P. 1
D06Istina%20%20u%20sudskom%20postupku

D06Istina%20%20u%20sudskom%20postupku

|Views: 102|Likes:
Published by preljevic

More info:

Published by: preljevic on Feb 25, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/26/2011

pdf

text

original

ZAGREB, 1997.

Pravni fakultet u Zagrebu

Zavod za građanskopravne znanosti i obiteljsko pravo
Postdiplomski studij za znanstveno usavršavanje iz
građanskopravnih znanosti


Od a b r a n e t e me










Alan Uzelac


ISTINA
U SUDSKOM POSTUPKU






















Izdavač
Pravni fakultet u Zagrebu


Za izdavača
Prof. dr. Uroš Dujšin


Urednik
Prof. dr. Nikola Gavella


Lektor
Prof. Branka Römer




CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 343.14

UZELAC, Alan
Istina u sudskom postupku / Alan
Uzelac. - Zagreb : Pravni fakultet,
Zavod za građanskopravne znanosti i
obiteljsko pravo, Postdiplomski studij
za znanstveno usavršavanje iz
građanskopravnih znanosti, 1997. - VII,
239 str. ; 24 cm. - (Odabrane teme)

Bibliografija: str. 231-239 i uz tekst.
- Kazalo.

ISBN 953-96673-6-4

980127015







iii


PREDGOVOR

Ovaj rad nastao je kao rezultat više ili manje intenzivnog istraživanja koje je, stjecajem
okolnosti, potrajalo godinama – u svakom slučaju duže nego li što je to bila izvorna
intencija njegovog autora. Interes za ovu temu – za temu koja se nalazi na razmeđi
možda najapstraktnije filozofijske discipline, teorije spoznaje, i možda najpraktičnije
pravne discipline, građanskog procesnog prava – javio se još za vrijeme mojih
studentskih dana, tijekom paralelnog studija prava i filozofije. Na istome tragu, ali na
nešto drugačiji način, ovom sam se temom nastavio baviti na postdiplomskom studiju
iz građanskopravnih znanosti, koji je okončan 1992. godine obranom magistarskog
rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Taj rad narednih je godina prerađen, ažuriran i
dotjeran, da bi se u ovoj verziji ponudio kritici stručne javnosti. To, međutim, ne znači
da je ovaj rad gotov: nakon gotovo jednog desetljeća, on za mene ostaje i dalje work in
progress.
Među malobrojnim nepisanim pravilima znanstvenog rada, jedno zauzima posebno
mjesto: pravilo da je rad kolektivan, a odgovornost individualna. Ova monografija
zacijelo je lošija nego li što bi zaslužili svi oni koji su svojom dobrohotnošću,
stručnošću i pažnjom doprinijeli njegovom nastajanju. Ne mogu ne zahvaliti barem
nekima od njih. Moje su posebne zahvale upućene, abecednim redom, sljedećim
osobama i ustanovama: - profesoru Mihajlu Diki: jer je, otimajući od svog slobodnog
vremena, preuzeo nemalen posao čitanja, analize i prijateljske kritike ovog rada, te
hrabrenja njegovog autora; - Jasni Garašić, dragoj prijateljici i kolegici koja mi je stavila
na raspolaganje rezultate svog višemjesečnog rada na ažuriranju bibliografije domaćih
pravnih članaka; - profesoru Nikoli Gavelli, uredniku ove edicije, jer je velikodušno
omogućio da ova knjiga bude izdana u izdanju moje matične kuće, zagrebačkog
Pravnog fakulteta i Zavoda za građanskopravne znanosti i obiteljsko pravo; - profesoru
Ivanu Padjenu: jer me, pred više godina, upozorio na zanimljivost i aktualnost
forenzičke gnoseologije, a potom mi svojim kritičkim i poslovično eruditskim
primjedbama više puta omogućio da se zamislim nad tezama svoga rada; - profesoru
Gaji Petroviću: za priopćavanje zanimljivosti koje se nigdje drugdje ne bi mogle saznati,
za više nego ljubazno stavljanje na raspolaganje svoje osobne biblioteke, te za korisne
sugestije vezane za filozofijski dio ovoga rada, čiji izlazak iz tiska nažalost nije dočekao;
- profesorici Vesni Rakić-Vodinelić, na dobroj volji za uspostavljanjem suradnje do
koje, stjecajem okolnosti, nije došlo u onom intenzitetu koliko sam to bio želio;
profesoru Siniši Trivi: jer je podijelio sa mnom dio svog neprocjenjivog znanja i
iskustva, svojoj analitičkoj britvi podvrgao gotovo svaku riječ u ovome radu, te mi
svojim mentorskim savjetom dao snage i hrabrosti za kritički pristup autorima domaće
pravne teorije; - Pravnim fakultetima u Zagrebu i Rijeci (kao institucijama i kao skupu
njihovih nastavnika), koji su mi omogućili da ovaj rad bude započet i priveden kraju, te


iv
mi dopustili da dio istraživačkog rada provedem na Pravnim fakultetima u Austriji
(Rechtswissenschaftliche Fakultät Wien) i Sjedinjenim Državama (Harvard Law School);
posebna zahvala ide također fakultetskim knjižnicama i njihovim djelatnicima koji su
stoički podnosili moju potragu za literaturom; - Hrvatskom pravnom centru, koji je
svojom potporom podupro troškove tiska ovoga rada, a posebno gđi. Vesni Grubić,
koja je posebno pridonijela tome da navedena potpora još uvijek bude pravodobna.

Autor



v



SADRŽAJ
Uvod............................................................................................................................................................................................. 1
PRVI ODSJEK
Suvremene filozofijske teorije istine i njihova primjenjivost u pravu
Pregled izlaganja................................................................................................................................................................. 8
Korespondencijska teorija istine....................................................................................................................................................10
Uvod. Standardnost korespondencijske teorije...........................................................................................................10
Izvori klasične korespondencijske teorije.....................................................................................................................10
Struktura korespondencijske teorije..............................................................................................................................12
Problem definicije i problem kriterija. ..........................................................................................................................13
Metodički opseg kriterija istine. Globalni i partikularni pristup. ..............................................................................13
Metodički opseg kriterija istine. Holistički i atomistički pristup...............................................................................14
Kvaliteta korespondencijske istine. Objektivna (apodiktička) i subjektivna (hipotetička) istina. ........................15
Povijesni razvoj (I) korespondencijskih teorija. Novije korespondencijske teorije. Sistematizacija....................16
Ontološko-metafizička varijanta. ..................................................................................................................................16
Dijalektičko-materijalistička varijanta. Teorija odraza. ...............................................................................................17
Logičko-empiristička varijanta. ......................................................................................................................................19
Logičko-atomistička varijanta i pravni diskurs. Dopuna i kritika učenja o pravnom silogizmu..........................21
Ostale filozofijske teorije povezane s korespondencijskom teorijom (I): Semantička teorija istine. ..................24
Ostale filozofijske teorije povezane s korespondencijskom teorijom (II): Carnap, Popper.................................25
Teorijske kritike korespondencijske teorije. .................................................................................................................27
Objektivističke teorije istine .........................................................................................................................................................30
Opće crte objektivističkih teorija. .................................................................................................................................30
Eidetske (logicističke) teorije istine. ..............................................................................................................................30
Aksiološke teorije istine. .................................................................................................................................................31
Egzistencijalističke teorije istine. ...................................................................................................................................31
Objektivističke teorije i problem istine u pravu. .........................................................................................................34
Subjektivističke teorije istine ........................................................................................................................................................37
Opće crte subjektivističkih teorija. ................................................................................................................................37
Evidencijske teorije istine. ..............................................................................................................................................38
Koherencijske teorije istine. ...........................................................................................................................................39
Pragmatičke teorije istine. ...............................................................................................................................................40
Subjektivističke teorije i problem istine u pravu. ........................................................................................................42
Intersubjektivističke teorije istine..................................................................................................................................................47
Opće crte intersubjektivističkih teorija istine. .............................................................................................................47
Redundancijska teorija istine. .........................................................................................................................................48
Performativna teorija istine. ...........................................................................................................................................49
Formalnosemantičko-verifikacionistička teorija istine. ..............................................................................................50
Dijaloška (konstruktivistička) teorija istine. .................................................................................................................52
Konsenzualna (diskursna) teorija istine........................................................................................................................54
Intersubjektivističke teorije i problem istine u pravu. ................................................................................................58


vi
DRUGI ODSJEK
Problem istine u sudskom postupku: Povijesno-komparativni pregled
Pregled izlaganja...............................................................................................................................................................61
Zapadnoevropski kontinentalni model: problem istine u kontekstu debate o slobodnoj ocjeni dokaza.............................................64
Uvod: slobodna i vezana ocjena dokaza. .....................................................................................................................64
Povijesni razvoj (I): Rimsko pravo. ...............................................................................................................................64
Povijesni razvoj (II): talijanski kanonski proces. .........................................................................................................65
Povijesni razvoj (III): germanski staronjemački postupak. .......................................................................................66
Povijesni razvoj (IV): prema reformiranom postupku. .............................................................................................70
Aktualno stanje. Teme i dileme......................................................................................................................................75
Razvoj sustava ocjene dokaza i njegove konzekvencije na poimanje istine u sudskom postupku. ....................79
Korespondencijske osnove i pravnopozitivistička ishodišta konvencionalne europske teorije...........................80
”Materijalna istina” i princip slobodne ocjene dokaza: zaključne napomene. .......................................................82
Anglo-američki model: problem istine i dokazno pravo (Law of Evidence) ..................................................................................85
Uvod: struktura anglo-američkog postupka. ...............................................................................................................85
Povijesni razvoj (I): rani oblici postupka; institut porote. .........................................................................................87
Povijesni razvoj (II): evolucija dokaznog prava...........................................................................................................91
Predmet i sadržaj prava dokazivanja.............................................................................................................................94
Pravo dokazivanja i porota. ............................................................................................................................................95
Pravo dokazivanja i dihotomija građanski/kazneni postupak..................................................................................98
Opće ustrojstvo postupka i problem istine: akuzatorni i inkvizitorni postupak .................................................102
Sovjetski realsocijalistički model: problem istine i ”materijalna istina” .......................................................................................108
Uvod: posebnost sovjetskog modela. .........................................................................................................................108
Rano razdoblje sovjetskog prava: period postrevolucionarne anarhije. ................................................................109
Zrelo razdoblje. Period stabilizacije totalitarne države. ...........................................................................................112
Teorija sudskih dokaza: dokazivanje i ”materijalna istina”......................................................................................114
Sovjetski model sudskog postupka i zadaci i funkcija pravosu|a. .........................................................................121
Opća ocjena koncepcije ”materijalne istine” sovjetske pravne teorije. .................................................................125
TREĆI ODSJEK
Istina u domaćoj pravnoj teoriji i praksi
Rekonstrukcija teorije ”materijalne istine”.................................................................................................................................129
Uvod. Metoda izlaganja. ...............................................................................................................................................129
Korespondencijske (adekvacijske) osnove teorije istine jugoslavenske teorije.....................................................131
Egzistencijske koncepcije istine. ..................................................................................................................................134
O strukturi korespondencijskih teorija istine domaćih teoretičara. .......................................................................135
Kvaliteta istine u sudskom postupku. Objektivna (apsolutna) i subjektivna (relativna) istina...........................136
Kriterij istinitosti. Izvjesnost i vjerojatnost. Psihološka definicija. ........................................................................138
Metoda za ustanovljavanje istine. ”Slobodna” i ”vezana” ocjena dokaza.............................................................141
Objekt utvr|ivanja (materijalne) istine. Globalistička i partikularistička koncepcija istine. ...............................144
Subjekt utvr|ivanja istine. Monistička i pluralistička koncepcija. ...........................................................................149
Svrha utvr|ivanja istine. Javni i privatni interes. Ideologijske osnove domaće pravne teorije. ..........................153
Pojam istine u domaćoj teoriji: zaključci.....................................................................................................................................158
”Materijalna istina” ili samo ”istina”...........................................................................................................................158
Filozofijska i teorijska izvorišta stavova o istini u domaćoj pravnoj teoriji. .........................................................159
Povijesno-komparativni ekskurs. Pobornici i protivnici slobodne ocjene. ...........................................................162
Drugi trendovi i naznake daljeg razvoja domaćih teorija istine..............................................................................166



vii
Istina u zakonskim tekstovima domaćeg prava ..........................................................................................................................173
Uvod. ...............................................................................................................................................................................173
Zakonske formulacije načela materijalne istine. Istina u pogledu suda.................................................................173
Komentar zakonskih formulacija ”načela materijalne istine”.................................................................................175
Dužnost govorenja istine u procesu. Istina u pogledu ostalih sudionika postupka i dokaznih sredstava. ......177
Dokazna pravila. Slobodna ocjena dokaza. ...............................................................................................................180
Zaključak. ........................................................................................................................................................................181
ČETVRTI ODSJEK
Prilog formuliranju jedne procesne teorije istine
Kritički rezultati istraživanja ....................................................................................................................................................187
Zaključci istraživanja: ustrojstvo vlasti i koncepcija istine. ......................................................................................187
Rekapitulacija kritike korespondencijske definicije istine u pravu..........................................................................190
Kritika ”objektivizma” korespondencijske teorije. ...................................................................................................191
Kritika ”subjektivizma” korespondencijske teorije. .................................................................................................197
Kritika pojma ”korespondencije”. ..............................................................................................................................200
Naznake jedne procesne teorije istine .........................................................................................................................................203
Terminološke pretpostavke. .........................................................................................................................................203
Zadaci teorije istine. Definicija istine kao ”zahtjeva za važenjem”. .......................................................................204
Kriterij istine. ..................................................................................................................................................................209
Pokušaj pomirenja s klasičnom procesnom teorijom. .............................................................................................219
Umjesto pogovora. ........................................................................................................................................................222
Kazalo ......................................................................................................................................................................................225
Literatura .................................................................................................................................................................................231









































There is no distinction of meaning so fine as to consist in anything but a
posssible difference of practice.


Charles Sanders Peirce
(How to Make Our Ideas Clear)
UVOD


1

§ 1. Uvod

Priča o pravu i pravnicima u svojem je temelju priča o rješavanju sporova –
ali i priča o onima koji te sporove rješavaju, i načinima na koji utemeljuju odluke koje
donose u nastojanju da posreduju između suprotstavljenih strana. Iz nastojanja da se
rješenje društvenog spora zaogrne u racionalne pojmove i objektivira te nametne ne
(samo) silom već i svojom uvjerljivošću i autoritetom, proizlazi niz pitanja čija se
ukupnost – zajedno s pokušajima sustavne obrade i naznakama sustavnog rješenja –
naziva pravnom teorijom. Najjednostavniji, najrazumljiviji i najneprihvatljiviji način
rješavanja društvenih sporova bez svake je sumnje izravno i neposredovano nasilje
zainteresiranih strana – posezanje za onim što pravnici donekle eufemistički nazivaju
tehničkim terminom “samopomoć”. Samopomoć rješava sporove proizvodeći nove;
nasilje izaziva nasilje. Alternativni i – u suvremenim društvima – dominantni način
rješavanja sporova pravnim putem, koji nastoji izbjeći gomilanje nasilja i definitivno
okončati nastale sporove pozivanjem na opće, racionalne kriterije koje virtualno
mogu prihvatiti svi, pa tako i strane u sporu, bio je međutim uvijek zagonetan
predmet teorijskih razmatranja. Prema Ernstu Blochu, pitanje “što je pravo? (…) ne
može se zaobići. To pitanje svagda upozorava, ono nagovara i usmjerava”
1
. U istom
smislu isto se pitanje može postaviti i za sudski postupak. Složene metode i kriteriji
odlučivanja sudskog postupka daleko su od toga da bi bili konačno objašnjeni. Ovaj
se rad još jednom otiskuje u ovu nikad dokraja savladanu pučinu, preispitujući
tradicionalne stavove pravne teorije koji nikad nisu bili – a vjerojatno nikad i neće
biti – više od korisnih aproksimacija.
Kako sudovi i suci donose odluke? Središnja struja teorije sudskog postupka
ovo je pitanje nastojala odgovoriti kroz učenje o tzv. pravnom silogizmu, koji je –
bilo kao ozbiljna teorija, bilo kao pedagoško pojednostavljivanje – trebao objasniti
osnovnu shemu pravnog odlučivanja. Silogizam se, prema starom aristotelijanskom
obrascu, sastoji se od dviju premisa i konkluzije, pri čemu između premisa i
konkluzije postoji nužna veza. Osebujnost pravnog silogizma kao silogizma sastoji se
jedino u specifičnom sadržaju premisa i konkluzije; gornju premisu pravnog
silogizma tvori pravno pravilo, donju premisu relevantne činjenice, konkluziju
sudska odluka. Primjenom pravnog pravila na dano činjenično stanje onaj tko
odlučuje dolazi do pravilne odluke, glasi notorna pravna mudrost – gotovo sasvim
neupitna barem u krugovima kontinentalnog europskog pravosuđa koje je uvjereno
da uvijek polazi od fiksnih pravila – te se u obliku okoštale formule prenosi u

1
Bloch, NATURRECHT UND MENSCHLICHE WÜRDE, Frankfurt, 1980, str. 11.
UVOD

2
milijune judikata: “Sud je utvrdio činjenice A, B, C....N te je s obzirom na pravila x,
y....n trebalo odlučiti kao u izreci...”
Jednostavna i elegantna formula pravnog silogizma međutim teško da može
postati nešto više od onoga što jedino i jest – od ograničenog tehničkog pomagala u
sistematizaciji već prikupljenog procesnog materijala. Proces pravnog odlučivanja
mnogo je složeniji, i svaki pokušaj da se pravnom silogizmu pripiše veće značenje no
što uistinu ima neizbježno vodi u zablude
2
. Zbiljski tijek sudskog postupka daleko je
od optimističke parole: “utvrdimo činjenice, pronađimo pravno pravilo, donesimo
pravnu odluku”. Ono što nam pravni silogizam eventualno govori tek je kraj jednog
često dugog i mukotrpnog postupka u kojem se tek stječu pretpostavke za
mogućnost njegove primjene, u kojem se kroz rješavanje niza proceduralnih pitanja,
dokazivanje i pravnu kvalifikaciju tek omogućuje da procesni materijal eventualno
poredamo u shematske kategorije pravnog silogizma. Ipak, onaj minimalni sadržaj
pravnog silogizma koji je prihvaćen u svim zemljama koje društvene konflikte
rješavaju pravnim putem odnosi se na njegove sastavne dijelove; smatra se da je
gotovo “u prirodi stvari” da se procesni materijal dijeli na pravo i činjenice (i
sredstva koja nam omogućuju da do jednog ili drugog dođemo), na normativne i
deskriptivne sadržaje. Čitav svijet pravosuđa i njegovog djelovanja podešen je toj
razlici, a niz ključnih procesnih ustanova ovisi o tome odlučuje li se o jednoj ili
drugoj njenoj strani, jesu li posrijedi pravna ili činjenična pitanja, questio iuris ili questio
facti.
3
Da bi se u sudskom postupku došlo do ispravne i pravedne odluke, od korelata
svake strane ove opreke traži se da ima odgovarajuće svojstvo. Svojstvo koje u
svakom konkretnom postupku mora imati primijenjeno pravno pravilo najčešće se
označava kao “zakonitost”; svojstvo iskaza o činjenicama (ili, prema nekima, samih
činjenica) najčešće se naziva “istinitošću”.

2
Cf. npr. kritiku pravnog silogizma kod Perelmana, Razlikovanje činjenica i prava. Gledište
logičara, u: PRAVO, MORAL I FILOZOFIJA, str. 106 i d.; Za klasična stajališta pravnika o pravnom silo-
gizmu vidi prikaz problema kod Rakić, REVIZIJA, str. 311-317, i tamo navedenu literaturu koja
obuhvaća radove W. Habscheida, K. Engischa, W. Hallemansa, H. E. Henkea, P. Forriersa, F. Rigaouxa
i drugih. Za hermeneutičku kritiku koncepcije pravnog silogizma, prema kojoj se proces donošenja
sudske odluke ne može svesti na primjenu unaprijed dane pravne norme na postojeće činjenično stanje
(jer se o odabiru pravne norme ne može odlučiti neovisno o postojećem činjeničnom stanju), već se
donosi u složenom kružnom procesu u kojem se prelazi naizmjenično od prava k činjenicama i natrag,
v. Larenz, METHODENLEHRE DER RECHTSWISSENSCHAFT; Kaufmann, Über den Zirkelschluß in der
Rechtsfindung.
3
Razlikovanjem pravnih i činjeničnih pitanja bavi se mnogo radova; za zanimljivu i razmjerno
recentnu diskusiju cf. Twining, William (ur.), FACTS IN LAW. ARSP BEIHEFT 16, Wiesbaden: Franz
Steiner, 1983, posebno tamo objavljene radove Johna D. Jacksona (Questions of Fact and Questions of Law,
str. 85-100, uz odgovor Marka Ockeltona, str. 101-107, te rad Alana R. Whitea, Fact in the Law, str. 101-
107 uz komentar Roberta S. Summersa). Vidi i Zuckerman, A. A., Law, Fact or Justice, BOSTON
UNIVERSITY LAW REVIEW, 66:1986, str. 487-507; Kendal, G.H., FACTS, Toronto, 1980; u filozofijskoj
literaturi cf. Anscombe, E., On Brute Facts, ANALYSIS, 18:3/1958.
UVOD


3
Što znači teza da činjenice u postupku moraju biti “istinite”, ili, kako se
također često tvrdi, da u sudskom postupku mora biti utvrđena “istina”? Je li riječ o
pravilu koje trpi izuzetke ili ne? Je li “istinitost” ideal od kojeg možemo odstupiti, i,
ako to jest, kada od njega možemo odustati? Koje je pravo značenje tog izraza? Je li
“istina” nešto što postoji “po sebi”, “u stvarima”, ili je to nešto što se nalazi izvan
stvari i sastoji se u kvaliteti vrijednosnih ocjena onoga koji te stvari opisuje? Imaju li
izrazi “istinito”, “istina” isti sadržaj u pravnom kao i u izvanpravnom govoru? Je li
značenje “istinitosti” isto u raznim vrstama sudskog postupka, npr. u kaznenom i
građanskom postupku? Može li se iz tvrdnje da se činjenice u postupku trebaju
istinito utvrditi izvesti jedno opće načelo koje određuje ustrojstvo sudskog postupka,
i koji je njegov sadržaj? Može li se “istina” smatrati jednom od vrijednosti sudskog
postupka i, ako može, je li to onda ujedno i specifična pravna vrijednost? Koje bi bilo
mjesto te vrijednosti u sudskom postupku? Može li ona doći u sukob s drugim
vrijednostima sudskog postupka i, ako može, koje bi u tom slučaju bilo njeno mjesto
u hijerarhiji pravnih vrijednosti? Sva ta i slično formulirana pitanja, na koja su
različite pravne epohe, različiti pravni sistemi i različiti pravni mislioci davali različite
odgovore, mogu se promatrati i kao specifična varijacija općeg pitanja, koje ni u kom
slučaju nije karakteristično samo za pravo, pitanja: “Što je istina?”
Ovaj rad ne želi dati neke nove odgovore na to što je “istina” u pravu,
naročito ne što je to “istina” uopće. Ipak, on će se djelomično morati pozabaviti s
obim pitanjima – pokušavajući se dosljedno kretati na dvije naizgled disparatne
razine: pravnoj i filozofijskoj. Poticaj za to dolazi, u prvom redu, od samih pravnika.
Govoreći o utvrđivanju činjenica, pravnici naime nerijetko posežu za kategorijama
koje svoj izvor imaju u drugim disciplinama, pa tako i u filozofiji.
Posezanje za filozofijskim utemeljenjem pravnog koncepta istine nije,
međutim, u svim zemljama i u svim sustavima društvene interakcije bilo jednakog
intenziteta i jednake kakvoće. Čini se da je potreba za nepravnim – dakle i filo-
zofijskim – utemeljenjem osnovnih pravnih pojmova bilo posebno izraženo tamo
gdje je položaj prava u društvenoj regulaciji bio najslabiji. Naročito upadljivo to se
može uočiti u pravnim sustavima sovjetsko-istočnoeuropskog pravnog kruga, kojima
je u pedesetak godina svoje povijesti pripadala i Hrvatska i njeno pravosuđe. Premda
su osobine tzv. “socijalističkog” pravosuđa mjestimično bile različite, u osnovi je ipak
pravosuđu svih socijalističkih zemalja bilo zajedničko upravo intenzivno pozivanje
na “istinu” kao na karakteristično svojstvo i rukovodeći ideal sudskog postupka.
Drugo istaknuto obilježje bilo je pokušaj definiranja istine kategorijama jedne
određene teorije istine, koja svoj izvor ima u filozofiji, što je nerijetko i izričito bilo
isticano. “Istina je”, tvrdilo se gotovo jednoglasno u socijalističkoj pravnoj teoriji,
“slaganje sa stvarnošću” (predstava, predodžbi, saznanja, suda, svijesti i sl.).
Neposredna inspiracija za taj stav nalazila se u marksističkoj filozofijskoj i
političkoj teoriji; dublji korijeni tog stava, koji je u filozofiji poznat kao
“korespondencijska (adekvacijska) teorija istine” sežu međutim dublje, sve do
UVOD

4
Aristotela, koji se ujedno smatra i autorom te definicije.
4
Polazeći od te, bitno filo-
zofijske definicije, velik dio domaćih pravnih teoretičara (slično većini svojih istočnih
kolega) zalagao se za sasvim određeno ustrojstvo sudskog postupka, koje je
djelomično pretočeno u odgovarajuće procesne ustanove, a očitovalo se i u postu-
panju sudova u konkretnim slučajevima, naročito u razdobljima snažnijeg
“socijalističkog” obojenja pravosuđa.
Modificirajući i proširujući pojam “materijalne istine”, preuzet iz europske
kontinentalne pravne teorije, stvara se, kao što će se pokazati, ideal sudskog
postupka čija su osnovna obilježja, s jedne strane, inkvizitornost i oficioznost, tj.
obuhvatna superiornost organa odlučivanja u odnosu na stranke u postupku, a s
druge strane zanemarivanje procesnih formi koje štite stranke u postupku u odnosu
na organe državne vlasti, ali i šire: “labavljenje” procesnih formi u korist
diskrecijskog odlučivanja koje, prema potrebi, služi za transmisiju konkretnih inte-
resa i utjecaja aktualnih nosilaca moći. Pojam “materijalne istine” (suprotstavljen
pojmu “formalne istine”) nastao je u okvirima europske kontinentalne teorije da bi
izrazio jednu uglavnom tehničku opreku – opreku tzv. slobodne i vezane ocjene
dokaza. Kao što će se izvesti u trećem odsjeku ovog rada, pojam “materijalne istine”
i iz njega izvedeno načelo sudskog postupka, kao i čitav sklop ideja koje možemo
označiti kao “teorija materijalne istine”, u domaćoj pravnoj teoriji daleko nadilazi
primarno značenje tog pojma. Polazeći od filozofijske podloge korespondencijske
definicije istine, teorija materijalne istine razvija jednu viziju sudskog postupka koja
je, kako se može zaključiti ne samo iz teorijskih razloga, već i iz sadašnje povijesne
perspektive raspada realsocijalističkih sustava, u više pogleda problematična.
U narednom tekstu dva će prigovora teoriji “materijalne istine” dominirati:
minimalistički prigovor koji se odnosi na teškoću njenog spajanja s vrijednostima
koje su danas jednoglasno prihvaćene u gotovo svim civiliziranim zemljama:
vrijednostima pravne države, nezavisnosti sudstva i zaštitom ljudskih prava; te
maksimalistički prigovor prema kojem je – imajući u vidu suvremenu koncepciju
prava – pravni sustav u kojem je prihvaćena takva koncepcija istine u opasnosti da
izgubi svoj pravni karakter i pretvori se u totalitarnu vladavinu u kojoj je određujući
princip politički voluntarizam.
Ovaj rad ograničava se na ispitivanje i kritiku korespondencijske definicije
istine koja čini osnovnu polaznu točku “teorije materijalne istine” (koju ovdje
definiramo kao određen teorijski model ekstrahiran iz stavova pravnih autora u
Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji a reprezentativan za socijalističko pravosuđe i njegovu
teoriju). Iako bi u sadašnjem trenutku bilo moguće jednostavno, po kratkom pos-
tupku, otpisati korespondencijske formulacije kao dio “ropotarnice povijesti” u koju
je, kako se danas često misli, u međuvremenu pao i marksizam (posredstvom kojega

4
Sama adekvacijska formula jest, doduše, proizvod kasnijeg skolastičkog pojednostavljivanja, a
kod Aristotela se u toj formi ne nalazi. Cf. infra, str. 11 i d.
UVOD


5
su takve formulacije uglavnom ušle u socijalističku i postsocijalističku pravnu
teoriju), smatramo da ovaj problem treba ipak uzeti ozbiljno. Prije svega,
korespondencijska definicija istine, kao što je već rečeno, nije izvorno marksistička,
pa marksizam ne samo što nema monopol na nju već se njegova definicija može
promatrati kao samo jedna, manje važna varijacija te teorije istine
5
; nadalje, kore-
spondencijska teorija istine i danas je jaka te i u okvirima zapadne filozofije ima svoje
mnogobrojne pristalice; naposljetku, čini se da korespondencijska definicija istine
kao “suglasnosti sa stvarnošću” upadljivo odgovara predodžbama tzv. “zdravog
razuma”: ona je naizgled prihvatljiva i za ljude bez ikakvog filozofijskog
predobrazovanja i specifičnih ideoloških i pravno-političkih opredjeljenja.
Ipak, u tekstu koji slijedi pokušat će se skicirati drugačiji pristup problemu
definicije istine u sudskom postupku i njenim konzekvencijama. Taj pristup, što će se
ogledati i u strukturi ovog rada, nastojat će naglasiti sljedeće točke: prvo, činjenicu da
je korespondencijska teorija daleko od toga da bude jedina, neosporna i
općeprihvaćena teorija istine; drugo, činjenicu da zapadna pravna znanost pristupa
problemu istine u sudskom postupku na druge načine, s tek sporadičnim pokušajima
da se činjenična utvrđenja u postupku korespondencijski legitimiraju; treće (što će
naročito detaljno biti prikazano na primjeru nekadašnjeg korpusa domaće pravne
teorije), činjenicu da socijalistička pravna teorija u pravilu insistira na
korespondencijskim određenjima, povezujući ih u velikoj većini uz jedan jedinstveni,
već opisani model sudskog postupka čija je krilatica upravo tzv. “načelo materijalne
istine”.
Iz takvih polazišta izišla je i podjela teksta koji slijedi. U prvom odsjeku
prikazat će se, nakon kratkog opisa korespondencijske teorije, neke moderne i suvre-
mene teorije istine, čiji je zajednički nazivnik upravo u tome da se razvijaju kroz
kritiku različitih aspekata korespondencijske teorije. Iako je riječ o filozofijskim
teorijama istine, koje najčešće nemaju neposredne veze s aspektima pravne prob-
lematike utvrđivanja činjenica u sudskom postupku i – mora se priznati – uistinu u
nekim slučajevima mogu pravnicima izgledati s pravom egzotično, nerazumljivo i
neprimjenjivo, ipak će se pokazati, s druge strane, da mnoge od tih teorija mogu biti
upotrijebljene za rasvjetljavanje nekih dosad manje jasnih aspekata sudskog
postupka. Izolirano i nepovezano na tu će se činjenicu upozoriti već u ovom
odsjeku, obrađujući pojedine suvremene teorije istine. Drugi važan aspekt na koji će
upozoriti ove teorije odnosit će se na njihov kritički sadržaj: ističući nedostatke
korespondencijske teorije, one daju dodatni poticaj prigovorima koji se mogu uputiti
na račun njene upotrebe u pravu.
Drugi odsjek vodi nas na sasvim drugi kolosijek. U njemu će se, kroz kratak
povijesno-komparativni pregled, prikazati kontekst u kojem se, u raznim pravnim

5
Uostalom, čini se da napuštanje socijalističkog sustava nije u zemljama u tranziciji (pa tako ni u
Hrvatskoj) zasada dovelo do ozbiljnijeg propitivanja sukladnosti uvriježenih udžbeničkih definicija s
novim demokratskim sustavom komu se teži.
UVOD

6
sustavima, pojavljuje pitanje o kvaliteti činjeničnih utvrđenja u sudskom postupku. U
tu svrhu, razmotrit će se tri osnovna tematska kruga unutar kojih se u tri
dominantne svjetske skupine pravnih sustava – u anglo-američkoj, zapad-
noeuropskoj i sovjetskoj pravnoj tradiciji – postavlja pitanje o istini kao vrijednosti
sudskog postupka.
Premda je univerzalne ocjene teško davati, ipak smatramo da je moguće
tendencijski odrediti kontekst koji u pojedinom sustavu predstavlja locus materiae u
kojemu se istina kao pravna vrijednost spominje. U pravnim sustavima tzv. zapadnog
svijeta diskusija oko istine (pojmljene pokatkada kao jedno od “načela” sudskog
postupka) uglavnom je bila koncentrirana oko ograničenja postavljenih prilikom
izvođenja i ocjene dokaza: u kontinentalnim zapadnoeuropskim sustavima središnja
rasprava vođena je oko potrebe i dopustivosti normiranja ocjene dokaza, a tabori su
se dijelili na pristalice tzv. slobodne i tzv. vezane ocjene dokaza; u anglo-američkom
svijetu najupečatljivije mjesto zauzima problem tzv. dokaznih zabrana, tj.
dopustivosti izvođenja pojedinih dokaza pred organom odlučivanja – porotom.
Nasuprot tome, kako će se nadalje pokazati, u zemljama istočnoeuropskog i
sovjetskog tipa diskusija se nije vodila oko proceduralnih okvira nametnutih organu
odlučivanja – naprotiv, oni su ponekad do krajnjih granica bili relativizirani, upravo u
ime “načela materijalne istine”. Više od toga, granice slobodnog odlučivanja sudova
bile su nametane izvana, onkraj područja važenja procesnih pravila i pravnih pravila
uopće. To nametanje metapravnih kriterija ujedno je bio i drugi smisao “načela
materijalne istine”. “Suglasnost sa stvarnošću”, kojoj se prema proklamaciji težilo,
bila je suglasnost sa “stvarnošću” viđenom očima jedne sasvim određene društvene
grupe – nosilaca političke moći – čije mišljenje ujedno služi i kao kriterij takve
(klasne, povijesne) “objektivne istine”.
Potonja razmatranja osiguravaju prijelaz u naredni, treći odsjek, u kojem će
se iscrpno razložiti stavovi procesne teorije o istini u sudskom postupku u Hrvatskoj
i bivšoj Jugoslaviji. Unatoč tome što je tadašnja domaća procesna teorija daleko od
toga da bi bila ikad potpuno unisona, da je obilovala autorima različite specifične
težine i različitih stavova, u ovom odsjeku razlike će se namjerno umanjivati, a
sličnosti uvećavati, ne bi li se izvukla jedna, središnja i dominantna, linija i
rekonstruirao sklop ideja koje se poput grozdova okupljaju oko glavne točke: “načela
materijalne istine”.
6
Taj sklop ideja dovest će nas ujedno i do određene koncepcije
sudskog postupka koja, prema našem uvjerenju, u novom pluralističkom i
demokratskom okruženju mora biti temeljito revidirana.

6
Ovakav pristup nosi sa sobom ozbiljnu opasnost da se sve bogatstvo misli i stavova pojedinih
autora okrnji i svede na izolirane fragmente, koji možda i ne izražavaju njihovu cjelovitu poziciju; kao
što je primijetio Maupassant, svako klasificiranje i redukcija na zajedničke nazivnike vodi u falsifikat. To
je, svakako, ozbiljan nedostatak koji nerado prihvaćamo kao teško, no neizbježno zlo. Svaka se teorija,
međutim, zasniva na uopćavanjima, a time i na klasifikaciji i redukciji; stoga, čitatelja upućujemo da u
radu ne traži cjelovit prikaz stavova pojedinog autora, a autorima se ispričavamo, još jednom
naglašavajući da ovaj rad ne ide ad hominem, već ad rem.
UVOD


7
Neke natuknice koje bi vodile takvoj reviziji pokušat će se naznačiti u
četvrtom odsjeku, koji bi trebao sintetizirati bitne točke prethodnih triju odsjeka:
sumirati prigovore korespondencijskoj teoriji u svjetlu kritike “načela materijalne
istine” i upozoriti na elemente sudskog postupka koji bi se morali uzeti u obzir pri
izgradnji poimanja istine koje bi bolje od korespondencijskog odgovaralo stvarnosti
sudskog postupka i koji ćemo, kako zbog toga tako i zbog njegove unutarnje
strukture, nazivati “procesnim pojmom istine”. Nadovezujući se na to, pokušat će se
– primjenom nekih od izloženih suvremenih teorija istine – ocrtati grube obrise
procesne teorije istine. U njenom će formuliranju kao osobito indikativna biti korištena
ona idejna strujanja u eminentno filozofijskim radovima koja sugeriraju izgradnju
teorije istine kojoj bi kao model poslužio upravo – sudski postupak.
Krug stavova trebao bi tako s obje strane – pravne i filozofijske – biti
zatvoren. Naravno, i nakon toga preostat će mnogo otvorenih pitanja, no nadamo se
da će ovaj rad – makar i kao poticaj za kritiku – pomoći da se barem marginalno
primakne bliže cilju – izgradnji sustava pravosuđa koje bi u svakom pogledu
odgovaralo povijesnim i civilizacijskim izazovima. Kao što će, nadamo se, proizići iz
ovog rada, “načelo materijalne istine” i njemu pretpostavljena teorija istine tim
izazovima ne mogu u potpunosti udovoljiti.







FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
8
Prvi odsjek
Suvremene filozofijske teorije istine
i njihova primjenjivost u pravu
Pregled izlaganja. Tema ovog odsjeka je pregled filozofijskih teorija istine,
uz poseban osvrt na suvremene teorije istine. Budući da su gotovo sve suvremene
teorije istine nastale kroz kritiku korespondencijske teorije istine, bilo je potrebno najprije
u § 3. dati osnovne crte korespondencijske teorije, predstaviti varijante u kojima se
pojavljuje te prikazati pojedine povijesne pravce, sve do najnovijih teorija, koje tvrde
da nastavljaju teorijsko naslijeđe korespondencijske teorije. Na kraju § 3 (t. 14) bit će
sistematizirane neke osnovne zamjerke korespondencijskoj teoriji, iz kojih su i
niknule suvremene, nekorespondencijske teorije istine. Te suvremene teorije istine u
ovom su radu sistematizirane i prikazane u tri grupe: kao objektivističke teorije istine (§
4), pod kojim su imenom objedinjene takve povijesne teorije istine kao što su
eidetske (logicističke) teorije istine, aksiološke i egzistencijalističke teorije istine te
autori poput E. Husserla, W. Windelbanda, H. Rickerta, K. Jaspersa, H. G.
Gadamera, M. Heideggera i sl.; kao subjektivističke teorije istine (§ 5), kao zbirno ime za
evidencijske, koherencijske i pragmatičke teorije istine, odnosno stavove autora
poput F. Brentana, F. H. Bradleyja, C. S. Peircea, W. Jamesa, J. Deweyja i sl.; te,
napokon, kao intersubjektivističke teorije istine (§ 6), u koje su klasificirane Ramseyjeva
redundancijska teorija istine, Strawsonova performativna teorija istine, Tugendhatova
formalnosemantičko-verifikacionistička teorija istine, Kamlah-Lorenzenova dijaloška
(konstruktivistička) teorija istine te Habermasova konsenzualna (diskursna) teorija
istine.
1
Kod svake od navedenih grupa nastojalo se, gdje god je to bilo moguće,
preliminarno već naznačiti neke dodirne točke s praktičkim i teorijskim dvojbama u
pogledu “pronalaženja istine” u sudskom postupku.

1
Takva je klasifikacija teorija istine (ukratko obrazložena na str. 28 i d.) jednim dijelom ponikla iz
razgovora s Gajom Petrovićem, kome ovaj rad i inače mnogo duguje, dok je drugim dijelom imala u
vidu enciklopedijske sistematizacije (usp. članke Correspondence Theory of Truth A. N. Priora, Coherence
Theory of Truth Alana R. Whitea, Performative Theory of Truth i Pragmatic Theory of Truth Gertrude
Ezorsky, u: Edwards, P. (ur.), ENCYCLOPEDIA OF PHILOSOPHY. 8 VOL., New York, 1967) i sistematske
radove posvećene toj temi (usp. Puntel, Bruno L., WARHHEITSTHEORIEN IN DER NEUEREN
PHILOSOPHIE. EINE SYSTEMETISCHE DARSTELLUNG, Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft,
1978). Ipak, to ne umanjuje činjenicu da je za sve njene nedostatke u potpunosti odgovoran jedino
autor ovog rada.
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
9
Budući da su predmet ovog odsjeka “filozofijske teorije istine”, bilo bi ko-
risno i ovdje dati neka terminološka razjašnjenja o tome što će se u narednom tekstu
pod tim izrazom razumijevati. S jedne strane, ograničenje na “filozofijske” teorije
upućuje na to da će biti riječi o onim teorijama koje su, u cijelosti ili svojim većim ili
manjim dijelom, bile predmetom rasprava koje su, bilo od samih autora tih teorija,
bilo od njihovih sljedbenika, kritičara ili sistematizatora, bile označene kao
“filozofijske”, dakle kao pripadajuće najšire shvaćenom krugu discipline filozofije –
za razliku od eventualnih teorija istine koje bi se mogle u potpunosti pripisati drugim
disciplinama – matematici, logici, statistici, povijesti i sl. Na taj način u ovom se radu
ne prejudicira niti jedno partikularno shvaćanje o tome što je filozofija, koja je njena
“bit”, “predmet”, “svrha” i sl., niti se diskriminiraju različite filozofske škole i
blokovi koji bi se, u pogledu stava spram tog pitanja, mogli navesti. Jedini, uvjetno
govoreći, “diskriminatorni” element bila je eventualna upotrebljivost pojedine teorije
kao eksplanatornog instrumenta za razjašnjavanje pojedinih stavova i problema koji
se pojavljuju u pravnom diskursu, tj. posvećena je veća pažnja onim teorijama za
koje se smatralo da bi se u većoj mjeri mogle povezati s problematskim kompleksom
“istine u sudskom postupku”.
I sam izraz “teorije istine” iziskuje razjašnjenje. “Teorijom istine” u ovom će
se radu smatrati svaki koherentan skup teza o istini, bez obzira na to jesu li te teze
dio jednog ili više radova, jesu li duhovno vlasništvo samo jednog autora ili ih dijeli
više njih, jesu li autori svjesni toga da stvaraju “teoriju” ili se, eventualno, čak i
protive tome da se njihovi stavovi nazovu “teorijom”.
2
Budući da koherentan skup
teza o istini može imati veći ili manji stupanj općenitosti, nije nedosljedno ni kada se
u ovom radu govori da se neke teorije (nižeg stupnja općenitosti) ubrajaju u druge,
općenitije (pa tako npr. govoriti o tome da je evidencijska teorija istine jedna
podvrsta subjektivističke teorije istine i sl.).

2
U tom smislu izraz “teorija istine” u ovom će radu biti određen negdje između dviju tendencija
pri upotrebi tog pojma: tendencije da se s jedne strane kao “teorija” shvati svaki stav o istini, dakle da
se izraz “teorija” izjednači s terminima kao što su “shvaćanje”, “razumijevanje”, “koncepcija”,
“pogled” i sl., te tendencije da se s druge strane kao “teorija” shvati samo strogo metodički,
znanstveno i deduktivno (ponegdje i uz upotrebu različitih oblika formalizacije i umjetnih jezika)
izveden skup aksioma i teorema koji bi trebali odrediti značenje “istine”. Cf. Puntel,
WAHRHEITSTHEORIEN, cit. (bilješka 1), str. 2.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
10
§ 2. Korespondencijske teorija istine
0.Uvod. Standardnost korespondencijske teorije. Teorija
korespondencije (adekvacije) bez sumnje je najstarija i najproširenija teorija istine.
Do početka ovoga stoljeća, kada i nastaje termin “korespondencijska teorija”, bilo je
korespondencijsko poimanje istine u filozofiji toliko uvriježeno da mu se praktički i
nisu postavljale alternative, što se očitovalo u činjenici da su stariji filozofijski autori
“adekvacijsku” formulu prihvaćali kao neku vrstu filozofijskog standarda
3
. Razli-
kovanja u shvaćanjima javljala su se tek naknadno, kad su pojedini autori nastojali
precizirati sadržaj svog poimanja istine u okviru standardne formule. U interpretaciji
korespondencijske definicije pojavljivala su se tako znatnija razmimoilaženja, koja se
mogu promatrati kao anticipacija nastajanja nekoliko zaokruženih skupova stavova o
istini koji se u današnjoj literaturi najčešće navode kao “teorije istine”.
Standardnost korespondencijske formulacije istine danas ima još jedno
značenje: većina suvremenih filozofijskih teorija istine, ako ne i sve, razvila se
ponajprije kroz kritiku i u opreci spram korespondencijske teorije istine. U tom
smislu može se čak tvrditi da je nekorespondencijsko obilježje nekog zaokruženog
skupa stavova o istini ono odlučno obilježje koje nam daje pravo da neku “teoriju
istine” ubrojimo među suvremene teorije istine. Pritom, ipak, treba biti oprezan, jer
pristaša korespondencijske teorije istine u filozofiji ima mnogo i danas, od kojih
neki, tvrdeći da nastavljaju tradiciju korespondencijske teorije, razvijaju složene
teorijske konstrukcije koje na prvi pogled imaju veoma malo toga zajedničkog s
“klasičnim” oblikom korespondencijske teorije.
4

1.Izvori klasične korespondencijske teorije. Iako se i u ranijoj grčkoj
filozofiji može naći sličnih određenja
5
, autorom, ili barem sistematizatorom, kore-
spondencijske teorije istine najčešće se smatra Aristotel.

3
Cf. Puntel, Bruno, Wahrheit, u: Krings, Baumgartner, Wild (ur.), HANDBUCH PHILOSOPHICHER
GRUNDBEGRIFFE, München, str. 1651.
4
Cf. npr. dalje semantičku teoriju istine Tarskog (infra, str. 24 i dalje).
5
Najznačajniji prethodnik formuliranja korespondencijske teorije istine bio je Platon, koji je u
svom SOFISTU razvio neki oblik korespondencijske teorije istine u prvom redu kroz kritiku shvaćanja
da je istinito mišljenje usmjereno k onom što jest, dok je neistinito mišljenje usmjereno k onom što
nije. Platon ističe da, jednako kao što viđenje i slušanje ničega znači da se uopće ne gleda i ne sluša,
tako i mišljenje onoga što nije znači uopće ne misliti, pa tako to ne može ni biti mišljenje, čak ni
neistinito. Ovo odbačeno stajalište o istini (kritizirao ga je već Aristotel), koje Edwards naziva i
egzistencijskom teorijom istine, a koje bismo još mogli nazvati i ontološkim shvaćanjem, i kasnije se
ponegdje pojavljivalo u povijesti filozofije, doduše “ne toliko kao rival korespondencijskoj teoriji, nego
više kao nešto za što je postojala neprestana opasnost da se u to pretvori korespondencijska teorija” - v.
Prior, Correspondence, u: Edwards (ur.), op. cit. (bilješka 1), str. 224. I izvan filozofije autori koji nisu dobro
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
11
2.Prema Aristotelovim stavovima, izraženim na više mjesta u njegovu djelu
6
,
istina je svojstvo koje se ne može pripisati stvarima, već samo ljudskom mišljenju;
budući da se mišljenje izražava govorom, tako su i istinitost i lažnost u prvom redu
atributi govora (EoKOZ). Međutim, za razliku od stava da i imena odnosno pojmovi
koji označavaju pojedine predmete mogu biti istiniti ili lažni, Aristotel ističe da
istinita može biti samo veza pojmova. Prema Aristotelu, “reći da biće nije ili da
nebiće jest, lažno je; a reći da biće jest i nebiće nije, istinito je”
7
. Generaliziramo li
različite Aristotelove iskaze, mogli bismo ustvrditi da je za njega istinita ona veza
pojmova kod koje su predmeti označeni pojmovima uistinu povezani, a lažna ona
kod koje to nije slučaj.
8

Istina se, prema tome, za Aristotela sastoji u odnosu koji postoji između
govora i “onoga što jest”. Specifičan odnos između (istinite) veze pojmova i veze
stvari Aristotel nije posebno imenovao
9
. Zasluge za označavanje tog odnosa kao
odnosa adekvacije mogu se ponajviše pripisati znamenitoj formulaciji koju je proslavio
Toma Akvinski, a koju je ovaj, posredstvom arapskog filozofa Avicene, preuzeo od
židovskog neoplatonista iz 9. stoljeća Isaaca Israelija: Veritas est adequatio rei et
intellectus. Termin korespondencija, premda je dokazano da ga je Toma upotrijebio
barem jedanput, prihvaćen je kao oznaka za istu stvar tek u ovom stoljeću, kada je
uglavnom i potisnuo pojam adekvacije. Prihvaćanja termina “korespondencija”
uslijedilo je, čini se, nakon što je taj pojam naširoko bio popularizirao engleski
filozof Bertrand Russel u kontekstu svoje kritike koherencijske teorije istine.
10
U
starijim tekstovima latinske provenijencije, uz izraze “adequatio” (“slaganje”,
“podudaranje”) i “correspondentia” (“odgovaranje”) mogu se naći i drugi, kao što

shvatili ni korespondencijsku teoriju često su davali nespretne formulacije koje podsjećaju na ovo
shvaćanje. Za takve stavove u domaćoj pravnoj literaturi cf. infra, str. 134.
6
Vidi METAFIZIKA, 1027b, 1011b, 1051b, KATEGORIJE, 14b; O DUŠI, 432a.
7
METAFIZIKA, 1011b (hrvatski prijevod T. Ladana, str. 102).
8
Ovo Aristotelovo određenje istine, koje je kasnije odigralo i najutjecajniju ulogu, možemo
promatrati i kao neki oblik Aristotelove stipulativne definicije; naime, iz nekih drugih navoda može se
zaključiti da je Aristotel bio svjestan činjenice da je određenje koje predlaže samo jedno od onih koje
nereflektirano postoje u svakodnevnoj upotrebi riječi istina; osim u smislu koji odgovara njegovoj
definiciji, Aristotel navodi da se riječ istinito upotrebljava i da bi se označilo svojstvo stvari (da postoji,
odnosno da jest onakva kakva se čini); svojstvo osobe (da običava ili nastoji govoriti da je nešto onakvo
kakvo zaista jest). Zanimljivo je da su se i takve upotrebe riječi “istinito” zadržale i idućih dvije tisuće
godina u raznim jezicima, pa tako i aktualni ZPP, kao i mnogi drugi zakonski tekstovi, govori o
istinitosti isprave (kao svojstva stvari), i o svjedokovoj dužnosti govorenja istine (što se u krajnjoj liniji
odnosi na poželjno svojstvo koje svjedok kao osoba treba imati, “iskrenost”). Cf. infra, treći odsjek, §
11, t. 4.
9
Na jednom mjestu govori doduše da su “doživljaji duše /tj. predstave, predodžbe, nap. A.U./
prispodobe /oTOOOTII - odrazi, odslikavanja/ stvarima” (DE INTERPRETATIONE, 16 a 6) na što
upozorava Heidegger kao na izvor adekvacijske formule. Cf. BITAK I VRIJEME, Zagreb, 1985, str. 244.
10
Cf. Prior, Correspondence, u: Edwards (ur.), op. cit. (bilješka 1) str. 223.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
12
su npr. “conformitas” (“istolikost”), odnosno “convenientia” (“sukladnost”). U
skolastičkoj filozofiji, osim adekvacijske formulacije, u istom je značenju bila u
upotrebi još jedna definicija, koja je u novijoj filozofiji kod pristalica
korespondencijske teorije reaktualizirana, i češće korištena kao dovezna točka s
klasičnom teorijom – riječ je o formulaciji ita est sicut significat (stvar je onakva kao što
je označena).
3.Struktura korespondencijske teorije. Zajednička točka koja veže sve
pristalice korespondencijske teorije istine jest određivanje istine kroz specifičnu
subjekt-objekt relaciju. Međutim, i sama relacija, a osobito njeni relati, bili su u
povijesti filozofije toliko različito označavani da se s pravom može govoriti da je to
pridonijelo tome da je pojam istine u filozofiji postao pojam kod kojeg je jednako
izražena njegova središnja relevantnost kao i njegova značenjska neodređenost.
11

Kao kandidati za “izvorno” sudjelovanje u relaciji konstitutivnoj za
korespondencijsku teoriju pojavljivali su se tako osim para intelectus – res još i poj-
movni parovi anima – ens, mišljenje – bitak, svijest – svijet, spoznaja – stvarnost, jezik –
svijet, sud – realnost/stvari/bitak, uvjerenje/vjerovanje – činjenice, iskaz/propozicija – stanje
stvari/činjenice, predodžba – iskustvo, kao i mnoge druge kombinacije tih pojmova.
12

Što se tiče same relacije, i ona se označavala raznim pojmovima – kao što su
“slaganje”, “suglasnost”, “konformnost”, “odgovaranje”, “izomorfizam” i sl.
Iako se korespondencijska teorija usavršavala, dopunjavala i korigirala, njena
je osnovna pretpostavka uvijek uključivala postojanje jedne spoznajnom subjektu
izvanjske sfere “stvarnosti”, prema kojoj se spoznaja upravlja. U tom smislu, iako
korespondencijsko poimanje još od Aristotela poriče da je istina svojstvo po sebi
postojećih stvari, ipak je ono uvijek naglasak primarno stavljalo upravo na tu sferu –
od djelatnog subjekta nezavisni “objektivitet”, koji treba zahvatiti i na odgovarajući
način izraziti. Stoga je i korespondencijska teorija uvijek izrazito tendirala tome da
postane objektivistička (realistička) teorija, koja pretpostavlja da je ono što je izvanjski
“dato” – svijet ili priroda – važnije od svoje (odgovarajuće ili neodgovarajuće)
reprodukcije u ljudskim spoznajama; naše istinite spoznaje prema takvom stajalištu
uvijek na ovaj ili na onaj način predstavljaju svojevrsno “ogledalo prirode”, speculum
naturae.
13


11
Cf. Puntel, Wahrheit, cit. (bilješka 3), str. 1648.
12
Cf. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, cit. (bilješka 1), str. 26.
13
Metafora ogledala jedan je od najstarijih i najproširenijih topoi, posebno obrađivan u kršćanskoj
tradiciji; već apostol Pavle, govoreći skeptički (i optimistički) o tome kako je “krnje naše znanje i
proricanje”, upotrebljava antološku sintagmu cognoscere ex parte, per speculum, in aenigmate. Koncepciju
spoznaje kao “ogledala prirode” i njenu kritiku najpotpunije je u novijoj filozofiji iznio Richard Rorty.
Cf. FILOZOFIJA I OGLEDALO PRIRODE, Sarajevo, 1990, str. 25 i d.
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
13
4.Problem definicije i problem kriterija. Gore navedeno koresponden-
cijsko određenje istine pruža odgovor na pitanje što je istina. Ono što to određenje
ne daje, a što predstavlja i jednu od osnovnih poteškoća korespondencijske teorije,
jest odgovor na pitanje kako se do istine dolazi. Većina alternativnih teorija istine
razvilo se upravo pokušavajući odgovoriti na to osnovno pitanje. Inače, razlikovanje
između toga što je istina i toga kako do nje doći u diskusijama se razvila u dva
posebna tematska kompleksa: problem definicije i problem kriterija istine.
14
Jedno i
drugo često se miješalo – tako se za mnoge suvremene teorije tvrdilo da pod
definicijom zapravo daju kriterij te da njihovo stajalište utoliko i nije nespojivo s
korespondencijskim. S druge strane, tvrdilo se da su pitanje kriterija i pitanje
definicije nerazdvojivo povezani te da tako svaka smislena definicija mora ujedno u
sebi sadržavati i odgovor na problem kriterija.
Ovo razlikovanje ipak treba uzeti u obzir, i to primarno s obzirom na
kritički naboj koje ono ima za neupitno korištenje korespondencijskih formulacija
izvan filozofijskog diskursa, u “običnom govoru” i raznim drugim disciplinama (pa
tako i u pravu); često se, naime, tvrdilo da su istiniti neki stavovi zato što se
“poklapaju sa stvarnošću” – kao da je poklapanje kriterij, a ne definicija istine.
Nasuprot tome, noviji pobornici korespondencijske teorije distingvirano
obrađuju pitanje definicije i pitanje kriterija istine, pri čemu je težište upravo na
kriteriju – koji se onda pronalazi npr. u verifikaciji, falsifikaciji etc.
15

5.Metodički opseg kriterija istine. Globalni i partikularni pristup.
Unutar skupa stavova koji reprezentiraju korespondencijsku teoriju mogu se primije-
titi dvije tendencije u pogledu opsega objekta koji treba biti obuhvaćen u procesu
spoznaje istine. Drugim riječima, postavlja se pitanje koji je krajnji domet u primjeni
kriterija istine, odnosno na koji objekt ili skup objekata treba deklarirani kriterij istine
primijeniti.
Što se toga tiče, mogu se razlučiti dva polarno suprotstavljena stava, koji
impliciraju i različite metodološke okvire.
S jedne strane, može se primijetiti tendencija sadržajnog širenja, koja krug
objekata podobnih za karakterizaciju u terminima istinitosti/neistinitosti postavlja u
globalnim kategorijama, koje – dijelom zahvaljujući i značenjskoj rasplinutosti –
omogućuju da se kao “istiniti” označe i oni predmeti koji u normalnoj jezičnoj
upotrebi teško da bi bili ubrojeni u krug pretendenata na naslov “istinitost”; s druge

14
Prema tome da li se jedna teorija primarno bavi definicijom ili kriterijem, Puntel razlikuje
definicijske i kriteriološke teorije istine, kojima pridružuje još i kondicionalne ili funkcionalne (teorije koje se
primarno bave uvjetima i relevantnošću istinite spoznaje). Cf. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, cit.
(bilješka 1), str. 3 i d.
15
O tome cf. infra, str. 24, te str. 25 i d.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
14
strane, ograničava se mogućnost smislenog atribuiranja na strogo omeđen krug
predmeta – u krajnjoj liniji npr. samo na neke elementarne iskaze. U ekstremnim
slučajevima u obje navedene tendencije – kakve primjerice za prvu struju
reprezentiraju neke varijante marksističke teorije, a za drugu struju Tarskijeva teorija
istine – predložena određenja istine prestaju biti produktivna alternativa u raspravi
koju ovdje poduzimamo; jednom zbog potpune neoperabilnosti, drugi put zbog
potpune irelevantnosti predloženog koncepta.
16
Ipak, i takve ekstremne varijante
ostaju zanimljive, no s drugog stajališta: one kroz privid svoje adekvatnosti mogu u
pojedinim slučajevima poslužiti kao svojevrsna epistemološka legitimacijska maska
pod kojom se prenose ideološki sadržaji.
17
Problem, međutim, preostaje i u
“umjerenijim” varijantama – kojih također ima veoma mnogo: o odgovarajućem
određenju kruga objekata na koje se termin “istina” može smisleno primijeniti ovise
i odluke o mnogim pragmatičnim pitanjima – npr. o pitanju dosega “načela istine” u
sudskom postupku, ako se složimo da takvo što treba postojati.
6.Metodički opseg kriterija istine. Holistički i atomistički pristup. U
uskoj vezi s prethodnim razlikovanjem globalnog i partikularnog pristupa nalazi se i
problem odabira metode odnosno kriterija utvrđivanja istine. Taj kriterij naime s
jedne strane može proizlaziti iz cjeline objekata i odnosa koji dolaze u obzir u
spoznajnoteorijskim diskusijama, dok s druge strane može biti usko specijalistički
postavljen i nezavisan u svakom pojedinom slučaju. Ta dva stava – zvat ćemo ih
holističkim i atomističkim
18
– pred nas stavljaju pitanje interdependentnosti različitih
istina: ovisi li utvrđivanje pojedine istine o postojanju drugih istina ili nekog drugog
kruga objekata, stavova ili činjenica (ili možda cjeline takvih objekata), ili je pak u
pojedinom slučaju dovoljno primijeniti jedan isti kriterij, nezavisno od postojanja
drugih stavova koji pretendiraju na to da budu priznati kao istiniti, ili se njih već
smatra istinitima
19
. U jeziku pravnog diskursa, holističko-atomistička dvojba može se

16
Cf. Puntel, Wahrheit, cit. (bilješka 3), str. 1650.
17
To se ponajprije odnosi na globalističke verzije; za našu temu središnje je pitanje u kojoj je
mjeri npr. takvu ulogu odigralo prihvaćanje dijamatovske verzije korespondencijske teorije u istočno-
europskoj teoriji sudskih postupaka. V. infra, str. 17 i d., a u pogledu implikacija globalističke koncepcije
u jugoslavenskoj pravnoj teoriji str. 144 i d.
18
Ista terminologija upotrebljava se u suvremenim epistemološkim diskusijama anglosaksonske
provenijencije, pri čemu se međutim korespondencionizam (u skladu s tradicijom te filozofije)
jednostrano veže uz atomizam. Cf. Rorty, op. cit. (bilješka 13), str. 168 i dalje, gdje se na tragu Sellarsova
i Quineova holizma i pragmatizma nastoji oboriti ideja o istini kao “podrobnom predstavljanju
stvarnosti”. Upravo međutim tradicija socijalizma pokazuje kako je moguća i druga podjela karata -
povezivanje korespondencije i holističkih kriterija (koliko god takav kriterij mogao biti providno
ideološke naravi, npr. “klasna svijest”, “volja vladajuće klase”).
19
Treba priznati da odgovor koji implicira potrebu usporedbe s drugim “istinama” (holistički
stav), čim počne jače dolaziti do izražaja, prijeti da se uopće iziđe iz okvira korespondencijske teorije i
krene prema prihvaćanju nekog oblika koherencijske teorije istine.
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
15
ocrtati primjerice pitanjem je li uopće moguće da se neka naizgled veoma
jednostavna i elementarna tvrdnja (recimo, “x je tu i tu stvar predao y-u”) ispostavi
kao istinita samo na osnovi svoje izravne korespondencije sa “stvarnošću”
(rječnikom poznate diskusije u domaćoj teoriji: može li se utvrditi neposredno,
“vlastitim opažanjem”)
20
, ili ovisi i o nekim drugim “istinitim” ili pretpostavljeno
istinitim tvrdnjama (dakle, treba se dokazivati).
Razlika holističkog i atomističkog pristupa posebno je značajna za pravo jer
se u pojedinim tipovima postupaka može dosta precizno identificirati koja je
komponenta pretežna pri ocjenjivanju dokaza. Tako prema atomističkom pristupu,
prilikom utvrđivanja činjenica može se dokazni materijal rastaviti u niz nezavisnih
dijelova, te procjenjivati dokaznu snagu svakoga od tih dijelova, pri čemu je konačan
ishod ocjene dokaza moguće izvesti nekom vrstom zbrajanja ili druge matematičke
operacije, najčešće nekog tipa računa vjerojatnosti. S druge strane, holistički pristup
uzima ocjenjuje dokaze iz konteksta njihove cjeline, pri čemu tek cjelina, skup svih
dokaza, daje značenje svakome pojedinome od njih.
21
Sukladno tome, kod
atomističke ocjene, ocjena ide odozdo prema gore: pojedini dokazi determiniraju
ocjenu njihove cjeline; kod holističke ocjene, ocjena ide odozgo nadolje: tek cjelina
dokaza određuje dokaznu snagu pojedinog dokaza. Tendencijski se može reći da su
anglo-američki pravni sustavi više skloni atomizmu od europskog kontinentalnog
sustava te da su svugdje u kaznenom postupku snažniji holistički elementi negoli u
građanskom.
22

7.Kvaliteta korespondencijske istine. Objektivna (apodiktička) i
subjektivna (hipotetička) istina. Ono što se uvijek isticalo kod korespondencijske
teorije jest činjenica da ona prividno daje relativno čvrst oslonac ljudskoj spoznaji.
Ako postoji nešto takvo kao što je “objektivna datost”, bez obzira na svu ne-
savršenost ljudskih spoznajnih mogućnosti, osigurali smo se od krajnjeg skepticizma:
o nekoj stvari postoji samo jedna “korespondirajuća” istina, koliko god spoznajni
subjekti mogli o tome postavljati razne hipoteze. Ako i ne znamo tko je to, sigurno
je da je između dvojice suprotstavljenih sugovornika jedan “objektivno” u pravu, a
drugi “objektivno” u krivu. To svojstvo korespondencijske teorije često je isticano
naspram “relativizmu”, “skepticizmu” i “anarhizmu” nekih konkurirajućih ne-

20
Cf. infra, str. 141, bilješka 47, i str. 215, bilješka 32.
21
V. Damaška, Atomistic and Holistic Evaluation of Evidence: A Comparative View, u: Clark, D. (ur.),
COMPARATIVE AND PRIVATE INTERNATIONAL LAW, Berlin, 1990, str. 91 i d.
22
Cf. ibid., str. 101 i d. (uz određene ograde i relativiziranje ove teze). O anglo-američkom i
zapadnoeuropskom sustavu vidi više infra, §§ 6 i 7.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
16
korespondencijskih teorija, često uz napomenu da takav stav odgovara i našim
zdravorazumskim intuicijama.
23

Naravno, i između pristalica korespondencijske teorije razmjerno su rijetki
bili oni koji su zauzimali krajnje optimistički spoznajnoteorijski stav: da je
“objektivnu” istinu uvijek i svugdje moguće točno utvrditi. Naprotiv, i korespon-
dencionisti su često isticali aproksimacijski, historijski, subjektivan karakter našeg
znanja, i činjenicu da se ono nužno prelama kroz neizbrušene prizme povijesnih,
socijalnih, teorijskih i individualnih uvjeta ljudske spoznaje. Pretpostavljeni kore-
spondencijski dualizam “onoga unutra” i “onoga vani” reproducirao je i dualizam
“objektivne” i “subjektivne” istine, najčešće međutim uz optimistički korolar: naše
“subjektivno” znanje teži k “objektivnosti” i njoj se, u krajnjoj liniji, približava.
8.Povijesni razvoj (I) korespondencijskih teorija. Novije koresponden-
cijske teorije. Sistematizacija. Iako postoji praktički neprebrojivo mnoštvo
filozofa koji su u povijesti filozofije prihvaćali klasičnu ili modificiranu adekvacijsku
formulu
24
, tek se u novije vrijeme može distingvirati autore koji unutar širokog i
neodređenog polja koje pokriva korespondencijska teorija čine manje ili više
razlučive pravce sa zajedničkim karakteristikama.
Verzije korespondencijske teorije ovdje ćemo, slijedeći Puntela
25
, podijeliti u
tri varijante korespondencijske teorije istine:
a) ontološko-metafizička varijanta;
b) dijalektičko-materijalistička varijanta;
c) logičko-empiristička varijanta.
9.Ontološko-metafizička varijanta. Dio autora koji izlaze iz kontinentalne
filozofijske tradicije te se nastavljaju na skolastička određenja istine
26
tretiraju
problem istine u kontekstu tzv. fundamentalnih filozofijskih pitanja. Njihova sta-
jališta, u osnovi globalističke prirode, bave se pitanjima odnosa “bitka” i “istine”;
karakteristično obilježje im je da ne pokušavaju posebno razjasniti pojmove “istine”,
“korespondencije”, “stvarnosti”, i predložiti i na primjerima pokazati njihovu
upotrebu i doseg, već nastoje konstruirati širi ontološki kontekst u kojem bi takve

23
Za suprotnu tezu, o tome kako se, slično Averrhoesovom poimanju dvostruke istine, sasvim
legitimno može razlikovati između procesne i izvanprocesne istine, vidi Rödig, J., DIE THEORIE DES
GERICHTLICHEN ERKENNTNISVERFAHREN. DIE GRUNDLINIEN DES ZIVIL-, STRAF- UND
VERWALTUNGSGERICHTLICHEN PROZESSES, Heidelberg/New York, 1973, str. 151-158.
24
Za imena velikog broja njih te njihove formulacije v. Eisler, HISTORISCHES WÖRTERBUCH, str.
1702 i d.
25
V. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, cit. (bilješka 1), str. 29.
26
Npr. Coreth, Rahner i Lotz (usp. djela navedena u literaturi na kraju ovog rada).
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
17
pojmove utemeljili.
27
Njihov leksik (“istina bitka”, “ontička istinitost bića”) te
apstraktno-metafizički karakter njihovog diskursa, koliko god mogli biti u okrilju
jedne tradicije filozofijski zanimljivi, ne pružaju nam izgledne točke za analognu
primjenu takvih pojmova u pravu; stoga te teorije samo usputno spominjemo, tek
radi potpunosti.
10.Dijalektičko-materijalistička varijanta. Teorija odraza. Naizgled
sličan slučaj kao i s prethodnom varijantom postoji i kod dijamatovske teorije istine.
I ona, jednako kao i ontološko-metafizička varijanta, globalistički barata pojmovima
“znanje” i “stvarnost”, uz malo razjašnjenja koje bi te pojmove učinili razumljivijim.
Njeno značenje za našu je temu, međutim, neusporedivo veće ne zbog toga što bi,
prema našem mišljenju, ta teorija predstavljala izgledan instrument za poimanje
konceptualnih problema istine u pravu, već zbog svoje faktičke proširenosti u
(bivšim) socijalističkim zemljama (pa tako i u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji), u kojima
je bila oktroirana kao neka vrsta neupitne ideologije.
Preparirana za popularnu upotrebu, dijalektičko-materijalistička teorija istine
bila je najčešće prezentirana kao tzv. teorija odraza (sukladno istoimenom djelu
bugarskog filozofa Todora Pavlova). Osnovne su postavke te teorije “prvo – da
predmet saznanja postoji objektivno, to jest van našeg uma i nezavisno od njega, a
drugo – da taj objektivni predmet predstavlja spoljni izvor naših čulnih osećaja i da
se on odražava odnosno ogleda u umu koji saznaje.”
28
Sam pojam “odražavanja” nije
u okviru marksističko-lenjinističke filozofije nikad postao neki operabilan
instrument: on, jednako kao i masivne konstrukcije “znanja” i “stvarnosti” u osnovi
ima općemetafizičku ulogu.
29
Recepcija i prerada klasične korespondencijske teorije
služila je, čini se, u okrilju marksizma kao državne ideologije u prvom redu kao još
jedna od borbenih parola protiv “idealista svih boja”. Postulirana “objektivnost”
istine, kao i optimistička epistemologija prema kojoj je moguće postići “istinito
odražavanje u mišljenju”
30
i “vjeran odraz stvarnosti”, zapravo je u prvom redu bila
adresirana na “buržoaske” skeptike i “solipsiste”, čiji se relativizam shvaćao kao
pandan ili čak uzrok “buržoaskom” (tj. liberalnom) individualizmu, a potom i na
(potencijalne) disidente u vlastitim redovima.
31


27
Cf. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, cit. (bilješka 1), str. 30.
28
Schaf (Šaf), NEKI PROBLEMI TEORIJE ISTINE, str. 19.
29
Cf. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, cit. (bilješka 1), str. 36.
30
Cf. Lenjin, MATERIJALIZAM I EMPIRIOKRITICIZAM, str. 90 i d.
31
Lenjin tako čitavu knjigu posvećuje da bi iznimno oštrim rječnikom kritizirao “heretičke”
Bogdanovljeve teze da marksizam “negira bezuslovnu objektivnost bilo kakave istine, sve vječne istine
svake vrste” te da “ne postoji kriterij objektivne istine”, jer “istina je ideološka forma -organizirajuća
forma ljudskog iskustva”. Cf. Petrović, Gajo, PRAKSA/ISTINA, Zagreb, Kulturni radnik, 1986, str. 136.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
18
Da je čitava “teorija odraza” uistinu bila tek paravan za odbacivanje libe-
ralnog i demokratskog koncepta ustrojstva političke zajednice i promociju obuhvatne
državne i partijske kontrole, svjedoči i činjenica da ni u pogledu kriterija istine
dijamatovska koncepcija istine nije otišla dalje od općih i praznih formula. Ono što
tu teoriju čini osebujnom jest, doduše, vezivanje kriterija istine uz marksističko
poimanje “prakse”
32
; međutim, i taj pojam “prakse” nije se poimao u onom smislu u
kojem ga nalazimo kod filozofije pragmatizma; i sam pojam prakse preoblikovan je u
metafizičku kategoriju. Ona je “istoriski uslovljena društvena delatnost ljudi
usmerena na preobražavanje objektivne stvarnost: prirodne i društvene”
33
; kao u
osnovi revolucionarna djelatnost, ta praksa “u klasnom društvu uvek ima klasni
karakter, to jest uslovljena je interesima klasa koje se međusobno bore u danom
društvu.”
34
Na tom mjestu već se nalazimo na terenu marksističke teorije povijesti,
zajedno s njenom historijskom eshatologijom. Povezivanje koncepta “objektivne”
istine i “povijesne” prakse omogućuje unutar koncepta teorije odraza da “klasnom”
interpretacijom kao “objektivnu” istinu promovira svaku tvrdnju vladajuće grupacije;
jedan partikularan pogled na svijet postaje tako ultima veritas. Teorija istine – u onom
obliku u kojem je najčešće prezentirana, a i u kontekstu svoje upotrebe – pritom je
tek instrument politike, a ne ozbiljnije znanstveno eksplikativno sredstvo; ona djeluje
demagoški, snagom fraza kojima uvjerljivost daje politička moć, a ne jačina
argumenata.
35

Neke teze teorije odraza bile su napuštene relativno rano čak i u okrilju
marksističke filozofije, naročito među onim marksistima na koje je jače bila utjecala
filozofija klasičnog njemačkog idealizma
36
. Bivša Jugoslavija ovdje je specifičan
slučaj, jer se njena filozofija (što je dijelom omogućeno općim političkim okvirom i

32
Povijesni i teorijski razlog za to jest potreba nadovezivanja i na izvorna Marxova gledišta,
prema kojima je “pitanje da li ljudskom mišljenju pripada predmetna istinitost praktičko, a ne teorijsko
pitanje” (druga teza o Feuerbachu). S druge strane, za razliku od Engelsa i, pogotovo, Lenjina, Marx
nije mnogo polagao na određenje istine kao korespondencije, a u svakom slučaju bio je veoma daleko
od ideje istine kao pasivnog “odraza”, “kopije” ili čak “fotografije” (Lenjin) stvarnosti u svijesti. Cf.
Bhaskar, Roy, Truth, u: Bottomore, Harris, Miliband (ur.), A DICTIONARY OF MARXIST THOUGHT,
Oxford, str. 493, te Petrović, PRAKSA/ISTINA, cit. (bilješka 31), str. 139 i d.
33
Šaf, op. cit. (bilješka 28), str. 103.
34
Ibid.
35
Indicij za makar podsvjesno osvještavanje toga kod samih autora teorije odraza jest i množina
“poetskih” definicija istine, koje djeluju više kao manirističke retoričke figure negoli kao ozbiljne
znanstvene konstrukcije. Cf. Kursanovljevu definiciju: “Istina je proces odražavanja u čovjekovoj svesti
neiscrpne suštine beskonačnog materijalnog sveta i zakonitosti njegova razvitka, te istovremeni proces
čovekovog stvaranja naučne slike sveta, koja se manifestuje kao konkretno-istorijski rezultat spoznaje u
neprekidnom razvoju na osnovu društveno-istorijske prakse kao vrhunskog objektivnog kriterijuma.”
DIJALEKTIKA DEFINICIJE I STRUKTURA ISTINE, citirano prema Petrović, PRAKSA/ISTINA, cit. (bilješka
31), str. 138.
36
Npr. E. Bloch, G. Lukács, T. W. Adorno, H. Marcuse i dr.
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
19
razlazom sa Staljinom) kao cjelina razmjerno rano obračunala s teorijom odraza
37
,
premda ju nije zamijenila nekom drugom alternativnom teorijom
38
. Iako od tada
nema u domaćoj filozofiji znatnijih pobornika teorije odraza, zanimljivo je da se u
okrilju drugih disciplina po inerciji, sve do današnjih dana, repetiraju “dijamatovske”
definicije, o čemu svjedoči i njihovo gotovo obligatno navođenje u pravnoj teoriji
koja je korespodencijsku teoriju i recipirala posredstvom dijamatovskih priručnika.
39

11.Logičko-empiristička varijanta. Tehnički razrađenija, s mnogo više
osjećaja za detalje, logičko-empirističke teorija istine pruža nam možda
najperspektivnijeg kandidata unutar korespondencijske teorije. Osnovna crta te
varijante njen je partikularistički i atomistički pristup: najčešće se njena osnovna
tema može odrediti kao odgovor na pitanje “kada se i pod kojim uvjetima određena
rečenica ili određeno uvjerenje može proglasiti za istinito”. Kao jedan od prvih
autora te varijante može se navesti G. E. Moore, koji je odredio tijek kasnije diskusije
tezom da se istinitost/neistinitost može pripisivati samo propozicijama, pri čemu se
tim pojmom ne označavaju indikativne rečenice, već ono što te rečenice znače (ista
značenja mogu se prenositi različitim indikativnim rečenicama). Propozicije (koje
predstavljaju objektivnu datost) jesu prema Mooreu istinite u izvornom (primarnom)
smislu, dok rečenice, uvjerenja i mišljenja mogu eventualno biti samo istiniti u
izvedenom (sekundarnom) smislu – ako korespondiraju istinitim propozicijama
40
. U
svom kasnijem razvoju Moore napušta ideju o postojanju propozicija te sve više
govori o činjenicama: “razlika između istinitog i lažnog vjerovanja je... da je kod
istinitog vjerovanja ono u što se vjeruje činjenica; a gdje je vjerovanje lažno, u što se
vjeruje nije činjenica.”
41
Ono što kod Moorea ostaje nejasno (struktura vjerovanja,
pomalo misteriozna priroda odnosa “korespondencije”, problem postojanja
negativnih činjenica i sl.) nastojao je razjasniti Bertrand Russel. No ono što možemo
nazvati standardnom formulacijom logičkog empirizma duguje se ipak tek ranom
Wittgensteinu. Dok su i Moore i Russel u svojim ranijim spisima zadržavali ideju o
postojanju “činjenica” kao neke vrste individualnih objekata, Wittgenstein takvo
gledište odbacuje te naglašava da se činjenice ne mogu imenovati: “utvrditi činjenicu

37
Na bledskoj diskusiji o teoriji odraza 1961. godine.
38
Nekih koraka u tom pravcu može se naći kod M. Markovića, cf. The Problem of Truth, ZBORNIK
FILOZOFSKOG FAKULTETA, Beograd, 1963; Osnovi dijalektičko-humanističke teorije istine, PRAXIS 2/1965.
39
To je, uostalom vidljivo i iz mnogih definicija istine pravnih autora u Hrvatskoj i susjednim
zemljama, navedenih infra, str. 132 i d.
40
Propozicije bi za Moorea u toj fazi bile, naime, nešto što postoji prije i izvan svakog jezičnog
sadržaja, primjerice nešto što poimamo kada “želimo nešto izraziti prije nego li što se uopće možemo
sjetiti neke rečenice kojom bismo to željeli izraziti”. Cf. Prior, Correspondence, cit. (bilješka 1), str. 225.
41
Moore, SOME MAIN PROBLEMS IN PHILOSOPHY, str. 250 (citirano prema Prior, Correspondence,
cit. /bilješka 1/, str. 226.).
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
20
ne znači imenovati objekt”.
42
Wittgensteinovu teoriju odslikavanja, prema kojoj
činjenice predstavljaju postojeća stanja stvari, svijet se sastoji od činjenica, a jezik
služi kao ogledalo svijeta
43
, nije ovdje moguće detaljnije predstaviti. U osnovnim
crtama može se međutim istaknuti da je već kod ranog Wittgensteina pažnja
usmjerena na jezik
44
, kao subjektivni element relacije. Relacija između jezika i svijeta
jest relacija izomorfizma. Ono što je možda najznačajnije, i prema čemu je i čitav
filozofski pravac i dobio ime “logički atomizam”, jest uvjerenje da postoje tzv.
elementarni ili atomistički sudovi, koji tvrde da jedno stanje stvari postoji, i koji su
istiniti ako je to stanje stvari elementarna činjenica
45
(kada je to slučaj, tj. kada postoji
korespondencija, to kod Wittgensteina nije jasno; čini se da se ta korespondencija
pretpostavlja, ili poima u smislu nekog evidencijskog kriterija – “očiglednog”
poklapanja atomskog suda i elementarne činjenice). O istinitosti svih ostalih
(složenih) sudova može se odlučiti logičkim računom, na temelju računa istinosnih
funkcija elementarnih sudova koji ga čine. Treba samo još napomenuti da je sam
Wittgenstein u svojoj kasnijoj fazi kritizirao ove svoje stavove.
46

Wittgensteinova koncepcija
47
na prvi pogled može izgledati veoma per-
spektivnom metateorijom teorije dokazivanja u pravu. Tako, primjerice, elementarni
bi sudovi u jednoj provizornoj rekonstrukciji mogli reprezentirati one “neposredno
utvrđene” činjenice (vlastito opažanje), dok bi molekularni sudovi odgovarali
činjenicama koje se “dokazuju”. Samo dokazivanje moglo bi se svoditi na logički
račun sudova, gdje bismo na jednoj strani jednadžbe imali neku od tvrdnji o
posjedovanju ili neposjedovanju nekog subjektivnog prava, a na drugoj strani tu
tvrdnju razlučenu kao istinosnu funkciju njezinih dijelova (npr. tvrdnja “A je na
osnovi kupoprodaje stekao pravo vlasništva na stvari S” mogla bi se prikazati kao
konjunkcija elementarnih stavova “A i B suglasili su se o prodaji”, “A je predao B-u
svotu x”, “B je vlasnik stvari S”, “B je predao A-u stvar S”); da dođemo do zaključka
o istinitosti te tvrdnje u konkretnom odnosu, trebali bismo samo uvrstiti u

42
Ibid., str. 228.
43
Cf. Wittgenstein, TRACTATUS LOGICO-PHILOSOPHICUS, Sarajevo, 1987, par. 4.014.
44
Cf. npr. poznati stav 5.6. TRACTATUSA koji kaže da “granice moga jezika znače granice moga
svijeta”; od tada nadalje, većina značajnijih filozofijskih pravaca razvijat će se u odnosu spram jezične
analize.
45
Elementäre Tatsache; riječ je o jednostavnoj ili elementarnoj činjenici, a to je ona koja sama nije
sastavljena od drugih činjenica.
46
O tome cf. infra, str. 47 i d.
47
Moramo napomenuti da Wittgensteinovu veoma složenu i istančanu koncepciju, koju je
moguće interpretirati na bezbroj načina (uključujući i interpretaciju prema kojoj Wittgenstein uopće
nije pobornik teorije korespondencije) ovdje nužno reduciramo i pojednostavljujemo, uklapajući je u
opće tijekove škole logičkog atomizma. Smatramo to opravdanim, jer svrha ovog odjeljka nije dati
prikaz cjeline filozofijskih shvaćanja nekog autora, već razjašnjenje nekih osnovnih ideja o istini i
naznake implikacija njihova prihvaćanja u pravnoj teoriji i praksi.
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
21
jednadžbu istinosne vrijednosti koje dobivamo kada na mjesta varijabli stavimo
konkretne osobe i stvari te na temelju jednostavnog računa sudova dobiti rezultat o
istinitosti/neistinitosti suda.
Je li to tako jednostavno i bi li ova shema funkcionirala? Treba ponajprije
napomenuti da je prema našem mišljenju ova varijanta korespondencijske teorije u
velikoj prednosti pred prethodnim dvjema. Ona naime prva relativno točno
određuje značenje korespondencijske sintagme, i omogućuje da se specificira
značenje izraza istina i objekte na koje se taj izraz može primijeniti. Ona je također
veoma korisna u negativnom pogledu, tj. u pogledu iskaza koje odbacuje kao niti
istinite, niti neistinite, već jednostavno besmislene. Naime, čitava filozofijska struja iz
koje potječe i ova varijanta smatra da je njena zadaća u prvom redu terapeutska.
Tako, ona smatra da njena misija nije u otkrivanju posljednjih i općih filozofijskih
istina, već da upozori na granice smislenog govora. Prema Wittgensteinu, filozofija
tako nije teorija, nego aktivnost pojašnjavanja, izoštravanja i analize stavova
48
.
“Većina stavova i pitanja koji su bili napisani o filozofskim stvarima nisu lažni, nego
besmisleni”
49
– taj stav dosljedno bi se mogao primijeniti i na velik dio stavova koji
se u drugim disciplinama, pa i pravu, daju kada se pokušava izvanjski utemeljiti neki
ključni termini.
50
Daje li, dakle, ovakva varijanta korespondencijske teorije u
pozitivnom smislu oslonac, odnosno treba li prihvatiti njenu osnovnu pouku koju
ona u negativnom smislu daje, naime da se “o onome o čemu se ne može govoriti, o
tome se mora šutjeti.”
51
Bez pomnijeg obrazlaganja – koje bi samo po sebi trebalo
proizići iz cjeline ovog rada – čini nam se da bi se na oba aspekta tog pitanja moglo
odgovoriti negativno.
12.Logičko-atomistička varijanta i pravni diskurs. Dopuna i kritika
učenja o pravnom silogizmu. Ovdje bismo naveli samo nekoliko osnovnih ar-
gumenata za takav negativan odgovor koji se posebno odnose na pravni diskurs.
Ponajprije, čini se da bi se logičko-atomističko poimanje istine moglo iskoristiti kao
nadopuna i preciziranje zastarjelog i preživjelog, no kod velikog broja pravnika još
uvijek duboko u podsvijesti ugrađenog učenja o pravnom silogizmu. Premisa minor
(iskaz o tzv. pravno relevantnim/odlučnim činjenicama) u ovom bi se svjetlu trebala
promatrati kao složeni (molekularni) sud koji predstavlja istinosnu funkciju
atomističkih stavova od koji se sastoji i čija istinitost ovisi od istinosne vrijednosti
elementarnih stavova (stavova o činjenicama u užem smislu) od kojih je sastavljen.

48
Cf. Petrović, Uvod, u: Wittgenstein, TRACTATUS, cit. (bilješka 43), str. 8 i d.
49
Wittgenstein, TRACTATUS, cit. (bilješka 43), par. 4.003.
50
Čini mi se da bi se takva tvrdnja bez ikakvih poteškoća mogla primijeniti na korespondencijske
formulacije istine u sudskom postupku toliko karakteristične za socijalističku pravnu doktrinu. O
domaćoj socijalističkoj teoriji kao reprezentativnoj podskupini tih stavova v. infra, str. 132 i d.
51
Cf. Wittgenstein, TRACTATUS, cit. (bilješka 43), par. 7.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
22
Tako utvrđena premisa minor podvodila bi se pod premisu maior, i već prema
tradicionalnom učenju, vodila konkluziji.
Primjerice, u nekom slučaju rješavanja spora o naknadi štete, premisa maior
(PMai) bila bi član 154. ZOO:
(PMai) “Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da
je šteta nastala bez njegove krivnje”.
Premisa minor koja bi vodila usvajanju tužbenog zahtjeva bila bi, prema tome:
(PMin) “Osoba B uzrokovala je osobi A štetu, a nije dokazala da je šteta
nastala bez njene krivnje.”
Kao relevantne činjenice u sporu za naknadu štete, implicitno sadržane u
tako određenoj donjoj premisi, pojavljuju se pitanja postojanja (visine) štete, kau-
zaliteta (uzročnosti) i odgovornosti (krivnje). Shematski bi to značilo da u kon-
kretnom slučaju spora između osobe A kao tužitelja i osobe B kao tuženika treba
utvrditi istinitost sljedećih navoda da bi bio prihvaćen zahtjev tužitelja na isplatu x
kuna:
(A) “Osoba A pretrpjela je štetu od x kuna.”
(B) “Štetu je uzrokovala osoba B”.
(C) “Odgovornost za štetu (krivnju) snosi osoba B.”
Premisa minor u konkretnom pravnom silogizmu bila bi, dakle, molekularni
sud (PMin) koji bi, kao istinosna funkcija elementarnih sudova (A), (B) i (C), bio
istinit samo ako su sva tri suda istinita, a u protivnom neistinit.
Upravo to i jest način na koji postupaju sudovi u sporu za naknadu štete –
tek ako (i samo ako) utvrde da su istiniti navodi koji se odnose na postojanje (visinu)
štete, uzročnu vezu između radnje štetnika i štete i (isključivu) odgovornost štetnika,
oni će donijeti presudu u čijem bi se dispozitivu nalazila konkluzija (K):
(K) “Osoba B dužna je naknaditi osobi A štetu u iznosu od x kuna.”
To je, dakako, samo maksimalno pojednostavljen primjer; u složenijim
slučajevima u kojima se pojavljuje čitav niz odlučnih činjenica premisa minor bila bi
složena i od više desetaka “elementarnih” sudova i predstavljala bi složenu logičku
konstrukciju.
Da li bi nam i tako poboljšani pravni silogizam mogao poslužiti za analizu
onoga što se stvarno događa u sudskom postupku? Da li bi se sudske sporove
moglo do kraja svesti na takav tip logičkog calculea? Čini se da ne, i to iz više razloga.
Prva skupina razloga za to
52
obuhvaća dva osnovna razloga koji bi, svaki
sam za sebe, bili dovoljni da cijela teorija padne u vodu: pitanje je postoji li uopće
nešto takvo kao što su atomistički, elementarni stavovi te postoji li uopće nešto

52
O njima vidi više infra, § 12, t. 2-5.
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
23
takvo kao što su činjenice koje bi njima korespondirale. U gore navedenom primjeru
teško da se bilo koji od sudova (A), (B) ili (C) može smatrati “elementarnim sudom”,
koji bi korespondirao nekom singularnom “stanju stvari”. Svaki od njih mogao bi se
i sam tretirati kao molekularni sud te bi se mogao predstaviti kao konjunkcija drugih
sudova, za koje bi se opet moglo postaviti pitanje jesu li oni elementarni ili složeni
itd. Poput Goethea, tako će i analitičar, tražeći čvrstu točku, “atomske” iskaze, prije
ili kasnije morati zdvojno uzviknuti – “Gdje da te uhvatim, silna prirodo!”.
No, čak i pod pretpostavkom da je odgovor na oba pitanja potvrdan, ostaju
još dvije velike teškoće. Prvo, čak i u relativno jednostavnim slučajevima postoji
praktički neprebrojivo mnoštvo “elementarnih činjenica”, sudovi o kojima bi se
potencijalno mogli ulančati (i na razne načine) u molekularni sud koji bi poslužio kao
premisa minor. Istinitost nekog molekularnog suda neće nam ništa značiti ako ga nije
moguće podvesti pod pravnu normu: ukratko, problem pravne kvalifikacije i
sukladnog odabira relevantnih činjenica ostaje nedodirnut. Ako i ovu poteškoću
zaobiđemo tvrdnjom da smo na taj način prekoračili zadane granice, i počeli se baviti
onime što se naziva questio iuris, a ne više questio facti (ili, bliže pozitivnoj zakonskoj
terminologiji kontinentalnog prava, ono o čemu govorimo jest “pogrešna primjena
materijalnog prava” i eventualno “nepotpuno utvrđeno činjenično stanje”, a ne
“istinitost utvrđenog činjeničnog stanja”)
53
, preostaje nam još i posljednja poteškoća.
Riječ je o tome da mi čak i o istinitosti “elementarnih stavova” u pravu – koliko god
se pravna dogmatika razmetala terminom “izvjesnosti” – razmjerno rijetko možemo
sa sigurnošću odlučiti, a ipak s takvim “ni istinitim ni neistinitim” stavovima
operiramo kao sa smislenima, i, štoviše, upotrebljavamo ih u procesu pravnog
odlučivanja. Postavlja se tako i pitanje treba li temelj na kojem počiva zgrada
logičkog atomizma – koncepcija deduktivne, dvovalentne logike – nadomjestiti
nekim drugim shemama argumentacije.
54

Ukratko, ako zbrojimo sve prigovore i poteškoće, čini se da naše spoznajne i
praktičke potrebe ne može u potpunosti zadovoljiti korespondencijska teorija čak ni
u svojem najkoherentnijem i najrazrađenijem izdanju. Da bismo to dodatno
potkrijepili, u idućoj točki prikazat ćemo stavove još nekoliko autora koji se sami
nisu bavili izgrađivanjem neke varijante korespondencijske teorije, ali polaze od
njenih pretpostavki, uz teze koje mogu posredno ili neposredno biti relevantne i za
temu našeg rada.

53
Također, još se jedan argument sastoji u tome da pravni silogizam “ne opisuje psihološki način
razmišljanja, već način ex post utemeljenja zaključaka” - cf. Zupančić, Funkcija kontradiktornosti v kazenskem
postopku, REVIJA ZA KRIMINALISTIKU I KRIMINOLOGIJU, 4:1980, str. 264, gdje Zupančić navodi stav još
jednog pobornika korespondencijske teorije, Karla Poppera.
54
Cf. Toulmin, THE USES OF THE ARGUMENT, Cambridge, 1958, za takve potrebe u društvenim
znanostima uopće; o istoj potrebi u pravu, v. Alexy, THEORIE DER JURISTISCHEN ARGUMENTATION. DIE
THEORIE DES RATIONALEN DISKURSES ALS THEORIE DER JURISTISCHEN BEGRÜNDUNG, Frankfurt,
1986; vidi i: Beljanski, SUDSKI POSTUPAK, str. 8 i d.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
24
13.Ostale filozofijske teorije povezane s korespondencijskom teorijom
(I): Semantička teorija istine. Možda najutjecajnija i najdiskutiranija teorija od
onih novijih teorija istine koja se, prema vlastitom samorazumijevanju, nastavljaju na
korespondencijske tradicije, jest semantička teorija istine filozofa, matematičara i
logičara Alfreda Tarskog
55
. Osnovna namjera A. Tarskoga sastoji se u formuliranju
zadovoljavajuće definicije istine, koja će biti istovremeno sadržajno primjerena i
formalno ispravna.
56
Dok se formalna ispravnost teorije svodi na njeno udovo-
ljavanje zahtjevima suvremene formalne logike, sadržajna primjerenost shvaća se kao
obuhvaćanje “stvarnog smisla jednog starog pojma” – pojma koji bi odgovarao
intuicijama klasične aristotelijanske koncepcije istine, naime da je istina “kazati o
nečemu što jest da jest”.
57
U skladu s tim, navodi Tarski, iskaz “snijeg je bijel” istinit je
onda i samo onda ako je snijeg bijel, a odgovarajuća definicija istine morala bi implicirati
zbir takvih ekvivalencija.
58
Ono što je za takve ekvivalencije, međutim bitno, jest da
je njen prvi dio, naime iskaz “snijeg je bijel”, naveden u navodnicima, tj. da sadržava
ime ili oznaku iskaza – terminologijom srednjovjekove logike on se nalazi u odnosu
suppositio formalis, dok drugi dio – snijeg je bijel – sadrži sam iskaz, tj. suppositio
materialis. Odnos imena iskaza i njegovog sadržaja (samog iskaza) odnos je značenja
(opisa, definicije) – tj. onoga što čini specifični predmet discipline semantike (otuda i
semantička teorija istine – naime problem definicije istine poima se u prvom redu
kao problem osnova teorijske semantike, jer i sam pojam istine u prvom je redu
semantički pojam). Važno je međutim primijetiti da je iskaz snijeg je bijel doduše
predmet/objekt iskaza “snijeg je bijel”, ali da ga Tarski ne svodi na ono što bi se
laički moglo nazvati “stvarnost” – to je također jezični iskaz odgovarajućeg objektnog
jezika, o kojemu se u navedenoj ekvivalenciji govori na višoj razini – u metajeziku.
Dakako, i sam metajezik može biti objektni jezik za viši metajezik te se tako može
uspostaviti čitava hijerarhija jezika; odnos istinitosti uvijek će se uočavati u odnosu
iskaza objektnog jezika i metajezika koji “govori o” tom jeziku i od njega je nužno
bitno bogatiji.
59
Pomoću ove hijerarhije jezika Tarski smatra da je podjednako kadar
riješiti logički paradoks “lažljivca”
60
i slične logičke antinomije, kao i dati

55
Cf. Tarski, Der Wahrheitsbegriff in den formalisierten Sprachen, STUDIA PHILOSOPHICA 1, 1936; id.,
Grundlegung der wissenschaftlichen Semantik, ACTES DU CONGRES INTERNATIONAL DE PHILOSOPHIE
SCIENTIFIQUE, 3, 1937; The Semantic Conception of Truth and the Foundations of Semantics, PHILOSOPHY
AND PHENOMENOLOGICAL RESEARCH, Vol IV, 1944 (citirano u njemačkom prijevodu: Die semantische
Konzeption der Wahrheit und die Grundlagen der Semantik, u: Skirbekk /ur./, WAHRHEITSTHEORIEN. EINE
AUSWAHL AUS DEN DISKUSSIONEN UEBER WAHRHEIT IM 20. JAHRHUNDERT, Frankfurt, 1977, str 140-
188).
56
Cf. ibid., str. 141.
57
Cf. ibid., str. 142-3.
58
Ibid.
59
Cf. ibid., str. 154.
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
25
odgovarajuću definiciju istine, naime da je “iskaz istinit ako ga zadovoljavaju svi
objekti, lažan inače”. Za tu definiciju Tarski ističe “da ona ne operira pojmovima
‘zbilje’ i ‘korespondencije’, da je ontološki i gnoseološki neutralna te da je
podjednako prihvatljiva za predstavnike svih filozofskih pravaca”
61
.
Treba naglasiti da se prvenstveni interes semantičke teorije istine nalazi u
području formalne logike: u izgradnji teorije istine uz pomoć deduktivne, aksio-
matske metode te u istraživanju morfologije tzv. umjetnih jezika. Iz njegovog
misaonog obzora tako proizlazi i konzekvencija da “za prirodne jezike nije moguća
egzaktna definicija pojma istine.”
62

Iz ovog samopostavljenog ograničenja proizlaze i najznačajniji nedostaci
semantičke teorije A. Tarskoga. U živoj filozofijskoj diskusiji oko njegove teorije,
osim niza autora koji su nastojali na imanentnoj kritici i nastavljanju njegove teorije,
mnogi su isticali da Tarskijeva koncepcija istine s nepravom ističe svoju ari-
stotelijansku provenijenciju, reducirajući korespondenciju na puko formalno
zadovoljavanje uvjeta
63
. Semantička teorija istine, promatrana u općem kontekstu
teorija istine, jest, k tome, čista definicijska teorija istine: o kriterijima istine –
upotrebljivima bilo gdje izvan područja matematike i formalne logike, ona nam ne
može reći ništa. To, naravno, ne znači da ona u sebi nema značajnih sadržaja; kritički
razvijajući i proširujući Tarskijev semantički program, razvijene su tako i teorije D.
Davidsona
64
i E. Tugendhata.
65
Sama Tarskijeva teorija bila je isto tako poticajna
osnova za kritičku analizu primjenjivosti adekvacijske formule u pravu kod prerano
preminuloga njemačkog procesnog teoretičara i logičara J. Rödiga.
66

14.Ostale filozofijske teorije povezane s korespondencijskom teorijom
(II): Carnap, Popper. Jedan od čestih praktičkih prigovora korespondencijskoj te-
oriji (za ostale v. sljedeću točku) sastojao se u tome da ona eventualno može dati
prihvatljivo objašnjenje za istinite empirijske sudove, no ne može izići nakraj s is-
tinošću analitičkih iskaza i teorija iz pojedinih znanosti – čak i ako se ograničimo

60
Cf. infra, str. 73, bilješka 73.
61
Cf. Petrović, PRAKSA/ISTINA, cit. (bilješka 31), str. 132; Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, cit.
(bilješka 1), str. 47.
62
Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, cit. (bilješka 1), str. 59.
63
Cf. Popper, LOGIKA NAUČNOG OTKRIĆA, Beograd, 1973, str. 301, bilješka 1.
64
Cf. infra, § 5, bilješka 12.
65
Cf. infra, str. 50 i d.
66
Cf. Rödig, Jürgen, DIE THEORIE DES GERICHTLICHEN ERKENNTNISVERFAHREN. DIE GRUND-
LINIEN DES ZIVIL-, STRAF- UND VERWALTUNGSGERICHTLICHEN PROZESSES, Heidelberg/New York,
1973, str. 155 (upozoravajući na to da se prema adekvacijskoj formuli istina ili definira cirkularno, kroz
samu sebe, ili u drugom metajeziku, što vodi u beskrajnu regresiju sve viših metajezika).
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
26
samo na prirodne znanosti. U tom smislu, u suvremenoj je filozofiji (koja je u
znatnom svom dijelu naginjala tome da samu sebe interpretira kao svojevrsnu me-
todologiju znanosti) razvijena intenzivna diskusija o tome kako: a) proširiti kriterije
smislenosti/besmislenosti iz prethodne točke tako da mogu obuhvatiti i teorijske
iskaze, a da istovremeno ipak bude moguće razlikovati i smislene od besmislenih
teorijskih iskaza; b) po istom kriteriju ustanoviti koji su od smislenih teorijskih iskaza
istiniti, a koji lažni.
Jedan od standardnih odgovora na to pitanje pokušao je pružiti Rudolf
Carnap, autor kojeg bismo također mogli ubrojiti u filozofijsku školu logičkog
empirizma.
67
Prema njemu, kriterij smislenosti za teorijski jezik (a istovremeno,
možemo uvjetno reći, i kriterij istinitosti), tj. osnovni uvjet “koji termini i rečenice
moraju ispunjavati da bi imali pozitivnu funkciju u objašnjenju i predviđanju
opažljivih događaja i da bi na taj način bili prihvatljivi kao empirijski smisleni”
68
, jest
– uz nužno pojednostavljivanje – da ti stavovi budu empirijski provjerljivi, tj. da se
mogu verificirati.
Taj kriterij također je dovoljno zavodljiv da bismo mogli poželjeti primijeniti
ga u pravu. Mnogi se pravni teoretičari, pa i čitave pravne discipline (npr.
kriminologija), vole pozivati na svoju znanstvenost i bliskost prirodnim znanostima.
Tehnika njihovog postupanja uistinu ima sličnosti s potonjima, pogotovo kad je riječ
o utvrđivanju činjenica: premda se u pravu želi ustanoviti istina o prošlom događaju,
a ne formulirati opći zakon za sve iduće slučajeve, metoda postupanja naizgled je
veoma slična. Ispitujući istinitost iskaza tipa “osoba x je tada i tada učinila to i to”,
najčešća kriminalistička metoda sastoji se u oslanjanju na kvaziznanstvene opće
postavke tipa “svaka bi se osoba u tim i tim okolnostima ponašala na takav i takav
način” te se postavlja – jednako kao i u prirodnim znanostima – hipoteza
(kriminalističkim rječnikom: verzija) koja bi u krajnjoj liniji trebala dovesti do
predviđanja budućih podataka (npr. pribavljanja dokaza, priznanja i sl.). Verifikacija
(stvarno pojavljivanje predviđenog podatka) kao kriterij istinitosti postavljene
hipoteze intuitivno se čini veoma primamljivom i logičnom mogućnošću da sa
sigurnošću zaključimo o postojanju pravno relevantnih činjenica.
Za takva razmatranja pomalo će razočaravajuće djelovati spoznaja o tome da
se verifikacija kao kriterij istinitosti teorijskih iskaza ozbiljno kritizira čak i u
metodologiji prirodnih znanosti. Jedna od kritika potječe od Karla Poppera, autora
koji se još uvijek kreće u korespondencijskim okvirima. Prema njemu, opći (teorijski)
iskaz nije nikada moguće do kraja verificirati – on samo može biti manje ili više
teorijski potkrijepljen; jedini siguran kriterij, prema njemu, jest negativan: iako ne
možemo neku teoriju sa sigurnošću prihvatiti kao istinitu, možemo je sa sigurnošću
odbaciti kao neistinitu, i to ukoliko teorija padne na empirijskoj provjeri – ako je

67
Cf. Carnap, METODOLOŠKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA, u: FILOZOFIJA NAUKE, str. 163 i d.
68
Ibid.
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
27
buduća promatranja opovrgnu (falsificiraju).
69
Stoga se Popper načelno zauzima za
logiku znanosti koja bi izbjegavala upotrebu pojmova “istinito” i “neistinito”, no
njihovu upotrebu on ipak dopušta, ali kao neempirijskih, logičkih, izvanvremenskih
pojmova – otprilike u smislu modificirane Tarskijeve definicije istine.
70

Još radikalnije negativno raspoloženi bili su – prema samoj mogućnosti da
se neka znanstvena teorija definitivno pokaže istinitom/neistinitom na temelju svoje
veze s korespondencijski utemeljenim empirijskim promatranjima – neki drugi
teoretičari znanosti. Prema Kuhnu
71
, na prihvaćanje/odbacivanje neke znanstvene
teorije presudno djeluju izvanjski, socijalni elementi. Nove teorije dolaze iznenadno
te, poput prirodnih kataklizmi, dovode do revolucije u znanosti i uzrokuju smjenu
znanstvenih paradigmi, tj. uzoraka i obrazaca općih teorijskih stavova kojima se
znanstvena zajednica služi za objašnjavanje problema kojima se bavi. Naposljetku,
prema Feyerabendovoj “anarhističkoj teoriji spoznaje”
72
, kriterija
istinitosti/znanstvenosti jednostavno nema; jedini je “kriterij” anything goes – sve je
moguće.
15.Uzvišenost “znanstvenosti” i “apodiktičnosti” pojedinih pravnih disci-
plina, a osobito optimistička vjera pravne teorije da je u sudskom postupku moguće
“istinito” utvrđenje činjenica koje “korespondiraju stvarnosti” na temelju
“provjerenih” i “objektivnih” metoda, trebala bi već time biti ozbiljno uzdrmana;
svakako bi bilo teško i proturazumno tvrditi da sudski postupak kvalitetnije i
pouzdanije utvrđuje istinu negoli prirodne znanosti.
16.Da bismo definitivno srušili mit o neupitnosti korespondencijske dogme,
u idućoj ćemo točki navesti još neke kritike te teorije, iz kojih su izrasla i sasvim
druga gledišta o problemu istine.
17.Teorijske kritike korespondencijske teorije. Još i mnogo prije nego
što je korespondenicjska teorija profilirana kao zajednički nazivnik skupine stavova o
istini, počev od rane grčke filozofije, formulirani su unutar filozofijskog diskursa
kritički stavovi o njenim polaznim tezama, od kojih su neki svoju aktualnost zadržali
do danas
73
. Te su kritike bile i osnovni razlog za nastajanje drugih, “ne-

69
Cf. Popper, LOGIKA NAUČNOG OTKRIĆA, cit. (bilješka 63), str. 110 i d.
70
Cf. ibid., str. 301-303. Svakako je indikativno napomenuti da i Karl Popper, na vrlo značajnom
mjestu svog glavnog rada, razgraničavajući svoju teoriju spram konvencionalizma i pozitivizma, prelazi
u pravni diskurs. Govoreći o razlici odluke (otkrića) i opravdanja (znanstvene teorije), on uspoređuje
otkriće s odlukom porote, a obrazloženje s odlukom suca (ibid., str. 141 i d.). O široj diskusiji o tom
pitanju unutar pravne teorije cf. infra, § 7, točka 6.
71
Cf. Kuhn, STRUKTURA NAUČNIH REVOLUCIJA, Beograd, 1974.
72
Cf. Feyerabend, PROTIV METODE, Sarajevo, 1987.
73
Npr. čuveni “paradoks lažljivca” (da li osoba koja govori “Ja lažem” i ništa drugo govori istinu
ili laže) koji je formulirao u okrilju megarske škole Eubulid, a koji je bio poticajan za filozofe i logičare
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
28
korespondencijskih” teorija; utoliko se ova točka neposredno nadovezuje na idući
odsjek u kojem će biti riječi o suvremenim filozofijskim teorijama istine.
Bez namjere da budemo potpuni, pokušat ćemo sintetizirati neke kritike, i to
u tri osnovna pravca koja proizlaze iz same strukture korespondencijske teorije
istine. Većina od tih prigovora može se primijeniti na svaki oblik korespondencijske
teorije, čak i u njenom najboljem izdanju.
74

Ako kao osnovnu strukturu korespondencijske teorije prihvatimo ranije
navedenu shemu, prema kojoj se istina definira kao relacija korespondencije između
dvaju relata – subjekta i objekta, onda se sukladno tome i kritike mogu podijeliti s
obzirom na to na koji se od tri elementa – “subjekt”, “objekt” i “korespondenciju” –
odnose.
Prva, velika skupina kritika odnosi se na “objektivizam” korespondencijske
teorije. Te su kritike bile raznog intenziteta – s jedne strane smatralo se da ko-
respondencijska teorija podcjenjuje aktivnost spoznajnoteorijskog subjekta u nje-
govoj “preradi” stvarnosti; istinite spoznaje nisu samo pasivna kopija stvarnosti, već
su isto toliko i plod spoznajne aktivnosti subjekta. U još zaoštrenijoj formi, koja nije
više vodila reformi, već potpunom napuštanju korespondencijske teorije, prigovaralo
se konceptu “stvarnosti” kao metafizičkom; kako zaista izgleda čisti i neprerađeni
realitet (“stvar po sebi”) nije uopće moguće spoznati. I inače, podvajanjem svijeta na
subjekt i objekt dolazi do nepotrebnog udvostručavanja, koje osim toga dovodi i do
teško objašnjivih situacija: npr. što je korelat u “stvarnosti” istinitih negativnih
egzistencijalnih sudova, ili korelat univerzalnih sudova. Utoliko, pledira se za
izbacivanje “stvarnosti” iz konstrukcije teorije, a posebno za uvođenje takvog
kriterija istinitosti koji bi rekurirao isključivo na subjektivne elemente. Teorije koje su
nastale iz tih teza zvat ćemo subjektivističke teorije istine.
Druga, relativno najmanje izražena skupina kritika odnosi se na
“antropologiziranje” pojma istine, tj. na osobinu korespondencijske teorije da istinu
čini zavisnom od čovjeka. Nasuprot takvom stavu, smatra se da je istina (“istina po
sebi”) temeljniji pojam od “ljudske istine” te da je potrebno konstruirati takvu
teoriju u kojoj bi istina bila vječan, izvanvremenski i nužan korelat “bitka po sebi”.
Nadovezujući se na takve kritike, nastala je skupina teorija koju ćemo zvati
objektivističkim teorijama istine.
75

Treća skupina kritika (koja je na neki način zajednička i objektivističkoj i
subjektivističkoj varijanti) prigovara pojmu korespondencije (slaganja, izomorfizma)

više od dvije tisuće godina. (Usp. Petrović, LOGIKA, Zagreb, 1969, str. 124.) Potaknuta tim paradoksom
nastala je između ostaloga i semantička teorija istine Alfreda Tarskog (usp. infra, str. 24).
74
Cf. Knjazeva, Istina kao korespondencija, PRAXIS, 2:2/1965, str. 208.
75
Za takvu karakterizaciju cf. Petrović, Teorija korespondencije i teorija evidencije, FILOZOFSKE STUDIJE,
9:1977, str. 17 i d.
KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE
29
kao neodređenom i neoperacionalnom. Ako i postoji nešto takvo kao što je
korespondencija (recimo kod suda P “x je y”), onda se i o postojanju same kore-
spondencije (dakle istinitosti suda “P je istinito”) ne može zaključivati drugačije nego
na osnovi korespondencije, i tako u nedogled. Dakle, koristeći se pojmom
korespondencije ili upadamo u regressus ad infinitum, ili moramo priznati da samu
korespondenciju nikad nećemo moći ustanoviti. Ako pak uvodimo nezavisne
kriterije o tome kada postoji, a kad ne postoji korespondencija, na dobrom smo putu
da teoriju korespondendencije napustimo, jer čemu – osim možda zbog
zdravorazumskih predrasuda – zadržavati stav o tome da je riječ o kriteriju kore-
spondencije, a ne izravno o kriteriju istinitosti.
Sukladno takvoj podjeli diskusije, no pomalo izmijenjenim redoslijedom,
kretat će se i naredni prikaz suvremenih filozofijskih teorija. Najprije će biti riječi o
objektivističkim teorijama istine, koje će, zbog manje atraktivnosti za temu ovog
rada, biti samo vrlo sumarno prezentirane. Potom, nešto više prostora bit će pos-
većeno subjektivističkim teorijama; najviše pažnje bit će međutim posvećeno naj-
novijim strujama, koje se ne mogu uklopiti u diobu subjektivizam/objektivizam i
kojima je zajednička odlika da nastoje konstruirati takav pojam istine koji bi bio
zasnovan u specifično ljudskom načinu komunikacije, no koji bi istovremeno bio
imun na prigovore skepticizma i voluntarizma. Iako je riječ o vrlo heterogenom
skupu teorija, čini se da ih ipak sve povezuje fokusiranje pažnje na jezičke i
komunikacijske aspekte života u socijalnoj zajednici, a jedinstveno ćemo ih – pod
cijenu nepreciznosti – obuhvatiti nazivnikom intersubjektivističke teorije istine.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
30

§ 3. Objektivističke teorije istine
18.Opće crte objektivističkih teorija. Objektivističke teorije, koje mahom
proizlaze iz kruga europske tradicije filozofiranja, koherencijsku teoriju prerađuju na
taj način što iz definicije izbacuju subjektivnu komponentu – čovjeka i njegovu
spoznajnoteorijsku aktivnost. Istinu treba definirati neovisno o čovjeku; ona postoji
prije i izvan ljudskog svijeta, kao svojstvo “bitka po sebi” ili čak nezavisan objekt u
zasebnoj sferi postojanja. Iako su motivi za takvu konstrukciju različiti, kod većine je
autora prisutna želja da se teorija istine potpuno oslobodi nestalnih, varljivih i
promjenjivih elemenata koji proizlaze iz utjecaja “ljudskog faktora”. Čak i
korespondencijska teorija, koja u sebi već sadrži jake objektivističke tendencije, za
njih nije dovoljno “stroga”; u tom smislu smatra se da će i filozofija koja se bude
pridržavala objektivističkih maksima biti “objektivnija” i “znanstvenija”.
1

Objektivističke je crte moguće naći kod filozofa raznih orijentacija. Počeci
objektivističkih gledanja mogu se naći već kod Elejaca; i Platon, na onim mjestima
na koja se kasnije nadovezao Aristotel, svoje poimanje istine razvija u opoziciji
spram takvih “egzistencijskih teorija istine”.
2
Jedan od utjecajnijih autora novije
filozofije koji je zastupao takve stavove svakako je bio Hegel (premda se njegova
filozofija može povezati i s drugim smjerovima, u prvom redu koherencijskom te-
orijom istine), za kojeg je istinitost slaganje predmeta s njegovim pojmom. Tri pravca
objektivističkih teorija istine koja ovdje ipak uvjetno izdvajamo jesu sljedeći: prvi,
eidetski (logicistički), povezan je s tzv. fenomenološkom strujom; drugi, aksiološki,
proizlazi iz tzv. badenske škole neokantovske filozofije; napokon, treći,
egzistencijalistički, predstavlja jednu osobenu grupu stavova nastalih u okrilju, u
širem smislu, egzistencijalističke filozofije.
Eidetske (logicističke) teorije istine. Eidetska (logicistička) teorija oslanja
se na osnovne antipsihologističke pretpostavke fenomenološke filozofije – oštru
diobu psiholoških i logičkih elemenata te potrebu da se filozofija, pod parolom
“natrag k samim stvarima”, očisti od svakog psihologizma. Prema Bolzanu, logika se
ne bavi psihičkim procesom suđenja, već idealnim predmetom sudova, njihovim
“nevremenskim” i “izvanvremenskim” smislom – “istinama po sebi”.
3
Nadovezujući
se na Bolzanove stavove, Husserl također smatra da spoznaju treba osloboditi
subjektivnih elemenata, u koju svrhu predlaže i specifičnu metodu – tzv. eidetsku
redukciju, kojom se “stavlja u zagrade” postojanje subjekta i njegove spoznajne

1
Cf. Huserl (Husserl), Edmond, FILOZOFIJA KAO STROGA NAUKA, Beograd, 1967.
2
Cf. Prior, Correspondence, u: Edwards (ur.), op. cit. (§ 2, bilješka 1).
3
Cf. Grlić, D. (ur.), ENCIKLOPEDIJSKI LEKSIKON “MOZAIK ZNANJA”. TOM 10: FILOZOFIJA,
Beograd, 1973, str. 63.
OBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
31
djelatnosti da bi se doprlo do same biti (suštine) stvari – eidosa, a time i do istine
4
.
Sam kriterij istine pritom je kod Husserla
5
blizak evidencijskim teorijama istine
6
, pa
se zato njegova teorija istine često svrstava u tu skupinu.
7
Budući da je i sama teorija
evidencije razvijena kako u subjektivističkoj, tako i u objektivističkoj verziji (za prvu
je karakteristična, primjerice, Brentanova teorija istine, v. dalje), to smatramo
opravdanim svrstavanje Husserlove teorije u ovu skupinu.
19.Aksiološke teorije istine. Osnovna teza aksioloških teorija istine koje je
zastupala neokantovska badenska škola (Windelband, Rickert, Bauch) jest karak-
terizacija istine kao vrijednosti, i to jedne od “apsolutnih vrijednosti”. Takva “istina
po sebi i za sebe” nalazi se u posebnom “carstvu vrijednosti”, “carstvu idealnog
važenja” koje se nalazi izvan subjekta i objekta (dakle ne postoji ni u stvarnosti ni u
mišljenju), i važi bez obzira na sve. Spoznaja takve istine predstavlja praktički
imperativ spoznajnog subjekta, što se nadovezuje na ideju da je trebanje (Sollen)
logički primarno u odnosu na bitak (Sein). I spoznajna teorija je utoliko normativna
disciplina, znanost o istini kao jednoj od najviših vrijednosti (uz ljepotu kojom se
bavi estetika, dobro kojim se bavi etika itd.)
8
. Za ovu temu značajno je i
Windelbandovo razlikovanje nomotetskih i ideografskih znanosti, koje je začelo
raspravu o različitosti metode kojom se istina spoznaje u tzv. prirodnim i tzv.
društvenim znanostima.
20.Egzistencijalističke teorije istine. Možda najheterogenija i najosebuj-
nija od objektivističkih teorija istine jest egzistencijalistička teorija. Gotovo da i nema
zajedničkog nazivnika na koji bi se raznorodne ovdje klasificirane teorije mogle
svesti, osim izraženog interesa za fundamentalna ontološko-metafizička pitanja i

4
Borbeni poklič fenomenologije bila je Husserlova rečenica “Natrag k samim stvarima!” (“Zu den
Sachen selbst!”), koja je označila i osnovu metodološku maksimu fenomenologije: oslobađanje od
psihologizma i empirizma i zasnivanje filozofije kao “stroge znanosti”.
5
Cf. Das Ideal der Adäquation. Evidenz und Wahrheit, u: Skirbekk, Gunnar, WAHRHEITSTHEORIEN.
EINE AUSWAHL AUS DEN DISKUSSIONEN UEBER WAHRHEIT IM 20. JAHRHUNDERT, Frankfurt, 1977, str.
402-413.
6
Riječ je o evidenciji kao uviđanju samog datog (“istinitog”) stanja stvari, koja evidencija nije
psihički fenomen, već nužan “doživljaj” ideje istine; specifičnost je Husserlove teorije, prema G.
Petroviću, međutim u tome da za Husserla “evidencija nije kriterij istine, već istina kriterij evidencije”,
cf. Petrović, Teorija korespondencije i teorija evidencije, cit. (§ 2, bilješka 75), str. 81 i d.
7
Pomniji prikaz Husserlove teorije istine iziskivao bi mnogo više prostora i truda; za neke analize
njegovog poimanja istine v. Tugendhat, DER WAHRHEITSBEGRIFF BEI HUSSERL UND HEIDEGGER,
Berlin, 1967; Patzig, KRITISCHE BEMERKUNGEN ZU HUSSERLS THESEN ÜBER DAS VERHÄLTNIS VON
WAHRHEIT UND EVIDENZ, Neue Hefte für Philosophie, Göttingen, 1971; Brand, Husserls Lehre von der
Wahrheit, PHILOSOPHISCHE RUNDSCHAU, 17/1970.
8
Cf. Rickert, DER GEGENSTAND DER ERKENNTNIS (1892); Bauch, WAHRHEIT, WERT UND
WIRKLICHKEIT (1923).
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
32
labave veze uz filozofiju egzistencijalizma, fenomenologije i hermeneutike. Slično
kao i kod metafizičkih teorija korespondencijske provenijencije, i kod egzistenci-
jalističkih teorija ponekad je teško ustanoviti precizno značenje i upotrebu termina
“istina”. Daleko od toga da kod autora koje ovdje ubrajamo u egzistencijalističku
teoriju – Jaspersa, Gadamera, Heideggera i Bollnowa – nema zanimljivih uvida; teško
je međutim te uvide povezati, a još teže primijeniti ih u načelno ipak ograničenom
tematskom okviru ovoga rada. Evo samo telegrafski nekoliko osnovnih naznaka.
Jaspers u svom opsežnom djelu o istini
9
obrađuje praktički sva značajnija
filozofijska pitanja te je teško uistinu rekonstruirati njegovu poziciju kao specifici-
ranu teoriju istine.
10
U kontekstu opće konstrukcije njegove filozofije mogu se ipak
navesti sljedeće točke: Jaspers također insistira na postojanju jedne sfere koja
obuhvaća i subjekt i objekt, a koju on naziva egzistencijom. Ta sveobuhvatna egzis-
tencija (koju Jaspers naziva i “ono obuhvatno”) ujedno je i istina: “Jedina istina je
istina egzistencije koja se kreće u idejama i nalazi osnovu u transcendentalnom.”
11

Što se tiče spoznaje te obuhvatne istine, zanimljive su Jaspersove teze o bitnoj ne-
dostatnosti znanosti koja nikad ne može biti potpuno, totalno znanje; nasuprot
racionalnoj spoznaji koja vrijedi u svijetu predmeta, Jaspers (slično hermeneutici)
ističe proces razumijevanja kao metodu spoznaje u svijetu odnosa među ljudima.
Također se zalaže i za dopunu diskurzivne spoznaje intuitivnom spoznajom koja se
otkriva u procesu komunikacije egzistencija – čime anticipira i kasnije komu-
nikacijske teorije istine.
Gadamerova koncepcija istine
12
formulirana je u kontekstu nastojanja (koja
datiraju još od badenske škole, preko Diltheya) da se tzv. duhovne znanosti oslobode
patronata prirodnih, kroz opis posebnosti njihove metodologije koja je utemeljena
na razumijevanju i tzv. hermeneutičkom krugu. Problem istine tako je kod Gadamera
u potpunosti izvan klasične diskusije o istini kao predmetu prirodnih znanosti; on
pitanje o istini elaborira na primjerima estetike, duhovnih znanosti i jezika. Ovdje
nam je osobito značajno da Gadamer između ostaloga i izrijekom govori o tzv.
jurističkoj hermeneutici, koju primjenjuju podjednako pravni povjesničar i pravni
praktičar – sudac, nastojeći “razumjeti” (u tehničkom hermeneutičkom smislu)
sadržaj zakona;
13
Gadamer pritom poriče distanciju između duhovno-znanstvene i
jurističke hermeneutike
14
te ujedno govori o “egzemplarnom značenju” potonje jer je
njen slučaj “pogodan zato da istorijskoj hermeneutici vrati punu širinu njezine

9
Jaspers, VON DER WAHRHEIT, Stuttgart, 1947.
10
Cf. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, cit. (§ 2, bilješka 1), str. 16.
11
Grlić, op. cit. (bilješka 3), str. 205.
12
Cf. Gadamer, ISTINA I METODA, Sarajevo, 1978.
13
Ibid., str. 14 i d; str. 358 i d.
14
Ibid., str. 358.
OBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
33
problematike i da time ponovo uspostavi staro jedinstvo hermeneutičkog problema,
jedinstvo u kojem se jurist i teolog sreću s filologijom.”
15
Takva, opća hermeneutička
metoda nalazi se u bitnoj vezi s pravnom dogmatikom, u vezi u kojoj prvenstvo
pripada hermeneutici.
16
(O hermeneutičkom krugu i njegovoj ulozi u konstituciji
istine u sudskom postupku usp. ranije navedenu literaturu.
17
)
Heideggerova koncepcija istine svakako je jedna od najprijepornijih teorija
istine; dok ju jedni filozofi smatraju vrhuncem filozofije, drugi se na nju i ne obaziru
smatrajući je beznadno nepreciznom i neupotrebljivom. Sam Heidegger je tome
dosta pridonio, stalno mijenjajući svoje stavove bez polaganja računa o tome, tako da
je dosta teško govoriti o jednoj jedinstvenoj teoriji. U Bitku i vremenu Heideggerova je
teorija istine još bliska subjektivističkim teorijama, jer je povezana uz jedan od načina
ljudskog bivstvovanja; kasnije Heidegger sve više napušta antropološki diskurs i bliži
se pravoj objektivističkoj teoriji. Ono što je zajedničko i kasnom i ranom Heideggeru
jest međutim kritika “tradicionalnog pojma istine”
18
(pod čime Heidegger misli
praktički cjelokupnu filozofiju do njega, premda izrijekom obrađuje samo
korespondencijsku teoriju) i istraživanje temelja “izvornog fenomena istine”, koji on,
nastavljajući se na etimologiju grčkog termina IEuHMOI, određuje kao
“nesakrivenost” bića. Grešku klasične metafizičke filozofije Heidegger nalazi također
u podvajanju subjekta i objekta, Realnog i Idealnog.
19
U kasnijim Heideggerovim
radovima pojam istine doživljava paralelno dodatnu objektivizaciju, kao i gubitak
svake veze sa “normalnim”, uobičajenim poimanjem istine; pojam istine nadomješta
mnogoznačni pojam “čistine” (Lichtung) bitka. Da takvo poimanje više nema veze s
onim što se pod pitanjem istine do njega smatralo, napokon priznaje i sam
Heidegger, navodeći da aletheia, neskrivenost, nema ništa zajedničko s pojmom
istine
20
, iz čega, možda ipak prenagljeno, neki zaključuju da se njegovo filozofiranje
nikad zapravo s istinom i nije bavilo.
21

U sličnom duhu kao i Heidegger postavlja pitanje istine Bollnow
22
. Njegovo
razmatranje o istini ne bavi se ni definicijom, ni kriterijem, već općim povijesnim
pretpostavkama konstitucije pojma istine, pri čemu se služi širokim generalizacijama:
on razlikuje na spoznaju usmjerenu grčku i na stvari, ljude i Boga orijentiranu

15
Ibid., str. 363.
16
Ibid., str. 364.
17
Supra, str. 2, bilješka 2.
18
Cf. Heidegger, BITAK I VRIJEME, Zagreb, 1985, str. 244 i d.
19
Ibid., str. 247.
20
Cf. id., ZUR SACHE DES DENKENS, str. 77 i d.
21
Cf. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, cit. (§ 2, bilješka 1), str. 19.
22
Cf. njegovo djelo DAS DOPPELGESICHT DER WAHRHEIT.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
34
hebrejsku tradiciju filozofiranja. U opreci između tih se tradicija i nahodi nešto kao
“ćudoredne pretpostavke istine”.
21.Objektivističke teorije i problem istine u pravu. Objektivističke je te-
orije, koje su svojom konstrukcijom mahom globalističke i holističke, s jakom ten-
dencijom k “izvornim”, “utemeljujućim” filozofijskim (i.e. metafizičkim) pitanjima,
čini se najteže povezati s – većinom na praksu orijentiranim – pitanjima istine u
sudskom postupku. Ipak, neke se relacije između objektivističkih teorija i stavova o
istini u sudskom postupku ipak mogu uspostaviti. Riječ je, doduše, o izoliranim
elementima pojedinih teorija, a imajući u vidu da objektivističke teorije ne samo da
nisu bile eksplicitna dovezna točka u diskusijama pravnika o istini već čak njima
najvjerojatnije nisu ni bile poznate, sljedeći će odabir takvih elemenata biti nužno
subjektivan.
Ponajprije, opći duh objektivističkih teorija, koji u najvećem broju
navedenih teorija naginje hipostaziranju pojma istine, prisutan je možda i više nego
što bi se na prvi pogled moglo pomisliti u pravničkim diskusijama o istini. Naročito
je prisutan u okvirima kontinentalne pravne tradicije (iako, čini se, nije potpuno stran
ni common-law tradiciji); čak bi se mogla postaviti teza da se cjelokupna povijest
rasprava o istini u kontinentalnoj tradiciji može promatrati kao sukob dviju struja, od
kojih je prva ona koja počiva na vjeri u postojanje jedne, objektivne Istine, koja
postoji neovisno o ljudskim spoznajnim mogućnostima, pa i uopće o svim
tvrdnjama o postojanju/nepostojanju nekih predmeta i relacija koje su ljudi skloni
postavljati. I teza da je prvi, najvažniji i prema nekima čak i jedini zadatak sudskog
postupka dohvaćanje Istine, iako često zaodjenuta u korespondencijske termine, u
osnovi je bliža objektivističkim teorijama. Razlog tome što je objektivističko gledište
o istini ipak jače izraženo u kontinentalnoj pravnoj tradiciji
23
može se naći u dvije
osnovne odrednice kontinentalnog sudskog postupka:
24

1) Izraženi aktivizam sudaca i strogo hijerarhizirana organizacija sudačke
organizacije: pravni poreci koji teže dosljednoj realizaciji načela pravne
sigurnosti, i to nastoje ostvariti tako što s jedne strane inicijativu u
procesu utvrđivanja činjenica daju sudu, a ne strankama, a s druge
strane kroz ujednačavajuće djelovanje institucije višestupanjske kontrole
nastoje eliminirati eventualne nesuglasice u sudskom postupku, po
prirodi stvari skloniji su istinu poimati kao objektivnu, nadstranačku

23
Ova teza, kao i točke koje slijede, bit će izdašnije potkrijepljene u povijesno-komparativnom
dijelu ovog rada; cf. infra, § 6.
24
Vidi i Uzelac, Evropsko sudstvo: između birokratske organizacije i korporativne svijesti, ZBORNIK
PRAVNOG FAKULTETA U ZAGREBU, 43:5/1993, str. 515-550 (za širu diskusiju o birokratskim i hijerar-
hijskim elementima europske pravosudne organizacije). Navedene osobine djelomično se preklapaju i s
dvama idealima iz Damaškine analize ustrojstva sudskih postupaka: hijerarhijskom i političko-
implementativnom idealu. Cf. Damaška, THE FACES OF JUSTICE, New Haven, 1986.
OBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
35
kvalitetu čija je konstitucija više monološka nego dijaloška. Ograničena
prisutnost instituta i instrumenata koji nisu u skladu s takvim gledanjem
(npr. kontradiktornost i javnost – osobito u građanskom postupku)
često nije dovoljna da takvo gledište uzdrma.
2) Pojačana identifikacija sudaca kao državnih činovnika s državnom politikom i
ciljevima često dovodi do toga da sudovi sav materijal sudskog postupka
procjenjuju u svjetlu preegzistentne Istine državne ideologije, a sebe kao
glasnogovornika te Istine. Ta se tendencija skladno nadopunjuje s
vladajućim duhom legalizma među kontinentalnim sucima koji i pored
svih teorijskih kritika sebe još uvijek rado poimaju kao “usta koja
izgovaraju riječ Zakona” (Montesquieu); doduše, ako se Zakon i
državna Istina nađu u raskoraku, moguće je i odstupanje od legalističkih
premisa (najbolji primjer ambivalentnog odnosa Zakona i Istine može
se naći u pojmu “revolucionarne zakonitosti” rane socijalističke pravne
teorije).
Kao ublaženi oblik objektivističkog poimanja istine u pravu mogu se navesti
i tragovi aksioloških shvaćanja, koji istinu tretiraju kao vrijednost (doduše, kao
nespecifičnu pravnu vrijednost
25
) kojoj sudski postupak treba težiti, i prema kojoj se
treba upravljati i sudac u konkretnim slučajevima i zakonodavac prilikom odlučivanja
o ustrojstvu sudskih postupaka. Ovo ublaženo gledište manje je apodiktičko i
podložno je kompromisu s drugim “pravnim vrijednostima”, pri čemu se međutim
često gubi jasnoća kriterija, a time i dovodi u pitanje jedan od osnovnih motiva
svakog objektivizma – suprotstavljanje “subjektivizmu” i “voluntarizmu”.
Nasuprot tim dvjema točkama na kojima do izražaja dolazi veza objektiv-
ističkog poimanja istine i pravničkog poimanja istine, a koje bi svakako zavrijedile
kritičku revalorizaciju (usp. infra, § 12, t. 3), mogu se u nekim objektivističkim te-
orijama pronaći i vrijedni elementi koji mogu pridonijeti potpunijem poimanju
fenomena istine u pravu.
Tako svakako pažnju zavrjeđuju analize metodoloških razlika duhovnih
(društveno-humanističkih) i prirodnih znanosti, koje izravno upućuju na spoznaj-
noteoretske razlike, a time i različito poimanje istine u tim znanostima. Neposredno
se na to nadovezuje hermeneutička koncepcija istine, razvijena kao primjerena
metoda upravo za skupinu društvenih znanosti, koja je bila u velikoj mjeri inspirirana
upravo metodama postupanja na koje se nailazi u pravu. Iako se u krajnjoj analizi
sama osnova razlikovanja prirodnih i društvenih znanosti može dovesti u pitanje,
suvremeni trendovi idu više k proširivanju metoda društvenih znanosti na polje

25
Prema Viskovićevoj klasifikaciji, pretpostaviti je da on istinu ne bi svrstao među vrijednosti
“koje nalazimo isključivo u pravnom poretku i koje kažu kako valja prinudno urediti prednormativne
pravne odnose u društvu”, dakle među specifične pravne vrijednosti, koje taksativno navodi, iako on
istinu ne zpominje ni među “nespecifičnim pravnim vrijednostima”. Cf. Visković, POJAM PRAVA.
PRILOG INTEGRALNOJ TEORIJI PRAVA, Split, 1981, str. 134.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
36
prirodnih negoli obratno: na proširivanje “egzaktnih” metoda prirodnih znanosti na
teren društvenih (što je bila tendencija koja je, predvođena raznim izvedbama
pozitivističke teorije, prevladavala u prošlom stoljeću i prvoj polovici ovog stoljeća).
SUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
37
§ 4. Subjektivističke teorije istine
22.Opće crte subjektivističkih teorija. Načelno gledano, subjektivističke
teorije zastupaju koncepciju dijametralno suprotnu objektivističkim teorijama –
premda se u detaljnijim analizama ta oštra opozicija pomalo gubi. I subjektivističke
teorije po svojim su izvorima veoma stare. Osnove subjektivističkih poimanja mogu
se naći već u starogrčkom filozofiranju, zacrtane Protagorinom formulom da je
“čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu”. Nasuprot
objektivističkim teorijama, pa i nasuprot tendencijama korespondencijske teorije,
subjektivističke teorije po svojoj su prirodi relativističke i skeptičke. One poriču
postojanje, ili barem spoznatljivost, “objektivne stvarnosti” te istinu nastoje definirati
isključivo kroz subjektu i njegovoj djelatnosti imanentna svojstva. I, dok je Hegel bio
onaj filozof koji je presudno obilježio kasnije objektivističke teorije, izvori
subjektivističkih teorija u novijoj filozofiji mogu se pronaći kod Kanta. Osnovni
motivi “kopernikanskog obrata” i konstrukcije njegove Kritike čistog uma mogu se
pojednostavljeno opisati kao radikalno jačanje “subjektivne” strane u spoznajnom
odnosu; čak i elementarni prikazi Kantove filozofije na istaknutom mjestu bilježe
Kantov kritički odnos spram “stvari po sebi” – priznavanje “realiteta” još samo kao
nespoznatljive i nikad pojmljive metafizičke pretpostavke svake spoznaje. Umjesto
“stvarnosti” čovjek spoznaje samo fenomene ljudske svijesti (v. dalje evidencijske
teorije), predmete mogućeg iskustva, i to radikalno prerađene posredstvom aktiviteta
spoznajnog subjekta i predstavljive jedino kroz obrasce njegovih apriornih kategorija
i zorova. Premda Kant još uvijek istinu prividno definira korespondencijski, kao
“suglasnost mišljenja s njegovim predmetom”, njegova je teorija bitno
antikorespondencijska. On naime ističe da ne postoji opći kriterij za “materijalnu
istinu”, no da zato postoji formalni kriterij istinitosti, a to je suglasnost suda sa
zakonima mišljenja.
1
U osnovi, Kantova se “korespondencijska” definicija tako svodi
na slaganje subjektivne strane – mišljenja i sudova – samih sa sobom, što je ideja
koja će kasnije postati osnovna nit vodilja prije svega koherencijskih teorija istine. Još
jedna osobina Kantovog poimanja istine – da je istinit samo onaj sud koji je
općevažeći, pokazat će se značajna za daljnju izgradnju subjektivističkih teorija.
I kod subjektivističkih teorija iskrsavaju nam iste sistematizacijske i klasi-
fikacijske poteškoće kao i kod objektivističkih. Uza sav rizik simplifikacije, a time i
mogućeg iskrivljavanja pojedinih teorija, u ovu skupinu teorija ubrojit ćemo tri
pravca iz novije i suvremene filozofije. To su evidencijske, koherencijske i prag-
matičke teorije istine.

1
Cf. Eisler, KANT-LEXIKON, str. 590.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
38
23.Evidencijske teorije istine. Evidencijske teorije istine karakterizira
shvaćanje da se pojam istine, doduše, odnosi u prvom redu na logičke entitete –
sudove (kako to tvrdi i klasična korespondencijska teorija); njihova istinitost pritom
se međutim ne nalazi u njihovoj “korespondenciji” sa stvarnošću, već u jednom
unutarnjem svojstvu samog suda – očiglednosti ili evidenciji.
Kao jedan od začetnika evidencijske teorije može se navesti Descartes;
svrha njegove “metodičke skepse” i jest postavljena kao dolaženje do “jasnih i
razgovjetnih sudova”. Claritas et distinctio jesu, prema Descartesu, dva svojstva pre-
dočivanja koja neposredno osjećamo i koja nam pružaju prvu čvrstu točku u
procesu spoznaje. Slične evidencijske iskaze možemo naći i kod drugih filozofa (npr.
Sigwart, J. S. Mill). Autor koji je najopširnije i najsistematičnije razvio evidencijsku
teoriju istine jest, međutim, Brentano.
2

Iako smatra da je istinitost kvaliteta suda, Brentano sam sud razumije na
način različit od klasične logičarske definicije suda. Sud je za Brentana usko vezan uz
psihičke fenomene, prije svega uz predočivanje. U osnovi svakog suda leži pre-
dodžba – predodžba o intendiranom predmetu spoznaje. Bit suda za Brentana
pritom nije povezivanje predodžbi, ili povezivanje/razdvajanje subjekta i predikata,
predmeta i njegovog svojstva, nego priznanje ili poricanje postojanja jednog
predmeta. Svi sudovi mogu se tako prema Brentanu svesti na egzistencijalne sudove;
poteškoće koje nastaju ako se to želi primijeniti na neke relacijske sudove Brentano
razrješava uz pomoć skolastičke distinkcije između predočivanja in modo recto i in modo
obliquo.
3
“Istinitost” se dakle nalazi u psihičkom aktu – priznanju ili poricanju; jedan
sud bit će istinit ne ako korespondira objektu (koji ne mora niti postojati), nego “ako
je priznanje (ili poricanje) koje se njim vrši ‘tačno’ ili ‘pravilno’”
4
. Kriterij
“pravilnosti”, a time i istinitosti za Brentana je evidencija. Sama evidencija
(očiglednost) za Brentana se ne može svesti na neke druge kategorije: ona nije niti
dokazanost, niti slaganje ljudi (konsenz), niti neki “neodoljivi nagon”; ona je “jedno
jednostavno svojstvo koje se ne može definirati kao što se ne može definirati ni
doživljaj crvene ili plave boje”
5
. Kada je nešto evidentno, to je neosporno i
nesumnjivo; reći da je nešto evidentno i u isti mah lažno potpuno je nemoguće,
upravo zato što je evidencija kriterij istinitosti, a ne obratno: istinitost (ili nešto
drugo) nije kriterij evidentnosti. Kada je nešto “očigledno” – oko toga, za teoriju
evidencije, nema više diskusije.
6


2
Vidi WAHRHEIT UND EVIDENZ te mnošto članaka koje je Brentano napisao o problemu istine.
3
Petrović, TEORIJA KORESPONDENCIJE I TEORIJA EVIDENCIJE, str. 23 i d.
4
Ibid., str. 43.
5
Ibid. str. 53.
6
O konzekvencijama evidencijskih shvaćanja izraženih u teoriji istine kao “najveće izvjesnosti”
individualnog suca cf. npr. infra. § 12, t. 4.
SUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
39
24.Koherencijske teorije istine. Koherencijske teorije istine, kao i ostale
subjektivističke teorije, također izbacuju transcendentni objekt, “stvarnost”, iz svoje
definicije istine. Jednako kao i evidencijske teorije, one smatraju da se istinitost nalazi
u sudu; za razliku od potonjih, one međutim ne smatraju da je kriterij istinitosti u
slaganju suda samog sa sobom, nego u slaganju suda s drugim sudovima iz okvira
istog sustava.
Prema nekim stavovima, koherencijska teorija čini (zajedno s korespon-
dencijskom teorijom) jednu od dviju velikih tradicionalnih teorija istine.
7
Njeni
korijeni vuku se od velikih metafizičkih sustava Leibniza i Spinoze, a u tom kon-
tekstu spominje se i Hegel. Svoje je pristalice nalazila kako u europskom, tako i
(možda čak i izrazitije) u anglo-saksonskom filozofskom krugu (za potonji usporedi
radove T. H. Greena, J. Roycea, B. Bosanqueta, B. Blansharda i F. H. Bradleyja).
Osnovna teza koherencijske teorije sastoji se u tvrdnji da se niti za jedan sud ne
može s pravom tvrditi da je istinit ako se ne uklapa u obuhvatan sustav sudova u
kome svaki pojedini sud implicira sve ostale. Koherencijski teoretičari tvrde da takvo
poimanje istine odgovara i stvarnoj metodi verifikacije za kojom se posiže u
svakodnevnom životu; kada hoćemo propitati je li neki naš sud istinit, najprije
provjeravamo koliko se on slaže sa svim drugim sudovima koje smatramo istinitima.
To, prema nekima, ne važi samo za deduktivne znanosti (matematiku, logiku) i
metafiziku, za koje je to relativno najlakše dokazati
8
; kriterij koherencije primjenjiv je
(ili čak jedino i moguć) i za naše sudove o prošlim događajima, a, prema
najradikalnijim varijantama, čak i za naše opažajne sudove izrečene u sadašnjem
vremenu. Prema klasičnom primjeru, sud “mačka je na otiraču”, ili neki drugi sud o
činjenicama, suodređen je mnoštvom sudova stečenih ranijim obrazovanjem i
socijalizacijom koji nam tek omogućuju da identificiramo nešto takvo kao što je
“mačka” (“dlakava četveronožna životinja šiljastih ušiju s repom”) i “otirač”
(“komad krpe namijenjen brisanju nogu pri ulaženju”). Čak i takav, prividno
“elementaran” sud morat će prvo proći svoj test koherencije s drugim (optimalno:
svim) sudovima koji čine sustav naše spoznaje.
9

Koherencija se inače u okviru ove koncepcije ne poima samo kao konzis-
tentnost (neproturječnost); još možda i važnija njena je osobina, prema Bradleyju,
sveobuhvatnost (comprehensiveness). Upravo sveobuhvatnost omogućuje da koheren-
cijski utemeljene istine preuzmu metodičko mjesto “stvarnosti”; one su ultimate
reality. U tom smislu za neke koherencijske autore koherencija nije više samo kriterij,

7
Edwards, COHERENCE THEORY OF TRUTH, str. 130.
8
O njihovoj koherencijskoj prirodi može se zaključiti već na temelju aksiomatske metode kojom
se te znanosti služe; njihova svrha nije u davanju informacija o svojstvima nekih stvari, već u izvođenju
mogućih konzekvencija iz zadanog seta početnih stavova (aksioma, postulata).
9
O ovom je pitanju vođena zanimljiva polemika unutar filozofije tzv. bečkog kruga, između
Schlicka i Neuratha, koju je sažeto prikazao Hempel. Vidi Hempel, On the Logical Positivists’ Theory of
Truth, ANALYSIS 2 (1934/35), str. 49-59 (njemački prijevod u: Skirbekk, WAHRHEITSTHEORIEN).
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
40
već i bit istine. U vezi je s tim i pomalo neobično i od drugih teorija rado kritizirano
učenje o stupnjevanju istinitosti: za neke koherencijske teoretičare sud je istinit
onoliko koliko je sveobuhvatan. Tako, svaki pojedini sud može biti samo djelomično
istinit; potpuno istinit može biti samo cjelokupan sustav sudova.
Koherencijska teorija, u ponešto ublaženom i mnogo razrađenijem obliku,
reaktualizirana je u nekim novijim radovima (prije svega kod Reschera, a na nje-
govom tragu i kod Puntela). U novijoj izradi koherencijska se teorija zadovoljava
koherencijom kao kriterijem istine, i to u slabijem smislu – ona se ne poima kao
nužni i apsolutni (garantirajući – guaranteeing), već kao relativni, nekonkludentni
(legitimirajući – authorizing) kriterij. Riječ je o kriteriju koji omogućuje racionalno
opravdavanje, ali ne i apsolutnu sigurnost; koherencija nije “na budale otporan”
(foolproof) kriterij, kakvim ga je ranije smatrao Blanshard. Rescherova je teorija istine
“koherencijska epistemologija bez utemeljenja u izvjesnosti”.
10
Ta osobina, kao i još
neke druge karakteristike složene i diferencirane Rescherove teorije čini je
kompatibilnom s nekim drugim najnovijim strujama u definiranju istine – prije svega
s konsenzualnom (diskursnom) teorijom istine i njenim konceptom racionalne
argumentacije.
25.Pragmatičke teorije istine. Pragmatičke teorije istine usmjerene su
kako protiv korespondencijske teorije, tako i protiv svih ostalih teorija istine koje su
se u raspravi o problemu istine rukovodile prije svega “filozofijskim”, tj. teorijskim
motivima. Prema začetniku pragmatičke teorije C. S. Peirceu, “ne postoji tako fina
razlika u značenju koja bi se sastojala u bilo čemu drugome do u mogućem razliko-
vanju u praksi”. Pragmatička teorija tako smatra da cjelokupna izgradnja teorije istine
mora uvijek imati u vidu praktičke konzekvencije svojih stavova te da su besmislene
sve filozofijske teorije koje nemaju neposredne veze s ljudskom potrebom da se
orijentira u svom djelovanju. Bitna “korespondencija” o kojoj u teoriji istine može
biti riječi jest, prema pragmatistima, slaganje istinitih sudova s ljudskim potrebama.
Drugim riječima, istinit je onaj sud koji je verificiran u praksi, tj. onaj sud koji u
praksi daje plodove (tj., kako se često navodi, onaj sud koji “radi”, “funkcionira”
/works/).
11

Pragmatička teorija istine, premda svoje korijene nalazi kod Peircea, najšire
je popularizirana radovima Jamesa i Deweya, koji su razvili ono što bismo mogli
nazvati “standardnom formulacijom pragmatičke teorije”. Pritom, oni su dosta
odstupili od izvornih Peirceovih stavova, tako da je čak i sam Peirce u svojim
kasnijim radovima insistirao na razlikovanju svoje i njihove teorije (koju je nazvao
“samoubilačkom”), što je nastojao i terminološki izraziti – svoju je teoriju, za razliku

10
Rescher, THE COHERENCE THEORY OF TRUTH, Oxford, 1973, str. 316.
11
Prema poznatom Jamesovom stavu, svejedno je da li je neka ideja “korisna zato što je istinita”
ili “istinita zato što je korisna”; bitno je da je riječ o “ideji koja se ostvaruje i može da se proveri”. Vidi
James (Džems), PRAGMATIZAM, str. 118.
SUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
41
od James/Deweyjeve, nazvao “pragmaticističkom”. Osnovna razlika oko koje se
vodio spor sastojala se u poimanju “korisnosti” kao kriterija istinitih sudova. Dok je
osnovna Peirceova intencija bila pobijanje Descartesovog subjektivizma i zasnivanje
takve koncepcije istine koja bi imala javan, općevažeći karakter, James i Dewey
pragmatičku su teoriju razvili ponovo u sasvim subjektivističkom obliku. Upravo
zbog toga Peirce je tek u novije vrijeme počeo izazivati više filozofijskog interesa,
sada u okvirima sasvim drugih filozofskih pravaca; njega zato ovdje kao atipičnog
predstavnika navodimo tek iz povijesnih razloga. Dok će o njegovoj poziciji biti više
riječi u odsjeku o intersubjektivističkim teorijama istine, dotle ćemo se ovdje
ograničiti na Jamesove i Deweyjeve stavove.
12

Pragmatička teorija istine sebe u prvom redu shvaća kao kriteriološku
teoriju; samu “korespondencijsku” definiciju oni su spremni priznati, no tvrde da je
ona, sama po sebi, irelevantna. Pragmatisti se također ne opterećuju mnogo pri-
rodom objekata kojima možemo pripisati istinitost; općenito oni govore o istinitosti
“ideja”, no te ideje također primarno interpretiraju kao praktičke maksime. Prema
pragmatičkoj teoriji istine u užem smislu, istinitost nije “postojano svojstvo”, “trom
statički odnos”; istina je proces svoje verifikacije u praksi – “istina se dešava jednoj
ideji. Ona postaje istinita, događaji je čine istinitom”.
13
Koncepcija “korisnosti”
prema Jamesovoj je teoriji sasvim subjektivna – riječ je o korisnosti za pojedinca, čak
i onoj neposrednoj; osnovno pitanje koje pragmatist postavlja jest “kakva će
konkretna razlika u ma čijem stvarnom životu proizlaziti iz te istinitosti”.
14
Opća
osobina istinitih sudova jest da se “isplaćuju”; kako kaže James, “istina živi najvećim
delom po kreditnom sustavu. Naše misli i verovanja ‘prolaze’ sve dok im se nešto ne
usprotivi, kao što novčanice prolaze sve dok nitko ne odbija da ih primi”
15
; ili na
drugom mjestu, “’istinito’ je (...) samo ono što je celishodno u pogledu našeg
mišljenja, baš kao što je ‘pravo’ samo ono što je celishodno u pogledu našeg
ponašanja”.
16
U istom smislu, za Jamesa “korisne”, pa tako i istinite, mogu biti ne
samo znanstvene već čak i religijske ideje, što je kasnije bilo često na meti njegovih
kritičara
17
.

12
O drugome istaknutome filozofu i pravnom teoretičaru čije bi se misli mogle veoma dobro
povezati s pragmatičkom teorijom istine, engleskom utilitarističkom filozofu i pravniku Jeremyju
Benthamu, bit će riječi na drugome mjestu u ovome radu. Benthamova teorija sudskih dokaza je,
naime, dio (premda dosta atipičan) anglo-američkog korpusa dokaznog prava, law of evidence, te će stoga
tamo i biti obrađivana.
13
Op. cit., str. 116 i d.
14
Ibid.
15
Op. cit., str. 120.
16
Op. cit., str. 127.; cf. i James, THE MEANING OF TRUTH, New York, 1909, str. vii.
17
Russel tako ističe dvoznačnost Jamesovog kriterija korisnosti; jedna ideja može u jednom
pogledu “funkcionirati”, u drugom ne; također, pitanje je kako za neke ideje (npr. za katoličke dogme)
utvrditi jesu li globalno bile korisne ili nisu; sve u svemu, Russell tvrdi da Jamesova teorija ne bi prošla
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
42
Nešto precizniju i ublaženu verziju pragmatizma daje Dewey, ograničavajući
pragmatičke kriterije na mogućnost empirijske verifikacije. Njegova koncepcija istine
kao “zajamčene potvrdljivosti” (warranted assertibility) nešto je kompleksnija od
Jamesove. Dewey tvrdi da svako istraživanje istinitosti neke ideje izvorno potječe iz
potrebe da se prevlada inicijalno stanje dvojbe i nesigurnosti. Koristeći se
metaforom o čovjeku koji se izgubio u šumi, Dewey tvrdi da svrha svake ideje nije
dati sliku (kopiju) predmeta ili okoline, nego skicirati plan koji će pomoći da se
pronađe pravi put. Čvrste točke, orijentiri u tom planu, jesu ono što nazivamo
činjenicama; izvan istraživanja koje nastoji prevladati stanje nesigurnosti, tvrdi Dewey,
ne govori se o “činjenicama”, već o stvarima: “stvari, a ne činjenice, mogu pasti na
pod, naći nam se na putu, biti velike, male ili okrugle.”
18
Kada jedna ideja, kroz
djelovanje, proizvede intendirano (namišljeno) stanje stvari, ispuni svoja obećanja,
tada ta ideja postaje istinita; ona tada i sama postaje činjenicom. Bit ideje o istini kao
“zajamčenoj potvrdljivosti” jest u tome da se istina poima kao promjenjiv pojam;
danas neka ideja, kao potkrijepljena tvrdnja, može postati istinita, a sutra, kada
iznevjeri, prestaje to biti, itd. “Vječne istine” za pragmatizam ne postoje
19
.
26.Subjektivističke teorije i problem istine u pravu. Neke teze
subjektivističkih teorija u pravnom su diskursu, čini se, proširenije nego što bi se
moglo misliti kada se ima u vidu pathos koji često prati izgovaranje riječi Istina u
raznim kontekstima pravničkog djelovanja. Za svaku od varijanti subjektivističkih
teorija mogu se u teoriji i praksi sudskog postupka pronaći više ili manje neposredne
dovezne točke.
Posebnu pažnju zaslužuju neki tragovi evidencijskog poimanja istine u
sudskom postupku. Kategorija “očiglednosti” nalazi naime u praksi sudskog
postupanja možda i nezasluženo široku primjenu. Najneposrednije ona se dade
povezati s pojmom notornosti i tzv. notornih činjenica, koje se često upravo izjed-
načavaju s “evidentnim”, “očiglednim” istinama. Međutim, iako i taj slučaj evi-
dencijskog poimanja zaslužuje pomnije razmatranje (usp. infra, § 12), veza s evi-
dencijskim teorijama može se pronaći i na jednom mnogo značajnijem mjestu. Riječ
je naime o tome da vrlo proširena pravnička definicija istine kao “najveće moguće
izvjesnosti do koje se može doći u sudskom postupku” može imati – a i imala je –
svoju sasvim evidencijsku interpretaciju. Ako naime prihvatimo tezu o nemogućnosti
izvođenja potpunih, konkludentnih dokaza u većini sporova koji se pred sudom
rješavaju te na nju nadovežemo tezu o “subjektivnosti” istine, istina nam se upravo

njegove vlastite kriterije - nju je “tako teško primijeniti da je praktički beskorisna”. Cf. Ezorsky,
PRAGMATIC THEORY OF TRUTH, u: Edwards (ur.), op. cit. (str. 8, bilješka 1), str. 482.
18
Dewey, LOGIC: THE THEORY OF INQUIRY, citirano prema Ezorsky, PRAGMATIC THEORY OF
TRUTH, cit., str. 429.
19
Deweyjevu tezu o promjenjivosti istine kritizirali su naročito Carnap i Moore. Cf. Edwards, op.
cit., str. 429 i d.
SUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
43
nameće kao psihička kategorija – izvjesnost – koja je izraz unutrašnjeg stanja
pojedinca (suca), i o kojoj on samo sam sebi može polagati računa. Paradoksalno,
iako je kontinentalni sudski postupak razmjerno više zabavljen tvrđenjima o
“objektivnosti” istine, u ustrojstvu njegovih postupovnih normi može se naći i više
instituta koji podržavaju ili potiču upravo suprotno, evidencijsko-subjektivističko
stajalište. Prije svega, monološka priroda kontinentalnog postupka u kojem je,
unatoč mnogim iznimkama, ipak u krajnjoj liniji odlučivanje o svim pitanjima
postupka koncentrirano u rukama jednog pojedinca – suca, pogoduje takvom
shvaćanju. Sud okončava raspravu kad mu činjenična i pravna pitanja postanu
“jasna”; kada je “očigledno”, “izvjesno” da stvari stoje ovako ili onako; kada je
predmet “zreo za suđenje”. Načelnih stavova o tome kada spor doživljava svoju
zrelost jedva da se može naći te utoliko možda i nije deplasirana usporedba stečene
“izvjesnosti” sa svojevrsnim mističkim prosvjetljenjem
20
. Nadalje, još jedno svojstvo
evidencijske teorije pogoduje njenoj primjeni u kontinentalnom sudskom postupku:
ona je bez sumnje za prvostupanjskog suca najugodnija i najkomotnija teorija.
Razlog za to je jednostavan: “evidencijski spoznata istina” ne mora se obrazlagati.
Evidencija je evidencija; nje kod prvostupanjskog suca, za kojeg se doktrinarno
smatra da je jedini u neposrednoj vezi s činjenicama, ili ima ili nema, i dovoljno je
ustvrditi da je ima ili nema. Zaista, vjerujemo da bi empirijsko istraživanje pokazalo
da je zaključivanje ex argumentu evidentionis u kontinentalnom sudstvu (ovdje to
možemo tvrditi barem za hrvatsko sudstvo) proširenije nego što se misli. Napokon,
evidencijska teorija pogoduje još jednoj velikoj maksimi sudskog postupka:
efikasnosti. Ako prihvatimo evidencijske premise, štedimo sve – i vrijeme, i papir, i
moždane vijuge; kvaliteta postupka, barem u glavama službenika velikih
birokratiziranih sustava, nikad se nije mogla nositi s neumoljivim rječnikom brojaka,
koje traže maksimalan broj riješenih slučajeva.
21

Nije potrebno mnogo razmišljanja da bi se uvidio osnovni nedostatak
evidencijskih teorija u pravu (i ne samo u njemu) – to je nekontrolabilnost

20
Cf. infra, str. 72 o njemačkoj kritici neograničene slobodne ocjene kao “totalnog uvida bez
refleksije” te tamo navedeni Feuerbachov citat.
21
Ovdje smo se posebno zadržali na vezi kontinentalnih sustava i evidencijske teorije. Time ne
tvrdimo da tragova evidencijskih shvaćanja nema i u common-law sustavu. Netko bi mogao tvrditi da su
ona tamo čak i jača - uostalom, porota ne obrazlaže svoje mišljenje i njen je pravorijek načelno
konačan. Ipak, treba imati u vidu da je porota kolektivan organ te da donošenju odluke ipak prethodi
supstancijalna diskusija, dok je iz prakse poznato da takve diskusije u kontinentalnom sustavu često
jedva da i ima, posebno u vijećima sastavljenim od jednog suca-profesionalca i laičkih sudaca-
prisjednika, a ponekad čak i u vijećima sastavljenim od više sudaca-profesionalaca. Iz kontinentalne se
perspektive, naravno, može sa skepsom gledati na razinu argumenata na temelju kojih odlučuje porota,
nevješta pravnotehničkom tipu rasuđivanja i sklonija sudovima (i predrasudama) zdravog razuma; no,
isti se “nedostatak” iz anglosaksonske perspektive najčešće smatra prednošću - elementom “laičke
kiseline” koja izgriza tendencije k birokratiziranom “ukalupljivanju” odluka koje veću pažnju posvećuju
apstraktnim normativnim shemama no ljudskim dramama koje se odvijaju iza paravana zakonskih
paragrafa. O modelskim razlikama kontinentalnoeuropskog i anglo-saksonskog pristupa pravnoj
argumentaciji cf. Damaška, FACES OF JUSTICE, str. 16-46.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
44
zaključaka. Svoju vlastitu dvojbu može sudac presjeći voluntaristički, odlučiti se za
jednu tezu, a voluntarnost svoje odluke prekriti njenom “očiglednošću”. U još gorim
slučajevima, svjesna je iskrivljavanja i zloupotrebe svoga položaja moguće najlakše
poduprijeti evidencijskim vokabularom. U mnogim slučajevima tzv. političkih
procesa kombinacija nejasnih i preširokih normi i evidencijske legitimacije zaključaka
mogla je praktički dokazati bilo što – tako je i u praksi domaćeg sudstva bilo
slučajeva u kojima se unaprijed moglo predvidjeti da će netko biti kažnjen jer je
“očigledno” učinio “djelo usmjereno na...”.
22

Imanentne mogućnosti zloupotrebe koje su sadržane u tragovima eviden-
cijskih shvaćanja ipak su u većini sudskih postupaka amortizirane, i to upravo nekim
elementima koji se dadu povezati s drugom, koherencijskom varijantom
subjektivističkih teorija istine. Koherencijska teorija, kao što je već istaknuto, i nije
prava subjektivistička teorija, jer je uvijek naginjala ideji o tome da koherencija nije
samo kriterij za vrednovanje individualnog subjekta, nego i kriterij prema kome se
drugi subjekti mogu opredijeliti prema njegovim tvrdnjama. U istom smislu i sudski
postupak ima koherencijskih elemenata. Ako i zanemarimo uvijek prisutnu
tendenciju da se cjelokupno pravo promatra kao zatvoren sustav (možemo reći, u
duhu koherencijske teorije, sustav je mjerodavan za sve i jedini sadrži punu istinu),
još uvijek preostaju značajni koherencijski instituti. Od sudskih odluka najčešće se
traži da budu obrazložene, a da samo obrazloženje ne bude proturječno te da
donesena odluka proizlazi iz njega. I u praksi kontrola judikata svodi se ne na
njihovo uspoređivanje sa “stvarnošću”, nego na kontrolu konzistentnosti i
obuhvatnosti njihovih obrazloženja; kontrolira se primijenjena metoda, a ne njen
rezultat.
Što se tiče uloge pragmatičkih teza u poimanju istine u sudskom postupku,
od samog je početka jasno da je ona golema. Istina i problemi njenog utvrđivanja u
svim epohama i svim različitim vrstama sudskih postupaka u sudskoj i pravničkoj
praksi oduvijek su bili promatrani instrumentalno, u kontekstu općih ciljeva i svrha
koji su pripisivani pojedinom tipu sudskog postupka. Uvijek kada se to u teoriji
(slučajno ili namjerno) zaboravljalo te se istinu izoliralo od ostalih vrijednosti
sudskog postupka, dolazilo je do nesporazuma. No i takav, uvjetan pragmatizam
pravosudne prakse nije uvijek sasvim neproblematičan. Parafraza Jamesovog obrata
u sudskom postupku ne vrijedi: reći da je nešto “zakonito zato što je istinito”
odnosno da je nešto “istinito zato što je zakonito” svakako su dvije sasvim različite
teze. Za razliku od toga, neke se Deweyjeve ideje mogu vrlo lako i neproblematično

22
Nije, naravno, evidencijski vokabular bio uzrok političkih zloupotreba, već su, obratno, po-
litičke zloupotrebe, a posebno teror nad sucima, uzrokovale “evidencijsku” terminologiju pri oprav-
davanju odluka koje su bile politički oktroirane. Teorijski gledano, moglo bi se tvrditi da je izvjesno
posezanje za evidencijskim formulama neizbježno, jer bi bilo i tehnički nemoguće nastojati svako
činjenično utvrđenje utemeljiti na modelima kauzaliteta, logičke dedukcije i indukcije, objašnjenja i sl.
Na slobodnom i neovisnom sudstvu leži zadatak pronalaženja prave mjere - obrazlaganje nekog
zaključka njegovom “očiglednošću” samo ondje gdje je to zaista neosporno opravdano.
SUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
45
uklopiti u sudski postupak (naročito građanski sudski postupak), ponajprije ideja o
tome da je stanje dvojbe i nesigurnosti (koje se u pravu manifestira kao spor)
osnovno ishodište odlučivanja o istini. Izvan spora ne postoji ni potreba za
“istinitošću” – pa je tako tada i irelevantno na toj “istinitosti” insistirati
23
. U provedbi
ove teze prednjačio je svakako postupak zemalja common law sustava pred onim
kontinentalnih zemalja te građanski postupak pred kaznenim. Posebno prikladan za
sudski postupak čini se pragmatički stav o istini kao procesu, a ne kao stanju, te,
sukladno tome, o temporalnoj relativnosti istina koje to naizmjence postaju i prestaju
biti. Ako sukladno izreci res iudicata pro veritate habetur sudove sadržane u
pravomoćnoj presudi uzmemo kao istinite
24
, upada u oči da su i te “istinite tvrdnje”
(iako ponegdje u ograničenom opsegu) podložne kontroli kroz sustav izvanrednih
pravnih lijekova
25
; kroz tu kontrolu nekad se dodatno “zajamčuje potvrdljivost” tih
tvrdnji; ponekad one, naprotiv, prestaju biti istinite.
Napokon još samo nekoliko napomena o strukturi subjektivističkih teorija.
Većina njih predstavlja neku kombinaciju između partikularističkog i holističkog
pristupa
26
; istinitost se pripisuje pojedinim sudovima i idejama, no kriterij za njihovu

23
Primjerice, u građanskom sudskom postupku ne samo što ne bi bilo svrhovito već je čak i
nedopušteno utvrđivati činjenice koje se ne osporavaju. Sud u tom postupku, bez obzira na to koliko
sumnjao u istinitost stranačkih navoda, čak i ne smije ići izvan njih: stranke su slobodne da svoje
dispozicije u pogledu prava kojima mogu slobodno raspolagati zaodjenu formom meritorne presude
koja počiva na sasvim kontrafaktičkim “činjeničnim” utvrđenjima. Tu se najbolje vidi da stranke u
postupku zapravo konstituiraju novu “stvarnost”, skidajući vlastitom voljom s dnevnog reda
“stvarnost” koja joj je prethodila. Kao drugi primjer mogle bi se navesti restrikcije tužiteljevih prava da
zahtijeva donošenje deklaratorne presude: to pravo daje mu se samo ako se traženi sadržaj autoritativne
deklaracije suda o postojanju i sadržaju nekog prava ili pravnog odnosa osporava - ako tužitelj ima
pravni interes za donošenje takve presude. Cf. Triva et al., GPPP, str. 112 te str. 320, gdje se za postojanje
pravnog interesa za deklaratornu zaštitu izričito traži postojanje “opasne nesigurnosti koju prouzrokuje
neizvjesnost ili spor” o sadržaju pravnog odnosa. Istina, u teoriji se smatra da predmet deklaratornih tužbi
nije i ne može biti utvrđivanje činjenica, no u širem (logičkom) smislu i izreka takvih tužbi može se
razmatrati iz aspekta istinitosti/neistinosti. Cf. ibid., str. 319. Na prošireno poimanje pojma istinitosti
upućuju i suvremena shvaćanja maksime res iudicata pro veritate habetur. Cf. narednu bilješku.
24
Shvaćanje značenja maksime res iudicata pro veritate habetur doživjelo je evoluciju u procesnoj
teoriji. Prema suvremenim stavovima, činjenična utvrđenja na kojima se temelji presuda ne mogu
postati pravomoćna, pa ne mogu biti ni predmet te maksime. Stoga se njeno važenje ograničava na ono
što se pravomoćnom sudskom presudom potvrđuje ili određuje: “sud u drugoj parnici mora uzeti ‘kao
istinito’ ono što je utvrđeno u dispozitivu ranije pravomoćne (deklaratorne) odluke, da naime postoji ili
ne postoji određeno pravo u skladu sa sadržajem sudske dispozicije.” Cf. Dika, O BITI I GRANICAMA
PRAVOMOĆNOSTI, Zagreb, 1991, str. 244. Ipak, čak i prema restriktivnom kontinentalnom poimanju
pravomoćnosti, iz pojma pravomoćnosti ne može se sasvim izuzeti ni činjenična osnova presude,
sadržana u obrazloženju presude. Obrazloženje, kao što kaže Zuglia, iako samo ne može postati
pravomoćno, “učestvuje” u pravomoćnosti dispozitiva. Cf. Triva et al., GPPP, str. 528 i 517.
25
Shvaćajući kontrolu “istinitosti” u užem smislu - kao ispitivanje prigovora činjenične naravi,
jedini izvanredni pravni lijek bila bi u našem procesnom poretku ponavljanje (obnova) postupka; ako
poimanje te kontrole, u smislu naznačenom u prethodne dvije bilješke, proširimo i na “istinite sudove”
pravne naravi, tada u obzir dolaze svi izvanredni pravni lijekovi.
26
Cf. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, str. 190, gdje se prezentiraju Rescherovi stavovi o holističkoj
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
46
istinitost ovisi o cjelini odnosa između sudova jednog sustava (koherencijska teorija)
odnosno o cjelini odnosa ljudskog djelovanja (pragmatička teorija). Samo
evidencijska teorija po svojoj je konstrukciji djelomično atomistička – kriterij
“evidencije” prati svaki pojedini istiniti sud, no može se pretpostaviti da svaki istiniti
sud treba imati i posebnu, odgovarajuću “evidenciju”.









prirodi koherencijske teorije.
INTERSUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
47

§ 5. Intersubjektivističke teorije istine
27.Opće crte intersubjektivističkih teorija istine. Intersubjektivističke
teorije istine razmjerno su najmlađe od svih teorija istine. Nastale su kao svojevrstan
pokušaj prevladavanja nedostataka kako objektivističkih tako i subjektivističkih te-
orija istine, uz podjednako kritičan stav spram klasične korespondencijske teorije. S
jedne strane intersubjektivističke teorije istine nastoje zadovoljiti težnju za takvim
koncipiranjem teorije koje bi omogućilo da pojam istine ima općevažeći karakter; s
druge strane one se ne nastoje utjecati nekom transcendentnom konceptu
“objektivnosti” i “stvarnosti” te se u načelu kreću u okvirima samo jednog od relata
spoznajnoteorijskog odnosa – subjekta.
Teorije, ideje i pravci koje ovdje obuhvaćamo zajedničkim nazivnikom
“intersubjektivističke teorije” čine prilično raznorodan skup stavova. Već je rečeno
da je osnovni kriterij prema kojem smo ih provizorno klasificirali u ovu skupinu
izražen interes za probleme međuljudskog sporazumijevanja i načela djelovanja u
društvenoj zajednici, koji je najčešće povezan s pažnjom koja se pridaje jeziku kao
primarnom instrumentu i mediju u kojem se takvi problemi razrješavaju.
Ako bi se mogla izdvojiti jedna točka iz filozofske tradicije koja je obilježila
ideje ove teorije, onda bi svakako u obzir došle ideje kasnog Wittgensteina,
najcjelovitije izražene u njegovim Filozofskim istraživanjima. Iako relativno kasno
objavljena (posthumno, 1953. godine), ona predstavljaju nezaobilazan kontekst za
razumijevanje ideja i metode intersubjektivističkih teorija istine.
U svojim kasnijim spisima Wittgenstein se izričito ili implicitno obračunava
s vlastitim stavovima iz Tractatusa, ponajprije s tezom o jeziku kao sredstvu
odslikavanja činjenica. U skladu s tom svojom teorijom slike, rani Wittgenstein i
uopće teorija logičkog atomizma priznaje samo dvije vrste stavova kojima se
smisleno može pridavati atribut istinitosti: to su empirijski i iz njih izvedeni iskazi o
činjenicama te tautološke istine logike. Nasuprot tome, kasni Wittgenstein
zamjenjuje teoriju prema kojoj je jezik slika svijeta teorijom prema kojoj je jezik skup
jezičnih igara. Značenje riječi kao imenovanje predmeta samo je jedna od bezbrojnih
funkcija jezika; ista riječ u kontekstu neke druge jezične igre može imati potpuno
različitu funkciju. Svaka jezična igra tvori za sebe zasebni jezični sustav; neprebrojivo
mnoštvo takvih jezičnih igara čini ono što nazivamo jezikom. Za Wittgensteina
postoji samo jedan jezik, a to je tzv. “obični jezik” (ordinary language), i taj je obični,
svakodnevni jezik potpuno dovoljan da njime izrazimo sve što poželimo; neki bolji,
artificijelni jezici nisu nam uopće potrebni. Zaključujući odatle, možemo reći da se o
istinitosti nekog iskaza, prema Wittgensteinu, može govoriti samo u okvirima
njegove upotrebe u nekoj jezičnoj igri; u tom smislu, i osnovna je parola
Wittgensteinove kasne filozofije “ne pitaj za značenje, pitaj za upotrebu”. Ne postoji
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
48
neko univerzalno značenje koje bi bilo zajedničko svim jezičnim igrama. Jezične igre
između sebe pokazuju samo složen kompleks odnosa sličnosti, i to je ono što
Wittgenstein obuhvaća terminom “obiteljskih sličnosti”. Zato, da bismo se mogli
izjasniti o istinitosti neke rečenice (pri čemu ovdje o istinitosti govorimo u širem
smislu kao o pravilnosti), moramo naučiti i znati pravila jezične igre u čijim se
okvirima ta rečenica pojavljuje. Iako su sama pravila proizvoljna, moramo ih znati da
bismo se mogli sporazumijevati; svaki je jezik instrument međuljudske komunikacije,
sredstvo da se sporazumijevamo s drugima i da na njih djelujemo, tako da nešto
takvo kao što je “privatni jezik”, koji bi govorio samo o intimnim, osobnim
doživljajima i stanjima jednog čovjeka, ne postoji.
1

Wittgensteinove ideje neposredno su izlazište jedne utjecajne filozofske
struje, tzv. “filozofije običnog jezika”. Međutim, i kod drugih je autora njegova kasna
filozofija odigrala važnu ulogu, tako da ju se može promatrati kao jedan od ključnih
poticaja da se neka eminetno filozofska pitanja počnu analizirati kroz prizmu
upotrebe pojedinih izraza, kako u svakodnevnom govoru, tako i u praksi pojedinih
znanstvenih disciplina. U tom kontekstu nastale su i razne teze o stvarnom smislu i
značenju izraza “istina” i “istinito”.
Upravo u tom smislu mogu se razumjeti i teorije koje će u narednim
točkama biti naznačene – posebno redundancijska i performativna teorija te tzv.
običnojezične teorije istine. S druge strane, konsenzualna teorija istine, iako također
pod izvjesnim utjecajem opisane metode, izravnije je vezana uz tzv. veliku tradiciju
kontinentalne filozofije, poglavito uz naslijeđe klasičnog njemačkog idealizma te
predstavlja pokušaj sinteze dvaju velikih i donedavno oštro suprotstavljenih blokova
– anglosaske i europske filozofije.
28.Redundancijska teorija istine. Redundancijska teorija (ili, kako ju se
još zna nazivati – No-Truth teorija ili “teorija logičke suvišnosti”) zastupa gledište o
suvišnosti izraza “istina” i predikata “istinito”. Ta je teorija potekla iz jednog kratkog
članka F. P. Ramseyja
2
u kojem ovaj tvrdi da pojam “istina” nema samostalnog
značenja, jer iskaz u kojem se tvrdi da je nešto istinito ne znači ništa drugo do
tvrđenje tog istog iskaza: iskaz “Istinito je da je Cezar ubijen” ne znači ništa više
nego iskaz “Cezar je ubijen”. Zbog toga “realno ne postoji poseban problem istine,
već samo lingvistička zbrka”; iskazi u kojima se govori o istinitosti jesu “fraze koje
mi ponekad upotrebljavamo radi isticanja ili iz stilističkih razloga, ili da ukažemo
kakvo mesto postavka (statement) zauzima u našem argumentu.”
3
Na taj način,
prema Ramseyju, promašen je i tradicionalni korespondencijski koncept prema kome

1
Cf. FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA, str. 23 i d.
2
FACTS AND PROPOSITIONS, Proceedings of the Aristotelian Society, Suppl. VII, 1927.
3
Ramsey, cit. prema Knjazeva, Značenje termina istina, str. 94.
INTERSUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
49
je istinitost neko supstancijalno svojstvo spoznajnoteorijske relacije subjekta i
objekta.
Ramseyeva je koncepcija izazvala žive filozofijske rasprave, iako su relativno
malobrojni autori (npr. Ryle i Ayer
4
) koji su tu teoriju prihvatili, a mnogo brojniji oni
autori koji su je oštro kritizirali
5
. Ona je međutim važnu ulogu odigrala i kao
neposredna poticaj za formiranje jedne druge teorije – performativne teorije istine.
29.Performativna teorija istine. Performativnu teoriju istine razvio je P. F.
Stawson 1949. godine
6
kroz paralelnu kritiku dviju teorija istine – redundancijske
teorije i semantičke teorije Alfreda Tarskog. Odbacujući prvu kao “točnu, ali
neprimjerenu” a drugu kao “pogrešnu, ali značajnu”, Strawson ističe da se izraz
“istinito” ne upotrebljava kao deskriptivan izraz; on jest gramatički predikat, ali kao
takav on se ne koristi da bi se reklo bilo što novo o predmetu iskaza. Uspoređujući
izraz “istinito” s izrazima “yes (da)” i “ditto (tako je)”, Strawson tvrdi da se taj izraz
koristi da bi se izvela jedna govorna radnja
7
(jezični performativ), koji predstavlja
“izjavu bez poante” (pointless utterance). Ono što se zapravo želi postići
upotrebljavajući taj izraz predstavlja izvođenje akta slaganja (prihvaćanja,
priznavanja, potvrđivanja, suglasnosti) ili, ponekad, iznenađenja, sumnje, nevjerice i
sl. u odnosu na iskaz za koji se tvrdi da je “istinit”.
8
Utoliko izraz “istinito” ne govori
uistinu ništa o rečenici na koju se taj izraz odnosi, nego o govorniku koji tu rečenicu
izriče. Zato taj izraz ipak nije suvišan, kao što tvrdi redundancijska teorija: rečenica u
kojoj x tvrdi da je “y-ova izjava istinita” ne može se svesti na rečenicu “y je dao
izjavu”, nego na rečenicu “x potvrđuje y-ovu izjavu”.
Načelno izjednačavanje izraza “istinito” s aktom potvrđivanja ili prihvaćanja
bilo je čest povod za kritiku performativne teorije
9
. Isticalo se da netko može
prihvaćati ili potvrđivati neki iskaz ne smatrajući da je taj izraz istinit.
10
S druge
strane, navodilo se da u iskazima poput “ako je x istinito, onda p” očito pod izrazom
“istinito” ne može biti mišljeno nikakvo potvrđivanje ili prihvaćanje teze T od strane

4
Cf. LANGUAGE, TRUTH, AND LOGIC, 1935.
5
Cf. npr. White, A. R., TRUTH, London, 1971, te kritike u okvirima kasnije obrađivanih inter-
subjektivističkih teorija.
6
Truth, ANALYSIS 9 (1949), str. 83-97.
7
O pojmu govorne radnje v. dalje, bilješka 34.
8
Edwards, PERFORMATIVE THEORY OF TRUTH, str. 89.
9
Cf. Austinove, Warnockove i Geachove radove .
10
Cf. Edwards, ibid.; sličan problem nadaje se kod tzv. “slijepih” upotreba (blind uses) riječi
“istinito” - kada govornik govori o istinitosti stavova za čiji sadržaj ne zna, npr. “sve što papa kaže je
istinito” ili “nadam se da će x reći istinu”.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
50
hipotetičnog autora tog iskaza.
11
Još jedan argument protiv performativne teorije bila
je činjenica da se neke odluke, upozorenja, opomene i sl. mogu prihvaćati, a da se o
njima ne može govoriti kao o “istinitima”. I sam Strawson u kasnijim je radovima
napustio performativnu teoriju; međutim, o nekim aspektima na koje je ta teorija
upozorila morale su voditi računa sve kasnije teorije istine.
12

30.Formalnosemantičko-verifikacionistička teorija istine. Formalnose-
mantičko-verifikacionistička teorija istine, čiji je autor E. Tugendhat
13
, objedinjava
pojedine elemente teorija filozofa raznih tradicija i orijentacija: od Wittgensteina i
Davidsona do Heideggera, Gadamera i Husserla. Njena je osnovna zadaća, jednako
kao i kod Davidsona, označena kao izgradnja jedne formalne semantike.
14
I
Tugendhatova je ambicija pronalaženje pravila upotrebe stavova – pri čemu se kon-
centrira na izjavne (asertorne) stavove. Primarno pitanje pritom je problem razu-
mijevanja stavova, čemu Tugendhat pristupa povezujući dvije tradicijske linije –
jednu, koja polazi od kasnog Wittgensteina, i koja tvrdi da razumjeti stav znači znati
kako taj stav upotrijebiti te drugu, koja polazi od ranog Wittgensteina, Carnapa,
Tarskog i Davidsona, a koja tvrdi da razumjeti asertorni stav znači znati pod kojim je
uvjetima taj stav istinit odnosno lažan. U kontekstu analize asertornog stava razvija
Tugendhat i svoju analizu izraza “istinito”. Naime, bit asertornog stava (tj. tvrdnje)

11
Cf. Geach, Ascriptivism, THE PHILOSOPHICAL REVIEW 69 (1960).
12
Ovdje posebno spominjemo tzv. “jednostavnu” (normalnojezičku) teoriju istine, koja je bez
sumnje zanimljiva, ali koju zbog njenog relativno visokog stupnja formaliziranosti i ograničenog dosega
nećemo ovdje posebno obrađivati. Navodimo tek nekoliko njenih osnovnih teza: namjera je te teorije
objasniti samo normalnojezičku upotrebu izraza “istinito”; pitanje “što je istina” nadomješta se
pitanjem “što znači za nešto - biti istinitim”; traži se pritom najjednostavniji (ne-složeni) objekt kome
se taj izraz pripisuje, a taj se nalazi u istinitosti tvrdnje; odgovor na postavljeno pitanje glasi: “za jednu
tvrdnju istinito znači da stvari stoje tako kao što je rečeno da stoje”. Nejasno ostaje međutim što je
time zapravo mišljeno, te odnos te teorije spram korespondencijske, od koje se ona dosta neuvjerljivo
distancira. Za radove u kojima je ta teorija izražena v. Mackie, TRUTH, PROBABILITY AND PARADOX,
Oxford, 1973; Williams, WHAT IS TRUTH?, Cambridge, 1976. Neki kritičari smatraju da je prava snaga
“jednostavne” teorije u tome što ona čini prvi (ali i samo prvi) korak u ispravnom pravcu i pokazuje
neodrživost nekih drugih teorija (npr. performativne); cf. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, str. 91.
Druga teorija koju treba usputno spomenuti je formalnosemantičko-kondicionalna teorija
istine D. Davidsona. On, nastojeći razviti teoriju značenja (interpretacije) za prirodne jezike, razvija
također jednu dosta složenu i formaliziranu semantičku teoriju istine. Za nas može biti zanimljiva
Davidsonova modifikacija klasične (korespondencijske) formule, prema kojoj se ona relativira na
određene osobe i određeno vrijeme: “Sud s je istinit (u jeziku L) za govornika x u vremenu t onda, ako
p” (p je “ispunjenje” s-a za govornika x u vremenu t). Cf. Davidson, True to the Facts, THE JOURNAL OF
PHILOSOPHY 66 (1969), str. 748-764. Mnogi elementi “jednostavne” te, posebno, formalnosemantičko-
kondicionalne teorije istine pojavit će se u idućoj točki u okvirima nešto iscrpnije predstavljene
Tugendhatove teorije istine.
13
VORLESUNGEN ZUR EINFÜHRUNG IN DIE SPRACHANALYTISCHE PHILOSOPHIE, Frankfurt, 1976.
(domaći prijevod: JEZIČKOANALITIČKA FILOZOFIJA. PREDAVANJA/UVOD, Sarajevo, 1990.)
14
Cf. JEZIČKOANALITIČKA FILOZOFIJA, str. 38 i d.
INTERSUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
51
Tugendhat nalazi u činjenici da je riječ o stavu na koji potencijalni
slušalac/sugovornik može odgovoriti riječju “Da” (i. e. “To je istina”) odnosno s
riječju “Ne” (i. e. “To je laž”); utoliko u samoj svojoj osnovi “upotreba riječi ‘istina’
spada u asertorni govor” te “razjašnjenje upotrebe riječi ‘istina’ ide ruku pod ruku s
razjašnjenjem upotrebe asertornih stavova”.
15
Razumijevanje tvrdnje pritom je
pretpostavka zauzimanju stava slušaoca: “tko razumije tvrdnju, razumije je kao takvu
da može biti istinita ili da može biti lažna”
16
. Tugendhatova analiza tog odnosa po
svojoj je prirodi dvostrana i dijaloška: “u asertornoj situaciji razumijevanja uvijek
imamo ovo dvostruko, govornikov stav ‘p’ i slušaočev stav (koji ne mora biti
izgovoren, ali uvijek može biti izgovoren): ‘tvrdi se da p’”
17
; previđanje bitne razlike
između stava “p” i stava “tvrdi se da p” predstavlja prema Tugendhatu osnovnu
grešku teorije redundancije. Govoreći o afirmaciji i negaciji, Tugendhat posebno
ističe značenje potonje – za svaku tvrdnju konstitutivna je mogućnost njenog
poricanja. Iz toga slijedi za Tugendhatovu analizu temeljno uklapanje asertornih
stavova u tzv. igru asertornog govora: “Ako tvrdnja suštinski pretpostavlja mogućnost
jednog poricanja – jedne protutvrdnje – onda je možemo razumjeti kao izazov u
onom smislu u kojem se neko (sic!) izaziva da preuzme protupoziciju u nekoj igri, na
primjer, u nekom takmičenju.”
18
Potezi u toj igri su govorne radnje; radnja tvrđenja
nekog asertornog stava uvijek je prvi potez, a poricanje te tvrdnje prvi protupotez
partnera. Prvim potezima oba partnera preuzimaju jamstvo za to da su tvrdnja
odnosno protutvrdnja istiniti; drugim riječima, oni jamče da su ispunjeni izvjesni
uvjeti za istinitost njihovih stavova. Razumijevanje tvrdnji – a time i međusobno
razumijevanje – moguće je samo ako oba partnera poznaju uvjete istinitosti tvrdnje o
kojoj je riječ; jedino pitanje koje se između njih postavlja jest: jesu li ti uvjeti
ispunjeni; “tko razumije tvrdnju, taj, doduše, ne zna da li je ona istinita, ali zna kako
se može utvrditi da li je istinita ona ili njoj suprotstavljena tvrdnja”.
19
Proces
utvrđivanja jesu li uvjeti ispunjeni ili nisu naziva se legitimacija ili verifikacija tvrdnje –
otuda se i govori o verifikacionističkoj teoriji; pravilo jedne asertorne igre zapravo je
verifikacijsko pravilo, pridržavanjem kojega se i dolazi do ishoda igre, naime do toga
da se oba govornika slože o tome da je jedna od dviju ponuđenih varijanti (tvrdnja ili
protutvrdnja) istinita
20
. Treba posebno napomenuti da se kod svake tvrdnje ne mora
raditi o odnosu dvaju faktičkih sugovornika; asertornu igru može čak igrati sam sa
sobom jedan jedini govornik propitujući (“izazivajući”) istinitost vlastitih stavova.

15
Ibid., str. 229.
16
Ibid., str. 235.
17
Ibid., str. 238.
18
Ibid., str. 239.
19
Ibid., str. 244.
20
Verifikacijsko pravilo kojim se odlučuje o istinitosti asertornih stavova analogno je pravilima
jezičkih igara kojima se odlučuje o pravilnosti ne-asertornih (praktičkih - npr. imperativnih) stavova; i
jedna i druga pravila jesu pravila opravdavanja (Rechtfertigungsregeln).
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
52
Potencijalno važna ograničavajuća okolnost gornje analize jest da ona polazi
od pretpostavke da oba igrača nemaju namjere koje prelaze ishod igre: da svaki
“govornik ima namjeru da se složi s tvrdnjom koja je istinita”
21
. Načelno, potrebno
je da oba govornika i misle ono što tvrde, da dakle bude zadovoljeno ono što se još
naziva i pravilo iskrenosti (sincerity rule). Igru je, doduše, moguće voditi i bez toga:
“slušalac sad, doduše, govornika neće shvatiti ozbiljno, ali tvrdnju ipak može shvatiti
ozbiljno”
22
.
Tugendhatova inspirativna, ali ponegdje teško pisana i “neprozirna”
rasprava o problemu istine
23
postaje pomalo misteriozna kada želi objasniti prirodu
verifikacije, a posebno kada – u tradiciji logičkih atomista – pokušava dati formulu
istinitosti elementarnih stavova. Tako se u njegovoj definiciji istinitosti koja važi za
predikativne tvrdnje kaže da je tvrdnja istinita “ako je predikat ‘F’ prikladan
predmetu” (orig. auf den Gegenstand Zutrifft, nap. aut.) “za koji stoji singularni termin
‘a’”
24
izraz “prikladnost” ne doima uvjerljivo, koliko god ga Tugendhat pokušavao
objasniti (i nadomjestiti) – slijedeći metodu kasnog Wittgensteina – kroz proces
učenja u kojem se određeni predikat razjašnjuje egzemplarnom primjenom u
različitim situacijama.
25
Naime, ako se i izbjegne upotreba izraza “prikladnost” pri
definiciji izraza “istinito”, ne može se izbjeći upotreba izraza “pravilnost”, a “riječi
‘pravilnost’ i ‘nepravilnost’ mi više ne možemo objasniti jer se kod svakog
objašnjenja neke riječi opet upotrebljavaju ove riječi”; tako, zaključuje rezignirano
Tugendhat, “pitanje šta znači razumjeti neki jezični izraz izgleda, ako sebi ništa ne
uobražavamo, neobjašnjeno sad kao i dosad.”
26

Tugendhatova analiza ipak nam je odlučno otvorila jedan novi proceduralni
pristup problemu istine, utoliko što je upozorila na to da se istinitost nekog stava
konstituira kroz proceduru utvrđivanja njegove istinitosti, dakle kroz mrežu
intersubjektivno postojećih pravila o tome kad se nešto ima smatrati istinitim
odnosno neistinitim. Taj element sa svoje će strane osvijetliti i naredne inter-
subjektivističke teorije istine.
31.Dijaloška (konstruktivistička) teorija istine. Kamlahovu i Lorenzen-
ovu dijalošku (konstruktivističku) teoriju istine
27
, još poznatu i kao “teorija igre”

21
Ibid., str. 256.
22
Ibid., str. 259.
23
Cf. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, str. 111.
24
Tugendhat, op. cit., str. 301 i d.
25
Cf. ibid. str. 313.
26
Ibid. str. 494.
27
Cf. Kamlah, Lorenzen, LOGISCHE PROPÄDEUTIK ODER VORSCHULE DES VERNÜNFTIGEN
DENKENS.
INTERSUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
53
(Spieltheorie der Wahrheit), ovdje ćemo tek usputno navesti, kao svojevrsnu prethod-
nicu
28
konsenzualne teorije istine, s kojom se u svojim početnim premisama poklapa.
Dijaloška teorija istine zastupa naime tezu da je odlučni kriterij istine sudova
mišljenje onih koji s nama dijele isti jezični sustav – da svaka naša tvrdnja rekurira na
mišljenje naših sugovornika te da se istinitim mogu smatrati oni stavovi koji uspješno
prođu postupak tzv. interpersonalne verifikacije. Tu interpersonalnu verifikaciju, koja
se iskazuje kao suglasnost (sporazum) među govornicima u dijalogu, Kamlah i
Lorenzen nazivaju najprije homologija (prema izrazu koji je kod Platona vezan za
sokratsku dijalogiku), da bi je kasnije češće nazivali konsenzom. Razlog za
uspostavljanje takvog kriterija autori dijaloške teorije nalaze u primatu pragmatike
pred sintaksom i semantikom
29
; tvrdnje koje mi iznosimo ne odnose se naime u
prvom redu na predmete i činjenice, nego su, duboko uronjene u kontekst govorne
situacije, primarno upućene našim sugovornicima u okviru komunikacijske zajed-
nice. Konsenz je najviši izraz te pragmatičke dimenzije jezika.
Problem koji se postavlja dijaloškoj teoriji sastoji se u problemu utemeljenja
i, utoliko, prepoznavanja onog konsenza koji može služiti kao kriterij istine;
njegovim svođenjem na neki drugi konsenz zakoračili bismo u regressus ad infinitum.
Taj neugodni problem nastoji Lorenzen izbjeći tezom da konsenz sam po sebi
predstavlja “posljednji temelj koji se dalje ne može reducirati”; on je izraz “dijaloški
izgrađene prakse”. Obrazloženje za tu tezu sastoji se u tvrdnji da je i sam predikat
“istinito” dijaloški konstituiran – da se primjerenost upotrebe tog predikata u nekoj
elementarnoj tvrdnji utvrđuje kroz usporedbu njegove primjene s primjenama
navođenim u nizu dijaloških situacija podučavanja i učenja. Razjašnjenje neke riječi
slijedi prema tome kroz postupak rekonstrukcije takve “pedagoške” situacije –
“situacije uvođenja u govor” (Redeeinführungssituation).
Na ovom mjestu dijaloška je teorija istine pretrpjela najoštriju kritiku;
Habermas kratko otpisuje njeno značenje kao “teorije istine”; prema njemu, kod

28
Iako treba napomenuti da su dijaloška i konsenzualna teorija istine naizmjenično utjecale jedna
na drugu te da se ne može sa sigurnošću govoriti o vremenskom primatu jedne ili druge. Ipak, premda
se Logička propedeutika poziva na Habermasa, njegov je ključni članak o teorijama istine izišao tek nakon
nje; također, Habermasova i Apelova teorija čine se kompleksnijima, te smatramo da je utoliko njihovo
sistematsko mjesto iza dijaloške teorije.
29
Izrazi “sintaksa”, “semantika” i “pragmatika”, koji su već u više navrata upotrijebljeni u
okvirima ovoga rada, iako je ono što se njima želi kazati u principu bilo poznato još antičkoj duhovnoj
tradiciji, duguju se Charlsu Morrisu koji je u svojem djelu FOUNDATIONS OF THE THEORY OF SIGNS dao
nacrt semiotike - opće teorije znakova. Morris u Osnovama teorije o znacima (usp. Morris, OSNOVE
TEORIJE O ZNACIMA, Beograd, 1975) dijeli jezik na tri dimenzije: na sintaksu, “proučavanje uzajamnjih
sintaktičkih odnosa apstrahovanih od odnosa znakova prema objektima ili prema interpretatorima”
(str. 28), semantiku, koja se bavi “odnosom znakova prema njihovim designatama i time prema
objektima koje oni mogu denotirati ili koje zaista denotiraju” (str. 36), te na pragmatiku, koju pod
utjecajem Peircea, Jamesa i Deweya Morris opisuje kao onu dimenziju koja više obraća “pažnju na
odnos znakova prema onima koji se njima služe”, te utoliko pragmatičku dimenziju definira kao
“nauku o odnosima znakova prema njihovim interpretatorima” (str. 44).
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
54
dijaloške je teorije riječ o pukoj “razumljivosti” (Verständlichkeit) konstantivnih go-
vornih akata, dok sama njihova “istinitost” ostaje potpuno nedirnuta
30
; dijaloška
teorija stoga možda ima značenje kao didaktičko, psihološko ili pedagoško objaš-
njenje geneze razumijevanja pojma istinitosti, ali sam smisao pojma istine još ne
dohvaća.
32.Konsenzualna (diskursna) teorija istine. Konsenzualna teorija istine
najčešće se povezuje uz ime Jürgena Habermasa, koji ju je u nekoliko svojih radova
jedini manje-više sustavno obradio
31
. Osim Habermasa o konsenzualnoj teoriji istine
govori i Karl-Otto Apel, koji je međutim tek fragmentarno obuhvatio neke aspekte
te teorije u svojim sistematskim radovima i člancima
32
.
Habermas u izgradnji svoje teorije, poput dijaloške i nekih ranijih teorija
istine, polazi od primata pragmatičke dimenzije jezika
33
; predikat “istinito” on veže
uz tzv. konstantivne govorne radnje
34
– tvrdnje. Osnovna i prva odrednica istine jest
prema Habermasu njeno određenje kao zahtjeva za važenjem (Geltungsanspruch).
35


30
Cf. Habermas, Wahrheitstheorien, u: WIRKLICHKEIT UND REFLEXION, str. 238.
31
Cf. posebno Habermas, Wahrheitstheorien, cit. (bilješka 30) i Habermas, Vorbereitende Bemerkungen
zu einer Theorie der kommunikativen Kompetenz, u: Habermas, Luhmann, THEORIE DER GESELLSCHAFT
ODER SOZIALTECHNOLOGIE, 1971.
32
Cf. posebno TRANSFORMATION DER PHILOSOPHIE (u prijevodu: TRANSFORMACIJA FILOZOFIJE,
1980, str. 107-138).
33
Habermasova teorija istine nalazi se u kontekstu pokušaja izgradnje univerzalne pragmatike -
teorije čiji bi zadatak ležao u rekonstrukciji sustava pravila prema kojima kompetentni govornici tvore
iz lingvističkih elemenata - sudova (Sätze) pragmatičke elemente - iskaze (Äußerungen), tj. situirane
sudove. Cf. Vorbereitende Bemerkungen, cit. (bilješka 31), str. 107.
34
Izraz “konstantivne govorne radnje” potječe od Austina; kako pragmatička dimenzija govora
pretpostavlja da je jezik ne samo neutralno sredstvo za prenošenje znanja već i sredstvo djelovanja,
tako u raznim situacijama subjekt izgovarajući neku rečenicu istovremeno i obavlja nešto - poduzima
određenu govornu radnju; Austin dijeli govorne radnje na performative (kao govorne radnje u najužem
smislu riječi) te konstantive - oblik govornih radnji u koji se zaodijevaju tvrdnje. Cf. Austin, HOW TO
DO THINGS WITH WORDS. Habermasova nešto šira sistematizacija razlikuje komunikativne,
konstantivne, reprezentativne i regulativne govorne radnje (usp. Habermas, Vorbereitende Bemerkungen,
cit., bilješka 31, str. 111 i d.).
35
Izraz Anspruch na njemačkom znači zahtjev, pretenzija, aspiracija; indikativno je da je i sam taj
izraz jedan od tehničkih termina koji se najčešće koriste u pravu (kao pravni zahtjev). Geltungsanspruch bi
se zato možda najbolje dalo prevesti opisno kao “polaganje prava na važenje”; ovdje se ipak držimo
doslovnijeg prijevoda.
Izlažući smisao termina Geltungsanspruch sĺm se Habermas inače služi analogijom s pravnim
zahtjevom (Rechtsanspruch), na primjeru titulusa vlasništva; prema njemu, zajednička osobina i jednog i
drugog sastoji se u tome da se o oba odlučuje kroz odgovore na dva pitanja - 1) na što me taj titulus
ovlašćuje; 2) što on kao pravni titulus znači. Na prvo pitanje odgovara se navođenjem dopuštenih
djelovanja (slobodno raspolaganje stvarima); na drugo, upućivanjem na jamstva koja postoje u slučaju
da netko ospori moje pravo: dakle upućivanjem na sudski postupak kroz koji moje pravo zadobiva
opće priznanje. Presudno je svakako ovo potonje; Habermas tako također kaže da je i kod zahtjeva za
INTERSUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
55
“Istina je zahtjev za važenjem koji povezujemo s iskazima utoliko što ih tvrdimo.”
36

Osnovna greška redundancijske teorije leži, prema Habermasu, upravo u previđanju
tog elementa pretenzije za istinitošću, koja egzistira u svakoj tvrdnji.
Tvrdnje se, međutim, prema Habermasu izriču u dva temeljno različita
konteksta; jednom u području komunikativnog djelovanja (interakcije), kao naivno
navođenje/(pret)postavljanje tvrdnji kojem je osnovna svrha razmjena informacija;
drugi put u području diskursa, kao metajezični stavovi kojima je osnovna svrha da se
razriješe problematizirani zahtjevi za važenjem, posredstvom razmjene argumenata
37
.
O istini, kao zahtjevu za važenjem, odlučuje se isključivo u području diskursa;
utoliko između istine i diskursa postoji nužna strukturalna veza
38
; istina se zato može
još definirati i kao “diskursno razrješiv zahtjev za važenjem”.
Razlikovanje komunikativnog djelovanja i diskursa ima svoj korelat u
razlikovanju predmeta našeg iskustva i činjenica. U kontekstu komunikativnog
djelovanja razmjenjuju se informacije o predmetima našeg iskustva, dok o činjeni-
cama kao činjenicama može biti riječi samo u kontekstu diskursa. Osnovna greška
korespondencijske teorije sastoji se, prema Habermasu, u brkanju predmeta našeg
iskustva s činjenicama te, suglasno tome, u tezi da “činjenice” egzistiraju kao
predmeti u vanjskom svijetu. “O tome postoji li ili ne postoji neko stanje stvari ne
odlučuje iskustvena evidencija, već tijek argumentacija”
39
.
Istina inače nije prema Habermasu jedini zahtjev za važenjem; postoje naj-
manje četiri vrste jednako izvornih zahtjeva za važenjem koji zajedno tvore područje
racionalnosti: to su razumljivost, istinitost, ispravnost i iskrenost. Jamstvo njihove
racionalnosti leži u tome da se svaki od tih zahtjeva može u diskursu
intersubjektivno opravdati – za razliku od subjektivnih i utoliko iracionalnih
doživljaja, npr. osjećaja izvjesnosti ili evidencije. Teorija istine koju Habermas
izgrađuje ustrojena je tako da postoji dosljedna analogija između razrješavanja
svakog od tih zahtjeva za važenjem – npr. između istinitosti tvrdnji i isprav-
nosti/primjerenosti preporuka, normi ili vrednovanja.
Zahtjev za važenjem diskursno se razrješuje kroz konsenz. Konsenz u okviru
ove koncepcije nije međutim bilo koji slučajno nastali sporazum, već takav sporazum
u kojem “bi bilo tko, tko bi se mogao upustiti u razgovor sa mnom, pripisao isti
predikat istom predmetu”
40
. Konsenz tako u okvirima ove teorije istine u prvom

važenjem presudan način na koji se oni razrješavaju.
36
Habermas, WAHRHEITSHTHEORIEN, cit. (bilješka 30), str. 212.
37
Cf. Habermas, Vorbereitende Bemerkungen, cit. (bilješka 31), str. 114 i d.
38
Cf. Puntel, WAHRHEITSTHEORIEN, CIT. (§ 2., bilješka 1), str. 147.
39
Habermas, Wahrheitstheorien, cit. (bilješka 30), str. 218.
40
Ibid., str. 219.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
56
redu znači argumentirani, utemeljeni (begründet) konsenz, koji Habermas povezuje s
Deweyjevom koncepcijom “zajamčene potvrdljivosti” (warranted assertibility)
41
.
Konsenz, da bi mogao služiti kao kriterij istine
42
, mora dakle počivati na
“racionalnom opravdanju”, na “snazi argumenta”, a ne na “snazi prisile”; Habermas
govori i o “neprisilnoj prisili boljeg argumenta”
43
. Ono što konsenzualnu teoriju
bitno razlikuje od drugih teorija istine sastoji se u tome što se “sposobnost
argumenta za postizanje konsenza” ne predstavlja ni kao formalnologička (kao npr.
u koherencijskim teorijama) ni kao empirijska (kao npr. u evidencijskim teorijama)
kategorija. “Snaga boljeg argumenta”, koju Habermas naziva još i “racionalnom
motivacijom”, konstituirana je posredstvom specifične, pragmatičke logike diskursa.
Kao ključna točka konsenzualne teorije tako se ispostavlja analiza takve
logike diskursa – formiranje opće teorije argumentacije. U tom nastojanju Habermas
se pridružuje čitavom nizu radova koji su kritizirali klasičnu, dedukcionističku logiku
i upućivali na druge moduse zaključivanja.
44
U svojim Teorijama istine Habermas
pristupa problemu izgradnje logike (teoretskog i praktičkog) diskursa nastavljajući se
na St. Toulminovu analizu upotrebe argumenta.
45
Najzanimljivijom vrstom
argumenata pritom Habermas nalazi u onim argumentima koji nisu niti nužno
pogrešni niti nužno osvjedočujući – to su tzv. zasnovani (triftig) odnosno
supstancijalni argumenti gdje u prijelazu između dva iskaza ne postoji deduktivni
odnos (dakle, postoji “skok” u argumentaciji), no istodobno jedan od iskaza

41
Ibid., str. 239 i d.
42
Dosta se opsežna diskusija razvila oko toga je li Habermasova koncepcija definicionalistička ili
kriteriološka, tj. može li se posredstvom konsenza istina definirati ili je konsenz samo kriterij istine. Cf.
Scheit, Herbert, WAHRHEIT, DISKURS, DEMOKRATIE. STUDIEN ZUR ‘KONSENSUSTHEORIE DER
WAHRHEIT’, Freiburg/München: Alber, 1987, str. 123 i d. Ovdje je to trenutno irelevantno, jer, go-
voreći o konsenzu kao kriteriju, pretpostavljamo teoriju istine u širem smislu, koja važi i ako se uspije
pokazati da se može govoriti o konsenzualnoj teoriji istine u užem, strožem (definicionalističkom)
smislu.
43
Ibid., str. 240.
44
Cf. posebno radove iz okvira tzv. topike, nove retorike i teorije argumentacije. Indikativno je da
je velik dio njih inspiriran upravo pravom kao paradigmatičkom disciplinom u kojoj najočitije dolazi do
riječi takva, nededuktivna metoda argumentacije. V. Perelman, PRAVO, MORAL I FILOZOFIJA, 1983; Fiveg
(Viehweg), TOPIKA I JURISPRUDENCIJA. PRILOG FUNDAMENTALNOM ISTRAŽIVANJU PRAVNIH NAUKA,
1987; Alexy, THEORIE DER JURISTISCHEN ARGUMENTATION. DIE THEORIE DES RATIONALEN
DISKURSES ALS THEORIE DER JURISTISCHEN BEGRUENDUNG, 1988; od autora iz prostora bivše Jugosla-
vije v. Hasanbegović, PERELMANOVA PRAVNA LOGIKA KAO NOVA RETORIKA, 1988.
45
Cf. Toulmin, THE USES OF ARGUMENT, cit. (§ 2, bilješka 54), str. 99. Prema Toulminovoj shemi,
neka tvrdnja C (konkluzija) razjašnjava se posredstvom uzroka D (data); to se razjašnjenje opravdava
uvođenjem pravila W (warrant), čija se plauzibilnost zasniva upućivanjem na niz drugih tvrdnji
(B=backing) koje podupiru pravilo W. Inače, i Toulmin u svom radu uvodno navodi da mu je intencija
da reformira teoriju argumentacije prema uzoru faktičke upotrebe argumenata u sudskom postupku -
što je značajan indicij za aktualnost iznesene teorije za našu diskusiju. Nešto više o tome cf. infra, str.
217.
INTERSUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
57
predstavlja dostatnu motivaciju da se drugi smatra plauzibilnim. Opravdanost skoka
objašnjava se bilo uz pomoć principa indukcije (za utemeljenje nomologičkih
hipoteza), bilo uz pomoć principa univerzalizacije (za utemeljenje etičkih normi).
Samo načelo indukcije Habermas inače – slično dijaloškim teorijama – razlaže u
kontekstu procesa obrazovanja, gdje je jezik utemeljenja sa svojim temeljnim
predikatima zapravo rezultat (induktivnog) kognitivnog razvoja te je utoliko
“indukcija nešto prilično trivijalno; naime, egzemplarno ponavljanje upravo onog
tipa iskustva na kojem su prethodno izgrađeni temeljni predikati jezika”.
Iz prethodne teze Habermas crpi i dodatno obrazloženje svog argumenta
protiv korespondencijske teorije istine. Naime, “indukcija jamči koherenciju uni-
verzalnih iskaza koji se uvijek pojavljuju u argumentu s drugim iskazima koji se
mogu sačiniti unutar istoga jezičnog sustava; taj postupak ne konfrontira pojedine
sudove, već jezični sustav u cjelini s realnošću.”
46
Ono što zapravo “odgovara”
stvarnosti, jest cjelina jezika, a ne njegovi pojedini dijelovi; no jezik ne može biti
“istinit”, već samo manje ili više “primjeren”. Riječima Weizsäckerove kibernetičke
teorije, koju citira i Habermas, izbor jezičnog sustava pitanje je “ispravnosti
ponašanja”, a “ponašanje ni u kom slučaju nije ‘odraz’ okolnosti. Ono okolnostima
ne odgovara kao što fotografija odgovara objektu, već onako kao što ključ odgovara
bravi.”
47

Problem koji se ovdje pojavljuje sastoji se u tome da istinitost naših iskaza
nije ovisna samo o imanentnim argumentacijskim pravilima izabranog jezika, nego i
o “prikladnosti” tog jezika predmetnom području (stvarnosti). Međutim, ni ovdje
nije o prikladnosti moguće odlučiti neposrednom i izravnom usporedbom sa
“stvarnošću”, jer bi to bilo moguće samo “jednom metafizičkom duhu, koji nije duh
našeg duha”. I ovdje je ponovo relevantna samo argumentacija, ovaj put na višoj
stepenici diskursa, kao metateorijski diskurs; naposljetku, na najvišoj stepenici, i sam
se metateorijski diskurs može učiniti predmetom diskursa, kao refleksija o
sistematskim promjenama jezika utemeljenja (kritika spoznaje). Zbog toga postavlja
nam se dodatan zahtjev na formalna svojstva diskursa: ona moraju biti takva da
omogućavaju u svakom trenutku izmjenu razina diskursa.
Na ovom mjestu već smo prešli u prikaz formalnih svojstava diskursa. Ono
što svakako treba istaknuti, jest da je konsenzualna teorija istine bitno formalna
(proceduralna) teorija istine; o tome ima li se neki konsenz smatrati utemeljenim
konsenzom i kao takvim kriterijem istine odlučuje se na temelju formalnih svojstava
postupka dolaženja do njega (diskursa). Već je rečeno da diskurs mora osigurati
slobodu kretanja između razina diskursa; na pitanje koja formalna svojstva
zadovoljavaju taj uvjet, Habermas odgovara: svojstva idealne govorne situacije.

46
Habermas, ZUR LOGIK, str. 389.
47
Ibid., str. 390.
FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE
58
Idealna govorna situacija, prema Habermasu, jest ona situacija iz koje su
eliminirane sve prisile, uključujući i imanentne komunikacijske prisile, isključena sva
sistemska izobličenja, garantirana sloboda kretanja između djelovanja i diskursa te
sloboda kretanja između različitih razina diskursa. Idealna govorna situacija mora
ispuniti sljedeće uvjete: 1) zajamčiti iste šanse za otvaranje i perpetuiranje diskursa; 2)
zajamčiti mogućnost preispitivanja svih zahtjeva za važenjem, od čega ne smije biti
isključen niti jedan sud ili predrasuda; 3) osigurati uvjete za iskrenost sudionika
diskursa; 4) zajamčiti potpunu recipročnost očekivanja o ponašanju. Ispunjenje tih
četiriju uvjeta, koji uglavnom odgovaraju uvjetima jednakosti šansi za primjenu
komunikativnih, konstantivnih, reprezentativnih i regulativnih radnji, teško se može
jednoznačno utvrditi u faktičkim okolnostima; to međutim nije ni važno. Za
konsenzualnu teoriju istine “idealna govorna situacija nije niti empirijski fenomen,
niti puki konstrukt, već u diskursima neizbježno recipročno prisutna pretpostavka”;
čak i ako nije faktički ostvarena i ostvarljiva, ona je “operativno djelotvorna fikcija”.
48

33.Intersubjektivističke teorije i problem istine u pravu. Intersubjekti-
vističke teorije istine u kontekstu ambicije ovoga rada – rasprave o problemu istine u
sudskom postupku – imaju, suglasno stavovima i afinitetima autora, poseban
položaj. Spremni smo braniti tezu da intersubjektivističke teorije (osobito one naj-
novije) u najvišem stupnju obuhvaćaju i na višu kritičku razinu uzdižu saznanja
dotadašnjih teorija istine
49
, i kao takve predstavljaju najadekvatniji okvir za tumačenje
problema istine u pravu. Na ovom mjestu ova teza neće biti detaljnije razrađena; o
njenoj ispravnosti moglo bi se tako i tako raspravljati tek nakon podrobno izvedene
rekonstrukcije pravne intersubjektivističke teorije istine. Do toga u ovom radu
svakako još nije moguće doći, no ipak, neke skromne naznake jedne takve teorije
pokušat ćemo dati u posljednjem dijelu ovoga rada (v. infra, § 13) te zato,
izbjegavajući ponavljanja, neke izvode ostavljamo za taj odjeljak. Ovdje ćemo se zato
ograničiti samo na nekoliko općih argumenata o mogućnosti primjene ovih teorija
pri razjašnjenju pravnog poimanja istine.
Za razliku od drugih teorija istine koje su sklone esencijalističkom načinu
definiranja, uslijed čega se uvijek neki elementi faktičkih predodžba i stavova do-
imaju kao strano tijelo u koncepciji, intersubjektivističke teorije većinom se služe
deskriptivnim ili, eventualno, stipulativnim definicijama
50
. Intersubjektivističke teorije
ograničavaju se prema svojoj namjeri na izgradnju teorije koja bi bila najprimjerenija

48
Cf. ibid., str. 400.
49
Neke od novijih teorija tako inkorporiraju i tradicionalnu metafiziku (v. ontološke teorije), i
analitičku filozofiju (v. logički atomizam), i pragmatički biheviorizam (v. pragmatičke teorije) i
hermeneutiku (v. egzistencijalističke teorije) - tako da bi se čak uvjetno moglo govoriti i o nekim
intersubjektivističkim teorijama kao o integralnim teorijama istine.
50
O vrstama definicija - s posebnim osvrtom na definicije pojma prava - cf. Visković, POJAM
PRAVA, cit. (§ 2, bilješka 25), str. 18 i d.
INTERSUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE
59
upotrebi riječi “istina” i “istinito” u stvarnim kontekstima te zato izbjegavaju
apstraktne i dedukcionističke postavke. Iako i sama identifikacija upotrebe riječi
iziskuje općenitije pred-razumijevanje, ipak se na taj način donekle smanjuje jaz
između “teorije” i “zbilje”. Utoliko metoda tih teorija može pripomoći i u
razračunavanju s mnogostrukim značenjem pojma “istina” u pravnim kontekstima.
Intersubjektivističke teorije posebno su pogodne za pravo jer upozoravaju
na praktičke i pragmatičke motive koji stoje iza svakog govora o “istini” – bilo o
istini kao takvoj, bilo o istinitosti pojedinih sudova; istodobno, upućivanje na
pragmatičke aspekte ne završava u čistom voluntarizmu i subjektivizmu – npr. u
istini kao osobnoj koristi (jačega). U kontekstu sudskog postupka – u kojem je svaka
“pretenzija za istinitošću” uvijek imala definirano pragmatičko mjesto, no koji je
također uvijek pretendirao na to da njegovi rezultati naiđu na “opće priznanje” i
imaju “opće važenje” – ta je dva elementa uvijek potrebno imati u vidu.
Napokon, treba upozoriti na još jednu pomalo paradoksalnu činjenicu koja
bi sama za sebe mogla dovoljno uvjerljivo potkrijepiti tezu o primjerenosti inter-
subjektivističkih teorija istine za pravo. Istodobno dok se mnogi pravnici još uvijek,
govoreći o istini, pozivaju na “objektivnost” znanstvene istine te u to ime prizivaju
metapravne i metaproceduralne definicije i kriterije istine (pri čemu se često
povezuju naivne realističke predodžbe i aktualni pravno- i dnevnopolitički motivi),
suvremene intersubjektivističke teorije istine sve se češće koriste upravo paradigmom
sudskog postupka kao obrascem za izgradnju jedne opće teorije istine. U trenutku
kada se već i sama logika počinje poimati kao “generalizirana jurisprudencija”
51
,
pravnici bi se morali potruditi da sami revidiraju svoje okoštale predodžbe o istini –
a u tome bi im očigledno mogle pomoći u prvom redu upravo intersubjektivističke
teorije istine.




51
Cf. Toulmin, THE USES OF ARGUMENT, cit. (§ 2, bilješka 54), str. 7. Cf. infra, str. 217.
PREGLED IZLAGANJA
61
Drugi odsjek
Problem istine u sudskom
postupku: Povijesno-komparativni
pregled
Pregled izlaganja. Kako je već u uvodu istaknuto, sistematsko mjesto
diskusije o istini u pravu bitno je određeno svrhom i ustrojstvom pojedinog sudskog
postupka u okviru kojeg se pitanje o istinitosti/neistinitosti i postavlja. Može se,
doduše, tvrditi da postoje sličnosti u svim epohalno i teritorijalno različitim sudskim
postupcima – u krajnjoj liniji, iz same prirode funkcije pravosuđa proizlazi da se pred
svaki sudski postupak postavljaju neki temeljni problemi i zadaci: pravedno i
efikasno rješavanje društvenih sporova, sprečavanje upotrebe samozaštite i nasilja,
zaštita subjektivnih prava pojedinaca i interesa političke zajednice. Međutim, unatoč
tomu, čini se da razlike ipak pretežu. Osnovna za nas relevantna linija razlikovanja
može se dvostruko odrediti: s jedne strane, s obzirom na različite globalne sustave
sudskih postupaka koji su se, zbog različitog povijesnog ishodišta i/ili zbog
različitosti temeljnih premisa ustrojstva političke zajednice, razvili u relativno
samostalne cjeline; a s druge strane, s obzirom na različitost svrha i metoda koje
dijele različite vrste postupaka, npr. građanski od kaznenog postupka.
Prva linija razlikovanja uzet će se ovdje kao kriterij za metodičku podjelu
ovog odsjeka, dok će se ona druga supsidijarno koristiti da se, ondje gdje to bude
potrebno, u okviru te podjele naznače temeljne razlike. Kao osnovne, globalno
različite sustave sudskih postupaka razlučit ćemo zapadnoeuropski kontinentalni, anglo-
američki i istočnoeuropski realsocijalistički model sudskog postupka. Riječ je o podjeli koja
je, s pragmatičkog stajališta, standardna, a koja ima i svoje teorijsko opravdanje.
Zapadnoeuropski kontinentalni sustav sudskog postupka bitno je određen
recepcijom elemenata rimskog, kanonskog i starogermanskog prava; on je u cjelini
karakteriziran težnjom za obuhvatnom normativizacijom, strožim vezivanjem tijela
odlučivanja (ponajprije sudova) za pisane izvore prava, u prvom redu za zakone i
druge opće akte, profesionalizacijom, većom primjenom inkvizitorne maksime te
hijerarhiziranom organizacijom pravosuđa u više odijeljenih stupnjeva. U pogledu
dokazivanja svi se ti elementi, u dinamičkom razvoju i kroz prizmu povijesne
evolucije najbolje prelamaju kroz dilemu između vezane i slobodne ocjene dokaza i
diskusije koja se tim povodom vodila. S druge strane, anglosaksonska pravna
tradicija common-lawa i njoj odgovarajući sustav sudskog postupka, proizišao kao
rezultat neprekinutog povijesnog kontinuiteta u razvoju pravnih ustanova, obilježeni
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
62
su precedentskom strukturom odlučivanja, usmjerenošću na konkretan slučaj i
osobnim stilom pravosuđenja, značajnom participacijom laika kroz institut porote,
dosljednom primjenom raspravnog načela te koordiniranim ustrojstvom pravosuđa.
1

Utoliko se i utvrđivanje činjenica u tom sustavu promatra kroz drugi pojmovni
instrumentarij. Tako se u anglo-američko-precedentskom sustavu, usporedo s
načelno širokim pravnostvaralačkim ovlaštenjima profesionalnih sudaca, zbog
širokih ovlaštenja neprofesionalnih tijela u ocjenjivanju dokaza diferencira posebna
grana prava koja se bavi reguliranjem procesa dokazivanja – law of evidence. Norme
tog prava u svom najvećem opsegu imaju negativni karakter – one su formulirane
kao dokazne zabrane – pravila o dokazima nepodobnim za izvođenje pred porotom.
Napokon, treći epohalni sustav sudskog postupka razvio se u Sovjetskom
Savezu i istočnoj Europi kao prerada (pretežno) zapadnoeuropskog sustava sudskog
postupka u specifičnom ideološko-političkom okruženju; dok pravosuđe i u kon-
tinentalnom i u anglo-američkom sustavu nezavisno djeluje u funkciji podjele vlasti,
čak kao garant i promotor te podjele, ono je u socijalističkom sustavu (kao i u nekim
drugim totalitarnim tvorevinama) samo jedan dio goleme državne birokracije, čija je
svrha provođenje unaprijed zadanih političkih odluka. Mnoge institucije tog sustava
sudskog postupka formalno nalikuju na zapadnoeuropski kontinentalni model;
međutim, da bi se u tom sustavu na odgovarajućim mjestima omogućilo donošenje
odluka prema kriteriju političkog oportuniteta, interpretacija i stvarno funkcioniranje
čak i tih institucija tako su podešeni da omoguće utjecaje političke vlasti. Iako su akti
legislative i egzekutive izraz volje te iste vlasti, i pravosuđe je njima obvezano, sudovi
u skladu s principom “revolucionarne zakonitosti” mogu i od tih akata odstupiti kad
je to politički oportuno.
Pravnostvaralačka aktivnost sudova u tom je sustavu zanijekana, jednako
kao i svaki drugi oblik pravosudne autonomije; međutim, s druge strane, inkvizi-
tornost djelomično prisutna u kontinentalnom modelu još je dodatno potencirana.
Na taj način stvorena je čvrsta linija hijerarhijske transmisije: politička vlast-
pravosuđe-stranke u sporu. Položaj sudova spram vlasti jednako je toliko podređen,
koliko i položaj stranaka spram suda: sud u osnovi nastupa kao puka transmisija
aktualne političke volje. Za realizaciju tog zadatka profesionalni sudački aparat je
moguć, ali nije nužan; u svakom slučaju, lojalnost je u tom modelu važnija od
stručnosti.

1
O navedenim elementima, te drugim formativnim i modelskim razlikama angloameričkog i
kontinentalnog pristupa problemima dokazivanja vidi recentan aktualan prikaz u Damaška, EVIDENCE
LAW ADRIFT, New Haven, 1997. Damaškin model zasniva se na tri temeljna medija usporedbe: na
podjeli adjudikativnih funkcija između suca i porote; na maksimalnoj koncentraciji postupka u fazi
glavne rasprave (doktrina “dana u sudnici”), te na akuzatornom ustrojstvu postupka i s njome vezanom
ulogom zastupnika stranaka.
PREGLED IZLAGANJA
63
Lojalnost sudova nastoji se osigurati i posredstvom stroge pravosudne hije-
rarhije, u kojoj su viša mjesta rezervirana za dodjelu prema političkom kriteriju. Sve
te osobitosti imaju svoju korelaciju i u teoriji dokazivanja i dokaznom postupku
istočnoeuropskog socijalističkog modela, koji je prožet istim ambiguitetom
zakonitosti i svrhovitosti. Budući da osnovni interes u tom modelu nije dosljedno
poštovanje procedure koje jamči ispravnost ishoda, nego naknadno zaogrtanje u
proceduralno ruho unaprijed i izvaninstitucionalno donesenih odluka, tako su i
činjenice za taj model nešto što leži izvan postupka, u “objektivnoj stvarnosti”, pri
čemu propisane procedure više štete nego koriste utvrđivanju takve “istine” – kojom
prema potrebi također mogu manipulirati nositelji političke moći. Stoga je i dokazna
teorija totalitarnog modela sudskog postupka svoj osnovni problem nalazila u jednoj
od ideološki obojenih varijanti teorije materijalne istine, iako se sam pojam “materijalne
istine”, dakako, rabio i u drugim sustavima te znao biti stavljen i u funkciju drugih
ciljeva.
Iako su povijesni razvoj, unifikacija i harmonizacija svjetskog prava, a naro-
čito postupna propast socijalističkih režima uvjetovali stvarno približavanje opisanih
modela, uz nužne ograde zbog neizbježnog pojednostavljivanja mogu se pojedine
opisane opće osobitosti zapadnoeuropskog, anglo-američkog i istočnoeuropskog
sustava sudskog postupka tendencijski prikazati posredstvom sljedeće sheme:
Obilježje Zapadnoeuropski Anglo-američki Istočnoeuropski
podjela vlasti + + -
primat pisanih
izvora prava
+ - +/-
pravnostvaralačka
uloga sudova
- + -
inkvizitornost +/- - +
profesionalizacija + +/- +/-
hijerarhizirana organizacija + - +
/LEGENDA: + = da; - = ne; +/- = djelomično da, djelomično ne/

U ovom odsjeku detaljnije ćemo opisati kontekst u kojem se problem istine
pojavljuje u tri navedena sustava sudskih postupaka. Iako ti modeli dakako ne
pokrivaju sve postojeće sudske postupke, oni su svakako u svjetskim razmjerima
dominantni. Također, čini se da je i sudski postupak u onim zemljama koje formalno
nisu pokrivene ovom podjelom – npr. afričke, azijske i latinskoameričke zemlje –
bitno određen recepcijom nekog od opisanih modela ili se kreće u tom pravcu te
stoga te sustave neće biti potrebno posebno prikazivati. Kao što je već navedeno, u
izlaganju ćemo se koncentrirati na tematske krugove (i njihovu pozadinu)
karakteristične za pojedini sustav: slobodnu ocjenu dokaza, dokazne zabrane i teoriju
materijalne istine.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
64

§ 6. Zapadnoeuropski kontinentalni model: problem istine u
kontekstu debate o slobodnoj ocjeni dokaza

Uvod: slobodna i vezana ocjena dokaza. U okviru zapadnoeuropskog
kontinentalnog modela karakteristična je težnja da se unaprijed reguliraju sve
aktivnosti u sudskom postupku, pa tako i one aktivnosti koje procesni subjekti (sud i
stranke) poduzimaju u postupku radi utvrđivanja istinitosti navoda stranaka o
činjenicama koje su bitne za primjenu prava – kako se školski definira značenje
pojma dokazivanja
1
. Dokazivanje može pritom biti regulirano ne samo u pogledu
predlaganja i prikupljanja dokaznih sredstava i načina njihovog izvođenja i ispitivanja
već i u pogledu utvrđivanja dokazne vrijednosti ispitanih dokaznih sredstava. Upravo u
potonjem pogledu, tj. u vezi dopustivosti i mjeri reguliranja dokazne vrijednosti
dokaza tijekom povijesti kontinentalnog sudskog postupka razvile su se dvije
oprečne metode: “po jednoj – zakon unaprijed, in abstracto, određuje dokaznu snagu
dokaznih sredstava, pa sud nije ovlašten da uzme u obzir svoju konkretnu
subjektivnu ocjenu rezultata dokazivanja – vezani ili zakonski sistem ocjena (...). Po
drugoj – ocjena dokazne snage ispitanih dokaznih sredstava zavisi in concreto od
individualne slobodne ocjene suda, koji nije vezan ni za kakva zakonska pravila o
tome kada treba uzeti da je određena tvrdnja istinita ili neistinita – sistem slobodne ocjene
dokaza.”
2
Dilema između propisivanja sviju elemenata dokazivanja, a posebno
dokazne vrijednosti (dokazne snage) pojedinih dokaza, s jedne strane, i prepuštanja
dokazivanja diskreciji individualnog suca, s druge strane, prisutna je od najranijih
izvora kontinentalnog sudskog postupka i prožima čitavu njegovu povijest.
Povijesni razvoj (I): Rimsko pravo. U rano doba legisakcijskog i formu-
larnog rimskog sudskog postupka i dokazivanje je bilo podložno krutim formu-
larnim pravilima u kojima je zakletva kao dokazno sredstvo igrala odlučujuću ulogu;
ona je sama po sebi predstavljala dostatno dokazno sredstvo da se zaključi o
istinitosti njome potkrijepljenih činjeničnih navoda. Međutim, vrlo brzo, prelaskom u
klasično razdoblje rimskog prava i prihvaćanjem kognicijskog postupka došlo je do

1
Triva, Dokazivanje, u: RJEČNIK GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA, Zagreb, 1968, str. 54. Slično i
u inozemnim reprezentativnim udžbenicima građanskog postupka, s naglaskom na stvaranju uvjerenja
suda (suca) u istinitost određene tvrdnje; vidi npr. Rosenberg/Schwab, ZIVILPROZESSRECHT, 13. izd.,
München, 1981, str. 113; Arens/Lüke, ZIVILPROZESSRECHT, 5. izd., München, 1992, str. 190;
Baumgärtel/Prütting, EINFÜHRUNG IN DAS ZIVILPROZESSRECHT, 8. izd., JA-Sonderheft 5, 1994, str. 61;
Blomeyer, A., ZIVILPROZESSRECHT. ERKENNTNISVERFAHREN, Berlin etc., 1963, str. 329; Fasching, H.
W., LEHRBUCH DES ÖSTERREICHISCHEN ZIVILPROZESSRECHTS, Beč, 1990, str. 425 (t. 799); Walder-
Bohner, U., ZIVILPROZESSRECHT, Zürich, 1983, str. 327; Vincent, J., Guinchard, S., PROCÉDURE CIVILE,
21. izd., str. 910; vidi i Verheyden-Jeanmart, N., DROIT DE LA PREUVE, Bruxelles, 1991, str. 7.
2
Triva, ibid., str. 198.
ZAPADNOEUROPSKI MODEL
65
prihvaćanja sustava slobodne ocjene dokaza. Usporedo s upotrebom svih i danas
poznatih dokaznih sredstava, odluka o dokaznoj vrijednosti pojedinih dokaznih
sredstava sve se više prepušta sucu. U zlatnom razdoblju rimskog prava tako važi
maksima apud bonum judicem argumenta plus quam testes valent.
3
U postklasičnom
razdoblju rimskog prava taj razvoj međutim sve više ponovo kreće u suprotnom
pravcu. Dolazi do razgrađivanja sustava slobodne ocjene, tako da od 334. g
Konstantin uvodi kao dogmu pravilo koje je praktički do najnovijeg doba bilo
krilatica sustava vezane ocjene dokaza: unus testis, nullus testis.
4

Tijekom čitavog razdoblja rimskog prava još nije bilo došlo do oštrijeg
diferenciranja građanskog i kaznenog postupka, tako da su za oba tipa postupka
načelno vrijedila jednaka pravila. Neke razlike postojale su međutim već u klasičnom
postupku, i ticale su se dokazne vrijednosti priznanja (za koje je sudac u građanskom
postupku bio vezan) te postojanja zabrane izvođenja pojedinih dokaza (jedino u
kaznenom postupku, za građanski postupak to je sporno)
5
.
Povijesni razvoj (II): talijanski kanonski proces. U srednjem vijeku,
paralelno s dekadencijom svjetovnog prava, sve više jača crkvena jurisdikcija. Nakon
što su za Fridriha II. klerici 1220. godine izuzeti iz građanske jurisidikcije, u crkvenu
nadležnost postupno potpadaju svi “duhovni” sporovi (hereza, simonija), bračno
pravo, a kasnije i sve više drugih građanskih stvari iz područja obiteljskog prava. Iako
je širina crkvene jurisdikcija ponajviše ovisila o aktualnim odnosima političke moći,
važno je primijetiti da je postupno jačao i utjecaj crkvenog na razvoj svjetovnog
prava.
Dok je u počecima razvoja kanonskog prava prevladavalo načelo akuzator-
nosti i usmenosti, već od doba Inocencija III. (1198-1216) pretegle su tendencije
zbog kojih je kanonski proces, barem u pogledu kaznenog postupka
6
, postao para-
digma potpune inkvizitornosti: zadatak je suca da svako kažnjivo djelovanje za koje
sazna istraži, izvede sve dokaze i izreče odgovarajuću sankciju. Taj je razvoj pratila i
odgovarajuća evolucija na području dokaznog postupka. U početku je svrha
dokazivanja još bila definirana kao stvaranje uvjerenja kod suca; međutim, to nikad
nije bilo shvaćeno kao sloboda sučeve subjektivnosti. Jednako kao što se u

3
Ciceron, DE RE PUBLICA, I 38.
4
C.4.20.9. Riječ je o pravilu koje je, u ublaženom i modificiranom obliku, još uvijek dio nekih
sudskih postupaka. Cf. tako Albeck, Shalom, The Requirement of Two Witnesses in the Jewish Law of
Evidence, u: ISRAELI REPORTS TO THE XIV INTERNATIONAL CONGRESS OF COMPARATIVE LAW,
1994, str. 17. Izraelski primjer počiva, doduše, na biblijskoj osnovi (v. Deuteronomija, 19,15; 17,
6) čime se potvrđuje proširenost (i intuitivna privlačnost) ovog pravila.
5
Cf. Walter, FREIE BEWEISWÜRDIGUNG. EINE UNTERSUCHUNG ZU BEDEUTUNG, BEDINGUNGEN
UND GRENZEN DER FREIEN RICHTERLICHEN ÜBERZEUGUNG, Tübingen, 1979, str. 21.
6
Iako još ni u to doba nije došlo do dostatnog diferenciranja građanskog i kaznenog postupka,
cf. ibid., str. 29.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
66
prvotnom običajnom postupku pri suđenju o činjenicama tražio “Božji pravorijek”
kroz prirodne fenomene, tako je i ovdje sudački subjektivitet trebao ujedno
reprezentirati interese Crkve, oličene u crkvenom kanonu
7
. Stoga je i sudačko
uvjerenje sve više bilo skučavano formalnim dokaznim pravilima. Usporedo s time
vrlo je proširena lista osoba nesposobnih za svjedočenje, koja je obuhvaćala čitav niz
kategorija: mlađe od 14 godina, žene – u krivičnim stvarima, crkvene osobe,
svjetovne osobe u kaznenom postupku protiv klerika, robove, infamne, ekskomu-
nicirane te, napokon, “sve one na čiju se volju, po prirodi stvari, može utjecati”
8
.
Nasuprot tome, sukladno religijskoj dogmi kršćanstva o mogućnosti moralnog
iskupljenja i popravljanja grešnika, sve se više insistira na priznanju okrivljenog kao
“kraljici dokaza”. Priznanje se pritom, i prije Karoline, nastojalo iznuditi torturom.
9

Sudačka ocjena dokaza vezuje se također sve više formalnim pravilima o
tome što čini cijeli (potpun) dokaz (plena probatio), a što polovičan dokaz – u raznim
stupnjevima “polovičnosti” (minus plena probatio, semi plena probatio major, semi plena
probatio minor) te pravilima o pomoćnim dokazima koji mogu upotpuniti polovične
dokaze. Argumentacija iz izvedenih dokaza tako se sve više svodi na jednostavnu
aritmetičku operaciju zbrajanja. U slučaju da izvedeni dokazi jedan drugome
proturječe, sudac je načelno slobodan da odluči kojem će dokazu pokloniti svoje
povjerenje, ali čak je i tu, primjerice kod svjedočenja, ograničen pravilom da treba
više vjerovati “starijem nego mlađem, višemu nego nižemu, plemiću nego pučaninu,
muškarcu nego ženi, istinoljubivom nego lašcu, bogatom nego siromašnom”; ako je
riječ o svjedocima iste kategorije, odlučuje pak njihov broj.
10
I dokaz indicijima
podložan je normiranju: u srednjem vijeku sve su brojnije presumpcije kao formalna
pravila o tome kad se iz posredno relevantnih činjenica može zaključiti na one
neposredno relevantne. Walter tako navodi da svaki novi autor djela o
presumpcijama u srednjem vijeku nalazi barem tucet novih presumpcija.
11

Povijesni razvoj (III): germanski staronjemački postupak. Vrlo
značajan utjecaj na razvoj sudskog postupka imalo je i pravo starogermanskih
plemena, koje je, unatoč različitostima od plemena do plemena, u pogledu
dokazivanja dijelilo mnoge zajedničke crte. Svrha sudskog postupka prema
germanskom pravu nije dokazati prijestup/povredu subjektivnog prava, već moralno

7
Cf. Canstein, DAS ZIVILPROZESSRECHT, Berlin, 1905, str. 7: “Ne smije subjektivno uvjerenje
suca odlučivati o tome je li jedna činjenica istinita, budući da ono može varati, već Crkva, koja na ovaj
način ‘objektivno’, tj. apstraktno, općenito, određuje pretpostavke pod kojima se jedna činjenica
‘objektivno’ treba proglasiti za istinitu ili neistinitu”.
8
Ibid., str. 30.
9
O torturi i njenim europskim ishodima v. klasičnu Langbeinovu studiju TORTURE
AND THE LAW OF PROOF: EUROPE AND ENGLAND IN THE ANCIEN REGIME, Chicago, 1977.
10
Ibid., str. 38.
11
Ibid., str. 35.
ZAPADNOEUROPSKI MODEL
67
očistiti tuženog od optužbe, koja se smatra povredom časti. Teret dokazivanja
utoliko se nalazi na tuženom. U tom je postupku vrlo značajna uloga tzv.
“iracionalnih” dokaznih sredstava – zakletve, Božjeg suda, sudskog dvoboja
12
.
Upotreba tih dokaznih sredstava počivala je na za to vrijeme možda “racionalnim”
temeljima – na vjeri u svjetski poredak i etička pravila utjelovljena u Prirodi i Bogu,
koji osvećuju krivokletstvo i pomažu (kod sudskog dvoboja ili Božjeg suda) stranci
koja je u pravu. U osnovi, u tom sustavu dokazivanja zato je teško govoriti o
slobodnoj i vezanoj ocjeni dokaza, nego više o “prepuštanju” ocjene dokaza trećoj,
transcendentnoj instanciji; u užem smislu ocjene dokaza ovdje zapravo i nema te se
zato govori i o “automatskim” načinima dokazivanja.
I za naše današnje pojmove od više “iracionalnih” dokaznih sredstava
“najracionalnija” je zakletva, koja se još i danas zadržala u pravima mnogih civili-
ziranih zemalja.
13
Zanimljiv je razvoj kojim su se, kako se pretpostavlja, kroz razvoj
srednjovjekovnog postupka, iz institucije zakletve diferencirale neke druge metode
dokazivanja – prije svega institucija porote te dokaz svjedocima i ispravama.
Osnovni način obrane koji je tuženiku (na kojem, kao što je već rečeno, počiva teret
dokazivanja) – a koji je nediferencirano sadržavao podjednako pobijanje tužiteljevog
zahtjeva, poricanje njegovih činjeničnih navoda i dokaz istinitosti vlastitih – bila je
tzv. očišćujuća zakletva (prisega) (juramentum purgationis). U slučaju da se obje stranke
posluže zakletvom – i na taj se način ponovo stvori neizvjesna situacija u kojoj riječ
stoji nasuprot riječi – zakletvi stranaka mogli su se na poziv stranke pridružiti i tzv.
pomagači pri zakletvi – suprisežnici (juratores, conjuratores)
14
. Oni su, u početku, imali
samo funkciju osnaživanja stranačke zakletve, da bi se s vremenom zbio razvoj u dva
pravca: s jedne strane, tražilo se da uvijek dio “pomagača” regrutira protivnik, što je
vodilo postupom nastanku onog što bismo mogli nazvati porotom
15
; s druge strane,
od “pomagača” (Eideshelfers) sve se više tražilo da se ograniče na zakletvu o onom
što im je poznato iz vlastitog iskustva, najprije samo o vjerodostojnosti stranke kojoj
se pridružuju, a potom i o svim ostalim relevantnim činjenicama, iz čega se
postupno razvio dokaz svjedocima. Napokon, neke “pomagače” počeo je regrutirati

12
O “iracionalnim” dokaznim sredstvima bit će nešto više riječi u opisu anglo-američkog
postupka. Cf. infra, str. 88; vidi također Kurtović, OPĆA HISTORIJA DRŽAVE I PRAVA, sv. I, Zagreb, 1987,
str. 157-160, gdje su analizirane osobitosti germanskog postupovnog prava (uglavnom na primjerima
salijskog i ribuarskog plemena).
13
Za slučaj Italije (uz pokušaj opravdanja i u današnjim okolnostima) cf. Ferrari,
Ammissione del giuramento suppletorio da parte del giudice di primo grado e poteri del giudice d’apello in
tema di apprezzamento della semiplena probatio, RIVISTA DI DIRITTO PROCESSUALE, 50:1995, str.
577-611.
14
O kategoriji suprisežnika cf. ibid., str. 158.
15
Recepcijom rimsko-kanonskog prava i promjenom paradigme koja ju je pratila taj je pravac
razvoja uglavnom presječen. Može se spekulirati o tome kako bi u protivnom, da do te recepcije nije
došlo, i europski kontinentalni postupak danas imao prošireniju instituciju porotnog suđenja. O razvoju
porote u anglo-američkom postupku cf. infra, str. 87.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
68
i sam sud da iskazuju o pravnim radnjama izvedenim pred sudom ili od strane suda
– npr. o pitanjima međa, vlasništva nad nekretninama, pravnim poslovima, osobnom
statusu itd. Iz tog, tzv. “sudskog svjedočenja” prizvanih svjedoka (testes rogati)
razvojem pismenosti i zapisivanjem sadržaja opažanja “službenih” svjedoka, što je s
vremenom supstituiralo i same te svjedoke, razvio se i dokaz ispravama.
Paralelno s tim tehničkim razvojem dokaznih sredstava u postupku dolazi
međutim i do razvoja u drugom pravcu: do značajne disocijacije građanskog i
kaznenog postupka. Germanski građanski postupak kretao se od sve manje ovisnosti
o tzv. iracionalnim dokaznim sredstvima k tipu postupka koji sve manje ograničava
izvođenje dokaza, a također i njihovu ocjenu. Može se tako reći da je otprilike pri
kraju XV. stoljeća u germanskom građanskom postupku, prije negoli je započela
intenzivna recepcija kanonskog prava, bilo prihvaćeno načelo slobodne ocjene
dokaza, zajedno s načelom javnosti i usmenosti, koje je ionako vladalo još od
primitivnog plemenskog prava.
16

S druge je strane, međutim, razvoj kaznenog prava išao u drugom smjeru.
Nakon prvih ranih oblika u kojima su se krivične stvari rješavale analogno građan-
skima – posredovanjem između dviju ravnopravnih stranaka – pojedinaca, razvili su
se prvi tipovi postupka u kojima je s jedne strane nastupala (plemenska, seoska)
zajednica, a s druge strane prijestupnik. Tako je došlo do specifičnih postupaka u
kojima okrivljeni pred sudom nije imao gotovo nikakvih prava
17
: najprije su to bili
slučajevi u kojima je prijestupnik uhvaćen na djelu (Handhaftverfahren) ili neposredno
nakon njega, još isti dan (zločin nije smio “prenoćiti” – Übernächtigkeit); kasnije je u
tu kategoriju ubrojen i postupak protiv “ljudi koje štete zemlji” (Verfahren gegen die
landschädlichen Leute), bez obzira na to kada je djelo izvršeno. Pojam “štetnosti”
postupno se proširivao te je bilo dovoljno dokazati da je netko došao “na loš glas”
da bi mu se uskratila uobičajena prava slobodnih ljudi u postupku – prije svega
pravo na obranu (zakletvom ili na drugi način). Na taj je način i u okviru inače
akuzatornog starogermanskog postupka pripremljen teren za postupni prijelaz u
model inkvizitornog postupka, do čega će doći tek intenzivnijom recepcijom
rimskog i kanonskog prava.
Tijekom XIII. i XIV. stoljeća sve se više počelo insistirati – najvjerojatnije
već tada pod utjecajem kanonskog prava – na priznanju okrivljenog kao “kraljici
dokaza” (regina probationum), u koju se svrhu sve proširenije počela koristiti tortura.
Načela usmenosti, neposrednosti i javnosti također su s vremenom otpala: tortura se
primjenjivala u za javnost već zatvorenom pretpostupku, pred malim tijelom od dva-
tri laika-porotnika. Ako je okrivljeni na završnom ročištu porekao svoje priznanje,

16
Cf. Walter, op. cit. (bilješka 5), str. 51.
17
Posebno, nije imao pravo na tzv. purgatornu zakletvu, Reinigungseid - što je u kaznenom
postupku bila jedna od osnovnih osobina adversarnosti: “riječ slobodnog čovjeka” protiv “riječi
slobodnog čovjeka”.
ZAPADNOEUROPSKI MODEL
69
ono je bilo nadomješteno svjedočenjem porotnika koji su prisustvovali izvođenju
torture. Za donošenje odluke o primjeni torture nije u početku postojalo nikakvo
pravilo: to je bilo puko pitanje svrsishodnosti. Do početka XV. stoljeća zavladao je
tako tip postupka snažno obilježen sudačkom proizvoljnošću i samovoljom.
Upravo je to bio jedan od osnovnih poticaja za reguliranje materije
kaznenog postupka i donošenje čuvenog zakonika Constitutio Criminalis Carolina 1532.
godine. Karolina je s jedne strane tako fiksirala razvoj prema modelu pismenog i
tajnog inkvizitornog postupka
18
, no s druge je strane temeljitije regulirala proces
dokazivanja, posebno određujući uvjete za dopustivost primjene torture. Tortura se
tako dopuštala jedino ukoliko je postojalo svjedočenje jednog svjedoka o samom
djelu, ili indicijalno svjedočenje dvaju svjedoka. S obzirom na dosta restriktivno
tumačenje potonjeg
19
, neki autori tako smatraju da je prema Karolini bilo moguće
primijeniti torturu “samo još ondje gdje današnji primjenjivač zakona više ne bi imao
nikakve sumnje u osuđujuću presudu”.
20
Ipak, zbog niza takvih i sličnih propisa o
dokaznoj snazi pojedinih dokaznih sredstava i dokaza, može se smatrati da je
Karolina dala reprezentativan primjer za model vezane ocjene dokaza – koja je, uz
manje modifikacije i oscilacije – u pojedinim zemljama vladala i puna tri stoljeća.
21

U XV. stoljeću postojala su tako u Njemačkoj dva bitno različita modela
postupka – bitno akuzatorni građanski postupak i bitno inkvizitorni kazneni postu-
pak. Taj nesklad nije međutim dugo potrajao: tijekom XV. stoljeća došlo je i u

18
Iako formalno i dalje kao osnovni način pokretanja postupka predviđa privatnu tužbu, dužnost
polaganja kaucije i opasnost da tužitelj i sam dospije u zatvor dovele su do toga da se postupak ipak u
pravilu inicirao po službenoj dužnosti, von der oberkeyt vnnd ampts wegen (cf. Art. 6-10), gdje se pod
“službenom dužnošću” razumijevao sud, a ne neki drugi organ (državno odvjetništvo i sl.). Cf. Walter,
op. cit., str. 57.
19
Cf. CCC, art. 25.
20
Walter, op. cit., str. 58.
21
U Hrvatskoj tako još komentari s kraja devetnaestog stoljeća – i to čak u kontekstu
građanskog postupka – govore samorazumljivim tonom o prevladavanju vezane ocjene do-
kaza. Tako standardni Rušnov-Šilovićev komentar Privremenog građanskog postupnika iz
1852. godine govori da “[u] redovitom parbenom postupniku pako, te u [većini] parnica koje
valja razpravljati po posebnih postupnicih […] usvojena je zakonska (legalna) dokazna teorija,
po kojoj je sudac vezan na dokazna pravila, u zakonu propisana, koja normiraju osobite
zakonske ustanove o dopustivosti dokaznih sredstva i o dokaznoj moći dokaznih razloga,
nadalje ustanove, kojih se sudac držati ima kod prosudjivanja istnitosti ili neistinitosti koje
činjenice. Ovdje je sudac prisiljen po abstraktnih pravilih, ne gledeći na svoje osvjedočenje,
stanovitu činjenicu samo onda smatrati istinitom, ako zato postoje zakonom normirane
predpostave, pod kojimi zakon samo dotičnu činjenicu istinitom smatra, a nasuprot ju držati
neistinitom, ako te predpostave manjkaju, ma i da jest uvjeren o istinitosti ove činjenice.” U
hrvatskom parničnom pravu prema Privremenom postupniku slobodna dokazna teorija
recipirana je tek u bagatelnim stvarima i u postupku zbog smetanja posjeda. Cf. Rušnov-
Šilović, TUMAČ GRADJANSKOMU PARBENOMU POSTUPNIKU, Zagreb, n.d. (oko 1895).
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
70
građanskom pravu do snažne recepcije talijanskog kanonskog prava
22
, koja je
rezultirala potiskivanjem običajnog postupka i jedinstvenim reguliranjem građanskog
postupka na cijelom teritoriju Carstva.
23
Na taj su način i u građanski postupak
prodrla načela pismenosti, posrednosti i nejavnosti, princip strogog zakonskog reda i
eventualnosti, a s njima i formalna ili zakonska ocjena dokaza. Od osobina
akuzatornog postupka preostala je u građanskom postupku ubrzo još samo jedna –
načelo saslušanja stranaka, no i ono je u okviru ostalih načela bilo obezvrijeđeno
24
.
Povijesni razvoj (IV): prema reformiranom postupku. Iako je, povijesno
gledano, građanski postupak duže odolijevao vezanoj ocjeni dokaza, prva nastojanja
za reformiranjem takvog stanja i ponovnim kretanjem k slobodnoj ocjeni realizirala
su se u okviru kaznenog postupka.
Prva pukotina u sustavu vezane ocjene koji je dominirao diljem Europe
dogodila se kada je, pod utjecajem prosvjetiteljstva, ukinuta tortura. Čitavoj zgradi
vezane ocjene doveden je tako u pitanje njen “krunski dokaz” – priznanje. Moguća
neefikasnost i disfunkcionalnost nastojala se, nakon kratkog laviranja
25
, neutralizirati
uvođenjem tzv. izvanredne kazne (Verdachtsstrafe, außerordentliche Strafe) i institucije
privremenog oslobađanja (absolutio ab instantia). Razlozi za uvođenje tih ustanova,
koje su se primjenjivale u nedostatku potpunog, formalnog dokaza, ležali su u
sprečavanju eventualnog samovoljnog donošenja osuđujućih presuda na temelju
“slobodne ocjene” nedovoljnog broja dokaznih sredstava i indicija, kojima se malo
vjerovalo; ipak, o tome hoće li biti donesena oslobađajuća presuda ili će biti
primijenjena neka od tih ustanova odlučivalo se na temelju slobodne ocjene suda o
“visokoj vjerojatnosti” da je počinjen prijestup.
U sklopu tog razvoja počelo je i pomicanje od tzv. pozitivne k negativnoj
dokaznoj teoriji. Isti val prosvjetiteljstva koji je donio ukidanje torture u pravnoj
teoriji zastupao je strogi legalizam, prema kojem bi, Montesquieovim riječima, sudac
trebao biti mehanički primjenjivatelj propisa, “usta zakona”, bouche de la loi.
26
Takav
bezuvjetan zahtjev za zakonitošću sudačkog djelovanja nije pogodovao zahtjevima –
kojih je bilo već u XVIII. stoljeću – za uvođenjem potpune i neograničene sudačke
slobode pri ocjeni dokaza. S druge strane, uviđala se i nepoželjnost stanja u kojem je
sudac prisiljen da i protiv svog uvjerenja donosi osuđujuće presude ako je prikupljen
dovoljan broj odgovarajućih dokaznih sredstava (npr. ako suglasno iskažu dva

22
Cf. Rosenberg/Schwab, ZIVILPROZESSRECHT, München, 1981, str. 20 i d.
23
Procesni zakon o carskim sudovima (Kammergerichtsordnung) iz 1495. godine obvezuje tako suce
da sude prema jedinstvenom, kanonskom pravu. Cf. Rosenberg/Schwab, ibid.; Walter, op. cit., str. 75.
24
Cf. Walter, op. cit., str. 76.
25
Između ukidanja torture 1752. godine i uvođenja izvanredne kazne 1754. godine postojalo je u
Pruskoj prema jednom reskriptu Fridriha Velikog kratko razdoblje slobodne ocjene dokaza.
26
Cf. Montesquieu, O DUHU ZAKONA (I), Beograd, 1989, knjiga XI, glava 6, str. 183.
ZAPADNOEUROPSKI MODEL
71
klasična svjedoka očevica
27
). Rezultat je bio kompromis, koji je prvi formulirao
Talijan Filangieri 1786. godine, a u Njemačkoj ga propagirao Feuerbach: treba
“dovesti u sklad moralnu izvjesnost suca s normom koju je propisao zakonodavac,
tj. sa zakonskim kriterijem.”
28
Tako je nastao sustav prema kojem se određene
tvrdnje ne smiju uzeti kao istinite ako im u prilog ne idu određeni kvantitativno i
kvalitativno određeni i propisani dokazi, no uz to se kumulativno traži i uvjerenost
suca. Taj sustav već je na pola puta prema slobodnoj ocjeni. Naime, “ako se dokazi
koje zakon traži sakupe, sudac slobodno ocjenjuje je li dokaz neke činjenice uspio ili
nije”
29
.
Kao i svaki kompromis, ni negativna dokazna teorija nije u potpunosti
zadovoljavala ni pristalice vezane, ni pristalice slobodne ocjene dokaza. Ipak, njeno
napuštanje nije bilo proizvod teorijske rasprave i postupne reforme, već se prije
svega dogodilo pod utjecajem Francuske revolucije i njenih političkih i ideoloških
zahtjeva.
Uzimajući kao uzor model engleskog pravosuđa, Francuska je revolucija već
1789. uvela u kazneni postupak načela usmenosti i javnosti i snažno proširila zaštitu
prava optuženoga. Iako je bilo i suprotnih stavova (čak se i Robespierre zalagao za
negativnu zakonsku teoriju prema uzoru Njemačke), 1791. godine uvedeno je
porotno sudovanje i neograničena slobodna ocjena dokaza u svojem ekstremno
subjektiviranom vidu: kao doktrina o “intimnom uvjerenju” (intime conviction).
Odlučujući argument bila je neodvojiva veza porote i slobodne ocjene; glavni
zastupnik neograničene slobodne ocjene, Duport, tvrdio je da bi svako pravno
reguliranje ocjene dokaza dovelo do toga da bismo u sudovima, umjesto dobrih
porotnika, imali loše suce.
30
Probivši se tada, slobodna je ocjena kao intime conviction
preživjela razdoblje restauracije u Francuskoj i nastavila intrigirati pravnike susjednih
zemalja.
Za našu je temu najznačajnija diskusija koja je, kao reakcija na francuske
događaje, izbila u Njemačkoj; pokušavajući još jednom – da parafraziramo poznati
izraz – izvesti u glavama ono što su Francuzi izveli u praksi, Nijemci su, intenzivno
se pomažući filozofijom, nastojali do kraja domisliti sve argumente za i protiv (ali
uglavnom protiv) slobodne ocjene francuskog tipa. Upravo u toj diskusiji prvi su put
rabljeni i filozofijski argumenti (posebno korespondencijska teorija), kao i termin
“materijalna istina” (materielle Wahrheit).

27
Cf. RJEČNIK KRIVIČNOG PRAVA I POSTUPKA, str. 367. Kritika takve mogućnosti dobila je u
Njemačkoj i poslovični oblik izrekom Durch zwei Zeugen Mund wird alle Wahrheit Kund, a ta je poslovica
imala svoje korelate i kod nas (usp. infra, str. 164).
28
Filangieri, SYSTEM, str. 257 (prema Walter, 64).
29
Zlatarić, Damaška, RJEČNIK KRIVIČNOG PRAVA I POSTUPKA, str. 367. Cf. i Triva, GPPP, cit., str.
130.
30
Duport, prema Nobili, IL PRINCIPIO DEL LIBERO CONVICIMENTO DEL GIUDICE, Milano, 1974.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
72
Pravi predmet prijepora bilo je pritom, još više od pitanja potrebe uvođenja
slobodne ocjene, pitanje o potrebi uvođenja porote. Politički, ta dva pitanja bila su,
međutim, sve do četrdesetih godina devetnaestog stoljeća, poput vezanog paketa: u
rukama porote slobodna se ocjena shvaćala kao odraz građanskih sloboda, dok je u
rukama sudaca-profesionalaca ona izgledala kao opasan instrument koji može
potaknuti birokratsku samovolju.
31
Pravnici, a još više pravni filozofi, priskrbljivali su
pak teorijske argumente protiv slobodne ocjene: ona se smatrala proizvodom niže
razumske djelatnosti – zrenja (Anschauung) ili predstavljanja (Vorstellung) –
naspram više razumske djelatnosti – refleksije (Reflexion) – koju bi trebao
posjedovati profesionalni sudac. Indikativan je u tom smislu prezir koji spram porote
pokazuje Feuerbach: “Porotnici sa svojim instinktom nisu nimalo različiti od
zajednice metodista ili kvekera koja u tupoj nepromišljenosti iščekuje tračak svjetla
prirodnog otkrovenja, kao na prosvjetljenje odozgo.”
32
“Intuitivnost” slobodne
ocjene tako je ocrtana kao “totalni uvid bez refleksije” (Totaleindruck ohne Reflexion),
koji počiva na evidenciji, a ne na racionalnim razlozima. “Uvjerenje” na kojem
počiva intime conviction kritiziralo se zbog njegove iracionalnosti i subjektivnosti; istina
nije uvjerenje samo po sebi, već “suglasnost uvjerenja spoznavajućeg subjekta sa
spoznatim objektom”
33
, a do te suglasnosti možemo doći samo na temelju
racionalnih razloga odlučivanja (Entscheidungsgründe). Korespondencijska formula
tako se koristila nasuprot ekstremnoj subjektivističkoj slobodnoj ocjeni da bi se
osigurala objektivnost rezultata postupka. Znakovito je da se međutim već u prvoj
polovici 19. stoljeća adekvacija (kao i objektivnost) nije tumačila kao slaganje s
transcendentnim, izvanprocesnim i po sebi postojećim objektom (“čistim”, “golim
činjenicama”), već kao poopćivost i argumentiranost činjeničnih tvrdnji:
(U) samoj istini postoji moć, koja ju čini nužnom za sve ljude te postoje putovi istra-
živanja istine koji kod svakog čovjeka proizvode istovjetan utisak i istovremeno
neodoljivo uzrokuju uvjerenje, da je jedna određena činjenica istinita. Pritom također
primjećujemo, da u slučajevima te vrste svaki onaj, koji je zadobio izvjesno uvjerenje, za
to može navesti iste razloge...
34
.
Na taj način, iako u opreci spram ekstremističkog poimanja slobode,
pripremljen je teren za moderno poimanje slobodne ocjene dokaza, sada samo po
sebi i neovisno o pitanju uvođenja porote – što veoma dobro može reprezentirati
navod tadašnjeg pruskog ministra pravosuđa von Savignyja:

31
Cf. Walter, op. cit., str. 69.
32
Feuerbach, BETRACHTUNGEN UEBER DAS GESCHWORENEN-GERICHT, Landshut, 1813, str. 119
i d.
33
Jarke, prema Walter, op. cit., str. 72.
34
Mittermaier, BEWEISLEHRE, 1834, str. 66.
ZAPADNOEUROPSKI MODEL
73
Razlika između sudaca s dokaznom teorijom i bez nje leži samo i jedino u tome da je u potonjem
slučaju samom sucu prepušteno pronalaženje i primjena dokaznih pravila koja
odgovaraju općim zakonima mišljenja, iskustva i ljudske spoznaje.
35

Pobjedom liberalnog pokreta 1848. godine takvo je poimanje našlo svoj normativni
izraz i u kaznenim postupnicima većine europskih država.
Razvoj građanskog sudskog postupka nije se međutim odvijao potpuno
paralelno s razvojem kaznenog. Dapače, niti motivi koji su doveli do reforme nisu
bili isti. Dok je osnovni razlog za reformu kaznenog postupka bio političko--
ideološki – proboj liberalne građanske misli koja je insistirala na individualnim
pravima i ograničavanju državne samovolje – razlozi za reformu građanskog
postupka bili su više tehničke prirode: mehaničko načelo strogog zakonskog reda i
eventualnosti opterećivali su sudski postupak gomilom suvišnog materijala,
odugovlačenjem, pretjeranom formaliziranošću itd. Unatoč tim obilježjima te
pismenosti i posrednosti postupka, ne može se reći da je građanski postupak bio pod
utjecajem inkvizitornih elemenata, ili da su – zbog ekstenzivnog tumačenja
kategorije “javnog interesa” – stranke supstancijalno bile u podređenom odnosu
spram suda. Naprotiv, građanski je postupak (jednako kao i materijalno građansko
pravo) tek kasnije, razvojem monopolnog kapitalizma i jačim uplitanjem države u
ekonomiju, počeo zadobivati elemente koji su zadirali u potpunu stranačku
autonomiju u postupku.
36


35
Citirano prema Walter, op. cit. (bilješka 5), str. 73.
36
Vjerojatno nije slučajno da Kleinov austrijski procesni zakonik iz 1895. godine, donesen
dvadesetak godina nakon njemačkog, već snažnije razvija sudačku kontrolu nad tijekom postupka.
Ipak, u okviru zapadnoeuropskog kontinentalnog modela postupka, primat “javnih” nad pojedinačnim
interesima došao je najsnažnije do izraza u građanskom postupku fašističkih zemalja. Tako je u povodu
donošenja Građanskog parničnog zakonika Kraljevine Italije 1940. godine tadašnji ministar pravosuđa
u svom govoru istaknuo:
“Ovaj zakonik ima da bude povijesni izraz fašističke i udružbene Italije. U fašističkoj Državi
postupak nije samo susret slobode građanina s autoritetom Države, izazvan nuždom zaštite njegovih
interesa, nego je čisti formalni izraz za uređivanje sukoba privatnih interesa i za presijecanje sporova
između parničara. Fašistička Država ne poriče privatne interese; ona im priznaje važnost podsticanja
privatne inicijative i zato ih valjano štiti. Pravo zaštite interesa odrazuje se u čvrstom procesnom
sustavu. Ali ova zaštita nije tek svrha samoj sebi. U našem uređenju nema interesa, koji nije zaštićen u
razmjeru svoje važnosti za zajednicu, dotično i konačno u razmjeru svoje važnosti za više interese
Nacije. Slijedi, da u fašističkoj Državi proces nije samo borba interesa, nego sredstvo za koristno
uređenje njihovo, a nadasve oruđe za za obezbjeđenje ne samo urednog socijalnog življenja, koje se
nadahnjuje na najvišim ciljevima Države, nego i oruđe, koje će kroz primjenu pravnih propisa, koji
uređuju život Nacije, u privatnim odnosima ostvarivati najviše njezine interese.” Cf. Werk, PREGLED
GRAĐANSKOG POSTUPKA KRALJEVINE ITALIJE, Zagreb, 1941, str. 3 i d. Zanimljivo je da je, unatoč toj
proklamaciji, isti zakonik relativno uspio pravni akt, koji, slično kao i odgovarajući zakoni drugih
zemalja, u pogledu ocjene dokaza zastupa načelo slobodne ocjene, uz neke relikte zakonske dokazne
teorije.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
74
Stoga se, u isto doba kada je u kazneni postupak već prodirala slobodna
ocjena, u građanskom postupku većine europskih zemalja
37
još zadržavala formalna
dokazna teorija: potpun dokaz mogao je tako činiti samo suglasan iskaz dvaju
svjedoka o relevantnim činjenicama; javna isprava, ili privatna isprava ako ju prizna
protivna strana; mišljenje dvaju, ili u izuzetnom slučaju jednog vještaka itd. I ovdje je
slobodna sudačka ocjena prodirala jedino u slučaju odsutnosti potpunog dokaza:
tada je naime sud mogao, prema vlastitoj ocjeni, odlučiti koja će stranka položiti
zakletvu (i tako uspjeti u sporu): tužitelj ili tuženi. S druge strane, iako se uviđalo da
rezultati dobiveni primjenom formalnih zakonskih pravila o ocjeni dokaza ponekad
mogu odstupiti od zaključaka dobivenih pravno nevezanim rasuđivanjem
38
, dosta je
dugo bio utjecajan tabor onih koji su smatrali da je formalna istina (certitudo iuridica)
nužna za to da bi presude imale općevažeći karakter i da bi se objektivno dale
opravdati; s druge strane, upućivalo se i na moguće zloupotrebe i arbitrarnost koju bi
alternativa – “materijalna istina” mogla sa sobom donijeti. Tako je, pod utjecajem
francuskog postupnika i analogije s kaznenim postupkom, u Njemačkoj 1848.
godine uglavnom došlo samo do prihvaćanja načela usmenosti i javnosti u
građanskom postupku. Oko principa slobodne ocjene dokaza vodila se međutim još
dosta dugo diskusija
39
te je s oklijevanjem i uz dosta protivnika u građanskom
postupku slobodna ocjena (ili, možda je bolje reći: tendencija k slobodnoj ocjeni i
njena proklamacija) u raznim zemljama prihvaćena tek krajem devetnaestog i
početkom dvadesetog stoljeća.
40

Debata o ocjeni dokaza vodila se tako na europskom kontinentu tijekom
povijesti uz mnogo laviranja i naizmjeničnog prihvaćanja sustava slobodne i vezane

37
Važan izuzetak ovdje je Francuska, čiji je građanski postupak imao specifičan razvoj. Naime,
još za vladavine “kralja sunca”, 1667. godine, značajno je reformiran recipirani talijansko-kanonski
postupak u pravcu usmenosti i javnosti, te je ukinuto i načelo eventualnosti; stoga se i nakon Francuske
revolucije Napoleonov CODE DE PROCÉDURE CIVILE iz 1806. godine samo nastavlja na taj razvoj,
zaoštravajući usmenost i javnost postupka te uvodeći načelno neograničenu slobodnu ocjenu dokaza.
Cf. Rosenberg/Schwab, op. cit., (bilješka 22), str. 22; Canstein, op. cit. (bilješka 7), str. 15.
38
Treba istaknuti da se vezana ocjena dokaza može prikrivati i u materijalnopravnim pravilima o
tzv. pravnim pretpostavkama (presumpcijama). Ovdje se međutim ne regulira broj i vrsta dokaznih
sredstava potrebnih za stvaranje određenog zaključka, već se pravno određuje koji se zaključak treba
izvesti iz određenih sudova o činjenicama - indicija (koji sami mogu biti dobiveni vezanom ili
slobodnom ocjenom) o (ne)postojanju drugih, pravno relevantnih činjenica. U oba slučaja posljedica je
međutim ista: pravno se regulira proces zaključivanja o istinitosti/neistinitosti činjeničnih sudova. Cf.
Zuglia, GRAĐANSKI PARNIČNI POSTUPAK FNRJ, Zagreb, 1957, str. 108.
39
Tako su se primjerice od 1848. do 1865. tri kongresa njemačkih pravnika zaredom bavila
problemom slobodne ocjene, što je dosad jedinstven slučaj. Cf. Walter, op. cit. (bilješka 5), str. 80.
40
U Njemačkoj npr. u zakonu iz 1877. godine, a u Austriji iz 1895. godine. U Hrvatskoj i Srbiji
vladala je, sve do unifikacije procesnog prava 1929. godine, zakonska dokazna teorija - za razliku od
bosanskog i crnogorskog parničnog postupka iz 1883. odnosno 1905. godine, koji su bili recipirali
suvremeniju varijantu austrijskog prava sa slobodnom ocjenom dokaza. Cf. Zuglia, PREGLED SRPSKOG,
BOSANSKOG I CRNOGORSKOG GRAĐANSKOG PARNIČKOG POSTUPKA, Zagreb, 1926. Više o diskusiji
povodom slobodne ocjene dokaza na jugoslavenskom teritoriju vidi infra, § 10, t. 3.
ZAPADNOEUROPSKI MODEL
75
ocjene. Razlozi u prilog jedne odnosno druge varijante koji su dovodili do smjene
paradigme mogu se zaključno klasificirati u tri skupine – kao povijesnosistemski,
politički i teorijski. Tako su povijesni sustavi koji su preferirali usmenost, javnost i
neposrednost, koordiniranu organizaciju i participaciju laika u odlučivanju
nesumnjivo tendirali slobodnoj ocjeni, jednako kao što su postupci koje je
obilježavala pismenost, tajnost, posrednost, hijerarhizirano ustrojstvo i pro-
fesionalizacija organa koji donose odluke bili skloniji vezanoj ocjeni dokaza. Ipak, ni
kombinacije tih karakteristika nisu isključene, kao što se najbolje pokazalo konačnim
spajanjem hijerarhizirane organizacije profesionalnog sudstva i slobodne ocjene u
okviru suvremenog europskog kontinentalnog sustava sudskog postupka.
S druge strane, politički argumenti kojima se opravdavao sustav vezane
ocjene odnosili su se na nepovjerenje spram prevelike sudačke slobode, nepovjerenje
koje je dolazilo kako “odozgo” – od političke vlasti, tako i “odozdo” – od građana
koji bi eventualno mogli biti pogođeni zloupotrebom takve sudačke slobode.
Nasuprot tome, upravo je doktrina liberalizma pospješila nastojanja za deregulacijom
ocjene dokaza, gledajući u anglo-američkom modelu – porota plus slobodna ocjena
– jedno od odlučujućih jamstava ljudskih prava.
Naposljetku, vezanu je ocjenu dokaza podržavao prosvjetiteljski duh ra-
cionalizma i mehanicizma i njegov ideal strogoznanstvenog podvođenja
(supsumpcije) pod unaprijed dana pravila. Tek je dovođenjem u pitanje dedukti-
vističkog ideala znanstvenosti i upućivanjem na manje kogentne induktivne proce-
dure otvoren i teorijsko-metodološki prostor za prihvaćanje slobodne ocjene.
Aktualno stanje. Teme i dileme. Iako je tako u suvremenom zapad-
noeuropskom kontinentalnom modelu sudskog postupka slobodna ocjena postala
nekom vrstom konsenzualno prihvaćene vrijednosti (koliko god se ta vrijednost ni u
kaznenom, a osobito u građanskom postupku nije mogla potpuno konzekventno
ostvariti), time nisu razriješene sve nedoumice oko njenog pravog sadržaja. Ne-
sporan je bio samo njen negativni značaj: ona je sloboda od zakonskih dokaznih
pravila. Kada, međutim, prema slobodnoj ocjeni sud treba uzeti neku činjeničnu
tvrdnju za dokazanu – dakle za istinitu? Koji treba dakle – ako to već nije zakon –
biti kriterij istinitosti tvrdnji u postupku?
Premda bi ekstremno stajalište o sudačkoj slobodi trebalo uopće odbiti
odgovarati na takva pitanja te sve prepustiti konkretnom slučaju i sudačkim
sposobnostima, ni sudska praksa ni teorija nisu se mogle suzdržati od nastojanja da
obuhvate (i, obuhvaćajući, reguliraju) neuhvatljivo područje slobodne ocjene –
sudačko uvjerenje.
Ako kao primjer uzmemo praksu njemačkih sudova, uvidjet ćemo da je ona
o prirodi “slobodnog sudačkog uvjerenja” (Freie Überzeugung) davala različite
odgovore – kako u različitim vremenskim odsjecima, tako i u različitim granama
pravosuđa, pa i o pojedinim pitanjima unutar tih grana.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
76
Ranija sudska praksa u Njemačkoj bila je obilježena odlukom prvog civilnog
vijeća Vrhovnog suda (Reichsgericht) Njemačke od 14. siječnja 1885:
Zbog ograničenja sredstava ljudske spoznaje nitko ne može (čak ni u slučaju vlastitog
neposrednog opažanja događaja) dospjeti do apsolutno sigurnog znanja o egzistenciji
nekog činjeničnog stanja. Apstraktna mogućnost neegzistencije uvijek se može zamisliti.
Onaj tko je spoznao ograničenja ljudske spoznaje neće nikada smatrati da bi mogao
nesumnjivo biti uvjeren u egzistenciju nekog događaja, da je greška apsolutno isključena.
Stoga za istinu u praktičnom životu važi visoki stupanj vjerojatnosti, koji nastaje na osnovi
koliko je to god moguće iscrpne i savjesne primjene postojećih sredstava spoznaje, a svijest
spoznajućeg subjekta o postojanju tako dobivene visoke vjerojatnosti kao uvjerenje o
istini.
41

Prema toj ranijoj varijanti, odluka o tome je li sudac ispravno ocijenio da
postoji takav “za praktični život dostatan visok stupanj vjerojatnosti” podložno je
isto takvoj slobodnoj ocjeni višeg suda. U svakom slučaju, insistiralo se na tome da
se na osnovi cjelokupnog rezultata postupka dođe do uvjerenja o “vjerojatnosti koja
graniči s izvjesnošću/sigurnošću” koja je manje-više objektivna, dakle i podložna
provjeri višeg suda. “Granica” te “objektivne vjerojatnosti/izvjesnosti” bila je
međutim u različitim konkretnim slučajevima odluka viših sudova dosta neuni-
formno postavljana: zapravo, često je ovisila o pukim slučajnostima u redigiranju
teksta prvostupanjske presude
42
.
Nakon dosta laviranja i spornih odluka, poslijeratna praksa njemačkog
Vrhovnog suda uvidjela je, čini se, da ne može principijelno raspoznati tu “graničnu”
izvjesnost te se pokrenula prema njenom subjektiviranju, smatrajući da “visoka
vjerojatnost” služi samo kao podloga za stvaranje osobnog uvjerenja suca koje
isključuje svaku (konkretnu) sumnju:
“Riječ je o vlastitom uvjerenju suca koji odlučuje, čak i ako bi drugi u to mogli sumnjati, ili doći do
različitih shvaćanja.”
43

Takav kriterij činjeničnih utvrđenja, koji pretpostavlja “subjektivnu izvjes-
nost i odsutnost sumnje”, danas u Njemačkoj kao prevladavajući kriterij zastupaju
redovni sudovi te sudovi u radnim i financijskim sporovima; starije gledište koje
kriterij (ili standard) dokaza definira kao “vjerojatnost koja graniči s izvjesnošću”
pojavljuje se kao osnovni kriterij u praksi upravnih i socijalnih sudova. Osim toga, za
neke slučajeve utvrđivanja hipotetičkog ili alternativnog kauzaliteta smanjuju se
zahtjevi na “izvjesnost” te je dostatna i “visoka ili pretežna vjerojatnost”.
44


41
Citirano prema Walter, op. cit., str. 89.
42
Cf. ibid., str. 93.
43
Odluka Saveznog suda (Bundesgerichtshof) od 17. veljače 1970. (Anastasia, 3. građansko vijeće).
Cf. Walter, op. cit., str. 103 i 109.
44
Cf. ibid., str. 88-130; vidi posebno tablicu na str. 131.
ZAPADNOEUROPSKI MODEL
77
Sličan smjer razmišljanja slijedila je i europska procesna literatura. Jedan
njen pravac, koji se drži stajališta o subjektivnoj graničnoj vjerojatnosti/izvjesnosti, i
insistira na “privatnom” uvjerenju i savjesti prvostupanjskog suda, može se nazvati
model uvjerenja. Drugi, koji pristaje uz objektivnu graničnu vjerojatnost/izvjesnost,
insistira na potrebi provjeravanja racionalnosti činjeničnih utvrđenja
prvostupanjskog suda, i to posredstvom treće, nepristrane instancije – višestu-
panjskog suda te se tako može nazvati modelom kontrole od strane trećega; taj se model
pojavljuje u dvije varijante: neonegativnoj, prema kojoj je zaključak prvostupanjskog
suda održiv ukoliko višestupanjski sud ne nađe grešaka u argumentaciji odluke te
neopozitivnoj, koja osim toga traži da treća instancija sama dođe do uvjerenja da bi,
kad bi ona sama bila na mjestu prvostupanjskog suda, došla do odgovarajućih
pozitivnih zaključaka (tzv. fiktivna ocjena dokaza).
45

Šezdesetih godina ovoga stoljeća pojavila se u radovima nekih skandi-
navskih teoretičara građanskog postupka
46
nova struja, koja je uskoro nakon toga
našla pristalice i u Njemačkoj
47
. Riječ je o teoriji koja odbacuje definiranje slobodne
ocjene posredstvom subjektivnog uvjerenja
48
i ističe da se pri ocjeni dokaza uvijek
radi o izvjesnom stupnju (objektivne) vjerojatnosti. Stupanj vjerojatnosti potreban da
bi se neka činjenica uzela za istinitu ne može se, međutim, za ovaj pravac – koji
bismo mogli nazvati pravcem pretežne vjerojatnosti – univerzalno izjednačiti s
“najvišom vjerojatnošću” – vjerojatnošću koja graniči s izvjesnošću. Ako se ova
najčešće i traži u kaznenom postupku, u građanskom postupku često je dovoljan i
manji stupanj vjerojatnosti, pa čak ponekad i puka natpolovična vjerojatnost
49
. Koji

45
Za kvalifikaciju tih modela, kao i modela iznesenog u idućem odlomku (u izvorniku:
WAHRHEITSÜBERZEUGUNGSMODELL, DRITTKONTROLLMODELL, WAHRSCHEINLICHKEITSMODELL) cf.
Walter, op. cit., str. 132-148.
46
Vidi Bolding, Per Olof, Sachaufklärung und Überzeugungsbildung im schwedischen Zivilprozeß, u:
FREIHEIT UND BINDUNG DES ZIVILRICHTERS IN DER SACHAUFKLÄRUNG, Frankfurt/Berlin, 1966;
Ekelöf, Per Olof, Beweiswürdigung, Beweislast und Beweis des ersten Anscheins, ZZP 75 (1962).
47
Posebno Bruns, koji je najviše učinio na popularizaciji skandinavske teorije u Njemačkoj; cf.
ZIVILPROZESSRECHT. EINE SYSTEMATISCHE DARSTELLUNG, München, 1979, str. 243-259; Beweiswert,
ZZP 91 (1978). Vidi također Schreiberove, Kegelove i Maasenove radove.
48
“Također, subjektivitet pojedinačnog suca nije, kao što se često misli, ponos, već slabost
sudstva. Sud o istinitosti jedne činjenice treba pri pažljivom odmjeravanju svih okolnosti biti identičan,
bez obzira na to tko sudi; jedan od izraza ove misli jest i princip zbornog sudovanja pri zemaljskim i
višim sudovima. Tada se, međutim, ‘objektivni duh’, na kojem sudac participira, treba odnositi i na
izvođenje i ocjenu dokaza.” Bruns, op. cit., str. 244.
49
Poznati primjeri skandinavske literature: dva (gotovo istovjetna) ždrebeta različitih vlasnika,
koji su u proljeće pušteni na pašu, bez oznake vlasnika, podijelit će se između vlasnika A i V na temelju
pretežne vjerojatnosti; očinstvo djeteta, u paternitetskom sporu u kojem se kao mogući očevi pojavljuju
(isključivo) osobe A i B, i gdje se ni uz primjenu svih mogućih dokaznih sredstava očinstvo ne može
definitivno isključiti, utvrdit će se spram one osobe za koju postoji pretežna vjerojatnost. Cf. Bruns, op.
cit., str. 246 i d.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
78
je od raznih stupnjeva vjerojatnosti
50
potreban da bi se neka činjenična tvrdnja
smatrala istinitom, stvar je materijalnog prava i sudske prakse. Posebno se stupanj
vjerojatnosti može pronaći u materijalnopravnim normama koje reguliraju teret
dokazivanja; ukoliko pak ne postoje posebne norme koje bi određivale viši stupanj
vjerojatnosti, sud treba uzeti da je “točka tereta dokazivanja” (Beweislastpunkt) koja
određuje “točku dokazne vrijednosti” (Beweiswertpunkt) neutralna, tj. da treba uzeti
kao istinitu onu od dviju suprotstavljenih tvrdnji koja je pretežno vjerojatna (makar i
samo 51%). Potreba za time da i manje stupnjeve vjerojatnosti uzme za istinu u
postupku objašnjava se nemogućnošću da sud formulom non liquet uskrati pravo na
ostvarivanje pravne zaštite
51
, ali i daljnjim pragmatičnim razlozima – stupanj
vjerojatnosti potreban da se neka tvrdnja uzme kao dokazana mora odgovarati
općim, tipičnim ciljevima, interesima i posljedicama pojedinih vrsta i kategorija
postupaka:
Optimalni standard dokaza (Beweismaß, nap. A.U.) treba biti onaj stupanj vjerojatnosti koji
minimizira stvarne troškove pogrešnih činjeničnih utvrđenja. Troškovi pogrešnih
činjeničnih utvrđenja sastojali bi se pritom u individualnim i socijalnim štetama koje bi
bile uzrokovane pogrešnim činjeničnim utvrđenjima. Kriterij dokazanosti i apstraktni
teret dokazivanja nisu funkcije vjerojatnosti, nego usporedbe troškova pogrešnih
utvrđenja i neutvrđenja; oni stoga ne mogu biti određeni na temelju razmišljanja o
vjerojatnosti, već isključivo na temelju procjene interesa, koristi i šteta. Budući da
gubitak u postupku na temelju pogrešnih činjeničnih utvrđenja odnosno neutvrđenja u
građanskom postupku u pravilu pogađa podjednako teško obje strane, bio bi pri
jednakosti troškova pogrešnog utvrđenja optimalan kriterij pretežna vjerojatnost.
Drugačije je u krivičnom postupku: interesi optuženog, njegova sloboda, njegovo
vlasništvo, njegova čast i njegov socijalni ugled trebali bi se neizmjerno više vrednovati
od interesa društva za kaznu, specijalnu i opću prevenciju.(...) Optimalni kriterij

50
Ekelöf razlikuje stupnjeve vjerojatnosti tvrdnje A i njoj kontradiktorne/kontrarne tvrdnje ne-
A prema sljedećoj ljestvici (v. Bruns, op. cit., str. 247):
A

ne-A
očito je 0,9-1,0 nije očito
dokazano je 0,75 nije dokazano
dosta je vjerojatno 0,5 nije dosta vjerojatno
vjerojatno je
(vjerojatnije je od suprotnog)

0,25

nije vjerojatno
(manje je vjerojatno
od suprotnog
0
nije vjerojatno
(manje je vjerojatno od suprotnog)

0,25
vjerojatno je
(vjerojatnije je od
suprotnog)
nije dosta vjerojatno 0,5 dosta je vjerojatno
nije dokazano 0,75 dokazano je
očito nije 0,9-1 očito je

51
Cf. ibid., str. 244.
ZAPADNOEUROPSKI MODEL
79
dokazanosti u krivičnom postupku bila bi zato vjerojatnost koja graniči sa
sigurnošću.
52

Razvoj sustava ocjene dokaza i njegove konzekvencije na poimanje
istine u sudskom postupku. Ovaj pravac razmišljanja, koji, čini nam se, najbolje
odgovara realnosti sudskog postupka, može poslužiti da zaključimo komparativno-
povijesni pregled konteksta u kojem se pojavljuje pitanje o istini u europskom
kontinentalnom modelu sudskog postupka. Taj pregled bio je koncentriran na pi-
tanje o ocjeni dokaza zato što je, s jedne strane, pojam “materijalne istine” bio u-
glavnom vezan za dilemu između slobodne i vezane ocjene dokaza i zato što je, s
druge strane, kroz povijesni razvoj sustava ocjene dokaza i za nju vezane diskusije
najbolje moguće utvrditi svu dvoznačnost pojma istine u sudskom postupku.
Ono što se nedvosmisleno može zaključiti iz prikazanog razvoja jest da se
“istinitost” činjeničnih utvrđenja u praksi europskog kontinentalnog sudskog pos-
tupka vrlo teško može uskladiti s tradicionalnim adekvacijskim poimanjem istine kao
“suglasnosti sa stvarnošću”. Sumirajmo samo nekoliko ključnih argumenata za takvu
tvrdnju. Prvo, utvrđivanje istine u sudskom postupku obilježeno je kategorijom
“vjerojatnosti”
53
, koja ni u okviru psihološke ni u okviru empirijske paradigme ne
odgovara predodžbi o “objektivnom” poklapanju s unaprijed danom, vrijednosno
neutralnom i izvanprocesnom “stvarnošću”. Drugo, unatoč tome što je slijedom
povijesnih i drugih okolnosti u europskom sudskom postupku prihvaćen model
slobodne ocjene dokaza, “sloboda” u njemu nikako nije apsolutna te se može tek
uvjetno tumačiti kao neovisnost o određenim vrstama dokaznih pravila
54
; iako su
suvremeni dokazni sustavi mnogo fleksibilniji, i u pravilu ne propisuju dokaznu
snagu pojedinih dokaznih sredstava, kriteriji za to koja će se tvrdnja u postupku
priznati kao istinita velikim su dijelom normirani, kako u (materijalnim i procesnim)
pravilima, tako i u sudskoj praksi. Na to se nadovezuje spoznaja o tome da je
odlučivanje o istinitosti tvrdnji u velikoj mjeri prožeto vrijednosnim rasuđivanjem:
“istina” se ne traži u okolnostima koje postoje izvan sudskog postupka i neovisno o
njemu, već je određena pragmatičkim ciljevima i svrhama postupka i odvagivanjem
vrijednosne (ne)poželjnosti praktičkih posljedica koje bi iz pojedine primijenjene
metode i/ili činjeničnog utvrđenja mogle proizići. Također, pokazuje se da za
utvrđivanje istine u pojedinim disciplinama (npr. kazneni v. građanski postupak) i
tematskim kategorijama (npr. u pitanjima kauzaliteta, utvrđivanja visine štete, prima
facie dokaza i sl.) postoje različita mjerila istinitosti, što bi se, uz primjenu
korespondencijske teorije, moralo objašnjavati ili postojanjem različitih vrsta

52
Maasen, BEWEISMASSPROBLEME IM SCHADENSERSATZPROZESS, Köln etc., 1975, str. 7, 9, 16;
vidi i Walter, op. cit., str. 145.
53
Model “pretežne vjerojatosti” može naći svoju primjenu čak i u okvirima kaznenog postupka,
gdje se također ponegdje može opaziti tendencija reduciranja kriterija istinitosti na nešto što svakako
nije onkraj svake “razborite sumnje”. Cf. Walter, op. cit., str. 190.
54
“Zakonska dokazna teorija i princip intime conviction predstavljaju dva pola, a naš princip
/slobodne ocjene dokaza, nap. A.U./ usidren je negdje između njih”, Walter, op. cit., str. 2.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
80
“stvarnosti” ili tvrdnjom da se istina utvrđuje samo u nekim postupcima i u nekim
pitanjima, dok se drugdje ne utvrđuje.
Vodi li nas to nužno relativističkom i skepticističkom razmišljanju i, u
krajnjoj liniji, isključivanju svakog razgovora o istini u sudskom postupku? Mislimo
da to ipak nije slučaj: unatoč svim razlikama mišljenja i različitostima mjerila, može
se reći da se i teorija i praksa slažu oko nekih jedinstvenih instrumenata koji – barem
u negativnom smislu – trebaju onemogućiti proizvoljnost i arbitrarnost činjeničnih
utvrđenja. Tako se za nužna ograničenja subjektivne slobode smatraju obveza
obrazloženja činjeničnih zaključaka, kolegijalno odlučivanje, mogućnost (u većem ili
manjem opsegu) kontrole činjeničnih utvrđenja u postupku povodom pravnih
lijekova te se uopće naglašava potreba smještanja “slobodne ocjene” u mrežu
garantirajućih i kontrolirajućih načela i pravila.
55
Sve zajedno trebalo bi omogućiti
racionalnost činjeničnih utvrđenja u sudskom postupku, tj. njihovu poopćivost i
intersubjektivnu prihvatljivost: u tom smislu, smatramo, može se ipak na izvjestan način
govoriti o “istini” u sudskom postupku, ali svakako ne u okvirima konvencionalne
teorije. Korak k izgradnji teorije istine u čijim bi konceptualnim okvirima to bilo
moguće pokušat će se učiniti u posljednjem odsjeku ovoga rada.
Korespondencijske osnove i pravnopozitivistička ishodišta konvencio-
nalne europske teorije. Ovdje dani prikaz aktualnog stanja europske kontinentalne
teorije i njenog odnosa prema “materijalnoj istini” ne bi trebalo shvaćati kao
statistički presjek kroz europsku procesnu literaturu. Uistinu, kada bi se pravilo
presjek kroz aktualne zapadnoeuropske udžbenike, posebno udžbenike kaznenog
prava i postupka, moglo bi se doći do zaključka da je korespondencijsko shvaćanje
ipak još uvijek duboko ukorijenjeno, pa bi se čak moglo doći i do zaključka da je
“materijalna istina” neupitan putokaz procesnih teoretičara.
Na pozivanje na “materijalnu istinu” osobito se često može naići u kon-
tekstu nastojanja da se oblikuju sustavni znanstveni (ili kvaziznanstveni) priručnici o
temi dokazivanja. Sklizak teren dokazivanja iziskuje, čini se, čvrsto i prihvatljivo
utemeljenje, a u tu svrhu korespondencijska se teorija izgleda činila posebno dobrom
polaznom točkom. Prije no što uđu u procesne tehnikalije, i zapadni su autori
tradicionalno započinjali u duhu optimističke gnoseologije, tvrdeći da je sudski
postupak namijenjen pronalaženju “čitave istine”. Takva se istina načelno može
pronaći, a pronalazi se, kako navodi primjerice Döhrig u opsežnom kompendiju o
utvrđivanju činjenica, uslijed “nezadrživog razvoja znanosti i tehnike” u sve većoj
mjeri:
“Pojačano nastojanje za dohvaćanjem čitave istine. Postupovno istraživanje činjenica je tijekom
posljednjeg desetljeća doživjelo važne promjene. Dugo se činilo da su njegovi temelji
zasvagda neopozivo utvrđeni. Ipak, pokazalo se da je i ovdje, kao i na drugim mjestima,
procesna misao usko povezana s općim socijalnim, kulturnim i političkim razvojem.

55
Ovdje se posebno spominju maksime javnosti, neposrednosti i usmenosti, ali i otvorenog
pravosuđenja (richterliche Aufklärungspflicht). Cf. ibid., str. 316 i d.
ZAPADNOEUROPSKI MODEL
81
(…) Jedan od najupadljivijih elemenata jest pojačana tendencija za točnijom spoznajom
stvarnosti. (…) Dostizanje materijalne istine čini se tako važnim da da je postalo (iako
ponekad i nesvjesno) osnovna gledišna točka za rješavanje problema povezanih s
utvrđivanjem činjenica.”
56

Pravnoj literaturi u potrazi za “znanstvenošću” očigledno je odgovarao duh
novovjekovnog pozitivizma i scijentizma, pa su se često citirala dostignuća prirodnih
i tehničkih znanosti i potenciralo (često ne bez pretjeravanja) njihovo značenje za
“istraživanje istine”. U pojedinim razdobljima konjunkture i općeg društvenog
optimizma (npr. u šezdesetim godinama) izrazito se rado spominjalo medicinski
napredak na polju istraživanja krvnih grupa, tehnički napredak na planu snimanja
slike i tona, toksikološke prodore u istraživanju otrova, kemijske mogućnosti analize
narkotika te neizbježne (iako sve do danas nedovoljno usavršene) detektore laži.
57

“Znanstvenom” utemeljenju istraživanja činjenica pogodovale su teze o mogućnosti
striktnog lučenja istraživanja “čistih činjenica” od njihove pravne evaluacije te,
sukladno tome, teze o “nadideološkoj” i “nepolitičkoj” naravi istraživanja činjenica.
U takvom se kontekstu ponekad na Zapadu pokazivalo čak i određene simpatije za
snažnu inkvizitornosti sovjetskog tipa postupka.
58

Postulat postojanja nenormativne, izvanjske “stvarnosti” i definicija istine
kao korespondencije s tom stvarnošću mogao bi se zato i danas smatrati karakteris-
tičnim za dobar dio matice zapadnoeuropske pravne teorije. Međutim, radovi koji
iole ozbiljnije pokušavaju obraditi temu istine u kontekstu utvrđivanja istine u
sudskom postupku, iako se mjestimično još nastavljaju na aristotelijansku definiciju
istine kao adaequatio rei et intellecus,
59
ne mogu više jednostrano i bez zadrške
zagovarati isključivo korespondencijske termine. Obilježje suvremenih radova je
sintetičnost. Tako Käßer, doduše, zadržava osnovne korespondencijske termine
(izbjegavajući ipak određenje istine kao odražavanja i govoreći o analognosti
subjektovog uvjerenja i stvarnosti) te smatra da se ne možemo odreći pojma
“stvarnosti” (no pojmljene u širem smislu, koji uključuje i “mentalne objekte” kao
namjeru, nepažnju i dr.).
60
S druge strane, on priznaje da je pitanje o tome postoji li

56
Döhring, E., DIE ERFORSCHUNG DES SACHVERHALTS IM PROZESS. BEWEISERHEBUNG UND
BEWEISWÜRDIGUNG, Berlin, 1964, str. 6 i d.
57
Cf. ibid., str. 11.
58
Döhrig npr. pozitivno govori o tome kako je u sovjetskom građanskom postupku te u
postupovnicima zemalja istočnog bloka “najkonzekventnije izveden prelazak prema aktivnom držanju
suca” utoliko što se tamo “načelo stranačke inicijative kao takvo, barem u uobičajenoj formi, smatra
besmislenim, a iz njega izvedena ograničenja istraživačke slobode suca u velikoj mjeri smatraju
neprimjerenima” (ibid., str. 9). Döhrig pokazuje čak i izvjesne simpatije prema teoriji sudskih dokaza A.
J. Višinskoga (cf. ibid., bilješku 16 na str. 10), kritizirajući jedino njegove teze o tome da je utvrđivanje
činjenica “klasno uvjetovano” – politička uvjerenja, smatra Döhrig, mogu biti relevantna samo u sferi
pravnog vrednovanja (v. ibid., str. 477).
59
V. npr. Käßer, Wolfgang, WAHRHEITSERFORSCHUNG IM STRAFPROZESS. METHODEN DER
SACHVERHALTSAUFKLÄRUNG, Berlin, 1974, str. 9.
60
Ibid., str. 10-13.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
82
uopće “izvanjska zbiljnost” za svakodnevne praktične potrebe - npr. za pitanje kako
izbjeći greške pri utvrđivanju činjeničnog stanja -- posve irelevantno; u dijelu u
kojem govori o “sredstvima spoznaje” (tj. o kriterijima istinitosti) korespondencija
više ne igra nikakvu ulogu, već se pojavljuju elementi drugih teorija istine, kao što su
evidencija, subjektivna uvjerenost, objektivna vjerojatnost i intersubjektivnost.
61

U dijelu europske procesne teorije koji se danas ozbiljnije bavi dokazivanjem
stoga se pitanje “materijalne istine” gotovo i ne postavlja. Upravo suprotno: naglasak
pri izučavanju je na strukturi i ustroju sudskog postupka, na komparativnim razlikama koje
uvjetuju različite pristupe dokazivanju, te na implikacijama tih razlika. Reprezentativna
Nagelova studija o europskom pravu dokazivanja
62
koja započinje tvrdnjom da “nije
potrebno posebno obrazlagati da načela građanskog postupka u posebnoj mjeri
utječu na njegovo jezgro, dokazivanje”
63
dobar je primjer takvih trendova. Pod
“načelima građanskog postupka” ne razumijeva se u navedenom citatu načelo
materijalne istine – kojega u tom kontekstu niti nema -- već u prvom redu raspravno
i istražno načelo: dokazivanje (a onda i njegov rezultat, činjenična utvrđenja)
primarno su uvjetovani procesnom strukturom i ulogom pojedinih procesnih
subjekata unutar nje, a ne vanjskim kriterijima. Sukladno takvom, imanentnom
pristupu, osnovni problemi dokazivanja su procesne naravi: kako dokaze izvesti i
ocijeniti, odnosno na kojoj se od stranaka nalazi teret dokazivanja pojedinih
činjenica. Korespondencija s “vanjskom stvarnošću” u takvom se postavu uopće ne
javlja kao pitanje, niti je potrebna za legitimiziranje dokaznih rezultata.
64

“Materijalna istina” i princip slobodne ocjene dokaza: zaključne
napomene. Zaključno, može se stoga reći da je pojam “materijalne istine” u
povijesti europskog sudskog postupka najuže vezaan uz princip slobodne ocjene
dokaza. U tom je odnosu njegovo značenje bilo više tehničko, a manje spoznajno-
teorijsko: “materijalna istina” trebala je označavati svojstvo činjeničnih utvrđenja
dobivenih primjenom principa slobodne ocjene dokaza, za razliku od “formalne
istine”, koja se smatrala kvalitetom činjeničnih utvrđenja dobivenih primjenom

61
Cf. ibid., str. 18 i dalje (t. 1.1.3).
62
Nagel, H., GRUNDZÜGE DES BEWEISRECHTS IM EUROPÄISCHEN ZIVILPROZESS, Baden-Baden,
1967.
63
Ibid., str. 25. Od “načela građanskog postupka” Nagel osim raspravnog i istražnog načela
(čemu je posvećena posebna pozornost) obrađuje još i načela usmenosti, neposrednosti i javnosti.
64
Cf. npr. Musielak, H.-J.; Stadler, M., GRUNDFRAGEN DES BEWEISRECHTS. BEWEISAUFNAHME -
BEWEISWÜRDIGUNG - BEWEISLAST, München, 1984. S druge strane, Bender, Röder i Nack u svojoj
studiji o dokazivanju govore o moguæim greškama u utvrðivanju èinjenica iz perspektive ekperi-
mentalne forenzièke psihologije. Kod takvih psihologistièkih radova moglo bi se govoriti o, uvjetno
reèeno, korespondencijskim premisama, s time što pojam “korespondencije” u njima nije jednak smislu
u kojem taj termin rabi teorija “materijalne istine”. Vidi TATSACHENFESTSTELLUNG VOR GERICHT,
München, 1981.
ZAPADNOEUROPSKI MODEL
83
zakonske dokazne teorije i koja se mogla razlikovati od intimnog uvjerenja suca koji
ih je proglasio za “istinite”.
Pojam “materijalne istine” najčešće se nije dublje razlagao; njegovo filo-
zofijsko utemeljenje pokušavalo se naznačiti samo sporadično, uglavnom pod utje-
cajem prirodopravnih teorija u njemačkoj pravnoj teoriji kraja devetnaestog stoljeća;
međutim, i tada je to bilo prije svega stavljano u funkciju ograničenih pravno-
političkih nastojanje: s jedne strane, usmjerenih k reformi dokaznog postupka i
ukidanju nekih formalnih dokaznih pravila, ali, s druge strane, usmjerenih i protiv
ekstremno subjektivističke verzije principa slobodne ocjene dokaza. U tom
kontekstu znalo se “materijalnu istinu” povezivati i s korespondencijskim
definicijama, ponajviše zato da bi se naglasila potreba objektivnosti činjeničnih
utvrđenja, ali i potreba da ona odgovaraju zdravorazumskim kategorijama i
uvjerenjima sudionika u postupku. Ipak, teško se može tvrditi da se taj termin ikada
koristio da bi se opravdali dalekosežniji zahvati u ustrojstvo sudskog postupka, a
najmanje da se njime ikada željelo na neki način utjecati na konkretne rezultate
postupka, usklađujući ih s nekim eksplicitnim ideološkim premisama.
Nakon što je slobodna ocjena dokaza postala općeprihvaćeno dobro
europske pravne tradicije, i termin “materijalne istine” izgubio je na važnosti. Nje-
gove reformske konotacije postale su ubrzo bespredmetne, tako da se još samo
mehanički održavao u pravnoj literaturi, gubeći pomalo svoje konkretne obrise. Iako
se i dalje povezivao sa slobodnom ocjenom, njegovo je značenje postajalo sve
fluidnije: ovisno o vrsti postupka, vremenu i autoru, on se nastojao dovesti u vezu sa
sve raznolikijom skupinom procesnih instituta: uz dužnost stranaka da govore istinu,
dužnost suda da savjesno razmotri sav činjenični materijal u postupku, ovlaštenja
suda da izvodi dokaze po službenoj dužnosti, mogućnost stranaka da nastupe kao
izvori podataka u vlastitoj stvari, ovlaštenje suda da u kaznenom postupku
provjerava priznanje okrivljenika itd.
65
Značenjski se rasplinjujući, izraz “materijalna
istina” polako je iščezavao iz pravne literature – posebno literature građanskog
sudskog postupka.
66

U okviru klasične europske kontinentalne pravne tradicije može se reći da je
tako i sam termin “materijalna istina” ili nestao, ili je značenjski ispražnjen, ili je
potpuno marginaliziran. Njegovo uskrsnuće i novi život, uz preuzimanje novog

65
Cf. Canstein, op. cit. (bilješka 7), str. 75-80.
66
Većina europskih kontinentalnih građanskopravnih udžbenika tako danas više i ne sadrži ter-
min “materijalna istina”, a i u udžbenicima kaznenog prava taj termin sve više gubi na važnosti.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
84
značenja i funkcije – zbilo se u jednoj drugoj pravnoj tradiciji – u okviru sovjetsko-
istočnoeuropskog modela, čije ćemo osobitosti prikazati na kraju ovog odsjeka.

ANGLO-AMERIČKI MODEL
85

§ 7. Anglo-američki model: problem istine i dokazno
pravo (law of evidence)
34.Uvod: struktura anglo-američkog postupka. U ovom paragrafu
pokušat ćemo ukratko opisati za našu temu relevantne osobitosti anglo-američkog
modela sudskog postupka. Nije posebno potrebno obrazlagati u teoriji
konsenzualno prihvaćenu tvrdnju da postupci anglo-američkih zemalja, unatoč
bitnim razlikama između pojedinih zemalja koje pripadaju tom kulturnom krugu, u
usporedbi s – međusobno također bitno različitim – postupcima europskih
kontinentalnih zemalja tvore jedan sasvim drugi svijet, tako da, u kontekstu osnovne
opreke, međusobne razlike između modela blijede i doimaju se potpuno nevažnima.
Uslijed te osnovne razlike i problem istine u sudskom postupku postavljen je unutar
ovog modela sasvim drugačije. Središnji pojam ovog rada, pojam “materijalne
istine”, potpuno je nepoznat anglo-američkoj tradiciji. Iz te perspektive moglo bi se
tvrditi da je tematiziranje sudskih postupaka common-law zemalja nebitno za osnovni
tijek izlaganja ovog rada. Smatramo da to, međutim, nije slučaj, već da nam, naprotiv,
upravo zbog odsutnosti diskusije o “materijalnoj istini” i postavljanja problema na
drugi način, ti postupci mogu osvježiti naš kategorijalni aparat i nagnati nas da
preispitamo ustaljena gledišta: ako ništa drugo, uvid u specifičnosti anglo-američkog
postupka može nam otkriti mogućnost alternativnog pristupa i potaknuti nas da
posumnjamo u samorazumljivost naših teorija – i naših dogmi – koje, impregnirani
jednom tradicijom i jednim načinom razmišljanja, ponekad shvaćamo kao da
proizlaze “iz prirode stvari”.
Sudski postupak u Engleskoj, recipiran kasnije u mnogobrojnim engleskim
kolonijama, dijeli svoja povijesna ishodišta s europskim kontinentalnim sudskim
postupkom. Međutim, zbog specifičnog, izoliranog položaja Engleske, razvoj
pravosuđa – i, uopće, pravnog sustava – tekao je u Engleskoj u neprekinutom
kontinuitetu od ranog starogermanskog doba do današnjih dana. Silovite promjene,
uzrokovane u Europi recepcijom rimskog prava posredovanog kanonskim
obrascima, pa i kasnijim revolucionarnim zbivanjima, nisu imale svoj pandan u
Engleskoj. Unatoč, prema nekim teoretičarima, značajnog utjecaja, prvi i možda
najznačajniji potres u povijesti europskog pravosuđa, recepcija kanonskog i rimskog
prava, nije u njoj dovela do promjene paradigme i, u svakom slučaju, nije dovela do
prijelomnih promjena u ustrojstvu sudskog postupka
1
. Umjesto toga, neki instututi i

1
Prvi pravni stručnjaci u Engleskoj, suci kraljevskog suda, bili su listom klerici, od kojih su
mnogi bili dobro upoznati s kanonskim pravom, te su od 11. do 13. stoljeća posredovali svoja znanja,
harmonizirajući ih međutim s tipično engleskim ustanovama. Taj je utjecaj, međutim, nakon 1300.
godine gotovo potpuno prestao. Cf. Radcliff & Cross, THE ENGLISH LEGAL SYSTEM, London, 1964,
str. 16; za epohalni utjecaj kanonskog prava (nazvan “gregorijanskom revolucijom”) kako na
kontinentu, tako i u Engleskoj, v. antologijsko djelo Harolda Bermana LAW AND REVOLUTION
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
86
institucije koje potječu još iz ranog plemenskog doba, oblikovani i dorađeni u
staleško-feudalnom duhu, postupno su evoluirali prilagođavajući se novim
povijesnim prilikama, no nikada nisu iščezli. Rezultat je postupak u kojemu se na
svakom koraku mogu pronaći naslage povijesti i tradicije; isti taj postupak ipak ima
sasvim određen, jedinstven i konzistentan profil, koji na nekoliko ključnih mjesta
predstavlja oštar kontrast odgovarajućim ustanovama europskog kontinentalnog
prava.
Iako to nije tema ovog rada, neke institucionalne razlike između anglo-
američkog i europskog kontinentalnog tipa sudskog postupka morat će se naglasiti,
jer su baš one najzaslužnije za različito sistematsko mjesto diskusije o istini u ova dva
tipa. Stoga će u daljnjem tekstu posebna pažnja biti posvećena nastanku, razvoju i
smislu nekih takvih institucija – kao što su postojanje porote kao instancije koja
odlučuje o činjenicama, pasivna uloga suda i akuzatorni stil postupka. O punom
značenju tih instutucija koje bitno određuju anglo-američki model postupka bit će
riječi na kraju ovog odjeljka, gdje će se pokazati kako ove institucije utječu na
diskusiju o istini u common-law zemljama.
Osnovna linija teksta bit će, međutim, posvećena drugoj osobitosti anglo-
američkog procesnog prava. U prethodnom paragrafu, u prikazu problema istine u
europskom kontinentalnom modelu sudskog postupka, kao najkarakterističnije
mjesto diskusije o istini identificirana je debata oko slobodne odnosno vezane ocjene
dokaza. Specifična struktura anglo-američkog postupka uzrokovala je da se takvo
pitanje – pitanje slobodne odnosno vezane sudačke ocjene – uopće nije moglo
postaviti, budući da sama ocjena dokaza, prema klasičnom modelu, nije bila
postavljena u nadležnost profesionalnih sudaca, već u nadležnost laičkog tijela –
porote. S druge strane, ocjena dokaza od strane porote – nakon završetka rasprave i
nakon što se porota povuče na vijećanje – nije se ni željela ni mogla ograničavati –
poroti se u tom trenutku prepušta da na temelju vlastitog zdravog razuma, savjesti i
sposobnosti rasuđivanja donese odluku koju smatra ispravnom, i koju ne treba
argumentirati nikakvim posebnim razlozima. Štoviše, procesna pravila strogo
zabranjuju da pojedinosti o samoj diskusiji između porotnika te sve linije argu-
mentacije koje su navele porotu da donese odluku dopru do javnosti: porotnička
soba svojevrsna je “mračna kutija” koja na vidjelo iznosi samo konačan rezultat.
Gledajući izolirano samo ovaj segment anglo-američkog postupka, moglo bi se
brzopleto zaključiti da taj postupak u cjelini – u pogledu porote – proklamira načelo
slobodne ocjene dokaza. Zaista, kao što je već pokazano u prethodnom paragrafu,
recepcija anglo-američkih institucija za vrijeme Francuske revolucije i odgovarajuća
reforma postupka bili su obilježeni – kao što će se u konačnoj analizi pokazati:
pogrešnim – razumijevanjem anglo-američkog postupka kao postupka neograničene
slobode privatnog uvjerenja – intime conviction. Tada previđen faktor bila je činjenica

(njemački prijevod: RECHT UND REVOLUTION. DIE BILDUNG DER WESTLICHEN RECHTSTRADITION,
Frankfurt, 1991).
ANGLO-AMERIČKI MODEL
87
da je sloboda ocjene dokaza u engleskom procesu kombinirana s vrlo razrađenim
pravilima o tome koji dokazi uopće smiju biti izvedeni pred porotom i tako doći u
krug njene “slobodne ocjene”; također, nije dovoljna pažnja posvećena ni ulozi suca
koji, sumirajući na kraju rasprave slučaj, još jednom ponavlja poroti koji su dokazi
izvedeni i što se njima željelo dokazati, što ponekad ubraja i pravo i obvezu da se
poroti daju napomene o težini pojedinih dokaza i načinu na koji ih se smije shvatiti.
Upravo zahvaljujući tim propustima – kao i činjenici da porota nikad nije temeljitije
zaživjela kao integralan dio europskog kontinentalnog sudskog postupka – jedna
čitava grana prava razvijena u anglo-američkom modelu, dokazno pravo (law of
evidence), nije imala svog pandana u europskim kontinentalnim zemljama.
2

Zbog svega navedenoga, pri razmatranju problema istine u anglo-
američkom modelu sudskog postupka pitanje ocjene dokaza – iako, dakako, i ono
postoji – pojavljuje nam se kao marginalno, a njegovo metodičko mjesto preuzimaju
pravila law of evidence koja se u najvećoj mjeri pojavljuju kao tzv. dokazne zabrane
ili pravila o isključenju dokaza (exclusionary rules).
3

35.Povijesni razvoj (I): rani oblici postupka; institut porote. Iako je
englesko otočje bilo više od tri stoljeća pod rimskom vlašću, nakon anglo-saksonske
invazije u petom stoljeću potpuno su uništeni svi tragovi rimskih institucija, tako da
je razvoj pravosuđa počeo iznova, jednako kao i na europskom kontinentu, od
starogermanskih plemenskih običaja.
4
Sudska funkcija obavljala se u obliku
povremenog javnog okupljanja svih punopravnih (“slobodnih”) članova određenih
teritorijalnih cjelina – okruga i općina (shires i hundreds) – na kojima se odlučivalo o
svim pitanjima, pa tako i onima koja odgovaraju pravosudnoj funkciji.
5
Ovaj tip
autonomnog odlučivanja lokalnih zajednica, unatoč značajnoj centralizaciji i
postupnom osnivanju i jačanju državnih sudova nakon normanskog osvajanja, nikad
nije potpuno iščezao iz engleskog pravosudnog sustava te se njime mogu objasniti i

2
Treba doduše naglasiti da je u doba reforme sudskog postupka za vrijeme Francuske revolucije
dokazno pravo u Engleskoj postojalo uglavnom samo u sudskoj praksi - koja je, kao što se zna, u
common-law sustavu izvor prava - dok je većina najznačajnijih sistematskih djela koja obrađuju law of
evidence napisana tek u devetnaestom stoljeću (usp. infra, str. 92). To barem djelomično može opravdati
da su europski reformatori donekle površno shvaćali kontekst nekih instituta engleskog prava.
3
Ovu promjenu perspektive neki autori nastoje i dublje teorijski utemeljiti. Tako Giuliani,
razvijajući koncept dokazivanja na tragu antičke retorike, piše: “La prova quindi non  mai ‘libera’ in nessun
caso: in teoria, sarebbe possibile costruire un sistema probatorio da due punti di vista opposti: a) come un sistema di
divieti, di norme di esclusione; b) come un sistema di valutazione delle prove. Ogni sistema positivo di diritto processuale
in realtŕ combina i due punti di vista: la law of evidence nel sistema anglosassone ed il diritto processuale continentale
rappresentano oggi rispettivamente il prevalere di queste due concezioni.” IL CONCETTO DI PROVA, str. XII i d.
4
Cf. supra, str. 66.
5
Skupštine manjih teritorijalnih jedinica - “stotica” (hunderds) okupljale su se svakih mjesec dana,
dok su u većim područjima održavale dva do tri puta godišnje. Cf. Redcliff & Cross, op. cit. (bilješka 1),
str. 3 i d.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
88
neke današnje karakteristike anglo-američkog modela postupka: taj je model
postupka do danas ostao kombinacija između dva tipa pristupa – navedenog
spontanog rješavanja društvenih konflikata “odozdo” te pravosudnih prerogativa
krune koji su se razvili kroz djelovanje dvorske administracije – tijela zvanog Curia
Regis – i koji su zasnivali neposrednu nadležnost suverena/kralja da rješava sporove
između svojih podanika
6
. Nadležnost općinskih i kraljevskih sudova u počecima je
bila konkurirajuća, tj. načelno su se iste vrste sporova mogle rješavati kako pred
jednima, tako i pred drugima, a kasnije se uspostavio tip jedinstvenog postupka u
kojem su prisutni elementi oba tipa – kako elementi autonomne, tako i elementi
središnje jurisdikcije.
Dokazni postupak u ranom je periodu razvoja engleskog prava bio, jednako
kao i na kontinentu, zasnovan na tzv. “iracionalnim” dokaznim sredstvima. Na
plemenskim skupštinama o činjenicama se odlučivalo tako da se onoj stranci za koju
se smatralo da nosi teret dokazivanja postavljala neka vrsta testa – “Božjeg suda” – o
čijem je ishodu ovisila odluka o tome čiji će se činjenični navodi uzeti za istinite, a
čiji ne; karakteristični oblici takvog “Božjeg suda” bile su tzv. ordalije
7
– “sud vrelog
željeza” (ordeal by fire), “sud hladne vode” (ordeal by water) itd. Drugi tip odlučivanja
počivao je na zakletvi stranke (compurgation), ojačanoj zakletvom određenog broja
(obično dvanaest) tzv. pomagača zakletve (oath helpers) – osoba koje svečano
potvrđuju da je zakletva stranke istinita. Naposljetku, treći tip, tzv. “sudski dvoboj”
(trial by battle) preuzet je kao tipično normanska institucija nakon osvajanja Engleske i
zadržao se dugo nakon što su ostali tipovi ordalija prestali postojati.
8
Iako u ovom
razdoblju razvoja engleskog pravnog sustava još ne postoji disocijacija između
kaznenog i građanskog postupka, značajno je primijetiti da su se, po prirodi stvari,
ordalije najčešće nalagale u onim slučajevima koje bismo danas zvali krivičnim
(kaznenim) stvarima, a zakletvu u onima koje bismo mogli identificirati kao
građanske sporove.
9


6
Dakako, osim komunalnih sudova i kraljevskih sudova postojao je i niz feudalnih sudova u
kojima su feudalni sizereni - barons - vršili jurisdikciju nad svojim vazalima; njih, kao manje važne, u
narednom pregledu ostavljamo po strani.
7
Izraz ordalije dolazi od engleskog termina ordeal, koji je svojim korijenom (ordal) srodan
njemačkom izrazu Urteil, urteilen - sud, suditi, i kao tehnički termin označava “drevni tip suđenja u
kojem se optuženi izlaže fizičkim opasnostima od kojih bi ga božanstvo trebalo zaštititi ukoliko je
nevin”; cf. Webster, NEW WORLD DICTIONARY. Utoliko je i sudski dvoboj (v. dalje) vrsta ordalija.
8
Posljednji je put u odlučivanju po žalbi tuženik ponudio sudski dvoboj u slučaju Ashford v.
Thornton 1818. godine. Cf. Redcliff and Cross, op. cit. str. 70. Slično vrijedi i za kompurgaciju, koju je
definitivno ukinuo tek Civil Procedure Act 1833. godine.
9
Cf. Redcliff & Cross, op. cit. (bilješka 1), str. 9, 10 i 18.
ANGLO-AMERIČKI MODEL
89
Rješavanje sporova “iracionalnim” dokaznim sredstvima
10
bila je proce-
duralna osobitost obvezna za autonomne lokalne sudove. Curia Regis, kao vrhovni
zajednički tribunal kraljevstva, nije bila vezana njihovim procesnim pravilima te je
umjesto takvih sredstava mogla insistirati na odlučivanju koje se u Domesday Surveyu
naziva “istragom” – (inquest) – postupku u kojem je kraljevski sud slobodno donosio
odluku na temelju vlastitog saznanja i ispitivanja stranaka u sporu.
11
U drugoj
polovici dvanaestog stoljeća, za vrijeme vladavine Henryja II, već se međutim u širim
razmjerima – dakle i u pogledu postupka pred komunalnim sudovima – počelo
osjećati nezadovoljstvo ordalijama svih vrsta te je, pretpostavlja se oko 1179, na
temelju posebne kraljevske uredbe, dano pravo svim tuženicima da otklone sudski
dvoboj kao metodu rješavanja spornih činjeničnih pitanja i podvrgnu se posebnom
postupku poznatom kao grand assize ili possessory assize.
12
Taj postupak, razvijen
ponajviše radi rješavanja tada prevladavajućih petitornih i posesornih sporova u
pogledu zemlje, predviđao je da će, na odgovarajući zahtjev tuženika, nadležni
kraljevski službenik – sheriff – pozvati četiri plemića iz njegovog područja, čija će
dužnost biti da izaberu drugih dvanaest plemića, nepristranih u odnosu na stranke,
da odluče o zahtjevu tužitelja. Ovaj tip postupka, koji je u početku bio privilegija
tuženika, ubrzo je prerastao u pravilo, tako da su se i tužitelji mogli radi njegova
provođenja obraćati kraljevskim vlastima. Da bi približili taj postupak komunalnim
sudovima, kraljevski suci – delegati Curiae Regis – počeli su ih obilaziti u povremenim
vremenskim periodima te su nadgledali provođenje postupka i davali mišljenje o
incidentalnim pravnim pitanjima. Treba, međutim, naglasiti da je čitav tijek postupka
ovisio o tipu kraljevskog naloga (writ) koji se izdavao na zahtjev zainteresirane strane.
Tako su se razvili vrlo formalizirani oblici kraljevskih naloga te “.... kada ste jednom
odabrali svoju tužbu, bili ste obvezani za propisanu formu postupka, i niste mogli
odstupiti sa staze koju ste odabrali.”
13
Forma tužbe sadržavala je već pravnu osnovu
– koja je često prvi put bila na taj način formulirana, tako da se čitav postupak dijelio
na dvije faze – izbor tužbe (u kojem kraljevsko pravosuđe često ima

10
Ovdje treba napomenuti da niti taj “iracionalni” modus dokazivanja nije bio lišen svake
racionalnosti. Pored toga što su ordalije, kao što je već navedeno, odgovarale osnovnim religijskim i
ideološkim predodžbama, kompurgacija je u razdoblju u kojem se krivokletstvo mnogo oštrije ocje-
njivalo nego danas bila mnogo pouzdanija metoda dokazivanja: u svakom slučaju, strani u sporu u tim
uvjetima sigurno nije bilo lako da nađe dvanaest slobodnih ljudi koji bi pod zakletvom jamčili za
njegove neuvjerljive činjenične navode. Naposljetku, odluka o tome kojoj će se strani nametnuti
dužnost prolaženja određenog testa ili zakletve i kakav će taj test ili zakletva biti u velikoj je mjeri ovisila
o “slobodnoj ocjeni” organa koji odlučuje, i tako je u sebi već sadržavala određeno preduvjerenje o
činjenicama - koje je, u uvjetima zatvorenih plemenskih zajednica, sigurno lakše moglo imati racionalnu
osnovu.
11
Cf. Radcliff & Cross, op. cit. (bilješka 1), str. 28.
12
Riječ assize označavala je u prvo doba sjednicu suda/skupštine, potom odredbu donesenu na
toj skupštini, a napokon - kao u ovom slučaju - postupak reguliran takvom odredbom, ili čak sud koji
postupa prema takvom postupku (kao u izrazu assize court). Cf. ibid., str. 39.
13
Ibid., str. 46.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
90
pravnostvaralačku ulogu) te odluku o njoj: u tome se, čini se, može pronaći snažna
analogija s klasičnim oblikom rimskog sudskog postupka koji razlikuje faze in iure i
apud iudicem. Različiti oblici tužbi (writs), koji su se razvili u doba dok ih je kraljevsko
pravosuđe još moglo slobodno stvarati, uvjetovali su međutim i način dokazivanja,
tako da se, iako je novi oblik postupka u kojem o činjeničnim pitanjima odlučuje
dvanaestočlano tijelo prevladavao, u nekim vrstama postupaka i dalje koristilo doka-
zivanje kompurgacijom ili sudskim dvobojem.
Sličan, ali ipak pomalo različit razvoj imao je i kazneni postupak. Nakon
početne faze u kojoj se o svim prijestupima sudilo po privatnoj tužbi, postupak o
nekim težim vrstama prijestupa počele su u ime krune pokretati ovlaštene osobe. Od
odluke Klarendonske skupštine (Assize of Clarendon) 1166. godine uspostavila se
dužnost da dvanaest izabranih predstavnika svake općine redovito izvještavaju
kraljevskog službenika o osobama za koje sumnjaju da su počinile zločin. Takvim je
osobama potom sudio kraljevski sudac kada se na svom obilasku našao u tom
području. U dvanaestom stoljeću on je osumnjičene još podvrgavao ordalijama
hladne vode, no nakon kraćeg vrludanja u trinaestom se stoljeću u praksi afirmiralo
pravilo da o pitanjima krivnje treba odlučivati drugo tijelo istog sastava kao i tijelo
koje je osumnjičene trebalo prijavljivati – dakle dvanaestorica izabranih predstavnika
odgovarajuće općine.
14
Doduše, i ovdje je bilo moguće da se postupak i dalje pokreće
privatnom tužbom, po kojoj se i dalje pružala mogućnost optuženom da u
određenim slučajevima ponudi tužitelju sudski dvoboj
15
.
Na ovaj način, kao svojevrstan kompromis i podjela posla između
kraljevskog i komunalnog pravosuđa, razvio se specifični anglo-američki institut
porote. U njemu se, što se tiče njegove uloge i funkcije, ocrtava autonomija
zatvorenih plemenskih zajednica, koje svojim članovima sude na temelju zdravog
razuma i svojih moralnih predodžbi; njegov sastav asocira na kletvenike
(compurgatores) koje su stranke mogle pozvati da zakletvom zajamče istinitost
njihovih navoda: u oba slučaja riječ je o dvanaest osoba – laika, no dok kod kom-
purgacije njih biraju stranke, kod porotnog suđenja riječ je o, po definiciji, nepri-
stranim osobama. Institucija porote u okviru anglosaske tradicije često se isticala kao
primjer demokratičnosti anglo-američkog sudskog postupka, no to, barem što se tiče
početne faze razvoja, treba uzimati sa skepsom. Posebno se institut porote
povezivao s člankom 39. jednog od temeljnih dokumenata demokratske tradicije
Velike Britanije, Velike povelje o pravima iz 1215. godine, u kojoj se navodi da se niti
jedan slobodan čovjek ne smije zatočiti ili protjerati, niti mu se smije oduzeti
imovina bez odgovarajuće presude njemu jednakih.
16
U sedamnaestom se stoljeću

14
Cf. ibid., str. 67 i d.
15
Cf. gore, bilješka 8.
16
No free man shall be taken or imprisoned or disseised or exiled or in any way destroyed, nor weill we go upon
him nor will we send upon him except by the lawful judgment of his peers or by the law of the land.
ANGLO-AMERIČKI MODEL
91
smatralo da se judicium parium, judgment of his peers, odnosi na institut porote; čini se,
naprotiv, da se taj izraz prije odnosi na stare tipove postupaka u kojima je kao sud
nastupalo tijelo sastavljeno od pripadnika istog staleža kao i stranke u postupku.
Porota, međutim, nikad nije donosila presudu (judgment), pa se danas smatra da
citirani član prije predstavlja potvrdu privilegije visokog plemstva da samo sudi
svojim članovima, neovisno o kontroli odozgo.
17
Uostalom, što se same porote tiče,
ona također u početku nije bila “demokratski” sastavljena, već su se kao porotnici
prije svega birali pripadnici lokalnog plemstva. Ipak, institut porote postupno je
evoluirao u ono što danas jest; o današnjoj ispravnosti ideoloških premisa kojima se
institut porote utemeljuje bit će riječi kasnije. Zasada, treba naglasiti da je, u odnosu
na ranije tipove postupaka, porotno suđenje predstavljalo jači izraz prerogativa krune
–središnje vlasti. Uloga kraljevskih sudaca bitno je ograničavala autonomiju lokalnih
zajednica, premda je nikada nije potpuno poništila. Kraljevski suci i drugi pravosudni
službenici, oblikovanjem novih tužbi, svojom prisutnošću pri procesu suđenja te
konačnim donošenjem presude na osnovi odluke porote tu su autonomiju nastojali
ujednačiti i uskladiti s interesima političke vlasti. Na taj je način, u borbi lokalnih i
središnjih interesa, izrastao engleski common-law sustav; usmjeravajući i kontrolirajući
postupak, sudac kao reprezentent kraljevskog pravosuđa u njemu je imao tehničku,
profesionalnu, ali i pravnostvaralačku ulogu, tako karakterističnu za common-law.
Povijesni razvoj (II): evolucija dokaznog prava. Doktrinarni stav o
načinu podjele rada između suca i porote ubrzo se ustalio i postao samorazumljiv.
Taj je stav svoj oblik dobio i u latinskoj maksimi: ad questionem facti non respondent
judices, ad questionem legis non respondent juratores.
18
Iako je, dakle, nominalno postojalo
strogo razgraničenje prema kojem su činjenična pitanja bila u nadležnosti porote, a
pravna u nadležnosti suda
19
, izvukli bismo pogrešan zaključak kada bismo smatrali
da u anglo-američkom sudskom postupku nema nikakvog utjecaja suda na činjenična
utvrđenja, odnosno da porota ne sudjeluje u pravnom rasuđivanju. Niz pravnih
pravila o izvođenju dokaza, relevantnosti, dopustivosti pojedinih dokaza i zabrani
drugih, koja su se razvila u zasebnu pravnu granu – law of evidence – svjedoče o
suprotnom. Razvoj prava dokazivanja tekao je paralelno s razvojem engleskog

17
Cf. Radcliff & Cross, op. cit. (bilješka 1), str. 49 i d.
18
Cf. Zuckerman, THE PRINCIPLES OF CRIMINAL EVIDENCE, Oxford, 1989, str. 31.
19
To strogo razgraničenje bilo je u nekim slučajevima čak i prostorno odvojeno; o činjeničnim
pitanjima raspravljalo se naime pred lokalnom porotom, a o pravnim pitanjima pred jednim od tri
londonska suda koji su u Westminsteru zasjedali in banc, u plenarnom zasjedanju. Do Westminsterskog
statuta 1285. godine, koji je uspostavio doktrinu nisi prius, i stranke i porotnici trebali su putovati u
London, a potom je bilo omogućeno da se porota, pod nadzorom odgovarajućeg kraljevskog
službenika (commisioner of assize) koji je najčešće bio sudac, okuplja u odgovarajućoj općini te da se njena
odluka protokolira, uvede u spis i šalje u Westminster, gdje će o pravnim pitanjima odlučiti tamošnji
kraljevski sud na zajedničkoj sjednici. To je, doduše, važilo samo za građanske sporove; u krivičnim
stvarima, gdje je porota donosila odluku o krivnji, sudac koji je nadgledao postupak donosio je i
presudu.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
92
sudskog postupka; međutim, općenito gledano, law of evidence za engleske je pojmove
relativno moderno, jer “mnoga njegova pravila nisu starija od 300 godina”.
20

Razlozi za relativno kasni razvoj prava dokazivanja nalaze se u specifičnoj
ulozi srednjovjekovne porote: srednjovjekovni porotnici birali su se, naime, između
osoba za koje se pretpostavljalo da su iz osobnog iskustva upoznate s činjeničnom
podlogom spora. Svjedoci kao dokazno sredstvo počeli su se, naime, koristiti tek u
petnaestom stoljeću da bi nadopunili osobna saznanja porotnika, no u praksi to nije
bilo uobičajeno sve do šesnaestog stoljeća
21
. I tada su se, međutim, kako nije bilo
prisilnih sredstava i obveze svjedočenja
22
, svjedoci nerado izlagali troškovima,
neugodnostima i opasnostima svjedočenja. Dokazivanje ispravama bilo je poznato,
no, u uvjetima nepismenog društva, to, s jedne strane, nije bilo često, dok se, s druge
strane, ispravama pristupalo s pretjeranim poštovanjem, tako da je, prema estoppel
doktrini, bila isključena mogućnost dokazivanja neistinitosti njihova sadržaja.
Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka bilo je strogo zabranjeno sve do
devetnaestog stoljeća, a u određenim vrstama prijestupa u kaznenom postupku bilo
je do sedamnaestog stoljeća čak zabranjeno da optuženi predlaže svjedoke u svoju
korist, a i kad je to bilo omogućeno, oni su bili saslušavani bez zakletve.
Treba, doduše, naglasiti da common-law sustav i njegova podjela na suca i
porotu nisu bili jedini povijesni modus postupka u Engleskoj, a, posebno u nekim
građanskopravnim stvarima, niti jedini proceduralni modalitet dokazivanja. Naime,
nakon što je u četrnaestom stoljeću došlo do stagnacije u razvoju novih oblika tužbi
(writs) te su kraljevski suci prestali prilagođavati pravo novim okolnostima, common-
law je postao zatvoren, visoko tehnificiran i formaliziran sustav. Da bi se ublažila
njegova rigidnost, razvijena je praksa sudovanja na principu pravičnosti (equity), gdje
se stranka koja nije na drugi način mogla ostvariti pravnu zaštitu obraćala molbom
kraljevskom kancelaru (Chancellor) da razmotri njen slučaj, i, ako to nađe opravdanim,
provede postupak i donese odluku. Iz toga se postupno razvila posebna vrsta suda –
Court of Chancery – koji je nadopunjavao praksu common-law sudova.
23
Sudovanje na
načelima pravičnosti
24
odvijalo se i prema vlastitim procesnim pravilima. Prije svega,

20
Nokes, AN INTRODUCTION TO EVIDENCE, London, 1967, str. 18.
21
Cf. Radcliff & Cross, op. cit. (bilješka 1), str. 90.
22
Obveza svjedočenja uvedena je tek 1563. godine; cf. Nokes, op. cit. (bilješka 20), str. 19.
23
Međusobno odnos tih dvaju tipova postupka karakterizira izreka da bi “common-law bez equity
bio poput kaputa s rupama, dok bi equity bez common law bio poput zakrpa koje lebde u zraku”. Cf.
Radcliff & Cross, op. cit. (bilješka 1), str. 133.
24
Treba imati na umu da je equity postupak samo u počecima predstavljao suđenje ex aequo et bono,
da bi, sukladno precedentskoj strukturi engleskog prava, stvorio svoja vlastita pravna pravila. Razlika
između common-law i equity uspostavila se tako postupno kao neka vrsta stvarne nadležnosti: mnogi
sporovi stvarnog i obveznog prava (prije svega oni u kojima su se isticale mane volje) rješavali su se
prema materijalnim i procesnim pravilima in equity dok je, s druge strane, naknada štete i izvanugovorna
odgovornost uglavnom bila u common-law nadležnosti. Ipak, ova je razlika tek relativna, jer su se mnogi
sporovi mogli pokretati u bilo kojem od tih dvaju modusa. Cf. Radcliff & Cross, op. cit. (bilješka 1), str.
ANGLO-AMERIČKI MODEL
93
tzv. equity sporovi nikad se nisu rješavali pred porotom, već je sudac-pojedinac sudio
o svim aspektima spora – kako pravnim, tako i činjeničnim. U equity sporovima
sudac je mogao saslušavati stranke i svjedoke, i, uopće, imao je mnogo aktivniju
ulogu negoli sudac u common-law sporovima. Nadalje, equity sudac mogao je prisilno
navesti stranku ili njenog svjedoka da, na zahtjev protivne stranke, otkrije pod
zakletvom određene činjenice, odgovori na određena pitanja ili prezentira određene
isprave koje se nalaze u njenom posjedu – što je sve bilo dio postupka nazvanog
discovery.
U nizu reformi tijekom devetnaestog stoljeća
25
, common-law i equity počeli su
se u mnogim obilježjima približavati i tvoriti manje-više jedinstvenu vrstu postupka.
Taj je postupak od devetnaestog stoljeća započinjao izdavanjem jedinstvene vrste
naloga/poziva – writ of summons; mnogi elementi postupka bitno su pojednostavnjeni
i učinjeni elastičnijima. Također, istim reformama postupno se ograničavala upotreba
porote u civilnim sporovima, tako da je danas u common-law zemljama porota u
građanskim stvarima više izuzetak nego pravilo.
U krivičnim stvarima, naprotiv, suđenje pred porotom (trial by jury) ostalo je,
osim u slučaju sitnijih prijestupa, pravilom sve do danas. Relativno kratkotrajna
praksa kraljevskog suda (tzv. Star Chamber) koji je u sedamnaestom stoljeću sudio bez
porote i imao jaka inkvizitorna ovlaštenja naišla je na snažan otpor plemstva i
parlamenta te je taj sud 1641. godine konačno ukinut.
U kontekstu tih zbivanja treba promatrati i razvoj prava dokazivanja. Law of
evidence s jedne strane nosi također naslage povijesnih institucija i specifičnosti; s
druge strane, njegov moderni oblik proizvod je tek kasnijeg razvoja u osamnaestom
i, posebno, u devetnaestom stoljeću, kada su preciznije uobličene i donekle
harmonizirane opće konture engleskog sudskog postupka. Prvi značajniji pisci koji
pišu sistematska djela o pravu dokazivanja javljaju se tako u osamnaestom stoljeću
(Gilbert, Bathurst), no najveći dio njih djeluje u devetnaestom stoljeću (Bentham,
Wills, Stephen, Thayer, Taylor, Phipson i dr.).
26
Iz tog doba datiraju i mnogi značajni
precedenti najviših sudova koji su i stvorili osnovicu tog prava; napokon, u ovom
stoljeću, pravo dokazivanja postalo je i predmet državne regulacije: u Engleskoj npr.
treba spomenuti Evidence Act iz 1938, Civil Evidence Acts iz 1968. i 1972 te Police and
Criminal Evidence Act iz 1984. godine, a u Americi Model Code of Evidence iz 1942,
Uniform Rules of Evidence te Federal Rules of Evidence iz 1975. godine.

133 i d.
25
Za reforme su prije svega značajni Uniformity of Process Act iz 1832. godine, Civil Procedure Act iz
1833. godine, Common-Law Procedure Acts iz 1852, 1854. i 1860. godine te Judicature Act iz 1873-75.
godine.
26
Cf. Nokes, op. cit. (bilješka 20), str. 24 i d.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
94
36.Predmet i sadržaj prava dokazivanja. Predmet prava dokazivanja
odnosi se na to “kako se činjenice smiju dokazivati pred sudom i koje se činjenice
tamo ne smiju dokazivati.”
27
U ovoj definiciji svakako je značajniji njen drugi dio:
najveći dio pravila anglo-američkog dokaznog prava odnosi se na određivanje koje se
činjenice ne smiju dokazivati – tzv. dokazne zabrane (exclusionary rules).
28
Još 1872.
godine Stephen je u uvodu propisima o dokazivanju u Indiji naveo da se najveći dio
prava dokazivanja može svesti na tri osnovna principa, naime “da se dokazi moraju
odnositi na relevantne činjenice /matters in issue/, da posredni oralni dokazi /hearsay/
nisu dopustivi te da se u svakom slučaju moraju prezentirati najjača dokazna sredstva
/best evidence rule/”.
29
To je međutim samo donekle točno, tako da suvremeni
priručnici prava dokazivanja, iako je velik dio njihovih pravila potekao upravo iz ovih
triju izvora, obuhvaćaju u pravilu ipak dosta široku materiju. Ako uzmemo kao
primjer jedan od novijih prikaza dokaznog prava, možemo, sukladno njegovoj
metodičkoj diobi, navesti određene krugove pravila koja su – unatoč individualnim
različitostima – reprezentativna za najveći dio sustavnih prikaza dokaznog prava.
Ono što bismo provizorno mogli nazvati “općim dijelom dokaznog prava” odnosi
se na određenje tipova činjenica koje se u sudskom postupku dokazuju;
kategorizaciju dokaznih sredstava; opća pitanja o relevantnosti, dopustivosti i težini
dokaza; podjelu funkcija između suca i porote te slična pitanja. “Posebni dio” – koji
ujedno u pravilu zauzima najveći dio materije – sadrži raspravu o pitanjima tereta i
standarda dokazivanja (burden, standard of proof); o tome tko smije, a tko mora
nastupiti kao svjedok pred sudom (competence and compellability of witnesses); pravila o
ispitivanju svjedoka na glavnoj raspravi; o tome koje vrste dokaza iziskuju potkrijepu
(corroboration); pravila o dokazivanju ispravama i uviđajem (documentary and real
evidence); o (ne)dopustivosti dokazivanja činjenica pozivanjem na usmene i pismene
izjave dane izvan sudskog postupka (hearsay rules); o (ne)dopustivosti dokaza dobrog
ili lošeg karaktera stranaka i njihovih svjedoka (evidence of character); o (ne)dopustivosti
dokazivanja mišljenja i stavova svjedoka i vještaka – a ne samo sadržaja njihovog
iskustva (opinion evidence); o (ne)dopustivosti izvođenja nekih dokaza zbog javnog
interesa (public policy); o pravu sudionika postupka da otklone odgovor na pojedina
pitanja, odnosno da odbiju prezentirati neke isprave ili stvari (privilege); o zabranama
strankama da prezentiraju pojedine dokaze jer proturječe njihovim ranijim tvrdnjama
ili ponašanju (estoppel); te o činjenicama koje ne treba dokazivati, tj. pravila o pre-
sumpcijama (presumptions), notornim činjenicama (judicial notice) i formalno priznatim
činjenicama (formal admissions).
30


27
Cross & Wilkins, AN OUTLINE OF THE LAW OF EVIDENCE, 4.ED, London, 1971, str. 1.
28
Ibid., str. 2.
29
Cf. Nokes, op. cit. (bilješka 20), str. 24.
30
Cf. Keane, THE MODERN LAW OF EVIDENCE, Abingdon, 1985, str. 4 i 5.
ANGLO-AMERIČKI MODEL
95
37.Pravo dokazivanja i porota. Najveća većina pravnih teoretičara slaže se
s ocjenom koju je još 1898. godine iznio u svojoj raspravi Thayer, jedan od uteme-
ljitelja prava dokazivanja kako u Engleskoj tako i u Americi, da je pravo dokazivanje
“dijete porote”.
31
Nedvojbeno se najveći dio pravila dokaznog prava razvio iz
aktivnosti sudaca pri selekciji dokaza koji će biti prezentirani pred porotom te uputa
koje su se davale poroti o dokaznoj vrijednosti pojedinih dokaza. Također je
nesporno da suci, računajući na svoje profesionalno obrazovanje i iskustvo, danas u
postupcima koji se ne vode pred porotom mnogo labavije shvaćaju dokazna pravila,
pa dopuštaju i one dokaze koje u postupku pred porotom ne bi smjeli dopustiti.
32

Ipak, u načelu ista dokazna pravila vrijede bez obzira na to vodi li se postupak pred
sucem-pojedincem ili pred porotom te se čini da nema razloga smatrati da bi
dokazno pravo ukidanjem porotnog suđenja postalo suvišno.
33

Utoliko se ne može tvrditi da je dokazno pravo toliko usko vezano za po-
rotu da bi prestankom njene egzistencije i ono prestalo postojati; podjela posla
između suca i porote ostaje i kad o svim pitanjima odlučuje sudac-pojedinac, samo
što su te dvije funkcije tada objedinjene u jednoj osobi:
Povijesno, separacija funkcija na suca i porotu ostavila je tako dubok trag u engleskoj
jurisprudenciji da su pravila i običaji pravne misli koji od nje potječu jedva taknuti
današnjim nestajanjem porote u građanskim sporovima. Ako bi porotno suđenje ikada
bilo ukinuto, mnoga od tih pravila ostala bi toliko dugo dokle postoji common-law
sustav. Sudac koji sudi sam mora biti konstantno svjestan linije koja dijeli njegove dvije
vrlo različite funkcije.
34

Odatle slijedi da se u ovom kratkom komparativno-povijesnom pregledu
dokazno pravo ne može gledati kao neobičnost common-law sustava, proizišla
isključivo iz povijesnih specifičnosti i neprimjenjiva na druge sustave koje takve
specifičnosti (npr. porotu) nemaju – kao što je primjerice europski kontinentalni
model. Funkcije koje u anglo-američkom modelu sudskog postupka vrše podijeljeno
sudac i porota, mogu biti povjerene jednoj jedinstvenoj instanciji – no samo zbog
toga te funkcije kao takve neće prestati postojati.
Pitanje je, dakako, koje su to funkcije. Doktrinarno, kao što smo već naveli,
riječ je o podjeli funkcija na rješavanje činjeničnih (porota) i pravnih pitanja (sudac).
Prvi prigovor koji se toj tradicionalnoj podjeli može postaviti proizlazi upravo iz
egzistencije dokaznog prava. Već iz gornjeg kratkog pregleda predmeta i sadržaja
dokaznog prava očito je, naime, da porota ne rješava o svim činjeničnim pitanjima,
već samo o onim činjeničnim pitanjima koja joj “servira” sudac. Zakletva porotnika

31
Cf. Thayer, PRELIMINARY TREATISE, str. 266, 509 (prema Nokes, op. cit. (bilješka 20), str. 25).
32
Cf. Schurtman & Walter, DER AMERIKANISCHE ZIVILPROZESS, Frankfurt/Deventer, 1978, str.
72.
33
Cf. Zuckerman, op. cit. (bilješka 18), str. 15.
34
Lord Bridge, prema Cross & Tapper, CROSS ON EVIDENCE, London, 1985, str. 152.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
96
ne glasi “Pažljivo ću suditi tuženom i utvrditi istinu”, već “Pažljivo ću suditi tuženom
i dati istinit sud o činjenicama u skladu s iznesenim dokazima”
35
. O tome koji će
dokazi i kojim redom biti izneseni odlučuje međutim, na prijedlog stranaka, sudac,
koji nekad može i sam, bez porote, odlučiti o njima (npr. kod tzv. prima facie slučaja)
ili izuzeti porotu od rješavanja nekih pitanja; on o nekim prejudicijelnim pitanjima
kao što je pitanje dopustivosti pojedinog dokaza može sam provesti raspravu i
utvrditi činjenice (Voir Dire ili trial within a trial)
36
; on na kraju rasprave daje završnu
riječ, rekapitulira izvedene dokaze i poučava porotu o teretu dokazivanja i dokaznim
standardima; on se, naposljetku, može usprotiviti ocjeni porote i poništiti njen sud o
činjenicama. Utvrđivanje činjenica – “istine” – podložno je dakle jednom
visokotehnificiranom i formaliziranom pravnom procesu, pa se teško može reći da
porota odlučuje o “golim” činjenicama, nenormativnoj “istini” koja se nalazi negdje
“vani” – izvan sudskog postupka. Ponekad vrlo oštre kritike upućene pravu
dokazivanja
37
nisu usmjerene na deregulaciju postupka utvrđivanja činjenica, nego na
reformu i poboljšanje postojećih dokaznih pravila.
38

Razgraničenje funkcija na liniji činjenična/pravna pitanja može se dovesti u
pitanje i s druge strane: ne samo što sudac odlučuje o mnogim činjeničnim pitanjima
i determinira činjenična utvrđenja porote, već i porota rješava o mnogim pravnim
pitanjima. Porota u današnjem common-law sustavu donosi jedan završni, opći sud
(general verdict) o postavljenim pitanjima. U kaznenom postupku ona tako odlučuje o
tome je li optuženik kriv ili nije za djelo za koje ga se tereti – dakle ne utvrđuje samo
“što se dogodilo”, već i primjenjuje pravno pravilo
39
. Praksa donošenja posebnih,
incidentalnih odluka porote (special verdict), koja bi bila bliža rješavanju “čistih”
činjeničnih pitanja, nije nikad poprimila šire razmjere i u načelu je napuštena. Zbog
toga je uloga porote mnogo šira nego što joj se doktrinarno pripisuje, što je

35
“I will faithfully try the defendant and give a true verdict according to the evidence”. Cf. Zuckerman, op. cit.
(bilješka 18), str. 33. Inače, u hrvatskom je jeziku teško naći odgovarajuće termine za razliku između
engleskih pojmova verdict i judgment (ili njemačkih Wahrspruch i Rechtsspruch), “istinorijeka” i
“pravorijeka”. Opisni prijevod “sud o činjenicama” i “sud o pravu” tek je približno korektan.
36
Cf. npr. Keane, op. cit. (bilješka 30), str. 27 i d.
37
Harvey tako npr. opisuje law of evidence na sljedeći način: “Očito utemeljeno na pretpostavkama
da su svi porotnici gluhi za razum, da su svi svjedoci najvjerojatnije lažljivci, da su svi dokumenti
najvjerojatnije krivotvorine, njemu se dva stoljeća dodavalo, oduzimalo i prikrpljivalo, sve dok nije
poprimilo strukturu goru od strukture hrpe građevinskog otpada.” THE ADVOCATE’S DEVIL, citirano
prema CROSS ON EVIDENCE, cit. (bilješka 34), str. 2.
38
Utoliko treba kao retoričku nes(p)retnost primiti usamljene izjave poput one koju je pri
otvaranju Civil Evidence Bill debate 1968. godine dao u gornjem domu engleskog parlamenta Lord
Chancellor, naime, da “...prema njegovom mišljenju za 20 godina neće više postojati dokazno pravo.” Cf.
Cross & Wilkins, op. cit. (bilješka 27), str. 11. Izjava je, uostalom, i empirijski opovrgnuta te se i danas,
na u prosjeku 600 stranica teksta, izdaju udžbenici dokaznog prava s novim propisima i presedanima.
39
“... funkcija tog odlučivatelja o činjenicama /porote, nap. A.U./ nije ograničena na odlučivanje
o tome što se dogodilo, već se proširuje na odluku o odgovarajućim konzekvencijama činjenica koje
utvrdi.” Zuckerman, op. cit. (bilješka 18), str. 26.
ANGLO-AMERIČKI MODEL
97
primijećeno već u sedamnaestom stoljeću.
40
No i dalje, ako zanemarimo razliku
“posebnih” i “općih” odluka i diferenciranije promatramo proces odlučivanja, vidjet
ćemo da je jedna od najznačajnijih funkcija porote interpretacija pojedinih pravnih
standarda i kvalifikacija u skladu s njima. U tome se, doduše, konkurentno pojavljuju i
sudac i porota, tako da je npr. određenje pojmova kao što su “prijeteće, pogrdno ili
uvredljivo ponašanje” (threatening, abusive or insulting behavior), “teška tjelesna povreda”
(grievous bodily harm) ili “nepristojnost” (indecency) rezervirano za porotu
41
, određenje
pojmova kao što je predumišljaj (malice aforethought) rezervirano za suca
42
, dok se
određenje pojma razboritog (reasonable) ponekad ostavlja sucu, ponekad poroti, a
ponekad i sucu i poroti
43
. Shodno tome, ta se određenja jednom određuju kao
činjenična, jednom kao pravna pitanja; prema tome, ni sama granica činjeničnog i
pravnog nije nipošto sigurna, već su, naprotiv, u sudskom postupku
“...utvrđivanje činjenica i interpretacija prava tako međusobno isprepleteni... da je ponekad teško
razlučiti gdje činjenice završavaju, a počinje pravo ili moral.”
44

Jedan od stavova o razgraničenju, upravo kod problema interpretacije, dao
je lord Reid, smatrajući da “značenje obične riječi engleskog jezika nije pravno pi-
tanje”
45
. Dakako, većina riječi pravnog jezika potječe iz običnog govora te je zapravo
riječ o tome da razgraničenje treba ići linijom “uobičajene” i “stručne” upotrebe.
Upotrebljava li se neka riječ “stručno” ili “obično” jest, međutim, prejudicijelno
pitanje, za koje odgovor ponovo treba tražiti unutar pojedinog pravnog sustava,
suglasno njegovim osnovnim zadacima i vrijednostima. U svakom slučaju, ovdje
dolazimo do veze s osnovnim utemeljenjem i opravdanjem instituta porote u anglo-
američkim zemljama – težnje da sudski postupak u sebi sadrži i elemente aktualnih
standarda moralnosti i pravednosti u političkoj zajednici, suđenje čovjeku “by man
and woman of his own sort”.
46
Implikacije tog utemeljenja na moguće poimanje istine bit

40
Lord Vaughan tako već 1670. godine navodi: “Onaj decantatum iz naših knjiga, ad quaestionem
facti non respondent judices, ad quaestionem legis non respondent juratores, doslovno uzeto je točan: jer, ako se
pita što je činjenica? sudac ne može na to odgovoriti: ako se pita što je pravo u slučaju, porota na to ne
može odgovoriti... U posebnim odlukama /special verdict, nap. A.U./ porota obavještava o goloj
činjenici, a Sud utvrđuje pravo (...) No o svim općim pitanjima.. porota... složeno rješava kako o pravu,
tako i o činjenicama (...) tako da ona, premda ne odgovara jedino na pitanje što je pravo, ona svejedno
utvrđuje pravo u svim složenim pitanjima o kojima se sudi u osnovnom slučaju, osim ondje gdje je riječ
o posebnoj odluci.” Citirano prema Zuckerman, op. cit. (bilješka 18), str. 31-32.
41
Cf. Zuckerman, op. cit. (bilješka 18), str. 29-30.
42
Cf. ibid., str. 31.
43
Cf. Nokes, op. cit. (bilješka 20), str. 42. Tako se odluka o “razboritom razlogu” kod optužbe za
zlonamjeran progon (malicious prosecution) prepušta sucu, interpretacija “razboritog vremena” poroti, a
odluka o “razboritoj cijeni” predmet je rasuđivanja i suca i porote.
44
Zuckerman, op. cit. (bilješka 18), str. 32.
45
Vidi CROSS ON EVIDENCE, cit. (bilješka 34), str. 153.
46
Lord Devlin, THE JUDGE, str. 141 (prema Zuckerman, op. cit., str. 35).
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
98
će razmatrane na kraju ovog paragrafa u kontekstu analize problema istine u
okvirima opće strukture anglo-američkog modela sudskog postupka, no zasad treba
napomenuti samo da bi se na temelju već iznesenog mogla argumentirati teza da su
“činjenična pitanja” – a time i “istina” – u common-law sustavu (ali i šire) bitno
određena aktualnim moralnim standardima društva – koji znatno utječu i na
oblikovanje onoga što bismo mogli zvati “spoznajnim standardima zajednice”.
38.Pravo dokazivanja i dihotomija građanski/kazneni postupak.
Specifičnost anglo-američkog prava dokazivanja u odnosu na druge modele sudskog
postupka jest u tome što se law of evidence oblikovao u jedinstvenu granu prava, koja
se izučava kao jedinstven predmet i, načelno, jedinstveno vrijedi kako za kazneni,
tako i za građanski postupak
47
, a i za neke druge vrste postupka
48
. Strukturalne
razlike građanskog i kaznenog postupka uvjetovale su, međutim, činjenicu da su se
neka pravila dokaznog prava primjenjivala samo u kaznenom, neka samo u
građanskom postupku, dok su negdje u istim pitanjima vrijedila različita pravila za
građanski i kazneni postupak. Te razlike, koje su u ovom stoljeću potencirane,
proizlaze iz dva osnovna izvora: prvo, najveći dio građanskih parnica danas u anglo-
američkim sudovima rješavaju suci pojedinci, dok je u krivičnim slučajevima porota
pravilo; drugo, velik dio dokaznih pravila profiliran je da bi se zaštitila osnovna
ljudska prava optuženih spram državnih organa, što nema svoj korelat u građanskom
postupku. Jačanjem zakonske regulacije u posljednjih pedesetak godina, koja je u
nekim zemljama odvojeno kreirana za dokazno pravo građanskog i kaznenog
postupka te neravnomjernim radom odgovarajućih državnih komisija nadležnih za
zakonsku regulaciju, razlike su dalje povećane
49
, tako da, iako još prevladava
tradicionalni pristup jedinstvenog izlaganja materije, nisu rijetkost djela pojedinih
autora posvećena odvojeno dokaznom pravu jedne vrste postupka (najčešće
kaznenog) i tvrdnje o odvojenosti njihovih predmeta
50
.
Većina dokaznih pravila ipak je po svom sadržaju jedinstvena za obje vrste
postupka. Postoji, međutim, izvjesna razlika u pristupu njihovoj primjeni: “najvažnija
razlika uopće je razlika u praksi, jer se dokazno pravo uzima mnogo ozbiljnije u
krivičnim negoli u građanskim slučajevima.”
51
To je i opet proizvod s jedne strane

47
To je čak izričito ušlo u pojedine judikate. Tako je Court for Crown Cases Reserved još 1874.
godine u jednoj odluci naveo: “...the law of evidence is the same in criminal and civil suits.” Cf. Nokes, op. cit.
(bilješka 20), str. 14.
48
O granicama primjene dokaznog prava u ostalim postupcima, v. CROSS ON EVIDENCE, cit.
(bilješka 34), str. 12-16.
49
Cf. ibid., str. 3.
50
“Što god bio slučaj pred pola stoljeća, bilo bi neproduktivno danas tvrditi da postoji samo
jedno dokazno pravo podložno jedino varijacijama u kaznenom i građanskom postupku.” Zuckerman,
op. cit. (bilješka 18), str. 6.
51
Cross & Wilkins, op. cit. (bilješka 27), str. 11.
ANGLO-AMERIČKI MODEL
99
besporotnog sudovanja
52
, a s druge strane zaštitne funkcije dokaznog prava u
kaznenom postupku, što je i opet vidljivo na nekim tipičnim razlikama: hearsay-
pravilo mnogo je strože u krivičnim stvarima, dok u građanskim postoje mnoge
iznimke od njega; optuženi ne može biti obvezan svjedočiti protiv sebe (privilege
against self-incrimination); sudac u kaznenom postupku ima mnogo šire diskrecijsko
pravo isključiti inače relevantne dokaze ako su podobni za predrasude o optuženom
itd.
53

Jedna od osnovnih razlika dokaznog prava u kaznenom odnosno građan-
skom postupku neposrednije se može povezati s koncepcijom “slobodne ocjene
dokaza” i, u njenom kontekstu, poimanjem “materijalne istine” iznesenom u
prethodnom paragrafu pri analizi europskog kontinentalnog modela sudskog pos-
tupka. Riječ je o pitanju tzv. standarda dokaza (standard of proof), tj. pitanju stupnja
vjerojatnosti potrebnog da bi se neke činjenice uzele za dokazane. U prethodnom
paragrafu vidjeli smo da klasična europska pravna teorija i praksa tendira
jedinstvenom standardu, koji, ako bismo mogli dati jedinstvenu ocjenu unatoč
različitosti formulacija, izbjegava probabilističko rasuđivanje i insistira na kategori-
jama kao što su “izvjesnost”, “sigurnost” – makar i u obliku “granične izvjesnosti”,
“vjerojatnosti koja graniči sa sigurnošću”. Skeptičnih izjava o nemogućnosti takve
“izvjesnosti” ima i u Europi, no anglo-američka teorija ovdje je mnogo jasnija:
U ljudskim stvarima, čak i ako predmet koji se ispituje dopušta pravni dokaz, sigurnost je obično
nedostižna. Njen supstitut je vjerojatnost, a organ koji odlučuje o činjenicama mora
odlučiti čiji su činjenični navodi vjerojatno istiniti.
54

U skladu s dosljedno akuzatornim uređenjem anglo-američkog sudskog postupka,
inicijativa u pogledu iznošenja činjenica i njihovog dokazivanja nalazi se u potpunosti
u rukama stranaka. Pitanje “standarda dokaza” tako se dovodi u vezu s teretom
dokazivanja; budući da na strankama leži teret dokazivanja činjenica na koje se
pozivaju, “standard dokaza”, figurativno, predstavlja “težinu” tog tereta postavljenog
stranci u pogledu uvjeravanja suda (inclusive porote) da prihvati njenu činjeničnu
verziju kao istinitu, i na taj se način “oslobodi” (ili “rastereti” – discharge) tereta
dokazivanja.
55
U građanskim sporovima taj je teret, prema shvaćanjima anglo-
američke literature, u načelu ravnomjerno raspoređen između stranaka; zato je i
standard dokaza određen kao “pretežna vjerojatnost” (preponderance of probability,
balance of probabilities ili preponderance of evidence)
56
.U osnovi, za utvrđenje neke

52
Vidi supra, bilješka 32 i tekst iznad nje.
53
Cf. Nokes, op. cit., str. 14-15; Zuckerman, op. cit., str. 3-4.
54
Nokes, op. cit. (bilješka 20), str. 514.
55
O “standardu dokaza” piše se tako još i kao o “težini tereta uvjeravanja” (weight of burden of
persuasion); cf. Weinstein et al., CASES AND MATERIALS ON EVIDENCE, Mineola, 1983, str. 1079.
56
Ovi se izrazi, unatoč mogućnosti i druge interpretacije, uobičajeno uzimaju kao sinonimi. Cf.
CROSS ON EVIDENCE, cit. (bilješka 34), str. 143.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
100
činjenične tvrdnje kao istinite u građanskom je postupku dovoljno da ona bude
barem malo više vjerojatna od njene negacije: kao što je to formulirao lord Denning:
“Ako su dokazi takvi da sud može izjaviti : ‘smatramo da je vjerojatnije da jest, nego da nije’, teret
dokaza je skinut, no ako su vjerojatnosti jednake, tada nije.”
57

Nasuprot tome, standard dokaza u krivičnim slučajevima bliži je europskim
poimanjima i određen je kao uvjerenje “onkraj razborite sumnje” (beyond reasonable
doubt). Riječ je o standardu koji bez sumnje iziskuje znatno veći stupanj
vjerojatnosti
58
, premda se isti standard u različitim odlukama različito opisivao
59
.
Standard odsutnosti razborite sumnje vrijedi međutim jedino za optužbu na kojoj u
kaznenom postupku i leži glavnina tereta dokazivanja. Ako, iznimno, teret dokaza za
neke ekskulpirajuće okolnosti (npr. smanjenu uračunljivost) leži na optuženom, on
će se tog tereta osloboditi ako zadovolji standard “pretežne vjerojatnosti”
karakterističan za građanske slučajeve.
Iz ovoga se može vidjeti da ni dokaz “onkraj razborite sumnje” nije pri-
marno utemeljen u težnji da se dohvati “objektivna stvarnost” i nađe “materijalna
istina” – što bi se u prvi mah moglo činiti teoretičarima kontinentalne tradicije – već
težnjom zaštite prava optuženih osoba; samo pravilo o dokazu onkraj razborite
sumnje u krivičnim slučajevima nastalo je u devetnaestom stoljeću kao korolar
presumpcije o nevinosti optuženog
60
, a u američkoj se teoriji danas smatra sastavnim
dijelom doktrine o “primjerenom postupku” (due process).
61

Osim tih dvaju dokaznih standarda, bilo je pokušaja da se u nekim odlu-
kama uvede i treći, koji bi ležao negdje po sredini između njih. Posebno u
američkom pravosuđu u nekim se odlukama tako spominje “jasan i uvjerljiv dokaz”
odnosno “jasan, jednoznačan i uvjerljiv dokaz” (clear, /unequivocal/ and convincing

57
Lord Denning, u: Miller v. Minister of Pensions; citirano prema Keane, op. cit. (bilješka 30), str. 67.
58
Lord Denning o tom stupnju kaže: “On ne mora dostići sigurnost, no mora nositi visok
stupanj vjerojatnosti. Dokaz onkraj razborite sumnje ne znači dokaz onkraj svake sjenke sumnje....Ako
su dokazi protiv nekoga tako jaki da ostavljaju samo daleku mogućnost njemu u prilog, koja se može
odbaciti rečenicom ‘naravno da je moguće, ali nije uopće vjerojatno’, činjenice su dokazane onkraj
razborite sumnje, no ništa manje od toga neće dostajati”. Citirano prema CROSS ON EVIDENCE, cit.
(bilješka 34), str. 141.
59
Pitanje potrebnog standarda smatra se pravnim pitanjem o kojem u svojoj završnoj riječi sudac
mora obavijestiti porotu. Međutim, taj standard sudac može opisati poroti vlastitim riječima, tako da se
u različitim odlukama (i u žalbama povodom njih) nalaze razne formule. Lord Goddard tako kaže:
“Nije bitna određena formula: bitan je učinak završne riječi” (Keane, op. cit. str. 64). Posljedica toga bile
su međutim učestale žalbe na pojedine formule, tako da je Court of Appeal jednim povodom čak dao
svoje mišljenje o tome da “... kad bi suci prestali pokušavati definirati ono što je gotovo nemoguće
definirati, bilo bi manje žalbi.” Ibid., str. 63.
60
Cf. Nokes, op. cit. (bilješka 20), str. 491.
61
Cf. Weinstein, op. cit. (bilješka 55), str. 1079.
ANGLO-AMERIČKI MODEL
101
evidence).
62
Tendencija uvođenja trećeg standarda nije međutim šire prihvaćena u
common-law zemljama; umjesto toga, naglašavalo se da su i u okvirima svakog od
postojećih dvaju standarda moguće gradacije vjerojatnosti.
63
Koji će stupanj
vjerojatnosti unutar pojedinog standarda biti potreban, proizlazi iz vrednovanja
čitavog slučaja:
(...) mora se uzeti u obzir da su neke pojave prethodno vjerojatnije nego druge te da su
konzekvencije nekih odluka ozbiljnije od drugih. Ljudi manje vjerojatno čine ubojstva
negoli što bezobzirno voze, i manje su vjerojatno prijevarni negoli nepažljivi. Ozbiljnije
je biti doživotno utamničen zbog ubojstva negoli uvjetno osuđen zbog uvrede te je
ozbiljnije utvrđivati bračnost djeteta nego je li ili nije posjed smetan.”
64

Da bi se izbjegla konfuzija zbog različitih formulacija i različitih standarda, u nekim
novijim odlukama tako je bilo pokušaja da se naglasi upravo ova pragmatička i
konzekvencijalistička dimenzija utvrđivanja činjenica koja u krajnjoj ocjeni treba biti
relevantna za to koje će se činjenice, i na osnovi kojeg standarda, utvrditi kao istinite:
“... tužitelj (ili stranka na kojoj počiva teret dokazivanja) mora zadovoljiti sud tako da se ovaj osjeća
razborito siguran da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, može postupati na temelju
iznesenih dokaza, imajući na umu konzekvencije koje će uslijediti.”
65

Zbrojimo li dakle sve iznesene karakteristike, možemo nedvojbeno postaviti
tezu da u anglo-američkom modelu sudskog postupka “istinitost” činjeničnih tvrdnji
nipošto nije konstituirana kao “odraz” objektivne stvarnosti, već kao izraz praktičke i
pragmatičke orijentacije, u kojoj rukovodeću ulogu imaju svrha i funkcija sudskog
postupka u rješavanju društvenih sporova i implementaciji prihvaćenih vrijednosti
političke zajednice. I “istinite činjenice” suodređene su dakle vrijednosnim i
moralnim stavovima, tako da bi se u tom svjetlu možda moglo dati i novo značenje
jednom od manje korišenih izraza koji je također označavao standard dokaza, naime
izrazu “moralne sigurnosti” (moral certainty).
66
Implicitna vjera u to da je istinito ono
što se uklapa u cjelokupan sustav vrijednosti i proizvodi moralno-političko-
filozofsko opravdane i poželjne učinke bila je, čini nam se, uvijek karakteristika

62
Ibid., str. 1096.
63
Lord Denning tako kaže: “Naravno, istina je da naše pravo zahtijeva viši standard dokaza u
kaznenim nego u građanskim slučajevima. No, ovo je podložno kvalifikaciji da ni u jednom od tih
slučajeva ne postoji apsolutni standard. U krivičnim slučajevima optužba mora biti dokazana onkraj
razborite sumnje, no mogu postojati stupnjevi dokaza unutar tog standarda... Tako također u
građanskim slučajevima činjenice moraju biti dokazane pretežnom vjerojatnošću, no mogu postojati
stupnjevi vjerojatnosti unutar tog standarda. Ti stupnjevi ovise o prirodi stvari /subject-matter, nap.
A.U./.” Cf. CROSS ON EVIDENCE, cit. (bilješka 34), str. 142.
64
Ibid.
65
Cf. ibid., str. 143.
66
Cf. Nokes, op. cit. (bilješka 20), str. 515. Izraz moral certainty u udžbenicima dokazivanja devet-
naestog stolječa suprotstavljao se “pukoj vjerojatnosti” te se tako poklapao s krivičnim standardom. U
tom smislu Nokes ga opravdano kritizira; ovdje, međutim, smjeramo na drugu dimenziju, dimenziju
normativnog i vrijednosnog rasuđivanja pri utvrđivanju istinitosti pojedinih činjeničnih iskaza.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
102
anglo-američkog duha – a to je nešto što bi, recipirano i prerađeno, moglo – uvjereni
smo – obogatiti i europsku tradiciju.
39.Opće ustrojstvo postupka i problem istine: akuzatorni i
inkvizitorni postupak. Porotno sudovanje, dokazno pravo i sve ostale specifičnosti
anglo-američkog sudskog postupka treba promatrati kao dio cjelovitog ustrojstva
sudskog postupka u common-law zemljama – ustrojstva koje se tradicionalno nastojalo
obuhvatiti pojmom akuzatornog postupka, suprotstavljenog tzv. inkvizitornom pos-
tupku.
67
Zanemarivši sve ostalo
68
, čini se da se kao tipična odlika “akuzatornosti”
anglo-američkog sudskog postupka uzima specifična aktivna uloga stranaka (i
odgovarajuća pasivna uloga suda) pri prezentaciji i ispitivanju dokaznih sredstava. To
je i razumljivo, jer se i prva pojavna razlika koja upada u oči čovjeku izraslom u
kontinentalnoj tradiciji odnosi upravo na dosljedno izvedenu strukturu postupka kao
“borbe” stranaka, točnije njihovih zastupnika – advokata – koji predlažu dokazna
sredstva (pri čemu se i takva dokazna sredstva kao što su svjedoci i vještaci
predstavljaju kao dokazna sredstva jedne ili druge strane), ispituju ih i preispituju
(tzv. cross-examination) te na sve načine nastoje relativno pasivnom sucu i potpuno
pasivnoj poroti u najboljem svjetlu predstaviti svoj “slučaj”. U tom sustavu sudac i
porota sve do glavne rasprave nemaju nikakvih prethodnih saznanja o sadržaju i
činjeničnoj podlozi spora (nemaju pred očima “spis” – isprave i zapisnike iz
prethodnog postupka); njihova je svijest o sporu tabula rasa koja svoje spoznaje crpi
tek iz sukoba dviju suprotstavljenih verzija na glavnoj raspravi, čije izlaganje pasivno
prate, da bi se tek na kraju aktivirali i donijeli odluku u prilog stranci koja na
uvjerljiviji način predstavi svoju verziju stvari.
Diskusije oko utjecaja ove osobine anglo-američkog postupka (i njegove
suprotnosti – inkvizitornih elemenata reprezentiranih europskim kontinentalnim
modelom) na “traganje za istinom” (pa i samu definiciju istine) najneposrednije su
vezane uz osnovnu temu ovog rada. Europska kontinentalna tradicija (pa i neki drugi
modeli sudskog postupka) često povezuju inkvizitornost svog procesnog režima s
akuratnošću njegovih rezultata, i, obratno, akuzatorne elemente optužuju kao
prepreke dospijevanju do Istine. Anglo-američka tradicija ima o tome u načelu

67
Za opis, metodičke pretpostavke i poteškoće ove klasifikacije, kao i za alternativni model cf.
Damaška, FACES OF JUSTICE AND THE STATE AUTHORITY, New Haven, 1986.
68
U širem smislu, kada bismo razvili akuzatorni model u svojevrsni idealtip postupka, on bi u
sebe obuhvatio niz obilježja: inicijativu pri pokretanju, održavanju i okončanju postupka, položaj
stranaka i suda u postupku, način izvođenja procesnih radnji, ulogu javnosti, način izvođenja dokaza,
organizacijsko ustrojstvo i druge tehničke osobine postupka, pa sve do tipa argumentacije, ishodišta,
socijalne svrhe i funkcije postupka i filozofijsko-političke legitimacije postupka. To, međutim, već izlazi
iz okvira ovog rada.
ANGLO-AMERIČKI MODEL
103
sasvim drugi stav: ona smatra da je upravo akuzatorni način postupka najpodobniji
za utvrđivanje istine.
69

Dakako, i u common-law zemljama bilo je oko toga (i još uvijek ima) različitih
stavova. Povremeno se tako i u okrilju anglo-američkih zemalja pojavljuju zahtjevi za
reformom i barem relativnim jačanjem nekih inkvizitornih elemenata, s
obrazloženjem da postojeći akuzatorni sustav “između vrijednosti kojima bi
pravosudne institucije trebale služiti premalo cijeni istinu”.
70
Kao argument protiv
akuzatornog sustava navodi se da ga u potrazi za istinom ne slijede druge ljudske
djelatnosti – povijest, geografija, medicina itd.
71
Između ostalih reformi koje
predlažu reformatori skloni inkvizitornom modelu predlaže se “modificiranje (ne i
napuštanje) akuzatornog ideala”, “postavljanje istine za glavni cilj” te “obvezivanje
stranaka da taj cilj slijede.”
72
Američkom se sustavu u okviru samog tog sustava često
spočitava kako mogućnost da na “tehničkim” detaljima vješti odvjetnici manipuliraju
dokaznim postupkom, tako i pretjerana složenost i skupoća sudskog postupka
uopće.
73
Neki ugledni američki pravnici čak općenito govore o prednostima
europskog kontinentalnog sustava pred američkim, pri čemu se kao uzor spominje
Njemačka.
74

Međutim, ovo, čini se, ipak nije ni izbliza prevladavajuće mišljenje, tako da
se, čim se takvi stavovi pojave, odmah javljaju i mišljenja da su oni “radikalni” i
“radikalno pogrešni”.
75
Osim uobičajenog uvjerenja da je “najbolji način utvrđivanja
istine prezentacija konfrontacije zastupnika suprotnih pogleda nepristranom sucu ili

69
Kako je to formulirao Wigmore: “Cross-examination is the greatest legal engine ever invented for
discovery of truth.” (citirano prema Damaška, Presentation of evidence and factfinding precision, UNIVERSITY OF
PHILADELPHIA LAW REVIEW, 123:5/1975, str. 1106).
70
Sudac Frankel, The search for truth: an umpireal view, UNIVERSITY OF PENNSYLVANIA LAW REVIEW,
123:5/1975, str. 1032. Frankel to argumentira činjenicom da sudac (što je i sam) raspolaže premalim
ovlaštenjima, dok su stranački advokati previše posvećeni stranačkim interesima i vlastitom interesu da
pobijede u sporu: “... gladijator koji se u sudnici koristi oružjem ne nalazi se primarno u križarskom
pohodu k istini, već prije svega želi pobijediti” (ibid., str. 1039). O proizlazećoj artificijelnosti i o razlici
između “laičke” i “pravničke” istine isti sudac, lagano se tužeći, piše: “Svi smo mi pravnici strpljivo
objašnjavali laicima da ‘kriv’ ne znači naprosto ‘on je to učinio’; to znači ništa manje nego da je
‘proglašen-krivim-onkraj-razumne-sumnje-od-jednodušne-porote-u-skladu-sa-zakonom-nakon-
nepristranog-suđenja’“ (ibid., str. 1040).
71
Ibid., str. 1036.
72
Ibid., str. 1052.
73
Cf. Frank, Jerome, COURTS ON TRIAL: MYTH AND REALITY IN AMERICAN JUSTICE, Princeton,
1973.
74
V. Langbein, John H., The German Advantage in Civil Procedure, UNIVERSITY OF CHICAGO LAW
REVIEW, 52:4/1985, str. 823-866.
75
Freedman, Judge Frankel’s Search for Truth, UNIVERSITY OF PENNSYLVANIA LAW REVIEW,
123:5/1975, str. 1060. U konkretnom slučaju riječ je o jednom od tri članka koji su se kao odgovor na
Frankelov članak citiran u prethodnoj bilješci pojavili u Pennsylvania Law Review.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
104
poroti, pridajući svakoj strani zadatak pribavljanja i prezentacije dokaza za svoju
stranu na što je moguće temeljniji i uvjerljiviji način”
76
, kao zanimljiv protuargument
može se izdvojiti teza da “... koliko god Istina (barem činjenična) mogla izgledati
jednostavno, ne dopuštajući nikakve ‘legalističke’ smicalice, nikakvo zasjenjivanje
interpretacija, pravni se slučajevi ipak sude jedino na temelju dokaza o istini” – a
budući da su oni rijetko jednoznačni – “..nije greška pravnika niti procesa da
dokazne manifestacije Istine ne vode uvijek do Istine”
77
. Ta je pak ekstra-legalna
istina najčešće nedostupna ne samo sucima već i odvjetnicima, pa i njihovim
strankama; utoliko se ni za inkvizitorni sustav (osim što se mogu nedvojbeno
pokazati njegovi drugi loši nusprodukti
78
) ne može tvrditi da je bolji za utvrđivanje
istine
79
. Uostalom – a to je drugi zanimljiv odgovor – nije točno da druge ljudske
djelatnosti i znanosti ne primjenjuju akuzatorne metode: “savjesna povjesničarova
potraga za istinom nužno će uključivati pažljivu evaluaciju dokaza koje su prikupili
drugi povjesničari koji su energično zastupali sasvim različite poglede na isto
pitanje”, a isto vrijedi i za medicinu (“potražite mišljenje drugog doktora!”),
novinarstvo itd.
80

Iz ovoga se već može naslutiti da nas ista linija argumentacije dovodi do
važnih epistemoloških pitanja najuže vezanih uz temu ovog rada. Stavovi da ne samo
porotni sustav kao takav, već i cjelokupan model akuzatornog postupka nije
odgovarajući instrument za pronalaženje istine
81
u svojim temeljima imaju vjeru u
korespondencijsku teoriju istine. Naime, činjenica da je akuzatorni sustav organiziran
kao svojevrsna “borbena igra” (fight game) otkriva u njemu veliku dozu artificijelnosti
i konvencionalnosti, “što, čini se, nema ništa zajedničkog s ozbiljnim poslom
‘pronalaženja istine’, ili ‘onoga što se dogodilo’”.
82
Ideja, pak, da je neki stav istinit
samo ako korespondira onome što se “stvarno dogodilo” (izjava “trava je plava”

76
Ibid., str. 1065.
77
Uviller, The advocate, the truth, and judicial hackles: a reaction to judge Frankel’s idea,UNIVERSITY OF
PENNSYLVANIA LAW REVIEW, 123:5/1975, str. 1079.
78
Cf. Freedman, op. cit., str. 1063.
79
Poteškoće koje se isprečuju empirijskim istraživanjima koja sebi u zadatak postavljaju utvr-
đivanje činjenice koji je sustav bolji iscrpno opisuje Damaška u radu navedenom u bilješci 69.
80
Ibid., str. 1060-61.
81
Osnovni argument za to jest tvrdnja da akuzatorni postupak, zbog svoje konstrukcije koja
sučeljava dva suprotstavljena stranačka pogleda, gubi svoju neutralnost. Vidi Frank, THE COURTS ON
TRIAL, str. 102: “(...) tretirati pravo kao, prije svega, borbu, sigurno ne može biti najbolji način za otkrivanje
činjenica”. Tome se dodaje i opservacija o pristranosti svjedoka u akuzatornom sustavu: “Oni /svjedoci, nap.
A.U./ se počinju promatrati ne kao pomoć u istrazi usmjerenoj otkrivanju istine, ne kao pomoć sudu, već
kao ‘tužiteljevi svjedoci’ ili ‘tuženikovi svjedoci’. Oni postaju vojnici u ratu, i prestaju biti neutralci”; ibid., str.
86; zato čak i “veliko suđenje za ubojstvo (…) ima neke elemente sportskog događaja”; ibid., str. 91.
82
Bankowski, The Jury and Reality, u: THE JURY UNDER ATTACK, London, 1988, str. 11.
ANGLO-AMERIČKI MODEL
105
istinita je onda i samo onda ako je trava plava
83
) osnovna je osobina upravo
korespondencijskog (adekvacijskog) poimanja istine. Pretpostavka takvog stava jest
postojanje neke vrste nezavisne, vanjske, “objektivne” stvarnosti koju možemo
neposredno spoznati, i s obzirom na koju bismo mogli ocjenjivati istinitost naših
sudova; pogrešnost ove pretpostavke sastoji se upravo u tome što mi mogućnost te
neposredne spoznaje nemamo.
Sama ideja o tome da smo mi, primjenjujući neki postupak, “otkrili” istinu
pretpostavlja da znamo da smo otkrili istinu. Da bismo, međutim, došli do te
spoznaje, potrebna nam je nezavisna procedura kojom bismo to zajamčili. U
metodologiji znanosti razlikuje se tako metoda “otkrića” i metoda “legitimacije”
84
.
Do znanstvenog otkrića može se doći i potpuno slučajno, npr. na način na koji je
Fleming otkrio penicilin; da bi se to otkriće (tj. istinitost na temlju njega postavljenih
hipoteza) verificiralo, bile su potrebne sasvim druge metode, koje se u najvećoj mjeri
nastoje othrvati elementima slučajnosti i proizvoljnosti. U postupku pred sudom,
postupak otkrića i postupak legitimacije naizgled su istovjetni – iako ni tu nije teško
zamisliti situaciju u kojoj se npr. na temelju lažnog svjedočenja dolazi do istinite
odluke o činjenicama
85
. Zato, budući da “mi nemamo neposredan pristup ‘istini
stvari’”
86
, kada načelno izjavljujemo da je jedan ili drugi postupovni sustav bolji ili
lošiji za utvrđivanje istine, tada zapravo ne plediramo za Istinu kao takvu, već se
zalažemo za neki drugi sustav postupka koji na temelju svojih vrijednosnih uvjerenja
smatramo boljim i koji bi trebao nadomjestiti kritizirani. Tvrditi da je neki sustav loš
i tražiti njegovu legitimaciju izvan njega jest contradictio in adiecto: to bi značilo da bi se
nakon potpuno provedenog postupka (kao “metode otkrića”) trebao uspostaviti još
jedan drugi, metapravni postupak koji bi rezultat postupka provjerio; ako bi taj drugi
postupak uvijek proizvodio željene rezultate, prvi bi nam bio nepotreban, a ako ne,
bio bi nam potreban treći (pa četvrti, peti...) te bismo tako zapali u “lošu
beskonačnost”.
Uvjetno govoreći, ipak se i ovdje mogu razlikovati metoda “otkrića” i me-
toda “opravdanja” – ali i jedno i drugo odvija se unutar istog postupka. Metoda
“otkrića” primjenjuje se u svakom pojedinom provedenom sudskom postupku;
legitimacija rezultata tih postupaka jest pak postupak kao cjelina. Zato što jedino
postupak kao takav jamči ispravnost svoga ishoda, neispravno je samo reći da se u
postupku pred sudom istina “traži”: ona se u njemu i traži i konstituira. A budući da,
dakle, legitimaciju potrebuje samo postupak u cjelini, ona mu se ne može dati na

83
Ibid., str. 8.
84
Cf. Wasserstrom, THE JUDICIAL DECISION, Stanford, 1968.
85
Cf. Uvillerov primjer i odgovarajuće razlikovanje između instrumentalne i konačne (ultimate)
istine; Uviller, op. cit., str. 1077.
86
Bankowski, op. cit. (bilješka 82), str. 13.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
106
temelju empirijskih kriterija – napose ne na temelju neke korespondencije.
Legitimaciju postupku mogu dati samo moralna i vrijednosna razmatranja.
87

Ako prihvatimo ovu argumentaciju (a izneseni argumenti čine nam se vrlo
plauzibilnima), iz nje se mogu izvesti dva zaključka: prvo, da korespondencijska
teorija – ne samo u kontekstu analize anglo-američkog sudskog postupka – nije
(barem za sudski postupak) najprimjerenija definicija istine.
88
Drugo, da se pri
ocjenjivanju pojedinih modela postupaka njima mora pristupiti iz šire moralno-
političke perspektive, koja nam otkriva da se pasionirano zalaganje za Istinu nalazi u
kontekstu šireg ideološkog opredjeljenja njegovih zastupnika. Kod zagovornika
inkvizitornog modela (pa i njegovih “mekših” ili čak samo “mješovitih” varijanti)
njihovi stavovi – i metodološke presumpcije na kojima počivaju – često vode u
zalaganje za paternalistički model države i ograničenje individualne slobode za račun
“javnih”, “državnih” interesa. Štoviše, može se tvrditi da to nipošto nije slučajno, već
da samo po sebi proizlazi iz logike korespondencijske teorije i njene epistemologije:
Pretpostavke na kojima počiva shvaćanje (...) prema kojem potraga za istinom vodi do radikalne
separacije epistemoloških i moralnih kriterija mogu imati opasne političke
konzekvencije. To shvaćanje može voditi do toga da na jednu stranu vage stavimo
moralnost i pravednost, a na drugu ‘racionalno dospijevanje do istine’ te da zbog ovog
drugog odbacimo ovo prvo. To ne znači uvijek da će tortura biti opravdana da bi se
došlo do istine, ali će iskušenje uvijek postojati. Dospijevanje do istine ne može se
promatrati kao odvojena vrijednost, već se mora sagledavati u kontekstu postupka u
kojem su različita moralna, pragmatička i logička vlakna nerazmrsivo isprepletena te se
opravdavati može samo postupak kao cjelina.
89

Ispravnost ove ocjene bit će, čini nam se, dodatno potvrđena u
sljedećem paragrafu, u kojem će se pokazati kamo vodi jedna još radikalizi-
ranija korespondencijska epistemologija – epistemologija totalitarnog
komunističkog modela sudskog postupka.



87
“Mi ne možemo, govoreći o onome što znamo, odvojiti istinu od naše metode njene spoznaje.
Činjenice koje znamo su konstrukti, dijelom određeni procedurama otkrića koje sa svoje strane ovise o
procedurama opravdanja. Potraga za istinom je nešto što poduzimamo jedino posredstvom
institucionalnih procedura koje nam daju kriterije koji nam omogućavaju da opišemo našu aktivnost
kao traženje istine. No, ti kriteriji nipošto nisu očiti - oni ne mogu biti ‘otkriveni’ - prije, oni su
normativni. U tom smislu je aktivnost epistemologije normativna aktivnost, i radikalna separacija
‘bitka’ i ‘trebanja’ nije lagana u svijetu u kojem su stavovi ‘bitka’ takvi po svojoj referenciji na
normativne kriterije.” Bankowski, op. cit. (bilješka 82), str. 13.
88
Umjesto za nju, Bankowski se zalaže za preuzimanje koherencijske teorije istine (ibid., str. 9),
no govori i o teorijskoj mogućnosti da se akuzatorni postupak pojmi kao neka vrsta “idealne govorne
situacije”, referirajući na Habermasa - iz čega bi se dalo zaključiti o bliskosti konsenzualnoj teoriji istine;
uostalom, čini nam se da koherencijska i konsenzualna teorija istine nisu nespojive.
89
Ibid., str. 18.
ANGLO-AMERIČKI MODEL
107

POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
108


§ 8. Sovjetski realsocijalistički model: problem istine i
“materijalna istina”
40.Uvod: posebnost sovjetskog modela. Premda su, kako se vidi iz
prethodnog teksta, i na oblikovanje europskog kontinentalnog i anglo-američkog
sudskog postupka utjecale različite političke ideologije, njihova koncepcija društva i
njihovo viđenje svrhe i zadataka države, teško se može reći da su ideološke premise
na bilo koji od tih postupaka utjecale makar i približno toliko snažno koliko na
sovjetski sudski postupak; pored tog snažnog utjecaja jedinstveno je – a pomalo i
paradoksalno – i to što niti jedna ranija ideologija nije toliko potpuno i
sveobuhvatno negirala cjelokupnu raniju pravnu tradiciju, pa i pravo uopće. U ovom
povijesno-komparativnom pregledu stoga će se teško moći govoriti o povijesti
sovjetskog pravosuđa, jer nje jedva da je i bilo – ne samo zbog toga što je i sam
model plod relativno recentnog razvoja u posljednjih šezdesetak godina postojanja
sovjetske države i njenih socijalističkih satelita. Veća pažnja morat će se posvetiti,
naprotiv, ideološkim pretpostavkama na kojima je ovaj model utemeljen, jer će nam,
vjerujemo, rekonstrukcija tih pretpostavki pomoći da bolje razumijemo ne samo
nastanak i probleme ovog modela sudskog postupka nego i položaj koji u njemu ima
pitanje o istini.
Dvije će se faze povijesnog razvoja sovjetskog modela ipak moći razlučiti te
izdvojiti teoretičare koji ih najbolje reprezentiraju: prva, rana faza postrevolucionarne
anarhije te druga, razvijena faza stabilizacije totalitarne države. I jedna i druga
neposredno su vezane uz neke crte marksističke teorije i njenih natuknica o funkciji i
ulozi prava, što se vrlo jasno izražava u pravnoteorijskim djelima. Iako je gotovo
općeprihvaćena teza da je upravo rana sovjetska teorija prava, obilježena djelima M.
A. Rajznera, P. I. Stučke, I. Razumovskog i, posebno, A. J. Pašukanisa, zanimljivija,
konzistentnija i znanstveno provokativnija, ovdje ćemo se više baviti teoretičarima
zrelog perioda, predvođenima neprijepornim političkim, ideološkim i znanstvenim
autoritetom, dugogodišnjim Staljinovim javnim tužiocem Andrejem Januarovičem
Višinskim.
Razlog tome je dvojak: s jedne strane, rana je sovjetska teorija prava veći
svoj dio posvetila sociološkoj kritici prava i pravne forme uopće, a vrlo se malo
bavila partikularnim problemima, inclusive pitanjima o činjenicama, dokazivanju i
istini; korelat tome bilo je i stanje u praksi, u kojem je neskriveno vladala politička
arbitraža partijskih i drugih paradržavnih tijela te se tako u tom periodu možda može
govoriti o “istini”, ali nikako ne o “istini u sudskom postupku”, jer je potonji u
punom smislu riječi tek vegetirao. S druge strane, zreli period odlikuje se povratkom
na klasične pravne kategorije (reinterpretirane u novom, “socijalističkom” duhu),
SOVJETSKI REALSOCIJALISTIÈKI MODEL

109
pojačanom centralizacijom i etatizacijom, te, u vezi s tim, većim insistiranjem na
državnom pravosuđu i načelu zakonitosti (no ne bilo kakve, već tzv. “revolucionarne
zakonitosti” – što je predmet čijom ćemo se indikativnošću posebno pozabaviti);
najvažnije, međutim, jest to da se korijeni koncepcije istine karakteristične za
postupak istočnoeuropskih zemalja (pa i bivše Jugoslavije) nalaze u ovom razdoblju:
preciznije, smatramo da se upravo Višinskog – autora možda jedinog sustavnog i
svakako najutjecajnijeg prikaza teorije dokazivanja u Sovjetskom Savezu – treba
smatrati rodonačelnikom “teorije materijalne istine” koja je vladala u socijalističkim
državama kao gotovo neupitan sklop ideja o odnosu istine i sudskog postupka (a,
čini se, nastavlja živjeti i nakon što je socijalizam kao tip ustrojstva društva u tim
istim državama napušten).
Ova veza između ideja jednog neprijeporno staljinističkog teoretičara i ideja
pravnika u državama u kojima je staljinizam (ili čak i socijalizam uopće) osuđen i
odbačen jest nešto što, čini nam se, nije nikad dostatno istraženo i zaslužuje posebnu
pažnju. Sličnosti i paralele između tih ideja ipak nećemo posebno izvoditi, premda će
neke od njih, pretpostavljamo, čitatelju same upasti u oči pri razmatranju sljedećeg
paragrafa; umjesto toga, pozabavit ćemo se indikativnošću te veze. Ne treba, naime,
nikad zaboraviti da politički habitus nekog pisca ne znači automatski njegovu
teorijsku diskvalifikaciju (ili legitimaciju) te da postoji apstraktna mogućnost da se u
jednoj istoj osobi spoje najomraženija politička praksa i najrelevantnija teorijska
promišljanja
1
. Stoga će se ovdje pokušati izvesti rekonstrukcija Višinskijevih teza, u
kojoj bi trebalo pokazati da se kod njega ipak ne radi o rascjepu teorije i prakse, već
da postoji izvjesna logička veza između njegovih političkih opredjeljenja (koja
impliciraju i odgovarajuće djelovanje) i njegovih teza o sudskom postupku,
dokazivanju i (“materijalnoj”) istini.
41.Rano razdoblje sovjetskog prava: period postrevolucionarne
anarhije. Oktobarska revolucija iz 1917. godine, kao niti jedan državni prevrat prije
nje, imala je problema s uspostavljanjem državnih i pravnih institucija. Razlozi tome
ne izvode se samo iz općenito nesređene situacije – građanskog rata, svjetskog rata,
borbe protiv vanjske intervencije itd. – već iz imanentnih ideoloških pretpostavki na
kojima je ta revolucija počivala. Odnos spram države i prava od samih je početaka
sovjetskog socijalističkog razdoblja odisao ambigvitetom: država i pravo s jedne su
strane definirani kao instrument klasne vladavine, eksploatacije i otuđenja i kao takvi
su nepoželjni, dok su, s druge strane, ipak nužni kao instrument za prelazak u

1
Kao relativno dobar primjer za ovaj stav može poslužiti pažnja koja se sve do danas pridaje
stavovima uvaženog nacističkog teoretičara države i prava Carla Schmitta. Zanimljivo je, međutim, da i
u pogledu Višinskog ima raznovrsnih karakterizacija: iako - i u teorijskom pogledu - kako kod
marksističkih, tako i kod nemarksističkih teoretičara pretežu one negativne, ima i mišljenja poput onog
(zapadno)njemačkog teoretičara Oskara Negta da je Višinski “jedan od najoštroumnijih predstavnika
pozitivistički orijentirane marksističke teorije prava”. Cf. Negt, Deset teza za marksističku teoriju prava,
ARGUMENTI, 2/1978, str. 181.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
110
proklamirano besklasno društvo u kojem eksploatacije i otuđenja nema; forma
države i prava karakteristični su za kapitalizam, a održavaju se i u socijalizmu. Takav
odnos može se najbolje odčitati na Lenjinovoj reinterpretaciji Marxovih i Engelsovih
fragmentarnih stavova o pitanjima države i prava, koju je on u brošuri Država i
revolucija objavio – s izrazito praktičnom namjenom – tik uoči oktobarske revolucije.
Obračunavajući se s ideološkim protivnicima – gotovo isključivo unutar iste,
socijalističke teorijske paradigme – Lenjin piše da su “sve dosadašnje revolucije
usavršavale državnu mašinu, a nju treba razbiti, slomiti.”
2
Predodžba o ukidanju
državnog aparata, međutim, vrlo je mutna i dvosmislena
3
: ukinuti treba buržoasku
državu kao “parazitsku izraslinu”
4
i instrument “diktature buržoazije”
5
te je
nadomjestiti “proleterskom državom” koja će biti instrument “diktature
proletarijata”. Iz mnogih mjesta može se vidjeti da Lenjin velik dio zadatka “ukidanja
države” vidi u smjeni osoba koje u toj državi obnašaju funkcije, uključujući tu i čitav
sloj državne uprave i sudstva; međutim, i samom je Lenjinu jasno da to ujedno ne
znači i ukidanje države kao takve. On stoga svoj politički program izvodi u dva
koraka, kojima odgovaraju dvije buduće pretpostavljene faze komunističkog društva:
u prvom koraku formira se “proleterska država”, ali iznova, na novim, kvalitativno
različitim osnovama
6
; u drugom koraku, “proleterska država” odumire, i u
neizvjesno dalekoj budućnosti nestaje. Još je složenija situacija s pravom: pravo, kao
skup općenitih i apstraktnih pravila koja postavljaju jednaka mjerila za sve, po svojoj
je biti buržoasko, jer “jednako pravo pretpostavlja nejednakost” te je zato “jednako
pravo narušavanje jednakosti i nepravda”
7
; primjeri koji utemeljuju ovakvo stajalište
uzeti su – kao što je to uostalom slučaj i kod Marxa – gotovo isključivo iz područja
građanskog prava, koje svojom prividnom slobodom ugovaranja “ozakonjuje
eksploataciju”; percepcija prava u “proleterskoj državi” jest međutim par excellence
krivična i administrativna – usmjerena na gonjenje zaostalih elemenata buržoaskog
društva i plansko reguliranje privrede.
Osnovna aporija tog pristupa koja će nadalje bitno odrediti razvoj sovjetske
države i prava – pa tako i pravosuđa – sastoji se u tome što se država i pravo

2
Lenjin, Država i revolucija, u: IZABRANA DJELA, tom II, knjiga prva, Beograd/Zagreb, 1950, str.
155. Lenjin ovime parafrazira Marxov stav iz Osamnaestog brumairea Louisa Bonaparte.
3
Dobar dio te dvosmislenosti proizlazi zacijelo upravo iz Lenjinove pozicije u diskusiji: on kao
glavne protivnike postavlja s jedne strane “oportuniste”, koji se zalažu za političku borbu unutar
državne strukture te očuvanje i preuzimanje postojećeg državnog aparata, te, s druge strane,
“anarhiste”, koji su za potpuno ukidanje države. “Srednji put” Lenjina često vodi u kontradikcije, bolje
ili lošije prikrivene retoričkim formulama o “dijalektičkom jedinstvu suprotnosti”.
4
Ibid., str. 174.
5
Ibid., str. 160.
6
Lenjin sam naglašava da je proleterska država “nešto što zapravo već nije država”. Cf. ibid., str.
165.
7
Ibid., str. 202.
SOVJETSKI REALSOCIJALISTIÈKI MODEL

111
neprekidno nastoje povezati uz pretsocijalističke, “buržoaske” kategorije, da bi se
istodobno pokušavala ostvariti “socijalistička” država i pravo kao institucije s bitno
različitim sadržajem.
8
Točno mjesto rascjepa ove teorije nalazi se na razmeđu dviju
konkurentnih teza, ekonomističke i voluntarističke
9
: jedne da su pravo i država bitno
određeni načinom proizvodnje određene društveno-ekonomske formacije, i druge
da su pravo i država izraz volje dominantne klase u toj formaciji. Prva,
ekonomistička teza, karakteristična je za rani razvoj sovjetskog prava i pravne teorije,
dok je druga, voluntaristička, prevladala u zreloj i kasnijoj fazi sovjetskog razvoja.
Budući da je stav o napuštanju kapitalističkog načina proizvodnje u
Sovjetskom Savezu bio u početku mnogo izraženiji nego stav o klasnoj prirodi
sovjetskog društva (paralelno su se ispreplitale teze o sovjetskom društvu kao
društvu bez dominantne klase i teze o dikataturi proletarijata), u ranom je razdoblju
“odumiranje” države bilo shvaćeno mnogo ozbiljnije. Na praktičkom planu to je
značilo ukidanje svih pravnih normi predrevolucionarnog prava i tendenciju
zamjenjivanja pravnih institucija političkim institucijama; prema pravu uopće, kao
izrazu “juridičke”, tj. “buržoaske” koncepcije svijeta, postojala je općeproširena
averzija. Podjela vlasti – pa čak i podjela funkcija – u prvim postrevolucionarnim
godinama nije postojala čak niti na razini deklaracije; sovjeti, kao organi “narodne
vlasti”, objedinjavali su zakonodavne, izvršne i sudske funkcije, a u onoj mjeri u
kojoj su njihove funkcije bile delegirane na druge organe – npr. na vojne i prijeke
sudove – ovi su bili nevezani formalnim pravilima i odlučivali su prema vlastitom
nahođenju. Kohezija sustava održavala se koliko-toliko tek kroz središnja tijela par-
tije i “demokratski centralizam” u njoj.
Ograničena zakonodavna (ili kvazizakonodavna) aktivnost postojala je,
doduše, i u ovom razdoblju, i ostvarivala se posredstvom dekreta revolucionarnih
vlasti. Veće kodifikacije smatrale su se, međutim, nepotrebnima: još 1930. godine
poricala se npr. nužnost postojanja kaznenog zakonika.
10
U tim okolnostima i sudovi
– koliko se o njima uopće može govoriti – odlučivali su prvenstveno na temelju
političkih kriterija. Jedan od vodećih sovjetskih pravnika ranog razdoblja, Stučka,
funkciju sudova odredio je ovako: “U koncepciji Dekreta (o sudu, nap. A.U.), sud je
institucija za borbu protiv kontrarevolucionarnih snaga: Ŕ la guerre comme ŕ la guerre.”
11

Ne treba stoga čuditi da se u takvim okolnostima nije moglo naći mnogo
radova koji bi bili posvećeni formalnim i proceduralnim pitanjima sudskog postupka.

8
Ovu aporiju uviđa i sam Lenjin: “Izlazi da u komunizmu ostaje za stanovito vrijeme ne samo
buržoasko pravo, već i buržoaska država - bez buržoazije!” (ibid., str. 207), braneći se odmah od
mogućih prigovora izjavom da to ne mogu razumjeti ljudi koji se nisu potrudili da izuče “izvanredno
duboki sadržaj marksizma.”
9
Cf. Poulantzas, Povodom marksističke teorije prava, ARGUMENTI, 2/1978, str. 150 i d.
10
Cf. Cerroni, Sovjetske pravne teorije. Problem zakonitosti, ARGUMENTI, 2/1978, str. 208.
11
Cf. ibid., str. 209.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
112
Istina, ako je o njoj uopće bilo riječi, bila je nesporno izvansudska istina; u situaciji u
kojoj pravo i pravosuđe kao takvo ne postoji u punom smislu riječi nije ni moguće
postaviti pitanje o istini u sudskom postupku.
42.Zrelo razdoblje. Period stabilizacije totalitarne države. Već od samih
početaka revolucije postojala je, međutim, i druga tendencija, tendencija k cen-
tralizaciji vlasti, koja je nužno vodila u pokušaj da se prerogativi vladajuće vrhuške
učvrste ne samo političkim, već i pravnim putem. Od kraja 1918. mogu se tako
zapaziti službena suprotstavljanja pravnom partikularizmu i “lokalizmu” koji je
proizlazio iz arbitrarnosti lokalnih sovjeta u popunjavanju veoma opsežnih pravnih
praznina. Ova je tendencija, međutim, ojačala tek u razdoblju tzv. “nove ekonomske
politike”, od 1922. godine, kad Lenjin traži okončanje lokalizma i uspostavljanje
jedinstvenog zakonodavstva koje bi se jednako primjenjivalo “u Kalugi i u
Kazanu”
12
, a svoju je punu prevlast ostvarila u doba Staljinove vladavine i
kodifikacije sovjetskog prava, koja je okrunjena donošenjem Ustava iz 1936. godine
– tzv. Staljinovog ustava.
Osnovno teorijsko pitanje u borbi dviju struja – koliko se o definiranim
“strujama” može uopće govoriti jer su protagonisti rasprave često u skladu s poli-
tičkim oportunitetom i odnosom snaga mijenjali teze – bilo je pitanje može li se i
tamo gdje postoji propis/zakon ići contra legem ako to nalažu “revolucionarni ciljevi”.
Ključni termin oko kojeg se na političkom planu vodila rasprava bio je termin
“revolucionarne zakonitiosti”. Ambivalentnost (čak kontradiktornost) tog pojma,
koji u sebi spaja finalizam “revolucionarnosti” i normativizam “zakonitosti”, već
unaprijed otkriva sadržaj i skolastičnost te diskusije, za koju je karakteristična “stalna
smjena apela za poštovanjem zakona i političkih formulacija koje to opozivaju,
stavljajući ga pod znak pitanja i podvrgavajući ga političkim ciljevima”.
13
Na riječima
pobjedu je odnijela normativistička orijentacija, iako je to, kako će se pokazati, bila
zaista samo verbalna pobjeda.
Doktrina karakteristična za zrelo razdoblje sovjetskog prava konačno je
učvršćena i ustoličena u ideološkom obračunu unutar sovjetske teorije prava, u ko-
jem je – doslovno “argumentom batine” – voluntaristička teza prevladala nad
ekonomističkom. Inicijalna kapsula za taj obračun bila je Staljinova teza o dijalek-
tičkoj potrebi jačanja države radi njenog ukidanja, najjasnije dana u njegovom refe-
ratu iz 1933. godine:
“Ukidanje klasa ne postiže se odumiranjem klasne borbe, nego njezinim jačanjem. Odumiranje
države neće se provesti kroz slabljenje državne vlasti, već kroz njezino maksimalno
jačanje, koje je nužno da bi se uništili ostaci klasa koje odumiru i da bi se organizirala

12
Cf. ibid., str. 210.
13
Ibid., str. 210.
SOVJETSKI REALSOCIJALISTIÈKI MODEL

113
obrana protiv opkoljavanja kapitalizma, koji ne samo da nije uništen nego i neće biti
tako brzo.”
14

Egzekuciju – teorijsku, političku, pa i fizičku – nad pristalicama ekonomis-
tičke teze o prirodi prava preuzeo je Staljinov javni tužilac Višinski. U svom radu O
stanju na fronti pravne teorije on je kao “neprijatelje revolucije” i “štetočine”
“raskrinkao” praktički sve sovjetske teoretičare prava od kalibra prije njega – Stučku,
Rajznera, Razumovskog, Gojhbarga, Iljinskog, Magerovskog, Arhipova, Bermana,
Volkova, Gincburga, Dzenisa, Ašrafjana, Docenka, Starovojtova, Pašukanisa itd.
15

Osnovni ideološki argument Višinskog u ovom obračunu, utemeljen na
njegovoj definiciji prava kao “do zakona uzdignute volje vladajuće klase”, bila je teza
da je sovjetsko pravo od samih početaka bilo dosljedno i u potpunosti
“socijalističko” jer se temeljilo na volji proletarijata te da su neispravni stavovi prema
kojima je sovjetsko pravo ostatak “buržoaskog prava” koje se ne može ispuniti
socijalističkim sadržajima, već samo može postupno odumrijeti (Pašukanis)
16
, pa čak
i stavovi prema kojima sovjetsko pravo izražava “kompromis između klasa”
(Rajzner)
17
. Zbog toga Višinski, ignorirajući ili izvrćući i suprotne naznake u tzv.
klasičnoj marksističkoj literaturi, svaku diskusiju o “odumiranju prava” osuđuje kao
“...pokušaj buržoaskih restauratora da pod plaštom ‘lijevih’ fraza pomognu našem neprijatelju,
kao pokušaj slabljenja proleterske države, potkopavanje proleterske diktature, čije je
jedno od moćnih sredstava sovjetsko pravo, socijalistička zakonitost i socijalističko
pravosuđe”.
18

Na paradoksalan način, upravo je ova teza o “socijalističkoj” prirodi soci-
jalističkog prava otvorila prostor recepciji klasičnih “buržoaskih” pravnih kategorija
u sovjetskom pravu, pa tako i omogućila da se postavi pitanje o odnosu istine i
sudskog postupka. Nije slučajno da integralan dio teksta O stanju na fronti pravne teorije
čine dva Višinskijeva predavanja iz 1937. godine pod naslovom Uloga procesnog zakona
u državi radnika i seljaka. Višinski, naime, osuđuje ne samo “pravni nihilizam” već i
“procesni nihilizam” ranije pravne teorije, ispravno primjećujući da je uz negiranje
zakona “neizbježno moralo doći i do negiranja sudskoga procesa.”
19


14
Staljin, PITANJA LENJINIZMA, citirano prema Cerroni, op. cit., str. 217.
15
Cf. Višinski, O stanju na fronti pravne teorije, u: Đinić, SOVJETSKE TEORIJE PRAVA, Zagreb, 1984,
str. 426 i d.
16
Cf. ibid., str. 439. Ova Pašukanisova teza počiva na inače dosta diskutiranoj Pašukanisovoj
definiciji prava koja pravo određuje kao buržoasku kategoriju, jer izražava “oblik odnosa egoističnih,
izdvojenih subjekata, nosilaca autonomnih privatnih interesa ili idealnih vlasnika.”
17
Cf. ibid., str. 431.
18
Ibid., str. 488.
19
Ibid., str. 470.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
114
Višinski je, nasuprot tome, u svojim radovima dosta prostora posvetio
sudskom postupku – a to je bio znak i za nadolazeće sovjetske pravne znanstvenike.
Dobar dio radova koji su u tom trendu nastali bio je uglavnom pozitivistički – na isti
onaj način na koji i Višinskijeva teorija otvara prostor pozitivizmu: naime,
proglašavanjem svakog prava u sovjetskoj državi “socijalističkim” prestaje potreba za
ispitivanjem njegovog socijalnog sadržaja i funkcije te se diskusija o pravu može
ograničiti na egzegezu prava kao sustava važećih pravnih normi.
20

Treba, međutim, naglasiti da Višinski ne samo da je promovirao procesualis-
tička istraživanja već se i izričito zalagao za određeni tip sudskog postupka.
Polemizirajući s Krilenkovim tezama da “tamo gdje je posrijedi borba s
neprijateljima revolucije ne treba dopuštati zastupanje stranaka, ne treba okrivljeniku
davati ‘formalne pravne garancije’”
21
, Višinski se zalaže za model javnog,
akuzatornog postupka – nota bene za tip postupka kakav je tada općenito postojao u
zemljama europskog kontinenta. Jedan od razloga za preuzimanje takvog modela
Višinski nalazi upravo u utvrđivanju “materijalne istine”:
“Stranački princip plus aktivno sudjelovanje u sudskoj istrazi samoga suda, na osnovi javnosti i
jednakosti svih sudionika u postupku pred sudom i pred zakonom – to je put
utvrđivanja one materijalne istine kojoj teže, što ih i karakterizira, istinsko pravosuđe i
istinski sud.”
22

Je li povijesna slučajnost i neviđen paradoks da se u svojim radovima tužilac
i protagonist čuvenih montiranih “moskovskih procesa” zalaže za model pravosuđa
suvremenih demokratskih zemalja? Kako je moguće da upravo eklatantna
podmetanja i politička sudska ubojstva budu rezultat praktičke djelatnosti jednog
pobornika “materijalne istine”? Naposljetku, ako apstrahiramo teoriju od prakse, u
čemu je razlika između sovjetskog i europskog kontinentalnog modela ako se i jedan
i drugi zalažu za iste vrijednosti: poštovanje principa zakonitosti i jednakosti
stranaka, javan i (pretežno) akuzatoran model sudskog postupka? Odgovor se nalazi
upravo u Višinskijevoj teoriji dokazivanja i njegovom poimanju uloge i funkcije
“materijalne istine”.
43.Teorija sudskih dokaza: dokazivanje i “materijalna istina”. O prob-
lemima dokazivanja i “materijalne istine” Višinski je najiscrpnije pisao u svojoj knjizi

20
I Kelsen, koji je jednu svoju knjigu posvetio sovjetskoj teoriji prava, u svojoj kritici Višinskog
napada njegove nedosljednosti, inkonzistentnosti i pleonazme, jednako kao i tezu o klasnom izvoru
prava (koja je za Kelsenovu “čistu teoriju” “ideološka fikcija” i kao takva irelevantna), no ne i osnovnu
pretpostavku - koja je identična njegovoj - da je pravo “sustav važećih normi s državnom sankcijom”.
Stoga se čini da je Kelsen samo djelomično u pravu kada Višinskoga optužuje kao “prirodopravnog”
teoretičara, baš zato što je njegova teorija odigrala značajnu ulogu u promicanju pozitivizma u
sovjetskoj literaturi. Cf. COMMUNIST THEORY OF LAW, London, 1955, str. 116-132.
21
Višinski, op. cit. (bilješka 15), str. 460.
22
Ibid., str. 466.
SOVJETSKI REALSOCIJALISTIÈKI MODEL

115
Teorija sudskih dokaza u sovjetskom pravu iz 1941. godine, koja je u Sovjetskom Savezu
postala standardno djelo iz te problematike, a prevođena je i u drugim socijalističkim
zemljama, između ostaloga i u nekadašnjoj Jugoslaviji.
23
U toj knjizi Višinski se dosta
temeljito odredio i prema svim drugim sustavima dokazivanja, pa tako između
ostaloga posebna poglavlja posvećuje teoriji formalnih dokaza, engleskom
dokaznom pravu i teoriji slobodne ocjene dokaza. Kroz kritiku tih sustava
dokazivanja Višinski nastoji formulirati i specifičnosti sovjetskog dokaznog prava te
je stoga indikativno vidjeti osnovne prigovore koje upućuje ranijim teorijama
dokazivanja.
Teoriju formalne (vezane) ocjene dokaza Višinski tako razmatra u općem
kontekstu inkvizitornog postupka te joj priznaje da je odigrala “najkrupniju ulogu u
borbi apsolutizma protiv feudalizma”.
24
U toj borbi, tvrdi Višinski, vezana ocjena
dokaza imala je funkciju učvršćivanja centralne vlasti te je, izražavajući staleške i
klasne interese, učvršćivala eksploataciju:
“Ova pak tzv. ‘nauka o dokazima’ i na toj ‘nauci’ osnovani sistem dokaza, direktno su odgovarali
interesima eksploatatorskih klasa vladajućih u toj eposi, koje su videle u sudu jedno od
sredstava za učvršćenje svoje vladavine i pokazale su najveću indiferentnost prema
pitanju da li je ‘koban’, odvratan, nemilosrdan i surov ovaj sistem dokaza ili nije.”
25

“Ova teorija (...) je izvanredno markantan spomenik eksploatatorskog prava, koje još nije
savladalo veštinu klasnog maskiranja, koje se tako vešto primenjuje u pravu savremenih
kapitalističkih eksploatatora.”
26

“Prolazeći (sic! – treba ‘polazeći’, nap. A.U.) od staleške nejednakosti ljudi, od priznanja njihove
različite socijalne vrednosti, teorija formalnih dokaza ispoljavala je težnju
centralizovane državne vlasti, u epoci ranog kapitalizma, da savlada otpor različitih
mesnih interesa protiv razvoja kapitalizma. (...) Klasni karakter ove teorije ne izaziva
nikakve sumnje.”
27

“Centralizacija” kao ideal može se, dakako iz misaonog obzora Višinskoga,
cijeniti jedino pozitivno; kao bit prigovora ostaje, dakle, “nedovoljno vješto maski-
ranje” i, kao osnovno, “klasni karakter” (iako Višinski spominje i “staleški karakter”,
tj. “stalešku nejednakost”, što bi, iz te logike, trebalo proturječiti tezi da je vezana
ocjena dokaza tendirala učvršćenju “ranog kapitalizma”).
Prikazujući englesko dokazno pravo, Višinski, čini se, ima najviše poteškoća
utemeljiti svoju kritiku. Prema nekim elementima tog sustava (npr. poroti) i “klasici
marksizma” – Marx i Engels – pokazivali su, naime, izvjesne simpatije, tako da ih ni

23
Višinski, TEORIJA SUDSKIH DOKAZA U SOVJETSKOM PRAVU, Beograd, 1948.
24
Višinski, op. cit., str. 53.
25
Ibid., str. 73.
26
Ibid., str. 74.
27
Ibid., str. 76.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
116
Višinski ne može pokazati u negativnom “klasnom” svjetlu. Stoga mu se prigovori
svode na prepisivanje općih mjesta kritike “pravne forme” iz Engelsa:
“Engleski sistem dokaza, kao i celokupno englesko pravo, jeste obrazac klasičnog pravnog
pogleda na svet, kako ga je okarakterisao Engels 1887. g. u članku ‘Pravni socijalizam’.
‘Pravni pogled na svet, – pisao je u ovom članku Englels, – bio je pretvaranje teološkog
pogleda u svetovni (Verweltlichung). Mesto dogme božanskog prava, – zauzelo je
čovečansko pravo, mesto crkve – država’. Osnovna karakteristika ovog pogleda na svet
je vladavina formalnog načela, koje je našlo svoj izraz ‘u bojnom pokliču buržoazije’ –
u formalnoj jednakosti pred zakonom, koja prikriva ekonomsku i socijalnu nejednakost
kapitalističkog društva.”
28

Višinski ovdje, čini se, zaboravlja da je zbog teza o “klasičnom pravnom
pogledu na svijet” kao “buržoaskom” poslao Pašukanisa na stratište kao “neprijatelja
revolucije”. Ostaje, doduše, kao specifičan, prigovor (pretjeranog) formalizma,
“vladavine umjetnih pravnih pravila, raznovrsnih pravnih fikcija i finesa
nepristupačnih za obične smrtnike, neiskusne u ovim pravnim formulama i
neposvećene tajne pravne mistike”,
29
koji je međutim zanimljivo formuliran:
“Na taj način formalizam engleskog procesnog prava često je pretstavljao zahvalno tle da
prevejani lopovi ostanu nekažnjeni. Pravno prepredenjaštvo takve vrste izopačuje
istinske zadatke pravde, pruža široke mogućnosti zloupotrebama na taj način što
iskorišćuje suviše stroge formalne zakonske zahteve protiv samog zakona. Ovo i
iskorišćavaju stvarno naročito izvežbani u takvoj veštini pravni majstori, žongleri
pravosuđa, koji pretvaraju sud u trkalište i koji pretvaraju životnu istinu u pravnu laž, o
kojoj govori Engels.”
30

“Pretvaranje životne istine u pravnu laž” sastoji se, dakle, u činjenici da neki
“lopovi ostanu nekažnjeni”, što je proizvod akuzatornog stila engleskih sudova
(“pretvaranja suda u trkalište”).
Prema engleskom dokaznom pravu Višinski ipak pokazuje izvjesne sim-
patije – vjerojatno i zbog toga što o njemu ne zna dovoljno i što mu se ne nadaje kao
neposredna alternativa sovjetskom sustavu dokazivanja.
Mnogo oštriji Višinski je bio prema teoriji slobodne ocjene dokaza
(takozvane slobodne ocjene, kako ju naziva). Višinski, kako je već navedeno, kao prvi i
osnovni zadatak sovjetskog sudskog postupka postavlja utvrđivanje “materijalne
istine”; s druge strane, on prihvaća tradicionalnu doktrinu prema kojoj se u sustavu
vezane ocjene dokaza utvrđuje “formalna istina”
31
. Tim prije potrebni su mu jaki
argumenti da pokaže da “buržoaska” slobodna ocjena ne dolazi do “materijalne
istine”, kako to “buržoaska” teorija tvrdi – jer je to ipak rezervirano za
“socijalistički” postupak.

28
Ibid., str. 91.
29
Ibid., str. 92.
30
Ibid., str. 93.
31
Cf. ibid., str.100.
SOVJETSKI REALSOCIJALISTIÈKI MODEL

117
Višinski se stoga posebno okomljuje na “subjektivnost” slobodne ocjene
dokaza. Kriterij “slobodne ocjene” – kako ga poima Višinski – jest “unutrašnje
uvjerenje”, a to uvjerenje definirano je kao najviši stupanj vjerojatnosti koji je
dostatan “razboritom čovjeku” da neki dokaz prihvati kao vjerodostojan. Ovaj
kriterij za Višinskog međutim nije dovoljno čvrst i jednoznačan; on traži “objektivnu
spoznaju”, a da bi utemeljio to svoje nastojanje, on prelazi na teren filozofije:
“Nemoguće je neprimetiti (sic!) odlučujući uticaj na formiranje pogleda koji su osnovica buržoaske
teorije unutrašnjeg ubeđenja – idealističke filozofije, koja se oslanja na učenje Hjuma,
Berklija i Kanta. Uticaj ove filozofije, koja negira mogućnost upoznavanja ‘stvari po
sebi’ koja polazi od relativnosti i nemogućnosti saznanja spoljnjeg sveta, oseća se u
oblasti dokaznog prava, u vladavini gore iznetih pogleda na verodostojnost dokaza, na
sadržinu materijalne istine.
Zaraženi filozofskim subjektivizmom, naučnici-procesualiste kraja XIX a naročito početka XX
veka svodili su čitav zadatak sudskog odlučivanja na subjektivnu uverenost sudije u
pravilnost svoje odluke. Govoreći o objektivnoj ili materijalnoj istini ovi su bili ipak
daleko od priznanja mogućnosti da se u sudskom postupku utvrdi nesumnjiva,
apsolutna istina. Oni su bili spremni da se zadovolje sa jednostavnijim i lakšim poslom
– dobijanjem utisaka, možda čak i ne tako dubokih i nepotkrepljenih temeljnom i
ozbiljnom analizom.”
32

Zašto, prema Višinskom, “buržoaski teoretičari” bježe od dublje i ozbiljnije
analize i ne žele doći do “apsolutne istine”? Razlog tome nije samo činjenica da su
kontaminirani agnosticizmom: njihovo učenje ima i dublju praktičku funkciju –
njime se nastoji “maskirati klasna bit buržoaskih sustava dokaza i čitavog buržoaskog
pravosuđa”:
“Reklamirajući ‘unutrašnje ubeđenje’ kao kriterijum sudskog istraživanja, ovo učenje rečima o
‘pravičnosti’, ‘moralnosti’, ‘moralnoj uverenosti’, ‘moralnim načelima’, ‘slobodnom
ubeđenju’ i tsl. prikriva klasne težnje buržoaskog suda. S druge strane teorija relativne
verodostojnosti dokaza u rukama klasnog pravosuđa eksploatatorskih društava služi
izvorom za opravdanje različitih ‘sudskih grešaka’ – naročito političkih, ponekad vrlo
zgodnih da se pomoću pravosuđa izvrši obračunavanje sa ljudima opasnim za dati
poredak.”
33

Vrlo zanimljivo zvuči predbacivanje “obračunavanja s politički opasnim
ljudima” izrečena iz usta osobe koja je od 1935. do 1939. godine, u neslavnom
razdoblju najgorih staljinističkih čistki, kao javni tužilac SSSR-a izravno preuzela
funkciju progona svih drugomišljenika. Višinski, međutim, ide dalje u analizi
“slobodnog sudačkog uvjerenja” – nastavljajući s kritikom standarda koji se s njime
povezuje – standarda “razboritog čovjeka”: bez mnogo okolišanja, Višinski tvrdi da
je standard “razboritog čovjeka” zapravo standard “razboritog buržuja”:
“’Blagorazuman čovek’, koji po svom ‘unutrašnjem ubeđenju’ ili po svojoj ‘savesti’ šalje
nezaposlene na giljotinu ili na robiju – to je sve isti ‘blagorazuman buržuj” o kome je
Marx u ‘Osamnaestom brimeru’ pisao sledeće: ‘Buržuj, a ponajpre buržuj koji je

32
Ibid., str. 106.
33
Ibid., str. 107.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
118
uzdignut do položaja državnika, dopunjuje svoju praktičnu podlost teoretskom
naduvenošću.’”
34

Pogrešno bi bilo zaključiti da se Višinski protivi toj činjenici zbog toga što
se umjesto stvarno reprezentativnog standarda postavlja klasni standard. Naprotiv,
on smatra da je svaki sličan standard nužno klasni te da je “sloboda” uvijek sloboda
unutar tog klasnog standarda:
“S tom ‘slobodom ubeđenja’ sudije stvar stoji isto tako, kao i sa slobodom savesti, misli i ubeđenja
uopšte. Savest robovlasnika je slobodna, ali ona je ipak savest robovlasnika.
Robovlasnik, trgujući ljudima, deluje svakako slobodno i sa ‘čistom’ (prema njegovom
shvatanju) mirnom savešću.”
35

Korelat ovom općem uvjerenju i savjesti u pravu je tzv. “pravna svijest”:
“Pravna svest sudija u konačnom rezultatu je odraz pravne svesti koja vlada u datom društvu, a
koja je određena osobinama vladajućih klasa u tom društvu.”
36

Tek na ovom mjestu Višinski nalazi oslonac na kojem će izgraditi razliko-
vanje europske kontinentalne (“buržoaske”) i sovjetske koncepcije slobodne ocjene.
Formula je jednostavna: buržoaska svijest je kriva, lažna svijest, dok je socijalistička
svijest prava, istinska svijest:
“U stvari, u buržoaskom sudu narodni pogledi i narodna pravna svest pojavljuju se u izvrnutom i
falsifikovanom obliku. Istinski pogledi naroda i njegove pravne pretstave su iskvareni i
izvrnuti uticajem snaga neprijateljskih narodu, eksploatatorskih klasa, koje teže da
nakaleme narodu tuđe mu poglede i pojmove, koji su zato korisni i ugodni za same
eksploatatore.
Istinska narodna pravna svest kao i istinsko slobodno unutrašnje ubeđenje mogući su samo u
istinski narodnoj i slobodnoj zemlji, gde se samo pravosuđe ostvaruje slobodno i
nezavisno u interesu naroda i neposredno od samog naroda. Takva zemlja je naša
otadžbina, veliki Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.”
37

Čitav ovaj izvod iz rada Višinskog mogao bi se, kao ponavljanje otrcanih i
danas očigledno arhiviranih teza, činiti suvišnim; ne treba, međutim, previdjeti da je
upravo to relevantan kontekst da bi se shvatila specifičnost poimanja (“materijalne”)
istine u kontekstu sovjetskog postupka.
Krajnje je jamstvo istinitosti, prema ovoj koncepciji, uvijek i svugdje, isprav-
nost ideologije. Sovjetski postupak ne utvrđuje “apsolutnu istinu” stoga što ima bolja
sredstva i preciznije metode, već zato što mu u pozadini leži “socijalistička pravna
svijest”, svijest koja participira u “Apsolutu”, tj. “klasnoj svijesti”
38
. Ta je pravna

34
Ibid., str. 108.
35
Ibid., str. 110 i d.
36
Cf. ibid., str. 118.
37
Ibid.
38
O vezi pravne teorije Višinskoga i Lukácsove koncepcije iz djela Povijest i klasna svijest, gdje se,
po analogiji s Hegelovom konstrukcijom, “klasna svijest” uzima kao stvaralački subjekt povijesti, cf.
SOVJETSKI REALSOCIJALISTIÈKI MODEL

119
svijest kriterij kako istinitosti činjenica, tako i “istinitosti” normi. Ako Lenjin kaže da
je “sloboda trgovine kapitalizam, a kapitalizam špekulacija”, tada “u sovjetskom
društvu svestan građanin posmatra (...) špekulaciju kao krivično delo ne samo usled
toga što naš zakon to tako inkriminiše, već i usled svojih ličnih pogleda.”
39

Kao što se već pokazalo, Višinski se ipak – što se normi tiče – zalaže za
načelo zakonitosti. “Gnoseološko” objašnjenje toga je stav da “socijalistički” zakoni
već predstavljaju odgovarajući “odraz” socijalističke pravne svijesti; činjenica da su ih
donijeli “sovjetski” organi jamči njihovu veću pouzdanost od individualne soci-
jalističke pravne svijesti pojedinog suca, koji u svojoj normativnoj procjeni može i
pogriješiti i ne uvidjeti “dubinu” i “socijalistički značaj” pojedine pravne norme.
Pri utvrđivanju činjenica stvari međutim stoje drugačije. Prihvaćajući načelo
“slobodne ocjene dokaza”, sovjetsko pravo ne postavlja nikakva unaprijed određena
pravila dokazivanja te sucu pri dokazivanju stoji na raspolaganju samo opći kriterij
“socijalističke pravne svijesti” i njegov “klasni instinkt”.
40

Ipak, Višinski ne ostavlja suca usamljenog s njegovom “socijalističkom
sviješću”, već mu daje i detaljnije upute za njeno stvaranje i korištenje:
“Socijalistička pravna svest pretstavlja jedan deo opšteg socijalističkog gledanja na svet, čiju
osnovu osnovâ pretstavlja istoriski i dijalektički materijalizam. Zato se socijalistička
pravna svest i koristi metodom marksističkog filozofskog materijalizma kao osnovnom
metodom za ocenu pojava, činjenica i pitanja koje sudija ili islednik treba da reši. A baš
metod marksističkog filozofskog materijalizma i otvara put za poznavanje stvari,
pojmova i odnosa onako kakvi su oni u stvarnosti, uči i razumevanju i rešavanju
suprotnosti koje vrlo često znatno komplikuju događaje koje sud ispituje, i obezbeđuje
do maksimuma nepogrešivost odluka donetih po sudskim predmetima, tj. obezbeđuje
utvrđivanje materijalne istine.”
41

Sudac, dakle, da bi utvrdio “materijalnu istinu”, mora biti “historijski i
dijalektički materijalist”, jer je samo tada oboružan metodom koja mu može poslužiti
da dospije do “stvarnosti”.
Da ne bi bilo zabune, Višinski daje i daljnje praktičke naputke: sudac mora
“svestrano ispitati predmet” i “sve okolnosti slučaja” i stvar “dijalektički” pojmiti.
Drugim riječima, ako mu njegov razum i logika nalaže neko rješenje koje je u

Poulantzas, op. cit. (bilješka 9), str. 151.
39
Ibid., str. 128.
40
O pojmu “klasnog instinkta” i njegovom povezivanju s intuicionizmom Petražickog v. Cerroni,
op. cit. (bilješka 10), str. 215. Činjenica da Višinski mjestimično kritizira Petražickog ne treba zavarati:
Višinski, uostalom, dosljedno najoštrije kritike posvećuje shvaćanjima koja su najbliža njegovom:
fašističkoj pravnoj teoriji, Ferrijevoj sociološkoj školi, slobodnoj ocjeni dokaza; uopće, moglo bi se naći
osnova za tezu da Višinski u drugima uvijek kritizira vlastite slabosti - kao što npr. argumentira
Pašukanisove propuste njegovom “menjševičkom” prošlošću, dok je sam menjševicima pripadao duže
od Pašukanisa i kasnije se od njih odvojio. Cf. SOVJETSKE TEORIJE PRAVA, cit. (bilješka 15), str. XII.
41
Višinski, op. cit. (bilješka 23), str. 131.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
120
suprotnosti s ideološkim (ili aktualno-političkim) postavkama, sudac ga ne smije
prihvatiti, jer će promašiti “materijalnu istinu”:
“Formalna logika nije u stanju da utvrdi materijalnu istinu, tj. šta zaista postoji, šta pretstavlja
istinsku sadržinu stvari i pojava, što pak pretstavlja jedno od najvažnijih zadataka
pravosuđa. Formalna logika ograničava se stoga na ono što pravnici nazivaju pravnom
istinom, tj. na ono, čime se određene pojave ili stvari karakterišu pomoću onih činjenica
koje su sudu prikazale stranke, bez obzira na to koliko te činjenice odražavaju stvarne
odnose. (...) Formalno načelo i utvrđivanje pravničke istine kao osnovni cilj postupka,
organski su međusobno vezani, iako se buržoaski pravnici često odriču termina
‘pravna istina’, pretpostavljajući da govore baš o ‘materijalnoj istini’. Ostajući ipak na
terenu formalno-logičkih rasuđivanja, oni u isto vreme zamišljaju materijalnu istinu kao
rezultat običnih formalno-logičkih silogizama.”
42

Da vidimo, naposljetku, što je po ovoj koncepciji “prava istina”
43
, tj.
“materijalna istina” u sudskom postupku. To nije “rezultat formalno-logičkih rasu-
đivanja”
44
; to nije “utvrđivanje gole podudarnosti činjenica, koje se ispituju od strane
suda s formalnim zahtjevima zakona”
45
, jer to utvrđuje “buržoaski postupak” i zato
je to samo “pravna istina”. Višinskijev epigon Strogovič doduše “materijalnu istinu”
definira kao “potpunu saglasnost zaključaka istrage i suda o okolnostima pretresanog
slučaja sa objektivnim činjenicama stvarnosti.”
46
Međutim, kao što smo već vidjeli, ta
“materijalna istina” nije “gola” podudarnost (suglasnost, korespondencija) s
“formalnim zahtjevima zakona” (dakle s opisima pojedinih “činjeničnih stanja”).
Riječ je o “globalnoj” podudarnosti (korespondenciji) “svih okolnosti” sa
“stvarnošću” en gros. A ta “stvarnost” kao objekt “podudaranja” nije samo skup
“golih činjeničnih stanja” – ona sadržava već dogotovljene teorije i vrijednosne
stavove kao “objektivne činjenice”. “Socijalistička stvarnost” je ideološki konstrukt, a
podudaranje s njom je tautološko podudaranje ideologije same sa sobom.
U odnosu Višinskog spram pojedinih procesnih ustanova moguće je naći
potkrijepu za ovakvu tezu. Tako, primjerice, govoreći o kategoriji notornosti (o
činjenicama koje ne treba dokazivati), Višinski navodi da

42
Ibid., str. 152.
43
Da je “materijalna istina” “prava istina”, Višinski i izričito kaže: “Sovjetski sud teži da utvrdi
materijalnu istinu ili drukčije govoreći pravu istinu.” Ibid., str. 155.
44
Da bi stvari bile potpuno nesporne, Višinski pod formalno-logičkim misli i dedukciju i in-
dukciju: cf. ibid., str. 159. On, doduše, načelno nije protiv njihove primjene, ali samo “pod kontrolom
osnovnog naučnog metoda dokazivanja, kakav je dijalektički metod mišljenja, koji utvrđuje jedinstvo
suprotnosti i koji obavezuje da se pojave posmatraju ne izolovano jedna od druge već u zbiru svih
njihovih strana i osobina, u svim njihovim ‘prelazima’“ (ibid., str. 162). Ideja je jasna: ako se dedukcijom
i indukcijom može doći do ideološki podobnih rezultata, tada one važe; u protivnom, važi “jedinstvo
suprotnosti”.
45
Cf. ibid., str. 153.
46
Strogovič, KRIVIČNI SUDSKI POSTUPAK, Beograd, 1948, str. 117.
SOVJETSKI REALSOCIJALISTIÈKI MODEL

121
“... nije dopušteno da se na sudu ili u istrazi čine pokušaji dokazivanja postavki koje u sebi sadrže
afirmacije, koje se smatraju kao nemoralne, politički štetne, kriminalne (na primjer, u
sovjetskom sudu osporavati antidruštveni karakter, nemoralnost eksploatacije čoveka
čovekom; dokazivati razumnost kapitalističkog sistema i njegova preimućstva nad
socijalističkim sistemom).”
47

Višinski se u svom radu o dokazivanju ne ustručava citirati samog sebe,
navodeći upravo svoje govore na političkim procesima koje je vodio. Iz nekih dijelo-
va tih govora najočitije probija ideja o istini kao unaprijed danoj političkoj kategoriji
koja je poznata i sudu i tužilaštvu, dok sudski postupak služi samo zato da bi se ta
“istina” zaogrnula u pravnu formu. Citirajući svoj govor u procesu “antisovjetskom
trockističkom centru”, Višinski navodi:
“Da bi se na sudu odvojila istina od laži, (...) dovoljno je, svakako, imati sudijskog iskustva, i svaki
sudija, svaki tužilac i branilac, koji su sproveli nekoliko desetina suđenja, znaju kada
optuženi govori istinu a kada se on udaljuje od te istine u kome bilo cilju. (...) Ja
smatram da sve te okolnosti dozvoljavaju da se tvrdi da na ovom suđenju, ukoliko ima
nedostataka, ti nedostaci nisu u tome što su okrivljeni ovde rekli sve što su oni učinili,
već u tome, što okrivljeni ipak nisu do kraja ispričali sve ono što su oni izvršili, što su
učinili protiv Sovjetske države.”
48

Na taj način, otkriva se kamo vodi impetus “materijalne istine” kao apsolutne
korespondencije s “objektivnom stvarnošću”: u političko arbitriranje u stvarima
pravosuđa. To je bilo moguće pokazati i ovdje, izolirano analizirajući inače zavodljive
formulacije o dokazivanju i istini.
44.Sovjetski model sudskog postupka i zadaci i funkcija pravosuđa.
Potpuno je neprijeporno da se čitava koncepcija sovjetskog sudskog postupka
zasniva na viziji suda kao organa koji je dužan provoditi zacrtanu državnu politiku;
slijedeći Damaškinu terminologiju, možemo reći da sovjetski model sudskog
postupka – u najmanju ruku u doba Višinskog – predstavlja čistu varijantu političko-
implementativnog pravosuđa.
49
Premda se i u sovjetskoj teoriji incidentalno govori o
“rješavanju sporova”
50
, evidentno nije riječ o “sporu” kao sukobu dvije ravnopravne
stranke pred trećim, neutralnim organom. Funkcija pravosuđa – u suglasnosti s
poimanjem funkcije države i prava uopće – mogla bi se promatrati u kontekstu triju
osnovnih zadataka:
1. Borba s ostacima “buržoaskih klasa”, “vanjskim i unutrašnjim nepri-
jateljima” i špijunima;

47
Ibid., str. 164.
48
Ibid., str. 188 i d.
49
Cf. Damaška, THE FACES OF JUSTICE AND STATE AUTHORITY, New Haven, 1986, gdje je uspo-
stavljena opreka između političko-implementativnog i konfliktno-rezolutivnog pravosuđa.
50
Cf. npr. Strogovič, op. cit. (bilješka 46), str. 1.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
122
2. Plansko upravljanje privredom;
3. Odgoj u socijalističkom duhu i podvrgavanje radnoj disciplini
51
.
Sva tri osnovna zadatka imaju svoju filozofsku pretpostavku u vrijednos-
nom apsolutizmu i ideološkom monizmu: “socijalistička” predodžba društvenih
zadataka i ciljeva je “objektivna”, “znanstvena” i, kao takva, “istinita”, jer “odgovara
stvarnosti”. Svaka alternativna predodžba stoga je par excellence pogrešna te njene
zastupnike treba ili zatvoriti kao zlonamjerne, ili hospitalizirati kao iracionalne, ili
podučiti kao neznalice. Osnovni nositelj ove “istine” je komunistička partija kao
“avangarda radničke klase”, koja iz toga crpi legitimitet za upravljanje državom.
52

Sama država pritom se poima prije svega kao izvršna vlast, organ za transmisiju
partijskih odluka.
53
Sud se u tom kontekstu također prije svega promatra kao izvršni
organ države kojem “pripada izvanredno aktivna uloga u ostvarenju opće politike”
54
:
njegov autoritet uvjetovan je “snagom socijalističke istine kojoj on služi”
55
.
U situaciji u kojoj se čitavo društvo gradi na državnom paternalizmu
56
(te je,
u skladu s tim, i ukinuto razlikovanje sfera države i društva), jasno je da o koncepciji
sudskog postupka kao spora dviju jednakih i ravnopravnih stranaka, subjekata
postupka, ne može biti ni govora
57
. Međutim, kao što smo pokazali ranije
58
, Višinski

51
Cf. npr. Višinski, op. cit. (bilješka 23), str. 12, gdje se Višinski poziva na odgovarajuće Lenjinove
stavove; za zanimljiv izvod o tome zašto se, sve dok rad ne postane “prva životna potreba”, diktatura
proletarijata pojavljuje kao “pravni poredak kojim će proleterska klasa (...) svoje vlastite članove prisiliti
na rad”, dakle kao diktatura nad samim sobom, cf. Negt, op. cit., str. 180.
52
O socijalističkom legitimitetu kao autolegitimitetu cf. Blažević, TEORIJA LEGITIMITETA
POLITIČKIH POREDAKA (doktorska disertacija), Zagreb, 1991.
53
O poistovjećivanju države s izvršnim aparatom kod Staljina i Višinskog vidi Cerroni, op. cit.
(bilješka 10), str. 219.
54
Višinski, op. cit. (bilješka 23), str. 3; na drugom mjestu još jasnije izražava istu misao:
“Ostvarujući sudsku politiku, sud ostvaruje državnu, a ne neku svoju politiku”, on je “organ prole-
terske diktature” te se “temelji na istim principima na kojima se temelji sovjetska država” (Višinski, O
stanju na fronti pravne teorije, str. 446). O sudačkom aktivizmu u socijalizmu kao političkom aktivizmu cf.
Dika/Uzelac, Zum Problem des richterlichen Aktivismus in Jugoslawien, ZBORNIK PRAVNOG FAKULTETA U
ZAGREBU, 40:4/1990, str. 391-416.
55
Ibid., str. 14; kao pojašnjenje Višinski navodi veoma indikativan Lenjinov citat: “...mi ne
priznajemo vanklasne sudove. Mi moramo imati izborne sudove, proleterske, i sudovi moraju znati šta
mi dopuštamo” (ibid., str. 17).
56
Cf. Cerroni, op. cit. (bilješka 10), str. 219.
57
To važi podjednako za kazneni, kao i za građanski postupak; potonji se, naime, jednako tako
smatra podložnim državnoj kontroli i utjecaju kao i građanski, o čemu svjedoči i Lenjinova izjava iz
1922. godine: “Mi ništa ‘privatno’ ne priznajemo, za nas je sve u području privrede javnopravno, a ne
privatno” (v. Višinski, op. cit., str. 441). U uvjetima državnog kapitalizma građanski je postupak jednako
toliko predmet implementacije državne politike kao i kazneni, tako da većina Višinskijevih teza vrijedi
za oba.
58
Cf. supra, str. 114.
SOVJETSKI REALSOCIJALISTIÈKI MODEL

123
se na riječima zalaže upravo za takvu koncepciju sudskog postupka, zajedno s
načelima javnosti i neposrednosti. Čemu Višinskome treba takav postupak ako je on
sasvim inkonzistentan s njegovim osnovnim idejama?
Odgovor i opet daje sam Višinski, polemizirajući s Krilenkovom tezom da
neprijateljima revolucije ne treba davati “formalne pravne garancije” te da bi se s
njima trebalo obračunavati u tajnom, inkvizitornom postupku:
“Vodili smo niz procesa na stranačkom principu, na principu javnosti i davanja okrivljenicima svih
procesualnih garancija. Takvi su bili procesi u vezi sa ‘Šahtinskim slučajem’, u vezi s
Prompartijom, Centralnim biroom menjševika, u vezi s inženjerima Metro-Wikkersa, u
vezi s ujedinjenicm trockističko-zinovjevskim centrom. Svi su ti procesi uvelike
razotkrili neprijateljske makinacije, najpodlija krivična djela štetočina, špijuna,
diverzanata-terorista, izdajica naše domovine, ti su procesi nanijeli uništavajući udarac
našim neprijateljima. Međutim, ti su procesi bili provedeni na osnovi stranačkog
principa i nanijeli su, bez obzira na to, ili možda baš zato, krajnje žestok udarac
neprijateljima i štetočinama, posluživši ujedno kao najsnažnija poluga za podizanje
budnosti i društveno-političke aktivnosti masa.
Zato je nepravilno govoriti o dva postupka, o posebnom postupku koji isključuje javnost i
stranački princip (“suvišne riječi”), za kontrarevolucionarna krivična djela. (...) Ali
osnovni smjer razvoja našega postupka ne ide linijom ograničavanja ili potpunog
odbacivanja takozvanih pravnih garancija, već, naprotiv, linijom njihova proširivanja,
linijom njihova učvršćivanja, linijom sve veće primjene tih garancija. To je posve
prirodno, jer je pogrešno misliti da se, tobože, neprijatelj može uništiti samo ako se
odbaci stranački princip ili princip jednakosti stranaka. Naprotiv, s gledišta izazivanja
pažnje javnoga mnijenja mnogo je korisnije uništiti neprijatelja na osnovi postupka u
kojem je zastupljen stranački princip.”
59

Osnovna Višinskijeva ideja sastoji se u tome da je, s gledišta istinitosti i
ispravnosti rezultata postupka, irelevantno je li postupak inkvizitorno ili akuzatorno
organiziran, je li u njemu stranka “subjekt” ili “objekt” postupka. Imajući u vidu
ishod prethodne analize pojma “materijalne istine”, to je i razumljivo: “istina” je
nešto što je dano prije i izvan sudskog postupka, diktirano državnom politikom.
Zauzimanje za akuzatorni i javni postupak, načelo saslušanja stranaka te
“učvršćivanje i proširivanje pravnih garancija” mora se, dakle, temeljiti na nečem
drugom. Zašto Višinski smatra da je korisnije “uništiti neprijatelja” (=
samopostavljena istina) akuzatornim postupkom? Jedan od razloga zacijelo je i
nepopularnost krajnje inkvizitornog modela postupka koji je bio prihvatio fašizam, a
koji Višinski opetovano kritizira zbog neopravdanog odbacivanja “juridičkih
momenata i pravnih kategorija”.
60
Zbog razlikovanja spram fašizma vrijedno je i
malo se pomučiti te zadovoljiti izvjesne forme, koje Višinski, jednako kao i fašizam,
u biti smatra nečim sasvim izvanjskim i nametnutim:
“Istina, krivični postupak uz stranački princip teška je stvar. Mnogo je teže provesti krivični
postupak na toj osnovi nego kako drukčije. Kad je okrivljenik subjekt prava, kako se to

59
Višinski, O stanju na fronti pravne teorije, cit. (bilješka 15), str. 461.
60
Cf. ibid., str. 439.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
124
kaže, kada bjesni, bori se, kad se brani, tada je takav krivični postupak teže voditi.
Mnogo je lakše, dakako, voditi krivični postupak kad okrivljenik nije ‘subjekt prava’, već
ono što se pravničkim jezikom zove ‘objekt prava’, kada se on može – kako je to bilo u
inkvizicijskim procesima ili kako je to i danas u takvim ‘sudovima’ kakvi su Hitlerovi
sudovi – mrviti i razmrvljivati kako se želi; dakako, mnogo je teže provesti krivični
postupak u uvjetima jednakosti stranaka, kada se okrivljeni brani, kada se bori.”
61

Važniji je, međutim, drugi razlog zbog kojeg je oportunije igrati sa strankom
ili strankama “koje bjesne, bore se” igru mačke i miša: javni i akuzatorni proces je
“golema snaga u rukama države”, koja joj omogućuje da oblikuje javno mnijenje i
“jača boljševičku budnost”:
“...javni proces ima golemu snagu, organizira javno mnijenje i izaziva društvenu budnost. Javni
proces uči da treba biti na oprezu, prisiljava poštene ljude da traže u svom sjećanju,
oko sebe, nije li bilo nečega sumnjivoga, nečega što je možda išlo istim tim zločinačkim
putem.”
62

Raspravno načelo i načelo javnosti imaju, dakle, u sovjetskom postupku
odgojnu ulogu: njihova je zadaća da osim tisuća profesionalnih denuncijanata odgoje
još i milijune amaterskih.
Važno je primijetiti metodološki obrat koji se događa u sovjetskom modelu
sudskog postupka: raspravno načelo i načelo javnosti u europskom kontinentalnom
(“buržoaskom”) modelu obično se smatraju načelima posredstvom kojih javnost
kontrolira i ograničava državnu vlast; ovdje ista ta načela služe da bi državna vlast
kontrolirala i ograničavala javnost. Dok se u europskom kontinentalnom i anglo-
američkom postupku istina uglavnom konstituira “odozdo”, u slobodnoj raspravi
ravnopravnih subjekata koju potiče i u kojoj arbitrira njima također ravnopravan
partner – sud, u sovjetskom modelu istina pada “odozgo”, od partijskih tijela prema
organima državne vlasti u koje se ubraja i sud, do stranaka koje, unatoč svojoj
formalnoj ulozi i prava na “bješnjenje”, supstancijalno to više nisu.
Sovjetsko “raspravno načelo”, “načelo javnosti” i “jednakost stranaka”
stoga nisu principi, već kvaziprincipi, jednako kao što se i sovjetski sudski postupak
u procesima Višinskog pretvorio u kvazipostupak – farsu sudskog postupka. Sva
ideološka zaklinjanja u “socijalističku zakonitost” i “poštovanje pravne forme” jesu
upravo ono za što socijalistička teorija optužuje buržoasku – maska stvarnog stanja
stvari, u kojem je proceduralnost, pa i pravo uopće, čista akcidencija politike.
Diskusija između voluntarističke i ekonomističke pravne teorije, završena
time što je Višinski Pašukanisa poslao na stratište, pokazuje se tako u bitnome kao
skolastička diskusija. “Odumiranje prava” na račun politike prisutno je jednako kod
Pašukanisa, kao i kod Višinskog – samo što Pašukanis to teorijski dosljedno, pošteno
i iskreno priznaje. U pitanjima odnosa prava i politike, i konačnog i definitivnog

61
Ibid., str. 464
62
Ibid., str. 463.
SOVJETSKI REALSOCIJALISTIÈKI MODEL

125
primata finalizma pred normativizmom, i rana i zrela sovjetska pravna teorija (a,
možda možemo dodati, i praksa) “dvije su iste strane medalje”.
63

45.Opća ocjena koncepcije “materijalne istine” sovjetske pravne
teorije. Oštru kritiku koncepcije “materijalne istine”, rekonstruirane u prvom redu
na temelju radova glavnih reprezentenata sovjetske pravne misli iz tzv. staljinističkog
razdoblja, trebalo bi djelomično ipak ublažiti i precizirati. Neprijeporno je da
sovjetska pravna teorija ne može, sama za sebe, snositi odgovornost za niz monti-
ranih procesa, pravosudnih zločina i instrumentalizaciju pravosuđa u političke svrhe
tijekom osamdesetogodišnje vladavine komunističkog režima u Sovjetskom Savezu.
Ni iznesenu kritiku stajališta sovjetske pravne teorije ne bi stoga trebalo tumačiti kao
svojevrsnu političku optužnicu protiv te teorije. Bilo bi pretjerano pripisivati bilo
kojoj, čak i najneprihvatljivijoj, teoriji toliko značenje – pa makar i u negativnom
smislu. U različitim društvenim okruženjima i najplemenitije su teorije bile
opterećene tragičnim posljedicama koje su pratile njihovo provođenje; čak i sami
ideološki temelji suvremene europske civilizacije nose na sebi biljege giljotine i
jakobinske diktature. Zbog toga, moglo bi se pretpostaviti da bi u istoj atmosferi
terora i totalitarne vlasti komunističke partije i mnoge druge teorije mogle poslužiti
kao opravdanje dnevnopolitičkih diktata aktualne politike – uključujući tu i
istrebljivanje svih političkih protivnika “revolucije” te fabriciranje uvijek novih
“protivnika”. Dvije činjenice posredno upućuju na takav zaključak. Prva od njih već
je navedena Višinskijeva kritika teorije kojom je fašistička Njemačka legitimirala
zlodjela svoga pravosuđa – a notorna je istina da su praksa fašističkih sudova i
sovjetskih sudova iz razdoblja staljinističkih čistki frapantno nalikovale jedna drugoj.
Druga je još važnija: nakon Staljinove smrti, elementi akuzatornosti i dispozitivnosti
koji su, kao što je pokazano, za vrijeme Višinskoga služili kao svojevrsna
“demokratska maska” komunističkom režimu, počeli su zadobivati svoj pravi smisao
i značenje te su pospješili razvijanje sovjetskog pravosuđa u pravcu koji je barem
približno usporediv s razvojem i praksom zapadnoeuropskih pravosudnih
organizacija. Iz toga proizlazi da bi se teza o mogućnosti totalitarnog funkcioniranja
raznih teorija mogla i preokrenuti: ne samo što bi razne teorije u istom društveno-
političkom okruženju mogle imati iste posljedice nego bi i iste teorije u raznim
okruženjima mogle imati (a i imale su) različite posljedice.
Na paradoksalan način, iz takve bi se perspektive moglo zaključiti da
Višinskijeva teorija ima čak i izvjesnu prednost pred pretežno dogmatski usmje-
renom zapadnoeuropskom kontinentalnom teorijom. Ona, sasvim realistički, nagla-
šava element “pravne svijesti” – i to ne samo pravne svijesti individualnog suca,
nego i pravne svijesti izražene kroz standarde političke zajednice. Uistinu, djelovanje
sudova ne može se promatrati odvojeno od različitih moralnih i etičkih stavova koji

63
Cf. Poulantzas, op. cit. (bilješka 9), str. 152; o bitno istom odnosu rane i zrele teorije oko
odnosa prava i polike v. i Cerroni, op. cit. (bilješka 10), str. 212.
POVIJESNO-KOMPARATIVNI PRIKAZ
126
prožimaju društvo – čiji dio čine i sami suci. Budući da suđenje nije isključivo
mehanički proces primjene neutralnih, tehničkih standarda, osobe kojima je
zajednica povjerila sudačku funkciju moraju djelomično ključne poticaje odlučivanju
crpiti odnekud “izvana” – iz najšire shvaćene sfere svog životnog prostora. Za to
postoji niz kako pozitivnih, tako i negativnih primjera. Na negativan način, utjecaj
“izvanjskih” standarda odlučivanja vidljiv je upravo u praksi socijalističkog
pravosuđa: kroz sukob oktroirane “pravne svijesti” i osobnih stavova individualnih
sudaca.
64
U pozitivnom smislu, sudjelovanje pravno-političkog razmišljanja i širih
moralnih stavova sudaca u procesu adjudikacije vidljivo je i u zapadnim
demokratskim zemljama, čak i ondje gdje je prividno pokriveno debelom naslagom
pravno-tehničkih termina.
65

Oduzimaju li sve ove posljednje ograde svaki doseg ranijoj kritici Višin-
skijeve koncepcije “materijalne istine”? Nipošto: upravo iz tog se obzora mogu naj-
bolje uvidjeti unutrašnja ograničenja i kontradiktornost njegove teorije. Problem kod
Višinskog i njegove teorije “materijalne istine” ne leži u načelima akuzatornosti i
dispozitivnosti – kolikogod ih sâm Višinski neiskreno, gotovo prijetvorno preuzimao
u svoj pojmovni arsenal. Dispozitivnost i akuzatornost Višinski dopušta samo na
mikrorazini: na razini pojedinačnog sudskog postupka. Na makrorazini – razini
društvene cjeline – vlada međutim Veliki Inkvizitor: monizam “socijalističke pravne
svijesti” koja postulira jednu jedinu “objektivnu stvarnost” – “povijesnu”,
“materijalnu istinu” – “istinu” interesa komunističke partije kao privilegiranog
“kolektivnog intelektualca” i nesmjenjivog nosioca političke moći
66
. Naprotiv,
pluralizam suvremenih društava – koji primjerice u Sovjetskom Savezu nije moglo
iskorijeniti ni pola stoljeća diktature – nije spojiv s bilo kojim tipom moralnog
apsolutizma jedne jedinstvene “pravne svijesti” – a na taj način neprihvatljiva je i
optimističko-idealistička pretpostavka o dohvatljivosti jedne, privilegirane i
neosporne, “materijalne istine”. Fluidna granica između “istine” i “laži” u sudskim
postupcima civiliziranih zemalja – u kojima je “istina” manja od dviju “laži”, naime
“prihvatljiva i korisna laž”, odnosno “još-ne-razotkrivena-laž” – neće se niti
poboljšati niti učvrstiti teorijom materijalne istine; upravo suprotno, nastojeći tu
granicu fiksirati i zacementirati krutim vezivnim tkivom “materijalne istine”, jedino

64
O gotovo shizofrenom položaju sudaca, razapetih između stavova politike i osobnih moralnih
standarda u jednoj socijalističkoj zemlji kao što je bila tadašnja Jugoslavija koji je naročito do izražaja
dolazio u krivičnim stvarima, v. Triva, RAD JAZU.
65
Vidi npr. Bell, John, POLICY ARGUMENTS IN JUDICIAL DECISIONS, Oxford, 1983, gdje se luče
tri različita modela objašnjenja moralno-političkog rasuđivanja sudaca pri presuđivanju - model
društvenog konsenzusa, model prava (u Dworkinovom smislu) te model supsidijarnog zakonodavca.
66
U tom smislu smatramo da samu srž problema pogađa jedna usputna Trivina izjava o
“državotvornoj paternalističkoj oficioznosti kao panaceji od svih zala koje prijete socijalizmu”; cf. Triva,
Odluka suda da strana ugovornica preda općini ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora, NAŠA
ZAKONITOST, 8-9/89, str. 1097 i 1114.
SOVJETSKI REALSOCIJALISTIÈKI MODEL

127
što ćemo postići bit će nepovratno i konačno pretvaranje istine u laž i iskrivljavanje
svrhe i funkcije sudskog postupka u cjelini.
  
Ovime završavamo kratak povijesno-komparativni pregled konteksta u ko-
jem se u svjetskoj pravosudnoj teoriji i praksi postavlja pitanje o istini u sudskom
postupku. Dio tog konteksta bila je, svakako, i domaća pravna teorija i praksa dok je
pripadala tome krugu, no – po inerciji – i dalje. Mnoge ideje iz prethodno prikazanih
koncepcija i diskusija ona je preuzela, i to po mnogim osnovama: jednako po liniji
europske kontinentalne tradicije kao i po liniji socijalističkog državnog poretka (gdje
je rani rascjep sa Staljinom ipak onemogućio potpunu recepciju), pa čak i po liniji
osobnih kontakata s anglo-američkim pravosuđem
67
.






67
Damaška svjedoči o propalom eksperimentu u Hrvatskoj šezdesetih godina kada se nastojalo u
sudove uvesti unakrsno ispitivanje prema uzoru na anglo-američki model - zato što je tadašnji visoki
pravosudni dužnosnik (najvjerojatnije Josip Brnčić) bio veoma impresioniran takvom praksom common-
law sudova, koju je upoznao tijekom svog kratkog posjeta Americi. Cf. Damaška, Presentation of evidence
and factfinding precision, str. 1083, bilješka 1.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

129

Treći odsjek
Istina u domaćoj pravnoj teoriji i praksi

§ 9. Rekonstrukcija teorije “materijalne istine”
u domaćoj pravnoj teoriji
46.Uvod. Metoda izlaganja. Stavovi domaće teorije o problemima istine u
sudskom postupku umnogome su nejasni i nedorečeni. Ipak, o istini u sudskom
postupku pisalo se dosta, količinski možda i znatno više nego u nekim zemljama s
razvijenijim pravnim sustavima. Naročito je mnogo bio eksploatiran pojam
“materijalne istine”, i to u najrazličitijim značenjima. Međutim, uza sve nastojanje
nismo uspjeli kod domaćih autora naći sustavnih radova koji bi, dosljedno razlažući
svoja temeljna, filozofijska i pravnopolitička polazišta, razvili konzistentu teoriju
istine u sudskom postupku. Mnogo prije činilo nam se da i kod jednih te istih autora
nalazimo proturječne stavove. Također, unatoč nekim razlikama, nismo mogli
ustanoviti ni bitniju evoluciju u gledištima novije u odnosu na stariju domaću teoriju.
Zbog toga se nismo odlučili ni za historijsku metodu izlaganja (koju ćemo
djelomično primijeniti u sljedećem paragrafu ovog rada), ni za prikaz raznih pravaca
(koje nismo mogli identificirati), ni za sukcesivno navođenje stavova prema njihovim
autorima. Polazeći od pretpostavke da je to moguće, pokušali smo iz navoda raznih
autora, bez obzira na doba njihova djelovanja i disciplinu kojoj pripadaju,
rekonstruirati i sustavno povezati osnovne pravce njihova razmišljanja o ovom
problemu. Svjesni opasnosti od pojednostavljivanja, unaprijed se ograđujemo od
mogućih prigovora da su nedosljedno prikazani stavovi pojedinih autora. Namjera
nam je ovdje bila da rekonstruiramo i kritički komentiramo osnovne trendove i
tendencije, a ne da obradimo i kritiziramo gledišta pojedinih autora. U tom smislu i
citirani navodi korišteni su u prvom redu u svrhu ilustracija općeg tijeka diskusije, a
ne u svrhu egzegeze teorija njihovih autora; sukladno tome, i sva isticanja u
navodima su naša.
Ovako određenoj metodologiji ovog dijela našeg rada mogli bi se s pravom
postaviti neki prigovori. Opravdano bi se tako moglo tvrditi da je nedosljedno i
proizvoljno primjenjivati različitu metodologiju u povijesno-komparativnom i
“domaćem” dijelu ovog rada: dok se u prvom primjenjuje historijsko-genetska
metoda, ovdje je riječ o čistoj teorijskoj metodi pojmovne rekonstrukcije. Dodatna
otežavajuća okolnost je pritom činjenica da se rekonstrukcija “teorije materijalne
istine” izvodi iz niza najvećim dijelom nepovezanih navoda raznih autora, od kojih
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
130
su neki veoma zadužili domaću procesnu teoriju, dok su zasluge drugih u najmanju
ruku oskudne; neki su od njih bili (ili još jesu) izuzetnih intelektualnih kapaciteta,
dok je druge na scenu procesne znanosti prije naplavila struja povijesnih slučajnosti.
Za neke navode iz sljedećeg teksta moglo bi se također s pravom posumnjati da
izražavaju autentičnu teorijsku poziciju svojih autora. Na žalost, ni teoretičari ne žive
u stakleniku odvojenom od ostalog svijeta, pa bi se neki stavovi i rečenice mogli
manje pripisati znanstvenom impetusu, a više pragmatičko-političkim razlozima: neki
su stavovi tako veoma vjerojatno nastali kao ideološki danak vladajućem režimu, dok
se drugi mogu povezati uz aktualna razračunavanja s političkim protivnicima.
Napokon, iz niza takvih nepovezanih navoda autora različite teorijske specifične
težine koji nepobitno nose biljeg povijesnih okolnosti i aktualnopolitičkog konteksta
ovdje će se pokušati izvesti jedna cjelovita pravno-filozofska pozicija – iako citirani
autori u najvećem dijelu nisu uopće vodili računa o filozofijskim implikacijama
svojih stavova, djelujući poglavito na temelju pravno-dogmatskih i pragmatičkih
motiva.
Činimo li, primjenjujući takvu metodologiju, svojevrsnu nepravdu domaćoj
teoriji, a osobito njenim zaslužnim (pa i njenim manje zaslužnim) reprezententima?
Je li takva metodologija nekonzistentna ili imanentno proturječna? Odgovorajući na
ovakva pitanja, nije dovoljno ponoviti da je povijest domaće procesne znanost
prekratka da bi se dosljedno primijenio genetski pristup, a da, uostalom, već u
povijesno-komparativnom dijelu (naročito u dijelu koji obrađuje europski
kontinentalni model sudskog postupka ima dosta navoda koji bi se mogli primijeniti
i na domaći prostor, tako da bi ista metoda dovela do ponavljanja.
1
S druge strane,
kad bismo se opredijelili za prikaz osobnih stavova i pozicija o “materijalnoj istini”,
došli bismo svakako do mnogih korisnih uvida o činjenicama i njihovom utvrđivanju
u sudskom postupku, no tada bismo otišli u drugom pravcu: ponajprije, morali
bismo se ograničiti samo na nekolicinu autora koji su koliko-toliko opširnije pisali o
toj materiji; drugo, važnije, slika koju bismo tada dobili bila bi možda previše
idealistička – jer, procesni autoriteti koji su o “materijalnoj istini” više pisali bili su
većim dijelom i sami svjesni ograničenja i potencijalnih opasnosti upotreba tog
izraza. Pravosudna praksa, naprotiv, posebno u razdobljima jačih političkih pritisaka,
naginjala je opasnom pojednostavljivanju značenja načela traženja “materijalne
istine”. Da bismo se više približili realnosti tog stanja, odlučili smo se za jedinstvenu
rekonstrukciju – rekonstrukciju koja će biti namjerno zaoštrena da bi na površinu
izišli kontrasti koji će omogućiti plastičnije poimanje problema. Svrha te
rekonstrukcije nije pokazati kako netko poima izraz “istina” u sudskom postupku i
kako se njime koristi; svrha je pokazati na koji se način taj izraz ne smije shvaćati i
koristiti. Stoga, naredna rekonstrukcija ne samo što nije opis koncepcije jednog
autora ili grupe autora; to je opis koncepcije koju niti jedan od navedenih autora u
potpunosti ne zastupa. U pojmovniku socijalne teorije moglo bi se reći da naredna

1
U onom dijelu u kojem je povijesno-komparativni pristup primjenjiv i potreban da bi se
kontekstualizirala situacija u domaćem pravu, on će se i koristiti - vidi § 10., točku 3.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

131
rekonstrukcija – u odnosu na domaću teoriju – predstavlja ideal-tip u weberovskom
smislu – skupinu obilježja koja nigdje nisu do kraja ostvarena ili zastupana, no koja
sva zajedno potpomažu objašnjenje jednog fenomena. Ovakvim određivanjem
smisla i svrhe naredne rekonstrukcije, trebali bi, smatramo, otpasti mogući prigovori
u pogledu njene neadekvatnosti stavu pojedinog autora ili pretjeranog zaoštravanja
pojedinih teza i stavova: osnovno pitanje svodilo bi se na pitanje eksplanatorne moći
i dosega modela koji će se izložiti na sljedećim stranicama, dok bi njegova
deskriptivna akuratnost bila manje-više irelevantna. Ipak, da se ne bi stvorio
pogrešan dojam nekritičkog negiranja značenja domaće teorije u cjelini – što bi bilo
tim pogrešnije jer su i sama kritika i naznake alternativnih rješenja u ovom radu
znatno inspirirani, između ostalog, upravo stavovima nekih domaćih procesnih
autoriteta – u § 10, točka 4, ukratko će se izložiti i neke teze domaće teorije koje su u
suglasnosti s osnovnim idejama i ambicijama ovog rada. Time će, vjerujemo, biti
ispravljene i nepravde koje bi – unatoč svemu – eventualno bile počinjene nekim
autorima.
47.Korespondencijske (adekvacijske) osnove teorije istine domaće
teorije. Hrvatska teorija sudskog postupka, kako građanskog tako i kaznenog, na
različite je načine shvaćala pojam istine u sudskom postupku. Karakteristično je,
međutim, da su se sporovi u pravilu pojavljivali tek kod pitanja dosega i primjene
istine u sudskom postupku, oko određenja pojma “materijalne istine”, oko
metodologije i psihološke kvalitete potrebne za utvrđivanje istine. Sam pojam istine
uzimao se kao pretpostavljen te se, premda se priznavalo da problemi istine imaju i
svoje filozofijske aspekte, u pravilu smatralo da istina sama za sebe nije uopće prob-
lematična. Ono što je moglo izazivati dvojbe, smatralo se, nije sama istina, već po-
jedine njene izvedenice i njihovo značenje u pravu.
2

S obzirom na to može se tvrditi da oko “filozofijskog” određenja istine u
domaćoj literaturi sve do danas uglavnom postoji opće slaganje oko definicije istine:
gotovo svi autori koji se upuštaju u određivanje pojma istine zastupaju jednu od
varijanti korespondencijske teorije istine, prema kojem činjenična utvrđenja suda
imaju kvalitetu istinitosti ako korespondiraju nekim događajima u “stvarnosti”.
Navedimo ovdje samo neke primjere takvih korespondencijskih definicija:

2
Za takvo je stanje karakterističan Grubišin stav: “Što je to istina (bez zvučnog atributa mate-
rijalna) jasno je svakome, kako pravniku, tako i nepravniku.” Grubiša, Materijalna istina u sudskom
postupku, NAŠA ZAKONITOST 3-4/1964, str. 85. Slično isti autor na drugom mjestu: “...današnji naš
pravnik, čija se svijest formira na temelju dijalektičke metode i kome je princip formalne istine (sa svim
njegovim arsenalom relikvija kao što su formalna dokazna teorija, presumpcije, fikcije, prekluzije,
široko pravo dispozicije stranaka kako što se tiče predmeta spora, tako i što se tiče činjenica i dokaza,
itd.) prošlost, ne može drugačije ni da shvati pojam istine nego kao stvarnu istinu, odnosno ne može
drugačije da shvati pojam ‘pravilno utvrđena činjenica’ nego kao njenu suglasnost s objektivnom
stvarnošću.” Grubiša, ČINJENIČNO STANJE U KRIVIČNOM POSTUPKU, Zagreb, 1980, str. 20. Kako će se
dalje pokazati, to je jednako tako malo “očigledan” i “neupitan” stav kao što je “neupitno” da su
stranačka dispozicija, fikcije, presumpcije i vezana ocjena dokaza “relikvije” i “prošlost”.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
132
Istina je “...potpuna suglasnost naše predstave, odnosno našeg saznanja o toj činjenici s onim kako
ona u stvarnosti postoji ili kako je u stvarnosti postojala.”
3

“Istina shvaćena apsolutno je potpuna podudarnost našeg suda ili naše predstave o prošlim
događajima, ili o sadašnjem stanju nekog predmeta, sa stvarnošću tog događaja odnosno
stanja, podudarnost koja isključuje mogućnost suprotnog.”
4

“Dijalektički materijalizam je izgradio svoje učenje o istini, razvijajući Aristotelovu definiciju istine.
Aristotel je bio prvi filozof na svijetu koji je pojam istine stvarao, tragajući na relaciji:
iskaz koji formira spoznajući subjekt (ovdje sudsko vijeće) i objekt koji on spoznaje i o
kome iskazuje. Za njega, a kasnije i za marksiste, istina se ne javlja kao svojstvo realnih
predmeta, što će reći objektivne realnosti, a još manje kao nekakva ‘idealna suština’.
Istina je prema tome, odraz svijeta u čovječjoj svijesti, a ne sam svijet, kao što to tumači niz
procesualista. Bez svijeta nema istine, ali golo postojanje svijeta nije nipošto dovoljno
za istinu. Istina, naime postoji samo ako je uspostavljena adekvatna veza između
subjekta koji spoznaje i objekta te spoznaje.(...) Budući da Aristotelovo polazište u
osnovi odgovara materijalističkoj teoriji saznanja, njegova definicija je valjana i danas.
On je odredio istinu kao podudarnost iskaza o nečemu s činjeničnim stanjem objektivne
realnosti.”
5

“Materijalna istina je suglasnost naših predočaba s pojavama vanjskoga svijeta, odnosno suglasnost
naših izjava s našim predodžbama, pod uvjetom da i ove potonje odgovaraju pojavama
vanjskoga svijeta.”
6

“Istina je kvaliteta ljudske spoznaje. Spoznaja je istinita kad odgovara objektivnoj stvarnosti. Istina, kao
istinita spoznaja, ne postoji nezavisno od čovjekove svijesti. Istina nije svojstvo
objektivne stvarnosti. Stvarnost postoji prije i nezavisno od ljudske spoznaje.”
7

“Ta istina se obično definiše kao podudarnost sudijine predstave o spornoj činjenici sa stvarnim
stanjem. Ovako shvaćena, ona ima objektivan karakter.”
8

“Istina je kategorija ljudskog saznanja. Istinita je ona tvrdnja koja odgovara stvarnosti. Istinita ili
neistinita može biti samo tvrdnja o činjenicama, o stvarnosti, a ne same činjenice,
stvarnost.”
9

“Istinitost je odlika saznanja o činjenicama iz prošlosti ili sadašnjosti koje su nužno materijalnog
karaktera već samim tim što su postojale ili još uvijek postoje. Stoga saznanje, spoznaja
o činjenicama iz materijalnog svijeta koje se podudara sa stvarnošću i za koje kažemo da je
istinito, nužno predstavlja materijalnu istinu.”
10


3
Ibid.
4
Vasiljević, Tihomir, SISTEM KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA SFRJ, Beograd, 1970, str. 315.
5
Vodinelić, Istina - jedan od osnovnih problema nauke o krivičnom postupku, NAŠA ZAKONITOST, 6/78,
str. 44.
6
Zuglia, GRAĐANSKI PARNIČNI POSTUPAK FNRJ, Zagreb, 1957, str. 99.
7
Triva et al., GRAĐANSKO PARNIČNO PROCESNO PRAVO, Zagreb, 1986, str. 125.
8
Poznić, GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO, Beograd, 1982, str. 231.
9
Matović, OSNOVE PROCESNOG PRAVA, Zagreb, 1989, str. 29.
10
Josipović, Izuzeci od načela traženja materijalne istine u krivičnom procesnom pravu SFRJ, NAŠA
ZAKONITOST, 33:6/1983, str. 54-74, str. 55.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

133
“Problem utvrđivanja istine kao subjektivnog odraza objektivne stvarnosti postoji u svim naučnim
disciplinama na području prirodnih i društvenih nauka.”
11

“Istina predstavlja ‘istinit sud’ ili ‘istinit stav’ dakle ‘sud’ ili ‘stav’ koji ima obeležje podudarnosti sa
objektivnom stvarnošću.(...) Činjenica, stanje ili zbivanje ne mogu se smatrati istinom.
Istinitost dakle nije svojstvo objektivno postojeće već saznate stvarnosti, doživljene
čulno i shvaćene misaono. Istina predstavlja poseban kvalitet saznanja: dok se
saznanjem stvara subjektivan odraz objektivne stvarnosti u ljudskom umu koji aktuelno
saznaje, dotle istina označava vernost tog odraza. Predmet saznanja postoji objektivno van
uma koji saznaje i njegova egzistencija nije uslovljena našom svešću o njemu. (...) Pod
objektivnom istinom (ili samo istinom) smatramo veran odraz objektivne stvarnosti u
misli.”
12

“Ona (istina, nap. A. U.) označava saglasnost zaključaka isleđenja i suda sa objektivnim činjenicama
stvarnosti.”
13

“Istina je, s jedne strane, veran odraz stvarnosti...”
14
“Tako sagledana, istina predstavlja najveći stepen
podudarnosti između uverenja suda i onoga što se desilo u stvarnosti, tj. krivičnog dela i
njegovog učinioca.”
15

Takvo poimanje istine našlo je također mjesta i u leksikografskim pravnim
izdanjima, čime je potvrđen njegov apsolutni primat:
“Materijalna istina – stvarna istina, tj. istina koja se zasniva na stvarnom činjeničnom stanju i
izražava se u podudarnosti sudijine predstave o utvrđenim činjenicama sa stvarnim stanjem.
Na taj način, m. i. je jedina istina o stvarnom stanju, a ona postoji samo kada sudijina
predstava o stvarnosti odražava materijalnu stvarnost.”
16

“Istina – načelo traženja istine; U Zakonu o parničnom postupku određuje se da je sud dužan
potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice od kojih zavisi odlučivanje o osnovanosti
pravozaštitnog zahtjeva. U ostvarenju ovog zadatka sud je dužan potpuno i pravilno
utvrditi relevantne činjenice, što znači da je dužan, primjenom dijalektičke metode
‘savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na
osnovi rezultata cjelokupnog postupka’ (čl. 7. ZPP) steći takvu spoznaju o relevantnoj
stvarnosti koja će u najvećem mogućem stupnju odražavati tu stvarnost, dakle postići tzv.
moment apsolutne istine. Stjecanje istinitih spoznaja o objektivnoj stvarnosti, u granicama
u kojima je to uopće moguće, predstavlja bitan preduvjet pravilnosti i zakonitosti
sudske odluke (res judicata pro veritate habetur).”
17

(Sva isticanja moja, nap. A.U.)

11
Knežević, Mogućnost i svrsishodnost utvrđivanja istine u parničnom postupku, NAŠA ZAKONITOST,
5/1986, str. 401.
12
Bajić, Načelo istine u krivičnom postupku, GLASNIK ADVOKATSKE KOMORE SAP VOJVODINE,
10/1975, str. 15 i d.
13
Aćimović, Uloga branioca u utvrđivanju materijalne istine, JUGOSLOVENSKA ADVOKATURA, 1/1959,
str. 1.
14
Jekić, DOKAZI I ISTINA U KRIVIČNOM POSTUPKU, Beograd, 1989, str. 65.
15
Ibid., str. 72.
16
PRAVNA ENCIKLOPEDIJA, Beograd, 1985, str. 766.
17
Triva, RJEČNIK GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA, Zagreb, 1968, str. 100 i d.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
134
48.Egzistencijske koncepcije istine. Kod manjeg dijela autora dadu se
pronaći navodi koji bi dali navesti na zaključak da pojam istine identificiraju s poj-
mom postojanja (egzistencije), tj. sa samom (objektivnom) stvarnošću. Tako npr.
Bayer tvrdi
“Istina je ono što jest (što postoji), ili ono što je bilo (što je postojalo).”
18

a na sličan način (kako Vodinelić primjećuje, tautološki
19
) Ilić navodi da se
“...istina u krivičnom postupku sastoji u podudaranju činjeničnih okolnosti krivične stvari sa samom
stvarnošću”.
20

Grubiša, čiju smo korespondencijsku definiciju već citirali, na drugom
mjestu isto tako tvrdi da je ‘stvarna’ istina:
“...suglasnost činjenica utvrđenih u sudskom postupku sa stvarnošću (a to je gotovo općeusvojeno
stanovište)...”
21

Čini se da takve koncepcije (možemo ih u skladu sa u filozofiji prihvaćenim
nazivom nazvati egzistencijskim koncepcijama istine) koje izjednačavaju istinu i svijet
(činjenice, stvarnost) kod teoretičara sudskog postupka predstavljaju više
nespretnosti u izražavanju
22
, djelomično prouzročene i pojmovnom konfuzijom
23
,
negoli ozbiljan stav njihovih autora
24,25
. Zbog toga ćemo više pažnje u nastavku
posvetiti prvim, korespondencijskim koncepcijama.

18
Bayer, JUGOSLAVENSKO KRIVIČNO PROCESNO PRAVO. UVOD U TEORIJU KRIVIČNOG PROCESNOG
PRAVA, Zagreb, 1982, str. 168.
19
Vodinelić, Istina - jedan od osnovnih problema nauke o krivičnom postupku, cit. (bilješka 5 na str. 132),
str. 46.
20
Ilić, PREDAVANJA IZ KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA, Sarajevo, 1973, str. 45. “Egzistencijski” ka-
rakter ove teze sastoji se u tome što se (barem prema vladajućoj upotrebi) izraz “činjenične okolnosti” i
odnosi na “događaje iz objektivne stvarnosti”, pa bi dosljedno tome dotična definicija istine trebala
glasiti: “podudarnost stvarnosti sa samom sobom”, što je isto kao i reći da je istina sama stvarnost. O
sličnim poimanjima još u najstarijoj filozofiji i njihovoj jednako tako staroj kritici cf. supra, str. 10,
bilješka 5.
21
Grubiša, Materijalna istina u sudskom postupku, cit. (bilješka 2), str. 87.
22
Jedan od klasičnih komentara kaznenog postupka u nas uz čl. 15 ZKP-a, doslovce u rečenici
do rečenice, navodi: “Istina se može definirati kao točan subjektivni odraz objektivne stvarnosti u
čovjekovoj svijesti. Istina je ono što postoji ili ono što je postojalo.” Time se, jednu do druge, stavlja
dvije sasvim različite definicije (ili je istina odraz onog što jest/bilo, ili je ono što jest/bilo), ne uviđajući
njihovu temeljnu različitost. Cf. Jemrić, KOMENTAR ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU, Zagreb, 1987,
str. 13.
23
Npr. često se umjesto izraza “istinita spoznaja” (gdje je istinitost kvaliteta spoznaje) promiscue
upotrebljava i izraz “spoznaja istine” (gdje bi istina bila, gramatički tumačeno, objekt spoznaje). Od
toga do identifikacije istine s “onim što jest”, “činjenicama”, “stvarnošću” samo je malen korak.
24
U filozofskom smislu jedna bi takva ontološka koncepcija možda i imala smisla. Čini nam se,
međutim, da je u praktičkom pogledu u sudskom procesu takva koncepcija krajnje nekonkluzivna. Ako
već poistovjećujemo istinu s nečim/svim što jest (“stvarnost”, “svijet”, “činjenica”), onda se iz čitave
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

135
49.O strukturi korespondencijskih teorija istine domaćih teoretičara.
Unatoč razlici u formulacijama, sve ranije navedene korespondencijske definicije
imaju neka zajednička obilježja. Prije svega, to je vjera u to da je istina (kojoj se
gdjegdje daju i atributi materijalna, objektivna, apsolutna i sl.) izvjestan odnos (koji
se definira kao suglasnost, podudaranje, podudarnost, odgovaranje, odraz
26
) između
nekog subjektivnog elementa i subjektu transcendentnog objekta: (objektivne,
materijalne) stvarnosti (realnosti), (materijalnog) svijeta, (stvarnog) događaja, zbivanja ili
stanja, (stvarnih) činjenica.
Dok je objektivni element posvuda manje ili više istoznačno opisan
(stvarnost, svijet, činjenice), u opisu subjektivnog elementa postoje znatnije značenj-
ske razlike: on se određuje kao a) svijest, um; b) predodžba; c) saznanje, spoznaja; d) sud,
stav, zaključak; e) iskaz, izjava, tvrdnja; f) uvjerenje. Jasno je da svaki od tako grupiranih
elemenata ima drugo značenje (iako bi se značenjske distinkcije mogle pronaći i
unutar pojedinih grupa): svijest je najopćenitija psihološka kategorija, a u nekim
određenjima i fundamentalna ontološka kategorija (što se posebno odnosi na um);
predodžba je psihološka kategorija koja se odnosi na reprodukciju osjetilnih
percepcija; saznanje, spoznaja temeljni su gnoseološki pojmovi; sud, stav, zaključak
osnovne su logičke kategorije; iskaz, izjava, tvrdnja gramatičke su kategorije,
odnosno jezičke forme u kojima se izražavaju logičke kategorije; uvjerenje je

koncepcije, ako ju ozbiljno shvatimo, potpuno gubi subjekt spoznaje, pa i sama spoznaja, pa tako
bespredmetni postaju i svi procesni instituti koji se na istinu odnose.
25
Jedan je od razloga za takvo definiranje, barem kod Bayera i Grubiše, metodičko-ideološki.
Definirajući istinu kao “sve što jest”, a prema tada vladajućoj doktrini dijalektičkog materijalizma sve
što jest izjednačava se s “materijom”, Bayer (a slično i Grubiša) mogu tvrditi da je “svaka istina
materijalna”; sa stanovišta materijalističkog nazora na svijet “nematerijalne istine nema.” (usp. Bayer,
Načelo traženja materijalne istine u krivičnom postupku FNR Jugoslavije, NAŠA ZAKONITOST, 3:2-3/1949, str.
96; Grubiša, ČINJENIČNO, cit. /bilješka 2 na str. 131/, str. 19; za kritiku vidi Vodinelić, Istina, cit.
/bilješka 5 na str. 132/, str. 44 i d; Aćimović, op. cit., str. 63). To stajalište o materijalnosti svake istine
(veoma zavodljivo i od domaćih autora često citirano - v. Josipović, Izuzeci, cit. /bilješka 10/, str. 55;
Petrić, KOMENTAR, str. 38 i d.), Grubiši pak omogućava da “materijalnu istinu”, za razliku od “istine”
kao takve, definira na drugi način, psihološkim kategorijama (usp. infra, str. 139).
Drugi mogući razlog (v. gore Grubišin citat) jest nedovoljna svijest o potrebi razlikovanja
“označitelja” (jezika) i “označenog” (predmeta), što u mnogo slučajeva zapravo dovodi do miješanja
“označenog” (“činjenica”) s “označenim” (“iskazom o činjenicama”). Na taj način mogli bismo
postaviti tezu da “egzistencijske” definicije kod domaćih autora zapravo predstavljaju nespretno iz-
ražene “korespondencijske definicije”. Uslijed toga egzistencijska ćemo shvaćanja privremeno za-
nemariti.
26
Stav o tome da je istina “odraz” mogao bi se odvojiti od ostalih stavova, jer povijesnofilo-
zofijski gledano proizlazi iz posebne podvrste korespondencijske teorije, iz tzv. “teorije odraza”. Čini
se, međutim, da kod domaćih pravnih teoretičara potencijalne razlike između “korespondencije” i
“odraza” (uz rijetke izuzetke, cf. Aleksić, Kron, Logički problemi definisanja istine u krivičnom postupku,
PRAVNI ŽIVOT, 2-3/1963) nisu nikad bile predmet refleksije, jer mnogi autori, čak i unutar istog
odlomka, istinu podjednako definiraju i kao “podudarnost” i kao “odraz”. Cf. npr. Bajić, ibid.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
136
psihološka kategorija koja označava intenzitetni faktor pri prihvaćanju nekog suda.
27

Čini se, međutim, da pravni teoretičari ni o tim razlikovanjima nisu vodili računa te
su stoga nekritički miješali gnoseološke, logičke, psihološke i jezičke definicije.
50.Kvaliteta istine u sudskom postupku. Objektivna (apsolutna) i
subjektivna (relativna) istina. Čitav jedan tematski krug u teoriji izazvan je
diskusijom oko mogućnosti i kvalitete korespondencije (suglasnosti, podudaranja) o
kojem je riječ. Pitanja oko kojih se vodila glavna rasprava odnosila su se na to je li u
pravu moguće postići potpunu suglasnost subjektivnog i objektivnog elementa;
drugim riječima, može li se u sudskom postupku postići “savršena” korespondencija
sa “stvarnošću” ili je sudska istina samo nesavršena (ali ipak dostatna) slika (odraz)
svijeta.
Načelna mogućnost postizanja “apsolutne” suglasnosti rerum et idearum
mjestimično je problematizirana uz pozivanje na opća mjesta vladajuće verzije
marksističke filozofije. Jedno je od takvih općih mjesta i dvosmislena teza o dija-
lektičnosti procesa spoznaje: objektivna istina doduše postoji, ali ljudska spoznaja toj
se istini samo približava, u procesu “sve potpunijeg i savršenijeg odražavanju
stvarnosti” što “menja i našu ocenu istinitosti sudova”; spoznaja na taj način i jest i
nije relativna:
“(…) sa gledišta marksizma apsolutna istina se, u naizgled kontradiktornoj postavci, i priznaje i
negira: priznaje se njeno obeležje nezavisnosti od subjekta saznanja (objektivna istina),
ali se osporava kao potpuna, iscrpna, večna – čemu se suprotstavlja teorija istina-
procesa. (...) Objektivna istina ima dvojaku prirodu: i svojstvo apsolutnog i relativnog –
ona je relativno apsolutna”.
28

“Dijalektička” metoda očito je domaćoj pravnoj teoriji omogućavala velike
pjesničke slobode i nesmetano baratanje kontradikcijama.
Unatoč tome, većina je autora ipak o problemu objektivnosti istine u sud-
skom procesu davala određenija mišljenja. Pravnici iz raznih republika bivše Jugo-
slavije tako mahom (barem deklaratorno) nisu bili pobornici Višinskijeve i Strogo-
vičove teze o tome da se u sudskom postupku mora i može utvrditi potpuna, stvarna
i objektivna istina
29
. Evo nekoliko reprezentativnih mišljenja:

27
Za značenja pojedinih pojmova usporedi Filipović (ur.), FILOZOFIJSKI RJEČNIK, Zagreb, 1965.
28
Cf. Bajić, op. cit., str. 15 i d.; u nastavku kao izvori takve koncepcije citiraju se Lenjinovo djelo
MATERIJALIZAM I EMPIRIOKRITICIZAM, Engelsov ANTI-DÜHRING te NEKI PROBLEMI MARKSISTIČKE
TEORIJE ISTINE Adama Schaffa. Izbor citiranih djela paradigmatičan je za loš filozofijski ukus većine
jugoslavenskih pravnih teoretičara koji su pokušali “filozofski” elaborirati problem istine: riječ je o
onim djelima koja su čak i jugoslavenski vodeći marksisti u to doba oštro kritizirali.
29
Cf. Grubiša, MATERIJALNA, cit. (bilješka 2), str. 90 i d.; Grubiša, ČINJENIČNO, cit. (bilješka 2),
str. 29 i d.; s druge strane, Vodinelić, priznajući ograničenost pravnog pojma istine, ipak nastoji na svaki
način pobiti relativizam istine te dokazati da je u kaznenom postupku moguće utvrditi objektivnu istinu
i da se ona u većini konrektnih postupaka potvrđuje; vidi Vodinelić, Istina, cit. (bilješka 5 na str. 132),
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

137
“Dokazom u K. P. može se dobiti materijalna, istorijska ili relativna, a ne i apsolutna ili matematička istina, jer
se u K. P. uvek treba da nađe istina o prošlim činjenicama, i sudija njih iz iskustva ili
čulnim opažanjima smatra za isinite stoga što mu osnovi, koji bi govorili o protivnom,
pri najzrelijem razmišljanju, nisu bili poznati” (...) “Relativna istina, do koje sudija dolazi u
K. P., nije objektivna istina koja je potpuno nezavisna od osobina sudije i koja počiva na
takvim osnovima, da kod svakog sudije, i protivno njegovoj volji, proizvodi isti
utisak.”
30

“Tzv. apsolutna ili matematička
31
istina je takva istina, gdje je isključena svaka mogućnost zablude,
gdje postoji apsolutna ili bezuvjetna suglasnost između naših predočaba i pojava
vanjskoga svijeta, gdje neka pojava ne može biti drukčija, nego onakva, kako se ona
odražava u našoj svijesti. Svaka materijalna istina mora ustvari biti apsolutna istina.
Ipak, sudovi u izricanju pravde ne mogu operirati tom apsolutnom istinom.”
32

“Argumenti koji pokazuju relativnu istinitost ljudske spoznaje važe i za spoznaje suda stečene u parničnom
postupku. Štaviše, specifični uvjeti, u kojima se odvija istraživačka aktivnost i proces
zaključivanja suda u parnici, dovode do toga da je u parničnom postupku u pravilu nemoguće
postići ni onaj stupanj podudarnosti spoznaje s objektivnom stvarnošću, koji je inače u suvremenim
uvjetima u načelu dostižan.”
33

Istina u sudskom postupku, prema općem mišljenju teoretičara, nije dakle
apsolutna i objektivna (ako takva uopće postoji), već relativna i subjektivna. Bez
obzira na to, ona ipak još uvijek i dalje ostaje definirana kao “korespondencija”.
Ovdje se otvara jedan od najozbiljnijih problema teorije korespondencije procesu-
alističke teorije istine: ako priznajemo da je istina subjektivna te da tako nužno
zaostaje za “objektivnom” i “apsolutnom” istinom
34
, postavlja se pitanje ne slijedi li

str. 44 i d. Vodinelić u tom djelu mjestimično već izlazi iz okvira korespondencijske teorije; činjenica da
se ipak nje ne može riješiti uzrokuje neke nedosljednosti i kontradikcije u njegovom inače veoma
inspirativnom članku.
30
Marković, UDŽBENIK SUDSKOG KRIVIČNOG POSTUPKA, Beograd, 1930, str. 282 i 283.
31
Poistovjećivanje apsolutne i matematičke istine pojavljuje se kao neki oblik stajaće metafore u
mnogim radovima domaćih teoretičara. U onom značenju koje mu se najčešće pridaje, dakle značenju
“potpune podudarnosti između naših predstava i pojava spoljnog svijeta (usp. Đuričin, Problem
utvrđivanja istine u parnici, GLASNIK ADVOKATSKE KOMORE SAP VOJVODINE, 3/86, str. 26), odnosno
činjenice da “neka pojava ne može biti drukčija, nego onakva kakva se ona odražava u našoj savjesti”
(usp. Zuglia, GRAĐANSKI PARNIČNI POSTUPAK FNRJ, Zagreb, 1957, str. 100), izraz “matematička istina”
čak ni u najširem mogućem tumačenju ne odgovara predodžbama samih matematičara. Kojoj “pojavi
iz vanjskog svijeta” odgovara matematička istina da se “svakom točkom izvan danog pravca dade
povući jedinstven pravac paralelan danom pravcu” (peti Euklidov aksiom, iz 3. st. p. n. e.), ili da
“između svaka dva cijela broja postoji neprebrojiv skup realnih brojeva” (Cantorov teorem, iz 1874)?
Prema općem konsenzu matematičara, čak ni “istina” da su dva i dva četiri nije korespondirajuća nekoj
vanjskoj materijalnoj stvarnosti, jer nije izvučena ni iz kojeg empirijskog podatka (npr. da su dvije
jabuke i dvije jabuke četiri jabuke). Strogoznanstvenost matematičkih istina jest potpuno apstraktne i
deduktivne naravi, koja ne polazi ni od kakvog “korespondirajućeg” iskaza.
32
Zuglia, GRAĐANSKI PARNIČNI POSTUPAK FNRJ, str. 100.
33
Triva et al., GPPP, cit. (bilješka 7), str. 126 i d.
34
Sama po sebi nameće se usporedba s platonističkom koncepcijom istine: postoji svijet ideja, a
čovjek kao nesavršeno biće može u najboljem slučaju nesavršeno spoznati samo nesavršene kopije tih
ideja, “sjenu sjene”.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
138
iz takvih shvaćanja da postoji “veća” i “manja” istina, odnosno, ako tezu zaoštrimo,
da je svaka spoznaja istinita, samo je neka to u manjoj, a neka u većoj mjeri
35
. Ili, ako
tomu nije tako (a radikalno relativističke postavke nastoje izbjeći i najveći skeptici
među pravnicima), otvara se pitanje na kojem mjestu (ili od kojeg mjesta) u tako
stupnjevanoj hijerahiji neku spoznaju možemo u sudskom postupku priznati za
dovoljno “suglasnu”, “odgovarajuću”, “korespondirajuću” da bismo joj mogli
priznati kvalitetu istinitosti.
Na taj je način pitanje kriterija istinitosti dospjelo u središte pažnje i domaćih
procesnih teoretičara.
51.Kriterij istinitosti. Izvjesnost i vjerojatnost. Psihološka definicija.
Skeptička konzekvencija koja nužno proizlazi iz prethodnih argumenata na neki se
način kod većine teoretičara izbjegavala eksplicitno izraziti. Čini se da se pravnicima
ideja o tome da ne raspolažu nikakvim kriterijima za uspoređivanje “apsolutne” i
“relativne” istine činila jednakom priznanju kapitulacije u njihovoj borbi za Istinu i
Pravdu. Tek se ponegdje, kod dugogodišnjih praktičara, mogu naći naznake u tom
pravcu:
“Prema tome, da upozorimo kako i danas u modernim krivičnim postupcima, pa i u našem, nije
potpuno raskrčen put istini, i da postoje opravdani razlozi da drugačije ne bude te da
stoga moramo biti jako skromni, oprezni i kritični što se tiče istine koju utvrđujemo u
krivičnom postupku. Ovo posebno zato što nikad ne možemo sa sigurnošću dokazati odnosno
provjeriti je li ono što smo dosegli kao istinu, doista puna suglasnost sa stvarnošću. Mi možemo u to
biti samo duboko uvjereni, i ništa više.”
36

Činjenica da iz same teorije korespondencije proizlazi da ne postoje ob-
jektivni kriteriji istinitosti, već samo subjektivni osjećaj istinitosti, nije, čini se,
zadovoljavala pravnike. Tendencija koja se iz toga javila (a koja je dobrim dijelom
recipirana i iz strane pravne teorije i prakse) bila je da se toj subjektivnoj komponenti
(uvjerenju) počinju pridavati objektivne karakteristike. Rezultat je bio da je veoma
široko prihvaćena još jedna definicija istine (koja, kao što je pokazano, nije
konkurentna korespondencijskoj teoriji istine, već iz nje logički proizlazi, pa se tako
na nju nerijetko pozivaju isti autori koji se pozivaju i na korespondencijsku teoriju
37
),

35
U filozofijskoj diskusiji Popper sličan problem ističe kod verifikacionističkih teorija, kada se
protivi da se pojam “potkrijepljenosti” identificira s pomom “istinitosti”, “jer, sasvim je mogućno reći
za jednu teoriju da je zasad jedva išta potkrepljena, ili da je još nepotkrepljena. Međutim, normalno ne
bismo za jednu teoriju rekli da je zasad jedva išta istinita, ili da je još pogrešna.” Cf. Popper, LOGIKA
NAUČNOG OTKRIĆA, cit. (§ 2, bilješka 65), str. 303.
36
Grubiša, ČINJENIČNO, cit. (bilješka 2 na str. 131), str. 29; gotovo isti citat Grubiša ponavlja u:
Materijalna istina, cit. (bilješka 2), str. 98.
37
I ovdje je reprezentativan Grubišin stav, koji “istinu” kao takvu definira korespondencijski, dok
“materijalnu istinu”, u smislu gornje definicije, promatra kao “metodu utvrđivanja istine”, cf. Grubiša,
Materijalna istina, cit. (bilješka 2), str. 95.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

139
koju ćemo nazvati psihologistička definicija istine. Kako navodi Grubiša
38
, prema
klasičnoj definiciji (materijalna) istina se tako definira kao:
“najveći stupanj izvjesnosti što se može postići u sudskom postupku”
Tendencija objektiviziranja očituje se u takvom postupku definiranja i
primjeni takve definicije u dva pravca: s jedne strane, pretpostavlja se da je takav
“najveći stupanj” moguće objektivno ustanoviti i razlučiti od svih ostalih stupnjeva; s
druge strane, za ono “duboko uvjerenje” iz gornjeg citata pronađen je poseban izraz
– izvjesnost – koji bi trebao sugerirati da je to nešto sasvim različito od “manje
dubokog uvjerenja”, za koje se počeo upotrebljavati i izraz vjerojatnost. Sam izraz
vjerojatnost izazvao je pritom veliku terminološku zbrku, jer se, umjesto da se shvati
kao psihološka kategorija (uvjerenje o mogućnosti), počeo brkati s logičkom
vjerojatnošću.
39

U tom kontekstu razvila se i u domaćoj pravnoj teoriji živahna diskusija oko
toga je li izvjesnost samo nešto kvantitativno različito od “vjerojatnosti” ili je ona i
kvalitativno nešto sasvim drugo. Argumenti su pritom bili isti ili vrlo slični kao i oni
u debati oko čuvenog i spornog izraza njemačkog Vrhovnog suda o “za praktični
život dostatnom visokom stupnju vjerojatnosti”
40
. S jedne strane, motivirano
skeptičkim zaključcima o relativnosti juridičke istine te činjenicom da se tzv.
“teoretska sumnja” nikad ne može isključiti, tvrdilo se da je izvjesnost samo najveći
stupanj vjerojatnosti.
41
S druge strane, posebno su teoretičari kaznenog procesa
isticali praktičke opasnosti definiranja istine kao velike vjerojatnosti, koje se sastoje u
mogućnosti da sud potaknut takvom teorijom i kod veoma teških kaznenih djela
donosi osuđujuće presude kada nije eliminirana svaka sumnja u suprotno.
42


38
Grubiša, ČINJENIČNO, cit. (bilješka 2 na str. 131), str. 19.
39
Cf. Jekić, DOKAZI, cit. (bilješka 14), str. 62 i d. Vidi i Aranđelović: “Na iskazu logičke vero-
vatnoće se ne može temeljiti naše predviđanje koje se odnosi na pojedinačni događaj jer se takvim
iskazom ništa ne tvrdi o samom pojedinačnom događaju na koji se odnosi hipoteza, već o relaciji te
hipoteze prema raspoloživom svedočanstvu”, Aranđelović, Verovatnoća, str. 204. Logička vjerojatnost
odnosi se na vjerojatnost nastupanja nekog budućeg događaja, i uvijek se može kvantificirati (npr.
vjerojatnost da će iz šešira s dvije crne i dvije bijele kuglice biti u sljedećem izvlačenju izvučena bijela
točno je 0,50); vjerojatnost nekog prošlog događaja nešto je sasvim drugo: ona je jedino psihičke
prirode, i veoma se teško može izraziti brojkama.
40
Cf. supra, str. 76 i d.
41
Cf. npr. Marković, UDŽBENIK, cit. (bilješka 30), str. 283: “Od stanja u kome sudija drži da je, sa
izvesnih osnova, dostigao najveći stepen verovatnoće, pa do stanja u kome se on dovodi u sumnju ili se
čak uverava o neistinitosti, ima vrlo mnogo postupnosti, koje se ne dadu jasno jedna od druge odvojiti i
koje neprimetno prelaze jedna u drugu. (...) Sami izrazi: izvesnost ili uverenje, verovatnoća, podozrenje,
sumnja, koji odgovaraju ovim postepenostima, pokazuju da je kod svake postepenosti u pitanju veća ili
manja mera verovatnoće.” Triva također izričito govori o “stupnjevima izvjesnosti”, GPPP, cit. (bilješka
7), str. 393.
42
Cf. Vodinelić, KRIMINALISTIKA. OTKRIVANJE I DOKAZIVANJE, Skopje, str. 44: “Presuda (osim
oslobađajuće iz čl. 350 st. 3 ZKP-a ‘ako nije dokazano da je optuženi učinio djelo za koje se optužuje’)
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
140
Koliko god ova diskusija može imati važnih praktičkih implikacija, čini se da
je ona ipak u osnovi vođena pomalo skolastički: ni pobornici teze o izvjesnosti kao
“kvantitativnoj vjerojatnosti” ni pobornici teze o izvjesnosti kao “novoj kvaliteti”
nisu mogli uvjerljivo odgovoriti na prigovore protivnika; prvi nisu mogli odrediti
mjesto na kojem vjerojatnost prelazi u izvjesnost, a drugi nisu mogli pouzdano
dokazati da je izvjesnost ipak nešto sasvim drugo od vjerojatnosti
43
. Osnovni
problem, prejudicijelan i za jednu i za drugu koncepciju, naime nije konačno riješen
– a čini nam se da nije ni bio stavljen na dovoljno važno mjesto dnevnog reda: kako
pouzdano identificirati to stanje koje bi trebalo poslužiti kao psihološki (ili
gnoseološki) ekvivalent (“apsolutnoj”) istini.
44
Drugim riječima, ako već prihvaćamo
“izvjesnost” kao jedini mogući ustanovljivi kriterij istinitosti, što je onda kriterij
“izvjesnosti”?
Najjednostavniji i najrelativističkiji odgovor, to jest onaj čisto voluntaristički
– da je izvjesnost unutrašnje stanje svakog pojedinog suca, koje ovaj “osjeća” ili “ne
osjeća”, pa je prema tome jedino on i nadležan da o tome odluči, ni domaći
teoretičari sudskog postupka nisu mogli prihvatiti (premda, čini se, u praksi domaćih
sudskih postupaka nije bila rijetkost da se izvjesnost upravo tako shvaćala). Najčešći
teorijski odgovor sastojao se zato u jedinoj preostaloj mogućnosti koja u sličnim
situacijama preostaje kao izlaz pravnim teoretičarima – u posezanju za pravnim
standardom. Izvjesnost se, slično kao i u drugim pravnim sustavima, definirala kao
takvo uvjerenje suda koje
“isključuje svaku razboritu sumnju”.
45

Pravni standard je pritom, naravno, pojam razborite sumnje, jednako kao što je
pravni standard u engleskoj sudskoj praksi pojam “razboritog čovjeka” (reasonable

ne smije se i ne može zasnivati na vjerovatnoći (najvjerovatnijoj verziji). Ako sud nije svoju verziju, koju
proglašava istinom, temeljito potkrijepio pouzdanim dokazima, ako dokaznu zgradu nije doveo do
jednoznačnosti (isključenje mogućnosti svake druge verzije), on je pogrešnu verziju uzdigao na stupanj
istine, tj. načinio je sudsku pogrešku (Justizmord, cause célčbre).” Nadalje Vodinelić do krajnosti
konzekventno zastupa takvo mišljenje, smatrajući čak da se vještak mora uzdržati od svakog davanja
mišljenja ako je u pitanju samo “vjerojatan” zaključak, čak i ako je riječ o “vjerojatnoći koja se graniči
sa izvjesnošću”. Cf. i Jekić, op. cit. (bilješka 14), str. 70 i d.
43
Vodinelić (Vjerojatnoća i izvjesnost u krivičnom postupku, ARHIV ZA PRAVNE I DRUŠTVENE NAUKE,
3/1975) jest reprezentativan za obje tendencije. Nakon što opširno pobija tezu da je izvjesnost samo
stupanj vjerojatnosti, da naime “vjerojatnoća nije u krivičnom postupku osnovna ni definitivna
valencija saznanja”, da “postoje saznanja granične, vrlo visoke vjerojatnoće, ali nije pravilno da se ona
pojmovno identificiraju s izvjesnošću” (354), govori o “dijalektičkom skoku u izvjesnost.” Na kraju
teksta priznaje međutim da je “tražiti od teorije da odredi moment analiziranog skoka moguće samo u
oblasti prirodnih nauka”, a da “utvrđivanje granice mjere u svakoj konkretnoj krivičnoj stvari pripada
nadležnom organu krivičnog postupka.” (366)
44
Pokušaj da se formuliraju, veoma oprezno i uvjetno, barem neka praktička pravila može se naći
kod Aćimovića, PSIHOLOGIJA ZLOČINA I SUĐENJA, Beograd, 1987.
45
Cf. Triva et al., GPPP, cit. (bilješka 7), str. 393.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

141
man). Pitanje je, međutim, je li nam tim pravnim standardom rečeno išta novo. Na
koji način, naime, sud ustanovljuje je li njegovo uvjerenje slobodno od “razborite
sumnje”? Ako i uzmemo da je “razborita sumnja” sumnja istog tog hipotetičkog
“razboritog čovjeka”, nismo si time ništa bitnije pomogli, osim što smo umnožili
kriterije. Kako, naime, sudac može provjeriti je li njegovo uvjerenje takvo uvjerenje
koje isključuje svaku razboritu sumnju, odnosno sumnju razboritog čovjeka, osim
tako što je uvjeren da njegovo uvjerenje isključuje razboritu sumnju? Postavlja se
ponovo pitanje mora li to uvjerenje o uvjerenju biti izvjesno ili vjerojatno, no bez
obzira na to sigurno je da smo na ovaj način zakoračili u regressus ad infinitum.
Na sličan način može se postaviti pitanje i nižih stupnjeva vjerojatnosti
(sumnje, osnovane sumnje, vjerojatnosti u užem smislu itd.), oko kojih se domaća
teorija također obilno bavila.
46
To bi međutim izlazilo iz okvira ovog rada.
52.Metoda za ustanovljavanje istine. “Slobodna” i “vezana” ocjena
dokaza. Treba naglasiti da je ipak manjina domaćih autora ozbiljnije razmišljala o
teorijskim i filozofijskim problemima o kojima je bilo riječi u prethodnim točkama.
Veći dio njih zadovoljavao se usputnim konstatacijama, da bi ubrzo prelazio na čisto
“tehničke” probleme. Međutim, mjestimično i “tehnički” problemi imaju vrlo bitne
teorijsko-filozofijske implikacije. Jedno od i tehnički i filozofijski i historijski
zanimljivih pitanja, koje čini važan metodički odsjek u svakom sistematskom prikazu
procesnog prava, jest pitanje prema kojoj metodi sud u konkretnom sudskom
postupku dospijeva do istine (shvaćene u bilo kojem od prikazanih značenja). Iako
se odgovor na to pitanje nalazi u cjelini postupaka koje sud primjenjuje u utvrđivanju
istine, pa bi za odgovor na nj trebalo prikazati cjelovitu teoriju dokazivanja, jedan je
od instituta ovdje uvijek i u domaćoj teoriji u svezi s problemom istine igrao
istaknutu ulogu: riječ je dakako o institutu slobodne, odnosno vezane ocjene dokaza.
Situs materiae za pronalaženje istine u sudskom postupku nalazi se, prema
općeprihvaćenom mišljenju, u sferi dokazivanja
47
. Premda se priznavalo da je za

46
Cf. između ostaloga o tome Bayer, S kojom uvjerenošću moraju biti utvrđene pravno relevantne činjenice
kod donošenja pojedinih sudskih odluka u krivičnom postupku, JUGOSLAVENSKA REVIJA ZA KRIMINOLOGIJU I
KRIMINALISTIKU, 9:1/1971; Vodinelić, Osnove sumnje i ‘osnovana sumnja’ u nauci krivičnog procesnog prava,
NZ, 9, 1977 i sl.; Vodinelić, Vjerojatnoća, cit., i sl.
47
Neke dileme javile su se oko toga utvrđuju li se sporne činjenice samo dokazivanjem ili i tzv.
vlastitim opažanjem (polemika Grubiše i Vodinelića s jedne, te Bayera i Krapca s druge strane);
poseban su problem bile činjenice koje ne treba dokazivati (notorne činjenice te, prema nekima,
pretpostavke i fikcije). Metodički, međutim, i to se najčešće izlaže u okviru materije dokazivanja
(shvaćene u širem smislu), a i bez obzira na to dokazivanje (u užem smislu) obuhvaća uvjerljivo najveći
dio aktivnosti na utvrđivanju istine u sudskom postupku. Cf. Vodinelić, Dokazivanje - jedini put utvrđivanja
spornih činjenica u krivičnom postupku, PRAVNI ŽIVOT 11/1977; Grubiša, Kojim se sredstvima i na koji način
utvrđuje činjenično stanje u krivičnom postupku, NAŠA ZAKONITOST, 32:7-8/1982; Bayer, JUGOSLAVENSKO
KRIVIČNO PROCESNO PRAVO. KNJIGA II: PRAVO O ČINJENICAMA I NJIGOVOM UTVRĐIVANJU U KRIVIČNOM
POSTUPKU, Zagreb, 1980; Krapac, NEPOSREDNI I POSREDNI DOKAZI U KRIVIČNOM POSTUPKU, Zagreb,
1982.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
142
ustanovljavanje istine odlučan i izbor činjenica (problem relevantnosti), odnosno
dokaznih sredstava kojima se te činjenice mogu dokazivati, dijelom i iz historijskih
razloga u središtu je uvijek stajala ocjena dokaza.
Ovdje ćemo historijske razloge međutim ostaviti po strani. Ono što treba
naglasiti jest da vezivanje istine uz tzv. “slobodnu ocjenu dokaza” proizlazi nužno iz
dosad izvedene teorijske rekonstrukcije stavova domaće teorije o istini. Ponovimo
ovdje još jednom izneseni tijek argumentacije. Domaća teorija (kao i dio strane),
polazeći od korespondencijskog aksioma (“istina je suglasnost sa stvarnošću”), preko
skeptičkih premisa (“ne postoji objektivan kriterij suglasnosti”), istinu prevodi u
psihološke kategorije (“istina je najveći stupanj izvjesnosti”). Unatoč nastojanju da se
i ta psihološka kategorija objektivizira (“izvjesnost je nešto drugo od vjerojatnosti”),
u osnovi većina autora ipak izvjesnost izričito ili prešutno shvaća kao osobnu,
unutrašnju kategoriju (“izvjesnost je duboko uvjerenje sudaca”). Takvoj, unutrašnjoj
kategoriji ne smiju se onda nametati vanjske stege (“princip slobodnog sudačkog
uvjerenja
48
”), jer će u protivnom doći do raskoraka između takvog uvjerenja i odluke,
što znači da će odluka, proturječući našem jedinom kriteriju, biti “nesuglasna sa
stvarnošću”. Dodamo li tome da se vezivanje ocjene dokaza dokaznim pravilima
naziva i “formalnom metodom utvrđivanja istine”, a odgovarajuća istina
“formalnom istinom”, dok je njena suprotnost – slobodna ocjena dokaza i slobodno
sudačko uvjerenje nazvano još i “materijalnom metodom” i “materijalnom
istinom”
49
, slijedi nam i vrlo važna konzekvencija. Naime (uz uvjet također većinom
implicitno ili eksplicitno prihvaćene maksime o jednoj istini), “stvarna” istina
(korespondencijski definirana) može biti samo “materijalna istina” (istina dokučena
metodom slobodne ocjene dokaza). Prema tome, unatoč opetovanim naporima
nekih teoretičara da razluče termin “istina” (adekvacija stvarnosti) i “materijalna
istina” (metoda dohvaćanja takve istine), nije neopravdano da se ta dva pojma ipak
(u okviru ovakve koncepcije) u krajnjoj liniji identificiraju: “stvarna istina” dohvaća
se posredstvom “materijalne istine”, a “materijalna istina” jest metoda dohvaćanje
“stvarne istine”. Koncepciju identificiranja istine s metodom njenog dohvaćanja
možemo utoliko zvati i metodičkom koncepcijom istine.

48
Neki teoretičari podcrtavaju da je izraz “slobodno sudačko uvjerenje” kao sinonim za
“slobodnu ocjenu dokaza” štetan pleonazam, jer sugerira mogućnost “neslobodnih uvjerenja”, što nije
moguće, cf. Triva, RJEČNIK GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA, str. 345.
49
Cf. Triva, RJEČNIK GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA, str. 159: “Materijalna istina: rezultat istra-
živanja činjeničnog stanja do koga se dolazi radnom metodom koja nije determinirana apriornim
zakonskim formalnim pravilima o dokaznoj snazi procesnog materijala, već je rezultat neformalnog,
suštinskog, materijalnog traženja istine. Pobornici ove metode istraživanja činjeničnog stanja, kritičari
sistema legalne ocjene dokaza (traženja tzv. formalne istine), nazvali su sistem slobodne ocjene dokaza
sistemom traženja tzv. materijalne istine...”
Najveći dio jedinog domaćeg monografskog prikaza o problemima materijalne istine u
građanskom postupku također se bavi diskusijom oko problema slobodne i vezane ocjene dokaza. Cf.
Blagojević, ISTRAŽIVANJE MATERIJALNE ISTINE U GRAĐANSKOM PROCESNOM PRAVU, Zagreb, 1938.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

143
Kao potvrda ove identifikacije može poslužiti i sljedeći citat iz Pravne enciklo-
pedije:
“Na taj način, materijalna istina je jedina istina o stvarnom stanju, a ona postoji samo kada sudijina predstava o
stvarnosti odražava objektivnu stvarnost. Sudija koji utvrđuje takvu istinu o nekim činjenicama mora
da ih slobodno istražuje i da ih smatra utvrđenim tek kad je zaista došao do objektivno
razumnog ubeđenja da su one tačne...”
50

Slobodnom ocjenom dokaza smatra se, prema većini definicija,
51
sustav
ocjene dokaza u kojem ne postoje zakonska pravila o izboru, ispitivanju i dokaznoj
snazi dokaznih sredstava. Kao što već iz te definicije proizlazi, većina teoretičara ne
poima dakle ni izraz “sloboda” u smislu apsolutne nevezanosti
52
: riječ je samo o
nevezanosti zakonskim, a ne, kako se često navodi, logičkim, iskustvenim,
psihološkim i znanstvenim pravilima. Ako bismo to preformulirali, mogli bismo reći
da je to stav da spoznaja istine (shvaćene u manje ili više objektivnom vidu, ovisno o
autoru) ne smije biti posredovana pravom.
53
Drugi oblici ograničenja slobode u stjecanju
uvjerenja legitimni su u istoj onoj mjeri u kojoj su legitimni i u tzv. “običnom
životu”.
Ovdje se u pitanju slobodnog sudačkog uvjerenja domaća pravna teorija
uglavnom zaustavlja, ne nalazeći potrebnim da prijeđe granice pravnog diskursa i
uđe u apostrofirano područje “logike, psihologije, iskustva itd.” Ostatak obično
nema teorijsku, već historijsku relevantnost – riječ je obično o prikazima nastanka i
uvođenja principa slobodne ocjene dokaza na jugoslavensko područje, zakonskim
normama u kojima se to načelo ističe i sl.
Zanimljivo je međutim da su upravo neke povijesne činjenice koje bi te-
orijski mogle dati novu dimenziju tom načelu prošle kod domaće teorije gotovo
nezapaženo. U prvom redu, veoma se rijetko isticalo da “slobodno sudačko uvje-
renje” prvotno i nije mišljeno kao sudačko, nego da je riječ o borbenoj paroli koja je
pratila na europskom kontinentu nastojanja za uvođenje porote
54
. Konzekventno

50
PRAVNA ENCIKLOPEDIJA, sv. I, str. 766.
51
Cf. Lazarević, Suđenje po slobodnom sudijskom uverenju i savesti, ZBORNIK PRAVNOG FAKULTETA U
ZAGREBU, 10:3-4/1960; Keljmendi, Izvođenje i ocena dokaza u krivičnom postupku, ZAKONITOST 44:6/1990,
te odgovarajuća mjesta u Poznićevom, Trivinom i Markovićevom udžbeniku.
52
Premda ima kod nekih teoretičara (a još više kod praktičara) “poetskih” odlomaka koji bi dali
naznačiti da se ni oni ne nalaze daleko od takvog stava ili da se, pozivajući se na tako shvaćenu slobodu,
žele opravdati za nemogućnost iznošenja uvjerljivijih argumenata za svoje odluke.
53
Dosta jasnu potvrdu toga možemo naći u sljedećem poetskom citatu: “Zakonodavac, svestan
da bez istine nema dobrog pravosuđa, dao je sudu slobodu ocene dokaza, tzv. slobodu sudskog
uverenja. Oduzeti sudu ovu slobodu znači postaviti tabu ljudskom razumu, zatvoriti istinu u pravne
okove, zamračiti stvarnost i poricati čovekovu potrebu za istinom i pravičnošću.”, Slijepčević, Istina i
pravosuđe, ODVJETNIK, 3-4/1967, str. 95.
54
Samo usputno o tome referira Bačić, Teorija Slobodne ocjene dokaza, NAŠA ZAKONITOST,
3:2-3/1949, str.107, no uz zaključak da je “historijski gledano, teorija slobodne ocjene dokaza djelić
buržoaske demokracije u sferi pravosuđa”, da je porotni sud “bio sud buržoazije”, čemu treba suprot-
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
144
tome, jedna od ključnih pretpostavaka slobodnog sudačkog uvjerenja – pitanje
razlikovanja činjeničnog od pravnog pitanja, nije bivala vezivana uz dokazivanje, već
uz sasvim drugu tematiku (izvanredni pravni lijekovi). Utoliko onda u nas nije ni
otvoreno pitanje o tome je li u sudskom postupku uopće moguća pravno
neposredovana spoznaja. Naprotiv, iz svega se dade ustanoviti da je domaća teorija
sve do danas pod utjecajem uvjerenja o tome da je spoznaja u sudskom postupku
vrijednosno neutralna
55
te da joj upravo njeno oslanjanje na (prema pretpostavci od
normativnih sadržaja očišćene) znanstvene metode omogućuje stjecanje barem
uvjetnog “objektivnog” karaktera.
56

53.Objekt utvrđivanja (materijalne) istine. Globalistička i partikularis-
tička koncepcija istine. Antiformalizam. U jednoj od vladajućih varijanti mate-
rijalna se istina dakle identificira sa slobodnim sudačkim uvjerenjem, a oboje se pak
uzdiže na razinu rukovodeće procesne maksime. U razlaganju te maksime mogu se
međutim u domaćoj literaturi razlučiti dva različita trenda u pogledu stava prema
tome na što se takvo načelo primjenjuje, ili drugim riječima, koji je konačni objekt
mjerodavan za odgovarajuću (materijalnu) istinitost/neistinitost u sudskom
postupku. Filozofska polazišta o “stvarnosti” kao takvom objektu ne mogu ovdje
mnogo pomoći: problem se naime i sastoji u pronalaženju odgovarajućeg procesnog
korelata te “stvarnosti” na koji se aplicira načelo (materijalne) istine.
Iako izričitih stavova o tome gotovo i nema, iz konzekventne rekonstrukcije
različitih stavova koji se na to posredno odnose moglo bi se izvući dvije osnovne
teze, koje na neki način odslikavaju i dvojnost koja se nalazi u izrazima koji se
reproduciraju u većini procesnih zakonika, a koji kažu da sud treba “istinito i
potpuno” utvrditi relevantne činjenice, odnosno da je sud dužan savjesno ocijeniti
“svaki dokaz zasebno” kao i “rezultate cjelokupnog postupka”
57
. U tom smislu
mogu se i kod raznih autora naći naznake da sadržajem izraza “istina” s jedne strane
smatraju suglasnost pojedinačnog činjeničnog navoda s nekom “stvarnom” činjenicom,
a s druge strane smatraju da istinitost treba biti svojstvo ukupnosti relevantnih iskaza
koji se pojavljuju u procesu, odnosno da istinitost treba biti svojstvo cjelokupne
činjenične podloge na kojoj sud temelji svoju odluku, a ta činjenična podloga nije

staviti “socijalističku teoriju slobodne ocjene” čiji je protagonist “klasno svjesni sudac”.
55
Izuzev ranih poslijeratnih izljeva privrženosti novoj vlasti, gdje je sve, pa tako i spoznaja,
moralo biti prožeto socijalističkim vrijednostima; no i tada je aksiološki monizam uzrokovao da se,
paradoksalno, i takve vrijednosti promatraju kao nešto “strogoznanstveno”, dakle vrijednosno neu-
tralno.
56
Nekih naznaka suprotnog stava moglo bi se naći u činjenici da se i kod nas mjestimično
govorilo o “slobodnom sudačkom uvjerenju i savjesti”, gdje je savjest očito moralna kategorija; ta je
pojedinost međutim slabo ili nikako bila predmet refleksije. Cf. Lazarević, Suđenje po slobodnom sudijskom
uverenju i savesti, ZBORNIK PRAVNOG FAKULTETA U ZAGREBU, 10:3-4/1960.
57
Usporedi npr. čl. 8. ZPP-a i čl. 347/2 ZKP-a.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

145
samo jednostavan zbir utvrđenih činjenica u procesu. Prvi od tih stavova zvat ćemo
globalističkom, a drugi partikularističkom koncepcijom istine.
58

Ovo razlikovanje nema samo svoje teorijske konzekvencije, nego se može
pratiti i u stavovima spram pojedinih procesnih aktivnosti. Naime, ako se ograničimo
na atomističko poimanje istine kao istine pojedinačnog činjeničnog iskaza, iz toga
logično proizlazi da ćemo metodičko načelo materijalne istine shvatiti kao stvaranje
metodoloških uvjeta da subjekt procjene dati činjenični navod verificira ili odbaci, tj.
da bez izvanjskih ograničenja ocijeni zadovoljavaju li izvedeni dokazi njegovu
predodžbu istinitosti. Tako shvaćena istina ostat će dakle u granicama slobodne
ocjene, u smislu identifikacije materijalne istine i slobodne ocjene dokaza opisane u
prethodnoj točki.
Ako se pojam istine međutim shvati u širem, globalističkom smislu, onda je
potrebno i mnogo šire postaviti aktivnosti koje metodološki iziskuje postulat
materijalne istine. Upravo se po takvim posljedicama mogu raspoznati autori koji
implicitno zastupaju globalističko gledište. Bez sumnje najpoznatija i dosta široko
prihvaćena Bayerova definicija materijalne istine može nam poslužiti kao para-
digmatična posljedica neeksplicirane globalističke premise:
“Načelo traženja materijalne istine možemo, na osnovu svega toga, ovako definirati: forme (načini
postupanja) krivičnog postupka moraju biti takve da osiguravaju, a ne smiju biti takve da ugrožavaju
saznanje istine u tome postupku.”
59

Ili, na drugom mjestu:
Materijalna istina je “način postupanja iz koga su isključene (negirane) sve štetne forme koje bi se inače,
iz bilo kojeg razloga nametale.”
60

Tek iz navođenja primjera u kojima iznosi što sve razumijeva pod “korisnim
formama”, a što sve “štetnim formama”, može se vidjeti širina takvog Bayerovog
određenja. Zanimljivo je i da su “korisne forme” kod Bayera većinom negativno
definirane, ili su takve da ih možemo svesti u negativne pojmove. Bayer na istom
mjestu kao “procesna pravila u kojima dolazi do izražaja načelo traženja materijalne
istine” nabraja:

58
Kod većine autora ta su dva stajališta izmiješana, ili kumulirana. Cf. Petrić, Ima li ograničenja u
utvrđivanju istine u krivičnom postupku?, PRAVO, 5/90, str. 17: “Znači da svaki elemenat (činjenica) za sebe
mora biti istinit i utvrđen na zakonit način, i svi elementi (činjenice) u uzajamnom i zajedničkom sklopu
(činjenično stanje) moraju biti istiniti.” Njihove su konzekvencije međutim vrlo različite, pa se tek iz
konteksta (mogli bismo reći - indicijalno) može ustanoviti kad se upotrebljava partikularističko, a kad
globalističko shvaćanje. U pravilu, kad je riječ o “načelu materijalne istine”, većina teoretičara polazi od
impliciranog globalističkog gledišta.
59
Bayer, Načelo traženja materijalne istine u krivičnom postupku FNR Jugoslavije, NAŠA ZAKONITOST,
3:2-3/1949, str. 98.
60
Bayer, JKPP, cit. (bilješka 47), str. 171.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
146
a) odsutnost pravnih pravila o ocjeni vrijednosti (snage) dokaza (dakle, slo-
bodna ocjena dokaza, što odgovara koncepciji materijalne istine iz pret-
hodne točke;
b) neograničavanje suda na dokazni materijal stranaka, dakle korelativno
pravo (odnosno kako se čak naglašava, dužnost) suda da i po vlastitoj
inicijativi sakuplja dokaze;
c) odsutnost obvezujuće snage okrivljenikovog priznanja, i. e. pravo (Bayer:
dužnost) suda da provjeri okrivljenikovo priznanje;
d) nevezanost podnošenja dokaza za rokove (isključenje prekluzivnih rokova
u pogledu podnošenja dokaza);
e) nevezanost suda u rješavanju prejudicijelnih pitanja.

Vidimo da je tako procesno područje koje obuhvaća načelo istine prošireno
s jednog segmenta dokazivanja na cjelokupni teren dokazivanja, pa je čak dijelom i
(što se tiče prejudicijelnih pitanja) to prošireno i izvan područja dokazivanja, na
rješavanje pravnih problema – ondje, naglašavamo – gdje takva rješenja imaju logički
istu funkciju kao i činjenični iskazi, tj. služe kao donje premise za donošenje konačne
odluke. Istina, prejudicijelni su stavovi suda izgrađeni na prethodnoj ocjeni
činjeničnih premisa (pa Bayer možda misli samo na tu komponentu), ali u sebi
sadržavaju i primjenu prava – a, niti je samo po sebi razumljivo da bi sud,
samostalno ocjenjujući dokaze, “istinitije” utvrdio činjenice od drugog suda koji je o
tome već odlučivao, niti je jasno kako bi se element utvrđivanja činjenica u
potpunosti odvojio od elementa primjene prava – a prejudicijelno je pitanje ipak u
prvom redu pravno pitanje.
61

Kod jednog od starijih teoretičara kaznenog postupka, Božidara Markovića,
iako se poziva na psihologističku definiciju materijalne istine, popis konzekvencija
koje proizlaze iz načela materijalne istine još je širi nego kod Bayera. Osim već
navedenih Bayerovih “korisnih formi”, tj. formi kojima se isključuju štetne forme,
Marković “izljevima načela materijalne istina” smatra i nepostojanje formalne
podjele tereta dokazivanja te nevezanost suda za prijedloge stranaka. Vrijedno je
navesti jedan od njegovih navoda o tome što on smatra jednom od glavnih
posljedica koje proizlaze iz načela materijalne istine:
“Sud može osuditi i onda kad tužilac traži oslobođenje okrivljenikovo. S druge strane, sud može
osuditi na težu kaznu no što je tužbom traženo. I obrnuto, sud može osloboditi i onda,
kad okrivljenik priznaje izvršenje dela.”
62

Prema tome, smatra se da upravo načelo materijalne istine traži i suđenje
ultra et extra petita partium
63
. Odatle postaje jasno dvoje: prvo i manje važno, jasno je

61
Za definiciju prejudicijelnog (prethodnog) pitanja cf. Triva et al., GPPP, cit. (bilješka 7), str. 75.
62
Marković, UDŽBENIK, cit. (bilješka 30), str. 199.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

147
da Marković ima veoma neobično i široko poimanje “najvećeg stupnja izvjesnosti”
(što bi se moglo tumačiti korespondencijskom filozofijskom podlogom shvaćenom
u okvirima globalističke koncepcije); drugo, bitnije, poimanje istine ovdje sasvim
izlazi iz domene činjeničnih pitanja i ulazi u domenu pravnih pitanja. Formulirano na
drugi način, metodološko načelo materijalne istine prema ranije citiranome ne
odnosi se više samo na činjeničnu podlogu (bilo u smislu metode za dohvaćanje
istinitosti pojedinog iskaza bilo u smislu ukupnosti činjeničnih navoda koji čine
činjeničnu podlogu); “istinitost” se sada odnosi i na sadržaj konkluzije koju sud
izvodi primjenjujući pravna pravila na utvrđene činjenice. Zaključak koji odatle
proizlazi jest da se načelom materijalne istine pojmljenom u okvirima ranije izvedene
teorijske rekonstrukcije počinje opravdavati jedan sasvim određen pravno-politički
stav: insistiranje na sužavanju dispozitivnih ovlaštenja stranaka i jačanju oficioznih
elemenata sudskog procesa, i, posebno, na jačanju inkvizitornih na račun
akuzatornih elemenata.
Povijesno gledano, tako dolazimo do paradoksa. Načelo materijalne istine na
europskom je kontinentu promovirano upravo u kontekstu nastojanja da se tradirani
feudalni postupak izrastao iz kasnorimskog i kanonskog postupka reformira prema
uzoru anglosaskih postupaka. Osnovni movens pri tome bila je kritika inkvizitornog,
pismenog i nejavnog postupka, opremljenog sustavom legalne ocjene dokaza.
Nasuprot tome, tražio se postupak u kojem bi prevladavali akuzatorni elementi,
usmenost i javnost; materijalna istina bila je jedna od krilatica takvih nastojanja. U
kontekstu ranije navedene rekonstrukcije materijalna istina sada služi u sasvim
suprotne svrhe; kontradikcija je, dakle, potpuna.
Još jasnije izlazi ovaj zaključak iz još jedne omiljene teme domaće proce-
sualističke literature. Već smo spomenuli da se, u sklopu Bayerovog određenja,
“korisne forme” mogu bez izuzetka negativno odrediti, dakle u osnovi odrediti kao
odsutnost forme. Vrlo je indikativna pak rasprava o “štetnim formama”, odnosno
veoma razgranata debata domaćih autora o “izuzecima/ograničenjima od načela
materijalne istine”.
64
Kao takvi izuzeci u kaznenom se postupku spominju institucije
zabrane reformacije in peius, načelo in dubio pro reo, vezanost suda činjeničnim opisom
djela u optužnici, zabrane upotrebe nezakonito pribavljenih dokaza, svjedočke
privilegije, mogućnost dokazivanja nekih činjenica samo određenim dokaznim
sredstvima (pravomoćna presuda i sl.), odredbe o oportunitetu i imunitetu,

63
Sasvim jasno formulirano kod Kamhija: “Sud u pronalaženju materijalne istine nije i ne može
biti nikako ograničen i skučen načelom dispozicije stranaka.” Cf. Kamhi, GRAĐANSKI SUDSKI
POSTUPAK, 1967, str. 146.
64
Cf. Josipović, Izuzeci, cit. (bilješka 10); Bayer, Načelo traženja materijalne istine u krivičnom postupku
FNR Jugoslavije; Raonić, Izuzeci od principa traženja materijalne istine u krivičnom postupku, PRAVNI ZBORNIK
PRAVNOG FAKULTETA BITOLA 1-2/1971; Petrić, Ima li ograničenja u utvrđivanju istine u krivičnom postupku?,
cit. (bilješka 58); Aćimović, PSIHOLOGIJA, cit. (bilješka 44); Jekić, op. cit. (bilješka 14), str. 74 i d., te
odjeljke koji se tiču istine u većini sistematskih radova i udžbenika iz materije krivičnog i građanskog
procesnog prava.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
148
okrivljenikovo pravo na šutnju i toleriranje njegova lažnog iskaza; u građanskom
postupku tome se pak pridodaju i odredbe o vezanosti suda za zahtjeve i činjenične
navode stranaka, odredbe o priznanju činjenica, zabrane utvrđivanja nespornih
činjenica, mogućnosti okončanja postupka dispozitivnim radnjama stranaka i mnoge
druge.
65
Iako se stavovi teoretičara o tim izuzecima ponekad veoma razlikuju, od
stava da čak i u kaznenom postupku ti izuzeci potpuno onemogućuju spoznaju
materijalne istine
66
, do stava da to uopće nisu ograničenja
67
, slijedeći osnovnu liniju
argumentacije, mogli bismo se upitati ne slijedi li iz početnih premisa zajedničkih
glavnini domaćih teoretičara zaključak da je materijalna istina uopće nespojiva s
formom
68
, a posebno s onom formom koja ograničava sud, dajući neka prava
strankama u postupku?
69

Da bismo pomnije razjasnili ono što proizlazi iz gornje argumentacije –
vezivanje načela istine uz oficiozne elemente, što u krajnjoj praktičkoj konzekvenciji
može značiti gotovo izjednačavanje načela materijalne istine s oficioznošću
(shvaćene u širem smislu – kao potpuno davanje inicijative sudu u pogledu svih
procesnih aktivnosti, od pokretanja postupka, preko vođenja postupka i prikupljanja

65
Blagojević primjerice navodi petnaest “najmarkantnijih primjera” izuzetaka od neograničenog
istraživanja materijalne istine. Cf. Blagojević, ISTRAŽIVANJE, cit. (bilješka 49), str. 40-63.
66
Grubiša, ČINJENIČNO, cit. (bilješka 2 na str. 131), govoreći o “i suviše velikom broju procesnih
pravila i formi i drugih ograničenja što su se ispriječila slobodnom i potpunom pronalaženju istine”,
postavlja pitanje “da li stvari ne stoje tako, da istina do koje se u postupku dolazi predstavlja u stvari
samo nesavršeniji oblik materijalne istine, što se u biti može označiti i kao savršeniji oblik formalne
istine” (str. 27). Grubiša ističe da to naročito vrijedi za građanski postupak, ali to proširuje i na krivični,
čime, u stvari, generalizira istu tezu koju za građanski postupak navodi još Blagojević. Cf. Blagojević,
ISTRAŽIVANJE, cit. (bilješka 49), str. 17, 65 i 69.
67
Vidi npr. Petrić, Ima li ograničenja, cit. (bilješka 58), str. 27: “... u krivičnom postupku nema
formalnih ili zakonskih ograničenja istine...”
68
Izričito se takav zaključak usuđuje formulirati Josipović: “Potrebno je napomenuti da svaka
forma, po prirodi stvari, može u neku ruku ograničiti spoznajne mogućnosti suda” (Izuzeci, cit. /bilješka
10/, str. 59), uz napomenu da se nužnost forme doduše nadaje, ali iz drugih razloga (zakonitost,
efikasnost, humanost etc.).
69
Antiformalističku konzekvenciju, i opasnost da se njenom isuviše dosljednom primjenom
dovede u pitanje i sam opstanak sudskog postupka, uvidjeli su i sami teoretičari kaznenog procesa koji
su se najviše zalagali za “materijalnu istinu”. Bayer nastoji izbjeći neželjene konzekvencije izjavljujući da
načelo materijalne istine kao “isključivanja svih štetnih formi” važi samo za zakonodavca, a da “organi
krivičnog postupka sami nemaju pravo da odbacuju zakonom propisanu formu postupanja pod
izgovorom da bi mogla omesti saznanje istine” (JKKP, cit., bilješka 47, str. 171). Ta njegova “logična i
duhovita teorija” (Grubiša, Materijalna, cit., bilješka 2, str. 93) čini nam se međutim duboko
proturječnom. Koliko je “logično” da zakonodavac, nakon što je odstranio “sve štetne forme”,
zabranjuje sucu da sam izbjegava “štetne forme”? Ako i oborimo ovu argumentaciju prigovorom da je
zakonodavac ipak “iz nekih razloga” ostavio neke “štetne forme”, znači li to da sudac, osim što ne
smije zaobilaziti preostale “štetne forme”, odlučuje potpuno arbitrarno, bez obzira na “materijalnu
istinu”?
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

149
procesnog materijala, do okončanja postupka) – morat ćemo istražiti još jedno
pitanje koje nam uvjetuje takav stav – pitanje subjekta utvrđivanja istine.
54.Subjekt utvrđivanja istine. Monistička i pluralistička koncepcija.
Prije izlaganja stavova o pitanju subjekta utvrđivanja istine razmotrimo još nekoliko
navoda domaćih teoretičara iz kojih se može odčitati povezivanje načela materijalne
istine i oficioznih elemenata:
“Materijalna resnica terja tudi v civilni pravdi uporabo preiskovalne (inkvizicijske) maksime, sodišče more in
mora iti preko dejanskih navedb in dokaznih predlogov strank, kadar le-te ne povedo
vsega, kar je za pravdno razvozljanje pomembno.”
70

“Za naš novi parnični postupak, i kod teoretičara i kod praktičara, prevladava mišljenje da je u
pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja zasnovan na načelu traženja materijalne istine.
Međutim, da bi se za jedan sudski postupak moglo reći da ostvaruje to načelo nije
dovoljno da je iz njega odstranjena legalna dokazna teorija (...) nego je potrebno da sud
bude i potpuno slobodan u utvrđivanju činjenica koje smatra važnim za donošenje
pravilne odluke i u izvođenju dokaza koje smatra da su potrebni za utvrđivanje takvih
činjenica. Drugim riječima, sud ne smije biti kod donošenja svoje odluke ograničen
dispozicijom stranaka za procesni materijal, tj. činjenice i dokaze koje mu one podnesu,
a to znači da ne smije suditi secundum allegata et probata a partibus. U tom postupku, s
obzirom na značaj interesa koji se tu ostvaruju, sud je onaj procesni subjekt koji nosi dužnost
pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja... (...)”
71

Iz prethodnih reprezentativnih citata, koji dobro mogu potkrijepiti mnoge
već ranije izrečene teze, moguće je izvući još nekoliko dodatnih zaključaka. Prvi od
njih je zaključak koji se na prvi pogled graniči s banalnošću. Navedeni citati, kao i
mnogi raniji, polaze naime od pretpostavke da je u sudskom postupku sud jedini
ovlašteni spoznajni subjekt, tj. da od svih sudionika u sudskom postupku jedino sud
može i mora utvrđivati istinu. Ovu koncepciju provizorno ćemo zvati i monističkom
koncepcijom.
Rečena je pretpostavka manje banalna ako se promotri u svjetlu početnih
teza ove rekonstrukcije. Naime, ni iz korespondencijskih osnova, niti iz ontološke,
niti iz psihološke, pa čak niti iz metodološke definicije ona nužno ne slijedi.
“Objektivna stvarnost” važi za svakoga; uvjerenje o izvjesnosti može zadobiti
svatko; čak i štetne forme (uzete apstraktno) mogu podjednako svakome ograničiti
pristup do istine. Teza da je samo i jedino sudu moguće i dopušteno tražiti istinu
očito je ipak novost u ovoj rekonstrukciji, i to ne sasvim beznačajna.
O tome uostalom svjedoči i činjenica da je i oko tog pitanja bilo teorijskih
kontroverzija. Jedna od najžučnijih polemika u povijesti poslijeratne jugoslavenske

70
Šuklje, Materialna resnica in pritožbene novote v civilnem pravdnem postupku, LJUDSKI PRAVNIK 1950,
str. 258.
71
Grubiša, Utvrđivanje činjeničnog stanja u parničnom postupku i načelo traženja materijalne istine,
ODVJETNIK, 11:12/1961, str. 305 i d.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
150
pravne teorije, ona između Grubiše i Krapca
72
, usput je dotakla i to pitanje. Dok je
Grubišino (procesualističko) polazište bilo da istinu u kaznenom postupku utvrđuje
samo sud u svojim odlukama, dotle je Krapac (nastavljajući se na Bayera) navodio da
sa stajališta epistemologije činjenice utvrđuju i ostali procesni subjekti (istražni sudac,
tužilac, stranke, svjedoci, vještaci itd.); takav stav nazivat ćemo i pluralističkom
koncepcijom. Osnovni prijepor između tih autora mogao bi se dijelom označiti kao
čisto terminološki, i to u prvom redu oko značenja izraza “utvrđivanje”
73
. Grubiša,
naime “utvrđivanje činjenica” definira, kako sam kaže u procesnopravnom smislu,
kao “ustanovljenje u propisanoj formi i autoritativno proglašenje od strane za to
ovlaštenog sudskog organa u njegovoj odluci, postojanja ili nepostojanja skupa
određenih činjenica na kojima se temelji odlučivanje u kaznenom postupku”
74
, dok
Krapac i Bayer taj pojam definiraju u spoznajnoteoretskom smislu kao “uvjeravanje
u postojanje ili nepostojanje neke činjenice”.
75
Problem međutim nije na taj način
riješen, jer, čini se, nije ipak samo riječ o pojmovnom nesporazumu, već i o, za našu
temu značajnim, konceptualnim razlikama. I jedan i drugi stav imaju naime i
određene spoznajnoteorijske, pa čak i filozofijske implikacije. Tako se i Grubišin stav
može čitati ne samo kao dosljedna egzegeza pozitivnopravnih pojmova već i kao
jedan sasvim određen gnoseološki stav, i to stav koji se, u svjetlu Grubišinih
nastojanja da pojam istine u sudskom procesu dosljedno zamijeni izrazom “pravilno
utvrđeno činjenično stanje”
76
, neposredno odnosi i na našu osnovnu temu. Iako o
tome nema izričitih stavova, a ni izrazi autora nisu uvijek potpuno jasni, moglo bi se
reći da Bayer/Krapčeva pozicija tendencijski ukazuje na postojanje pluraliteta istina
u sudskom postupku te na potrebu tijesne kooperacije procesnih subjekata (po
svojoj spoznajnoteorijskoj poziciji koordiniranih, a ne sub/superordiniranih); s
druge strane, Grubišin stav insistira na jedinstvenosti istine koja, ako već zbog
imanentnih nedostataka svake ljudske spoznaje ne može biti ostvarena u smislu

72
Cf. Krapac, Utvrđivanje pravno relevantnih činjenica u krivčnom postupku neposrednim i posrednim dokazima:
NAŠA ZAKONITOST, 35:9/1981, str. 49-66; Krapac, Utvrđivanje pravno relevantnih činjenica u krivičnom
postupku neposrednim i posrednim dokazima, JUGOSLAVENSKA REVIJA ZA KRIMINOLOGIJU I KRIVIČNO PRAVO,
1/1981; Krapac, Procesnopravni aspekti problema utvrđivanja činjeničnog stanja u krivičnom postupku, REFERAT
NA XIX ZASJEDANJU SUKK U KUPARIMA, 1981; Krapac, Utvrditi činjenice znači uvjeriti se u njihovo postojanje
- vlastitim opažanjem ili dokazivanjem (ad Grubiša), NAŠA ZAKONITOST, 36:11-12/1982; Grubiša, Što znači u
procesnopravnom smislu utvrditi činjenično stanje (činjenice) tko ga utvrđuje u krivičnom postupku, NAŠA
ZAKONITOST, 36:6/1982, str. 91-110; Grubiša, Polemičar, čiji je jedini argument neistina, neizbježno poražava
sam sebe, NAŠA ZAKONITOST 37:4/83.
73
Druga, također ne sasvim beznačajna terminološka razilaženja između Grubiše, s jedne strane,
i Bayera i Krapca, s druge strane, tiču se određivanja pojmova “činjeničnog stanja”, “pravno
relevantnih/odlučnih činjenica”, pa čak i samog poimanja “dokaza” i “dokazivanja”.
74
Grubiša, Što znači u procesnopravnom smislu utvrditi činjenično stanje (činjenice) tko ga utvrđuje u
krivičnom postupku, cit., str. 96.
75
Cf. Krapac, Utvrđivanje pravno relevantnih činjenica u krivičnom postupku neposrednim i posrednim
dokazima, cit. (bilješka 73), str. 106 i 107.
76
Cf. Grubiša, ČINJENIČNO, cit. (bilješka 2 na str. 131), str. 28 i d.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

151
apsolutnog poklapanja sa “stvarnošću”, onda može biti ostvarena procesno –
normativnim isticanjem superiornosti jednog spoznajnoteorijskog subjekta nad
svima ostalima.
Ovdje nas posebno zanimaju daljnje implikacije Grubišinog stava koji je,
prema svemu sudeći, dublje obilježio svijest domaćih pravnika, ili barem pravnika-
praktičara.
Tri naizgled usputne pojedinosti iz Grubišine argumentacije čine nam se
naročito indikativnima za tijek ove teorijske rekonstrukcije. Prvo: pobijajući
Krapčevu prispodobu o tome da razni procesni subjekti utvrđuju činjenice, jednako
“kao što će se npr. u procesu liječenja nekog bolesnika u postojanje određenih
simptoma uvjeriti kako liječnik opće prakse tako i određeni specijalist”, Grubiša
ističe prigovor da je Krapac ovdje zaboravio pacijenta te da bi dosljedno Krapcu “u
procesu utvrđivanja bolesti (dakle, u utvrđivanju jedne medicinske činjenice u toj
ljudskoj djelatnosti) sudjelovali (..) jednako spoznajnoteoretski i pacijent i liječnik”
77
.
Drugo, pobijajući Bayerovu tvrdnju da i ostali subjekti “za sebe utvrđuju postoje li
relevantne činjenice”, Grubiša navodi da bi se “takvo tumačenje moglo prihvatiti da
autor takvo shvaćanje ne vezuje za krivični postupak, tj. utvrđivanje činjenica u
krivičnom postupku”, jer je “u krivičnom postupku potpuno irelevantno što je netko
drugi “’utvrdio za samog sebe’ i kako je ‘ocijenio sakupljene dokaze’”
78
. Treće,
polemizirajući s neprekidnim Krapčevim pozivanjem na spoznajnu teoriju, Grubiša
ističe da u postupku postoji niz pravila o tome što se ima smatrati utvrđenim
činjenicama, odnosno činjeničnim stanjem te da “kod takva stanja stvari, kod takve
vezanosti brojnim strogim formama pri utvrđivanju činjenica, postavke teorije saznanja
gube nužno predominantno značenje pri saznanju činjenica (...) zapravo svode se samo na jedan od
rekvizita za saznavanje činjenica”.
79

Iz ovih navoda mogu se izvući neki dalekosežni zaključci i postaviti neka
temeljna pitanja. Teze kojima Grubiša
80
argumentira svoju tezu da samo sud utvrđuje
činjenice mogle bi se naime reformulirati i na sljedeći način:

77
Grubiša, Polemičar, čiji je jedini argument neistina, neizbježno poražava sam sebe, cit. (bilješka 73), str.
69.
78
Cf. Grubiša, Što znači u procesnopravnom smislu utvrditi činjenično stanje (činjenice) tko ga utvrđuje u
krivičnom postupku, cit. (bilješka 73), str. 102 i d.
79
Ibid., str. 107.
80
Sam Grubiša je, doduše, na drugim mjestima, a naročito u svojoj opširnoj monografiji o
utvrđivanju činjeničnog stanja u kaznenom postupku, zastupao i druga mišljenja. Zato se naredna
formulacija ne pripisuje njemu. No, s druge strane, pomalo nespretna analogija između prava i
medicine koju je u polemici prihvatio nagoni na drugačije tumačenje. Zato, dok je sam Grubiša sigurno
svjestan da isključivo ovlaštenje suda za utvrđivanje činjenica proizlazi iz činjenice da je sudu povjerena
društvena funkcija koja u sebi obuhvaća pravo i obvezu suđenja (IURISDICTIO EST ETIAM IUDICIS DANDI
LICENTIA), a ne iz neke specifične nadređene spoznajne funkcije, dotle su se u praksi (naročito onoj
“socijalističkoj”) implicitno ili eksplicitno nalazili stavovi da ovlaštenje suda da utvrđuje činjenice nije
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
152
a) utvrđivanje činjeničnog stanja, dakle dohvaćanje istine u sudskom
postupku, stvar je specijalista, a ne “laika” ili “svakog razboritog čovjeka”;
b) postoji temeljna razlika između istinite spoznaje u krivičnom postupku i
drugim sudskim postupcima (npr. građanskom), gdje bi se kao ovlašteni
spoznajnoteorijski subjekti – barem u smislu sukonstituiranja istine –
možda mogli pojaviti i drugi sudionici, a ne samo sud;
c) istinita spoznaja u sudskom postupku posredovana je ne samo općim
gnoseološkim pravilima (logika, iskustvo etc.) već i pravom.
Te su teze u konteksu dosad izvedene rekonstrukcije pomalo zbunjujuće. S
jedne strane, poimanje “materijalne istine” koje se oslanja na slobodno sudačko
uvjerenje te, nadalje, iz toga izvedena koncepcija o materijalnoj istini kao “metodi
uklanjanja štetnih formi”, polazi od pretpostavke da je istina jednako (malo)
dohvatljiva svakom spoznajnom subjektu. Štoviše, smatra se da je u sudskom pos-
tupku ta istina (pojmljena, ponavljamo, u okvirima korespondencijske teorije) nekad
i teže spoznatljiva nego u izvanpravnom diskursu (v. supra Trivin citat, str. 137).
Ovako postavljena, situacija se obrće: jedino “specijalist” ili kolegij “specijalista” –
sud, smije na odgovarajući način tu istinu utvrditi, dok ostali sudionici u tom
postupku igraju tek pasivnu ulogu
81
. S druge strane, ako je sud i samo sud i
spoznajnoteorijski i normativno sposoban i ovlašten da utvrđuje istinu, onda svaki
oblik postupka u kojem se ostalim sudionicima daju neka, pa i veća ovlaštenja u
“utvrđivanju činjenica” nije usmjeren na postizanje istine.
82
U građanskom postupku,
u skladu s tim premisama, ne bi se dakle (ili bi se u vrlo ograničenoj mjeri) moglo
govoriti o nečemu takvom kao što je “načelo traženja istine”, a još manje o
“materijalnoj istini”.
83
Napokon, i ovo je najozbiljniji argument, ako je istina ne samo

nešto što proizlazi iz nužde autoritativnog okončanja sporova (specifičan način “prekida diskursa” o
kojem će biti riječ u § 13, t. 3), nego je refleks činjenice da sud provodi stavove vrhunskog spoznajnog
autoriteta - komunističke partije kao “kolektivnog intelektualca”.
81
Treba li se iz toga izvući zaključak o promašenosti porotničkog i suvišnosti prisjedničkog
sudovanja?
82
Znači li to da anglosaski akuzatorni kazneni postupci ne utvrđuju istinu, ili je ne utvrđuju u
tolikoj mjeri kao, recimo, bivši jugoslavenski socijalistički građanski postupovnik obilježen jakim
inkvizitornim elementima?
83
Ovu je konzekvenciju vrlo dosljedno izveo Grubiša na drugom mjestu, gdje kaže da se metoda
utvrđivanja istine u parničnom postupku “nikako ne može nazvati materijalnom istinom, već prije
jednim SAVRŠENIJIM OBLIKOM FORMALNE ISTINE.”, jer su “zapreke koje je zakon nagomilao tolike i
takve da inicijativi suda u utvrđivanju istine i slobodnoj sudačkoj ocjeni ostavljaju tako malo mjesta.”
Vidi Grubiša, Utvrđivanje činjeničnog stanja u parničnom postupku i načelo traženja materijalne istine, cit. (bilješka
71), str. 319 i 318. Treba upozoriti da tradicija domaće teorije smatra da “formalna istina nije istina”
(korespondencijski definirana), v. Hiršl, O DOKAZU U GRAĐANSKIM PARNICAMA, Zagreb, 1937, str. 19 i
d. Ima indikacija da se Grubiša ne slaže u potpunosti s tim stavom, međutim to nužno povlači sa
sobom i odustajanje od korespondencijskog utemeljenja, a to je konzekvencija koju Grubiša nije
izvukao.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

153
činjenično već i pravno pitanje, može li se onda ona uopće definirati kao suglasnost s
nekom “čistom”, “neutralnom” i subjektu izvanjskom “stvarnošću”? Ili se istina u
sudskom postupku onda podjednako toliko otkriva koliko i konstituira?
Svoje mišljenje o tim pitanjima iznijet ćemo na drugom mjestu u ovom
radu. Na ovom mjestu u prikazu stavova domaće pravne teorije treba upozoriti da
teza o tome da je sud jedini subjekt utvrđivanja istine nužno vodi do zastupanja
oficioznosti i istražne maksime u sudskom postupku. Zato su sasvim konzekventni i
stavovi citirani na početku ove točke. Unutrašnja logika takvog slijeda stavova
postavlja nam i u pogledu građanskog postupka sljedeću dilemu: ili da zastupajući
načelo traženja (materijalne) istine zastupamo i pojačane inkvizitorne elemente, ili da
se u ime dispozitivnosti i akuzatornosti odreknemo načela (materijalne) istine.
Zasad ćemo se zadovoljiti time da takvo stanje stvari samo konstatiramo.
Od te konstatacije može se međutim poći i dalje. Prva dva navoda u ovoj točki otva-
raju nam međutim još jedan tematski kompleks pitanja, a in nuce sadrže i neke
odgovore. Osnovno pitanje koje se nadovezuje na dosad izložene stavove jest zašto je
baš sud taj nadležni spoznajni subjekt, i koja je, iz perspektive domaće pravne teorije,
svrha traganja za istinom u sudskom postupku.
55.Svrha utvrđivanja istine. Javni i privatni interes. Ideologijske
osnove domaće pravne teorije. Pitanje svrhe utvrđivanja istine također je jedno od
pitanja koje se nije sustavnije i temeljitije obrađivalo u domaćoj pravnoj teoriji. Ipak,
čini se da je to točka oko koje implicitno u istoj toj teoriji postoje najmanja nesla-
ganja. Gotovo da i nema naznaka u domaćoj pravnoj literaturi da bi netko smatrao
da je istinu u sudskom postupku trebalo utvrđivati radi nje same, iz čiste i neokaljane
žeđi za spoznajom. Naprotiv, kod većine autora često se mogu naći upućivanja na to
da utvrđivanje istine u sudskom postupku treba sagledavati u kontekstu imanentnih
zadataka i svrha sudskog postupka. U tom kontekstu “traganje za istinom” stavljeno
je u službu misije povjerene pravosudnim tijelima uopće.
Koja je, međutim, ta misija? Shvaćanja o ciljevima i svrhama sudske funkcije
mogla bi se doduše reducirati na uopćenu frazu: “zakonita i pravilna primjena
pravnih pravila”, ili na neku sličnu. Problem time ipak nije riješen, čak i ako
prihvatimo legitimnost takve formulacije
84
. Jedna od omiljenih strategija argu-
mentacije na koju nailazimo u domaćoj teoriji sastoji se u pozivanju na to da konačni
rezultat sudskog postupka – presuda, mora biti zakonita, a ona to nikako neće biti
ako se i sastoji od pravilne primjene prava, ali na pogrešno utvrđeno činjenično
stanje. Međutim, zašto bi “pravilno utvrđeno činjenično stanje” moralo odgovarati

84
Ozbiljan je problem može li se sudska funkcija zaista svesti samo na pravilnu supsumciju;
takvo shvaćanje, proizišlo iz naslijeđa pravnog pozitivizma, polazi od ranoliberalnog poimanja suđenja
kao mehaničkog procesa, a sudaca kao “mašina za supsumciju”, “glasnogovornika zakona”, poimanja
koje je već odavno napušteno i u okviru pravne teorije.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
154
“istinitoj spoznaji o činjenicama”, shvaćenoj kao “korespondencija s objektivnom
stvarnošću”? Zašto uopće insistirati na jednoj takvoj, ekstraprocesualnoj istinitosti?
Jasan i nedvoznačan odgovor može se naći u nekim navodima upravo naj-
žešćih pobornika utvrđivanja “stvarne”, “materijalne”, “prave” istine u sudskom
procesu:
“Sud je društveni organ i pri rešavanju predmeta postupka on vrši jednu društvenu funkciju, tako
da bi bilo najbolje ako bi se proglasila kao opšta dužnost svih lica koja mogu da
doprinesu potpunom i istinitom utvrđenju stvari da pomognu sudu u izvršenju
zadatka. Pojedinac je danas toliko impregniran društvom, da je on postao jedan njegov deo koji mora
da dela saglasno svim ostalim delovima i saglasno interesima celine, tj. u ovom slučaju interesu
potpunoga pravnoga poretka.(...) Jedan privatno pravni spor ima, u principu, isti značaj
za društvenu zajednicu kao jedan na pr. krivično pravni.”
85

“... Krivičnim Postupkom bezuslovno vlada načelo materijalne istine. U javnom interesu, samo
učinilac krivičnog dela ima da bude osuđen ako je vin, pa ni on ne na drugu ili veću
kaznu od one koju je zaslužio. U Građanskom Postupku, međutim, zadovoljava se i
formalnom istinom, koja ne mora odgovarati pravom stanju stvari. To ne znači, da
rezultat Građanskog Postupka uvek mora biti formalna istina. I tu se može doći do
materijalne istine, ako i kad stranke hoće.”
86

“Javni tužioci, javni pravobranioci, advokati, svedoci i veštaci moraju imati jednak stav prema
istini, moralu i zakonu. To važi i za sudije.(...) Zaboravilo se pravilo da lično pravo ne može
preći granice opšte koristi.”
87

“Poznamo razločevanje med dispozitivnim in striktnim pravom, bolje rečeno, med dispozitivnimi
in striktnimi pravnimi predpisi. Toda če je meščanska liberalna družba podčrtavala
prednosti širokega dispozitivnega prava kot izraza zatrjevane široke svobode
posameznika, ki pa je bila v življenju ozko omejena le na določenega posameznika,
omejuje socialistična družba dispozitivne pravne predpise zaradi resnične zagotovitve svobode družbe in
svobode vsakega posameznika v njej.”
88

“Odgoj u školi, život u porodici, moral, običaji i tradicije, javno mnijenje, politički pogledi, sve je
to utjecalo na formiranje ideologije sudije, na njegov pogled na svijet, na njegovu
pravnu svijest, a sve se to odrazilo pri formiranju njegovog ‘slobodnog’ uvjerenja. Sve
je to klasno obojeno, svi ti elementi, neki više, neki manje, jasno odražavaju vladajuće
društvene odnose. A sve to i naučnik i sudija prima svakako u sebe kao nešto, do čega
je on došao vlastitim razmišljanjem, kao nešto ‘slobodno’. Očito je, dakle, da unutrašnje
sudijsko uvjerenje buržoaskog suca odražava klasne interese buržoazije. (...) Socijalistička pravna
svijest našeg sudije određena je karakterom našeg društvenog uređenja, naše narodne demokracije. Ona
je dio naše socijalističke ideologije, u čijoj osnovi leži historijski i dijalektički materijalizam.”
89

Karte su položene na stol. Spoznajnoteorijski impetus i težnja za
“objektivnim” dohvaćanjem unaprijed dane, neutralne i po sebi postojeće istine, koju

85
Blagojević, NAČELA PRIVATNOGA PROCESNOG PRAVA, Beograd, 1936, str. 341.
86
Marković, UDŽBENIK, cit. (bilješka 30), str. 8.
87
Cf. Slijepčević, op. cit. (bilješka 53), str. 93.
88
Šuklje, MATERIJALNA, cit. (bilješka 70), str. 258.
89
Bačić, op. cit. (bilješka 54), str. 108.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

155
onda samo treba što vjernije “kopirati”, “odraziti”, jest razotkriven. “Objektivni”
korelat istini je uistinu “javni interes”, “društveni i pravni poredak”, ideologija.
Izbor gornjih citata je namjerno tendenciozan, i to u dva pravca. S jedne
strane, izabrani su neki navodi iz doba revolucionarne euforije koje je neposredno
uslijedilo nakon Drugog svjetskog rata, što se očitovalo i u specifičnom poimanju
prava i pravnih instituta; utoliko, mogao bi se uputiti prigovor da ti navodi nisu
reprezentativni za kasnije zastupane teorijske stavove. Tvrdimo, međutim, da su u
kontekstu “materijalne istine” isti navodi bili aktualni i u kasnijem razdoblju soci-
jalističke vladavine, pa i danas. Razlika se sastoji samo u tome što se više ne pojav-
ljuju u tako izraženom obliku te što više nisu opremljeni “socijalističkom” orna-
mentikom. S druge strane, naveden je i stav jednog prijeratnog pravnog teoretičara
da bi se pokazalo da je, usprkos uvjerenjima “socijalističkih” teoretičara o indi-
vidualizmu “buržoaskog liberalizma”, i u predratno doba poimanje sudske funkcije
(a u vezi s tim i poimanje materijalne istine) bilo obilježeno izrazitom nadindividual-
nom retorikom “društvenih”, “općih” interesa
90
. Utoliko, mogla bi se postaviti teza
da na jugoslavenskom prostoru, neovisno o smjeni raznih ideologija, postoji
kontinuitet u dominaciji shvaćanja da se potreba “materijalne istine” u procesu
nameće u prvom redu radi zaštite društvene cjeline od (a priori sumnjivih) dispozicija
pojedinaca.
Ova bi se teza dala potkrijepiti još mnoštvom navoda i mnoštvom argu-
menata
91
. Jedan od njih, koji nam se čini naročito zanimljivim, proizlazi iz speci-
fičnog položaja građanskog procesa u odnosu na “načelo materijalne istine”.
Nesumnjivo je da je retorika “materijalne istine” uvijek više cijenila kazneni,
nego građanski postupak. Iz gore navedene argumentacije to je i sasvim logično:
građanski postupak nikad nije uspio u toj mjeri postići dominaciju “javnog”
(državnog) nad privatnim interesima. Zato su i teoretičari kaznenog procesnog prava
bili daleko aktivniji u napisima i razlaganjima o “materijalnoj istini”. Građanski
procesualisti su za njima uvijek zaostajali, preuzimajući u osnovi već definirane
stavove krivičara te nastojeći ih, uz mnogo muke, prilagoditi građanskom sudskom
postupku. Pred povremenim naletima državnog paternalizma, koji je često nastupao

90
Što se građanskog postupka tiče, dobar dio zasluga za to snosi i činjenica da je predominantan
utjecaj na formiranje procesnih normi imao reformirani austrijski parnični postupak, čija je idejna
osnova teza njegovog tvorca Kleina da sudstvo posreduje među strankama služeći jednom višem
socijalnom interesu (vidi infra, str. 166). Za kazneni postupak to je notorna činjenica, koju i ne treba
posebno obrazlagati.
91
Uz ostalo, više kao kuriozitet spomenut ćemo da je “materijalna istina” bila uvijek omiljena
tema za upravne (posebno policijske) organe te za kriminaliste, dakle za one organe i osobe koji su
najpozvaniji da provode i štite artikulirane “državne interese”. Takvi radovi posebno su bili zastupljeni
u srpskoj upravno-policijskoj literaturi - vidi npr. radove Kostića - Princip materijalne istine u prethodnom
postupku, NARODNA MILICIJA, 3/1958; Petrovića - Materijalna istina i svedoci pomenuti u paragrafima 168 i
169 ZKP, POLICIJA 15-16/1936; Živkovića - Načelo materijalne istine, ŽANDARMERIJSKI VESNIK, 10/1938,
te Vodinelićevu KRIMINALISTIKU.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
156
upravo pod zastavom “materijalne istine”, teoretičari građanskog postupka bili su
bacani u defenzivu. Jer, čak i kod vrhunskih procesnih teoretičara nailazilo se na
izjave da
“(...) raspravno načelo nije tu još u mnogome potisnuto inkvizitornim načelom, da oficiozno načelo
nije na račun dispozitivne maksime još dovoljno prodrlo u naš parnični postupak...”
92

Teoretičari parničnog postupka branili su legitimitet svog predmeta dvostru-
kom strategijom. Jedni su, poput Zuglie, nastojali dokazati da se u parničnom
postupku u dovoljnoj mjeri ostvaruje načelo oficioznosti, pa da se prema tome i u
dovoljnoj mjeri nalazi “materijalna istine”.
93
Drugi su pak, poput Trive, upućivali da
“načelo traženja istine nema u parničnom procesnom pravu apsolutni primat; nije
vrhovni princip u tom smislu da svaki drugi procesni princip mora pred njim
ustuknuti”. Ono je “prihvatljivo samo u mjeri u kojoj služi ostvarenju” svoje svrhe, a
“kad svojom hipertrofiranošću ugrozi ostvarenje osnovnog zadatka, treba ga, kao
neprihvatljivo, odbaciti”; ono je “podvrgnuto općem pravilu o ograničavanju i
kompromisu u svim onim slučajevima u kojima kompleksni zahtjevi pravne zaštite
traže njegovo žrtvovanje”.
94

Obje navedene strategije, unatoč nesumnjivom doprinosu činjenici da je
građanski proces tijekom tog razdoblja na prostoru tadašnje Jugoslavije uspijevao
održati civilizacijske kriterije, nisu bez svakih nedostataka.
Osnovni nedostatak prve strategije leži u tome što je jednostavno neodrživa,
ako ne odbacimo i vladajuće poimanje oficioznosti, i vladajuće poimanje materijalne
istine (a pobornici te strategije to ni u kom slučaju ne čine).
95

Druga strategija je svakako mnogo prihvatljivija, a i nalazi se na liniji sličnih
svjetski relevantnih pozicija. Usudili bismo se međutim ustvrditi da i ona pati od
nekih mana. Te bismo mane mogli sistematizirati kao psihološke, pragmatičke, estetičke i

92
Grubiša, Utvrđivanje činjeničnog stanja u parničnom postupku i načelo traženja materijalne istine, cit.
(bilješka 71), str. 308. Cf. i ČINJENIČNO, cit. (bilješka 2 na str. 131), str. 27, gdje isti autor kaže: “Iako je
naš ZPP otišao dalje od svojih izvornika (autrijskog parničnog postupka od 1895. i parničnog postupka
stare Jugoslavije od 1929) u težnji da omogući utvrđivanje materijalne istine, ipak ni on nije na tom
putu stigao mnogo dalje od njih i istinu, do koje se dolazi u našem parničnom postupku, teško
možemo nazvati materijalnom istinom bez ograničenja. Zato i tu istinu moramo nazvati samo
nesavršenijim oblikom materijalne istine ili zapravo savršenijim oblikom formalne istine.”
93
Cf. Zuglia, GRAĐANSKO, cit. (bilješka 6), str. 327 i d.
94
Cf. Triva et al., GPPP, cit. (bilješka 7), str. 133; Knežević, Mogućnost i svrsishodnost utvrđivanja istine
u parničnom postupku, NAŠA ZAKONITOST, 5/1986, str. 407 i d.
95
Cf. razornu kritiku Zugliinih argumenata koju daje Grubiša, Utvrđivanje činjeničnog stanja u
parničnom postupku i načelo traženja materijalne istine, cit. (bilješka 71), str. 312 i d. Mora se, međutim, reći da
je Zuglia djelovao u doba najsnažnijeg ideološkog i političkog terora te da je, s obzirom na to, Zuglia
zacijelo izabrao jedinu moguću strategiju za zaštitu vlastite stručne i osobne autonomije - tako da su, u
ovom slučaju, njegovi argumenti manje rezultat teorijskog promišljanja, a više iznuđena politička
odstupnica.
“MATERIJALNA ISTINA” U DOMAÆOJ TEORIJI

157
konceptualne. Psihološka je mana ta da je čak i za stručne osobe (suce, pravnike), a
pogotovo za laike nedovoljno uvjerljivo da se istovremeno i afirmira i ograničava
traženje istine, a osim toga sama “istina” je riječ koja je za većinu ljudi prožeta
dubokim emotivnim pathosom, dok to nije slučaj s recimo “dispozitivnošću”;
pragmatička se sastoji u tome da je veoma teško razgraničiti gdje načelo traženja
istine “služi svrsi”, a gdje je hipertrofirano; estetička leži u činjenici da čisti i jasni
principi imaju veću privlačnost nego “ograničavanje”, “kompromis”; naposljetku,
konceptualna, ujedno i najveća mana jest implicitno priznavanje legitimiteta
korespondencijskog poimanja istine i njegove mjerodavnosti (čak i u obliku
“procesne maksime”) za građanski postupak. Na posredan način sve to nekoga bi
moglo nagnati na pomisao o inferiornosti građanskog procesa. Jer, iz svega slijedi da
se u kaznenom postupku ostvaruju Istina i Pravda; u građanskom (eventualno) samo
Pravda.

ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
158


§ 10. Pojam istine u domaćoj teoriji: zaključci
56.“Materijalna istina” ili samo “istina”. Na ovaj način zaokružena je re-
konstrukcija vladajućeg poimanja istine u sudskom postupku u korpusu literature na
koji se pozivala domaća pravna znanost. Ako bismo rezimirali sve momente ove
rekonstrukcije u jednoj definiciji, ona bi glasila:
(1) Istina je suglasnost predodžbi s preegzistentnom, objektivnom i pravom
neposredovanom stvarnošću,
(2) koju u procesu čini skup svih relevantnih činjenica,
(3) koje utvrđuje samo i isključivo sud,
(4) na osnovi najvećeg stupnja izvjesnosti,
(5) koji može steći metodom slobodne ocjene dokaza,
(6) nevezan svim “štetnim” procesnim formama, a
(7) naročito nevezan dispozitivnim radnjama ostalih sudionika u postupku,
(8) štiteći u prvom redu imanentne interese pravnog poretka (javne,
državne interese).
Dio (1) odgovara korespondencijskim osnovama domaće teorije, dio (2)
ipak prevladavajućoj globalističkoj tezi, dio (3) monističkoj koncepciji, dio (4) psiho-
loškoj definiciji, dio (5) metodičkoj definiciji, dio (6) antiformalizmu, dio (7)
povezivanju istine s oficioznošću, dio (8) teleološkoj komponenti utvrđivanja istine.
Na ovaj način modelski su povezani razni stavovi koji su se pojavljivali u
diskusiji i formirana jedna kompleksna definicija.
1
Riječ je o jednoj koherentnoj
cjelini, što objašnjava i metodu izlaganja za koju smo se opredijelili.
U poduzetoj rekonstrukciji izbjegnuto je naime nekoliko čestih pitanja o
kojima se često izjašnjavala domaća teorija, poput pitanja je li “istina” isto što i
“materijalna istina”, je li izraz “materijalna istina” opravdan, što znači ono
“materijalna” ako se izraz prihvati, treba li govoriti o “načelu istinitosti”, “načelu
materijalne istine”, načelu “traženja istine” ili načelu “traženja materijalne istine” i
slično.

1
Na sličan način, u nešto reduciranijem obliku, nastoji istinu definirati kroz povezivanje
“psiholoških” i “gnoseoloških” elemenata, kroz “sjedinjavanje subjektivne i objektivne strane istine”
Jekić, cf. DOKAZI, cit. (§ 9, bilješka 14), str. 72.
ZAKLJUÈCI
159
Većina navedenih izjašnjavanja čini nam se za temu ovog rada, a i po svojoj
naravi, potpuno irelevantnom. Većina najvećih pobornika izraza “materijalna istina”,
jednako kao i većina njegovih najljućih protivnika, nalazi se zapravo negdje u okviru
istog okvira razmišljanja, koji se može identificirati kao jedan od momenata gore
navedene definicije. Sve ostalo svodi se ili na deklaraciju lojalnosti vladajućoj
ideologiji
2
, ili na pojmovni nesporazum u kojem se miješaju razine opće definicije,
metode i svrhe istine u sudskom procesu.
Naprotiv, kad smo se prethodno u ovome radu koristili i izrazom
“materijalna istina”, činili smo to u smislu jedne cjelovite koncepcije istine u onim
okvirima u kojima je predstavljena prethodnom rekonstrukcijom, a gdje
“materijalnost” označava vjeru u postojanje jedne čiste, nenormativne “stvarnosti”, koju smije
“otkriti” jedino sud, i to neformalnim (nenormativnim) sredstvima, nesputan dispozicijama
stranaka u postupku, u svrhu zaštite “općih, javnih interesa”.
57.Filozofijska i teorijska izvorišta stavova o istini u domaćoj pravnoj
teoriji. Privrženost simplificiranoj varijanti korespondencijske teorije, antiformali-
zam, insistiranje na oficioznim i inkvizitornim elementima te shvaćanje svrhe
postupka prvenstveno u terminima zaštite kolektivnih, a ne individualnih interesa
proizlazi dobrim dijelom i iz prirode izvora kojima se inspirirala domaća pravna
literatura u izgradnji svoje teorije istine.
Mogu se identificirati dva najznačajnija izvorišta iz kojih su domaći teo-
retičari recipirali i nadograđivali teoriju “materijalne istine”. Prvi od njih, onaj stariji,
bila je rana kaznenoprocesna literatura njemačke i austrijske provenijencije; drugi,
koji je svoju posebnu ulogu odigrao poslije rata, bila je sovjetska pravna literatura,
posredstvom koje je uglavnom recipirana i filozofijska legitimacija za izgradnju
teorija istine – riječ je o vulgariziranoj verziji tzv. dijalektičkog materijalizma i tzv.
teorije odraza.
Predratna literatura krivičnog procesnog prava bez sumnje je prednjačila u
promociji načela materijalne istine. Izlažući smisao i sadržaj tog načela (još uvijek
uglavnom opreznije i manje apodiktički negoli u nekim radovima poslijeratne
povijesti), ondašnji krivični procesualisti (Dolenc, Čubinski, Marković, Munda,
Ogorelica) pozivali su se na djela Ullmanna
3
, Kriesa
4
, Birkmeyera
5
, Lohsinga
6
, Ger-

2
Petrić npr. čak u jednom relativno nedavno objavljenom tekstu navodi da je pridjev
“materijalna” sasvim suvišan i to argumentira tezom da “upotreba tog prideva pokazuje da onaj koji ga
upotrebljava ili je ignorant ili se direktno suprotstavlja materijalističkom shvatanju istine” (Ima li
ograničenja u utvrđivanju istine u krivičnom postupku, PRAVO 5/1990, str. 18). Ne zna se što je gore: biti
potpuni ignorant, ili usuditi se da se ne bude pobornik “dijalektičkog materijalizma”! Zanimljiv stav o
notornosti jedne inače visoko spekulativne koncepcije, koja je unatoč “materijalnosti” na koju se poziva
zapravo metafizička i idealistička (u platonističkom smislu).
3
LEHRBUCH DES DEUTSCHEN STRAFPROCESSRECHT, München 1893.
4
LEHRBUCH DES DEUTSCHEN STRAFPROCESSRECHTS, Freiburg, 1892.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
160
landa
7
, Gleispacha
8
i Varghe
9
. Osnovna zajednička crta koje povezuju te autore, a
koju prihvaćaju i domaći teoretičari, jest uzdizanje “materijalne istine” na razinu
procesnog načela, čak “najznačajnijeg načela, kojemu se mora ukloniti svako drugo
načelo”
10
(što ipak često biva relativizirano ukazivanjem na imanentna procesna
ograničenja).
Građanskoprocesni autori su, čini se, sam pojam “materijalne istine”
djelomično preuzeli od krivičara, a djelomično iz konteksta diskusija oko slobodne
odnosno vezane ocjene dokaza vođenih u povodu unifikacije građanskog procesnog
prava Kraljevine Jugoslavije.
11
U tom je smislu i njihova upotreba pojma “materijalna
istina” ambivalentna i često ograničena samo na neke segmente – ocjenu dokaza,
dužnost iznošenja istine i sl. Općenito se prema “materijalnoj istini” postupa na taj
način da ju se šutke zaobilazi.
12
Tako Neumann citira Izvještaj Permanentnog odbora
o tome da je “priznata potreba zatim da parnica služi direktno materijalnoj istini. (...)
Duh vremena zahteva od sudije više nego samo formalnu odluku o onome što je
podneto” – ali to čini u okviru komentara § 242. JGPP koji samo navodi dužnost
stranaka da govore istinu, odmah se ograđujući time da ta dužnost nije
sankcionirana.
13
Na drugom mjestu on spominje materijalnu istinu vezano uz tzv.
materijalno upravljanje parnicom (§ 246. JGPP), i ponovo citirajući, najprije Motive:
“Pretsednik treba da nastoji, da se učine svi potrebni navodi i da se ponude potrebni
dokazi, odnosno, da se činjenični i dokazni navodi, ukoliko su nedovoljni, popune, i
da se sudiji daju razjašnjenja koja su potrebna za pronalaženje materijalne istine”;
potom Odluku od 13. ožujka 1924: “Svrha modernog građanskog postupka je
pronalaženje istine; sudija, stoga, ne sme da se drži pasivno, već ima po službenoj
dužnosti da teži parničnom cilju. Tek ako stranke ne sleduju njegovim pobudama ili
se protive, materijalno upravljanje parnicom se tu završava, a nepotpunost ide na
račun neuviđavne stranke.”
14
Dakle, “materijalna istina” kao “svrha parnice” poima
se doduše u smislu obaveze sudačkog aktivizma, ali u granicama isto takvog
aktivizma stranaka. Blagojević govori doduše o tome da je “princip materijalne istine

5
DEUTSCHES STRAFPROCESSRECHT, Berlin, 1898.
6
OESTERREICHISCHES STRAFPROCESSRECHT, Wien, 1920.
7
DER DEUTSCHE STRAFPROZESS, 1927.
8
OESTERREICHISCHES STRAFVERFAHREN, Wien, 1924.
9
DAS STRAFPROZESSRECHT, Berlin, 1907.
10
Dolenc, TEORIJA KRIVIČNOG POSTUPKA, Beograd, 1933, str. 47.
11
Vidi infra, iduća točka.
12
Npr. Aranđelović govoreći o dokazivanju nešto takvo kao što je “materijalna istina” uopće ne
spominje.
13
Neumann, KOMENTAR GRAĐANSKOG PARNIČNOG POSTUPKA, I. sv., Beograd, 1935, str. 651.
14
Ibid., str. 667.
ZAKLJUÈCI
161
... osnovno načelo modernoga procesnog prava”
15
, ali ga sam svrstava u “načela
tijeka postupka” (N.B. prvostupanjskog), dakle postulirajući da “materijalna istina”
nema veze s pokretanjem odnosno završetkom postupka.
16
Hiršl također
“materijalnu istinu” povezuje izravno s dužnošću govorenja istine (posredno i s
materijalnim upravljanjem parnicom
17
), ističući ju kao novinu i “veledjelo”
austrijskog parbenog postupnika, i utemeljuje to maksimom da “nitko ne smije
uspjeti parnicom samo zbog toga, jer ju je spretno vodio”
18
. On to međutim ističe u
istom dahu s pohvalom zabrane novota (koju noviji procesualisti odbacuju upravo
zbog poštovanja materijalne istine). Ono što je kod Hiršla također značajno jest da
izričito govori o tome da je riječ o načelima “koja vladaju u krivičnom postupku još od
god. 1873.” Krivičnopravna inspiracija građanskih procesualista u baratanju
terminom “materijalna istina” tako ponovo izlazi na vidjelo.
Nakon Drugog svjetskog rata ideja “materijalne istine” u domaćoj je prav-
noj teoriji bila snažnije posredovana sovjetskom literaturom. Naročito su često i rado
bila citirana prevedena Višinskijeva
19
i Strogovičeva
20
djela. Djelomično posredstvom
njih, a djelomično uslijed cjelokupne društvene klime, u uvodnim razlaganjima o
istini u sudskom postupku počelo se obavezno navoditi djela autora tzv. “klasika
marksizma”, “historijskog i dijalektičkog materijalizma” i “teorije odraza”. Naročito
su cijenjena i citirana bila Engelsa
21
, Lenjinova
22
, Schaffova
23
, Pavlovljeva
24
i
Plehanovljeva djela. Međutim, i kod domaćih autora koji izričito ne navode te autore
može se osjetiti utjecaj njihovih stavova, bezbrojno puta repetiran i udžbenički
prepariran u tekstovima tzv. popularne filozofije, aktivističkim priručnicima, pa čak i
u dnevnom tisku. Na taj način, i mimo svih ozbiljnih filozofskih diskusija koje su u
domaćoj filozofiji još ranih šezdesetih godina podvrgle kritici dijamatovske
simplifikacije (naročito u okviru tzv. praksisovske filozofije), kod pravnih se autora
do današnjih dana povlačilo poimanje istine kao “vjernog odraza stvarnosti”. Da je

15
Blagojević, NAČELA, cit. (§ 9, bilješka ), str. 338.
16
S druge strane važno je kod Blagojevića spomenuti njegovu nesklonost “individualističkom i
prirodno-pravnom shvatanju prava” (ibid., str. 342), što uzrokuje da je on i više od drugih civilnih
procesualista sklon već ranije navedenoj tendenciji legitimiranja oficioznih i inkvizitornih elemenata
materijalnom istinom.
17
Za koje Hiršl inače upotrebljava i izraz “sudačka suverenost”, cf. op. cit., str. 13 i d.
18
Ibid., str. 13.
19
Cf. Višinski, TEORIJA SUDSKIH DOKAZA U SOVJETSKOM PRAVU, 1948.
20
Cf. Strogovič, M. S., KRIVIČNI SUDSKI POSTUPAK, 1948.
21
Posebno ANTI-DÜHRING.
22
Posebno EMPIRIOKRITICIZAM I MATERIJALIZAM.
23
Adam Schaff, NEKI PROBLEMI MARKSISTIČKE TEORIJE ISTINE, 1960.
24
Todor Pavlov, TEORIJA ODRAZA, 1947.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
162
riječ samo o inerciji, takve teze ne bi ni bile vrijedne pobijanja. Čini se, međutim, da
su praktičke konzekvencije takvih shvaćanja dosta pogodovale da se u
kvaziobjektivističke termine zaodjene sudački subjektivizam i voluntarizam, uz
uvijek postojeću opasnost da se pod parolom “materijalne istine” promovira državni
paternalizam u svim sferama života – od politike do ekonomije. Paradoksalno, neke
teze iz neposrednog postrevolucionarnog razdoblja pozivanja na “revolucionarnu
zakonitost” bile su mnogo transparentnije i realističkije pri insistiranju na “klasnoj
uvjetovanosti istine u sudskom postupku” od kvazineutralne ideologije “materijalne
istine” kao korespondencije s preegzistentnom, po sebi postojećom stvarnošću.
58.Povijesno-komparativni ekskurs: o izvorištima teorije “materijalne
istine” u domaćem građanskom postupku. Za slobodnu ocjenu i protiv nje.
Pri uobličavanju teorije o “materijalnoj istini” u domaćoj teoriji svakako su veliku
ulogu odigrali događaji koji su prethodili unifikaciji građanskog postupka na teri-
toriju tadašnje Jugoslavije. U tom kontekstu posebno je zanimljiva diskusija koja se
uoči donošenja ZSPGP (1929) vodila u stručnoj javnosti i u zakonodavnim tijelima
oko slobodne ocjene dokaza, fokusirana na pitanje dopustivosti dokazivanja nekih
činjenica svjedocima (ili, obratno, o obveznosti dokazivanja nekih činjenica ispra-
vama).
Uoči 1929. godine u okviru tadašnje države postojalo je šest pravnih
područja. Slovensko-dalmatinsko-istarsko, vojvođansko, bosansko-hercegovačko i
crnogorsko objedinjavala je činjenica su svi ti postupci bili temeljeni na načelima
usmenosti, neposrednosti i slobodne ocjene dokaza; nasuprot tome, na hrvatsko-
slavonskom pravnom području vladao je mješovit usmeno-pismeni postupak, koji se
u praksi pretvorio u isključivo pismeni postupak; na srbijanskom pravnom području
vladao je postupak koji je u prvostupanjskim fazama bio neposredan i usmen, a u
višim posredan i pismen
25
. Kada je slijedom povijesnih okolnosti (dijelom i
slučajnosti) odlučeno da se kao predložak jedinstvenom zakoniku uzme austrijski
postupnik iz 1895. godine, u stručnoj javnosti i zakonodavnim komisijama postavilo
se pitanje koliko od tog predloška treba odstupiti. Jedan krug srbijanskih pravnika
(Dragoljub Aranđelović, Đorđe Nestorović i Živojin Perić) naročito je žilavo branio
potrebu ograničavanja upotrebe svjedoka u građanskom postupku, prema uzoru na
§ 242. tada važećeg srbijanskog građanskog sudskog postupka. Riječ je o normi
kojom je 1881. godine, nakon učestalih zloupotreba svjedoka, u Srbiji zabranjeno
dokazivanje svjedocima tražbina čija vrijednost prelazi 200 dinara
26
. Nasuprot tome,
krug slovenskih i hrvatskih pravnika (Bertold Eisner, Srećko Zuglia, Vladimir Golja,

25
Cf. Werk, TEORETSKO-PRAKTIČNI PRIRUČNIK JUGOSLAVENSKOG GRAĐANSKOG PARNIČNOG
PRAVA. PRVI DEO: GPP U TEORIJI I PRAKSI, Zagrb, 1932, str. 1.
26
Kojom je prilikom u parlamentu također bilo dosta glasnih mišljenja o tome da dokazivanje
svjedocima ne treba ograničavati jer bi se “ovakvim zakonskim naređenjima ubila vera u pouzdanost
svjedoka i što bi i sam moral posrnuo”. Cf. Blagojević, ISTRAŽIVANJE, cit. (§ 9, bilješka 49), str. 25.
ZAKLJUÈCI
163
Slavoljub Sova, Hugo Werk, Anton Skumovič, i dr.) insistirao je na preuzimanju
austrijskog § 272, koji predviđa načelno neograničenu slobodnu ocjenu dokaza.
Posljednji redaktori projekta zakona iz 1929. bili su B. Eisner, D.
Aranđelović, Đ. Nestorović i J. Metličić, koji su trebali revidirati prijedlog Komisije
za izradu projekta sličnog sastava (u njoj su umjesto Eisnera bili S. Sova i H. Werk).
U prvom odlučivanju ministarstvo pravde podržalo je verziju s vezanom ocjenom
(ograničavanjem upotrebe svjedoka); ubrzo je međutim u istom ministarstvu došlo
do personalnih promjena te je konačno usvojena austrijska varijanta neograničene
upotrebe svjedoka, što je obrazloženo u popratnom tekstu Komisije za izradu
projekta ZSPGP
27
; Aranđelović i Nestorović kao članovi te komisije dali su međutim
o tom pitanju izdvojeno mišljenje.
28
Argumenti za vezivanje i protiv vezivanja
sudačke ocjene zabranom dokazivanja svjedocima koji se mogu naći u tim

27
Vidi Werk, PRIRUČNIK, cit. (bilješka 25), str. 502 i d.
28
Vidi Blagojević, ISTRAŽIVANJE, CIT. (§ 9, bilješka 49), str. 30 i d. U izdvojenom mišljenju,
Aranđelović i Nestorović predlažu da se u § 423. Nacrta (o slobodnoj ocjeni iskaza svjedoka), kao
drugi stavak ubaci sljedeća odredba, koja bi sadržajno odgovarala propisima §§ 1341-1347. francuskog
Code Civil:
“I. Ali se neće moći dokazivati svedocima nikakva pravna činjenica o kojoj je bilo mogućno
napraviti javnu ili privatnu pismenu ispravu na kojoj se činjenici osniva traženje čija vrednost prelazi
dve hiljade dinara. Pri utvrđivanju ove vrednosti neće se uzimati u obzir sporedna traženja kad ona nisu
predmet glavnog zahteva.
Tako isto neće se moći svedodžbom svedoka dokazivati protiv ili izvan sadržine pismene
isprave ni onda, kada je u pitanju suma ili vrednost i manja od dve hiljade dinara.
Ovi propisi ne primenjuju se u trgovačkim sporovima.
II. Onome, koji je tražio vrednost preko dve hiljade dinara neće se dopustiti da dokazuje
svedocima i kad bi on docnije svoje prvobitno traženje sveo ispod dve hiljade dinara.
III. Isto tako neće se dopustiti dokazivanje svedocima ni o traženju menjem od dve hiljade
dinara, ako se utvrdi da je ovo ostatak ili deo traženja većeg od dve hiljade dinara.
IV. Od gornjih pravila izuzimaju se slučajevi, kad postoji početak pismenog dokaza. Tako se
zove svako pismeno koje proizlazi od onoga, protiv koga je traženje upravljeno ili od onoga, koga taj
pretstavlja, a koje pismeno spornu činjenicu dovodi do verovatnoće.
V. Od gornjih pravila izuzimaju se svaki put slučajevi u kojima potražiocu nije bilo moguće
nabaviti pismenu ispravu o spornoj činjenici.
Ova se izuzeća najčešće primenjuju: a) na obaveze koje proizlaze iz nazovi-ugovora
(kvazikontrakta) i iz prestupa (delikata); b) na prinudne ostave učinjene u slučaju požara, brodoloma,
poplave, bune i tome podobno, i na ostave koje putnici čine stanujući u gostionicama, - sve prema
svojstvu lica i okolnosti dela; c) na obaveze ugovorene u nepredviđenim nesrećnim slučajevima gde ne
bi bilo moguće nabaviti pismenu ispravu; i d) slučaji, u kojima je potražilac usled slučajnog događaja ili
nepredviđenog slučaja koji potiče od više sile, izgubio pismenu ispravu, koja mu je služila za dokaz.
VI. Naređenja ovog paragrafa pod I, II i III neće se primenjivati još i u slučaju kad se
parnična stranka, koja nema pismeni dokaz o spornoj činjenici pozove na svedoke, a protivna stranka
izrično izjavi sudu da na takvo dokazivanje pristaje i sud nađe da je utvrđivanje postojanja te činjenice
važno za odluku o spornom traženju. Jednom dati pristanak ne može se opozvati.” Cf. ibid. str. 32 i d.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
164
tekstovima, kao i u istupanjima protagonista obaju suprotstavljenih shvaćanja na
stručnim skupovima
29
zanimljivi su još uvijek i za ovu diskusiju.
Argumenti za neograničenu slobodnu ocjenu bili su:
1. odredbe o (ne)dopustivosti dokaza povezane su s odredbama građan-
skog prava o formi ugovora. Ako se priznaju neformalni ugovori, mora
se priznati i slobodna ocjena dokaza njihova postojanja;
2. ako se usvaja austrijski postupovnik, ne treba u nj unijeti propise koji se
protive njegovu duhu;
3. uvođenje isprava kao gotovo isključivog dokaznog sredstva nije opor-
tuno u zemlji u kojoj je veći dio naroda nepismen i neuk; u tim
okolnostima teško je nabaviti valjanu i urednu ispravu; opasnost od
nepotpunih, nejasnih i lažnih isprava veća je od opasnosti lažnih
svjedoka;
4. u svim krajevima osim Srbije dopušta se neograničeno dokazivanje
svjedocima, i nitko se na to ne buni; ograničavanje upotrebe svjedoka
protivilo bi se pravnoj svijesti tamošnjeg naroda;
5. ako se u građanskom postupku tvrdi da je isprava lažna, istinitost te
tvrdnje može se u kaznenom postupku dokazivati i opet samo svjedo-
cima;
6. nelogično je da se ograničavanje dokazivanja ne odnosi na trgovce kad
oni po prirodi stvari lakše mogu doći do isprava nego ostali (pogotovo
seljaci);
7. u modernom postupku, kad je jednom već pokrenut spor, sud po
službenoj dužnosti istražuje pravu istinu;
8. svjedoci su bolji izvor za upoznavanje istine jer pružaju neposredan
izvor opažanja i mogu bolje otkriti pravu intenciju ugovarača;
9. ispravama se mogu simulirati pravni poslovi.
30

Nasuprot tome, argumenti za ograničavanje upotrebe svjedoka kao dokaz-
nog sredstva bili su:
1. svjedoci su nepouzdano dokazno sredstvo; sudac teže može kod svje-
doka utvrditi govori li on istinu ili ne
31
nego što je slučaj kod isprava;
svjedoci su zaboravljivi i neprecizni;

29
Npr. na prvom pravničkom kongresu u Beogradu 1925. god.
30
Cf. Werk, PRIRUČNIK, cit. (bilješka 25), str. 506 i d.
31
Aranđelović ističe da se izraz “Dvojica bez duše, treći bez glave” (Durch zweien Zeugen Mund wird
alle Wahrheit Kund) može koristiti i za građanske parnice. Cf. Blagojević, ISTRAŽIVANJE, cit. (§ 9, bilješka
49), str. 29.
ZAKLJUÈCI
165
2. upotreba pisane forme jamči ozbiljnost odluke i budi pravnu svijest;
3. građanski propisi o formi ugovora odnose se na važenje ugovora, a
procesni na dokazivanje, a te se dvije kategorije međusobno razlikuju,
pa i ne mogu doći u koliziju;
4. kad država traži dokazivanje ispravama, ona posredno utječe na širenje
pismenosti u narodu;
5. parničar ne može kriviti sud što mu svjedoci nisu prihvaćeni, već sebe
što nije pripremio ispravu;
6. sastavljanje lažnih isprava mnogo je opasnije i teže nego krivo svje-
dočenje;
7. materijalna istina pouzdanije se utvrđuje ispravama nego iskazima
svjedoka;
8. ograničavanje dokazivanja svjedocima uvedeno je u Francuskoj još u
XVI. st., a sada (tada) neograničenu upotrebu svjedoka napuštaju i
zemlje koje su je do tada imale (Nizozemska);
9. ograničavanje dokazivanja svjedocima nije korak unatrag, nego korak
unaprijed, jer je neograničeno dokazivanje svjedocima ostatak prvo-
bitnog društvenog uređenja u kojem pismenosti nije ni bilo;
10. dokazivanje ispravama smanjuje broj sporova, koji su osim toga
jednostavniji i brži te oduzimaju manje vremena sudovima
32
.

Može se primijetiti da nije nimalo jednostavno opredijeliti se za jednu od
ponuđenih varijanti. Ono što je također zanimljivo jest da se obje suprotstavljene
strane pozivaju na načelo materijalne istine; i to, paradoksalno, u kontekstu
građanskog postupnika koji je u odnosu na aktualni zadržao još mnogo više ele-
menata formalne ocjene dokaza. Paradoksalna je i okolnost da i jedna i druga strana
insistira na “modernosti” vlastite pozicije te da jednakim argumentima podupire
suprotne stavove (“isprave su nepouzdane”/”svjedoci su nepouzdani”; “slobodna
ocjena proturječi pravnoj svijesti naroda”/”vezana ocjena proturječi pravnoj svijesti
naroda”).
Činjenica da se u ovoj diskusiji (najvećim dijelom zbog izvanjskih okolnosti,
a ne zbog snage argumenata) probila opcija slobodne ocjene dokaza (koja je i opet
ostala ograničena drugim pravilima) možda je dodatno pridonijela tome da se u
teoriji građanskog postupka više i jače povezuje “materijalna istina” sa “slobodonom
ocjenom”; da je prevladala druga strana, tijek diskusije o “materijalnoj istini” u
građankom postupku možda bi bio drugačiji. Na taj način pokazuje nam se da

32
Cf. ibid., str. 29 i d.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
166
izvjesne izvanpravne, takoreći estetičke preferencije članova zakonodavnih komisija
(kao što su veće sklonosti hrvatskih i slovenskih pravnika spram austrijskog,
odnosno srbijanskih pravnika spram francuskog prava) mogu presudno utjecati na
formiranje značenja pojmova koji se kasnije, kad se jedna od preferencija ustali,
naizgled čine “samorazumljivima”, “apsolutnima” i “nedodirljivima”
33
.
U svakom slučaju, i sam pojam “materijalne istine” i diskusija koja se oko
njega vodila u građanskom postupku moraju se promatrati u kontekstu austrijskog
građanskog procesnog zakonika, koji je sve do danas odlučujuće djelovao na obliko-
vanje domaćeg građanskog procesa. Posredstvom austrijskog prava u naše je pravo
prodro barem dio ideja na kojima je to pravo počivalo – a to su u osnovi ideje koje je
formulirao tvorac modernog austrijskog procesa Franz Klein
34
. Njegovo shvaćanje
da je sudac socijalni organ određen da posreduje između stranaka u višem
socijalnom interesu ambivalentno definira sudski postupak – dijelom kroz prizmu
zaštite individualnih, dijelom kroz promociju socijalnih/državnih interesa. Sam za
sebe, potonji element, s njegovim inkvizitornim konzekvencijama – koje je sam
Klein uvijek oprezno dozirao – bio bi u nekom drugom socijalnom i političkom
okruženju potpuno primjeren. Povezan uz suvremenene demokratske koncepcije
liberalne i socijalne države, on ima potencijale koji pogoduju razvoju procesne teorije
i prakse. To se, uostalom, pokazalo i u djelovanju sudstva u kraćim razdobljima
liberalizacije u nekadašnjoj državi, a i u radovima ponajvećih autoriteta procesne
teorije, koji su kleinovsku inkvizitornost vješto uravnotežavali drugim procesnim
načelima. S druge strane, međutim, ta je inkvizitornost, povezana uz totalitarnu
koncepciju države realsocijalističkih režima, predstavljala tlo na kojem je izraslo
shvaćanje “materijalne istine”, a to se shvaćanje, obojeno “socijalističkim” koloritom
i radikalizirano revolucionarnim leksikom, nakon Drugog svjetskog rata u više
navrata pokazalo potencijalno opasnim i za sam opstanak jednog civiliziranog
građanskoprocesnog poretka.
59.Drugi trendovi i naznake daljeg razvoja domaćih teorija istine.
Pokušaj opravdavanja pravila koja bi vezivala sud u izvođenju određenih dokaza u
diskusiji oko slobodne ocjene dokaza naznačen u prethodnoj točki nastojali su neki
pobornici ograničavanja iskaza svjedocima legitimirati i nekim općim razmatranjima

33
Blagojević, u svom pristupnom predavanju za mjesto privatnog docenta na beogradskom
Sveučilištu, 7. svibnja 1936, podržavajući Aranđelovićeve i Nestorovićeve stavove, o “načelu materijalne
istine” kaže i sljedeće: “Možda bi mnogo drukčije izgledalo naše novo izjednačeno zakonodavstvo, da
je se poslu, oko izjednačenja, pristupilo s više kriticizma. Ono što je svojstveno germanskim narodima,
krupne krilatice koje se bacaju u svet bez dovoljnog kritičkog produbljavanja, nije svojstveno nama,
ogranku velikog slovenskog stabla naroda.” Poslijeratna je jugoslavenska praksa, čini se, opovrgla takvu
Blagojevićevu tezu; u tom vremenu naša se teorija i praksa držala “krupnih krilatica bačenih u svijet” i
mnogo više nego germanska. Cf. ibid., str. 6.
34
Vidi Klein, DER ZIVILPROZESS ÖSTERREICHS, Wien, 1927 (ed. Engel); PRO FUTURO.
BETRACHTUNGEN ÜBER DIE ZIVILPROZESSREFORM, Wien, 1891.
ZAKLJUÈCI
167
o prirodi građanskog postupka. Protiveći se nekritičkom usvajanju odredaba
austrijskog postupka i ističući prednosti francuskog procesnog sustava, Blagojević
dovodi u vezu načelo materijalne istine s “kultom države”, kome suprotstavlja teoriju
podjele vlasti
35
:
“Možda velika vlast sudije neminovno vezana za pojam istraživanja materijalne istine nije bila u
opreci sa kultom države u jednoj staleškoj Austriji. Možda ta i takva vlast sudije nije u
skladu sa duboko ukorenjenim shvatanjima našeg naroda o tome: da svaka vlast mora
biti ograničena, jer mi u krajnjoj liniji mislimo, da demokratija, na kojoj sve kulturne
države počivaju, ne trpi ničiju apsolutnu vlast, pa ni apsolutnu vlast sudije.”
36

Tom prilikom Blagojević upozorava na znatne zloupotrebe načela materi-
jalne istine sadržane u činjenici da se sudovi nerijetko koriste tim načelom kao
opravdanjem da se izvjesne dokaze uopće ne ocjenjuje ili da se preko njih prelazi
37
.
Za ovu diskusiju iznimno važan obrat, naime da ne prijeti samo sudu
opasnost od dispozicija stranaka, već da, obratno, i strankama prijeti opasnost od
dispozicija suda, isti autor nadalje povezuje s nekim aspektima liberalne doktrine:
ističe primat individualne slobode te potrebu da se shodno tome zakonskim pravi-
lima ograniči nelegitimno ugrožavanje te slobode od strane državnih organa, pa tako
i suda.
38
Pri tome on razlikuje pravnu situaciju u kaznenom, i onu u građanskom
postupku. Dok je u kaznenom postupku, rukovođenom javnim interesom,
opravdano priznavanje velikih inkvizitornih ovlaštenja sudu, to nije slučaj u
građanskom postupku; proširenje takvih ovlaštenja u građanskom postupku nije
opravdano, a to je prema Blagojevićevom mišljenju i osnovna greška preuzetog
austrijskog građanskog postupovnika:
“S toga nalazimo osnovnu pogrešku u zakonodavnoj tehnici Gr. p. p. što je zakonodavac i ovde
usvojio neke metode kojima je mesto jedino u Kriv. sud. post. Jer, u Gr. p. p. nema
okrivljenog, nema države kao celine, koja štiti ili ima da štiti kakvo ugroženo zajedničko
dobro, nema višeg državnog interesa. Postoji samo jedan običan privatno-pravni
odnos, koji je stvar parničara i što nema teoriske ni zakonske smetnje da se jedan isti
pravni ili faktički odnos raspravi u više presuda, između raznih parničara, na razne
načine.”
39


35
“Onde gde nema razumne podele vlasti, nema ni garantije za pojedince u njihovoj delatnosti
bilo na javno-pravnom, bilo na privatno-pravnom polju.” Blagojević, ISTRAŽIVANJE, CIT. (§ 9, bilješka
49), str. 13.
36
Ibid., str. 20.
37
Ibid., str. 21.
38
“S toga društvo, smatrajući da samo društvo znači već jedno ograničenje slobode čoveka, koja
nikada nije bila potpuna van društva, propisuje pravila za pojedince, članove društva, kad treba da
oceni njihove postupke koji imaju veze sa pravom, podrazumevajući tu i one, koji su protivpravni. Ali u
isto vreme društvo i sebi propisuje shodna pravila. Sve to čini putem obaveznih uputstava sudijama,
koji su takođe članovi zajednice i kao takvi, ljudi kao i svi ostali. Tim putem želi slobodu sudije da
prilagodi slobodi pojedinca.” Ibid., str. 12.
39
Ibid., str. 16. Indikativno je da Blagojević kritizira usvojeni ZSGP, koji razmjerno jače ograni-
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
168
Ova razmatranja nisu doduše išla tako daleko da bi upozorila na potrebu
preispitivanja koncepcije istine u sudskom postupku. Međutim, ona su u najmanju
ruku pokazala da “materijalna istina” nije neupitan, nadideologijski ideal kome treba
pod svaku cijenu težiti u svakom sudskom postupku.
Treba svakako spomenuti da je i nakon rata određen dio najuvaženijih
procesnih teoretičara, unatoč tome što se prema nekim određenjima uklapa u ranije
izvedenu rekonstrukciju, ipak veoma oprezno i diferencirano prilazio problematici
istine u postupku pred sudom. Neki su teoretičari, poput Vodinelića, usprkos
prevladavajućem korespondencijskom stajalištu, isticali i element pravosudne prakse
i prakse uopće kao presudni moment u objektiviziranju istine do koje se u sudskom
postupku dolazi.
40
Vodinelićevo isticanje uloge verzija u pronalaženju istine, pravilno
interpretirano, već sasvim iskače iz okvira korespondencijske teorije, jer upozorava
na hermeneutički krug u procesu pravnog rasuđivanja, gdje više nije riječ o
pasivnom zahvaćanju unaprijed potojećih “golih činjenica”, na koje se samo
primjenjuju pravila, već o tome da pravna i iskustvena pravila aktivno utječu na
formiranje hipoteza, koje se uspoređuju s “činjeničnim materijalom”, ponovno
stvaraju nove hipoteze itd.
41
Posebno su zanimljivi i neki Grubišini stavovi. On,
nakon što je materijalnu istinu odredio kao “neformalnu istinu koju sudac utvrđuje
slobodno prema svom uvjerenju, nevezan nikakvim zakonskim pravilima”
42
(dakle
potpuno u okvirima korespondencijskog određenja), razvija sasvim drugu liniju
diskusije. Pokazujući, naime, različitost određenja pojma “materijalna istina”,
upozorava (djelomično inkonzekventno
43
) da treba razlikovati “pravu” i
“materijalnu” istinu, jer je “prava” istina bila “ono za čim se težilo u krivičnom
postupku u svim historijskim razdobljima, jer je uvijek svrha tog postupka bila
pronalaženje prave istine”
44
, čak i u kaznenim postupcima sa zakonskom dokaznom
teorijom
45
. Nadalje, on upozorava i na mnogobrojne zloupotrebe pojma “materijalne
istine” u praksi
46
, da bi naposljetku zauzeo stajalište prema kojem je “pojam

čava sud u “istraživanju materijalne istine” i daje veća ovlaštenja strankama negoli aktualni ZPP; a i
aktualnom se ZPP-u u teoriji prigovaralo da daje prevelika ovlaštenja strankama i sadrži premalo
inkvizitornih elemenata. Tu se pokazuje očigledna mogućnost da “materijalna istina” neograničeno
posluži kao alibi za proširenje državnog paternalizma u sudskom postupku.
40
Cf. Vodinelić, ISTINA, cit. (§ 9, bilješka 5 na str. 132), str. 50.
41
Cf. Vodinelić, KRIMINALISTIKA, cit. (§ 9, bilješka 42), str. 31 i d.
42
Grubiša, ČINJENIČNO, cit. (§ 9, bilješka 2 na str. 131), str. 22.
43
Inkonzekventno stoga što se iz Grubišinih stavova može zaključiti da i on smatra da se jedino
“neformalnim”, “materijalnim” putem može utvrditi “prava” istina.
44
Grubiša, ČINJENIČNO, cit. (§ 9, bilješka 2 na str. 131), str. 19.
45
Grubiša navodi i zanimljiv primjer Živanovića koji uz § 5. srpskog krivičnog postupka navodi
da je riječ o uzakonjenju načela materijalne istine; isti je kazneni postupak pak bio obilježen pozitivnom
legalnom dokaznom teorijom. Ibid., str. 27
46
U jednom svom tekstu on ironično primjećuje: “Ili, ako u nekoj raspravi, kad je riječ o ob-
ZAKLJUÈCI
169
materijalna istina izgubio svoju svrhu i da, strogo uzevši, ne izražava ono što se
njime htjelo izraziti te da je potrebno da se on u teoriji i uopće u pravničkom jeziku
zamijeni adekvatnijim pojmom ‘pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja’”
47
. Može se
tvrditi da je ovaj, duboko u biti zdravo praktičarsko-pozitivistički stav, bio zajedničko
dobro mnogih generacija praktičara koje pitanje istine i nisu postavljale. Njegova
negativna strana jest gubitak svakog šireg teorijskog i vrijednosno-natpozitivnog
utemeljenja postupka; u pozitivnom smislu on nas može uputiti da u svakom
postupku gradimo teoriju istine suglasno njegovim imanentnim osobinama. U istom
smislu mogu se shvatiti i Zugline historijske opomene: “...opet su se postupci morali
često zadovoljiti posve formalnom istinom, i to ne samo u davno minulim
vremenima već i dan-danas, pa i u zakonodavstvu najnaprednijih naroda”
48
.
Trivini stavovi o načelu traženja istine nastavljaju se na Zugline, no idu i
dalje od njih: Trivina pozicija daleko iskače iz opisane rekonstrukcije stavova o
materijalnoj istini domaće pravne teorije. Iako nominalno ne dovodi u pitanje opću
korespondencijsku formulu
49
, preciznija analiza Trivinih stavova pokazuje da
značenje koje se takvoj formulaciji pridaje ne samo što nije u skladu s prethodnom
rekonstrukcijom nego joj dijelom i izričito proturječi. Triva svoju koncepciju istine
ne temelji na deduktivističkim, spekulativnim i ideološkim konstrukcijama
“objektivne stvarnosti”, nego nastoji razviti svoje misli o istini na jezičko-konven-
cionalističkoj bazi: kroz analizu i tumačenje upotrebe termina “istina” u Zakonu o
parničnom postupku
50
. Posebnu važnost on pridaje činjenici da je u formulaciji iz čl.
7. ZPP termin “istina” upotrijebljen u adverbijalnom, priloškom obliku: kao postulat
“potpunog i istinitog utvrđivanja” spornih činjenica. Riječ “istinito”, tvrdi Triva,
naznačuje da zakonodavac naglasak postavlja na način, metodu postupanja, a ne na
njegov rezultat:
“’Potpuno’ i ‘istinito’ su adverbi: označavaju modus aktivnosti ‘utvrđivanja činjenica’; nisu pridjevi –
kojima bi se označila kvaliteta rezultata istraživanja. Izraz ‘istinito’ treba protumačiti u
prenesenom smislu: istinito je ono utvrđivanje koje se u svojim aktivnostima rukovodi metodama
za koje suvremeno iskustvo, znanost i praksa pokazuju da su najprikladniji za postizavanje

jektivnom identitetu optužbe i presude, pročitamo ‘sud nije vezan samo za djelo kako je opisano u
optužnici nego je slobodan da utvrđuje događaj, koji je predmet optužbe, onako kako se stvarno
odigrao, jer bi protivno stanovište bilo u suprotnosti s načelom materijalne istine’ - zar nećemo do kraja
biti uvjereni u neoborivost takvog argumentiranja i biti prisiljeni da priznamo da mu ne možemo
suprotstaviti nikakve proturazloge, makar nam izgledalo da iz pozitivnog propisa .... proizlazi suprotno
stanovište.” MATERIJALNA, cit. (§ 9, bilješka 2), str. 84.
47
Grubiša, ČINJENIČNO, cit. (§ 9, bilješka 2), str. 28.
48
Zuglia, GRAĐANSKO, CIT. (§ 9, bilješka 6), 101 i d.
49
Cf. infra, str. 132.
50
Cf. Triva et al., GPPP, cit. (§ 9, bilješka 7), str. 125 i d.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
170
momenta apsolutne istine.” (...) ... težište problema je u traženju, u aktivnosti, u radnoj metodi
stjecanja istinite spoznaje o objektivnoj stvarnosti.”
51

Kao različite povijesne metode istraživanja u postupku Triva navodi zakon-
sku i slobodnu ocjenu dokaza te uz njih veže izraze “fomalna” i “materijalna” istina.
Navodeći Bayerovu tezu o “materijalnoj istini” kao “isključenju štetnih formi”, Triva
kritizira Bayerovu postavku prema kojoj je takvo načelo primarno usmjereno
zakonodavcu. Budući da su “zakonski okviri dovoljno široki da i suca učine
odgovornim za oživotvorenje osnovnog zadatka”, to je načelo usmjereno i sudu: da
“od više radnih metoda izabere onu za koju smatra da je najadekvatnija u konkretnoj
situaciji.”
Kao iskusan pravnik-praktičar i vrhunski teoretičar Triva uočava, međutim,
još jednu iznimno važnu dimenziju. Teorijsko promišljanje sustava utvrđivanja
činjenica u sudskom postupku ne može se ograničiti na globalne pravno-političke
naputke izražene u zakonodavnim aktima (kako to, čini se, smatra Bayer); ono se ne
može ograničiti ni na psihološko-kognitivne procese koji prate odlučivanje suca-
pojedinca ili pojedinačnog sudskog vijeća; utvrđivanje činjenica može se promatrati
samo s integralnog stajališta procesa kao cjeline, uzimajući u obzir sve njegove
elemente, od inicijacije do donošenja krajnje odluke; od dispozitivnih ovlaštenja koje
procesno pravo priznaje strankama do ovlaštenja povjerenih višestupanjskim
sudovima u pogledu kontrole rada nižih sudova. Stoga i Triva posebnu pažnju
posvećuje provjeravanju istinitosti utvrđenja o relevantnom činjeničnom stanju. A pri
opisu takve provjere u povodu pravnih lijekova Triva sasvim izlazi iz
korespondencijske paradigme, konstatirajući nemogućnost kontrole komparacijom
“utvrđenih činjenica” i “objektivne stvarnosti”:
“Zbog toga se kompetencije instancionog suda ograničuju na kontrolu pravilnosti rada suda protiv
čije je odluke uloženo pravno sredstvo, a ne na ponovno neposredno ispitivanje stvarne osnove
spora.”
52

Dodamo li tome temeljit opis ograničenja koja procesna pravila postavljaju
tradicionalno shvaćenom načelu traženja istine – kako ograničenja u pravu na
slobodan izbor dokaznih sredstava, tako i ograničenja u pravu na slobodnu ocjenu
njihove dokazne snage te nekih drugih specifičnih procesnih ograničenja
53
, možemo
zaključiti da Triva načelu “materijalne istine” (odn. načelu “traženja istine”) – barem
u građanskom postupku – ostavlja vrlo skučen prostor, relativizirajući ga kako s
obzirom na njegovu svrhu – pružanje pravne zaštite određene kvalitete
54
– tako s

51
Ibid., str. 127.
52
Ibid., str. 129.
53
Cf. ibid., str. 134 i d.
54
“Načelo traženja istine nema apsolutini primat. Naprotiv, i ono je samo jedno od instru-
mentalnih načela koje treba da posluži efikasnom ostvarenju krajnjeg zadatka - pružanju razborite,
pravilne i zakonite zaštite”. Ibid., str. 133.
ZAKLJUÈCI
171
obzirom na niz drugih procesnih načela koja imaju barem jednaku važnost kao i to
načelo
55
. Čini se da u posljednje vrijeme Triva ide još dalje, razvijajući na istoj liniji
svoje stavove. Treba tako primijetiti evoluciju njegovih stajališta u smislu sve većeg
pridavanja važnosti pravilima o teretu dokazivanja. Povodom Novele ZPP-a od 16.
svibnja 1990. Triva naglašava potrebu da sudac “pribjegne primjeni pravila iz riznice
legalnih dokaznih sustava”, da se suci “pokriju jasnim i neskrivenim objašnjenjem
strankama o metodama koje su u ime očuvanja socijalnog mira i stabilnosti bili
prisiljeni primijeniti.”
56
Niz Trivinih zapažanja o problemu istine u sudskom
postupku, koji nažalost nikad nije bio oblikovan u opsežnijem zasebnom radu,
nastojat će se – mjestimično u nešto zaoštrenijem vidu – inkorporirati u same
temelje ovog rada.
Od radova koji kreću dalje ka izgradnji jedne nove teorije istine za sudski
postupak treba također spomenuti radove Mirjana Damaške i Boštjana Zupančiča.
Damaška je, još dok je djelovao kao integralan dio hrvatske procesne literature,
prošao izvjesnu evoluciju u stavovima o problemima dokazivanja, koja ga je vodila
od umjerenog pristajanja uz temeljne teze gore izvedene rekonstrukcije do sumnji u
neupitne dogme procesnopravne znanosti o tzv. pravničkom silogizmu, supsumciji i
ključnoj ulozi “načela” i “kriterija” sudske odluke.
57

U sličnom pravcu razvijala su se i shvaćanja Boštjana Zupančiča.
58
Zupančič,
polazeći od stavova sasvim druge filozofske tradicije nego matica procesne znanosti
koja je djelovala na teritoriju tadašnje Jugoslavije – od djela autora tzv. analitičke
filozofije: Wittgensteina, Russela, Carnapa, Poppera itd. – dolazi do zaključka da
pravni silogizam uopće ne može poslužiti za opisivanje stvarnog postupanja u

55
“I načelo traženja istine podvrgnuto je općem pravilu o ograničavanju i kompromisu kad
kompleksni zahtjevi pravne zaštite traže njegovo žrtvovanje”. Ibid. Među interesima koji se pri traženju
istine trebaju posebno uvažavati Triva naročito navodi načelo ekonomičnosti i načelo pravne sigurnosti.
56
Cf. Triva et. al., NOVO PARNIČNO I IZVRŠNO PRAVO, Zagreb, 1991, str. 13 i d. O nekim izvan-
redno značajnim napomenama i konzekvencijama iz tog teksta bit će više riječi kasnije - cf. infra, str.
221.
57
O Damaškinim stavovima koji su se razvijali u pravcu škole američkog pravnog realizma, a koji
bi se s jednakim pravom mogli primijeniti i na načelo “materijalne istine”, svjedoči između ostaloga i
jedna njegova usputna napomena u diskusiji oko “originalnosti” domaće teorije o činjenicama i
dokazivanju: “Vjerujemo da je blizu vrijeme kad će se očitovati kako naivno i zastarjelo zvuče naši
pravnički mitovi o kriterijima za donošenje odluke u svjetlu novih naučnih saznanja. Tada će postati
jasno da treba izvršiti kopernikovski obrat u metodi. Nećemo više gledati da li neki tobožnji princip ili
pravilo vrijedi u procesu i na osnovi kakvih naših obrazloženja, već ćemo ispitivati kako se razni
slučajevi neizvjesnosti o činjenicama stvarno raščišćavaju u procesu i kako ih u granicama mogućeg
treba raščišćavati. Igrati se s dosljednim logičkim potezanjem nekog mutno fundiranog pravila sa
zvučnim latinskim imenima, ne čini nam se više dobrom metodom.” Damaška, O intelektualnom očinstvu
nekih ideja u Krivičnom procesnom pravu i o sporovima oko njega, NAŠA ZAKONITOST, 10/1973, str. 883, bilj. 11.
58
Vidi Zupančičeve radove Funkcija kontradiktornosti v kazenskem postopku, REVIJA ZA KRI-
MINALISTIKO IN KRIMINOLOGIJO, 31:4/1980; Nekaj misli o načelu zakonitosti, REVIJA ZA KRIMINALISTIKO
IN KRIMINOLOGIJO, 31:1/1980 i sl.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
172
sudskom postupku, jer postupak ne polazi od “golih činjenica” i unaprijed zadane
norme, nego je predeterminiran tzv. pravnom kvalifikacijom, koja se u osnovi sastoji
od kreativnog procesa postavljanja hipoteza
59
. “Istina” u sudskom postupku tako
nije unaprijed ograničena i omeđena, nego leži u rukama onoga tko ima moć i
ovlaštenje da postavlja hipoteze
60
. Takvo stanje stvari uvjetuje onda i različit položaj
istine u kontinentalnom odnosno anglosaskom pravu te prednosti i nedostatke obaju
procesnih režima. Na temelju analize anglosaskog kaznenog postupka (prema kojem
pokazuje očite simpatije) Zupančič je, različito od vladajuće koncepcije o
“društvenom interesu” i dominaciji “materijalne istine”, pokušao iznaći i jedno
drugačije utemeljenje za kazneni postupak – načelo adjudikacije – što prema
njegovoj koncepciji i u kaznenom postupku dovodi do trajne sukobljenosti načela
istinitosti i načela procesne pravičnosti
61
.



59
Cf. Zupančič, Funkcija kontradiktornosti, cit., str. 264 i d.; Nekaj misli o načelu zakonitosti, cit., str. 25
i d.
60
Zupančič, Funkcija kontradiktornosti, cit., str. 266 i d.
61
Cf. Zupančič, Resnica in pravica v anglosaškem kazenskem postopku, REVIJA ZA KRIMINOLOGIJU I
KRIMINALISTIKU 35:1/84, str. 17 i d. Zupančič je jedan od rijetkih pravnika s područja bivše Jugoslavije
koji zastupaju tendenciju da se kazneni postupak približi ustrojstvu građanskoga - suprotno, čini se, još
uvijek prevladavajućoj tendenciji da se građanski postupak podešava po uzoru na kazneni.
ZAKLJUÈCI
173


DODATAK: ISTINA U ZAKONSKIM TEKSTOVIMA
173
§ 11. Dodatak: Istina u zakonskim tekstovima domaćeg prava
60.Uvod. Potpuno prikazivanje poimanja istine u pravnoj praksi iziskivalo
bi više prostora od onog koji nam stoji na raspolaganju u ovom radu. U postupku
pred sudom riječ “istina”, kao i od nje izveden adverb “istinito” (pa i mnoge druge
slične izvedenice iz iste riječi), veoma je kolokvijalan izraz, koji se također
upotrebljava u raznim značenjima. Da bi se cjelovito ispitalo što sve pravnici-prakti-
čari razumije pod istinom, bila bi potrebna i obuhvatna empirijska istraživanja koja,
koliko nam je poznato, do sada nisu provođena. U vidu hipoteze mogao bi se ipak
braniti stav da kvalitetni i obrazovani praktičari mogu i znaju utvrditi ono što pod
istinom razumijevaju, no da s druge strane nisu sposobni da to svoje praktičko
znanje formuliraju u konzistentnim teorijskim kategorijama, a naročito ne da ga
prezentiraju u obliku cjelovite pravno-filozofijske kategorije; riječ je o istom onom
osjećaju koji je Augustin opisao u pogledu jedne druge kategorije iste razine
apstrakcije, gdje je na pitanje o njenoj definiciji odgovor glasio: “Kad me ne pitaš,
znam; čim me upitaš, ne znam”
1
, odnosno fenomenu koji odgovara savjetu grofa
Mansfielda jednom pravno neobrazovanom guverneru: “Rješavanje nekog spora
uopće nije problem; trebate samo pažljivo saslušati obje strane, zatim razmisliti o
pravednom rješenju i potom na osnovi toga odlučiti; nikada nemojte navoditi
razloge, jer će vaša presuda vjerojatno biti pravedna, ali će vaši razlozi sigurno biti
pogrešni”.
Ne ulazeći, dakle, u intimne predodžbe pravnika o istini, ograničit ćemo se
na kratak prikaz mjesta koja se odnose na istinu iz njihova osnovnog izvora
nadahnuća – zakona. Prikaz je daleko od toga da bude potpun; što se izbora zakon-
skih tekstova tiče, izabrali smo nekoliko starijih i po jedan noviji građanskoprocesni
odnosno kaznenoprocesni zakonik. Izbor mjesta uvjetovan je djelomično
eksplicitnim spominjanjem istine u zakonskom tekstu, djelomično time što se ta
mjesta u raznim komentarima vežu uz istinu – naročito uz načelo materijalne istine.
61.Zakonske formulacije načela materijalne istine. Istina u pogledu
suda. U aktualnim domaćim procesnim zakonima neke se norme izravno navode
kao čista formulacija “načela materijalne istine”
2
. Kao takva norma navodi se čl. 15.
Zakona o krivičnom postupku (ZKP) iz 1976. koja kaže:
“Sud i državni organi koji sudjeluju u krivičnom postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi
činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke.

1
“Quid est ergo tempus? Si nemo ex me querat, scio; si quaerenti explicare velim, nescio.” CONFESSIONES,
11-14 (u prijevodu: ISPOVIJESTI, Zagreb, 1987, str. 263).
2
Ovdje se nećemo obazirati na to označavaju li se te norme negdje eventualno kao “načelo
traženja istine”, uz kritiku pojma “materijalna istina”. (Cf. npr. Jemrić, KOMENTAR ZAKONA O
KRIVIČNOM POSTUPKU, Zagreb, 1987, str. 13.) Pojmom “materijalne istine” koristit ćemo se u smislu
rekonstrukcije iz prethodnog paragrafa.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
174
Oni su dužni s jednakom pažnjom ispitivati i utvrditi i činjenice koje terete okrivljenika i činjenice
koje mu idu u korist.”
Na donekle sličnu formulaciju, no s nekim značajnim razlikama nailazimo i
u čl. 7. Zakona o parničnom postupku (ZPP) od 24. prosinca 1976. god.:
“Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima
se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za
odlučivanje.
Sud je ovlašten utvrditi i činjenice što ih stranke nisu iznijele ako iz rezulteta rasprave i dokazivanja
proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl.
3. st. 3).
Članku 7, stavak 4. izmjenama i dopunama iz kolovoza 1990. (SL 27/90),
dodano je na kraju i to da sud “svoju odluku ne može temeljiti na činjenicama o
kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne”, čime je i normativno
regulirano načelo otvorenog pravosuđenja (richterliche Aufklärung).
3

Slične stilizacije mogu se naći i u starijim zakonicima. Tako hrvatski Kazneni
postupnik (KP) od 17. svibnja 1875. u svom § 2. koji je identičan § 3. tadašnjeg
austrijskog kaznenog postupnika, ima odredbu:
“Vlasti djelujuće u postupku kaznenom, držane su pri svakom razpitkivanju, izviđanju i riešavanju
jednakom brižljivošću uvažavati i one okolnosti, koje služe na uglavljenje okrivljenika, i
one koje služe na obranu istoga.
Dužne su pako poučiti okrivljenika o njegovih pravih i gdje to nije izrikom propisano.
Zakonik o sudskom krivičnom postupku Kraljevine Jugoslavije (ZSKP) od 16. veljače
1929. također regulira “načelo materijalne istine” u § 3, i to u vrlo sličnoj stilizaciji:
“Sve vlasti, koje rade ili sudjeluju u krivičnom postupku, dužne su da podjednakom brižljivošću
uzimaju u obzir kako okolnosti koje okrivljenika terete, tako i okolnosti koje mu služe
za obranu, i da ga poučavaju o njegovim pravima i ondje gdje to u zakonu i nije
naročito rečeno.”
Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama (ZSGP) od 13. srpnja 1929,
izrađen na temelju austrijske Jurisdikcijske norme i Zakona o sudskom postupku u
građanskim pravnim sporovima od 1. kolovoza 1895, načelo materijalne istine
metodički različito smještava od prethodno citiranih propisa. Prije svega, taj zakonik
uopće ne regulira “materijalnu istinu” u obliku posebnog, zakonski normiranog
načela, već inkorporira “istinito i potpuno utvrđivanje činjenica” u § 246. (identičan
§ 182. austrijskog građanskog parničnog postupka) u kojem je riječ o materijalnom
upravljanju parnicom
4
:

3
Iako je isto načelo moguće naći kao implicitno prisutno već u ranijoj redakciji tog zakona - cf.
Triva et al., NOVO PARNIČNO I IZVRŠNO PRAVO, Zagreb, 1991, str. 3.
4
Termin “materijalno upravljanje parnicom”, koji preuzima i Neumannov KOMENTAR (I), str.
666, proizlazi još iz Kleinovog razlikovanja materijalnog i formalnog upravljanja, gdje je svrha mate-
DODATAK: ISTINA U ZAKONSKIM TEKSTOVIMA
175
“Predsednik će na usmenoj raspravi ispitivanjem ili na drugi način raditi na tome, da se iznesu za
odluku važne činjenice, ili da se popune nedovoljni navodi o okolnostima, koje služe za
obrazloženje ili pobijanje zahteva; da se označe ili nadopune dokazna sredstva za te
navode i u opšte da se dadu sva razjašnjenja, koja su potrebna, da bi se istinito i potpuno
utvrdilo činjenično stanje u pogledu iznesenih prava i zahteva stranaka.
Ako koja stranka u svome govoru odstupi od sadržine pripremnoga podneska, koji je predala, ili
ako se govori stranaka ne slažu sa ostalim parničnim spisima, na koje se mora obazirati
po službenoj dužnosti, onda će predsednik na to upozoriti.
Osim predsednika mogu i ostali članovi veća stavljati strankama pitanja, koja su prikladna za
saznanje spornog odnošaja i utvrđivanja stanja stvari.”
62.Komentar zakonskih formulacija “načela materijalne istine”. Kao
što je vidljivo iz prethodnih navoda, norme koje su izričito regulirale “načelo materi-
jalne istine” u raznim postupcima i u raznim vremenskim odsjecima na tlu Hrvatske
i tadašnje Jugoslavije prilično su se međusobno razlikovale, kako po svom sadržaju,
tako i po svom kontekstu (zbog kojeg su i citirani integralni članci zakona, a ne samo
ona mjesta u njima koja bi se ticala materijalne istine).
Ono što je zajedničko svim citiranim normama jest da nameću dužnost da
se činjenični supstrat – uz određena ograničenja – što objektivnije utvrdi. Značajne
su međutim razlike u stilizaciji o pitanju tko, kako i što treba utvrđivati.
Najveće su možda razlike upravo u pitanju tko je nosilac dužnosti
utvrđivanja materijalne istine: ZKP (1976) govori o “sudu i državnim organima”;
ZPP (1976) govori samo o “sudu”, stariji kazneni postupovnici o “svim vlastima
koje sudjeluju u postupku”, a ZSGP (1929) se ograničava na “predsjednika vijeća”,
dok članovima vijeća samo dopušta, ali ne nameće kao obvezu aktivno sudjelovanje
u utvrđivanju istine
5
. Čini se da se može tako identificirati tendencija da se, što se
dalje ide u prošlost, u kaznenom postupku proširuje, a u građanskom sužava krug
neposredno obvezanih na utvrđivanje istine; u svakom slučaju uvijek je riječ o
državnim organima, dakle o “nosiocima javnog interesa”. Naprotiv, krug onih koji
svojim aktivnostima sudjeluju u utvrđivanju istine (posebno se to odnosi na stranke),
u kaznenom postupku gotovo je eliminiran (iako se i tu u ranijim zakonicima nalazi
više akuzatornih i dispozitivnih elemenata, pa time i veća mogućnost sudjelovanja
ostalih, a ne samo “organa javnog interesa” u utvrđivanju istine); u građanskom je
pak sudjelovanje stranaka u konstituciji istine uvijek bilo prisutno, premda u novijim

rijalnog upravljanja bio odabir odgovarajućih metoda za utvrđivanje biti spora i rješavanje temeljnih
procesnih pitanja - posebno za utvrđivanje činjenica; zato nije slučajno povezivanje načela materijalne
istine s ovom normom. Cf. Klein, ZIVILPROZESS, str. 306-310. Cf. i Blagojević, ISTRAŽIVANJE
MATERIJALNE ISTINE U GRAĐANSKOG PROCESNOM PRAVU, 1938, str. 70: “Za Klajna načelo materijalne
istine dolazi skoro kao nastavak ili čak kao integralni deo načela sudskog rukovođenja sporom.” Za
kritiku razlikovanja formalnog i materijalnog upravljanja v. Triva et al., GPPP, str. 284.
5
Dakako, teško je uspoređivati formulaciju tog zakona s ostalima jer je ovdje riječ o manje
apstraktnoj normi te je pitanje može li se ona uopće i uzimati kao “načelo”.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
176
zakonima ima tendencija za sužavanjem njihovih ovlaštenja, odnosno za
proširivanjem ovlaštenja državnih organa.
U pogledu onog što se utvrđuje postoje sljedeće razlike: ZKP (1976) traži
utvrđivanje “činjenica koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke”; ZPP
(1976) “spornih činjenica o kojima ovisi osnovanost zahtjeva”; stariji kazneni
postupnici “kako okolnosti koje terete, tako i okolnosti koje služe za obranu
okrivljenika”; ZSGP (1929) govori pak o “činjeničnom stanju u pogledu iznesenih
prava i zahteva stranaka.” I ovdje se očituje različitost domašaja “načela materijalne
istine” u kaznenom i građanskom postupku; krug objekata na koji se ono odnosi
svakako je širi u kaznenom postupku.
Najveće su sličnosti u onome kako. Osim najstarijih kaznenih postupnika,
koji istinu i ne spominju, već samo govore o “brižljivom uvažavanju” (pretpostavlja
se: već istinito utvrđenih činjenica), svi ostali izvori govore o “istinitom i potpunom
utvrđivanju”; treba samo napomenuti da je ZSGP (1929) uz to “istinito i potpuno
utvrđivanje” neposredno povezao i konkretnu metodu: to je aktivno sudjelovanje
predsjednika vijeća u usmenoj i kontradiktornoj raspravi.
Slične odredbe § 246. ZSGP o materijalnom upravljanju parnicom možemo
naći i u drugim zakonima. Zanimljiva je paralela između ZSGP (1929) i ZPP (1976)
koji u čl. 298 (u odsjeku o tijeku glavne rasprave) određuje:
“Predsjednik će se vijeća postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način brinuti da se u toku
rasprave iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o
važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na
navode stranaka i, uopće, da se dadu sva razjašnjenja potrebna da bi se utvrdilo
činjenično stanje važno za odluku.”
Tekst § 246. ZSGP i čl. 298. ZPP-a gotovo su identični, uz manje termi-
nološke razlike (ZSGP: za odluku važne činjenice, ZPP: sve odlučne činjenice;
ZSGP: okolnosti; ZPP: važne činjenice) i umetanja (ZSGP: na drugi način; ZPP: na
drugi svrsishodan način). Međutim, dok ZSGP na ovom mjestu govori o “istinitom i
potpunom utvrđivanju činjeničnog stanja”, u ZPP ono “istinito i potpuno” preselilo se
u čl. 7, i to onda samo u odnosu na sporne činjenice, dok se u čl. 298. govori samo o
“utvrđivanju činjeničnog stanja”. Očito je, da je noviji zakonodavac bio svjestan da
činjenično stanje koje se zahtijeva u građanskom postupku nije uvijek i nužno
dokazati kao “istinito” činjenično stanje – on to (načelno) traži samo u pogledu
spornih činjenica, i to samo onih relevantnih, a i njih ne svih: samo onih koje su iznijele
stranke, ili ih je sud dužan utvrditi po službenoj dužnosti.
Na čl. ZPP 298. nadovezuje se još i čl. 311. st. 1. koji govori o ovlaštenju
predsjednika vijeća da ispituje stranke i izvodi dokaze te u st. 2. o dužnosti
predsjednika vijeća da se brine da se o predmetu spora svestrano raspravi, no bez
odugovlačenje; “svestrano raspravljanje” svakako u sebi obuhvaća i činjenična
razjašnjenja iz čl. 298.
DODATAK: ISTINA U ZAKONSKIM TEKSTOVIMA
177
Suprotno ZPP-u, koji je “istinitost” izbacio iz normi o materijalnom ruko-
vođenju parnicom u dio koji regulira načela (dakle u leges imperfectae), ZKP govoreći o
materijalnom upravljanju, u čl. 292, st. 3. izričito spominje istinu:
“Dužnost je predsjednika vijeća da se brine za svestrano raspravljanje o predmetu, pronalaženje
istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne služi razjašnjenju stvari.”
Stav ZKP-a je indikativan: ako “pronalaženje istine” (što je, usput rečeno,
mnogo manje transparentan izraz od “istinitog utvrđenja činjenica”) slijedi iz sve-
stranog raspravljanja o predmetu, a ako pod potonjim shvaćamo “svestrano
raspravljanje činjeničnih i pravnih pitanja”
6
, onda će i istina biti “svestrano
raspravljeno činjenično i pravno pitanje”. S druge strane, u istom dahu govori se o
pronalaženju istine i o zabrani odugovlačenja – što upućuje na to da se u kaznenom
postupku osnovni prijepor određuje između istinitosti i efikasnosti
7
. Sasvim slično
rješenje nalazi se i u § 223/2. KP (1875).
8

63.Zakonske formulacije dužnosti govorenja istine u procesu. Istina u
pogledu ostalih sudionika postupka i dokaznih sredstava. Tekstovi parničnih
postupnika predviđaju i posebnu obvezu subjekata parničnog postupka u pogledu
govorenja istine. ZPP (1976), čl. 9:
“Stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim
zakonom.”
ZSGP (1929) se i ponovo u odnosu na ZPP razlikuje po tome što se
dužnost govorenja istine nalazi u “normativnom dijelu”, a ne u “preambuli”
(poseban odjeljak s načelima postupcima taj zakon i ne poznaje)
9
. § 242:
“Svaka stranka treba da u svojim govorima navede istinito, potpuno i opredeljeno sve činjenice, koje su u
pojedinom slučaju potrebne za obrazloženje njezinih predloga, da ponudi dokaze,
potrebne za utvrđenje njezinih navoda, da se opredeljeno izjasni o činjeničnim
navodima i ponuđenim dokazima svoga protivnika, da izloži rezultat izvođenih dokaza
i da se opredeljeno izjasni i o izlaganju protivnikovu.”

6
Cf. Jemrić, KOMENTAR, cit. (bilješka 2), str. 347.
7
Prividno ne postoji tenzija između tih dviju kategorija: s jedne se strane “prihvaća korisno” (tj.
svestrano raspravlja o onom bitnom), s druge se strane“odbacuje štetno” (tj. onemogućava se iznošenje
nebitnoga). Međutim, pravu distinkciju između bitnog i nebitnog moguće je učiniti tek kad se i jedno i
drugo temeljito razmotri. U tom smislu zabrana odugovlačenja zasigurno ograničavajuće djeluje na
pronalaženje istine.
8
“Predsjednik je dužan pripomagati, da se pronađe istina, i brinuti se za to, da se uklone
razgovori, koji bi ne koristeći razjašnjenju stvari, glavnu razpravu zatezali.”
9
Preambule su, uostalom, specijalnost sovjetske nomotehnike, odakle su ih jugoslavenski za-
konodavci najvjerojatnije i preuzeli.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
178
I ponovno ZPP onaj dio sadržaja koji izlaže ZSGP, ali bez izričitog
spominjanja “istinitosti”, stavlja u poseban članak (299) koji se sustavno nalazi u
istom odjeljku kao i § 242:
“Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih
prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda te izjasniti se o
navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.”
Može se zaključiti da ZPP, unatoč načelnoj obvezi stranaka da govore istinu,
realistički nalaže strankama samo da iznesu činjenice, priznajući implicitno da te
činjenice ponekad sasvim legitimno neće biti istinite (pa čak ni odgovarati predodžbi
stranke o istinitosti, tj. onome što se u domaćoj literaturi često naziva i “subjektivna
istina”). Možda je time implicitno priznato i to da se termin “istina” upotrijebljen u
pogledu suda i u pogledu stranaka sadržajno bitno razlikuje.
S druge strane, kazneni postupnici ne poznaju odredbe o dužnosti
govorenja istine stranaka u postupku. Normirati dužnost državnog odvjetnika da
govori istinu bilo bi pomalo apsurdno u kontekstu rekonstrukcije iz prethodnog
paragrafa: pretpostavlja se da nositelji državnih interesa nemaju interesa da lažu; s
druge strane, državno odvjetništvo (tužilaštvo) niti se ne uzima u postupku kao izvor
podataka, iako bi to praksa mogla dovesti u pitanje
10
. Određena veza tužilaštva i
istine nalazi se u već citiranom čl. 15. ZKP-a, gdje se govori o “sudu i drugim
državnim organima”, no tu nije riječ o iskazivanju, već o “utvrđivanju činjenica”. Da
li državni odvjetnik “utvrđuje činjenice”, u teoriji je pak sporno.
11
Što se pak tiče
okrivljenika, njega se ne nagoni da govori istinu, jer bi to podrazumijevalo u
određenim slučajevima njegovu dužnost da sam sebe optuži, što je u modernim
kaznenim postupcima odbačeno; uslijed toga, prema općem mišljenju domaće i
europske kontinentalne teorije, laž okrivljenika u kaznenom postupku se mora
tolerirati
12
. To, međutim, daje dvostruku obvezu sudu da umjesto stranaka pronalazi
istinu. Uslijed toga, svi se činjenični iskazi okrivljenika moraju provjeravati, čak i ako
idu protiv samog okrivljenika: domaće pravo nameće i dužnost provjere
okrivljenikova priznanja.
Sve u svemu, zbog iznesenih razloga, obveza građanskopravnih stranaka na
aktivno ponašanje u pogledu činjenica i dokaza (usp. čl. 299. ZPP) i njihova dužnost
da govore istinu supstituira se u kaznenom postupku obvezom suda da se sam
hipotetički stavlja u položaj (“kožu”) stranaka i “s jednakom pažnjom ispituje i
utvrđuje i činjenice koje terete okrivljnika i činjenice koje mu idu u korist” (što je
redovito statuirano već u istim normama koje reguliraju načelo materijalne istine, v.

10
Činjenična razlaganja državnog odvjetništva u kojima se isto svjesno poziva na nepostojeće
činjenice i nudi fabricirane dokaze svakako nisu nepoznati domaćoj praksi.
11
Cf. već citiranu polemiku Krapca i Grubiše, infra, str. 150 i d.
12
Cf. Bayer, JUGOSLAVENSKO KRIVIČNO PROCESNO PRAVO. KNJIGA II: PRAVO O ČINJENICAMA I
NJIHOVOM UTVRĐIVANJU U KRIVIČNOM POSTUPKU, Zagreb, 1980, str. 137.
DODATAK: ISTINA U ZAKONSKIM TEKSTOVIMA
179
gore). Zato, dok u domaćem građanskom postupku stranke i sud imaju još relativno
koordiniran položaj u utvrđivanju istine (barem utoliko što – premda sud ima zadnju
riječ – stranke određuju temu raspravljanja, iznose činjenice i, u određenim
granicama, slobodno disponiraju činjeničnim supstratom), u kaznenom sud je
apsolutno superordiniran svima ostalima – njegova ovlaštenja u pogledu utvrđivanja
činjenica mogu se usporediti s diktatorskim ovlaštenjima.
Jedinstven odnos imaju građanski i kazneni postupak samo prema ostalim
osobama koje sudjeluju u postupku, a koje zakon tretira kao “dokazno sredstvo”.
Tako važeći postupnici na uniforman način reguliraju dužnost svjedoka da “govori
istinu i da ništa ne prešuti” (ZPP čl. 243/2, ZKP 231/2), a u pogledu toga svjedo-
cima se može nametnuti i zakletva (ZPP 246, ZKP 325)
13
. Kod vještaka, riječ
“istinitost” izričito se ne spominje (govori se o obvezi davanja nalaza “brižljivo”,
“savjesno” “potpuno” i “po najboljem znanju”), no također je određeno da vještaka
treba upozoriti da je davanje “lažnog” nalaza i mišljenja krivično djelo, iz čega, a
contrario, slijedi da vještak ipak treba dati “istinit” nalaz i mišljenje (v. ZPP 258/1,
ZKP 326/1).
14

Izraz “istinito” spominje se još u pogledu jednog drugog dokaznog sredstva
– isprava. ZPP u čl. 230.
15
govori o presumpciji istinitosti sadržaja pravilno sas-
tavljene javne isprave (st. 1) te o dopuštenju dokazivanja protivnoga (nepravilnosti
sastava odnosno neistinitog utvrđenja činjenica (st. 3). U drugom značenju govori se
u čl. 213. o “lažnosti” isprave – pri čemu se misli na njenu neutentičnost odnosno
falsificiranost, a ne na istinitost sadržaja. U istom značenju govori se o “istinitosti,
odnosno neistinitosti neke isprave” u čl. 187/1. u kojem je riječ o posebnoj
deklaratornoj tužbi kojom se traži utvrđivanje (ne)autentičnosti isprave (querela di
falso, inscription de faux); na sličan način govori se u čl. 97/2. o “istinitosti pismene
punomoći”. Još mnogo opširnije govori o “istinitosti isprava” ZSGP (usp. §§ 406-
410. i § 412), koji uostalom i samom dokazu ispravama posvećuje više mjesta nego
ZPP (ZPP dokazivanju ispravama posvećuje pet članova, dok im ZSGP posvećuje
čak 29 paragrafa). Za razliku od toga, kazneni postupnici uopće ne sadrže posebne
norme o dokazivanju ispravama, pa tako ni o njihovoj istinitosti.
16


13
Također i § 434. ZSGP, u kojem se međutim svjedoka opominje da treba govoriti istinu samo
ako se o zakletvi odlučuje poslije saslušanja; ZSGP mnogo veće značenje pridaje zakletvi, kao
specifičnom jamstvu da će svjedok govoriti istinu, tako da je ona načelno obvezna za svako saslušanje
stranaka (v. § 433).
14
Cf. Triva et al., GPPP, cit., str. 435.
15
ZSGP u § 406/1.
16
Veoma je značajno ovdje napomenuti da se u kaznenom postupku u pogledu dokazivanja
ispravama (a to se odnosi i na mnoge druge slučajeve u dokaznom pravu) de facto koriste ista dokazna
pravila kao i u građanskom. Iako se, naime, u pogledu ocjenjivanja dokazne snage isprava u kaznenom
postupku primjenjuje načelo slobodne ocjene, teorija kaznenog postupka mjestimično upozorava na to
da praksa kaznenog postupka razvija ista ona pravila koja su eksplicitno normirana u građanskom. Cf.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
180
64.Dokazna pravila. Slobodna ocjena dokaza. U gornjem tekstu
navedena su mjesta na kojima domaće procesno pravo izričito spominje “istinu” i
“istinitost”. Postoji mnogo drugih mjesta na kojima se ti izrazi izrijekom ne
spominju, no koja su sadržajno značajna za koncepciju istine u sudskom postupku.
Takvih mjesta ima, međutim, previše da bi ih se iscrpno navodilo na ovom mjestu. U
ovom sumarnom prikazu ograničit ćemo se samo na jedan institut koji se povijesno i
teorijski uvijek usko povezivao uz načelo materijalne istine – riječ je o odredbama o
slobodnoj ocjeni dokaza.
Za početak usporedit ćemo norme o slobodnoj ocjeni dokaza iz važećeg
kaznenog i građanskog procesnog zakona.
ZKP propisuje slobodnu ocjenu dokaza u čl. 16:
“Pravo suda i državnih organa koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili
nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim
pravilima.”
Sadržajno i smisleno na to se nadovezuje odredba čl. 347:
“Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavoj raspravi.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na temelju
takve ocjene izvesti zaključak je li činjenica dokazana.”
I čl. 357. st. 7. kaže:
“Sud će određeno i potpuno izložiti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili
nedokazane, dajući pri tome osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz
kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio da se
ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz odnosno pismeni nalaz i mišljenje
pročitan bez suglasnosti stranaka (čl 333. st. 2), kojim se razlozima rukovodio pri
rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična
odgovornost optuženika i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na
optuženika i njegovo djelo.”
U starijim kaznenim postupnicima sadržaj prethodno navedenih odredaba
bio je sažet u samo jednoj normi o slobodnoj ocjeni dokaza. Usp. § 249. KP (1875):
“Sud imat će pri stvaranju osude, obazirat se na ono samo, što je bilo u glavnoj razpravi. Spisi
moće će se samo na toliko upotrebit kao dokazala, u koliko su pročitani bili u glavnoj
razpravi.
Sud imat će dokazna sredstva (dokazala) brižljivo i savjestno protresti u obziru njihove
vjerodostojnosti i dokazne moći kako pojedinice, tako i po unutarnjem njihovu savezu.

npr. Bayer o tome da je presumpcija autentičnosti javne isprave “nastala u praksi i nema podloge u
ZKP” (JKPP (II), str. 219).
Nasuprot tome treba istaknuti analognu situaciju u odnosu aktualnog ZPP-a i starog ZSGP-
a. Neka dokazna pravila ZSGP-a nisu našla svoje mjesto u ZPP-u, ali su se usprkos tome zadržala u
praksi. Cf. npr. Triva o neizbježnosti da se presumpcija ZSGP-a o autentičnosti privatnih isprava
“primjenjuje kao logička ili faktička presumpcija, kao pravilo iskustva.” (GPPP, str. 423). O tom
procesu prerade pravnih pravila u pravila iskustva (i eventualno mogućem suprotnom procesu) cf.
posljednju točku ovog paragrafa.
DODATAK: ISTINA U ZAKONSKIM TEKSTOVIMA
181
O pitanju, da li se stvar koja smatrati ima kao dokazana, ne će odlučivat sudci polag zakonitih
dokaznih pravila, nego samo polag svoga slobodnoga osvjedočenja, što su dobili
savjestno protresavši sva dokazna sredstva, navedena za koju činjenicu ili proti njoj.”
Analogne norme nalaze se u čl. 8. i 338/4. ZPP-a.
“Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i
brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata
cjelokupnog postupka.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti
zahtjevi temelje, dokaze, a i propise na kojima je sud utemeljio presudu.”
I ovdje je stariji propis – ZSGP (1929) u normi o slobodnoj ocjeni (§ 368)
objedinio prethodne sadržaje:
“Ukoliko nije ovim zakonom što drugo naređeno, ima sud, obazirući se brižljivo na rezultat
celokupne rasprave i izvedenih dokaza, po slobodnom uverenju oceniti, da li se koji
činjenični navod ima smatrati istinitim ili ne.
Na isti način ima sud odlučiti kakav uticaj ima na prosuđivanje stvari to što koja stranka neće da
odgovara na pitanja, koja joj je stavio predsednik ili po dopuštenju predsednika ili veća
ko drugi ili se ograniči na izjavu da ne zna ili da se ne seća.
Pobude, usled kojih je sud došao do svog uverenja, imaju se navesti u razlozima odluke.”
Razlike između kaznenoprocesnih i građanskoprocesnih normi koje
reguliraju slobodnu ocjenu dokaza su znatne. Osnovna je razlika u pristupu: dok
krivičari govore o “odsutnosti posebnih formalnih dokaznih pravila”, civilni se
postupovnici ograničavaju na “ocjenu po slobodnom uvjerenju”, i to, kako izričito
navodi ZSGP, “ukoliko nije ovim zakonom što drugo naređeno”. Ovaj bi dodatak, s
obzirom na eksplicitna dokazna pravila iz čl. 12, 221, 230. i 231. mogao s pod-
jednakim pravom važiti i u ZPP-u
17
, tim prije što je prema nekim mišljenjima on
zapravo važniji od načela kojemu je pridodan
18
. Može li se pak i u kaznenom pos-
tupku kategoričnu normu o nevezanosti posebnim formalnim dokaznim pravilima, s
obzirom na neke zakonske izuzetke o kojima je već bilo riječi (nedopušteni dokazi i
sl.), kao i na nesumnjivu egzistenciju dokaznih pravila izgrađenih kroz sudsku
praksu, promatrati kao adekvatan izraz procesne realnosti, to je već drugo pitanje.
65.Zaključak. Na razini jezičko-gramatičke analize može se ustanoviti da se
izrazi “istina” i “istinitost” upotrebljavaju u domaćim procesnim zakonima u naj-
manje četiri smisla:
1. kao svojstvo utvrđenja pojedinačne (atomizirane) činjenice. Taj se smisao
može rekonstruirati iz izraza “potpuno i istinito utvrđivanje činjenica”
(prevladavajućeg u građanskom postupku), pri čemu je jasno otvorena mogućnost

17
Cf. o tome Grubiša, ČINJENIČNO STANJE U KRIVIČNOM POSTUPKU, Zagreb, 1980, str. 28.
18
Blagojević tako tvrdi da “sloboda građanskog sudije pri oceni dokaza trpi ograničenja u to-
likom stepenu, da se dobija utisak, da ograničenja postaju pravilo, a sloboda izuzetak”, cf.
ISTRAŽIVANJE, cit. (bilješka 4), str. 21.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
182
(što nije rijedak slučaj u praksi) da se svi atomistički iskazi o utvrđenim činjenicama
smatraju istinitima, ali da se prigovori nepotpunosti činjeničnih utvrđenja. Da je izraz
“istinito” korišten u holističkom značenju, ne bi imalo smisla spominjati i potpunost.
2. kao svojstvo cjelokupne aktivnosti na rekonstrukciji činjenične podloge u
slučaju, ili čak kao zasebno postojeći entitet koji proizlazi iz rezultata sudskog
postupka. Na taj, holistički način poimanja istine, upućuje supstancijalizacija pojma
istine u nekim kaznenim odredbama u kojima je riječ o tome da se predsjednik vijeća
stara o “pronalaženju istine”.
3. kao iskrenost činjeničnog iskazivanja sudionika u postupku. Riječ je o
obvezi svjedočkog i vještačkog (eventualno i stranačkog) govorenja istine kao svoj-
stva da se unutrašnja predodžba o stanju stvari onoga koji iskazuje poklapa s iska-
zivanim sadržajem.
4.) kao autentičnost određenog predmeta, tj. kao svojstvo da osobine
predmeta odgovaraju oznaci koju predmet nosi. U tom smislu govori se o “istinitosti
isprave”.
19

Na razini teleološke analize može se opaziti temeljna razlika u pristupu
problemima istine i istinitosti u zakonima građanskog i zakonima kaznenog
procesnog prava.
U građanskom procesnom pravu aktivnosti na ustanovljavanju istine ravno-
mjerno su distribuirane između suda i stranaka, koji posredstvom svojih procesnih
radnji koordinirano sudjeluju u utvrđivanju činjeničnog stanja. S jedne strane, stranke
nose na sebi odgovornost da se njihovi iskazi o činjenicama poklapaju s njihovim
uvjerenjima (“dužnost govorenja istine”); s druge strane, sud također ima obvezu da
se njegov iskaz o činjenicama (konačno fiksiran u presudi) poklapa s njegovim
uvjerenjem (“slobodno sudačko uvjerenje”). Stranke su ovlaštene da svojim
dispozicijama utječu na utvrđenje nespornih činjenica; sudu je pak prepušteno
utvrđivanje spornih činjenica. Činjenice se zato pretežno promatraju
individualizirano; osnovno poimanje istinitosti je atomističko. Aktivnosti građanskog
suda u ustanovljavanju istine podređene su svrsi građanskog postupka – arbitriranju
u sukobu individualnih interesa i mirnom razrješavanju sporova.
U kaznenom procesnom pravu cjelokupan teret ustanovljavanja istine leži
na sudu. Sud je apsolutno nadređen svim ostalim sudionicima u postupku. Jedino on
smije i treba utvrđivati činjenice; on mora odrediti “istinu” i “neistinu”. Budući da je
u osnovi jedino sud ovlašten da odlučuje o činjenicama koje će dokazivati i
dokazima koje će izvesti, osnovno je poimanje istine holističko: spor se vodi oko
postojanja ili nepostojanja samo jedne “činjenice”: je li ili nije počinjeno kazneno
djelo. Utvrđivanje istine pritom diktira “javni interes”, zaštita “općedruštvenih
dobara”.

19
Cf. infra, str. 204.
DODATAK: ISTINA U ZAKONSKIM TEKSTOVIMA
183
I u kaznenom, i u građanskom postupku utvrđivanje istine veže se uz slo-
bodnu ocjenu dokaza. Međutim, u građanskom postupku već u definicijama slo-
bodne ocjene govori se o “slobodnom sudačkom uvjerenju” kao pravilu koje je
podložno izuzecima, kao slobodi koja je ostavljena sucima na svim mjestima gdje
njihova ocjena nije uvjetovana zakonskim pravilima, a zakonska pravila koja
reguliraju dokazivanje ne promatraju se kao nešto što je a priori antagonističko
“slobodnom uvjerenju”; uostalom, i u praksi građanskog postupka rijetko se događa
da bi se intimno sudačko uvjerenje kosilo s odlukom koju sud donosi na osnovi
preostalih zakonskih pravila o ocjeni dokaza.
U kaznenom postupku, nasuprot tome, sama se “slobodna ocjena” definira
kao kontraran pojam “formalnim zakonskim pravilima o ocjeni dokaza”;
istovremeno, formulacija je kategorička i isključuje takva formalna pravila u pot-
punosti iz kaznenog postupka. Doduše, pomnijim ispitivanjem mogu se i u
kaznenom postupku pronaći ostaci zakonskih pravila o ocjeni dokaza, što navodi na
zaključak da je opće pravilo o slobodi ocjene dokaza (koje se u novijim zakonicima i
pojavljuje u uvodnom dijelu, kao načelo, a ne kao neposredno primjenjiva norma)
više manifest negoli adekvatan izraz procesne prakse. Ista ta praksa negira i
“antiformalizam” kaznenoprocesne definicije “slobodne ocjene dokaza” time što,
pozivajući se na “slobodu sudačkog uvjerenja”, zbog argumentativne plauzibilnosti
nekih dokaznih pravila ta pravila preuzima kao “sudački stvoreno pravo” u sudsku
praksu.
Ono u čemu se slažu i kazneni i građanski procesni red jest to da se
“sloboda” ocjene ne smije shvatiti kao arbitrarnost; oba postupovnika ističu obvezu
obrazloženja činjeničnih utvrđenja suda – što je samo po sebi već dodatno
ograničavanje “slobode”. Okolnost postojanja obveze obrazloženja pokazuje da je i
“sloboda” podložna kontroli te da je “slobodno” utvrđenje činjenica valjano tek ako
izdrži intersubjektivnu provjeru
20
. Indikativna je i činjenica da praksa pokazuje
tendenciju proširenja revizibilnosti i na činjenična obrazloženja
21
, što je posredno
priznanje da je u pravu iznimno teško govoriti o “čistim”, “golim” činjenicama te da
je i “utvrđivanje istine” u sudskom postupku – unatoč dogmi o pravno
neuvjetovanoj sudačkoj ocjeni – u velikoj mjeri impregnirano i posredovano pravom.
Može li se, na temelju ovog kratkog pregleda zakonskih tekstova, naznačiti
obrise “teorije istine” sadržane u njima – neke vrste implicitne gnoseologije koja proizlazi
iz normi procesnog prava? Mjesta na kojima se u zakonskom tekstu pojavljuje izraz
“istina”, “istinito” i sl. sama za sebe ne mogu nam očito mnogo pomoći; ako želimo
doći do njihova smisla, trebamo se obratiti drugim normama, koje izravno ili
neizravno određuju što zakon zapravo pod postuliranom “istinitošću” uistinu

20
Intersubjektivna provjerljivost ne ograničava se samo na provjeru od strane apelacijskog suda;
određenu vrstu intersubjektivne provjerljivosti predstavlja i institucija kontradiktornosti te sudjelovanje
javnosti u sudskom postupku.
21
Cf. infra, str. 195, posebno bilješka 21.
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
184
smatra. Različiti zakoni i različite norme u njima često nisu u punom uzajamnom
skladu, no ipak se neke opće zajedničke crte mogu pronaći. Postulat istinitosti –
zahtjev svim procesnim sudionicima u pogledu udovoljavanja željenoj kvaliteti
činjeničnih utvrđenja – bit će tako prije svega ispunjen ako su zadovoljeni sljedeći
uvjeti:
1. ako su činjenice iznesene na glavnoj raspravi;
2. ako su činjenice relevantne;
3. ako se o činjenicama na glavnoj raspravi raspravljalo (tj. ako su stranke
imale priliku o njima iznijeti sve svoje argumente i protuargumente);
4. ako izneseni činjenični navodi odgovaraju znanju i uvjerenju sudionika
postupka (stranaka, vještaka, suda) – tj., ako nisu proizvod svjesnog
iskrivljavanja vlastitih predodžbi (postulat iskrenosti, zabrana laži);
5. ako su drugi izvori spoznaje, različiti od osoba (isprave, predmeti) čim
autentičniji (tj. ako su čim neposredniji u odnosu na informaciju koja se
dokazuje);
6. ako su svi činjenični zaključci u postupku argumentirani, a argumenti
navedeni u obrazloženju;
7. ako činjenične zaključke (odnosno uvjerljivost argumenata na kojima se
temelje) prihvate stranke u postupku ili višestupanjska instan-
cija/instancije – žalbeni ili drugi viši sud.
U okviru ove opće slike treba, međutim, obratiti pažnju na mjesta na kojima
se građanski i kazneni postupnici bitno razlikuju.
Ad 1. -- u građanskom postupku činjenice u načelu iznose samo stranke – u
kaznenom je pak naglasak na slobodi suda da – u okviru optužbe – ispituje sve
okolnosti;4
Ad 2. -- u građanskom postupku argumentacija se u načelu odvija između
stranaka
22
; u kaznenom sud podjednako dokazuje “činjenice koje terete okrivljenika i
činjenice koje mu idu u korist”, dakle, zaoštreno govoreći, otvara se mogućnost da
sud raspravlja sam sa sobom;
Ad 3. -- postulat iskrenosti u građanskom se postupku podjednako odnosi
na sud i na stranke – čak se može reći da je primarno usmjeren strankama, a tek
onda sudu i drugim sudionicima u postupku
23
; u kaznenom postupku on je gotovo
isključivo usmjeren sudu, dok se okrivljeniku priznaje i privilegija da laže;

22
Izvjesnu anomaliju ovdje predstavlja pravilo da sud može izvesti i one dokaze kojima se
stranke protive (usp. ZPP 7/3); ipak, u praksi je to više izuzetak nego pravilo, a i kao izuzetak može se
anulirati dispozitivnim ovlaštenjima koje stranke imaju u pogledu činjenica.
23
Utoliko što široka dispozitivna ovlaštenja stranaka otvaraju prostor za legitimno donošenje
odluka koje neće odgovarati “uvjerenju” suda: npr. sud će biti prisiljen uzeti kao istinite nesporne i
formalno priznate činjenice bez obzira na svoj stav o tome.
DODATAK: ISTINA U ZAKONSKIM TEKSTOVIMA
185
Ad 4. -- pravila o autentičnosti stroža su u građanskom nego u kaznenom
postupku – u najmanju ruku, što se najbolje može vidjeti na primjeru pravila o
dokaznoj snazi isprava – u građanskom su postupku izričito i opsežnije regulirana;
Ad 5. -- princip je načelno isti, no treba naglasiti da je i ovdje on donekle u
nesuglasju s kaznenoprocesnim insistiranjem na “slobodnoj ocjeni” koje otvara
mogućnosti skraćenih i nedostatnih obrazloženja;
Ad 6. -- u građanskom postupku prihvaćanje činjeničnih utvrđenja od strane
stranaka ima mnogo više prostora (mogućnost priznanja činjenica, sudske nagodbe),
dok su te mogućnosti u kaznenom vrlo skučene (neulaganje žalbe) te je tako
naglasak na kontroli “odozgo”.
Zbrojivši sve te razlike, možemo zaključiti da nam ovako pred očima
izrastaju dvije suprotstavljene “teorije istine” – dvije međusobno konkurentne
“gnoseologije”. Dok se za “gnoseologiju” građanskog postupka bez mnogo oklije-
vanja može reći da je konstituirana dijalogom stranaka, za implicitnu spoznajnu teoriju
kaznenog postupka ne može se, doduše, bez rezerve kazati da je monološka, ali
svakako nije daleko od toga. Osnovna gledišna točka koja u kaznenom postupku
dolazi do izražaja je gledišna točka suda te je možda baš zbog toga kaznenoprocesna
literatura uvijek više insistirala na psihološkim kategorijama – “izvjesnosti”,
“uvjerenju”, “slobodnoj ocjeni”, proporcionalno zanemarujući argumentacijske
kategorije – pravila ispravnog izvođenja argumenata, njihove uvjerljivosti i
konzekvencije pojedinih argumentativnih koraka.
Dio zasluge za to zanemarivanje snosi zacijelo i teorija o “materijalnoj istini”
kao “nevezanosti formalnim zakonskim pravilima”. Ako i preskočimo pitanje
suvislosti samog izraza (koja su to “neformalna zakonska pravila”?), činjenica je da
ovakav stav, povezan s vladajućim duhom pozitivizma, vodi u opasna područja
subjektivizma i voluntarnosti. Jer, ako kao obvezujuća pravila prihvatimo isključivo
zakonska pravila (formalni “izvor prava”), sloboda “neformalne” slobodne ocjene
postaje neograničena sloboda arbitrarnosti
24
. Iako je sudska praksa (i kontrola

24
Svaka argumentacija uvijek je argumentacija na temelju nekih pravila; bez odgovarajućeg
pravila, podobnog da posluži kao utemeljenje određenog zaključka, nije ni moguće obrazložiti bilo koju
odluku. Teoretičari građanskog postupka stoga su neprekidno upozoravali da sloboda i arbitrarnost
nisu jedno te isto te da sudac nije nipošto slobodan od “općih zakona logike, psihologije, znanosti,
iskustva uopće” (Triva et al., GPPP, str. 131). Tom stavu moglo bi se pridodati i upozorenje da “pravila
iskustva” nipošto nisu vrijednosno neutralna. Točnije, ako i prihvatimo da postoje vrijednosno
neutralna pravila (npr. zakon gravitacije), tada osim njih postoji i niz praktičkih pravila razvijenih u
sudskoj praksi, a preuzetih iz svakidašnjeg života, etike, morala ili običaja, za koje je nesporno da u
punom smislu predstavljaju normu. O tome svjedoči i neprekidni proces preuzimanja takvih pravila kao
pravnih normi, i obratno, deregulacije pojedinih područja, uslijed čega prijašnja pravna pravila ponovo
postaju pravila iskustva ili prakse. Ex facto ius oritur: o tome kako isto pravilo (određivanje određenog
postotka alkohola u krvi kao granice pijanstva) može od iskustvenog postati pravno pravilo cf.
Perelman, PRAVO, MORAL I FILOZOFIJA, str. 113. Činjenica da sudovi nisu formalno obvezani pravilima
iskustva ili pravilima sudske prakse ne znači da ona za njih ne vrijede - mogućnost odstupanja od njih
samo upućuje na drugačiju strukturu tih pravila; dok pravno pravilo ne poznaje iznimki, od faktičke
ISTINA U DOMAÆOJ PRAVNOJ TEORIJI I PRAKSI
186
višestupanjskih sudova) uvijek donekle amortizirala ove opasnosti, ipak se, globalno
govoreći, na temelju ovakve spoznajne pozicije nije moglo doći do konzistentne
opće koncepcije koja bi maksimirala pravnu sigurnost.
25

Indikativno je da se ipak upravo ta koncepcija istine preferirala u domaćoj
pravnoj teoriji, tako da su ju kao osnovnu referentnu točku uzimali ne samo krivičari
već i civilisti. Alternativna koncepcija istine, implicitno prisutna u građanskim
postupovnicima, nije se nikada pokušala izraziti u obliku konzistentne teorije –
možda i zato što je za to nedostajala odgovarajuća filozofijska teorija koja bi bila
podobna da se suprotstavi korespondencijskoj. U sljedećem odsjeku pokušat ćemo
dati neke naznake upravo u tom pravcu.

presumpcije može se odstupiti, ali i tada samo motivirano - iz razloga potkrijepljenih nekim drugim
faktičkim pravilom.
25
Autor ovog teksta prisustvovao je prvostupanjskom postupku vođenom protiv skupine osoba
optuženih za krađu; nakon provedene rasprave, sudac je bio uvjeren u njihovu krivnju, no nije bio
uvjeren ima li dovoljno dokaza da svoju osudu obrazloži. U neformalne konzultacije pozvao je dvojicu
kolega sudaca; nakon što im je prikazao tijek postupka i raspoložive dokaze, jedan od njih savjetovao
mu je da osudi sve, a drugi da sve oslobodi. Napokon, sudac je prihvatio kompromisni savjet slučajno
naišlog odvjetnika, koji mu je predložio da osudi onog optuženog kod kojeg su pronađene ukradene
stvari, a da ostale oslobodi. I ne znajući, on je tako formulirao presumpciju koja se kao dio dokaznog
prava redovito koristi u common-law postupku - da se činjenica da su u izvjesnom razdoblju nakon
počinjenog djela krađe ukradene stvari pronađene kod određene osobe smatra dovoljnim dokazom da
je ta osoba krađu počinila. Jasno je, međutim, da bi u istom ovom slučaju - oslanjajući se samo na svoju
“slobodnu ocjenu” - tri različita suca donijela tri različite presude.
KRITIÈKI REZULTATI ISTRAŽIVANJA
187


Četvrti odsjek

Epilog:
Prilog formuliranju jedne procesne teorije istine
§ 12. Kritički rezultati istraživanja
Zaključci istraživanja: ustrojstvo vlasti i koncepcija istine. Što se,
nakon ova tri odsjeka, može zaključno reći o osnovnoj temi ovog rada, istini u
sudskom postupku – temi kojoj se ovdje pristupilo kroz kritiku pojma, načela i
teorije “materijalne istine” iz perspektive suvremenih filozofijskih teorija istine, s
posebnim osvrtom na građanski sudski postupak? U prethodnom odsjeku koncep-
ciju “materijalne istine” rekonstruirali smo kao “vjeru u postojanje jedne čiste,
nenormativne ‘stvarnosti’, koju može ‘otkriti’ jedino sud, i to neformalnim
(nenormativnim) sredstvima, nesputan dispozicijama stranaka u postupku, u svrhu
zaštite ‘općih, javnih interesa’”
1
. Takva koncepcija, kao što se pokazalo, s jedne je
strane inspirirana postojećim političko-implementativnim crtama u kaznenom
postupku zapadnoeuropskog kontinentalnog tipa; s druge strane te su crte u
poslijeratnom razvoju pod utjecajem realsocijalističkog društveno-političkog sustava
i ideologije koja ga je utemeljivala daljnje proširivane i pojačavane, obuhvaćajući čitav
pravosudni sustav. Doduše, kao što se pokazalo u prethodnom odjeljku, premise
takve koncepcije nisu se mogle potpuno ostvariti u cjelokupnom pravnom sustavu, a
ovisile su i o aktualnim političkim prilikama i oscilacijama između težnje za strogom
i sveobuhvatnom političkom kontrolom, uz plansku privredu i nastojanja koja su
vodila umjerenoj liberalizaciji i otvaranju nekih tržišnih institucija. Također, niz
istaknutih pravnih znanstvenika – Zuglia, Triva, Grubiša i drugi – nastojao je u
svojim radovima i praktičkoj djelatnosti u području sudstva i zakonodavstva
amortizirati tendencije za dosljednim ostvarenjem opisane koncepcije “materijalne
istine”. Uslijed toga, domaće je procesno pravo – naročito što se tiče građanskog
sudskog postupka – ipak uspjelo zadržati više sličnosti sa zapadnim, nego s istočnim
modelima. Ipak, teorijski se priznavala legitimnost “načela materijalne istine” (koliko
god se njegova primjena nastojala ograničiti) i njemu pretpostavljene teorije istine;
prisutne elemente društveno-političkog sustava koji su dovodili do takve koncepcije
bilo je riskantno zaobilaziti ili negirati.

1
Vidi supra, str. 158.
EPILOG
188
Da bi se opisala veza između političkog sustava i koncepcije istine u sud-
skom postupku, bilo bi potrebno opsežnije politološko-pravno istraživanje.
2
Ovdje
bismo se zadovoljili samo navođenjem nekih točaka koje bi se u takvom istraživanju
zacijelo pojavile. Neke značajke realsocijalističkog političkog sustava koji je obilježio
gotovo pola stoljeća naše neposredne povijesti su nesporne: nesporno je da je riječ o
sustavu koji nije pristajao uz kategorije tržišne privrede; da je politička moć u njemu
bila koncentrirana u rukama relativno uske skupine ljudi koji nisu demokratski
legitimirani, već svoju vlast opravdavaju pretpostavljenim uvidom u nužnost
povijesnog razvoja; da osnovni medij kohezije u društvu nije bila ekonomija, već
ideologija; da je riječ o sustavu koji je težio obuhvatnoj političkoj kontroli u svim
sferama života; da je riječ o sustavu koji nije naginjao podjeli, već jedinstvu vlasti; da
su ljudska prava u tom sustavu bila podređena unaprijed zadanom interesu cijeline,
“općem dobru”; da je svrha države pretežno bila ostvarenje ideala “dobrog života”,
a ne održavanje socijalnog statusa quo; da je bila riječ o pretežno totalitarnom, a ne o
pretežno liberalno-demokratskom sustavu itd.
Iz takve konstrukcije političkog sustava koja je, unatoč nekim nezaobilaznim
razlikama (često više u intenzitetu nego u stvarnom sadržaju), ipak najviše nalikovala
političkim sustavima sovjetskog modela, proizlazi i određeni model pravosuđa. Jasno
je da se u tom sustavu svaki društveni spor pokušava sagledati kroz optiku javnog
interesa. Zbog toga se i uloga suca kao državnog službenika sastoji primarno u
interpretiranju sporova u terminima istog tog javnog interesa te u njihovu rješavanju
uz pomoć smjernica državne politike. Prirodno je da su u takvom sustavu ovlasti
suda neusporedivo veće od ovlasti stranaka i da u njemu bitno pretežu inkvizitorna
obilježja. Sud u postupku igra aktivnu ulogu; međutim, njegov je aktivizam veoma
različit od aktivizma europskih, a posebno od aktivizma anglosaksonskih sudova:
riječ je o političkom, a ne o juridičkom aktivizmu.
3

Sud se i onda kada aktivno nastupa u odnosu na stranke ne rukovodi svojim
osobnim vrijednosnim i stručnim uvjerenjima – on je agent državne politike i
ideologije. Ta politika i ideologija jest doduše najčešće već izražena u zakonima, jer
prema načelu jedinstva vlasti isti činioci moći imaju potpunu kontrolu nad legisla-
tivom, a uz stupanj složenosti modernih društava niti jedna suvremena država ne
može funkcionirati bez zakonske regulative. Funkcija zakona je, međutim, različita u
totalitarnim i liberalno-demokratskim društvima. Zakon u liberalno-demokratskim

2
Cf. neke naznake u tom pravcu kod Damaške, FACES OF JUSTICE AND THE STATE AUTHORITY,
New Haven, 1986, gdje se međutim uspostavlja tek opći teorijski model koji omogućuje praćenje veza
između funkcije pojedinog političkog poretka i funkcioniranja pravosuđa u njemu. Praćenje tih veza u
slučaju pojedinog političkog poretka (npr. onog koji je postojao u bivšoj Jugoslaviji) i pravosuđa u
njemu zahtijevalo bi međutim iscrpnu konkretizaciju općeg modela, koja izlazi iz okvira zadataka ovoga
rada. Sa stajališta političke teorije i filozofije, opća rekonstrukcija modela jugoslavenskog socijalizma
dana je u: Puhovski, SOCIJALISTIČKA KONSTRUKCIJA ZBILJE, Zagreb, 1990.
3
O tim terminima cf. Dika/Uzelac, Zum Problem des richterlichen Aktivismus in Jugoslawien, ZBORNIK
PRAVNOG FAKULTETA U ZAGREBU, 40:4/1990, str. 391-416.
KRITIÈKI REZULTATI ISTRAŽIVANJA
189
društvima ima ne samo funkciju održavanja i reguliranja društvenih procesa, već –
kao određen, neretroaktivan i općenit pravni akt
4
– i funkciju zaštite individualnih
prava. Taj aspekt nedostaje u totalitarnim režimima, i zato je sudstvo vezano
zakonom dok ovaj vjerno prenosi aktualnu političku volju (što najčešće i jest). Ako,
pak, dođe do razmimoilaženja te volje i zakona, praktičko ponašanje socijalističkog
pravosuđa pokazuje da je sud prešutno ovlašten da ide i contra legem.
5

U osnovi socijalističkog pravosuđa tako leži diskrecijsko odlučivanje, načelo
oportuniteta, a ne načelo legaliteta, makar se prividno činilo i suprotno i govorilo o
vezanosti sudaca za (“socijalističku”) zakonitost.
6
U tome se ujedno i očituju bitne
razlike takvog pravosuđa spram pravosuđa socijalne države zapadnog tipa, koja
također ima reformske ambicije, no kod koje se društvene promjene nastoje ostvariti
bez povrede načela legaliteta i uz striktno poštovanje demokratskih institucija i
podjele vlasti.
Ovako koncipirani model pravosuđa implicira i određenu teoriju istine.
Primat javnih nad pojedinačnim interesima ogleda se i u ustrojstvu radnji usmjerenih
na utvrđivanje činjenica: u radikalno provedenom socijalističkom modelu sud bi sve
činjenice utvrđivao po službenoj dužnosti, dok bi dispozicije stranaka u svim
granama sudskog postupka (dakle i u građanskom sudskom postupku) bile
onemogućene. Kako se, prema ranije rečenome, pravosuđe i u tom modelu u praksi
nije osobito osjećalo vezanim zakonskim normama, tako se i prilikom odlučivanja o
činjenicama preferira slobodna ocjena dokaza, potkrijepljena nejasnim i
neprovjerljivim kategorijama poput “najvećeg stupnja izvjesnosti”. Štoviše, i dobar
dio procesnih formi za takav je sustav nešto izvanjsko i suvišno, te u sukobu
procesne forme i sudske slobode u traženju istine ova potonja nedvojbeno ima
prednost – to je uostalom i dio smisla nastojanja za “oslobađanjem” pravosuđa od
“štetnih procesnih formi” koje neki autori navode kao bitan sadržaj “načela
materijalne istine”.
7

Ovakvom rekonstrukcijom procesnog sustava iz osnovnih postavki
socijalističkog političkog i društvenog sustava dolazimo, dakle, do onih istih teza o

4
Cf. Neumann, DEMOKRATSKA I AUTORITARNA DRŽAVA, Zagreb, 1974, str. 31.
5
Kao što kaže u lokalnim okvirima čuvena anegdota, jugoslavenski predsjednik Tito je početkom
sedamdesetih godina, kada su nakon “hrvatskog proljeća” počeli prvi montirani procesi, nezadovoljan
odlukama nekih sudaca, preporučio sucima da se “ne drže zakona kao pijan plota”. Cf. START, 26.
svibanj 1990, str. 16.
6
Empirijska potvrda teze da količina propisa i formalna vezanost za njih ne utječe na mogućnost
odlučivanja shodno načelu oportuniteta može se naći u praksi jugoslavenskog “samoupravnog
socijalizma”, gdje se pokazalo da hipertrofirana gomila (“samoupravnih”) propisa ne smanjuje, već
naprotiv povećava razinu arbitrarnosti sudovanja.
7
Samom Bayeru, koji je otac ovakve formule, takvo se shvaćanje, doduše, ne bi moglo pripisati,
no to je nesumnjivo bio način na koji su ju shvaćali neki njegovi tumači i nastavljači i dobar dio
(“socijalističke”) pravne prakse.
EPILOG
190
“materijalnoj istini” koje smo izveli iz stvarnih stavova korpusa domaće teorije.
8

Ono, međutim, što u ovoj kratkoj skici nismo izveli, a što zaslužuje iscrpnije raz-
matranje, jest uloga i mjesto korespondencijske definicije istine u gornjem kontekstu.
66.Rekapitulacija kritike korespondencijske definicije istine u pravu.
Tematizirajući odnos korespondencijske teorije kao jedne određene koncepcije istine
i kostrukcije sudskog postupka u gore iznesenom smislu, ključno pitanje koje se
postavlja jest: postoji li između prihvaćanja takve teorije istine i izabranog modela
sudskog postupka nužna ili barem dovoljna veza; ima li, naime, uopće veze između
zastupanja korespondencijske teorije i zastupanja jednog naglašeno inkvizitornog i
oficioznog sustava, obojenog k tome i snažnim tonovima proizvoljnosti i samovolje?
Ovo pitanje izuzetno je značajno za ovaj rad, jer ako veze o kojoj je riječ nema, tada
se nema smisla baviti ni sudskim postupkom u kontekstu filozofijskih teorija istine (i
obratno).
Zaista, takvu je vezu vrlo teško apodiktički dokazati. Postoje i argumenti
koji govore protiv nje: u filozofijskim diskusijama – u kojima, kao što je poznato,
nema presuđenih stvari
9
– korespondencijska teorija još je uvijek vitalna; među
pravnicima – kao što se može pokazati na primjeru nekih značajnih hrvatskih teo-
retičara – postoje i oni koji ne osporavaju korespondencijsku definiciju, no vrlo se
oštro suprotstavljaju opisanom modelu sudskog postupka.
10

Ipak, neki elementi korespondencijske teorije pokazuju da je ona naročito
pogodna za kombiniranje s opisanom koncepcijom postupka. Prigovori koji se
upućuju korespondencijskoj teoriji u filozofskoj diskusiji mogu se vrlo uspješno
potkrijepiti upravo razmatranjem njene primjene u pravnoj teoriji. U ranijem tekstu
11

filozofijske kritike korespondencijske teorije sistematizirali smo u tri skupine. Na
ovom mjestu pokušat ćemo pokazati kako se nedostaci na koje svaka od tih skupina
upozorava mogu upotrijebiti da bi se zastupao upravo opisani model postupka. Ako
izneseni argumenti budu uvjerljivi, stekli bismo tako barem dovoljan razlog da
povežemo korespondencijsku teoriju i određeni model sudskog postupka, a na taj

8
Vidi supra, treći odsjek, § 9, točke 8-10.
9
Cf. Perelman, PRAVO, MORAL I FILZOFIJA, Beograd, 1983, str. 64.
10
Zacijelo je najbolji primjer takvog pravca razmišljanja - a sigurno i jedan od najutjecajnijih -
stav koji zastupa Triva. On, doduše, formalno pristaje uz korespondencijsku definiciju istine (usp. Triva et
al., GPPP, str. 125: “Spoznaja je istinita kad odgovara objektivnoj stvarnosti...Stvarnost postoji prije i
nezavisno od ljudske spoznaje”), no iz nje ne izvodi metodološke postulate; naprotiv, pri tumačenju čl.
7. ZPP-a, on se zalaže za specifičan proceduralni kriterij istine - za “utvrđivanje koje se u svojim
aktivnostima rukovodi metodama za koje suvremeno iskustvo, znanost i praksa pokazuju da su
najprikladniji za postizavanje momenta apsolutne istine” (ibid., str. 127). Teorija koju ćemo ovdje
pokušati naznačiti gradit će se na tragu ovog drugog navoda, pokušavajući, međutim, dovesti u sklad
definiciju i kriterij istine.
11
Cf. supra, str. 28.
KRITIÈKI REZULTATI ISTRAŽIVANJA
191
način i dovoljan poticaj da korespondencijsku teoriju istine pokušamo nadomjestiti
nekom drugom.
67.Kritika “objektivizma” korespondencijske teorije. Prva skupina
kritika odnosila se na “objektivizam” korespondencijske teorije, naime na činjenicu
da se u odnosu između spoznajućeg subjekta i objekta spoznaje (“stvarnosti”) zane-
maruje aktivnost subjekta u “preradi” te i takve “stvarnosti”. Istinita spoznaja,
prema tim kritikama, barem je jednako toliko proizvod onoga koji spoznaje kao i
onoga što se spoznaje. Utoliko je neopravdano predstavljati istinite spoznaje kao
“kopiju”, “odraz” stvarnosti – jer je “ogledalo” u slučaju spoznaje barem jednako
toliko aktivno kao i stvar koja se “ogleda”.
Osobine koje ova skupina kritizira uočljive su i u pravnom diskursu –
upravo kod pobornika “materijalne istine”. Kao što se u prethodnom odsjeku po-
kazalo, mnogi od njih “materijalnost” materijalne istine izjednačuju baš s
“objektivnošću” koju mora posjedovati rezultat sudskog postupka. Ta se
“objektivnost” onda neminovno suprotstavljala “subjektivnosti”: ono čemu se u
postupku teži jesu “gole” činjenice, “čista” stvarnost. Ni za pristalice takvog
shvaćanja nije sasvim jasno što to zapravo jest; jasno je međutim što to za njih nije.
Činjenična podloga na kojoj se zasnivaju sudske odluke ne smije, prema tom
shvaćanju, ni u kom slučaju biti obojena privatnim stavovima, uvjerenjima i
sposobnostima sudionika u postupku. Naročito pak treba izbjeći da na utvrđivanje
činjenica djeluju vrijednosni stavovi organa odlučivanja. Oni su nespojivi s
“objektivnom istinom”, jer je ono što se traži po definiciji nenormativno – traži se
vrijednosno neutralan opis “onoga što se zaista dogodilo”.
Koliko je to iluzoran zahtjev najbolje pokazuje praksa sudskog postupka.
Teorijski, bilo bi možda moguće postići “objektivnost” kakva se traži – kada bi se
cjelokupna “stvarnost” mogla izmjeriti te izraziti jezikom brojeva, u matematičkim i
fizikalnim kategorijama (iako bi se i u to moglo sumnjati, jer već sam akt mjerenja
sadrži crte subjektivnosti). Međutim, praktički to nije moguće, i sva su sredstva za
utvrđivanje istine u postupku prožeta “subjektivnošću”. Ta subjektivnost počinje već
kod notornih primjera: rijetko kada dva svjedoka istog događaja daju istu verziju
zbivanja; pokazuje se da i dva promatrača mogu dati sasvim suprotne varijante
onoga što su vidjeli. Te i slične činjenice ne samo da su u praksi eklatantna pojava
već su i potkrijepljene odgovarajućim teorijskim radovima.
12
Taj tip subjektivnosti u
procesnoj se teoriji često dovodi u vezu s nesavršenošću spoznajnih moći čovjeka
(još pojačanih specifičnostima sudskog postupka) i smatraju se “ograničenjima

12
Niz tipičnih podataka o psihološkim ograničenjima spoznaje, kako kod neposrednog per-
cipijenta-svjedoka, tako i kod instancije odlučivanja-suda može se naći u Bender/Röder/Nack,
TATSACHENFESTSTELLUNG VOR GERICHT. BAND I: GLAUBWÜRDIGKEITS- UND BEWEISLEHRE; BAND II:
VERNEHMUNGSLEHRE, München, 1981.
EPILOG
192
mogućnosti traženja istine”.
13
Zaista, sudski postupak koji se u svom velikom dijelu
trudi istražiti sadržaj nekog prošlog događaja upućen je na vrlo nesigurna i
nepouzdana sredstva. Sud kao organ odlučivanja po definiciji ne može neposredno
saznavati o svim činjenicama koje istražuje; on ne smije biti “svjedok u vlastitoj
stvari”, jer bi tada vršio dvostruku funkciju, i njegova bi se nepristranost mogla
dovesti u pitanje. Uviđaj, kao dokazno sredstvo kojim sud neposredno spoznaje
neke činjenice, ni pod najpovoljnijim okolnostima ne može nadomjestiti druga
sredstva: saslušanje stranaka, iskaze svjedoka, isprave. A ta sredstva, kao medij
prenošenja informacija, otvaraju izdašne mogućnosti da dođe do “buke u
komunikacijskom kanalu”. Svaka poruka (u smislu lingvističke teorije) koju ta
sredstva prenose prelomljena je i iskrivljena kroz optiku njenog pošiljaoca. To važi i
za vještačenje, kao i za druge znanstvene i kvaziznanstvene metode (iscrpno
opisivane npr. u udžbenicima kriminalistike) kojima procesna teorija (naročito teorija
kaznenog postupka) nastoji potkrijepiti tvrdnje da je sudski postupak – i u
terminima “teorije materijalne istine” – ipak “objektivan”. Međutim – o čemu
plastično svjedoči institut nadvještačenja, a što dobro zna i svaki bolji odvjetnik
nastojeći utjecati na izbor “svoga” vještaka – “objektivne” ocjene vještaka i
stručnjaka mogu se od osobe do osobe veoma razlikovati. Poruka koju sud kao
primalac prima iz posrednih dokaznih sredstava dodatno je iskrivljena i kroz njegovu
vlastitu optiku, kao i kroz mogućnost eventualnog nerazumijevanja načina
izražavanja/koda koji dokazno sredstvo kao pošiljalac poruke koristi
14
. Tako, ako se
ograničimo samo na iskaze dobivene promatranjem, u slučaju neposrednih dokaznih
sredstava imamo jednostruko, a u slučaju posrednih barem dvostruko iskrivljeni
iskaz. Kada bismo još k tome dozvolili iskaze o onome što je već s obzirom na
dokazno sredstvo posredno postignuto – kao u slučaju tzv. hearsay svjedočenja, imali
bismo trostruko i višestruko iskrivljeni podatak, a kada bismo (kao u
srednjovjekovnom pravu) priznavali kao dokazno sredstvo i glasine (rumor, fama),
stupanj iskrivljenja ne bi se mogao čak ni pratiti. Do kakve promjene poruke može

13
Cf. Triva et al., GPPP, str. 126 (za načelna ograničenja) te str. 133 (za specifična ograničenja
sudskog postupka).
14
Pojednostavljeni komunikacijski model koji predstavlja ovu situaciju prenosi Ben-
der/Röder/Nack, op. cit. (bilješka 12), Bd. II, str. 56. Model je sljedeći:







Primatelj
interpretira
misli,
predodžbe
itd. te šalje
pošiljatelju
povratnu
informaciju
te ih de-
kodira
(kroz
svoj
osobni
kod)
koje
primatelj
prima
koje tada
šalje
koje
dekodira
u
simbole,
kroz svoj
osobni
kod,
Pošiljalac
ima
određene
misli,
predodžbe
itd.
KRITIÈKI REZULTATI ISTRAŽIVANJA
193
doći u takvom lancu prenošenja – popularno poznatom kao fenomen “pokvarenog
telefona” – pokazala su, ceteris paribus, odgovarajuća psihološka istraživanja.
15

Sva ta iskrivljavanja (koja se, nota bene, odnose već na najjednostavnije iskaze
dobivene promatranjem) mogla bi se pripisati specifičnostima sudskog postupka u
odnosu na druga područja ljudske aktivnosti. Kada bismo se ovdje zaustavili, mogli
bismo opovrgnuti tezu da se u sudskom postupku postiže “objektivna istina”, no ta
ista istina ostala bi nam kao ideal koji postoji izvan sudskog postupka i može se
ostvariti u nekim drugim ljudskim djelatnostima i disciplinama. Međutim, teza o
nepostojanju “materijalne istine” kao “objektivne istine” može se dalje zaoštriti. Kao
što se pokazalo u prvom odsjeku, ne samo u tzv. čistoj filozofiji, već i u općoj
metodologiji znanosti (pa i u okvirima pojedinih znanosti) snažno su izražene
sumnje u načelnu mogućnost postizanja jedne takve “objektivnosti” uopće. Za to su
se navodili mnogi razlozi, no ovdje ćemo se zadržati samo na jednom od temeljnih.
Za istinu se – barem u njenom dominantnom značenju – još od Aristotela smatra da
se ne može pripisivati stvarima i događajima
16
– ne može se kazati “ovo je istinit
kamen/čovjek/potres” – već samo jezičkim iskazima: rečenicama, sudovima,
stavovima.
17
Jezik, pak, kao medij komunikacije, sadrži u sebi već veliku dozu
“subjektivnosti”. Jezični izričaji, kako nas uči lingvistika i teorija književnosti, barem
jednako koliko i o onome na što se neposredno odnose govore i o onome tko ih
upotrebljava (pošiljaocu), kao i o njegovim namjerama spram onome kome su
namijenjeni (primaocu).
18
Veza teksta (kao smislene cjeline koja se sastoji od jedne ili
više rečenica) i njegovog predmeta je proizvoljna, i plod je konvencije; jezik ima svoj
vlastiti objekt koji se ne može poistovjetiti s tzv. “realnim objektom”; jezik,
naposljetku, najviše govori o sebi samome.
19
Ako uopće prihvatimo da jezik govori
nešto o izvanjskom, transcendentnom predmetu, on u tom slučaju posjeduje bitan

15
Opis jednog od eksperimenata koji zorno pokazuje do kakvih izobličavanja može doći pri
prenošenju priče “od usta do usta” može se naći u: Trankell, RELIABILITY OF EVIDENCE. METHODS
FOR ANALYZING AND ASSESSING WITNESS STATEMENTS, Stockholm, 1972, str. 56 i d.
16
O značenju izraza “istinitosti” kao “autentičnosti” vidi infra, str. 204. U svakom slučaju,
premda se u tom smislu izraz “istinitost” može primijeniti i na pojedine predmete (npr. “istinita
isprava”), to svakako nije značenje u kojem “teorija materijalne istine” poima “istinitost”.
17
Cf. supra, str. 11.
18
Različiti modeli značenja koji upozoravaju na razne funkcije znaka/jezika/teksta mogu se naći
u radovima strukturalističkih lingvista i teoretičara književnosti koji se nastavljaju na antologijsko De
Saussureovo djelo Tečaj opće lingvistike (Sosir, Opšta lingvistika, Beograd, 1977). Cf. npr. Bühlerov
“organon-model” u: SPRACHTHEORIE (Stuttgart, 1965), kao i Jakobsonov shematski model funkcija
jezika u: LINGVISTIKA I POETIKA (Beograd, 1966), str. 285-326. U oba modela se osim tzv. refe-
rencijalne (Jakobson), denotativne ili simboličke (Bühler) funkcije (funkcije orijentirane “predmetu”,
koji je nota bene holistički koncipiran - kao “svijet” ili “kontekst”) razikuju još i tzv. emotivna
(ekspresivna, simptomatička) funkcija usmjerena samome pošiljaocu, kao i tzv. konativna (apelativna,
signalna) funkcija usmjerena primaocu.
19
To je, prema Jakobsonovom modelu, metajezička, ali i poetska funkcija jezika. Cf. LINGVISTIKA
I POETIKA, str. 293 i d.
EPILOG
194
handicap: stvari, osobe i događaje, kao jedinstvene i neponovljive, on može ili
imenovati ili opisati. Imenovanje, kao plod konvencije, još ništa ne kaže o svojstvima
predmeta; opis, pak, govoreći o svojstvima predmeta, uvijek mora upotrebljavati
termine određenog ranga općenitosti, dovodeći u odnos dvije stvari te promašujući
time njihovu jedinstvenost i neponovljivost. Upravo zato što jezik, govoreći o
predmetima (a ne samo imenujući ih, “pokazujući prstom u njih”), nužno
upotrebljava opće kategorije, on sadrži nešto više od “objektivnog” govora. Svaki akt
pridavanja svojstava nekom predmetu – njegove kvalifikacije kao pripadajućeg nekoj
skupini, klasi ili kategoriji – sadrži u sebi crtu proizvoljnosti, voljni impuls govornika
da nešto opiše kao nešto, da nešto pripiše nečemu: akt opisa od strane onoga koji
opisuje ujedno je i akt vrednovanja.
Ovaj uvid svakako nije ostao nepoznat pravnom diskursu, koliko god
pravna teorija nastojala održati razliku između “izvanpravnog”, “deskriptivnog” --
činjenica i “pravnog”, “normativnog” – prava. Međutim, već ako uzmemo jednostavan
primjer, perspektiva se komplicira. “Istinitost” se nedvojbeno može pripisivati (ili
odricati) jednom iskazu poput “Radnik x neopravdano je izostao s posla”. U shemi
pravnog silogizma to bi bez sumnje predstavljalo donju premisu, “činjenicu”, na
koju bi trebalo primijeniti pravno pravilo (npr. “Radnik koji neopravdano izostane s
posla disciplinski je odgovoran.”). Je li to vrijednosno neutralan, “deskriptivan”
iskaz? Već u uobičajenim prikazima materijalnopravnih pravila često se upozorava na
“otvorene pojmove”, na tzv. pravne standarde. Riječ je o izrazima poput
“opravdano”, “pravodobno”, “odgovarajuće”, “svrsishodno” i sl., za koje se priznaje
da nemaju egzaktno, unaprijed određeno značenje, već da ih u svakom konkretnom
slučaju tijelo koje primjenjuje normu mora odrediti, primjenjujući složen proces
vrednovanja, ponekad čak i, de facto, stvarajući pravnu normu za individualan slučaj.
Na ovaj primjer moglo bi se eventualno odgovoriti tvrdnjom da je to doduše točno,
no da kvalifikacija nekog ponašanja kao “opravdanog” (“pravodobnog” i sl.) može
predstavljati već primjenu pravnog pravila, a ne odlučivanje o činjenicama; pravno, a
ne činjenično pitanje te da, dakle, to izlazi iz okvira diskusije o problemu istine u
sudskom postupku, koja bi se trebala ograničiti na činjenična pitanja. Uzmimo da je
to točno – iako i tada ostaju neke bitne dileme, primjerice tada već u okviru tvdnji
koje su u okviru donje premise pravnog silogizma imamo dvostruke kriterije,
“činjenične” i “pravne”. U tom slučaju postavlja se, međutim, pitanje na kojoj razini
počinju čisti, vrijednosno neutralni iskazi i pojmovi kojima se “objektivno” mogu
opisati neka stanja i događaji. Kad bismo tezu do kraja zaoštrili, mogli bismo, naime,
tvrditi da i naizgled jasni i nedvoznačni pojmovi imaju u sebi vrijednosnu kom-
ponentu: nešto brži prelazak preko pješačke staze može se, na primjer, kvalificirati
kao “hod” ili kao “trčanje”, ovisno o opredjeljenju onog koji o tome ocjenjuje; na
sličan način osobina normativnosti može se u krajnjem slučaju pripisati i nekim
najelementarnijim pojmovima poput “stoji/kreće se”, “crno/bijelo” i sl.; tako bismo
čak i ondje gdje bi se pravnici konsenzualno složili da je riječ o “činjeničnom
pitanju” naišli na “subjektivnu” aktivnost vrednovanja – u pravnotehničkom smislu
nepravnog, no ipak normativnog. U skladu s tom tezom, mi bismo, pokušavajući
KRITIÈKI REZULTATI ISTRAŽIVANJA
195
doprijeti do golih, nenormativnih činjenica – do “objektivne stvarnosti” – dospjeli
do dna praznog sanduka. “Objektivne” činjenice i “činjenična pitanja” kao takva
jednostavno bi nestali iz sudskog postupka.
Takva radikalna perspektiva zacijelo bi naišla na revolt pravnika praktičara
koji godinama, pa i desetljećima, bez naročitih pravila i teorija, luče činjenična od
pravnih pitanja. Očito je da neke prihvaćene razlike između tih dviju kategorija
postoje i da bi iluzorno bilo očekivati od pravnika da se odreknu te uvriježene i u
praksi provjereno korisne dihotomije. No, jesu li to razlike između deskriptivnosti i
normativnosti, vrijednosno neutralnog opisa transcendentnog objekta i njegova
vrednovanja? Neki aspekti sudskog postupka mogu nas natjerati da ozbiljno po-
sumnjamo u to.
Razmotrimo, tako, mjesta na kojima spomenuta distinkcija u sudskom
postupku najviše dolazi do izražaja: u klasičnom europskom kontinentalnom modelu
sudskog postupka distinkcija između činjeničnih i pravnih pitanja najznačajnija je za
pitanje dopustivosti revizije sudskih odluka
20
– zbog činjeničnih se pitanja, općenito
uzevši, ne dopušta revizija, a kod pravnih pitanja ona je moguća; u anglo-američkom
modelu, kao što je već naglašeno u § 7, razlika između činjeničnih i pravnih pitanja
presudna je za podjelu nadležnosti između suca i porote: o pravnim pitanjima u
pravilu rješava sudac, a o činjeničnima porota. Ove formule izgledaju jednostavno,
ali u praksi pri njeihovoj primjeni dolazi do znatnih poteškoća. Istraživanja tako
pokazuju tendenciju proširivanja polja revizibilnosti u europskim kontinentalnim
modelima
21
. Teoretski pokušaji izjednačavanja tog polja s poljem činjeničnih pitanja
prema jednom općem pravilu pokazali su se neuspješnima ili nepotpuno uspješnima;
dobar dio teoretičara unutar europskog prava kreće se prema revizibilnosti kao
zasebnoj kategoriji – ne govori se više o “činjeničnim i pravnim pitanjima”, već
jednostavno o nekom pitanju kao revizibilnom ili ne
22
; time se posredno priznaje
nemoć ne samo pri općem određivanju revizibilnosti prema jednom jedinstvenom
kriteriju, nego i pri univerzalnom određivanju činjeničnih pitanja: u nedostatku
dovoljno uvjerljivih i čvršćih pravila zapravo se prihvaća skeptički i realistički stav da
je revizibilno ono što sudska praksa, imajući u vidu cilj i svrhu svoga djelovanja,

20
Vidi Rakić, REVIZIJA PROTIV PRESUDE, Beograd, 1981, str. 272: “...distinkcija (činjeničnih i
pravnih pitanja, nap A.U.) ima najveći značaj u materiji pravnih lekova, te u reviziji posebno.”
21
U nekim je slučajevima prodor revizibilnosti u činjeničnu podlogu, prema općem mišljenju
teorije, neizbježan. Tako je, na primjer, kod prejudicijelnih pitanja, pogrešne primjene pravila iskustva, i
utvrđivanja činjenica uz primjenu pravila o zakonskim presumpcijama i teretu dokazivanja. Cf. Triva et
al., GPPP, str. 593. Osim toga, često se “jedna ista greška može kvalificirati i kao greška u postupanju, i
kao greška u suđenju o činjenicama, i kao greška u suđenju o primjeni materijalnog prava.” Ibid., str.
594. U istom smislu - uz izdašnu komparativnu perspektivu - vidi Rakić, REVIZIJA, cit., str. 286 i d.
22
Cf. Rakić, op. cit., str. 273, o strujama koje ističu potrebu “specifičnog” pristupa distinkciji
činjeničnog i pravnog pitanja, ovisno o pravno-političkoj funkciji revizije kao pravnog lijeka: “Stav je,
dakle, da ne treba poći od distinkcije činjenica i prava, kao objektivno date, već polazeći od specifičnih
potreba ovog pravnog leka, odrediti krug revizibilnih i nerevizibilnih pitanja.”
EPILOG
196
prihvati kao takvo.
23
To, dakako, ne znači i potpuno ukidanje granice između
činjeničnih i pravnih pitanja; međutim, ako primijenimo analogiju, razmeđem na
kojem bismo te dvije kategorije dijelili pitanje je volje, a ne izvanjske “objektivnosti”:
zbog potreba i ciljeva naše djelatnosti mi se opredjeljujemo za to (a ne nalazimo u
“prirodi stvari”) da je nešto questio iuris odnosno questio facti.
Potvrda tih teza može se još bolje pronaći u praksi anglo-američkog pravo-
suđa. Ako zanemarimo sve ostalo, načelno vrijedi pravilo da sudac odlučuje o
pravnim, a porota o činjeničnim pitanjima. Međutim, ako je točno da postoji stvarna,
“prirodna” granica između “objektivnih”, vrijednosno neutralnih činjenica koje
egzistiraju izvan sudskog postupka i neovisno o njemu te sfere normativnosti,
interpretacije pravnih pravila i njihove primjene, može se pretpostaviti da je ta
granica lako uočljiva, kako za pravnike, tako i za nepravnike. Upravo suprotno tome,
nepravnicima u anglo-američkom pravosuđu ta granica ostaje potpuno mistična, dok
se pravnici tek u dugotrajnom procesu obrazovanja i svoje stručne socijalizacije
uvježbavaju – bez fiksnih naputaka i općih pravila – da tu granicu u konkretnom
slučaju nađu – točnije: da je uspostave na onom mjestu na kojem će ona za njihove
kolege i stručnu javnost biti prihvatljiva.
Normativna priroda činjeničnih pitanja nije ostala nepoznata niti pravnoj
filozofiji. Nakon razdoblja u kojem je fokus pozornosti teoretičara bio usmjeren na
druga pitanja, u novijoj pravnofilozofijskoj literaturi sve se intenzivnije aktualizira
pitanje činjenica i njihovog značenja u pravnom diskursu.
24
U tom kontekstu
posebna se pozornost posvećivala odnosu između istine (tj. činjeničnog stanja
utvrđenog dokazivanjem) i pravnog jezika (tj. jezičnog izraza zakonskih normi koje
determiniraju relevantnost pojedinih činjenica). Tako je jedan od zaključaka do kojeg
je došao skupni finsko-švedski istraživački projekt Pravo i istina bio i taj da je
“nemoguće odvajati tzv. činjenice od njihove evaluacije”
25
. Dok je tradicionalni
koncept dokazivanja utemeljen na kantovskoj ideji teorijske spoznaje, dotle stvarnost
sudskog postupka, u kojoj se prožimaju deskriptivno i normativno, primarno ima
elemente praktičnog rasuđivanja. Dokazivanje nije isključivo vezano uz pitanje istine, tj.
uz uspoređivanje izraza pravnog jezika s opažanjima: isprepletenost normativnog i

23
Iako se u svojoj izvanrednoj disertaciji o reviziji Vesna Rakić zalaže za pronalaženje općeg
mjerila za razgraničenje činjeničnog i pravnog pitanja, njen je konačni zaključak o tome ipak više
kombinacija raznih kriterija, pri čemu je kod svakog ključan upravo teleološki element. Cf. Rakić, op. cit.,
str. 303, 333 i 341.
24
Cf. npr. Wróblewski, Facts in Law, u: ARCHIV FÜR RECHTS- UND SOZIALPHILOSOPHIE, 1973, str.
161 i d; vidi i tekstove sabrane u: Twining (ur.), Facts in Law, ARCHIV FÜR RECHTS- UND SOZIAL-
PHILOSOPHIE, Beiheft 16, 1983.
25
Klami, Hannu Tapani; Kastinen, Johanna; Hatakka, Minna, Legal Language and Evidence, u:
SPRACHE, PERFORMANZ UND ONTOLOGIE DES RECHTS. FESTGABE K. OPALEK, Berlin: Duncker &
Humblot, 1993, str. 282. Vidi i Klami, Hannu Tapani; Sorvettula, Johanna; Hatakka, Minna, Truth and
Law, ARCHIV FÜR RECHTS- UND SOZIALPHILOSOPHIE, 75:4/1989, str. 429-446; id., Burden of proof. Truth
or Law, SCANDINAVIAN STUDIES IN LAW, 34:1990, str. 115-149.
KRITIÈKI REZULTATI ISTRAŽIVANJA
197
deskriptivnog neizbježna je, utoliko što se u pravu problemi dokazivanja (npr.
savjesnosti i dužne pažnje) veoma često sastoje “u usporedbi (više ili manje
dokazanih) stvarnih događanja s hipotetičkim tijekom događanja koji je (barem djelomično)
konstruiran uz pomoć određenih normativnih pretpostavaka.”
26

Na imanentnu normativnost deskriptivnih iskaza (pa tako i meta-teorijske
“deskripcije” sadržane u navodno opisnim, “analitičkim” iskazima zapadnoeuropske
pravne znanosti) upozorio je u domaćoj pravnoj teoriji i Ivan Padjen.
27
Njegova
analiza oslanja se na uvide hermeneutičke filozofije i post-empirističke teorije o
holističkoj strukturi znanstvenih teorija uopće, a posebno teorija u društvenim
znanostima. U pravnom diskursu, imanentna normativnost sadržana je već u
elementarnom pomagalu za razlaganje strukture pravnog rasuđivanja – pravnom
silogizmu: premisa maior, naime, po definiciji sadrži pravnu normu, dakle normativan
iskaz; što se pak tiče iskaza o činjenicama, tj. premise minor, niti se njemu ne može
pripisati čista deskriptivna strukture: ta je premisa “(polu)normativan iskaz”.
28
To
proizlazi već iz poznate Jrgensenove dileme
29
koja pita kako je moguće izvoditi
općevažeće zaključke iz normativnih iskaza (tj. iskaza koji nemaju istinosnu
vrijednost), budući da je (u svjetlu dualističke premise o diobi normi i opisa i
znanstve paradigme koja proizlazi iz logičkog atomizma) općevažeće zaključke
moguće izvoditi samo kao račun u kojemu su elementi istinosne vrijednosti
pojedinih sudova. Kao rješenje Jrgensenove dileme Padjen nudi njenu
reformulaciju: ako su zaista (kako nas uče moderne teorije istine) svi deskriptivni
iskazi barem djelomično preskriptivni (tj. ako svoju deskriptivnost izvode iz
razumijevanja konteksta u kome se postavljaju, te slijeđenja pravila kojima su
(su)određeni, tada bi dilema trebala biti izvrnuta, i pitati je li uopće moguće izvoditi
općevažeće zaključke iz iskaza koji nisu normativni.
30

68.Kritika “subjektivizma” korespondencijske teorije. Ako su, dakle,
izneseni argumenti dovoljno uvjerljivi da bi pokazali da filozofijska kritika korespon-
dencijske teorije, koja joj prigovara previđanje (voljne i vrijednosne) aktivnosti sub-
jekta, nalazi svoju potvrdu i u sudskom postupku, činilo bi se logičnim da se onda
može pokazati da su prigovori koje smo sintetizirali kao drugu skupinu kritika
31


26
Ibid., str. 284.
27
Vidi Padjen, I., Rekonstrukcija pravne znanosti kao tehnološki problem, u: NAŠE TEME, 33:12 (1989),
str. 3425-3446.
28
Cf. ibid., str. 3433.
29
Vidi S. Jrgensen, Imperatives and Logic, ERKENNTNIS, 7:1937, str. 288 i d.
30
Ovo je pojednostavljenje Padjenove reformulacije, koja u cjelini glasi: “Kako je moguće iz-
voditi zaključke iz iskaza koji ne važe (tj. iz opisa) kad znamo da opće važenje ovisi o važenju iskaza iz
kojih se izvodi zaključak (tj. iz normi)” Cf. ibid.
31
Vidi supra, str. 28.
EPILOG
198
pogrešni. Ti prigovori po svojoj su strukturi, naime, potpuno suprotni prigovorima
prve skupine: dok jedni prigovaraju korespondencijskoj teoriji “objektivizam”, drugi
joj prigovaraju “subjektivizam”.
Paradoksalno, čini se da se, međutim, ova dva prigovora ne isključuju, nego
da se čak nadopunjuju. Shodno tome mogu se, dakle, u pravosudnoj praksi naći
osnove i za ovaj drugi prigovor.
Prigovor subjektivizma može se naročito potkrijepiti analizom sovjetskog
istočnoeuropskog modela (kojem je naginjalo i pravosuđe druge Jugoslavije – a
unutar njega i hrvatsko), a koji je uostalom najsnažnije isticao korespondencijsku
teoriju u sklopu “načela materijalne istine”. Bit kritike subjektivizma korespon-
dencijske teorije sastoji se, kao što je već izneseno, u tezi da korespondencijska te-
orija otvara prostor relativizmu, to jest proizvoljnosti i voluntarnosti iskaza koji se u
skladu s tom teorijom prihvaćaju kao istiniti. Za procesnu teoriju sovjetskog istočno-
europskog tipa ovaj prigovor svakako ne bi mogao važiti: ona je uvijek tvrdila da je
(“socijalistički”) sudski postupak u stanju utvrditi (“objektivnu”) istinu te da do te
istine u pravilu i dolazi – shodno, dakako, “načelu materijalne istine”. Problem,
međutim, leži u tome da se ova teza pokazala kontraproduktivnom, djelomično
možda i namjerno kontraproduktivnom.
32

Ako, naime, zastupamo tvrdnju da određeni model sudskog postupka dolazi
do “objektivne”, izvanprocesne istine, logično je da ćemo takvu istinu tražiti izvan
sudskog postupka. Što se, pak, događa ako takva, nenormativna, izvanjska “istina”,
neovisna o ljudskim vrijednosnim stavovima i ljudskoj “subjektivnosti”, ne postoji –
što proizlazi iz prethodno iznesene linije kritika? Jasno je da se tada jedan tip
izvanprocesne subjektivnosti univerzalizira, uzdiže na rang “objektivnosti” i
proglašava za “materijalnu istinu”.
Upravo takav tip ponašanja može se zamijetiti pri analizi prakse pravosuđa
sovjetskog istočnoeuropskog modela. U sustavu u kojem su se i inače određeni
ideološki svjetonazor i njegova politička projekcija proglašavali za “objektivnu
nužnost”, “istina” koja se tražila – i nalazila – bila je istina određene političke
ideologije i skupine koja ju je zastupala. Jasno je da je takva “istina”, kao ona koja
egzistira prije procesa, izvan njega i neovisno o njemu ravnodušna s obzirom na
forme i metode kojima se do nje dolazi. Sudski postupak, naprotiv, nije ravnodušan s
obzirom na istinu – on, na ovaj ili onaj način, mora doći do te, unaprijed zadane
istine. Odnos “istine” i sudskog postupka na taj je način izokrenut: nije istina ono
što iziskuje opravdanje, već je to sudski postupak; nije jamstvo istinitosti nekih
iskaza to što se do njih došlo u ispravno provedenom sudskom postupku, već je
jamstvo ispravnosti postupka to što se u njemu došlo do unaprijed poznatih
rezultata – “istine”.

32
Cf. analizu sovjetske pravne teorije i socijalnog okruženja (totalitarna vlast komunističke
partije, “crveni teror”) u § 8. ovoga rada.
KRITIÈKI REZULTATI ISTRAŽIVANJA
199
Jasno je i to da se u takvom modelu postupka razlika činjeničnih i pravnih
pritanja iz drugih razloga pokazuje kao irelevantna. U sustavu u kojem se buduće
nastupanje određene društveno-ekonomske formacije promatra kao “činjenično
pitanje” i koncepcija istine mora biti globalistička.
33
“Načelo materijalne istine” nije
zadovoljeno ako je istinita ova ili ona izolirana činjenica, pa čak niti svaka od
činjenica o kojima se u postupku odlučuje, nego ako se došlo do rezultata koji se
uklapa u opću, ideološku “istinu”.
Zbog te orijentacije na apriorni rezultat model postupka izrastao na “načelu
materijalne istine” teži takvom poimanju postupka koje se ne bavi mnogo pažljivim
razlučivanjem relevantnog od irelevantnog te brižljivim preispitivanjem svake verzije
o svakoj pojedinoj od činjenica koje tvore kompleks činjeničnog stanja. Kriterij
istinitosti postavljen je, naime, unutar sfere postupka samo supsidijarno: klasični
procesni instrumentarij bit će konačno mjerodavan za sudsku odluku samo ako je
vanjska, objektivna “stvarnost” – “stvarnost” politike i ideologije – indiferentna
prema rezultatu: ako se društveni odnosi u postupku niti marginalno ne tiču
“općih”, javnih interesa. A to je u političkom sustavu koji ima tendenciju upravljati
svim sferama života, i svaku individualnu aktivnost interpretirati iz perspektive
“viših” vrijednosti, više izuzetak nego pravilo.
Zbog toga globalistički stav, koji se može objasniti presijom dolaženja do
razultata kompatibilnih s “istinom” politike, a ne s imanentnom “istinom” procesa,
nužno vodi u antiformalizam – kao što je već pokazano u rekonstrukciji “načela
materijalne istine” u domaćoj teoriji
34
. Mreža procesnih pravila, tzv. procesne forme,
iz gledišne točke “materijalne istine” mogu izgledati prije kao nepotrebna negoli kao
potrebna –štoviše, dobar dio procesnih formi može izgledati i kao štetan, jer svojim
kompliciranim “formalizmom” odugovlači ili čak sprečava da se dođe do onoga do
čega bi se ionako moralo doći – do unaprijed poznate i određene “objektivne istine”.
Sudski postupak tako uvijek mora ostati dovoljno otvoren utjecaju ovlašte-
nih interpretatora te “objektivne istine”. “Štetne forme” moraju se dakle ukloniti ili
omekšati, tako da bi se uvijek, i bez inače nepoželjnog kršenja (jednako tako
“otvorenih”) materijalnih pravila moglo doći do “materijalne istine” – onako kako ju
diktiraju aktualni nosioci političke moći. Racionalizam sudskog postupka tako se
sunovraćuje u voluntarizam politike.
Mnoge indicije koje mogu potkrijepiti ovakvu tvrdnju već su iznesene u
trećem odsjeku ovog rada. Jedna od njih je i insistiranje na psihološkim kategorijama:
kao što je pokazano, psihološka definicija jedan je od sastavnih dijelova u
rekonstrukciji “načela materijalne istine”.
35
Zaista je zanimljivo kako se od velike

33
Cf. supra, str. 123 i d.
34
Cf. supra, str. 145 i d.
35
Cf. supra, str. 138.
EPILOG
200
retorike “objektivne stvarnosti” brzo upada u unutrašnja, psihološka određenja – u
neprovjerljiv i nedokučiv svijet subjektivnog osjećaja “izvjesnosti”, “dubokog unu-
trašnjeg uvjerenja” itd. Isti proklamatori “objektivnosti” istine tako u isti mah pre-
feriraju sudski subjektivizam sadržan u sustavu slobodne ocjene dokaza pred barem
kakvom-takvom egzaktnošću sadržanom u sustavu vezane (legalne) ocjene. Ovo
naravno ne znači da se ovaj rad bez rezervi zalaže za vezanu, a protiv slobodne
ocjene dokaza; treba, međutim, biti svjestan da se pod krinkom “slobodnog
sudačkog uvjerenja” (a kakvo je to “neslobodno” uvjerenje? – pita s pravom Triva)
može naći pokriće za proizvoljnost i voluntarnost. U kontekstu suvremenog modela
sudskog postupka za koji se zalažemo element uvjerenja svakako također ima svoje
mjesto, no ono nije “pounutarnjeno”, u sferi psihologije, već je “izvanjšteno”, u sferi
gnoseologije i teorije argumentacije.
36

Sličnih osnova može se u konkretnim sudskim postupcima koji su izrastali
na “načelu materijalne istine” naći još dosta. Spomenimo samo neke: proširena
upotreba pojma “očiglednosti”, moguće zloupotrebe kategorije “notornosti” itd.
37

Sve to može dodatno potkrijepiti tvrdnju da se sudski postupak koji prema svom
samorazumijevanju mora dohvatiti “objektivnu”, izvanprocesnu istinu, može bez
mnogo poteškoća pretvoriti u arbitrarno administriranje i političku manipulaciju; u
tom smislu mogu se i u ovom kontekstu potvrditi filozofijske kritike koje
korespondencijsku teoriju optužuju za subjektivizam i relativizam.
38

69.Kritika pojma “korespondencije”. Već iz svih gore iznesenih razloga
može se umjesnom smatrati i primjena treće filozofijske skupine kritika, koja ko-
respondencijskoj teoriji prigovara neodređenost i neoperacionalnost samog pojma
korespondencije (slaganja, izomorfizma). Korespondencijska teorija, barem u onoj
varijanti koja je poslužila za osnovu “načela materijalne istine”, zaista nije kriterio-
loška teorija.
39
“Korespondencija”, “slaganje” – što potvrđuje već dosadašnja analiza
“načela materijalne istine” – uistinu se u najbolju ruku može smatrati pojmom koji
možda može nešto reći o tome što je to istina, no ne i kako do nje doći. Reći da se
nešto “slaže sa stvarnošću” možda i može biti zdravorazumski prihvatljivo kao

36
Cf. infra, str. 212-216.
37
Riječ je o kategorijama koje su u ranijem tekstu, jednako kao i pojam “izvjesnosti”, već bile
eksplicitno povezivane sa subjektivističkim, naročito evidencijskim teorijama istine; više o tome i kritici
njihove upotrebe vidi supra, str. 42 i d.
38
Ovaj prigovor je generalno primjenjiv na klasičnu procesnu teoriju i njeno poimanje doka-
zivanja: “Ako je fokus isključivo ili u prevelikoj mjeri usmjeren na aspekt istinitosti u procesu doka-
zivanja, ondje gdje u pogledu istine nema izvjesnosti previše se lako zamjenjuju racionalni načini
prevladavanja neizvjesnosti s ‘intuicijom’ ili sličnim ‘holističkim rasuđivanjem’.” Klami/Kasti-
nen/Hatakka, Legal Language and Evidence, cit., str. 292.
39
Za razlikovanje definicijskih, kriterioloških i kondicionalnih teorija istine cf. bilješku 14 na str.
13.
KRITIÈKI REZULTATI ISTRAŽIVANJA
201
zamjena za iskaz “to je istina”, ali to nam još ni najmanje ne govori o tome kako se
do te “istine” došlo, a kamoli o tome kako da mi do te ili neke druge istine dođemo.
Tako, uostalom, niti u običnom govoru ni za koga neće biti uvjerljivo ako neki iskaz
za koji smatramo da je istinit argumentiramo izjavom da se on “slaže sa stvarnošću”.
Jer, to jedino znači da smatramo da stvari stoje onako kako stvari stoje. To je možda
tautologijski, pa zato i sadržajno siromašan iskaz, no to je međutim upravo onaj uvid
do kojeg korespondencijska teorija najdalje može doći. To je uostalom i rezultat
nekih od znanstveno najozbiljnijih teorija istine – kao što je već rečeno, semantička
teorija istine Alfreda Tarskog u krajnjoj analizi dolazi do zaključka da je iskaz “snijeg
je bijel” istinit onda i samo onda ako je snijeg bijel.
40

Zato je i sudski postupak koji je na tom slaganju insistirao morao pronaći
druge kriterije istinitosti. Međutim, kao što se već pokazalo, kriteriji kojima su teo-
retičari skloni “načelu materijalne istine” upotpunjivali korespondencijsku formulu
nisu ništa uvjerljiviji od samog pojma korespondencije. Psihološki, “privatni”
pojmovi kao što su “uvjerenje”, “izvjesnost”, “očiglednost”, “notornost” ne mogu
se smatrati racionalnim kriterijima – barem ne kada se primarno koriste da bi
utemeljili rezultate sudskog postupka; osim njih mora postojati bar još nešto, dublja
osnova racionalnosti na kojoj se i oni sami temelje. Ovaj argument možemo i
obrnuti: ako je zaista točno da se na osnovi nečije privatne “izvjesnosti” može doći
do pouzdanog rezultata, što je to što i unatoč “slobodnom sudačkom uvjerenju”
može u javnosti još uvijek ulijevati dovoljno povjerenja da se može smatrati da su
sudske odluke utemeljene na “istinitim” podacima – a to javno povjerenje barem je
jednim dijelom sadržano i u staroj izreci: res iudicata pro veritate habetur? O tom
temeljnom sloju, krajnjem kriteriju koji daje vjerodostojnost sudskom odlučivanju
cjelokupna teorija razvijena oko “načela materijalne istine” ne kaže ništa.
Ona o tome i ne može ništa reći, jer bi, pokušavajući formulirati taj kriterij,
bila prisiljena odreći se svojih temeljnih pretpostavki (ili, bolje, temeljnih predrasuda)
– vjere u transcendentnu, nenormativnu i o spoznajnom subjektu neovisnu stvarnost
te korespondencije s tom nedokučivom stvarnošću. Jer, krajnji kriterij o kojemu je
riječ morat će se tražiti unutar granica ustrojstva sudskog postupka: kako inače
objasniti činjenicu da se unatoč svim poznatim manama i nedostacima sudskog
postupka upravo njime najradije služi i njemu najradije vjeruje u nizu spornih pitanja
koja proizlaze iz kompleksnosti ljudskog suživota u suvremenim demokratskim
društvima? Ako su ljudi racionalna bića, i ne vjeruju sucima i državnim službenicima
(samo) iz gotovo religijskog strahopoštovanja pred autoritetom vlasti, može se
pretpostaviti da u postupku pred sudom – i to zaista u njemu, a ne izvan njega –
egzistiraju kriteriji koji jamče da će o istinitosti/ne-istinitosti iznesenih tvrdnji biti
racionalno, a u tom smislu i objektivno odlučeno.
Da bismo i o tim kriterijima mogli govoriti, morat ćemo međutim prvi put u
ovom radu pokušati skicirati teoriju istine u pozitivnom smislu, ujedno naznačujući i

40
Cf. supra, str. 24 i d.
EPILOG
202
ono što smo čitaocu sve do sada ostali dužni – izlaganje sadržaja i smisla pojma
“istina” i njegovih izvedenica. Na temelju dostignuća suvremenih filozofijskih teorija
istine ocrtanih u prvom odsjeku, imanentne procesne filozofije sudskih postupaka
zapadnog modela analiziranih u prvom dijelu drugog odsjeka te kritike “načela
materijalne istine” i njegovih pretpostavki iznesene u ostalim dijelovima ovog rada,
pokušat ćemo u narednom tekstu iznijeti skicu jedne – uvjetno rečeno – procesne
teorije istine.
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
203
§ 13. Naznake jedne procesne teorije istine
70.Terminološke pretpostavke. Teorija koju ćemo ovdje pokušati
naznačiti bit će teorija istine, a ne teorija istinitosti ili istinitog. Već ovaj izbor, premda
možda izgledao “prirodno”, treba opravdati.
To dakako ne znači da teorija istine ništa ne govori i o upotrebi pojmova
kao što su “istinit”, “istinito” i slični, ili da se njima ne služi. Oni su i logički i
terminološki izvedeni iz pojma “istina”, koji je općenitiji od njih i koji ih sve na
razne načine obuhvaća. Svaki od tih pojmova ipak ima svoju vlastitu konotaciju i
upozorava na određeni aspekt problema. Vješto uho tako će lako opaziti da rečenica
“Do istine smo došli ako je istinito utvrđeno da je nešto istinito” ne predstavlja
običnu tautologiju, puko definiranje idem per idem. Pokušajmo stoga i odrediti ove
sitne ali važne značenjske razlike između raznih oblika izvedenih iz istog korijena
riječi.
* Pojam istina (kao imenica) konotira supstantiviranu kvalitetu, na neki način
zbirni pojam kojim se želi naglastiti da se govori o svojstvu, bez obzira na njegov
objekt (iskaz, rečenicu, konkretnu tvrdnju). U tom smislu pojam istine je u odnosu
na ostale slične pojmove najopćenitiji i najapstraktniji – jer apstrahira (odjeljuje) od
pojedinačnih suodnosa i govori o istini “kao takvoj”. U određenom kontekstu ipak
se i pojam istine može upotrebljavati ekvivalentno pojmu “istinitosti” koji je i jezički
bliži pridjevu “istinit/a/o” i koji (jednako kao i pridjev) logički uz sebe traži objekt:
istinitost “nečega”, istinito “nešto”.
* Pojam istinit/a/o (kao pridjev) odnosi se i prema svojoj gramatičkoj prirodi
uvijek na neki određeni objekt; on naglašava da upravo taj-i-taj objekt udovoljava
kriterijima da mu se pripiše (pridjene) svojstvo “istinitosti”.
* Pojam istinito (kao prilog) konotira aktivnost kojom se došlo do toga da se
određeni objekt označi kao istinit; on se može koristiti kao oznaka ispravnosti
primjene određenog kriterija, no, kako će se pokazati, može imati i šire značenje: i
sama aktivnost primjene određenih pravila koja dovode do tog označavanja može se
promatrati kao kriterij ispravnosti oznake.
Teorija istine kao skup općih stavova o istini trebala bi u sebi obuhvatiti i
sve ove značenjske razlike i objediniti ih kao tri aspekta jednog jedinstvenog proble-
matskog kompleksa: ona bi trebala istinu, kao apstraktni predmet teorijske refleksije,
promatrati jednako u svjetlu njenog pridavanja određenim objektima u konkretnim
kontekstima kao i u svjetlu načina i puta kojim je do takvog pridavanja došlo.
EPILOG
204
Kao što je u tekstu već više puta isticano, time nisu pokrivene sve moguće
upotrebe riječi “istina” i njenih izvedenica. Posebno u kontekstu sudskog postupka
spomenute su još dvije upotrebe koje ovdje nisu obuhvaćene: to su slučajevi u ko-
jima se “istinitost” pojavljuje kao ekvivalent “autentičnosti” te slučajevi u kojima se
“istina” pojavljuje kao antonim “laži”, “neiskrenosti”.
Ove aspekte upotrebe riječi “istina” zasad ćemo ostaviti po strani, ne zato
što bi bili nelegitimni, već naprotiv – zato što već pretpostavljaju teoriju istine u
smislu gore određenog problematskog kompleksa. I o istinitosti (autentičnosti) i o
istinitosti (ne-laži) može se govoriti u terminima istinitosti (u gornjem smislu): dok u
najmanju ruku neobično i redundantno zvuči rečenica “Istinito je da je ova tvrdnja
istinita”, nije teško zamisliti iskaze poput “Istinito je da je ova isprava istinita
(autentična)” ili “Istinito je da ovaj svjedok laže”.
Dublji razlog zašto ove dvije upotrebe već pretpostavljaju gotovu teoriju
istine sastoji se u njihovoj strukturi. Pojmovi istinitost/autentičnost i istinitost/ne-laž
pretpostavljaju naime odnos između dva sadržaja – uvjetno rečeno “unutrašnjeg” i
“vanjskog”, između “onoga kako se stvari predstavljaju” i “onoga kakve stvari jesu”.
Isprava nije istinita (autentična) ako se njena prividna (vanjska) svojstva ne poklapaju
s njenim izvornim (unutrašnjim) svojstvima: ako ispravu nije izdao organ ili osoba
koji su na njoj označeni kao izdavači
1
, ili ako je nisu izdali sa sadržajem koji u njoj
stoji
2
. Svjedok ne govori istinu (laže) ako je iskazani (vanjski) sadržaj njegovih
spoznaja različit od spoznatog (unutrašnjeg) sadržaja. I u jednom i u drugom slučaju
traži se još dodatno da spomenuti nesklad bude svjestan: da postoji namjera da se
percipijenta dovede u zabludu. Da bismo izbjegli i otkrili neautentičnost/lažnost,
moramo međutim najprije znati kako istinito utvrditi čak četiri elementa: unutrašnji i
vanjski sadržaj, njihov nesklad i namjeru dovođenja u zabludu. Zato, očito, već
moramo posjedovati koncepciju istine u njenom prvotnom smislu – u smislu gornjih
značenja koja tvore jedinstven problematski kompleks. Ipak, kako će se kasnije
pokazati, i ove dvije alternativne upotrebe (autentičnost, ne-laž) sačinjavaju jedan od
aspekata istog tog problematskog kompleksa, tako da upotreba istog izraza za
različite sadržaje nije nipošto tek slučajnost.
71.Zadaci teorije istine. Definicija istine kao “zahtjeva za važenjem”.
Teorija istine primjerena (i) za sudski postupak morala bi prije svega izbjeći neke

1
Cf. Triva, GPPP, str. 422. U užem smislu to bi bio slučaj kada je cjelokupnu ispravu sastavio
netko drugi, a ne njen naznačeni autor; u širem, obuhvaćalo bi i slučaj prepravki na inače “autentičnoj”
ispravi (v. sljedeću bilješku).
2
Ako je dio sadržaja isprave preinačen ili na drugi način promijenjen te predstavljen kao da
također potječe od naznačenog izdavača. I ovaj i prethodni slučaj predmet su i kaznene odredbe koja
zabranjuje falsificiranje (usp. KZH, čl. 212). Inače, i sam izraz “falsificiranje” etimološki dolazi od riječi
“falsus” - lažan, neautentičan, pogrešan - koja je također jedan od mogućih antonima riječima “istina”,
“istinit”.
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
205
nedostatke konvencionalne koncepcije istine. Osnovna polazna točka morala bi
pritom biti istraživanje značenja i smisla konkretne upotrebe izraza “istina”,
“istinito” u sudskom postupku
3
– u protivnom počinila bi se ista greška kao i kod
upravo kritizirane koncepcije: pojam istine razmatrao bi se apstraktno i “po sebi”, i
na taj se način zapravo više udaljavao od pravnog diskursa nego što bi mu se
približavao.
Prvo i osnovno pitanje jedne procesne teorije istine trebalo bi stoga biti: što
znače u sudskom postupku tvrdnje “istinito (istina) je da...”, “sud treba utvrditi
istinu/istinito utvrditi činjenice” i slično; čemu one u sudskom postupku uopće
služe, ili, općenitije, zašto se u sudskom postupku uopće govori o istini?
Kako nas uči redundancijska teorija istine, tvrdnja “istinito je da...” sadržana
je implicitno u svakoj tvrdnji. Svaka tvrdnja (uz, možda, za ovaj kontekst nevažne
izuzetke) koju izriče (tvrdi) neki od sudionika u sudskom postupku sadrži naime u
sebi ujedno i tvrdnju da je tvrdnja koja se iznosi istinita. Kada stranke, kako se
tehničkim terminom često kaže, “iznose činjenice”, one implicitno tvrde da su
njihovi “činjenični navodi” istiniti; kada svjedoci svjedoče pred sudom, oni
implicitno tvrde da govore istinu (što se od njih eksplicitno i traži); isto važi i za
tvrdnje vještaka; sud, također, obrazlažući svoju odluku i govoreći o “utvrđenim
činjenicama, implicitno tvrdi da su te činjenice istinito utvrđene. Tvrdeći neku
činjenicu, npr. “Osoba x je platila dug”, sudionik u postupku vrši jedan govorni akt:
Austinovom terminologijom, ona vrši ne samo akt lokucije (iskazivanja kao
iskazivanja) već i akt ilokucije (izvršavanje neka radnje svojim iskazivanjem – tvrđenje
da je izrečeni iskaz istinit), kao i akt perlokucije (pokušaj postizanja određenog
djelovanja na osjećanja, misli i radnje recipijenata).
No upravo zbog toga ne možemo, poput redundancijske teorije, zaključiti
da je predikat (pridjevak) “istina” suvišan. On nam nešto govori – prije svega o
onome tko ga izriče. Tvrdnje o “istinitosti”, iako za svakoga od sudionika u pos-
tupku imaju subjektivno različit karakter i smisao, imaju kao specifična vrsta go-
vornih akata jedno opće značenje: one nam za onoga koji ih tvrdi (tvrdi da su is-
tinite) ujedno kažu da se on s tim tvrdnjama slaže, da uz njih pristaje – to je uvid
koji, između ostaloga, dugujemo performativnoj teoriji istine. Stoga ne samo sud u
sustavu slobodne ocjene dokaza (pa i u varijantama vezane ocjene dokaza) izražava
tvrdeći činjenice svoje “uvjerenje” – to čine i svi ostali sudionici u postupku. U
najvećem broju slučajeva sudionici u postupku ne tvrde nešto neutralno, neovisno o
vlastitoj subjektivnosti: oni iznoseći neku tvrdnju ujedno implicitno iznose i zahtjev
da se njihova tvrdnja prizna za njihovo osobno uvjerenje: na tragu Habermasove
teorije ovaj ćemo zahtjev nazvati zahtjevom za subjektivnim (partikularnim) važenjem
4
.

3
Tako ujedno slijedimo i Wittgensteinov naputak prema kojem je značenje neke riječi konsti-
tuirano njenom upotrebom u jeziku. Cf. supra, str. 47.
4
U Habermasovoj terminologiji to bi bio zahtjev za iskrenošću. Isti zahtjev za Searlea je kao pravilo
iskrenosti jedan od četiriju uvjeta uspješnosti izvođenja govornog akta. Cf. Pupovac, JEZIK I DJELOVANJE,
EPILOG
206
Zahtjev za subjektivnim važenjem najčešće nije jedini zahtjev koji sadrži
tvrdnja nekog sudionika u postupku; on je, međutim, najčešće pretpostavka
i uvjet ispravnosti preostalog sadržaja i zbog toga mora i logički biti prvi
razriješen. Jedina osoba koja raspolaže neposrednom, evidencijskom
mogućnošću da provjeri opravdanost tog zahtjeva jest sam govornik koji ga
izriče; što se tiče ostalih sudionika postupka kojima je taj zahtjev upućen, ne
postoje nikakve neposredne, konkluzivne metode, recimo neposredni uvid u
“unutrašnjost” osobe koja iznosi tvrdnju. Kriterij koji ovdje može doći u
obzir je posredan: to je koherencija stava koji se tvrdi sa svim ostalim
stavovima osobe koja ga tvrdi, zajedno sa svim ne-govornim informacijama
koje ta osoba emitira (geste, mimika, držanje, intonacija).
5
Stoga sudionik u
postupku koji želi da ga se “shvati ozbiljno” – tj. da se ne dovede u pitanje
njegova vjerodostojnost (da mu se, pravnim rječnikom, kao stranci ili
svjedoku “pokloni povjerenje”) mora slijediti pravila igre koja ga sile na
dosljednost sa samim sobom.
6

Drugi zahtjev sadržan u tvrdnji sudionika u postupku može se činiti
važnijim, ili bar dalekosežnijim: iznoseći neku tvrdnju, sudionik u postupku nastoji
joj također priskrbiti slaganje (pristajanje) ostalih sudionika postupka. On naime
tvrdeći najčešće ne želi da ostali priznaju da ta tvrdnja važi samo za njega, da
izražava njegov osobni stav, već i postići da ta njegova tvrdnja postane i uvjerenje
drugih.
7
Moglo bi se činiti da je za neke – primjerice za stranke – dovoljno da se
ograniče na uvjeravanje samo nekih od tih drugih – točnije, na uvjeravanje suda. To
je u praksi točno, ali u civiliziranom suvremenom sudstvu stranke ipak, da bi uvjerile
sud, ne smiju formulirati svoju tvrdnju tako da ona bude samo “privatno”
prihvatljiva za konkretan organ odlučivanja. Bilo bi, doduše, moguće zamisliti sudski
postupak u kojem stranka uvjerava suca da je vratila dug, potkrjepljujući to
činjenicom da ima plave oči – znajući da konkretni sudac smatra da su osobe plavih
očiju naročito poštene i iskrene. No, ustrojstvo sudskog postupka je takvo – barem u
slučaju suvremenog, zapadnog modela pravosuđa – da sili sve sudionike u postupku
da se obraćaju širem krugu osoba. Dokazni postupak, dužnost obrazloženja odluka,
višestupanjska kontrola, sudjelovanje javnosti – sve su to instituti koji nagone
sudionike u postupku da svoje tvrdnje ne upućuju nijednoj konkretnoj osobi, već,

Zagreb, 1990, str. 90; Searle, SPEACH ACTS, Cambridge, 1984, str. 63.
5
Utoliko ovdje primarno do izraza dolazi kriterij istine za koji su se zauzimale koherencijske
teorije - cf. supra, str. 39 i d.
6
Zahtjev za subjektivnim važenjem nije osobina samo tvrdnji kao govornih akata; on važi i za
druge govorne akte, naročito za klasične performativne iskaze - obećanja, zapovijedi i sl. Tako se u
materijalnom građanskom pravu za obvezivanje izjavom volje traži da bude ozbiljno, stvarno i slobodno -
ukratko, da postoji istinska namjera da se uistinu ponaša dosljedno govornom aktu koji se izvodi.
7
To ne treba miješati s refleksivnim (autoreferencijalnim) stavovima. Čak i tvrdnje kao što su
“Pozlilo mi je” mogu se dvojako interpretirati iz aspekta istinitosti: prvo, kao “on ‘stvarno’ misli da mu
je loše” (on je iskren, ne laže), i “on je ‘stvarno’ loše”.
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
207
posredno, čitavom razumnom čovječanstvu. Norma da sud mora istinito utvrditi
činjenice između ostalog također ima ovaj smisao: ona znači da se u postupku pred
sudom smiju istinitima smatrati samo one činjenice koje su potencijalno uvjerljive za
svakoga. Zato bi se “istinitošću” u analizi te odredbe trebala smatrati ne
“korespondencija”, već prije svega poopćivost stava prihvaćenog kao istinitog. Stoga,
dakle, tvrdnje koje se iznose u postupku u sebi sadrže i zahtjev za općim važenjem –
zahtjev da se neka tvrdnja prizna za potencijalno uvjerenje svakog razumnog
čovjeka; ovaj zahtjev zvat ćemo zahtjevom za intersubjektivnim (općim) važenjem.
8
Upravo
potencijalna općenitost važenja (a ne suglasnost s izvanjskim “objektom”) jest ono
što nam omogućuje da “istinitosti” pripisujemo “objektivnost”.
Kako potkrijepiti zahtjev za intersubjektivnim važenjem sadržan u
tvrdnjama kao govornim aktima? Kako odlučiti da je neka tvrdnja potencijalno
prihvatljiva za sve, i na taj način priznati je za istinitu? Ova pitanja, kao suviše
kompleksna, zasad ćemo ostaviti postrani da bismo istražili obuhvaćaju li ova dva
zahtjeva ujedno cjelokupno značenje i smisao tvrdnje “da je nešto istina”.
Sve dosad opisane karatkeristike tvrdnji – govornih akata kojima se pripisuje
istinitost/neisitinitost – vrijede jednako za sudski postupak, kao i za bilo koje drugo
područje ljudskog djelovanja. I u tzv. običnom govoru tako primjerice ljudi tvrde
“istinite” rečenice tražeći da im se prizna subjektivni (“Ja sam gladan”) ili i
subjektivni i intersubjektivni (“Jučer se ovdje dogodila nesreća”) zahtjev za
važenjem. Koji je smisao iznošenja tih tvrdnji? Njihova svrha, jednako kao i tvrdnji u
sudskom postupku, nije u njima samima, jednako kao što ni u njima sadržani
zahtjevi za važenjem nisu sami sebi svrha. U pozadini svega toga nalazi se praktični
aspekt, koji se najbolje može opisati već navedenim citatom C. S. Peircea: “Ne
postoji tako fina razlika u značenju koja bi se sastojala u bilo čemu drugome do u
mogućem razlikovanju u praksi”. Jednako tako i utvrđivanje činjenica u sudskom
postupku ima svoju praktičku dimenziju. Ta je dimenzija za svakog od sudionika u
postupku, kao i za postupak u cjelini, različita: tipična svrha za stranke je postizanje
povoljne odluke; za svjedoke – izvršenje građanske dužnosti; za vještake – savjesno i
stručno obavljanje svog posla; za sud – zakonito i pravilno izvršenje povjerene
socijalne misije; naposljetku, za postupak u cjelini – ostvarivanje prava na sudsku
zaštitu i zaštita subjektivnih prava priznatih od pravnog poretka. Iz te perspektive
treba promatrati i svrhu koju ima istina u sudskom postupku: ona je u službi raznih
interesa i posredovanja među njima. Iznoseći, osporavajući i prihvaćajući razne

8
Ovaj je zahtjev najkarakterističniji za govorne akte kojima se pripisuje “istinitost-neistinitost”,
toliko da se u užem smislu i sam pojam istine može s njim poistovjetiti. Zato se i rječnikom
konsenzualne teorije istine ovaj zahtjev još naziva i zahtjevom za istinitošću u govornom aktu sadržane
izjave. Ipak, čini nam se da nije moguće u analizi sadržaja izraza “istina” zaobići i druga dva zahtjeva,
koja čine neodvojiv dio istog problematskog kompleksa. Tako, primjerice, nije moguće da govornik
zahtijeva da se nekoj tvrdnji pripiše opće važenje, a da istovremeno ne zahtijeva da ta tvrdnja važi i za
njega - npr. da se izričući tvrdnju “Zemlja se okreće oko Sunca” vrši govorni akt “Želim da se svi
uvjerite u to da se Zemlja okreće oko Sunca, ali ja u to ne vjerujem.”
EPILOG
208
tvrdnje, različiti sudionici žele ostvariti interese svojstvene svojim ulogama. U tom
smislu tvrdnje sadrže u sebi još jedan zahtjev koji također treba obuhvatiti procesna
teorija istine: zahtjev da izvedeni govorni akt poluči odgovarajući praktički učinak –
da proizvede posljedice suglasne praktičkoj namjeri koja mu je pretpostavljena. Taj
zahtjev, koji traži priznavanje veze između same tvrdnje i njene praktičke svrhe, zvat
ćemo – suglasno konsenzualnoj teoriji istine – zahtjevom za ispravnošću.
U kontekstu sudskog postupka, taj je zahtjev naročito izražen u odnosu na
sud i stranke.
9
Stranke tvrde i poriču neke tvrdnje zato da bi polučile određeno
djelovanje suda – one dakle ujedno tvrde da je njihova tvrdnja povezana s djelo-
vanjem koje nastoje prouzročiti. Sud, procjenjujući činjenični materijal, također ima
u vidu praktički kontekst svoje djelatnosti. Pravna kategorija koja je presudna pri
razrješavanju zahtjeva za ispravnošću je kategorija relevantnosti: samo relevantne tvrdnje
o činjenicama mogu prouzročiti željeni učinak – donošenje odluke odgovarajućeg
sadržaja. U odnosu na sud i stranke, zahtjev za ispravnošću tako se može izjednačiti
sa zahtjevom za priznavanjem relevantnosti.
Ovaj specifični praktički kontekst baca novo svjetlo na neke aktivnosti u
sudskom postupku. Neposredna praktička svrha postupka nagoni, naime, sud da,
provodeći propisani postupak i primjenjujući pravna pravila, prihvati kao istinite
poglavito one tvrdnje koje mu omogućuju da optimalno ispuni svoju misiju i ostvari
u konkretnom slučaju svrhu sudskog postupka. Zato je i moguće da sud kao istinite
u nekim slučajevima utvrdi činjenice koje bi se promatraču izvan sudskog postupka
– neupućenom u njegove neposredne ciljeve i svrhe – mogle činiti neistinitima ili
barem slabo uvjerljivima. Ponekad će – kao na primjer u slučaju donošenja presude
zbog izostanka u građanskom postupku – bez preispitivanja prihvatiti navode samo
jedne stranke, ponekad će se za utvrđivanje činjenica koristiti sredstvima koja bi se
mogla činiti varljivim i nepouzdanim. Sukladno tome, i tvrdnje na kojima se temelje
sudske odluke nerijetko su u javnosti predmet sumnje. Znači li to da se u postupku
nije utvrdila istina, ili da se – još gore – ona u sudskom postupku uopće ne može
utvrditi? Na ovo bi se pitanje, smatramo, ipak trebalo odgovoriti negativno. Svako
područje ljudskog djelovanja ima svoje specifične kriterije istinitosti: tvrdnja “ovo je
dugačko jedan metar” može biti istinita za krojača, a eklatantno neistinita za
fizičara.
10
U nekim kontekstima bit će korisno prihvatiti kao istinite stavove koji bi u
drugima polučili katastrofalne rezultate, pa će se ti stavovi u nekim krugovima zaista

9
Iako bi se to moglo generalizirati i na ostale sudionike postupka: svjedoci izlažu svoja zapažanja
nastojeći da kažu ono što sud zanima; vještaci ono što im pravila struke i iskustva nalažu kao važno za
postupak itd.
10
U istom smislu može se navesti i sljedeći Austinov citat: “Usporedimo izjavu ‘Francuska je
šesterokuta’ s Francuskom. Što trebamo reći, je li to istinito ili ne? Pitanje naprosto previše simplificira
stvari. Ili, barem donekle. Znam što hoćete reći, možda je istinito za neke potrebe ili u nekim
kontekstima koji bi odgovarali čovjeku s ulice, ali ne i za geografe. I tako dalje. Ne može se poreći da je
to gruba izjava, ali ni tako lako reći da je lažna.” J. L. Austin, Performativ-konstativ, DOMETI, 9/1980, str.
44.
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
209
smatrati istinitima, a u drugima ne: u pravu će biti i jedni i drugi. U nekim će se pak
krugovima – kao na primjer u krugovima akademske teorijske diskusije – možda
pokazati korisnim da se niti jedna tvrdnja nikada ne prihvati kao konačno i potpuno
istinita, pa da stoga svaka bude predmet stalnog preispitivanja. Mnoge praktičke
ljudske djelatnosti međutim ne trpe odugovlačenja: njima treba jednostavna i
upotrebljiva istina, i to čim prije. Ova različitost potreba i kriterija često se previđa,
pa se kriteriji jednog područja – obično teorijskih znanosti – nastoje imputirati
drugim djelatnostima i područjima. Kada se to pokaže nemogućim, onda se logično
izriču tvrdnje kao što su tvrdnje da “apsolutnu i objektivnu istinu u pravu nije
moguće dohvatiti.”
Znači li to, međutim, da nije moguće formulirati jedinstven koncept istine za
sve djelatnosti i discipline? Ne proturječi li to zahtjevu za općim, intersubjektivnim
važenjem za koji smo tvrdili da je sadržan u svakoj tvrdnji “Istina je da...”?
Smatramo da i na ova pitanja treba odgovoriti negativno. Najprije o drugom pitanju:
praktički kontekst svake tvrdnje treba svakako imati u vidu, međutim, i dalje ostaje
zahtjev za općim priznanjem – uz takve-i-takve praktičke okolnosti i uz tu-i-tu svrhu.
Drugim riječima, zahtjev za intersubjektivnim važenjem mora biti prihvatljiv za
svakog razumnog čovjeka, uz pretpostavku da se nalazi u istim okolnostima i da
dijeli istu predodžbu o svrsi postavljene tvrdnje.
11
Što se pak tiče prvog pitanja, ono
već zalazi u problem kriterija istine. Jasno je da svaka disciplina i područje ljudskog
djelovanja ima različite metode i načine verificiranja istinitih iskaza; međutim, neke
opće crte postoje: neke od njih već su opisane u ovom odjeljku (značenje istinitih
iskaza, performativna i pragmatička funkcija tvrdnji), a dio drugih bit će naznačen u
narednom odjeljku u kojem se vraćamo na pitanje o tome kako se razrješava zahtjev
za općim (intersubjektivnim) važenjem tvrdnji – na pitanje o kriteriju istine u užem
smislu.
72.Kriterij istine. Rekapitulirajmo ukratko rezultat prethodne točke u kojoj
je naznačena definicija istine prihvatljiva za sudski postupak. Na temelju prethodne
analize, istinu bismo provizorno mogli definirati kao
svojstvo govornih radnji – tvrdnji koje udovoljavaju trostrukom zahtjevu koji implicitno
postavljaju govornici što ih izriču: zahtjevu za subjektivnim važenjem, zahtjevu za
intersubjektivnim važenjem i zahtjevu ispravnosti/relevantnosti.
Ova definicija u više pogleda iziskuje obrazloženje i opravdanje. Dio pitanja
koji se oko nje može postaviti odnosi se na njeno filozofijsko utemeljenje, drugi na

11
Sličan je tip kondicionalnog relativiziranja Davidsonova formula prema kojoj se istinitost neke
tvrdnje uvijek mora gledati s obzirom na određene osobe i određeno vrijeme. Međutim, dok bi se iz
Davidsonovog stava moglo zaključiti kako nije moguće da barem neke tvrdnje budu istinite za sve
osobe, ovdje se zalažemo za shvaćanje racionalnosti prema kojem tvrdnje koje pretendiraju na istinitost
treba relativizirati s obzirom na njihove okolnosti i svrhe, ali ne i s obzirom na osobe. Cf. supra, str. 50,
bilješka 12.
EPILOG
210
njenu pretenziju da bude prikladnija za sudski postupak negoli klasična
korespondencijska teorija.
Što se prvog dijela pitanja tiče, iz dosadašnjeg tijeka ovog rada tu bismo
definiciju svakako mogli pokušati opravdavati kao filozofijski suvremeniju; to,
doduše, još ne daje pravo da se takva definicija ističe kao bolja. Ključni test za takvu
definiciju jest pokazati da ona uspijeva ondje gdje korespondencijska zakazuje; ako
se, pak, uzme da se kao temeljni prigovor korespondencijskoj teoriji može uzeti
njeno pozivanje na izvanjezičnu, nenormativnu “stvarnost” – što joj onemogućuje
da iz sebe izvuče odgovarajući proceduralni odgovor kako do te “stvarnosti” doći –
onda će problem koji svaka konkurirajuća teorija istine treba riješiti da bi ju
nadomjestila biti njena unutrašnja povezanost s kriterijem istinitosti.
Što se pak tiče pitanja prikladnosti za sudski postupak, zadatak koji
definicija istine treba riješiti tek je malo različit. Treba, naime, pokazati – što se kao
programski zadatak već više puta u ovom tekstu isticalo – da definicija odgovara
faktičkoj upotrebi riječi “istina” u postupku. Budući da se pravila te faktičke
upotrebe također konstituiraju kroz procesna pravila koja, posredno ili neposredno,
određuju metodologiju utvrđivanja činjenica, ponovo u prvi plan izlazi problem
kriterija: definicija istine mora biti unutrašnje povezana s kriterijem koji odgovara
metodologiji onog tipa postupka koji ostvaruje očekivanja koja na nju postavljamo.
Definicija koju smo, koristeći se elementima suvremenih filozofijskih teorija
istine, postavili, ima ambiciju da odgovori procesnom realitetu. Njena osnovna
inspiracija uzeta je iz Habermasove konsenzualne teorije, no uz malu modifikaciju –
u definiciju istine kao zahtjeva za važenjem ubrojeni su, osim istinitosti u užem
smislu (zahtjeva za intersubjektivnim važenjem), još i istinolikost (Wahrhaftigkeit),
zahtjev za subjektivnim važenjem, i zahtjev za ispravnošću (Richtigkeit)
12
. Takvo
proširenje područja definiranja i rezultirajuća integralna definicija istine proizlazi iz
nastojanja da se što više približi procesnoj zbilji – činjenicama koje se utvrđuju u
sudskom postupku i metodama koje se u tu svrhu primjenjuju. Razlozi su
djelomično već navedeni: zahtjev za subjektivnim važenjem treba, čini nam se, biti
sastavni dio definicije istine, jer omogućuje utemeljenje niza procesnih pravila koja se
odnose na stranačku/svjedočku/vještačku obvezu iskazivanja istine te, u osnovi, i
pravila o slobodnoj ocjeni dokaza: sud može uzeti za istinite samo one činjenične
navode u čiju je istinitost uvjeren. S druge strane, zahtjev za relevantnošću također
dosljedno obuhvaća vrlo bitno procesno pravilo da se u postupku utvrđuju samo
relevantne činjenice. Iz perspektive sudskog postupka irelevantni činjenični navodi
zato nisu, strogo uzevši, ni istiniti, ni neistiniti – oni su jednostavno besmisleni –
jedako kao što je besmisleno u posesornoj parnici utvrđivati pravo vlasništva.
Integrirajući u definiciju istine te elemente, omogućujemo ograničavanje pojma istine

12
Cf. Habermas, Vorbereitende Bemerkungen zu einer Theorie der kommunikativen Kompetenz, u:
Habermas, Luhmann, THEORIE DER GESELLSCHAFT ODER SOZIALTECHNOLOGIE, str. 131 i dalje.
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
211
samo na ono što se u sudskom postupku zaista utvrđuje, i ujedno shodno načinu na
koji se to utvrđuje.
Preostaje, međutim, najvažniji problem: kako riješiti zahtjev za inter-
subjektivnim važenjem, ili, drugim riječima, kako odlučiti, na temelju tzv. slobodne
ocjene, koji je od više iskreno iskazanih, pravno relevantnih činjeničnih navoda zaista
istinit?
Na ovom mjestu potrebno je učiniti napomenu koju je možda trebalo
istaknuti već ranije, a odnosi se na definiciju pojma istine kao “zahtjeva za važe-
njem”. Habermasova koncepcija “zahtjeva za važenjem” (Geltungsanspruch) izrađena
je, kao što je već navedeno, na temelju analogije s pravnim zahtjevom (civilističkim
žargonom izrečeno – tužbenim zahtjevom). Konzekvencija takvog određenja za
koncepciju istine u sudskom postupku jest da između procesne metodologije koja se
primjenjuje za odlučivanje o tužbenom zahtjevu i metodologije koja se primjenjuje
za odlučivanje o činjenicama ne postoji supstancijalna razlika. Naravno, razlike i dalje
postoje utoliko što su činjenična utvrđenja pretpostavka za odluku o tužbenom
zahtjevu, i utoliko što je tužbeni zahtjev – klasičnom filozofijskom terminologijom
izrečeno – formuliran kao iskaz trebanja, a činjenični navodi kao iskaz bitka, no
osnovna struktura je ista: i odlučivanje o činjeničnim navodima, kao i odlučivanje o
tužbenom zahtjevu, potaknuto je zahtjevom, koji proizlazi kao posljedica spora –
drugim riječima, da bi se pitanje istine uopće postavilo, potrebno je, kako ističe
Tugendhat
13
, imati poziciju i protupoziciju u igri asertornog govora, ili,
parafrazirajući Brechta, “onoga koji govori da” (Ja-Sager) i “onoga koji govori ne”
(Nein-Sager). Utoliko, može se tvrditi da stara procesna maksima nemo iudex sine actore
(za tužbeni zahtjev), kao i maksima iudex iudicare debet secundum allegata et probata
partium ima i svoje epistemološko opravdanje. Na taj način, prihvaćanjem ovakve
koncepcije istine, situacija se obrće: dok prema klasičnoj korespondencijskoj teoriji
načelo akuzatornosti prema kojemu inicijativa za iznošenje činjeničnih navoda i
dokaza leži na strankama potrebuje opravdanje kao “ograničenje u dohvaćanju
Istine”, sada se ono pojavljuje kao konstitutivan dio koncepcije istine te, opravdanje
iziskuje suprotno načelo, načelo inkvizitornosti.
Ovo spekulativno teorijsko rješenje doduše ne daje u potpunosti odgovor
na klasične praktičarske primjedbe da “stranke mogu manipulirati činjenicama i
spriječiti sud da dođe do Istine”; potpun odgovor na to moguć je samo u kontekstu
rješenja kriterija istinitosti. Prije nego prijeđemo na nj, potrebna je međutim još
jedna napomena. Definicija istine – a, kako će se vidjeti, i kriterij – izvedeni su ovdje
u potpunosti bez ikakvog referiranja na vanjsku “stvarnost”, “objektivitet”, “stvari”
itd. Znači li to da se, prema takvom shvaćanju, u postupku uopće ne utvrđuju
“činjenice”? Ako uzmemo klasičnu definiciju činjenice kao “konkretne pojave u

13
Cf. supra, str. 50 i d.
EPILOG
212
stvarnosti vanjskog svijeta i u unutrašnjem (psihičkom) zbivanju”
14
, onda je to
svakako točno. To međutim nije argument protiv takve teorije, već samo naznaka da
i sam pojam činjenice iziskuje redefiniciju
15
. “Činjenica” prema takvoj koncepciji
također treba biti određena kao jezični i procesni entitet – ona je isto toliko sud ili
jezični iskaz koliko i tzv. “činjenični navod” ili “tvrdnja o činjenicama”
16
. Differentia
specifica “činjenice” u odnosu na “činjenični navod” nalazi se međutim na dva nivoa:
jezičko-analitičkom i metodološkom. “Činjenica” je, što se prvog tiče, sud koji je
objekt (semantički sadržaj) drugog suda
17
; što se drugog tiče, “činjenica” je iskaz koji
je već prošao proces verifikacije – tj. iskaz koji je, nakon temeljitog preispitivanja,
utvrđen kao istinit, i kao takav – da se vratimo na Deweyja
18
– predstavlja “čvrstu
točku, orijentir” u daljnjem istraživanju. Stoga je i govoriti o “istinitosti činjenica”
tautologija, a o “neistinitosti činjenica” kontradikcija; o zahtjevima za važenjem kod
“činjenica” već je– da se poslužimo pravnom terminologijom – “pravomoćno”
riješeno.
19

Da se, napokon, vratimo na pitanje kriterija istine. Iz mnogih mjesta ovoga
rada moglo se već zaključiti da nam se čini da je – zbog svog uspješnog objedi-
njavanja mnogih aspekata europske i anglosaske filozofijske tradicije te, posebno,
zbog svoje usmjerenosti na praktičko-politički diskurs – najperspektivnija teorija za
pravno prihvatljivo shvaćanje istine konsenzualna teorija. Prema konsenzualnoj teoriji
kriterij istinitosti (intersubjektivnog važenja) iskaza jest konsenzus – njihovo opće
prihvaćanje. Idealna situacija u sudskom postupku bila bi, prema takvom kriteriju,

14
Cf. Kobe, Činjenice, natuknica u Pravnoj enciklopediji (neobjavljena edicija Leksikografskog
zavoda, u posjedu autora), str. 1.
15
Jedan od dodatnih praktičnih razloga za to jest i spoznaja procesnih teoretičara da s
“klasičnom” definicijom činjenice ne mogu mnogo postići: “Implikacije koje se javljaju pri korišćenju”
(N. B. klasičnog korespondencijskog, nap. A.U.) “logičko-filozofskog pojma činjenice upozoravaju da se
logička i filozofska saznanja (koja, uostalom, mogu i sama biti sporna) ne mogu mehanički prenositi na
područje izrazito praktične djelatnosti kakva je kazneni postupak. No, kako se tu radi o izrazito
gnoseološkoj problematici, nije ih moguće ni sasvim zanemariti.” Kobe, ČINJENICE, str. 7. Ovaj citat
pokazuje da i vodeći procesni teoretičari počinju uviđati nepodobnost “stare” definicije, te počinju
sumnjati u nedvojbenost i neupitnost tradicionalne gnoseologije.
16
“Bez sudova (Sätze) ne može biti ni činjenica” - cf. Scheit, WAHRHEIT, DISKURS, DEMOKRATIE,
Freiburg/München, 1987, str. 201. Također: “... pojam činjenica bitno je povezan s ‘jezičnom igrom’
iskaza... Činjenice se moraju semantički definirati, i nisu dane na bilo koji drugi način nego kroz iskazane
stavove”. Ibid., str. 215.
17
Jedino na taj način može se, čini nam se, objasniti izraz “sporne činjenice”, koji bi, prema
korespondencijskoj koncepciji, trebao biti pogrešan - kako mogu biti sporne “konkretne pojave u
stvarnosti”? Sporni mogu, naime, biti samo jezički iskazi. “Sporne činjenice” u postupku su sporne
zato jer oko objekta “činjeničnih navoda” - “činjenica” - postoji spor stranaka.
18
Cf. supra, str. 42.
19
Pokušaj da se tehničkoj pravnoj kategoriji “pravomoćnosti” dade i odgovarajuće gnoseološko
značenje svakako nije unikatan - o tome cf. kod Toulmina, THE USES OF THE ARGUMENT, Cambridge,
1958, str. 171.
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
213
ona u kojoj bi svi sudionici u postupku došli do suglasnosti oko “spornih činjenica”.
Ovdje ponovo možemo primijetiti promjenu perspektive u odnosu na tradicionalnu
koncepciju: dok su u sklopu teorije “materijalne istine” teoretičari (posebno oni
građanskopravni) morali braniti institucije kao što su sudska nagodba i priznanje
činjenica, sada nam se i te institucije pojavljuju kao integralni dio koncepcije istine –
čak kao instrumenti za dolaženje do istine.
Ipak, najčešća situacija u sudskom postupku je ona u kojoj se stranke ne
mogu složiti te umjesto njih odluku mora donijeti onaj treći – sud. Na prvi pogled to
nije objašnjivo iz obzora konsenzualne teorije, jer konsenza ovdje, po definiciji,
nema. Treba, međutim, imati u vidu da za konsenzualnu teoriju konsenzus nije sam
sebi svrha; bit konsenzualne teorije nije aktualno prihvaćanje, već prihvatljivost rezultata.
Konsenzus treba biti proizvod otvorene, slobodne i racionalne diskusije svih zainteresiranih
strana. Mjesto na kojem se ta diskusija u sudskom postupku otvara je sudska rasprava;
bit rasprave je argumentacija, dijalog.
20
I, dok se za korespondencijsko shvaćanje
(“materijalne”) istine rasprava pokazuje tek kao nešto izvanjsko i suvišno, ili u
najbolju ruku kao ornament sudskog postupka
21
, za procesno je shvaćanje istine
upravo sudska rasprava – kao ona specifična točka razlikovanja sudovanja i
administriranja – konstitutivna za utvrđivanje istine. “Pravi” konsenzus je samo onaj
koji je rezultat slobodne i otvorene argumentacije u kojoj je svakome omogućeno da
se izjasni o tuđim argumentima i stavovima: zato je i za dohvaćanje istine u sudskom
postupku ključno načelo saslušanja stranaka
22
, načelo kontradiktornosti i javnosti
23
i načelo
otvorenog pravosuđenja
24
.
I konsenzualna teorija priznaje da je konsenzus kao rezultat potpuno slo-
bodne i (vremenski i po broju sudionika) neograničene argumentacije tek ideal
kojemu se može težiti – no, istovremeno, ideal koji je mjerodavan za ocjenjivanje
utemeljenosti rezultata: krajnje mjerilo aktualnih činjeničnih utvrđenja jest tzv. idealna
govorna situacija. Taj se ideal, međutim, može primijeniti tek post festum i na postupak u
cjelini: u konkretnom odlučivanju kriterij ispravnosti činjeničnih utvrđenja može biti

20
O hermeneutičkoj, fenomenološkoj, jezičnofilozofijskoj i ostaloj važnosti dijaloga za pravo cf.
Gröschner, DIALOGIK UND JURISPRUDENZ, Tübingen, 1982.
21
Cf. supra, str. 123 i d. stavove A. J. Višinskog o raspravnom načelu i načelu saslušanja stranaka.
22
O važnosti načela audiatur et altera pars kao temeljnom pravilu koje jamči racionalnost ar-
gumentacije, kako u pravu, tako i u filozofiji (a i šire), cf. Perelman, PRAVO, MORAL I FILOZOFIJA,
Beograd, 1983, str. 59 i sl.
23
O svrsi načela javnosti i kontradiktornosti kao “osiguravanju nesmetanog i cjelovitog odvijanja
komunikacijskih procesa između sudionika krivičnog postupka” koji se temelji na “jezičkoj interakciji u
svrhu prijenosa informacija” cf. Krapac, Dokazi, natuknica u PRAVNOJ ENCIKLOPEDIJI (neobjavljeno, u
posjedu autora), str. 9.
24
O načelu otvorenog pravosuđenja cf. Stürner, DIE RICHTERLICHE AUFKLÄRUNG IM
ZIVILPROZEß, Tübingen, 1982; za jugoslavensko područje cf. Trivine radove, koji je bez sumnje njegov
prvi i najzaslužniji promotor, posebno Esej o ‘otvorenom pravosuđenju’, u: Triva, Belajec, Dika, NPPP, § 46.
EPILOG
214
“samo korektno slijeđenje argumentacijskih pravila specifičnog područja”
25
: kriterij
istinitosti konsenzualne teorije – možemo primijetiti, kako u pravu, tako i izvan njega
– jest proceduralan; istina se traži u “formalnim svojstvima diskursa”.
26
Upravo stoga
moguć je “prekid diskursa od treće, vanjske instance”
27
; budući da se rasprava ne
može voditi u nedogled, jer to, uostalom, proturječi i praktičnim imperativima
postupka, a proizlazi i iz zahtjeva ispravnosti koji je integralan dio definicije istine,
ona se mora okončati autoritativnom, konačnom odlukom nepristranog organa.
Odluka tog nepristranog organa, suda, svojevrsna je supstitucija konsenza
postignutog u racionalnom diskursu svih razumnih ljudi. Ta odluka također je i
svojevrstan supstitut konsenza postignutog kroz racionalnu argumentaciju pred
partikularnim auditorijem – strankama; prvotna, i poželjnija funkcija suda bila bi,
prema ovoj teoriji istine, posredovanje i medijacija među strankama, koja bi
uvjeravanjem i iznošenjem razloga dovela do stranačkog sporazuma oko svih
spornih pitanja
28
. Ipak, ako je sud već doveden do toga da mora svojom
autoritativnom odlukom presjeći gordijski čvor spornih (činjeničnih, ali i pravnih)
pitanja, tada njegovi razlozi moraju fingirati rezultate racionalnog diskursa: oni
moraju biti poopćivi – moraju se zasnivati na razlozima virtualno prihvatljivim za
svako racionalno biće. Činjenična utvrđenja – jednako kao i ona pravna
29
– rješavaju
se na temelju tzv. “slobodnog uvjerenja” suca; međutim, to “slobodno uvjerenje” –
ako taj izraz prihvatimo – može značiti jedino slobodu od “argumenta prisile” –
nikako ne i slobodu od “prisile argumenta”
30
. Poopćivost i utemeljenost sudske

25
Scheit, op. cit. (bilješka 16), str. 275.
26
Cf. ibid., str. 258 i d.
27
Ibid., str. 273.
28
Zato ne možemo a priori kao slabost ocrtati činjenicu da se, primjerice, u Sjedinjenim Drža-
vama tek otprilike manje od pet posto građanskih sporova okončava meritornom sudskom odlukom.
Cf. Schurtmann, Walter, DER AMERIKANISCHE ZIVILPROZEß, Frankfurt/Deventer, 1978, str. 56.
29
Između činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno ovoj teoriji, ne postoje bitne kvalitativne razlike: i
jedna i druga pitanja rješavaju se proceduralnim, normativnim sredstvima - jer “čistih, golih” činjenica
nema. Razlika između tih kategorija u velikoj je mjeri konvencionalna, učinjena u skladu s imanentnim
zadacima sudskog postupka. Eventualne razlike proizlaze jedino iz karaktera pravila na temelju kojih se
odlučuje - dok se pravna pitanja rješavaju na temelju manje-više fiksnih, zakonskih normi te
razmatranja koja su potencijalno značajna za cjelinu društvene zajednice, pravila na temelju kojih se
rješavaju činjenična pitanja više su orijentirana na konkretan, pojedinačni slučaj, i podložna su
iznimkama; prva su, k tome, više “bereichspezifisch” - specifična za određeno područje - u ovom slučaju
pravo, dok su druga više opća pravila zajednička široj skupini osoba raznorodnih zanimanja (optimalno
- svim racionalnim članovima zajednice).
30
No, potpuno je opravdana Trivina kritika izraza “slobodno uvjerenje”; “uvjerenje” je, naime,
po definiciji slobodno; njegovo ograničavanje razlozima i argumentima nikako nije ograničavanje slobode
- jer svako uvjerenje mora biti motivirano nekim razlozima; utoliko Habermas i o tom tipu “prisile”
govori kao i “neprisilnoj prisili boljeg argumenta” - cf. supra, str. 56. S druge strane, izraz “slobodno
uvjerenje” - kao prijevod izraza freie Überzeugung može se, unatoč svojevrsnom pleonazmu, ipak
dogovorno prihvatiti kao uvriježeni termin.
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
215
odluke garantirana je upravo slijeđenjem konačnog niza argumentacijskih koraka,
koji su eksplicirani u obrazloženju sudske odluke. Rezultati sudske odluke imat će
intersubjektivnu uvjerljivost jedino ako su ponovljivi i preispitljivi
31
, i ako se u njihovu
uvjerljivost mogu osvjedočiti i svi ostali, verificirajući svaki korak argumentacije. Ta
je verifikacija u gotovo svakom modelu sudskog postupka i proceduralno regulirana
u mogućnosti preispitivanja prvostupanjskih odluka po pravnim lijekovima.
Drugostupanjsko odlučivanje predstavlja metarazinu odlučivanja – diskurs o diskursu.
I ponovo bi, u skladu s konsenzualnom teorijom, bilo optimalno kada bi kretanje
između raznih razina diskursa bilo slobodno i neograničeno; i opet, međutim, iz istih
razloga iz kojih se jednom mora okončati slobodna rasprava u prvostupanjskoj
raspravi, mora se procesno ograničiti broj razina, i omogućiti da se jednom dođe do
konačne odluke. I sam institut pravomoćnosti konstitutivan je tako za procesni pojam
istine – on je također naličje zahtjeva za ispravnošću – pragmatičke dimenzije sudskog
postupka.
Jamstvo istinitosti podloge na kojoj je utemeljena pravomoćna sudska od-
luka, jednako kao i ispravnosti same odluke, nalazi se tako unutar samog postupka: u
slijeđenju pravila i procedura (u cjelokupnom postupku), kontroli tog slijeđenja (u
postupku po pravnim lijekovima) te u činjenici da svaki član komunikacijske
zajednice može uvidjeti da sudovi ta pravila i procedure uistinu slijede (u javnoj
kontroli rada pravosuđa, koja se ostvaruje posredstvom načela javnosti postupka,
posredstvom objavljivanja sudskih presuda te posredstvom stručne, pa i laičke kritike
tih presuda i njihovih obrazloženja). Ako se pokaže da su pravila i procedure
korektno slijeđeni, nemamo pravo smatrati da je pojedinačna sudska odluka – zajedno
s činjeničnim utvrđenjima u njoj – neispravna te da u postupku nije utvrđena istina;
mi, naime, nemamo neposredno oruđe da bismo spoznali činjenice/istinu
32
; mi čak
nemamo neposredan način da spoznamo da pravila i procedure nisu korektno
slijeđeni – jer to je također nešto o čemu – primjenjujući pravila i procedure –
odlučuje višestupanjski sud.
33


31
Cf. Scheit, op. cit. (bilješka 16), str. 226.
32
Ovdje se vraćamo na staru dvojbu procesne teorije o tome utvrđuju li se činjenice samo
dokazivanjem ili postoje i “neposredno spoznate činjenice” (tzv. vlastito opažanje) - za domaću
diskusiju cf. polemiku Bayera i Krapca s jedne, te Grubiše i Vodinelića s druge strane. Procesna teorija
istine bila bi ipak bliža prvom stajalištu: “…također i navodno neposredno iskustvo zdravog ljudskog
razuma je interpretirano, teoretskim pretpostavkama prožeto i vođeno iskustvo” - Scheit, op. cit., str.
231. Uostalom, i takva spoznaja treba se učiniti predmetom pravnog diskursa - slobodne i otvorene
argumentacije. S druge strane, ovo se razlikovanje - kao konvencionalno i pedagoško - možda ipak u
nekim slučajevima može pokazati kao korisno.
33
Cf. Triva et al., GPPP, cit., str. 129: “Najefikasnija metoda sastojala bi se, nesumnjivo, u
kompariranju utvrđenja suda s objektivnom stvarnošću. No ovakva komparacija nije moguća, jer
vanjski svijet čovjek ne može spoznati izvan svojih čula (...) Zbog toga se kompetencije instancionog
suda ograničuju na kontrolu pravilnosti rada suda protiv čije je odluke uloženo pravno sredstvo...”.
EPILOG
216
Utoliko, mogli bismo – na novim osnovama – u izvjesnom smislu revi-
talizirati staru staljinističku frazu o tome da se u (socijalističkom) sudskom postupku
uvijek utvrđuje (apsolutna) istina. Zaista, u sudskom se postupku istina uvijek utvrđuje –
no ne zato što bi to uvijek odgovaralo nekoj transcendentnoj “stvarnosti”, već zato
što se istina u postupku tek konstituira.
34
U nedostatku sadržajnih vrijednosti nama ne
preostaje ništa drugo doli kritika i preispitivanje formalnog elementa – procedura i
pravila; tom kritikom međutim ne kritiziramo rezultat konstituiranja, već samo
konstituiranje; ne kritiziramo pojedinačna činjenična utvrđenja – “istine”, već postupak
u cjelini. “Utvrđene činjenice” legitimirane su samim postupkom; one ne potrebuju
opravdanje izvan njega. Naprotiv, ono što potrebuje opravdanje, to je cjelokupni
postupak – procesna pravila, prakse, pa i s njima naizgled tek labavo povezane
organizacijske institucije, kao što su metode i načini izbora sudaca, njihovo
obrazovanje i pozicija u društvu itd.
Detaljnija razrada teorije istine prikladne za sudski postupak trebala bi se
tako nadalje odvijati u dva pravca: u pravcu preispitivanja filozofijsko-političkih okvira
unutar kojeg djeluje pravosuđe te u pravcu izgradnje jedne teorije pravne argumentacije.
Što se prvoga tiče, treba naglasiti da se ista ona ideja na kojoj počiva
konzenzualna teorija istine – ideja slobodnog i neprisilnog diskursa – može pro-
matrati i kao filozofijska osnova demokracije.
35
Sudski postupak, kao skup institucija i
procedura, uronjen je u opći kontekst političkih institucija i procedura; samo ukoliko
su i one utemeljene na istim idejama slobodne i neograničene komunikacije i
demokratskih institucija i procedura, moguće je da i sudski postupak zadovoljavajuće
obavlja svoju funkciju – između ostaloga da udovolji kriterijima istinitosti svojih
utvrđenja. Jedino nezavisno sudstvo može u suvremenim državama biti na razini svog
zadatka i reprezentirati epohalne standarde racionalnosti; a nezavisno je sudstvo pak
moguće samo u državi koja je i sama izgrađena na istim, proceduralnim i institucionalnim
temeljima koji bi, u skladu s iznesenim stavovima, trebali važiti u sudskom postupku.
Nadišla bi se svrha ovog rada – rekonstrukcij i kritika teorije “materijalne
istine” – kada bi se pokušalo ove teze temeljitije razložiti. Nešto više trebalo bi ipak
reći o teoriji pravne argumentacije. U klasičnoj se procesnoj teoriji problem argu-
mentacije – u kontekstu tzv. slobodne ocjene dokaza – u pravilu kratko apsolvira
upućivanjem na pravila logike i iskustva. Iako ima slučajeva da se tim kategorijama
oprezno pristupa, nije rijetkost da se – osobito kod teoretičara pretežno
kaznenopravne vokacije – logika zamišlja kao zatvoren deduktivan sustav nužnih

34
Na osnovi te spoznaje može se objasniti i sam izraz “utvrđivanje” (u “utvrđivanju činje-
nica/istine”), za koji jedan istaknuti domaći teoretičar prava I. Padjen napominje da je - u okviru
klasične koncepcije - potpuno neproziran te da bi se, bez bitnije sadržajne razlike, mogao jednako tako
zamijeniti izrazom “opkopavanje kanalom dubokim dva metra”. “Utvrđivanje” (njem: Feststellung, eng:
stating) ima naime konotaciju “određivanja”, “konstituiranja” - više nego “pronalaženja”, “otkrivanja” -
što bi inače bilo u skladu s korespondencijskim poimanjem.
35
Cf. Scheit, WAHRHEIT, DISKURS, DEMOKRATIE, cit. (bilješka 16), str. 375.
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
217
zaključaka, a iskustvo kao skup strogoznanstvenih, vrijednosno neutralnih, apodik-
tičnih i za upotrebu prepariranih činjenica i metoda; i jedno i drugo treba samo
pronaći u odgovarajućim udžbenicima i priručnicima te primijeniti na konkretan
slučaj.
Ova teza mogla bi se pobijati upućivanjem na realnost sudskog postupka, u
kojem su rijetki nužni zaključci, nedvojbene konkluzije i znanstvene “istine”.
Umjesto toga, iznijeli bismo ovdje jaču tezu: tezu koja neovisno o sudskom pos-
tupku pobija uopće ovakvo poimanje logike i iskustva. Već u relativno klasično
pisanim udžbenicima logike i znanstvene metodologije nailazimo na stavove koje te
discipline relativiraju.
36
Međutim, neka novija istraživanja mnogo su radikalnija.
Što se tiče metodologije znanosti, ranije su već navedeni noviji stavovi koji
ju uvelike relativiraju
37
. Obratimo se stoga logici; za ovaj rad naročito nam se indi-
kativnom čini istraživanje Stephena Edelstona Toulmina o upotrebama argumenta.
38

Orijentirajući se na analizu praktične primjene logičkih shema zaključivanja u
svakodnevnom životu, Toulmin zaključuje da je aristotelijanska predodžba logike
kao objektivne znanosti razvijene prema uzoru na matematiku izgubila dodir sa
svojom praktičkom aplikacijom. Umjesto toga, on se zalaže za razvoj alternativnog
pristupa logici; poimajući također tvrdnje kao zahtjeve (claims), on se zalaže za model
logike koji bi inspiraciju uzimao iz prava:
“Logika se bavi ispravnošću zahtjeva koje postavljamo – solidnošću temelja koje prezentiramo ne
bismo li ih poduprli, čvrstonom potpore koju nalazimo za njih – ili, da promijenimo
metaforu, vrstom slučaja koji predstavljamo u obranu svojih zahtjeva. Pravna analogija
implicirana u ovom posljednjem načinu postavljanja stvari mogla bi biti od stvarne
pomoći. Zato, zaboravimo sve o psihologiji, sociologiji, tehnologiji i matematici,
ignorirajmo odjeke strukturalnog inženjeringa i kolaža sadržane u riječima ‘temelji’ i
‘potpora’ te uzmimo kao naš model disciplinu jurisprudencije. Logika je (mogli bismo reći)
generalizirana jurisprudencija. Argumenti se mogu usporediti s parnicama, a zahtjevi koje
postavljamo i razmatramo u izvanpravnim kontekstima sa zahtjevima postavljenima
pred sudom, dok se slučajevi koje predstavljamo da bismo poduprli pojedinu vrstu
zahtjeva mogu usporediti jedan s drugim. Osnovni zadatak jurisprudencije jest ocrtati
osnove sudskog postupka; procedure kojima se pravni zahtjevi postavljaju, razmatraju i
rješavaju te kategorije u okviru kojih se to čini. Naše vlastito istraživanje paralelno je
tome: mi ćemo nastojati, na sličan način, karakterizirati ono što možemo nazvati

36
Cf. npr. Cohen/Nagel (Koen i Nejgel), UVOD U LOGIKU I NAUČNI METOD, Beograd, 1982, na
mjestu gdje se, pri definiranju znanstvene metode definiraju (N.B. znanstvene) činjenice:
“‘Činjenice’ do kojih teži da dospe svako istraživanje jesu stavovi za čiju istinitost postoji znatno
svedočanstvo. Otuda ono što ‘činjenice’ jesu mora da se odredi istraživanjem, i ne može se odrediti pre
istraživanja. Osim toga, ono što verujemo da su činjenice zavisi od stupnja našeg istraživanja. Stoga ne
postoji oštra granica koja deli činjenice od nagađanja ili hipoteza” (str. 397).
37
Cf. supra, str. 25 i d.
38
Toulmin, Stephen Edelston, THE USES OF ARGUMENT, Cambridge, 1958.
EPILOG
218
‘racionalnim postupkom’, procedure i kategorije koje se koriste da bi se zahtjevi
općenito razmotrili i riješili.”
39

Slijedeći dosljedno analogiju s pravom, Toulmin nastoji izvesti i alternativni
obrazac zaključivanja, koji bi trebao nadomjestiti “zavodljivu jednostavnost” klasične
Aristotelove sheme silogizma.
40
Kao ishod, Toulmin se zalaže za mnogo manje
apodiktičko i demonstrativno shvaćanje logike, koje bi trebalo objediniti discipline
logike i epistemologije, usredotočiti se na komparativna istraživanja načina
argumentacije u raznim područjima – tretirajući sva ta područja kao ravnopravna i
jednako vrijedna, te, napokon, koje bi u logiku uvelo empirijska, historijska, pa čak i
antropološka razmatranja.
41

Na istom tragu nalazi se niz inače raznorodnih novijih strujanja koja nastoje
razviti za pravo specifične teorije argumentacije. Svima je njima – radilo se o školama
koje svoje poticaje crpe iz retorike, topike, hermeneutike, (antičke) dijalektike,
analitičke filozofije ili drugih idejnih kretanja – zajednički otklon od klasične
demonstrativne koncepcije logike i epistemologije te razvoj doktrina koje se što više
nastoje približiti specifičnostima svoga predmeta – prava, od kojih se specifičnosti
uvijek iznova na prvim mjestima pojavljuje proceduralnost i normativnost.
42

Put kojim smo krenuli na početku ovog rada tako se vratio na svoje
ishodište. Ispomažući se filozofijskim teorijama i koncepcijama ne bismo li došli do
poimanja istine prihvatljivog za pravo i sudski postupak, sam unutrašnji razvoj
rasprave u filozofiji ponovo nas je uputio na sudski postupak i pravo. Koncepcija
istine, njena definicija i kriteriji nalaze se unutar sudskog postupka kao cjeline.
Pokušaj pravnih teoretičara “materijalne” istine da svoje određenje istine traže
negdje vani, u “stvarnosti”, izvan pravnih kategorija i institucija pokazuje se na taj
način kao prebačaj – neuviđanje nečega što im neposredno stoji tu, pred očima, u
samome sudskom postupku, konstituirano imanentnim procesnim pravilima i in-
stitucijama, jednako kao što se i u drugim, izvanpravnim područjima istina konsti-
tuira njihovim imanentnim procedurama.
Ovdje razvijen nacrt jedne procesne teorije istine u mnogo čemu je in-
suficijentan; predlažemo da ga se shvati tek kao niz natuknica i naputaka – kao goli
kostur jedne teorije koju tek treba popuniti sadržajem. Ipak, pokušat ćemo ovdje
zaključno u tri teze sumirati prednosti koje bi takva, razrađena procesna teorija istine

39
Ibid., str. 7.
40
Cf. ibid., str. 94 i dalje. Izlaganje Toulminove sheme zahtijevalo bi, na žalost, mnogo više od
ovdje raspoloživog prostora.
41
Cf. ibid., str. 254.
42
Cf. u popisu literature radove R. Alexyja, A. Aarnija, A. Peczenika, A. Giulianija, Ch.
Perelmana, T. Viehwega, J. Hasanbegović itd.
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
219
trebala imati pred svojim konkurentom – teorijom “materijalne” istine (u smislu
njene ranije izvedene teorijske rekonstrukcije):
1. Dok se za teoriju “materijalne” istine niz procesnih formi i institucija –
pa čak, u najradikalnijoj, staljinističkoj verziji, sve procesne forme i
institucije – pojavljuju kao nešto izvanjsko i nebitno (ili čak “štetno”),
procesna teorija istine omogućava da se većina ključnih procesnih pravila
i načela shvati kao konstitutivan dio imanentne procesne gnoseologije.
2. Dok teorija “materijalne” istine naginje modelu sudskog postupka obi-
lježenog elementima oficioznosti i inkvizitornosti, koji pogoduje im-
plementaciji državne politike i državnom paternalizmu (ne nužno, da
parafraziramo jedan već citirani rad
43
, ali opasnost će uvijek biti ovdje),
dotle je procesna teorija istine sklonija modelu sudskog postupka koji se
temelji na suprotnim načelima i koji je podobniji za suvremeni pravno-
politički ideal liberalno-demokratske države, utemeljene na principima podjele
vlasti, vladavine prava i nezavisnosti sudstva.
3. Dok teorija “materijalne” istine počiva na epohalno bitno prevladanim
i/ili simplificiranim i vulgariziranim filozofijskim pretpostavkama, dotle
procesna teorija istine nastoji uhvatiti priključak na aktualne filozofijske
diskusije, omogućujući tako ponovno otvaranje plodnog dijaloga na
relaciji opća filozofija-filozofija prava-opća pravna teorija-procesna teorija.
Ovim tezama mogli bismo i okončati ovaj rad. Na samom kraju nastojat
ćemo ipak još jednom unekoliko relativizirati ishod i teze ovog rada. Stoga ćemo se
pokušati još jednom odrediti spram tzv. klasične procesne teorije, istaknuti neka
zajednička mjesta i preduhitriti neke eventualne prigovore.
73.Pokušaj pomirenja s klasičnom procesnom teorijom. Unatoč svim
pozitivnim naputcima i rezultatima, tradicionalnoj, na praktičke probleme
usmjerenoj pravnoj teoriji ishod ovog rada naizgled se može činiti kao prvenstveno
negativan i destruktivan. Pomalo paradoksalno izgleda da teorija koja namjerava
izraziti “imanentnu gnoseologiju sudskog postupka” razara neka osnovna shvaćanja
teorije istog tog sudskog postupka, neortodoksno se koristeći nizom ključnih
pojmova te teorije (“istina”, “laž”, “činjenice” itd.) te uvodeći niz pravnim
praktičarima egzotičnih i nerazumljivih pojmova (“diskurs”, “konsenz”, “zahtjev za
važenjem” itd.).
Ipak, tvrdimo da su teorija istine kakva je ovdje naznačena i klasična teorija
sudskog postupka u osnovi komplementarne; čak da upravo takva teorija izražava
osnovne intuicije sadržane i u klasičnoj (konvencionalnoj) procesnoj teoriji.

43
Cf. supra, str. 106.
EPILOG
220
Koristeći se izrazom “klasična procesna teorija”, ovdje više ne aludiramo na
“teoriju materijalne istine” – iako se i u prvoj često može naići na kategorije i
shvaćanja povezana s potonjom. Izraz “klasična procesna teorija” ovdje
upotrebljavamo na onaj način na koji ju je odredio Luhmann.
44
Riječ je o teoriji koju
obilježava – kako Luhmann navodi, ispravna i trajno valjana – središnja ideja da se
“u formi pravno reguliranog postupka osigurava područje neovisne, slobodne
komunikacije nasuprot društvenih utjecaja, statusnih prednosti ili ovisnosti o
društvenim ulogama”
45
; no, s druge strane, o teoriji koja još uvijek dijeli – kako
Luhmmann kaže – iluziju da se sudski postupak i istina nalaze u odnosu sredstva i
cilja: da sudski postupak služi kao instrument za spoznaju unaprijed danih istina, kao
sredstvo “ispravne spoznaju, što je važeće pravo i što je pravo u konkretnom
slučaju” te sukladno ostvarenje pravne zaštite
46
. Ove dvije komponente klasične
procesne teorije prema Luhmannu trajno su suprotstavljene, i najbolje se očituju na
problemima koje ta teorija ima s objašnjenjem neispravne, ali pravomoćne odluke –
ona tada mora “slično kao skolastičko teleološko učenje o djelovanju, koje ‘bit’
postupka definira jednim obilježjem, koje ni na koji način nije nužno s njim
povezano, ili se mora poslužiti protuslovnim dvostrukim formulama, kao što su
zaštita subjektivnih prava i pravna sigurnost.”
47

Ipak, može se zaključiti da i Luhmann smatra da već klasična procesna te-
orija – unatoč svojim proturječnostima – u osnovi sadrži jedno shvaćanje koje
strogo polazi od procesne autonomije.
48
Zaista, i u skladu s procesnom teorijom istine
kakva je ovdje naznačena, stajališta procesne teorije o istini ne bi trebalo suditi na
osnovi njene deklaracije o istini, već na osnovi njene dosljedne razrade i tumačenja
procesnih ustanova. Uostalom, čak i pristalice konsenzualne teorije pristaju na
mogućnost da se korespondencijski stavovi o istini kao “suglasnosti suda i činjenica,
teorije i realiteta” u široj interpretaciji mogu tumačiti kao “regulativna ideja procesa
znanstvenog istraživanja, takoreći kao idealna, ali asimptotska granična vrijednost”
49

– što takve stavove onda dovodi u blizinu konsenzualne teorije, za koju “racionalni

44
Cf. Luhmann, LEGITIMATION DURCH VERFAHREN, Darmstadt, 1975, str. 17-26.
45
Ibid., str. 26.
46
Cf. ibid., str. 17.
47
Ibid.
48
Luhmann to stajalište povezuje sa svojom teorijom, koja u skladu s osnovnim pretpostavkama
svoje sistemske teorije istinu definira kao sredstvo za “prijenos reduciranog kompleksiteta” (ibid., str.
23). U pitanjima proceduralne konstitucije istine ta je teorija vrlo bliska konsenzualnoj teoriji; za neke
važne razlike između njih, cf. diskusiju Habermasa i Luhmanna u: Habermas, Luhmann, THEORIE DER
GESELLSCHAFT ODER SOZIALTECHNOLOGIE - WAS LEISTET DIE SYSTEMFORSCHUNG, Frankfurt, 1971,
posebno str. 221-238; za Luhmannovu koncepciju postupovnog legitimiteta cf. npr. Blažević, TEORIJE
LEGITIMITETA POLITIČKIH POREDAKA (doktorska disertacija), Zagreb, 1991, str. 69-89.
49
Scheit, WAHRHEIT, DISKURS, DEMOKRATIE, str. 224 i d.
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
221
diskurs” također predstavlja ideal, prema kojem se treba ravnati svako faktičko
istraživanje.
Teorija istine kakva je ovdje naznačena nalazi se tako u osnovi na istom
zadatku kao i klasična procesna teorija – utoliko ukoliko potonja također nastoji
svim raspoloživim teorijskim sredstvima i svojim praktičkim utjecajem djelovati na
uspostavljanje jednog sustava sudskog postupka koji u sebi nastoji obuhvatiti
aktualne suvremene standarde racionalnosti ljudskog djelovanja – postupka koji se
svojom poopćivošću i nepristranošću odupire svim nelegitimnim pritiscima izvana
koji bi mu mogli nastojati oktroirati neku vanjsku, ideološku “materijalnu” istinu pod
maskom “supstancijalnih vrijednosti” i “očiglednih i nužnih” stavova i sudova.
Stoga možda nije kasno da na ovom mjestu ispravimo svojevrsnu nepravdu
učinjenu prilikom rekonstrukcije teorije “materijalne” istine u domaćoj teoriji (usp. §
9). Iako smo se već na tom mjestu ogradili od nužnih pojednostavljivanja, nikako
nije nevažno još jedanput spomenuti da je izabrana metoda istraživanja, koja se
koncentrirala na izolirane momente definicije istine i s njom povezanih stavova,
prouzrokovala da su takoreći u isti koš stavljeni autori različite specifične teorijske
težine, pa i različitih pravno-političkih opredjeljenja. Uz primjenu neke druge metode
zacijelo bi izišle na površinu značajne i nezanemarive razlike pojedinih autora – no
tada nikada ne bismo mogli iz konglomerata stavova ekstrahirati cjelovitu i
konzistentnu koncepciju “materijalne istine”. Umjesto isprike, ovdje svakako treba
istaknuti da je domaća procesna teorija – naročito ona građanskopravna – u cjelini
gledano, i tek uz manje iznimke, odigrala herojsku ulogu u održavanju civilizacijskih
standarda sudskog postupka u neobično teškim uvjetima vladavine monopola i
monologa jedne “supstancijalnim vrijednostima” iznimno obojene ideologije. Pravu
“teoriju istine” autora koji su najzaslužniji za takav tijek događaja trebalo bi stoga
tražiti u njihovoj minucioznoj i temeljitoj raspravi o pojedinim procesnim
ustanovama, u neprekidnim upozorenjima pravosuđu da se odupre “u teoriji
prevladanim učenjima o svemoći ljudske, pa stoga i sudačke, sposobnosti stjecanja
apsolutno istinitih predodžaba o stvarnosti o kojoj treba da sude”
50
te u naputcima
pravnoj praksi da se u svim dvojbenim situacijama i dalje služi imanentnim
procesnim instrumentima.
51

Preostaje još uvijek eventualni pravno-praktičarski prigovor hermetičnosti i
neobičnosti terminologije i metode izlaganja primijenjene u ovom radu na koji ćemo
odgovoriti vrlo kratko. Procesna teorija i praksa može se, naravno, ograničiti na svoje
standardne pojmove i argumente. U onom trenutku, međutim, u kojem počinje

50
Cf. Triva/Dika/Grbin/Crnić, NOVO PARNIČNO I IZVRŠNO PRAVO, Zagreb, 1991, str. 13.
51
Između niza takvih instrumenata u posljednje vrijeme u domaćoj teoriji s pravom se sve veća
pažnja pridaje pravilima o teretu dokazivanja - pravilima kroz koja možda najbolje dolaze do izraza
proceduralni elementi pravne argumentacije. O tome cf. npr. radove D. Cinija i A. Šagovca. Detaljnija
elaboracija ove teze planirana je u zasebnom radu te stoga ovo pitanje ostavljamo tek na općim
naznakama.
EPILOG
222
propitivati svoje osnovne pretpostavke i temelje, ona mora izići iz okvira svoga
vlastitog diskursa. Dovodeći u žarište svoga interesa pojmove kao što su “istina” i
“pravednost”, procesna je teorija nužno upućena na filozofijske discipline kojima su
ti pojmovi osnovni predmet. Na žalost, premda se filozofija sve više približuje
osobitostima pravnog diskursa, ona je razvila svoj vlastiti osobeni terminološki i
argumentativni aparat; onaj koji želi naučiti plivati u njemu, mora se tako baciti u
vodu i pojmovno i misaono raznovrsnih idejnih strujanja.
74.Umjesto pogovora. Nikad nije dovoljno ponavljanja da ovaj rad nema
ambiciju naznačiti jedinu ispravnu, a posebno ne jedinu moguću teoriju istine. Da
bismo olakšali njegovu kritiku, želimo ipak na kraju naglasiti dvije ambicije i jednu
nadu koje ovaj rad bez sumnje ima.
Prvu ambiciju mogli bismo nazvati didaktičko-pedagoškom: ovaj rad želi
trasirati stazu kojom se pristupa njegovu osnovnom predmetu – problemu istine u
sudskom postupku. Problem istine u svojoj je osnovi gnoseološki i epistemološki,
što ispravno uviđaju i mnogi domaći teoretičari sudskog postupka. Često, međutim,
isti ti teoretičari neoprezno posižu za pojmovima gnoseologije i epistemologije, ne
uviđajući da je riječ o disciplinama koje sa sobom povlače izvjesnu odgovornost –
točnije, potrebu da se pritom posjeduje barem kakvo-takvo poznavanje suvremenih
gnoseoloških i epistemoloških rasprava i njihova sadržaja. Koliko-toliko aktualan
uvid i literatura citirana u ovom radu trebala bi poslužiti kao neka vrsta referentne
točke i standarda koji bi pomogao svim budućim istraživačima koji pristupaju ovom
problemu.
Druga ambicija odnosi se na kritički sadržaj ovog rada – na tzv. teoriju
“materijalne istine”. Bez obzira na ispravnost rekonstrukcije te teorije u ovom radu,
želimo da on pomogne da se konačno raskrsti sa svim stavovima koji u ime izvana
nametnutih vrijednosti i sadržaja iznutra razgrađuju specifičnost i autonomiju
sudskog postupka i pravosuđa u cjelini – s tendencijama koje, da parafraziramo staru
izreku fiat iustitia, pereat mundus, kao svoju osnovnu maksimu imaju načelo fiat veritas,
pereat processus.
Naposljetku, nada koju ovdje na kraju oprezno izražavamo sastoji se u
slutnji da se primiče doba u kojemu će biti moguće iznova sagledati sudski postupak
u njegovoj jedinstvenosti i nedjeljivosti te iz jedne više perspektive objediniti njegova
raznolika i u mnogo čemu protuslovna načela i maksime. Da bismo bolje artikulirali
ovu nejasnu nadu, poslužit ćemo se književnom parabolom: u Borghesovoj priči
Teolozi, dvojica klerika-inkvizitora bliskih, no uvijek suprotstavljenih teoloških
stajališta, Aurelijan i Janus Pannonius, nalaze se u stalnom tihom sukobu – sukobu
koji se okončava time što prvi drugoga kao heretika šalje na lomaču. Epilog priče
zbiva se nakon mnogo godina, kada u samrtnom trenutku Aurelijan uviđa “kako su
za nedokučivo božanstvo on i Janus Panonnius (pravovjernik i krivivjernik, mrzitelj i
NAZNAKE JEDNE PROCESNE TEORIJE ISTINE
223
omrznuti, tužitelj i žrtva) jedna te ista osoba.”
52
Na isti će način, možda, procesni
djelatnik koji je čitav život proveo vjerujući da žrtvuje Istinu Pravdi, a Pravdu Istini,
jednoga dana, stižući u procesualistički raj, shvatiti da su “lice i naličje, avers i revers
te kovanice za Boga jednaki”.
53




52
Borghes, SABRANA DJELA. ALEPH I DRUGA ISTRAŽIVANJA, Zagreb, 1985, str. 29.
53
Ibid., str. 32.
KAZALO
224
A
Aarnio, 219
Aćimović, 133; 135; 140; 148
adequatio rei et intellectus, 11
Adorno, 19
aktivizam, sudački, 35; 189
akuzatornost, načelo, 65; 68; 70; 86; 100; 102;
105
Akvinski, Toma, 11
Aleksić, 135
aletheia, 34
Alexy, 24; 57; 219
anarhizam, 15
antiformalizam, 144; 158; 159; 183; 200
Apel, 54; 55
apud iudicem, 90
Aranđelović, 139; 160; 162; 163; 165; 166
argumentacija, 24; 41; 45; 56; 57; 58; 66; 77;
86; 102; 105; 106; 142; 148; 149; 151; 154;
156; 185; 186; 201; 214; 215; 216; 217; 218;
219; 223
Arhipov, 113
Aristotel, 4; 10; 11; 31; 132
Assize of Clarendon, 90
Ašrafjan, 113
atomizam. vidi Logički atomizam
Augustin, 173
Aurelijan, 224
Austin, 55; 206; 210
autentičnost, 182; 205
Avicena, 11
Ayer, 50
B
Bankowski, 105; 106
Bauch, 32
Bell, 127
Beljanski, 24
Bender, 83; 192; 193
Bentham, 42; 93
Berman, 85; 113
Beweislastpunkt, 78
Beweismaß, 79
Beweiswertpunkt, 78
Bhaskar, 18
Birkmeyer, 160
Blagojević, 143; 148; 154; 161; 163; 165; 166;
167; 168; 175; 182
Blanshard, 40; 41
Bloch, 1; 19
Bogdanov, 17
Bolding, 77
Bollnow, 34
Borghes, 224
Bosanquet, 40
“božji sud”, “Božji pravorijek”, 66;
67; 88
Bradley, 40
Brand, 32
Brentano, 32; 39
Bruns, 77; 78
Bühler, 194
C
Canstein, 66; 74; 84
Carnap, 26; 43; 51; 172
certitudo iuridica, 74
Ciceron, 65
Cini, 223
common-law, 35; 44; 61; 85; 86; 87; 91; 92; 93;
95; 97; 98; 101; 102; 103; 128; 186
Constitutio Criminalis Carolina, 69
conjuratores, 67
Coreth, 16
corroboration, 94
Court of Chancery, 92
Crnić, 223
Cross, 85; 87; 88; 89; 91
Č
činjenice
sporne, 176
činjenični navodi, 65; 67; 147; 212; 213
Čubinski, 159
D
Damaška, 35; 45; 62; 71; 102; 103; 105; 122;
128; 171; 172
Davidson, 26; 51
De Saussure, 194
Denning, lord, 100
Descartes, 39
Dewey, 42; 43
dijalektika, 18; 120
dijamat. Vidi teorije istine, dijamat
Dika, 46; 123; 189; 215; 223
discovery, 93
diskurs, 57; 213; 217; 222
Docenko, 113
dokazivanje, 64; 92; 142
Dolenc, 159; 160
Dzenis, 113
KAZALO
225
E
Edwards, 8; 10; 11; 31; 40; 43; 50
Eisler, 16; 38
Eisner, 163
Ekelöf, 77; 78
Elementäre Tatsache, 20
Engels, 116
Engisch, 2
equity, 92; 93
Eubulid, 28
evidence, 62; 87; 92; 93; 96; 98; 100; 101; 103;
128
best evidence rule, 94
documentary and real, 94
hearsay rules, 94
of character, 94
opinion, 94
evidencija, 44; vidi i Teorija istine, evidencijska
Ezorsky, 8
F
Feuerbach, 44
Feyerabend, 27
Fleming, 105
Forriers, 2
G
Gadamer, 8; 33; 51
Geach, 50; 51
Gerland, 160
Gincburg, 113
Giuliani, 219
Gleispach, 160
Gojhbarg, 113
Golja, 163
Grbin, 223
Green, 40
Grlić, 31; 33
H
Habermas, 54; 55; 56; 57; 58; 59; 211; 216;
222
Habscheid, 2
Hallemans, 2
Hasanbegović, 57; 219
Hegel, 31; 38; 40
Heidegger, 8; 11; 32; 33; 34; 51
Hempel, 40
Henke, 2
homoiomata, 11
homologija, 54
Husserl, 8; 31; 32; 51
I
“idealna govorna situacija”, 59
Iljinski, 113
isprave, 11; 93; 95; 103; 163; 166; 179; 180;
182; 184; 193; 205
istina, 3; 11; 18; 28; 33; 36; 43; 45; 46; 55; 56;
104; 112; 124; 129; 132; 133; 134; 135; 137;
138; 144; 146; 157; 158; 168; 172; 173; 177;
210
”formalna”, 4
”materijalna”, 4; 5
definicija, korespondencijska, 5
i laž, 11; 19
kao autentičnost, 182
kao imenica, 204
kao metoda postupanja, 170
kao pridjev, 204
kao prilog, 204
metodički opseg kriterija, 13
problem definicije i problem kriterija istine,
13
istinito, 170
istinitost, 3; 11; 14; 17; 18; 19; 22; 26; 31; 39;
40; 42; 46; 47; 50; 52; 53; 56; 58; 79; 90;
102; 105; 135; 137; 145; 147; 164; 177; 179;
180; 182; 194; 204; 205; 208; 210; 212; 218
istinito i potpuno utvrđenje, 176
izvjesnost, 138; 141
J
Jrgensenova dilema, 198
Jakobson, 194; 195
James, 41; 42
Janus Pannonius, 224
Jaspers, 8; 33
juratores, 67; 91; 97
K
Kamlah, 8; 54
Kaufmann, 2
Knežević, 133; 157
Knjazeva, 28; 49
konsenz, 39; 54; 57; 59; 221
korespondencija, 10; 11; 14; 18; 20; 25; 28; 29;
32; 39; 106; 121; 135; 136; 138; 139; 162;
202; 203
KAZALO
226
Kries, 160
kriterij istinitosti, 26; 27; 38; 39; 40; 76; 140;
214; 215
Kron, 135
Kuhn, 27
Kursanov, 18
L
Larenz, 2
Law of Evidence, 65; 85; 94; 95
Lenjin, 17; 18; 110; 111; 112; 119
Lichtung, 34
logički atomizam, 20; 59
Logika, 25; 27; 28; 138; 219
Lohsing, 160
Lotz, 16
Luhmann, 55; 211; 221; 222
Lukács, 19; 119
M
Mackie, 51
Magerovski, 113
Mansfield, 173
Marcuse, 19
Marković, 19; 137; 140; 143; 147; 155; 159
Marx, 18; 116; 118
materijalizam, 17; 136
dijalektički, 120; 155
historijski, 120
Metličić, 163
Mill, 39
Montesquieu, 36; 71
Moore, 19; 43
moral certainty, 102
Morris, 54
Munda, 159
N
Nack, 83; 192; 193
Nestorović, 162; 163; 166
non liquet, 78
O
ocjena dokaza
slobodna i vezana, 64
Ogorelica, 160
općenito, 66
organon-model, 194
P
Padjen, 198
Pašukanis, 108; 113; 116; 119; 125
Patzig, 32
Pavlov, 161
Peczenik, 219
Peirce, 2; 41
Perelman, 2; 57; 186; 191; 214; 219
Petrović, 18; 21; 25; 28; 29; 32; 39
Phipson, 93
pitanja
činjenična i pravna, 2; 44; 196; 197; 215
Platon, 10; 31
plena probatio, 66; 67
Popper, 23; 25; 26; 27; 138; 172
porota, 91; 97
kao "mračna kutija", 86
pragmatizam, 41
Praksa, 18; 25; 97
pravna teorija
procesna, 6
socijalistička, 5
pravni silogizam, 1; 2; 23; 172
Prior, 8; 10; 11; 19; 31
privilege, 95; 99
Puntel, 8; 9; 10; 12; 13; 14; 16; 17; 25; 33; 34;
47; 51; 53; 56
R
Rahner, 16
Rajzner, 108; 113
Rakić, 2; 196; 197
Ramsey, 8; 49
Razumovski, 108; 113
Reid, lord, 98
Rescher, 41
Revizija, 2; 196
Rickert, 8; 32
Rigaoux, 2
Röder, 83; 192; 193
Rödig, 16; 26
Rorty, 13; 14
Royce, 40
Russel, 11; 20; 42; 172
Ryle, 50
S
samopomoć, 1
Schaf, 17
Scheit, 57; 213; 215; 216; 217; 222
KAZALO
227
Sigwart, 39
Skirbekk, 24; 32; 40
Skumovič, 163
slobodno sudačko uvjerenje, 215; 216
socijalistička pravna teorija, 125
socijalistička svijest, 118; 119; 120; 122
socijalistička zakonitost. Vidi zakonitost,
socijalistička
Sova, 163
speculum naturae, 12
Starovojtov, 113
Stephen, 93; 94; 218
Strawson, 50; 51
Stučka, 113
stvarnost, 132; 191
subjektivistička, 45
sudovi
atomistički, 20
elementarni, 20
Š
Šagovac, 223
T
Tarski, 24
Taylor, 93
teorija igre, 54
teorija istine, 18; 56; 204; 206; 222
aksiološka, 8
dijalektičko-materijalistička, 17
definicijska, 13
dijaloška, 54
egzistencijalistička, 8
eidetska ili logicistička, 8
evidencijska, 8; 9; 44; 47
globalistička, 145
intersubjektivistička, 8; 29
koherencijska, 8; 40; 41; 47; 106
konsenzualna, 49; 54; 59; 106; 214; 215
korespondencijska, 4; 5; 10; 12; 14; 24; 28;
31; 38; 39; 72; 106; 107; 191; 199; 202;
211
kriteriološka, 13
logičko-empiristička, 19
objektivistička, 8, 12; 29
partikularistička, 145
performativna, 49; 210
pragmatička, 8
procesna, 7; 77; 86; 146; 160; 171; 172;
193; 209; 211; 212; 217; 220; 221; 222;
223
redundancijska, 49; 50; 206
subjektivistička, 8; 9
značenje izraza, 9
teorija odraza, 17; 18
Thayer, 93; 95
Toulmin, 24; 57; 60; 214; 218; 219
Triva, 46; 64; 71; 126; 127; 132; 134; 138; 140;
141; 142; 147; 157; 169; 170; 171; 174; 175;
179; 180; 186; 188; 191; 193; 196; 201; 205;
215; 217; 223
Tugendhat, 8; 26; 32; 51; 53; 212
U
Ullmann, 160
utvrđivanje činjenica, 150
Uviller, 104; 106
V
Vargha, 160
veritas, 11
Viehweg, 219
Visković, 36; 60
Višinski, 108; 109; 113; 114; 115; 116; 117;
118; 119; 120; 121; 122; 123; 124; 125; 126;
127; 137; 161
Volkov, 113
W
Walter, 65; 66; 68; 69; 70; 71; 72; 73; 74; 76;
77; 79; 95; 215
warranted assertibility, 43; 57
Werk, 74; 162; 163; 164
White, 8
Williams, 51
Wills, 93
Windelband, 8; 32
Wittgenstein, 20; 21; 48; 49; 51; 53; 172; 206
writs, 90
Z
zahtjev za važenjem, 57
zakonitost
socijalistička, 113
Zuckerman, 2; 91; 95; 96; 97; 98; 99
Zuglia, 46; 74; 75; 132; 137; 157; 163; 169; 188
Zupančić, 23;

LITERATURA
229

Izdavač Pravni fakultet u Zagrebu Za izdavača Prof. dr. Uroš Dujšin Urednik Prof. dr. Nikola Gavella Lektor Prof. Branka Römer

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 343.14 UZELAC, Alan Istina u sudskom postupku / Alan Uzelac. - Zagreb : Pravni fakultet, Zavod za građanskopravne znanosti i obiteljsko pravo, Postdiplomski studij za znanstveno usavršavanje iz građanskopravnih znanosti, 1997. - VII, 239 str. ; 24 cm. - (Odabrane teme) Bibliografija: str. 231-239 i uz tekst. - Kazalo. ISBN 953-96673-6-4 980127015

PREDGOVOR
Ovaj rad nastao je kao rezultat više ili manje intenzivnog istraživanja koje je, stjecajem okolnosti, potrajalo godinama – u svakom slučaju duže nego li što je to bila izvorna intencija njegovog autora. Interes za ovu temu – za temu koja se nalazi na razmeđi možda najapstraktnije filozofijske discipline, teorije spoznaje, i možda najpraktičnije pravne discipline, građanskog procesnog prava – javio se još za vrijeme mojih studentskih dana, tijekom paralelnog studija prava i filozofije. Na istome tragu, ali na nešto drugačiji način, ovom sam se temom nastavio baviti na postdiplomskom studiju iz građanskopravnih znanosti, koji je okončan 1992. godine obranom magistarskog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Taj rad narednih je godina prerađen, ažuriran i dotjeran, da bi se u ovoj verziji ponudio kritici stručne javnosti. To, međutim, ne znači da je ovaj rad gotov: nakon gotovo jednog desetljeća, on za mene ostaje i dalje work in progress. Među malobrojnim nepisanim pravilima znanstvenog rada, jedno zauzima posebno mjesto: pravilo da je rad kolektivan, a odgovornost individualna. Ova monografija zacijelo je lošija nego li što bi zaslužili svi oni koji su svojom dobrohotnošću, stručnošću i pažnjom doprinijeli njegovom nastajanju. Ne mogu ne zahvaliti barem nekima od njih. Moje su posebne zahvale upućene, abecednim redom, sljedećim osobama i ustanovama: - profesoru Mihajlu Diki: jer je, otimajući od svog slobodnog vremena, preuzeo nemalen posao čitanja, analize i prijateljske kritike ovog rada, te hrabrenja njegovog autora; - Jasni Garašić, dragoj prijateljici i kolegici koja mi je stavila na raspolaganje rezultate svog višemjesečnog rada na ažuriranju bibliografije domaćih pravnih članaka; - profesoru Nikoli Gavelli, uredniku ove edicije, jer je velikodušno omogućio da ova knjiga bude izdana u izdanju moje matične kuće, zagrebačkog Pravnog fakulteta i Zavoda za građanskopravne znanosti i obiteljsko pravo; - profesoru Ivanu Padjenu: jer me, pred više godina, upozorio na zanimljivost i aktualnost forenzičke gnoseologije, a potom mi svojim kritičkim i poslovično eruditskim primjedbama više puta omogućio da se zamislim nad tezama svoga rada; - profesoru Gaji Petroviću: za priopćavanje zanimljivosti koje se nigdje drugdje ne bi mogle saznati, za više nego ljubazno stavljanje na raspolaganje svoje osobne biblioteke, te za korisne sugestije vezane za filozofijski dio ovoga rada, čiji izlazak iz tiska nažalost nije dočekao; - profesorici Vesni Rakić-Vodinelić, na dobroj volji za uspostavljanjem suradnje do koje, stjecajem okolnosti, nije došlo u onom intenzitetu koliko sam to bio želio; profesoru Siniši Trivi: jer je podijelio sa mnom dio svog neprocjenjivog znanja i iskustva, svojoj analitičkoj britvi podvrgao gotovo svaku riječ u ovome radu, te mi svojim mentorskim savjetom dao snage i hrabrosti za kritički pristup autorima domaće pravne teorije; - Pravnim fakultetima u Zagrebu i Rijeci (kao institucijama i kao skupu njihovih nastavnika), koji su mi omogućili da ovaj rad bude započet i priveden kraju, te iii

mi dopustili da dio istraživačkog rada provedem na Pravnim fakultetima u Austriji (Rechtswissenschaftliche Fakultät Wien) i Sjedinjenim Državama (Harvard Law School); posebna zahvala ide također fakultetskim knjižnicama i njihovim djelatnicima koji su stoički podnosili moju potragu za literaturom; - Hrvatskom pravnom centru, koji je svojom potporom podupro troškove tiska ovoga rada, a posebno gđi. Vesni Grubić, koja je posebno pridonijela tome da navedena potpora još uvijek bude pravodobna. Autor

iv

.......................... ..........................................................8 Korespondencijska teorija istine.......................... Globalni i partikularni pristup......................................1 PRVI ODSJEK Suvremene filozofijske teorije istine i njihova primjenjivost u pravu Pregled izlaganja...................................................................................... .........................................................................................................................................................................................................................................................................12 Problem definicije i problem kriterija..............13 Metodički opseg kriterija istine............................................................................................................................................................................15 Povijesni razvoj (I) korespondencijskih teorija...........................................50 Dijaloška (konstruktivistička) teorija istine................................................................... Dopuna i kritika učenja o pravnom silogizmu...................................................................................................................................................... ................17 Logičko-empiristička varijanta..... .............. .............. ................................................................................................SADRŽAJ Uvod............................................................21 Ostale filozofijske teorije povezane s korespondencijskom teorijom (I): Semantička teorija istine....................................................................30 Aksiološke teorije istine...... ................34 Subjektivističke teorije istine .....................................................................................................................................................................................10 Uvod................ Teorija odraza................................................................................................................................ ........................................... Novije korespondencijske teorije.27 Objektivističke teorije istine ..............................................................................37 Evidencijske teorije istine......................................................................................................................................................................30 Opće crte objektivističkih teorija....................58 v ...................................................... ..54 Intersubjektivističke teorije i problem istine u pravu.........................................................................................................................................31 Egzistencijalističke teorije istine....................37 Opće crte subjektivističkih teorija...........................................................................47 Redundancijska teorija istine........ .............. .............................30 Eidetske (logicističke) teorije istine...................................................................48 Performativna teorija istine.......................................... .......................................................................................................................................................................................................... ...............................................................................................................................52 Konsenzualna (diskursna) teorija istine..................................................... Sistematizacija.........................................49 Formalnosemantičko-verifikacionistička teorija istine.............................................................................. Standardnost korespondencijske teorije................................................... .42 Intersubjektivističke teorije istine........... Popper..............................................................................................40 Subjektivističke teorije i problem istine u pravu..........................................................................................................................................................10 Struktura korespondencijske teorije...................................................................................................................................................................................................................................10 Izvori klasične korespondencijske teorije............................25 Teorijske kritike korespondencijske teorije.................19 Logičko-atomistička varijanta i pravni diskurs...... Holistički i atomistički pristup................38 Koherencijske teorije istine............................................................................................39 Pragmatičke teorije istine..............................................................31 Objektivističke teorije i problem istine u pravu.........................................47 Opće crte intersubjektivističkih teorija istine......................................................................................................................................................... Objektivna (apodiktička) i subjektivna (hipotetička) istina................................................................24 Ostale filozofijske teorije povezane s korespondencijskom teorijom (II): Carnap.............................................................................13 Metodički opseg kriterija istine..............16 Dijalektičko-materijalistička varijanta.................................................................................................................14 Kvaliteta korespondencijske istine......................................................... .................16 Ontološko-metafizička varijanta............................................................................................................................................................................................

..................................................... ................................................................................................ Monistička i pluralistička koncepcija...................121 Opća ocjena koncepcije ”materijalne istine” sovjetske pravne teorije...135 Kvaliteta istine u sudskom postupku........................................................108 Uvod: posebnost sovjetskog modela..................................................................................................................... ............................................................................................................................................................................................................... Period stabilizacije totalitarne države........................................158 ”Materijalna istina” ili samo ”istina”.......................................................................................................................................... .................................159 Povijesno-komparativni ekskurs...............141 Objekt utvr|ivanja (materijalne) istine............................................................................87 Povijesni razvoj (II): evolucija dokaznog prava...82 Anglo-američki model: problem istine i dokazno pravo (Law of Evidence) ...........................................................................................64 Povijesni razvoj (I): Rimsko pravo............................................................................................................................................158 Filozofijska i teorijska izvorišta stavova o istini u domaćoj pravnoj teoriji.....125 TREĆI ODSJEK Istina u domaćoj pravnoj teoriji i praksi Rekonstrukcija teorije ”materijalne istine” ..............................................................................................98 Opće ustrojstvo postupka i problem istine: akuzatorni i inkvizitorni postupak .109 Zrelo razdoblje...............75 Razvoj sustava ocjene dokaza i njegove konzekvencije na poimanje istine u sudskom postupku..........64 Uvod: slobodna i vezana ocjena dokaza... .................................153 Pojam istine u domaćoj teoriji: zaključci........... ................................................................ ................70 Aktualno stanje..................................................................................................... ............................... Psihološka definicija.. ..........................91 Predmet i sadržaj prava dokazivanja..................... Ideologijske osnove domaće pravne teorije.. Objektivna (apsolutna) i subjektivna (relativna) istina. .................................................................................................... Izvjesnost i vjerojatnost.............................112 Teorija sudskih dokaza: dokazivanje i ”materijalna istina”..... ”Slobodna” i ”vezana” ocjena dokaza....................................80 ”Materijalna istina” i princip slobodne ocjene dokaza: zaključne napomene...............102 Sovjetski realsocijalistički model: problem istine i ”materijalna istina” ...................95 Pravo dokazivanja i dihotomija građanski/kazneni postupak ................................................................................... ................................. ..................................................................................................................................................DRUGI ODSJEK Problem istine u sudskom postupku: Povijesno-komparativni pregled Pregled izlaganja............ ........................................................65 Povijesni razvoj (III): germanski staronjemački postupak.................................................................................................................................................. ................................................................................................................... institut porote........144 Subjekt utvr|ivanja istine..................................................................................................... Javni i privatni interes..................................................................... ...............................64 Povijesni razvoj (II): talijanski kanonski proces...........................94 Pravo dokazivanja i porota................................................................................85 Uvod: struktura anglo-američkog postupka. Metoda izlaganja...........................................................129 Korespondencijske (adekvacijske) osnove teorije istine jugoslavenske teorije.................................................................................................................79 Korespondencijske osnove i pravnopozitivistička ishodišta konvencionalne europske teorije........................ Globalistička i partikularistička koncepcija istine............134 O strukturi korespondencijskih teorija istine domaćih teoretičara...85 Povijesni razvoj (I): rani oblici postupka..108 Rano razdoblje sovjetskog prava: period postrevolucionarne anarhije....................................61 Zapadnoevropski kontinentalni model: problem istine u kontekstu debate o slobodnoj ocjeni dokaza.......................................... ................................................ .......................131 Egzistencijske koncepcije istine...........................................114 Sovjetski model sudskog postupka i zadaci i funkcija pravosu|a..........66 Povijesni razvoj (IV): prema reformiranom postupku........................................... Teme i dileme............................................................................................................................................................162 Drugi trendovi i naznake daljeg razvoja domaćih teorija istine.......... ..................166 vi ...........149 Svrha utvr|ivanja istine.129 Uvod...................................... Pobornici i protivnici slobodne ocjene.........136 Kriterij istinitosti................................................................................................................................ ......................... ......................................................................................................138 Metoda za ustanovljavanje istine.............. ..........................................

............197 Kritika pojma ”korespondencije”....................................................203 Terminološke pretpostavke...225 Literatura .. Slobodna ocjena dokaza...........203 Zadaci teorije istine..................................................................................................................................................173 Zakonske formulacije načela materijalne istine...........................................................200 Naznake jedne procesne teorije istine .................................................................................................................................175 Dužnost govorenja istine u procesu........................................................................................................................ .............................. ....................................................................................................................................................................................................................................187 Rekapitulacija kritike korespondencijske definicije istine u pravu.............. ..................................................................................................219 Umjesto pogovora..........190 Kritika ”objektivizma” korespondencijske teorije..............231 vii ..................................................................................................................................................177 Dokazna pravila.... ..............................................................................191 Kritika ”subjektivizma” korespondencijske teorije...........................................................204 Kriterij istine..............................................................................................................222 Kazalo .... ...............173 Uvod............................................................................................180 Zaključak..................................................................................................... ........................................... ............................................................................................181 ČETVRTI ODSJEK Prilog formuliranju jedne procesne teorije istine Kritički rezultati istraživanja .......................................................................... ........................................187 Zaključci istraživanja: ustrojstvo vlasti i koncepcija istine....................173 Komentar zakonskih formulacija ”načela materijalne istine”............................................. Istina u pogledu ostalih sudionika postupka i dokaznih sredstava......................................................................................Istina u zakonskim tekstovima domaćeg prava ............. ....................................................................................................209 Pokušaj pomirenja s klasičnom procesnom teorijom........................................... Definicija istine kao ”zahtjeva za važenjem”............................................................................................................................................................................................................................. Istina u pogledu suda.............................................................................................................................................................................

There is no distinction of meaning so fine as to consist in anything but a posssible difference of practice. Charles Sanders Peirce (How to Make Our Ideas Clear) .

sastoji se od dviju premisa i konkluzije. 1980. Frankfurt. 11. Osebujnost pravnog silogizma kao silogizma sastoji se jedino u specifičnom sadržaju premisa i konkluzije. i načinima na koji utemeljuju odluke koje donose u nastojanju da posreduju između suprotstavljenih strana. gornju premisu pravnog silogizma tvori pravno pravilo. koji nastoji izbjeći gomilanje nasilja i definitivno okončati nastale sporove pozivanjem na opće. 1 . pravnom silogizmu. NATURRECHT UND MENSCHLICHE WÜRDE. Prema Ernstu Blochu. Ovaj se rad još jednom otiskuje u ovu nikad dokraja savladanu pučinu. U istom smislu isto se pitanje može postaviti i za sudski postupak. pri čemu između premisa i konkluzije postoji nužna veza. glasi notorna pravna mudrost – gotovo sasvim neupitna barem u krugovima kontinentalnog europskog pravosuđa koje je uvjereno da uvijek polazi od fiksnih pravila – te se u obliku okoštale formule prenosi u 1 Bloch. preispitujući tradicionalne stavove pravne teorije koji nikad nisu bili – a vjerojatno nikad i neće biti – više od korisnih aproksimacija. najrazumljiviji i najneprihvatljiviji način rješavanja društvenih sporova bez svake je sumnje izravno i neposredovano nasilje zainteresiranih strana – posezanje za onim što pravnici donekle eufemistički nazivaju tehničkim terminom “samopomoć”. donju premisu relevantne činjenice. Iz nastojanja da se rješenje društvenog spora zaogrne u racionalne pojmove i objektivira te nametne ne (samo) silom već i svojom uvjerljivošću i autoritetom. Kako sudovi i suci donose odluke? Središnja struja teorije sudskog postupka ovo je pitanje nastojala odgovoriti kroz učenje o tzv. pitanje “što je pravo? (…) ne može se zaobići. Silogizam se. konkluziju sudska odluka. bio je međutim uvijek zagonetan predmet teorijskih razmatranja. prema starom aristotelijanskom obrascu. koji je – bilo kao ozbiljna teorija. Najjednostavniji. ono nagovara i usmjerava”1. nasilje izaziva nasilje. Samopomoć rješava sporove proizvodeći nove. racionalne kriterije koje virtualno mogu prihvatiti svi. str.UVOD § 1. Uvod Priča o pravu i pravnicima u svojem je temelju priča o rješavanju sporova – ali i priča o onima koji te sporove rješavaju. bilo kao pedagoško pojednostavljivanje – trebao objasniti osnovnu shemu pravnog odlučivanja. Složene metode i kriteriji odlučivanja sudskog postupka daleko su od toga da bi bili konačno objašnjeni. Alternativni i – u suvremenim društvima – dominantni način rješavanja sporova pravnim putem. Primjenom pravnog pravila na dano činjenično stanje onaj tko odlučuje dolazi do pravilne odluke. To pitanje svagda upozorava. pa tako i strane u sporu. proizlazi niz pitanja čija se ukupnost – zajedno s pokušajima sustavne obrade i naznakama sustavnog rješenja – naziva pravnom teorijom.

Engischa. 101-107. E. Wiesbaden: Franz Steiner. ARSP BEIHEFT 16. 1983.. za zanimljivu i razmjerno recentnu diskusiju cf. str. Kaufmann... questio iuris ili questio facti. posebno tamo objavljene radove Johna D.” Jednostavna i elegantna formula pravnog silogizma međutim teško da može postati nešto više od onoga što jedino i jest – od ograničenog tehničkog pomagala u sistematizaciji već prikupljenog procesnog materijala. Gledište logičara.. K. 85-100. Proces pravnog odlučivanja mnogo je složeniji..N te je s obzirom na pravila x. Über den Zirkelschluß in der Rechtsfindung.n trebalo odlučiti kao u izreci. H.. FACTS. 18:3/1958. BOSTON UNIVERSITY LAW REVIEW. 106 i d. te rad Alana R.. Kendal. E. 487-507. William (ur. str. Summersa). Rigaouxa i drugih.3 Da bi se u sudskom postupku došlo do ispravne i pravedne odluke.H. Razlikovanje činjenica i prava. Habscheida. Hallemansa. Za hermeneutičku kritiku koncepcije pravnog silogizma. Toronto. 101107 uz komentar Roberta S. REVIZIJA. P. Ono što nam pravni silogizam eventualno govori tek je kraj jednog često dugog i mukotrpnog postupka u kojem se tek stječu pretpostavke za mogućnost njegove primjene. y.. i svaki pokušaj da se pravnom silogizmu pripiše veće značenje no što uistinu ima neizbježno vodi u zablude2. Law. Za klasična stajališta pravnika o pravnom silogizmu vidi prikaz problema kod Rakić.. Zbiljski tijek sudskog postupka daleko je od optimističke parole: “utvrdimo činjenice. G. samih činjenica) najčešće se naziva “istinitošću”. jesu li posrijedi pravna ili činjenična pitanja. 2 . 3 Razlikovanjem pravnih i činjeničnih pitanja bavi se mnogo radova. donesimo pravnu odluku”. pronađimo pravno pravilo. METHODENLEHRE DER RECHTSWISSENSCHAFT. npr.. Svojstvo koje u svakom konkretnom postupku mora imati primijenjeno pravno pravilo najčešće se označava kao “zakonitost”. Henkea. u filozofijskoj literaturi cf. MORAL I FILOZOFIJA. F. Jacksona (Questions of Fact and Questions of Law. Forriersa. 2 Cf. ANALYSIS. u kojem se kroz rješavanje niza proceduralnih pitanja. 66:1986. već se donosi u složenom kružnom procesu u kojem se prelazi naizmjenično od prava k činjenicama i natrag. A. v. na normativne i deskriptivne sadržaje. Čitav svijet pravosuđa i njegovog djelovanja podešen je toj razlici. od korelata svake strane ove opreke traži se da ima odgovarajuće svojstvo. str. Twining. kritiku pravnog silogizma kod Perelmana. Vidi i Zuckerman. uz odgovor Marka Ockeltona. Larenz. A. prema kojoj se proces donošenja sudske odluke ne može svesti na primjenu unaprijed dane pravne norme na postojeće činjenično stanje (jer se o odabiru pravne norme ne može odlučiti neovisno o postojećem činjeničnom stanju). FACTS IN LAW. C. str. Fact in the Law. u: PRAVO. Fact or Justice. smatra se da je gotovo “u prirodi stvari” da se procesni materijal dijeli na pravo i činjenice (i sredstva koja nam omogućuju da do jednog ili drugog dođemo). dokazivanje i pravnu kvalifikaciju tek omogućuje da procesni materijal eventualno poredamo u shematske kategorije pravnog silogizma. On Brute Facts. str. Anscombe. Whitea.. 1980. str. Ipak. onaj minimalni sadržaj pravnog silogizma koji je prihvaćen u svim zemljama koje društvene konflikte rješavaju pravnim putem odnosi se na njegove sastavne dijelove.UVOD milijune judikata: “Sud je utvrdio činjenice A. a niz ključnih procesnih ustanova ovisi o tome odlučuje li se o jednoj ili drugoj njenoj strani. W. svojstvo iskaza o činjenicama (ili. prema nekima.. 311-317.). B. i tamo navedenu literaturu koja obuhvaća radove W.

u prvom redu. Čini se da je potreba za nepravnim – dakle i filozofijskim – utemeljenjem osnovnih pravnih pojmova bilo posebno izraženo tamo gdje je položaj prava u društvenoj regulaciji bio najslabiji. kada od njega možemo odustati? Koje je pravo značenje tog izraza? Je li “istina” nešto što postoji “po sebi”. pitanja: “Što je istina?” Ovaj rad ne želi dati neke nove odgovore na to što je “istina” u pravu. na koja su različite pravne epohe. “u stvarima”. kako se također često tvrdi. u kaznenom i građanskom postupku? Može li se iz tvrdnje da se činjenice u postupku trebaju istinito utvrditi izvesti jedno opće načelo koje određuje ustrojstvo sudskog postupka. “Istina je”. predodžbi. je li to onda ujedno i specifična pravna vrijednost? Koje bi bilo mjesto te vrijednosti u sudskom postupku? Može li ona doći u sukob s drugim vrijednostima sudskog postupka i. Premda su osobine tzv. “slaganje sa stvarnošću” (predstava. ako može. Posezanje za filozofijskim utemeljenjem pravnog koncepta istine nije. tvrdilo se gotovo jednoglasno u socijalističkoj pravnoj teoriji. suda. dublji korijeni tog stava. ako može. kojima je u pedesetak godina svoje povijesti pripadala i Hrvatska i njeno pravosuđe. ili je to nešto što se nalazi izvan stvari i sastoji se u kvaliteti vrijednosnih ocjena onoga koji te stvari opisuje? Imaju li izrazi “istinito”.UVOD Što znači teza da činjenice u postupku moraju biti “istinite”. da u sudskom postupku mora biti utvrđena “istina”? Je li riječ o pravilu koje trpi izuzetke ili ne? Je li “istinitost” ideal od kojeg možemo odstupiti. pa tako i u filozofiji. od samih pravnika. u osnovi je ipak pravosuđu svih socijalističkih zemalja bilo zajedničko upravo intenzivno pozivanje na “istinu” kao na karakteristično svojstvo i rukovodeći ideal sudskog postupka. “istina” isti sadržaj u pravnom kao i u izvanpravnom govoru? Je li značenje “istinitosti” isto u raznim vrstama sudskog postupka. Drugo istaknuto obilježje bilo je pokušaj definiranja istine kategorijama jedne određene teorije istine. u svim zemljama i u svim sustavima društvene interakcije bilo jednakog intenziteta i jednake kakvoće. međutim. svijesti i sl. mogu se promatrati i kao specifična varijacija općeg pitanja. Poticaj za to dolazi. i. Naročito upadljivo to se može uočiti u pravnim sustavima sovjetsko-istočnoeuropskog pravnog kruga. Neposredna inspiracija za taj stav nalazila se u marksističkoj filozofijskoj i političkoj teoriji. sve do 3 . i koji je njegov sadržaj? Može li se “istina” smatrati jednom od vrijednosti sudskog postupka i. npr. Ipak. on će se djelomično morati pozabaviti s obim pitanjima – pokušavajući se dosljedno kretati na dvije naizgled disparatne razine: pravnoj i filozofijskoj. što je nerijetko i izričito bilo isticano. “socijalističkog” pravosuđa mjestimično bile različite. koji je u filozofiji poznat kao “korespondencijska (adekvacijska) teorija istine” sežu međutim dublje. saznanja. naročito ne što je to “istina” uopće.). pravnici naime nerijetko posežu za kategorijama koje svoj izvor imaju u drugim disciplinama. koje bi u tom slučaju bilo njeno mjesto u hijerarhiji pravnih vrijednosti? Sva ta i slično formulirana pitanja. ako to jest. različiti pravni sistemi i različiti pravni mislioci davali različite odgovore. koja svoj izvor ima u filozofiji. ili. Govoreći o utvrđivanju činjenica. koje ni u kom slučaju nije karakteristično samo za pravo.

Kao što će se izvesti u trećem odsjeku ovog rada. 4 . po kratkom postupku. ideal sudskog postupka čija su osnovna obilježja. proizvod kasnijeg skolastičkog pojednostavljivanja. nezavisnosti sudstva i zaštitom ljudskih prava. kao i čitav sklop ideja koje možemo označiti kao “teorija materijalne istine”. a kod Aristotela se u toj formi ne nalazi. str. Modificirajući i proširujući pojam “materijalne istine”. Polazeći od filozofijske podloge korespondencijske definicije istine. u više pogleda problematična. 11 i d. otpisati korespondencijske formulacije kao dio “ropotarnice povijesti” u koju je. inkvizitornost i oficioznost. Cf. pojam “materijalne istine” i iz njega izvedeno načelo sudskog postupka. naročito u razdobljima snažnijeg “socijalističkog” obojenja pravosuđa. ali i šire: “labavljenje” procesnih formi u korist diskrecijskog odlučivanja koje.4 Polazeći od te. preuzet iz europske kontinentalne pravne teorije. s jedne strane. bitno filozofijske definicije. doduše.UVOD Aristotela. u međuvremenu pao i marksizam (posredstvom kojega 4 Sama adekvacijska formula jest. U narednom tekstu dva će prigovora teoriji “materijalne istine” dominirati: minimalistički prigovor koji se odnosi na teškoću njenog spajanja s vrijednostima koje su danas jednoglasno prihvaćene u gotovo svim civiliziranim zemljama: vrijednostima pravne države. Ovaj rad ograničava se na ispitivanje i kritiku korespondencijske definicije istine koja čini osnovnu polaznu točku “teorije materijalne istine” (koju ovdje definiramo kao određen teorijski model ekstrahiran iz stavova pravnih autora u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji a reprezentativan za socijalističko pravosuđe i njegovu teoriju). kao što će se pokazati. u domaćoj pravnoj teoriji daleko nadilazi primarno značenje tog pojma. kako se može zaključiti ne samo iz teorijskih razloga. prema potrebi. služi za transmisiju konkretnih interesa i utjecaja aktualnih nosilaca moći. infra. stvara se. slobodne i vezane ocjene dokaza. te maksimalistički prigovor prema kojem je – imajući u vidu suvremenu koncepciju prava – pravni sustav u kojem je prihvaćena takva koncepcija istine u opasnosti da izgubi svoj pravni karakter i pretvori se u totalitarnu vladavinu u kojoj je određujući princip politički voluntarizam. kako se danas često misli. Iako bi u sadašnjem trenutku bilo moguće jednostavno. Pojam “materijalne istine” (suprotstavljen pojmu “formalne istine”) nastao je u okvirima europske kontinentalne teorije da bi izrazio jednu uglavnom tehničku opreku – opreku tzv. obuhvatna superiornost organa odlučivanja u odnosu na stranke u postupku. koje je djelomično pretočeno u odgovarajuće procesne ustanove. teorija materijalne istine razvija jednu viziju sudskog postupka koja je. koji se ujedno smatra i autorom te definicije. tj. a s druge strane zanemarivanje procesnih formi koje štite stranke u postupku u odnosu na organe državne vlasti. velik dio domaćih pravnih teoretičara (slično većini svojih istočnih kolega) zalagao se za sasvim određeno ustrojstvo sudskog postupka. a očitovalo se i u postupanju sudova u konkretnim slučajevima. već i iz sadašnje povijesne perspektive raspada realsocijalističkih sustava.

Izolirano i nepovezano na tu će se činjenicu upozoriti već u ovom odsjeku. činjenicu da socijalistička pravna teorija u pravilu insistira na korespondencijskim određenjima. Iz takvih polazišta izišla je i podjela teksta koji slijedi. manje važna varijacija te teorije istine5.UVOD su takve formulacije uglavnom ušle u socijalističku i postsocijalističku pravnu teoriju). što će se ogledati i u strukturi ovog rada. čini se da napuštanje socijalističkog sustava nije u zemljama u tranziciji (pa tako ni u Hrvatskoj) zasada dovelo do ozbiljnijeg propitivanja sukladnosti uvriježenih udžbeničkih definicija s novim demokratskim sustavom komu se teži. kroz kratak povijesno-komparativni pregled. Drugi važan aspekt na koji će upozoriti ove teorije odnosit će se na njihov kritički sadržaj: ističući nedostatke korespondencijske teorije. kao što je već rečeno. nastojat će naglasiti sljedeće točke: prvo. koje najčešće nemaju neposredne veze s aspektima pravne problematike utvrđivanja činjenica u sudskom postupku i – mora se priznati – uistinu u nekim slučajevima mogu pravnicima izgledati s pravom egzotično. činjenicu da je korespondencijska teorija daleko od toga da bude jedina. čini se da korespondencijska definicija istine kao “suglasnosti sa stvarnošću” upadljivo odgovara predodžbama tzv. korespondencijska teorija istine i danas je jaka te i u okvirima zapadne filozofije ima svoje mnogobrojne pristalice. smatramo da ovaj problem treba ipak uzeti ozbiljno. s tek sporadičnim pokušajima da se činjenična utvrđenja u postupku korespondencijski legitimiraju. u tekstu koji slijedi pokušat će se skicirati drugačiji pristup problemu definicije istine u sudskom postupku i njenim konzekvencijama. one daju dodatni poticaj prigovorima koji se mogu uputiti na račun njene upotrebe u pravu. Iako je riječ o filozofijskim teorijama istine. “zdravog razuma”: ona je naizgled prihvatljiva i za ljude bez ikakvog filozofijskog predobrazovanja i specifičnih ideoloških i pravno-političkih opredjeljenja. nakon kratkog opisa korespondencijske teorije. povezujući ih u velikoj većini uz jedan jedinstveni. s druge strane. Ipak. treće (što će naročito detaljno biti prikazano na primjeru nekadašnjeg korpusa domaće pravne teorije). pa marksizam ne samo što nema monopol na nju već se njegova definicija može promatrati kao samo jedna. U njemu će se. u raznim pravnim 5 Uostalom. U prvom odsjeku prikazat će se. neosporna i općeprihvaćena teorija istine. Prije svega. korespondencijska definicija istine. već opisani model sudskog postupka čija je krilatica upravo tzv. obrađujući pojedine suvremene teorije istine. naposljetku. nadalje. Drugi odsjek vodi nas na sasvim drugi kolosijek. čiji je zajednički nazivnik upravo u tome da se razvijaju kroz kritiku različitih aspekata korespondencijske teorije. da mnoge od tih teorija mogu biti upotrijebljene za rasvjetljavanje nekih dosad manje jasnih aspekata sudskog postupka. prikazati kontekst u kojem se. ipak će se pokazati. činjenicu da zapadna pravna znanost pristupa problemu istine u sudskom postupku na druge načine. neke moderne i suvremene teorije istine. nerazumljivo i neprimjenjivo. “načelo materijalne istine”. Taj pristup. nije izvorno marksistička. drugo. 5 .

čitatelja upućujemo da u radu ne traži cjelovit prikaz stavova pojedinog autora. upravo u ime “načela materijalne istine”. Više od toga. “Suglasnost sa stvarnošću”. Nasuprot tome. zasniva na uopćavanjima. u ovom odsjeku razlike će se namjerno umanjivati. U pravnim sustavima tzv. bila je suglasnost sa “stvarnošću” viđenom očima jedne sasvim određene društvene grupe – nosilaca političke moći – čije mišljenje ujedno služi i kao kriterij takve (klasne. još jednom naglašavajući da ovaj rad ne ide ad hominem. a sličnosti uvećavati. u novom pluralističkom i demokratskom okruženju mora biti temeljito revidirana. pojavljuje pitanje o kvaliteti činjeničnih utvrđenja u sudskom postupku. To nametanje metapravnih kriterija ujedno je bio i drugi smisao “načela materijalne istine”. prema našem uvjerenju.UVOD sustavima. stoga. linija i rekonstruirao sklop ideja koje se poput grozdova okupljaju oko glavne točke: “načela materijalne istine”. svako klasificiranje i redukcija na zajedničke nazivnike vodi u falsifikat. U tu svrhu. u kojem će se iscrpno razložiti stavovi procesne teorije o istini u sudskom postupku u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. u anglo-američkom svijetu najupečatljivije mjesto zauzima problem tzv. granice slobodnog odlučivanja sudova bile su nametane izvana. povijesne) “objektivne istine”. 6 . ozbiljan nedostatak koji nerado prihvaćamo kao teško. kojoj se prema proklamaciji težilo. a tabori su se dijelili na pristalice tzv. Svaka se teorija. Unatoč tome što je tadašnja domaća procesna teorija daleko od toga da bi bila ikad potpuno unisona. Potonja razmatranja osiguravaju prijelaz u naredni. međutim. ne bi li se izvukla jedna. zapadnog svijeta diskusija oko istine (pojmljene pokatkada kao jedno od “načela” sudskog postupka) uglavnom je bila koncentrirana oko ograničenja postavljenih prilikom izvođenja i ocjene dokaza: u kontinentalnim zapadnoeuropskim sustavima središnja rasprava vođena je oko potrebe i dopustivosti normiranja ocjene dokaza. ipak smatramo da je moguće tendencijski odrediti kontekst koji u pojedinom sustavu predstavlja locus materiae u kojemu se istina kao pravna vrijednost spominje. a autorima se ispričavamo. zapadnoeuropskoj i sovjetskoj pravnoj tradiciji – postavlja pitanje o istini kao vrijednosti sudskog postupka. svakako. dokaznih zabrana. kao što je primijetio Maupassant. treći odsjek. oni su ponekad do krajnjih granica bili relativizirani. no neizbježno zlo. vezane ocjene dokaza. 6 Ovakav pristup nosi sa sobom ozbiljnu opasnost da se sve bogatstvo misli i stavova pojedinih autora okrnji i svede na izolirane fragmente. dopustivosti izvođenja pojedinih dokaza pred organom odlučivanja – porotom. To je. a time i na klasifikaciji i redukciji. da je obilovala autorima različite specifične težine i različitih stavova. u zemljama istočnoeuropskog i sovjetskog tipa diskusija se nije vodila oko proceduralnih okvira nametnutih organu odlučivanja – naprotiv. kako će se nadalje pokazati. Premda je univerzalne ocjene teško davati. onkraj područja važenja procesnih pravila i pravnih pravila uopće. koji možda i ne izražavaju njihovu cjelovitu poziciju. središnja i dominantna. razmotrit će se tri osnovna tematska kruga unutar kojih se u tri dominantne svjetske skupine pravnih sustava – u anglo-američkoj. slobodne i tzv. već ad rem. tj.6 Taj sklop ideja dovest će nas ujedno i do određene koncepcije sudskog postupka koja.

kako zbog toga tako i zbog njegove unutarnje strukture. Kao što će. nadamo se. Nadovezujući se na to.UVOD Neke natuknice koje bi vodile takvoj reviziji pokušat će se naznačiti u četvrtom odsjeku. pokušat će se – primjenom nekih od izloženih suvremenih teorija istine – ocrtati grube obrise procesne teorije istine. proizići iz ovog rada. U njenom će formuliranju kao osobito indikativna biti korištena ona idejna strujanja u eminentno filozofijskim radovima koja sugeriraju izgradnju teorije istine kojoj bi kao model poslužio upravo – sudski postupak. “načelo materijalne istine” i njemu pretpostavljena teorija istine tim izazovima ne mogu u potpunosti udovoljiti. Krug stavova trebao bi tako s obje strane – pravne i filozofijske – biti zatvoren. nazivati “procesnim pojmom istine”. koji bi trebao sintetizirati bitne točke prethodnih triju odsjeka: sumirati prigovore korespondencijskoj teoriji u svjetlu kritike “načela materijalne istine” i upozoriti na elemente sudskog postupka koji bi se morali uzeti u obzir pri izgradnji poimanja istine koje bi bolje od korespondencijskog odgovaralo stvarnosti sudskog postupka i koji ćemo. Naravno. no nadamo se da će ovaj rad – makar i kao poticaj za kritiku – pomoći da se barem marginalno primakne bliže cilju – izgradnji sustava pravosuđa koje bi u svakom pogledu odgovaralo povijesnim i civilizacijskim izazovima. 7 . i nakon toga preostat će mnogo otvorenih pitanja.

J. 8 VOL. Te suvremene teorije istine u ovom su radu sistematizirane i prikazane u tri grupe: kao objektivističke teorije istine (§ 4). Bradleyja. napokon. Jamesa. Jaspersa. 1978). Whitea.1 Kod svake od navedenih grupa nastojalo se. 1967) i sistematske radove posvećene toj temi (usp. bilo je potrebno najprije u § 3. Performative Theory of Truth i Pragmatic Theory of Truth Gertrude Ezorsky. Darmstadt. Budući da su gotovo sve suvremene teorije istine nastale kroz kritiku korespondencijske teorije istine. sve do najnovijih teorija. odnosno stavove autora poput F. ENCYCLOPEDIA OF PHILOSOPHY. Wissenschaftliche Buchgesellschaft. nekorespondencijske teorije istine. Gadamera. H. Ipak. 28 i d.) jednim dijelom ponikla iz razgovora s Gajom Petrovićem. M. P. Kamlah-Lorenzenova dijaloška (konstruktivistička) teorija istine te Habermasova konsenzualna (diskursna) teorija istine. te. Puntel. kao intersubjektivističke teorije istine (§ 6). Peircea.. Tugendhatova formalnosemantičko-verifikacionistička teorija istine. Bruno L. koherencijske i pragmatičke teorije istine. H. dok je drugim dijelom imala u vidu enciklopedijske sistematizacije (usp. u koje su klasificirane Ramseyjeva redundancijska teorija istine. New York. Brentana. W. gdje god je to bilo moguće. C. EINE SYSTEMETISCHE DARSTELLUNG. W. Deweyja i sl. kao zbirno ime za evidencijske. u: Edwards. 1 Takva je klasifikacija teorija istine (ukratko obrazložena na str. F. dati osnovne crte korespondencijske teorije.). kao subjektivističke teorije istine (§ 5).FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE Prvi odsjek Suvremene filozofijske teorije istine i njihova primjenjivost u pravu Pregled izlaganja. S. to ne umanjuje činjenicu da je za sve njene nedostatke u potpunosti odgovoran jedino autor ovog rada. iz kojih su i niknule suvremene.. 14) bit će sistematizirane neke osnovne zamjerke korespondencijskoj teoriji. Strawsonova performativna teorija istine. Husserla. K. N. Heideggera i sl. H. preliminarno već naznačiti neke dodirne točke s praktičkim i teorijskim dvojbama u pogledu “pronalaženja istine” u sudskom postupku. (ur. aksiološke i egzistencijalističke teorije istine te autori poput E. 8 . WARHHEITSTHEORIEN IN DER NEUEREN PHILOSOPHIE. koje tvrde da nastavljaju teorijsko naslijeđe korespondencijske teorije. kome ovaj rad i inače mnogo duguje. predstaviti varijante u kojima se pojavljuje te prikazati pojedine povijesne pravce. pod kojim su imenom objedinjene takve povijesne teorije istine kao što su eidetske (logicističke) teorije istine. Windelbanda. G. Rickerta. Na kraju § 3 (t. članke Correspondence Theory of Truth A. Priora.. Tema ovog odsjeka je pregled filozofijskih teorija istine. uz poseban osvrt na suvremene teorije istine.. Coherence Theory of Truth Alana R.

dakle da se izraz “teorija” izjednači s terminima kao što su “shvaćanje”. ograničenje na “filozofijske” teorije upućuje na to da će biti riječi o onim teorijama koje su. 2 U tom smislu izraz “teorija istine” u ovom će radu biti određen negdje između dviju tendencija pri upotrebi tog pojma: tendencije da se s jedne strane kao “teorija” shvati svaki stav o istini. bilo od njihovih sljedbenika. bilo bi korisno i ovdje dati neka terminološka razjašnjenja o tome što će se u narednom tekstu pod tim izrazom razumijevati. jesu li duhovno vlasništvo samo jednog autora ili ih dijeli više njih. 2. “predmet”. Cf.). uvjetno govoreći. jesu li autori svjesni toga da stvaraju “teoriju” ili se. povijesti i sl. “pogled” i sl. koja je njena “bit”. Jedini. bilo od samih autora tih teorija. “svrha” i sl. općenitije (pa tako npr. (bilješka 1).KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE Budući da su predmet ovog odsjeka “filozofijske teorije istine”. eventualno. kritičara ili sistematizatora. WAHRHEITSTHEORIEN. “diskriminatorni” element bila je eventualna upotrebljivost pojedine teorije kao eksplanatornog instrumenta za razjašnjavanje pojedinih stavova i problema koji se pojavljuju u pravnom diskursu. logici. čak i protive tome da se njihovi stavovi nazovu “teorijom”. tj. govoriti o tome da je evidencijska teorija istine jedna podvrsta subjektivističke teorije istine i sl. u cijelosti ili svojim većim ili manjim dijelom.. “razumijevanje”. Puntel. mogli navesti. 9 . I sam izraz “teorije istine” iziskuje razjašnjenje. str. bez obzira na to jesu li te teze dio jednog ili više radova. dakle kao pripadajuće najšire shvaćenom krugu discipline filozofije – za razliku od eventualnih teorija istine koje bi se mogle u potpunosti pripisati drugim disciplinama – matematici. nije nedosljedno ni kada se u ovom radu govori da se neke teorije (nižeg stupnja općenitosti) ubrajaju u druge. posvećena je veća pažnja onim teorijama za koje se smatralo da bi se u većoj mjeri mogle povezati s problematskim kompleksom “istine u sudskom postupku”. S jedne strane. cit.. Na taj način u ovom se radu ne prejudicira niti jedno partikularno shvaćanje o tome što je filozofija. te tendencije da se s druge strane kao “teorija” shvati samo strogo metodički. “Teorijom istine” u ovom će se radu smatrati svaki koherentan skup teza o istini. bile označene kao “filozofijske”. “koncepcija”. niti se diskriminiraju različite filozofske škole i blokovi koji bi se. u pogledu stava spram tog pitanja. bile predmetom rasprava koje su.2 Budući da koherentan skup teza o istini može imati veći ili manji stupanj općenitosti. statistici. znanstveno i deduktivno (ponegdje i uz upotrebu različitih oblika formalizacije i umjetnih jezika) izveden skup aksioma i teorema koji bi trebali odrediti značenje “istine”.

dalje semantičku teoriju istine Tarskog (infra. Standardnost korespondencijske teorije.Izvori klasične korespondencijske teorije. ili barem sistematizatorom. jer pristaša korespondencijske teorije istine u filozofiji ima mnogo i danas. Baumgartner. koje Edwards naziva i egzistencijskom teorijom istine. Wahrheit. Platon ističe da. Standardnost korespondencijske formulacije istine danas ima još jedno značenje: većina suvremenih filozofijskih teorija istine. tvrdeći da nastavljaju tradiciju korespondencijske teorije. Puntel. Iako se i u ranijoj grčkoj filozofiji može naći sličnih određenja5. (bilješka 1). ipak. Korespondencijske teorija istine 0. Correspondence. 224. čak ni neistinito. Prior. u: Krings. pa tako to ne može ni biti mišljenje. nego više kao nešto za što je postojala neprestana opasnost da se u to pretvori korespondencijska teorija” . cit. kad su pojedini autori nastojali precizirati sadržaj svog poimanja istine u okviru standardne formule. Teorija korespondencije (adekvacije) bez sumnje je najstarija i najproširenija teorija istine. korespondencijske teorije istine najčešće se smatra Aristotel. u: Edwards (ur. München. I izvan filozofije autori koji nisu dobro 10 . str. str.v.4 1.Uvod. U interpretaciji korespondencijske definicije pojavljivala su se tako znatnija razmimoilaženja.). U tom smislu može se čak tvrditi da je nekorespondencijsko obilježje nekog zaokruženog skupa stavova o istini ono odlučno obilježje koje nam daje pravo da neku “teoriju istine” ubrojimo među suvremene teorije istine. autorom. Ovo odbačeno stajalište o istini (kritizirao ga je već Aristotel). Razlikovanja u shvaćanjima javljala su se tek naknadno. Pritom. od kojih neki. op. i kasnije se ponegdje pojavljivalo u povijesti filozofije. Bruno. što se očitovalo u činjenici da su stariji filozofijski autori “adekvacijsku” formulu prihvaćali kao neku vrstu filozofijskog standarda3. 1651. razvila se ponajprije kroz kritiku i u opreci spram korespondencijske teorije istine. 3 Cf. 5 Najznačajniji prethodnik formuliranja korespondencijske teorije istine bio je Platon. ako ne i sve. razvijaju složene teorijske konstrukcije koje na prvi pogled imaju veoma malo toga zajedničkog s “klasičnim” oblikom korespondencijske teorije. kada i nastaje termin “korespondencijska teorija”. jednako kao što viđenje i slušanje ničega znači da se uopće ne gleda i ne sluša. tako i mišljenje onoga što nije znači uopće ne misliti. a koje bismo još mogli nazvati i ontološkim shvaćanjem. Wild (ur.). HANDBUCH PHILOSOPHICHER GRUNDBEGRIFFE. 24 i dalje). koji je u svom SOFISTU razvio neki oblik korespondencijske teorije istine u prvom redu kroz kritiku shvaćanja da je istinito mišljenje usmjereno k onom što jest. str.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE § 2. koja se mogu promatrati kao anticipacija nastajanja nekoliko zaokruženih skupova stavova o istini koji se u današnjoj literaturi najčešće navode kao “teorije istine”. doduše “ne toliko kao rival korespondencijskoj teoriji. treba biti oprezan. 4 Cf. npr. bilo je korespondencijsko poimanje istine u filozofiji toliko uvriježeno da mu se praktički i nisu postavljale alternative. dok je neistinito mišljenje usmjereno k onom što nije. Do početka ovoga stoljeća.

U. predodžbe. 1985. str. KATEGORIJE. op. 432a. u: Edwards (ur. 244. preuzeo od židovskog neoplatonista iz 9. Zagreb. 11 . Prior. 7 METAFIZIKA. Cf. izraženim na više mjesta u njegovu djelu6. 8 Ovo Aristotelovo određenje istine. a koju je ovaj. cit. istinito je”7. Aristotel ističe da istinita može biti samo veza pojmova. § 11. osim u smislu koji odgovara njegovoj definiciji. za razliku od stava da i imena odnosno pojmovi koji označavaju pojedine predmete mogu biti istiniti ili lažni. budući da se mišljenje izražava govorom. čini se.odrazi. 102). infra. 9 Na jednom mjestu govori doduše da su “doživljaji duše /tj. “iskrenost”). prema tome. 1051b. Zasluge za označavanje tog odnosa kao odnosa adekvacije mogu se ponajviše pripisati znamenitoj formulaciji koju je proslavio Toma Akvinski. (bilješka 1) str. svojstvo osobe (da običava ili nastoji govoriti da je nešto onakvo kakvo zaista jest). pa tako i aktualni ZPP. 14b. Prema Aristotelu. str. tako su i istinitost i lažnost u prvom redu atributi govora (). istina je svojstvo koje se ne može pripisati stvarima. Aristotel navodi da se riječ istinito upotrebljava i da bi se označilo svojstvo stvari (da postoji. već samo ljudskom mišljenju. kada je uglavnom i potisnuo pojam adekvacije. i o svjedokovoj dužnosti govorenja istine (što se u krajnjoj liniji odnosi na poželjno svojstvo koje svjedok kao osoba treba imati. 10 Cf.). 1011b (hrvatski prijevod T. A. 134. 16 a 6) na što upozorava Heidegger kao na izvor adekvacijske formule. odslikavanja/ stvarima” (DE INTERPRETATIONE. infra. prihvaćen je kao oznaka za istu stvar tek u ovom stoljeću. iz nekih drugih navoda može se zaključiti da je Aristotel bio svjestan činjenice da je određenje koje predlaže samo jedno od onih koje nereflektirano postoje u svakodnevnoj upotrebi riječi istina. naime.KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE 2.10 U starijim tekstovima latinske provenijencije. BITAK I VRIJEME. str.8 Istina se. t. uz izraze “adequatio” (“slaganje”. kao što shvatili ni korespondencijsku teoriju često su davali nespretne formulacije koje podsjećaju na ovo shvaćanje. O DUŠI. Zanimljivo je da su se i takve upotrebe riječi “istinito” zadržale i idućih dvije tisuće godina u raznim jezicima. Međutim. 4. “podudaranje”) i “correspondentia” (“odgovaranje”) mogu se naći i drugi. a lažna ona kod koje to nije slučaj. možemo promatrati i kao neki oblik Aristotelove stipulativne definicije. Correspondence. odnosno da jest onakva kakva se čini). premda je dokazano da ga je Toma upotrijebio barem jedanput. nap. posredstvom arapskog filozofa Avicene. 6 Vidi METAFIZIKA. kao i mnogi drugi zakonski tekstovi. Generaliziramo li različite Aristotelove iskaze. Ladana. Za takve stavove u domaćoj pravnoj literaturi cf. lažno je. treći odsjek. nakon što je taj pojam naširoko bio popularizirao engleski filozof Bertrand Russel u kontekstu svoje kritike koherencijske teorije istine./ prispodobe / . stoljeća Isaaca Israelija: Veritas est adequatio rei et intellectus. Prihvaćanja termina “korespondencija” uslijedilo je. a reći da biće jest i nebiće nije. 1011b. Specifičan odnos između (istinite) veze pojmova i veze stvari Aristotel nije posebno imenovao9. 223. govori o istinitosti isprave (kao svojstva stvari). Cf. koje je kasnije odigralo i najutjecajniju ulogu. predstave. 1027b. za Aristotela sastoji u odnosu koji postoji između govora i “onoga što jest”. “reći da biće nije ili da nebiće jest.Prema Aristotelovim stavovima. mogli bismo ustvrditi da je za njega istinita ona veza pojmova kod koje su predmeti označeni pojmovima uistinu povezani. Termin korespondencija.

i sama relacija. “konformnost”. Koncepciju spoznaje kao “ogledala prirode” i njenu kritiku najpotpunije je u novijoj filozofiji iznio Richard Rorty. “suglasnost”. osim adekvacijske formulacije. predodžba – iskustvo. Cf. dopunjavala i korigirala. str. odnosno “convenientia” (“sukladnost”). kao i mnoge druge kombinacije tih pojmova. spoznaja – stvarnost. iskaz/propozicija – stanje stvari/činjenice. a osobito njeni relati. bili su u povijesti filozofije toliko različito označavani da se s pravom može govoriti da je to pridonijelo tome da je pojam istine u filozofiji postao pojam kod kojeg je jednako izražena njegova središnja relevantnost kao i njegova značenjska neodređenost. 13 Metafora ogledala jedan je od najstarijih i najproširenijih topoi.12 Što se tiče same relacije. Puntel. U tom smislu. “odgovaranje”. posebno obrađivan u kršćanskoj tradiciji. WAHRHEITSTHEORIEN. 12 . 3. svijest – svijet. Međutim. sud – realnost/stvari/bitak. jezik – svijet. govoreći skeptički (i optimistički) o tome kako je “krnje naše znanje i proricanje”. Sarajevo. Stoga je i korespondencijska teorija uvijek izrazito tendirala tome da postane objektivistička (realistička) teorija. (bilješka 1). (bilješka 3). u istom je značenju bila u upotrebi još jedna definicija. već apostol Pavle. 1990. iako korespondencijsko poimanje još od Aristotela poriče da je istina svojstvo po sebi postojećih stvari. str. njena je osnovna pretpostavka uvijek uključivala postojanje jedne spoznajnom subjektu izvanjske sfere “stvarnosti”. 1648. 26. i češće korištena kao dovezna točka s klasičnom teorijom – riječ je o formulaciji ita est sicut significat (stvar je onakva kao što je označena). speculum naturae. “izomorfizam” i sl. FILOZOFIJA I OGLEDALO PRIRODE. koji treba zahvatiti i na odgovarajući način izraziti. “conformitas” (“istolikost”). Zajednička točka koja veže sve pristalice korespondencijske teorije istine jest određivanje istine kroz specifičnu subjekt-objekt relaciju.11 Kao kandidati za “izvorno” sudjelovanje u relaciji konstitutivnoj za korespondencijsku teoriju pojavljivali su se tako osim para intelectus – res još i pojmovni parovi anima – ens. Wahrheit. U skolastičkoj filozofiji. koja je u novijoj filozofiji kod pristalica korespondencijske teorije reaktualizirana. per speculum. upotrebljava antološku sintagmu cognoscere ex parte. i ona se označavala raznim pojmovima – kao što su “slaganje”. mišljenje – bitak. cit.Struktura korespondencijske teorije. prema kojoj se spoznaja upravlja. Puntel. Iako se korespondencijska teorija usavršavala. cit. 25 i d. in aenigmate.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE su npr. uvjerenje/vjerovanje – činjenice. naše istinite spoznaje prema takvom stajalištu uvijek na ovaj ili na onaj način predstavljaju svojevrsno “ogledalo prirode”. Cf. str.13 11 12 Cf. ipak je ono uvijek naglasak primarno stavljalo upravo na tu sferu – od djelatnog subjekta nezavisni “objektivitet”. koja pretpostavlja da je ono što je izvanjski “dato” – svijet ili priroda – važnije od svoje (odgovarajuće ili neodgovarajuće) reprodukcije u ljudskim spoznajama.

a ne definicija istine. cit. u verifikaciji.Metodički opseg kriterija istine. Cf. naime. noviji pobornici korespondencijske teorije distingvirano obrađuju pitanje definicije i pitanje kriterija istine. i to primarno s obzirom na kritički naboj koje ono ima za neupitno korištenje korespondencijskih formulacija izvan filozofijskog diskursa. Inače. Drugim riječima. mogu se razlučiti dva polarno suprotstavljena stava. Većina alternativnih teorija istine razvilo se upravo pokušavajući odgovoriti na to osnovno pitanje. Gore navedeno korespondencijsko određenje istine pruža odgovor na pitanje što je istina.15 5. može se primijetiti tendencija sadržajnog širenja.Problem definicije i problem kriterija. odnosno na koji objekt ili skup objekata treba deklarirani kriterij istine primijeniti. S druge strane. Što se toga tiče. 14 15 O tome cf. 13 .14 Jedno i drugo često se miješalo – tako se za mnoge suvremene teorije tvrdilo da pod definicijom zapravo daju kriterij te da njihovo stajalište utoliko i nije nespojivo s korespondencijskim. a što predstavlja i jednu od osnovnih poteškoća korespondencijske teorije. infra. Nasuprot tome. razlikovanje između toga što je istina i toga kako do nje doći u diskusijama se razvila u dva posebna tematska kompleksa: problem definicije i problem kriterija istine. tvrdilo se da su pitanje kriterija i pitanje definicije nerazdvojivo povezani te da tako svaka smislena definicija mora ujedno u sebi sadržavati i odgovor na problem kriterija. Ovo razlikovanje ipak treba uzeti u obzir. str. u “običnom govoru” i raznim drugim disciplinama (pa tako i u pravu). 3 i d. koji impliciraju i različite metodološke okvire. S jedne strane. jest odgovor na pitanje kako se do istine dolazi. kojima pridružuje još i kondicionalne ili funkcionalne (teorije koje se primarno bave uvjetima i relevantnošću istinite spoznaje). 24. koja krug objekata podobnih za karakterizaciju u terminima istinitosti/neistinitosti postavlja u globalnim kategorijama. tvrdilo da su istiniti neki stavovi zato što se “poklapaju sa stvarnošću” – kao da je poklapanje kriterij. Globalni i partikularni pristup. pri čemu je težište upravo na kriteriju – koji se onda pronalazi npr.KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE 4. (bilješka 1). često se. postavlja se pitanje koji je krajnji domet u primjeni kriterija istine. str. Unutar skupa stavova koji reprezentiraju korespondencijsku teoriju mogu se primijetiti dvije tendencije u pogledu opsega objekta koji treba biti obuhvaćen u procesu spoznaje istine. 25 i d. Puntel. te str. koje – dijelom zahvaljujući i značenjskoj rasplinutosti – omogućuju da se kao “istiniti” označe i oni predmeti koji u normalnoj jezičnoj upotrebi teško da bi bili ubrojeni u krug pretendenata na naslov “istinitost”. Ono što to određenje ne daje. WAHRHEITSTHEORIEN. s druge Prema tome da li se jedna teorija primarno bavi definicijom ili kriterijem. falsifikaciji etc. Puntel razlikuje definicijske i kriteriološke teorije istine.

a u pogledu implikacija globalističke koncepcije u jugoslavenskoj pravnoj teoriji str. 1650. To se ponajprije odnosi na globalističke verzije. dok s druge strane može biti usko specijalistički postavljen i nezavisan u svakom pojedinom slučaju. Ta dva stava – zvat ćemo ih holističkim i atomističkim18 – pred nas stavljaju pitanje interdependentnosti različitih istina: ovisi li utvrđivanje pojedine istine o postojanju drugih istina ili nekog drugog kruga objekata. za našu temu središnje je pitanje u kojoj je mjeri npr. takvu ulogu odigralo prihvaćanje dijamatovske verzije korespondencijske teorije u istočnoeuropskoj teoriji sudskih postupaka. o pitanju dosega “načela istine” u sudskom postupku. prijeti da se uopće iziđe iz okvira korespondencijske teorije i krene prema prihvaćanju nekog oblika koherencijske teorije istine. stavova ili činjenica (ili možda cjeline takvih objekata). str. jednom zbog potpune neoperabilnosti. gdje se na tragu Sellarsova i Quineova holizma i pragmatizma nastoji oboriti ideja o istini kao “podrobnom predstavljanju stvarnosti”. cit. nezavisno od postojanja drugih stavova koji pretendiraju na to da budu priznati kao istiniti. a za drugu struju Tarskijeva teorija istine – predložena određenja istine prestaju biti produktivna alternativa u raspravi koju ovdje poduzimamo.16 Ipak. 168 i dalje. čim počne jače dolaziti do izražaja. 19 Treba priznati da odgovor koji implicira potrebu usporedbe s drugim “istinama” (holistički stav). 18 Ista terminologija upotrebljava se u suvremenim epistemološkim diskusijama anglosaksonske provenijencije. “volja vladajuće klase”). drugi put zbog potpune irelevantnosti predloženog koncepta. Rorty. ili je pak u pojedinom slučaju dovoljno primijeniti jedan isti kriterij. infra.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE strane. str. ako se složimo da takvo što treba postojati. cit. 6. 17 i d. i takve ekstremne varijante ostaju zanimljive. Puntel. (bilješka 3). Holistički i atomistički pristup. npr. U ekstremnim slučajevima u obje navedene tendencije – kakve primjerice za prvu struju reprezentiraju neke varijante marksističke teorije. no s drugog stajališta: one kroz privid svoje adekvatnosti mogu u pojedinim slučajevima poslužiti kao svojevrsna epistemološka legitimacijska maska pod kojom se prenose ideološki sadržaji.17 Problem. samo na neke elementarne iskaze. Wahrheit. str.. holističko-atomistička dvojba može se 16 17 Cf. međutim. Taj kriterij naime s jedne strane može proizlaziti iz cjeline objekata i odnosa koji dolaze u obzir u spoznajnoteorijskim diskusijama. (bilješka 13). pri čemu se međutim korespondencionizam (u skladu s tradicijom te filozofije) jednostrano veže uz atomizam. ograničava se mogućnost smislenog atribuiranja na strogo omeđen krug predmeta – u krajnjoj liniji npr. 144 i d. op. Cf. preostaje i u “umjerenijim” varijantama – kojih također ima veoma mnogo: o odgovarajućem određenju kruga objekata na koje se termin “istina” može smisleno primijeniti ovise i odluke o mnogim pragmatičnim pitanjima – npr. 14 . U jeziku pravnog diskursa. “klasna svijest”.Metodički opseg kriterija istine. V. ili se njih već smatra istinitima19. U uskoj vezi s prethodnim razlikovanjem globalnog i partikularnog pristupa nalazi se i problem odabira metode odnosno kriterija utvrđivanja istine. Upravo međutim tradicija socijalizma pokazuje kako je moguća i druga podjela karata povezivanje korespondencije i holističkih kriterija (koliko god takav kriterij mogao biti providno ideološke naravi.

(ur.). Berlin. a drugi “objektivno” u krivu. D. daje značenje svakome pojedinome od njih. Damaška. ibid. prilikom utvrđivanja činjenica može se dokazni materijal rastaviti u niz nezavisnih dijelova. 91 i d. Objektivna (apodiktička) i subjektivna (hipotetička) istina. Razlika holističkog i atomističkog pristupa posebno je značajna za pravo jer se u pojedinim tipovima postupaka može dosta precizno identificirati koja je komponenta pretežna pri ocjenjivanju dokaza. Ako postoji nešto takvo kao što je “objektivna datost”. 15 . kod atomističke ocjene.KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE ocrtati primjerice pitanjem je li uopće moguće da se neka naizgled veoma jednostavna i elementarna tvrdnja (recimo. O anglo-američkom i zapadnoeuropskom sustavu vidi više infra. te procjenjivati dokaznu snagu svakoga od tih dijelova. ocjena ide odozgo nadolje: tek cjelina dokaza određuje dokaznu snagu pojedinog dokaza. 22 Cf. i str. bez obzira na svu nesavršenost ljudskih spoznajnih mogućnosti. treba se dokazivati).21 Sukladno tome.Kvaliteta korespondencijske istine. “x je tu i tu stvar predao y-u”) ispostavi kao istinita samo na osnovi svoje izravne korespondencije sa “stvarnošću” (rječnikom poznate diskusije u domaćoj teoriji: može li se utvrditi neposredno. pri čemu je konačan ishod ocjene dokaza moguće izvesti nekom vrstom zbrajanja ili druge matematičke operacije. 1990. bilješka 32. ili ovisi i o nekim drugim “istinitim” ili pretpostavljeno istinitim tvrdnjama (dakle. “vlastitim opažanjem”)20. 215. holistički pristup uzima ocjenjuje dokaze iz konteksta njihove cjeline. koliko god spoznajni subjekti mogli o tome postavljati razne hipoteze. (uz određene ograde i relativiziranje ove teze). COMPARATIVE AND PRIVATE INTERNATIONAL LAW. S druge strane. Ako i ne znamo tko je to. 21 V. bilješka 47. kod holističke ocjene. najčešće nekog tipa računa vjerojatnosti. §§ 6 i 7. u: Clark. osigurali smo se od krajnjeg skepticizma: o nekoj stvari postoji samo jedna “korespondirajuća” istina. str. 101 i d. “skepticizmu” i “anarhizmu” nekih konkurirajućih ne- 20 Cf. ocjena ide odozdo prema gore: pojedini dokazi determiniraju ocjenu njihove cjeline. 141. Ono što se uvijek isticalo kod korespondencijske teorije jest činjenica da ona prividno daje relativno čvrst oslonac ljudskoj spoznaji. infra. Atomistic and Holistic Evaluation of Evidence: A Comparative View. str. str. sigurno je da je između dvojice suprotstavljenih sugovornika jedan “objektivno” u pravu.22 7.. Tendencijski se može reći da su anglo-američki pravni sustavi više skloni atomizmu od europskog kontinentalnog sustava te da su svugdje u kaznenom postupku snažniji holistički elementi negoli u građanskom. skup svih dokaza. Tako prema atomističkom pristupu. pri čemu tek cjelina. To svojstvo korespondencijske teorije često je isticano naspram “relativizmu”.

bave se pitanjima odnosa “bitka” i “istine”. 1702 i d. historijski. Njihova stajališta. Naprotiv. teorijskih i individualnih uvjeta ljudske spoznaje.Povijesni razvoj (I) korespondencijskih teorija. Sistematizacija. podijeliti u tri varijante korespondencijske teorije istine: a) ontološko-metafizička varijanta.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE korespondencijskih teorija. WAHRHEITSTHEORIEN. najčešće međutim uz optimistički korolar: naše “subjektivno” znanje teži k “objektivnosti” i njoj se. i korespondencionisti su često isticali aproksimacijski. cit. i predložiti i na primjerima pokazati njihovu upotrebu i doseg. Iako postoji praktički neprebrojivo mnoštvo filozofa koji su u povijesti filozofije prihvaćali klasičnu ili modificiranu adekvacijsku formulu24. Npr. HISTORISCHES WÖRTERBUCH. 25 26 V. u krajnjoj liniji. Pretpostavljeni korespondencijski dualizam “onoga unutra” i “onoga vani” reproducirao je i dualizam “objektivne” i “subjektivne” istine. subjektivan karakter našeg znanja. socijalnih.UND VERWALTUNGSGERICHTLICHEN PROZESSES. Eisler. STRAF. fundamentalnih filozofijskih pitanja. Verzije korespondencijske teorije ovdje ćemo. str.. DIE THEORIE DES GERICHTLICHEN ERKENNTNISVERFAHREN. sasvim legitimno može razlikovati između procesne i izvanprocesne istine. karakteristično obilježje im je da ne pokušavaju posebno razjasniti pojmove “istine”. 9.Ontološko-metafizička varijanta. c) logičko-empiristička varijanta. već nastoje konstruirati širi ontološki kontekst u kojem bi takve 23 Za suprotnu tezu. 1973. Rahner i Lotz (usp. 29. približava. DIE GRUNDLINIEN DES ZIVIL-. Coreth. često uz napomenu da takav stav odgovara i našim zdravorazumskim intuicijama. slično Averrhoesovom poimanju dvostruke istine. Dio autora koji izlaze iz kontinentalne filozofijske tradicije te se nastavljaju na skolastička određenja istine26 tretiraju problem istine u kontekstu tzv. 8. Novije korespondencijske teorije. u osnovi globalističke prirode. 24 Za imena velikog broja njih te njihove formulacije v. J. (bilješka 1). vidi Rödig. slijedeći Puntela25. tek se u novije vrijeme može distingvirati autore koji unutar širokog i neodređenog polja koje pokriva korespondencijska teorija čine manje ili više razlučive pravce sa zajedničkim karakteristikama. b) dijalektičko-materijalistička varijanta. str. i između pristalica korespondencijske teorije razmjerno su rijetki bili oni koji su zauzimali krajnje optimistički spoznajnoteorijski stav: da je “objektivnu” istinu uvijek i svugdje moguće točno utvrditi. o tome kako se. djela navedena u literaturi na kraju ovog rada). Heidelberg/New York. Puntel. i činjenicu da se ono nužno prelama kroz neizbrušene prizme povijesnih. “stvarnosti”. str. “korespondencije”.23 Naravno. 16 . 151-158.

uz malo razjašnjenja koje bi te pojmove učinili razumljivijim. str. u okrilju marksizma kao državne ideologije u prvom redu kao još jedna od borbenih parola protiv “idealista svih boja”. Cf.”28 Sam pojam “odražavanja” nije u okviru marksističko-lenjinističke filozofije nikad postao neki operabilan instrument: on. cit. Puntel. Cf. 36. 19. Schaf (Šaf). Teorija odraza. jednako kao i masivne konstrukcije “znanja” i “stvarnosti” u osnovi ima općemetafizičku ulogu. PRAKSA/ISTINA. zapravo je u prvom redu bila adresirana na “buržoaske” skeptike i “solipsiste”. kao i optimistička epistemologija prema kojoj je moguće postići “istinito odražavanje u mišljenju”30 i “vjeran odraz stvarnosti”.KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE pojmove utemeljili. teorija odraza (sukladno istoimenom djelu bugarskog filozofa Todora Pavlova). a potom i na (potencijalne) disidente u vlastitim redovima. str. neusporedivo veće ne zbog toga što bi. međutim. dijalektičko-materijalistička teorija istine bila je najčešće prezentirana kao tzv. Puntel. već zbog svoje faktičke proširenosti u (bivšim) socijalističkim zemljama (pa tako i u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji).Dijalektičko-materijalistička varijanta. cit. 30. (bilješka 1). Naizgled sličan slučaj kao i s prethodnom varijantom postoji i kod dijamatovske teorije istine. Cf. I ona.27 Njihov leksik (“istina bitka”. globalistički barata pojmovima “znanje” i “stvarnost”. str. WAHRHEITSTHEORIEN. stoga te teorije samo usputno spominjemo. ta teorija predstavljala izgledan instrument za poimanje konceptualnih problema istine u pravu. Postulirana “objektivnost” istine. (bilješka 1). Osnovne su postavke te teorije “prvo – da predmet saznanja postoji objektivno. Lenjin. u kojima je bila oktroirana kao neka vrsta neupitne ideologije. liberalnom) individualizmu. 90 i d. 17 . tek radi potpunosti. str. a drugo – da taj objektivni predmet predstavlja spoljni izvor naših čulnih osećaja i da se on odražava odnosno ogleda u umu koji saznaje. str. čiji se relativizam shvaćao kao pandan ili čak uzrok “buržoaskom” (tj. jednako kao i ontološko-metafizička varijanta. to jest van našeg uma i nezavisno od njega. 31 Lenjin tako čitavu knjigu posvećuje da bi iznimno oštrim rječnikom kritizirao “heretičke” Bogdanovljeve teze da marksizam “negira bezuslovnu objektivnost bilo kakave istine. MATERIJALIZAM I EMPIRIOKRITICIZAM. koliko god mogli biti u okrilju jedne tradicije filozofijski zanimljivi. Petrović. 10. Preparirana za popularnu upotrebu.31 27 28 29 30 Cf. Kulturni radnik. 1986. NEKI PROBLEMI TEORIJE ISTINE. sve vječne istine svake vrste” te da “ne postoji kriterij objektivne istine”. Njeno značenje za našu je temu. čini se. 136. Gajo. ne pružaju nam izgledne točke za analognu primjenu takvih pojmova u pravu. jer “istina je ideološka forma -organizirajuća forma ljudskog iskustva”.29 Recepcija i prerada klasične korespondencijske teorije služila je. “ontička istinitost bića”) te apstraktno-metafizički karakter njihovog diskursa. WAHRHEITSTHEORIEN. Zagreb. prema našem mišljenju.

op. Marcuse i dr. Adorno. Marx nije mnogo polagao na određenje istine kao korespondencije.” DIJALEKTIKA DEFINICIJE I STRUKTURA ISTINE. Roy. ona djeluje demagoški. prema kojima je “pitanje da li ljudskom mišljenju pripada predmetna istinitost praktičko. str. str. te Petrović. ta praksa “u klasnom društvu uvek ima klasni karakter. Miliband (ur. 493. 139 i d. H. a ne ozbiljnije znanstveno eksplikativno sredstvo. (bilješka 28). Ona je “istoriski uslovljena društvena delatnost ljudi usmerena na preobražavanje objektivne stvarnost: prirodne i društvene”33. naročito među onim marksistima na koje je jače bila utjecala filozofija klasičnog njemačkog idealizma36. i sam pojam prakse preoblikovan je u metafizičku kategoriju. W. Ibid. PRAKSA/ISTINA. Bivša Jugoslavija ovdje je specifičan slučaj. Bhaskar. A DICTIONARY OF MARXIST THOUGHT. a u svakom slučaju bio je veoma daleko od ideje istine kao pasivnog “odraza”. (bilješka 31). Truth. za razliku od Engelsa i.). svjedoči i činjenica da ni u pogledu kriterija istine dijamatovska koncepcija istine nije otišla dalje od općih i praznih formula. E. vezivanje kriterija istine uz marksističko poimanje “prakse”32. a i u kontekstu svoje upotrebe – pritom je tek instrument politike. Bloch. Oxford. koja se manifestuje kao konkretno-istorijski rezultat spoznaje u neprekidnom razvoju na osnovu društveno-istorijske prakse kao vrhunskog objektivnog kriterijuma. Cf. Kursanovljevu definiciju: “Istina je proces odražavanja u čovjekovoj svesti neiscrpne suštine beskonačnog materijalnog sveta i zakonitosti njegova razvitka. u: Bottomore. 33 34 35 Šaf. Cf. Povezivanje koncepta “objektivne” istine i “povijesne” prakse omogućuje unutar koncepta teorije odraza da “klasnom” interpretacijom kao “objektivnu” istinu promovira svaku tvrdnju vladajuće grupacije. PRAKSA/ISTINA. str.”34 Na tom mjestu već se nalazimo na terenu marksističke teorije povijesti. str.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE Da je čitava “teorija odraza” uistinu bila tek paravan za odbacivanje liberalnog i demokratskog koncepta ustrojstva političke zajednice i promociju obuhvatne državne i partijske kontrole. te istovremeni proces čovekovog stvaranja naučne slike sveta. Ono što tu teoriju čini osebujnom jest. cit. cit. cit. to jest uslovljena je interesima klasa koje se međusobno bore u danom društvu. Harris. (bilješka 31). jer se njena filozofija (što je dijelom omogućeno općim političkim okvirom i 32 Povijesni i teorijski razlog za to jest potreba nadovezivanja i na izvorna Marxova gledišta. citirano prema Petrović. 36 Npr. pogotovo. koje djeluju više kao manirističke retoričke figure negoli kao ozbiljne znanstvene konstrukcije. jedan partikularan pogled na svijet postaje tako ultima veritas. “kopije” ili čak “fotografije” (Lenjin) stvarnosti u svijesti. 18 . Teorija istine – u onom obliku u kojem je najčešće prezentirana. S druge strane. 138. i taj pojam “prakse” nije se poimao u onom smislu u kojem ga nalazimo kod filozofije pragmatizma. G.35 Neke teze teorije odraza bile su napuštene relativno rano čak i u okrilju marksističke filozofije. Lukács. kao u osnovi revolucionarna djelatnost. Indicij za makar podsvjesno osvještavanje toga kod samih autora teorije odraza jest i množina “poetskih” definicija istine. 103. Lenjina. snagom fraza kojima uvjerljivost daje politička moć. a ne jačina argumenata. međutim. T. zajedno s njenom historijskom eshatologijom. doduše. a ne teorijsko pitanje” (druga teza o Feuerbachu).

Dok su i Moore i Russel u svojim ranijim spisima zadržavali ideju o postojanju “činjenica” kao neke vrste individualnih objekata. koji je odredio tijek kasnije diskusije tezom da se istinitost/neistinitost može pripisivati samo propozicijama. zanimljivo je da se u okrilju drugih disciplina po inerciji. Propozicije (koje predstavljaju objektivnu datost) jesu prema Mooreu istinite u izvornom (primarnom) smislu.”41 Ono što kod Moorea ostaje nejasno (struktura vjerovanja. SOME MAIN PROBLEMS IN PHILOSOPHY. str. da je kod istinitog vjerovanja ono u što se vjeruje činjenica. str. nešto što postoji prije i izvan svakog jezičnog sadržaja.39 11. 1963.. logičko-empirističke teorija istine pruža nam možda najperspektivnijeg kandidata unutar korespondencijske teorije. Osnovna crta te varijante njen je partikularistički i atomistički pristup: najčešće se njena osnovna tema može odrediti kao odgovor na pitanje “kada se i pod kojim uvjetima određena rečenica ili određeno uvjerenje može proglasiti za istinito”. str. a gdje je vjerovanje lažno. Wittgenstein takvo gledište odbacuje te naglašava da se činjenice ne mogu imenovati: “utvrditi činjenicu 37 38 Na bledskoj diskusiji o teoriji odraza 1961. Cf. primjerice nešto što poimamo kada “želimo nešto izraziti prije nego li što se uopće možemo sjetiti neke rečenice kojom bismo to željeli izraziti”. 226. Markovića. Beograd. Correspondence. 250 (citirano prema Prior.) nastojao je razjasniti Bertrand Russel. sve do današnjih dana.. 39 To je. /bilješka 1/. repetiraju “dijamatovske” definicije. o čemu svjedoči i njihovo gotovo obligatno navođenje u pravnoj teoriji koja je korespodencijsku teoriju i recipirala posredstvom dijamatovskih priručnika. 225. Tehnički razrađenija. 40 41 Moore.). dok rečenice. Nekih koraka u tom pravcu može se naći kod M. naime.Logičko-empiristička varijanta. Osnovi dijalektičko-humanističke teorije istine. pomalo misteriozna priroda odnosa “korespondencije”. cit. PRAXIS 2/1965. cf. Iako od tada nema u domaćoj filozofiji znatnijih pobornika teorije odraza. Propozicije bi za Moorea u toj fazi bile. (bilješka 1). problem postojanja negativnih činjenica i sl. uvjerenja i mišljenja mogu eventualno biti samo istiniti u izvedenom (sekundarnom) smislu – ako korespondiraju istinitim propozicijama40.KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE razlazom sa Staljinom) kao cjelina razmjerno rano obračunala s teorijom odraza37. The Problem of Truth. ZBORNIK FILOZOFSKOG FAKULTETA. s mnogo više osjećaja za detalje. No ono što možemo nazvati standardnom formulacijom logičkog empirizma duguje se ipak tek ranom Wittgensteinu. pri čemu se tim pojmom ne označavaju indikativne rečenice. Moore. premda ju nije zamijenila nekom drugom alternativnom teorijom38. 19 . U svom kasnijem razvoju Moore napušta ideju o postojanju propozicija te sve više govori o činjenicama: “razlika između istinitog i lažnog vjerovanja je. str. u što se vjeruje nije činjenica. 132 i d. Prior. godine. Correspondence. navedenih infra. uostalom vidljivo i iz mnogih definicija istine pravnih autora u Hrvatskoj i susjednim zemljama. E. Kao jedan od prvih autora te varijante može se navesti G. cit. već ono što te rečenice znače (ista značenja mogu se prenositi različitim indikativnim rečenicama).

tj. na temelju računa istinosnih funkcija elementarnih sudova koji ga čine. a to je ona koja sama nije sastavljena od drugih činjenica. uklapajući je u opće tijekove škole logičkog atomizma. TRACTATUS LOGICO-PHILOSOPHICUS. čini se da se ta korespondencija pretpostavlja. jer svrha ovog odjeljka nije dati prikaz cjeline filozofijskih shvaćanja nekog autora.014. 45 Elementäre Tatsache. TRACTATUSA koji kaže da “granice moga jezika znače granice moga svijeta”. Cf.42 Wittgensteinovu teoriju odslikavanja. “B je vlasnik stvari S”. dok bi molekularni sudovi odgovarali činjenicama koje se “dokazuju”. prema kojoj činjenice predstavljaju postojeća stanja stvari. Treba samo još napomenuti da je sam Wittgenstein u svojoj kasnijoj fazi kritizirao ove svoje stavove. kada postoji korespondencija. 20 . riječ je o jednostavnoj ili elementarnoj činjenici. str.6. “B je predao A-u stvar S”). Sarajevo. 4. od tada nadalje. 1987. primjerice. Smatramo to opravdanim.46 Wittgensteinova koncepcija47 na prvi pogled može izgledati veoma perspektivnom metateorijom teorije dokazivanja u pravu. nije ovdje moguće detaljnije predstaviti. jest uvjerenje da postoje tzv. Wittgenstein. 44 Cf. par. i koji su istiniti ako je to stanje stvari elementarna činjenica45 (kada je to slučaj. 47 i d. elementarni ili atomistički sudovi. tvrdnja “A je na osnovi kupoprodaje stekao pravo vlasništva na stvari S” mogla bi se prikazati kao konjunkcija elementarnih stavova “A i B suglasili su se o prodaji”. a jezik služi kao ogledalo svijeta43. da dođemo do zaključka o istinitosti te tvrdnje u konkretnom odnosu.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE ne znači imenovati objekt”. elementarni bi sudovi u jednoj provizornoj rekonstrukciji mogli reprezentirati one “neposredno utvrđene” činjenice (vlastito opažanje). to kod Wittgensteina nije jasno. koju je moguće interpretirati na bezbroj načina (uključujući i interpretaciju prema kojoj Wittgenstein uopće nije pobornik teorije korespondencije) ovdje nužno reduciramo i pojednostavljujemo. koji tvrde da jedno stanje stvari postoji. Relacija između jezika i svijeta jest relacija izomorfizma. i prema čemu je i čitav filozofski pravac i dobio ime “logički atomizam”. infra. 228. U osnovnim crtama može se međutim istaknuti da je već kod ranog Wittgensteina pažnja usmjerena na jezik44. Ono što je možda najznačajnije. ili poima u smislu nekog evidencijskog kriterija – “očiglednog” poklapanja atomskog suda i elementarne činjenice). npr. gdje bismo na jednoj strani jednadžbe imali neku od tvrdnji o posjedovanju ili neposjedovanju nekog subjektivnog prava. “A je predao B-u svotu x”. str. a na drugoj strani tu tvrdnju razlučenu kao istinosnu funkciju njezinih dijelova (npr. trebali bismo samo uvrstiti u 42 43 Ibid. svijet se sastoji od činjenica. O istinitosti svih ostalih (složenih) sudova može se odlučiti logičkim računom. većina značajnijih filozofijskih pravaca razvijat će se u odnosu spram jezične analize. kao subjektivni element relacije. Tako. već razjašnjenje nekih osnovnih ideja o istini i naznake implikacija njihova prihvaćanja u pravnoj teoriji i praksi. poznati stav 5. Samo dokazivanje moglo bi se svoditi na logički račun sudova.. 46 47 O tome cf. Moramo napomenuti da Wittgensteinovu veoma složenu i istančanu koncepciju.

8 i d. cit. Petrović. O domaćoj socijalističkoj teoriji kao reprezentativnoj podskupini tih stavova v. Dopuna i kritika učenja o pravnom silogizmu. cit. (bilješka 43). Naime.50 Daje li. već da upozori na granice smislenog govora. daju kada se pokušava izvanjski utemeljiti neki ključni termini. naime da se “o onome o čemu se ne može govoriti. str. str. 4.KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE jednadžbu istinosne vrijednosti koje dobivamo kada na mjesta varijabli stavimo konkretne osobe i stvari te na temelju jednostavnog računa sudova dobiti rezultat o istinitosti/neistinitosti suda. čini se da bi se logičko-atomističko poimanje istine moglo iskoristiti kao nadopuna i preciziranje zastarjelog i preživjelog. izoštravanja i analize stavova48. čitava filozofijska struja iz koje potječe i ova varijanta smatra da je njena zadaća u prvom redu terapeutska. par. 21 . (bilješka 43). “Većina stavova i pitanja koji su bili napisani o filozofskim stvarima nisu lažni. pa i pravu. 7. Ona je također veoma korisna u negativnom pogledu. već jednostavno besmislene. pravno relevantnim/odlučnim činjenicama) u ovom bi se svjetlu trebala promatrati kao složeni (molekularni) sud koji predstavlja istinosnu funkciju atomističkih stavova od koji se sastoji i čija istinitost ovisi od istinosne vrijednosti elementarnih stavova (stavova o činjenicama u užem smislu) od kojih je sastavljen. odnosno treba li prihvatiti njenu osnovnu pouku koju ona u negativnom smislu daje. tj.003. ona smatra da njena misija nije u otkrivanju posljednjih i općih filozofijskih istina. TRACTATUS. TRACTATUS. Uvod. Prema Wittgensteinu. niti neistinite. Ovdje bismo naveli samo nekoliko osnovnih argumenata za takav negativan odgovor koji se posebno odnose na pravni diskurs. dakle. Wittgenstein. i omogućuje da se specificira značenje izraza istina i objekte na koje se taj izraz može primijeniti.Logičko-atomistička varijanta i pravni diskurs. Ona naime prva relativno točno određuje značenje korespondencijske sintagme. u pogledu iskaza koje odbacuje kao niti istinite. 132 i d. ovakva varijanta korespondencijske teorije u pozitivnom smislu oslonac. Wittgenstein. cit. filozofija tako nije teorija. Tako. Je li to tako jednostavno i bi li ova shema funkcionirala? Treba ponajprije napomenuti da je prema našem mišljenju ova varijanta korespondencijske teorije u velikoj prednosti pred prethodnim dvjema. u: Wittgenstein. nego besmisleni”49 – taj stav dosljedno bi se mogao primijeniti i na velik dio stavova koji se u drugim disciplinama. 50 Čini mi se da bi se takva tvrdnja bez ikakvih poteškoća mogla primijeniti na korespondencijske formulacije istine u sudskom postupku toliko karakteristične za socijalističku pravnu doktrinu. infra.”51 Bez pomnijeg obrazlaganja – koje bi samo po sebi trebalo proizići iz cjeline ovog rada – čini nam se da bi se na oba aspekta tog pitanja moglo odgovoriti negativno. 48 49 Cf. no kod velikog broja pravnika još uvijek duboko u podsvijesti ugrađenog učenja o pravnom silogizmu. o tome se mora šutjeti. nego aktivnost pojašnjavanja. 51 Cf. Premisa minor (iskaz o tzv. 12. TRACTATUS. par. Ponajprije. (bilješka 43).

(C) “Odgovornost za štetu (krivnju) snosi osoba B. (B) i (C). bio istinit samo ako su sva tri suda istinita. Shematski bi to značilo da u konkretnom slučaju spora između osobe A kao tužitelja i osobe B kao tuženika treba utvrditi istinitost sljedećih navoda da bi bio prihvaćen zahtjev tužitelja na isplatu x kuna: (A) “Osoba A pretrpjela je štetu od x kuna. kao istinosna funkcija elementarnih sudova (A). Da li bi nam i tako poboljšani pravni silogizam mogao poslužiti za analizu onoga što se stvarno događa u sudskom postupku? Da li bi se sudske sporove moglo do kraja svesti na takav tip logičkog calculea? Čini se da ne. premisa maior (PMai) bila bi član 154. i to iz više razloga. implicitno sadržane u tako određenoj donjoj premisi. kauzaliteta (uzročnosti) i odgovornosti (krivnje).” (B) “Štetu je uzrokovala osoba B”. 2-5. Upravo to i jest način na koji postupaju sudovi u sporu za naknadu štete – tek ako (i samo ako) utvrde da su istiniti navodi koji se odnose na postojanje (visinu) štete. Primjerice. a u protivnom neistinit. i već prema tradicionalnom učenju. svaki sam za sebe. 22 . elementarni stavovi te postoji li uopće nešto 52 O njima vidi više infra.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE Tako utvrđena premisa minor podvodila bi se pod premisu maior. samo maksimalno pojednostavljen primjer. Prva skupina razloga za to52 obuhvaća dva osnovna razloga koji bi. § 12. u složenijim slučajevima u kojima se pojavljuje čitav niz odlučnih činjenica premisa minor bila bi složena i od više desetaka “elementarnih” sudova i predstavljala bi složenu logičku konstrukciju. prema tome: (PMin) “Osoba B uzrokovala je osobi A štetu. molekularni sud (PMin) koji bi. dakako.” Premisa minor u konkretnom pravnom silogizmu bila bi. bili dovoljni da cijela teorija padne u vodu: pitanje je postoji li uopće nešto takvo kao što su atomistički. a nije dokazala da je šteta nastala bez njene krivnje. dakle.” Kao relevantne činjenice u sporu za naknadu štete. Premisa minor koja bi vodila usvajanju tužbenog zahtjeva bila bi. uzročnu vezu između radnje štetnika i štete i (isključivu) odgovornost štetnika. t. pojavljuju se pitanja postojanja (visine) štete.” To je. oni će donijeti presudu u čijem bi se dispozitivu nalazila konkluzija (K): (K) “Osoba B dužna je naknaditi osobi A štetu u iznosu od x kuna. vodila konkluziji. u nekom slučaju rješavanja spora o naknadi štete. ZOO: (PMai) “Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje”.

str. v. Da bismo to dodatno potkrijepili. o istoj potrebi u pravu. ono o čemu govorimo jest “pogrešna primjena materijalnog prava” i eventualno “nepotpuno utvrđeno činjenično stanje”. Alexy. silna prirodo!”. a ne “istinitost utvrđenog činjeničnog stanja”)53. Frankfurt. Toulmin. Postavlja se tako i pitanje treba li temelj na kojem počiva zgrada logičkog atomizma – koncepcija deduktivne. 264.54 Ukratko. Prvo. ako zbrojimo sve prigovore i poteškoće. SUDSKI POSTUPAK. ali polaze od njenih pretpostavki. THEORIE DER JURISTISCHEN ARGUMENTATION.KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE takvo kao što su činjenice koje bi njima korespondirale. THE USES OF THE ARGUMENT. Poput Goethea. 4:1980. Zupančić. već način ex post utemeljenja zaključaka” . štoviše. čini se da naše spoznajne i praktičke potrebe ne može u potpunosti zadovoljiti korespondencijska teorija čak ni u svojem najkoherentnijem i najrazrađenijem izdanju. sudovi o kojima bi se potencijalno mogli ulančati (i na razne načine) u molekularni sud koji bi poslužio kao premisa minor. tako će i analitičar. za koje bi se opet moglo postaviti pitanje jesu li oni elementarni ili složeni itd. 54 Cf. a ipak s takvim “ni istinitim ni neistinitim” stavovima operiramo kao sa smislenima. Svaki od njih mogao bi se i sam tretirati kao molekularni sud te bi se mogao predstaviti kao konjunkcija drugih sudova. koji bi korespondirao nekom singularnom “stanju stvari”. Cambridge. problem pravne kvalifikacije i sukladnog odabira relevantnih činjenica ostaje nedodirnut. ostaju još dvije velike teškoće. a ne više questio facti (ili. još se jedan argument sastoji u tome da pravni silogizam “ne opisuje psihološki način razmišljanja. prije ili kasnije morati zdvojno uzviknuti – “Gdje da te uhvatim. REVIJA ZA KRIMINALISTIKU I KRIMINOLOGIJU. Riječ je o tome da mi čak i o istinitosti “elementarnih stavova” u pravu – koliko god se pravna dogmatika razmetala terminom “izvjesnosti” – razmjerno rijetko možemo sa sigurnošću odlučiti. i. preostaje nam još i posljednja poteškoća. “atomske” iskaze. Ako i ovu poteškoću zaobiđemo tvrdnjom da smo na taj način prekoračili zadane granice. 8 i d.cf. 53 Također. za takve potrebe u društvenim znanostima uopće. 1958. i počeli se baviti onime što se naziva questio iuris. DIE THEORIE DES RATIONALEN DISKURSES ALS THEORIE DER JURISTISCHEN BEGRÜNDUNG. U gore navedenom primjeru teško da se bilo koji od sudova (A). Funkcija kontradiktornosti v kazenskem postopku. dvovalentne logike – nadomjestiti nekim drugim shemama argumentacije. bliže pozitivnoj zakonskoj terminologiji kontinentalnog prava. vidi i: Beljanski. (B) ili (C) može smatrati “elementarnim sudom”. No. str. Istinitost nekog molekularnog suda neće nam ništa značiti ako ga nije moguće podvesti pod pravnu normu: ukratko. 23 . čak i pod pretpostavkom da je odgovor na oba pitanja potvrdan. uz teze koje mogu posredno ili neposredno biti relevantne i za temu našeg rada. gdje Zupančić navodi stav još jednog pobornika korespondencijske teorije. upotrebljavamo ih u procesu pravnog odlučivanja. Karla Poppera. u idućoj točki prikazat ćemo stavove još nekoliko autora koji se sami nisu bavili izgrađivanjem neke varijante korespondencijske teorije. 1986. čak i u relativno jednostavnim slučajevima postoji praktički neprebrojivo mnoštvo “elementarnih činjenica”. tražeći čvrstu točku.

naveden u navodnicima. 1977. ali da ga Tarski ne svodi na ono što bi se laički moglo nazvati “stvarnost” – to je također jezični iskaz odgovarajućeg objektnog jezika. Tarski. str 140188). koja će biti istovremeno sadržajno primjerena i formalno ispravna./. sadržajna primjerenost shvaća se kao obuhvaćanje “stvarnog smisla jednog starog pojma” – pojma koji bi odgovarao intuicijama klasične aristotelijanske koncepcije istine. ibid. jest semantička teorija istine filozofa. Cf. o kojemu se u navedenoj ekvivalenciji govori na višoj razini – u metajeziku. str. nastavljaju na korespondencijske tradicije. Der Wahrheitsbegriff in den formalisierten Sprachen.. 1944 (citirano u njemačkom prijevodu: Die semantische Konzeption der Wahrheit und die Grundlagen der Semantik. ibid. Frankfurt. 154. tj. Važno je međutim primijetiti da je iskaz snijeg je bijel doduše predmet/objekt iskaza “snijeg je bijel”. Odnos imena iskaza i njegovog sadržaja (samog iskaza) odnos je značenja (opisa.58 Ono što je za takve ekvivalencije. kao i dati 55 Cf. The Semantic Conception of Truth and the Foundations of Semantics. i sam metajezik može biti objektni jezik za viši metajezik te se tako može uspostaviti čitava hijerarhija jezika. Ibid.. suppositio materialis. STUDIA PHILOSOPHICA 1. jer i sam pojam istine u prvom je redu semantički pojam). ibid. matematičara i logičara Alfreda Tarskog55.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE 13. EINE AUSWAHL AUS DEN DISKUSSIONEN UEBER WAHRHEIT IM 20. jest da je njen prvi dio. Dakako. prema vlastitom samorazumijevanju. naime da je istina “kazati o nečemu što jest da jest”. iskaz “snijeg je bijel” istinit je onda i samo onda ako je snijeg bijel.56 Dok se formalna ispravnost teorije svodi na njeno udovoljavanje zahtjevima suvremene formalne logike.59 Pomoću ove hijerarhije jezika Tarski smatra da je podjednako kadar riješiti logički paradoks “lažljivca”60 i slične logičke antinomije. Tarskoga sastoji se u formuliranju zadovoljavajuće definicije istine. str.. PHILOSOPHY AND PHENOMENOLOGICAL RESEARCH. id. onoga što čini specifični predmet discipline semantike (otuda i semantička teorija istine – naime problem definicije istine poima se u prvom redu kao problem osnova teorijske semantike.Ostale filozofijske teorije povezane s korespondencijskom teorijom (I): Semantička teorija istine. Osnovna namjera A. 141. međutim bitno. u: Skirbekk /ur. 56 57 58 59 Cf. 1936. navodi Tarski. ACTES DU CONGRES INTERNATIONAL DE PHILOSOPHIE SCIENTIFIQUE. 24 . tj. 3. Cf.. Možda najutjecajnija i najdiskutiranija teorija od onih novijih teorija istine koja se. Grundlegung der wissenschaftlichen Semantik. 1937. JAHRHUNDERT.57 U skladu s tim. dok drugi dio – snijeg je bijel – sadrži sam iskaz. definicije) – tj. str. Vol IV. naime iskaz “snijeg je bijel”. a odgovarajuća definicija istine morala bi implicirati zbir takvih ekvivalencija. WAHRHEITSTHEORIEN. 142-3. da sadržava ime ili oznaku iskaza – terminologijom srednjovjekove logike on se nalazi u odnosu suppositio formalis. odnos istinitosti uvijek će se uočavati u odnosu iskaza objektnog jezika i metajezika koji “govori o” tom jeziku i od njega je nužno bitno bogatiji.

65 Sama Tarskijeva teorija bila je isto tako poticajna osnova za kritičku analizu primjenjivosti adekvacijske formule u pravu kod prerano preminuloga njemačkog procesnog teoretičara i logičara J. jest. mnogi su isticali da Tarskijeva koncepcija istine s nepravom ističe svoju aristotelijansku provenijenciju. 132. Za tu definiciju Tarski ističe “da ona ne operira pojmovima ‘zbilje’ i ‘korespondencije’. čista definicijska teorija istine: o kriterijima istine – upotrebljivima bilo gdje izvan područja matematike i formalne logike. infra. bilješka 1. 25 .UND VERWALTUNGSGERICHTLICHEN PROZESSES. kritički razvijajući i proširujući Tarskijev semantički program. bilješka 12. LOGIKA NAUČNOG OTKRIĆA. DIE THEORIE DES GERICHTLICHEN ERKENNTNISVERFAHREN. infra. Iz njegovog misaonog obzora tako proizlazi i konzekvencija da “za prirodne jezike nije moguća egzaktna definicija pojma istine. str. ona nam ne može reći ništa. kroz samu sebe. što vodi u beskrajnu regresiju sve viših metajezika). Beograd. Jedan od čestih praktičkih prigovora korespondencijskoj teoriji (za ostale v. naime da je “iskaz istinit ako ga zadovoljavaju svi objekti. 1973. k tome. 301. razvijene su tako i teorije D. Petrović. Rödiga. str. (bilješka 1). Heidelberg/New York. Jürgen. str. Puntel. (bilješka 1). Davidsona64 i E. naravno. Tarskoga. osim niza autora koji su nastojali na imanentnoj kritici i nastavljanju njegove teorije. sljedeću točku) sastojao se u tome da ona eventualno može dati prihvatljivo objašnjenje za istinite empirijske sudove. PRAKSA/ISTINA. infra. cit. U živoj filozofijskoj diskusiji oko njegove teorije.Ostale filozofijske teorije povezane s korespondencijskom teorijom (II): Carnap. umjetnih jezika. Popper. 1973.”62 Iz ovog samopostavljenog ograničenja proizlaze i najznačajniji nedostaci semantičke teorije A. 47. 59. cit. DIE GRUNDLINIEN DES ZIVIL-. 62 63 64 65 Puntel.KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE odgovarajuću definiciju istine. Treba naglasiti da se prvenstveni interes semantičke teorije istine nalazi u području formalne logike: u izgradnji teorije istine uz pomoć deduktivne. str. WAHRHEITSTHEORIEN. STRAF. Rödig. str. aksiomatske metode te u istraživanju morfologije tzv. str. cit.66 14. 73. bilješka 73. To. 50 i d. promatrana u općem kontekstu teorija istine. 66 Cf. WAHRHEITSTHEORIEN. Semantička teorija istine. (bilješka 31). Cf. ili u drugom metajeziku. 61 Cf. Popper. lažan inače”. 155 (upozoravajući na to da se prema adekvacijskoj formuli istina ili definira cirkularno. reducirajući korespondenciju na puko formalno zadovoljavanje uvjeta63. no ne može izići nakraj s istinošću analitičkih iskaza i teorija iz pojedinih znanosti – čak i ako se ograničimo 60 Cf. § 5. da je ontološki i gnoseološki neutralna te da je podjednako prihvatljiva za predstavnike svih filozofskih pravaca”61. str. Cf. Tugendhata. Cf. ne znači da ona u sebi nema značajnih sadržaja.

kriterij smislenosti za teorijski jezik (a istovremeno. možemo je sa sigurnošću odbaciti kao neistinitu. u suvremenoj je filozofiji (koja je u znatnom svom dijelu naginjala tome da samu sebe interpretira kao svojevrsnu metodologiju znanosti) razvijena intenzivna diskusija o tome kako: a) proširiti kriterije smislenosti/besmislenosti iz prethodne točke tako da mogu obuhvatiti i teorijske iskaze. u: FILOZOFIJA NAUKE. Verifikacija (stvarno pojavljivanje predviđenog podatka) kao kriterij istinitosti postavljene hipoteze intuitivno se čini veoma primamljivom i logičnom mogućnošću da sa sigurnošću zaključimo o postojanju pravno relevantnih činjenica. i to ukoliko teorija padne na empirijskoj provjeri – ako je 67 68 Cf. metoda postupanja naizgled je veoma slična. METODOLOŠKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA. autora koji se još uvijek kreće u korespondencijskim okvirima. jedini siguran kriterij. Taj kriterij također je dovoljno zavodljiv da bismo mogli poželjeti primijeniti ga u pravu. autor kojeg bismo također mogli ubrojiti u filozofijsku školu logičkog empirizma. vole pozivati na svoju znanstvenost i bliskost prirodnim znanostima. kriminologija). i kriterij istinitosti). Prema njemu. 163 i d. Ibid. a koji lažni. Tehnika njihovog postupanja uistinu ima sličnosti s potonjima.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE samo na prirodne znanosti. pa i čitave pravne discipline (npr.67 Prema njemu. prema njemu. najčešća kriminalistička metoda sastoji se u oslanjanju na kvaziznanstvene opće postavke tipa “svaka bi se osoba u tim i tim okolnostima ponašala na takav i takav način” te se postavlja – jednako kao i u prirodnim znanostima – hipoteza (kriminalističkim rječnikom: verzija) koja bi u krajnjoj liniji trebala dovesti do predviđanja budućih podataka (npr. Jedan od standardnih odgovora na to pitanje pokušao je pružiti Rudolf Carnap. jest – uz nužno pojednostavljivanje – da ti stavovi budu empirijski provjerljivi. opći (teorijski) iskaz nije nikada moguće do kraja verificirati – on samo može biti manje ili više teorijski potkrijepljen. Jedna od kritika potječe od Karla Poppera. Ispitujući istinitost iskaza tipa “osoba x je tada i tada učinila to i to”. b) po istom kriteriju ustanoviti koji su od smislenih teorijskih iskaza istiniti. da se mogu verificirati. priznanja i sl. pribavljanja dokaza. tj. Za takva razmatranja pomalo će razočaravajuće djelovati spoznaja o tome da se verifikacija kao kriterij istinitosti teorijskih iskaza ozbiljno kritizira čak i u metodologiji prirodnih znanosti. možemo uvjetno reći. Carnap. str. tj. U tom smislu.). 26 . jest negativan: iako ne možemo neku teoriju sa sigurnošću prihvatiti kao istinitu. pogotovo kad je riječ o utvrđivanju činjenica: premda se u pravu želi ustanoviti istina o prošlom događaju. osnovni uvjet “koji termini i rečenice moraju ispunjavati da bi imali pozitivnu funkciju u objašnjenju i predviđanju opažljivih događaja i da bi na taj način bili prihvatljivi kao empirijski smisleni”68. a ne formulirati opći zakon za sve iduće slučajeve. a da istovremeno ipak bude moguće razlikovati i smislene od besmislenih teorijskih iskaza. Mnogi se pravni teoretičari.

110 i d.70 Još radikalnije negativno raspoloženi bili su – prema samoj mogućnosti da se neka znanstvena teorija definitivno pokaže istinitom/neistinitom na temelju svoje veze s korespondencijski utemeljenim empirijskim promatranjima – neki drugi teoretičari znanosti. Cf. formulirani su unutar filozofijskog diskursa kritički stavovi o njenim polaznim tezama.69 Stoga se Popper načelno zauzima za logiku znanosti koja bi izbjegavala upotrebu pojmova “istinito” i “neistinito”.). točka 6. 1987. jedini je “kriterij” anything goes – sve je moguće. Svakako je indikativno napomenuti da i Karl Popper. istinitosti/znanstvenosti jednostavno nema. Prema Kuhnu71.. Naposljetku. trebala bi već time biti ozbiljno uzdrmana. LOGIKA NAUČNOG OTKRIĆA. izvanvremenskih pojmova – otprilike u smislu modificirane Tarskijeve definicije istine. a obrazloženje s odlukom suca (ibid. počev od rane grčke filozofije. na prihvaćanje/odbacivanje neke znanstvene teorije presudno djeluju izvanjski. 141 i d.KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE buduća promatranja opovrgnu (falsificiraju).Uzvišenost “znanstvenosti” i “apodiktičnosti” pojedinih pravnih disciplina. 17. (bilješka 63). ali kao neempirijskih. poput prirodnih kataklizmi. 301-303. ibid. PROTIV METODE. 71 72 73 Cf. svakako bi bilo teško i proturazumno tvrditi da sudski postupak kvalitetnije i pouzdanije utvrđuje istinu negoli prirodne znanosti. kriterija prema Feyerabendovoj “anarhističkoj teoriji spoznaje”72. Npr. Beograd. § 7. socijalni elementi. logičkih. 16.. tj. O široj diskusiji o tom pitanju unutar pravne teorije cf. Kuhn. uzoraka i obrazaca općih teorijskih stavova kojima se znanstvena zajednica služi za objašnjavanje problema kojima se bavi. str. 15. prelazi u pravni diskurs. dovode do revolucije u znanosti i uzrokuju smjenu znanstvenih paradigmi. iz kojih su izrasla i sasvim druga gledišta o problemu istine. u idućoj ćemo točki navesti još neke kritike te teorije. 70 Cf. Govoreći o razlici odluke (otkrića) i opravdanja (znanstvene teorije). str. 1974. a koji je bio poticajan za filozofe i logičare 27 . str. od kojih su neki svoju aktualnost zadržali do danas73. čuveni “paradoks lažljivca” (da li osoba koja govori “Ja lažem” i ništa drugo govori istinu ili laže) koji je formulirao u okrilju megarske škole Eubulid. infra. Feyerabend.Da bismo definitivno srušili mit o neupitnosti korespondencijske dogme. on uspoređuje otkriće s odlukom porote. Još i mnogo prije nego što je korespondenicjska teorija profilirana kao zajednički nazivnik skupine stavova o istini. cit. no njihovu upotrebu on ipak dopušta. razgraničavajući svoju teoriju spram konvencionalizma i pozitivizma. na vrlo značajnom mjestu svog glavnog rada. Te su kritike bile i osnovni razlog za nastajanje drugih. a osobito optimistička vjera pravne teorije da je u sudskom postupku moguće “istinito” utvrđenje činjenica koje “korespondiraju stvarnosti” na temelju “provjerenih” i “objektivnih” metoda.Teorijske kritike korespondencijske teorije. Sarajevo. STRUKTURA NAUČNIH REVOLUCIJA. “ne69 Cf. Popper. Nove teorije dolaze iznenadno te.

Većina od tih prigovora može se primijeniti na svaki oblik korespondencijske teorije. 2:2/1965. str. prigovaralo se konceptu “stvarnosti” kao metafizičkom. koje osim toga dovodi i do teško objašnjivih situacija: npr. str. prema kojoj se istina definira kao relacija korespondencije između dvaju relata – subjekta i objekta. što je korelat u “stvarnosti” istinitih negativnih egzistencijalnih sudova. relativno najmanje izražena skupina kritika odnosi se na “antropologiziranje” pojma istine. utoliko se ova točka neposredno nadovezuje na idući odsjek u kojem će biti riječi o suvremenim filozofijskim teorijama istine. pokušat ćemo sintetizirati neke kritike. nastala je skupina teorija koju ćemo zvati objektivističkim teorijama istine. 17 i d. I inače. a posebno za uvođenje takvog kriterija istinitosti koji bi rekurirao isključivo na subjektivne elemente. smatra se da je istina (“istina po sebi”) temeljniji pojam od “ljudske istine” te da je potrebno konstruirati takvu teoriju u kojoj bi istina bila vječan. Utoliko. čak i u njenom najboljem izdanju. Nasuprot takvom stavu. Druga. 24). infra. U još zaoštrenijoj formi. str. izvanvremenski i nužan korelat “bitka po sebi”. tj. Zagreb. Prva. 9:1977. 124. i to u tri osnovna pravca koja proizlaze iz same strukture korespondencijske teorije istine. pledira se za izbacivanje “stvarnosti” iz konstrukcije teorije. već potpunom napuštanju korespondencijske teorije. Nadovezujući se na takve kritike. istinite spoznaje nisu samo pasivna kopija stvarnosti. koja nije više vodila reformi. (Usp. 74 Cf.75 Treća skupina kritika (koja je na neki način zajednička i objektivističkoj i subjektivističkoj varijanti) prigovara pojmu korespondencije (slaganja. LOGIKA.74 Ako kao osnovnu strukturu korespondencijske teorije prihvatimo ranije navedenu shemu. podvajanjem svijeta na subjekt i objekt dolazi do nepotrebnog udvostručavanja. Knjazeva. Te su kritike bile raznog intenziteta – s jedne strane smatralo se da korespondencijska teorija podcjenjuje aktivnost spoznajnoteorijskog subjekta u njegovoj “preradi” stvarnosti. PRAXIS. Petrović. Bez namjere da budemo potpuni. na osobinu korespondencijske teorije da istinu čini zavisnom od čovjeka. “objekt” i “korespondenciju” – odnose. 208.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE korespondencijskih” teorija. velika skupina kritika odnosi se na “objektivizam” korespondencijske teorije. ili korelat univerzalnih sudova. 75 Za takvu karakterizaciju cf. Istina kao korespondencija. str. Teorije koje su nastale iz tih teza zvat ćemo subjektivističke teorije istine. već su isto toliko i plod spoznajne aktivnosti subjekta.) Potaknuta tim paradoksom nastala je između ostaloga i semantička teorija istine Alfreda Tarskog (usp. Teorija korespondencije i teorija evidencije. 28 . FILOZOFSKE STUDIJE. izomorfizma) više od dvije tisuće godina. kako zaista izgleda čisti i neprerađeni realitet (“stvar po sebi”) nije uopće moguće spoznati. 1969. Petrović. onda se sukladno tome i kritike mogu podijeliti s obzirom na to na koji se od tri elementa – “subjekt”.

Ako pak uvodimo nezavisne kriterije o tome kada postoji. i tako u nedogled. Sukladno takvoj podjeli diskusije. Ako i postoji nešto takvo kao što je korespondencija (recimo kod suda P “x je y”). 29 . no pomalo izmijenjenim redoslijedom. na dobrom smo putu da teoriju korespondendencije napustimo. jer čemu – osim možda zbog zdravorazumskih predrasuda – zadržavati stav o tome da je riječ o kriteriju korespondencije. a jedinstveno ćemo ih – pod cijenu nepreciznosti – obuhvatiti nazivnikom intersubjektivističke teorije istine. kretat će se i naredni prikaz suvremenih filozofijskih teorija. a ne izravno o kriteriju istinitosti. najviše pažnje bit će međutim posvećeno najnovijim strujama. ili moramo priznati da samu korespondenciju nikad nećemo moći ustanoviti. koristeći se pojmom korespondencije ili upadamo u regressus ad infinitum. zbog manje atraktivnosti za temu ovog rada. onda se i o postojanju same korespondencije (dakle istinitosti suda “P je istinito”) ne može zaključivati drugačije nego na osnovi korespondencije. Potom. Iako je riječ o vrlo heterogenom skupu teorija. biti samo vrlo sumarno prezentirane. nešto više prostora bit će posvećeno subjektivističkim teorijama. a kad ne postoji korespondencija. no koji bi istovremeno bio imun na prigovore skepticizma i voluntarizma. čini se da ih ipak sve povezuje fokusiranje pažnje na jezičke i komunikacijske aspekte života u socijalnoj zajednici. Najprije će biti riječi o objektivističkim teorijama istine. koje će.KORESPONDENCIJSKE TEORIJE ISTINE kao neodređenom i neoperacionalnom. Dakle. koje se ne mogu uklopiti u diobu subjektivizam/objektivizam i kojima je zajednička odlika da nastoje konstruirati takav pojam istine koji bi bio zasnovan u specifično ljudskom načinu komunikacije.

egzistencijalistički. Istinu treba definirati neovisno o čovjeku. proizlazi iz tzv. Correspondence.2 Jedan od utjecajnijih autora novije filozofije koji je zastupao takve stavove svakako je bio Hegel (premda se njegova filozofija može povezati i s drugim smjerovima. koje mahom proizlaze iz kruga europske tradicije filozofiranja. Prior. kao svojstvo “bitka po sebi” ili čak nezavisan objekt u zasebnoj sferi postojanja. koja u sebi već sadrži jake objektivističke tendencije. u koju svrhu predlaže i specifičnu metodu – tzv. očisti od svakog psihologizma. koherencijsku teoriju prerađuju na taj način što iz definicije izbacuju subjektivnu komponentu – čovjeka i njegovu spoznajnoteorijsku aktivnost. predstavlja jednu osobenu grupu stavova nastalih u okrilju. FILOZOFIJA KAO STROGA NAUKA. LEKSIKON Cf. kod većine je autora prisutna želja da se teorija istine potpuno oslobodi nestalnih. Prema Bolzanu. varljivih i promjenjivih elemenata koji proizlaze iz utjecaja “ljudskog faktora”. Husserl također smatra da spoznaju treba osloboditi subjektivnih elemenata. 1973.). eidetski (logicistički). bilješka 1). Cf.3 Nadovezujući se na Bolzanove stavove. Tri pravca objektivističkih teorija istine koja ovdje ipak uvjetno izdvajamo jesu sljedeći: prvi. u: Edwards (ur. 30 . str. već idealnim predmetom sudova. D. 63. pod parolom “natrag k samim stvarima”. u širem smislu. Eidetska (logicistička) teorija oslanja se na osnovne antipsihologističke pretpostavke fenomenološke filozofije – oštru diobu psiholoških i logičkih elemenata te potrebu da se filozofija. za kojeg je istinitost slaganje predmeta s njegovim pojmom. svoje poimanje istine razvija u opoziciji spram takvih “egzistencijskih teorija istine”. za njih nije dovoljno “stroga”. na onim mjestima na koja se kasnije nadovezao Aristotel. Beograd. aksiološki. Objektivističke teorije. Edmond. “MOZAIK ZNANJA”. fenomenološkom strujom. Eidetske (logicističke) teorije istine. u prvom redu koherencijskom teorijom istine). logika se ne bavi psihičkim procesom suđenja. napokon. treći. kojom se “stavlja u zagrade” postojanje subjekta i njegove spoznajne 1 2 3 Cf. badenske škole neokantovske filozofije. ona postoji prije i izvan ljudskog svijeta. egzistencijalističke filozofije. povezan je s tzv. eidetsku redukciju. cit. i Platon. Počeci objektivističkih gledanja mogu se naći već kod Elejaca. op. 1967.Opće crte objektivističkih teorija. drugi. Huserl (Husserl). u tom smislu smatra se da će i filozofija koja se bude pridržavala objektivističkih maksima biti “objektivnija” i “znanstvenija”.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE § 3.). Čak i korespondencijska teorija. (§ 2. Objektivističke teorije istine 18. Iako su motivi za takvu konstrukciju različiti. ENCIKLOPEDIJSKI Beograd. njihovim “nevremenskim” i “izvanvremenskim” smislom – “istinama po sebi”. (ur. Grlić.1 Objektivističke je crte moguće naći kod filozofa raznih orijentacija. TOM 10: FILOZOFIJA.

Berlin. v. već istina kriterij evidencije”. a time i do istine4. Rickert. 5 Cf. Rickert. 7 Pomniji prikaz Husserlove teorije istine iziskivao bi mnogo više prostora i truda. znanost o istini kao jednoj od najviših vrijednosti (uz ljepotu kojom se bavi estetika.Egzistencijalističke teorije istine. Brentanova teorija istine. Das Ideal der Adäquation. specifičnost je Husserlove teorije. prirodnim i tzv. Spoznaja takve istine predstavlja praktički imperativ spoznajnog subjekta. 8 Cf. JAHRHUNDERT.7 Budući da je i sama teorija evidencije razvijena kako u subjektivističkoj. osim izraženog interesa za fundamentalna ontološko-metafizička pitanja i 4 Borbeni poklič fenomenologije bila je Husserlova rečenica “Natrag k samim stvarima!” (“Zu den Sachen selbst!”). cit. međutim u tome da za Husserla “evidencija nije kriterij istine. pa se zato njegova teorija istine često svrstava u tu skupinu. prema G. str. 17/1970. koje je začelo raspravu o različitosti metode kojom se istina spoznaje u tzv. (§ 2. i to jedne od “apsolutnih vrijednosti”. Gotovo da i nema zajedničkog nazivnika na koji bi se raznorodne ovdje klasificirane teorije mogle svesti. i važi bez obzira na sve. Tugendhat. Bauch) jest karakterizacija istine kao vrijednosti. KRITISCHE BEMERKUNGEN ZU HUSSERLS THESEN ÜBER DAS VERHÄLTNIS VON WAHRHEIT UND EVIDENZ. već nužan “doživljaj” ideje istine. dobro kojim se bavi etika itd. u: Skirbekk. Teorija korespondencije i teorija evidencije. za neke analize njegovog poimanja istine v. Za ovu temu značajno je i Windelbandovo razlikovanje nomotetskih i ideografskih znanosti. Osnovna teza aksioloških teorija istine koje je zastupala neokantovska badenska škola (Windelband. DER GEGENSTAND WIRKLICHKEIT (1923). DER WAHRHEITSBEGRIFF BEI HUSSERL UND HEIDEGGER. Neue Hefte für Philosophie. EINE AUSWAHL AUS DEN DISKUSSIONEN UEBER WAHRHEIT IM 20. 1967. Bauch. WAHRHEITSTHEORIEN. Frankfurt. Patzig. WERT UND 31 . Petroviću.OBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE djelatnosti da bi se doprlo do same biti (suštine) stvari – eidosa. Sam kriterij istine pritom je kod Husserla5 blizak evidencijskim teorijama istine6. tako i u objektivističkoj verziji (za prvu je karakteristična. PHILOSOPHISCHE RUNDSCHAU.)8. Petrović. 1971. što se nadovezuje na ideju da je trebanje (Sollen) logički primarno u odnosu na bitak (Sein).Aksiološke teorije istine. 6 Riječ je o evidenciji kao uviđanju samog datog (“istinitog”) stanja stvari. koja evidencija nije psihički fenomen. 81 i d. I spoznajna teorija je utoliko normativna disciplina. 19. dalje). WAHRHEIT. str. primjerice. 1977. bilješka 75). Brand. društvenim znanostima. Husserls Lehre von der Wahrheit. koja je označila i osnovu metodološku maksimu fenomenologije: oslobađanje od psihologizma i empirizma i zasnivanje filozofije kao “stroge znanosti”. Gunnar. Možda najheterogenija i najosebujnija od objektivističkih teorija istine jest egzistencijalistička teorija. Evidenz und Wahrheit. cf. Takva “istina po sebi i za sebe” nalazi se u posebnom “carstvu vrijednosti”. 402-413. “carstvu idealnog važenja” koje se nalazi izvan subjekta i objekta (dakle ne postoji ni u stvarnosti ni u mišljenju). to smatramo opravdanim svrstavanje Husserlove teorije u ovu skupinu. DER ERKENNTNIS (1892). 20. Göttingen.

Cf. 14 i d. Heideggera i Bollnowa – nema zanimljivih uvida. nastojeći “razumjeti” (u tehničkom hermeneutičkom smislu) sadržaj zakona. (bilješka 3). duhovne znanosti oslobode patronata prirodnih. Stuttgart. Također se zalaže i za dopunu diskurzivne spoznaje intuitivnom spoznajom koja se otkriva u procesu komunikacije egzistencija – čime anticipira i kasnije komunikacijske teorije istine. Slično kao i kod metafizičkih teorija korespondencijske provenijencije. Grlić. Daleko od toga da kod autora koje ovdje ubrajamo u egzistencijalističku teoriju – Jaspersa. str. bilješka 1). Sarajevo. str.. VON DER WAHRHEIT. str. 358. Problem istine tako je kod Gadamera u potpunosti izvan klasične diskusije o istini kao predmetu prirodnih znanosti. zanimljive su Jaspersove teze o bitnoj nedostatnosti znanosti koja nikad ne može biti potpuno. Gadamerova koncepcija istine12 formulirana je u kontekstu nastojanja (koja datiraju još od badenske škole. cit. Ovdje nam je osobito značajno da Gadamer između ostaloga i izrijekom govori o tzv. str. ISTINA I METODA. Ibid. preko Diltheya) da se tzv. jurističkoj hermeneutici. on pitanje o istini elaborira na primjerima estetike.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE labave veze uz filozofiju egzistencijalizma. koju primjenjuju podjednako pravni povjesničar i pravni praktičar – sudac. 1947. cit. Jaspers (slično hermeneutici) ističe proces razumijevanja kao metodu spoznaje u svijetu odnosa među ljudima. i kod egzistencijalističkih teorija ponekad je teško ustanoviti precizno značenje i upotrebu termina “istina”. 1978. fenomenologije i hermeneutike. nasuprot racionalnoj spoznaji koja vrijedi u svijetu predmeta. 358 i d. WAHRHEITSTHEORIEN. 16. Cf. Gadamera. (§ 2. op.10 U kontekstu opće konstrukcije njegove filozofije mogu se ipak navesti sljedeće točke: Jaspers također insistira na postojanju jedne sfere koja obuhvaća i subjekt i objekt. str. totalno znanje. 10 11 12 13 14 32 . 205. Puntel. Ta sveobuhvatna egzistencija (koju Jaspers naziva i “ono obuhvatno”) ujedno je i istina: “Jedina istina je istina egzistencije koja se kreće u idejama i nalazi osnovu u transcendentalnom.13 Gadamer pritom poriče distanciju između duhovno-znanstvene i jurističke hermeneutike14 te ujedno govori o “egzemplarnom značenju” potonje jer je njen slučaj “pogodan zato da istorijskoj hermeneutici vrati punu širinu njezine 9 Jaspers. hermeneutičkom krugu. Gadamer. duhovnih znanosti i jezika.”11 Što se tiče spoznaje te obuhvatne istine. a koju on naziva egzistencijom. Ibid. Evo samo telegrafski nekoliko osnovnih naznaka. Jaspers u svom opsežnom djelu o istini9 obrađuje praktički sva značajnija filozofijska pitanja te je teško uistinu rekonstruirati njegovu poziciju kao specificiranu teoriju istine.. teško je međutim te uvide povezati. a još teže primijeniti ih u načelno ipak ograničenom tematskom okviru ovoga rada. kroz opis posebnosti njihove metodologije koja je utemeljena na razumijevanju i tzv.

uobičajenim poimanjem istine. neskrivenost. Da takvo poimanje više nema veze s onim što se pod pitanjem istine do njega smatralo. bilješka 1). Heidegger. Ibid. cit. str. 2. Njegovo razmatranje o istini ne bavi se ni definicijom. 22 Cf. Realnog i Idealnog. Sam Heidegger je tome dosta pridonio. str. ljude i Boga orijentiranu 15 16 17 18 19 20 21 Ibid. Cf.OBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE problematike i da time ponovo uspostavi staro jedinstvo hermeneutičkog problema. stalno mijenjajući svoje stavove bez polaganja računa o tome. Grešku klasične metafizičke filozofije Heidegger nalazi također u podvajanju subjekta i objekta. možda ipak prenagljeno. str. Ibid. Cf. 244 i d. tako da je dosta teško govoriti o jednoj jedinstvenoj teoriji.. jedinstvo u kojem se jurist i teolog sreću s filologijom. Cf. str. kao i gubitak svake veze sa “normalnim”. nema ništa zajedničko s pojmom istine20. neki zaključuju da se njegovo filozofiranje nikad zapravo s istinom i nije bavilo. nastavljajući se na etimologiju grčkog termina . već općim povijesnim pretpostavkama konstitucije pojma istine. 363. njegovo djelo DAS DOPPELGESICHT DER WAHRHEIT. str. kasnije Heidegger sve više napušta antropološki diskurs i bliži se pravoj objektivističkoj teoriji. 77 i d. Supra.17) Heideggerova koncepcija istine svakako je jedna od najprijepornijih teorija istine. 1985. iz čega. 247. dok ju jedni filozofi smatraju vrhuncem filozofije. drugi se na nju i ne obaziru smatrajući je beznadno nepreciznom i neupotrebljivom. opća hermeneutička metoda nalazi se u bitnoj vezi s pravnom dogmatikom.16 (O hermeneutičkom krugu i njegovoj ulozi u konstituciji istine u sudskom postupku usp. ranije navedenu literaturu... WAHRHEITSTHEORIEN. 19.21 U sličnom duhu kao i Heidegger postavlja pitanje istine Bollnow22. u vezi u kojoj prvenstvo pripada hermeneutici. (§ 2. 364. koji on. 33 . ZUR SACHE DES DENKENS. Puntel. Zagreb. pojam istine nadomješta mnogoznačni pojam “čistine” (Lichtung) bitka.”15 Takva..19 U kasnijim Heideggerovim radovima pojam istine doživljava paralelno dodatnu objektivizaciju. Ono što je zajedničko i kasnom i ranom Heideggeru jest međutim kritika “tradicionalnog pojma istine”18 (pod čime Heidegger misli praktički cjelokupnu filozofiju do njega. id. pri čemu se služi širokim generalizacijama: on razlikuje na spoznaju usmjerenu grčku i na stvari. BITAK I VRIJEME. str. premda izrijekom obrađuje samo korespondencijsku teoriju) i istraživanje temelja “izvornog fenomena istine”. bilješka 2. napokon priznaje i sam Heidegger. ni kriterijem. jer je povezana uz jedan od načina ljudskog bivstvovanja. određuje kao “nesakrivenost” bića. navodeći da aletheia. U Bitku i vremenu Heideggerova je teorija istine još bliska subjektivističkim teorijama. str.

e. str. a s druge strane kroz ujednačavajuće djelovanje institucije višestupanjske kontrole nastoje eliminirati eventualne nesuglasice u sudskom postupku. o izoliranim elementima pojedinih teorija. koje su svojom konstrukcijom mahom globalističke i holističke. s jakom tendencijom k “izvornim”. Objektivističke je teorije. I teza da je prvi. 1986. objektivne Istine. Navedene osobine djelomično se preklapaju i s dvama idealima iz Damaškine analize ustrojstva sudskih postupaka: hijerarhijskom i političkoimplementativnom idealu. najvažniji i prema nekima čak i jedini zadatak sudskog postupka dohvaćanje Istine. “utemeljujućim” filozofijskim (i. cf. a imajući u vidu da objektivističke teorije ne samo da nisu bile eksplicitna dovezna točka u diskusijama pravnika o istini već čak njima najvjerojatnije nisu ni bile poznate. Riječ je.FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE hebrejsku tradiciju filozofiranja. Naročito je prisutan u okvirima kontinentalne pravne tradicije (iako. pa i uopće o svim tvrdnjama o postojanju/nepostojanju nekih predmeta i relacija koje su ljudi skloni postavljati. koja postoji neovisno o ljudskim spoznajnim mogućnostima. Cf. Damaška. opći duh objektivističkih teorija. nadstranačku 23 Ova teza. ZBORNIK PRAVNOG FAKULTETA U ZAGREBU. infra. metafizičkim) pitanjima. u osnovi je bliža objektivističkim teorijama. nije potpuno stran ni common-law tradiciji). 24 Vidi i Uzelac. i to nastoje ostvariti tako što s jedne strane inicijativu u procesu utvrđivanja činjenica daju sudu. od kojih je prva ona koja počiva na vjeri u postojanje jedne. § 6. Razlog tome što je objektivističko gledište o istini ipak jače izraženo u kontinentalnoj pravnoj tradiciji23 može se naći u dvije osnovne odrednice kontinentalnog sudskog postupka:24 1) Izraženi aktivizam sudaca i strogo hijerarhizirana organizacija sudačke organizacije: pravni poreci koji teže dosljednoj realizaciji načela pravne sigurnosti. čak bi se mogla postaviti teza da se cjelokupna povijest rasprava o istini u kontinentalnoj tradiciji može promatrati kao sukob dviju struja. Ipak. po prirodi stvari skloniji su istinu poimati kao objektivnu. prisutan je možda i više nego što bi se na prvi pogled moglo pomisliti u pravničkim diskusijama o istini. THE FACES OF JUSTICE. doduše. U opreci između tih se tradicija i nahodi nešto kao “ćudoredne pretpostavke istine”. sljedeći će odabir takvih elemenata biti nužno subjektivan. čini se. bit će izdašnije potkrijepljene u povijesno-komparativnom dijelu ovog rada. iako često zaodjenuta u korespondencijske termine.Objektivističke teorije i problem istine u pravu. Evropsko sudstvo: između birokratske organizacije i korporativne svijesti. Ponajprije. 21. koji u najvećem broju navedenih teorija naginje hipostaziranju pojma istine. 34 . 515-550 (za širu diskusiju o birokratskim i hijerarhijskim elementima europske pravosudne organizacije). kao i točke koje slijede. New Haven. 43:5/1993. a ne strankama. neke se relacije između objektivističkih teorija i stavova o istini u sudskom postupku ipak mogu uspostaviti. čini se najteže povezati s – većinom na praksu orijentiranim – pitanjima istine u sudskom postupku.

suvremeni trendovi idu više k proširivanju metoda društvenih znanosti na polje 25 Prema Viskovićevoj klasifikaciji. koja je bila u velikoj mjeri inspirirana upravo metodama postupanja na koje se nailazi u pravu.OBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE kvalitetu čija je konstitucija više monološka nego dijaloška. 134. 35 . Split. Cf. i prema kojoj se treba upravljati i sudac u konkretnim slučajevima i zakonodavac prilikom odlučivanja o ustrojstvu sudskih postupaka. ako se Zakon i državna Istina nađu u raskoraku. pri čemu se međutim često gubi jasnoća kriterija. 2) Pojačana identifikacija sudaca kao državnih činovnika s državnom politikom i ciljevima često dovodi do toga da sudovi sav materijal sudskog postupka procjenjuju u svjetlu preegzistentne Istine državne ideologije. t. kao nespecifičnu pravnu vrijednost25) kojoj sudski postupak treba težiti. § 12. Tako svakako pažnju zavrjeđuju analize metodoloških razlika duhovnih (društveno-humanističkih) i prirodnih znanosti. doduše. Iako se u krajnjoj analizi sama osnova razlikovanja prirodnih i društvenih znanosti može dovesti u pitanje. Ograničena prisutnost instituta i instrumenata koji nisu u skladu s takvim gledanjem (npr. mogu se u nekim objektivističkim teorijama pronaći i vrijedni elementi koji mogu pridonijeti potpunijem poimanju fenomena istine u pravu. str. koje izravno upućuju na spoznajnoteoretske razlike. a time i različito poimanje istine u tim znanostima. Neposredno se na to nadovezuje hermeneutička koncepcija istine. Kao ublaženi oblik objektivističkog poimanja istine u pravu mogu se navesti i tragovi aksioloških shvaćanja. koji istinu tretiraju kao vrijednost (doduše. razvijena kao primjerena metoda upravo za skupinu društvenih znanosti. a sebe kao glasnogovornika te Istine. iako on istinu ne zpominje ni među “nespecifičnim pravnim vrijednostima”. 3). POJAM PRAVA. dakle među specifične pravne vrijednosti. Nasuprot tim dvjema točkama na kojima do izražaja dolazi veza objektivističkog poimanja istine i pravničkog poimanja istine. moguće je i odstupanje od legalističkih premisa (najbolji primjer ambivalentnog odnosa Zakona i Istine može se naći u pojmu “revolucionarne zakonitosti” rane socijalističke pravne teorije). 1981. PRILOG INTEGRALNOJ TEORIJI PRAVA. koje taksativno navodi. kontradiktornost i javnost – osobito u građanskom postupku) često nije dovoljna da takvo gledište uzdrma. a koje bi svakako zavrijedile kritičku revalorizaciju (usp. Ta se tendencija skladno nadopunjuje s vladajućim duhom legalizma među kontinentalnim sucima koji i pored svih teorijskih kritika sebe još uvijek rado poimaju kao “usta koja izgovaraju riječ Zakona” (Montesquieu). Visković. infra. Ovo ublaženo gledište manje je apodiktičko i podložno je kompromisu s drugim “pravnim vrijednostima”. pretpostaviti je da on istinu ne bi svrstao među vrijednosti “koje nalazimo isključivo u pravnom poretku i koje kažu kako valja prinudno urediti prednormativne pravne odnose u društvu”. a time i dovodi u pitanje jedan od osnovnih motiva svakog objektivizma – suprotstavljanje “subjektivizmu” i “voluntarizmu”.

FILOZOFIJSKE TEORIJE ISTINE prirodnih negoli obratno: na proširivanje “egzaktnih” metoda prirodnih znanosti na teren društvenih (što je bila tendencija koja je. predvođena raznim izvedbama pozitivističke teorije. 36 . prevladavala u prošlom stoljeću i prvoj polovici ovog stoljeća).

a time i mogućeg iskrivljavanja pojedinih teorija. Načelno gledano. 590. str. One poriču postojanje. On naime ističe da ne postoji opći kriterij za “materijalnu istinu”. pokazat će se značajna za daljnju izgradnju subjektivističkih teorija. “objektivne stvarnosti” te istinu nastoje definirati isključivo kroz subjektu i njegovoj djelatnosti imanentna svojstva. KANT-LEXIKON. I kod subjektivističkih teorija iskrsavaju nam iste sistematizacijske i klasifikacijske poteškoće kao i kod objektivističkih.SUBJEKTIVISTIÈKE TEORIJE ISTINE § 4. Još jedna osobina Kantovog poimanja istine – da je istinit samo onaj sud koji je općevažeći. Premda Kant još uvijek istinu prividno definira korespondencijski. no da zato postoji formalni kriterij istinitosti. Osnovni motivi “kopernikanskog obrata” i konstrukcije njegove Kritike čistog uma mogu se pojednostavljeno opisati kao radikalno jačanje “subjektivne” strane u spoznajnom odnosu. Nasuprot objektivističkim teorijama. To su evidencijske. 1 Cf. I subjektivističke teorije po svojim su izvorima veoma stare. ili barem spoznatljivost. Subjektivističke teorije istine 22. Osnove subjektivističkih poimanja mogu se naći već u starogrčkom filozofiranju. čak i elementarni prikazi Kantove filozofije na istaknutom mjestu bilježe Kantov kritički odnos spram “stvari po sebi” – priznavanje “realiteta” još samo kao nespoznatljive i nikad pojmljive metafizičke pretpostavke svake spoznaje. subjektivističke teorije zastupaju koncepciju dijametralno suprotnu objektivističkim teorijama – premda se u detaljnijim analizama ta oštra opozicija pomalo gubi. i to radikalno prerađene posredstvom aktiviteta spoznajnog subjekta i predstavljive jedino kroz obrasce njegovih apriornih kategorija i zorova. a to je suglasnost suda sa zakonima mišljenja.Opće crte subjektivističkih teorija. Uza sav rizik simplifikacije. izvori subjektivističkih teorija u novijoj filozofiji mogu se pronaći kod Kanta. zacrtane Protagorinom formulom da je “čovjek mjera svih stvari. Eisler. dalje evidencijske teorije). Kantova se “korespondencijska” definicija tako svodi na slaganje subjektivne strane – mišljenja i sudova – samih sa sobom. njegova je teorija bitno antikorespondencijska. a onih koje nisu da nisu”. pa i nasuprot tendencijama korespondencijske teorije. I. Umjesto “stvarnosti” čovjek spoznaje samo fenomene ljudske svijesti (v. predmete mogućeg iskustva. onih koje jesu da jesu. u ovu skupinu teorija ubrojit ćemo tri pravca iz novije i suvremene filozofije.1 U osnovi. što je ideja koja će kasnije postati osnovna nit vodilja prije svega koherencijskih teorija istine. 37 . kao “suglasnost mišljenja s njegovim predmetom”. koherencijske i pragmatičke teorije istine. dok je Hegel bio onaj filozof koji je presudno obilježio kasnije objektivističke teorije. subjektivističke teorije po svojoj su prirodi relativističke i skeptičke.

Kao jedan od začetnika evidencijske teorije može se navesti Descartes. Claritas et distinctio jesu. poteškoće koje nastaju ako se to želi primijeniti na neke relacijske sudove Brentano razrješava uz pomoć skolastičke distinkcije između predočivanja in modo recto i in modo obliquo.