Osobine i tipovi kanala neverbalne komunikacije Neverbalna komunikacija se ostvaruje putem neverbalnih komunikacionih znakova ili kanala, a koji

služe za kanalisanje odnosno prenošenje poruka iz izvora neverbalne komunikacije. Međutim, zavisno od autora postoje i različite podjele tih kanala, a ovdje su navedene one podjele koje po svojim karakteristikama obuhvataju iste elemente ali na jedan potpuno drugačiji način. Tako neki autori neverbalne znakove dijele na paralingvističke i ekstralingvističke (Rot, 2004; Havelka, 1998). Pod paralingvističkim se znakovima misli na sve one znakove koji su elementi vokalizacije, a njih čine svi popratni glasovi i šumovi koje čujemo uz izgovor glasova i riječi u rečenici. Drugu veliku skupinu ekstralingvističkih znakova čine kinezički i proksemički znakovi (Rot, 2004). Pod kinezičkim znakovima misli se na: pokrete lica ili facijalnu ekspresiju uključujući i usmjeravanje pogleda; pokrete pojedinih dijelova tijela – glave, ruku, nogu; držanje tijela u cjelini ili položaj tijela; sisteme više raznih tjelesnih pokreta sa određenom namjerom, a koji se često nazivaju gestovima. Prema nekim autorima kinezičke znakove čine i tjelesno dodirivanje, mirisi koje ljudi namjerno i nenamjerno ostavljaju, a koji predstavljaju neku informaciju o njima. Pod proksemičkim znakovima podrazumijevaju se komunikacioni znakovi koji počivaju na razdaljini i na prostornim odnosima među učesnicima u komunikaciji, a to su: fizička blizina, odnosno udaljenost među osobama u komunikacionoj interakciji; prostorni raspored učesnika u komunikaciji; pravo na određeni prostor. Druga općenitija podjela neverbalnih komunikacionih kanala odnosno znakova neverbalne komunikacije, dijeli te znakove na (Salwen i Stacks, 1996): Kinezičke – poruke koje šalje tijelo, uključujući gestove, facijalnu ekspresiju, pokrete tijela, usmjeravanje pogleda i način hodanja. Vokalne ili paralingvističke – glasovni znakovi koji nisu riječi, a tiču se grešaka u govoru, šutnje, pauza i visine tona teritorijalno ponašanje, a pod kojim se podrazumijevaju držanje i postupci kojima jedna osoba drugima stavlja do znanja svoje

Fizički izgled – predstavljaju manipulativne znakove koji se odnose na tijelo, uključujući vrstu frizure, način odijevanja, upotrebu kozmetike i mirisa. Dodirivanje – kao što su intenzitet, frekvencija i vrsta dodira. Proksemičke – spacijalni znakovi, uključujući interpersonalnu distancu, teritorijalnost i druge spacijalne odnose. Upotreba vremena kao sistema prenošenja poruka ili kronemičke – što uključuje količinu vremena koju provodimo sa drugim osobama ili vrijeme čekanja. Artifakti – predstavljaju manipulativne objekte u okruženju koji mogu reflektirati poruke i govoriti o njihovom dizajneru ili vlasniku, kao što su namještaj, umjetnine, kućni ljubimci ili neke druge svojine. Također u literaturi postoji i podjela formi neverbalne komunikacije na tri glavne kategorije: govor okruženja, objektni govor i govor tijela (Siegman, 1985). Govor okruženja. Govor okruženja odnosi se na fizičke uvjete okoline i njihovo uređenje. Tako, arhitektura dizajna eksterijera i interijera objekata šalje neverbalne poruke. Oblik izgrađenog prostora ili neke kuće, utiče na ono što se dešava unutar tih zidova, a u isto vrijeme izražava i određena uvjerenja ili vrijednosti. Tako ovisno o izgledu građevine u kojoj žive možemo puno reći o njenim stanarima, kulturi i narodu kojem pripadaju. Primjer za ovo mogu biti kuće u Senegalu koje su uvijek pozicionirane tako da tjeraju zle duhove ili organizacija kuća u Kini prema sistemu feng shui kojim se pokušava postići harmonija i balans u strukturi građevine (Miller i Schiffe, 1999). Objektni govor. Objektni govor se odnosi na široku upotrebu različitih simbola. Postoji niz različitih simbola čija značenja variraju od kulture do kulture. Stil frizure, zastave, logoi, tetovaže, prometni znakovi i slike predstavljaju objekte koji koriste simbole u prenošenju poruka. Stil našeg odijevanja jeste očigledan primjer upotrebe objektnog jezika u komunikaciji. Način na koji se oblačimo i dijelovi tijela koje pritom sakrivamo ili ističemo mogu slati različite poruke osobama koje nas okružuju. Jedna studija govori da način oblačenja populacije u modernoj Evropi može odašiljati deset različitih poruka dugima: ekonomski nivo, obrazovni nivo, socijalni status, nivo sofisticiranosti,

