PRAKTIKUM BR.

1

Izdavač ZADRUGA, 2010.

SADRŽAJ:
I. ZANIMANJE TJEDNA: KUHAR …………………………………………………………...........3 1. FARMERSKA ZAJEDNICA ……………………………………………………………………. 4 1. radna jedinica: KUĆA I GRADITELJSTVO……………………………………… 7 2. radna jedinica : ŽIVOTINJE I BILJKE ……………………………………………8 3. radna jedinica: ZANATI I IZUMI ………………………………………………….. 9 II. ZANATI ……………………………………………………………………………………………………..10 1. DRVENI ZANATI: TESARSKI OBRT, GRADITELJSTVO …………………………10 2. DRVODJELAC ……………………………………………………………………………………..11 3. TIKVIČARSTVO ……………………………………………………………………………………12 - POSTUPAK UKRAŠAVANJA TIKVICA …………………………………………….12 4. EKO LUTKARSTVO ………………………………………………………………………………14 III. ŽIVOTINJE ………………………………………………………………………………………………16 1. UVODNA RIJEČ: Što životinja poručuje čovjeku ……………………………………16 2. ŽIVOTINJA TJEDNA: KOKOŠ ………………………………………………………………17 IV. VRT ………………………………………………………………………………………………………….20 1. NA ZEMLJI ………………………………………………………………………………………….20 2. EKOLOŠKI OTISAK (Ecological Footprint) ……………………………………………22 3. PRAVILA EKOLOŠKE PROIZVODNJE …………………………………………………..25 4. ZAŠTITA BILJA ……………………………………………………………………………………29 5. SUSJEDI U POVRTNJAKU ILI TKO S KIM I TKO IZA KOGA ………………….32 6. POVRĆE U OVOM JEDNU ……………………………………………………………………37 1. KRUMPIR …………………………………………………………………………………..37 2. DRUGO POVRĆE ………………………………………………………………………..39 7. CVIJEĆE U VRTU …………………………………………………………………………………57 1. JEDNOGODIŠNJE CVIJEĆE ………………………………………………………..57 2. DVOGODIŠNJE CVIJEĆE ……………………………………………………………58 3. VIŠEGODIŠNJE CVIJEĆE ……………………………………………………………60 8 . GREDICE S LJEKOVITIM, MIRISNIM I ČAJNIM BILJEM ……………………..61 V. KUĆA ………………………………………………………………………………………………………..64 1. PRANJE RUBLJA ………………………………………………………………………………..64 2. UVOD U KUHARICU ……………………………………………………………………………66 3. RECEPTI KOJI ŽIVOT ZNAČE ………………………………………………………………72 VI. EKOLOŠKA NADOGRADNJA FARME …………………………………………………………74 1. KOMPOSTNI WC …………………………………………………………………………………..74

2

I.

ZANIMANJE TJEDNA: KUHAR

O

duvijek se ljudi okupljaju oko vatre. Oko peći. Oko ognjišta. Oko ognjišta se pričaju priče, uz ognjište se objeduje, rješavaju problemi, veseli i slavi, tuguje. Žene u Hrvatskoj često su uz malo hrane prehranjivale cijele obitelji, othranile generacije. Očuvale život. Kuharica je ona koja daje smiješkom. Majka. U kuhinji nema mjesta ružnim riječima, prepirkama i kovanju napetosti. Vatra na kojoj kuharica kuha, daje život, grije hranu, prostorije, ljude, ali i uzima. Ruke kuhara mijese doručak, spravljaju ručak. Nagrađuju slatkim obrocima. Sreća i ljubav u vrijeme oskudice, napornog rada prolaze kroz želudac do srca. Zajedništvo nastaje oko stola. Uz jelo, piće. Uz ognjište nastaje zajednica. U OVOME TJEDNU POSEBNO SE CIJENI MIŠLJENJE KUHARICE. ONA ZNA ŠTO IM TREBA, ČEGA NEMA. GAZDA PITA KUHARICU I ONA ODGOVARA KOJE SU POTREBE ZAJEDNICE. KUHARICA ZNA I ODGOVOR ŠTO JE FARMERSKA ZAJEDNICA. BEZ TOGA NE MOŽE BITI SREDIŠTE TE ZAJEDNICE.

3

1.FARMERSKA ZAJEDNICA
ajednicu čini skupina ljudi koja određeno vrijeme živi zajedno. Bez suradnje, postavljanja zajedničkih ciljeva, bez međusobne potpore i osjećaja za druge, zajednica se ne može razvijati. Na pojedincima je, njihovom odabiru ponašanja i mogućnosti prilagodbe kako će i koliko će egzistirati određena zajednica. Zajednice u eko selima, primjeri su zajednice ljudi koji žele živjeti zajedno i koje su usmjerene na život u skladu s prirodom. Često su ove zajednice eksperimenti, graditeljski, proizvođački, energetski, ekonomski, jer ljudi propituju mogućnosti stvaranja ekonomski održivog sustava izvan matičnog ekonomskog sustava. Iako eko sela surađuju i često proizvode i trguju sa svojom okolinom, težnja stanovnika tih zajednica je živjeti izvan urbane vreve i utrke za novcem i kapitalom. Ljudi se okreću prirodi, ratarstvu, tradiciji, svojoj i drugih naroda, obrtima, graditeljstvu, gradnji i sebi samima. Na svijetu postoji velik broj raznih zajednica, urbanih poput danske Christiane u središtu Kopenhagena, do Torija, male urbane zajednice koja je oživjela gradić u Italiji do velikih ruralnih zajednica kakve postoje u Meksiku, Indiji do imanja (farmi) kao što ih ima recimo u Americi. Farma je zamišljena kao zajednica ljudi koji nastoje živjeti u uvjetima koji su bili prije 100 godina istražujući običaje, tradiciju i hrvatsku kulturnu baštinu usklađujući je s mogućnošću napretka uzimajući u obzir zaštitu okoliša i korištenje obnovljivih izvora energije. Farma je okvir, a njezin karakter i konkretan oblik i način funkcioniranja definiraju i kreiraju ljudi koji borave na njoj. Preispitivanje izgradnje Farme i stvaranja neke zajedničke vizije i početne točke, moguće je koristeći permakulturni dizajn. Permakulturni dizajn najčešće se izrađuje za vlastito životno okruženje bilo da se radi o imanju, stambenom bloku, selu ili gradskom naselju. U Danskoj i Njemačkoj razvijaju se naselja koja njeguju permakulturna načela. Poznati su kvartovi u kojima se skuplja kišnica, parkovi u kojima se proizvodi hrana, u kojima se kompostira organski materijal, zgrade koje proizvode vlastitu električnu i toplinsku energiju u okruženju zelenila, uzgojene biomase i malih staklenika. Permakulturni dizajn prilagođava se potrebama zajednice - pojedincima i okruženju u kojem ta grupa odluči boraviti. Faktori koji utječu na izgradnju osebujnog permakulturnog dizajna su: 1. OSOBNOST – na koje ljude možemo na Farmi računati? Koja su njihova znanja, odnos prema Farmi kao zajednici, koliko su spremni uložiti energije? Tko utječe na zajednicu, tko je obogaćuje, razvija? Od vanjskih utjecaja koji su korisni farmerskoj zajednici? 2. MEĐUSOBNI ODNOSI članova farmerske zajednice. Koja je njihova osnova? Koliko su jake veze među ljudima, u kojoj se mjeri poznaju,
4

Z

sviđaju li se jedni drugima, jesu li u prijateljskom/neprijateljskom/ljubavnom/suparničkom ili kakvom drugom odnosu? 3. ŽELJE I POTREBE ČLANOVA ZAJEDNICE - njihova vizija i razina uključivanja u razvoj zajednice, doprinos postizanju zajedničkih ciljeva. 4. ŽIVOTNI STILOVI članova zajednice, stavovi. Potreba za izražavanjem, kreativnošću. 5. EKONOMIJA: PITANJE FINANCIRANJA I ODRŽIVOSTI Što će sve proizvoditi, raditi kako bi bili ekonomski subjekt, a što farmeri budu izgrađivali na Farmi da budu samoodrživi (obnovljivi izvori energije, stjecanje znanja i zanata, proizvodnja hrane). 6. DUHOVNOST - individualno ili grupno upražnjavanje obreda, pravo na vjersku slobodu, različitost. Vrijeme za sebe. 7. AKTIVNOSTI – izgradnja, edukacije, priredbe za goste, kontakti sa selom, proizvodnja. 8. KARAKTERISTIKE FARME - ISKORISTIVOST a) mogućnost izgradnje vjetrenjača? Koliko ima vjetra? b) tlo - glineno, ilovača... c) voda - jezero, bunar, izgradnja biopročistača d) energija - solarna/kuhalo; izgradnja koja čuva toplinu e) sektori i zone 9. ZONE 0. stambeni objekt - kuća 1. zona -gdje najviše obitavamo (okućnica, manji vrtovi, rasadnik, kompostište...) 2. zona - životinje koje trebaju svakodnevnu brigu 3. zona – šuma, polja 4. zona- sajam

5

Prikaz primjera permakulturne zajednice:

Permakulturna načela su u skladu s organiziranjem zajednice. Sadržaj permakulturnog kruga možemo prilagoditi svojim potrebama. Na farmi se kroz 12 tjedana paralelno odvija priča na razinama: - Kuća i graditeljstvo - Životinje i biljke - Zanati (sami se moraju snaći - primjerice izrada metle; ili im dođu zanatlije) To znači da životinje, njihov dolazak unose raznolikost hrane, kao i razvoj vrta. Postoji razmjena između jedinica, a svi moraju funkcionirati skladno kako bi se razvijala Farma. Raspon cijena treba unaprijed utvrditi. Radne jedinice pojedinačno funkcioniraju u odnosu na Sajam i na narudžbe od strane pojedinih zanatlija. Narudžbe mogu dobiti sve jedinice. Rad farmera Gazda farme prezentira na Sajmu gdje prodaje proizvode i sa zarađenim dukatima kupuje potrepštine za Farmu.

6

Elementi pojedinih radnih jedinica (RJ): 1. radna jedinica: KUĆA I GRADITELJSTVO KUĆA kući glavnu riječ ima kuharica. Kuharica planira obroke farmerima, raspoređuje poslove u kuhinji. Uz svoje pomagače vodi domaćinstvo da bude čisto i uredno. Pranje suđa, održavanje vatre, pranje rublja ubrajaju se u podaktivnosti kuharice i drugoga kućanskog osoblja. Kuharica odgovara za kvalitetu hrane. Farmeri moraju jesti raznovrsno i zdravo. Kuharica se zato služi receptima koje poznaje, kao i receptima iz Praktikuma. Gazda u kući ocjenjuje kvalitetu obroka, njihovu raznovrsnost, spremanje na vrijeme, zatim vođenje domaćinstva (urednost prostorija, čistoću). U kući osoblje mora izrađivati odjeću, raditi prepravke same odjeće. Brinuti se o skladištenju hrane. Potrošnji i potrebama koje iskazuju prije sajma. Za neekonomično trošenje, nepravičnu raspodjelu hrane, kao i za kvarenje hrane, članovi radne jedinice Kuća odgovaraju gazdi i pred cijelom zajednicom. Oni se drugi tjedan ne mogu ponovno naći u kući. Naravno, kuharica i druge osobe iz radne jedinice kuća mogu peći kolače, kruh i drugo i to prodavati na sajmu. Izrađivati biodeterdžente i tako pomoći u trgovini farmerskoj zajednici.

U

GRADITELJSTVO Graditelji su pokretači razvoja u zajednici. Njihov rad pridonosi izgradnji farme, dopremanju životinja, odgovarajućem smještanju životinja. U slučaju da su objekti neadekvatno izgrađeni, da su slabo toplinski izolirani, da su neudobni, nedovoljno prostrani za životinje, gazda farme mora od graditelja tražiti preinake. Ako gazda farme ne traži preinake, Mentor Joža može tražiti da se objekt ukloni. Graditelj je časno zanimanje i najprestižnije zanimanje u zajednici. Osim što je fizički zahtjevno, zahtijeva i poznavanje pravila gradnje, smisao za estetiku i prostor. Objekti na Farmi u skladu su s tradicijskim tekovinama, njihov izgled je propisan i u skladu s gradnjom iz raznih dijelova Hrvatske. Graditelji osim što grade, odgovaraju za alat, materijal koji im je povjeren i za kvalitetu izgrađenoga. Graditelji grade nastambe za životinje, pomažu oko nadogradnje u kući, oko kuće, vrtu i drugo.
7

2.

radna jedinica : ŽIVOTINJE I BILJKE

Farmeri na Farmi brinu za manje i veće životinje i njima je povjerena skrb o životinjama. Svaka skupina životinja mora imati dovoljno hrane i vode. Svaki dan osim hrane i vode mora imati očišćen prostor u kojem boravi. Životinje dijelimo prema skupinama na: Perad (kokoši, purice, patke, guske) Konje Magarce Krave Svinje Ovce Koze Pčele Ribe Gliste Perad daje jaja. Krave, koze i ovce daju mlijeko, sir. Ovce daju vunu. Pčele daju med i druge proizvode (propolis, cvjetni prah, matičnu mliječ). Farmeri brinu i o potomstvu životinja na Farmi. Životinjama kojima je potrebna ispaša vode na pašu osiguravajući im raznovrsnu hranu. U slučaju nebrige, Gazda farme mora prijaviti nebrigu Mentoru Joži. Životinje se oduzimaju neodgovornim farmerima i pati cijela zajednica zbog njihovih postupaka. Manje životinje, kao i one za koje postoji interes na Sajmu, mogu se ponuditi na Sajmu. Za biljni svijet na Farmi brinu se vrtlari. Vrtlari održavaju vrt i cvjetnjak. Uzgajaju presadnice, sade u vrtu, oru, gnoje, zalijevaju biljke u vrtu, povrće, a u cvjetnjaku cvijeće, ljekovito bilje, gljive, bobičasto voće. Beru i proizvode svoga rada, nude farmerima za obroke, te prodaju određene vrste na Sajmu, u dogovoru s Gazdom Farme. Oplemenjuju prostor, staze u vrtu, štite biljke od nametnika, životinja, oborina i drugih vremenskih nepogoda. Grade sustav za navodnjavanje, plijeve, kompostiraju, zaklanjaju biljke od suše, te provjetravaju rasadnik. Osim povrća, na Sajmu prodaju cvijeće, ljekovito bilje. Nebrigu kažnjava Gazda farme, prijavljuje Mentoru Joži propuštanje postupanja u vrtu, kašnjenje s radovima, obavljanje radova u pogrešno doba dana, kao i zapuštanje vrta. Svako propadanje pojedine vrste znači da ona farmerima postaje trajno nedostupna. Ne mogu je kupiti ni na Sajmu.
8

3. radna jedinica: ZANATI I IZUMI anati pokreću Farmu. Naručitelj - zanatlija obučava šegrtefarmere, od njih potom naručuje proizvode i oni ih mogu prodati na Sajmu. Proizvodi nose najveću korist farmerima i zato bi u radnu jedinicu zanatlija gazda Farme trebao birati spretne i vješte šegrte. Osim zanata, u ovoj su radnoj jedinici i izumitelji. Bez njih razvoj u skladu s načelima održivog razvoja nije moguć. Izumitelji pridonose da Farma dobije „zeleni certifikat“. Bez izuma, poput solarnog kuhala, proizvodnje biodizela, farmeri ne šalju poruku da žele razvijati Farmu u skladu s održivim razvojem. Zato Gazda farme povjerava kreativnima i odgovornima poslove oko izuma. Ako ih ne odrade, farmeri mogu izgubiti „zeleni certifikat“.

Z

9

II. ZANATI

1. DRVENI ZANATI: TESARSKI OBRT, GRADITELJSTVO
eoski drveni domovi i gospodarske zgrade otkrivaju načine upotrebe drveta koja se najbolje sačuvala u arhitekturi i izradi drvenog namještaja. Ova tradicijska drvena arhitektura načinjena od tesanih i piljenih greda i dasaka čuva u obradi stoljetno narodno iskustvo, znanje i narodnu umjetnost. U našim krajevima gradile su se prostrane kuće prizemnice ili katnice, čardaci od greda, dasaka, slaganih horizontalno jedna na drugu, tvoreći stijene kuće. Ove stijene na uglovima su bile spajane na dva načina: u «hrvatski ugao», kada su krajevi greda ili dasaka bili neotesani, ili u «njemački ugao» s otesanim krajevima. Kuće su često bile ukrašene na zabatnom pročelju iznad ili između prozora u obliku friza ukrašenog geometrijskim ili biljnim motivima, a negdje je urezano ime graditelja ili ime vlasnika kuće uz godinu gradnje. Taj friz znao je biti obojen crvenom ili bijelom bojom. Doprozornici su rjeđe ukrašavani. Češće se ukrašavalo ogradu stubišta koje vodi na kat kuće, a ponekad i stupovi, nosači, na kojima počiva krov. I drvene stijene trijema prvoga kata iz kojih se ulazilo u sobe na katu također su se ukrašavale. Od drva građene su kurije - dvor, kuće imućnih gazda i male seoske crkvice - kapelice, u Velikoj Mlaki i Lijevim Štefankima. Drvene kuće bilo je moguće preseliti s jednoga na drugo mjesto vučenjem. Posebnu grupu u drvenom graditeljstvu čini namještaj. Škrinja je takav predmet. Daske za škrinje su se tesale, a kasnije se površina obrađivala sjekirom i blanjom. Tip škrinja povezuje konstrukcija. Oblikom i način konstrukcije mijenjao se vremenom pa tako razlikujemo škrinje s kosim poklopcem kao krov na kući, škrinje sa ili bez rogova na uglovima i škrinje s ravnim poklopcem. O namjeni ovisila je i veličina škrinje. Ukrasi na škrinjama su geometrizirani ornamenti - od crta urezanih u površinu nožem do često oslikanih stranica koje prikazuju grane cvijeća razmještenog u buketima i vazama. Česti su motivi drvo života ili dvije ptice okružene biljnim motivima. Razlikuju se panonski od mediteranskog tipa škrinje. Mediteranska škrinja ima uglavnom ravni poklopac i niske noge u obliku lavljih šapa, a s prednje strane bogato je ukrašena. Škrinje iz gorskih krajeva sprijeda su jednostavnije ukrašene i uspravnih su nogu dok škrinje ravničarskih, panonskih predjela imaju oblik sedlastog poklopca, koji je naglašen rogovima različite veličine, a nazivaju se kobilaši. Kobilaši su vrlo jednostavno ukrašeni geometrijskim
10

S

linearnim ornamentima. U 18. i 19. stoljeću mlade su u škrinjama prenosile nakon vjenčanja haljine i tkano platno u svoj novi dom. Škrinje je obično pratio dio svadbene povorke u mladoženjinu kuću. Uz škrinje, preslice su predstavljale dar za ženu. Nekad je djevojčica već na krštenju dobivala na dar preslicu kojom se igrala, a kasnije njome obrađivala pređu za tkanje za sve potrebe svoje obitelji. Preslice su stoga bile bogato ukrašene. Urezana simbolika na preslici podsjećala je na darovatelja, oca, brata, a svojom izradom predstavlja vrhunski domet narodne drvorezbarske umjetnosti.

2. DRVODJELAC
Obrada drva pripada najstarijim zanatima. U početku su drvo obrađivali drvodjelci ručnom obradom, sve do razvoja manufakture i strojeva kada se nazivaju drvotokarima. Prvi drvodjelci bili su kolari. Osnovni dio drvenoga kotača na kolima je središnjica kotača koja se zove glavina. Ona ima provrt kroz sredinu, a vanjskim dijelom su u nju ugrađeni šprljci koji s glavinom povezuju oblogu kotača. Glavina kotača ima oblik kratkog valjka i mora biti dobro centrirana što se može postići jedino tokarenjem. Može se reći da tokarski zanat potječe od kolara. Kolari su smislili uređaj za tokarenje glavina pa nakon toga nije bilo teško smisliti i tokarilicu za tokarenje sitnijih tokarskih proizvoda. Tko je imao priliku zaviriti u više kolarskih radionica starog tipa mogao je vidjeti da u njihovim tokarilicama ima različitosti, a služe istoj svrsi. Svaki majstor kolar sebi je gradio tokarilicu onako kako njemu odgovara. Davni kolarski majstor u selu Lonji Šimo Lovrić imao je tokarilicu za glavine. Izrađena je tako da je s vanjske strane zida radionice bio smješten veliki drveni kotač na osovinu koja je prolazila kroz zid u radionicu. U radionici je na tu osovinu bila smještena velika pogonska remenica koja je pogonskim remenom vezala malu remenicu tokarskog stroja. Mala remenica bila je smještena na pogonsku osovinu tokarskog stroja koja je na sebi imala uređaj za smještaj i učvršćenje predmeta za tokarenje, a to je bila glavina kotača. Na tom tokarskom uređaju morale su raditi dvije osobe. Jedna je osoba tjelesnom snagom pokretala zamajac ručicom koja je bila usađena u zamajac, a majstor u radionici na tokarilici odgovarajućim alatom obrađivao je glavinu točka. Po uzoru na takve tokarske uređaje izrađivale su se i pokretne tokarilice na nožni pogon, prvobitno drvene, koje su bile pogodne za izradu sitnih i različitih tokarskih proizvoda. Brzina rotacije takvih tokarilica ovisila je o omjeru pogonskih remenica. Na takvim tokarilicama drvotokar je mogao tokariti sve kako je želio, sam bez ičije pomoći. Potreba za tokarskim proizvodima predstavljala je široku lepezu različitosti među kojima prvo mjesto pripada predilici ili kolovratu koji je gotovo cijeli izrađivan iz tokarenih dijelova pa je skladno oblikovan
11

djelovao veoma lijepo. U tu lepezu različitosti spadaju i razni mosuri, špule, vretena za predenje i niz drugih naprava u obradi vlaknarica i izradi tkanina. U selu Lonji između dva svjetska rata djelovao je i uspješno vodio drvotokarsku radionicu Nikola Nikolić zvani Drakslar. Bio je samouk, ali vrstan drvotokarski majstor poznat i u susjednim selima. Radionicu je vodio do Drugog svjetskog rata, kada je odveden u logor Jasenovac gdje je ubijen. Drvotokarstvom u manjoj mjeri bavio se i Mijo Jednačak Mišica, ali kao drvotokar nije bio poznat. Njihova smrt označila je i kraj drvotokarstva u selu Lonji.

3. TIKVIČARSTVO
1. POSTUPAK UKRAŠAVANJA TIKVICA

“Tukvanj” - šarana tikvica s izduženim vratom

Uz biljnu i geometrijsku ornamentiku, u prvom planu na trbuhu nalazi se motiv hrvatskog historijskog grba. Tikvice za šaranje pripadaju porodici Legenaria vulgaris. Za razliku od buča, nisu jestive, kora im je tvrda. Postupak ukrašavanja je sljedeći: tikvice se dobro osuše, očisti im se kora i unutrašnjost od sjemenki. Ukrasne šare crtaju se prvo olovkom, a potom bi se posebnim nožićem prema crtežu urezivale plitke brazde. Nožić je bio ravan ili zakrivljen, ovisno o tome koji se motiv i koji dio tikvice obrađivao. Potom bi se polja koja su se željela istaknuti premazivala pomoću pera ili nekog sličnog predmeta dušičnom kiselinom takozvanim "shatwasserom", a zagrijavanjem tih ploha pri lampi dobivala se crvena boja dok su nepremazane plohe zadržavale boju tikve. Plohe se mogu zagrijavati i na plamenu svijeće ili svjetiljke.
12

Prženim orasima ili zobenom slamom, tikva se zatim "crnila". Urezani bridovi šare premazuju se crnim garom orahovih pougljenjenih jezgri. Naime, crnilo se, budući da je masno, uvlačilo u brazde načinjene nožićem, dok bi ravnim plohama na tikvi davalo poseban sjaj. Ako se iz tikve željelo odstraniti sjeme i usplođe, tada se užarenom željeznom šipkom na vrhu bušila, a sjeme se vadilo posebnom kukicom. Na taj se način bolje ističe urezana ornamentika i likovi. Ovako našarana tikva se koristila i za držanje rakije, s tim da je iznutra bila voštena da ne bi zbog poroznosti propuštala tekućinu. Motivi i ornamentika na tikvicama su šaroliki, od onih geometrijskih do biljnih motiva iz svakidašnjeg života. Tikvice su nekada prvenstveno služile kao posude za piće. Šarana tikvica Slavonija, 1734. Šaranje tikvica i rezbarenje drvenih predmeta poznati su i karakteristični oblici umjetničkog likovnog izražavanja u Slavoniji, pa im se zato pridaje posebna pažnja, tim više što se na terenu već rijetko pronalaze. Tikvica predstavlja raritet ne samo zbog svoje starosti, već i zbog izradbe i razvijenoga figuralnog motiva. Površina tikvice smeđe je boje, a šare crne. Jajoliki vrat je na vrhu obliven kositrom. Ukrašen je stiliziranim biljnim motivom. Pruge koje tvore trokut i zafrkače ispunjene su mrežicom i obrubljene crticama. Latice ili cijeli likovi cvjetića također su izrađeni mrežicom, kao i motivi na trbuhu. Ispod kositrenog ukrasa na grlu, te ispod grla na trbuhu dva je puta urezan broj 1734. Na trbuhu tikvice figuralni je motiv s ratničkom scenom (konjanici sa sabljama, helebardama ili kopljima, jedan barjaktar i vojnik s puškama) i religioznim prikazom (Madona s djetetom, anđeli, crkva sa zvonarom i ženskim likovima, te križ). Dno tikvice nije šarano.

13

4. EKO LUTKARSTVO
Lutkarstvo kao sinteza umjetnosti u sebi objedinjuje jedinstvo doživljaja pokreta, likovnog, glazbenog, dramskog i plesnog izraza, te nudi bezbrojne mogućnosti stvaralačkog i maštovitog izražavanja kako za djecu, tako i za odrasle. Vrste scenske lutke: ručna lutka (ginjol, zijevalica), lutka na koncima (marioneta), štapna lutka (javajka), plošna lutka (kazalište sjena) i maska. Igre sa scenskim lutkama snažno angažiraju osobu kako intelektualno tako i emotivno, pridonose razvoju stvaralačkih sposobnosti, osobito razvoju govornog stvaralaštva; igrama se otkriva ličnost, osoba spontano i neposredno preko lutke izražava svoj intimni doživljaj svijeta. Eko lutkarstvo podrazumijeva prirodne materijale. Na radionici ćemo naučiti:

OSNOVE LUTKARSTVA - osnovni principi lutkarske animacije - lutkarski tekst i lutkarska dramaturgija - scenski govor lutke - scenografija lutkarske igre i prostor za igru KORIŠTENJE LUTKARSTVA U RADU - igre sa scenskim lutkama u radu - kreiranje scenskih lutaka od uporabnih predmeta - izbor igrokaza - scensko uprizorenje kratkih lutkarskih sadržaja: igrokaz, dramatizacija pjesme ili priče, pantomima, ples, scenska dosjetka, improvizacija - vježbe - režijska razrada kratke scenske igre

14

KREIRANJE SCENSKIH LUTAKA OD UPORABNIH PREDMETA - potrebni pribor za rad: škare, igla i konac, ljepilo, pribadače; materijali: raznobojne krpice i vuna - uporabni predmeti: čarape,sokne, dokoljenke - velike, male, raznobojne rukavice,marame,drvene kvačice za rublje, kuhače - male i velik i tikve

Upoznat ćemo se s prirodnom mnogolikosti tikve. Svaka igra ima svoju vibraciju ljubavi i mikrodramaturgiju: scenska dosjetka, slika u pokretu, vizualizacija mudre misli, rađanje lutke na sceni i dr. Lutke svojim prividnim i časovitim životom žele nešto reći o tajni i radosti stvaranja.

15

III. ŽIVOTINJE
1. UVODNA RIJEČ: Što životinja poručuje čovjeku
1. Moj život će vjerojatno trajati 10-15 godina. Svako odvajanje od tebe za mene će biti bolno. Upamti to prije nego što me nabaviš. 2. Daj mi vremena da shvatim što želiš od mene. 3. Iskaži mi svoje povjerenje. To je neophodno za moju dobrobit. 4. Nemoj se dugo ljutiti na mene, i nemoj me zatvarati za kaznu. Ti imaš svoj posao, zabavu i prijatelje. Ja imam samo tebe. 5. Ponekad razgovaraj sa mnom. Iako ne razumijem tvoje riječi, ja razumijem tvoj glas. 6. Budi svjestan da bez obzira na to kako se prema meni odnosiš, ja to nikada neću zaboraviti. 7. Molim te, nemoj me udarati, jer ja ne mogu uzvratiti udarac. Ali zato mogu gristi i grepsti, a to zaista ne želim učiniti. 8. Prije nego što me prekoriš da ne želim surađivati s tobom, da sam tvrdoglava i lijena, pitaj se ne muči li me možda nešto. Možda ne dobivam odgovarajuću hranu, ili sam predugo bila vani na suncu, ili moje srce stari i postaje sve slabije. 9. Brini se za mene kad ostarim. I ti ćeš jednoga dana ostarjeti. 10. Prati me na teškim putovanjima. Nikada nemoj reći, 'Ne mogu to gledati,' ili 'Neka se to dogodi u mojoj odsutnosti.' Bit će mi lakše ako ti budeš tamo. Zapamti, ja te volim.

16

2. ŽIVOTINJA TJEDNA: KOKOŠ
OPĆENITO Mužjak: pijetao Ženka: kokoš, koka Mlado: pilić Težina: 3 kg Visina: 40 cm Prehrana: Pretežno biljojed (žito, sjemenje, trava) Valjenje: 21 dan Gotovo svako seosko domaćinstvo ima nekoliko kokoši. Odrasla kokoš visoka je oko 40 cm i teži oko 3 kg. Ima perje i može preletjeti tek kratku udaljenost. Pijevac ima krestu, oroz i šarenije perje od kokoši. Hrani se sjemenjem, kukuruzom, bubama, travom, crvima... Treba i svježu vodu. Kokoš nese jaja, a mi joj ih vadimo (krademo) iz gnijezda. Kokoši različitih pasmina nesu različito obojena jaja. Jaja, uglavnom, imaju smećkastu ili bijelu ljusku, ali postoje i pasmine koje nesu jaja s ljuskom plavo-zelene boje. Boja ljuske je nevažno svojstvo, dok je boja žumanca ovisna o prehrani. Kokoši koje pojedu mnogo trave i zelenila nest će jaja bogato narančastog žumanca. Među kokošima vlada red kljucanja, koji određuje koja je koka vrjednija od ostalih (međusobno se kljucaju i napadaju, kako bi otkrile koja je glavna). Veće i snažnije kokoši u kokošinjcu zauzimaju višu prečku, i tako uspostavljaju prirodnu hijerarhiju. Upravo to je razlog da se prečke u kokošinjcu postave na različitu visinu. Kokoši, koje su raspoređene na nižoj razini reda kljucanja, miču se pred onima višeg reda. Vođa kokošjeg jata je pijetao, koji kukurikanjem pokazuje tko je gazda u kokošinjcu i upozorava na moguću opasnost. Slovenska smeđa kokoš (štajerka) potječe od rodajlandske pasmine, te je autohtona slovenska kokoš. Zbog prilagođenosti uvjetima u Sloveniji, skromnim potrebama i drugim osobinama, štajerka je kokoš seoskih domaćinstava.
pijetao

17

PREHRANA Kokoši nesilice vrlo su zahtjevne u pogledu prehrane. Barem dio obroka mora biti u obliku cijelih/grubo mljevenih zrna, inače dolazi do probavnih smetnji i upale volje. Za prehranu kokoši primjerene su žitarice, koje su energetski bogate (ječam i kukuruz). Prehrana treba biti dopunjena hranom koja sadrži mnogo bjelančevina (soja ili mlada trava). Kokoš guta neprožvakanu hranu jer nema zube. Zato kljuca sitno kamenje, koje joj pomaže probavi. Ujutro, prije nego što ih pustimo van, u posebna im korita naspemo mljeveno zrnje i u blizinu postavimo pitku vodu. Vodu im možemo dati u manjoj posudi, ali je trebamo mijenjati više puta tijekom dana, posebno u vrijeme ljetnih vrućina, kako bi voda uvijek bila svježa. Zrnje im dajemo jednom na dan, a tijekom dana ih dodatno ne hranimo jer su na paši. Kokoši na dan, uz pašu, pojedu 200 – 300 grama mljevenog zrnja. U slučaju da hrana ostaje u posudama, treba smanjiti dnevnu količinu grubo mljevenog zrnja. OPSKRBA Ispaša: Kokošima treba prirediti ispašu. Paša životinjama pruža zdrav način življenja - trava sadrži mnogo bjelančevina, vitamina i drugih hranjiva, koja kokoši - preko jaja - prenose u hranu za ljude. Na raspolaganju trebaju imati i svježu pitku vodu. Vodu na paši možemo im staviti u manje vjedro, ali je moramo dnevno mijenjati. Kokoši su tijekom dana slobodne i trčkaraju po dvorištu, a navečer ih zatvorimo u kokošinjac. Na početku kokoši same ne odlaze u kokošinjac pa im treba pomoći i pokazati put. U slučaju da ne žele ili ne znaju otići u kokošinjac treba ih tamo odnijeti. Ako ih puštamo van, što je najbolje, tada ih treba naviknuti na ulaze i izlaze iz kokošinjca. Nakon useljavanja kokoši trebaju prvoga dana ostati zatvorene u njemu i imati dovoljno hrane i vode kako bi se priviknule na novu okolinu. Od drugog dana nadalje ujutro ih puštamo van, a vrata kokošinjca ostavljamo otvorenima. Prije no što se smrači kokoši potjeramo u kokošinjac, a one koje ne žele same ući ubacimo unutra, kako bi naučile gdje trebaju ići. Kasnije, kada počnu same odlaziti u kokošinjac, svake ih večeri prebrojimo i zatvorimo vrata kokošinjca. Gniježđenje i jaja: Kokoš snese jedno jaje na dan ili dan i pol. Kada se priprema snijeti jaje, kokoš raširi perje, smjesti se na gnijezdo i glasno kokodače. Ako jaja ostavimo u gnijezdu, tada će kokoš, koja se parila s pijevcem, sjesti na jaja. Kokoš, koja sjedi na jajima, nazivamo kvočkom. Kvočka ih redovno, tijekom sjedenja, okreće kljunom, kako bi se jaja ravnomjerno grijala sa svih strana. Za buduće pile žumance predstavlja
18

bogatu hranu, a iz bjelanjka dobiva vodu. Pilići se izvale nakon dvadeset i jednog dana. U dobi od četiri i pol mjeseca pile je potpuno odraslo, i to je vrijeme kada će kokoš početi nesti jaja. Kokoš se, da bi snijela jaje, želi maknuti u miran i taman prostor. Međutim, na početku se događa da kokoši u novoj okolici nesu jaja posvuda. Ta su jaja obično prljava, nagnječena ili razbijena. Ako se kokoš, na početku svoje nesivosti navikne nesti jaja na zemlji, od toga će je biti vrlo teško odviknuti. Kokoš se može naučiti nesti u gnijezdu na taj način da se u nj, ako kokoši još nisu počele nesti, stavi nekakav predmet, primjerice oblutak. Ako, pak, već nesu, tada se u gnijezdu ostavi poneko jaje. Jaja moramo vaditi iz gnijezda barem dva puta na dan, ujutro i navečer, i ne ostavljamo ih u gnijezdu tijekom noći. Većina nepokupljenih jaja ima tanku ili vrlo tanku ljusku zbog čega se vrlo lako razbiju i razliju po stelji ili tlu, a neka pojedu kokoši. Ako bude mnogo takvih jaja, kokoši će se naučiti jesti ih, a od te ih je navike vrlo teško odviknuti. Jaja se u ljudskoj prehrani upotrebljavaju na razne načine, mogu se kuhati, pržiti, peći, a mogu se upotrebljavati i sirova. OPĆA UPOZORENJA: Barem dio kokošjeg obroka mora biti u obliku cijelih ili grubo mljevenih zrna, inače postoji opasnost probavnih smetnji i zapaljenja volje. Nakon useljenja kokoši trebaju prvoga dana ostati zatvorene u njemu kako bi se priviknule na novu okolinu. Kokoši treba zatvarati u kokošinjac prije nego što se smrači, a u kokošinjcu treba održavati higijenu kako bi se spriječila pojava parazita i bolesti. Gnijezdo treba biti dovoljno veliko i napunjeno sjenom, jer kokoši vole zalaziti u takva gnijezda. Ispaša životinjama pruža zdrav način života jer trava sadrži mnogo bjelančevina, vitamina i drugih hranjivih tvari.

19

IV. VRT
1. NA ZEMLJI
KLIJALIŠTE I RASADNIK i jedan vrt ne nastaje preko noći! Potrebne su godine, ponekad i desetljeća strpljivog i upornog rada. Uz pomoć malog klijališta i gredica s plodnom zemljom, koje će poslužiti kao priručni rasadnik, svaki mali vrtlar može vrlo brzo postati “stručnjak” za samostalno razmnožavanje biljaka iz sjemena ili iz reznica.

N

KOMPOSTIŠTE Kompostište je važan dio vrta i valja ga smjestiti u blizinu povrtnjaka. Na kompostište se odlažu korov i pokošena trava. Djecu valja upozoriti na zanimljiv proces razgradnje organske tvari u humus. Kompost popravlja strukturu tla i čini ga plodnim… SJETVA Sijati možemo izravno na vrtnu gredicu ili u sandučiće. U sandučiće ili lonce, čašice od jogurta i sl. sijemo još zimi ili u vrlo rano proljeće (veljača/ožujak), kada u stanu (na prozorskoj dasci ili nekom drugom svijetlom mjestu) želimo uzgojiti pretkulture - biljke koje ćemo kasnije (najčešće krajem travnja ili u svibnju) presaditi u vrt - na otvoreno. Uvijek je bolje sijati u vlažnu nego u suhu zemlju. Krupnije se sjeme sije dublje, sitnije pliće ili vrlo plitko (dubina sadnje neka iznosi otprilike dvije do tri debljine sjemenki). Ne valja sijati pregusto, a kad je sjeme posijano treba ga pokriti tankim slojem sitne zemlje ili pijeska. Posijanu površinu dobro je, na otvorenom, štititi još jednim vrlo tankim slojem pokošene trave. Takva zaštita ima višestruku korist: ptice neće pojesti sjeme, kiša neće sabiti i stvrdnuti zemlju (pa će sjemenke brže i lakše niknuti), a i tlo ispod pokrivača dulje zadržava vlagu. Zalijevati treba redovito, tlo se ne smije sasvim osušiti. Kada biljke proklijaju, zahtijevaju više svjetla pa je potrebno ukloniti travu. Potkraj travnja, ili u svibnju, već dobro razvijene biljke presađuju se na željeno mjesto u vrt. Uz pomoć lopatice (ili tupog noža) biljka se izvadi, sa što više zemlje, i presadi u jamicu napravljenu u tlu. Postavi se okomito, korijen se zasipa zemljom sa strane i sve se čvrsto stisne prstima obje ruke. Zalijevanje je obvezno.
20

Presađivati valja u predvečerje ili po oblačnom vremenu. Nakon presađivanja svježa pokošena trava, kojom se pokrije tlo među posađenim biljkama, štitit će mlade biljke od prejakoga sunčevog zračenja, čuvat će vlagu i znatno onemogućavati rast korovima. SJETVA u sandučiće/plastenik: - može se još za presađivanje posijati POVRĆE rajčica, svakako razne zeljarice (zelje, kelj, korabica, cvjetača, dinja, lubenica, celer, krastavac, buće i tikvice) salata, LJEKOVITO BILJE bosiljak, kim, kopar, mažuran, borač itd., CVIJEĆE neven, uresnica, suncokret, kadifica, dragoljub… SJETVA na otvoreno na već spremne gredice: - u prvoj polovici travnja POVRĆE grašak, mrkva, peršin, rotkvica, salata, špinat, blitva - u drugoj polovici i pred kraj travnja, ako je toplo: zelje, raštika, grah i grah mahunar, bamijA, LJEKOVITO BILJE: borač, kim, bosiljak, mažuran itd. PIKIRANJE Kad klijancima narastu 2-3 listića (i postaje im tijesno u loncu) valja ih pikirati (presaditi). Pikirane biljke, većinom, razviju bujniju korijenovu mrežu i općenito se ljepše i brže razvijaju od nepikiranih. To se radi tako da se pažljivo, uz pomoć nožića (ili male žlice) biljke izvade iz zemlje. Pregusto posijane često imaju isprepleteno korijenje. Potrebno ih je (pažljivo) razdvojiti i posaditi, pojedinačno, po jednu (do tri) u čašice od jogurta (i slično). Štapićem, debljine olovke ili olovkom, napravi se rupica u koju se položi korijen. Nakon toga zemlja se čvrsto utisne prstima kako bi svi dijelovi korijena došli u dodir s tlom. Po završetku pikiranja zalijevanje je obvezno, no zalijeva se samo zemlja, ne i osjetljiva biljčica.Biljke rastu i razvijaju se u loncima i jogurt-čašicama sve dok ne prestane opasnost od kasnog proljetnog mraza. U međuvremenu, dobro ih je privikavati tijekom toplih sunčanih dana na svježi zrak (otvaranjem prozora ili iznošenjem na balkon). Treba također paziti na to da nisu izložene pretjeranoj toplini i izravnom suncu (zasjenjivati! - npr. komadom kartona koji se postavi između prozorskoga stakla i “pikirališta”). Papirnatoj čašici najjednostavnije je na dnu napraviti rupicu (za odvod viška vode) užarenom iglom.

21

2. EKOLOŠKI OTISAK (Ecological Footprint)
Zašto mjeriti naše iskorištavanje ekoloških resursa? Zaključci Konferencije u Riju 1992. su da moramo smanjiti naš utjecaj na Zemlju. Gotovo desetljeće poslije živimo u svijetu s više stanovništva, većom potrošnjom, više otpada i više siromašnih, ali s manjom bioraznovrsnošću, manje šuma, manje pitke vode, tanjim ozonskim omotačem... Svi mi znamo (?) da smo sve dalje od održivog razvoja. Ali koliko dalje i kako dugo se ovaj trend može nastaviti? Ako ne možemo mjeriti, ne možemo ni djelovati. Želimo li da održivi razvoj postane stvarnost, moramo znati gdje smo sada, te kamo idemo. Što je to ekološki otisak ? To je površina zemlje potrebna za proizvodnju hrane, energije i drugih dobara potrebnih da bi se zadržao sadašnji visoko-potrošački način života. Nastavi li se svjetsko stanovništvo povećavati po sadašnjoj stopi rasta, za 50 godina bit će nas dvostruko više. Potrošnja materijala i energije, te ekološki otisak rasti će još brže. Kako se izračunava ekološki otisak ? Izračuni se temelje na dvije jednostavne činjenice : 1. Možemo mjeriti količinu resursa koje koristimo, te otpada koji proizvodimo 2. Ta mjerenja pretvorimo u ekvivalent korisne površine zemlje odnosno mora Npr. fosilno gorivo se pretvara u površinu šume koja je potrebna da apsorbira emisiju CO2. Kao primjer može poslužiti i izgradnja obiteljske kuće. U proračun treba uzeti osim fizičkih dimenzija kuće i količinu materijala potrebnog za izgradnju, goriva za prijevoz do lokacije ... U korisnu površinu ne ubrajaju se pustinje, polarna područja i slično. Od preostale površine odbija se 12% za ostale biljne i životinjske vrste.

22

EKOLOŠKO OTISAK NACIJA Ovaj «Ekološki otisak nacija» uspoređuje ekološki utjecaj najveće 52 države, nastanjene s 80% svjetskog stanovništva. Također služi kao pokazatelj koliku potrošnju mogu podnijeti njihovi lokalni ekološki kapaciteti. Vrlo važna činjenica je da danas, čovječanstvo u cjelini koristi jednu trećinu ekoloških kapaciteta više nego što priroda može regenerirati !!!
Broj stanovnika Ekološki otisak Raspoloživi ekološki otisak Ekološki deficit
(ako je broj negativan)

Podaci iz 1997. (u ha/stanovnik) godine (u ha/stanovnik) (u ha/stanovnika)

Svijet Argentina Australia Austria Bangladesh Belgium Brazil Canada Chile China Colombia Costa Rica Czech Rep Denmark Egypt Ethiopia Finland France Germany Greece

5,892,480,00 0 35,405,000 18,550,000 8,053,000 125,898,000 10,174,000 167,046,000 30,101,000 14,691,000 1,247,315,000 36,200,000 3,575,000 10,311,000 5,194,000 65,445,000 58,414,000 5,149,000 58,433,000 81,845,000 10,512,000

2.3 4.6 8.1 5.4 0.7 5.0 2.6 7.0 3.5 1.2 1.7 2.5 4.2 5.8 1.2 1.0 6.3 5.7 4.6 3.9

1.8 3.8 9.7 4.3 0.6 1.6 2.4 8.5 4.9 1.3 1.3 2.0 2.5 2.1 0.6 0.9 9.6 3.8 2.1 1.3

-0.5 -0.8 1.6 -1.1 -0.1 -3.4 -0.1 1.5 1.4 0.1 -0.4 -0.5 -1.7 -3.7 -0.5 -0.1 3.3 -1.9 -2.5 -2.6
23

Hong Kong Hungary Iceland India Indonesia Ireland Israel Italy Japan Jordan Korea, Rep Malaysia Mexico Netherlands New Zealand Nigeria Norway Pakistan Peru Philippines Poland, Rep Portugal Russian Federation Singapore South Africa Spain

5,913,000 10,037,000 274,000 970,230,000 203,631,000 3,577,000 5,854,000 57,247,000 125,672,000 5,849,000 45,864,000 21,018,000 97,245,000 15,697,000 3,654,000 118,369,000 4,375,000 148,686,000 24,691,000 70,375,000 38,521,000 9,814,000 146,381,000 2,899,000 43,325,000 39,729,000

2.7 2.5 9.9 0.8 1.6 6.6 3.1 4.5 6.3 1.5 2.0 2.7 2.3 4.7 9.8 1.7 5.7 0.8 1.7 2.2 3.4 5.1 6.0 5.3 2.6 4.2

0.5 2.0 2.5 0.8 0.9 8.3 1.1 1.4 1.7 0.6 0.7 1.7 1.4 2.8 14.3 0.8 4.6 0.9 1.5 0.7 2.3 2.2 3.9 0.5 1.6 2.6

-2.2 -0.5 -7.4 0.0 -0.7 1.7 -2.0 -3.1 -4.6 -1.0 -1.3 -1.0 -0.9 -1.9 4.5 -0.9 -1.1 0.1 -0.2 -1.5 -1.1 -2.9 -2.0 -4.8 -1.0 -1.6

Za Hrvatsku ne postoje podaci no pretpostavlja se da prosječni stanovnik ima ekološki otisak od oko 4 ha.

24

EKOLOŠKI DEFICIT Neke države troše više ekoloških resursa nego što postoji unutar njihovih granica. Znači one imaju ekološki deficit. Zbog toga moraju uvoziti ekološke resurse koji im nedostaju ili moraju iskorištavati svoje resurse iznad granica regeneracije. Države s manjim ekološkim kapacitetom od raspoloživog imaju pozitivan ekološki deficit. Međutim preostali kapacitet često se koristi za izvoz dobara, a ne čuva se kao rezerva.

3. PRAVILA EKOLOŠKE PROIZVODNJE
U posljednje vrijeme sve je više napisa o poljoprivrednoj proizvodnji na ekološki način. Iako su poljoprivrednici naviknuti na konvencionalan uzgoj, ili integrirani, javlja se zanimanje o tome što je to ekološka poljoprivreda i koji su načini proizvodnje te koja je razlika između konvencionalne i gore navedene proizvodnje. U daljnjem tekstu bit će opisana neka pravila takve proizvodnje, sažeta iz Pravilnika o ekološkoj proizvodnji u uzgoju bilja i u proizvodnji biljnih proizvoda. Većina poljoprivrednika, kada razmišlja što je to različito u ekološkoj u odnosu na konvencionalnu proizvodnju, misli da je samo dovoljno izbaciti uporabu kemijskih sredstava i mineralnih gnojiva. Međutim to ni približno nije sve što je potrebno zadovoljiti da se stekne status ekološkog

25

proizvođača ili u najmanju ruku status prijelaznog razdoblja u ekološkoj proizvodnji. Načela ekološke proizvodnje temelje se na: 1) očuvanju biološke i krajobrazne raznolikosti 2) usklađivanju u pravilnom gospodarenju glede izbora usjeva, biljnih vrsta i sorti, odabira načina obrade tla, gnojidbe i zaštite te jačanja otpornosti na štetočine; 3) brizi za pravilnu njegu tla – čuvanju i povećanju njegove plodnosti i biološke aktivnosti; sadržaja organskih tvari i hranjiva, poboljšanju strukture tla te postupcima njegove zaštite od raznih oblika degradacije; 4) zaštiti korisnih organizama; 5) proizvodnji koja isključuje ili samo iznimno dopušta uporabu agrokemikalija. Mnogo je pitanja proizvođača o korisnosti i isplativosti proizvodnje na ekološki način. Da bi se proizvodilo na takav način, prije svega bitno je opredjeljenje. To je osnovni uvjet početka bavljenja organskom poljoprivredom. Svi koji misle - eko poljoprivreda je sada u trendu, idemo i mi, obogatit ćemo se preko noći – grdno griješe. Ovdje se ne bogati preko noći – u početku upravljanja takvom proizvodnjom uz puno ljudskog rada, prvi rezultati dolaze tek nakon nekoliko godina. Potrebno je mnogo odricanja i rada da se uspije – zato je i bitno gore navedeno – “opredjeljenje”. Zato je, uz upite što proizvoditi, najbolja preporuka za započinjanje ekološke proizvodnje: najbolji je tip mješovitog gospodarstva na kojem se provodi uravnotežen uzgoj bilja i životinja. Zaokruživanjem svih elemenata u lancu proizvodnje može se očekivati napredak u proizvodnji. To znači npr.: uzgojem stoke dobiva se kvalitetno gnojivo koje služi u proizvodnji ratarskih, povrtlarskih i ostalih kultura. Uzgojem tih kultura, dobiva se kvalitetna hrana za ishranu stoke, a ova opet može biti korištena za prodaju ili njezini nusprodukti. Tako je, ukratko, zaokružen ciklus u proizvodnji i smanjeni troškovi ulaganja. Proizvoditi se može, u ekološkoj poljoprivredi i neki određeni proizvod, ali su tada rizici mnogo veći, veća su ulaganja i mogućnost prodaje na tržištu. Prilikom certificiranja, postoje tri načina: 1) certifikacija cijelog gospodarstva; 2) certifikacija određenog proizvoda npr. proizvedena pšenica 3) certifikacija parcele određene za tu proizvodnju.

26

Kada se proizvođač odluči za ekološku proizvodnju, tada razdoblje od početka takve proizvodnje i utvrđivanja sukladnosti s temeljnim zahtjevima (prvi stručni nadzor) naziva se prijelazno razdoblje. Ono traje najmanje jednu godinu za jednogodišnje bilje, a tri za višegodišnje nasade. Proizvođač u prijelaznom razdoblju može biti najdulje 5 godina. Iako je određeno vrijeme od jedne godine za prijelazno razdoblje prema hrvatskom zakonu, sadašnji proizvođači koji su bili certificirani od inozemnih kuća, morali su imati prijelazno razdoblje 2-3 godine. Tek tada su mogli dobiti certifikat (potvrdnicu) za svoje proizvode i tako nastupiti na stranom tržištu. Prilikom odluke da se prijeđe na ekološku proizvodnju, preporuka je da se dio površina odvoji za takav vid, sve dok se ne steknu dragocjena iskustva i ne obavi edukacija. Ostatak površina i dalje se proizvodni na konvencionalan način, pri čemu tada vrijede pravila da mora postojati čvrsto razgraničenje između konvencionalnih dijelova i dijelova s ekološkom proizvodnjom, te da se odvojeno vode zapisi za obje vrste proizvodnje. U ekološkoj proizvodnji bilja i biljnih proizvoda zabranjena je uporaba mineralnih gnojiva, a preporučuje se za održavanje plodnosti tla: - sijanje mahunarki, zelenih biljaka za gnojidbu, - dodavanje kompostiranog ili nekompostiranog organskog materijala dobivenog na gospodarstvima koja proizvode sukladno Pravilniku; - mogu se koristiti i biodinamički pripravci. Iskustva u dosadašnjoj proizvodnji pokazala su da nije dovoljno samo koristiti stajski gnoj da se zadovolje pravila za gnojidbu. I tu čak postoje razgraničenja – stajnjak mora biti korišten s obiteljskih gospodarstava gdje u uzgoju stoke nisu korištena zabranjena sredstva u liječenju stoke kao što su injekcije, antibiotici, hormoni itd. Iznimno ako je grlo toliko bolesno da prijeti uginuće, onda je dopuštena uporaba antibiotika. Stajnjak nije dopušten za uporabu s velikih farmi bivših kombinata, odnosno s konvencionalnog načina uzgoja životinja. Prilikom uzgoja biljnih proizvoda bitna je i udaljenost proizvodne jedinice od prometnice pa tako ona mora biti udaljena 50 metara gdje je prometno opterećenje od 100 vozila na sat ili 10 vozila u minuti, odnosno udaljena najmanje 20 metara, ako je odvojena živom ili drugom ogradom visine najmanje 1,5 metar.

27

Još nekoliko pravila: - spaljivanje organske tvari, tj. biljnih ostataka poslije žetve usjeva ograničeno je na apsolutni minimum; - pri izboru sorata prednost dati zavičajnim (autohtonim) sortama; - plodored treba sadržavati mahunarke ili DTS (najmanje 20% obradivih površina), odnosno usjeve za zelenu gnojidbu, a strnine ili okopavine same ne smiju obuhvatiti više od 50% obradivih površina; - plan plodoreda napraviti uz pomoć savjetodavne ili nadzorne stanice, - količina unesenih organskih ostataka mora biti identična količini gubitaka žetvom ili mineralizacijom organske tvari ili gubitaka na neki drugi način; - zasnivanje ekoloških gospodarstava preporučuje se na površinama sa sadržajem humusa većim od 2%; - sva organska gnojiva trebaju potjecati s vlastitog gospodarstva, a u nedostatku takvih gnojiva dopuštena je primjena s drugog gospodarstva, ali uz dopuštenje nadzorne stanice; - kod dokupa takvog gnojiva, dokupljena količina zajedno s količinom s vlastitog gospodarstva ne smije prijeći količinu gnoja u ekvivalentu od dva uvjetna grla po hektaru (=170 kg N/ha). - itd. . Čak i kod primjene stajnjaka postoje ograničenja. Kao što je rečeno, s velikih farmi bivših kombinata, sada d.d.-a, zabranjeno je korištenje stajnjaka. Općenito, organska gnojiva proizvedena s konvencionalnih gospodarstava mogu se primijeniti samo u početku ekološke proizvodnje, odnosno u prijelaznom razdoblju i to u nedostatku ostalih gnojiva, uz predočenu analizu njihova sastava. Gnojidba dušikom mora se obaviti isključivo organskim gnojivima ili biljkama, koje obogaćuju tlo tim hranivom. Zabranjena je uporaba: kemijskih sintetičkih dušičnih gnojiva; lako topivih fosfata; čiste kalijeve soli; kalijeve soli s više od 3% klora; čilske salitre itd.

28

Umjesto toga, sve potrebe za gnojivima treba osigurati iz vlastite prozvodnje, s vlastitog gospodarstva (jer preporuka i jest, a sukladno zakonu, najbolje je imati mješoviti tip gospodarstva), a to su: - stajnjak – dozrio aerobno; - kompost iz ostataka gospodarstva; - malčiranje slamom i drugim organskim ostacima nakon ubiranja glavnog usjeva; - zelena gnojidba leguminoznim i neleguminoznim sideratima; - gnojnica i gnojovka (razrijeđena); Ipak, za gospodarstva koja nemaju vlastiti stočni fond, a time i osigurana gnojiva, mogu nabaviti određena organska gnojiva i izvan vlastitog gospodarstva, npr: - kompostirani životinjski gnoj (pregorio na gnojištu); - slama i drugi biljni otpad; - proizvod od morskih algi (algina gnojiva); - piljevina i kora drveta (netretirana fungicidima i insekticidima); - treset bez sintetskih dodataka itd.

4. ZAŠTITA BILJA
Pojavu, razvoj i širenje štetočina treba provoditi prvenstveno preventivnim mjerama, koristeći pravilne agrotehničke mjere. Od pripravaka, dopuštena je primjena samo pripravaka spravljenih od biljaka, životinja i mikroorganizama te uporaba prirodnih neprijatelja (predatori, nametnici), te: - feromoni: - repelenti (nekemijska, sintetska odbojna sredstva); - zamke za kukce; - ljepljive ploče, vrpce i posude, Dopuštena su sredstva za bolju ljepljivost, njegu biljaka i slično, kao biljno-mineralna sredstva i močila za prihranu i zaštitu bilja. Pojačavanje otpornosti biljaka kao i sprečavanje nekih štetočina može se postići sljedećim sredstvima: - različiti biljni pripravci, ekstrakti i čajevi (luk, hren, kopriva, preslica, paprat i dr.); - bentonit (brašno od gline); - vapno (protiv pjegavosti jabuka u spremištu); - vodeno staklo (natrijev ili kalijev silikat); - homeopatski i biodinamički pripravci.

29

Protiv bolesti mogu biti upotrijebljena sljedeća sredstva: - sumpor u prahu, močivi sumpor najveće koncentracije do 0,7%; - vodeno staklo; - kameno brašno; - kalijev permanganat; - bakar samo u slučaju potrebe (do 3 kg/ha u godini); - bakreni pripravci (uz dodatak preslice, luka, hrena isl.); - kompostni ekstrakti itd. Protiv štetočina dopušteno je: - Bacillus thuringiensis (BT pripravci); - virusni, gljivični i bakterijski preparati, - upotreba sterilnih mužjaka; - cvjetni ekstrakt i prah buhača (Pyrethrum), dok su sintetski piretroidi zabranjeni; - uljne emulzije (bez sintetskih-kemijskih insekticida) na bazi parafinskih ulja ili biljnih ulja za neke kulture; - etilni alkohol; - diatomejska zemlja; - kava; - itd. Poznato nam je da u ekološkoj poljoprivredi za sjetvu treba koristiti netretirano sjeme, međutim, u pšenici, zbog opasne smrdljive snijeti, zaprašivanje sjemena je obvezno. Dok se u konvencionalnoj proizvodnji za tretiranje sjemena koriste razni preparati, ovdje su dopuštena sljedeća sredstva: - kalijev permanganat; - ulje od gorušice ( s vezivom – bentonit); - blatna kupka s bakrenim oksikloridom protiv tvrde snijeti (40 g na 10 kg sjemena); - vodni iscjedak (5%-tni) s dodatkom 5% vodenog stakla. Savjet 1 - rajčica/pomidor Rajčica Lycopersicon lycopersicum L. jedna je od najčešće uzgajanih kultura u istarskim povrtnjacima, vjerojatno zbog svoje omiljenosti te nastojanja da se kao >rajski plod< (pommo d'oro, pomidor, paradiser, paradajz) nađe na jelovniku tijekom cijele godine. Slično je i s njezinim uzgojem, naime traži >rajske< uvjete: puno topline, puno svjetla i tlo bogato humusom. Stoga je upravo sada krajnji trenutak za njezino presađivanje iz sadnice u povrtnjak.

30

Savjet 2 - plodored Iako rajčica podnosi uzastopne nasade (četiri do pet godina), dobar plodored u ekološkom uzgoju iznimno je važan. Ipak, on se može prekinuti uzgojem salate glavatice, matovilca ili kolorabe u istoj godini. Ako se ne uzgajaju ozime kulture, preporučuje se sjetva zelene gnojidbe već pri kraju uzgoja. Kod sjetve na poljima dobre pretkulture su soja i različite žitarice, ali uljana repica i suncokret. Savjet 3 - susjedi u povrtnjaku Bez obzira na vrstu i sortu, rajčica (npr. postoji eko-sorta Rijk Zwann s hibridom Aromata) vrlo dobro raste u blizini bosiljka (i u šalši se dobro slažu), ali joj odgovara i nasad nevena (koji priječi napad sovice). U blizini luka, kupusa i mrkve rajčica će također dobro napredovati, dok će blizu komorača njezin uzgoj biti upitan. Savjet 4 - hranjive tvari i gnojidba U ekološkom uzgoju rajčice gnojidba se raspoređuje na više puta. Pretpostavimo da ste u jesen u povrtnjak dovezli zreli stajnjak (20 t/ha), dodali 200 kg/ha sirovog fosfata ili 400 kg/ha Thomasove drozge, te 140 kg/ha 50 posto kalijeve soli. Dovoljno je onda prilikom sadnje dodati razrijeđenu gnojovku (1:3). Vodite računa o toplini tla i prisutnosti vode. U daljnjoj vegetaciji prihranite je tek kad se zametnu prvi plodovi, te onda kada se pojave crveni plodovi. Savjet 5 - zaštita Odnosi se na ekološku zaštitu rajčice. Osim preventivnim mjerama koje uključuju odabir rezistentnih, udomaćenih sorti, preporučuje se zaštitu provesti i prevencijom protiv najčešće bolesti plemenjače (Phyophthora infestans). Gljivica uzročnik ove bolesti osim lišća (potrebno je skidati zaperke!) napada stabljiku, ali i plodove koji počinju truliti. Upotrijebite neki od preparata na bazi bakra poput: Kocide, Recopa, modre galice (3 kg/ha 2 puta), Bordoške juhe... Prevencija za pojavu druge učestale bolesti, pepelnice (Oidium lycopersicum) je sumpor. Dobrim se također pokazalo i tretiranje mlijekom ili uljem od komorača. Glas Istre

31

5. SUSJEDI U POVRTNJAKU ILI TKO S KIM I TKO IZA KOGA
Gnojite li vrt stajskim gnojem, svoj vrt podijelite u tri dijela. Sve vrste povrća ne podnose jednako gnojidbu, stoga izmjenjujte vrste na tropoljnom plodoredu kako bi lakše uzimale iz tla što im najviše treba. U prvom dijelu posadite one koje traže jaku gnojidbu: rajčica, paprika, patlidžan, celer, poriluk, češnjak, kupus. U drugom dijelu biljke koje ne vole direktnu gnojidbu: luk, salata, špinat, rotkva, rotkvica, mrkva, peršin. U trećem dijelu posadite biljke koje same unose dušik u tlo: grašak, mahune, grah, bob. I onda dijelove vrta izmjenjujte u krug. Muči li vas gdje što posaditi? Pomognite si niže navedenom tablicom. Olakšat ćete sebi i pomoći biljkama da brže i bolje rastu. VRSTA Celer DOBAR SUSJED korabica, mahune i rajčica krastavci, kupus, češnjak, luk salata, kopar, kim, korijander LOŠ SUSJED krumpir, kukuruz, salata krumpir, mrkva, poriluk, špinat

Cikla

Grašak

poriluk, luk, krumpir, komorač, krastavci, mrkva, korabica, salata, rajčica kukuruz, rotkvica, rotkva, tikvica mahune, grašak, poriluk, komorač, kupus, kukuruz, salata, celer, luk, bosiljak, kopar mahune, grašak, krastavac, blitva, mrkva, poriluk, rotkvice, rotkva, celer, rajčica krumpir, rajčica, rotkvica

Krastavci

gorušica, luk

Kupus

32

Mahune Mrkva Poriluk

krastavac, kupus, mrkvu, rotkvica, rotkva, cikla, salata, celer mahune, grašak, blitve, rotkvice, rotkva, luk endivija, kupus, celer, rajčica, luk mahune, kupus, češnjak, poriluk, rotkvice, rotkve, celer, špinat mahune, grašak, kupus, blitva, mrkva, peršin, špinat, rajčica kukuruz, mahune, luk, bosiljak

poriluk

cikla mahune, grašak, cikla grašak, komorač, krastavac, krumpir

Rajčica

krastavce, luk

Rotkvice Tikvice

DOBRI I LOŠI SUSJEDI U POVRTNJAKU Odgovor je vrlo jednostavan. Neke vrste povrća jednostavno ne podnose blizinu druge povrtne biljke. Zato nije naodmet podsjetiti se koje se biljke podnose, a koje se ne podnose. Krastavci će dobro rasti uz mahune, grašak, poriluk, komorač, kupus, kukuruz, salatu, celer i luk. Ako uz krastavce uzgajate bosiljak, plodovi će biti kvalitetniji, dok kopar u blizini krastavaca poboljšava njihov okus. Krastavci ne podnose blizinu krumpira, rajčice i rotkvice. Cikla dobro uspijeva uz krastavce, kupus, češnjak, luk i salatu. Kopar, kim i korijander popravljaju okus cikle. Cikla ne podnosi blizinu krumpira, mrkve, poriluka i špinata. Rajčica dobro napreduje uz mahune, kupus, češnjak, poriluk, rotkvice, rotkve, celer i špinat. Ne odgovara joj blizina graška, komorača, krastavaca i krumpira. Mrkva podnosi blizinu mahuna, graška, blitve, rotkvice i rotkve. Kopar poboljšava okus mrkve, a luk tjera štetnike koji napadaju mrkvu. Mahune će dobro rasti uz krastavce, kupus, mrkvu, rotkvice, rotkve, ciklu, salatu, celer, rajčice i kupus. Ne podnose blizinu češnjaka, luka,
33

graška i komorača. Celer bolje raste uz korabicu, mahune i rajčicu. Slabije uspijeva uz krumpir, kukuruz i salatu. Rotkvice od susjeda dobro podnose mahune, grašak, kupus, blitvu, mrkvu, peršin, špinat i rajčice. Mrkva daje bolji okus rotkvicama. Ne podnose krastavce i luk. Kupus u svojoj blizini podnosi mahune, grašak, krastavce, blitvu, mrkvu, poriluk, rotkvice i rotkvu. Celer i rajčica dobro utječu na rast kupusa jer sprečavaju napad štetnika. Kupus ne podnosi gorušicu i luk. Grašak se slaže s komoračem, krastavcima, mrkvom, korabicom, salatom, kukuruzom, rotkvicama, rotkvom i tikvicama. Kopar će popraviti okus graška. Grašak ne podnosi blizinu poriluka, luka, krumpira i rajčica. Poriluk dobro uspijeva uz endiviju, kupus, celer, rajčicu i luk. Ne podnosi mahune, grašak i ciklu. Tikvice dobro podnose kukuruz, mahune, luk i bosiljak. U srcu biodinamike je ideal farme kao samostalne, opće farme koja osigurava vlastito sjeme, plodnost i hranu za mnoge različite vrste životinja i razne vrste uvjeta, od jezera i živica, do voćnjaka, šuma i livada. Umijeće je poljoprivrednika da razvije pravu mješavinu životinja, ljetine i uvjeta, da potakne život ptica i insekata i da osigura sklad i ustaljenu ravnotežu na svakom posebnom imanju. U tom smislu svaka farma postaje „individualnost“ oblikovana međusobnim vezama farmera i tla. Poljoprivrednici sve više uključuju zajednicu u pomaganju neprestane njege zemlje, kroz planiranje, zajedničko ulaganje, obilazak škola i slično. Biodinamičke farme i vrtovi postoje u više od 30 zemalja na svih pet kontinenata. Biodinamički proizvodi se prodaju pod znakom Demetre i povezani su s internacionalnom mrežom organizacije Demetra. Biodinamička udruženja postoje u 26 različitih zemalja. Uz unapređenje praktičnog razvoja biodinamike, oni pripremaju sastanke, školuju, izdaju časopise i provode istraživanja. Ovaj svjetski pokret ima svoje sjedište u Geteanumu, u Dornahu, u Švicarskoj, domovini Škole duhovne znanosti, koja se sastoji od sedam odsjeka. Odsjek biodinamičke poljoprivrede pripada Sekciji prirodne znanosti.
34

Biodinamika osigurava odgovarajuću poljoprivredu koja rješava problem hitne potrebe obnavljanja zemlje i zdrave hrane za cjelokupno stanovništvo. Za neke biljke je životno pitanje kakav će kompost imati, dok ga druge uopće ne biraju. Ne uzimati nikada zemlju iz vrta ili neobrađenu, jer ona sadrži sjemenke korova, možda i štetočine, a često se i loše cijedi. Najbolje je kupiti kompost. Priprema komposta za sadnju biljaka je uvijek umijeće i zagonetka. Stari poljoprivrednici su strogo čuvali tajnu svojih specijalnih mješavina, a neki to čine i danas. U starijim knjigama o cvjećarstvu može se naći poseban kompost za svaku biljku. To je uzgajivačima zadavalo mnogo briga, dok poznata ustanova za hortikulturu, Institut John Innes u Engleskoj, nije sastavila univerzalan kompost koji odgovara za gotovo sve biljke lončarice. Tako danas imamo ilovasti kompost John Innes. Sastavljen je od sedam dijelova sterilizirane ilovače (koja biljku snabdijeva hranom), tri dijela treseta (koji omogućava provjetravanje i zadržavanje vode) i dva dijela grubog pijeska (da bi se omogućilo otjecanje vode iz tla). Kompost za sjetvu ne sadrži gnoj, a komposti 1, 2 i 3 sadrže osnovni gnoj. Broj označava jačinu gnoja: br. 1 je najslabiji, br. 2 dvostruko jači, a br. 3 trostruko jači. GLAVNE KOMPONENTE: -Standardni ilovasti kompost se sastoji od: 7 dijelova sterilizirane ilovače, 3 dijela treseta i 2 dijela šljunka ili grubog ispranog pijeska. -Osnovni gnoj se sastoji od: 2 dijela grubo mljevenog papka i roga (krupnoća 4mm), 2 dijela kalcij-fosfata i 1 dio kalij-sulfata.

35

MJEŠAVINE: *Ilovasti kompost br. 1: dodajte 113 grama osnovnog gnoja i 21 gram krede u prahu na svakih 36 litara ilovastog komposta. Pogodan za asparaguse, ukrasnu papriku, Chamaedoreu elegans, pelargoniume, campanulaceae, piperaceae, kaktuse, sukulente... *Ilovasti kompost br. 2: dodajte 340 grama osnovnog gnoja i 42 grama krede u prahu na svakih 36 litara ilovastog komposta. Pogodan za anglaoneme, araukariju, begonije, kaladijum, hlorofitum, cissuse, citruse, kliviju, kokos, kroton, fikuse, hoju, jasmine, juke, ananas, ciklamu, liliaceae (ljiljane), araliaceae, acantheaceae, araceae (kozlace), solanaceae... *Ilovasti kompost br. 3: dodajte 340 grama osnovnog gnoja i 64 grama krede u prahu na svakih 36 litara ilovastog komposta. Pogodan za afelandru, bugenvileju, difenbahiju, hibiskus, oleander, pasifloru, balsaminaceae, musaceae (banane), palmaceae (palme), tiliaceae (porodica lipa)... Većina kupljenih komposta za cvijeće temelji se na ovim formulama. Ima i tresetnih komposta bez ilovače koji pogoduju mnogim biljkama, npr. poinsetiji. Oni se ne smiju suviše sabijati, niti se smije dopustiti da se potpuno isuše. Odlični su za paprati, ali nepogodni za biljke koje brzo rastu, kojima je neprestano potrebno mnogo hrane. Nekim je biljkama, da bi dobro uspjele, potreban kompost bez kreča Konačno, nekim biljkama, naročito mnogim bromelijacejama, potreban je lak prozračan kompost. Ovakav je kompost dobar i za paprat (polypodiaceae i aspleniaceae), anturijum, azaleji, begonijama, kalatejama i marantama, monsterama i filadendronima, sentpauliji, gloksiniji, streptokarpusu itd. Za njih dodajte tresetni kompost mahovinastog podrijetla.

36

6. POVRĆE U OVOM TJEDNU
1. KRUMPIR OPIS I IZVOR: Krumpir je najsvestranije povrće. Iznimno je omiljena povrtna kultura i ponegdje čak glavna namirnica. U Južnoj Americi raste kao trajnica, a u Europi je jednogodišnja biljka. Na starome se kontinentu krumpir uzgaja tek od 18. stoljeća. U naše je krajeve stigao tijekom vladavine carice Marije Terezije, koja je željela poboljšati prehranu stanovništva. Seljaci su se najprije opirali sadnji ove poljoprivredne kulture, no poslije su je prihvatili kao kulturu koju uzgajaju svake godine. Danas poznajemo više od 3000 vrsta krumpira, bijeli, žuti, ružičasti, crveni i vodeni te brašnaste strukture. Boja krumpira zapravo nije bitna kada je riječ o prehrambenoj vrijednosti, no bitna je za vrstu jela koje ćemo pripremiti, jer pojedina jela zahtijevaju upotrebu određene sorte krumpira. SADNJA/SIJANJE: Krumpir obično sadimo rano u proljeće u primjereno zagrijano tlo, plitke brazde ili jame za sadnju, 5 do 10 cm duboko. UZGOJ: Krumpir po potrebi trebamo okopavati, zalijevati i štititi od bolesti i štetočina. ŠTETOČINE I BOLESTI: Krumpirovu zlaticu treba rukom skidati s lišća – vrlo je opasna jer ženka izlegne i do 500 jajašaca. Krumpir mogu napasti i krumpirova plijesan, viroze i ličinke drotara. BRANJE: Mladi se krumpir iskopava postupno. Može se okopavati sa strane i brati deblje gomolje, a mlade i još nerazvijene treba ponovno zagrnuti zemljom kako bi nastavili rasti. Kada su gomolji dobro razvijeni, treba iščupati cijele biljke i iskopati i preostale gomolje.

37

SKLADIŠTENJE: Krumpir za prehranu mora se najprije pravilno probrati, osušiti, treba odležati u tamnome prostoru, a zatim treba odvojiti gomolje sa znacima truljenja, zaraze štetočinama i one oštećene. Tek se tada može skladištiti za zimnicu u primjeren taman prostor. U zelenim gomoljima, klicama i listovima ima 2-10 mg otrovnog alkaloida na 100g – koji nastaje na svjetlosti i na višim temperaturama, pa se zato krumpir pohranjuje u mračan prostor. SADRŽAJ HRANJIVIH TVARI: Krumpir sadržava mnogo vitamina C, a inače ima puno škroba, dok je siromašniji bjelančevinama. KORIŠTENJE: Kuhanje: Poznato je više od 500 recepata za pripremu raznih jela od krumpira. Kod mladog se krumpira tijekom pripreme sačuva većina za ljudski organizam korisnih tvari ako gomolje kuhamo cijele ili ostružemo samo mladu kožicu. Većina se tih tvari, naime, nalazi pod kožicom. Krumpir je naša najvažnija prehrambena biljka, s njime je nestala glad karakteristična za srednji vijek, a ni skorbut se više ne pojavljuje. Krumpir je svestrano upotrebljiv – kao glavno jelo, za priloge, različite juhe. Kao glavno jelo krumpir pripremamo zajedno s mesom u musaki, sa šunkom, slaninom, u omletu od krumpira, pogači, kolačićima, u gulašu. U salati je vrlo dobar s vlascem, lukom i kaparama. Ljekovitost: Krumpir sadržava razmjerno mnogo vitamina C, aminokiselina i drugih tvari potrebnih da bismo se osjećali dobro. Pire je dijetna hrana kod probavnih smetnji i bolesti probavnih organa. Kod glavobolje i visoke temperature pripremamo oblog od sirovih ploški krumpira.

38

2. DRUGO POVRĆE PERŠIN (peršun, petrusimul) OPIS I IZVOR: Peršin je zeljasta dvogodišnja biljka, podrijetlom iz istočnog Sredozemlja, a sada se uzgaja u umjereno toplim predjelima cijelog svijeta. Peršin kao povrtna i ljekovita biljka raste u svim vrtovima. Peršin nije temperaturno zahtjevna biljka, pa ga dovoljno uspješno možemo uzgajati na otvorenom i na većim nadmorskim visinama. Poznajemo dvije vrste – listasti i korjenasti peršin. Listasti peršin je otporniji na niže temperature od korjenastog. SADNJA/SIJANJE: Za uzgajanje na otvorenom peršin se može sijati već u jesen ili u rano proljeće. Peršinovo sjeme nikne tek nekoliko tjedana nakon sjetve (16–22 dana), a nicanje možemo donekle ubrzati ako sjeme prije sijanja preko noći namočimo u toplu vodu. Posijemo ga na površinu tla, a dovoljno velike mlade biljke treba prorijediti i to na konačni razmak od 8 do 15cm. Peršin sijemo svake godine, tako da imamo novi kada prethodni u drugoj godini života počne cvasti. Peršin dobro uspijeva kraj rotkvica, krastavaca i rajčica, a ne smijemo ga sijati kraj salate i radiča. UZGOJ: Peršinu tijekom rasta redovito treba trgati normalno razvijene listove ili ih više puta rezati. O usjevu tijekom rasta vodimo uobičajenu brigu – okopavamo, plijevimo, zalijevamo. Gnojimo ga kompostom. ŠTETOČINE I BOLESTI: Peršin mogu napasti: peršinova plijesan, siva plijesan, pjegavost, crvena mrljavost, žuti listovi i odumiranje biljaka, lisne i korijenove uši. BRANJE/SKUPLJANJE: Listove možemo početi trgati već prema kraju proljeća. Ako odjednom odrežemo veću količinu stabalaca peršina, zamotamo ih u vezicu i spremimo na hladno – ako stalno uklanjamo sve sluzave grančice, morao bi ostati svjež 4-5 dana.
39

SKLADIŠTENJE: Vrijeme i način spremanja ovise o vrsti peršina i svrsi uzgajanja. Listastom peršinu tijekom rasta redovito trebamo trgati normalno razvijene listove ili ih više puta podrezivati. Korjenasti peršin razvija snažniji korijen i obično ga iskopavamo u jesen. A možemo ga ostaviti u vrtu i po potrebi iskopavati zimi. Primjereno je i spremanje korijena u tople gredice ili podruma (korijene zakopavamo u vlažni pijesak). Sjeme spremamo u drugoj godini rasta. Listove posušimo. SADRŽAJ HRANJIVIH TVARI: Peršin je jako važan izvor vitamina A i C, a sadrži i kalij, koji potiče izlučivanje urina. Sadrži vitamine B1 i B3, pa i inače u biljkama vrlo rijedak vitamin B12, koji zajedno sa željezom pomaže u obnavljanju krvnih stanica. Najučinkovitija tvar u peršinu je eterično ulje što se nalazi u sjemenkama. A posušene biljke sadrže veliki udio bjelančevina i ulja. KORIŠTENJE: Kuhanje: Peršin se koristi kao začin ili kao dodatak jelima. U mnogim dijelovima svijeta ga koriste za pripremu umaka, salata, nadjeva i omleta. Dobro se slaže s limunom, jajima, lećom, rajčicom, ribama, rižom i većinom povrća. Lijepo se nadopunjuje s bosiljkom, češnjakom, vlascem, kaparama, kiselicama, vrtnom krasuljicom, lovorom, mažuranom, matičnjakom, mentom, origanom, estragonom, paprom i ružmarinom. Od peršinovog soka pripremamo osvježavajući napitak ili čaj. Obično koristimo svježi, a kuhanjem izgubi svoje aktivne tvari. Koristimo ga također za dekoraciju. Korjenasti peršin koristimo za juhe i »konce«, a deblje korijene možemo i prepržiti, blanširati ili kuhati slično kao drugo korjenasto povrće. Tako pripremljen dobro se nadopunjava s krumpirom. Ljekovitost: Peršin također ubrajamo u ljekovito bilje. Peršin pospješuje izlučivanje urina i time otpadnih tvari i soli, zato se preporučuje kod oboljenja bubrega i mjehura, ako se stvaraju kamenci i kod oboljenja jetara. Smiruje grčeve u probavnom sustavu, umiruje živce, otklanja vjetrove, pomaže kod hidropsa, reume, gihta, ekcema, celulita i žutice. Svježi peršin pospješuje tek i izlučivanje želučanih sokova i regulira probavu. Povoljno utječe na srčani krvotok, pa se preporučuje srčanim bolesnicima, kod liječenja živaca, nervoze, slabokrvnosti, kod bolnih menstruacija, oboljenja prostate i slezene te kod problema s disanjem. Peršin koristimo i kod pjega na koži, preosjetljive kože i prilikom uboda kukaca. Peršinova voda tjera uši. Uvarak od korijena i sjemenki potiče rast kose. Ako mlijeko presuši, na prsa stavljamo listove peršina.
40

LUK (luk, crveni luk, kapula) IZVOR I OPIS: Luk potječe iz Azije, a uzgajali su ga već Egipćani prije 3000 godina; u vrijeme Rimskog Carstva proširio se po Europi. Kod nas postoje samo tri do četiri različite sorte luka, a zapravo postoji puno različitih sorti ovih Alliaceaa, koje se razlikuju po obliku i boji. Kod nas su najomiljenije jednogodišnje sorte (proljetni luk) i glavičasti luk. Glavičasti luk ima vrlo začinjen i oštar okus, dok je ukus proljetnog mladog luka nježniji, a kod te vrste možemo jesti i zelene dijelove biljke. Cijenjen je i kao povrće i kao ljekovita biljka. Inače je luk dvogodišnja do trogodišnja biljka, koja već u prvoj godini napravi lučicu ili lukovicu. Ona ima karakterističan, više ili manje oštar okus. SIJANJE/SADNJA: Luk možemo sijati u zemlju ili posaditi lučice. Možemo ih posaditi na toplije mjesto od početka veljače, no obično to činimo u ožujku. UZGOJ: O nasadu luka vodimo brigu okopavanjem po potrebi, zastiranjem tla i redovitim zalijevanjem. ŠTETOČINE I BOLESTI: Među bolestima, koje napadaju luk, najčešće su plijesni i bijeli trulež, a među štetočinama lukova muha. BRANJE USJEVA: Mladi luk možemo brati već u travnju, a zrele lukovice se beru sve do kraja kolovoza. SKLADIŠTENJE: Luk se čuva rasprostrt u hladnom i suhom prostoru. Nagnjili luk moramo odmah odstraniti, kako se truljenje ne bi prenijelo i na ostale. Prije skladištenja ga treba koji dan posušiti na zraku, a prije spremanja ručno maknemo zemlju i otrgnemo stršeće listove koji ovijaju lukovicu.

41

SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI: Od hranjivih tvari luk sadrži prije svega znatne količine kalija i cinka. A sadrži i sulfide, koji daju karakterističan oštar okus. Najviše provitamina A sadrži proljetni luk. KORIŠTENJE: Kuhanje: Luk koristimo prije svega kao začin za umake, juhe, salate, »lonce« i jela s ribama i mesom. Možemo ga jesti u sirovom ili kuhanom stanju. Ljekovitost: Luk je i danas nenadmašan kao domaći lijek. Djeluje dezinfekcijski, a sadrži i tvari koje sprečavaju nastanak kancerogenih oboljenja. Vrlo je poznat kao domaći lijek protiv kašlja i hripavosti. Kod prehlade se preporučuje uzimanje sitno nasjeckanog luka i meda. Budući da je sirov teže probavljiv, ne preporučuje se kod dijeta u slučaju bolesti probavnih organa. GRAH (bažul, fažol) IZVOR I OPIS: Domovina graha je Južna Amerika. Od davnina su ga već Indijanci sadili zajedno s kukuruzom, bučama i konopljom. Jeli su ga zelenog i posušenog, a i listovi graha su bili omiljeni. U Europi se prvi put spominje 1542. godine, a u Sloveniji se počeo uzgajati u 17. stoljeću. U srednjem vijeku su grah nazivali mesom sirotinje. U vezi s grahom u Prekmurju i u Beloj Krajini bilo je podosta navika i običaja. Grah, kuhan na mlijeku ili na vodi i nezačinjen, nekada je bio posno jelo. Cvjetovi su kod graha udruženi u cvatove. Boja cvjetova je bijela, žućkasta, ružičasta, ljubičasta. Mahune razlikujemo po građi, obliku i boji. Kod sorti što ih uzgajamo rano se razvije ljuskasta opna. Sjeme graha je različitih boja (od bijele, žućkaste do šarene u raznim nijansama), različitih oblika (bubrežasto, valjkasto, jajoliko) i veličina.
42

SIJANJE : Grah se razmnožava sjemenjem i direktnom sjetvom. Grah dobro uspijeva na srednje dubokom, strukturiranom, umjereno vlažnom tlu, bogatom organskim ostacima. Grah sijemo kada prođe opasnost od mraza u svibnja i lipnju. Grah možemo sijati zajedno sa salatom, rajčicom, krastavcima, celerom i rotkvicama. Nije prikladno udruženo sijanje s graškom, lukom i češnjakom. UZGOJ: Za normalan rast moramo voditi brigu o zalijevanju i po potrebi zaštiti usjeva od bolesti i štetočina. Grah treba namakati (u sušnim prilikama treba ga namakati odmah nakon sjetve i održavati normalnu vlažnost zemljišta i u kasnijem razdoblju rasta) i okopavati. Ne gnojimo ga svježim stajskim gnojem, nego možemo gnojiti kompostnim stajskim gnojem. ŠTETOČINE I BOLESTI: Grah može napasti rđa, udubljena pjegavost, viroza, uši (hrane se sisanjem biljnog soka), grahov žižak i bobov žižak (ličinke kukca se zariju u sjemenke). U sjemenkama su rupice, a na kožici je često blijeda okrugla mrlja, štetočine treba odstraniti. BRANJE USJEVA: Grah se sprema kada dozori. Grah za ljuštenje mora biti voštano zreo. SKLADIŠTENJE: Svježe mahune i svježa zrna nakon ljuštenja na kraće vrijeme možemo skladištiti u hladnim prostorima. SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI: U grahu je glukokinin, koji djeluje slično kao inzulin. Uz ostalo sadrži i visokovrijedne bjelančevine, asparagin i tirozin. Od vitamina najviše ima vitamina B i E, a od minerala prije svega fosfor i željezo. KORIŠTENJE: Kuhanje: Grah koristimo za pripremu brojnih jela. Sadrži puno hranjivih tvari i energije. Najviše se hranjivih tvari u grahu sačuva – kako u mahunama tako i u zrnju – ako ga kuhamo u pokrivenom loncu s malo vode. Mahune možemo pripremiti prije svega u salati, same ili zajedno s drugim povrćem, npr. s krumpirom, rotkvicom, rajčicom, mrkvom, krastavcima... Izuzetno su ukusne juhe ili »lonci« od mahuna, a kao
43

varivo ih možemo pirjati s rajčicom, zelenom paprikom, lukom ili graškom i kiselim vrhnjem. Pripremamo ga u umacima od luka, jaja, sa sirom ili slaninom. Jota 1 i matevž2 su naša poznata jela od graha, prije svega od šarenog. Za »gravče na tavče« je prikladniji grah bijelog zrna. Ljekovitost: Brašno od graha se koristi kod osipa. Nakon 2 do 3 sata ispire se čajem od kamilice i ponovno posipa brašnom od graha. Kod graha su ljekoviti cvjetovi, zrnje i mahune. Ljekovit je prije svega glukokinin, koji snizuje razinu šećera u krvi i urinu. Grah pospješuje izlučivanje urina i tako uklanja urinsku kiselinu iz tijela, pa se preporučuje kod oboljenja bubrega i mjehura. Ne zaboravi!!!! Nekuhane sjemenke graha su otrovne, zato uvijek jedemo kuhani grah, manje su otrovne sirove mlade mahune.

1 2

jelo od kiselog kupusa ili repe, graha i krumpira pasirani krumpir i grah s čvarcima

44

GRAŠAK IZVOR I OPIS: Grašak je vrlo stara zrnata mahunarka, poznata već više od 9000 godina. Potječe iz sredozemnog i srednjoazijskog područja, odakle se uzgoj proširio i na druga područja. Cvjetovi su pojedinačni ili udruženi po dva do četiri cvijeta. Bijele su boje, samo su iznimno obojeni ljubičasto. Mahune imaju različite oblike u odnosu na sortu (ravne, zakrivljene) i mogu biti velike od 5 do 10 cm. U jednoj se mahuni razvije 2 do 10 zrna. Korijen se razvije do 1 metar duboko, na njemu se razvije mnogo kvržica u kojima žive bakterije koje tlo obogaćuju velikim količinama dušika. SIJANJE : Dobro uspijeva na područjima sa svježom do umjereno toplom klimom, s toplim proljećem i hladnijim ljetom. Grašak sijemo u jesen kao ozimi grašak, a rano u proljeće kao proljetni grašak i ljeti. Dubina sjetve je 3 do 5 cm. Niski grašak sijemo u redove, koji su međusobno ravnomjerno udaljeni (od 22 do 50 cm) ili na gredice s manjim razmakom među redovima. Na istu površinu grašak možemo sijati tek nakon pauze od nekoliko godina. Može se sijati u zajednici s mladom proljetnom salatom i rotkvicom, a nije poželjna zajednica s lukom, češnjakom, grahom i rajčicom. UZGOJ: O usjevu treba voditi redovitu brigu tako da ga okopavamo, zalijevamo i gnojimo. Grah uspješno raste na primjereno obrađenom tlu zagnojenom stajskim gnojem ili kompostom. Tlo prije sjetve gnojimo, a dodatno gnojenje treba obaviti odmah nakon nicanja. Usjev graha moramo redovito zalijevati, a po potrebi okopavati. ŠTETOČINE I BOLESTI: Od bolesti grašak napadaju: rđa, pepeljasta plijesan i razne viroze, a od štetočina uši.

45

BRANJE: Grašak treba brati kada se u mahunama u dovoljnoj mjeri razviju zrna (voštano zrela). Spremanje obavljamo odjednom. Usjev mahuna niskog graška treba brati trganjem. SKLADIŠTENJE: Kratkotrajno skladištenje mahuna u hladnim skladištima.Kod viših temperatura skladištenja propadne već nakon nekoliko dana. SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI: Dijetetska vrijednost svježih zelenih zrna je u povećanom sadržaju šećera, ugodnom okusu i velikom sadržaju kvalitetnih bjelančevina, minerala, željeza, fosfora, kalcija i A i B vitamina. KORIŠTENJE: Kuhanje: Za prehranu se koristi prije svega mladi grašak ili dozreli suhi (brašno, kuhani). Mladi oljušteni grašak i mahune graška šećerca kuhamo u povrtnim juhama zajedno s drugim povrćem. Zrelija zrna možemo pripremati kao pire. Ljekovitost: Pire od graška je primjeren za dijetnu prehranu. Brašno od graška je u obliku flastera vrlo učinkovito za liječenje osipa, zrenje čireva i čišćenje kože.

46

MRKVA IZVOR I OPIS: Mrkva je jedna od najznačajnijih vrsta korjenastog povrća. Potječe iz Srednje Azije. Kao uzgojeno povrće sijala se u Sredozemlju već prije 2000 godina. Sadašnji oblik mrkve nastao je križanjima među pojedinim vrstama i brižljivim odabirom. Mrkve su različitih oblika (okrugle, valjkaste i klinaste) i različitih veličina. Listovi imaju manje ili veće šiljasto razvedene listiće, više ili manje lopatasto oblikovane. SIJANJE : Mrkvu sijemo više puta uzastopce - od kasne jeseni do ranog proljeća pa do ljeta. Možemo je uzgajati u zagrijavanim zaštićenim prostorima direktnom sjetvom ili gnojenjem i sadnjom sadnica. Možemo je sijati zajedno s rotkvicom, salatom i špinatom, ali ne s ciklom. UZGOJ: Mrkvu uzgajamo zbog različito oblikovanih i zadebljanih korijena, koji moraju biti sočni. Sočnost postižemo osiguravanjem povoljnih uvjeta za brz rast i pravovremeno spremanje povrća. Za uspješno nicanje potrebna joj je dovoljna vlaga. Mrkva naime vrlo polagano niče, pa postoji velika opasnost da se sjeme ili biljčice koje niču posuše, osobito kasno u proljeće ili ljeti. Dobro nicanje ćemo osigurati redovitim zalijevanjem ili prekrivanjem – zastiranjem tla. Zbog polaganog nicanja, na usjevu se može snažno razviti korov. Niknute korove najjednostavnije možemo uništiti plamenikom (otvorenim plamenom) prije nicanja korjenčića. Mrkve ne gnojimo svježim stajskim gnojem zbog opasnosti od truljenja, a možemo ih gnojiti kompostom. ŠTETOČINE I BOLESTI: Najčešće bolesti, koje napadaju mrkve su pjegavost lišća i plijesni, a od štetočina mrkvina muha, korijenske uši i ličinke drotara.

47

BRANJE: Usjev mrkve se sprema postupno, kako se korijeni debljaju. Ako je spremamo prekasno, postane vlaknasta, a sočnog je mesa manje. Mrkvu počinjemo čupati rano. Mlade, nježne korijene čupamo iz redova kako bi drugi korijeni imali mjesta za debljanje. Trebamo ih čupati iz vlažne zemlje, kako ne bismo oštetili susjedne biljke. Kada biljke dozore, (početak žutila vanjskih listova), cjelokupni usjev treba počupati ili iskopati i uskladištiti na prikladan način. SKLADIŠTENJE: Prikladno je na kraće vrijeme skladištenje u vlažnom pijesku ili u priručnim vlažnim podrumima i nasipinama. Možemo je i konzervirati ukuhavanjem ili kiseljenjem. SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI: U korijenu je jako puno karotena ili provitamina A. Sadrži također mliječnu kiselinu. Sjeme sadrži i masne kiseline i eterična ulja. KORIŠTENJE: Kuhanje: Sirovu ili kuhanu mrkvu koristimo za salate, dinstanu za priloge i kao povrće za juhu. Sok od mrkve je osvježavajući i ljekovit napitak. Mrkva sadrži puno hranjivih tvari neposredno ispod površine, pa je ne treba ljuštiti, nego samo dobro oprati i ostrugati. Za prehranu možemo koristiti i zeleni dio biljke. Priprema se kao špinat. Ljekovitost: Kao ljekovita biljka mrkva pomaže kod prehrambenih smetnji, potiče tek, povećava otpornost na zarazne bolesti, čisti krv, snižava razinu šećera u krvi, učvršćuje kosti. Povoljno djeluje i na poboljšanje vida. U sjemenu je također tvar koja sprečava trudnoću jer onemogućuje da se oplođeno jajašce ugnijezdi u maternici.

48

RAJČICA (paradajz, pomidor)

IZVOR I OPIS: Rajčica dolazi iz Južne Amerike, otkrivena je u Meksiku, a biljka potječe iz gorskih područja Perua. U Europu je donesena oko 1550. godine. Najprije se uzgajala kao ukrasna biljka; vladalo je uvjerenje da je otrovna. Tek nakon tristo godina ljudi su je prihvatili i postala je jedna od vrlo važnih vrsta povrća. Riječ je o toplinski zahtjevnoj trajnici, koja na područjima s umjerenom klimom raste kao jednogodišnja biljka i obično ima slabu odrvenjelu stabljiku, koja se često ovija oko drugih biljaka, dostiže visinu od 1 do 3 metra. Listovi su dugi od 10 do 25 cm, s 5 do 9 listića s nazubljenim rubom, dugim do 8 cm. I stabljika i listovi obrasli su gustim dlakama. Cvjetovi su žute boje i njihov je promjer od 1 do 2 cm. Svaki se cvijet sam oprašuje, ali je oprašivanje bolje ako to obave pčele ili ako to učinimo rukom. Plodovi imaju debele mesnate stjenke koje okružuju sjemenke i želeu sličnu tekućinu. SADNJA/SJETVA : Rajčice za uzgoj na otvorenome posijemo 4 do 6 tjedana prije zadnjeg očekivanog proljetnog mraza. Treba ih sijati pojedinačno u teglice i staviti na toplo i svijetlo mjesto. Redovito ih treba presađivati i učvršćivati i zatim presaditi na otvoreno. Tijekom prvih nekoliko noći treba ih zaštititi od hladnoće, a nakon toga još samo ako se najavljuju izrazito hladne noći. Sadimo duboko. Rajčica treba toplo, sunčano stanište i rodnu, vlažnu zemlju, stoga zemlju prije sadnje treba obilno pognojiti kompostom. Do vrha puna lopata pepela od drva na kvadratni metar opskrbit će tlo kalijem, koji vrlo povoljno utječe na rast rajčica. Zavjetrina je korisna, pa je dobro pobrinuti se za dobar položaj pred osunčanim zidom, a ako ga nema, ispred drugih, snažnijih biljaka. Najvažniji su čvrsti podupirači – dovoljni su do ramena visoki. Rajčice loše uspijevaju pokraj kupusnjača i krumpira, jer sve tri kulture napadaju plijesan i plamenjača. Koristi im ako u blizini rastu kadifice, bosiljak, mrkva, luk, češnjak i šparoge.

49

UZGOJ: Većina se rajčica uzgaja kao biljka s jednom stabljikom. Visina ovisi o uvjetima za rast. Jednostabljičasti kordon može biti okomit ili nagnut, a rajčice možemo uzgajati i na više stabljika poput lepeze. U svakom slučaju, potreban im je podupirač. Treba ih privezati uz štap ili oviti oko napete uzice. Najbolje je ispod rajčica rasprostrijeti slamu i tako spriječiti da plodovi dotiču zemlju. Rajčicama redovito pinciramo izboje koji izbijaju iza listova. Uz to redovno okopavamo, naknadno gnojimo (stajski gnoj, kompost) i zalijevamo. Kada se razvije šesti cvat, otrgnemo vrh biljke. ŠTETOČINE I BOLESTI: Najveće su teškoće kasni mraz i hladno vrijeme. Tijekom toplog i vlažnog ljeta glavobolje zadaje plamenjača. Plodove na otvorenom kljucaju ptice. BERBA/OBIRANJE: Crvene rajčice najprije su zelene, zatim crveno narančaste i napokon crvene. Najbolje dozriju na biljci, a ako plodove otrgnemo dok su još zeleni, dozore na toplom. Plodove za preradu (pire od rajčica, sok) beremo u punoj zrelosti. SKLADIŠTENJE: Plodove možemo pohraniti u tamnom prostoru na sobnoj temperaturi do 5 dana. Ako se dogodi da zbog opasnosti od smrzavanja moramo spremiti još nezrele plodove, stabljike treba odrezati i s vrhom prema dolje objesiti u suh i zračan prostor, kako bi zeleni plodovi mogli dozreti (3–4 tjedna pri temperaturi od 8 do 15°C – dozrijevanje kod 20°C). SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI: Rajčica sadržava ponajprije vodu, vrlo malo bjelančevina i masnoća te puno vitamina A i C. U rajčicama možemo naći i vitamin E. Među mineralima u rajčicama su kalcij, magnezij , željezo i bakar. Crvenu boju rajčicama daje tvar likopen, a podizanjem temperature intenzitet crvene boje povećava se. Rajčica sadrži i određene organske kiseline koje povoljno utječu na naše unutarnje organe.

50

KORIŠTENJE: Kuhanje: Plodovi rajčice koriste se za pripremu salata, juha, soka, koncentrata i umaka. Punjene plodove rajčica peći zajedno s drugim povrćem. Ljekovitost: U listovima rajčice je tvar koja uništava krumpirovu zlaticu, mnoge gljivice i bakterije, pa listove rajčice možemo koristiti za otklanjanje štetočina i bolesti. Rajčica pospješuje nastajanje krvi i utječe na njezinu viskoznost, pa se preporučuje slabokrvnim ljudima, rekonvalescentima nakon operacija i mladima u razvoju. Sok od rajčica snižava krvni tlak, pospješuje prokrvljenost, izlučivanje gušterače, želučanog soka i vode iz organizma, umanjuje količinu kristala mokraćne kiseline, povoljno djeluje na srce i krvne žile i regulira probavu. Rajčice se preporučuju kod različitih dijeta, za dijabetičare i bubrežne bolesnike, kod reume, artritisa, žučnih i bubrežnih kamenaca, loše probave, tjelesnog umora, nedostatka apetita, otrovanja, ateroskleroze, oboljele prostate, kod vrućice. Zarazne bolesti možemo spriječiti ili ćemo, ako smo se razboljeli, brže ozdraviti ako popijemo do 3 čaše soka od rajčice na dan. Rajčice se koriste i kod nečiste, masne ili prištave kože, njome umivamo lice ili od rajčice pripremamo masku. Ulje konzervirane rajčice koristi se za liječenje svraba na koži, od njih pripravljamo obloge. Svježi sok od rajčica sprečava nastanak crvenila oko gnojnih rana, ublažava vrućicu, zanoktice, upalu kože i rana. Maska od svježih rajčica pomaže kod opeklina od sunca. Rajčica potiče spolnu želju i jača erekciju. Kupka od prelivenih listova rajčice ublažava išijas.

51

PORILUK IZVOR I OPIS: Slično kao češnjak i luk, poriluk su poznavali već stari narodi (Egipćani, Grci i Rimljani). Izuzetno je bio cijenjen u doba Nerona, jer su ga jeli svaki dan. Neron ga je jeo čak više puta na dan, kako bi dobio lijep glas. Tada su ljudi također spoznali da previše poriluka šteti i čak je smrtno opasno. Kada je car Tiberije uhitio Melu, jer je loše obavljao posao u povjerenoj mu provinciji, Mela je popio litru soka od poriluka i brzo umro bez bolova. List poriluka je otvoren, različitih širina i dužina. Nijanse se kreću od svjetlije žutozelene do plavičasto zelene boje. Može imati i snažniju vosku sličnu opnu. Stabljika je cilindrična i jednako debela po cijeloj dužini ili je donji dio zadebljan u lukovicu. Poriluk se odlikuje karakterističnim okusom i dobrom otpornošću na niske temperature. Zato ovo povrće zimi može ostati na otvorenom ili ga možemo prenijeti u posebnu rupu za čuvanje povrća i zasipati zemljom. SADNJA/SIJANJE: Usjev poriluka uspostavljamo sadnicama, što ih uzgajamo u klijalištima ili na zatvorenoj gredici. Na otvoreno sadimo dobro razvijene sadnice (5 do 6 listova), visoke od 15 do 20cm. Poriluk sadimo na ravnu površinu ili u brazde, te ga kasnije izbjeljujemo (zagrćemo zemljom). Sadnicu prilikom sađenja moramo dobro učvrstiti u tlo. Poriluk sadimo kraj kupusa, salate i mrkve, nije ga dobro saditi kraj luka, graha i graška. Na isto ga mjesto možemo saditi svake 3 do 4 godine. UZGOJ: Poriluk zalijevamo, okopavamo i dodatno gnojimo (kompost, dozreli stajski gnoj). Po potrebi biljke zagrćemo zemljom ili zatamnimo slamom, kako bi postale nježnije (pobijelimo ih) te tako dobijemo sočne izbijeljene lažne stabljike. Zagrtanje obavljamo u jednom hodu ili postupno, više puta za redom. ŠTETOČINE I BOLESTI: Poriluk nema većih štetočina ili bolesti. Od bolesti se najčešće pojavljuju plijesan lukovica i hrđa, a od štetočina muha i ličinke drotara.

52

BRANJE/OBIRANJE: Poriluk se sprema u fazi tehnološke zrelosti, kada lažne stabljike postanu dovoljno debele i bijele. Usjev se bere postupno, odnosno od srpnja do travnja. Biljke se iskopavaju uzdizanjem iskopnim vilama ili izoravanjem plugovima bez dasaka. Biljke iskopavamo i uklanjamo zemlju. Po dužini prerezane stabljike ispiremo pod vodenim mlazom kako bismo odstranili svu nečistoću. SKLADIŠTENJE: Iskopane biljke poriluka možemo privremeno skladištiti u prikladnim vlažnim skladištima, podrumima ili zatvorenim gredama. Za zimsku potrošnju skladištimo ga u hladnim i vlažnim zakopima. SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI: Iako spada u istu obitelj kao češnjak i luk i sadrži slične sastojke, ali u blažem obliku, ne nadražuje sluznicu i ne peče u ustima. I u poriluku je glavna aktivna tvar eterično ulje koje sadrži sumpor. KORIŠTENJE: Kuhanje: Za prehranu se koristi lažna stabljika, listovi i također cvjetna stabljika. Od poriluka se pripremaju najrazličitija ukusna jela. Možemo ga kuhati, peći ili kiseliti. Okrepljujuća je juha od poriluka. Od sjemenki se priprema čaj. Ljekovitost: Glavna aktivna tvar su eterična ulja, koja pospješuju izlučivanje želučanih i crijevnih žlijezda, jetara i žučnog mjehura. Poriluk povoljno djeluje na crijeva, srce i pluća. Preporučuje se za poticanje probave, snažnije izlučivanje urina, kod bubrežnih oboljenja (čaj od sjemenki poriluka), reumatskih oboljenja (poriluk kuhamo u mlijeku i topao stavljamo na bolna mjesta), bolesti prostate, debljine i šećerne bolesti (držimo dijetu i tri tjedna na tašte i još dva puta na dan jedemo juhu od poriluka), ateroskleroze. Pomaže i kod bronhitisa, kašlja i za oporavak nakon duže bolesti (poriluk skuhamo u vodi, procijedimo, zasladimo medom i pijemo više puta na dan). Kažu da otklanja proljetni umor i čisti krv. Poriluk je primjeren i za čišćenje kože, liječenje uboda insekata, čireva (sredinu kruha natopimo sokom od poriluka i stavljamo na čireve, apscese, otekline – obloge mijenjamo svaka 2 do 3 sata), rane (na rane stavljamo oprani list poriluka), za obloge kod gihta i za olakšavanje drugih bolova. Natiske i žuljeve ćemo otkloniti ako na jedan dan u ocat namočimo listove poriluka i to povežemo kao oblog tijekom cijele noći. Napitak od poriluka (poriluk skuhan u vodi i procijeđen) pokazao se dobrim kod liječenja alkoholičara.
53

GLAVNATA SALATA (salata) IZVOR I OPIS: Salata je poznata još iz razdoblja egipatske, grčke i rimske visoke kulture. Sjeme je različito obojeno i karakteristično za sortu. Može biti bijele, crne ili crno smeđe boje. List je mali, srednje velik ili velik. Može biti gladak, mjehurast ili nabran. Listovi u zrelosti oblikuju različito veliku glavicu. Salata ima gusto korijenje, većinom u gornjem sloju zemlje, a pojedini korijeni mogu ići i do 1,8 m u dubinu. Biljke glavnate salate razvijaju više ili manje bujnu, otvorenu ili zatvorenu lisnu rozetu, sa svjetlije ili tamnije obojenim listovima. SIJANJE: Salata zahtijeva svježa, vlažna i topla područja. Za rast je najbolje ako temperature sežu iznad 10 pa do 20 stupnjeva. Duža vruća ili hladna razdoblja nepovoljno utječu na rast, količinu i kvalitetu salate. Možemo je sijati kasno u proljeće sve do lipnja. Naknadnu sadnju možemo obaviti u prvom tjednu kolovoza. UZGOJ: Usjev salate u vrijeme rasta redovito dohranjujemo, zalijevamo i sprečavamo rast korova (plijevljenje, okopavanje ili zastiranje tla). Vodimo računa o dobroj kondiciji biljaka i time o povećanoj otpornosti na štetu koju uzrokuju bolesti i štetočine. ŠTETOČINE I BOLESTI: Tijekom uzgoja salate od bolesti se najčešće pojavljuju: siva plijesan, gnjilost i pjegavost. A među štetočinama salatu najviše ugrožavaju puževi, ličinke drotara i lisne sovice. BRANJE: Salata je jednogodišnje povrće, koje tehnološki i također fiziološki dozori u kratkom razdoblju rasta. Usjev spremamo kada biljke razviju dovoljno veliku glavicu.
54

SKLADIŠTENJE: Salatu je najbolje pripremiti odmah kada je odrežemo, a inače je treba čuvati u podrumu, koji treba biti hladan – ali ne može dugo izdržati. SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI: Uz vitamine i mineralne tvari, sadrži i organske kiseline, koje joj daju specifičan, lagano gorak okus. KORIŠTENJE: Kuhanje: Salatu najviše jedemo u svježem stanju, tek rijetko je kuhamo. Najbolja je svježe nabrana salata. Duže skladištenje ili pohrana utječe na veće gubitke hranjivih tvari. Možemo je jesti sirovu nezačinjenu ili začinjenu uljem i solju, octom i češnjakom. Uz ovu se salatu vrlo dobro uklapaju i dodaci poput rajčice ili tvrdo kuhanih jaja. Ljekovitost: Salata se već u starom vijeku koristila kao sredstvo za smirenje, a i sada je ponegdje tako. Aktivne tvari u salati reguliraju pH u krvi, smanjuju kiselost i čiste krv. Preporučuje se prije svega srčanim i bubrežnim bolesnicima. Salata se preporučuje kao predjelo, jer gorke tvari i limunska kiselina pospješuju probavu i potiču apetit. Salata umiruje kašalj, astmu, bolove, grčeve. Salatu koristimo također u kozmetici za čišćenje kože i za obloge kod opeklina. KUPUS (glavnati kupus, zelje) IZVOR I OPIS: Kupus je najrasprostranjenija vrsta kupusnjača. Uzgaja se zbog glava. Veličina glave ovisi o sorti, tehnologiji uzgoja i uvjetima uzgoja. Uzgojen je od divlje vrste, koja i danas ponegdje raste na obalama Sredozemnog mora i Atlantskog oceana. Proizvodili su ga još Grci i Rimljani. Kupus ima snažno razvijeni glavni korijen, koji može biti dug i 1,5 m. Kupus je dvogodišnja biljka, čiji je rezultat uzgoja u prvoj godini upotrebljiv za prehranu, a u drugoj za proizvodnju sjemena.
55

SADNJA : Kupus sadimo ili sijemo na dobro pripremljeno tlo, možemo ga saditi kraj salate, blitve, cikle, graška, krastavca, mrkve, rotkvice i špinata, a među neprikladne susjede ubrajamo: luk, krumpir i vlasac. UZGOJ: O usjevu kupusa tijekom rasta treba voditi redovitu i pravilnu brigu. Moramo voditi računa da usjev bude čist i po potrebi treba ga namakati. ŠTETOČINE I BOLESTI: Štetočine na kupusu su buhači, kupusna muha, kupusna muha srčikarica, kupusna stjenica, lisna uš i kupusni moljac. A bolesti su sljedeće: crna trulež kupusnjača i plamenjača. SKLADIŠTENJE: Kupus se skladišti u podrumima, posipa se zemljom u posebnim rupama ili u hladnjačama. SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI: U kupusu ima puno vlaknastih tvari i organskih kiselina. Također je u kupusu otkriven U vitamin. KORIŠTENJE: Kuhanje: Kupus se koristi za prehranu sirov i prerađen. Od svježeg i kiselog kupusa se pripremaju salate, variva, juhe i umaci. Od kiselog kupusa se može peći savijača, pita, može se napraviti musaka, sarma ili juha. Kako svježi tako i kiseli kupus nije preporučljivo predugo kuhati, jer tako uništavamo puno vitamina. Ljekovitost: Kupus ubrajamo među najstarije poznate ljekovite biljke. U Antičkoj Grčkoj ga je poznavao već Hipokrat, Pitagora je o njemu napisao knjigu. Cijenili su ga također Rimljani – i Ciceron ga je uzgajao na vrtu. Kiseli kupus čisti krv, povećava tek, sprečava podrigivanje i pečenje u želucu, a prije svega prerano starenje, jer jača obrambenu snagu organizma i produžuje vitalnost u starosti. Kupusom možemo liječiti žuticu, hidrops u tijelu i išijas. Višekratnim premazivanjem sirovim sokom možemo otkloniti bradavice. A vodom razrijeđeni sok pomaže kod upale grla ili gubitka glasa.

56

7. CVIJEĆE U VRTU
1. JEDNOGODIŠNJE CVIJEĆE ednogodišnje se vrste siju u proljeće (pojedine u jesen), cvatu od proljeća do jeseni, osjemene se iste godine i time je njihov životni ciklus završen. Ako sljedeće godine želimo ponovno uživati u njihovoj raskošnoj cvatnji, sjemenke moramo sakupiti i tijekom zime čuvati na suhom i hladnom mjestu. Neke će vrste niknuti i same ako tlo pustimo u miru. Ovdje ćemo ukratko opisati vrijeme cvatnje, sjetve i sadnje jednogodišnjega starinskog cvijeća:

J

CINIJA (Zinnia elegans) cvate od lipnja do rujna. Sije se u ožujku/na početku travnja u sandučiće ili krajem travnja/u svibnju na otvorenom. CRNJIKA (Nigella damascena) cvate od lipnja do rujna. Sije se od ožujka na otvorenom. DRAGOLJUB (Tropaeolum majus) cvate od lipnja do rujna. Sije se u sandučiće u ožujku /travnju ili na otvorenom potkraj travnja/na početku svibnja. Na toplijim položajima razmnožava se sam. Ljekovita i začinska biljka. KADIFA (Tagetes patula) cvate od lipnja do listopada. Sije se u ožujku u sandučiće ili u travnju/svibnju na otvorenom. Posađena među povrtnicama odbija nematode. LIJEPI DEČKO (Impatiens balsamina) cvate od lipnja do listopada. Sije se u ožujku u sandučiće ili u travnju/svibnju na otvorenom. Uspijeva i u polusjeni. LIJEPA KATA (Calistephus chinensis) cvate od srpnja/kolovoza do listopada/studenoga. Sije se u ožujku u sandučiće, ili u travnju/svibnju na otvorenom. Na zaštićenim i toplim mjestima razmnožava se sama. MAK (Papaver sp.). Postoje različite vrste jednogodišnjeg maka. Cvatu većinom od svibnja do srpnja. Siju se u jesen ili od ožujka do svibnja. NEVEN (Callendula officinalis) cvate od svibnja/lipnja do listopada/studenoga. Sije se od travnja na otvorenom. U toplijoj klimi razmnožava se sam. Ljekovita biljka. RAZLIČAK (Centaurea cyanus) cvate od lipnja do kolovoza. Sije se na otvorenom od ožujka.
57

UKRASNI SLAK (Ipomea tricolor) cvate od lipnja do rujna. Sije se u travnju/svibnju na otvorenom. Prikladan za pokrivanje metalnih i žičanih ograda. URESNICA, KOSMOS (Cosmos bipinnatus) cvate od lipnja/srpnja do listopada/studenoga. Sije se na otvorenom u travnju/svibnju. Na toplijim položajima razmnožava se sama. Uspijeva i u polusjeni. Prikladna za sadnju uz ograde.

SUNCOKRET (Helianthus annuus) cvate od srpnja do rujna/listopada. Sije se na otvorenom u svibnju. Prikladna za sadnju uz ograde. ZIJEVALICA, ZAJČEK (Antirrhinum majus) cvate od lipnja do kolovoza/rujna. Sije se u veljači/ožujku u sandučiće, presađuje potkraj travnja/u svibnju na otvorenom.

2. DVOGODIŠNJE CVIJEĆE Dvogodišnje se biljke siju, uglavnom, od kraja svibnja do srpnja, najbolje na posebnu gredicu, u polusjeni, s boljom vrtnom zemljom. Mnoge od njih dobro je pikirati (presaditi) kad klijanci dobiju dva-tri listića. U jesen, kad su biljke već lijepo razvijene, presađuju se (još jednom) na stalno mjesto. Pikiranje i presađivanje pospješuje bujnost rasta. (Ako se to nekom čini suviše složenim, sjeme se može posijati na željeno mjesto i tijekom toplih ljetnih mjeseci samo povremeno zalijevati). Neke se dvogodišnje kultivirane vrste razmnožavaju godinama same ako ne diramo zemlju na mjestu gdje su procvale, ocvale i prosule sjemenke. CRVENA PUSTIKARA (Digitalis purpurea) cvate u lipnju/srpnju. Sije se u lipnju na otvorenom (vrlo plitko!). Pikiranjem se dobiju snažnije biljčice. Moguće ih je u proljeće, još jednom, presaditi na željeno mjesto. OPREZ - vrlo otrovna biljka!

58

PITOMI SLJEZ (Alcea rosea) cvate od lipnja do kolovoza/rujna. Sije se u lipnju, pikiranjem se dobiju snažnije biljke. Presađuju se u jesen ili proljeće na željeno mjesto. Na toplijim položajima može postati višegodišnja biljka. Potreban mu je oslonac jer naraste i do 2m. Ljekovita biljka. POTOČNICA (Myosotis palustris) cvate u travnju/svibnju. Sije se u lipnju/srpnju. U jesen ili rano proljeće presađuje se na željeno mjesto. U pravilu se, na svježem tlu i zasjenjenom mjestu, razmnožava (često vrlo obilno) sama. Najbolje uspijeva u sjeni i polusjeni. ŠEBOJ (Cheiranthus cheiri) cvate u travnju/svibnju/(lipnju). Sije se potkraj svibnja/u lipnju. Presađuje se na željeno mjesto, u jesen ili rano proljeće. U toplijim klimatskim uvjetima razmnožava se sam i može postati trajnica. Sjemenke su otrovne!

TURSKI KARANFIL (Dianthus barbatus) cvate u svibnju/lipnju (do srpnja/kolovoza). Sije se potkraj svibnja/u lipnju. U kolovozu se presađuje na željeno mjesto. Razmnožava se vrlo rado sam. Uspijeva i u polusjeni. ZVONČIĆ (Campanula medium) cvate u lipnju/srpnju. Sije se u lipnju. Pikiranjem se dobiju snažnije biljke koje se na željeno mjesto presađuju od kolovoza.

59

3. VIŠEGODIŠNJE CVIJEĆE PAKUJAC (Aquilegia vulgaris) cvate u svibnju/lipnju. Najjednostavnije se razmnožava sjemenkama i to, gotovo redovito, sam. RUDBEKIJA (Echinacea sp./Rudbeckia sp.) cvate od srpnja do rujna/listopada. Razmnožava se sjetvom sjemenki u proljeće ili dijeljenjem korijena u jesen/proljeće. Crvena rudbekija (Echinacea purpurea) ljekovita je biljka. RUMENIKA (Lychnis coronaria) cvate od svibnja do srpnja. Razmnožava se sjetvom sjemena u proljeće ili dijeljenjem korijena u jesen. VRTNA IVANČICA (Chrysanthemum maximum) cvate u srpnju/kolovozu. Najuspješnije se razmnožava dijeljenjem korijena u jesen/rano proljeće. Može se razmnožiti i sjemenkama.

VRATIĆ, BIJELI (Tanacetum parthenium) cvate od lipnja do rujna. Razmnožava se vrlo jednostavno i obilno sjemenkama, sam. Ljekovita biljka!

VUČJAK (Lupinus polyphyllus)

60

8 .GREDICE S LJEKOVITIM, MIRISNIM I ČAJNIM BILJEM
ećinu ljekovitog bilja najbolje je uzgajati u zavjetrini, na južnoj strani vrtne ogradu ili u niskim žardinjerama… Neke vrste nakupe više eteričnih ulja ako rastu na toplom i sunčanom položaju, dok druge ipak vole svježija staništa, pa prije odluke o sadnji ili sjetvi valja proučiti zahtjeve koje biljke imaju na stanište.

V

Neke vrste ljekovitog bilja: anis (Pimpinella anisum), bosiljak (Ocimum basilicum), estragon (Arthemisia dracunculus), čubar (Satureja hortensis), kamilica (Chamomilla recutita), kadulja (Salvia officinalis), kim (Carum carvi), komorač (Foeniculum vulgare), kopar (Anethum graveolens), lavanda (Lavandula officinalis), origano (Origanum vulgare), odoljen (Valeriana officinalis), pelin (Arthemisia sp.), sljez (Malva sp.), stolisnik (Achillea millefolium), sipan (Hysopus officinalis), vinska rutvica (Ruta graveolens) RUŽMARIN IZVOR I OPIS: Grm u Sredozemlju naraste do 2 m visoko i ima opseg do 1,5 m. Stablo je razgranato i drvenasto, a jednogodišnji izdanci na granama su uspravni i zeleni. Na stablu su raspoređeni uski listići. Gornja površina lista je izbočena, s podvrnutim rubovima i sjajne je tamno zelene boje. Cvjetovi su svijetlo plavi do svijetlo ljubičasti i razvijaju se u malim skupinama na gornjim dijelovima stabla. Cvatu u proljeće i u rano ljeto. SADNJA: Ružmarin teško uzgajamo iz sjemenki, a bez teškoća se može uzgojiti s reznicama. Treba rahlo tlo i vrlo sunčano stanište u zavjetrini.

61

BRANJE: Najčešće koristimo svježe ili posušene listiće, a u kulinarstvu i cvjetove. Listiće možemo trgati stalno od lipnja do kolovoza, ili odrezati grančice prije cvatnje. SKLADIŠTENJE: Izdanke i grančice sušimo, a prije nego što ih spremimo, skinemo s njih listove. Aromatični miris možemo osloboditi tako da neposredno prije korištenja listove stisnemo među prstima. KORIŠTENJE: Kuhanje: U malim količinama ružmarin koristimo kod pripreme riba, svinjetine i janjetine, u umacima i marinadama nadopunjuje također okus juha, »lonaca«, pečenog krumpira i riže. Ponegdje se dodaje donekle listića u jela od jaja. To je začinsko bilje za namaz na bazi maslaca, biljni ocat i ulje. Cvjetove ponegdje posipaju po salatama i kristaliziraju ih u šećeru za ukrašavanje slastica. Listići se dodaju za aromatiziranje vina, biljnih likera i digestiva. Ljekovitost: Ružmarin potiče protok krvi, povisuje tlak, jača živce i pomaže kod teškoća sa starošću oslabljenim srcem. Jednako tako ublažava iscrpljenost i olakšava glavobolje, pomaže kod oporavka, sprečava napetost, regulira funkcioniranje želuca, potiče nastajanje i izlučivanje žuči te olakšava grčenje probavnog sustava, olakšava iskašljavanje i čisti dišne putove. Kod vanjske upotrebe ružmarin djeluje dezinfekcijski i može se koristiti za utrljavanje u slučaju mišićnog reumatizma, nagnječenja, ozljeda od udarca, iščašenja i kod prištave kože. Žličicu suhog, sitno rezanog lišća i cvjetova ili samo cvjetove uzmemo za šalicu čaja. Kod konzumiranja čaja od ružmarina ili pripravaka tog čaja treba paziti, da ga ne popijemo u većim količinama, jer je biljka vrlo otrovna i može uzrokovati i pobačaj ili teška oštećenja bubrega. Dovoljna je šalica čaja koju pijemo tijekom dana. Jednako tako je preporučljivo da duže konzumiranje pripravaka od ružmarina s vremena na vrijeme prekinemo na tjedan do mjesec dana. Prilikom konzumiranja velikih količina ružmarina dolazi do trovanja i osoba može i umrijeti u dubokoj nesvijesti.

62

ŽIVICA Slobodno rastuću živicu moguće je osnovati iz najrazličitijeg samoniklog, uresnog, čak velikom dijelom “jestivog” grmlja. Živica je nezamjenjivo stanište za mnogobrojne ptice pjevice i druge korisne životinje. Djeci zanimljivije autohtono grmlje moglo bi biti: divlja ruža (Rosa canina), kupina (Rubus fructicosus), malina (Rubus ideus), žutika (Berberis vulgaris), svib (Cornus sanguinea), crna bazga (Sambucus nigra), drijen (Cornus mas), lijeska (Corylus avellana), sremza (Prunus padus), iva (Salix caprea), košarasta vrba (Salix viminalis), divlja jabuka (Malus sp.), divlja kruška (Pirus sp.). Ljepoti slobodnorastuće samonikle živice pridonijet će razne vrste otpornog uresnog grmlja: jorgovan (Syringa sp.), vajgelija (Weigelia florida), japanska dunja (Chaenomeles japonica), pajasmin (Philadelphus coronarius)… Većinu vrsta moguće je razmnožavati reznicama u školskom rasadniku. BARA (kao biotop) Voda privlači svakog, a posebno djecu. Bare su stanište za raznoliko vodeno bilje. Nastanjuju je žabe, kukci, razne libele. Djeca mogu tamo upoznati razno bilje vodenih staništa: rogoz (Carex elata), perunika (Iris pseudocorus), kaljužnica (Caltha palustris), vrbica (Lithrum salicaria), lopoč (Nymphaea sp.) i tako dalje.

63

V. KUĆA
1. PRANJE RUBLJA
aši mladi jedva mogu zamisliti kako se nekada odvijao proces pranja rublja. To je bio u nizu drugih, ženski posao, nimalo lak ni brz. Ne može se uopće, uspoređivati s današnjim pranjem i čišćenjem rublja. A ako već «svenosna» odjeća nije mogla biti zavidne čistoće, misna je morala izgledati besprijekorno. Vjerojatno će se neki sjetiti sukanja i zaprega s «dva lica». Jedno, manje izgledno se nosilo svakodnevno, a ono izglednije prigodom posjeta, odlaska u zadrugu ili ako su dolazili gosti.

N

Za misno ruho se znalo, stajalo je u ormaru i odijevalo samo u crkvu. Često nije bilo moguće da sva čeljad pohodi istu sv. misu, nego su se izmjenjivali da bi odjenuli istu robu. Jednostavnim rječnikom rečeno, nije se imalo što odjenuti, jedno odijelo nije bilo «ni moje ni tvoje, već naše». Često je tako bilo i s obućom, pa «traljice» u vrhovima cipela nisu bile ništa neobično zbog većih brojeva. Pranje rublja je, dakle, obično trajalo tri dana. Taj proces nije bio jednostavan, a nije se često ni pralo. Parjenica Pravila se od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta. Strogo se pazilo da to drvo ne pušta boju. Prvi dan se pripremala prljava roba i stavljala u parjenicu. Imenica parjenica dolazi od glagola pariti, dakle prljava roba se na neki način, noć i dan, a ako je rublje bilo prljavije i duže parila u parjenici. Parjenice su bile veće ili manje s obzirom na brojnost obitelji i veličinu klade. Bilo je vrlo važno drvo iznutra «izoblati» da bude ravno i da ne dere robu. Dno je moralo biti nabijeno zemljom da ne bi puštalo vodu. Kako je roba naših starijih bila od konoplje ili lana, mogla se prati na taj način, za razliku od današnje robe. Zanimljivo je reći da se konoplja više sijala u selima «preko Bosne», a lan u našim selima uz Savu.

64

Rublje bi se, dakle, zatrpalo sa svih strana, a zatim dobro prosijanim pepelom posulo po robi i zalilo vrelom vodom. Pokrilo bi se nekim jačim platnom, odnosno starom ponjavom. Naravno, drveni parjeničin poklopac bi se dobro uglavio na kraju, a počesto se na nj stavljao i kamen. Tako je valjalo stajati makar dan i noć da spoj pepela i vode omekša prljavštinu rublja. Valja reći da se strogo pazilo i na odabir pepela (u nekim našim selima pepeo zovu i lug, baš kao što se zove i šumica, gaj). Nije mogao biti od bilo kojeg drva ili drugog ogrjevnog materijala. Pepeo je pomno prosijan i očišćen od bilo kakvih natruha. Koliko je pepeo važio kao izvrstan deterdžent, ali i kao šampon, sjetit će se naši stariji koji su prali glavu, osobito ako su imali prhut (perut) pepelom. Kažu da je pranje kose pepelom bilo dosta učinkovito. Drugi dan se rublje vadilo iz parjenice. I to je imalo svoj red i ritam. Prije svega domaćica je trebala imati dugačko korito (najprije drveno, a onda metalno te kasnije plastično). Trebalo je imati pravu, čistu motku i praćak. Žene bliže Žendragu nosile su tamo rublje na pranje. Najprije su praćakom dobro tukle svaki komad prevrćući ga. Bila je od velike važnosti «lukšija» , dakle ona voda u kojoj je pepeo prokuhan. U njoj se robu još dobro gnječilo i tražilo upornije mrlje, koje bi se još jače praćakom tukle. Praćak je inače trokutasta drvena naprava s «držaljom». Donja površina je bila dobro izblanjana i vrlo glatka. Naravno i opet od drveta koje ne pušta boju, na primjer topole. Praćak je trebao biti vrlo lagan i napravljen tako da se lako drži u ruci. Tarabe su bile pune opranog rublja, a miris lukšije se rasprostirao sokakom. Rubine koje je trebalo rozati stavljane su na sanduke i poslije velikog truda «rozanja», na njih se stavljao kamen. Ni najbolja pegla ih ne bi bolje «isplisirala». Glačanja nije bilo. Peglu su u selu imale samo krojačice i to pegle u koje se stavljala žeravica. Na sreću ni materijali nisu bili takvi da su zahtijevali „umjetnička“ peglanja. Koliko god je to bio naporan posao, domaćica je sjala od radosti kada je sakupljala i «kalufila» osušenu robu. Znalo se da bez higijene mogu lako nastati bolesti od kojekakvih nametnika (ušiju, stjenica...). U to vrijeme su i higijenske kontrole kružile selom, najviše inzistirajući na čistoći rublja. Poznati su bili i mali školski higijeničari, koji su uz predsjednika razreda i blagajnika oponašali vlast u malome. Ti higijeničari su svako jutro pregledali učeničku čistoću, osobito nokte. Stoga su se majke živo trudile da im djeca idu u školu čista i uredna da «ih tamo ne prozovu», jer je to bila za cijelu kuću velika sramota.
65

2. UVOD U KUHARICU

K

roz tjedne objavljivat ćemo recepte iz raznih dijelova zemlje. Svaki broj almanaha otkrivat će vam pravo gastronomsko blago. Primjenjujte recepte, obnovite tradiciju za svojim stolom.

Osvrnimo se najprije na kulinarski presjek Lijepe naše: MEĐIMURJE, PODRAVINA, HRVATSKO ZAGORJE Prije stotinjak i više godina, baš kao i danas, jutro ratara, vinogradara ili obrtnika počinjalo je radom. Prije nego što bi se krenulo s poslom - u šest ili sedam sati, bio je običaj popiti čašicu rakije. Oko devet sati bilo je vrijeme za doručak. Svakodnevni doručak - frištik, froštukel, u 19. i većem dijelu 20. stoljeća sastojao se od kukuruznih žganaca prelivenih ajnpren juhom, lukom i čvarcima, a ponegdje mlijekom ili kavom. Danas se obično pije bijela kava uz kruh namazan maslacem, pekmezom ili kakvim kupovnim namazom (paštetom). Kod težih fizičkih poslova muškarci su obično jeli kuhane kobasice, pečena jaja sa slaninom (špekom) i sir, a popili bi i čašu vina. I danas je gablec (oko 10 sati) zadržao ista obilježja, samo što se sve više jedu naresci i konzervirano meso industrijske proizvodnje. Za ručak - obed, južinu, kuhalo se varivo s komadićem mesa ako ga je obitelj mogla priskrbiti. Kiselo zelje i dimljena svinjetina ili kelj, grah i koraba s kobasicom, u prošlosti su, kao i danas, bili svakodnevni podnevni obrok. Danas se, naravno, mnogo češće na stolu nađe neko mesno jelo, dok je meso u prošlosti bilo rezervirano samo za blagdane ili teže fizičke poslove, na primjer, za košnju ili žetvu. Za večeru se obično nije pripremalo novo jelo, već se pojelo ono što je ostalo od ručka, ili se na stolu našao mliječni obrok - sir s vrhnjem, tjestenina sa sirom i slično. Djeci se za večeru ponegdje kuhao griz na mlijeku ili su se zadovoljila kruhom namazanim mašću ili pekmezom. Danas se kao međuobrok često jede voće, osobito kruške ili jabuke, a i povrće je češće na jelovniku nego u istočnim dijelovima panonske regije. Svečani se jelovnik priređuje za crkvene blagdane, krstitke, svadbu, karmine, imendane, a u posljednje vrijeme i rođendane. Klasičan se obrazac sastoji od mesne juhe od govedine ili od peradi s karakterističnim „domaćim“ rezancima. Slijedi kuhano meso iz juhe, uz umak od hrena ili kopra. Zatim na stol dolazi pečenka, u prošlosti pečena guska ili patka, a danas purica ili komad svinjetine. Kod većih gozbi peče se odojak. Uz pečenku se poslužuje kuhani ili pečeni krumpir, no i danas
66

su omiljeni prilog tradicionalni mlinci preliveni sokom od pečenke, te salata. Najtipičnija je zelena salata, iako su vrlo popularne i salate od cikle ili crvenog, odnosno, bijelog zelja, a posljednjih desetljeća i od rajčice. Naravno, na blagdanskom je stolu obavezno vino. Specijalitetima Hrvatskog zagorja smatraju se štruklova juha, bučnica, purica s mlincima i orehnjača. U Međimurju to je kalapajsani kalamper, meso iz tiblice (drvena posuda) i međimurska gibanica. Podravci bi ponudili kašnjake (savijaču nadjevenu hajdinskom kašom začinjenom bučinim uljem), pečenu patku i salatu od graha i povrtnice, a za kraj štrukle s makom i tikvom. U rano ljeto peku se štrukli s trešnjama, a u jesen s jabukama. Sve su ovo jela koja se nude gostima. Međutim, za vlastite potrebe, na primjer, na rođendanskim proslavama, proštenjima i svadbama, jelovnik će danas biti nešto drugačiji: nakon juhe, koja obično ostaje ista kao u prethodnoj ponudi, i kuhanog mesa s nekim umakom, slijede odresci od teletine kao mesna ponuda s manje masnoća. Orehnjače i makovnjače sve su manje popularne, na račun dekorativnih kolača iz raznih kuharskih priručnika, koji imaju prednost da na stolu mogu stajati dulje vrijeme, a da ne promijene izgled ni okus. Mnogi kolači dolaze u modu i izlaze iz nje nekoliko godina. Posljednjih su godina u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske popularni ovi kolači: mađarska pita („mađarica“), dedin brk, Rafaello kocke, bajadere, majmun torta i slično... GORSKA HRVATSKA Brdoviti krajevi sjeverno od planinskih masiva Velebita i Biokova, prema unutrašnjosti Hrvatske. U tom je kraškom području osnovni problem nestašica vode, iako ovim krajevima protječe nekoliko rijeka. Stoga se u prošlosti voda morala transportirati iz udaljenih izvora, rijeka i potoka. Plodno je tlo suženo na vrtače i polja uz rijeke ponornice gdje, međutim, dobro uspijevaju neke povrtne kulture poput kukuruza, krumpira, graha i zelja, pa su oni predstavljali osnovu prehrane stanovništva. Ovčarstvo i govedarstvo, kao osnovne grane gospodarstva, pružale su izvanredne mogućnosti za proizvodnju mliječnih prerađevina kojima se zaokruživao sustav prehrane, dok je svježe i sušeno ovčje meso podupiralo strukturu jelovnika kod blagdana ili težih zajedničkih poslova. LIKA I GORSKI KOTAR Započinjući dan kukuruznim žgancima tj. purom ili palentom s kiselim mlijekom, domaće je stanovništvo bilo spremno za rad cijelo prijepodne. Dodatni obrok se sastojao od slanine i krumpira pečenog u ljusci, savijače od sira, čvaraka i kruha. U podne je užina, a jede se varivo -u zimsko
67

doba to je obično kiselo zelje i grah, koraba, ječam i fažol, s komadićem dimljenog svinjskog mesa, a ljeti svježe zelje, mahune ili bob. Poslijepodnevni se obrok dodavao kod težih poslova, kad bi narezali kruha, šunke, slanine ili kobasica. Večera se obično sastojala od nekog mliječnog jela i ponovno palente. Polovicom 20. stoljeća imućnije obitelji mogle su si dopustiti mesni obrok nekoliko puta na tjedan. Za Uskrs Gorani pripremaju posebno jelo po kojemu su poznati i izvan granica svoje regije, a to je želudac, budla, nadouvanje. Danas se pod nazivom „goranski nadjev“ priređuje i u drugim prigodama. Ličani i Gorani svojim specijalitetima smatraju kiselo zelje u kojemu se kuha dimljena svinjetina ili kobasice. Jedan i drugi kraj s pravom se hvale izvrsnim krumpirom, koji se može peći i u pećnici, prerezan na pola, pa se u gastronomskoj ponudi obično poslužuje pod nazivom „ličke pole“. Od mlijeka i mliječnih proizvoda, najomiljenije je kiselo mlijeko, a i neke vrste sira, na primjer, škripavac (sir iz mješine) te lička basa specijalitet koji se pripravlja od slojeva soljenog svježeg i nesoljenoga kuhanog mlijeka. Divljač poput jelena, medvjeda i divljih svinja privlači lovce u šumovitim predjelima da u svoj jelovnik uvrste njihovo meso. Stoga se specijalitetima smatraju medvjeđi pršut, gulaš od veprovine ili srnetina „na lovački“ (s okruglicama od kruha ili krumpirovog tijesta). Gorani su strastveni lovci na puhove koje smatraju posebnom poslasticom, osobito pržene ili pripremljene u umaku. Lokvarski je kraj poznat po žabljim specijalitetima. Od gljiva su cijenjeni vrganji i smrčci (marohlini). Danas se i slatka jela uključuju u gastronomsku ponudu, pa se u Gorskom kotaru priređuju deserti na osnovi šumskog voća, kojim goranske šume doista obiluju. Na prvom su mjestu omiljeni štrudli i palačinke s nadjevom od borovnica, a pripremaju se i džemovi, odnosno likeri od malina, borovnica i jagoda. Osnovna obilježja prehrane u središnjoj Hrvatskoj su arhaične vrste žita za proizvodnju kruha i žganaca, uzgoj peradi - posebno gusaka i pataka, zatim uzgoj goveda pa, samim time, i obilata upotreba mlijeka i mliječnih prerađevina u svakodnevnoj prehrani, a u Turopolju je sačuvana i autohtona pasmina svinje poduže kovrčave dlake i pjegave kože. Rijeke pružaju mogućnost ribolova, stoga će se riba razmjerno često naći na jelovniku. Turopolje je poznato i po proizvodnji luka.

68

ZAGREBAČKA OKOLICA, POKUPLJE, MOSLAVINA I POSAVINA Zbog težih radova jelo se rano ujutro (otešček), kada bi radnici pojeli malo sira i popili čašicu rakije; slijedi doručak (froštukel, ruček), koji je bio obilniji kod ljetnih poslova, a skromniji u zimsko doba. Sastojao se od prosenih, raženih ili kukuruznih žganaca prelivenih prežganom juhom, prepečenim kiselim zeljem, lukom ili čvarcima ili se pekla pražetina. Za popodnevni obrok kuhalo se kovilo, varivo od kisele repe, kiselog zelja, korabe, mrkve s grahom i komadićem dimljene svinjetine. Često se pripremala i tjestenina prelivena maslom ili vrhnjem, a ljeti varivo od tikve, krastavaca ili mahuna. Za večeru bi nadrobili kruh u sirutku ili stepke, ili su narezali suhi sir i slaninu. Jela koja se smatraju specijalitetima naći će se na stolu prigodom raznih proslava i predstavljaju autohtone kulturne baštine. To su, na primjer, samoborska greblica, markuševačka tenka gibanica, vrbovečka pera, ivanićgradski vanjkuši - sve varijacije kolača od vučenog tijesta sa sirnim nadjevom. Karakteristične su i visoke ili debele gibanice, tj. savijače od kvasnog tijesta s najrazličitijim nadjevima - od oraha, maka, sira, šljivovog pekmeza, jabuka i rogača. ISTRA I HRVATSKO PRIMORJE U prvoj polovici 20. stoljeća s kavom ili mlijekom su se jeli komadi (bokuni, fete) palente. Za marendu se radilo neko zasitno jelo, na primjer fritaja s pršutom ili domaćim kobasicama, pogotovo ako je ukućane čekao teži posao. Tada bi se popila čaša vina. Često bi narezali sira i slanine i jeli s lukom (kapulom) i kruhom. Zimi se radnim danom kuha gusta juha koja dobiva naziv po osnovnom sastojku (maneštra od bobići, od koromača, od slanca). Grah s ječmenom kašom (jačmik i fažol), kiselim kupusom (jota) ili tjesteninom (paštafažol) vrlo je omiljena hrana. Osnovni je začin svim ovim jelima pešt - mješavina sitno isjeckanog peršina, češnjaka i slanine. Skromnija varijanta maneštre podrazumijeva da se u juhi kuha kost od pršuta. Često se priređuje žgvacet od komadića kokošjeg ili junećeg mesa pirjanog na luku. Istra je poznata po tjestenini - fužima, pljukancima, posuticama, lazanjama, koju danas proizvode i manji industrijski pogoni. Osim mesnog umaka, omiljen je umak od rajčice, šalša od pomidora, začinjena peršinom, češnjakom i bosiljkom, uz dodatak ribanog ovčjeg sira. Ljetni se obrok sastoji od laganije hrane, maneštre od zelenog povrća, broskve „na padelu“, ribe „na gradele“, brodeta, salate od hobotnice. U posne dane obavezno se priprema neko riblje jelo. Prvenstvo svakako pripada bakalaru, a ponegdje se priređuje neka domaća sušena riba. Osim toga se kuha sočivo - mješavina različitih grahorica i žita.

69

Jedno od svečanih jela je žgvacet s fužima. Kvalitetne vrste bijele ribe također pripadaju blagdanskom meniju; obično se peku na gradele i začinjaju maslinovim uljem, limunom, peršinom i češnjakom. Od kolača, susret ćemo se s orehnjačom pod nazivom povetica, povitica od oreh, koja se priprema za Božić, dok se za Uskrs (Vazam) priređuje vazmena pogača. Za blagdane, posebno za Mesopust, rade se uštipci (frite, fritule, mlinci) ili hroštule. Istarski su specijalitet cukarini, roščići od tijesta koji se nakon pečenja umoče u vino i šećer. DALMATINSKA KUHINJA Jutarnji obrok nema posebnog naziva ili se naprosto zove kafa. Kava se konzumira uz kruh ili pecivo. Za prijepodnevni obrok - marendu, oko 10 sati, u prošlosti se kuhala pura (palenta) ili se jela slana riba s kruhom. U podne je obid; u skromnijoj obitelji to je obično gusta juha na osnovi grahorica i tjestenine. Radi se i brodet, paprikaš od kokošjeg ili svinjskog mesa, rižot od lignji ili sipe, paštašuta. Frigaju se tikvice i patlidžani (melancane, balancane) ili se u raskošnijoj varijanti, pune mljevenim mesom. Za večeru se oduvijek jelo zelje - pod tim se nazivom misli na bilo koje zeleno povrće: blitvu, zeleni kupus, prokulicu, raštiku, tikvice. Lešo zelje i frigana riba su tipična dalmatinska večera i danas. To je obično sitna plava riba poput srdela, girica ili inćuna. Na Visu je uobičajena večera, pogača sa slanom ribom i slanutak. Uz podnevni ili večernji obrok obavezna je čaša vina. Omiljeno svečano jelo u cijeloj Dalmaciji je pašticada, dok se u okolici Dubrovnika priprema zelena maneštra s kaštradinom, a na otocima riba. Jednostavnija slatka jela, kao što su fritule i hroštule, peku se nedjeljom, dok je u prošlosti bilo uobičajeno da prate određene blagdane. Za vjenčanja i druge svečane prigode dalmatinske će kuharice prirediti razne domaće slatkiše poput cvita, ravijola, paprenjaka, amareta. Najtipičniji je misir za sirnice ekstrakt od ruža. Osim praška za pecivo, tradicionalno je sredstvo za dizanje tijesta tzv. amonijak (amonijev hidrogen-karbonat koji se nabavlja u ljekarni). SLAVONIJA, BARANJA, SRIJEM Jutarnji je obrok - obično zvan ručak ili froštuk - radnim danom započinjao kukuruznim žgancima, čvarcima ili skromnom juhom od bundevskih koštica. Danas se peku jaja sa slaninom, režu se kobasice, švargla, dimljeni sir, a industrijski su namazi zamijenili klasični kruh namazan mašću, posoljen i posut crvenom paprikom.
70

U podne se za užinu jela čorba od graha, mrkve, ječma i kiselog zelja ili repe u različitim kombinacijama, uz dodatak kisele svinjetine, zatim razna tjestenina, rezanci s orasima i valjušci s makom. Danas se obično priprema neko mesno jelo: gulaš, paprikaš,pečeno pile s krumpirom, uz kolač. Za večeru je na stolu nešto jednostavnije, na primjer, jastučići sa sirom, cicvara, prova. Kod poljskih radova - okopavanja kukuruza, skupljanja sijena, žetve, jelo je na njivu nosila ručkonoša, mlada žena ili djevojka. Bila je odjevena u vezenu odjeću, pogotovo ako je pripadala bogatoj kući. Za dane posta, dobra je domaćica prije stotinjak godina morala pripremiti dovoljno posne hrane. To je značilo da je u kući moralo biti smoka (ulja ili masla) za začinjanje jela od tijesta, suhog voća, posebno šljiva i jabuka (kalotina) za kompot, a poneki su se držali strogog posla te izbjegavali i sva jela od mlijeka i jaja. Nedjelja ili blagdan počinju svečanijim doručkom, koji nije nužno obilniji, jer se obilno jede i radnim danom, kad radnicima treba više hrane. Nedjeljom pak ima više vremena za bijelu kavu, pecivo i uobičajenu ponudu slanine i kobasica. Objed slijedi poznati obrazac: juha od mesa, kuhano meso i umak, pečenka u obliku guske, patke ili komada svinjetine, salate i kolači. Različite savijače (štrudle) uz gibanice s nadjevom od jabuka, sira, maka ili oraha neizostavni su pratioci nedjeljnog ručka. Svojim autohtonim specijalitetom Slavonci u prvom redu smatraju kulen, ali tu su i drugi proizvodi koji se rade u svinjokolji, kao hladetina (lučenje), kulenova seka, krvavice, tlačenica (švargla), kobasice i sl. Za Božić ili prigodom kakva drugoga crkvenog blagdana obavezno se na ražnju peče zaoblica - tovljeno mlado svinjče. Čobanac, iločka juha od svinjetine ili baranjski fišpaprikaš također su specijaliteti ovih krajeva. Na početku obroka nudi se rakija; najomiljenija je svakako šljivovica, ali cijenjene su dudovača i kruškovača. Širok izbor vina obuhvaća kvalitetnu ponudu od kutjevačkih do iločkih vinograda. Kutjevačka graševina i iločki traminac najuglednija su vina, iako će svaki vinogradar tvrditi da je najbolje vino iz njegova podruma.

71

3. RECEPTI KOJI ŽIVOT ZNAČE
KRUH ISPOD PEKE Sastojci: 1,5 kg oštrog brašna 1 svježi kvasac 2 jaja 40 g soli 1 dcl ulja Cca 5 dcl vode Priprema: 1. Kvasac otopiti u malo mlijeka ili vode, dodati 1 žlicu šećera i 2-3 žlice brašna, izmiješati i ostaviti na toplom mjestu da se digne. 2. U drugoj posudi dobro pomiješajte 1,5 kg brašna s vodom, jaja i sol. Dodati kvasac i umijesiti glatko tijesto te ostaviti da se diže 1 sat na toplom mjestu. 3. Kad se tijesto digne, premijesiti ga i položiti u posudu za pečenje i ostaviti 20-ak minuta 4. Tako pripremljeno tijesto za kruh pokriti pekom i peći 20-30 min., ovisi o tome koliko vam je jak žar. 5. Kada je kruh gotov, zamotajte ga u krpu i čekajte da se malo ohladi.

72

DOMAĆI KRUH S BRAĆA Opis: Za otočane bez kruha ka ni bez vode nima života, ovaj tjedan stoga predlažemo Vam da zamisite domaći kruh. Sastojci: 1 kg brašna pola litre vode malo mlika žlica soli žličica šećera 4 dkg kvasca nekoliko žlica maslinova ulja Priprema: Rastopite kvasac i šećer u mlakom mlijeko, dodajte mlaku vodu i brašno. Istucite smjesu kuhačom, pokrijte dobiveno tijesto i ostavite ga u zdjeli dok se veličinom ne podupla. Dodajte sol i ostatak brašna te rukama snažno umiješajte čvrsto i glatko tijesto. Pokrijte tijesto i ostavite ga na dasci da naraste. Kad nabuja, dodajte ulje, još jednom promijesite i izrežite na komade veličine muške šake. Razvucite svaki komad i potom prstom uvijte u male kruščiće. Ako vam je tijesto dovoljno čvrsto, kruščiće možete ispreplesti u ružu od korneta. Tijesto potom stavite u peč zagrijanu na otprilike 250 stupnjeva, a kada porumeni smanjite temperaturu na 150 stupnjeva i pecite do kraja (ukupno cca 30-40 minuta). Na kraju pečenja premažite koru hladnom vodom da ne bude pretvrda i ostavite kruh još malo da odstoji u peči.

73

VI. EKOLOŠKA NADOGRADNJA FARME
1. KOMPOSTNI WC

U

kompostnom WC-u umjesto 90.000 litara opasnog otpada nastalog ispiranjem školjke može se dobiti oko 15 litara kvalitetnog komposta. Ne samo da kompostni WC ne smrdi već njegovim sadržajem možemo nahraniti rajčicu.

Najveći dio otpada koji bacamo u kontejnere i zahodske školjke zapravo su dragocjeni i na neki način korisni materijali. Štoviše, uz malo truda samo od ljudskih fekalija mogli bismo proizvesti na tone dušičnog gnojiva i korisnog komposta umjesto golemih količina otpada kojim se zatrpavamo. Dok je priroda uređena tako da materija kruži, jer konstantno stvara i potom iskorištava nusproizvode različitih procesa, ljudi nusproizvode uglavnom ne koriste. Otpad je zapravo potpuno ljudski izum jer samo mi proizvodimo stvari koje ne bivaju pojedene, ne raspadaju se, odnosno nisu iskorištene u neku drugu svrhu, navode Bruno Motika i Dražen Šimleša u nedavno objavljenoj knjizi "Zeleni alati za održivu revoluciju". Najočitiji dokaz da ljudi otpadom proglašavaju korisne stvari jest organski otpad koji sadrži vrijedne hranjive tvari koje bi trebalo vratiti natrag zemlji. U kolikoj mjeri bi se izdvajanje organskog otpada isplatilo, pokazuje podatak da čak 30 posto volumena prosječne kante za smeće zauzima upravo otpad iz kuhinje i vrta. Organizirano odvajanje organskog otpada od ostalog, međutim, u Hrvatskoj je tek u povojima. Kao kompost završi tek zeleni otpad s javnih površina, no i tad pomoću velikih centraliziranih kompostana koje šire neugodne mirise i uz dodatno zagađenje zbog transporta. Jedno od rješenja su manja kompostišta u koja bi građani mogli odnositi svoj organski otpad, a da se postupak kompostiranja obavlja tamo gdje otpad i nastaje. Procesom kompostiranja volumen otpada se smanjuje čak deseterostruko, a masa još i više. Da nije riječ o znanstvenoj fantastici, pokazuje primjer inicijative iz Danske, gdje svaka zgrada ili blok zgrada posjeduje svoje malo rotirajuće kompostište, te se na taj način građani sami brinu za svoj otpad, a količina komposta toliko je mala da se ne mora transportirati već se koristi na istoj lokaciji. Zaštita voda i sve veći nedostatak pitke vode velik je problem koji godišnje guta milijarde dolara. Od ukupnih vodenih resursa na Zemlji tek jedan posto je pitka voda, a činjenica da čak trećina potrošene vode u kućanstvima odlazi na ispiranje zahodske školjke tjera na pitanje zašto dopustiti da se pitka voda uopće miješa s fekalijama, tvoreći tvar koju nazivamo otpadnom vodom. Posebno kad se fekalije
74

promatraju kao kompostiranjem.

posebno

vrijedan

resurs

koji

se

može

dobiti

Iako pojam kompostni zahod zvuči kao izvor zaraze i nepodnošljivog smrada, te neodoljivo podsjeća na seoske zahode koje smo kao mali u posjetu rođacima izbjegavali kao kugu, autori knjige jamče ne samo da suvremeni kompostni WC ne smrdi, već da njegovim sadržajem možemo nahraniti rajčice. Nije riječ ni o kakvom novom izumu, gnojidbu svojih nepreglednih poljoprivrednih nasada kompostom nastalim od vlastitih fekalija Kinezi provode već stoljećima. Tajna kompostnog zahoda koji je sve popularniji u svijetu ekotehnologija je aerobno kompostiranje kojim se izbjegava razvoj štetnih mikrororganizama iz fekalija. Prosječan čovjek dnevno proizvede oko pola litre fekalija koje zalije s oko 5 litara vode, što je 5,5 litara otpadne vode. No ta se voda u cijevima miješa i s onom vodom koju koristimo u kuhinji i kupaonici, tako da sad imamo tisuće litara otpadne vode koje se trebamo riješiti. Kompostni WC je jednostavan sustav koji se sastoji od školjke, kompostne komore i sustava za ventilaciju. U kompostnoj komori biomasa se prozračuje, odnosno dovodi se kisik nužan za proces kompostiranja, a odvodi neugodan miris. Svakih godinu-dvije kompostna komora se prazni, a ono što nastaje kao proizvod kompostnog WC-a vrijedan je humus koji se koristi u poljoprivredi. U nekim zemljama postoje proizvođači kompostnih WC-a, pa je već moguće kupiti gotov sustav i ugraditi ga u kuću, no treba napomenuti da su prilično skupi, od 1200 eura pa do nekoliko tisuća eura. Kompostni zahod ima i mogućnost samogradnje, no u to se upuštaju samo entuzijasti. Omjer uloga i dobiti u ovom je slučaju doista impozantna. Umjesto 90.000 litara opasnog otpada nastalog ispiranjem školjke može se dobiti oko 15 litara kvalitetnog komposta. Dovoljan motiv da pri gradnji kuće ili vikendice potražimo drukčije rješenje i spasimo svijet.

75

Strategija „Nula otpada“ Reciklaža se često navodi kao odgovor na pitanje otpada, no ona istodobno stvara dodatno zagađenje i zahtijeva ulaganje velike količine energije da bi se otpadni materijal prikupio, transportirao i preradio. Autori upozoravaju da recikliranje samo pokušava riješiti simptome pojave otpada umjesto da ukloni njezin uzrok. Odgovor na taj problem pojava je principa pod nazivom "nula otpada" (Zero Waste) koji se bavi restrukturiranjem sustava proizvodnje i distribucije. Prvi korak u strategiji "Zero Waste" je redizajn proizvoda i pakiranja, odnosno planiranje proizvodnje tako da se unaprijed ograniči potrošnja prirodnih resursa, smanji toksičnost i otpad koji će proizvod stvoriti nakon korištenja te da se omogući što lakša reciklaža, ponovno korištenje ili kompostiranje proizvoda. Druga pretpostavka je preuzimanje odgovornosti za otpad i štetu koju izaziva moj proizvod, umjesto prebacivanja odgovornosti na potrošače. Slijedi investiranje u infrastrukturu koja omogućuje efikasnije provođenje reciklaže, sortiranje otpada ili sakupljanje zelenog otpada, umjesto u deponije i spalionice smeća. Zanimljivo je da postrojenja za sortiranje otpada i reciklažu stvaraju znatno i do deset puta više radnih mjesta nego deponiji i spalionice otpada! Proizvođači recikliranog papira i plastičnih proizvoda zapošljavaju 60 puta više radnika nego spalionice i deponiji. Termin Zero Waste pojavio se 1996. godine u Canberri koji do 2010. godine planira potpuno prestati puniti deponije otpadom.

76

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful