P. 1
Otisak Atlantide

Otisak Atlantide

|Views: 296|Likes:
Published by riquelme100

More info:

Published by: riquelme100 on Mar 01, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

08/31/2012

pdf

text

original

Sections

PRECIZNE KARTE

LJ eti 1976. godine dvadesetsedmogodišnji Kanađanin imenom
Rand Flem-Ath (kada se oženio s Rose De'ath promijenio je
svoje ime Fleming, spajajući ga sa supruginim) išao je na razgovor
u svezi sa zaposlenjem u Veliku javnu knjižnicu u Viktoriji, koja se
nalazi na južnom vrhu otoka Vancouvera, u Britanskoj Kolumbiji.
Budući da je rezultat razgovora trebao čekati do sljedećeg pone
djeljka, da rastereti um preko vikenda, odlučio je skicirati jedan sce
narij. Radilo se o skupini stranaca iskrcanih na pustom otoku, koja
se odluči ondje prezimiti. Dok je razmišljao o prikladnoj lokaciji,
čuo je na radiju Donovanovu pjesmu, nazvanu Hej, Atlantido! Pala
mu je na um ideja i u svoj je pisaći blok načrčkao: 'Atlantida =
Antarktik'. Budući da ništa nije znao o Atlantidi, proveo je ostatak
dana u javnoj knjižnici, čitajući o Platonovom izgubljenom konti
nentu iza Herkulovih stupova.
Kada je čuo da je dobio posao, bio je već tako zanesen svojim is
traživanjem da nije dolazilo u obzir da ga napusti. A jedan od razlo
ga, što je prilično neobično, bilo je njegovo ime. Dok je bio u školi,
učenici su dobili zadaću da napišu esej o poznatoj osobi koja nosi
njihovo ime. Istražujući svojega poznatog imenjaka, Sir Aleksandra
Fleminga koji je dobio Nobelovu nagradu za medicinu, Rand je sa
znao kako je Fleming 1924. godine, vrativši se u svoj laboratorij na
kon nekog vremena, otkrio da je iz neopranog ostatka jela u sudo
peru isklijala plijesan koja je uništila bakterije u okolnom području.
Kušao je plijesan i otkrio da bi mogla razoriti većinu bakterija - i

tako je slučajno otkrio penicilin. Čitajući o imenjakovu otkriću,
Rand Fleming je odlučio da nikad neće dopustiti da koincidencija
prođe neistraženo - ona može biti uvod u veliko otkriće.
Ubrzo nakon početka rada u Velikoj javnoj knjižnici Viktorija,
Rand je slučajno naišao na svoju koincidenciju. U mnogim knjiga
ma o Atlantidi, susretao se s istom zemljopisnom kartom. Nacrtao
ju je jezuitski svećenik iz 17. stoljeća, Athanasius Kircher, čovjek
enciklopedijskog znanja, koji je bio glasovit u svom vremenu kao
Albert Einstein u svome. U djelu Mundus Subterraneus (Podzemni
svijet) izdanom 1665. godine, Kircher je izjavio da karta pokazuje
Atlantidu i da se temelji na karti ukradenoj iz starog Egipta. Ukrali
su je rimski osvajači, a pronađena je u vatikanskim podrumima. Iz
nekoga neobičnog razloga, Kircher je označio sjever na dnu karte.
Rand je bio zaneseni čitatelj karata još od sedme godine kada ga
je njegov otac, koji je bio u zrakoplovstvu, vozio iz Nove Škotske
do Arizone, a potom u Los Angeles da vidi Disneyland. Dobio je za
datak da prati auto karte. Silno je uživao u tome poslu, pa je od tada
uvijek upravljao vozilom na putovanjima.
Karta Athanasiusa Kirchera dovela ga je do proučavanja starih
karata. Uskoro je u katalogu svoje knjižnice naišao na Hapgoodovu
knjigu Maps of The Ancient Sea Kings s podnaslovom Evidence of

Advanced Civilisation in the Ice Age (Dokaz o naprednoj civilizaci

ji ledenog doba). Hapgoodova knjiga oduzela mu je dah. Tu je na
šao kombinaciju svojih sadašnjih preokupacija - stare karte i led.
Preletjevši preko stranica, iznenada se zaustavio na drugoj važ
noj koincidenciji. Promatrao je kartu Antarktika bez leda. Bila je
prilično slična Kircherovoj karti Atlantide. Okrenuo je globus u
knjižnici naglavačke i usporedio ga s onim što je vidio na Kirchero
voj karti. Bilo je očito da se radi o velikoj sličnosti. U pamfletu pod
naslovom Introduction to Antarctica (Uvod u Antarktik) koji su iz
dale pomorske obrambene snage na Antarktiku, došao je do karte
svijeta gledanog s Antarktika. Radilo se o otkriću. Karta je pokazi
vala Antarktik gotovo kao središnju točku svijeta. Iznenada su Pla
tonove riječi '...cijeli suprotni kontinent', dobile novo značenje. Jer
Antarktik je bio u sredini, a kontinenti oko njega, izgledali su kao
masa zemlje.

Godine 1665. Athanasius Kircher objavio je kartu Atlantide za koju
je tvrdio da je nastala u Egiptu. Na latinskome svitku piše: "Položaj
Atlantide sada ispod mora, prema egipatskom i Platonovu opisu."

Kircherova karta bez natpisa.

- Kircherova egipatska karta u usporedbi s
modernom kartom Antarktika bez leda -

Mi na Zapadu zamišljamo kartu svijeta s Atlanskim oceanom u
sredini, kao što prikazuju karte iz naših školskih atlasa, koji je odvo
jen od drugoga velikog oceana, Tihog. Gledano s Antarktika, na svi
jetu postoji samo jedan veliki ocean, 'Pravi ocean', kako ga naziva

Platon.

Rand je bio tako uzbuđen svojim otkrićem daje napisao raspravu
o tome pod naslovom Atlantis of the True Ocean (Atlantida Pravog
oceana) i dao ju javno ovjeriti. Uvodni odlomak sadržavao je ko
mentar: "Gledano s perspektive satelita, Zemlja ima samo jedan pra
vi ocean, a Antarktik je u njegovu središtu." Lokacija Atlantide bila
je opisana s Atlantide.
Randa je Atlantida počela opsjedati. Sada se čudio kako ga je
Rose mogla podnositi, pa komentira: 'Bio sam fanatik, okarakteri
ziran, kao što je govorio Winston Churchill, kao netko tko ne može
promijeniti svoj um i ne želi promijeniti svoj cilj.'

- Oceanografi pretpostavljaju da na Zemlji postoji samo jedan ocean.
Zajednički ocean vidljiv je na ovoj projekciji, koju je izradio američki
Pomorski institut s Antarktikom u središtu. Platonov prikaz Atlantide
govori o izgubljenom kontinentu u 'Pravom oceanu'. -

No, postojala je glavna prepreka pri njegovoj identifikaciji Atlan
tide s Antarktikom. Svaka enciklopedija koju je konzultirao, tvrdila
je da je Antarktik pod ledom milijunima godina. Poput Hapgooda
prije njega, Rand je usmjerio pozornost na ispitivanje katastrofe,
koja je mogla razoriti cijeli kontinent u jednom danu i jednoj noći.
U djelu Laws (Zakoni) Platon je uočio da je svijet poljoprivrede
nastao u višim predjelima, nakon što je razorna poplava uništila sva
niža područja. Rand je zapazio da je sovjetski botaničar Nikolaj
Ivanovič Vavilov (1887.-1943.) zaključio, da svjetski poznate divlje
biljke potječu iz osam središta, a sva se ona nalaze u planinskim
područjima, uključivši jezero Titicacu u Andama. Drugo je podru
čje Tajland, točno nasuprot jezeru Titicaci, na drugoj strani globusa.
Rand je počeo istraživati mitske katastrofe mnogih američkih
starosjedilačkih plemena - Uta, Kutenaija, Okanagana, A'a'tama,
Cahtoa i Cherokeea kao i peruanskih Araucanianea. Sve su to bile le
gende o strašnim potresima poslije kojih su slijedile poplave. Mno
ge su tvrdile da zbog promjena na površini Sunca, ono izgleda kao
da će se rastopiti, kao da će se raspasti. Bilo je i mnoštvo mitova o

poplavama. Rand je mislio daje njihov broj upućivao na iskonsku
katastrofu, kao onda kad se 'nebo srušilo na zemlju'.
U travnju 1977. godine Rose je darovala Randu National Atlas of
Canada za njegov 28. rođendan. Ovdje je pronašao još jednu anoma
liju koja je nudila rješenje. Karta ledenog doba Sjeverne Amerike
pokazala je da su mnogi otoci na dalekom sjeveru, gdje je Randov
otac službovao kad je Rand imao dvanaest godina, bili bez leda u
ledeno doba. Kako se to moglo dogoditi?
Rand je pronašao rukopis Hapgoodove knjige Earth's Shifting
Crust na Sveučilištu u Viktoriji; zapravo je to bilo drugo izdanje s
novim naslovom The Path of the Pole (Putanja pola). I kad je Rand
otvorio knjigu, shvatio je da gleda zadnju stranicu zemljopisne kar
te, koja ima naslov The Path of the North Pole, pokazujući ni više
ni manje nego tri različita položaja pola u posljednjih 80 000 godi
na - Yukon, Grenlandsko more i Hudsonov zaljev. Na ovom posljed
njem je bilo mjesto pola sve do 9 600. godine pr. Kr. Hapgoodova
opsežna prikupljanja geoloških i geomagnetskih dokaza poduprla
su njegova stajališta.
Zemljopisni pol, ili ono što je poznato kao pravi Sjeverni i Južni
pol, izmjeren je pomoću Zemljine osi. Međutim, magnetski Sjever
ni i Južni pol izmjereni su položajem najvišeg intenziteta Zemljinog
magnetskog polja. Ono se obično nalazi u blizini pravoga pola. Ko
risteći činjenicu ove blizine, Hapgood je mogao izračunati položaj
prijašnjih polova istražujući njihova magnetska obilježja zapisana
na lavi koja se ohladila, te na stijenama prošlosti. Budući da su
izlazili iz unutrašnjosti Zemlje, lava i metali u njoj, (osobito željezo)
skrutili su se u položaju koji je pokazivao ravno prema magnetskom
polu. To je Hapgoodu osiguralo podatke da odredi lokaciju prijaš
njih polova.

Većina podataka bila je vrlo jednostavna. Geolozi su mogli prona
ći domet nekadašnje ledene površine po znakovima koje je led
ostavio za sobom, kao što su doline izdubljene glečerima. Arktički
krug možemo nacrtati kao kružni dio ljepljivog flastera sa Sjever
nim polom kao središtem. Prije 10 000 godina izgledalo je da se taj
flaster pomiče više prema dolje, pa je njegovo središte bilo u Hud-
sonovu zaljevu, a njegov najjužniji rub nalazio se daleko na jugu u

- Prije 9600. godine arktički krug je bio u Hudsonovu zaljevu (60S, 83Z),
a antarktički krug se nalazio u južnom Indijskom oceanu (60J ,97I) -

području Ohija. Kao što je Rand primijetio, zapadni rub flastera nije
se prostirao do zapadne obale Kanade. Hapgood je zaključio: 'Tako
možemo reći da su topli uvjeti arktičkog arhipelaga Kanade bili
stalni tijekom zaleđivanja na Wisconsinu, što je trajalo 40 000 god
ina, do nastanka moderne civilizacije.'
Hapgood je predstavio dokaze na isti način, kako bi pokazao da
se Sjeverni pol pomaknuo s područja Yukona na Grenlandsko more
prije otprilike 80 000 godina, a tada s Grenlandskog mora prema
Hudsonovu zaljevu prije 50 000 godina. Od Hudsonova zaljeva po
maknuo se na sadašnji položaj prije 17 000 do 12 000 godina. Drugim
riječima, najveće pomicanje Zemljine kore započelo je oko 15 000
godina pr. Kr., a završilo je otprilike 10 000 godina poslije.
To premještanje pola nije bilo polagano i blago što se tiče ljud
skih bića. Pomicanje s Hudsonova zaljeva do njegova današnjeg

položaja, vjerojatno je izazvalo mnoge šokove, a neki su bili katak-
lizmički, npr. pomicanje Zemljine kore u području La Brea u Kali-
forniji oko 11 000 godina pr. Kr., što je uništilo dvanaestak vrsta u
dvadeset pet godina.
Sljedeća četiri mjeseca Rand je uvijek iznova čitao knjigu The
Path of the Pole, uzbuđen mnoštvom potvrda da je Antarktik možda
Atlantida. Tadaje zajedno s Rose napisao raspravu o svojim otkrići
ma:

Vjerujemo daje izvještaj koji je dao Platon u svom djelu Timej
kakav se pojavio prije 12 000 godina, točan globalni pogled na
Zemlju južne hemisfere.
Zatim vjerujemo da je prijašnja umjerena zona Antarktika
omogućila naseljavanje ljudi prije nego što se Zemljina kora
počela pomicati.

Vjerujemo da je izgubljeni kontinent Atlantida. zapravo naš
općenito zanemaren, izgubljeni otok - kontinent Antarktik.
Dodajemo kako vjerujemo da je Atlantida bila napredna
civilizacija, vjerojatno svjetska kultura koja je posjedovala
potpuno zemljopisno saznanje o cijelom planetu.

U srpnju 1977. godine poslali su taj dokument Hapgoodu. Odgovor
koji su dobili bio je pun entuzijazma: 'Začuđen sam i radostan zbog
vašega članka koji sam danas dobio. Vjerovali ili ne, to je prvo doi
sta znanstveno istraživanje moga rada koje je ikad učinjeno. Našli
ste dokaze za pomicanje Zemljine kore koje ja nisam pronašao.'
Bili su ganuti ne samo Hapgoodovom tipičnom toplinom i iskre-
nošću, nego i priznanjem da su obavili važan posao. Randov novi
dokaz ticao se činjenice da je na Antarktiku led najdeblji jer nije
padalo mnogo snijega. To se činilo apsurdnim jer se snijeg pretvara
u led. Jednako je zbunjivala činjenica da je led najtanji u područji
ma s najviše snijega. Najočitije objašnjenje jest ono da su područja
s najdebljim ledom bila unutar antarktičkog kruga tisućama godina
dulje nego područja s najtanjim ledom. Drugim riječima, Antarktik
je kliznuo prema dolje, a dio koji je jednom bio izvan antarktičkog
kruga, sada se nalazi unutar njega.

Rand je otkrio dokaz o površini masivnog lebdećeg leda koja se
jednom protezala od Antarktika do južnog Indijskog oceana. Ako se
takav led brzo otapa jer je iznenada nastupilo toplije razdoblje, dno
je bilo ozbiljno poremećeno. Zapravo, bilo je dokaza u znanstvenoj
literaturi da se upravo to dogodilo. Kad je kontinent Antarktik, na
kojemu jednom nije bilo leda, skliznuo u antarktički krug, gurnuo je
golemu ledenu površinu - veličine današnjeg Sjevernog pola - gore
prema Indiji na drugoj strani globusa. Rand je pronašao obavijesti o
toj ledenoj površini u dva nerazumljiva materijala skrivena u časo
pisu Science (Znanost), objavljenom nakon Hapgoodova djela Path

of the Pole.

Rand je učinio drugo važno otkriće koje je promaknulo Hapgo-
odu. Bilo je to djelo zaboravljenog pisca Williama Fairfielda War-
rena, utemeljitelja Bostonskog sveučilišta, koji je prvi pretpostavio
da su svjetski poznati mitovi o nebu koje se ruši, te o izgubljenom
raju, uspomene na veliki geološki preokret, iako je sugerirao da je
taj nekadašnji raj bio na Sjevernom polu. Paradise Found: the Cra
dle of the Human Race at the North Pole (Pronađeni raj: kolijevka
ljudske rase na Sjevernom polu) (1885. godine) nevjerojatno je
eruditski rad očito nadahnut Donellyjevim djelom Atlantis (Atlan-
tida), koji citira dokaze iz japanske i kineske literature, te niz starih
kultura: perzijske, egipatske, akadske, asirske, babilonske i grčke.
Rand je također otkrio djelo jednoga drugog zaboravljenog uče
njaka, Indijca Bala Gangadhara Tilaka koji je tiskao studije najrani
jih indijskih svetih tekstova, Veda. Nadahnut Warrenom, Tilak je
napisao knjigu The Arctic Home in the Vedas (Arktički dom u Veda-
ma) 1903. godine. Pronašao je dokaz za postojanje arktičkog raja u
tekstovima drevne Indije, kao i u perzijskom Zendavestu, naročito
u činjenici da drevni tekstovi sadržavaju dokaz o stanju polarnih
uvjeta, uključujući i dužinu polarnog dana i noći. Nepoznati autori
vedskih himni, po svemu sudeći, znali su zemljopis polarnih kraje
va.

'Kad Tilak ne bi bio pod utjecajem Warrenove interpretacije ved-
ske literature koja je postavila sjever u središte Zemlje', istaknuo je
Rand, 'vidio bi da je Antarktik znatno vjerojatniji dom za njegov
otočni raj'. U svakom slučaju, Hapgood je istaknuo da ledena kapa

na Sjevernom polu potječe otprije 50 000 godina, što je bilo nevje
rojatno vrijeme da otočni raj bude stvoren, dok je antarktička lede
na površina nastala prije 10 000 ili 11 000 godina. (Rand je bio suz
držano ljut kad je Hapgood upotrijebio svoje argumente o Warrenu
i Tilaku u drugom izdanju svoje knjige 1979. godine, govoreći o nji
ma bez ijedne riječi pohvale.)
Bez obzira na to koliko su bili oduševljeni Hapgoodovim toplim
ohrabrenjem, bračni par Flem-Ath bili su zbunjeni, jer nije reagirao
na sugestiju da je Atlantida Antarktik. Ako se itko potrudio karto-
grafirati unutrašnjost Antarktika dok je bio podijeljen na dva otoka,
vjerojatno su to bili njegovi stanovnici. Tek 1995. godine Rand je,
istražujući Hapgoodovu arhivu na Yaleu, shvatio kako je Hapgood
mislio da je već otkrio Atlantidu mnogo sjevernije, na hridinama Sv.
Petra i Pavla. Međutim, Rand je smatrao daje Hapgood pogriješio.
Bilo je točno - tajanstveni otok na karti Pirija Reisa izgledao je
velik 420 x 590 km. Prema Platonu, iza grada se nalazilo oko 387 x
579 km zemlje,* ali je Platon također objasnio da je kontinent bio
velik kao Libija i Azija zajedno (približno kao Sjeverna Afrika i
Srednji istok). Planinski dio Atlantide bio je veći od dijela ravnice.
Nema nikakva znaka o kontinentu u Atlantiku koji bi bio takvih
dimenzija.

Ohrabreni od Hapgooda, kao što je Hapgooda jednom hvalio
Einstein, Rand i Rose počeli su raditi na knjizi pod naslovom Atlan
tis at Last (Konačno Atlantida!) koja je obuhvatila rezultate Rando-
va istraživanja. Knjiga je bila dovršena 1980. godine. Počeli su tra
žiti nakladnika, a Rand je razvijao vlastite teorije o mogućnosti
knjige.

Godine 1981. Rand i Rose (koja se rodila u Engleskoj) preselili
su se u London, gdje je Rand mogao koristiti čitaonicu Britanskog
muzeja, i tako nastaviti svoje istraživanje Atlantide. Kako bi finan
cijski poboljšala njihovo stanje, Rose je našla posao, a on se zapo
slio u naftnoj tvrtci Conoco.
Posao je odgovarao Randu. Svakodnevno je radio s geolozima i
geofizičarima, jer im je nabavljao karte dna Sjevernog mora i dostu-

* Brojke koje daje Platon jesu 3 000 sa 2 000 stadija, a stadij je grubi ekvivalent za engles
ki furlong, tj. oko 211 m.

pne geološke dokaze spremne da vladi najave istraživanja nafte u
tome moru. Podaci što ih je Rand skupljao omogućili bi tvrtci da
odluči na kojim područjima treba raditi. Rand je vodio skupinu od
petero ljudi, a njegovo umijeće čitanja karata dobro mu je došlo.
Također je uživao u tome što je mogao s profesionalnim geolozima
raspravljati o Hapgoodovoj teoriji pomicanja Zemljine kore. Bio je
jednako zadovoljan kad je otkrio da su mnogi otvoreni za takve ra
sprave. Sve slobodno vrijeme provodio je u Britanskom muzeju.
Pronašli su nakladnika za knjigu Atlantis at Last, ali je on, nažalost,
propao prije njezina objavljivanja. Međutim, dani provedeni u čita
onici Britanskog muzeja pružali su Randu tako mnogo čudesnih
informacija, da bi objavljivanje knjige vjerojatno bilo prerano i
stvorilo bi osjećaj antiklimaksa. Nastavio je raditi s uzbuđenjem ko
je je raslo kako su nova otkrića potvrdila točnost Hapgoodove teori
je o pomicanju Zemljine kore.
Ono što ga je stalno zbunjivalo bila je činjenica da Hapgooda i
dalje zanemaruju znanstvenici koji se bave Zemljom, iako su nje
govi argumenti za 'putanju pola' znanstveno ustanovili, a znanstve
no su prihvaćene teorije o tektonskim poremećajima, što je teoriju
o pomicanju Zemljine kore činilo manje kontroverznom. Dok je
pratio neke Hapgoodove primjedbe o postanku poljoprivrede, za
prepastilo ga je moguće objašnjenje u knjizi pod naslovom The

Structure of Scientific Revolutions (Struktura znanstvenih revoluci-

ja), koju je napisao Thomas S. Kuhn. Argumenti iz te knjige pro
slavili su Kuhna - ali su izazvali i suprotno djelovanje u znanstve
nim krugovima kad se knjiga pojavila 1962. godine. Kuhn je pret
postavljao da znanstvenici pogrešno misle kako je baviti se znanoš
ću ravnodušna aktivnost bez ikakvih osjećaja. Kad jednom čvrsto
postanu uvjereni u jednu teoriju - Kuhn je više volio koristiti riječ
paradigma - u njima se počne razvijati emocionalna vezanost, slič
na vezanosti majke za dijete i ako im itko počne prigovarati, počnu
se braniti, ostajući čvrsto uvjereni da je njihova ljutnja neprilika
razumnog čovjeka suočena s apsurdnim situacijama na koje uzalud
troše vrijeme. Zbog toga su velike znanstvene revolucije - iz doba
Kopernika, Newtona, Einsteina, kvantne teorije - nailazile na takav
odlučan otpor. Čak 1960. godine glasoviti britanski geofizičar Sir

Harold Jeffreys smatrao je da Zemljina kora nije pokretna unatoč
dokazima o tektonskim pokretima. Kuhn je istaknuo da su potrebni
snažni dokazi kako bi se pokrenulo takvo ukorijenjeno mišljenje -
činjenice nemaju izgleda kad se ima na umu životni vijek vjerova
nja u istu teoriju. Radeći za skupinu ljudi nazvanu 'Business Inter
national' (Međunarodni posao), zapravo za svjetovnu tvrtku koja je
osiguravala istraživanja za udruženu izvršnu vlast. Rand se susreo s
poučnim i zabavnim primjerom. Sprijateljio se s jednim od Kuhno-
vih studenata, s kojim je često raspravljao o teoriji pomicanja Ze-
mljine kore. Rand je pritom objašnjavao kako se to odrazilo na po
javu poljoprivrede, na vrste koje su izumrle i na zaleđivanje. Nakon
nekoliko mjeseci Kuhnov student počeo je vjerovati da je Hapgo-
odovo pomicanje Zemljine kore dobar primjer za Kuhnovu 'para
digmu pomicanja', kao i za jednu vrstu neprijateljstva s kojom su se
susretali. To je prijateljstvo trajalo do dana kad je Rand priznao da
je njegovo zanimanje za predmet bilo izazvano Platonovim izvješ
tajem o Atlantidi. Tada je Kuhnov student iznenada odbio rasprav
ljati o pomicanju Zemljine kore.
Zabrinuti da bi daljnje prihvaćanje te teze oslabilo njihovu ener
giju za bavljenje Atlantidom, Rand i Rose su se odlučili vratiti u Vi-
ktoriju i nastaviti rad na knjizi. Četiri godine u Londonu bile su od
goleme važnosti za razvoj Randove teorije. Nakon Hapgoodove smrti
1982. godine - koja je jako pogodila Randa - osjetio je kako je
naslijedio Hapgoodove neriješene probleme.
Naravno, glavni problem je bilo pitanje, što je zapravo izazvalo
pomicanje kore. U knjizi The Path of the Pole Hapgood je zaključio
isto što i Einstein - da odgovor nije učinak stroja za pranje rublja,
pri čemu bi nepravilna kapa polarnog leda prouzročila da Zemlja
snažno 'zadrhti'. Skupio je mnoge druge dokaze o tome da se kora
ne pomiče. Rand je bio sklon vjerovati da su Milankovićeve hipo
teze o ledenim dolinama bile točne. Složio se s time da se to događa
istodobno s još tri čimbenika - to su nagib, razdoblje kad se Zemlja
nalazi najbliže Suncu (obično krajem prosinca) i kad je putanja
planeta nepravilna. Zaključio je kako je glavni čimbenik ciklus na
giba Zemljine osi, koji je trajao 41 000 godina.

Rand i Rose su napisali knjigu When the Sky Fell i počeli su je
nudili izdavačima. Možda bi bilo bolje da su ostali kod naslova
Atlantis at Last. Da je Rand najavljivao kako stare karte dokazuju
da su Zemlju posjetili izvanzemaljci s druge galaktike, knjigu bi
vjerojatno prihvatio prvi izdavač koji bi je pročitao. Ali ozbiljno
proučavanje pomicanja Zemljine kore s dodatkom o postanku po
ljoprivrede, nije bio dovoljan bestselerski potencijal, iako se u knji
zi tvrdilo da je Atlantida bila na Antarktiku. Hapgood je bio zabo
ravljen i njegove se knjige više nisu tiskale. Zašto nastojati da se
one ožive? Jedan izdavač je mislio da je knjiga čudesna, ali pisana
previše akademski. Drugi ju je smatrao intrigantnom, ali također
previše akademskom. Treći je rekao da gaje knjiga ostavila bez da
ha, ali ne zna kakvom je čitateljstvu ponuditi. Naposljetku su Rand
i Rose shvatili da knjiga neće nikad biti objavljena. Prošlo je deset
godina, a Rand i Rose su se preselili na otok Vancouver. Izdavač za
knjigu o Atlantidi nije pronađen, ali Rand je i dalje čitao o arheolo
giji, o iskapanju sisavaca i svemu onom što je bilo povezano s nje
govom potragom za Atlantidom. Iako toga nije bio svjestan, prilike
su postupno postajale sve povoljnije za njegovu knjigu. Preokret je
nastao kad je John Anthony West pročitao rukopis i pristao napisati

pogovor.

West je bio egiptolog iako ga takvim nisu smatrali stručnjaci
arheolozi. Bio je zadivljen djelom čovjeka koji nije bio spominjan
u krugovima egiptologa. Bio je to Rene Schwaller de Lubicz. Sch-
waller (ime Lubicz darovao mu je litvanski princ, njegov poznanik)
bio je sin imućnog alzaškog ljekarnika. U svojoj dvadesetoj godini
otišao je u Pariz studirati slikarstvo u radionici Matissa, ali uskoro
je to napustio i počeo proučavati teologiju i alkemiju. Utemeljio je
'ezoteričnu školu' nazvanu 'Suhalia' u blizini St. Moritza u Švicar
skoj. Kad je škola propala, on i njegova žena Isha preselili su se u
prostranu seosku zgradu u Grassu, na jugu Francuske, a tada, 1937.
godine, otišli su u Egipat gdje ga je zadivio Hram u Luxoru.
Schwaller je vjerovao da su Egipćani razmišljali na način koji
sadašnji svijet gotovo ne može shvatiti. U Aleksandriji je posjetio
grob Ramzesa IX. i ondje su ga očarale slike koje su prikazivale
pravokutan trokut u kojem je hipotenuza bila faraonovo tijelo. Stra-

nice trokuta imale su omjer 3:4:5, drugim riječima, bio je to trokut
pomoću kojega svako dijete u školi uči Pitagorin poučak - da je
kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad druge dvije
stranice. Schweller se zainteresirao jer je Ramzes IX. vladao oko
1010. godine pr. Kr., dakle više od 500 godina prije Pitagore. Budu
ći da je Schwaller proveo mnogo vremena proučavajući arhitekturu
srednjovjekovnih katedrala, znao je da je znanje srednjovjekovnih
slobodnih zidara potjecalo iz starog Egipta. Počeo je sustavno prou
čavati egipatske hramove, a naročito hramove Luxora.
Prvo što uočava turist koji gleda njegovu kartu Luxora jest da je
Hram 'iskrivljen', kao da je dvorište što leži unutar zidova bilo
malo udareno sa strane nekim golemim čekićem. Budući da su Egi
pćani bili majstori graditeljstva, koji su mogli položiti kamene
blokove jedan uz drugi tako precizno da se među njih ne može ugu
rati ni oštrica noža, očito postoji razlog za tu anomaliju. Zadivlju
jući sklad arhitekture ostavlja malo sumnje da je sve to dio jednoga
geometrijskog plana.
Schwaller se dao na posao da riješi zagonetku. Posljedica toga je
njegovo majstorsko djelo The Temple of Man (Čovjekov hram) obja
vljeno 1957. godine koje je dokazivalo da je Hram u Luxoru go
lem geometrijski kompleks, da simbolički predstavlja čovjeka - to
je, zapravo vrsta gigantskog hijeroglifa. Budući da čovjek korača
naprijed, da sliči raskoraku diva Ramzesa II. u jugoistočnom kutu
Hrama, dvorište koje predstavlja niži dio noge ima oblik kvadrata
udarenog sa strane.
Jedno od Schwallerovih oštroumnih zapažanja bilo je da Hram
sadrži i mnogo primjera geometrijske proporcije poznate kao 'zlat
ni rez' (poslije su ga Grci označili slovom ). Zvuči kao opskurna
definicija iz geometrijske knjige, ali to je stajalište jako važno i ima
središnju ulogu u preciznoj lokaciji svetih mjesta.
Priroda sve vrijeme koristi zlatni rez. Ljudsko tijelo je primjer za
to, a pupak djeluje kao granica između dva dijela. Taj zlatni rez mo
že se pronaći u spiralama rasporeda lista, u laticama oko ruba cvi
jeta, u lišću oko debla, u borovim češerima, u sjemenkama glave sun
cokreta, u morskim školjkama - čak u krakovima spiralne maglice.
Zašto priroda tako voli taj oblik? Jer je to najbolji način zaštite, to

Zlatni rez ili dobiva se podjelom linije

je štednja beskorisnog prostora. Umjetnici su ga također otkrili na
vrlo ranom stupnju, jer je taj način podjele slike čudnovato ugodan
oku, na posve isti način na koji su glazbene harmonije ugodne uhu.
Očito je da postoji nešto vrlo važno u tom broju koji izgleda tako
jednostavno. Zapravo, radi se o broju 0,618034 koji se ponavlja u
beskonačnost.

On se ne ponavlja kao što to čine neke decimale.
Drugi oblik je 1,618. Želite li proširiti crtu udaljenosti, jedno
stavno je pomnožite brojem 1,618 .
Značajan je i drugi dio matematike: to je niz brojeva što ih je ot
krio matematičar Fibonacci, u kojima je svaki broj zbroj prethodna
dva broja. Počnete li s 0, a sljedeći je broj 1, tada je 0+1=1 Taj 1 +
prijašnji 1 = 2. Taj 2 + prethodni 1=3.1 tako dalje.-
0,1,1,2,3,5,8,13,21,34,55 ...
Uzmete li bilo koja dva Fibonaccijeva broja i podijelite li svaki
onim prije njega, odgovor se sve više približava zlatnom broju
0,618034... što su brojevi veći. No, bez obzira na to koliko brojevi

postanu veći - čak kad se radi o bilijunima ili trilijunima, broj nikad
ne može stići do zlatnog broja.
Ovi Fibonaccijevi brojevi mogu se pronaći u borovim češerima,
u školjkama i spiralnim maglicama.
Schwaller se jako uzbudio kad je to otkrio u Hramu u Luxoru.
Proveo je mnogo godina u Švicarskoj, proučavajući zakone uni
verzalnog sklada sažete u katedralama kakva je ona u Chartresu.
Njegove je rezultate ukrao alkemičar Fulcanelli i objavio ih je pod
svojim imenom 1925. godine u knjizi s naslovom The Mystery of
the Cathedrals (Tajne katedrala), koja je ubrzo postala klasika.
Schwaller nije sumnjao u to da je zakon o skladu bio dio znatno sta
rije tradicije koja je bila već razvijena u doba starog Egipta. Kad su
njegovi prvi rezultati bili objavljeni 1949. godine u knjizi The Temple
of Man, izazvali su intelektualističko ushićenje one vrste u kojoj
Francuzi toliko uživaju, i Schwaller je ubrzo postao jednako slavan
kao njegovi suvremenici Sartre i Camus. No, ushićenje nije potraja
lo - javnost se ubrzo zasitila egipatske geometrije.
Schwaller je vjerovao da je spomenuta tradicija antidatirala dre
vni Egipat, jer u vrijeme njegova prvog posjeta Sfingi, sumnjao je
u to da je ona bila nagrižena pješčanim vjetrovima, nego vodom. To
je navodilo na činjenicu da je ona nastala davno, 2 500 godina pr.
Kr., uobičajenim datumom utvrđenim za piramide u Gizi. Schwalle-
ru je bila bliska okultna tradicija - da Sfingu nisu gradili stari
Egipćani, nego preživjeli iz civilizacije Atlantide, koji su pobjegli
kratko vrijeme prije konačne katastrofe. U svojoj posljednjoj knjizi
Sacred Science (Sveta znanost), govorio je o atlantidskoj rasi, o
'drevnim ostacima koji su se udomaćili u Sjevernoj Africi. Val tih
ljudi, prešavši Saharu u Africi, konačno se naselio u dolini Nila.'
Pravi datum gradnje Sfinge vjerojatno je bio oko 10.000 godina pr.
Kr.

Schwaller je umro u Grassu 1961. u 74. godini. Iako su se njego
ve knjige brzo rasprodale, primjerak knjige Sacred Science došao je
u ruke studenta egiptologije, Johna Anthonya Westa. On je bio uvje
ren kako je apsurdno vjerovati da je stari Egipat nastao oko 3 100.
godine, što su prihvatili mnogi egiptolozi. - te da se već nakon pet
stoljeća počelo s gradnjom piramida. Mislio je da bi to izgledalo

kao da tražimo da se vjeruje kako u Europi nije postojala civilizaci
ja sve do 5. stoljeća prije katedrale u Chartresu. Što je West sazna
vao više o egipatskoj znanosti, medicini, matematici i astronomiji,
to mu se činilo očitijim da je egipatska civilizacija bila mnogo stari
ja nego su egiptolozi obično vjerovali.
Dok je čitao knjigu Sacred Science, shvatio je kako možda pos
toji jednostavan način da se sve to dokaže. Da je Sfinga i tlo oko nje
bilo erodirano kišom, a ne pijeskom koji je nanio vjetar, dobar geo
log morao bi to vidjeti na prvi pogled. Raspravljao je o tom proble
mu u neobičnoj knjizi pod naslovom The Serpent in the Sky (Zmija
na nebu). Bila je to čudna knjiga jer se uglavnom bavila raspra
vom o Schawlleru de Lubiczu, egipatskoj geometriji i zlatnom rezu.
Knjigu sam dobio na recenziju u srpnju 1979. godine. Naravno, odu
ševio me posljednji odlomak Egypt, the Heir to Atlantis (Egipat, na
sljednik Atlantide) s fotografijama koje su uspoređivale okolinu
Sfinge s kamenim licem kraljice Hatšepsut iza Hrama. Geolozi se
slažu da su oba mjesta erodirala uslijed djelovanja vode. Meni su
ona doista vrlo slična.
West je potrošio mnogo godina da pronađe geologa širokih po
gleda kojega bi poštovali njegovi kolege. U pratnji geologa s Bo
stonskog sveučilišta Roberta Schocha, West je otputovao na izlet u
Kairo. Dok su stajali pred prostorom Sfinge, bio je nervozan što je
bilo razumljivo, jer je gotovo očekivao da će Schoch istaknuti kako
je učinio elementarnu pogrešku, to jest da je eroziju uzrokovao pije
sak. Na njegovo olakšanje, Schoch je bacio pogled na Sfingu i slo
žio se s mišljenjem o eroziji pod utjecajem vode.
Razliku djelovanja je lako objasniti. Da je kameno lice bilo razo
reno u pješčanim olujama, njegovi meki slojevi bili bi istrošeni dok
bi se tvrdi i dalje isticali, tako da bi profil kamena izgledao poput
slojevitoga kolača ili spljoštenog sendviča. Kad kameno lice erodi
ra zbog oborina, meki slojevi su istrošeni horizontalno, ali kiša ure
zuje i vertikalne kanale, pa profil stijene izgleda pomalo kao serija
dječjih stražnjica sa zaobljenim linijama. Takvi utjecaji vremena bili
su vidljivi na Sfingi i području oko nje.
Po mišljenju Schocha, Sfinga je vjerojatno bila građena oko 7000
godina pr. Kr., što bi značilo da je stara 9 000, umjesto 4 500 godi-

na. Kada je objavio taj rezultat kolegama geolozima na konferenci
ji Američkog geološkog društva u listopadu 1991. godine, počele su
žučne rasprave, iako su, što je bilo prilično čudno, mnogi geolozi
bili spremni složiti se s tom viješću. Egiptolozi su izjavili kako je
Schochovo stajalište čisto fantaziranje.
West je također nagovorio starijega sudskog procjenitelja Franka
Dominga iz policijskog odjela u New Yorku da ispita istrošeno lice
Sfinge, te utvrdi da li bi to mogao biti faraon Kefren, čiju su bistu
pronašli zakopanu u Dolini hrama nasuprot Sfingi. Domingo je otpu
tovao u Kairo te primijenio na Sfingu iste metode koje bi upotrijebio
kad bi pokušao identificirati oštećeno lice trupla na fotografiji. Nje
gov je zaključak bio: Sfinga nikako nije predstavljala faraona Kefrena
- brada je bila istaknutija, usta su imala drugačiji oblik, a obrazi su
bili nagnuti pod drukčijim kutom.
West je objavio članak o pronalascima u jednom ilustriranom ča
sopisu i poslao mi presliku. Dogodilo se da su me zamolili da napi
šem kratak filmski prikaz o Atlantidi za holivudskog producenta.
Iskoristio sam Westovu teoriju da su Sfingu gradili preživjeli s Atlan-
tide. U rujnu 1983. godine sastali smo se u New Yorku i tada mi je
pokazao grubi izvadak televizijskog dokumentarca koji je napravio
o Sfingi. Kad sam mu rekao kako mislim napisati knjigu o cijeloj
priči sa Sfingom te o dobu civilizacije, uputio me na druge pisce ko
ji bi možda željeli raditi na istoj temi. Jedan od njih je bio novinar
za ekonomska pitanja Graham Hancock, koji je napisao knjigu The
Sign and the Seal* (Znak i pečat) o Zavjetnom kovčegu, a sada je
pisao knjigu tvrdeći da je civilizacija vjerojatno mnogo tisuća godi
na starija nego to povjesničari vjeruju. Drugi je bio kanadski knji
žničar Rand Flem-Ath, pisac knjige o Atlantidi, koja je bila još uvi
jek samo u rukopisu. Zbog svoje knjige zabilježio sam obje njihove
adrese.

Kako se dogodilo da je West saznao za Randovu knjigu When the
Sky Fell? Opet slučajno! U ožujku 1993. godine Rand je čitao časo
pis 'Saturday Night' koji je sadržavao članak o Sfingi Paula Robert-
sa , pisca koji je pisao o filozofiji Istoka, prepričavajući priču Joh-

* Graham Hancock, Znak i pečat.

na Westa i Roberta Schocha, te opisujući Westovu sumnju da su
Sfingu možda gradili preživjeli s Atlantide. Rand je pisao Paulu Ro-
bertsu priloživši kratak pregled svoje knjige. Na njegovu radost,
Roberts je odgovorio nakon nekoliko dana faksom, pristajući da
pročita cijelu knjigu. Nakon toga je Roberts poslao kratak pregled
svojem starom prijatelju Johnu Westu, a predložio je i jednoga ka
nadskog nakladnika.
Kad sam se vratio u Englesku u rujnu 1993. godine nisam gubio
vrijeme pišući Randu i Grahamu Hancocku. Za manje od tjedan
dana primio sam tipkani izvadak dviju knjiga: When the Sky Fell i

Fingerprints of the Goods (Otisci bogova)* .

Hancockov tipkani rukopis bio je opširan. Nije tvrdio da su sve
mirski posjetitelji odgovorni za civilizaciju, kao što je isticao Dani-
ken, nego je jednostavno dokazivao da su naši preci, koji su gradili
Tiahuanaco u Andama, meksičke i egipatske piramide - bili tehnič
ki usavršeniji nego je do danas bilo priznato. Citirao je astronomske
dokaze bolivijskog znanstvenika Arthura Posnanskog - koji je pro
veo gotovo cijeli život u proučavanju ruševina Tiahuanaca - o tome
da je 'Hram' ili Kalasasaya bio građen 15 000 godina pr. Kr., 9000
godina prije procjene o početku civilizacije na Srednjem istoku.
Hancock je također naveo belgijskog inženjera Roberta Bauvala,
predstavljenog u knjizi pod naslovom The Orion Mystery (Tajna
Oriona). Bauval je tri piramide u Gizi snimio iz zraka, te ga je iz
nenadio njihov prilično čudan raspored. Prve dvije piramide - Keop-
sova Velika piramida, i piramida njegova sina Kefrena - bile su
građene u nizu tako da se mogla povući dijagonala s gornjeg lijevog
ugla Velike piramide ravno kroz suprotni ugao, a tada dalje kroz dva
suprotna kuta Kefrenove piramide. Očekivali biste da se ta crta nas
tavlja kroz dva kuta najmanje od triju piramida, kroz Mikerinovu.
Zašto je, dakle, treća piramida bila izvan niza? I zašto je bila tako
mala u usporedbi s druge dvije? Mikerin je bio moćan faraon, kao
njegovi otac i djed.
Odgovor se javio Bauvalu dok je jedne noći bio u pustinji i pro
matrao tri zvijezde u Orionovom pojasu - Orion izgleda kao tri
trokuta postavljena jedan na drugi, a pojas prolazi njihovom sredi-

* Graham Hancock: Otisci bogova.

nom. Tri zvijezde su postavljene točno kao tri piramide. Osim toga,
Mliječna staza koja se prostire pokraj njih preko cijelog neba, nali
kuje Nilu, koji teče na sjeveru uz piramide. Bauval je znao da su
Egipćani smatrali svoju zemlju odrazom neba. Jesu li to mislili do
slovno, gradeći piramide tako da odražavaju pojas njihova svetog
zviježđa Oriona, koji je predstavljao boga Ozirisa?
Međutim, ako su piramide smatrane slikovitom predodžbom zvi
jezda Orionova pojasa, Bauval je uočio da one nisu posve dosljedan
odraz zvijezda. Zbog pojave nazvane precesija ekvinocija*,
konstelacija se pomiče gore-dolje nebom otprilike tijekom 26.000
godina. Dok se tako ponaša, ona se okreće pomalo spiralno. Zami
slite da je dvostruki trokut proboden na kraju kazaljke koja pokazu
je minute na satu i vi je možete vidjeti kako se pokreće od 12 sati
do pola sata poslije 12. Ona će se u tom razdoblju potpuno okrenuti.
Zapravo, precesija uzrokuje da se konstelacija zvijezda pomiče
samo oko devet minuta poslije 12, ali ona ipak mijenja svoj kut.
Bauval je izračunao kako je prošlo oko 10.500 godina pr. Kr. otkada
je Orion posljednji puta odrazio piramide u Gizi poput velikog zr
cala.

Osjećao je da je taj jedan datum morao imati duboko značenje za
stare Egipćane - zapravo se to dogodilo u vrijeme koje sveti teksto
vi označuju kao 'Prvo doba', zep tepi, kao početak egipatske povi
jesti. Je li Sfinga građena da komemorira to "Prvo doba" oko 10.500
godina pr. Kr.? Ako Bauval ima pravo, sfinga je bila građena prije
Schochove procjene od 7 000 godina prije Krista.
Bauval nije mislio da su i piramide građene 10.500 godina pr. Kr.
- mislio je kako astronomski dokazi koji se odnose na 'zračno svje
tlo' iz kraljičine sobe pokazuju da je Velika piramida zapravo bila
građena 2.500 godina pr. Kr., upravo kao što vjeruju egiptolozi, ali
je osjećao daje cijeli kompleks Gize bio gotovo sigurno planiran 10
500 godina pr. Kr. U svom djelu Fingerprints of the Gods Graham
Hancock pretpostavlja da je možda niži dio Kefrenove piramide

* precesija ekvinocija - premještanje točke proljetnog ili jesenskog ekvinocija uslijed
laganog zakretanja smjera Zemljine osi, zbog čega se Sunce svakoga dana vrati u tu točku,
čime završava svoj prvi obrat po ekliptici

građen 10 500 godina pr. Kr. jer njegovi masivni blokovi ne sliče
mnogo manjim blokovima drugih dviju piramida.
Graham Hancock mi je mnogo pomagao kad sam počeo pisati
svoju knjigu, koja je bila slučajno tiskana pod naslovom From
Atlantis to the Sphinx (Od Atlantide do Sfingi) . Poslao mi je dvije
potpune verzije tiskanog materijala knjige Fingertprints of the Gods,
a sljedeće godine dobio sam od njega i rukopis nastavka na kojem
su zajedno radili on i Robert Bauval: Keeper of the Genesis (Čuvar
Postanka) s pozivom da iskoristim sve što mi treba.
Rand je također pridonio uspjehu knjige Fingerprints of the Gods.
Graham je javljao kako je fizički i mentalno bio u lošem stanju kad
je završio pisanje knjige, fizički zbog mnogih mjeseci putovanja, a
mentalno jer je počeo sumnjati u vlastite pronalaske o izgubljenoj
civilizaciji, koja je prethodila starom Egiptu i Sumeranima. Njegovi
su mu istraživači zadavali probleme, odstupajući, objašnjavajući da
jednostavno ne postoji nijedno mjesto na Zemlji gdje bi se ostaci ta
kve izgubljene civilizacije mogli skriti. To mjesto sigurno nije ni dno
Atlantika gdje nema nikakvih dokaza o potonuloj zemljinoj masi.
U to je vrijeme Graham primio Randovo pismo. Njegovu je adre
su dobio od Paula Robertsa. Priloženi primjerci knjige When the Sky
Fell riješili su njegov problem, dok su se razne karte koje je prouča
vao - one Pirija Reisa, Philipa Blanchea, Oronteja Fineja - sada sve
srušile, poput dijelova koji nedostaju u igri sastavljanja slika od
rezbarenih komada. Atlantida se morala smjestiti na Antarktiku. S tom
jedinom spoznajom, Graham je povezao sve svoje klimave zaključke.
I u knjizi When the Sky Fell Rand je podsjećao da jezik plemena
Aymara, koje živi oko jezera Titicace, ima strukturu koja je tako lo
gična, da se može napisati algebarskim rukopisom koji mogu razu
mjeti i kompjutori. Zato se taj jezik može koristiti kao prijelazni u
osposobljavanju kompjutora da prevodi druge jezike. Njegova je
struktura tako jednostavna da je bolivijski matematičar Rojas de
Guzman smatrao da je taj jezik stvarao druge jezike i da 'je bio kon
struiran iz ničega'.
To zvuči kao još jedna potvrda Danikenovim posjetiteljima sa
zvijezda, ali ni bračni par Flem-Ath ni Graham Hancock nije za to.
Jednostavno ističu da legende o 'bogovima' postoje svuda u Sred-

njoj i Južnoj Americi, a bogovi su došli s istoka. Njihov poglavica
je imao bradu (domoroci iz Amerike nemaju bradu) i izgledao je
kao Europejac. Ima mnoga imena u raznim dijelovima Južne Ame
rike - Viracocha, Quetzalcoatl, Kontiki, Votan, Kukulcan - poznat
je kao bog koji je stvorio civilizaciju i moralni zakonik, koji je
zabranjivao ubojstva. Kad je napokon otplovio, obećao je vratiti se.
Azteci iz Meksika krivo su shvatili napad Španjolaca, misleći da se
bogovi vraćaju. To je bio razlog da je njihovo kraljevstvo lako pobi
jeđeno. Profesor Arthur Posnansky zaključio je iz legendi Avmara
da oni vjeruju kako je njihov jezik bio jezik bogova. Ni Graham
Hancock ni Flem-Athovi ne smatraju postojanje posjetitelja iz sve
mira objašnjenjem mnogih starih tajni - bijeli bogovi s istoka mo
žda su doplovili s vlastitog kontinenta, koji je propao kad su oni
došli u Meksiko i Južnu Ameriku.
Nakon mnogih godina razočaranja, pokušavajući pronaći nakla
dnika za svoju knjigu, bračni par Flem-Ath iznenada je počeo osje
ćati da su prilike povoljnije. Ponudio sam napisati predgovor knjizi
i ona se pojavila 1995. godine, godinu dana prije moje knjige From
Atlantis to the Sphinx i Bauval-Hancochova djela Keeper of Genesis.
Ovo posljednje djelo nastoji objasniti zašto su - ako su stari Egi
pćani (ili Atlantiđani) izrađivali planove za piramide u Gizi 10500
godine pr. Kr. - čekali još 8 000 godina da ih sagrade? Prema dvo
jici autora, razlog je bio veoma formalan. Naime, 2 500 godina pr.
Kr. precesija ekvinocija konačno je dovela konstelaciju Oriona (ko
ja predstavlja Ozirisa) do točke na nebu koja odražava plato Gize -
mjesto 'Prvog doba' na Zemlji. Egipćani su gradili Veliku piramidu
i propisali pomno izrađen obred kada je Oziris stigao kući u Pira
midu, a zatim je otišao u svoj dom na nebu. Ta teza mora izazvati
sumnjičavost, i sliči tvrdnji da su učenici koji su bili prisutni pri Isu
sovu raspeću poslije planirali izgraditi Vatikan da izvedu obred koji
bi bio simbol raspeća, ali to se ipak tvrdi na temelju njihova golema
astronomskog znanja.
Knjiga je bila prevedena na deset jezika. Rand se uskoro našao
zapleten u novi projekt povezan s njegovim prijašnjim djelom.
U listopadu 1993. godine, kratko vrijeme prije nego je bila pri
hvaćena knjiga When the Sky Fell, John West je poslao Randu čla-

nak Roberta Bauvala prikupvši argumente koji će se pojaviti u knjizi

The Orion Mystery i Keeper of Genesis. Bauval je objasnio svoje gle

dište da piramide u Gizi točno odražavaju zvijezde Orionova pojasa
najranije 10.500 godina pr. Kr., početkom sadašnjeg 'precesijskog
ciklusa'. Tvrdio je da je Sfinga bila građena u to vrijeme. Rand je
datirao posljednje veliko pomicanje Zemljine kore u 9600. godinu
pr. Kr. A John West je želio znati kako Rand objašnjava taj raskorak
od 900 godina.

Rand je odgovorio da svi arheološki i geološki dokazi upućuju
na 9 600. godinu, kao na točan datum. Ali, Bauvalova tvrdnja nije
uključila činjenicu da je Sfinga morala biti građena 10.500 godina
pr. Kr., nego jednostavno činjenicu daje Sfinga i proslavila taj datum.
Pitanje je u svakom slučaju nastavilo izjedati Randa kao što ga je
problem s Atlantidom mučio prije dvadeset godina, dok ga slučajni
događaj nije smjestio u oštriji fokus. Rose je često donosila kući knji
ge iz knjižnice za koje je mislila da će zanimati Randa. Jedna je bila

Archaeoastronomy in Pre-Columbian America (Arheološka astrono

mija u Americi prije Kolumba). Knjiga je objavljena 1975. godine, a
napisao ju je dr. Anthony Aveni. Ona je odredila ključ zagonetke.
Najvažniji pretpovijesni spomenik u Meksiku nesumnjivo je vjer
ski kompleks Teotihuacan, 32 km sjeveroistočno od Mexico Cityja.
Na vrhuncu svojega razvoja, oko 600. godine, prostirao se na 31 če
tvornom kilometru, bio je to u ono vrijeme grad veći od carskog Ri
ma. Tada, oko 750. godine iznenadno je i potpuno propao. Uzrok još
nije poznat, iako postoji vjerojatnost da se radilo o potresu jer su
pronađena velika područja grada uništena do temelja.
Avenija dugačka 3,2 km, poznata kao Put mrtvih, ne proteže se
točno sa sjevera na jug. Proteže se 15,5 stupnjeva prema pravom
sjeveru, i ima smjer sjeveroistok. Nitko ne zna zašto. Postoji pretpo
stavka da je avenija građena prema položaju zviježđa Plejada (ili
Sedam sestara), konstelaciji koja je bila važna u srednjoameričkoj
mitologiji.

Rand je bio uzbuđen doznavši da postoji čak 49 drugih svetih
gradova u Meksiku s položajem sjever-istok. Dok je proučavao Put
mrtvih, zaprepastila ga je zanimljiva sumnja. Je li bilo moguće da je
grad bio položen u smjeru pravoga sjevera, da je pokazivao pravi

sjever prema starom Sjevernom polu u Hudsonovu zaljevu, u doba
kad je sveti grad Teotihuanacan dobivao prve temelje?
Na prvi pogled to mi je izgledalo mogućim. Pol u Hudsonovu za
ljevu datiran je u 9600. godinu pr. Kr. Čak i vanjske procjene o Teo-
tihuacanu tvrde da je građen tek oko 4 000 godina pr. Kr. Najšire pri
hvaćena procjena među arheolozima je 150 godina pr. Kr.
Rand je također bio svjestan činjenice da je većina vjerskih po
dručja građena na starim religioznim terenima, kao da je i samo tlo
smatrano svetim. Od Australije do Sjeverne Europe, od Kine i Japa
na do Kanade, sveto mjesto smatra se svetim već milenijima. Mnogi
su hramovi građeni na mjestu starijih hramova. U ranom VII. stolje
ću papa Grgur Veliki rekao je Augustinu, koji je pokrstio Englesku,
da gradi kršćanske crkve na mjestu poganskih hramova. Kupola na
Stijeni u Jeruzalemu, jedno od islamskih najsvetijih mjesta, sagra
đena je na židovskom svetom terenu. Arheologija je otkrila ostatke
pet različitih gradova u Tiahuanacu, u Andama. Ako je civilizacija
postojala 10.000 godina pr. Kr., kao što Hapgood i Flem-Athovi vje
ruju, tada je vrlo vjerojatno da je Teotihuacan bio sveto mjesto ti
sućama godina prije 4 000.-te g. pr. Kr.
Hapgood je izjavio da je dužina starog Sjevernog pola u Hudso
novu zaljevu bila oko 83 stupnja zapadno od našega sadašnjeg me
ridijana u Greenwichu (njegova širina je bila 60 stupnjeva sjever
no). Teotihuacan je 98 stupnjeva i 53 minute zapadno. Na karti obiju
Amerika izgleda kao da je Put mrtvih usmjeren ravno na pol Hud-
sonova zaljeva. Ali, budući da je karta projekcija globusa na ravnoj
površini, može se steći pogrešan dojam. U svakom je slučaju izgle
dalo da je taj put usmjeren na stari Sjeverni pol, a to je bio vrlo zna
čajan prvi korak.

Što je s drugih 49 'pogrešno lociranih' meksičkih terena? Rand
je ispitivao četiri takve lokacije - Tulu, Tenavucan, Xochicalco i
Copan. Rezultat je uvijek bio isti. Raspored svih mjesta činilo se da
pokazuje put do mjesta unutar staroga Sjevernog pola.
Avenije dao vrlo zanimljiv komentar: 'Mnogi uporno vjeruju da
su ono što doista gledamo ostaci nacrta goleme zemlje koje je izra
dila nestala civilizacija Atlantide.' Očito misli na autore kao što je
Peter Tomkins, koji je napisao knjigu Secret of The Great Pyramids

(Tajna velikih piramida) i Mysteries of the Mexican Pyramids
(Tajna meksičkih piramida), te britanskog pisca Johna Michela,
koji je popularizirao koncepciju 'ley linije' - linije zemljine energije.
Bilo je to godine 1970., ali tu je ideju spomenuo samo zato daje od
baci. Kao i svi akademici, Aveni je smatrao Atlantidu čistim mitom,
zgodnim lovačkim terenom za ljude s fiksnim idejama. Budući da
su i Hapgood i Rand bili prilično sigurni da je Atlantida ili neka sli
čna civilizacija doista postojala, Avenijev komentar smatrao se u
svakom slučaju izazovom. Pretpostavimo, s obzirom na argument,
da je postojala vrsta svetog hrama u Teotihuacanu 10.000 godina pr.
Kr., te da je bio okrenut prema Sjevernom polu. Pretpostavimo ta
kođer da je 49 'pogrešno smještenih' gradova u Meksiku bilo us
mjereno na pol u Hudsonovu zaljevu. Ako je Hapgood imao pravo,
Antarktik bi možda bio 3 400 km sjevernije nego danas i imao bi ugo
dnu umjerenu klimu.
Razne pomno ispitivane lokacije sugeriraju da je postojala civi
lizacija koja se širila po golemom prostranstvu. Profesor Posnansky
misli da je Tiahuanaco u Andama bio grad koji je cvjetao oko 9 000
godina pr. Kr. Izgleda da smo i mi gledali u nešto slično Hapgo-
odovoj predodžbi svjetski rasprostranjene pomorske civilizacije (on
je to smještao u vrijeme oko 7 000 godina pr. Kr., ali mi smo tako
đer znali da je vjerovao kako je Atlantida bila razorena 9 600 godi
na pr. Kr.). Da je takva civilizacija postojala, ideja o 'pregledu pro
strane zemlje' bila bi apsurdna. Hapgoodove 'karte drevnih morskih
kraljeva' dale su naslutiti nešto slično - karte su pokazivale tadašnji
Antarktik dok je bio bez leda.
U ovom trenutku, web stranica nazvana 'Kako je daleko?' omo
gućila je Randu da izračuna točnu udaljenost bilo kojeg mjesta na
Zemlji do nekoga drugog mjesta. Što je još važnije, ona je također
pokazivala točan smjer jednog mjesta u odnosu na drugo mjesto.
Nažalost, prvi rezultat ovoga novog načina bilo je veliko razočara
nje. Kad je Rand na taj način pokušao izračunati položaj Teotihua-
canova odnosa prema polu u Hudsonovu zaljevu, otkrio je da taj
položaj, nažalost, ne upućuje na njega kao na putokaz - taj se polo
žaj, naime, nalazio prije pod nagibom od 11,6 stupnjeva nego na
15,5 stupnjeva, kao što je pretpostavljao. Rand je požurio sa svojim

proučavanjem. Ideja da meksički predjeli pokazuju na stari Sjeverni
pol poput različitih putokaza nije bila dokazana. Iako je tako mnogo
predjela bilo usmjereno istočno od sjevera, web-stranica mu je dala
drugo, jednako tako korisno sredstvo - udaljenost.
Na cijeloj Zemlji jedan stupanj širine jednak je, grubo rečeno, 118
km (stupnjevi dužine, nasuprot tome, variraju od 111 km na ekvatoru
do nekoliko metara na polovima. Doista, na Sjevernom ili Južnom po
lu možete prijeći cijelu zemljinu dužinu za nekoliko trenutaka).
Rand je znao da Velika piramida otkriva golemo znanje matema
tičara i zemljopisaca. Njezine četiri strane usmjerene su točno na
četiri strane svijeta, a njezin položaj je 30 stupnjeva sjeverno od
ekvatora - to je jedna trećina udaljenosti od ekvatora od pola. Do
kaz da su Egipćani znali dužinu ekvatora i njegovu udaljenost od
polova, te da je sama piramida trebala predstavljati pola Zemlje od
ekvatora do Sjevernog pola, dokazuje da su dvije i pol tisuće godi
na pr. Kr. poznavali zemljopis cijeloga svijeta.
Da li bi Velika piramida, vjerojatno najpoznatije sveto mjesto na
svijetu, dopustila bilo kakav dokaz da podupre teoriju kako su sveti
gradovi bili građeni u smjeru staroga Sjevernog pola?
Rand je ubacio koordinate Gize na web-stranicu, te otkrio da je
u vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu Giza bila smještena 15 stupnje
va dalje na jug (naravno, jer je i pol bio pomaknut prema jugu).
Tada je zamislio crtu od Velike piramide do staroga Sjevernog pola,
a drugu od Velike piramide do sadašnjeg pola. Otkrio je kako je kut
između dviju crta bio 28 stupnjeva - broj 28 čini se da je imao ve
liku ulogu na podnožja Gize - u velikoj galeriji koja vodi do kralje
ve sobe ima 28 stuba, a Hram Sfinge ima 28 stupova. Osim toga u
knjizi Keeper of Genesis Bauval i Hancock su istaknuli da je uda
ljenost, s pozicija Gize, točaka solsticija (položaj u kojima se pojavi
sunce nad obzorom tijekom najduljeg i najkraćeg dana u godini) 56
stupnjeva između svake točke solsticija i ekvinocija.*
Randovo najuzbudljivije otkriće jest da je Hram Sfinge na 28
stupnjeva kao i Hram mrtvih u Velikoj piramidi. Kada se taj raspon
proširi, kao putokaz doslovno pokazuje pol u Hudsonovu zaljevu.

* solsticij 22. prosinca i 21. lipnja kad se sunce prestane kretati dalje na sjever odnosno
jug te se vraća u Rakovoj odnosno Jarčevoj obratnici

Vrijedno je primijetiti da su i Hram Sfinge i Dolina Hrama polo
ženi nasuprot Sfingi, te su građeni u megalitskom stilu od divovskih
blokova. West, Hancock i Bauval su tvrdili da potječu iz vrlo dav
nog ranog razdoblja. Isto se odnosi i na Hram mrtvih u Velikoj pira
midi, zbog čega je Rand tražio njihovu povezanost.
Želeći verificirati metode njihova pristupa i biti siguran kako
rezultati koje je dobio nisu samo posljedica slučajnih proračuna, Rand
se oprezno osvrnuo i na druge lokacije, koncentrirajući se na udalje
na područja Atlantika i na Srednji istok. Ovdje nije bilo profesora
Avenija da prikladno sažme dokaze svakog područja posebno. Bio
je to dugotrajan rad, ali se pokazao vrijednim. Upravo kao što su
meksički prostori krivo usmjereni na istok od današnjeg Sjevernog
pola (tj. prema starom polu u Hudsonovu zaljevu), tako su srednjo-
istočna područja bila usmjerena na zapad, ponovno prema polu u
Hudsonovu zaljevu. To je uključivalo sljedeća mjesta:

1. Ur Kaldejski - njegov glasoviti zigurat i hram posvećen božici
Mjeseca Nani, okrenuti su na zapad od sjevera
2. Nipur -južno od Bagdada gdje su pronađene pločice s epom o
Gilgamešu u kojem je opisano kako je bio razoren otočni raj Dil-
mun u velikoj poplavi
3. Zigurat i Bijeli hram sumerskoga grada Uruka.
4. Zid plača u Herodovu hramu u Jeruzalemu, koji je okrenut prema
starom Sjevernom polu.

Kao i u slučaju Gize, Rand je počeo istraživati zemljopisnu širinu
svetih gradova. Uskoro je zaključio da se ono što on naziva 'svetom
udaljenošću', ponavlja uvijek iznova: to je širina koja se uvijek mo
že podijeliti na 360 supnjeva - kao što je Giza smještena na 30 stu
pnjeva. Quito, sjeverni glavni grad kraljevstva Inka, i Kartaga, feni-
čki grad, oba su bili na 30. stupnju sjeverno za vrijeme pola u Hud
sonovu zaljevu. Druga mjesta, kao npr. Uskršnji otok, Mohenjo-Daro
i tibetski sveti grad Lhasa bili su smješteni na ekvatoru.
Kad je identificirao 40 gradova na svetim zemljopisnim širina
ma, bio je prilično siguran da se ne radi tek o igri s brojevima.

Ovo su svete širine u doba dok je pol bio u Hudsonovu zalje-
vu (60°S, 83°Z). Sva ta mjesta su unutar polovice stupnja (30

nautičkih milja) od svete širine. Raiatea i Tahiti u južnom Paci-
fiku su najbliža mjesta toj širini,
(naglasio autor)

50° Rosslyn / Loanhead / Kilwinning
Tara / Newgrange / Knowth, Dunecht, Uxmal
Chichen Itza
45° Copan / Quirigua, Canterbury
30° Kartaga, Quioto
25° Troy, Konstantinopol
15° Piramide u Gizi, Jerihon/Jeruzalem, Asher. Nazca,
Gilgal, Heliopol
12° Babilon, Pjongjang
10° Ur / Uruk, Eridu, Teba / Luxor, Suza. Isa, Nara,
Kyoto Heian, Kumasi, Naqada, Lagaš
5° Biblos, Xi'an, Lalibala, Elefantina, Raiatea, Tahiti
0° Lhasa, Aguni, Mohenjo-Daro, Uskršnji otok

Napomena - mjesta povezna znakom '/'smještena su tako blizu jedno drugom da imaju
iste rezultate.

U Kanadi je u siječnju 1995. godine tiskana knjiga When the Sky
Fell i uskoro je prevedena na nekoliko jezika. Djelo Grahama Han-

cocka Fingerprints of the Gods izišlo je u travnju 1995. godine, a

golem uspjeh koji je postiglo dokazuje da je tada postojala publika
diljem svijeta koja se zanimala za ozbiljne knjige o istraživanjima
starih civilizacija. Moja knjiga From Atlantis to the Sphinx posveće
na Johnu Westu, Grahamu Hancocku i Robertu Bauvalu pojavila se
u svibnju 1996. godine i na dan objavljivanja bila rasprodana. Knji
ga Keeper of Genesis Roberta Bauvala i Grahama Hancocka poja
vila se 1996. godine, te uskoro postala najprodavanija knjiga. Je
dnako uspješna bila je i knjiga Christophera Knighta i Roberta Lo-
masa The Hiram Key (Hiramov ključ) *
Baš u to vrijeme prikazivao se i dokumentarac na kanalu 'Otkri
ća'. Ja i Rand bili smo autori filma, koji se zvao 'Potop'. Dok sam
ga gledao početkom 1998. godine, pitao sam se jesu li ga vidjeli
Rand i Rose. Odgovor je bio negativan - nisu čak ni znali da se pri
kazuje. Zato sam im sve snimio i poslao avionskom poštom na otok

*

Christopher

Knight,

Robert

Lomas:

Hiramov

ključ.

Vancouver. Njegov je učinak ponovno bio umirujući. Rand je napi
sao članak o svojoj teoriji svetog poretka koji je objavljen u časopi
su Atlantis Rising. Članak je sadržavao sljedeći zaključak:

Nikad nisam mislio da ću naći još jednu pustolovinu koju bih
mogao usporediti s mojom osamnaest godina dugom potra
gom za Atlantidom. Ali, jedinstven položaj najsvetijih grado
va na Zemlji izronio je kao tajna, koja u meni izaziva istu
zadivljenost kao i ono putovanje. Nadam se da ću podijeliti to
istraživanje na stranicama nove knjige Finding the Future -

Blueprints from Atlantis (Nalaženje budućnosti - otisci Atlan-

tide) koja će podignuti veo s tih starih prostora i iznijeti na vi
djelo skrivene sažete prikaze - poruke, zapise pa i detaljne
planove Atlantide.

Ali, postojao je jedan problem. Rose je bila zauzeta svojim dru
gim romanom; a kao knjižničar zaposlen s punim radnim vremenom,
Rand je imao još manje slobodnog vremena. Dok su gledali snimku
'Potopa', Rand je rekao: 'Zanima me hoće li to zanimati Colina?'
Oboje su mislili da neće jer su znali da sam ja pisao svoju knjigu Alien
Dawn (Vanzemaljsko podrijetlo). No Rand je odlučio da mi sve po
šalje faksom pa i članak koji je napisao za 'Atlantis Rising'.
Kad sam ga pročitao, osjetio sam da me svrbi tjeme. Ako je nje
gova teorija o svetim putokazima bila točna, tada se spotaknuo na
najsnažnijem dokazu što se tiče predatlantidske civilizacije. Nisam
gubio vrijeme, javio sam mu faksom da pristajem. Nakon toga smo
prebacili naše dopisivanje na e-mail, jer je uskoro postalo jasno da
bi golema količina informacija koju je sakupio, trebala biti poslana
u dopisima od dvanaestak stranica odjedanput. Za manje od dva
mjeseca imao sam više od dvije stotine stranica.
Većina materijala odnosila se na svete putokaze. Međutim, drugi
smjer istraživanja iznjedrio je začuđujući i gotovo nevjerojatan do
kaz o Hapgoodovoj 'naprednoj razini znanosti' davno prije najsta
rije civilizacije.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->