ekonomsko porijeklo, socijalno porijeklo, obrazovno porijeklo, nivo uspješnosti, povjerljivost i moralni karakter osobe. Jedan poseban vid objektnog govora predstavljaju takozvani simboli ili emotikoni. Njihova upotreba je u današnje vrijeme postala široko rasprostranjena prilikom komunikacije putem interneta i mobilne telefonije. Pod emotikonima se misli na posebne grafičke simbole koji izražavaju različite stavove i emocije sagovornika u interakciji koja se ne odvija licem u lice već preko nekog drugog medija. Govor tijela. Govor tijela ili kinezika predstavlja skraćen termin koji označava veoma širok spektar neverbalnih znakova. Govor tijela predstavlja jedan od najviše proučavanih oblika neverbalne komunikacije, a sam se pojam od strane laika često smatra i sinonimom neverbalne komunikacije. Pod ovim pojmom se misli na slijedeće znakove neverbalne komunikacije (Rot, 2004; Wainwright, 2001; Mahl, 1987; Molnar i Segestrile, 1997; Salwen i Stacks, 1996): Facijalna ekspresija. Lice je najekspresivniji dio tijela. Mnogo je dijelova lica koji se mogu pomijerati i na taj način odavati emocije, stavove, fizičko ili psihičko stanje osobe. Ovdje se posmatraju: oči i predio oko očiju, usta, obrve, očni kapci, nos, boja, zategnutost kože lica, kao i lice u cjelini. Facijalna ekspresija učestvuje u ostvarivanju svih, predhodno navedenih, funkcija neverbalne komunikacije. Tačnost ocjenjivanja emocija na osnovu izraza lica znatno je veća od tačnosti zaključivanja o osobinama ličnosti. Emocije za koje postoji univerzalnost izraza u različitim kulturama pokazao je Paul Ekman, a on je utvrdio da se u različitim kuturama sa velikom tačnošću jednako prepoznaju i izražavaju emocije: sreće, straha, tuge, gnjeva, iznenađenja i gađenja. Obrasci kontakta očima. Gledanje i usmjeravanje pogleda su važni u svim kulturama i mogu signalizirati interes, privlačenje, odobravanje ili izazivanje. Premda neke kulture naglašavaju intenzivan kontakt očima, druge smatraju da to nije kulturno, već opasno. Gledanje postaje važno tokom dojenačke dobi kada dijete prilikom dojenja direktno gleda majku u oči. Gledanje je također usko povezano sa govorom i slušanjem i pruža korisne povratne informacije o društvenim tokovima. U mnogim se kulturama gledanje koristi

kao način ukazivanja poštovanja i pažnje. Tijekom razgovora, gledanje može naglasiti stanovišta, indicirajući tko bi trebao govoriti slijedeći, izražavajući odobravanje ili neodobravanje, te omogućavajući pridobijanje pažnje od strane sagovornika. „Besmisleno“ gledanje redovno odražava stres, mentalo oboljenje ili konfuziju. Novija sredstva komunikacije, telefoni i kompjuteri, nam oduzimaju mogućnost da tokom razgovora gledamo nekome u oči, tjerajući nas tako da se fokusiramo samo na verbalnu poruku. Kao što smo već naveli, ljudi koji komuniciraju putem interneta razvili su niz „emotikona“ kako bi predstavili svoja raspoloženja. U drugim potpuno oprečnim situacijama kao što je neki bal pod maskama, mi pokrivamo sve sem naših očiju. Oči, kao sredstvo komunikacije, šalju veoma važne signale koji se tiču dominancije i submisivnosti, sviđanja ili nesviđanja, pozitivnih ili negativnih stavova i osjećanja. Oči se također javljaju u mnogim umjetničkim djelima kao simboli zaštite ili upozorenja, a mnoga društva vjeruju da oči posjeduju neku vrstu moći. U nekim slučajevima se dugotrajno zurenje i od strane većeg dijela ljudi, a i kod životinja, smatra prijetećim ponašanjem (Givens, 2005). Suprotno ovome, izbjegavanje nečijih pogleda jeste često signal submisivnosti ili popuštanja, ali i ovo varira u ovisnosti kojoj kulturi pripadamo. Iako se u nekim kulturama pogled spušta kao znak poštovanja svjedoci smo situacija u kojima odrasli od djece traže da ih gledaju direktno u oči dok govore, a ovaj se obrazac ponašanja zadržavanja pažnje prenjeo i na odnose odraslih na njihovim radnim mjestima (Wainwright, 2001). Kao što se iz navedenog vidi, u literaturi nalazimo na veliki broj funkcija kontakta očima. Većina uspostavljamo kontakt očima: 1. kada tražimo informaciju; 2. kada pokazujemo pažnju i interesovanje; 3. kada tražimo i kontrolišemo interakciju; 4. dominiramo, prijetimo i utičemo na druge; 5. kada pružamo priliku za reakciju onih koji slušaju dok govorimo i 6. kada otkrivamo svoje i tuđe stavove.1 tih funkcija može biti grupisana u šest situacija kada mi

1

Wainwright, G.: Govor tela, Alnari & Puna kuća, Beograd, 2001, str. 13.

Pokreti različitih dijelova tijela. Pokreti pojedinih dijelova tijela i razni položaji tijela mogu imati različite komunikacione funkcije. Po G. Allportu stil pokreta izražava posebnost ličnosti uopće. Postoji, po njemu, ekspresivna konzistentnost, podudarnost u načinu kako pojedinac sjedi, hoda, govori i gestikuliše. Kao što je moguće po izgledu lica identifikovati pojedinca, moguće je to i po njegovim pokretima, pa i prema pojedinim vrstama pokreta, na primjer po pokretima ruku, glave ili cijeloga tijela (Rot, 2004). Držanje tijela i stav. Držanjem tijela se prije svega stavljaju do znanja stavovi prema osobi, učesniku u komunikaciji. Klečanje pred nekom osobom tako uveliko izražava submisivnost i potčinjenost, a uspravan stav tijela, agresivnost i visoko podignuta glava mogu održavati dominantnost jedne osobe spram druge. Postoje i stavovi neposrednosti koji se izražavaju tjelesnom nagnutošću prema osobi sa kojom smo u interakciji, prostornoj blizini, dodirivanju, te usmjerenosti pogleda, a koji su karakteristični za jedan prijateljski odnos. Na osnovu stavova tjela često se donosi i sud o postojanju određenih emocija između osoba u interakciji, tako veće naginjanje prema nekoj osobi označava postojanje toplijih emocija, a udaljavanje znači obratno. Na osnovu stava tijela može se zaključivati i o osobinama ličnosti neke osobe. Pa tako, opuštenost odaje sigurnost u sebe, a kruto držanje tijela izražava i psihičku rigidnost (Rot, 2004; Wainwright, 2001). Kontakti tijelom – dodir. Dodir je važno sredstvo neverbalne komunikacije. Na osnovu dodira i reakcije na dodir mi možemo zaključiti u kakvim se odnosima nalaze ljudi koji se međusobno dodiruju. Postoje razne sfere i vrste dodira, od intimnih između dvoje ljubavnika, preko roditeljskih dodira, do formalnih dodira u odnosima pacijent liječnik, ili dodira između dva prijatelja kao što je to rukovanje (Wainwright, 2001; Givens, 2005). Pojava i građa. Pojava ili građa se drugačije može nazvati i osobna pojavnosti ili način na koji se mi predstavljamo našoj okolini. Pojava i građa neke osobe jeste u uskoj vezi sa stvaranjem stavova, odnosno načina mišljenja drugih ljudi o nama, a i nas o nama samima i svim drugim ljudima. Ovdje se misli na tjelesnu građu koja može da bude endomorfna, ektomorfna ili mezomorfna, potom na stil odijevanja i na manire ponašanja. U proučavanju pojave i građe kao dijela neverbalne komunikacije polazi se od

pretpostavke da mi utiske drugih o sebi stvaramo na osnovu prvog kontakta kojeg uspostavljamo sa drugim ljudima. Naš osobni stil odijevanja, naša tjelesna građa (debljina ili mršavost), izbor naše frizure, izbor boja koje nosimo, su sve važni kanali pomoću kojih pokušavamo ostaviti neki utisak na druge. Pojava i građa predstavljaju važne aspekte u praktičnoj primjeni znakova neverbalne komunikacije ukoliko želimo vlastitim ponašanjem i izgledom uticati na ljude oko nas ( Morris, 1979; Rot, 2004; Wainwright, 2001). Gestovi. Gest je svaka radnja kojom se neki vidni znak daje promatraču. Da bi neki čin postao gest, njega moraju da vide drugi ljudi i on njima mora da prenosi neku informaciju. Desmond Morris u svojoj knjizi Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje (1979), govori da postoji osnovna podjela na primarne i sekundarne gestove.2 Primarni su gestovi koji imaju funkciju namjernog prenošenja neke informacije drugim osobama u interakciji. Primjer za to je mahanje koje ima primarnu ulogu prenošenja znaka pozdrava. Sekundarni gestovi se još nazivaju i slučajnim gestovima. Primjer jeste kihanje. Njegova prvenstvena funkcija je mehanička i ona se tiče kihačevog ličnog problema disanja. Naši slučajni gestovi su na neki način ilustrativniji od onih drugih, ako ni po čemu drugom onda po tome što mi o njima ne razmišljamo i ne cenzurišemo ih. Mnogi naši slučajni gestovi pružaju neku vrstu informacije na koju ni mi ni oni oko nas ne bivamo svjesno upozoreni. Kao da postoji neki podzemni, tajni sistem opštenja koji funkcioniše ispod same površine naših susreta u društvu. Na primjer, ako se neki student na dosadnom predavanju podnimi na ruke, ta njegova radnja, podnimanje, djeluje mehanički i gestikulatorski. Kao mehanički akt to je samo jedan čin podnimljivanja glave ali kao gestikulatorski akt, taj čin predavaču šalje signal da je tom studentu predavanje dosadno. Ponekad, student može namjerno učiniti ovaj gest kako bi uvrijedio predavača i stavio mu do znanja da je njegovo predavanje dosadno, u tom slučaju ovo je stilizovani slučajni gest (Morris, 1979).

2

Morris, D.: Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, Izdavački zavod Jugoslavije, Beograd, 1979, str. 24-70.

Prostorno ponašanje. U predhodnom tekstu smo se susreli sa ovim pojmom koji se još označava kao proksemika ili nauka o korištenju prostora pri komunikaciji. Iako proksemika ili upotreba osobnog prostora postoji kao odvojena kategorija kanala neverbalne komunikacije, u mnogim priručnicima se na ovaj pojam nailazi kao na sastavni dio govora tijela. Odnosno, koliko smo blizu ljudima i da li smo okrenuti prema njima ili od njih ima efekta na interakciju koja se zatim odvija na značajne i često predvidljive načine. Postoje tri glavna oblika prostornog ponašanja, a to su: fizička razdaljina, prostorni raspored i teritorijalno ponašanje (Poyatos, 2002) . Fizička razdaljina. Engleski antropolog Edward Hall koji je osmislio termin proksemika definisao je četiri zone fizičke razdaljine koje se u određenim interakcijama zauzimaju i koje utiču na ponašanje osoba u interakciji. Prva razdaljina od nule do pola metra naziva se intimnom zonom, tada se ljudi dodiruju ili im je lako da dodirnu jedno drugo. Izraz je velike psihičke bliskosti osoba u interakciji. Druga je razdaljina personalna distanca i prostire se od pola metra do sto dvadeset santimetara i tu su ljudi u stanju da se rukuju ili su međusobno udaljeni za dužinu svojih ruku. Treća je zona društveno-konsultacijska zona i prostire se od sto dvadeset centimetara do tri metra. Najčešće se koristi pri svakodnevnim susretima društvenog ili poslovnog tipa. Posljednja zona koja se naziva javnom zonom prostire se od tri metra pa na više. To je zona kojom smo u svakodnevnom životu udaljeni od svih ljudi koje susrećemo na ulici i slično. Interakcija na tom rastojanju ima formalni karakter. Također, pod fizičkom razdaljinom se podrazumijeva i prostorni raspored, a misli se na mjesto koje sagovornici zauzimaju u odnosu jedan na drugoga i na razdaljinu među njima u toku konverzacije. Mogu sjediti u različitom rasporedu za stolom, jedan naspram drugoga i pri razgovoru gledati jedan drugome u lice, zatim na potpuno različitim krajevima stola ili mogu sjediti za stolom ali jedan pored drugog, paralelno ili ugaono udaljeni. Treći oblik prostornog ponašanja ili teritorijalno ponašanje odnosi se na teritoritorijalno korištenje prostora koje okružuje poojedinca i čiji je on dio. Teritorijalni prostor može biti: primarni, sekundarni i javni. Primarni je prostor onaj koji pojedinac doživljava kao svoj lični prostor ili personalnu teritoriju i u kojem pojedinac redovno boravi u toku dana.. To može biti nečiji stan, spavaća soba, kupatilo ili neka lična radna ploha.

Sekundarna teritorija je prostor nad kojim pojedinac nema punu kontrolu kao nad primarnom, ali u određeno vrijeme ima na nju veće pravo od ostalih koji također povremeno koriste taj prostor. Primjeri su učionica i određena sjedišta u njoj, mjesto za stolom u vrijeme ručka ili fotelja iz koje se redovno gleda televizija. Treća vrsta teritorije je javna teritorija. To je prostor koji koriste i pojedinac i grupa i imaju jednako pravo na njegovu upotrebu. Primjeri su biblioteka, kafana, trgovina. Na sve te vrste teritorija ljudi polažu određena prava i u vezi s njima se ponašaju na određeni način. Manifestuju određene forme teritorijalnog ponašanja: zatvaraju ga, ograđuju, ostavljaju znak i reaguju na ulazak drugih osoba u te prostore (Morris, 1979).

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful