Naši pokušaji

Je li ovo san il’ java?
Djevojčica vila
Jedna mala Djevojčica vila, procvala iz neobičnog leptira. Iris Belas, 1. c

Pterodaktil Pter
„Tooooo! Hvala, mama, i tata, presladak je! Nazvat ću ga Pter, pterodaktil Pter!“ “Mislave“, zapita me mama, „jeste li gotovi s kupanjem ?“ „Ha, pri kraju smo!“, odgovorim joj, no to i nije bilo tako. Pteru je sušilo za kosu upalo u kadu i zadalo mu mali elektrošok, zato on trenutno skija po moru, da se ohladi od opeklina. Kada sam ga napokon uspio vratiti u normalno stanje, spustili smo se na večeru. Ja sam večerao sendvič s povrćem i nekoliko tortelina, a pio sam svježi sok od naranče. Pter je navukao svoju zelenu pregaču s motivom dinosaura koji jede pahuljuce i započeo večeru. Na njegovom meniju bilo je svega: deset kilograma rotkvica, dva kilograma poriluka kao prilog, tri kilograma fosila, pet kilograma borovih iglica i, za kraj, pedeset litara dino-pitke nafte. Dok sam mu ja pomagao da pojede sva ta jela, mama je upalila televizor. Pter je istog trena prestao žvakati kako bi mogao pratiti dnevne vijesti. Tema dana je bila: Broj ljudi s karijesom i pokvarenim zubima radikalno raste! Higijenski osviješteni Pter odmah je podrignuo u znak zahvale te me podigao sa stolice i odnio u kupaonicu. Meni je u ruke stavio četkicu za zube, a sam je za sebe uzeo dino-grablje. Na moju je četkicu stavio Colgate pastu za zube, a na svoje dino gumene grablje u obliku patke stavio pastu s okusom močvare. Kada je bilo sedam i pol sati uvečer, još je bio dan, i malo prerano za ići spavati. Stoga mi je Pter rekao da ga zajašem. Ja sam ga zajahao, a on je istog trena poletio u zrak. Dok smo letjeli, Pter se ljutio na ne-ekološka vozila, na tekuće, odnosno kruto gorivo. Tako je volio i čuvao prirodu da je čak htio osnovati hrvatsku Dino-Eko političku stranku. Kada smo se vratili kući, krenuli smo ravno u krpe. Kada smo se udobno smjestili, Pter mi je izjavio da sam mu ja najbolji prijatelj. Ja sam njemu isto to rekao. Tako smo dugo živjeli zajedno i sretno. Mislav Šimunković, 4.c

Život kao igra
Napokon se isplatio sav moj sav moj trud, moja volja i moja želja da postanem igrač Hajduka. Nakon desetak godina napornih treniranja izašao sam na Poljud, na splitsku ljepoticu i zaigrao za prvu postavu Hajduka. Kada je sudac zasvirao početak utakmice, srce mi je kucalo brže nego ikad. Stadion je bio pun jer smo igrali protiv našeg najvećeg rivala Dinama. Odmah sam krenuo naprijed jer sam toliko žudio za pogotkom. Bio je rezultat 1 : 1. Bile su zadnje sekunde, a ja sam sa lijevog backa prešao u napad. Kad sam dobio loptu i prešao dvojicu igrača, bio sam suočen s vratarom oči u oči. To je bila posljednja šansa na utakmici da zabijem svoj prvi gol za Hajduk. Odlučio sam da ću pucati u gornji desni kut, ali golman je isto otišao u taj kut, pa sam zatvorio oči i molio se da pogodim mrežu. Nisam ništa vidio, ali sam čuo Torcidu i cijeli stadion kako skače od sreće. Ivan Gruica, 7. b

Išla sam...
Išla sam na brdo pa sam naišla na krdo spustila sam se u polje da mi bude bolje igrala sam se u parku pazila sam travku svaku pa sam išla kući napisati domaći. Fani Bakalić, 2. b

Izmiješani svijet
Dok sam lebdjelicom lebdio prema Velikoj Britaniji, na polovici svog puta ugledao sam demona koji je uporno pokušavao pročitati Slobodnu Dalmaciju. No kako je on bio podzemno vatreno biće, i bio pun vatre, komad papira bi se zapalio čim bi ga dotaknuo. Bijesan, prokleo je Zemlju tako da se sve na njoj pomiješalo, i bića, i vjere, i dan, i noć... Nisam se obazirao na demona, nastavio sam put. U međuvremenu je nastao polu-dan, polu-mrak… Dok sam putovao, nailazio sam na čudna mjesta, Abu Dhabi, Peking, New York, Slavonski Brod... Čudno, jer to su gradovi na sasvim suprotnim stranama svijeta. Tada sam ugledao svinju s ljudskom glavom, mačjim udovima i psećim očima koja je čitala Drvo znanja. Ugledao sam i feniksa koji je govorio ljudskim jezikom. Taj feniks se klanjao Alahu, molio Bogu i klanjao Buddhi, a u ruci je držao knjigu Koko u Parizu za koju je mislio da je autokarta do Novog Zelanda. Na svom putovanju svašta sam vidio, pa čak i čovjekamiša koji je krenuo u Hrvatsko narodno kazalište. Zaključio sam da je onaj demon pomiješao sve na Zemlji. No, na moju veliku sreću probudio sam se i zaključio da je sve to bila ružno-šaljiva noćna mora. Polio sam se hladnom vodom, pojeo sendvič i otišao teleskopom promatrati zviježđe Velikoga Medvjeda! Mislav Šimunković, 4. c

Kad sam sretna
Vani je sunce. Stiglo je proljeće. Sve se budi. Onako pospana ustajem iz svoga kreveta. Na vratima me veselo dočekuje moj pas. Maše repom i pozdravlja me. U kuhinji je majka, spremna da me

zagrli i poželi dobro jutro. Sretna sam. Obavljam svoje kućne obaveze i slušam mamu kako veselo pjeva dok kuha. Odlazim u školu. Svi moji dragi prijatelji su tamo. Sjedamo ponovo u iste klupe. Slušam i zapisujem i sretna sam, učim nešto novo. Na odmoru mi prilazi jedan mali crni i nudi mi bombon. Sva sam se zacrvenila. Uzimam bombon i zahvaljujem mu. Danas je i on zaslužan za mali dio moje sreće. Iako nam se čini da je sreća nešto veliko, tako nam malo treba da budemo sretni. Ines Radanović, 6. a

Kad sam sretna, kad sam tužna
Kad sam sretna sreća je oko mene. Nije mi važno što drugi rade i misle, jesu li dobri ili nisu. Sve gledam očima sreće i sve mi se čini lijepo i dobro. Primjećujem sitnice i male stvari me raduju. Nije mi ništa teško, lako slušam i radim. Željela bih da sreća zauvijek potraje. Biti sretan za mene znači biti živ i pun života. Za sreću se isplati živjeti i raditi. Sreća pokreće ljude i svijet i mislim da ljudi od svega na svijetu žele biti sretni. Kad sam tužna osjećam se čudno i usamljeno. Nemam snage i volje raditi uobičajene radnje pa mi se čini kao da sam bolesna. Uvijek pitam mamu da provjeri imam li temperaturu i ležim na kauču. Uopće mi se ne razgovara i samo bih gledala televiziju tek toliko da mi prođe vrijeme. Ali nekako se tako i odmorim. U tuzi zaboravim sve pa i razlog zašto sam tužna. Iza tuge dolazi sreća koja je jača i potpuno ju izbriše. I zato kad sam tužna znam da iza kiše dolazi sunce. Valentina Šabić, 6.a

Vanja Huljev, 4. a

Kako kuhar pravi jelo
Kada kuhar jelo pravi, prvo vodu zagrije, doda krumpir i mrkvu, pa sve to podgrije. Poslije doda mesa i soli, pa pojača da zavrije. Kada kušat jelo krene, sjeti se da paprike dodao nije. Pa doda i Vegete, doda zelja i još malo proizvoda Belja. Miješa lijevo, miješa desno, prži-drži, oduzima-dodaje, sve da nešto ne skrivi, da svoje goste zadivi. Mislav Šimunković, 4. c

Majmun Kiki
Majmun Kiki je šetao i jeo bananu. Kada je pojeo bananu, bacio je koru na pod. Kad se vraćao kući, poskliznuo se na koru od banane. Pao je na leđa. Jako ga je zaboljelo. Kiki je bio ljutit na samog sebe. Sjetio se da je on bacio koru od banane. Odlučio je da neće više bacati koru od banane na pod. Karla Srdanović, 3. c

Moj zamišljeni prijatelj
Moj zamišljeni prijatelj je izvanzemaljac Maxor s planeta Blumix. Živi u gradu Degolath. Na Zemlju je došao istraživati i našao je srodnu dušu. Mene! Maxor je prozirne zelene boje. Ima dvjesto pedeset i osam godina. Vrlo je nizak i malen. Ponekad mi spava na glavi. Oči su mu ljubičaste i nema kosu. Može se transformirati, pa mu ne treba odjeća. Jednom me odveo u Degolath i tamo sam upoznao njegove prijatelje. Bilo mi je zanimljivo družiti se s njima. Maxor i ja ćemo biti prijatelji cijeli život. On sada živi u mojim mislima. Luka Kukoč, 4. b

Moja soba
Sjedim na krevetu i razmišljam: Kao i svaka dječja soba i moja soba djeluje obično. Ali, je li stvarno obična? Moj stan je relativno malen, ali moja soba je stvarno malena. Obojena je hladnim bojama zime, ali je ipak topla. Možda tu toplinu širi moja upaljena noćna lampa koja, dok čitam, svijetli i pobjeđuje mrak. Moja soba je poput moje male odaje, poput mog malog raja. Ormar u obliku mosta iznad mog kreveta je poput mosta koji vodi u lagodan svijet snova. Krevet svijetloplave boje je poput mirnog potoka; tepih poput velikog zelenog travnjaka. Čim uđem u sobu, kao da zaronim u svijet ptica močvarica, lopoča i sporih potoka. Kada zaspem, u svojoj maloj barki od snova polako plovim prema jutru. Ana Barišić, 6. b

Mrkli mrak
Na Badnju večer mama, tata i djed otišli su na polnoćku, a ja sam ostala u stanu. Odjednom je nestalo struje. Bilo me je strah. Tišina je vladala cijelim stanom. Skupila sam se i sjela na pod. Osjećala sam se kao bespomoćna ptičica. Nisam ništa vidjela. Bilo je mračno kao u rogu. Tada me uhvatila velika panika. Izgovarala sam riječi smirenja, ali to nije pomagalo. Prišla sam prema prozoru i gledala u nebo. Razmišljala sam o lijepim stvarima. Bilo mi je malo lakše. Pošla sam prema stolu uzeti mobitel kako bi mogla malo osvijetliti sobu. Nazvala sam mamu i tatu, ali se oni nisu javljali jer su bili na misi. E, sad je bila frka. Hodala sam po sobi. Oči su mi bile pune suza, ali nisam htjela plakati jer bi to bilo kukavički. Uzdahnula sam i analizirala situaciju u kojoj se nalazim (to činim kada ne znam što ću). Legla sam u krevet i pokušala zaspati, ali nisam mogla. Zatvorila sam oči i zamišljala kako trčim livadom i berem tratinčice. Tako sam zaboravila da sam u mraku i to potpuno sama. Prepustila sam se i utonula u san. Ujutro sam bila vesela i naspavana. Prohodala sam po stanu da vidim je li sve u redu. Upalila sam svjetlo da vidim je li došla struja. Mama i tata su me čekali pokraj drvca sa puno darova. Poskočila sam od sreće i otvorila sve darove redom. Toliko sam bila vesela da sam zaboravila ispričati roditeljima što se sinoć dogodilo. I tako je to ostala mala tajna o velikom događaju. Klara Pehar, 4.b

Ana-Maria Hrnkaš, 4.c

Prijateljstvo
Izgubio sam gumicu. Izgubio sam olovku. Izgubio sam kišobran. Izgubio sam glavu zbog jedne djevojčice, Ali, nisam izgubio prijatelje. Njih najbolje čuvam. Vjekoslav Katić, 4. b

Prijateljstvo
Prijateljstvo je dar koji rado primam i još radije dajem svima! Prijateljstvo dijelim s prijateljima pa je moje srce ispunjeno njima! Svima hvala na tako divnom daru, meni je najljepše kad sam s nekim u paru! Ena-Roza Drakulić, 1. b Prijateljstvo je kad se volimo, prijateljstvo je kad se ljubimo, prijateljstvo je kad jedan drugome pomažemo, prijateljstvo je kad se zajedno igramo! Sara Babaja ,1. b

Prijateljstvo je divna stvar. Imati prijatelja najljepši je Božji dar. Imati prijatelja prava je sreća, a biti prijatelj još i veća. Imati prijatelja strašna je stvar, svaki problem tad smanji se, znam. Tko ima prijatelja lakše kroz život gazi, jer ima netko poseban da ga pazi! Petar Penović, 1. b Prijateljstvo je cvijet, kuća mu je cijeli svijet! Raste u šumi, na cesti, kraj potoka i rijeka... Čeka da ga ubere ruka neka! Andrija Šabić, 1. b

Sjena
Šetala je sa mnom kad nitko drugi nije, čak i kad spavam, ispod kreveta se smije. Gazi mi po nogama, pa mi onda smeta, stvarno izgleda da sam joj jedina meta. Sad je lijevo, sad je desno, kad je želim uhvatiti - izmiče se vješto. Glumi, priča, pleše, isto kao i ja, čak i kad pjevam tra-la-la-la-la. Znate li vi tko je to? Kad se mrštim i ona izgleda ozbiljno. Sve to specijalnost je njena ako niste znali, to je moja sjena. Sara Karanušić, 6.c

Što voli Lea
Lea voli proljeće. Lea voli mirisati cvijeće. Lea voli mirisne livade. Lea voli zeleno, crveno i narančasto cvijeće. Lea voli tatu i mamu. Lea voli sjesti na travu. Lea voli puštati balone. Lea voli sve sto djeca vole. Hana Čorak, 1. c

Tika taka
Tika taka evo mraka viče Luka eno vuka Tika taka nema mraka nema vuka to je ruka Ivo Jovanović, 2. b

U svijetu mašte
Jednog dana sam šetala svog psa Flekicu. Odjednom, Flekica je nekamo potrčala. Ja sam krenula za njom. Odvela me u vrt prepun cvijeća. Cvijeće je bilo čarobno! Kad sam malo bolje pogledala vidjela sam da cvijeće ima i oči i usta i nos, da govori i da čak može i hodati. Odjednom, doletio je leptir i na mene prosuo sjajni žuti prah. U taj tren pretvorila sam se u slatku, malu ljubičastu ljubicu. Bila sam iznenađena! Latice su mi bile kosa, stabljika tijelo, a lišće ruke. Tako sam lijepo mirisala da se cijela hrpa šarana okupila oko mene. Ja se u nijednog nisam zaljubila! Upoznala sam

i zumbule i ruže, igrala se s njima. Nakon nekog vremena željela sam se vratiti u svoj svijet. Samo jedan cvijet je to znao. Bio je to plavi jaglac Petar. On je bio sin njihove kraljice žarko crvene ruže Jagodice. Bilo je teško, ali uspjela sam doći do prinčeve sobe. Sve sam mu objasnila. Princ mi je na glavu stavio prekrasnu cvjetnu krunu, izgovorio čarobne riječi i puff!!! Opet sam postala ona stara. Kruna se pretvorila u prsten. Čarolija je nestala! Iza mene je bila Flekica puna cvjetnih latica. Obje smo sretno krenule kući. Leona Duhović, 3. d

Vjenčanje šahovskih figurica
Jedne noći kad u školi nikoga nije bilo, mnoštvo šahovskih figura se probudilo. Razlog tomu je prekrasno vjenčanje kralja i kraljice, u šahu dvije glavne figurice. Došlo je i mnogo crnih figurica, iako se vjenčaju bijeli kralj i kraljica. Bilo je tu kuna i darova, ali sve iz 4.c razreda. Vjenčanje je bilo raskošno i sve je prošlo uspješno. To je u učionici bila nezaboravna noć, a kad svane jutro svi će svojim šahovnicama poć. Dora Curavić, 4. c

Bleki
Bleki je moj pas. Ima godinu i pola dana. Bleki je mali. Ima smeđe oči, špicastu njušku i oštre zube. Dlaka mu je crna, duga, ravna i strši kao u ježa. U proljeće i ljeto mu najviše ispadaju dlake. Bleki se voli igrati sa mnom. Ja mu bacam lopticu, a on je hvata, ali mi ju ne želi dati. Vodim ga svaki dan u šetnju. I to je moj Bleki. Melani Bilandžić, 4. c

Melani Bilandžić, 4. c

Spašena papiga
Dječak Paulo imao je mačku Mimi i papigu Aru. Mačka Mimi bila je ljubomorna na papigu Aru, zato što bi dječak uvijek s njom pričao. Jednog poslijepodneva dječak je izašao u kino s mamom. Mimi je iskoristila priliku da pojede Aru. Arino perje svjetlucalo je u svim bojama, stala je u kavezu na polici. Mimi se popela na policu i otvorila kavez. Ara je pobijegla kroz prozor, a mačka za njom. Ara je sletjela na stablo, a Mimi je pokušavala skočiti. U tom trenutku Paulo je prolazio parkom i na stablu ugledao prestrašenu Aru. Dječak je u zadnji  čas uhvatio Aru. Mimi je potjerao u sobu. Dječak Paulo i Ara su se sretno vratili kući.   Dora Bilić, 3. b

Brzinom do spasa
Ja sam šarena papiga Riki. Jednom me je moja gospodarica pustila da letim po vrtu. O, ne! Tu je bila moja najveća neprijateljica mačka Mica. Brzo sam doletjela u udubinu na stablu i smišljala plan za bijeg. Brzinom svjetlosti sam poletjela iznad kuće i kriještala: „Brža sam od munje, karr“. S druge strane kuće uletjela sam kroz prozor dnevnog boravka i sakrila se u svoj kavez. Ali gdje je Mica? Bila je na krovu naše kuće misleći da će me ugledati i pojesti. Srećom, ja nisam tamo, nego u mom domu, slatkom domu! Leona Duhović, 3. d

Doživljaj papige Are
U kući dječaka Marka živjela ja papiga Ara. Ara je stanovala u velikom kavezu na ormaru u Markovoj sobi. Bila je crne boje i nije bila brbljava kao ostale papige u susjedstvu. Marko je imao i mačka Flokija kojeg je volio manje od Are. Flokiju nije bilo milo što ga je dječak manje volio pa je često šetao ulicama do parka kako ne bi mislio na papigu ni na dječaka. Jednog dana Floki je otišao u šetnju. Dok je Marko papigi Ari čistio kavez, stavio ju je u drugi stariji kavez. Vrata Markove sobe su se naglo zatvorila i jako zalupila. To je Aru jako uplašilo i pošto je kavez bio star, ručka od vratašca su olabavila pa je Ara uspjela pobjeći iz kaveza. Ara je bila toliko uplašena da je kroz prozor odletjela sve do parka i sjela na granu od stabla. U parku je bio Floki koji je ugledao priliku da uhvati Aru. Srećom, Marko je došao u park. Kada je Floki potrčao za Arom, Marko ga je ugledao, potrčao za njim i u zadnji čas ga zaustavio. Kada su se svi vratili kući, Marko je Flokiju na neko vrijeme zabranio izlazak i obećao mu da će ga voljeti jednako kao i Aru. Marijeta Mikačić, 3.b

Papiga Lara
Postojala neobična papiga zvana Lara. Imala je na sebi jako lijepe boje, ali je bila i vrlo dosadna. Uvijek je puno pričala. Jednog dana letjela ona parkom i ugledala dječaka i sletjela mu na ruku. Dječak je zadrži. Papigi se to svidjelo. Stavio ju je u kavez. Tako je papiga stajala par dana, pa joj dosadi. Pobjegne ona kroz prozor i sleti na stablo, ali čak ni tamo nije imala mira. Jedna dosadna mačka ju je stalno progonila, pa je tako odletjela u drugi dio grada. I više nitko ne zna gdje je. Luka Nedoklan, 3. b

Dora Bilić, 3. b

Al’ zima srcu govori još tiše…
Zeko i snjegović
Pao je snijeg. Odjednom je iz rupe izašao zeko. Bio je gladan i tražio je mrkvu. Vidio je snjegovića i mrkvu koja mu je bila nos. Pokušao je uzeti mrkvu, ali nije uspio. Sjetio se da može od snijega napraviti skale pa je počeo raditi. Kad je napravio skale, popeo se i dobavio mrkvu. Onda je pojeo mrkvu i bio sretan. Snjegović je bio tužan, jer je ostao bez nosa. Alexander Borna Jeremić, 3. d

Zima
Zima se razboljela, Sve ledene čajeve popila, Ali pomoglo joj nije ništa. Led se otopio i u rijeke ulio. Zimi fibra skočila pa je kutijicu snježnih aspirina popila. - Proljeće je na prag ugazilo! Vikne dječak Paulo. A visibaba mala zvončićem pozvonila: „Ode zima, evo proljeća, Bit će cvijeća i šarenila!“ Marijeta Mikačić, 3. b

Kad zima prospe svoj ogrtač  leda, djeca osjete njenu nježnost, kao da ih netko gleda.  Proljeće na vrata pokuca, zima vratima otkuca....  Sunce opet sja, Olala, olala!  Dora Bilić, 3. b

Kiša pada i snijeg pršti, a mrka zima sad se mršti. Visibaba javlja hladna zima odlazi, a lijepo proljeće dolazi. Josip Ćužić, 3. b

Zima je ova ledena, a nekoj djeci medena. Zima je jako snježna, a ponekad i nježna. U školi je bila trka, a zima je bila mrka. Zima je danas bila tužna, a djeci je danas izgleda ružna. Zima je danas htjela, da danas bude bijela. Djevojčica je danas do rive došla, a na kraju je zima prošla. Sebastian Anton Vican 3.b

Bila zima snježna Kao uvijek nježna. Zima došla ledena, Pa je djeci medena. Djeca se vesele snijegu Na velikom brijegu. Zima rekla: „ Hvala!“ Pa postala mala. Dario De Marchi 3.b

Jedna gospođa zima jako je nježna, ponekad zna biti vrlo snježna. Ona uvijek po snijegu gazi, Malu djecu hladnom rukom mazi. Obično se vozi po ledu, djeci će donijet maloga medu. Djed Mraz po njenom se vjetru vozi, nosi čizmu na desnoj nozi.    Ana Brnadić, 3. b

Snježna nježna zima u napad kreće da zemlju zabijeli i svu djecu razveseli. Došla zima i prolila kišu umjesto snijega jadna zima dobila vrućicu i k doktoru otišla. Proljeće došlo do nje i reklo gotovo moj je red. Petra Bilić, 3. b

Na kraju zime Zima je otišla u daleke krajeve. Uzela je svoje kufere i pozdravila se sa nama. Sada nam dolazi novi gost. Proljeće! U proljeće sve se budi. Smrznutim stablima se šire grane, cvijeće se diže ispod velikog bijelog pokrivača, a životinje počinju izlaziti iz svojih jazbina. Postaje toplije. Bijela, snježna priroda sada postaje zelena, lijepa, topla priroda. Ptice selice se vraćaju. Tako završava i ovaj moj sastav. Na kraju zime. Hana Malenica, 4. a

I kad grane budu gole, pune sunca bit će - škole
1, 2, 3
Jedan, dva, tri moram pjesmu smisliti. Tri, četiri, pet iz glave se puši u svih šest. Slova se u mislima kao pčele roje, ali nikako na papir da se postroje. Ponedjeljak je tako blizu, hoću li dobiti još jednu peticu u nizu? Antonio Alfirević, 2. b

Luka Šoškić, 4. d

Volim hrvatski
Hrvatski me jako voli zato što sam dobra u njemu. Volim čitati. Pozorno slušam učiteljicu. Hrvatski mi brzo prođe jer je jako zanimljiv. Najviše volim čitati lektiru. I tako prolazi moj drugi razred. Sara Polić, 2. c

Zašto me hrvatski ne voli?
Ja sam Loreta. Idem u 2.c razred. U školi mi je super. Imam dobru učiteljicu i mnogo prijatelja. Volim računati, ali ne volim čitati. Kad čitam progutam neko slovo pa mama kaže da sam gladna. Bolje čitam duže nego kraće riječi. Vježbam svaki dan i sve bolje čitam. Jako se trudim naučiti čitati. Vjerujem da ćemo ja i moj hrvatski postati dobri prijatelji. Loreta Čajkušić, 2. c

Matematika me voli
Kad sam krenula u školu pomalo me bilo strah. Najviše sam se bojala matematike. Čula sam da to nije lagan predmet. Što sam više upoznavala matematiku bila mi je sve draža i zanimljivija. Između mene i nje dogodila se ljubav koja i dan danas traje. Nina Gradinski, 2. c

Zašto me hrvatski ne voli?
Ja sam Katarina. Rođena sam u Engleskoj. Prije tri godine došla sam u Hrvatsku. Tek tada sam počela učiti hrvatski jezik. Ja ga ne znam dobro kao druga djeca. Moram puno učiti hrvatski jezik da bih mogla dobro učiti i druge predmete. Zato mi je hrvatski najteži predmet u školi. Katarina Duić Plumtree, 2. c

Ah, ta matematika
U školi, na igralištu i na treningu uvijek brojimo. Brojim, vježbam, zbrajam i oduzimam. Svakim danom vježbam matematiku. Jako je teška, moram se s njom družiti. Potrudit ću se da se sprijateljimo i na kraju školske godine dobijem pet. Ah, ta matematika! Nikolina Bundara, 2. c

Kad bi klupe progovorile
Oh, kad bi klupe progovorile! Što bi se sve znalo… Da progovore, bile bi kraljice svijeta. Ja bih volio biti klupa, jer sam previše znatiželjan… Koliko je generacija stavljalo knjige na njih. Znale bi za svaki kontrolni, za svaki razbijeni luster, za šalabahtere, za osvete i za sve ocjene… Učitelji bi sve znali, sve tračeve i sva ruganja… Koliko je uspjeha i padova bilo kraj klupa. Sigurno bi se klupe požalile na svoje rane (imena koja su se u njih urezala), i na leđa jer su toliko knjiga držale da ih ne bi ni na Karepovcu toliko stalo. Ne bi bilo picavanja, jer bi klupe odmah to proslijedile profesoru. Ravnatelj bi se razočarao kad bi znao mišljenje djece o njemu. Mislim da bi klupe išle na psihijatriju jer im je pun kufer tračeva, tko nosi kakve majice, tko je škrt, tko umišljen, itd. Ne bi trebalo pisati enciklopedije, jer bi klupe za to služile. Klupama su najmrži cooleri koji lijepe na njih žvake, a najdraže čistačice, Neda i Rome jer ih uvijek dobro uglancaju. Volio bih biti klupa jer sve znaju. Baš su extra!!! Josip Ledina, 7. b

Ljetni odmor školske klupe
„Konačno je završila škola. Nema više crtanja, šaranja, brisanja... Napokon ću se odmoriti…“, pomisli klupa, umorna od školske godine, učenika i njihovih nestašluka. Bila je spremna na dug oporavak. Zaista je uživala! Ujutro bi je probudile tanke zrake sunca što su se provlačile kroz navučene zavjese. Potom bi se prepustila, uživajući u pogledu na praznu učionicu. Tako je provodila ljetni odmor dan za danom. U početku je zaista uživala, ali kako su prolazili dani, nostalgija za đacima, smijehom, plačem sve je više rasla. Kad je napokon počela školska godina i ljetni odmor završio, njenom veselju nije bilo kraja, jer ona je ipak samo školska klupa. Ema Bekavac, 6. c

Ljetni praznici
Završila je još jedna školska godina. Ljetni su praznici. Škola je ostala prazna. Prvih dana je guštala u miru i tišini, a onda joj je postalo dosadno. Čistačice su još tu, peru prozore, ali ni jedan da razbiju. Brišu zidove – ništa da napišu na njih. Živa dosada. Vrata pažljivo zatvaraju, nema ni lupe ni graje. Na stubama ni kapi soka, čokolade i zalijepljenih žvaka. Na dvorištu ni jedan papirić, nema se vjetar čime poigravati. „Ako i sljedeće godine bude ovako“, pomisli škola, „zatvorit ću se!“. Andrea Giljanović, 6. c

Ljetni praznici u školi
Zazvonilo je posljednje ovogodišnje školsko zvono. Počeli su ljetni praznici. Škola se zatresla od jurnjave učenika koji su se veselili praznicima. Ali ipak, škola je bila zadovoljna. „Napokon slobodne“, rekle su u glas škola i sve učionice. Zaista su uživale. Ništa nisu radile, nitko po njima nitko nije trčao i stvarao buku. Učionice su odahnule. Mir i tišina! Nikakvo zvono im ne smeta. Nema povlačenja klupa, lijepljenja slika po zidovima, predavanja i ispitivanja. Ali, njihovo veselje kratko je trajalo. Iznenada, jednog jutra, škola i učionice bile su neugodno iznenađene. Otvorila su se velika školska vrata i u školu su ušli ravnatelj i puno majstora sa alatima i bojama. „O joj, što je ovo!?“, u čudu su se zapitale učionice. Ubrzo su saznale što im se sprema. Počelo je uređivanje učionice i bojanje zidova. „Kako ovo smrdi!“, začepila je nos prva učionice. „Pa od ove boje ne mogu disati“, druga učionica je zavapila, „gdje nosite moje ormare?!“. „Joj, koja škripa i buka“ pomislila je škola. „Kakav je ovo odmor, ovo je gore od nastave!!!“. Svako jutro dolazili bi radnici, micali klupe, sjedalice i ormare, donosili nove. Od buke i škripe škola i učionice postale su nervozne. Počeli su gledati kroz prozor i razmišljati kako bi bilo odlično da nekim čudom dobiju ruke i noge i da mogu ići na kupanje. Predvečer bi gledale na školsko igralište, svoje učenike kako voze bicikle i igraju se. „E, da je učinit đir na bicikl ili zaigrat košarku ili barem malo na role…“, rekla je škola. „Slažemo se“, odgovorile su učionice u glas. „Dok se naši učenici i profesori odmaraju i zabavljaju, nas su baš zeznuli. Mirisi novih boja peku nam oči, a i klimu nam više ne pale. „Ovo se zove ljetni umor, a ne školski praznici“, razmišljala je škola. Kad su završili radovi, škola i učionice napokon su imale svoj mir. Ubrzo je počela nova školska godina. Škola je bila sretna. Ipak je ljepše uživati u druženju s učenicima i profesorima, nego obavljati teške fizičke poslove. Ivana Šatara, 6. c

Moj razred
Ah, ta škola! Jedva čekam da završi. Uvijek nešto - ocjene, učenje, zadirkivanje, zaljubljivanje. Gotovo uvijek, prva se ljubav nađe u školi. Moja prva i jedina ljubav ide sa mnom u razred. Ogovaranje je u mom razredu vrlo često i to mrzim jer većinom mene ogovaraju. Na primjer, Marko ogovara Ninu, Nina ogovara Patrika, Patrik Ivana, Ivan ogovara Renatu, a Renata profesore. Moj razred je drugačiji od drugih, složni smo, a po smo ocjenama odlični. No, ipak postoji jedan problem: ako nekome povjerite svoju tajnu, saznat će je cijeli razred! Toni Bušić, 7. b

Moja knjiga
Knjiga me uči i nikad me ne muči. Znanje u glavi može biti i nikada se neće skriti. Gianna Lukić, 2. b

Moja torba
Moja torba puna knjiga pa mi stvara puno briga. Svakim danom znanje bit ce veće zato skakućem od sreće. Ema Mintaković, 2. b

Naš razred
Mi smo mali mišići. Volimo se igrati, ali i učiti. Veseli smo. Učimo slova i brojeve. Mi volimo školu i svi smo dobri. Dobivamo ocjene, ponekad dobre, a ponekad loše. Trudit ćemo se još više. Jure Favro, l. c

Prvi dan u školi
Sjećam se prvog dana u školi. Prvi razred, uzbuđenje, radost, ponos i pomalo strah. Probudila sam se rano, puno prije zvonjave sata. Osjećala sam se kao da sam preko noći odrasla i da nisam više dijete. Osjećala sam se važno. Nova haljina, nova torba i posebna frizura, sve to za prvi dan škole. Sve je spremno i nestrpljivo čekam kad ćemo krenuti u školu. Ispred škole je puno djece, a ja zbunjeno gledam i tražim poznata lica. Ugledala sam poznate djevojčice i kamen mi je pao sa srca. Sada je sve lakše. U razredu su dvije učiteljice i puno novih prijatelja. Razgovaramo, šalimo se i dogovaramo što ćemo sutra raditi. Opisujemo naše obitelji i pričamo o tome što najviše volimo raditi. U školi je bilo zabavno, lijepo i nezaboravno. Jedva sam čekala da sutra opet dođem u školu. Ana-Marija Ivčević, 6. a

Moj se did sa zvizdan družija
Dida i ja
U gajeti moga dide, uvik su mriže pune ribe. Svaki dan pri zore, gre moj dida na more. Pacjence jema on, čekat s tunjon ulov svoj. Jedva čekan lito, da i ja pojden s didon svako jutro pri zore lovit ribe na more. Karlo Kreković, 5. a

Djed
S djedom u noći zatvoriš oči, dok ti on priča pustolovine svoje sve mu se misli o mladosti roje. Nakon nekoliko priča, djed kaže čiča-miča, poljubi te za laku noć pa se spremi i on na počinak poć. Marijeta Mikačić, 3. b

Moj djed
Moj djed je Milivoj. On ima sijedu kosu. Oči su mu zelene. On je nizak i debeljuškast. Obično nosi plavu jaknu. Vrijedan je i ima svoj vrt. Često me pozove na ručak. Najčešće peče peku i gradele. Zajedno beremo cvijeće. To je moj djed. Nina Gradinski, 2. c

Moj djed
Moj djed se zove Josip, a svatko ga zove dida. Ima plave oči, a kosa mu je bijela. Malo je vitak. Djed se uvijek odijeva sive hlače, nosi bijelu majicu i zelenu kapu. Voli se sa mnom šaliti. Uvijek će mi pomoći oko domaćeg. Voli se sa mnom kartati. Volim ga jer uvijek kad moram negdje ići on je spreman. Napravit će što god mi treba. Volim ga jer je on uvijek tu za mene. Ja njega volim, a znam da i on mene voli. Katarina Duić Plumtree, 2. c

Moj nono
Moj se nono rodija u Splitu, baš ka i moj pape i ja. Voli svoj Split i priča mi priče kako je pri bilo. Stalno spominje one murve na Rivi ča bi mu mačale odijelo. Ma ča voli čut onu pismu Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu. Suboton učini đir po gradu. Trefi uvik nikog poznatog pa opali čakulu, oli popiju kafu. To mu nije teško. A kakva bi to subota bila da ni svratija na Peškariju! Voli kupit lignje s peškafonda, oli barbune. Kad učini lipi dan, prošeta do Matejuške i gleda brode. Pri je bilo puno brodi vezanih za đigu i on bi sta s nekin ribaron pročakulat. Sad ih je sve manje. Kad san bila

mali, vodija bi me gledat kako veliki brodi pristaju u porat i šetali bi do lanterne. Nono voli svratit na Pazar kupit čagod verdure. Kad isprazni takujin, gre doma. Sveti Duje zazvoni podne i svit već gre svojin kućan spremit obid. Poslin obida valja bacit pižolet. Onda poji pokoju fritulu, oli paradižot i čeka prijateja za bacit na briškulu. „Nima Splita do Splita“, reče moj nono, „a ni ovakvih judi nigdi na svitu.“ Marko Žunić, 5. a

Zanimanje moga tate
Moj tata je sudac na Trgovačkom sudu u Splitu. On sudi u velikoj sudnici. Na sud dolaze samo oni koje sudac pozove. U sudnicu ne smiju dolaziti mala djeca. Na sudu ljudi rješavaju svoje probleme. Sudac sudi i ljudima koji su nešto grubo napravili. Posao suca je vrlo težak i naporan. Fani Bakalić, 2. b

Baka
Baka ti priča doživljaje svoje Dok sjedi u fotelji pored kreveta i uživa u sjećanjima. Tad se umori i zaspe baka, a ti nježno zatvoriš vrata. U svakom koraku paziš da na nešto šuškavo ne zagaziš. A kada se baka probudi, polagano ću vrata otvoriti i baku zamoliti da mi priča još pustolovinu koju, o mladosti i doživljaju, svoju. Marijeta Mikačić, 3. b

Zanimanje moga tate
Moj tata je sudac na Trgovačkom sudu u Splitu. On sudi u velikoj sudnici. Na sud dolaze samo oni koje sudac pozove. U sudnicu ne smiju dolaziti mala djeca. Na sudu ljudi rješavaju svoje probleme. Sudac sudi i ljudima koji su nešto grubo napravili. Posao suca je vrlo težak i naporan. Fani Bakalić, 2. b

Domagoj Butić, 1. c

Baka
Baka ti priča doživljaje svoje Dok sjedi u fotelji pored kreveta i uživa u sjećanjima. Tad se umori i zaspe baka, a ti nježno zatvoriš vrata. U svakom koraku paziš da na nešto šuškavo ne zagaziš. A kada se baka probudi, polagano ću vrata otvoriti i baku zamoliti da mi priča još pustolovinu koju, o mladosti i doživljaju, svoju. Marijeta Mikačić, 3. b

Moja mama
Postoji jedna osoba koja je uvijek uz mene. To je moja mama. Kad je sretna, jer joj se nešto lijepo dogodilo, na njenom licu se stvori jedan veliki osmijeh. Ima toliko velik osmijeh da joj uši bježe od poplave sreće. Čak i u živčanom stanju ima smijeha. Kad je ponoć, a ja nisam išla leći, odjene haljetak, stavi viklere i uzme oklagiju. Svi se odmah nacrtamo u krevetu. No, kad je ljuta, s njom nema šale. To je kao kada medvjedu uzmeš med. Bolje da joj se skloniš s puta. Volim svoju mamu najviše na svijetu. I tatu. Nena Vukšić, 4. d

Moja mama
Osoba o kojoj govorim ima prepoznatljiv karakter. Ima više pozitivnog nego negativnog karaktera. Ta osoba ponekad zaboravlja moje obaveze, ali ja se na to ne ljutim. Uvijek kada se oblači mene pita što joj bolje stoji, ali ako joj moj izbor ne odgovara napravi po svome. Kada me zagrli osjećam koliko me voli. Ponekad mi postavlja nepotrebno dosadna pitanja. Uvijek se brine za mene. To je moja mama! Dominik Prosper Tudor, 4. d

Moja obitelj
Moja obitelj je vesela i glasna. Nas je šest u kući. Imam tri brata. Najomiljeniji mi je najmlađi brat Rafael. On je smiješan i razigran. Ima plavu čupavu kosu. Zovemo ga Borac za ljudska prava jer kad nešto hoće, bori se da to i dobije. Drugi brat zove se Ante. Ima četiri godine. Nazvali sam ga Pravnik jer na sve ima pametan odgovor. Posljednji je Andrija. Ide u prvi razred osnovne škole. On i ja uvijek se svađamo, ali se ipak puno volimo. On voli sportove kao i ja. Moja mama peče najbolje kolače na svijetu. Moja obitelj i ja uvijek ih jedemo. Uživamo u njima. S tatom mi je najdraže gledati sportove na televiziji. Uvijek se dobro slažemo i razumijemo. Volim svoju obitelj i ne bih je mijenjala za sve na ovom svijetu. Valentina Šabić, 6. a

Moje srce, od radosti, glasno kuca
Slušam šumu
Volim šetati šumom i osluškivati život u njoj. Čudno je kako ljudi često misle da je šuma mjesto potpune tišine, iako to uopće nije točno. Mnogi u svojoj šetnji ne čuju ono što šuma šapuće. Rijetki očekuju da će šuma s njima htjeti sklopiti prijateljstvo, da će ih naučiti prepoznavati zvukove. Ja slušam šumu. Čujem svaki šapat lišća na granama, najtiši cvrkut sretne ptičice. Čujem žubor bistrog potoka i pritajeno šuljanje lukave lisice. Prepoznajem cvrkut vrapčića i razlikujem ga od pjeva lijepog češljugara. Tiho dišem dok slušam zavijanje vuka u daljini koje mi vraća spoznaju da sam samo djevojčica, malena i beskorisna. Ne mogu se glasati ni približno dobro poput češljugara, niti vratiti nadu u čovjeka kao što to može učiniti skriven, gotovo nevidljiv potočić. Ja ne bogatim šumu zvukom padanja lišća, niti joj pružam šum vjetra u granama. Možda mi se samo pričinja, ali šuma me uvijek primi s mnoštvom predivnih zvukova. Samo ona može podariti tako lijepe zvukove, zvukove koji istodobno umiruju i razbuđuju čovjeka koji ih sluša. Šumom mogu prošetati zatvorenih očiju, a da ne skrenem s puta. Tada me vode samo zvukovi. Ema Slapničar, 6. b

Rijeka Krka
Ja sam rijeka Krka. Zovu me i krška ljepotica. Izvirem iz planine Dinare. Tečem kroz gradove i naselja Knin, Skradin, Bilice i Šibenik. Stvorila sam Nacionalni park Krka. Tamo se po cijele dane igram s dječicom, žabama, bubicama i cvijećem. S dječicom plešem i pljuskam, sa žabama skakućem i krekećem, sa bubicama letim visoko, a s cvijećem se lagano njišem na vjetru. Jako sam prevrtljiva jer sam malo među brežuljcima pa malo u poljima. Malo sam u moru, a malo van njega. Čas sam slap, a čas rijeka koja teče. Duga sam sedamdeset i dva kilometra. Ja pomažem i u pranju robe, čišćenju obale i pokretanju vodenica. Također sam i jako cijenjena, slavna i stara. Posjećuju me tisuće ljudi dnevno. Kad je hladno, zaledim se, pa izgledam čudesno. Kad je vruće, rashlađujem ljude. Poznajem ljude iz manastira Krka, utvrda Trošenj i Nečven i franjevačkog samostana na otoku Visovcu. Sva ta zabava i avanture završe kad se ulijem u more kraj gradića Skradin. Tekla sam prije i teći ću još. Voli vas vaša rijeka Krka. Dea Domljanović, 4. c

Cetina
Ja sam rijeka Cetina. Izvirem u selu Cetini na Dinari. To je selo po kojem sam dobila ime. Ondje sam se rodila. Sada krećem na put. Naravno, imam i svoje korito kojim tečem. Budući da sam bistra i čista, ljudi u selima uzimaju moju vodu za piće i higijenu. I tako putujem i dolazim do Sinja. Tamo je svetište Gospe Sinjske. Vidim i veliko, veliko, plodno Sinjsko polje. Sada sam kod Trilja. Ovdje ima puno žaba. One su specijalitet u restoranima. Nailazim na hidroelektranu Đale koju pokrećem i mjesto Blato na Cetini. Sada dolazim u svoj kanjon pokraj Radmanovih mlinica. Tu ljudi često voze raftinge jer ima puno brzaca. Ovdje često prolaze brodovi, najčešće turistički, jer turisti razgledavaju moj kanjon. I sada dolazim do Omiša, tu je moje ušće. Eto, stigli smo do kraja moga puta. Upravo sada se ulijevam u naše lijepo, čisto, plavo Jadransko more. Filip Carev, 4. c

Jesen
U učionici vlada mir. Mokre stope učenika vide se na parketu. Na ploči tragovi krede. Gledam stabla kroz prozor. Vjetar im njiše krošnje, žuti listovi padaju na tlo. Najednom počne padati kiša. Kapljice tapkaju po prozoru. Vjetar je unio nekoliko listova u učionicu. Nastaje gužva, svi skaču ne bi li uhvatili koji list, ali jesen se samo poigrava. Kiša staje, na oknima ostaje vlaga. Sve je utihnulo. Tamara Vukičević, 6. c

Jesenji pljusak
Sjedim u učionici. Jutro je, a tmurno je kao da je večer. Kapljice tupkaju po prozoru. Osluškujem i zapanjena sam. U jednom trenutku snaga kapljica bila je tolika da sam se prepala da će se staklo raspršiti u tisuće komadića. Stabla se njišu kao večernje haljine na modnoj reviji. Ne želim izaći iz škole, strah me da ne pokisnem. Na podu učionice vide se mokri otisci stopala. Sve oko mene je vlažno. Lokve se pretvaraju u oceane. Nema veselja kao za sunčanih dana. Žao mi je što je sve tužno, ali priroda je vječna promjena. Tamara Vukičević, 6. c

Kiša
Jučer je padala kiša i nisam se osjećala sretno. Bila sam u kući, pisala zadaću i išla u kupovinu s roditeljima. Ja kišu ne volim kao ni ostala djeca. Oblači plaču i plaču. Što će se raditi po tom ružnom vremenu? Ne možeš se igrati, nego kući sjediti i dosađivati se. Ja nisam biljka koja voli da joj netko cijeli dan lije vodu po glavi. Ja sam dijete koje ne voli kišu! Karla Radonić, 2. b

Litnji dan u Povljima
Na katrigi doma sidin i isprid sebe more vidin. Po kanalu brodi plove, ribarice ribu love. Na gajeti ribar krpi mrižu, dok mu dica ješku na parangal nižu. Težaci se vračadu iz poja, vruće je, pa ih radit ni voja. U ćibi na ponistri tica piva, čuje je čila riva. Podnevna ura tuče, vanka je pakleno vruće. U tu uru mištani obidvadu, na plaži se turisti kupadu. U kužini vonja toč, i ja ću na obid poć. Lucija Zlatar, 5. a

Anastazija Drongovskij, 4. d

Moja plava ruža
Poslušajte priču o tome zašto sam ja, znanstvenik Karlo, tražio plavu ružu. Kada sam se probudio, odmah sam odjurio u svoj laboratorij. Pokušao sam otkriti lijek protiv konjske gripe. Medu uzorcima sam našao list plave ruže. Bio je samo jedan. Kada sam ga promiješao s još nekim kemikalijama, pod mikroskopom su bile čestice konjske gripe (H5N2). Stavio sam kapljicu lijeka na stakalce i primijetio da čestice konjske gripe nestaju.Također sam napravio isti lijek, ali bez plave ruže. Nije djelovalo na H5N2.Tražio sam plave ruže. Nisam ih mogao naći. U svijetu je vladala epidemija gripe. Jednoga dana došla je vila i pokazala mi veliki vrt pun plavih ruža. Rekla mi je kako mogu mogu dobiti sjeme. I napokon, napravio sam lijek za cijeli svijet. Dobio sam Nobelovu nagradu. I konjske gripe više nije bilo. Karlo Bušić, 4. c

More
More je plavo poput neba, u njemu šume veliki vali, u njemu žive ribice male, u njemu šetaju ježevi crni. Po moru plove brodovi bijeli, u moru se kupaju dječica mala. More ja volim jer je duboko. Moru ja hitam svako ljeto. Laura Ana Klarić, 2. b

Nevera
Sidin na Rivi. Tmurni obloci nadvili su se nad moren. Galebi kriču. More se uskomešalo. Počelo je dažjit. Judi otvaradu lumbrele. Jo je niman,a mater mi je lipo govorila da je vazmen. Sav ću se smočit. Gren doma pri vele nevere. Poče san trkat priko Marmontove. Na peškariji ni žive duše. Svi su utekli prid neveru. ,,Bepo, Bepo, požur doma. Smočit ćeš se ko pivac”, pomisli san. Poče san trkat sve bržje i bržje. Kraj Starega Placa san potepa i deboto pa u velu bužu punu vode. Pogledo san prema nebu. Svo se crnilo. Izgledalo je ko da se nebo spušto na zemju. Ču san i zvona Svetoga Duje kako zvonidu i molidu da stane dažjit, pristane nevera. Nastavija san trkat. Postole su mi bile pune vode. Jedva san se uspe uza skale i uša u portun. Dažjilo je još čilu Božju uru. Zvonimir Butić, 5. b

Priča jedne kapljice
Jednom davno živjela sam na oblaku. Bilo mi je jako dosadno. Odlučila sam se igrati sa svojim prijateljicama. Od previše velikog skakanja, jadan oblak nije mogao izdržati pa se raspukao, a moje prijateljice i ja pale smo na zemlju. Moje prijateljice i ja stvorile smo rijeku Savu. Obožavam putovati. Svaki dan se njišem u svom širokom koritu. Jutra su predivna. Volim gledati kako izlazi sunce, a navečer kako zalazi. Kada zaronim, vidim predivne ribe kako plivaju. Najviše volim proljeće. Tada sve cvjeta i pupa. Ne volim ni ljeto ni zimu. Ljeti je previše vruće, a ja to ne mogu podnijeti. Zimi se smrzavam. Sve oko mene je bijelo. Jadna stabla su gola. Nisam ni ljubi-

teljica tišine. Dok putujem, vidim sve i svašta. Obično je ono što vidim poučno. Jako volim jesti, a najviše rijeke kao što su: Kupa, Sutla, Lonja, Orljava, Una… Ponekad u moj trbuh ode i poneki potočić. Nisam vam ja baš neka dobrica, i ja znam napraviti poneki nered. Kada nastane poplava, iza mene zna ostati pustoš. Obično se tada loše piše poljima i ponekim kućama. Biti rijeka je zabavno, ali nekad se prisjetim svoje pradomovine. Zapitam se što moje prijateljice kapljice rade u nebeskim visinama. Ubrzo mi nova avantura skrene misli, spremna sam za nove nestašluke. Nina Vidović, 4. c

Razigrani leptir
Proljetni je dan. Sunčano je i vedro nebo. Moja šarena krila sjala su na suncu. Sretno sam letjela. Vidjela sam djecu kako se igraju na prekrasnoj livadi. Bilo mi je jako drago. Zatim sam odletjela na plažu. More je lijepe plave boje. Na plaži sam se zadržala neko vrijeme. Djeca su došla na plažu. Htjela su me uloviti. Poigrala sam se s djecom, a zatim odletjela na livadu punu cvijeća. Sletjela sam na šareni cvijet. Upoznala sam drugog leptira na cvijetu. Družili smo se i tako postali veliki prijatelji. Nikolina Bundara, 2. c

Lovre Biljak, 1. c

Volio bih da me voliš, da budem cvijet u tvojoj kosi
Jubav mojega života
Jubav! Jubav mojega života, moji su škoji, mila mi trobojnica i judi. Jubav mojega života ni smo rič, vengo svaka nit, svaki čovik, svaka kala i skala, svaki bocun i pjat. Lipa je i Jamerika i Istočni kroj, al’ najlipši su moji škoji, krošeni suncen za koje mi se čini da blišči somo radi njih. A more, ča dušu jema, more, judi, škoji, jubav mojega života. Jubav mojega života su i brnistra i lavonda, koromoč i škuribonda. Još jedna jubav mojega života je i moj kaić. Moj veli, za druge pri moli kaić. Kal sa njin oplovin oko Broča, Šolte oli Visa... ajme divote. Ali, posebni osjećoji me obuzmu kal gledon one store ribore, ča in se već svaka pošta uvatila na licu. Hušton hi slušot kako govoridu i ćakulodu. Pričodu, dok jin store, istrošene ruke pletu mrižu. A dvo tri metra ol njih tri se kalafota kontreštoju ko je učini boji posol, ali nijedon ni zanemori ono ča sada čini. I oni su dio jubavi mojega života. Volin svoje škoje, svako njihovo drivo i škrapu, svaki lampjun volin, sve jude i beštije volin. A svaka pisma, svaki trzoj mandoline, sve me više vežu za Dalmaciju i moje škoje. Jubav mojega života ni samo ime Dalmacija. Jubav mojega života je i njena povist, ono ča je danas i ono ča će bit. Svaka nit koja moju Dalmaciju čini zemjon mojega života. Anđela Paleka, 7. a

Valentinovo
Crvena je boja svugdje oko mene, sad je to vrijeme. Zaljubljena srca oko mene lete i svako od njih svoju ljubav plete. Djevojčica plava prilazi i meni obrazi moji postaju crveni. Marin Visković, 4. b

Moja staza
Svaki čovjek ima svoju stazu kojom kroči kroz život. Nekoga cijeli život prati sreća, a netko svako malo padne na tlo. Puno puta se pitam što će se događati na mojoj stazi. Tek sam na početku, tek sam započela život i ne znam što me očekuje. Ne znam kakve će me prepreke snaći zbog kojih ću možda padati. No, takva je staza. Ponekad ravna, malo krivudava, često ide uzbrdo pa se moram penjati, a nekad nizbrdo, pa mogu trčati. Koja je svrha životnog puta? Kada malo bolje pogledam, na svačijoj stazi ima i patnje i boli. Zašto je tako? Zašto staza nije obasjana osmijehom i ljubavlju? Zašto puno puta ostanem bez snage? Zatim se sjetim Boga i smirim se jer sve se događa s razlo-

gom; svaka suza, svaki osmijeh...i zato, svaki put kad se spotaknem i kad se nađem ispred velike uzbrdice, prikupim snagu i krenem za nekim zvukom, iako ne znam što mi taj zvuk donosi. Kada sam sretna i kad mi je sve široko, ne gledam s visoka, jer nikada ne znam što slijedi. Ne bojim se, jer staza je tu da me ojača. Ema Duvančić, 8. b

Nisi sam
Život nije lagan i bajan kao u sapunicama. Za mene život znači ljubav, sreća, veselje, igra, ali i bol, slabost i strah. Mislim da u životu svatko nosi svoj križ, netko teži, netko lakši. Svoj život doživljavam sretnim, iako se često pojavljuje i tuga. Kad se pojavi tuga, onda ti je život hladan, kao zima, pust kao pustinja, tih kao planinski vjetar. Oči pune suza gledaju blijedo, gledaju u prazno. Tuga prolazi tijelom, obuzme te strah i padne ti mrak na oči. Ništa te ne može oraspoložiti. Možda pokažeš neki lažan osmjeh, a u tvom je srcu tuga, koja mirno drijema. Želiš znati da nisi sam, da je netko uz tebe. Sve je sivo i oblačno, za tebe nema sunca, ne pojavljuje se nikad više… A sreća je nešto najljepše na svijetu. Kad si sretan, sve te veseli i sve ti se sviđa. Za mene je sreća vedro sunce, bistro more, poljana puna tratinčica, vedro nebo, staro drvo, visoka planina, polje bez kraja… Velika sreća su ljubav i prijateljstvo. Kad s nekim pričaš, družiš se, i veseliš i dijeliš tajne koje se neće prenositi… E, to je pravo prijateljstvo. Prijatelji su ti kao čvrst oslonac. Ljubav se ne može opisati, nego ljubav treba probati. Prava ljubav je kad nešto daš, a ne tražiš ništa zauzvrat. Josip Ledina, 7. b

Raduj se danu
Raduj se danu kad se jutrom budiš I nikakve nevolje ne slutiš. Raduj se danu kad kiša pada isunce žari, ostavi gluposti za svađe ne mari. Raduj mu se-možda je ovo tvoj sretan dan, možda će ti se ostvariti san! Raduj se danu jer te život gura, Raduj se danu jer počinje avantura! Sara Karanušić, 6. c

U travi se žute cvjetovi i zuje zlaćane pčele
Želja
Ja sam bubamara. Prvi put sam poletjela u vrt. Tamo sam vidjela dječaka koji je bio usamljen i tužan. Upitala sam ga: „Zašto si tužan?“, a on je odgovorio: „Nemam se s kim igrati.“ Rekla sam mu da zatvori oči i zaželi jednu želju, a ja ću mu je ispuniti. Dječak me poslušao. Sletjela sam na njegove ruke. Ubrzo su u vrt došla djeca. Dječak je bio sretan što ima nove prijatelje. Želja mu se ostvarila. Loreta Čajkušić, 2. c

Sretna bubamara
Sunčan je dan. Stiglo je proljeće. Prvi put sam poletjela iznad livade koja je puna raznobojnog cvijeća. Sretna sam bila kad sam vidjela toliko šarenila. Crvena boja moga tijela izgubila se u svom tom šarenilu. Letjela sam od cvijeta do cvijeta. Sve je lijepo mirisalo. Sletjela sam na jedan ljubičasti cvijet. Na njegovim laticama nalazile su se tri bubamare. Upoznale smo se. One su se zvale: Nikolina, Klara i Loreta. Letjele smo i sretno se provele cijeli dan. Postale smo najbolje prijateljice. Lucija Bundara, 2. c

Noa Skračić Pustaj, 7. b

Bubamara na moru
Ja sam bubamara. Prvi put sam poletjela iznad mora. Vidjela sam galebove, ribe i puno cvijeća na jednom otoku. Spustila sam se na jedan prekrasan narcis. To je bio znak da je stiglo proljeće. Razveselila sam se. Išla sam se javiti svojoj obitelji. Dok sam putovala do obitelji srela sam jednu pčelu koja je tražila med. Rekla sam da ide na otočić pun cvijeća. Tamo će naći puno meda. Sara Polić, 2. c

Neobični cvijet
Neobični cvijet došao na svijet. Svaka mu je latica druge boje, oko njega se leptiri roje. U njemu ima puno meda, svaka ga pčela milo gleda. Nika Sladojević, l. c

Proljeće
Tmurna zima je otišla i sa sobom ponijela snježne pahulje i zimsko sunce. Proljetni duh se vratio na blijeda lica. Svjetlucava šuma se probudila i ukrasila livadu punu cvijeća. Cvijeće je plesalo na proljetnom povjetarcu, a ptičice su otpratile crne oblake. Proljetno sunce, puno bakrenih boja, grijalo je stabla i propupale grane. Ljudi se šetaju po zelenom Marjanu i slušaju cvrkute ptičica u letu. Proljetnu travu ukrasila je nježna, razigrana rosa koja je skakala sa oblaka. Kada proljeće završi, sunce je sve jače i dolazi novo godišnje doba. Proljeće se pozdravlja sa rosom, pticama, stablima i ljudima, a ljeto ih tek upoznaje. Bruna Majić, 4. a

Proljeće u gradu
Proljeće je stiglo u grad Split. Priroda je procvjetala i zamirisala. Livade i parkovi su puni šarenila. Ptičice pjevaju u čast proljeću. Zvončići zvone prekrasnu pjesmu da pozdrave proljeće. Sunce sja prekrasnim sjajem. Djeca se vesele i igraju vani. Cvijeće cvijeta u šarenim bojama. Tako je stiglo proljeće u moj Split. Ema Džidara, 3. a

Proljeće u Splitu
Proljeće je stiglo na velika vrata Splita. U zelenim parkovima trava i cvijeće cvate. Sunce je prosulo zlatne dukate. U parku sunce zemlju grije. Ptice pjesmom đake pozdravljaju. Stih po stih pjesma nastaje. Sunce zrakama cvijeće budi. Zvončići i jaglaci pjesme skladaju.

Ptice na grani pjevaju. Đaci se loptom igraju. Pjesmom proljeće pozdravljaju. Maura Galić, 3. a

Dok ja sanjan iza starih škura
Varoš
Jesensko jutro. Gren u grad kupit prijatejici ništa za rođendan. Nigdi mi se ne žuri. Prošetat ću Varošon. Volin taj dil starega Splita, volin uske kale, stare kamene kuće. Čini mi se ka da san ušetala u prošlost, ka da je vrime stalo. Stare babe viridu iza zelenih škura, vonja spiza. Dica se vataju po uličicama, bez ikakvog straja. Zastajen isprid stare kuće u Kragića ulici. Srce mi jače zakuca, jer ta kuća je dil mojih korijena. Tu se rodila moja baka Anka Alujević. Svoje ditinjstvo i mladost provela je u Varošu, igrala se u ovin istin kalama, sidila na ovin istim skalinama di san i ja sidila dok su mi misli lutale pričama moje bake. Zvono mobitela vratilo me u stvarnost. Požurila san kupit prijateljici poklon i pitala san se ča je moja baka poklanjala svojin prijateljima. Je li i nju zvono mobitela vraćalo u stvarnost ili je to bilo crkveno zvono ča zvoni u podne? Jelena Jurić, 6. c

Bura u Splitu
Bura u mom gradu, čest je gost, no nije mi baš draga, previše je razigrana. Kosu svima mrsi, po prozorima lupa, snove djeci remeti i kao vojnik stupa. Među lišće se skrije pa šušti i šušti, valove na moru stvara, o obalu ih udara. Hladna je i neugodna, za obraze me štipa, pa u kuću tjera. Nekada se previše zanese, grane kida i stabla obara, a kad skroz poludi krovove ljudima razara. Mislav Šimunković, 4. c

Na Rivi
Sjećam se ovog ljeta… Sunce je žarilo. Puhalo je jugo. Miris vrućine i soli na našoj koži dok skidamo crne naočale i odmičemo pogled od sunca. Smijeh. Svi su bezbrižni. Svi to vole… Samo turisti zbunjeno škljocaju fotoaparatima pokušavajući pročitati naziv sladoleda na ploči. Ovo smo ljeto cijele dane provodili na Rivi. Mladi smo... Ljeto neće nigdje. Prislanjamo se uz palme pokušavajući zapamtiti imena pridošlicama. Zatvaramo oči i dižemo glavu. Bijele ploče posvuda. Pa

Karla Hraste, 4. c

nek’ kažu da ih ne vole! Avionska pista? Pa neka je! To je Splitu trebalo. Ne može čovjek samo stati, nikud ne ići. Osamili bismo se u ovoj našoj tradicionalnosti. Ispijamo koktele kroz debele šarene slamke dok mrsimo kosu slanu od mora i smijemo se gledajući okolo, priželjkujući da netko određen dođe. Padne mrak, upale se svjetla na Rivi, obitelji tiho prolaze. Mi smo još tu. U moru se odrazi svjetla prelijevaju preko brodova. Kamene kuće se spremaju na počinak, ali još će malo ostati budne, dok žamor iz obližnjeg kafića ne utihne. Konobari protežu ruke brišući ih o crnu pregaču, a zatim pale cigaretu i hvataju još dah odmora. Gledamo sat na sv. Frani. Ide brzo dok besmisleno gubimo vrijeme. Cure se okupljaju pričajući o dugim, crvenim i žutim noktima i prosuđuju u glavi koja im se od cura sviđa, a koja ne. Prijateljstvo će trajati i poslije ljeta, dok neki ostaju samo broj u imeniku. U tom ljetu… Puno je razloga za sreću. Gledamo se u oči dok puše jugo. Skinuli smo naočale. Ne mirišemo više na sol. Ljeto je otišlo. Ana Prkić, 8. c

Grad
Jutro. Hladno je, ali sunčano, a ja promrzla trčim i žurim. Nesvjesno upravljam svojom nogama da se pomiču kroz lokve koje je stvorila sinoćnja kiša. Kasnim. Kazaljke na mome satu uskoro će se poklopiti na velikom crnom broju osam, a nisam ni blizu Prokurativama. Stube koje vode do učionice strme su i naporne, ali već godinama prolazim ovim putem. Požurim i otvorim vrata mome cilju. Dobro promotrim nepoznata lica i osjetim kako se crvenim. Pogriješila sam dan. Ovo uopće nije moja grupa. Ispričam se i još uvijek crvena istrčim iz zgrade. Ljuta na sebe zbog pogreške koju sam napravila odlučim da neću kući. Unatoč studeni što vlada, spustim se do bijele Rive i sjednem na prvi osunčani kamen. Moj plavi kaputić dobro služi svrsi. Pogledam oko sebe, Riva je tako pusta. Stoji tužna u svojoj bjelini i samoći. Sjećam se kada sam, kao mala, trčkarala oko majke probijajući se između svih tih ljudi. Kroz sav taj žamor trudila sam se da se i moj glasić čuje. Sada se nemam s kime natjecati. Nema nikoga da me posluša. Zatvorim oči i skoncentriram se na zvukove. Jedna savršeno skladna melodija privukla moju pažnju. Predivna je. Kao tisuće malih svirača, savršeno usklađenih i točnih. More je ponavljalo melodiju svako malo, jednakim savršenstvom. Pomislim: „Umori li se ikad?“. Miris svježe ribe pomalo je zauzimao grad. Čula sam buku s ribarnice. Cjenkanje s prodavačima. Žamor ljudi. Mogla sam pretpostaviti kako biraju najbolju ribu. Nekada sam s djedom odlazila po ribu...prije, dok me svakodnevnica nije zarobila. Bura je lagano zapuhala, ali dovoljno da se prenem. Velika, žuta kugla na nebu kao da je izgubila svoj žar i sjaj. Ustanem i polako napustim svoju kulu sjećanja, razmišljanja i osjećaja. Tužna radi odlaska otrčim kući. U toplo. Bruna Lukšić, 8. b

Peristil
Starim, tihim ulicama Dioklecijanove palače dolazim do Peristila, znamenitog i glavnog trga palače. Na Peristilu se zaista mnogo toga može vidjeti. Uz Peristil stoji katedrala svetog Dujma, zaštitnika moga grada. Iz katedrale se ponosno dize bijeli, suncem okupan zvonik. Pored katedrale nalazi se stara egipatska sfinga. Kada bi mogla govoriti, tko zna o kojim bi zanimljivim događajima pričala. Možda bi pričala o egipatskom suncu, možda o egipatskim piramidama, možda o starim Egipćanima, a možda o zanimljivom putu do palače cara Dioklecijana, ili o svim ljudima koji su ikada prošli uz nju i promatrali je. Tko zna sto li je sve ona neobično doživje1a? Starim kamenim pločama prolazim Peristilom. Car Dioklecijan vjerojatno nije ni sanjao da ce do današnjih dana glavnim trgom njegove palače proći ovoliko ljudi. Dok im vodiči pokazuju i govore o čudesnim

građevinama, turisti zadivljeno gledaju ljepotu ovog mjesta. Fotoaparati grozničavo škljocaju i bljeskaju. Shvaćam kako je svim ovim ljudima koji ovo mjesto vide prvi put u životu. Sjednem i promatram. Ljepota ovog mjesta zaista je neopisiva. Peristil. Nezaboravan antički trg kojeg samo Split i njegova Dioklecijanova palača zaslužuju imati. Ivana Šatara, 6. c

Ana Prkić, 8. c

Tko traži uvijek veće, gubi što ima iz vreće
Miš i mačka
Mačka Bisera živjela je u gospodskoj kući. Bila je pitoma, mazili su je i pazili. Hvalila se pred drugim mačkama da je najbolja u lovu na miševe u cijelom kraju. U istoj kući živio je mali miš Skok. Bio je vrlo vješt, brz u skokovima i u trčanju. Uvijek je pažljivo pazio da ga Bisera ne vidi u lovu na hranu. Jednom ga je mačka vidjela kako se prikrada komadu sira. Mislila je: „Gle! Mali glupi miš! Sad ću ja njega, neće mi pobjeći. Najbolja sam!“ Dok se hvalisala sama pred sobom, Skok je već pobjegao u svoju malu rupicu s komadom sira. POUKA BASNE: Ne valja biti previše hvalisav i samouvjeren jer to ponekad može biti štetno! Talia Tara Roje, 3. b

Pas i lisica
Jednog dana sova je organizirala natjecanje u preskakanju užeta. Lisica Mica odmah se prijavila i rekla da je to za nju mačji kašalj. Sova Bronhilda nagovorila je psa Bonga da se prijavi. „Do natjecanja još samo dva sata“, uzdahnula je opako lija i smišljala neku prevaru. Rekla je: „Zapet ću svoju nogu psu Bongu tako da mu se uže zapetlja“. Na satu je otkucalo pet sati i lija je krenula prema šumi na natjecanje. Pas Bongo je rekao sam sebi: „Ako ne pobijedim, nema veze idem na natjecanje zbog zabave. Sova Bronhilda je sudac, ona će biti poštena kao i uvijek.“ Lija Mica i pas Bongo su stali na pozicije. Sudac je rekao da tko više napravi skokova preko užeta, taj pobjeđuje. Zazviždala je tri puta i rekla: „ Tri četiri sad!“ Lija nakon 10 skokova odluči izvesti svoj lukavi plan, pruži nogu preko Bongovog užeta tako da nitko ne vidi, odjednom padne na pod razočarano. Sova je rekla: „ Bongo je pobjednik“. Lija pokupi svoje uže i postiđeno krene kući. Pas Bongo je pokušao utješiti liju, no ona je rekla da je pošteno što je izgubila. I priznala svoj lukavi plan. POUKA OVE BASNE JE: U životu budi pravedan i pošten, s lakoćom obavljaj svoje zadatke. Dora Bilić, 3. b

Mrav i kos
Jednog dana mrav je skupljao sjemenke. Upao je u lokvu. Počeo se utapati. Kos je letio iznad lokve. Vidio je mrava da se utapa. Kos je skupio suhu travku i bacio je u lokvu. Mrav se popeo na suhu travku i spasio se. Početkom ljeta dječak je htio uhvatiti kosa. Kad je postavljao zamku mrav ga je ugrizao. Zamka je ispala dječaku iz ruke, a kos je odletio. POUKA BASNE: Pomogni drugome i drugi će pomoći tebi! Dominik Nevešćanin, 3. b

Martin Fuchs, Tina Vladušić, Marijeta Mikačić, 3. b