Odnos jezik - govor

Prema nekim izvorima, F.de Sasina je prvi u svojim lingvističnim istraživanjima, jasno počeo
da razlikuje pojam jezik, kao istorijski nastali objektivni sistem znakova i govor, kao proces
saopćenja pomoću jezika.

Ono što u govorno socijalnoj komunikaciji pripada govoru je fonacija, artikulacija i prozodija,
a

svojstva jezika su : leksika, semantika, morfologija, gramatika i sintaksa.

Govor je sredstvo za izražavanje jezika a znakovi i pisanje su samo načini kojima se jezik
izražava.

Jezik je važno sredstvo kojim se uspostavlja i učvršćuje socijalna i osobna veza između
djeteta i njegovih roditelja

Zbog toga je jedan od bitnih uvjeta u izgradnji govora i jezika kod gluhih, pored aktivnog
verbalizma, uključivati i neverbalnu formu. Kao što čujuće dijete ima potrebu za
komunikacijom sa svojim roditeljima, to isto treba i gluho dijete.

Dijete rođenjem ima potrebu da upoznaje svijet oko sebe. Dijete će upoznavati svijet
prvenstveno preko jezika. Prve jezičke elemente, dijete nauči kroz različite oblike
komunikacije.

Jezik je nastao tokom društvenog razvoja a predstavlja komplikovan sistem kodova.

Jezik je složena aktivnost, koja čini sistem u okviru kojega postoji niz podsistema, odnosno
sastavnica koji zajedno čine cjelinu.

Nije poznato od kada se u ljudskoj historiji pojavljuje jezik i riječ kao osnovna jedinica jezika.

O porijeklu jezika razvile su se neke teorijske postavke. Početna filozofska razmišnjanja su da

je jezik nastao prirodnim putem ili da je nastao kao rezultat dogovora među ljudima koji ga
koriste.

Kada su u pitanju teorijske postavke, danas se često govori o teoriji jezičnog empirizma i
teoriji jezičnog nativizma.

Neki autori smatraju da je jezik urođena kategorija koja se razvija pod uticajem spoljnih
poticaja, dok drugi autori smatraju je jezik razvojna kategorija, te da je riječ u početku imala
simpraktični karakter, tj. da je riječ dobijala smisao iz situacije, konkretne praktične
aktivnosti.

U posljednje vrijeme se sve više podrazumijeva, da je jezik biološka funkcija ljudskog mozga
i da mala djeca posjeduju prirođenu sposobnost da do svoje pete ili šeste godine usvajaju
jezik, dok poslije tog vremena, učenje jezika postaje napor.

Po svojoj građi, jezik se manifestira na nekoliko nivoa:

  fonetsko-fonološki, čija je osnovna jedinica fonem, kao najmanja jezična jedinica
koja je nedjeljiva i nije nosilac značenja

 morfemsko-morfološki, čija je jedinica morfem kao najniža jezična jedinica koja

nastaje udruživanjem fonema i nosilac je odgovarajućeg značenja (tvorbenog,
gramatičnog, leksičnog)

 leksično - semantični, čija je osnovna jedinica leksem, koja nastaje udruživanjem

morfema i može biti nosilac više značenja i

 sintaksični nivo, čije su jedinice riječi, rečenice i sintagme, koje uglavnom

funkcioniraju samostalno.

Svaki nivo jezične građe izučava odgovarajuće jedinice, prateći njihovo udruživanje u tzv.
jedinice višeg reda, odnosno složenije jezične cjeline.

Riječ označava stvari, obilježja, radnje i odnose. Riječ može da zauzima oblik imenice, kada
obično označava predmet; može da zauzima oblik glagola, kada obično označava radnju;
može da zauzima oblik pridjeva, kada označava osobinu i može da zauzima oblik prijedloga
ili sveze, kada označava neke odnose.

Prema ovom autoru, artikulisani spoljašnji govor postepeno prelazi u šapat, zatim se redukuje
i postaje unutrašnji govor koji trpeći dalja skraćenja, postaje osnova za onaj intimni proces,
koji se kroz svoje kasnije nastale oblike pretvara u misao.

Prema Vigotskom je unutrašnji govor ona karika, koja stoji između početne misli i završnog
spoljnog (govornog ) iskaza

Analizirajući unutrašnji govor, autor navodi, da to nije govorenje bez zvuka, već on ima
potpuno određenu funkciju i razlikuje se kako od misli tako i od spoljašnjeg govora, koji ima
predikativnu funkciju, a taj predikativni sadržaj (ono što mora biti rečeno o predmetu) ima
osnovni zadatak da pretvori unutršnju misao u artikulisanu govornu konstrukciju. Na taj
način, unutrašni govor je spojna karika između misli koje nemaju gramatičku strukturu i
oformljenog govornog iskaza, koji ima gramatičku strukturu.

Usvajanje jezika i govora kod osoba oštećena sluha

Prema (T.S.Kangas,1981.). govor i jezik predstavljaju važan faktor u čovjekovom razvoju.

Pored funkcija koje govor ima na vlastiti razvoj putem učenja, njegova važna uloga je u
socijalizaciji individue.

U slučajevima gluhoće, bez obzira na vrijeme nastanka gubitka sluha, bivaju pogođene sve
strukture jezika a usljed toga komunikacija sa čujućim svijetom otežana ili praktično nije
moguća standardnim načinom komunikacije, naročito ako se gubitak sluha pojavio prije
usvajanja jezika.

Stupanj gubitka sluha je jedan od važnih faktora za razvoj oralno glasovnog govora i jezika.
Jedan od važnijih faktora u razvoju oralno-glasovnog govora je također i vrijeme nastanka
gubitka sluha.

Ukoliko je gubitak sluha nastao u prelingvalnom periodu i ukoliko se radi o težem gubitku,
takve osobe najčešće neće moći izgraditi oralno-glasovni govor ili će djelomično izgraditi
govor koji vrlo često nije razumljiv za okruženje.

U povoljnijem su položaju osobe koje su izgubile sluh u kasnijim godinama života, jer takva
osoba već vlada sredstvom komuniciranja, kojim se služi njena najšira socijalna okolina-
glasovnim govorom, odnosno verbalnim jezikom uz, jasno, postojanje većeg ili manjeg
stupnja obrazovanosti (Zimmermann, 1986.)

Zajedničko je svim osobama s gubitkom sluha, da su izložene većim ili manjim smetnjama u
razmjeni informacija sa svojom okolinom, odnosno da ove osobe ne mogu doživljavati
zvučne stimulacije u onoj mjeri kao čujuće osobe ili pak nikako.

U nemogućnosti da razviju oralno-glasovni govor, prelinngvalno gluhe osobe su prisiljene

razvijati druge sisteme komunikacije, a najčešće je to kinezični sistem komunikacije ili
znakovni jezik.

Znakovni jezik je posebno sredstvo komunikacije kojeg nazivamo neverbalnim a

podrazumijeva upotrebu prirodnih i dogovorenih znakova.

Matijašević (1965.), smatra da su pored glasovnog govora, pantomima ili govor kretnjama,
prirodna sredstva kojima se ljudi služe u međusobnom sporazumijevanju.

Prema ovom autoru, govor kretnjama je osnovna podloga za gluho dijete i to zbog toga što je
početno-razvojni dio govora i što je jedini mogući način na koji se dijete može izražavati i na
koji se djetetova okolina s njim može sporazumijevati.

Gluhe osobe se ovim načinom komuniciranja obilato koriste u svojoj komunikaciji, iako u
odnosu na oralno- glasovni govor, ovaj način komunikacije ima niz manjkavosti koja se
najviše očituje kada je u pitanju gramatika i sintaksa.

Pozitivna strana ovog načina komuniciranja je u tome što je prihvatljiv za gluhe i što im pruža
mogućnost psiho-socijalnog razvoja.

Danas se ovakav način komuniciranja razmatra i u kontekstu sve prihvaćenijeg sociološko-

kulturološkog modela gluhoće i koji je u mnogim zemljama prihvaćen i priznat kao jezik
manjine, ravnopravan bilo kojem drugom jeziku.

Čovjek se kao društveno biće ne smije ostaviti bez komunikacije.

Nastoji se gluhu djecu i omladinu naučiti oralno-glasovnom govoru, tamo gdje je to moguće i
pospješivati komunikaciju u bilo kojem obliku, gdje potonje nije moguće.

Jedan od važnih ako ne i najvažnijih faktora za prebrođivanje komunikacijskih barijera je

svakoko odgoj, obrazovanje i rehabilitacija osoba sa gubitkom sluha.

Govor se često poistovjećuje sa jezikom i stavlja u kontekst preteče jezičnom razvoju.

Možemo kazati da govor prethodi jezičnom razvoju, ali kod čujuće populacije, dok kod gluhe
populacije očigledno tome nije tako, jer je činjenica da većina gluhih uspije savladati govor a
ostaje na vrlo niskom jezičnom razvoju.

Najvjerovatnije je to posljedica psihološke strukture gluhih, kome je govor sam po sebi stran
ali ga od malena uče pod prisilom čujućih.

Konačno, komunikacija pokretom koja je psihološkoj strukturi gluhih prihvatljiva, ima

suprotno govornoj lingvističke vrijednosti.

Jezičke i govorne faze u čujućih osoba

Govor je najširi oblik govorno-socijalne komunikacije čovjeka a uključuje njegovu verbalnu i

neverbalnu formu.

Jezik je prema De Saussureu, povjesno nastali objektivni sistem lingvističkih znakova a govor
je proces saopštavanja pomoću jezika.

Govor je optimalna zvučna čovječija komunikacija, oblikovana ritmom rečenice, riječi i sloga
(Škarić 1998). ovor funkcionira na nivou individualne svijesti i ostvaruje se na subjektivnoj
osnovi.

Jezik je objektivna društvena tvorevina i predstavlja neku vrstu konvencije među članovima
određene zajednice.

Govor je sastavni dio jezika. Ono što u govorno socijalnoj komunikaciji pripada govoru je
fonacija, artikulacija i prozodija dok su svojstva jezika: leksika, semantika, morfologija,
gramatika i sintaksa.

Pod govorom se podrazumjeva sposobnost ljudi da pomoću artikulacije glasova i njihovih

kvantitativnih pratilaca ostvare poruku koja je akustički organizirana i jezički osmišljena (Kostić
1980).

Prema Luriji, govor predstavlja oruđe mišljenja i sredstvo regulacije organizovanih psihičkih funkcija
čovjeka.

Globalno možemo zaključiti da govor i jezik nisu istovjetni pojmovi ali jedan drugog ne isključuju i
razvijaju se uporedo.
Razvoj govora

Sposobnosti za razvoj govora kao i druge sposobnosti, razvijaju se ponajprije učenjem,

najčešće na temelju poticaja socijalne sredine u kojoj se osoba razvija.

U razvoju standardnog glasovnog govora razlikujemo dvije faze:

 Predgovorna faza

 Govorna faza

Predgovorna faza traje od rođenja do kraja devetog mjeseca života a uključuje spontano
dječije glasanje koje nastaje kao rezultat djetetove ugode ili neugode. Ona se odvija
uglavnom bez kortikalne kontrole.

Predgovornu fazu također možemo podijeliti na nekoliko subfaza:

Krik i plač - ova faza traje od rođenja do 2 mjeseca života.

Prvi krik predstavlja najvažniji oblik vokalizacije a istodobno predstavlja činjenicu da organi
koji produciraju zvuk funkcioniraju već na rođenju.

Djetetov plač predstavlja harmonični i šumni zvuk koji ima boju, melodiju, frekvenciju i
intenzitet kao i pauze.

Nakon krika i plača kao subfaza u predgovornoj fazi pojavljuje se gukanje, koje najčešće
traje od 2 do 6 mjeseca. Ova faza se nastavlja na fazu krika i plača a odraz je djetetove ugode.

Gukanje ne imitira glasove jezika u kojem se dijete odgaja, što zanči da sva djeca na svijetu
jednako guču.

Na djetetovo glasanje okolina prvenstveno majka, reaguje, čime se uspostavlja emocionalna

veza s djetetom.

Poslednja subfaza u predgovornoj fazi je brbljanje.

U ovoj fazi dijete izgovara daleko veći broj glasova, te ovu pojavu nazivamo glasovnom
ekspanzijom (Đoković 1997 ).

Dijete koje čuje, nakon ove faze, u daljem razvoju počinje da učvršćava one glasove koje
koristi njegovo socijalno okruženje (glasovna kontrakcija).

Brbljanje ima socijalno potkrepljenje u glasanju drugih, zbog čega predstavlja početak
socijalne komunikacije.

U daljem razvoju govora, čujuće dijete kombinuje glasove i izgovara besmislene slogove npr:
MA,PA,TA, EDA itd. a zatim dolazi do udvajanja tih glasova npr: MA-MA, PA-PA itd. ali
niti oni nemaju značenje, mada ih mnogi tumače kao prve riječi.
Govorna faza je faza u kojoj dijete ovladava fonemima maternjeg jezika, odnosno uči govor
svoje okoline.

Pojavom prve riječi obilježava se početak jezičke faze govornog razvoja. Prva riječ je grupa
glasova, kombinacija slogova koju dijete izgovori i koja ima značenje.

Ona je samo formalno riječ ali u ovoj fazi često ima značenje rečenice koja obično izražava
neko stanje, želju ili potrebu.

Također i ovu fazu govornog razvoja možemo uslovno podijeliti na dvije subfaze koje
možemo posmatrati kroz dva perioda:

I period od kraja devetog mjeseca do kraja druge godine, koji obuhvata prvu riječ, odnosno
prijelaz iz faze brbljanja u fazu progovaranja, i

II period od treće do sedme ili osme godine života koja se odlikuje slaganjem i
kombinovanjem riječi u rečenice, usvajanjem gramatičkih i sintaksičkih pravila i razvojem
rječnika.

Prema istraživanjim Germana (1978) dijete u svom govorno-jezičkom razvoju koristi:

 sa 18 mjeseci oko 50 riječi,

 sa dvije godine oko 300 riječi,

 sa tri godine oko 900 riječi i

 sa 4,5 godina oko 1900 riječi.

Od glasova djeca najprije usvajaju vokale, zatim plozive i nazale a u okviru vrsta riječi lakše
se usvajaju negacije od pridjeva a pridjevi lakše od imenica.

Jezičke i govorne faze u osoba oštećena sluha

Faza krika i plača su identične

Zbog ne postojanja slušne kontrole, odnosno povratne sprege, faza brbljanja kod djece
oštećenog sluha će prema glasovnim elementima biti puno siromašnija u odnosu na različitost
glasova koje će čujuće dijete producirati.

Za razliku od čujuće djece slušno oštećeno dijete će ponavljati glasove koje može vizuelno
dobro percipirati.

Nakon brbljanja kod slušno oštećenog djeteta uglavnom prestaje verbalna komunikacija sa
čujućom sredinom (Slavnić 1996).

Zato je za praktično i totalno gluho dijete od velikog značaja za njegov govorni razvoj da
majka bude stalno prisutna u njegovom vidokrugu, te da mu putom slušnog pomagala i
verbalnim stimulacijama omogući nastavak govornog razvoja koliko je to moguće.

Čujuća djeca kao i djeca s oštećenim sluhom se u prelingvističkoj fazi često koriste gestom.

To je prirodna gesta koja u lingvističkoj fazi sve više ustupa mjesto govoru.

Gluho dijete će prvu rječ imati na znakovnom jeziku i to najčešće oko devetog mjeseca dok
će čujuće dijete dobiti prvu riječ krajem prve godine (Pribanić 1995).

Da bi usvojilo prve riječi dijete mora razviti simbolični način mišljenja, tj. povezati predmet s
izgovorenom riječi.

Prema istraživanjima Di Karla (1964) rječnik petogodišnjog gluhog djeteta koje nije bilo
uključeno u intezivni audio-govorni tretman se sastoji od svega 25 riječi pa i manje.

Hodgson (1954) tvrdi da samo obdareno gluho dijete od 4 do 5 godina zna oko 200 riječi dok
se od čujućeg djeteta tog uzrasta očekuje 2000 riječi.

Ukoliko se pravovremeno obezbijede svi stručni i tehnički uvjeti vezano za razvoj oralno-
verbalne komunikacije kao i nesmetan biopsihosocijalni razvoj djeteta s oštećenjem sluha ono
će dobiti šansu u razvijanju optimalnih mogućnosti.

Prelingvistički prediktori jezičkog izraza

Kao glavni smetajući faktor u učenju govora i jezika se navodi vrijeme nastanka gubitka sluha
i da je od primarne važnosti za učenje govora, jezika i socijalizaciju ličnosti.

Većina autora u ovoj oblasti ističu, da je za uspješan govorni-jezični razvoj, veoma važno, da
li je gubitak sluha nastupio u prelingvalnoj fazi razvoja govora ili u postlingvalnoj fazi.

Treba istaći da nije sasvim dovoljno jasno, šta tačno predstavlja postlingvalna faza, kada se
zna da jezik evoluira i da je zbog toga učenje jezika kontinuiran proces.

Često autori navode kao navodno objašnjenje postlingvalne faze, vrijeme kada je osoba vać
usvojila zvučne slike i neke elemente govorne aktivnosti, što naravno ne može biti
postlingvalna faza, već se jednostavno radi o pitanju da li je dijete slušalo prije gubitka sluha,
koliko dugo je slušalo i u kojim socijalnim uvjetima.

Obzirom da se može prihvatiti termin prelingvalne faze kada dijete slušajući ulazi u
lingvistični kontinuitet, zbog čega kao prvi preduvjet za uspješan govorni i jezični razvoj je
potrebno što ranije otkrivanje gubitka sluha i uključivanje djeteta u različite oblike verbalne i
neverbalne komunikacije, ukoliko je dijete intaktne inteligencije.

Drugi prema važnosti je stručan i profesionalan rehabilitacijski postupak sa naglaskom na

stručnost.

Kod praktične gluhoće ili teškog gubitka sluha sa minimalnim ostacima kojeg također
nazivamo gluhoća, ne može se standardnim rehabilitacijskim postupcima razvijati jezik.

Zbog toga je potrebno da jezični razvoj za svakog pojedinca bude potpomognut posebnim
programiranim aktivnostima iz svih jezičnih sastavnica posebno.

Kao što su funkcije sluha i oralni govor u čovjeku do te mjere povezane, da nije moguće
pratiti razvojni put jedne funkcije bez praćenja druge funkcije, tako su čvrsto povezane i
funkcija govora sa funkcijom jezika, gdje je govor shvaćen u najširem smislu te riječi.

Govor je naučena vještina a u čovjeku se razvio kada je razvoj korteksa i slušnog puta
dosegnuo takav stupanj, da se stvaranjem glasova, riječi i rečenica, mogu odrediti razni
pojmovi koji će upravo putem sluha stvoriti u sagovornika odgovarajuće slušne slike i vezati
ih za iste pojmove (Leneberg, 1985).

Za razliku od govora, za jezik ne možemo kazati da je vještina, već pravilima sistematizirana

upotreba govora kao čovjekove aktivnosti.

Gluhi se bez ili sa malim naporima nauče govoriti tijelom, odnosno pokretnim aktivnostima
razvijajući na taj način poseban jezik ali također moraju učiti govor i jezik čujućih u čijoj
sredini žive neshvaćeni i kao manjina, kako bi poboljšali svoju kvalitetu življenja.

Iskustva pokazuju da gluha djeca u većini slučajeva prihvataju edukaciju oralnog govora,
najvjerovatnije iz razloga što je i oralno-govorna aktivnost, temeljena na mikro pokretima
aparata za artikulaciju što je djeci koja svoja saznanja grade na iskustvima percepcije pokreta,
na neki način privlačno.

Prognostički faktori jezičkog razvoja osoba oštećena sluha

Prognoza je sastavni dio opće dijagnostike i rehabilitacije. Prognoza upućuje na metodiku,

nije pouzdana zbog razvojnih komponenti. Prognoza je potrebna i nezaobilazna u strategiji
edukacije i odnosi se na sve jezičke sastavnice.

Promatra se govorni

Kulturološki faktori u usvajanju jezika kod gluhih

Kultura je dio prilagodbe društva u svoju fizičku i društvenu okolinu. Potiče od lat.riječi
colere što znači njegovanje, odnosno, racionalno podizanje nečega na viši nivo.

Kultura gluhih se prvenstveno odnosi na jezik, jer sa jezikom izrasta zajednica, a sa

zajednicom potrebe za obrazovanjem, a kasnije i zapošljavanjem.

Problemsko područje po ovom pitanju čini postojanje dvije kulture: kultura nagluhih i gluhih.

Također je veoma bitno obratiti pozornost na djetetovu okolinu, odnosno, na to da li potiče iz

čujuće ili gluhe obitelji.

Čujući roditelji gluhe djece imaju predrasude iz opravdanih, a najčešće neopravdanih razloga.
Jedan od tih razloga je taj da će im zajednica gluhih ukrasti njihovo gluho dijete, a dodatan
poticaj za predrasude daju i "stručnjaci" koji upozoravaju da će roditelji izgubiti svoje dijete
ako se priključi zajednici gluhih.

Važno pitanje je da li postoji zajednica gluhih?

Mnogi ne priznaju njezino postojanje, a 1994.godine je čak izašla i knjiga za roditelje "
Dijete žrtvovano kulturi gluhih". Čisti je to primjer poigravanja strahom roditelja male gluhe
djece.

Sve dok nisu dobili gluho dijete, nisu razmišljali da su čujući ili dio čujuće kulture jer za njih
je gluhoća predstavljala traumatsko stanje ili invalidnost.

Pojam kulture gluhih je potpuno stran velikoj većini.

Roditelji se nađu u spini gdje im se nameću dva jezika i dvije kulture za njihovu djecu.

Jedni govore da njihovo dijete može normalno živjeti ako nauči slušati i govoriti dok drugi
tvrde da dijete može voditi normalan život i ako nauči i koristi znakovni jezik. Takav tip
odabira predstavlja veliku teškoću za roditelje.

Naravno, da bi roditelji mjerodavno donosili odluke o onome što za svoje gluho dijete žele,
treba ima omogućiti maximalnu informiranost, što je naravno, zadatak stručnjaka.
Kultura gluhih ima heterogen koncept i sastoji se od razl.tipova gluhih osoba..takav jedan tip
su oralne gluhe osobe.

Kultura se prenosi sa generacije na generaciju. Bez obzira koliko dobro gluha ili nagluha
osoba govori ili čuje, ona i dalje nailazi na barijere i osjeća se otuđeno.

Kultura gluhih ne sliči drugim kulturama, ona je u biti poznavanje i priznavanje, odnosno,
prihvaćanje svog položaja i nemože kao takva biti negativna.

Znakovni jezik u svakom slučaju, ne šteti dječjem razvoju, on pospješuje njihov opći razvoj
ali i pospješuje razvoj oralno-glasovnog govora i jezika.

Razvoj rane komunikacije kod gluhe djece

Značaj emocionalne komunikacija u razvoju jezika

Razvoj semantike u osoba oštećena sluha

Razvoj sintakse u osoba oštećena sluha

Razvoj morfologije u osoba oštećena sluha

Razvoj fonologije u osoba oštećena sluha

Razvoj pragmatike u osoba oštećena sluha

Čitanje djece oštećena sluha

Pisanje djece oštećena sluha


Dvojezični razvoj gluhog djeteta(bilingvizam)

Svako gluho dijete neovisno o stupnju oštećenja sluh trebalo bi imati pravo da odrasta
bilingvalno. Poznavajući i znakovni i oralni jezik (u pisanom i, kada je moguće, govornom
obliku) dijete će maksimalno razviti svoje kognitivne, lingvističke i socijalne
mogućnosti.

Što dijete mora biti sposobno postići jezikom?

Gluho dijete mora biti sposobno jezikom postići sljedeće:

1. Čim jer ranije moguće početi komunicirati s roditeljima i članovima obitelji.Dijete

koje čuje redovito nauči govoriti tijekom prvih godina života uz uvjet da je izloženo
jeziku i da ga može percipirati. Jezik je važno sredstvo kojim se uspostavlja i
učvršćuje socijalna i osobna veza između djeteta i njegovih roditelja. Ono što vrijedi
za čujuće dijete mora također vrijediti i za gluho dijete. Ono mora biti sposobno što je
ranije moguće i na što višoj razini komunicirati sa svojim roditeljima na prirodnom
jeziku. Velik dio afektivne veze između roditelja i djece ostvaruje se preko jezika.

2. Razviti kognitivne sposobnosti u ranom djetinjstvu. Uz pomoć jezika dijete razvija

kognitivne sposobnosti koje su presudne za njegov razvoj. U to spadaju različite vrste
promišljanja, apstrahiranja, pamćenja, itd. Potpuno nepoznavanje jezika, prihvaćanje
neprirodnog jezika ili uporaba jezika koji se slabo percipira ili poznaje može imati
velike negativne posljedice na djetetov kognitivni razvoj.

3. Upoznavati svijet. Dijete će upoznavati svijet poglavito preko jezika. Informacije

o svijetu obrađivat će i razmjenjivati dok komunicira s roditeljima i drugim članovima
obitelji, s djecom i odraslima. Te spoznaje daju osnovu za aktivnosti kojima će se
dijete baviti u školi. Spoznaje o svijetu također omogućavaju razvijanje jezika; nema
pravog razumijevanja jezika bez temelja koje daju te spoznaje.

4. Komunicirati sa svijetom koji ga okružuje. Gluho dijete isto kao i čujuće mora biti
sposobno komunicirati s onima koji su dio njegovog života (roditelji, braća i sestre,
vršnjaci, učitelji i drugi odrasli). Komunikacija mora biti na biti na optimalnoj razini
izmjenjivanja informacija na jeziku koji odgovara sugovorniku i situaciji. U nekim
okolnostima to će biti znakovni jezik, a u drugim oralni jezik (u jednom od svojih
oblika), a ponekad će to biti oba jezika naizmjence.

5. Inkulturirati se u dva svijeta. Gluho dijete mora uz pomoć jezika postepeno postati
član i čujućeg svijeta i svijeta Gluhih. Dijete se mora barem djelomično identificirati
sa svijetom čujućih, koji je gotovo uvijek svijet njegovih roditelja i članova obitelji
(90% gluhe djece ima čujuće roditelje). Međutim, dijete mora čim je ranije moguće
doći u dodir sa svijetom gluhih, svojim drugim svijetom. Dijete se mora osjećati
ugodno u ta dva svijeta i mora biti sposobno, koliko je moguće, identificirati se s oba
svijeta.
Bilingvizam je jedini način na koji se to može postići

Bilingvizam je poznavanje i redovita uporaba dva ili više jezika. Bilingvizam znakovni jezik -
oralni jezik je jednini način da se to postigne, tj. da dijete odmalena komunicira sa svojimrodit
eljima, da razvija kognitivne sposobnosti, upozna svijet, komunicira u punoj mjeri sokolinom
i inkulturira se u svijet čujućih i svijet Gluhih.

Koja vrsta bilingvizma?

Bilingvizam gluhog djeteta uključuje znakovni jezik zajednice Gluhih i oralni jezik kojim sek
oristi čujuća većina. Potonji će jezik dijete usvojiti u pisanom i, ako je moguće, u govornom
obliku. Ovisno o pojedinom djetetu ta dva jezika imat će različite uloge: neka djeca bit će
vještija u znakovnom, a druga u govornom jeziku a neka će biti podjednako vješta u oba. K
tome treba dodati da su mogući različiti oblici bilingvizma budući da postoji više vrsta
gluhoće oblici dodira s jezikom su složeni (četiri oblika jezika, dva oblika reproduciranja i
dva perceptivna sustava, itd.) Imajući to u vidu možemo shvatiti da će većina gluhe djece
postati bilingvalna i bikulturalna u različitim stupnjevima. U tom kontekstu gluha se djeca
neće razlikovati od, otprilike, polovice čovječanstva koje se služi s dva ili više jezika
(procjenjuje se da danas u svijetu ima jednak broj, ako ne i veći, bilingvalnih i
monolingvalnih ljudi). Isto kao i druga bilingvalna djeca i Gluha će se djeca u svom životu
služiti jezicima koje poznaju ću različitim će stupnjevima pripadati dvama svjetovima - u
ovom slučaju svijetu čujućih i svijetu Gluhih.
Koja je uloga znakovnog jezika?
Za djecu s teškim oštećenjem sluha znakovni jezik mora biti prvi (ili barem jedan od prvih)
naučenih jezika. Znakovni jezik je prirodan jezik u punom smislu riječi koji omogućava
potpunu u cjelovitu komunikaciju. Za razliku od oralnog jezika znakovni jezik omogućava
malom gluhom djetetu da odmalena da u punoj mjeri komunicira sa svojim roditeljima uz
uvjet da ga brzo usvaja. Znakovni će jezik igrati važnu ulogu u razvoju djetetovih kognitivnih
i društvenih vještina, te će mu pomoći da upozna svijet. Također će pomoći djetetu da se
inkulturira u svijet Gluhih (jedan od svjetova kojem pripada) čim dijete dođe u dodir s tim
svijetom. Uz to će jezik omogućiti da se usvoji oralni jezik u govornom ili pisanom obliku.
Dobro je poznato da će prvi jezik koji je normalno usvojen, bilo oralni ili znakovni jezik, u
velikoj mjeri olakšati usvajanje drugog jezika. Konačno, dijete koje može koristiti znakovni
jezik ima jamstvo da će ovladati barem jednim jezikom. Unatoč velikom trudu koje koji dijete
i profesionalci koji ga okružuju ulažu, i unatoč uporabi raznih tehničkih pomagala, činjenica
je da mnogo gluhe djece ima velikih poteškoća u govoru i percipiranju oralnog jezika u
njegovom govornom obliku. Dok dijete čeka nekoliko godina da postigne zadovoljavajuću
razinu vladanja govornim oblikom oralnog jezika koja možda nikada neće biti postignuta, i
dok mu se u međuvremenu sprečava pristup jeziku koji će zadovoljiti njegove potrebe, u
stvari se ulazi u rizik da dijete zaostane u jezičnom, kognitivnom, socijalnom i osobnom
razvoju.
Koja je uloga oralnog jezika?
Biti bilingvalan znači poznavati i rabiti dva ili više jezika. Gluhom djetetu će drugi jezik biti
oralni jezik koji rabi čujući svijet kojem također pripada. Taj jezik u govornom ili pismenom
obliku je jezik djetetovih roditelj, braće i sestara, šire obitelji, budućih prijatelja, suradnika itd.
U slučaju da oni koji su u svakodnevnom s djetetom ne vladaju znakovnim jezikom važno je
da se komunikacija ipak odvija, a to se može postići isključivo oralnim jezikom. Taj će jezik,
poglavito u pisanom obliku, biti važno sredstvo za usvajanje znanja. Mnogo toga naučimo
čitajući bilo kod kuće ili općenitije u školi. K tome će uspjeh gluhog djeteta u školi i na poslu
u velikoj mjeri ovisiti o dobrom vladanju oralnim jezikom u pisanom i, ako je moguće, u
govornom obliku.