Za njega je šaraška bila poput odmarališta, i želio je tu ostati. U logoru je morao podnijeti svakovrsne nevolje, koje je sada prepričavao sa žarom i veseljem: kako je zamalo umro u rudniku, kako je simulirao groznicu stavljajući vruće kamenje pod pazuho. (Kad su ga pokušali uhvatiti pomoću dva termometra, pronašao je kamenje slične veličine tako da termometri nikad nisu pokazivali razliku veću od jedne desetine stupnja.) Ali prisjećajući se prošlosti sa smijehom - prošlosti, koja će se opet iznova pojavljivati tokom narednih dvadeset pet godina - Ruska je samo vrlo malom broju, a i njima potajno, pripovijedao o svom vrhunskom uspjehu: zavaravanju lovaca na svesavezne kriminalce čitave dvije godine. U raznolikoj gomili stanovnika šaraške Ruska nije bio posebno zamjetljiv sve

do jednog rujanskog dana. Toga je dana sa zavjereničkim izrazom lica obišao dvadesetoricu najutjecajnijih zekova u šaraški, one koji su predstavljali javno mnijenje. Svakom je od njih uzbuđeno ispričao da ga je tog jutra major Šikin, oficir službe sigurnosti, angažirao kao doušnika i da je on, Ruska, na to pristao s namjerom da svoj status doušnika iskoristi za opću dobrobit. Usprkos činjenici da je karakteristika Rostislava Doronina bila prošarana s pet lažnih imena, kontrolnih potpisa, slova i šifriranih znakova, koji su ukazivali na to da je opasan, sklon bijegu i da se samo u lisicama može premještati s mjesta na mjesto - major šikin, živo želeći da poveća svoj štab doušnika, zaključio je da će Doronin, budući da je mlad, nestabilan, da mu je stalo do toga da ostane u šaraški, biti prema tome lojalan oficiru službe sigurnosti. Potajno pozvan u šikinov ured - ljude bi prvo pozvali u sekretarijat i kazali im: "Da, da,-atiđite do majora Šikina" - ostao je tamo tri sata. Za to vrijeme, slušajući dosadne direktive i tumačenja njihovog "kuma", Ruskine oštre oči proučavale su ne samo majorovu veliku glavu obraslu kosom koja je posijedjela od prikupljanja denuncijacija i kleveta, njegovo tamno lice, sitne ručice, dječačke cipele, mramornu pisaću garnituru na stolu i svilene zastore na prozorima, već je također pročitao, odozgo nadolje, iz udaljenosti od čitava dva metra, naslove na fasciklima i papirima pod staklom na šikinovom stolu. Osim toga, uočio je koje dokumente očigledno drži u sefu, a koje zaključava u stol. Dok je primjećivao te stvari, Ruska je nepomično gledao svojim modrim očima u majorove i kimao glavom u znak pristanka. Iza te modre nevinosti već su se rađali pustolovni planovi, ali oficir službe sigurnosti, navikao na sivu monotoniju ljudske pokornosti, nije to mogao pogoditi. Ruska je shvatio da ga šikin može vratiti u Vorkutu ako ne pristane da bude doušnik. Ruska i čitava njegova generacija bila je odgojena u uvjerenju da je "samilost" sramotan osjećaj, da se "dobroti" treba smijati, da je "savjest" popovski izraz. Istovremeno učili su ih da je biti doušnik patriotska dužnost, najbolje što čovjek može učiniti da bi pomogao osobi koju denuncira i da bi pridonio zdravlju društva. Istina, sve to nije prodrlo do Ruske, ali je ipak ostavilo traga. Za njega sad nije bilo glavno pitanje koliko je opako ili neprihvatljivo biti doušnik, već do čega bi to moglo dovesti. Već obogaćen burnim doživljajima, brojnim zatvorskim poznanstvima i strastvenim zatvorskim raspravama, ovaj mladić mogao je zamisliti i situaciju, kad se svi ti arhivi otvaraju a svi ovi šikini predaju sramotnom sudu. Tako je shvatio da bi, na duži rok, bilo jednako opasno surađivati s "kumom", kao što bi isprva bilo opasno odbiti. Ali osim tih okolnosti, Ruska je bio strastveni kockar. Dok je odozgo nadolje čitao zanimljive papire pod staklom na šikinovom stolu, drhtao je u iščekivanju igre za visoki ulog. Već mu je bilo dosta nedostatka aktivnosti u udobnoj šaraški! I kad je, da bi to sve izgledalo realno, utvrdio kolika će mu biti plaća, gorljivo je prihvatio. Pošto je Ruska otišao, šikin, zadovoljan svojom psihološkom pronicavošću, hodao je amo-tamo po svom uredu lomeći sićušne 255 ručice; tako oduševljeni doušnik obećavao je bogatu žetvu denuncijacija. Istovremeno je Ruska, ništa manje zadovoljan, obilazio povjerljive zekove priznajući da je pristao da bude doušnik iz sportskog duha - i da će proučavati metode oficira službe sigurnosti i razotkriti prave doušnike. Zekovi, pa čak i stariji, nisu se mogli prisjetiti sličnoga priznanja. Nepovjerljivo su pitali Rusku zašto riskira glavu i hva-liše se time. On je odgovorio: "Kad čitavoj toj bandi budu sudili, svjedočit ćete u moju korist." Svaki od dvadeset zekova koji je to saznao rekao je još jed nom ili dvojici, ali nitko nije denuncirao Rusku "kumu". Tako je pedeset ljudi dokazalo da su besprijekorni. Taj je događaj dugo vremena uzbuđivao šarašku. Zekovi su vjerovali Ruski. Oni

su mu i dalje vjerovali. Ali kao uvijek, događaji idu svojim vlastitim neumoljivim tokom, šikin je zahtijevao materijal, što je značilo denuncijacije. Ruska mu je nešto morao dati. Obilazio je svoje istomišljenike i bunio se: "Gospodo! Zamislite samo koliko denuncijacija mora da pristiže, kad ja još ne radim ni mjesec dana, a Šikin me već tjera kao lud. Molim vas uživite se u moj položaj. Dajte mi nešto materijala." Neki nisu htjeli s njim uopće imati posla, drugi su mu pomogli. Jednodušno je odlučeno da se uništi stanovita dama koja je tamo radila samo iz pohlepe, da bi još umnožila tisuće rubalja koja je njen muž donosio kući. Prezirala je zekove i izjavila da bi ih sve trebalo postrijeljati. Rekla je to među ostalim slobodnim suradnicima, ali su zekovi za to ubrzo čuli. Sama je uvalila dva zeka, jednoga zbog veze s jednom od djevojaka, a drugoga zato što je pravio kovčeg iz državnog materijala. Ruska ju je nemilosrdno oklevetao, izvijestivši da šalje pisma za zekove i krade kondenzatore iz ormara. I premda nije šikinu podnio ni jedan jedini dokaz, i premda je suprug te žene, pukovnik MVD-a protestirao, ipak je moć tajne denuncijacije, koja je tako neodoljiva u našoj domovini postigla svoju svrhu, gospođu su otpustili, te je otišla sva u suzama. Katkada je Ruska izvještavao i o zekovima, o beznačajnim i bezazlenim stvarima, upozorivši ih unaprijed. Zatim ih je prestao upozoravati, i ništa nije govorio. Oni ga nisu ni pitali. Instinktivno su shvatili da on još uvijek denuncira - ali stvarima, koje ne želi priznati. I tako je Rusku zadesila uobičajena sudbina dvostrukih agenata. Kao i prije, nitko ga nije prijavio ni izvijestio o igri koju igra, ali su ga stali izbjegavati. činjenica da im je potanko ispripovijedao kako šikin drži specijalni raspored pod staklom na svom stolu koji pokazuje raspored kad doušnici mogu ući bez poziva, i po čemu ih se može razotkriti - na neki način nije mogla kompenzirati njegovu pripadnost svećenstvu doušnika. Neržin, koji je volio Rusku i divio se njegovim spletkama, nije ni slutio da ga je upravo Ruska prijavio da ima primjerak Jesenjina. Ruska nije mogao predvidjeti da će gubitak te knjige Neržinu nanijeti toliko bola. Računao je da knjiga pripada Ner-žinu, da će i tako biti otkrivena, da mu je nitko neće oduzeti, a 256 da će umjesto toga Šikina navesti na krivi trag optužbom da je knjigu u Neržinovom kovčegu vjerojatno donio neki slobodni namještenik. Još uvijek sa slatko-slanim okusom Klarina poljupca na usnama, Ruska je izišao na dvorište. Snijeg na lipama podsjećao ga je na cvat, i zrak je bio topao kao u proljeće. Tokom dvije godine njegovih podzemnih lutanja, dok su mu sve mladenačke misli bile usredotočene na to da zavara detektive koji ga traže, on nikad nije tražio ženinu ljubav. Pošao je u zatvor nevin i noću ga je ta činjenica tištala poput teškog tereta. Ali vani, u dvorištu, pogled na dugačku, nisku zgradu uprave podsjetio ga je da narednog dana za vrijeme ručka namjerava prirediti predstavu. Došlo je vrijeme da to objavi; nije to mogao učiniti ranije jer bi plan mogao propasti. Obuzet Klarinim divljenjem, koje ga je činilo trostruko sposobnim i inteligentnim, ogledao se oko sebe i ugledao Rubina i Neržina posve na kraju dvorišta za šetnju, kraj velike lipe dvostruka debla, i odlučno krenuo prema njima. Kapa mu je bila nakrivljena ustranu tako da mu je kovrčava kosa povjerljivo bila izložena blagome danu. Dok se približavao, Rubin mu je bio okrenut leđima, a Neržin licem. Očigledno nisu raspravljali o nevažnim sitnicama, jer je Neržin bio sumoran i vrlo ozbiljan. Kad im se Ruska približio Neržin ga nije pogledao, nije ni najmanje izmijenio izraz lica ili prekinuo ritam govora, nije kimnuo, ali bilo je jasno da riječi koje je Ruska čuo nisu bile dio njihova razgovora: "Uopće, ako kompozitor previše piše, uvijek imam predrasuda prema njemu. Na primjer, Mozart je izbacio četrdeset i jednu simfoniju. Može li sve to biti solidno?" Ne, nisu mu vjerovali. Naravno, sama promjena teme kazala je Rubinu da se netko približava, te se on okrenuo. Vidjevši Rusku on reče: "Slušajte, mladiću, što vi mislite - mogu li genij i opačina postojati jedan kraj

drugoga?" Ruska pogleda Rubina i ne trudeći se da glumi. Lice mu je zračilo čistoćom i nestašlukom. "Po mom mišljenju ne, Leve Grigoriču. Ali već neko vrijeme svi me izbjegavaju kao da su se u meni udružile te kvalitete. Gospodo, došao sam vam nešto predložiti: da li biste voljeli da vam sutra, za vrijeme ručka, prodam sve Jude baš u onom trenutku kad primaju svojih trideset srebrnjaka?" "Kako je to moguće?" "Pa vi valjda znate glavni princip pravednog društva, da svaki trud mora biti nagrađen? Sutra će svaki Juda primiti svojih trideset srebrnjaka za treći kvartal godine." Neržin se tobože zaprepasti. "Kakva netačnost! Već su odradili četvrti, a oni tek plaćaju za treći? čemu to odugovlačenje?" "Niz ljudi mora odobriti isplatni nalog", protumači Ruska kao da se ispričava. "I ja ću dobiti svoje." "I tebe plaćaju za treći?" upita Rubin iznenađeno. "Napokon, radio si samo pola kvartala." "Pa što onda? Istakao sam se u radu!" reče Ruska gledajući obojicu s umilnim, otvorenim smiješkom. 17 U prvom krugu 257 "I baš tako, u gotovini?" "Ne, zaboga. Novčanom uputnicom koju šalje neka izmišljena osoba; novac je položen na bankovni račun. Upitali su me u čije ime da pošalju. Rekli su: "Želite da dođe od Ivana Ivanoviča Ivanova?" Taj kliše me je strašno smetao. Upitao sam: "Ne bi li moglo od Klave Kudrjavceve?" Napakon, lijepo je misliti da se neka žena brine za tebe." "I koliko se-dobiva za kvartal?" "To je ono najlukavije! Prema platnom spisku, dobiva se sto i pedeset rubalja za kvartal. Ali iz razloga pristojnosti, novac valja slati poštom, a neumoljiva pošta oduzima tri rublja za taksu. Svi "kumovi" tako su pohlepni da ne žele dodati ništa iz vlastitog džepa, i tako lijeni, da ne predlažu da se plaća doušnika povisi za tri rublja. Budući da ni jedna normalna osoba ne bi nikad poslala tako čudnu, nezaokruženu svotu poštom, te tri rublje koje nedostaju Judin su pečat. Sutra za vrijeme ručka možete se svi okupiti oko upravne zgrade i pogledati novčane uputnice svih koji iziđu iz ureda službe sigurnosti. Ova bi zemlja morala upoznati svoje cinkaroše, zar ne, gospodo?" 258 44 ŽIVOT NIJE ROMAN Kad su rijetke pahuljice počele padati jedna po jedna na mračni pločnik ulice Mornarske tišine, s čijeg su asfalta gume automobilista zbrisale sve tragove jučerašnjeg snijega, djevojke u sobi 418 studentskog doma na Strominki pripremale su se za nedjeljno veče. Soba 418 bila je na trećem katu. Devet okana pravokutnog prozora gledalo je na ulicu Mornarske tišine. Uz desne i lijeve zidove stajala su u redu po tri ležaja, visile police od trske s knjigama i noćni ormarići. Dva pisaća stola zauzimala su sredinu sobe, tako da su između njih i kreveta bila samo dva uska prolaza. Stol bliže prozoru nazivali su "disertacijski" i on je bio pretrpan knjigama, bilježnicama, crtežima i gomilama natipkanih stranica. Na jednom uglu je Olenka, svijetla plavuša, sjedila i čitala takve stranice. Malo dalje bio je zajednički stol, za kojim je Muza pisala pismo, a Ljuda je, s ogledalom pred sobom, odmotavala uvijače. Ležajevi su prestajali tik pred zidom na kojem su bila vrata, ostavljajući prostora za vješalice s jedne strane i za umivaonik sakriven zastorom s druge. Trebalo je da se djevojke peru na kraju hodnika, ali njima je to bilo predaleko, hladno i neudobno. Madžarica Eržika ležala je na krevetu do umivaonika i čitala. Na sebi je imala kućnu haljinu koju su djevojke zvale "brazilska zastava". Imala je još i druge zanimljive odjeće u kojoj su njene sobne drugarice uživale, ali kad je izlazila oblačila se vrlo suzdržano kao da se trudi da ne privuče pažnju na sebe. Na to je navikla još onih godina koje je provela u madžarskom ilegalnom

pokretu. Krevet do nje pripadao je Ljudi, i bio je u strahovitom neredu. Ljuda je tek čas ranije izišla iz kreveta. Pokrivač i plahta vukli su se po podu, dok je preko jastuka bila pažljivo položena svježe izglačana modra svilena haljina i čarape. Sama Ljuda je za stolom glasno pripovijedala - ne zna se kome, budući da nitko nije ni slušao - kako joj je španjolski pjesnik, koga su odveli iz njegove zemlje još dok je bio dječak, udvarao. U tančine se 259 sjećala restorana u koji ju je odveo, kakav je orkestar svirao, kakva su im predjela i priloge servirali i što su pili. Naslonivši glavu na male okrugle šake, Olenka se trudila da čita i ne sluša Ljudu. Mogla ju je, naravno, prekinuti, ali kako je govorila Olenkina pokojna majka: "Kloni se svadljivica; s njima ćeš uvijek izvući kraći kraj." Već su ustanovile da je pokušati zaustaviti Ljudu značilo samo još je više raspaliti. Ljuda nije zapravo bila diplomirani student. Završila je Ekonomski institut i došla je u Moskvu da polazi tečajeve za predavače političke ekonomije. Bila je iz obitelji s dovoljno sredstava, i činilo se da te tečajeve polazi uglavnom samo za zabavu. Olenki se znalo smučiti od Ljudinih priča koje su se neprestano kretale oko površnih aspekata života, i gdje se zahtijevalo jedino novac, dokolica i prazna glava; a još joj je bilo odvratnije Ljudino primitivno mišljenje, da se čitav smisao života sastoji od sastanaka i odnosa s muškarcima. Olenka je čvrsto vjerovala da njihova nesretna generacija žena - ona je bila rođena dvadeset treće - naprosto sebi ne može dopustiti da tako promatra život. Prihvatiti takve pojmove značilo je objesiti čitav svoj život na jednu jedinu paučinu, i provoditi svaki dan u iščekivanju da se ona razdere, ili da se ustanovi da nikad zapravo ninašto nije bila pričvršćena. Istina, upravo se takva sedefasta nit pojavila i u Olenkinom životu. Njihala se pred njom kao ljuljačka. Večeras se Olenka spremala da ide na koncert s muškarcem koji joj se vrlo sviđao Paučina je bila tu, i ako je htjela mogla se prihvatiti obim rukama; ali bojala se povući - bojala se povući od straha da ne pukne. Olenka još nije ni počela glačati svoju odjeću za veče. Dovršavala je čitanje - ne iz osjećaja dužnosti, već zato što ju je to istinski privlačilo - treće kopije loše natipkanog izvještaja o iskopavanjima u Novgorodu te jeseni, pošto je Olenka odande otišla. Prešla je na arheologiju dosta kasno, u početku pete godine studija. Htjela je vlastitim rukama raditi na povijesti koliko je to god moguće, i otkako je promijenila predmet studija bila je vrlo zadovoljna svojom odlukom. Toga ljeta imala je sreće da iskopa pismo napisano na brezovoj kori - živi dokumenat iz dvanaestog stoljeća. U tom "njenom" pismu bilo je svega nekoliko riječi: neki muž pisao je svojoj ženi da pošalje Šašku s dva konja na stanovito mjesto, u stanovito vrijeme. Ali za Olenku ti reci koje je iskopala bili su poput znakova trube koji podižu zemlju, i bili su daleko značajniji od visokoparnih fraza u kronikama. Napokon, ta novgorodska domaćica iz dvanaestog vijeka očigledno je bila pismena. Kakva je to bila žena? I kakav je onda grad bio Nov-gorod? Tko je bio Šaška - sin, radnik? I kako su izgledali konji koje je Šaška gonio? To obično domaće pismo vuklo je Olenku sve više u prastare ulice Novgoroda. Uvijek joj je bilo teško obuzdati svoju maštu. Katkada bi čak i u čitaonici zatvarala oči i zamišljala da je zimsko veče, ni olujno ni hladno, i da ona dolaz; u Novgorod saonicama negdje od Tvera, i još izdaleka vidi bezbrojne vatre (jer tada još nisu upotrebljavali luči); i da je i ona 260 sama djevojka iz prastarog Novgoroda, i da joj srce skače od sreće što se poslije dugog odsustva opet vraća u svoj mili, slobodni, bučni, jedinstveni grad od pola milijuna ljudi! Što se Ljude tiče, najuzbudljivije u njenoj priči nisu bile vanjske pojedinosti njenog flerta s pjesnikom. Još u rodnom Voronežu, gdje je bila udata tri mjeseca, a zatim imala čitav niz drugih muškaraca, Ljuda je uvijek žalila što je njena nevinost nekako prebrzo prošla. I tako je ovjde od početka poznanstva sa španjolskim pjesnikom izigravala ulogu nevine djevice, praveći

se da je stidljiva i dršćući pri najmanjem dodiru. Kad ju je zaprepašteni pjesnik molio za njen prvi poljubac u životu zadrhtala je i prešla iz veselja u razočarenje, i nadahnula pjesnika da napiše pjesmu dugu dvadeset četiri stiha, ali na žalost ne na ruskom. Muza, nezgrapno debela, grubih crta lica i s naočalima na nosu izgledala je kao da je prešla tridesetu. Premda je smatrala da je neuljudno prekidati Ljudu i moliti je da ušuti, pokušavala je, dok se ta nametljiva i uvredljiva priča odvijala, napisati pismo svojim ostarijim roditeljima u nekom dalekom pokrajinskom gradu. Njena majka i otac još uvijek su se voljeli kao mladenci, i svakog jutra kad bi odlazio na posao, njen bi se tata nekoliko puta okretao i mahao mami, a mama mu je mahala kroz okance na vratima. Njihova kći voljela ih je na isti način. Nitko joj na svijetu nije bio bliži od njenih roditelja. Voljela im je pisati često i u tančine o svim svojim doživljajima. Ali u ovom trenutku nije bila potpuno prisebna. Već dva dana, od petka uveče, događalo se nešto što je zasjenilo njen neumorni svakodnevni rad na Turgenjevu, rad koji je njoj nadomjestio sve ostale vidove života. Imala je neki odvratan osjećaj - kao da je okaljana nečim prljavim i sramotnim, nečim što se ne može ni sprati, ni sakriti ni bilo kome pokazati - ali s čim je isto tako bilo nemoguće živjeti. Dogodilo se da su je u petak uveče, kad se vratila iz knjižnice i spremala da legne, pozvali dolje u ured doma; tamo su joj rekli: "Izvolite u ovu sobu." Tu su sjedila dva muškarca u civilu, koji su isprva bili vrlo uljudni, i predstavili se kao Nikolaj Ivanovič i Sergej Ivanovič. Ne obraćajući pažnju na kasni sat, zadržali su je čitav sat, dva, tri. Počeli su s pitanjima: s kim stanuje, s kim radi - premda su to sve, naravno, znali isto tako dobro kao i ona. Bez žurbe su govorili o patriotizmu, o društvenoj obavezi svakog znanstvenog radnika da se ne ograniči na svoju usku specijalnost, već da služi narodu sa svim svojim sredstvima i mogućnostima. Muza nije mogla ništa reći protiv toga; sve je to bilo savršeno tačno. Tada su joj braća Ivanovič predložila da im pomogne; to jest da se s jednim od njih sastaje u određeno vrijeme u ovom uredu, ili u sveučilišnom centru za političku propagandu, ili u klubu, ili ma kojem mjestu u sveučilištu, i tu odgovara na stanovita pitanja ili iznosi svoja zapažanja. I tako je započela čitava ta duga, užasna priča. Počeli su s njom govoriti sve oštrije, vikati na nju i zatim joj se uvredljivo obraćati sa "ti": "Hajde, što toliko oklijevaš? Pa ne unajmljuje te neka strana špijunska služba." Potrebna je ona stranoj špijun261 f; skoj službi kao peta noga kobili... Tada su joj najavili da joj neće dopustiti da obrani disertaciju, da će joj upropastiti karijeru ni univerzitetu, jer zemlji nisu potrebni takvi naučni mekušci. To ju je silno uplašilo. Trebalo je da završi studij u lipnju. A njena disertacija bila je gotovo završena. Bila je posve spremna povjerovati da će je izbaciti sa postdiplomskog studija - to njima uopće ne bi bilo teško. Zatim su izvukli pištolj, dodavali ga jedan drugome i, kao slučajno, uperili ga na Muzu. Kad je ugledala pištolj, Muzinog je straha, međutim, nestalo. Jer, napokon, ostati živ, ali izbačen s lošom karakteristikom, gore je od bilo čega. U jedan sat ujutro Ivano viči su joj dopustili da ode da bi o svemu razmislila do utorka, do ovog utorka, dvadeset sedmoga prosinca. I natjerali su je da potpiše izjavu da nikome ništa neće otkriti o ovome što se zbilo. Uvjerili su je da oni sve znaju, i ako bilo kome nešto kaže 0 ovome razgovoru, smjesta će je uhapsiti i osuditi na osnovu izjave koju je potpisala. Kakvu su joj bijednu mogućnost izbora ostavili? Sada je osuđena čekala utorak; nije imala snage za učenje. Sjećala se onih dana u nedavnoj prošlosti kad nije mogla misliti ni o čemu drugome osim o Turgenjevu, kad je nitko nije proganjao, i kad u svojoj ludosti nije shvaćala koliko je sretna. "A ja sam rekla: "Vi Španjolci toliko držite do ljudske časti, ali kad biste me poljubili u usta, bila bih obeščašćena."" Privlačno, premda grubo lice plavokose Ljude izražavalo je očaj osramoćene

djevojke. Olenka glasno uzdahne i odloži referat. Htjela je reći nešto zajedljivo, ali se i opet suzdržala. U takvim bi se trenucima njena brada ljupko isturila, a čitavo lice poprimilo neke čvrste, odlučne crte. Namrštivši se popela se na stolicu da ukopča glačalo u "lopovski" utikač nad svjetiljkom koja je visila sa stropa, i koji još nije bio uklonjen pošto je Ljuda završila s glačanjem. Glačala 1 kuhala bila su strogo zabranjena u Strominki: uprava doma neprestano je tragala za tim tajnim utikačima, a, naravno, utikača na zidu nije bilo ni u jednoj sobi. Mršava Eržika ležala je čitavo vrijeme čitajući Izabrana djela Galahova. Ta je knjiga pred njom otvarala svijet uzvišenih, svijetlih likova, blistav, krasan svijet, gdje se svu patnju moglo lako pobijediti. Galahovljeva lica nikad nisu obuzimale sumnje: služiti svojoj zemlji ili ne, žrtvovati se ili ne. Dubina i integritet tih ljudi iznenadili su Eržiku. Priznala je sama sebi da se u onim godinama dok je ilegalno radila u Horthvjevoj Madžarskoj, nikad ne bi brinula zato što nije platila članarinu, kao što su se brinuli mladi komsomolci kod Galahova dok su dizali u zrak vlakove u neprijateljskoj pozadini. Odloživši knjigu i okrenuvši se na bok i ona je počela slušati Ljudu. Ovdje u sobi 418 ona je saznala mnogo nevjerojatnih i proturječnih stvari. Na primjer, čula je za inženjera koji nije htio otići na zanimljiv projekt u Sibir, već je radije ostao u Moskvi prodajući pivo, dok je netko tko je obranio disertaciju još uvijek bio nezaposlen. Eržika je razrogačila oči. "Zar zaista ima nezaposlenih u Sovjetskom Savezu?" Također, izgleda da je, ako je 262 čovjek želio biti prijavljen u Moskvi, morao nekoga dobro potplatiti. "Ali, napokon, to je samo trenutna pojava, zar ne?" pitala je Eržika. (Htjela je reći - "privremena".) Ljuda je završila svoju priču o pjesniku, rekavši da joj, ako se uda za njega, preostaje jedino da izigrava djevicu. I počela je tumačiti kako namjerava postići tu iluziju u prvoj bračnoj noći. Izraz patnje pojavi se na Muzinom licu. Nije se mogla suzdržati i lupila je šakom o stol. "Ma čuješ! Koliko je junakinja u svjetskoj literaturi zbog toga..." "Zato što su bile bu-dale\" veselo odvrati Ljuda, zadovoljna što je netko sluša. "Zato što su vjerovale u gluposti. To je tako jednostavno!" Olenka prostre pokrivač na jednom kraju zajedničkog stola i dodirne glačalo. Nedavno sašiveni sivosmeđi kaputić i odgovarajuća suknja bili su sve što je imala. Olenka se snalazila na krumpiru i kaši, i još od početka rata nije pamtila da je ikad bila sita. Ako se mogla prokrijumčariti ne plativši četrdeset kopjejaka u trolejbusu, krijumčarila se. Ali ovaj kostim bio je prvoklasan; na njemu nije bilo ničega što ne bi bilo kako treba. Bilo bi joj lakše spaliti vlastito tijelo nego ovaj kostim. Uzevši sve u obzir, Ljuda nije bila posve sigurna da li bi trebalo da se uda za pjesnika: "On nije član Saveza sovjetskih pisaca; piše samo na španjolskom; i ne mogu zamisliti kako će to ići s njegovim honorarima." Eržika je bila tako zapanjena da je spustila noge na pod. "što?" upita ona. "I ti... i u Sovjetskom Savezu se također udaju iz materijalnih razloga?" "Naviknut ćeš se, i razumjeti", rekla je Ljuda stresajući glavu pred ogledalom. Skinula je uvijače i obilje plavih uvojaka treperilo joj je na glavi. Samo jedan takav uvojak bio bi dovoljan da uhvati u zamku mladog pjesnika. "Djevojke, došla sam do slijedećeg zaključka...", započne Eržika, ali primijeti kako Muza čudnovato bulji u pod kraj njenih stopala, i ona se prekine i naglo podigne noge. "što? Je li protrčao?" povikala je prestrašeno. Djevojke su joj se nasmijale. Ništa nije protrčalo. U sobi 418 čak i danju, a posebno noću, užasni ruski štakori trčali su po podu, cvileći i grebući kandžama. Za svih onih godina dok se ilegalno borila protiv Horthvja, Eržika se nikad ničega nije toliko bojala kao što se sada bojala da će joj ti štakori skočiti na krevet i pretrčati preko nje. Danju, usred smijeha njenih prijateljica, njenog je straha nestajalo, ali noću bi se sva umotala u pokrivač, pokrila se preko glave i

zaklinjala se da će, ako pozivi do jutra, otići iz Strominke. Nadja, kemičarka, donijela je otrov i posipali su ga po uglovima. Štakori su se na neko vrijeme povukli, ali onda su se opet vratili. Prije dva tjedna došlo je do krize: naravno da se baš Eržiki moralo dogoditi da, dok je ujutro uzimala vodu iz vjedra, zahvati u svoju šalicu malog utopljenog štakora. Tresući se od gađenja i prisjećajući se njegove mirne male njuškice, Eržika je istog dana otišla u madžarsku ambasadu i zamolila da je presele u poseban stan. Ambasada je proslijedila 263 ili molbu Ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a; Ministarstvo vanjskih poslova proslijedilo ju je Ministarstvu višeg obrazovanja; Ministarstvo višeg obrazovanja predalo ju je rektoru Sveučilišta, koji se obratio pitanjem Administrativnom i ekonomskom sektoru; sektor je odgovorio da nema privatnih stanova, i da nije bilo pritužbi na štakore u Strominki. Prepiska se opet vratila istim putem, kroz iste kanale. Ipak je ambasada Eržiki dala nade da će dobiti sobu. Sad je Eržika, obgrlivši koljena, sjedila u svojoj brazilskoj zastavi poput neke egzotične ptice. "Djevojke, djevojke", rekla je žalosno svojim pjevuckavim glasom. "Ja vas sve toliko volim! Ni za što vas ne bih ostavila - osim zbog štakora." To je bila samo djelomična istina. Ona je zaista voljela djevojke, ali Eržika ni jednoj od njih nije mogla povjeriti svoju brigu zbog sudbine Madžarske, tako usamljene na evropskom kontinentu. Od procesa Laszlu Rajku nešto se neshvatljivo događalo u njenoj domovini. Govorkalo se da su komunisti s kojima je radila u pokretu otpora uhapšeni. Jedan Rajkov rođak, koji je također studirao na moskovskom sveučilištu i još neki madžarski studenti koji su bili s njim, bili su pozvani natrag u Madžarsku, i ni jedan od njih se nije javio. Začulo se poznato kucanje na vratima, koje je značilo: "Ne skrivajte glačalo, domaći su." Muza je ustala i odšepesala do vrata - koljeno ju je boljelo od ranog reumatizma. Podigla je rezu. Brzo je ušla Daša, krupna djevojka velikih, pomalo iskrivljenih usta. "Djevojke", nasmijala se, ne zaboravivši da zakračuna vrata za sobom. "Upravo mi je uspjelo da umaknem jednom kavaliru. Pogodite kome!" "Ti imaš toliko kavalira?" upita Ljuda iznenađeno, čeprkajući po svom kovčegu. Zaista, sveučilište se polako, mamurno oporavljalo od rata kao od teške nesvjestice. Na postdiplomskom studiju bilo je malo muškaraca i svakome je, na jedan ili drugi način, nešto nedostajalo. "čekaj malo!" poviče Olenka uključujući se u duh igre i podigavši ruku. Upitno je pogledala Dašu. "Je li to bio "Vilica"?" "Vilica" je bio student na postdiplomskom studiju, koji je tri puta za redom pao na ispitu iz dijalektičkog i historijskog materijalizma, te su ga izbacili sa studija kao beznadnog idiota. "Konobar", poviče Daša, skidajući šubaru sa zaklopcima za uši s tamne kose i vješajući je na kuku. Nije skidala kaput s ovratnikom od janjećeg krzna, koji je tri godine prije toga kupila na kupone u sveučilišnom centru, već je i dalje stajala kod vrata. "A - on!" "Vozila sam se tramvajem i on je ušao", smijala se Daša. "Smjesta me je prepoznao. "Gdje silazite?" upitao je. I nisam se imala kamo sakriti. Zajedno smo sišli. "Više ne radite u onom kupalištu, zar ne? Išao sam nekoliko puta, ali vas nema."" "Onda si mu morala reći...", Dašin je smijeh bio zarazan i zahvatio je Olenku poput plamena. "Morala si reći... morala si 264 reći...!" Ali nije mogla izgovoriti što je htjela i, hihoćući se, spustila se na krevet. "Kakav to konobar, kakvo kupalište?" raspitivala se Eržika. "Morala si reći...", provali Olinka, ali novi napad smijeha ju je spriječio da govori. Rukama i prstima nastojala je izraziti ono što nije nikako mogla izreći.

I Ljuda se nasmijala, pa čak i Eržika, koja još uvijek ništa nije razumjela. čak i Muzino ozbiljno, ružno lice razvedrio je smiješak. Skinula je naočale i očistila ih. ""Kamo idete?" pitao je. "Koga poznajete u studentskom domu?"" Daša se gušila od smijeha. "Rekla sam: "Poznajem tamo podvornicu. A ona mi - ona mi plete rukavice ..."" "što?" "Rukavice!" "Ali recite mi, htjela bih znati! Kakav to konobar?" molila je Eržika. Pljesnuli su Olenku po leđima. Ona bi uvijek vrlo lako pras-liula u smijeh. Ali taj smijeh nije bio samo izraz mladenačke vitalnosti; ona je vjerovala da je smijeh dobar i za onoga tko se smije i za onoga tko ga sluša, i da je samo onaj, tko je u stanju smijati se od srca, uistinu sposoban za život. Smirile su se. Glačalo je bilo toplo. Olenka je odmah počela prskati kaputić vodom i spretno ga pokrila bijelom krpom. Daša je skinula kaput. U tijesnom sivom puloveru i jednostavnoj suknji sa čvrsto stegnutim pojasom jasno se vidjelo kako je gipka i lijepo oblikovana, kako može čitav dan raditi bilo kakve fizičke poslove a da se ne umori. Odmaknuvši šareni pokrivač pažljivo je sjela na rub svog kreveta, koji je bio namješten s pobožnom pažnjom - s obiljem jastuka i jastučića u čipkastim navlakama, dok su na zidu iznad kreveta bile prikucane izvezene prostirke. Ona ispriča Eržiki: "Bilo je to prošle jeseni, za onih toplih dana prije zime... Napokon, gdje da nađeš ženika? Kako ćeš sklopiti poznanstvo? Ljuda me savjetovala: idi i prošetaj u Sokolniki, ali sama. Rekla je da djevojke sve pokvare kad idu u parovima." "Tačno!" reče Ljuda. Ona je pažljvo čistila mrlju na vršku cipele. "Neobično je vidjeti djevojku samu. I nehotice, čovjek poželi da joj se približi." "I tako sam i učinila", nastavi Daša, ali u glasu joj se više nije osjećalo veselje, "šetala sam naokolo i onda sjela. Gledala sam stabla. I zaista je netko zgodan sjeo kraj mene. Tko je to bio? Utvrdilo se da je konobar u bifeu. A ja? Bilo me stid priznati da sam na postdiplomskom studiju. "Učena baba" je strašilo za muškarce ..." "Ma hajde, nemoj tako govoriti! Vrag zna kamo te može dovesti takav stav!" prigovori Olenka brzo i ljuti to. U ovom svijetu, takG opustošenom i prorijeđenom željeznim koracima rata, crna je praznina zjapila na mjestima gdje su se muškarci njihove dobi - ili pet, deset, ili petnaest godina stariji - morali šetati i smiješiti se. A uz taj grubi i besmisleni naziv, koji je izmislila neka nepoznata osoba, "učena baba", bilo je ne265 moguće uživati i u onoj jednoj sjajnoj zraci svjetla koja im je preostala, koja ih je dozivala i vodila naprijed. "... a ja sam rekla da radim kao blagajnica u kupalištu. Neprestano mi je dosađivao i htio saznati u kojem i u kojoj smjeni. Jedva sam se izvukla ..." Dašu je posve napustila njena veselost i živahnost. U tamnim joj se očima nazirala tjeskoba. čitav je dan učila u Lenjinovoj knjižnici, zatim je pojela neukusan i oskudan obrok u blagovaonici i vratila se umorna kući, praznoj nedjeljnoj večeri koja ništa nije obećavala. Nekada je, u srednjim razredima, dok je polazila prostranu drvenu školu u njihovom selu, uživala u dobrom učenju. Bilo joj je također drago što, koristeći se fakultetom kao izlikom, može dobiti pasoš i prijaviti se u gradu. Ali sad je već bila starija, a neprekidno je učila osamnaest godina. Od učenja ju je boljela glava. A čemu je zapravo studirala? Ženska je sreća jednostavna: roditi dijete; ali nije bilo nikoga tko bi joj ga mogao dati, nikoga za koga bi ga mogla roditi. Zamišljeno se njišući, u općoj tišini koja je zavladala, Daša izgovori svoju omiljenu izreku: "Ne, djevojke, život nije roman." Istina je, na njihovoj traktorskoj stanici bio je jedan agronom. Pisao je Dasi, molio je da se uda za njega. Ali ona se spremala da diplomira i čitavo

bi selo reklo: "Pa zašto je ta djevojka studirala - da se uda za agronoma? To može svaka predrad-nica s polja." S druge strane, Daša je osjećala da čak ni kao kandidat nauka ipak ne može zakoračiti u društvo koje je željela; nije bila dovoljno lakomislena i bezbrižna - poput drske Ljude. Gledajući je ljubomorno, Daša reče: "Ljuda, savjetujem ti da opereš noge." Ljuda pogleda noge. "Misliš?" Ali voda se mogla ugrijati samo na kuhalu koje je sad bilo sakriveno, a glačalo je zauzelo tajni utikač. Daša je željela otjerati svoju tugu nekakvim radom. Sjetila se da je kupila rublje koje nije bilo njene veličine, ali morala ga je uzeti dok ga je uopće bilo. Sad ga je izvukla i počela prepravljati. Svi su šutjeli. Stol se klimao pod glačalom. Muza se mogla potpuno koncentrirati na svoje pismo. AH ne, to joj nije polazilo za rukom. Muza pročita još jednom posljednje rečenice koje je napisala. Izmijeni jednu riječ. Ponovo ispiše neka nejasna slova. Ne, to pismo nije ispalo dobro! Pismo je bilo laž, i mama i tata će to smjesta osjetiti. Razumjet će da se stvari loše odvijaju po njihovu kćer, da se nešto strašno dogodilo. Ali zašto, pitat će se oni, zašto Muza o tome otvoreno ne piše? Zašto po prvi put laže? Da nikoga nije bilo u sobi, Muza bi briznula u plač. Naprosto bi naglas plakala, i možda bi joj to bar malo olakšalo položaj. Ali ovako, mogla je samo odbaciti pero i držati glavu u rukama, skrivajući lice pred svima. Dakle, tako je to! Životna odluka, a nemaš se s kim posavjetovati. Nije bilo nikoga kome bi se mogla obratiti za pomoć. I tako će se u utorak opet suočiti s ona dva samouvjerena muškarca, s njihovim glatkim riječima, spremnim na sve moguć266 I nosti. Vjerojatno tako prodire u tijelo krhotina granate - strana, čelična, naizgled mnogo veća nego što jest. Kako bi dobro bilo živjeti bez tog čeličnog komada u grudima! A ipak, ne može ga se ukloniti; sve je gotovo. Jer oni neće popustiti. Ali nećeš ni ti popustiti! Nećeš popustiti, jer kako bi mogla suditi o ljudskim osobinama Hamleta i Don Quijotea, neprestano svjesna da si doušnik, da imaš konspirativno ime, nešto kao "Romaška" ili "Trezor-ka", i da moraš prikupljati materijal protiv ovih djevojaka ili protiv svog vlastitog profesora? Trudeći se da to nitko ne primijeti, Muza obriše suze s očiju. Olenka je već završila s glačanjem suknje. Na redu je bila krem bluza s ružičastom dugmadi. "Gdje je Nadja?" upita Daša. Nitko ne odgovori. Nitko nije znao. Ali Daša je, šijući, čvrsto odlučila da govori o Nadji: "Šta mislite, koliko može žena tako živjeti? U redu, nestao je u borbi. Pa već je pet godina otkako je rat završio. čovjek bi pomislio da je već vrijeme da s tim prekine, zar ne? Da se opet vrati u život." "Što to govoriš! što to govoriš!" uskliknu Muza bolno, podigavši ruke. Široki rukavi njene sive karirane haljine skliznuli su do lakata, otkrivajući mlohave bijele ruke. "Samo je to ljubav! Prava ljubav seže i preko groba." Olenkine pune, vlažne usne izrazile su neslaganje. "Preko groba? To je transcendentalna ideja, Muza. čovjek može sačuvati nježne uspomene, zahvalno sjećanje - ali ljubav?" "Za vrijeme rata", prekine Eržika, "mnoge su ljude odveli daleko, preko oceana. Možda je i on tamo negdje, živ." "Mogao bi biti", složi se Olenka. "U tom slučaju, može se nadati. Ali Nadja je od onih priroda koje dokraja uživaju u vlastitoj tuzi. I to samo u vlastitoj. Ljudi poput nje moraju uvijek zbog nečega tugovati: to im je potrebno." Daša je prestala siti, dokono držeći iglu nad šavom i čekala dok sve nisu završile. Znala je, kad je započela taj razgovor, kako će ih sve iznenaditi. "Slušajte, djevojke", reče ona. "Nadja nas neprestano vara. Niti ona vjeruje da joj je muž mrtav, niti se nada njegovom povratku. Ona zna da joj je muž živ. A zna čak i gdje je." Djevojke su bile zaprepaštene. "A gdje si to saznala?" Daša ih pobjedonosno pogleda. Zbog njene neobične oštrine zapeižanja, soba ju je nazvala "isljednikom".

"Dovoljno je samo znati slušati. Je li ikad, i jedan jedini put, govorila o njemu kao o mrtvom? Ne. Ona se čak trudi da ne kaže "bio je", i nekako joj polazi za rukom da ne kaže ni "bio je", ni "jest". Jer da je nestao, mogla je bar jednom o njemu govoriti kao o mrtvom." "Pa onda, što je s njim?" "što!" poviče Daša, potpuno odloživši šivanje. "Zar to nije jasno?" Ne, nije im bilo jasno. "On je živ, ali ju je ostavio. A ona se stidi da to prizna! To je ponižavajuće! I zato je izmislila ovo - "nestao"." 267 "Vjerujem, vjerujem!" složi se Ljuda, ispirući usta iza zastora. "To znači da se žrtvuje zbog njegove sreće!" usklikne Muza. "To znači da zbog nekog razloga mora šutjeti, i da se ne smije udati!" "Da, to je posve tačno; pametna si ti, Daška!" reče Ljuda izišavši iza zastora bez kućne haljine, samo u kombinezonu, golih nogu, tako da joj je tijelo izgledalo još više i ljepše. "Ona se izjeda u sebi, i zato se i pravi nekakva svetica, vjerna lesu. Vraga se ona žrtvuje; dršće od želje da je netko miluje, ali nitko je neće! Napokon, dosta je da djevojka prošeta ulicom i svi se okreću da je pogledaju - ali ona, baš da se nekome i baci u naručaj, ipak je ne bi htio." Pošla je natrag iza zastora. "Ali valjda se baš ne mora željeti da se ljudi za tobom okreću i gledaju te!" prigovori Olenka vatreno. "Mora se uzdići iznad toga!" "Ha, ha!" odvrati Ljuda. "Tebi je lako tako misliti, zato što se ljudi zaista okreću za tobom." "Ali, ščagov je posjećuje", reče Eržika, mučeći se s izgovorom ruskog glasa "šč". "Posjećuje je - to još ništa ne znači!" reče nevidljiva Ljuda s uvjerenjem. "Mora zagristi!" "Kako to misliš "zagristi"?" reče Eržika ne shvaćajući. Sve su se nasmijale. "Ne, ti hoćeš reći", reče Daša i dalje ustrajući kod svog mišljenja, "da se možda ona još uvijek nada da će joj se muž vratiti od te druge žene." Na vratima se čulo dogovoreno kucanje: "Ne skrivajte glačalo, domaći." Sve su ušutjele. Daša je povukla zasun. Nadja je ušla, vukući noge, lica umornog i ostarjelog kao da potvrđuje najgore Ljudine poruge. čudnovato, nije ni pozdravila prisutne, nije čak ni rekla: "Evo me, tu sam", ili "šta je nova, djevojke?" Objesila je kaput i pošla prema svom krevetu. U ovom trenutku za nju ne bi bilo ništa teže nego reći nekoliko uljudnih, besmislenih riječi. Eržika je čitala. Olenka je završila s glačanjem i opet su upalile stropnu svjetiljku. Nitko nije znao što da kaže. Da bi prekinula neugodnu šutnju, Daša, koja se opet prihvatila šivanja, reče: "Ne, djevojke, život nije roman." 268 45 STARA DJEVOJKA Poslije svog posjeta Glebu, Nadja je željela biti samo s ljudima koji su jednako nesretni kao ona, razgovarati samo o onima, koji sjede iza rešetaka. Iz Lefortova krenula je ravno u Krasnu Presnju preko čitave Moskve da prenese Sologdinovoj ženi tri svete riječi njenog muža. Ali nije je našla kod kuće, što nije bilo čudno: nedjelja je bila jedini dan u tjednu kad je Sologdinova žena mogla obaviti razne poslove vani, za sebe i za svog sina. A Nadja nije mogla ostaviti poruku kod susjeda: Sologdinova joj je rekla, i to nije bilo teško vjerovati, da su susjedi protiv nje i da je uhode. Iako se Nadja uspinjala strmim mračnim stepenicama brzo, uzbuđena pri pomisli da će razgovarati s tom ženom, koja je dijelila njenu tajnu tugu - silazila je ne samo razočarana, već naprosto očajna. I kao što se slike polako pojavljuju na praznom papiru u tamnoj komori fotografa, sve one mračne misli i predodžbe koje su se rodile u zatvoru, sad su izronile i počele tištati Nadjino srce.

Rekao je - da, zaista je rekao - "Nemoj se iznenaditi ako me otpreme odavde, ako moja pisma prestanu dolaziti." Mogli bi ga otpremiti! Tada bi čak i ove posjete, jednom godišnje, prestale? A što bi bilo s njom? I rekao je nešto o donjim slojevima Angare ... A zar nije spomenuo i Boga - u nekoj rečenici? Zatvor mu je osakatio duh, vodi ga u idealizam, misticizam, uči ga pokornosti. On se mijenja; kad se vrati, on će biti potpuno nepoznat čovjek ... Ali najgore je bilo što je rekao gotovo prijeteći: "Ne smiješ se previše nadati isteku moje kazne." - "Kazna je uvjetna pojava." Nadja je povikala: "Ja to neću vjerovati! To naprosto ne može biti!" Sada, nekoliko sati kasnije, dok je putovala opet natrag preko čitave Moskve, od Krasne Presnje do Sokolniki, mračne su je misli još uvijek tištale; nije ih se mogla otresti. Ako Glebov rok nikad neće završiti, što koristi čekati? čemu i dalje živjeti? 269 Ili Stigla je u Strominku prekasno za večeru, i još ta je slamka bila dovoljna da je surva u potpuni očaj. Odmah se sjetila i globe od deset rubalja, koju je morala platiti dva dana prije toga zato što je sišla sa stražnje strane iz autobusa. Deset rubalja! To je bio veliki novac - sto predreformskih rubalja. Ugodan lagani snijeg počeo je padati. Dječačić s kapom nabijenom preko ušiju stajao je i prodavao cigarete "Kazbek". Nadja mu priđe i kupi dvije. "A šibice?" reče ona sama sebi naglas. "Evo ti, tetiće! Pripali!" Dječak joj pruži kutiju šibica. "Ne naplaćujemo vatru." Ni ne misleći kako bi to moglo izgledati, Nadja uspije drugom šibicom upaliti cigaretu nespretno, na drugoj strani. Vratila je dječaku šibice i ne želeći još da uđe, počela polako šetati gore--dolje. Premda joj to nije bila prva cigareta, nije bila navikla na pušenje. Dim ju je pekao u ustima i izazivao mučninu; to joj je malo ublažilo bol u srcu. Kad je popušila pola cigarete, Nadja je odbaci i popne se stepenicama u sobu 418. Prošla je kraj Ljudinog nenamještenog kreveta i svalila se na svoj ležaj, želeći više od svega da je ostave na miru. Na njenom pisaćem stolu bile su četiri hrpe papira, njena disertacija u četiri strojem ispisane kopije. Koliko se samo namučila s njom - s crtežima, fotokopijama, pa prvom korekturom, drugom, a sad joj se vratila na treću. Kako je beznadno, nezakonito bilo to neprestano odugovlačenje, a zapravo, sada mogla bi je još specijalno preraditi i to bi joj donijelo mir i dobru plaću. Ali u tome ju je priječio onaj užasni upitnik za službu sigurnosti od osam stranica, koji bi valjalo ispuniti i predati kadrovskom odjelu do utorka. Iznijeti stvari onako kako jesu - značilo bi biti izbačena do kraja tjedna s fakulteta, iz studentskog doma, iz Moskve. Ili bi opet mogla na licu mjesta tražiti razvod braka. A Gleb, nije joj dao uopće nikakvog savjeta. Njen zbunjeni, bolni mozak nije mogao naći nikakva rješenja. Eržika je namjestila krevet što je bolje mogla. To joj nije naročito išlo od ruke; čitav život sluge su obavljali taj posao umjesto nje. Tada je namazala usnice i otišla u Lenjinovu knjižnicu. Muza je pokušavala čitati, ali nije se mogla sabrati. Primijetila je Nadjinu tugu i zabrinuto je promatrala; ipak se nije mogla prisiliti da je upita što joj je. Daša je razmišljala da li da se prihvati glačanja. Nikad nije mogla dugo sjediti bez posla. "Da", rekla je, "danas sam čula da će nam ove godine udvostručiti pomoć za knjige." Olenka se trgne, "šališ se!" "Tako je naš dekan rekao djevojkama." "Samo čas. Koliko će to onda biti?" Olenkino je lice gorjelo od radosti koju novac može donijeti samo ljudima koji na njega nisu navikli i koji nisu pohlepni. "Tri stotine i tri stotine je šest 270 stotina. Sedamdeset i sedamdeset je sto i četrdeset. A pet i pet je - ha!"

povikala je pljesnuvši rukama. "Sedamsto i pedeset! To je već nešto!" "Sad ćeš moći sebi kupiti komplet Solovjeva", reče Daša. "Ne znam. Ne znam", reče Olenka, smiješeći se. "Možda haljinu u boji trešnje, od krep-žoržeta? Možeš zamisliti?" Ona podigne rub suknje. "S dvostrukim volanom!" Mnogo toga Olenka nije imala. Tek joj se nedavno, prošle godine, počeo vraćati interes za stvari. Majka joj je dugo bolovala, a pretprošle godine je umrla. Od tada Olenka nije imala nikoga na svijetu. U jednom tjednu 1942, ona i njena majka primile su pogrebninu i za oca i za brata. Odmah poslije toga njena se majka teško razboljela, i Olenka je morala prekinuti studij na prvoj godini povijesti. Godinu dana kasnije opet je počela studirati preko dopisnog tečaja. Noću je radila u bolnici, a tokom dana vodila je kućanstvo. Morala je tražiti drvo za ogrjev i mijenjati kupone od kruha za mlijeko. Ništa od toga u ovom se trenutku nije moglo vidjeti na njenom ljupkom, punašnom, dvadeset šestogodišnjem licu. Ona je vjerovala da čovjek mora sve prebroditi i nikad ne dopustiti da njegove brige budu teret drugima. Zato ju je smetao pogled na Nadjinu neprikrivenu patnju, koja je tako porazno djelovala na ostale. Olenka upita: "šta je s tobom, Nadja? Jutros si bila puno veselija." Riječi su bile sućutne, ali ipak su izražavale prijekor. Samim tonom ljudski glas može otkriti osjećaje koji se otimlju analizi. Nadja je postala svjesna Olenkine razdražljivosti, dok ju je promatrala kako pričvršćuje rubinski broš u obliku cvijeta na rever kaputića i zatim se parfimira. I taj parfem, koji je Olenku okružio nekim nevidljivim oblačkom radosti, Nadji se učinio kao miris samog gubitka. Ne mijenjajući izraz lica i s mukom izgovarajući riječi, Nadja odgovori: "Smetam li ti? Kvarim li ti raspoloženje?" Premda na površini njene riječi nisu sadržavale prijekor, osjećao se prijekor u načinu na koji ih je izgovorila. Olenka se ispravi. Usne su joj se stegnule i čitav podbradak poprimio čvrst, strog izraz. Dvije žene gledale su se preko pretrpanog stola. "Slušaj, Nadja", reče Olenka, pažljivo izgovarajući svaku riječ. "Ja te ne bih htjela povrijediti. Ali kao što kaže naš zajednički prijatelj Aristotel, ljudsko biće je društvena životinja. Možemo dijeliti naše radosti, ali nemamo prava širiti tugu." Nadja je sjedila, pognuta poput starice. "Možeš li ti uopće zamisliti", reče ona tihim, ravnomjernim glasom, "koliko čovjeku može biti teško pri duši?" "Mogu, i te kako. Tebi je teško. Vjerujem ti. Ali ne smiješ misliti da si ti jedina koja pati na ovom svijetu. Možda su drugi proživjeli mnogo više od tebe. Misli malo i na to." Nije htjela nastaviti i reći: "Zašto bi nestali muž, koga se može nadomjestiti, bio veći gubitak nego ubijeni otac i brat, i mrtva majka, koje nikad nitko ne može nadomjestiti?" 271 Stajala je nepomično gledajući u Naciju. Nacija je vrlo dobro shvatila da Olenka govori o vlastitim gubicima. Ali ipak, pomislila je: Svaka je smrt neopoziva, ali svaka se smrt događa samo jednom. Potresa te samo jednom. Tada se malo-pomalo, neprimjetno, ta smrt povlači u prošlost. Postepeno te bol napušta. I ti prikačiš crveni cvjetni broš, namirišeš se parfemom i odlaziš na sastanak. Ali Nadjin bol uvijek je bio prisutan, uvijek ju je mučio; bio je u prošlosti, u sadašnjosti, u budućnosti. Ma koliko se trudila i ma koliko nastojala, nije ga se mogla osloboditi. Ali da bi dala prihvatljivo tumačenje morala bi otkriti svoju tajnu, a to je bilo suviše opasno. I tako je popustila i lagala, kimnuvši glavom prema disertaciji. "Pa, oprosti, ali potpuno sam iscrpljena. Nemam više snage da je još jednom korigiram. Koliko puta čovjek može nešto korigirati?" Tu je Olenkin gnjev potpuno iščezao, i ona prijazno reče: "A, moraš izbaciti strance? Pa, znaš, nisi ti jedina. Nemoj da te to obeshrabri."

"Izbaciti strance" značilo je proći čitavu tezu i izmijeniti svaku rečenicu koja se odnosi na nekog stranca: "Lovvc je dokazao", na primjer, mora glasiti: "Naučni radnici su uspjeli dokazati"; "kao što je Langmuir dokazao" postat će "kao što se dokazalo". Ili, ako se ne samo neki Rus, već i Danac ili Nijemac u ruskoj službi istakao bilo kakvom sitnicom, moralo se navesti njegovo puno ime i istaknuti duboki patriotizam i besmrtne zasluge za nauku. "Ne strance. Ja sam ih već davno izbacila. Sad moram izbaciti akademika B ..." "Našeg čovjeka, Sovjeta?" "... i čitavu njegovu teoriju. A čitavu sam stvar sagradila na tome. I sad se ustvrdilo da je on - da je njegova ..." Akademik B. pao je u isti ponor, u isti podzemni svijet kao i Nadjin muž. "Hajde, ne uzimaj stvari toliko k srcu!" govorila je Olenka. "Barem ti dopuštaju da preradiš. Moglo bi biti i gore. Muza mi je pričala..." Ali Muza je nije čula. Sad se zadubila u knjigu, i soba oko nje više nije postojala. ".. .Muza mi je pričala kako je jedna djevojka na odsjeku za književnost prije četiri godine branila tezu o Z\veigu i postala docent. Iznenada su otkrili da je u tezi rekla tri puta da je Zwek> "kozmopolit" - a da to teza i odobrava. Pozvali su je u komisiju za akademske naslove i oduzeli joj diplomu. Strašno!" "Ej, Nadja, ti si nesretna zbog kemije", reče Daša. "A šio bismo rekle mi u političkoj ekonomiji? Nama je stalno nož pod grlom, ali ipak guramo. Dišemo. A sad ću se izvući iz toga, zahvaljujući Stružajla-Oljabiškinu." Svi su znali da je Daša već treći put dobila temu za svoju tezu. Njena prva tema bila je "Problemi raspodjele hrane u socijalizmu". Taj je predmet bio vrlo jasan prije dvadeset god; kad bi svaki pionir, pa i Daša među njima, napamet znao da obiteljska kuhinja ubrzo odumrijeti, i da će oslobođene ž. . 272 1 dobivati svoje doručke i ručkove u zajedničkim blagovaonicama. Ali tokom godina ta je tema postala maglovita, pa čak i opasna. U svakom slučaju svatko tko se hranio u kolektivnim menzama - sama Daša, na primjer - činio je to samo iz puke nužde. Prosperirala su samo dva oblika zajedničke prehrane: skupi restorani - u kojima socijalistički princip nije posve dolazio do izražaja - i najjeftinije krčmice, koje su prodavale samo votku. U teoriji još su uvijek postojale kolektivne menze, budući da je Veliki korifej posljednjih dvadeset godina bio prezaposlen da bi izrekao svoje mišljenje o temi raspodjele hrane. I zato je bilo opasno usuditi se iznijeti vlastito mišljenje. Daša se dugo vremena mučila s tom tezom, i napokon joj je profesor promijenio temu; ali i novu joj je dao s krivog popisa: "Trgovina potrošnim dobrima u socijalizmu". činilo se da za tu temu nema mnogo gradiva. U svim govorima i direktivama tvrdilo se da se potrošna dobra može, pa čak i mora proizvoditi. Ipak, u praktičnom životu, ta su se dobra u usporedbi s čelikom i naftinim proizvodima našla u lošem položaju i hoće li se laka industrija razviti ili će potpuno nestati nije znao čak ni učeni savjet. I tako su nakon nekoliko vremena odbacili i tu temu. I tada su se dobri ljudi potrudili, pa je Daša dobila temu: "Ruski ekonomist iz devetnaestog stoljeća, Stružajla-Oljabiškin". Smijući se Olenka upita: "Jesi li već gdje našla portret tog tvog dobrotvora?" "Baš u tome je stvar! Ne mogu ga naći." "Kakva ružna nezahvalnost!" Olenka je pokušavala razveseliti Nadju, jer se i sama osjećala veselom pri pomisli na večernji izlazak. "Ja bih ga pronašla i objesila iznad kreveta. Mogu ga lijepo zamisliti: krasan tip starog posjednika, s neispunjenim duhovnim čežnjama. Poslije velikog doručka sjedio bi u kućnoj haljini pred prozorom, znate, tamo u onoj gluhoj provinciji iz Evgenija Onjegina, gdje nikad ne pusu bure povijesti; tu bi sjedio, i promatrajući kako djevojka Palaška hrani svinje, sanjarski razmišljao u sebi: "Kako se država bogati, i od čega živi..." A uveče bi onda kartao." Olenka nije mogla zaustaviti smijeh. Ljuda je obukla svijetloplavu haljinu koja je ležala preko njenog kreveta. Nadja uzdahne i odvrati pogled od neurednog kreveta. Ljuda je stajala pred

ogledalom, dotjerujući šminku na obrvama i trepavicama i pažljivo mažući usne u obliku latica. Iznenada Muza progovori kao da je čitavo vrijeme sudjelovala u razgovoru: "Jeste li ikad primijetili po čemu se junaci ruske literature razlikuju od junaka zapadnoevropskih romana? Junaci zapadne literature uvijek jure za karijerom, za novcem, za slavom. Rusi mogu preživjeti i bez hrane i pića - oni traže samo pravdu i dobrotu. Je li tačno?" I ona se opet zadubi u knjigu. Ljuda je obukla kaljače i posegla za svojim krznenim kaputom. Nadja strogo kimne glavom prema Ljudinom krevetu i reče 13 U prvom krugu 273 s odvratnošću: "Opet ćeš nam os Laviti to smeće da za tobom pospremamo?" "Pa ne pospremaj!" reče Ljuda, razbjesnjevši se, blistavih očiju. "I da se nisi više usudila dirnuti moj krevet!" Glas joj je prešao u prodorni vrisak. "I ne dijeli mi lekcije!" "Bilo bi već vrijeme da shvatiš!" plane Nadja, oslobađajući se svih svojih nagomilanih osjećaja. "Ti nas vrijeđaš. Zar misliš da nam nije ništa drugo na pameti osim tvojih večernjih užitaka?" "Zavidna si! Nitko ne grize tebi na udicu." Lica su im bila iskrivljena, ružna, kao što su uvijek ženska lica u bijesu. Olenka otvori usta da se također otrese na Ljudu, ali ni njoj se nije sviđao ton riječi "večernjih užitaka". (Ah, ni ti užici nisu bili baš tako sjajni, kao što su možda izgledali.) "A na čemu bih ti mogla zavidjeti?" poviče Nadja tupo, prelomljenim glasom. "Ako si zalutala", poviče Ljuda još glasnije, osjećajući da je pobijedila, "pa si umjesto u samostan dospjela na postdiplomski studij, dobro, sjedi tamo u kutu, ali ne izigravaj nam tutora. Već mi je toga dosta. Usidjelice!" "Ljuda, da se nisi usudila!" vrisne Olenka. "Pa što onda zabada nos u svačije poslove? Opatica! Usidjelica! Gabor!" U tom trenutku pridružila se i Daša i počela nešto vrlo energično dokazivati. A i Muza se uzbudila i mašući knjigom prema Ljudi počela vikati: "Trijumf malograđanštine!" Svih pet vikalo je u jedan glas, i nitko nije nikoga slušao, nitko se ni s kim nije slagao. Ništa ne shvaćajući, stideći se svog ispada i svojih nekontroliranih jecaja, Nadja se, još uvijek u svojoj najboljoj odjeći koju je obukla za posjet, baci ničice na krevet i pokrije glavu jastukom. Ljuda je još jednom napudrala lice i začešljala plave uvojke, spustila veo na šeširu malo ispod očiju i, ne namjestivši krevet već samo prebacivši preko njega pokrivač kao ustupak, izišla iz sobe. Drugarice su zvale Nadju, ali ona se nije micala. Daša joj skine cipele i pokrije noge uglovima pokrivača. Netko je pokucao na vrata. Olenka izletje u hodnik, vrati se unutra kao vjetar, strpa uvojke pod šešir, navuče tamnoplavi kaput ukrašen žutim krznom i opet otrči do vrata. Bio je to korak prema radosti, ali i prema - borbi... I tako se dogodilo da je soba 418 poslala u svijet jednu za drugom, dvije krasne i ljupko odjevene zavodnice. Ali izgubivši s njima svu živahnost i smijeh, u sobi je zavladalo još mračnije raspoloženje. Moskva je bila golemi grad, ali nije se imalo kamo poći. Muza više nije čitala; skinula je naočale i sakrila lice u \e-like ruke. Daša reče: "Olga je luda. On će se s njom samo poigrati i odbaciti je. Kažu da negdje ima drugu. A možda i dijete." 274 I Muza pogleda u svoje ruke. "Ali Olja nije ničim vezana. Ako se utvrdi da je takav, uvijek ga može ostaviti." "Kako to misliš, nije vezana!" nasmiješi se Daša ironično. "Kakvu vezu ti

misliš, ako ..." "Ah, ti uvijek sve znaš! Kako to možeš znati?" Muza je bila indignirana. "Pa provodi noć u njegovom stanu." "Ah, pa to ništa ne znači! To uopće ništa ne dokazuje!" reče Muza. "Danas ide samo tako; drukčije ih ne možeš zadržati." Dvije su djevojke ušutjele, svaka zaokupljena vlastitim mislima. Snijeg je vani padao sve gušće. Već je bio mrak. Voda je tiho grgoljila u radijatoru pod prozorom. Bila je nepodnošljiva pomisao da će nedjeljno veče proteći u ovoj mračnoj jazbini. Daša je mislila o konobaru koga je odbacila, o snažnom zdravom muškarcu. Zašto ga se odrekla? Istina, odveo ju je u onaj klub na rubu grada kamo nikad nitko iz sveučilišta nije zalazio. Pa što onda? "Muzočka, hajdemo u kino, molim te!" reče Daša. "Što igra?" "Onaj njemački film "Indijski nadgrobni spomenik"." "Ah, to je glupost! Komercijalna glupost!" "Ali igra baš ovdje u zgradi, druga vrata." Muza nije odgovarala. "Zbilja, ovdje je mrtvački dosadno!" "Ja ne idem", reče Muza. "Nađi neki posao." Iznenada je električno svjetlo potamnjelo. Samo tanka crvena nit gorjela je u žarulji. "Sad nam je još to trebalo", zastenja Daša. "čovjek se može samo objesiti u ovakvoj rupi!" Muza je sjedila poput kipa. Nadja je ležala na krevetu nepomična. "Muzočka, hajdemo u kino!" Netko je pokucao na vratima. Daša je pogledala tko je i vratila se. "Nadja! ščagov je došao! Hoćeš li ustati!" 275 46 PLAMEN I SIJENO i Nadja je dugo plakala. Zagrizla je pokrivač da bi nekako zaustavila suze. Lice joj je bilo vruće i mokro; jastuk ju je gušio. Bila bi sretna da je mogla nekuda izići, maknuti se iz te sobe sve do kasno uveče. Ali u čitavom golemom gradu Moskvi nije bilo ni jednog mjesta kamo bi se moglo otići. Nije to bilo prvi put da su joj dobacivali takve pogrde: "tutor", "gnjavator", "opatica", "usidjelica". Najgore je bilo što su bile potpuno neistinite. Ali može li peta godina laži biti uopće laka? Lice ti se otegne i zgrči nad vječnom maskom, glas ti postaje prodoran, rasuđivanje bešćutno. Možda je sad zaista već postala nesnosna stara usidjelica? Teško je vidjeti samog sebe u pravom svjetlu. U studentskom domu, gdje ne možeš kao kod kuće lupiti nogom pred mamom - u studentskom domu, među sebi ravnima, počinješ sebe gledati samo u lošem svjetlu. Osim Gleba nije bilo nikoga, baš nikoga tko bi je mogao razumjeti. Ali ni Gleb je ne može razumjeti. Ništa joj nije rekao - što da radi, kako da živi. Samo je rekao da njegovom roku neće biti kraja. S nekoliko brzih, uvjerenih rečenica slomio je sve ono što joj je davalo snage iz dana u dan, srušio je svu njenu vjeru, njene nade i sve ono što ju je podržavalo u njenoj usamljenosti i ne-pristupačnosti. Njegovoj kazni neće biti kraja! A to je značilo da mu nije potrebna. Oh, Bože moj, Bože moj! Nadja je ležala licem prema dolje. Otvorenih, nepokretnih očiju zurila je između jastuka i pokrivača u komadić zida pred sobom - i nije mogla shvatiti, i nije se ni trudila da shvati kakva je to svjetlo u sobi. Izgledalo je vrlo mračno, ali ipak je još razabirala mjehure na poznatoj oker boji.

276 Iznenada je kroz jastuk čula dvanaest karakterističnih udaraca po šperploči vrata, poput graška koji pada u lonac: tri puta po četiri prsta! I čak prije nego joj je Daša rekla: "Nadja! Ščagov je došao! Hoćeš li ustati?" Nadja je odbacila jastuk, skočila s kreveta u čarapama, izravnala suknju koja joj se posve omotala oko struka, prošla češljem kroz kosu i pokušavala napipati cipele nogama. U beživotnom, tmurnom svjetlu slabog napona, Muza je vidjela da joj se žuri i povukla se. Daša je požurila da namjesti Ljudin krevet i da pokupi stvari razbacane po sobi. Uvele su gosta u sobu. Ščagov je ušao sa starom vojničkom kabanicom prebačenom preko leđa. Bio je visok, vojnička držanja. Mogao se sagnuti ali ne pogrbiti. Pokreti su mu bili škrti i proračunati. "Zdravo, lijepe moje dame", reče on svisoka, "došao sam da vidim kako provodite vrijeme bez dovoljno svjetla - pa da vam se pridružim. čovjek bi mogao umrijeti od dosade!" Kakva sreća, pomisli Nadja; u tom svjetlu neće moći vidjeti da su joj oči podbule od suza. "Znači, kad ne bi bilo zamračenja, ne biste ni došli?" Daša je prihvatila Ščagovljev ton, podsvjesno koketirajući, kao da je to činila sa svakim neoženjenim čovjekom koga je upoznala. "Ne, nikako. U jarkom svjetlu ženska su lica lišena svake draži; ono otkriva njihov prkosan izraz, zavidne poglede, prerane bore, tešku kozmetiku." Nadja se stresla pri riječima "zavidne poglede" - bilo je to kao da je čuo njihovu prepirku. Ščagov nastavi: "Da sam ja žena, donio bih zakon da svjetla moraju biti uvijek prigušena. Tada bi svaka vrlo brzo našla muža." Daša strogo pogleda Sčagova. On je uvijek tako govorio i to joj se nije sviđalo. Sve su njegove rečenice izgledale kao da su naučene, neiskrene. "Mogu li sjesti?" "Izvolite", odgovori Nadja ravnomjernim glasom u kojem nije bilo ni traga njenog nedavnog umora, gorčine, suza. Za razliku od Daše, njoj se Ščagov sviđao zbog te suzdržlji-vosti, polaganog načina govora, dubokog snažnog glasa. Iz njega kao da je zračio mir. A i njegov joj je humor bio ugodan. "Ovo društvo me možda ne bi ponudilo po drugi put, pa ću brže sjesti. Dakle, što mi radite, mlade moje studentice?" Nadja je šutjela. Nije joj bilo lako s njime razgovarati; dan ranije su se posvadili i Nadja ga je naglim, impulzivnim pokretom, koji je nagoviještao intimnost kakva među njima nikada nije postojala, lupila torbom po leđima i pobjegla. Bilo je to glupo i djetinjasto; a sada joj je nazočnost ostalih olakšala položaj. Daša odgovori: "Idemo u kino. Ne znamo s kim." "A kakav je film?" ""Indijski nadgrobni spomenik"." "Ah! bezuvjetno pođite. Kao što je rekla jedna bolničarka: "Ima mnogo pucnjave, mnogo mrtvih, i uopće prekrasan film."" 277 Ščagov je udobno sjedio za zajedničkim stolom. "Oprostite mi, ljupke moje dame, mislio sam da ću vas naći kako plešete kolo, ali umjesto toga ovdje kao da je nekakav pogreb. Imate problema s roditeljima? Nesretne ste zbog posljednje odluke partijskog biroa? Napokon, ona se ne odnosi na postdiplomski studij." "Kakve odluke?" upita Nadja gotovo bezglasno. "Kakve odluke? O provjeravanju društvenog porijekla studenata; jesu li dali istinite podatke o svojim roditeljima. Dakle, Muza Georgijevna? Sigurni ste da niste ništa zatajili? Tu ima čitav niz divnih mogućnosti - možda je netko nekome nešto povjerio, ili govorio u snu, ili čitao nečiju poštu; oh, čitav niz mogućnosti."

Nadjino srce je načas prestalo udarati. Još će tražiti, i čeprkati, i kopati! Kako joj je već svega dosta! Kamo bi od svega toga mogla pobjeći? "Kakva je to opet gadost?" usklikne Muza. "Hoćete reći da vas čak ni to ne može razveseliti? Pa dobro, da vam onda ispričam vrlo smiješnu priču o tome kako se jučer tajno glasalo na savjetu Matematičkog fakulteta?" Ščagov se obraćao svima, ali neprestano je gledao u Nadju. Već se dugo vremena pitao što ona od njega hoće. Sa svakim novim incidentom kao da je to postajalo jasnije. Ona bi stala kraj šahovske ploče dok je on s nekim igrao šah i molila ga da igra s njom da bi naučila nekoliko otvaranja. (Ali napokon, šah pomaže da se zaboravi kako vrijeme prolazi.) Ili bi ga pitala što misli o njenoj interpretaciji na koncertu, (Pa to je prirodno! Svatko želi da ga pohvali netko, tko nije potpuno ravnodušan.) Ili, kao što se jednom dogodilo, da je imala "ulaznicu više" za kino i pozvala ga je da ide s njom. (Oh, možda je naprosto htjela jedno veče imati iluziju da je netko nekamo izvodi...) A tada mu je na njegov rođendan dala poklon, notes - ali tako nespretno. Gurnula mu je u džep od kaputa i pobjegla. Zašto se tako vladala? Zašto je bježala? (Ah, iz zbunjenosti, samo iz zbunjenosti!) Dostigao ju je u hodniku i počeo se s njom natezati, praveći se da joj želi vratiti notes, i ti loj borbi ju je zagrlio - a ona mu je dopustila da je drži; nije se odmah pokušala oteti. (Toliko je godina prošlo otkako je netko zagrlio Nadju, da ju je ovaj iznenadni i neočekivani događaj potpuno smeo.) A zatim onaj nestašan udarac s torbom. Kao i prema svima drugima, ščagov je strogo kontrolirao svoje držanje prema Nadji. Ali, možda je ona usamljena žena, koja moli za pomoć? A tko bi mogao biti tako nepokolebiv, tako tvrd pa da je odbije? I tako je te večeri Ščagov došao iz svoje sobe broj 412 u sobu 418 ne samo siguran da će tamo zateći Nadju, već i ispunjen uzbuđenjem u očekivanju onoga što bi se među njima moglo dogoditi. 278 Ako su djevojke pokazale da ih njegova priča o čudnovatom glasanju na matematičkom savjetu imalo zabavlja, bilo je to samo iz uljudnosti. "Pa hoće li se ta svjetla upaliti ili ne?" uzvikne napokon Muza nestrpljivo. "Vidim da vas moje priče ne zabavljaju. Posebno Nadeždu Iliničnu; koliko vidim, lice joj je kao olujni oblak. A znam i zašto; neki dan su je globili sa deset rubalja i ona to ne može preboljeti." Nadja se razbjesnjela. Zgrabila je torbicu, naglo otvorila zatvarač, izvukla komad papira i histerično ga razderala. Bacila je papiriće na stol pred ščagova. "Muza, po posljednji put, ideš li?" upita Daša tužno, uzimajući svoj lagani kaput. "Idem!" odgovori Muza muklo, i pođe po svoj kaput. Ščagov i Nadja nisu se okrenuli dok su djevojke izlazile. Ali kad su se vrata za njima zatvorila, Nad ju je odjednom uhvatio neki strah. Sčagov je pokupio komadiće papira i podigao ih prema svjetlu. Bili su to šuštavi djelići još jedne novčanice od deset rubalja... On ustane i priđe Nadji. Bio je mnogo viši od nje. Uzeo je njene male ruke u svoje. "Nadja!" bilo je to prvi put da ju je nazvao samo imenom. Osjećao je čudnovato uzbuđenje. "Oprostite mi! Ja sam kriv... mnogo ... prema vama ..." Stajala je potpuno nepomično; srce joj je ludo udaralo i osjećala je slabost. Bijes zbog novčanice od deset rubalja prošao je jednako brzo kao što je i došao. Nadošla joj je čudnovata misao: ovdje nema nikakvog stražara koji priklanja prema njima bikovsku glavu. Mogu govoriti što god hoće. Mogu sami odlučiti kad se moraju oprostiti.

Njegovo lice bilo je vrlo blizu, vrlo snažno, pravilnih crta. Skliznuo joj je prstima po laktovima pod batistenom bluzom. "Nadja!" reče on opet vrlo tiho. Njemu je mogla govoriti o problemima sa specijalnom temom i novim upitnikom pred njim je mogla oteretiti dušu... "Pustite me", reče ona napokon, umorno i kao da žali. Ona je to započela, a sad govori "pustite me"! "Kako da vas shvatim, Nadja?" reče on prešavši rukama s laktova na njena ramena, osjećajući njenu mekoću i toplinu. Po treći put ju je nazvao samo "Nadja", a ona ga nije ispravila. "Da me shvatite - kako?" upita ona, ali ne odmičući se. Polusvjetlo je sakrilo rumenilo koje joj je navalilo u lice Ona ga odgurne. "Pustite me! Kako ste mogli pomisliti..." Ona strese glavom i pletenica joj padne preko lica pokrivajući jedno oko. "Neka me vrag nosi ako znam šta da mislim o vama!" promrmlja on Ijutito, pusti je i uputi se prema prozoru. Voda u radijatoru mirno je grgoljila. Nadja drhtavim rukama popravi kosu. ščagov pripali cigaretu. Teško je disao. I sad pogodi šta ta žena hoće! "Znate li vi", upita on, praveći stanku iza svake riječi, "kako gori suho sijeno?" "Da, znam", odgovori ona tupo. "Plane do neba, a onda ostane hrpica pepela." "Do neba!" ponovi on. "Hrpica pepela", reče ona opet. "Recite mi onda - zašto neprestano bacate zapaljene šibice u suho sijeno?" (Zar je to moguće? Kako ju je mogao tako krivo shvatiti? Napokon, svatko se katkada želi dopasti, pa makar i na mahove!) "Hajdemo van!" poviče ona. "Idemo nekamo!" "Ne idemo nikamo. Ostat ćemo ovdje." On je sad mirno pušio, držeći cigaršpic u uglu usta. Sviđalo joj se kako on puši. "Ne, molim vas, idemo nekamo!" Ona nije odustajala. "Ili ovdje, ili nigdje", reče on nemilosrdno, prekinuvši je. "Moram vam odmah reći: ja imam zaručnicu. Ništa vam ne mogu obećati. I - ne smiju me vidjeti zajedno s vama u gradu." 280 47 USKRSNUćE MRTVIH Nadji i ščagovu bilo je zajedničko što ni jedno ni drugo nisu bili rođeni u Moskvi. Rođeni Moskovljani s kojima se Nadja upoznala na postdiplomskom studiju nosili su u sebi otrov nepostojeće superiornosti; oni su to zvali "moskovskim rodoljubljem". Nadju su bez obzira na njen uspjeh u nauci smatrali osobom drugoga reda - ponajviše zato što je tako loše skrivala svoje osjećaje. I Ščagov je bio iz provincije, ali on se probio kroz moskovske utvrde jednako lako, kao ledolomac kroz mirnu vodu. Jednom je čula kako neki mladi student, koji je želio poniziti ščagova, pita, ponosno zabacujući glavu: "A iz koje ste vi žabokrečine?" ščagov ga je pogledao svisoka, s nekim lijenim sažaljenjem. Mirno se ljuljajući amo-tamo na petama odgovorio je: "Vi nikad niste tamo imali prilike otići. Iz provincije koja se zove front. Iz sela rov." Već je odavna poznato da se naš život tokom godina ne kreće ravnomjerno. Kod svakog ljudskog bića postoji jedno razdoblje u životu kad se on najpunije može izraziti, kad najdublje sebe osjeća i kad vrši najjači utjecaj i na sebe i na druge. I ma što se kasnije desilo tom čovjeku, ma kako to izvana izgledalo značajno, sve je samo polagani pad. Mi pamtimo, opijamo se, sviramo u različitim tonalitetima i iznova sami sebi pjevamo onaj odlomak pjesme koji je samo jednom u nama odjeknuo. Za neke to razdoblje dolazi u djetinjstvu, i ti ostaju djeca čitavog života. Drugima to dolazi s prvom ljubavlju, i to su oni ljudi koji šire mit da se ljubav javlja samo jednom. Oni kojima je to bilo razdoblje najvećeg bogatstva, časti ili moći, još će i u starosti mrmljati bezubim desnima o svojoj izgubljenoj veličini. Za Neržina to je razdoblje bio zatvor. Za Ščagova rat.

Ščagov je ušao u rat s čežnjom i strahom. Pozvan je još u prvom mjesecu, i nije demobiliziran sve do 946. I čitave četiri godine rata svakog je jutra sumnjao hoće li poživjeti do večeri; nije služio u važnim štabovima, a sa fronta je otišao samo kad je morao u bolnicu. Povlačio se četrdeset prve iz Kijeva, a četr281 deset druge s Dona. Premda je rat krenuo nabolje, Ščagov je i četrdeset treću, pa i četrdeset četvrtu proveo u povlačenju pod Kovelom. U jarcima kraj puta, u raskvašenim rovovima, među ruševinama spaljenih kuća spoznao je vrijednost zdjelice juhe, jednog sata tišine, smisao iskrenog prijateljstva i smisao života uopće. Patnje kapetana inženjeri je ščagova nisu se mogle ublažiti ni sad, ni tokom čitavih desetljeća. Ljude je mogao promatrati samo na jedan način: ili su bili vojnici, ili nisu. Cak i u anonimnosti moskovskih ulica zadržao je takvo gledanje: od svih ljudskih bića, samo se od vojnika sa sigurnošću moglo očekivati iskrenost i druželjublje. Iskustvo ga je naučilo da nikad ne vjeruje nikome, tko se nije okušao u ratnoj vatri. Poslije rata ščagov je ostao bez obitelji; kuća u kojoj su živjeli bila je bombardirana. Njegova svjetovna imovina sastojala se od onoga što je imao na sebi i kovčega s trofejima iz Njemačke. Istina, da bi im se olakšao povratak u civilni život, svi su demobilizirani vojnici dobili dvanaestomjesečnu plaću "prema činu" - plaću koju nisu morali zaraditi. Kad se vratio iz rata, ščagov je poput mnogih drugih iz prvih borbenih redova bio zapanjen. Oni su se vratili - bar za neko vrijeme - bolji ljudi nego što su otišli. Vratili su se pročišćeni blizinom smrti, i stoga ih je promjena u njihovoj zemlji to jače pogodila - promjena koja se dogodila daleko iza borbenih redova, neka vrst tvrdoće i ogorčenosti, u mnogim slučajevima krajnji nedostatak svijesti, jaz između gladi i bijede i drskosti novog bogatstva. Do vraga! Istina, bilo je posvuda tih bivših vojnika; hodali su ulicama i vozili se podzemnom željeznicom. Ali bili su drugačije obučeni, i više se nisu međusobno prepoznavali. Na neki način odbacili su stara pravila fronta i preuzeli pravila doma. O tome je valjalo razmisliti. ščagov nije postavljao pitanja. On nije bio jedan od onih neumornih ljudi koji vječno tragaju za općom pravdom. Shvatio je da sve ide svojim neminovnim tokom, i da to nitko ne može zaustaviti; može jedino odlučiti hoće li se priključiti povorci ili ne. Sad je već bilo posve jasno da je kćerci generala bilo unaprijed dosuđeno da čitav život ima čiste ruke, isključivo zahvaljujući sredini u kojoj se rodila; sigurno je da neće poći na rad u tvornici, čak i kad bi sekretar rajonskog komiteta dobio otkaz, bilo je nemoguće zamisliti ga da radi za strugom. Norme u tvornicama nisu ispunjavali koji su ih izmislili, jednako kao što i u borbu nisu išli oni koji su izdali naređenje za napad. Sve to zapravo nije bilo ništa nova za naš planet. Ali poje dince je to vrijeđalo: vrijeđalo je kapetana ščagova što nerr.-prava da, nakon vjerne službe domovini, sudjeluje u onom način života za koji se borio. Sad se morao iznova boriti za to prave u beskrvnoj borbi, bez puške, bez ručnih granata; morao je provesti to pravo kroz knjigovodstvo, i potvrditi ga službenim pečatom. I sve to sa smiješkom. 282 Sčagov je otišao u rat prije nego što je završio petu godinu i dobio diplomu, te je sad morao nadoknaditi izgubljeno i progurati se do akademskog naslova kandidata nauka. Njegova je specijalnost bila teoretska mehanika, i još prije rata je namjeravao posvetiti se znanstvenom radu na tom području. Tada je to bilo lakše. Sad se našao usred sveopće provale ljubavi prema znanosti - bilo kakve znanosti, svakoj znanosti - koja je bila posljedica povišenja plaća. U redu! Prikupio je snagu za još jedan dugački napad. Malo--pomalo rasprodao je sve svoje njemačke "suvenire" na sajmištu. Nije se povodio za promjenljivom, modom, već je nosio ono u čemu su ga demobilizirali: vojničke čizme, vojničke hlače, košulju od engleske vune ukrašenu s četiri ordena i dva širita - odlikovanja za ranu. To je Nadju podsjećalo na drugog jednog kapetana iz prvih borbenih redova - na Neržina.

Osjetljiva na svaki neuspjeh i svaku kritiku, Nadja se osjećala poput djevojčice suočena sa Ščagovljevim željeznim hladnim razumom. Zatražila je njegov savjet. (Ali i njemu je uporno lagala da je Gleb nestao na frontu.) Nadja ni sama nije primijetila kako i kada se upustila u sve to - u "ulaznicu više", nestašan zagrljaj pri predavanju rođendanskog dara. Ali sada, čim je ščagov ušao, čak dok se još zabavljao s Dašom, znala je da je došao da vidi upravo nju, i da će se nešto neizbježno dogoditi. ćas ranije neutješno je plakala zbog svog upropaštenog života. Ali pošto je razderala novčanicu od deset rubalja, ustala je obnovljena, zrela, spremna za novi život u ovom trenutku. Nije osjećala u tome nikakve proturječnosti. Ščagov je sad opet povratio svoje uobičajeno razumno držanje. Jasno je ovoj djevojci dao do znanja da se ne može nadati ženidbi. Pošto je čula za njegovu zaručnicu, Nadja je nemirno prošetala nekoliko puta prostorijom, zatim prišla prozoru i šutke počela šarati prstom po staklu. Žalio ju je. Htio je prekinuti šutnju i jednostavno protumačiti stvari, onom otvorenošću koju je već davno odbacio: siromašna studentica na postdiplomskom tečaju, bez veza, bez budućnosti - što mu ona može pružiti? A on ima pravo na svoj dio pogače. Htio joj je protumačiti da, premda njegova zaručnica živi u obilju, ipak nije suviše razmažena. Ona ima lijepi stan u stambenoj kući gdje nije mogao stanovati svatko, i gdje su živjeli samo najbolji ljudi. Imali su vratara, prostirke na podu - gdje se to još danas može vidjeti? čitav će problem biti riješen jednim udarcem, što se može smisliti bolje od toga? Ali sve je on to samo mislio; ni jednu od tih misli nije izrekao naglas. A Nadja mu je, naslonivši čelo na staklo i zureći u noć napokon bezbojno odgovorila: "Dobro! Vi imate zaručnicu. A ja imam muža." Ščagov se okrenuo zaprepašten. "Muža! Zar on nije nestao?" "Ne, nije nestao", gotovo je prošaputala Nadja. (Kako se neoprezno odavala!) 283 "Mislite da je još uvijek živ?" "Vidjela sam ga ¦- danas ..:" (Odala se, ali neće mu se objesiti o vrat kao učenica!) Sčagovu nije dugo trebalo da shvati ono što je rekla. On nije pomislio, kao što bi žena mogla pomisliti, da je Nadja napuštena. Znao je da "nestao u akciji" gotovo uvijek znači raseljeno lice, i da, ako je to lice opet raseljeno, ovog puta u smjeru istoka, to obično znači iza rešetaka. Uhvatio je Nadju za lakat. "Gleba?" "Da", reče ona tiho, gotovo nečujno. "Što je? Je li u zatvoru?" "Da." "Tako, tako", reče Sčagov s velikim olakšanjem. Malo je razmislio i zatim brzo izišao iz sobe. Nadja je bila toliko prevladana stidom i beznađem da nije osjetila promjenu u njegovu glasu. Neka ide. Dovoljno je da je sve rekla. Sad je opet bila posve sama sa svojim časnim teretom. Nit u žarulji jedva je tinjala. Teškim korakom prešla je sobu i pronašla drugu cigaretu u džepu od kaputa. Pronašla je šibicu i zapalila. Osjetila je čudnovati užitak u tom gorkom okusu, premda ju je dim tjerao na kašalj. Ščagovljeva kabanica bila je prebačena preko stolice. Kako se silno žurio! Tako se preplašio da je zaboravio svoj ogrtač. Bilo je vrlo tiho; netko je u susjednoj sobi svirao Lisztovu Etudu u f-molu. I ona je to jednom svirala dok je bila mlada, ali zar ju je tada uopće mogla razumjeti? Njeni su prsti izvodili note, ali duša još ništa nije mogla znati o značenju riječi "disperato". Očajno. Naslonivši čelo na srednje okno ispružila je ruke i dodirnula druga hladna stakla dlanovima. Stajala je kao raspeta na crnom križu prozora. Postojala je jedna sićušna, mala topla tačkica u njenom životu - a sad je i

nje nestalo. I samo u minutu-dvije, pomirila se s tim gubitkom. Sad je opet bila supruga svog muža. Zurila je u mrak pokušavajući razaznati obrise dimnjaka mornaričkog zatvora. Disperato! Očajno! Taj nemoćni očaj, ti neprestani pokušaji da se pridigne, a onda opet pad. Onaj uporni visoki Des - izmučeni ženski krik, vapaj, koji nigdje ne nalazi olakšanja! Niz uličnih svjetala vodio je nekamo u mrak, kao u budućnost - budućnost, koju uopće nije željela doživjeti... Etuda je završila. Glas je najavio moskovsko vrijeme: šest sati uveče. Nadja je posve zaboravila na Sčagova, i on je ušao bez kucanja. Nosio je bocu i dvije čaše. "Onda, vojnička ženo", reče on grubo, "ne gubi hrabrost! Ev uzmi čašu! Glavno je da je glava na ramenu - a sreće će još bi-: Pijmo - za uskrsnuće mrtvih!" 284 48 ARKA Nedjeljom bi poslije šest sati uveče čak i u šaraški nastupio opći odmor. Bilo je potpuno nemoguće izbjeći taj neugodan prekid u radu zatvorenika, budući da su nedjeljom slobodni namještenici imali samo jednu smjenu. Bila je to gnusna tradicija protiv koje su, međutim, majori i potpukovnici bili potpuno nemoćni, jer ni oni sami nisu voljeli raditi nedjeljom uveče. Samo Željezna maska, Mamurin, užasnut tim praznim večerima kad bi slobodni namještenici odlazili, kad bi okupili i zaključali sve zekove koji su na neki način ipak bili ljudi, ostao bi da sam luta praznim hodnicima ispred zaključanih vrata, ili da samuje u svojoj ćeliji između praonika, ormara i ležaja. Mamurin je pokušao da se u Sedmici uvede rad i nedjeljom uveče, ali nije uspio savladati konzervativizam službenika specijalnog zatvora, koji nisu željeli udvostručiti broj stražara unutar zone. I tako se dogodilo da je dvjesta i osamdeset zatvorenika - suprotno svim pravilima zdravog razuma i propisima o radu zatvorenika - drsko počivalo nedjeljom uveče. To vrijeme odmora bilo je takvo da bi čovjek, koji nije bio upoznat s tim životom, mogao pomisliti da se radi o torturi koju je smislio sam đavo. Mrak vani i poseban nadzor koji je nedjeljom bio potreban sprečavali su upravu zatvora da odobri šetnju po dvorištu ili film u ambaru. Poslije jednogodišnjeg dopisivanja sa svim vrhovnim naredbodavcima zaključeno je da su čak i muzički instrumenti, kao što su harmonika, gitara, balalajka i usna harmonika, da se ne govori o većim instrumentima, nedopustivi u šaraški, budući da bi njihovi udruženi zvuči mogli prekriti buku iskopavanja tunela za bijeg pod temeljima zgrade. Oficiri službe sigurnosti neprestano su preko doušnika pokušavali otkriti nemaju li zatvorenici frule domaće izrade ili gajde; a zbog sviranja na češlju zekove su pozivali u ured i pisali se specijalni izvještaji. Još manje se, naravno, moglo i pomisliti na to da se dopusti držanje radioaparata, pa čak i najprimitivnijeg gramofona u zatvorskoj spavaonici. Istina, zatvorenicima je bilo dopušteno da se služe zatvorskom knjižnicom. Ali specijalni zatvor nije imao fonda za nabavu knjiga ili polica za knjige. Naprosto su imenovali Rubina zatvorskim knjižničarom - to je mjesto on sam zahtijevao, vjerujući da će na taj način sam doći do najboljih knjiga - i predali mu, samo jednom, stotinjak izlizanih knjiga, poput Mutnu od Turgenjeva, Pisama od Stasova i Povijesti Rima od Momsena, uputivši ga da ih dijeli zatvorenicima. Zatvorenici su ili već davno pročitali te knjige, ili ih uopće nisu htjeli čitati, te su moljakali nešto za čitanje od slobodnih namještenika, otvarajući tako široko polje rada njuškalima službe sigurnosti. Za odmor i zabavu zatvorenicima je bilo dodijeljeno deset soba na dva kata, dva hodnika, jedan gornji i jedan donji, uske drvene stepenice koje su spajale katove i nužnik pod stepenicama. Odmor se sastojao u tome da im se dopuštalo da bez ograničenja leže na krevetima, pa čak i da spavaju ako mogu zaspati u sveopćoj galami; da sjede na krevetima, budući da nije bilo stolica; da hodaju po sobi, iz jedne sobe u drugu, čak i u rublju; da puše u hodnicima koliko god žele; da raspravljaju o politici u nazočnosti doušnika; i da se služe nužnikom bez smetnji i ograničenja. Valja spomenuti da oni, koji su dugo vremena

proveli u zatvoru i koji su morali obavljati svoje potrebe na zapovijed dva puta dnevno, znaju cijeniti taj vid besmrtne slobode. Osjećaj da se potpuno odmaraju potjecao je iz činjenice da je vrijeme pripadalo njima, a ne vlasti. Stoga se taj odmor smatrao istinskim. Za vrijeme odmora zatvorenike su zaključavali izvana teškim željeznim vratima koja nitko više nije otvarao, kroz koja nitko nije ulazio, nitko ih nije pozivao ili ometao. Za vrijeme tih kratkih sati vanjski svijet nije ni na koji način mogao prodrijeti unutra, nije mogao nikoga uznemiriti. I u tome je bio odmor: što se čitav vanjski svijet - svemir sa zvijezdama, planet s kontinentima, glavni grad sa svojim sjajem i banketima i povećanim radnim normama - sve se to utapalo u ništavilo, sve se pretvaralo u crni ocean koji se jedva mogao razabrati kroz rešetkaste prozore pri blijedožućkastoj rasvjeti u zoni. Obasjana neprestanim električnim svjetlom MGB-a, ta dvokatna arka bivše ladanjske crkve, sa zidovima debelim četiri i po cigle, plovila je besciljno i ravnodušno, blijedo svjetlucajući, kroz to crno more ljudskih sudbina i zabluda. U noći od nedjelje na ponedjeljak, mjesec se mogao rascije-piti napola, nove su Alpe mogle iskrsnuti u Ukrajini, ocean je mogao progutati Japan ili je mogao započeti opći potop - zatvorenici zaključani u ovoj arci ništa o tome ne bi znali sve do jutarnje prozivke. Nisu ih, također, mogli uznemiriti telegrami od rođaka, ni dosadni telefonski pozivi, ni vijesti o djetetu koje umire, ni noćno hapšenje. Oni koji su plovili u arci bili su bez težine, i misli su im bile bez težine. Nisu bili ni gladni ni siti. Nisu imali sreće, pa zato n: straha da će je izgubiti. Glave im nisu bile ispunjene sitničavimj službenim proračunima, spletkama, unapređenjima, a leđa ir nisu bila opterećena brigama o stanu, ogrjevu, kruhu i odjeći djecu. Ljubav, koja je od pamtivijeka bila radost i muka čovj 286 čanstva, nije im bila u stanju prenijeti svoja uzbuđenja ni tjeskobe. Njihove su kazne bile tako duge da nitko nije ni pomišljao na vrijeme kad će izići na slobodu. Ljudi natprosječna intelekta, obrazovanja i iskustva, ali previše odani obiteljima da bi mnogo toga ostalo za njihove prijatelje, ovdje su pripadali samo prijateljima. Svjetlo jakih žarulja koje se odražavalo od bijelih stropova i od bijelo okrečenih zidova, prodiralo je u njihove prosvijetljene umove. Odavde, iz ove arke, koja je puna pouzdanja sjekla tamu, lako se mogao pregledati čitav mučan tok proklete Povijesti - kao s velike visine, i istodobno i do najmanjih pojedinosti, do kamička u koritu te rijeke, kao da se stoji u njoj. U te nedjeljne večeri, čvrsta tvar i meso nisu više podsjećali ljude na njihovo zemaljsko postojanje. Duh muškog prijateljstva i filozofije isparavao se do svodastog stropa, kao do jedara. I možda je to zaista bilo ono blaženo stanje, koje su svi antički filozofi uzalud pokušavali definirati i naučavati? 287 49 KOMEDIJA U polukružnoj sobi u drugom katu, pod visokim svodom nad oltarom, atmosfera je bila posebno živahna i davala je maha mislima. Svih dvadeset pet muškaraca koji su stanovali u toj sobi složno se okupilo do šest sati. Neki su se svukli do rublja što su brže mogli, odbacujući zatvorsko ruho koga su bili već siti, i bacili se na ležajeve ili se popeli poput majmuna na gornje; drugi su se ispružili na ležajevima ne skidajući kombinezone. Netko je stajao gore mašući rukama i nešto dovikujući prijatelju na drugoj strani sobe; drugi su naprosto sjedili, ili mahali nogama i ogledavali se oko sebe, iščekujući s užitkom slobodne časove koji su bili pred njima, ne znajući još kako da ih provedu što je ugodnije moguće. Među posljednjima nalazio se i Isak Mojsejevič Kagan, nizak, tamnoput, raščupan "direktor akumulatorske radionice" kako su ga nazivali. Bio je

posebno dobro raspoložen pošto je došao u ovu svijetlu prostranu sobu, jer je akumulatorska radionica, u kojoj je provodio četrnaest sati dnevno poput krtice, bila u mračnom podrumu s lošom ventilacijom. Međutim, bio je zadovoljan što radi u podrumu i govorio je da bi u logoru već davno bio mrtav. Nikad nije bio poput onih koji su se hvalisali da su u logoru živjeli bolje nego na slobodi. Na slobodi je Isak Kagan, koji nije završio studij na tehničkom fakultetu, bio skladištar materijala i dijelova. Nastojao je živjeti skrovitim životom i neopazice se provući kroz epohu velikih dostignuća. Znao je da je mnogo mirnije i unosnije mirno voditi skladište. U svojoj usamljenosti skrivao je gotovo strastvenu želju za dobitkom, njome je bio potpuno obuzet. Koliko je to god bilo moguće, čak i u skladištu, pridržavao se zakona Sabata. Nijega privlačila nikakva vrst političke aktivnosti. Ali iz nekih neobjašnjivih razloga služba državne sigurnosti odabrala je upravo tog Kagana da ga upregne u svoju kočiju, te ga je dovlačila u zatvorene sobe i na tajne razgovore, uporno zahtijevajući da po288 stane doušnik. Taj je prijedlog Kaganu bio odvratan. Nije imao ni otvorenosti ni hrabrosti - a tko ih je imao? - da im u lice kaže kako je ono što predlažu opako; ali je beskrajno strpljivo šutio, mrmljao, razvlačio stvari, oklijevao, vrtio se na stolcu - i nije potpisao pristanak da će za njih raditi. Ne da je on bio posve nesposoban za doušnika. On bi, ne trepnuvši okom, poslao obavijest o bilo kome tko mu je naudio ili ga ponizio. Ali bilo bi mu odvratno uhađati ljude koji su prema njemu bili dobri, pa čak i ravnodušni. Međutim, zbog te tvrdoglavosti bio je loše upisan u knjigama državne sigurnosti. čovjek se ne može obraniti od svega na svijetu. Ljudi su govorili i u njegovom skladištu: netko je kleo zbog alata, netko se žalio na opskrbu, netko na planiranje. Isak nije pri tom ništa govorio, i ispisivao je račune tintanom olovkom. Ali to se saznalo - vjerojatno je sve bilo unaprijed udešeno - svi su jedan drugoga prokazali, te su svi dobili po deset godina po članu 58, paragraf 10. Kagan je prošao pet suočenja, ali nije se moglo dokazati da je rekao i jednu jedinu riječ. Da je član 58. bio manje rastezljiv, morali bi Kagana pustiti. Ali isljednik je znao da ima posljednje pribježište, a to je paragraf 12. istog člana: ne podnijeti prijavu. I zato što nije podnio prijavu, dali su Kaganu istih onih deset astronomskih godina kao i ostalima. Kagan je došao u šarašku iz logora zahvaljujući svojoj izvanrednoj dovitljivosti. U jednom teškom trenutku u životu, kad su ga izbacili s mjesta "zamjenika šefa barake" i natjerali ga na sječu drva, uputio je pismo direktno predsjedniku Ministarskog savjeta drugu Staljinu, i napisao da će on, Isak Kagan, ukoliko mu vlada pruži priliku, pokušati izumiti sistem radiodirigiranih torpednih čamaca. Njegova su se predviđanja obistinila. Nitko u vladi ne bi ni okom trenuo da je Kagan, onako ljudski, napisao kako mu ide strahovito loše i da ih je molio da ga spase. Ali mogućnost značajnog vojnog otkrića dovela je izumitelja ravno u Moskvu. Kagana su odveli u Mavrino i razni dostojanstvenici sa svijetlopla-vim i tamnoplavim širitima dolazili su k njemu i tjerali ga da žuri, i dade svojoj smjeloj tehničkoj ideji oblik radnog projekta. Međutim, sad kad je počeo dobivati bijeli kruh i maslac, Kagan nije hitao. Vrlo hladnokrvno kazao je da on sam nije stručnjak za torpeda i da mu je, razumljivo, potreban takav stručnjak. Za dva mjeseca pribavili su mu stručnjaka za torpeda - zeka. Ali i tada je Kagan primijetio, posve razumno, da on sam nije brodski mehaničar, te da mu je prema tome opet potreban specijalist. Dva mjeseca kasnije doveli su mu i brodskog mehaničara - zeka. Kagan je onda uzdahnuo i rekao da mu ni radio slučajno nije specijalnost. U Mavrinu je bilo mnogo radio-inženjera, te su jednoga smjesta dodijelili Kaganu. Kagan ih je sve okupio i mirno, na takav način da ga nitko nije mogao optužiti da se ruga, izjavio: "A sada, prijatelji, kad ste se ovako lijepo okupili, možete isključivo vlastitim snagama izumiti sistem za upravljanje torpednim čamcima radiom. Nije na meni da zabadam nos u to i savjetujem vas, koji ste specijalisti, kako ćete postupiti." I zaista, tu trojicu su otpremili u jednu mornaričku šarašku dok je Kagan našao

19 U prvom krugu 289 sebi mjestance u akumulatorskom odjelu, i svi su se polako na njega privikli. Sada je Kagan dosađivao Rubinu, ali iz tolike udaljenosti da ga Rubin, koji je ležao na svom krevetu, nije mogao lupiti nogom. "Leve Grigoriču", govorio je polako svojim uljevitim, pomalo nerazgovijetnim glasom, "vi očigledno gubite svoj osjećaj društvene odgovornosti. Mase očekuju zabavu. Samo je vi možete stvoriti, a vi ste, eto, zaboli nos u knjigu." "Isak, idite k vragu", reče Rubin. Već je ležao na trbuhu i čitao, zaogrnuvši logorski kaput preko kombinezona. Prozor između njega i Sologdina bio je otvoren za jednog Majakovskog, i svježi snježni zrak ugodno je strujao u sobu. "Ne, zbilja, Leve Grigoriču!" usprotivi se Kagan. "Svi čeznu da ponovo čuju vašu divnu "Lisicu i gavrana"." "A tko me izdao "kumu"? Da niste vi?" zareži Rubin. Prošle nedjeljne večeri, da bi zabavio publiku, Rubin je sastavio parodiju na Krilovljevu basnu Lisica i gavran, koja je vrvjela logorskim izrazima i dvosmislenostima, neprikladnim za ženske uši. Morao ju je pet puta ponoviti i zatvorenici su ga u oduševljenju podigli na ramena, a u ponedjeljak ga je pozvao major Mišin i počeo protiv njega sastavljati optužbu zbog štetnog djelovanja na moral narodnih neprijatelja. Očevici su dali izjave. Rubin je morao predati rukopis parodije s bilješkama i tumačenjem. Danas je poslije ručka Rubin dva sata radio u novoj sobi koju su mu dodijelili. Odabrao je govorne obrasce i formante tipične za neidentificiranog zločinca, ubacio ih u aparat za vidljivi govor i objesio vlažne vrpce da se suše. Već je postigao neke rezultate, nešto je nagađao i sumnjao, ali nije još osjećao nikakva oduševljenja za rad, dok je promatrao Smolosidova kako stavlja pečat na vrata kad su izišli iz sobe. Poslije toga vratio se u polukružnu sobu, usred bujice zekova, poput stoke koja se vraća kući u selo. Kao uvijek, pod njegovim jastukom, pod madracem, pod leža-jem i zajedno s hranom u noćnom ormariću nalazilo se desetak najzanimljivijih knjiga koje je primio u paketima - najzanimljivijih zapravo za njega samoga, i to je bio razlog što nisu nestale: rječnici kinesko-francuski, latvijsko-madžarski, ruski-sanskrt, zatim je imao Capekov Rat s daidevnjacima, zbirku priča najnaprednijih japanskih pisaca, Kome zvono zvoni od Hemin-gwaya - koga su prestali prevoditi u Rusiji zato što nije više bio napredan, dvije monografije o enciklopedistima, Josepha Fou-chea od Stefana Zweiga na njemačkom, i jedan roman od Uptona Sinclaira koji nikad nije preveden na ruski. (Naime, već dvije godine Rubin je radio na grandioznom zadatku da, u duhu Engel-sa i Marra, izvede sve riječi u svim jezicima iz pojmova "ruka" i "manuelni rad" - a nije ni slutio da je tek noć prije toga Korifej filologije podigao ideološku giljotinu nad Marrovom glavom.) Na svijetu je postojao nevjerojatno veliki broj knjiga, bitnih i značajnih knjiga, i neutaživa želja da ih sve pročita nikad nije 290 Rubinu ostavljala dovoljno vremena da i sam napiše knjigu. Cak i sad je bio spreman da čita i čita do kasno iza ponoći, i ne misleći na sutrašnji radni dan. Ali uveče bi njegova žudnja za raspravom, duhovitost i rječitost postale posebno intenzivne, i nije ga trebalo mnogo nagovarati da ih stavi u službu društva. Bilo je zatvorenika u šaraški koji nisu vjerovali Rubinu, smatrajući ga doušnikom zbog njegovih ortodoksnih pogleda, koje on nije skrivao; ali nije bilo ni jednoga koji nije uživao u njegovim predstavama. Sjećanje na Lisicu i gavrana prevedenu na podzemni žargon bilo je tako živo da su sada, povodeći se za Kaganovim primjerom, mnogi u sobi počeli glasno zahtijevati da Rubin izvede neku novu komediju. A kad se Rubin uspravio u krevetu, mračan i bradat, i izvukao se ispod ležaja koji ga je zaklanjao, gotovo svi su zekovi prestali raditi ono čime su se do tog trenutka bavili i pripremili se da slušaju. Samo je Dvojetjosov na svom gornjem ležaju i dalje rezao nokte na nogama, tako da su letjeli nadaleko i naširoko, a Adamson je pod svojim pokrivačem i dalje čitao ne okrećući se. Zekovi iz ostalih prostorija natisnuli su se na vrata, među njima Tatarin Bulatov u naočalima s rožnatim okvirom, koji je grubim glasom vikao: "Molim! Molim!"

Rubin nije imao prave želje da zabavlja gomilu, u kojoj je bilo i takvih koji su prezirali sve što je njemu bilo drago. Znao je također da će njegova nova predstava neizostavno povući za sobom nove neugodnosti u ponedjeljak: ispitivanje kod "Šiškin--Miškina", zastrašivanje. Ali budući da je bio onaj poslovični junak koji za volju šale neće poštedjeti ni rođenog oca. Rubin se tobože namrštio, svečano se ogledao oko sebe i kazao u tišini koja je nastala: "Drugovi, zapanjen sam vašom lakomislenošću. Kako se uopće može^ govoriti o nekoj komediji, dok među nama još uvijek ima nekažnjenih opakih zločinaca? Ni jedno društvo ne može cvjetati bez pravednog pravosuđa. Držim da je potrebno započeti današnje veče malim procesom. Za vježbu." "Sjajno!" "Kome ćemo suditi?" "Nije važno! Svejedno je!" javljali su se glasovi. "Zabavno! Vrlo zabavno!" podsticao ga je Sologdin, udobnije se namještajući. Danas je zaslužio svoj odmor kao nikad ranije, i želio je da ga provede na zanimljiv način. Oprezni Kagan, osjećajući da bi zabava koju je pokrenuo lako mogla preći razumne granice, neprimjetno se povukao natrag do zida i sjeo na svoj ležaj. "Kome ćemo suditi otkrit ćemo tokom sudskih priprema", rastumači Rubin, koji to još ni sam nije smislio. "Ja ću, ako nemate ništa protiv, biti tužilac, budući da je dužnost tužioca oduvijek u meni pobuđivala posebne osjećaje." (Svi su u šaraški znali da je Rubin nailazio na tužioce koji su ga lično mrzili, i da se pet godina sam borio i protiv javnog i protiv vojnog tužilaštva.) "Glebe! Ti ćeš biti predsjedavajući. Izaberi trojicu sudaca, objektivnih, bez ličnih veza - u jednu riječ, potpuno podložnih tvojoj volji." 291 Neržin, odbacivši cipele na pod, sjedne na svoj gornji ležaj. Sa svakim satom osjećao je kako se sve više udaljuje od jutarnjeg sastanka i kako sve više postaje dio svakodnevnog zatvoreničkog svijeta. Prihvatio je Rubinov izazov. Primaknuo se drvenom okviru kreveta, proturio noge između prečaka i sjedio kao na tribini iznad sobe. "Onda, tko će biti sudski prisjednici? Popnite se ovamo!" Bilo je mnogo zatvorenika u sobi i svi su željeli pratiti proces, ali nitko se nije usudio dobrovoljno prijaviti za prisjednika - što iz opreza, što iz straha da ne ispadne smiješan. Na gornjem ležaju do Neržina, specijalist za vakuum Zemelja ležao je i čitao jutarnje novine. Neržin ga povuče za novine: "Smješko! Dovoljno si se prosvjećivao! Ako ne pripaziš, za-plest ćeš se u dominaciju svijeta. Sjedi ovamo i budi prisjednik." Odozdo se začulo odobravanje. "Hajde, Zemelja, hajde!" Zemelja je bio dobroćudan i nije se dugo mogao protiviti. Smiješeći se u neprilici turio je proćelavu glavu kroz ogradu gornjeg ležaja. "Velika je čast biti izabran od naroda! Ali, prijatelji, ja nisam studirao, nisam sposoban ..." Odjeknuo je dobronamjeran smijeh. "Nitko od nas nije sposoban! Nitko nije to studirao!" I to je bio odgovor i njegov izbor za prisjednika. Neržinu s druge strane ležao je Ruska Doronin. On se skinuo, potpuno se zavukao pod pokrivač i pokrio još i jastukom glavu. Bio je zanosno sretan i nije htio ništa ni da čuje ni da vidi, ni da njega netko vidi. Bio je prisutan samo tijelom; njegove misli i srce slijedile su Claru koja je u međuvremenu otišla kući. Malo prije odlaska završila je košaricu koju je plela za novogodišnju jelku i kriomice je predala Ruski. Sad je držao tu košaricu pod pokrivačem i ljubio je. Uvidjevši da nema smisla da dosađuje Ruski, Neržin se ogleda oko sebe tražeći drugog kandidata. "Amantij! Amantij!" pozove on Bulatova. "Hajde, dođi i ti u sud." Bulatovljevo lice zasja. "Došao bih, ali nemam gdje sjesti! Bit ću sudski pandur ovdje na vratima." Horobrov, koji je već ošišao Adamsona i još dvojicu drugih, i u ovome trenutku podšišivao novu mušteriju, koja je sjedila gola do pasa usred sobe, vikne: "A što će vam drugi prisjednik? Pa presuda se već zna, zar ne? Snađite se s jednim."

Neržin se složi. "Tačno! čemu držati parazita? Ali gdje je optuženi? Pandur! Uvedite optuženog! Molim tišinu!" On udari nekoliko puta dugačkim cigaršpicom po ležaju. Razgovor se utiša. "Hoćemo proces!" zahtijevali su glasovi. Publika je sjedila i stajala. Ispod predsjedavajućeg začuje se Potapovljev melanholični glas kako deklamira: "Ako se uspnem na nebesa, ti si tamo; ako se spustim u pakao, ti si tamo; i kad bih se spustio u dubine mora, i tamo bi me stigla desnica tvoja!" (Potapov je u školi učio vjero292 4 nauk i njegov tačni inženjerski mozak sačuvao je tekst pravoslavnog katekizma.) Ispod prisjednika začulo se glasno zveckanje žlice, miješajući šečer u čaši. "Valentulja!" poviče Neržin prijeteći. "Koliko sam ti puta već rekao da ne zveckaš žlicom?" "Na sud s njim!" zaurla Bulatov, i nekoliko spretnih ruku izvuče Prjančikova iz polutame donjeg ležaja na sredinu sobe. "Prestanite!" reče Prjančikov, bijesno se otrgnuvši. "Dosta mi je tužilaca! Dosta mi je vaših procesa! Kakvo pravo ima jedan čovjek da sudi drugome? Ha, ha! Vrlo smiješno! Prezirem vas, momče!" doviknuo je predsjedavajućem. "J .... ja vas!" Dok je Neržin sastavljao sud, Rubin je već smislio čitavu predstavu. Njegove tamnosmeđe oči blistale su svjetlom otkrića, širokom kretnjom on je poštedio Prjančikova. "Ostavi ga! Valentulja, sa svojom ljubavlju za svjetsku pravdu, može biti vladin branitelj. Dajte mu stolac!" U svakoj šali postoji jedan neuhvatljivi trenutak kad ona ili postaje banalna i uvredljiva, ili nadahnuta. Rubin, koji je prebacio preko ramena pokrivač kao sudsku togu, popeo se na noćni ormarić u čarapama i obratio se predsjedavajućem: "Državni pravni savjetniče! Okrivljeni je odbio da se pojavi na sudu, pa ćemo mu suditi in absentia. Molim vas da započnete." U gomili na vratima stajao je podvornik Spiridon riđih brkova. Njegovo pametno lice obješenih obraza, izbrazdano brojnim borama, izražavalo je i strogost i veselje. Namršteno je zurio u sud. Iza Spiridona, dugog profinjenog voštanog lica okrunjenog vunenom kapom, stajao je profesor ćelnov. Neržin objavi prodornim glasom: "Pažnja, drugovi! Otvaram zasjedanje vojnog suda Mavrinske šaraške. Na redu je slučaj... ?" "Olgoviča, Igora Svjatoslaviča", dopuni ga tužilac. Prihvativši ideju, Neržin se pravio da čita monotonim nazalnim glasom: "Na redu je slučaj Olgoviča, Igora Svjatoslaviča, kneza Nov-gorod-Severskog i Putivlskog, godina rođenja približno - do vraga, tajnice, zašto približno? Pažnja! S obzirom na nedostatak pisanog teksta, optužbu će naglas pročitati tužilac." 293 50 KNEZ IZDAJNIK Rubin je počeo govoriti glatko i tečno kao da zaista čita s nekog papira. Njemu su sudili već četiri puta i pravne su mu se fraze usjekle u pamćenje. "Konačna optužnica prema istražnom postupku broj pet milijuna povlaka tri milijuna šesto pedeset i jednu tisuću devetsto sedamdeset četiri, protiv Olgoviča, Igora Svjatoslaviča. Organi Državne sigurnosti uhapsili su optuženog u navedenom slučaju, Olgoviča, I. S. Istraga je utvrdila da je Olgovič, koji je bio zapovjednik slavne ruske vojske, knez po činu, na dužnosti komandanta trupa, u stvari bio podli izdajnik domovine. Njegova se izdajnička aktivnost iskazala u tome, što se dobrovoljno predao u zarobljeništvo zakletom neprijatelju našeg naroda, Kanu Kon-čaku. Osim toga, predao je i vlastitog sina, Vladimira Igorjeviča, kao i svog brata i svog nećaka, te čitavu armiju sa svim ljudima, naoružanjem i

materijalnim inventarom. Njegova je izdajnička aktivnost bila očigledna od samog početka kad se dao zavarati pomračenjem sunca, provokacijom koju je insceniralo reakcionarno svećenstvo, i propustio da provodi masovno političko uzdizanje među vlastitim trupama, koje su mirno odlazile "da piju šljemovima vodu iz Dona" - a da se ne spominje nehigijensko stanje rijeke Don u ono doba, prije uvođenja dvostrukog kloriranja. Umjesto toga, optuženi se ograničio kad su neprijateljske snage već bile na vidiku, na potpuno neodgovornu molbu svojoj vojsci: "Ovo smo htjeli, braćo, sad navalimo!" (Istraga, svezak prvi, list 36) Kobno značenje poraza ujedinjenih novogorodsko-severskfh -kurskih-putivlskih-rilskih snaga za našu domovinu najbolje od svega karakteriziraju riječi velikog kneza kijevskog, Svjatoslava: "Bog dade da pogana svladam, al mladosti ne zadržali ove." (Istraga, svezak prvi, list 88) 294 Greška je naivnog Svjatoslava (posljedica njegovog klasnog sljepila) što lošu organizaciju čitavog pohoda i rasulo ruskih snaga pripisuje isključivo "mladosti" optuženog, ne uviđajući da je posrijedi zapravo dalekosežna i proračunata izdaja. Sam zločinac uspio je izbjeći istragu i proces, ali svjedok Borodin, Aleksandr Porfirevič, kao i svjedok koji želi ostati anoniman, i u daljem će se postupku nazivati "pisac slova", nepobitnim su dokazima otkrili gnusnu ulogu kneza I. S. Olgoviča, i to ne samo u bici, koja je prihvaćena pod uslovima nepovoljnim za rusku komandu, meteorološkim "Vjetar vije i donosi strijele Pa ih sipa četam Igorovim ... i taktičkim "Neprijatelj grne sa svih strana i našijence odsvud opkoljuje." (Ibid., svezak prvi, listovi 123, 124, svjedočanstvo pisca Slova) već je još odvratnije bilo njegovo vladanje i vladanje njegovog kneževskog potomka u zarobljeništvu. Životni uslovi, koje su obojica uživali u takozvanom zarobljeništvu pokazuju da su bili u najvećoj milosti Kana Končaka, što možemo objektivno tumačiti kao nagradu polovjecke komande za zločinačku predaju njihovih trupa. Tako se, na primjer, na osnovu iskaza svjedoka Borodina utvrdilo da je u zarobljeništvu knez Igor imao svog konja, i to ne samo jednoga: "Uzmi konja kojeg god ti drago!" (Ibid., svezak prvi, list 233) Pri tom je kan Končak govorio knezu Igoru: "Ti se smatraš tu ko zarobljenik. A živiš li ko rob, il" ko gost moj?" I dalje: "Zarobljenik, živi li ovako?" (Ibid., svezak prvi, list 5) Polovjecki kan otkriva sav cinizam svojih odnosa s knezom--izdajnikom: "S odvažnosti tvoje i hrabrosti, zavoljeh ja tebe, knežc, jako." (Ibid., svezak treći, list 5) Pomnjivija istraga otkrila je da su ti cinični odnosi postojali već davno prije bitke na rijeci Kajal: "Oduvijek si meni bio mio." (Ibid., list 14, iskaz svjedoka Borodina) I dalje: "Ne protivnik, već saveznik vjerni, i prijatelj pouzdani, brate, htio bih ti biti..." (Ibid.) 295 Sve to objektivno karakterizira optuženog kao aktivnog ortaka kana Končaka, kao dugogodišnjeg polovjeckog agenta i špijuna. Na osnovu gore navedenih podataka, Olgovič, Igor Svjatosla-vič, rođen 1151. u gradu Kijevu, ruske narodnosti, vanpartijac, nekažnjavan, državljanin SSSR-a, po zvanju vojni zapovjednik, aktivan kao zapovjednik trupa s činom kneza, odlikovan ordenima Varjaga prvog stupnja, Crvenog sunašca i medaljom Zlatnog štita, optužuje se zbog gnusne veleizdaje domovine, zajedno sa sabotažom,

špijunažom i dugogodišnjom zločinačkom suradnjom sa po-lovjeckim kanatom. Drugim riječima, kriv je za zločine koji potpadaju pod članove 58-1-b, 58-6, 58-9. i 58-11. Kaznenog zakonika RSFSR. Olgovič se priznaje krivim za gore navedena djela, kao što su dokazali iskazi svjedoka, ep i opera. Pozivajući se na član 268. kaznenog postupka RSFSR, slučaj na dnevnom redu upućuje se tužiocu na daljnji postupak i izvođenje optuženog pred sud." Rubin je duboko udahnuo i dostojanstveno pogledao zekove. Ponesen bujicom mašte, nije bio u stanju prestati. Smijeh je odjekivao prostorijom sve do vrata i podsticao ga. Već je rekao više toga i mnogo oštrije nego što bi u drugim prilikama učinio u nazočnosti nekolicine doušnika ili zlobnih pojedinaca. Spiridon, grube sijedoriđe kose, koja mu je, neošišana i ne-počešljana, rasla duboko u čelo, oko ušiju i po zatiljku, nije se ni jednom nasmiješio. Namršteno je promatrao sud. Pedesetogodišnji Rus, on je po prvi put čuo za tog kneza iz davnine koga su zarobili; a ipak je u dobro poznatoj sredini sudnice i nepokolebivom samopouzdanju tužioca još jednom proživljavao sve ono što je i sam osjećao, uviđao je svu nepravdu tužiočevih zaključaka i svu muku tog bijednog kneza. "S obzirom na odsustvo optuženog i nemogućnost ispitivanja svjedoka", prekine Neržin istim onim odmjerenim, nazalnim glasom, "pređimo na raspravu. Dajem opet riječ tužiocu." Neržin pogleda Zemelju, tražeći potvrdu svojim riječima. "Svakako, svakako", kimne glavom prisjednik, koji se sa svačim slagao. "Drugovi suci", oglasi se Rubin sumorno, "mogu vrlo malo dodati tom lancu užasnih optužbi, tom prljavom klupku zločina, koje se rasplelo pred vašim očima. U prvom redu htio bih jednom zauvijek odbaciti općenito rašireno, pokvareno mišljenje, da ranjenik ima moralno pravo da dopusti da bude zarobljen. To se iz osnova razlikuje od naših pogleda, drugovi! A to više u slučaju kneza Igora. Kažu nam da je bio ranjen na bojnom polju. Ali tko to može dokazati danas, sedamsto šezdeset pet godina kasnije? Je li sačuvana ikakva službena potvrda o rani, koju je potpisao njegov divizijski liječnik? U svakom slučaju, nema službene potvrde u tom smislu u čitavoj optužnici, drugovi suci!" Amantaj Bulatov skinuo je naočale i bez njihova nestašnog sjaja oči su mu bile beskrajno tužne. On, Prjančikov, Potapov i mnogi drugi među nazočnima zatvoreni su zbog iste takve "izdaje domovine": zbog "dobrovoljne" predaje u zarobljeništvo. 296 "A nadalje", grmio je tužilac, "želio bih istaknuti sramotno ponašanje optuženog u polovjeckom logoru. Knez Igor uopće nije mislio na domovinu, već samo na ženu: "Sama si, golubice moja, Sama si..." Ako to pobliže promotrimo, to je i posve razumljivo, jer njegova Jaroslavna bila je mlada žena, njegova druga, i takvoj ženskoj nije mogao mnogo vjerovati, ali ipak se knez Igor pokazao kao pravi sebičnjak. A kome su plesali polovjecki plesači, pitam ja vas? Opet njemu. A njegov gnusni potomak smjesta je stupio u spolnu vezu s Končakovom kćerkom, premda je brak sa strancima našim državljanima bio kategorički zabranjen po odgovarajućim kompetentnim organima. I sve to u doba krajnje napetosti u sovjetskopolovjeckim odnosima, kad ..." "čekajte malo!" reče čupavi Kagan sa svog kreveta. "Kako tužilac znade da je u ono vrijeme postojala sovjetska vlast u Rusiji?" "Pandur! Uklonite tog potplaćenog agenta!" naredi Neržin. Ali prije nego se Bulatov mogao i okrenuti, Rubin je svisoka prihvatio izazov. "Ako nemate ništa protiv, ja bih odgovorio! Dijalektička analiza teksta daje nam za to nedvojbeni dokaz. čitajte što piše autor legende: "Viju se crvene zastave u Putivlu." To je dovoljno jasno, zar ne? Plemeniti knez Vladimir Galicki, zapovjednik Putivlskog okružnog vojnog komesarijata, okupljao je narodnu miliciju, predvođenu Skulom i Jeroškom za obranu svog rodnog grada - a knez Igor je u to

vrijeme promatrao gole noge polovjeckih žena. Podvlačim to ističući da svi suosjećamo s tim njegovim zanimanjem, ali napokon, Končak mu je ponudio da izabere "bilo koju ljepoticu" - pa zašto ta hulja to onda nije iskoristila? Tko će od nas povjerovati da će se muškarac sam odreći ženske? I, napokon, konačni cinizam optuženog otkriva se u takozvanom njegovom bijegu iz zarobljeništva i dobrovoljnom povratku u domovinu. Tko će povjerovati da se muškarac komu je ponuđen "konj po izboru i zlato", može iznenada dobrovoljno vratiti u domovinu i svega se toga odreći? Kako to može biti?" Baš to, baš to isto pitanje postavljali su u istrazi ratnim zarobljenicima koji su se vratili. I Spiridona su pitali: "Zašto bi se vratio u domovinu, osim ako te neprijatelj nije regrutirao?" "Postoji, dakle, samo jedno jedino tumačenje: kneza Igora regrutirala je polovjecka špijunska služba i ubacila ga da pomogne uništenju Kijevske države! Drugovi suci! U meni kao i u vama kipi plemenita indignacija. Zahtijevam u ime čovječanstva da se tog kučkinog sina objesi! Ali budući da je smrtna kazna ukinuta, neka se kiseli dvadeset pet godina, i dajte mu još pet dodatka! I neka bude daljnja odluka suda da se opera Knez Igor ukloni sa scene kao krajnje amoralna, djelo koje popularizira izdajničke sklonosti među našom omladinom! I neka se dovede pred lice pravde svjedok u navedenom procesu, Borodin A. P., koga valja uhapsiti iz mjera predostrožnosti. I neka se pred lice pravde također dovedu ovi aristokrati: 1) Rimski i 2) Korsakov, jer, da 297 je oni nisu završili, ta kobna opera nikad ne bi dospjela na scenu. Ja sam završio!" Rubin je s treskom skočio s noćnog ormarića. Burleska je odjednom dobila gorak okus. Nitko se nije nasmijao. Prjančikov ne čekajući da ga pozovu ustane se sa stolice i u dubokoj tišini reče nesigurno: "Tant pis, gospodo! Tant pis! Živimo li u dvadesetom stoljeću ili u kameno doba? što znači veleizdaja? U doba atomskog razaranja! Semikonduktora! Elektronskih mozgova! Tko ima pravo da sudi drugom ljudskom biću, gospodo? Tko ima pravo da ga lišava slobode?" "Oprostite, je li to već obrana?" progovorio je uljudno profesor Celnov i svi su se okrenuli prema njemu. "Želio bih prije svega dodati tužiočevim argumentima stanovite činjenice koje je moj kolega previdio, a ..." "Naravno, naravno, Vladimire Erastoviču!" složi se Neržin. "Mi smo uvijek za tužioca a protiv obrane, i spremni smo dopustiti svako kršenje sudskih propisa. Izvolite!" Suzdržani smiješak pojavio se na profesorovom licu. Govorio je tiho, ali ipak ga se dobro moglo čuti, jer ga je publika slušala s poštovanjem. Njegove izblijedjele oči kao da su zurile nekamo pokraj prisutnih, kao da se pred njima okreću stranice starih kronika. Vunena loptica na njegovoj kapi isticala je oštrinu lica i davala mu neki izraz opreza. "želio bih reći", reče profesor matematike, "da bi, čak i prije nego je imenovan vojnim zapovjednikom, knez Igor bio otkriven čim bi prvi put ispunio upitnik naše specijalne službe sigurnosti. Majka mu je bila polovjecka državljanka, kći polovjeckog plemića. Sam po krvi napola Polovjec, bio je niz godina u savezu s njima. On je bio "vjerni saveznik i pouzdani prijatelj" Končaka i prije te vojne! 1180, kad su ga porazili Monomahoviči, pobjegao je od njih u istom čamcu s kanom Končakom. Kasnije su Svjato-slav i Rjurik Rostislavič pozvali Igora da se pridruži sveruskoj kampanji protiv Polovjeca, ali Igor je odbio izgovarajući se ledom: "Zemlja će biti pokrivena ledom." Možda zato što je već u to vrijeme Svoboda Končakovna, kći Končakova, već bila zaručnica Vladimira Igorjeviča? Godine 1185, koju sada razmatramo, tko je zapravo pomogao Igoru da pobjegne iz zarobljeništva? Opet Polovjec! Polovjec Ovlur, koga je Igor kasnije "učinio plemićem". A Končakovna je kasnije Igoru dala unuka. Zbog prikrivanja tih činjenica predlažem da se i pisac legende također predvede pred sud, kao i muzički kritičar Stasov, komu su izmakle izdajničke tendencije u Borodinovoj operi i, napokon, grof Musin-Puškin, budući da je on nesumnjivo sudjelovao u spaljivanju jedinog rukopisa. Očigledno je da je netko, kome je to koristilo, zameo tragove." Pošto je završio, Celnov se povukao. Isti onaj slabašni smiješak i dalje mu je titrao na usnama. Svi su šutjeli.

"Ali zar nema nikoga tko će braniti optuženog? Napokon, čovjeku je potrebna obrana!" pobunio se Isak Kagan. "Ne zaslužuje on obranu, gad jedan!" povikao je Dvojetjoscr. "To spada pod član 1-B. Pred zid s njim!" 298 Sologdin se namrštio. Ono što je Rubin govorio bilo je vrlo zabavno i smiješno, a divio se i znanju Celnova. Ali knez Igor bio je ponos ruske povijesti, predstavnik viteštva iz najslavnijeg razdoblja; stoga se s njim nije smjelo rugati, čak ni indirektno. Sologdin je osjećao neki neugodan okus u ustima. "Ne, ne, ako mi dopustite, ja ću ipak govoriti u njegovu obranu!" reče Isak, koji se sada ohrabrio, i hitro se ogledao po sobi. "Drugovi suci! Kao uvaženi vladin advokat, bez rezerve prihvaćam sve zaključke državnog tužioca." Razvlačio je riječi. "Moja mi savjest kaže da bi kneza Igora valjalo ne samo objesiti već i raš-četvoriti. Istina, već je treća godina kako u našem čovječnom zakonodavstvu više nema smrtne kazne, te smo prisiljeni nadomjestiti je nečim drugim. Međutim, neshvatljivo je zašto je tužilac tako sumnjivo popustljiv? Očigledno bi i samog tužioca valjalo provjeriti! Zašto se zaustavio dva koraka od najveće kazne, i pristao na dvadeset pet godina robije? Napokon, u našem kaznenom zakoniku postoji kazna koja je konačna, tek malo različita od smrtne kazne, kazna daleko strasnija nego dvadeset pet godina robije." Isak je zastao da bi napravio što veći dojam. "A što je to, Isak?" dovikivali su mu nestrpljivo. Bez žurbe, podrugljivo nevino, on odgovori: "član 20-Z, tač-ka a." Nitko od nazočnih, usprkos njihovom dugogodišnjem zatvorskom iskustvu nikad nije čuo za takav član. Kako je ovaj pedant znao za to? "A kako glasi?" dovikivali su mu sa svih strana nepristojne sugestije: "Da ga se kastrira?" "Zamalo, zamalo", potvrdi Isak nepokolebljivo. "Zapravo, to je spiritualna kastracija. član 20-Z, tačka a, znači da se nekoga proglašuje neprijateljem radnog naroda i protjeruje van granica SSSR-a! što se nas tiče, može i crknuti tamo na Zapadu. Nemam više što reći." čedno, glave nakrivljene u stranu, sitan i čupav vratio se na svoj ležai. Salve smijeha potresale su sobu. "Što? što?" urlao je Horobrov, gušeći se od smijeha, a njegova je mušterija poskočila jer ju je povukao škarama. "Protjerati? Zar zaista postoji takav član?" "Neka mu se dade najveća kazna! Neka mu se dade najveća kazna!" vikali su. Seljak Spiridon lukavo se smiješio. Svi su stali govoriti u jedan mah, a zatim se raspršili. Rubin je opet legao na trbuh trudeći se da se koncentrira na mongolsko-finski rječnik. Proklinjao je svoju glupu naviku da se ističe, i stidio se uloge koju je odigrao. 299 51 PRI KRAJU DVADESETE GODINE Adamson, naslonjen na zgužvani jastuk još uvijek je gutao Grofa Monte Christa. Okrenuo je leđa svemu što se događalo u sobi. Nikakva komedija iz sudnice nije ga sad mogla nasmijati. Samo je malo okrenuo glavu kad je progovorio Celnov, jer nikad prije nije čuo ono što je on govorio. U dvadeset godina progonstva, istražnih zatvora, samica, logora i šaraški, Adamson, koji je nekad bio snažan i sugestivan govornik, postao je bezosjećajan, postao je ravnodušan i prema vlastitim patnjama i patnjama ljudi oko sebe. Proces koji se upravo odigravao u sobi bio je posvećen sudbini ratnih zarobljenika - sovjetskih vojnika koje su njihovi generali prvo svojom nesposobnošću uspjeli dovesti u zarobljeništvo, a koje je zatim Staljin hladnokrvno pustio da umiru od gladi; ratnim zarobljenicima iz razdoblja 1945. i 1946. Adamson je teoretski mogao priznati, i priznavao je, da je ono što se njima dogodilo tragično, ali ipak je to bio samo jedan val zatvorenika, jedan od mnogih, i ne najznačajniji. Ratni zarobljenici bili su zanimljivi zato što

su vidjeli mnoge strane zemlje (stoga su automatski bili "živi lažni svjedoci", kako ih je Potapov u šali zvao). ali usprkos tome, taj je val bio siv i bezbojan, bile su to slučajne žrtve rata, a ne ljudi koji su dobrovoljno odabrali političku borbu za svoj životni put. Svaki val zekova koje je NKVD uhapsio imao je, poput svake ljudske generacije na zemlji, svoju povijest i svoje heroje. Jednoj generaciji teško je shvatiti drugu. Adamsonu se činilo da se ove ljude nije moglo ni usporedi: s onim divovima koji su, poput njega samog, dobrovoljno odabr:; izgnanstvo na Jeniseju, umjesto da povuku ono što su rekli r partijskim sastancima i tako se i dalje održe u udobnosti i obil;. Svaki pojedini od njih imao je tu mogućnost izbora. Oni mprihvatili izvrtanje i sramoćenje revolucije, već su bili spr. da se žrtvuju za njeno pročišćenje. Ali ovo "pleme mladik 300 f znanaca", trideset godina poslije oktobarske revolucije, došlo je u ćeliju sa seljačkim psovkama i otvoreno je hulilo i govorilo svetogrđa, zbog kojih bi ih strijeljali za vrijeme građanskog rata. I zato Adamson, koji nije osjećao lično neprijateljstvo ni prema jednom od bivših ratnih zarobljenika, u pravilu uopće nije priznavao tu vrst. Nadalje, kao što je sam sebe uvjeravao, Adamson je već odavno izgubio svaki interes za rasprave zatvorenika, ispovijedi i priče očevidaca. Nestala je kod njega znatiželja, koju je možda osjećao kao mladić, da sazna što se govori u drugom kutu ćelije. Izgubio je interes i za svoj posao. Nije bio u vezi sa svojom obitelji, jer nije bio rođen u Moskvi, nikad nije primao niti odlazio u posjete, a cenzurirana pisma koja su mu stizala u šarašku nesvjesno su bila lišena sve spontanosti još dok su ih pisali. Nije gubio vrijeme novinama - njihov sadržaj bio mu je jasan čim bi bacio pogled na naslove. Nije bio u stanju slušati muzičke emisije više od jednog sata dnevno, a izgovorenu riječ na radiju, kao ni knjige koje su bile pune laži, živci mu uopće nisu mogli podnijeti. I premda je negdje duboko u sebi zadržao ne samo živahno, već čak i izvanredno osjetljivo zanimanje za svijet i za sudbinu one doktrine kojoj je posvetio čitav svoj život - izvježbao se da izvana ostane potpuno indiferentan prema svemu oko sebe. I tako se dogodilo da je Adamson, koji nije bio na vrijeme strijeljan, ili na smrt izgladnio, ili otrovan, zavolio sad ne one knjige koje su plamtjele istinom, već one koje su ga zabavljale i pomagale mu da skrati beskonačne zatvorske godine. ... Ne, nisu čitali Monte Christa u Jenisejskoj tajgi dvadeset devete, tačno prije dvadeset godina. Na Angari, u dalekom selu Doščani, do kojega je preko tajge vodilo trista kilometara puta za saonice, okupili su ostale izgnanike iz naselja u okrugu oko stotinu kilometara pod izlikom proslave Nove godine na sastanak na kojem će raspravljati o međunarodnoj situaciji i unutarnjem stanju u državi. Temperatura se spuštala do pedeset stupnjeva ispod ništice. Privremena željezna, peć u kutu nikako nije mogla ugrijati prostranu sibirsku baraku s razrušenom ruskom peći (zato su baraku i dali izgnanicima). Zidovi kolibe bili su potpuno smrznuti. Tu i tamo u tišini noći balvani u zidu pucali bi kao pucnjevi iz puške. Konferenciju je otvorio Satanevič referatom o partijskoj politici u selu. Skinuo je kapu, oslobodivši valovitu crnu kosu, ali ostao je u jagnjećem kožuhu, kome je iz džepa vječno virio priručnik engleskih fraza. ("Neprijatelja treba upoznati", objašnjavao je.) Satanevič se uvijek igrao vođe. Izgleda da je kasnije strijeljan tokom štrajka u logorima Vorkute. Ali, na žalost, što se strastvenije raspravljalo o njegovom i ostalim referatima, to se više raspadalo jedinstvo te krhke skupine izgnanika; nisu se pojavila dva ili tri mišljenja, već tačno onoliko koliko je bilo ljudi. Ujutro je umorno završio službeni dio konferencije, a da se nije došlo ni do kakvog zaključka. Zatim su jeli i pili iz državnog suda, a stol je bio ukrašen borovim granama koje su pokrivale rupe na stolu i razderani

301 stolnjak. Grančice koje su se u sobi otapale mirisale su po snijegu i smoli i bockale ruke. Pili su votku domaće proizvodnje. Nazdravljajući, zaklinjali su se da nitko od prisutnih nikad neće potpisati kapitulantsko odricanje. Pjevali su slavne revolucionarne pjesme: "Varšavljanku", "Sovjetsku zastavu", "Crnog baruna". I dalje su raspravljali o svemu što bi im palo na pamet. Roza, radnica iz harkovske tvornice duhana, sjedila je na pernatom jastuku (donijela ga je iz Ukrajine u Sibir i silno se njime ponosila), pušila jednu cigaretu za drugom i prezirno zabacivala kratko podšišane uvojke. "Ne trpim inteligenciju! Odvratna mi je sa svim tim njenim "tananostima" i "složenostima". Ljudska psihologija mnogo je jednostavnija nego što su to predrevolucionarni pisci htjeli priznati. Naš je zadatak da oslobodimo čovječanstvo od njegovog duhovnog tereta!" Na neki način razgovor je skrenuo na ženski nakit. Jedan od izgnanika, Patrušev, bivši tužilac iz Odese, kojega je zaručnica slučajno nedavno došla iz Rusije, uskliknuo je izazivački: "A zašto želite zadržati naše buduće društvo siromašnim? Zašto ja ne bih sanjao o vremenu kad će svaka djevojka moći nositi biserje? Kad će svaki muškarac moći okruniti glavu svoje ljubljene dija-demom?" Kakva se vika podigla! S koliko gnjeva su ga ušutkali citatima iz Marxa i Plehanova, iz Campanelle i Feuerbacha! Naše buduće društvo! Tako su lako o njemu govorili! Izišlo je sunce Nove godine 1930. i svi su izišli da mu se dive. Bilo je ledeno, svježe jutro sa stupovima ružičastog dima koji su se uzdizali ravno u ružičasto nebo. Na bijelom prostranstvu Anga-re, seljakinje su tjerale stoku da pije u rupi na ledu kraj šumovite obale. Nije bilo muškaraca ni konja; svi su bili potjerani na sječu šume. Prošla su dva desetljeća. Aktualnost onih zdravica ocvala je i iščezla. Strijeljali su one koji su ostali čvrsti, i strijeljali su one koji su kapitulirali. I samo u Adamsonovoj usamljenoj glavi, sačuvanoj unutar staklenika šaraške, i dalje je rasla, poput nekog nevidljivog stabla, svijest i sjećanje na te godine... Adamson je gledao u knjigu ali nije čitao. Tada je na rub njegova ležaja sjeo Neržin. Neržin i Adamson upoznali su se prije tri godine u ćeliji Butirke, u kojoj je bio zatvoren i Potapov. Adamson je tada završavao svoj prvi kazneni rok od deset godina i zaprepastio je ostale zatvorenike u ćeliji svojim ledenim autoritetom, duboko ukorijenjenim zatvorskim skepticizmom, dok je sam potajno živio u suludoj nadi da će se ubrzo vratiti svojoj obitelji. Svaki su prošli svojim različitim putem. Adamson je nekim propustom oslobođen, ali upravo na toliko vremena da je njegova obitelj uspjela preseliti i smjestiti se u Sterlitamaku, gdje je milicija pristala da ga upiše među prijavljene. Cim se njegova obitelj preselila opet su ga uhapsili i podvrgli ga samo jednom saslušavanju: Je li zaista bio u izgnanstvu od 1929. do 1934, a 302 I kasnije zatvoren? Pošto su utvrdili da je tako, da je već odslužio kaznu, da je odslužio čak i više od pune kazne, Specijalni savjet dosudio mu je na to još deset godina. Rukovodstvo šaraške saznalo je preko velike svesavezne kartoteke zatvorenika o hapšenju njihovog bivšeg namještenika, i smjesta ga opet povuklo u ša-rašku. Adamsona su doveli u Mavrino, gdje je, kao posvuda u svijetu zatvorenika, odmah sreo stare znance, uključivši Neržina i Potapova. A kad su sva trojica kod tog susreta stala da popuše na stepenicama, Adamsonu se učinilo da se nikad nije ni vraćao na slobodu na godinu dana, da nije vidio svoju obitelj, da nije obdario svoju ženu još jednom kćerkom tokom tog perioda, da je sve to bio samo nemilosrdan san i da je jedina čvrsta stvarnost u životu samo zatvor. Sad je Neržin sjeo k Adamsonu da ga pozove na proslavu svog rođendana - bilo je odlučeno da se taj datum slavi. Adamson je sa zakašnjenjem čestitao Neržinu i pogledavši ga postrance raspitao se tko će sve biti prisutan. Adamsonu uopće

nije bilo drago što mora navlačiti kombinezon i pokvariti nedjelju koju je tako prekrasno provodio samo u rublju, što mora odložiti svoju zabavnu knjigu i otići na nekakvu proslavu rođendana. Što je najvažnije, uopće se nije nadao da će ugodno provesti vrijeme, jer je bilo gotovo sigurno da će izbiti nekakva politička rasprava, da će kao uvijek biti besplodna i besciljna, a da ipak neće moći da se ne uključi u nju. A opet, neće moći da se uključi, jer mu je jednako nemoguće bilo pokazati svoju ženu goJu pred tim "mladim" zatvorenicima, kao otkriti svoje vlastite duboke i tako često povrijeđene misli. Neržin mu je rekao tko će sve doći. U šaraški je samo Rubin bio uistinu blizak Adamsonu, a ipak je Adamsonu preostala dužnost da ga strogo ukori zbog današnje farse, koja je bila nedostojna pravog komunista. S druge strane, Adamson nije volio Sologdina i Prjančikova. Ipak, nije bilo što da se radi, i Adamson je prihvatio. Neržin mu je rekao da će proslava početi za pola sata između Potapovlje-vog i Prjančikovljevog ležaja, čim Potapov napravi puding. Dok su govorili Neržin je vidio što Adamson čita i rekao: "Jednom sam također imao prilike čitati Monte Christa u zatvoru, ali nisam ga pročitao do kraja. Primijetio sam da, premda Dumas pokušava stvoriti atmosferu užasa, prikazuje Chateau d"If kao prilično patrijarhalan zatvor. Da ne spominjemo ispuštanje tako zgodnih pojedinosti kao što je svakodnevno iznošenje kible iz ćelije, o čemu Dumas s pravim neznanjem slobodnog čovjeka ništa ne govori - pogodite zašto je Dantes uspio pobjeći? Zato što godinama nitko nije pretraživao ćeliju, dok bi međutim ćelije valjalo pretraživati svakoga tjedna; i eto rezultata: tunel nije otkriven. Zatim, nikad nisu izmjenjivali stražare, dok nam iskustvo govori da stražare valja mijenjati svaka dva sata, tako da bi jedan kontrolirao drugoga. U Chateau d"If nisu ulazili u ćelije i nisu ih pregledavali nekoliko dana za redom. Nisu čak imali ni okanca na vratima, te d"If uopće nije bio zatvor već pravo odmaralište. Cak su ostavili metalnu zdjelicu u ćeliji, s kojom je Dantes 303 mogao kopati kroz pod. I napokon su lakovjerno ušili mrtvaca u vreću a da prije toga nisu spalili meso užarenim željezom u mrtvačnici, niti ga u stražarnici nekoliko puta proboli bajunetom. Dumas se morao malo više potruditi oko elementarne metodič-nosti, umjesto oko mračne atmosfere." Neržin nikad nije čitao knjige isključivo za zabavu. On je tražio u njima saveznike ili neprijatelje, i o svakoj knjizi koju je pročitao iznio bi tačan sud koji je onda pokušavao nametnuti drugima. Adamson je poznavao tu njegovu mučnu naviku. Slušao ga je ne podižući glavu s jastuka, i mirno ga promatrao kroz četvrtaste naočale. "U redu, doći ću", reče i ispruživši se udobnije, nastavi čitati. 304 52 ZATVORSKE TRICE Neržin je pošao da pomogne Potapovu u pripremanju pudinga. Tokom gladnih godina u njemačkom zarobljeništvu i sovjetskim zatvorima, Potapov je naučio da jesti nije sramotno, nije prezira vrijedno, već da je to jedno od najugodnijih iskustava u životu, koje otkriva samu bit našeg postojanja. "Volim kazivati sate, po ručku, čaju i večeri." Recitirao je taj čudesni ruski inženjer jake struje, koji je posvetio čitav svoj život transformatorima golemih kapaciteta. A budući da je Potapov bio jedan od onih inženjera kojemu su ruke isto tako hitre kao i glava, ubrzo je postao izvanredan kuhar: u Kriegsgefangenlageren znao je ispeći tortu od naranče iz samih krumpirovih kora, a u šaraškama se specijalizirao i usavršio u slatkišima. Trenutno je nešto miješao iznad dva spojena noćna ormarića u polutamnom prolazu između njegova ležaja i Prjančikovljevog. Gornji su madraci zastirali svjetlo sa stropa i stvarali ugodan sumrak. Zahvaljujući polukružnom obliku sobe, s ležajevima poredanim po radijusima, prolaz je bio uzak na početku a širio se prema prozoru. Masivna prozorska daska, široka četiri i po cigle, također je poslužila Potapovu: posvuda su bile poredane limenke, plastične

kutije i zdjelice. Potapov je svečano, kao da vrši neki obred, tukao kondenzirano mlijeko, čokoladu i dva jaja (neki su od tih sastojaka potekli od Rubina, koji je često primao pakete od kuće i uvijek ih dijelio) u nešto što na ljudskom jeziku nije imalo naziva. Mrmljajući je prekorio Neržina što je zakasnio i naredio mu da improvizira preostale čaše za vino (već je prikupio poklopac od termos-boce, dvije male kemijske staklenke, a dvije posudice, poput onih u koje se vani stavlja sladoled, Potapov je slijepio od voštanog papira). Neržin je predložio da će posuditi dvije zdjelice za brijanje i isprati ih toplom vodom. 20 U prvom krugu 305 i I Nepomućeni nedjeljni mir zavladao je polukružnom sobom. Neki su zekovi pripovijedali s drugovima ležeći na krevetima; drugi su čitali i povremeno se miješali u razgovor, a neki su šutke ležali prekriživši ruke iza glave i zureći u bijeli strop. Svi su se glasovi spajali u jednu jedinu disonancu. Specijalist za vakuum, Zemelja, uživao je na svom gornjem ležaju: ležao je u gaćicama (gore je bilo vruće), gladio dlakava prsa i smiješio se svojim vječnim dobroćudnim smiješkom dok je pripovijedao neku priču Miški Mordvinu, koji je ležao dva ležaja dalje. "Ako baš hoćeš znati, sve ti je to počelo s pola kopjejke." "Zašto s pola kopjejke?" "Pa eto, ranije, dvadeset šeste, dvadeset osme - ti si još bio mali - nad svakom blagajnom bio je natpis: "Zahtijevajte ostatak od pola kopjejke!" I postojao je takav novac - pola kopjejke. Blagajnici su je vraćali bez riječi. Bilo je to vrijeme NEP-a, baš kao mirno doba." "Nije bilo rata?" "Da nije bilo rata, ma što pričaš? Bilo je to prije svih ratova, znači - mirno doba. Da... Za vrijeme NEP-a ljudi su u ustanovama radili šest sati dnevno, ne kao sada. I ništa, sve je išlo kako treba. Ako su te zadržali petnaest minuta dulje, odmah su morali upisati kao prekovremeno. I onda, što misliš, što je prvo nestalo? Pola kopjejke! S njima je sve i počelo. Onda je nestao bakarni novac. A tridesete i srebrnjaci. Više nije bilo sitnine. Ne bi ti dali sitninu da se ubiješ. I od tada ništa više nije kako treba. Nema sitnine, a katkada se čak ne potrude ni da ti uzvrate u rubljima. Ni jedan prosjak ne traži da mu Krista radi udijeliš kopjejku; traži: "Građanine, dajte rublju!" A kad dobiješ plaću u ustanovi, nemoj se ni truditi da tražiš one kopjejke, koje stoje na platnom spisku - smijat će ti se, reći će: cjepidlaka! A sami su budale! Pola kopjejke znači poštovanje prema čovjeku, a oni ti ne vraćaju ni šezdeset kopjejaka od rublje - drugim riječima, seru ti na glavu. Nitko se nije podigao da obrani pola kopjejke - i sad, evo ti: izgubili smo pola života." Na drugoj strani, drugi zatvorenik na gornjem ležaju prekinuo je čitanje i rekao čovjeku do sebe: "Caristička vlada je bila trula! Zamisli, jedna revolucionarka je štrajkala glađu osam dana da bi prisilila šefa zatvora da joj se ispriča. I ta se budala ispričala. Samo pokušaj natjerati šefa Krasne Presnje da se ispriča!" "Danas bi je počeli hraniti kroz crijevo već treći dan. Da, i još bi joj natovarili dodatnu kaznu zbog provokacije. Gdje si to pročitao?" "Kod Gorkoga." Dvojetjosov, koji je ležao nedaleko, uspravi se na krevetu. "Tko to čita Gorkoga?" upita prijetećim basom. "Ja." "A zašto, do vraga?" "Pa, evo, ovdje, na primjer, ima istinitih pojedinosti o zatvoru u Nižnjem Novgorodu: mogao si postaviti ljestvice uza zid i popeti 306 se preko njega, i nitko te ne bi zaustavio. Možeš li to zamisliti? A zatvorski stražari, kaže pisac, imali su revolvere koji su bili toliko zarđali da su mogli poslužiti samo za zakucavanje čavala u zid. To je vrlo poučno." Ispod njih odvijala se jedna od onih pradavnih zatvorskih rasprava: kad je

najbolje biti zatvoren? Način na koji je pitanje postavljeno pretpostavljao je da nikome nije suđeno da izbjegne zatvor. Zatvorenici su bili skloni tome da preuveličavaju broj ostalih zatvorenika: dok je zatvoreno bilo zapravo svega dvanaest do petnaest milijuna ljudi, zekovi su vjerovali da ih ima dvadeset ili čak trideset milijuna. Oni su vjerovali da gotovo i nema muškaraca na slobodi. "Kad je najbolje biti zatvoren?" naprosto je značilo je li bolje u mladosti ili u kasnijim godinama. Neki su zekovi (obično oni mladi) veselo tvrdili da je bolje biti uhapšen u mladosti: tada se čovjeku pruža prilika da zaista nauči što znači živjeti, što je u životu vrijedno, a što drek; tada u doba od trideset i pet godina, pošto je odradio desetogodišnju kaznu, čovjek može sagraditi svoj život na pametnim temeljima, čovjek, međutim, koji je uhapšen u starosti, može samo patiti što nije živio kako valja, što mu je život bio lanac grešaka i što se te greške ne mogu više ispraviti. Ostali - obično stariji ljudi - tvrdili bi ništa manje optimistično, da je biti uhapšen u starosti, naprotiv, nalik na odlaženje u skromnu penziju ili u samostan, da je čovjek izvukao već sve iz života u svojim najboljim godinama. (U rječniku zatvorenika, "sve" se ograničavalo na posjedovanje ženskog tijela, dobru odjeću, dobru hranu i piće.) I oni su se trudili da dokažu da u logoru ne možeš nanijeti mnogo zla starcu, dok mladog čovjeka mogu izmučiti i osakatiti tako da se kasnije "ni neće na žensku". To je bila bit rasprave u polukružnoj sobi, i tako zatvorenici uvijek raspravljaju: neki sami sebe ohrabruju, neki sami sebe muče. Ali istina nije izlazila ništa jasnija iz njihovih rasprava i iz primjera iz života. Nedjeljom uveče uvijek se činilo dobro biti zatvoren, ali kad su ustajali u ponedjeljak ujutro, bio je jasno da je to uvijek loše. A čak i to nije bilo posve tačno ... Rasprava o tome "kad je najbolje biti zatvoren" nije, međutim, raspalila diskutante, već ih je, naprotiv, približila u filozofskoj melankoliji. Ta rasprava nije vodila nikamo, posebno ne u provale gnjeva. Thomas Hobbes rekao je negdje, da bi se zbog poučka "Zbroj kutova u trokutu iznosi sto i osamdeset stupnjeva" prolijevala krv samo kad bi povrijedio nečije interese. Ali Hobbes nije poznavao ćud zatvorenika. Na krajnjem ležaju kraj vrata bila je u toku rasprava koja je mogla dovesti do borbe i krvoprolića, premda se nije ticala ničijih interesa. Tokar je navratio da malo probrblja s električarom i slučajno su se dotakli teme Sestrorecka; odatle su prešli na peći kojima griju kuće u Sestrorecku. Tokar je sam živio u Sestrorecku jednu zimu, i jasno se sjećao kakve su tamo peći. Električar nikad nije bio tamo, ali njegov šurjak je bio pećar, 307 prvoklasni pećar, i pravio je peći baš u Sestrorecku. Električar je opisao peć koja je bila upravo suprotna od one koju je pamtio tokar. Njihova rasprava koja je počela kao obična diskusija već je napredovala do stupnja drhtavih glasova i ličnih uvreda, već je nadglasala sve druge razgovore u sobi. Obojica sudionika patili su što ne mogu dokazati da imaju pravo. Uzalud su tražili nekog vrhovnog arbitra, a zatim su se obojica iznenada sjetili da se podvornik Spiridon dobro razumije u peći, i da će, ako ništa drugo, barem reći onom drugome da takve idiotske peći kao što on zamišlja ne postoje ni u Sestrorecku ni igdje drugdje. I gotovo trčeći, na zadovoljstvo čitave sobe, otišli su da potraže podvornika. Ali u žurbi zaboravili su zatvoriti vrata za sobom i druga je, ništa manje eksplozivna svađa, doprla iz hodnika: dočekuje li se druga polovica dvadesetog stoljeća prvog siječnja 1950, ili 1. siječnja 1951? Diskusija je očigledno bila u toku već dulje vremena a potekla je iz pitanja: 25. prosinca koje godine je Krist rođen, odnosno navodno rođen? Netko je lupio vratima. Paklenska buka se stišala. U sobi je zavladala tišina i sad se moglo čuti Horobrova kako govori ćelavom konstruktoru iznad sebe: "Kad naši ljudi krenu na prvi let prema mjesecu održat će se, naravno, miting kraj rakete, neposredno pred lansiranje. Posada će preuzeti obavezu: da će štedjeti na gorivu, potući svemirski rekord u brzini, da neće zaustavljati svemirski brod putem zbog popravaka, i da će izvršiti slijetanje na mjesec samo s ocjenom "dobro" ili "odlično". Jedan od tri člana posade bit će

politički komesar. Tokom leta podučavat će pilota i navigatora o političkoj koristi svemirskog putovanja, i tražiti od njih izjave za zidne novine." Prjančikov je to čuo dok je trčao kroz sobu s ručnikom i sapunom. Baletnim pokretom skočio je prema Horobrovu i tajnovito se namrštivši rekao: "Uja Terentiču! Budite uvjereni da tako neće biti." "Nego kako?" Prjančikov tajanstveno stavi prst na usta kao u detektivskom filmu. "Prvi će na mjesec poletjeti Amerikanci." Prasnuo je u jasni djetinji smijeh i otrčao. Rezbar je sjedio do Sologdina na ležaju. Bili su upravo usred duge razvučene konverzacije o ženama. Rezbaru je bilo četrdeset godina, ali premda mu je lice bilo još mladenačko, kosa mu je bila gotovo potpuno sijeda. To mu je dobro pristajalo. Danas je rezbar bio izvanredno raspoložen. Istina, toga jutra je pogriješio i pojeo kratku priču koju je napisao, a, kako se kasnije utvrdilo, mogao ju je prokrijumčariti i predati ženi. Ali saznao je da je njegova žena pokazala njegove prijašnje kratke priče nekolicini povjerljivih pojedinaca, koji su svi bili njima oduševljeni. Naravno, pohvale rođaka i prijatelja mogu biti pretjerane i iskrivljene, ali gdje se na svijetu može naći nepristrano mišljenje? Pisao dobro ili loše, rezbar je za sva vremena sačuvao istinu o onome što je Staljin učinio s milijunima ruskih ratnih zarobljenika, sačuvao krik njihove duše. Bio je ponosan, sretan zbog toga i čvrsto je odlučio da i dalje piše priče. Da, a i sama posjeta danas je vrlo dobro prošla. Njegova ga je vjerna žena čekala, slala molbe za njegovo oslobođenje i uskoro ce dobiti vijest o uspješnom ishodu njenih intervencija. Tražeći oduška svom oduševljenju pripovijedao je neku dugačku priču Sologdinu, koga nije smatrao glupim, već potpuno osrednjim čovjekom, koji ni pred sobom ni za sobom nema ništa tako blistavo kao on. Sologdin je ležao ispružen na leđima s nekom jeftinom knjigom otvorenom na grudima i slušao pripovjedača sa nestašnim svjetlucanjem u očima. Sa svojom kovrčavom malom bradom, jasnim očima, visokim čelom i simetričnim crtama starog ruskog Vikinga, Sologdin je bio neprirodno, gotovo nepristojno lijep. Danas je bio prepun radosti. Srce mu je pjevalo pjesmu pobjede nad apsolutnim šifratorom. Sloboda je sad bila samo godinu dana daleko - to jest, bila bi kad bi on odlučio dati aparat Jakonovu. Po oslobođenju, mogla ga je iščekivati vrtoglava karijera. Osim toga danas mu tijelo nije kao obično čeznulo za ženom, već je bilo umireno, oslobođeno. Premda je bilježio kaznene poene na ružičastom listu papira, premda se svim silama trudio da odgurne Larisu od sebe, večeras je, ispružen na svom ležaju, Sologdin priznavao da mu je ona dala upravo ono što je on od nje želio. Sad se zabavljao dokono prateći obrate i tok priče koja mu je bila potpuno ravnodušna i koju je pripovijedao čovjek koji je, premda nije bio glup, bio potpuno običan i nije ni pred sobom ni za sobom imao ništa tako blistavo kao on, Sologdin. Sologdin je neumorno svima ponavljao kako ima slabo pamćenje, ograničene sposobnosti i potpun nedostatak volje. Ali moglo se pogoditi što on zaista misli o sebi po načinu na koji je slušao ljude kad govore: nadmoćno, svisoka, kao da se trudi da prikrije činjenicu da sluša samo iz uljudnosti. Rezbar je prvo pripovijedao o svojim dvjema ženama u Rusiji; zatim se počeo prisjećati svog života u Njemačkoj i lijepih njemačkih žena s kojima je bio intiman. Njegova usporedba između Ruskinja i Njemica bila je za Sologdina nova. Govorio je da, pošto je živio i s jednima i s drugima, drži da su Njemice bolje; da su Ruskinje suviše nezavisne, suviše samopouzdane i samostalne, suviše beskompromisne u ljubavi; one neprestano otvorenim očima proučavaju čovjeka koga vole, uočavaju njegove slabosti, povremeno ga smatraju nedovoljno hrabrim, nedovoljno muževnim. čovjek uvijek osjeća da je Ruskinja koju voli njemu ravna. Naprotiv, Njemica se povija kao trska u rukama svog ljubljenog; muškarac je za nju bog, on je prvi i najdivniji na zemlji. Ona se potpuno pokorava njegovoj volji; sanja samo o tome kako će mu ugoditi. Stoga se rezbar osjećao više muškarcem, više gospodarom s

Njemicama. Rubin je bio dovoljno nemaran da ode pušiti u hodnik. Ali u šaraški nije bilo mjesta kamo bi mogao pobjeći a da mu netko ne dosađuje. 309 Sad je, da bi se izvukao iz besmislene rasprave u hodniku, prešao u sobu jureći k svojim knjigama, ali netko ga je na donjem ležaju uhvatio za hlače i upitao: "Leve Grigoriču! Je li istina da se u Kini pisma doušnika šalju bez poštarine?" Rubin se otrgnuo, ali inženjer elektrike, koji je visio s gornjeg ležaja, uhvatio ga je za ovratnik i uporno nastojao nastaviti prijašnju raspravu: "Leve Grigoriču! Mora se izmijeniti čovjekova svijest tako da se ljudi ponose samo radom vlastitih ruku i stide se da budu nadglednici, komandanti, brbljavci... Valjalo bi da bude sramota za čitavu obitelj kad se djevojka udaje za činovnika - rado bih živio u takvom socijalizmu." Rubin se otrese, progura se do svog ležaja i legne na trbuh,, napokon sam sa svojim rječnicima. 310 53 STOL ZA BANKET Sedmorica su sjedila za rođendanskim stolom, koji se sastojao od tri noćna ormarića različite visine, sastavljena i prekrivena komadom jarko zelenog papira. Sologdin i Rubin sjedili su s Po-tapovom na njegovom ležaju, Adamson i Kondrašev-Ivanov s Prjan-čikovom na njegovom, a svečar je sjedio na čelu stola na širokoj prozorskoj dasci. Iznad njih Zemelja je već spavao, i nikoga više nije bilo u blizini. Ležajevi na kat zatvarali su njihov odjeljak od ostaloga dijela sobe. Na središte stola u plastičnoj zdjelici postavili su Nadjin slatkiš - tanke rezance tijesta, pržene u masti; tako nešto još nije bilo viđeno u šaraški. Za sedam muškaraca slatkiša je bilo smiješno malo. Ali bilo je tu i običnih keksa, i keksa namazanih kremom, koji su se zato zvali indijaneri. Bilo je i bombona, pripremljenih na taj način što se kuhala neotvorena konzerva kondenziranog mlijeka. A skrivena iza Neržinovih leđa, u tamnoj posudi od četvrt litre, bila je ona zanosna tekućina za koju su bili pripremljeni pehari: malo alkohola, koji su zekovi u kemijskom laboratoriju trampili za komad rijetkog izolacionog materijala. Alkohol je razrijeđen s vodom u razmjeru jedan prema četiri, zatim obojen kakaom. Rezultat je bila smeđa tekućina s vrlo malo alkohola, koja je usprkos tome bila iščekivana s nestrpljenjem. "Dakle, gospodo", izjavi Sologdin naslonivši se dramatično dok su mu oči sjale u polutami. "Prisjetimo se tko je od nas i kada posljednji put sjedio kod stola za banket." "Ja sam sjedio jučer s Nijemcima", izbrblja Rubin, koji nikako nije volio sentimentalnost. S Rubinove tačke gledišta, činjenica da se Sologdin uvijek obraćao drugima s "gospodo" bila je traumatska posljedica dvanaest godina provedenih u zatvoru. Iz istog razloga bile su Solog-dinove ideje iskrivljene i izvitoperene i u drugim stvarima. Rubin se uvijek trudio da to drži na umu i da u bijesu ne eksplodira, premda je katkada bio prisiljen da sluša naj nevjerojatni je stvari. 311 "Ne, ne!" inzistirao je Sologdin. "Ja mislim na pravi stol, gospodo! To znači - težak, svijetli stolnjak, vino u kristalnim bocama i, naravno, dobro odjevene žene." Htio je još malo uživati u toj viziji i odložiti početak svečanosti, ali Potapov gledajući stol i goste s onim posjedničkim, tjeskobno pažljivim pogledom domaćice prekine ga mrzovoljasto. "Morate razumjeti, momci, da prije nego nas "strah i trepet ponoćnih patrola" uhvati s ovim napitkom, moramo obaviti službene formalnosti." Dao je znak Neržinu da natoči. Dok se točilo piće svi su šutjeli i svatko se, usprkos samome sebi, sjećao nečega iz prošlosti. "Bilo je to davno", uzdahne Neržin. "Ja se ne sjećam!" reče Potapov nestrpljivo. Do rata bio je uhvaćen u mahniti

vrtlog posla, i premda se mogao sjetiti nekakve svadbe, nije sad više bio siguran je li ta svadba bila njegova ili je bio samo gost. "Zašto ne?" reče Prjančikov živnuvši. "Avec plaisir! Odmah ću vam reći. četrdeset pete godine u Parizu, ja sam ..." "Samo čas, Valentulja", zaustavi ga Potapov. "A zdravica?" "Za čovjeka koji je odgovoran što smo se sastali!" izgovori Kondrašev-Ivanov glasnije nego što je bilo potrebno i ispravi se, premda je već sjedio vrlo uspravno. "I neka bude ..." Ali gosti nisu imali vremena da posegnu za svojim čašama, kad je Neržin ustao u malom prostoru kraj prozora i tiho rekao: "Prijatelji moji! Oprostite, ja kršim tradiciju! Ja..." Bio je ganut. Topli osjećaji, koje je čitao u njihovim očima, nešto su u njemu pokrenuli. Nastavio je bez daha. "Budimo iskreni! Nije sve u našim životima tako crno! Ova sreća koja nam se sada pruža - slobodan banket, izmjena slobodnih misli bez straha, bez prikrivanja - toga nismo imali čak ni na slobodi." "Da, zapravo same slobode vrlo često nije bilo", reče Adamson ironično se smiješeći. Ako se ne računa djetinjstvo, proveo je manje od pola života na slobodi. "Prijatelji!" reče Neržin ozbiljno. "Meni je trideset i jedna godina. Tokom tih godina život mi je pružio i blagoslova i poniženja. U skladu sa principom sinusoide mogao bih i dalje očekivati vrhunce ispraznog uspjeha, lažne veličine. Ali, kunem vam se, nikad neću zaboraviti onu istinsku veličinu ljudskih bića, koju sam upoznao u zatvoru. Ponosim se što je moja skromna obljetnica danas okupila tako odabrano društvo. Nemojmo se stidjeti uzvišenih riječi. Ispijmo zdravicu prijateljstvu, koje cvjeta pod zatvorskim svodovima!" Papirnate čašice dodirnule su bez zvuka staklo i plastiku. Potapov se zbunjeno nasmiješio, namjestio naočale i izdeklamirao: "Po blagoglagoljivosti znani, obitelji se sakupljali člani, u Nikite nemirnoga, i u Uje opreznoga." Ispili su polako smeđu tekućinu, pokušavajući da uživaju u aromi. 1Jako je!" reče Rubin odobravajući. "Bravo, Andrejiču!" "Da, tako je", složi se Sologđin. Danas je bio tako dobro raspoložen da bi sve mogao pohvaliti Neržin se nasmije. "To je neobičan slučaj kad se Lev i umi trii u nečemu E Ne sjećam se da se to ikad dosad dogodilo." J "Ne sjećaš se, Glebe? Pa zar se ne sjećaš kako smo se jednom na Novu godinu ja i Lev složili da se ženi ne može oprostiti nevjeru, ali mužu može?" Adamson se umorno nasmije. "A koji se muškarac ne bi s tim složio?" . ,. xt v. "Onaj egzemplar tamo", reče Rubin pokazujući na Nerzina, "izjavio je tom prilikom da se može oprostiti i ženi, da razlike nema." "To ste rekli?" upita Kondrašev-Ivanov brzo. "Oh, divno!" nasmije se zvonko Prjančikov. "Kako se to može uspoređivati!" "Struktura tijela i način ljubavne veze dokazuju da postoji golema razlika!" poviče Sologđin. "Ne predbacujte mi, prijatelji", reče Neržin. "Ne zaboravite dok sam ja rastao, nad našim je glavama vijorila crvena zastava sa zlatnim slovima Jednakost! Od tada je, naravno, život ovome glupanu dovoljno dao po glavi, ali tada mi se činilo da, ako su narodi jednaki i ljudi jednaki, i muškarci i žene moraju biti jednaki - u svemu." "Nitko vam ne predbacuje!" reče Kondrašev-Ivanov, jednako brzo kao i prije. "Ne predajte se tako lako!" "Možemo ti oprostiti takvu glupost samo s obzirom na tvoju mladost", oglasi se Sologđin. (On je bio pet godina stariji.) "Teoretski, Gleb ima pravo", reče Rubin vrlo zbunjen. "I ja sam spreman lomiti koplja za jednakost između muškarca i žene. Ali da spavam sa svojom ženom poslije nekoga drugoga? Brrr! Ja to biološki ne bih mogao." "Ali, gospodo, pa to je previše smiješno da bi se o tome raspravljalo", poviče Prjančikov, ali, kao uvijek, nisu mu dopustili da govori.

"Leve Grigoriču, postoji vrlo jednostavan izlaz", reče Potapov oštro. "Nemojte ni vi spavati ni s kim, osim sa svojom ženom!" "E, sad, slušajte...", pobuni se Rubin, utapajući svoj široki smiješak u gusarskoj bradi. Vrata su se bučno otvorila i netko je ušao. Potapov i Adamson su se ogledali. To nije bio stražar. "A Kartagu valja razoriti?" reče Adamson pokazujući glavom na posudu s tekućinom. "Što brže, to bolje. Kome se ide u samicu? Glebe, istoči ostatak." Neržin pravedno razdijeli što je preostalo u šalice. "Onda, hoćete li nam ovaj put dopustiti da pijemo u zdravlje svečara?" upita Adamson. "Ne, braćo. Odričem se svog tradicionalnog prava. Ja sam - danas vidio svoju ženu. Vidio sam u njoj... sve naše žene, izmučene, preplašene, progonjene. Mi to možemo podnijeti jer se nemamo kamo sakriti, ali što je s njima? Pijmo u njihovo zdravlje, u zdravlje onih koje su se vezale za ..." 313 "Da, zaista! Kakav je to sveti podvig!" usklikne Kondrašev--Ivanov. igfir* Ispili su. Zatim su neko vrijeme šutjeli. "Gledajte, snijeg!" primijeti Adamson. Svi su pogledali kraj Neržina u zamagljene prozore. Sam se snijeg nije mogao vidjeti, ali svjetiljke i reflektori zone bacali su crne sjene pahuljica na prozorska stakla. Negdje iza te zavjese teškoga snijega bila je i Nadja Neržin. "Suđeno nam je da čak i snijeg gledamo crn!" usklikne Kon-drašev-Ivanov. Pili su zdravicu prijateljstvu. Pili su zdravicu ljubavi. Rubin je odobravao: "Nisam nikad ni sumnjao u ljubav. Ali, ruku na srce, sve do fronta i zatvora nisam vjerovao u prijateljstvo, posebno ne u onu vrst, znate, koja će žrtvovati život za prijatelja. U svakodnevnom životu imaš obitelj, i nekako i nema mjesta prijateljstvu, zar ne?" "To je široko rasprostranjeno mišljenje", odgovori Adamson. "Napokon, pjesma "U dolini" omiljena je kod nas u Rusiji već sto i pedeset godina i ljudi je i danas često traže na radiju. A kad slušaš te riječi - to je samo odvratno naricanje, jadikovka sitničave duše: "Svi prijatelji, svi drugovi, do crnog tek traju dana."" "To je strašno!" reče slikar. "Kako je moguće ijedan dan proživjeti s takvim mislima? čovjek bi se morao objesiti!" "Bilo bi mnogo istinitije reći obratno: tek kad svane crni dan, počinješ sticati prijatelje." "Tko je to napisao?" "Merzl jakov." "Kakvo ime! Leve, tko je bio Merzljakov?" "Pjesnik, dvadeset godina stariji od Puškina." "Ti, naravno, znaš njegovu biografiju?" "Profesor na Moskovskom sveučilištu. Preveo je Oslobođeni Jeruzalem." "Recite mi, što Lev ne zna? Samo višu matematiku." "I nižu." "Ali on uvijek govori "svedimo to na zajednički nazivnik"." "Gospodo! Moram navesti jedan primjer gdje je Merzljakov imao pravo!" umiješa se Prjančikov, zagrcnuvši se i žureći poput djeteta koje sjedi za stolom s odraslima. On ni na koji način nije bio inferioran ostalima; brzo je shvaćao, bio je bistar, a njegova je iskrenost privlačila. Ali nedostajao mu je izgled muškarački, zapovjednički, vanjsko dostojanstvo, i stoga je izgledao petnaest godina mlađi nego što je bio, te su ostali s njim postupali kao s dječakom. "Napokon, to je dokazana činjenica. Upravo onaj koji s nama jede iz iste zdjele je onaj koji nas izdaje. Imao sam bliskog prijatelja s kojim sam pobjegao iz nacističkog koncentracionog logora. Zajedno smo se skrivali. I zamislite! - Upravo me on izdao." "Kakvo zlodjelo!" poviče umjetnik.

314 "Evo kako se to zbilo. Ruku na srce, nisam se baš ni htio vratiti. Već sam radio, imao sam novaca, a bilo je i djevojaka..." Gotovo svi su već čuli tu priču. Rubinu je bilo savršeno jasno da je veseli, simpatični Valentin Prjančikov, s kim se moglo družiti u šaraški, objektivno u Evropi četrdeset pete bio reakcionar, i ono što je nazivao izdajstvom prijatelja (to jest, što je prijatelj pomogao Prjančikovu da se vrati u zemlju protiv svoje volje) nije uopće bilo izdajstvo, već rodoljubni čin. Adamson je drijemao iza svojih naočala. Znao je da će se voditi isprazni razgovori. Ali shvaćao je da će se čitava ta gomila na neki način morati vratiti u obor. Rubin i Neržin su u centrima za kontrašpijunažu i zatvorima prvih poslijeratnih dana bili u tolikoj mjeri dio vala ratnih vojnih zarobljenika koji je nadirao iz Evrope, da im se činilo da su i sami proveli četiri godine u zarobljeništvu, stoga ih nisu zanimale priče o repatrijaciji. Na svom kraju stola naveli su Kondrašev--Ivanova na razgovor o umjetnosti. Općenito, Rubin nije Kon-draševa smatrao vrlo značajnim umjetnikom ni vrlo ozbiljnim čovjekom, i bio je svjestan da su njegove izjave bez ideološke osnove. Ali u razgovoru s njim on je, a da to nije ni znao, vrlo mnogo naučio. Umjetnost za Kondrašev-Ivanova nije bila zanimanje, ni grana znanosti. Umjetnost je za njega bila jedini mogući način života. Sve oko njega krajolik, predmet, ljudska ličnost i nijansa boje - zvučalo je u jednom od dvadeset četiri tonaliteta, i Kondrašev--Ivanov je bez oklijevanja mogao identificirati tonalitet u pitanju. Na primjer, Rubina je zvao c-mol. Sve oko njega - ljudski glas, prolazno raspoloženje, roman ili taj isti tonalitet imali su neku boju, i bez oklijevanja Kondrašev-Ivanov ju je mogao imenovati. Na primjer, Fis-dur bio je tamnoplav i zlatan. Jedino stanje koje KondraševIvanov nikad nije doživio bila je ravnodušnost. Bio je poznat po svojim ekstremnim simpatijama i antipatijama, po svojim apsolutnim sudovima. Obožavao je Rembrandta i bio veliki protivnik Rafaela. Bio je poklonik Valentina Serova i zakleti neprijatelj peredvižnika, narodnjačkih ruskih umjetnika kojf^Su bili prethodnici socijalističkog realizma. Nije mogao ništa prihvatiti napola; ili se nečim oduševljavao, ili je to potpuno prezirao. Nije htio ni čuti za Cehova, čajkovski mu je bio odvratan (tvrdio je: "On me guši! On oduzima nadu i život!"), ali Bachovi korali i Beethovenovi koncerti bili su mu tako bliski kao da ih je on sam napisao. A sad se Kondrašev-Ivanov upustio u diskusiju, mora li se umjetnost povoditi za prirodom ili ne. "Na primjer, želiš naslikati prozor koji se otvara na vrt u ljetno jutro", govorio je. Glas mu je zvučao mladenački i oduševljeno i kad bi čovjek zatvorio oči mogao bi pomisliti da govori neki mladić. "Ako čovjek doista oponaša prirodu i predočuje sve onako kako vidi, hoće li to zaista biti sve? A pjevanje ptica? I svježina jutra? I ona nevidljiva čistoća, koja protiče kroz tebe? Napokon, ti dok slikaš percipiraš te pojave; one su dio tvog osjećanja ljetnog jutra. Kako ih se može uhvatiti u slici? Kako ih 315 sačuvati za gledaoca? Očigledno ih treba nekako unijeti! Kompozicijom, bojom ... drugo nemaš ništa na raspoloženju." "Drugim riječima, slikar neće naprosto oponašati?" "Naravno da neće! Zapravo kod svakog krajobraza", nastavi Kondrašev-Ivanov uzbuđeno, "kod svakog krajobraza, pa i kod portreta počinješ time da paseš oči u prirodi i misliš: "Kako divno! Kako savršeno! Kad bi mi samo uspjelo da to prenesem baš ovako kako jest!" Ali kad dublje zađeš u posao, iznenada primijetiš u prirodi i nešto nelijepo, besmisleno, nepovezano! Tačno ovdje, pa ondje! I tako mora biti! I tako ćeš je i naslikati!" Kondrašev--Ivanov pobjedonosno pogleda ostale. "Ali, dragi moj", primijeti Rubin, ""mora biti" je najopasniji put! Tako ćeš doći do toga da žive ljude pretvaraš u anđele i vragove, i da ih tjeraš da nose koture klasične tragedije. Napokon, ako slikate portret Andreja Andrejiča Potapova, to onda mora biti Potapov.

"A što znači prikazati ga onakvim, kakav jest?" upita umjetnik. "Izvana, da; mora postojati neka sličnost u razmjerima lica, obliku očiju, boji kose. Ali ne bi li značilo prenagliti se kad bi se povjeravalo da čovjek može vidjeti i upoznati stvarnost tačno onakvu kakva jest? Posebno duhovim stvarnost? Tko je vidi i poznaje? I ako, gledajući model, ja u njemu vidim duhovne mogućnosti veće od onih koje je on dosad pokazao u životu, zašto to ne bih i prikazao? Zašto ne bih pomogao čovjeku da nađe sebe, da pokuša biti bolji?" "Pa onda ste vi stopostotni socijalistički realist!" reče Neržin, pljesnuvši rukama. "Foma uopće ne zna s kim ima posla." "Zašto bih potcjenjivao njegovu dušu?" Kondrašev-Ivanov zurio je ljutito kroz naočale koje mu se uopće nisu pomicale na nosu. "Reći ću vam još nešto: velika je odgovornost ne samo portretnog slikarstva, već svakog kontakta među ljudima, da pomogne svom bližnjemu otkriti ono najbolje u njemu." "Za vas, znači", reče Rubin, "ne može postojati objektivnost umjetnosti." "Da, ja sam neobjektivan i ponosim se time!" zagrmio je Kondrašev-Ivanov. "Što? Dopustite, kako to?" upita Rubin zaprepašteno. "Baš tako! Baš tako! Ponosim se što sam neobjektivan!" izjavi Kondrašev-Ivanov i riječi su mu padale poput udaraca. Počeo se dizati. "A vi, Leve Grigoriču, a vi? Ni vi niste objektivni, ali mislite da ste objektivni, a to je mnogo gore! Moja je prednsot da sam neobjektivan, i da to znam! Ja to smatram svojom zaslugom! To je moje "ja"!" "Ja da nisam objektivan?" upita Rubin. "Ja? Pa tko je onda objektivan?" "Nitko, naravno!" reče umjetnik pobjedonosno. "Nitko! Nitk-. nikad nije bio niti će ikada biti! Svaki čin percepcije emocionalne je obojen. Istina je navodno konačni rezultat dugog ispitivana ali zar mi ne primjećujemo neku sumračnu istinu prije nego -ispitivanje uopće počelo? Uzmemo knjigu u ruke, pisac nam se 316 čini nekako nesimpatičnim, i već na prvoj stranici znamo da nam se ta knjiga neće dopasti i, naravno, imamo pravo! Vi ste studirali stotinu jezika, zakopavali ste se u rječnike, imate četrdeset godina rada pred sobom, ali već ste sad uvjereni da ćete s uspjehom dokazati kako sve riječi potječu iz riječi "ruka". Zar je to objektivnost?" Neržin se zadovoljan grohotom smijao Rubinu. I Rubin se smijao - kako bi se itko mogao naljutiti na ovog čistog čovjeka! "Zar se to ne događa i u društvenim naukama?" doda Neržin. "Dijete moje", pokušao ga je Rubin urazumiti, "kad bi bilo nemoguće predvidjeti rezultate, jedva da bi moglo biti i napretka, zar ne?" "Napredak, napredak!" progunđa Neržin. "Do vraga i napredak! Volim umjetnost baš zato što u njoj ne može biti "napretka"." "Kako to misliš?" "Baš tako! U sedamnaestom stoljeću postojao je Rembrandt, i Rembrandt postoji i danas. Samo ga pokušaj premašiti! A tehnologija sedamnaestog stoljeća danas nam izgleda vrlo primitivna. Ili uzmi, na primjer, tehničke novosti sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nama izgledaju poput dječje igre. Ali istih tih godina napisana je Ana Karenjina. Možeš li mi navesti nešto savršenije?" "Vaš argument, Glebe Vikentiču", prekine ga Adamson okre-nuvši se od Prjančikova, "može se i drugačije interpretirati. To bi moglo značiti da su naučni radnici i inženjeri tokom svih ovih stoljeća stvarali velika djela i zaista napredovali, dok snobovi u umjetnosti očigledno samo lakrdijaju. Ti paraziti su se .,." "Prodavali!" poviče Sologdin s neshvatljivim zadovoljstvom. I dvije tako oprečne ličnosti kao on i Adamson sjedinile su se u jednoj misli. "Bravo! Bravo!" pridruži se Prjančikov. "Momci, to je sjajno! Baš to sam vam govorio sinoć u akustici!" (Tom prilikom on je govorio o prednostima džeza, ali sad mu se učinilo da Adamson izražava upravo njegove ideje.) "Vjerujem da mogu pomiriti vaša stanovišta", reče Potapov lukavo se smiješeći. "U ovom stoljeću zaista je postojao istiniti povijesni slučaj da su stanoviti inženjer električar i stanoviti matematičar, bolno svjesni praznine u

književnosti svoje zemlje, surađivali na jednoj kratkoj priči. Na žalost, ostala je nenapisana - nisu imali olovke." "Andrejiču!" usklikne Neržin. "Zar bi se je mogli sjetiti?" "Pa pokušat ću, s vašom pomoću. Napokon, to je bio jedini opus moga života. Možda sam ga i upamtio." "Vrlo zabavno, vrlo zabavno, gospodo!" reče Sologdin, živnuvši i udobnije se smjestivši. On je vrlo volio takve zatvorske zabave. "Ali vi, naravno, shvaćate, kao što nas uči Lev Grigorič, da se nikakvo umjetničko ostvarenje ne može razumjeti ukoliko se ne zna kako je stvoreno i ako se ne zna njegovo socijalno opravdanje." "Napredujete, Andrejiču." li li "A vi, dragi gosti, dovršite slatko - pripremljeno je posebno za vas! Povijest tog kreativnog događaja je ovakva: U ljeto 1946. u stanovitoj nečuveno pretrpanoj ćeliji u sanatoriju Bu-Tjur (ta su slova bila utisnuta na zdjelice, a značila su Butirska Tjurma) Gleb Vikentič i ja bili smo prvi susjedi, prvo pod drvenim leža-jima, a zatim na njima, gušeći se u nestašici zraka, stenjući povremeno od gladi, i nismo imali što raditi već razgovarati i raspravljati o društvenim običajima. Jedan od nas je prvi rekao: "A što bi bilo, kad...?"" "To ste vi, Andrejiču, prvi rekli: "A što bi bilo, kad... ?" Osnovna ideja koja je također bila i naslov, bila je u svakom slučaju vaša." ""A što bi bilo, kad... ?" rekli smo Gleb Vikentič i ja. "A što bi bilo, kad bi u našoj ćeliji iznenada..."" "Oh, nemojte toliko razvlačiti! Kakav je bio naslov?" "Zaista, "pripremivši se da zabavimo ponosni svijet" pokušajmo se obojica prisjetiti te priče, je li?" Potapovljev napukli, ravnomjerni glas zvučao je kao glas uvjerenog čitaoca prašnjavih knji-žurina. "Naslov je bio "Budin smiješak"." 318 54 BUDIN SMIJEŠAK "Radnja naše neobične priče odvija se za vrijeme onog strahovitog vala vrućine u ljeto 194 ... godine, kad su zatvorenici, kojih je bilo daleko više nego legendarnih četrdeset lopova, ležali polugoli u mrtvom ustajalom zraku iza rešetkastih prozora ćelije u širom svijeta poznatom zatvoru Butirki. Što čovjek može reći o toj korisnoj popravnoj ustanovi? Ona vuče svoje podrijetlo od kasarna iz doba Katarine Velike. U tom okrutnom vremenu carica nije štedjela cigle za njene utvrđene zidove i svodove. "Poštovani dvorac bio je sagrađen kako dvorac mora biti građen." Poslije smrti Voltaireove prosvijetljene sugovornice, te zvučne komore po kojima je nekoć odjekivao grubi topot oružničkih čizama počele su propadati. Ali mnogo godina kasnije, kad je toliko žuđeni progres zahvatio našu domovinu, vladajući potomci gore spomenute moćne dame utvrdili su da se u te prostore mogu vrlo prikladno smjestiti, na ravnoj nozi, i heretici, koji su potresali pravoslavni prijestol, i mračnjaci, koji su se protivili progresu. Zidarska žlica i lopatica za žbukanje razdijelile su ove svodove u stotine prostranih i ugodnih ćelija, a nenadmašiva vještina ruskih kovača iskovala je nepomične rešetke na prozorima i šuplje okvire za ležajeve koji bi se spuštali noću a podizali danju. Najbolji zanatlije među našim darovitim kmetovima dali su svoj neprocjenjivi prilog besmrtnoj slavi dvorca Butirke: tkalci su tkali grubo platno koje će se napeti na okvire ležajeva; limari su uveli odličan odvodni sistem; kotlari su napravili kible u dvije obimne veličine, zajedno s drškama i poklopcima; stolari su ure-zali "otvore za hranu" u vratima; staklari su postavili okanca; bravari su namjestili brave; a za vrijeme supermoderne ere narodnog komesara Ježova, specijalisti su zalili neprozirnim rastopljenim staklom čelične rešetke i postavili jedinstvene "brnjice^ na prozore, zatvarajući opakim uhapšenicima pogled na posljednji vid319 Ijivi kutak zatvorskog dvorišta, na zatvorsku crkvu (koja također služi kao zatvor) i komadić modroga neba. Praktični su razlozi natjerali čuvare sanatorija Butirka da postave dvadeset

pet okvira za ležajeve u zidove svake ćelije, stvarajući tako bazu za jednostavnu aritmetičku računicu (budući da je vrlo malo stražara završilo više obrazovne ustanove): četiri ćelije brojale su stotinu glava; hodnik s osam ćelija brojio je dvije stotine glava. I tako je kroz duga desetljeća to odmaralište cvjetalo, ne izazivajući ni kritiku društva ni pritužbe zatvorenika. (Možemo zaključiti da praktički nije bilo nikakvih prigovora sa strane društva po činjenici da ih se vrlo malo pojavilo na stranama "Birževih vedomostei", a ni jedan u "Izvestijah rabočih i krestjansk"ih depu-latov".) Ali vrijeme nije radilo u prilog general-raajoru koji je stajao na čelu zatvora Butirke. Već u prvim danima rata bilo je nužno potrebno prekršiti utvrđenu normu od dvadeset pet glava po ćeliji i primiti nove stanovnike za koje nije bilo ležajeva. Kad je suvišak dostigao strahovite razmjere, ležajevi su bili spušteni, platno uklonjeno, na njih su položene daške, i pobjedonosno su general-major i njegovi drugovi strpali pedeset osoba u svaku ćeliju; poslije rata, taj se broj popeo na sedamdeset pet. To, međutim, nije otežavalo položaj stražara, koji su sada znali da u svakom hodniku ima šest stotina glava. Osim toga, dobivali su dodatak za prekobrojne. U tako pretrpanim uvjetima nije bilo smisla dijeliti knjige, šahovske garniture ili domino, budući da za njih i tako ne bi bilo mjesta. Vremenom je za te neprijatelje naroda smanjena porcija kruha, riba je nadomještena mesom amfibija i himenoptera, a kupus i koprive stočnom hranom iz silosa. I zastrašujuća Pugačov-ljeva kula, u kojoj je carica držala narodnog junaka u okovima, služila je sada, u vrijeme mira, kao silos. Ljudi su navirali kao bujica. Novi su neprestano dolazili, i lokalne su legende postajale nejasne i iskrivljene. Ljudi nisu znali da su se njihovi prethodnici izležavali na platnu i čitali zabranjene knjige (koje su zaboravili izbaciti samo iz zatvorskih knjižnica). Bujon od ihtiosaurusa ili čorba od stočne hrane donosila se u ćeliju u buretu koje se pušilo. Zbog tijesnog prostora, zatvorenici su čučali na daskama poput pasa, nogu pritisnutih uz prsa, odupirući se rukama. Iskeženi su zubi gledali nalijeva li se tekućina jednako u sve zdjelice. Zdjelice su se dodavale u spirali "od kible do prozora" i "od prozora do radijatora"; zatim su stanovnici drvenih ležajeva i štenara pod daskama polizali životnu kašu, i jedino je zvuk njihova laptanja remetio filozofsku tišinu ćelije. Svi su bili zadovoljni. Nije bilo pritužbi ni u sindikalnim novinama "Trud" ni u "Vestnike moskovskoj patriarhii". Među ćelijama nalazila se i ćelija 72, koja se ni po čemu nije razlikovala od ostalih. Nju je sudbina posebno izdvojila, ali zatvorenici koji su mirno drijemali pod svojim drvenim ležajima i ružno psovali na njima nisu znali kakve ih strahote očekuju. Tog su sudbonosnog dana ležali kao obično na betonskom podu kraj kible; ležali su na daskama pokriveni samo preko bedara, hladeći 320 se u ustajaloj sparini - ćelija se tokom čitave godine uopće nije zračila. Ubijali su muhe i pripovijedali jedan drugome kako je bilo za vrijeme rata, u Norveškoj, na Islandu i Grenlandu. Njihov unutrašnji osjećaj za vrijeme govorio im je da će za manje od pet minuta dežurni ključar zaurlati kroz "otvor za hranu": "Hajde, lezi! Gasi svjetlo." Ali iznenada su zadrhtala zatvorenička srca, čuvši kako se otključava brava. Vrata su se naglo otvorila i na njima se pojavio vitak, gibak kapetan u bijelim rukavicama. Bio je silno uzbuđen. Iza njega zamorila je čitava gomila poručnika i narednika. U pogrebnoj tišini zekove su izveli u hodnik 5a stvarima. (Odmah su šapatom počele kružiti glasine da ih odvode na strijeljanje.) U hodniku su ih pedeset odbrojali u pet skupina po deset i strpali u susjedne sobe, gdje su nekako uspjeli sebi naći mjesta za spavanje. Ti su sretni pojedinci bili pošteđeni užasne sudbine ostalih. Posljednji put, kad je preostalih dvadeset gledalo svoju dragu ćeliju 72, kroz vrata su unosili neku paklensku mašinu s rasprši-vačem. Zatim su im naredili da se okrenu desno, i uz zvukove stražarskih ključeva koji su zveckali o pojasu i pucketanje prstiju, što je u Butirki bio signal za "sprovodim zatvorenika",

vodili su ih kroz niz čeličnih vrata niz nekoliko redova stepenica u prostoriju koja nije bila ni gubilište u podrumu, ni mučilište, već je zekovskom puku bila dobro poznata kao predvorje slavne butir-ske kupaonice. Ta je prostorija imala lažno bezazleni, svakodnevni izgled: zidovi, klupe i pod bili su pokriveni pločicama čokoladno-smeđe, crvene i zelene boje; kolica su se uz tutnjavu kotrljala po tračnicama iz "pećnice" - sobe za sterilizaciju s paklenskim kukama, na koje se vješala zatvorenička ušijiva odjeća. Gurajući se i sudarajući (treća zatvorenička zapovijed glasi: "Ako ti daju, ščepaj!") zekovi su razmrsili vrele kuke i objesili na njih svoju iznošenu odjeću, oprženu, a na mjestima i progorjelu tokom sterilizacije, kojoj se podvrgavala svakih deset dana. A dvije zajapurene babe, službenice pakla, prezrivo pomatrajući golotinju zatvorenika koja im je bila odvratna, odgurale su uz tutnjavu kolica u Tartar i treskom za sobom zatvorile čelična vrata. Dvadeset pet zatvorenika ostalo je zaključano sa svih strana u predvorju. Zadržali su samo maramice, odnosno komadiće raz-derane plahte. Oni koji su ma koliko mršavi, ipak zadržali tanki sloj ustavljenog mesa na onom čednom dijelu tijela, pomoću kojega nam je priroda darovala sretnu sposobnost da sjedimo ti su sretni pojedinci sjedili na toplim kamenim klupama, ukrašenim smaragdnim, kao malina crvenim i smeđim pločicama. Po raskoši uređaja butirsko kupalište daleko nadmašuje Sandunov-sko kupalište, i kažu da su se mnogi radoznali stranci namjerno predali čeki, samo da bi se mogli ovdje okupati. Zatvorenici koji su tako omršavjeli da nisu mogli sjediti ni na čemu tvrdom, šetkali su skraja nakraj prostorije, ne trudeći se da pokriju svoje intimne dijelove. Pokušavali su, vatreno raspravljajući, dokučiti tajnu onoga što se zbivalo. "Već odavna je njihova mašta čeznula za hranom saznanja. 21 U prvom krugu 321 Međutim, tu su ih držali toliko dugo da su rasprave završile u šutnji, tijela se prekrila purjom kožom, a želuci, navikli da spavaju od deset sati uveče, zdvojno su vapili da ih se napuni. Među diskutantima pobjedu su odnijeli pesimisti koji su tvrdili da otrovni plin već navire kroz rešetke na zidovima i podu, i da će svi na mjestu umrijeti. Nekolicina ih je već osjećala mučninu od očiglednog vonja plina. Ali vrata su se treskom otvorila, i sve se iznenada preobrazilo! Nije bilo ni traga dvojici stražara u prljavim ogrtačima koji su se obično pojavljivali da prljavim škarama ošišaju ovce-zatvo-renike; nitko nije ušao da im trga nokte s najtupljim škarama na svijetu. Ne! četiri brijačka pomoćnika ugurala su na kotačićima četiri stolića s ogledalima i kolonjskom vodom, kremom za kosu, lakom za nokte, pa čak i s kazališnim vlasuljama. A za njima su ušla četiri vrlo dostojanstvena i krupna majstora brijača, od kojih su dvojica bili Armenci. U brijačnici koju su postavili iza vrata ne samo da zatvorenicima nisu brijali pubične dlake ravnim bridom škara pritisnutim uz nježne površine, već su ih doslovce napudrali ružičastim puderom. Britve su lagano klizile preko njihovih upalih obraza, a uši im je škakljao šapat: "Smeta li?" Ne samo da im glave nisu obrijali, već su im ponudili vlasulje. Ne samo da im nisu ostrugali brade dokraja, već su, na zahtjev mušterije, počeci brada i zalizaka ostavljeni. Istovremeno su brijački pomoćnici, ispruženi na podu, podsijecali nokte na nogama. I na kraju, na ulazu u kupalište nisu im u dlanove ulili dvadeset grama tekućeg smrdljivog sapuna; umjesto toga tu je stajao narednik i u zamjenu za potvrdu davao svakome po spužvu s koraljnih otoka i pravi pravcati komad toaletnog sapuna "Vilinski jorgovan". Tada su ih kao uvijek zaključali u kupaonicu i dopustili im da se kupaju do mile volje. Ali zatvorenicima nije bilo do kupanja. Njihove su rasprave bile vrelije od kipuće vode Butirke. U tom su trenutku među njima prevladavali optimisti. Oni su tvrdili da su Staljin i Beri ja pobjegli u Kinu, da su Molotov i Kaganovič postali katolici, da je sastavljena privremena socijalnodemokrat-ska vlada u Rusiji i da se već pripremaju izbori za ustavotvornu skupštinu. Upravo u tom času otvorila su se vrata kupaonice s grmljavinom nalik na topovsku, i u ljubičastom predvorju očekivali su ih najnevjerojatniji događaji: svakome su dali čupavi ružičasti ručnik i... punu zdjelu zobene kaše

- šestodnevnu porciju za robijaša u logoru. Zatvorenici su bacili ručnike na pod i zapanjujućom brzinom, bez žlica ili ostalih pomagala, progutali svu zobenu kašu. Cak je i stari zatvorski major bio iznenađen i naredio je da se donese još po jedna zdjela zobene kaše za svakog zeka. Oni su i to pojeli. Ono što se iza toga dogodilo nitko ni u snu ne bi mogao pogoditi! Unijeli su obične, jestive krumpire - ne smrznute, ne trule, ne crne - naprosto, jestive." "To je isključeno!" pobunili su se slušaoci. "To ne odgovara stvarnosti." "Ali ipak, bilo je baš tako. Istina, krumpiri su bili od vrsti namijenjene svinjama; bili su mali i neoljušteni; i zekovi s punim 322 želucem možda ih ne bi jeli - ali paklenska lukavština sastojala se u tome, što ih nisu donijeli u porcijama već u jednom zajedničkom vjedru. Uz žestoki krik, udarajući jedan drugoga i pužući jedan drugome preko leđa, zeko vi su navalili na vjedro - i za jednu minutu ono se, već prazno, kotrljalo i zveketalo na kamenom podu. U tom trenutku donijeli su sol, ali tada se već nije imalo šta posoliti. U međuvremenu su se osušila i njihova gola tijela. Stari major naredio je zekovima da podignu čupave ručnike s poda i ovako im se obratio: "Draga braćo", rekao je, "svi ste vi časni sovjetski građani, samo privremeno odvojeni od društva, neki na deset, neki na dvadeset pet godina, zbog svojih sitnih prestupa. Sve do sada, usprkos čestim direktivama samog druga Staljina, rukovodstvu zatvora Butirke potkradale su se ozbiljne greške i zastranjenja, koja se sada ispravljaju." ("Pustit će nas kući", zaključili su zatvorenici drsko.) Major je nastavio: "Od sada nadalje, pobrinut ćemo se da uživate prave sanatorijske uvjete." ("Ostajemo u zatvoru", shvatili su.) "Uza sve ostalo što vam je bilo dopušteno ranije, sad će vam biti dozvoljeno: 1) da štujete svog Boga; 2) da ležite na ležajevima danju ili noću; 3) da napuštate ćeliju i odlazite u nužnik bez smetnji; 4) da pišete svoje memoare. Uz ono što vam je do sada bilo zabranjeno, zabranjeno je još: 1) da brišete nos u državne plahte i zastore; 2) da tražite drugu porciju hrane; 3) da proturječite zatvorskoj upravi ili se žalite na nju kad posjetioci visoka položaja ulaze u vašu ćeliju; 4) da uzimate cigarete "Kazbek" ne pitajući za dopuštenje. Svatko tko prekrši bilo koje od tih pravila bit će kažnjen s petnaest dana boravka u samici i prognan u udaljeni logor, bez prava dopisivanja. Je li sve jasno?" I tek što je major završio govor, kad su se kolica opet uz zveket dokotrljala iz "pećnice" - ali ne sa zatvoreničkim rubljem i poderanim podstavljenim kaputima - ni govora! Had, pošto je progutao te krpe, nije ih više izbacio. Umjesto toga ušle su četiri mlade domaćice, oborenih očiju, rumeneći se; njihov ljupki smiješak pobudio je u zatvorenicima osjećaj da za njih kao muškarce još nije sve izgubljeno; i one su počele dijeliti modro svileno rublje, pamučne košulje, kravate diskretnih boja, jarko žute američke cipele dobivene preko "lend-leasea", i odijela od sintetske tkanine. Nijeme od straha i užitka, zatvorenike su u dvoredima odveli natrag u ćeliju 72. Ali, sveti Bože, kako se ona promijenila! Već u hodniku noge su im upadale u duboki sag, koji je zamamno vodio do nužnika. A kad su ušli u ćeliju, obuhvatila ih je struja svježega zraka i besmrtno sunce zasjalo im je ravno u oči. (Bjesomučno se radilo čitavu noć, a sad je bilo jutro.) Utvrdili su da su rešetke obojene svijetloplavo, "brnjice" uklonjene s prozora, a na bivšoj butirskoj crkvi, koja je stajala u dvorištu, namješteno je pokretno zrcalo, koje je posebni stražar regulirao tako da je odraz sunčeva svjetla neprestano navirao kroz prozor ćelije 72. Zidovi ćelije, koji su večer prije toga bili tamno 323 maslinaste boje, sad su blistali u boji slonove kosti, iskićeni tu i tamo golubicama i vrpcama s parolama: "Mi smo za mir!" i "Mir svijetu!" Nije ostalo ni traga drvenim ležajevima i stjenicama. Platno je bilo razapeto na okvirima ležajeva, a na platnu su bili perjem napunjene biazine i pernati jastuci; ispod koketno složenih pokrivača izvirivale su bijele plahte. Kraj

svakog od dvadeset pet kreveta stajao je noćni ormarić. Uz zidove bile su police s djelima Marxa, Engelsa, Svetog Augustina i Svetog Tome Akvinskog; nasred sobe stajao je stol prekriven uškrobljenim stolnjakom a na njemu pepeljara i neotvorena kutija cigareta "Kazbek". (Sve obilje stvoreno tokom te čarobne noći uspješno je provedeno kroz računovodstvo, i samo se kutija kazbečkih cigareta nije mogla ubilježiti ni u kakvu kategoriju troškova. Zato je šef zatvora odlučio dati "Kazbeke" iz vlastitog džepa, te je zato uvedena tako stroga kazna za njihovo neovlašteno korištenje.) Ali najviše od svega izmijenio se ugao u kojem je nekad stajala kibla. Zid je bio opran i obojen. Visoko gore, veliko kandilo gorjelo je pred ikonom Djevice Marije s djetetom; okvir je blistao na drugoj ikoni čudotvorca sv. Nikola ja Mirlikijskog, na polici je stajao bijeli kip katoličke Majke Božje, a u plitkoj niši, koju su zidari ostavili, stajala je Biblija, Koran i Talmud i mali brončani kip Bude. Budine su oči bile gotovo zatvorene, uglovi usana bili su mu podignuti, te se na potamnjeloj bronci činilo kao da se Buda smiješi. Zekovi, zasićeni zobenom kašom i krumpirima i iscrpljeni nevjerojatnom množinom novih dojmova, razodjeli su se i smjesta pošli na spavanje. Blagi Eol nadimao je čipkaste zastore na prozorima, koji su branili ulaz muhama. Stražar je stajao na poluotvorenim vratima i dobro pazio da nitko ne ukrade jedan "Kazbek". I tako su uživali u raskošnom miru do podneva, kad je jedan silno uzbuđeni kapetan u bijelim rukavicama utrčao i objavio buđenje. Zekovi su se žurno obukli i namjestili kravate. Okrugao stol s bijelim pokrivačem na brzinu je uguran u ćeliju i po njemu su porazmješteni časopisi Aganjok, SSSR u izgradnji i Amerika. Unijeli su dva stara naslonjača, također prekrivena, i tada je zavladala zlokobna, nepodnošljiva tišina. Kapetan je na vršcima prstiju hodao između ležajeva i krasnim bijelim štapom lupao po prstima svakoga, koji bi posegao za časopisom Amerika. U napetoj tišini zatvorenici su osluškivali. Kao što znate iz vlastitog iskustva, sluh je najznačajnije osjetilo zatvorenika. Vid mu je obično ograničen zidovima i "brnjicama", osjetilo mirisa otupjelo je od odvratnog vonja, nema novih predmeta koje bi mogao dodirivati. Ali sluh mu je razvijen preko normalnih granica. On smjesta prepoznaje svaki glas, čak i na najdaljem kraju hodnika; on mu govori što se događa u zatvoru i mjeri mu vrijeme: donosi se vruća voda; zatvorenike izvode na šetnju; nekome donose paket. Sluh im je dao ključ za rješenje zagonetke, čelična vrata zazveketala su iz smjera ćelije 75, i mnogo je ljudi ušlo u hodnik odjednom. čuo se suzdržani razgovor, zatim koraci prigušeni sa324 goni, zatim ženski glasovi, šuštanje sukanja i na vratima ćelije 12 glas šefa zatvora Butirke kako prijazno govori: "A sada, gospođo R., možda bi vas zanimalo da posjetite neku od naših ćelija? Koju? Recimo, prvu na koju naiđemo? ćeliju 72, na primjer! Otvorite je, narednice!" I gospođa R. ušla je u ćeliju u pratnji tajnice, prevodioca, dvije časne kvekerske matrone, šefa zatvora, nekolicine ljudi u civilu i ostalih u uniformama MVD-a. Udovica poznatog državnika, napredna i oštroumna žena koja se isticala svojim dobrotvornim radom i mnogo učinila za zaštitu prava čovjeka, gospođa R. je postavila sebi u zadatak da posjeti sjajnog saveznika Amerike i uvjeri se vlastitim očima kako se koristi pomoć UNRRE (do Amerike su doprle glasine da se hrana UNRRE ne dijeli običnim ljudima), i da li se u Sovjetskom Savezu gazi sloboda savjesti. Već su joj pokazali obične sovjetske građane (agente koji su za tu priliku svukli uniformu) i u grubom radnom odijelu zahvaljivali Ujedinjenim nacijama za njihovu nesebičnu pomoć. Sada je gospođa R. zahtijevala da joj pokažu jedan zatvor. Želja joj je ispunjena. Sjela je u jedan naslonjač, njena se pratnja poredala oko nje i započeo je razgovor preko prevodioca. Sunčane zrake sjale su u sobu, odražavajući se od ogledala. Eolov je dah lelujao zavjesama. Gospođa R. je bila vrlo zadovoljna što je ćelija, odabrana tako nasumce i u koju su neočekivano ušli, bila tako zapanjujuće čista i bez muha, i što

kandilo gori u desnom uglu, premda je običan radni dan. Isprva su zatvorenici bili stidljivi i nisu se micali, ali kad je uvažena gošća preko prevodioca upitala, da li zatvorenici ne puše zato što žele da zrak ostane čist, jedan je od njih nonšalantno ustao, otvorio kutiju "Kazbeka", pripalio i ponudio cigaretu svom drugu. Lice general-majora se smrklo. "Borimo se protiv pušenja", reče on naglašeno, "jer je duhan - otrov." Drugi zatvorenik sjeo je za stol i počeo razgledati časopis Amerika - vrlo užurbano, iz nekog neobjašnjivog razloga. "Zašto su ovi ljudi kažnjeni? Na primjer, taj gospodin koji čita časopis?" upitala je uvažena gošća. ("Taj gospodin" dobio je deset godina zbog neopreznog poznanstva s jednim američkim turistom.) General-major je odgovorio: "Taj je čovjek bio aktivni hitle-rovac, radio je za Gestapo, lično je spalio jedno rusko selo i, oprostite što o tome govorim, silovao tri ruske seljanke. Broj djece koju je ubio vjerojatno se nikad neće ni saznati." "Je li osuđen na smrt?" uskliknula je gospođa R. "Ne, nadamo se da će se popraviti... Osuđen je na deset godina časnog rada." Lice zatvorenika izražavalo je patnju, ali on se nije miješao u razgovor nego je i dalje čitao časopis s nervoznom žurbom. U tom trenutku ruski pravoslavni svećenik ušao je kao slučajno u ćeliju; na prsima mu je visio veliki sedefasti križ. Oči325 gledno je bio na svom redovnom obilasku i bilo mu je vrlo neugodno što je zatekao zatvorske vlasti i strane goste u ćeliji. Htio je otići, ali gospođi R. dopala se njegova čednost i zamolila ga je da i dalje mirno obavlja svoju dužnost. Na to je svećenik utisnuo u ruku džepnu Bibliju jednom zaprepaštenom zatvoreniku, sjeo na ležaj do drugoga, koji se ukočio od iznenađenja i rekao: "Sine moj, posljednji put si me zamolio da ti govorim o patnjama našega Gospoda Isusa Krista." Gospođa R. je tada zamolila general-majora da postavi zatvorenicima pitanje: Ima li tko od njih kakvu žalbu na Ujedinjene nacije? General-major reče prijetećim glasom: "Pozor, zatvorenici! Što sam rekao za "Kazbeke"? Hoćete li u samicu?" Zatvorenici, koji su do tada bili kao začarani, stali su govoriti uvrijeđeno u isti mah: "Druže general-majore, nemamo što drugo pušiti." "Ostavio sam svoj duhan u drugim hlačama." "Nismo znali!" Slavna gospođa osjetila je iskreni gnjev zatvorenika, čula njihove vapaje iz srca i s velikim zanimanjem saslušala prijevod: Oni jednoglasno protestiraju protiv teškog položaja crnaca u Americi i zahtijevaju da Ujedinjene nacije razmotre to pitanje." I tako je prošlo oko petnaest minuta u ugodnom razgovoru. Tada je dežurni u hodniku izvijestio šefa zatvora da je stigao ručak. Gosti su ih molili da se ništa ne ustručavaju, već da serviraju ručak dok su oni nazočni. Vrata su se širom otvorila i zgodne mlade konobarice - domaćice su promijenile odjeću unijele su običnu kokošju juhu s rezancima i počele je dijeliti u zdjelice. Istog trenutka navala primitivne strasti preobrazila je poslušne zatvorenike: skočili su na svoje ležajeve u cipelama, čučali na njima privukavši noge k prsima, položivši ruke kraj nogu i u tom psećem položaju iskešenih zubi promatrali dijeli li se juha pravedno. Gošće su bile šokirane, ali prevodilac je objasnio da je to ruski narodni običaj. Nije bilo moguće nagovoriti zatvorenike da sjednu za stol i jedu kromiranim žlicama. Oni su već izvukli svoje omiljele drvene žlice i tek što je svećenik blagoslovio stol, a konobarice podijelile zdjelice po ležajevima, upozoravajući da za kosti postoji zdjela na stolu, začulo se strahovito glasno srkanje, a zatim jednoglasno hrskanje pilećih kostiju - i sve što je bilo natočeno u zdjelice dokraja je iščezlo. Zdjelica za kosti nije bila potrebna. "Zar su gladni?" prestrašena gošća naglas je izrekla tu ružnu mogućnost.

"Možda bi željeli još?" "Nitko neće još?" upita general promuklim glasom. Nitko nije htio; svi su znali mudru logorsku poslovicu: "Tužilac će dati još." Istom neopisivom brzinom zekovi su progutali kosane odreske s rižom. Kompot nije bio na jelovniku toga dana - bio je radni dan. Pošto se uvjerila u lažnost glasina koje su širili neprijateljski elementi na Zapadu, gđa R. sa čitavom svojom svitom izišla ie u hodnik. Tu je rekla: "Ali kako se prostački vladaju! I kako je 326 nizak stupanj razvoja tih nesretnika! čovjek se, međutim, mora nadati da će se za deset godina ovdje navići na kulturu. Imate prekrasan zatvor!" Svećenik je iskočio iz ćelije usred njene pratnje, žureći se prije nego zatvore vrata. Kad su gosti izišli iz hodnika, kapetan u bijelim rukavicama utrčao je u ćeliju. "Ustaj!" povikao je. "U dvoredove. Marš u hodnik!" I opazivši da svi nisu razumjeli njegove riječi, pružio je onim sporijima dodatno tumačenje vrhom čizme. Tek tada se otkrilo da je jedan lukavi zek doslovce shvatio dozvolu da piše svoje memoare. Tog jutra, dok su svi ostali spavali, uspio je napisati dva poglavlja pod naslovom "Kako su me mučili" i "Moji susreti u Lefortovu". Memoari su mu oduzeti na licu mjesta i protiv revnog pisca pokrenut je novi proces, zbog odvratne klevete protiv organa državne sigurnosti. I opet su ih, uz pucketanje prstiju i zveckanje ključeva odveli kroz mnoštvo čeličnih vrata u prostoriju pred ulazom u kupalište, koja je još uvijek blistala svojom vječnom, rubinsko-malahitnom ljepotom. Tu su im oduzeli sve, uključivši i svijetloplavo svileno rublje, te ih podvrgli specijalno pažljivom tjelesnom pretresu. Tokom pretresa Propovijed na gori, istrgnuta iz džepnog evanđelja, otkrivena je u obrazu jednog zeka. Za taj prekršaj istukli su ga na licu mjesta, prvo po desnom obrazu, a onda po lijevom. Oduzeli su im i spužve i sapun "Vilinski jorgovan" i opet natjerali zekove da potpišu revers. Ušla su dva stražara u prljavim ogrtačima; tupim i prljavim škarama počeli su podsijecati pubične vlasi zatvorenika, a zatim im istim instrumentima obrijali lice i tjeme. Napokon su im nalili dvadeset grama smrdljivog tekućeg nadomjestka sapuna u svaki dlan i sve ih zaključali u kupalište. Nije se imalo što drugo raditi, pa su se zatvorenici opet oprali. Tada su se izlazna vrata otvorila uz tutnjavu poput topovske, i svi su izišli u tamni grimiz predvorja. Dvije starice, službenice Pakla, iskotrljale su kolica iz "pećnice"; tu su na vrućim kukama visile krpetine, dobro poznate našim junacima. Potišteni vratili su se u ćeliju 72, gdje je njihovih pedeset drugova ležalo na ležajevima prepunim stjenica, goreći od znatiželje da saznaju što se sve dogodilo. I opet su "brnjice" prekrivale prozore, a golubovi su bili premazani tamnomaslinastom bojom. U uglu je stajala latrina s četiri kible. I samo se u niši, zaboravljen, tajanstveno smješkao mali brončani Buda." 327 55 čOVJEK IMA SAMO JEDNU SAVJEST U isto vrijeme dok se pripovijedala ova priča, Ščagov je na drugom kraju Moskve, uglačavši svoje vojničke cipele, koje su bile stare, ali još uvijek dobre, obukao svježe izglačanu uniformu, s medaljama i odlikovanjima ranjenika, i pošao na drugi dio grada. Preko svog prijatelja s fronta, Alekseja Lanskog, pozvan je na zabavu kod tužioca Makarigina. (Na Ščagovljevu nesreću, vojnička je odjeća u Moskvi već izlazila iz mode, i uskoro će se morati uključiti u grubu borbu za odijela i cipele.) Slavlje je bilo za mladež i općenito za obitelj Makarigin u povodu tužiočevog drugog Ordena Lenjina. Zapravo, mladi ljudi, koji su došli na zabavu, nisu uopće bili bliski obitelji, i nije ih se ticao novi orden tužiočev, ali tatica je širokogrudno odobrio troškove, i to je već bio dovoljan razlog za zabavu. Tamo je trebalo da bude i Liza - djevojka koju je ščagov pred Nadjom nazvao svojom zaručnicom, premda još ništa nije bilo konačno odlučeno ili formalno

objavljeno. Baš zbog Liže zamolio je Lanskoga da mu pribavi poziv. A sada, s nekoliko unaprijed pripremljenih uvodnih riječi, penjao se istim onim stepenicama na kojima je Klara neprestano viđala ženu kako riba stepenice; penjao se u isti onaj stan gdje je, četiri godine prije toga, čovjek, kojemu je čas ranije gotovo oteo ženu, klečao na podu polažući parkete. I zgrade imaju svoje sudbine ... Ščagov je pozvonio i Klara mu je otvorila vrata. Nisu se osobno poznavali, ali oboje su se odmah dosjetili. Klara je na sebi imala haljinuodzelenog vunenog krepa, skupljenu u struku, sa zvonolikom suknjom. Blistavi zeleni vez ovijao se oko ovratnika, niz grudi poput lanca i oko zapešća poput narukvica. Nekoliko krznenih kaputa već je visilo u zagušljivom malom predvorju. Prije nego je Klara mogla zamoliti ščagova da skine kaput, zazvonio je telefon. Podigla je slušalicu i počela govoriti, pokazujući istovremeno rukom ščagovu da objesi kaput. 328 "Ink? Zdravo... - što? Još nisi krenuo? ... Smjesta dođi! Ink, šio znači da nisi raspoložen? Tata će se uvrijediti... Da, i glas ti zvuči umorno, ali moraš se potruditi! ... Dobro, pričekaj, pozvat ću Naru... Nara!" povikala je u drugu sobu. "Zove tvoja vjerna ljubav! Dođi ovamo! Skinite kaput!" ščagov je skinuo vojničku kabanicu. "Skinite kaljače!" On nije imao kaljače. "Slušaj, on neće da dođe. što je to s njim?" Klarina sestra, Dotnara - "diplomatska supruga", kako je rekao Lanski kad ju je opisivao ščagovu - ušla je u predvorje i uzela slušalicu. Ispriječila se Ščagovu na putu u drugu sobu, a njemu se nije žurilo da prođe kraj tog namirisanog stvorenja u laganoj haljini boje višnje. Malo je spustio pogled i dobro je pogledao. Nešto ga je iznenadilo na njenoj haljini: rukavi nisu bili dio same haljine, već dio malog kepa koji je nosila preko nje. Nešto na njoj (a Ščagov nije znao je li to zato što nije imala gruba podstavljena ramena, koja su svi nosili, ili je to bila ljupka prirodna linija njenih ruku, od zaobljenih ramena sve do šaka), nešto je Dotnaru činilo krajnje gipkom i ženstvenom, posve različitom od svih ostalih. Nitko od ljudi koji su se okupili u tom udobnom predvorju nije mogao ni zamisliti da se u tom bezazlenom crnom telefonu, u tom laganom razgovoru o dolasku na zabavu, Krije propast koja vreba na sve nas čak, kako kaže Puškin, i u kostima mrtvog pastuha. Nešto ranije istoga dana Rubin je zatražio još nekoliko snimaka telefonskih razgovora svakog osumnjičenog; bilo je to prvi put od tada da se Volodin poslužio svojim telefonom. U centrali stala je šuštati magnetofonska vrpca, snimajući glas Inokentija Volodina. Inokentij je osjećao da bi sad bilo najbolje ne služiti se telefonom; ali njegova je žena izišla i ostavila mu poruku da večeras svakako dođe k njenom ocu. Zato je telefonirao da joj kaže da neće doći. Nema sumnje da bi za Inokentija bilo lakše da je poslije ove stravične noći danas bio radni dan a ne nedjelja. Tada bi mogao ocijeniti svoj položaj po različitim znacima, na primjer, po napredovanju ili otkazivanju njegova puta u Pariz. Ali što je mogao saznati u nedjelju, kako je mogao pogoditi lebdi li mir ili opasnost nad tišinom dana? U posljednja dvadeset četiri sata postao je svjestan da je njegov telefonski razgovor bila ludost, ravna samoubojstvu, a da osim toga vjerojatno nije bio ni od kakve koristi. S bijesom se sjećao budalaste žene Dobroumovljeve; premda, naravno, ona zapravo nije bila kriva, nepovjerenje nije ni počinjalo ni završavalo s njom. Ni po čemu se nije moglo zaključiti da je Inokentij otkriven, ali mučila ga je neka čudnovata, zlokobna slutnja - sve jače je osjećao da se približava propast, i nije mu se išlo na zabavu. Pokušavao je to sada objasniti svojoj ženi, razvlačeći riječi, kao što ljudi uvijek čine kada žele reći nešto neugodno, njegova je žena bila uporna - i precizni "formanti" njegovog "individual-

329 nog tipa govora" urezivali su se u usku smeđu magnetofonsku vrpcu, da bi se preobrazili u otisak glasa koji će se sutra u devet sati ujutro podastrijeti Rubinu. Nara nije govorila onim kategoričkim tonom koji je usvojila u posljednjih nekoliko mjeseci; dirnuta umorom u glasu svog muža, vrlo ga je nježno zamolila ne bi li došao barem na jedan sat. Inokentij je osjetio samilost prema njoj i pristao da dođe. Ali kad je spustio slušalicu, ostao je načas stajati, s rukom na telefonu, kao da nije završio ono što je želio reći. Osjećao je samilost, ne prema ženi s kojom je živio - nije živio ovih dana, prema ženi koju će opet ubrzo ostaviti - već prema plavoj gimnazijalki s uvojcima do ramena, djevojci s kojom je nekad zajedno počeo učiti što je život. Strast koja se među njima u to doba rasplamsala, prevladavala je sve argumente; nisu htjeli ni da čuju da odgode vjenčanje čak ni na godinu dana. Zahvaljujući instinktu koji nas vodi kraj površnih iluzija i lažnih dojmova, bili su istinski svjesni jedno drugoga i nisu željeli propustiti tu priliku. Inokentijeva majka, tada već teško bolesna, protivila se tom braku. (Ali, napokon, koja se majka ne protivi braku svog sina?) I tužilac se protivio. (Ali koji će otac rado dati od sebe ljupku osamnaestogodišnju kćer?) Ali, svi su morali popustiti! Mladi su se ljudi uzeli, i njihova je zajednička sreća postala legendarna među prijateljima. Njihov je bračni život počeo pod najboljim znakom. Pripadali su onom društvenom sloju koji ne zna što znači hodati ili voziti se podzemnom željeznicom, onoj skupini ljudi koja se čak i prije rata radije vozila avionom nego spavaćim kolima, koja se nikad nije morala brinuti čak ni kako će namjestiti stan. Kamo god bi pošli - Moskva, Teheran, Sirijska obala, švicarska - namještena kuća, vila ili stan očekivala je mladi par. A njihova životna filozofija bila je jednaka: "Imamo samo jedan život!" I zato je od života valjalo uzeti sve što on može dati, osim jednoga, rođenja,* djeteta jer dijete je idol koji će posisati sve sokove tvog bića, a da ti ničim neće uzvratiti tvoje žrtve, čak ni običnom zahvalnošću. S takvim pogledima bili su posve u skladu s prilikama u kojima su živjeli, a prilike su bile u skladu s njima. Okusili su svako novo i nepoznato voće. Upoznali su okus svakog finog konjaka, naučili razlikovati ronska vina od vina Korzike, upoznali sva vina iz svih vinograda svijeta. Naučili nositi odjeću svake vrsti. Plesati svaki ples. Plivati u svakom ljetovalištu. Igrati tenis i jedriti. Gledati jedan ili dva čina svakog neobičnog kazališnog komada. Prolistati svaku senzacionalnu knjigu. šest godina, najboljih godina njihove mladosti, davali su jedno drugome sve. To su bile godine kada je čovječanstvo plakalo na rastancima, umiralo u prvim redovima i pod ruševinama gradova, kad su poludjeli odrasli otimali mrvice crnog kruha iz dječjih ruku. Ali ništa od tog svjetskog bola nije diralo Inokentija i Dotnaru. Napokon, imamo samo jedan život! ... A ipak, kao što su Rusi nekad govorili, čudnovati su putevi Gospodnji. Pri kraju šeste godine njihova braka, kad su bombar330 deri prestali letjeti i topovi ušutjeli, kad je zelenilo zaboravljeno u dimu rata počelo iznova klijati, kad su se ljudi posvuda počeli prisjećati da imaju samo jedan život - upravo u tim mjesecima Inokentij je osjetio odvratnu prezasićenost načinom života koji su provodili on i njegova žena. To ga je preplašilo, borio se protiv tog osjećaja kao protiv bolesti; čekao da prođe - ali nije prolazio. Nije mogao pojmiti što je posrijedi. Sve kao da mu je bilo nadohvat ruke - a ipak mu je nešto nedostajalo. Njegovi veseli prijatelji koji su mu nekad bili toliko bliski, počeli su mu se iz nekog razloga sve manje sviđati. Jedan mu se činio prilično glup, drugi nekako sirov, treći previše obuzet sam sa sobom. Ne samo da se udaljio od svojih prijatelja, već i od svoje plave Dotty - kako je već davno okrstio Dotnaru na evropski način - svoje vlastite žene, s kojom je nekad živio u takvom skladu.

Povremeno bi mu se njena mišljenja činila previše oštra, ili bi joj glas zazvučao suviše samouvjereno. U jednoj situaciji za drugom nije odobravao njeno vladanje, a ona istovremeno kao da je sve više bila uvjerena da u svemu ima pravo. Njihov je elegantan život počeo tištati Inokentija, ali Dotty nije htjela ni da čuje da bi se u njemu nešto izmijenilo. Štaviše, nekad je ona bila nestalna, odbacivala bi staro čim bi vidjela nešto novo; sad je počela osjećati neutaživu želju da zadrži sve stvari u svim njihovim stanovima. čitave dvije godine slala je goleme pakete iz Pariza u Moskvu, tkanine, cipele, haljine, šešire - Inokentiju se to činilo strašno. I zar je uvijek tako žvakala hranu, mljackajući usnama, osobito kad je jela voće? Ali, naravno, posrijedi nije bila promjena ni u njegovim prijateljima ni u ženi, već u samom Inokentiju. Nedostajalo mu je nešto, a nije znao što. Inokentija su oduvijek smatrali epikurejcem. Tako su ga zvali i on je taj naziv rado prihvaćao, premda ni sam nije tačno znao što to znači. Tada mu je jednog dana kod kuće u Moskvi kad nije imao što da radi, pala na pamet smiješna pomisao - kako bi bilo da malo pogleda djela svog učitelja i utvrdi što je on zapravo naučavao? Počeo je pretraživati tri ormara s knjigama svoje pokojne majke,- nadajući se da će pronaći knjigu o Epikuru; sjećao se da ju je tamo vidio u djetinjstvu. Posao je započeo sa stanovitom odvratnošću prema napornim pokretima, pomicanju teških predmeta, udisanju prašine. Nije bio navikao da ovako radi i silno se umorio. Ali nije popuštao - i neki osvježujući povjetarac kao da je dopro do njega iz dubina tih starih ormara za knjige, s njihovim osobitim ustajalim vonjem. Zaista je, među ostalim, našao knjigu o Epikuru, i kasnije ju je dospio i pročitati. Ali veliko su otkriće bila pisma njegove majke. On je nikad nije shvaćao i bio joj je blizak samo u djetinjstvu. Njenu je smrt primio gotovo ravnodušno i nije se vratio kući iz Bejruta na njen pogreb. Od najranijeg djetinjstva njegova predodžba o ocu bila je izmiješana s dugačkim srebrnim rogovima, koji su se pružali prema stropu s gipsanim ukrasima i s pjesmom "Planite bakljama, 331 modre noći!". Sam Inokentij nije se sjećao svog oca; on je poginuo 1921. u Tambovskom okrugu, ali ljudi su mu posvuda voljeli pričati o ocu - slavnom heroju građanskog rata, mornarskom vođi. Slušajući kako ga svi hvale, Inokentij se stao silno ponositi svojim ocem, i njegovom borbom za običan puk protiv bogataša, ogrezlih u raskoši. Istovremeno odnosio se gotovo svisoka prema svojoj majci, koja je uvijek pobolijevala, uvijek patila od nečega, uvijek se žalila na nešto, neprestano okružena knjigama i termo-forima. Poput većine sinova, nikad nije razmišljao o tome, da je njegova majka mogla imati i svoj vlastiti život bez veze s njim, njegovim djetinjstvom, njegovim potrebama; da su njena bolest i njene patnje bile istinske; da je umrla u dobi od četrdeset sedam godina. Njegovi su roditelji živjeli zajedno vrlo rijetko, gotovo nikada. Ali Inokentij kao dječak nikad nije ni o tome mnogo razmišljao, i nikad se nije sjetio da o tome pita svoju majku. A sad se sve to otkrivalo pred njim, iz majčinih pisama i dnevnika. Njihov brak nije bio brak, već nešto olujno, kao što je sve bilo u tim godinama. Iznenadne okolnosti su ih sastavile, okolnosti su im branile da se češće viđaju, i okolnosti su ih razdvojile. A iz tih dnevnika njegova majka nije izlazila kao puki dodatak njegovom ocu, kao što je sin vjerovao, već je nastavala čitav odvojen vlastiti svijet. I Inokentij je sad saznao da je njegova majka čitav život voljela drugog čovjeka, a da se nikad nije mogla s njim sjediniti. Bilo je tu svezaka pisama, povezanih raznobojnim vrpcama, od prijateljica, prijatelja, znanaca; glumaca i glumica, slikara i pjesnika, kojih su imena sada bila potpuno zaboravljena, ili su ih spominjali samo s pogrdama. Njeni dnevnici, u koje je unosila bilješke na ruskom i francuskom, bili su uvezani u tamnoplavi safijan; stranica za stranicom njenog čudnog rukopisa, koji je izgledao kao da je ranjena ptica lepršala amo-tamo, ostavljajući iskrivljen i zapleten trag kandžicama. Mnoge su stranice bile ispunjene sjećanjima na

književne večeri, na kazališne predstave. Dir-nulo ga je kako je njegova majka opisala jednu noć - jednu od bijelih lipanjskih noći - kad su ona i neki njeni mladi prijatelji plačući od sreće dočekali trupu Moskovskog hudožestvenog teatra na petrogradskoj stanici. Nesebična ljubav prema umjetnosti trijumfirala je na tim stranicama, i Inokentij je osjetio tu svježinu. On nije znao ni jednu takvu trupu u ovom času, i nije mogao zamisliti da bi proveo čitavu noć ne spavajući da je dočeka, osin: ako ga ne bi poslao Odio za kulturu, s buketima koje je platilo računovodstvo. A zacijelo nikome ne bi palo na pamet da pri tom zaplače. A dnevnici su ga vodili sve dalje. Došao je do stranice pod naslovom "Bilješke o etici". "Sažaljenje je prvi čin dobre duše." Inokentij se namrštio. Sažaljenje? Sramotni i ponižavajući osjećaj, i za onoga koji sažaljeva i za onoga koga sažaljevaju - tako su ga barem učili u školi. "Nikad ne smatraj da si u pravu više od ostalih. Poštuj tu&aj mišljenja, čak ako su suprotna tvojima." 332 I to je bilo prilično staromodno. Ako je moj pogled na svijet pravilan, kako mogu poštovati one koji se sa mnom ne slažu? Sinu se učinilo da ne čita, već sluša svoju majku kako govori svojim krhkim glasom: "Što je najdragocjenije na svijetu? Svijest da ti ne sudjeluješ u nepravdama. One su jače od tebe, postojale su u prošlosti i postojat će u budućnosti, ali neka se ne događaju preko tebe." Da, njegova je mama bila slabo stvorenje, bilo je nemoguće zamisliti mamu kako se bori, nemoguće izmiriti lik mame i borbe. Da je Inokentij otvorio te dnevnike šest godina ranije, ne bi vjerojatno ni zapazio sve te odlomke. Sad ih je čitao polako i čudio se. Nije to bilo ništa tajnovito, bilo je čak štošta i nepravilno - ali on se ipak čudio. Same riječi kojima su se njegova majka i njene prijateljice izražavale bile su staromodne. One su ozbiljno pisale velikim slovima: "Istina, Ljepota, Dobro i Zlo: etički imperativ". U jeziku kojim se služio Inokentij i njegovi prijatelji, riječi su bile konkretnije i stoga i razumljivije: idejnost, humanost, odanost, usmjerenje ka cilju. Ali premda je Inokentij nesumnjivo bio i ideološki ispravan i human, i odan, i usmjeren ka cilju - to je bila osobina koju je čitava njegova generacija najviše cijenila i najviše njegovala - ipak je, sjedeći na niskoj klupici pred tim ormarima, osjećao da je našao nešto što mu je nedostajalo. Bilo je tu i albuma, punih čistih i jasnih starinskih fotografija. I nekoliko paketa petrogradskih i moskovskih kazališnih programa. I kazališni dnevnik "Zritel", I Vestnik kinematografu - kako? Zar je toga već bilo u ono doba? I gomila za gomilom različitih časopisa; već sama njihova imena blještala su mu pred očima: Apollon, Zolotoe runo, Vesy, Mir iskustva, Solnce Rosii, Probuždenie, Pegas. Bilo je tu reprodukcija nepoznatih slika i kipova i kazališnih dekora (sad im ni traga nije bilo u Tretjakov-skoj galeriji!). Stihova nepoznatih pjesnika. Bezbroj primjeraka časopisa, ispunjenih imenima evropskih pisaca za koje Inokentij nikad nije čuo. I ne samo pisaca! - bili su tu deseci nepoznatih izdavača, zaboravljenih kao da su propali u pakao: Grif, šipovnik, Škorpion, Musaget, Alciona, Spolohi, Logos, Prometej, Obščestven-naja Polza. Nekoliko dana prosjedio je on na toj klupici pred otvorenim ormarima za knjige, udišući, udišući i trujući se tim zrakom, tim maminim svijetom, u koji je nekad njegov otac, u crnom kišnom ogrtaču sa granatama za pojasom, ušao s nalogom za premetačinu. Dok je on tu sjedio, Dotty je ušla da ga pozove na neku zabavu. Inokentij ju je pogledao s nerazumijevanjem, zatim se namrštio, zamišljajući naduveni skup gdje će svi imati potpuno jednako mišljenje o svemu, gdje će svi skočiti na noge za prvu zdravicu drugu Staljinu, a onda mnogo jesti i piti ne misleći na druga Staljina, i glupo, glupo igrati karte. Pogledao je Dotty iz te neizrecive udaljenosti - i zamolio je da ode sama.

Dotty je držala da je barbarski radije čeprkati po starim albumima nego ići na dobru zabavu. Raspirujući nejasne ali nikad mrtve uspomene iz djetinjstva, sve ono što je našao u tim ormarima nešto je govorilo Inokentijevoj duši, ali duši njegove žene baš ništa. Njegova je majka napokon učinila ono što je htjela: ustajući iz groba, otela je svog sina od snahe. Pomoću svega ovoga Inokentij ju je napokon počeo shvaćati; jednako kao što se bit hrane ne može izraziti u kalorijama, bit života nikad se neće moći obuhvatiti ni najvećim formulama. Kad je jednom započeo, Inokentij se više nije mogao zaustaviti. U posljednjim godinama se ulijenio; nije mu više bilo stalo do učenja. (Još u mladosti je od majke naučio tečno francuski, što mu je pomagalo u karijeri.) Sad se bacio na čitanje. Utvrdilo se da čovjek mora znati i kako da čita: nije dovoljno samo da pogled leti stranicom. Budući da je Inokentij još od najranije mladosti bio zaštićen od nepravilnih i odbačenih knjiga i čitao samo čiste, odabrane klasike, u njemu se ukorijenila navika da vjeruje svaku riječ koju pročita, potpuno se predajući volji pisca. Sada, čitajući pisce kojih su mišljenja bila proturječna, on dugo nije bio u stanju da se buni, da se ne pokori prvo jednom piscu, pa drugom, pa trećem. Tada je otišao u Pariz i radio za UNESCO. Dok je tamo boravio mnogo je čitao poslije rada. I. došao je do stupnja kad je počeo osjećati da se manje koleba između ideje jednoga pisca i drugoga, kao da napokon sam ima ruku na kormilu. Nije otkrio u tim godinama mnogo, ali je ipak otkrio nešto. Do tada je istina za Inokentija glasila: imaš samo jedan život. Sada je osjetio da postoji novi zakon, i u njemu i u svijetu: imaš također samo jednu savjest. I jednako kao što ne možeš povratiti izgubljeni život, ne možeš povratiti upropaštenu savjest. Inokentij je to počeo shvaćati kad je te subote, nekoliko dana prije ponovnog putovanja u Pariz, na svoju nesreću saznao za klopku pripremljenu za onog budalu Dobroumova. Znao je dovoljno da shvati da takva afera neće završiti s jednim profesorom, da će to biti samo početak duge kampanje. Ali, sam Dobroumov mu je bio posebno drag iz uspomena na majku. Nekoliko sati neodlučno je šetkao po uredu (diplomat koji je s njim dijelio ured bio je na službenom putu), kimao glavom, tresao, hvatao se za glavu. Napokon je odlučio da telefonira, premda je znao da je Dobroumovljev telefon vjerojatno pod prismotrom, a da samo nekoliko ljudi u ministarstvu znade za tajnu. Sad se sve to činilo veoma davno - premda se dogodilo tek jučer. čitav je današnji dan Inokentij bio silno uznemiren. Otišao je od kuće da ga ne bi mogli uhapsiti. čitav su se dan njegovi osjećaji kolebali, u njemu se smjenjivalo i okrutno nezadovoljstvo, i niski strah, i ravnodušno "neka bude što bude", i opet strah. Dan ranije nije očekivao tu strahovitu nervozu. Nije znao da se toliko boji za sebe. Sad ga je taksi vozio po Bolšoj Kalužskoj, jarko osvijetljenoj. Padao je gusti snijeg i brisači stakla neumorno su radili. 334 Mislio je o Dotty. Prošloga proljeća silno su se otuđili jedno od drugoga, te je uredio da je ne vodi sa sobom u Rim. A zauzvrat, kad se vratio u kolovozu, utvrdio je da se upustila u ljubavnu aferu s jednim oficirom iz Glavnoga štaba. S tvrdoglavim ženskim uvjerenjem nije čak ni nijekala da je bila nevjerna, već je prebacila svu krivnju na Inokentija: zašto ju je ostavio posve samu? Ali on čak nije osjetio ni bol zbog gubitka, samo olakšanje. Nije bio osvetnički raspoložen i nije osjećao ljubomoru; naprosto je prestao dolaziti u njenu sobu, i sad je prezirno šutio već četiri mjeseca. Naravno, nije bilo ni govora o razvodu. U njegovoj grani državne službe razvod bi bio fatalan za karijeru. Ali sad, ovih posljednjih dana prije svog odlaska - prije hapšenja! - želio je biti nježan prema Dotty. Nije više pamtio ono loše, već sve ono dobro u njoj.

Ako ga uhapse, dovoljno će je proganjati i dovoljno zastrašivati zbog njega ... Zdesna, kraj željezne ograde koja je opasivala Neskučni perivoj, promicala su crna debla i granje stabala, bijelo od snijega. Gusti snijeg donosio je mir i zaborav. 335 56 VEčERA Tužiočev stan, koji je pobuđivao zavist čitavog ulaza broj dva, ali koji je sama obitelj Makarigin smatrala premalenim, bio je sastavljen od dva susjedna stana, tako da su zidovi koji su ih spajali srušeni. Stoga je stan imao dvoja ulazna vrata, od kojih su jedna zakovali, dvije kupaonice, dva klozeta, dva predsoblja, dvije kuhinje i pet soba, i u najprostranijoj je bila sada servirana večera. Bilo ih je sve u svemu dvadeset pet, gostiju i domaćina, i dvije djevojke Baškirke jedva su stizale da svakoga posluže. Jedna od njih bila je njihova služavka, a drugu su za tu večer posudili od susjeda. Obje djevojke bile su posve mlade; obje su bile iz istoga sela; i prošlog ljeta obje su završile istu školu u Cekmagušu. Njihova lica, umorna i crvena od kuhinjske vrućine, bila su ozbiljna i zauzeta poslom. Tužiočeva žena, visoka, krupna žena srednjih godina s odobravanjem ih je promatrala. Prva tužiočeva žena umrla je. Ona je prošla građanski rat sa svojim mužem; znala je pucati iz mitraljeza, nosila je kožni kaput i pridržavala se svake i najmanje odluke partijske ćelije. Ali ona nikad ne bi podigla kućanstvo Makariginovih na sadašnji nivo, i zapravo bi teško bilo zamisliti kakav bi bio njen kasniji život da nije umrla kad se Clara rodila. Ali Aleftina Nikanorovna, Makariginova sadašnja supruga, znala je da dobra obitelj ne može prosperirati bez dobre kuhinje, da su sagovi i stolnjaci važni znaci prosperiteta, a da je kristal jedini prikladan servis za banket. Godinama je sakupljala kristal, i to ne sadašnji grubi, iskrivljeni kristal, koji je na tekućoj vrpci prolazio kroz mnoge ravnodušne ruke i u kojemu nije bilo ni traga duše majstora zanatlije. Skupljala je antikni kristal, kristal koji je sudskom naredbom konfisciran u dvadesetim i tridesetim godinama i prodavan u centrima za raspodjelu, koji su bili otvoreni samo službenicima sudova; svaka zdjela i šalica odlikovala se svojstvima svoga stvaraoca. Ona je obogatila svoje zalihe u Latviji tokom dvije poslijeratne godine, dok je tužilac radio u 336 Rigi; u komisionim trgovinama i na otvorenoj tržnici nabavila je namještaj, porculan, pa čak i pojedine srebrne žlice. Sada je na dva velika stola, pod jarkim svjetlom, kristal rasipao raznobojne iskrice iz brušenih zvjezdica i bridova. Bilo je tu nijansa rubina (tamnozlatno crveno), bakra (čokoladno crveno), selenija (crveno, obasjano dahom žutog). Bilo je tu tamnog, teško zelenog, i kadmijskog zelenog kristala koji vuče na zlato, i kobalt-no modrog. Bilo je mliječno bijelog. I prozračnog kristala s oksid-nim odsjajem. I kristala koji je nalikovao slonovači. Bilo je tu boca s dva grlića s okruglim brušenim čepovima. I zdjela u tri reda od običnog bijelog kristala, natrpanih do ruba voćem, orasima i bombonima. I jednostavnih malih vaza od olovnog stakla, pehara i čaša. Sve se to silno međusobno razlikovalo; rijetko se neka boja ili neki monogram ponavljao više od šest puta. Usred svog tog sjaja, na stolu za stariju generaciju stajao je predmet odgovoran za čitavu svečanost - tužiočev novi Orden Lenjina, blistajući među njegovim ranijim odlikovanjima, koja su sad potamnjela i izgubila sjaj. Stol omladine protezao se čitavom dužinom sobe. Dva su stola bila sastavljena, ali pod pravim kutom tako da se neki gosti nisu mogli vidjeti, a nitko nije mogao mnogo čuti; razgovori su tekli odvojeno, i slijevali se u živahno i veselo brujanje, iznad koga je odjekivao mladenački smijeh i zveckale čaše. Već su davno završili sa službenim zdravicama: drugu Staljinu, službenicima pravobranilaštva i domaćinu - da ova počast ne bude posljednja. Do deset i trideset brojna su jela unijeli i iznijeli - slana, slana i slatka, ljuta,

kisela, dimljena, mršava, masna, smrznuta, vitaminizirana, i mnoga su od tih jela bila izvanredna, ali nitko nije jeo s onakvom potpunom pažnjom i užitkom, kao što bi jeli da su sami. Večera je bila osuđena na propast, kao što je uvijek slučaj kod službenih zabava: rijetka jela bila su pripremljena i iznesena u golemim količinama; gosti su sjedili preblizu i smetali su jedan drugome; bili su vezani svojim društvenim obavezama, razgovorom, šalama, i pazili da pokažu brižljiv nedostatak zanimanja za hranu. Ali ščagov, koji je godinama izgladnjivao u studentskoj menzi, i Klarine dvije prijateljice s fakulteta prilazili su svakom jelu s istinskim osjećajem, premda su se trudili da pokažu uljudnu ravnodušnost. Druga gošća, koja je oduševljeno jela, bila je štićenica domaćice, i sjedila je do nje; bila je to priprosta prijateljica iz djetinjstva, koja se udala za partijskog instruktora u dalekom Zarečenskom okrugu. Bila je nesretna: nikad se neće probiti u visoko društvo sa svojim nespretnim mužem. Došla je u Moskvu u kupovinu. S jedne strane, domaćici je bilo drago što je njena prijateljica sve jela, hvalila i tražila recept, i što se tako otvoreno divila uređenju stana i čitavoj sredini tužiočeve obitelji. Ali istovremeno se i stidjela te prijateljice koja joj je jedva bila prijateljica, posebno pred neočekivanim gostom, general-majorom Slo-vutom, kao što se stidjela i Dušana Radovića, starog prijatelja tužiočevog; i on gotovo da više nije bio prijatelj. To dvoje su pozvali jer su zabavu u početku zamislili kao obiteljski skup. Sad bi Slovuta mogao pomisliti da Makariginovi imaju običaj da u 22 U prvom krugu 337 f li kuću primaju prosjake ("prosjak" je bio naziv Alevtine Nikano-rovne za svakoga tko se nije bio u stanju dobro snaći u životu i dobivati visoku plaću). To joj je potpuno pokvarilo zabavu. Stoga je posadila svoju prijateljicu što je dalje mogla od Slovute, i stišavala je koliko je god mogla. Dotty se pomakla na njihov kraj stola, jer je načula da se vrlo zanimljivo razgovara o kućnim pomoćnicama. (Sve su one bile oslobođene kmetstva i obrazovane tako brzo, da više nitko nije želio da pomaže kod kuhanja, pranja posuđa ili rublja.) U Zarečenskom okrugu ljudi su to riješili tako da bi pomogli djevojci da ode iz kolhoza, a zauzvrat bi ona kod njih radila dvije godine. Tada bi joj nabavili pasoš i mogla bi otići u grad. Na epidemiološkoj stanici u budžetu su bile predviđene plaće za dvije izmišljene podvornice; umjesto toga, plaću su zapravo dobivale djevojke koje su radile kao kućne pomoćnice kod šefa stanice i šefa Okružne zdravstvene stanice. Dotty je nabrala glatko čelo; sve je u okruzima jednostavnije. Ali ovdje, u Moskvi? Dinera, hitra tamnokosa žena koja bi rijetko završila misao, a još manje dopuštala nekom drugom da je završi, počela se, naprotiv, dosađivati za "počasnim stolom" i pridružila se mladim ljudima. Bila je sva odjevena u crno; uvozni saten prekrivao ju je poput tanke, blistave lakirane kože, osim ruku, bijelih kao alabastar. Domahnula je Lanskom s druge strane sobe. "Aleksej! Doći ću k vama! Jeste li bili na Nezaboravnoj 1919?" S istim ravnomjernim smiješkom, s kojim je svakoga pozdravljao, Lanski je odgovorio: "Jučer." "A zašto ne na premijeri? Svuda sam vas tražila dalekozorom; htjela sam slijediti vaš blistavi trag!" Lanski, koji je sjedio do Klare i očekivao važan odgovor od nje, pripremio se bez mnogo oduševljenja za diskusiju - bilo je nemoguće ne raspravljati s Dinerom. Neprestano su se i na književnim večerima, i u redakcijama, i u restoranu centralnog kluba književnika među njima vodile diskusije. Dinera, koja nije bila vezana ni partijskim, ni književnim položajem, napadala je oštro, premda uvijek tačno unutar granica. Dramski pisci, scenaristi, režiseri - nitko nije bio pošteđen, pa čak ni njen vlastiti muž, Nikolaj Galahov. Smjelost njenih sudova izvrsno joj je pristajala, kao i smjelost u odijevanju i u načinu života koja je bila svima vrlo dobro poznata; bili su kao svježi povjetarac u ustajaloj atmosferi književne kritike koju nisu pisali ljudi, već

službeni položaji koje su zauzimali. Napadala je književnu kritiku općenito, a članke Alekseja Lanskog posebno. Smiješeći se i vrlo suzdržljivo Lanski je neumorno objašnjavao Dineri njene anarhističke zablude, njene sitnoburžujske devijacije. Bio je voljan prihvatiti taj polušaljivi dijalog, djelomično intiman, djelomično ljutit, zato što je njegova vlastita književna sredina do velike mjere ovisila od Galahova. Nezaboravna 1919. bio je komad od Višnjevskog, naizgled priča o revolucionarnom Petrogradu i baltičkim mornarima, ali zapravo o Staljinu: kako je Staljin spasio Petrograd, spasio čitavu revoluciju, spasio čitavu Rusiju. Drama napisana za sedamdeseti rođendan Oca i Učitelja otkrivala je kako je pod Staljinovim vodstvom i Lenjin uspio ponešto učiniti "Vidite", reče Dinera sanjarski mahnuvši rukom kad je sjela za stol preko puta Lanskoga, "u kazališnom komadu mora biti mašte, žive mašte, čak i nestašluka, bezobrazluka. Sjećate li se Optimističke tragedije tog istog Višnjevskoga? Kad kor od dva mornara izmjenjuje dosjetke: "Zar nema u ovoj tragediji previše krvi?" "Ništa više nego u Shakespeareu" - eto, to je originalno! A onda odeš pogledati novi komad Višnjevskoga, i što vidiš? Naravno, realističan je; historijski tačan; dirljiva slika Vođe; da, da... ali to je sve." "što?" strogo upita vrlo mladi čovjek koji je ponudio Dineri stolicu do sebe. U zapučku je nosio, malo nemarno, malo nakrivljeno, vrpcu Ordena Lenjina. "Zar vam to nije dovoljno? Ne sjećam se kad smo dobili dirljiviji portret Josifa Visarionoviča! U gledalištu su mnogi plakali." "I meni su došle suze na oči!" otresla se Dinera nestrpljivo. "Ne govorim o tome!" Ona nastavi obrativši se Lanskome: "Ali gotovo nitko u toj drami nema ni imena! Sudjeluju tri partijska sekretara, potpuno bezlična, sedam komandanata, četiri komesara - kao odbor neke organizacije! I opet oni poznati mornari - "braća", koja samo sele od Belocerkovskog k Lavrenjevu, od Lavrenjeva k Višnjevskom, od Višnjevskog k Soboljevu." Dinera strese glavom kad je nabrojila te dramske pisce zatim, suzivši oči, nastavi: "Već unaprijed znaš tko je dobar, tko je loš, i kako će sve završiti..." "A zašto vam se to ne sviđa?" upita Lanski, tobože iznenađen. "Zašto inzistirate na lažnoj i površnoj zabavi? A kako je u životu? Zar mislite da su u životu naši očevi sumnjali kako će završiti građanski rat? Jesmo li sumnjali kako će završiti domovinski rat, čak kad je neprijatelj bio u predgrađu Moskve?" "Sumnja li dramski pisac u to kako će mu komad biti primljen? Recite mi, Aleksej, zašto naše premijere nikad ne propadaju? Zašto se naši pisci toga nikad ne moraju bojati? časna riječ, jednog dana se neću suzdržati, stavit ću dva prsta u usta i tako ću zazviždati!! ..." Vrlo je ljupko naškubila usne da pokaže kako će zviždati, iz čega se jasno vidjelo da ne zna zviždati. Mladić kraj nje, koji se držao veoma važno, natočio joj je malo vina, ali ona ga se nije ni dotakla. "Objasnit ću vam", odgovori Lanski nepokolebivo. "Drame ovdje nikad ne propadaju i ne mogu propasti zato što dramske pisce i publiku veže isti pogled na svijet, kako na planu umjetnosti, tako i u svemu drugome." "Oh, Aleksej", reče Dinera namrštivši se. "Sačuvajte to za neki članak. Znam ja tu tezu: narod ne zanimaju tvoja lična shvaćanja; kao kritičar moraš izražavati istinu, a postoji samo jedna istina..." "Naravno", reče Lanski mirno se smiješeći. "Kritičar je obavezan da se ne predaje običnim impulsima osjećaja, već da takve osjećaje prilagodi općem zadatku ..." 339 Tumačio je i dalje, ali nije zaboravio pogledavati Klaru, dodirivati svojim prstima njene pod rubom tanjura, kao da joj želi reći da premda razgovara, zapravo očekuje njen odgovor. Klara nije mogla biti ljubomorna na Dineru (Dinera je zapravo dovela Lanskoga u stan Makariginovih posebno da upozna Klaru), ali smetao ju je taj literarni razgovor koji joj je oduzimao Alekse-ja. Dok je gledala kako je Dinera prekrižila bijele ruke, požalila je što ima na sebi duge rukave - i ona je

imala lijepe ruke. Ali bila je zaista zadovoljna svojim izgledom. Ova kratka nelagodnost nije mogla pokvariti radost koju je čitav dan osjećala, neku lakoću na koju nije bila navikla. Nije o tome razmišljala, ali stvari su tako krenule - danas je bilo suđeno da bude vesela. Neobičan dan završavao je neobičnom večeri. Ovo jutro - premda je to izgledalo strašno davno - još nije bilo ni onog prekrasnog razgovora s Rostislavom. Njegovog poetičnog poljupca. Košarice, koju je isplela za novogodišnju jelku. A tada, kad je odjurila kući, bilo je već sve gotovo za zabavu; čitavo to veče bilo je zapravo za nju. S velikim zadovoljstvom obukla je novu zelenu haljinu s blistavim isprepletenim vezom, i ponudila se da dočekuje goste na ulazu. Njena mladost, koja se predugo protegla, cvjetala je po drugi put u dobi od dvadeset četiri godine. Ovo je bilo njeno vrijeme - sad, ovaj trenutak. čini se da je zanesena ujutro čak obećala Rostislavu da će ga čekati. Ona, koja je uvijek izbjegavala svaki fizički dodir - zar je ona, te noći kad je susrela Alekseja u predvorju, dopustila da je on uhvati za ruku? Među njima je prošli mjesec vladala neka hladnoća, a sad je u predvorju Aleksej kazao: "Klara! Ne znam što ćeš o meni misliti; naručio sam dva sjedala u "Aurori" za doček Nove godine. Hoćemo li ići? Znam da to baš nije u našem stilu, ali hoćemo li ipak ići, tako, za zabavu?" Nije rekla da neće. Oklijevala je, a tada je utrčao onaj debeli mladi Ženka i zamolio je da mu pronađe neku ploču. Od tada ih ni trenutka nisu ostavljali same, i nedovršen je razgovor lebdio među njima polovicu večeri. ženka i djevojke koje su s Klarom studirale na Institutu za veze večeras su se ovdje još uvijek osjećali kao studenti i, usprkos gostiju na visokom položaju, vladali su se vrlo neizvještačeno. ženka je pio kao spužva i obasipao djevojku do sebe nizom šala sve dok ona, napokon, zarumenjevši se i gušeći se od smijeha, nije povikala: "Oh! ne mogu više!" i pobjegla od stola. Mladi poručnik MVD-a, nećak tužiočeve žene, prišao joj je i lupio je po leđima da se ne uguši. (Svi su ga zvali graničarom, jer je na kapi imao zelenu vrpcu i širite; ali on je zapravo živio u Moskvi i posao mu je bio da provjerava isprave putnika na vlakovima.) ščagov je također bio za stolom mladih, i sjedio je kraj svoje Liže. Služio ju je pažljivo hranom i pićem, razgovarao s njom, ali nije mislio na ono što govori. Mislio je o svemu što gleda oko sebe. Iza mirnog uljudnog izraza, na licu sve je pažljivo promatrao: sve što je bilo izloženo, obješeno i namješteno, i goste koji su se svime tako slobodno služili. Od izvezenih epoleta pravnika, koji su imali čin generala i diplomatskog emblema u drugom dijelu sobe, do vrpce Ordena Lenjina tako nemarno prikačene na 340 rever njegovog vrlo mladog susjeda (a on se nadao da će se ovdje istaknuti svojim skromnim ordenčieima!), Ščagov u čitavom tom uvaženom društvu nije mogao naći ni jednog vojnika s fronta, ni jednog brata s minskih polja, ni jednog druga s odvratne, umorne jurnjave po preoranom zemljištu, jurnjave koja se tako zvučno naziva "napadom". Na početku zabave prisjetio se lica drugova koji su poginuli na poljima pod granatama, pod zidovima šupa, u napadima, i osjetio je želju da zgrabi stolnjak, strgne ga sa stola i poviče: "Pasji sinovi, a gdje ste vi bili?" Ali zabava je tekla dalje. Ščagov je pio, ne toliko da bi bio pijan, ali dovoljno da njegove noge u čizmama nisu više osjećale punu težinu njegova tijela. I kao što mu se pod počeo činiti laganijim, sve je lakše počeo primati i prihvaćati toplinu i sjaj oko sebe. Nije mu više bio odvratan; ščagov je sad mogao i dušom i tijelom sudjelovati u zabavi, usprkos svojim bolnim ranama i vreloj suhoći u želucu. Nije li bila već zastarjela ta stara razlika koju je pravio između vojnika i onih koji nisu bili vojnici? Većina se ljudi danas ustručavala nositi odlikovanja koja su stekli na frontu, koja su ih toliko stajala i koja su neko vrijeme tako blistala. Danas više ne možeš svakoga lupiti po ramenu i upitati: "A gdje si ti bio?" Tko se borio, tko se skrivao? Sad se to više ne može razaznati, sve se izmiješalo. Postoji zakon vremena, zakon zaborava. Mrtvima slava, živima život.

Samo on u ovom društvu znao je cijenu blagostanja, i samo ga je on ovdje bio zaista dostojan. Bio je to njegov prvi ulazak u ovaj svijet, ali osjetio je da je u njega ušao zauvijek. Ogledavao se po sobi i mislio: "Ovo je moja budućnost! Ovo je moja budućnost!" Ščagovljev mladi susjed, onaj s ordenom, sve je promatrao poluzatvorenih očiju. Oko vrata je imao svijetloplavu i žutu kravatu, a blijeda zalizana kosa već je bila prorijeđena. Bilo mu je dvadeset četiri godine, a nastojao se vladati kao da mu je najmanje trideset, te je vrlo sporo pomicao ruke i silno dostojanstveno isturio donju usnicu. Premda je bio vrlo mlad, već je bio jedan od najvažnijih referenata u prijemnoj kancelariji Prezidi-ja Vrhovnog sovjeta. Taj referent je znao da bi ga tužiočeva žena rado oženila Klarom, ali Klara je za njega već bila suviše sitna riba. Imao je jakog razloga da pričeka sa ženidbom. Dinera je, međutim, bila nešto posve drugo - iz nje je zračilo nešto, nešto zbog čega mu je bilo ugodno samo sjediti kraj nje. Rastao je u vlastitim očima već samim tim što flertuje sa ženom tako slavnog pisca. Sad joj je udvarao nastojeći da je tu i tamo dodirne i rado bi stao na njenu stranu u diskusiji, ali utvrdilo se da ona ne želi nikakve podrške - bilo je nemoguće pokazati joj u čemu griješi. "Ali, znači, vi se ne slažete s Gorkim! Vi osporavate i samog Gorkoga!" govorio je Lanski. "Gorki je osnivač socijalističkog realizma!" podsjetio ju je referent. "Sumnjati u Gorkoga je naposljetku jednako zločinački kao ..." (Oklijevao je da napravi usporedbu. Kao ... ?) Lanski mu ozbiljno kimne glavom. Dinera se nasmiješi. 341 "Mama!" poviče Klara glasno i nestrpljivo. "Ne bi li naš stol mogao imati odmor prije čaja?" Tužiočeva žena je u kuhinji davala naređenja; vratila se i utvrdila da se njena dosadna prijateljica prilijepila uz Dotty i da joj naširoko priča kako su sva djeca partijskih aktivista u Zare-čenskom okrugu na posebnoj listi, kako za njih uvijek ima dovoljno mlijeka i koliko je god potrebno penicilinskih injekcija. To je razgovor navelo na medicinu. Dotty, premda je bila mlada, već je počela pobolijevati, i svaki razgovor o bolesti bio joj je posebno zanimljiv. Alevtina Nikanorovna imala je drugačiji stav: tko god ima društveni položaj, osigurano mu je dobro zdravlje. Dovoljno je samo telefonirati nekom slavnom profesoru, najbolje nekom laureatu Staljinske nagrade; on će napisati recept i svaki će infarkt istog trenutka nestati. Ukoliko je potrebno, uvijek možeš otići u najbolji sanatorij. Ona i njen muž nisu se bojali bolesti. Ona je s predbacivanjem odgovorila na Klarin povik: "Hajde, domaćice! Posluži svoje goste! Nemoj ih tjerati od stola!" "Ne, mi hoćemo plesati! hoćemo plesati!" povikao je graničar. Ženka brzo natoči sebi jednu čašu i ispije je. "Plesati! Plesati!" vikali su ostali. I mladi su se ljudi raspršili. Glasna muzika doprla je iz druge sobe. Svirali su tango "Jesenje lišće". 342 57 DVA ZETA Dotnara je također otišla plesati, domaćica je uposlila svoju prijateljicu da joj pomogne raspremiti stol, i tako je kod stola starijih sad ostalo samo pet muškaraca: sam Makarigin, njegov stari i dragi prijatelj iz doba građanskog rata, Srbin Dušan Rado-vić, nekadašnji profesor na Institutu Crvene profesure, odavno ukinutom; noviji prijatelj Slovuta, koji je završio pravni fakultet s Makariginom, također tužilac, također general-major; i Maka-riginova dva zeta - Inokentij Volodin, koji je na Makariginov zahtjev nosio svoju mišje sivu uniformu sa zlatnim palmovim granama, i slavni pisac Nikola Galahov, laureat Staljinske nagrade. Makarigin je već proslavio svoje novo odlikovanje na banketu za svoje kolege, i želio je da ova zabava bude više za omladinu, više u krugu obitelji. Ali Slovuta, vrlo uvaženi kolega, propustio je prvu proslavu, jer se tek dan

ranije vratio s Dalekog istoka (bio je jedan od glavnih tužilaca u notornom procesu protiv japanskih vojnih stručnjaka, koji su pripremali bakteriološki rat). Stoga ga je Makarigin morao pozvati večeras. Međutim je već prije pozvao i Radovića, koji je službeno bio persona non grata: bilo je nezgodno primiti Radovića zajedno s tužiočevim sadašnjim kolegom; Makarigin ga je zapravo pozvao na tu obiteljsku zabavu naprosto zbog zadovoljstva da obnove stare uspomene. Mogao je otkazati Radoviću u posljednji trenutak, ali ljutilo ga je što mora i pomišljati na tako kukavički postupak. Stoga je odlučio da Radovićevu sumnjivu nazočnost ublaži sa svoja dva zeta; s diplomatom sa zlatnim epoletama i piscem s medaljom laureata. Sad, kad ih je ostalo samo petero kod stola, Makarigin se uplašio da će Radović staviti neku zajedljivu primjedbu: bio je inteligentan čovjek, ali sklon neobuzdanim i neopreznim izjavama kad bi se raspalio. I tako se Makarigin trudio da razgovor vodi sigurnim, plitkim kanalima. Prigušivši svoj obično snažan glas, dobroćudno je peckao Inokentija, prekoravajući ga što mu nije poklonio unuke kao utjehu u starosti. 343 "Napokon, što misle to dvoje?" tužio se. "Kakav je to par - ovan i ovca, bez jagnjadi! Žive sami za sebe, debljaju se i nemaju nikakvih briga. Sve su to lijepo riješili! Samo uludo troše svoj život! Upitajte ga je li on, pasji sin, epikurejac. Dakle, Ino-kentij? Priznaj - zar ne da si sljedbenik Epikura?" Nitko, čak ni u šali, ne bi mogao nazvati člana svesavezne Komunističke partije novo-hegelijancem, novo-kantovcem, subjek-tivistom, agnostikom, ili Bože oslobodi, revizionistom. Naprotiv, "epikurejac" je zvučalo tako bezazleno, da to čovjeku uopće nije moglo smetati da bude i ortodoksni marksist. U tom je času Radović, koji je dobro poznavao svaku pojedinost iz života Utemeljitelja, primijetio: "Pa Epikur je bio dobar čovjek, materijalist. Sam Karl Mara napisao je disertaciju o Epikuru." Radović je bio mršav i suh, i tamna pergamentna koža bila mu je nategnuta preko kostiju. Inokentij osjeti kako ga obuzima neki osjećaj sigurnosti i blagostanja. Ovdje, u ovoj sobi, koja je brujala od živahnog razgovora, smijeha i jarkih boja, i sama pomisao da bi ga mogli uhapsiti činila mu se nemoguća. I posljednji ostatak straha u dubini srca iščezao je. Brzo je pio, opustio se i veselo gledao oko sebe u te ljude koji nisu znali ništa o njegovoj tjeskobi. Osjećao se sad kao miljenik bogova. Makarigin, pa čak i Slovuta, koji bi drugom prilikom možda izazvali njegov prezir, sada su mu se činili čovječni i dragi, kao da ga i oni lično zaštićuju. "Epikur?" on blistavih očiju prihvati izazov. "Da, ja sam njegov sljedbenik. Ne poričem. Ali vjerojatno bih vas iznenadio kad bih vam rekao da je "epikurejac" riječ koja se obično krivo shvaća. Kad ljudi žele reći da je netko previše pohlepan za životom, razvratnik, raskalašen - ukratko, svinja kažu za njega da je "epikurejac". Ne, čekajte malo, ozbiljno govorim", reče on sprečavajući Makarigina da ga prekine; sada je govorio uzbuđeno, okrećući visoku vinsku čašu tankim, osjetljivim prstima. "Zapravo, Epikur zastupa upravo suprotno od onoga što se obično misli. On uključuje nezasitne želje među tri osnovna zla koja priječe ljudsku sreću. On kaže: ljudskom je biću zapravo potrebno vrlo malo, i stoga njegova sreća ne ovisi o sudbini. On nas uopće ne potiče na orgije. Istina je da običan ljudski užitak smatra najvišim dobrom. Ali on dodaje: kako se svi užici ne pojavljuju onog časa kad ih zaželimo, već njima prethode razdoblja nezado-voljene želje, dakle, nedostatka užitka, on smatra da je najbolje odreći se svih želja osim najskromnijih. Tako njegovo naučavanje oslobađa čovjeka od straha pred udarcima sudbine... I zato je on veliki optimist, taj Epikur!" "Ma nemoj reći!" reče Galahov iznenađeno i izvuče notes sa sićušnom olovkom od slonove kosti. Usprkos svojoj meteorskoj slavi Galahov se nije pravio važan; mogao se šaliti i pljeskati ljude po leđima jednako drugarski kao svaki drugi. Nekoliko pramenova bijele kose već je zanimljivo blistalo iznad njegovog prilično tamnoputog, punog lica. "Daj, natoči mu još!" reče Slovuta Makariginu, pokazujući Inokentijevu praznu

čašu. "Inače će nam uši napuniti!" 344 Makarigin mu natoči još vina i Inokentij ga s užitkom ispije. Tek sad, kad ju je tako spretno obranio, učinila mu se Epikurova filozofija dostojnom nasljedovanja. Radović se nasmiješio tom neobičnom credu. Nije pio ni kapi alkohola (bio mu je zabranjen), i veći dio večeri prosjedio je nepomičan, ozbiljan, odjeven u nekakav strogi, poluvojnički kaput, sa strogim naočalima jeftinih okvira. Sve donedavno, kad god bi pošao na šetnju u Steriitamaku nosio bi buđonijevski šljem, baš kao što je nosio u građanskom ratu ili za vrijeme NEP-a - ali danas je to izazivalo smijeh prolaznika i lavež pasa. Naprosto je bilo nemoguće nositi ga sad u Moskvi - milicija to ne bi dopustila. Slovuta, kojega je lice bilo mlohavo ali ne staro, odnosio se prema Makariginu pomalo svisoka. Njegovo unapređenje u gene-ral-lajtnanta već je bilo potpisano. Međutim, bio je uglavnom zadovoljan što ovdje sjedi s Galahovom i zamišljao je kako će, pošto nešto kasnije ode s ove zabave na drugu, kao slučajno primijetiti da je upravo pio s Koljom Galahovom, koji mu je rekao... Zapravo Galahov mu nije rekao ništa i držao se vrlo rezervirano, vjerojatno smišljajući novi roman. I tako se Slovuta, zaključivši da ovdje za njega više nema ništa, spremio da ode. Baš u tom trenutku sva je omladina odjurila da pleše. Makarigin je rekao sve čega se mogao sjetiti da bi nagovorio Slovutu da još malo ostane, i napokon je stao uporno zahtijevati da gost pogleda njegov "duhanski oltar". Makarigin je u svojoj radnoj sobi imao zbirku raznih duhana kojom se veoma ponosio. On sam obično je pušio bugarski duhan za lulu, koji je nabavljao preko prijatelja, a uveče, kad bi se napušio lule do mile volje, prešao bi na cigare. Ali silno je volio zaprepastiti svoje goste nudeći im različite vrste duhana redom. Vrata radne sobe bila su odmah iza njega, i on ih je otvorio i pozvao Slovutu i svoje zetove da pođu za njim. Ali Inokentij i Galahov su odbili, ispričavajući se da moraju pripaziti malo i na svoje žene. Tužilac je bio uvrijeđen; ne samo to, bojao se da će Dušan reći nešto nezgodno. Pustivši Slovutu da prvi uđe u radnu sobu, okrenuo se svom prijatelju i zaprijetio mu prstom. Zetovi se nisu žurili da potraže svoje žene. Bili su u onim sretnim godinama Galahov je bio nekoliko godina stariji od Inokentija - kad su ih još smatrali mladima, ali ih nitko nije tjerao da plešu. Mogli su se prepustiti užitku muškog razgovora, okruženi napola praznim bocama i ritmom daleke glazbe. Galahov je baš prošloga tjedna počeo razmišljati o tome da napiše nešto o imperijalističkim zavjerama i borbi sovjetskih diplomata za mir. Ovaj put to nije zamislio kao roman, već kao dramu - tako je mogao izbjeći mnoge stvari o kojima ništa nije znao, kao što su pojedinosti o unutrašnjem uređenju zgrada i odjeći. Sad je iskoristio ovu prilku da porazgovori sa svojim šurjakom, nadajući se da će kod njega naći neke tipične odlike sovjetskog diplomata i karakteristične pojedinosti iz života na Zapadu. Trebalo je da se radnja drame odvija na Zapadu, ali sam Galahov proveo je tamo vrlo malo vremena na nekom naprednom kongresu. Galahovu je bilo jasno da nije naročito pametno pisati o 345 \ načinu života, o kome ništa ne znaš, ali, posljednjih godina sve mu se više činilo da bi bilo lakše napisati fantastične priče o stanovnicima mjeseca nego priče o istinskom životu oko njega, gdje je svaka tema bila nabijena nizom opasnosti. Razgovarali su približivši glave preko stola; služavka je zveckala posuđem dok ga je odnosila, glazba je dopirala iz susjedne sobe, a dolje se čulo metalno mrmljanje televizora. "Privilegij je pisca da postavlja pitanja", složi se Inokentij, a oči su mu još sjale kao onda kad je branio Epikura. "Možda je to njegova nesreća", primijeti Galahov. Njegova plosnata bijela olovka od slonove kosti ležala je spremna na stolnjaku ... "U svakom slučaju, pisci me uvijek podsjećaju na isljednike, ali isljednike

koji nikad ne idu na dopust, nikad se ne odmaraju; u vlaku ili za čajnim stolom, na sajmištu ili u krevetu oni uvijek istražuju zločine, stvarne i izmišljene." "Drugim riječima, podsjećaju nas da imamo savjest?" "Pa, čitajući vaše časopise rekao bih: ne baš uvijek." "Ali mi ne istražujemo zločine čovjeka, već njegovo dostojanstvo, njegove odlike." "I upravo u tome vaš je rad suprotan djelovanju savjesti. Dakle, ti znači želiš napisati knjigu o diplomatima?" Galahov se nasmiješio. Bio je to muževan smiješak u skladu s njegovim krupnim crtama lica, tako malo nalik nježnim crtama njegovog šurjaka. "Ono što hoćeš, Ink, i što nećeš, ne odlučuje se baš tako jednostavno kao u novogodišnjim intervjuima. čovjek priprema materijal daleko unaprijed... Ne mogu ispitivati bilo kojeg diplomata. Imam sreću što si mi rođak." "Tvoj izbor je mudar. Diplomat, koga ne poznaš, napričao bi ti svakakve laži. Napokon, mi moramo prilično toga prikriti." Gledali su jedan drugoga ravno u oči. "Razumijem. Ali... nije mi potrebno upoznati tu stranu tvog posla. Za mene ..." Aha! Dakle, tebe uglavnom zanima život u ambasadi, običan radni dan, primanja, predaja akreditiva." "Ne, dublje od toga! Kako posao koji obavlja utječe na dušu sovjetskog diplomata ..." "Aha! Na njegovu dušu! Dobro, razumijem! Shvaćam. I do kraja večeri reći ću ti sve. Ali prvo objasni ti meni nešto ... Zašto si napustio temu rata? Jesi li je iscrpio?" Galahov strese glavom. "Nemoguće je nju iscrpiti." "Istina, imali ste vi sreću s tim ratom. Taj sukob, te tragedije - gdje bi to inače mogli naći?" Inokentij ga je veselo gledao. Pisac se namršti i uzdahnuvši reče: "Tema rata urezana mi je u srce." "Pa napisao si remek-djela na tu temu." "I za mene je ona vječna. Vraćat ću joj se do smrti." "Možda ne bi smio?" upita Inokentij vrlo tiho i oprezno. "Moram!" odgovori Galahov savladan osjećajem. "Rat uzdiže dušu čovjekovu ..." 346 "Dušu? Da", složi se Inokentij brzo, "ali pogledaj samo u što se pretvorila literatura o ratu. Najuzvišenije su teme opisivanje kako se zauzima borbene položaje, kako se usmjeruje razorna vatra; "nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti"; komandantova je riječ zakon. Ali sve je to navedeno u vojnim statutima mnogo uspješnije nego u literaturi. Da, naravno, uz put pokazujete i kako je naporno tim jadnim vojnim komandantima čitati zemljopisne karte." Galahov se smrknuo. Inokentij brzo pruži ruku preko stola i položi je na Galahov-ljevu, rekavši bez trunke ruganja u glasu: "Nikolaj, zar književnost zaista mora ponavljati vojne statute? Ili novine? Ili parole? Majakovski je, na primjer, smatrao čašću da koristi isječak iz novina kao epigraf za pjesmu. Drugim riječima, smatrao je čašću da se ne uzdiže iznad novina! Ali onda, čemu uopće literatura? Napokon, pisac je učitelj naroda; barem smo ga mi uvijek tako shvaćali. A veliki pisac: oprosti, možda to ne bih smio reći, spustit ću glas - veliki pisac je, da tako kažem, druga vlada. I zato ni jedan režim nikad nije volio velike pisce, već samo malene." Šurjaci su se rijetko susretali i nisu jedan drugog dobro poznavali. Galahov oprezno odgovori: "Ono što ti govoriš vrijedi samo za buržujski režim." "Ma naravno, naravno", reče Inokentij dobroćudno. "Mi imamo potpuno drugačije zakone. Mi imamo zanimljivu vrst literature koja se ne stvara za čitaoce, već za pisce." "Hoćeš reći da nas mnogo ne čitaju?" Galahov je bio u stanju slušati kao i stavljati vrlo ogorčene primjedbe o književnosti i 0 svojim vlastitim knjigama, ali jednoga se uvjerenja nikako nije mogao odreći: da ga čitaju, i to da ga čitaju mnogo. (Na isti je način Lanski vjerovao da njegovi kritički eseji oblikuju ukus, pa čak i karakter velikog broja ljudi.) "Imaš krivo. čitaju nas, možda

1 više nego zaslužujemo." Inokentij žurno odmahne rukom. "Ne, nisam to mislio ... Ah, glupost... Tast mi je dao previše vina pa sam sad posve nesuvisao. Kolja, vjeruj mi: ne govorim ovo zato što smo u rodu, ja ti zaista želim dobro, u tebi ima nešto što se meni vrlo sviđa ... Zato sam prisiljen da te upitam ... na svoj način: jesi li razmišljao o tome, kako ti shvaćaš svoje mjesto u ruskoj književnosti? Napokon, ti bi već mogao izdati svoja djela u šest svezaka. Imaš trideset sedam godina - u to je doba Puškin već bio gotov. Tebi ne prijeti ta opasnost. Ali ipak, ne možeš izbjeći pitanje - tko si? Kakvim si idejama obogatio ovo naše izmučeno doba? ... Osim, naravno, onih nedvojbenih ideja, kojima te opskrbljuje socijalistički realizam?" Mišići pod Galahovljevim čelom i obrazom lagano su se ustalasali. "Dodirnuo si... bolnu tačku", odgovori on, zureći u stolnjak. "Koji se ruski pisac nije potajno odmjeravao prema Puškinovom fraku? Ili Tolstojevoj košulji?" Dva puta je okrenuo olovku na stolnjaku i pogledao Inokentija očima koje sada nisu ništa skrivale. Osjećao je potrebu da izgovori sve ono što ne bi mogao reći u književnim krugovima. 347 "Kad sam bio dječak, na početku petoljetke, činilo mi se da bih umro od sreće kad bih vidio svoje ime odštampano ispod pjesama. činilo mi se da bi to već bila besmrtnost... Ali eto ..." Saginjući se da pomakne stolice, prišla im je Dotnara. "Ini! Kolja! Nećete me otpremiti? Vodite li jako mudar razgovor?" Ljupko je naškubila usne. Inokentij ju je ispitivački pogledao. Plavi uvojci padali su joj slobodno na ramena baš kao i prije devet godina. Igrala se krajevima svog pojasa dok je čekala da joj odgovore. Njena haljina višnjeve boje isticala joj je ružičaste obraze. Inokentij je ovakvu nije vidio dugo vremena. Posljednjih nekoliko mjeseci uporno je isticala svoju nezavisnost, razliku između svojih pogleda na život i njegovih. Ali tada se nešto u njoj slomilo - ili joj se u srce uvukao predosjećaj o rastanku? - i postala je tako pokorna, tako nježna. I premda joj nije mogao oprostiti ono dugo razdoblje nerazumijevanja i otuđenja, premda je znao da ne može pomaknuti sat natrag, ipak je ta njena pokornost u njegovoj duši izazvala toplinu. Sad ju je privukao da sjedne kraj njega, premda je tako prerano prekinuo razgovor sa Šurjakom. Bila je još vitka i gipka; dok je sjedila tako blizu njega, svatko je mogao jasno vidjeti da voli svog muža i da joj je dobro kraj njega. Inokentiju je načas palo na um da bi zbog njene budućnosti bilo bolje da ne izigravaju intimnost koja ne postoji. Ali joj je ipak nježno gladio ruku u rukavu višnjeve boje. Olovka od slonove kosti ležala je na stolu neupotrijebljena. Oslonivši se na laktove, Galahov se zagledao kraj muža i žene kroz veliki prozor osvijetljen svjetlima Kalužskih vrata. On nije bio u stanju iskreno govoriti o sebi u nazočnosti neke ženske. Ali eto - počeli su štampati njegove sabrane poeme; na stotine kazališta po čitavoj zemlji, ugledajući se u glavni grad, postavljala su na scenu njegove drame; mlade su djevojke prepisivale njegove stihove i učile ih napamet; za vrijeme rata, najznačajnije novine rado su mu ustupale prostor; okušao se u eseju, noveli i kritici; napokon, izišao mu je i roman i postao je laureat Staljinske nagrade. Što sad? Bilo je to čudno: imao je slavu, ali ne i besmrtnost. Ni sam nije opazio čime je i kada opteretio pticu svoje besmrtnosti, tako da nije mogla uzletjeti. Možda je jedini trenutak njenog istinskog zamaha sačuvan u onih nekoliko stihova koje su mlade djevojke sad učile napamet. Njegove drame, njegove novele i njegov roman umrli su stojeći prije nego je navršio trideset i sedmu. Ali zašto bi čovjek morao čeznuti za besmrtnošću? Većina Galahovljevih drugova nije za nju ni marila; njima je bilo mnogo više stalo do sadašnjeg položaja, do toga kako im stvari idu za života. K vragu i besmrtnost, govorili su; nije li mnogo važnije utjecati na tok događaja u sadašnjosti? A utjecaja su imali.

Njihove su knjige služile narodu; objavljivale su se u golemim tira-žima; stizale su po sistemu automatske masovne distribucije u sve knjižnice; i bili su im posvećeni posebni mjeseci reklame. Naravno, nisu mogli pisati baš istinu. Ali tješili su se mišlju da će se jednog dana stvari promijeniti, i da će se onda vratiti ovim vremenima i ovim događajima, i iskreno ih pribilježiti, revidira348 jući i ponovo preštampavajući svoje stare knjige. Sada se moraju usredotočiti na onu četvrtinu, osminu, šesnaestinu - oh, do vraga, tridesetdruginu istine, koja je bila moguća! Jer, i malo je bolje nego ništa. Ali Galahova je tištalo što je sve teže postajalo napisati novu stranicu. Natjerao je sam sebe da piše po strogom dnevnom redu, borio se protiv zijevanja, protiv svog lijenog mozga, protiv misli koje ga ometaju, protiv osluškivanja dolazi li, recimo, poštar, protiv čitanja novina. Mjesecima je pokušavao da ne gleda u Tolstoja, jer mu se uporni tolstojevski stil uporno neprestano nametao. Pazio je da mu radna soba bude dobro prozračena i da bude uvijek ugrijana na tačno osamnaest stupnjeva, da stol bude uvijek čist - inače nije mogao pisati. Kad god bi započeo neki veliki novi posao sav bi usplamtio, kleo bi se i svojim prijateljima i samome sebi da ovog puta neće praviti nikakvih ustupaka ni prema kome, da će ovog puta napisati pravu knjigu. Prvih nekoliko stranica radio bi s oduševljenjem. Ali uskoro bi opazio da ne piše sam; da pred sobom sve više osjeća prijeteću nazočnost osobe za koju piše; da nehotice prečitava svaki odlomak očima tog čovjeka. Taj čovjek nije bio čitalac, sugrađanin ili prijatelj; nije bio čak ni bilo koji kritičar - uvijek je to, zbog nečega, bio samo najznačajniji kritičar, slavni Žabov. Galahov je zamišljao žabova kako čita njegovo novo djelo i kako piše dugi članak protiv njega preko čitavog stupca u Literarnoj Gazeti - a to se već zaista i događalo. Naslov eseja bi bio "Odakle vjetar puše?" ili "Još o stanovitim pomodnim tendencijama na našem utrtom putu". Svoj napad ne bi počeo izravno, već s nekoliko sakrosanktnih riječi iz Bjelinskog ili Njekrasova, s kojima se samo nitkov ne bi složio. Tada bi pažljivo izvrnuo te riječi naglavce, prikazujući ih u nekom posve različitom svjetlu, tako da bi Bjelinski ili Hercen jasno posvjedočili, kako ta nova knjiga otkriva Galahova kao antisocijalno, antihumano biće, koje stoji na potpuno klimavim filozofskim temeljima. I tako bi, odlomak za odlomkom, Galahov pokušavao predu-sresti žabovljeve primjedbe i prilagoditi im se; i knjiga bi se malodušno nastavljala, sve dosadnija, poslušno se podvrgavajući kalupu. Kad bi već bio na pola puta, Galahov bi uvidio da se njegova knjiga tiho izmijenila, da i opet nije onakva kakvu je želio... "A osobine naših diplomata?" reče Inokentij s tužnim smiješkom, rastreseno milujući zglob svoje žene. "Pa što bih mogao reći? Možeš i sam zamisliti. Visoka idejnost. Krajnja principijelnost. Duboka odanost našim ciljevima. Duboka lična odanost Jo-sifu Visarionoviču. Nepokolebljivo pokoravanje direktivama iz Moskve. Neki odlično znaju strane jezike, neki slabije. A neki - pa recimo, nekolicina - veoma su skloni tjelesnim užicima. Zato što, kako oni kažu, živimo samo jednom ... Ali to više nije tipično." 349 58 FOSIL Radović kao da je odavno bio osuđen na neuspjeh: njegova su predavanja otkazali još tridesetih godina; knjige mu nisu objavljivali; a povrh svega napale su ga najrazličitije bolesti. U grudima je imao krhotinu Kolčakove granate, čir na dvanaestercu vukao se već petnaest godina, a čitav niz godina morao je svako jutro vršiti mučnu operaciju ispiranja želuca, bez čega ne bi mogao ni jesti, ni živjeti. Ali sudbina, koja znade mjeru i u svojoj tiraniji kao i u sklonosti, zaštićivala je Radovića upravo tim nedaćama. Premda je bio dobro poznati lik u krugovima Kominterne, Radović je ostao netaknut za vrijeme najkritičnijih godina naprosto zato što nikad nije izlazio iz bolnice. Isto tako su prije

godinu dana, kad su sve Srbe koji su ostali u Sovjetskom Savezu ili uhapsili ili natjerali u antititovski pokret, Radovića opet previdjeli, jer nije bio u opticaju zbog slaba zdravlja. Svjestan opasnosti svog položaja, Radović se neprestano trudio da se suzdrži, da nikad ne govori ono što misli, da nikad ne zapada u neku fanatičnu raspravu; činio je sve što je mogao da živi dosadnim životom invalida. Suzdržavao se i u ovom trenutku, u čemu mu je pomagao duhanski stol. Ovalni stolić iz rezbarene ebanovine imao je posebno mjesto u radnoj sobi. Kartonske cjevčice, mali stroj za punjenje, zbirka lula na stalku i velika pepeljara od sedefa bili su poredani na stoliću. Do njega je stajao ormarić od karelijske brezovine, nalik na sićušnu apoteku s brojnim ladičicama, od kojih je svaka sadržavala poseban tip cigarete, cigara, duhana za lulu, pa čak i burmuta. Sve to zajedno Makarigin je nazivao "duhanski oltar". Šutke slušajući Slovutino izlaganje o pripremama za bakteriološki rat, o odvratnim zločinima koje su japanski oficiri počinili protiv čovječanstva (o kojima je sudio na osnovu proučavanja službenog materijala, sakupljenog tokom istražnog postupka), Radović je pregledavao i s užitkom mirisao sadržaje ladica s duha350 nom, i nije se mogao odlučiti koji da odabere. Za njega je pušenje bilo ravno samoubojstvu, svi su mu njegovi liječnici to kategorički branili, ali budući da su mu isto tako branili da jede i da pije - te zapravo nije gotovo uopće ništa pojeo za večerom - njegovi osjeti okusa i mirisa bili su posebno osjetljivi na različite vrsti duhana, život bez pušenja činio mu se krajnje dosadnim. Na sve prigovore protiv njegove omiljene razonode odgovarao je: "Fumo, ergo sum", našto bi smotao nekoliko listova najprostijeg jeftinog duhana, koji je sada pretpostavljao ostalima s obzirom na svoje skučene financijske prilike. U Sterlitamaku, za vrijeme evakuacije, obično je kupovao listove od staraca na poljima i sam ih sušio i sjekao. Sad je, u dokolici svog momaštva, utvrdio da mu rukovanje duhanom mnogo pomaže procesu mišljenja. činjenica je da Radović, čak da se i nije suzdržavao, ne bi imao ništa tako strašno da kaže. On je bio marksist, meso njihova mesa, krv njihove krvi, i o svemu je sudio vrlo pravilno. Međutim, Staljinova je svita bila daleko više alergična na neznatne razlike u tonu i nijansi nego na potpuno kontrastne boje, i zbog onih sitnih devijacija koje su Radovića razlikovale od ostalih mogao je biti smjesta likvidiran. I tako je on srećom šutio, a razgovor je prešao s Japanaca na uspoređivanje osobina cigara, u koje se Slovuta uopće nije razumio, te se, štaviše, zamalo zagušio nespretno povučenim dimom. Zatim je razgovor skrenuo na tužioce: ne samo da se teret njihova posla nije smanjivao s godinama, već je, premda je bilo sve više tužilaca, postajao sve veći. "A što kaže statistika o zločinu?" upita Radović, nepokretan izvana, zatvoren u oklop svoje pergamentne kože. Statistika nije govorila ništa: bila je nijema i nevidljiva, i nitko nije znao da li još uopće postoji. Ali Slovuta odgovori: "Statistika kaže da broj zločina u našoj zemlji opada." On nije pročitao samu statistiku, već ono što se o njoj govorilo u nekom časopisu. I dodao je istim iskrenim tonom: "Ipak, ima još uvijek mnogo zločina. Nasljedstvo starog režima. Narod je vrlo pokvaren. Zatrovan buržoaskom ideologijom." Tri četvrtine onih koji su u to vrijeme prolazili kroz sudnice odrasli su poslije 1917, ali ta činjenica Slovuti uopće nije pala na um: to nije nigdje pročitao. Makarigin potvrdno kimne glavom - u to ga nije trebalo uvjeravati! "Kad nam je Vladimir Iljič govorio da će kulturna revolucija biti mnogo teža od oktobarske revolucije, nismo to mogli zamisliti! Tek sada razumijemo kako je bio dalekovidan." Makarigin je imao visoko četvrtasto čelo i isturene uši. Pušili su i zajednički zadimili čitavu radnu sobu. Makariginova je radna soba bila namještena vrlo različitim predmetima. Bio je

tu pisaći stol, nečija starina, na osam okruglih i čvrstih nožica, a na njemu pisaći pribor po najnovijoj modi, s pola metra visokim modelom Spaske kule sa satom i zvijezdom. Dvije masivne tintarnice u obliku tornjića kremijskog zida bile 351 su suhe - magistar pravnih nauka Makarigin već je davno prestao pisati kod kuće; vrijeme koje je provodio u uredu doticalo mu je za sve, a tintarnice su i tako bile beskorisne, budući da je pisma pisao naliv-perom. Iza staklenih vrata ormara za knjige bili su poredani pravni priručnici i nekoliko uvezanih godišta časopisa Država i pravo. Bile su tu također i stara Velika sovjetska enciklopedija (s greškama i neprijateljima naroda), i nova Velika sovjetska enciklopedija (također s neprijateljima naroda), i Mala enciklopedija (također s greškama i neprijateljima naroda). Makarigin se nije poslužio ni jednim od tih djela već dugo vremena, pa čak ni beznadno zastarjelim, premda još uvijek valjanim kaznenim zakonikom 1926. sve je to tako uspješno nadomjestio niz manje-više tajnih direktiva, od kojih je svaku poznavao po broju - 083 ili 005 povlaka 2742. Te direktive, koje su u sobi usredotočile svu mudrost pravosuđa, bile su uvezane u malom fasciklu i nalazile se na Makariginovom radnom mjestu. Knjige u njegovoj radnoj sobi nisu bile tu da bi se čitale, već da bi impresionirale posjetioce. Jedina literatura koju je Makarigin zaista čitao, noću, ili u vlaku, ili za vrijeme dopusta, bila je sakrivena u zaključanom ormaru: to su bili kriminalni romani. Nad tužiočevim stolom visio je golemi portret Staljina u uniformi generalissima, a malo poprsje Lenjina stajalo je na polici. Slovuta, trbušast, debeo tako da mu je uniforma bila nategnuta, a meso se prelijevalo preko visokog ovratnika, s odobravanjem je razgledao radnu sobu. "Dobro ti živiš, Makarigin! Tvoj stariji zet je dva puta primio Staljinsku nagradu, je li?" "Dva puta", ponovi tužilac zadovoljno. "A mlađi je prvi savjetnik?" "Za sada tek drugi." "Ne brini, bistar je on momak; dok treneš okom bit će ambasador! A za koga misliš udati najmlađu?" "Najmlađu? Pokušao sam već nekoliko puta, ali djevojka je tvrdoglava. Neće ni da čuje. A i tako već predugo čeka." "Školovana je? čeka inženjera?" Kad se Slovuta smijao, trbuh mu se tresao i čitavo bi se tijelo još više napuhalo. "Za osamsto rubalja mjesečno? Udaj ti nju za čekista - tako je, udaj je za čekista, to je čvrsta investicija! E pa onda, Makarigin, najljepša hvala što si me se sjetio; ne smiješ me zadržavati, znaš, ljudi me čekaju a skoro će jedanaest. Zdravo mi bio i ti, profesore, nemoj pobolijevati." "Sve najbolje, druže generale." Radović je ustao da se pozdravi, ali Slovuta mu nije pružio ruku. Radovićev uvrijeđeni i prezrivi pogled slijedio je okrugla, široka leđa Slovutina koga je Makarigin otišao ispratiti do kola. Ostavši sam s knjigama, Radović je smjesta usredotočio svoju pažnju na njih. Prelazeći rukom po policama izabrao je napokon, malo oklijevajući, jedan svezak Plehanova. Upravo je odlučio da sjedne s njim u naslonjač kad mu je pogled privukla mala knjižica u živahnom crnom i crvenom uvezu na Makariginovom stolu, te je uzeo i nju. Ali ta druga knjiga kao da mu je opekla beživotne, pergamenaste ruke. Bila je to nedavno objavljena knjižica 352 k pod naslovom Tito, izdajnički maršal, koju je napisao neki Renaud de Jouvenel; prvo izdanje od milijun primjeraka upravo je izišlo iz štamparija. Tokom posljednjih dvanaestak godina kroz Radovićeve ruke prošla je golema količina infamnih, klevetničkih, potpuno lažnih knjiga, ali učinilo mu se da nikad još nije u rukama držao ovakvu gadost. Iskusnim okom čovjeka koji poznaje knjige preletio je njene stranice, i za nekoliko minuta uvidio je komu je ta knjiga potrebna i zašto, kakva je ništarija njen pisac i koliko će u duši javnosti izazvati još nove žuči protiv Jugoslavije, koja to ničim nije

zaslužila. Pošto je pročitao rečenicu, koja mu je privukla pogled: "Nema potrebe potanko se zadržavati na motivima koji su Laszla Rajka naveli da prizna; činjenica da je priznao znači da je bio kriv" - Radović je s gađenjem odbacio knjigu. Naravno da nije bilo potrebno potanko se zadržavati na njegovim motivima! Nije potrebno zadržavati se na tome, da su Rajka mlatili tokom preslušavanja, mučili ga glađu i nesanicom, a možda ga i povalili na pod i udarali ga čizmama po genitalijama. (U Sterlitamaku je stari zatvorenik Adamson, s kojim se zbližio već pri prvim riječima koje su izmijenili, pripovijedao Radoviću o nekim tamošnjim omiljenim metodama.) Nema potrebe! činjenica da je priznao znači da je bio kriv! Summa summarum staljinističkog pravosuđa! Ali Jugoslavija je bila previše duboka rana, suviše bolna da bi se je dodirivalo u razgovoru s Makariginom. I tako, kad se on vratio, bacivši nehotični zaljubljeni pogled na svoje novo odlikovanje ("nije to toliko sama medalja, koliko činjenica da te ne zaboravljaju"), Dušan je sjedio u naslonjaču, suzdržavajući se, zureći u Plehanova. "Hvala ti, Dušane, što nisi ništa izbrbljao. Bojao sam se da ćeS nešto bubnuti!" reče Makarigin, izvlačeći cigaru i teško se bacivši na" divan s uzdahom olakšanja. "A što misliš da sam mogao bubnuti?" upita Radović malo iznenađeno. "što si mogao bubnuti?" Tužilac odsiječe vršak cigare. "Bilo što. Ti ne možeš, a da nešto ne izlaneš." On pripali cigaru. "Kad je govorio o Japancima, sve su ti se usta trzala od želje da proturječiš." Radović se uspravi. "Zato što je to sve namješteno, i to se može namirisati na deset tisuća kilometara." "Zar si sišao s uma, Dušane? Pa to je partijska stvar! Kako to možeš nazvati namještenim?" "Nema to nikakve veze s Partijom! Zar ti zoveš Slovutu Partijom? Zašto smo tek sada, 1949, otkrili pripreme kojima su se bavili 1943? Napokon, oni su već četiri godine naši zarobljenici. A uostalom, koja se zemlja, ako vodi rat, ne priprema da ga zaoštri? Kako možeš biti tako povodljiv? Valjda vjeruješ i da nam Amerikanci bacaju krumpirovu zlaticu iz aviona?" Makariginove isturene uši porumenješe. "Pa, moglo bi biti, a ako baš i ne bacaju, što onda? To je vladina politika to je kao na sceni: moraš govoriti glasnije, 23 U prvom krugu 353 moraš se služiti šminkom. Inače publika ne bi shvatila o čemu je riječ." Lica kao pergamenat, Rađović je nastavio listati svezak Pleha-nova. Makarigin je šutio i pušio, slijedeći neku misao koja mu je neprestano izmicala. Ubrzo se prisjetio. Posrijedi je bila njegova kći Klara. Naizgled je sve bilo u redu s Makariginovim kćerima, ali zapravo se s Klarom, najmlađom, njegovom ljubimicom, koja je bila najviše nalik na majku, već dugo vremena događalo nešto loše, osobito posljednjih mjeseci. Kad su objedovali utroje, nije to više bio miran odmor u obiteljskom krugu kao nekad, već se sve pretvaralo u ružnu prepirku. Klara je odbacivala svaku temu koja je bila jednostavna i ljudska, i o kojoj se moglo raspravljati tako da ne ometa probavu, a umjesto toga svaki je razgovor navodila na svoje "nesretnike" s kojima je radila i prema kojima je očigledno odbacila svaki oprez i budnost. Postala je žrtvom sentimentalnosti; patetično je tvrdila da među njima ima nevinih; vrijeđala je oca i optuživala ga, očigledno uvjerena da je baš on bio odgovoran za osuđivanje nevinih ljudi. Znala bi se strahovito razbje-snjeti i uglavnom bi u bijesu odlazila od stola, ne dovršivši ručak. Prije nekoliko dana otac je zatekao Klaru u blagovaonici: stavila je jednu cipelu na kredenc. zakucavala u nju čavao svijećnjakom i pjevuckala nekakve čudnovate nerazumljive riječi kao "udaraj, bubnju, udaraj" na melodiju koju je njen otac smjesta prepoznao. Trudeći se što je više mogao da ostane miran, on primijeti: "Mogla bi odabrati neku drugu pjesmu za takav posao, Klara. A "Suzama je obliven beskonačni svijet" - s tom pjesmom na usnama ljudi su umirali, odlazili na robiju!"

Iz tvrdoglavosti, ili vrag bi znao iz čega, ona se naroguši i ljutito reče: "Ma, zamisli! Plemeniti heroji! Odlazili na robiju! E, pa da znaš, odlaze i sada!" "Što?" Tužilac je bio potpuno zatečen tako bestidnom i neopravdanom usporedbom. Kako se može do te mjere izgubiti osjećaj za povijesnu perspektivu? Jedva se suzdržavao i trudeći se da ne ošamari svoju kćer, istrgnuo joj je cipelu iz ruke i bijesno je bacio na pod: "Kako se usuđuješ to uspoređivati! Partiju radničke klase s tim fašističkim talogom!" Ona je bila tvrdoglava; čak i da je udariš ne bi zaplakala. Samo je stajala, nepomična, s jednom nogom u cipeli, drugom u čarapi, na parketu: "Ostavi se govorancija, tata! Kakva si ti radnička klasa! Bio si nekad dvije godine radnik, jako davno, a sad si već trideset godina tužilac. I ti si mi neki radnik, a ni čekića nemaš u kući! Radnik, a bojiš se približiti automobilu bez šofera! Postojanje određuje svijest - tako su nas učili, zar ne?" "Da, društveno postojanje, budalo mala! I društvenu svijest!" "Dobro, a što po tebi znači društveno? Neki imaju palače, drugi kolibe; neki imaju kola, a drugi - poderane cipele. Sto je od toga društveno?" 354 Njen se otac gušio od bijesa i nemoći. I opet ta vječna nemogućnost da se mudrost starije generacije razumljivo i kratko protumači budalastoj mladeži. "Ti si glupa! Ništa ne razumiješ i ništa ne učiš!" "Pa onda me nauči! Hajde, nauči me! Od kojeg novca živiš? Ne bi ti plaćali tolike tisuće da nešto ne daješ zauzvrat!" Bijesna munja obasjala joj je potamnjelo lice. "Višak rada, glupačo! čitaj Marxa. Ti imaš obrazovanje, struku - to je akumulirani rad, i zato se dobiva veća plaća. A zašto tebi plaćaju osamnaest stotina rubalja u tvom institutu? što za to radiš?" Baš u tom trenutku njegova je žena upala u sobu; čula je prepirku, pa je i ona stala koriti Klaru što sama pokušava popraviti cipelu, umjesto da pozove i plati postolara. Zato postoje postolari; nije potrebno uništavati svijećnjak i kredenc. ... Sada je, sjedeći na divanu, Makarigin zatvorio oči i vidio svoju kćer, svoju ljubljenu i omraženu kćer, kako ga vješto obasipa uvredama; vidio ju je kako podiže cipelu koju je bacio na pod, zuri u njega neko vrijeme, a zatim šepajući odlazi u svoju sobu. "Dušane, Dušane", uzdahnu Makarigin tiho. "Što da radim sa svojom kćeri?" "S kojom kćeri?" iznenadio se Radović. I dalje je listao po Plehanovu. Makariginovo se lice uopće nije sužavalo od sljepoočnica prema bradi, široko četvrtasto lice odgovaralo je ozbiljnoj društvenoj odgovornosti tužioca. Velike uši stršale su mu poput sfinginih krila. Bilo je neobično vidjeti zbunjenost na takvom licu. "Kako se to dogodilo, Dušane? Kad smo gonili Kolčaka, tko je mogao zamisliti da će nam djeca ovako zahvaliti?" Ispričao je događaj s cipelom. Radović je izvukao prljavi komadić jelenje kože iz džepa i veoma dirnut, obrisao naočale. Bez njih je bio kratkovidan. Rekao je: "Kraj mene stanuje jedan krasan mladić, demobilizirani oficir. Katkada razgovara sa mnom. Među ostalim mi je pričao kako se u vojsci uvijek služio istim zaklonom kao i vojnici. Kad god bi došli njegovi starješine, uvijek su ga korili: "Zašto nemaš poseban zaklon? Zašto ti posilni ne kuha posebno? Ti ne poštuješ sam sebe! Zašto misliš da dobivaš oficirsko sljedovanje!" Međutim, taj mladić je imao odgoj poput našega, lenjinistički -- čovjek to naprosto ne može učiniti! To bi bilo uvredljivo! I zato mu je zapovjednik naprosto dao naređenje: "Ne sramoti svoj oficirski čin!" A on se obratio vojnicima i rekao: "Sagradite mi zaklon! Unesite mi namještaj!" Starješine su ga pohvalili: "To si već davno morao učiniti."" "Pa, što bi ti htio?" namršti se tužilac. Stari Dušan postao je tokom godina neugodan. Bio je ljubomoran zato što nije uspio, pa je morao podbadati druge. "što bih htio?" Radović opet metne naočale na nos i ustane, mršav i uspravan.

"Djevojka ima pravo! Na to su nas upozoravali. čovjek mora biti u stanju učiti od svojih neprijatelja." 355 "Ti predlažeš da učimo od anarhista?" zapanjeno upita tužilac. "Ni govora, Pjotre. Ja samo apeliram na partijsku svijest!" poviče Dušan, podižući ruku i ispruživši dugački prst. ""Beskonačni svijet obliven suzama"? I - višak rada? Pa možda još i nekoliko dodatnih honorara? Ti zarađuješ osam tisuća rubalja, zar ne? A čistačica dvjesta i pedeset?" Makariginovo je lice postalo potpuno četvrtasto. Na jednoj strani trzao mu se obraz. "Ti si poludio u toj tvojoj špilji! Izgubio si svaku vezu sa stvarnošću! što bi trebalo da radim? Da odem sutra do njih i zatražim dvjesta i pedeset rubalja? Kako bih živio? Izbacili bi me, pomislili bi da sam sišao s uma! Napokon, ostali se ne bune!" Da bi podvukao svoj odgovor, Radović je, upirući prstom poput koplja, naglašavao riječi kao da njima ubada. "Moramo se pročistiti od te buržoaske truleži. Temeljito očistiti! Pogledaj u što si ogrezao! Pjotr! U što si se pretvorio?" Makarigin pruži ruku kao da se želi obraniti. "Pa zašto sada živimo? Zašto smo se borili? Zar se ne sjećaš Engelsa? "Jednakost ne znači izjednačiti sve s nulom!" Krećemo prema stanju u kojem će svatko uspijevati i cvjetati!" "Ne skrivaj se iza Engelsa! Taj primjer koji si dao više je nalik na Feuerbacha: "Tvoja prva odgovornost je prema tebi samom. Ako si ti sretan, učinit ćeš i druge sretnima."" "Prekrasno rečeno!" reče Makarigin, plješčući rukama u znak odobravanja. "Eto, vidiš, to nikad nisam ni pročitao. Pokaži mi gdje si to našao." > "Prekrasno!" nasmije se Radović i čitavo mu se tijelo zatrese od užasnog smijeha nalik na kašalj. "To je moral Wildeovog mlinara Hugha! Ne! Onome tko sam nije dvadeset godina patio, zabranio bili da se bavi filozofijom." "Ti si sasušeni fanatik! Mumija! Prethistorijski komunist!" "A nisi li ti malo prebrzo postao historijski?" Radović zgrabi sa stola uramljenu fotografiju sjedokose žene koja je nosila kožnati kaput i držala mauzer u ruci. "Lena je bila na strani Šljapni-kova, zar se ne sjećaš? Trebalo bi da budeš sretan što je umrla. Da nije, zacijelo ti ne bi dali da vodiš proces protiv Šahtinskog!" "Ostavi to!" naredi mu Makarigin problijedivši iznenada. "Ne diraj uspomene! Fosilu! Fosilu!" "Nisam ja fosil! Ja samo tražim lenjinsku čistoću!" Radović je spustio glas. "Nitko ovdje o njoj ne piše ni riječi. U Jugoslaviji radnici rukovode proizvodnjom. Tamo ..." Makarigin se nasmiješi ironično i neprijateljski. "Ti si Srbin; Srbinu je teško biti objektivan. Ja to shvaćam i opraštam ti. Sjećaš li se što je Mars rekao o "balkanskom provincijalizmu"? Balkan nije čitav svijet." "Ipak ..." usklikne Radović, ali se naglo prekine. Ovo je bila granica iza koje se moglo slomiti čak i prijateljstvo nastalo u crvenoarmijskom odredu prije trideset godina. Bila je to granica iza koje Pjotr Makarigin nije mogao biti ništa drugo do tužilac. 356 Radović se opet naborao u malog, pergamentnog čovječuljka. "Hajde, nastavi, nastavi, fosilu!" zahtijevao je Makarigin ne-prijaznim glasom. "Hoćeš reći da je polufašistički režim u Jugoslaviji socijalistička vlada? Hoćeš reći da je ono što mi ovdje imamo devijacija? Konac revolucije? Stare optužbe! Davno smo ih slušali, ali oni koji su se usudili da ih izreknu sad su na drugom svijetu. Još si zaboravio reći da smo osuđeni na pogibiju u borbi s kapitalističkim svijetom. Jesi li to htio reći?" "Ne! Ne!" ponovo je oživio Radović, dok mu je lice blistalo gledajući u budućnost. "To se nikad neće dogoditi! Kapitalistički je svijet rastrovan neusporedivo gorim proturječnostima. I kao što su svi u Kominterni prorokovali, ja čvrsto vjerujem da ćemo ubrzo biti svjedoci oružanog sukoba između Amerike i Engleske za svjetsko tržište!" 357

59 USLI SU PRVI U GRAD U dnevnoj sobi plesali su uz muziku s golemog novog kombiniranog radiogramofona. Makariginovi su imali pun ormar ploča, među kojima su bili i govori Oca naroda, s njegovim razvučenim samoglasnicima, mukanjem i stranim naglaskom. (Te se ploče moglo naći u svim pristojnim kućama, ali, poput svih normalnih ljudi, ni Makariginovi ih nikad nisu slušali. Bilo je tu i pjesama kao "Najdraži i najvoljeniji", i pjesme o avionima koji "su prvi", i djevojkama koje dolaze "poslije njih".) Međutim, slušati ove pjesme u ovoj kući bilo bi jednako neumjesno kao ozbiljno razgovarati o biblijskim čudesima u salonu nekog plemića. Ploče koje su se trenutno svirale bile su iz inozemstva, ploče koje se nisu mogle nabaviti ni u trgovinama, niti su se izvodile na radiju, a među njima je bilo čak nekoliko emigrantskih ploča s Leščenke. U sobi do dnevne bilo je ugašeno centralno svjetlo. Klara je uključila televizor. Sobu je resio i pijanino na kojemu nitko nije svirao otkako je kupljen; šareni pokrivač na poklopcu nikad se nije skidao. Televizori su se upravo pojavili, i ekran nije bio veći od koverte. Slika je bila pjegava i veoma nemirna. Kao radio--inženjer Klara je morala biti u stanju sama riješiti taj problem, ali ona je radije pozvala ženku. Premda trenutno potpuno pijan, on je dobro znao svoj posao. (On je inače radio na snažnom uređaju, koji je ometao emisije stranih radio-stanica.) Teturajući pomalo još je bio dovoljno pri svijesti da popravi sliku prije nego ga je alkohol potpuno obuzeo. Iz dnevne sobe staklena vrata su se otvarala na balkon, i kad bi se razmaknuli tamni svileni zastori pružao se pogled na živahan promet Kalužskih vrata - na automobilske farove, crvene i zelene semafore, crvene žmigavce - sve pod snijegom koji je padao i padao. U sobi je bilo previše namještaja da bi osam parova moglo plesati istovremeno, pa su plesali na smjenu. Upadljivo različit od živahnih lica djevojaka i revnog izraza poručnika MVD-a bio je smiješak Lanskoga koji je izgledao kao da se ispričava, kao 358 da želi da mu se oprosti zbog toga što se bavi ovako površnom zabavom. Mladi referent s Lenjinskim ordenom plesao je s Dine-rom dok mu ona napokon, iskoristivši njegovu zbunjenost, nije naredila da potraži drugu plesačicu. Tokom čitave večeri, tanušna djevojka ugodna lica, jedna od Klarinih kolegica, nije skidala očiju s mladog službenika Vrhovnog sovjeta. On se obično klonio obične omladine; međutim, umorno polaskan njenom pažnjom odlučio je da nagradi tu mršavicu plesom. Počeo je svirati tustep. A poslije njega su svi stali zahtijevati pauzu. Jedna od djevojaka Baškirki počela je raznositi sladoled. Mladi referent odveo je svoju partnericu do prozora kraj balkona gdje su u kutu bila dva naslonjača, donio joj je sladoled i pohvalio je da dobro pleše. Ona se nasmiješila i kao da je željela nešto reći. Primijetio je njen nervozni vrat i prilično ravne grudi pod tankom bluzom i, iskoristivši činjenicu što su ih zastori djelomično sakrivali, blagonaklono joj je dodirnuo ruku koja je počivala na koljenu. Djevojka je počela uzbuđeno govoriti: "Vitalij Jevgenjevič, kakva sreća što sam vas ovdje našla! Molim vas nemojte se ljutiti na mene što se usuđujem govoriti o poslovima kad niste u službi, ali vas je nemoguće uhvatiti u Vrhovnom sovjetu." (Vitalij je odmaknuo ruku s djevojčine.) "Već pola godine logorska karakteristika mog oca i moja molba za pomilovanje leže u vašem sekretarijatu. Otac je paraliziran." (Referent se povukao kao da se brani u svoj naslonjač i žličicom iskopao malu kuglicu sladoleda. Djevojka je već zaboravila na svoj sladoled i nespretno je rukom zahvatila žličicu; žličica je odskočila, uprljala joj haljinu, pala na pod kraj balkonskih vrata i ostala tamo ležati.) "On se više uopće ne može služiti desnom stranom! Još jedna kap - i gotov je! Već je osuđen na smrt; zašto ga sad držite u zatvoru?" Usne mladog službenika iskrivile su se u neugodnoj grimasi. "Znate, vrlo je... netaktično od vas što ovdje sa mnom o tome razgovarate. Naš uredski telefonski broj nije tajna, telefonirajte mi i ja ću vam zakazati sastanak. Uz put, po

kojem je članu vaš otac osuđen - po pedeset i osmom?" "Oh, ne, ne, nije!" uzvikne djevojka s olakšanjem. "Zar mislite da bih vas se usudila moliti da je on politički? On je obuhvaćen zakonom od sedmog kolovoza!" "U slučaju osuda od sedmog kolovoza također su odbačene molbe za pomilovanje." "Ali to je užasno! On će umrijeti u logoru! čemu držati u zatvoru čovjeka koji je osuđen na smrt?" Mladi činovnik zurio je u djevojku raširenih očiju. "Ako tako rezoniramo, što onda preostaje od zakonodavstva?" On se ironično nasmiješi. "Napokon, njega je sud osudio. Zar to ne razumijete? I što to uopće znači "umrijeti u logoru"? Netko mora umrijeti i u logoru. Kad dođe vrijeme umiranju, zar je važno gdje se umire?" On ljutito ustane i ode. Njegove su riječi odzvanjale onim uvjerenjem i jednostavnošću, koja čak i najspretnijem govorniku ne daje mogućnosti da odgovori. 359 ! i Netaktična djevojka šutke je pošla preko dnevne sobe u blagovaonicu, gdje su već bili posluženi kolači i čaj i, tako da je Klara nije primijetila, obukla kaput u predvorju i otišla. Klara je prčkala oko televizora tako da je slika postala još gora. (Ženka je nestao u kupaonici.) Pošto je ona mršava, zabrinuta djevojka prošla kraj njih, Galahov, Inokentij i Dotnara prešli su u dnevnu sobu. Lanski im je došao u susret. Mi posebno volimo one ljude koji nas znadu cijeniti. Lanski je s razumijevanjem ocijenio ono što je Galahov dosad napisao, i očekivao je od njega još više - i stoga je s to većim zadovoljstvom Galahov surađivao s Lanskim i pomagao njegovoj karijeri. Aleksej je sad bio u onom veselom raspoloženju u kojem na zabavi čovjek može reći čak i nešto pomalo drsko, a da ne ostavi loš dojam. "Nikolaj Arkadevič!" usklikne on razvedrivši se. "Priznajte da u dubini duše uopće niste pisac. Znate li što ste vi zapravo?" (To je zvučalo kao ponavljanje Inokentijeva pitanja, i Galahov je bio malo u neprilici.) "Vi ste vojnik!" "Vojnik, naravno!" I Galahov se nasmije muževnim smiješkom. Malo je zažmirio kao da gleda nekamo daleko. čak i najveći dani njegove literarne karijere nisu njegovo srce ispunili takvim osjećajem ponosa, a iznad svega takvim osjećajem čistoće, kao što ga je doživio onoga dana kad ga je neki ludi zanos natjerao da se probije do štaba jednog gotovo opkoljenog bataljona. Tu je doživio artiljerijsku vatru, a poslije je, kasno u noći, u skloništu koje se treslo od bombardiranja, jeo iz jednog lonca s četvoricom članova štaba bataljona, i osjećao da je na ravnoj nozi s tim okorjelim ratnicima. "Onda mi dopustite da vam predstavim mog ratnog druga s fronta, kapetana Ščagova." ščagov je stao uspravno, ni ne trudeći se da zauzme pozu poštovanja. Njegov veliki ravni nos i široko lice davali su mu veoma otvoren izgled. Naprotiv, slavni pisac, kad je vidio odlikovanja, medalje i dva znaka za rane u borbi, oduševljeno mu je i čvrsto stegao ruku. "Major Galahov", nasmiješi se on. "Gdje ste se vi borili? Hajde, sjednite i pričajte." Sjeli su na divan, stisnuvši Inokentija i Dotty. Htjeli su da i Lanski sjedne k njima, ali on je napravio tajnovitu kretnju rukom i iščezao. Jasno da susret veterana iz prvih redova nije mogao proći bez pića. ščagov objasni da se sprijateljio s Lanskim jednog potpuno ludog dana u Poljskoj, petog rujna 1944, kad su ruske snage u naletu prodrle sve do Nareva i prešle ga tako reći na balvanima; znali su da prvog dana ide lako, ali da će ih skupo stajati ako čekaju. Drsko su se probili kroz Nijemce, otvarajući koridor širok manje od kilometra; našto su Nijemci požurili da im presijeku put s tri stotine tenkova sa sjevera i dvije stotine s juga. Tek što su počele ratne priče, ščagov je odbacio jezik kojim se služio svakog dana na sveučilištu, a Galahov uobičajeni govor

360 redakcija, sastanaka i napose, uzvišeni posebni jezik kojim se pišu knjige. Obojica su prezreli jezik dnevne sobe, jer je naprosto bilo nemoguće tako izlizanim i opreznim medijem prikazati sočnu i zadimljenu stvarnost fronta. Poslije nekoliko riječi strahovito su im počele nedostajati psovke, ali to je ovdje, na žalost, bilo nezamislivo. Toga se trenutka Lanski pojavio s tri vinske čaše i nedovršenom bocom konjaka. Privukao je stolicu da bi obojicu vidio, i natočio im piće. "U zdravlje vojničkog prijateljstva!" objavi Galahov žmirkajući. Ispili su nadušak. "Ovdje ima još!" Lanski je podigao bocu prema svjetlu i prijekorno je stresao. Natočio je ostatak. "Za one koji se nisu vratili!" podigne Ščagov čašu. Ispili su. Lanski se krišom ogledao oko sebe i sakrio praznu bocu iza divana. Novo pijanstvo pomiješalo se sa starim. Lanski je usmjerio razgovor prema svom udjelu u događajima: pripovijedao je kako je tog nezaboravnog dana, kao novopečeni ratni dopisnik, koji je tek prije dva mjeseca završio fakultet, došao na front po prvi put; kako se povezao kamionom (kamionom koji je vozio antitenkovske mine Ščagovu), kako su se probili pod njemačkom topovskom vatrom od Dlugosedla do Kabata kroz koridor tako uzak da su "sjeverni" Nijemci bacali topovske granate na položaje "južnih" Nijemaca; kako se tog istog dana i na tom istom mjestu ruski general koji se vraćao na front poslije dopusta zaletio džipom ravno u Nijemce, te ga više nikad nisu vidjeli. Inokentij, koji je slušao njihov razgovor, upita kako su savladavali strah od smrti. Lanski je sad već bio uzbuđen i bez oklijevanja odgovori da u takvim očajničkim trenucima smrt nije strašna, da čovjek na nju zaboravlja. Ščagov je podigao obrvu i iznio svoje mišljenje: "Ne bojiš se smrti sve dok te ona ne zahvati. Isprva se ne bojiš ničega, a kasnije je upoznaš i - bojiš se svega. Ali utjeha je u tome što smrt kao da te se zapravo ne tiče: ti postojiš, a smrt ne; kad smrt dođe, tebe više nema." Netko je stavio ploču "Vrati se k meni, malena". Galahovu su sjećanja Ščagova i Lanskog bila nezanimljiva: prije svega, on nije sudjelovao u toj operaciji o kojoj su oni govorili, nije poznavao Dlugosedlo, Kabat i Novo Mjasto, a drugo, on nije bio mali ratni dopisnik poput Lanskoga, već "strateški" dopisnik. On bitke nije promatrao s tačke gledišta nekog trulog drvenog mosta ili sitnih polja kudjelje u nekom selu, već šire, uzimajući u obzir, kao general ili maršal, njihovu stratešku funkciju. Galahov je prekinuo razgovor. "Da, to je rat! Upadamo u njega kao nespretni građani, a vraćamo se čeličnih srdaca... Aleksej, jesu li i kod vas pjevali "Pjesmu ratnih dopisnika"?" 361 "Naravno da jesu!" reče Lanski i počne pjevuckati ispod glasa. "Nera, Nera!" pozove Galahov. "Dođi i pomogni nam. Pjevat ćemo "Pjesmu ratnih dopisnika"." Kad bi mu pravilni bijeli zubi zablistali, nestalo bi opuštenosti na njegovom tamnoputom licu. Dinera im pritrči. "Naravno!" reče ona, ponosno zabacivši glavu, "i ja sam veteran s fronta!" Isključili su gramofon i njih troje je zapjevalo, nadoknađujući iskrenošću nedostatak muzikalnosti: Od Moskve do Bresta, nema nigdje mjesta gdje na prašnom frontu nismo bili; s notesom i Leicom, sa strojnicom-majkom led i vatru mi smo iskusili! Svi su se okupili da slušaju. Omladina je sa znatiželjom promatrala slavnog čovjeka, koga se nije moglo vidjeti svakoga dana. Promukla nam grla votka je satrla teško je na suši grlu žednom; ako tko što kaže, nek kuša po našem vojevati barem samo jednom. Tek što su počeli pjevati ščagov se, premda je i dalje zadržao smiješak na usnama, iznutra ohladio. Obuzeo ga je osjećaj krivnje zbog njegovog neumjesnog oduševljenja, osjećaj krivnje prema onima koji, naravno, nisu bili ovdje koji su tamo četrdeset prve gutali valove Dnjepra, koji su četrdeset druge

grizli borove iglice u šumama Novgoroda. Aleksej Lanski bio je ugodan momak, a Galahov vrlo uvaženi pisac, ali oni su vrlo malo znali o tom frontu, koji su sad pretvorili u svetinju, čak i najsmioniji dopisnici, oni koji su se uvlačili u najvrući pakao - a takvi nisu bili u većini - toliko su se razlikovali od vojničke mase na frontu, koliko se grof koji ore zemlju razlikuje od rođenog seljaka. Dopisnici nisu potpadali pod vojničke propise i naređenja, niti pod borbenu disciplinu, i zato im nitko nije mogao zabraniti vladanje koje bi se kod vojnika smatralo veleizdajom: paniku, spašavanje vlastitog života, bijeg s područja bitke. Odatle provalija između psihologije običnog vojnika iz prvih redova, kojega su noge urasle u zemlju na isturenom položaju, koji nema kamo da se sakrije i koji će možda i poginuti na ratištu, i dopisnika s njegovim malim krilima koji se za dva dana mogao vratiti u svoj moskovski stan. Gdje smo biti znali tenk nam nisu dali novinar kad gine - nije važno; s pištoljem u ruci i na grdnoj muci u gradove smo prvi ulazili snažno! 362 To, "u gradove smo prvi ulazili", odnosilo se na dvije-tri anegdote o nekim dopisnicima koji su se, pošto su krivo pročitali svoj položaj na topografskoj karti, dovezli dobrom cestom - budući da se emkom i tako nije moglo voziti po lošoj - ravno u neki grad u ničijoj zemlji i, kao opareni, opet odjurili natrag. Zamišljeno se poigravajući prstima svoje žene, Inokentij je slušao; i on je imao svoje mišljenje o tome što ta pjesma znači. Nije imao ratnog iskustva, ali znao je kakav je položaj naših ratnih dopisnika. Naš dopisnik uopće nije bio onaj reporter bijednik, o kome su pjevali - reporter čiji je život navodno malo vrijedan, koji bi mogao izgubiti posao ako zakašnjava s izvještajima o senzacionalnim događajima. Našeg dopisnika, čim bi pokazao svoju novinarsku propusnicu, primali bi kao važnog dostojanstvenika, od kojega valja sakriti nedostatke svog "gospodarstva" i pokazati svoje zasluge. Kamo god bi pošao primali su ga gotovo kao da ima pravo da izdaje naređenja. A uspjeh dopisnika nije ovisio o brzini i tačnosti kojom je dostavljao svoje izvještaje, već o pravom pristupu stvari, o pravilnoj tačci gledišta. S pravilnom filozofijom dopisnik se nije očigledno morao probijati do tog i tog mostobrana, do tog i tog opasnog mjesta; prihvatljivu interpretaciju događaja mogao je formulirati jednako dobro i u pozadini. Pošto je nekako uspjela podesiti televizor, ponosna na svoj uspjeh, Klara je izišla iz polumračne sobe i stala tako da ju je Lanski vidio. Gledao ju je od glave do pete i pomislio kako je dražesna - da, imala je zgodno tijelo, i općenito mu se zaista sviđala. Nasmiješio se, gledajući je svojim jasnim očima dok je pjevao posljednji stih, u kojem se izvornom triju sad pridružila polovica društva: Za novine pijmo pobjedu zalijmo doživjet je nećemo, moj druže; ako to tko čuje, i tko zapisuje s tobom će nas spomenuti, druže. Tek što su odjeknule posljednje riječi, kad se negdje u blizini začulo šištanje i čitav je stan utonuo u mrak. "Eksplozija", povikao je neki glas i mladež se stala valjati od smijeha. Kad se smijeh malo stišao, netko se u mraku našalio: "Mika! Sto to radiš? To nije Ljusja, to sam ja!" Svi su se opet nasmijali. Onda su stali razgovarati, svi u isti mah, ne trudeći se uopće da nešto poduzmu. Tu i tamo netko bi upalio šibicu, ugasio je ili odbacio na pod dok je još gorjela. Svjetlo je prodiralo kroz prozore. Iz predsoblja je Baškirka obavijestila domaćicu: "Na stepeništu gori svjetlo!" "Gdje je Ženka? Ženka! Dođi da popraviš svjetlo!" "Ženka ne može popraviti svjetlo", odgovori netko uvjerenim, mračnim glasom.

"Treba pozvati električara!" naredi tužiočeva žena iz blagovaonice. "Klaročka, zovi centralu!" "Neka Klara ostane ovdje! što će nam električar? Ona to može i sama popraviti." 363 "Kakve to gluposti govorite, vi mladi ljudi?" strogo zapita tužiočeva žena negdje iz tame, "Želite li da moju kćer ubije struja? Molim, ako netko želi popraviti - neka izvoli. Inače ćemo telefonirati." Nastala je neugodna šutnja. Netko je rekao da je kvar vjerojatno u televizoru, ili možda kod osigurača u stropu. Ali nitko od prisutnih, od tih korisnih članova društva, tih potomaka dvadesetog stoljeća nije priskočio u pomoć. Ni diplomat, ni pisac, ni književni kritičar, ni mladi činovnik važne državne ustanove, ni glumac, graničar, ni student prava. Progovorio je tek onaj vojnik u čizmama, kojega se nazočnost nekima učinila suvišnom: "Dopustite, ja ću. Klara Petrovna, molim vas, iskopčajte televizor." ščagov je pošao u predsoblje; djevojke Baškirke, trudeći se da potisnu hihot, svijetlile su mu ostatkom stearinke. Kućedoma-ćica je danas pohvalila djevojke i obećala im deset rubalja više nego što su se dogovorile. One su bile veoma zadovoljne svojim poslom ovdje, i nadale su se da će do idućeg proljeća prištedjeti dovoljno novaca za lijepe haljine - pa da nađu muža u gradu, tako da se ne moraju vraćati kući. Kad se svjetlo opet upalilo, Klara više nije bila među gostima. Iskoristivši tamu, Lanski ju je odveo u jedan pokrajni hodnik gdje ih nitko nije mogao vidjeti; tu su stajali iza ormara. Lanski ju je već nagovorio da pristane na doček Nove godine u restoranu "Aurora". Bio je očaran što će ta porugljiva, nemirna djevojka nesumnjivo postati njegovom ženom i kritičnim prijateljem, koji mu neće dopustiti da sustane ili pogriješi. Sagnuo se i ljubio joj ruke i izvezene krajeve dugih rukava. Klara je gledala odozgo na njegovu pognutu glavu i gušila se od navale osjećaja. Nije bila njena krivnja što onaj drugi muškarac i ovaj nisu bili jedna osoba, već dva različita čovjeka. Nije bila njena krivnja što je došlo vrijeme kad je potpuno dozrela i kad joj je, po neumoljivim zakonima prirode, bilo suđeno da poput rujanske jabuke padne u ruke onoga, koji za njom posegne. 364 60 DVOBOJ, KOJI SE NE ODVIJA PO PRAVILIMA Sam na svom gornjem ležaju, s kupolastim stropom koji se nad njim prostirao poput nebeskog svoda, zakopavši lice u topli jastuk i zamišljajući da su to Klarine grudi, Rostislavje gorio od sreće. Prošlo je pola dana od onog poljupca koji ga je toliko uzbudio, a još uvijek nije želio da okalja svoje sretne usnice pohlepnim jelom ili praznim riječima. "Napokon, vi me ne biste mogli toliko čekati!" rekao joj je. A ona je odgovorila: "Zašto ne? Mogla bih ..." "Evo, ti opet izbjegavaš poštenu mušku raspravu, licem u lice!" zazvuči zvonki mladi glas gotovo tačno iznad njega. "Kao obično, opet se radije nabacuješ ptičjim riječima!" "A ti kao obično baš ništa ne govoriš - nego se izražavaš u zagonetkama! Pitija! Mavrinska pitija! Zašto ti misliš da ja gorim od želje da s tobom raspravljam? Možda je to meni jednako dosadno kao pokušavati nekom starom seljaku utuviti u glavu da sunce ne obilazi oko zemlje. On to nikad neće naučiti, ma koliko dugo živio." "Zatvor je pravo mjesto za rasprave! Nema boljega! Vani bi te zbog toga vrlo brzo zatvorili. Ali ovdje upoznaješ prave diskutante! A ti odbijaš tu priliku? Je li tako?" Sologdin i Rubin bili su zaokupljeni svojim vječnim razmiricama; ni jedan ni drugi nisu htjeli napustiti bojno polje, da se ne bi reklo da priznaju poraz, te su još uvijek sjedili na opustjelom mjestu, gdje se slavio rođendan. Adamson se već davno vratio svom Monte Christu. Prjančikov je otrčao da prelista prošlogodišnji Ogonjek, koji se tu odnekuda stvorio. Neržin je, otpra-tivši Kondrašev-Ivanova, otišao da posjeti podvornika Spiridona.

Potapov, dokraja ispunjajući svoje dužnosti kućedomaćice, oprao je suđe, stavio noćne ormariće na mjesto, i sad je ležao na krevetu s jastukom preko lica da se zaštiti od buke i svjetla. Mnogi su u sobi spavali, drugi su tiho čitali ili pripovijedali, i već je nastupio onaj sat kad su se ljudi počeli pitati nije li dežurni možda zaboravio isključiti bijelu žarulju i uključiti modru, noćnu. A 365 Sologdin i Rubin još uvijek su sjedili na praznom ležaju Prjan-čikova. Sologdin tiho reče: "Kažem ti iz iskustva da se prava rasprava odvija poput dvoboja. Zajednički izaberemo posrednika - mogli bismo čak odmah pozvati Gleba. Uzmemo komad papira i povučemo po sredini crtu. Gore napišemo predmet rasprave. Zatim svatko iznese na svojoj polovici stranice svoje poglede na taj predmet, što može jasnije i jezgrovitije. Vrijeme za pisanje je neograničeno, da se ne bi potkrale slučajne greške." "Praviš budalu iz mene", prigovori Rubin pospano, opuštenih naboranih kapaka. Iznad brade, lice mu je izražavalo beskonačan umor. "što misliš, da ćemo raspravljati do jutra?" "Naprotiv!" usklikne Sologdin veselo, blistavih očiju. "U tome i jest ljepota prave rasprave između dva muškarca! Mlaćenje prazne slame riječima može trajati tjednima. Ali rasprava na papiru je nešto, što katkad završava za deset minuta: smjesta postaje očigledno da protivnici ili govore o posve različitim stvarima, ili da se zapravo slažu. Ukoliko se utvrdi da uopće ima smisla nastaviti raspravu, nastavljaju naizmjenično ispisivati svoje argumente svaki na svojoj polovici strane. Baš kao u dvoboju: udarac! - odgovor! - ubod! - ubod! Nema mogućnosti da se izmiče, da se niječe ono što se maločas reklo, da se mijenjaju riječi - i zato, poslije dva ili tri zapisa, pobjeda jednoga i poraz drugoga postaju očigledni." "Ne postavlja se vremenska granica?" "Za obranu istine? Ne!" "I zaista se nećemo potući zbog toga?" Sologdinovo zažareno lice se smrači. "Znao sam da će tako biti. Ti mene prvi napadaš ..." "Po mom mišljenju, ti si prvi! ..." "... prišivaš mi svakojaka imena, a imaš poveliku zalihu: Mračnjak! Natražnjak! ..." (izbjegavao je neshvatljivu stranu riječ "reakcioner"), "službeni ulizica..." (izbjegavajući naziv "profesionalni lakej"), "branitelj popova! Znaš više pogrdnih riječi nego naučnih pojmova. Ali kad god ja predlažem iskrenu raspravu, ti si prezaposlen, nisi raspoložen, suviše si umoran!" Sologdin je osjećao veliku potrebu za raspravom kao uvijek u nedjelju uveče, u vrijeme koje je po njegovom dnevnom redu bilo određeno za zabavu. Osim toga, ovaj je dan za njega umnogome bio dan uspjeha. A Rubin je zaista bio umoran. Očekivao ga je nov, težak i ne posebno simpatičan posao. Sutra ujutro morao se sam, bez ičije pomoći, dati na stvaranje čitavog jednog novog područja nauke, i morao je čuvati snagu. Valjalo je napisati i pisma. čekali su ga mongolsko-finski, španjolsko-arapski i ostali rječnici. čekali su ga i čapek, Hemingway i Sinclair. Osim toga, što zbog onog šaljivog procesa, što zbog sitničavog zabadanja njegovih susjeda, što zbog proslave rođendana nije čitavo veče bio u stanju završiti jedan vrlo važan posao općedržavnog karaktera. Ali bio je vezan nepisanim zakonima zatvorskih diskusija. Rubin nije smio sebi dopustiti da izgubi ni u jednoj raspravi, jer je bio glasnogovornik progresivne ideologije u šaraški. 366 "Ali o čemu bismo mogli raspravljati?" upita Rubin raširivši ruke. "Među nama je već sve rečeno." "O čemu? Prepuštam izbor tebi!" odgovori Sologdin s galantnom gestom, kao da svom protivniku prepušta izbor oružja i terena za dvoboj. "U redu, odabirem: ni o čemu!" "To nije u skladu s pravilima!" Rubin je razdraženo cupkao crnu bradu. "U skladu s kakvim pravilima? Koja su

to pravila? Kakva je ovo uopće inkvizicija? Shvati već jednom: da bi se korisno raspravljalo mora se negdje naći zajednički jezik, mora postojati barem neka suglasnost u osnovnim crtama ..." "Dakle, tako! Na to si ti navikao! Možeš braniti svoj stav samo protiv istomišljenika! Ne znaš raspravljati kao muškarac." "A kako ti raspravljaš sa mnom? Napokon, ma gdje počeli, što god iskopali... Na primjer, misliš li ti da su dvoboji još uvijek najbolji način da se iskupe uvrede?" "Pokušaj dokazati protivno!" odgovori Sologdin blistajući od zadovoljstva. "Tko bi klevetao drugoga, kad bi još uvijek bilo dvoboja? Tko bi se usudio gnjaviti slabije?" "I opet ti sa svojim smiješnim vitezovima! Tebi je uopće mrak srednjega vijeka, glupo, naduveno viteštvo, križarski ratovi - to je tebi tako reći vrhunska tačka iz povijesti!" "Tada je ljudski duh zaista dosegao svoj vrhunac!" potvrdi Sologdin, uspravivši se. "Veličanstveni trijumf duha nad tijelom! Nezadrživa težnja s mačem u ruci prema posvećenim ciljevima!" "A karavane opljačkanog blaga? Ti nisi ništa drugo nego konkvistador, je li ti to jasno?" "Ti mi laskaš!" odgovori Sologdin samozadovoljno. "Laskam ti? Pa to je užas! Užas!" I Rubin, da bi prikazao taj užas, zarine prste obje ruke u prorijeđenu kosu na tjemenu. "Ti si - dosadni hidalgo!" "A ti si biblijski fanatik! Drugim riječima, opsjednut!" uzvrati mu Sologdin. "Eto, i sam vidiš: o čemu mi možemo raspravljati? O odlikama slavenske duše prema Homjakovu? 0 restauraciji ikona?" "U redu", složi se Sologdin. "Već je kasno, i ne inzistiram na nekom bitnom pitanju. Ali hajde da provjerimo proceduru dvoboja na nekom zgodnom, jednostavnom predmetu. Predložit ću ti nekoliko, pa možeš odabrati, želiš li raspravljati o nečemu s područja književnosti? To je tvoje područje, a ne moje." "Na primjer?" "Pa, na primjer, kako bi valjalo shvatiti Stavrogina?" "Pa o tome ima već na desetke kritičkih eseja ..." "Ti ne vrijede ni prebite pare! čitao sam ih. Stavrogin! Svidri-gajlov! Kirilov! Može li ih čovjek doista shvatiti? Oni su složeni i neshvatljivi, kao što su samo ljudi u životu! U životu rijetko možemo čovjeka upoznati od početka, a dokraja - nikad! Uvijek iskrsne nešto nepredviđeno. Zato je Dostojevski tako velik! A književni teoretičari zamišljaju, da nam mogu potpuno osvijetliti ljudsko biće. Smiješno!" 367 Ali primijetivši da se Rubin sprema da ode - jer došao je trenutak kad se moglo povući, a da se ne pretrpi sramotu - Sologdin reče brzo: "U redu! Predlažem nešto s područja ćudo-rednosti: značenje ponosa u životu čovjeka." Rubin slegne ramenima i reče s dosadom u glasu: "Zar smo opet gimnazijalci?" Ustao je. Bio je to trenutak kad se mogao časno povući. "Vrlo dobro. Dakle, ovaj predmet..." reče Sologdin uhvativši ga za rame. "Ma hajde", odmakne se Rubin, premda ne ljutito. "Nemam ja vremena za natezanje. Kakva ozbiljna rasprava! Ti si divljak! Pećinski čovjek! U tvojoj glavi sve stoji naopačke! Ti si jedini čovjek na čitavoj planeti koji ne priznaje tri zakona dijalektike. A sve drugo potječe od njih!" Sologdin odbaci tu optužbu odmahnuvši ružičastim dlanom. "Ja da ih ne prihvaćam? Ja ih sad prihvaćam." "što? Ti prihvaćaš dijalektiku?" Rubin naškubi debele mesnate usne i tepajući reče: "Piliću! Dođi ovamo da te poljubim! Ti prihvaćaš dijalektiku?" "Ne samo da sam je prihvatio - nego sam o njoj i razmišljao! Razmišljao sam o njoj svakog jutra čitava dva mjeseca. A ti nisi!" "Ti si razmišljao? Zlato moje! Ti si sjajan!" Rubin je dalje škubio usne. "A možda si - jedva se usuđujem upitati - možda si čak prihvatio i kriterije gnoseologije?" Sologdin se namršti. "Vještina da se izvedene zaključke primijeni na djelu? Pa to i jest stvarno znanje." "Ah, ti si dakle stihijski materijalist!" reče Rubin. "To je pomalo primitivno. Ali o čemu onda imamo raspravljati?"

"Kako to nusliš?" pobuni se Sologdin. "Opet ni o čemu? Ako nemamo zajedničku osnovicu - nemamo o čemu raspravljati, ako imamo zajedničku osnovicu - nemamo o čemu raspravljati! Nema ništa, sad izvoli raspravljati." "Kakva je to obaveza? O čemu ćemo raspravljati?" Sologdin je također ustao i energično je mahao rukama. "Slušaj! Prihvaćam bitku pod najnepovoljni]im uvjetima za mene. Pobijedit ću te oružjem istrgnutim iz tvojih vlastitih ruku! Raspravljat ćemo o postavci da ti sam ne razumiješ ta tri velika zakona! Naučio si ih napamet, poput papige, a nikad nisi razmišljao o njihovoj suštini. Mogu te na njima uloviti kad god zaželim!" "Dobro, u redu, ulovi me!" Rubin nije mogao odoljeti. Bio je bijesan sam na sebe, ali opet se dao uhvatiti u raspravu. "Molim", reče Sologdin sjedajući. "Izvoli sjesti." Rubin je i dalje stajao, još uvijek u nadi da će otići. "Dakle, počnimo s nečim jednostavnim", reče Sologdin zadovoljno. "Pokazuju li nam zakoni dijalektike smjer razvoja ili ne?" "Smjer?" "Da! Kamo nas taj razvoj vodi", reče on. "Taj ... proces." "Dakako." "A u čemu ti to zapravo vidiš? Tačno u čemu?" upita Sologdin hladno. 368 "Pa, u samim zakonima. Oni utjelovljuju kretanje." Sad je i Rubin sjeo. Počeli su govoriti tiše i ozbiljnije. "Koji zakon zapravo utjelovljuje kretanje?" "Pa prvi ne, naravno. Drugi? Možda, treći." "Hm. Treći? A kako ga možemo definirati?" "što definirati?" "Smjer kretanja, naravno." Rubin se namršti. "Slušaj, čemu zapravo sav ovaj skolasticizam?" "Ti to nazivaš skolasticizmom? Nemaš pojma o tačnim naukama. Ako nam zakon ne daje brojčane odnose, a uz to ne znamo u kojem se smjeru kreće razvoj, ne znamo zapravo ništa. U redu. Počnimo s drugog kraja. Ti često i rado ponavljaš: "negacija negacije". Što po tvom shvaćanju te riječi znače? Na primjer, možeš li mi reći da li se negacija negacije uvijek pojavljuje u toku razvoja, ili se ne pojavljuje uvijek?" Rubin je malo razmišljao. Pitanje je bilo neočekivano. Obično nije bilo izraženo na ovaj način. Ali, kao obično u raspravi, prikrio je svoje oklijevanje i požurio je da odgovori: "U osnovi, da. Većim dijelom." "Eto!" zaurla Sologdin zadovoljno. "Imaš čitavi žargon - "u osnovi", "većim dijelom"! Znaš tako izmiješati stvari da više ne znaš gdje je početak, a gdje kraj. Ako netko kaže "negacija negacije" odmah ti se u duhu pojavi zrno, stabljika koja iz njega niče, i deset novih zrna na stabljici. Dosadno! Već mi se smučilo od toga!" Kao da je vitlao sabljom, zasijecajući u gomilu Saracena. "Odgovori mi izravno: kad dolazi do negacije negacije, a kad ne dolazi? Kad je neizbježna, a kad je nemoguća?" Rubinovom umoru više nije bilo ni traga. Usredotočio je svoje zalutale misli na ovu raspravu, koja nije bila nikome potrebna, a ipak je bila važna. "Kakvo je praktično značenje pitanja "kad do nje dolazi?" i "kad ne dolazi?"" "Hajde, hajde! Kakvo je praktično značenje jednog od tri osnovna zakona, iz kojih se sve izvodi? Kako se s tobom uopće može razgovarati?" "Ti okrećeš stvari naglavce!" pobuni se Rubin. "Fraze! Opet fraze! To jest, prazne riječi..." "Naglavce!" inzistirao je Rubin. "Mi bismo držali da je neoprostivo izvesti analizu konkretnih pojava iz gotovih zakona dijalektike. I stoga ne moramo ni znati "kad do nje dolazi" i "kad ne dolazi"." "Dobro, reći ću ti! Ali ti ćeš odmah ustvrditi da si to cijelo vrijeme znao, da se to samo po sebi razumije, da je to očigledno ...

Dakle, slušaj: ako je moguće povratiti prijašnju kakvoću stvari kretanjem u obratnom smjeru, onda ne postoji negacija negacije! Na primjer, ako je matica čvrsto uvijena i treba je odviti, ti ćeš je odviti. To je obratan proces, prelaz količine u kakvoću, a nikako negacija negacije! Ako, međutim, izmjenom smjera kretanja nije moguće ponovno izazvati raniju kakvoću, vratiti se u prijašnje stanje, tada razvoj moie nastupiti putem negacije, ali samo ako su unutar nje dopustiva ponavljanja. Inače, nepovratne će promjene 24 U prvom krugu 369 biti negacija samo u onim slučajevima, u kojima su moguće negacije samih tih negacija!" "Intelektualna akrobatika", promrmlja Rubin. "Stari trikovi iz logike ..." "Da nastavimo s maticom. Ako joj pokvariš lozu dok je uvijaš, ne možeš je više vratiti u prijašnje stanje kad je odviješ. To stanje možeš povratiti samo ako baciš maticu u kotao vrelog čelika, protjeraš kroz kalup, dobiješ šesterostrani štapić, istokariš ga i, napokon, napraviš novu maticu." "Slušaj, Dmitrij", prekine ga Rubin umirujućim glasom, "ne možeš ozbiljno razlagati dijalektiku na osnovu matice." "Zašto ne? Zašto bi matica bila gora od zrna? Ni jedan jedini stroj ne može se sastaviti bez matica. Dakle vidiš, svaki stupanj za sebe ne može se više izmijeniti. On negira prethodni, a u odnosu na staru maticu, koju si pokvario, nova matica je negdcija negacije. Jednostavno?" I on isturi svoju kozju bradicu. "čekaj malo!" reče Rubin. "U čemu si me pobio? Ono što si upravo rekao dokazuje da treći zakon zaista daje smjer razvoja." Metnuvši ruku na srce, Sologdin se nakloni. "Kad ti ne bi bio tako hitra uma, Leve, teško da bi mi bilo toliko stalo do časti da s tobom razgovaram! Da, treći zakon zaista daje smjer! Ali čovjek se mora naučiti služiti onim što neki zakon pruža! Umiješ li ti to? Jesi li u stanju raditi s tim zakonom, a ne ga naprosto obožavati? Sam si izveo zaključak da on zaista daje smjer. Ali upitajmo se: čini li to uvijek? U prirodi, u organskom svijetu, uvijek: rođenje, rast, smrt. Ali što je s neživim svijetom? Ne uvijek, daleko od toga." "Ali nas prvenstveno zanima društvo." "Tko je to "mi"? Društvo nije moj predmet. Ja sam inženjer. Društvo? Jedino društvo koje ja priznajem, je društvo prekrasnih dama." On šaljivo pogladi brk i nasmije se. "Pa", izjavi Rubin zamišljeno, "možda u tome svemu ima neko racionalno jezgro. Ali u cjelini, sve miriše po praznim, napuhanim riječima. Dijalektika se time nimalo ne obogaćuje." "Prazne, napuhane riječi su ono što ti govoriš!" reče Sologdin planuvši iznova, prekidajući ga pokretom ruke. "Ako sve izvodiš iz ova tri zakona ..." "Ali već sam ti rekao - mi to ne činimo." "Ne?" upita Sologdin začuđeno. "Ne!" "Pa onda - od kakve su koristi ti zakoni?" "Slušaj", počne Rubin Sologdinu dokazivati naglašeno, kao da deklamira. "Što si ti, komad drva ili ljudsko biće? Mi o svim pitanjima odlučujemo na bazi konkretne analize materijala, razumiješ li? čitava ekonomska doktrina izvodi se iz izvještaja o proizvodnji. Rješenje svakog društvenog problema zasniva se na analizi klasne situacije." "Pa što će vam onda ta tri zakona?" bjesnio je Sologdin zaboravivši na tišinu u sobi. "Hoćeš reći da vam nisu potrebni?" "O, da, veoma su nam potrebni", reče Rubin brzo. "A zašto? Ako se iz njih ništa ne može izvesti? Ako se iz njih ne može utvrditi čak ni smjer razvoja, ako su to samo praz370 ne riječi? Ako je potrebno samo ponavljati kao papiga "negacija negacije", onda kog će nam vraga?" Potapov je uzalud pokušavao prigušiti sve veću buku jastukom. Napokon je bijesno zbacio jastuk s glave i podigao se u krevetu.

"Slušajte, prijatelji, ako već nećete spavati, onda bar poštujte san drugih, ako već..." I značajno je pokazao prstom na Rusku, koji je ležao poprijeko na gornjem ležaju. "Ako već ne možete naći neko bolje mjesto." Razumne ljude ponukalo bi na šutnju ljutito upozorenje Po-tapova, koji je volio red, i tišina koja se spustila na polukružnu sobu, a koju su Rubin i Sologdin sad posebno osjetili, te nazočnost doušnika (premda Rubin, naravno, nije imao nikakva razloga da glasno ne izvikuje svoja uvjerenja). Ali njih dvojica nastavili su gotovo jednako kao ranije. Njihova duga rasprava, koja im zacijelo nije bila prva, tek je započela. Shvatili su da moraju izići iz sobe, budući da nisu bili u stanju ni govoriti tiše, ni prekinuti razgovor. Izišli su nabacujući se putem riječima sve dok se vrata od hodnika nisu za njima zatvorila. Gotovo istog trenutka kad su izišli, ugasilo se bijelo svjetlo i upalilo noćno. Ruska Doronin, koji je pažljivo pratio njihovu raspravu, bio je, usprkos tome, posljednji čovjek na svijetu koji bi sakupljao "materijal" s namjerom da ih prokaže. On je čuo Potapovljevo neizrečeno upozorenje i shvatio ga, premda nije vidio Potapovljev prst uperen na sebe - i osjetio je onu nepodnošljivu bol, koja nas obuzme kad nas optužuje netko čije mišljenje poštujemo. Kad je započeo svoju dvostruku igru s oficirom službe sigurnosti, sve je unaprijed predvidio; zavarao je šikina; bio je na najboljem putu da razotkrije doušnike, koji će primiti po 147 ru-balja - ali bio je nemoćan protiv sumnji svojih prijatelja! Njegov usamljenički plan, upravo zato što je bio tako neobičan i tako tajanstven, osudio ga je na prezir i sramotu. Zaprepastilo ga je da ti odrasli, sposobni, iskusni ljudi nisu dovoljno širokogrudni da ga shvate, da mu vjeruju, da uvide da nije izdajica. I, kao što se događa uvijek kad proigramo sklonost svojih prijatelja, onda jedan čovjek koji nas i dalje voli postaje dvostruko dragocjen. A kad je taj čovjek, osim toga, žena...! Klara! ... Ona će razumjeti! Sutra će joj ispričati o svom opasnom pothvatu, i ona će ga razumjeti. Bez nade da će zaspati, zapravo bez ikakve želje da zaspi, prevrtao se na svom grozničavom krevetu, sjećajući se Klarinog ispitivačkog pogleda i kujući još s većim samopouzdanjem plan da pobjegne ispod bodljikave žice uz obronak na cestu, a odatle autobusom ravno u središte grada. Dalje će mu pomoći Klara. Teže je naći jednog čovjeka među sedam milijuna ljudi u Moskvi, nego u čitavoj pustoj pokrajini Vorkute. U Moskvu valja pobjeći... 371 61 ODLAZAK U NAROD Neržinovo prijateljstvo s podvornikom Spiridonom Rubin i Sologdin dobroćudno su nazivali "odlazak u narod". Po njihovom mišljenju Neržin je tražio istu onu veliku, pučku istinu koju su prije njegova vremena uzalud tražili Gogolj, Njekrasov, Hercen, slavenofili, narodnjaci, Dostojevski, Lev Tolstoj i naposljetku Vasisualije Lohankin. Rubin i Sologdin nisu se trudili da sami traže tu grubu, pučku istinu, jer su posjedovali čistu, apsolutnu istinu. Rubin je vrlo dobro znao da je pojam "naroda" izmišljen, da je nedopustivo uopćavanje; da je svaki narod razdijeljen na klase, a da se čak i klase vremenom mijenjaju. Tražiti najuzvišenije shvaćanje života u seljačkoj klasi bilo je nisko i besplodno, zato što je samo proletarijat dokraja dosljedan i revolucionaran, što njemu pripada budućnost. Jedino u kolektivizmu i nesebičnosti proletarijata može se naći najuzvišenija shvaćanja života. Sologdin je isto tako dobro znao da je "narod" općeniti naziv za skupinu ljudi vrlo nezanimljivih, sivih, grubih, obuzetih na svoj neprosvijećeni način svakodnevicom. To mnoštvo ne čini osnovicu kolosa ljudskog duha. Samo jedinstvene ličnosti, blistave i odvojene, razasute poput raspjevanih zvijezda po mračnom nebt^ postojanja, nose u sebi najuzvišenije razumijevanje. Obojica su bili uvjereni da će Neržin prerasti taj interes, da će postati zreliji i početi stvari promatrati s druge strane. Neržin je, međutim, iskušao

već u svim krajnostima. Ruska književnost devetnaestog vijeka, nabujala od sažaljenja za stradajućeg brata, stvorila je u Neržinu, kao i u svima koji su je po prvi put čitali, sliku sjedokosog Naroda s oreolom, u srebrnom okviru, naroda koji u sebi utjelovljuje svu mudrost, moralnu čistoću i duhovnu veličinu. Ali to je bilo daleko, na policama; bilo je to negdje tamo - u selima i poljima na raskršću devetnaestog vijeka. Sad je nastupilo dvadeseto stoljeće, i ta su mjesta davno prestala postojati pod ruskim nebom. 372 Nije više bilo stare Rusije, umjesto nje sad je postojao Sovjetski Savez; u njemu je bio jedan veliki grad. Mladi Gleb odrastao je u tom gradu. Iz roga obilja nauka je sipala na njega uspjehe. Utvrdio je da ima brzi duh, ali da ima drugih kojima je um još brži, koji ga daleko nadmašuju bogatstvom znanja. I Narod je ostao na policama za knjige, a on je bio uvjeren da nešto znače samo oni koji u glavama nose teret kulture čitavog svijeta: enciklopedisti, poznavaoci starine, ljudi koji cijene ljepotu; visokoobrazovani, mnogostrani ljudi. čovjek mora pripadati toj eliti! Neuspjeli mogu ostati po strani. Ali počeo je rat, i Neržin se u vojsci prvo našao među prijevoznicima; nespretan, gušeći se od stida, hvatao je konje po pašnjaku da bi ih zauzdao ili uzjahao. Nije znao jašiti, nije znao upregnuti konja, nije znao nabadati sijeno, i čak bi se i čavao koji bi udario čekićem neminovno savio, kao da se ruga nespretnom radniku. I što se više Neržin mučio, to je glasniji bio grohotan smijeh neobrijanog, prostog, nemilosrdnog i strahovito neugodnog Naroda oko njega. Zatim je Neržin napredovao do čina artiljerijskog oficira. Opet je postao mlad i sposoban; hodao je čvrsto utegnut opasa-čem mašući štapićem koji je negdje putom našao, jer inače nije imao što nositi. Bezobzirno se vozio na papučicama jurećih kamiona, bijesno psovao pri prelazu rijeka, bio je spreman da napada u ponoć ili po kiši, i predvodio je poslušan, odan, vrijedan i, dosljedno tome, ugodan Narod. Oni su, taj njegov vlastiti, osobni mali Narod, pažljivo slušali njegove propagandne govore o onom velikom Narodu, koji je ustao kao jedan čovjek. Tada su Neržina uhapsili. Već u prvim istražnim i tranzitnim zatvorima, u prvim logorima, ošamućen tim smrtonosnim udarcima, užasnuo se videći naličje nekih "izabranih" ljudi: u prilikama gdje su čvrstina karaktera, snaga volje i odanost drugovima bile od životne važnosti za zatvorenika, gdje su mogle odrediti sudbinu njegovih supatnika, ti su se nježni, osjetljivi, visokoobrazovani ljudi koji su cijenili ljepotu vrlo često vladali kao kukavice, spremni da se povuku, vješti u opravdavanju vlastite opačine; vrlo brzo su degenerirali u izdajice, prosjake i licemjere. Neržinu je u posljednji čas uspjelo izbjeći da postane njima nalik. Okrenuo je glavu od onih čije je društvo nekad smatrao čašću. t Počeo je ismijavati i rugati se onome čemu se nekad klanjao. Težio je za jednostavnošću, želio se osloboditi i posljednjih navika inteligencije, uljudnosti i razmaženosti. U doba beznadnog neuspjeha, među razvalinama svog uništenog života, Neržin je počeo vjerovati da su vrijedni i značajni samo oni ljudi koji blanjaju drvo, obrađuju metal, oru zemlju i lijevaju čelik vlastitim rukama. Pokušao je od jednostavnih radnih ljudi naučiti i mudrost spretnih ruku, i životnu filozofiju. I tako se za Neržina krug zatvorio, i opet se vratio modi rtfošlog stoljeća: vjerovanju da čovjek mora "ići", spustiti se u "narod". Ipak, krug se nije posve zatvorio. Neržin, obrazovani zek, imao je jednu prednost pred našim djedovima. Za razliku od onih naobraženih aristokrata devetnaestog vijeka, naobraženi zek Neržin nije morao promijeniti odjeću i oprezno se spuštati niz ljestvi373 ce da uđe među narod: njega su naprosto gurnuli u narod, u razderanim i iskrpanim hlačama i prljavom radnom kaputu, i naredili mu da odrađuje normu. Neržin nije dijelio život naroda kao gospodin, koji se spušta među njih i stoga ostaje stran, već kao jedan od njih, nimalo različit od njih, jednak među jednakima. Morao je naučiti ravno zakucavati čavao, namjestiti dasku do daske, ne zato da

bi se umilio seljacima, već da bi zaradio svoj vlažni komad kruha svagdašnjeg. I poslije grubog šegrtovanja u logoru, iščezla je još jedna od Neržinovih iluzija. Shvatio je da se više nema kamo i zašto spuštati. Utvrdilo se da Narod nema nikakve pučke, sirove superiornosti nad njim. Sjedajući zajedno s njima u snijeg na zapovijed stražara, skrivajući se zajedno s njima od nadglednika u mračnim uglovima gradilišta, vukući tačke zajedno s njima na zimi, sušeći zajedno s njima obojke u baraci, Neržin je jasno vidio da ti ljudi nisu ni po čemu veći od njega. Oni nisu s većim stoicizmom od njega podnosili glad i žeđ. Nisu pokazivali veću čvrstinu duha od njega, kad su se našli pred kamenim zidom desetogodišnje kazne. Nisu bili vidovitiji ni spretniji od njega za vrijeme teških trenutaka transporta i tjelesnih pretresa. Zato su bili kratkovidniji i povjerljiviji prema doušnicima. Bili su skloniji da vjeruju grubim obmanama uprave. Očekivali su pomilovanje - a Staljin bi radije umro, nego ih pomilovao. Ako je koja logorska ličnost slučajno bila dobre volje i nasmiješila se, žurili su da mu uzvrate smiješak. A bili su i pohlepniji na sitnice: na "dodatnih" sto grama uskisle prosene pogače, na ružne logorske hlače, samo ako su bile malo novije ili življe boje. Ono što je većini njih nedostajalo bio je pogled na svijet koji može postati vredniji od samog života. Neržinu je preostalo samo jedno - da bude onakav kakav jest. Preboljevši još jedan nalet oduševljenja Neržin je - bilo to definitivno ili ne - shvatio Narod na nov način, na način o kojem nikad nigdje nije čitao: Narod nije svatko tko govori naš jezik, ali niti oni odabrani, žigosani vatrenim pečatom genija, čovjeka ne biraju u Narod ni po rođenju, ni po radu vlastitih ruku, ni po krilima obrazovanja. Nego - po duši. Svatko sam kuje svoju dušu, godinu za godinom. čovjek mora nastojati da očeliči, da izbrusi dušu, da bi postao ljudsko biće. A istovremeno i sićušni djelić svog naroda. 374 62 SPIRIDON čim je stigao u šarašku, Neržin je izdvojio među svima crveno-kosog Spiridona, na čijem je okruglom licu bilo nemoguće razlikovati poštovanje od prezira, ako ga čovjek nije zaista dobro poznavao. Bilo je tu još i stolara, i tokara, ali Spiridon se nečim iskonskim izdvajao od ostalih, i nije bilo sumnje da je on upravo onaj predstavnik Naroda kod koga čovjek mora potražiti nadahnuće. Međutim, Neržin nije mogao lako naći priliku da se što bolje upozna sa Spiridonom; on s njim nije imao o čemu razgovarati; nisu se susretali na poslu; stanovali su na različitim područjima. Mala skupina radnika zauzimala je posebnu sobu u šaraški i svoje je slobodno vrijeme provodila odvojeno. I zato su, kad je Neržin počeo posjećivati Spiridona, Spiridon i njegovi sobni drugovi jednodušno zaključili da je Neržin doušnik i da traži plijen za "kuma". Spiridon je smatrao da je po položaju u šaraški na dnu ljestvice, i nije mogao zamisliti zašto bi mu oficir službe sigurnosti želio postaviti stupicu. Međutim, kako se vlasti nisu libile da skupljaju bilo kakvu strvinu, čovjek je morao biti oprezan. Kad god bi Neržin stupio u sobu, Spiridon se pretvarao da je veseo, dao bi mu mjesta do sebe na ležaju, i s glupim izrazom lica počeo bi govoriti o nečemu stotinu kilometara udaljenom od politike: kako se ribu koja se mrijesti može tući ostima, kako se u mirnoj vodi može zahvatiti pod škrge rascijepljenim štapom i onda pokupiti u mrežu; kako je nekad lovio losove i mrkog medvjeda, i kako se čovjek mora čuvati crnog medvjeda s bijelim ovratnikom. Kako se zmije može otjerati lišajem, i kako je crvena djetelina najbolja za sijeno. I nadugačko i naširoko je pripovijedao o tome kako je u dvadesetim godinama udvarao svojoj Marfi Ustinovnoj, kad je igrala u dramskom kružoku u seoskom klubu; trebalo je da se uda za bogatog mlinara, ali iz ljubavi pristala je da pobjegne sa Spiridonom, i on se njome potajno oženio na Petrovo. 375 A čitavo su to vrijeme Spiridonove bolesne oči, nepomične pod njegovim uskim crvenkastim obrvama govorile: "Zašto si došao, doušnice? Ovdje nema ništa za

tebe." I zaista, svaki bi doušnik već davno izgubio hrabrost i okanio se te nepokolebive žrtve. Ničija znatiželja ne bi toliko potrajala, da bi mogao posjećivati Spiridona svake nedjelje uveče i slušati njegove lovačke priče. Ali Neržin, koji je isprva dolazio Spiridonu pomalo plašljivo, Neržin koji je osjećao neutaživu želju da ovdje, u zatvoru, razriješi sve o čemu nije bio u stanju dokraja razmisliti na slobodi, nije se zasitio Spiridonovih priča, premda je proteklo nekoliko mjeseci. Naprotiv, te su ga priče osvježavale, u njima se osjećao dah vlažne zore na rijeci, jutarnji povjetarac s polja, one su ga odnosile natrag u ono jedinstveno sedmogodišnje razdoblje u životu Rusije, sedmogodišnje razdoblje NEP-a, kojemu nije bilo ravna u povijesti seljačke Rusije, od njenih prvih početaka u prašumi prije Vikinga Rjurika do posljednje podjele kolhoza u manje jedinice. Neržin je to sedmogodišnje razdoblje upoznao samo kao dječak koji ništa nije shvaćao, i veoma je žalio što se nije rodio ranije. Slušajući toplo grgoljenje Spiridonova glasa, Neržin nikad nije pokušao nekim lukavim pitanjem skrenuti razgovor na politiku. I Spiridon mu je postepeno počeo vjerovati; i njega je obuzela prošlost, opustio se, duboke bore na čelu izravnale su se, rumenkasto lice je blago zablistalo. Samo izgubljeni vid priječio je Spiridona da u šaraški čita knjige. Prilagođavajući se Neržinu, usudio bi se tu i tamo upotrijebiti kakvu učenu riječ, kao "princ", "piriod", "analogno", obično na krivom mjestu. U doba kad je Marfa Ustinovna glumila u seoskom dramskom kružoku, sa scene je čuo i upamtio ime Jesenjina. "Jesenjin?" rekao je Neržin, koji to nije očekivao. "Divno! Ja ga imam ovdje u šaraški! To je sada rijetkost." I donio je knjižicu s papirnatim ovitkom, ukrašenim nazubljenim jesenjim javorovim lišćem. Silno ga je zanimalo: hoće li se dogoditi čudo? Hoće li polupismeni Spiridon razumjeti i cijeniti Jesenjinovu poeziju? čudo se nije dogodilo. Spiridon se nije sjećao ni jednog jedinog stiha, koje je nekad slušao, premda su mu se dopale pjesme "Prekrasna Tanjuša bješe" i "Vršidba". Dva dana kasnije major Šikin je pozvao Neržina k sebi i naredio mu da preda svoj primjerak Jesenjina na odobrenje cenzoru. Neržin nije znao tko ga je otkucao. Ali budući da je javno nastradao od "kuma" i budući da je Jesenjina izgubio na neki način zbog Spiridona, Neržin je napokon potpuno stekao njegovo povjerenje i Spiridon mu se počeo obraćati sa "ti". Od tada nadalje nisu razgovarali u sobi, već pod lukom stepeništa samoga zatvora, gdje ih nitko nije mogao čuti. I otada, u posljednjih pet ili šest tjedana, Spiridonove su priče zablistale onom dubinom za kojom je Neržin čeznuo. Veče za večeri on je pred sobom gledao život jednog sitnog zrnca pijeska - ruskog seljaka kojemu je bilo sedamnaest godina u godini revolucije, a preko četrdeset kad je počeo rat s Hitlerom. I 376 Kakve je nesreće upoznao! Kakve su ga oluje šibale! U četrnaestoj godini postao je glava obitelji (otac mu je poginuo u ratu s Nijemcima) i on je pošao u kosidbu sa starcima ("naučio sam kositi u pola dana"). U šesnaestoj godini počeo je raditi u tvornici stakla i odlazio na sastanke pod crvenim barjacima. Kad je vlada objavila da zemlja pripada seljacima, odmah je pohitao u selo i uzeo dio zemlje. Te su godine on, njegova majka, braća i sestrice obrađivali zemlju i u listopadu, o Pokrovu, imali su već nešto žita. Ali poslije Božića vlasti su počele tražiti žito za gradove: trebalo je davati i davati. A poslije Uskrsa je Spiridon, kome je bilo osamnaest godina, pozvan u Crvenu armiju. Međutim, njemu se nije išlo u vojsku, nije htio ostaviti svoju zemlju, te je radije otišao u šumu s ostalim mladićima i postali su "zeleni kadar". (Parola je bila: "Ne dirajte nas - mi nećemo dirati vas.") Ali tada je i u šumi došlo do stiske, i ubrzo su se našli među bijelima, koji su tu bili samo kratko vrijeme. Bijeli su pitali ima li među njima komesara. Nije ih bilo, ali bijeli su ipak strijeljali njihovog vođu samo da ih zastraše, naredili ostalima da stave trobojne kokarde i opskrbili ih puškama. Uopće, bijeli su

održavali stari poredak, kakav je vladao za cara. Neko vrijeme su se borili za bijele, a onda su ih zarobili crveni (zapravo, nisu se ni trudili da izbjegnu zarobljeništvo, sami su se predali). Crveni su strijeljali oficire, vojnicima naredili da skinu kokarde s kapa i stave crvene vrpce na rukav. Tako je Spiridon ostao s crvenima do kraja građanskog rata. Marširao je i u Poljsku, a poslije Poljske njihova je vojska postala radna snaga pa ih nisu puštali kući, i još su ih odveli u Petrograd u prvom tjednu korizme i poslali ih ravno preko leda da zauzmu nekakvu tvrđavu. I tek onda je Spiridon pošao kući. Vratio se u selo u proljeće, i odmah se bacio na rodnu zemljicu. Nije se vratio iz rata kao neki drugi - razmažen, beskori-stan. Brzo se podigao, oženio, nabavio konje... (Kako kaže poslovica: "Kod dobroga gazde prošetaj dvorištem i naći ćeš rublju.") Naravno, vlast se oslanjala na siromašne seljake, ali u to doba ljudi nisu više htjeli biti siromašni, već su se htjeli obogatiti, i siromašni seljaci, poput Spiridona - barem oni koji su voljeli raditi - također nisu bili skloni zgrtanju. U to doba se pojavio naziv "intenzivni zemljoradnik". To je označavalo osobu koja je željela dobar, napredan posjed, ali ne pomoću težaka, već pomoću nauke, razumno. (S težacima čovjeku nije potreban um.) I tako je Spiridon Jegorov uz pomoć svoje žene postao intenzivni zemljoradnik. "Dobro se oženiti je pola života", govorio je uvijek Spiridon. Marfa Ustinovna bila je glavna sreća i glavni uspjeh u njegovom životu. Zbog nje nije pio, i klonio se lošeg društva. Poklanjala mu je svake godine po jedno dijete, dva sina, zatim kćer, ali njihovo rođenje nije je nimalo udaljilo od muža. I ona je vukla svoj dio. Držala je kućanstvo na okupu. Bila je pismena, čitala je časopis Budi svoj agronom - i tako je Spiridon postao intenzivni zemljoradnik. 377 Intenzivne zemljoradnike su podsticali; davali su im zajmove, sjeme. Uspjeh je slijedio za uspjehom, novac se gomilao, i on i Marfa već su se spremali da sagrade kuću od cigle, ne shvaćajući da tom blagostanju dolazi kraj. Spiridona su cijenili, postao je član "prezidima", heroj građanskog rata, a sada već i komunist. I upravo tada sve im je izgorjelo: jedva su uspjeli spasiti djecu iz vatre. Ostali su goli, bez igdje ičega. Ali nije bilo vremena za tugovanje. Tek što su se počeli s mukom oporavljati od požara, kad je iz daleke Moskve dotutnjila parola "dekulakizacija". I sve one intenzivne zemljoradnike, koje su bez ikakva razloga podsticali, sad su bez ikakva razloga svrstali u kulake i uništili. Marfa i Spiridon bili su sretni što im nije uspjelo izgraditi kuću od cigle. Po milijunti put sudbina im je zadavala zagonetke, a nesreća se pretvorila u sreću. Umjesto da s konvojem GPU-a ode da umre u tundri, Spiridon Jegorov dobio je zadatak da bude "komesar za kolektivizaciju": da natjeruje ljude u kolhoze. Nosio je zastrašujući revolver o boku, lično je istjerivao ljude iz njihovih domova i otpremao ih s milicijom, gole, bez igdje ičega, bili kulaci ili ne, jednog za drugim, kako mu je bilo naređeno. Spiridonu nije bilo dostupno nikakvo lako objašnjenje ili klasna analiza, da mu pomogne shvatiti ovu ili ostale iznenadne promjene u njegovom životu. Neržin mu sad nije predbacivao, nije ga ispitivao, ali mogao je shvatiti da se Spiridonova duša tada uznemirila. U to je doba počeo piti, i pio je toliko kao da je nekad čitavo selo bilo njegovo i sad ga mora zapiti. Imao je čin komesara, ali nije znao davati naređenja. Nije primjećivao da seljaci ubijaju stoku i ulaze u kolhoze bez ijednog živog roga ili kopita. Zbog svega toga Spiridona su lišili čina komesara, ali na tome nije završilo, već su mu naredili da stavi ruke na leđa i između dva milicionera s otkočenim revolverima odveli su ga u zatvor. Osudili su ga vrlo brzo ("kod nas u tom periodu nisu gubili vrijeme na suđenje", rekao je Spiridon), dali su mu deset godina za "ekonomsku kontrarevoluciju" i otpremili ga na rad na Belo-morkanal, a kad je to završilo, na kanal Moskva-Volga. Tu je Spiridon radio i na kopanju jaraka i kao stolar, dobivao je obilne porcije hrane, i jedino za čim mu je srce čeznulo bila je Marfa, koja je ostala sama s troje djece. Tada su Spiridonu obnovili proces. Izmijenili su optužnicu od "ekonomske

kontrarevolucije" na "zloupotrebu", i time ga od "socijalno tuđih" pretvorili u "socijalno bliskog". Pozvali su ga i rekli mu da će mu povjeriti pušku i da će postati pomoćni stra-žar. I premda je tek dan ranije Spiridon, kao svaki pošteni zek, psovao stražare najodvratnijim riječima, a pomoćne stražare još gorim, sada je uzeo pušku koju su mu ponudili i stražario nad svojim prijašnjim drugovima, zato što mu je to skraćivalo kaznu i donosilo četrdeset rubalja mjesečno da šalje kući. Ubrzo zatim šef logora, koji je nosio oznake komesara državne sigurnosti, čestitao mu je na oslobođenju. Spiridon je dobio isprave, i nije se javio u kolhoz, već u tvornicu. Uzeo je sa sobom Marfu i djecu, i uskoro se našao na počasnoj crvenoj tvorničkoj ploči 378 kao jedan od najboljih staklopuhača. Radio je prekovremeno da nadoknadi sve ono što su izgubili u požaru. Već su pomišljali na malu obiteljsku drvenu kućicu s povrtnjakom i na daljnje školovanje djece. Kad je izbio rat, djeci je bilo petnaest, četrnaest i trinaest. Ubrzo je rat stigao gotovo do njihovog grada. Na svakoj prekretnici u Spiridonovu životu Neržin bi ušutio, i očekivao da čuje što će Spiridon učiniti. Sad je pretpostavljao da će možda u znak osvete, zato što su ga poslali u logor, Spiridon s radošću dočekati Nijemce. Ali ne! Spiridon se isprva vladao poput lika iz najboljih rodoljubnih romana: sve što su imali zakopao je u zemlju. Cim je tvornička oprema otpremljena teretnim vagonima, a radnicima dodijeljene taljige. stavio je ženu i troje djece na taljige i - "tuđ je konj a ni bič nije tvoj, samo požuri, nigdje ne stoj!" povukao se od Počepa do same Kaluge s tisućama ostalih. Ali pod Kalugom nešto je puklo; njihova povorka se na nekom mjestu prekinula, i iznenada ih više nije bilo na tisuće, već samo na stotine, i ljudi su se morali javiti u vojsku na najbližem vojnom odsjeku, dok bi obitelji nastavile put same. ćim je postalo jasno da bi se morao oprostiti sa svojom obitelji, Spiridon se, ne sumnjajući ni najmanje da postupa kako treba, sakrio u šume dok front nije prošao. Tada je u istim onim taljigama, s istim onim konjem - ali sad više nisu bili bezlično državno vlasništvo, već njegovo vlasništvo kome treba posvetiti punu pažnju - odvezao svoju obitelj natrag iz Kaluge u Počep, vratio se u svoje selo i smjestio se u nečijoj praznoj kolibi. Tu su mu rekli da uzme onoliko zemlje iz bivšeg kolhoza koliko može obraditi. Spiridon je uzeo, počeo orati i sijati bez ikakve grižnje savjesti, obraćajući vrlo malo pažnje na izvještaj s fronta, i radio je marljivo i uporno baš kao da su to one davne godine kad još nije bilo ni kolhoza ni rata. Partizani su dolazili k njemu, govorili su - spremi se, Spiri-done, valja ratovati a ne orati. "Netko mora i orati", odgovarao je Spiridon. I nije htio napustiti zemlju. Tada je partizanima uspjelo da ubiju njemačkog motociklista, ne u okolini, već usred sela. Partizani su znali njemačke propise. Nijemci su ušli u selo, sve istjerali i spalili ga do temelja. Sad Spiridon više nije sumnjao da je došlo vrijeme da se osveti Nijemcima. Odveo je Marfu i djecu k njenoj majci, a on je pošao ravno partizanima u šumu. Dali su mu automatski pištolj i granate. I on je, jednako savjesno i vrijedno kao što je radio u tvornici ili na zemlji, ubijao njemačke patrole, vozio transporte, sudjelovao u miniranju mostova. Praznicima bi odlazio u posjete obitelji. I na kraju je, ovako ili onako, ipak bio sa svojom obitelji. Ali front ih je opet sustigao. Partizani su se hvalisali da će Spiridon dobiti medalju čim stignu naši. Govorkalo se da će ih sad sve primiti u sovjetsku armiju, da je njihovu skrivanju po šumama došao kraj. Iz sela u kojem je živjela Marfa Nijemci su potjerali na zapad sve stanovnike; jedan dječak je dotrčao i javio to Spiridonu. I istoga časa, ne čekajući naše snage, ne čekajući ništa, ne govoreći nikome ništa, Spiridon je bacio svoj automat i dva maga379 zina municije i potrčao za svojom obitelji. Uspjelo mu je ugurati se u povorku kao civil i opet je bičujući istog onog konja, pred istim onim taljigama,

provodeći u djelo ovu novu odluku koja mu se činila posve pravilnom, kretao na zapad pretrpanom cestom od Počepa do Slucka. Neržin se samo hvatao za glavu od čuda; više mu ništa nije bilo jasno. Ali budući da nije bila njegova dužnost da Spiridona poučava, već da vrši socijalni eksperiment, još uvijek mu nije ništa predbacivao. Umjesto toga upitao je: "A što je onda bilo, Daniliču?" Što onda? Naravno, mogao je otići natrag u šumu, kao što je već jednom učinio, ali imali su žestok okršaj s nekim banditima, te je jedva od njih spasio svoju kćer. I zato je pošao dalje s rijekom ljudi. A onda se već u njega uvukla i sumnja da mu naše snage neće vjerovati, da će se sjetiti kako nije odmah u početku pošao partizanima i kako je od njih pobjegao. I, budući da mu i tako ništa drugo nije preostalo, stigao je do Slucka. Tu su ih ukrcali u vlakove za Porajnje i dali im kupone za hranu. Isprva se govorkalo da neće uzimati djecu, i Spiridon je već smišljao što će poduzeti; međutim, odveli su ih sve. Ostavio je kola i taljige i otišli su. Kraj Mainza su njega i momke dodijelili na rad u tvornicu, a ženu i kćer kod njemačkih seljaka. I u toj tvornici jednom je njemački predradnik udario Spiri-donova mlađeg sina. Spiridon je bez razmišljanja skočio na njega sa sjekirom. Po zakonima njemačkog Reicha, redovnim, mirnodopskim zakonima, takvo je djelo značilo kaznu strijeljanjem. Ali predradnik se suzdržao, prišao je buntovniku i rekao: "I ja sam Vater. Ja verstehe." I nije prijavio taj slučaj. Spiridon je kasnije saznao da je baš tog jutra predradnik primio vijest o pogibiji svog sina u Rusiji. A Spiridon, sada već poluslijep i bolestan, sjetivši se tog rajnskog predradnika, obrisao je ne stideći se suze rukavom. "Poslije toga više nisam bio bijesan na Nijemce. I što su nam spalili kuću, i sve drugo zlo - izbrisao je taj "Vater". Vidjelo se da je ipak čovjek, eto - Nijemac ili ne." Ali bio je to jedan od rijetkih, vrlo rijetkih slučajeva, kad se on pokolebao u svom mišljenju i kad je nešto potreslo dušu tog tvrdoglavog, crvenokosog seljaka. Tokom svih ostalih teških godina, kod svih okrutnih padova i uzdizanja, nikakve sumnje nisu Spiridona slabile u trenucima krize. Njegovi instinktivni postupci opovrgavali su najracionalnije stranice Montaignea i Charrona. Usprkos tome što je Spiridon Jegorov pokazivao stravično nepoznavanje najviših dostignuća čovjeka i društva, njegova su se djela i odluke odlikovale trijeznošću i razumom. Kad bi znao da Nijemci ubijaju seoske pse, stavio bi na snijeg odsječenu kravlju glavu za preživjele. I premda, naravno, nikad nije učio ni zemljopis ni njemački jezik, kad je nesreća dovela njega i njegovog starijeg sina u Elzas da kopaju rovove (još su ih Amerikanci bombardirali iz zraka) - on i njegov sin su pobjegli, i ne pitajući nikoga za smjer, i ne čitajući njemačke znakove, krijući 380 se danju, a putujući noću, u nepoznatoj zemlji, bez putova, ravno kao što vrana leti prešli su devedeset kilometara i stigli do kuće onog seljaka kraj Mainza, gdje mu je radila žena. Tu su sjedili u bunkeru u voćnjaku sve dok nisu došli Amerikanci. Ni jedno od vječnih pitanja o valjanosti naših osjetilnih percepcija, o adekvatnosti našeg poznavanja vlastitog unutarnjeg života nije mučilo Spiridona. On je nepokolebljivo vjerovao u ono što je vidio, čuo, nanjušio ili razumio. Na isti način i njegovo je shvaćanje vrline bilo vrlo jednostavno i nenametnuto. Nikoga nije klevetao. Nikada nije lagao. Psovao je samo kad je to bilo nužno. Ubijao je samo u ratu. Tukao se samo zbog svoje zaručnice. Ne bi ukrao ni krpice, ni mrvice ni od koga. A ako je prije braka katkada, kao što je i sam rekao, "trčao za suknjama", pa zar nije i vrhunski autoritet Aleksandr Puškin priznavao da mu je strahovito teška zapovijed "ne poželi ženu bližnjega svoga"? I sad, u dobi od pedeset godina, gotovo slijep, zatvorenik, očigledno osuđen da umre u zatvoru, Spiridon ipak nije pokazivao sklonosti prema svetosti, ili umoru, ili pokajanju, a još manje prema tome da se popravi, kako je to izraženo u nazivu "kazneno-popravni logori". On je samo svakog dana od zore do

mraka meo dvorište svojom vrijednom metlom, i na taj način branio svoj život od komandanta i oficira službe sigurnosti. Spiridon je volio samo jedno - zemlju. Spiridon je imao samo jedno - obitelj. Pojmovi "domovina", "vjera" i "socijalizam", koji se rijetko pojavljuju u svakodnevnom razgovoru, Spiridonu su očigledno bili nepoznati. Njegove su uši za njih bile zatvorene; jezik ih nije htio izgovarati. Njegova je zemlja bila - obitelj. Njegova je vjera bila - obitelj. Socijalizam je također bio obitelj. I svim onim carevima, predsjednicima, svećenicima i propagatorima dobra i razuma, svim onim piscima i govornicima, piskaralima i kritičarima, svim tužiocima i sucima koji su se tokom njegova života njime bavili, Spiridon je, silom prilika bezglasno, ali zato iz dubine duše, poručivao: "Idite vi svi lijepo u........" 381 63 SPIRIDONOVA MJERILA Nad njihovim su glavama drvene stepenice škripale i tresle se od brzih i sporih koraka brojnih nogu. Tu i tamo palo bi i nešto prašine ili otpadaka, ali Spiridon i Neržin to gotovo i nisu primjećivali. Sjedili su na nepometenom podu u svojim prljavim, iznošenim kombinezonima, kojima su se sjedala skorjela od prljavštine. Bilo im je prilično neudobno jer se nisu imali na što osloniti; obuj-mivši koljena rukama, ramenima i leđima upirali su se o daske koso pribijene na dno stepeništa. Zurili su ravno preda se, ali pogled im nije mogao doprijeti dalje od oljuštenog zida nužnika. Neržin je mnogo pušio, kao i uvijek kad je želio o nečemu dobro razmisliti, i slagao zgnječene opuške uz napola truli drveni rub zida, prljav trokut s kojeg je otpadala žbuka. Poput svih drugih i Spiridon je primao cigarete "Belomor-kanal" koje su ga podsjećale na smrtonosni posao u onom smrtonosnom području gdje je zamalo ostavio kosti; ali on se vrlo uporno odricao pušenja, pokoravajući se zabrani njemačkih liječnika koji su mu vratili trideset posto vida na jednom oku, koji su mu vratili svjetlo. Spiridon je osjećao duboku zahvalnost i poštovanje prema tim njemačkim liječnicima. Bio je već beznadno slijep kad su mu zaboli veliku iglu u kičmu, dugo ga vremena držali pod zavojima s nekom mašću na očima, zatim mu skinuli zavoje u polumračnoj sobi i rekli: "Gledaj!" I svijet je polako zasjao. U prigušenom noćnom svjetlu, koje je Spiridonu izgledalo poput jarkog sunca, uspio je jednim okom razabrati tamni oblik glave svoga spasitelja i pograbivši liječnikovu ruku poljubio ju je. Neržin je zamišljao u sebi to uvijek napeto, u tom trenutku blago lice okuliste s Rajne. Da, a i tog čovjeka oslobođenog zavoja, kojega su srdačni glas i dirljiva zahvalnost bili u takvoj suprotnosti s barbarskim postupkom, koji ga je doveo u bolnicu - mora da je tom liječniku izgledao kao crvenokosi barbarin iz istočnih stepa. 382 To se dogodilo poslije završetka rata. Spiridon i čitava njegova obitelj živjeli su u američkom logoru za raseljena lica. Tu je na njih naišao neki čovjek iz njihova sela, rođak, koga je Spiridon nazivao i "pasjim sinom" zbog stanovitih incidenata u vezi s kolektivizacijom. S tim su rođakom putovali do Slucka, a u Njemačkoj su ih razdvojili. Stoga su, naravno, morali nešto popiti na račun tog sretnog susreta, i budući da ničeg drugog nije bilo, njegov je rođak donio jednu bocu alkohola. Nije bila isprobana, a njemačku etiketu nisu znali pročitati; ali dobio ju je besplatno. I taj isti oprezni, sumnjičavi Spiridon, koji je izbjegao tisućama opasnosti, nije bio imun na tu rusku slabost. Hajde, otvori je, brate! Spiridon je iskapio čitavu čašu, a rođak je popio ostatak. Srećom, njegovih sinova nije bilo u blizini, jer bi i oni popili po čašu. Kad se probudio poslije podneva, Spiridon se preplašio što je već tako rano pao mrak i proturio glavu kroz prozor. Ali ni vani nije bilo svjetlo, i dugo nije mogao shvatiti zašto gornji dio stražarnice i američkog

štaba preko puta ne postoji, a donji postoji. Htio je sakriti svoju nesreću od Marfe, ali do večeri plašt sljepila potpuno mu je prekrio oči. Rođak je umro. Poslije prve operacije okulisti su mu rekli da mora godinu dana mirno živjeti, a zatim će ga još jednom operirati, i posve mu povratiti vid na lijevom oku, a napola na desnom. Oni su mu to sa sigurnošću obećali i trebalo je da čeka, ali - obitelj Jegorov je odlučila da se vrati kući. Neržin pažljivo pogleda Spiridona. "Ali što si ti, Daniliču, zapravo ovdje očekivao?" Spiridonovo se lice prekrilo sitnim boricama i ironično se nasmiješio. "Sto sam očekivao? Znam sam ja, Gleba, da će nas natjerati da platimo. Istina, u lecima su pisali suprotno - da ne povjeruješ: sve će vam se oprostiti, kažu, vaša braća i sestre vas očekuju, zvona zvone, i čak u kolhoze se neće morati silom, nego samo ako hoćeš. Trčite kući što brže možete. Ali ja nisam vjerovao tim lecima; znao sam da zatvor neću izbjeći." Njegov kratki, grubi crvenkasti brk zadrhtao je kad se toga sjetio. "Odmah sam rekao Marfi Ustinovnoj: "Djevojko, nude nam cijelo jezero, a tko zna hoće li nam dati da pijemo iz bare." A ona me potapšala po glavi i rekla mi: "Stari moj, kad bi ti vidio, vidjeli bismo što ćemo. Neka te operiraju po drugi put." Da, ali ono troje djece je navalilo: "Tata, mama, idemo kući; idemo u domovinu! Zašto da ovdje čekamo na operaciju? Zar mislite da mi u Rusiji nemamo liječnike za oči? Napokon, potukli smo Nijemce, pa možemo izliječiti i ranjenike! Hoćemo završiti školu u Rusiji." Najstarijemu je ostalo samo još dvije godine. Moja kći Vera neprestano je plakala: "Zar hoćete da se udam za Nijemca?" Mislila je da je ovdje čeka najbolji muž. I tako sam se počeškao po glavi. "Djeco, djeco, u Rusiji ima liječnika, ali zar mislite da ćemo ikad do tih liječnika doći? Ali pomislio sam: svu će krivnju baciti na mene; zašto bi gnjavili djecu? Zatvorit će mene - a djeca neka žive." I tako su otišli. Na pograničnoj postaji odmah su razdijelili žene i muškarce i otpremili ih dalje u odvojenim vlakovima. Obitelj Jegorov, koja se držala na okupu tokom čitavog rata, sad se raspala. Nitko ih nije pitao jesu li iz Brianska ili Saratova. Bez ikakva sudskog procesa, Spiridonovu ženu i kćer poslali su u pokrajinu Perm, gdje je djevojka sad radila na motornoj pili u logoru drvosječa. Spiridona i njegove sinove bacili su iza bodljikave žice i svoj trojici dali su po deset godina zbog veleizdaje. Spiridon i njegov mlađi sin završili su u logoru u Solikamsku, pa se barem još dvije godine mogao posvetiti odgoju sina. Starijeg sina otpremili su u neki logor u Kolimi. To je bila domovina. To je bio kćerkin muž i školovanje sinova. Teret istrage i logorsko gladovanje - u logoru je Spiridon davao polovicu svojih dnevnih obroka sinu - nisu popravili Spiri-donov vid; štaviše, preostalo oko, lijevo, još je više oslabilo. Pokušati zamoliti liječnike da mu vrate vid u toj zabačenoj šumskoj jazbini bogu za leđima bilo je isto kao moliti da čovjeka živa uznesu u raj. U bijednoj logorskoj ambulanti nisu čak mogli imati ni predodžbu o tome kamo bi ga mogli poslati na liječenje, a kamoli izliječiti ga. Obuhvativši glavu rukama, Neržin je razmatrao zagonetku svog prijatelja. Nije ni svisoka, a ni s divljenjem gledao u tog seljaka koga su događaji sustigli, već je potpuno suosjećao s njim. Već dulje vremena svi njihovi razgovori vodili su Neržina sve više prema jednom pitanju. čitavo je tkanje Spiridonova života bilo s njim povezano. činilo se da je danas došao trenutak da mu to pitanje postavi. Spiridonov složeni život, njegovo neprestano prelaženje s jedne zaraćene strane na drugu - zar u tome nije bilo nešto više od običnog nagona za samoodržanjem? Zar on nije bio na neki način povezan s tolstojevskim učenjem, da nitko na svijetu nije pravedan i nitko kriv? Nije li se u tim gotovo instinktivnim postupcima crvenokosog seljaka nazirao čitav sustav filozofskog skepticizma? Danas se pod stepeništem očekivalo da će socijalni eksperiment, koji je Neržin poduzeo, uroditi potpuno neočekivanim i sjajnim rezultatom! "Loše se osjećam, Glebe", govorio je Spiridon i žuljevitim dlanom trljao

neobrijano lice, kao da hoće skinuti kožu. "Napokon, već četiri mjeseca nemam pisma od kuće." "Rekao si da Zmija ima pismo?" Spiridon ga pogleda s predbaci van j em (vid je izgubio, ali oči mu nikad nisu bile staklaste kao u ljudi koji su slijepi od rođenja, i bile su vrlo izražajne): "Što u tom pismu može biti - poslije četiri mjeseca?" 384 "Kad ga sutra dobiješ, donesi ga ovamo, pa ću ti ga pročitati." "Svakako ću ga donijeti." "Možda se koje pismo izgubilo na pošti? Možda su ih "kumovi" zadržali? Nema smisla da se brineš, Daniliču." "Kako to možeš reći kad mi se srce stislo? Bojim se za Veru. Djevojci je tek dvadeset jedna godina, a nema ni oca, ni braće, ni majka nije s njom." Neržin je vidio fotografiju Vere Jegorove koja je bila snimljena prošlog proljeća: krupna, punašna djevojka, velikih, povjerljivih očiju. Otac ju je uspio izvesti neozlijeđenu iz svjetskog rata. Ručnom granatom spasio ju je u šumama od opakih ljudi, koji su je htjeli silovati u petnaestoj godini. Ali šta je mogao sad učiniti iz zatvora? Neržin je zamišljao gustu permsku šumu, mitraljesku tutnjavu motorne pile; jezivo urlanje traktora, koji vuku dugačka debla, kamione koji su zadnjim dijelom utonuli u močvaru, dok su im radijatori vapijući uzdignuti prema nebu; mračne, bijesne vozače traktora koji više ne razlikuju odurne kletve od običnih riječi - i među njima djevojku u radnom odijelu, u hlačama, koja se zavodljivo izdvaja svojom ženskom pojavom. Ona spava s njima kraj logorskih vatri; nitko tko prolazi ne propušta priliku da je opipa ili uštine. Zaista, Spiridona nije srce boljelo bez razloga. Bilo bi posve beskorisno tješiti ga; Neržinu se činilo bolje da mu skrene misli na nešto drugo, a da istovremeno sam pokuša otkriti ono što je u njemu tražio - neku protutežu svojim učenim prijateljima. Osjećao je da će možda sada čuti potvrdu skepticizma, onako kako ga narod shvaća, i da će se možda time kasnije i sam okoristiti. Položio je ruku na rame Daniliču i oprezno, izdaleka, pokušao postaviti svoje pitanje: "Već te dugo vremena želim nešto upitati, Spiridone Daniliču, dok slušam sve te tvoje dogodovštine. Život ti je uništen, tačno, a uništeni su i životi mnogih drugih, ne samo tvoj. Lutao si amo--tamo, tražeći nemoguće. Zašto? Hoću reći, koje..." (zamalo je rekao "kriterije"), "koja bi mjerila valjalo upotrijebiti da shvatimo život? Na primjer, ima li zaista na zemlji ljudi koji svjesno žele činiti zlo? Koji misle "ja ću ovim ljudima nanijeti zlo. Stisnut ću ih tako da neće moći živjeti." Vjerojatno ne, što ti misliš? Možda svatko želi činiti dobro ili misli da želi, ali nije svatko bez mane i nepogrešiv, a neki su potpuno nesvjesni - pa jedan drugome nanose toliko zlo. Uvjeravaju sebe da čine dobro, ali na djelu to ispada zlo. Kao što bi ti rekao, siju raž, a raste korov." Očigledno se nije jasno izrazio. Spiridon ga je pogledao iskosa, mršteći se kao da sumnja da mu je podmetnuo stupicu. "Recimo da ti učiniš neku grešku i ja te želim popraviti. Govorim ti o tome, a ti me ne slušaš, čak mi ne daš do riječi. Dobro, što onda treba da radim? Da te mlatim po glavi? To je lijepo ako sam u pravu, ali što ako ja samo mislim da sam u 25 U prvom krugu 385 pravu, ako sam naprosto sebe uvjerio da sam u pravu? Ili možda sam nekad bio u pravu, ali sad imam krivo? Napokon, život se mijenja, zar ne? Hoću reći, ako čovjek ne može uvijek biti siguran da je u pravu, kako onda uopće može postupati? Može li se uopće zamisliti da bilo koji čovjek na zemlji može zaista reći tko ima pravo, a tko ima krivo? Tko u to može biti siguran?" "E, ja ću ti reći!" Spiridon, u kojem je iznenada zablistalo razumijevanje, odgovorio je spremno kao da su ga upitali, koji će stražar biti ujutro na dužnosti. "Reći ću ti: vučjak ima pravo, a ljudožder krivo!"

"Što? Što" reče Neržin zapanjen jednostavnošću i snagom tog odgovora. "Tako je to", ponovi Spiridon s grubim uvjerenjem okrenuvši se ravno prema Neržinu i vruće mu dahnuvši u lice: "Vučjak ima pravo, a ljudožder krivo." 386 64 STISNUTE ŠAKE Kad su se svjetla ugasila, vitki mladi poručnik četvrtastih brkova, koji je preuzeo dužnost u nedjelju uvečer lično je prošao gornjim i donjim hodnicima specijalnog zatvora, tjerajući zatvorenike natrag u sobe. Nedjeljom su uvijek nerado odlazili u krevet. Obišao bi zatvor po drugi put, ali nije se mogao otrgnuti od punačke mlade medicinske sestre u ambulanti. Imala je muža u Moskvi, ali on danima nije mogao do nje, dok je bila na poslu u zabranjenoj zoni. Tako je poručnik računao da će ove noći nešto postići. Ona mu se otimala, grubo se smijući i neprestano ponavljala jedno te isto: "Ne budite bezobrazni!" Stoga je na drugi obilazak poslao svog narednika. Narednik je shvatio da poručnik neće izaći iz ambulante prije jutra i da ga neće kontrolirati, pa se nije posebno trudio da svakoga otpremi u krevet. Nije se trudio, jer mu je već dosadilo poslije tolikih godina da bude hulja, a i zato što je vrlo dobro znao da će odrasli ljudi, koji narednog dana moraju raditi, s vremenom i sami otići na spavanje. Svjetla na stepenicama i u hodnicima specijalnog zatvora nikad se noću nisu gasila, jer bi to moglo pogodovati bijegu ili pobuni. I zato dva puta nitko nije najurio Rubina i Sologdina u krevet za vrijeme inspekcije. Oni su još uvijek stajali uza zid u velikom glavnom hodniku. Već je prošla ponoć, ali zaboravili su na san. Bila je to jedna od onih besplodnih, gnjevnih rasprava s kojima, kao i sa stvarnom tučnjavom, često završavaju ruske proslave. Debata na papiru nije uspjela. Tokom posljednja dva sata Rubin i Sologdin obradili su još dva zakona dijalektike i uznemirili sjene Hegela i Feuerbacha. Ali njihova se rasprava nije mogla održati na tim hladnim, uzvišenim vrhuncima i sa svakim udarcem koji su izmijenili, sklizala je sve dublje prema vulkanskom krateru. 387 "Ti si fosil, dinosaurus!" bijesnio je Rubin. "Kako ti misliš da ćeš uopće moći živjeti na slobodi s tako luđačkim idejama? Zar zaista misliš da će te društvo prihvatiti?" "Kakvo društvo?" upita Sologdin iznenađen. "Ja sam, otkako pamtim, u zatvoru a ne u društvu, i oko mene nema ništa do bodljikave žice i stražara. Od onog društva iza zone odsječen sam zapravo zauvijek - pa zašto da se onda pripremam za njega?" Još su prije toga raspravljali o tome kakva je omladina. "Kako se usuđuješ suditi o omladini?" bjesnio je Rubin. "Borio sam se s omladinom na frontu, išao sam s njima u izviđanje iza borbenih linija, a sve što ti o njima znaš čuo si od nekog gada u tranzitnom logoru. Već dvanaest godina samo se kiseliš u logoru, a i prije toga - koliko si uopće zemlje vidio? Patriarši Prudy? Ili si išao u selo Kolomenskoje u nedjelju?" "Zemlju? I ti preuzimaš na sebe da govoriš o zemlji?" po-vikne Sologdin u pola glasa, kao da se guši. "Stidi se! Stidi se! Koliko je ljudi prošlo kroz Butirku, sjeti se - Gromov, Ivantejev, Jašin, Blohin? Oni su ti znali govoriti istinu o zemlji, oni su ti govorili o svom životu. A jesi li ih ti slušao? A što je s onim Vartapetovim, i onim, kako se ono zvao ... ?" "Kojim? Zašto bih ja njih slušao? Slijepci... laju kao životinja kojoj je zgnječena šapa. Govore kao da njihov promašeni život znači kraj čitavog svijeta. Njihov opservatorij je kibla u latrini. Promatraju svijet s panja; oni nemaju prave tačke gledišta!" I tako je to išlo dalje, gubili su nit svojih argumenata, nisu bili u stanju slijediti tok vlastitih misli, nisu bili svjesni hodnika u kojem su osim njih sjedila još samo dva slaboumna šahista za šahovskom pločom i kovač, strastveni pušač. Bili su svjesni samo svojih vlastitih gnjevnih kretnji, zajapurenih lica, velike crne brade nasuprot urednoj plavoj kozjoj bradici.

Svaki je od njih nastojao samo jedno: da pronađe i pogodi bolno mjesto drugoga. Sologdin je zurio u Rubina tako vatreno da bi mu se oči, kad bi se oči mogle rastopiti u žaru osjećaja, zacijelo rastalile. "Kako se s tobom uopće može razgovarati? Ti nisi dostupan razlogu! Ništa te ne stoji da se prebaciš s crnoga na bijelo. A iznad svega me tjera u bjesnilo da negdje u sebi zaista vjeruješ u motto ..." (u svom bijesu upotrijebio je riječ stranog porijekla, ali barem je pripadala dobu viteštva), "da "svrha opravdava sredstvo". Ali ako te netko upita licem u lice, vjeruješ li u to, ti ćeš nijekati! Siguran sam da ćeš nijekati." "Ne, zašto?" iznenada je Rubin počeo govoriti s nekom umiru-jućom hladnoćom. "Ja u to ne vjerujem - kad sam ja posrijedi. Ali stvar je drugačija u društvenom smislu. Naši su ciljevi prvi put u čitavoj ljudskoj povijesti tako uzvišeni da možemo reći: oni opravdavaju sredstva kojima su postignuti." "Aha, dakle, tu smo", reče Sologdin, opazivši nezaštićeni cilj za svoj mač i pripremivši osjetljiv i zvonki udarac. "Samo zapamti: što viši ciljevi, to viša moraju biti i sredstva. Nečasna sredstva uništavaju i same ciljeve." 388 "Kako misliš nečasna? Tko se služi nečasnim sredstvima? Zar možda niječeš moral revolucionarnih sredstava? Možda čak niječeš i nužnost diktature?" "Ne pokušavaj me uvlačiti u politiku!" reče Sologdin, zaprije-tivši Rubinu hitro prstom pred nosom. "Ja sam zatvoren po članu pedeset i osmom, ali nikad se nisam bavio politikom, a ne bavim se ni sada. Onaj kovač, koji tamo sjedi i on je pedesetosmaš, a nepismen je." "Odgovori na pitanje!" nije popuštao Rubin. "Priznaješ li diktaturu proletarijata?" "Nisam rekao ni riječi o vladavini radnika. Postavio sam ti posve čisto pitanje iz ćudoređa: opravdavaju li sredstva cilj ili ne? A ti si mi odgovorio! Pokazao si što misliš." "Nisam rekao da to vrijedi u ličnom smislu!" "Pa što onda?" reče Sologdin jedva se svladavajući da ne počne vikati. "ćudoređe ne smije gubiti snagu ako povećava područje! To znači da je zločin ako ti lično ubiješ ili izdaš nekoga; ali ako Jedinstveni i Nepogrešivi potuče pet ili deset milijuna, onda je to u skladu s prirodnim zakonom, to valja pohvaliti kao napredno?" "Te se stvari ne mogu uspoređivati! One su kvalitativno različite." "Prestani se pretvarati! Previše si uman da vjeruješ u te svinjarije! Ni jedan razuman čovjek ne može tako misliti! Ti naprosto lažeš!" "Ti lažeš! Sve je kod tebe samo velika poza! Taj tvoj idiotski "jezik krajnje jasnoće"! I to tvoje izigravanje viteštva! I to što nastojiš da izgledaš kao Aleksandar Nevski! Kod tebe je sve poza zato što si promašen. I to tvoje piljenje drva - i to je poza!" "Ti si prestao dolaziti piliti! Kod toga se mora raditi rukama, a ne jezikom!" "Kako to misliš, prestao sam? Tri dana?" Njihova je rasprava jurila, ne zaustavljajući se, kroz mračna i osvijetljena mjesta njihovih uspomena, poput noćnog brzog vlaka koji juri kraj postaja i signalnih svjetla, preko pustih stepa i kroz poluosvijetljene gradove; i sve, što bi načas izronilo, obasjalo bi samo lažnim svjetlom ili popratilo nejasnom tutnjavom bezglavu jurnjavu njihovih spojenih misli. "Ti bi mogao prije svega primijeniti moral i na sebe!" reče Rubin povrijeđeno. "A što je s ciljevima i sredstvima u tvom slučaju? U ličnom smislu! Samo se sjeti o čemu si sanjao kad si započeo karijeru kao inženjer? čvrsto si odlučio da zaradiš milijun, kao Korejko." "A ti bi se mogao sjetiti kako si učio seosku djecu da prijavljuju svoje roditelje!" Poznavali su jedan drugoga dvije godine. A sad su pokušali iskoristiti jedan protiv drugoga, na najrazorniji i najuvredljiviji način, sve što su saznali u najintimnijim razgovorima. Sad su se 389 I

svega sjećali, i sve je postajalo optužba, oružje. Daleko od toga da bi se uzdizao prema apstraktnim pitanjima, njihov se dvoboj spuštao sve niže i niže na najličnije i najbolnije pojedinosti. "Oni su tvoji istomišljenici! Oni su tvoji najbolji prijatelji!" urlao je Sologdin. "Šiškin-Miškin! Uopće mi nije jasno zašto se držiš daleko od njih? Kakvo je to licemjerje?" "Što? što si rekao?" Rubin se gušio od bijesa. "Misliš li to ozbiljno?" Ne, sam Sologdin je vrlo dobro znao da Rubin nije doušnik i da nikad neće biti, ali u ovom trenutku nije mogao odoljeti napasti da ga strpa u isti koš s oficirima službe sigurnosti. "Napokon", tvrdio je Sologdin, "to bi bilo mnogo dosljednije s tvoje strane. Budući da su naši tamničari u pravu, tvoja je dužnost da im pomogneš koliko god možeš. A zašto ne bi bio doušnik? šikin će ti napisati povoljnu karakteristiku, tvoj slučaj će opet biti razmotren ..." "To mi vonja na krv!" Rubin stegne svoje velike šake i podigne ih kao da se hoće tući. "Zbog takvih riječi mogao bih nekome razbiti nos." "Rekao sam samo", odgovorio je Sologdin što je mogao suzdržljivije, "da bi to bilo mnogo dosljednije s tvoje strane. Ako svrha opravdava sredstvo." Rubin otvori šake i bijesno i prezirno pogleda svog protivnika. "čovjek mora prvo imati principe! Ti ih uopće nemaš! Sve to apstraktno blebetanje o Dobru i Zlu ..." Sologdin pokuša objasniti svoje stajalište: "što si ti očekivao? Razmisli sam. Budući da smo svi mi zatvoreni s razlogom, a ti si jedina iznimka, znači da su naši tamničari u pravu. Svake godine dva puta pišeš molbu za pomilovanje ..." "Lažeš! Ne molbu za pomilovanje, već za obnovu procesa." "A koja je razlika?" "Vrlo velika razlika." "Oni te odbijaju, a ti i dalje moljakaš. Ti si taj koji nije htio raspravljati o značenju ponosa u čovjekovom životu, ali bi morao ozbiljno razmisliti o ponosu! Ti si se spreman poniziti samo zbog vanjske, površne slobode. Ti si poput psa na lancu: tko god ima lanac u ruci, u njegovoj si moći." "A ti nisi ni u čijoj moći?" reče Rubin izvan sebe od gnjeva. "I ti ne bi moljakao?" "Ne!" &qu