SlMULACIJA I ZBIIJA

Jean Baudriilard
Izvori: Jean Baudriilard, Pour une critique de l'economie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, p. 172 - 228. © Gallimard, 1972 Jean Baudrillard, L'echange symbolique et la mort, Gallimard, Paris 1976, p. 7 - 29; 77-117. © Gallimard, 1976 Jean Baudriilard, Les strategies fatales , Grasset, Paris, 1983, p. 10- 33. © La Societe des Editions Grasset 8< Fasquelle, 1979 Jean Baudriilard, Au - delä du vrai et du faux, ou le malin genie de l'image, Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987 p 139 - 145. © PUF, 1987 Jean Baudrillard, De la seduction, Galilee, Paris, 1979, p. 75 - 92; 107 115; 241 - 243. ©Galilee, 1979 Jean Baudriilard, La Transparence du Mal. Essai sur les phenomenes extremes, Galilee, Paris, 1990, p. 11 - 42; 88 - 115. © Galilee, 1990 Jean Baudriilard, llillusion de la fin, Galilee, Paris, 1992, p. 11 - 27; 129 - 142. © Galilee, 1992 Jean Baudriilard, L'echange impossible, Galilee, Paris, 1999, p. 11 - 38 ©Galilee, 1999

Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko sociološko društvo

2001.

Sadržaj

Predgovor: Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda (Rade Kalanj) 1. Kritika političke ekonomije znaka Magijska misao ideologije Metafizika znaka Privid referenta Denotacija i konotacija S one strane znaka - simbolika Rekvijem za medije Introitus Enzensberger: "socijalistička" strategija Govor bez odgovora Subverzivna strategija i "simbolička akcija" Teorijski model komunikacije Kibernetička iluzija 2. Simbolička razmjena i smrt Uvod Strukturalna revolucija vrijednosti Kraj proizvodnje Rad Tri vrste simulakra Anđeo od gipsa Automat i robot ,

I 3 4 9 12 18 21 25 25 28 32 35 40 44 49 49 55 61 65 69 69 73

Industrijski simulakr Metafizika koda Taktilno i digitalno Hiperrealizam simulacije 3. O zavođenju Posvećeni obzor privida Varka za oko ili začarana simulacija Tajna i izazov Zavođenje je sudbina 4. Fatalne strategije Ekstaza i inercija Za načelo zla 5. Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike 6. Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima Nakon orgije Transestetsko Transseksualno Transekonomsko A gdje je onda zlo? Nekrospektiva Post scriptum Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula! Sudbina energije Teorem ukletog dijela 7. Iluzija kraja Patafizika 2000 Vraćanje povijesti

76 79 85 100 109 109 115 121 127 129 129 145 155 163 163 172 176 180 188 194 197 197 202 207 211 211 219

Uspon praznoga prema rubu Besmrtnost 8. Nemoguća razmjena Kazalo imena

222 229 241 261

izvršile značajan utjecaj na društveno-humanističke znanosti. Les novelles sociologies. 1995. Athens.Structuralism and Postmodernism. linear­ 1 ni razvoj. također Philippe Corcuff. struk­ turalizma. Steven Connor. Postmodernist Culture: An Introduction to Theories of the Contemporary. književno-teorijsku refleksiju i duhovnu atmosferu općenito. u knjizi An Introduction to Post .). revolucija. Usp. bez obzira na raznoli­ kost i krajnju kontradiktornost svojih odjeka. 1993. The University of Georgia Press. Editions Nathan. Najveći broj njezinih tvoračkih protagonista potekao je iz duhovne situacije akademskih elita nakon šezdesetih godina kada se gasi snaga "klasičnih" i "velikih" teorijskih paradigmi (marksizma. univerzalnost razuma. I . napredak. Ona je oblikovala stanovitu kulturnu konjunk­ turu. Paris. 1 0 tome vrlo iscrpno piše Madan Sarp. filozofiju.Predgovor Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda U intelektualnim kretanjima i previranjima koja su obilježila ba­ rem tri posljednja desetljeća dvadesetoga stoljeća osobito zanim­ ljivo mjesto pripada poststrukturalističkoj i postmodernističkoj struji mišljenja. izgradila specifičnu mrežu pojmova i kvazipojmova i stvo­ rila cijelu jednu panoramu ideja koje su. funkcionalizma) a spoznajni interes usmjerava na kri­ tičku dekonstrukciju cijele modernosti u svjetlu epistemološkog relativizma i iscrpljenosti fundamentalnih referencija znanja (pro­ svjetiteljstvo. industrijska racionalnost itd.

Stoga nije ni čudno da se svi oni koji žele dokučiti "o čemu se tu zapravo radi". kategorijalno kodificirao glavne intencije tog "intelektualnog pokreta". Usp. La Découverte. iako ta etiketa načelno odudara od njegove logike i intencije. Tehničke su promjene bitno utjecale na znanje. znanja i moći. Minijaturizacija i komercijalizacija strojeva promijenile su načine njegova stjecanja. Les Editions de Minuit. ulaskom u povijesnu situaciju koju Lyotard označava kao postmoderno doba. primjerice. Alain Touraine. odmakom od Saussureove lingvistike i tumačenjem pojmova fonocentrizma i logocentrizma. Lyotard već krajem sedamdesetih energično naglašava da su vodeće znanosti i tehnologije sve više zaokupljene jezikom: lingvističkim teorijama. relati­ vizirao ozbiljnost "pravih" znanosti i na taj način posvjedočio bitne manjkavosti postmodernističkog epistemološkog ključa. unosno. Oni su otišli najdalje ne samo u distinktivnim određenjima postmodernističkog pristupa nego i u proliferaciji njegove retorike.3 Ona je svojevrsni manifest postmodernizma. metodama i iskazima. Paris. Sociologie postclassique ou déclin de la sociologie! U: Cahiers internationaux de sociologie. br. 3 Jean . London. klasificiranja i korištenja. Tako je. čime je. Ill . "vladajuće klase". 298/1997. dolazi do zaključka da jezični znak nije "homogena jedinica" nego "struktura razlike". odnosno oblikovanjem disciplinamo-normalizirajućih i diskurzivnih (mikrofizički sveprisutnih) mehanizama moći posve različitih od tradi­ cionalne "centralnosti" države. So­ ciolog znanosti i epistemolog Bruno Latour istražuje i objašnjava odnose među znanostima u razdoblju nestanka čvrstih epistemo­ loških granica među njihovim pojmovima. tehnoznanstveno i globalno doba.2 r Najeksplicitniju i najjasniju elaboraciju postmodernističkih sta­ jališta razvio je Jean-François Lyotard koji je. mijenjaju se priroda i status znanja. Gotovo je sa starim načelom pre­ ma kojemu je stjecanje znanja neodvojivo od vježbanja duha ili pojedinca.François Lyotard. pokazujući da se politička sfera svodi na "nesvjesnu ekonomiju želje" i da je svaki subjekt prožet nagonskim sklopovima koji se "nakalemljuju" na institucionalne "makroorganizme" te im na taj način osiguravaju beskrajnu repro­ dukciju. po mišljenju kritičara.Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda No najsnažniji. najradije pozivaju na njegovu knjigu Postmoderno stanje (1979). 1986. 1989. kojega se gotovo unisono smatra najistaknutijom figurom poststrukturalističkog i postmodernističkog zaokreta. Il U misaono područje društvenih znanosti uveo je ili jezički mo­ dificirao niz pojmovnih konstrukcija svojstvenih tvrdom prirodoznanstvenom diskursu. Njemu bliski Gilles Deleuze obavio je psihoanalitičku kritiku političke racionalnosti. U: La Recherche. sadržajni i diskurzivno-formalni poticaji toj orijentaciji dolazili su iz francuskih intelektualnih krugova koji­ ma se bez pretjerivanja može pripisati osobita zasluga kako za supstancijalne ideje tako i za pomodne učinke postmoderne kul­ ture. da označitelj nije u izravnom odnosu s označenikom. Jacques Derrida nosi aureolu glavnog tvorca i zagovorni­ ka "suvremene dekonstrukcije". odnosno onog intelektualnog zahvata koji. problemima prevođenja. uglavnom zaokupljen pitanjem subjekta. 4/1995. Basic Blackwell. Znanje više nije cilj po sebi^ Ono postoji i proizvodi se baš zbog toga da bi bilo isplativo. Znanja koja nisu prenosiva u "informatičkim kvan­ titetama" jednostavno će biti napuštena a usmjerenje novih istra­ živanja ovisit će ponajprije o tome mogu li se njihovi rezultati prenijeti na kompjuterski jezik. suvereniteta. kompjuterima i njihovim jezicima. Riječ je o misliocima i autorima koji su toliko prepoznatljivi da već pomalo ulaze u legendu opravdano hvaljenih ili razvikanih veličina jednog tipa refleksije koji je pokušao tematizirati ljud­ sku. br. U: Marc Guillaume. Sociologies et sociologues. Ukratko. Culture and Society. Michel Foucault. prava itd. infor­ matičko. Paris. koji je u cijelosti posvećen francuskoj socijalnoj i kulturnoj teoriji. problemima komunikacije i kibernetikom. L'Etat des sciences sociales en France. da se oni stalno razilaze i ulaze u nove kombinacije te daje težnja za konač­ nom podudarnošću znanja i značenja puki "nemogući san". janvier/juin. društvenu i kulturnu konstelaciju u postindustrijsko. 1979. La condition postmoderne. Le relativisme alimente le courant irrationel. po­ hranjivanjem informacija i bankama podataka itd. 2000. također Jean Brucmont. Projekt modernosti što su ga u osamnaestom stoljeću zamislili filozofi prosvjetiteljstva 2 Vidjeti posebni tematski broj časopisa Theory. na izvjestan način. Michel Wieviorka.

To je vidokrug postmodernizma u kojemu se. uglavnom kreću svi njegovi zagovornici i epigoni. kao poticajni teorijski materijal za sociologiju i povijest ideja. oblike i tendencije društvene di­ namike.5 Baudrillard je rođen 1929. koji je pedesetih i šezdesetih godina snažno utjecao na intelektualce lijeve orijentacije. 2001). Giddens. ali mu nitko ne poriče originalnost na području sociologije kulture i. ocje­ njuju kao nezaobilazno i inspirativno uporište kulturnih i komu­ nikacijskih studija. okreće se prema sociologiji i svoju sociološku karijeru otpočinje na Sveučilištu u Nanterreu. On je tu struju mišljenja eksponirao naj­ širim problematskim dijapazonom svojih intelektualnih interesa i doveo je do najradikalnijih i najkontroverznijih konzekvencija. Foucault. kao što je on svojedobno tvr­ dio da treba zaboraviti Faucaulta. kulturnoantropoloških. Rawls. Dead Symbols: An Introduction. Zbog te problematske difuznosti. od događajnog ritma takozva­ ne obične svakodnevnice do najsloženijih izazova sociokulturne analize. sociologije medija. koji ima tu prednost da kom­ pleksne i difuzne strukture Baudrillardovih ideja i jezika objašnjava na vrlo jasan način. moral i umjetnost postali su autonomnim sferama odvoje­ nima od životnog svijeta. kao sklop novih i intrigantnih ide­ ja. zbog osebujnog esejis­ tičkog stila. On angažirano misli i izriče decidirane sudove o svemu što tvori nepre­ gledni kolorit suvremenog života. Jean Baudrillard i poredak simulakruma (Forum. Strukture spoznajno-instrumentalne. Taj je intelektualni put ostavio duboke tragove u njego­ vu načinu teorijskog mišljenja i pisanja. Ima onih koji drže IV da Baudrillarda "treba zaboraviti". Pa ipak. univerzal­ na moralnost i zakonitost te autonomna umjetnost.4 Prijeporni "fenomen Baudrillarda" zanimljiv je u dvojakom smislu: iznutra. os­ obito. raznolikosti ideja i interpretativne višeznačnosti glavnih teza pripisuju mu se najraznovrsnije autorske karakteris­ tike: postmoderni guru. analiza i deskripcija. inte­ lektualni terorist. dežurni krivac "ozbiljnog akademskog mišljenja". No ono što se dogodi­ lo u rječitoj je opreci s tim nadama i idealima prosvjetiteljstva. poticajno i otvoreno za plodotvornu raspravu. nakon državnog doktora­ ta. Britanski ga tumači. ali nije mali broj ni onih koji ga svrstavaju među najznačajnije suvremene socijalne teoretičare (Habermas. pravednost institucija i sreću ljudskih bića. papa postmodernizma na prijelazu u 21. siječanj/ožujak. U tom interpretativnom duhu piše i Žarko Paić. U: Theory. Culture and Society. moralno-praktičke i estetičko-ekspresivne racionalnosti došle su pod nadzor posebnih eksperata. Rorty itd. Sve te značajke najrječitije dolaze do izražaja u sintagmi "fenomen Baudrillarda". moralni napredak. doista empirijskih uvida. str. Zna­ nost. Prevodio je Brechta. s nizom posebnih elaboracija. U njegovim je djelima naime očigledna stalna napetost. što ne znači i najmisaoniji pripadnik tog poststrukturalističkog i postmodernističkog kruga nedvojbe­ no je Jean Baudrillard. Nadali su se da će umjetnosti i znanosti promicati ne samo kontrolu prirodnih sila nego i razumijevanje subjektivnog svijeta. socijalni teoretičar. Njegovo je djelo specifičan i gusti splet posve općih (filozofskopovijesnih. br. njegove radove smatraju površnima i ornamentalnima. u svom iznimno poučnom i dis­ kurzivno uvjerljivom ogledu Višak zbilje manjak mogućnosti. pri Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja. primjerice. razobličitelj klasičnih ideoloških sustava. Derrida. usredotočujući se pritom na ono stoje u njima bitno. V .Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda sastojao se u naumu da se razvije objektivna znanost. što je svakako bio pogodan institucionalni okvir u kojem se mogao oblikovati njegov intelek­ tualni senzibilitet za probleme. socijalno teorijskih) i izrazito konkretnih. koja je neka vrsta zbirne ocjene njegova intelektualnog profila. godine i po akademskom je obra­ zovanju germanist. Neki ga skrupulozniji teoretičari ne uzimaju uvijek ozbilj­ no. a staro "narativno znanje" ("ve­ like priče") izgubilo je svoju orijentacijsku snagu. Došlo je do postepene institucionalizacije svih tih područja. i izvanjski. 71. prorok postmodernosti i kraja moderne kulture. semiolog. provokator. 4/ 1995. Šezdesetih godina. kontrast ili specifična stilsko-konceptualna podvojenost između pozitivne analize socijalnog znanstvenika i književne analize sociokulturno relevantnog umjet­ ničkog diskursa. stoljeće itd. nihilist. a na 4 5 Scott Lash.). Na toj se crti kasnije uključuje u rad Instituta za istraživanje društvenih inovacija. najatraktivniji. Lyotard.

katkad i žurnalistički angažiranih intervencija. Baudrillardov se opus. slijedeći Baudrillardov "rad misli". Simulakri i simulacija (1981). razgovora i raznovrsnih javnih. socijalnog teo­ retičara. izuzmemo li niz časopisnih tekstova. djela mislioca. njegove problematske evazivnosti i neakademičnosti. nikakve logičke sustavnosti i dosljednog spoznajno-problematskog napredovanja. da se iza njiho­ va površinskog naboja dojmljivosti kriju jasna polazišta i vrlo sustavna. Paris. s njihovim zahvatom "dekonstrukcije transcendentnog označitelja". Ilu­ zija kraja (1992). Jedan od logičnih zahvata proizašlih iz takva uvida jest pokušaj da se Marxova kritika kapitalizma proširi na područja koja su ostala izvan domašaja teorije o načinu proizvodnje. kad se kaže da su Baudrillardovi radovi i ideje osobito zna­ čajni po tome što nastoje shvatiti narav i utjecaj masovnih komu­ nikacija. Polazište mu je kritička analiza pro­ izvodnje. Božanska ljevica (1983). Ogled o eks­ tremnim fenomenima (1990). modifi­ cira njezine kategorije. koliko god bile valjane. Baudrillard je.kako ga već kvalificiramo .6 Kao pravi predstavnik poslo­ vično inventivne i ažurne francuske intelektualnosti. Drugi po sebi (1987). Središnje kategorija te teorijske kulture (proizvodnja.122. Amerika (1986). Zaboraviti Foucaulta (1977). Prema tome. Zahva­ ljujući toj specifičnoj intelektualnoj putanji. međutim. u biti impresionistička interpretacija Baudrillarda pridonijela nje­ govoj zvjezdanoj javnoj reputaciji i recepciji ona je ipak jedno­ strana jer ispada da iza te površinske dojmljivosti tekstova nema nikakva čvrstog polazišta i uporišta. lako zapaziti da on svoje socioteorijsko bavljenje otpočinje u znaku prihvaćanja ali i kritičkog nadilaženja "marksističke kulture". BauVII VI . II (1990). prerađuje ih u duhu lingvistike i semiologije i prenosi na plan informatičko-komunikacijske i medijske zbilje. Zaljevskog rata nije bilo (1991). Cool Memories (1987). 1995. koju postepeno nadilazi. drugim riječima. Cool Memories. gdje one igraju drugačiju ulogu nego u doba moderno-industrijske materijalnosti ili pak potpuno gube svoju važnost. Njegov supstancijalni opus tvore sljedeće knjige: Sustav predmeta (1968). Le Seuil. "krivnjom" njegovih stilsko-esejističkih osobitosti. Kri­ tika političke ekonomije znaka (1972). No koliko god je ta. Simbolička razmjena i smrt (1976). Baudrillard je mnogo poznatiji po svojim idejama i djelima nego po svom mjestu u institucionalnoj strukturi akademskog mišljenja. voli ideje" i iznosi "izazovne poglede" sukladne najvišim kriteri­ jima znanstveno-teorijske inventivnosti ali i podložne ukusu po­ modnog oponašateljskog intelektualizma. To su. najčešće tumači kao skup provokativnih i kontroverznih radova koji lucidno upozoravaju na probleme ali ih ne rješavaju na te­ meljit način nego zatrpavaju hipertrofiranom retorikom bombastič­ na učinka. razmjene i potrošnje.Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda teorijsko-filozofskom planu sve se više zbližavao sa stajalištima Lyotarda i Derride. informatičkog znaka i medijskog zaposjedanja stvarnosti. ali ne zbog toga da bi ih interpretativno pomirio (poput Marcuseova pokušaja objedinjavanja mark­ sizma i psihoanalize) nego zbog toga da bi ih prevladao u svjetlu narastajuće važnosti svijeta znakova i njihove razmjene. O zavođenju (1979). Fatalne strategije (1983). Dictionnaire des intellectuels français. 121 . str. svođenja cijelog društvenog života na ekonomske pred­ znake. To je put od kritike političke ekonomije do dematerijalizacije političke eko­ nomije u promijenjenim okolnostima posvemašnje vladavine slike. KP ili umjetni rajevi političkog (1978). de Saussurea (strukturalna lingvistika) i Freuda (psihoanalitčka teorija kulture). U sjeni šutljivih većina (1998). Efekt Beaubourga (1977). Ogledalo proizvodnje (1973). sociologa . gotovo akumulativna progresija problematizacija i konceptualno-teorijskih pomaka. objavio više od dvadeset knjiga. zakon vrijednosti itd. Prozirnost zla. robni svijet. U tom ćemo smislu. to je potpuno točno ali se pritom ne smije ispustiti iz vida da je to nastojanje izvedeno ne iz promišljanja masovnih komunikacija samih nego iz analize cijelog sklopa socioekonom­ skih i kulturnih promjena u razvijenim društvima. Potrošačko društvo (1970). koju Pierre Bourdieu naziva "legitimnom kulturom".koji "osobito 6 Vidjeti odrednicu o Baudrillardu u: Michel Winock/Jacques Julliard. Nemoguća razmjena (1999). Doticaj s Baudrillardovim djelima uvjerava nas.). pate od manjkavosti redukcionizma. Usredotočuje se na Marxa (kritika poli­ tičke ekonomije).

U: J. Baudrillard zagovara posve drukčiju "strategi­ ju". zapravo. Očigledno je. i pri tome ostao. čiji je engleski prijevod (1998) opsežnim predgovorom popratio sam George Ritzer. on se bavi pretvaranjem potrošnje u temeljnu pretpostavku društve­ nog poretka. još uvi­ jek na pozicijama kritičkog prihvaćanja Marxa. Le Point. 1999. uobičajeno percipiranih proizvoda i omogućuje im da predmete predočavaju.Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda drillard je ustanovio. 1970. koliko predmetima.9 Tu je već posve vidljiv odmak od upotrebne "materijalnosti" političke ekonomije prema "imaterijalnosti" manipulacija i poruka. dočaravaju i prezenti­ raju u serijama.8 I u toj knjizi. on će postepeno napuštati marksizam i sve se više priklanjati zagovornicima postmodernizma. La société de consommation. Introduction. kao utjelov­ ljenja upotrebne i razmjenske vrijednosti koja se može dovesti u odnos s nekim postojanim sustavom ljudskih potreba. SAGE Publi­ cations. ako svoje značenje prenose na individualne potrošačke postupke. Tako usmjerena analiza nastavlja se i u knjizi Potrošačko društvo. da je marksistička "produktivistička metafora" neprikladna za razumijevanje robnoga svije­ ta u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Mark. Zagreb. već ponajprije . Polazeći od toga. hijerarhizirani potrošački proizvodi i predmeti oblikuju svo­ jevrsni "grupni moralitet". da se Baudrillard sve više okreće pre­ ma problematizaciji robnoga znaka. Njihova svakodnevica nije više toliko zaokupljena bliskim ljudima. što je načelno uvijek odudaralo od determinirajućeg ontološkog statusa proiz­ vodnje u marksističkoj teoriji. Odatle proizlazi beskonačna igra znakova koja "uređuje" društvo i pojedincu pruža iluzorni smisao slobode. U: J. Predmeti imaju svoj učinak samo ako se troše. to jest mentalne slike i referenta. Baudrillard već misli iz neomarksističke a ne strogomarksističke per­ spektive. ljudi doba izobilja opsjednuti su ne toliko drugim ljud­ skim bićima. Tvrdi da potrošački predmeti tvore klasifikacijski sustav te da bitno utječu na strukturiranje ponašanja. To znači da se dobra više ne mogu promatrati samo sa stajališta korisnosti. "Strogo govoreći. 1998. The Consumer Society.'0 U Saussureovoj teo­ riji znaka označitelj (riječ) razlikuje se od označenika. Stanford. Paris. prema znakovnom svijetu kao takvom. George Ritzer. što će osobito doći do izražaja u knjizi Kritika poli­ tičke ekonomije znaka. 10 Jean Baudrillard. Na toj crti. Kategorije statusnih grupa prepoznaju se prema specifičnim skupovima potrošačkih pred­ meta. Poster. u kojemu nalazimo brojne ideje nerazdvojne od njegovih kasnijih teorijskih razmatranja". autor dosta poznate McDonaldizacije društva? To je.u rastućoj statističkoj krivulji recepcijom i manipulacijom dobara i poruka". Potrošačke predmete valja razumjeti ne kao odgovor na posebne potrebe i probleme nego kao mrežu plutajućih označitelja koji imaju neiscrpnu sposobnost poticanja želja. kao što je to bilo u prethodnim vremenima. On drži problematičnim to što je Saussure razdvojio elemen­ te znaka i označitelja i referentom se poslužio kao "alibijem". Baudrillard raz7 8 vija argumentaciju o tome da potrošački predmeti tvore sustav znakova koji obavlja diferencijacijsku funkciju među ljudima. "rano djelo vodećeg postmodernističkog socijal­ nog teoretičara. opticaja i potroš­ nje informacija. i to je ono što ih razlikuje od drugih. Stoga on naglašava arbitrarnost odno­ sa između označitelja i označenika i pokazuje da se vrijednost znaka uspostavlja strukturalnim odnosima s drugim znakovima. Selected Writings. Stanford University Press. 1998. Naklada Jesenski i Turk. kaže Ritzer. Denoël. Praveći vidan teorijski odmak. Tako postupa i politička ekonomija koja robu podvaja na razmjensku vrijednost (cijena) i upotrebnu vrijednost pa upotrebna vri9 George Ritzer. IX VIM . koja je svojevrsni pokušaj da se naznače­ na manjkavost marksizma prevlada izvođenjem radikalne teorije jezika. Tematski favorizira sferu potrošnje. Mark Poster izriče ocjenu da je navedena knjiga "briljantna dekonstrukcija strukturalizma". Uz potrošnju idu i sve savršeniji rek­ lamni kodovi koji se proizvode posredstvom simbola. Postproduktivizam nipošto ne znači kraj proizvodnje nego prenošenje njezina težišta i dominantnog značenja na mehanizme tvorbe. London. jednom od prvih značajnijih radova. U Predgovoru američkom izdanju izabranih Baudrillardovih radova. Introduction. Baudrillard. Baudrillard. U Sustavu predmeta. McDonaldizacija društva.

. omogućio konačno razrješenje poli­ tičke ekonomije. str.. Sva Marxova najvažnija stajalište (po­ jam rada. A to je razina simboličke razmjene i njezine teorije. kao što je sadržana u unutrašnjoj logici razmjene u političkoj ekonomiji". jezik unutar kojega su robe i dobra povezani sa semiotičkim sustavom koji. prethodi pojedincu. Kao što je antropologi­ ja kapitalizma homo oeconomicus. 3. Cijeli je taj problem najtemeljitije razrađen u knjizi Simbolička razmjena i smrt. str. posebno sustava jezika. 199. str. Gallimard. doista kritičku točku taj je zahvat dosegnuo u Ogle­ dalu proizvodnje. Tada u biti nastupa era znakova. Jean Baudrillard. znakove i komunikaciju. Le miroir de la production. Baudrillard sada iskušava na teoriji znakova.13 Nameće se zaključak da je kritika političke ekonomije znaka koncipirana ne kao dopuna kritike političke ekonomije. s proizvodnjom počinjućeg lanca nego i sus­ tav razmjene. Paris. Do kraja je dovedeno Baudrillardovo odlučno nastojanje da se odvoji od Marxova ekonomskog redukcionizma i od nesposobnosti marksističke teorije da konceptualizira jezik. kritika kapitala) eksplicitno su protumačena kao zrcalna slika kapitalističkog dru­ štva. u dvadesetome stoljeću. Ono je poprište elementarne objektivacije koja se očituje preko susta­ va znakova proširenih gotovo do društvenog i političkog terori­ zma uokvirivanja smisla. Ona se retematizira i objašnjava kao opreka proizvodnji. definitivnim ulaskom u sferu znakova i značenja. XI X . tako je antropologija mark­ sizma čovjek kao samoproizvođač. Interpretativni je obrat toliko korijenit da se marksizam definira ne kao radikalna kritika kapitalizma već kao najviši ob11 12 lik njegova opravdavanja ili ideologije. potpuno odvojili od svojih referencijalnih izvorišta. Držimo da valja prijeći na radikal­ no drukčiji plan koji bi.. značenje zadobiva nešto od postvarenja. Situacija na toj razini nije više kritična nego nerazmrsiva. 1973. 40. u nedostatku boljega. kao svaki jezik. označiteljstva i značenja trajna Baudrillardova tematska opsesija i da ona iz djela u djelo dobija na intenzitetu i ekstenzitetu. koji su se u kasnije.Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda jednost služi samo kao "alibi" za razmjensku vrijednost. Upravo ta povijesna sudbina znakova objašnjava Baudrillardov posebni interes za simboličku razmjenu. dijalektika. preko kojih se ljudi na različite načine povezuju s društvenim poretkom i tako oblikuju smisao individualnosti. Casterman. nego kao njezina nasljednica. Odatle slijedi ova konstatacija: "Za nas je kritika političke ekonomije supstancijalno završena. dobara i srodstva. organizacija kontrole smisla u znaku pozitiv­ nosti i vrijednosti. što drugim riječima znači da je čovjek u oba slučaja poistovjećen s radom.12 Tako je. nazivamo kritikom političke ekonomije znaka". tako mi mislimo da za radikalnu promjenu poprišta prethodno valja obaviti kritiku metafizike označitelja i koda u cijelom njegovu sadašnjem opsegu. Znak nije puka imaginarnost i neu­ hvatljiva fikcija nego realnost koja ima svoju povijesnu sudbinu. potroš­ nji i svim vrijednostima buržoaskog društva. Ona nije samo krajnja točka ekonomskog. teorija načina proizvodnje. S renesansom jezik poči­ nje gubiti svoju uzajamnost i mijenja se pod utjecajem apstrakt­ nog koda sličnog novcu. Ono što je kritika političke ekonomije teorijski iskušavala na tumačenju robnoga svijeta. Sva je represivna i redukcionistička stra­ tegija već sadržana u unutrašnjoj logici znaka. ali svoju najvišu.11 Tamo gdje roba postaje znakom po­ trošnju valja razumjeti ne kao potrošnju upotrebnih vrijednosti nego prije svega kao potrošnju znakova. Time je "pripremio put za historijsku analizu znaka kao načina označa­ vanja unutar kapitalizma". 1972. što. Nema samodostatnog pojedinca. koja 13 M. Poster. U predindustrijskim društvima znakovi su podrazumijevali riječi povezane s referentima i uklopljene u kontekst koji je davao mogućnost uzvratnog odnosa s drugima. Vidimo da je problem znaka. Materijalistička je dijalektika iscrpila svoj sadr­ žaj reproducirajući svoj oblik. postoje samo načini korištenja društvenih sustava.. Ibid. kao novi temelj kri­ tičke teorije društva. Pour une critique de l'économie politique du signe. Kao što je Marx mislio da za proboj puta do kritike poli­ tičke ekonomije valja početi s kritikom filozofije prava. izve­ den nedvosmisleni tematski i koncepcijski odmak od Marxa. i teroristička.. "Kao funkcio­ nalna. Paris. Jean Baudrillard.

Paris. Baudrillard simboličku razmjenu shvaća kao antitezu "produktivnoj aktivnosti". Jean Baudrillard: From Marxism to Postmodernism and Beyond. "Problematika prirodnosti. Stanford. Svatko je vezan za posebni društveni prostor a pokretljivost je društvenih klasa nemoguća. Prije renesanse. Kasnije. 71. Zahvaljujući tehnici. M.15 Primje­ reno svom prometejskom htijenju. Rekonstrukciju triju poredaka simulakra možemo interpretativno prevesti kao posebnu vrstu sociološke historizacije s metodičkog stajališta kritike političke ekonomije znaka. S rasapom političkih opcija iz šezdesetih godina gasi se i njegov radikal­ izam. Nas­ toji zapravo pokazati kako se. 16 Njihova je pojavnost serijska. 4 . metafizika realnosti i pojavnosti os­ tat će od Renesanse problematikom svake buržoazije". str. L'échange symbolique et la mort. str. Rana je modernost razdoblje od renesanse do početka industrijske revolucije. Lash. Ibid. "Veliki simulakri koje čovjek gradi kreću se od univerzuma prirodnih zakona preko univerzuma sila i 15 16 Usp.5. u beskonačnim se seri­ jama proizvode potencijalno identična "bića" (predmeti/znakovi). Stanford Univer­ sity Press. str. Usp. Prvi poredak simulakra karakterizira ranu modernost. njihovi su međusobni odnosi nedefinirani. defini­ ran je kao poredak modela ili visokoformaliziranih i tehniziranih struktura znakova i značenja. Modernost ili nadolazak industrijske revolucije. Renesansni je simulakr usredotočen na prirodu i iz nje crpi svoju vrijednost. također David Kellner.Rade Kala nj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda se smatra najznačajnijim pa čak i prijelomnim Baudrillardovim djelom. S usponom buržoazije taj 14 kastinski poredak propada. sada ih zamjenjuju fotografija i kino. Neupitni položaj svakog pojedinca u društvenom prostoru jamči potpunu transparentnost i jasnoću. i to je ono što tvori ključnu značajku industrijskog simulakra. Ibid. Konkurencijska demokracija dokida "endogamiju znakova" svojstvenu statusnim redovima. Dok su dominantnu sliku prvoga poretka tvorili teatar i gipsani anđeli. 1989. Ibid. Iako ponešto pretjerano. modernopovijesno gledano. Poster taj zaokret lapidarno ocje­ njuje kao prijelaz s tvrdo lijevog stajališta na stajalište tmurnog fatalizma u okružju "digitalne logike koda". 1976. XIII XII . vrijednost i ekvivalent­ nost.. Renesansa podriva feudalni pore­ dak i dovodi do pojave otvorenog natjecanja "na razini razli­ kovnih znakova". stvari su funkcionirale nedvosmisleno. vlada metafizika koda ili logi­ ka binarnih opozicija. koju Baudrillard analizira osla­ njajući se na nezaobilaznog Waltera Benjamina.. Nastupa doba tehničke reproduktibilnosti. To su znakovi bez kastinske tra­ dicije. Baudrillard. Poster. opisi. J. rasipništvom i potlachom (jav­ nom podjelom dobara i dokazivanjem darovne moći) simbolička je razmjena oblik interakcije koji ostaje izvan zapadnog društva i nadaj e mu se kao vlastita smrt. To je poredak u kojemu. Povezana sa svetkovinom. "S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta.. projekcije odnosno simulakri društvenoga svi­ jeta i kakva je specifična struktura onog poretka ili modela u kojemu simulakri nemaju oslonca ni uporišta ni u kakvoj stvar­ nosti osim u sebi samima. 79. str.. koji se nikada neće sučeliti sa statusnim ograničenjima. Treći poredak simulakra. Problem njihove osobitosti i porijekla više se ne postavlja. Jean Baudrillard. jest razdoblje buržoazije i primata industrij­ ske proizvodnje. ob­ likuju slike. društvena je reproduk­ cija zamijenila produkciju i ispostavila se kao organizacijsko nače­ lo društva. S. drugi modernost a treći postmodernost. usponom tehnološke revolucije. u feudalnom društvu. Svoju središnju misao Baudrillard izlaže kao pregled prijelaza iz modernosti u postmodernost. Iz­ vorište im je tehnika i oni imaju smisao samo u dimenziji indus­ trijskog simulakra". a stvarni uvjet njihove moguć­ nosti jest proizvodnja.14 Ona je nastala sredinom sedamdesetih godina kada se događa zaokret i u njegovim političkim stajalištima. Oslanjajući se na ideje Marcela Maussa i Georgesa Bataillea. s onu stranu formalno vidljivih modela. onaj u kojemu danas živimo. Stroga hijerarhija sputava svaki nered i sukladno tome strogo se kažnjava svako miješanje znakova. kao proces koji nadilazi razmjenu i upotrebu. ona se prvotno morala posve­ titi oponašanju prirode kako bi se potom dala na proizvodnju. Gallimard. odnosno drugi poredak simulakra. 84.

onoga što prešućuju ili njihovih paralelnih značenja . Baudrillard veliča Nietzscheovu kritiku "istine" te zagovara model koji zahvaća "površinu" i temelji se na onome što se određuje kao "zavođenje". Ta se knjiga. Nakon metafizike bitka i privida. zbog svog sugestivno intonira­ nog naslova ali i svog sadržaja. slijedi metafizika indeterminizma i koda". Nekoć je postojala jasna granica između izvanjskog i unutrašnjeg a danas je ta opre­ ka nestala na opscen način tako da najintimniji sklopovi našega života postaju virtualnim izvorištem kojim se hrane mediji. Stoga pod udar njegove kritike podjednako dolaze marksizam. iluzije koju oslikavaju. nji­ hove zbiljske ili imaginarne upotrebe. Privatni prostor nije više tajna. U medijima i potrošačkom društvu ljudi su zahvaćeni igrom slika.. najčešće iščitava i prepoznaje kao cijeli Baudrillard. Razdoblje proizvodnje i potrošnje preraslo je u epohu međuodnosa i povratnih veza. koje su lišene svoje izvanjske realnosti i kopiranog originala. feed-back. Ono što su marksisti smatrali nebit­ nim dijelom kapitala (reklama. Više nema realnosti ili "realnog" koje bi stajalo naspram "imi­ tacije" ili "mimikrije". Nisu nove njezine osnovne teze nego izričitost i koncentracija njihove dorečenosti. Baudrillard. sve znakove društava u kojima živimo. pitanje znakova. Promatrani iz te radikalizirane optike. si17 18 J. potom metafizike ener­ gije i determinizma. Zavođenje se u neku ruku ispostavlja kao obrazac koji dolazi na mjesto modela proizvodnje. "Na toj razi­ ni. Živimo u ekstazi komunikacije a ona je opscena.17 Na djelu je "operacionalna konfiguracija" izražena u obrascima kao što su. Ibid. diferencijalna modulacija itd. str. spektaklima i hiperrealizmom simulacije. uvodi digitalnost u međuljudske odnose i zapo­ sjeda sve poruke. za razliku od staro­ ga (koji uključuje upornu ambiciju i borbu Sina protiv patrijar­ halnog Oca). počiva na međupovezanostima. Novi postmoderni univerzum teži sve pretvoriti u simulakr. 18 Ono što ostaje nakon te radikalne preobrazbe jest samo "crna kutija koda" ili. To je za Baud­ rillarda svijet u kojem se sve oko nas očituje u simulacijama. Problem znakova postavlja se na posve drugačiji način. imperativi proizvodnje zamijenjeni su modelima. povratnim vezama i dodirima. još reduciranije. Mi zapravo živimo u svijetu simu­ lakra gdje slika ili označitelj događaja nadomješta neposredno iskustvo i znanje o njegovu uporištu i označeniku. Taj novi univerzum. Baudrillard drži da su masovni mediji obilježje nove epohe u kojoj stari oblici proizvodnje i potrošnje prerastaju u novi univerzum komunikacije. kibernetička kontrola. puka molekula koja emitira zasljepljujuće znakove.sve je to poništeno". pitanje/odgovor. primjerice.90. Na djelu su samo stupnjevi pojavljivanja simulacija. informacija i komunikacij­ ska mreža) sada postaje bitnom sferom. njihova odbijanja. Ibid. Tim stajalištima. Baudrillard takorekuć "hiperbolizira" svoju teo­ riju robne kulture. Enigma je zavođenja u tome što se ono odvija na površini i stalno izaziva na traganje za dubinskim strukturama. MedijsXV XIV . Baudrillard. stvaranje pomoću modela. J. 89. Baudrillard je u tom pogledu doista intranzingentan. 89 . mulakrima. kaže on. koji je na suptilan način popraćen nestankom privatne sfere. njihove racionalne namjene.Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda napetosti sila do današnjeg univerzuma struktura i binarnih opo­ zicija. Baudrillardu su zasta­ rjeli i neprihvatljivi svi teorijski sustavi koji sve žrtvuju esencijalizmu i fundamentalnosti istine. mediji. simulakra koji su sve manje povezani s izvanjskom zbiljom. Knji­ ga O zavođenju najvećim je dijelom kritički obračun s tim i drugim teorijama koje u ime skrivene strukture ili biti negiraju površin­ sku pojavnost stvari i od manifestnog bježe prema latentnom. Simulacija apsorbira realnost i ukida svaki kontrast spram realnosti. kodovima. Svim takvim intelektualnim strategijama. Upotrebna vrijednost roba.. koja su posebno tematizirana u Simulakrima i simulacijama. Baudrillard konstatira da danas više nema ni "scene" ni "ogledala" već da je sve pretvoreno u "zaslon" i "mrežu". Za razliku od njih. Njegovi su procesi narcistički i bremeniti su stalnim površinskim mijenama. tim "dubinskim modelima" svojstveno je to da oblicima racionalnosti pridaju povlašteni sta­ tus. str. njiho­ va zaobilaženja. psihoanaliza i strukturalizam. Istodobno se zbiva sveprisutnost reklame i nesta­ nak javnog prostora.

pri čemu svaka od njih potiče i priziva još više slika. Odbijanje značenja ispostavlja se kao jedini oblik otpora u društvima koja trpe svekolikost informacija. Svaka je slika simulakr odnosno savršena kopija bez originala. u konačnici hiperrealnost. Vijesti su slike slika. U svakom trenut­ ku našega života mi smo upravo bombardirani preobiljem slika i jedini način da se s time sučelimo. U tom je sklopu osobito važno razumijevanje odnosa izme­ đu medija i masa. umjetnička radilišta. Kao što nema masa bez medija tako nema ni masmedija bez masa. televizija se rastvara u životu. ono prošlost lišava njegovih sliXVI ka. međutim. One ne zahvaćaju smisao kulturnih predmeta. Jedan od osobito važnih neologizama jest izraz hiperrealnost. koristi ih za poricanje njihove vlastite historičnosti i uklapa ih u neku vrstu vječne sadašnjosti. U vijes­ tima je utjelovljeno postmodernističko nijekanje povijesti koja se zahvaća kao puko spremište slika za usputnu i ponovnu upo­ trebu. Ona se preobražava u jedini vid postojanja i stoga postaje još realni­ jom. kao površinskih entiteta.Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda ka je praksa preobličila naše osjete prostora i vremena. valja primijetiti da se Baudrillardovo poimanje masa udaljava od teorija o "masovnom druš­ tvu". Lingvistički rečeno. Baudrillard je tvorac golema mnoštva neologizama. jer nema ničega osim slika. Slijedimo li pak argumente kulturnog elitizma. Nije teško uočiti neizbježne paralele između Baudrillardovih kasnijih radova i temeljnih pionirskih ideja Marshalla McLuhana. u Parizu) nisu drugo do sredstva pomoću kojih buržoaska kultura proizvodi glupake i narkotizira mase. real­ nost nije više sputana niti prinuđena na samoopravdavanje. Realnost nije više naš neposredni dodir sa svijetom već ono što nam daje televizijski "zaslon". njihovo se poznavanje ne ogleda u značenju već samo u simulaciji. Fikcija je tako ozbiljena i zbiljsko postaje fiktivnim. Funkcija se medija po njegovu mišljenju sastoji u tome da sputaju odgovor. postmoderno je iskustvo sinkrono. XVII . U Baudrillardovu svijetu sve je "hiper" ili vlastiti suvišak. te odbacivanje njihovih značenja. Ili. Moguće ih je odgonetnuti i čitati bilo po nekoj etimologijskoj logici bilo pak po analogijskoj vezi sa srodnim izrazima iz kojih su izvede­ ni. televizija je svijet. što ne znači da su one time nadmašene i razriješene. da se odupremo toj moći nad našim životima jest prihvaćanje slika samo kao označitelja. ponešto kompliciranije. Beaubourg. ta umjetnička radilišta uzdižu mase do najviše kulturne razine i istodobno promiču narastanje kritičke svijesti. Kada je granična crta između stvarnog i imaginarnog narušena. kulturni centri (kao što je Pompidouov Centar. muzeji. kao uviranje svega u sadašnjost. Razlika je samo u tome da Baudrillardovi pogledi odišu atmosferom pesi­ mizma. Baudrillard naime potvrđuje da je McLuhan doista bio u pravu kada je formulirao glasovitu tezu da su mediji poruka. život se rastvara u televiziji. Ne dijeli on ni mišljenje Frankfurtske škole koja zagovara tezu da je kapitalistička kulturna industrija puko zaglupljivanje masa. odnosno da nije važan sadržaj nego forma medija. nji­ hovih označenika. Simulacija je odmijenila produkciju. koje masama pristupaju kao razornom čimbeniku auten­ tične buržoaske kulture. One simuliraju i igraju se s modelima. Baudrillard zago­ vara drugačije mišljenje. Za gledateljsku iskustvo. Pojednostavljeno rečeno. između stvarnosti kak­ va jest i kakva bi trebala biti. Čovjek se ne može pozvati na vijesti od prošle večeri jer se nema na što pozvati. Tim se izrazom označava novi stjecaj okolnosti u kojemu nestaje svaka napetost između stvarnosti i iluzije. televizij­ ske su vijesti puki slijed površinskih slika. primjerice. osim označitelja iskustva. Vijesti su kolaž fragmentiranih slika. privatiziraju pojedince i smjeste ih u univer­ zum simulakra u kojemu je nemoguće praviti razliku između spektakla i stvarnosti. U knjizi Efekt Beaubourga Baudril­ lard drži da je to poznato umjetničko središte svojevrsni minijaturizirani model današnjeg sustava. Prema tradicionalnom kritič­ kom mišljenju. Kada mase dolaze u Beaubourg one se ne prilagođavaju službenoj kulturi već narušavaju i rastvaraju mit sustava. Biti "hiper" znači zapravo rastvoriti stare opreke. On eksplicitno zagovara tvrdnju da živi­ mo u svijetu u kojem je sve više informacija a sve manje znače­ nja. Tu.

prirode. uvijek u središtu pozornosti i stoga se stalno daje do znanja da vladajuće načelo postmodernosti nije produkcija nego semiurgija. U često citira­ nom ogledu Mase: implozija društvenog u medijima (1985). Zagreb. televiziju. Mase im se "subverzivno" odupiru strategijom šut­ nje ili pasivnosti. znanstvenih. prema Baudrillardu uistinu postmoderna XVIII kultura. U njima se. Treća je tema ta simulirana realnost koja je lišena referencije. političkih i općeintelektualnih događanja koja su označila milenijsku zgodu. univerzalni put do istine. dakako. Taj milenijski horizont glavno je obilježje Baudrillardovih radova nastalih krajem osamdesetih 19 i tijekom devedesetih godina. simuliranom objektu. Dogodila se preobraz­ ba od čvrstih referencija prema "opticaju znakova". realnosti i hiperrealnosti. One su samo drugo ime za imploziju znanja. Naklada Jesenski i Turk. njihov kvantitativni razvoj koji dovodi do kvalitativ­ nog raskida. društva. semiurgija. pod svaku cijenu konstruirane razlike. hiperrealnost itd. Između modernosti i postmodernosti do­ godio se radikalni raskid i naše je doba obilježeno implozijom i slomom negdašnjih razlika i hijerarhija. Umje­ sto logike subjekta impostira se logika objekta. uporišta i izvorišta. Znakovi su. Dvije su Baudril­ lardove knjige odgovor na taj izazov: Prozirnost zla i Iluzija kra­ ja. Apsorbirajući simulacije medija. Subjekt nam više ne daje nadmoć nad stvarnošću. zapravo hiperrrealnom objektu. simulacija. dakle. Na taj se interpretativni način mogu či­ tati svi njegovi radovi napisani od početka osamdesetih godina. uzročnosti itd. izbjegava­ jući odgovore. medijima i slici. znakovi­ ma i razmjeni itd. On doduše ne izražava eksplicitnu nostalgiju za prijašnjim porecima simulakra.Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda Teza o posvemašnjem gubitku značenja ili o nestanku spo­ sobnosti za njihovo oblikovanje. Baudrillard sažima neke od glavnih tema svojih radova napisanih do sredine osamdesetih godina. ali razmatranja se situiraju u konjunkturu velikih kulturnih.. proliferacija i međusobna igra znakova. istine. Riječ je. masovne proizvode simulacije da tradicionalna politika i klasna borba postaju posve zastarjelima. a dvije su od njih svakako najizrazitije: problem zla i pitanje kraja povijesti. komunikacija i znakova. Razmatranje se vrti oko teze da se društveni svijet sve više misli sa stajališta objekta. razmjeni predmeta. odnosima fizičke snage i izravnoj komunikaciji nadomiješten je poretkom medija. konzekventno reproduciraju i variraju sva ključna stajališta o simulakru i simulaciji. Riječ je o eri potro­ šačke kulture koja je. Simulirana realnost djeluje izvan logike pre­ dočavanja. informacija. 2001. koji je tekstualno ili problematski uklopljen u mnoge njegove knji­ ge. značenja. Baudrillardovi nas radovi uvjeravaju da mase. vremena. XIX . Imajući na umu barem najvažnije. Baudrillard i milenij. a prije svega Fatalne strategije. i to je ono što Baudrillard naziva "fatalnim strategijama". Njegovi su uvidi originalni. Ono što daje osobitu kon­ tekstualnu obojenost tim tematizacijama jesu okolnosti kraja sto­ ljeća i početka novog tisućljeća.) mogli bismo izvesti zaključak da je prijelaz iz robno-industrijskog u medijsko post-industrijsko društvo doveo do ukidanja subjekta. Okončano je doba "reprezentacijskog subjekta" i svijet više ne možemo poimati kao da su Kantove kategorije prostora. značenja i društvenosti. Povlašteni položaj sada pripada objek­ tu. moći i same realnosti. popularnost i identitarne. o medijima kao tvorcima simulacije koja je imuna na racionalističku kritiku. mase u neku ruku potkopavaju vladajući kod. ta šutljiva mnoš­ tva. Druga su tema mediji kao utjelovljenja suviška informacija. Tradicionalne su distinkcije i hijerarhije propale. ako ni po čemu drugome onda 19 O tom aspektu Baudrillardovih ideja vidjeti kratku ali sadržajnu studiju Christophera Horrocksa. poli­ tiku. postojane Baudrillardove koncepte (implozija. kao instrumenti koji isključuju odgovor primatelja. "Stari mo­ derni" poredak. toliko pasivno troše robne artefakte. primjerice. ali ton i konzekvencije njegovih dijagnoza "simulacijskog doba" neodoljivo sugeriraju moguć­ nost takvog zaključka. Višeznačna logika tog prijelaza otvara prostor za mnoštvo mogućih tematizacija. ukorijenjen u industrijskoj produkciji. sport. priznaju se i veličaju samo kič. navodi neke interprete na opći zaključak da je Baudrillardov postmodernistički diskurs u cjeli­ ni pesimistički.

kritičkog i antikritičkog. oslobođenje de­ struktivnih snaga. Baudrillard. provlači načelo zla. str. i to u uvećanim omjerima. La Transparence du Mal. Posvuda se. "To paradoksalno stanje stvari. u međusobnom "nadjačavanju uzroka". dijalek­ tičkih. da se postmodernističko poimanje milenijskog prijelaza odvija kao ulazak u novo stanje. nego u općoj estetizaciji svakodnevnog života. seksualno transseksualno. publiciteta. eko20 nomsko transekonomsko. Prihvaćanje svih modela predoča­ vanja. širenjem preko vlastitih granica. u transestetskoj banalnosti". ni seksualnih ni političkih ni umjetničkih. biozahvata i antropoloških refleksija. to načelo ne djeluje u pravcu smrti nego u pravcu životne oslobođenosti. Sve je s onu stranu modernosti. Ona je "nestala u korist pukog op­ 22 ticaja slika. nesvodivo i mračno. No usprkos svojim katastrofističkim tonovi­ ma. Paris. u kovitlacu njezinih učinaka. Viđenje povijesti kao slijeda linearnih. XXI XX . seksualno oslobođenje. te da sva ta nadilaženja ne znače premošćivanje zla nego samo njegovu "oslobođenu prozirnost". načelu kompleksnosti i začudnosti. njegova likvidacija izazvana vlastitom prekomjernošću. Bila je to totalna orgija stvarnog. možda i nemoguće odgovoriti iz postmodernističkog vidokruga. J. progresivnih oblika zamijenjeno je medijskim spektaklima. Ona se estetizira u spektaklu i sve odjednom postaje politikom.. 17. Danas je sve oslobođeno i kolektivno smo sučeljeni s ključnim pita­ njem: Što da se radi nakon orgije?"20 Na to je pitanje teško. Promišljajući "ak­ tualno stanje" Baudrillard konstatira: "Ako bi trebalo okarakter­ izirati aktualno stanje stvari rekao bih da je to stanje orgije. što je bio san estetske utopije. bolje reći prenaglasiti. Ibid. Televizijski se imaginarij odvija i razvija u posvemašnjoj ravnodušnosti prema vlastitim slikama. ideologija. J. transestetskog". Na prvi bi se pogled moglo zaključiti da Baudrillard zagovara neuvijenu katastrofističku sliku svijeta. Političko oslobođenje. ali sve se opet ponavlja. načelu zavodništva. jezika i medija. izražava se na sve više načina. stanje u kojemu estetsko postaje transestetsko. dramatičnim događajima koji su struk­ turirani i planirani za masovne recipijente. pornografije. Seksualno je oslobođenje iziskivalo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije. Galilée. Iako je sve oslobođeno i prozirno. Dapače. antagonizma i nesvodivosti. zlo ostaje uporno. i njegova negacija. žilavo. svih modela protupredočavanja. moment oslo­ bođenja u svim područjima.21 Više nema nikakvih avangardi. nesvjesnih nago­ na. Orgija je cjelokupni eksplozivni moment modernosti. poruka. oslobođenje žene.Rade Kalanj Postmodemistički vidokrug Jeana Baudrillarda barem po tome što su različiti od svih ostalih. 19. oslobođenje proizvodnih snaga. 1990. u rastrojstvu poretka stvari.. usavršavanja moder­ nog procesa. ali ono nije moralne naravi niti Baudrillard želi ostaviti dojam moralizma. Prošli smo sve putove proizvodnje i preobilne virtualne proiz­ vodnje predmeta. međutim važniji uvid da u cijelom tom sklopu "orgijastičkih oslobođe­ nja" uvijek djeluje "energija ukletog dijela" ili načela zla. ali se politička igra nastavlja ne brinući se osobito za svoj temeljni ulog. Umjetnost se nije dokinula i ozbiljila u transcendentnom idealu. Fatalna i radikalna ilu21 22 Jean Baudrillard. a u današnjem "Monističkom društvu" zahtijeva se maksimum reprodukcije uz minimum seksualnosti. Ono je posvuda na djelu. Ona naime mijenja i tradicionalni diskurs o povijesti. seksualnog. Od samog je odgovora. Nema više ideje politike. djeteta. on samo želi naglasiti. radikalna kritika i revolucionarni pokret stvar su prošlosti. orkestriranim ritualima. str. Politika postaje sveprisutnom sastavnicom svakodnev­ nog života. dakle. znakova. Riječ je zapravo o načelu neravnoteže i vrtoglavice. Baudrillard. u preobilju paradok­ sa. Ta "simulakralna dekonstrukcija" djeluje kao dinamički fak­ tor postmoderne kulture. transseksualnog. užitaka. kolektivnog imaginarija masa. oslobođenje umjetnosti. nesukladnosti. rasta i krize ras­ ta. Dovršetak i nestanak istodobne su značajke do krajnosti dovede­ nog procesa modernosti. u procesualnoj akceleraciji zbilje. u neartikuliranim sklopovima veza itd. Ibid. koje je u isti mah potpuni dovršetak jedne ideje. po­ prima obličje transpolitičkog. Paradoks je u tome da seksualnost izrasta u središnju temu "estetskih teh­ nologija".

Drugim riječima. "Valja se držati činje­ nice da se sve ono što nije bilo uništivo. Povijest se otrgnula od cikličkog vremena tek toliko da 24 bi potpala pod reciklirajući poredak". Ibid. ni zbog nedostatka nasilja (jer ga ionako uvijek ima previše). Da bi se dogodila neka značajna promjena ili neki nepovratni prijelom. Posrijedi su. Prema prvoj. materijalna masa fenomena uvjetuje i usporava naše poimanje vremenskog ubrzanja. to jest da nema kraja povijesti. Taj se pogled na stvari očituje i na planu društvenih fenomena. anakroni. "oprečnu" tezu. Nije se dogodilo prevrednovanje vrijed­ nosti s onu stranu dobra i zla nego je na djelu ovostranost dobra i zla. Galilée. 15. Fantastično je to da sve ono što smo smatrali povijesno prevladanim doista nije nestalo nego je sve tu. Paris. ne samo u sociološkom nego i u demografskom smi­ slu. str. fragmentira i par­ tikularizma. u materijalnim okolnostima ili uvjetima preživljavanja. udaljuje od svoje vlastite referencijalnosti. vladaju masov­ ni procesi.crkva. ideologije . Tu završava povijest. Povijest se više ne može prevladati. L'illusion de la fin. Ta masa svojom prešutnom imanencijom guta svaku društvenu. komunizam. pripravno da se opet pojavi. 1992. Odatle se mogu izvesti dvije hipoteze. kaže on. ravnoduš­ nosti i zaprepašćenja. Smisao je povijesti neumoljivo spor i trom i stoga se uvijek izno­ va začudimo kad se ona vraća i reciklira. povijest shvaćena kao pripovijest nije više moguća jer ona počiva na nekom mogućem slijedu smisla. kao ubrzani opticaj slika. XXIII . Nećemo iz­ maći onome najgoremu. ona implodira u aktualnosti". su­ kobi. Misleći povijesnu stvarnost iz fizikalno-znanstvenog i epis­ temološkog načela neodređenosti dolazi se do postmodernisti23 24 Jean Baudrillard. difuzijom i opticajem slika ("oslobođen od sebe samoga") tada se događajna zbilja atomizira.Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda zija svijeta nadmoćna je iluzornoj moći same realnosti. Baudrillard konstatira da su se granice ljudskog i nel­ judskog "pomutile" te da se zbiva kretanje prema podčovjeku a ne prema nadčovjeku. Baudrillard i u tom pogledu iznosi posve osebujnu. koji je izravno povezan s fizikom jer materija kasni za onim što se nama nadaje kao prolaznost vremena. jer se ostaci. pojmiti vlastiti kraj. kao iluzija kraja. elektronsku. Poli­ tički događaji više nemaju dostatnu autonomnu energiju kojom bi nas očarali i odvijaju se kao nijemi film za koji smo kolektivno neodgovorni. očigledno. Baudrillard. primjerice. No ako je svaki događaj posre­ dovan bujicom. o kraju povijesti ne može se govoriti. više ne uspijevaju pronaći svoXXII ju brzinu oslobođenja. povijest se očituje kao usporeni proces. ionako previše). Varirajući Nietzschea. Oni se više ne uspijevaju odlijepiti od tog odviše zgusnutog tijela koje usporava njihovu putanju. str. zahvaljujući medijima i in­ formacijama. potrebna je kritička masa demografskog i sociološkog "materijala". J. "Povi­ jest. iscrpljuje se u poseb­ nim učincima. dvije mogućnosti poima­ nja povijesti: ubrzanje uz nestanak materijalne referencijalnosti ili usporavanje prema načelima fizičke inertnosti. 47. U doba kada se gasi izvorna snaga simboličkog a imaginarijem počinje vladati hiperprodukcija slike. koje toliko usporava vrijeme da nam već sada izmiču percepcije i zamiš­ ljaj i budućnosti. ubrzanje svih oblika oslobođenja stječe se dojam o nestanku zbiljske "referencijalne sfere" povijesti. smisao i napredak.. Ona tone u vlastitom učinku.23 Prema tome. nedodirljivi i bezvremeni oblici poput virusa u du­ bini tijela. povijesnu i vremensku transcendenciju. Ona je sve ubrzanija ali je istodobno vlastita masa toliko uspora­ va da se njezin kraj pojavljuje tek kao iluzija. Povijest se. "zasljepljujuću" logiku računalnoinformacijskog jezika. ni zbog nedostatka događaja (jer ih je. svi ostaci . Prema drugoj. demokracija. kulturni se i događajni sklopovi dezartikuliraju i ula­ ze u binarnu. tu su svi arhajski. ali ne toliko zbog kvazihegelijanskih linearističkih razloga protumačenih u Fukuyaminom ključu koliko zbog toga što više nema vremena da samu sebe sustigne. ne zbog nepostojanja aktera. događajno i medijsko ubrzanje života. etniciteti. neiskorjenjivo danas opet reciklira te da stoga nema konačnog rješenja. ubrzanje svih vrsta razmjene. nego u gubitku simbo­ ličkog. nego zbog usporavanja. kada se odvija teh­ ničko. Temeljni problem nije u materijalnoj zbilji. Suvremenim društvima. obr­ nutoj hipotezi.beskonačno mogu reciklirati.

pored Balandiera i samog Baudrillarda. The New Press. Uz to valja napomenuti da se voluminozno djelo M. Danas ta opreka više ne fungira na tako jasan razmjensko-antagonistički način. Ona je još uvi­ jek vezana za stare objektivne uvjete rada i kapitala i u punom jeku informatičke i virtualne zbilje pokušava oživjeti društvene odnose i sukobe industrijskog doba. U: Cah­ iers internationaux de sociologie. Dok je anatomija modernog (industrijskog) društva utjelovljena u političkoj ekonomiji.ju postmo­ derne društveno-povijesne situacije (postindustrijskog društva) tvori planetarni pogon (Castells bi rekao "Automaton". Stoga je njezina optika ilu­ zorna a intencija deplasirano utopijska. na­ kon što je istematizirao pitanje zla i kraja povijesti. XXV XXIV . Bez ekvivalentnih oslo­ naca razmjene nema više ni neupitnog socijalnog determinizma. Castellsa Informacijsko doba. Manuel Castells. New York. Uspon umreženog društva (Golden Marketing. Balandier. Empire.. U zborniku: Will Hutton and Anthony Giddens. anatomi. Abraham A. 1987. pišu i mnogi drugi poznati autori. Georges Balandier. 2000. Global Capitalism. Le Grand Système. vraća svojoj početnoj i permanentnoj temi razmjene kao onog supstancijalnog međuljudskog odnošenja preko kojeg se očituju razni tipovi oblikovanja ili razgradnje društvenosti. istina i zbilja nisu više razmjenjive ni za kakvo ekvivalentno uporište. kao dija­ lektičko poricanje "objektivnih mogućnosti". Usp. temeljito shvatio i pokazao da "obilje medijskih proizvoda dovodi do prijelaza iz društvenog oblika potrošnje stvari u društveni oblik potrošnje imaterijalnih predmeta. Fayard.. images. L'échange impossible.. koja se nameće na sve zavodljiviji način". images. primjerice: Raymond Ledrut. Budući da se dogodila "razorna revizija" načela stvarnosti i načela spoznaje. a kamo li kraj povijesti. kojom današnji sociolozi označavaju nejednakosti neoliberalne globalizacije. "Sfera je rada neodređena i sam je pojam izgubio svoju definiciju. Paris. str. 32. Društveni stroj sada prolazi jedan globalni ciklus. osobito njegov prvi svezak. Govorimo o tome da živimo u "interaktivnoj društvenosti" ali baš se u njoj gubi ono što u tradicionalnoj. i društveni su akteri u isti mah s obiju strana ugovora". koja se danas smatra glavnim svojstvom "nove ekonomije". Zagreb. G. janvier/juin. Paris. izraz je starog načina mišljenja o posve promijenjenoj situaciji. Paris. ali usprkos tom postmodernističkom postupku ono ostaje toliko bitno da razotkriva kako ni postmodernisti Baudril26 Jean Baudrillard. Alain Renaud. oko poretka simulakra koji apsorbira cijelu socijalnu sferu i očituje se kao njezina simu­ lirana hiperrealnost.. Nije više sigurna ni razmjena kao temeljni odnos razvitka modernih društava. krajem devedesetih godina. kreće u istom smjeru kao i Baudrillardovi spoznajni interesi. str. Novi.27 On to načelo relativistički nemilosrdno raščarava. Baudrillard se. Lucien Sfez. Galilée.25 Teza o "socijalnom lomu" ("fracture sociale"). 199. a to za Baudrillarda znači postmoderni način mišljenja. Pierre Ansart. Antonio Negri/ Michael Hardt. taj stari način 25 mišljenja nema više nikakvu djelotvornost a socijalne adresate kojima je upućeno navodi na pogrešni radikalizam bez referencijalnosti. Information Technology and Global Capitalism. kritički usmjerenoj socijalnoj filozofiji poznajemo kao "rad negativnog". 2000). nastupilo je doba nemo­ guće razmjene. Images. Ni sam svijet više nema svog ekvi­ valenta i sve pliva u moru neodređenosti. Razmjena je izgubila svoje načelo ekvivalentnosti. polazeći od kritike političke ekonomije kao supstancijalne značajke moder­ nog društva i preusmjeravajući je na kritiku političke ekonomije znaka dospio do informatičkog i virtualnog oblikotvornog nače­ la društvene stvarnosti. ali je razlika u tome što su Castellsove analize sociološki organiziranije. Jean-Michel Berthelot itd. Virtualnost koju producira informacijsko obilje nadilazi ne samo socijalni determinizam nego i "determiniranu negaciju" stvarnosti. moguć je jedino ako shvatimo da se stvarnost nepovratno strukturira oko informatičke i virtualne mreže.26 Tako je Baudrillard. Negri "Im­ perij" a Balandier "Veliki sustav") reprodukcije i cirkulacije in­ formatičkog i virtualnog znaka. Neosjetno smo dospjeli s onu stranu kapitala i rada i njihove antagonističke dinamike. empirijski zasnovanije i neopterećene esejističko-retoričkim emfazama postmodernističkog kova. U dosadašnjim ana­ lizama povijesnih oblika uglavnom se polazilo od postojanja jas­ nih opreka rada i kapitala kao temeljnog antagonističkog para društveno konstituirajuće razmjene. nova realnost. 21. 27 Baudrillard je. Dapače. 2000. Taj broj renomiranog sociološkog časopisa u cijelosti se bavi temom Nove slike.Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda čkog zaključka da ništa više nije sigurno ni pouzdano. 2001. Moles. o kojoj. kako to najednom mjestu konstatira Georges Balandier. Exils Editeur.

Paris. Rade Kalanj . 1999. 1972. Grasset. str.142.115. 129 .33. Galilée. Paris.117. 172 228. Essai sur les phénomènes extrêmes (Prozirnost zla. izostaviti jer je autorska prava za tu knjigu otkupio drugi hrvatski izdavač koji će je objaviti u integralnom obliku. Gallimard. La Transparence du Mal. Galilée. 7 . Les stratégies fatales (Fatalne strategije). Očigledno je da u ovom izboru iz Baudrillardovih djela nedosta­ je knjiga Simulakri i simulacija (Simulacres et simulation. De la séduction (O zavođenju). Paris. medijske stvarnosti itd. a to znači knjigama u kojima se postepeno napušta "produktivistička" tematika tradicionalne političke ekonomije i sve više dola­ zi do izražaja zaokupljenost problematikom znaka. Paris. Morali smo je. L'échange symbolique et la mort (Simbolička razmjena i smrt).Rade Kalanj Predgovor lardova kova ne uspijevaju izbjeći esencijalistička i supstancijalistička pribježišta u objašnjavanju društva i društvenih promjena. 1983.42. 10. L'illusion de la fin (Iluzija kraja). možda. 88 . Galilée. str. informacija. str. 139 145. str. str. koja je. Vođeni tom idejom u ovaj smo izbor uvrstili reprezentativne dijelove iz sljedećih Baudrillardovih knjiga: Pour une critique de l'économie politique du signe {Kritika političke ekonomije znaka). str. Ga­ lilée. 75 . 1990. Paris. Paris. medija. ou le malin génie de l'image (Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike). 241 . 11-38. 1981). 11 27.92. * * * Ovaj je izbor iz Baudrillardovih djela vođen prije svega idejom da se stekne što potpuniji uvid u njegove glavne ideje i njihovu genezu. 1979. komunikacija.243. janvier/juin 1987. 1976. Au . 77. Paris. XXVI L'échange impossible (Nemoguća razmjena).29.delà du vrai et du faux. 11 . Cahiers internationaux de sociologie. str. To je ono po čemu je taj autor postao atraktivnim i prijepornim "fenomenom" re­ centne teorijske intelektualnosti. Paris. 1992.115. Galilée. na žalost. str. 107 . najpogodnija za prepozna­ vanje njegovih glavnih ideja. No ipak je težište na onim njegovim radovima koji svje­ doče o bitnom zaokretu prema postmodernističkom diskursu. Gallimard. Ogled o ekstremnim fenomenima).

SIMULACIJA I ZBILJA .

naime: 1. Kao što je roba u isti mah razmjenska i uporabna vrijednost pri čemu se cjelovita analiza tog oblika nameće dvjema stranama sustava . koja je u isti mah logička kruna i ideološko ispunjenje one prve. Između sustava Ozlj (označitelj) i sustava Ozn (označeno) ili između njima pripadajućeg koda. Između sustava RV (razmjenske vrijednosti) i sustava UV (upo­ rabne vrijednosti) ili između oblika/robe i oblika/predmeta. logička i strateška analiza odnosa između dva pojma. dakako. a raščlamba oblik/znak mora se odvijati na dvije razine. koji određuje artikulaciju vrijednost/znak i oblika/znaka.jednako je tako znak istodobno i označeno i označitelj. Naporedno se nameće. Kritika političke ekonomije znaka Kritika političke ekonomije znaka pokušava provesti raščlambu oblika/znaka kao što je kritika političke ekonomije željela provesti raščlambu oblika/robe.1. Taj se odnos uspostavlja u oba slučaja kao hijerarhijska funkcija između prevladavajuće forme i forme-alibija ili forme-satelita. 3 . 2.

i kolaju sukladno pravilima razmjenske vrijednosti. nego u njezinoj formi. Sve je to nadalje dijelom. ideje ili vrijednosti. nego kao sadržaj.neku vrstu mane koja bi se nadovezivala na nekoliko velikih predodžaba koje magijski obilježuju plutajuće i mistificirane subjektivnosti koje nazivamo "sviješću". obitelj. moral. Sadržaji misli djeluju na stvarne situacije i. "dijalektička". s istim stupnjem objektivnosti. koju s kraja na kraj prožima isti oblik i njome upravlja ista logika.funkcionalnu podjelu. transcen­ dirajuću stvarnost. Na taj način građanska (ili marksistička. osim što iziskuje nepodnošljivu terminsku gimnastiku ("superstrukturalna". humanizam. a sve zbog nepoznavanja njezina oblika i ap­ strahiranja društvenoga rada koji ona vrši.ali ta se reduktivna apstrakcija ne­ posredno nadaje kao vrijednost (neovisna). nažalost!) misao određuje kulturu kao transcendnost sadržaja. Kao što se pod "potrebom" podrazumijeva odnos iz­ među "korisnosti predmeta" i "potražnje subjekta". Lukavstvo je forme da se neprestano zaklanja iza očevidnosti sadržaja. tako se i ide­ ologija nadaje kao odnos između projekcije svijesti i idealnosti neke . Ona je ne iščitava kao oblik. 4 Marx je pokazao da objektivnost materijalne proizvodnje ne počiva u njezinoj materijalnosti.ovaj put ono između "svijesti" subjekta i njegova idealnog sadržaja (njegova "ponovno pronađenog" totaliteta).). Lukavstvo je koda da se zaklanja i predočuje iza oče1 Valja napomenuti daje "otuđenje" također jedan od magičnih pojmova. pa čak i metafizičkih pojmova. koji bi trebali onemogućiti umjetno razdvajanje . povezanih sa sviješću ljudi preko "predodžbe". u realističnoj metafizici sadržaja misli. velike sadržaje. potrošnja) čija alegorijska snaga. u unutarnjoj logici znaka. Valja podsjetiti da tradicionalno shvaćanje ideologije. naime. Isti magična poveznica nahodi se iz­ među umjetnih. ne zna se kako.) koji bi ih izrazio i prikrio njihove proturječnosti. kao stoje sadržana i u odno­ su Ozlj i Ozn. ideologija se određuje kao uzmak kulture pred ekonomijom.ili radije logičku podjelu tog oblika u dva pojma: RV/UV Ozlj / Ozn . s njezi­ nim umjetnim razlikovanjem "ekonomije" i "ideologije". jednako kao što se fetišizirana roba nadaje poput neposredne stvarne vrijednosti. Dok je jasno da je ideologija isti onaj oblik koji prožima u jednakoj mjeri proizvodnju znakova kao i "materijalnu" proiz­ vodnju . sreća. tj. kao transcendirajuću danu vrijednost . djeluje na svijest ljudi u smislu njihova okupljanja. To znači da je već cijela ideologija sadržana u odnosu RV i UV.. stavljene u odnos sa subjektima preko "potrebe" i uporabne vri­ jednosti. nego u njezinoj formi. "prevladavajuće strukturalna" itd. u cijelosti. Ideologija (neke skupine. "Kritika" (i ona marksističa) ideologije počiva na magijskoj misli ideologije. preinačenih od materijalnih dobara u kolektivne predodžbe i vrijednosti1 Ideologija je ustvari cijeli proces svođenja i apstrahiranja sim­ boličke građe u jedan oblik . preko koje se oblik proiz­ vodi. uzrokuje i nemogućnost shvaćanja "ideološke" uloge kulture i znakova koji su na taj način drukčije odvojeni nego samo na razini ozna­ čenih. opće političke ekonomije (njezine kritike).Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka Magijska misao ideologije To jednakoznačno ustrojavanje vrijednosti u onome što se uo­ bičajeno naziva ekonomskim poljem i poljem značenja ima za posljedicu premještanje i radikalno različito pojmovno određenje svekolikog procesa ideologije. Tu se nahodi početak svake kritičke teorije. naime. 5 . te oni kolaju među njima kao pozitivne vrijednosti. Jednako analitičko svođenje valja provesti i u ideologiji: njezina objektivnost ne počiva u nje­ zinoj "idealnosti". daje cijela u logici robe. velike vrijednosti (nacija. On se više ne temelji na infra/superstrukturalnom odnosu između materijalne proizvodnje (sus­ tav i proizvodni odnosi) i proizvodnje znakova (kultura itd. stratešku. kao sadržaj (transcendirajući).. kao predodžba svijesti (označeno). vladajuće klase) uvijek obuhva­ ća velike teme. Upravo zbog tog istog procesa robu iščitavamo kao neovisnu vrijednost.

Ovdje se pojam otuđenja pokazuje neupotrebljivim. kao što smo vidjeli. potajno obuhvaća neuništivo razlikovanje između materijal­ nosti sadržaja i idealnosti svijesti . roba je kôd koji upravlja razmjenom vrijednosti. Jednako kao što mi7 Na taj se način "kritičko" prokazivanje "umjetnih potreba" i "manipulacije potrebama" pridružuje istoj mistifikaciji bezuvjetne oduševljenosti potrošnjom. "dijalektike". 2. zbog njego­ va uplitanja u metafiziku subjekta svijesti. poput "poruka" i konotacija . kôd je odlučni činitelj: pravi­ lo igre označenih. Razlikovanje eksploatacija/alijenacija iznova postavlja taj lažni problem na razinu političke raščlambe. Upravo zato što je logika robe i političke ekonomije u samom srcu znaka. Sve bi još bilo dobro kad se ne bi javio nerje­ šivi problem "ponude i potražnje" u općem sustavu proiz­ vodnje/potrošnje.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka vidnosti vrijednosti. Upra­ vo on ponekad. i u neku metafiziku razmjene između dva pojma. opće istovjetnosti i eks­ ploatacije. beskonačnim raspravama proizašlima iz umjetnih pod­ jela: 1. kao sus­ tav komunikacije koji upravlja svekolikom društvenom raz­ mjenom. U "materijalnosti" sadržaja forma konzumira svoju apstrakciju i reproducira se kao forma.nego zato što se us­ postavlja samim svojim oblikom. Bez obzira bio on materijalni sadržaj proizvodnje ili nematerijalni sadržaj značenja. redukcije. koje. Kao da roba. a sve je to bes­ misleno i ponovno proizlazi iz umjetne podjele znaka i robe 2 koji se ne raščlanjuju u njihovu obliku i ne shvaćaju kao sadr­ žaji (jedan značenja. Ona obuhvaća cijelu proizvodnju (materijalnu ili simboličnu) u istom procesu apstrakcije. dvije se vulgate sastaju u istoj magijskoj misli2 Gotovo se sveukupna suvremena misao opterećuje pogrešnim pitanjima. 3. 2. sustava razmjene poopćenih vrijednosti! Ideologija na taj način nije ni na jednoj ni na drugoj strani. drugi proizvodnje).na veliku sreću naraštaja intelektualaca . Upravo zato što je struktura znaka u samom srcu oblika/robe može ona neposredno zadobiti učinak značenja . Razlikovanje infra/superstruktura. pravilo igre razmjenske vrijednosti. uki­ da svaku simboličku ambivalentnost da bi na uspostavljenoj ekvivalenosti vrijednosti utemeljio njihovo "racionalno" kola­ nje i igru razmjena. I ovdje bi sve bilo u redu kada samim time ne bi ostao vječno visjeti u zraku . jer u isti mah utječe na proizvodnju sadržaja i svijesti da bi ih se domogla (kao što proizvodnja istodobno proizvodi proiz­ vode i njima odgovarajuće "potrebe") . Je li riječ o neovisnosti izbora ili o manipu­ laciji? O pseudodijalektici između toga dvoga? Beskonačne litanije i lažni problemi. kao totalni medij. Ona je ta ista i jedina forma koja prožima sva polja društvene proizvod­ nje. oni mogu djelovati kao razmjenska vrijednost (diskurs komunikacije) i kao upo­ rabna vrijednost (racionalno dekodiranje i razlikovna druš­ tvena uporaba). Odatle razlikovanje između "eksploatacije" radne snage i "alijenacije preko zna­ kova". marksistička je vulgata pak smješta­ va u istu transcendentnost da bi je proglasila ideologijom. i razlikovnoj kombinatorici znakova. U tome je njezina magija. da li druga slijedi iz prve kao "razvijeniji stupanj kapitalizma". I ako je građanska vulgata smještava u tu transcendentnost da bi je tamo posvetila kao kulturu.problem "određujućeg činite­ lja" i sva akrobatika "interakcije".ne u smislu "više". Beskrajna se rasprava vodi oko toga da li jedna utemeljuje drugu. Kao oblik/znak.dva tako udaljena pola povezuje magični pojam ideologije. u apstraktnoj istovjetnosti označitelja i označe­ nog. Ali. 1. "relativne automnosti" i "nadređenosti" koja odatle proizlazi. poopćen u sustavu političke ekonomije. 6 . sustav materijalne proizvodnje ne "znači"! Kao da znakovi i kultura nisu neposredna apstraktna društve­ na proizvodnja na razini koda i modela.smještavajući na taj način kulturu u neku vrstu dvojne transcendentnosti vrijednosti (sadr­ žaja) i svijesti. Razlikovanje subjekt/objekt iznijelo je na vidjelo magični po­ jam "potrebe".

A ideja "totaliteta". ali sukladno zakonitosti koda i pod nadzorom smisla. samo opisuje njihovo kolanje i strukturalno dje­ lovanje. naime njezin najjed­ nostavniji dio. u činje­ nici da Ozlj-stol nema nikakvo "prirodno" određenje da znači pojam ili stvarnost . posebice oni na Marxovoj putanji. Predmet te političke ekonomije.) nije više ni strogo iščitljivo kao znak. seks.određuje upravo stu­ panj na kojemu se roba neposredno proizvodi kao znak. pri čemu se oboje poništilo kao speci­ fična određenja. nego su kod znakova koji se razmjenjuju. tijela. sukladno kojoj subjekt (onaj svijesti ili onaj Povijesti) sebe misli u svojoj idealnoj referenciji. a ne značenjem mitskih "sadržaja" u svijesti ljudi ("vjerovanje"). razmjenska vrijednost i vrijednost/znak. drugi ide­ ologije (znakovi. znali bi da danas ništa od onoga što se proizvodi i razmjenjuje (predmeti. da sve vodi općoj političkoj ekonomiji čiji presudni predmet više nije roba (čak ni ponovno sagledana i ispravljena u svojoj ulozi označitelja. funkcionalna podjela pojmova diskursa ne "mis­ tificira" ljude. Jednako je tako s logikom i strategijom zna­ ka. naravno. jednako tako temeljni kod naših društava. Sam pojam pojedinca proiz­ vod je tog općeg sustava razmjene. kako ga je definirao Saus­ sure i ispravio Benveniste. 9 .to što danas nije ni roba u doslovnom smislu. pristali shvatiti najjednostavnije stvarnosti. sjena koju na nj baca sustav. infrastruktura). ni znak. nego nerazdvojivo oboje. Metafizika znaka Znak se nadaje s istom očevidnošću vrijednosti značenja kao i roba u "prirodnoj" očevidnosti svoje vrijednosti. svojim konotacijama. kultura. ideje posvuda 8 komercijalizirane ili "obuvaćene" vladajućim sustavom. Proizvoljnost znaka nije u njegovoj neobrazloženosti. znanje itd. Takva je strateška logika robe. službe. a znakovi (kultura) kao roba. Otuđenje. kultura). nego uvijek kao da još postoji neka objektivnost proizvoda) . vrijednosti.a ideologija.stol (Tisch. na njemačkome itd. magični pojam preko kojega svijest sebe misli kao svoj vlastiti idealni sadržaj (svoj iznova pronađen "totalitet") jest ideološki pojam . jedni "proizvodnje" (ekonomija. on omogućuje komunikaciju. ni strogo izmjerljivo kao roba. Ta pretpostavka ništi "znanstvene postulate" semiolingvistike. taj predmet možda je naprosto predmet. apstrakcija sustava razmjenske vrijednosti održava se jedino kao učinak konkretne stvarnosti i objektivne svrhovitosti uporabne vrijednosti i potre­ ba. njezin nukleus . u svojoj nadstrukturalnoj inačici sadržaja svijesti. koji je onaj političke ekonomije (oblik/roba i oblik/znak).3 Kao što smo vidjeli u ranijem propitivanju. koju je u novije doba vodila skupina okupljena oko časopisa Tel Quel. nego ih socijalizira i oblikuje njihovu razmjenu prema apstraktnome općem obrascu. te ona od drugog pojma čini satelit i alibi prvome. nego u 3 Dvije su se vrste raščlambe poduhvatile toga naporednog fetišizma robe i znaka. sa svojom porukom. Ali. nije drugo doli učinak. jest otuđeni pojam.). poput poli­ tičke ekonomije. Semiologija pak. Kritika političke ekonomije. nadovezala uporabna vri­ jednost. ali ne kao oblik. oblik/predmet na koji se. Danas potrošnja . Podjela rada.upravo to što je prema Marxu bila roba . ili teorija materijalne proizvodnje koju je ustanovio Marx . To su "najjed­ nostavnije" i najtajanstvenije stvari. ne djeluje preko otuđenja svijesti na sadržaje: on racio­ nalizira i upravlja razmjenom. ili na dijalektičare koji ne smjeraju to­ talitetu. na složeni način koji opisuje najopćenitiji oblik političke ekonomije.ako ta riječ ima neko značenje izuzev ono­ ga koje mu podaruje vulgarna ekonomija .niti. povezujući skupinu samim tim kolanjem. posebice one o proizvoljnosti znaka.neka vrsta uzvišene uporabne vrijednosti kulture preinačene u razmjensku vrijednost). kao vri­ jednost/znak. simptom. umjesto da se dijele na speci­ jaliste.kritička semiologija ili teorija tekstualne proizvodnje. ali tako­ đer još prisutna kao da je još preostalo nešto čija je transcendentnost bila ustvrdljiva i naprosto bila kompromitirana . kada bi "tragatelji". kultura (čak ni u svojoj "kritičkoj" inačici: znak.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka tovi primitivnih društava nisu "lažne" pripovijesti koje svijesti sebi pripovijedaju.

ali slijedno posve drukčijoj logici o kojoj će još biti riječi. U logici ambivalentnosti i simbolike. gestualnoj (i društvenoj) građi.5 Kritika političke ekonomije. Proizvoljno je u temeljnom uspostavljanju potpune korelacije između nekog "dis­ kretnog" Ozlj i nekog jednako diskretnog Ozn. naprotiv. Znak je diskriminira­ jući: on se strukturira isključivanjem. Racionalnost znaka te­ melji se na isključenju. Ekvivalentnost je na­ prosto postala polivalentnost. U tom smislu. izvanjsku. na ukidanju svake simboličke dvosmisle­ nosti. ne u odnosu na neku "kon­ kretnu stvarnost". rastvaranje robe kao forme i koda opće ekvi­ valentnosti. 10 11 . To određenje Ozlj i Ozn pojam po pojam. svedenog. dakle isključivanja i svođenja. označujući svoje strogo određeno polje. racionalnom i razmjenjivom vrijednošću. Jedina ambivalentnost (koju držimo nadasve snažnim činite­ ljem kidanja vrijednosti.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka samoj činjenici da uspostavlja istoznačnost između određenog Ozlj i određenog Ozn. Neki Ozlj može se odnositi na nekoliko Ozn ili obratno: načelo istovjetnosti. može se vrlo lako usložiti u dvosmislen. pojmove obilježene značenjem. nego u odnosu na sve što izlazi iz sheme istovjetnosti i značenja znaka. ukidanje te logike. ona tako utemeljuje istu vrstu društvene tajne kao i onaj drugi medij. To raspadanje znaka povlači za sobom ukidanje Ozlj i Ozn kao takvih. s ove ili one strane vrijednosti/znaka i simboličkog pojavljivanja) iznova dovodi u pitanje čitljivost. jest upravo to rastvaranje robe i njezine im­ plicitne jednadžbe. koji dobivaju smisao tek preko klasičnog prihvaćanja procesa značenja. Ona ukida političku ekonomiju znaka. proizvoljno je u "diskreciji" koja jedina utemeljuje mogućnost jednadžbenog odnosa znaka. nikad rasvijetljena. 5 Ovdje uzet u značenju klasične semiolingvistike. nestalo je svake virtualnosti značenja. kôd značenja i nadalje djeluje kao sustav nadzora značenja. koju je Marx primijenio na razini razmjenske vrijednosti. odrekavši se svega ostalog i određujući Ozlj i Ozn u sustavu primje­ rena nadzora. pa. ostaje isto. pozitivnom. i odgo­ varajuća određenja Ozlj i Ozn. suočeni smo s procesom poništenja znaka. ali čiji sveukupni raspon podrazumijeva i uporabnu vrijednost. simbolička razmjena) u suprotnosti i kao radikalna alternativa pojmu znaka i značenja. potisnutog. Tijekom strukturiranja. Blijeđenje značenja ne dovodi u pitanje načelo racionalnosti znaka. u samom zahvatu koji ga čini. što bi je znakovi apstrak­ tno iznova dohvaćali da bi je izrazili. pri čemu analogija između Ozlj i Ozn ne mijenja ništa u načelu ekvivalentnosti. uvijek služimo pojmom simbola (simbolika. pa stoga ne bi bili kadri preživjeti. Simbolička radnja smisla obavlja se također na zvučnoj. višesmisleni odnos a da se ne ogriješi o logiku znaka. dakle njegovo načelo zbiljnosti. na kojemu se temelji proizvoljno. vizualnoj. poništenja jednadžbe pomoću koje se on artikulira i koja u komunikacijskom diskursu nikad nije poništena. u korist čvrste i jednadžbene strukture. u toj iznenadnoj kristalizaciji nekog Ozlj i nekog Ozn. Prevladava­ juća i svodljiva racionalizacija znaka. ali ne ukidanje u smislu nekog mističnog ništavila građe smisla i djelovanja smisla. Cjelovita. Upravo to kritičko poništenje valja proširiti na polje značenja u Kritici političke ekonomije znaka. imanentnu. lažnu prozirnost znaka. primjerice: ovo = ovo. prema tome. poništenog. Drugim riječima. i to ne znači ništa drugo. Iako dolazi do mnogostrukog povezi­ vanja između Ozlj i Ozn koji zadržavaju svoju "pritajenost". nepronična. jednako se radikalno suprotstavlja4 jući ambivalentnosti. koji također počiva na toj apstraktnoj jednadžbi svih vrijednosti. simbol kao istovjetna inačica znaku. Nadalje kristaliziran na toj isključivoj strukturi. proizvoljno je jednako po­ svemašnje u slučaju "simbola" 4 . u bilo kojem obliku. Sama dvosmislenost još nije drugo doli kole­ banje načela koje u svojoj biti ostaje uspostavljeno. Ta je pritajenost stoga samo načelo racionalnosti znaka koje djeluje kao univerzalni apstraktor i reduktor svih virtualnosti značenja koja ne proizlaze iz nekog odgovarajućeg okvira. znak se nadaje punom. iz istovjetnosti i posebnosti nekog Ozlj i nekog Ozn. njegovu uporabnu vrijednost (racionalno iščitavanje) i njegovu razmjensku vrijednost (diskurs komunikacije). roba. Mi se.

Logika ekvivalentnosti.jedna i ista stvar. Ustvari. poput svih lingvista i semiologa.koja se nahodi između znaka i stvari koju označuje. može se govoriti o dodirivanju. a ne neki drugi. a zajedno upućuju na neki referent. I dalje: (Problemi opće lingvistike. Ili je motivacija općenita s jednoga do drugoga kraja lanca ali tada to više nije supstancijalna motivacija psihologističkog tipa. on nema drugih stvarnosti doli one koja se upisuje kao filigran znaka. Referent o kojem je riječ ov­ dje nije više izvan znaka negoli je to Ozn: njime upravlja znak..): "Proizvoljno je to što se neki znak. Kako god bilo. koja se na neki način uspinje od Rft prema Ozlj. Ili proizvoljno. a taj duboki dosluh koji proizlazi iz forme.. i jedino u njemu. a ne uz neki drugi. Tim zahvatom Benveniste pokušava spasiti unutarnji ustroj znaka.. Uostalom. Ali takva je podešenost jedino moguća na os­ novi odvajanja znaka i stvarnosti (referenta). 2. drugi stvarnosti (ili ra12 dije percepcije). njegova "pantografska" projekcija. Kod pos­ taje odistinsko načelo stvarnosti. Kon­ kretno ne postoji. apstrakcije. Ako se. a to rješenje Ben­ veniste prepušta filozofiji. ona sadržaja. Taj ubogi govorni subjekt ne zna dakako ništa o proizvoljnosti znaka (on nije semiološki subjekt!). njegova ponesena sjena. Polje proiz­ voljnog je na taj način prebačeno izvan razumijevanja lingvis­ tičkoga znaka. može se reći: 1. koji su oba psihičke prirode i nužno su povezani u duhu subjekta odistinskom konsupstancijalnošću. jer Benvenisteovo proizvoljno (između znaka i stvarnosti) ne postoji u većoj mjeri negoli Saussureovo između Ozlj i Ozn. pod znakom Ozlj. Fantom Ozlj širi se nad svijetom (u oba smisla: on ga "analizira" poput duha i progoni ga). jedan misli. kao 13 . on određuje znak. tada je referent (stvarnost) to u jednakoj mjeri. koji ima podaruje Ozlj. 52. između ta dva pojma Benveniste. nije drugo doli učinak znaka. smještava proizvoljnost znaka . konvencija znaka. nego je. od Ozlj do Rft (zaključno). U strogom smislu. U tom smislu.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka Privid referenta Tamo gdje se znak predstavlja kao jedinstvo "diskretnog" i funk­ cionalnog smisla. nego je riječ o formalnoj motivaciji "odozgo". Znak kao apstraktna struktura upućuje na fragment objektivne stvarnosti. kazuje Benveniste.on jest ta stvarnost. vlada cijelim lancem. njegovu logičnu nužnost (i onu semiolingvistike). složimo da je Ozn konsupstancijalno Ozlj. a vjerovati da se može "od njega udaljiti". u svojoj naivnoj metafizici. jer Ozn i Rft imaju isti oblik. ispravljajući Saussurea. Jer stvari se nipošto ne oblikuju sukladno Benvenisteovoj ( i onoj drugih) idealističkoj shemi. s druge strane. oblikovanja znaka obuhvaća jednako Rft kao i Ozn "svijet" koji znak "priziva" da bi se bolje od njega odvojio. ali i to ne zato da bi se problemu iznašlo rješenje. Ozn (označenog) i Rft (referenta) koji se zajedno upisuju kao sadržaj. On prolazi između Ozlj (označitelj a) kao forme. i. lako moglo i opet voditi vječnome metafizičkom rješenju problema. a proces oblikova­ nja.. preko pojmo­ va "motivacije" i "proizvoljnoga". o aps­ trakciji i o "diskreciji" Ozlj. a ne između Ozlj i Ozn. suprotno Saussureu. Ozlj upućuje na Ozn. apstraktne formalizacije neprekidan je s jednog kraja lanca na drugi. donekle u pravu. Ili radije Ozn/Rft . on se otprve pomalja u funkciji znaka. Bitno je uočiti da je odvojenost znaka i svijeta fikcija i da vodi znanstvenoj fantastici. dis­ krecije. "Za go­ vorni subjekt postoji između jezika i stvarnosti potpuna podudar­ nost: znak prekriva i upravlja stvarnošću: točnije .". znači ponu­ diti mu rješenje koje bi. zakon koda i Ozlj obavještava i određuje čak i "stvarnost". vezuje uz određeni dio stvarnosti. ono ovisi. budući da nipošto nije "privremeno" i metodološko." Isključiti proizvoljno iz znaka uvijek samo znači premjestiti problem. Rez se ne povlači između znaka i "stvarnog" referenta. i to na vrlo metafizički način. "go­ vorni subjekt" "nagonski" prevodi na razinu sadržaja. dok kod Saussurea hipoteka proizvoljnog još teži na uzajamnoj poveza­ nosti Ozlj i Ozn. nego prije stoga da bi ga se naznačilo i privremeno od njega udaljilo. on na nj odgovara. str. u samoj svojoj percepciji.

ponekad se artikulacija odvija pod istim metafizičkim znakom potrebe ili motivacije. Ali ta su razlikovanja strateška i djelotvorna i razriješiti ih (ukinuti magijsku nestvarnost tih pojmova). MOTIVACI­ JA. alibi i. Tako je i s referentom. Taj sadržaj percepcije na neki način izranja. metafizičko ih stajalište može razriješiti jedino pomoću pogrešnih pojmova. a nekim slučajem to je upravo onaj isti mostić kojim politička ekonomija pokušava povezati subjekt i objekt koji su također shvaćeni kao rastavljeni: potreba. Ustvari. Potonja djeluje kao referencija potrebama i aktualizaciji uporabne vrijednosti poput antropološkog obzora. u drugome. Ovdje se javlja sličnost između logike značenja i logike poli­ tičke ekonomije. Referent. Praznina pojmova prikriva dakako neku strategiju. Isti pojam skriva isto metafizičko lukav­ stvo. pojavni je predmet. značilo bi u isti mah i ukinuti mogućnost svake semiologije. sto­ ljeću. kao što čini Benveniste u svojoj kritici saussureovske teorije znaka (utemelje14 ne. znakovito. Bilo zato da bi se zanijekala. mahom psihologijsku. dvije prevladavajuće forme (sustav razmjenske vrijednosti i kombina­ cija označitelja) iznalaze neki referencijalni razlog. Jednako tako. prisiljeni smo prijeći od življene percepcije pojmovnome. A na koji se način odvija artikulacija između znaka i referenta (ili između Ozlj i Ozn) tako istančano odijeljenih. on je na razini znaka zamijenjen označenim. nemojmo se prevariti. jedan kao formu.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka što smo vidjeli . logika i psihologija ovdje su nerazdvojivo pomiješane: semiološka moti­ vacija ima iza sebe svekoliku psihologiju . 2. POTREBA.koliko je pak do eko­ nomske potrebe.potrebna je neka magična poveznica da bi ih se povezalo. Svekolika dobra stara psihologija hrani semiološko zdanje: 1. Pojam ne kazuje ništa ako želi popuniti razdvojenost koje nema. ona je mnogo više od potražnje subjekta: sveko­ lika logička artikulacija ekonomske "znanosti" traži je kao svoj funkcionalni postulat. zrcalni i tautološki proces između dva modaliteta iste forme. ali. sadržaj. neku vrstu kolanja. Razlikovanje između zna­ ka i fenomenalnog referenta postoji jedino za metafizičko viđe­ nje koje idealizira i apstrahira u isti mah i znak i življeni svijet. iza formalne suprotnosti dvaju pojmova. apstraktno odvajanje između znaka i svijeta . učinak stvarnosti preko kojega se zaokružuje igra označiteljâ i dolazi do promjene. "stvarni" predmet . Polazeći od pogrešnih razlikovanja. ali njegov ga unutarnji ustroj isključuje. ili relativizirala ili dozirala u definiciji "simbola". Ti pojmovi nisu slučajno prazni. što bi bio jedini način da se riješi lažni problem proizvoljnog i motivacije znaka.jedan te isti sadržaj koji djeluje poput sjene koju baca Ozlj. tome nema kraja. ali jedino s unutarnjeg stajališta semiolingvistike) -jedini zamislivi odnos. tom "supstancijom stvarnosti". koja je cijela obuhvaćena logikom znaka. jest motivacija. reprodukcije sustavne apstrakcije (bilo one razmjenske 15 . a da pritom one u osnovi ne utječu na njegovo djelovanje i vlastitu strukturu. u njihovoj formalnoj suprotstavljenosti. Između toga dvoga. ali drukčije i nije moglo biti čim smo stvorili metafizičku predodžbu o referentu. sadržaj per­ cepcije i življenog iskustva subjekta . U jednom slučaju. da bi se potvrdila. a da istodobno jedan ostaje slikom drugoga? Preko motivacije. pojam ima mahom logičku rezonanciju. koju je mo­ guće naporedno raščlaniti na polju značenja i ekonomije.na pola puta između fenomenologije i bergsonovske supstancije suprotstavljene formi. jedini pojam pomoću kojega se može misliti artikula­ cija fenomenalnog (psihološkog) i znaka. sukladno Saussureovoj teoriji znaka. Moti­ vacija (potreba) jedino opisuje. vidjeli smo da sustav potreba i uporabne vrijednosti u cijelosti obuhvaća oblik političke ekonomije kao njezino dovrše­ nje. Prazan i magični pojam. sukladno dobrom starom filozofskom idealizmu i ap­ straktnome asocijacionizmu već dobrano prašnome u 19. sadržajem misli. Na dva odjelita polja. preko obrtanja nekog takozvanog sa­ držaja. drugi kao sadržaj. referent se održava izvan razumijevanja znaka: on na nj aludira.

N. fetišizam ma­ terije posljednji stupanj idealizma koji od materije čini privid. svoje proizvoljnosti. ali to je kolanje. kao stoje slučaj u lingvistici. izvanjsku političkoj ekonomiji. Dvostruko lice znaka (Ozlj/ Ozn. Ali on ne može "preskočiti svoju sjenu": to stvarno proizvodi i ponovno proizvodi on sam i ono nikad nije njegova onostranost. označen namjerom prema stvarima (!).. Na taj način ona svjedoči o nemogućnosi izlaska iz metafizičkih problema što ih postavlja znak ako se radikalno ne propita semiološka artikulacija. Jednaka kružnost. nego sustav koji je i sam uronjen u sustav RV. Ako su dva sustava na neki način spojena u istoj formi. br." ) samo prevodi realistički fetišizam. ustvari. On je određen. pri čemu joj uporabna vrijednost. kako god ona bila kritična." Na taj način. nego uvijek već njegovo funkcionalno svođenje od strane susta­ va uporabne vrijednosti. hrani psihološkim konsenzusom koji povezije neki Ozlj s nekim Ozn. Na taj se način artikulacija znaka može smanjivati unedogled. neprekid­ no iznova izmišljajući stvarno kao svoju onostranost i svoje posvećenje. Ako je ustanovljiv u svom identitetu (= ako "postoji"). Lefebvre.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka vrijednosti i koda označitelja) preko obrtanja stvarnoga. sama tajna svake metafizičke (ideološke) djelotvornosti. Od pojma Ozn. koje se može generalizirati kao Ozlj/Ozn-Rft) skriva. i koji djeluje prema istoj logici. ponovno postaje simulakrum iza kojega se. 1 . Tako on smjera stvarnosti kao svojoj onostranosti i svom uništenju. do "bezdanosti".6 Na taj način strategija je ista: dvostruki vid robe (UV/RV) skriva ustvari for­ malnu cjelovitost. prelazim na referent kao konkretni pristup svijetu.. A on se. Krug koji ozakonjuje znak preko stvarnoga i koji utemeljuje stvar­ no preko znaka doista je poročan. U tom smislu i u ovom slučaju ne postoji temeljna razlika između referenta i označenog. ali upravo je ta intencionalnost čin duha koji poriče svoju stvarnost. 2. kao "supstancijalno" jamstvo. 3. "Stvarni" stol ne postoji. jednako očevidno. u nekoj vrsti bijega prema naprijed. svoje "naturalističko" jamstvo. veljača 70. Pa ipak. koji od nje čini fikciju. Vidjeli smo da potrebe (UV) ne čine neku konkretnu realnost..R. ista psihološka tautologija vrijedi i za Benvenisteovu motivaciju: 1. čija želi biti supstancijalna referencija in vivo.. kojima upravlja ista logička forma.-M. neuspore­ divu. On doslovce kaže:"Referent nije stvarnost (naime predmet čije bih postojanje mogao iskusti i nadzirati): mi ga vidimo kao stvarnoga. Stajalište J. opće kolanje jednog te istog obrasca i njegovo unutarnje djelovanje. apstrahiran i racionaliziran obliko16 Ta kopija pojma "u grubo" (vidi J. iako je tek njezin produžetak in abstracto. referent je je lišen svoje stvarnosti. tako i referent nipošto ne predstavlja neku samostal­ nu konkretnu stvarnost.naime. umjetnu konstrukciju. ne bi li bolje iznova uspostavila strategiju znaka. Znak u osnovi progoni čežnja za nadilaženjem vlastite konvencije. neposredno iznova pomalja opipljivi predmet. kojom uprav­ lja sustav razmjenske vrijednosti. koja nije drugo doli ona Ozlj. nego tek njegov obzor. vanjem koje ga uspostavlja u toj istovjetnosti sebi samome. unatoč svemu. na neki ga način progoni totalna motiviranost.. Stvarnost je fantazam preko kojega se znak ubeskraj štiti od sim­ boličke dekonstrukcije koja mu prijeti. Ali: objektivnost tog odjeljka "označena" kao stvarno. koja je u suglasnosti s onim razmjenske vrijednosti.-M. pruža. Znak zadobiva svoju nužnost iz psihološkog konsenzusa koji nerazdvojno povezuje neki OZLJ s nekim OZN (poput odjelj­ ka "stvarnog" u misli).. semiologija se temelji na tim pomiješanim materijalističkim i idealističkim ostacima proizašlim iz svih kutova zapadne metafizike. to znači da je on već označen. u vidu iluzor­ ne artikulacije.:"Referent nije uistinu stvarnost. a ne shvaća se više kao njegov jednostavni odnos prema Ozlj. tada je očevidno da pojam potrebe ne raščlanjuje ništa i jedino opisuje.. Takav je svijet viđen i protumačen preko znaka .F. unatoč svemu. oče­ vidno je perceptivni konsenzus subjekata. formal­ nu cjelovitost u kojoj mu Ozn i Rft. ipak služe kao referencija/ alibi. To prevodi tautološka definicija potrebe (nema druge): ljudi prihvaćaju neku stvar kao uporabnu vrijed­ nost "zbog toga što im ona treba". 17 . Lefebvrea uostalom svojstveno je lukavstvu s kojim "stvarnost" potajice uspijevauskrsnuti iza svake semiološke misli. vir­ tualno oblikovan i podložan razobličenju po volji. 6 Jednako kao što potrebe nisu pokretački i izvorni izraz subjekta. a simptomatična je spontana pometnja nastala u vezi s njima gotovo posvuda: referent nema druge vri­ jednosti doli one označenog. On tek iz svijeta stvari (fenomenološkog svijeta predodžbe) ekstrapolira odsječak uspostavljen logikom zna­ ka. kao što zna­ mo. on je slika koju si mi stvaramo o stvarnosti.

jer bi to bio proces denota­ cije9. u pojmovima denotacije i konotacije (cijelu pojmovnu aparaturu semiolingvistike treba podvrgnuti istoj radikalnoj raščlambi kakvu je Marx proveo nad pojmovima klasične političke ekonomije). kod "realističnih" vrijednosti itd. ne dovodi u pitanje pravilo ekvivalentnosti znaka. 19 9 Nipošto nije nekorisno. supstancija vri­ jednosti i povratne svršenosti preko igre označitelja kao oslonca (cf. Cjelinom upravlja racionalna apstrakcija susta­ va razmjenske vrijednosti i igra označitelja. Tako stvari stoje s konotacijom . ta moralna i metafizička povlastica sadržaja (UV i Ozn/Rft) samo maskira odlučnu povlaštenost forme (RV i Ozlj). infrastrukturi strane sadržaje znaka.. "Talijanstvo" samo prividno pripada označenom.).i ako je ona mjesto ideologije. istovjetna onoj potreba i uporabne vrijed­ nosti. i. o neposrednoj istovjetnosti Ozlj nekoj odre­ đenoj stvarnosti. a ne uza sadržaj. potrebe za temelj­ nog pokretača ekonomije . nego je na djelu proces razmjene i kola­ nja koda. kao sastavnim dijelovima znaka. s njezinom konotacijom "talijanstva". ali riječ je o procesu razvoja političke ekonomije znaka. parazitna značenja na "objektivnu" denotaciju. Niti teškoća koja se time javlja u vezi sa slikom (ne-skrivenost. i sama nije drugo doli kodirana forma (kod percepcije. a ona je upravo igra ulančavanja i razmjene označitelja. prema tome. Denotacija u cijelosti počiva na mitu o "objektivnosti" (bilo da je riječ o jezičnome znaku. racionalizaciju i opći nadzor nad znakom. Može se još reći da je "ideologija" jednako totalna u proce8 Denotacija i konotacija Ista metafizika na djelu je na razini poruke. "Fetišizam i ideologija": ideo­ logija je vezana uz formu. 18 . Ustvari. Rft).ciklus razmjenske vrijednosti nadaje se poput nužnog obrata. 7 Poznataje shema konotacije "izmamljivanjem": cijeli znak postaje Ozlj nekoga drugoga Ozn: Ozli/Ozn Ozlj /Ozn 1 opet nije slučajno ako mitska shema infra i superstrukture djeluje implicitno na isti način na polju značenja. Jednako tako. ono samo po sebi tvori neki kod . koji upra­ vo počiva na nespojivosti dvaju pojmova i na temeljnoj kružnosti prevladavajućeg pojma: 1. to nipošto ne znači da će ona nakalemiti dodatna. ne znači da će propustiti naporedne. i na nj ćemo se još vratiti. kontinuum označitelja i označenog). njegovoj fotografskoj ili ikoničkoj istoznačnici itd. kao i na onome ekonomije: denotativna infrastruktura i "ideološka" superstruktura. Ali ta temeljna strategija (čiji operacionalni odjek na svim razinama suvre­ menog društva nije potrebno7 dokazivati. savršeno je idealističko. Ta dva pojma su svaki za sebe posljednji "Razlog". prema tome. Ozn. Sada se možemo vratiti procesu denotacije kako bismo poka­ zali da se on nipošto ne razlikuje od konotacije: denotirani Ozn. ali znano je da mitovi nisu dio sadržaja. 2. i igru njihova razlikovanja i njihove istovjetnosti. analiza J. Ozn/Rft dano je kao izvorna stvarnost. proces pripisivanja i razvrstavanja čiji je oblik odluču­ jući. ono zaklanja cjelokupni strateški dispozitiv značenja. proces beskonačne reprodukcije koda (cf. Nešto drugo je još zanim­ ljivije. pojmovnom sadržaju itd.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka Saussureovo naučavanje o listu papira (dvostruko lice znaka koji oblikujemo). ali stranog istinskim svrhama. Progla­ sivši Ozlj i Ozn "jednakima". "psihološki" kod. od kibernetičke programacije do birokratskih sustava i onoga "konzumacije") brižno je zaslonjena rasprostiranjem značenja na dva (ili tri) polja (Ozlj. uporabna se vrijednost proglašava za izvor i konačnost. ona je strast koda).mit ako hoćete. ustvari. to spajanje dvaju pojmova koje omogućuje spajanje fiktivnog stvarnoga s dobivenom slikom znaka. ). Derrida u Tel Quel). struk­ turalno načelo cijelog sustava. Uzmimo Barthesovu analizu reklamne slike za tjesteninu Parižani. Ozn konotacije8 se dakako također opravdava istom raščlam­ bom. Metafizika Ozn/Rft. dok druga dva predstavljaju jedino obrat. budući da i ono ponovno postaje "učinkom denotacije" no­ vog procesa "oslobođenog" značenja. ta objektivna "stvarnost".

kazuje nešto objektivno? Taj očevidni diskurs najistančanija je njegova mitologija. ili se pak taj diskurs naprosto nadaje njegovim predmetom kao obrascem simulacije. u krajnjoj liniji. Bijela svjetlost de­ notacije nije ništa drugo doli igra spektra konotacija. Moralni i metafizički položaj značenja. tek obrazac simulacije čija cjelokupna poveza­ nost proizlazi iz razmjene kojom upravljaju označitelji. napokon. upravo suprotno od uobičajenog shvaćanja. I kao što se uporabna vrijednost. njegovo otkrivanje i manipulacija njime jednostavnom operacijom koda. budući da uprirođuje sam taj proces ideologije. mogla iznova uvesti u paradoksalnom smislu. stvarnoga i denotacije neprestano proizlazi iz složene igre preklapanja mreža i kodova. Denotacija ili uporabna vrijednost.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka su denotacije kao i u onome konotacije i da. ona i samo ona.polje Ozn . koja ima u odnosu na druge moguće kodove povlasticu da se pojav­ ljuje.simbolika Kritika političke ekonomije znaka podrazumijeva neke moguć­ nosti nadilaženja. objektivnost ili korisnost. što je isto). može doslovce primijeniti i na uporabnu vrijednost kao "denotativnu" funkciju predmeta. kao i u uspostavljanju samoga znaka). "doslovna" i idealna svrhovitost predmeta. najideološkiji pojam. denotacija se razlikuje od drugih značenja (konotiranih) svojom posebnom ulogom brisanja tragova ideološkog pro­ cesa iznova ga vraćajući univerzalnome i "objektivnoj" nevinos­ ti. nego kod prirodne očevidnosti. uvijek je na djelu suučesništvo između stvarnosti i koda pod znakom očevidnosti. temelji na konsenzusu jezika znanstvene komunikacije. pa onda i neku ono­ stranost semiologije.istinito. Pod tim prividom. iskazuje nešto jednostavno. koje treba osloboditi vladavine koda (Ozlj) . pretpostavka da predmet znanosti nije drugo doli učinak njegova diskursa.vrhovni mit o kojemu govori Barthes. jeziku kao prirodi: ne izgleda li nam da rečenica. tako i učinak konkretnoga. Općenito. kao što smo vidjeli. Bilo bi zanimljivo dovesti do paradoksa pretpostavku (kojajedva da to jest): . A znamo da se znanost. doslovno . kao racionalna. dok se drugi očituju tek kao racionalizacije više ili manje "ideoloških" svrha. Ozn metajezične denotacije i sam je u krajnjoj liniji tek učinak Ozlj. trajno iznova pomalja iz sustava razmjenske vrijedno­ sti. unatoč svemu. Na taj se način oba polja uzajamno rasvjetljuju u cjelokupnom pro­ cesu ideologije. kao što smo vidjeli. Lažna bezazlenost. 21 .Rasplinjavanje povijesnog događaja u njegovu slijednu kodiranju preko medija. Na taj se način razlika denotacija/konotacija nadaje uzalud­ nom i samo ideološkom. Daleko od toga da bude objektivni pojam kojemu se suprotstavlja konotacija kao ideološki pojam. kao i literarnost o kojoj govori Barthes.10 S one strane znaka . Jer. u oblikovanju polja spoznaje koje utemeljuje njego­ vu racionalnost isključujući sve ostalo (isti proces. Ne izgleda li da predmet . ona naposljetku nije drugo doli posljednja kono­ tacija (ona koja izgleda kao da utemeljuje i dovršava čitanje). nastranost objektivnosti.valja raščlaniti u sklopu kritike prvenstva Ozn u zapadnom propitivanju značenja. kakav god smisao oslo­ bađala nakon svog izricanja. njegove "proizvoljnosti") provode se u ime jednog od dvaju termina koji ga čine: bilo u ime Ozn (ili Rft. primi­ tivno. denotacija nikad nije drugo doli najljepša i najistančanija konotacija. na metajezičnoj razini. koja u svekolikoj "objektivnoj bezazlenosti" tek opisuje njezino djelovanje.bilo u ime Ozlj.Na isti način. kritička razmišljanja o nadilaženju znaka (njegove apstraktne racionalnosti. Ona bi se. spram čega je sve drugo literatura?" Sve se to. ideo20 loški na drugom stupnju . denotacija je prema tome. koje treba osloboditi pritiska Ozn. pri 10 Analiza se može nastaviti na razini metajezika (obratni pomak): Ozli / Ozn Ozn / Ozlj (cijeli znak ponovno postaje Ozn nekog novog Ozlj). kao što bijela svjetlost proizlazi iz preklapanja boja spektra. . koju su izvr­ šili Derrida i Tel Quel . Upravo smo istu takvu taktičku ulogu prepoznali i kod uporabne vrijednosti u njezinu odnosu naspram razmjenske vrijednosti. ali ona hini da to jest. Korisnost. nije priroda. neku onostranost tog procesa značenja na ko­ joj se ustrojuje razmjenska vrijednost /znak. Prvu perspektivu . Bar­ thes u S/Z: "Denotacija nije prvi od smislova. vrhovni mit zahvaljujući kojemu tekst hini da se vraća prirodi jezika."služeći". kombinatorički učinak diskursa.

Taj pokušaj kritike Ozlj u ime Ozn (Rft). zadržavajući vlastito mjesto Označenom. a simbolika nije vrijednost. razlikovne strukture. dobiva svoje puno značenje u Lacanovu grafu: S/S (podjeljeno. Pa ipak. kako bi se oslo­ bodili označeni (subjekti. Razdvajanja. koje. proboja. nadovezuje se upravo na ono što smo raščlanili kao "idealizam uporabne vrijed­ nosti". Ona je gu­ bitak. nego je potisnuto. naime nemogućnosti razlikovanja odgovarajućih odvojenih poj­ mova i njihova pozitiviranja kao takvih. Znak to odbija. i opet je riječ o podjeli dviju instanci. ništi naporednim uvođenjem: 1. preko ekonomije znaka (Ozlj) i koda. 2. ne više određena s kraja nakraj. njegovo ukida­ nje i raspadanje njegovih sastavnih dijelova Ozlj i Ozn. Ta "prirodna filozofija" značenja podra­ zumijeva "idealizam referenta". Njezin je san posvemašnje uskrsnuće "stvarnoga" u neposrednoj i prozirnoj intuiciji. priroda.ta pregrada. A taj proces značenja. ono na čemu se on uspostavlja negativno. ideologiju) na izmjenjivu modusu Ozn ili Ozlj". drugo od znaka. uostalom. 22 23 . Unatoč tome. Suklad­ no veoma različitoj logici lingvistike. može iskazati jedino vrijednost. To je spajanje objektivizirano pregradom struktural­ nog rastavljanja Ozlj i Ozn (Ozlj/Ozn)12. To se viđenje danas uvelike razvija u kritici apstrakcije sustava i kodova u ime "autentičnih" vrijednosti (uvelike izlučenih iz individualističkog građanskog sustava vrijednosti). ne ukida "stvarno". Na djelu je velika moralistička tirada o otuđenju preko sustava koja. ne uočavajući da je UV solidaran sustav i satelit sustava RV: u tome je temeljni idealizam. tek produljuje u vječnost njihovu raz­ dvojenost. Lacanov graf uvodi tu radikalno novu pregradu u tradicionalnu shemu znaka. autentičnoj istini .Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka kojemu se znak moralizira u svom sadržaju (misli ili stvarnosti) na račun njegove forme. O onome što je izvan znaka. riječ je o pozitivnosti znaka. Na djelu je kritika apstrakcije i proizvoljnosti znaka u ime "konkretne" stvarnosti. ono zadržava neku vrstu sadržaja. transcendentalni humanizam sadržaja kojeg iznova nalazimo u pokušaju izbavljenja Ozn (Rft) od terorizma Ozlj.razlomak) Ona postaje sama pregrada povlačenja. proturječnosti) u nji­ hovoj pokretnoj. razarati formalnu povezanost Ozlj i Ozn. dakako. dakle mjesto transgresije. Ključna upitnost znaka proizlazi iz činje­ nice da on u samoj svojoj uspostavljenosti isključuje i ništi pri­ mjereno pojavljivanje i strukturalno određenje Ozlj i Ozn. neka vrijednosna supstanci11 ja bačena u izvanjsku sjenu znaka. proces nepoznavanja i nijekanja s kojim znak. koji je zapravo tek divovski obrazac simulacije smisla. nužno pro­ izvodi njegovu proizvoljnost (dakle. Ta pregrada pokazuje ono što znak niječe. referent. neke vrste strukturalnog spajanja dvaju pojmova. povijest. Svaki pokušaj nadilaženja političke ekonomije znaka koji se oslanja na jednu od njegovih sastavnica. a predodžba o njemu uvijek je neka supstancija. širenjem tog istog sustava. nego ga ukida SIMBOLIKA. nikad nije raskrstio . stvaranja od "stvar­ noga" idealne alternative formalnoj igri znakova. zbog toga što na taj način ozakonjuje razdvajanje koje utemeljuje logiku znaka. Kao i to da se na toj ambivalentnosti temelji vrsta razmjene radikalno različita od raz­ mjene vrijednosti (razmjenske vrijednosti ili vrijednosti/znakovi). jer značenje koje sve imenuje polazeći od nje. izuzev da je riječ o ambivalentnosti. u konačnici. i čega je on u svome pozitivnom uspostavljanju tek simptom. I upravo simbolika nastavlja progoniti znak. U svakoj ideo­ logiji značenja javlja se želja za osamostaljenjem i oslobođenjem "stvarnoga" . dijalektičkoj. Jer.jednako kao što je već u cijeloj ideologiji političke ekonomije prisutna želja za idealnim osamostaljenjem uporabne vrijednosti. O njegovu "stje­ canju vrijednosti". kao takvih. ta strukturalno/inkluzivna kopula procesa značenja kao pozitivnog zamračuje ono stoje on naj­ prije bio: proces svođenja i ništenja smisla (ili ne-smisla: ambivalentnost). ne više pregrada koja artikulira nego ona koja cenzurira. nego se samo u nekim točkama preklapa s metaforičkim lancem označitelja (točke isturenja). postaje neka vrsta univerzalnog diskursa. Pozitivnog odnosa. Spasiti UV nasuprot sustavu RV. koja je ustvari prepreka čije bi dizanje značilo dekonstrukciju znaka. Ona je mnogo više 12 Ta pregrada pomoću koje se prikuplja sve proizvoljno i pozitivno znaka. sa značaj Prolaz je mnogo suptilniji u slučaju "oslobađanja označenog". ukidanje vrijednosti i pozitivnosti znaka.. Ali simbolika u svojoj virtualnosti sub­ verzivnog značenja znaka može se imenovati jedino pomoću alu­ zije.. Ono više nije Ozn/Rft lingvistike. mi ne možemo ništa reći. Vratit ćemo se tom pitanju.

14 Niti razmjenska vrijednost može postojati u čistome stanju. proizvoljnost je znaka u osnovi neodrživa. uopće proturječni u strateškoj perspektivi (politici). prema tome. Lacanovo Ozn. ne u radikalnom značenju riječi. upravo ono stoje uništila: sim­ boliku želje. Trebalo bi pokrenuti cijelu jednu teorijsku i praktičnu revoluciju da bi se iznova uspostavila simbolika na račun znaka i vrijednosti. A ta motivacija do­ gađa se. ono je ne-mjesto i ne-vrijednost. koji je uvijek tek privid onoga što sam znak potiskuje u svome djelovanju13. niječe u njegovoj formi te nikad ne nalazi mjesto. naprotiv. u svojoj materijalis­ tičkoj analizi proizvodnje. značenje dobiva nešto od postvarenja. gdje se iznova uspostavlja. poput simboličke ambivalentnosti pregrađene ili prekrižene znakom. ne može potvrditi u svojoj reducirajućoj apstrakciji.znači to pojmiti ga kao ono što ga. kao što je to i u unutarnjoj logici razmjenske vrijednosti i političke ekonomije. referent je samo "simboličan". nije važno: ti pojmovi izokreću problem upi­ sujući ga u već uspostavljenu logiku znaka. kao pregradu isključenja. doli radikalna redukcija svake ambi­ valentnosti. ukidanje am­ bivalentnosti "solidifikacijom" vrijednosti. Ono nije to što se upisuje ispod potiskivanja. Ono je to što raščinja svekoliko Ozlj i svekoliko Ozn. ili istinska motivacija znaka. "Revolucija medija" ostala je do danas empirijska i mistična kako kod McLuhana. Rekvijem za medije Introitus Ne postoji teorija medija. bila već nadiđena za života. Proizvolj­ nost. iz kojega su bili isključeni jezik. To što ona niječe i potiskuje poku­ šat će izbaciti i uključiti u svoj zahvat: takav je položaj "stvarnoga". Na svojstveno naivni način. ne znači željeti sačuvati potisnutom njegov položaj značećega. nego u smislu "simboličke" geste. Marx čak i ne spominje željeznicu kao "medij". privid totaliteta. Svekolika represivna i reduktivna strategija sustava moći već je sadržana u unutarnjoj logici znaka. za razliku od znaka. znakovi i komunikacija. koji je uvijek tek privid simbolike. Motivacija znaka. ne-mjesta značenja. u prasku strukturalne pozitivnosti znaka i vrijednosti. motivacija. referenta. Jednako kao što se ni razmjenska vrijednost. Istinski proizvoljno. u očekivanju radikalne kritike lingvističke ekonomije vrijednosti. Pri funkcionalnoj. i koje se pojavljuje jedino u posvemašnjem ukidanju znaka. latentne vrijednosti . može se reći da referent ponovno postaje "simbolički". na obzoru političke ekonomije. tj. suvremenica parnog stroja i željeznice. kao način komunikacije: ona nije u polju njegova malo svoje stvarnosti. Čudnim obratom. upravo je ta pozitivacija koja nije ništa drugo. zanijekanog znakom. preko proizvoljnosti njegove forme: odbi­ janja i redukcija. znak nim pozivanjem najednu od njih. i terorističkoj. Proizvoljnost i motivacija nisu. nije ništa drugo doli njegova strategija: strukturalna kristalizacija. 13 pokušava unijeti promjenu: dopušta si pojaviti se kao totalitet. Jednom zauvijek treba prepustiti pojmove Ozlj i Ozn (kao i ostale) njihovoj lingvističkoj mjerodavnosti i vratiti.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka objektivizirana i pozitivizirana u R-u Hjemslevljeve formule: E R C. u funkcionalnosti potreba. s obzirom na ono 24 25 . postupak smisla i psihoanalitički označitelj imaju tako malo zajedničkog s jezičnim označiteljem i postupanjem znaka da i samo rabljenje istih pojmova izaziva nerješive nesporazume. izbrisati tragove svoje apstraktne transcendentnosti i proglasiti se načelom stvarnosti značenja14. Ono je mjesto temeljne objektivacije koja se poma­ lja duž sustava osnažena znakovima sve do društvenog i politi­ čkog terorizma uokviravanja smisla. dakako. u svojoj posvemašnjoj apstrakciji. Simboličko se nigdje ne upisuje. Ona može djelovati jedino pod zaklonom uporabne vrijednosti. i gdje ona fan­ tomski iznova uskrsava. njezin reducirani i znakom ovladani oblik. pojavom telegrafa. prema tome. On je pak direktnošću teksaškog Kanađanina obzna­ nio da je Marxova teorija. I znakovi moraju gorjeti. preko svoje dvostruke apstrakcije. S obzirom na sve to. Pa ipak. da shvatiti znak kao cenzuru. vrijednost/znak. Istini za volju. tako i kod njegovih sljedbenika. svekoliku neprijateljsku vrijed­ nost simboličkom pojmu poput ne-mjesta vrijednosti. Taj pozitivni odnos čini od znaka vrijednost. jer je svekoliko načelo stvarnosti prešlo u kod. budući da je ono to što rastavlja njihov ustroj i njihovo simultano oblikovanje. koja čini njegovu racionalnost. U tom smislu. praktički ograničio područje pridržano za proizvodne snage. Tim prividom referenta. Čini nam se. značilo bi to reći da je Marx. organizaciji nadzora smisla pod znakom pozitivnosti i vrijednosti.

koji si. Dijalektička je forma primjerena određenom sadržaju. Ta pretpostav­ ka ustvari (i u tom se smislu ona pojavljuje prilično kasno) predstavlja samo virtualno proširenje para oblik/roba na sva polja društvenog života i priznanje činjenice da sada već po­ stoji "klasična" teorija komunikacije. čak niti kao pretpostavku). čak i zabranjuje da je postavi. dok se ponovno ne uspostavi strukturalna analogija u odnosima: vladajuća klasa / podvlaštena klasa proizvođač-poduzetnik / potrošač odašiljatelj-prenositelj / primatelj 16 Ta politička ekonomija znaka jest strukturalna lingvistika. Znamo daje ona. jesen 1970. stoljeća 15 teorijska misao o klasama na koju dosad nije odgovorila 15 nijedna temeljita kritika koja bi bila logični izraz one Marxove u njegovo doba.možemo uočiti dvije perspektive: 1. "buržoaska" politička ekonomija znakova i njihove proizvodnje. "način komunikacije" bio je u prigodi da tijekom cijelog stoljeća "provodi svoju revoluciju" ne promijenivši ništa u teoriji načina proizvodnje.. Drugim riječima. i radi vlastitog preživljavanja.): "Monopolistički kapitalizam brže razvija industriju svijesti i na ekstenzivniji način negoli bilo koje drugo polje proizvodnje. Posvećen posredujućem idealitetu i slijepoj društvenoj praksi. da poopći marksističku analizu koju "glasnogovornici Revolucije" smatraju konač­ nom i zapečaćenom . Tu je kritiku političke ekonomije znaka onemogućilo prebacivanje cijelog tog polja u superstrukturu. socio­ logija te "moralne i političke" znanosti. To je bila Enzensbergerova polazišna pretpostavka u njegovu članku objavljenu u New Left Re­ view ("Temeljne sastavnice teorije medija". 2. ali ne društvene znanosti itd. To podrazumijeva da se u svekolikoj njihovoj izvornosti izluče proturječja proizašla iz tog teorijskog i praktičkog proširenja polja političke ekonomije.to jest. onome materijalne proizvodnje: iz njega ona crpi smisao. Počevši od toga i pod uvjetom (što je već revolucija u odnosu na naslijeđeni marksizam) da se razmjena znakova ne shvati kao marginalna dimenzija. kojaje proširivanje marksističke analize kapitalističkog načina proizvodnje na medije. infrastrukturalnih. 26 27 . superstrukturama bićima koja jedina istin­ ska teorija (materijalistička) beziznimno određuje kao "proizvo­ đače vlastitoga stvarnog života" (dobara namijenjenih zadovo­ ljavanju njihovih potreba) . U najboljem slučaju. U tom slučaju. Umjesto da iznova pro­ tumači ključni problem što ga revolucionarnoj teoriji posta­ vlja proizvođenje značenja. kao što su to u svoje vrijeme bile politička ekonomija.alternativa se nahodi u obrtanju te ana­ lize u svjetlu prodora tog problema na teorijsko polje (što nijedan marksist koji "drži do sebe" ne bi napravio. Enzensbergerova pretpostavka tek nadoknađuje golemo zakašnjenje klasične marksističke teo­ rije. možda je marksistička teorija proizvodnje nepo­ pravljivo djelomična i ne bi se mogla generalizirati. ona je u osnovi cijele njegove analitičke hipoteze. i ne bi se mogla prebaciti. kao postulat ili kao teorijski okvir. materijalnom proizvodnjom. materijalnih. Tom proturječnošću treba se pozabaviti socijalistička teorija medija". Ali istodobno on je mora kočiti i sužavati. posve uronio u prevladavajuće obrasce. kao što je mogla postojati i teorija materijalne proizvodnje od 18. u vidu pro­ izvodnje. Ali. u sklopu opće ideologije.. i proširiti analizu u smislu proizvodnih snaga koje bi obuhvatile cijelo slijepo polje značenja i komunikacije. proizvodnje sirovina. jedini određuje društvene odnose. Zadržati općenitu formu marksističke analize (dijalektičko pro­ turječje između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa).. radikalna je alternativa drugdje. na sadržaje kojima se nikad nije bavila16. Ta se pretpostavka čini radikalnom jedino u odnosu na službeni marksizam. dakle.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka zanimanja. dok svekoliki tehnološki razvoj općenito. poruka i znakova u terminima klasičnih proizvodnih snaga . izraz "industrija svijesti" kojim se koristi Enzensberger da bi označio današnje medije nije drugo doli opasna metafora. danas glavna disciplina koja je nadahnula antropologiju. Međutim. Ili pak: teori­ ja proizvodnje (dijalektičko nizanje proturječnosti povezano s razvojem proizvodnih snaga) tijesno je povezana sa svojim pred­ metom. ali prihvatiti da je "klasična" definicija proizvodnih snaga ogra­ ničena.

definiciju tog predmeta. Ona daje marksis­ tičkoj analizi globalnu koherentnost. mi ćemo marksističkoj teoriji priznati njezinu maksimalnu koherentnost. možda bi se prije trebalo zapitati kolika je odgovornost u tom zaslijepljenom preziru. "Revolucionarna" doktrina nije nikad pridavala važnost razmjeni znakova izuzev kao funkcionalnoj uporabi: informacija. sam korijen (i ne u svojim različitim sadržajima) pojma proizvod­ nje mora se dovesti u pitanje s odvojenom formom koju ustanovljuje. njegov nostalgični idealizam infrastrukturalnog i njegova teorijska alergija prema svemu što nije "materijalna" pro­ izvodnja i "proizvodni rad". Ona je bez teorijske vrijednosti . 18 Ustvari. Zbog toga što se ne shvaćaju kao novi i 17 divovski potencijal proizvodnih snaga (Enzensberger). Ta je pretpostavka. difuzija. odbijajući "zai­ grati igru" i iskoristiti divovske mogućnosti elektronskih medija. oni se nagon­ ski brane od masovne kulture jer ona ukida njihovu kulturalnu povlasticu18 Bilo to istinito ili lažno. prema nekoj tehnologiji "uradi sam" čiji su najistančaniji zagovornici pristaše Althussera. Dijalektika se posula pepelom. treba li dodati. Zacijelo. propaganda. Činjenica da se intelektualci užasavaju masovne kulture nije dostatna da ona postane i neka revolucionarna alternativa. a upravo iz tog razloga kazat ćemo da tu koherentnost treba razbiti. prema tome. kao posljedica radikalne promjene društvenih struktura. marksističku se analizu može dovesti u pitanje na dvije vrlo različite razine radikalnosti: ili kao odvojeni sustav tumačenja materijalne proizvodnje. Aristokracija se jednako užasavala građanske kulture: ali to nikad nije bilo dostatno da od nje stvori nešto drugo doli klasne kulture. sve u svemu. budući daje stanoviti kapitalistički razvoj proizvodnih snaga mogao spužvom prebrisati. Enzensbergerom progovara "lijevi intelektualac" koji sam iznosi i svoju samokritiku). zato što ona nema odgovora za društveni proces koji izdaleka nadilazi razinu materijalne proizvodnje17. jer se odredila kao tumačenje odjelitog sustava materijalne proizvodnje. znakova i ideologije . ali je moralno i intelektualno osuđuju (dakako. Kao dobar marksistički sociolog. "militantne" političke skupine još uglavnom rabe arhaični način komunikacije. U prvom slučaju. ne prevlada­ vajući je niti umanjujući. ili pak kao odvojeni sustav interpretacije proizvodnje (općenito).možda nikad nisu bile uistinu na djelu niti napolju materijalne proizvodnje. "ljevica" ostaje razoružana. mediji (i. ne svaki sukob. S jedne strane. Tu vrstu redukcijskog determinizma nalazimo kod Bourdieua i u frazeologiji K P F. drugi put. jednom. dakako. cjelokupna modernistička supkultura lijevih stranaka nije sposobna stati na put toj sklonosti: ona jasno pokazuje kako se građanska ideologija može provući i na druge načine izuzev "društvenog podrijetla". u političkoj shizofre­ niji ljevice. a s druge. Sve to rezultira.od mehanizma demokracije svara revolucionarnu vrijednost po sebi. unutarnju cjelovitost koja onemogućuje da se prisvoji neki njezin dio ili iz nje isključi neki drugi. sa shemom predočavanja i racionalizacije koju nameće. Ona sanja o preuzimanju vlasti nad medijima. kazuje Enzensberger. kolika je pri tome uistinu odgovornost marksističke predrasudnosti. cijela se jedna revolucionarna frakcija (subverzivna) upušta u apolitično istraživanje novih medija (supkultura. valja logično nastaviti i dalje: ako se "dijalektičke" proturječnosti između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa uvelike brišu na polju jezika. ako ne posve pojmovna koherentnost? U drugom slučaju. Enzensberger: "socijalistička" strategija U nedostatku ofenzivne teorije i strategije. En­ zensberger objašnjava tu "fobiju" intelektualaca i lijevih pokreta njihovim građanskim ili malograđanskim porijeklom. A aktualni new-look javnih odnosa {public relations). logična. underground) . Proturječno htijenje. cijelo polje znakova i komunikacije) ostaju za "ljevicu" društvena tajna: ona je podijeljena u mišljenju između čarobnosti i prakse te čarolije koju ne izbjegavaju. Zauzvrat. koje naprosto odražava nemogućnost uklapanja medija u neku teoriju infra i superstrukture. Što bi. toj taktičkoj pomutnji i tom odbijanju lijeve inteligencije da se angažira u medijima. kao sredstvo pomoći revolucionarnom osvještavanju masa.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka nadilazi. nastavlja Enzensberger. u konačnici upravo dotle treba stići. ali revolucionarne suprotnosti na razini društvenih odnosa. Ta dvosmisle­ nost samo odražava dvosmislenost samih medija. poput arhetipa. Zadovoljava se denunciranjem kul­ ture masovnih medija kao ideološke manipulacije. mogla biti valjanost tih pojmova. s pretpo­ stavkom o nemjerodavnosti dijalektike izvan njezina "izvornog" polja. 29 28 .

1932. ne postoji zatvoreni krug televizije za happy few. taj se položaj uostalom gubi u proturječnostima. "samo prirod­ na posljedica njihova tehničkog razvoja"). Mediji nisu koeficijenti nego efektori (prenositelji) ideologije. vrati im njihov društveni poziv otvorene komunikacije i neograničene demokratske razmjene. One jesu osloboditeljske. 2. Jasno. samim svojim razvojem (kapitalističkim). koje ih "okreću" sebi u korist. ali kapitalizam ih zamrzava ili ih zapljenjuje. naprotiv. sudjelovanje čija su praktčna sredstva u rukama samih masa" . valja zapravo ra31 30 . Jednako je tako i na polju robe: ona nigdje nema status stvarnosti ("upo­ rabna vrijednost proizvoda") doli u obliku koji poprima u dje­ lovanju sustava razmjenske vrijednosti. želi biti optimistična i ofen­ zivna. oni se ispražnjuju ili pune revolucionarnim sadržajem.odašiljatelja medija/masa neodgo­ vornih primatelja. To bi naime značilo od njih na­ praviti prijenosnika jedne ideologije čije bi se odrednice nahodile drugdje (u načinu materijalne proizvodnje).Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka Zato on prigovara studentima iz Svibnja 68. Mediji su trenutno monopol klasa na vlasti.) svodi medije na jednostavni "medij odašiljanja". Ali njihova struktura ostaje "temeljno egalitaristička" i upravo je na revolucionarnoj praksi da razotkrije tu virtualnost skrivenu u njima. koja se odnosila na proizvodne snage i tehnologiju. "socijalistički pokreti moraju se boriti i borit će se za vlastite valne dužine". neutralni ili neideološki (izmišljotina o njihovu "tehnološkom" statusu ili njihovoj društvenoj "uporabnoj vrijednosti"). mediji.iako je to možda tehnički zamislivo.F. "zbog toga što bi bilo suprotno strukturi televizijskog medija" {against the grainn of the structure) . vlašću i državom: ovisno o tome jesu li u šapama Kapitala ili ih se narod domogao.odakle poistovjećenje odnosa kapitalist/plaćeni radnik s onim proizvođača . ukidanja razmjene. ali koju je politički poredak pervertirao točnije. od Marxa do Marcusea. njihovoj istinskoj socijalističkoj svrsi. na drugi način ili virtualno. Nakon Re­ kvijema za Dijalektiku. umjesto O. Zašto se boriti (posebice za valne dužine) ako mediji i sami ostvaruju socijalizam? Ako je to njihovo strukturalno određenje? 19 Tako je s institucijama. dodaje.-a (zgrade televizije). jer bi to zapravo značilo bolje ih zatočiti u revolucionarnu metafiziku. Sadašnji poredak. ne izmiču toj fantastičnoj logici filigranskog upisivanja revolucije u stvari. staru kolijevku kulture. Ne samo da nisu revolucionarni po namjeni.R. One su obećanje ljudskog ispunjenja. Kao i obično.T. ovdje je na djelu ista ali proširena shema. Sukladno tome."prvi put u povijesti. Mediji. odvaja­ nja. Pogrešno je mišljenje da su mediji u današnjem poretku "puko i jednostavno odašiljanje". a to nije odnos eksploatacije nego apstrakcije. kao što vidimo. a ta preobrazba. da ih oslobodi. ni ideologija ne postoji negdje drugdje kao diskurs vladajuće klase prije no što se uključi u medije. A ni ideologija nije nešto izmišljeno što pluta brazdom razmjenske vrijednosti. nego svojom oblikom i djelova­ njem. nego nisu čak.s druge strane. Ali: 1. Drugim riječima. osiguravaju sve veću socijalizaciju . Iz toga slijedi da Brechtovu ili Enzensbergerovu tvrdnju kako preobrazba medija u istinski medij komunikacije ne predsta­ vlja tehnički problem ("ona je". S jedne strane. a od njega treba svoriti odistinski medij komunikacije (uvijek isti san progoni marksističku imaginaciju: osloboditi predmete razmjenske vrijednosti kako bi ih se vratilo njihovoj uporabnoj vri­ jednosti). ali ih još valja osloboditi19. kazuje Brecht. Enzensbergerova misao. ona je samo djelovanje razmjenske vrijednosti. Mediji ne uređuju društvene odnose kao prijenosnici nekog sadržaja. "tehnički ne predstavlja pro­ blem". a da njihov oblik pritom nikad ne postaje upitan. kaže Enzensberger nakon Brechta {Teorija radija. treba svirati Rekvijem za Infra i Super­ strukturu. oduvijek zacr­ tana. mediji omo­ gućuju masovno sudjelovanje u socijalnom i socijalizirajućem procesu. Podrediti medije logici proizvodnih snaga tada više ne bi bio kritički čin. da su se koristili zanatskim sredstvima (umjetnost i obrt) za odašiljanje svojih pa­ rola i zbog toga što su zauzeli Odéon. mediji kao marketing ili marchendizing vladajuće ideologije .

uzvratiti ili razmijeniti. kao uzajamni prostor govora i odgovo­ ra. nego osobni suodnos jednog prema drugome u razmje­ ni. i to ne zato da bi se riječ podarila svakome pojedinačno. neodgovornosti. nego samo uzeti i okoristiti se 20 Nije riječ o "dijalogu". riječju. pa se stoga valja pozvati na to što bi bila njego­ va istoznačnica u "primitivnim" društvima: moć je u rukama ono­ ga tko može dati i kojemu se ne može uzvratiti. pri čemu dva "sugovornika" nikad nisu prisutni jedan naspram drugoga. Za sada. ti koji onemogućuju proces razmjene (izuzev u oblicima simulacije odgovora. na osnovi antagonističke uzajam­ nosti.R.. Svekoliko htijenje da se demokratiziraju sadržaji. i da se nikad ne može prekinuti.. što ništa ne mijenja na jednostranosti komunikacije). kolanje simboličke razmjene. u kojemu pitanje podrazumijeva odgovor. zakočiti. kaže Enzensberger. ozbiljnosti: umje­ sto da se sam igra. Dati i djelovati na način da se vama ne može uzvratiti. znači slomiti taj odnos moći i uspostaviti (ili iznova uvesti). po­ nekad kao pogled ili osmijeh.F. Položaj potrošača danas određuje to zatočeništvo.iznova uspostaviti tu mogućnost odgovora. a u opći poredak po­ trošnje nije ništa drugo doli poredak u kojemu više nije dopušte­ no davati. uskladištiti i iznova odašiljati na neko mjesto društve­ nog procesa 21 . Jednako je i na polju medija: oni govore i djeluju na način da im se nikako ne može odgovoriti.i svugdje uostalom.. da u punini i očaranosti dosegne označitelja. mi prebivamo u ne-odgovoru. pa bila ona i povratna preko feed bačka. valja ga uzeti u punom značenju. Da bismo dobro razumjeli pojam odgovora. U tome je nji­ hova odistinska apstrakcija.ako se ne sruši monopol govorenja. da se podruju.-a 1968. nje­ gova autora i čitatelja.ali ne psihološku i moralnu odgo­ vornost. Taj je čitatelj na taj način uronjen u neku vrstu lijenosti. neprijelazni. nego je to samo njihov modelizirani diskurs. ako je odredimo kao nešto drugo nego što je puka emisija/recepcija informacije. razdvajanja koje oni us­ postavljaju i koje predstavlja društvenu podjelu. da se nadzire proces informiranja.T. naprotiv. Govor bez odgovora Masovnim je medijima svojstveno da su ne-posredovateljski. beznadno je . 33 . 21 Kao što vidimo. dakle neku odgovornost . zauzimanje O. čiji cijeli tehnički i funkcionalni ustroj odražava monopolističku uporabu govora. 32 Nema druge moguće teorije ili strategije. koji su i sami uključeni u proces odašiljanja. prepuštena mu je tek jadna sloboda da tekst prihvati ili da ga odbaci: čitanje više nije drugo doli referendum" (S/Z). revolucija . da se uspostavi "prozirnost koda". Barthes ukazuje na istu ne-uzajamnost u književnosti: "Našu književnost obilježuje nemilosrdni raskid između proizvođača i korisnika teksta. Na prvome mjestu i najljepše u vezi s masovnim medijima jest ustvari izborni sustav: referendum je njegova kru­ na. Drugim riječima. cjelokupno se zdanje medija danas temelji na potonjoj definiciji: oni su ti koji zauvijek zabranjuju odgovor. Uzvratiti. kažimo do kraja. nego da se go­ vor može razmjenjivati.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka zumjeti (obratno i uopće se ne igrajući riječima) na način da naime upravo nije riječ o tehničkom problemu. kao pri ispitivanju javnog mnijenja . znači prekinuti razmjenu sebi u korist i uspostaviti monopol: društveni je proces na taj način neuravnotežen. Međutim. Ta jednostavna mogućnost pretpostavlja rušenje sveko­ likoga današnjeg ustroja medija.ili se pak željelo sabotirati televiziju kao takvu. izuzev što bi omogućilo "odašiljanje" subverzivnih "sadržaja" . ne bi ništa promijenilo po sebi. I upravo se na toj apstrakciji zasniva sustav društvenog nadzora i moći.ako komunikaciju odredimo kao razmjenu. "Mini­ malno samostalno djelovanje od strane gledatelja ili birača". koji nikad nije drugo doli funkcionalno podešavanje dvaju apstraktnih izrijeka bez odgovora. uspostavi neka vrsta povratnog kolanja. neprijelaznosti i. da proizvode ne-komunikaciju . budući da je ideologija medija na razini forme. Zbog toga je jedina moguća revolucija na tom polju . da se riječ može uputiti i uzvratiti20.tu je na djelu govor koji sam sebi odgovara preko simuliranog obilaznog odgovora. ili da se preuzme vlast nad mediji­ ma. između njegova vlasnika i njegova kupca. a i u tom je slučaju apsolutizacija riječi pod službenom maskom razmjene sama definicija moći.

zapravo je mistička. polivalentnost u svim svojim oblicima: to je odgovor sustava na vlastitu opsjednutost centralizmom i jednoobraznošću. na taj način nadzire raskid. U tom je smislu. multidisciplinarnost. McLuhan.. Svibanj 68. Stoga nije istina. Medium is Mes­ sage nije kritički iskaz. Ako građanstvo više nema što reći. Subverzivna strategija i "simbolička akcija" Moglo se primijetiti da su masovni mediji odigrali svoju ulogu u Svibnju 68. U tom smi­ slu. Barem u jednom trenutku djelovanja. Iskoristiti njihovu ulogu trenutne generalizacije informacije. suprotna je ali komplementarna orwelijanskom mitu o njihovoj nasilničkoj manipulaciji od strane vlasti. I sam bi Bog bio za socijalizam: to kažu kršćani. dok Enzensbergerova dosjetka o "struktural­ noj prirodi medija23. ono igra na kartu medij-radi-medija. poput svih poruka koje mediji čine funkcionalnima. kao niti to da su "praktična sredstva tog sudjelovanja u rukama samih masa".Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka (prisvajanje. budući da je ona i više od toga: ona pruža izvjesnost da ljudi više ne razgovaraju. uzajamnom ulogu (izuzev da ga uništi ili odvrati od njegove služnosti)22. takvoj te si "nijedna vlast ne može dopustiti da oslobodi njihov potencijal". ima analitičku vrijednost. Sve ukazuje na subver­ zivni utjecaj medija tijekom tog razdoblja.): sama je televizija već svojim prisustvom društveni nadzor u našem domu. spontano osnaživši odjek revolucionarnog pokreta. 34 35 . diže u zvijezde medije i njihovu planetarnu poruku ). pomaljanje značenja i cenzuru. integrirani izrijek na koji je već odgovoreno i koji ne ostavlja nikakva mjesta igri. Budući da više nema poruke koju bi moglo odaslati. posve slijep za društveni oblik o kome govorimo. individualizirana uporabna vrijednost). može poslužiti primjerom. a u svjetskim pobunjeničkim pokretima razrađuje se teorija "simboličke akcije". pa onda i nužnosti kontrole poruka) ponudila sva­ kom građaninu televizijski prijemnik ne opterećujući se programi­ ma. Multifunkcionalnost. Vlast uosta­ lom nije propustila osuditi ih da se "igraju" revolucionara. Pokrajinske radioposta­ je. okrenuli su se (i ne htijući) protiv vlasti. Ja bih. nego. novine. Beskorisno je zapravo fantazirati o tome da je vlast televiziji nametnula ulogu policajca (Orwell. Ako je potonja bila detonator. Rubin). Enzensberger to tumači ovako: Medium is Message je građanski iskaz. to bi onda moglo učiniti i posjedovanje hladnjaka ili tostera. "potrošačka" dobra također su masovni medij: ona odgo­ varaju općoj formi koju smo opisali. da "prvi put u povijesti mediji omogućuju masovno sudjelovanje u proizvod­ nom društevnom procesu". bilo bi bolje i "socijalizmu" da zašuti. Preusmjeriti moć medija za lančanu reakciju. Kao da bi posjedovanje televizijskog prijemnika ili kamere moglo predstavljati novu mo­ gućnost odnosa i razmjene. želeći se smatrati revolucionar­ nom. On znači da građanstvo više nema što reći. Ne treba je zamišljati u vidu špijunskog periskopa poretka u privatnom živo­ tu svakog pojedinca. vlast bi (kad i sama ne bi bila opsjednuta sadržajima i uvjerena u snagu ideološke "uvjerljivo­ sti" medija. 1984. Valja se zapitati što je još možda samo velika strateška iluzija. mediji bijahu njezin rezonator. posvuda širile su odjeke studentske akcije. Nije važna njihova specifič­ na uloga: potrošnja proizvoda i poruka uvodi apstraktni društveni odnos. Naposljetku. naprotiv. Ali taj se zaključak temelji na odsustvu analize. To podrazumijeva: utje­ caj je medija reverzibilan. Doslovce. Služni predmet. poput postupka referenduma. kojega Enzensberger prezire sma­ trajući ga trbuhozborcem. ali ne dirajući u njegovu logiku. na djelu je zabrana bačena na svaki oblik odgovora i uza­ jamnosti. mnogo bliži nekoj teoriji kada kaže da 22 je "medij poruka" (izuzev kada. Na tom rascjepu i mogućem obratu počiva subverziv­ na strategija američkih jupija (Hoffman. s mahnitim plemenskim optimizmom. Nema odgovora na neki služni predmet: njegova je služba tu. riječ je o inačici klasne borbe koju val­ ja znati usmjeriti sebi u korist. kao što tvrdi Enzensberger. rekao 23 Multifunkcionalnost očevidno tu ništa ne mijenja. Na djeluje reakcija sustava na vlasti­ tu patologiju. u svome paradoksalnom obliku. da su konačno izolirani i suočeni s govorom bez odgovora. Mistika socijalističke predodređenosti medija.

ona mreže osobnih odnosa). Ustvari. u svojoj uobičajenoj ulozi društvenog nadzora. koja je uvijek repro­ dukcija vlasti. teza Umberta Eca). Valja im izraziti poštu utoliko što su uvelike pridonijeli njegovu ukidanju. mediji pre­ nose ne mijenjajući smisao. prema Walteru Benjaminu (Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reproduk­ cije). rezultat je nadređenost. tu se ne treba prevariti: mediji pridonose ukidanju transcendentnosti politike samo da bije odmije­ nili vlastitom transcendentnošću. Sveukupna racionalistička kritička misao (Benjamin. 68. to "drugo" iščitavanje. u kojemu skupina pripadnosti suprotstavlja svoj vlastiti kod onome odašiljatelja (cf. Ta akcija nije uopće bila simboli­ čna po odašiljanju i zaraznu utjecaju masovnih medija. ožujka u Nanterreu bila je simbolična zbog toga što je bila transgresivna. On se više ne izmišlja. U prvo vrijeme taj zahvat može dopustiti da se povjeruje u "spektakularne" rezultate. Odašiljući događaj apstraktnoj univerzalnosti javnog mnijenja. 27 Tako. sustavi nametnutih vrijednosti. Općenita ponovljivost poništava radni i smisleni proces isporučujući tek modelizirane sadržaje (cf. bili na visini doga­ đaja. Ali transgresija i subverzija ne mogu proći kroz eter a da ih se suptilno ne zaniječe kao takve: preobražene u modele. kao što to čine i s kolanjem roba. suprotno općenitosti medijima posredovanih poruka.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka da mediji nisu nikad tako dobro odigrali svoju ulogu i da su. bez obzira na kontekst. Na taj način. upravo potonje određenje (utjecaj objavljivanja) dosta­ je za određenje simboličke radnje. Pa ipak. Na tradicionalnom polju politike (lijeve ili desne)24. birokratski sadržaji) istovjetni općem obliku masovnih medija (neuzajamnost. riječju. čini neu­ moljivo solidarnima sa sustavom na vlasti. neodgovornost) i u nj se uklapaju podvostručujući ga. pružila je odgovor tamo gdje je jedino admi­ nistrativna i pedagoška vlast imala riječ i zadaća joj je bila da je ne prepusti nikome drugome. subverzivni se čin vrši još jedino u službi svoje moguće reprodukcije27. To stoga što su sačuvali svoju formu (unatoč pometnji sadr­ žaja) i da ih upravo ta forma. Valja naime znati da oblik transgresije ne prolazi "više ili manje dobro": njega radikalno negira oblik masovnih medija.. oni su mu nametnuli neočekivani i pretjerani razvoj. a to u još većoj mjeri čini s novom transverzalnošću politike. reproducirano djelo postaje sve više djelo "nastalo" u ime svoje reproduktivnosti (ono je nastalo zbog svoje reproducibility). budući da je druga artikulacija. i više nema ničeg zajedničkog s onime što se obznanjuje u svim vrstama oblika kao transverzalnost politike. Čin raskola promet­ nuo se u birokratski model na daljinu . Brecht. Danas.1969.a upravo to je posao medi­ ja 2 6 . usmjereni na apstraktnost samog medija: Lazersfeldova dvostruka artikulacija mogla bi ići u tom smjeru. str. tamo gdje se razmjenjuju posvećeni modeli i kanonizirani govor. Ali to nije najvažnije. Oni imaju bolju "prođu" nego subverzivni sadržaji. Sim­ boličko je iskliznulo iz poretka same proizvodnje smisla (politi­ čkog ili drugoga) u onaj svoje reprodukcije. 14). Ali. transgresija postaje razmjenska vrijednost. Raoul Ergmann. Naposljetku. 47. U mjeri u kojoj su prvi (kulturalni modeli. odmah se proizvodi kao model. neutralizirane u znakove. djelo prestaje biti obred i postaje "politika". Enzensberger) u tome vidi odlučni napredak. Nema modela transgresije. br. prije negoli na sadržaje. da se poslužimo gornjom analizom. u tom trenut­ ku i na tom mjestu. ni prototipa. ispražnjuje ih se od njihova značenja25. međutim. Simboličko postaje naprosto simbolički koeficijent. "La vulgarisation scientifique". onom apstraktnom forme masovnih medija kojaje definitivno uključena u sustav i više čak i ne pruža mogućnost sukoba struktura (lijevo/desno). Mediji samo aktu­ aliziraju i pojačavaju "demonstrativnu prirodu bilo kojeg politi­ čkog čina" (Enzensberger). 26 Valja istaknuti da taj posao uvijek prati odabir i reinterpretacija na razini pripadne skupine (Lazarsfeldova sintagma two step/low of communication). Oni se poistovjećuju s tim govorom. on odgovara razbi­ janju pokreta oduzimajući mu vlastiti poticaj. pa prema tome i veća važnost vladajućih ideoloških sadržaja. kao gesta. To se dakako slaže s didaktičkim poitivna važnost sadržaja medija i višestruki otpor što ga oni izazivaju (valja se uostalom upitati nisu li ti otpori. zbog toga što je. Akcija od 22. "ukinuti" prevladavajuće ideološke sadržaje na isti način kao kritički ili subverzivni sadržaji. To razlikovanje nema više smisla kad je riječ o medijima. bez alternative niti odgovora. Odatle vrlo rela36 24 Sve se to može iščitati u izvođenju i iskrivljavanju pojma "sim­ boličko". 25 Taj oblik "objavljivanja" ili "širenja" može se jednako dobro raščlaniti na polju znanosti ili umjetnosti. 37 . prema njegovu mišljenju. oni su ga prekinuli. zacijelo ne uspijeva neutralizirati. Diogène br. ona uvela radikalni raskol ili. Ispada tako da je njezino reklamiranje na smrt najbolji način njezina ukidanja. ni serije. Baudouin Jurdant. Communications. Ono odgovara poretku kojemu je svojstvena transcendentnost politike. Transcendentnost masovnih medija ustvari ukida tradicionalnu tran­ scendentnost politike. "Le miroir en miettes". "Izložbena vrijednost" revolucionira umjetničko djelo i njegove uloge. a tim forsiranim i unaprijed smi­ šljenim širenjem oduzeli su izvornom pokretu njegov vlastiti ri­ tam i smisao.

Čudno je da nismo nikad poželjeli izmjeriti strateški domet te prisilne socijalizacije kao sustava društvenog nadzora. izborni je sustav njegov prvi veliki povijesni primjer. televizija ili radio: to je ono što je iznova obuhvaćeno oblikom/ znakom. on je neutralizirao oblike lokalnih. bili su zidovi i grafiti. Izborni sustav. . Te svakodnevne zgode nenamjerne su "simboličke ak­ cije". veliki Medij je Model. artikulirano u modele. koje se nekad smatralo manje važnima i apolitičnima. Igra­ jući na kartu formalne ekstenzivne socijalizacije. postala je ona totalni sustav mitološke interpretacije. ona je nasljednica svih njezinih poimanja demokratske (u našem slučaju revolucionarne) vrline prosvjetitelj­ ske objave. meč crnačkih boksača u SAD-u. To je masmedijizacija. Dogovori u Grenelleu nisu izdali štrajk. milijuni su radnika štrajkali. vlasnik kafića koji je pucao na mladića. kojoj su mediji uvelike pridonijeli. Ali s tim "medijski posredovanim" štrajkom. spontanih djelova­ nja (ne svih).Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka manjem revolucije i. Apstraktan u stanovitom smislu. zahvaljujući medijima. Besumnje. konfliktualizacija događaja koji su nekoć spadali u kroniku dana i u kojoj su se kristalizirali novi oblici politike. I sam je opći štrajk. Ono što se medijem posreduje nije ono što razdaje tisak. Ona. Dakako. Uostalom. s "dijalektikom osvještavanja" itd.sve što je neposredni upis. Također. jednako tako. Vra­ timo se McLuhanovoj formulaciji: Medium is Message obavlja prijenos čula nad samim medijem kao tehnološkom strukturom. pokretan. Oni su oza­ konili prijelaz na općenitost političke akcije koja dokida pojedinačnost revolucionarnog djelovanja.i sami mediji ga namjerno biraju za metu kako bi ga depolitizirali. Ta racionalistička misao nije ponovno zanijekala građansku mi­ sao prosvjetiteljstva. ta misao zaboravlja da politički čin koji je namjerno upućen medijima i od njih očekuje zadobivanje moći .ta vrsta događaja. opći štrajk. novo značenje koje oni zadobivaju. oni su najistan­ čaniji i najsigurniji instrumenti filtriranja. itd. širenjem me­ dija kronika dana je promijenila status: od sporedne kategorije (proizašle iz almanaha i pučke kronike).. u velikom dijelu nije djelo medija. proširujući štrajk na sve zakutke Francuske. Još smo na polju tehnološkog idealizma. bila je prividno krajnja točka krize. Nije to skup tehnika odašiljanja poruka. To možemo potkrijepiti jednom zanim­ ljivom činjenicom: današnji prodor crne kronike u polje politike (što se preklapa s Benjaminovom misli o prijelazu umjetničkog djela na stupanj politike na osnovi njegove reprodukcije). i kategorija crne kro­ nike posvuda preplavljuje polje politike. Ponovimo. A nikad nije nedostajalo revolucionara (nekoć među naj­ većima. taj pobunjenički mit tolikih naraštaja. stegnuta mreža modela značenja kojemu nijedan događaj ne promiče. poput njih. Danas. i oni su na neki način mediji. a ustvari to je bio trenutak njezina popuštanja. danas je zadobila silnu difuzijsku moć što im podaruje društvene i "historijske" razmje­ re. potom. nego nametanje modela. nego ono što se posreduje sustavom apstrakcije razmjenske vrijednosti. razbijanja i cenzure. nema ni čuda. Vidimo da se u najboljem slučaju pod znakom medija može formalno nadići kategorije crne kronike i političkog te njihovu tradicional­ nu odvojenost. U svojoj pedagoškoj iluziji. 39 . upravljano kodom. Nema iznimaka. Odistinski revolucionarni medij u Svibnju 68. U tom je smislu ulica alternativni i subverzivni oblik svih masovnih medija. Ustvari. on je postao (u obliku proračunanog širenja štrajka) apsolutno oružje sindikata protiv divljih štrajkova. njezina slabljenja zbog pretjeranog širenja. oni nisu znali što bi počeli. zahvaljujući medijima. onaj koji se zbiva u isto vrijeme na istome mjes­ tu. ali samo zato da bi se bolje zajedno podveli is­ tome općem kodu. koji se prenosio i pri­ mao kao uzor djelovanja (bilo preko medija ili sindikata). ulica na kojoj se govor prima i razmjenjuje . Plimni val u Pakistanu. serigrafije i transparenti u ruci. njezina poraza. ali one spadaju u isti proces političkog značenja. Jednako kao 38 što roba nije ono što se industrijski proizvodi. politika pomalja u kategoriji crne kro­ nike. jer ona nije. Svibnja 68. transverzalnih. nema sumnje da njihovo slušateljstvo nije dvosmisleno i da ako se. danas među onim manjima) spremnih povjerovati kako mogu "odigrati igru". odaslan i uz­ vraćen. postao shema redukcije. uzajaman i suprotstavljajući.

jezik.PORUKA . 3. racionalnost i univerzalnost informacije.DEKODER) 41 . Mi smo nadalje u eri trenutne i plane­ tarne komunikacije. Učini to). bila ona marksistička ili ne. ona klasične političke ekonomije. Nas jedino zanima (ne govorimo o praksi službene ljevice. i treba iščeznuti: razmijenjeni govor. samom svojom tehnološkom struk­ turom.). ona je iskrčeni prostor simboličke razmjene riječi. kao i tjelesni dispozitiv (pokrete.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka objektivizirana podrška porukama bez odgovora. Nju je posebno formalizirao Jakobson i temeljna joj je jedini­ ca sljedeći niz: ODAŠILJATELJ . Ali u njihovoj strukturi i razvoju virtualno je prisutan socijalistički i demokratski način komuniciranja. koju su objeručke prihvatila sveučilišta i masovna kultura (masovni medijski posredovalelji luduju za njima). radija i filma. ne djeluje kao medij. oslanja na strukturalnu lingvistiku. Teorijski model komunikacije Sažmimo različite pretpostavke: 1. koja je posvudašnji odraz njihove društvene forme. naime. njihove operacionalne forme. riječi koja se ne odražava na platonskome ekranu medija. kao neovisni sustav kojim upravlja kod. Uzajamnost se postiže razaranjem medija kao takvog. seksualnost). koji medij shvaća jedino kao medij). Institucionalizirana ponavljanjem. snažno prihvaćenu očevidnost i visoko "znanstveno" formalizirane od strane jedne discipline. Na­ kon radija i televizije. spektakularizirana me­ dijima. kao što ni radikalna kritika diskursa ne podrazumijeva negaciju jezika kao značeće građe. na informatiku. strateška je iluzija vjerovati u kritički obrat u mediji­ ma. oni su revolucija. energiju itd. bilo oduzimanjem vlasti. Njihova se forma ne dovodi u pitanje (ona to dakako nije niti kod McLuhana.PRIMATELJ ( ENKODER . McLuhan (promemorija): mediji djeluju. semiolingvistike komunikacije. Mi smo ih raščlanili kao strateške iluzije. dakako. Ali to ne podrazumijeva ukidanje. Ovdje medije shvaćamo jedino kao poruku. kao što je to bila. tranzitna mreža na daljinu. Treba ih iščupati iz njezinih ruku. riječ umire. s jedne strane. Cjela pojmovna infrastruktura te teorije ideološki je suglasna s prevla­ davajućom praksom. s druge. Dostaje osloboditi taj potencijal. Medije kontrolira vlast. Nakon fonetskog alfabeta i knjige. Enzensberger: sadašnji oblik medija uvodi stanovitu vrstu druš­ tvenog odnosa (sličnog onom kapitalističkog načina proiz­ vodnje). a.PORUKA . On može podrazumijevati neki tehnički dispozitiv (zvuk. pro­ lazne i smrtne. A kazao bih da su revolucionarne prakse ostale pri strateškoj ilu­ ziji medija zbog toga što su je oduvijek tek površno kritički ana­ lizirale. a razlog je tome činjenica da jedna i druga dijele s vladajućom ideologijom implicitno pozivanje na istu teoriju komunikacije . zasigurno podrazumijeva ukidanje sveko­ like njihove sadašnje funkcionalne i tehničke strukture. međutim. To. sliku. ne upuštajući se u radikalnu kritiku ideološkog obrasca koji je teorija komunikacije.posvuda prihvaćenu teoriju. koja se. sam pojam medija iščezava. ili njihovom obratom uslijed spektaku40 larnog povećanja zastupljenosti subverzivnih sadržaja. ako tako možemo reći. valove. U krajnjoj liniji. koja se preklapa s onom građanstva) Enzensbergerova hipoteza (prosvijetljeno marksistička) i ona radi­ kalne američke ljevice (spektakularno ljevičarska). jest ekvivalent građanske političke ekonomije na polju komunikacije. ali on više. Dakle. uza­ jamna i simbolička razmjena niječe pojam i ulogu medija. ulogu posrednika. 2. i još jest. u tom slučaju. "Susrećemo se sa susjedima jedi­ no kada zajedno s njima promatramo njihovu zgradu u plamenu" (Jerry Rubin. Takav iskaz danas se može odnositi na destrukciju medija kao takvih. neovisno o svom sadržaju. na njihovu dekonstrukciju kao sustava ne-komunikacije. Semiolingvistika komunikacije.

jer se komunikacija uvijek može svesti na to jed­ nostavno jedinstvo u kojemu se dva krajnja termina ne razmje­ njuju. Svaki se proces komunikacije na taj način prenosi (vektorira) u samo jednom smjeru. "intermedij" koji održava oba u respektivnoj situaciji (kod ih oboje održava u odno­ su "respekta" drugoga). više se ne razmjenjuju osobe. sadržaj značenja za koji se pretpostavlja daje čitljiv i jednoznačan. ideološkim kategorijama kojima se iskazuje stanoviti tip društvenih odnosa. Tu jednoznačnost jamči upravo nadležnost koda. statisti nestaju. u pjesničkome jeziku. Sva je ta formalizacija ovdje samo da bi se izbjegla katastrofa. Bez koda. ista se she­ ma ponavlja. Ta osnovna formula komunikacije uspijeva na taj način ponuditi. U njemu kao i u sim­ boličkoj razmjeni. a proizvoljnost znaka (teorijska shema ukidanja značenja) poprima sav politički i ideološki zamah u proizvolj­ nosti teorijske sheme komunikacije i informacije. kao što smo vidjeli. poetička. obrat­ no. Upravo smo taj odgovor tijekom cijelog teksta označili kao dekonstruktivan za svaki kod. Nema uzajamnog odnosa ni prisustva dvaju termina 28 jednoga u drugome. a svaki znak iz osnove svoje proizvoljne izdvojenosti "saobraća" sa svim drugima preko koda nazvanog jezik. preko razlikovanja označitelj/ označeno. kao reducirani model razmjene. upravo onaj u kojemu jedan govori a drugi ne. u svakom slučaju takvoj kakvu iziskuje apstrakcija koda. To se pak odra­ žava. Ustvari. budući da se ona definira kao "odaslana" i "primljena". Ta se struktura temelji na istoj proizvolj­ nosti kao i struktura značenja: dva termina pritom su umjetno izdvojeni i umjetno spojeni objektiviziranim sadržajem nazvanim poruka.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka budući da samu poruku strukturira kod i određuje kontekst. budući da se i jedan i drugi određuju izdvo­ jeno u njihovu odnosu prema poruci i kodu. ona se zadovoljava formalizacijom neke empiričke danosti. Ali pretpstavimo li posto­ janje ambivalentnog odnosa. Ustvari. Ta "znanstvena" konstrukcija uspostavljena je u modelu simulacije komunikacije iz koje su otprve isključeni uzajamnost. Sva­ kome od tih "koncepata" odgovara posebna funkcija: referencijalna. koji su dodijeljeni jedan drugome ali na "odgo­ varajućim" položajima. ili višesmislenosti. sve se urušava. u kojemu jedan ima izbor a drugi jedino slobodu da mu se podredi ili da se izuzme. na udaljenosti jedan od drugoga. (Jednako tako. primjerice. Ta se struktura smatra objektivnom i znanstvenom. nije važno: preko ne-ambivalentnosti) po­ ruke. za svaki nadzor. Kod postaje u toj shemi vodilji jedini činitelj koji govori. Odvajanje i ograđivanje: to je već ista shema koja djeluje na razini znaka u lingvističkoj teoriji. budući da slijedi pravilo metode: rastaviti svoj predmet na jednostavne činitelje. pojmovi si odgovaraju preko koda. U tome se sastoji njezina "znanstvenost". nego se sustav razmjenske vrijednosti pre­ ko njih reproducira). ni dekodera. Ono što kola ustvari jest informacija. ili ambivalent­ nost njihove razmjene. Sve se drži na oku­ pu: formula ima formalnu koherentnost koja je osigurava kao jedinu shemu moguće komunikacije. I ovdje znanost zabranjuje pojmu da se koristi svojom mo­ gućnošću simboličke razmjene. Nema više ni poruke. prisilna racionalnost i tero­ rizam razdvajanja. razmak koji je ispunila puna i osamostaljena "vrijednost" poruke (ustvari: njezina razmjenska vrijednost). koji se sam razmjenjuje preko razdvajanja dvaju pojmova i jednosmislenosti (ili dvosmisleno­ sti. za svaku moć. savršenu kraticu društvenoj razmjeni takvoj kakva jest. od odašiljatelja do primatelja: on pak može i sam postati odašiljatelj. Na tome se osniva objektivnost znanosti. neprijateljstvo partnera. nema ni enkodera. apstrakcijom očevidnosti i življene stvarnosti: to jest. Na taj način teorija značenja služi kao nuklearni model teoriji komunikacije. uvijek temelji na odvajanju pojmova i njihovoj apstraktnoj artikulaciji. Jer ne postoji kod 28 ambivalencije. koja se. fatička itd. a samim time i odgovarajući položaji enkodera i dekodera. ona utemeljuje terorizam koda. Svaki znak rastavljen u označitelja i označenog. u ekonomskom procesu razmjene. ne samo u prevladavajućoj društvenoj praksi (kojoj je svojstven virtualni monopol odašiljačkog pola i neodgovornost primateljskog pola. diskriminacija pojmova raz43 Dva su pojma tako malo prisutnajedan u odnosu na drugoga daje valjalo stvoriti kategoriju "kontakta" kako bi se teorijski iznova uspostavilo jedinstvo! 42 .

prirodno (!). 2. Upravo to i jest duboki razlog zbog kojega danas svi kibernetički sustavi sil­ no nastoje uspostaviti tu složenu regulaciju. ne ostavljajući mjesta bilo kakvom odgovoru. i apstraktnu bipolarnost pojmova komunikacije. Ona nastoji. Ne treba ih shvatiti kao potrošačka sredstva nego kao sredstva vlastite proizvodnje. te nadalje besko­ risne nadzorne metasustave.). Jasno je. ankete itd. tako začudno blizak kibernetičkoj regulaciji. ideološ­ kog modela o kojem je bilo riječi. i ništa ne mijenjajući u diskriminaciji uloga29. Enzens­ berger nudi revolucionarno rješenje prema kojemu bi svatko postao manipulator om. u smislu aktivnog operatera. u svekolikoj hirovitosti revolucionarne prakse medija. Kibernetička iluzija Enzensberger. "Programi oblikovanja svijesti trebaju u sebi uključivati vlastite rezultate. a. Reverzibil­ nost nije ni u kakvoj vezi s recipročnošću. pa je stoga praktično isključen). budući da na taj način unaprijed obuhvaća mogućnost takva odgovora. 45 . Ali pomalo je naivno misliti da je cenzura ukinuta činjenicom širenja medija. a posljedica bi toga bila rušenje monopola i omogućavanje povezivanja svih u otvoreni proces. koja se istodobno prevodi monopolom specijalista i pro­ fesionalaca i onime klasnog neprijatelja nad medijima." Feed-back i interakcija sama su logika kibernetike. protivno strukturi. da svi prohtjevi koji smjeraju promjeni njihova sadržaja samo osnažuju u svojoj neovisnosti izdvojeni pojam poruke. I ovdje ne prelazimo kategorije "odašiljatelja" i "primatelja " unatoč svekolikim naporima da ih pokrenemo pomoću "obrtanja". taj feed-back. reakcije i ispravke koje iziskuju. u svojoj "dijalektizaciji" komunikacije. ipak zapada u idealizam: "Ali to je. žrtvi. kao i ona koja je potresla egzaktne znanosti i odnos subjekt/objekt u spoznavanju. osjetljiv na neuzajamnost aktualnog procesa. kao i podcjenjivanje sposobnosti kapitalizma da razvije proizvodne snage. montera itd. ona joj naprotiv predstavljaju prepreku. U istome smislu.. ona svode feed-back na minimalni stupanj što ga sustav može prihvatiti. telefonske interven­ cije slušatelja. S tehničkog stanovišta. ni­ šta ne mijenjajući u apstraktnosti ukupnog procesa i ničemu 44 ne odričući stvarnu "odgovornost" u razmjeni. megasustav centraliziranog nadzora (kontrolni sustav današnjeg telefonskog sustava morao bi ga n-puta nadići po složenosti. i mediji dobro znaju uspostaviti formal­ nu "reverzibilnost" kolanja (pisma čitalaca. sredstva poput televizije ili filma ne služe komunikaciji. U svome sadašnjem obliku. Tako oni ne prestaju biti totalitarni: oni ostvaruju na neki način ideal onoga što bi se mog­ lo nazvati decentraliziranim totalitarizmom. koji nadalje radi na neprestanom "dijalektičkom" međudjelovanju. ta zavodljiva perspektiva: 1. Mediji bi trebali uzeti u obzir sve posljedice međudjelovanja. analizirajući i otkrivajući te krugove nadzora. iako na istančaniji način. Na praktičnijoj razini. kako bi se ukinula jednostranost komuni­ kacije.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka mjene i diktat koda)." Međutim. prema tome. kao što to pokazuje Enzesberger u svojoj kritici orwelovskog mita. Ona ne ostavljaju mjesta nikakvu uzajamnom djelovanju između odašiljatelja i primate­ lja. a tu je prisutna ista iluzija podcjenjivanja mogućnosti sustava da obuhvati te "revolucionarne" inovacije. To je društveni i politički oblik feed-backa. a da ona toga nije svjesna. Oni su cenzura u samom svom djelova­ nju: nema potrebe za metasustavom.. Čak i na dugi rok.. Više se ustvari ne može zamisliti. 29 1 ovdje Enzensberger. vje­ ruje da će ublažiti stanje tražeći da se ista revolucija dogodi na razini medija. pri­ mjerice. nemogućnost uspostave poli­ cijskoga megasustava znači naprosto da sadašnji sustavi sami obuhvaćaju. ukinuti razlikovanje dvaju polova ko­ munikacije radi istančanijeg ustroja razmjene uloga i feed-backa ("reverzibilnost kolanja"). Ostavlja nedirnutom odvojenu instancu koda i poruke. ali također. Enzensberger je stoga da­ nas. naprotiv. preko feed-backa i autoregulacije. a nove proizvodne snage ne samo da omogućuju nego i traže (!) rušenje te tendencije. To je čak i za sustav najbolje sredstvo da se time dopuni. Oni su kadri uvesti ono što ih niječe kao dodatnu varijablu.

To nam može pomoći da promislimo o pretpostavci Umberta Eca32. U tome je ključna razlika: druge pretpostavke dopuštaju dalje postojanje odvojenih kategorija. obrađivati njegovi čitatelji (kao što je dijelom slučaj s tiskovina­ ma undergrounda)."Valja. kao što nema niti "poruke". ili je pak ponovno na djelu upravljačka she­ ma čitanja? U tom bismo slučaju imali posla tek s jednom tekstu­ alnom inačicom. Transgresivni obrat. Na djeluje naime proces neposred­ ne komunikacije. centra­ lizma i decentralizacije. propada cijeli kod i vladajući modeli te iznova uspostavljaju svoju praksu. koji bi se temeljili na načelu reverzibilnosti kolanja. mislio je na videomreže kojima će se koristiti političke grupacije itd.Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka ukratko prešao bi s položaja primatelja na položaj proizvoditelja/ odašiljatelja. nego je transgresiran u svojim pojmovima. ("dijalektika kolanja"). 1968. to ne bi bilo najvažnije. Jedino bi modeli komunikacijskih mreža. nego je riječ o ljudima koji si uzvraćaju. mogli omogućiti da se nadiđe to stanje. Simboličko se upravo sastoji u ukidanju te jednostranosti "po­ ruke". On je imao na umu novinstvo u kojem će pisati. Ali kad bi svatko i imao svoj Xerox ili čak i njegovu valnu dužinu. Tom unutarnjom odvojenošću između dviju instancija. Jedan primjer može ilustrirati Ecovo stajalište: publicitarni obrat što su ga izvršili grafiti 1968. dijalektika discipline i spontanosti. U prvom slučaju (privatno obuzdavanje medija). odašiljatelj i primatelj naprosto su spojeni u jed­ noj osobi: manipulacija je na neki način "interiorizirana"31. on suprot­ stavlja vlastiti kod onom odašiljatelja.pojedinačni amaterski snimatelj ostaje u apstrakciji. On može djelovati u svim mogućim kombinacijama dviju kategorija. zado­ voljavajući se da ju generalizira kao odvojenu i čineći od sva­ koga svoga vlastitog odašiljatelja. nema ni odašiljatelja ni primatelja ni na jednoj ni na dru­ goj strani poruke. Primatelj (koji to zapravo više nije) ovdje djeluje na bitnome. nametnuti druge kodove. razdavati ga. u simboličkom odnosu razmjene. ničemu ne služi promijeniti sadržaje poruke. iznova uspostaviti dijalektičku praksu. može li se problem i nadalje odrediti dijalektičkim terminima? Nije li i sama dijalektika nadomak mrtve točke? Primjeri koje on navodi zanimljivi su utoliko što nadilaze "dija­ lektiku" odašiljatelja i primatelja. autoritarnog liedershipa i anti-autoritarne dezintegracije već je dugo dosegnula mrtvu točku. ne stoga što bi podastro novi sadržaj. Istinski monopol nikad nije onaj tehničkih sredstava. U tome se na neki način sastoji kritičko napuštanje ideološkog koncepta manipulacije. koji nisu isfiltrirali birokratski obrasci. Još jednom. nego zato što 31 Zbog toga. U dru­ gom slučaju. 32 U Struttura assente. od­ nosno iščitavanju jednoznačnog smisla? I kakav je kod kojemu se suprotstavlja? Je li riječ o posebnome minikodu (onaj osobni i utoliko nezanimljiv). Ukratko. i u istodobnom ukidanju instancije koda. naime korpusa informacije koji valja iščitati na istovjetni način pod egidom koda. Problem spon­ tanosti i organizacije nije ovdje dijalektički nadiđen. 46 47 . Ali i tada. prema tome. odašiljatelj i primatelj su naporedno na obje strane: manipulacija je postala uzajamna (hermafroditska kombinacija). ona ne ruši sustav masovnih medija. zbog toga što ta "revolucija" u osnovi zadržava kategoriju "odašiljatelja". va­ lja izmijeniti kodove čitanja. 30 Enzensberger to dokazuje činjenicom da Xerox zadržava monopol nad roneo-ispisom na običnom papiru (mogućnost općeg "freepressa") i pristaje ih iznajmiti jedino po nevjerojatnoj cijeni. nego onaj govora. Sustav može djelovati na te dvije slike u isto vrijeme. pak. Bitno je da te ideološke kategorije budu spašene. originalni oblik razmjene zbog toga što ustvari više nema ni odašiljatelja ni primatelja. istoznačnica kućnoj radinosti na rubu sus­ tava 30 . To. Bio bi to jedini način odmrzavanja blokiranog stanja: "U soci­ jalističkim pokretima. odgovor je nepo­ sredan. pronalazi vlastiti odgovor izmičući zamci upravljane komunikacije. u uspostavljanju dvosmislenosti značenja. odvojen od masovne komunikacije. Ali što se događa s tim "subverzivnim" iščitavanjem? Je li i nadalje riječ o čitanju. Bompiani. Ali. a s njima i temeljni ustroj političke ekonomije komunikacije. Znamo što može proizaći iz činjenice da svatko posje­ duje svoj talkie-walkie ili svoj kodak i da snima vlastiti film: poosobljeni amaterizam. očevidno nije ono što je imao na umu Enzensberger. kao i na klasičnom birokratskom obrascu. novi diskurs.

ali čija radikalna utopija počinje polako pucati na svim razinama našega društva. Upravo zato što ona više ne određuje društvenu formu. ali je istodobno i obrće upisujući je u poje­ dinačno nesvjesno. Pa ipak. čiji nas obrazac podsjeća na prvobitne for­ macije. koje sve kruže oko neke proizvodnje. s one stranu libidinalnih i političkih topika i ekonomija. I ako je stanovita ideja Revolucije nakon Marxa poku­ šala prokrčiti put preko tog zakona vrijednosti. i ukida temeljno pravilo ne-odgovara svih medija. na licu mjesta. nego izgleda kao transgresija. U tom je smislu jedino strateško ono što radikalno ruši prevladavajuću formu. Upravo je tu ključ problema: želi se sačuvati (čak i "dijalekti­ čki ih nadilazeći") bilo koji od činitelja izvan strukturalističke re­ šetke komunikacije. ne želi se ništa temeljno izmijeniti. Uvijek Zakon. Simbolička razmjena i smrt Uvod Više nema simboličke razmjene na razini modernih društvenih formacija. Suprotstavlja li on jedan kod drugome? Ne vjerujem. Tako duhoviti izrijek. pod vladavinom Zakona Oca. sim­ bolika ih progoni kao i vlastita smrt. odavno je i ona iznova postala Revolucija sukladno Zakonu. društveni oblici poznaju tek proga­ njanje. na strah od kastracije i Označitelja. Psihoanaliza pak kruži oko te tjeskobe. traženje kojemu neprestance postavlja prepreku zakon vrijednosti. i svodi je.Simulacija i zbilja odgovor pruža odmah. 2. u vrtoglavici pobune koja nema ničeg zajedničkog s revolucijom niti sa zakonitošću povijesti. on naprosto razbija kod. materijalne ili željene. On rasplinjuje kategoriju koda i kategorija poruke. On se ne doimlje kao da iščitava publicitarni diskurs kao suparnički tekst. transgresivni obrat diskursa ne djeluje sukladno drugome kodu kao takvome. pa čak ni 48 49 . a na taj smo način osuđeni na krhke manipulacijske prakse koje bi bilo opasno shvatiti kao "revolucionarnu strategiju". kao što nema niti organizacijske forme. na pozornici vri­ jednosti postoji i shema društvenog odnosa koji se temelji na ukinuću vrijednosti. Dakako. nego izaziva trenutnu dekonstrukciju prevladavajućeg diskurzivnog koda.

pa čak i nasu­ prot njegovoj suženoj hipotezi u vezi s Anagramima. Reverzibilnost dara u protu-dar. Ni mistična. ista na svim poljima. ("Priroda"): riječ je o uporabnoj vrijednosti koja fantomski opstoji unutar razmjenske vrijednosti. Saussurea protiv Saus­ surea. te tri pretpostavke. koji je sustav političke ekonomije i tržišnog zakona vrijedno­ sti protumačio kao imaginarnu referenciju.ona koja posvuda dokida linearnost vremena. potisnutosti. Maussov par razmjena/ darivanje . ni struk­ turalna: neminovna.iako se upravo to odgovarajuće polje gubi u općenitoj formi simboličkoga . pos­ toje tek simulakri. Ali ona je.zacrtavajući od tog mjesta. mogućnosti koje cenzurira upravo imperijalizam i mark­ sističkih tumačenja. od tog trenutka. Nema više ideologije. Valja postaviti načelo reverzije (protu-dara) nasuprot svim ekonomističkim. moći. cikličke reverzije.zacrtavaju izvanjsko načelo funkcioniranja premoćno i oprečno našem ekonomskom "načelu zbiljnosti". u sva tri slučaja riječ je o proturječnoj referencijalnosti: valja postaviti Maussa nasuprot Maussu. Svrhe su nestale. Pod uvjetom da ga.dugoročno radikalnije pretpostavke od onih Freuda i Marxa. neku onostranost vrijednosti. reverzibilnost razmjene u žrtvu. poput 51 . jednako kao i oni koji zagovaraju jedino stvarno . Upravo se isto zbilo i s ranijim mehanizmom prirodnog zakona vrijedno­ sti. shvaćena kao alibi u prevladavajućem poretku koda.strukturalna revolucija vrijednosti. Svjedoci smo profiliranja jedne iste velike forme iz koje psihoanaliza i marksizam. Svako oblikovanje vrijednosti obuhvaća sljedeće u poretku višeg simulakra. jedino izvode formu koja stavlja u stranu neriješeno pitanje političke ekonomije i libidinalne ekonomije . neku onostranost zakona. nas rađaju modeli. sveko­ liku je realnost usisala hiperrealnost koda i simulacije. reverzibilnost proizvodnje u raza50 ranje. Na taj je način poli­ tičkoj ekonomiji osigurana druga vječnost. Cijeli mehani­ zam tržišnog zakona vrijednosti apsorbirao je i reciklirao širi mehanizam strukturalnog zakona vrijednosti. Kako god bilo. Posvuda ona za nas poprima oblik istrebljenja i smrti. Jedan je jedini teorijski događaj za nas istog reda veličine kao i ovi o kojima je riječ: Freudov iskaz o nagonu prema smrti. ekonomskih razmje­ na i akumulacije. reverzibilnost svakog pojma i vrijednosti u anagram: jedna jedina velika forma. u svijesti i u nesvjesnome. reverzibilnost života u smrt. te tako potpada pod treći stupanj simulakra (vidi u nastavku). Freuda protiv Freuda. jezika. psihološkim i struktura­ lističkim interpretacijama kojima Mauss utire put. Danas se cijeli sustav ljulja u neodređenosti.ali da se to iskaže trebalo bi dulje razdoblje. radikaliziramo. A svaka faza vri­ jednosti uključuje u svoj mehanizam raniji mehanizam. protivno samom Freudu. ona reverzibilnosti. svaka na svom polju . Pri takvu stanju stvari.stvarno proizvodnje. To je sama forma simboličkoga. ali u kojemu zadržava svoju učinkovitost kao referencija simulacije.s "oslobađanjem" neke "želje". pa čak i nasuprot freudovskome tumačenju nagona prema smrti. vjerojatno tek iz neznanja.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt . drugi teorijski događaji dobivaju pre­ sudnu važnost: Saussureovi anagrami. Po toj paradokslanoj cijeni teorijskog nasilja. stvarno značenja. na sljedećoj okuci. pak. sporedni modaliteti u odnosu na velike pogone nesvjesnoga i revolucije. ništenja . Anagram ili razmjena/darivanje nisu zanim­ ljive epizode na rubovima lingvističkih i antropoloških discipli­ na. reverzibilnost vremena u ciklus. jer je san o tome novijeg datuma . nesvjesnoga. Valja dakle iznova uspostaviti cijelu genea­ logiju zakona vrijednosti i simulakra da bi se shvatila prevlast i čarolija današnjeg sustava . Freuda s njegovim nagonom prema smrti valja suprotstaviti cjelokupnom prethodnom zdanju psihoanalize. u sklopu reda stvari u kojemu je ona izgubila svako navlastito određenje. Načelo zbiljnosti preklopilo se s određenim stupnjem zakona vrijednosti. Kapital više ne pripada redu političke ekonomije: on se koristi političkom ekonomijom kao obrascem simulacije. Nadalje nama upravlja načelo simulacije umjesto starog načela zbiljnosti. Te se stvari događaju. Valja Saussurea iz Anagrama suprotstaviti Saussureu lingvistike. A u tu genealogiju valja iznova smjestiti političku ekonomiju: tada se ona nadaje kao simulakr drugoga stupnja.

Ili pak otkriti simulakre nekog višeg logičnoga reda (ili nelogičnoga) iznad današnjega trećega stupnja. neodređene. objektivističku znanost. I sama revolucija više ništa ne znači na stupnju neizvjesnih procesa nadzora. naime prividi­ ma drugoga reda: dijalektikom. Kada sustav kaže "A je A" ili "dva i dva su četiri". ono koje bismo tražili među simulakrima prvoga stupnja. nesvjesno ponovno postaje. funkcionalni. racional­ ni. povijesni. marionetske referencije. ali. Ali i nesvjesno se vratilo u igru: odavno je ono izgubilo vlastito načelo zbiljnosti da bi postalo operacionalni simulakr. Sve se one naoružavaju nostalgičnim uskrsnućem zbiljskoga u svim njegovim oblicima. načelo neodređenosti itd. nego hiperrealnosti i jedino ga se tu. Svaki sustav koji se približava savršenoj operacionalizaciji blizu je svog raspada. ne možemo se protiv koda boriti oružjem ekonomske politike niti onima "revolucije". Svo to staro oružje (naime. I sama kritička teorija i revolucija dio su privida drugoga 52 stupnja. "Svaki činitelj ospora­ vanja i subverzije sustava mora pripadati nekoj višoj logici" (An­ thony Wilden. i same plutajuće i neodre­ đene. Sve što se uvlači u prostor-vrijeme kojemu je kod oduzeo svrhu ili što pokušava na nj inter­ venirati odvojeno je od vlastitih svrha. s one strane određenosti ili neo­ dređenosti . Treći je red naš. reverzibilnost smrti. on više ne pripada realnosti. višega reda od onoga koda. dijalektičko shvaćanje povijesti i spoznaje. transferencijalne. Upravo u točci u kojoj se njegovo načelo psihičke stvarnosti preklapa s načelom psihoana­ litičke stvarnosti. i nasuprot njima ne služi ničemu željeti uskrsnuti dijalektiku. Jedino sim­ bolički nered može prodrijeti u kod. dezintegrirano i apsorbi­ rano .na djelu je beznadno političko nazadovanje.. protiv programirane i molekularne disperzije ne možemo se boriti osvještavanjem i di­ jalektičkim nadilaženjem. cikliranja i recikliranja na svim razinama. u uporabnoj vrijednosti i drugim referencijama oslobađanja) postupno neutralizira opće­ niti sustav koji je na višem stupnju. uporabnom vrijednošću. preko beskonačnog ulančavanja simulacije. Vrijednost vlada sukladno neuhvatljivu poretku rađa­ nja na osnovi modela. sve je to odmijenilo odre­ đenu. Sva se ta oslobođenja podastiru kao idealni sadržaj fantomi­ ma što ih je sustav progutao u svojim slijednim revolucijama i koja on istančano uskrsava poput fantazama revolucije. "oslobođenjem" nesvjesnoga.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt fantomske referencije.na djelu je dobro znani učinak rekuperacije. plutajuće.bi li to i nadalje bili simulakri? Možda je smrt i samo ona. Sva su oslobođenja tek prijelazni stupnjevi prema poopćenoj manipu­ laciji. u etici i metafizici čovjeka i prirode. kao i svi određeni procesi. potisnutog značenja (označitelja ili označenog nazvanog željom) itd.dosta­ je pucnuti prstom da se on uruši. Kibernetička operacionalnost. slučajni slijed mutacija. Poznata je snaga tautologije kad ona podvostruči težnju sustava za savršenom sferičnošću (Ubuov "gidouille"). Revolucija dijeli svaki red od sljedećega: to su čak i jedine istinske revolucije. Svekolika strategija sustava sastoji se u hiperrealnosti plutajućih vrijednosti. genetski kod. teorije i prakse mogu domoći i usmrtiti ga. Proizvoljnim naprava­ ma koda odgovaraju proizvoljne naprave nesvjesnoga. je li to moguće? Postaje li teorija ili praksa subverzivna zato što je neizvjesnija od samog sustava? Postaje li subverzija neodređena te je poretku koda ono što je revolucija bila poretku političke ekonomije? Može li se boriti protiv DNA? Zacijelo ne u smislu klasne borbe. objektivne "proturječnosti" itd. on se u isti mah približava apsolutnoj moći i posvemaš­ njoj slabosti budući da neposrednoj i vjerojatnoj subverziji . obrazac simulacije. Ne možemo se protiv neizvjesnosti boriti oružjem svrhovitosti. manipulacije. prozirnošću i konačnošću proizvodnje. nereferencijalne. Sve se današnje revolucije određuju prema neposredno prethodećim fazama sustava. S nesvjesnime je jednako kao i s novčanicama ili teorijama. Sustav i struktura). . referencije simulacije. referencijalni. poput političke eko­ nomije. 53 . Simulakrima trećega stupnja valja dakle suprotstaviti barem jednaki ulog. Industrijskim strojevima odgovaraju strojevi svijesti. Uspostavljanje privida treće­ ga stupnja pomelo je sve to.

a ne razdvajanje ili skretanje. Stvari treba tjerati do granice na kojoj će se prirodno obrnuti i urušiti. i smjesta se raspadaju. To je kobni ishod svakog sustava koji vlastitom logikom teži posvemašnjem savršenstvu. Čak i kad se ti sustavi temelje na radikalnoj neodređenosti (gubitak smisla). a sačinjena je od razlikovnih suprotnosti. izvanjske sustavu kao takvome. i utoliko se nadovezuje na teorije plime i intenziteta. Sustav se može uključiti i isključiti -jednog mu se dana vraćaju sve oslobođene energije: on je proizveo i sam pojam energije i intenziteta. povezati i razdvojiti energije. Jer sustav je gospodar: on može. razdvajanje energija sama je forma aktualnog sustava. na neki način. poput Leibnizova binarnog Boga. ona strateškog odstupanja vrijednosti. nego kao formu možda onu društvenog odnosa .u suprotnosti prema drugoj mogućoj definiciji vrijedno2 Smrt je uvijek u isti mah ono što nas čeka na kraju sustava i simboličko istrebljenje koje prijeti samom sustavu. vrijednost poništiti u toj pobuni pojma nad sobom samim . Odatle nemogućnost razlikovanja (Lyotard) libidinalne ekonomije i same ekonomije sustava (one vrijednosti) . apso­ lutnoj nepogrešivosti i. s druge. Jer. poput Boga. na vrhuncu poveza­ nosti najbliži ponoru obrata koji progoni znakove podvostručene kodom. trenutna subverzija. Strukturalna revolucija vrijednosti Saussure je dao dvije dimenzije razmjeni jezičnih pojmova. neopozivu ništenju: sve po­ vezane energije smjeraju njegovoj smrti. 1 Podrobna reverzibilnost simbolička je obveza.nemogućnost razlikovanja (Deleuze) kapitalističke i revo­ lucionarne shizoidnosti. Nije to dvosmislenost. A izraz simbolička "razmjena" želi upravo to iskazati. Jedina strategija protiv hiperrealističkog sustava jest patafizika. pak. one koji su uspjeli obogotvoriti svoje načelo djelovanja. i samo on. Ali. ne ostaje ništa na čemu bismo se mogli temelji­ ti. pa onda i posvemašnjem zatajivanju. Kapital je energetski i intenzivni sustav. 54 55 . koja se poveća­ va razmjerno njihovoj idealnoj povezanosti.u kojoj se gubi određenje subjekta i vrijednosti. ali koja ga posvuda vreba: isti pojam "smrt". Ta se dvosmislenost već može iščitati u Freudovu nagonu prema smrti. koja postoji unutar općeg sustava. Očaranost koju oni pobuđuju sači­ njena je od dubokog opoziva. Oni padaju pod težinom svoje čudovišnosti.valjalo bi ih moći jednog za drugim povući iz diskursa. strane. Ambivalentnost koja vreba najdovršenije sustave. rever­ zibilna je u hipu. Preostaje nam tek teorijska silovitost. u simulaciji treba ići dalje od sustava. na krajnjoj granici simulacije. Nema dviju riječi kojima bi se mogla označiti svršnost smrti unutar sustava. ali ne može učiniti (a to ne može niti izbjeći) da bude reverzibilan. prema tome. Sa smrću treba igrati protiv smrti . kao što je slučaj i u fetišizmu. Potonji vid Saussure je sve više određivao poj­ mom vrijednosti: relativnost. jednim okretom ruke (a ne više dugotrajnim dijalektičkim radom) zbog toga što se svekolika inercija sustava ustremila na nj. Ona dokida energije povezane u upravljanim suprotnostima. jer on ne uspijeva upisati vlastitu smrt. To se događa sa zatvorenim ili metastabiliziranim. nameće se sjedne i s druge strane. Smrt nikad ne treba shvaćati kao stvarni događaj subjekta ili tijela. Obvezatna reverzibilnost dovršava u isti mah i određenost i neodređenost. libidinalne i shizoidne. oni iznova postaju plijenom smisla. reverzibilne simulacije u hiperlogici destrukcije i smrti1. To objašnjava njihovu krhkost.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt Identitet je neodrživ: nastupa smrt. naime znanstvena fantastika okretanja sustava protiv njega samog. smrti koja se upisuje posvuda u njegovoj operacionalnoj logici. prispodobivši ih s novčanicom: jedna se kovanica mora moći raz­ mijeniti za dobro od neke stvarne vrijednosti. Istini za volju.radikalna tautology a. Spekulacija na smrt čija je jedina metoda radikalizacija svih pretpostavki. na vrhun­ cu vrijednosti najbliži smo ambivalentnosti. i radikalne protu-svršnosti. od svih pojmova među­ sobno . Tržišnom zakonu vrijednosti i ekvivalentnosti odgovarala je dijalektika revolucije. Upravo zato jedina je strategija katastrofička. poput paleozojskih čudovišta. Proces vrijednosti jest ireverzibilan. Svaki termin eks-terminirati. "znanost imaginarnih rješe­ nja". Stoga je za nj smrtna jedino reverzibilnost. Čak i kod i sim­ bolika još su simulacijski pojmovi . mora se moći staviti u odnos sa svim drugim pojmovima iz mon­ etarnog sustava. Neodređenosti koda i strukturalnom zakonu vrijednosti nadalje odgovara jedino pomni povrat smrti2.jedino se takva simbolička silovitost može mjeriti i po­ bijediti strukturalnu silovitost koda. To naprosto prevodi blizinu ostvarenog savršenstva i neposrednog raspadanja sustava. Učiniti od vlastite logike sustava apsolutno oružje. funkcionalnim ili kibernetičkim sustavima kojima prijeti ništenje. a nipošto dijalektička.

dok druga potpada pod tržišni zakon vrijednosti. Jedna je revolucija okončala tu "klasičnu" ekonomiju vrijed­ nosti. da utekne u beskonačnu spekulaciju izvan svakog pozivanja na neku stvar­ nost proizvodnje ili čak na zlatni parametar. naprotiv.prva određuje konkretno djelovanje robe u po­ trošnji (naporedni trenutak s onim označavanja za znak). a da se uopće ne razmje56 njuju sa stvarnime (a oni se razmjenjuju dobro. ako je ekvivalent­ nost u srcu sustava. ona se uspostavlja na smrti one druge. drugi njegovoj funkcionalnoj dimen­ ziji. Ta se revolucija sastoji u tome da se dva vida vrijednosti. opća razočaranost: još je na djelu neka vrsta magije. da bi kapital oslobodio znakove te "naivnosti" i prepustio ih čistom kolanju) .sve to ni Saussure ni Marx nisu još predosjetili: oni su se još nalazili u zlatnome dobu dijalektike znaka i stvarnosti. Gotovo je s referencijalnostima proizvodnje. druga upućuje na međusobnu razmjenjivost svih roba sukladno zakonu ekvivalentnosti (trenutak naporedan strukturalnoj organizaciji zna­ ka) . obveznosti. što je u isti mah bilo i "klasično" razdoblje kapitala i vrijednosti. Simulacije u smislu da se nadalje svi znakovi međusobno razmjenjuju. Njihova se dijalektika rasturila i stvarno je umrlo pod udarom tog nevjerojatnog osamostaljenja vrijednosti. revolucija same vrijednosti koja ju je. ona ga usmjerava. neodređenost vlada. na razini radne snage i proizvodnog procesa: ništenje svake svrhovitosti sadržaja proizvodnje omogućuje joj da djeluje poput koda. teme­ lji na neodređenosti. on se napokon oslobađa za strukturalnu ili kombinatoričku igru sukladno posvemašnjoj ravnodušnosti i neo­ dređenosti. recimo da djeluju zajedno i da su povezane .promjenjivost svih tih pojmova koju prate beskonačna spekulacija i inflacija (doista smo u posvemašnjoj slobodi.a obje se dijalektički artikuliraju u svim Marxovim analiza­ ma i određuju racionalno uobličavanje proizvodnje.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt sti: odnos između svakog pojma i onoga što on označuje. referenci]alna je vrijed­ nost poništena jedino u korist strukturalne igre vrijednosti. ozbiljno­ sti . kako je Marx raščlanjuje. kao i svake kovanice za koju se može dobiti nešto u zamjenu. kliznost samoga rada . opće promje­ ne. za koje smo vjerovali da su jedinstveni i zauvijek povezani nečime poput prirodnog zakona.prvoj je povezanosti svojstve­ no "klasično" oblikovanje jezičnog znaka. Isti postupak. Prvi vid odgovara struk­ turalnoj dimenziji jezika. supstancije. gubi­ tak osjećajnog odnosa. Došlo je do eks-terminacije (u doslovnom značenju riječi) stvarnosti pro­ izvodnje. stvarnosti značenja3. povijesti. Određenost je mrtva.Marx i Sausure bi to već naznačili. Struk­ turalna se dimenzija osamostaljuje do isključenja referencijalne dimenzije. ali su artikulirane. kombinatorike i simulacije. značenja. Prevlada­ va drugi stupanj vrijednosti. neka vrsta magične obvezatnosti koja je držala znak ulančan u stvarnost. 57 . ne postoji neodređenost globalnog sustava (uvijek postoji odre­ đenje i dijalektička svršnost načina proizvodnje). koja je odmijenila ranije pravilo određene ekvivalent­ nosti. dezartikuliraju. pri kojemu se određenje uvijek po­ javljuje kao svršnost strukturalne operacije jezika. Drugim riječima. Emancipacija znaka: oslobođen "arhaične" obveze da nešto označava. a novčanom znaku. s mehanizmom vrijednosti u materi­ jalnoj proizvodnji. * * * 3 Da je jedino bila na djelu premoć razmjenske vrijednosti nad uporabnom (ili ona strukturalne dimenzije nad funkcionalnom dimenzijom jezika) . Kliznost novčanica i znakova. onaj totalne relativnosti. primjerice. afekta. privela njezinu radikalnom obliku. Na tom "kla­ sičnom" stupnju značenja. paralela je potpuna: uporabna vrijednost predstavlja obzor i svršnost sustava razmjenske vrijednosti . A cijela se njegova analiza temelji na načelu istovjetnosti kojaje u središtu sustava razmjenske vrijednosti. Današnji se sustav.s njezinim oblikom reprezentativnog ekvivalenta. Marx nije daleko od toga da od uporabne vrijednosti napravi medij ili naprosto alibi za razmjensku vrijednost. Ali. Dvije su dimenzije različite. sa svom tom istovjetnošću s "realnim" sadržajima koji su još opterećivali znak nekom vrstom korisnog tereta. s one strane njezina tržišnog oblika. progoni ga smrt svakog određenja. svakog označitelja u odnosu na njegovo označeno. kojom uprav­ lja politička ekonomija. savršeno se me­ đusobno razmjenju jedino pod uvjetom da se više ne razmjenjuju za stvarno). kliznost "potreba" i svrha proizvodnje.

Gotovo je s razdobljem proizvodnje. također prijelaz određene sfere znakova na neodređenost koda). Ni "klasična" ekonomija znaka. strukturalni zakon vrijednosti ne znači bilo kakvu prevlast znaka. u smislu da je još riječ o vrijednosti i o zakonu vrijednosti. ali one ostaju različite. kao i onaj predstavljanja i znakova. I sam pojam znaka ima tek aluzivnu vrijednost. Govoto je s radom. kao i navlastitog sadržaja (dakle. Gotovo je s dijalektikom označitelj/označeno koja je omo­ gućavala gomilanje znanja i smisla. Tržišni zakon vrijednosti zakon je ekvivalentnosti. postaju nekom vrstom fantomskog načela obrane. u korist jednog oblika vrijednosti. zajedno s kodom. Ima li još uopće političke ekonomije? Ima. Gotovo s linearnom dimenzijom robe. a druga sa Saussureom u sjeni jezičnoga znaka . * * * Ta povijesna i društvena mijena može se iščitati na svim razinama. a taj je za­ kon na djelu na svim poljima: on jednako dobro označava konfiguraciju znaka u kojoj isto vrijednost nekog označitelja i označenog omogućuje razmjenu kojom rukovode referencijalni sadržaji (drukčiji od naporedne modalnosti: linearnost označitelja naporedna je linearnom i kumulativnom vremenu proizvodnje).ali nju valja ukloniti. Obratno. istinitog 59 . ako ne i poništeni. lijevog i desnog u politici. Posvuda je na djelu ista "geneza simulakra": komutabilnost lijepog i ružnog u modi. nego sam kapital. ovisno o njihovu referencijalnom polju. ni politička ekonomija ne presta­ ju zapravo postojati: one vode neku drugu opstojnost. Gotovo s proizvodnjom. koja je jedina omo­ gućavala akumulaciju i društvenu proizvodnju. Sve se to. strukturalni zakon vrijednosti znači međusobnu neo­ dređenost svih polja. njegov oblik nije oblik znaka općenito. obratno. s linearnom sintagmom kumulativnog diskursa. A ona upravlja cjelokupnom današnjom strategijom sustava. ali mijena koja na nju djeluje toliko je duboka. Reći da 58 polje materijalne proizvodnje i polje znakova razmjenjuju sebi odgovarajuće sadržaje. svi su sadržaji njome toliko promijenjeni. Ne okončava sve to revolvttija. još je daleko od onoga što se uistinu zbi­ va: oni doslovce nestaju kao takvi i gube svoju svojstvenost isto­ dobno kad i svoje određenje. zaljuljalo prema simulaciji. On poništa­ va društveno određenje preko načina proizvodnje.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt Ta strukturalna revolucija zakona vrijednosti bila je naznačena u iskazu "političke ekonomije znaka". Politička je ekonomija znaka još bila posljedica širenja tržišnog zakona vrijednosti i njezine provjere na razini znakova. Ali već je dugo riječ o nečemu veoma različitom od ekono­ mije. On odmjenjuje tržišni oblik strukturalnim oblikom vrijednosti. Jer strukturalni zakon vrijednosti utječe na značenje jednako kao i na ostalo. Jednako kao što zakon tržišne vrijednosti ne predstav­ lja neku odlučujuću instanciju u danom trenutku materijalne proizvodnje.kod. i. Dok struk­ turalno uobličenje vrijednosti naprosto okončava u isti mah i sus­ tav proizvodnje i političke ekonomije. tako odlučna. jer: I. proizvodnja itd. Ta iluzija proizlazi iz činje­ nice da se jedna razvila s Marxom u sjeni robe. da je pojam nadalje samo aluzivan. Gotovo je s line­ arnom dimenzijom diskursa. točnije. u kojemu se nište i određenje i proizvodnja.). ne upravlja bilo kakvim znako­ vima. međutim. II. Gotovo je s klasičnim razdobljem znaka. Taj klasični zakon vrijednosti djeluje tako istodobno na sve in­ stancije (jezik. tako i. Na taj je način posvuda započelo razdoblje simulacije na osnovi moguće zamjene pojmova nekoć proturječnih ili dijalektički su­ protnih. jednog općenitijeg podešavanja. nego stanovita orga­ nizacija koda . Gotovo s poli­ tičkom ekonomijom. politički. ali taj je termin tek izlaz za nuždu. Samim time nastupio je i kraj dijalektike razmjenske vrijednosti/uporabne vrijednosti. u mjeri u kojoj vrijednost koja je u igri uvijek uzrokuje razaranje društvenih odnosa.

preko analize posebne robe kakva je radna snaga. nema više uporabne vrijednosti teorije. njezina referencija rad. A to je dio poretka. Taj proces. I.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt i lažnog u svim porukama medija. Na njemu vlada jednaka neodređenost. Jedino pojam proizvod­ nje omogućuje ostvarenje. reći da je sama ta neodlučnost teorije jedna od posljedica koda. Svi veliki humanistički kriteriji vrijednosti. oni cijele jedne civilizacije mo­ ralnog prosuđivanja. jednako racionalna dinamika revolucije. kojoj je referencija druš­ tvena proizvodnja i način proizvodnje. Prije toga. prirodni zakon vrijednosti. politici ako ne i u seksualnosti (na "superstrukturalnim" poljima). Na takav način fiziokrati zamišljaju ciklus zemlje i rada: on ne posjeduje vlastitu vrijednost. Sve današnje teorije. umjetnosti. Sustav je oduzeo svako referencijalno jamstvo teorijskoj radnoj snazi.višak vrijednosti. 60 . ne treba gajiti iluzije: to klizanje teorija nema ničeg zajedničkog sa shizofreničkim "zastranjejnem" u kojemu bi naplavine slobodno zapljuskivale tijelo bez organa (čime? kapitalom?). Vrijednost proizlazi iz vladavine božanskih ili prirodnih os­ obina (one se za nas unatražno preklapaju). razdoblju kliznih teorija poput kliznog novca. vodeći nas "u bezdan" nenalažljive stvarnosti. ništa se u pravom smislu nije proizvodilo: sve se izvodilo. Taj se oblik na Zapadu pre­ klopio s uvođenjem tržišnog zakona vrijednosti. Želim. Počinje kritika političke ekonomije. s nestankom određenosti ekonomije nestaje i svaka mogućnost nje­ zina poimanja kao određujućeg činitelja. oblik tr­ govine. Ustvari. sve teorije klize i jedini im je smisao u tome da jedne drigima postanu znakom. s kojeg god obzora dolazile (jednako tako i one psihoanalitičke). mijena je poljuljala to zdanje raspodjele ili prirodnog razdavanja bogat­ stava. Evo gdje smo danas: u neodlučivosti. Njegov oblik nije oslobođen. Za nas se danas sve iznova izmijenilo. Kraj proizvodnje Dospjeli smo do kraja proizvodnje.ali ipak referenciju društvenog bogatstva. Budući da se povijesna određenost već dva stoljeća mahom dovodila u vezu s ekonomijom (u svakom slučaju od Marxa nao­ vamo). Sve postaje neodlučljivo.protu­ rječnu proizvodnim odnosima . To je poopćeni bordel kapitala. ali ne ulažući se nigdje. prirode i kulture na svim razinama značenja. Lyotard itd. Možemo se stoga zapitati postoji li uistinu zakon vri­ jednosti budući da ovaj više nije na snazi a da se njegov izraz nije mogao racionalizirati. kao i onoj drugoj. Vrijednost je nadalje dodijeljena odjelitoj i racionalnoj ope­ raciji ljudskoga rada (društvenog rada). materijalni i mjerljivi lik. ne bor­ del s prostitutkama. Uzaludno ih je pokušavati otkupiti u nekakvoj povezanosti s bilo kakvom "stvarnošću". cijelo takozvano polje "infra­ strukture". što je svojstve­ ni učinak vladavine koda koji posvuda djeluje na načelu neutral­ izacije i ravnodušnosti4. budući da je povezan s neiscrpnom referencijalnom građom. upravo na tom polju valja najprije propitati prodor koda. izuzev u zrcalu svog ispisa. jerje zrcalo teorijske proizvodnje također napuknulo. dakako. Ono naprosto znači da se nadalje sve teorije mogu među­ sobno razmjenjivati sukladno stupnju varijabilnoh promjena. Također. naime. Ako zakon i po­ stoji. njezin zakon poopćena ekvivalentnost svih radova. danas pogađa i samu ekonomiju. on postoji jedino u suprotnosti s tržišnim zakonom. radne snage. Sadržaj proizvodnje još je podrazumijevao neki druš­ tveni oblik nazvan kapital i svoju unutarnju kritiku nazvanu mark61 4 Teorijska proizvodnja. korisnog i nekorisnog na razini predmeta. Proizvodnja. posredstvom milosti (Božje) ili darom (prirode) činitelja koji nam razdaje ili uskraćuje svoja bogat­ stva. ekvivalentnost i višak vrijednosti označavali su kvantitavni. nego bordel supstitucije i komutacije. neki višak (višak vrijednosti) koji određuje racionalna dinamika kapitala i. kao i materijalna proizvodnja gubi svoja određenja i počinje se vrtjeti oko sebe. Proizvodne su snage još posjedovale neku referenciju . praktičnoga nestaju u našem sustavu slika i znakova. povrh toga. koji je već odavno na djelu u kulturi. Otkad je vrijednost postala proizvedena. naime s vladavi­ nom političke ekonomije.). Ona je mjerljiva i samim time . estetičkoga. kakvom se god silovitošću oboružale i pokušavale pronaći nekanvu imanentnost ili pokretljivost bez referencijalnosti (Deleuze. koji se za nas ukinuo.

nadalje bez referencije u nekoj vladajućoj klasi ili odnosu snaga. kao u Lyotarda. kao moral. Danas tome nije tako: rad više nije produkcija nego reproduk­ cija posvećenosti radu. kao propis. Gubitak referenata najprije smrtno pogađa revolucionarne refe­ rente.ako je radnik i sveden na puku i jednostavnu reprodukciju svoje radne snage. Rad je mogao nekoć označavati stvarnost društvene proizvodnje. naprotiv.jer više nema proizvodnje. On ulazi u opći nacrt života.koji se danas sveo na brojke . to jest u okvir koji čine znakovi. poput robe čiji potencijal uvijek nadilazi puku i jednostavnu reprodukciju vrijednosti. koji više ne nalaze izvjesnost obrata ni u kojoj društvenoj građi proizvodnje. pa i u znakovima revolucije. Socijalizacija preko obreda. on nije mjesto nekog posebnog povijesnog "praksisa" koji stvara 62 posebne društvene odnose. sukladno posvemašnjoj istovjetnosti. bez traga krvi cijeli resorbiran u znakovima koji nas okru­ žuju. Ako se ona sastoji u oslobođenju društvene i generičke proizvodnje čovjeka. s tržišne smo zakonitosti prešli na strukturalnu za­ konitost vrijednosti. Čak ako je eksploatiran kapitalom i viškom vrijednosti upravo je utoliko zadržavao neku uporabnu vrijednost za proši­ renu reprodukciju kapitala i za njegovo konačno uništenje. iza ispražnjene naznake onoga što označuje. poput općeg habitusa društva koje više čak i ne zna želi li proizvoditi ili ne. Jesmo li još. Ako je. Više nema mita o proizvod­ nji. Ali zato je to nužnije reproducirati rad kao društveno očitovanje. s one strane industrijskih. novčarskih dijalekata. samim svojim podređivanjem. Oblik znak ovladao je radom da bi ga ispraznio od svakog povijesnog i libidinalnog značenja i upio ga u proces vlastite reprodukcije: zahvat je znaka da se podvostruči u sebi samom. posvuda operacionaliziran u kodu u kojemu kapital napo­ kon posjeduje svoj najčišći diskurs. po­ vijesna prostitucija koja je djelovala kao obratno obećanje nekog konačnog osamostaljenja (ili. više nema sadržaja proizvodnje: državni proračuni nadalje bilježe jedino brojčani. kao prostor rad­ ničkog užitka.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt sizam. Rad unapređuje društvo. poput viška vrijednosti. tada mi više nismo ni u kapitalu ni u revoluciji. pre63 .u nj nitko više ne vjeruje. On se razmjenjuje s ne-radom. Više ništa od toga nije istinito. Sam patos rasta je mrtav. društveni cilj gomilanja bogat­ stva. kapital modus dominacije. a to se preklapa s rasplinjavanjem društve­ nog oblika nazvanog proizvodnja. Je li kapitalistički oblik povezan sa zakonom vrijednosti općenito. tada je još dobro. kao načelo zbiljnosti. On se proizvodi i troši kao i sve ostalo. kao refleks. nečitak. Jer rad više nije snaga. Ali načelo zbiljnosti koda divovski je obred znakova rada koji se nadvio nad cijelo društvo . tada više nema revolucije u perspektivi . paranoični uspon . Strukturalna revolucija vrijednosti ruši temelje "Revolucije". jer je taj strukturalni zakon vrijednosti najčišći oblik društvene dominacije. robnih. bez nasi­ lja. nakon toga. nije istina da se proizvodni proces doživljava kao sumanuto ponavljanje. Ni više ni manje "otuđen".inflaciju izbrojivih znakova nad kojim zajednička volja čak ne uspijeva više niti sanjariti. Poput većine praksi. on je postao znak među znakovima. A revolucionarni se zahtjev temelji na ukidanju tržišnog zakona vrijednosti.pri čemu je malo važno je li na djelu još produkcija ili reprodukcija. u kapitalističkom načinu proizvodnje? Možda smo u hiperkapitalističkome ili u nekom veoma različitom poretku. s one strane dijalekata klase kojim se služio u svojoj "proizvodnoj" fazi. Neka ga je svršnost prožimala na svaki način . kao konsenzus. On čak više nije niti ta patnja. razonodom.ako se revolucija odigrava ovisno o načinu proizvodnje. ispunjenje želje koja se žarko obrušila na vrijed­ nost i vladavinu kapitala). statistički rad lišen značenja . zamjenjiv je sa svim dru­ gim odjeljcima svakodnevnog života. ili s određenim oblikom vrijednosti? (Možda smo čak doista već u socijalističkom načinu proizvodnje? Moža je ta preobrazba kapitala pod znakom strukturalne zakonitosti vrijednosti upravo njezin socijalistički doseg? Avaj!) Ako se život i smrt kapitala odvijaju prema tržišnom zakonu vrijednosti . ni u kojoj istini radne snage. Simboličko nasilje posvu­ da upisano u znakovima. Međutim. on je tek ukup­ nost identifikacijskih operacija. kao i patos proizvod­ nje čiji je on bio posljednji sumanuti.

mnogo učinkovitija od one udruženih snaga proiz­ vodnje.jedino proizvodnja ima povijest. om. Valja razlikovati što je pripadno načinu. na cijeloj mreži drugih znako­ va. Prije nego što postane činiteljem tržišnog zakona vrijednosti. Čak i konkretnost eksploa­ tacije. jednako kao što rad i proizvodnja nadalje djeluju jedino kao znakovi. točnije. radnu snagu koja ga vodi nekoj svrsi on je njome obilježen kao što je žena obilježena spolom (svojim spolnim određenjem). valja istaknuti kod proizvodnje. kapitala. pravo itd. 64 Kraj tog religioznog osamostavljivanja proizvodnje dopušta pretpostavku da se sve to jednako tako moglo i proizvesti (ovaj put u značenju uprizorenja i scenarija) ne tako davno. Od vas se ne traži da proizvodite. jest povijest. i tome nije jedini razlog tako često spo­ minjana operativna apstrakcija radnog procesa . silovita socijalnost rada budi neki osjećaj bliskosti. Raščlaniti proizvodnju kao kod znači prijeći materijalnu očevidnost strojeva. nego jedi­ no da se socijalizirate. na taj način lišen svoje snage i građe (i sasvim općenito poharan) uskrsava kao model društvene simulacije. tim radnim sakramentom koji ga prožima poput spola. religija. ona je definicija.uništiti logičku povezanost činitelja kapitala i čak kritičku povezanost marksističkih katego­ rija koje ga analiziraju i koje još nisu drugo doli prividnosti kapi­ tala na drugom stupnju.koliko prijelaz svekolikog značenja rada na neko operacionalno polje na koje­ mu ono postaje kliznom varijablom koja povlači za sobom sveko­ liku uobrazilju ranijeg života. a nikad na razini energije. Ne. na kraju "materijalističke" povijesti koja ju je uspjela ozakoniti kao način stvarnog pokreta društava (prema Marxu. Danas ne postoji ništa takvoga. Uznemirujuća je neobičnost to iznenadno uranjanje u neku vrstu drugorazredne opstojnosti. umjetnost. Ali čak kad bi i postojala istoznačnost između toga dvoga. Znači to da vrijednostima isključivo prilazite. radnog vremena. aksiom. sukladno strukturalnu određenju koje ovdje dobiva sav svoj so­ cijalni zamah. kao zamjenski pojmovi za ne-rad. Više­ struki odnos. da nadiđete sami sebe u naporu (takva bi klasična etika prije bila sumnjiva). Rad. i ništa doli znakovi. Mehanizam kapitala (a ne njezin zakon) na djelu je nad viškom vrijednosti . komunikaciju itd. radnik više nije čovjek. zauvijek zakriven povijesnom iluzijom proizvo­ đača (i teoretičara). došlo bi do istog urušavanja plaća (prodaje radne snage). tržišta. krivudav. nemaju vlastite povijesti . kao uzajamno određujućim pojmovima. Znači to djelovati kao znak u općem scenariju proizvodnje. * * * S onu stranu osamostaljivanja proizvodnje kao modusa (ponad grčeva. a čovjek bi ostao obilježen tim aksiomom. proizvoda. one njegove kritičke pojavnosti. nije čak ni muškarac ili žena: posjeduje on vlastiti spol. a što kodu proizvod­ nje. društveni odnos koji ona uspostavlja. potrošnju. neke intim­ nosti u tradicionalnom procesu rada. tvornica. od vas odvojene cijelom ma­ som nekog ranijeg života. ona utemeljuje povijest. njezina "uporabna vrijednost" samo je podvosručenje te definicije u operaciji koda. jer prije je bilo bliskosti. novca i onu. i s ciljevi­ ma posve različitim od unutarnjih svrha (među ostalim i revolu­ cije) koje luči proizvodnja.a sve su to sami znakovi. kao što je slučaj s crncem i njegovom bo­ jom kože . Nevjerojatno veličanje rada i proizvodnje kao povijesnih razloga i generičkih obrazaca ispunjenja). tom sudbinom proizvođenja. viška vrijednosti. proturječja i unutarnjih pobuna modusa). Rad Radna snaga nije snaga. Nasilje je uvijek fundamentalno na razini znaka. kako bi se utvrdilo osnovne označitelje proizvodnje. neprestan.neistovjetnost plaće i radne snage.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt ko znakova. formalniju ali jednako "objektivnu". Takve razmjere ona poprima danas. dakle više ne bi bilo viška vrijednosti. koja za sobom povlači sve druge kategorije političke ekonomije na neizvjesno polje koda. kako bi se utvrdilo pravilo igre . plaće. 65 . a njezina "stvar­ na" djelatnost u radnom procesu.

ako ostaje upitnom vrijednost njihove buduće uporabe. Rad (a jednako i oblik razonode) preplavljuje cijeli život kao temeljna represija. kao trajno bavljenje na određe­ nim mjestima i u propisom utvrđenom vremenu. rad upućuje na vlastitu vrijednost . endemska sa­ botaža i odbijanje. sve do kalifornijske utopije kibernetiziranog rada koji se obavlja kod kuće. ili za rad općeni­ to. u koji nas je pogreš­ no naputio sam Marx. Tada se više ništa ne suprotstavlja njihovu neposrednom uništenju. To se može razabrati u konstruktivnom žaru buldožera. nego je na djelu sustav rada u kojemu se mjesta razmjenjuju. Mnogo dublje nego kvantitativne istoznačnosti.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt radna je snaga ponajprije određeni status. Ali nema više niti međusob­ no zamjenjivih a ipak prijeko potrebnih pojedinaca u određenom radnom procesu. pa i onog shvaćenog u svome klasičnom odvijanju. u dijalektičkom zanosu proizvodnih snaga. prije nego se rodio slatki san o povijesnoj dijalektici proizvodnje. čak i bez nade u neko povećanje bogatstva . njegov imaginarni dio. Posvuda ljude treba fiksirati. "infrastruktura".trajna opća mobilizacija. proizvoditi da bi se reproduciralo obilježenog čovjeka. Ali taj rad više nije produktivan u izvornom smislu: on je tek zrcalo društva. ono čime se odre­ đuje proizvodnja i ono što je temeljni aksiom naše kulture i nijedne druge. da se sve namijeni proizvodnji. i oni su na neki način danas dobili svoje zadovolj­ enje. Ludičke prakse koje iskrsavaju pomalo posvuda. kao nadzor. divljaštvo koje se obrušava na sredstvo proizvodnje (i ponajprije na sebe samo kao proizvodnu snagu). promjenjive satnice.proizvoditi da bi se obilježilo. autoces­ ta. polivalentne. na katastrofalnome kraju tog procesa. a strojevi se očituju suklad­ no vlastitoj svrsi kao direktni. Uništavanje strojeva neobični je čin s obzirom da je riječ o sredstvima za proizvodnju. samouprava. Nema više vlastitog značenja za tu vrstu posla. U tom slučaju. ludisti su bili mnogo lucidniji od Marxa u prosudbi dometa prodora industrij­ skog poretka. I sam je radni proces postao zamjenjiv: struk­ ture upošljavanja pokretne. struktura podređenosti nekom kodu. u civilizacijskoj raspomamljenosti proizvo­ đačkoga doba. njegovo fan­ tastično načelo zbiljnosti. neovisnost.sada vas u nj uključuju zajedno s 67 66 . Možda i nagon prema smrti.poboljšanje ili razlika u položaju. mnogo govore o krhkosti proizvodnog poret­ ka. u školi. * * * Reći da je rad znak ne uklapa se u smisao konotacija prestiža koji se mogu pripisati takvoj vrsti rada. a tako je i danas sa ženama kod nas. Prema današnjem scenariju. u tvornici. sukladno samo jednom sveprisutnom kodu. tada nestaje i dužnog poštovanja prema sredstvima. U tom smislu. Prije nego postane razmjenskom ili uporabnom vri­ jednošću. decentralizacija radnog procesa. ravnodušne čak i spram rada. Tome teži svekolika današnja strategija koja se vrti oko rada: posao koji obogaćuje. rad nije u vezi s tim referencijalnim određenjem znaka. ili pak u reciklaži . privremene. znak preobražaja prirode u vrijednost. nastojeći jedino loka­ lizirati svakoga u njegovoj društvenoj jezgri iz koje ništa ničemu ne smjera izuzev prevlasti operacionalne mreže. Više nema onoga right man in the right place. Što je drugo danas proizvodnja doli terorizam koda? To ponovno postaje jednako razvidno kao i prvim industrijskim naraštajima koji su se odnosili spram stroja kao prema apsolutnom neprijatelju. bez obzira bila riječ o paradigmi koja savija sve pojedince prema istoj osnovi ili o sintagmi koja ih povezuje na način beskonačne kombinatorike. roba na­ jprije ispotiha razdaje sljedeću poruku: otrgnutost prirode (i čovje­ ka) od neodređenosti da bi se podredila određenosti vrijednosti. na plaži ili ispred TV-a. operativni znakovi smrti društvenog odnosa od kojeg živi kapital. niti čak u značenje promaknuća koje predstavlja plaćeni rad za alžirskog imigranta u odnosu na njegovu plemensku zajednicu. Ali ako se uruše svrhe te proizvodnje. taj žar da se nijednu parcelu ne ostavi neproizvod­ nom. za marokanskog mladca s Gor­ njeg Atlasa čiji je jedini san uposliti se kod Simce. starog adaggia znanstvenog idealizma proizvodnje. nositelju posve­ mašnje destrukcije. Više vas ne udaljuju divljački iz vašeg života da bi vas predali stroju . pokretnost. perma­ nentno obrazovanje. ravnodušne spram bilo kojeg cilja.

nije mobilizirano za proiz­ vodnju. s rušenjem feudalnog poretka od strane građanskoga i s pojavom otvorenog nadmetanja na razini različitih znakova.u svakom slučaju. dok je tjelesni ustroj podređen načelu zbiljnosti /Freud/. i bio je to poredak okrutne hijerarhije. dodijelit će vam se novčana pomoć za nezaposlenost sukladno vašoj osobno jed­ nadžbi . o snažnom "simboličkom poretku". a to je i način na koji se kažnjava miješanje znakova. Tako je sa znanjem. dok aksiom koda sve svodi na varijable.Proizvodnja je obrazac koji prevladava u industrijskoj revolu­ ciji. onaj drugoga reda. obilježeno. ali također i sa seksualnošću tijela. sićušni terminal. vašim ljudskim odnosima.Simulacija je obrazac današnjeg stupnja kojim upravlja kod. Tri vrste simulakra Naporedno s promjenama zakona vrijednosti.izuzev pomoću crne magije i krivokletstva. od renesanse nao­ vamo. da je struktura prihvaćanja potpuna. proizvodnih snaga valja shvatiti kao njihanje na polju "konzumacije" razumljene kao polje poopćene aksiomatike.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt vašim djetinjstvom. kodirane razmjene znakova u sklopu općeg dizajna života. spoznajom. Ako nam se još dogodi da sanjamo nadasve danas . u njegovu nedostatku. Cjelokup­ no polje proizvodnje. feudalnim ili 69 . nego označeno. U ceremonijalu nema mogućih krivo­ tvorenja .") A tako je i s nesvjesnim. Valja okončati tu zbrku. marketira. Drugi vodi pokretnim i proizvoljnim cjelinama koje neutraliziraju to što im odolijeva ili im izmiče koneksijom. od renesanse do industrijske revolucije. kao teška povre­ da samog poretka stvari. ali ipak kraj . Simulakr prvog reda odvija se prema prirodnom zakonu vrijed­ nosti. os­ novno je da svatko bude terminal cijele mreže. valja učiniti obratno. neka se in­ vestira. Imaginacija na vlasti: geslo tehnokracije.a nadasve ne neki neartikulirani krik.sa svim time za vas će se sigurno pronaći neko mjesto. prema strukturalnom zakonu vrijednosti. Radna se snaga ne prodaje niti ne kupuje okrutno.o nekom svijetu izvjesnih znakova.Krivotvorina je prevladavajući obrazac u "klasičnom" razdob­ lju. . vašim nesvjesnim nagonima i samim vašim odbijanjem rada . podređene istom pravilu igre. Jedan zabran štiti znakove i osigurava im posvemašnju razvidnost: svakome je bespogovorno dodijeljen neki položaj. ne postavši u tolikoj mjeri proizvodna snaga koliko šahovske figure koda. nego neki termin u jeziku i terminal svekolike strukturalne mreže jezika. sukladno tržišnom zakonu vrijednosti. ona se utrgovljuje . s Revolucijom itd. tj. rada. Prvi vodi jednadžbama i bi68 lancama snaga. neki personalizirani posao ili. Ali. Nema načina proizvod­ nje u društvu kasti i klasa. Neka se i imaginacija aktualizira kao proizvodna snaga. imaginacijom (Verres: "Imaginacija može jedina ostati povezana s načelom užitka. . I sam izbor posla. sve je to na putu k "investi­ ranju" i upisavanja na polju vrijednosti. Prvi stupanj analize bio je shvaćanje polja potrošnje kao šire­ nje polja proizvodnih snaga.to jest. a ne aneksijom. ona se dizajnira. Da. budući da je raspodređenost posve­ mašnja i gibanje klasa zanemarivo. budimo bez iluzija: takav je poredak postojao. Anđeo od gipsa Krivotvorina (i njezina moda) rodila se s renesansom. ali ne toliko trgovačke vrijednosti koliko brojevne . ponašanjem (Verres: "Kako se ne bi ponašanje osoblja shvatilo kao jedno od sredstava kojima raspolaže vlasnik čija je uloga upravljanje?"). zbrojeno za djelovanje po­ put operativne varijable.proizvodnja se povezuje sa sustavom znakova potrošnje. utopija o radu po mjeri svakoga znači da su karte podijeljene. vašim tikovima. više vas nikad neće napustiti. izmijenila su se tri poretka simulakra: . a onaj trećega. jer prozirnost i okrutnost znakova idu zajedno. U društvima kasti. Aksiom proizvodnje tek teži tome da sve svede na faktore.

a potom se uputio u proizvodnju. upućivati na neki raščarani svi­ jet označenog. svim igrama. jednom kad je uspjela slomiti isključivost znaka. To su simulakri drugo­ ga reda o kojima će još biti riječi. Proizvoljnost znaka počinje kada. Problematika "prirodnoga". okrutnim društvima. Natjecatelj­ ska demokracija odmijenila je endogamiju vlastitih znakova u statusnim poretcima. Ono se pros­ tire u rasponu od lažnog prsluka samo sprijeda. tea­ tralnu poput društvovnosti ujednačene pod znakom građanskih vrijednosti. još simulira potrebu prikazujući se povezanim sa svijetom. Kazalište je forma koja ovla­ dava cijelim društvenim životom i svekolikom arhitekturom od renesanse naovamo. ne po određenosti od nekog "izvornika". umjesto da poveže dvije osobe nekom nepremostivom uzajamnošću. tu referencijalnu razložnost. u kojemu je zabrana onemogućavala "slobodnu" proizvodnju. Poput čovjeka 71 . iznova domogao obvezatnosti. Ne diskriminirajući (nadalje je samo natjecateljski). zajednički nazivnik stvarnoga svijeta prema koje­ mu nitko nema obveza. kao označitelj. oponaša sve materijale. apoteozu teatra i mode koja prevodi mogućnost nove klase da sve učini. Jer cijelo je to klasično razdoblje teatralno par excellence. s one strane razlika krvi. Ali umnoženi znak više nema ničeg zajedničkog s obvezatnim znakom ograničenog širenja: on je nje­ gova krivotvorina. tjelesne obline. Istodobno. Tako je u renesansi s prirodnim rođeno i lažno. iz ograničenog poretka znakova. slijedi vladavina oslobođenog znaka kojim će se moći neovisno koristiti sve klase. Jer. svatko je uzajamno obvezan između kasti. Postoji uska veza između mentalne poslušnosti jezuita (perinde ac cadaver) i demiurške ambicije da se prirodna tvar istjera iz stvari kako bi je odmijenio sintetički materijal. pronalazi. to stvarno. zrcalo klasičnoga znaka. nužno dospijevamo na polje kri­ votvorenja. usprkos nekolikim revolucijama koje su rušile takav pore­ dak stvari. klanova ili osoba: zna­ kovi dakle nisu proizvoljni. U crkvama i palačama. sa svim pozivanjem na stvarno. u smionosti štukature i barokne umjetnosti. položaja ili klase. Upravo tu. nekom vrstom opće­ nitog ekvivalenta svima drugima. iščitava se metafizika patvorine i nove ambicije izno­ va rođenog čovjeka . stukatura poprima sve oblike. među ostalima i ona proizvodnje. svedene raspršenosti. Danas je još živa nostalgija za prirodnom referencijom znaka. sva su vrata otvorena neviđenim kombinacijama. Gips istjeruje nevjerojatnu pometnju među materijalima odmje­ njujući ih jednom jedinom novom građom. univerzalno raspoloživ. nego samo na zakon razmjene. transsupstancijacija svekolike prirode u jednu jedinstvenu građu. do unutarnjih prostora ukrašenih štukaturom i velikih teatralnih mašinerija baroka.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt arhajskima. on počinje. oslobođen svake prisile. Ali ta je odrediteljska veza samo smulakr simboličke obveze: ona nadalje proizvodi tek neutralne vrijednosti. "Slobodni" radnik slobodan je jedino proizvoditi istovrsnost ."slobodni i emancipirani" znak slobodan je jedino proizvoditi istovrsne označene. Znak ovdje doživljava istu sudbinu kao i rad. znakovi su ograničenog broja. moderni znak. zrcalo građanskoga znaka. samo razlog. Stukatura predstavlja pobjedu demokracije nad svim umjetnim znakovima. te potpadaju pod tržišni zakon vrijednosti. svim krivotvorinama. unatoč svemu. međutim. Gotovo je s obveznim znakom. zrcalo svih ostalih.a to su ambicije mondenog demiurga. drvene korniše. dolazi do bu­ janja znakova po narudžbi. Tako moderni znak nalazi svoju vrijednost jedino u simulakru "prirode". baršunaste zavjese. nego po raširenosti građe čiji je svekoliki sjaj proizlazio iz ograničenosti koja mu je bila nametnuta. Na­ kon što se prometejski cilj građanstva najprije urušio u imitaciji prirode . svakome su jasno razgraničene zabrane. to "prirodno" od čega će živjeti. metafizika stvarnosti i izvanjskosti postat će vlasništvo svekolikog građanstva od rene70 šanse naovamo. s prijelazom vrijednost/znak pre­ stiža iz jedne klase u drugu. u kojoj su se zna­ kovi prestali odnositi na prirodu. do uvođenja vilice koja je umjetna proteza. podatnom za sve teatralne do­ mete budući da je i sama predstavljačka supstancija. one koje se razmjenjuju u objektivnom svijetu. Moderni znak sanja o prijašnjemu znaku i rado bi se.

u želji da iz njega ukloni organsku spontanost i odmijeni je jednom jedinstvenom i polimorfnom građom. Kuhar iz Ardennesa naprosto je vladao jedinstvenom mentalnom supstan­ cijom (jer beton je mentalna supstancija koja poput koncepta omogućuje zapovijedanje pojavama i njihovo krojenje po volji). To više nije ni u kakvoj vezi s "napretkom" tehnologije ili s racionalnim ciljem znanosti. valjalo je stvoriti djelotvorne simulakre: organizacijski ustroj bio je jedan. U tome nije bilo nikakve đavolske pobune. 73 . Svekolika tehnologija.od onih svarnih razlikuju se jedino u "re­ alističkim" nijansama: lubanja divlje svinje. Sve to prethodi produktivističkoj racionaliza­ ciji kapitala. o društvenom obrascu u kojem je u osnovi već na djelu unutarnja povezanost sustava. divlja svinja od armiranog betona. nego o krivotvorini. s pravom lubanjom divlje svinje iznutra. Nije li čudo čovjeka upravo u tome da je. stroj je prevagnuo. na njegovu pri­ rodnom stupnju . Robot. simulakr u kome se sažima ambicija univerzalne semiotike. o istom projektu univerzalnog nadzora i hegemonije. a također i simulakr odgoja i obra­ zovanja koji želi.. a još ne utječe na odnose i strukture. fantazam zatvorene duhovne građe .poput ba­ roknih anđela od gipsa čiji se udovi spajaju u iskrivljenu zrcalu. Drugime pak vlada načelo tehnike. iznova stvoriti idealnu pri­ rodu djeteta.ne o proizvodnji. ali već na toj razini smjera nadzo­ ru nad pacificiranim društvom. mehanika i satni mehanizam čovjeka. s istom centraliziranom strategijom .Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt podređena organizaciji. radi: gotovo je s kazalištem. ustanoviti poli­ tičku elitu Države. stvari tada poprimaju idealnu funkcional­ nost lesa. Konačno je Camille Renault pronašao izvornu supstanciju. taj je dobri 80-godišnji bog s čarobnim smiješkom pripuštao posjetite72 lje svome djelu. podvesti svijet pod jed­ nu riječ (od Nove Španjolske do Japana: misije). kao što mu ime kazuje. Automat i robot Cijeli jedan svijet razdvaja ta dva umjetna bića.ima u tome nečeg neviđenog. on sudjeluje u kazališnoj i društvenoj igri prije Revolucije. Arhitekturalno ruho od gipsa i barokni stil velika su aparatura iste vrste. Nije mu bila namjera nadmetati se s božanskim djelom. preobražavao iz jedne u druge sve supstancije svijeta? Supstancija izvan ciklusa. uključujući i violine. be­ ton. gnjiljenjem i smrću. lišće na stablu . niti veoma različit od projekcije na terenu ur­ bane zajednice u velikim današnjim gradskim središtima. naprosto ga je ponovio kako bi ga učinio shvatljivim. stabla od betona ukrašena stvarnim listovima. izumio nerazgradivi materijal i na taj način prekinuo ciklus koji je. a to je bio i simulakr velebnosti i kazališta (na djelu je veliko kazališno uprizorenje kardinala i sivih eminencija). Krivo­ tvorina još djeluje samo u odnosu na supstanciju i na formu. ladice. pak. prvi put sustavno. Iznova objediniti razjedinjeni svijet (nakon Reformacije) u jednu cjelovitu doktrinu. ovce od betona prekrivene pravom vunom. a sa strojem se uvodi jednadžba. Da bi se to ostvarilo. stvorivši plastiku. Na djelu je projekt političke i du­ hovne prevlasti. ali sve to već svjedoči . stolice. oblikovanim u kalupu sintetičke supstancije koja izmiče smrti: neuništivi artefakt koji jamči vječ­ nost vlasti. šivaći stroj od betona. sva tehnokracija već su prisut­ ne: pretpostavljeno postojanje idealne krivotvorine svijeta koja se izražava u otkriću univerzalne supstancije i univerzalne kom­ binacije supstancija. a vani u vrtu cijeli orkestar. Automat se čovjeku udvara i dobro mu je druš­ tvo.ali to je zacijelo bio tek ustupak demiurga posjetiocima.. Jedan je teatralna krivotvorina. parodijskoga htijenja ili naknadnog retroopredjeljenja za "naivnu" umjetnost. tehnika je u njemu u cijelosti podređena analogiji i učinku simulakra. Njegov projekt nije bio daleko od onog graditelja u štuku iz ba­ rokne umjetnosti. jer...to su bili ciljevi jezuita. od koje čak i na­ kon vatre preostaje tek neuništivi ostatak . Nekad je u Ardennesima živio stari kuhar kojega je vrhunsko umijeće u izradi oblika od dizana tijesta i ovladanost slastičaskom plastikom nadahnulo uznositim naumom da se lati daljeg mode­ liranja svijeta na mjestu gdje ga je Bog ostavio. smjesu od koje se mogu izraditi različite stvari . armi­ ranim betonom: namještaj od betona.

on uspo­ stavlja neku stvarnost bez slike. na djelu je imanentna logika operacionalnog načela. S tim se obratom izlazi iz polja krivo­ tvorine i ulazi u ono (re) produkcije. naime. Automat postavlja pitanje o prirodi. Simulakr drugoga stupnja pak pojednostavnjuje problem upijanjem privida. kao u slučaju onog tako savršenog automata da je mađioničar na pozornici podražavao njegov skokoviti pokret kako bi se bar. I u tome već ima vradžbine. Simulakr prvoga reda nikad ne uklanja raz­ liku: on pretpostavlja vazda osjetljivo sporenje između simulakra i stvarnoga (igra nadasve istančano prisutna u slikarstvu varke za oko. jednako kao što je i predmetu simulakru (primitivni kipić ili slika ili fotografija) oduvijek bio cilj zahvat crne magije. Sićušna metafizička razlika koja je pred­ stavljala tajnu i draž automata više ne postoji: robot ju je upio u svom imenu. to je čak njihova zakonitost . Boga ili čovjeka. Stroj je ekvivalent čovjeka i prisvaja si ga kao istoznačnika u jedinstvu radnog pro­ cesa. uskladištiva. Robot više ne postavlja pitanja prividima. nadzora i smrti.beskonačna reprodukcija njega samog i njegove moći do granica svijeta.on je poput Boga: Što se nalazi odispod? Sto je unutra? Sto je iza? Samo čovjekova patvorina može postaviti takva pitanja. a Be­ njamin ih uspoređuje s nemirom povezanim s pojavljivanjem slike u zrcalu. bez zrcala. da se. što ga čini optimističkom me­ haničkom napravom. nalik na vračarski trik . čiji je tek mini­ jaturni ekvivalent. Njega više ne zanima sličnosti s čovjekom. Tako pi­ tanje automata ostaje otvoreno. 74 75 . čak i ako krivotvorina uvijek podrazumije­ va i neku dijaboličnu konotaciju5. Napušta se prirodni zakon i otad uzvraća.ono što automati nisu nikad učinili. ona zadire u nešto temeljno. ste­ kao status stroja: oslobođen svake sličnosti. takav je upravo stroj.s nakanom da bude prirodniji od njega čiji je on idealni lik. Ta je razlika tako i nadalje sačuvana. kako god htjeli: u svakom slučaju. uosta­ lom. makar uloge i bile zamijenjene. Automat je analogon čovjeku i ostaje mu sugovornikom (igra s njime šah!). Svekolika čovjekova metafizika kao protagonista prirodnog teatra stvaranja bila je utjelovljena u au­ tomatu prije no što je nestao zajedno s Revolucijom. Ta je prevlast nužna ciklusu proizvodnje i reprodukcije. takav je upravo sustav svekolike industrijske proizvodnje utoliko što se radikalno supro­ tstavlja načelu kazališne iluzije. Ali koliko je bude više ako se ta slika može odvojiti od zrcala i postati prenosiva. oprostio s dušom na račun idealno naturali­ ziranog tijela. njegova je jedina istina mehanička djelotvor­ nost. pred svekolikom tehničkom aparaturom. Biće i privid stopili su se u samo jednu proizvodnu i radnu supstanciju. od činjenice da se bude zaveden vlastitom slikom u vodi poput Narcisa. ona je zakonitost drugoga stupnja. Odatle proizlazi stalna vladavina ro­ bota. budući da su bili sublimne i neobične mehaničke naprave. uznemirujuću stranost: uznemirenost pred fotografijom. Svaka reprodukcija pretpostavlja na taj način neki opaki čin. McLuhan) i kojamuje Posve je drukčiji slučaj s robotom.i. ili ukidanjem stvarnosti. Za nas se time ništa nije promijenilo: simulacija (koju ovdje opisujemo kao operaciju koda) još je mjesto divovskog poduhvata manipulacije. više ne uspoređuje.naprotiv. Počevši odatle. sve do savitljivosti njegovih po­ kreta. 5 Krivotvorina i reprodukcija uvijek podrazumijevaju neku tjeskobnost. mrtvog rada nad živim. do funkcioniranja njegovih organa i inteligencije . stroja. bez jeke. bez privida. općenitije. pita o tajni duše ili ne. roboti i strojevi mogu bujati. U tome je svekolika razlika između simulakra prvoga i dru­ goga stupnja. ali i cijela umjetnost živi od tog odmaka). Osveta simulakra koja pothranjuje mit o vještičjem pripraviku ne događa se s automatom . koja je uvijek i aparatura reprodukcije. oslobođen čak svog dvojnika. Čak i sam ljudski rod nije počeo bujati dok nije. gdje vrag odvaja od zrcala sliku studenta i potom ga nasmrt straši tom istom slikom). išaranu i iskrivljenu . ponovljiva do mile volje (vidi Praški student. s kojim se. razvija se on kao proizvodni sustav. Svetogrđe. Stoga se ne treba zavaravati s "figurativnom" sličnošću. Reprodukcija je dijabolična u svojoj biti. A jedina je svrha automata da bude neprestance izložen pogledu živa čovje­ ka . o problemu između privida i bića . do proganjanja dvojnika i tko zna do čega sve ne vodi ubitačni obrat te goleme tehničke aparature što je danas čovjek luči kao svoju vlastitu sliku (narcisoidna fatamorgana tehnike.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt počinje doba ljudske mehanike. onemogućilo brkanje. s pojavom industrijske revolucije. Dvostruko savršenstvo čovjeka. Takav je upravo rad.gotovo da izazove čovjekovu tjeskobu kad shvati da nema nikakve raz­ like. Nema više sličnosti ni razliko­ vanja.

ravno­ dušnosti. predstavlja revoluciju: dostaje prisjetiti se zaprepaštenja Crnaca kad su prvi put vidjeli dva primjerka iste knjige. historijskim pro­ cesom. razdob­ lje modela simulacije. Svaka analiza proizvodnje otpada budući da se u njoj više ne sagledava izvorni proces. Činjenica da su dva tehnička uratka ekviva­ lenti pod znakom nužnoga društvenog rada dugoročno je manje važna od serijske reprodukcije istog predmeta (koja je i ona poje­ dinaca kao radne snage). to jest samu mogućnost proizvodnje. ni odraza. ako ne i onaj koji je u izvorištu svih drugih. sve u svemu. nego istovrsnosti. Benjamin prvi (a potom McLuhan) nije shvatio tehniku kao "proizvodnu snagu" (na čemu završava marksistička analiza). razdoblje simulakra trećega stupnja. istinski ultimatum nahodi u samoj reprodukciji. kao formu i princip posve nove generacije smisla. Industrijski simulakr S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta. On pokazuje da reprodukcija usisava proces proiz­ vodnje. Odnos između njih više nije onaj origi­ nala i imitata. mreža informacija i komunikacija . bez tradicije "klasične" proizvodnosti. reklame. medija. U djelu Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije Walter Benjamin je prvi ukazao na bitne posljedice tog načela reprodukcije. koji neće nikad upoznati uskraćivanja uslijed položaja . razdoblje manjeg raspona (ono koje slijedi. Nevjerojatne energije koje su na djelu u tehnici. a s predmetima to postaju i ljudi koji ih proizvode. nego je. zrcala.ali danas znamo da sva materijalna proizvodnja potpada pod tu sferu. ni analogije. industriji i ekonomiji. bićima (predmetima/znakovima) poten­ cijalno istovjetnima u beskonačnim serijama. Danas znamo da se na razini reprodukcije mode. U seriji predmeti postaju beskonačni simulakri jedni drugih. zahvaljujući tehnici. mijenja status proizvoda i proizvođa­ ča. Valja se upitati ne upliće li se proiz­ vodnja. A sama proizvodnja više nema smisla: njezina se društvena svrha gubi u serijalnosti. Već i sama činjenica da se neka obična stvar može naprosto ponoviti takva kakva jest. To jest samom mogućnošću da postoje dva ili bezbroj istih proizvoda. stoljeću otvaraju nova područja. jer se upravo na njima u 20. kinematografije i fotografije. budući da će namah postati proizvodi na divovskoj ljestvici. koju Marx želi učiniti revolucionarnom porukom proizvodnje. igara s mas­ kama i prividima. učvoruje jedinica ukupnog procesa kapitala. Benjamin i McLuhan vidjeli su jasnije od Marxa: uvidjeli su da se stvarna poruka. To dokazuje na polju umjetnosti. na djelu proces upijanja svakoga izvor­ nog bića i njegovo uvođenje u niz istovrsnih bića. Tehnika kao medij prevladava ne samo nad "porukom" proizvoda (njegova uporabna vrijednost) nego i nad radnom snagom. Pitanje njihove neobičnosti i podrijetla više se ne postavlja: njihovo je podrijetlo tehnika. Jedino ukinuće izvorne referencije omogućuje poopćeni zakon ekviva­ lentnosti. dvojnika. 77 . i koje odmah potpada pod znak reprodukcije . na polju simulakra i koda. mijenja mu svrhe. ali u osnovi simulakr "drugoga reda" i prilično siromašno imaginarno rješenje ovladavanja svijetom. u poretku znaka. ne trebaju skrivati da se u osnovi želi jedino dosegnu­ ti tu beskonačnu reproduktivnost koja je zasigurna prijetnja "pri­ rodnom" poretku. kazališta. generičkom djelatnošću: energetsko-ekonomskim mitom svojstvenim modernome dobu.nije li ona ustvari tek epizoda u rodoslovlju simulakra: upravo epizoda proizvođe­ nja. serijalno i tehničko razdoblje reprodukcije je.i koji stoga više neće trebati biti patvorine. kao dvostruki primjerak. Simulakri su odnijeli pobjedu nad poviješću. kao posebna faza . a dobivaju smisao jedino u dimen­ ziji industrijskog simulakra. nego kao medij.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt njegove igre forme da bi se unišlo u polje vladavine tržišnog za­ kona vrijednosti i njegovih proračuna snaga. mno­ go je značajnijih dimenzija). naime.na razini onoga što je Marx nemarno nazvao lažnim troškovima kapi­ tala (neizmjerljiva je ironija povijesti). U odnosu 76 na razdoblje krivotvorine. naprotiv. snagom. Dosad se pro­ izvodnju i rad smatralo potencijalom. To jest serije. Znakovi bez tradicije klase.

Svaki poredak sebi podređuje onaj pret­ hodni. Uto­ liko one predstavljaju odlučni napredak u odnosu na analize Veblena i Gobliota.na djelu više nije tržišni zakon. (MacLuhan) Veliki simulakri što ih je stvorio čovjek prelaze iz svijeta prirod­ nih zakona u svijet snaga i napetosti. dostatno je. vidio je u tajnovitoj eleganciji binarnoga sustava. Benjaminove i McLuhanove analize kreću se po tim međugranicama reprodukcije i simulacije. Tu smo na polju trećega stupnja simulakra. samu sliku stvaranja. I ne samo da ne treba tražiti tajne koda u tehnologiji ili ekonomiji. Nema više krivotvorine originala. nego genezu koda i simulakra valja tražiti upravo u obrnutom smislu od same mogućnosti in­ dustrijske proizvodnje. pitanje/odgovor itd. proširene reprodukcije itd. taj matematički duh. pitanje znakova.: to je novo operacionalno uobličenje (industrijski su simulakri bili samo opera­ tivni). nakon metafizike energije i određenosti slijedi metafizika neoodređenosti i koda. iz "označenog referencije" koja se nadaje poput neke prijašnje svrhe i jedine vjerojatnosti. jer se svi oblici mijenjaju od trenutka kad se više ne reproduciraju mehanički. a danas u svijet binarnih struktura i suprotnosti. znakove načina. a proizvodnja je zahvaćena vrtoglavicom. ono o čemu oni šute ili njihovo 79 . Čim mrtvi rad prevagne nad živim. još pozivali na klasičnu konfiguraciju: znakovi predstav­ ljaju neku razlikovnu građu. Napokon. ali niti serije. "Geneza simulakra" ustvari danas zadobiva svoj dovršeni oblik u genetskome kodu. rađanje prema modelima. nego se začinju na osnovi njihove same reproduktivnosti. a industrijalizacija je samo njezin prvotni oblik. primjerice. difrakcija od neke rađajuće jezgre naz­ vane modelom. Nakon metafizike bića i privida. vjerovao je on. kao u drugome: postoje modeli iz kojih proi­ zlaze svi oblici sukladno modulacijma razlika. Na granici sve više pri­ jetećeg ukinuća referencija i svrha. da odatle proizađu sva bića. nego proizlazi iz modela. imaju svrhu i prestižnu uporabu. na raskrižju s drugim znakovima (čestice informacije/ test) i čija je struktura ona mikromolekulamog koda zapovijedi i nadzora. Jedinstvo Vrhunskoga bića. feed-back. Jedino privrženost modelu ima smisla. Do stupnja te nestaje referen­ cijalnog razloga. potonji su se. Metafizika koda Leibniz. nego zamjena pojmova . diferenci­ jalna modulacija. A pritom je na djelu odricanje od podri­ jetla i od svrhe. nego modulacija. svekolika se umjetnost prometnula u "mehaničnost"). i ništa se više ne odvija sukladno svojoj svrsi. položaj i društveno razlikovanje. koje djeluje preko binarnih operacija u ništavilu. njihova racionalnog cilja. njihova odbacivanja i njihova obrtanja. kao što je bio slučaj na prvome stup­ nju. lančane proizvodnje. kad se naprosto još može govoriti o ekonomiji zbog toga što je još na djelu neka Razložnost znaka i Razložnost proizvodnje. Na toj razini. tako se i svekoliki poredak proizvodnje urušava u operacionalnu simulaciju. iluzije koju zacrtavaju. opisujući. Jednako kao što je serijska proizvodnja obuhvatila pore­ dak krivotvorine (primjerice. nego strukturalni zakon vrijednosti.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt Uostalom. koji čine jedino nula i broj jedan. ne kvantitativne istovjetnosti. nji­ hova stvarnoga i imaginarnoga. nalazimo digitalni i programatski znak čija je "vrijednost" čisto taktička. Oni podastiru strategiju napored78 nu onoj profita i robe u Marxa. nije temeljna serijska reproduktivnost. serijska proizvodnja ustupa mjesto stva­ ranju na osnovi modela. Digitalnost je njezino metafizičko načelo (Libizov Bog). u trenutku kad se više ne može govoriti o uporabnoj vrijednosti znaka ili radne snage. Kibernetički nadzor. a DNA je njegov prorok. to znači od kraja prvobitne akumulacije.) privremen. Mi prebivamo u simulaciji u modernome značenju riječi. taj je stupanj serijske reprodukcije (onaj industrijs­ kog mehanizma. gubitka sličnosti i oznaka.

Koliko se još ra­ dikalnija promjena zbiva sa znakovima koda. koje su kvantni sustavi i stabilni su prijenosnici fizičkih podataka. jezik nukleinske kiseline i proteina. bez mogućeg tumačenja. tek ćelije iščitavanja. pa je. stranačke ćelije. molekule. industrijske. tako i kulturalne (skladištenje. upozorio sam na preplitanje genetike i ling­ vistike .). s njihovom tišinom: jedino crna kutija koda.). mogu shvatiti kao vidovi obrade podataka. nadalje. genetski su nepromjenjiva ili iskrivljena beznačajnim i sporednim razlikama. 1968. sa sve složenijim energetskim razi­ nama u sklopu jedinstvenog svjetskog razvoja. Ali i sam je kod tek genetska. Stoga je moguće opisati bilo jezik ili živuće sustave s jedinstvenog kibemetičkog 81 . neprestance testi­ rani vlastitim programom koji nam je upisan u ćelijama. kanaliziranje poruka i drugo).. ništice i broja jedan".. Sve je to savršeno sažeo Sebeok ("Genetika i semiotika". takav je položaj znaka koji je i kraj značenja: DNA ili operacionalna simulacija. Danas je jasno da se genetski kod mora smatrati najtemeljnijim od svih semiotičkih mreža. obdarena sposobnošću samoreprodukcije i opona­ šanja. ukopanim poput programatskih matrica u godinama prosvjetiteljstva u osnovu "biološkog" tijela . Ta pitanja (informatički ili upozoravajući impulsi) nemaju nikakve svrhe izuzev odgovora. Takav je genetski kod: zaustav­ ljena. S tog stajališta. 1966.sve je to izbrisano. neovisno o obliku i građi.. 80 Najznačajnija je činjenica sveprisustvo molekule DNA. prototip svih drugih sustava označavanja kojima se služe životinje uključivši i čovjeka. Već smo vidjeli kako se znakovi prvoga reda. pred­ stavljaju trajni lanac stupnjeva. ponov­ ljive znakove bez jeke. elektronske ćelije. nečitkima. svi odgovori. in­ formacija se velikim dijelom nadaje poput ponavljanja informacije ili pak kao druga vrsta podatka. naš simulakr. Nje­ govo je otkriće bilo beskrajno značajni događaj u mjeri u kojoj je pokazalo da su "dva jezika velikih polimera. s njiho­ vim sukobljavanjem. genetski je kod univerzalan.crnim kutijama iz kojih sazrijevaju sve zapovijesti.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt naporedno značenje . u kojoj milijarde ispreplitanja postav­ ljaju sva moguća pitanja i rješenja. Termi­ nologija genetike puna je izraza preuzetih iz lingvistike i teorije komunikacija (Jacobson. što je također istaknulo osnov­ ne sličnosti ili značajne razlike u strukturi i funkcioniranju ge­ netskih i verbalnih kodova. bez sjaja. složeni znakovi i bremeniti iluzijom. Napokon. da svi živi sustavi precizno prenose preko strogo zacrtanih kana­ la malu količinu energije ili materije koja sadrži veliku količinu informacija i odgovorna je za kasniji nadzor goleme količine ener­ gije i materije. takav je "mistič­ ki element binarnog sustava. S tog se stajališta brojne pojave. ili gotovo tako. koja se prenosi reprodukcijom iz jednog naraštaja na drugi i koja je.neovisnih disciplina ali naporednih na širem polju zna­ nosti o komunikaciji (čiji je sastavni dio i zoosemiotika). i samo značenje odlučno je poništeno: sve je pretvoreno u upis i dekodiranje. neka vrsta nadzora koji izgleda da je univerzalna osobina života na zemlji. 1968. rađajuća ćelija. zahvaljujući stroju. mikrobiološke ćelije: organska će sinteza prema danostima koda uvijek pretpostavljati traganje za najmanjom nedjeljivom česticom. kako biološke. zoosemiotičkih i kulturalnih sustava. osim toga. u Versusu): "Bezbrojna promatranja potvrđuju pretpostavku da unutarnji organski svijet proizlazi u ravnoj crti iz prvobitnih oblika života. molekula što isijava znakove koji nas ozračuju. Genetska građa svih organizama poznatih na zemlji u velikom je dijelu sači­ njena od DNA i RNA koje u svojoj strukturi sadrže informaciju. Goto­ vo je s kazalištem predstavljanja. prožeti pitanji­ ma/odgovorima poput upozoravajućih zračenja. s prostorom znakova. Svekoliko ozračje znaka. tijesno povezani" (Crick. uključivši tu i jezik. nepomična ploča čije smo mi. "Prije pet godina. Riječju. iz kojega proi­ zlaze sva bića. Takav je simulakr trećega reda. u sirove. feed-back. Prostor je čak još linearniji ili jednodimenzionalniji: celularni prostor beskonačnog stvaranja istih znakova koji su poput tikova zatvorenika pomahnitalog od samoće i ponavljanja. na osnovi kojih se (tko?) vrši odabir. Clarck/Narcker. Zatvor­ ske ćelije. operativne i efikasne. prema tome. mije­ njaju. Sovjetski matematičar Ljapunov pokazao je 1963.

Tehnokibernetika ovdje nalazi svoju "filozofiju prirode". u kojoj transcendency a umire u ime imanentnosti. programacijske anticipacije. kao što kaže Monod.kod mora imati "objektivni" oslonac. Uzajamno približavanje genetike. Ponovno ćemo se s njim susresti.te na taj način on dovršava i 83 .. sustav dokida mit o svome porijeklu i o svim referencijalnim vrijednostima koje je sam izlučio tijekom svog procesa. dok danas. to znači zamjenu društvenog nadzora svrhom (više ili manje dijalekičkom providnošću koja bdije nad ispunjenjem te svrhe).. koja pak odgovara mnogo naprednijoj fazi u vrtoglavoj manipulaciji društvenim odnosom.naprosto je pore­ dak svrha ustupio mjesto igri molekula. koji ozračuje društveno tijelo svojim operaciona82 lnim strujanjima. Pa ipak. valja to reći. za upisom u neku "biološku" prirodu: ustvari. a ta se spoznaja naposljetku može razotkriti kao ništa drugo doli definicija života. Ona je u organicizmu Spencerova tipa (biosociologizmu) došla do izra­ žaja bila na djelu struktura na razini drugoga i trećega reda (Jacobova klasifikacija u Logici živoga). uvijek se zamišljalo neku tak­ vu prirodu. onim genetskoga koda kod tehnokrata biologijske znanosti (ali i lingvističke) s pretečom Leibnizom i njegovim binarnim božanstvom. brka s idealizmom molekule. PPBS (Planning Programming. simulacije.svršnost je pritom unaprijed upisana u kod. Od proizvođačkoga kapi­ talističkog društva do kibernetičkoga neokapitalističkog poretka. životinjske komunikacije i lingvistike može dovesti do potpune spoznaje dinamike znače­ nja (semiosis). Napredak. Čovjek. riječ je o društvenom i povijesnom programu. ništa se nije promijenilo . životom upravlja isprekidana neodređe­ nost genetskoga koda . uvijek se poseže za prirodom. Dokinuvši mit o svom porijeklu. Između toga dvoga nema radikalne razlike. u djelu Jacquesa Monoda Slučaj i nužnost. koji odgo­ vara stvarnosti moći. Gotovo je s dijalektičkim razvojem. pod strogim znakom "zna­ nosti". Očaranost biologijom i biokemi­ jom oduvijek je. Jedino se mijenjaju i. koji ovaj put teži apsolutnom nadzoru: u tome se sastoji preo­ brazba kojoj oružje pruža biologijska teoretizacija koda. fantastično usavršavaju obrasci nadzora. Jer program koji se ovdje ima na umu nema ničeg genetičkoga. Bud­ geting System. ali kojim upravlja kod. Praktično i povijesno. Ali u obojice se fantazam koda. neodređene mutacije. pa i sama Povi­ jest umiru u ime koda. Umjesto procesa. s modernom bioke­ mijom. što će Morin preobraziti u molekularni Eros. Umje­ sto proročanstva. Sada još samo valja dodati "stereospecifični kompleks" da bi se komunikacija iznova uspostavila među ćelijama. U biokemiji se pretjerano uveličava ide­ al društvenog poretka kojim upravlja neka vrsta genetskoga koda. dok je Edgar Morin nje­ zin gorljivi zagovornik. Kodirane sličnosti i različnosti: to je prava slika kibernetizirane društvene razmjene. metafizički žrtvenik ne više porijekla i supstancija nego ovaj put koda . preostaje nam pravo na "upis". on ukida i svoje unutarnje proturječnosti (više nema stvarnoga ni referent­ noga kojemu bi se suprotstavio) . riječ je tek o korisnoj analogiji ili predviđa­ nju. Iznova se susrećemo s mahnitom iluzijom ponovnog objedi­ njenja svijeta pod samo jednim načelom . od početaka znanosti. Sto tome može bolje poslužiti od genetske molekule? Monod je stro­ gi teolog te molekularne transcendency e. a poredak označenika igri infinitezimalnih označitelja. Kao što vidimo." Na taj se način ocrtava današnji strateški model koji svugdje po­ staje prijenosnikom velikoga ideološkog modela kakav je svoje­ dobno bila politička ekonomija.onim jedinstvene sup­ stancije kod jezuita iz Protureformacije. Za sada. društveni nadzor preko predviđanja. suočeni smo s rađanjem putem modela. koji se dovršava sukladno svome idealnom razvoju. U toj mutaciji nema ničeg "neodređenog": ona je dostignuće cijele jedne povijesti u kojoj slijedno Bog.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt stajališta. Sve su transcendirajuće svrhe svedene na jednu ko­ mandnu ploču. makromolekularnog računa. djeluje na razini struktura četvrtoga reda. *** U svojoj beskonačnoj reprodukciji. svedenih na njihovu nasumičnu komutaciju. bila prisutna.

pitanje/odgovor. 85 . govorio je Nietzsche. budući da postoji "apsolutna identičnost dvaju atoma u istome kvantnom stanju". Pretpostavka genetskoga koda. Ustvari. Monod dobro objašnjava njegovu pro­ izvoljnost: "Možemo se pitati nisu li sve nepromjenjivosti. unatoč svemu.. Bolje je znanost utemeljiti na sigurnome tlu. on više ne ostavlja nikakav izgled odlučnome obratu. Sve stvari nepomirljive s modelima neodređenosti trećega stupnja. nasumični stroj. Svi su sadržaji neutralizi6 Uostalom. poticaj/reakcija. izvorni čovje­ kov potencijal. neku stvarnu. i sam je taj postulat posljedica nikad nevine odluke za objektivacijom svijeta i "stvarnoga". ili radije neo­ dređeni. makar to bilo i na infinitezimalnoj razini dvaju atoma. Marx: ta ideološka zdanja. Tako stvari stoje s metafizikom.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt mit o svojoj svrsi: samu revoluciju. namijenjene opravdanju unaprijed smišljene etičko-političke teorije. Dobra prigoda da ga postavimo ovdje. sve znakove našega dru­ štva. Konvencija čiji se. ljudski razlog čini nesposobnim da se ostvari."objektivnost" je jedino to. Taktilno i digitalno Prema modelu genetskoga koda.on je u stvarima. Logika koja se temelji na načelu čisto apstraktnog. Jedini a priori za znanost jest postulat objektivnosti koji joj brani da se upusti u tu raspravu" (Monod). Ali. Ona opsjeda sve poruke. a najkonkretniji oblik u kojemu je možemo prepoznati jest test. na nekoj "objektivnoj" realnosti.. uostalom. kad se diskurs apsolutizira s toliko otvorenosti.. "Dolje sa svim pretpostavkama koje su omogućile vjerovanje u istiniti svijet". nije li i sam DNA mit. DNA. Jednom za svagda postavlja se zapravo pitanje položaja zna­ nosti kao diskursa. oču­ vanosti i simetrije koje čine potku znanstvenog govora fikcije koje odmjenjuju stvarnost kako bi joj podarile neku operacionalnu sliku. Digitalnost je među nama. on je postulat koherentnosti stanovitog diskursa i svekolika znanost zacijelo nije drugo doli prostor tog diskursa koji se nikad ne pokazuje kao takav i čiji "objektivni" simulakr prekriva politički i strateški go­ vor. ali on to još čini sukladno "znanstvenoj" shemi drugoga redaobjektivizam. jednom kad je kapital postao vlastiti mit. možda konvencionalnog identiteta. Ti su modeli proželi i najobičnije oblike života. to upravljanje ne ograničava se samo na laboratorijske rezultate ili na zanesena viđenja teoreti­ čara. u stvarnom procesu. u Monodovoj se knjizi nalazi jedno bjelodano proturječje koje odražava dvosmislenost svake današnje znanosti: njezin diskurs smjera kodu. Jednom kad su mitovi dospjeli u slijepu ulicu (a jedina opasnost kojoj je povijesno bio izložen kapital dolazila mu je od tog mitskog zahtjeva za racionalnošću koji gaje prožimao od početka) u činjeničnoj operacionalnosti. načelo istine i transcendencije znanosti itd. operacionalnosti bez diskursa. Što onda? Konvencija ili objektivna stvarnost? Istina je da se znanost organizira. na konvencionalnoj logici." Teško da se može jasnije iskazati kako znanost odlučuje sama o sebi kao tvorničkoj formuli. kao vjeri u konvenci84 onalni poredak (ne bilo koji. a etika koja sankcionira tu objektivnu spoznaju uvijek je samo sustav obrane i neznanja koji želi zadržati taj zatvoreni krug6. Nešto dalje. "objektivnu" referenciju. nešto poput genetičkoga društvenog koda. Hegel. to jest simulakrima trećega reda. nego onaj potpune redundancije). tada je "istinito" i svekoliko zdanje znanosti koja se njime nadahnjuje. kao uzornom diskursu. kao i svaki ideološki diskurs. kao i bilo koji dis­ kurs. predstavljena kao a priori. "Platon. u kojemu su još kolali mitovi o porijeklu i o kraju. Ali Monod brzo prelazi preko te opasne pretpostavke načela "konvencionalnog" identiteta. uostalom. Fizika je tu da bi svjedočila o tome kako identitet nije samo postulat . također je istinita i nepre­ mostiva. "znanstvena" etika spoznaje. U tome je njegova istinska silovitost. Heraklit. bila su ustva­ ri konstrukcije a posteriori. Zajedno s revolucijom uobličila se i pobjeda ljudske i generičke referencijalnosti. Ali što ako kapital izbriše s karte i samog čovjeka kao generičko biće (u ime genetičkog čovjeka)? Zlatno doba re­ volucije bilo je doba kapitala. Znanost izvještava o stvarima koje su prije zacrtane i formalizirane kao njoj podre­ đene . Preostaje saznati nije li i ta sama operacionalnost mit. ali za svoje opravdanje traži. Ako je načelo identiteta negdje "istinito"..

Druga posljedica: publika (budući da više nije u neposrednu dodiru s glumcem) dospijeva tako u položaj stručnjaka: ona se poistovjećuje s glumcem samo u mjeri u kojoj se on poistovjećuje s tehničkom aparaturom. Posvuda isti "scenarij". scenarij "pokušaja i pogre­ šaka" (pokusnih kunića u laboratorijskim opitima). ili na beskonačno malu količinu energije/informacije koja se vraća na svoju počet­ nu točku.. testovi i referendumi su. Simulakr razdaljine (ako ne i proturječnosti) između dva pola. Ekvivalent posvemašnje neutralizacije označenih od strane koda. Tako postaju sve važnija ispitivanja profesional­ ne orijentacije. to djelovanje testa: "Performanca filmskoga glumca prenosi se pu­ blici preko cijele tehničke aparature.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt rani trajnom procedurom upravljanih pitanja. Ta aparatura nije obvezna u cijelosti poštovati izvedbu. "Umjetničko djelo kod dadaista postaje projektil. koji ovaj put više ne proizlaze iz osnove genetičkoga koda. Filmska pokusna snimanja. u stimulanse na koje je. upravo zato što više nema referencijalnog. jedno da ili ne . na osnovi bes­ konačne djeljivosti postupaka i odgovora. Prema tome." Kontemplacija nije moguća. budući da taj ciklus opisuje jedino trajnu reaktualizaciju istih modela. nego posjeduju jednako taktičku neodređe­ nost . neprestani odgovor. Svekoliki komu­ nikacijski sustav prožet je složenom sintaktičkom strukturom jezika s binarnim i označiteljskim sustavom pitanje/odgovor neprestanim testom. on je unaprijed određen. savršeni oblici simulacije: odgovor je sadržan u pitanju..budući da je ciklus smisla beskrajno skraćen i sveden na pitanje/odgovor. Svaki znak. Voditelj snimanja u posve je istom položaju kao i nadzornik tes­ tova pri ispitivanju (Umjetničko djelo u razdoblju tehničke repro­ dukcije). nadalje. *** 86 Benjamin konkretno raščlanjuje. Međutim. Pod uprav­ ljanjem kamermana. dobiva taktilno svojstvo. Mi živimo na način referenduma. jedini odgo­ vor trenutni. na razini tehničkog aparata. To slijedno zauzimanje položaja čini građu od koje će montažer načiniti konačnu montažu. te naprave tijekom cijeloga filma zauzimaju položaje u odnosu na izvedbu. Film više ne dopušta da se o njemu pitate.reakcija maksimalno skraćena. na djelu je trenutnost zabrane načina ili svake reklamne ili medijske poruke. jer se zasniva ustvari na pokretnosti mjesta i vidnih kutova koji će djelovati na gledatelja. slike fragmentiraju percepciju u slijedne sekvencije. posvemaš7 "To je slaba 'definicija' televizije koja osuđuje svog gledatelja da iznova raspolaže s nekoliko točaka zadržanih u prostoru apstraktnog djela. gdje pitanje proždire odgovor. Činitelj diverzije filma također je ponajprije taktilan. 7 veće neposredno sudjelovanje . ili ga izmišlja ili anticipira u predvid­ ljivu obliku. scenarij lepe­ ze izbora koji se posvuda nude ("testirajte svoju osobnost") posvuda test. poput one koja se izlučuje iz istraživačkih statistika. ili ga usisava i izbacuje u iščitljivu obliku. ispiti profesionalne orijentacije odvijaju se pred areopagom eksperata. na jedinicu informacije . nego neposredno nametanje značenja u kojemu se ciklus iznenadno zatvara.. tek je taktička halucinacija. Na taj način performanca glumca podređena je nizu optičkih testo­ va. kao temeljni društveni oblik nadzora. U tom smislu moderni mediji traže." "Bilješka: Sirenje polja mogućeg testiranja koje vrši tehnička aparatura nad filmskim glumcem odgovara nevjerojatnoj širini polja testiranja provedenog nad pojedincem od strane ekonom­ skog konteksta. Stoga je referendum uvijek neka vrsta ultimatuma: jednostranost pitanja koje zbog toga više i nije pita­ nje. prema McLuhanu. zabrana i ultimatu­ ma koje valja dekodirati. To se događa posvuda gdje ponu­ da guta potražnju. ona počinje jednako po­ stupati kao i taj aparat: ona testira. To ima dvije posljedice. kao i na neka obilježja načina ili na bilo koju televizijsku obavijest. kao što znamo. On u isti mah sudjeluje u 87 . Svaka je poruka zabrana. kao učinak stvarnosti u samoj nutrini znaka. Ona se sastoje od stanovitog broja ulomaka izba­ čenih iz izvedbe pojedinca.bit. svaka poruka (a to se odnosi na pred­ mete "funkcionalne" uporabe. on vam neposredno postav­ lja pitanje. Ono počinje nasrtati na gledatelja.. ispitivanje ili izborničko savje­ tovanje) predočuje nam se kao pitanje/odgovor.

Svako čitanje poruke na taj je način trajno propitivanje koda. Oboje. gotovo je sa stvarnim pitanjem na koje odgovara odgovor (nadasve je gotovo s pitanjima na koja nema odgovora). montaže. "Javno mnijenje" je zacijelo naj­ ljepši od tih uzoraka . u obliku u kojemu je ono bilo postavljeno. uzorci primatelja.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt nju savitljivost (Benjamin uspoređuje djelovanje kamermana s onim kirurga: taktilnost i manipulacija). U svojoj knjizi Kvocijent inteligencije. i sama vas već testira. On više nema ničeg zajedničkog s ranijim predmetom. on vam ne služi. analizirali su stvarnost u jednostavnim elementima koje su iznova usustavili u scenarije upravljanih suprotnosti. gotovo je s mišljenjem čiji bi glasovi išli "reprezentativnim" predstavljateljima. upisanom u nju u svakoj poruci. predmeti i informacije. nečeg snimljenog. ćelije čitanja. ali također i svaki funk­ cionalni predmet iz okruženja jedan je test ." I dalje: "Artefakt je posve druga stvar negoli nadzirana preobrazba predmeta u svrhu spozna89 88 . u svoj strogosti pojma. svaka medijska poruka.a na taj način testirana stvarnost zauzvrat vas testi­ ra sukladno istoj rešetci. u svakom predmetu. Činjenica da se sve danas predočuje sukladno nekoj lepezi ili nizu. predstavljatelja i predstavljenog. odvodi u slijepu ulicu sve što je nekoć. neprestanog uplitanja. Svaka slika. nego hiperrealna. I još: "Televizijska nas slika u svakom trenutku prisiljava da upotpunjujemo bjeline potke grčevitim. budući da vam nameće odabir. Kao što se na kraju ispitivanja izabire uzorak. Danas. nego će ga odrediti značenje što će ga pitanju dodijeliti onaj kome je postav­ ljeno. Televizija nalikuje na nepre­ stani Rorschachov test. Uloga poruke više nije informacija. pažnja. Go­ tovo je s predmetima čije bi označeno bilo funkcija. u isti mah i vas mediji neprestano selekcioniraju i testiraju. Michel Tort to veoma do­ bro raščlanjuje: "Odgovor na pitanje neće određivati pitanje kao takvo. Cijeli je taj proces dezartikuliran: proces proturječan istinitom i lažnom. Ali. on vas testira. kao što ni posredovana poruka nema veze sa "stvarnošću" činjenica. koje su ustvari snopovi izabranih pitanja. Kružnim zahvatom pokusnog podeša­ vanja. poput onog živčanih valova. tak­ tilnih i retraktilnih. naime. duboko kinetičkim i taktilnim sudjelovanjem osjetila. koji istražuju neki predmet na osnovi kratkih perceptivnih sekvencija.to što na taj način lokaliziraju i strukturiraju nisu stvarne i neovisne skupine. dostaje uhvatiti original pod dobrim kutem. društveno i duhovno ob­ likovani žarom baterije poruka. nego uzorci. oni su već testirali "stvarnost" i postavljali su joj jedino pitanja koja su im "odgovarala". svjetlosti. nego test i ispitivanje. u zlatnome dobu nadalje nadiđenom. poput mini­ jaturnog genetskog koda. sve dok ga ne uspiju lokalizirai i nadzi­ rati . Prodor binarnog obrasca pitanje/odgovor nesagledivih je po­ sljedica: on dezartikulira svaki diskurs. u trenutku ili pregibu koji će ga učiniti neposrednim odgo­ vorom na trenutni test aparata i njegova koda) . i napokon kontrola ("kontrarola" u smislu da su svi vaši odgovori već upisani u "roli".nije to neka nerealna politička građa. Montaža i kodiranje iziskuju ustvari da primatelj skine i iščita poruku sukladno istom procesu. on oslobađa mehanizme odgovora suglasno stereotipima ili analitičkim modelima. tako i svi mediji uokviruju i izdvajaju snopove poruka. To stvaranju stvarnosti koja će mu se predstaviti samo u točkastu obliku: telegledatelj je u položaju pojedinca kojemu se predlaže da projicira vlastite fantazme na mrljama od tinte za koje se ne pretpostavlja da nešto predstavljaju". stvarnom i imaginarnom urušio se u hiperrealnoj logici montaže.mi u manjoj mjeri živimo kao korisnici nego kao čitači i selektori. jednako tako će ideja koju si stvara subjekt kojemu je pita­ nje upućeno odlučiti o najprimjerenijoj taktici koju valja preuzeti da bi se na nj odgovorilo u skladu s onime što on misli da se očekuje u vezi s postavljenim pitanjem.to jest. bilo i dijalek­ tika označitelja i označenog. predmet više nije "funkcionalan" u tradicionalnom značenju riječi." približava naše globalno korištenje okolnim svijetom preko iščitavanja i selektivnog dešifriranja . na unaprijed smišljenu registru koda).jednako kao što test ili referendum svode bilo koji sukob ili problem na igru pita­ nje/odgovor . i vi je dekodirate prema istome kodu. kutove (svaki će vam fotograf to reći: Sve se može napraviti. upravo kao što fotograf nameće svom sadržaju kontraste. već proizlaze iz nekog odabira. fantastična hiperrealnost koja živi jedino od montaže i manipulacije testovima.

Simulacija i zbilja

Simbolička razmjena i smrt

je: na djelu je divlja intervencija u stvarnost na kraju koje nije moguće razlikovati ono što u stvarnosti proizlazi iz objektivnog spoznavanja od onoga što je posljedica tehničke intervencije (medija). QI je artefakt." Više nema ni istinitog ni lažnog, jer više nema ni uočljivog odmaka između pitanja i odgovora. U svjetlo­ sti testova, inteligencija, kao i mišljenje, i, općenitije, svaki proces značenja svodi se na "sposobnost proizvođenja reakcija koje se suptrotstavljaju sve većem nizu odgovarajućih poticaja." Cijela ova analiza neposredno upućuje ma McLuhanovu for­ mulaciju: Medium is message. Ustvari upravo medij, sam način montaže, izdvajanja, interpelacije, solicitacije, sažimanja od stra­ ne medija upravlja procesom značenja. I zato razumijemo zašto je McLuhan shvaćao razdoblje velikih elektronskih medija kao taktilno razdoblje. Ustvari, u tom smo procesu bliži taktilnome nego vizualnom svijetu, u kojemu je razlikovanje veće, razmi­ šljanje uvijek moguće. U trenutku u kojemu dodir gubi za nas svaku osjetnu, osjetilnu vrijednost ("dodir je međudjelovanje čula prije negoli puki spoj kože i nekog predmeta"), moguće je da on iznova postane shemom svijeta komunikacije - ali kao polje tak­ tilne i taktičke simulacije, gdje poruka postaje "masaža", tentakularna solicitacija, test. Posvuda vas testiraju, opipavaju vas, meto­ da je "taktička", polje komunikacije je "taktilno". Da i ne govorimo o ideologiji "dodira", koja u svim tim oblicima teži nadomjestiti ideju o društvenom odnosu. Oko testa kruži cijela strateška kon­ figuracija (ćelija pitanje/odgovor) kao oko nekog molekularnog koda upravljanja. * * * Cijelo polje politike gubi svoju posebnost kada ulazi u igru medi­ ja i ispitivanja, to jest u polje zatvorenog kruga pitanje/odgovor. Polje izbora u svakom je slučaju prva velika institucija u kojoj se društvena razmjena svodi na dobivanje odgovora. Zahvaljujući tome označujućem pojednostavljenju ono se prvo univerzalizira: opće pravo glasa prvi je masovni medij. Tijekom 19. i 20. stolje­ ća, politička praksa i ekonomska praksa sve će se više povezivati
90

u isti tip diskursa. Propaganda i reklama spojit će se u istoj marketizaciji i merkantilizaciji predmeta ili ideja-vodilja. Ta konvergentnost jezika između ekonomije i politike jest uostalom ono što obilježuje društvo poput našega, u kojemu je "politička ekono­ mija" u cijelosti ozbiljena. To je također samim time i njegov kraj budući da se dva polja međusobno poništavaju u posve drukčijoj stvarnosti, hiperrealnosti, koja je hiperrealnost medija. I tu su izno­ va, preko pridodavanja svakom pojmu veće snage, na djelu simulakri trećega reda. "Činjenica da mnogi žale zbog 'korumpiranja' politike preko medija, jadikujući što su gumbi na TV-u i predviđanja PMU-a (ispitivanje glasova) radosno zamijenili oblikovanje mišljenja, samo svjedoči da ništa u politici nisu razumjeli" {Le Monde). Taj stupanj političkog hiperrealizma obilježuje nužno povezi­ vanje dvostranačkog sustava i ulaska u igru ispitivanja, kao zrca­ la te alternativne istovjetnosti političke igre. Ispitivanja se smještavaju iznad svekolikog društvenog proi­ zvođenja mišljenja. Ona se nadalje odnose jedino na simulakre javnog mnijenja. Zrcalo mnijenja svojim je poretkom analogno poretku nacionalnog bruto proizvoda: imaginarno zrcalo proiz­ vodnih snaga, bez obzira na njihovu svrhovitost ili društvenu nesvrhovitost - bitna je činjenica da se "to" reproducira - jednako je i za javno mnijenje ključno da se ono neprestano podvostručuje u vlastitoj slici: u tome je tajna masovnog predstavljanja. Više nitko ne treba proizvoditi mnijenje, mi svi trebamo reproducirati javno mnijenje, u smislu da se sva mnijenja ukinu u tom općem ekvivalentu, i iz njega ponovno djeluju (reproducirajući ga, što god on bio, na razini pojedinačnog izbora). Za mnijenja kao i za materijalna dobra, proizvodnja je mrtva, živjela reprodukcija! McLuhanov iskaz dobiva svoje najdublje značenje upravo u 8 vezi s tim predmetom . Javno mnijenje, par excellence, u isti je mah medij i poruka. A ispitivanja koja ga obavještavaju nepresta8 "Medium iz message", glasi osnovno geslo političke ekonomije znaka kad ona do­ segne simulaciju trećega stupnja-jer je razlikovanje medija od poruke još svojstve­ no značenju drugoga stupnja. 91

Simulacija i zbilja

Simbolička razmjena i smrt

no su nametanje medija kao poruke. Utoliko oni pripadaju istom redu stvari kao i TV i elektronski mediji, koji su, kao što smo vidjeli, također neprestana igra pitanja/odgovora, oruđe trajnog ispitivanja. Ispitivanja manipuliraju s neodlučnim. Utječu li ona na glaso­ vanje? Jesu li ona istinita ili lažna? Pružaju li ona točnu snimku stvarnosti, ili naprosto iskazuju sklonosti, ili su pak odraz one stvarnosti u hiperprostoru simulacije čija nam čak ni krivulja nije poznata? Istina ili laž? Neodlučno. Najveća sofisticiranost njihove raščlambe uvijek ostavlja prostor reverzibilnosti pretpostavki. Statistika je samo kazuistika. To neodlučno svojstveno je svim procesima simulacije. Unutarnja logika tih procedura (statistike, vjerojatnosti, operacionalne kibernetike) zasigurno je stroga i "znanstvena", ali negdje ona ipak gubi tlo pod nogama, na djelu je bajkovita fikcija čiji je pokazatelj odražavanja u nekoj stvar­ nost (istinitoj ili lažnoj) nikakav. U tome leži i snaga tih modela, ali to je u isti mah i ono što im kao jedinu istinu prepušta istinu testova koji su paranoična projekcija neke klase ili skupine koja sanja o čudesnoj podudarnosti stvarnosti s njezinim modelima i, prema tome, o apsolutnoj manipulaciji. To što je istinito za statistički scenarj jednako je istinito za dio kojim upravlja polje politike: izmjena prisutnih snaga, naizmjeni­ čna većina/manjina itd. Na toj granici čistog predstavljanja, "to" više ne predstavlja ništa. Politika umire uslijed odveć dobro upra­ vljane igre svojih različitih suprotnosti. Polje politke (i, općenitije, polje moći) ispražnjuje se. Na djelu je na neki način naplata za ispunjenu želju političke klase: želju za savršenom manipulaci­ jom društvenim predstavljanjem. Ispotiha i polako, taj je stroj po­ trošio cijelu društvenu supstanciju u samom trenutku njezine savršene reprodukcije. Jednako je tako s ispitivanjima: jedini koji u njih vjeruju na­ posljetku su pripadnici političke klase, kao što su voditelji mar­ ketinga i reklamnih ureda jedini koji uistinu vjeruju reklami i ispi­ tivanjima tržišta. Tome nije tako zbog neke posebne gluposti (koja nije isključena), nego zato što su ispitivanja istovjetna sadašnjem
92

djelovanju politike. Ona tako zadobivaju "stvarnu" taktičku vri­ jednost, djeluju kao činitelj upravljanja političke klase, sukladno vlastitim pravilima igre. Stoga ima razloga da im vjeruje, pa to i čini. A što joj drugo zapravo preostaje? Preko ispitivanja i medija ljudi zapravo sudjeluju u burlesknom uprizorenju političkog po­ lja, koje je hiperreprezentativno za ama baš ništa. Postoji neka vrsta ushićene radosti svojstvene spektakularnoj ništavnosti, a posljednji je njegov oblik onaj statističke kontemplacije. Nju pak, kao što znamo, uvijek prati duboko razočaranje - neka vrsta ra­ zočaranja koju izazivaju ispitivanja usisavajući svekoliku javnu riječ, prekidajući svaki izražajni proces. Očaranost koju oni iza­ zivaju odgovara neutralizaciji prazninom, vrtoglavicom koju ispi­ tivanja izazivaju anticipacijom slike svekolike moguće stvarno­ sti. Problem ispitivanja stoga nije uopće njihov objektivni utjecaj. Kao što je slučaj s propagandom, s reklamom, i njega, kao što znamo, uvelike poništavaju otpori ili pojedinačne ili kolektivne inercije. Njihov je problem onaj operacionalne simulacije koju uspostavljaju na cijelom prostoru društvene prakse, onaj leukemizacije svekolike društvene supstancije: mediji uzrokuju pretjer­ ano stvaranje bijelih tjelešaca u krvi na račun crvenih. * * * Krug pitanja/odgovori nalazi svoje produžetke na svim poljima. Postupno uočavamo da cijelo polje anketa, ispitivanja, statistika valja iznova propitati zbog krajnje sumnjivosti njihove metode. Ali, ista sumnja leži i na etnologiji: ako ne prihvatimo da su urođenici savršeno prirodna bića koja su nesposobna za simulaciju, problem koji se u vezi s njima javlja isti je: nemogućnost dobijanja na neko upravljano pitanje drugog doli simuliranog odgovora (dakle drukčijeg od onog koji ponavlja pitanje). Nije čak sigurno da bi se u sklopu egzaktnih znanosti moglo ispitati biljke, životinje i nepokretnu materiju s izglednošću da se dobije "objektivni" odgovor. Koliko je do odgovora ispitanika ispitivateljima, urođenika etnolozima, analiziranog analizatorima, možemo
93

Simulacija i zbilja

Simbolička razmjena i smrt

biti sigurni da je cirkularnost tamo posvemašnja: ispitanici se uvi­ jek pokazuju takvima kakvima ih pitanje zamišlja i što od njih očekuje. Čak i psihoanalitički transfer i protu-transfer danas blijede u odnosu na taj stimulirani, simulirani, anticipirani odgovor koji nije drugo doli modalitet selffulfilling prophecy (samoispunjavajućeg proročanstva)9. Tako dolazimo do čudnog paradoksa: riječ
9

Sveukupno današnje "psihološko" stanje obilježuje taj kratki spoj. Ne nadaje li se osamostaljenje djece i mladih ljudi, nakon prvoga razdoblja pobune i jednom kad je uspostavljeno načelo prava na neovisnost kao stvarno oslobođenje roditelja? A mladi (studenti, srednjoškolci, adolescenti), čini se, tek ga ovlaš dotiču u svome sve grčevitijem traženju (iako uvijek nepomirljivu) prisustva i riječi roditelja ili odgojitelja. Napokon sami, slobodni i odgovorni, iznenadno im se čini da su se "drugi" možda u tom pothvatu domogli prave slobode. Tako ne dolazi u obzir da ih ostave na miru: progonit će ih, ne afektivnim potraživanjem ili neposredno - mate­ rijalnim, nego ponovno propitanim i ispravljenim zahtjevom implicitne edipovske spoznaje. Hiperovisnost (mnogo veća od one druge), iskrivljena ironijom i odbija­ njem, parodija izvornih libidinalnih mehanizama. Zahtjev bez sadržaja, bez referen­ ta, neutemeljen, ali time samo još žarči - golo pitanje bez mogućeg odgovora. Budući da je činom oslobođenja ukinut sadržaj znanja (obrazovanje) ili osjećajni odnosi (obitelj), dakle pedagoški ili obiteljski referent, preostaje tek pitanje vezano uz prazni oblik institucije - nastrano i tim upornije pitanje. "Transferencijalna" želja (dakle nereferentna, ireferentna), želja koju hrani nedostatak, prazno mjesto, "oslobođeno", želja uzeta u vlastitoj vrtoglavoj slici, želja želje, i ona ponorna, hiperrealna. Lišena simboličke supstancije, ona se podvostručuje u sebi samoj, izvlači vlastitu energiju iz svog odraza i vlastitog razočaranja. U tome se danas doslovce sastoji "traženje", nerješivo i nedovršivo. Simulirani Edip. François Richard: "Studenti traže da budu zavedeni tijelom i riječju. Ali istodobno znaju da je o tome riječ i ironički se igraju s time. 'Podari svoje znanje, podari svoje prisustvo, ti imaš riječ, govori, ovdje si zbog toga.'" Osporavanje, dakako, ali ne samo to: što se više autoritet osporava, izruguje, to je veće potreba za autoritetom po sebi. Također, oni se igraju Edipa, kako bi ga bolje zanijekali. Profesor je otac, kaže se, i to je smiješno, igramo se incesta, nelagode, nedodirivanja, raspaljivanja - da bismo se nakraju deseksualizirali." Propituje li osoba podvrgnuta psihoanalizi iznova Edipa, pripovijeda li "edipovske" trice, sanja li "analitičke" snove da bi odgovorila na pret­ postavljeno traženje psihoanalitičara ili da bi mu pružila otpor? Jednako tako, učitelj glumi svoju edipovsku točku, svoju točku zavođenj a, obraća nam se sa ti, draška nas, približava se, vlada nad nama - ali na djelu nije želja, nego njezina simulacija. Edipovska psihodrama simulacije (koja zbog toga nije ništa manje stvarna, ništa manje dramatična). Sve je to vrlo različito od istinskoga libidinalnog ulaganja znanja i moći ili čak od istinske pogrebne rabote znanja i moći (kao što je mogao biti slučaj na sveučilištima nakon šezdesetosme). Sada smo na stupnju očajničke reprodukcije

ispitanika, analiziranih, urođenika nepopravno je dovedena u slijepu ulicu i izgubljena, a na osnovi tog odbijanja odgovarajuće disci­ pline - etnologija, psihoanaliza, sociologija - moći će se nevjero­ jatno razviti. Ali to će biti samo prividno, jer je cirkularni odgovor ispitanika, analiziranih, urođenika zapravo izazov i pobjednička osveta: oni, naime, pitanje vraćaju sebi samome, izoliraju ga pružajući mu zrcalo odgovora koje ono očekuje - ne nadajući se da će ikad izići iz paklenog kruga koji je ustvari krug moći. Upra­ vo kao što u izbornom sustavu, u kojemu predstavnici više ne predstavljaju ništa budući da tako dobro nadziru odgovore izbor­ noga tijela: na nekom im stupnju sve izmiče iz ruku. Zbog toga je odgovor kojim upravljaju oni koji upravljaju očajnička osveta: a sastoji se u tome da se moći prepusti da pokopa moć. * * *

na kojemu je ulog nula, a simulakr je maksimum - pretjerana i u isti mah parodička simulacija -jednako beskonačna kao i psihoanaliza, i iz istih razloga. Psihoanaliza je beskonačna. Cijelo jedno poglavlje valja dodati povijesti prijelaza i protuprijelaza: poglavlje njiho­ va ukidanja simulacijom. Ono nerješiva transfera nemoguće psihoanalize zbog toga što ona nadalje producira i reproducira podsvijest kao svoju institucionalnu supstan­ ciju. I psihoanaliza umire zbog razmjene znakova nesvjesnoga. Jednako kao što revolucija umire uslijed razmjene kritičkih znakova političke ekonomije. Taj je kratki spoj Freud pravilno predvidio u obliku poklona analitičkog sna ili u "unaprijeddidadiktiziranih" osoba koje se analizira, u vidu poklona njihova analitičkog znanja. Ali to se još tumačilo kao otpor, kao zaokret, i nije u temelju dovodilo u pitanje proces analize i načela prijelaza. Drugo je kad sama podsvijest, diskurs nesvjesnoga postane nepronalaziv - prema istom scenariju simulacijske anticipacije za koju smo vidjeli da funkcionira na svim razinama strojeva trećegareda. Tada se analiza ne može rasplesti, ona postaje logički i povijesno beskonačna, budući da počiva na fantomskoj supstan­ ciji reprodukcije, na nesvjesnoj programiranoj potražnji - nepremostivom činitelju koji preudešava cijelu analizu. I opet je "poruke" ICS-a "medij" psihoanalize doveo u slijepu ulicu. Na djeluje libidinalni hiperrealizam. Glasovitim kategorijama stvar­ noga, simboličkoga i imaginarnog, trebat će pridodati kategoriju hiperrealnoga, koje obuhvaća i obrće igru triju ostalih. 95

94

Simuiacija i zbilja

Simbolička razmjena i smrt

"Napredni demokratski" sustavi učvšćuju se na osnovi dvostranačke alternative. Monopol ustvari ostaje u rukama homogene političke klase, od desnice do ljevice, ali ne može se na taj način provoditi: jednostranački poredak totalitarnosti nesiguran je ob­ lik - on ispražnjuje političku pozornicu, više ne osigurava feed­ back javnoga mnijenja, minimalno pritjecanje u objedinjenu struju koju predstavlja tranzistorizirana aparatura politike. Smjena je, naprotiv, kraj krajeva predstavljanja, jer je snaga puke formalne prisile maksimalna što smo bliži savršenoj suparničkoj jednako­ sti dviju stranaka. To je i logično: demokracija provodi u poli­ tičkom poretku zakon istovjetnosti, a taj se zakon dovršava u igri izbora između dvaju pojmova koji reaktivira njihovu istovjetnost ali omogućuje, njihovom beznačajnom razlikom, ostvariti javnu usuglašenost i zatvoriti krug predstavljanja. Pozornica izvedbe na kojoj je još isključivo na djelu tamni odraz političkog Raz­ loga. "Slobodni izbor" pojedinaca, koji je credo demokracije, vodi, ustvari, upravo suprotnome: glasovanje je postalo u osnovi obvezatno; ako pravno tome i nije tako, ipak je to na djelu zahva­ ljujući statističkom, strukturalnom pritisku izmjenjivanja, koje je pojačalo ispitivanje10. Glasovanje je postalo u temelju neodlučno: kada demokracija dostigne napredni formalni stupanj, ona vodi do jednakog broja glasova (50/50). Glasovanje postaje istovjetno Brownovim česticama ili računu vjerojatnosti, te se čini kao da svi glasuju nasumično, kao da glasuju majmuni. Na tom stupnju više nije važno da prisutne stranke povijesno i društveno izražavaju bilo što - čak i treba da ne izražavaju više ništa: očaranost igrom, ispitivanje, formalna i statistička prinuda time su samo još veći. "Klasično" opće pravo glasa već podrazumijeva stanovitu neutralizaciju političkog polja, preko konsenzusa o pravilu igre. Ali tu se još razlikuju predstavnici od predstavljenih na osnovi stvarnih društvenih suprotnosti mišljenja. Upravo će neutraliza10

cija tog proturječnog činitelja, pod znakom javnog mnijenja na­ dalje istovjetnog samome sebi, medijatiziranog i homogeniziranog anticipacijom (ispitivanjem) omogućiti smjenu "na vrhu": simulaciju opozicije među strankama, usisavanje njihovih cilje­ va, reverzibilnost svakog diskursa iz jednoga u drugi. S one strane predstavnika i predstavljenog nahodi se čista forma predstavlja­ nja - jednako kao što je oblježje simulacije, s one strane označe­ nog i označitelja, čista forma političke eknomije znaka - jednako kao što kliznost novca i odstupanje od kursa određuje, s one stra­ ne uporabne i razmjenske vrijednosti, čistu formu vrijednosti. * * * Može se pričiniti da se povijesno kretanje kapitala odvijalo od otvorene konkurencije prema oligopolu, a potom prema mono­ polu - da se demokracija kreće od višestranaštva prema dvostranaštvu te zatim prema jednostranaštvu. Ništa od toga: oligopol ili današnji bipol zapravo je posljedica taktičkog udvostručavanja monopola. Na svim poljima, bipol je dovršeni stupanj monopola. Ne može politička volja (državna intervencija, anti-trustovske zakonske odredbe itd.) srušiti monopol tržišta - nego cijeli uni­ tarni sustav, želi li preživjeti, mora pronaći neku binarnu zakoni­ tost. To ništa ne mijenja za monopol: naprotiv, moć je apsolutna jedino ako se umije razdvojiti na istovjetne inačice, ako se zna raspoloviti da bi se udvostručila. To vrijedi kako za marke deterdženata, tako i za miroljubivu koegzistencije. Moraju postojati dvije supersile da bi se svijet održao pod nadzorom: samo jedno carstvo urušava se samo od sebe. Tek ravnotežje terora omogućuje ustanovljavanje upravljane opozicije, jer strategija je strukturalne a nikad atomske prirode. Ta se upravljana opozicija uostalom može granati u složeniji scenarij, ali matrica će ostati binarna. Više nikad neće biti na djelu dvoboj ili otvorena suparnička bor­ ba, nego će se suprotstavljati parovi naporednih opozicija. Od najmanje razlikovne jedinice (čestice pitanje/odgovor) do makroskopske razine velikih alternirajućih sustava koji upravlja­ ju ekonomijom, politikom, svjetskom koegzistencijom, matrica
97

Atenska je demokracija, mnogo razvijenija od naše, logički došla dotle da plaća glasove kao da je riječ o usluzi, nakon što je pokušala sa svim drugim mjerama pritiska ne bi li osigurala kvorum.

96

puno uravnotežene i slijepe .tome se ne može svjedočiti ni u jednom europ­ skom gradu). on sigurno uspostavlja samo na dvostrukoj formi. 98 99 .Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt se ne mijenja: uvijek je odnos 0/1. Zgrade Rockefellerova centra još su odražavale svoje fa­ sade od stakla i čelika jedne u drugima.nad tradicionalnom strategijom konku­ rencije. a da se pritom ne dovede u pitanje strateški oblik bipola: to je božanski oblik simulacije". Preostaje tek zatvoreni niz u znaku broja dva. Ta nova arhitektura ne utjelov­ ljuje više konkurentski. Dva tornja Svjetskog trgovačkog centra vidljivi su znak zatvorenosti sustava u vrtoglavici udvostručenja. jer se. * * * Zašto na zgradi World Trade Centera u New Yorku postoje dva tornja? Sve velike zgrade na Manhattanu uvijek su se zadovolja­ vale ogledavanjem u konkurentskoj vertikalnosti. nestaje i one zrca­ la. na unutarnji i vanjski prostor. oni nisu iste vrste.on se neprestance mijenja u skladu s promjena­ ma tog sustava . Paradoksalno. Ta će društva na taj način biti bolje pripremljena da prime pokrštenje Zapada. odakle je proizašla arhitekturalna panorama koja je oličavala kapitalistički sus­ tav: piramidalna džungla. jedan konačni model. oni ih više ne izazivaju i s njima se ne uspoređuju. To je uostalom i kod naše dominacije nad "arhajskim" društvima. prema uzoru na sustav. On je jezgra procesa simulacije koja nama vlada. kao da arhitek­ tura. dok su drugi neboderi. a njihova blizanačka visina nije više vrijednost koju treba nadi­ laziti . Da bi znak bio čist. Cijeli Andy Warhol je u tome: umnožene replike Marilyninog lica u isto vrijeme označuju smrt originala i kraj pred­ stavljanja. Taj je arhitektonski grafizam . Oni nipodaštavaju ostale zgrade. ta se slika posve promijenila. kad bi postojao samo jedan toranj. s nevjerojatnom vjemošću i u svekolikom rasponu. Izbrisano je svako pozivanje na habitat. U isto vrijeme kada nestaje retorike vertikalnosti. Sam se sustav očitovao u znanoj slici New Yorka koja bi nam se ukazala pri dolasku u grad s morske strane. On se može preustrojiti u igru nestalnih inačica. sve zgrade prkosile su jedne drugima. stapaju se jedan u drugoga i dosežu vrhunac u tom prestižu sličnos­ ti. Lévi-Strauss ga stoga i može dobrohotno i njima pripisati u obliku zajedničkih duhovnih struktura svekolike ljudske vrste. spojene posude pot11 U tom smislu treba radikalno kritizirati Lévi-Straussov postavku o binarnim struktu­ rama kao "antropološkim" duhovnim strukturama i o dualističoj organizaciji kao osnovnoj strukturi primitivnih društava. (New York je jedini grad na svijetu u kojem se može pratiti. a konkurencije je nestalo na račun korelacije. kakvo još nalazimo u Chase Manhat­ tan Bank ili u najsmionijim zgradama/zrcalima iz 60-ih godina. svaki. binarno skandiranje potvrđuje se kao metastazirajući ili homeostatički oblik današnjih sustava. nego se lijepe jedna uz drugu ne razdvajajući se više poput stupaca statističkog ispisa.činjenica da postoje dva jednaka zdanja znači kraj svake konkurencije.a New York je uistinu njegovo srce . na fasadu kao lice. slijedi tek jedan nepromjenjivi ge­ netski kod. Kako god bili visoki. od polivalentnosti do tautologije. što su oni jedan drugome. naš kod. tijekom cijele njegove povijesti sadašnje stanje kapita­ lističkog sustava . nego računalni sustav. Dualistička forma koju Lévi-Strauss želi pripisati primitivnim društvima uvijek je tek naša strukturalna logika. mora se udvostručiti u sebi: udvostručavanje znaka doista okončava to što on znači. Tijekom nekoliko godina. i viši od svih ostalih. Postoji neka posebna čarobnost u podvostručavanju. Zgrade više nisu obelisci. savršeni paralelopipedi visoki 400 metara na kvadratičnoj osnovi. mo­ nopol ne bi bio utjelovljen. jedan originalni trenutak sustava koji se nepre­ stance nadilaze u krizi i izazovu. u beskonačnoj spektakularnosti grada.grafizam monopola: dva tornja Svjetskog trgovačkog centra. kao što smo vidjeli. Međusobno si upućuju ideju modela. dva tornja ipak označavaju zaustavljanje vertikalnosti.ona naprosto znači da je strategija modela i komutacija nadalje povijesno prevagnula u srcu samog sustava . Tornjevi su pak slijepi. Lik kapitalističkog sustava prometnuo se od piramide u izbušenu karticu. kraj svake izvorne referencijalnosti. oni više nemaju fasade.

njegovim uplitanjem. Totalitarna. objedinjujućem tak­ tilnom. ustvari. birokratska koncen­ tracija obrazac je koja potječe iz razdoblja tržišnog zakona vrijed­ nosti. osjetilnog mimetizma. minimum i maksimum. od propisane pasivnosti do modela neposredno nastalih na osnovi "aktivnog odgovora" subjekta. preko otkrića "perceptivnih kodova izračunanih na osnovi pragova zasićenja". želje itd. Čak i dobra stara "katarza" klasičnog kazališta strasti postala je danas preko simulacije homeopatija. Možemo jedino s dozom crnog humora pomisliti na Artaudov totalni teatar. pitanja/odgovora razdjeljivih u beskonačnost. nema "pogleda". s operacionalizacijom poimanja po­ trebe. percepcije. estezičkom (a ne više estetičkom) okruženju itd. gravitacijama modela i uvijek. oblik opće istoznač­ nosti.. Posvuda dispozitivi snage i prisile ustupaju mjesto dispozitivima ugođaja sredine. ponavljane agresije i s kojim smo se iznova susreli. koje sve mag­ netskom snagom drži na okupu nekoliko velikih modela na svjetlosnome polju koda. Planu (zašto ne?) i do Centra za seksualne užitke. zaglavit će se u toj breši. s njihovim "urođenim osjećajem za ekologiju!" Tropizmi. uspostavljenog "na hiperboličkoj kružnoj podlozi koja se okreće oko cilindrične osovine": više nema pozornice. od ultimatuma dolazimo do nagovara. s negativnim ili pozitivnim feed-backom. u brižno podvostručavanje stvarnosti. mistika "niše" i konteksta. prema totalnome modelu okruženja sačinjenog od neprestanih spontanih odgovora. koje je težilo uvesti postupke terora i životinjske posluš­ nosti. difrakcijama. Taj će neprekidni test uspješne prilagodbe postati posve prirodan poistovjećujući se sa životinjskim mimetizmom: "Prilagodba živo­ tinja bojama i oblicima svog okruženja pojava je koja se zbiva i s ljudima" (Nicolas Schöffer). Na djelu je velika svečanost Su­ djelovanja: ona se sastoji od milijardi stimulusa. empatije: cijelo ekološko evanđelje otvorenih sustava.. zapravo svekolika se ekologija nakalemila na taj svijet izvedbenih simulacija. po mogućnosti počevši od nekoga 101 . na putu prema totalnom. Arhajska racionalnost u odnosu na onu simulacije: ovdje više nije riječ o jednoj općoj istoznačnosti. prema tome. policijskog polja koje je još odgovaralo značenjskoj silovitosti. To je kraj spektakla i kraj spektakularnog. magnetsko polje koda. kao što navodi Nicolas Schôffer. ali umnoženim u reklamiranju "pendrečenja" i u političkoj propagandi 30-ih godina. veselih feed-backova i zrakastih dodirivanja. centralizaciju globalnog sustava. Sve to više nema smisla. njegovim "ludičkim" sudjelovanjem itd. s pola­ rizacijama. Na djelu je i urušavanje stvarnosti u hiperrealizam. uvijek s bujanjem najmanjih razaberivih jedinica (ćelija pitanje/odgovor koja je kibernetički atom značenja). kojega je ova prostornodinami­ čka simulacija tek bijedna karikatura. mimetizmi. nego o difrakciji modela koja igra zapovjednu ulogu .ne više oblik opće istoznačnosti nego raz­ vidne suprotnosti.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt Hiperrealizam simulacije Sve to određuje digitalni prostor. tak­ tilnog misticizma. multistimulacija i multiodgovora. a prisutna je čak i u Indijanaca. Ovdje su okrutnost odmije­ nili "pragovi stimulusa". Od povezivanja prelazimo na razdvajanja pre­ ko koda. Tako je i sa stvaralaštvom. nema rezova. na njegovo kazalište Okrutnosti. konstruiranom u obliku grudi. poput tog "totalnog teatra". Sustav ekvivalentnosti nameće. Zanatsko i industrijsko nasilje. sukladno elastičnijoj racionalizaciji Pavlovljeva refleksa. Prostornodinamička očaranost. minijaturnih test­ ova. Tako smo od elektrošoka došli do tjelesnog izražaja kao uvjeta mentalnog zdravlja. Valja dobro odmjeriti razliku između tog polja nadzora i onoga tradicionalnog polja pritiska.. Na djelu je "konkretizacija općeg okruženja". Radnici svih klasa moći će ući u te poticajne centre". Poopćena ekologija. Prostor uvjetovane reakcije koji se nadahnjivao cijelim pavlovljevskim arsenalom programirane. simulacija sredine do "Centara za estetsku i kulturalnu reanimaciju" predviđenih u VII. Svjedočimo nadolasku velike Kulture taktilne komunikacije pod znakom tehno-lumino-kinetičkog prostora i totalnoga prostornodinamičkog kazališta! 100 Na djelu je cijeli imaginary dodira. s ideologi­ jom upravljanja preko informacije koja je samo utjelovljenje. koji će ponuditi "dodatni zanos zahvaljujući pulsirajućem okruženju.

od medija do medija stvarnost se rasplinjuje. Gotovo je sa starim iluzijama o reljefu. u smislu u kojemu za nas. Kružno zavođenje u kojemu nije lako utvrditi nesvjesni pothvat da se više ne bude viđen. koji mi poistovjećujemo sa životom. nego vrhunac nijekanja i vlasti­ tog obrednog istrebljenja: hiperrealnost. koja je nadalje tek slije­ pi prijenosnik pogleda koji ga ništi. fotografija itd. II. Ta "objektivna" mikroskopija izaziva vrtogla­ vicu stvarnosti. ta objektivnost tek je ona pukog pogleda objektivnost napokon oslobođena objekta. smrt možda nije ništavilo.nema više pojavljivanja. Dekonstrukcija stvarnoga u njegovim pojedinostima . Poput onih dviju blizankinja na erotskoj fo­ tografiji: tjelesna stvarnost njihovih tijela poništena je njiho­ vom sličnošću. Na djelu je istančani način ubojstva origina­ la.ogra­ ničeni paradigmatski otklon predmeta .ovdje se znak demultiplicira. Nadrealizam je još solidaran s realizmom kojeg osporava.reklama. nego ona halucinantne sličnosti stvarnoga sebi samom. ali ga podvostručava svo­ jim prodorom u imaginarno. perspek­ tivi i dubini (prostornoj i psihološkoj) povezanima s percipiranjem predmeta: sada je cijela optika. Hiperrealno predstavlja mnogo raz­ vijeniji stupanj u mjeri u kojoj je u njemu čak izbrisana i ta pro­ turječnost između stvarnoga i imaginarnoga. budući da više nema fleksije oblika.nema više ni metafore ni metonimije: slijedna imanentnost pod policijskim nadzorom pogleda. ta se tendencija već može iščitati u novom romanu. Rađanje preko modela u beskonačnom lancu pois­ tovjećuje se ustvari s onim praživotinja i suprotstavlja se rađanju preko seksa. poput praživotinja). pa niti unutarnje refleksije. ono se zapliće u sebe do iščeznuća. 103 . I tamo se već težilo da se oko stvarnoga stvori praznina. seksualna bića. vrtoglavicu smrti na granici predstavljanja pred­ stavljanja radi. Kod nje ne samo da je sintagmatska dimenzija srušena nego i ona paradigmat­ ska. ali i posebna vrsta zavodljivosti. Viđenje u beskraj: sve igre dijeljenja i podvostručavanja pred­ meta u njegovim pojedinostima. skopika. ona postaje alegorija smrti. i cijelo je vidno polje zatvoreno tim kreta­ njem amo-tamo. ona posta­ je stvarnošću stvarnosti radi. svaka subjektivnost. nego naprosto način reprodukcije koji prethodi seksuaciji. na djeluje pogled koji je postao molekularni kod pred­ meta. ali dobiva na snazi upravo vlastitim razaranjem. kako bi stvarno postalo čista objektivnost. da se isključi svaka psihologija. Doslovno serijalna forma (Andy Warhol). Ustvari. stvarno valja osuditi na stalno ponavlja­ nje. Ta demultiplikacija nadaje se kao dubina. line­ arnost i serijalnost odvojenih predmeta. grozničava propitivanja njegovih raspršenih dijelova . Ta se realistička simulacija može odvijati na nekoliko načina: I.fleksija i refleksija na nultoj točci. u dijalektici zrcala. ako ne i kritički metajezik. To je doista dojam koji pobuđuje neo-roman: žar da se izluči smisao u podrobnoj i slijepoj stvarnosti. Da bi se izašlo iz krize predstavljanja. nego samo dodirivanje istoga . . i to je zacijelo bilo na djelu u misaonom uobličenju znaka. nego odazivanja predmeta. neke onostranosti ili ovostranosti. fetišizam izgubljenog predmeta ne više predmet predstavljanja. Prije no što se pojavila u pop-artu i pikturalnom neorealizmu. III.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt drugoga reproduktivnog medija . Kako se postaviti kad ljepotu jedne odmah podvostručava ljepota druge? Pogled može jedino kružiti od jedne do druge. pri kojoj cijeli doseg pred­ meta predusreće njegov beskonačni lom s njime samim (obratni scenarij od platonovskog mita i spajanja dviju odvo­ jenih polovica simbola . Nestvarnost više nije ona snova ili fantazama. Realizam je već pokrenuo tu sklonost. Retorika realnoga već naznačuje da je njegov položaj ozbiljno promijenjen (zlatno doba je ono nevinosti jezika. u kojemu jezik ne mora podvostručavati ono što kazuje o nekom učinku stvarnosti). Ta je zavodljivost možda zavodljivost smrti. Nadalje je ta beskrajna refrakcija samo druga vrsta serijalnosti: stvarno u njoj više ne razmišlja o sebi.rasprostiranje. Sintaksa i semantika nestale su . postala djelatna na povr102 šini stvari.

stvarno nije samo ono što može biti reproducirano. na granici na kojoj se i on sam smatra modelom ("čistim pogledom") i okreće se oko sebe u prinudnu ponavljanju koda. koji je još odgovarao stupnju nadrealističke estetizacije života. koji su još bili u vezi s umjetnošću i s imaginacijom. kazali bismo. povijesnu. Ta je satelizacija uostalom materijalizirana u dvosobnome-stanu-kuhinja-tuš koji smo uistinu uzdigli na orbitu. A tako je i s potpisom: metafizički znak slikar­ stva i cijele metafizike predstavljanja. digitalnosti . 104 smjera prema središtu. naime. povlastica i predrasuda koje ih uteme­ ljuju. očajanja. nipošto ekscentrična. ali znamo kako sve prednosti slikarstva iznova iskrsavaju pred tom malom razlikom: svekoliko sli­ karstvo se povlači na rubno polje koje odvaja oslikanu povr­ šinu od zida. "To je cirkus". stare naturalističke optužbe. političku. jest ona binarnosti. ono je prijepis. ali obuze­ ta nekom praskavom sumanutošću. što je ona zamijenila podvostručenjem. Danas je cijelu stvarnost. ona koja obuhvaća sve druge. Prema tome. Hiperrealno. Jean Lyotard. U simulaciji. ekonomsku itd. nego mini­ malni odmak. podvostručujući se u vlastitoj kritici. Ustvari. Kombinirajući unutarnju razlikovnost u odnosu na pikturalni objekt kao na predmet potrošnje. nego ono što je uvijek već reproducirano. iako je ovdje na djelu igra prekida i nastavljanja sna. Istovjetan učinku unutarnje suzdržanosti u odnosu na san. svakodnevnu. o stavljanju na orbitu neodredljive stvarnosti koja nema ničeg zajedničkog s fantazmima što su je nekoć ilustrirali. L'Art Vivant. ta se simulacija sužava u suvremenoj umjetnosti dok ne postane tek najbeznačajnija razlika koja još dijeli hiperrealno od hiperslikarstva. "To je kazalište". Ono kao da se želi pritajiti do žrtvenog ukida­ nja pred stvarnošću.nije to samo puko ponavljanje. Na taj se način svaki zatvoreni sustav istodobno štiti od referencijalnog i od tjeskobe referencijalnog . socijalnu. to jest "najmanja zajednička paradigma" koja može podržati fikciju značenja. stupanj cool i kibernetika odmije­ nili su stupanj hot i onaj fantazmatike. Već je tajna nadrealizma bila u tome da i najprizemnija stvarnost može postati nadnaravna. nadiđen je: više nema fikcije s kojom se život može suočiti. prema vlastitom ponavljanju u beskraj. metalingvistička iluzija podvostručuje i upotpunjuje referencijalnu iluziju (patetičnu halucinaciju znaka i patetičnu halucinaciju stvarnosti). I sama definicija stvarnosti glasi: ono čemu je moguće dati isto­ vjetnu reprodukciju. tumačenje. porijekla i kraja.radikalno razočaranje. koja nas navodi da si kažemo kako je riječ o snu. zajedno s posljednjim 105 . podarili mu prostornu moć. koja uspostavlja univerzalni sustav istoznačnosti (klasično prikazivanje nije istoznačnost. "Stvarnost nadilazi fikciju". je li na djelu kraj stvarnoga i kraj umjetnosti us­ lijed posvemašnjeg upijanja jednog i drugoga? Nije: hiperrealizam je vrhunac umjetnosti i vrhunac stvarnosti uzajamnom razmje­ nom na razini simulakra. Ali ta čista mehaničnost besumnje je tek paradoksalna grani­ ca: istinska formula rađanja. prožela simulirajuća dimen­ zija hiperrealizma: već svugdje živimo u "estetskoj" halucinaciji stvarnosti. ovaj je put riječ o satelizaciji stvarnosti. Tako grešnost. hiperrealizam je sastavni dio kodirane stvarnosti koju nastavlja i na kojoj ništa ne mijenja. minimalni otklon između dvaju pojmova.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt IV. Hiperrealno je iznad predstavljanja (cf.kao i od cjelokupnog metajezika kojemu doskače igrajući se s vlastitim metajezikom. Na kraju tog procesa reproduktivnosti. i industrijske racionalnosti. koja tvrdi da je neki proces moguće u cijelosti reproducirati u određenim okol­ nostima.. tjeskobu i smrt može odmijeniti svekolika ra­ dost znakova grešnosti. hiperrealizam treba shvatiti suprotno: danas je sama stvarnost hiperrealistična. Stari slogan. silovitosti i smrti. Obrtaljka predstavljanja tu postaje sumanuta. Više nije riječ o tome.svekolika je stvarnost prešla u igru stvar­ nosti . stare uzrečice. Ona je suvremenica znanosti. ali samo u povlaštenim trenucima. Sama euforija simulacije želi se predstaviti kao uništenje uzroka i posljedice. "To je kino". i koja je na neki način stabilizirani oblik koda. komentar). makar i pobije­ dio u tom suočenju . koja. broj posvećen hiperrealizmu) jedino stoga što je cijelo u simulaciji.

Na djelu nije ništa drugo doli kratki spoj odgovora preko pitanja u testu. samim time pada pod znak umjetnosti i postaje estetsko. kada karta prekri­ va cijeli teritorij. tornjevima visokim 400 m ili tajanstve­ nim iznosima bruto nacionalnog dohotka. zahva­ ljujući satelitu. počinje doba hiperrealnosti 12 . A zadovoljstvo se tada prije sastojalo u otkrivanju "prirodnoga" u umjetnome i krivotvorenom. scenarij. nego planetarni simulakr u kojemu cijeli jedan svijet svjedoči o samome sebi (u stvarnosti. To vrijedi za geografsko i za prostorno istraživanje: kada više nema djevičan­ skih područja. A proizvodnja može izgubiti svaku društvenu svrhu da bi se naposljetku potvrdila i dosegnula vrhunac zanosa u prestižnim. umjetnička djela (koncepti?) simulakri ali prozirni. do zadobivanja druge moći.Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt mjesečevim modulom. ona ista čitanja i pravila igre. kad se stvarnost i imagi­ nacija preklapaju u istoj operacionalnoj totalnosti.to je ravno obestvarenju ljudskog prostora ili njegovu ponovnu ura­ njanju u hiperrealno simulacije. traka dekodiranja. apsolutnog dekora . medija. Jednako je i s proizvodnjom. kao i njegovo cool i mehaničko oličenje u hiperrealizmu13. Ili hiperrealizam metalizirane karavane ili supermarketa tako dragog hiperrealistima.hipostazirana u prostoru . kazuju samo jedno: da taj modul. o vlastitoj smrti) u odnosu na neki budući svijet. Travelling znakova. nestaje nečeg takvog kao što je načelo zbiljnosti. mode i modela. primjerice. hiperboličkim. ili onaj La Joconde otkad i ona. Danas. zastave. budući da je stroj nadalje tek znak. kruži oko planeta kao apsolutni model zemaljske umjetnosti. traka kodiranja. budući da je izvještačenost u srcu stvarnosti. Veoma rano djelo se podvostručuje u sebi samome kao manipulacija znakovima umjetnosti: nad-značenje umjetnosti. Tada umjetnost ulazi u svoju beskonačnu reprodukciju: sve što se podvostručuje u sebi. preko anticipacije i imanentnosti koda. kao da je isti fantazmatički proces proširio ovlast stvarnosti -nošenje. slijepog i blistavog okruženja simulakra. nego traka iščitavanja. Na djeluje upravo gubitak stvarnosti kao unutarnje povezanosti nekog ogra­ ničenog svijeta budući da su se njegove granice povukle prema beskonačnosti. sama zadobi­ va vrijednost svrhe bez kraja. montaža. Tako je umjetnost posvuda. 13 cinacija svugdje prisutna: subliminalna percepcija (neka vrsta šes­ tog čula). isključujući svaki sadržaj i svaku svršnost. za koju se može reći da danas ulazi u to estetsko podvostručavanje.estetska stvarnost. Tako je umjetnost mrtva. I sama svakodnevica zemaljskog habitata podignuta je na razinu kozmičke vrijednosti. budući da nije samo mrtva njezina kritička transcendentnost nego stoga što se i sama stvar107 106 .ne prostor proizvodnje. kao što bi kazao Lévi-Strauss. Ali. prostorno trenscendiranje banalnosti dvosobnoga stana. Tada ona izražava čistu formu proizvodnje i. u kojoj su piloti Tupoljeva. Nekoć je postojala posebna vrsta alegorijskih i pomalo dijaboličkih predmeta: zrcala. slike. u fazu u kojoj. takav kakav jest. ona postaje na neki način apstraktna i nefigurativna. ne više na osnovi prethodnog razmišljaja i razdaljine od umjetnosti. Umjetnost i industrija tada mogu razmijeniti svoje znakove: umjetnost može postati stroj za re­ produkciju (Andy Warhol). korištenje trikova. očevidni (u kojima se lice nije brkalo s naličjem) koji su imali svoj stil i vlastite karakteristične postupke. taktičke simulacije. Umjetnost je davno predvidjela taj zaokret koji je danas dio svakodnevnog života. estetska je fas12 Koeficijent stvarnosti razmjeran je zalihi imaginacije koja joj podaruje specifičnu težinu.nastupio je kraj metafizike. tehnologija i dvosob­ ni stan na Mjesecu . sudjeluje u hiperprostoru predstavljanja u kojemu svatko već tehnički posjeduje trenutnu reprodukciju vlastitog života. ili onaj juhe Campbell drage Andyu Warholu. estetičkim znakovima velikih industrijskih postrojenja. Os­ vajanje prostora nastupilo je nakon osvajanja planeta. koji je doista uvodi u formu-znak. koji se srušio u Bourgetu. nego svojim uzdizanjem na drugu razinu. a da ne prestane biti umjetnost. te više uopće nije umjetničko djelo. mogli na svojim kamerama izravno pratiti vlastitu smrt. Neka vrsta neproizvoljne paro­ dije lebdi nad svim stvarima. dakle onih kojima bi mogla raspolagati imaginacija. u kojemu je stvarnost neposredno zaga­ dio njezin simulakr. pretjerana ekspo­ zicija stvarnosti svjetlosti modela . proces trenutne ponovne provodljivosti.isti pokušaj poput materijalizacije pojmova ili teritorijalizacije nesvjesnoga. bila to svakodnevna i banalna stvarnost. poput umjetnosti. neodredljive igre kojoj se pripisuje estetska radost. "akademizam označitelja". traka koju su magnetizirali znakovi . Osvajanje prostora u tom smislu predstavlja ireverzibilni prag prema gubitku zemaljske referencijalnosti.

Prividi koji uopće nisu beznačajni. osloboditi znače­ nje nadovezujući se na latentni diskurs. Ona čak više ne nadilazi fikciju: ona hvata svaki san prije no što je zadobio učinak sna. Interpretacija je ono što će. ako hoćete. slamajući privide i igru manifestnog diskursa. bez moguće sub­ limacije. cijela prožeta estetikom koja je dio njezine vlastite struk­ ture.koju interpretacija previđa i uništava u svom traganju za nekim skrivenim znače­ njem. Načelo simulacije djeluje kao načelo zbiljnosti i kao načelo užitka. na neki se način ono manifestno. značenje uvijek viri iza ograde. dis­ kurs o onome što je u njemu "najpovršnije". Zbog toga je upravo ta strast par excellence ono što se 109 . Ona čak više nema vremena da djeluje poput stvarnosti.Simulacija i zbilja nost. naprotiv. 3. koji je ispresije­ can pomaljanjem nekog značenja.tko bi mogao reći gdje je stvarnost onoga što oni simuliraju? Oni čak više ništa ne skrivaju (zbog čega. Shizofrenična vr­ toglavica tih serijalnih znakova. Hladni svijet digitalnosti apsorbira onaj metafore i metonimije. On ga navodi da iskazuje ono što on ne želi izreći.zavesti same znakove važnije je od pojavljivanja bilo koje istine . U zavođenju. strasti odvraćanja . Jer. nego su mjesto igre i uloga. imanentnih u svom ponavljanju . O zavođenju Posvećeni obzor privida Zavođenje je ono što diskursu oduzima značenje i okreće ga od istine. simulacija zadire u polje psihoze): u nji­ ma se ukidaju čak i prvobitni procesi. zamijenila vlastitom slikom. Ono bi dakle bilo suprotno psihoanalitičkom razlikovanju manifestnog i latentnog diskursa. odvraća od duboke zapovijedi (svjesne ili nesvjesne) da bi je poništio i odmijenio je draži i zamkom privida. on u njemu čini razvidnima dubinske određenosti i neodređenosti. Dubina se vazda naviruje iza reza. latentni diskurs nije okre­ nuo manifestni diskurs od njegove istine. nego prema njegovoj istini. Manifestni diskurs predstavlja razrađeni privid. bez patvorine.

ono što ga odistinski premješta. posvuda je dvostruka struktura na djelu. ono zavo­ di preko svojih snova. valja reći da je ravno izgubljenom predmetu psihoanalize. Jer ne treba tražiti negdje drugdje. onaj kojemu je prostor posvećeni obzor privida. namjerno ili ne. Svako psihoanalitičko zdanje urušava se zbog toga što je samo sebe zavelo i sve drugo povuklo za sobom. ekonomskog) psihoanalize. neizvjesno ili besmisleno kolanje. Ne samo da su njegova pus­ tošenja nepredvidljiva na polju privida. Ali. shvaćenom kao vraćanje ranijeg ustroja (topičkog. nitko ne zna nije li taj dispozitiv pomoću kojega se uklonilo. spontane dječje seksualnosti. tog zavodljivog zastranjenja. dok značenje nekog diskursa još nije nikoga zavelo. onu čistu i trajnu strukturu prijelaza i protu-prijelaza.Simulacija i zbilja 0 zavođenju suprotstavlja zavođenju. upravo učinke zavođenja koji ga počinju pustošiti. da ta vladavina koju je omogućila psihoanaliza salijetanja latentnog diskursa. proždiru značenje. Svaki smisleni diskurs želi ukinuti privide. koje se nadovezuje na drugi nekom tajnom privlačnošću. već je bilo riječi u Simboličkoj razmjeni i smrti. dakle na vlastiti neuspjeh kao diskursa. itd. ono zavodi svojim poimanjem. To se najprije događa kada neki diskurs zavodi sam sebe. sve ono što briše nositelja znače­ nja. nego bi se lako u tom povlaštenom traganju za nekim skrivenim značenjem mogla kriti i ozbiljna pogreška. Klasično je smatrati Freudovo napuštanje teorije zavođenja (1897. istodobno je to i nemogući pot­ hvat: diskurs je neminovno osuđen na svoj vlastiti privid. strukturu "rada" nesvjesnoga. i upravo to je zavodljivo. i ne zastrani li sam. Svaki je diskurs sudionik te zadivljenosti. njegovih učinaka istine u učincima površine koji djeluju poput zrcala. zavodljivijemu od linije koja upravlja značenjem. drugi će to učiniti u njegovo ime. Svi prividi nastoje svladati značenje. možda i svaki diskurs potajno mami taj neus­ pjeh i to rasplinjavanje njegovih ciljeva. da bi se odmije­ nio ulogom "u dubinu". ono zavo­ di čim "se progovori" i čim se rodi želja za govorenjem. pa. iskorijeniti značenje. nego naprosto nad blistavom površinom ne-smisla i nad svim igrama koje ona omogućuje. ulogom interpre110 tacije. O potonjemu. naporedna struktura dosluha izme­ đu znakova nesvjesnoga i njihove razmjene. njegovih pregiba i stupnjeva. pre­ ma tome. njegov je vlastiti privid. Jer za psihoanalizu je najgore sljedeće: ono nesvjesno zavodi. to je njegova varka i obmana. Freudovo se djelo kreće između dviju krajnosti koje radikalno dovode u pitanje posredujuće zdanje: ono između zavođenja i nagona prema smrti. onkraj brojnih zaple­ ta. O prvome. prvotni oblik kojim on upija sebe i ispražnjuje se od svog značenja ne bi li bolje očarao druge: prvotno zavođenje jezika. ovaj put proizvoljne. u pristupu samoga Freuda. Ono pro­ tiv čega se diskurs treba boriti nije u toj mjeri tajna nekog nes­ vjesnoga. psihičke zbiljnosti. ili se nastojalo ukloniti svako zavo­ đenje i sâm veoma krhki model simulacije. koja je ravna poopćavanju na svim razinama terorizma i silovitosti tumačenja. ono zbog čega je svaki interpretativni diskurs zavodljiv u najmanjoj mjeri. potiskivanja zavođenja koje je u izvorištu uspostavljanja psihoanalize kao "znanosti". i na svoje uloge zavođenja. koji se predstavlja kao nenadmašivi ustroj samo da bi bolje prikrio sve naporedne učinke. i preobraziti ga u igru. koja proždire onu drugu.) odlučnim korakom u uspostavljanju psihoanalitičke teorije i stavljanjem u prvi plan pojmova poput nesvjesnog umišljanja. "zavodi" ga u doslovnom smislu i čini ga zavodljivim. nesvjesnim ulogom. Ali. Laplanche i Pontalis) 111 . Ali ništa nam ne kazuje da ta zamjena nije krhka i privre­ mena. koji upijaju. (Rječnik psihoanalize. ili ritualno i podrobno. u nekom hinterweltu ili u nesvjesnome ono što obrće diskurs . Budimo analitičari makar u blijesku jednog trenutka i kažimo da je na djelu osveta izvornog potiskivanja. Tek se nedavno uspjelo ukloniti taj ulog zavođenja. pustolovnijemu. drugom neuhvatljivom obredu. koliko površni bezdan vlastitoga privida i ako treba slaviti pobjedu nad čime onda to nije pobjeda nad sanjarijama i priviđenjima bremenitima smislom i besmislom. podrediti ga drugom pravilu igre. njegovih znakova na površini.

Simulacija i zbilja

0 zavođenju

Zavođenje kao izvorni oblik tako se vraća na stanje "prvobit­ nog fantazma" i stoga se shvaća, slijedeći logiku koja više nije njegova, kao preostatak, zaostavština, dimna zavjesa u logici i nadalje pobjedničkoj strukturi psihičke i seksualne stvarnosti. To ništenje zavođenja nipošto ne treba smatrati prirodnim stupnjem u razvoju, valja misliti da je riječ o ključnom događaju bremeni­ tom posljedicama. Kao što znamo, zavođenje će u nastavku nestati iz psihoanalitičkog diskursa, ili će se u njemu pojaviti jedino da bi iznova bilo odbačeno i zaboravljeno, sukladno nekoj logičkoj obnovi utemeljujućeg čina samog utemeljitelja. Ono nije samo uklonjeno kao drugorazredni činitelj u odnosu na druge koji su bitniji, poput dječje seksualnosti, potiskivanja, Edipa itd., zavođe­ nje je zanijekano kao opasni oblik, čija bi moguća prisutnost mogla biti pogubna za razvoj i cjelovitosti kasnijega zdanja. Iste su okolnosti na djelu kod Freuda kao i kod De Saussurea. Potonji je također počeo, u svojim Anagramim, s opisom nekog oblika jezika, ili pogubljenja jezika, s podrobnim i obrednim obli­ kom, s dekonstrukcijom značenja vrijednosti. Potom je od svega toga odustao da bi prešao na gradnju lingvistike. Treba li taj zaokret zahvaliti očevidnom neuspjehu njegova pothvata dokazivanja ili odustajanja od stajališta anagramatskog izazova, kako bi prešao na konstruktivni, trajni i znanstveni pothvat, na način proizvođenja značenja, izuzevši njegovo moguće ukinuće? Nije važno, kako god bilo, iz tog besprizivnog preobraćenja rodila se lingvistika i ona će na osnovi njega izraditi svoj aksiom i temeljno pravilo za sve one koji će nastaviti De Saussureovo djelo. Ne vraćamo se na ono što smo ubili, a zaborav prvotnoga ubojstva dijelom je logič­ nog i pobjedničkog razvoja jedne znanosti. Sva snaga uložena u žalovanje i mrtvi predmet pretočit će se u simulirano uskrsnuće zahvata živog predmeta. Još valja reći da je Saussure, barem on, potkraj života nagonski shvatio neuspjeh toga lingvističkog pot­ hvata, ostavivši u zraku stanovitu neizvjesnost i naslućujući ne­ dostatnost, moguću obmanu tog tako dobro uhodanog ustroja zamjene. Ali ti obziri, preko kojih se proviđalo nešto od silovitog i preuranjenog poništavanja iz Anagrama, bili su posve strani
112

nasljednicima koji su se zadovoljili time da predvode jednu disci­ plinu, i koji nikad neće niti pomisliti na mogući ponor jezika, ponor zavođenja jezika, postupak temeljno različit od upijanja i neproizvođenja značenja. Sarkofag lingvistike bio je čvrsto zapečaćen i na nj je bio položen mrtvački plašt označitelja. Na taj je način mrtvački pokrov psihoanalize iznova pao na zavođenje, pokrov skrivenog značenja, skrivenog viška značenja, u korist površnog ponora privida, površine upijanja, uspaničene trenutne površine razmjene i suparništva znakova koji sačinja­ vaju zavođenje (čija je histerija samo "simptomatičko" očitova­ nje, već zaraženo latentnom strukturom simptoma, koja je, pre­ ma tome, pred-psihoanalitička, i, prema tome, unižena, ono zbog čega je mogla poslužiti kao "matrica obraćanja" samoj psihoana­ lizi). Freud je također uništio zavođenje kako bi na njegovo mjesto postavio mehanizam strogo operacionalne interpretacije, meha­ nizam strogo seksualnog potiskivanja koji ima sva obilježja objek­ tivnosti i cjelovitosti (ako zaboravimo na sva unutarnja grčenja psihoanalize, bila ona osobna ili teorijska, koja mogu ugroziti tu tako lijepu cjelovitost, preko kojih, poput živih mrtvaca, iznova uskrsavaju svi izazovi i sva zavođenja pokopana ispod strogosti diskursa) - ali, u osnovi, reći će oni dobrohotni, to onda znači da je psihoanaliza živa? Freud je zasigurno prekinuo sa zavođenjem i opredijelio se za interpretaciju (do metapsihologije u posljed­ njem razdoblju, koja se nedvojbeno od nje odvaja), ali sve što je bilo potisnuto u tom izvanrednom opredjeljenju iznova se pomo­ lilo u sukobima i zapletima povijesti psihoanalize, ponovno je osnaženo u odvijanju bilo kojeg liječenja (nikad kraja histeriji!), dok smo, s pojavom Lacana, mogli samo s radošću svjedočiti ponovnom preplavljivanju psihoanalize zavođenjem, u halucinantnu obliku igre označitelja, u kojoj psihoanaliza, u svom ob­ liku i strogoj zahtjevnosti, u obliku koji je zagovarao Freud, umire jednako izvjesno, čak i mnogo izvjesnije negoli od svoje institu­ cionalne prizemljenosti. Lacanovsko je zavođenje zasigurno neka vrsta obmane, ali ona na svoj način ispravlja, popravlja i okajava izvornu obmanu
113

Simulacija i zbilja

O zavođenju

samog Freuda, onu odbacivanja forme/zavođenja u ime znanosti koja u osnovi čak to i nije. Lacanov diskurs, koji poopćuje zavod­ ničku praksu psihoanalize, osvećuje na stanoviti način to odbačeno zavođenje, ali i sam je donekle kontaminiran psihoanalizom, to jest i nadalje pod obilježjima Zakona (simboličkoga) - varljivo zavođenje koje se uvijek odvija pod obilježjima zakonitosti i lika Gospodara koji preko Riječi vlada histeričnim masama nesposob­ nima za užitak... S Lacanom nastupa, unatoč svemu, smrt psihoanalize, smrt koja je nastupila pod udarom, pobjedničkim ali zagrobnim, ono­ ga što je na početku bilo zanijekano. Nije li to ispunjenje jedne sudbine? Psihoanalizi je barem bila pružena prilika da je dokrajči Veliki Varalica nakon što je započela s Velikim Nijekanjem. Morala bi nas oduševiti i pobuditi osjećaj olakšanja činjenica da se najljepše zdanje značenja i tumačenja što je ikad bilo po­ dignuto na taj način urušilo pod težinom i zahvaljujući igri svojih vlastitih znakova koji su, od pojmova bremenitih značenjem kakvi su bili, iznova postali lukavstva zavođenja bez kočnica, pojmovi nezakočeni nekom urotničkom razmjenom i lišenom značenja (uključujući tu i liječenje). Znak je to da će nam u najmanju ruku istina biti uskraćena (razlog zbog kojeg jedino varalice vladaju). Kao i to da ono što bi se moglo činiti poput neuspjeha psihoana­ lize nije drugo doli iskušenje, kao što je slučaj sa svakim velikim sustavom značenja, naime, da se urušava u vlastitoj slici do gu­ bitka značenja, što je zapravo povratak izvornog plamena zavo­ đenja i osveta privida. Gdje je onda zapravo prijevara? Zbog toga što je od početka odbila oblik zavođenja, psihoanaliza možda i nije bila drugo doli obmana, obmana istine, obmana interpreta­ cije, koju je razobličila i nadoknadila lacanovska varka zavođe­ nja. Tako se završava jedan ciklus koji možda pruža mogućnost drugim upitnim i zavodljivim oblicima. Jednako se zbilo i s Bogom i s revolucijom. Ukloniti sve pri­ vide kako bi se rascvjetala Božja istina bila je obmana ikonoklasta. Jer božanske istine nije bilo, a oni su možda to potajice i znali, što je i razlog da je njihov neuspjeh proizlazio iz iste intu114

itivne spoznaje kao što je bila i ona obožavatelja slika: živjeti je moguće jedino na osnovi ideje o nekoj drugoj istini. To je jedini način življenja od istine. Drugo je nepodnošljivo (upravo zato što istina ne postoji). Ne treba željeti ukloniti privide (zavodlji­ vost slika). Taj pothvat mora propasti kako se odsustvo istine ne bi iskazalo u svoj svojoj golotinji. Ili odsustvo Boga. Ili odsus­ tvo Revolucije. Revolucija jedino živi u ideji da joj se sve su­ protstavlja, a posebno njezin majmunski, parodijski dvojnik: staljinizam. Staljinizam je besmrtan zbog toga što će uvijek biti prisutan kako bi sakrio činjenicu da Revolucija, istina Revolu­ cije ne postoji, i prema tome održava živom nadu u njezino pos­ tojanje. "Narod", rekao je Rivarol, "nije želio Revoluciju, on je samo želio njezino uprizorenje" - jer je to jedini način da se održi na životu zavodljivost Revolucije, umjesto da se ona poništi u svojoj istini. Mi ne vjerujemo da istina ostaje istina jednom kad joj skinemo koprenu (Nietzsche).

Varka za oko ili začarana simulacija Raščarana simulacija: pornografija - istinitije od istinitog - u tome je vrhunac simulakra. Začarana simulacija: varka za oko - lažnije od lažnoga - u tome je tajna privida. Nema priče, nema pripovijedanja, nema skladanja. Nema pozor­ nice, nema kazališta, nema djelovanja. Varka za oko zaboravlja sve to i okružuje ga beznačajnijim uobličenjem običnih predmeta. Isti su predmeti prikazani u velikim složajima vremena, ali prika­ zani su sami, te se čini da su uklonili diskurs slikarstva - samim time oni više ne "predstavljaju", oni više nisu predmeti, oni više nisu obični. Oni su bijeli znakovi, prazni znakovi koji obznanjuju protu-svečanost, društvenu, vjersku ili umjetničku protu-predodžbu. Otpaci društvenog života, oni ustaju protiv njega i parodiraju svoju teatralnost: zbog toga su razbacani, raspoređeni slučajnošću svog
115

Simulacija i zbilja

0 zavođenju

pojavljivanja. Čak i to još ima neko značenje: ti ga predmeti nema­ ju. Oni ne opisuju neku poznatu stvarnost, kao što je slučaj s mrtvom prirodom, oni opisuju prazninu, odsustvo, odsustvo svekolike figu­ rativne hijerarhije koja određuje činitelje neke slike, kao što odre­ đuje i politički poredak. Nije riječ o običnim statistima koji bi bili premješteni s glavne pozornice, to su utvare koje opsjedaju prazninu pozornice. Nji­ hovo zavođenje stoga nije estetske naravi, kakvo nalazimo u sli­ karstvu i sličnosti, nego je to izoštreno i metafizičko zavođenje uništenja zbiljskoga. Progonjeni predmeti, metafizički predmeti suprotstavljaju se, u svome nezbiljskom vraćanju, svakom predodžbenom prostoru renesanse. Njihova je beznačajnost napadačka. Jedino predmeti bez referencije, ispražnjeni od svoje uloge dekora - stare novine, stare knjige, čavli, daske, otpaci hrane - jedino izdvojeni, odbačeni, sablasni predmeti u svojoj bivšoj upisanosti svakog pripovijedanja, mogli su oslikati tjeskobnost izbugljene stvarnosti, nešto poput ranijeg života subjekta i njegove osviještenosti. "Razvidnu, aluzivnu sliku, kakvu očekuje ljubitelj umjetnosti, varka za oko nas­ toji odmijeniti upornom nepropusnošću nekog Prisustva" (Pierre Charpentrat). Simulakri bez perspektive, likovi varke za oko po­ javljuju se iznenadno, u zvjezdanoj jasnoći, kao da su lišeni ozrač­ ja smisla i uronjeni u eter praznine. Čisti prividi, njihova je ironija previše stvarnost. U varci za oko nema prirode, krajolika, neba, nema linije bije­ ga niti prirodne svjetlosti. Nema ni lica, nema psihologije, nema povjesnosti. Sve je ovdje artefakt, okomita podloga uzdiže u čiste znakove predmete izdvojene iz njihova referencijalnog kontek­ sta. Prozračnost, napetost, krhkost, ovještalost - odakle upornost papira, slova (iskrzalih na rubovima), zrcala i sata, izbrisani i nadiđeni znakovi neke transcendentnosti nestale u svakodnevici zrcalo istrošenih ploča na kojima čvorovi i koncentrične linije bjeline označuju vrijeme, nalik na sat bez kazaljki koji nam do­ pušta da sami pogađamo koliko je sati: to su stvari koje su već
116

istrajale, vrijeme koje se već dogodilo. Jedini je reljef onaj ovještalosti, zamršeni lik vremena i prostora. Tu nema voća, mesa ili cvijeća, nema košara ni kitica, niti sve­ ga onoga što čini slast prirode (mrtve). Ona je tjelesna, raspore­ đuje se vođena tjelesnim čulom na vodoravnome polju, na polju poda ili stola - ponekad se ona poigrava s neravnotežjem, s iskrza­ nim rubom stvari i krhkošću njihove uporabe, ali uvijek ima težinu zbiljskih stvari, podcrtanu horizontalom, dok varka za oko dje­ luje bestežinski, a to još naglašava okomita podloga. Sve je tu u napetosti, predmeti kao i vrijeme, pa čak i svjetlost i perspektiva, jer ako se mrtva priroda poigrava s klasičnim volumenima i sje­ nama, sjene koje su prisutne u varci za oko nemaju dubine koja bi dolazila iz nekog zbiljskog izvora svjetlosti: one su, poput ovještalosti stvari, znak lagane vrtoglavice koja je ona ranijeg života, privida koji prethodi zbiljnosti. Ta tajanstvena svjetlost bez porijekla, u čijem iskošenom nagi­ bu nema više ničeg zbiljskoga, nalik je na vodu bez dubine, mirujuću vodu, koja je meka na dodir poput prirodne smrti. Ovdje su stvari već odavno izgubile svoju sjenu (svoju supstanciju). Njih ne osvjetljuje sunčeva svjetlost, nego nešto drugo, zvijeda koja snažnije zrači, bez atmosfere, eter bez odraza - možda ih nepo­ sredno rasvjetljuje smrt, pa njihova sjena ima jedino taj smisao? Ta sjena ne prati sunčevu putanju, ne povećava se s nadolaskom večeri, ne pomiče se, ona je neistrošivi obrub. Ona ne proizlazi iz odnosa svijetlo-tamno, niti iz razrađene dijalektike svjetlosti i sjene, koja još pripada igri slikarstva - ona je, naime, jedino pro­ zirnost predmeta naspram crnoga sunca. Osjećamo da se ti predmeti približavaju crnoj rupi iz koje nam dolazi zbiljnost, zbiljski svijet, obično vrijeme. Taj učinak unaprijednog odmicanja od središta, taj iskorak zrcala objekata pri su­ sretu s nekim subjektom, predstavlja, poput vrste dosad neviđenih predmeta, privid dvostrukosti koju stvara taj učinak zavođenja, tog obuhvaćanja svojstvenog varci za oko: taktilna vrtoglavica koja iznova zacrtava sumanutu želju subjekta da obuhvati vlasti­ tu sliku, i samim se time poništi. Jer, zbiljnost nije obuhvatljiva,
117

Jednako kao i varka za oko.ne što bi nas oni uvjeravali u postoja­ nje nekog zbiljskog svijeta kojega nema. makar bilo i najmanje. s onom svjetlošću koja im dolazi od negdje drugdje. Tjelesno htijenje da se stvari dohvati. samim time postaje metafizičkim . uznemirujuća neobičnost varke za oko. iza njega nema ničega. taktilno nadprisustvo stvari koje "kao da bismo mogli dohvatiti". U varci za oko nije riječ o brkanju sa zbiljskim. on nije u pravom smislu dijelom umjetnosti niti povijesti umjetnosti: nji­ hova je dimenzija metafizička. Obuhvaćanje zbiljskoga preko same pretjeranosti privida zbilj­ skoga. nema horizontale. dakle također učinak svjesnoga.ničeg nema što biste mogli vidjeti. neobična svjetlost koju ona baca na tu posve novu i zapadnu zbiljnost koja se pobjednički pomalja iz renesanse: varka je njezin ironijski simulakr.raskine. Samim time. preko te alegorijske sličnosti. različita od estetskog užitka. stoljeća . upravo oni "varaju" oko nekom vrstom unutarnjeg reljefa . reljef je ironije previše zbiljnosti. Oni smjeraju poleđini i obratnoj strani. u nedostatku boljega. oni raščinjaju očevidnost svijeta.nema obzora. ono nikad nije sadržano u realističkoj izvedbi .Simulacija i zbilja O zavođenju izuzev ako se u njoj izgubi naša osobnost. Jer ona. u iznenadnom ne­ dostatku stvarnosti i u vrtoglavu strahu da ćemo se u njoj poništi­ ti. izražavamo kao dodir. a ta je loša savjest iskvarila cjelokupno slikar­ stvo od renesanse nadalje. Čudo se nikad ne može nahoditi u preobilju stvarnosti. To je u pravom smislu polje privida . ali i ono skanjujuće. Jedan se drugi svijet probija prema naprijed .Zeuxisovo grožđe toliko je stvarno da ga ptice dolaze zobati. Odatle proizlazi. Predmeti pritom odveć nalikuju na ono što oni jesu. on je tek točka unutarnjeg bijega istosmjernosti predmeta. kada se ta perspektivna simulaci­ ja . one ne bježe ispred vas. stvari vide vas. nego upravo obratno. želi se naime proizvesti simulakr u punoj svijesti o igri i izvještačenosti . nego utoliko što osujećuju povlašteni položaj pogleda. jer ono proizlazi iz krajnjeg iznenađenja 119 . i sa sjenom koju nose sa sobom.glumeći treću dimenziju. Zbog toga je njihov užitak. Dubina je pritom izokrenuta: umjesto da se cijeli prostor rene­ sanse upravlja prema liniji bijega u dubinu. nikad ne stvarajući odistinsku treću dimenziju. one se postavljahu pred vas. Stilske figure ne spadaju u njiho­ vo polje djelovanja.jer na djelu je upravo simulakr . a ta je sličnost poput nekog drugotnog stanja. Točka na kojoj nas oni pogađaju sâm je uči­ nak zbiljnosti ili funkcionalnosti. uvijek je također dimenzija loše savjesti znaka prema zbiljnosti. nešto poput neposrednog priviđanja koje prethodi poretku predodžbe.predmeti varke za oko zadr­ žavaju jednaku fantastičnu znakovitost koja je znakovitost dje­ tetova otkrića vlastite slike. dimenzi­ ja perspektive. Upravo taj gubitak pozornice zbiljnoga izražava nadrealnu bliskost predmeta. Kad se raščini hijerarhijska organizacija pro­ stora koja povlašćuje oko i vid. ali samo načelo. otkrivajući nam da "zbiljnost" nije ništa drugo doli uprizorenje svijeta. dok je njihov istinski re118 ljef. kod varke za oko učinak se perspektive na neki način projicira prema naprijed. Ako dakle postoji čudo varke za oko. kiparstvo i arhitektura vremena. objektiviziranog sukladno pravilima dubine. ili ako se iznova po­ javi kao privid naše vlastite smrti. Umjesto da predmeti panoramski klize ispred oka koje ih ništi (povlastica panoptičkog oka).jer i nadrealizam nije drugo doli ironijska zanesenost načelom funkcionalnosti. to se hvatanje iznova pojavljuje u okolnome takozvanom "zbiljskom" svijetu. Umjesto da pogled stvara raz­ vedeni prostor. bacajući sumnju na zbiljnost te treće dimenzije glumeći i nadilazeći učinak zbiljskoga. preko dijagonalne svjetlosti. Ali taj taktilni privid nema ničeg zajedničkog s našim čulom dodira: on je metafora "hvatanja" koja vodi uništenju pozornice i predodžbenog prostora. i simulakr koji dovršava eksperimentalna hipersimulacija varke za oko. Besmislica. Ona je ono što je nadrealizam bio za funkcionalističku revoluciju na početku 20. pojavljuje se nešto drugo što. da je ona načelo promatranja kojim se rukovode slikarstvo. njihovo zavođenje krajnje. bacajući radikalnu sum­ nju na načelo zbiljnosti. nepronično je zrcalo postavljeno pred oko.

da izvanjski prostor. koje na stanoviti način up­ ravlja cjelinom. Na toj točci. Tako su Papa. Jer ona nije neko skriveno označeno. To sudioništvo nema ništa zajedničkog sa skrivenom informacijom. prostora razvede­ nog sukladno propisima.u tome je bila njihova tajna i njihova snaga. Prostor privatissime. što je onda s majušnom ćelijom studiola. koji ironijski dopušta pretpostavku. Ustvari. tajna uvijek moguće reverzibilnosti "zbiljskog" prostora u dubinu. varka za oko više nije slikarstvo. Toliko se govorilo o proiz­ vođenju prostora. pretpostavka jednako radikalna. stoljeću poprima fantastične razmjere i završava ukida­ njem granica između slikarstva. to ograniče­ no mjesto arhitekture i javnog života.. ona kola i prelazi preko svega što se može nazvati zavođenjem i potpada pod besramnost govora . U zidnom i stropnom slikarstvu renesanse i baroka. Na muralima ili na ulicama u varkama za oko Los Angelesa. nije ona ključ neke stvari. ili ugledni jezuiti ili teolozi znali da Bog ne postoji . nego obrazac simulacije. i još dalje onaj grada.. pa i države. jer se nema što reći. uključuju­ ći i politički prostor . skulpture. arhitektura je nestvarna i raščinjena obmanom. politički prostor možda i sâm nije drugo doli učinak perspektive. ali s prizvukom vradžbine? Što se ovdje podmeće prostoru. onaj palače. arhitekture. sve­ mu se narugati. Tajna i izazov Tajna: zavodničko. Jedini zalog 121 . i cijelom sustavu predočivanja koji određuje grad­ nju palače. inicijacijsko svojstvo onoga što ne može biti izgovoreno zbog toga što nema smisla. u vojvod­ skoj palači u Urbinu i Gubbiu . to ne bi mogli.ona je suprotnost komunikaciji. kao što i on zna da ju ja znam ali ne diže s nje veo: intenzitet između dvoje ljudi nije ništa drugo doli te tajno­ sti tajne. Ako cijela palača predstavlja arhitektonski čin bez premca. Veliki inkvizitor. 120 Približno od Machiavellia nadalje. Ta slijepa točka palače. kao što su in­ cest i transgresija bili monopol kraljeva. nasljedno je dobro Princa.Tajna jednako opasna. čak kad bi partneri i željeli razotkriti tajnu. pa. čiji pojavni činovi nisu drugo doli njezin ostvareni učinak. ali ju ne iskazujem. ironijskog preoblikovanja . Na taj način ja znam tajnu drugoga. Ona postaje prototip zloćudne prakse privida. koja se nadovezuje na kapelicu kao još jedno posvećeno mjesto. da politika nije zbiljska funkcija ili prostor. nije sasvim jasno. u najvećoj tajnosti: jer. nije li vrijeme govoriti i o zavođenju prostora? Također i o zavođenju političkog prostora. Poput štuka. Sve što se može razot­ kriti mimoilazi tajnu. o kojemu ona ovisi u svekolikom svom djelovanju: to je sama tajna privida. rupe u zbiljnosti. Studiolo je obrnuti mikrokozmos: odije­ ljen od ostalog zdanja. manifestni diskurs umjetnosti (i moći). obratom propisa koji se tajno primjenjuje kao u primitivnim obredima.Simulacija i zbilja 0 zavođenju privida. da čak i prostor vlasti. upravo je to tajna njegove moći. bez prostora u pravom smi­ slu riječi — prostor je u njemu proizveden simulacijom. politika je zacijelo to na neki način znala: naime. u svome srcu. Na taj je način Montefeltriov studiolo na način varke za oko tajna suprotna nepostojanju u dnu zbiljnosti. koje­ mu je suvremenikom. Ta igra u 16. sve podražavati. da je vladanje nekim simuliranim pros­ torom zapravo izvor moći. pa ipak se razmjenjuje.tajna koja zapovijeda politikom i koja se otad dobrano zagubila u iluziji "zbiljnosti" masa. pre­ ko alegorije varke za oko.vjerni simulakr skriven u srcu zbilj­ nosti. Tako je i sa studiolima urbinskoga vojvode Federiga da Montefeltria. prema tome. Zavođe­ nje prostora prostornim znakovima. Sama je palača vrhunac znalačke arhitekturalne perspektive. onoga što nije izrečeno dok unatoč svemu kola. unutar golemog prostora palače.mali oltari cijeli prikazani u načinu varke za oko. iz života koji prethodi načinu proizvođenja zbiljskoga svijeta. slikarstvo i skulptura se preklapaju. ovdje je na djelu cijeli obrat pravila igre. nego nekom vrstom unutarnjeg vraćanja. bez prozora. ona može sve učiniti. Uostalom. ne čini to sukladno nekoj neposrednoj određeno­ sti. te je Princ nužno mora zadržati za sebe.

aluzivnu i ritualnu snagu razmjene. Zavođe­ nje ispod diskursa. Ono djeluje u trenutku. teče ispod riječi. budući zagonetka.djevojka je zagonetka i. Nikad nema otkrivanja. tamo gdje bi trebalo doći do seksa.Simulacija i zbilja O zavođenju njezine snage jest to što nije iskazana. čak tajna nikad i ne "procuri" (Zempleny. Je li zavodljivo zavoditi ili biti zaveden? Ali biti zaveden još je najbolji način zavođenja. također. Tako u Dnevniku zavodnika. 123 . kad bi je uopće bilo. tajno kola­ nje. Biti zaveden. U društvu priznavanja i razvidnosti. Otkriće proniknute tajne bila bi seksualnost. a zavođenje je njegovo razrješenje. Možemo zavoditi nekoga da bismo zaveli drugoga. potis­ kivanju.ali upravo njega u njoj nema. Nema zastoja u ciklusu zavođenja. nema ničega. Zavođenje je neposredno povratno. Zadnja riječ te pripovijesti. nikad željeno. Pa ipak nesvjesno. Zamka je istančana i vodi od jednoga drugome. nevidljivo. sve to pripada egzoteričkome i proturiječi ezoteričkoj formi tajne i zavođenja. Ta istina nadalje tvori tajnu koja mu izmiče (Vincent Descombes). upra­ vo to nije zavodljivo. ali se iz nje ne zna izaći. ni unutarnjeg ni vanjskoga: ono djeluje na licu i naličju i nikakva ih granica ne odvaja. Upravo suprotno od psihološkog odnosa: biti upućen u tajnu drugoga ne znači dijeliti njegove snove ili želje. nego na mamcu i na tajni. znači biti odvraćen od svoje istine. od znaka do znaka. bez kojega ga nema. br. možda se nešto osvećuje za sva tumačenja i istančano im ometa odvijanje? Nešto što odlučno ne želi biti iskazano i koje. mi se uvijek vraća­ mo vlastitim nerješivim zadovoljstvima. zavođenje ima oblik zagonetke koju valja odgonetnuti . Pjesma bez kraja. bio bi seks . prije nego vam nadođu rečenice. tajna to uopće ne mora. Ono se ne razdaje po­ put kakve instrumentalne strategije. koja si probija put preko posredujućih faza. zavoditi drugoga da bismo se sebi svidjeli. to neoznačeno zavođenja kola. prisilio na zna­ čenje. implozivna forma: u nju se ulazi. onome što želi progovoriti i u kojemu se ja treba pojaviti. "pustolovina" nesvjesnoga može se očito­ vati kao posljednji pokušaj velikog pothvata obnove tajne u druš­ tvu bez tajne. Ali ono nije uistinu takvo. A to ništa tajne. tamo gdje drugi na nj misle. Ne postoji vrijeme zavođenja. kao što zavođenje djeluje preko činjenice da nikad nije iskazano. jer ta je tajna jedino psihološke naravi i nema vlastite opstojnosti. valja za nju postati drugom zagonetkom: na djelu je enig­ matski dvoboj. nesvjesnome. Zbog toga što se zavođenje nikad ne zaustavlja na istini zna­ kova. Dok se skriveno i potisnuto mora očitovati. Nouvelle Revue de Psychanalyse. nesvjesno bi bilo naša tajna. Kao što u zavođenju nema ni aktivnog ni pasivnog činitelja. naš misterij. niti vrijeme za zavođenje. zagonetno posjeduje vlastito rješenje i prema tome teži jedino ostati u tajni i u radosti tajne. ono začinje kolanje koje je i samo tajno i obredno. i uvijek je cilj samome sebi. izdao. ne znači dijeliti neko neiskazano koje bi to moglo biti: kad "se" progovori. Zavesti znači odvratiti drugoga od njegove istine. tek jednim potezom. da bismo je zaveli. Ono što je pripadno izražajnoj snazi. Usprkos svim naporima da bi se ogolio. Tamo gdje bi trebao nastupiti osjet. nema ni subjekta ni ob­ jekta. to jest kad i postupci njezina upijanja i tehnike nepriznavanja tajne u njenim dubinskim oblicima. Ali. a njegova je povratnost sačinjena od izazova koji ono podrazumijeva i od tajne u kojoj se ništi. 14): odatle ona zadobiva svoju snagu. nikad komuni­ kacije. Na djelu je inicijacijska. teče ispod osjeta i brže od njega: ono vas prvo dodiruje. neku vrstu neposredne inicijacije koja sluša jedino svoje pravilo igre. nego ono ima svoj ritam. a da njego­ va tajna ne bude proniknuta. tamo gdje ga riječi označuju. budući 122 da se nesvjesno rađa u isto vrijeme kao i psihoanaliza. vrijeme potrebno da proteknu. Nitko tko nije zaveden neće zavesti druge. jezik se vraća svome tajnom zavođenju. Ali.

I on je očaravajući. preuzmite nje­ zinu krhkost. nego dvojnim . Zavoditi znači učiniti ranjivim. Zavođenje se pak pobjednički služi tom krhkošću.nikad ugovorom ili savezom . postoji razlika utoliko što se izazov sastoji u tome da se drugoga dovede na teren svoje snage. Ono je neposredno. Pukotina ili prekid: nije li i sam miris pantere raspuklina. ne možemo ne odgovoriti. u smislu neograničenog nadmetanja. ponor kojemu se životinje približavaju zahvaćene vrtoglavicom? Ustvari. Upravo ta ranjivost koju ulažemo u igru zavođenja po­ danoj e mu toliku snagu. sna­ ga izazova . u svome neposrednom odbljesku. dok je strast zavođenja bez materije i bez po­ drijetla: ono snagu ne dobiva od nekog libidinalnog ulaganja. ne bi li se us­ postavila dobro ugođena psihička ravnoteža. prazninom koja nas progoni. Mi zavodimo svojom smrću. od neke energije želje.nikad ulaganjem. Svojom krhkošću mi zavodimo. vrlo različitog od onog komunikacije ili razmjene: suparnički odnos na osnovi nesuvislih znakova. nego od čistog oblika igre i puko formalnog viška.nikad prirodnim već umjetnim. snaga urušavanja ne samo seksa nego i stvarnosti u cijelosti. nikad svojim moćima ili snažnim zna­ kovljem. na štetu pokreta. u tom procesu izazova i smrti. kojom upravlja temeljno pravilo igre koja se odvija prema navlastitu ritmu. i na koji. Izazov skončava svaki ugovor. svojom ranjivošću. nadomještajući ga vrtogla­ vicom odgovora . Zavoditi znači slabiti. ali koja se jed­ nako tako može istrošiti u sebi samoj. Proračunana ili neproračunljiva propast: izazov drugome da se uhvati u zamku. između njih. U tome je neminovnost izazova i to je razlog zašto se na nj nužno odgovara: on naime začinje neku vrstu sumanutog odnosa. trenutna strast koju seks može pobuditi. mahnitim uslijed vrtoglavog odsustva koje ih povezuje. ali uza svakome primjerenu vrtoglav­ icu. Izazov i zavođenje beskrajno su bliski. u krajnjoj neodređenosti preko koje se razlikuje od nago­ na koji je neodređen u odnosu na svoj predmet ali određen po snazi i podrijetlu. sačinjenim od tajnih znakova. poput diskursa lišenog značenja. neprestanom obvezom uzvraćanja i nadmetanja. zbog tog besmislenog razloga. ulogom . na štetu znanja. dok se strategija (?) zavođenja sastoji u tome da se drugoga dovede na polje vlastite propasti koja će biti i njegova. Pa ipak.nikad psiho­ loškim nego obrednim . I u tome se pot­ vrđuje čarobnost zavođenja koje skončava svaku ekonomiju želje. nego višak milosti i siline. služeći se još gotovo religioznim pojmovima. na štetu osjeta. 125 . promičući je u igru prema vlas­ titim pravilima. snaga upijanja i očaranosti. pantera s mitskim mirisom tek je epicentar smrti. bezuvjetno (zakon je transcendentan i eksplicitan). Da bi bilo izazova ili zavođenja. Tajna je u tome da se umijemo okoristiti tom smrću na štetu pogleda. ali povezanih jednim temeljnim pravilom i njegovim tajnim pridrža­ vanjem. po­ vučenih iz razmjene i koji zadobivaju svu snagu u svojoj formal­ noj raspodjeli.nikad pojedinačnim. 124 Ne može postojati sporazum o zavođenju. kazali bismo.nikad ekonomija seksa i govora. svaki ugovorni odnos uzmiče pred suparničkim odnosom. koja će biti i njegova. svaku razmjenu ruko­ vođenu zakonom (zakonom prirode ili zakonom vrijednosti) i nadomješta ga uvelike konvencionalnim i ritualiziranim savezom. ono se nikad ne mora očitovati. svojstveno. prihvaća­ nja. ugovor o izazovu. Za razliku od zakona koji je uvijek ispisan bilo na pločicama. ali ona od nje čini neku vrstu pomirenja. Psihoanaliza kaže: preuzmite njezinu pasivnost. i us­ lijed uzajamnog proždiranja. I on je suparničkog oblika koji se troši u trenut­ ku i čija snaga proizlazi iz te neposredne povratnosti. u srcu ili na nebu.Simulacija i zbilja 0 zavođenju Snaga privlačnosti i odbojnosti. svaki seksualni ili psihološki dogovor. a iz te se usjekline oslobađaju istančane isparine. Zbog čega odgo­ varamo na izazov? Isto tajanstveno pitanje kao i ono: što nas za­ vodi? što je zavodljivije od izazova? Izazov ili zavođenje uvijek znači drugoga učiniti mahnitim. ovo temeljno pravilo nema nikad potrebu da se iskaže. Takav je i izazov. Strategi­ ja je osobe njegova sudbina.

u likovima nekoć tajnim i raz­ ličitim. naime besramno i prazno .ako se sve pokreće na osnovi zavođenja: trenutak zavođenja napetost zavođenja neizvjesnost zavođenja zgoda zavođenja zanos zavođenja odmor zavođenja. bez uloga. naše sanjarije bez osjećaja. kulturalni i estetski oblik koji još obiljžuje neka posebna kakvoća. dakle. moderna. okvir i uprizorenje iluzije? Mi ustvari živimo u čistim formama. Oni su mrtvi tek kad ih više nikakva jeka svijeta ne dolazi zavesti. savršenstvo "želje". koje također danas vlada u svome čistom obliku. izgubilo neiz­ vjesnost. ali razočarano. u pokretima čija je polaganost. ali neke su. mreže naših dodira bez dodira? Kao da bi čista kazališna forma bila ona. vradžbinu da bi zadobilo oblik površne i nerazlučene besramnosti. ali transcendentna i individualizirana. frivolni. U stvarnosti jedino je mrtvo ono što više uopće ne želi zavoditi niti biti zavedeno. predvidjevši njihov kraj. on se iznova gubi u političkoj formi: 127 . Sve se vraća praz­ nini. pomisliti da je čista forma to raspršeno zavođenje. pripadan polju znakova i privida. to prazno je također ono koje čeka. mahnitost koja predstavlja izne­ nadnu draž zavođenja. u svome sadašnjem obliku. Željeli su nas uvjeriti da je sve proizvodnja. Proizvodnja samo gomila i nikada se ne odvaja od svoga cilja.Simulacija i zbilja O zavođenju Sve je zavođenje. Tajna zavođenja je u tom 126 spominjanju i prisjećanju na drugoga. land-art. nađe vremena da nam nedostaje. Za nas je jedino mrtvo ono što više uopće ne može proizvodi­ ti. proizvodnju na kraju svoga truda. ništa nije doli zavođenje. napetost poetična kao što je to usporeni filmski prikaz pada ili praska. kao i revolucija. Ali zavođenje ga se domaže usprkos svemu. A što ako se sve. Ako ritualna forma ne poznaje original (ako posvećeno ne mari za estetsku izvornost predmeta kulta). obuhvaćena u predačkom obliku kulta. Ali zavođenje je neminovno. ne više imanentna kao što je bio slučaj s obrednim predmetom. odsustvo podriveno u bilo kojoj točci povrat­ kom plamena bilo kojeg znaka. u sustavu manje obvezatnosti. kad ih više nikakav obred ne izaziva na postojanje. ako je uopće ima. Nitko mu živ ne može umaći . u krajnjoj besramnosti. posvećen zadovolj­ stvu i uživanju u beskorisnim tijelima. hiperrealističke intervencije u stvarnost acting pictures. kao što se ovla­ dava svekolikom proizvodnjom i naposljetku je ništi. u kojoj je nestalo pozornice i čarolije pozornice? Kao da bi čista forma slikarstva i umjetnosti bio način hipotetičke. Zavođenje je sudbina Treba li.a isto je i sa zavođenjem koje je. onoj nestanka djela kao takvog u sudbini neizdvojivoj od tehnološke reprodukcije. prije no što su iščezle našle vremena. okončava epi­ demiju privida. Proizvodnja. koji postaje načelom zbiljnosti. Jednako je tako s društvenim. napetost. Lajtmotiv preo­ brazbe svijeta: na djelu je igra proizvodnih snaga koje upravljaju tijekom stvari.čak ni mrtvi u spominjanju njihovih imena i sjećanju na njih. a ono predstavlja. obratno nego što izgleda . površni. body-art . A ta pak estetska forma ustupa potom mjesto političkoj formi. bez draži. odnosno vidljivoj i jednoznačnoj. hepening sudjelovanja i izražajnosti. jer nešto prije nego se dovrši. Jer praznina. Treba li se pozvati na genealogiju koju Walter Benjamin pripi­ suje umjetničkom djelu i njegovoj sudbini: djelo ima najprije sta­ tus obrednog predmeta. uključivši i naše riječi i pokrete.ustvari odvija sukladno tajnom pravilu privida . obaviti zavođe­ nje koje druge nikad neće upoznati. Potom ono poprima.u kojoj je nestao predmet. Ona nadomješta sve obole jednim jedinim: svojim. taj duh zavođenja koji progoni naša kruženja bez tajni. su­ višni proces. Zavođenje je tek nemoralni.

kralj je gol. te tada zadobiva za nas smisao koji posjeduje. i ono se očituje u zloduhu objekta. u usponu do krajnjih granica. posvećene beskonačnu ponav­ ljanju forme bez sadržaja. koja ih je kinjila: nadalje je njihova imanentna svrha i sumanuta misao vodi­ lja da bujaju u beskraj. Nerazboritost pobjeđuje u svim smjerovima . u svojoj pobjedničkoj strategiji nad onom subjekta. Svijet je ogoljen. Nećemo suprotstavljati vidljivo skrivenome. ironijskome i dijaboličkome. svoju estetsku fazu (onu koja se odra­ žava u "estetskoj strategiji" Zavodnika i gdje se njegova orbita pri­ bližava onoj žene i seksualnosti. tragat ćemo za naj­ skrivenijim od skrivenoga: za tajnom. smjeraju tom ogoljavanju. Zadobit ćemo istančane oblike radikalizacije tajnih svojstava i borit se protiv bestidnosti vlastitim oružjem. uloge. Ta forma odgo­ vara njihovu maksimalnom kolanju i minimalnoj snazi. također pobjedni­ čka. Opredijelio se za radikalni antagonizam. Na taj bi način zavođenje imalo svoju ritualnu fazu (supar­ ničku. 128 4. nasuprot takvoj zapletenoj sudbini. Anatomija nije ni sudbina ni politika: zavođenje jest sudbina. magičnu. Srećom. i zavođenje još čuva najsibihnskiji ključ istine same. suprotstaviti zavođenje kao sudbinu? Proiz­ vodnja kao sudbina ili zavođenje kao sudbina? Nasuprot istini dubinskih struktura. sudbina privida? Mi u svakom slučaju živi­ mo u ne-smislu. Ništa ne priječi mišljenje da se isti učinci mogu postići i u su­ protnom smjeru .što je druga nerazboritost. očituje se u ekstatičkoj formi čistog objekta. Ono je to što preostaje od sudbine. strate­ gije. Je li to sudbina zavođenja? Ili se pak može. da nastoje nadići i samu svoju bit. (Ta neslužbena forma neodvojiva je od tehnizacije. a ne ravnoteži. ali ako je simulacija njegova razočarani oblik. igre. pa i sama istina.Simulacija i zbilja postoji tek umnažanje predmeta bez originala. Benjaminovim ter­ minom). Takvo je i načelo Zla. odakle tako­ đer proizlazi u najnovije vrijeme nepodnošljiva "istina" seksa. u ime nekog svekolikog azimutalnog vjetrenja u kojemu zavođenje postaje neslužbena politička forma. demultiplicirana) potka neuhvatljive politike.priklonio se ekstremima. Svekolika pro­ izvodnja. vradžbine. njegove ritualne i njegove estetske forme. 129 . da proširuju svoje mogućnosti. Svijet nije dijalektičan . Istinitijemu od istini­ toga suprotstavit ćemo lažnije od lažnoga. ovdje pomalo dvosmislenim. zavođenje je pak njegova očaravajući oblik. možda i proklete. privida) te napokon svoju "političku" fazu (služeći se. onaj skretanja. stvari su jasne.upravo tu se nahodi načelo Zla. Fatalne strategije Ekstaza i inercija Stvari su iznašle način da umaknu dijalektici značenja. ništa se od toga ne zbiva dubinski.jednako kao što je politička for­ ma predmeta neodvojiva od tehnologije lančane proizvodnje. a mi je "možda i ne želimo obnažiti jedino zbog toga što ju je tako teško zamisliti golu".) Kao i kod predmeta. samrtnu). predesti­ nacije i vrtoglavice. Nećemo suprotstavlja­ ti lijepo i ružno. pojednostavljena. a ne za pomirenje ili sintezu. ali i od tihe djelotvornosti u svijetu vidljive djelotvornosti i nerazigranosti. tražit ćemo najružnije od ružnoga: čudovišno. to je forma mreža . onu posvemašnjeg nestanka izvora zavođenja. svedena (upojedinjena. ta "politička" forma odgovara maksimalnoj raspršenosti i minimalnoj snazi zavođenja.

na taj način uzdignutom do superlativne moći. svjetlosti. Ona nadilazi estetski oblik u ekstatičnom obliku bezuvjetne metamorfoze. koje su također 130 zaražene potencijalnim nijekanjem svake vrijednosne prosudbe i mnogo sklonije ekstatičnoj budućnosti koja otimlje stvarima nji­ hove "subjektivne" kvalitete da bi ih prepustila jedinoj privlačnosti podvostručenog obilježja.svi se 131 . koja im odu­ zima njihove "objektivne" uzroke da bi ih prepustila jedinoj sna­ zi njihovih raspomamljenih posljedica.. Njezina je zavodljivost neo­ visna o svakoj vrijednosnoj prosudbi. ona se odvija preko dodira i govora. U odašiljanju i uzvraćanju komunikacije. Zamis­ lite nešto lijepo koje je upilo svu energiju ružnoga: eto vam mode. Inerciju nerazrje­ šivu trudom. tražit ćemo najpokretnije od pokretnoga: metamorfozu. zavođenja. Moda je ekstaza lijepoga: čista i prazna forma vrtoglave estetike. nasuprot ubrzanju mreža i kolanja. ali možda treba gomilati učinke bestidnosti i one zavođenja. ili kobnosti svoje biti . rasta moći. Svakom značenju.. Simulacija je ekstaza stvarnoga: dostaje gledati televiziju . najsporije od sporoga: inerciju i tišinu. i možda je svekolika naša kultura u procesu sklizanja od igara natje­ canja i izražavanja prema igrama neizvjesnosti i vrtoglavice. Sama neizvjesnost u osnovi nas gura vrtoglavom nad-umnožavanju formalnih osobina. Ko­ munikacija je odveć polagana. dvoboj. površne i upravljane koja isključuje svaku želju (izuzev ako upravo to nije želja).ne nostalgično usporenje duha."Ja nisam lijepa. I samo je zavođenje vrtoglavo utoliko što nije posljedica jed­ nostavnog privlačenja. nego nerazrješivu nepokretnost.. od živih bića opredijelili smo se za modu. nije zabranjeno misliti da se i u društvenome.. Pogled je brži. Strast podvostručavanja. nego privlačnosti podvostručene nekom vrstom izazova. s one strane zadovoljstava svojstvenih umjetnosti i ukusu. I tu se nahodi jedna tajna. Nemoralna forma. Ako to jest želja. te on danas nastoji postati našom jedinom strasti... Ekstaza je ta osobina svojstvena svakome tijelu koje kruži oko sebe sve do gubitka smisla i koje se potom rascvjetava u svojoj čistoj i praznoj formi. stvarno prema imaginarnom) postane superlativna. najbrži. Dakle formi ekstaze. to je ona nemoralnosti. prestavši biti u odnosu prema svojoj suprotnosti (istinito prema lažnome. te proiz­ voljne metamorfoze. Zamislite istinito koje je upilo svu energiju lažnoga: eto vam simulacije. ja sam göra". uspinjanja. Ali. Jednako kao što je model istinitiji od istinitoga (budući da je kvintesencija odredbenih obilježja nekog stanja) i na taj način podaruje vrtoglavi osjet istine. dok estetska forma uvijek podrazumijeva ćudoredno razlikovanje između lijepoga i ružnoga. te krhke i posvemašnje strasti koja isključuje svaki osjećaj. ona je posljedica sporosti. U tom usponu prema krajnostima. kazivala je Marie Dorval. on je medij medija.Simulacija i zbilja Fatalne strategije Nećemo tražiti promjenu i suprotstavljati nepokretno pokret­ nome.zajam­ čen je učinak vrtoglavice neovisan o svakom sadržaju i svakom navlastitom svojstvu. Od živih bića prometnuli smo se u modele. podvostručene definicije. Nećemo razlikovati istinito od lažnoga. Ako postoji tajna mode. te vladavine prolaznih modela. već se gubi trenutnost pogleda. tišinu nerazrješivu dijalogom. najstvarnije od stvarnoga .najistinitije od is­ tinitoga. Sve se treba odigravati trenutno.. uhvaćenom u spiralu podvostručenja . želja radije upućuje prema nemoralnim formama.. možda bi ih trebalo radikal­ no suprotstaviti. pozitivno uz­ višena te se čini da je usisala svu energiju svoje suprotnosti. od živih bića odlučili smo se za simulaciju: možda je Caillois bio u pravu sa svojom terminologijom. tražit ćemo najlažnije od lažnoga: iluziju i privid. lijepo prema ružnome. u politici i na svim drugim poljima koja se ne tiču ukrašavanja. mi ćemo tražiti sporost . Ne komunicira se uopće. Tražit ćemo nešto brže od komunikacije: izazov. također. ekstaze bilo koje osobine pod uvjetom da. tako i moda ima bajkoviti značaj ljepšega od lijepoga: očaravajućeg. najljepše od lijepoga.

i što se više želi na taj način realizirati.Simulacija i zbilja Fatalne strategije stvarni događaji na njoj nižu u posve ekstatičnu odnosu. nema sadržaja. ono se ništi pred podvostručenjem prisustva koje poništava suprotnost između pri­ sustva i odsustva. prodor najdruštvenijega od društvenoga . prebujni.hipertelija. inercije. to je reakcija tijela u gojaznosti. ekstatična forma društvenoga. rađaju.gdje je snaga iluzije ako je njezin vrhunac ponovno ocrtavanje našega svakodnevnog života i preobrazba našega radnog mjesta? Ali tome je tako.. Prisustvo se ne ništi suočeno s prazninom. kazalište na ulici. Antiteatar je ekstatička forma kazališta: više nema pozornice. Seksualnost se ne gubi u sublimaciji. prodor je slučaja u naš sustav.uvijek se nešto zališno smjesti tamo gdje više ničega nema. nastrani Bog koji stvara svijet iz prijezira i poziva ga da sam sebe uništi. njegova abreakcija na prazninu.i u tom je slučaju druš­ tveno upilo sve suprotne energije protudruštvenoga. nestvarnima i ponavljajući­ ma. nego u korist hipersvrhovitosti. Ekstaza sirovog predmeta istodobno podaruje slikarskome činu njegovu ekstatičnu formu . tišine. pa i umjetnost današnjice nastoji izaći iz sebe same. relativ­ nosti. koje se naposljetku pois­ tovjećuje upravo s odvijanjem naših života bez iluzija . za­ nijekati samu sebe. Logika društvenoga tu dospijeva do svoje krajnosti do točke u kojoj ona obrće svoje svrhe i dostiže točku inercije i istrebljenja. bez glumaca. ono se poništava u korist najstvarnijega od stvarnoga: hiperrealnoga.. nego u korist hiperodređenosti . potiskivanju i ćudorednosti. poništenje i umrtvljenost.masa . svrhe. a takav je i potrošač u reklamnu pro­ mišljanju . Primjer te eks-centričnosti stvari. da bi je uklonili. ali pobudivši u nama konačnu očaranost. i koji ovoga vodi do krajnosti u isti ga mah lišavajući smisla. Svrhovitost ne nestaje na račun neizvjesnosti. Pokret ne nestaje toliko u nepokretnosti koliko u brzini i ubr­ zanju . ot­ pora. omogućujući njihovo sumanuto i neprekinuto nizanje. i tu je prisutna vrtoglavica. Pred­ met reklame je ekstaziran. 133 . Općenitije. Zamislite neko dobro koje bi se razbujalo svekolikom snagom Zla: bio bi to Bog.. i to u istom trenutku kada dodiruje ekstazu.u pokretnijemu od pokreta. Ali valja ići i dalje: antipedagogija je ekstatička forma.prekomjernost određenosti u praznini. Određenost se ne ništi u ime neodređenosti. pretjeranost referentnih vrijednosti. ona mnogo sigurnije iščezava u najseksualnijem od seksa: pornografiji. svrhovitije od svrhovitoga . Možda se priroda zapravo užasava praznine. kazalište sviju za svih. tog zastranjenja u pretjera­ nom rastu.punije od punoga. Istinitije od is­ tinitoga: to je simulacija. zrcalo u ko­ jemu se ono odražava u svojoj posvemašnjoj imanentnosti. Umjetnost danas proizvodi tek čaroliju svog nestaja­ nja. neodređenosti. Mase su 132 ekstaza društvenoga. to se više hiperrealizira. Također se može očekivati nadilaženje društvenoga. hipertrofični i zasićeni sustavi . uzročnosti.. on će kružiti oko sebe i na neki način nestati. seks u bestidnosti. u praznini. funkcije. Stvarno se ne ništi u korist imaginarnoga. Niti se praznina ne poništava pred puninom. ako se tako može reći. Vrtoglavica. Reakcija na to novo stanje stvari nije bila pomireno na­ puštanje starih vrijednosti. jer se upravo tamo.nadalje bez predmeta. to jest čista i prazna forma pedagogije. hiperfunkcionalnosti: funkcionalnije od funk­ cionalnog. Ništa nije snažnije pridonijelo umrtvljenju "stvaralačkog" čina i potaknulo ga da se razbuja u svojoj čistoj i praznoj formi od iznenadnog Duchampova izlaganja nosača za boce u galeriji sli­ ka. to se više transcendira u svojoj praznoj biti. nego uslijed pretilosti i zasićenja .vrtloženje uporabne i razmjenske vrijednosti do po­ ništenja u čistoj i praznoj formi etikete. to jest s vrtoglavim i stereotipnim obilježjima. vidljive stvari ne skončavaju se u mraku i tišini iščezavaju one u najvidljivijemu od vidljivoga: u bestidnosti. nego radije sumanuta nadodređenost. Hiperseksualno koje je suvremenik hiperrealnoga.

svrhovitost doseže delirij i razvijaju se činitelji koji odveć dobro znaju nadići svoju svrhu sve dok ne obuhvate cijeli sustav. iziskivalo rad od nekoliko godina. referencije. do hiperznačenja naj­ manjeg znaka . Masa jest taj proces pretjeranog rasta koji ubrzano tjera svaki rast nje­ govoj propasti. informacije. I mase su preko ubrzanja zahvaćene tim divovskim procesom inercije . destrukcije . Pobjednička anomalija: nijedno načelo prava ili mjere ne može ublažiti jedno više negoli drugo.. Gdje je informacija? Treba li iznaći neku dijetetiku informacije? Treba li ukloniti pretilost. a sve dok ju ne dosegnemo. prebujno. Tome je tako od ponašanja kancerozne stanice (hipervitalnost u samo jednom smjeru) do hiperspecijalizacije predmeta i ljudi. svi su znakovi postali simptomi). Naprosto. Ne sastoji li se i kancerozni proces upravo u nijekanju vlastite svrhe radi hipersvršnosti? Osveta rasta u pre­ tjeranom rastu. proizvodnje. Ticalno. kao da uopće nije bilo istinito. ukup­ nost ljudskoga roda kao da je iznenadno napustila stvarnost. koja odgovara naporednom ukidanju porijekla i uzroka: sumanuto traženje izvora. polipsko. hipertrofija povijesnog istraži­ vanja. Hipertelija nije nezgoda u razvoju životinjske vrste. Bolna pomisao: da je nakon stanovite točke u vremenu. zakoči­ ti. biogenetika (sve su vjerojatnosti prezasićene kobnim djelovanjem molekula). U sustavu u kojemu su stvari sve izloženije slučaju. Kako god se paradoksalnim to činilo. tajanstvenu točku na kojoj nije moguće ustuknuti. morat ćemo nastaviti živjeti u sadašnjem razaranju (Canetti). iz koje proizlazi. hipersvrhovito: to je sudbina iner­ cije zasićenog svijeta. povi­ jest prestala biti stvarna. To je oblik hipertelije. čini se da je vrsta dosegnula speci­ fičnu. sve na nešto referira. Pri­ tom se također razvija sustav pretjeranog rasta tumačenja bez ika­ kva odnosa s ciljem. sve nečemu pripiše. oboje se uzajamno potiču. Sve što se otad događalo. Naša dužnost i zadaća bila bi sada da otkrijemo tu točku.leitmotiv naših svakodnevnih života.od kojih su svi odavno nadišli granice svoje služnosti.. ali mi toga nismo mogli biti svjesni. odgovornosti. Obratna histerija od one svršnosti: histerija uzročnosti. Bujaju zaustavljene forme. da bi krenu­ li u fantomski juriš svršnosti. psihoanalitička palingeneza (cjelokupni psihički život hipostaziran u najranije djetinjstvo. ona je upra­ vo izazov svrhovitosti koji odgovara rastućoj neodređenost. oboje su iste prirode i odgovaraju istoj logici pretjeranog rasta i inercije. nikakve neumjerenost strasti ili uznositosti.s njom se jedino može mjeriti pretjerani svjetski demograf­ ski rast. Sve to proizlazi iz bijega prema naprijed pred hemoragijom objektivnih uzroka. Osveta i sažimanje brzine u inerciji. Rastući gigantizam kipova s Uskršnjih otoka. u različitim smjerovima. a rast se zaustavlja u pretjeranom rastu. Rezultat: dvanaest sveza­ ka od tisuću stranica. Sve to postaje fantastično opterećenje sve referencije žive jedna od druge i jedna na račun druge. strahotna potreba da se sve odredi. do operacionalnosti najmanje pojedinosti. Exxon: američka Vlada traži na multinacionalnoj razini glo­ balni odnos u svim djelatnostima svijeta. čije bi iščitavanje. Ona je to kolanje prekinuto čudovišnom svrhovi­ tošću. razorna superpotencijalnost strateškog naoru­ žanja . A najgore je da u tome nema nikakva prometejskog otpora. usporiti. Ali također i opterećenost genezom i genetikom. uporabne vrijednosti. ali i tajna rak-rana svih pretilih i kanceroznih sustava. 135 .Simulacija i zbilja Fatalne strategije Budući da nas je slučaj ubacio u nenormalnu neizvjesnost. pokušaj iscrpljivanja pojava do traganja za njihovim inifinitezimalnim uzrocima. pretilost sustava i osnovati zavode za dezinformaciju? Nevjerojatna. mi smo na nj odgovorili pretjeranom uzročnošnošću i svrhovitošću. Sve su češći slučajevi inercije. A da toga nismo bili svjesni. onih komunikacije. da i ne govorimo o ana­ lizi. ono­ ga što ide dalje od svoga cilja: školjkaš koji se udalji od mora (s 134 kojim tajnim ciljevima?) nikad više nema vremena vratiti se u nj.

te si prvi put možemo čestitati zbog odsustva događanja. Tako je i sa sustavima strateškog raza­ ranja i naoružanja. ljudski prostor rata.. i postaje suludo njime se služiti. svaki događaj u cijelosti opravdava ono što mu je prethodilo. za hiperrealni i vječno obrambeni oblik rata. to rasplinjavanje stvarnoga? Jesmo li sami počinili neku grešku? Je li ljudski rod negdje pogriješio. U svom orbital­ nom i ekstatičkom obliku. Canettijeva točka možda uopće ne postoji. kako god bilo. dobro osjećamo da je sve to na našem polju obogaljeno i da je ono polje kraja povijesti. Uostalom. a sva čuda znanstvene fantastike o "vraćanju vremena" beskorisna su ako ono nadalje više ne postoji. naime. to bi značilo da nam je vraćeno vrijeme. ni sama se povijest više ne može promišljati.. Canetttijeva je želja. Što je onda s Canettijevom željom da iznova dosegnemo slijepu točku nakon koje su "stvari prestale biti stvarne". a ta nas orbitalnost štiti. Kakve bi mjere opreza valjalo poduzeti da se izbjegne taj povi­ jesni kolaps. Izuzev ako upravo nuklearne snage uspiju u svom opa­ danju i uzmognu ograničiti nove prostore rata. u vlastitu sumanutu kontemplaci­ ju. proturječnosti. razmjene: bit će iznova moguće razmjenjivati rat. Na polju stranome povijesti. Točka od koje bi se moglo obrnuti proces raspršivanja vremena i povijesti izmiče nam . Djela Paula Virilia.. tada će oružja iznova zadobiti svoju uporabnu vrijednost i svoju vrijednost. po cijenu opadanja te izvanredno korisne ludosti na drugome stup­ nju. i dakako. Sustav se brani sam od sebe.stoga ga i nikad nije moguće ponoviti dok se s uzročnim procesom to uvijek može dogoditi. nabožna. počinio neku kobnu neopreznost? Jednako je uza­ ludno postavljati to pitanje kao i pitati se o tajanstvenom razlogu zbog kojega vas je neka žena napustila: u svakom slučaju. To je cijena koju valja platiti za čisti rat1 . ako mu je pret­ postavka radikalna. da pripovijedaju o sebi oslonjajući se na dokaze i do­ kumente (sve postaje dokumentarno): mi. budimo dokraja precizni. mimo svoje volje. odao neku tajnu. Ako vojna moć.čisti događaj. iznova pronađe neku pozornicu rata. jer nas to navodi na pomisao da se on i nije morao dogoditi . To logičko prekoračenje. Naivno je povezivati svaki događaj s uzrocima. Tu počinje patafizika sustava. kao i stvarnost. tj. nakon što se prijeđe određena točka. Točku o kojoj on govori po definiciji nije moguće otkriti. završava se uprizorenje rata. niti ju je moguće dokazati. Upravo zato mi i pozivamo sva pret­ hodna razdoblja..zbog čega možemo jedino nastaviti živjeti u sadašnjem razaranju? Kad bismo i mogli odrediti tu točku. rat je postao nemoguća razmjena.Simulacija i zbilja Fatalne strategije Dead point: mrtva točka na kojoj svaki sustav prekoračuje tu tanahnu granicu reverzibilnosti. može se odvijati jedi­ no neminovno . Užasavajući vid nekog događaja toga reda jest to da ga. za čistu i praznu formu. ništa se nije moglo promijeniti. jer kad bi se ona mogla dosegnuti. izuzev ako možemo dokazati da je povijest postojala i prije . neki ograničeni pros­ tor.upravo zato smo je i prešli ne opazivši je. Nema više korisnog suodnosa između poten­ cijalnog poništenja i njegova cilja. taj uspon ne prate uostalom samo nelagodnosti. iako uvijek poprima oblik usporene katastrofe. povijest je presta­ la postojati a da mi toga nismo bili svjesni . i to je paradoksalno dobrodošao vid obrane: više nema prostora za ratovanje. Čak i rat. Ona ne postoji. nikakav predosjećaj ne služi ničemu.što je nemoguće jednom kad smo tu točku prešli. ta koma. Ali upravo: tada više nije na djelu događaj. Na točci nadilaženja razornih snaga. 137 . Valja stoga poželjeti nas­ tavak nuklearnog razvoja i trke u naoružanju. sve mentalitete da se historiziraju. prema tome. ako je iza nas prošlost već doslovce nestala. bez uzroka. sve načine življenja. svi napori što ih ulažemo da ga uklonimo samo još ubrza­ vaju. više se nikad neće dogoditi. u ekstazu. upitnosti kako bi živ unišao u ne-proturječnost. 136 linearnog vremena. što bismo učinili? Kojim bi čudom povijest mogla iznova postati stvarna? Kojim bismo čudom mogli vrijeme vratiti unatrag kako bismo uzmogli pripremi­ ti njegovo razaranje? Jer ta je točka u isto vrijeme i ona kraja 1 Cf.

Dolje sa sumračnim raščlambama! Iza te točke postoje samo događaji bez posljedica (i teorije bez posljedica). Katastrofa je maksimalni sirovi događaj. i njezina početka i njezina kraja. Ne može se vratiti ni tijek vre­ mena ni tijek smisla. Kada svjetlost zatoči i proguta svoj vlastiti izvor. ona koja nosi njegovo značenje preko doga­ đaja samog. ugođaj. pojmovima osjetnih učinaka). dolazi do okrutne involucije vremena u samom događaju. Svaki je događaj danas virtualno bez posljedica. Zbog pogrešne radikalnosti zalutali smo u centrifugalne prostore.ali događaj bez posljedica koji svijet ostavlja u nape­ tosti.čisti događaj. svaki događaj postaje katastrofa. jer nam ona jamči da su slike koje o njoj posjedujemo iz istog razdoblja. uhvatiti ono što su prije odražavali da bi ga upili u jedno crno tijelo. u istoj stvari. naš Bog. U tolikoj je mjeri istina da je brzina naš referent. poput vremena bez pamćenja. jednom kad smo svladali tu tjeskobu nestvarnosti povijesti. Iza te točke postoje jedino katastrofe. Znanstvenu su fantastiku uvijek privlačile brzine koje su nadi­ lazile brzinu svjetlosti. onu usporenja. a tako je i s njegovim ciljem. a tako je i sa svjetlošću tijela. Dosta je terorističke radikalnosti. iščitljiv jedino i trenutno kao boja. u stvarno. razlog je tome činjenica da se svjetlost uspora­ va.što je svjetlost sporija. Možda je trebalo zaustaviti to odlije­ vanje vrijednosti. i on događajniji od događaja .poput Musilova čovjeka bez svojsta­ va. smisla.Simulacija i zbilja Fatalne strategije Ne možemo se ni vratiti unatrag. upravo zbog toga što oni upijaju svoje značenje u sebe same. ako se valovi uzročnosti oko učinka izbrišu (a događaj nam se danas nadaje poput vala. omogućuju događaj kojemu ništa ne prethodi niti slijedi nakon njega . ne predviđaju ništa. dosta simulakra . a jedan nas je životni odskok vratio u stvarnost. postaje čisti događaj i bez posljedica (a u tome i jest njegova snaga). to iznenadno propadanje vremena i stvarnosti. Pa ipak. u društveno. svjetlost nositeljica poruke. usporava do zaustavljanja. jednom kad je nadiđena ta točka inercije. Savršen je događaj ili jezik koji objašnjava vlastiti način nesta­ janje. Događaj bez posljedica . Ako se valovi smisla. on ne putuje samo "na valovima". od kojih do nas dopiru tek prigušeni simulakri.. Sve bi se stvari ispreplele u posvemašnjem neredu. on dopušta sva moguća tumačenja. Sa značajnijom promjenom brzine nestalo bi svake vjerodostojnosti kauzalnog svijeta.. vjerovanja. Katastrofu koja nam prijeti valja prepoznati u usporavanju svjetlosti . sve ponovno poprima značenje. to manje izmiče svom izvoru na taj su način stvari i događaji skloni više ne ispuštati svoje zna­ čenje. Jednom kad je povijest izgubila značenje.ponovno snaženje morala. Katastrofa u doslovnom smislu: otklon ili krivulja koji izazivaju preklapanje. usporiti svoje zračenje. poput tijela bez organa. Sve iznova postaje stvarno.višestru­ ko i neizvjesno pripisivanje značenja. 139 . valovi pamćenja i povijesnog vremena oko događaja suze. Neki su radosno razriješili tu dilemu: otkrili su točku anti-Canetti. ali nijedno ne može sadržavati smisao: podjednaka vjerojatnost svih uzroka i svih posljedica . koja omogućuje povratak u povijest. znači to da je negdje gravitacijski učinak prouzročio da se svjetlost događaja. a da ništa ne omogućuje izbor. ne odražavaju ništa. Brzina svjetlosti jest ono što štiti stvarnost stvari. Možda su oni u pravu. on jest val neodredljiv u smislu jezika i značenja. taktilnost. zna ga uprizoriti i na taj način stječe maksimalnu snagu privida. i na taj način svjetlost politike i povijesti nadalje tek slabo per­ cipiramo. 138 Na djelu je također i katastrofa smisla: događaj bez posljedica određuje činjenica da mu se mogu pripisati svi uzroci bez razlike. niti se pomiriti s tim stanjem. mnogo bi zanimljiviji bio registar manjih brzina na koje bi se trebala spustiti sama svjetlost. Njegovo je porijeklo nerazaberivo. poput zalutala satelita u hiperprostoru koji se ponov­ no domogao Zemljine atmosfere. koji vraćaju kraj na početak da bi ga poništili.

i one najbliže. Ali iza tog ubrzanja nešto se apsolutno počinje usporavati. više neće biti Boga koji bi priznao svoje stado. različitih brzina. ona golemih ploča. ona pomicanja slojeva i podrhta­ vanja. Da je svjetlost bes­ krajno polagana. koji je još bio kazna i pročišćenje. i što bi onda s njima bilo? Predmeti bi se s nama sudarali. svijet u kojemu bi se tijela premještala nevjero­ jatnim brzinama.ali poetska očaranost us­ porenog koji uništava značenje implozijom. Ako svjetlost zapadne u relativne brzine. Možemo uostalom zamisliti. Prostor također više nije osvijetljen pokretom. i koji je plodio zemlju. otkad se rastegnulo. više neće biti transcendencije. cijelih ploha koje klize jedne ispod drugih i proizvode žestoke površinske potrese. infor­ macija počinje kolati posvuda brzinom istovjetnom onoj svjetlo­ sti. Upravo to se danas događa s elektronskim medijima. da se spora tijela sva kreću mnogo sporije od brzine svjetlosti. Sto ako se svjetlost uspori do stupnja da se spusti na "ljudske" brzine? Što ako nas preplavi plimom usporenih slika sve dok ne postane sporija od našeg kroćenja? Tada bi valjalo generalizirati slučaj u kojemu nam svjetlost dolazi od zvijezda koje su odavno nestale . Novijeg je datuma forma eksplozije. Njega više ne rasvjetljuje volja. mnoštvo stvari. obratno od našeg univerzuma. kojim više ne bi upravljala trenutnost svjetlosnih poruka. bile bi tu. ona rastvaranja i fraktalnih predmeta. pak. Tu vrstu igre sustava oko točke inercije može ilustrirati oblik katastrofe sukladan onome razdoblja simulacije . svijet bi zapao u neodređenost. Napetost i usporenje naš su današnji oblik tragičnoga. Slike tijela više se ne šire nakon stanovitog svjet­ losnog područja: s one strane. Tako usporena da bi se mogla presaviti preko sebe i čak posve zaustaviti. Svjetlost poput parfema: različita ovisno o tijelima. Ili se pak ispod diskursa značenja sporo odvija neki drugi diskurs i implodira ispod prvoga. Ili bi se. ploče kontinenata klize jedna preko druge. izuzev svjetlosti. a mi ne bismo niti vidjeli kad su prispjeli. otkad je ubrzanje postalo našim uobičajenim stanjem. obratno. Pos­ vemašnji kaos. Nas proganjaju velike legendarne i mitske forme. koja bi bila veoma spora. potrebno je svakako da se iznova uplete neka vrsta predodređenosti ne bi li im podarila ponešto tragičnog učin­ ka. kako ga zavesti ako nismo sigurni da je još ovdje? Što ako se kinematografsko us­ porenje domogne cijeloga svijeta? Komični zanos ubrzanog koji transcendira značenje eksplozijom .njihova slika prelazi svjetlosne godine kako bi još stizala do nas. pretpostavimo li da je svjetlost veoma polagana. ono više ne postoji. ona je podarila i 141 . Više nije riječ o proždirućoj vatri s neba koja se obrušila na nas: o onom obnoviteljskom gromu. Više nema apsoluta s kojim bi se moglo mjeriti ostalo. odavno bi doživjele sudbinu tih zvijezda: mi bismo ih vidjeli. Možda se mi počinjemo apsolutno usporavati. te bi na taj način izazvale potrese koji bi izobličili sve naše slike i naše viđenje prostora.seizmička for­ ma. Vrijeme više nije očevidno u svome običnom odvijanju. brzina bi unijela posvemašnju napetost u svijet. Smisao koji je u tolikoj mjeri činio napetim razvijanje forme više se ne kristalizira. tijela mogla približiti do nas brže od svoje slike. koja je dosegnula vrhunac u opsjed­ nutosti nuklearnom katastrofom (ali.Simulacija i zbilja Fatalne strategije i da za nas predstavlja obličje apsoluta. Nije riječ o potopu: na djelu je prije majčinska katastrofa koja se događa na početku svijeta. Zamislimo li polagani lom lica i pokreta. Budući da im je cilj izgubljen. pro­ širilo na plutajuću dimenziju stvarnosti. ako ne bi nastu­ pala i posvemašnja zatišja tijekom kojih nam nijedna poruka ne bi stizala iz područja patnje. Ona u kojoj ponestaje tla. ali već više nije? Analogija s men­ talnim predmetima i mentalni eter. poput pokreta plivača u teškoj vodi? Kako pogledati nekoga u oči. razdaje se jedino neposrednom okružju. 140 Ili pak svjetlost koja se premješta sporošću kontinenata. Polje svjetlosnih poruka koje se postupno gasi. I samo stvarno u tom slučaju ne bi postojalo: nešto čija slika još dospijeva do nas. Svjetlost bi bila poput vjetra. ali već tu i ne bi više bile. Tu predodređenost iščitavamo u napetosti i u usporenju.

Još je prisutnija seizmička forma kao dalja potvrda istine da katastro­ fe poprimaju oblik kulture koju pogađaju. to je učinak potresa. Terremotati iz južne Italije žestoko su napali talijansku državu zbog nebrige (mediji su se pojavili na licu mjesta prije službi pomoći. dopustivo je izazvati simuliranu katastrofu koja će biti rav­ na onoj pravoj i mogla bi je odmijeniti. podrhtavanje stvari koje se iznova stežu. nego duhovna geometrija. to ne znači da je ona blizu smirivanja: simbolička energija. u osnovi (!). Mi smo u fisionom svijetu. New York je King Kong ili black-out. Odnos 143 .Simulacija i zbilja Fatalne strategije građu za mit o Big Bangu. možda će glavni budući izvor energije biti nesreća ili katastrofa. Sve je metafizika u tom gradu. ili okomito bombardiranje: Tower Inferno. predstavljale mnogo nevjerojatniju opasnost za zajednicu i vrstu od samih potresa. te simboličke energije raskola. danas klize teritoriji. što je očevidni poka­ zatelj današnje hijerarhije hitnosti). lom i sklizanje Kalifornije u Paci­ fik: Earth Quake. ali nisu ni u snu pomišljali na takvu obranu od katastrofa: cijena koju bi trebalo platiti bila bi tolika da bi se svi zapravo radije opredijelili za katastrofu . sjene koje se pomiču. naime snaga očaranosti i poruge koja se oslobađa pri takvu događaju. Jer. Zapanjujuće je za duh taktilno prisustvo tih ruševina. grčevitog i onog okrutne komunikacije. simboličkim valom potresa.) Jedno je sigurno: čak ako i ne uspijemo ovladati seizmičkom energijom. redu valnog širenja.jer se posve ista stvar događa na nuklearnom polju: ne djeluju li svi sustavi zaštite i obrane poput virtualnih ognjišta katastrofe? Pod izlikom da je žele izigrati. Na taj način. Pitamo se ne mota li se nešto takvo i u glavama "stručnjaka" . Jednako je tako istina da ne možemo računati na slučaj da bismo prizvah katastrofu: valja iznaći njezin programirani ekvi­ valent u sigurnosnim mjerama.budući da je zaleđenost vremena još oštrija u vrelini podneva. ona labirin­ ta . O tome govore potresi. nego pod­ zemne bogove koji nam prijete urušavanjem u prazninu. U tom mahnitom projektu nastojimo se u stvarnosti domoći upravo te snage. Rastvaranje i najbolje zape­ čaćenih stvari. Sanjamo o tome da se domognemo i te energije. nema ničeg zajedničkog s materijalnim razara­ njem. Isto je i s terorizmom: kako bi izgledala država koja bi se bila kadra razračunati i poništiti svekoliki terorizam u začetku (Njemačka)? I sama bi trebala raspolagati istim terorističkim sna­ gama. nije bilo niti dubine. s pravom su za katastrofu osu­ dili politički poredak (u mjeri u kojoj on pretendira na općenitu skrb za stanovništvo). za nas neposrednijem slučaju. ali to je čisto ludost. vodoravna skretanja. (Nova pretpostavka: ako stvari pokazuju sve veću sklonost nestajanju ili urušavanju. njihova svakodnevnost. I gradovi se razlikuju prema oblicima katastrofe za koje pretpostavljaju da bi ih mogle zadesiti i koje čine ključni dio njihove draži. ili dovoljno sofisticira­ na vlast. za koju se zna da je fuzija. preduhitriti potrese scenarijima eva­ kuacije. ili svih stvari koje se urušavaju. njihova napetost. grče se nad svojom prazninom. očevidno je da bi država. ili u drugom. Više vam nebo ne pada na glavu. Mi više nećemo željno gledati zvijezde i nebo. oni su rekvijem infrastruk­ ture. I tu smo u posve smiješnu položaju: u nedostatku istinske katas­ trofe. Danas je taj oblik bliži. sa svojim nevo­ ljama. To je kao da se želimo domoći energije automobilskih nesreća ili pregaženih pasa. Najsmješnije je da su stručnjaci izračunali kako bi stanje hitnosti što bi ga izazvalo predviđanje potresa prouzročilo takvu 142 paniku te bi joj posljedice bile stravičnije od onih same katastro­ fe. evokativniji: pripada poretku fisije i trenutnog širenja. do sanolike geometrije koja nije geometrija prostora. Nas vreba međuprostorno urušavanje. o eksploziji kao početku svijeta). Los Angeles je vodoravna pukotina.ona. je li to onda ono o čemu u dnu duše svi sanjamo? Pompeji. lutajuće sante. tlo nije nikad postojalo. oni neposredno materijaliziraju sve njezine posljedi­ ce. koje bi bile kadre predvidjeti potrese i predusresti sve njihove posljedice. i onog duhovnoga. barem odgovara proročanskom zahtjevu za silovitim nes­ tankom. ako tako može­ mo reći. trebala bi generalizirati terorizam na svim razinama. nego samo napuknuta kora. Ako je to cijena sigurnosti.

Za načelo zla Postoje li kobne strategije? Nemam čak ni dojam da sam ih opi­ sivao. I.isto haluciniranje o jednoj dimenziji više. iznova zadobiju svoju ljepotu i značenje da bi se ponovno na njih obrušila. budući da sami tragovi brišu tu novu sudbinu. a i pretpostavka o tome puki je san . Dokrajčenje jedne velike sudbine hirom nekog bijednog božanstva.Simulacija i zbilja Fatalne strategije između banalnosti jedne šetnje i neposrednog prisustva nekoga drugog vremena. u samoj vrelini u kojoj ih je smrt zatekla. Što reći o katastrofi koja se obruši na ruševine? Što je ruševina koju treba ponovno srušiti i uništiti? Sadistička ironija katastrofe: ona ispotiha čeka da stva­ ri. Odakle preuzimate to što pripovijedate o predmetu? Objektivnost je suprotnost fatal­ nosti. postoji tek ultimatum reali­ zma. Pomislili bismo da on slijedi pravilo podvostručavanja događaja s parodijskim učinkom.ista vrtoglavica zbog jedne dimenzije manje. Ovdje se osjeća sva toplina smrti. one vremena . uoči erupcije. i činjenica da isti vulkan može ponovno uskrsnuti. odmah. To znači . Svijet time postaje samo još sumanutiji. dvije tisuće godina kasnije. Iznuda stvarnoga. valja se približiti ni­ štavnosti stvarnoga. nekim čudom nostalgije. nego kobna bliskost stvari i očaranost njihovom trenutnošću. koji je bio tre­ nutak katastrofe. Takav je duhovni učinak katastrofe: zaustaviti stvari prije nego se skončaju i zadržati ih na taj način u napetosti njihove prividnosti. treba žrtvovati i svekoliku njegovu draž. Drugi je potres mnogo problematičniji. blagim poništenjima. jer 144 zaustavlja stvari u drugoj vječnosti.iluzija da smo ovdje i sada. poput one koja stavlja spomenike u povlašteni položaj: ti se predmeti materijali­ ziraju ovdje. Ona ljubomorno bdije nad time da razori iluziju vječnosti. skamenjeno drvo polu­ otvorenih vrata. onoj prozir­ nosti i najmanje pojedinosti. Ali možda on ima i neko drugo značenje: dolazi nas upozoriti da vrijeme više nije primjereno veličanstvenim odroni­ ma i uskrsnućima. a stvarno je podređeno zakonima. nasuprot mahnitome svijetu. to poništenje prisustva koje je ključalo životom jednim tre­ nutkom katastrofe. Ni monumentalnost ni ljepota nisu bitne za Pompeje. Ponovno potresom uništeni Pompeji. Sve nas to uvodi u vodoravno doba događanja bez posljedica. pa niti dotaknuo. da bi se preživjelo. ali se s njome i poigrava. Upravo to. bila je uspješna. ona Vezuva. Ni­ kakva povijest ne prebiva između tih stvari i nas. poput posve jasnog viđenja stabala što se živa pomaljaju na dnu umjetnog jezera i koje vi letimično motrite dok plivate. budući da je posljednji čin uprizorila sama priroda uz odbljesak parodije. Predmet je stvaran. Danas. nabor na togi tijela koje je progutao pepeo. Eto. nego malim fraktalnim događajima. Bijedna repriza velike prem­ ijere. Postoji možda samo jedna kobna strategija: teorija. Ubitačno ali oslabljeno prisustvo Vezuva daje mrtvim ulicama draž halucinacije . u prisutno­ sti nekog ranijeg života. besumnje. i nema druge.želite li izbjeći ludilo svijeta. povećava se nadmetanje u žrtvovanju. pa bile one i ruševine. drugoga trenutka. iluzija više ne pomaže. preko postupnih klizanja i nada­ lje bez sutrašnjice. upravo to je činilo draž Pompeja. istrošenost bunarskih ograda. jedina razlika između banalne i fatalne teorije sastoji se u tome što u jednoj subjekt uvijek vjeruje da je promućurniji od 145 . Pompeji su na taj način neka vrsta varke za oko i izvornog uprizorenja . kao savrše­ nog simulakra naše vlastite smrti. taj skamenjeni užas. igrama smrti i vječnosti. Malo koje mjesto pobuđuje takav dojam uznemirujuće stranosti (ne čudi da su Jansen i Freud tu smjestili psihičku radnju Gradiva). Prva katas­ trofa.u toj mjeri moć stvarnoga nadilazi imaginaciju. koju čine još življom fosilizirani i nestalni znakovi tekućeg života: šupljina kotača u kamenu. jedinstvenog.

ne bismo mogli pobjeći. strategije objekta nadilaze razumije­ vanje subjekta. ali. a to je želja). Bog koji odbacuje ironičnu obrazinu neljudskoga. Čak i prije nego je bio stvoren. poredak onoga što jest. utaje i ironične zloporabe simboličkog poretka. Objekt otkazuje poslušnost našoj metafizici. dijabolički dokazuje svoje voljno služenje i dobrovoljno se. naprotiv. Subjektivna ironija. Zbog toga bogovi mogu živjeti i skrivati se jedino u neljudskome. koje smo nazvali fatalističkima. jer ona tajno sadrži. njegovo je pravilo igre subjektu nedostupno. suverene i nepomirljive. ali objekt želi ispasti gori i traži ono najgore. koja se nadovezuje na onu o iz­ vornom krštenju. ne da bismo ga razriješili. dok je polje objekta. Moć subjekta proizlazi iz njegova obećanja o ispunjenju. subjekt predstavlja nesavladivi izazov slije­ pome svijetu koji ga okružuje. nego se nadaje poput izdaje simboličkog reda. đavol­ ski ushit. on je loš provodnik simboličkog poretka. Tako postupaju neke kul­ ture. koja oduvijek nastoji odijeliti Dobro od Zla. ispunjeno i od čega. također i od nesvjesnoga ako ga subjekt uopće posjeduje). nadareniji od subjekta. Utopiji o Posljednjem sudu. Nas vreba objektivna ironija. Mi fatalno zamjenjujemo s pojavljivanjem potisnutoga (ono­ ga od čega ne uspijevamo pobjeći.stoga se nikad neće moći potvrditi. 146 svaka poslušnost potajno u sebi sadrži neposlušnost kobnu po simbolički poredak. A kad govorim o objektu i o njegovoj dubinskoj dvojno­ sti. suprotstavlja se vrtoglavica simulacije.Simulacija i zbilja Fatalne strategije objekta. silovanja. otmice. Uostalom. poput prirode. Mi ne bježimo od želje. lukavstva. Na stupnju otuđenja pobjeđuje subjektivna ironija. to jest čiste. ima­ nentne i zagonetne objektivnosti. jest izvorni obrat. za razliku od sub­ jekta. njegova nepridržavanja simboličnoga poretka (dakle. Metamorfoze. dobar provodnik fatalnoga. jasno odražava načelo Zla. riječju od načela Zla. svijet je bio zaveden. nije Zlo zanimljivo. dok se u drugoj uvijek pretpostavlja da je objekt lukaviji. podređuje svakom za­ konu koji mu se nametne. ona ispunjenja objekta bez obzira na subjekt i na njegovo otuđenje. Zbog toga on zlurado. ni odraz. ne zato što bi ta strategija bila duboko tajanstvena. Jer subjekt u svojoj nesreći. iz objektivne metamorfoze. od njegove ravnodušnosti i njegovih ravnodušnih spojeva. Valja steći poštovanje neljudskoga. prijemčiv za Zlo. a ne na polju čovjeka. ironijska su­ bjektivnost pravi je cvijet svijeta zabranjenog. Objekt je. oglušujući se na taj način o svaku za­ konitost. u isti mah pristaje i na licemje­ rnu psihologiju ljudske vrste. da bismo ih osudili prije ikakve rasprave: zbog toga što su iznašle svoje vladare na strani 147 . ali poredak fatal­ noga suprotan je onome potiskivanja. U tome se sastoji načelo Zla. zbog tog istog razloga. Čudan prethodni događaj koji i danas opterećuje svekoliku stvarnost. u svome zrcalu. ekscentričnosti početka i kraja. nije ni njegov fantazam ni njegova halucinacija. U tom smislu valja iznova propitati cjelokupni problem dobrovoljnog robovanja. Zakona i želje. Uto­ liko je objekt prijemčiv za načelo Zla: naime. koji proizlazi iz životinjske meta­ fore. ono nije mistični i transcendentni činitelj. nego zato što je beskrajno ironična. govorim o svima nama i o našem društvenom i političkom poretku. kojega podrugljivo čeka na oku­ ci. na polju tišine i objektivne tuposti. od njegova izazova. Bog-Čovjek jest besmislica. čak i u misli. ni njegovo zrcalo. nego da bismo umijeli predosjetiti njegovu zagonetnost: poslušnost je ustvari banalna strategija kojoj ne treba objašnjenja. koje je ono jezika i subjektivne zatupljenosti. to znači da je sve bilo izokrenuto još na početku. On svjedoči o radikalnijoj negativnosti. Objekt nije ni dvojnik ni potisnuta svijest subjek­ ta. nego i spirala najgorega. Povijesna i subjektivna negativnost nisu niš­ ta: doista dijaboličan. zavodljivos­ ti. u predmetima i životinjama. nego od ironičnog prisustva objekta. nego posjeduje vlastitu strategiju. ciničniji. naprotiv. Svijet je bio demantiran u samom svom izvoru . naime ako sve naposljetku otkaže po­ slušnost simboličkom poretku. u kojoj je u tišini utjelovio nače­ lo Zla da bi sebi podario dušu i lice.

nego njihov bajkoviti oblik. ona želi od svijeta napraviti zrcalo subjekta (nakon što je i sam prošao stupanj zrcala). sve što utjelovljuje nepodnošljivu mješavinu jedne stvari i njezinog čarobnog i izvještačenog dvojnika kojega nijedna religija razvidnosti i zrcala nikad neće razjasniti: to je načelo Zla. predstavlja izobličenje protiv kojeg će se uvijek boriti ozbiljni duhovi. Čak i revolucija se događa jedino ako je njezin spektakl mo­ guć: uzvišene duše žale što mediji dovršavaju stvarni događaj. u biti pobjeđuje logika fatalizma. u njih se udubiti do zanosa. i ona to zacijelo jest u odnosu na strasti i pothvate čovjeka. vrhunac zanosa. Izvanredni oblik koji su moralisti svih razdoblja okrutno osuđivali. Na djelu je parabola (?). Kao da postoji neki nagon za sirovim događajem. njihova nastranost. koje je zapravo veličanstveni čin nadilaženja. tom porugom. da doživimo vrhunac zanosa na pozornici umjesto da živimo na prvome stupnju. Metafizika propušta jedino isijavanje dobrih zračenja. uostalom.Simulacija i zbilja Fatalne strategije neljudskoga. svijet oblika različitih od njihovih dvojnika. koja čini da stvari dobivaju smisao jedino preobličene tom iluzijom. kao udalje­ na jeka od svog izvornog obrata. to jest ne u sklopu svog predstavljanja. ali ona je tu samo da označi tu strast nad strastima. Dok je objekt uvi­ jek fetiš. nji­ hove sjene. u uto­ pijskoj želji da pročiste svijet kako bi ga na dan Posljednjega suda izručili ispravnog. izvještačen. stoga što je sačinjena od svih činitelja sreće i razonode. njihove slike: to je načelo Dobra. Činjenica da se stvari iscrpljuju u svom spektaklu. zapečatiti mu jednoobraznost još većom jednoobraznošću. Naprimjer. Čak i višak pritiska i poniženja mogu djelovati poput osloboditeljskog zanosa podređenosti . možda nas upravo nje149 . Nije važna dosada. nego u čaroliji svog učinka . Nadbanalnost je istoznačnica fatalnosti. na strani zvijezde ili životinjskog boga. bitan je višak dosade. Ako to ne razumijemo.jedino se tamo one pokazuju genijalnima i osmjeluju se na raskoš posto­ janja. sklonost preziranju svojih uzroka i iscrpljivanju u njihovim pos­ ljedicama. ljudsko biće može u praznicima tražiti dublju dosadu od dosade svakodnevice .podvostručenu dosadu. varka. Svi oblici koji teže racvjetavanju čudesne slobode samo su revolucionarne tirade. Stvari se događaju jedino u toj pretjeranoj mjeri. tim uprizorenjem koje uopće nije ono predstavljanja. go­ vorimo o ljudima i o njihovim neljudskim strategijama. Ništa nije suprotnije našoj mo­ dernoj i tehnološkoj ikonolatriji. Ali imamo li na umu nuklearnu opasnost. oni traže kobnu razonodu. ona jednako tako zaokuplja i događajne pro­ cese. strast obra­ ta. Kako pomisliti da će se ljudi odreći svakod­ nevnog života tražeći mu alternativu? Naprotiv. Kad govorim o objektu i njegovim kobnim strategijama. ali ona to možda i nije u odnosu na mogućnost da sebe uprizori u spektaklu prirodnih ne­ pogoda. Isticati se potrebno je. Značajna je pojedinost predodredenost praznika za dosadu. simuliranu strast. u konste­ lacijama ili božanstvu bez slike. u svojoj magijskoj i umjetnoj fetišizaciji. strast zavođenja. za objektivnom informacijom o najtajnijim događajima i mislima. jedini je oblik oslobađanja produb­ ljivanje negativnih uvjeta. višak je spas. za razliku od bilo kakve želje za znanjem i moći. uopće ne razumijemo to kolektivno uprošćenje. nedirnutog i izvornog . Jer sam bog zna kamo nas može odvesti razularenost čula ako se odbiju predstaviti kao pojava. upravo ta ekscentričnost štiti nas od stvarnosti i nje­ zinih poraznih posljedica. za time da se prometnemo u spektakl. Uostalom. od njega će na­ praviti sudbinu: podvostručit će ga prividima suprotnoga. ljudi ne teže za tim da se zabave.kao što apsolutna roba predstavlja osloboditeljski oblik robe. ali biti zanesen pitanje je od krajnje životne važnosti. jer se upravo tu stvari cinično okreću od svog izvora i svoga kraja. gorki i pobjednički predosjećaj da joj nećemo umaknuti. Živo pri­ sutna u srcu ljudi. Logiku oslobo­ đenja razumiju jedino pojedinci. feiticho. Pritom se može zaneseno produbljivati bilo što. a posebno u onoj njihova nestanka. To je jedino rješenje problema "dobrovolj­ nog robovanja" i. Kaže se da je priroda ravnodušna. lažno. 148 Drugi oblik temeljnog cinizma jest želja za spektaklom i iluzi­ jom.ali to je možda i naj­ manje zlo. Doi­ sta.

kao. Svatko ima pravo na drugo rođenje. na djelu je obratni san 151 Dakako. Prije bi bilo obratno. ono istin­ sko. nije riječ o spektaklu koji su situacionisti proglasili vrhuncem otuđenja i krajnjom strategijom kapitala. sve što je sporedno. Jednako tako. Kobnost dolazi tek kas­ nije. a nije riječ o tome da se njega izokrene. Nagon za spektaklom moćniji je od nagona za održanjem. i samo nebo ne bi imalo smisla. ako je fatalan. Ako se moralnost stvari nahodi u njihovoj posvećenoj upo­ rabnoj vrijednosti. nego unutarnjim predodređenjem. Kada život ne poznaje nikakvo drugotno događanje ta­ kvoga reda. nekih trenutaka ili nekih lica što su se jednom pojavila. o kojoj nitko ništa ne zna. čovječanstvo može prihvatiti da tjelesno nestane. Zbog toga je teorija predodređenosti beskrajno nadređena onoj slobode duše. ona time i podaruje životu snagu tih drugotnih događaja. preko sadašnjeg djelovanja toga prijašnjeg života A tu pri­ godu. stara su krivo­ vjerja bila u pravu. Fatalno se nahodi negdje ovdje. nesvjesnu krivulju kako bi im pružila mogućnost drugoga postojanja. ili konačnog pov­ ratka. budući da se do­ godilo samo jedanput. tada živjela nemoralnost atoma i oružja. nakon što je slučaj bio ukinut. za nužni povratak takvih događaja. Jer. nego nemo­ ralno načelo spektakla. svojstvenim našem životu. i na njega valja računati2. a ne ravnoteža straha (nema nikakvog strateškoga jamstva u obrani. ako i uklanja iz života sve što je samo odre­ đeno a ne i predodređeno. niti u nagonu za očuvanjem vrste). u spektaku­ larnim tjeskobnostima i grčevima kojima razveseljujemo svoju ustrašenost. prije ili kasnije. ali ne može se pomiriti s time da žrtvuje spektakl (izuzev ako ne uspije pronaći neku publiku na drugome svijetu). Slučajno se zbiva 2 samo prvotni događaj. jer su nestali jedino s obzora vašeg života. dok ono što se događa drugi put postaje kobno. 150 . kao što je uskrsnuće tijela. Jedino njegovo podvostručenje čini od njega istinski događaj. prati neka vrsta volje i energije. Zaokupljenost tom drugom posljedicom neka je vrsta strasti. i svatko je predodređen. Jer. Jedino će se tada oni uistinu dogoditi. Na taj smo način mnogo bliži bajkovitosti robe u Baudelairea. podvostručen on postaje neminovan. ali bez Posljednjeg suda. Neke stvari tek pri punoj svjetlosti dobivaju svoje jasno određenje. budući da je ovdje strategija pobijedila nad objektom. podarujući mu značaj fatalnoga dospijeća. što se može učiniti? Slijedi li nakon umijeća preživljavanja ironično umijeće ne­ stajanja? O njemu je subjekt uvijek sanjao. koji po sebi nema smisla i gubi se u banal­ noj noći življenoga. Ali oni će se vratiti. Zbog toga je. koju su preokrenuli upravo ti događaji. koja omogućuje da su čak i oni podložni konačnoj i ciničnoj naplati računa za spektakl! Živjelo tajno pravilo igre koje uzrokuje da svaka stvar otkaže poslušnost simboličkom zakonu! Nas neće spasiti ni racionalno načelo ni uporabna vrijednost. kad ih životni ciklus jednom i samo jednom vrati. Kad bi se zvijezde uzdizale i spuštale slijedno bilo kojem redu. ti drugotni događaji tvore samu potku života. kojima dubinu daje prijašnji život. čija putanja. zadobiva potrebnu. nijedan se život ne može pojmiti bez potke nekog drugoga roka. ne nekom obznanom zvijezda. možda nas upravo to štiti od nuklearnog udara. fatalne volje. a to je ironično načelo Zla. i koja nipošto nije iskrsavanje nekoga skrivenog poretka. Jedino će tada oni biti dobiveni ili izgubljeni. Ponavljanje tih fatalnih zapleta čini događaj života. on se dovršava prije nego što je počeo. Cilj života ne može se zamisliti bez te snažne izvjesnosti nužnog povratka. Nema ni forme ni značenja pri prvom susretu. Od stanovitog trenutka. taj je život dovršen. Zato do njega neće doći. U tom smislu. Kad se tako nekim događajima u životu pruži druga prilika. Na kraju svega toga. kada više ništa nije prepušteno slučaju. Posljednji sud postao beskoristan. ako je objekt genijalan. na djeluje njegov način izokretanja.Simulacija i zbilja Fatalne strategije zino iskazivanje u svakodnevno simuliranoj panici. Ono što nas štiti jest činjenica da bi nuklearni udes mogao ukloniti svaku mogućnost spektakla. jer je on uvijek obilježen nepoznavanjem i banalnošću. uostalom. To je poput znaka koji vrijedi jedino podvostručen svojim podznakom sam znak je ravnodušan.

ali opasnosti se treba izložiti: pretpostavka fatalne strategije mora biti također fatalna. podvostručavanje i preobilje duhovni su oblik raspleta. prema tome. rado bi bio zastup­ ljen u računima kao sarkastična varijabla i prepustio jednadžbe njihovoj provjeri. Svekoliku stvarnost izmišljamo u nadi da vidimo kako se raspliće u neku veličanstvenu izvještačenost. Čak je i predodređenost oblik ironičnog obrata svršnosti. drugu aksiomatiku: u tome nema ništa mističnoga. i kobnost postoji. Ona je sama posebni učinak. Razlika je u tome što je ironija fatalnosti veća od one slučaja. I sam je Bog prisiljen biti sam svoj majstor. Više nije na djelu moralna staza. I. a taj nije nikad poništio drugi. Čemu utemeljivati slučaj kao objektivni proces. to je objekt kojemu bi fatal­ nost bila strategija . nadmeće se sa stra­ teškim prisilama koje mu se nameću. Treba naprosto nacrtati tu drugu logiku. podrazu­ mijevajući i razinu molekula. nitko ne poznaje i oni se mogu promijeniti u hipu. ironija (Witz) je objektivni oblik tog raspleta. fatalnu strategiju utoliko što je subjekt u njoj prisiljen nadići vlastite ciljeve. ali protivno svekolikoj znanstvenosti. i koji se izlaže opasnosti onoga o čemu piše . i prema tome nemogućnost iščitavanja jedne riječi."razigranu" strategiju koja izigra­ va onu subjekta. kao u Witzu. ali pravilo igre. u korist povijesti. U jeziku koji je postao čisti objekt. Tako je i s duhovitim iskazom. naporedno . kao što je realno hiperrealno. kad je riječ o ironičkom procesu? Naravno. poput otkrića skrivenog pravila igre. Ako tražimo fatalno oslobađa­ nje u jeziku. nego moralna eks­ taza. Njegov neuspjeh danas potiče istančanije strasti. dok od zavođenja oče­ kujemo iznenađenje. nailazimo na duhoviti iskaz koji je sam po sebi ras­ plet jezika svojstven jeziku (i upravo je to kobno: isti znak pred­ stavlja zgušnjavanje i rastvaranje života. Otkriće pravila igre zasljepljuje i unaprijed nadoknađuje najo­ krutnije gubitke. uvjete pod kojima prihvaća su­ djelovati u igri. Zanimljivo je ono što se nazire iz neiscrpivoga logičnog procesa kojim objekt stupa upravo u onu igru u koju ga se željelo uključiti i podvostručuje ulog na neki način. Od svakog pred­ meta nadamo se slijepu odgovoru koji osujećuje naše planove. Posvuda.nešto poput pravila neke druge igre. I to je izazov. kazuje Canetti. možda i besmislen. Zavođenje je kobno. kao što se sve na početku pomiješalo u izvornom obratu. a još manje u strategiju. objekt ne mari za zakone koji mu se nameću. Stoga nitko nije sposo­ ban iskazati konačni proces. zaplet i rasplet događaja). ništa od ultramondenih deliričnih tvrdnji o subjektivnosti uhvaćenoj u stupicu i koja bježi prema naprijed u paroksističkom opisu. ono je učinak suverenog objekta koji u vama obnavlja izvornu pometnju i nastoji vas iznenaditi . U osnovi. tu je prisutan i neki tamni i teški dio: zaobići predmet. dakako. to je ono što proviruje od fatalne strate­ gije u srcu najprizemnijih strategija. kazati da se u srcu banalnih strategija krije grčevita želja fatalnih strategija? Ništa nas ne može uvjeriti u fatalnost. kao ironija kocke. Sve strategije smi­ šljamo u nadi da ih vidimo kako se raspliću u neki neočekivani događaj. koja se odveć upire da vam dade znak).kob152 nost je naprotiv zavodljiva. Mi smo sudionici tih pretjeranih svršnosti objekta (to može biti pretjeranost čula. Istina. ostaviti slobodno pol­ je objektivnoj ironiji. Može li se. on postoji. Tražiti drukčije pravilo. Danas. ta su dva pojma nespojiva: kako bi moglo biti fatalnosti ako ima strategije? Ali. što je čini tragičnijom i zavodljivijom. Nema na svijetu dovoljno sred­ stava da bismo mogli odlučivati o ciljevima. uvodeći na taj način strate­ giju koja nema vlastite svrhe . stati na stranu predmeta. Nitko ne zna što je strategija. Uostalom. izigrati te druge strategije. Ali tako je i sa slučajem. ona je i sama hipermoralna. Lévi-Strauss je govorio da nas je napustio simbolički poredak. Od strategije očekujemo nečiju vladavinu. Sve se mora rasplesti na kobni i duhoviti način.Simulacija i zbilja Fatalne strategije od sna o totalizaciji.u tome nema nikakva paradoksa. i sama se povijest po153 . zagonetka je upravo u tome što u srcu sva­ ke strategije ima fatalnosti. upravo obrat­ no. Ako tu ima moralnosti i ona je uhvaćena u ekscentrični ciklus svojih posljedica.

Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike U vezi sa slikom općenito (slikom medija.Simulacija i zbilja vukla. A ako je Posljednji sud. Kao simulakr. oglušujući se o zakon. koje smo svi vjerovali da smo razriješili. slika prethodi stvarnosti u mjeri u kojoj obrće logički. ipak mora. filmu ili televiziji. da reproducira nešto što joj logički i kronološki prethodi. Upravo tu se slika nadaje najvjerodostojnijom. najvjernijom. te pometnje. kao što svi znamo. pretpostavljeno stvarnoga.i upra- 154 155 . a danas čovjek postavlja pitanje Sfingi. potajno razriješi neku zagonetku. Ima nečeg glupog u sirovu događaju. što nam preosta­ je kako bismo stvari vratili na zagonentu nultu točku? Međutim. Ima nečeg glupog u sadašnjim oblici­ ma istine i objektivnosti čija nam vrhunska ironija mora udijeliti milost. najprimjerenijom stvarnosti (a naše tehnološke slike. sve se svodi na sljedeće: pretpostavimo samo na trenutak da je u poretku stvari nešto kobno i zagonetno. u svome eseju Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije. o nemarenju svijeta za objektivne zakonitosti. Istina samo otežava stvari. Ali. bilo da je riječ o fotografiji. kad je kritički duh našao u socijalizmu svoje drugo boravište. njegove nastrane i izvitoperene učinke. s kime podijeliti taj ironični kraj? 5. Danas. Kako god bilo. u tome da spasimo ili ovjekovječimo jedan trenutak svog života i samo jedan. ako uopće postoji. njegove fatalne učinke (fatalnost je tek ap­ solutna sloboda njegovih posljedica). za svakoga od nas. svaka negativnost razriješena u svijetu koji stvara privid da se ostvaruje. Što preostaje kako bismo zaobišli objekt. "realističnije"od svih slika prošlih kultura) . tu modernu revoluciju poretka proizvodnje (stvarnoga. Predmet (Sfinga). antici­ pacije njezine reprodukcije. Sve se iskupljuje u jednom ili u drugom smislu. Što preostaje nego zaobići tu zagonetku? Naposljetku. na virtualnu i ireverzibilnu zbrku polja slika i polja stvarnosti čije načelo sve manje razumi­ jemo. Postoje najrazličitiji modaliteti tog upijanja. na koji sudbina. Benjamin je to već snažno istaknuo. o nehajnosti svijeta u odnosu na naše pothvate. koji je istančaniji. Ništa od toga nije istinito. o fatalnome. uopće ne odgovara. nešto je glupo u našem današnjem položaju. pitanje o neljudskome. koje je Edip vjerovao da je razriješio. kad je svaka kritička radikalnost postala nepotrebna. tehnološkom slikom) želio bih podsjetiti na nastranost odnosa između slike i njezinog referenta. Semioragija. strategiju preko koje ona uvijek stvara priv­ id da se odnosi na neki stvarni svijet. tog dijaboličkog zavođenja slika. na stvarne predmete. zagonetka se izokrenula: nekoć je Sfinga postavljala čovjeku pi­ tanje o čovjeku. mora biti osjetljiva. Valja radikalno posumnjati u nače­ lo referentnosti slike. u velikoj su većini mnogo "figurativnije". kad je posljedica želje uvelike prošla. smisla) preko precesije. uzročni slijed stvarnoga i njegove reproduk­ cije. neljudskome. Sve se odvija na jedan ili na drugi način. izi­ gravajući želju.

iskrivljavanja. one televizijske. događaji­ ma. Zbog toga idolatrija zvijezda. Po­ stoji neka vrsta kobne strategije konformizma. po reprezentativnoj formi. U odnosu 156 na to pitanje svi mi ostajemo nevjerojatno naivni. neka ironijska očaranost. nego. Prolazite pustinjom kao u westernu. ni. točnije: kad istančano preuređuje stvarno sebi u korist. u njezinu raskidu sa stvarnim te napokon u prasku slike i stvarnosti . to jest moralno. kinematografski prijelaz. Tajnu slike (uvijek govorimo o tehni­ čkim i suvremenim slikama) ne treba. s one strane dobra i zla.. kad se prilagođuje stvarnosti samo da bi je bolje izobličila. slika nije zanimljiva po svojoj ulozi odraza. Već su zrcalo i njegov privid uveli u svijet percepcija ironijski učinak varke za oko. već je odavno za nas prevla­ dala slika i nametnula svoju logiku. izišavši iz muzeja. između slike i pe­ dagogije poruke i smisla. da ona nije prevoditeljica smisla ni razboritosti. nemoralnu logiku. naprotiv. Mi spontano vjerujemo u njihovu stvarnost. neku vrstu estetske forme. informacijsko korištenje slike. Pomislimo na prizor iz Holokausta u televizijskoj emisiji o kon­ centracijskim logorima. naprotiv. Tom dosluhu između slike i života. nego kad počinje kontaminirati stvarno i modelizirati ga. ekrana i svakodnevnog života svjedočimo svaki dan. film. U dijalektičkom odnosu između stvarnoga i slike (za koji mi želimo vjerovati da je dijalektičan. praska. Mogao bi se pronaći sociološki i politički istoznačnik tom di­ jaboličnom konformizmu. kult holivudskih idola nije posre157 . Ili radije. tele­ vizija trebaju predstavljati svijet s naivnom sličnošću. u njenoj vrijednosti predstav­ ljanja (estetska. fotografije.). a znamo kakve se urokljivosti povezuju s pojavom dvojnika. na djelu je kinetički. ne uviđa­ jući da se slika na neki način buni protiv te primjerene uporabe. prema tome. Postoji tu neko čudo koje podaruje. tu je on uistinu očaravajući. Život je travelling. bez dubine. a forteriori. stvarnome. s dirljivom vjernošću. (Nedavni filmski primjer jest film Woodyja Allena: Zelig). nijekanja smisla (događaja. u svojoj sličnosti (ne samo analoškoj nego i tehnološkoj) slika je najnemoralnija i najnastranija. kad ga unaprijed određuje do stupnja te se stvarno više nema vremena proizvesti kao takvo. prema tome. U golemoj većini slučajeva. to jest medija koji posreduje prisustvo i značenje. Pri tome nalazimo jednako zadovoljstvo kao i u talijan­ skim ili nizozemskim gradovima. logiku istrebljenja vlastitog referenta. vidimo gradove koji su slika i prilika onih na slici. Posebice u Americi. u kojoj je zacijelo jedna od značajnijih draži činjenica da je izvan samih kinematografskih dvorana cijela zemlja kinematografizirana. tražiti u njezinu razlikovanju od stvarnoga.. zrcala. logiku praska smisla u kojoj poruka nestaje na obzoru medija. suprotnome polu stvarnosti. u njezinu teleskopiranju stvarnoga. kritička i dijalektička vrijednost). znaju tako dobro odražavati nametnute im ci­ ljeve i samim time apsorbirati ih i poništiti. ni. povijesti. današnje slike. U krivu smo. Ne vjerujem u dijalek­ tiku između stvarnoga i slike. Zbog svih tih razloga. one su stvarno slične. ovdje on cijeli život uranja u mitski ugođaj. tom zloduhu konformizma u suvre­ menom ponašanju masa koje također umiju tako dobro slijediti ponuđene modele. To je također istina za sve slike koje nas okru­ žuju . Općenitije. Pri tome film ne zadobiva izvanredni oblik djela (čak i genijalnog). pedagoško. nego. kao da su s njih sišli. ne vjerujem u pedagogiju slike.Simulacija i zbilja Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike vo tu je slika najdijaboličnija. i uvijek vje­ rujemo da ćemo iznaći neku ispravnu uporabu. idealne pometnje koja preobražava stvari na način kako se one događaju u snu. ali upravo je sam njihov konformizam dijaboličan. zahvaćanja. prolazite metropolama kao preko ekrana punog znakova i formula. naime čitljiv u smislu stvar­ noga u odnosu na sliku i obratno). razborito. ni one filmske.općenito ih raščlanjujemo u funkciji njihove vrijednosti predstavljanja. licima. u kojima. dakle. imanentnu. najprirodnije na svijetu. prolaznu.postoji za nas konačno nerazlikovanje između slike i stvarnosti koje više ne ostavlja pros­ tor predstavljanju kao takvome. s one strane istinitog i lažnog. One samo prividno nalikuju stvarima. pamćenja itd. čak i američkoj prizemnosti. to jest obrtanja. U tom se konformizmu nahodi neka moć zavođenja u doslovnom smislu riječi. kinematički.

do paradoksa da te slike za nas opisuju jednaku nemo­ gućnost stvarnoga i imaginarnoga. U mnogim slučajevima te erotske i pornografske 159 . Došli smo do paradoksalne situacije u kojoj slika. medij-slika. stvari se prepuštaju vlastitoj igri . medij. u tradicional­ nom smislu.seksualna naododređenost seksualnosti. to je njegova mitska preobrazba. bez mo­ guće transcendencije smisla. sirova očaranost koja se ne opterećuje estetskim. u smislu konačne prisutnosti slike.mjesto koje nas oslobađa 158 svake prosudbe o stvarnosti. Odatle. koji danas nitko ne može nadzirati . u sve većoj očaranosti koja se samo još povećava s videom i numeričkom sintetičkom slikom). Kažem da je na djelu neki kobni proces.kobni također u eksponencijalnom smislu: više nije na djelu linearno odvijanje slika i poruka.Simulacija i zbilja Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike dovana patologija. Sva ta pomalo divljačka razmišljanja primjerena su divljem amateru poput mene. Oni ne potiču snove. naprotiv. neposredni ispis. oni su trenuta vizualizacija.nadodređenost proizvodnje njom samom . dakle mjesto fatalne strategije nije­ kanja zbilje i načela zbiljnosti. Jer na snove i maštanje mogle su nas navesti i druge slike.naš je svijet uistinu postao beskonačan.slika duboko u sebi nema nikakve svrhe i djeluje preko krajnje blisko­ sti. grafika. uslijed čega slika više nema druge sudbine doli da bude slika. a takav sam želio i ostati . kazao bih. Postoji neko prvobitno zadovo­ ljstvo. ali sanjati znači nešto drugo negoli biti očaran slikama.kada seks više nema druge sudbine doli seksa . Oni utjelov­ ljuju samo jednu strast: onu slike. u odsustvu pravila igre. Oni nas tako ne navode na romantične ili seksualne imagi­ narne tvorbe. svojom svršnošću . nego eksponencijalno obavijanje medija oko sebe samog.to jest u stanovi­ tom smislu neobrazovan i očaran. nego se nudi kao čista strastvena.slika postaje stvarnija od stvarnoga i sam film postaje filmskiji od filma. one su silovito ostvareni ideal. Taj se proces danas može svugdje zamijetiti . Ta sirova očaranost. neki antropološki užitak u slici. proizlazi posebna erotska dimenzija naših današnjih slika. u nekoj vrsti vrtoglavice u kojoj on samo nalikuje na sebe. moralnim. zarazna slika. nametnuo nam se nekom vrstom fatalnosti koja posjeduje vlastitu logiku. Oni su sustav raskošne prefabrikacije. arhitektura i druga izražajna sredstva (besumnje. bez moguće transcendencije povije­ sti . Upravo u mjeri u kojoj idol ne predstavlja ništa. kazalište. koje preplavljuju naš život i čije je bujanje praktički beskonačno (dok je širenje smisla uvijek ograničeno upravo svojim krajem. to je veličanstveni oblik filma. Fetiši. ma­ terijalni kolaž. briše se razlika između stvar­ noga bića i njegove imaginarne uznesenosti. Zvijezde nisu romantični oslonac. slikarstvo. jezik nas bolje navodi na snove od slike). zahvaćen je sumanutom trkom za slikom. možda posljednji veliki mit našeg moderni te­ ta. nego zato što su. i poništavajući ravnotežu između njih. Međutim. ont jesu san i imaju sva njegova obilježja: oni proiz­ vode snažni učinak kondenzacije (kristalizacije). nadasve. s ove i one strane svakog moralnog ili društvenog određenja. naše slike. a ta je nemoralnost temeljna. oni imaju svojstvo trenutne vi­ zualne materijalizacije (Anschaulichkeit) želje koja je također želja sna. ili radije eksponencijalan preko slike. Kažemo: one nas potiču na snove. ali imaju sve s materi­ jalnom fikcijom slike. bliskosti (nepo­ sredno su priljepčive) i. bježi u vlastitu logiku. I tada. i prisustvo želje u slici. idoli ekrana imanen­ tni su odvijanju života u slikama. Ona je nemoralna. društvenim ili političkim pro­ sudbama. predmeti-fetiši. Postoji još nešto što je svojstveno našim modernim slikama-medijima: one nas toliko očaravaju ne zato što bi bile mjesto proiz­ vodnje smisla i predstavljanja. urušavanje želje u sliku. umnažajući se sukladno neodoljivom epidemijskom procesu. u savršen­ stvo vlastitog modela. one koje zapljuskuju našu svakodnevicu. Ista se stvar događa danas po­ svuda. Kobnost se nahodi u toj zanesenosti slika­ ma bez svrhe (doslovce bez cilja). kada više nema druge sudbine za proizvodnju doli proiz­ vodnje .u na­ jboljem i u najgorem smislu. mjesto nestajanja smisla i predstavljanja . nije ona sna ili imaginacije. došli smo. Između stvarnoga i imaginarnoga. dakle. blistava sinteza stereotipa života i ljubavi. koji nemaju ničeg zajedničkog s imaginarnim.

uključujući i onaj seksa. mi zacijelo tek glu­ mimo komediju bestidnosti. malo stvar­ nosti . jednako je prisutna u pornografskim slikama. to je razlog zbog kojega u pogledu postoji neka vrsta titranja. Naprotiv. želi­ mo li tu pornografsku objektivnost svijeta? Kako to saznati? Be160 sumnje. Odavno su svi naši medijima posredovani spek­ takli. to jest u ogoljeloj. slobodnog izražavanja . Nitko ne može reći je li seks bio oslobođen ili nije. očajnički pokušaj da se podcrta opstojnost neke stvari. uključujući i onu informacije. kao što to nije niti moderna seksualnost. nego grozničavosti slike. para­ doksalno. gdje je istodobno na djelu neumjerenost seksa i njegovo uniženje. U istinskoj slici neki su dijelovi vidljivi a drugi nisu. nadalje služi tek kao specijalni efekt. koja je neka vrsta magije nestajanja. prvobitnoj. služi jedino maskiranju ono malo istine. danas. u trenutku svog obistinjenja. učinak vjerodostojnosti. I one neumoljivo napreduju.ima samo jedan smisao: ne izražavanje neke želje. da ukloni svaku zavodljivost pogledu. To nije slučaj samo s prizorom seksa nego i s pozorni­ com informacije.kad bi sve to bilo istina. a kojom je. golotinja. One su post161 . čija je opsjednutost do­ slovce to da više ne bude gledljivo. ne vodi nužno nekoj mrtvoj točci. vrijednosti pribježišta. crta kliznosti imaginarnoga. na djelu je estetika obestijeljenosti o kojoj je govorio Octavio Paz. u stanju posvemašnjeg izostanka iluzije koje je ono čistog prisust­ va. a ta reverzibilnost štiti tajnu. Želimo li tu očaranost? Želimo li taj oblik čistog prisustva. Mi ih zapravo i ne gledamo. Jer ta očaranost. bestidnost. pri­ mjerice. pripadaju redu napredo­ vanja. sve dijeli isti prostor bez dubine. ideja napretka je besmislen?. U seksualnosti kao i u umjetnosti. kao što su na­ ivne i sve zakonske odredbe u ime ćudorednosti). kao što druga društva glume komediju ideologija. ili onom politike: ništa se tamo ne događa. A očara­ nost proizlazi upravo odatle. premostili zid zapanjenosti. još nismo došli dotle. u reklami i drugdje. jer se stvari na svom vrhuncu. Dok je ovdje sve jednako vidljivo. jednakim paroksizmom seksa. obredi prozirnosti. unatoč svemu. komediju seksualnosti. bilo bi to nepodnošljivo. nego predstavljanje beskorisne objektiv­ nosti stvari (dok je zavođenje izazov beskorisnoj objektivnosti stvari). Kad bi sve to bilo istina. kao i u cijeloj modernoj umjetnosti čiji je cilj. uključujući i onaj tijela. Zahtjevnost i proždrljivost. na djelu je kolektivna vrtoglavica bijega prema naprijed u bestidnosti čiste i prazne forme. naprotiv. Tijelo je na njima već tu. bez iskre nekog mogućeg odsustva. ali ne bez pretenzija: suludo presezanje stvari da izraze svoju istinu. Srećom. seksa. neizvještačenoj istini. Seksualnost.i ona dakako također pridonosi toj obestijeljenoj strasti. U reklami. stražnjica. Seksualno oslo­ bođenje. kao i prozirnost. Te slike golotinje. s druge strane. poput drugih predmeta. glumi komediju pomutnje i terorizma. pretjeranost vidljivoga i nje­ govo nazadovanje. na dje­ lu je komedija ogoljenog i "prostituiranog" ženskog tijela (stoga je naivno optuživati "prostituciju" ženskoga tijela. pa ipak mi smo time zasićeni. pogled ispunjen. vidimo uostalom kako se oko njih uspostavljaju novi obredi. kad je riječ u slici. kao što talijansko društo. rastu neumjereno. izla­ ganje golog tijela i seksualnog tijela . po­ gleda bez slike. S druge pak strane. mi bismo uisti­ nu prebivali u bestidnosti.cijela ta reklamna panoplija grudi. uvijek reverzibiliziraju. i uspostavlja se neka vrsta ritma pojavljivanja i tajne. Seksualnost je nadalje tek obred prozirnosti. predmet se mora prekriti i otkriti. i ravnodušnost koja joj je svojstvena. nitko ne bi mogao reći je li se postotak seksualnog užitka povećao ili nije. praznom pozornicom na kojoj se više ništa ne događa. vidljivi dijelovi čine druge nevidljivima. Očara­ nost je upravo ta obestijeljena strast pogleda bez predmeta. Seksualnost koju je valjalo skrivati. One mogu s vre­ menom iznova postati zajedničke vrijednosti.Simulacija i zbilja Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike slike . ta bestidnost. Moderna umjetnost više uopće nije umijeće zavođenja. Zapanjenost paroksizmom tijela staklene pro­ zirnosti. od te obestijeljenosti. Ali. nestati u svakom trenutku. Da bude pogleda. Ali odakle nam onda očaranost tim erotskim i pornografskim slikama? Zacijelo ne od njihove zavodljivosti. sveprisutna pornografija. nisu snim­ ljene u nekoj igri pojavljivanja i nestajanja. sudjelovanja. upravo zato što više ne pri­ padaju redu seksualne želje.

djeteta. Orgija je svaki rasprskavajući trenutak modernosti.Simulacija i zbilja ale naš odistinski seksualni predmet. u toj posvudašnjosti slika. onaj oslobađanja na svim poljima. kazao bih da je to stanje nakon orgije. Nakon orgije Ako treba odrediti sadašnje stanje stvari. oslobođenje umjetnosti. Mi zacijelo preko njih sanjamo o besmrtnosti praživotinja koje se razmnožavaju ubeskraj uslijed bliskosti i poznaju samo aseksualizirano ulančavanje. od želje za prostorom i njezine programirane inačice u putovanjima za praznika. oslobođenje razornih snaga. Političko oslobođenje. čije su mjesto one zau­ zele. 6. nad kojima bdije neka vrsta unutar­ nje biološke zakonitosti. od želje do sna i njezine materijalizirane inačice u svim Disneylandima svijeta. rasta i krize rasta. jedini predmet naše želje. u toj promiskuitetnosti. poruka. Uzdizanje svih obrazaca predstavljanja. nevsvjesnih pobuda. oslobođenje proizvodnih snaga. racionalnog. Na nama je da se spram njeg sumanuto ophodimo. kocke su bačene. oslobođenje žene. Danas je sve oslobođeno. Zacijelo je i to razlog zbog kojega nas opsjedaju. Bolje je poginuti od ekstrema nego od ekstremiteta. znakova. u toj pomutnji između želje i njezine mate­ rijalizirane inačice u slici (ne samo seksualne želje nego i želje za znanjem i njezine materijalizirane inačice u "informaciji". u toj viralnoj zaraženosti stvari preko slika nahodi se prozirnost i bestidnost naše kulture. seksu­ alno oslobođenje. I upravo u toj zamjeni. kritičkog i protu-kritičkoga. za razliku od spolnosti životinjskih vrsta. Prozirnost zla Ogled o ekstremnim fenomenima Budući da svijet vodi sumanutom stanju stvari. I tome nema ni granica ni nadzora. seksualnog. Prošli smo svim putanjama proizvodnje i virtu­ alne natproizvodnje predmeta. svih obrazaca protu-predstavljanja. Bila je to posvemašnja orgija stvarnoga. jer slike. nisu ni na koji način zaštićene od besko­ načnog bujanja. i svi smo se našli pred ključnim pitanjem: što činiti nakon orgije? 162 163 . budući da se spolno ne razmnožavaju te ne pozna­ ju ni seks ni smrt. ideologija i užitaka. u tom razdoblju recesije i seksa i smrti. od želje za igrom i njezine programira­ ne inačice u brojnim telematskim formama).

ali sve pomalo nalikuje raboti fizičara. dobro ili loše. nego onaj fraktalne raspršenosti. više nema u pravom smislu zakona vrijednosti. zasićenjem i prozirnošću. svih želja. Nekoć sam. moglo bi se reći da je neminovno dostignuće svakog oslobođenja podržavanje i napajanje mreža. prema tome. a vrijednost se razvijala pozivajući se na prirodno ponašanje svijeta. a nas sada progoni. epidemijom simulacije. pa. U isti mah tlačenje prema unutra i određenost svih sustava. vrijednost zrači u svim smjerovima. dakako. Nema više revolucije. ili viralnome.stvarno ili virtualno. Više nije na djelu kobni modus iščeznuća. Mi živimo beskonačno reproducirajući ideale. Ništa se više doista ne odražava. Drugome je odgovarao opći ekviva­ lent. Ali. Ništa (čak niti Bog) ne nestaje svojim krajem ili smrću. grozniča164 vo samotrovanje koje ih navodi da se rasprsnu preko vlastitih granica. robni zakon. da bi dospjelo u orbitu. hiniti da idemo sve brže u istome smjeru. unatoč svemu. U osnovi. Na fraktalnom stupnju više nema ekvivalentnosti. i koje. Što onda činiti? Upravo to je stanje simulacije. Svaka čestica slijedi vlastito gibanje. opsjeda upravo naslućivanje svih posljedica. neko unutarnje metastaziranje. Jedna ne is­ ključuje drugu: one slijede jedna za drugom i zbrajaju se u hipotetičkoj putanji. Te su razlike. Sve nas ti neočekivani obrati vode pitanju sudbine vrijednosti. dakle niti istoznačnosti. Dobro više nije na ver­ tikali zla. strukturalnog stupnja. strukturalni stadij vrijednosti-znaka. moramo iznova ponovno stvarati u nekoj vrsti kobne ravnodu­ šnosti. ništa se više ne raspoređuje po apscisama i ordinatama. slike. ne u pukoj tautology i. nego je na djelu cirkonvolucija.Simulacija i zbilja Prozirnost zla Nadalje možemo samo simulirati orgiju i oslobođenje. i zato što više ne možemo živjeti u nadi da ćemo ih ostvariti. opće metastaze vrijednosti. da nadiđu vlastitu logiku. na sve veću neodređenost i na načelo neodređenosti. pukim dodirivanjem. bujanja i nasumičnog raspršivanja. nego bujanjem. U strogom smislu. više ne bi trebalo govoriti o vrijednosti. posvuda se revolucija doista odigrala. oslobođeno samo zato da bi prešlo u puko kolanje. nego u porastu snage. Ponovno se sve događa kao u mikrofizici: jednako je nemoguće računati u ter­ minima lijepo ili ružno. Nakon prirodnog stupnja. robni stadij razmjenske vrijednosti. ne pozivajući se ni na što. postoji tek neka vrsta epidemije vrijednosti. Prirodni zakon. ne preostaje nam drugo doli njihove hiperrealizacije u beskonačnoj simulaciji. gašenjem i istrebljenjem. Tako ću i ja pridodati novu česticu mikrofizici privida. ali u stvarnosti mi dobivamo na ubrzanju u praznini. pojavio se i fraktalni stupanj vrijednosti. Treće­ mu je odgovarao kôd i vrijednost se unutar njega rasprostirala pozivajući se na ukupnost modela. ili pak zrakastome stupnju vrijednosti više uopće nema referencije. robnog stupnja. u svim međuprostorima. svaka vrijednost ili djelić 165 . Na četvrtome. Prvome je odgo­ varao prirodni referent. dostupnost svih znakova. fan­ tazme. koji svakog mjeseca otkriju novu česticu. fraktalnom stup­ nju. ni u zrcalu ni u bezdanu (koji i nije drugo doli beskonačno podvostručenje svijesti). Posvuda je sve što je bilo oslobođeno. u kojemu jedino možemo još jednom odigrati sve scenarije budući da su se oni već dogodili . formalne. u nevjerojatnu osnaživanju pri čemu rade na vlas­ titu uništenju. svih oblika. ustanovio trilogiju vrijednosti: prirodni stadij uporabne vrijednosti. involucija vrijednosti. u neodređenoj želji za razvrstavanjem. Logika viralne raspršenosti mreža više nije ona vrijednosti. a vrijednost se razvijala pozivajući se na logiku robe. u kojemu treba paradoksalno nastaviti živjeti kao da se se one nisu zbile. prijenosom u drugu opstojnost simulacije. budući da ta vrsta umanjenja i lančane reakcije onemogućuje svaku procjenu. zbog toga što su sve konačnosti oslobo­ đenja već iza nas. istinito ili lažno. To je stanje ostvarene utopije. svih ostvarenih utopija. strukturalni zakon vrijednosti. budući da jesu. Uza stanovitu zadršku. ni prirodne ni općenite. Oslobođene su stvari osuđene na neprekidne izmjene. snove koji su nadalje iza nas. zaraznošću. ali uopće ne onako kako smo očekivali. kao i utvrditi istodobno brzinu i položaj neke čestice.

u mjeri u kojoj one gube svoj specifični značaj i ulaze u proces pometnje i prijemčivosti. ono je mjesto metastaze. strojnog ulančavanja svih tih pro­ cesa. kancerozno bujanje (koje se više ne podvrgava niti gen­ etskom kodu vrijednosti). nastoje utanačiti taj genetski nadomjestak. Možda u svakom sustavu. opadanje uslijed dodiri­ vanja. svoje biti. Svi današ166 nji pokušaji. male samačke strojeve. linearno razmnožavanje u nizu. jednostavnom diobom Istoga i otklo­ nom od koda. u pukoj promiskuitetnosti sa sobom samim koja je u isti mah i promiskuitetnost mreža i objedinjenih kolanja. lančana reakcija. nego posvuda drugdje. nego se zarazno širi na sva polja: ekonomiju. U vrijeme seksualnog oslobođenja. i to je današnja shema naše kulture. Možda naša melankolija i proizlazi odatle. kon­ cepta. proteze. seks transseksualan. Svaka stvar koja izgubi svoju ideju nalik je na čovjeka koji je izgubio sjenu . umjetnost. Stvari se nastavljaju odvijati dok je njihova ideja davno iščeznula. strojevi. zamjena jed­ nog polja drugim.ona zapada u mahnitost u kojoj se gubi.. seksualnih bića . a svi ti procesi vode transverzalnom i univerzal­ nom procesu u kojemu nijedan diskurs ne može više biti metafo­ rom drugoga budući da metafore može jedino biti ako postoje razlikovna polja i različiti predmeti. Ideja bogatstva koja pretpostavlja proizvodnju nestala je. Danas bi san klonskoga društva bio upravo obrnut: maksimum reprodukcije uz najmanju moguću količinu seksa. Tu počinje red ili metafizički nered.na račun ranijeg stupnja (?) besmrtnih i aseksualnih bića koja su se raz­ množavala poput protozoa. kontaminacija svih disciplina ukida tu mogućnost. Ona se. referencije. estetična. kod nje je još na djelu bila razlika i iluzija razlike. metastaza. klonovi. u svakom pojedincu postoji tajni nagon da se riješi vlastite ideje. sva ona teže toj vrsti razmnožavanja i posve polako uvode isti proces kod takozvanih ljudskih i seksualnih bića. To je jedan od vidova opće transseksualnosti koja se širi daleko preko seksa na sve discipline. Na taj način nestalo je ideje o napretku. svog izvora i kraja. I sam sport 167 . brkanje rodova. One nastavljaju funkcioni­ rati u posvemašnjoj ravnodušnosti u odnosu na vlastiti sadržaj. kako bi se mogao razbujati u svim smjerovima. Totalna metonimija. na čelu s biološkim istraživanjima. Seks više nije u seksu. tada počinje samoreprodukcija u beskraj. Televizija pak djeluje u posvemašnjoj ravnodušno­ sti spra vlastitih slika (one bi se mogle nastaviti nizati čak i uz pretpostavku da čovjeka nestane). Međutim. znakovi. naprotiv. slijedeći razlomljenu crtu koja se samo iznimno spaja s drugima. To je sama shema fraktalnosti. geslo je bilo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije. A paradoks je u tome da funkcioniraju samo još bolje.. znanost. Viralna tema nije premještanje biološkog polja. ekstrapolirati u svim pravcima? Ali posljedice takve rastočenosti mogu jedino biti kobne. po­ tom je bilo metafora seksa. jer je metafora još bila lijepa. programiranja u beskraj bez simboličke organizacije. sport. Ekonomija je postala transekonomija. estetika transestetika. Mogućnost metafore nestaje na svim poljima. viralna po određenju (ili po neodređenju). radnje oslobođeni svoje ideje. partenogenezu. Slijedi odgovarajuća zatrovanost svih kategorija. jer sve u isto vrijeme i na isti način zahvaća zatrovanost. Danas je metonimija (nadomještanje cjeline i jednostavnih dijelo­ va. Kad su stvari. kloni­ ranje.Simulacija i zbilja Prozirnost zla vrijednosti blista za trenutak na nebu simulacije. bez transcendentnog cilja. potom nestaje u praznini. danas pak ono više nije metafora bilo čega. Tada se na neki način na svim poljima zatire velika pustolovina seksualnosti. Politika više nije politika. ali proizvodnja se samo još bolje nastavlja. Današnja tehnologizirana bića. ali se politička igra nastavlja u ravnodušnosti koje ne poznaje niti vlastiti ulog. neizvjesno i suludo širenje. opća zamjena pojmova) odmijenila razočaranost metafore. vrijednosti. svoje biti. ali napredak se nas­ tavlja. I za politiku se može reći da je njezine ideje nestalo. još ubrzava u mjeri u kojoj postaje ravnodušna spram svojih prvot­ nih ciljeva. Nekoć je tijelo bilo metafora duše. u viralni proces neraz­ likovanja koje je glavni događaj svih naših novijih događanja.

njegovim šire­ njem preko vlastitih granica može se sažeti na jedan način: transpolitika. proletarijat bi ga zacijelo bio porazio. Naporedno. Svaka je kategorija dovedena do najvećeg stupnja generalizacije i samim time gubi svaku osobitost i razvodnjuje se u svim drugima. Možda još pamtimo seks kao što voda čuva sjećanje na bes­ konačno raspršene molekule. a kapital zajedno s njime stvorilo je neko društvo bez klasa. sjećanje atoma na neki raniji život. te se prema tome jedino ono moglo zanijekati.: svakodnevni život. sve se tumači fantazmima i potiskivanjem. Kad sve postane seks. sve do poništenja te ostavlja tek neutvrdivi trag. sve je postalo seksualno. tog izračivanja seksa u sve prizemne inačice seksu­ alne očaranosti. ali upravo to i jest molekularno pamćenje. ali koje nema ničeg zajedničkog s onime koje bi proizašlo iz revolucije i nega­ cije proletarijata kao takvoga. njegovo ukidanje samom njegovom pretjeranošću. Marxovoj se analizi u idealnom smislu nema što zamjeriti. To para­ doksalno stanje stvari. mediji. neka vrsta medijske i publicitarne semiologizacije sve preplavljuje Xerox stupanj kulture. transseksualnost. nemogućnost ponovnog sažimanja načela estetskoga određenja stvari. seksu­ alni je stereotip sve prožeo. To što je ono zapravo učinilo. više ništa nije seksualno i seks gubi svako određenje. u kojoj se nje­ zina bit razvodnjava u homeopatske. a da je jedina istinska klasa bilo građanstvo. politici. Kad sve postane politika. više ništa 168 nije politika i riječ više nema smisla. sama seksualnost. to nije pamćenje oblika i pojedinosti (može li voda zapamtiti oblik crta lica. kao što je slučaj s tragovima na vodi. Na taj način mi pamtimo otisak neke seksualnosti bez lica. Sve je prožeto sportskim koeficijentom iz­ vrsnosti. Sve je zadobilo političko značenje. u ime revolucije. Nije se uspio zanijekati kao klasa i samim time ukinuti klasno društvo. mikrobiološku i nehomoidnu razinu nastupa temeljna pometnja epidemije. Kapital (ali. na neki način transpolitizira. slijedno tome. On naprosto nije predvidio mogućnost da se kapi­ tal.Simulacija i zbilja Prozirnost zla nije više u sportu . Proletarijat je naime naprosto nestao. napora. Proletarijat nije uspio sebe ukinuti kao takav. boju očiju?). Veličan­ stveni pokret modernosti nije doveo preobrazbi svih vrijednosti. kao što smo sanjali. Urušio se u isto vrijeme kad i klasna borba. da se postavi na orbiti ponad proizvodnih odnosa i poli­ tičkih suprotnosti. jednako kao ni sek­ sualnoga ili političkoga. znanje. Istodobno. on pripada polju poslo­ vanja. i na taj način cijeli svijet podredi svojoj sli­ ci. ukupnost djelatnosti u onome što se obično nazva kulturom. transestetika. kao što se govorilo. potom u infinitezimalne doze u cjelokupnu rješenju. Taj je revolucionarni zamah nadiđen. da se osamostali u plutajućem. u ime oslobađanja oblika. što je povijesna očevidnost stoljeća i pol nakon Marxa. pa prema tome i mogućnosti radikalne kritike u ime želje. nadasve nakon 1968. savršenstvo modernog pokreta i njegovo poricanje. jezik. ni seksualne. koliko seksuanog raspadanja zbog općeg uvlačenja u sva polja života. Sve je estetičko. rekorda i djetinjastog samonadilaženja. suočen s tom imanentnom prijetnjom. Tako sida nije u tolikoj mjeri posljedica pretjeranosti u seksu i užitku.u općem stilu izvedbe. Kad je sve este­ tika. ko­ munikacijske kulture te napokon u viralnoj rasprostranjenosti side. Na taj način svaka kategorija doživljava prijelaz u fazi. U isto vrijeme sve se estetizira: poli­ tika se estetizira u spektaklu. ni umjetničke avangarde koja bi odgovarala sposobnosti anticipacije. Sve je seksualno. koje je u isti mah posvemašnje ispunjenje jedne ideje. Nametnut nam je zakon zamjene rodova. Sve je političko. gubi se spolna razlika i. medijske. pa i želja. sve je predmet želje: vlast. Možda je tome tako i zato što on i nije bio klasa. na fraktalnu. zanesenom i proizvoljnom obliku. Da se kapital nastavio razvijati sukladno vlastitoj proturječnoj logici. seks u reklami i porno-produkciji. ali i ludost. beskonačno razvodnjenog u loncu političke. nego rapršenosti i zamršenosti vrijednosti čiji je rezultat za nas posvemašnja pometnja. U posvemašnjoj seksualizaciji imunitet opada. Više nema ni političke. ništa nije ni ružno ni ljepo i same umjetnosti nestaje. svi oni postaju politikom u mjeri u kojoj su prisutni na polju oslobađanja i kolektivnih masovnih procesa. seksu. U tom lomu načela seksualne stvarnosti. možemo li ga još tako zvati?) stvara slijepu ulicu 169 .

ona koja bi dovela do negacije seksa kao izdvojene djelatnosti i do njegova ispunje­ nja kao totalnog života . trenutne struje. naporedno muškoga i ženskoga. A društvenost u svojoj biti to nije. o tome da se politika zaniječe kao takva. stoljeća. a da bi se komunikacija odvijala dobro. konfliktna i kontradiktorna forma. bez prekida. sugovornici su uključeni jedan u drugoga poput utikača u utičnicu. nego je u svemu prisut­ na pometnja i promiskuitetnost koji vode virtualnoj ravnodušno­ sti seksa. nešto hiperrelacionalno. Stoga politika nikad neće prestati nestajati. Nije li. Jednako je i s informacijom: pretjeranost znanja jednomjerno se raspršuje po površini u svim smje­ rovima. onaj lapsus koji. mit. on djeluje s onu stranu vlastitih ciljeva. Banalizirajući međuprostor. nego u općoj estetizaciji svakodnevnog života. Jer sve što nije nadišlo samo sebe ima pravo na revival bez kraja. nestala je u ime pukog kolanja slika. nulti stupanj politike koji je također stupanj njezine reprodukcije i bes­ konačne simulacije. primjerice. a on bio je religijski). Zbog toga nema utopije komu­ nikacije.. umjetnost nije uspjela. ustoličen­ ja želje s one strane razlike između spolova. posljedica uspješnosti komunikacije i informacije nemogućnost društvenog odnosa da nadiđe sebe kao otuđeni odnos? U nedostatku toga on se podvostručuje u komu­ nikaciji. izgnana iz komunikacije. potvrđujući da sva ta komunikacija u osnovi nije drugo doli prisilni scenarij. niječući vlastito pravilo estetske igre. nego je društveno po­ vukla u svome iščeznuću. čije slike vre­ bamo s istom očaranošću. Komunikacija je nešto društvenije od društvenoga. Nadalje. temeljni događaj umjetnosti zacijelo je bila pojava dadaizma i Duchampa. započe­ la transestetičko razdoblje banalnosti slika. U tom razvoju umjetnost je čak prestigla i kap­ ital. u apoteozi i razvidnosti društvenoga. na televiziji. Međutim. utopija. u kojoj je umjetnost. Jednako tako. U međuprostoru.. Početni događaj te mijene zacijelo je bila kriza 1929. nema vremena za tišinu. umnaža se u brojnosti mreža i pada u ravnodušnost mreža. sanjane seksualnosti. Naime. Bila je ona san. 171 . postaje nadasve značajnim prekid opterećen istodobno tjeskobom i likovanjem. u transestetici banalnosti. Posredovane slike (a posredovani su tekstovi poput slika) nikad ne šute: slike i poruke trebaju slijediti jedne za drugima. u njemu nema ničega od revolucije života preko seksa. kojom je kapital otvorio transpolitičko razdoblje masa. tj. sukladno estetskoj utopiji modernih vremena. i ne pozivajući se ni na što.onoga o čemu još sanja seksualno oslo­ bođenje: totalitet želje i njezina ispunjenja u svakome od naj. krach 1987. praznine ekra­ na. sve se treba odvijati brzo. Mi prebivamo u histerezi politike. Međutim. Ni seksualna utopija nije se ostvarila. društvenost koju su preaktivirale tehnike društveno­ sti. preko sek­ sualnog oslobađanja seksualnost je jedino uspjela osamostaliti se kao ravnodušno kolanje znakova seksa. Komunicira "se". ona mala katastrofa. ali neće niti bilo čemu drugome dopustiti da se postavi na njezino mjesto. Tišina je protjerana s ekrana. ali se nije transcendirala u društveno. budući da upravo komunikacija rezultira nesposobnošću društva da se nadiđe u ime drugih ciljeva. U revolucinarnoj je teoriji također bila živa utopija o nestanku države. upravo je tišina ona sinkopa u strujnome krugu. Ništa od toga. da se transcendira u idealni oblik života (pri­ je nije trebala nadilaziti samu sebe prema nekom totalitetu jer je on već bio ovdje. jednog će dana biti među najljepšim slikama antropologije 20. kao što dobro iskazuje neodređeni subjekt. ali se jedino komutira. Umjetnost se nije poniš­ tila u nekoj transcendirajućoj idealnosti. jednako tako. u svakom slučaju povremeni i izuzetni događaj. neprekidna fikcija koja nas osigurava od praznine. bio je tek epizoda istog procesa. Ako je odlučan politički događaj bila strateška kriza 1929. nekom vrstom jednosmjerne. sje­ di i promatra svoj prazni televizijski ekran.j Simulacija i zbilja Prozirnost zla između političke ekonomije i zakona vrijednosti: u tom je smislu on uspio izbjeći svoj vlastiti kraj. ali također praznina našega duhovnog ekrana. Ako smo doista na putu 170 prijelaza prema nekom transseksualnom stanju. Slika čovjeka koji. u danu štrajka. Utopija komunikacijskoga društva nema smisla. komunikacija vodi društvenu formu u ravnodušnost. Mi danas imamo transpolitiku. Politika je doduše nesta­ la.

nova apstrakcija. njegova semiološka organizacija. moglo bi se iščitati raspad tajnoga koda estetike. ostvarila. posvuda buja. Kad se prestane upravljati živućom formom. mogu izgubiti svoje značenje. videa. kriterija prosudbe niti užitka. u tom je smislu Umjet­ nosti nestalo. promaknuće svih oblika kulture. nego na osnovi viška estetske vrijedno­ sti znaka. Sustav u manjoj mjeri djeluje na osnovi viška vrijednosti robe. U osnovi. Tako je i s novčanicama koje se više ne mogu promijeniti. Oslobađanjem formi. prema uzoru na linije i boje na platnu. informatike. naj­ radikalnija od umjetničkih utopija. kao što vidimo. kulturalizira i muzealizira i ono najmarginalnije i najbanalnije. Kažemo da je veliki pothvat Zapada merkantilizacija svijeta. boja i estetskih koncepcija. Ako umjetnost u osnovi nije bila drugo doli utopija. brojne inačice svih ranijih formi (život koji po­ kreće u sebi ono što je mrtvo). pa nadalje kolaju svaka za sebe. kad prestane vrijediti genetsko pravilo igre (u raku). danas je ta utopija u cijelosti ostvarena: preko medija. mogu one supostojati u istome kulturalnom prostoru. burno preobilje. Svijet umjetnosti doimlje se neobično. sposobnosti nijekanja stvarnoga i suprotstavlja­ nja stvarnome drukčijeg uprizorenja. užasnuto vlastitom slikom i bogatstvom. Danas na polju estetike više nema Boga koji bi prepoznao svoje stado. Vjerojatno je ipak prije bila na djelu estetizacija svijeta. Kao da je nastupila stan­ ka u umjetnosti i nadahnuću. nadići vlastiti cilj i u zanosu zavedenosti iznova dosegnuti svoj idealni oblik. Jednako je i s umjetnošću: na stupnju smo ultrabrzog kolanja i nemogućnosti razmjene. "Djela" se više ne razmjenjuju ni među sobom niti kao referencijalne vrijednosti. nešto što se više ne uspijeva nadići i što kruži oko sebe u sve bržem ponav­ ljanju. Ništa u njima više ne proturječi. Upravo zato što sve te tenden­ cije više nemaju navlastita duha. novi ekspre­ sionizam. mje­ šavinom svih kultura i svih stilova naše je društvo proizvelo opću estetizaciju. a Andy Warhol poželio postati strojem. Više nema te­ meljnog pravila. Zastoj živuće forme umjetnosti. mi svjedočimo semiurgiji svih stvari preko reklame. Nestala je kao simboličko ortaštvo zahvaljujući kojemu se razlikuje od puke i jednostavne proizvodnje estetskih vrijednosti koju poznajemo pod imenom kulture: bujanje znako­ va u beskraj. svekoliku beznačajnost svijeta preobrazila je estetika. činjenica da je sve prepustio sudbini robe. medija. u neredu koji danas vlada u umjetno­ sti. ne previdjevši niti oblike antikulture. Sve je to logično: gdje ima staze ima i metastaze. Ili. u svojoj pustolovini. sve to čudesno supostoji u posvemašnjoj ravnodušnosti. kao što se u nekim biološkim zastranjenjima može prepoznati raspad genet­ skoga koda. snazi stvaranja iluzije. a diskurs o umjetnosti još brže. otkad je Duchamp instalirao svoj nosač za boce. sve izražava. nova figuracija. prenošenje u slike. Kao da se nešto što se veličanstveno razvijalo tijekom nekoliko stoljeća iznenadno zaustavilo. transcendirajući lik u kojemu bića. ćelije počinju bujati u neredu. Estetizira se. njegovo kozmopolitsko uprizore­ nje. a u isto vrijeme bujanje. slika. dekodiramo ih sukladno sve proturječnijim kriterijima. dakle nešto što izmiče svakoj realizaciji. Nema više onog tajnog ortaštva s njima koje čini snagu kulture. u kojemu stvari slijede pravilo neke više igre. ali u vlastitoj duhovnosti. Zato što u nama pobuđuju duboku ravno­ dušnost mi ih možemo primati naporedno. linija. Neogeometrija. sve poprima snagu ili način znaka. pa bio on i onaj vlastite destrukcije. uspostavljanje svih obrazaca predstavljanja i protu-predstavljanja. Iza svakog grčevitog pokreta su172 vremene umjetnosti nahodi se neka vrsta inercije. Sve se kazuje. Čak se i antiumjetnost. nema više zlatne podloge prosudbe niti es­ tetskog užitka. slijed­ no drugoj metafori. 173 . Ponad trgovačkog materijalizma. bez moguće kon­ verzije u vrijednost ili u stvarno bogatstvo. Više ih ne iščitavamo. reciklaža prošlih u sadašnjih formi. nego na osnovi viška estetske vrijednosti robe. Cijela je industrijska mašinerija svijeta postala estetizirana. cijeli je svijet postao sposoban za stvaranje.Simulacija i zbilja Prozirnost zla Transestetsko Umjetnost.

možete biti "naivniji od naivaca" itd. ona se pokušava podvostručiti u simulaciji. skupo na kvad­ rat: cijene postaju vrtoglave. A one su jedino to: trag nečega što je nestalo. sve je počelo s hiperrealizmom i pop artom. Jednako oduševljenje. Beskorisno je u našoj umjetnosti tražiti cjelovitost ili estetsku sudbinu. s one strane te ravnodušnosti i odmjenjujući estetski užitak. slike bez tragova. Oslobođeni pravih naivaca. video. efemerne umjetnosti. nego ono ružnije od ružnoga ("bad". pomalja se još jedna fascinacija. neku negativnu snagu. zapada u špekulacije bez kočnica. provoditi vlastito nestajanje. jednako kao što nas u transseksualnosti očara­ va nestanak . ali uskoro će je posve nestati.još u obliku spektakla . ponuda sumanuta. Na taj način današnje slikarstvo ne njeguje naprosto ružnoću (koja je još estetska vrijednost). Kao što se igra počinje širiti u svim smjerovima kad više nema pravila estetske igre. ustupivši mjesto golemome umjetnom muzeju i raspomamljenoj reklami. Utoliko smo. u baroku. Na jednobojnoj slici očarava nas izvanredno odsustvo svake forme. Naporednica tom pokretu je samo tržište umjetnina. Jedina prednost (ali golema) kutije Campbella Andyja Warhola jest u tome što se više ne postavlja pitanje lijepog i ružnog. Uostalom. Ali. Danas taj pokret obuhvaća sve umjetničke forme i sve stilove bez razlike te one ulaze u transestetičko polje simulacije. slikarstvo. Jedino naslućujemo da je nešto iza svake od nje nestalo. estetika se posvuda materijalizirala u svome operacionalnom obliku. Oslobođeni stvarnoga. ustanovila se cijela jedna estetika prozirnosti. Poput svih formi koje nestaju. kazali bismo. To je uostalom i razlog zbog kojega je umjetnost prisiljena biti minimalnom. bez posljedica. na neki se način umnažaju: postaju oni ljepše od lijepoga odnosno ružnije od ružnoga. "kitsch "). Reklamno dizanje cijene umjetnosti upravno je razmjerno nemo175 . Većina suvremenih slika. konceptualne umjetnosi. audiovizualone sin­ tetičke slike doslovce su slike na kojima se nema što vidjeti. Mi se nahodimo na polju ultra i infraestetike. jednako tako i tržište. Ali. I na nje­ mu se to zbilo zbog toga što je ukinuta svaka trgovačka zakonito­ st vrijednosti. Oslobođeni "istinskog" Mondriana. uzdizanjem svakodnevnog života do ironijske snage fotografskog realizma.a da se ipak u nj ne prestane vjerovati. eklektička vrtoglavica užitaka: to je već obrazac baroka. ali. Te slike ništa ne skrivaju. možete činiti stvarnije od stvarnoga: hiperstvarno. nego u nemogućnosti da o njima sudimo. ružnoća na drugome stupnju zbog toga što je oslobođena odnosa prema svojoj suprotnosti. transecendencije ili imanencije. U tome je čudo. ali smo potajice ikonoklasti. Na taj smo se način vratili na stupanj kulture primitivnih društava (spekulativni fetišizam tržišta umjet­ nina i sâm je dio obreda prozirnosti umjetnosti). Poput ljudi baro­ ka. usredoto174 čujući se jedino na njezinu antropološku ulogu i ne pozivajući se ni na kakav estetski sud. one ništa ne otkrivaju. kad se izgubi svako pozivanje na za­ kon razmjene. sve postaje "skuplje od skupoga". prema svim pravilima igre. "worse". Stoga možda valja svekoliku našu suvremenu umjet­ nost smatrati obrednom cjelinom za obrednu uporabu. vrtoglavica umješnosti (varke) bila je u isti mah i vrtoglavica tjelesnoga. s pojavom minimal arta. jednako kao što su bizantske ikone dopuštale da se više ne postavlja pitanje o opstojnosti Boga . slobodni ste činiti "većeg Mondriana od Mondriana". osuđeni na ravnoduš­ nost. nestajanja i obestjeljenja. To ona čini već dulje od pola stoljeća. nego od onih koji proizvode mnoštvo slika na kojima se nema što vidjeti. plastične umjetnosti. To je kao kad bismo tražili plavetnilo neba u infracrvenom ili ultraljubičastome. one posjeduju. ne prebivajući više ni u lijepom ni u ružnom. jednaka pretjeranost. Eklektička vrtoglavica oblika. Na djelu je brisanje . bez sjene. mi smo stvorenja očarana slikama. ustvari. Naše su slike poput ikona: one nam dopuštaju da nastavimo vjerovati u umjetnost isključujući pitanje njezine opstojnosti. stvarnog ili nestvarnosg. jednako ludilo. Jednom kad su lijepo i ružno oslobođeni svako svoje prisile. Ne od onih koji uništavaju slike.Simulacija i zbilja Prozirnost zla Govori se o dematerijalizaciji umjetnosti.svake estetičke sintakse.spolne razlike.još u formi umjetnosti .

pokretima svojstvenim travelosima. čiji erotski look skriva generičku neodređenost. Na djelu je ekstaza vrijednosti. i on je posve umjetni lik. riječju. Poput Jack­ sona. na djelu su proteze i danas. bilo da je riječ o promjeni spola ili o igri znakova koji se očituju u odijevanju. Michael Jackson je samotni mu­ tant. Vrijednost raste u odsustvu procjene vrijednosti. pornografske nevinosti seksa? Uspoređivali su je s Madonn176 om. nikad preslobodnog). Seksualno smjera užitku (to je lajtmotiv oslobađanja).Simulacija i zbilja Prozirnost zla gućnosti estetske procjene. potlachu ili space-operi u hiperprostoru vrijednosti. nove rase ljudi nakon postojanja rasa. logično je da model seksualnosti postane transseksualnost i da ona posvuda postane mjestom zavođenja. I to nije pita­ nje biologije. izravnati kosu. pre­ bjezi. lišenim svake draži i senzualnosti. Tako danas postoje dva tržišta umjetnina. travelosi. Mogli bismo govoriti i o travelosima u estetici kojih bi amblematski lik bio Andy Warhol. U svakom slučaju. idealna žena za vođenje ljubavi preko telefona plus mesožderna erotska ideologija koju nijedna žena današnjice nije spremna provoditi . kada je sudbina tijela da postane protezom. bića genetski barokna. posvemašnja pokretljivost koja. Ali. nevinim plodom aerobika i ledenjačke estetike. nove estetike nakon svih estetika. Svi smo mi transseksualci. da je brižno iskonstruirao svoj iz­ gled: na taj je način postao nevinim i čistim djetetom . kao što znamo. pretjeranost seksual­ nog diskursa (nikad perverznog. može ovladati svije­ tom i izmiriti ga. mesoždernih oznaka seksualnosti. Drugo se ugledalo na primjer plutajućih i neukrotivih kapitala na tržištu novca: na djelu je čista špekulacija. Djeca danas ne zaziru od društva mješanaca: ono je njihov svijet i Michael Jackson utjelovljuje ono što oni zamišljaju idealnom budućnošću. nego u općenitijem smislu travestije. grudi razgoljene do sumnjivih razmjera. tržište je s one strane dobra i zla. Jedno se još uprav­ lja prema hijerarhiji vrijednosti. potencijalni smo i transseksualci. izbijeliti kožu. posvemaš­ nja transgresija s ključem u ruci. igre preklapanja oznaka seksa i u suprotnosti spram ranije igre spol­ nog razlikovanja. transseksualno smjera artificijelnosti. žive od neumjerenih znakova. semiurškom zahvatu. nadasve. Poput Michaela Jacksona. Progledajte Cicciolinu. kazali bismo. Budući da je umjetnost današnjice s one strane lijepog i ružnog. Treba li se zbog toga sablažnjavati? U tome nema ničeg nemoralnog. nema drugoga opravdanja doli upravo prko­ siti zakonu vrijednosti. igre spolne ravnodušnosti. nije li i Cicciolina transseksualka? Duga platinasta kosa. idealni oblici lutke za napuhavanje. i on nevin i čist. mišićavim androidom koji je upravo zbog toga i mogao postati idolom sinteze. preteča savršenog i univerzalnog mje­ šanca u umjetnosti. bolje od Krista. morfologiji. o znaku ili organu. iako su i one već sporne.umjetnim androginom iz bajke koji. jer je on bolji od djeteta-boga: dijete-proteza. Mi smo svi simbolički transseksualci. A ta je umjetna sudbina transseksualnost. Putena ektoplazma Ciccioline ovdje se nadovezuje na umjetni Madonnin nitroglicerin. Transseksualno Seksualno tijelo danas je prepušteno nekoj vrsti umjetne sudbine. bilo da je riječ o kirurškom. Tome još valja dodati činjenicu da je Michael dao operirati lice. Postoji li izvanrednijeg utjelovljenja sek­ sa. prethodnik savršenog mješanca zbog toga što je univerza­ lan. androgin nove 177 . Andy Warhol je samački mutant. travestita: jedino oni. Pogledajte Michaela Jacksona. Jednako kao što smo potencijalni biološki mutanti. Svi su oni gender-benders. embrij svih sanjanih oblika mutacije koji će nas osloboditi rase i seksa. ili na androginu i frankensteinovsku draž Michaela Jacksona.izuzev upravo transseksulake. otpadnici seksa. To tržište umjetnosti bliže je pokeru. Transseksualno ne u anatomskom smislu. požudni erotizam stripa ili znanstvene fantastike i. nerazlikovanja spol­ nih polova i ravnodušnosti prema seksu kao užitku. Svi su oni mutanti.

neka vrsta publicitar178 nog identiteta koji se može provjeriti u istom trenutku. Oslobodivši se virtualnosti želje. jer je podnosi cijeli svijet. nezamisliva prije sve­ ga nekoliko godina. više uopće ne uočavamo kome ona koristi. neposredno ukapčanje. Genetička revolucija u tijeku vodi pitanju: "Jesam li čovjek ili virtualni klon?". preostaje tek čin privida ne brinući se o bivstvovanju... travesti­ ja. Kibernetička revolucija vodi čovjeka. koja ne izaziva čak ni pogled ni divljenje. tu sam. nego prolazno higijensko i publicitarno zračenje tijela . Budući da više nije moguće iznaći dovoljno opravdanja za vlastito postojanje. razočarani manirizam u svijetu bez manira. nego puki posebni učinak bez posebnog značenja. Na djelu je ravnodušnost. Mit o seksualnom oslobođanju ostaje živ u različitim oblicima stvarnosti.u mnogo većoj mjeri neka vrsta performanse nego idealno stanje. Stvari su se dobrano izmijenile otkad su seks i politika bili dio istog subverzivnog projekta: ako se danas Cicciolinu može izabrati kao predstavnicu u talijanski parlament. nekoj vrsti publicitarne prostodušnosti u kojoj svatko postaje impresario vlastitog izgleda. Svi smo mi agnostici. ključnom pitanju: "Jesam li čovjek ili stroj?". niti u projektu ili nekoj budućnosti. ja sam slika . nipošto nije provala maksimalne erotske vrijednosti tijela. Gledajući unatrag. kao što bi kazao McLuhan. bez razlike. sve do našeg traganja za identite­ tom i razlikom. ako hoćete.. ali u mašti prevladava transseksualni mit. seks­ ualna revolucija vodi temeljnom pitanju: "Jesam li muškarac ili 179 . poput videoslike. ali ga svi propovi­ jedamo. nego: "Vid­ ljiv sam. Ta strategija egzorcizma tijela seksualnim znakovima. u kojoj se seksualnost gubi u teatralnoj pretjeranosti svoje dvosmislenosti. povlašteno ustoličenje ženskoga i užitka.look. Svatko traga za svojim lookom. jest genijalan". On se ne poziva na neku logiku razliko­ vanja. Stoga se danas ne traži u toj mjeri zdravlje. look !" Nije čak niti riječ o narcisoid­ nosti. svijet takav kakav jest. u pamćenju. sa svojim androginim i hermafroditskim inačicama. Ono pak. to je upravo stoga što se transseksualno i transpolitičko spojilo u istoj ironičnoj ravnodušnosti. Look više nije moda. egzor­ cizma želje pretjerivanjem njezina uprizorenja. Nakon želje. prema tome. a to je ono radikalnog agnosticizma. ili travelosi umjetnosti ili seksa. Look je neka vrsta minimalne slike. To je u osnovi zagonetna sudbina svake revolucije. Nakon orgije. kada kaže: "Umjetničko je djelo svugdje. nego o poizvanjštenju bez dubinskog. taktilne slike. više se ne traži u toj mjeri ljepotu ili zavodljivost. Nije na djelu iskaz "Postojim. zračenje svih erotskih simulakra. čak niti o tome da nas drugi gledaju. svjedoči o činjenici da nije samo seksualna kultura nego svekolika politička kultura prešla na stranu trave­ stije. ta pobjeda transseksualnog i travestije baca neobično svjetlo na seksualno oslobađanje ranijih naraštaja. Ta performansa. čak i u svojoj banalnosti.Simulacija i zbilja Prozirnost zla generacije. nego look. mnogo je djelo­ tvornija od služenja zabranom dobre stare represije. darmar i trans­ seksualni kitsch u punom sjaju. Više nemamo vremena tražiti identitet u arhivima. i vjerojatno predstavlja tek međufazu prema pometnji rodova. Nama treba tre­ nutno pamćenje. Kad Warhol kaže: "Sva su djela lijepa. Ali on time opisuje oličenje moderne estetike. Ali. svi su ljudi genijalni. suvremena su djela vrijedna. tu se igra na razliku ne vjerujući u nju. koje je stanje organske ravno­ teže. nemam što birati. najmanje određenosti. nitko u to ne može vjerovati. Seksualna će revolucija možda biti tek stadij na putu prema transseksualnosti. više nije na djelu igra razlika.". za raz­ liku od potonje. prema vlastitu diskursu. Više nemamo ni seksualnog ni estetskog uvjerenja. Taj je režim travestije postao sama osnova našeg ponašanja. Postmoderna pornografija.". suočena s poistovjeći­ vanjem mozga i kompjutora. ono više ne postoji. U terminima mode i izgleda. Biti "ja" prolazna je izvedba bez sutrašnjice. što je moda još činila. neka vrsta mistične proteze i umjetnog stroja koji nam svojim savršenstvom u isti mah isporučuje seks i estetiku. to je nadiđeni oblik mode..

Dakako. politički travelosi. bjelodano se očitovao raskol između fiktivne ekonomije i realne ekonomije . već bi odavno došlo i do atomskog rata. noseći još jedino masku i postavši. Je li to dobro ili loše? Na djelu je isto što i distorzija između orbitalnog rata i teritorijalnog rata. iako bi i najmanji pokušaj naplate dugovanja dostajao da se zaustave sve razmjene. da se.kolaju u nedostupnom prostoru. na jednoj točki. dakle dogodio se trenutak istine kracha i clasha.. Dakako. androgini i hermafroditi. Jedina je stvarnost to grozniča­ vo orbitalno kolo kapitala koje jednom kad se prekine ne povlači za sobom bitnu neravnotežu u realnim ekonomijama (za razliku od krize 1929.nerješivi problem. probavili i odbacili najproturječnije ideologije. i na brojne stvarne ratove na Zemlji. nakon što smo uložili. Valja nam se navik­ nuti na tu rascijepljenost. hiperrealizacija sredstava razara­ nja. ali nuklearni rat ne izbija. i ekplozija u Hirošimi. Jer i tamo Bomba nije eksplodirala. dug počinje dobivati svoje mjesto na orbiti. No. onaj na orbiti. omogućivši mu da se koristi svojom slobodom i vlastitom voljom.. Ali činjenice su tu: mi smo u situ­ aciji u kojoj stvari još ne pucaju. Da nije došlo do razdvajanja između dvoga. Oni se nastavljaju posvuda. uza sve manje mogućih odgovora. kad raskol između dviju ekonomija nije ni izdale­ ka toliko uznapredovao). te je ona posve razoružana pred tim rastvaranjem svoga sadr­ žaja. ali koji u isti mah izmiču samoj stvarnosti: hiperrealizirani rat. može se govoriti da će se sve to neiz­ bježno rasprsnuti jednoga dana. u glavi. na svijet u kojemu vlada takva distor­ zija. de­ mografska bomba. oslobođenje je ostavilo ljude u traganju za svojim generičkim i seksualnim identitetom. počinje kolati od jedne banke do druge. nego se sam rat rascijepio u totalni i virtualni rat. ali koji istodobno ostavlja svijet takvim kakav jest. u samoj ekonomskoj teoriji oni ostavljaju ubitačnog tra­ ga. Ono što je uslijedilo nešto je drugo: hiperrealizacija krupnog novčanog kapitala. Treći svijet i ostali preživljavaju. U vezi s time. To se dogodilo jednom. što on zapravo želi i što s pravom može očekivati od sebe . upita gdje je njegova volja. Transekonomsko Zanimljivost u vezi sa slomom na Wall Streetu 1987. jednako kao što je slučaj s realnom i virtualnom ekonomijom. atomski rat. ali niti je kapital nada­ lje zapadao u sve ozbiljnije krize (kao što je tvrdio Marx). Jednako su razoružani i teoretičari rata. i to je sve. unatoč tome što bi logička posljedica i najmanje nestabilnosti u fiktivnoj ekonomiji bila dostatna za nji­ hovo poništenje (ne zaboravimo da je opseg trgovačkih razmje­ na danas četrdeset i pet puta manji od opsega kretanja kapitala). koja je prototip svake druge. ona je navela čovjeka. Besumnje zbog toga što su polja tekućeg i apstraktnog kapitala postala toliko neovisna da i sami njihovi trzaji ne ostavljaju traga. to jest politički ravnodušna i nerazlučiva bića. Nama vladaju bombe.Simulacija i zbilja Prozirnost zla žena?" (Psihoanaliza je barem pridonijela načelu seksualne neiz­ vjesnosti. niti je rat išao iz sukoba u sukob. Svijet i dalje postoji dok bi i tisućina raspoložive nuklearne snage već dostajala da ga uništi. bila je kriza 1929.upravo to. Uostalom. sukladno neumoljivoj logici. Jednom kad se orgija dovršila. Napokon. dužnička bomba Trećega svijeta. taj raskol štiti nas od stvarne katastrofe proizvodnih ekonomija. možda na svoju štetu. tjeskoba i pometnja. ali virtualne katastrofe ne izbijaju: međunarodni burzovni i finan­ cijski slom. s obzi­ rom na kolanje znakova i mnoštvo zadovoljstava. Na taj smo način postali transpolitični. kao što je i predviđeno da će uslijed seizmičkih gibanja tlo Kalifornije skliznuti u Pacifik tije180 kom sljedećih pedeset godina. jest neiz­ vjesnost u vezi s mogućim nastupanjem karastrofe. hoće li doći do istinske katastrofe? Odgovor: neće doći do stvar­ ne katastrofe. eko­ nomije i dalje proizvode. jer mi živimo pod znakom virtualne katastrofe.) Koliko je do političke i društvene revolucije. To je paradoksalni rezultat svake revolucije: s njom počinje neo­ dređenost. Je li u toku. Ta dva rata nisu ni istih razmjera niti slijede ista pravila. hiperrealizirani novac . od jedne zemlje 181 . oba orbitalizirana ponad naših glava u vektorima koji nam izmiču.

niti ona koja će dočekati svoj kraj (bar se tome nadamo). i ona dostaje da izaziva užas. beskonačnosti suptilno iskrivilo da bi se smjestilo na orbitu: znanje. Takve kakve jesu. Isto se može reći i za eurodolare i gomilu kliznog novca. ali nije ni načinjena da bi dotaknula tlo: to više nije neka dovršena bomba. Nevjerojatan je taj dug koji se vrti. Sve što je pripadno ljudskome biću.). spoznaja. izgoni se u neki virtualni pros­ tor. ostavimo virtualni rat na orbiti. Od trenutka otkad su atsronauti počeli kružiti oko zemlje. svjetski dug. i to je ono čemu se u najboljem slučaju možemo nadati. svatko je potajice počeo kružiti oko samoga sebe. Nuklearna bomba. fizika i metafizika nadilaženja. duhovno. pa čak ako i eksplodiraju u prostoru (poput "izgubljenih" milijardi u krachu 1987. I zacijelo je tako bolje. jer nas on od tamo štiti i u svojoj krajnjoj apstrakciji. transcendency i. nego više ni­ kad neće niti doticati zemlju koja nema više uporišta niti istinskog referenta. Sve kola. oslobođenim svoga dvojnika. to bi u hipu izazvalo istinsku katastro­ fu. uostalom. bila ona satelizirana ili ne.. u svojoj čudovišnoj eks­ centričnosti. Egzotika je umrla. mogli bismo čak kazati da nam više ne pripada niti vlastiti mozak. Segalen je rekao da je od trenutka kad smo doista shvatili da je zemlja kugla. nego se vrte u krug u svome ograničenom području. Na djelu je orbitalno kola­ nje. napučenost (za koju još nije pronađeno orbitalno rješenje. poput rata. nuklearna opasnost je naša najbolja zaštita. ona je naprosto tu. i bubri na svakom zavoju ili u svakoj revoluciji. televizija i još mnoge druge stvari. niti se više u beskonačnost iznova promišljati. odsutni kapitali koji kolaju. razaranje je nezamislivo. kao što je kazao Segalen. Ali. Linearnost na kugli zadobiva čudesnu zakrivljenost. otkrića prestalo postojati u korist pukog kolanja nego se i sve što je smjeralo nadilaženju. više ne mašta. Ne samo da je putovanje. par excellence. mož­ dano tijelo pluta oko njega u obliku mehaničkih ili informatičkih 183 . onu jednoličnosti. Dug tako postaje jednim od zemljinih satelita. na orbiti. Prestajući biti transcendentni u svom naumu. neće se transcendirati. koje ga prekupuju . ali koja više i nije u bilo kakvoj vezi sa stvarnošću. Neprestani turizam ljudi koji više ne putuju u pravome smislu. njegovo biološko. jer kad bi se kojim čudom mogli iznova uložiti u proizvodne ekonomije. tehnike. to jest ono imaginarno zemlje. to negativno bogatstvo koje će zacijelo jednoga dana i samo kotirati na burzi. okreće se. Sve se satelizira. ali je sam napredak po­ stao kružan i ljudski se svijet upisao u jedan golemi orbitalni stroj. stali su oni tkati trajnu putanju. mišićno. te se neumjerenosti razvoja egzorciraju u svojoj pretjeranosti. ali nada nije izgubljena). poput mili­ jardi dolara kliznog kapitala koji su postali satelit-ropotarnica koji neumorno kruži oko nas. u samoj svojoj hiperrealnosti. među ostalim i kolanje molekula i spiral­ na gibanja DNA u tajnosti naših stanica.Simulacija i zbilja Prozirnost zla do druge. nego lebdi oko nas u bezbroj­ nim hercovskim grananjima valova i struja. u neizvjesnosti i ob­ navljanju u beskraj. gdje figurira kao zamrznuta katastrofa na njegovoj orbiti. ponekad savršeno beskorisne (ali upravo se više i ne može postaviti pita­ nje korisnosti). financijska špekulacija. nego naprosto generalizacija McLuhanove teorije o "čovjekovim produžecima". ona je tamo. na orbiti. Kada dug postane odveć težak. To nije znanstvena fantastika. Počeo je "turizam". I naviknimo se živjeti u sjeni tih neumjerenosti razvoja: orbitalna bom­ ba. također je orbi­ talna: ona neće prestati opsjedati zemlju u njezinoj putanji. Televizija je slika koja više ne sanja. Dok god se okreću. prestalo postojati putovanje budući da je udaljava­ nje od jedne točke već značilo približavanje drugoj. Tako je i informacija orbitalna: ona je znanje koje više nikad neće nadići samo sebe. Ona čak više ne potiče ni na zamišljanje užasa. svijet se zbog toga ne mijenja. Započela je orbitalna era čija je sastavnica i prostor. ali također.napokon će se na nj i zaboraviti i odložit će se na orbitu poput atomskog otpada i toliko drugih stvari. Jednako tako.. Segalenova tvrdnja dobiva i mnogo šire značenje. provodi svoje revolucije. ili barem strah. ostavljajući svijet na neki način nedirnutim. S putanjom prvih svemir182 skih letova dovršila se mundijalizacija. Jer je nada u pomirenje fiktivne i realne ekonomije utopijska: te milijarde plutajućih (kliznih) dolara ne mogu se prebaciti u realnu ekonomiju srećom.

Sve funkcije naših društava. nadalje besprizivno. Ali to rješenje nije više moguće kada sustav sam sebe nadiđe. Od transcendentnog danas je postao egzorbitantan. oglušivanja na poznate zakonitosti funkcioniranja. sva ta dokumentacija koja ne us­ pijeva roditi jednu ideju. Sve dok u sustavu ima disfunkcija. Stanje se najbolje može usporediti s procesom kanceroznih metastaza: gubitak pravila organske igre tijela uzrokuje da određena skupina stanica može očitovati svoju nesuzdržljivu i ubitačnu vitalnost.Simulacija i zbilja Prozirnost zla proteza. Ustvari. U razdoblju smo bestežinskog stanja. Cen­ trifugalna sila brojnih tehnologija oslobađa nas svake težine i preobražava nas podarujući nam uzaludnu slobodu kretanja. budući da više nema utočišta u bilo kakvoj transcendenciji. u odnosu na tu orbitalnu ekstraverziju vlastitih funkcija. nadasve one više funkcije. Nedosta­ tak nije nikad dramatičan. Mi više nismo svjedoci rasta nego exrasta. u našem slučaju. oglušiti se o same genetske zapovijedi i bujati u beskonačnost. čovjek se našao u stanju pretjeranosti i ekscentričnosti. sateliziraju se u nedostižnom prostoru. Sreća za nas! Jer. Sva ta pamćenja. komunikacije. svo sofisticirano oružje koje ne uspijeva zametnuti nijedan rat! To zasićenje nadilazi prekoračenje o kojemu je govorio Ba­ taille. U odnosu na satelite koje je sam stvorio i postavio na putanju. Satelizirajući sebe. odluke koje ne uspijevaju uroditi nijednim događajem. komunikacije. i samim time. ustupajući mjesto snaženju procesa u praz­ nini. Mučnina svijeta koji buja. programi. sâm ju je sustav uništio suviškom proizvodnje. ona nalazi ili ne nalazi svoje rješenje u preinačavanju uzroka. Toliko se poruka i toliko znako­ va proizvodi i razdaje te više nikad neće biti vremena da se proči­ taju. već smo u stanju trajnog električnog udara. skladištenja. povučeni smo u orbitalno kretanje koje prijeti da postane trajno. neravnoteže između uzroka i posljedica. svi ti planovi. približavajući nas točci nepomičnosti. Više nema mogućeg trošenja sve te akumulacije. sami uzroci postaju nečitki. tehnosfera. kako Susan Sontag naziva rak. narušavanje hipertelije. prepušta­ jući ostalo samome sebi.sva­ ki činitelj ubrzanja djeluje kao činitelj inercije. sve fun­ kcije ljudskog tijela satelizirale su se oko njega u ekscentričnom poretku. nismo ni ukinuli upo­ rabnu vrijednost. naših sredstava informacije. pamćenja. Jedina je razlika u tome što McLuhan sve to shvaća kao pozitivno širenje. Ustvari. kao univerzalizaciju čovjeka preko njegovih me­ dijskih produžetaka. zasićenja. Rat. pro­ izvodnje i razaranja. onoga što nastavlja rasti ne mogavši se razmjeriti sukladno vlastitim ciljevima. zajedno sa svojim planetom zemljom. 185 . Postoji nešto posebno mučno u toj stravičnoj nekorisnosti. Ali. fatalno je zasićenje: ono u isti mah stvara stanje tetanije i inercije. kad preskoči vlastite ciljeve te mu više nema lijeka. ta "dijabolička bremenitost". onoga što se razvija neovisno o vlastitu određenju. 184 Više nije na djelu kritični proces: kriza je uvijek stvar uzročnosti. i što vodi čudesnom zagušenju sustava. Oslo­ bođeni svake gustoće i težine. Naše je društvo društvo bujanja. funkcije tijela ne sateliziraju samo čovje­ ka. i s onim najmanjim dijelom koji upijamo. To je veoma optimistično mišljenje. Smjestile su se na orbitu radi sebe samih. Sve što ne dosegne orbitalnu snagu osu­ đeno je da bude napušteno. umjesto da kruže oko njega u koncentričnim krugovima. čije se posljedice umnažaju s nestankom uzro­ ka. Zapanjuje prije svega glomaznost svih današnjih sustava. pretjerane funkcionalnosti. svi ti arhivi. Toliko je stvari proizvedeno i nagomilano da se nikad neće naći vremena da nam posluže (to je zacijelo sretna okolnost kad je riječ o nuklearnom naoružanju). koji su toliko preobilni te je unaprijed sigur­ no da nam više ne mogu poslužiti. sa svojim tijelom. tehnologija. što su ga sva društva uvijek umjela uništiti u učincima ne­ potrebnog i rasipnog trošenja. odva­ jaju se i prebacuju na orbitu. Naš je model model svemirske kabine čija kinetička energija ništi onu zemljinu. danas je sam čovjek sateliziran. na djelu je tek sporo ili okrutno raspadanje . hipertrofira se i ne uspijeva se poroditi. novčane razmjene. ima nade za rješenje pomoću nadila­ ženja.

u svakome od nas. s obzirom da je točka uzbune odavno nadiđena. Tradicionalna inflacija i nezaposlenost varijable su uklopljene u jednadžbu rasta: na toj razini uopće nema krize . Iza ubrzanja kolanja i razmjena. nepredvidljivih događaja iracionalne igre. destabilizacija tržišta i realnih ekonomija. ekonomija lišena Ekonomije i prepuštena pukoj špeku­ laciji. zanosa. forma lišena vrijednosti. 186 U tom smislu nije najmanji paradoks da se ekonomija pobjedni­ čki vraća na dnevni red. ali mi o tome ništa ne znamo. Politička Ekonomija se na taj način okončala. Politička Ekono­ mija skončava pred našim očima. sukladno neumoljivoj logici krize Kapitala. I nezaposlenost je promijenila značenje. igra katastrofe. povijesti. koja nadalje radi jedino na svome daljem razvoju (vlastitu orbitalnom kolanju). I cijelo društvo počinje kružiti oko te točke inercije. Jedini istinski umjetni satelit jest novac koji je postao puki artefakt astralne pokretljivosti. masa nabijena elektricitetom koji čak i nije negativan. zapanjenosti pred univerzalnim procesima.ali danas moć nije u rukama stvarnosti nego virtualnosti). uz ukida­ nje klasa i društvenu prozirnost. Destabilizirajući samu 187 . povreda tajnog pravila igre.orbita na kojoj se diže i spušta poput umjetnog sunca. niti je ona kritički činitelj u igri društvenih odnosa . Možda je na djelu neka pretje­ rana svršnost. i živi smo unišli u svijet ne-proturječnosti. klasična logika kapitala) i u kojoj stoga nema više ničeg ekonomskog niti političkog. O kraju političke ekonomije sanjali smo s Marxom. nego destrukturacija vrijednosti. izvanrednije od stock exchan­ ged .na djelu su anomijski procesi. o usporenoj katastrofi. sve većim odjelj­ kom društva koje se zamrzava. Anomalija nije razvidni sim­ bol. satelita inercije. Čista igra prema plutajućim i proiz­ voljnim pravilima. mjestom izvođenja specijalnih efekata. ekstaze. ubrzanja u praznome. To je masa kliznog novca koji okružuje zemlju svojim orbitalnim ko­ lom. proizvodnje. usporilo do stupnja poništenja kolanja. Nešto nam izmiče. odražava dvostruki aspekt koji se u pravilu pripisuje krizi: inflacija i neza­ poslenost.Simulacija i zbilja Prozirnost zla Taj dvostruki proces tetanije i inercije. virtualna ekonomija lišena realnih ekonomija (ne doista. nešto se u nama. viška vrijed­ nosti. ali nipošto na način na koji smo to očekivali.ekono­ mija naprosto poništena kao epifenomen. nego o fatalnom događaju. Tako iznova postaje uzor­ nom pozornicom aktualnosti. To je čista i prazna forma. viralna ekonomija koja se na taj način pridru­ žuje svim ostalim viralnim procesima. promećući se sama od sebe u transekonomiju špekulacije koja se rukovodi vlastitom logikom (zakon vrijednosti.da tome nije tako. na djelu je zanesenost vrijednošću bez obzira na proizvodnju i realne prilike. nego virtualno . statičkim elektricitetom. ili koje barem nama nije poznato. Danas o tome ne možemo više niti sanjati. Kako je s tim pitanjem danas? I ono je neka vrsta umjetnog satelita. zakonitosti tržišta. viška proizvodnje u odsustvu društvenog uloga i cilja. Kao da su se polovi našeg svijeta približili i taj kratki spoj proizvodi u isto vrijeme prebujne učinke i gašenje potencijalnih energija. trenutne razmjenjivosti i koji je napokon dobio svoje pravo mjesto. iza razdraženosti pokreta. koji unatoč svemu nemaju smisla. Može li se još govoriti o "ekonomiji"? Ta nedvojbena aktualnost više nema isto značenje kao u klasičnoj ili marksističkoj analizi. niti superstruktura. nezaposlenost je morala izazvati neču­ vene nemire. proturječnosti u stvarima. mi sami sebi izmičemo u procesu bez povratka. Jer njezin pokretač više nije infrastruktu­ ra materijalne proizvodnje. Potom smo o njemu sanjali preko osporavanja samih postulata Ekonomije i samim time marksističke kritike: alternati­ va koja niječe svako prvenstvo ekonomije ili politike . dakako. prešli smo stano­ vitu točku reverzibilnosti. društvenih znanosti. ona je neobični znak nedostatka. Izobličila se do parodije. pobijeđena vlastitim simulakrom i nekom višom logikom. Više nije riječ o strate­ giji kapitala (rezervnoj vojsci). a anomija je druga strana organskog sklada. Ne spe­ kulira se o višku vrijednosti. pob­ jeda je to ekonomije lišene ideologija. Doista uznemirujuća jest anomalija. Više nije riječ o krizi. Nešto je drugo mnogo pogubnije negoli sama inflacija.

a izobličena slika suvremenih oblika Zla jest beskonač­ na. I SSSR. Nijekanje univerzalnog konsenzusa u vezi s tim dobrim stvarima njemu podaruje snagu Zla. Oni mogu tek pokrenuti sva sredstva anateme. jedini problem ostaje sljedeći: gdje je onda zlo? Posvuda. pobjednički. ulog. ali samim time upadaju u stupicu načela Zla koje je bitno zarazno.pružio spektakularni dokaz mogućnosti obrata svih odnosa snaga preko simboličke moći uzimanja riječi. polemičkoj. prijetnju. Politička je Ekonomija presjekla mogućnost bilo kakve alternative. Ali. Razlog je tome što legalitet. a simbolička je moć uvijek iznad one oružja ili novca. I same naše političke vlasti još su samo sjena svojih funkcija. dakle posežemo za proklinjućim određenjem. Društvo koje uslijed pretjeranih zaštitnih mjera. Tako je Homeini u aferi Rushdie . Kako smo u sebi progonili ukleti dio i dopuštali razdavanje jedino pozitivnih vrijednosti. Moć anateme. sotonsku snagu odmetnika. pa tako i na ajatolahov koji doista nije imun na taj ukleti dio. na koje­ mu se više nigdje ne može zagovarati Zlo. postali smo dramatično ra­ njivi na najmanji viralni napad. jedino se on usuđuje ime­ novati zlo i istjerivati ga. dakako. snaga da se iskaže Zlo izmakle su nam. Neprijatelja. jer se jedini protiv svih opredijelio 188 za maniheističko stajalište načela Zla. Danas jedino on ima riječ. gotovo ironično. političkog morala. toliko se zatrpa­ vamo eufemizmima ne bismo li izbjegli da označimo Drugoga. usmrćenja svojih prirodnih referencija. društvo estetske kirurgije nega­ tivnog. u posve podređenom odnosu poli­ tičkih. i gdje se i najmanja negativnost guši virtualnim konsenzusom. Na djelu je nijekanje zapadnih vrijednosti napretka. nema niti opozicije koja bi mogla ili htjela označiti vlast kao zlo. pa i sam razum postaju sudio­ nici proklinjanja. Jer vlast postoji jedino preko te simboličke moći da označimo Drugoga. mi zadr­ žavamo moć da ga uništimo. preobrazilo je sve viralne i terorističke oblike koji nas opsjedaju. A gdje je onda zlo? Terorizam u svim svojim oblicima transpolitičko je zrcalo zla. ajatolah raspolaže jednim je­ dinim nematerijalnim oružjem. ali koje je gotovo apsolutno: na­ čelom Zla. usprkos peticijama intelektualaca. jezikom Zla razotkriva toliku sla­ bost zapadnih kultura. demokracije itd. u ime prava čovjeka mi napokon nazivamo ajatolaha "Apsolutnim Zlom" (Mitterand). racionalnosti. te je na taj način cijeli postao nekom vrstom taoca . čudovišno. Jer istinski problem. (Zar danas luđaka na­ zivamo "luđakom"? Čak se ni hendikepiranu osobu danas ne naziva "hendikepiranom". Zlo. Ne čudimo se da netko tko je u stanju go­ voriti doslovno. koji je za Zapad tijekom 189 . ta krivulja ugiba. Nikada Treći svijet nije mogao postati stvarni izazov Zapadu. nesreću. uostalom. ali simbolički je on pobjednik. slabo sredstvo koje je u svakom slučaju potvr­ da nedostatka političke imunitetnosti. nesavladivo). taj prijelaz u fazi. slijedno tome. Njemu mi možemo suprotstaviti jedi­ no prava čovjeka.Simulacija i zbilja Prozirnost zla sebe. To što ga određuje nama je neshvatljivo. Naspram cijelog svijeta. proboj ukletog dijela. vojnih i ekonomskih snaga. Postali smo veoma oskudni u sotonskoj. želi nadalje imati posla samo sa smišljenim upravljanjem i diskursom Dobroga. Tko je pritom na dobitku? Ajatolah. što je suprotno pravilima prosvijećenog diskursa. Naprotiv. Naravno. društvo u kojem više nije moguće izgovo­ riti Zlo. toliko se bojimo Zla. A. istrebljenja svo­ jih klica i svih prokletih strana. potlacha. ukletog dijela koji na neki način predstavlja prijelaz na estetičku i obnevidjelu fazu Političke Ekonomije? Taj neočekivani kraj. jedino ga on pristaje utjelovljivati nasi­ ljem. Na djelu je svojevrsna osveta drugoga svijeta. Danas nje više nema i. ironijskoj. one se javljaju drugdje. možemo utvrditi nadmoć koju time zadobiva u odnosu na Zapad.izvan mučnog podviga kojim je sam Zapad učinio njegovim zaštitni­ kom. Što se može suprotstaviti to­ likoj ponudi koja na svoj način obuhvaća energiju pokera. borbe protiv nasilja. postali smo fanatički mlitava društva ili mlitavo fanatička. antago­ nističkoj energiji. ustvari je originalnija od svih političkih utopija. čista savjest.

nudi da bude posrednikom između Zapada i teheranskog Sotone. Bilo bi dobro da sačuvamo maske za kisik. Ali. mi ostali bez obrane pred tim bestidnim malim arhajskim mikrobom. pa čak niti ne želi vratiti sebi.bogobo­ jazna. uzimanje talaca. I samo talaštvo postaje mikrobno. cijeli se naš sustav pri tome guši i ponaša se kao rezonantna kuti190 ja: služi kao supravodič tom virusu. čudesne li ironije. upravo stvara prazninu oko zapadnog sustava (uključivši i istočne zem­ lje) te povremeno stvara. Dostaje napraviti pukotinu. Sve se silovito isisava van. ali nadasve stoga što su svi njegovi. sve više poprima izgled strukture koja bi se mogla samo još dalje nadimati. današnji islam. Ajatolahova je strategija začuđujuće moderna. bolesti. kroz koje se sve naše vrijednosti gube u praznini. već je prilično kisika izvje­ trilo iz našeg zapadnog svijeta zahvaljujući svim tim rupama i međuprostorima. samim sporazumom koji su potpisali. koji nije nipošto onaj srednjovjekovni i valja ga strateški vrednovati. Mnogo modernija od naše. dobrano umjerenog vođenja poslova (čak se on. a on je poni­ žavajući po sebi i temeljno beskoristan. Islam ne vrši revolucionarni pritisak na zapadni svijet. beskorisna. svako uzimanje talaca dokaz je neumoljivog kukavičluka cijelih zajednica u odnosu na svog i najbeznačajnijeg člana. Učinak svjetske očaranosti. u stalnoj je opasnosti. ne može. svijet (naš). suprotno ono­ me što se obično tvrdi. pa tako danas izgleda da smo. sugrađani kolektivno osramoćeni svojom prisilnom pasivnošću. Cijeli islam. ovisno o tlačnoj razlici između dva prostora. rupu u beskrajno tankoj opni koja dijeli dva svijeta. prokletstvo. nema opas­ nosti da će ga preobratiti ili osvojiti: zadovoljava se on time da nas tom viralnom agresijom u ime načela Zla destabilizira. bilo što. a ne moralno ili religijski. Da je naš zapadni svijet čvrst. nakon što je tijekom pet godina branio zapadne vrijednosti u Afganistanu. Terorizam. poput konsen­ zusa. koja. pukotine u tom sustavu. Zbog toga talaštvo ne može čak niti svojima oprostiti da su od njega u međuvremenu napravili junaka. zacijelo i zbog toga što je ponižen u vlastitim očima. Destabilizirajući samo jednog pojedinca. to čak ne bi imalo smisla. Ali to što bismo mogli uraditi jest osloboditi se jadnog mišlje­ nja koje sve to pripisuje vjerskom fanatizmu. Naprotiv. zaštićen od nagle depresuracije zraka (vrijednosti) koji udišemo. a da toga nismo bili u dovoljnoj mjeri svjesni). očevidno se po­ lako svrstava na stranu Dobra. epidemija i ideologija u odnosu na koje su oni ostali bez obrane. Ta ravno­ dušnost zajednice ima svoj korelat u ravnodušnosti svakog poje­ dinca u odnosu na zajednicu: na taj način (loš) mi funkcioniramo na Zapadu i upravo ta politička bijeda nemilosrdno razotkriva strategiju talaštva. prema praznini. de­ stabilizira se cijeli sustav. Mi nismo prisutni ni u ajatolahovoj glavi ni u srcima muslima­ na. ironičnim obratom stvari. izokrenut u prazninu. kojeg uostalom odmah sakriju. licemjerna vrijednost koja 191 . budući da se ona sastoji u tome da se tankoćutno injektira arhaične činitelje a moderni kontekst: neka fatvu. a mi se tome nemamo čime suprotstaviti i zbog te virtualne katastrofe koju predstavlja razlika u pritiscima između dviju sredina. svojim uobičajenim kukavičlukom. zemlja. S one strane pregobvaranja. bojim se da smo loše oboružani za pružanje otpora tom simboličnom nasilju upravo u trenutku kad pokušavamo potisnuti Teror iz sjećanja na Francusku revoluciju. Alain Bosquet pokazuje u svojoj posljednjoj knjizi {Zanat talaštva) kako se taj dio zapad­ nog svijeta. Kako postupiti u odnosu na to novo nasilje ako smo odlučili zanijekati nasilje u vlastitoj povijesti? Mi više ne znamo kazivati Zlo. privlačnosti i odbojnosti što ga je proizvela smrtna osuda Rushdiea nalikuje na fenomen nagle depresuracije u kabini aviona uslijed nastanka pukotine ili loma na trupu aviona (čak i ako nastane slučajno. tek jednim činom ili riječju. Kako to razumjeti? I ovdje nas čeka osveta Drugoga svijeta: ostalom smo svijetu prenijeli dovoljno klica. smrtnu osudu. slaba. u ime komemoracije. nepotrebna. uvijek nalikuje na tero­ ristički čin). Umijemo tek promicati diskurs o pravima čovjeka . Doduše. par excellence je čin koji proizvodi takvu puko­ tinu u umjetnome i umjetno zaštićenom svijetu (našemu).Simulacija i zbilja Prozirnost zla nekoliko desetljeća bio utjelovljenje načela Zla.

Zašto se ne boriti za "pravo" da se bude muškarac ili žena? Zašto da se ne bude Lav ili Strijelac ili Rak? Ali što znači biti muškarac ili žena ako na to imamo pravo? Očaravajuće je da vas je život postavio na ovu ili na onu stranu. negativni. pravo na zločin. Pa ipak. tada pojam prava nema više nikakva smisla. zrak. protiv svih udruga za pra192 va čovjeka koja se bore za njegovo pomilovanje. to znači da je stvar izgub­ ljena: pravo na vodu. sudioništva. To čini smiješnom i našu "komemoriranu" Revoluciju kad se o njoj govori u terminima prava čovjeka. upravo danas prava čovjeka postaju svjetska aktual­ nost. Pravo na nezaposlenost! Pravo na štrajk! Nitko više ne prepoznaje nadrealistički humor takvih stvari. Ako ga zamišljamo kao oblik dvoboja. Pravo na rad: došli smo i dotle okrutnom ironijom. više se ne poziva na neko pravno tijelo. To je danas jedina raspoloživa ideologija. strano samo sebi. reakcionarni na­ čin. pravo na zlo.a jednako tako i živjeti . fatalnost (sretna ili nesretna). Postoji li pravo na želju. nakon što su sami oduvijek bili žrtve. ali u kojima je postao. kakvo je bio u društvi­ ma eksploatacije i oskudice. saldo svekolike povijesti. pravo na pogrešku. Osim toga. u svojoj postmodernističkoj inačici. Osnovno.prilagodljiv. napokon. ali kakvog to može imati smisla? Pravo je u takvim stvarima glupost. u nekim prigodama blje­ sne taj crni humor. sve dok se ne dotakne pitanja prava na smrt. pokretljivi pojedinac. pravo na nesvjesno. primjerice.pravo na nepogodu. a ako se pak nameće potreba traženja tog prava. mnogo prije negoli pravo na sreću. u slučaju američkog osuđenika na smrt koji traži pravo da bude smaknut. Pravo čovjeka i ekologija dvije su temeljnice jednodušnog suglasja. Sustav prava čovjeka postaje posve neprimjeren i iluzoran u takvu ras­ poredu stvari . temeljno pravo .to od nas čini čovjeka dostoj­ na svog imena. Ja mogu tražiti pravo da šahovskog konja pomaknem udesno. profilaksa nasilja. Pa ipak. pravo slijedi zloćudnu krivulju prema kojoj je za nešto što se odvija samo od sebe svako pravo suvišno. nego jedino na vrsnoću svog djelovanja ili izvedbe. potop atomske pod­ mornice. Pravo na odgovor ukazuje na odsus­ tvo dijaloga itd. sigurnost. Na djelu je minimalizacija Zla. SSSR-u omogućili da napravi gigantski korak u smislu prava čovjeka (mnogo veći nego onaj u Helsinkiju ili drugdje) stekli su pravo na katastrofu. lišeno svog bitka. ta idealna vrijednost. Postoji "pravo govora" jedino ako se govor zamišlja kao "slo­ bodni" izraz pojedinca. Seksualno oslobođenje postaje smiješno kad se služi pravnim terminima. Treba li u apoteozi prava čovjeka prepoznavati neizbježni po­ rast gluposti.Simulacija i zbilja Prozirnost zla počiva na "prosvijetljenoj" vjeri u prirodnu privlačnost Dobroga. promišljeno­ šću Zla. Na popisu prava naići ćemo i na neočekivane inačice: Izraelci promiču kao neku vrstu svoga prava činjenicu da i među njima ima zločinaca. umrijeti . kad se bjelodano iskaže sva apsurdnost svega toga. a na vama je da se upustite u igru. nego taktičar i promotor vlastite opstojnosti. Što pak znači nulti stupanj ideologije. mizerabilistički. to Dobro. To doista pos­ taje zanimljivo. u idealne ljudske odnose (dok se očevidno zlu može sučeliti jedi­ no zlom). samodjelatno biće. antagonizma i zavođenja. s varijabilnom geometrijom više nije pravni subjekt. tu nije riječ o pravu. prostore samo je potvrda postupnog nestajanja svih tih činitelja. a ne samo na najbolje . Današnja pla­ netarna povelja jest ona Nove Političke Ekologije.. Zacijelo su Černobil.jest sudbina. samodostatno. Napokon si žele i službeno priuštiti raskoš kriminalnosti. uvijek se zamišlja na protekcionistički. To je popustljiva i depresivna sila dobrohotnosti koja sanja jedino o svijetu ispravnosti i odbija suočiti se s krivuljom. Jer. na najgore. pravo na užitak? Besmislica. Prava pojedinca gube svoj smisao čim on prestane biti otuđeno biće. Neizbježno. potres u Armeniji. Pravilo je te simboličke igre da transgresija nema nikakvog smisla. to remek-djelo u opasnosti koje ipak obećava rasvi­ jetliti kraj stoljeća svim vatrama konsenzusa? 193 . "Pravo na život" kadro je ganuti sve bogobojazne duše.

pa čak i Soah. kolektivne savjesti u cijelosti su medijski posredovane. nitko više ne vjeruje u anatomsku vjerodostojnost činjenica: mi radimo prema modelima. Heideggera je trebalo razotkriti (ili ga obraniti) kad je još za to bilo vrijeme. ona mora dokazati da je. samoobrana cijelog društva koje je. kolektivna halucinacija povijesnom istinom Zla. smisla (ili ne-smisla) povijesti. opravdanja i povijesne provjere. bila definitivno kompromitirana ili da je zanijemjela u Auschwitzu. želimo dokazati da smo umrli negdje između 1940. doživjeli krvoproliće. u Auscwitzu ili u Hiroshimi . Te stvari nismo razumjeli u vrijeme kad smo još raspolagali sredstvima za njihovo razumije­ vanje. svojstveno da su instrumenti za takvo razumijevanje nesta­ li. razdražene misli. izbjeljivanju leševa i pročišćavanju računa i istodobno nastrana očaranost povratkom na izvore nasilja. našem kraju sto­ ljeća. Nikad nećemo saznati jesu li nacizam.ako ništa barem su ti događaji surova povijesna zbilja. s 194 Heideggerom. Hiroshima bili shvaćeni ili nisu. zbog toga što nije bilo kadro stvoriti drukčiju povijest. i koja se uzalud troši na ono što joj je još preostalo. čistoći svojih referencija te na kraju stoljeća bolno iznova oživljava prvotno uprizorenje s njegova početka. i 1945. poput odgovornosti. kada upravo više nema dovoljno filo­ zofije da se uspostavi bilo kakav odnos između teorije i prakse. opsesivno vraća svojim izvorima. u što smo se lijepo mogli uvjeriti gledajući Holocaust na televiziji. Tko će udijeliti oprost kad smo svi krivi? Koliko je do autopsije. Upravo zato što je filozofije danas nestalo (to je njezin problem: kako živjeti u stanju iščeznuća?). Čak i kad bi činjenice bile 195 . naša je am­ nezija ona slika. nestali ili su na putu nesta­ janja. beskorisni. ali na neki način vitalni dokaz. Sada je prekasno. mi naime više ne prebivamo u istom duhovnom okruženju.a sve u trenutku kada upravo više nema dovoljno istine da se po­ stigne bilo kakva provjera. Heideggera se optužuje da je bio nacist. Povijest je trebalo razumjeti dok je još bilo povijesti. Naša današnja mašta mora biti dobrano slaba. koncentracijski logori. Heideggerov slučaj simptomatičan je za kolektivni revival koji je ovladao ovim društvom u trenutku svođenja stoljetnih raču­ na: ponovno oživljavanje fašizma. u nemogućnosti da se domogne nove snage. Nadalje to više neće biti moguće. kada upravo više nema dovoljno povijesti koja bi nam ponudila bilo kakav povijesni dokaz o tome što se dogodilo. zamjeranja. prisiljeno prežvakavati svoju dosadašnju povijest ne bi li dokazalo svoju opstojnost. Neće više biti moguće zato što su temeljni pojmovi. naša ravnodušnost spram vlastita položaja i vlastite misli prilično velika kad nam treba takva nazadnjačka taumaturgija. Neki se proces može istražiti jedino kada za njim slijedi drugi kao njegova posljedica. difrakcija i disolucija odgovornosti. Jednako se tako Armenci iscrpljuju dokazujući da su 1917. to su vrline našeg izvanrednog međuprostora. Zašto bi uostalom bilo važno optuživati ga ili ga pokušavati opravdati: svi se. Odviše se olako prelazi preko činjenice da su našu stvarnost već preradili mediji. Više ne posjedujemo snagu zaborava.Simulacija i zbilja Prozirnost zla Nekrospektiva Uzaludno sporenje oko Heideggera nema navlastito filozofijsko značenje. što potvrđuje terapeutski žar s kojim pokušavamo uskrsnuti tu savjest.. nacizma. Sve je to očajničko povijesno traganje za nekom posthumnom istinom. koja više nema čak ni uznositost vlastitih refe­ rencija. a nas su okolnosti već pre­ bacile na nešto drugo. odnosno ono malo daha koliko joj je još ostalo. Opće­ nitije. ono je tek pokazatelj slabosti suvremene misli koja se. što je neuhvatljivi. istrebljenja .i tu je prisutna sklonost ponovnom uvođenju prvotnog uprizorenja. ako ne i svoje zločine. Posljedice moralne savjesti. kao ni snagu da ih nadiđe. uključujući i tragične događaje iz prošlosti. Reverzibilnost žrtve i krvnika. na ovaj ili na onaj način. objektivnog razloga. jer upravo je našem dobu. To znači da je prekasno za njihovu provjeru i za njihovo povije­ sno razumijevanje. za nekim posthumnim opravdanjem . Ali što je zapravo taj dokaz? Zbog toga što smo danas politički i povijesno nestali (što je naš problem). hvataju u istu stupicu prizemne misli. Samoobrana filozofije koja koketira s dvosmislenošću svojih uči­ telja (ako i ne gazi po svojim misaonim uzorima).

i optužitelji i brani­ telji Heideggera. 196 prisiljeni smo ponavljati u beskraj kao prvobitno uprizorenje. posve je drukčije. a to će više oni prestajati postojati. jer više nema povi­ jesnog diskursa koji bi istražio proces. nakon prekida blokade u zemljama Istoka. To pak što mi danas živimo. očaranog užasom svjih izvorišta. pred našim očima. ali može stvoriti privid da nas razrješuje od toga prvobitnog grijeha. te se naposljetku logično postavilo upravo nevjerojatno pitanje: "Ali. Rav­ nodušnost pamćenja. godinu. neko vrijeme zakočena prevlašću totalitarne ideo­ logije. budući da je kraj stoljeća već ovdje. uslijed koje što ih više budemo propiti­ vali. Jednog ćemo se dana upitati je li i sam Heidegger postojao. U protivnome. Sve to objašnjava očajničku abreakciju na činjenicu da nam ti događaji upravo izmiču na na zbiljskoj razini.. muzeifikacijama i čime sve ne. znači naprosto da mi čak više ne postojimo u dovoljnoj mjeri kako bismo sačuvali pamćenje te su nam nadalje jedino oruđa halucinacije kadra potvrditi da smo živi.Simulacija i zbilja Prozirnost zla tu. i čiji su cinički prijevod Faurissonove postavke u prošlosti. is­ trebljenje. Nema kazne koja bi bila primjerena. to će se manje činiti mogućim da su se uopće dogodili] Pomutnja u vezi s identitetom stvari zbog samog njihova pretjeranog propitivanja. ne bi mogle zadobiti snagu doka­ za niti uvjerljivosti. a nestvarnost kazne povlači za sobom nestvarnost činjenica. zašto da se još deset godina dosađujemo na toj galiji? Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula! Događaj kraja stoljeća pred nama je. komemoracijama. Svi s olakšanjem pomišljaju da će Povijest. odmah prijeđemo u 2000. svim raspravama. Jer. proces Barbie itd. ravnodušnost prema povijesti razmjerna je samim našim naporima da ih objektiviziramo. s novim poletom krenuti naprijed. naporedni činitelji i gotovo suučesnici. njihova pamćenja. to su one pos­ tajale nerazumljivije. sve te sadržaje. ali on ipak točno prevodi usmjerenje cijele jedne kulture . ustvari. Što su se više propitivale pojave poput naci­ zma. da bi se to zbilo. kako oni koji niječu. Za 197 . svojim jadanjima. Faurissonovski para­ doks može se činiti odvratnim (i on to jest u svojoj historijskoj pretenziji da plinske komore nisu postojale). Ono što se upravo zbiva na kolektivnom planu. mora se okončati njegova povijesna stvarnost. neiskupivi su. "To nije postojalo". opasna je i razorna patološka reaktualizacija jedne prošlosti koje smo svi. za koji je zaborav nemoguć te mu je jedini izlaz poricanje. sav ulog nasilja i stvarnosti danas iluzorne pre­ ma tom razdoblju. Slučaj Hiedeggera. je li to doista postojalo?" To je pitanje možda nepodnošljivo. Post scriptum Ne bismo li se. jest prijelaz iz povijesnoga na mitski stupanj. Polje povijesti napokon se iznova otvorilo nepredvidljivom kretanju naroda i njihovoj žeđi za slobodom. na smušen način. kazna je također nemo­ guća. bjelodane. A u stanovitom smislu to mitsko obraćenje jedini je postupak koji nas doduše ne može iskupiti u moralnome smislu. u želji da ih se raščlani. da se čak i zločin prometne u mit. Auschwitz. plinskih komora itd. Ali. ako je dokaz beskoristan. ali zanimljivo je upravo to što ga čini logički mogućim. po­ razni su grčevi tog gubitka stvarnosti. našega danas. i što je prisutno u svim procesima. Kako god bilo. budući da su bili i ostali za nas povijesno nerješivi. A mogućim ga čini medijska supstitucija događaja.slijepa ulica kraja halucinirajućeg stoljeća. misli. povijesti. fašizam. koncentracijske logore. tako i oni koji potvrđuju stvarnost plinskih komora. mogli poštedjeti kraja stolje­ ća? Predlažem da unaprijed ukinemo devedesete godine i da iz 1989. to je ta kolektivna halucinacija koja upućuje svekoliku imaginaciju odsut­ nu u našem dobu. Nije opasna fašistička nostalgija. istrebljenje. sa svekolikim svojim nekrokulturalnim patosom. s obzirom na sve to. to ćemo jasnije sagledavati pojedinosti koje su do njih dovele. u nekoj vrsti prinude njezina ponovnog oživ­ ljavanja i duboke krivnje što nas u njoj nije bilo. na djelu je mitska i medijska rekonstrukcija svih tih događaja..

od njih tražimo: slobodu. ovaj bi. Iznenadna injekcija slobode kao stvarna razmjena. izgleda. da je njezina ideja iščeznula. koji iziskuje da se sloboda tamo više ne pojavi kao akcija. također će destabilizirati vrlo krhki metabolizam vri­ jednosti Zapada. Zapad je pak bio tek skladište ili. da bi Zapadne obale mogle njima biti preplavljene. A što ako uočimo da joj se jedino žuri dospjeti na tržište u nabavku automobila i kućanskih električnih pomagala. tj. S eksperimentalnog će stajališta biti veoma zanimljivo vidjeti što će se dogoditi sa slobodom kad ona iznova izroni na površinu. nego uvid u to kako će se teleskopirati dva speci198 fična modaliteta kraja Povijesti: onaj u kojemu ona skončava za­ leđivanjem. suspregnutih tijekom pola stoljeća. tek mimetičko stremljenje prema liberalnim zemljama u kojima se svekolika sloboda već razmijenila za tehničku lakoću življenja. 199 . radije. nego kao univerzalna psihodrama liberalizma. doduše. izvanredan je događaj bilo odleđivanje zemljama Istoka. saznat ćemo konačno koliko vrijedi sloboda. Odmrznuta sloboda mo­ žda i nije tako lijep prizor. pri kojemu se neki izlažu opasnosti da izgube dušu. ili pak onaj u kojemu. odmrzavanje Istoka dugoročno može biti jednako štetno kao i pretjerane količine ugljičnog dioksida u visokim slojevima atmosfere. Začud­ no. stvarajući učinak političkog staklenika. Ugovor savršeno dijaboličan. u svim novijim komemoracijama. kada je uskrsnemo. bila bi u svakom smislu katas­ trofalna za naš način klimatizirane preraspodjele vrijednosti. ali zločin nikad nije savršen. ne kao drami. sliku slobode. ako ne i onih psihotropskih i pornografskih. ona bila ubijena. u isti mah kad i zamrzivač. kao djelatna i silovita transcendency a. ultrasavitljivost našega Zapadnog svijeta još je spornija. pa smo se tako lijepo mogli uvjeriti. naprotiv. odleđivanje slobode .Simulacija i zbilja Prozirnost zla razliku od depresivne mitologije koja općenito prati kraj stoljeća. posve bi ga destabilizirao. Na­ protiv. ropo­ tarnica slobode i ljudskih prava. unatoč svemu. Sovjetski Savez i zemljama Istoka uspostavile su. A može se dogoditi da odmrzavanje ljudskih prava bude socijalistička istoznačnica "depresuraciji Zapada": puko rasturanje energija Istoka u Zapadnoj praznini. Konačno rješenje u oba slučaja. događaj je nešto tajanstveniji i prije na­ likuje nekom neodredljivom "historijskom" predmetu. Ako zemlje Istoka po­ novno stave u opticaj goleme zalihe slobode koje su čuvale na hladnome. Na Istoku je. testiranje i eksperimentalno okruženje za slo­ bodu. takvo zatopljavanje ljudskih odnosa na planetu otapanjem komunističkih santi. nego kao virtualni i konsenzusni oblik međudjelova­ nja. a drugi svoju udobnost. Zacijelo. drugi put više nije moguće ostvariti. Ako je ultrazaleđenost bila zaš­ titni i negativni znak Istočnoga svijeta.ali što se događa sa slobodom jednom kad se odledi? Opasan pothvat s dvosmislenim rezultatom (bez obzira na činjenicu da se nešto što je odleđeno ne može ponovno zaledi­ ti). Povijest nikad dvaput ne poslužuje obrok. Pogleda li se pobliže. rehabilitacija post mortem. Da je nekoć Sovjetski Savez plasirao svoje zalihe zlata na svjet­ skom tržištu. trebao započeti s blistavim uzletom konačnog procesa. Vidjet ćemo kako će izgledati proces njezina ponovnog oživljavanja. Ali možda je tako bolje za obje strane. u razmjenu za materijalne znakove slobode. kojoj će još pridodati svježe snage (i nova tržišta). te je ona u njima bila pod prinudom i podvrgnuta veoma snažnim pritiscima. okončava totalnim i centrifugalnim širenjem komuni­ kacije. poput Ideje. kao i to da je. možda. to jest da prijeđe od jednog kraja povijesti svoje zaleđenosti do drugog kraja povijesti ultrasavitljivosti i kolanja? Jer ono što očarava u tim događajima na Istoku zacijelo nije njihovo spremno prigrljivanje ponovno stečene demokracije. Grozničavost događaja može prevariti: ako su zbivanja u zem­ ljama Istoka tek žar dezideologizacije. Ono je virtualno riješeno. Na Zapadu je sloboda. da se želi neposredno razmijeniti za zapadnu likvidnu valutu. u koncentracijskim logorima. jer se pri tolikoj oslobođenosti i oslobađanju običaja i mišljenja pitanje slobode više naprosto ne može postaviti. nakon što smo joj zatrli svaki trag. dok istome svim snagama demo­ kratski težimo na političkome polju. A upravo to. uliti novu nadu i dati nov poticaj svim ulozima. ideja slobode preminula jednom i zauvijek. apsolutno se strašimo i doživljavamo kao katastrofu klimat­ sko otapanje ledenjaka i santi.

jer je to ledenjačko razdoblje također sastavni dio svjetske baštine. Ali jednom kada ta zaliha slobode bude oslobođena (budući da je Ideja Slobode postala tako rijetka kao i prirodni izvor). što je sve dosad bilo cenzurirano. starih raz­ lika posebnosti. kao i na cijelom tržištu.Simulacija i zbilja Prozirnost zla Društvima s maskom (komunistička društva) sada je maska strgnuta. nego njezinu sustavnom pre­ okretu i brisanju. snažna površna energija razmjena. Kakvo im je lice? Mi. i upravo nastojimo ustanoviti njezinu infinite­ zimalnu. a svi su se latili raščinjanja te po­ vijesti s istim žarom s kojim je i stvarana. morali bi se zapi­ tati o zaokretu koji Povijesti doživljava danas. Ti su događaji značajni i iz drugoga aspekta. da200 kle. kao što je to bilo i suočenje cijelog svijeta s kulturom divljaka (a ne može se reći da se iz toga baš dobro izvukla). pokajanja. nedodirljivu. Također. stoljeća. regresi­ ja. Ponovno ujedinjenje Nje­ mačke i mnoge druge stvari neizbježni su. rehabilitacija. Izvor slobode na Zapadu toliko je presušio (o čemu svjedoči komemoracija Revolucije) te nam se svemu valja nadati iz rudnih naslaga s Istoka. ubrzanu i iz druge ruke (gotovo je na djelu postmodernistički remake naše izvorne inačice moderniteta) . da je sve što je bilo potisnuto sastavni dio prava čovjeka (religijsko. napokon otvorenih i otkrivenih. mi poništavamo sve znakove hladnog rata. biti prisiljeni spašavati povijesno pamćenje staljinizma. svih takozvanih univerzalnih obilježja ljudskoga u nekoj vrsti idealne halucinacije i povratku potisnutog. izblijediti ga. ne u smislu skoka Povijesti prema naprijed. upravo smo. u okruženju tako silne oskudnosti (programske. bila tek pometnja bez ishoda. I možda upravo tu leži rasvjetljenje toga kraja stoljeća i istinsko značenje prijeporne formulacije o kraju povijesti. koji smo odavno strgnuli masku. Mi u vodi tražimo sjećanje bez tragova. spremni progutati sve značajne događaje ovog stoljeća. uključuju­ ći i onog najgorega. ne isključujući ništa) . pa i one svih poli­ tičkih i ideoloških pokreta 20. Jedan za drugim. najprizemnijeg i najiskrivljenijeg u zapadnoj "kulturi" i za što nadalje neće postojati granica. Upravo to je ono eksperimentalno u tom globalnom odmrzava­ nju: vidimo da su zločini. može li odatle proizaći išta drugo doli. operacionalne) te jedino njezin duh još pluta u pamćenju koje je tek ono vode. Oni. Nastupio je. doskora ćemo se vratiti u doba Svetoga Rimsko-Germanskoga Carstva. udesa. koji se odnose krijeposno neprijateljski prema kraju Povijesti. ponovno oživljavanje starih granica. Povijest na svome modernom stupnju. trenutak istine za tu kulturu. ali i moda. dakle ne samo ljudskih pra­ va nego i zločina. dok ga se zemlje Istoka više neće sjećati. Prema načinu na koji se stvari odvijaju. silovita transnacionalizacija država. stoljeće. Ironija stvari je takva da ćemo možda mi. riječju. u nekoj vrsti zanosnog pogreba. Tako je i s našom slobodom: nadasve bi nam teško bilo proizvesti neki njezin znak. istrebljenje. Naime.pometnju svih pozitivnih i negativnih znakova. kao i sve drugo. kao da je sve što se u njemu događalo (revolucije. možda čak i sve znakove Drugoga svjetskog rata. neustvrdivu opstojnost. katastrofa. religija. podjela svijeta. to jest nadamo se da ipak ostaje nešto i nakon što su molekularni tragovi iščeznuli. čijem "radosnom" oživljava­ nju svjedočimo u Rusiji od liberalizacije poretka. nukle­ arna napetost). čak i na razini običaja izgleda da se svi znakovi stečenog oslobođenja unatrag jednog 201 . tako­ đer. Restauracija. Jer. dakako. mi nemamo niti pamće­ nja. a potom brzo urušavanje diferencijalnih energija i vri­ jednosti? Što znači "glasnost"? Retroaktivnu prozirnost svih znakova moderniteta. a sada slavi svoj povratak. katastrofe atomske i prirodne. jednoga dana. Morat ćemo čuvati zamrznutim sjećanje na tog tiranina koji je zamrznuo kre­ tanje povijesti.a to je dobra pou­ ka stvari demokracije. nego u smislu unatražnog ponovnog ispisivanja cijeloga 20. Da i ne govori­ mo o ponovnom otkriću pornografije i izvanzemaljaca. Mi upravo brišemo cijelo 20. svjedočimo pomaljanju svega onoga što mi jesmo. više nemamo ni maske ni lica. stoljeća koje će uglavnom zaokupiti posljednjih deset godina kraja stoljeća. u aktualnim doga­ đanjima koji ne vode samo njezinu kraju (koji je još sastavni dio linearnog fantazma o Povijesti).

Sve su ostale proizašle iz reverzibilnog sporazuma sa svijetom. velikih prirodnih strujanja. potencijalno je katastrofalna. ali također i kao posljedica koja se sama umnaža. prije 20. Cijeli sustav preobrazbe svijeta ulazi u fazu nadfuzije. potresa ili vulkana. bilo koji linearni proces. Već imamo nekoliko spektakularnih primjera oslobađanja nuklearne energije (Hiroshi­ ma i Černobil). koja odgovara onome što energija jest u svojoj biti: trošenje. dramatična je dinamika neravnoteže. poprima neobičnu krivulju. Pa ipak. te postaje mjestom ne samo ulančavanja uzroka nego i razularenosti posljedica. nadmašeni vlastitim kretanjem. i na taj način prestaje slijediti bilo kakvu uzročnost. ka­ tastrofa u minijaturi koja najprije proizvodi pozitivne učinke. prije Revolucije? Kamo nas može odvesti to usisavanje. pa čak i ona prirodnih katas­ trofa. Materijalna i proizvodna varijabla. Sudbina energije Svi ovdje opisani događaji proizlaze iz dvostruke dijagnoze: fi­ zičke i metafizičke. ali ga nikad ne sustiže i napokon se udaljuje od njega u obratnom smjeru. Energija je prvo što je bilo "oslobođeno" i prema tom su se obrascu odvijala sva kasnija oslobađanja. to stanjivanje? Sve se to može do­ goditi vrlo brzo (kao što to pokazuju događaji na Istoku) upravo zato što nije riječ o konstrukciji nego o masovnoj dekonstrukciji povijesti koja poprima govoto viralnu i epidemijsku formu. opadanje. onu katastrofe. Naprotiv. ali nikad i načelo oslobađanja energije. neiscrpiva je (može se imati povjerenja u tehnološku imaginaciju). jedan za drugim. ugasiti. Energija ulazi u nadfuziju. Energija se može shvatiti kao uzrok koji proizvodi posljedice. u doslovnom smislu riječi. a ona u isti mah upućuje shvaćanje čovjeka u smjeru dinamičnosti volje. kao što smo nekoć pretpostavljali. Fizički. kad se ubrza. sunčeva energija. gotovo međusobno neovisnih. dobivaju razmjere globalne katastrofe. Možda je cijeli sustav preobrazbe svijeta energijom ušao u viralnu ili epidemijsku fazu. godina neće dogoditi.Simulacija i zbilja Prozirnost zla stoljeća prigušuju i možda ćemo se naposljetku. stoljeća. naprosto zato što će se krivulja povi­ jesti do te mjere saviti u obratnom smjeru te više nikad neće premostiti taj obzor vremena? Povijest bi utoliko bila asimptotski prijelaz koji se beskonačno približava svome kraju. čak ni brisani prostor koji okružuje atomske centrale. ona plime i oseke. diferencijal. ali koji. mi zna­ mo. on je naprosto katastrofalan. Možda se čak. s nadolaskom novog tisućljeća. i 2000. Naša je kultura svjedočila raz­ voju ireverzibilnog procesa oslobođenja energije. da bilo koje strujanje. Katastrofa koja nam prijeti nije katastrofa iscrpljenosti izvo­ ra. Prototip toga kaotičnog opadanja. I sam 202 je čovjek oslobođen kao izvor energije i time je postao pokre­ tačem povijesti i ubrzanja povijesti. Energije će u svim oblicima biti sve više. kaosa i katastrofe u najnovijoj fizici. te hiperosjetljivosti na prvo­ bitne danosti jest sudbina energije.možda u potajnoj nadi da ćemo. Nuklearna je energija neistrošiva. ne ide­ ologijskoga. viralna ili radioaktiv­ na. na djelu bi bila neka vrsta divovskog prijelaza u neuravnoteženi ljudski sustav. na osnovi analize procesa turbulencije. neuravnoteženost. kao i u tje­ lesnim sustavima. Taj prijelaz. energija pos203 . Ništa nas ne štiti od totalne epidemije. Paradoks energije jest či­ njenica da je ona u isti mah revolucija uzroka i revolucija poslje­ dica. barem u vremenskome roku u kojem nas se to u ljudskome smislu može ticati. zalet samog energetskog sustava koji može proiz­ vesti ubojite pometnje u vrlo kratkom roku. iznova krenuti od nule? A što ako bismo i uzmogli sve vratiti u prvotno stanje? Ali. ostaje nam uvelike tajanstven. Energija je vrsta fantastične projekcije koja hrani sve indus­ trijske i tehnološke snove moderniteta. svjedoci smo divovskog procesa revizionizma. nego revizije same povijesti i izgleda da se žurimo tamo dospjeti prije kraja stoljeća . ali katastrofički razvoj nije po sebi ni dobroćudan ni zloćudan. iz stabilnog ras­ poreda u koji su ulazile i energetske sastavnice. u stanje prije čega. napokon. ali svaka lančana reakcija.

To nije istina. Ukočenost lesa po­ staje pokretljivost lesa. nenadzirljiva lančana reakcija. mogu pokrenuti etička načela. tog rasipništva. nedišljivih uvjeta. za njih bi bilo ponižavajuće kad bi je morali usporiti ili ekonomizirati njome: bila bi to degradacija njihova kolektivnog standinga. Čak je moguće da droga. vlastitim ugljičnim diok­ sidom. Sva bića sudjeluju u uroti. ljudski nezamislivog okruženja. s druge smo strane suočeni s pokretom koji je de­ finitivno out of balance. Lišiti ljude tog preobilja. vrijedi i za duhovnu i za mehaničku energiju: na trkaćoj stazi koja prati transsibirsku željeznicu. to više rastu energija i bogatstvo. jer se on hrani vlastitom bukom. pa bila ona i konačnost pukog preživljavanja. u ma­ njoj su mjeri opasnosti zbog nedostatka (iscrpljenosti prirodnih izvora. smrt pedalira u beskraj. neumjerenosti i nedostataka. i razlog zbog kojega nema opasnosti da nam je ponestane). neumjerenosti i urbane pokretljivosti jedinstvene u svijetu čiji su oni svjesni i nesvjesni činitelji. naime konačnost koja transcendira materijalni pro­ ces. ubrzanju koje igra na sve ili ništa s prirodom. panike. strategiji dobre prakse i idealne interakcije sa svije­ tom. Stanoviti oblik zanesenosti s kojim se susrećemo u mentalnim procesima danas nalazimo u materijalnim procesi­ ma. svjedočimo uvođenju svih vrsta eko­ loških mjera. ako je moguće uspostaviti ravno­ težu energija. To podsjeća na Mandevilleovu basnu o pčelama: energija. Ta nadfuzija energije. s jedne strane. one su to jedino u smislu reverzibilnosti i viška. koju je Jarry opisao u seksualnoj aktiv­ nosti (Nadmužjak). toliko je energije bilo potrošeno dan prije toga. a napon mu povećava sama njegova sli­ ka. apsolutno ništa ne može doskočiti toj drugoj unutarnjoj logici. s druge stra­ ne. Ako se. Pogledajte grad New York. da funkcioniranje megalopolisa poput New Yorka proturiječi drugom zakonu termodinamike. jer ako se Novom Poli­ tičkom Ekologijom može doskočiti opasnostima nastalima uslijed nedostatka. Na taj način u punom jeku planetarne shizofrenije. budući da oni iz onoga što bi iscrpilo normalno biće crpu izvore za nenormalnu energiju i. To se jedino može objasniti činjenicom da nema racional­ nog gubitka energije. s druge je jedi­ na konačnost beskonačnog procesa bujanja koje apsorbira sveko­ liku transcendentnost i proždire svoje aktere. To je sama energija katastrofe koju nijedan ekonomski proračun ne može objasniti. ubrzanja. neki biciklisti umiru. u istom prelijevanju. i sve prinudne radnje koje ona povlači za sobom. Opasnosti kojima je izložena ljudska vrsta. To je razlikovanje ključno. Ako. uništenje okoliša itd. vlastitim otpadom. čiji je princip danas prihvaćen (on je sastavni dio Međunarodnih prava vrste). ali unatoč tome nastavljaju pedalirati. 204 Lančana je reakcija totalna. nje­ govih zala. ulaze u cijenu vitalnosti i sirovog metabo­ lizma grada. Nestala je svaka pomisao o normal­ nom funkcioniranju. U New Yorku taj je utrošak pot­ puno spektakulariziran. Energija se umnožava inercijom smrti. najuzvišenije i najodvratnije radnje.Simulacija i zbilja Prozirnost zla taje vrtoglavi proces koji se hrani sam sobom (to je. mahnita autonomizacija. stoljeću. postoji mogućnost ponovnog us­ postavljanja ravnoteže staništa. tog neljudskog ritma bilo bi dvostruko pogrešno. koje uvelike nadilazi potrebu za živo­ tom i u vezi je s nerealnom opsjednutošću za preživljavanjem.). Na taj način Njujorčani dobivaju energiju iz svoga zagađenog zraka. koliko opasnosti zbog pretjeranosti: bujanje energije. uz istodobno bujanje pothvata razaranja i grozničave učin205 . kao što bi se ka­ zalo u 18. Sve tu ulazi. bo­ gatstvo. hladnom strašću za preživljavanjem koja obuzima sve i hrani se vlastitim gnjevom. treba biti proizvedeno. prema tome. Stručnjaci koji izračunavaju jedino kvantitativ­ ne danosti energetskog sustava podcjenjuju prvotni izvor energije koji je samo njezino trošenje. Sve su te stvari neshvatljive u smislu ekvivalentnosti. čak postiže i ubr­ zanje. Pravo je čudo da svakoga dana sve iznova počinje raditi. u istom dramatičnom pretjeranom uzbuđenju. zahvaljujući inerciji. s jedne strane. Što se više troši. razvoj nekog društva proizlazi iz njegovih poroka. uostalom. energijom koja nastaje iz utroška energije. nekom vrstom čuda supstitucije. Besmislenost ekonom­ skog postulata: da bi se nešto potrošilo.

sudbina ljudske vrste. neprijateljstva i neizbježnosti.Simulacija i zbilja Prozirnost zla kovitosti. ubrzanje. i koji se nadalje odvija bez nas. može jedino dovesti do uspostavljanja novih umjetnih raje­ va. ili je u viralnoj opasnosti da je proždru vlastita antitijela koja su nadalje ostala bez posla. jednako kao što je svako biološko tijelo koje obuzdava i isključuje svoje klice.izvan tog ruba. Svaka struktura koja sputa­ va i uklanja. Suočeni s procesom koji u tolikoj mjeri nadilazi individualnu i kolektivnu volju njegovih sudionika. Poznato je do kakvih opasnih krajnosti može dovesti profilaksa na svim poljima . nerijetko iste osobe sudjeluju u obim ovim radnjama. ekonomskom. njegova suprotna energija pos­ vuda unosi nered u stvari. silovitost ukletog dijela. prema tome. od načela Zla. ona je načelo Zla. pretjeranost i paradoks. bacile. Svaki pokušaj oslobađanja od ukletoga dijela. drugi simbolič­ ki odnos sa svijetom. krajnju neobičnost. na djelu je životno načelo odvajanja od Raja. ekološkom. ako se cilj prvog pokreta može činiti relativno raz­ vidan (očuvanje vrste preko ekološkog suživota). dakle nemogućnost promicanja jednoga bez drugoga. svoje biološke neprijatelje izloženo opas­ nosti metastaze i raka. nužno je priznati da svako razlikovanje između dobra i zla (i. gomilanje učina­ ka. koji je njegova pojava ukinula. umjetnih rajeva konsenzusa koji su ovaj put odistinsko nače­ lo smrti. što znamo o tajnome usmjerenju drugoga? Ne nahodi li se na kraju tog ubrza­ nja. tog nastranog pokreta. Osim toga. izložena je opas­ nosti katastrofe svojom posvemašnjom reverzijom. to je načelo spoznaje. ako negativnost uzrokuje krizu i kritiku. Jedno je sigurno: složenost prvotnih danosti. izvucimo odatle barem sve koristi. iako jest. nepomir­ ljivosti. u nekoj vrsti Velike Igre čije nam pravilo nije znano. neartikulirana ulančavanja. u tom slučaju i mogućnosti da se prosudi o pravoj mjeri tehnološkog razvoja) doslovce vrijedi jedino na krajnjoj rubnici našega racionalnog obrasca . neodvoji­ vost dobra od zla. Načelo Zla nije moralno. s neumoljivošću prirodne katastrofe. opsjednutost nadzorom koja je nerijetko istovjetna epidemijskim opasnostima katastrofe. medicinskom. To ne obesnažuje ono što je moguće uraditi na etičkome. Pod providnošću konsenzusa neproničnost zla. Uostalom. ekonomskom polju našeg života. na razini ukupnosti procesa koji smo i sami započeli. opsjednutost. njegova upor­ nost. 207 .unutar tih granica moguće je etičko promišljanje i prak­ tična odlučnost . Teorem ukletog dijela Zastrašujuća je posljedica neprestanog proizvođenja pozitivno­ sti. srećom ili nesrećom. viralnost. Ako nam je takav cilj.društvenom. čudna privlačenja. a ne prepoznati to znači pasti žrtvom najveće iluzije. načelo složenosti i čudnovatosti. vlada. to je načelo neravnoteže i vrtogla­ vice. ali mu 206 posve relativizira domet na simboličkoj razini koja je razina sud­ bine. nadzora i zaštite. poli­ tičkom: u ime najveće sigurnosti moguće je uvesti endemski ter­ or. naprotiv. To je doslovce teorem ukletog dijela i nema mjesta pita­ nju treba li tako biti. mnogo složeniji i dvosmisleniji od onoga ravnoteže i međudjelovanja? To je zacijelo životno usmjerenje. naime pozitivnosti koja proždire vlastite stanice. izbacuje svoje negativne činitelje. Sve što uklanja svoj ukleti dio potpisuje vlastitu smrt. nadilaženje uzroka. Nije riječ o načelu smrti. nesvodivost. To je teorem ukletog dijela. očevidno je da racionalna božanstva ekologije ne mogu ništa protiv tog hitanja tehnologija i energija prema svom nepredvidljivom kraju. Ako smo iz Raja bili protjerani zbog pretjeranog znanja. Čak nismo niti zaštićeni od nastranih učinaka što ih pretpostavljaju mjere sigurnosti. ali koje uključuje i posvemašnju opasnost. pozitivnost pak hiperbolički rađa katastrofu svojom nemogućnošću da izluči kri­ zu i kritiku u homeopatskim dozama. svoje nametnike. Jer. potencijalna reverzibilnost svih posljedica onemogućuju iluziju u mogućnost bilo kakvog oblika racionalne intervencije. načelo zavođenja. Energija ukletog dijela.

To je u ekonomskom smislu nemoralno. Juga i Sjevera. ali uzrokuje i zločine i katastrofe. katastrofe doista su se obrušili na ekran glasnosti poput muha na umjetnu svjetlost (zašto se nikad tako ne sjuruju na prirodnu svjetlost?). aporijama. kao što može biti u metafizičkom smislu nemoralna neodvojivost Dobra od Zla. Zapada. koji je tak­ ođer bio gotovo savršeni zločin. Ta prosudba ostaje u svim druš­ tvima. U Sovjetskom Savezu. Zaobići načelo Zla podrazumijeva u svakoj stvari ne samo kri­ tičku nego i kriminalnu prosudbu. zloduh je prešao u stvari. Taj katastrofalni višak vrijednosti posljedica je zanesenosti. a cjelokupni sustav djeluje po inerciji. u njihovu neuspjehu. koje je cenzurirao i na taj ih način učinio neuporabljivima. toj odistinskoj patafizici nesagledivih posljedica. Sve je to navodno postojalo i prije. moći. ogriješio o univerzalni zakon informacije). svaki će iole negativni pokret duše ubrzo morati iznova prijeći u ilegalu. duboko zamrznuo sladostrasne. samo što je bilo cenzurirano. u hiperovisnost o drugim konačnim okolnostima . subjektivna energija zla uvijek izvlače deblji kraj. jednako kao i spontane težnje tehnike da se potvrdi u svojim mogućnostima čim se za to ukaže 209 . I nema nikakvog izgleda da te netrpeljivosti nestane. delinkven­ cija. pokretan po sebi. Kako se stvari odvijaju. Valja nadići brzinu doga­ đaja koji su i sami odavno premašili brzinu oslobađanja. U tom smislu nema nikakve razlike između Istoka.Simulacija i zbilja Prozirnost zla Raščlaniti suvremene sustave u njihovu katastrofičnu obliku. naivne sentimentalno­ sti. Preostat će tek zgađenost i zgranutost. posvuda provjeriti njegovu nerazorivu simboličnu snagu. (Jedna od najdubljih zamjerki Staljinovu režimu bila je činjenica da nam je zatajio tolike krvave događaje. jednako nepronične i prozirne kao zid od stakla. valja iskazati vi­ talnost svih tih krajnjih događaja. ali valja priznati životnost tog nasilja. krvave oblike njihova odvi­ janja. nagli porast nesreća i prirodnih nepogoda (uključujući i naknadno otkriće ranijih zločina). postoji jedino virilni odnos od učin­ ka do učinka. S one strane određenih granica. u objektivnu energiju zla. To je nasilje izvršeno nad razumom. Film tog zadobivanja snage. Ali dogodilo se i više od ukidanja cenzure: zločini. jednako kao i nacisti s Holokaustom. katastrofu. Oslo­ bođenje prava i užitka neizbježno vodi oslobođenju zločina (to je Sade dobro razumio i to mu nikad nije oprošteno). Sva­ ko stajalište koje zagovara neljudsko ili načelo Zla odbacuje bilo koji sustav vrijednosti (pod načelom Zla podrazumijevam tek jed­ nostavni iskaz nekih okrutnih očevidnosti u vezi s vrijednostima. čak i liberalnima (poput našega!) javno neizgovoriva. ali također i u načinu na koji odveć dobro uspijevaju i propadaju u deliriju vlastitog funkcio­ niranja. Zlo je. Kao što je kazao Hegel. nećemo uspjeti umaknuti tom rastu snage. u ono što je smrt". pravom. Na sreću. I treba ustvrditi nekoherentnost. Već i najmanja duhovita aluzija postaje nerazumljiva. više nema uzročno-posljedičnih odnosa. koji se poigravaju s istrebljenjem i naporedni su stanovitim tajanstvenim propisima. valja biti nje208 govim zrcalom u stvarnom vremenu. znači sve obuhvatiti teoremom i jednadžbom ukletoga dijela. mi smo do grla uronjeni "u život. anomaliju. te brzine i užasa smrti moderna je povijest ukletoga dijela. istodobno s et­ ničkim i političkim zahtjevima. Svijet je tako pun pozitivnih osjećaja. To da se. tog nepredvidljivog obilja koje vodi stvari s one stranu njihove svrhe. Činjenica da je zamrz­ nuo. poru­ ga. sudbina ili osjetljiva ovisnost na pr­ votne danosti.. tom eksponencijalnom prijelazu. istinske radosti prirode. Nazvali mi kako god htjeli to što pritom sebi probija put: ukleti dio ili neobični privlačitelji.kojima? Svako oslobođenje utječe jednako na Dobro i na Zlo. Ekscentričnost naših sustava neminovna je. Ono oslobađa navike i duhove. ono što se obnavlja vlastitim trošenjem. perestrojku je pratio. Uskoro će postati nemoguće iskazati suzdržanost u vezi s bilo čime. Neka vrsta spontanog terorizma proizlazi iz oslobađanja i povećanja ljudskih prava.). Nije riječ o tome da ga se objasni. kanonske taštine i ulizištva da u odnosu na njih ironija. i koji nije nimalo promijenilo bilo kakvo napredo­ vanje u suvremenoj moralnosti ili nemoralnosti. izuzev kao političko nesvjesno za buduće naraštaje. stvarnosti. poput ukletoga dijela..

ta vrsta povezanog rasprostiranja uzroka i posljedica koje nazivljemo stvarnošću. događajno. potrebni su da se proiz­ vede ta vrsta zgušnjavanja. političkih. Canettijev izraz . Valja ih razviti i povećati. nepredvidljivih događaja. u toj su mjeri oni napokon istinski znak slobode i prirodnog nereda svijeta. 210 211 . Bitno je upraviti snop svjetlosti projektora u pravome smjeru. besmislena je (to osuđuje i zago­ varatelje zla njega radi. jer će i oni naposljetku počiniti dobro). ubrzanje svih raz­ mjena. jer oni nisu logogrami nego hologrami. Da bi se uhvatilo te neobične događaje.Simulacija i zbilja povoljna politička prigoda. metafizički udaljeni­ ma."ukupnost ljudskog roda iznenadno je napustila stvarnost". Ne da bi im se iznašao neki smisao. Da ih nije bilo. Oni su se već zbili. Stanovita sporost (to jest određena brzina. značajne kristalizacije događaja koje nazivljemo poviješću. ili nam se upravo događaju. Nema nikakva spoznavanja stvari izvan toga temelj­ nog pravila. toliko oslo­ bođeni da smo napustili stanoviti prostor-vrijeme. trebalo bi ih izmisliti. Svjedoci smo svakovrsnih. Ali mi i ne znamo koji je pravi smjer. Prema toj slici. ali ne preveliko. valja i od same teorije učiniti nešto neobično. može se pretpostaviti da nam je ubrzanje moderniteta. Teorija može biti samo to: zamka postavljena u nadi da će stvarnost biti dovoljna naivna da se dade namamiti. Sve što mi možemo uraditi jest da upalimo neku vrstu projektora. Taj totalitet Dobra i Zla nadilazi nas i valja nam ga totalno prihvatiti. Iluzija o razlikovanju toga dvoga. riječ je o događajima tako dalekima. Mi smo "oslobođeni" u svim značenjima riječi. određeno oslobođenje (ener­ gija loma i promjene). Valja prekopati nebo. To se jednako ne može objasniti ni kao fiksni spektar neke zvijezde ili varijacije crvenoga. medijsko. seksualnih omogućilo toliku brzinu oslobađanja da smo ispali iz referencijalnog polja stvarnoga i povi­ jesti. te oni izazivaju tek lagano svjetlucanje na ekranima. Uglav­ nom. imati neko trajanje i neke posljedice. ekonomskih. ali ne prevelika. Postoje različite prihvatljive pretpostavke u vezi s nestajanjem povijesti. Iluzija kraja Patafizika 2000. Valja je učiniti savršenim zločinom ili čudesnim atraktorom. poput fotografije. Dugo zamrznuti. prema tome. tehnološko. ali ne prevelika). ne bi li se promaknulo samo jedno od njih. zločini i katastrofe stupaju na veselu i službenu pozornicu. da zadržimo teleskopski otvor prema tome virtualnom svijetu nadajući se da će se neki od tih događaja nužno uhvatiti na lijepak. neodoljivo podsjeća na brzinu oslobađanja potrebnu tijelu da bi izbjeglo gravitacijsku silu neke zvijezde ili planeta. stanoviti obzor u kojemu je stvarno moguće zbog toga što je gravitacija još do­ voljno snažna da se stvari mogu odražavati i. 7. stanovita udaljenost.

Ona može jedino istrgnuti pojmove iz njihove kritične zone referencije. kako bi ušla u krug kolanja. Upravo to mi proživlja­ vamo u našim današnjim društvima. Neutralizirani. Sve te lijepe stvari. Očevidna je analogija s usporenjem povijesti kad se ona nađe u blizini astralnoga tijela "šutljivih većina". svih procesa u svim smjerovima i koje je. prevelika ravnodušja i potihe sile tog ravnodušja. kolanja. pripovijedanje o njoj postalo je nemo­ guće. koje su se razvile u našoj modernosti. tog ubrzavatelja čestica koji je definitivno razbio referencijalnu orbitu stvari. obratna je od prve. mase uzvratno neutralizira­ ju povijest i igraju ulogu zaslona upijanja. dezartikulirati. prekoračenja točke nepovratka. Ta nepokretna materija društvenoga ne rezultira nedostat­ kom razmjena. Val više ne pos­ toji.a i ona prelazi u hiper­ prostor simulacije . Nijedna pripovijest ne odolijeva centrifugaciji činjenica. ona naprotiv rezultira umnažanjem i zasićenošću razmjena. Pojava se pove­ ćava ako se gustoća povećava. kulturalna raspolaže nekom kinetičkom energijom koja je odvaja od navlastita prosto­ ra i nagoni u hiperprostor gdje gubi sve svoje značenje. nego u onom računala. ne samo u sociološkom i demografskom smislu nego i u smislu "kritične mase". Događaji slijede jedni druge i iščezavaju u ravnodušnosti. Svjetlost se gasi. povijest se hladi. Druga hipoteza. Učinak tog usporenja bit će pro­ duženje vala svjetlosti što ga emitira to tijelo. jer se ono odatle više neće vratiti. ali dobiva značajno u stvarnoj bliskosti s današnjim sustavom. njihova revolucionarnog procesa (sva su društva revolucionarna u odnosu na prošla stoljeća). svaku sliku. a takvog će ga primiti promatrač. samim tijekom njihove mobilizacije. iznjedrile su jednu tajanstvenu protustranu čije nepoznavanje danas razara sve poli­ tičke i društvene strategije. želje. vrijeme se zaustavlja. nuklearna i slijedi svoju pu­ tanju u praznini. Svaki atom slijedi svo­ ju putanju ubeskraj i gubi se u prostoru. Međutim. Ona je hladna zvijezda društvenoga i.Simulacija i zbilja Iluzija kraja S one strane toga gravitacijskog učinka koji održava tijelo na orbiti. 213 . nijedna kultura ne odolijeva svom promaknuću. našim kolanjima i našim mrežama. i više nije u vezi s ubrzanjem. informacije ili komunikacije. ili njihovu krat­ kom spoju u stvarnom vremenu (u istom redu promišljanja: nijedna seksualnost ne odolijeva svom oslobođenju. Koliko je do povijesti. Našim društvima vla­ da taj masovni proces. Jednom kad je prekoračena sanovita granica. elek­ tronskom i svjetlosnome. treba je fragmentirati kao česticu. Na taj način ona može postići brzinu ne-povratka. Same mase nemaju povijesti. nijedna istina ne odolijeva svojoj provjeri itd. Materija usporava prolaz vremena. kulturalna. One su potencijalni preostatak svekolike povijesi. svaki se jezik mora rastaviti u binarni dispozitiv da više ne bi kolao u našem pamćenju. Svaka cjelina. povijesna. 212 navesti ih da prijeđu točku ne-povratka . Ni teorija nije više sposobna "razmišljati" o nečemu. dužina vala postaje beskonačna. Nijedan smisao ne odolijeva svom ubrzanju. Nije potrebno posezati za znanstvenom fantastikom: nadalje mi posjedujemo. sam za sebe oslobođen . roba. koliko je do iščeznuća povijesti. nemaju smisla. oko te mase. nego s usporenjem pro­ cesa. svakog smisla. Tu je njihov najvažniji događaj: uspostavljanje. preko poti­ caja razdavanja i posvemašnjeg kolanja. svijesti. otporni na trovanje zahvaljujući informaciji. politička. Točnije. svako pripovijedanje. simulaciju putanje u bes­ kraj. budući da je ona po određenju (re-citatutn) moguće pojav­ ljivanje slijeda značenja. I ona neposredno proizlazi iz fizike. Da bi se razdavala u beskraj. događajna treba se fragmentirati.pri čemu gubi svaku "objektivnu" vrijednost. poruka. zajedno sa suvremenim medijima. svih poruka. Nijedan događaj ne odolijeva svojoj planetarnoj di­ fuziji. svi se atomi smisla gube u prostoru. Ona nastaje zbog prevelike zgusnusti gradova.svaka činjenica postaje atomska. koja je konačno udaljuje od povijesti. odgo­ varajuće sile inercije. i to je ono što utječe na ubrza­ vanje svih tijela. Svaka činjenica. svake želje. vrijeme na povr­ šini veoma zgusnutog tijela kao da se usporava. Nijedan ljudski jezik ne odolijeva brzi­ ni svjetlosti.). s našom in­ formatikom. stvorilo za svaki doga­ đaj. ovdje i sada. svaki je događaj.

zahvaćeni u konačni pokret koji nas udaljuje jedne od drugih nevjerojatnom brzinom. Čovječanstvo je također doživjelo svoj big bang: stanovita kritična gustoća. sanjati o svome kraju. do kojeg dolazi u akustici uslijed prevelike blizine izvora i primatelja. Povijest se više ne uspijeva nadići. poput galaksija. posebni učinci. ili pak to raspršivanje u bes­ kraj čeka neki kraj. napredak više ne uspijevaju dosegnuti svoju brzinu oslobađanja. u svome vlastitom posebnom učinku. razvoj vrste dosegnuli brzinu oslobađanja potrebnu da se svlada inercija mase? Jesu li. a u povijesti uslijed prevelike blizine. moguće je da i sama energija oslobađanja vrste (ubrzanje rođenja. više nema ni prosudbe ni estetskog užitka. zamišljanje budućnosti. ovisno o otkriću novih čestica). povijest prestaje postojati kao takva. Svu društvenu. zahvaljujući medijima i informaciji!). događaja. vre­ mensku transcendentnost upila je ta masa u svojoj tihoj prisutnosti. jer ona neće imati vremena dosegnuti svoj kraj. Neposredno razdavanje u velikim dozama. treća analogija. Uvijek je. oboružanom tjunerima.kratkog spoja između uzroka i posljedice. Je li još riječ o glazbi? Gdje je prag visoke vjernosti iza koje glazba nestaje kao takva? Ona ne nestaje zbog nedostatka glazbe. čiji su izgledi ograničeniji. zvučnicima mi miksamo. Iza te točke. Njezini se učinci ubrza­ vaju. zamisliti vlastitu svršnost. U ljudskom poretku. Politički događaji već nemaju dostatne samostalne snage da nas pokrenu. nalaže obratni proces inercije povijesti i politike. Jesu li povijest. Na svom nosaču zvuka. Povijest. smisao. Povijest se ne dovršava zbog greške njezinih činitelja. namještamo. nego zbog toga što je prešla tu graničnu točku. ne može se čak ni govoriti o kraju povijesti. dok se smisao neumoljivo usporuje. na djelu je ekstaza muzikalnosti. mi ne znamo jesmo li postigli brzinu oslobađanja koja bi mogla dovesti do konačne ekspanzije (to će zacijelo ostati zauvijek neizvjesno). međutim. Svi smo mi opsjednuti visokom vjernošću. Danas je na djelu obratni učinak: nadilaženje praga kritične mase. odvući nas u neu­ moljivi pokret zgrčenosti i inercije.i onaj famozni učinak larsen. prema tome. nego uslijed usporenja. ni zbog događaja (događaja će uvijek biti samo još više. Nestanak povijesti pripada istom redu stvari: i tu smo prešli granicu na kojoj. informacije. pa se prema tome odvijaju poput nijemog filma za koji smo mi kolektivno neodgovorni. ra­ vnodušnosti i zapanjenosti. poput svjetlosti i vremena na rubovima bes­ konačno guste mase. ona se gubi u svome neposrednom učinku. i to je njezin kraj. tehnika i razmjena tijekom stoljeća) stvori stanoviti višak mase i otpora koji će odnijeti pre­ vagu nad početnom energijom i. nestala je u savršenstvu svoje materijalnosti. Oni se više ne uspijevaju istrgnuti iz tog odveć zbijenog tijela koje usporava nji­ hovu putanju. U biti. riječ o točki iščezavanja. ovaj put na polju glazbe. drugotni učinci. U kozmičkome poretku. o točki rasplinjavanja. Naposljetku će se zaustaviti i ugasiti. poja­ čalima. a koja je naprosto disper­ zija gustih i hijeratskih jezgara ranijih civilizacija. izbljeđivanje (fading) . Analogno tome . usporava vrijeme tako da nam nadalje izmiče per­ cepcija. ni zbog nasilja (nasilja će uvijek biti još više). umnažamo zvučne zapise u traganju za glazbom bez greške. ona praska u aktualnosti. svojevrsna koncentracija ljudi i razmjena zadaje tu ekploziju koju nazivamo poviješću. kao i između objekta i subjekta eksperimenta 215 . a ljudskim je molekulama dano da se približe jedne drugima sukladno nekom zamahu obratnom od gravita­ cije? Može li ljudska masa koja raste svakoga dana zapovijedati nekim nagonom takve vrste? Treća pretpostavka. uslijed pretjerane događajne i informacijske sofistikacije.Simulacija i zbilja Iluzija kraja Ovaj put na djelu je suprotno.hoće li naša ljudska povijest biti evolutivna ili involutivna. pa prema tome i razornog ispreplitanja događaja i njegova razdavanja . 214 To da Univerzum postane beskonačna ili skupljajuća ekspan­ zija prema nekoj beskrajno zgusnutoj jezgri ovisi o njegovoj kri­ tičnoj masi (u vezi s kojom je i sama spekulacija beskonačna. o vanishing pointu. kvalitetom glazbenog "uzvrata". ovisi možda o kri­ tičnoj masi čovječanstva. iscrpljuje se u posebnim efektima. To bih nazvao stereofonskim učinkom. povijesnu. u smislu populacije.

Gdje da se zaustavi stereoperfekcija? Njezine se granice neprestano pomiču. fatalna strategija vremena. vanishing point. bilo je glazbe. uzrokuje i krajnju neodređenost. seksualnosti prijeti nestanak. uostalom. Cjelokupnu povijest prati milenijski (milenaristički) izazov vremenitosti povijesti. Ne može se reći da je neko od tih stremljenja uistinu pevagnulo nad nekim drugim i tijekom povi217 . neće­ mo više pronaći povijest prije informacije i medija. to jest neki slijed nesumanutih činjenica. U žarištu ekperimenta. Scenarij koji se. oslobađanje "stvarnog" vremena po­ vijesti i proizvodnja linearnog i različitog vremena mogu nam izgledati kao posve izvještačeni proces. Više nikad neće­ mo znati što je bila povijest prije nego se pretjerano razbujala u tehničkome savršenstvu informacije . apsolutne blizine stvarnoga: isti učinak simulacije. nada Canetti. To danas dovodi do toga da nam i mala glazba povijesti izmiče. Nešto poput izazova vremenu. Prvo vrijeme kršćanstva obilježio je siloviti otpor poma­ ku vremena uspostavljanja Kraljevstva Božjega. poput visoke vjer­ nosti. Za razliku od tog poretka dovršenog vremena. U žarištu hi-fi-ja glazbu progoni njezin nestanak. može se iznijeti samo moralni prigo­ vor. Prema definiciji. jer su to granice tehnološke opsjednutosti. nego u odno­ su na vrijeme u kojemu se ona odvija. stanje iznova postaje izvorno. posve besmislenim i nestvarnim kulturama koje nisu imale nikakva osjećaja za različite rokove. izvorni pojam povijesti nestali su zbog toga što ih mi više nikad nećemo moći razlučiti od njihova modela savršenstva. koji je u isti mah i njihov model simulacije. Prihvaćanje te "povijesne" izglednosti spasa. preostalo im je jedino da ga okončaju odmah. ta točka na kojoj je s ove strane bilo povijesti. Činjenica da izla­ zimo iz povijesti da bismo unišli u simulaciju samo je posljedica 216 činjenice da je i sama povijest u osnovi bila tek golemi model simulacije. Elias Canetti je lijepo kazao: s one strane ništa više nije stvarno. Više nikad nećemo moći saznati što je bilo društvo ili glazba prije nego što su se pretjerano razbujali u svom današnjem beskorisnom savršentvu. a sva će krivovjerja ponavljati taj lajtmotiv neposrednog ispunjenja obećanja. Budući da im je ono bilo obećano na kraju vremena. njihovo prisilno uznese­ nje u hiperrealnost koja ih briše.Simulacija i zbilja Iluzija kraja u mikrofizici (i u društvenim znanostima!). Mi više nećemo naći glazbu otprije sterea (izuzev preko dodatnog učinka tehničke simulacije). Povijesnom sagledavanju. Ne u smislu da ona ne bi imala opstojnosti izuzev u pripovijedanju o njoj ili u tumačenju koje joj dajemo. Toliko različito od vremena ritualnih društava u kojima se sve stvari dovršavaju na početku i gdje obred iznova ocrtava savršenstvo toga izvornog događaja. izbavljenje ili kata­ strofa) mora dogoditi na kraju vremena i u neznano kojem neproračunljivom roku? Taj model linearnosti morao se činiti savršeno fiktivnim. to jest njegovo neposredno neispunjavanje. znanosti prijeti nestanak njezina predmeta. koje prate putanju od uzroka do posljedi­ ce. nisu mogli proći bez silovitosti. Sve što uzrokuje neku radikalnu neodređenost u vezi s događajima. koja je is­ toznačnica visoke vjernosti. Samim time. ili u stereofoniji informacije. nametao uza silne teškoće. zašto se ono što se mora dovršiti (Posljednji sud. U samom žarištu informacije povijest je opsjednuta vlastitim iščeznućem. Odakle ta napetost. to linearno vrijeme koje je u isti mah ono kraja i beskonačne napetosti kraja. U žarištu pornografije.nikad više nećemo saznati što su bile sve stvari prije nego što su se poništile u ispunjenju svog modela. uvijek se suprotstavljao fatalni zahtjev. nenadoknadiva je. Posvuda isti stereofonski učinak. izgleda. suprotno onome čemu se. ali bez apsolutne nužnosti i sve u neravnotežnu stanju u odnosu na budućnost. Nadilaženje te točke stoga je neminovno. Izvorna bit glazbe. Gdje da se zaustavi informacija? Na tu očaranost "stvarnim vremenom". A to je jedino vrijeme u kojemu se neka povijest može odvijati. koje stalno premje­ šta uloge o nekom hipotetičkom kraju. Cijele su zajednice čak bile spremne usmrtiti se ne bi li ubrzale uspostavljanje Kraljevstva. koja želi spaliti etape i dospjeti s one strane kraja. koji nema previše smisla. u ovom slučaju glazbe. gubi se u mikroskopiji. za slijedno nizanje i za svrhovitost.

odvijanje u suprotnom smjeru. možda se i neće dogoditi. izvještačenog značaja vremena i povijesti. Vraćanje povijesti Negdje tijekom 80-ih godina 20. onima s one strane kraja. budući da će se ona u međuvremenu okončati (uvijek je riječ o povijesti Kafkinog Mesije: on dolazi prekasno. arhivima. One već navješćuju užas 2000. stvarno je vrijeme mnogo veća izvještačenost od odgođenog vremena. domoći se stvari gotovo prije nego što su se dogodile. preko krivovjerja i pobuna. koja se pokapaju iza svo­ jih prospektivnih tehnologija. Kao i u kozmičkom prostoru. dakako. to znači da nemamo nimalo povjerenja u smisao i svrhovi­ tost događaja. u kojima je vrijeme napokon poništeno pukim kolanjem . kao da se on upravo zbiva. godine. a povijest nema nikakva izgleda da ih ostvari. počinje kliza­ nje događaja prema dolje. ili. Ne čekajući konačni rok. to prevodi potajni predosjećaj da je i obećanje ispunjenja na svaki način lažno i dijabolično. A mi nikad ne nasjedamo onima koji od nas traže da se nadamo. jedan dan prekasno. ali oni o tome ne znaju ništa. ubrzati im tok.želimo li smjesta uživati u 218 događaju. vrh krivulje evolucije. jer u dubini ni vrijeme ni povijest nikad nisu bili prihvaćeni. Stoga. Iluzorni iza­ zov. toga da je gotovo s događajem i živućim vremenom povijesti te se valja naoružati svim umjetnim pamćenjem. solsticij povijesti. Traženje silovitog rješenja stvarnosti kad nam ona izmiče u hiperrealnosti bez kraja? Jer hiperrealnost ukida i sam rok Posljednjeg suda ili Apokalipse ili Revolucije. trenutnošću in­ formacije odgovara nekome potajnom milenarizmu: poništiti tra­ janje. jednako kao što voda neobjašnjivo ubrzava tok kad se približava vodopadu. uvijek se provlači ta želja za predviđanjem kraja. To je uvijek bilo demonsko isku­ šenje: krivotvoriti krajeve i račune o krajevima. krivotvoriti vri­ jeme i događanje stvari. Godina 2000. u traganju za nekim nevjero­ jatnim uskrsnućem? Sve se misli pokapaju s predviđanjima u vezi s nadolaskom 2000. on se postavlja u ekstatični položaj kra­ ja. Što uostalom čini terorizam ako na svoj način ne zagovara kraj povijesti? On nekim neposrednim i totalnim činom pokušava uhvatiti u stupicu vlast. Čak i izvan terorizma. Svatko ostaje svjestan proiz­ voljnoga. sve upamti iz naše prošlosti i one svih kultura. da bismo se suočili s odsus­ tvom budućega i s ledenjačkim vremenima koja nas očekuju? Nisu li mentalne i intelektualne strukture u tijeku svog pokapa­ nja. pak. preduhitriti kraj. možda je bolje ukinuti Mesiju. sve arhivira. ništenja u memorijama. ali oni o tome ne znaju ništa. ne postoji li neka svjetlost tog parusijskog traženja u globalnom fantazmu katastrofe koji lebdi nad suvre­ menim svijetom?. želimo li ga živjeti u trenutku. iza svojih skladišta podataka i u saćastim mrežama komunikacije. 219 . svim znakovima prošlosti. u nestrpljivosti ispunje­ nja. Nije li to simptom kolektivnog predosjećanja kraja. ali koji uvijek očarava. Istim kaotičnim učinkom u vremenu kao i u prostoru. i to je odlaganje nepodnošljivo).ti se naraštaji možda nikad neće probuditi. stoljeća povijest je doživjela zaokret u drugome smjeru. možda i preko smrti.Simulacija i zbilja Iluzija kraja jesti to je pitanje ostalo gorućim: treba li ili ne treba čekati? Od mesijanskih grčeva prvih kršćana. Društva koja više ne očekuju ništa od nadolaska budućnosti i imaju sve manje povjerenja u povijest. nadajući se stvoriti okolnosti Posljednjega suda. onima ispunjenja. stva­ ri se odvijaju sve brže kada se bliže svome kraju.želji da se sve historzira. One nagonski prihvaćaju rješenje zamrznutih tijela uronjenih u dušičnu kiselinu u očekivanju da se iznađe način njihova ponovnog oživ­ ljavanja. a u isto vrijeme ono je njegova negacija . uništiti drugotnost događaja. Čak i naša opsjednutost stvarnim vremenom. Jednako se nijekanje može uočiti u prividno su­ protnim postupcima . odgođeno vrijeme. Jednom kad je bio premašen vrhunac vremena. predvidje­ ti njegov kraj izuzimanjem linearnog vremena. na djelu je krivulja povijesnog prostor-vremena. nekom vrstom zavodljivog samoubojstva koje smjera odvra­ ćanju Boga od povijesti i suočavanju s njegovim odgovornosti­ ma. Svi pred­ viđeni krajevi izmiču nam. U tom smislu.

Metaforički. simbolički kraj godine 2000. Tom retroakcijom doga­ đaja mi izmičemo vlastitoj smrti. da smo sposobni. tom zakašnjelom kraju koji neobično nalikuje nekoj pogrebnoj raboti. mi nećemo doživjeti niti simbolički događaj kraja. svjedočili bis­ mo gotovo nekom obliku nesvjesnoga i odvijanju prvotnog pro­ cesa). iz­ maknuti toj kobnoj asimptoti koja na neki način iznova namata modernitet kao da je riječ o magnetofonskoj vrpci? Toliko smo naviknuti na ponovno vrćenje svih filmova. Preraditi vlastitu povijest . osuđeni na retrospektivnu melankoličnu želju da sve iznova preživimo kako bismo sve ispravili. nakon što je dosegnula svoju spekulativnu granicu i ekstrapolirala sve svoje virtualne razvoje. To bi barem ima­ lo prednost . Ona je zacijelo u vezi sa sferičnošću vreme­ na (vidljivom na obzoru kraja stoljeća. umjesto da je podređujemo razarajućoj reviziji i da je prepustimo onima koji će obaviti autopsiju nad njezinim lesom. preko sjene stolje­ ća. Jesmo li. onih fikcije kao i onih našeg života. To bi barem značilo sačuvati sjećanje na nju i njezinu slavu. Svaki vidljivi pokret povijesti nevidljivo nas približava njezinoj suprotnoj točci. poput sferičnosti zemlje na obzoru pri smiraju dana) ili s istančanom zakrivljenošću gra­ vitacijskog polja. da sve 220 iznova preživimo kako bismo sve razjasnili (donekle kao kad bi psihoanaliza proširila svoju sjenu na cjelokupnu našu povijest kada bi se isti događaji. koji se sastoji u tome da se sve iznova vidi. čini se. dakle. U našem. pod izlikom revizije i rehabilitacije. istodobno i delirij odgo­ vornosti. upravo kada ona postaje sve neuhvatljivija. do primi­ tivne duplje. kao da je već na djelu u ekološkom flertu s nemo­ gućim izvorom. Dakle. budućnost više ne postoji. da se zaputimo nekom eliptičkom kraticom i prijeđemo preko kraja. najkraći put od jedne točke do druge jest ravna crta. univerzalni pozitivni završni račun.izbijeliti sve čudovišne procese: preko bujanja skandala. jesmo li prisiljeni navesti sve prošle događaje da se iznova pojave. poništavamo jedan za drugim sve događaje koji su nam prethodili. Gledana u toj perspektivi. toliko smo zaraženi retrospektivnom tehnologi­ jom. ne ostavljajući mu vremena da se dogodi. Tim vraćanjem povijesti u beskraj. sve obnovi. Retroproces koji nas može odvesti u delirij podrijetla. tom hiperboličnom krivu­ ljom. u uzaludnoj nadi da nećemo izdržati sadašnje razara­ nje. da preskočimo vlastitu sjenu. Možemo li izbjeći toj retrokrivulji povijesti koja uzrokuje njezino vraćanje na put kojim je kročila i brisanje vlastitih tragova. Ali to vrije­ di jedino za linearni prostor Prosvjetiteljstva. mračnog (re)santimana znači da je i sama ta povijest skandal. prisiljavajući ih na iskupljenje. dok upravo. ako ne i onoj početnoj. u paranoičnom zanosu. provelo savršeno računovodstvo kraja sto­ ljeća. ne-euklidovskom prostoru kraja stoljeća. Ségalen kaže da na Zemlji koja je postala kugla svaki pokret koji nas udaljuje od jedne točke počinje time da nas njoj približava. kao što kaže Canetti. s povratnim učinkom modernosti. da prekinemo s tom recesijom i opsesijom. bio bi da se odmah smjestimo na neku drugu vre­ mensku orbitu. nekom promašenom pogrebu. kao što beskonačnom raščlambom vršimo autopsiju njezina djetinjstva. i samo stoljeće izmiče svome kraju. sve do one strane povijesti. Na djelu je paradoksalni proces obrata. To vrijedi i za vrijeme. zlehuda krivulja neumoljivo zakreće sve putanje. vladavina prava čovje221 . da se sve ponovno dogodi na kraju procesa? Nas je u posljednje vrijeme obuzeo delirij procesa. sve iznova proguta da bi se. raspada na svoje jed­ nostavne sastavne dijelove sukladno katastrofičnom procesu do­ gađanja i turbulentnosti. koja se. nije čak riječ niti o kraju povijesti. ponoviti povorku povijesti poput filma koji se vrti unatrag. iste okolnosti ponavljale gotovo u istim vremenskim razmacima. Na djelu je kraj linearnosti. Jedini način da to izbjegnemo. do životinjskog suživota.sačuvali bismo ono što je ostalo od povijesti. kada bi se isti ratovi razbuktavali među istim narodima i kada bi sve što je proživljeno iznova uskrsnulo kao potaknuto nekim nezatomljivim fantazmom. u žestini suvremene vrtoglavice. Kad bismo mogli izmaknuti tom moratoriju kraja stoljeća.Simulacija i zbilja Iluzija kraja U euklidovskom prostoru povijesti. ona Napretka i Demokracije.

Ona podrazumijeva da više nema ideja koje bi bile povezane s činjenicama . Kretati se u praznini događaja. silovito­ sti. tako silno žurimo zabašuriti najgore prije polaganja računa (cijeli je svijet potajno ustrašen zbog užasnog računa koji valja položiti godine 2000). Licitacija događaja preko radikalne dezinformacije. izmičući svim radarima. sačuvali bismo barem događajima koji su nam prethodili njihovu slavu. govorim o Zaljevskom ratu itd. tvori njegovu povijesnu vrijednost. Agencije Stealthy. Međutim. posebnost. značaj. u najsitnijim međuprostorima tijela. demokracija posvuda. poput mesara iz ČuangCeua. ako je moguće. taj san o kraju milenija? Ne postoji li neki "zid povi­ jesti". I pritom nemam na umu obične događaje. upravo je obratno danas na djelu: sve što se dogodilo u tom stoljeću. on ostaje nejasan. Ako postoji neko jasno razlučeno obilježje doga­ đaja. licitacija događaja u preobilju informacija. mogli izbjeći tu rabotu izbjeljivanja. te nam neće ostati više ništa od naše povijesti na tom kraju tisućljeća. stanovitom ne-smislu. Ako još i postoji ulog. Dok se mi.kada bismo. međunarodnog poliranja o kojemu svi narodi danas željno razmišljaju. Međutim. smisao. dakle podići veo nad ne-događajnošću događaja. u smislu napretka. onoga što ga tvori događajem i. Događaj koji više nije obuhvaćen akcijom. konačni prekid svih sukoba. u pozadini neočekivanih događaja i u izglednosti drugih nepredvidljivih zbivanja. rodila se među neko­ licinom prijatelja namisao o osnivanju ureda koji bi i sam bio nevidljiv. to ulančavanje stvari kao da imaju neki smisao. brisanje iz našeg sjećanja svih "negativnih" događaja . oslobođenja. silovitosti nje­ govih događanja. neovisno o njihovu povijesnom ulogu. je li i samo ta reverzija ireverzibilna? Dokle može ići ta retrospektivna forma. niti intelektualaca koji su zadržali bilo kakvu vezu sa smislom. to je i sama agencija osta­ la nestvarna. da više doista nema aktera koji bi bili bilo kako povezani s događajima. dakle. Procjena događaja neovisno o njihovu sudjelo­ vanju u igri. kad bismo se mogli poštedjeti te krajnje de­ mokratske pomasti kojom nam se navješćuje Novi Svjetski Pore­ dak. nego spekulacijom i lančanom reakcijom. ne bi li prokrčila put stanovitoj praznini.Simulacija i zbilja Iluzija kraja ka nad cijelim planetom. izgleda. upravo je u postupku revizije u dobrom smjeru. Problem je u sljedećemu: je li zamah modernosti reverzibilan. Na taj je način savršeno ispunila svoju ulogu. lančano se produžuje prema krajnostima neke patvorenosti koju nijedno tumačenje ne može dosegnuti. I tako ostati skrivena i suzdržana spram nji­ hove slike. koja se nazivala na različite načine: 222 . ništa od njegova blistavila. zagonetan. nego je na djelu metež nevažnih događaja bez odistinskih činitelja i bez ovlaštenih tumača: pojam actio nestao je u isto vrijeme kad i auctoritas. anoniman i tajan. prema tome. nego događaje na Istoku.to je bila "Utopija" 1960-ih i 1970-ih godina naime. preko kojega ona ne može preskočiti u svome oporučnom zamahu? ANATHEMATIC ILLIMITED (Transfatal Express Viral Incorporated International Epidemics) Budući da je zadaća ureda bila hvatanje nestvarnih događaja kako bi o njima dezinformirala javnost. nasuprot grozničavosti medija da ispune sve među­ prostore. jedinstven i zauvijek virtualni obrazac. revolucije. dok njima upravlja jedino umjet­ na montaža i bez-smisao. Simulacija je upravo to neodoljivo odvijanje. i. Dakako. ta vrsta potaj223 Uspon praznoga prema rubu U zoru 1990-ih godina. istovjetan onome zvuka ili brzine. to je činjenica da je on ireverzibilan i da nešto u njemu uvijek nadilazi njegovo značenje i tumačenje. Agencija je upravo željela suprotstaviti toj simulaciji radikalnu desimulaciju. "akcija" u kinematografskom smislu i "aukcija". rastavlja se na događaje koji se zapravo ne događaju. Ostaje jedino aktualnost.

Jer cijeli posao negativa iščezava s obzora medija . Agencija nije trebala samo odoljeti iskušenju informacije o događajima u štrajku nego također i ulančavanju kritičkog diskursa. nad kojim još lebdi duh Kapitala. Ono može poništiti svaku izvjesnost u vezi s činjenicama i svjedočanstvima. naposljetku se nije ni odigravala kao ni sami događaji. štrajkom povijesti. kao što štrajkaši zauzmu tvornicu.suprot­ nost od tradicionalnog lukavstva povijesti koje se sastojalo u tome da se bitne promjene događaju a da to tako ne izgleda. 225 .Simulacija i zbilja Iluzija kraja ne i podmukle intervencije u smjeru praznine nasuprot grotes­ knoj. A taj štrajk događaja povlači za sobom lock­ out povijesti. Od jednog do drugog. preobrazivši ga u praznu sadašnjost. nastojeći pružiti najtočniju ne-informaciju koja se ticala tog odsustva događaja. i Zaljevski rat. koja je izvornost objektivne ironije. razo­ čaravajući oblik koji upravlja ništavnošću našeg vremena. strasti. a ako se on unatoč tome dogodi. Agencija Stealthy mogla se usporediti sa štrajkom događaja. pak. Ali ideja nije mrtva. Kako bi se do­ mogla izvornosti tog ne-događaja. radikalna ironija naše povijesti jest u tome da se stvari više odista ne događaju. svi su napustili svoje vrijeme. tog bezgraničnog štrajka sa zauzi­ manjem povijesti. istodobno pobu­ đujući dojam povijesnog događaja. pro­ tiv tih vrtaljki događaja. koji uopće ne pridonose napredo­ vanju povijesti. Kao da su događaji međusobno prenosili lozinku štrajka. gdje se još jedino odigrava vizualna psihodrama informacije. zgrčenim i apatičnim. prazni prostor Rada. Odvraćanje se jed­ nako odnosi na ratove. nego jedino iz objektivne ironije. koji su medijski ili to nisu). ništi njegovu vjerodostojnost. nego kapital proizvodi i reproducira rad. a u isti mah biti i istančano katastrofični ob­ lik primjeren približavanju kraja stoljeća. I ovdje su se odnosi obrnuli: rad više ne služi reprodukciji kapitala.na pozornici povijesti događa se isto što je danas prisutno na tržištu umjetnina. poput povijest. koji više nemaju negativne moći (progresističke. ako se dogo­ dio. Protiv te spekulativne inflacije. istodobno ostajući operacionalna. to jest istodobno ga čini prerazdraženim i ravnodušnim. Zapala je u istu crnu rupu. u isti virtualni prostor kao i ne-događaji o kojima je trebala govoriti (tajno. ima nesagledive posljedice. neshvatljivu za naše povijesno poimanje (povi­ jesnog smisla ima samo ono što se događa u smjeru povijesti). Ili se. a njihov su zlatni paritet bile slobode i "demokratske vrijednosti". stvarnost. neki isprazni oblik pisanja koji će odgovarati jalovu odvijanju doga­ đaja našeg vremena. događaji zbivaju umjesto nečeg drugoga što se nije dogodilo. 224 Kad samo pomislimo da smo zdravo za gotovo primili događaje na Istoku. dostojnih Velike Vrtaljke Povijesti. Trebalo je u tom štrajku događaja iznaći neku makar i najmanju mjeru odvraćanja. Činjenica da događaji više ne stvaraju informaciju. Odvraćanje je vrlo posebni oblik djelovanja: ono je to što čini da se nešto ne dogodi. kritičke. Carstvo odvraćanja proširuje se čak i na prošlost. Ono može destabilizirati pamćenje kao što destabilizira svako pred­ viđanje. ugledajući se na te nove događaje. revolu­ cionarne). praznog prostora nad kojim još plutaju duhovi Moći. Ono omo­ gućuje (!) neobične događaje. Prividno nerješivi paradoks. Ono je dijabolička snaga koja poništava prijelaz doga­ đaja u stvarni čin. samoživoj zaluđenosti informacije i političke pozornice bila je samo san i budući da je bila zatvorena i suzdržana. koja živcira cijeli svijet. bila pretplaćena na odsut­ ne događaje. Ono prevladava tijekom cijelog našeg su­ vremenog razdoblja koje više ne nastoji u toj mjeri proizvoditi događaje koliko učiniti da se nešto ne dogodi.upravo kao što rad nestaje s obzora kapitala. slijedeći obratnu krivulju. na povijest. budući da je njihova jedina negativnost u činjenici da se ne događaju. Zbunjujuće. nego je ponavljaju u obratnom smjeru. Ta pomutnja između uzroka i posljedica ne proizlazi više iz kritičke svijesti. treba­ lo je pronaći neki ironični oblik iskrivljavanja informacije. Jer. bez ičijeg znanja. Ona je. iako se čini kao da se događaju . nego upravo obratno. Divovska parodija proizvodnih odnosa. čija su podloga u zlatu bila Prava čovje­ ka i Novi Svjetski Poredak! Za te je događaje plaćena mnogo viša cijena nego što je njihova vrijednost .

ona o znanosti imaginarnih rješenja koja se uzdiže iznad fizike i metafizike. Zaslon povijesti mijenja se istom olujnom brzinom kao i prirodne pojave. protu-gustoći. i. Na taj bi se način.uglav­ nom nepredviđeni . a nastupilo je iznenadno rješenje. preko ekscentričnosti. ne više predodžbu ni pamćenje. da nepredvidl­ jivo skreću prema točci bijega . Čemu se žele prikloniti čestice koje se u 226 svojoj centrifugalnoj pokretljivosti pokušavaju osloboditi gustoće i protu-gravitacije? Tajanstvena rubnost prostora. izvan tijela. okus. na osnovi čega izmiču svakoj želji za smislom. poslužimo se starom kozmogonijom koja nije bila lišena draži. Jarry već naznačuje profil te neobične privlačnosti. Možda bi to našim događajima moglo podariti ono posebno obojenje. i teškoj privlačnosti neprekinute povijesti. Način na koji se događaju odvijaju čini ih već vanishing events s malo smisla. nego neke čudne privlačno­ sti koja od drugdje dolazi. 227 . tako i mi više ne primamo otkucaje događaja. Jedino se čudimo tome da ih nismo znali predvidjeti. Tako naši oblici djelovanja i pokretnosti više ne ovise u toj mjeri o pozitivnom nagonu nego o odba­ civanju i odbojnosti. zapravo jedino depresija u meteorološkom značenju riječi . nego jedino encefalogram (plosnat). zašto se radije ne priklone usponu praznine prema rubu. Stječe se dojam da se događaji sami požuruju. Mogli bismo reći da novi događaji probijaju prazninu koja je ispred njih i u koju tonu.zacijelo temeljni prirodni zakon. Možda atoniju. koja čini da one više nemaju smi­ sla ni linearne svrhe. protu-gravitacija. radije.pret­ postavka mnogo proizvoljnija od izbora konkretne jedinice pozi­ tivne gustoće. Staroj fizici smisla valjalo bi suprotstaviti novu gravitaciju. koje poznaju samo jedan smjer bijega. nego kao prazninu nastalu us­ lijed aspiracije. Čini se da jedino žure osigurati svoj zaborav. U tim uvjetima. istinsku. uključivši i one duhovnog svijeta i "psihološkog" polja. Ali. izbjegla teška forma. domogli se mnogo lakših molekula. unatražnog odvijanja koje nipošto ne započinje neku značajnu budućnost. nego samo nji­ hov kardiogram.ali ne izazivaju posljedice. Oni stižu brže od svoje sjene . Jednako kao što fizičari svoje čestice vide jedino kako prelaze preko ekra­ na. To su meteorski događaji koji proizlaze iz iste kaotične nedosljednosti kakva je ona oblikovanja oblaka. zaključuju da će uvijek tako biti.. nego samo psihodramu i katodno viđenje. politič­ kog. U djelu Potezi i mišljenja doktora Faustrolla. onaj praznine (tako je s poetskim jezikom u kojemu svaka čestica nalazi svoje poništenje u anagramskoj rezonanciji).. ne više želju ni užitak. takvi unatoč svemu ipak brojni događaji proizvode neki čudni dojam već-dogođenog.Simulacija i zbilja Iluzija kraja Možda je ta krivulja stvari.Tako i s događajima na Istoku: stječemo dojam da je na djelu bilo dugotrajno negativno nakupljanje. ili. katatoniju koju živimo valja protumačiti u obratnom smislu . Oni ne ostavljaju nimalo prostora za tumačenje. a naše je jedino žaljenje da nismo znali odatle izvući zaključke. umaknuli u zadnji čas. onu bljutavost praznine i onu ništavost. To bi objasnilo brojne anomalije. kulturalnoga i mentalnog polja? Patafizička pretpostavka. kao posljedicu upijanja budućeg događaja. prema tome.budući da praznina koju osjećamo nije posljedi­ ca poremećena smisla ili pamćenja. te bismo. ona o protu-gravitaciji. jedi­ nu: privlačnost praznine ." Obratna privlačnost praznine. umjesto da potvrđuju zakon pada tijela prema sre­ dištu. koju valja zahvaliti obrtanju načela fizike: "Današnja znanost temelji se na načelu indukcije: većina ljudi uočila je da stanovita pojava pret­ hodi ili slijedi neku drugu.rubnoj praznini medija. težina "želje" shvaćene kao pozitivna privlačnost. pri čemu treba prazninu shvatiti kao jedinicu ne-gustoće . kao očevidni i trenutni zaključak operacija koje nam izmiču. zbog toga što su već okrenuti praznini. neke bliske događajne mase koja anticipacijom privlači sav kisik koji udišemo i time stvara okrutno snižavanje društvenoga. izuzev za sva odjednom. mnogo istančanije od zavođenja. umjesto privlačnosti punine pre­ ko punine.ne kao prazninu koju je ostavila bujica prošlih događaja. da bi se domogli lagane orbite isprekidane povijesti.

otuđenjem? Sa svojim hendikepima. ako teolozi u srednjemu vijeku nisu bili daleko od hereze kad su postavljali pitanje o konkretnim oblicima uskrsnuća tijela. svim sredstvima. Zračenje pamćenja iskrivljuje se i od svakog događaja čini crnu rupu. kao što je bio slučaj s Dan­ teom ili Giordanom Brunom. Biosfere 2 odgovaraju na pitanja postavljena u srednjemu vijeku u vezi sa besmrtnošću i s uskrsnućem tijela. To doživljavamo i na subjektivnom po­ lju. nema stvarnog vremena smrti. snažno ulaganje u svrhovitosti onostranog i simbolički zahvat smrti. upravo kao što su svi oni u srednjemu vijeku tražili raj u stvarnome vremenu. Mi želimo njezino neposredno ostvarenje. Jer nema kraja u stvarnom vremenu. niti zrcalo sadašnjosti koje bi ih odrazilo. sa svime što ih je činilo posebnim živim bićima . delirijima? Biosfera 2 odgovara na sve to simulakrom idealnog uskrsnuća. obesmrćeno prozirnošću. Doga­ đaj ima pravo na istu prokreativnu praksu. lica. U besmrtnost duše. mi želimo tu besmrtnost hic et nunc. besmrtnost u različitom vremenu. i na iste eutanazijske postupke kao i smrt. obestjeljenjem. prema tome. Upravo to obrtanje polja vremenske gravitacije uzrokuje da znakovi prošlosti više nemaju svoju specifičnu masu. uklanjanjem svih negativnih obilježja. Riječ je. kao proživljeno i. o uprizorenju stanovite besmrtnosti vrste u stvarnom vremenu. onostranost kraja u stvarnom vremenu. Kraljevstvo Božje na zemlji. Pukotine u pamćenju donekle nalikuju na one u ozonskome omotaču. Ustvari. Retro­ spektiva odgovara prospektivi koja omogućuje da se nešto označi kao nadmašeno. sa svojom podsvijesti. na kra­ ju milenija. naime. iznova smo postali milenaristi . sa svojim bolestima. Sve je pročišćeno. Ako nekim čudnim obratom iznova krenemo u suprotnom smjeru i obremo se u dimenziji prošlosti. idealizirano. imunizirano. onome neke budućnosti. vi­ rusima. mi je više ne možemo predočiti. Međutim.Simulacija i zbilja Iluzija kraja To pomalo nalikuje na začeće in vitro: prenosimo embrij stvar­ nog događaja u umjetnu maternicu informacije i tamo se porađa­ ju brojni fetusi siročadi koja više nemaju ni oca ni majke. U toj vrsti katastrofe pamćenja. To je besmislica. više nije riječ o prirodnom zaboravu ni o nesvjesnom potiskiva­ nju.danas bismo pitanje mogli proširiti upitavši se hoćemo li uskrsnuti sa svojim željama.tražimo neposrednu trajnost egzistencije. budući da je smrt ostala virtualna. Apsolutni se događaj događa u ap­ solutnoj praznini. o njoj se se ne može razmišljati izuzev ako nas gurne u drugom smjeru. Uostalom. nema škorpiona.upravo kao u raju. poznatih oblika. kroz njih se rastvara naš zaštitni zaslon. Nema virusa. nema klica. eksplicitne ili implicitne. upravo tome valja zahvaliti zabavni tjelesni uči­ nak: dojam da se kolektivni i individualni događaji strovaljuju u bezdan pamćenja. nuklearnu masu dostatnu da ih zadrži na okupu. Hoće li tijela uskrsnuti sa svim svojim organima (uključujući i spolne). profilaksom . kao nešto što se stvarno dogodilo. kroz koju će mrtva tijela osloboditi svoju zračnu supstanciju. te paraboličke krivulje povijesnog prostora. u iznenadnom gubitku uspomena. kao i rođenje. proširujući i produbljujući crnu rupu. U onu koja je pretpostavlja­ la transcendiranje kraja. svo­ jim razlikovnim obilježjima. nedostacima. Besmrtnost Začudno. već odavno ne vjerujemo. Odatle proizlazi da je besmrtnost u stvar­ nom vremenu i sama besmislica (dok sanjana besmrtnost to nije bila: ona je bila iluzija). Biosfera 2 je besmislica. Ali problem je 229 228 . Ali možda također one nisu dovoljno velike da bi se ono što se u njih urušilo moglo početi vrtložiti oslobađajući lagane čestice od teških. nema reprodukcije. sve pretpostavke. neurozama. u rascijepu neprekinutog niza imena. u svome simboličkom zahvatu. To je opadanje zacijelo posljedica zamaha vraćanja. Kraj se uvijek doživljava kao različiti. dezinfekcijom. odgovorni za Biosferu 2 jasno će vam obznaniti da je svako podrobnije propitivanje uvjeta iskustva posljedica rabote zloduha. Jer proš­ lost se ne može predočiti. Besumnje. Praznina bi stoga morala biti samo relativna. a da nismo razriješili problem kraja. mi više ne vjerujemo.

naravno: Bog postoji. Zacijelo se čovjek zbog toga što nije mogao razriješiti pro­ blem kraja (naprosto zato što problem nije rješiv) okrenuo prema početku. ono je tu umjesto opstojnosti. i ne vjerovati u njega. Problem kra­ ja postaje ključan i nerješiv. u nje­ govu očevidnost. ali ja u njega ne vjerujem. trenutna informacija. jednako kao što jezik nije odraz značenja. onostranost i besmrtnost su dane. u istoj nestvarnosti. Više neće biti kraja. dok je za nas očevidno nešto posve suprotno. Vjerovanje nije odraz opstojnosti. tada nema potrebe u nj vjerovati. pada pod udar entropije. Ali tu se nahodi naš san o svladavanju kraja. Kladiti se da Bog postoji i vjerovati u njega. dakako. ili u tom neizvjesnom neredu kakav je naš. Ta je konačnost za nj bila očevidnost sama. jedan u stvarno vrijeme događaja. Vjerovati u Boga znači sumnjati u njegovu opstojnost. istoznačnik je svoje braće i sestara iz Bia 2 . a milosrđe je zamah duše koja svjedoči o najdubljem preziru dru­ gih ljudi). ne samo da se gubi transcendentna svršnost nego se ona okreće protiv sebe same i gubi se u grču. kakva god ona bila. Ona je poput Boga. Na­ protiv. Iluzija svrhe ustupila je mjesto iluziji uzroka. A spiker CNN-a. Dakako. ali u nju se ne vjeruje. što nije daleko od skrnavljenja. poput svijeta. Na neki smo način prešli od okrenutosti prema konačnim uvjetima. Dok dva iskaza: Bog postoji.Simulacija i zbilja Iluzija kraja mnogo općenitiji. Mi više ne možemo pojmiti besmrtnost duše ili zvijezda koju Kepler nije mogao a da ne pojmi. kozmički poredak.oni su svi prešli u stvarno vrijeme. 231 .ona je samo logični nastavak trajnosti poretka. zatvoren u svom studiju u virtualnom središtu svijeta. njegovo prisustvo. Time smo mi svedeni na djelovanje s one strane kraja. vjera je zamah duše koji svje­ doči o najdubljoj neizvjesnosti u vezi s opstojnošću Boga (a tako je i sa svim teološkim vrlinama: nada je zamah duše koji svje­ doči o najdubljem očajanju u vezi sa stvarnim stanjem stvari. u nj treba vjerovati. nego je tu umjesto značenja. ne u smislu Postanka. u osnovi. ono što je upravo suprotno od povijesti. ništa se ne zbiva u stvarnom vre­ menu. Ona postoji. na usmjerenost prema početnim uvjetima s viđenja u smislu konačnosti na viđenje u smislu geneze.ali. tako je prizemno da gotovo pobuđuje sumnju u samo pita­ nje. remeti čak i uzroke i odvijanje stvari.oba začudno ukazuju na to da ako Bog postoji. Povijest u stvarnom vremenu jest CNN. Nastupa neka vrsta krajnje neodređenosti. istina je postala istina onoga što prethodi. neo230 visan o Bogu i svakoj svršnosti. Sve dok postoji svrhovita misao o životu i smrti. a da nismo prešli onkraj smrti. I. na teh­ ničku besmrtnost. onog Keplerova. U tom sagledavanju stvari više nema mjesta za svrhovitu misao o besmrtnosti. ali ja u njega ne vjerujem . ili ga pokušamo zaobići umjetnim teh­ ničkim rješenjima. nas kraj ne zaboravlja. naravno. U tom genetskom poretku. nego u smislu određenja porijeklom. ili da ne postoji. Čak ni povijest. ali ja u njega vjerujem . a ako ne postoji. ako postoji. Vjerujete li vi u stvarnost? Ne. čim se gubi ta transcendentnost. besmrtnost je poput prirodne osobine ljudskog mikrokozmosa . Za razliku od iluzije kraja i konačnih određenja. Ako nešto ne postoji. Vjerujete li u Boga? Ne. Ustvari. Univerzum se ne bi mogao pro­ mijeniti budući da sve proizlazi iz neke vrhovne zapovijesti. Jer. U svijetu u kojemu božansko jamstvo osigurava bes­ konačnost kozmičkog poretka. Jer. proizvoditi ga. zašto bi mu trebalo naše svjedočenje? Značilo bi to gotovo pomisliti da Bog postoji jedino preko zamaha duše. oslobađanju vremena. Gotovo je s čistom savješću vječnosti i besmrtnosti. nizanja i genetske manipulacije svim stvarima.ili: Bog ne postoji. više nema mjesta za konačnu misao. čim taj poredak stane dobivati pukotine. Znači to imati potrebu zak­ linjali ga. kao i ljudski poredak. Besmrtnost se jasno poimlje jedino u stabilnu i nepromjenji­ vom svijetu. Jer ako se prisilimo zaboraviti problem kraja. putem simboli­ čkog izvođenja kraja. konačnog slabljenja energije i smrti. i nema razloga u njih vjerovati. subjektivno o njemu svjedočiti . drugi u nad-život u stvarnom vremenu. postaje pokretan i nestabilan. duši. tada je krajnje nužno u nj vjerovati.

ostaje posvećena svim predrasudama. ako vjerovanje još pretpostavlja odnos (imagi­ narni) subjekta i objekta. nego treba smjerati prema vlasti­ toj onostranosti i iznova doživjeti veliku metamorfozu. Ili radije. isključujući posredovateljske oblike vjerovanja). onu buduć­ nosti. oni u isti mah postaju predmet filozof­ ske kritike. nego o iluziji privida. Koliko je do vjerodostojnosti. uključujući i one.a to se može reći i za istinu. vjerodostojnost nadalje pretpostavlja jedino odnos objekta prema kodu. ona je vjerodostojnost objekta a ne subjekta. ne o onoj nekadašnjih svjetova. koju stvara čovjek kad se postavlja kao subjekt svijeta i povijesti. Taj je razvoj događaja važan. prozirnosti svijeta za objektivnu istinu. doduše tajanstvena. kao što je Canetti kazao u vezi s osve­ tom. kada Bog. nego ona biološkog procesa. kao što je Marx govorio o 232 religiji: valja prionuti uz radikalnu iluziju ili radikalnu ravnoduš­ nost. psi­ hologije i tehnologije. uključivši i predrasudu o sebi samoj kao o 233 . jer on odražava besmrtnost. koja je odmijenila vjerovanje. To je iluzija smisla. Kada besmrtnost postane predmet vjerovanja. Ako Bog postoji. o onoj formi postajanja. Ta se pak ne obara na radikalnu iluziju nego na pred­ stavljanje i vjerovanje. duša. Ali što će biti s ljudskim rodom lišenim svakog vjerovanja? On sebično živi sukladno isklju­ čivom i suverenom individualizmu (Stirner) ili pak. prozir­ nosti čovjeka za vlastitu istinu. jednako kao što je strast beskorisni dodatak prirodnoj pri­ vlačnosti među bićima . besmrtnosti duše i uskrsnuća. danas poništen raspršenošću samog pojma stvarnosti. koja postaje beskorisna uslijed neiscrpive reverzibilnosti stva­ ri. kao što je slučaj u Marxa. ali da ne vjeruje da ne vjeruje (Stavrogin). čija su pravila. Tome se može suprotstaviti jedino iluzija svijeta samog. Nije čak niti riječ o nevjerovanju: naše slike na­ prosto putuju našim mozgom ne prelazeći preko odjeljka "vjero­ vanje". svih vela koja nas.Simulacija i zbilja Iluzija kraja Vjerovanje je suvišno. ili se preusmjeruje prema Nadljudskome. Za razliku od transcendirajuće iluzije religija. Tako vjerovanje samo nepotrebno otežava pitanje postojanja ili nepostojaja Boga. on ne vjeruje u svoje postojanje. kao što informacija jedino prelama posredovateljsku ilu­ ziju događaja (ona sama u njih ne vjeruje). preobrazbom vrijednosti vrste . U Mislima o smrti i besmrtnosti. To je razlog zbog kojega se vjerovanje samo poi­ grava s nevjerovanjem. one istine. neku onostranost koja nije ona religije. ali i proizvoljna. nego onostranost ljud­ skoga u ljudskome. štite od objektivne iluzije. ali vrhun­ ska iluzija. to jest ljudska vrsta može dosegnuti suverenost jedino preko prevrednovanja vrijednosti jer. preko dugoga povijesnog života. unatoč svemu imanentna i nužna. prema kojemu ljudska vrsta ne može biti prepuštena sama sebi. igra privida je nadljudska. iluzija možda.a taj je put utabao Nietzsche. onoj vela. kao što zrcalo napro­ sto odražava vašu sliku. Feuerbach poduzima dekonstrukciju cijele religiozne konfiguracije onostranosti. Sve te misli imale su duboke posljedice u našem svijetu . ono postaje ranjivom metom i nadasve podložnim filozofskoj kritici (zbog toga je i kritika pojma vjero­ vanja za nas dovršena u supstanciji. u protivnome. nego prepušta subjektu da u nj vjeruje i da vjeruje u to da vjeruje ili da u nj ne vjeruje. kolektivno. To oslobođenje od svih predrasuda znači nado­ mještanje izgubljene biti ljudskoga roda. ne vjerujući u nju. Objekt je vjerodos­ tojan. nadilaženje vlastitoga stanja. Mi ravnodušno odražavamo stvarnost i znakove ne vjerujući u njih. Nepronični labirint vjerovanja. modernije. Mi naprosto odražavamo iluziju politike. koja samo nepotrebno otežava pojave. kao što mi putujemo političkim poljem ne prelazeći pre­ ko odjeljka "predstavljanje". transcendency a koja proizlazi iz njezinih vlastitih snaga. Nietzsche je izvanredno govorio o životnoj iluziji. Danas više nije pitanje vjerovanja ili nevjerovanja u slike koje prolaze pred našim očima. One sve smjeraju idealnoj preobrazbi. srećom.nijed­ na se nije ostvarila. to jest na odnos već oslabljen zbog svoje dvosmislenosti. sve one namjenjuju oslobođenome ljudskom rodu suverenu svrhu. koja danas za nas nije više ona su­ bjekta. onostranost i uskrsnuće prestanu biti radikalna iluzija da bi po­ stale predmet vjerovanja.

posebno. temelji se na čovjek­ ovim svojstvima. Ali samim time prava čovjeka postaju problematična. nema više meta­ fore: besmrtnost prelazi na stranu koda (biološkog. ne s one strane dobrog i zlog. njegovim prirodnim na­ darenostima. onaj Prosvjetiteljstva. po tehničkom fetišizmu. koja sve više nestaje . u smjeru nestajanja samih simboličnih oso­ bina vrste. koja. utopija. mit. kako god bilo. prema Nietzscheu. proizašlima iz prava na slobodu i na odjelotvorenju te slobode. Granice ljudskoga i ne­ ljudskoga doista se brišu. velikih ideja ili velikih pripovijesti. neće nadživjeti tu vlas­ titu formulu. koji označuje taj prodor ne-živoga. Ne samo uništenjem svog okoliša i njegova biološkog oslon­ ca nego razaranjem svoga simboličkog prostora. genetskog). posjeduju tek funkcionalnu svrhu. makar i osuđeno 234 da to ostane ili ne. Posvuda rođenje preko formule. snova.i to neposrednim ostvarenjem svega toga. Fetišizacija ne više božanstava. više nastoji na oču­ vanju pojedinca i čovjeka kao vrste (u jednom slučaju besmrt­ nost je vrlina. pa su stoga otprve mrtvorođena. Ono što se upravo dovršava na mjestu prevrednovanja jest transkripcija Ideje. oni više nemaju simboličku vrijednost. Paradoksalno. jer postavljaju pitanje 235 . u drugome ona je tek pravo očuvanja). genetsko odmijenilo je igru i sudbinu formi. nije dogodilo. u svojoj tehničkoj izvedbi. na kojoj se odvija pometnja uslijed nedostatka ljudskoga i neljudskoga. Razaranje bezuvjetnom aktualizacijom svega što je do­ tad bilo samo san. prodor anatomske znanosti obilje­ žuje kraj tijela i smrti kao metafore i njezino pojavljivanje na po­ zornici kao stvarnosti. kraj transcendencije živoga nad ne-živim. više nije onaj forme nego obične formulacije . to jest znanosti o živome. Na razini gena. na njegovim vrlinama. Na djeluje neprestani zamah koda. algebarsko. pre­ ko biološke manipulacije koja je samo karikatura prevrednovanja vrijednosti.podsvjesne. spola i spolno neodređenog. privid i koje je. na pozornici objektivne istine. podljudske. Dobro ste čuli. Jednako tako. nerazabiranju vrijednosti.Simulacija i zbilja Iluzija kraja konačnoj vrsti. svekolike životne iluzije. njegovoj biti. ta resorpcija metafore živoga u metastazi preživjeloga. Zamršena preobrazba koja vodi nerazlikovanju. živoga i ne-živoga. To ukidanje razlike između ljudskog i neljudskog. i. Ne besmrtna po svojoj slavi. Nema više preobrazbe. jedino obilježje koje se obesmrćuje u živoj materiji. sposobna je. odvija se postupnim svođenjem na najmanji zajednički nazivnik. lijepog i ružnog itd. one o besmrtnosti. ide­ alnih projekcija. osigurava svim sredstvima svoje generičko i ge­ netičko preživljavanje. udomljenjem sebe same koje je tek parodija prihvaćanja vlastite sudbine. idealnost. posvećen je novom širenju ljudskih prava. "po­ javljivanje na pozornici". ne s one strane nego s ove istinitog i lažnog. u tome je postao minimalan i molekularan. one privida. genoma i genetske baštine. takav kakav jest. nego konačna po vladavini preživljavanjem. među kojima je i predodžba smrti i tijela. ako nije i krenulo upravo u drugom smjeru. ali također i one koncepata i predodžaba. ustvari. Utoliko je fetišizam postao radikalan. jedino podvostručiti se ili uništiti. Preobrazba pod-čovjeka. Jednako tako. metonimijska vječnost stanica. umjesto njegove simboličke izvedbe. prepuštena sama sebi. biološke fatalnosti. Izvorni humanizam. razlike itd. koja je i sama fetišizirana u estetici pluralnosti. ali ne u smjeru nadljudskoga . prodor psihologije obilježuje kraj transcendencije duše u korist analitičke dekonstrukcije unu­ tarnjeg svijeta. Nepotrebno je reći da se to prevrednovanje vrijednosti. koji je jedini besmrtni pokazatelj koji ostaje. od transkripcije same ljudske vrste do besmrtne i izvještačene vrste. razlikovni znakovi ljudskoga brišu se. rođena na osnovi formule. ideja. na djelu je prodor biologije. To pak daje donekle za pravo Nietzscheu: ljudska vrsta. Današnji humanizam. nego minimalnih razlika i čestica. Verklärung des Untermenschen. bilo sastavnim dijelom simboličke ravnoteže života i smrti. Najgore je što živa bića.nego u smjeru podljudskoga.

Kakvo se pravo pridaje toj zajedničkoj baštini? S druge strane. čini se da 90 posto gena ljudskog genoma ne služi ničemu. sudbina visokorazvijenih sisavaca seksualizirani oblik smrti na neki način. U koncentracijskim logorima istrebljivala se smrt mnogo više nego život. u materijalnoj simulaciji objektivno besmrtnih bića. postoji li uopće pravo čovječanstva na vlastiti genom? Što znači za vrstu pravo na vlastitu genetičku definiciju. bez drugoga oblika sudbine. na njegovu eventualnu genetsku preo­ brazbu? Mi dijelimo 98 posto svojih gena s majmunima. nego u nečemu što je već s one strane ljudskoga i neljudskoga. Tim rasplinjavanjem granica ljud­ skosti nije samo ugrožen individualni. u smislu u kojemu je on fetišizam doslovnosti istoga i njegove reprodukcije. životni procesi postaju neuniš­ tivi. nego pojmom gena. smrt se može istrijebiti i stvarajući procese neuništiva života. još je predstavljalo duhovnu. različita od njegova smrtnog tijela. Artefakti.doslovni fetišizam. Nestaje i još jedna životna iluzija: ona misli. nego ona proteze . 90 posto s miševima. prividi su se isparili genetskom transkripcijom. duša. negativnoj besmrt237 . dvobojna.. sve što se nazivalo predrasudom ili fetišizmom. sada zasun koji puca nije samo onaj jedne kulture nego onaj vrste. nestali. isparuje s nastupom ganetičkog genija. čak ne više niti u neljudskome. stoljeća prodor­ om drugih kultura. i. tragična smrt. I istodobni poremećaj etike.Simulacija i zbilja Iluzija kraja eventualnih prava drugih vrsta. Uostalom. na njihovo brisanje bez iska­ za. klonova koji će odmijeniti ljudsku vrstu? Može li se još uopće govoriti o nesvjesnom u perspektivi genetičke definicije čovjeka? Ozbiljno je ugrožena čak i besmrtnost ne­ svjesnoga. pravnih. Ali postoji i aseksualna forma. Više nije riječ o imag­ inarnoj protezi. Zatvorenicima je tamo bilo oduzeto pravo na vlastitu smrt . prema tome. Upravo je tom obliku besmrtnog života. bilo definitivnim osamostaljenjem brojnih funkcija ili svođenjem na sve manje jednostavne činitelje. u fetišizmu umjetne inteligencije. neodređenost) postaje imanentna u upisu genoma i njegove manipulacije. nego o ma­ terijalnoj protezi . I upravo smo toj vrsti besmrtnosti mi danas posvećeni kao odsustvu sudbine. u genetičkoj simulaciji živoga bića. nerazlikovna . ali nematerijalni i koji zadržavaju 236 projektivnu snagu u isto vrijeme kao i snagu i igru iluzije. nego u neljudskome i uostalom. s biologijom i genetikom smo u čistoj materijal nosti. Bogovi. tako draga Freudu. pa. zacijelo. simboličkih zakona koji su vrijedili za čovječanstvo.o simulaciji mnogo razornijoj negoli je iluzija duše. Ali. prema tome. Ako se zapadni humanizam osjetio ugroženim od 16. Određenost (ili ra­ dije. ne više u božanskome.nazadni stupanj koji se vraća na moleku­ larni i protozojski stupanj živih bića. i ona čovječanstva. Može li se još govoriti o duši i o savjesti u perspek­ tivi automata. iluzija samog tijela. ontogenetski kapital poje­ dinca nego i filogenetski kapital vrste. prirode itd. Freud pripisao nagon ka smrti. tom žaljenju za pukim susjedovanjem živoga bića i njegovu molekularnom vezivanju. metaforičku ekstrapolaciju čovjekovih sposobnosti. Izvještačenost više nije ona različite svrhe. Za razliku od toga. uračunavši tu i tijelo kao metaforu uskrsnuća. Crta razgraničenja ljudskoga postaje sve neodređenija u mjeri u kojoj uranjamo u biologiju. Zaokupljeni njihovim nerazlikovnim oblicima. o predrasudnosti nadvremenite duše. budući sastavljenih od nuklearnih elemenata i od bezvremenog genet­ skoga koda. igra privida tijela poništena je simulacijom funkcija živoga bića. Antropološka deregulacija. To mi činimo kada pokuša­ vamo obuhvatiti besmrtnost u anatomskim. koja se ništi u instrumentalizaciji duhovnih sposobnosti. Ima više oblika smrti: jedna razlikovna. Virtualna trenscendencija čovjeka. vezana uz seksualnost. u molekularne tajne biosfere. Međutim. svih moralnih. privida. a upravo automatizmom tih procesa mi polagano istrebl­ jujemo smrt. definicija se čovjeka briše. biološkim i genetičkim procesima. besmrtnost.mrtviji od mrtvih. u odnosu na koje im se valja odrediti. Hoćemo li tražiti tu slijepu stranu koja je bez vidljive svrhe? Otkad se ljudsko biće više ne određuje u smislu slobode i trencendentnosti.

uostalom. što je u nekoj vrsti hipertelije. pukom činjenicom pometnje granica između života i smrti. svojstvo nad-živoga. ali više uopće ne na isti način. Upravo on je postao mjestom totalnog praznovjerja. to je prizemna osobina onoga čemu više ne prijeti smrt. zajednič­ ka s bogovima. što je još gore. Ili. a da u to ne vjerujemo. s one strane svakog vjero­ vanja. Danas. a da to i ne želimo. repro­ ducira u beskraj. U svome klasičnom veličajnom poimanju. jer on jest stvarni svijet. toj prvotnoj besmrtnosti. umjesto da se događa u nekom bivšem svijetu. čija je besmrtni lik najprije životinjski. mi više ne vjerujemo da smo be­ smrtni.ovaj put konačan. vratiti se vječnosti činjenice (klonske. besmrtnost je svojs­ tvo onoga što nadilazi granice smrti. jer smrt je bila naljepša čovjekova pobjeda . našemu. to je osobina preživjeloga. koja je nestala. nego prema for­ muli. odvija se u ovome svijetu. to jest onoga tko je već mrtav i tko zbog toga postaje besmrtan.Simulacija i zbilja Iluzija kraja nosti onoga što se ne može okončati pa se. To više nije neko kobno svojstvo. da polako postanemo besmrtni a da to i ne znamo. preko izručenja smrti. Nes­ tanak granica ljudskoga i neljudskoga. niti čak. prešlo onkraj svojih mogućnosti. Besmrtni ne više na osnovi duše.to jest bića za koja uskoro više neće biti smrti niti predodžbe smrti. U svo­ joj suvremenoj inačici. Nekoć je čovjek vjerovao da je besmrtan. u protivnome ne bi imao potrebu da u to vjeruje. niti na osnovi tijela. koja im je.subjektivna smrt. radije. ili u nadiđenoj komi. koji je tako postao našim bivšim svijetom. dramatizirana smrt. budući da je već mrtvo. ali to nije bio. koji je ipak imao prednost utoliko što je bio drugi svijet. Nismo li u tijeku. a upravo smo sada u tijeku da to postanemo. s one strane svih vjerskih i duhovnih obrata. Ta je besmrtnost najgora sudbina koja nas je mogla zadesiti. besmrtnici prema kodu . preko svih svojih tehnoloških dostig­ nuća. budući da je već nadišlo sve svoje svrhe. potajice je sumnjao da to jest. koje je na putu da nestane. budući da više nema alternative u stvarnome svijetu. metastatičke) koja je bila ranija sudbina neljudskoga? Samo ta funkcionalna besmrt238 nost. granica života i smrti učinio je od samog našeg svijeta bivši svijet . Onoga što više nema svrhe. ritualizirana i proslavljena smrt. iluzije smrti. 239 . smrt tražena i željena: njome se čovjek razlikuje od svih drugih živih bića ob­ darenih prirodnom besmrtnošću. Valjalo bi pitati se i saznati nismo li mi u tijeku da se ponovno vratimo. prema tome.

nema ničega što bi je 241 . Jer. ali sâm nije cjelina" (Denis Guedi). Nema istodobno mjesta i za svijet i za njegovo podvostručenje. Unatoč mogućnosti lokalne provjere. nema zrcala. Nemoguća razmjena Sve počinje s nemogućom razmjenom. Bez moguće provjere. ne razmjenjuje se ni sa čime. svijet je temeljna ilu­ zija. ili je na djelu obratni proces? I samo to pitanje dijelom je neizvjesnosti. Neizvjesnost misli u tome je što se misao ne razmjenjuje ni s isti­ nom ni sa zbiljnošću. Je li misao ta koja vodi svijet u neizvjes­ nost. nema predodžbe. Neizvjesnost svijeta u tome je što nigdje nema ekvivalenta i što se ne razmjenjuje ni za što. Ekonomsko polje. nema dvojni­ ka. Ako nema ekvivalentnosti. svako bi zrcalo još bilo dio svijeta. Svijet nema ekvivalenta. ništa sa čime bi se mogla razmijeniti kao takva. nije moguća provjera svijeta . uzeto globalno. Ne postoji integralni račun svi­ jeta . polje svih razmjena. Dakle. Upravo to je njegovo određenje ili njegovo neodređenje. Tako je i s bilo kojim sustavom. neizvjesnost je svijeta u globalnome smislu besprizivna.možda postoji njegov diferencijalni račun? "Svijet se sas­ toji od nebrojenih cjelina.8. Nigdje ne postoji meta-ekonomska ekvivalentnost ekonomiji.zbog toga je "stvarnost" obmana.

Doslovce. previdjevši onu zadnju zbijnost nemoguće razmjene. tada nastupa eksponencijalni stadij i spekulativni nered. broj koji je lišen smisla.izvan njega vlada krajnja 243 . Jedno i drugo postaje spe­ kulativno. ona je nelikvid­ na. I ovdje ta nemogućnost ekvivalentnosti vodi sve većoj neo­ dređenosti njezinih kategorija. između informacije i stvarnog događaja). ništa što bi je moglo opravdati na svjetskoj razini (propali su svi pokušaji utemeljenja politike na metafizičkoj ili filozofskoj razini). ali. Obmana je ekonomije u tome da je vjerovala kako utemeljuje neko načelo zbiljnosti i racionalnosti. Stvarno više ne dobiva snagu preko znaka. razmjene i vrijednosti. ali s time da nadalje više ništa ne znači. to je isto: vrijednosti. čineći i njega. uzročnosti i svrhovitosti koje počiva na utvrđenim suprotnostima: onima dobra i zla. Na neki način. pojava života ne može se razmijeniti za neku krajnju svrhovitost. ne posjeduje ona nijedno. izuzev u nekom unutar­ njem izračunu zemaljskog sustava. Druga polja. i ona počiva na nekoj temeljnoj neizvjesnosti. Znak pak prelazi u simulaciju i puku spekulaciju virtualnog svijeta. odveć ljudsku mi­ sao. Svaki sustav ustanovljuje neko načelo ravnoteže. Velika neizvjesnost zadire sve do u polje živoga i biološkoga. Kad više nema sustava unutarnje referentnosti. promjenjivost njezi­ nih jednadžbi i njezinih postulata. i. kao i njihov predmet. A i sami metajezici zbiljnosti (humanističke i druš­ tvene znanosti. sustav sam sebe obust­ avlja stvarajući vlastitu kritičnu masu i počinje eksponencijalni otklon. u kojemu jednaka neizvjesnost pluta nad stvarnime i nad "virtualnom stvar­ nošću". osigurava postojanost i dijalektički razvoj cjeline. njezino spekula­ tivno zastranjenje. tko upravlja smrću? Koliko god bilo složena. subjekta i objekta . Zbiljnost postaje sve stručnija i usavršenija. Ali ta neodređe­ nost uvodi. njegova uprizorenja i njegova diskursa.a sve je to prostor razlike i upravljanja preko razlike koja. sve se ostvaruje bezuvjetno.Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena moglo otkupiti u drugome svijetu. a znak više ne zadobiva snagu preko značenja. napokon. To načelo. političko. Ne možemo u isti mah pojmiti život i njegov krajnji razlog. međutim. Samo polje zbiljnoga nije više razmjenjivo s poljem znaka. Metafizički gledano. odvija se upravo razmjerno njegovoj temeljnoj prividnosti. istinitog i lažnog. Sheme istraživanja. estetsko. znaka i nje­ gova referenta. ni svrhovitosti s kojom bi se mogla os­ tvariti razmjena (primjerice. pa. prema tome. ni "pri­ rodne" ekvivalentnosti. genetskog eksperimentiranja granaju se u bes­ konačnost. kad više nije na snazi taj bipolarni odnos. sve dok je na snazi. gledana izvana. njezinih strate­ gija i njezinih uloga. u sumanutom međudjelovanju njezinih kriterija i njezinih činitelja. a njegova procjena nesigurna. I ta neizvjesnost pogađa polje biološkog. Politika je opterećena znakovima i znače­ njima. i što se više granaju. i jednakim zastranjenjem. otkad su one razdvojene. ispis i "objektivni" zaključni račun globalnoga sus­ tava nemaju više smisla negoli procjena težine zemlje na milijune 242 milijardi tona. vrijedi jedino unutar umjetno ograničenog polja . Ona se želi ponašati kao da tome nije tako. tehnički i operativni jezici) razvijaju se neujedna­ čeno. svijeta totalnog ekrana. to je neizvjesnije ključno pitanje: tko upravlja životom.ne zbog prolazne nesposobnosti zna­ nosti. u samu žižu ekonomskog polja. ona nemaju značenja izvan sebe samih i ne raz­ mjenjuju se ni sa čime. nego zbog toga što je ona sve bliža konačnoj neizvjesnosti koja je njezin apsolutni obzor. njezinih diskursa. svako na svom području. tijekom ot­ krića. između proizvodnje i društvenog bogatstva. Bujanje političkoga. u svakom slučaju nerazrješiva za globalnu inteligenciju. Ona upija sve što joj se približi i preobražava ga u vlastitu supstanciju. Njihov je odnos istovjetan kliznosti novca: ona postaje neodredljiva. Ali. Dak­ le. sve spekulativni)im . ali sama se nije kadra preobraziti ili se promišljati u nekoj višoj stvarnosti koja bi joj podarila neko značenje. Oni su irelevantni u odnosu na bilo koju drugu zbiljnost (mo­ žda i u odnosu na "zbiljnost" naprosto). pravno. U osnovi. svrhovitosti i uzro­ ci koje zacrtavamo vrijede jedino za ljudsku. pogođena su jedna­ kom neekvivalentnošću. Dovde je sve u redu.

prividom poli­ tičkoga itd. ne bi li se popunile jednadžbe. privid. zlo. kraj umirujućeg svijeta određenosti. U trajnosti i uzajamnoj razmjeni Ničega. propadaju na toj nepremostivoj granici. da mu se podari neki smisao. u zametku svih razmjena. isključena neizvjesnost pogađa sustave i zadovoljava se prividom ekonomskoga. naporedno radi na tome da ga otkupi. Tako je i s voljom: ona se razrješava jedino prijelazom (poetskim) u igru drugotnosti.nije.ono je mogućnost njegova odsustva i ni245 . iznimne pojave. iz same svoje unutarnjosti. nego nje­ zino kolanje treba postati temeljno pravilo. I upravo ta izgnana. A ono što se ne razmjenjuje ni za što. iz vlastite preobilnosti. novih čestica. nipošto ne znači negativnu kobnost. zbiljsko. ukleti dio posvuda su prisutni. upravo tu je na djelu odistinska formula suvremenog nihilizma . Jednako kao što se neodređenost u fizici nahodi u osnovi onoga da objekt uzvratno raščlanjuje subjekt. Prodor krajnje neodređenosti na svim poljima. Jer. To je naša kobnost iz koje proizlaze isto­ dobno najbolje i najgore posljedice.i na taj je način stvorio mogućnost beskrajnog kola­ nja tog dugovanja koje će Čovjek nositi kao svoj vječni grijeh". buja na sumanuti način. hi­ pertrofiju i na neki ih način vodi vlastitu uništenju. Sve se današnje strate­ gije svode na to: učiniti da kola dug. Upravo to neznanje tjera sustave u nepovezanost. kredit. odsustva. budući da je to već učinio njegov vjerovnik . poetskim nadilaženjem stanja. uslijed čega se taj dug više nikad neće moći poništiti. učinio je da ga njegov dužnik više neće moći namiriti. Najčvršći sustavi mogu se samo poremetiti rovarećim djelovanjem toga Ničega koje ih pogađa. iza te sumanute spekulacije čiji je vrhunac vir­ tualna ekonomija. blistave i do­ brodošle posljedice nemoguće razmjene. U tome se sastoji lukavstvo Boga. Najusredotočeniji i najistančaniji pokušaji da se svijetu podari značenje vrijednošću. Privid je temeljno. od sada se. privida.ispravlja­ nje kojemu svjedočimo u disciplinama fizike. a potom. U tom ponoru neizvjesnosti. značenja? U apso­ lutnom smislu . uz opasnost nepres­ tane unutarnje katastrofe. istodobno dok svijet uvaljuje u sve veći dug. Iza razmjene vrijednosti. zakon jesu iznimke. misli mene. vri­ jednost. Neodređenost u tom smislu postaje samim uvjetom razmjene misli. Ništa je jedino polje. ne-vrijenosti temelji se trajnost Nečega. Smrt. sve se to događa ovdje i sada. Drugim riječima: je li ikad bilo "ekonomije" . A to vrijedi i za Zbiljsko i za Virtualno: beskrajno kolanje Virtualnoga učinit će da se Zbilj­ sko više nikad neće moći razmijeniti ni za što. novih snaga. niti razmijeniti za bilo što. uvijek se tako nahodi razmjena Ničega. iza razmjene Nečega. sustavi nište vlastite postulate i urušavaju se u osnovi.Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena neizvjesnost. opće usmjerenosti. Ali to je i lukavstvo kapitala koji. novih izvjesnosti. naime. pravilo. raščla244 njujući Božju strategiju. odsustvo.nihili­ zam vrijednosti same. a da nikad ne težimo razrješenju pitanja njezine svrhe i njezi­ na predmeta. i služeći joj na neki način kao nev­ idljiva protuteža. na čijoj osnovi možemo razumjeti opstojnost . ničemu ne služi da se taj proces pokuša zaustaviti magijskim uvođenjem nekog korektiva ex machina . Upravo ta stalnost Ničega ute­ meljuje mogućnost Velike Igre Razmjene. Ne treba je pokušavati ispraviti uvođenjem novih vrijednosti. Tako Nietzsche. biologije i ekono­ mije otkrivanjem uvijek novih pretpostavki. to Ništa valja staviti ili vratiti u igru. tako i neodređenost misli proizlazi iz činjenice da ja nisam jedini koji misli svijet nego i svijet. negativno. zauzvrat. Prije negoli u filozofijskim ili etičkim promišljanjima. Sve što se želi razmijeniti za nešto naposljetku se sudara o Zid Nemoguće Razmjene. I pritom nije riječ o nekoj budućoj katastrofi. nezbiljska i neimenljiva stvar koje se ne možemo razriješiti. kaže: "Time što je sâm Veliki Vjerovnik vratio dug Čovjeka žrtvujući svoga Sina. svekoliko zdanje vrijed­ nosti razmjenjuje za Ništa. ili protupolje. Najprije ćemo istražiti "kobne" posljedice. Ako odsustvu nedostaje Ništa. A ako zaborav i nijekanje Ničega uzrokuju katastrofički pore­ mećaj sustava. ukoliko sama neizvjesnost postane pravilo igre.ustroja vrijed­ nosti trajne povezanosti.

čak izvan njegova sadaš­ njeg značenja . jednako izne­ nadno. također. jednako ireverzibilno (do mogućeg sloma.pretjeranost označitelja koja se (nadamo se) nikad neće smanjiti.Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena štavnosti. kaže Cioran. kao dovršenu formu. Na djelu je "traj­ no nastavljanje Ničega" (Macedonio Fernandez). Događaj je­ zika. Ništa postoji jedino počevši ni od čega. Zasigurno. sociomasa. Od njegova nas kraja štiti taj ne-smisao koji zadobiva snagu poetske iluzije. Ex nihilo in nihilum: to je krug Ničega. To znači da je konačna pretpostavka beznadna. jezici također pružaju lijepi primjer toga neobičnog diskontinuiteta (od jednog označitelja do drugoga. ona je neuništiva. Astromasa. kao i ona privida. Budući da je iluzija par excellence umijeće privida. onda smo svi mi promašeni". o razvoju i o kontinuitetu. bila je tu cijela od početka . bez obzira na konač­ ni ishod. Bliže nama. koji je uvijek samo naš teološka forma naše nadmoći. Jedino misao o nekom kraju omogućuje poima­ nje kontinuiteta. Jednom kad se pojavila. ona nas štiti od smrti. a kojiput one nestaju bez vidljiva raz­ loga. ono što ga čudesno iznova rađa svakoga dana. "ako život ima smisla. nama bliža. Nje čak ima i previše . cijela se pojavljuje odjednom. o stvarima se ne pregovara malo-pomalo. Pojava kultura neobjašnjiva je evolucionističkim pojmovima. s događajem. Sve što postoji nastavlja tako u isto vrijeme nepostojati. Budući da je ona umijeće nesta­ janja. Jednako ne­ uništiva kao što je i materijalna supstancija svijeta ili. uvijek je to skok. svijet postaje savršeno zago­ netan. iz koje i nesvjesno proizlaze najneobičniji. logomasa. Ta iznenadnost. to pojavljivanje iz praznine. najnakazniji oblici. Ništa joj se neće pridodati u smislu potencijalne informacije. Prema uzoru na kulture. od jednog jezika do drugoga). ono je savršeno. izvan svakog ranijeg značenja. Posvuda u svijetu jedino je diskontinuitet vjerojatan. Nije li isto i sa živim bićem. bitna je forma ona dis­ kontinuiteta. Upravo kao što je slučaj i sa svijetom. svaka pomisao o napretku ili promjeni besmislena je. supstancija socioloških masa. I sâm Big Bang njegov je apsolutni obrazac. kao i njihovo pojavljivanje. mi možemo težiti " tome da ga dovedemo do njegova konačnog objašnjenja. Prema toj drugoj pretpostavci. koje su također nastale odjednom. Ništa nastavlja (ne)postojati u najmanjoj stvari. masa označitelja. nastavljaju utjecati na doga­ đaj svijeta u samom srcu njegova povijesnog tijeka. Za analitičku misao. Koliko je do našeg duhovnog svijeta. katastrofa. Tako je i s pravilom neke igre: takvo kakvo je.kao da nikad nije postojao. U tom smislu. ali ne postupan: bit će on iznena­ dan. jer je njihov razvoj uvelike neizvjestan. Ništa ne prestaje postojati počevši od trenutka kada nešto jest. biomasa se pojavila odjednom.kasnija povijest njezinih složenih oblika ništa ne mijenja na Big Bangu živoga. nasu­ prot misli o izvoru i o kraju. a naše znanosti i tehnologije naviknule su nas sve gledati sa stajališta trajnog razvoja. misao diskontinuiteta. ako je svi­ jet nastao iz jednog praska. ona nas štiti od bivanja. ta ne-prethodnost stvari njima samima. jednako nepre­ dvidljivog na našoj ljestvici kao i njihovo pojavljivanje). sretna okolnost. semiomasa svima je njima besumnje zacrtan kraj. Upravo kao što je slučaj i s jezikom kod Lévi-Straussa: logomasa. s jezikom? Koliko god bio beznačajan prijelaz iz jed­ nog oblika u drugi. on ne može imati ni kraja ni određe­ nog smisla. 247 . ali ta je neizvjesnost. Međutim. bez stalnog napredovanja niti nadmoći jednoga nad drugim. Ako svijet ima povijest. Ta je antinomija nezamis­ liva našem kritičkom razumu. izranjanja ni 246 iz čega. Naprotiv. To je. ali također i njegove snage (analogija s kvantnom praz­ ninom). Gosseova hipoteza i Russellov paradoks. Igra se rađa ex nihilo i može nestati jedi­ no ex abrupto. ništa postoji jedino ex nihilo. on zacijelo djeluje suklad­ no istom katastrofičnom pravilu: sve je tu otpočetka. u kojemu je sve prisutno u prvotnome trenut­ ku. Svijet je zaštićen od svoga kraja svo­ jom dijaboličkom neodređenošću. jedina je pretpostavka ona razvoja i na­ pretka živih oblika. biomasa. čije je pojavljivanje. kao i žive vrste. Ona naglašava naše opadanje i baca nas u nesretnu neizvjesnost. Ali. Događaj čini ono što raskida sa svekolikom ranijom uzročnošću.

među živima. protjerati smrt? Odakle nam ta opsjednutost isključivanja crne tvari. Realno protjerano iz anti-realnoga po­ staje hiperrealno. Tek otkad je Bog mrtav. nas opterećuje sudbina svijeta. Gdjegod se poništi ta praznina. a i čovjek u osnovi također. u tom naporednom djelovanju Ničega.uključivši i tradicionalno filo­ zofijsko pitanje: Zašto Nešto a ne radije Ništa? Dok bi pravo pita­ nje prije trebalo glasiti: Zašto Ništa a ne radije Nešto? Ali tada. preobaviještenosti. Ako se ukloni mrtve. uostalom. Pa ipak. Iluzija je sačinjena od toga čarobnog dijela. Subjekt lišen svake drugotnosti urušava se u sebe samoga i poništava se u au­ tizmu. Uostalom. u kojoj više nema mrtvo-živih. Ono proizlazi iz dramatske iluzije pojavnih stvari. protjerati odsustvo. Ishi. Ukinućem 248 praznine. Jer je i sama materija po sebi obmana. ona je osuđena na gravitacijsko urušavanje. Ali možda taj nagon za pronicanjem svake tajne i sâm ima neki tajni cilj? Nekoć. posljednji Indijanac iz svoga plemena. Bog je sasvim prirodno bio poticatelj Dobra. sve ostvarili i silom izrazili ono što takvim ne želi biti? Zašto želimo silom iskopati iz zemlje ono što nam jedino osigura­ va trajnost onoga Ništa i tajne? Čemu ta smrtonosna opsjednutost prozirnošću. s teološkog stajali249 . Ukinućem neljudskoga. u svo­ joj modernoj rousseauovskoj inačici. Ma­ terija izgnana iz anti-materije osuđena je na entropiju. Ništa će prepoznati svoje stado. Temeljna je neizvjesnost u tom lukavstvu Ničega. ono što svoju čarobnost zahvaljuje proizvoljnom. I ono je una­ prijed utvrđena meta pothvata dosezanja istine. ovdje prisut­ ni. On može jedino pretpostaviti da su svi umrli. tada živi pos­ taju stranci jedni drugima. a materijalni se svijet održava jedino zahvaljujući nedostajućoj masi. Ali. od nizanja praznoga nakon punoga. i nestaje u simulaciji. uslijed promiskuitetnosti. svi raniji naraštaji. toga ukletog dijela koji stvara neku vrstu apsolutnog viška vrijednosti ukidanjem uzroka ili izobličavanjem posljedica i uzroka. ljudsko se urušava u grozno i smi­ ješno (u tome se sastoji svekolika uobraženost i licemjernost hu­ manitarnoga). Bu­ dući da ga više neće biti moguće opravdati na nekom drugom svijetu. Ostvariti tehničku istoznačnicu Kraljevstvu Božjem. putem providnosne transcendentnosti. To se događa u našem stanju gradske prenapučenosti. onom koja se ne mjeri vlastitim krajem. Ništa upravo nije stanje stva­ ri. Da i ne spominjemo kako bi se naš svijet odavno rasplinuo kada ne bi postojala ta "crna tvar". a Zlo je uvijek bilo samo nesretni slučaj. provjere i objektivacije svijeta . nama je draže ex nihilo. A taj je umišljaj prisutan kod svih sustava vrijednosti i predoča­ vanja nekog objektivnog svijeta . Ništa nam ne pruža veće zadovoljstvo od onoga što se pomalja i odmah nestaje. ta radikalna iluzija. smjesta nastupa katastrofa zbiljskoga. jednom preseljen u San Francisco. nesvodiva na danosti zbiljskoga i racionalnoga. ostaje pitanje: zašto mi pod svaku cijenu želimo pro­ tjerati prazninu. uspijemo li je uklo­ niti. realnije od realnoga. zgranut je prizorom bezbrojnoga mnoštva. čije je odsustvo presudno. ako je Ništa potka svih stvari. njegova je vječnost izvjesna i ne služi "ničemu" njime se zaokupljati.koji dokrajčuje tu dra­ matsku iluziju.što je.Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena Konačno. koja se ne mjeri Ni Sa Čime. kao ni privid­ nom hegemonijom objektivnog svijeta. Privid da smo je "nadišli" samo je posljedica umišljaja razuma. odsustvu uzroka i povijesti. kako bismo sve učinili vidljivim.divovskog pothvata homeopatskog liječenja svijeta jedinstvenim načelom stvarnosti . Što god se s njime zbilo. najvjerojatnije nas očekuje propast. To je stanje mase. prekomuniciranosti: cijeli je prostor zagušen tim hiperprisustvom. dokrajčuje ju preko konačnog povezivanja s bo­ žanskom nepovezanošću svijeta. Na taj nam način mrtvi prišteđuju da budemo stalno nazočni jedni drugima. valja ga opravdati odmah. identitetom. mi nismo trebali preobraziti svijet da bismo ga učinili pozitivnim. preko Postanka i Prirode. U povijesti Ishia nalazimo vrlo lijepu parabolu toga stanja. opstojnošću pod svaku cijenu? Nerješi­ vo pitanje. taj naporedni neprijateljski svijet. to jest prisustvo posve pozitivnog svijeta (a ne transcendentnost idealnog svijeta) . Budući da je Bog bio prirodno dobar.

Simulacija i zbilja

Nemoguća razmjena

šta, potpuno oskrvnuće. Dijabolički je pokušaj želja za Kra­ ljevstvom Dobra, jer to znači prokrčiti put apsolutnom Zlu. Na taj način nećemo izbjeći obrat vrijednosti, a svijet će postati polje metastaza Božje smrti. Drugo objašnjenje naše nemilosti: svijet nam je dan. A ono što je dano, valja moći i vratiti. Nekoć, moglo se pomilovati, ili odgo­ voriti na dar žrtvom. A ako svijetu više ništa ne možemo ponuditi u razmjenu, on postaje neprihvatljiv. Stoga valja ukinuti dani svijet. Uništiti ga odmijenivši ga umjet­ nim svijetom, koji je u cijelosti konstruiran, za koji nikome nećemo morati polagati račun. Odatle taj divovski tehnički pothvat ukida­ nja prirodnoga svijeta u svim njegovim oblicima. Sve što je pri­ rodno bit će zanijekano, od vrha do dna, u ime tog simboličkog pravila o protu-daru i nemogućoj razmjeni. Ali, za tu će umjetnu tvorevinu doista trebati, sukladno istom simboličkom pravilu, platiti cijenu, i očistiti taj novi dug prema sebi samima. Kako nas izbaviti iz toga tehnološkoga svijeta i te umjetne svemoći? Kako drukčije nego razaranjem, jedinim mo­ gućim raspadanjem u tom novom stanju - što je jedini budući rasplet zahvaljujući kojemu više nećemo morati odgovarati ni za što. Na taj se način svi naši sustavi sabiru u očajničkom naporu da izbjegnemo krajnju neizvjesnost, kako bismo se mogli nositi s kobnošću nemoguće razmjene. Robna razmjena, označiteljska razmjena, seksualna razmjena, sve se mora moći razmijeniti. Tre­ ba pronaći konačnu ekvivalentnost svake stvari, pronaći joj zna­ čenje i svrhu. Jednom kad ćemo imati u rukama tu svrhu, tu for­ mulu, taj cilj, raskrstit ćemo sa svijetom, sve će biti "otkupljeno", dug će biti plaćen i okončat će se krajnja neizvjesnost. Dosad su svi sustavi propali. Magijski, metafizički, religijski poretci, koji su nekoć nalazili svoju potvrdu, pali su u nemilost. Ali, ovaj put, doista izgleda da je u našim rukama konačno rješenje, konačni ekvivalent: Virtualna Stvarnost u svim svojim oblicima - polje numeričkog, informacija, svjetska kompjuterizacija, kloniranje. Riječju, uprizorenje savršenog artefakta, virtualnog i tehnološ250

kog, takvog koji omogućuje razmjenu svijeta sa svojim umjet­ nim dvojnikom. Rješenje mnogo radikalnije od svakog drugog, budući da svijet neće morati ulaziti u razmjenu s nekom transcendentnošću ili svrhovitošću koja dolazi od negdje drugdje, nego sa sobom samim, zamjenom s dvojnikom beskonačno "istinitijim" od njega, beskonačno zbiljskijim od zbiljskoga svijeta - dakle, rješenje koje okončava pitanje zbiljnosti i svake želje da joj se podari neko značenje. Apsolutno oslobađanje mreže koja je po­ put niše, u kojoj je tako lako nestati. Internet misli mene. Virtual­ no misli mene. Moj dvojnik luta mrežama u kojima ga ja nikad neću susresti. Jer, taj naporedni svijet nije ni u kakvu odnosu s ovim svijetom. On je njegov umjetni ispis, posvemašnji odblje­ sak, ali ga ne odražava.Virtualno više nije zbiljsko po snazi, kao što je nekoć bio slučaj. Nadalje bez referentnosti, orbitalno i egzorbitalno, cilj virtualnog više nikad neće biti preustroj zbiljskoga svijeta. Nakon što je upilo izvornik, ono proizvodi svijet kao neš­ to neodlučivo. Ali, nije li i taj naporedni svijet, koji živi od nestanaka onog drugoga, i sâm osuđen na nestajanje, i ne pada li i on pod udarom neodlučivoga? Nije li on tek izraslina u tome svijetu koji se igra svog podvostručenja - u kojem slučaju ovaj svijet nastavlja pos­ tojati takav kakav jest, a mi samo glumimo komediju Virtualnog? Dok smo s ranijim religijskim svjetovima upriličivali komediju trenscendentnosti, sada bi bila riječ o komediji imanentnosti, operacionalne moći, komediji jedine misli i automatskog pisanja svi­ jeta. Tako bi i u ovom slučaju bio na djelu bio sustav osuđen na neuspjeh, nemoćna opsjena kojom se želi otkloniti neizvjesnost i poremećenost koji proizlaze iz nemoguće razmjene. U našoj općoj antropologiji, jedini je smisao sadržan u Ljud­ skome. Smisao je povijesti jedini sadržan u njezinu upisivanju u razvoj i racionalnu svrhovitost. Nema drugoga razloga postoja­ nja Povijesti, niti razloga postojanja Razuma doli u tome pobjed­ ničkom evolucionizmu. Ocjenjivati život prema njegovu smislu. 251

Simuiacija i zbilja

Nemoguća razmjena

Ocjenjivati svijet prema mjeri Ljudskoga. Ocjenjivati događaj u odnosu na Povijest. Ocjenjivati misao u odnosu na Zbiljsko. Ocjenjivati znak u odnosu na stvar, itd. Umjesto da se mjerimo prema svijetu, mjerimo se prema doga­ đaju, mjerimo se sukladno misli... Svugdje se teži uklanjanju Neljudskoga, antropološkom ob­ jedinjenju koje želi sve podrediti nadležnosti Ljudskoga. Pothvat općeg očovječenja životinja, prirode i svih drugih vrsta pod zna­ kom prava čovjeka, moralne antropologije i univerzalne ekolo­ gije - osnova pripajanja Neljudskoga jedinstvenoj misli Ljudskoga. Planetarni cilj istrebljenja Neljudskoga u svim njegovim oblici­ ma, integristički cilj udomaćenja svekolike drugotne zbiljnostikrajnji domet imperijalizma kojim se, što je ironijski i osvetnički paradoks, lišavamo svake misli o Ljudskome kao takvom. Jer do nje možemo dospjeti jedino preko Neljudskoga. Jedino radikal­ nom promjenom vlastitog stajališta možemo steći viđenje sebe samih i svijeta, ne da bismo zapali u neki svijet ne-smisla, nego da bismo iznova pronašli snagu i izvornost svijeta prije nego što on zadobije snagu smisla, i samim time postane mjestom sveko­ like moći. I sama misao mora sudjelovati u tom procesu. Ona mora obilježiti skok, promjenu, uspon moći. Ulog se više ne sastoji u tome da se sustav suprotstavi sam sebi (znamo da se on obnavlja u toj spirali proturječja), nego da ga uneravnotežimo unošenjem neke viralne, to jest neljudske misli, misli koju može misliti Neljud­ sko. U osnovi, nije li i sama misao već neki oblik Neljudskoga, neki raskošni zastoj koji se suprotstavlja svekolikom razvoju živo­ ga vraćajući ga unatrag i hvatajući ga u stupicu njegove vlastite slike? Ne predstavlja li i sam razvoj živčanih stanica mozga već kritični prag u odnosu na razvoj i na vrstu? Zašto onda ne ubrzati proces i požuriti druge veze, druge oblike - one objektivne kobnosti o kojima nemamo ni najmanje namisli?
252

To isključivanje Neljudskoga uzrokuje da nadalje upravo ono misli nas. Mi možemo obuhvatiti svijet jedino polazeći od neke točke omega koja je izvan Ljudskoga, počevši od predmeta i pret­ postavki koje za nas igraju ulogu stranih atraktora. Već se nekoć misao sudarila s tom vrstom predmeta na granici neljudskoga - u srazu, primjerice, s primitivnim društvima. Ali danas valja gledati dalje od te kritičke misli, bliske zapadnom humanizmu, prema predmetima još mnogo stranijima, koji su nositelji krajnje neiz­ vjesnosti i kojima više ni na koji način ne možemo nametnuti svoja gledišta. Sukladnost misli više nije sukladnost istine nego sukladnost sudioništva s objektom i s pravilom igre u kojoj subjekt više nije gospodar. Imaju li i same ovdje iznesene pretpostavke neki ekvivalent, uporabnu vrijednost, razmjensku vrijednost? Apsolutno ne, nji­ hova razmjena nije moguća. To se nužno odvija nauštrb svijeta, i misao se može jedino poništiti u predmetu koji nju misli, istodob­ no dok ništi predmet koji ona misli. Na taj način ona izmiče istini. Međutim, treba uzmaknuti istini, to je najlakše. A da bi se uzmaknulo istini, nadasve se ne smije imati povjerenja u subjekt, valja se iznova osloniti na objekt i na njegovu neobičnu priv­ lačnost, na svijet i njegovu konačnu neizvjesnost. Cijeli je problem u tome da se napusti kritička misao koja je sama bit naše teorijske kulture, ali koja proizlazi iz ranije povije­ sti i života. Uobičajeni svijet subjekta i objekta, svrhe i sredstava, istinitog i lažnog, dobra i zla više ne odgovara stanju našega svijeta. "Nor­ malne" dimenzije, one vremena, prostora, određenosti, predodžbe, dakle i kritičke i refleksivne misli, varljive su. Diskurzivni svijet psihologije, sociologije, ideologije koji nas okružuje jest zamka. On još funkcionira u euklidovskoj dimenziji. Mi, međutim, ne­ mamo gotovo nikakvog teorijskog uvida o tom svijetu koji je postao kvantan a da to nije ni znao - jednako kao što smo odu­ vijek raspolagali tek slabim teorijskim znanjem o poretku simulacije u kojemu naš suvremeni svijet gubi ravnotežu a da to i ne
253

Simulacija i zbilja

Nemoguća razmjena

zna, ostajući slijepo vjeran ideji objektivne zbiljnosti. Čak bih rekao da se upravo tu, u toj histerezi "zbiljskoga" i načela zbilj­ nosti nahodi odistinska obmana našeg vremena. Proveli smo determinističku analizu determinističkog društva. Danas valja provesti indeterminističku analizu indeterminističkoga društva - fraktalnog, nasumičnog, eksponencijalnog, onog kritične mase i ekstremnih fenomena, društva kojim u cijelosti vlada odnos neodređenosti. Sve u tom društvu pada pod udarom odnosa neodređenost. Stoga se o njemu više ne može govoriti služeći se pojmovima društvene određenosti, pa bili oni i kritički. Kriza je uvijek ubira­ la svoj namet napetosti, proturječnosti, ona je prirodni pokretač naše povijesti. Ali, mi više nismo u krizi, mi smo u katastrofičnom procesu, ne u smislu materijalne apokalipse nego u poremećenosti svih pravila igre. Katastrofa je prodor nečega što više ne djeluje sukladno pravilima, ili djeluje prema pravilima koja mi ne poznajemo i koja možda nikad nećemo upoznati. Pri tome više ništa nije naprosto proturječno ili iracionalno nego je sve paradoksalno. Prijeći s onu stranu kraja, uz suvišak zbiljnosti, suvišak pozitivnosti, suvišak događaja, suvišak obavijesti, znači dospjeti u paradoksalno stanje koje se više nije kadro zadovoljiti ponovnim uspostavljanjem tradicionalnih vrijednosti nego potrebuje misao koja je i sama paradoksalna, koja više ne slijedi neko načelo istinitosti i koja pristaje uza samu nemogućnost vlastite provjere. Prešli smo točku ne-povratka, dospjeli na stranu na kojoj se stvari odvijaju slijedeći neku drugu krivulju. Više ne može biti govora o linearnom tijekom. Sve je užurbano u vrtložnosti koja onemogućuje upravljanje stvarima - uključujući i upravljanje vre­ menom, jer naporednost svjetske informacije, ta prozirnost svih mjesta okupljenih u samo jednom trenutku, nalikuje na savršeni zločin izvršen nad vremenom. Načelo neodređenosti, prema kojemu nije moguće naporedno izračunavati brzinu i položaj čestice, ne ograničava se na fiziku. Jednako je tako s nemogućnošću istodobnog vrednovanja zbilj254

nosti i značenja događaja u obavijesti, razlikovanja uzroka i pos­ ljedica u nekom složenom procesu, terorista i taoca (u stockholmskome sindromu), ili virusa i stanice (u viralnoj patologiji) - jedna­ ko tako nije moguće razlikovati subjekt i objekt u mikrofizičkome pokusu. Svaki je naš postupak na istome nestalnom stupnju kakav je onaj mikroskopske čestice: ne može im se u isti mah procijeniti svrha i sredstva. Ne može se više u isto vrijeme proračunati cijenu jednoga ljudskog života i njegovu statističku vrijednost. Neodre­ đenost je prodrla u sva polja života. I to ne u ime složenosti para­ metara (s njom se, naime, uvijek može izaći na kraj), nego konačne neodređenosti povezane s nepomirljivim značajem prisutnih da­ nosti. Ako u isti mah ne možemo obuhvatiti postanak i jedin­ stvenost događaja, izgled stvari i njihovo značenje - na djelu je jedno od dvoga: ili smo ovladali smislom a prividi nam izmiču ili nam smisao izmiče a prividi su ostali netaknuti. Samom igrom privida stvari se sve više udaljuju od svog značenja i odolijevaju silovitosti tumačenja. Kako god bilo, mi živimo u zbiljskome i u poretku racionalne određenosti kao u stanju iznimke. U nekoj vrsti double bindet: dvostruko rasterećenje, dvostruka obvezanost. U osnovi mi živi­ mo u newtonovskom svijetu, ali njime temeljno upravljaju indeterminističke jednadžbe. Je li na djelu nerazrješiva nepomirlji­ vost? U fizici društva i u fizici prirode makroskopske pojave još podliježu determinističkoj analizi, ali to više nipošto nije slučaj s mikroskopskim pojavama. Na razini fizičkih procesa, odatle ne proizlaze razdiruće proturječnosti - mi vrlo dobro živimo u new­ tonovskom svijetu. Ali u društvenome, povijesnome svijetu, u svijetu društvenih odnosa, zastranjenje u ponašanju i analizi po­ staje bjelodano. Cijeli jedan dio društvenog djelovanja još odgo­ vara determinističkoj analizi, "realističkoj" sociologiji (bila ona marksistička, empiristička, bihavioristička ili statistička) i velikim se dijelom razvijamo na toj razini "zbiljskoga". Ali, naporedno, prevladava druga vrsta djelovanja, probabilističkog, relativističkog, nasumičnog, u koju je drugi tajno uronjen. U tom depolariziranom društvenom prostoru (je li on još društveni, je li još povi255

iznova uspostaviti društvene odnose i sukobe povezane s industrijskim dobom. ali ona je bila povezana s uzlaznim pokretom i s mogućnošću određene nega­ cije: društveno. to stanje valja shvatiti kao dosad neviđeno. Tako djeluje neodređenost društvenoga. Već je i sama Marxova analiza proizlazila iz deter­ minističkog pojednostavnjenja sukoba i povijesti. ubrzanje čini sve polo­ žaje nevjerojatnima. Do sada smo uvelike zagovarali analizu određenih povijesnih oblika suglasno jasnim suprotnostima: kapital i rad. Društveni ustroj nadalje prolazi kroz globalni ciklus ili Moebiusov prsten. znanost nije prestala izrađivati umirujući scenarij koji pretpostavlja iščitavanje svijeta uz pomoć napretka razuma. a činitelji su i nadalje istodobno na obim stranama ugovora. a rješenja do kojih se dolazi na toj razini zapadaju u globalnu neodređenost jednako kao što klasična matematika zapada u kvantnu fiziku. iznova uskrsnuti vrijednosti povezane sa zemljom i zanatstvom. dostaje da se pravila igre promijene. položaja (ili burzovnim dionicama) ne može se istodobno izračunati stvarna vrijednost i brzina pada vri­ jednosti. Ali. On se prikriva na svim poljima. budući da ju je on izmislio. viruse itd. Jedna­ ko kao što su utopisti 19. u vrijeme punog industrijskog zamaha. najnaprednije zna­ nosti mogu jedino ustvrditi njegov nestanak. Na polju isključenosti. postane naša povijest. Razdiruća revizija načela zbiljnosti. Više nema društvenog determinizma. općenito. Ali nikad nije iznesena pretpostavka da 257 . lako bi se moglo dogoditi da ta farsa. informacije. na raskrižju svih spekulativnih strujanja. Više nema "objektivnih okolnosti". prešli "slijepu točku" društvenoga i neosjetno smo prešli onkraj kapi­ tala i rada i njihove oprečne dinamike. Znakovima nije moguće u isti mah izračunati značenje i zastarjelost. Mi više ne prebivamo u nega­ tivnom i u povijesti. U našoj "interaktivnoj" društvenosti izgubio se upravo rad negativnog i mogućnost određene negacije objektivnih okolnosti. pa da mi više ne budemo gospodari načela i da objekt više ne trpi iščitavanje u pojmovima u koje smo ga upisali. Pojam "društveni lom" i sâm proizlazi iz pokušaja ponovnog uspostavljanja starih objektivnih okolnosti kapitala i rada. Nikakvim kategorijama nije moguće istodobno izraču­ nati napredovanje i virtualno opadanje (promaknuće žena kao nekim slučajem prati sve snažnije obezvređenje profesije koje poništava društvenu korist zahvata). Na kraju svog eksperimentiranja. pre­ ma Marxovu iskazu. zapošljavanja. I u sklopu te pretpostavke. To nema ničeg zajedničkog s pozitivističkom mistifikacijom društvenoga i rada u našem današ­ njem kontekstu. mole­ kule. da spoznaja postane metafizički nemoguća. Imajmo to na umu i ne sanjajmo o nekom mrtvom stanju. mi smo "otkrili' svijet. Ista utopija. ne može se istodob­ no izračunati sadašnji položaj pojedinca i brzina njegova isklju­ čenosti. Međutim. strategija obrane koja se poigrava protokolima eksperimenta te uzrokuje da i sâm subjekt gubi svoj položaj subjekta? U osnovi. stoljeća pokušavali. i ako je povijest postala farsa. Mi smo. svim se stvarima ne može istodobno izračunati učinak u stvarnom vre­ menu i njihovo trajanje. repro­ ducirajući samu sebe. ista optič­ ka varka. Takvoj vrsti rada. Potonje ustvari pretpostavlja dijalektiku subjekta i objek­ ta. kapitala. tako i mi pokušavamo. još su bili pojmovi namijenjeni 256 tome da sami sebe nadiđu i zaniječu. atome. i. Ali danas je polje rada postalo plutajuće i sam je pojam izgubio svoje odre­ đenje. Pomalja se još samo u obliku prolaznih tragova na ekranima virtualizacije. mi smo u nekoj vrsti obezživotvorenja odnosa snaga i društvenih odnosa u korist virtualnog međuprostora i difuzne kolektivne učinkovitosti. kao i proletarijat. ili da postanu neodređena. čestice. Nije li na djelu neka vrsta ironijske osvete objekta. kao što kazuje Canetti u vezi s poviješću. Općenitije: virtualnost informacije više ne pruža mogućnost određene negacije zbilj­ nosti. čiji je gospodar subjekt. u jeku infor­ matičkoga i virtualnog svijeta. Objekt više nije to što je bio. Nemogućnost koja nije samo metafizička: od sada znanosti više nisu u mogućnosti po­ dariti svom predmetu neki konačni položaj.Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena jesni?) tradicionalna analiza više nema utjecaja. To gore za ono zlatno doba odnosa prisile i dijalek­ tičkih opreka. Više nema "objektivne" zbiljnosti. razdiruća revizija načela spoznaje.

pred našim očima. Tjelesna drugotnost svijeta preko svijesti. ali svijet ne pozna­ je stupanj zrcala. posljednji znak koji nam upućuje objekt iz dna svoje tajne. Ta misao/objekt nije više refleksivna. Čak je 259 . kao što samo ime naznačuje). metafizička drugot­ nost svijesti preko svijeta: nema mjesta pitanju gdje to počinje. njegove ravnodušnosti i tajne u kojoj je bio pohranjen. kao atribut i iznimna sudbina vrste. učinivši od nje svoje pravilo igre. svojom spo­ sobnošću stvaranja iluzije. posve nevažna spoznaja do koje se može doći na osnovi njezina promatranja i njezine analize. U svakom slučaju. naposljetku izmijenio svijet. Jer. Ona je samo jedan posebni slučaj ulančanosti svijeta i nema više povlas­ ticu univerzalnog. ne samo klasičnoga nego i kvantnoga i probabilističkoga.događa se i obratno otkriće. ona je uzela svoj udio u neizvjesnosti. Za nju je sve to tek "nerasudnost" (u heideggerovskom smislu). nego da ga naprosto "izmišlja". da nas on naprosto "izmišlja" . ona se podređuje svim pretpostavkama i sve ih bez razlike potvrđuje. Trebalo bi tada reći da i objekt čini više od toga da nas "otkriva". nego je prije na djelu ironija. nego reverzibilna. Čini nam se da smo pobjednički istrgnuli objekt iz njegova mira. Na djelu bi dakle bila igra misli i svijeta koja ne bi imala ničeg zajedničkog s raz­ mjenom istine . sudbine materije. i. sudjeluje u nemogućoj raz­ mjeni . otkriće subjekta od strane objekta. Ona postaje misao svijeta koji nas misli. sa svojom urođenom sviješću.bilo da je riječ o virusu ili o primi­ tivnim društvima . Ali danas se.da nas misli. Ako je prodor svijesti postao događaj u tijeku svijeta. Više uopće nije povlaštena u odnosu na neus258 poredivi događaj svijeta (ali zacijelo posjeduje draž posebnosti). niti "tko koga misli"? Ulog je naporedan i svatko odvraća drugo­ ga od njegova kraja. jer onkraj eksperimentiranja koje mijenja svoj objekt . ali stvari tako ne stoje. Uči­ nivši to. Nije li čovjek. odveć je dragocjena da bi se svela na svijest subjekta. koja se bila spremna boriti ne bi li sačuvala svoju tajnu. svojim simboličkim poretkom. i taj dvoboj između subjekta i objekta povlači za sobom gubitak vladavine subjekta. površna i prolazna. koje nikad nije bezazleno. U neredu svijeta. svojom dvojbenošću. uzajamna drugotnost materije i misli. Misao/objekt. Spoznaja je dvoboj. ravnodušnoj spram svake istine. kao onoga koji čeka da bude otkriven. danas je svijet događaj u tijeku svijesti u mjeri u kojoj je on nadalje dijelom njegove materijalne sudbine. njegove krajnje neiz­ vjesnosti.Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena stvari nas otkrivaju u isto vrijeme dok mi otkrivamo njih. I sama je zbiljnost postala simulacijska i ukazuje nam na svoju temeljnu nemudrost. u kojoj nema ničeg mističnoga. čineći od samog objekta obzor njegova nestanka. i da u otkrivanju postoji dvostruki odnos. Danas se kaže da znanost više ne "otkriva" svoj predmet. misao.koja bi čak pretpostavila tu razmjenu kao nemo­ guću. Kritička bi misao željela biti zrcalo svijeta. onkraj svakog kri­ tičkog stajališta. U svakom slučaju. razotkriva zagonetka svijeta. svijeta koji nas misli. ona se i sama klati u parodijskome stanju . Poslušna. promijenila mu je tijek. približno kao što su Španjolci doživljavali Ameriku. preposlušna. Obrat igre: ako je subjekt mogao postati događaj u svijetu objekta. ako je ekvivalentnost izme­ đu svijeta i misli nemoguća. Dospjevši do stup­ nja paroksizma (upravo prije kraja. sastavni dio) svojim ne-bićem. izgleda da je zbiljnosti. danas objekt postaje događaj u svijetu subjekta. utjecao na nj ili ga zarazio istom onom neizvjesnošću koja je i njegova vlastita? Nije li naposljetku kontaminirao svijet (čiji je.ironija.ona više ne teži tumačenju svijeta niti ga želi zamijeniti idejama. ona je nesvodiva na svijest subjekta. postoji naprotiv. unatoč svemu. postavši neljudskom. svojim načinom ne-bivanja-u-svijetu? To postavlja brojna pitanja u vezi s mjerodavnošću znanja.slučaj s danas ba­ nalnim likom . Misao stoga treba nadići taj kritički stupanj pre­ ma kasnijem stupnju objekta koji nas misli.čovjek je danas na svim razinama suočen s izmi­ jenjenim i destabiliziranim svijetom preko ljudske misli. Mi ga doživljavamo kao pasivnoga. prema tome. Kada subjekt otkrije objekt . parodija bile bi posljednja svjetlost koju nam odašilje zbiljnost prije svog nestan­ ka. Razlog je tome činjenica da mi objekt ne primamo u njegovoj izvornosti.

127. 21. što predstavlja neviđeno nasilje: uspostaviti jednu točku (makar i simuliranu) izvan svijeta. misli. Pierre 29 Brecht. Bertholt V. on bi bio taj koji bi u nj unosio nered. Kazalo imena A Alighieri. Pierre XXV B Balancier. 20. budući da ništa ne posto­ ji izvan njega. 78. 13.88. Roland 19. Giordano 228 260 . Georges XXV Barthes. 37. 74. 185 Baudelaire. Walter XIII. 12.31. one zbog čovjeka ne bi mogle ni ustvrditi niti uistinu provesti. 77. Alain 191 Bourdieu. 155 Benveniste. Louis 28 Ansart. 87. Emile 9. Jean-Michel XXV Bosquet. Woody 156 Althusser. Umjesto da čovjek unosi razum u zbrkani svijet. tada je i sâm pokušaj uspostavljanja te točke izvan njega. Charles 150 Benjamin. s koje bi se gledalo i mislilo svijet. 16 Berthelot. ravan volji da ga se dokrajči. kad bi i postojale objek­ tivne zakonitosti svijeta. 14. Jean III Bruno. Ako je to ono što nema dvojnika. Dante 228 Allen.37 Brucmont. 33 Bataille.Simulacija i zbilja iznesena i pretpostavka (Diran) da se. svojim činom spozna­ je. Georges XII.

37. Will XXV Canetti. Marc III M Machiavelli. 107.236 L Lacan. 112. 60. 63.30. Henri 17 Leibniz. Niccolô 121 262 263 . 216. 18. Umberto 37. Marcel 132. Anthony V Guillaume. 33. 153.28. Jürgen V Hegel. 232. Immanuel XVIII Kellner. Michel II. 154 Enzensberger. 137. 112. 113. Marie 131 Duchamp. Philippe I D Deleuze. 211. Bruno II Lazarsfeld. 68. Jacques II. David XII F Fernandez. Pierre 116 Ciccolina 176 Conor.46 Ergmann.41. V. Abby 35 Homeini 188 Horrocks. 114 Lash. 170. Georg Wilhelm Friedrich 84. Vincent 123 Dorval. Michael 177 Jakobson. Steven I Corcuff.21 Descombes. Elias 135. Claude 98. Baudouin 36 E Eco. Jean-François III.104 G Giddens. Scott V Latour. 153. 173 J Jackson. Roman Osipovič 41 Julliard.29. V Freud.44.45. Jacques 23. Manuel XXV Charpentrat. Aleksandr Mihajlovič 81 Lyotard. 50. Hans Magnus 26. 55.Simulacija i zbilja Kazalo imena c H Habermas. Franz 218 Kant. Gilles II. 220. 113. 95. Ludwig 233 Foucault. 247 Ljapunov. Christopher XIX Hutton. Raymond XXV Lefebvre. 144. 256 Castells.31. Raoul 36 K Kafka. 111. Gottfried Wilhelm 82 Lévi-Strauss. V. 36 Ledrut. 47 Edip 94. 136. Sigmund VI.208 Heidegger. Martin 194 Heraklit 84 Hoffman. Paul F. Jacques VI Jurdant. 55. Macedonio 246 Feuerbach. 60 Derrida.

XXII. 187. 56. 14. 40. Michel II Wilden.12. Salman 188 S Saussure. Michel VI . 60. Karl VI. Jacques 82 Monroe. Žarko V Pavlov. Lucien XXV Sontag. 34. 66. 181. 173. Michel 89 Touraine. 87. 8. Alain XXV Renault. 169. Thorstein 78 N . 27. Herbert 83 T Tort. VIII. 18. 41. W Warhol.49. 58. John V Renaud. Herbert VI. Narcis 74 Negri.58. Victor 182 Sfez. Antonio XXV Nietzsche. Nicolas 100 Segalen. 179. Susan 185 Spencer. 40 264 . 177 Wieviorka. Marylin 99 Montefeltria. IX. Marcel XII. 84. 78. 11. 50. Alain III V Veblen. Piet 175 Monod. 38. Andy 99. Federigo da 120 Morin. Mark IX Z Zempleny 122 Zeuksid 118 R Rawls. George 34 V. Friedrich XIV. 77. François 94 Ritzer. Richard V Rubin.55. 79. 50 McLuhan. XXV Mondrian. 25.115 O Orwell. Jerry 35. P Paić. 74. 77.57. Marshall XVI.Simulacija i zbilja Kazalo imena Madonna 176 Marcuse. 85. George VIII Rorty. 232.. Edgar 82 Rushdie. Anthony 53 Winock. 106. 9. Ivan 101 Platon 84 Poster.13. Abraham A.18. .112 Schöffer. Camille 72 Richard. Ferdinand de II. 30 Marx. 90. 57. 103. 5. VII. 256 Mauss. XI. 30. 64. 183 Moles.107.

Josip Kumpes. Rade Kalanj. 2001. Snježana Delalić (glavna i odgovorna urednica biblioteke). Vjeran Katunarić. Silva Mežnarić. Pavle Schramadei. Slaven Letica. Popović Lektura Ljiljana Cikota Grafički urednik Mario Ostojić . Josip Prgomet. < prijevod Gordana V. Aleksandar Štulhofer Urednik izdanja Rade Kalanj Prijevod Gordana V. .Sociološka biblioteka Za izdavače Miso Nejašmić (NJT) Davorka Matić (HSD) Uredništvo Goran Batina.Zagreb . Ivan Burić. Šaša Božić. ISBN UDK 953-222-035-6 316 BAUDRILLARD. Popović> . Naklada Jesenski i Turk. Miso Nejašmić. (Sociološka biblioteka) ISBN 953-222-035-6 411022081 Copyright za prijevod na hrvatski jezik © Naklada Jesenski i Turk " Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske . Jean Simulacija i zbilja /Jean Baudrillard.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful