Rand Flem-Ath

Colin Wilson

OTISAK
ATLANTIDE
OTKRIVANJE TAJNE O DAVNO IZGUBLJENOJ CIVILIZACIJI
 Naslov izvornika : R. Flem-Ath and C. Wilson THE ATLANTIS BLUEPRINT
_______Unlocking the mistery of a long-lost civilization________
___________Copyright © 2000 Rand Flem-Ath and Colin Wilson

Američki znanstvenik Charles Hapgood uvjeravao je 1982. g. mladog

knjižničara Rand Flem-Atha u nešto čudesno - da je civilizacija stara
gotovo 100 000 godina, a on ima za to dokaze. No, prije nego što je
uspio dokazati te neobične tvrdnje, Hapgood je tragično stradao u au­
tomobilskoj nesreći.
Zajedno s Colinom Wilsonom, Flem-Ath je počeo istraživati istinitost
izjave američkog znanstvenika. Njihovo proučavanje najsvetijih mjesta
na svijetu - Stonehengea, Velikih piramida, Machu Picchua i mnogih
drugih mjesta, dovelo ih je do začuđujućih otkrića. Te spomenike nije
gradilo stanovništvo zbog svojih lokalnih potreba, već su oni činili čvrst
geometrijski model koji je zauzvrat dao naslutiti postojanje drevne
napredne civilizacije, koja je postojala prije nego što je potop razorio
Atlantidu, čije je znanje o svijetu bilo mnogo šire nego što se prije
moglo i zamisliti.
Knjiga OTISAK ATLANT1DE odgonetava ovu značajnu tajnu i
njezine uzroke te pokušaj znanstvenika Atlantide da sačuvaju baštinu
svoje civilizacije. Ona pokazuje kako se to znanje povremeno gubilo
i ponovno otkrivalo. OTISAK ATLANTIDE je izazov našoj percepciji
čovječanstva; to je knjiga koja predstavlja svoje argumente s golemom
sposobnošću uvjeravanja - naime, ona tvrdi da naša civilizacija nije
prva koja se pojavila na planetu, a vjerojatno nije ni posljednja.
 SADRŽAJ

Predgovor 04
1. Hapgoodova tajna potraga za Atlantidom 11
2. Precizne karte 38
3. Početni meridijan u Gizi 67
4. Totova sveta soba 088
5. 6 000 stupnjeva Celzijusovih 110
6. Drevni moreplovci 137
7. Pali anđeli 173
8. Mjesta zlatnog reza 202
9. Što su pronašli templari 240
10. Baština 272
Dodatak 1: Precizne karte Atlantide
294
Dodatak 2: Pismo Charlesa H. Hapgooda od 16. listopada
1982. godine Rand Flem-Athu
302
Dodatak 3: Sveta mjesta povezana s polom u
Hudsonovu zaljevu
305
Dodatak 4: Sveta mjesta povezana s polom na Yukonu
309
Dodatak 5: Traganje za izgubljenim mjestima
312
Dodatak 6: Gubitak vremena i izgubljeni prostor:
Kako je određivanje starosti ledene jezgre
pošlo krivim smjerom 317
Dodatak 7: Mehanika pomicanja zemljinog omotača 324

O autorima 330
 PREDGOVOR
Rand Flem-Ath

Pokraj mjesnog trgovačkog središta, neki se dječak naginje nad

novčić koji se sjaji pod vodom u fontani punoj mjehurića. Mali pu­
stolov skida cipele, ali prije nego se uspije popeti preko ruba jezer­
ca da uhvati potonulo blago, njegova ga majka povlači natrag i gura
mu sjajni novčić u ruku. 'Zaželi nešto', nagovara ga. Uz dramatičnu
pronicavost, novčić je bačen u vodu i brižno promatran kako tone na
plavo popločeno dno fontane.
Dok sam pratio djetetovo uvođenje u obred želja, pitao sam se,
koliko onih koji bacaju novčiće znaju koje je podrijetlo ovoga ro­
mantičnog praznovjerja.
U drevna vremena tekuća voda se smatrala darom bogova. Mje­
sto na kojemu joj je božica Zemlje dopustila da se pojavi, smatralo
se svetim. Da izraze zahvalnost, ljudi bi ondje ostavljali mali dar. Ta
se tradicija zadržala čak i kad su ljudi naučili otkrivati vodu kopa­
njem bunara.
Tada se dogodila suptilna, ali trajna promjena u našim gledišti­
ma. Počeli smo nadzirati prirodu, pokoravati je našim planovima.
Nekadašnji religijski impuls da se poštuju bogovi i božice izblijedio
je i pretvorio se u čin magije, smišljen da privoli njihove moći za
našu osobnu upotrebu.
Danas, kad se zaustavimo usred buke nekoga trgovačkog centra,
ili se naslanjamo na hladnu fontanu dok uživamo u praznicima,
želeći baciti novčić u vodu, većina nas nije svjesna da oponašamo
drevni obred. Trgovačka zona prima vodu iz pomno planiranog su-
 stava slavina i filtera, dok je njezin izvor vjerojatno kilometrima
daleko. A ni izvor nema pojma da je nekad bio dar bogova. Trgova­
čki centar nije sveto mjesto.
Ali, u Starome svijetu, lokacija je bila izvanredno značajna.
Neka mjesta bila su toliko sveta da je samo nekolicini posjetitelja
bio dopušten ulaz na to područje. Mreža zamršenih značenja okru­
živala je rijeke, jezera i šume. S vremenom se to značenje prenijelo
na hramove, piramide i druge spomenike sagrađene na svetome tlu.
Postojala je duboka simbolika mjesta na kojemu smo živjeli i na ko­
jemu smo štovali Boga, jer je mnogo toga ovisilo o našem odnosu
sa zemljom.
Pojavom poljoprivrede, čovječanstvo je raskinulo taj ugovor sa
zemljom. Čovjek više nije osjećao da je podložan jednom brižnom
poretku, koji je nadgledala moćna božica Zemlja. Kad su motike
rastvorile zemlju, čovjek je shvatio da se na prirodu može djelovati.
Ali, dio cijene koju smo platili zbog moći što smo je osjetili, jest strah.
Strah da će se bogovi osvetiti jer smo prekinuli odnos s prirodom.
U Delfima su stari Grci štovali svetu stijenu nazvanu 'ompha­
los', koja je označavala pupak ili središte Zemlje. Jedan mit priča o
tome. Sa suprotnih krajeva Zemlje, Zeus je pustio dva orla. Jedan je
odletio na zapad, drugi na istok. Dvije ptice slučajno su ukrstile svoj
let kod Delfa, i tako označile grad kao središte svijeta. Ali, prije ne­
go su Delfi mogli biti zauzeti, bog Sunca Apolon, morao je posveti­
ti to tlo borbom s golemom zmijom, pitonom koji je živio pod ze­
mljom.
Poput zmajeva drevne Kine, pitona su smatrali opasno nepred-
vidivim, ali nakon hrabre borbe, Apolon je trijumfirao ukrotivši
stvorenje - glavu zmije probio je kopljem. Da se to proslavi, polo­
žili su svetu stijenu, omphalos, na mjesto Apolonove pobjede.
U drevnome Japanu priča se sličan događaj u pokrajini Hitachi,
gdje se smatralo da morsko čudovište Hishin-Uwo uzrokuje potre­
se. Jedan bog je prikovao to stvorenje na riječnu stijenu koja se zove
Kaus-mi-ishi, i time je ublažio podrhtavanje tla.
A u Delhiju u Indiji, postoji željezni stup koji je tako duboko
utisnut u tlo da se vjerovalo kako je probio glavu zmijskog kralja
 Vasuke, od kojega je svijet slobodan tako dugo dok taj stup ostane
na svome mjestu.
Nadaleko poznati mitovi svjedoče drevno vjerovanje da su neka
mjesta na zemlji sveta i zahtijevaju poštovanje. Često, kao u sluča­
ju Delfa, smatra se da ta mjesta posjeduju izvanrednu moć, da su i
ona središte ili pupak svijeta. Jedno su vrijeme takvim držali Cuzco
u središnjim Andama, Nipur u drevnom Sumeru, Jeruzalem, Meku,
Uskršnji otok i Delhi.
Mnogi stari narodi zamišljali su svijet kao golem disk što plovi
oceanom. Sveti grad leži upravo u središtu te zemlje - diska, kako
su vjerovali njegovi građani. Dok su gradili gradove i podizali spo­
menike, stari narodi su projektirali svoje zgrade s velikom pažnjom,
kako ne bi povrijedili nijednog boga. To se smatralo uobičajenom
dužnošću, jer ako je svetome mjestu smetao nepravilan položaj, ta­
da bi se oslobodila nekontrolirana moć prirodnih sila. a nakon toga
bi slijedila propast.
Feng shui je kinesko umijeće otkrivanja najprikladnije uređenog
prostora. Temeljni kamen svake nove zgrade uvijek je pomno biran,
jer je smatran sidrom cijele zgrade i njegov položaj sprečavao je
nasilno djelovanje podzemnih duhova u njihovoj želji da razore
strukturu zgrade. Cijelo okolno područje također se pažljivo prou­
čavalo. Vjerovalo se da se u planinama skrivaju zmajevi, koji se
mogu probuditi iz drijemeža i uništiti djelo čovjeka, ako ih on ne
smiri. Ako planinski vrh nije bio savršeno zaobljen, morao se modi­
ficirati. Kinezi su bili pravi reformatori tla. jer su preoblikovati ze­
mlju u takve uzvisine oko sebe koje su osiguravale savršen sklad.
Bile su prihvaćene brojne metode kako bi se dopustio slobodan
protok energije chi, vjerovalo se da ta pozitivna energija struji cije­
lim univerzumom. Zrcala i fontane, ispravno namješteni, mogli su
pojačati pozitivan protok energije chi. a zle sile su se usmjeravale
daleko od domova i radnih mjesta, izbjegavanjem projekata koji su
sadržavali ravne crte.
Oko 1700 godina pr. Kr. u Kinu su stigli jezuiti. Tijekom borav­
ka sustavno su uništili brojne knjige 6 feng shuiju dok su licemjer­
no "prepisivali" rukopise. Zato je bilo samo pitanje vremena kad će
drevna kineska praksa pronaći svoj put u projektiranju takvih mje-
 sta kao što je Versailles. Originalni nacrti glasovite francuske palače
građene za Luja XIV., bili su pravokutnog oblika, ali tajanstvena
primjena filozofije feng shuija zahtijevala je promjenu. Zavojiti pu-
teljci i sjenice bili su uvedeni da zadovolje oko. Ako su istodobno
uklanjali zle duhove, još bolje. Mišljenje da neko mjesto posjeduje
skriveno značenje zove se geomantija, gatanje iz nasumce označe­
nih točaka.
Kao što se astrologija pretvorila u astronomiju, a alkemija posta­
la kemija, tako je i drevna znanost geomantija pronašla svoj moder­
ni ekvivalent u geologiji, zaboravljenoj znanostj iz staroga doba. Za
razliku od astrologije - astronomije, koja priziva lik svećenika za­
gledanog u zvijezde, ili alkemije - kemije koja doziva u sjećanje
laboratorije poput Frankensteina, pune cijevi za pokuse i plinova
koji se dime, geomantiji - geologiji nedostaju popularni likovi. Ali,
jednom davno, ona je bila cijenjena znanost.
U srcu geologije leži druga drevna znanost, geometrija. Geome­
trija, što znači 'mjerenje zemlje', jest znanost koja je bila proširena,
kao što ćemo vidjeti, po cijeloj zemaljskoj kugli, ali imala je
najveću važnost u starom Egiptu, gdje su godišnje poplave Nila po­
tapale granice između terena koji su se obrađivali. U djelu Sacred
Geometry: Symbolism and Purpose in Religious Structures (Sveta
geometrija: simbolizam i svrha religijskih struktura) Nigel Pennic
objašnjava postupak što su ga poduzimali svećenici, želeći svake
godine ponovno uspostaviti red:
Bilo je potrebno da metoda mjerenja bude praktična i jednos­
tavna. Zahtijevala je samo dva čovjeka i uže s čvorovima, te
znanje o takozvanom 'Pitagorinom' trokutu, stoljećima prije
nego što je Pitagora hodao zemljom.
Da bi se pripremilo područje, jednostavnom metodom tre­
balo je odrediti pravi kut. To se postizalo označavanjem užeta
na 13 jednakih dijelova. Četiri dijela su tvorila jednu stranu
trokuta, tri drugu, a pet je bilo hipotenuza nasuprot pravom
kutu.
Ova jednostavna metoda održala se do danas, a koristila se
u vrijeme kad je počela gradnja grobova i hramova. To je bio
početak povijesnog 'mjerenja hramova pomoću užeta'. Tom
 tehnikom bilo je razmjerno lako postaviti pravokutne i druge
složenije geometrijske likove.
'Mjerenje hrama užetom' sa 13 uzlova, pokazalo se značajnim, jer
je upućivalo na podrijetlo ljudi koji su donijeli svetu geometriju u
Egipat.
Ističući ideju o geomantiji, pretpostavlja se da postoji nešto je­
dinstveno u odnosu na sveta mjesta, što je poticalo ljude da izgrade
zadivljujuće spomenike na posebnim lokalitetima. Neki su autori
pretpostavljali da su naši preci poznavali moći u zemlji koje su oda-
šiljale energiju na posebne dijelove njezine površine. Ta je energija
mogla biti duhovne prirode, npr. u grčkim Delfima gdje je duh bo­
žice Zemlje, zmija Tifon, oslobodila snagu koja je svećenike i sve­
ćenice privukla da pronađu proročišta. Drugi autori, npr. Bruce Ca­
thie, vjeruju da postoje sveta mjesta na nekim kritičnim točkama
zemljine površine s kojih su naši preci mogli crpiti univerzalnu ener­
giju, koja protječe cijelim našim planetom.
Ali, možda postoji drugo objašnjenje za lokaciju svetih spomeni­
ka? John Michell u svojoj knjizi City of Revelation (Grad objave)
komentira da su tradicije koje se odnose na te spomenike jedinstvene
u tvrdnji, kako postoje ostaci nekadašnjih prirodnih znanosti osno­
vanih na načelima o kojima danas ništa ne znamo. Potraga za tim
izgubljenim načelima postala temeljno obilježje tajnog društva slo­
bodnih zidara. U listopadu 1752. godine, kad je George Washington
postao slobodni zidar u Fredericksonburgu. čule su se sljedeće riječi:

'Pravo djelovanje slobodnih zidara je područje znanosti -

astronomija, kemija, geologija i etika, a osobito ona znanost
naših predaka sa svim tajnama i pričama koje se temelje na
tim osnovama.
Pokušajmo usmjeriti rijeku - pođimo od umijeća svećeni­
ka do znanosti, od tajne do znanja, od alegorije do prave povi­
jesti.'

Što god mislimo o slobodnim zidarima u današnje vrijeme, možda

možemo priznati da svećeničko umijeće geomantije treba biti pono­
vno rođeno.
 Kao što je astrologija možda oblik degenerirane astronomije, a
alkemija može imati svoj početak u znanosti kemije, zar geomanti-
ja ne može biti degradirani oblik drevne geologije? To je bilo pitanje
koje me konačno natjeralo u istraživanje, a ono je postalo knjiga
Otisak Atlantide.
Danas se pretpostavlja da su sveta mjesta kao što su piramide:
egipatske, kineske i južnoameričke, gradili tamošnji stanovnici zbog
svojih lokalnih razloga. Ali, ova knjiga otkriva da postoji jedinstve­
ni globalni uzorak koji povezuje sve te spomenike. To upućuje na
postojanje napredne civilizacije prije potopa, koja je uspjela pri­
općiti važne geodetske, geološke i geometrijske informacije ljudima,
drevnim pomorcima, iscrtavajući pomorskim kartama zemaljsku
kuglu.
To znanje se povremeno gubilo, ali je bivalo opet pronađeno.
Najprije su ga prakticirali nepoznati ljudi koji su živjeli uglavnom
u Libanonu, zatim Feničani, a u najnovije vrijeme vitezovi templari.
Izgubljena civilizacija neka svoja duboka saznanja darovala je bu­
dućim generacijama.
U toj potrazi pridružio mi se Colin Wilson, autor brojnih knjiga,
od kojih spominjem naslov From Atlantis to the Sphinx (Od Atlan­
tide do Sfinge).
Naša suradnja počela je iznenada. Colin je napisao uvod knjizi
When the Sky Fell: In Search of Atlantis (Kad se nebo srušilo: U po­
trazi za Atlantidom), koju smo moja supruga Rose i ja objavili
1995.godine. Zimi 1997./8. godine poslao mi je faks pitajući me
mogu li verificirati potpis Charlesa Hapgooda na primjerku njegove
prve značajne knjige Earth's Shifting Crust (Pomicanje Zemljine
kore). Colin je znao da ja poznajem Hapgoodov potpis jer sam se s
njim dopisivao od 1977. do 1982. godine. Bio sam sretan što mu
mogu reći da je knjigu doista potpisao Charles.
Colin i ja ostali smo u vezi i on mi je poslao presliku dokumen-
tarca pod naslovom The Flood (Potop), koji je on predstavio i u ko­
jem sam se i ja pojavio. Bilo je to otprilike u vrijeme kad sam odlu­
čio da u novoj knjizi obuhvatim prethodne četiri godine svojega is­
traživanja. Rose je bila zauzeta pisanjem prvog romana, i tako sam
bio privremeno bez suradnika. Pitao sam se hoće li Colin biti zain-
teresiran da mi se pridruži u toj pustolovini. Da bih ga obavijestio o
tome kamo me odveo moj posljednji rad, poslao sam mu članak
nazvan Blueprints from Atlantis koji je trebao biti objavljen u ameri­
čkom časopisu Atlantis Rising (vidi dodatak 1). Nakon što je proči­
tao članak, Colin me nazvao i rekao da bi se vrlo rado pridružio
istraživanju.
Započeli smo smrću jednog profesora u Novoj Engleskoj.

Autorova primjedba: Tekst ove knjige - Otisak Atlantide - zajednič­

ki su napisali Rand Flem-Ath i Colin Wilson. Međutim, kako bismo
omogućili čitatelju da razlikuje njihove individualne glasove. Colin
Wilson govori u prvom licu, a Rand Flem-Ath u trećem.
 POGLAVLJE 1 .

HAPGOODOVA
TAJNA POTRAGA
ZA ATLANTIDOM

edne kišne noći u prosincu 1982. godine, profesor antropologije

J u mirovini iz Nove Engleske imenom Charles Hapgood, zako­
račio je s pločnika ne osvrnuvši se ulijevo. Udario ga je jureći auto­
mobil. Umro je u bolnici tri dana poslije.
Dva mjeseca prije toga događaja, sredio je svoje knjige i ruko­
pise te pozvao svoje sinove da dođu i uzmu što žele. Bio je u miro­
vini 16 godina, i sa 78 godina bio je zadovoljan spoznajom da je u
posljednjih 30 godina života stvorio djelo zadivljujuće originalno­
sti. Djelo Earth's Shifting Crust (Pomicanje Zemljine kore) iz 1958.
godine, napisano uz zdušno ohrabrenje i suradnju Alberta Einsteina,
predlagalo je raspravu o revolucionarnoj novoj teoriji o velikim le­
denim razdobljima, naime, o teoriji da se Zemljina kora pomiče
poput kože na hladnoj pečenki pod težinom polarnih ledenih kapa,
pa može pokrenuti cijeli kontinent. Ali, možda je njegova najre­
volucionarnija knjiga bila Maps of the Ancient Sea Kings (Karte drev­
nih kraljeva mora) iz 1966. godine , koja je dokazivala, bez imalo
sumnje, da je civilizacija mnogo starija nego su to povjesničari pret­
postavljali. To mu je trebalo donijeti svjetsku slavu, jer su njegovi
argumenti bili neosporni. Tiskao je i drugo izdanje knjige Earth's
 Shifting Crust pod naslovom The Path of the Pole (Putanja pola)
1970. godine, s još više dokaza za svoju teoriju o pomicanju zemlji-
ne kore.
Rođen 1904. godine, Hapgood je diplomirao na Harvardu filozo­
fiju znanosti, potom je, tijekom 1930. godine, studirao u Freiburgu
gdje je bio svjedok nastanka nacizma. Kad je počeo II. svjetski rat,
primljen je na dužnost u Ured za strateška istraživanja - što je bila
preteča CIA-e, kao stručnjak za Njemačku. Nakon završetka rata,
Hapgood je postao profesor antropologije na koledžu Springfield u
Masachusettsu.
Bio je dobar nastavnik, vjerovao je da ima utjecaj na svoje stu­
dente. Kad ga je 1949. godine student imenom Henry Warrington
zapitao o izgubljenom kontinentu Mu, o legendarnoj civilizaciji za
koju se pretpostavljalo da je potonula u Tihi ocean, Hapgood mu je
rekao da ga pođe sam potražiti, i kada se vrati, neka o svojem istra­
živanju izvijesti razred. Nakon toga mu je rekao da istraži dokaze i
o Atlantidi.
Warringtonu je bila dostupna samo dobro obrađena enciklopedi­
ja, te je doznao da je 1850. godine engleski zoolog imenom L.P.
Sclater uočio čudnu sličnost između životinja i biljki Indije i Au­
stralije. Zaključio je kako je vjerojatno postojao most zemlje izme­
đu malajskog arhipelaga i južne obale Azije u eocenskm razdoblju,
otprilike, prije 55 milijuna godina. Nazvao je tu zemlju Lemurija,
jer je njegov izgubljeni kontinent povezivao mjesta gdje su živjeli
brojni lemuri - vrsta primata.
I Madame Blavatska, ekscentrična genijalka, uvrstila je u svoje
podatke postojanje Lemurije, tvrdeći da je to dom bića nazvanih
"treća osnovna rasa", koji su preteča ljudskih bića, izgledali su po­
put golemih majmuna i komunicirali su telepatijom. Nakon njih se
pojavila Atlantida, i na kraju naša današnja civilizacija, koja je peta
osnovna rasa. Ali, budući da su samo članovi Teozofskog društva
uzeli Madame Blavatsky ozbiljno, mišljenje o Lemuriji nije bilo ši­
re prihvaćeno.
Godine 1880. briljantan, ali hirovit francuski znanstvenik Augus­
tus La Plongeon, tvrdio je da zna čitati tekstove drevnih Maya iz
Meksika, u kojima je pronašao potvrdu o kontinentu nazvanom Mu,
 koji je nestao u morskim valovima nakon strahovitog potresa. Ma­
lobrojni su mu povjerovali. Tada je godine 1926. bivši britanski
obavještajni časnik James Churchward, koji je bio pukovnik u ben-
galskoj konjici, napisao knjigu pod naslovom The Lost Continent of
Mu (Izgubljeni kontinent Mu) u četiri nastavka. Churchward je
imao prijatelja koji se zvao William Niven, a bio je škotski inženjer
i arheolog amater. Provodio je iskapanja u blizini sela Amantija,
sjeverno od Mexico Cityja, gdje je pronašao stotine pločica, očito
pisanih pismom Maya. Niven je ocijenio da su pločice stare više od
12 000 godina jer su se nalazile vrlo duboko pod zemljom. Suvre­
meni stručnjaci za civilizaciju Maya nisu mogli odgonetnuti pismo,
ali kada je Niven pokazao neke od pločica Churchwardu. bivši ko­
njanik je ustvrdio da ih može pročitati. Objasnio je kako je tijekom
boravka u Indiji upoznao hinduskog svećenika i sprijateljio se s
njime. Kad je svećenik saznao da se mladi britanski časnik zanima
za arheologiju, dvije ga je godine učio čitati natpise koji su, kako je
tvrdio, bili pisani na naacalskom jeziku, zajedničkom jeziku čovje­
čanstva, koji je bio i jezik izgubljenog kontinenta Mu. Tada je Ni­
ven upozorio na istinitost druge tvrdnje Churchwardova mentora:
da je svećenstvo kontinenta Mu poslalo emisare u Srednju Ameriku
da ih pouče u svom tajnom znanju, te pripreme mjesto utočišta u
slučaju propasti vlastite civilizacije. To se napokon i dogodilo, pre­
ma Churchwardu, otprilike prije 50 000 godina.
Budući da Churchward nije pokušao to znanstveno predstaviti
javnosti, njegove su knjige bile odbačene kao izmišljotina. Kad je
Henry Warrington dao izvještaj razredu Charlesa Hapgooda na ko­
ledžu Springfield, svi su se složili da nema pravih dokaza o konti­
nentu Mu.
S Atlantidom je bilo drukčije. Prvi ju je opisao Platon u dva svoja
dijaloga: 'Timej' i 'Kritija'. Grčki neoplatonistički filozof Proklo je
izjavio da je Platonov student Krantor oko 340.-275. godine pr. Kr.
posjetio Egipat gdje je vidio stupove ispisane legendom o Atlantidi.
U djelu 'Timej', Platonov ujak Kritija opisuje kako je njegov
predak Solon (639.-579. godine pr. Kr.), veliki državnik, posjetio
Egipat prije dva stoljeća. Shvativši da su Egipćani znali mnogo više
o povijesti nego Grci, namamio je skupinu svećenika da govore o
 prošlosti, rekavši im sve što je znao o grčkoj povijesti. Mamac je bio
uspješan. Jedan stari svećenik mu je rekao: 'O, Solon, Solon, vi
Grci ste svi prava djeca.' Nastavio je govoriti da je Zemlja doživjela
mnoge katastrofe koje su gotovo uništile čovječanstvo, jednom je to
bila vatra, jednom voda, a jednom nešto drugo. Ali, 9 000 godina pr.
Kr. dogodila se jedna od najvećih katastrofa - uništavanje vodom.
U to vrijeme, rekli su Solonu, Atena je već postojala, a vani na oce­
anu, izvan Herkulovih stupova koje sada poznajemo kao Gibraltar­
ska vrata, bio je otok - kontinent nazvan Atlantida, velik kao Libija
i Azija zajedno. Libijom je smatrao cijelu Sjevernu Afriku, a Azi­
jom područje jednako Srednjem istoku.
Svećenik je tada rekao nešto zbunjujuće. S Atlantide, objasnio je,
nije bilo moguće stići do drugih otoka koji su bili dio Atlantide, a s
njih na cijeli kontinent što se nalazio nasuprot Atlantidi, na konti­
nent koji okružuje ono što se može doista nazvati oceanom.
Moguće da je pod kontinentom što se nalazi nasuprot Atlantidi
svećenik mislio na Ameriku - jer ima dokaza da su Europljani po­
sjetili Ameriku tisućama godina prije Kolumba - Ali, reći da konti­
nent nasuprot Atlantidi okružuje ocean, zvuči pomalo čudno. More
može okruživati kontinent, ali sigurno je da kontinent ne okružuje
more.
Na Atlantidi, rekao je svećenik, moćna dinastija kraljeva uspjela
je proširiti svoje kraljevstvo sve do granica Egipta. Njihova sljedeća
ambicija bila je osvojiti Egipat i Grčku, ali im se Grčka oduprla. Sa­
vez koji su sklopili Atenjani uspio je poraziti Atlantidu. Nakon toga,
strahovita katastrofa, zapravo potresi i poplave, razorili su veći dio
Grčke te progutali Atlantidu svojim valovima.
Ovo nije uobičajena verzija povijesti. Prema Oxfordskom klasič­
nom rječniku, Atena vjerojatno potječe iz otprilike 900. godine pr.
Kr., možda i nekoliko stoljeća prije. Iako dopušta da su se 'pouz­
daniji ostaci kasnijeg razdoblja uglavnom suočili s pretpovijesnim
dokazima naseljavanja', još uvijek postoji golema praznina između
900. i 9 000. godine pr. Kr. S druge strane znamo da arheologija ne­
prestano pomiče doba civilizacije. Godine 1960. vjerovalo se da
Jerihon, prvi utvrđeni grad, potječe iz godine 6 500. pr. Kr. Ali, da­
nas se smatra da je nastao barem 2 000 godina prije. Na kameni zid
visok oko 6,09 m, širok 2,74 m, naslanjao se najmanje jedan apsi-
dni toranj kojega se ne bi sramio nijedan od dojmljivih srednjovje­
kovnih dvoraca, kaže jedan stručnjak. Ali, rani naseljenici ne
grade zidove i kule na ovaj način. Oni grade kolibice s jednom pros­
torijom. Europljanima je trebalo tisuću godina da se pomaknu s
utvrđenih barikada do srednjovjekovnih dvoraca. Stoga je Jerihon
možda star 8 000 godina. A zašto onda to ne bi mogla biti i Atena?
U djelu Kritija Platon opisuje sljedeću priču: Atlantidu je osno­
vao bog mora Posejdon (Neptun), koji je bio otac pet parova bliza­
naca, a imao ih je sa smrtnom ženom. Bog joj je sagradio kuću na
brežuljku, te je okružio koncentričnim krugovima mora i zemlje.
Svaki od parova blizanaca dobio je dio otoka. Generacijama, oni su
širili svoju dominaciju nad drugim otocima i kopnom Europe.
Veliki inženjeri, stanovnici Atlantide, sagradili su kružni grad, 18,6
km u presjeku, s metalnim zidom i golemim kanalom koji ga je pove­
zivao s morem. Uz grad se prostirala ravnica veličine 387 x 579 km,
na kojoj su ratari uzgajali hranu za grad. Iza toga uzdizale su se pla­
nine s plodnim poljima na kojima je pasla različita stoka, uključujući
slonove. Platon je ispisao mnoge stranice opisujući veličanstvene
zgrade s vrućim i hladnim fontanama, sa zajedničkim blagovaonica­
ma i palačama građenima od raznobojnog kamena. S jednakim smis­
lom za pojedinosti, prikazao je zatim društvenu strukturu Atlantide.
Kako je vrijeme prolazilo, nastavlja Kritija, božanski element
Atlantide oslabio je zbog utjecaja ljudske nazočnosti i stanovnici
više nisu mogli održavati svoj napredak. Značenje je vrlo jasno: ne­
pomućeni napredak čini ljudska bića lijenima, a oni koji su preagre-
sivni pa si ne dopuštaju tek vegetiranje, bježe iz dosade koristeći
svoju energiju u borbi za moć i bogatstvo (stvari se ni danas nisu
mnogo promijenile). Iako su stanovnike Atlantide smatrali sretnima
i zadovoljnima, bogovi su bili potpuno svjesni njihove pokvareno-
sti. Stoga je Zeus sazvao sve bogove na sastanak u svojoj palači.
Na tome mjestu Kritija se prekida. Platon nikada nije dovršio to
djelo, niti je nastavio pisati treći dijalog planirane trilogije Hermo-
crates. Najvjerojatnije objašnjenje jest da su njegove planove preki­
nuli bolest i smrt - umro je u osamdesetoj godini.
 Priča o Atlantidi nastavljala je fascinirati čitatelje više od 2 000
godina. U 19. stoljeću član američkog Kongresa Ignatius Donnelly
napisao je prvu cjelovitu studiju o toj legendi, zaključujući da je ona
gotovo sigurno vjerodostojni zapis činjenica.
Atlantis, the Antidiluvian World (Atlantida, preddiluvijski svijet),
knjiga je nevjerojatnog dometa tiskana 1882. Djelo tvrdi da su kolo­
nije Atlantide bile Sjeverna i Južna Amerika te Egipat i Španjolska.
Autor knjige je sklon vjerovati da su Azorni otoci u srednjem Atlan­
tiku jedini dio potonulog otoka koji je ostao vidljiv. Donnelly je go­
tovo nagovorio britanskog premijera Gladstonea da pošalje pomor­
ski brod u potragu za ostacima Atlantide.
Donnelly, opisan kao 'najveći erudit koji je ikada sjedio u kon­
gresu', čini se da je bio neobičan čovjek. Bio je autor vrlo utjecajne
knjige koja je pretpostavljala da je William Shakespeare bio zapra­
vo Francis Bacon. Njegov tekst o Atlantidi Ragnarok, The Age of Fire
and Gravel (Ragnarok, doba vatre i šljunka), 1883. godine nasta­
vlja objašnjavati podrijetlo naslaga pijeska, šljunka i gline koji pokri­
vaju veći dio Zemlje, tvrdeći da je to ostalo nakon poplave koje je
prouzročio golem komet, koji je pretvorio u paru oceane te je nastalo
doba tame. Donnelly daje naslutiti da se to dogodilo kad je čovjek već
počeo razvijati civilizaciju. Taj se događaj opisuje u mnogim mitovi­
ma o katastrofi. On misli da je područje u koje je udarila kometa
vjerojatno bilo srednji Atlantik - dakle Atlantida.
To je zanimljivo razmišljanje, jer se utjecajem kometa najbolje
objašnjava propast Platonove legendarne civilizacije. Ali, Donnelly-
jevo vjerovanje da je Atlantida bila smještena na srednjem Atlantiku
ne može opstati. Objašnjenje je sažeto u popularnoj knjizi o misteri­
jima, iz 1961. godine.
Na prvi pogled konfiguracija tla Atlantika između Bermuda i
Španjolske očito potvrđuje prijašnje postojanje Atlantide.
Dubinske sonde zapadno od Španjolske otkrivaju najprije do­
linu na dubini od tri tisuće stopa, a tada se morsko dno uzdiže
strmo do vrhunaca Azora, koji su zapravo vrhovi visokog pla­
ninskog lanca što se prostire pod morem u smjeru sjever -
jug. Oceansko dno upada tada u drugu dolinu duboku 2 tisuće
 stopa, te se ponovno strmo uzdiže do otoka Bermuda, drugog
planinskog vrhunca. Zato se čini kako Azori predstavljaju po­
sljednje preostale istaknute položaje Atlantide. Ali geološko
pretraživanje oceanskog dna otkrilo je da, ako je bilo ikakvih
uleknuća tla, ona su se mogla događati stotinama tisuća godi­
na ili čak mnogo prije vremena pretpostavljenog nestanka
Atlantide.
To bi isključivalo postojanje Atlantide u Atlantskom oceanu - barem
s obzirom na veličinu Sjeverne Afrike i Srednjeg istoka zajedno.
Budući da je Hapgood ponovno čitao Platonov izvještaj, bio je
začuđen činjenicom da je to zvučalo kao opis nečega što se doista
dogodilo. Njemu se činilo da nije najzanimljivije pitanje gdje je
Atlantida bila, nego što je moglo prouzročiti njezinu katastrofu. Ni­
jedna erupcija vulkana ne bi bila dovoljno snažna da uništi cijeli je­
dan kontinent, i da se njezina razorna moć osjeti i u Grčkoj.
Beznačajan izgred u vlastitoj kući potaknuo je novi slijed misli.
Hapgood je, naime, stavio u stroj za pranje rublja tešku vunenu de­
ku i kada se bubanj počeo okretati, stroj se počeo tako tresti da je
otkinuo komade kuhinjskog poda. Otprilike u vrijeme kada se to
dogodilo, Hapgoodov prijatelj, inženjer Hugh Auchinloss Brown
iznio je vlastitu teoriju o mogućoj katastrofi na Zemlji. Polarne le­
dene kape su goleme, a sam Antarktik je dva puta veći od Sjedinje­
nih Država. Sjeverna ledena kapa sastoji se gotovo potpuno od plu-
tajućeg leda, ali Antarktik je golem kontinent pokriven ledom. Budu­
ći da se Zemlja neprestano vrti poput stroja za pranje rublja, njezina
ledena kapa može djelovati kao težak pokrivač, uzrokujući neuje­
dnačenu raspodjelu mase. Auchinloss Brown išao je tako daleko da
je pretpostavio kako se uslijed mase leda na polovima Zemlja može
preokrenuti na stranu svakih 7000 godina. To je naveo i pisac znan­
stvene fantastike Allen Eckert u romanu pod naslovom The Hab
Theory - HAB su inicijali Auchinlosa Browna.
Auchinloss Brown je istaknuo da postoji značajna razlika izme­
đu vrtnje stroja za pranje rublja i našega planeta. Budući da se vrti
oko svoje osi, Zemlja je 'deblja' na ekvatoru nego na polovima.
Zato ona zapravo nalikuje golemom kotaču zamašnjaku čija se vrt­
nja stabilizira sama. Leteći kotač bi se okretao ekscentrično kad bi
netko pričvrstio težinu na njegove rubove, ali polarni led nije na ru­
bu, nego je tako reći u središtu kotača. Hapgood je morao pokušati
izračunati masu nepravilnog leda uslijed koje bi kotač mogao sna­
žno zadrhtati. A. Brown je molio kolegu neka izračuna središte gra­
vitacije antarktičke ledene kape koja je nepravilna oblika. Saznao je
da je središte gravitacije na Antarktiku oko 574 km zapadno od sa­
moga pola. To je značilo da bi, kada led dosegne određenu debljinu,
Antarktik teoretski prouzročio učinak svezanog debelog pokrivača.
Tada je morao istražiti može li ta nepravilna površina leda, koji je
uglavnom debeo oko 3 km, izazvati podrhtavanje letećeg kotača za­
mašnjaka. Odgovor je došao, ali je bio razočaravajući. Stabiliziraju­
ći učinak kotača bio je tisuću puta veći od težine leda na južnom polu.
HAB teorija A. Browna bila je također osporena.
Na toj mrtvoj točki pojavio se njegov prijatelj James Hunter
Campbell, inženjer i izumitelj, suradnik Thomasa Edisona. On mu je
dao savjet koji je potpuno promijenio smjer istraživanja. Naravno,
tvrdio je Campbell, nema potrebe za učinkom teškog pokrivača da
bi cijela Zemlja podrhtavala na svojim osima. Zemljina kora je vrlo
tanak pokrivač od čvrste građe, debela je 34 do 68 km, a lebdi na
moru rastopljenih stijena, i zato bi masa nepravilnog leda morala
djelovati samo tako da Zemljina kora klizne na tekućini koja se
nalazi pod njom.
To je bilo Hapgoodovo veliko otkriće. Iznenada se pojavila vrlo
snažna teorija, koja je dokazivala što se moglo dogoditi Atlantidi.
Dapače, dobio je jaku potporu teorijom njemačkog meteorologa,
Alfreda Lothara Wegenera, koji je predavao na Sveučilištu u Grazu.
Oko 1910. godine Wegener je isticao kako je dovoljno samo pogle­
dati kartu svijeta da vidimo kako izbočina na obali Južne Amerike
vrlo jasno pristaje uz prazninu na obali Afrike. Nije li moguće da su
one jednom bile dio istoga kontinenta, a tada su se razdvojile? Wege­
ner je nazvao svoj hipotetički superkontinent imenom Pangaea.
Wegenerova hipoteza bila je, kao što je poznato, predstavljena
akademskom svijetu 1915. godine u knjizi pod naslovom The Origin
of the Continents and Oceans (Podrijetlo kontinenata i oceana).
Dočekana je s bijesnim otporom i bila je javno ismijana. Što je raz­
dvojilo kontinente, htjeli su znati njegovi kolege. Zašto bi se oni od-
 vojili kad je površina Zemlje tako očito čvrsta? Wegenerov odgovor
bio je sličan Sclaterovim opažanjima o Lemuriji iz 1850. godine:
postoje slične naslage stijena i fosila i u Africi i u Južnoj Americi.
To je slučajnost, tvrdili su njegovi protivnici.
Wegener se borio dalje svjestan da je izgubio bitku, a 1930. go­
dine njegova je teorija bila uglavnom odbijena. Pošao je na svoju
posljednju ekspediciju na Grenland, gdje je umro od srčane kapi iza­
zvane iscrpljenošću. Njegova je teorija ubrzo zaboravljena.
Wegenerovi kritičari nisu imali potpuno krivo. Njegova se teori­
ja temeljila na dvije pretpostavke: da je morsko dno glatko i ravno,
pa se kontinenti mogu pomicati preko njega kao goleme splavi, i da
je mekano i reljefno. No, dno mora nije ravno - ono je često brdovi­
to, a njegove su stijene tvrde. Ipak, Wegenerova osnovna spoznaja
- da su kontinenti jednom bili čvrsta masa zemlje koja se razdvoji­
la - bila je točna. Potvrđena je nekoliko desetljeća poslije njegove
smrti. Njegovo ime možete danas pronaći u svakom znanstvenom
rječniku.
Godine 1952. Hapgood je zapravo preispitivao Wegenerovu hi­
potezu - no, s jednom važnom razlikom. Za razliku od Wegenera,
Hapgood je imao jasnu ideju o tome što je moglo prouzročiti pomi­
canje kontinenata - bila je to masa polarnog leda. Odlučio je prido­
biti pomoć najpoznatijega živog znanstvenika. Alberta Einsteina.
Hapgood mu je pisao i prije, pitajući ga o prirodi univerzuma koji
se povećava. Einstein mu je odgovorio i Hapgood mu je pisao po­
novno. Ovaj put ga je pitao, misli li da se radioaktivni elementi, npr.
radij, mogu nagomilati u zemljinoj kori u većoj količini jednostav­
nijih elemenata zbog snažnog pritiska.
Iako je odgovor izgubljen, čini se da je Einstein pokazao zani­
manje za to pitanje, jer mu je 15. 11. 1952. godine, dva tjedna
nakon prvog pisma, Hapgood poslao memorandum o silama koje su
utjecale na Zemljinu koru. Dao je primjedbu na kojoj se temeljila
njegova teorija. Opazivši koliko je golema posljednja američka le­
dena površina, poznata pod imenom Wisconsin, Hapgood je istak­
nuo da, ako se ta površina proširila na sjever sve do Sjevernoga
pola, njezina bi težina vjerojatno mogla povući Zemlju u stranu.
Hapgood je koristio izraz 'nagnuti se'. Mislio je da Sjeverni pol nije
 bio tada u sadašnjem položaju, nego mnogo južnije, u Hudsonovu
zaljevu.
Einstein je odmah shvatio bit prilično opširnog memoranduma.
Odgovorio je nakon devet dana (24. 11. 1952. godine) , pri­
mijetivši da je jednom u nekom popularnom članaku pročitao kako
nepravilna masa leda na polovima može prouzročiti klizanje Zemlji-
ne kore. Izrazio je mišljenje da je poželjno pažljivo proučavati tu
hipotezu.
Upravo to je Hapgood trebao - ohrabrenje najpoznatijeg znan­
stvenika na svijetu - kako bi mogao nastaviti radom, te razviti svoju
teoriju o pomicanju Zemljine kore. Njegova reakcija bila je da po­
čne pisati knjigu o svojoj teoriji.
Šest mjeseci prije nego je ponovno pisao Einsteinu, završio je
rukopis pod naslovom The Ice Age (Ledeno doba), prvog poglavlja
njegove knjige. Samo prije jednog stoljeća, Hapgood je isticao,
ljudi jednostavno nisu mogli prihvatiti pretpostavku da je Zemlja je­
dnom bila pokrivena golemim prostranstvima leda, uključujući In­
diju i Afriku. Sada znamo da je u pretkambrijsko doba, otprilike
prije 800 milijuna godina, cijela Zemlja bila smrznuta sve do ekva­
tora. To ledeno doba trajalo je još 300 milijuna godina. Od tada se
nije dogodilo ništa tako izvanredno, ali Zemlja je prošla kroz niz le­
denih doba, čiji je uzrok još uvijek tajna.
Da su se ledena doba pojavljivala u redovitim razmacima, bilo bi
očito objašnjenje kako Sunčev sustav povremeno prolazi kroz veli­
ki oblak kozmičke prašine. Ali, ne postoji nikakav zamjetan uzorak
učestalosti takvog događanja, pa se moraju razmotriti druge teorije.
Godine 1872. Škot James Croll objavio je knjigu pod naslovom
Climate and Time (Klima i vrijeme) u kojoj tvrdi da ledeno doba
može objasniti nagib Zemljine osi, o čemu ovise zima i ljeto. Sada
je taj nagib 23,4 stupnjeva. Kad ne bi bilo nagiba, ne bi bilo godiš­
njih doba. Postoji mogućnost da bi zima i ljeto bili jače izraženi kad
bi se nagib povećao. Zapravo, nagib se povećava i do 24,4 stupnja.
Croll tvrdi da to izaziva ledena doba.
Srpski znanstvenik Milutin Milanković, razvio je 1920. godine
tu teoriju još više. Tvrdio je da kretanje Zemlje oko Sunca varira na
tri načina: nagibom Zemljine osi koja se neznatno mijenja u 41 000
 godina. Druga tvrdnja jest da se točka kad Zemljina putanja dođe
najbliže Suncu (to se naziva perihel) mijenja svakih 20 000 godina.
Postoje i neznatne promjene putanje (poznate kao ekscentričnost)
koje se događaju svakih 100 000 godina. Milanković je tvrdio da bi
ledeno doba nastalo kad bi se ta tri čimbenika dogodila istodobno.
Sljedećih 20 godina Milanković je nastavio crtati karte i grafikone,
čime je ostavio dubok dojam na klimatologe. Zanimalo ga je samo
pleistocensko razdoblje, najnovija geološka epoha koja je završila
prije 10 000 godina, ali njegov grafički prikaz toga doba, takozvana
Milankovićeva krivulja, pokazala je klimatske promjene toga raz­
doblja sa znatnim pojedinostima.
No, postoji problem u njegovoj teoriji. Dok ta teorija može obja­
sniti neznatna kolebanja u klimi, ne može odgovoriti na pitanje
zašto su se golema prostranstva leda proširila oko tropskih predjela.
Ledeno pretkambrijsko doba, staro 300 milijuna godina čini se da
zahtijeva nešto više od tri varijacije putanje, koje bi se dogodile isto­
dobno.
Drugu zanimljivu teoriju postavio je meteorolog Sir George Simp­
son 1950. godine. Njegove primjedbe zvuče paradoksalno. On tvrdi
da je povećanje sunčeve topline uzrok ledenog doba. ističući da bi
povećavanje topline donijelo mnogo više kiše, jer bi sunce pretva­
ralo u paru više morske vode (zbog toga tropska područja imaju
monsune). U polarnim predjelima pada uglavnom snijeg. Ako zimi
padne više snijega nego što se može pretvoriti u paru tijekom ljeta,
ledene kape će postajati sve deblje, i nastat će ledeno doba. Ali, ako
će povećana Sunčeva radijacija prouzročiti nastanak ledenog doba,
ona će jednako tako zagrijati mora pa će većina oceana bez leda po­
stati topli poput Mediterana. Studija o taloženju školjki na morskom
dnu, koju je iznio Cesare Emiliani sa Sveučilišta u Chicagu, ne po­
kazuje takav porast temperature. Zato je i Simpsonova teorija mora­
la biti odbačena.
Postoji još jedna vjerojatna mogućnost - da ledeno doba izaziva
vulkanska prašina u Zemljinoj atmosferi. Tijekom prvih desetljeća
20. stoljeća smanjila se vulkanska aktivnost pa su slijedila duga,
vruća ljeta kojih se sjećaju oni rođeni prije 1950. godine. Povećanje
vulkanskih erupcija povećalo je promjenljivost meteorološkog vre-
 mena, pa su ljeta postala sušna, a zime tople. Što je uzrok toga po­
većanja vulkanskih aktivnosti? Jedna teorija tvrdi da je Zemlja vje­
rojatno bila pogođena velikim meteoritima ili malim asteroidima.
Ali nije bilo takvih znatnih događaja još od velike eksplozije u
Tunguziji, koja je 1908. godine opustošila stotine četvornih kilo­
metara sibirskih šuma.
Još uvijek nemamo čvrstih dokaza o uzrocima ledenog doba. Ali,
Hapgood je nastavio radom i postavio je još jedno zbunjujuće pita­
nje: zašto razdoblja ledenog doba nisu raspodijeljena na lokacijama
gdje bismo ih očekivali, tj. zašto se led širi od polova prema ekvato­
ru? Kako možemo objasniti nedavno ledeno doba, koje je ostavilo
nedirnutim Sibir i Aljasku, dok se Europa zamrznula gotovo do
Londona i Berlina? A što je s ledenim prostranstvima koja su pokri­
la Indiju pomičući se na sjeveru u dobu karbona? Jedno od objašnje­
nja moglo bi biti, da je otprilike 300 milijuna godina taj dio Indije
bio mnogo viši i zato hladniji nego danas. Ali bilo je također ledenih
prostranstava na morskoj razini u Aziji, Africi i Australiji, a ledena
prostranstva u Africi i na Madagaskaru proširila su se u 'suprotnom
smjeru' od ekvatora.
Može se također očekivati da će ledeno doba istodobno utjecati
na sjevernu i južnu hemisferu. Ali, nije tako. Postoji dokaz o ledenim
površinama na južnoj hemisferi, ali to se nije dogodilo istodobno na
sjevernoj i obratno.
Pretpostavka da se Zemljina kora ne može pomicati, i da je zem­
lja koja se sada nalazi na Sjevernom i Južnom polu uvijek bila na
istome mjestu, ne mogu se poduprijeti. Umjesto toga, pretpostav­
kom da se Zemljina kora može pomicati, sve je objašnjeno: led koji
je gotovo stigao do zemljopisne širine Londona, dok je Sibir ostao
bez leda, ledena prostranstva u Indiji, te druge nepravilnosti.
Hapgood je bio sretan što je imao prijatelja zoologa Ivana San-
dersona, koji se zanimao za ono što danas zovemo 'anomalije', a to
su čudne i neobjašnjive pojave. Sanderson se zanimao za istraživanja
ruskog znanstvenika Imanuela Velikovskog, koji je otkrio beresov-
skog mamuta, nađenog smrznutog u Sibiru oko 1901. godine, u na­
pola stojećem položaju s cvijetom zlaticom u ustima. Očito je po­
stojala takva flora, ali se klima brzo promijenila. No, kako bi takav
 nagli pad temperature mogao prouzročiti pomicanje Zemljine kore?
Hapgood je i sam bio u Kanadi jednoga vrućeg ljeta. Bilo je dovolj­
no toplo da se okupa u jezeru i nakon toga osuši na suncu. A tada je
odjednom vjetar promijenio smjer i zapuhao je sjeverozapadnjak.
Temperatura je pala tako brzo da se jezero zaledilo za nekoliko sati.
Zamišljao je beresovskog mamuta kako žvače latice na toploj trati­
ni, kad je iznenada zapuhala oluja s vjetrom od 200 km na sat. (Je­
dna od posljedica vulkanske prašine u zraku je porast temperaturnih
razlika između polova i ekvatora te snažniji vjetrovi).
Ali, zašto i drugi mamuti nisu bili zahvaćeni tom olujom? Odgo­
vor je: bilo ih je na tisuće. Iz Sibira je bilo izvezeno posljednjih
desetljeća 19. stoljeća, 20000 kljova a tisuće kljova ostalo je zako­
pano pod zemljom. Bjelokost je neupotrebljiva, osim ako ne pripa­
da svježe ubijenim životinjama, ili je brzo zamrznuta. Mnogi od
smrznutih mamuta bili su savršeno jestivi, što je dokaz da su bili
smrznuti na temperaturi od mnogo stupnjeva ispod nule i tako su
ostali sačuvani tisućama godina. Ako se meso drži na temperaturi
oko nule ili oko točke smrzavanja, ledeni kristali ga formiraju i
'uništavaju ' razarajući mu stanice. Očito je neka strašna katastrofa
gurnula Sibir iz toplog dana u temperaturu ispod nule, što je trajalo
15 000 godina.
Hapgood je tada raspravljao o kostima mastodonta nađenima u
državi New York oko 1880. godine, što se u ono vrijeme smatralo
dokazom kako su mastodonti preživjeli ledeno doba. Kasnija geolo­
ška proučavanja su dokazala da je poput sibirskih mamuta, i njih
zahvatio iznenadni pad temperature. Našli su se na zaleđenom pros­
toru koji je poslije nastao, tako da su mastodonti Sjeverne Amerike,
kao što su medvjedi, konji, divovski dabrovi, jeleni, sjevernoame-
rički sobovi, losovi i bizoni - bili također pogođeni katastrofom.
Osnovna razlika jest ta da je Sibir postao ledeno hladan. Zašto?
Jer se pomaknuo prema sjeveru.
Einstein je pročitao Hapgoodov rukopis, te mu odgovorio nakon
pet dana: 'Smatram vaš materijal dojmljivim. Imam dojam da je vaša
hipoteza ispravna. Teško je vjerovati da su se znatniji pomaci Ze­
mljine kore dogodili jedan za drugim, nakon kratkog vremena'.
Njegovo ohrabrenje navelo je Hapgooda da mu pošalje još materi-
 jala u rukopisu. Godine 1954. Einstein je dao potporu Hapgoodu da
dođe na sastanak u Institut za razvoj istraživanja u Princetonu, gdje
je Einstein radio. Nažalost, Robert Oppenheimer, 'otac atomske
bombe', vrlo utjecajan član odbora, usprotivio se Hapgoodu i njegov
zahtjev je bio odbijen. Dana 18. 05. 1954. godine napisao mu je
pismo u kojemu izražava svoje suosjećanje i, možda kao utješnu
nagradu, poslao mu je uvod u knjigu koja će dobiti naslov Earth's
Shifting Crust vjerojatno smatrajući da će mu to, dugoročno, biti
vrednije od priznanja.
U studenom 1954. godine Einstein je opet potpomogao Hapgo-
odov zahtjev da se dopusti istraživanje, koje bi izvodila Guggen-
heimova fondacija. Bio je ponovno odbijen. Sljedećeg siječnja Hap-
good i Campbell posjetili su Einsteina na Sveučilištu Princeton i dugo
razgovarali. Taj je razgovor Hapgood zabilježio i naveo u izvješta­
ju što ga je poslije poslao Einsteinu, koji se složio s njim i izjavio
da su navodi točni. Međutim, zamolio je da ga ne citira, jer se za
razgovor nije pripremio. Hapgood je poslije tiskao tu primjedbu u
svojoj knjizi Earth's Shifting Crust. Campbell je pokušao matema­
tički dokazati kako je antarktička ledena kapa mogla prouzročiti
pucanje Zemljine kore. Einstein je bio potpuno uvjeren u Hapgo-
odove geološke dokaze da Zemljina kora može puknuti i skliznuti.
Sumnjao je samo u to, ima li kapa polarnog leda ikakve veze s time
u što je Hapgood vjerovao u vrijeme izdavanja drugog izdanja
knjige The Path of the Pole 1970. godine. On je, naime sumnjao u
to, može li masa leda, čak ako je nagomilana u nepravilnom obliku
kao na Antarktiku, potaknuti klizanja Zemljine kore.
Einstein je umro u bolnici 16. travnja u 76. godini. Hapgood je
tako izgubio najutjecajnijeg branitelja, ali napokon je knjiga Earth's
Shifting Crust bila gotovo posve završena. Ono što se nekad činilo
bezumnom teorijom, dobivalo je postupno potporu iz drugih izvo­
ra. Profesor George W. Bain shvatio je da se kemijski sastav tla mi­
jenja pod utjecajem sunčeva svjetla. Otkrio je da je tropsko tlo po­
sve različito od tla u hladnim krajevima. Na temelju proučavanja
ranih geoloških razdoblja, zaključio je da je u karbonskom razdo­
blju ekvator prolazio otocima novog Sibira, ili drugim riječima, da
je Sibir bio smješten bliže ekvatoru.
 Bain je objavio svoje rezultate 1953. godine. Dvadeset godina
prije njega, kineski profesor Ting Ying H. Ma sa Sveučilišta Fukien
proučavao je koralje te došao do sličnih zaključaka. Nekadašnja
koraljna mora nisu imala isti položaj kao danas, nego su ga povre­
meno mijenjala. Najprije je Ma to pokušao objasniti Wegenerovom
teorijom o pomicanju kontinenata. Ali, 1949. godine, kad se Hapgo-
od počeo baviti tim problemom, zaključio je da bi samo pomicanje
Zemljine kore moglo promijeniti uzorak tla. Ma je sumnjao da je
pomicanje tla bilo čak i dublje od kore, da se odnosilo i na pokrov,
tj. na sloj ispod Zemljine kore.
Hapgoodov petogodišnji rad bližio se kraju, pa je trebalo samo
pronaći izdavača. U tom odlučnom času, palo mu je u krilo jedno
drugo zadivljujuće istraživanje.
Godine 1956., 26. kolovoza, radio je prenosio raspravu sa Sveu­
čilišta Georgetown u Washingtonu, područje Kolumbije. Voditelj
emisije bio je stručnjak za vikinške zemljopisne karte, kapetan
Arlington H. Mallery. Raspravljalo se o zemljopisnoj kani iz godine
1513., na kojoj je pisalo kako je karta izdvojena iz velikog broja
starih zemljopisnih atlasa, a to je učinio turski pomorac i nekadaš­
nji gusar imenom Piri Reis (piri znači - admiral). Reisu su vjeroja­
tno slučajno odrubili glavu zbog neprijateljskih spletki 1554. godi­
ne. Njegova je karta prikazivala Južnu Ameriku, dio Zapadne Afri­
ke, a na dnu karte se nalazilo tlo koje je, čini se, bilo dio Antarktika.
Nešto prije, iste godine, Mallery je pročitao članak u časopisu Geo­
graphical Journal o otkrićima na Antarktiku tijekom međunarodne
ekspedicije 1949. godine, uključujući i sonarno mjerenje dubine pod
ledom koji je okruživao obalu. U tom trenutku, njegov prijatelj M.
I. Walters spustio je na njegov stol kopiju karte Pirija Reisa, koju je
neki turski časnik nedavno predstavio Kongresnoj knjižnici. Već
pogled na kartu pokazao je Malleryju kako postoji čudesna usklađe­
nost između udubljenja što ih pokazuje karta Pirija Reisa i udublje-
nja nedavno otkrivenih sonarom. Sam Piri Reis je izjavio da svaka
od karata koje je koristio potječu iz vremena Aleksandra Velikog,
koji je rođen 356. g. pr. Kr. Budući da je Antarktik bio u to vri­
jeme nesumnjivo pokriven površinom leda - od kojega je velik dio
bio debeo tri kilometra - te originalne karte su vjerojatno bile zabi-
 lježene davno prije Aleksandra, prema opreznoj procjeni, oko 4000.
godine pr. Kr.
Ali, zemljopisna karta nije za uporabu ako na njoj nešto ne piše.
Pretpostavlja se da se pismo razvilo tek nakon što su ga Sumerani
počeli koristiti za plaćanje raznih pristojbi, oko 3 500 godine pr. Kr.
Izgledalo je kao da karta Pirija Reisa dokazuje kako je pismo bilo u
uporabi već davno, 4 000 godina pr. Kr. Nadalje, sam Antarktik je
otkriven tek 1818. godine. Karta Pirija Reisa daje naslutiti postoja­
nje kultivirane pomorske civilizacije u vrijeme, dok se, prema po­
vjesničarima, civilizacija upravo razvijala na srednjem Istoku.
Naravno, s obzirom na njegovo zanimanje za Antarktik, Hap-
good je bio neobično uzbuđen novim otkrićem. Već je zaključio da
je prije posljednjega velikog pomicanja Zemljine kore, manji dio
podijeljenog kontinenta, upravo južno od Patagonije, bio izvan an­
tarktičkog kruga, a tek se poslije primaknuo bliže i zato možda bio
bez leda 9 600 godina pr. Kr. Tada je, prema Platonu, nestala Atlan-
tida. Hapgood nije imao namjeru reći ni riječ bilo kome - nije htio
da ga otpuste kao člana nekog ludoga društva - činilo se da karta Pi­
rija Reisa potvrđuje njegovu sumnju da je Platon imao pravo o drev­
noj civilizaciji koja je antidatirala poznate povijesne zapise.
Hapgood je u to vrijeme bio asistent na koledžu Keene State, di­
jelu Sveučilišta New Hampshire. Ponovno je privolio studente da
mu pomognu u njegovu posljednjem pothvatu. Oni su trebali prou­
čavati zemljopisnu kartu Pirija Reisa bez predrasuda, te je usporedi­
ti s raznim drugim kartama. Kao prvo, otkrili su, da su karte toga
doba bile neobično nedotjerane. Jedna je prikazivala Italiju naslo­
njenu na Španjolsku, druga Englesku u obliku čajnika. Te karte koje
su koristili pomorci - poznate kao portolani, što znači 'od luke do
luke' - ipak su bile nevjerojatno točne. Prema Piriju Reisu, njegova
se karta temelji djelomice na karti koju je imao Kolumbo, iako je
nitko nije uspio locirati. Ali, možda se on koristio kartama iz stare
knjižnice u Aleksandriji. Hapgood je vjerovao da su one našle put u
veliku knjižnicu u Konstantinopolu, koji su Turci zauzeli 1453. go­
dine.
Adolf Erik Nordenskiold (1832.-1901.), još jedan vodeći struč­
njak za rane karte, 1889. godine smatrao da se portolani temelje na
 kartama koje su nastale mnoga stoljeća pr. Kr. Nakon deset arktičkih
ekspedicija, Nordenskiold je postao svjestan žalosnog stanja polar­
ne kartografije. Počeo je sastavljati stare karte, pa je nastao Fak­
simil atlasa (Facsimile Atlas, Stockholm, 1889. godine), koji se op­
ćenito smatrao jakim poticajem za moderno proučavanje kartografi­
je. Veliki geograf i astronom Ptolemej, koji je bio knjižničar u Ale­
ksandriji oko 1 500. godine pr. Kr., izradio je karte koje su bile manje
točne od srednjovjekovnih portolana, iako je imao na raspolaganju
najveću knjižnicu na svijetu. Je li moguće da su obični pomorci
nadmašili rad Ptolemeja, osim ako nisu plovili prema drugim karta­
ma?
Zapravo, na kartama Pirija Reisa pronađene su mnoge pogreške
- npr., dopustio je da se 20 karata što ih je upotrijebio, ponavljaju.
Tako je prikazao dva puta rijeku Amazonu, iako je izostavio prika­
zati 1 520 km dugačku crtu obale. Jedna pogreška može se pripisati
grčkom astronomu Eratostenu, koji se rodio oko 275. godine pr. Kr.
Znao je da se u Sieni, u Gornjem Egiptu (blizu današnjeg Asuana)
sunce odražava u jednom dubokom bunaru na solsticij 21. 06.
Utvrde u ono vrijeme nisu bacale nikakvu sjenu. Ali, u Aleksandriji,
850 km sjeverno, to se dagađalo. Izmjerio je duljinu sjene jedne
utvrde u Aleksandriji u podne 21. 06., iskoristivši je da izračuna
kut sunčevih zraka. Bilo je to 7 stupnjeva, što je približno pedeseti-
na od 360 stupnjeva. Budući da je znao udaljenost do Siene, znači­
lo je da 850 km predstavlja 7 stupnjeva Zemljine polarne obodnice.
Stoga je bilo lako ustanoviti da 360 stupnjeva može biti predstav­
ljeno kao 42 250 km. Stvarni obujam oko polova je 41 947 km. Bila
je to, dakle, začuđujuće točna procjena za 240. godinu pr. Kr., kad
većina ljudi nije bila čak ni svjesna da je Zemlja okrugla.
Malom pogreškom, Eratosten je povećao promjer Zemlje za 45
stupnjeva. Da je Hapgood prihvatio tu pogrešku, karta Pirija Reisa
bila bi još točnija, pod pretpostavkom da se temeljila na starim grč­
kim i egipatskim izvornim kartama.
Kada je Piri Reis izrađivao svoju kartu, poznati kartograf Gerar-
dus Mercator imao je tek godinu dana, pa je Reisov rad antidatirao
Mercatorovu metodu 'projekcije' Zemlje na ravnu plohu, označivši
je širinama i dužinama. Kartografi su koristili jednostavniju meto-
 du, tako što su izabrali neki grad kao središte, te nacrtali krug oko
njega koji su podijelili na 16 dijelova, poput torte. Zatim su u krugu
ucrtali kvadrate, i nastavili ih proširivati prema van, da bi stvorili
vrstu grube širine i dužine - to je bila zamršena, ali djelotvorna me­
toda. Kad su Hapgoodovi studenti proučavali Reisovu kartu, brzo
su utvrdili da njezino originalno središte leži negdje izvan karte,
prema istoku. Većina je mislila da se radi o Aleksandriji, ali pomni
proračuni su pokazali kako je pravo središte vjerojatno Siena, sveto
središte Gornjeg Egipta. To im je dalje pomoglo da pomisle kako
imaju posla sa starom kartom.
Kad su kartografi Aleksandrije počeli izrađivati vlastite karte,
možemo pretpostaviti da nisu odmah otplovili da vide Južnu Ame­
riku ili Antarktik, nego su svoje karte temeljili na drugim, još stari­
jim kartama. Ali, koliko su stare bile te karte?
Zanimljiv dokaz nudi nam rješenje. Krajem 2. stoljeća pr. Kr. grč­
kom gramatičaru Agatarhidu iz Knida, privatnom učitelju jednoga
od kraljeva Egipta iz doba Ptolemeja, rečeno je da je prema staroj
tradiciji jedna strana osnovice Velike piramide točno jedna osmina
minute stupnja Zemljine polarne obodnice (minuta je šezdeseti dio
stupnja). Svaka strana osnovice Velike piramide ima 756 stopa ili
više od 230 metara. Ako se to pomnoži s osam, a tada sa 60, pa sa
360, rezultat je nešto manje od 40 000 kilometara ili nešto manje od
25 000 milja (točnije, to su 24 933 milje). To je zadivljujuće točna
mjera polarne obodnice Zemlje. Zapravo, veličina Velike piramide,
s dodatkom njezine osnovice, također je u točnom odnosu s veliči­
nom Zemlje - zapravo, vrh je ondje gdje bi trebao biti Sjeverni pol.
Veliku piramidu sagradio je faraon Keops (Khufu) oko 2 500. go­
dine pr. Kr. Kako su u to doba stari Egipćani mogli znati veličinu
Zemlje? Možda su znali da je okrugla, jer su zamijetili kako je sjena
Zemlje na Mjesecu za vrijeme pomrčina zaobljena, ili su promatrali
kako brod postupno nestaje na obzoru dok se udaljuje.
Ono što je na Hapgooda ostavilo tako snažan dojam, bila je začu­
đujuća točnost karte Pirija Reisa kad se zanemari pogreška od 4,5
stupnja. Primijetio je da su se 1541. godine učeni ljudi u Mexico
Cityju dali na posao, želeći odrediti točnu zemljopisnu dužinu svo­
jega grada tako što su mjerili vrijeme između dvije pomrčine Mje-
 seca, jednu u Mexico Cityju, a drugu u Toledu u Španjolskoj. Njiho­
vi proračuni znatno su se razlikovali. S druge strane, karte su često
bile tako točne da su se razlikovale samo za pola stupnja zemljo­
pisne dužine. To je bilo nešto što Europljani nisu postigli tako dugo
dok John Harrison nije izumio pomorski kronometar u 18. stoljeću.
Hapgood je također bio zadivljen velikim otokom uz obalu Južne
Amerike. Smješten na petom stupnju sjeverno od srednjoatlanskog
ruba, čini se da je imao 500 km u promjeru, a ipak ga danas ovdje
nema. Dapače, taj je otok zabilježen na Reinelovoj karti iz 1510, kao
i na karti francuskog kartografa Philipa Buachea 1737. godine.
Hapgood se zanimao za mnoge pustolovine, pa je 1959. godine
napisao zahtjev Kongresnoj knjižnici, moleći ih za dodatni materi­
jal. Pozvali su ga da dođe i sam izabere. Kada je stigao na Dan neza­
visnosti, bio je pomalo zbunjen našavši stotinu primjeraka, koji su
mu bili na raspolaganju. Nekoliko je dana razgledavao karte i tada,
kako sam opisuje, 'okrenuo sam stranicu i sjeo zapanjen.' Ono što
je vidio bila je karta koju je izradio Orontej Finej godine 1531., a
prikazivala je Antarktik kakav uglavnom izgleda na današnjim kar­
tama. Ali na njoj su bili zaljevi bez leda, rijeke koje su tekle u more,
čak i planine koje su sada zakopane pod ledom, iako Orontejeva
karta nije prikazala Palmerov poluotok, koji se prostire između sje­
verozapadnog Antarktika i obale Patagonije. Zapravo, nema takvog
poluotoka. Čak kad bi se led otopio, bio bi to samo otok. Ukratko,
originalnu kartu je izradio netko tko je znao sve o Antarktiku, o nje­
govoj unutrašnjosti i obali. To je moglo značiti da su karte Antark­
tika već izradili mornari koji su ga istražili i zabilježili njegovu unu­
trašnjost. Ili to znači da su njegovi starosjedioci to učinili sami za
sebe. Bez obzira na to što se dogodilo, očita je činjenica da karte
Antarktika postoje više od 6000 godina.
Drugi portolani bili su jednako tako značajni. Durcert Portolano
pokazuje 1339. godine precizno poznavanje prostora od Galwaya
do Don Basina u Rusiji. Karte turskog hodočasnika Hadjija Ahmada
iz 1559. godine pokazuju svijet kao da lebdi iznad Sjevernog pola.
Čini se da karta također pokazuje Sibir i Aljasku kao jedno kopno.
Budući da je to karta srcolika oblika, sa Sibirom u jednom otvoru,
a Aljaskom u drugom, to može jednostavno odražavati činjenicu da
 kartograf nije imao mjesta da uključi u kartu onaj potez mora kod
Beringovih vrata između Sibira i Aljaske. Međutim, kad ne bi bilo
Beringovih vrata, originalna karta morala bi biti izrađena prije više
od 12 000 godina, kada su Sibir i Aljaska bili spojeni kopnenim mo­
stom. Karta stara 12 000 godina, to zvuči nevjerojatno. Ali, sve što je
Hapgood otkrio, zvuči jednako apsurdno. Počeo je shvaćati zašto su
portolani u Kongresnoj knjižnici ostali desetljećima neistraženi.
Svaki znanstvenik koji ih je pobliže pogledao, vjerojatno je protrnuo
te brzo zaklopio fascikl.
Karta Antarktika koju je 1737. godine objavio Philip Buache po­
kazuje da je Antarktik kontinent podijeljen na dva otoka - kao što
danas znamo, sve je pod ledom. Kako je Buache to znao?
Vjerojatno je koristio karte starije od onih kojima se služio Oron-
tej Finej i tvorac karata Dulcert Portolana, koji je upotrijebio stare
karte što su pokazivale unutrašnje zamrznuto more.
Karta što ju je Hapgood pronašao u knjizi Josehpa Needhaha
Science and Civilisation in China (Znanost i civilizacija u Kini), a
koja datira iz godine 1137., bila je urezana u kamen i nacrtana preko
mreže numeriranih četvorina. Hapgood je učinio zanimljivo otkriće
s kartom Pirija Reisa i mnoštvom drugih koje datiraju još iz vreme­
na knjižnice u Aleksandriji. Njihov stupanj zemljopisne širine bio je
kraći od stupnja dužine, jer je izvorni kartograf koristio pravokutnu
mrežu numeriranih četvorina. Kasniji kartograf je to pogreškom
promijenio u kvadratnu mrežu pa je nastala i pogreška u dužini. Bu­
dući da se ista pogreška s dužinom ponovila i na kineskoj karti, čini­
lo se da original potječe iz pradavnog doba. Hapgood je zaključio:
možda to dokazuje da je naša izgubljena civilizacija od prije 5 ili
10.000 godina proširila svoje kartografiranje i ovdje jednako kao u
Americi i na Antarktiku.
Hapgood je također uočio da je Zapadna Afrika, kao što ju je opi­
sao Piri Reis, vjerojatno bila obilno opskrbljena vodom - npr.,
opisana su jezera koja danas više ne postoje. I druge pradavne karte,
koje navodi Hapgood, pokazuju jezera u Africi. Prije 10 000 i 6000
godina - maestral, sjeverni vjetar, bio je vrlo vlažan, donosio je vla­
gu s ledenjaka koji su se otapali u ledenom dobu, pa je Sahara bila
zelena i plodna. Budući da je karta Piria Reisa zabilježila Zapadnu
Afriku s jezerima, izgledalo bi da originalna karta kojom se koristio
Piri Reis, potječe iz toga vlažnoga razdoblja.
U knjizi Maps of the Ancient Sea Kings (Karte drevnih morskih
kraljeva) Hapgood je izgrađivao svoj pristup istraživanju dok nije
postao prihvatljiv. 'Nije moguće knjigu pročitati i smatrati je izmišlje­
nim nagađanjem, jer svaka stranica nosi obilježje širokog i strplji­
vog istraživanja. No, zaključci posljednjeg poglavlja s podnaslo­
vom A Civilisation that Vanished (Nestala civilizacija) morat će za­
prepastiti svakog znanstvenika koji je knjigu shvatio ozbiljno, jer
zvuči kao pravi materijal za knjige H. Riddera Haggarda ili Julesa
Vernea:
Dokaz predstavljen starim kartama kao da sugerira postojanje
čovjeka u pradavnim vremenima, prije nastanka bilo koje po­
znate kulture, prije prave civilizacije napredne vrste čovjeka,
koja je bila smještena ili na jednom području - ali je imala
trgovačke veze s cijelim svijetom - ili je bila u pravom smislu
svjetska kultura. Ona je, barem u nekim aspektima, bila na­
prednija od grčke ili rimske. U geodeziji, pomorskoj znanosti
i kartografiranju, ta je civilizacija bila naprednija od bilo koje
poznate kulture 18. stoljeća prije kršćanskog doba. Tek u 18.
stoljeću mi smo razvili praktične načine pronalaženja zemljo­
pisne dužine. Tek smo tada izmjerili točan opseg Zemlje. Prije
19. stoljeća nismo slali brodove za istraživanje arktičkih i an­
tarktičkih mora; tek smo tada počeli istraživati dno mora. Ove
karte pokazuju da su neki drevni narodi već prije to učinili.

Pitajući se, kako velika civilizacija može bez traga nestati, Hapgood
je ustanovio osnovno načelo istraživanja: našli smo ono što smo tra­
žili. Portolani su stoljećima bili poznati. O karti Pirija Reisa, otkri­
venoj u palači Topkapi u Istambulu 1929. godine, raspravljalo se u
Kongresnoj knjižnici već 1930. godine, prije nego što je zanimanje
ponovno buknulo 1956. godine. Ali, nitko nije vidio njezino znače­
nje - ili, ako je to nekome uspjelo, bio je dovoljno hrabar da postavi
pitanja koja je i Hapgood postavljao.
Zašto onda objavljivanje knjige Maps of Ancient Sea Kings nije
izazvalo značajniju akademsku raspravu 1966. godine? Odgovor mo-
 ra biti djelomice taj, da je Akademija već ponešto sumnjala u Hap-
gooda. Godine 1958., kad se u tisku konačno pojavila knjiga Earth s
Shifting Crust, jedan od najpoznatijih tjednika The Saturday Ev­
ening Post objavio ju je u skraćenom obliku. Već i to je bilo dovolj­
no da izazove ljutnju i zavist akademika. U predgovoru kasnijem
izdanju knjige The Path of the Pole. 1970. godine, akademik geolog
F. N. Earll priča kako je, nakon što je pročitao taj skraćeni prikaz,
tražio recenzije o knjizi u tehničkim i akademskim časopisima, ali
nije našao nijednu. Kad se reakcija napokon pojavila, kaže Earll,
'jedva bi se mogla opisati kao racionalna - bolji bi izraz za nju bio
- histerija'. Jedan akademik je ogorčeno izjavio da Hapgood nije
geolog, dok je drugi citirao autoritet koji se nije slagao s autoriteti­
ma što ih je Hapgood navodio, i to je koristio kao osnovu da osudi
cijelu knjigu. Ukratko, prema Hapgoodu su se odnosili ljutito i s
prezirom jer se usudio pisati o geologiji.
Tako se nijedan od tih profesora nije usudio raspravljati o knjizi,
koja je tvrdila da je otkrila dokaz o civilizaciji koja je postojala prije
bilo čega poznatog povijesti. Bilo je lakše zanemariti Hapgooda.
Iz još jednog razloga nitko nije bio spreman smatrati Hapgooda
ozbiljnim. Godine 1960. knjiga pod naslovom Le Matin des Magi-
ciens (Jutro čarobnjaka) Louisa Pauwelsa i Jacquesa Bergiera po­
stala je najprodavaniji bestseler u Francuskoj i bila je prevedena na
dvanaestak jezika. Pauwels je bio novinar, a Bergier fizičar koji se
zanimao i za alkemiju. Njihova knjiga bila je blistava i sjajna zbir­
ka alkemije, arheologije, magije, hermetizma i književnih nagađa­
nja s poglavljima o moći ljubavi, o Velikoj piramidi, o Gurdjieffu i
nacističkom okultizmu. Jedan od najvažnijih prikaza bila je, među
inim portolanima, zemljopisna karta Pirija Reisa. 'Jesu li ove karte
bile izrađene', pitali su autori, 'na temelju opažanja nastalih na pa­
lubi letećeg stroja ili neke vrste svemirskog broda? Opažanja koja
su zapisali posjetitelji s onu stranu svijeta?' Budući da je knjiga The
Morning of the Magicians osvojila cijeli svijet, karta Pirija Reisa
postala je još više povezana sa svjedočenjem o 'drevnim astronau­
tima'. Hapgood koji je deset godina radio na knjizi Maps of the
Ancient Sea Kings, nije mogao lošije proći.
 Godine 1966., direktor švicarskog hotela imenom Erich von Da­
niken, čija je strast za putovanjima bila uglavnom zadovoljena u
svijetu knjiga, posvetio je svoje noći pisanju knjiga, tvrdeći da su
Zemlju u dalekoj prošlosti posjetili svemirci. Tu je ideju četiri godi­
ne prije njega sugerirao ruski astronom Joseph Shklovkii u knjizi
Universe, Life, Mind (Univerzum, život i um) objavljenoj u Americi
1966. godine, s dodatnim materijalom astronoma Carla Sagana pod
naslovom Inteligent Life in Universe (Inteligentna bića u svemiru).
Danikenova knjiga sastojala se uglavnom od tvrdnji da su spomeni­
ke kao što su piramide, kipovi na Uskršnjem otoku i hramovi Maya
u Meksiku gradili, ili pomagali graditi, drevni astronauti. Tiskana u
Švicarskoj pod naslovom Erinnnerungen an die Zukunft (Sjećanja
na budućnost) u 3.mj. 1968. godine, brzo je postala bestseler, jedna­
ko kao englesko i američko izdanje pod naslovom 'Chariots of the
Gods (Kočije bogova).
Znanstvenici su istaknuli kako je knjiga puna nevjerojatnosti i
netočnosti. Daniken je uspio udvostručiti težinu Velike piramide pet
puta, a njegova tvrdnja da Egipćani nisu znali za užad ili drvo za
valjke, lako se pobila slikama sa zidova grobnica i piramida.
Njegova tvrdnja da kipovi s Uskršnjeg otoka nisu mogli biti is­
klesani iz veoma čvrste vulkanske stijene kamenim alatom, bila je
također osporena. To je učinio Thor Heyerdahl godine 1950. s neko­
liko otočkih domorodaca, upotrijebivši kameni alat nađen u kame­
nolomu. Daniken je tvrdio kako na Uskršnjem otoku nema drva za
valjke, vjerojatno ne znajući da je ondje nekad raslo drveće, prije
nego je sve drvo bilo iskorišteno. Za linije iz Nazce u Peruu, Dani­
ken je tvrdio da su bile piste za svemirske brodove, zanemarujući či­
njenicu da su to samo ogrebotine na površini klimavih stijena. Čitave
knjige i televizijski dokumentarci napadali su Danikenov 'dokaz',
pokazujući da se većina tvrdnji temelji na nepoznavanju dostignuća
stanovnika Egipta, Uskršnjeg otoka, Perua i drugih zemalja.
Na prvim stranicama knjige Daniken je (jednako kao Pauwels i
Bergier) predstavio kartu Pirija Reisa: 'Najnovija istraživanja pro­
fesora Charlesa Hapgooda daju nam još više zbunjujućih podataka.
Usporedbe s modernim fotografijama našega planeta gledanog sa
 satelita, pokazale su da su originali karata Pirija Reisa vjerojatno
napravljeni s velikih visina. Kako se to objašnjava?'
Hapgood, naravno, nije nikad rekao ništa od toga. Činjenica da
Piri Reis nije uspio prikazati 1 520 km južnoameričke obale, pa je
ponovio drugu plovidbu, upućuje na to da karta nije napravljena iz
zraka. Unatoč svemu, milijuni ljudi bili su uvjereni kako je Hap­
good pomogao Danikenu, jer je također vjerovao da su karte nacr­
tali 'drevni astronauti'.
Hapgood se manje brinuo nego što je bilo potrebno - bilo je dru­
gih važnijih pojava koje su mu zaokupljale um. Nekoliko godina bio
je uvjeren kako je pronašao pravo mjesto Atlantide, i da će zbog to­
ga možda napustiti akademski svijet i posvetiti se aktivnijem životu
istraživača. Dana 5. prosinca 1958. godine pisao je svom prijatelju
Ivanu Sandersonu da najavi ono što je nazvao 'najsenzacionalnijim
otkrićem našega vremena.'
Proučavajući kartu Pirija Reisa Hapgood je primijetio, kao što smo
vidjeli, neki tajanstveni otok, otprilike 1600 kilometara udaljen od
obale Venezuele i utoka rijeke Orinoco. Pronašao je i druge dvije
stare karte, koje su prikazivale taj otok dokazujući njegovo posto­
janje. Sada nema takve kopnene mase, nego samo dva mala otoka
poznata kao stijene Sv. Petra i Pavla. Svaka hridina je dugačka oko
400 m, i smještena je iznad srednjoatlantskog pojasa. To su vrhun­
ci planina koje su sada pod vodom. Hapgood je bio uvjeren kako je
to sve što je ostalo nad površinom od Platonove Atlantide - upravo
na mjestu koje je Platon označio, u srednjem Atlantiku. Veličina toga
tajanstvenog otoka - 590 x 422 km - zvučala je točno. Platon je ta­
kođer izjavio kako je na Atlantidi postojala i velika središnja planina,
sveta planina, a Hapgood je mislio da su to stijene Sv. Petra i Pavla.
Sanderson je savjetovao Hapgoodu neka ne spominje Atlantidu
u svojoj knjizi Maps of the Ancient Sea Kings, da ga ne bi obilježili
kao luckasta čovjeka. Ali, upozorenje nije bilo potrebno - Hapgood
je bio itekako svjestan neprijateljskog odnosa svojih kritičara, da bi
položio glavu na panj. Osim toga, dokaz će uskoro biti dostupan
svakomu. Sve što je bilo potrebno, uvjeravao je Hapgood Sander-
sona, bio je bogati mecena koji će posuditi jahtu i platiti unajmljiva­
nje podvodnih kamera kojima se mogu pogledati strmi obronci pla-
 nina - gdje bi se moralo nalaziti, prema Platonu - zlato vrijedno oko
pet stotina milijuna dolara.
U knjizi Atlantis, the Eigth Continent (Atlantida, osmi kontinent),
1984. godine Charles Berlitz kaže kako je 1963. godine Hapgood
došao u Bijelu kuću s namjerom da nagovori predsjednika Kenne-
dyja da mu posudi nosač zrakoplova kako bi istražio morsko dno
pod stijenama Sv. Petra i Pavla. On citira Hapgoodova neobjavlje­
na sjećanja:
'Bila je sreća što sam imao i prije veze s Bijelom kućom gdje
sam tijekom II. svjetskog rata radio neke poslove za predsjednika
Roosevelta... Nije bilo teško pronaći nekoga bliskog Kennedyjevi-
ma u Massachussetsu, koji će mu dogovoriti sastanak s Predsjedni­
kom... Imali smo zajedničke prijatelje u Demokratskoj stranci u Bo­
stonu.' Hapgood je izradio shemu na osnovi koje bi zrakoplovi let­
jeli u sve širim krugovima nad hridinama Sv. Petra i Pavla. Ako bi
se nešto ugledalo na morskom dnu, to bi se istražilo podvodnim ka­
merama. Prepoznao je opasnost: kad bi se novinari domogli priče,
stavili bi je na naslovnu stranicu kao vijest dana, i njegov bi ugled
stradao. Stoga je predložio da se istraživanje vodi pod naslovom 'Još
jedna oceanografska ekspedicija'.
Do listopada 1963. godine dogovoren je sastanak s Kennedyjem
- ali, Kennedy je ubijen u studenom. Preplašen, Hapgood je predlo­
žio da bi možda Nelson Rockefeller, Sandersonov prijatelj, mogao
biti zainteresiran. Budući da se Sanderson jedanput susreo s Waltom
Disneyjem u nekom društvu, i njega bi se moglo pitati. Potraga za
Atlantidom mogla bi biti čudesan akcijski film.
Ali, Hapgood se ponovno razočarao. Cijelo desetljeće koncentri­
rao se na pisanje i proučavanje. Njegov prijatelj Sandersom umro je
1973. godine. Te je godine Hapgood rekao dopisnici Henriettei
Mertz kako odustaje od istraživanja, iako zna da područje Atlantide
'leži oko stijena Sv. Petra i Pavla'. Nadao se da će drugi slijediti trag
koji je on tako teško pronašao.
Godine 1982. u listopadu, Hapgood je pisao mladom korespon-
dentu Randu Flem-Athu (dodajući neobičan postscriptum na svoje
životno djelo o drevnim civilizacijama. Nakon što je napisao kako
priprema treće izdanje knjige 'Pomična Zemljina kora', koja se tre-
 ba tiskati 1983. godine, nastavio je govoriti o svojim posljednjim
otkrićima: 'Osim toga, postoji dokaz da je posljednje pomicanje Ze-
mljine kore pomaknulo oba američka kontinenta prema jugu oko 30
stupnjeva, te posve uništilo život i civilizaciju na njima. Klimatske
promjene bile su manje drastične u Starome svijetu, postojalo je vi­
še širokih putova kojima se moglo pobjeći.'
Pomak od 30 stupnjeva odnosio se na oko 3 380 kilometara, što
je golema udaljenost. Ako se dogodila velika katastrofa koja je opu­
stošila život i civilizaciju, tada se to sigurno moralo dogoditi prije
više od 5 000 godina, kao što je Hapgood i pretpostavljao.
Sljedeći dio pisma nudio je još veće otkriće: 'Osim toga, s neda­
vno uzbudljivim otkrićima, vjerujem da sam dao dokaz o cijelom
jednom ciklusu civilizacije u Americi i Antarktiku, navodeći moder­
ne znanstvene discipline koje se mogu vratiti unatrag 100.000 godi­
na ...'
100,000 godina? Može li se raditi o pogreški od 10 000 godina?
Ne, ostali dio dugačkog pisma bio je natipkan besprijekorno, bez
najmanje pogreške. Hapgood ga je vjerojatno vrlo pažljivo pročitao,
prije nego što ga je stavio u omotnicu. Ali, tada se vjerovalo da se
predak modernog čovjeka, kromanjonac, nije pojavio na Zemlji do
otprilike prije 40 000 godina (iako je od tada granica pomaknuta čak
na više od 200 000 godina). Osim toga, Hapgood nije govorio o špilj­
skom čovjeku, nego o nizu civilizacija s 'naprednim razinama znano­
sti.'
U sljedećoj rečenici rekao je Randu: Mnogi dokazi kojima o
tomu raspolažem bit će objavljeni u novom izdanju knjige: Eart's
Shifting Crust.' Kao što je svima poznato, Hapgood je bio politički
neopredijeljen, ali ne bi izložio svoj ugled opasnosti zbog neke fik­
sne ideje. Bilo je očito kako je mislio da je pronašao znanstveni do­
kaz star više od 100.000 godina, iz vremena kad je, prema paleon­
tologiji* iz godine 1982. najstarije ljudsko biće na Zemlji bio nean-
dertalac.

* godine 1982. smatralo se da anatomski moderan čovjek nije stariji od 65 tisuća godina.
Danas mnogi paleontolozi vjeruju daje moderno ljudsko biće staro možda 200.000 godina.
 Rand Flem-Ath odgovorio je odmah, tražeći savjet u svezi s Hap-
goodovim razlozima za ovu začuđujuću tvrdnju. Tjednima nije bilo
odgovora. Tada mu je pismo vraćeno s oznakom 'Umro'.
Hapgoodovo posljednje pismo navelo je Randa da počne istra­
živati podrijetlo znanosti i civilizacije. O tome govori ova knjiga.
 POGLAVLJE 2.

PRECIZNE KARTE

LJ eti 1976. godine dvadesetsedmogodišnji Kanađanin imenom

Rand Flem-Ath (kada se oženio s Rose De'ath promijenio je
svoje ime Fleming, spajajući ga sa supruginim) išao je na razgovor
u svezi sa zaposlenjem u Veliku javnu knjižnicu u Viktoriji, koja se
nalazi na južnom vrhu otoka Vancouvera, u Britanskoj Kolumbiji.
Budući da je rezultat razgovora trebao čekati do sljedećeg pone­
djeljka, da rastereti um preko vikenda, odlučio je skicirati jedan sce­
narij. Radilo se o skupini stranaca iskrcanih na pustom otoku, koja
se odluči ondje prezimiti. Dok je razmišljao o prikladnoj lokaciji,
čuo je na radiju Donovanovu pjesmu, nazvanu Hej, Atlantido! Pala
mu je na um ideja i u svoj je pisaći blok načrčkao: 'Atlantida =
Antarktik'. Budući da ništa nije znao o Atlantidi, proveo je ostatak
dana u javnoj knjižnici, čitajući o Platonovom izgubljenom konti­
nentu iza Herkulovih stupova.
Kada je čuo da je dobio posao, bio je već tako zanesen svojim is­
traživanjem da nije dolazilo u obzir da ga napusti. A jedan od razlo­
ga, što je prilično neobično, bilo je njegovo ime. Dok je bio u školi,
učenici su dobili zadaću da napišu esej o poznatoj osobi koja nosi
njihovo ime. Istražujući svojega poznatog imenjaka, Sir Aleksandra
Fleminga koji je dobio Nobelovu nagradu za medicinu, Rand je sa­
znao kako je Fleming 1924. godine, vrativši se u svoj laboratorij na­
kon nekog vremena, otkrio da je iz neopranog ostatka jela u sudo­
peru isklijala plijesan koja je uništila bakterije u okolnom području.
Kušao je plijesan i otkrio da bi mogla razoriti većinu bakterija - i
 tako je slučajno otkrio penicilin. Čitajući o imenjakovu otkriću,
Rand Fleming je odlučio da nikad neće dopustiti da koincidencija
prođe neistraženo - ona može biti uvod u veliko otkriće.
Ubrzo nakon početka rada u Velikoj javnoj knjižnici Viktorija,
Rand je slučajno naišao na svoju koincidenciju. U mnogim knjiga­
ma o Atlantidi, susretao se s istom zemljopisnom kartom. Nacrtao
ju je jezuitski svećenik iz 17. stoljeća, Athanasius Kircher, čovjek
enciklopedijskog znanja, koji je bio glasovit u svom vremenu kao
Albert Einstein u svome. U djelu Mundus Subterraneus (Podzemni
svijet) izdanom 1665. godine, Kircher je izjavio da karta pokazuje
Atlantidu i da se temelji na karti ukradenoj iz starog Egipta. Ukrali
su je rimski osvajači, a pronađena je u vatikanskim podrumima. Iz
nekoga neobičnog razloga, Kircher je označio sjever na dnu karte.
Rand je bio zaneseni čitatelj karata još od sedme godine kada ga
je njegov otac, koji je bio u zrakoplovstvu, vozio iz Nove Škotske
do Arizone, a potom u Los Angeles da vidi Disneyland. Dobio je za­
datak da prati auto karte. Silno je uživao u tome poslu, pa je od tada
uvijek upravljao vozilom na putovanjima.
Karta Athanasiusa Kirchera dovela ga je do proučavanja starih
karata. Uskoro je u katalogu svoje knjižnice naišao na Hapgoodovu
knjigu Maps of The Ancient Sea Kings s podnaslovom Evidence of
Advanced Civilisation in the Ice Age (Dokaz o naprednoj civilizaci­
ji ledenog doba). Hapgoodova knjiga oduzela mu je dah. Tu je na­
šao kombinaciju svojih sadašnjih preokupacija - stare karte i led.
Preletjevši preko stranica, iznenada se zaustavio na drugoj važ­
noj koincidenciji. Promatrao je kartu Antarktika bez leda. Bila je
prilično slična Kircherovoj karti Atlantide. Okrenuo je globus u
knjižnici naglavačke i usporedio ga s onim što je vidio na Kirchero­
voj karti. Bilo je očito da se radi o velikoj sličnosti. U pamfletu pod
naslovom Introduction to Antarctica (Uvod u Antarktik) koji su iz­
dale pomorske obrambene snage na Antarktiku, došao je do karte
svijeta gledanog s Antarktika. Radilo se o otkriću. Karta je pokazi­
vala Antarktik gotovo kao središnju točku svijeta. Iznenada su Pla­
tonove riječi '...cijeli suprotni kontinent', dobile novo značenje. Jer
Antarktik je bio u sredini, a kontinenti oko njega, izgledali su kao
masa zemlje.
Godine 1665. Athanasius Kircher objavio je kartu Atlantide za koju
je tvrdio da je nastala u Egiptu. Na latinskome svitku piše: "Položaj
Atlantide sada ispod mora, prema egipatskom i Platonovu opisu."

Kircherova karta bez natpisa.

 - Kircherova egipatska karta u usporedbi s
modernom kartom Antarktika bez leda -

Mi na Zapadu zamišljamo kartu svijeta s Atlanskim oceanom u

sredini, kao što prikazuju karte iz naših školskih atlasa, koji je odvo­
jen od drugoga velikog oceana, Tihog. Gledano s Antarktika, na svi­
jetu postoji samo jedan veliki ocean, 'Pravi ocean', kako ga naziva
Platon.
Rand je bio tako uzbuđen svojim otkrićem daje napisao raspravu
o tome pod naslovom Atlantis of the True Ocean (Atlantida Pravog
oceana) i dao ju javno ovjeriti. Uvodni odlomak sadržavao je ko­
mentar: "Gledano s perspektive satelita, Zemlja ima samo jedan pra­
vi ocean, a Antarktik je u njegovu središtu." Lokacija Atlantide bila
je opisana s Atlantide.
Randa je Atlantida počela opsjedati. Sada se čudio kako ga je
Rose mogla podnositi, pa komentira: 'Bio sam fanatik, okarakteri­
ziran, kao što je govorio Winston Churchill, kao netko tko ne može
promijeniti svoj um i ne želi promijeniti svoj cilj.'
 - Oceanografi pretpostavljaju da na Zemlji postoji samo jedan ocean.
Zajednički ocean vidljiv je na ovoj projekciji, koju je izradio američki
Pomorski institut s Antarktikom u središtu. Platonov prikaz Atlantide
govori o izgubljenom kontinentu u 'Pravom oceanu'. -

No, postojala je glavna prepreka pri njegovoj identifikaciji Atlan­

tide s Antarktikom. Svaka enciklopedija koju je konzultirao, tvrdila
je da je Antarktik pod ledom milijunima godina. Poput Hapgooda
prije njega, Rand je usmjerio pozornost na ispitivanje katastrofe,
koja je mogla razoriti cijeli kontinent u jednom danu i jednoj noći.
U djelu Laws (Zakoni) Platon je uočio da je svijet poljoprivrede
nastao u višim predjelima, nakon što je razorna poplava uništila sva
niža područja. Rand je zapazio da je sovjetski botaničar Nikolaj
Ivanovič Vavilov (1887.-1943.) zaključio, da svjetski poznate divlje
biljke potječu iz osam središta, a sva se ona nalaze u planinskim
područjima, uključivši jezero Titicacu u Andama. Drugo je podru­
čje Tajland, točno nasuprot jezeru Titicaci, na drugoj strani globusa.
Rand je počeo istraživati mitske katastrofe mnogih američkih
starosjedilačkih plemena - Uta, Kutenaija, Okanagana, A'a'tama,
Cahtoa i Cherokeea kao i peruanskih Araucanianea. Sve su to bile le­
gende o strašnim potresima poslije kojih su slijedile poplave. Mno­
ge su tvrdile da zbog promjena na površini Sunca, ono izgleda kao
da će se rastopiti, kao da će se raspasti. Bilo je i mnoštvo mitova o
 poplavama. Rand je mislio daje njihov broj upućivao na iskonsku
katastrofu, kao onda kad se 'nebo srušilo na zemlju'.
U travnju 1977. godine Rose je darovala Randu National Atlas of
Canada za njegov 28. rođendan. Ovdje je pronašao još jednu anoma­
liju koja je nudila rješenje. Karta ledenog doba Sjeverne Amerike
pokazala je da su mnogi otoci na dalekom sjeveru, gdje je Randov
otac službovao kad je Rand imao dvanaest godina, bili bez leda u
ledeno doba. Kako se to moglo dogoditi?
Rand je pronašao rukopis Hapgoodove knjige Earth's Shifting
Crust na Sveučilištu u Viktoriji; zapravo je to bilo drugo izdanje s
novim naslovom The Path of the Pole (Putanja pola). I kad je Rand
otvorio knjigu, shvatio je da gleda zadnju stranicu zemljopisne kar­
te, koja ima naslov The Path of the North Pole, pokazujući ni više
ni manje nego tri različita položaja pola u posljednjih 80 000 godi­
na - Yukon, Grenlandsko more i Hudsonov zaljev. Na ovom posljed­
njem je bilo mjesto pola sve do 9 600. godine pr. Kr. Hapgoodova
opsežna prikupljanja geoloških i geomagnetskih dokaza poduprla
su njegova stajališta.
Zemljopisni pol, ili ono što je poznato kao pravi Sjeverni i Južni
pol, izmjeren je pomoću Zemljine osi. Međutim, magnetski Sjever­
ni i Južni pol izmjereni su položajem najvišeg intenziteta Zemljinog
magnetskog polja. Ono se obično nalazi u blizini pravoga pola. Ko­
risteći činjenicu ove blizine, Hapgood je mogao izračunati položaj
prijašnjih polova istražujući njihova magnetska obilježja zapisana
na lavi koja se ohladila, te na stijenama prošlosti. Budući da su
izlazili iz unutrašnjosti Zemlje, lava i metali u njoj, (osobito željezo)
skrutili su se u položaju koji je pokazivao ravno prema magnetskom
polu. To je Hapgoodu osiguralo podatke da odredi lokaciju prijaš­
njih polova.
Većina podataka bila je vrlo jednostavna. Geolozi su mogli prona­
ći domet nekadašnje ledene površine po znakovima koje je led
ostavio za sobom, kao što su doline izdubljene glečerima. Arktički
krug možemo nacrtati kao kružni dio ljepljivog flastera sa Sjever­
nim polom kao središtem. Prije 10 000 godina izgledalo je da se taj
flaster pomiče više prema dolje, pa je njegovo središte bilo u Hud-
sonovu zaljevu, a njegov najjužniji rub nalazio se daleko na jugu u
- Prije 9600. godine arktički krug je bio u Hudsonovu zaljevu (60S, 83Z),
a antarktički krug se nalazio u južnom Indijskom oceanu (60J ,97I) -

području Ohija. Kao što je Rand primijetio, zapadni rub flastera nije
se prostirao do zapadne obale Kanade. Hapgood je zaključio: 'Tako
možemo reći da su topli uvjeti arktičkog arhipelaga Kanade bili
stalni tijekom zaleđivanja na Wisconsinu, što je trajalo 40 000 god­
ina, do nastanka moderne civilizacije.'
Hapgood je predstavio dokaze na isti način, kako bi pokazao da
se Sjeverni pol pomaknuo s područja Yukona na Grenlandsko more
prije otprilike 80 000 godina, a tada s Grenlandskog mora prema
Hudsonovu zaljevu prije 50 000 godina. Od Hudsonova zaljeva po­
maknuo se na sadašnji položaj prije 17 000 do 12 000 godina. Drugim
riječima, najveće pomicanje Zemljine kore započelo je oko 15 000
godina pr. Kr., a završilo je otprilike 10 000 godina poslije.
To premještanje pola nije bilo polagano i blago što se tiče ljud­
skih bića. Pomicanje s Hudsonova zaljeva do njegova današnjeg
položaja, vjerojatno je izazvalo mnoge šokove, a neki su bili katak-
lizmički, npr. pomicanje Zemljine kore u području La Brea u Kali-
forniji oko 11 000 godina pr. Kr., što je uništilo dvanaestak vrsta u
dvadeset pet godina.
Sljedeća četiri mjeseca Rand je uvijek iznova čitao knjigu The
Path of the Pole, uzbuđen mnoštvom potvrda da je Antarktik možda
Atlantida. Tadaje zajedno s Rose napisao raspravu o svojim otkrići­
ma:
Vjerujemo daje izvještaj koji je dao Platon u svom djelu Timej
kakav se pojavio prije 12 000 godina, točan globalni pogled na
Zemlju južne hemisfere.
Zatim vjerujemo da je prijašnja umjerena zona Antarktika
omogućila naseljavanje ljudi prije nego što se Zemljina kora
počela pomicati.
Vjerujemo da je izgubljeni kontinent Atlantida. zapravo naš
općenito zanemaren, izgubljeni otok - kontinent Antarktik.
Dodajemo kako vjerujemo da je Atlantida bila napredna
civilizacija, vjerojatno svjetska kultura koja je posjedovala
potpuno zemljopisno saznanje o cijelom planetu.

U srpnju 1977. godine poslali su taj dokument Hapgoodu. Odgovor

koji su dobili bio je pun entuzijazma: 'Začuđen sam i radostan zbog
vašega članka koji sam danas dobio. Vjerovali ili ne, to je prvo doi­
sta znanstveno istraživanje moga rada koje je ikad učinjeno. Našli
ste dokaze za pomicanje Zemljine kore koje ja nisam pronašao.'
Bili su ganuti ne samo Hapgoodovom tipičnom toplinom i iskre-
nošću, nego i priznanjem da su obavili važan posao. Randov novi
dokaz ticao se činjenice da je na Antarktiku led najdeblji jer nije
padalo mnogo snijega. To se činilo apsurdnim jer se snijeg pretvara
u led. Jednako je zbunjivala činjenica da je led najtanji u područji­
ma s najviše snijega. Najočitije objašnjenje jest ono da su područja
s najdebljim ledom bila unutar antarktičkog kruga tisućama godina
dulje nego područja s najtanjim ledom. Drugim riječima, Antarktik
je kliznuo prema dolje, a dio koji je jednom bio izvan antarktičkog
kruga, sada se nalazi unutar njega.
 Rand je otkrio dokaz o površini masivnog lebdećeg leda koja se
jednom protezala od Antarktika do južnog Indijskog oceana. Ako se
takav led brzo otapa jer je iznenada nastupilo toplije razdoblje, dno
je bilo ozbiljno poremećeno. Zapravo, bilo je dokaza u znanstvenoj
literaturi da se upravo to dogodilo. Kad je kontinent Antarktik, na
kojemu jednom nije bilo leda, skliznuo u antarktički krug, gurnuo je
golemu ledenu površinu - veličine današnjeg Sjevernog pola - gore
prema Indiji na drugoj strani globusa. Rand je pronašao obavijesti o
toj ledenoj površini u dva nerazumljiva materijala skrivena u časo­
pisu Science (Znanost), objavljenom nakon Hapgoodova djela Path
of the Pole.
Rand je učinio drugo važno otkriće koje je promaknulo Hapgo-
odu. Bilo je to djelo zaboravljenog pisca Williama Fairfielda War-
rena, utemeljitelja Bostonskog sveučilišta, koji je prvi pretpostavio
da su svjetski poznati mitovi o nebu koje se ruši, te o izgubljenom
raju, uspomene na veliki geološki preokret, iako je sugerirao da je
taj nekadašnji raj bio na Sjevernom polu. Paradise Found: the Cra­
dle of the Human Race at the North Pole (Pronađeni raj: kolijevka
ljudske rase na Sjevernom polu) (1885. godine) nevjerojatno je
eruditski rad očito nadahnut Donellyjevim djelom Atlantis (Atlan-
tida), koji citira dokaze iz japanske i kineske literature, te niz starih
kultura: perzijske, egipatske, akadske, asirske, babilonske i grčke.
Rand je također otkrio djelo jednoga drugog zaboravljenog uče­
njaka, Indijca Bala Gangadhara Tilaka koji je tiskao studije najrani­
jih indijskih svetih tekstova, Veda. Nadahnut Warrenom, Tilak je
napisao knjigu The Arctic Home in the Vedas (Arktički dom u Veda-
ma) 1903. godine. Pronašao je dokaz za postojanje arktičkog raja u
tekstovima drevne Indije, kao i u perzijskom Zendavestu, naročito
u činjenici da drevni tekstovi sadržavaju dokaz o stanju polarnih
uvjeta, uključujući i dužinu polarnog dana i noći. Nepoznati autori
vedskih himni, po svemu sudeći, znali su zemljopis polarnih kraje­
va.
'Kad Tilak ne bi bio pod utjecajem Warrenove interpretacije ved-
ske literature koja je postavila sjever u središte Zemlje', istaknuo je
Rand, 'vidio bi da je Antarktik znatno vjerojatniji dom za njegov
otočni raj'. U svakom slučaju, Hapgood je istaknuo da ledena kapa
na Sjevernom polu potječe otprije 50 000 godina, što je bilo nevje­
rojatno vrijeme da otočni raj bude stvoren, dok je antarktička lede­
na površina nastala prije 10 000 ili 11 000 godina. (Rand je bio suz­
držano ljut kad je Hapgood upotrijebio svoje argumente o Warrenu
i Tilaku u drugom izdanju svoje knjige 1979. godine, govoreći o nji­
ma bez ijedne riječi pohvale.)
Bez obzira na to koliko su bili oduševljeni Hapgoodovim toplim
ohrabrenjem, bračni par Flem-Ath bili su zbunjeni, jer nije reagirao
na sugestiju da je Atlantida Antarktik. Ako se itko potrudio karto-
grafirati unutrašnjost Antarktika dok je bio podijeljen na dva otoka,
vjerojatno su to bili njegovi stanovnici. Tek 1995. godine Rand je,
istražujući Hapgoodovu arhivu na Yaleu, shvatio kako je Hapgood
mislio da je već otkrio Atlantidu mnogo sjevernije, na hridinama Sv.
Petra i Pavla. Međutim, Rand je smatrao daje Hapgood pogriješio.
Bilo je točno - tajanstveni otok na karti Pirija Reisa izgledao je
velik 420 x 590 km. Prema Platonu, iza grada se nalazilo oko 387 x
579 km zemlje,* ali je Platon također objasnio da je kontinent bio
velik kao Libija i Azija zajedno (približno kao Sjeverna Afrika i
Srednji istok). Planinski dio Atlantide bio je veći od dijela ravnice.
Nema nikakva znaka o kontinentu u Atlantiku koji bi bio takvih
dimenzija.
Ohrabreni od Hapgooda, kao što je Hapgooda jednom hvalio
Einstein, Rand i Rose počeli su raditi na knjizi pod naslovom Atlan­
tis at Last (Konačno Atlantida!) koja je obuhvatila rezultate Rando-
va istraživanja. Knjiga je bila dovršena 1980. godine. Počeli su tra­
žiti nakladnika, a Rand je razvijao vlastite teorije o mogućnosti
knjige.
Godine 1981. Rand i Rose (koja se rodila u Engleskoj) preselili
su se u London, gdje je Rand mogao koristiti čitaonicu Britanskog
muzeja, i tako nastaviti svoje istraživanje Atlantide. Kako bi finan­
cijski poboljšala njihovo stanje, Rose je našla posao, a on se zapo­
slio u naftnoj tvrtci Conoco.
Posao je odgovarao Randu. Svakodnevno je radio s geolozima i
geofizičarima, jer im je nabavljao karte dna Sjevernog mora i dostu-

* Brojke koje daje Platon jesu 3 000 sa 2 000 stadija, a stadij je grubi ekvivalent za engles­
ki furlong, tj. oko 211 m.
 pne geološke dokaze spremne da vladi najave istraživanja nafte u
tome moru. Podaci što ih je Rand skupljao omogućili bi tvrtci da
odluči na kojim područjima treba raditi. Rand je vodio skupinu od
petero ljudi, a njegovo umijeće čitanja karata dobro mu je došlo.
Također je uživao u tome što je mogao s profesionalnim geolozima
raspravljati o Hapgoodovoj teoriji pomicanja Zemljine kore. Bio je
jednako zadovoljan kad je otkrio da su mnogi otvoreni za takve ra­
sprave. Sve slobodno vrijeme provodio je u Britanskom muzeju.
Pronašli su nakladnika za knjigu Atlantis at Last, ali je on, nažalost,
propao prije njezina objavljivanja. Međutim, dani provedeni u čita­
onici Britanskog muzeja pružali su Randu tako mnogo čudesnih
informacija, da bi objavljivanje knjige vjerojatno bilo prerano i
stvorilo bi osjećaj antiklimaksa. Nastavio je raditi s uzbuđenjem ko­
je je raslo kako su nova otkrića potvrdila točnost Hapgoodove teori­
je o pomicanju Zemljine kore.
Ono što ga je stalno zbunjivalo bila je činjenica da Hapgooda i
dalje zanemaruju znanstvenici koji se bave Zemljom, iako su nje­
govi argumenti za 'putanju pola' znanstveno ustanovili, a znanstve­
no su prihvaćene teorije o tektonskim poremećajima, što je teoriju
o pomicanju Zemljine kore činilo manje kontroverznom. Dok je
pratio neke Hapgoodove primjedbe o postanku poljoprivrede, za­
prepastilo ga je moguće objašnjenje u knjizi pod naslovom The
Structure of Scientific Revolutions (Struktura znanstvenih revoluci-
ja), koju je napisao Thomas S. Kuhn. Argumenti iz te knjige pro­
slavili su Kuhna - ali su izazvali i suprotno djelovanje u znanstve­
nim krugovima kad se knjiga pojavila 1962. godine. Kuhn je pret­
postavljao da znanstvenici pogrešno misle kako je baviti se znanoš­
ću ravnodušna aktivnost bez ikakvih osjećaja. Kad jednom čvrsto
postanu uvjereni u jednu teoriju - Kuhn je više volio koristiti riječ
paradigma - u njima se počne razvijati emocionalna vezanost, slič­
na vezanosti majke za dijete i ako im itko počne prigovarati, počnu
se braniti, ostajući čvrsto uvjereni da je njihova ljutnja neprilika
razumnog čovjeka suočena s apsurdnim situacijama na koje uzalud
troše vrijeme. Zbog toga su velike znanstvene revolucije - iz doba
Kopernika, Newtona, Einsteina, kvantne teorije - nailazile na takav
odlučan otpor. Čak 1960. godine glasoviti britanski geofizičar Sir
 Harold Jeffreys smatrao je da Zemljina kora nije pokretna unatoč
dokazima o tektonskim pokretima. Kuhn je istaknuo da su potrebni
snažni dokazi kako bi se pokrenulo takvo ukorijenjeno mišljenje -
činjenice nemaju izgleda kad se ima na umu životni vijek vjerova­
nja u istu teoriju. Radeći za skupinu ljudi nazvanu 'Business Inter­
national' (Međunarodni posao), zapravo za svjetovnu tvrtku koja je
osiguravala istraživanja za udruženu izvršnu vlast. Rand se susreo s
poučnim i zabavnim primjerom. Sprijateljio se s jednim od Kuhno-
vih studenata, s kojim je često raspravljao o teoriji pomicanja Ze-
mljine kore. Rand je pritom objašnjavao kako se to odrazilo na po­
javu poljoprivrede, na vrste koje su izumrle i na zaleđivanje. Nakon
nekoliko mjeseci Kuhnov student počeo je vjerovati da je Hapgo-
odovo pomicanje Zemljine kore dobar primjer za Kuhnovu 'para­
digmu pomicanja', kao i za jednu vrstu neprijateljstva s kojom su se
susretali. To je prijateljstvo trajalo do dana kad je Rand priznao da
je njegovo zanimanje za predmet bilo izazvano Platonovim izvješ­
tajem o Atlantidi. Tada je Kuhnov student iznenada odbio rasprav­
ljati o pomicanju Zemljine kore.
Zabrinuti da bi daljnje prihvaćanje te teze oslabilo njihovu ener­
giju za bavljenje Atlantidom, Rand i Rose su se odlučili vratiti u Vi-
ktoriju i nastaviti rad na knjizi. Četiri godine u Londonu bile su od
goleme važnosti za razvoj Randove teorije. Nakon Hapgoodove smrti
1982. godine - koja je jako pogodila Randa - osjetio je kako je
naslijedio Hapgoodove neriješene probleme.
Naravno, glavni problem je bilo pitanje, što je zapravo izazvalo
pomicanje kore. U knjizi The Path of the Pole Hapgood je zaključio
isto što i Einstein - da odgovor nije učinak stroja za pranje rublja,
pri čemu bi nepravilna kapa polarnog leda prouzročila da Zemlja
snažno 'zadrhti'. Skupio je mnoge druge dokaze o tome da se kora
ne pomiče. Rand je bio sklon vjerovati da su Milankovićeve hipo­
teze o ledenim dolinama bile točne. Složio se s time da se to događa
istodobno s još tri čimbenika - to su nagib, razdoblje kad se Zemlja
nalazi najbliže Suncu (obično krajem prosinca) i kad je putanja
planeta nepravilna. Zaključio je kako je glavni čimbenik ciklus na­
giba Zemljine osi, koji je trajao 41 000 godina.
 Rand i Rose su napisali knjigu When the Sky Fell i počeli su je
nudili izdavačima. Možda bi bilo bolje da su ostali kod naslova
Atlantis at Last. Da je Rand najavljivao kako stare karte dokazuju
da su Zemlju posjetili izvanzemaljci s druge galaktike, knjigu bi
vjerojatno prihvatio prvi izdavač koji bi je pročitao. Ali ozbiljno
proučavanje pomicanja Zemljine kore s dodatkom o postanku po­
ljoprivrede, nije bio dovoljan bestselerski potencijal, iako se u knji­
zi tvrdilo da je Atlantida bila na Antarktiku. Hapgood je bio zabo­
ravljen i njegove se knjige više nisu tiskale. Zašto nastojati da se
one ožive? Jedan izdavač je mislio da je knjiga čudesna, ali pisana
previše akademski. Drugi ju je smatrao intrigantnom, ali također
previše akademskom. Treći je rekao da gaje knjiga ostavila bez da­
ha, ali ne zna kakvom je čitateljstvu ponuditi. Naposljetku su Rand
i Rose shvatili da knjiga neće nikad biti objavljena. Prošlo je deset
godina, a Rand i Rose su se preselili na otok Vancouver. Izdavač za
knjigu o Atlantidi nije pronađen, ali Rand je i dalje čitao o arheolo­
giji, o iskapanju sisavaca i svemu onom što je bilo povezano s nje­
govom potragom za Atlantidom. Iako toga nije bio svjestan, prilike
su postupno postajale sve povoljnije za njegovu knjigu. Preokret je
nastao kad je John Anthony West pročitao rukopis i pristao napisati
pogovor.
West je bio egiptolog iako ga takvim nisu smatrali stručnjaci
arheolozi. Bio je zadivljen djelom čovjeka koji nije bio spominjan
u krugovima egiptologa. Bio je to Rene Schwaller de Lubicz. Sch-
waller (ime Lubicz darovao mu je litvanski princ, njegov poznanik)
bio je sin imućnog alzaškog ljekarnika. U svojoj dvadesetoj godini
otišao je u Pariz studirati slikarstvo u radionici Matissa, ali uskoro
je to napustio i počeo proučavati teologiju i alkemiju. Utemeljio je
'ezoteričnu školu' nazvanu 'Suhalia' u blizini St. Moritza u Švicar­
skoj. Kad je škola propala, on i njegova žena Isha preselili su se u
prostranu seosku zgradu u Grassu, na jugu Francuske, a tada, 1937.
godine, otišli su u Egipat gdje ga je zadivio Hram u Luxoru.
Schwaller je vjerovao da su Egipćani razmišljali na način koji
sadašnji svijet gotovo ne može shvatiti. U Aleksandriji je posjetio
grob Ramzesa IX. i ondje su ga očarale slike koje su prikazivale
pravokutan trokut u kojem je hipotenuza bila faraonovo tijelo. Stra-
 nice trokuta imale su omjer 3:4:5, drugim riječima, bio je to trokut
pomoću kojega svako dijete u školi uči Pitagorin poučak - da je
kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad druge dvije
stranice. Schweller se zainteresirao jer je Ramzes IX. vladao oko
1010. godine pr. Kr., dakle više od 500 godina prije Pitagore. Budu­
ći da je Schwaller proveo mnogo vremena proučavajući arhitekturu
srednjovjekovnih katedrala, znao je da je znanje srednjovjekovnih
slobodnih zidara potjecalo iz starog Egipta. Počeo je sustavno prou­
čavati egipatske hramove, a naročito hramove Luxora.
Prvo što uočava turist koji gleda njegovu kartu Luxora jest da je
Hram 'iskrivljen', kao da je dvorište što leži unutar zidova bilo
malo udareno sa strane nekim golemim čekićem. Budući da su Egi­
pćani bili majstori graditeljstva, koji su mogli položiti kamene
blokove jedan uz drugi tako precizno da se među njih ne može ugu­
rati ni oštrica noža, očito postoji razlog za tu anomaliju. Zadivlju­
jući sklad arhitekture ostavlja malo sumnje da je sve to dio jednoga
geometrijskog plana.
Schwaller se dao na posao da riješi zagonetku. Posljedica toga je
njegovo majstorsko djelo The Temple of Man (Čovjekov hram) obja­
vljeno 1957. godine koje je dokazivalo da je Hram u Luxoru go­
lem geometrijski kompleks, da simbolički predstavlja čovjeka - to
je, zapravo vrsta gigantskog hijeroglifa. Budući da čovjek korača
naprijed, da sliči raskoraku diva Ramzesa II. u jugoistočnom kutu
Hrama, dvorište koje predstavlja niži dio noge ima oblik kvadrata
udarenog sa strane.
Jedno od Schwallerovih oštroumnih zapažanja bilo je da Hram
sadrži i mnogo primjera geometrijske proporcije poznate kao 'zlat­
ni rez' (poslije su ga Grci označili slovom ). Zvuči kao opskurna
definicija iz geometrijske knjige, ali to je stajalište jako važno i ima
središnju ulogu u preciznoj lokaciji svetih mjesta.
Priroda sve vrijeme koristi zlatni rez. Ljudsko tijelo je primjer za
to, a pupak djeluje kao granica između dva dijela. Taj zlatni rez mo­
že se pronaći u spiralama rasporeda lista, u laticama oko ruba cvi­
jeta, u lišću oko debla, u borovim češerima, u sjemenkama glave sun­
cokreta, u morskim školjkama - čak u krakovima spiralne maglice.
Zašto priroda tako voli taj oblik? Jer je to najbolji način zaštite, to
 Zlatni rez ili dobiva se podjelom linije

je štednja beskorisnog prostora. Umjetnici su ga također otkrili na

vrlo ranom stupnju, jer je taj način podjele slike čudnovato ugodan
oku, na posve isti način na koji su glazbene harmonije ugodne uhu.
Očito je da postoji nešto vrlo važno u tom broju koji izgleda tako
jednostavno. Zapravo, radi se o broju 0,618034 koji se ponavlja u
beskonačnost.
On se ne ponavlja kao što to čine neke decimale.
Drugi oblik je 1,618. Želite li proširiti crtu udaljenosti, jedno­
stavno je pomnožite brojem 1,618 .
Značajan je i drugi dio matematike: to je niz brojeva što ih je ot­
krio matematičar Fibonacci, u kojima je svaki broj zbroj prethodna
dva broja. Počnete li s 0, a sljedeći je broj 1, tada je 0+1=1 Taj 1 +
prijašnji 1 = 2. Taj 2 + prethodni 1 = 3 . 1 tako dalje.-
0,1,1,2,3,5,8,13,21,34,55 ...
Uzmete li bilo koja dva Fibonaccijeva broja i podijelite li svaki
onim prije njega, odgovor se sve više približava zlatnom broju
0,618034... što su brojevi veći. No, bez obzira na to koliko brojevi
 postanu veći - čak kad se radi o bilijunima ili trilijunima, broj nikad
ne može stići do zlatnog broja.
Ovi Fibonaccijevi brojevi mogu se pronaći u borovim češerima,
u školjkama i spiralnim maglicama.
Schwaller se jako uzbudio kad je to otkrio u Hramu u Luxoru.
Proveo je mnogo godina u Švicarskoj, proučavajući zakone uni­
verzalnog sklada sažete u katedralama kakva je ona u Chartresu.
Njegove je rezultate ukrao alkemičar Fulcanelli i objavio ih je pod
svojim imenom 1925. godine u knjizi s naslovom The Mystery of
the Cathedrals (Tajne katedrala), koja je ubrzo postala klasika.
Schwaller nije sumnjao u to da je zakon o skladu bio dio znatno sta­
rije tradicije koja je bila već razvijena u doba starog Egipta. Kad su
njegovi prvi rezultati bili objavljeni 1949. godine u knjizi The Temple
of Man, izazvali su intelektualističko ushićenje one vrste u kojoj
Francuzi toliko uživaju, i Schwaller je ubrzo postao jednako slavan
kao njegovi suvremenici Sartre i Camus. No, ushićenje nije potraja­
lo - javnost se ubrzo zasitila egipatske geometrije.
Schwaller je vjerovao da je spomenuta tradicija antidatirala dre­
vni Egipat, jer u vrijeme njegova prvog posjeta Sfingi, sumnjao je
u to da je ona bila nagrižena pješčanim vjetrovima, nego vodom. To
je navodilo na činjenicu da je ona nastala davno, 2 500 godina pr.
Kr., uobičajenim datumom utvrđenim za piramide u Gizi. Schwalle-
ru je bila bliska okultna tradicija - da Sfingu nisu gradili stari
Egipćani, nego preživjeli iz civilizacije Atlantide, koji su pobjegli
kratko vrijeme prije konačne katastrofe. U svojoj posljednjoj knjizi
Sacred Science (Sveta znanost), govorio je o atlantidskoj rasi, o
'drevnim ostacima koji su se udomaćili u Sjevernoj Africi. Val tih
ljudi, prešavši Saharu u Africi, konačno se naselio u dolini Nila.'
Pravi datum gradnje Sfinge vjerojatno je bio oko 10.000 godina pr.
Kr.
Schwaller je umro u Grassu 1961. u 74. godini. Iako su se njego­
ve knjige brzo rasprodale, primjerak knjige Sacred Science došao je
u ruke studenta egiptologije, Johna Anthonya Westa. On je bio uvje­
ren kako je apsurdno vjerovati da je stari Egipat nastao oko 3 100.
godine, što su prihvatili mnogi egiptolozi. - te da se već nakon pet
stoljeća počelo s gradnjom piramida. Mislio je da bi to izgledalo
 kao da tražimo da se vjeruje kako u Europi nije postojala civilizaci­
ja sve do 5. stoljeća prije katedrale u Chartresu. Što je West sazna­
vao više o egipatskoj znanosti, medicini, matematici i astronomiji,
to mu se činilo očitijim da je egipatska civilizacija bila mnogo stari­
ja nego su egiptolozi obično vjerovali.
Dok je čitao knjigu Sacred Science, shvatio je kako možda pos­
toji jednostavan način da se sve to dokaže. Da je Sfinga i tlo oko nje
bilo erodirano kišom, a ne pijeskom koji je nanio vjetar, dobar geo­
log morao bi to vidjeti na prvi pogled. Raspravljao je o tom proble­
mu u neobičnoj knjizi pod naslovom The Serpent in the Sky (Zmija
na nebu). Bila je to čudna knjiga jer se uglavnom bavila raspra­
vom o Schawlleru de Lubiczu, egipatskoj geometriji i zlatnom rezu.
Knjigu sam dobio na recenziju u srpnju 1979. godine. Naravno, odu­
ševio me posljednji odlomak Egypt, the Heir to Atlantis (Egipat, na­
sljednik Atlantide) s fotografijama koje su uspoređivale okolinu
Sfinge s kamenim licem kraljice Hatšepsut iza Hrama. Geolozi se
slažu da su oba mjesta erodirala uslijed djelovanja vode. Meni su
ona doista vrlo slična.
West je potrošio mnogo godina da pronađe geologa širokih po­
gleda kojega bi poštovali njegovi kolege. U pratnji geologa s Bo­
stonskog sveučilišta Roberta Schocha, West je otputovao na izlet u
Kairo. Dok su stajali pred prostorom Sfinge, bio je nervozan što je
bilo razumljivo, jer je gotovo očekivao da će Schoch istaknuti kako
je učinio elementarnu pogrešku, to jest da je eroziju uzrokovao pije­
sak. Na njegovo olakšanje, Schoch je bacio pogled na Sfingu i slo­
žio se s mišljenjem o eroziji pod utjecajem vode.
Razliku djelovanja je lako objasniti. Da je kameno lice bilo razo­
reno u pješčanim olujama, njegovi meki slojevi bili bi istrošeni dok
bi se tvrdi i dalje isticali, tako da bi profil kamena izgledao poput
slojevitoga kolača ili spljoštenog sendviča. Kad kameno lice erodi­
ra zbog oborina, meki slojevi su istrošeni horizontalno, ali kiša ure­
zuje i vertikalne kanale, pa profil stijene izgleda pomalo kao serija
dječjih stražnjica sa zaobljenim linijama. Takvi utjecaji vremena bili
su vidljivi na Sfingi i području oko nje.
Po mišljenju Schocha, Sfinga je vjerojatno bila građena oko 7000
godina pr. Kr., što bi značilo da je stara 9 000, umjesto 4 500 godi-
 na. Kada je objavio taj rezultat kolegama geolozima na konferenci­
ji Američkog geološkog društva u listopadu 1991. godine, počele su
žučne rasprave, iako su, što je bilo prilično čudno, mnogi geolozi
bili spremni složiti se s tom viješću. Egiptolozi su izjavili kako je
Schochovo stajalište čisto fantaziranje.
West je također nagovorio starijega sudskog procjenitelja Franka
Dominga iz policijskog odjela u New Yorku da ispita istrošeno lice
Sfinge, te utvrdi da li bi to mogao biti faraon Kefren, čiju su bistu
pronašli zakopanu u Dolini hrama nasuprot Sfingi. Domingo je otpu­
tovao u Kairo te primijenio na Sfingu iste metode koje bi upotrijebio
kad bi pokušao identificirati oštećeno lice trupla na fotografiji. Nje­
gov je zaključak bio: Sfinga nikako nije predstavljala faraona Kefrena
- brada je bila istaknutija, usta su imala drugačiji oblik, a obrazi su
bili nagnuti pod drukčijim kutom.
West je objavio članak o pronalascima u jednom ilustriranom ča­
sopisu i poslao mi presliku. Dogodilo se da su me zamolili da napi­
šem kratak filmski prikaz o Atlantidi za holivudskog producenta.
Iskoristio sam Westovu teoriju da su Sfingu gradili preživjeli s Atlan-
tide. U rujnu 1983. godine sastali smo se u New Yorku i tada mi je
pokazao grubi izvadak televizijskog dokumentarca koji je napravio
o Sfingi. Kad sam mu rekao kako mislim napisati knjigu o cijeloj
priči sa Sfingom te o dobu civilizacije, uputio me na druge pisce ko­
ji bi možda željeli raditi na istoj temi. Jedan od njih je bio novinar
za ekonomska pitanja Graham Hancock, koji je napisao knjigu The
Sign and the Seal* (Znak i pečat) o Zavjetnom kovčegu, a sada je
pisao knjigu tvrdeći da je civilizacija vjerojatno mnogo tisuća godi­
na starija nego to povjesničari vjeruju. Drugi je bio kanadski knji­
žničar Rand Flem-Ath, pisac knjige o Atlantidi, koja je bila još uvi­
jek samo u rukopisu. Zbog svoje knjige zabilježio sam obje njihove
adrese.
Kako se dogodilo da je West saznao za Randovu knjigu When the
Sky Fell? Opet slučajno! U ožujku 1993. godine Rand je čitao časo­
pis 'Saturday Night' koji je sadržavao članak o Sfingi Paula Robert-
sa , pisca koji je pisao o filozofiji Istoka, prepričavajući priču Joh-

* Graham Hancock, Znak i pečat.

 na Westa i Roberta Schocha, te opisujući Westovu sumnju da su
Sfingu možda gradili preživjeli s Atlantide. Rand je pisao Paulu Ro-
bertsu priloživši kratak pregled svoje knjige. Na njegovu radost,
Roberts je odgovorio nakon nekoliko dana faksom, pristajući da
pročita cijelu knjigu. Nakon toga je Roberts poslao kratak pregled
svojem starom prijatelju Johnu Westu, a predložio je i jednoga ka­
nadskog nakladnika.
Kad sam se vratio u Englesku u rujnu 1993. godine nisam gubio
vrijeme pišući Randu i Grahamu Hancocku. Za manje od tjedan
dana primio sam tipkani izvadak dviju knjiga: When the Sky Fell i
Fingerprints of the Goods (Otisci bogova)* .
Hancockov tipkani rukopis bio je opširan. Nije tvrdio da su sve­
mirski posjetitelji odgovorni za civilizaciju, kao što je isticao Dani-
ken, nego je jednostavno dokazivao da su naši preci, koji su gradili
Tiahuanaco u Andama, meksičke i egipatske piramide - bili tehnič­
ki usavršeniji nego je do danas bilo priznato. Citirao je astronomske
dokaze bolivijskog znanstvenika Arthura Posnanskog - koji je pro­
veo gotovo cijeli život u proučavanju ruševina Tiahuanaca - o tome
da je 'Hram' ili Kalasasaya bio građen 15 000 godina pr. Kr., 9000
godina prije procjene o početku civilizacije na Srednjem istoku.
Hancock je također naveo belgijskog inženjera Roberta Bauvala,
predstavljenog u knjizi pod naslovom The Orion Mystery (Tajna
Oriona). Bauval je tri piramide u Gizi snimio iz zraka, te ga je iz­
nenadio njihov prilično čudan raspored. Prve dvije piramide - Keop-
sova Velika piramida, i piramida njegova sina Kefrena - bile su
građene u nizu tako da se mogla povući dijagonala s gornjeg lijevog
ugla Velike piramide ravno kroz suprotni ugao, a tada dalje kroz dva
suprotna kuta Kefrenove piramide. Očekivali biste da se ta crta nas­
tavlja kroz dva kuta najmanje od triju piramida, kroz Mikerinovu.
Zašto je, dakle, treća piramida bila izvan niza? I zašto je bila tako
mala u usporedbi s druge dvije? Mikerin je bio moćan faraon, kao
njegovi otac i djed.
Odgovor se javio Bauvalu dok je jedne noći bio u pustinji i pro­
matrao tri zvijezde u Orionovom pojasu - Orion izgleda kao tri
trokuta postavljena jedan na drugi, a pojas prolazi njihovom sredi-
* Graham Hancock: Otisci bogova.
 nom. Tri zvijezde su postavljene točno kao tri piramide. Osim toga,
Mliječna staza koja se prostire pokraj njih preko cijelog neba, nali­
kuje Nilu, koji teče na sjeveru uz piramide. Bauval je znao da su
Egipćani smatrali svoju zemlju odrazom neba. Jesu li to mislili do­
slovno, gradeći piramide tako da odražavaju pojas njihova svetog
zviježđa Oriona, koji je predstavljao boga Ozirisa?
Međutim, ako su piramide smatrane slikovitom predodžbom zvi­
jezda Orionova pojasa, Bauval je uočio da one nisu posve dosljedan
odraz zvijezda. Zbog pojave nazvane precesija ekvinocija*,
konstelacija se pomiče gore-dolje nebom otprilike tijekom 26.000
godina. Dok se tako ponaša, ona se okreće pomalo spiralno. Zami­
slite da je dvostruki trokut proboden na kraju kazaljke koja pokazu­
je minute na satu i vi je možete vidjeti kako se pokreće od 12 sati
do pola sata poslije 12. Ona će se u tom razdoblju potpuno okrenuti.
Zapravo, precesija uzrokuje da se konstelacija zvijezda pomiče
samo oko devet minuta poslije 12, ali ona ipak mijenja svoj kut.
Bauval je izračunao kako je prošlo oko 10.500 godina pr. Kr. otkada
je Orion posljednji puta odrazio piramide u Gizi poput velikog zr­
cala.
Osjećao je da je taj jedan datum morao imati duboko značenje za
stare Egipćane - zapravo se to dogodilo u vrijeme koje sveti teksto­
vi označuju kao 'Prvo doba', zep tepi, kao početak egipatske povi­
jesti. Je li Sfinga građena da komemorira to "Prvo doba" oko 10.500
godina pr. Kr.? Ako Bauval ima pravo, sfinga je bila građena prije
Schochove procjene od 7 000 godina prije Krista.
Bauval nije mislio da su i piramide građene 10.500 godina pr. Kr.
- mislio je kako astronomski dokazi koji se odnose na 'zračno svje­
tlo' iz kraljičine sobe pokazuju da je Velika piramida zapravo bila
građena 2.500 godina pr. Kr., upravo kao što vjeruju egiptolozi, ali
je osjećao daje cijeli kompleks Gize bio gotovo sigurno planiran 10
500 godina pr. Kr. U svom djelu Fingerprints of the Gods Graham
Hancock pretpostavlja da je možda niži dio Kefrenove piramide

* precesija ekvinocija - premještanje točke proljetnog ili jesenskog ekvinocija uslijed

laganog zakretanja smjera Zemljine osi, zbog čega se Sunce svakoga dana vrati u tu točku,
čime završava svoj prvi obrat po ekliptici
 građen 10 500 godina pr. Kr. jer njegovi masivni blokovi ne sliče
mnogo manjim blokovima drugih dviju piramida.
Graham Hancock mi je mnogo pomagao kad sam počeo pisati
svoju knjigu, koja je bila slučajno tiskana pod naslovom From
Atlantis to the Sphinx (Od Atlantide do Sfingi) . Poslao mi je dvije
potpune verzije tiskanog materijala knjige Fingertprints of the Gods,
a sljedeće godine dobio sam od njega i rukopis nastavka na kojem
su zajedno radili on i Robert Bauval: Keeper of the Genesis (Čuvar
Postanka) s pozivom da iskoristim sve što mi treba.
Rand je također pridonio uspjehu knjige Fingerprints of the Gods.
Graham je javljao kako je fizički i mentalno bio u lošem stanju kad
je završio pisanje knjige, fizički zbog mnogih mjeseci putovanja, a
mentalno jer je počeo sumnjati u vlastite pronalaske o izgubljenoj
civilizaciji, koja je prethodila starom Egiptu i Sumeranima. Njegovi
su mu istraživači zadavali probleme, odstupajući, objašnjavajući da
jednostavno ne postoji nijedno mjesto na Zemlji gdje bi se ostaci ta­
kve izgubljene civilizacije mogli skriti. To mjesto sigurno nije ni dno
Atlantika gdje nema nikakvih dokaza o potonuloj zemljinoj masi.
U to je vrijeme Graham primio Randovo pismo. Njegovu je adre­
su dobio od Paula Robertsa. Priloženi primjerci knjige When the Sky
Fell riješili su njegov problem, dok su se razne karte koje je prouča­
vao - one Pirija Reisa, Philipa Blanchea, Oronteja Fineja - sada sve
srušile, poput dijelova koji nedostaju u igri sastavljanja slika od
rezbarenih komada. Atlantida se morala smjestiti na Antarktiku. S tom
jedinom spoznajom, Graham je povezao sve svoje klimave zaključke.
I u knjizi When the Sky Fell Rand je podsjećao da jezik plemena
Aymara, koje živi oko jezera Titicace, ima strukturu koja je tako lo­
gična, da se može napisati algebarskim rukopisom koji mogu razu­
mjeti i kompjutori. Zato se taj jezik može koristiti kao prijelazni u
osposobljavanju kompjutora da prevodi druge jezike. Njegova je
struktura tako jednostavna da je bolivijski matematičar Rojas de
Guzman smatrao da je taj jezik stvarao druge jezike i da 'je bio kon­
struiran iz ničega'.
To zvuči kao još jedna potvrda Danikenovim posjetiteljima sa
zvijezda, ali ni bračni par Flem-Ath ni Graham Hancock nije za to.
Jednostavno ističu da legende o 'bogovima' postoje svuda u Sred-
 njoj i Južnoj Americi, a bogovi su došli s istoka. Njihov poglavica
je imao bradu (domoroci iz Amerike nemaju bradu) i izgledao je
kao Europejac. Ima mnoga imena u raznim dijelovima Južne Ame­
rike - Viracocha, Quetzalcoatl, Kontiki, Votan, Kukulcan - poznat
je kao bog koji je stvorio civilizaciju i moralni zakonik, koji je
zabranjivao ubojstva. Kad je napokon otplovio, obećao je vratiti se.
Azteci iz Meksika krivo su shvatili napad Španjolaca, misleći da se
bogovi vraćaju. To je bio razlog da je njihovo kraljevstvo lako pobi­
jeđeno. Profesor Arthur Posnansky zaključio je iz legendi Avmara
da oni vjeruju kako je njihov jezik bio jezik bogova. Ni Graham
Hancock ni Flem-Athovi ne smatraju postojanje posjetitelja iz sve­
mira objašnjenjem mnogih starih tajni - bijeli bogovi s istoka mo­
žda su doplovili s vlastitog kontinenta, koji je propao kad su oni
došli u Meksiko i Južnu Ameriku.
Nakon mnogih godina razočaranja, pokušavajući pronaći nakla­
dnika za svoju knjigu, bračni par Flem-Ath iznenada je počeo osje­
ćati da su prilike povoljnije. Ponudio sam napisati predgovor knjizi
i ona se pojavila 1995. godine, godinu dana prije moje knjige From
Atlantis to the Sphinx i Bauval-Hancochova djela Keeper of Genesis.
Ovo posljednje djelo nastoji objasniti zašto su - ako su stari Egi­
pćani (ili Atlantiđani) izrađivali planove za piramide u Gizi 10500
godine pr. Kr. - čekali još 8 000 godina da ih sagrade? Prema dvo­
jici autora, razlog je bio veoma formalan. Naime, 2 500 godina pr.
Kr. precesija ekvinocija konačno je dovela konstelaciju Oriona (ko­
ja predstavlja Ozirisa) do točke na nebu koja odražava plato Gize -
mjesto 'Prvog doba' na Zemlji. Egipćani su gradili Veliku piramidu
i propisali pomno izrađen obred kada je Oziris stigao kući u Pira­
midu, a zatim je otišao u svoj dom na nebu. Ta teza mora izazvati
sumnjičavost, i sliči tvrdnji da su učenici koji su bili prisutni pri Isu­
sovu raspeću poslije planirali izgraditi Vatikan da izvedu obred koji
bi bio simbol raspeća, ali to se ipak tvrdi na temelju njihova golema
astronomskog znanja.
Knjiga je bila prevedena na deset jezika. Rand se uskoro našao
zapleten u novi projekt povezan s njegovim prijašnjim djelom.
U listopadu 1993. godine, kratko vrijeme prije nego je bila pri­
hvaćena knjiga When the Sky Fell, John West je poslao Randu čla-
 nak Roberta Bauvala prikupvši argumente koji će se pojaviti u knjizi
The Orion Mystery i Keeper of Genesis. Bauval je objasnio svoje gle­
dište da piramide u Gizi točno odražavaju zvijezde Orionova pojasa
najranije 10.500 godina pr. Kr., početkom sadašnjeg 'precesijskog
ciklusa'. Tvrdio je da je Sfinga bila građena u to vrijeme. Rand je
datirao posljednje veliko pomicanje Zemljine kore u 9600. godinu
pr. Kr. A John West je želio znati kako Rand objašnjava taj raskorak
od 900 godina.
Rand je odgovorio da svi arheološki i geološki dokazi upućuju
na 9 600. godinu, kao na točan datum. Ali, Bauvalova tvrdnja nije
uključila činjenicu da je Sfinga morala biti građena 10.500 godina
pr. Kr., nego jednostavno činjenicu daje Sfinga i proslavila taj datum.
Pitanje je u svakom slučaju nastavilo izjedati Randa kao što ga je
problem s Atlantidom mučio prije dvadeset godina, dok ga slučajni
događaj nije smjestio u oštriji fokus. Rose je često donosila kući knji­
ge iz knjižnice za koje je mislila da će zanimati Randa. Jedna je bila
Archaeoastronomy in Pre-Columbian America (Arheološka astrono­
mija u Americi prije Kolumba). Knjiga je objavljena 1975. godine, a
napisao ju je dr. Anthony Aveni. Ona je odredila ključ zagonetke.
Najvažniji pretpovijesni spomenik u Meksiku nesumnjivo je vjer­
ski kompleks Teotihuacan, 32 km sjeveroistočno od Mexico Cityja.
Na vrhuncu svojega razvoja, oko 600. godine, prostirao se na 31 če­
tvornom kilometru, bio je to u ono vrijeme grad veći od carskog Ri­
ma. Tada, oko 750. godine iznenadno je i potpuno propao. Uzrok još
nije poznat, iako postoji vjerojatnost da se radilo o potresu jer su
pronađena velika područja grada uništena do temelja.
Avenija dugačka 3,2 km, poznata kao Put mrtvih, ne proteže se
točno sa sjevera na jug. Proteže se 15,5 stupnjeva prema pravom
sjeveru, i ima smjer sjeveroistok. Nitko ne zna zašto. Postoji pretpo­
stavka da je avenija građena prema položaju zviježđa Plejada (ili
Sedam sestara), konstelaciji koja je bila važna u srednjoameričkoj
mitologiji.
Rand je bio uzbuđen doznavši da postoji čak 49 drugih svetih
gradova u Meksiku s položajem sjever-istok. Dok je proučavao Put
mrtvih, zaprepastila ga je zanimljiva sumnja. Je li bilo moguće da je
grad bio položen u smjeru pravoga sjevera, da je pokazivao pravi
 sjever prema starom Sjevernom polu u Hudsonovu zaljevu, u doba
kad je sveti grad Teotihuanacan dobivao prve temelje?
Na prvi pogled to mi je izgledalo mogućim. Pol u Hudsonovu za­
ljevu datiran je u 9600. godinu pr. Kr. Čak i vanjske procjene o Teo-
tihuacanu tvrde da je građen tek oko 4 000 godina pr. Kr. Najšire pri­
hvaćena procjena među arheolozima je 150 godina pr. Kr.
Rand je također bio svjestan činjenice da je većina vjerskih po­
dručja građena na starim religioznim terenima, kao da je i samo tlo
smatrano svetim. Od Australije do Sjeverne Europe, od Kine i Japa­
na do Kanade, sveto mjesto smatra se svetim već milenijima. Mnogi
su hramovi građeni na mjestu starijih hramova. U ranom VII. stolje­
ću papa Grgur Veliki rekao je Augustinu, koji je pokrstio Englesku,
da gradi kršćanske crkve na mjestu poganskih hramova. Kupola na
Stijeni u Jeruzalemu, jedno od islamskih najsvetijih mjesta, sagra­
đena je na židovskom svetom terenu. Arheologija je otkrila ostatke
pet različitih gradova u Tiahuanacu, u Andama. Ako je civilizacija
postojala 10.000 godina pr. Kr., kao što Hapgood i Flem-Athovi vje­
ruju, tada je vrlo vjerojatno da je Teotihuacan bio sveto mjesto ti­
sućama godina prije 4 000.-te g. pr. Kr.
Hapgood je izjavio da je dužina starog Sjevernog pola u Hudso­
novu zaljevu bila oko 83 stupnja zapadno od našega sadašnjeg me­
ridijana u Greenwichu (njegova širina je bila 60 stupnjeva sjever­
no). Teotihuacan je 98 stupnjeva i 53 minute zapadno. Na karti obiju
Amerika izgleda kao da je Put mrtvih usmjeren ravno na pol Hud-
sonova zaljeva. Ali, budući da je karta projekcija globusa na ravnoj
površini, može se steći pogrešan dojam. U svakom je slučaju izgle­
dalo da je taj put usmjeren na stari Sjeverni pol, a to je bio vrlo zna­
čajan prvi korak.
Što je s drugih 49 'pogrešno lociranih' meksičkih terena? Rand
je ispitivao četiri takve lokacije - Tulu, Tenavucan, Xochicalco i
Copan. Rezultat je uvijek bio isti. Raspored svih mjesta činilo se da
pokazuje put do mjesta unutar staroga Sjevernog pola.
Avenije dao vrlo zanimljiv komentar: 'Mnogi uporno vjeruju da
su ono što doista gledamo ostaci nacrta goleme zemlje koje je izra­
dila nestala civilizacija Atlantide.' Očito misli na autore kao što je
Peter Tomkins, koji je napisao knjigu Secret of The Great Pyramids
 (Tajna velikih piramida) i Mysteries of the Mexican Pyramids
(Tajna meksičkih piramida), te britanskog pisca Johna Michela,
koji je popularizirao koncepciju 'ley linije' - linije zemljine energije.
Bilo je to godine 1970., ali tu je ideju spomenuo samo zato daje od­
baci. Kao i svi akademici, Aveni je smatrao Atlantidu čistim mitom,
zgodnim lovačkim terenom za ljude s fiksnim idejama. Budući da
su i Hapgood i Rand bili prilično sigurni da je Atlantida ili neka sli­
čna civilizacija doista postojala, Avenijev komentar smatrao se u
svakom slučaju izazovom. Pretpostavimo, s obzirom na argument,
da je postojala vrsta svetog hrama u Teotihuacanu 10.000 godina pr.
Kr., te da je bio okrenut prema Sjevernom polu. Pretpostavimo ta­
kođer da je 49 'pogrešno smještenih' gradova u Meksiku bilo us­
mjereno na pol u Hudsonovu zaljevu. Ako je Hapgood imao pravo,
Antarktik bi možda bio 3 400 km sjevernije nego danas i imao bi ugo­
dnu umjerenu klimu.
Razne pomno ispitivane lokacije sugeriraju da je postojala civi­
lizacija koja se širila po golemom prostranstvu. Profesor Posnansky
misli da je Tiahuanaco u Andama bio grad koji je cvjetao oko 9 000
godina pr. Kr. Izgleda da smo i mi gledali u nešto slično Hapgo-
odovoj predodžbi svjetski rasprostranjene pomorske civilizacije (on
je to smještao u vrijeme oko 7 000 godina pr. Kr., ali mi smo tako­
đer znali da je vjerovao kako je Atlantida bila razorena 9 600 godi­
na pr. Kr.). Da je takva civilizacija postojala, ideja o 'pregledu pro­
strane zemlje' bila bi apsurdna. Hapgoodove 'karte drevnih morskih
kraljeva' dale su naslutiti nešto slično - karte su pokazivale tadašnji
Antarktik dok je bio bez leda.
U ovom trenutku, web stranica nazvana 'Kako je daleko?' omo­
gućila je Randu da izračuna točnu udaljenost bilo kojeg mjesta na
Zemlji do nekoga drugog mjesta. Što je još važnije, ona je također
pokazivala točan smjer jednog mjesta u odnosu na drugo mjesto.
Nažalost, prvi rezultat ovoga novog načina bilo je veliko razočara­
nje. Kad je Rand na taj način pokušao izračunati položaj Teotihua-
canova odnosa prema polu u Hudsonovu zaljevu, otkrio je da taj
položaj, nažalost, ne upućuje na njega kao na putokaz - taj se polo­
žaj, naime, nalazio prije pod nagibom od 11,6 stupnjeva nego na
15,5 stupnjeva, kao što je pretpostavljao. Rand je požurio sa svojim
proučavanjem. Ideja da meksički predjeli pokazuju na stari Sjeverni
pol poput različitih putokaza nije bila dokazana. Iako je tako mnogo
predjela bilo usmjereno istočno od sjevera, web-stranica mu je dala
drugo, jednako tako korisno sredstvo - udaljenost.
Na cijeloj Zemlji jedan stupanj širine jednak je, grubo rečeno, 118
km (stupnjevi dužine, nasuprot tome, variraju od 111 km na ekvatoru
do nekoliko metara na polovima. Doista, na Sjevernom ili Južnom po­
lu možete prijeći cijelu zemljinu dužinu za nekoliko trenutaka).
Rand je znao da Velika piramida otkriva golemo znanje matema­
tičara i zemljopisaca. Njezine četiri strane usmjerene su točno na
četiri strane svijeta, a njezin položaj je 30 stupnjeva sjeverno od
ekvatora - to je jedna trećina udaljenosti od ekvatora od pola. Do­
kaz da su Egipćani znali dužinu ekvatora i njegovu udaljenost od
polova, te da je sama piramida trebala predstavljati pola Zemlje od
ekvatora do Sjevernog pola, dokazuje da su dvije i pol tisuće godi­
na pr. Kr. poznavali zemljopis cijeloga svijeta.
Da li bi Velika piramida, vjerojatno najpoznatije sveto mjesto na
svijetu, dopustila bilo kakav dokaz da podupre teoriju kako su sveti
gradovi bili građeni u smjeru staroga Sjevernog pola?
Rand je ubacio koordinate Gize na web-stranicu, te otkrio da je
u vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu Giza bila smještena 15 stupnje­
va dalje na jug (naravno, jer je i pol bio pomaknut prema jugu).
Tada je zamislio crtu od Velike piramide do staroga Sjevernog pola,
a drugu od Velike piramide do sadašnjeg pola. Otkrio je kako je kut
između dviju crta bio 28 stupnjeva - broj 28 čini se da je imao ve­
liku ulogu na podnožja Gize - u velikoj galeriji koja vodi do kralje­
ve sobe ima 28 stuba, a Hram Sfinge ima 28 stupova. Osim toga u
knjizi Keeper of Genesis Bauval i Hancock su istaknuli da je uda­
ljenost, s pozicija Gize, točaka solsticija (položaj u kojima se pojavi
sunce nad obzorom tijekom najduljeg i najkraćeg dana u godini) 56
stupnjeva između svake točke solsticija i ekvinocija.*
Randovo najuzbudljivije otkriće jest da je Hram Sfinge na 28
stupnjeva kao i Hram mrtvih u Velikoj piramidi. Kada se taj raspon
proširi, kao putokaz doslovno pokazuje pol u Hudsonovu zaljevu.

* solsticij 22. prosinca i 21. lipnja kad se sunce prestane kretati dalje na sjever odnosno
jug te se vraća u Rakovoj odnosno Jarčevoj obratnici
 Vrijedno je primijetiti da su i Hram Sfinge i Dolina Hrama polo­
ženi nasuprot Sfingi, te su građeni u megalitskom stilu od divovskih
blokova. West, Hancock i Bauval su tvrdili da potječu iz vrlo dav­
nog ranog razdoblja. Isto se odnosi i na Hram mrtvih u Velikoj pira­
midi, zbog čega je Rand tražio njihovu povezanost.
Želeći verificirati metode njihova pristupa i biti siguran kako
rezultati koje je dobio nisu samo posljedica slučajnih proračuna, Rand
se oprezno osvrnuo i na druge lokacije, koncentrirajući se na udalje­
na područja Atlantika i na Srednji istok. Ovdje nije bilo profesora
Avenija da prikladno sažme dokaze svakog područja posebno. Bio
je to dugotrajan rad, ali se pokazao vrijednim. Upravo kao što su
meksički prostori krivo usmjereni na istok od današnjeg Sjevernog
pola (tj. prema starom polu u Hudsonovu zaljevu), tako su srednjo-
istočna područja bila usmjerena na zapad, ponovno prema polu u
Hudsonovu zaljevu. To je uključivalo sljedeća mjesta:
1. Ur Kaldejski - njegov glasoviti zigurat i hram posvećen božici
Mjeseca Nani, okrenuti su na zapad od sjevera
2. Nipur -južno od Bagdada gdje su pronađene pločice s epom o
Gilgamešu u kojem je opisano kako je bio razoren otočni raj Dil-
mun u velikoj poplavi
3. Zigurat i Bijeli hram sumerskoga grada Uruka.
4. Zid plača u Herodovu hramu u Jeruzalemu, koji je okrenut prema
starom Sjevernom polu.
Kao i u slučaju Gize, Rand je počeo istraživati zemljopisnu širinu
svetih gradova. Uskoro je zaključio da se ono što on naziva 'svetom
udaljenošću', ponavlja uvijek iznova: to je širina koja se uvijek mo­
že podijeliti na 360 supnjeva - kao što je Giza smještena na 30 stu­
pnjeva. Quito, sjeverni glavni grad kraljevstva Inka, i Kartaga, feni-
čki grad, oba su bili na 30. stupnju sjeverno za vrijeme pola u Hud­
sonovu zaljevu. Druga mjesta, kao npr. Uskršnji otok, Mohenjo-Daro
i tibetski sveti grad Lhasa bili su smješteni na ekvatoru.
Kad je identificirao 40 gradova na svetim zemljopisnim širina­
ma, bio je prilično siguran da se ne radi tek o igri s brojevima.

Ovo su svete širine u doba dok je pol bio u Hudsonovu zalje­

vu (60°S, 83°Z). Sva ta mjesta su unutar polovice stupnja (30
nautičkih milja) od svete širine. Raiatea i Tahiti u južnom Paci­
fiku su najbliža mjesta toj širini, (naglasio autor)
50° Rosslyn / Loanhead / Kilwinning
Tara / Newgrange / Knowth, Dunecht, Uxmal
Chichen Itza
45° Copan / Quirigua, Canterbury
30° Kartaga, Quioto
25° Troy, Konstantinopol
15° Piramide u Gizi, Jerihon/Jeruzalem, Asher. Nazca,
Gilgal, Heliopol
12° Babilon, Pjongjang
10° Ur / Uruk, Eridu, Teba / Luxor, Suza. Isa, Nara,
Kyoto Heian, Kumasi, Naqada, Lagaš
5° Biblos, Xi'an, Lalibala, Elefantina, Raiatea, Tahiti
0° Lhasa, Aguni, Mohenjo-Daro, Uskršnji otok
Napomena - mjesta povezna znakom '/'smještena su tako blizu jedno drugom da imaju
iste rezultate.

U Kanadi je u siječnju 1995. godine tiskana knjiga When the Sky

Fell i uskoro je prevedena na nekoliko jezika. Djelo Grahama Han-
cocka Fingerprints of the Gods izišlo je u travnju 1995. godine, a
golem uspjeh koji je postiglo dokazuje da je tada postojala publika
diljem svijeta koja se zanimala za ozbiljne knjige o istraživanjima
starih civilizacija. Moja knjiga From Atlantis to the Sphinx posveće­
na Johnu Westu, Grahamu Hancocku i Robertu Bauvalu pojavila se
u svibnju 1996. godine i na dan objavljivanja bila rasprodana. Knji­
ga Keeper of Genesis Roberta Bauvala i Grahama Hancocka poja­
vila se 1996. godine, te uskoro postala najprodavanija knjiga. Je­
dnako uspješna bila je i knjiga Christophera Knighta i Roberta Lo-
masa The Hiram Key (Hiramov ključ) *
Baš u to vrijeme prikazivao se i dokumentarac na kanalu 'Otkri­
ća'. Ja i Rand bili smo autori filma, koji se zvao 'Potop'. Dok sam
ga gledao početkom 1998. godine, pitao sam se jesu li ga vidjeli
Rand i Rose. Odgovor je bio negativan - nisu čak ni znali da se pri­
kazuje. Zato sam im sve snimio i poslao avionskom poštom na otok

* Christopher Knight, Robert Lomas: Hiramov ključ.

Vancouver. Njegov je učinak ponovno bio umirujući. Rand je napi­
sao članak o svojoj teoriji svetog poretka koji je objavljen u časopi­
su Atlantis Rising. Članak je sadržavao sljedeći zaključak:
Nikad nisam mislio da ću naći još jednu pustolovinu koju bih
mogao usporediti s mojom osamnaest godina dugom potra­
gom za Atlantidom. Ali, jedinstven položaj najsvetijih grado­
va na Zemlji izronio je kao tajna, koja u meni izaziva istu
zadivljenost kao i ono putovanje. Nadam se da ću podijeliti to
istraživanje na stranicama nove knjige Finding the Future -
Blueprints from Atlantis (Nalaženje budućnosti - otisci Atlan-
tide) koja će podignuti veo s tih starih prostora i iznijeti na vi­
djelo skrivene sažete prikaze - poruke, zapise pa i detaljne
planove Atlantide.
Ali, postojao je jedan problem. Rose je bila zauzeta svojim dru­
gim romanom; a kao knjižničar zaposlen s punim radnim vremenom,
Rand je imao još manje slobodnog vremena. Dok su gledali snimku
'Potopa', Rand je rekao: 'Zanima me hoće li to zanimati Colina?'
Oboje su mislili da neće jer su znali da sam ja pisao svoju knjigu Alien
Dawn (Vanzemaljsko podrijetlo). No Rand je odlučio da mi sve po­
šalje faksom pa i članak koji je napisao za 'Atlantis Rising'.
Kad sam ga pročitao, osjetio sam da me svrbi tjeme. Ako je nje­
gova teorija o svetim putokazima bila točna, tada se spotaknuo na
najsnažnijem dokazu što se tiče predatlantidske civilizacije. Nisam
gubio vrijeme, javio sam mu faksom da pristajem. Nakon toga smo
prebacili naše dopisivanje na e-mail, jer je uskoro postalo jasno da
bi golema količina informacija koju je sakupio, trebala biti poslana
u dopisima od dvanaestak stranica odjedanput. Za manje od dva
mjeseca imao sam više od dvije stotine stranica.
Većina materijala odnosila se na svete putokaze. Međutim, drugi
smjer istraživanja iznjedrio je začuđujući i gotovo nevjerojatan do­
kaz o Hapgoodovoj 'naprednoj razini znanosti' davno prije najsta­
rije civilizacije.
 POGLAVLJE 3.

POČETNI
MERIDIJAN U GIZI

rofesor Charles Piazzi Smyth, kraljevski astronom u Škotskoj,

P u listopadu 1884. godine uključio se u raspravu o temi tako
dragoj njegovu srcu - nagovarao je Odbor stručnjaka iz 25 zemalja
svijeta da zamisle jednu crtu sjever - jug, koja bi prolazila kroz
Veliku piramidu i bila početni meridijan na svijetu nultog stupnja
širine.
Može izgledati čudno da je krajem devetnaestog stoljeća, kada
su veliki parobrodi već desetljećima plovili protiv vjetra po svim
oceanima, takvo pitanje ostalo neriješeno. Bilo je predloženo bez­
broj početnih meridijana - praktički svaka zemlja koja je koristila
more, imala je prijedlog za svoj meridijan. Godine 1493. papa Alek­
sandar VI. naredio je da meridijan bude sto morskih milja zapadno
od Azora. Kralj Luj XIII. Francuski tražio je da crta prolazi kroz
Fero na Kanarima. To je bilo dovoljno da prisili Charlesa II. Engles­
kog da sagradi opservatorij u Greenwichu kao obilježje za početni
meridijan. Francuzi se nisu s time složili, zahtijevajući da nulti me­
ridijan prolazi kroz Pariz. Budući da su i druge zemlje gradile op­
servatorije, većina ih je izjavljivala da je njihov glavni grad mjesto
nultog meridijana. Zbog toga su se u listopadu 1884. godine sastale
europske zemlje u Washingtonu, njih 25, da donesu konačan zaklju­
čak.
 Greenwich je bio visoko na listi kandidata jer je mnogo brodova
koristilo londonsku luku, ali Smyth se svim silama protivio. U svom
djelu Report of the Commitee on Standard Time and Prime Meridi­
an (Izvještaj Odbora o standardnom vremenu i početnom meridija­
nu) , tiskanom u Clevelandu u Ohiju lipnja 1884. godine, tvrdio je
da je piramida idealan prijedlog, jer bi tada meridijan prolazio kroz
mnogo više zemalja nego bilo koji drugi.
Velika piramida, isticao je, poznata je kao najveličanstveniji spo­
menik koji je ikad podignut. Kao sljedeći argument upozorio je na
njezinu blizinu Jeruzalemu, podsjećajući na drugi dolazak Krista, te
je pretpostavio da bi se svaki dobar kršćanin složio s tim da je me­
ridijan u Gizi najprikladniji.
Odgovor je bio negativan. Izaslanici na kongresu nisu bili kršća­
ni nego znanstvenici. Za Greenwich je glasovalo 22 od 25 kandida­
ta - Francuzi su se, naravno, suzdržali. I tako je odbijen jedan razu­
man i logičan prijedlog.
Godine 1997. Randu je došao prijatelj Johna Westa, pilot zrako­
plovstva koji je tražio neke informacije jer je htio predložiti Gizu

Dužina od Greenwicha

DONJI EGIPAT U ZEMLJOPISNOM SREDIŠTU

Površina kopna cijeloga svijeta (na jednakoj površinskoj projekciji)

Astronom Charles Piazzi Smyth smatrao je da je Velika

piramida smještena u središtu zemljine kopnene mase.
 kao početni meridijan - pilot je namjeravao organizirati rock- kon­
cert tisućljeća u Gizi, koja bi mogla tvrditi da je ušla u novo stoljeće
dva sata prije Londona. Kad mu je Rand poslao Smythove preporu­
ke, njega je zaprepastila jedna činjenica. Naime, vidio je da, budući
da je imao podatke o zemljopisnoj širini i dužini tako mnogo svetih
gradova, vrlo jednostavno može dodati ili odbiti dužinu Gize (31
stupanj 8 minuta istočno) da vidi što bi se dogodilo kada bi početni
meridijan bio u Gizi, a ne u Greenwichu. Iznenada se desetak grado­
va počelo uklapati u golemi globalni uzorak.
Posve jednostavno, mjesta čija zemljopisna širina i dužina nisu
izgledale obećavajuće jer su se činile 'previše kompliciranim' (s
previše decimala), iznenada su počele dobivati jednostavne, okrugle
brojeve.
Naprimjer, Tiahuanaco, čija je dužina 69 stupnjeva zapadno od
Greenwicha, 100 stupnjeva je zapadno od Velike piramide. Nekada­
šnji glavni grad Inka, Quito, nalazi se 110 stupnjeva zapadno od Gize.
I druga vrlo važna mjesta, uključujući Teotihuacan i Uskršnji otok,
jesu 120, 130 i 140 stupnjeva zapadno od Velike piramide. Taj se
uzorak također protezao na istok. Kaldejski Ur je točno 15 stupnje­
va istočno od Gize, a tibetski glavni grad Lhasa je 60 stupnjeva is­
točno od Velike piramide.
Ono što je bilo još važnije bila je činjenica, da su mnoge od tih broj­
ki bile brojevi. To se odnosilo i na drevno polinezijsko duhovno
središte zvano Raiatea, koje je također na 180 stupnjeva zemljopisne
širine od meridijana u Gizi. Budući da sam opisao mnoštvo takvih
mjesta u svojem Atlasu svetih mjesta , bio sam jednako tako začuđen
i uzbuđen kao i Rand kad mije ispričao o svojoj nenadanoj sreći.
Jedno od Randovih najiznenađujućih otkrića dogodilo se ubrzo
nakon toga. Otkrio je da ima čak osam svetih mjesta na fi sjeverne
širine duž pola u Hudsonovu zaljevu.
Rand je zaključio da treba postojati jedno suvremeno sveto mje­
sto na položaju 10 sjeverno kako bi se poklapalo sa 10 južno od
mjesta Tiahuanacoa, te da ono mora biti povezano s Velikom pira­
midom. Tražio je po svojem atlasu jedno vrlo specifično mjesto: 10
sjeverno od ekvatora, 120 stupnjeva na zapad. Ništa nije bilo tako
očito - našao je samo tri male crvene točke i ime koje je bilo tako
 Piramide i megaliti u Americi i na Uskršnjem otoku
povezani su s početnim meridijanom u Gizi.

sićušno da je trebalo uzeti naočale da bi ga pročitao. Nikad nije čuo

za to ime: Lubaantum u Belizeu, u Srednjoj Americi. Putem Inter­
neta otkrio je daje Lubaantum (mjesto gdje je kamenje palo) drevno
svetište Maya s tri piramide i terasama izrađenima od ukrašenih
kamenih blokova.
 Deset gradova duž pola u Hudsonovu zaljevu!
10 znači 4.429,2 nautičke milje od pola što je jednako 16:11 S.
Udaljenost u Prijašnja
Sveto mjesto Koordinate nautičkim miljama širina
Baalbek 34:00 S / 36:12 I 4,431 16:09 S
Paracas 13:50 J / 76:11 Z 4,431 16:09 S
Cuzco 13:32 J / 71:57 Z 4,433 16:07 S
Sidon 33:32 S / 35:22 I 4,437 16:03 S
Machu Picchu 13:08 J / 72:30 Z 4,407 16:33 S
Ehdin 34:19 S / 35:57 I 4,408 16:32 S
Ollantaytambo 13:14 J / 72:17 Z 4,414 16:26 S
Niniva 36:24 S / 43:08 I 4,451 15:49 S

Pokazalo se da sam odmah mogao reći Randu za Lubaantum, jer

sam o njemu napisao članak pod naslovom Unsolved Mysteries Past
and Present (Neriješene tajne prošlosti i sadašnjosti). Lubaantum
će uvijek podsjećati na glasovitu Kristalnu lubanju, poznatiju pod
imenom 'Lubanja sudbine' koja datira iz 700. godine, po. Kr., a bila
je otkrivena u jednom hramu Maya. Otkrila ju je usvojena kći istra­
živača F. A. 'Mike' Mitchell-Hedgesa, Anne Mitchell-Hedges na
svoj sedamnaesti rođendan 1927. godine.
Ann je poslije pričala kako je pozvala oca kada je ugledala da
nešto bliješti pod oltarom. Uz pomoć domorodaca (potomaka Ma­
ya) pomaknut je kamen iza kojeg se pojavio sjajni predmet, gornji
dio lubanje. Pokazalo se da je to prekrasno izrezbarena mrtvačka
glava. Tri mjeseca poslije, Anne je pronašla donju vilicu koja je ne­
dostajala, zakopanu u oštro kamenje. Domoroci Maya ispričali su
Mitchell-Hedgesu da je lubanja bila predmet štovanja, a koristila se
također za liječenje i upućivanje smrti neprijateljima. Mitchell-Hed­
ges ju je vratio domorocima, ali kad je konačno otišao kući, krajem
kišne sezone, oni su mu je ponovno dali u znak poštovanja.
Postoje još dvije u stijenama pronađene kristalne lubanje, ali
Lubanja sudbine daleko je najljepša i najsavršenija. Pojavom New
agea godine 1960. postala je legendom i posvećene su joj mnoge
knjige.
 Prilično čudno, ali Mitchell-Hedges je bio neobično šutljiv u
svezi s lubanjom u svojoj autobiografiji Danger My Ally (Opasnost
je moj saveznik). Nakon tvrdnje da je stara najmanje 3 600 godina,
a trebalo je sto pedeset godina da se potpuno izglača, Mitchell-Hed­
ges je nastavio: 'Imam razloga da ne otkrijem kako je došla u moj
posjed.'
Nažalost, razlog je bio gotovo sigurno taj, da ta lubanja nije ui­
stinu potjecala iz Lubaantuma. Godine 1980. američki istraživač Joe
Nickel napisao je članak o kristalnim lubanjama u časopisu Man iz
1936. godine. Članak je pisao o lubanji s pokretnom čeljusti koja je
po opisu vrlo sličila 'Lubanji sudbine'. Ali, bilo je rečeno da je ta
lubanja vlasništvo prodavača umjetnina Sidneyja Burneyja, koji ju
je dao na aukciju kod Sothebyja 1943. godine, no bila je povučena
kad su ponude dostigle samo 340 funti. Izvješća Britanskog muze­
ja navode da je lubanja prodana Mitchell-Hedgesu 1944. godine za
400 funti. Mitchell-Hedges, koji je umro 1959. godine, bio je više
pustolov nego istraživač, a njegove knjige - s naslovima kao Land of
Wonder (Zemlja čuda) i Battles with Giant Fish (Borbe s divovskim
ribama) - odražavaju karakter čovjeka koji je u nekim stvarima bio
pretjerani školarac. Njegov karakter nije bio besprijekoran - godine
1928. je izgubio klevetničku bitku protiv Daily Expressa, koji ga je
optužio da je priredio izmišljenu krađu zbog publiciteta - dakle,
Kristalna lubanja vjerojatno nije bila pronađena u Lubaantumu.
Unatoč nesigurnosti koja okružuje događaje u vrijeme njezine
pojave u 20. stoljeću, lubanja je nedvojbeno autentična. Kristalna
stijena iz koje je bila isklesana vjerojatno potječe iz pokrajine Cala-
veres country u Kaliforniji. Kalifornijski konzervator umjetnina
Frank Dorland, kojemu su dopustili da istražuje tu lubanju šest go­
dina, zaključio je da je stara sigurno više od 12 000 godina. Nickell
je prigovorio da mehanički izlizani zubi dokazuju kako je novijeg
datuma, ali mnogo manje savršena kristalna lubanja izložena u Bri-
tanskome muzeju, također prava, pokazuje jednako tako mehanički
izlizane zube. Laboratorij Hewlett-Packardove kompanije koja pro­
izvodi kristalne oscilatore, testirala je lubanju laserskim zrakama te
zaključila da je izrađena od velikog kristala i bila dotjerivana oko
300 godina, dvostruko od procjene Mitchell-Hedgesa. Imala je neo-
bične optičke kvalitete, kao da su u nju bile ugrađene leće, iako je
to očito bilo nemoguće. Dorland je spominjao poltergeističke pro­
bleme* kad ju je držao kod kuće preko noći, umjesto da je vrati u
banku.
Ako lubanja nije pronađena u Lubaantumu, zašto bi sve to skupa
bilo važno? Frank Dorland je zaključio da lubanja potječe iz Meksi­
ka, te je nastavio dokazivati kako su domoroci koristili kotač za
mljevenje tjeran uzicom nategnutom preko luka.

Jedan još vjerodostojniji lik u južnoameričkim krugovima bio je pot­

pukovnik Percy Harrison Fawcett, čiji je nestanak jedan od najviše
objavljivanih misterija dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Tijekom posljednjih 10 godina svojega života, Fawcett je tra­
žio izgubljeni grad u džunglama Brazila. Ima čvrstih dokaza da je
taj tajanstveni grad postojao. U nacionalnoj knjižnici u Rio de Jane-
iru rukopis broj 512, govori kako je 1773. godine banda portugal­
skih lovaca na blago provela 10 godina lutajući golemom unutra­
šnjošću Brazila, područjem velikim gotovo kao Europa. Naišavši na
napušteni grad sagrađen od golemih kamenih blokova, odlučili su
se vratiti u civilizaciju po pojačanje, te su vicekralju u Bahiji posla­
li izvještaj o tom gradu po kuriru starosjediocu. Što im se od tada
dogodilo ne zna se, a rukopis leži zaboravljen u arhivima već goto­
vo 80 godina.
Ta priča ide i dalje, do godine 1516., 24 g., nakon što je Ko­
lumbo otkrio Ameriku, kada je portugalski mornar Diego Alvarez
bio jedini preživjeli nakon brodoloma koji se dogodio blizu mjesta
gdje se nalazi današnji grad Bahia. Zarobilo ga je jedno pleme lju­
doždera Tupinambas, ali iz nekog razloga, poštedjeli su mu život i
dopustili da živi među njima. To se dogodilo zbog domorodačke
djevojke imena Paraguassu, koja je postala njegova žena. (Fawcett
je zove Pocahontas Južne Amerike). Došlo je još Portugalaca i uz
pomoć dobrih Alvarezovih službenika, osnovali su koloniju. Para-
guassuina sestra također se udala za Portugalca i njezino dijete,
Melchior Dias Moreyra, postao je poznat domorocima kao Muribe-

* poltergeist - duh koji bučno baca stvari oko sebe

 ca. On je otkrio rudnike srebra i postao imućan čovjek, ali njihovu
lokaciju držao je tajnom.
Nažalost, njegov sin Roberio Dias, rođen u izobilju, težio je posta­
ti članom aristokracije. Oko 1610. godine Roberio je počeo prego­
varati s portugalskim kraljem Don Pedrom II., i ponudio mu da će
prodati rudnike u Muribeci u zamjenu za plemićku titulu - markiz ru­
dnika. Kralj je pristao, ali najprije se želio domoći rudnika srebra.
Na povratku u Bahiju, Dias je otkrio da kralj nema namjeru
održati ni pola svojih obećanja. Kad je nagovorio jednog službeni­
ka da mu pokaže zapečaćenu povelju o plemstvu, razljutio se otkriv­
ši da dokument sadrži samo položaj kapetana u vojsci. Dias je znao
da je u opasnoj situaciji. Ako odbije dati rudnike srebra, zatvorit će
ga guverner, Dom Francisco de Souza, oholi aristokrat koji nije vo­
lio razočaranja. Zato se Dias igrao vremenom, dovodeći guvernero-
vu ekspediciju u bezizlazan položaj. Guverner, shvativši naposljet­
ku da je bio nadmudren, bacio je Diasa u zatvor u kojem je ostao
dvije godine dok nije uspio kupiti svoju slobodu. Umro je ubrzo na­
kon toga, ali lokacija rudnika srebra u Muribecu ostala je tajna.
Mnogi su se pustolovi uputili u divljinu, tražeći izgubljene rud­
nike srebra. I vlada je sponzorirala ekspedicije nazvane bandeiras,
ili zastave, a članovi tih ekspedicija nazvani su bandeirasi, nosači
zastava. Godine 1753., više od stoljeća nakon smrti Roberija Diasa,
skupina bandeirasa uputila se s dobro opremljenom ekspedicijom,
s crncima robovima, domorocima i teglećim životinjama u unutraš­
njost države Minas Geraes, a tada su nastavili put prema središnjem
platou. Ondje su nestali i mnogo godina nije se o njima ništa čulo.
Ali rukopis 512 opisuje njihove pustolovine sa svim pojedinostima.
Puni prijevod toga rukopisa može se naći u knjizi Mysteries of Anci­
ent South America (Misteriji drevne Južne Amerike) koju je 1956.
godine napisao Harold Wilkins.
Nakon niza godina, skupina je naišla na planinski lanac Kordi-
ljera, koji je bio uglavnom od minerala čiji su kristali svjetlucali na
suncu visoko iznad njih.
S vrha planinskog prijelaza pucao je niz brdo pogled na otvorenu
ravnicu. Ondje su, u udaljenosti od oko 4,5 km, ugledali veliki grad,
koji je ostavljao takav dojam, da su pretpostavili kako je vjerojatno
 povezan s brazilskim područjem. U strahu da netko ne ugleda nji­
hove obrise, ili pomislivši da bi domoroci možda bili neprijateljski
raspoloženi, sišli su što su brže mogli u dolinu. Tada su odlučili če­
kati da vide što će se dogoditi. Nakon dva dana tišine, poslali su
jednog domoroca u istraživanje. Vratio se i izvijestio ih da nije vidio
nikoga, čak ni trag nekog stopala. Ostali istraživači su tada pošli na­
prijed, ali vratili su se svi s istom pričom. Činilo se da grad nije na­
stanjen.
Sljedećeg dana u ranu zoru, skupina se oprezno kretala naprijed,
spremna na napad iz zasjede. Put ih je odveo do tri velika slavolu­
ka; jedan u sredini bio je najviši i na njemu su bila urezana nepo­
znata slova visoko iznad njihovih glava. Ispod lukova protezala se
široka cesta s velikim kućama, čije su fasade s vremenom pocrnjele.
Sve je bilo tiho i napušteno. Naišli su na slomljene stupove obrasle
raslinjem što je izbijalo iz pukotina. Zgrade su imale krovove od ka­
menih ploča. Kad su se bandeirasi usudili ući u sobe, otkrili su da
su podovi pokriveni krhotinama i jako debelim izmetom šišmiša, što
je dokazivalo kako su zgrade stoljećima napuštene.
Usred grada naišli su na golem trg u obliku četverokuta, u čijem
je središtu bio crni kameni stup s kipom čovjeka koji je pokazivao
rukom prema sjeveru. Izrezbareni obelisci od crnog kamena stajali
su u svakom kutu četverokuta. Na jednoj strani trga nalazila se veli­
čanstvena zgrada čiji se krov napola srušio. Istrošene stube vodile
su u široku dvoranu čiji su zidovi pokazivali tragove obojenih fre­
saka. I to je mjesto bilo puno šišmiša, a smrad njihova izmeta tjerao
je ljude na kašalj.
Izvan glavnog trga grad je bio ruševina s humcima zemlje i du­
bokim pukotinama u tlu. Bilo je očito da je mjesto uništio potres.
Grad je bio okružen dubokom i divljom rijekom, na čijoj su udalje­
noj obali bila zelena polja s mnogo cvijeća. Vidjeli su i jezera s jati­
ma gusaka.
Odlučili su slijediti rijeku nizvodno. Nakon tri dana stigli su do
golemog vodopada, iza kojega se rijeka tako neobuzdano širila, da
je 'izgledala kao prostrani ocean.' Bilo je na njoj nekoliko otoka po­
krivenih drvećem te obilje divljači. Vidjeli su velike anakonde i dru­
ge otrovne zmije.
 Istočno od rijeke pronašli su velike pukotine koje su možda bile
rudarski rovovi. Jedna je bila pokrivena golemim kamenom za po-
pločavanje, na kojemu su bili urezani simboli. Pokraj 'rudnika' pro­
našli su ostavljene srebrne šipke.
Ondje se nalazio i razrušeni hram s više čudnih slova iznad nje­
gova trijema, kao i ruševine 'seoske kuće'. Istraživši je iznutra, pro­
našli su stubište od obojenog kamena. Vodilo je u prostranu dvoranu
sa sobama u koje se ulazilo iz te dvorane. Svaka od soba imala je
ostatke fontana.
Nastavili su put nizvodno, i izvjestitelj se uvjerio da se nalaze u
blizini bogatih rudnika - možda legendarnih rudnika srebra u Muri-
becu. Skupina za izviđanje usudila se ići dalje još devet dana. Na
mjestu na kojemu se rijeka širi, tako da izgleda kao veliki zaljev,
ugledali su kanu s posadom. Bila su to 'dva bijelca, dugačke crne
kose, a bili su odjeveni kao Europljani...' Kad su ispalili hitac da
privuku njihovu pozornost, ljudi u kanuu odveslali su u suprotnom
smjeru.
Izvjestitelj je napomenuo daje jedan iz njihova društva, Joao An­
tonio, našao veliki zlatni novčić. Na jednoj njegovoj strani bio je
urezan lik mladog čovjeka kako kleči. Nema sumnje, rekao je, mo­
gu se pronaći i drugi novčići ispod ruševina mrtvoga grada.
Društvo je zaključilo kako bi im bilo bolje vratiti se u civilizaciju.
Kod rijeke Paraguassu izvjestitelj je ispričao njihovu priču i vjero­
jatno poslao indijanskoga glasnika s izvještajem. Glasnik je otišao
prije ostalih. Završio je priču moleći guvernera da u tajnosti zadrži
sadržaj poruke, kako ne bi netko drugi pošao u ekspediciju prije ne­
go će oni to moći učiniti.
Što se dogodilo sa skupinom Portugalaca, njihovim robovima i
vođama nije poznato. Sve što znamo jest da je rukopis nestao u ar­
hivima, a djelomice su ga uništili kukci. Slučajno ga je pronašao ne­
ki brazilski arhivar 1894. godine, gotovo jedno stoljeće nakon što je
bio napisan.
Harold Wilkins, britanski autor koji je pisao ugodnim starinskim
stilom, i čije su knjige bile odlično istražene, dobio je prijepis toga
dokumenta 1939. godine uz pomoć američkoga generalnog konzu-
 la u Rio de Janeiru, W. G. Burdetta. Pukovnik Fawcett ga je vidio
prije dvadeset godina i zaključio da je to istinit i točan izvještaj.
Prva reakcija čitatelja na priču o putovanju u izgubljeni grad
vjerojatno je pomisao da je to izmišljotina. Ali, i Fawcett i Wilkins
su vidjeli rukopis, a putopisac Peter Fleming, koji je pokušao slije­
diti Fawcettov trag (opisuje to u knjizi Brazilian Adventure, Brazil­
ska pustolovina) 1933. godine, citirao je arhivsku bilješku broj 512.
Percy Harrisson Fawcett, rođen u Devonu 1867. godine, pridru­
žio se kraljevskom topništvu i kad je imao dvadeset godina služio je
u Trincomalleeu na Ceylonu gdje se počeo zanimati za budizam.
Odsustva je provodio u potrazi za izgubljenim blagom kandyjan-
skih kraljeva. Fawcett zapravo nije volio vojsku i zato je 1906. go­
dine, kad ga je predsjednik kraljevskog zemljopisnog društva pitao
što misli o odlasku u Boliviju da kartografira sjeveroistočnu grani­
cu, brzo je prihvatio ponudu, ali pod uvjetom da vojska pristane
ponuditi ga bolivijskoj vladi. Svoju priču o tim pustolovnim godi­
nama ispričao je u djelu objavljenom posthumno Expedition Faw­
cett (Fawcettova ekspedicija), koju je izdao njegov sin Brian. U
knjizi opisuje susrete s otrovnim paucima, zmijama, vampirskim
šišmišima, čak s divljim bivolima koje su bili prisiljeni ubijati. Tra­
žeći izvor rijeke Verde, svi članovi ekspedicije ostali su bez hrane
te su gladovali dvadeset tri dana. Već su bili blizu smrti kad se poja­
vio jedan jelen. Fawcett je bio tako slab da je jedva mogao podignu­
ti pušku, ali ipak je ubio jelena i to je smatrao pravim čudom. Pojeli
su ga cijelog, zajedno s krznom i kožom.
Upravo za vrijeme te ekspedicije, Fawcett je pokušao poći preča-
cem preko blagih brežuljaka pokrivenih šumom, ali je naposljetku
bio prisiljen vratiti se u dolinu. Njegova priča o tom platou, nadah­
nula je Sir Arthura Conana Doyla da napiše knjigu The Lost World
(Izgubljeni svijet).
Fawcett se vratio u Englesku da služi u Obavještajnoj tajnoj
službi za vrijeme I. svjetskog rata. Potom se vratio u Južnu Ameriku
te slijedio dobar trag izgubljenoga grada bandeirista. Godine 1920.
poplave su ga prisilile da se vrati s ekspedicijom u Matto Grosso
(Velika šuma) u Brazilu.
 Nije sumnjao u postojanje Atlantide. Iako je prihvatio tezu da je
kontinent potonuo pod valovima, kao što opisuje Platon, vjerovao
je da su mnogi stanovnici pobjegli u Južnu Ameriku. U knjizi Ex­
ploration Fawcett piše:
Bez obzira na to koliko je romantika obojila priču, ostaje či­
njenica da je legendarno postojanje ostataka visoke civilizaci­
je drevnoga naroda trajalo i dalje među starosjediocima kon­
tinenta.... Postoji znatna sličnost u izvješćima, pa je vjerojatan
zaključak da u svemu ima istine.
Objasnio je svoje vjerovanje - neobično za ono vrijeme - da je 'pro­
kletstvo velike kataklizme pogodilo Južnu Ameriku.' Čini se da je
prihvatio tezu kako je ta katastrofa razorila Platonovu Atlantidu.
'Gotovo je sigurno da je kataklizma bila takvih razmjera da je iza­
zvala plimne valove i manje katastrofe po cijelom svijetu. Uzroko­
vala je podizanje Anda i dovela u Južnu Ameriku ljude koji su bili
'stručnjaci za stvaranje civilizacije.' Fawcettovi zaključci bili su
neobično slični onima koje smo spomenuli u knjizi.
Preživjeli su gradili gradove poput onoga otkrivenog 1743. godi­
ne. 'U postojanje svetih gradova ne sumnjam ni trenutka', kaže
Fawcett. 'Kako bih mogao sumnjati? I sam sam vidio jedan od njih
- i zato sam zaključio da ponovno moram poći u istraživanje. Ostaci
koje sam vidio izgledaju kao istaknuti položaji jednoga od najvećih
gradova...'
To potiče zanimljivo pitanje. Zašto se on čini tako nesigurnim?
Vjerojatno je ostatak grada bio posve pokriven prašumom kao i iz­
gubljeni gradovi Maya što su ih otkrili Stephens i Chaterwood 1830.
godine. To znači da je Fawcett znao gdje treba tražiti izgubljeni grad,
iako je iz njegove knjige očito kako misli da postoje mnogi takvi
gradovi.
Odlučio je poći i pronaći barem jedan od tih izgubljenih gradova,
ali njegov cilj na toj posljednjoj ekspediciji zasigurno nije bio napu­
šteni grad iz 1753. godine što su ga otkrili bandeirosi. Čuo je za 'pre-
odjevene domoroce europskog izgleda', koji su izbjegavali sve veze
s vanjskim svijetom. 'Odredište naše sljedeće ekspedicije - ja je zo­
vem Z zbog lakšeg snalaženja - jest grad za koji se govori da je
 naseljen, vjerojatno plašljivim ljudima...' Radi se o tri različita grada
- o napuštenom gradu iz godine 1753., o gradu čije je predgrađe
vidio, te o gradu Z. Nije čudo što se Fawcett odlučio vratiti u Brazil.
Napustio je Englesku i otputovao još jedanput u Južnu Ameriku,
gdje je od 1921. do 1924. skupljao novac za ekspediciju. Kada je
Amerikanac zadužen za prikupljanje novca spiskao većinu tijekom
šestotjedna pijančevanja, Fawcett je ponovno počeo skupljati novac
i konačno ga skupio dovoljno za nastavak istraživanja.
To nije trebala biti pomno birana ekspedicija. Članovi su bili Faw­
cett, njegov dvadesetogodišnji sin Jack i njegov mladi devonski pri­
jatelj Raleigh Rimell. Morali su opremu nositi na leđima.
Najveća opasnost zaprijetila je kad su čamcem stigli u Cyjabu
(danas je to Cuiaba), glavni grad Matto Grossa. Tada su pošli na sje­
ver u nepoznati kraj između rijeka Xingu i Araguaye. Fawcett je
vjerovao da Z leži istočno. U rukopisu koji je poslije tiskao njegov
sin, Fawcett je ostavio prilično točne upute. Kao prvo, objasnio je,
želio je posjetiti stari kameni toranj da riješi tajnu zašto su prozori
te kule bili osvijetljeni noću, plašeći lokalne Indijance.
Uz rijeku Xingu poći ćemo u šumu, držeći se srednje točke
između te rijeke i rijeke Araguaye. Prijeći ćemo postojećim
tragom do Rio Tocantisa u Porto Nacional ili "Pedro Alfonso'.
Naš put će biti između zemljopisne širine od 10 stupnjeva 30
minuta i 11 stupnjeva do uzvisina između država Goyaz i
Bahia. To je potpuno nepoznat kraj za koji se govori da je pun
divljaka, ali gdje očekujem naići na trag nenastanjenih grado­
va. Planine su ovdje prilično visoke. Kretat ćemo se tragom
planina između Bahije i Piauhya do rijeke Sao Francisco; pri­
jeći ćemo je negdje blizu Chique - Chique. Ako ćemo biti u
dobroj kondiciji, posjetit ćemo stari napušteni grad (onaj iz
godine 1753.), koji leži približno na 11 stupnjeva 30 minuta
južno i 42 stupnja 30 minuta zapadno. Tako ćemo zaokružiti
istraživanja, te izići na mjesto s kojega će nas vlak odvesti do
Bahia Cityja.

Iako je Fawcett dao točnu širinu i dužinu 'napuštenoga grada' ban-

deirosa, njegov sin Brian primjetio je: 'Osobno sam istraživao ko-
 ordinate koje je dao za grad iz godine 1753. i mogu s puno sigurno­
sti tvrditi da toga grada ondje nema." Čini se da je Fawcett dao
krive koordinate - čudna pogreška za čovjeka koji je bio tako pe­
dantan.
Do 20. svibnja stigli su do sela zvanog Bacairy, sjeverno od Cui-
abua. Još uvijek su više doživljavali neudobnost nego opasnost -
čovjek koji im je prodao magarce, prevario ih je. Jackova noga na-
tekla je od uboda krpelja, pa su morali ostati na farmi nekog pri­
jatelja dok se Jack ne oporavi. Poglavica sela Bacairy rekao im je
kako se uvijek nadao da će jednom otputovati na 'veliki vodopad'.
Zatim, nakon boravka u selu Nafqua - u kojem je Fawcett 1920.
godine poglavicu obavijestio o njihovu slučaju - duž rijeke su sti­
gli do sela Kalapalo na rijeci Kuluene. I ondje, 29. svibnja 1925. go­
dine njihov trag nestaje. Stanovnici sela su poslije izjavili kako se
Fawcettovo društvo uputilo preko sela prema istoku, te da je dim
njihovih logorskih vatri bio vidljiv još pet dana. Ali, 1951. godine,
Izarari, poglavica Kalapaloa dao je izjavu na samrtnoj postelji kako
je ubio Fawcetta i njegovu pratnju. Tvrdio je da gaje Fawcett udario
po licu kad nije htio nositi njegovu prtljagu, a on ga je počeo udarati
toljagom dok nije izdahnuo. Druga dvojica, rekao je, ubijeni su dok
su branili Fawcetta.
Ova je priča sumnjiva. Čovjek s Fawcettovim osjećajem samo-
kontrole vjerojatno ne bi udario poglavicu plemena. Izarari je tako­
đer naveo da je Fawcett zaveo jednu od njegovih žena, što zvuči
uvjerljivije. Kasnijih godina mnogi su putnici tvrdili da su saznali
istinu o Fawcettovoj smrti. Jedna od mogućih priča jest da je Jack
Fawcett povrijedio neki plemenski tabu te da se njegov zločin mo­
rao kazniti smrću, inače bi Izararijevi ljudi i sami postali otpadnici
i ubili bi ih pripadnici drugih plemena.
Što god se dogodilo, čini se jasnim da Fawcett nikad nije stigao
u grad Z niti u napušteni grad iz rukopisa broj 512.
Završio sam slučaj Fawcettove ekspedicije u čudnom stanju ne­
zadovoljstva. Nitko tko to bude čitao neće posumnjati da je Fawcett
točno znao kuda ide i što traži. Razgovarao je s mnogim ljudima,
Europljanima i Amerikancima o izgubljenim gradovima i bio prilično
siguran da oni postoje. Znao je otprilike i gdje se nalaze. Osoba od
 koje sam morao zatražiti savjet bio je očito Rand. Njega su Fawcett
i Brazil zadivili još dok je proučavao podatke o Fawcettu u Hapgo-
odovom arhivu u Yaleu, 1995. godine. I on se zanimao za Južnu
Ameriku jer je osjećao da, ako je Atlantida bila na Antarktiku, tada
je gotovo sigurno da su mnogi njegovi stanovnici pobjegli u Južnu
Ameriku.
Rand je imao na umu jedno mjesto kao lokaciju za napušteni grad.
Već se uvjerio da, ako se Giza uzme kao postatlantidski početni
meridijan, cijeli niz gradova potpada pod višekratnik od 10 stupnje­
va -Tiahuanaco je 100 stupnjeva zapadno od Velike piramide, Qui­
to je 110 stupnjeva i tako dalje. Randu se činilo da mora postojati
neko glavno sveto mjesto 90 stupnjeva udaljeno od Gize, ne samo
zato jer je to višekratnik od 10, nego i zato jer je to četvrtina opsega
svijeta.
Širina Tihuanaca (16°38') isprva se činila razočaravajućom, dok
Rand nije shvatio da je ona 10 fi od zemljopisnog pola. Savršeno
mjesto za golemo vjersko središte u području Matto Grosso bilo bi
90 stupnjeva zapadno od Gize i 10 fi južno.
Tražio sam takvo mjesto u Timesovom Atlasu, ali sam otkrio ka­
ko to nije bio cilj Fawcettova posljednjeg putovanja. Njegovo po­
sljednje veliko boravište bilo je oko 80 km južno od Cuiaba, na gra­
nici Bolivije i Brazila. Međutim, kako mi je Rand objašnjavao, ono
se nalazilo u predjelu koji je Fawcett tražio tijekom svojih istraži­
vačkih dana (to je područje na kojem su on i njegovi pratitelji goto­
vo umrli od gladi.) U djelu Mysteries of Ancient South America Ha­
rold Wilkins izjavljuje: 'Fawcettovi prijatelji govore o drugim čud­
nim pričama koje su pukovniku prenijeli lutajući Indijanci, čiji je
plemenski zakon proučavao u Matto Grossu te na granicama Brazi­
la i Bolivije.' Čini se barem mogućim da je na tome mjestu bio
grad koji je napola progutala prašuma, ali ono nije bilo na Fawce-
ttovoj ruti u vrijeme njegova posljednjeg putovanja.
U međuvremenu sam Randu faksirao kartu Fawcettova namjera-
vanog puta (iz djela Exploration Fawcett), zajedno s koordinatama
grada iz godina 1753. Nadao sam se, naravno, da će Fawcettove
koordinate (11 stupnjeva 30 minuta južno, 42 stupnja 30 minuta za­
padno) pasti na jedno od Randovih svetih mjesta, ali to se nije
 - Početni meridijan u Gizi povezuje sveta mjesta od Uskršnjeg otoka
(140 stupnjeva zapadno od Velike piramide (ZVP)) do Tiahuanaca (100
stupnjeva ZVP). Taj se uzorak proteže do rijeke Amazone, gdje druga sveta
mjesta čekaju da budu otkrivena.
Svaki kvadrat predstavlja sveto mjesto ili neko potencijalno sveto mje­
sto. Od lijeva nadesno to su: Quito (ekvator 110 ZVP); Tiahuanaco (10 fi
J 100 ZVP); Grad izgubljene Atlantide (10 fi J 90 ZVP) - ovdje je
Fawcett nestao; potencijalna sveta mjesta (10 J 80 ZVP i 15 J 80 ZVP);
Fawcettova Z lokacija; moguće sveto mjesto (10 J 72 ZVP).

dogodilo. Taj je grad bio 73 supnja 38 minuta zapadno od Gize, ali za

točnost karata to ne znači ništa.
Daleko od toga da bude razočaran, Rand je shvatio da je to važno
uporište. Zabilježio je drugo moguće sveto mjesto udaljeno 160 km
od grada iz 1753. godine, 72 stupnja zapadno od Gize, što je jedna
petina opsega Zemlje, 10 stupnjeva južno. Pisao mi je:
Fawcett je dao koordinate 11 stupnjeva 30 minuta južno i 42
stupnja 30 minuta zapadno od lokacije grada iz godine 1753.,
dok je lokacija preciznih karata 10 stupnjeva južno i 40 stu­
pnjeva 52 minute zapadno. Kad se zaokruži širina tih karata
na najbližih pola stupnja (što je Fawcett vjerojatno običavao
 raditi), to postaje 41 stupanj zapadno. Molim vas da uzmete u
obzir sljedeće:
11 stupnjeva 30 minuta zapadno - to je Fawcettova lokacija
grada iz 1753. godine, minus 10 stupnjeva južno 41 zapadno
- lokacija Atlantide prema preciznoj karti do najbliže širine
Greenwicha = 1 stupanj 30 minuta, 1 stupanj 30 minuta.
Obje se lokacije razlikuju za 1,5 stupanj.
Ukratko, Rand je sumnjao u to da je Fawcett promijenio lokaciju za
jedan i pol stupanj istočno i južno.
Iznio je i drugi zanimljiv podatak. Ako je Fawcett promijenio lo­
kaciju napuštenoga grada, dodavši 1 stupanj 30 minuta na obje ko­
ordinate, tada je identificirao mjesto koje je jednu petinu puta od
meridijana u Gizi. Je li moguće da je i Fawcett pogriješio na toj to­
čki meridijana u Gizi? Fawcett je bio sedamnaestogodišnjak kad je
Smith skupljao glasove za prolaz nultog meridijana kroz Gizu, do­
kazujući da su stari narodi vjerojatno koristili taj grad kao svoj sre­
dišnji meridijan. Fawcett je dobro poznavao Egipat jer je radio za
britansku obavještajnu službu u Kairu tijekom rata, a bio je i geodet.
Je li koristio meridijan u Gizi da odredi položaj mogućih gradova i
proglasi ih starim gradovima Južne Amerike?
Dok sam utonuo u kartu Brazila, zaokupila mi je pozornost jedna
druga činjenica. Čini se da je Fawcett izabrao čudan put. Cuiaba je
otprilike 1600 km zapadno od napuštenoga grada kuda je on htio
stići i 1100 km južno. Sama Bahija - njegov krajnji cilj - samo je
400 km istočno od 'napuštenoga grada'. To ima smisla; izgubljeni
rudnici Muribeca ne mogu vjerojatno biti daleko od obale, ili bi bilo
predaleko prenositi srebro do Bahije. Čini se - kao što G. K. Chester­
ton kaže u jednoj pjesmi - da je Fawcett odlučio otići u Banocku-
burn putem za Brighton Pier. Zašto bi on počeo svoj put u Cuiabu,
1 700 kilometara istočno od napuštenoga grada? Zašto nije išao na
zapad od Bahije do napuštenoga grada?
Palo mi je na pamet moguće objašnjenje, a kao što pokazuje
Randov sljedeći e-mail, i njemu je to sinulo. Ako se svete širine
računaju u desetinama jedinica, tada bi Fawcett prošao preko još je­
dnog mjesta na svojem putu na zapad - 80 stupnjeva širine zapad-
 no od Gize, što je oko 49 stupnjeva zapadno od Greenwicha. Budući
da bi putovao desetom paralelom - drugom svetom širinom, najvje­
rojatnija lokacija grada koji se zove Z ondje je, gdje se ukrštava 80
stupnjeva sa 10 stupnjeva.
Ova točka ukrštanja dvaju meridijana - 80 stupnjeva zapadno od
Gize i 10 stupnjeva južno, samo je 380 km sjeveroistočno od mjes­
ta s kojega je Fawcett nestao. Ako je Z bilo sveto mjesto, tada je to
ukršteno mjesto najvjerojatnija lokacija. Od mjesta Z Fawcett bi tre­
bao putovati gotovo 800 km na istok kako bi stigao do napuštenoga
grada iz godine 1753.
To opet nameće pitanje: zašto bi Fawcett želio skriti svoj polo­
žaj? Možda se nadao da će se vratiti u Englesku i objaviti da je otkrio
tri 'izgubljena grada'? Za jedan je već znao - grad pokriven gustom
šumom. Ako bi mogao precizno odrediti grad Z i napušteni grad iz
godine 1753., njegov bi trijumf bio potpun. Pozdravili bi ga kao je­
dnoga od najvećih istraživača svih vremena. Rukopis djela Explora­
tion Fawcett u njegovu domu u Devonu, sigurno bi postao bestseler,
a on bi dobio obilje novca za drugu ekspediciju. Čak da ne uspije u
tomu, sigurno bi se želio vratiti u Brazil. Kad bi netko u međuvre­
menu vidio rukopis, odustao bi od suparništva. To bi mogao biti je­
dnostavan očit oprez u želji da ne otkrije lokaciju napuštenoga grada,
dok on sam ne dođe tamo.
Je li Randovo mišljenje o lokaciji triju izgubljenih gradova is­
pravno, nije tako teško utvrditi kao što bi se mislilo. Danas nije
potrebno da istraživač opremi ekspediciju te uroni u brazilsku pra­
šumu. Satelit, koristeći vrstu radara koji se upotrebljavao da prodre
kroz oblake Venere, trebao bi samo nadlijetati to mjesto, pretražiti
ga po zonama - da bi locirao ruševine zakopane u vegetaciji. Ar­
heolozi su razvili radar koji može prodrijeti u tlo i locirati ruševine
zakopane pijeskom.
Ono što se još nije otkrilo jest metoda kako da se odluči kamo
gledati, a to je ono što je Rand osigurao svojim kartama Atlantide.

Rand je već otkrio da, ako se povuče jedna crta od Velike piramide
prema Sjevernom polu, a druga od Velike piramide prema starome
Sjevernom polu u Hudsonovu zaljevu, kut između tih dviju crta je
- Dva mjesta za koja se Fawcett zanimao bila su smještena na poziciji 12S
za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu. Od izgubljenoga grada Atlantide,
Hudsonov zaljev se nalazi 12 stupnjeva zapadno na sjever. To mjesto
ima koordinate 12/12. 12S širine za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu;
12 stupnjeva (linija lijevo od 90)

28 stupnjeva, a taj broj igra značajnu ulogu u mjestu Gizi (vidi

poglavlje 4).
Zainteresiran tim otkrićem, počeo je tražiti druge primjere o od­
nosu između dvaju polova. Iz Rosslyna, mjesta templarske crkve u
Škotskoj, kut između dvaju polova je 50 stupnjeva. Ali, njegova je
širina također 50 stupnjeva sjeverno. Rand to naziva mjestom 50/50.
Stonehenge se nalazi na zemljopisnoj širini od 46 stupnjeva, a kut
između dvaju polova također je 46 stupnjeva, to je druga dvostru­
kost, 46/46. Kad je otkrio još takvih 'dvostrukih' mjesta, uvjerio se
da je to jedan od glavnih činitelja koji su vodili naše pretke do uvje­
renja da neko mjesto smatraju svetim. Zbog toga je njegova sugesti­
ja da je lokacija jednoga od Fawcettovih izgubljenih gradova
(onoga pokrivenog vegetacijom) bila mjesto gdje je kut između po­
lova bio 12 stupnjeva, a širina također 12 stupnjeva južno - to je bio
grad 12/12.
 30°
-Katedrala u Canterburyju vjerojatno je bila sagrađena na tlu mnogo
starije sakralne lokacije. Za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu, bila je
napola između pola i ekvatora, na širini 45S. Kut između Canterburyja,
sadašnjeg pola i prijašnjeg u Hudsonovu zaljevu iznosi 45 stupnjeva.
Canterbury također ima koordinate 45/45. Jednako je tako 30 stupnjeva
zapadno od Velike piramide, a za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu,
kad je Giza bila na 15S, Canterbury se nalazio dalje na sjever, na 45S.

Rand je tako učinio zanimljiv skok u nepoznato. Od meridijana

u Gizi, jedina važna crta širine (tj., pomnožena s deset) koja prolazi
Engleskom je 30. Ako je ispravna teorija karata, vjerojatno postoji
glavno sveto mjesto na toj crti. Putovao je prstom po karti Engleske
i otkrio da ta crta prolazi gradom Canterburryjem, engleskim naj­
svetijim mjestom.
Nacrtao je zamišljenu liniju prema sadašnjem Sjevernom polu te
prema polu u Hudsonovu zaljevu. Kut između njih bio je 45 stup­
njeva, a Canterbury se nalazio na 45 supnjeva sjeverno za vrijeme
pola u Hudsonovu zaljevu. Dakle, Canterbury je grad s mjerilima
45/45, a budući da se nalazi 30 stupnjeva sjeverno od Gize, a širina
mu je također 30 stupnjeva, njegova su odredišta 30/30 u odnosu na
Gizu.
Canterbury se može smatrati relativno modernim gradom. Nje­
gova prva katedrala bila je sagrađena ubrzo nakon dolaska Sv. Au-
gustina u Englesku, 597. godine. Prije njegova dolaska, međutim, tu
se nalazio glavni grad Ethelberta, saksonskoga kralja koji se pokr­
stio. Ako malo istražimo Memorials of Canterbury (Kronika Canter-
buryja) Deana Stanleyja, vidjet ćemo da je Ethelbert otkrio mjesto
poganskog hrama Augustinu koji je, slijedeći odredbe Grgura Veli­
kog da se grade novi sakralni objekti na poganskim mjestima, sa­
gradio samostan, a poslije je u blizini počeo graditi katedrale.
Poganski hram bio je građen na mjestu s koordinatama 45 45 -
tj., gradio ga je netko tko je znao za pol u Hudsonovu zaljevu. En­
glesko najvažnije sakralno mjesto, Canterbury, također se savršeno
uklapa u Randovu Atlantidu na preciznim kartama.

Ono što je najznačajnije u odnosu na crtu istraživanja otvorenu kod

Lubaantumajest činjenica, da je to Rand pronašao primjenom svoje
teorije, da se sveto mjesto mora otkriti na toj lokaciji, na položaju
10 fi sjeverne širine. Da je njegova teorija neosnovana, vjerojatnost
protiv svega pronađenog bila bi milijun prema jedan. Kad je smje­
stio Lubaantum na dužinu od 10 fi sjeverno i širinu 120 stupnjeva
zapadno, zapravo je potvrdio Smythovo vjerovanje da je meridijan
što su ga koristili stari Egipćani bio na crti dužine, koja je prolazila
sjeverno i južno kroz Veliku piramidu.
 POGLAVLJE 4.

TOTOVA
SVETA SOBA

rema Herodotu, suvremeni Egipćani su se odlučili na nedotjera-

P no, pojednostavljeno objašnjenje svrhe Velike piramide. Rekli
su da je ona zapravo spomenik taštine faraona Keopsa (Khufua).
Bezbožnost Keopsa bila je neizreciva. Tijekom svoje pedesetogodi­
šnje vladavine, dao je zatvoriti sve hramove, poslao je svoju kćer da
se prodaje kao bludnica. Ona je zaradila dovoljno ne samo da dovrši
gradnju Velike piramide, nego i da sagradi vlastitu. Herodotu su ta­
kođer rekli da se ispod Velike piramide nalazi niz riznica za 'farao-
novu osobnu upotrebu', tako da su i ti prostori služili kao raskošni
apartmani. Voda Nila uvedena je pomoću tunela. Izdubeno je podze­
mno jezero usred kojega se nalazio otok. Tamo su položili Keopsa
na vječni počinak. Velika piramida, osim što je spomenik nevjerojat­
nom egoizmu, bila je i grobnica. Predodžba o piramidi kao o grobnici
traje do danas - u svom klasičnom djelu o egipatskim piramidama,
profesor Ion Edwards izjavljuje da su one građene s namjerom da
budu grobnice i ništa više.
Taje pretpostavka bila sumnjiva. U djelu The Riddle of the Pyra­
mids (Zagonetka piramida) Kurt Mendelssohn, fizičar koji je studi­
rao kod Maxa Plancka, pokušao je objasniti zašto su piramide
građene. Zaključio je kako ima malo dokaza da su bile grobnice. Od
deset glavnih piramida, samo jedna, stepenasta piramida kralja Đo-
sera u Saqqari, pokazuje nepogrešive znakove da je bila grobnica -
iako su mumificirani dijelovi pronađeni u njezinoj granitnoj riznici.
 Kad je podvrgnuta datiranju pomoću radioaktivnog ugljika, dokazi­
vali su da je građena nekoliko stoljeća nakon Đoserove vladavine.
Od ostalih deset piramida, samo su u tri pronađeni sarkofazi (koji su
bili prazni) - pa je teško otkriti zašto su pljačkaši grobnica dovodili
sebe u nezgodan položaj da opljačkaju drugih šest piramida.
Mendelssohnova, mjestimično nevjerojatna teorija bila je, kako
su piramide samo 'radni plan' stvoren da se ujedine egipatska ple­
mena u jednu nacionalnu državu. No, možemo se pitati zašto faraoni
nisu odabrali praktičniju zadaću, kao što je gradnja luka ili brana!
Svejedno, Mendelssohnovi prigovori gradnji grobnica doista su
uvjerljivi, osobito u slučaju Velike piramide. Kada je Herodot otišao
tamo, Piramida je bila pokrivena svjetlucavim krečnjakom i bila je
stara dvije tisuće godina.
Godine 820. Kalif Al-Mamun, sin Haruna Al-Rašida, odlučio je
ući u nju da vidi da li je, kao što tvrdi legenda, doista puna basno­
slovnog bogatstva. Ali, izgleda da nije bilo ulaza u nju. Položaj skri­
venih vrata visoko gore na sjevernoj strani, bio je već davno zabo­
ravljen.
Dlijeta nisu uspjela probiti krečnjak, pa je Al-Mamun naredio da
se upale vatre kako bi se krečnjak raspucao, zatim je na njega nava­
lio ovnom za rušenje bedema. Nakon mnogo mjeseci iscrpljujućeg
rada, njegovi su ljudi probili tunel dubok samo trideset metara.
Upravo kad su htjeli odustati, jedan od radnika začuo je prigušenu
tutnjavu u blizini. Napokon su se probili u uzak tunel, te vidjeli da
je velik kamen pao sa stropa.
Pukom srećom, ušli su nekoliko slojeva ispod originalnog ulaza,
inače bi morali i dalje kopati tunele, dok ne bi izišli na drugu stranu.
Puzeći uz strmi tunel otkrili su ulaz pokriven okovanim kamenom.
Krenuvši u suprotnome smjeru, slučajno su se našli u maloj pod­
zemnoj sobi s jamom koja je bila prepuna gamadi te u kratkom tu­
nelu, koji je izlazio na drugoj strani i ondje završavao. To je sličilo
razočaravajućoj stvarnosti Herodotova jezera s otokom i raskošnim
apartmanom.
Ali, na mjestu na koje je pao kamen, našli su prolaz koji se penjao
prema središtu Piramide. Ustanovili su da je zagrađen masivnom
granitnom stijenom. Upotrijebili su svoja dlijeta da prodru u vapne-
 nac oko njega, ali su tada pronašli drugu stijenu, koja je zatvarala
prolaz i tada još jednu. Konačno su mogli uspravno stajati. Naišli su
na drugi nizak hodnik koji je prolazio horizontalno. Vodio je do pro­
storije nalik na štalu s krovom, koji je imao zabate i zidove oblože­
ne solju. Ali, prostorija je bila prazna. Nazvali su je kraljičinom
odajom, jer su arapski grobovi za žene imali šiljate krovove. Razbili
su dio zida, ali nisu naišli ni na kakvo blago.
Vraćajući se istim putem do mjesta na kojem su mogli uspravno
stajati, otkrili su da se prolaz koji se penje nastavlja u istom smjeru,
ali je dio koji je povezivao nasip bio maknut, vjerojatno da se spri­
ječe daljnja istraživanja. Iznenada je hodnik zaokrenuo u jednu gro­
znu galeriju čiji su se strmi zidovi protezali daleko iznad njihovih
glava. Na vrhu te glatke strmine naišli su na put zapriječen kamenom
visokim oko jedan metar. Nakon što su se s mukom popeli preko nje­
ga, našli su se u prostoriji koja bi se mogla nazvati predsobljem, suo­
čeni s golemom rešetkom od granita. Činilo se da je napravljena zato
da se spusti kako bi zaustavila uljeza - ali žljebovi sa strane završa­
vali su 1.20 m nad tlom, tako da se rešetka nikad nije mogla spusti­
ti. Osim toga, u zidovima je bilo još žljebova za rešetke, no ovdje
su se oni spuštali do tla, ali nije bilo rešetaka.
Nastavili su se kretati niz drugi nizak uzak prolaz i konačno stigli
do veće i pravokutne prostorije, koja je postala poznata kao kralje­
va soba. I ona je bila prazna. U njoj se nalazio samo jedan golemi
granitni sarkofag kojemu je nedostajao poklopac. Bio je tako velik
da su ga očito morali unijeti još dok se gradila kraljeva soba, jer je bio
prevelik da ga unesu uz prolaz koji se penjao.
Tako se činilo da Velika piramida nije bila grob, jer ne bi bilo
moguće smjestiti lijes u sarkofag - nije bilo puta kojim bi pljačkaši
groba mogli izići.
Općenito se pretpostavljalo da su granitne stijene koje su zatva­
rale prolaz spuštali odozgo i da su bile spremljene u Velikoj galeri­
ji. Ali, kad su ih radnici jednom spustili, kako su mogli pobjeći?
Nije bilo kostura koji bi dali naslutiti da su bili živi pokopani. Taj
problem ostao je neriješen još 800 godina, dok 1638. godine engle­
ski astronom John Greaves nije primijetio kamen koji je nedostajao
na kosom prilazu sa zapadne strane Velike galerije, upravo tamo
 Poprečni presjek Velike piramide u Gizi

gdje se spajao s užim prolazom. Izgledao je kao bunar, ali kad se

Greaves pokušao spustiti, otkrio je da je prolaz zapriječen pijeskom
i oštrim kamenjem te je odustao. Dva stoljeća poslije, godine 1814.,
Talijan Giovanni Caviglia učinio je hrabriji pokušaj, te otkrio da se
bunar spušta u nizak uzak prolaz, koji je vodio dalje do podzemne
sobe s jamom punom gamadi.
Taj je prolaz vjerojatno dopuštao radnicima da izađu nakon što
su spustili granitne zatvarače na njihovo mjesto, osim ako vrh Pira­
mide nije još uvijek bio otvoren u to vrijeme (ovo je bila očita mo­
gućnost, jer je netko vjerojatno zatvorio bunar pijeskom i oštrim
kamenjem, očito s gornje strane.)
Tako je Velika piramida ostala tajnom koja se sastojala od mnogo
manjih tajni. Zašto je, npr. kraljičina soba ostala nedovršena kao što
je upućivalo grubo stanje tla? I zašto su zidovi sobe bili pokriveni
kristaliziranom solju? Ako je faraon promijenio mišljenje i odlučio
imati veću prostoriju sagrađenu na višoj razini, zašto nije postavio
kraljevu sobu izravno iznad kraljičine? Ona je postavljena simetri-
 čno u središte piramide, gdje se mogla očekivati prostorija za pokop.
Kraljeva soba je smještena malo iznad toga meridijana.
Teorija koja po svemu sudeći pristaje uz te činjenice, temelji se
na proračunima profesora I. E. S. Edwardsa, jednoga od najvećih
autoriteta za piramide. Oko 2 500. godine pr. Kr. faraon Keops (Khufu)
odlučio si je sagraditi grobnicu, koja ne bi bila dostupna pljačkaši­
ma. Pregledavajući tu podzemnu prostoriju, njegovi su radnici od­
sjekli stijenu, ali on je mislio daje ovdje previše zagušljivo i depre­
sivno, pa je odlučio izgraditi piramidu kao njegov otac i djed. Kra­
ljičina soba je bila slična namjerno smišljenoj varci kako bi uvjeri­
la pljačkaše koji eventualno prodru u nju, da ovdje nema ništa što bi
mogli ukrasti. Takvi kradljivci mogli bi odnijeti samo baklje i svije­
ćnjake te vjerojatno ne bi niti primijetili da postoji drugi prolaz iz­
nad njihovih glava.
Njegova opsjednutost pljačkašima grobnica pretvorila se u para­
noju, i odlučio je sagraditi prolaz koji se penje, ali ga je želio zagra-
diti granitnim rešetkama kako bi bio siguran da nikakvi pljačkaši
neće moći doći ovamo. Zato su se rešetke morale spustiti na njiho­
vo mjesto. A tlo u Velikoj piramidi moralo je biti glatko kako bi se
rešetke mogle tamo spustiti i spremiti. Na vrh Velike galerije posta­
vio je drugu prepreku u obliku visokog kamena, a na njegovoj dru­
goj strani nalazilo se predsoblje i kraljeva soba koju je izabrao za
svoju grobnicu. Dao je postaviti svoj sarkofag, ali je shvatio da bi
zapravo bilo nemoguće unijeti lijes u prostoriju - granitne rešetke i
visoki kamen priječili su put.
Jedino rješenje bilo je - odmah spustiti granitne rešetke na njiho­
vo mjesto, te ostaviti Piramidu nedovršenu do vremena njegove
smrti kad bi se lijes unio u kraljevu sobu s gornje strane. Ali, to bi
značilo da će Piramida ostati otvorena do njegove smrti. U međuvre­
menu, mogli bi se noću uvući lopovi i istražiti tajne grobnice.
U ovom trenutku, pretpostavljam da je Keops s gnušanjem odu­
stao od toga. Odlučio je da Velika piramida postane divovsko zago­
netno mjesto, koje bi odvratilo pljačkaše grobnica od njegova pravog
počivališta. I do danas, mi ne znamo ništa o tome gdje leži njegovo
tijelo.
 Zašto je odredio da se iskopa bunar, a tada ga pregradio oštrim
kamenjem? Možda zato jer je, upravo prije završetka gradnje Veli­
ke piramide, iznenada osjetio žaljenje na pomisao da nikad neće po­
novno vidjeti svoj veličanstveni 'ručni rad' te je ostavio taj skrive­
ni ulaz.
Jedan prigovor toj teoriji jest pitanje zašto je radnicima odredio
da sagrade tako mnogo zagonetki. Zašto postoje pukotine urezane u
zidove predsoblja kao da će morati držati tri masivne kamene re­
šetke, kad nigdje nema takvoga kamenja. Zašto postoji niša u zidu
kraljičine sobe, koja je malo odmaknuta od središta? I zašto se u
hodniku koji vodi do kraljičine sobe iznenada pojavljuju dvije
stube? Zašto otvori za zrak koji vode iz kraljičine sobe, ne dosežu
izvan zida i nisu nikad niti bili probijeni kroz zidove te sobe?
Postoje, naravno, izlazi za zrak iz kraljeve sobe, ali koja je svrha tih
otvora u grobu? I zašto su graditelji odlučili sagraditi 36-ti red sa
znatno većim kamenim blokovima nego što su ostali redovi - zasi­
gurno bi bilo razumno postaviti najveći kameni blok na dnu.
Osim toga, Velika galerija je tajanstvena. Zašto je faraon naredio
svojim radnicima da sagrade prolaz širok 2,13, visok 8,53 a duga­
čak 47,85 m, kad je većina prolaza u Velikoj piramidi bila tako
niska da se trebalo sagnuti ili čak puzati? Zašto se hodnik sužava do
polovice svoje širine dok stigne do stropa? I zašto strop nije ravan,
kao većina stropova u Velikoj piramidi, nego je građen od ukrštenih
blokova, kao da je napravljen poput stuba za čovjeka koji može ho­
dati odozgo prema dolje? I zašto postoji podignut kosi prilaz na obje
strane gornje strmine koji to pretvara u kanal koji tone? Zašto po­
stoje četvrtaste rupe urezane u strani zida kosog prilaza, pa odozgo
izgledaju kao da su snimane filmom?
Odgovor je, to je jasno, da samo Bog to zna. Zdrav razum, čini
se, ne daje rješenja za te odgovore. Ovdje je zaslužan Charles Piazzi
Smyth. On je barem uvjerio svijet da je Velika piramida golema za­
gonetka.
Nažalost, njegova nastojanja su u nekim pogledima bila preusp-
ješna. Škot Robert Menzies uzeo je njihove teorije kao logičnu kraj­
nost. Ako je Bog bio stvoritelj Velike piramide kao i stvoritelj Bi­
blije, tada se Piramida mora smatrati knjigom u kamenu. Ostaje sa-
 mo dešifrirati njezinu poruku koja je izražena mjerama. Put od ula­
za do triju soba zasigurno je bilo simbolično putovanje kroz vrije­
me, vjerojatno s centimetrima piramide koji su predstavljali godine,
uključujući sva tri događaja svjetske povijesti, to jest - Potop, Iz­
lazak, Raspeće i Drugi dolazak. Početak Velike galerije označavao
je Kristovo rođenje, a brojeći unatrag, može se lako provjeriti da je
svijet stvoren 4004. godine pr. Kr, upravo kao što je biskup Ussher
izjavio 1650. godine.
Smyth je izračunao daje Polarna zvijezda koja je tada bila Alpha
Draconis, sjala ravno kroz ulaz i niz prolaz koji se spuštao u doba
kada je građena Velika piramida 2100. godine pr. Kr. (nedostaje pra­
vi datum od gotovo četiri stoljeća). Menzies je izjavio da mora pos­
tojati obilježje u zidovima prolaza koji se spušta, a označava godi­
ne, i razveselio se kad mu je Smyth rekao da postoje dvije označene
crte na drugoj strani prolaza na mjestu, koje označava 2100. godinu
pr. Kr.
U roku gotovo jednog desetljeća, Velika piramida postala je sre­
tno lovno područje za sve pobožne čudake iz cijeloga svijeta. U Bo­
stonu je osnovano društvo koje je željelo promijeniti jedinice moder­
nog mjerenja i primjenjivati one koje su koristili graditelji Piramide,
a u tome im je pomagao predsjednik društva Garfield. Knjiga pod
naslovom Miracle in the Stone (Čudo u kamenu) koja se pojavila
1877. godine, a napisao ju je Joseph Seiss, postala je bestseler. Pro­
povjednik Charles Taze Russell preobratio se i osnovao Jehovine svje­
doke na bazi proročanstava iz Piramide 1891. godine, najavljujući
1914. godine bitku kod Armagedona, nakon koje će svi Jehovini
svjedoci živjeti zauvijek u 'raju na Zemlji'. Budući da 1914. godine
nije bio kraj svijeta, tisuće Jehovinih svjedoka razočarano je napu­
stilo pokret, a Russell je imao poteškoća uvjeravajući one koji su os­
tali, da se Krist vratio, ali je nevidljiv. Kad je 1916. godine Russell
umro, njegov nasljednik, 'sudac' Rutherford, odlučio je odbaciti pi-
ramidologiju. Objašnjavao je da je Russella zaludio sotona, shvativši
koliko je opasno određivati točan datum svršetka svijeta, kad je nje­
gov izbor godine 1925. prošao bez ikakvih događaja.
Vjerovanje jednoga ranog piramidologa Johna Taylora, da su
Britanci deset izgubljenih plemena Izraela, dovelo je do drugoga
vrlo uspješnog pokreta, do britanskih Izraelita čija je Biblija bila op­
širno djelo Davida Davidsona, nazvana The Great Pyramid: Its Di­
vine Message (Velika piramida i njezina božanska poruka, 1924.
godine.) Objavljivala je da će 'posljednje patnje anglosaksonske
rase trajati od 1928. do 1936. godine. Armagedon će se dogoditi 1953.
godine. Prema britanskim Izraelitima, drugi datum koji će biti od
goleme važnosti cijelom svijetu bio je 16. rujna 1976. godine. Jedi­
na važna vijest vrijedna da se spomene taj dan bila je: vojvoda od
Windsora rekao je svojem premijeru da se namjerava oženiti gospo­
đom Simpson. Zanimljiv događaj, ali ne takav da bi potresao svijet.

Nekolicina 'piramidiota', kako ih je nazvao jedan suvremeni pisac,

bili su možda mala cijena, koja se trebala platiti za strahovit zamah
što ga je dobilo istraživanje piramida koje su poduzeli Taylor i Smyth.
Postavili su vrlo ozbiljno stanovište: matematička i tehnološka sa­
znanja otkrivena Velikom piramidom, čini se da su bila previše sofi­
sticirana za 'primitivce' koji su obrađivali svoja polja oštrim štapo­
vima. Da su Taylor i Smyth živjeli jedno stoljeće poslije, njima bi
se više svidjela alternativa 'drevnih astronauta' nego ideja da su gra­
ditelji Velikih piramida radili pod izravnim vodstvom Boga. Svatko
tko ne prihvati jedan od ta dva stajališta, mora biti privučen samo
zaključkom da su Egipćani znali mnogo više nego što su to povje­
sničari pretpostavljali.
John West je naglasio taj problem u djelu The Serpent in the Sky
(Zmija na nebu), sažimajući stanovište Schwallera de Lubicza:
Egipatska znanost, medicina i astronomija bile su eksponen-
cialno na višoj razini profinjenosti i sofisticiranosti nego to
priznaju moderni znanstvenici. Cijela egipatska civilizacija
temeljila se na potpunom i točnom razumijevanju univerzal­
nih zakonitosti... Dapače, svaki aspekt egipatskog znanja čini
se da je potpun već na samome početku. Znanost, umjetničke
i arhitektonske tehnike, te sustav hijeroglifa ne pokazuju pra­
ktički nikakav znak razdoblja 'razvoja'. Mnoga dostignuća
ranijih dinastija nikad nisu bila nadmašena pa niti poslije do­
stignuta.
 West tvrdi kako praktički ne bi bilo moguće da Egipat dostigne ta­
kav razvojni stupanj u samo petsto godina - u vrijeme kad se pretpo­
stavlja da je nastala egipatska civilizacija. West kaže da bi to izgle­
dalo kao da je prvi automobil s motorom bio moderni Rolls-Royce.
Znanstvenici Starog svijeta trebali su znati da su graditelji Velike
piramide imali znatno veće znanje nego se pretpostavljalo za te
'primitivce' - barem nakon toga što je Agatarhid iz Knida otkrio da
je temelj Velike piramide poznati postotak Zemljinog obujma. Ali,
u ono vrijeme nitko nije znao je li taj proračun točan. Zapravo, niko­
ga to nije ni zanimalo jer je većina ljudi mislila da je Zemlja ravna.
U vrijeme Charlesa Piazzija Smytha svi su znali da je Zemlja okru­
gla, i zato je njegovo otkriće da su Egipćani poznavali vrijednost
broja fi ostavilo viktorijanske znanstvenike u sumnji jesu li Egipća­
ni postigli visoku matematičku razinu.
Velika piramida i dalje nudi neriješene tajne. Student, Christo­
pher P. Dunn, pitao je za savjet upravitelja Instituta za krečnjak u
Indijani kako dugo bi trajalo da njihova 33 kamenoloma odsijeku i
pošalju oko dva i pol milijuna blokova, od kojih svaki teži 6 do 30
tona. Odgovoreno mu je da bi im, koristeći moderne strojeve za re­
zanje kamena, trebalo 27 godina. Ali, nitko nije izračunao kako su
graditelji pomicali te blokove uz strminu od 52 stupnja. Herodot ka­
že da su imali stroj napravljen od kratkih debelih, drvenih dasaka
koji je dizao kamene blokove. A budući da je ravni vrh 'stube' često
samo nekoliko centimetara širok, to nije praktično. Bolje je rješenje
da su izgradili umjereno strmu rampu i podizali blokove uvis kono­
pima, koje su koristili za niže gradnje. No, Velika piramida bila je
viša, pa je nagib trebao biti dulji i strmiji, te precizno napravljen
kako se ne bi srušio pod vlastitom težinom. Trebao bi biti dugačak
oko kilometar i pol, zahtijevao bi jednako toliko kamena, kao i sama
građevina. Moderni graditelj trebao bi dizalicu višu od 15 metara s
gredom od 122 metra. Danas u svijetu nema dizalice takve visine, a
sigurno nije postojala ni u starom Egiptu.
Drugi se problem odnosi na vrijeme. Herodotu su rekli da se pi­
ramida gradila 25 godina, što bi značilo da je svaki dan postavljeno
340 blokova. To bi bio težak posao bez stroja koji može podizati
 teške predmete. Razumnija procjena bila bi postaviti 34 bloka na
dan, ali to bi značilo da bi im trebalo 200 godina da je sagrade.
Christopher P. Dunn, britanski klesar i inženjer, istraživao je Ve­
liku piramidu s inženjerskog stajališta, i zaključio - u članku pod
naslovom Advanced Machining in Ancient Egypt (Napredno stro­
jarstvo u starom Egiptu) - da egipatske piramide i hramovi 'otkri­
vaju letimične tračke civilizacije koja je tehnički bila naprednija
nego se vjeruje.' Ispitujući blokove koji su bili izbušeni vrstom bu­
šilice u Dolini Hrama ispred Sfinge, uočio je da tragovi ostavljeni
u pukotini pokazuju kako je blok bio izrezan i pretvoren u stijenu
brzinom od jedne desetine centimetra za svako okretanje bušilice.
Zaključuje da se to nije moglo učiniti rukom. Rupa izbušena u stije­
ni od kvarca i ortoklasa navodi na drugo čudno zapažanje. Bušilica
je brže prolazila kroz kvarc nego kroz ortoklas, iako je kvarc tvrđi.
Dun ističe da moderno ultrazvučno strojarstvo ovisi o vibraciji, po­
put dlijeta pneumatske bušilice koja vibrira gore-dolje. Ultrazvučna
bušilica vibrira desecima tisuća puta brže. Kristali kvarca koji se
mogu koristiti da proizvedu ultrazvuk, također odgovaraju ultrazvu­
čnim vibracijama, koje bi ultrazvučnoj bušilici omogućile da brže
prolazi kroz njih. Upućuje li to na postojanje takve ultrazvučne bu­
šilice u starom Egiptu?
Primjedba zvuči smiješno. No, tajna Velike piramide odvela je Sir
Flindersa Petriea, uglednog starog egiptologa, do gotovo jednako
čudne ideje. U svom klasičnom djelu The Pyramids and Temples of
Gizeh (Piramide i hramovi Gize) 1883. godine, slučajno je napome­
nuo da je sarkofag, čiji je vanjski obujam dva puta veći od njegova
unutrašnjeg obujma, bio isklesan s pilom od dva i pol metra, izrađe­
nom od bronce s dijamantnom oštricom. Naravno, nikad nisu bile
pronađene takve pile, kao ni bušilice za koje je Petrie mislio da su
izdubile sarkofag.
Pomno proučavanje piramida uvjerilo je Christophera Dunna da
je preciznost izgradnje piramida gotovo nadljudska. Inženjeru koji
je radio na obradi kamena u kamenolomima Indijane postavio je
pitanje: s kakvom točnošću rade, tj. koliku netočnost sebi dopušta­
ju. Bilo mu je rečeno da je njihova točnost prilična, definirana je na
 četvrtinu centimetra. Kad su mu rekli da su blokovi Piramide klesa­
ni sa 0,01 točnosti, rezač kamena nije mogao u to povjerovati.
Za jedan televizijski program Dunn je napravio spravu što je
koriste inženjeri da provjere je li metalna površina obrađena strojem
u tisućinku centimetra. Primijenio ju je na sveti kamen nazvan Ben-
ben u Kairskom muzeju. Upalio je baklju na jednoj strani metala te
pogledao na drugu stranu da vidi prolazi li ikakav tračak svjetla kroz
metal. Nije bilo svjetla.
Petrie je istražujući kamenje, koje je imalo nešto poput plašta, u
Velikoj piramidi, otkrio da je ono bilo klesano po visokoj inženjer­
skoj toleranciji točnosti. Ali, zašto su graditelji piramida radili pre­
ma standardima strojeva, a ne prema standardima mjesta konstruk­
cije, što bi se očekivalo? Još više zbunjuje pitanje: kako su to radili?
Koje su instrumente koristili da isklešu granit ili krečnjak s takvom
točnošću? To je vrsta preciznosti koju bismo očekivali od optičara,
a ne od graditelja.
Pokušavajući oblikovati teoriju koja će objasniti svrhu Velike pi­
ramide, Dunna je zaprepastio komentar pukovnika Howarda-Vysea,
jednoga od ranih istraživača koji je otkrio četiri od pet soba iznad
kraljeve sobe. Howard-Vyse je primijetio da je mogao čuti ljude ka­
ko govore u podzemnoj prostoriji dok je stajao u kraljevoj sobi, što
pokazuje da je akustika Velike piramide bila savršena kao u kon-
certnoj dvorani.
Televizijski producent Boris Said - koji je zajedno s Johnom We-
stom snimio dokumentarac The Mystery of the Sphinx, rekao je
sljedeće u promocijskom materijalu za jedan dokumentarac:
Kasnija istraživanja koje je vodio Tom Danley u kraljevoj
sobi Velike piramide, pokazuju da je Piramida bila građena sa
zvučnom namjenom. Danley je otkrio postojanje četiriju fre­
kvencija, koje su povećane strukturom piramide i materijali­
ma korištenima za njezinu konstrukciju. Taj je F povišeni ton,
bio prema starim egipatskim tekstovima izraz sklada našeg
planeta. Dapače, Danleyevi testovi pokazuju da su te frekven­
cije prisutne u kraljevoj sobi čak i kad se ne proizvodi nikakav
zvuk. One su tamo u frekvencijama koje se nižu od 16 do pola
herza, što je vrlo daleko od granice čovjekova sluha. Prema
 Danleyu, te vibracije uzrokuje vjetar koji puše kroz završetke
takozvanih rovova na jednak način kao što nastaju zvukovi
kad se puše iznad vrata boce.
Nastavljao je spominjati daje proizvođač narodnu američku sviralu
stvorenu da bi se svirala podoknica majci Zemlji, uskladio na notu
fis.
Primjedba da su egipatske piramide i hramovi bili usklađeni da
proizvode zvuk, proširila se vrlo brzo. U studenom 1998. godine pri­
družio' sam se izletu što ga je organizirao Robert Bauval, na kojem
je John West bio vođa puta. Zajedno s brojnim drugim piscima -
među kojima su bili Robert Temple, Michael Baigent, Yuri Stoya-
nov i Ralph Ellis - razgledali smo mnoge egipatske hramove uklju­
čujući Karnak i Luxor, Denderu, Edfu i Oseirion kod Abydosa. Uvi­
jek smo iznova zapažali akustičke osobine tih hramova, dok su čla­
novi ekspedicije intonirali tonove u zatvorenim sobama ili čak na
ulazu u njih. Činilo se da je kamen golema glazbena viljuška.
Godine 1998. znanstvenici Southamptonskog sveučilišta otkrili
su da i kamenje Stonehengea ima akustičke osobine, te da je imalo
ulogu divovskih pojačala za bubnjeve u vrijeme blagdana. Njihove
ravne površine akumulirale su, a tada raspršivale zvuk preko širokih
prostora.
U golemom hramu Horusa u Edfuu, na sredini puta između Luxo-
ra i Asuana, moju je pozornost privukla važnost zvuka. Egipatski
povjesničar Emil Shaker, pokazao mi je neke hijeroglife na zidu
blizu svetišta, ističući kako su brojem označavali vrijeme kad se ne­
ki obred mora izvoditi u hramu. U ovom slučaju, to je bio broj tri.
Objasnio je: 'Nema smisla izvoditi obred dva ili četiri puta. To neće
djelovati. Ako je određeno da se izvodi tri puta, onda to znači tri
puta.' Ovaj obred, kao i svi vjerski obredi, uključuje pjevanje himne
Suncu i darivanje Boga žrtvama.
Ja sam pitao: 'Ali, zašto se obred zapravo izvodi?'
'On aktivira hram.'
'Mislite na paljenje svjetla?', pitao sam poslušavši prvu misao
koja mi je pala na um.
'Upravo paljenje svjetla', rekao je Emil.
 Ta mi se primjedba učinila fascinantnom - obred koji sadrži pje­
vanje može 'aktivirati' hram. Emil se pobrinuo da to zvuči kao da
je jednako tako automatsko kao paljenje svjetla, ili prolaženje kroz
neki slijed da bi se poslao e-mail.
Prema mojem vodiču, knjizi Johna Westa Travelers Key to Anci­
ent Egypt (Putnikov ključ za stari Egipat), Hram u Edfuu je bio
građen u razdoblju od dvije stotine godina, između 257. i 57. godine
pr. Kr., ali dio toga hrama potjecao je iz doba piramida. Građen je,
naravno, 'na svetom tlu'.
Svetište je izgledalo više kao golema kutija okrenuta na stranu.
Odlučio sam je obići, ali pronašao sam uzak prolaz otraga, zapri­
ječen nekim tko je očito meditirao, čije su čelo i dlanovi bili pritis­
nuti na kamen. Shvatio sam da je to Michael Baigent, suautor (s
Henryjem Lincolnom i Richardom Leighom) knjige The Holy Blo­
od and the Holy Grail (Sveta krv, sveti gral). * Okrenuo sam se i
pošao natrag, ne želeći ga uznemirivati, a umjesto njega slijedio
sam Johna Westa kako bih razgledao glasovite Building Texts (Gra­
đevinski tekstovi) zabilježene na zidovima - tekstove koji se odnose
na daleko razdoblje nazvano First Time (Prvo doba), kada je sedam
mudraca oblikovalo hramove i piramide.
Sat poslije, kad se opet našao na brodu, Robert Bauval mi je re­
kao da se Michael Baigent nije vratio s nama na autobus. Zamolio
me da umjesto njega održim predavanje toga popodneva. Svi su bili
zabrinuti jer nam se Baigent mogao pridružiti tek dolje niz Nil, a mi
smo se nalazili u 'banditskoj zemlji' (nedavno se na turiste pucalo
iz strojnica u Hramu kraljice Hatšepsut). Kada se poslije Michael
pojavio neozlijeđen, nakon što sam ja održao njegovo predavanje,
pitao sam ga što se dogodilo.
'Ne znam, meditirao sam nekoliko minuta, tada sam shvatio da ste
svi otišli.'
Rekao sam mu da sam ga vidio iza svetišta. 'To nije bilo nekoli­
ko minuta prije nego što smo otišli - bilo je to prije najmanje dvade­
set minuta .'
On nije vjerovao. 'Činilo mi se kao samo nekoliko minuta.'

* M. Baigent, R. Leigh, H. Lincoln: 'Sveta krv, sveti gral'.

 Vjerojatno je bio izgubio osjećaj za vrijeme. Ali, ja sam sklon vje­
rovati da se on uskladio s vibracijama toga svetoga Hrama, s vibra­
cijama koje su snažne i nakon više od dvije tisuće godina.
U Bauvalovoj i Hancockovoj knjizi ''Keeper of Genesis' (Čuvar
Postanka) našao sam citat znanstvenika E. A. E. Revmonda koji se
odnosi na 'otkrivanje, gradnju i vraćanje u život povijesnog Hrama
u Edfuu'. Ovo 'vraćanje u život', ovo aktiviranje je izazvano obredom
koji obuhvaća zvuk.
I Zemlja ima svoju frekvenciju poznatu kao Schummanova rezo­
nanca, a posljedica je elektromagnetske aktivnosti između Zemlje i
gornje atmosfere. Suviše je niska da se čuje, ali Christopher Dunn
se našao kako računa može li se njezina svrha povezati s vibracija­
ma Zemlje ako je Velika piramida građena s nekom 'tonskom' svr­
hom, kao što sumnja Tom Danley, i je li bila građena s namjerom da
se uklapa u veličinu Zemlje.
Dunn je već vodio neka vlastita istraživanja. U veljači 1995. go­
dine, dok je bio u posjetu Egiptu s Bauvalom i Hancochom. podmi­
tio je jednog čuvara Piramide da ga ostavi samog u kraljevoj sobi
pola sata nakon što odu posjetitelji. Čuvar je pretpostavljao kako on
želi meditirati, pa je pristao da se ugase svjetla. Zapravo, Dunn je
tražio da se svjetla pogase kako nikakav pozadinski žamor ne bi
smetao njegovom snimanju na kaseti. Nosio je sa sobom i svoj digi­
talni brojač frekvencija da izmjeri radio frekvencije za koje je mislio
da se stvaraju u kraljevoj sobi.
Kad su se glasovi turista izgubili u daljini, snažno je udario po
jednoj strani sarkofaga te je slušao odjek zvuka koji je nastao. Pje­
vušio je taj ton da provjeri odjek, tada je pjevušio dalje do kraja ska­
le, dok nije primijetio da je odjek postao jači kad je stigao do tona
za jednu oktavu više.
Brinući se da ne prekorači vrijeme, pošao je kroz predsoblje ka­
ko bi pozvao čuvara da pogasi svjetla jer je njegovo pjevušenje kva­
rilo snimanje. Tada, još uvijek pjevušeći ton sarkofaga, vratio se u
kraljevu sobu gdje je otkrio da buka ventilatora u zračnoj osovini
ometa njegovo snimanje. Nakon još nekoliko snimki, napustio je
Veliku piramidu i vratio se u hotel.
 U svojoj sobi preslušao je snimku i otkrio kako nije gubio vrije­
me uzalud. Ton koji je pjevušio izazvao je prizvuk srodan vibraci­
jama u sobi. Dok je slušao vlastiti glas kojim je zvao čuvara da po­
gasi svjetla, začudio se jer je on zvučao kao da se još uvijek nalazi
u sobi, a ne u udaljenom dijelu predsoblja, unatoč činjenici da su
zidovi i listovi od granita i krečnjaka stajali između njega i kaseto-
fona. Njegovo pjevušenje bilo je također jasno snimljeno. Primijetio
je da je zvuk njegovih koraka, dok se vraćao iz Velike galerije, odje­
kivao jasno u prirodnom odjeku sobe - to je bio zvuk sarkofaga.
Dunn je dokazao sljedeće: Kao prvo, da Velika piramida ima sa­
vršenu akustiku, kao što je tvrdio Howard Vyse, a kraljeva soba bila
je vrsta zvučne kutije koja je proizvodila isti zvuk kao i sarkofazi.
Zapravo, radilo se o savršenoj akustici. Velika piramida bila je obli­
kovana kao Galerija šapata u londonskoj katedrali sv. Pavla jer se
šapat na jednoj strani galerije odražava na zidovima.
Znanstvenik Stephen Mehler potvrdio je Dunnova opažanja jer
je i on snimao u kraljevoj sobi. Te je snimke analizirao inženjer,
stručnjak za zvuk, Robert Vawter, koji je priznao daje kraljeva soba
oblikovana kao soba za rezonanciju.
Čak ako priznamo da je Piramida imala namjenu da bude zvuč­
na kutija, to još uvijek nije odgovor na pitanje - zašto? Christopher
Dunn je bio uvjeren kako je u svemu tome važna činjenica da su
proporcije Velike piramide iste kao i Zemljine, što navodi na pomi­
sao da je svrha 'zvučne kutije bila da vibrira sa Zemljom.' Ili, kao
što primjećuje u svojoj knjizi The Giza Power Plant (Električna
centrala u Gizi) - piramida djeluje kao primatelj energije iz same
Zemlje.'
Nedvojbeno, većina čitatelja će osjetiti da je predodžba Velike
piramide kao divovskog rezonatora mnogo prihvatljivija, ali i skep­
tici će morati dopustiti da je Dunn uspio dati smisao njezinim ne­
pravilnostima i očitim apsurdnostima, dajući uvjerljiva objašnjenja
za sve pojave, od podzemne galerije do željeznog pladnja s tragovi­
ma zlata nađenog na rubu južnog zračnog okna. Jedna od Dunnovih
ilustracija temelji se na crtežima Charlesa Piazzija Smytha.
 Velika piramida nije samo smještena na meridijanu koji prekriva
više zemlje od bilo kojega drugog; ona je također u središtu Zemlji-
ne mase. Osim toga, smještena je točno u središte delte Nila, pa
kompas položen na tu piramidu može uredno obuhvatiti cijelu deltu
jednim lukom. Zato je Piazzi Smyth mislio kako meridijan u Gizi
mora biti naš moderni početni meridijan. Vjerovao je da je i za drev­
ne Egipćane ona bila početni meridijan.
Svojim djelom The Giza Power Plant C. Dunn je stvorio fasci­
nantnu knjigu o mogućoj tehnološkoj namjeni Velike piramide.
Rand je razvio drugu, jednako fascinantnu teoriju o lokaciji onoga što
je postalo poznato kao Totova sveta soba.
Jedan od Randovih važnih ciljeva u pokušaju da shvati skrivenu
geometriju mjesta u Gizi jest istražiti lokaciju te 'svete sobe'. Čini
se da je ta ideja potekla iz dokumenta nazvanog Zapadni papirus,
koji se sada nalazi u Berlinskome muzeju, a čini se da je preslika
originala Pete dinastije Novoga kraljevstva (u vremenu ubrzo nakon
Keopsa / Khufua). Dokument govori o tome kako je Keops molio
čarobnjaka Djedija da mu da broj, ili točnu lokaciju Totove tajne
prostorije. Rečeno mu je da se ona može pronaći u kremenoj škrinji u
zgradi koja se naziva Inventar. Ali, nitko, dodao je Djedi, neće mo­
ći dobiti broj dok ne dođu tri kralja koji još nisu rođeni... Ovdje se
papirus prekida.
U knjizi Keeper of Genesis (Čuvar Postanka) Robert Bauval i
Graham Hancock naveli su zanimljiv prijedlog. Bauval smatra pira­
mide u Gizi zemaljskim odrazom triju zvijezda u Orionovom poja­
su. On i Hencock objašnjavaju da se tajna prostorija može pronaći
kako se odražava na tlu gdje je 10.500. godine pr. Kr. bila locirana
proljetna točka - mjesto na nebu proljetnog ekvinocija. Ona je bila
ispod stražnjih šapa zviježđa Lava. Autori knjige sugeriraju dalje da
je soba zato smještena ispod stražnjih šapa Sfinge.
U novije vrijeme, Nigel Appleby iznio je plan da se tajna soba
može pronaći kod mjesta na tlu koje je 'odraz' zvijezde Sirius, utje­
lovljenja božice Izis. Ta je lokacija pokazala da je to bila nečija
zemlja za obrađivanje na periferiji Kaira. U vrijeme pisanja o toj teo­
riji, još nije bila provjerena.
 Naravno, Rand je bio sklon istražiti problem Totove svete sobe
sa stajališta svojega nacrta Atlantide. Sva naša istraživanja dovela
su nas do vjerovanja da je drevni Egipat sačuvao baštinu jedne rani­
je civilizacije, možda više od jedne, i da je suvremena znanost uve­
like sklona podcijeniti inteligenciju ljudi iz daleke prošlosti. Bilo je
barem vjerojatno kako je postojalo skriveno skrovište znanja unutar
Velike piramide ili oko nje. Bizantski monah i povjesničar Sincel u
9. stoljeću po Kr. napisao je komentar koji je sadržavao obavijest o
izgubljenom egipatskom tekstu The Book of Sothis (Sothisova knji­
ga), koja je kolala u 3. stoljeću pr. Kr. Taj izgubljeni tekst, prema
Sincelu, sadržavao je važne 'zapise' donesene u Egipat odmah 'na­
kon potopa'.
Robert Bauval u Secret Chamber (Tajna soba) iznosi drugu mi­
sao u raspravi nazvanoj 'Kore Kosmou ' iz glasovitog djela Hermetic
Writings, koji se pripisuje Hermesu Trismegistosu (ili Totu). Glaso­
vita rečenica iz toga zapisa jest: 'Kako gore, tako dolje'. Znanstve­
nici su bili skloni odbaciti te zapise kao neoplatonističke tekstove
koje su napisali Grci u 3. stoljeću po Kr. Ali, u posljednje vrijeme
opće je prihvaćeno mišljenje da ti zapisi datiraju od ranog ptolemej-
skog doba u Egiptu (iz 323. godine pr. Kr.) U 'Kore Kosmou' Izis
priča svojem sinu Horusu da je Hermesovo tajno znanje uklesano u
kamen i skriveno 'blizu tajni Ozirisa'. Također se kaže, da je na te
tekstove bačena čarolija kako bi se osiguralo da oni ostanu nevidlji­
vi. Rimski povjesničar iz četvrtog stoljeća Amijan Marcelin također
piše o 'podzemnim prolazima i zavojitim skrovištima koje su ljudi
sagradili prije poplave, kako bi pohranili dokumente da se ne izgu­
bi sjećanje na sve njihove svete obrede.'
Rand je čitao dječju knjigu o čarolijama pod naslovom The Se­
crets of Alkazar (Alkazarove tajne) i nikad nije zaboravio njezin sa­
vjet mladim čarobnjacima: pazite na tehnike krivog upućivanja.
'Publika će uvijek gledati mjesto koje gleda čarobnjak. On ne smije
nikad pogledati ono što želi skriti. Publika će smatrati važnim ono
što čarobnjak smatra važnim, a nevažnim ono što on bude smatrao
nevažnim.' Rand je razmišljao kako bi skrivena soba mogla biti pri­
krivena prema metodama Alkazara.
 Najočitije stvari u Gizi su piramide i Sfinge. Zato će onaj tko je
želio nešto skriti, očekivati da buduće generacije posvete pozornost
njima, ako pretpostavimo da je to 'krivo upućivanje.'
Rand se također sjetio da je jedno od svetih imena Sfinge neb,
što znači 'spiralna moć univerzuma'. Zašto bi spirala bila pove­
zana sa Sfingom? Je li moguće da se radilo o Fibonaccijevoj spirali?
U djelu The Keys to the Temple (Ključevi za hram) David Fur­
long je također istaknuo da je u tlocrtima triju piramida u Gizi bio
korišten zlatni rez.

U knjizi The Keys to the Temple David Furloug je otkrio da postoji

fi odnos između piramida u Gizi.

Rand se prisjeća da je u knjizi The Giza Necropolis Decoded (Deši­

frirana nekropola u Gizi) (1975.) Rocky McCollum zapazio kako
može nacrtati Fibonaccijevu spiralu, koja će dodirnuti vrh svih triju
piramida u Gizi. Kao što se može vidjeti, ona se uvija na mjestu ju­
goistočno od piramida, između Sfinge i Nila. Rand je uvjeren da
Totova sveta soba leži u središtu te spirale.*
U rujnu 1980. godine inženjeri iz egipatskog Ministarstva za na­
vodnjavanje premjeravali su dubinu vodenog postolja ispod Sfinge,

* Rand primjećuje da je jugoistočni kut Velike piramide istaknut u djelu Roberta Templa
The Crystal Sun (Kristalno Sunce).
Otkrio je da jedanput godišnje pri zalazu sunca, za vrijeme zimskog solsticija, srednja
piramida baca sjenu zlatnog trokuta na jugoistočni kut Velike piramide. Još jednom
otkrivamo geometrijsku pojavu zlatnog reza povezanu sa zemljopisnim smjerom
jugoistoka. Je li sjena drugi način da se upozori na Totovu svetu sobu?
U djelu The Giza Necropolis Decoded , Rocky McCollum je stvorio
spiralu koja je prošla kroz vrhove triju piramida u Gizi.

te su postavili svoj alat za bušenje na udaljenost veliku kao pola no­

gometnog igrališta, istočno od Piramide. Očekivali su da će morati
prodrijeti oko šest metara pod zemlju. Bili su iznenađeni kad su nji­
hove bušilice prolazile kroz pijesak dok nisu udarile u nešto tvrdo
na više od 15 metara.
 Pokazalo se da je to crveni granit, iste vrste kao i onaj pronađen
u predsoblju kraljeve sobe u Velikoj piramidi. Takav granit se ne
može pronaći na području Gize. Kao i crni granit koji obrubljuje
kraljevu sobu, vjerojatno je bio donesen iz Asuana, 800 km južnije.
Sve upućuje na to da ovdje postoji vrsta podzemne sobe. Inženjeri
mjernici su mislili kako tlocrt crvenoga granita daje naslutiti da se
radi o drevnoj luci.
Godine 1990. geolog Thomas Dobecki, koji je pratio J. A. Westa
i R. Schocha u Gizu da provjeri pretpostavku kako je Sfinga mogla
biti uništena vodom, poslao je vibracije dolje u stijenu pod prednjim
šapama Sfinge, te je otkrio dokaz o postojanju pravokutne podze­
mne sobe. U listopadu 1992. godine francuski inženjer Jean Kerisel
bio je u prolazu koji se spušta do podzemne sobe Velike piramide,
koristeći radar koji prodire u tlo. Ispod horizontalnog ulaza koji po­
vezuje završetak ulaza što silazi u podzemnu sobu. Keriselova opre­
ma otkrila je 'strukturu', koja je mogla biti hodnik što prolazi hori­
zontalnim prolazom pod kutem od otprilike 45 stupnjeva. Činilo se
da vodi ravno do Sfinge.
Povjesničaru Herodotu su rekli, kao što smo čuli, da postoje pod­
zemne sobe koje su trebale biti grobnice Keopsa, ali to je općenito
bilo odbijeno kao netočnost. Možda je tako. No, ono što se čini sigur­
nim jest da je plato u Gizi izduben kao saće s podzemnim tunelima.
To se opet dokazalo 1977. godine, kad su stručnjaci s Instituta za
istraživanje u Stanfordu koristili novu tehniku nazvanu otpornost
(koja obuhvaća prolazak električne struje kroz štapove utaknute u
stijenu) da bi istraživali Sfingu. Zaključili su da iza njezinih sjeve­
rozapadnih šapa postoji 'anomalija', koja je izgledala kao tunel i pro­
lazila sa sjeverozapada (smjer Velike piramide) prema jugoistoku.
Ako je središte McCollumove Fibonacci spirale, zapravo Totova
sveta soba, tada vjerojatno postoji veza s Velikom piramidom. Rand
je nacrtao liniju koja prolazi s tog središta prema temeljnom ka­
menu Velike piramide, primijetivši da je prolazila kroz stražnje šape
Sfinge u istome smjeru kao hipotetički tunel stanfordskih istraživača.
U tom je trenutku otkrio nešto što ga je zainteresiralo. Ova lini­
ja koja je dalje prolazila kroz temeljni kamen na sjeveroistočnom
kutu Piramide, pokazivala je ravno na pol u Hudsonovu zaljevu.
 T = Totova sveta soba
R= crveni granit ispred Sfinge
H= pol u Hudsonovu zaljevu 28 stupnjeva SZ
Spirala kontrolirana uz pomoć prolazi kroz vrhove piramida u Gizi,
zavija prema unutra na jednoj točki u pustinji. Linija koja se širi iz
središta spirale prema temeljnom kamenu Velike piramide, pokazuje
ravno prema polu u Hudsonovu zaljevu

Dapače, ako se jedna linija povuče od temeljnog kamena prema Sje­

vernom polu, a druga od Sfinge prema tom kamenu, nastaje kut od
28 stupnjeva. U ranijim poglavljima utvrdili smo važnost toga kuta
na platou Gize. Rand komentira:
Ovakvo rješenje lokacije Svete sobe prekida Totovu čaroliju,
otkrivajući da su piramide i Sfinga najčudesniji slučaj "krivog
usmjeravanja" koji je ikad stvoren. To rješava tajnu jugoistoč­
nih i sjeverozapadnih pravaca koji pokazuju na Gizu. Taj pra­
vac pokazuje prijašnji položaj Sjevernog pola dok se nalazio
u Hudsonovu zaljevu. Crveni granit ispred Sfinge može doka­
zati da je dio krova što natkriva tajnu podzemnu strukturu
stvoren zato da pohrani blago izgubljenog svijeta. Samo civi-
 lizacija opremljena instrumentima astronomije, geometrije,
geodezije, te saznanjem o prijašnjem položaju Zemljine kore,
mogla bi otkriti blago tako skriveno u 'pustinjskom pijesku'.
Tot je dobro skrio svoje blago.
On misli kako je dio ove poruke promišljeni pokazatelj smjera pre­
ma polu u Hudsonovu zaljevu, čija je namjera upozoriti što se sve
može dogoditi našem planetu. Mi nismo neranjivi. Ponavljajući
Hapgooda, Rand piše: 'Naša predodžba o napretku je iluzija. Mi va­
ramo sami sebe ako mislimo da smo imuni na snage prirode. Ci­
vilizacija se, kao što su naši preci neprestano govorili, razotkriva u
ciklusima.'
 POGLAVLJE 5.

6 000
STUPNJEVA
CELZIJUSOVIH

ibijska pustinja jedno je od najzabačenijih područja divljine na

L svijetu. Njezine bijele pješčane dine uzdižu se poput stijena,
često su visoke i do 180 metara, i na njima nema ni traga živom biću.
O zabačenosti toga područja javnost je doznala 3. lipnja 1971. go­
dine kada su trojica znanstvenika otkrili egipatski zrakoplov u pu­
stinji pokraj platoa Gilf Kebir. Zrakoplov je nestao prije tri godine,
a zračne potrage nisu ga uspjele pronaći. Iz nepoznatog se razloga
prisilno spustio, a sve što je ostalo u njemu bilo je devet kostura po­
sade. Pilot je vjerojatno umro od žeđi.
Područje na kojemu su pronađeni bio je širok prolaz bez pijeska
između golemih dina. Trojica istraživača: Virgil E. Barnes, James
Underwood i Ali Sbeta istraživali su tajnu koja je zanimala znan­
stvenike gotovo 40 godina. Bila je to zagonetka libijskoga pustinj­
skog 'stakla'.
Komadići ovoga 'stakla' nađeni na površini Libijske pustinje -
koja se usprkos svojem imenu nalazi u Egiptu, 850 km jugozapad­
no od Kaira - bili su najprije identificirani kao 'tektiti'. Često su
vrlo lijepi, njihova boja varira od blijedožute do tamnožute i žutoze­
lene. Draguljar može to 'staklo' obraditi i pretvoriti u poludrago ka­
menje. Nitko zapravo ne zna odakle potječe. Većina znanstvenika
 Granica između Egipta i Libije i naslage stakla u Libijskoj pustinji
locirane na zemljopisnoj širini blizu 25 stupnjeva sjeverno

sklona je vjerovati da je nastalo u svemiru, ali se rastopilo dok je

padalo kroz atmosferu.
Za Barnesa i njegovo društvo, otkriće prisilno spuštenog zrako­
plova bio je sretan slučaj, jer su u krugu od stotinjak metara prona­
šli više od dvadeset četiri tektita koji su ležali na pješčenjaku. Nisu
gubili vrijeme vraćanjem u svoj land rover, niti su se uputili u dugu
vožnju natrag u civilizaciju.
Na svojoj ekspediciji - koju je organizirala nacionalna znanstve­
na fondacija - Barnes je koristio karte nađene 1930. godine, a izra­
dio ih je engleski pukovnik Patrick Andrew Clayton, koji je radio za
društvo Egipatskog nadzora nad pustinjom (te će karte imati značaj­
nu ulogu u obrani generala Rommela u II. svjetskom ratu). Barnes
je došao u libijsku pustinju da slijedi otkriće Claytona i njegova pri­
jatelja, profesora Leonarda Spencera, koji je 40 godina bio kustos
Britanskoga muzeja u kojem su čuvani minerali.
Dok su se u prosincu 1932. godine vozili duž koridora bez pijes­
ka, Clayton i Spencer koristili su karte nađene 1930. godine, a pri­
mijetili su odbljesak blistavih predmeta koji su ležali na površini.
Kad su se zaustavili, otkrili su prekrasne komade stakla veličine
graška i jajeta. Spencer koji je vidio mnogo tektita, počeo se osvr­
tati da pronađe krater meteora koji bi ih objasnio, ali se činilo da ga
nije bilo u blizini. Druga je zagonetka bila ta što su tektiti bili prona­
đeni na površini. Budući da su vjerojatno stigli na Zemlju brzinom
metka, moglo se očekivati da su se zabili u tlo.
Dvojica znanstvenika napunili su svoj automobil s pedeset kilo­
grama tih sjajnih žutih krhotina. Mogli su ih skupiti i mnogo više da
su imali mjesta - te se vratili u Kairo. Sljedećih nekoliko dana, dok
su ispitivali nađene uzorke, Clayton i Spencer počeli su shvaćati ka­
ko je zapravo čudno to što su pronašli. Prije svega, neki od tih ko­
mada bili su napukli, pa je izgledalo da su te napukline nastale od
udaraca. Zapravo, sličile su komadima kremena pronađenog pokraj
pretpovijesnih ručnih sjekira. Ali ako su ti komadi imali oblik tanke
plohe, nijedan tektit nije sličio alatu kamenog doba. Druga neobič­
nost bila je njihova začuđujuća količina. Tektiti su prilično rijetki.
Oni se ne nalaze u tako velikom broju.
Kemijske analize otkrile su nove pojedinosti o njima, te upozo­
rile na još jednu tajanstvenost. Činilo se da to uopće nisu tektiti -
bili su od istog silicija kao i pustinjski pijesak. Jedino logično rješe­
nje bilo je da su to ostaci, koji su se odmah rastopili pod utjecajem
bijelog užarenog meteorita i doletjeli zrakom poput šrapnela.
Daljnja ispitivanja toga mjesta sljedećih godina nisu uspjela pro­
naći nikakav krater. Dapače, jedan poseban dokaz upućivao je na
zaključak da to staklo nije nastalo pod utjecajem meteora. Jedan
komad veličine limuna imao je rupu koja je bila izbušena točno kroz
njega - činilo se da ju je netko izdubio metalnim štapom dok je ko­
mad bio još mekan. Dvije druge izbušene rupe bile su samo povr­
šinske. Dokaz je navodio na pomisao da je to staklo bilo obrađivano
ljudskom rukom. Drugi znakovi upućivali su na to da je staklo doti-
 cala ljudska ruka. Primjerice, neki mjehurići u staklu bili su raste­
gnuti kao da je staklo bilo okretano ili podizano dok je bilo još
mekano.
Godine 1933. Clayton i Spencer napisali su studiju o svojem
pronalasku i predstavili su je Kraljevskom zemljopisnom društvu.
Član toga društva bio je i znameniti Francis James Rennell, kasnije
lord Rennell of Rodd, koji je bio stožerni časnik u Egiptu u vrijeme
I. svjetskog rata, a poslije je sudjelovao u istraživanjima po Sahari.
Rennell, koji je postao predsjednik Kraljevskoga zemljopisnog dru­
štva 1945. godine, bio je zadivljen tajanstvenošću stakla nađenog u
Libijskoj pustinji.
Arheolozi su smještali klesanje stijena u tom području u godinu
5500. pr. Kr. Obično se smatralo da su to radili nepismeni nomadi,
ali kada se radilo o proizvodima od stakla, arheolozi su dali naslu­
titi da je na tim prostorima bila postignuta prilično razvijena civi­
lizacija u 6. tisućljeću pr. Kr.
Gdje god arheolozi nailaze na takve nepravilnosti, skloni su o
njima šutjeti, kako ih njihovi kolege ne bi optužili da imaju previše
mašte. Takav je bio slučaj 1890. godine, kada je poznati Flinders
Petrie provodio iskapanja u selu Naqada na Nilu, te pronašao lon-
čarsko posuđe i vaze tako fine izrade da je pretpostavio kako pripa­
daju dinastiji staroj oko 2 000 godina pr. Kr. Čak ih je nazvao 'novom
rasom' kad je opisivao te nepoznate ljude čije rukotvorine nisu ni­
malo nalikovale egipatskima. Ali, kad je pronašao još više njihove
tipične grnčarije u grobovima starima 1 000 godina prije, odlučio je
ispustiti Naqade iz svog plana iskapanja. Tako se nije morao suoči­
ti s neugodnošću i objašnjavati da su 'primitivni ljudi' ranije civili­
zacije mogli proizvesti takvo savršenstvo.
Jednako problematične bile su i vaze dugačkih vratova prona­
đene u stepenastoj piramidi u Saqqari koje datiraju iz 2 650. godine
pr. Kr. Posude od ilovače mogu se proizvesti u bilo kojem obliku,
jer lončar oblikuje unutrašnjost rukom, ali kako objasniti posudu iz­
rađenu od tvrda materijala kao što je bazalt, kvarc ili diorit. Kako
lončar može izdubiti unutrašnjost posude ako je njezin vrat uzak pa
ni najmanja ruka ne može ući u posudu? Prisiljeni smo stvarati ne­
vjerojatne hipoteze da su zanatlije znali omekšavati tvrde stijene,
 kao što je stijena jednom bila rastopljena u peći zemljine unutraš­
njosti, prije nego su joj dali oblik čaše.
Lorda Rennella, koji je proveo mnogo godina u Egiptu, zaintere­
sirale su te tajne. Još uvijek je razmišljao o staklu Libijske pustinje,
kada je kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća susreo R.V. Dol-
phina, glavnog inženjera i veoma utjecajnog autoriteta za britansku
atomsku energiju. Kad je Rennell upozorio Dolphina na staklo, ovaj
je odgovorio kako je i on vidio nešto slično u australskoj pustinji, a
saznao je i kako je nastalo - detonacijom atomske bombe.
Dolphin je dao Rennellu primjerak svojega stakla s mjesta pro­
nalaska, a Rennel mu je za uzvrat pokazao neke od posuda iz Libij­
ske pustinje. Ti su primjerci izgledali začuđujuće slični. Kao i posu­
de iz libijske pustinje, Dolphinovi australski uzorci nisu sadržavali
nimalo vode zbog iznimno visokih temperatura na kojima su bili
oblikovani. Dolphin je procijenio da su proizvedeni na 6 000 stupnje­
va Celzijusovih.
To je bila velika tajna. Sherlock Holmes možda bi razmišljao
ovako: stakleni komadi pronađeni su na prilično širokom području,
čak na usporednim mjestima istočno i zapadno. Budući da je njihov
silicijski sastav isti kao i sastav pustinjskog pijeska, znamo da nisu
tektiti. Počinjemo sumnjati da su nastali od meteorita - ali nije pro­
nađen nikakav krater. Izradom obojenog stakla bavili su se alkemi­
čari. Poznato je da se alkemija izučavala u grčko-rimskom Egiptu,
kao i u drevnim Indiji i Kini. Je li to moglo biti staklo alkemičara?
Budući da pokazuje znakove obrade ljudskom rukom, jedino mogu­
će objašnjenje jest da je to otpad ili nusproizvod nekoga industrij­
skog procesa. No, ako Dolphin ima pravo kad je riječ o temperaturi
pri kojoj je staklo rađeno, tada se pretpostavlja da su stari Egipćani,
ili neki drugi ljudi u tome kraju, posjedovali nešto slično atomskoj
energiji.
Kad su došli do te točke istraživanja, Watson je pitao Holmesa
osjeća li groznicu, ali taj očito besmislen zaključak ipak je predložio
Dolphin, a lord Rennell ga je shvatio ozbiljno. Nakon proučavanja
libijskog pustinjskog stakla, Dolphin je pomislio da su Feničani mo­
žda znali tajnu atomske energije jer su radili na 6 000 stupnjeva Cel­
zijusovih. On je i dalje govorio kako je pustinjsko staklo možda
 oblikovano, kad je atomska energija izmaknula ljudskom nadzoru i
prouzročila eksploziju.
Drugi razlog zbog kojega je lord Rennell ozbiljno shvatio tu
tajnu jest taj što je i sam posjedovao ogrlicu iz starog Egipta izrađe­
nu praktički od čistog zlata. Nije moguće dobiti čisto zlato bilo kak­
vim uobičajenim metalurgijskim postupkom, jer je teško ukloniti
različite nečistoće koje postoje u rudi. Danas se to radi kemijskim
procesom koji nije bio poznat u Starome svijetu, iako jedna druga
metoda uključuje zagrijavanje zlata dok ono ne ispari kao tekućina
u aparatu za destilaciju. Tada se hladi i nečistoće nestaju. I to zahti­
jeva veoma visoke temperature.
Ako su naši preci doista radili s oblikom atomske energije, mogli
bi proizvesti i potrebnu visoku temperaturu, ali trebalo bi im mnogo
vode. Isto bi se dogodilo da je staklo Libijske pustinje bilo nusproi­
zvod industrijskog procesa.
Je li Libijska pustinja uvijek bila bez vode? Da bi odgovorio na
to pitanje, Dolphin je stupio u vezu s drugim članom Kraljevskoga
geografskog duštva, koji je bio stručnjak za zemljopis Staroga svi­
jeta. Njegovo je ime bilo Charles Hapgood. Dolphin je pisao Hap-
goodu još 1957. godine, te ga obavijestio o staklu Libijske pustinje
kao i o svojoj teoriji da je ono vjerojatno proizvedeno vrstom atom­
ske fisije. Pitao je, da li je ikada u Libijskoj pustinji bilo vode. Od­
govarajući mu, Hapgood ga je uvjeravao da je 6 000 godina pr. Kr.
bilo mnogo vode čak i na mjestu gdje se danas nalazi pustinja Sa­
hara. Naime, nekoliko tisuća godina nakon što je pol promijenio
mjesto, Sahara je bila zelena i bilo je mnogo jezera na području na
kojemu je bilo pronađeno staklo u Libijskoj pustinji. Neki od crteža
nađeni na stijenama u Sahari, prikazuju stoku i pastire.
Uskoro se Hapgood počeo dopisivati i s lordom Rennellom, ali
je izrazio sumnju u Dolphinovu ideju o atomskoj energiji. Članu
Američkoga zemljopisnog društva, Charlesu B. Hitchcocku, pisao
je Hapgood 1. 01, 1959. godine: 'Ova dvojica (Rennell i Dolp­
hin) poslali su mi praktički neosporan dokaz, da je neka vrlo drevna
rasa (prije možda 6 000 godina) mogla kontrolirati temperaturu od
6 000 stupnjeva Celzijusovih prilikom oplemenjivanja metala i sili-
 kata. I sama ta izjava oduzimala je dah prosječnom arheologu, ali ne
vidim način da objasnim dokaz koji su mi poslali.'
Rennellova i Dolphinova opažanja uklapala su se vrlo dobro u
zaključke koje je Hapgood dobio proučavanjem 'karata drevnih
morskih kraljeva'. Ta civilizacija je bila tisućama godina starija ne­
go što povjesničari pretpostavljaju. Općenito prihvaćeno mišljenje
izraženo je člankom o metalurgiji koji je objavila najnovija Ency­
clopedia Britannica - čovjek je počeo taliti kovine oko 4 000 godi­
na pr. Kr. Ako je, što je vjerovao Hapgood, gradio prekooceanske
brodove barem 3 000 godina prije toga, tada je tehnički bio sigurno
dobro osposobljen da nauči kako koristiti metale.
Dogodilo se da je i sam Hapgood vidio ogrlicu od čistoga zlata,
ali ona je potjecala iz Meksika, a ne iz Egipta. Dapače, kapetan Ar­
lington Mallery, koji je prvi proučavao kartu Pirija Reisa, također je
dao neke nevjerojatne tvrdnje o tehnologiji metala, govoreći o tome
u jednoj radio-emisiji u kolovozu 1956. godine. Tako se Hapgood
upoznao s proučavanjem starih karata.
Mallery je iskopao mnoge peći u Ohiju i Virginiji. Bio je uvjeren
da se metoda taljenja željeza rabila još 4 000. godine pr. Kr. Za vri­
jeme radio emisije u Georgetownu, Mallery je dao izjavu koja još
više začuđuje: kako je Britanski muzej poslao neki željezni alat iz
Egipta jednom metalurgu na procjenu i bio iznenađen 'otkrivši da
su stari Egipćani koristili finu metalurgiju', proces koji uključuje
zagrijavanje metala na temperaturu na kojoj on isparava, nakon
čega se kondenzira u obliku prašine. Mallery je pretpostavljao da su
Egipćani dobivali te temperature 'istim postupkom kojim je napra­
vljena atomska bomba' - atomskom fisijom. 'Tako su prije 5 000
godina Egipćani koristili iste postupke za koje mislimo da smo ot­
krili tek danas - proizvodeći atomsku bombu'. Mallery je dodao ka­
ko 'trajanje postupka odgovara vremenskom usklađivanju drevnih
karata' - drugim riječima, možda se radi o 6 000 do 7 000 godina pr.
Kr. I Mallery je bio uvjeren kako je pronašao zlato koje je bilo 100%
čisto.
Tako je Hapgood već znao za tvrdnju koju je sada iznio Dolphin
- da su pretpovijesni ljudi, koje je opisao kao 'Feničane', naučili
stvarati i održavati temperature od 6 000 stupnjeva (što je samo
 2 000 stupnjeva Celzijusovih manje od temperature na površini Sun­
ca). Nije bio spreman priznati da odgovor leži u atomskoj energiji.
Hapgood je razvio teoriju koja je nastala iz jednog komentara što ga
je pronašao u knjizi Mysteries of Ancient South America (Tajne dre­
vne Južne Amerike) objavljenoj 1956. godine. U toj knjizi Harold
Wilkins piše:
U istoj zemlji Ekvadoru, na morskoj obali vrlo blizu mjesta
Esmeralda, pronađeni su čudni ostaci koji ne pripadaju samo
razdoblju prije Inka, nego izgleda da su iz staroga europskog
kamenoga doba ... Rukotvorine toga nepoznatog naroda, čiji
se grad nalazi ispod morske razine ekvadorskih obala, jedin­
stvene su. Osim lijepih opsidijskih zrcala izrađenih poput leća
na način koji daje naslutiti da je ta rasa imala znanje o optici,
nađene su i čudne pravokutno oblikovane prizme, na čijim su
izbrušenim plohama urezane životinje, hijeroglifi ili neki sim­
boli.

Konkavna zrcala mogla su naravno, usmjeriti sunčane zrake -

Arhimed je napravio golema metalna zrcala da zadrže u zaljevu Ri­
mljane koji su osvajali Sirakuzu 211. godine pr. Kr., jer je tako zapa­
lio njihove brodove. Hapgood je rekao Charlesu Hitchcocku, s kojim
se dopisivao: 'Ipak, nisam sklon prihvatiti objašnjenje na koje je
lord Rennell bio potaknut: da su ti drevni ljudi (neidentificirani)
imali atomsku energiju. Ja vidim jedno drugo moguće objašnjenje -
da su koristili solarnu energiju u sustavu leća, kao što su navodno
bile one pronađene na obali Ekvadora.
Sam Rennell nije bio sklon prihvatiti hipotezu o atomskoj ener­
giji, ali on i Dolphin nisu sumnjali da staklo Libijske pustinje poka­
zuje postojanje civilizacije koja je posjedovala tehnologiju, kojom
je mogla postići visoke temperature, a to je bilo barem 6 000 godina
pr. Kr.
U studenom 1958. godine Hapgood je pisao Ionu Edwardsu, pro­
fesoru egiptologije u Britanskome muzeju moleći ga da provjeri
Malleryjevu tvrdnju da su drevni Egipćani imali finu metalurgiju.
Edwards je odgovorio kako ne postoji dokaz da su Egipćani posje­
dovali bilo što osim najjednostavnijih oblika metalurgije. Nerado,
 Hapgood se prestao nadati da je pronašao dokaz za drevnu tehno­
logiju, ali kao Rennell i Dolphin, bio je potpuno uvjeren da je posto­
jala. Manje od godinu dana nakon toga, njegovo otkriće portolana
u kongresnoj knjižnici učvrstilo ga je u vjerovanju da je postojala
civilizacija koja je bila starija i od 'feničanske' Rennella i Dolphina.
Ljeti 1995. godine Rand je posjetio Sveučilište Yale i Hapgoodo-
vu arhivu. On i njegov prijatelj Martin Schnell - koji je upozorio
Randa na članak o Sfingi Paula Robertsa - stigli su na Sveučilište i
iznajmili sobe. Tri su tjedna, odmah poslije doručka, kopali po Be-
ineckovoj Rijetkoj knjizi i zbirci rukopisa. Napuštali bi sveučilišnu
biblioteku tek kad se zatvarala. Ondje su pronašli i pomno bilježili
dokumente o lordu Rennellu i staklu iz Libijske pustinje a pretraži­
vali su i korespondenciju koja je otkrila 'Hapgoodovu tajnu potragu
za Atlantidom'.
Sljedećeg ljeta složila se druga kockica u mozaiku. Randa i Rose
posjetio je prijatelj imenom Shawn Montgomery, kojega su upozna­
li one godine kad su otputovali u Toronto zbog knjige When the Sky
Fell (Kad se nebo srušilo). Montgomery je bio na istraživačkom pu­
tovanju Kanadom i Amerikom, razgovarao je s ljudima koji su dije­
lili njegovo zanimanje za 'znanstvene nepravilnosti'. Dok su njih
troje sjedili za doručkom onoga dana kad je Montgomery trebao ot­
putovati, počeo im je pričati o svojem posjetu znanstveniku Yullu
Brownu, koji je radio na novoj tehnologiji koja je sigurno spadala u
"nepravilnosti". Brown je naučio kako napraviti smjesu vodika i ki­
sika čija su svojstva zbunjivala svakog znanstvenika koji ih je ispi­
tivao. Tu je smjesu nazvao Brownovim plinom. Dok je govorio, iz­
vukao je jednu od Brownovih brošura i stavio je na stol. Rand ju je
pregledavao nezainteresirano dok je njegov prijatelj nastavio gov­
oriti. Iznenada je zastao i širom otvorio oči. Ugledao je stranicu sa
slikom Sunca koje odašilje zrake, a u središtu Sunca bila je rečeni­
ca '6 000 Celzijusovih stupnjeva.' Rand je bio uvjeren daje učinio
značajan pomak prema rješavanju tajne stakla iz libijske pustinje.
Montgomery je radio s Grahamom Smithom, koji je surađivao u
istraživanju Marshala McLuhana na Sveučilištu u Torontu. Njih dvo­
jica napravili su niz televizijskih programa o zaboravljenom ili poti­
snutom znanju. Brownov plin popeo se visoko na popisu pojava
 - Rujan 1979., Sidney, Australija, novinski dokument o Brownovu plinu
stavlja podatak o 6 000 stupnjeva Celzijusovih u središte informacije.

koje su željeli istražiti. Zato je Montgomery nazvao Browna u Kali-

forniju. Bilo mu je iznimno teško razumjeti njegov naglasak, koji je
bio čudna smjesa bugarskog i australskog jezika, ali je na kraju us­
pio. Ono što je saznao zvučalo je vrlo nevjerojatno. Kad mu je Brown
rekao da u Ottawi postoji Brownov plinski generator, on i Smith ni­
su gubili vrijeme, nego su posjetili njegova vlasnika, profesora An-
drewa Michrowskog iz Planetarnog udruženja za čistu energiju.
Profesor Michrowski odveo ih je pod krov gdje je generator sta­
jao na stolu. Budući da je generator mogao sublimirati metale u
plinove, a miris nastojao zadržati u zatvorenom prostoru, zrak nije
bio potreban. Michrowski je koristio iskru da zapali plamen koji je
 nastao u malom otvoru kao kod plamenika za zavarivanje, i demon­
stracija je počela.
Brown je rekao Montgomeryu da plamen može trenutačno izdu­
biti otvor u drvu ili metalu. Montgomery je ispružio veliku drvenu
žlicu. Nastalo je kovitlanje žutog plamena, a mali čisti otvor širok 1,2
cm pojavio se u dnu žlice!
Nakon takve demonstracije, većina ljudi bi pretpostavila da je
plamen bio vruć kao acetilenski žižak za kisik. Zato se Montgomery
iznenadio kad mu je profesor Michrowski dao plamenik i rekao da
izmjeri temperaturu u blizini otvora iz kojega je izlazio plamen.
Njegov mu je instinkt govorio da ništa ne riskira i on je to učinio.
Izmjerio je otvor koji je bio topao.
Montgomery je uzeo štap zavarivača izrađenog od volframa i us­
mjerio je plamen na njega. Izgledalo je kao da je zapalio magnezij-
sku vrpcu. Nastao je zasljepljujući bijeli plamen, a štap od volframa
počeo je nestajati. Očekivalo se da će postati prevruć da bi ga se
držalo u ruci. Ali, bio je iste temperature. Čak i kada je bijeli plamen
bio udaljen samo 4 cm od njegovih prstiju, nije bio vruć. Pokušao
je plamenom prolaziti preko svoje ruke, pomičući ga naprijed-natrag.
Bio je vruć i opekao bi ga da gaje držao mirno na jednome mjestu.
No, bio je samo topao. Inače, plamen iz plinske peći spalio bi tkivo.
Brownov plamen mogao je očito sagorjeti volfram na oko 6 000 stu­
pnjeva, ali nije nimalo oštetio tkivo.
Tijekom sljedećeg sata Montgomery je provjerio sposobnost ge­
neratora. Prelazio je plamenom po komadu opeke koja je najprije
postala staklasta, a tada se počela topiti. Zavarili su komad stakla na
komad opeke, tada komad bakra na opeku, zatim komad stakla na
bakar, a onda su izbušili rupe na užarenoj opeki koja je trebala odo­
ljeti visokoj temperaturi i zavarili bakar na nju. Pretvorili su šaku
pijeska u staklenu kuglu, pa su zajedno varili primjerke raznih me­
tala kao što su bakar i bronca, nikal i željezo. Na kraju su se razni
kruti metali pretvorili u tekuće stanje. Kako je plamen to mogao uči­
niti bez dovoljno visoke tremperature koja bi spalila tkivo? Montgo­
mery to nije znao. Niti itko drugi. I zato je znanost odlučno ignorira­
la Brownov plin.
 Kad su se vratili u Toronto, Montgomery i Smith kupili su mali
generator s Brownovim plinom. Kina je bila jedina zemlja koja ga je
proizvodila. Postojale su tri veličine generatora, a oni su mogli naba­
viti samo najmanji. Bio je sličan onome koji su vidjeli kod Michr-
owskoga. To ih je razočaralo jer je njegov plamenik bio veličine
vrha olovke, i ono što je on trebao izvesti u svakom se slučaju treba
događati u manjim omjerima. Ali, bilo je očito da je funkcionirao -
iako se činilo da nije u skladu sa zakonima prirode.
Tko je bio bugarski čarobnjak koji je stvorio tako neobičan stroj?
Pravo ime Yulla Browna bilo je Ilia Velbov, a rodio se točno u ponoć
na Uskrs 1922. godine. Bio je religiozan. Postao je student sjemeni­
šta koje ga je trebalo pripremiti za svećeničko zvanje. Pitanje koje
će ga odvesti do stvaranja plina palo mu je na um dok je kao sedam-
naestogodišnjak čitao Bibliju. Druga poslanica Sv. Petra objavljuje
da će jednoga dana Zemlju progutati vatra. Mladi Velbov čudio se
kako vatra može progutati planet čija površina ima više mora nego
kopna? Možda se voda može nekako pretvoriti u plamenove?
Volio je čitati i Julesa Vernea U to je vrijeme, slučajno čitao je­
dno od njegovih najboljih djela The Mysterious Island (Tajanstveni
otok), napisan 1874. godine. Tada je Velbovu pala na um zanimljiva
ideja da se voda može koristiti i kao gorivo. To je moderna verzija
Robinsona Crusoa, osim što ima pet glavnih likova (šest ako brojite
kapetana Nema iz romana Twenty Thousand Leagues Under the Sea
(Dvadeset tisuća milja pod morem), koji se pojavljuje na kraju, i či­
jom smrću završava treći dio dramatičnim riječima. Posada broda je
izbačena na obalu dalekog otoka kad se njihov navigacijski balon
srušio u more. Verneova namjera bila je pokazati kako takva skupi­
na ljudi ne samo da može preživjeti, nego uz pomoć znanosti i zdra­
vog razuma 19. stoljeća sposobna je stvoriti malenu, ali ugodnu ver­
ziju civilizacije.
Pola drugog dijela knjige opisuje brodolomce kako sjede oko
vatre u zimskoj večeri, srčući kavu pripremljenu od plodova bazge,
raspravljajući o problemu: što će se dogoditi kad svijet jednom
ostane bez ugljena. 'Što će gorjeti umjesto ugljena?', pita jedan od
likova. Cyrus Harding, znanstveni stručnjak u romanu, odgovara -
'Voda!' i nastavlja objašnjavati:
 Voda se cijepa na svoje iskonske elemente ... uz pomoć elektri­
čne energije koja će sada postati snažna i prikladna za uprav­
ljanje... Da, prijatelji moji, vjerujem da će se voda jednoga
dana koristiti kao gorivo, da će vodik i kisik, iz kojih se voda
sastoji, korišteni odvojeno ili zajedno, biti neiscrpan izvor to­
pline i svjetla ... Jednoga dana strojarnice parobroda i dijelovi
lokomotive bit će opskrbljeni s ta dva kondenzirana plina koji
će gorjeti, i osloboditi nevjerojatnu kalorijsku vrijednost ...
Voda će biti ugljen budućnosti.

Čak i primjedba o elektricitetu bila je začuđujući primjer proročan­

skog predviđanja. Moramo se sjetiti da je Verne stvarao svoj roman
uz plinsku svjetiljku. Edison je otkrio električnu žarulju tek 1879.
godine, pet godina nakon toga, a tek 1883. godine Nikola Tesla je
otkrio izmjeničnu struju i omogućio da se električna energija preno­
si na velike udaljenosti.
Svaki znanstvenik koji je čitao Verneovu knjigu, odbacio bi nje­
govo proročanstvo kao glupost. Zakon o čuvanju energije kaže da
iz stroja možete dobiti samo onoliko energije koliko ste je unijeli u
njega. Ako raščlanite vodu elektrolizom, vodeći električnu struju
kroz nju, i tada ponovno spojite vodik i kisik paljenjem šibice, eks­
plozija koja je posljedica toga, dat će samo onoliko energije koliko
ste je vi uveli elektrolizom. Možda student sjemeništa nije bio toga
svjestan. Svakako, znanstvenik nastavlja sanjati o danu kad će se san
Cyrusa Hardinga pretvoriti u stvarnost. Ali, u proljeće 1941. godine,
Bugarska se pridružila silama Osovine te objavila rat Britaniji i Sje­
dinjenim Državama. Ilia Velbov našao se u položaju zapovjednika
okupacijske jedinice marinaca na malenom grčkom otoku u Egej-
skome moru. Nakon što su nacisti bili slomljeni, a Rusi zauzeli Bu­
garsku, Brown je diplomirao i postao inženjer elektrotehnike, te je
neko vrijeme radio u Moskvi. Ali, mrzio je komunističko društvo pa
ga je njegova žena prijavila tajnoj policiji. Ona je bila odana komu­
nistkinja. Sljedećih šest godina proveo je u koncentracijskom logo­
ru 'čvrstog režima', ondje se razbolio i skoro umro.
No, vjerojatno ga je baš mržnja održavala na životu. U svakom
slučaju, odlučio je pobjeći od komunista. To je učinio preplivavši ri-
 jeku koja dijeli Bugarsku od Turske. Dok je stajao drhteći u svojoj
mokroj odjeći na drugoj strani granice, uhitila ga je turska granična
straža. Zatvorili su ga kao špijuna. U zatvoru je proveo sljedećih pet
godina.
Naposljetku, uz pomoć američke obavještajne službe - a naroči­
to kapetana čije je ime bilo Brown - bio je oslobođen 1958. godine.
Dopustili su mu da emigrira u zemlju po vlastitom izboru. Izabrao
je Australiju. Budući da se činilo dobrom idejom da uzme englesko
ime, izabrao je ime Brown u čast američkog kapetana, a Yull zato
što je obožavao Yula Brynera (čije je ime krivo pisao). Stekao je di­
plomu inženjera elektrotehnike, te je uspio u Sydneyju pronaći
posao u Udruženoj australskoj industriji, gdje je crtao i gradio poku­
sne instrumente. Ali, nije ga zadovoljavalo raditi za nekog poslo­
davca, a i posao nije bio zanimljiv. Nakon 10 godina napustio je to
mjesto i otvorio vlastitu radionicu.
Bilo je to razdoblje kad su otmice zrakoplova bile svakodnevna
pojava. Zračne luke cijeloga svijeta morale su uvesti sigurnosne su­
stave. Jednostavni metalni detektor otkrivao je metalne novčiće ili
kopče na remenu kao i skriveno oružje, prisiljavajući zaštitare da
pretražuju džepove putnika te prolaze detektorima preko njihovih
ruku i nogu. Brown je ispravno tvrdio da je to gubitak vremena. Što
je sa sigurnosnim sustavom koji je otkrivao puške ili bombe, a zane­
marivao sve ostalo? Savjetovao je pomična vrata koja se okreću oko
svoje osovine i imaju tri načina otkrivanja: jedan za predmete teže
od sedam kilograma, jedan za predmete veličine puške, a jedan za
čelik obogaćen ugljikom, koji se koristio za izradu pištolja. Trebalo
je četiri tisuće australskih dolara da se instalira, ali nitko, ni banke
ni zračne luke nisu bile zainteresirane. Svi su više voljeli staru me­
todu ispitivanja. I tako Brownov prvi izum nije našao kupca.
Brown se ponovno počeo baviti idejom koja mu je zaokupljala
um otkada je one večeri čitao Julesa Vernea: pretvoriti vodu u gorivo.
Kao inženjer elektroenergije, vjerojatno je razumio sve znanstvene
pogreške, no neka duboka intuicija tjerala ga je da bude uporan.
Shvatio je kako može biti opasno miješati vodik i kisik kad je jedna
slučajna eksplozija uništila njegov laboratorij i gotovo ga stajala ži­
vota. No, nastavljao je s radom.
 Osnovni problem je veoma jednostavan: kada se pomiješa vodik
s kisikom, oni se prirodno spajaju. Dakle, ako se voda podvrgne
elektrolizi, vodik i kisik se stave, takoreći u posebne zatvorene sobe
- to jest, između njih se postavi mreža koja drži plinove odvojene.
To podiže otpor u posudi i znači da je svaki proces koji ovisi o elek­
trolizi vode neobično skup. Zato se vodik, kojega ima mnogo u pri­
rodi, ne koristi kao gorivo - on je preopasan kao što su to otkrili
proizvođači letjelica. Sam će vodik jednostavno eksplodirati blagim
praskom, ili će izgorjeti slabim plamenom. Tek kad se pomiješa s
kisikom, postaje opasno eksplozivan. Isto vrijedi i za zemni plin, a
ipak se milijuni ljudi koriste plinskim štednjacima.
Nakon tri godine eksperimentiranja, Yull Brown je ostvario svoj
san da iskoristi vodik u vodi. Njegova glavna pronicava misao, čini
se, bila je sljedeća: ako se vodik i kisik pomiješaju u istom omjeru
u kojem postoje u vodi, oni bi morali biti - da tako kažemo - sretni
da se spoje mirno, bez glasnog praska. To se pokazalo točnim. Kad
se dva plina ponovno spoje iskrom, rezultat nije eksplozija, nego
implozija. To znači, oni se spoje da bi stvorili vodu koja zauzima
mnogo manji prostor. Ako nastane reakcija u zatvorenoj posudi, na­
staje vakuum. Kad je Brown proveo te plinove kroz veliki otvor te
ih upalio cigaretom, koja mu je bila stalno u ustima, rezultat je bio
gotovo bezbojni plin koji je gorio na temperaturi od oko 130 stup­
njeva Celzijusovih, samo nešto malo topliji od kipuće vode, pa se
mogao pomicati gore-dolje uz golu ruku i ne ozlijediti je. No, kad
se primijeni na volfram, koji se otapa na 3 000 stupnjeva Celzijuso­
vih, on ga jednostavno pretvara u paru.
Očito, događa se nešto vrlo čudno. Plamen ne zagrijava samo
materijal, on reagira na njega. Umjesto da se jednostavno zagrije do
130 stupnjeva, temperatura volframa raste, sve dok volfram ne ispa­
ri. Jedino objašnjenje što su ga ponudili znanstvenici koji su proma­
trali reakciju jest, da Brownov plin možda drži vodik i kisik u njihovu
atomskom stanju, umjesto da im dopusti da se spoje u molekule O2 i
H 2 . Čak ako se dokaže daje to točno, vrlo je teško shvatiti zašto pla­
men, stvoren od atoma a ne od molekula, djeluje tako da se supstan­
cije na koje se primjenjuje ponašaju tako nekontrolirano.
 Reakcija Shawna Montgomerya izazvala je u njemu osjećaj da
je prisustvovao nečemu sličnom alkemiji. Ako plamen koji gori na
130 stupnjeva može probušiti rupe u nesagorivoj opeki od šamota i
ispariti volfram, tada zakoni prirode nisu jednostavni kako se pret­
postavljalo. Izgledalo je da Brownov plinski plamen može nekako
'uzeti u obzir' supstanciju koju zagrijava, što zvuči više kao sre­
dnjovjekovna alkemija nego kao kemija koju smo učili u školi.
Isto se može reći za sposobnost plina da detoksificira nuklearni
otpad, na što je Brown uvijek iznova upozoravao. Pisac Christopher
Bird opisuje kako je Brown otopio komad radioaktivnog americi-
ja 241 (nastalog raspadanjem izotopa plutonija) zajedno s komadi­
ćima čelika i aluminija na opeki. 'Nakon nekoliko minuta pod pla­
menom otopljeni metali trenutačno bljesnu. Brown smatra da ta
reakcija razara radioaktivnost. 'Americij koji je prije iznosio 16 000
jedinica radijacije na minutu, sada je pokazao samo 100 jedinica u
minuti - što je ista bezopasno niska razina kao i radijacija u prirodi.
Baš kad je izgledalo daje Brownovu radu suđeno da bude zane­
maren, primio je ponudu od Narodne Republike Kine. Razlog po­
nude bio je što su u kineske podmornice počeli ugrađivati Browno-
ve plinske generatore umjesto golemih spremišta za svježu vodu, a
kineski su znanstvenici počeli uklanjati svoj nuklearni otpad zagri­
javajući ga Brownovim plinom.
Yull Brown nikako nije bio varalica. Kinezi su otkrili da njegov
plin doista djeluje. Tako je mislilo i veliko američko udruženje koje
mu je izgradilo laboratorij i mnogi ljudi kao profesor Michrowsky,
koji su kupovali Brownove plinske generatore. Godinama je stotine
ljudi gledalo demonstracije kojima je prisustvovao i Shawn Mont­
gomery: probijanje rupe u nesagorivoj opeki od šamota, ili pretva­
ranje volframa u plin.
Moguće rješenje naše tajne moglo bi ležati u činjenici da Brow­
nov plin praska kad gori. Oksiacetilenski plamen je zapravo kon­
trolirana eksplozija. Isto se događa i sa zavarivanjem plamenikom,
koji koristi vodik umjesto acetilena. Kada se vodik i kisik spoje u
posve istom omjeru kakav imaju u vodi, oni ne stvaraju gotovo ni­
kakvu toplinu. Kad se plamen prinese nekoj tvari kao što je volfram,
izgleda kao da kisik i vodik uđu u kemijsku reakciju s volframom
 potpomognuti plamenom. Također je moguće, kao što je bilo ista­
knuto, da se plamen sastoji od atoma vodika i kisika, a ne od mole­
kula, i da se zato njihova sposobnost kombinacija povećava.
Obični plamen gori zagrijavanjem tvari dok se njezini elementi
ne odijele, što se događa kad se papiru prinese šibica. S druge stra­
ne, pomiješate li sumporne i željezne strugotine, a tada ih zagrija­
vate nad plamenom na metalnom pladnju, sumpor će se rastopiti i
postati smeđ, pa će početi ključati i jako se pjeniti. Ako odmaknete
plamen, reakcija će trajati i dalje dok, umjesto sumpora i željeza ne
dodate grudu željeznog sulfida. Dakle, ako se sumporni dioksid i ki­
sik provedu preko zagrijanog platiniranog azbesta, oni će se udružiti
i nastat će sumporni trioksid. Kada se on otopi u vodi, nastaje sum­
porna kiselina. Platinirani azbest je katalizator - tj. on se ne mijenja
reakcijom. To zvuči kao alkemija - sigurno kao jedna vrsta alkemi-
je, koja se događa kad volfram ispari ako se zagrijava plamenom od
130 stupnjeva.
Drugim riječima, Brownov plin može jednostavno navesti da vol­
fram, nesagoriva opeka od šamota, zlato, ruda ili radioaktivni otpad
reagiraju kao sumporne i željezne strugotine koje se kombiniraju u
prijeko potrebnoj kemijskoj reakciji tako jednostavno, kao da uro­
nite komad cinka u solnu kiselinu i promatrate kako se otapa. Ako
je tako, onda je bit Brownova plina jednostavno izazivanje kemi­
jskih reakcija. To bi također objasnilo zašto je moguće držati jedan
kraj volframa dok on 'gori'. To bi značilo da Yull Brown nije bio pre­
cizan kad je izjavio da taj plin može stvoriti temperaturu od 6 000
stupnjeva Celzijusovih. Kad je kalifornijska tvrtka pod nazivom Di­
versified Inspections istražila što se događa kad Brownov plin pre­
tvori volfram u paru, inspektor koji se bavi uređajima za optička
mjerenja, bio je zbunjen kad je pročitao da postoji 'mjera mnogo ni­
ža od točke ključanja toga metala'. U svojem četverodjelnom član­
ku o Brownovu plinu u časopisu Raum und Zeit (Prostor i vrijeme),
Christopher Bird čini se da to smatra pogrešnim. On kaže da je novi
mjerni instrument pokazao 6 000 stupnjeva, iako je služba Diversi­
fied Inspections odbila ponuditi certifikat o tom učinku. Moguće da
je to zato jer njihova mjerna sprava nije registrirala 6 000 stupnjeva.
 Bird nastavlja izvještavati: kad se izmjeri temperatura 'praska'
unutar cilindra, ona je tek 4,3 stupnja. Činjenica jest da je Shawn
Montgomery mogao i dalje držati štap volframa dok je 'gorio'. Mo­
guće je da reakcija Brownova plina ne izaziva visoke temperature.
Možda su naši preci znali tajnu Brownova plina. Mnoge stvari
upućuju na to. U lipnju 1963. godine njemački arheolog William
Konig iz Iračkog muzeja u Bagdadu, otvorio je partski grob u kojem
je našao glinenu vazu sa željeznim cilindrom, unutar kojega se na­
lazila željezna šipka pričvršćena asfaltom i rastopljenim olovom.
Konigu je izgledala kao primitivna baterija. Njegovi kolege arheo­
lozi osporavali su to, jer je grob nastao otprilike 250 godina pr. Kr.
Ali, dr. Arne Eggebrecht je konstruirao takvu posudu te ulio u nju
voćni sok. Rezultat je bila poluvoltna struja, koja je trajala 18 dana.
Njome je za pola sata mogao zlatom premazati srebrnu figuricu.
Uočio je da je na mnogim egipatskim pozlaćenim likovima zlato
vrlo visoke čistoće, i nije moglo biti nalijepljeno ili zakovano. Uvje­
rio se da su stari Egipćani poznavali tajnu elektrogalvanizacije*.
Kada je Veliku piramidu istraživao pukovnik Howard-Vyse go­
dine 1837., naredio je jednom od svojih pomoćnika, J. R. Hillu da
barutom ukloni završetak južnoga 'zračnog okna' u kraljevoj sobi.
Hill je ondje pronašao željezni pladanj dugačak 30 cm, širok 10,16
cm, a debeo 0,31 cm, koji je bio položen u zidnu konstrukciju pira­
mide. U Odjelu za mineraloška istraživanja Kraljevskog koledža u
Londonu 1989. godine, prilikom ispitivanja pladnja, utvrđeno je da
je pladanj od željeza, koje je bilo topljeno na temperaturi višoj od
1 000 stupnjeva. Smatralo se da stari Egipćani nisu znali taliti želje­
zo - sva njihova željezna ruda potjecala je iz zaliha koje su ostavili
meteoriti. Ali, pladanj nije bio izrađen od meteoritskog željeza -
sadržavao je previše nikla. Izgledalo je da su stari Egipćani znali za
taljenje željezne rude 2 000 godina prije željeznog doba. Prilično
čudno, ali tragovi zlata pronađeni na jednoj strani željeznog pladnja
pokazivali su daje bio galvaniziran zlatom! Naravno, zlato je mo­
glo biti i lavirano. Ali ako je Eggelbrecht imao pravo o svojim kipi­
ćima, pladanj je možda bio podvrgnut elektrogalvanizaciji.

* galvanizacija - postupak prevlačenja predmeta niklom, kromom, srebrom i drugim meta­

lima
 Nitko nikad nije na zadovoljavajući način objasnio što su deko­
rateri zidova egipatskih grobnica koristili kao izvor svjetla dok su
radili. Na stropovima nema ni traga crnilu svjetiljaka. Objašnjenje
može, naravno, biti jednostavno - da su se potrudili očistiti svu ča­
đu. Također, izgleda da rezbarije na zidovima Hrama u Denderi pri­
kazuju električna svjetla i izolatore...
Da su Egipćani posjedovali tehnologiju koja je bila tek u zamet­
ku, kao bagdadska baterija, mogli bi elektrolizom razdvojiti vodik i
kisik u vodi, mogli bi posjedovati znanje kako da stvore Brownov
plin.
Kad je Shawn Montgomery razgovarao s Yullom Brownom u
travnju 1996. godine, Brown mu je rekao da su Azteci znali proizve­
sti plin koji je i on sam proizveo, tzv. Brownov plin. Koristeći oso­
bitu smjesu mokrog i suhog drveta, zapalili su ga i stvorili visoku
temperaturu uslijed koje se zarobljena para odijeli i postane plin. On
pucketa, uslijed čega zlatna ruda - vjerojatno isto tako zarobljena u
gorućem drvetu - proizvede deset puta više zlata od količine koja se
dobije u normalnom postupku odvajanja. Prema Brownu: 'Oni su
proizvodili mnogo zlata. Mnogo zlata! Ali, nisu mogli dobiti toliko
zlata iz rude koju su proizvodili. Radio sam pokuse i otkrio zašto su
to mogli raditi. Brownovim plinom možete proizvesti deset puta više
zlata iz iste količine rude.'
Montgomery je pitao, da li je to isto učinio i s a m , a Brown je od­
govorio: 'O, da. Čak su ga i neki Maye koristili u proizvodnji zlata.
Ispitivali su ga i laboratorijski te zaključili da je ovo točno. Ne samo
u odnosu na zlato, nego također za platinu, srebro i ostale metale.'
Kad se sjetimo ogrlice od čista zlata lorda Rennella i isto takve ogr­
lice iz Meksika koju je vidio Hapgood, prirodno je pitati se, jesu li
obje nastale uporabom Brownova plina.
Montgomery je također pitao, može li Brownov plin poslužiti u
proizvodnji tektita. Brown je ponovno odgovorio potvrdno. 'Već sam
poslao dva plinska stroja u teksašku tvornicu instrumenata da se
pročisti silicijev dioksid i proizvedu silicijski poluvodiči. Dodate li
plin koji u sebi ima ugljikovodikov učinak, on otapa silicijev diok­
sid, ugljik onečišćuje i razara čistu kristalnu strukturu poluvodiča...
Ali Brownovim plinom otapa se silicijev dioksid, a voda koja je bli-
 zu kristalizacije stvara samo idealan kristal. To daje poluvodiču
savršeno veliku brzinu vodljivosti i dobru solarnu ćeliju.'
Montgomery je sama sebe zatekao kako zamišlja golemu površi­
nu pročišćenog silicija u sunčanom okruženju - možda je to Libij­
ska pustinja - koja proizvodi vrlo velike količine jeftine električne
struje, iako se razlikuje od stakla iz te pustinje, koje kao da je nasta­
lo atomskom eksplozijom.
Ima i drugih objašnjenja. U proljeće 1997. godine boravio sam u
Meksiku i pripremao televizijski dokumentarac koji se temeljio na
mojoj knjizi From Atlantis to the Sphinx (Od Atlantide do Sfinge).
Proveli smo jedan dan na svetome mjestu u Tuli (koja se nekoć zvala
Tollan), 85 km sjeverno od Mexico Cityja. To je u drevna vremena bio
glavni grad Tolteka, predaka Azteka, čije je carstvo doživjelo procvat
u razdoblju od 700. do 900. godine po. Kr., iako se njihovo podri­
jetlo može otkriti čak u pretkršćanskom razdoblju. Prema legendi,
Tollan je značajan kao mjesto konačne borbe između dva boga Quet-
zalcoatla i Tezcatlipoca, koji obično simboliziraju snage dobra i zla
(iako bi to Tolteci smatrali prejednostavnim). Quetzalcoatl se pois­
tovjećuje s Viracochom, Kon Tikijem, Votanom i drugim bogovima
Srednje i Južne Amerike. On je bijeli bog koji je veoma davno došao
s istoka. U knjizi From Atlantis to the Sphinx citirao sam mišljenje
Brasseura de Bourberga, znanstvenika iz 18. stoljeća, koji je vjero­
vao da je Quetzalcoatl jedan od preživjelih s Atlantide, koji je sa
sobom donio umijeće civilizacije. Legenda priča da ga je naposljet­
ku svladao Tezcatlipoca, 'gospodar zadimljenih zrcala' (koji poput
čarobnog kristala daje viziju o dalekim mjestima), te je otplovio na
splavi obećavši da će se vratiti.
Vrlo me zainteresirao i odlomak u knjizi Grahama Hancocka
Fingerprints of the Gods* koja govori o čudnim predmetima što ih
posjeduju četiri velika kipa u Tuli. Te kamene figure, visoke 4,87 m,
stoje na platformi na vrhu okrnjene piramide u hramu Jutarnje zvi­
jezde, i jednom davno su podupirale drveni krov hrama. Godine
1880. francuski istraživač Desire Charnay otkrio je to sveto mjesto
i pronašao blokove crnog bazalta za koje je pretpostavljao da su bili

* Graham Hancock: Otisci bogova.

 stopala golemih kipova. Nazvao ih je 'Atlantesi' (Atlantiđani). Če­
tiri visoka kipa bila su doista pronađena nakon 60 godina, pa se ime
prenijelo na njih.
Ono što je značajno kod tih kipova jest da oni u rukama drže nei-
dentificirane predmete. Predmet na desnoj strani kipa na prvi po­
gled izgleda kao zapadnjačka šestocijevna puška u futroli. Ali, su­
deći po držaču kojim se ona drži s dva prsta, izgleda više kao ručka
neke puške. U desnoj ruci je nešto što su znanstvenici opisali kao
snop strijela i torbica za mirisne štapiće. Budući da su paralelne stri­
jele savijene, čini se nemogućim da su to strijele. Graham Hancock
ističe kako ima osjećaj da su originalne naprave bile izrađene iz me­
tala.
Po povratku kući, daljnja ispitivanja fotografija koje smo snimili
nisu uspjela pružiti nikakvo drugo objašnjenje o namjeni tih pred­
meta. Nije moguće da su bili korišteni kao atl-atls ili bacači koplja,
što se tvrdi u mnogim knjigama vodičima.
Shawn Montgomery me je poslije upozorio na odlomak o Tuli u
knjizi Zecharia Sitchina The Lost Realms (Izgubljena kraljevstva),
u četvrtoj knjizi niza Earth Cronicles (Kronika Zemlje). Među ugled­
nim znanstvenicima Sitchin nije ime koje bi nekoga moglo zavarati,
jer ga se često povezivalo s Erichom von Danikenom. On je, naime,
vjerovao da su Zemlju nekoć davno naseljavali posjetitelji iz svemi­
ra. Ali, Sitchin se razlikuje od Danikena po nečemu vrlo važnom, a
to je kvaliteta učenosti. Bez obzira na to smatramo li njegove teori­
je održivima ili ne, on je neiscrpan rudnik informacija. A u djelu The
Lost Realms on raspravlja o kipovima iz Tollana, te ističe da jedan
od stupova predstavlja osobitu rezbariju čovjeka koji nosi slojevitu
odjeću i nešto što izgleda kao vrsta naprtnjače. U ruci drži isti alat
- nešto poput pištolja u futroli - i uperio ga je u kameno lice ispred
sebe. Plamen koji se pomiče izlazi iz cijevi 'pištolja'. Sitchin kaže
da ga je taj čovjek 'koristio kao bacač plamena kojim je oblikovao
kamen'.
Odbacimo li ili ne te njegove teorije smatrajući ih previše neu­
vjerljivima, ostaje činjenica da su čudni predmeti koje drže bogovi
Tollana strojevi iz kojih izlaze svinuti plameni jezici, a za to se vje­
rojatno koristio Brownov plin. Izgleda da su Tolteci ili posjedovali
 tehnologiju, ili su barem znali dovoljno da je pripišu svojim bogovi­
ma. Većina bogova u svjetskoj mitologiji može napasti i gromove,
ali ne opisuju ih kao bića koja u rukama nose oružje iz kojeg suklja
plamen.
Sitchin ima još nekoliko zapažanja o Tollanu. Piramidu su isko­
pali ponovno 1940. godine. To je učinio arheolog Jorge Acosta, koji
je radio iskapanje Teotihuacana. Acosta je pronašao dubok jarak u
samoj piramidi u kojem se nalazio 'Atlanteas ', stup visok 4,87 m,
čije je golemo stopalo našao Charnay 1880. godine. Našao je četiri
stupa koji su jednom stajali na kutovima krova.
Piramida koja je ranije sagrađena leži ispod hrama Jutarnje zvije­
zde. Na tome su mjestu ostaci unutrašnjih soba i hodnika koji još
nisu istraženi, kao i izrezbarena kamena cijev, izrađena od djelića
koji pristaju jedan uz drugoga, široka oko 45,72 cm. Bila je postav­
ljena u isti kut kao i zidovi piramida i širila se cijelom visinom pira­
mide.
Acosta je pretpostavljao kako je svrha cijevi bila drenaža vode,
ali kao što je Sitchin rekao, zašto klesati dotjeranu kamenu cijev kad
bi jednako dobra bila i cijev od gline? Kamena cijev bila je očito dio
strukture piramide, te je imala posebnu svrhu.
Sitchin je rekao: 'Činjenica da ostaci susjednih zgrada, koje su
imale mnoge sobe i katove, upućuje na određeni industrijski napre­
dak, ali također na činjenicu da je u starom vijeku voda iz rijeke
Tule bila kanalizirana tako da je tekla pokraj tih zgrada. To dopuš­
ta mogućnost da se na tome mjestu, kao i kod Teotihuacana, razvi­
la vrsta pročišćavajućeg i oplemenjujućeg procesa već vrlo rano.'
Takva zapažanja nedvojbeno podsjećaju na nagađanja Johna Dol-
phina i lorda Kennella o mogućnosti da je staklo iz Libijske pusti­
nje bilo usputni proizvod nekoga industrijskog procesa. Stichin ide
i dalje pa tvrdi: 'Nije li tajanstven alat postojao, ne zbog klesanja
kamena, nego zbog razbijanja kamena koji su trebali za svoje rude?
Drugim riječima, nije li to kamenje bilo razvijeni alat? A nije li mine­
ral koji su tražili bilo zlato?'
Sitchin tvrdi da su svemirski posjetitelji željeli iskapati zemlju
zbog skupocjenih minerala, od kojih je najvažnije bilo zlato, a tre­
bali su ga za znanstvene svrhe. Navodi izvještaje angloameričke
 korporacije koja je nudila arheolozima da proučavaju stare rudnike
zato, što se rudarska tehnologija koristila u Južnoj Africi nakon
100.000. godine pr. Kr. Ističe da, iako se zlato u Peruu i Meksiku
dobivalo ispiranjem rijeka, to nije donosilo veliko bogatstvo tim
zemljama. Citira španjolskog kroničara tvrdeći da su Španjolci iz­
mamili od Inka 6 milijuna unci zlata i 20 milijuna unci srebra godi­
šnje. Vjeruje, kao i Yull Brown, da su imali znatno učinkovitiju me­
todu iskorištavanja skupocjenih metala iz rudnika.
I dalje ističe kako četiri 'Atlantiđanina' koji drže krov Jutarnje
zvijezde, podsjećaju na staro egipatsko vjerovanje da četiri Horuso-
va sina drže nebo na četiri strane svijeta. Ta ista četiri boga pratila
bi umrlog faraona 'uz stepenice prema nebu' što je opisano u hije-
roglifima kao vrsta stepenaste piramide. Taj simbol stepenaste pira­
mide koji ukrašava zidove oko Tollanske piramide, postao je važan
simbol za Azteke, koji su se javili poslije Tolteka. Sitchin također
upućuje na vezu između pernate zmije, Quetzalcoatla, i egipatske
'krilate zmije' koja pomaže sprovesti umrlog faraona na nebo. Jedna
od Sitchinovih osnovnih teza jest da postoji bliska veza između sta-
roegipatskih i meksičkih bogova.
Provjeravajući što Rand misli, shvatio sam da je Tula locirana na
istoj dužini kao starije mjesto Teotihuacan, ističući opet da se čini
kako su mjesta 'svetih prostora' bila brižljivo birana, a ne izabrana
nasumce.
Ponuđen mi je drugi ključ za moguću vezu između Egipta i Me­
ksika, jer smo radili na istom televizijskom programu. Vozili smo od
La Paza u Boliviji preko goleme ravnice, koja se zove Altiplana, do
drevnoga grada Tiahuanaca u Andama. Svete ruševine su 4 200 m
iznad mora, iako je Tiahuanaco nekad bio luka na obližnjem jezeru
Titicaci. Bilo je to prije nego su velika geološka pomicanja uzdrma­
la tlo i pomaknula jezero dvadesetak kilometara dalje.
Sada je malo ostalo od velike luke, osim ruševina lučkog prostora
Puma punku (Pumina vrata), gdje golemi kameni blokovi leže ras­
pršeni poput čunjeva. Jedan kamen ima duboki rez napravljen oštri­
com, koji izgleda kao da je napravljen vrstom dijamantne pile.
Nekoliko stotina metara dalje nalaze se ostaci velikog hrama
zvanog Kalasasaya. U sjeverozapadnom kutu stoji najpoznatije obi-
 lježje Tiahuanaca - ulazna vrata koja izgledaju kao minijaturni Arc
de Triomphe. Njegova gornja vrata imaju pukotinu koja se spušta
do samoga ulaza u sredini. Prije 20. stoljeća, bila je nešto veća od
pukotine. U knjizi Arthura Posnanskyog Tiahuanaco, the Craddle of
American Man (Tiahuanaco, kolijevka američkog čovjeka) (1915. go­
dine), fotografije pokazuju kako su vrata jednostavno napukla na dva
dijela, najvjerojatnije zbog potresa.
Dok sam lutao oko Tiahuanaca, zadivila me preciznost izrade.
Masivni kameni blokovi, od kojih su neki teži od sto tona, bili su
klesani tako pomno da između blokova nije mogao proći ni nož.
Ondje gdje su blokovi bili odvojeni, kao kod Puminih vrata, bilo je
očito da su često bili spajani metalnim sponama, vjerojatno zato da
se spriječi njihovo razdvajanje u potresu. Profesor Neil Steede, koji
je radio na istom televizijskom programu, ispitivao je jednu od tih
spona koja je bila dugačka oko 15 cm, i oblikovana kao veliko slovo
I. Primijetio je da su graditelji imali vrstu pokretne kovačnice - mi­
kroskopska pretraživanja su pokazala da je metal lijevan u taj polo­
žaj dok je bio još topao. Nikada nisu pronađeni ni tragovi pokretne
kovačnice, a otvorena vatra očito ne bi bila dovoljna da se rastopi
metal za te spone. Jednako tako, na Altiplanu nema mnogo drveća
koje bi se moglo koristiti kao gorivo.
Izvještaj Shawna Montgomeryja o plamenu Brownova plina, koji
metal pretvara u tekuće stanje za nekoliko trenutaka, podsjetilo me
na metalne spone u Tiahuanacu. Rand i Shawn su se već rano u svojim
raspravama pitali jesu li se te spone lijevale u pokretnoj kovačnici,
kao što je Steede dao naslutiti, ili uz pomoć stroja koji sliči lemilici
viđenoj na četverokutnim stupovima u Tuli.
Slijed događaja odveo me u Egipat, u Gizu. Ondje su me 45 me­
tara od piramide Semenkarea snimali kako istražujem zid precizno
klesanih blokova i ističem kako je otkriveno da su u Egiptu takvi
blokovi bili spajani metalnim spojnicama. Kao što je Graham Han­
cock rekao, te su spojnice pronađene i u Angkor Vatu, u Kambodži.
Tiahuanaco ima još jedno obilježje koje potiče neka od pitanja što
se postavljaju i u Tuli, a to je piramida poznata kao Akapana, koja je
jednom bila golema piramida sa sedam terasa i ravnim vrhom, a izgle­
dala je više kao industrijski kompleks ili moderna građevina. Nekoć
je dominirala prostorom na kojemu su bili hramovi, ali 90% njezina
ravnog kamenja godinama su uzimali razni 'graditelji', tako da ono
što je ostalo izgleda na prvi pogled kao prirodni brežuljak. Svatko tko
se na njega popne otkrit će jezero. Ali, to nije bio brežuljak.
Unutra, kao i u piramidi u Tollanu, nalaze se tuneli i jedna pro­
storija neutvrđene namjene, koju je bolivijski arheolog Oswaldo
Rivera opisao kao 'kraljevu sobu'. Spojeni kameni kanali prenosili
su vodu, a ta je piramida bila okružena jarkom. Velike količine vode
koje bi pale na njezin vrh, usmjeravali su u središnje dvorište - koje
sada izgleda kao jezero - a tada u sustav za navodnjavanje, koji je
vjerojatno bio postavljen oko sve četiri strane prve terase kako bi
mu bilo omogućeno da izađe na otvoreno, tada je vođen opet unutra
pa van, sve uokolo jarka. Vrh je bio pokriven zelenim šljunkom koji
je izgledao kao voda u 'jezeru'. Cijela zgrada bila je spomenik vodi.
Sjetili smo se Sitchinovih riječi o Tuli i 'ostacima zgrada s mnoš­
tvom soba i mnogo katova, koje su se naslanjale na piramidu', što
'daje naslutiti industrijski napredak i....upućuje na mogućnost da se
na ovome mjestu, kao i u Teotihuanacu, dogodila vrsta pročišćavanja
ruda i procesi oplemenjivanja vrlo rano.'
Dok sam stajao na vrhu piramide Akapana, koja gleda na jug
prema planinama Quimsachata, a tada i prema prostranoj ravnici
koja se prostirala svuda oko mene, otkrio sam da pokušavam zami­
sliti kako je izgledalo to mjesto kad je Tiahuanaco bio na vrhuncu
svojega napretka. Bilo je teško zamisliti golemi grad s lukom i zgra­
dama koje su bile građene od neizmjernih blokova, od kojih su neki
težili gotovo 200 tona. Kako su ih dopremili? I što je grad radio usred
te prilično močvarne ravnice? A što se tada dogodilo? Činilo se da
ga je neka velika katastrofa pretvorila u neplodnu ravnicu. Kada se
to dogodilo? Prema muzeju što se nalazi nasuprot Kalasasaye i pre­
ma knjizi Alana L. Kolata Tiwanaku (pisanje grada je različito),
Tiahuanaco se snažno razvio oko 100. godine po Kr., dosegnuo je svoj
vrhunac oko 500. godine, a tada je postupno propadao sve do 1000.
godine. Kakva je bila ta strahovita kataklizma koja je raskolila
Vrata Sunca na dva dijela, te razbacala golemo kamenje luke posvu­
da uokolo? Bilo je očito da se nije radilo samo o lokalnom potresu,
ali nema nikakvih izvještaja o takvoj kataklizmi oko 500. godine.
 Na prijelazu u 20. stoljeće profesor Arthur Posnansky, koji je ci­
jeli život proučavao ruševine, zaključio je kako je Tiahuanaco bio
osnovan oko 15.000 godine pr. Kr. Taj se zaključak temeljio na dvi­
je točke u vezi sa zemljištem što je označavalo ljetne i zimske sol­
sticije. U sadašnjem trenutku, dva žarka pojasa locirana su na 23
stupnja i 30 minuta s obje strane ekvatora, ali kad je građena Kala-
sasaya, tropski pojasevi su bili malo bliže ekvatoru, točnije na 23
stupnja 8 minuta i 48 sekundi. Ova promjena širine pojaseva poslje­
dica je neznatnog pomicanja Zemljine kore, što je poznato kao na-
krivljenost ekliptike. To je omogućilo da Posnansky izračuna kada je
bila građena Kalasasaya.
Rezultat je zaprepastio znanstvenike, koji su mislili da je Po­
snansky odredio datume tisućama godina prerano. Ali, između
1927. i 1930. godine skupina njemačkih znanstvenika, koje je vodio
dr. Hans Ludendorffiz Potsdama, provjeravala je rezultate. Bili su
skloni prihvatiti da Posansky ima pravo. Akademsko ushićenje do­
velo ih je do toga da revidiraju svoju procjenu, pa su završili pret­
postavkom da je Tiahuanaco možda nastao 9300. godine pr. Kr. Ali,
čak je i taj datum zaprepastio arheologe i povjesničare, pa su ga
smatrali 9 000 godina preranim. To gledište, kao što znamo, prevla­
dava i danas.
Ipak, ne potpuno. Arheolog profesor Neil Steede, koji je prou­
čavao Tiahuanaco mnogo godina, zaključio je da je taj sveti grad
građen prije otprilike 12.000 godina. A što još više iznenađuje, to
misli i dr. Oswaldo Rivera, upravitelj Narodnog instituta za arhe­
ologiju, koji je 21 godinu vodio iskapanja Tiahuanaca. U televizij­
skom programu pod naslovom The Mysterious Origins of Man (Ta­
janstveno podrijetlo čovjeka) snimljenom 1996. godine, Rivera je
javno iznio svoje mišljenje kako se ne slaže sa Steedeovom proc­
jenom. On je mislio da su graditelji Tiahuanaca jednostavno učinili
neznatnu pogrešku - uostalom, govorimo samo o 21 sekundi stupnja.
Steede je vrlo jasno izrazio svoje neslaganje. Mislio je da graditelji,
tako precizni kao oni koji su osnovali Tiahuanaco, ne bi učinili ni tu
malu pogrešku.
Do kraja 1996. godine Rivera je nastavio promatrati zalaske sun­
ca nad Tiahuanacom, što je zahtijevalo mjerenje i drugog kraja
 Kalasasaye. Njegovi proračuni su ga konačno uvjerili da je Steede
imao pravo - nije bilo nikakve 'male pogreške'. Mjerenja zalazaka
dala su jednake podatke kao i mjerenja izlazaka sunca. Rivera je bio
siguran da je Kalasasaya bila građena oko 12.000 godine pr. Kr., što
je bilo blizu vremenu kad je propala Atlantida.
 POGLAVLJE 6.

DREVNI MOREPLOVCI

anih tridesetih godina prošloga stoljeća, kompanija United Fruit

R počelaje krčiti prašume jugozapadne Kostarike u Srednjoj Ame­
rici, kako bi posadila plantažu banana u području zvanom Diquis
Delta. Probijajući se i krčeći put kroz prašumu, radnici su počeli
nailaziti na golemo okruglo kamenje koje je stršilo iz tla. Naporno
kopanje otkrilo je da su to bile kugle, koje su izgledale poput gole­
mih lopti za plažu, a razlika je bila u tome što su bile od granita.
Najveća je imala 2,75 metara u promjeru, a najmanja je bila veličine
teniske loptice. Čini se da su kugle nekoć bile dio različitih religij­
skih mjesta: postavljene su na vrhove humaka, i bile okružene us­
pravnim stupovima i kipovima. Ono što je čudilo bila je njihova sa­
vršena izrada. Mnoge su imale pravilni oblik kugle, a njihova je po­
vršina bila glatka kao papir.
Goleme kamene kugle vrlo su neobične, i nešto u vezi s njima
odmah izaziva znatiželju. Neki od bogatijih stanovnika San Josea i
Limona, glavnih gradova, prenijeli su ih na tratine ispred svojih ku­
ća i otkrili pritom da najveća teži 20 tona. Neki su ih arheolozi pre­
gledali, klimali glavama i izjavili kako vjerojatno predstavljaju ili
Sunce ili Mjesec, a možda oboje. Nakon toga su ih zaboravili.
Jedno desetljeće poslije, američki arheolog Samuel K. Lothrop,
provodio je kratak odmor sa svojom ženom u području Diquisa, kad
je ugledao jednu od kugli na tratini u Palmar Suru. Rekli su mu da
ih ima na stotine i nitko ne zna što zapravo predstavljaju. Evo zago­
netke koju treba riješiti! Budući da je Lothropu vrijeme išlo na ruku,
jer su pljačkaši spriječili da nastavi posao - iskapanje posuđa u
Chortegyju - odlučio je posvetiti neko vrijeme ovom neobičnom
problemu.
Uložio je malo više truda i otkrio da glatka kamena kugla nema
nikakva uporišta. Posjetio je mjesto gdje su neke kugle bile još uvi­
jek ostavljene na svojem prvotnom položaju. Primijetio je da se če­
sto nalaze u skupini od tri i da su postavljene u obliku trokuta. Dru­
ge su bile položene u ravnim linijama, a bilo ih je i u skupinama od
45. Ali, trokuti su bili čudno nepravilni, često je u njima bilo kugli
različitih veličina što je upućivalo na pomisao da postoji razlog za
takav raspored, skrivena šifra koju nije moguće naslutiti. Lothrop je
napisao raspravu o kamenim loptama, koja je bila objavljena pod
okriljem Instituta Peabody u Hardvardu, a tada se vratio tajnama koje
su bile pristupačnije. Nijedan drugi arheolog nije nastavio istraživati
taj predmet, jer se činilo da ga je Lothrop iscrpio u svojoj jezgrovitoj
raspravi.
Prošla su tri desetljeća. Izgledalo je da su kamene kugle zabora­
vljene. Tada je, 1981. godine, Ivar Zapp, mladi profesor arhitekture
na Sveučilištu u Kostariki, odlučio uvesti nov pristup toj tajni. Na­
dahnuto ga je djelo engleskog stručnjaka Johna Michella čije je ime
bilo povezano s 'ley linijama' - dugačkim ravnim tragovima, koji
se prostiru kao kanali preko engleskog krajolika. Zapp se sjetio du­
gačkih ravnih crta kamenih kugli u Diquis Delti i počeo razmišlja­
ti...
'Travnate linije' otkrio je 1921. godine engleski poslovan čovjek
Alfred Watkins jašući na konju preko brežuljaka pokraj Bredwar-
dina u grofoviji Herefordshire. Primijetio je da su neki drevni utrti
putovi miljama dugački, ravni poput strijele i usmjereni često prema
vrhovima brežuljaka. Iznenada je pomislio kako je Engleska ispre-
križana stotinama tih 'starih ravnih utrtih putova'. Nazvao ih je 'leys'
ili 'leas', te je zaključio da su to trgovačke staze što su ih koristili
prastanovnici Britanije.
Kad se John Michell susreo s tim problemom sredinom 1960-ih
godina, bilo je to uglavnom zato jer ga je zadivila tajna letećih obje­
kata, koja je izazivala uzbuđenje od trenutka kad je poslovan čovjek
Kenneth Arnold vidio njihovu formaciju kako je proletjela straho-
 vitom brzinom pokraj Mount Rainiera u državi Washington 1947.
godine. Nakon toga, javilo se na tisuće očevidaca.
Michell je primijetio neobičnu činjenicu da su mnogi 'leteći tanju­
ri' viđeni u blizini onih utrtih linija koje se očito mogu bolje opaziti
iz zraka nego sa Zemlje, a naročito su vidljivi na raskrižjima neko­
liko takvih putova. Saznao je da i Kinezi imaju slične linije nazva­
ne lung mei, ili putovi zmajeva i da su ucrtane kako bi kanalizirale
'magične energije između neba i zemlje'. Michell se dosjetio da bi
te linije mogle označavati neko 'strujanje Zemljine sile'. Saznao je
da rašljari, primjerice, mogu otkriti te utrte tragove pomoću vibraci­
ja u svojim rašljastim štapovima ili uz pomoć viska. Primijetio je da
ti putovi često prolaze 'svetim' mjestima, kao što su grobni humci,
stare crkve ili drevni spomenici kakav je Stonehenge.
Ivar Zapp je uočio da kamene lopte u Diquis Delti vjerojatno po­
stavljaju neka od istih pitanja, kao i megaliti Stonehengea - no što
se toga tiče - takva pitanja postavlja i golemo kamenje Velike pira­
mide. Kako su ti kameni blokovi mogli biti isklesani tako savršeno?
Kako su ih prenosili? Neke od kugli bile su pronađene visoko u
planinama duž obala Kostarike, te nije bilo moguće zamisliti da su
ih uz brežuljak gurali brojni ljudi - to bi bilo preteško i vrlo opasno.
Zapp je poveo skupinu studenata u Diquis Deltu da pokušaju ot­
kriti tajnu kugli. Bili su zbunjeni, ali činilo se da problem ipak obas­
java tračak svjetlosti. Lothrop je za sobom ostavio dijagrame o iz­
gledu mnogih originalnih kamenova prije nego su bili preneseni u
muzej ili na travnjake privatnih kuća. Zapp je opazio da su po dvije
skupine bile svrstane na svaku stranu crte koja je pokazivala ravno
na magnetski Sjeverni pol. U tom slučaju, upitao se, je li bilo mo­
guće da su druge stranice trokuta bile usmjerene prema određenim
točkama na Zemlji?
Kad je tu svoju teoriju pokušao ispitati na kartama, produžujući
crte ravnalom, rezultat gaje razočarao. Izgledalo je da crte ne poka­
zuju ništa naročito, iako se to može objasniti činjenicom da je karta
ravna projekcija naborane Zemljine površine. Zapp je opet pokušao,
ovaj put krojačkim centimetrom i globusom. Jedna linija projicirana
od Palmar Sura, gdje su pronađene kugle, prolazila je ravno kroz
Kokosov otok, zatim kroz otočje Galapagos, pa je išla na Uskršnji
otok. Sjetio se da su slične kugle bile otkrivene na tom otoku, iako
su bile manje od divovskih kugli na Kostariki.
Kad je pomnije pogledao tu 'znamenitu crtu' koja je išla od Pal­
mar Sura do Uskršnjeg otoka, vidio je da crta zapravo zaobilazi Us­
kršnji otok te da je udaljena od njega 70 km. Tada se sjetio da su
polinezijski mornari mogli otkriti postojanje otoka udaljenog 118
km, proučavajući valove i oblake, jer i jedne i druge remeti postoja­
nje tla. I mornari su mogli uočiti da u blizini lete ptice, npr. čigre i
blune koje se gnijezde na tlu. Linija dugačka 11 830 km prolazila je
kroz druga dva otoka, a zaobišla je Uskršnji otok samo za 70 km. Ti
su se otoci mogli smatrati pogotkom.
Njegova su zapažanja naišla na odobravanje dok je proučavao
druge ravne linije. Druga strana istog trokuta proširivala se preko
Atlantika, te vodila do Gibraltarskih vrata. U drugoj skupini kame­
nja, crta je vodila do Velike piramide. A u još jednoj, ona je, ne samo
pokazivala na južnu Englesku, nego je prolazila točno kroz Stone-
henge. To nije bila slučajnost.
Činilo se da je Ivar Zapp otkrio svrhu kamenih kugli. One su vje­
rojatno bile pomoć pri navigaciji, čime se može objasniti zašto su
neke kugle bile poredane u ravne linije, a neke su bile na planinama
pa su se mogle vidjeti s mora. Objasnila se i činjenica zašto je više
kamenih kugli pronađeno na otoku Cano, izvan obale Kostarike,
koja je okrenuta prema Pacifiku.
Lothrop je također uočio da su kugle često pronađene pokraj uro-
đeničkih mjesta za pokop pokojnika, što je navodilo na razmišljanje
da su možda bile vrsta odavanja počasti umrlima, iako je razumljivo
da se obilježja koja pokazuju smjer, nađu na takvim lokacijama, jer
su se mornari nadali vodstvu od duhova umrlih navigatora.
Pitanje mjesta na kojem su kugle bile oblikovane treba raspravi­
ti. Arheološki nalazi u Diquis Delti datiraju od 12 000. godina pr. Kr,
do 500. godine po. Kr. Neki arheolozi smještaju nastanak kamenih
kugli između nekoliko stoljeća pr. Kr. i 500. godine po. Kr. Oni su
skloni konzervatizmu, a krajnji oprez u određivanju datuma novih
nalaza je način da se pokaže kako ste trezven i poštovan član aka­
demske zajednice, a ne onaj što brzopleto donosi zaključke. To može
biti pogrešno. Američki arheolog Matthew W. Stirling pronašao je
 - Kamal, naprava za upravljanje plovilom koja se sastoji od dugačke
čvoraste uzice s drvenim četvorinama na svakome kraju.

godine 1920. golemu negroidnu glavu u Tres Zapotesu u Meksiku.

To je dalo naslutiti da olmečka kultura, koja je izradila tu glavu, po­
tječe možda još od 600. godine pr. Kr. Arheologa su njegovi akadem­
ski kolege dočekali s povicima neodobravanja. Sterling je zapravo
bio previše konzervativan. Sada je poznato da kultura Zapotec datira
od 1 200. godine pr. Kr. Zato je i moguće da su divovske kamene
kugle dokaz Hapgoodove općeprihvaćene teze da je svjetska civili­
zacija nastala oko 7 000. godine pr. Kr.
Zapp je poznavao Hapgoodovo djelo Maps of the Ancient Sea
Kings, te je bio savršeno svjestan njegove hipoteze. Student Hum-
berto Carro uočio je da u priči o Sinbadu pomorcu iz knjige Arabian
Nights (Priče iz 1001 noći) postoji opis naprave za upravljanje po
moru nazvane kamal. To je dugačka čvorasta uzica s drvenom če­
tvorinom na kraju. Čvorovi su označavali zemljopisnu širinu raznih
luka. Arapski navigator držao bi jedan uzao među zubima, te usmje­
rio uzicu na Sjevernu zvijezdu da odredi položaj broda.
Zapp je i prije vidio tu čvorastu uzicu na malome kipu što ga je
Lothrop pronašao pokraj skupine kamenih kugli. Kip je držao kra­
jeve uzice u jednoj ruci, a središte uzice bilo mu je u ustima, stva­
rajući tako oblik slova V. Zapp je vidio slične kipove u raznim dije-
 lovima svijeta, od lončarskih crteža na grobnim mjestima razdoblja
prije Inka u Peruu, do prikaza u dolini Inda u Indiji.
Kostarika je, naravno, izraz kulture pomoraca jer se nalazi na je­
dnom od najužih dijelova Srednje Amerike, s dva golema oceana sa
svake strane. Humberto Carro je naišao na drugi zanimljiv dokaz,
na članak Thora Heyerdahla koji je objašnjavao kako se plovi na
balsa splavi protiv vjetra i vodene struje. Tisućama godina prije
izuma kobilice broda, Peruanci su koristili pokretne središnje daske
za usmjeravanje plovila, koje su im omogućavale da mijenjaju smjer.
U 16. stoljeću, Francisco Pizarro se susreo s flotilom takvih splavi
izvan obala Perua. Bile su neobično velike i dolazile su prema njima
protiv vjetra i vodene struje. Saznao je da su plovili na tim splavima
duž cijele obale Južne Amerike. Sjećamo se da je Heyerdahl koris­
tio sličnu splav nazvanu Kon-Tiki, kako bi dokazao da su drevni
pomorci mogli prijeći ocean. Poslije je to potvrdio prešavši Atlantik
od Egipta do Amerike.
Kad je Kristofor Kolumbo pristao uz obalu Kostarike 1502. go­
dine na svojem četvrtom putovanju preko Atlantika, istraživače su
domoroci primili s velikim poštovanjem i odveli su ih na dvodnev­
no pješačenje do groba jedne ugledne osobe. Grob je bio ukrašen
pramcem broda. Izgleda da su domoroci predstavljali velikim istra­
živačima iz Španjolske jednoga od svojih glasovitih pomoraca. Ka­
meni spomenici ili grobne ploče na koje su postavljali mrtvaca
izgledale su kao središnje daske peruanskih balsa splavi, a drugi li­
kovi, vjerojatno svećenici i kraljevi, bili su postavljeni na identične
središnje daske, zapravo kamene replike daski koje su imale veliku
važnost u njihovim životima.
Jesu li primitivni pomorci mogli ploviti na takve velike uda­
ljenosti? Čini se da je to Heyerdahl dokazao. Ali on je znao položaj
Uskršnjeg otoka kad je pošao na plovidbu. Da li bi mornari Srednje
Amerike, npr. 5 000. godine pr. Kr., znali da postoji taj otok? Čak da
su i znali, bi li se usudili gurnuti balsa splav u beskrajan i prazan Ti­
hi ocean?
Zapp se domogao knjige koja je odgovorila na to pitanje. We, the
Navigators (Mi pomorci), bila je knjiga Davida Lewisa, objavljena
godine 1972., u kojoj Lewis opisuje plovidbu preko Pacifika s do-
morocima na njihovoj splavi, plovidbu dugačku 13 000 nautičkih
milja. Otočani su se koristili pomorskim znanjem što su ga nasli­
jedili od svojih predaka. I Lewis opisuje 'liniju kamenja' postavlje­
nu kroz cijeli Pacifik - on sam vidio je to kamenje na Tongi i Gil-
bertovim otocima. Za razliku od kamenih kugli, ovdje se radilo o
ravnim koraljnim pločama (što se može i očekivati od otoka s obi­
ljem koralja). I te ploče bile su postavljene u skupine od tri zajedno.
Lewis je smatrao kako im je namjena bila 'pokazati smjer otoka'.
Kamenje je imalo drugu namjenu. Najstarije dijete u obitelji naučili
su da ga koristi kako bi saznali položaj zvijezda. Djeca bi napamet
naučila o mnogim zvijezdama koje su svrstali u red s 'kamenjem' u
razno doba godine. To su nastavljali raditi cijeli život, prenoseći po­
slije znanje na svoju djecu. Plovidba je tim pomorcima postala ne­
što posve prirodno, nešto poput praćenja auto karata za modernog
motoriziranog čovjeka.
Zapp je uočio sličnosti između srednjoameričke, polinezijske i
grčke astronomije. Znao je da riječ atl nije grčkog podrijetla, nego
da dolazi iz jezika Maya i Nahuatla iz Srednje Amerike, a označa­
va vodu. Atlahuak je bio zaštitnik Tenochtitlana, grada što su ga Az­
teci sagradili na jezeru - današnjeg Mexico Cityja. Platonova poto­
nula civilizacija nazvana je Atlantida, a njezin glavni grad je bio
okružen i obrubljen kanalima, poput nekih starih gradova Srednje
Amerike. Je li moguće da je Atlantida zapravo Amerika? To je izne­
nađujući argument što ga Ivar Zapp i njegov suautor George Erik-
son predstavljaju u svojoj knjizi Atlantis in America (Atlantida u
Americi), objavljenoj 1998. godine.
Oni ističu da je bilo mnogo teorija o položaju Atlantide: od Me­
diterana, Sjevernog mora, dijela Atlantika blizu Kariba te Antark­
tika. Ovaj je posljednji, tvrde oni, najvjerojatniji jer su drugi polo­
žaji premali da bi odgovarali Platonovu opisu. Ali, to ne može biti
Antarktik jer Platon opisuje Atlantidu kao zemlju 's obiljem sunca'
- polutropsku - a to jedva odgovara Antarktiku. (Nisu uzeli u obzir
Hapgoodovu hipotezu da je Antarktik nekoć bio mnogo sjevernije).
Zapp i Ericson su također vjerovali da je Atlantidu uništio komet
ili asteroid promjera oko 8,5 km, koji je zadesio Karibe godine 10
513. pr. Kr., pokrenuvši veliki plimni val koji je preplavio cijelu
 Srednju Ameriku - središte njihove 'Atlantide' - i protutnjao od je­
dnog oceana do drugoga, ostavljajući za sobom sjećanje ljudi na tu
katastrofu. U djelu Uriel's Machine (Urielov stroj) Robert Lomas i
Christopher Knight ističu da su prostrane slane doline Utaha nastale
od morske soli, kao i jezero po kojemu je grad dobio ime: Salt Lake
City (Grad slanog jezera). To navodi na pomisao da je za to odgovo­
ran golem plimni val s Tihog oceana, visok možda 5,1 km
Početkom 20. stoljeća američki arheolozi nisu prihvatili ideju o
sjećanjima domorodaca, tvrdeći da u Americi u ono vrijeme nisu
postojala ljudska bića. Najutjecajniji antropolog Ales Hrdlicka iz
Narodnog muzeja bio je čvrsto uvjeren da je čovjek stigao u Ame­
riku oko 3 000 godina pr. Kr. Općepoznata predodžba da su lovci
prešli preko kopna koja je nekoć postojalo između Rusije i Aljaske,
preko Beringova tjesnaca, još uvijek je osnovna teorija moderne an­
tropologije. Ali današnja geološka proučavanja, ističe Zapp, otkrila
su da je 'Beringia' bila pustinja bez vegetacije. Budući da je bila
oko 1 000 km široka, ne postoji moguć dokaz za pretpostavku kako
su je azijski lovci odlučili prijeći da bi stigli do jednako tako neplo­
dne Aljaske.
Godine 1927. pronađen je u Novom Meksiku kostur dugodlakog
bizona s oštricom koplja među rebrima. Budući da je taj bizon izu-
mro prije više od 10.000 godina, Hrdlickova teorija bila je upitna.
Godine 1932. arheolozi su pronašli još oštrica kopalja zabodenih u
kosti mamuta pokraj Clovisa u Novom Meksiku Nakon toga se
'čovjek iz Clovisa' smatra prvim ljudskim bićem u Americi koje po­
tječe iz vremena od 10 000 godina pr. Kr.
Postoji nebrojena gomila dokaza za vezu između Amerike i civili­
zacije Dalekog istoka. Joseph Needham, autor golemog djela 'Science
and Civilisation in China'(Znanost i civilizacija u Kini) opisuje po­
sjet Mexico Cityju godine 1947. Tada je primijetio da postoje 'očite
sličnosti između mnogih obilježja visokorazvijene srednjoameričke
civilizacije i onih u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji.' Tada je upozorio
na desetak osobitih dodirnih točaka, uključivši piramide, dvoglave
zmajeve, odjeću izrađenu od perja i zrnaca žada stavljenih u usta
mrtvaca. Needham ističe da se golem broj dokaza nagomilao posje­
tom Azijata Americi u 7. stoljeću pr. Kr, iako Grant Keddie, kustos
 Kraljevskog muzeja Britanske Columbije u Kanadi vjeruje da su
Azijci stvorili trgovačke punktove oko sjevernopacifičkog ruba još
prije 5 000 godina.
Ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, Emilio Estrada, ekva­
dorski poslovan čovjek, koji je bio i arheolog - amater, pročitao je
knjigu o japanskoj arheologiji. Dubok su dojam na njega ostavile
sličnosti između japanskog lončarstva iz razdoblja Jomon (oko
3 000 godina pr. Kr.) i drevnih krhotina što ih je iskopao pokraj Val-
divie, na obali Ekvadora. Svoja zapažanja prenio je na Betty Meg-
gars iz instituta Smithsonian, ali ona se nije zainteresirala sve dok
1963. godine nije otputovala u Japan i vidjela lončarstvo staro 5 000
godina, pronađeno na otoku Kyushu. Uvjerila se da sličnosti pri obli­
kovanju predmeta nisu slučajnost.
Njezino objašnjenje bilo je sljedeće: ribarski brodić s otoka Kyu­
shu odnio je tajfun preko oceana do Ekvadora, a Japanci su naučili
domoroce Indijance izrađivati keramiku. Bila je zaprepaštena kad je
većina arheologa odbila njezinu teoriju objašnjavajući da bi ribari
pomrli od gladi na putovanju dužem od 13 500 km. Naravno, arheo­
lozi su imali pravo - putnici bi trebali imati velike zalihe hrane na
brodu, možda više nego je trebao Kolumbo da prijeđe Atlantik. Nije
vjerojatno da se takvo putovanje izvede slučajno, iako bi to mogli
učiniti mornari s Kostarike o kojima priča Ivar Zapp.
Jedan od najznačajnijih pristaša širenja azijske kulture u Americi
je David Kelley, arheolog koji je prije odlaska u mirovinu radio na
Sveučilištu u Calgaryju. Kelley je stručnjak za Maye, koje se još
uvijek cijeni zbog nevjerojatne preciznosti njihova kalendara.
Prvi kalendar što su ga koristili bio je sam Mjesec. Godine 1962.,
znanstvenik Aleksander Marshack iz muzeja Peabody, pregledavao
je pod povećalom kost staru 35 000 godina. Imala je čudan niz zna­
kova što ih je napravio naš predak - male rupe ugravirane u kost
nekim oštrim predmetom. To je izgledalo kao dekorativan ukras, ali
rupe su bile bušene u različito vrijeme. Marshack je shvatio kako
zapravo gleda u najraniji poznati kalendar, te da ukrasi pokazuju
mjesečeve mijene.
Grci su izradili svoj kalendar prema Mjesecu kojemu treba pri­
bližno 29,5 dana da obiđe Zemlju. Uskoro su se suočili s još većim
 problemom: 12 x 29,5 dana, to je samo 354 dana, što je 11,25 dana
kraće od godine dana. S kalendarom koji se odvija tako brzo, treba­
lo je samo 16 godina da početak ljeta stigne usred zime. Svaki grčki
ratar koji bi pokušao uskladiti svoju sadnju prema čuvenom Works
and Days (Radovi i dani) ratara pjesnika Hesioda, koji je živio oko
800. godine pr. Kr., uskoro bi bio potpuno zbunjen.
Čak ni Sumerani nisu uspjeli riješiti taj problem. Iako su podije­
lili dane na 24 sata, a sate na šezdeset minuta, nisu uspjeli dobiti
pravu godinu dana. Dodali su pola dana svakom lunarnom mjesecu,
koji je sada imao 30 dana, pa je godina trajala 360 dana.
Za prosječnog čovjeka koji živi u malome gradu ili na selu, broj
dana u godini doista nije važan. Godišnja doba se izmjenjuju, bez
obzira na to brojite li ih ili ne. Zato za kalendar kojemu je nedosta­
jalo nekoliko dana to nije bilo važno.
Stari Egipćani su se konačno približili pravoj dužini godine, doda­
jući još pet dana za koje se smatralo da su rođendani Ozirisa, Izis,
Horusa, Neftisa i Seta. Neki znanstvenici vjeruju da je Nil imao ulo­
gu kalendara jer su poplave nastajale u isto vrijeme svake godine.
Ali, Egipat je bio - kao što smo vidjeli - zelen do prije nekoliko ti­
suća godina. Prema egiptologu Henryju Lhotu, Sahara je bila zelena
između 7000. i 2 000. godine pr. Kr. Kad je građena Velika pira­
mida, okolni pejzaž bio je vjerojatno savana. Neolitski Egipćani nisu
imali razloga strahovati od poplava Nila. Tada nisu ovisili o njemu
kao sada. Zašto bi ti ratari trebali precizan kalendar? Schwaller de
Lubicz bi rekao kako je to bila baština mnogo starije civilizacije -
Atlantide.
Ljudi koji su izradili precizniji kalendar od bilo koga- čak točniji
od rimskoga, čiji je julijanski kalendar imao 365,25 dana - bili su
Maye. Njihova godina je trajala 365,242 dana. Zašto su rani Maye
- takozvani 'klasični Maye' koji su gradili gradove u prašumi prije
nego što su ih tajanstveno napustili oko 890. godine po. Kr. - željeli
točan kalendar? Naša današnja uvjerenja, koja se temelje na cezijevu
satu, pokazuju 365, 2422 dana; dakle, samo 0,0002 sekunde dulje.
Dapače, Maye su pronašli simbol za nulu, koja se danas smatra
temeljnom vrijednošću u matematici (ni Grci ni Rimljani nisu imali
nulu u svojim računanjima).
 Svojom potpunošću i preciznošću astronomija Maya izaziva di­
vljenje. Mi računamo godinu po Suncu. Tako su računali i Maye, ali
su je računali i prema planetu Veneri, te ciklusima Jupitera i Satur-
na. Što se tiče trajanja naše zemaljske godine, riješili su problem
koji su propustili riješiti Egipćani pa čak i Rimljani - time što su
imali, ni više ni manje, tri odvojena kalendara temeljena na raznim
godinama: solarnoj s 360 dana, kojoj su dodali pet pribrojenih dana
(iako su, kao što je rečeno prije, znali točno njezino trajanje). Zatim
su imali lunarnu godinu s 354 dana i tzolkin, naročit 'sveti' kalen­
dar s 260 dana podijeljenih na 13 mjeseci od kojih je svaki imao 20
dana. Taj se kalendar koristio za magijske i obredne svrhe.
Ta tri ciklusa događala su se istodobno. Budući da bi tzolkin bio
već dugo u svojoj drugoj godini kad bi obična godina tek završila,
njihovo 'stoljeće' bilo je potpuni ciklus u kojem su se tri manja ko­
načno poklopila jedan s drugim, što se događalo svake 52 godine.
Godina Venere (koja je imala 584 dana) dostigla je drugi ciklus sva­
ka dva mayanska stoljeća (104 godine).
Daljnji kalendar nazvan 'dugo brojenje' koristio se za izračuna­
vanje dugih vremenskih razdoblja. Njegova cjelina, kao što smo
rekli, bila je 20 dana. Godina od 360 dana (ili 18 cjelina) zvalo se
tun, 20 tuna činilo je katun, 20 katuna zvalo se baktun, tj. 144 000
dana, a 13 baktuna bilo je jednako 'Velikom ciklusu", ili "Zemljinoj
dobi' na kraju koje će sve biti razoreno i počet će iznova. Završetak
sadašnjeg ciklusa dogodit će se 2012. godine.
Stručnjak za Maye David Kelley, zanimao se za azteški kalendar
koji je blisko povezan s kalendarom Maya (Azteci su vladali neko­
liko stoljeća nakon Maya). Primijetio je sličnosti između 20 dana
aztečkog kalendara i onih dana drevnog lunarnog hindskog zodija­
ka koji je nebo podijelio na 28 kuća, što su odgovarale konstelaci­
jama zvijezda. Opazio je da bog oluje Rudra vlada lunarnom kućom
upravo na pola puta do ciklusa Apahe, božice voda. Aztečki kalen­
dar je upozoravao na kišu na pola puta oko ciklusa božice voda. I
kad je Kelley stavio dva zodijaka jedan uz drugoga, uočio je da se
aztečki simbol smrti javlja točno nasuprot Yami, hinduskom bogu
smrti. Sljedeći, aztečki dan jelena, odgovara hindskom bogu jelena,
Prajapatiju.
 Sljedeći dan u ciklusu najprije se činio manje sličnim - aztečki
zec pojavio se uz hindusko opojno piće soma, dok se Kelley nije
sjetio da aztečka božica zečica predstavlja pijanstvo. Dapače, ona je
čak i božica Mjeseca. Soma također vlada Mjesecom - u aztečkoj kao
i u hinduskoj mitologiji. Zec, a ne čovjek živi na Mjesecu. A u Me­
ksiku se ne kaže da netko 'pije kao spužva', nego kao '400 zečica.'
Kelley sad više nije sumnjao da aztečki i hinduski zodijak imaju
isti izvor, te da je morala postojati neka prekooceanska veza. Tako­
đer komentira sličnosti lunarnog zodijaka na Srednjem i Dalekom
istoku, a veza između hinduskog i aztečkog zodijaka podsjeća ga na
knjigu Roberta Gravesa The White Goddess (Bijela božica). Naj­
važniji argument knjige jest tvrdnja da je religija božice Mjeseca
mnogo starija od religije boga Sunca, koji ju je na kraju zamijenio,
ili barem potisnuo.
Kelley ima još uvjerljiviji dokaz da su postojali prekooceanski
putnici. Zanimanje mu je pobudilo razmišljanje američkog sinologa
Hugha Morana da su hebrejske i grčke abecede nastale iz kineskog
lunarnog zodijaka. Ovaj put se radi o vezi s kalendarom Maya, a ne
Azteka. Postoje očite podudarnosti. Grčko slovo kappa i hebrejsko
kaph odgovara slovu k. Kaph također znači dlan ruke, a Kelley pri­
mjećuje kako je dan Maya - Manik - predstavljen kao ruka i vjero­
jatno se izgovarao kao keh. Sljedeće slovo grčke abecede je lamb­
da, na hebrejskom lamed. U kalendaru Maya to je lamat (drugi jezik
Maya zove se lambat, što je bliže riječi lambda). Zatim u hebrej­
skom jeziku postoji riječ mem, a u grčkom mu, što znači voda, ne
samo na hebrejskom nego također na semitskom iz kojeg su ga Grci
posudili. Sljedeće slovo kod Maya je mulu kojim vlada bog mor­
skog psa i također odgovara aztečkom danu za vodu. Taj niz K - L
- M čini se Kelleyju previše povezan da bi bio tek slučajnost.
Kelley vjeruje da je kalendar Maya potekao iz hinduskoga grada
Taxila, koji je bio veliko indijsko trgovačko mjesto na putu svile do
Kine, a sada se nalazi u Pakistanu. Ističe da je, nakon što ju je osvo­
jio Aleksandar Veliki 323. godine pr. Kr., Taxila postala središte
učenosti kao i Aleksandrija, s mnogim učenim ljudima, koji su dola­
zili iz dalekih krajeva kao što je bila Kina i Egipat. Ti ljudi, misli
Kelley, kretali su na duga putovanja u Meksiko.
 Kelley uočava kako su istočnjački vladari bili duboko zaintere­
sirani za pomrčine Sunca i Mjeseca zbog njihova 'okultnog' znače­
nja. Da bi mogli zacrtati buduće pomrčine, učeni ljudi Taxile morali
su znati obujam Zemlje. Znanstveno napredniji od Europljana iz
Kolumbovih dana, oni su već znali da je Zemlja okrugla. 'Zato su
se učeni ljudi Taxile i uputili na ekspediciju da poboljšaju svoju as­
tronomiju.'
Kad je John Barber upitao Kelleyja kakvu je vrstu brodova
mogao koristiti primitivan čovjek, rekao je kako misli da je to krivo
pitanje. 'Problem broda je sitnica. Ljudi su mogli putovati bilo kuda
posljednjih 40.000 godina. Mogli su to učiniti namjerno i vratiti se
bilo kad u posljednjih 5.000 godina.' Ukratko. Kelley se slaže sa
Zappom i Eriksonom da je čovjek bio pomorac tisućama godina.
Zapravo, takvo mišljenje je postojalo još prije dvadeset godina.
Knjige Jamesa Baileyja The God-Kings and the Titans (Bogovi kra­
ljevi i Titani) objavljena 1973. godine, kao i Gods of the Cataclysm
(Bogovi kataklizme), Hugha Foxa 1976. godine, tvrde da je posto­
jala svjetska civilizacija pomoraca davno prije Grka i Rimljana. U
prvoj knjizi Bailey tvrdi kako je glavna snaga koja je povukla civi­
lizirane ljude brončanog doba na more, bila potraga za bakrom i
kositrom, čija je legura bronca bila najtvrđi metal poznat čovjeku.
Veći dio knjige potanko uspoređuje srednjoameričke kulture te kul­
ture Azije i Europe. Karta pokazuje da putovi brončanog doba sli­
jede oceanske struje i trgovačke vjetrove posvuda preko Atlantika i
Pacifika. Baley navodi fenički natpis otkriven u Parahybi u Brazilu,
koji kaže kako je oluja odvojila neki brod iz Sidona od flote deset
brodova, prije nego je bio bačen na one udaljene obale. Drugi fenič­
ki natpis u Riju, nađen na vertikalnoj površini stijene visoke 915
metara, jednostavno tvrdi - Tir, Fenikija, Badezir, prvorođeni Jeth-
bala'. Bez obzira na to jesu li ili nisu Feničani s natpisa u Riju bili
u potrazi za mineralima, Bailey vjeruje da je američki kontinent bio
jedan od glavnih izvora Staroga svijeta za kositar i bakar. U nastav­
ku knjige The God - Kings and the Titans pod naslovom Sailing to
Paradise (Plovidba u raj), 1994. godine, navodi povjesničara koji je
pratio razvoj tehnologije, J. R. Forbesa:' Mnogi dijelovi drevne po­
vijesti mogli su se opisati kao borba za dominaciju nad kamenolo-
 mirna i zalihama rude ili opskrbe metalom, dodajući: 'To je bit naše
tvrdnje u ovoj knjizi.
U predgovoru knjizi God-Kings and Titans, paleontolog Ray­
mond Dart ističe kako su povjesničari znanosti prihvatili činjenicu
da je rudarstvo započelo oko 4000. godine pr. Kr., a 1960. godine
počela se određivati starost pretpovijesnih predmeta, tako da se
mjerilo vrijeme raspadanja radioaktivnih izotopa željezne rude iz
rudnika Ngwenia u Swazilandu. Mjerenje je pokazalo da se kopanje
zemlje u potrazi za crvenom željeznom rudom (hematitom) obavlja­
lo ovdje još 7 690. godine pr. Kr. Godine 1969. utvrđeno je da su na­
ši preci bili rudari već 41 250. godine pr. Kr. Dart zaključuje, spom­
injući ekspediciju Kon-Tiki Thora Heyerdahla, da je 'on otvorio oči
cijeloga svijeta za veličinu pomorskog iskustva čovječanstva.'
Djelo Gods of the Cataclysm {Bogovi kataklizme 1976. godine)
Hugha Foxa, bilo je jednako tako originalno i izazovno. Foxova je
žena bila iz Perua i ondje je proveo mnogo godina proučavajući
drevne kulture Srednje i Južne Amerike. Jedno od takvih istraživanja
dogodilo se u Chavinu, na obalama Perua, čije su ruševine bile
otkrivene 1919. godine. Arheolog koji je iskapao kod Chavina pri­
mijetio je da su ruševine bile pokrivene golemim nanosom prljav-
štine i stijenja, kao da je grad bio preplavljen valovima.
Fox je čitao knjigu The Biblical Flood and the Ice Epoch (Biblij­
ski potop i ledeno doba) objavljenu 1966. godine, koju je napisao
Donald Patten. On je tvrdio kako je 'veliki potop bio središnji do­
gađaj u ljudskoj povijesti', jer je odvojio prapovijest od povijesti.
Patten je vjerovao kako je 'neki astralni posjetitelj' projurio blizu
Zemlje 2 800 godina pr. Kr., uništivši veći dio čovječanstva. Postoji
važan dokaz za poplavu u mediteranskom području oko 2 200. go­
dine pr. Kr. U knjizi Uriel 's Machine Christopher Knight i Robert
Lomas vole se više koristiti godinom 3 200. pr. Kr. za tu poplavu,
ali sigurno se nije radilo o Pattenovu 'svjetskom potopu' koji je go­
tovo izbrisao čovječanstvo sa Zemlje. A datum velikog potopa, 'kad
se nebo srušilo', čini se daje bila godina 9600. pr. Kr.
Fox ističe kako je Pattenovo mišljenje da je civilizacija bila goto­
vo uništena velikom poplavom, potvrđeno ruševinama Chavina po­
krivenog blatom. Također ističe da je kamena mačka, koju je donio
 iz Chavina, a čiji je svaki milimetar bio pokriven crtežima, silno sli­
čila kineskom brončanom slonu iz dinastije Shang (2 000 godina pr.
Kr.) što ga je vidio u Freer galeriji u Washingtonu. Bio je uvjeren da
je postojala veza između Kine i Perua.
U iskapanjima kod Chavina pronađene su također kamene glave
ravnih nosova, naglašenih nosnica i izbuljenih očiju. Fox je vidio
lončarski predmet u Taipehu na Tajvanu, koji je imao iste karakteri­
stike. Njegova je prva teorija bila da su kineski ribari prešli preko
Pacifika i zaustavili se u Peruu. Da li ih je mogla tamo odnijeti veli­
ka poplava? Činilo mu se da to nije bilo moguće. Bilo je vjerojatni­
je da su došli u Peru prije. Tada je počeo sumnjati: glave iz Chavina
nisu izgledale baš kao kineske. Prije svega, oči su imale drukčiji ob­
lik. Je li bilo moguće da pomorci nisu bili Kinezi, nego ljudi koji su
došli iz drugih krajeva zemlje u Kinu, te su također predstavljeni na
lončarskim predmetima iz Taipeha. Počeo je uočavati sličnosti dviju
kultura drevne Indije i Srednje Amerike, primjerice slikovno prika­
zivanje falusa u Indiji i Uxmalu u Meksiku.
Što ako su ti drevni pomorci bili Dravidi, prastanovnici Indije?
Oni su bili tamnoputi i štovali su falus kao simbol plodnosti. Nadi­
rući Arijci pobijedili su ih i potisnuli na jug. Čini se da se njihova
religija temeljila na matrijarhatu. I vjerojatno su štovali božicu Mje­
seca.
Foxovo usporedno proučavanje umjetnosti Amerike. Azije i Eu­
rope navelo ga je da zaključi kako je postojalo vrijeme - koje on
naziva faza 1. - kad je vladala jedinstvena svjetska kultura. Tada se
dogodila velika kataklizma - golemi asteroid projurio je pokraj Ze­
mlje i izazvao poplave. Kao posljedica toga, Ande su se počele
uzdizati, a zelena Sahara počela se pretvarati u pustinju. U tom novom
razdoblju povijesti, starija svjetska kultura bila je zamijenjena me­
diteranskom - faza 2. - kulturom Grka i Feničana. Matrijarhat je ne­
stao, a zamijenila gaje mnogo grublja muška kultura. Feničani, koji
su bili aktivni i u fazi 1. vratili su se u Meksiko i Brazil, ali ovaj put
u potrazi za mineralima i dragim kamenjem.
Kao slika drevne povijesti, knjiga Gods of the Cataclysm, obilu­
je argumentima a njezina usporedba s američkom, azijskom i medi­
teranskom umjetnosti vrlo je uvjerljiva. Dva prijašnja zapažanja ovo-
 ga poglavlja čini se da podupiru sljedeću tezu: Zappova primjedba
da riječ atl (kao u Atlantidi) nije grčkog podrijetla nego pripada
Mayama, a Kelley dokazuje sličnost između hindskog i aztečkog
kalendara. Glavni argument knjige, da je povijest podijeljena na
dvije faze, onu prije potopa i onu poslije, očito se slaže s tvrdnjama
ove knjige, osim što Fox smješta potop oko 7 000 godina poslije, a
godinu 2 800. zamjenjuje sa 9600. godinom
Na prvi pogled argumenti Jima Baileyja čine se manje zahtjevni­
ma, jer se vjerojatno odnose uglavnom na brončano doba, koje je u
Egiptu počelo oko 2 500. godine pr. Kr., a u Britaniji oko 2 000 go­
dina pr. Kr. Ali, on također tvrdi da su prije početka brončanog doba
za bakrom jednako tragali 'drevni putnici' pa je 'bakreno doba' po­
čelo oko 7 000. godine pr. Kr. (Također primjećuje da je među tisu­
ćama zemljanih pločica u Asurbanipalovoj knjižnici u Ninivi bilo
ništa manje nego 8% popisa minerala sličnog bakru). Svakako, ot­
kriće da čovjek kopa rudu u Južnoj Africi već više od 40000 godi­
na ide u prilog njegovoj tezi da je kopanje ruda bilo značajno u evo­
luciji civilizacije.
Zapravo, on je možda naveo jedno, vjerojatno mnogo značajnije
otkriće: da jedan rudnik željeza u Južnoj Africi datira od prije 100 000
godina. To izravno odgovara pojavi anatomski modernih ljudskih
bića kakva smo vi i ja, koja su se počela baviti rudarstvom u Južnoj
Africi prije 100.000 godina. Iz toga se može zaključiti nešto što je
izravno povezano s pojavom pomno izrađenih karata: da je znanje
geologije mnogo starije nego to možemo pretpostaviti. Rudarstvo
je, napokon, tehnološka primjena znanosti geologije. Rand vjeruje
da je geologija vrlo stara znanost, kao i astronomija.

Iz svih tih raznih područja istraživanja počinje izranjati slika koja

ima više zajedničkog s Hapgoodovom svjetskom pomorskom civi­
lizacijom, nego s opreznim mišljenjima znanstvenika, koji smatraju
da je civilizacija započela u Sumeru oko 4 000 godine pr. Kr. To sta­
jalište o azijskom širenju okupljao je snage dulje vremena. Godine
1940. Gordon Eckholm sastavio je dugačak popis podudarnosti iz­
među Azije i Srednje Amerike. Jedan od njegovih studenata, Paul
Tolstoy sa Sveučilišta u Montrealu, doista je dokazao teze svojega
starog profesora proučavajući tkaninu izrađenu od celuloze, tkaninu
dobivenu iz unutrašnje kore drveta koja se pretvara u proizvode kao
što su file i papir. Meksikanci su to izrađivali u vrijeme dok su Cor­
tes i njegovi španjolski osvajači stigli, ali to su radili i domoroci Su­
lawesi u Indoneziji. Tolstoj je proveo 30 godina proučavajući izradu
odjeće od celuloze u cijelome svijetu. Istraživao je i alat koji se
koristio pri izradi. Među stotinama primjeraka te tkanine iz cijeloga
svijeta, sličnosti stila između onih u Indoneziji i Srednjoj Americi,
Tolstoja su učvrstile u uvjerenju da su te zemlje bile veoma pove­
zane. Njegov je zaključak bio da su Indonežani prešli ocean 1 000
godina prije Kolumba. Nijedan suvremeni znanstvenik ne raspravlja o
tome da je proizvodnja i upotreba celuloze pošla u suprotnome
smjeru: iz Jave i Bornea u Afriku, gdje se proširila cijelim kontinen­
tom. Ta tkanina od celuloze rađena je posve drukčijom tehnikom od
one iz Sulawesia i Meksika.
Veliko značenje tvrdnje kako je kultura Maya došla s dalekog
zapada, preko oceana, ima i sljedeću potporu.
Sada treba razmotriti i drugi razlog koji još više iznenađuje.

Putnici u ranom 19. stoljeću koji su putovali u Mezopotamiju, bi­

blijsku 'zemlju s dvije rijeke', bili su vjerojatno razočarani kad su
otkrili da je tako neplodna i neromantična. Nije bilo ni piramida, ni
hramova, ni obeliska, samo suha pustinjska zemlja s pješčanim olu­
jama i brežuljcima neobična izgleda, koji su se uzdizali iz svetih ni­
zina poput minijaturnih vulkana.
Godine 1840., francuski konzul u Mosulu, gradu na desnoj obali
Tigrisa, bio je dr. Paul Emile Botta. Lingvist i znanstvenik, živo se
zanimao za akademske i filozofske rasprave koje su tada, kao i sada,
dijelile francuske intelektualce. Još od doba kada je Napoleon po­
veo sa sobom arheologe da u Egiptu proučavaju piramide i hramo­
ve, Francuzi su se zanimali za arheologiju, osobito kad je mladi
genij Champollion uspio dešifrirati egipatske hijeroglife uz pomoć
kamena iz Rosette.
Botta je slijedio prepisku o lokaciji drevnoga grada Ninive, glav­
nog asirskog grada u kojem su Sanherib i Asurbanipal sijali strah u
srca svojih susjeda. Čini se da je grad netragom nestao u starome
 vijeku. Jedna od pretpostavki bila je, da se nalazio u području Mo-
sula.
Botta svoje konzularne dužnosti nije smatrao baš tako zahtjevni­
ma, a Mosul je za njega bio grad pun prašine. Zato je imao običaj
izjahati i navečer uživati u povjetarcu duž rijeke i pustinje s tajan­
stvenim humcima. Od mještana Arapa kupio je i nekoliko komada
starog posuđa te dijelove isklesanih glinenih pločica. Odlučio je
početi s iskapanjima blizu seoca Kuyunjik gdje se nalazio humak
koji je mnogo obećavao. Prolazio mjesec za mjesecom, a nije se
pronašlo ništa značajnijega od razbijenih glinenih lonaca i glinenih
pločica, pa je pomislio kako je uzalud potrošio vrijeme i novac.
Lokalni turski paša - Mezopotamijom su tada vladali Turci - tako­
đer je otežavao život svojim uhođenjem prilikom iskapanja. Plašio
je radnike uvjeravajući ih da francuski konzul traži blago. Botta je
već htio napustiti arheologiju, kad mu je neki povjerljivi Arapin
rekao da će u njegovu selu pronaći mnogo starih crijepova i posuđa.
Bottu nije trebalo mnogo nagovarati da povede svoje ljude u seoce
Khorsabad, 12 km sjeverno, gdje su iskopali neki rov, te uskoro nai­
šli na zid obrubljen kamenim pločama, na kojima su bili crteži ži­
votinja. Botta je znao daje pronašao palaču kralja Sargona II., koji
je vladao oko 700. godine pr. Kr. Pokazalo se da je palača golema,
da ima oko dvije stotine soba čiji su zidovi ukrašeni bradatim mu­
škarcima, ratnicima na konjima i krilatim životinjama. Nije otkrio
Ninivu, nego je ponovno otkrio staru Asiriju.
Tri puna stoljeća, od 911. do 610. godine pr. Kr., Asirci su si kr­
čili put i uništavali sve, pokazujući svoju moć s takvom okrutnošću
da su se njihovi neprijatelji konačno udružili protiv njih. Ubijali su
ih kao štetočine, razarajući njihove gradove i pretvarajući ih u zgari­
šta. Dva stoljeća poslije, grčki mecene kralja Kira prošli su pokraj
golemih ruševina Ninive i Nimruda - priču je ispričao povjesničar
Ksenofon. Zadivile su ih divovske opustjele ruševine. Ali, lokalni
stanovnici im nisu znali reći ništa o opustošenim gradovima - čak i
sjećanje na Asirce bilo je uništeno.
Godine 1842. Botta je susreo mladog Engleza Henryja Layarda,
koji je sanjao o Srednjem istoku još od doba kad je čitao The Arabi­
an Nights. Njih dvojica često su zajedno pušili lulu - a katkad i opi-
jum - a kad bi mu Botta pokazao na brežuljak u Kuyunjiku, Layar-
da bi obuzela strastvena želja za arheološkim istraživanjem, što bi
se moglo usporediti sa strašću kockara.
Layard nije imao novca, ali je imao dar uvjeravanja. Nakon tri
godine uspio je uvjeriti britanskog veleposlanika u Carigradu, da
mu da 60 funti, koje je iskoristio da započne iskapanja drugoga ta­
janstvenog humka Nimrud (Calah). Iskopao je nalaze još spektaku­
larnije nego Botta - gomile krilatih lavova i bikova koji su uskoro
bili na putu za Britanski muzej. Sada poznat, financiran škrto iz bri­
tanske riznice, Layard je skrenuo pozornost na Kuyunjik, koji je
prije nekoliko godina porazio Bottu. Za nekoliko sati je shvatio, da
se Francuz veoma približio jednom od najvažnijih arheoloških na­
lazišta, jer to je doista bila Niniva, veliki biblijski grad. Layard se
zatekao kako iskapa uništenu palaču Asurbanipala (669.- 626. godi­
ne), jednoga od najmoćnijih i najokrutnijih kraljeva.
I Francuzi su se ponovno počeli natjecati oko iskapanja, pa su
brežuljak kod Kuyunjika dijelili s njima. Jednoga dana 1852. godi­
ne, kad je Francuz bio odsutan, njegov pomoćnik Hormuzd Rassam,
odlučio je učiniti nešto nedopustivo. Naredio je svojim radnicima
da probuše tunel na drugu stranu linije koja ih je dijelila. Bog arheo­
logije bio je s njim - imali su sreću! Rassam je prekopao zid i našao
se u Asurbanipalovoj knjižnici punoj glinenih pločica s urezanim
klinastim pismom.
Iako jedan od najokrutnijih silnika u povijesti, Asurbanipal je bio
zanesen sakupljač pisanih dokumenata. Uvijek kad je osvojio neki
grad, dao bi prenijeti njegovu knjižnicu u Ninivu. Na taj je način
skupio oko 30 000 glinenih pločica, koje su se uglavnom odnosile
na magiju, egzorcizam i proricanja. Nakon što su bile otkrivene, plo­
čice su prenesene u Britanski muzej.
U ono vrijeme nitko nije znao čitati klinasto pismo, iako je bri­
tanski časnik Henry Rawlinson učinio važan korak prepisujući nat­
pise na stijeni pokraj Behistuna u Perziji. Ondje ih je dao urezati
perzijski kralj Darije, a bili su pisani na staroperzijskom, elamitskom
i babilonskom jeziku (koji je bio manje-više oblik asirskog). Godine
1857. Rawlinson je tiskao svoj prvi prijevod s asirskog. U to vrije­
me vratio se u Englesku te se zaposlio u Britanskome muzeju. On-
 dje je radio s mladićem Georgeom Smithom, graverom novčanica,
koji se zanimao za arheologiju i radio za njega.
Među pločicama što ih je Smith donio iz Ninive bila je jedna ko­
ja je sadržavala velike, i to besmisleno velike brojeve. Budući da
nije bio matematičar, Smith nije niti pokušao otkriti što oni znače.
Francuski znanstvenici pretvorili su ih konačno u decimale. Jedan
babilonski broj sadržavao je 15 brojki: 195,955,200,000,000. Taj broj
je fascinirao francuskog znanstvenika Mauricea Chatelaina, koji
se 1950. godine preselio u Kaliforniju, nakon što su u Maroku izbili
nemiri poslije stjecanja nezavisnosti. Chatelain je radio za vladu
Sjedinjenih Država kao inženjer aeronautike i svojedobno bio izabran
za pokusne letove u svemir - za projekt Apollo.
Godine 1963. Chatelain je saznao za nevjerojatno složen kalendar
Maya, koji je mnogo točniji od europskog kalendara. Impresioniran
matematičkim sposobnostima Maya, iznenada se počeo pitati, je li
mogla postojati ikakva veza između Asiraca iz Ninive i Maya.
Uskoro je otkrio da broj iz Ninive i nije bio tako proizvoljan kako
je to izgledalo. Bio je 70 puta pomnožen sa 60 na sedmu potenciju.
Što bi takva stara civilizacija mogla raditi s tako velikim broje­
vima i matematičkom sofisticiranošću na koju su upućivali brojevi?
Mi mislimo da su ti drevni ljudi bili više ratari i obrtnici, a manje
matematičari. Chatelain se sjetio nejasnog podatka: Sumerani, pro­
nalazači pisma, računali su u šezdeseticama, a ne u deseticama, što
mi činimo. A Babilonci su svoju kulturu preuzeli pretežito od Sume-
rana. Asirci su, pak, naizmjence pobjeđivali Babilonce.
Sumerani su bili uspješni astronomi, koji su znali koliko dugo
treba svakom planetu da se okrene u svojoj kružnoj putanji, ne samo
kad se radi o nama susjednim planetima, kao što su Venera, Mars i Ju­
piter, nego su imali podatke o Uranu i Neptunu. I Sumerani su podi­
jelili dan na 24 sata i 60 minuta, a svaka je minuta imala 60 sekundi.
U trenutku nadahnuća, Chatelain se pitao može li broj iz Ninive
izraziti vrijeme u sekundama. Pod tom pretpostavkom, izračunao je
da taj broj iznosi 2 268 000 000 dana, ili nešto više od 6 milijuna
godina.
Neumorni inženjer tada se sjetio precesije ekvinocija, koja se
polagano događa Zemljinoj osi i kojoj treba nešto manje od 26000
 godina da završi svoj ciklus (to je poznato i kao velika godina).
Pokušao je to podijeliti s konstantom ninive (tako je nazvao taj broj)
i odmah je saznao da je na dobrome putu: dokazalo se da se radi o
točnom broju precesijskog ciklusa, zapravo o 240 velikih godina.
Chatelain se pitao je li konstanta ninive ono što su astrolozi i
okultisti zvali 'velikom konstantom Sunčeva sustava', broj koji bi
se mogao primijeniti na ciklus svih tijela u Sunčevom sustavu,
uključujući i Mjesec. Nastavio je izračunavati cikluse planeta u se­
kundama (nedvojbeno, koristeći NASA-in kompjutor) te je otkrio
da je svaki ciklus bio točan dio konstante ninive.
Ako je Chatelain imao pravo, došao je do otkrića vrijednog divlje­
nja. Naše pokroviteljsko moderno gledište jest, da su stari astrono­
mi bili zainteresirani za nebo samo zbog apsurdne predrasude o
ljudskoj sudbini koja je navodno zapisana u zvijezdama. To je isto
vjerovanje koje prisiljava modernog čitatelja novina da se okrene
svom astrološkom znaku. Zapravo, kaldejski astronomi su očito ra­
zumjeli naš Sunčev sustav kao i Isaac Newton, i nisu otkrili ništa osim
svojega shvaćanje Principia.
Ako se ta tvrdnja može dokazati, ona bi potvrdila ideju da je civi­
lizacija starija mnogo tisuća godina nego što se može pretpostaviti.
Ako su Sumerani znali za konstantu ninive već prije 5.000 godina,
njihovo znanstveno saznanje moralo je postojati i prije toga. Tako
visoka intelektualna razina nije se mogla postići preko noći.
Chatelain je pošao korak dalje. Kada je podijelio konstantu nini­
ve u Sunčeve godine, a tada to usporedio s modernom astronom­
skom tabelom, koja se temelji na cezijskom satu koji daje najtočni­
ju procjenu o trajanju sekunde, otkrio je neznatan nesklad na šestom
decimalnom mjestu. Bila je to razlika samo od dvanaestmilijuntnog
dana na godinu, ali to ga je zbunilo. Tada je našao rješenje. Moderna
astronomska mjerenja kažu da se rotacija Zemlje usporava vrlo po­
lako, pa je svaka godina kraća za šestmilijunti dio sekunde.
Prije 64 800 godina konstanta ninive dokazala se posve točnom i
to je uvjerilo Chatelaina da je prvi put tada izračunata - u vrijeme

* precesija ekvinocija - premještanje točke proljetnog (ili jesenskog) ekvinocija uslijed

laganog zakretanja pravca Zemljine osi zbog čega se Sunce svakoga dana vraća u tu točku,
čime ono završava svoj puni obrat po ekliptici
 kad se prema antropolozima, naš predak, kromanjonski čovjek po­
javio tek nedavno u Europi.
Kako Chatelain objašnjava stajalište koje se čini prilično pret­
jeranim? Odgovor se može pronaći u naslovu njegove knjige Our
Cosmic Ancestors (Naši kozmički preci) objavljenoj 1987. godine.
Kao von Daniken, i on vjeruje da su našu Zemlju posjetili izvanze-
maljci. Kao znanstvenik koji se bavi svemirskim prostranstvom,
saznao je da su 'sve letove Apolla i Geminija pratili iz daljine, a
katkad iz velike blizine, letjelice izvanzemaljskog podrijetla. Svaki
put kad se to dogodilo, astronauti su o tome obavijestili kontrolu po­
sebno zaduženu za praćenje, koja im je naredila da o tome šute. Svi
koji se zanimaju za 'leteće tanjure' čuli su za taj zahtjev mnogo pu­
ta. Ali, sada je informacija došla od čovjeka koji je izrađivao pla­
nove komunikacijskog sustava za svemirske letjelice.
Kako god se njegova objašnjenja promatraju, teško je prekora-
vati logiku njegovih zaključivanja o tome kada je konstanta ninive
prvi put izračunata. Ako Chatelain ima pravo, izgledalo bi da su naši
drevni preci posjedovali znatno sofisticiranije znanje nego što ga mi
možemo objasniti izrazima konvencionalne povijesti.
Kad je Chatelain prvi put čuo za beskonačne brojeve Maya, naj­
prije im nije pridavao osobito značenje. Godinama poslije naišao je
na primjedbe koje je sam zapisao, te se zainteresirao za dva beskona­
čna broja koji su pronađeni na nadgrobnim pločama kod Quiriga u
Guatemali, intelektualnom središtu kulture Maya. Oba broja izraže­
na su vjerojatno u danima, što je bila jedinica mjere koju su Maye
koristili. Te je brojeve pretvorio u godine i otkrio da je jedan broj
bio tek nešto manji od 93 milijuna godina, dok je drugi bio 403 mi­
lijuna godina. Njegov rad s konstantom ninive učinio ga je radozna­
lim pa je pokušao dijeliti brojeve s tom konstantom. Zaprepastio se
kad je otkrio da je 93 milijuna godina točno 15 puta veće od konstan­
te, dok je 403 milijuna veće 65 puta.
Chatelain je objavio to nevjerojatno otkriće u knjizi pod naslo­
vom (Our Venusian Cosmic Ancestors, Naši venerijanski kozmički
preci), objavljenoj u Parizu 1975. godine. Kao što se očekivalo, nije
uspjela izazvati osobit dojam, čak i kad je o njoj pričao Peter Tomp­
kins u svojem bestsleru Mysteries of the Mexican Pyramids (Tajne
meksičkih piramida) 1976. godine. U studenom 1998. godine čitao
sam kasniju verziju knjige Our Cosmic Ancestors (Naši kozmički
preci), koju je tiskala mala tiskara u Arizoni prije deset godina.
Poglavlje o konstanti ninive sadržavalo je bitni dio informacije za
knjigu koju sam htio napisati s Random Flem-Athom. Chatelainov
prikaz povezanosti između Maya i Sumerana prenerazio me.
Promotrimo dublji smisao te veze. Vjerujemo da Maye potječu
1 000 godina pr. Kr. Čini se da se svi slažu kako su oni primili svoje
znanje od Olmeca, tvoraca onih golemih kamenih glava koje su prvi
put bile otkrivene 1860. godine, a izgledale su kao afričke, iako neki
autoriteti vjeruju da su to kineska lica - ideja koja se poklapa s teo­
rijom o 'azijskom širenju'.
Ali, čak su se i Olmeci pojavili tisućama godina nakon Sumera­
na, koji su možda došli u Mezopotamiju 4 000 godina prije. Kako
onda može postojati veza među njima?
Ne zna se odakle potječu Sumerani. U knjizi Eden in the East
(Raj istoka) Stephen Oppenheimer iznosi teoriju da su možda stigli
iz 'Sundalanda' za vrijeme velikog potopa 6 000 godina pr. Kr., te
su se nastanili u dolini Inda prije seobe na istok u Egipat i Sumer. U
knjizi From Atlantis to the Sphinx (1996. godine), upozorio sam, ka­
ko postoji dokaz da jedna od vedskih himni, najstariji poznati zapis
na svijetu, dokazuje da se to dogodilo 6000. godina pr. Kr:
Poznavatelj Veda David Frawley primijetio je da su himne iz
Rig Vede pune oceanskoga simbolizma koji, čini se, tvrdi kako
su one potekle iz neke pomorske kulture - što je svakako kon­
tradikcija pretpostavci da su Azijci došli odnekuda iz Srednje
Europe. Također je zapazio himne koje su govorile o 'preci­
ma' što su došli preko mora, nakon što su se spasili od potopa.
Proučavajući aluzije na astronomiju u vedskim himnama,
Frawley je zaključio da aluzija na ljetni solsticij u Djevici po­
kazuje datum oko 4 000 godine pr. Kr., dok aluzija na ljetni
solsticij u Vagi ukazuje na godinu 6 000. pr. Kr. Također je za­
ključio da su autori Veda znali za precesiju ekvinocija. Te re­
volucionarne ideje iznesene su u knjizi Gods, Sages and Kings
(Bogovi, mudraci i kraljevi) objavljenoj 1991. godine.
 Također sam spomenuo i drugi dokaz iz vedskih himni da se one
odnose na vrlo rano razdoblje, te zaključio: 'Frawley ističe da su
hinduski Varuna, egipatski Oziris i grčki Uran simboli zviježđa Ori-
ona, te da njihovi mitovi upućuju na proljetni ekvinocij u Orionu
oko 6 000. godine pr. Kr.
U knjizi From Atlantis to the Sphinx govorio sam donekle i o dje­
lu Hamlet's Mill (Hamletov mlin) Georgea Santillane i Hertha von
Dechendea. To je studija koja i dalje pokazuje da zajednički naziv­
nik svih ranih mitova jest ideja o velikom mlinu zvijezda (katkad se
to opisuje kao bućkanje oceana mlijeka, Mliječnog puta). Taj mlin
koji melje, predstavlja precesiju ekvinocija - koja je, kao što smo
vidjeli, očito obrnuto kretanje proljetne točke (zviježđa u kojem se
Sunce diže u proljetnom ekvinociju) kroz sva zviježđa. Sada se
Sunce diže u Ribama, dakle, mi živimo u Ribama. Ali otprilike za
osam stoljeća, ono će se dizati u Vodenjaku pa će naši potomci za
2 000 godina živjeti u doba Vodenjaka. U normalnom astrološkom
zodijaku, Vodenjak dolazi prije Riba. Zato je nastala precesija ekvi­
nocija - ekvinociji se pomiču natrag u polaganom ciklusu na nebu.
Već i to dokazuje da civilizacija može biti tisućama godina starija
nego to povjesničari i arheolozi vjeruju. Potrebno je 2 160 godina da
se proljetna točka pomakne iz jednog zviježđa u drugo, a 25 920
godina treba da cijeli precesijski ciklus dođe na svoj početak. San-
tillana i von Dechend objašnjavaju da su Inuiti, Islanđani, Norve­
žani, prastanovnici Amerike, Finci, Havajci, Japanci, Kinezi, Perzi-
janci, Rimljani, stari Grci, drevni Hindusi, stari Egipćani i mnogi
drugi narodi bili upoznati s cijelim ciklusom Hamletova mlina, s
precesijom ekvinocija (knjiga je dobila ime po mlinu za mljevenje
žita koji je pripadao Amlodhiju, islandskom junaku čije je ime do
nas došlo kao Hamlet). Ti stari narodi, ne znajući da ona nastaje zbog
jednostavnog kolebanja zemljine osi, pridavali su precesiji ekvino­
cija veliko religijsko značenje. Uglavnom zato jer su vjerovali kako
završetak svake epohe donosi neku strašnu katastrofu.
Druga knjiga o precesiji je The Death of Gods in Ancient Egypt
(Smrt bogova u starom Egiptu) Jane B. Sellers. Bila je tako ljuba­
zna da nam pošalje ukratko svoje mišljenje.
 Postoji mogućnost da su od prve upotrebe dijagonalnog ka­
lendara 2100. godine pr. Kr., ili njihove očite zloupotrebe u gro­
bovima Seta I. (oko 1304. godine pr. Kr.) i Ramzesa IV. (oko
1115. godine pr. Kr.) Egipćani računali potreban broj godina
kao 'oznaku zvijezda' da se godina podigne ponovno na pri­
jašnji datum. To naravno uključuje čitanje zvjezdanog kalenda­
ra na različit način... dajući mu drukčiju namjenu. Taj 'Vječni
povratak' bio bi mnogo važniji za umrlog kralja nego što bi to
bilo bilježenje sati tijekom noći ili dana u jednoj godini. Si­
gurno je da je - od vremena Plutarha, koji je, nakon što je pi­
tao egipatske svećenike za dopuštenje, napisao prvu cjelovitu
priču o mitu Ozirisa - numerička je formula za taj povratak
neba bila poznata. U Plutarhovoj priči o Ozirisu nalaze se svi
brojevi potrebni da najave vrijeme potpunog precesijskog ci­
klusa, podupirući argumente da nije samo priča o Ozirisovoj
smrti i ponovnom rođenju bila temeljena na proučavanim re­
zultatima precesije, nego su u jedno vrijeme svoje povijesti
Egipćani pokušavali razumjeti i izmjeriti ovu tajanstvenu za­
mršenost neba. ...
Suprotno tomu, John Lash vjeruje da je pronašao vrlo stare dokaze
precesije u zodijaku urezane na stropu hrama boga Hatora u Den-
deri. Taj zodijak, nastao oko 100. godine pr. Kr., uvijek me je zadi-
vljavao - pisao sam o njemu prvi put u knjizi Star seekers (Tražitelji
zvijezda) objavljenoj 1980. godine - jer je Schwaller de Lubicz
tvrdio u svojoj knjizi Sacred Science (Sveto znanje), kako se čini­
lo da to dokazuje da su stari Egipćani znali za precesiju ekvinocija
u dobu Bika prije više od 6 000 godina pr. Kr.
Ovaj osobit argument nije uvjerio Johna Westa. U svojoj knjizi
Serpent in the Sky (Zmija na nebu), objavljenoj godine 1979. West
komentira da su dva nadodana ciklusa previše nepravilna da bilo što
dokažu. Proučavajući zodijak Dendere, shvatio sam njegovo staja­
lište. Dapače, u studenom 1999. godine, kad sam bio predsjednik na
konferenciji za istraživanja Andrewa Collinsa na Sveučilištu u Lon­
donu, čuo sam kako autor John Lash govori o svom radu koji je u
tijeku, The Skies of Memory (Nebo sjećanja). Ponudio je neke svoje
nove, vrlo uvjerljive dokaze da su Egipćani doista znali za precesiju.
Naravno, zodijak ima dvije osi, jedna prolazi od sjevera prema
jugu, a druga od istoka prema zapadu, dakle, dva nadodana zodija­
ka koja je nazvao A, B, C i D. John Lash je otkrio i petu os, koju je
nazvao E, a koja pokazuje naše doba. Molio sam ga da objedini svoj
rezultat za ovu knjigu pa mi je poslao sljedeći tekst:

Glavna istočno-zapadna os denderskog zodijaka prolazi sredi­

nom zviježđa Ovna, koji odgovara datumu od oko 700. godi­
ni pr. Kr. u precesijskom trajanju.
Posljednji put Dendera je bila obnovljena pod Augustom
(između 30. godine pr. Kr. do 14. godine po. Kr.) iako je rad
koji je za to bio potreban, trajao nekoliko stoljeća. Sadašnji
hram nosi obilježje znatno starije strukture. Zapravo, francus­
ki arheolog Auguste Mariette zapazio je, iznenađen, da su te­
melji Dendere dublji nego obično. Dok su Luxor, Karnak i ve­
ćina drugih egipatskih hramova bili građeni samo na površini
tla (to je Mariette primijetio), Dendera je potonula šest metara
u zemlju. Datum 700 godina pr. Kr., koji je provjerio Sch-
waller de Lubicz prema autoritetu francuskog astronoma Jean
- Baptiste Biota je - grubo rečeno - sredina arijanskog doba.
Je li zodijak Dendere planiran u to doba i zato postoji us­
mjerenje na istok, tradicionalnu točku postanka? Bilo kako bi­
lo, na prijelazu od Ovna do Riba, oko 120 godina pr. Kr., hram
je još uvijek bio obnavljan.
Zodijak ima dva sjeverna pola - jedan smješten u Hijeni,
nama poznat kao Mali medvjed, a drugi u Tu-artu, hipopota-
musu, poznatom kod nas kao Zmaj, nebeski Zmaj.
Dva pola postoje zato jer je, kao što znamo, Zemljina os
smještena na 23,5 stupnjeva u odnosu na njezinu ravninu kre­
tanja oko Sunca. Sjeverni pol pokazuje trenutačno na Hijenu
kao u Denderi, ali ne na točno isto mjesto u Hijeni. To je zato
jer Zemljina os polako rotira oko osi njezine orbitalne razine,
centrirane neprestano u Zmaju. Ovo dugo 'kolebanje' označava
uobičajen ciklus od 25 920 godina. Ovo obuhvaćanje obaju
 polova u denderski zodijak može jasno pokazivati da su stari
Egipćani znali za precesiju.
Pretpostavlja se da je precesija ekvinocija otkrivena oko
134. godine pr. Kr., a otkrio ju je grčki astronom Hiparh. On
je promatrao kartu zvijezda što ju je izradio njegov preteča Ti-
mokaris otprilike 150 godina prije. Primijetio je da je jedna
svjetla zvijezda koju je proučavao okrenuta nepravilno, dva
stupnja dalje od mjesta na kojem bi se trebala nalaziti. Zaklju­
čio je da se zvijezda gibala brzinom od oko jedan stupanj sva­
kih 75 godina. (Zapravo, precesija uzrokuje kretanje od jednog
stupnja svake 72 godine.)
Schwaller de Lubicz je tvrdio da dva hijeroglifa izvan kru­
ga zodijaka označuju crtu između Blizanaca i Bika, upućujući
na precesijski datum oko 4 000 godina pr. Kr., što dalje poka­
zuje kako su Egipćani željeli da denderska rukotvorina prika­
že pomak u precesijskom dobu. Dr. Anthony West je smatran
neuvjerljivim.
Međutim, godine 1999. radio sam na knjizi o vremenskim
razdobljima svijeta, kad me zaprepastilo zanimljivo zapaža­
nje. Svaki zodijak oblikovan na četiri godišnja doba prirodno
ima dvije osi, koje se ukrštavaju pod pravim kutom: liniju
ekvinocija (istok-zapad) i liniju solsticija (sjever-jug). Svi
znanstvenici jasno su opazili kod Dendere taj 'osovinski križ'.
Istočni kraj osi A, prolazeći kroz zviježđe Ovna, vjerojat­
no utvrđuje doba kad je počela obnova Hrama, oko 700. go­
dine pr. Kr., kao što je gore utvrđeno. Konstrukcija zodijaka
također jasno spaja dvije druge osovine, C i D.
Ali, budući da sam proučavao sveopću konstrukciju zodi­
jaka, shvatio sam da postoji i peta, još neutvrđena os. Moju
pozornost je najprije privukla prisutnost lika Djevice, božice
plodnosti koja se poistovjećuje s Izis, koja drži vlat žita u po­
kretu poznatom iz sumerskih izvora već rano u trećem tisuć­
ljeću pr. Kr.
Znao sam da je zodijak Dendere precizan astronomski mo­
del s osima koje se točno mogu odrediti prema precesiji -
ukratko, to je radni zvjezdani sat. Međutim, na njemu se nala-
 ze posebno samo dvije zvijezde: Sirius, smješten između ro­
gova svetoga Bika na osi B, i Spica (ili Klas), zvijezda koja se
otprije poistovjećuje s Djevicom koja drži vlati. Tada sam se
počeo pitati koja bi os ucrtana od zvijezde Spica kroz pol Hi­
jene, tako izgledala.
U vrijeme kada je Dendera bila obnovljena, Spica je imala
posebno značenje za astronome. To je bila blistava zvijezda
koju je prvi promatrao Timokaris, onaj isti koji je poslije vo­
dio Hiparha do otkrića precesije ekvinocija.
Povjesničari tvrde da je već od 600. godine pr. Kr. posto­
jao blizak dodir između egipatskih i grčkih astronoma, pa bi
bilo opravdano pretpostaviti kako je Spica, Egipćanima poz­
nata kao Mena, bila predmet njihova razgovora. Možda je
postojala posebna namjena za isticanje Spice u Denderi. Kad
sam crtao petu os E, primijetio sam tri značajne činjenice koje
nisu mogle biti slučajne. Prvo, os kulminira razdvajajući oltar
Hrama na četiri Ovnove glave, smještene na periferiji zodijaka.
Čini se da to povezuje njegove unutarnje osobine, predstavlje­
ne solarnim zodijakom ekliptičkih konstelacija te lunarnim
uzorkom dekana, desetog stupnja podjele Mjesečeve orbite,
koji prolazi obodnicom.
Drugo, os E prolazi kroz Ribe, repom ribe, ili one najuda­
ljenije ribe, upravo ondje gdje se danas događa proljetni ekvi­
nocij.
Treće, os E proširena do stopala Djevice označava rep La­
va u točki koja je odgovarala precesiji 10 500. godine pr. Kr.
Ukratko, os E označava trenutak precesije kada jedan puni
krug završava, a novi počinje.
Mi sada živimo u posljednja dva stoljeća punog godišnjeg
ciklusa od 26 000 godina.
Kad sam promatrao potpuni crtež, prepoznao sam da os E
živo i točno signalizira taj trenutak značajnog prijelaza. Tko
god je projektirao Denderu bio je dalekovidan i predvidio je
naše vrijeme kad se proljetni ekvinocij događa pod repom
zapadne Ribe, jer je to vrijeme kad kulminira cijeli ciklus. S
 proljetnim ekvinocijem upravo na tom položaju u Ribama,
osovinski križ se zatvara u jedinstvenu liniju s galaktikom.
Posljednjih 30 godina, astronomi su odredili da središte
naše galaktike leži u liniji s vrhom strijele Strijelca. Os E stoji
točno u pravom kutu u odnosu na tu točku.
Pola ciklusa, prije 12.960. godine, pokazuje datum od
10.500. godine o čemu se tako burno raspravljalo u sadašnjim
istraživanjima pretpovijesti. Pola ciklusa je prikazano na na­
čin na koji je Spica povezana s njim, uz pomoć položaja osi,
zapravo položaj 24 stupnja od repa Lava.
Budući da su Egipćani znali predstaviti zakonitosti zvi­
jezde s velikom točnošću, pretpostavljam da je ova anomalija
bila namjerna. Spica, kako ja zovem tu precesijsku zvijezdu,
čini se da je majstorski ključ za denderski zodijak. Os E otkri­
va infrastrukturu koja se temelji na galaktičkim obilježjima za
koje se pretpostavlja da su otkrivena tek nedavno.
Ako su moji zaključci točni, Dendera ne dokazuje samo da
je precesija bila poznata i primjenjivana u shemi Staroga svi­
jeta, već je i u potpunom ciklusu od 26.000 godina bila shva­
ćena.

Drugim riječima, Lash je pokazao kako je precesija bila poznata

tisućama godina prije nego što je Hram u Denderi bio ponovno
sagrađen.
Ako Chatelain ima pravo, tada su i Sumerani i Mave znali točno
trajanje precesijskog ciklusa (konstanta ninive je točno 240 puta taj
ciklus), a dva beskonačna broja Maya otkrivena u Quirigu djeljivi
su s konstantom ninive.
Što se tiče znanja astronomije, Peter Tompkins piše:
Ciklus Maya od 942 890 dana ili 2 582 godine pokazuje da je
sada 130 konjunkcija Saturna - Jupitera. (On također pokriva
druge cikluse: 15 konjunkcija Neptuna - Urana, 1 555 konju­
nkcija Jupitera - Marsa, 2 284 Marsa - Venere, 6 522 Venere -
Merkura i 2 720 konjunkcija Saturna - Marsa). Dva puta taj
ciklus, ili 5 163 godina je 260 konjunkcija Saturna - Jupitera,
 što daje veliki ciklus s istim brojem koliko ima dana u svetoj
godini Maya.
Stanovnici Mezopotamije povezivali su svoje mjere vre­
mena i prostora u sekunde vremena i sekunde svjetlosnog luka.
A 34 020 milijuna dana nije samo broj dana u 3 600 sumerskih
precesija ekvinocija, već je to 3 600 desetina stupnja egipat­
skih stopa od 0,308 metara - a to je obujam svijeta.... Stano­
vnici Mezopotamije nisu samo odabrali kao jedinicu mjere
stopu koja je Zemljina proporcija. Ona je također bila propor­
cionalna velikoj Platonskoj godini (precesijski ciklus) od
25 920 godina. Bilo bi čudno da jedinica koju je podijelio
Hunab Ku (stvoritelj Maya) za Maye nije bila jednako propor­
cionalna prema Zemlji. U Teotihuacanu i Palenqueu ta pradav­
na srednjoistočna stopa pristaje Pepeljuginoj cipelici jednako
dobro kao i Keopsovu stopalu.
Zamolili su nas da prihvatimo, kako se ista mjera - temeljena na
obujmu Zemlje - koristila u starom Egiptu, Sumeru, Teotihuacanu i
Palenquei. Ali, što je još nevjerojatnije, da su prilično primitivni
Indijanci, koji su mislili da Sunce može nestati zauvijek na kraju
svake 52 godine, imali znanje o nebeskom svodu kojeg se ne bi po­
sramio ni moderni kraljevski astronom. Chatelain kaže: T Maye su
znali za precesiju ekvinocija te postojanje Urana i Neptuna.' Kako
su znali za te planete bez teleskopa, tisućama godina prije nego su
ih otkrili zapadni astronomi?

Računali su razdoblja kružnoga gibanja i konjunkcije različi­

tih planeta te otkrili... neke jednake astronomske cikluse, kao
65 kružnih gibanja Venere što je jednako kao i 104 sunčeve
godine ili 327 okretanja Merkura. I oni su koristili ciklus od
33 968 dana za predviđanje pomrčine, a taj je ciklus bio jed­
nak kao i 5 lunarnih precesija, 93 sunčeve godine, 196 pomr­
čina, 150 lunarnih mjeseci... U međuvremenu i Maye su
otkrili ciklus od 1 886 040 dana stoje predstavljalo točno 260
konjunkcija Jupitera i Saturna, 2 310 Marsa i Jupitera, 2 418
Zemlje i Marsa te 3 230 Zemlje i Venere.
Veliki stručnjak za Maye, Sylvanus Griswold Morley je primijetio:
Kad se materijalna dostignuća drevnih Maya u arhitekturi,
skulpturi, keramici, obradi kamena, ukrašavanju i tkanju pa­
muka te bojanju dodaju njihovim intelektualnim dostignući­
ma - otkriću pozicione matematike s popratnim razvitkom
nule, konstrukcijom usavršene tehnologije s fiksnom počet­
nom točkom, upotrebom mjerača vremena koji je bio točan kao
naš gregorijanski kalendar, znanjem astronomije koje je bilo
naprednije od znanja starih Egipćana i Babilonaca - možemo
ih proglasiti, bez straha od kontradikcija, najbriljantnijim sta­
novnicima ovoga planeta, a sve to gledano u svjetlu njihovih
znanih kulturnih ograničenja koja su bila ista kao ona u ra­
nom neolitskom dobu u Starome svijetu. (nakosio autor),

Dio odlomka koji sam podvukao ističe problem. Graham Hancock

iznosi zanimljivu primjedbu o Mayama u svojoj knjizi Fingerprints
of the Gods kad govori o njihovu čudesnom znanju astronomije,
citirajući arheologa Maya, Erica Thompsona koji je 1954. godine
pitao kako su Maye došli na zamisao da kartiraju nebo. a ipak nisu
uspjeli shvatiti načelo kotača, brojili su milijune, a nikad nisu nau­
čili izvagati vreću kukuruza. Možda je odgovor jednostavan. Han­
cock pretpostavlja da su Maye dobili svoje astronomsko znanje iz
'drugih izvora' - iz jedne mnogo starije civilizacije.
Gordonu Eckholmu učinila se zanimljivom činjenica da Maye
nisu poznavale kotač. U arheološkim istraživanjima 1940. godine,
Eckholm je iskopao igračku Maya - bio je to pas na četiri kotača,
onakav kakvog djeca na Zapadu vuku na uzici po svojim dječjim
sobama već stoljećima. Eckholm je istaknuo sličnost između te ig­
račke i kineske igračke na kotačima iz istog razdoblja (obje igračke
smješta otprilike u 2 000. godinu pr. Kr.). Maye su imale igračku na
kotačima, a ipak nisu shvatili da se kotači mogu koristiti na kolima
ili drugim vozilima. Očito je da nitko nije gledao kotač, niti je imao
'heureka' iskustvo, a to, čini se, upućuje na činjenicu da su Maye bi­
li, kao stoje Thompson rekao, 'beznačajni'. Jedva je vjerojatno da
se kotač razvio iz njihove astronomije ili začuđujućeg kalendara s
njegovim 'dugačkim brojevima'.
 Chatelain tvrdi isto:
Sigurno je teško zamisliti da su prije 1 000 godina Maye mo­
gle izračunati konstantu od 147420 milijuna dana - broj koji
ima dvanaest znamenki. Ali, još više začuđuje kad se vidi taj
broj, samo 65 puta manji, izražen u sekundama umjesto u da­
nima, a upotrebljavali su ga Sumerani, narod koji je živio na
suprotnoj strani globusa. Ta činjenica zapravo pokazuje kako
su Maye i Sumerani imali izravnu vezu jedni s drugima, ili su
imali isti izvor (nakosio autor)
Budući da su Sumerani bili na vrhuncu svojih dostignuća 3.000 go­
dina prije Maya, može se vjerojatno izdvojiti 'izravna veza', čak
ako Hapgood ispravno vjeruje da je postojala poznata pomorska
civilizacija 7000 godina pr. Kr. Ono što se čini još vjerojatnijim
jest, da se bavimo starom kulturom koja je proučavala nebeski svod
već prije mnogo tisuća godina, kulturom koja se temeljila na pomor­
stvu.
Chatelain, kao i von Daniken, vjeruje da je to znanje došlo od
svemirskih posjetitelja, ali još je vjerojatnije da su astronomi prou­
čavali nebo tisućama godina. Čini se razumnim razmišljanje da je
jedan od razloga zbog kojega su naši preci bili tako zainteresirani za
nebo bio taj što su koristili svoje znanje o zvijezdama u pomorstvu.
Jedno otkriće iz 1997. godine podupire to razmišljanje. Istražu­
jući staro korito jezera u Mata Mengeu na otoku Floresu (koji se na­
lazi istočno od Jave i Balija), skupina paleoantropologa iz Australije
pronašla je kameni alat. Korito vulkanskog pepela u kojem su oruđe
pronašli Mike Morwood i njegovi kolege sa Sveučilišta Nova En­
gleska (Novi južni Wales) bilo je starije od 800 000 godina, a potje­
calo je iz vremena homo erectusa. Životinjske kosti nađene u blizi­
ni bile su jednako stare. Neobično je to, stoje Flores malen otok, za
koji se ne zna da li je bio nastanjen. Najbliža nastanjena lokacija je
znatno veći otok Java, postojbina 'Čovjeka s Jave', koji također pri­
pada našem najranijem pretku, homo erectusu.
Da bi stigli na Flores, ovi primitivni ljudi morali su putovati od
otoka do otoka, prelazeći oko šesnaest kilometara. Morwood tvrdi:
sposobnost organiziranja koju je zahtijevala vjerojatno prilično ve-
 lika skupina ljudi koja prelazi more, pokazuje to da je homo erectus
posjedovao određene lingvističke sposobnosti.
To sam zaključio kad sam u A Criminal History of Mankind (Kri­
minalistička povijest čovječanstva), objavljenoj 1983. godine, raspra­
vljao o nalazima u špilji pokraj Chou-kou-tiena u Kini, 1929. godi­
ne. Govorio sam o 14 lubanja homo erectusa koje su imale koso čelo
i udubljenu bradu. Sve lubanje bile su unakažene na tjemenu, kao
da im je mozak bio izvađen. Pekinški čovjek, kako je nazvan taj na­
laz, bio je ljudožder - pretpostavlja se da ga je ubio (ispekao i po­
jeo) drugi pekinški čovjek, otprilike prije pola milijuna godina.
Kanibalizam je rijetko bio način prehrane. Čak kad se koristi u
novije doba, on je uglavnom povezan s obredima, i temelji se na
vjerovanju da se snaga i vitalnost umrlog neprijatelja može apsor­
birati, ako ga se pojede. Pekinški čovjek imao je vjerojatno obilje
drugog mesa, što je vidljivo iz mnogih životinjskih kostiju nađenih
u špiljama. Ako se radilo o obrednom kanibalizmu, moramo pretpo­
staviti da je koristio vrstu jezika za sporazumijevanje, jer je teško
zamisliti obred bez jezika.
Homo erectus bio je prvi čovjek kojega poznajemo kao našeg
pretka, prvi koji je sve vrijeme hodao. Njegovo je srce moralo radi­
ti jače kako bi povećalo opskrbu krvlju u mozgu, što je povećavalo
veličinu njegova mozga a i njegovu inteligenciju. Čini se razumnom
pretpostavka da je njegov mozak imao 'jezičnu matricu', upravo
kao što mozak ptice ima matricu za let.
Svakako, čini se važnim dublji smisao tragova homo erectusa na­
đenog na Floresu. Ne možemo niti zamisliti da čimpanza izgradi
splav jer ne može komunicirati artikuliranim glasovima.
Zašto bi homo erectus želio krenuti na Flores s Jave? Vjerojatno
u potrazi za osnovnom instinktivnom potrebom svih životinja - za
teritorijem. Mogao je vidjeti druge otoke s planinskih vrhova Jave.
Ako je natjecanje za hranu ili borba s drugim agresivnim susjedima
otežavala život, tada je odlučio pokrenuti se, i povesti obitelj sa so­
bom. No, ako je mogao izgraditi splav, tada je morao biti mnogo in­
teligentniji od svojih predaka.
Drugo nedavno otkriće o kojem je pisao znanstvenik John Mc-
Crone daje ozbiljnost ideji da je homo erectus bio vjerojatno inte-
 ligentniji nego što ga smatramo, jer je koristio vatru prije milijun i
pol godina. Od godine 1970. mnogi su antropolozi potpomogli sta­
jalište Louisa Leakeyja da je čovjek naučio paliti vatru tek prije
40.000 godina! Prema Leakeyjevu mišljenju, čovjek je postao rato­
borno stvorenje jer je noću sjedio oko vatre, pričajući priče o borba­
ma i junaštvu. Dakle, vatra je bila odgovorna za 'kulturnu eksplozi­
ju' koja je stvorila homo sapiensa.
Ali, 1970. i 1980. otkriven je dokaz o logorskim vatrama u Koobi
Fori i Chesowanji u Keniji. 'Leće' od narančaste zemlje pronađene
su zajedno s kostima i kamenim alatom homo erectusa. Slične leće,
široke oko 45 cm, nađene su uz logorske vatre domorodaca. Godine
1999., proučavanja Ralpha Rowletta sa Sveučiličta Missury u Ko­
lumbiji, nedvojbeno su učvrstila mišljenje da su te leće bile izrađe­
ne uz logorske vatre, a ne uz šumske vatre izazvane gromovima.
Rowlettov kolega Randy Bellomo na zanimljiv je način iskoris­
tio Zemljin magnetizam da dokaže kako su takve vatre postojale
prije mnogo godina. Kao što je Hapgood zabilježio, željezo u tlu
nanizano je u liniji s magnetskim polom i zagrijava 'neprestano' tu
liniju poput kompasa. Bellomo je otkrio da se sedimenti željeza Ko­
obi Fore neznatno razlikuju uz magnetsku liniju uslijed čestih po­
sjeta jednog nomadskog plemena tijekom dugog razdoblja.
Brian Ludwig sa Sveučilišta Rutgers proučavao je oko 40.000
kamenih rukotvorina i ostatke alata, pokušavajući odrediti jesu li
metode izrade alata ostale jednake. Pronašao je udubljenja koja su
poznata kao lomovi nastali zbog izlaganja vatri i na alatu starom mi­
lijun i pol godina.
I tako opet imamo dokaz da je homo erectus bio inteligentnije
biće nego se bilo koji antropolog to usudio tvrditi. To ponovno na­
vodi na pomisao da je poznavao vrstu govornog jezika.
Ako je znao sporazumijevati se jezikom i graditi splavi, tada slje­
deće pitanje postaje jasno samo po sebi: je li se moglo dogoditi da
homo erectus nije bio samo prvi čovjek, nego i prvi pomorac na duge
staze? Uspravan položaj tijela idealan je za pomno pretraživanje
obzora na moru. A on je imao mnogo vremena - pola milijuna godi­
na i više - da nauči skakutati po otocima i ploviti otvorenim morem.
 Imao je također mnogo vremena da razvije svoju opsesiju za zvijez­
dama.
Sve to pokreće drugo umjesno pitanje. Ako su naši preci plovili
morima prije 800.000 godina, zašto je čovjeku bilo potrebno još
792.000 godina (prva priznata civilizacija, Jerihon, datira iz 8.000.
godine pr. Kr.) da počne graditi civilizaciju? Vjerojatno je odgovor
da mu nije trebalo tako dugo. Naš je problem što mi ne prepoznaje­
mo znakove civilizacije kad ih vidimo - kao što su kamene lopte u
Kostariki, koje navode na pomisao da je čovjek plovio tisućama mi­
lja oceanom 'prije civilizacije'. No, ako nije postojala civilizacija,
zašto se treba brinuti? Ljudi plove oceanima uglavnom zbog trgo­
vačkih potreba. Vrlo je vjerojatno da je Hapgood imao pravo - da je
opća pomorska civilizacija postojala još prije 100.000 godina.
Postoji dokaz da su naši preci prije 400.000 godina - tada je to
bio homo sapiens - bili inteligentniji nego mi to mislimo. U djelu
Timescale (Vremenska skala) Nigel Calder izjavljuje: 'Piagetski
testovi primijenjeni na kameni alat iz Isimile u Tanzaniji, koji može
biti star oko 330.000 godina (datiranje uranom), dokazuju da su
tvorci bili inteligentni kao moderna ljudska bića. Postavljajući to
pitanje u djelu From Atlantis to the Sphinx, komentirao sam da je
razlog što se civilizacija nije razvila mnogo brže bio taj što su ljud­
ska bića sklona živjeti mehanički, radeći danas ono što su radili i ju­
čer i prošle godine. U svijetu danas živi vjerojatno bezbroj ljudi čija
je inteligencija tako velika kao i inteligencija samih znanstvenika,
umjetnika i drugih intelektualaca iz naših povijesnih knjiga, a ipak
ostaju nepoznati jer se nisu pokušali izvući iz svakidašnje osred-
njosti.
Dok sam pisao te primjedbe, Mike Morwood i znanstvenici iz
Novoga južnog Walesa još nisu otkrili alat u koritu jezera na Flore-
su, koje će pokazati da je homo erectus plovio morima još prije
800.000 godina. To je promijenilo moje mišljenje o ljudskome jezi­
ku. Poput većine ljudi, i ja sam pretpostavljao da je čovjek razvio
jezik u prošlosti prije 30 000 godina. Otkriće da je pekinški čovjek
bio ljudožder prisililo me da promijenim to mišljenje, i počnem vje­
rovati kako je bio dovoljno inteligentan da obavlja neki vjerski ob­
red pri kojem se služi jezikom. Bio sam sklon vjerovati da je 'eks-
 plozija mozga' koja se dogodila posljednjih 500.000 godina - to jest
iznenadni porast veličine čovjekova mozga - bio rezultat jezičnog
razvoja.
Ali, otkriće na Floresu baca sumnju na moju pretpostavku. Ono
daje naslutiti da je čovjek imao dovoljno znanja o jeziku i prije
800.000 godina ako je surađivao u gradnji splavi i plovidbi. To me
za uzvrat navelo da posumnjam, nije li jezik bio jednako prirodan
čovjeku kao i uspravan položaj tijela, pa su ljudi možda razgovarali
prije milijun godina. U tom slučaju čini se nepojmljivim da je govor
ubrzao razvoj civilizacije tek u posljednjih 10.000 godina. Već i sa­
mo znanje Maya o matematici i astronomiji čini tu ideju apsurd­
nom. Ako sumnjamo u Chatelainov dokaz o konstanti ninive i o dva
beskonačna broja otkrivena u Quirigu, ostaje nam dostignuće koje
je posve izvan onoga što smatramo normalnim ljudskim sposobno­
stima.
Sugerirao bih da postoji samo jedno logično rješenje: civilizaci­
ja je tisućama, možda desecima tisuća godina starija nego što misli­
mo. Ali, u tom slučaju, gdje su dokazi za to? Gdje su ruševine te
stare civilizacije ?
Kad su John West i Robert Schoch navijestili da je Sfinga možda
najmanje dva puta starija nego što egiptolozi vjeruju, bio je to iza­
zov stručnjacima koji su proučavali visoravan Gize. 'Pokažite nam
tu spornu civilizaciju!' Ali, bilo koji dokaz o njoj mogao je biti
zakopan u pustinjskome pijesku, kao što je bio slučaj s onom čud­
nom, monolitnom strukturom nazvanom Osireion, koja je bila zatr­
pana pod pijeskom ispod Hrama Setija I. To je struktura čiji blijedi,
masivni blokovi i nedostatak ornamenata navode na pomisao da se
radi o starijem stupnju egipatske civilizacije. Drugi dokaz možda
leži pod morem ili ledom Antarktika. Kada razmatramo dokaz ka­
kav su Hapgoodovi 'drevni morski kraljevi' ili konstanta ninive i
brojevi Quirige, postaje teško ne priznati da ima nečega čudnog u
odnosu na naš današnji ograničeni pogled na povijest čovječanstva.
Rekao bih da su jednako uvjerljivi dokazi koje je Flem-Ath sku­
pio dok je proučavao drevna religijska mjesta i njihove neobičnos­
ti, a koja su vidljiva na Zemlji.
 POGLAVLJE 7.

PALI ANĐELI

njihova su lica sjala poput sunca, a njihove oči bile su poput

I upaljenih svjetiljki. Iz njihovih usta izlazila je vatra. Njihova
odjeća je sličila perju, stopala su im bila purpurna, a krila sjajnija
od zlata, ruke bjelje od snijega.
To je bio prizor koji je dočekao Enoha, pradjeda Noe, kada su ga
jedne noći probudila dva visoka, blistava stvorenja. Stranci su podi­
gnuli Enoha u zrak, odakle su mu, pripovijeda nam, pokazali pro­
strano more, mnogo veće od mora okruženog otocima gdje sam ja
živio. Budući da je Enoh živio negdje na Srednjem istoku, ovo
more okruženo otocima vjerojatno je Mediteran, a mnogo veće
more može biti Atlantski ocean ili Pravi ocean o kojem se govori
u Platonovu prikazu Atlantide.
Prije nego je otišao s ta dva čudna posjetitelja, Enoh je dao upute
svojim sinovima da ga ne pokušavaju pronaći, što znači da je njego­
vo odredište bilo na Zemlji, a ne na nebu. Bio je prenesen na neko
mjesto puno svjetla, bez imalo tame koje je bilo pokriveno snije­
gom i ledom, na kraju Zemlje. Enoh je živio stoljećima prije po­
topa, zato je to rijedak opis doma bogova prije uništenja. Rečeno
mu je da je stigao na nebo. Christian i Barbara O'Brien koji su te­
meljito proučavali taj materijal, skloni su riječ nebo prevesti kao
planinsko područje.
Ne moramo putovati daleko da prepoznamo pravo mjesto ovdje,
na našem planetu, koje odgovara tom opisu, visoko mjesto s beskraj-
 nim danima i polarnim uvjetima koje leži na kraju Zemlje. Antark­
tik je najviši kontinent na planetu s prosječnom visinom dva puta
višom od drugoga najvišeg, od Azije. Je li 'nebo' koje su dva stran­
ca pokazala Enohu drugo ime za Atlantidu? Drugo ime za Antark­
tik?
Sve te zadivljujuće pojedinosti mogu se naći u Enohovoj knjizi.
Otkrivene na živopisnim stranicama, nalaze se metode drevnih znan­
stvenika koji su odlučili izmjeriti i pregledati svoj planet. Dok su to
radili, ostavili su nam otisak svojih nalaza u svetim mjestima po
cijelome globusu.
Ova važna knjiga zauvijek bi se izgubila da nije bilo pustolovnog
duha lutalice, jednoga od najvećih ekscentrika 18. stoljeća, Škota
Jamesa Brucea, koji se rodio 1730. godine i proveo 12 godina života
u tajanstvenoj potrazi u nepoznatim predjelima srca Afrike. Jedna
od najzanimljivijih stvari koje je donio sa sobom bila je zaboravlje­
na Enohova knjiga, smatrana tako mračnom i bogohulnom da bi
svaki kršćanin doveo svoju dušu u opasnost time što bi je čitao.
Bruce je bio škotski aristokrat. Potekao je iz kraljevske dinastije
Roberta od Brucea koji je porazio Engleze u borbi kod Bannock-
burna godine 1314. James Bruce je bio strašan neprijatelj u borbi,
visok 195 cm, snažno građen, crvene kose i prodorna glasa. Bio je
strašan sebičnjak, pa je moguće shvatiti što je navodilo ljude da ga
ne vole. Umro je ogorčen i sam.
Kao učenik u Harrowu, Bruce je želio postati svećenik, a njegov
je otac htio da postane odvjetnik. Obojica su bila razočarana. Bru-
ceov pokušaj da studira tako ga je opterećivao, da je doživio živčani
slom, pa mu je otac dopustio da pođe svojim putem. Njegova je am­
bicija bila putovati u daleke krajeve, istraživati nepoznato. Tražio je
dopuštenje da postane trgovac u Indiji, no tada se pokolebao jer se
zaljubio. Na nesreću, djevojka - siroče bogatog trgovca vinom, s vi­
nogradima u Španjolskoj i Portugalu - imala je tuberkulozu. Bruce
i njegova mlada žena bili su na putu za Provansu, kad se ona izne­
nada razboljela u Parizu i umrla za nekoliko dana. Očajan od tuge,
Bruce ju je dao pokopati u samu ponoć. Tada je kroz oluju odjahao
do Boulogne, gdje se onesvijestio.
 Vrativši se u Škotsku, povukao se. Počeo je proučavati strane
jezike i povijest - osobito su ga zanimali slobodni zidari i vitezovi
templari. Zato se uputio na putovanje želeći posjetiti templarska mje­
sta u Europi. Morao se vratiti kad mu je otac umro. Sa 28 godina
Bruce je postao nasljednik velikog imanja.
Na pomolu je bilo razdoblje parnih strojeva, i industrijska revo­
lucija već je započela. Naravno, Brucea to nije zanimalo - njegovo
je srce bilo u Srednjem vijeku, sanjao je o vitezovima i križarima.
Imao je sreću, otkrili su ugljen na njegovoj zemlji u Kinnairdu, i on
ju je ustupio rudarskoj tvrtki, koja mu je to bogato platila. Tada je
otputovao u Španjolsku proučavati arapske rukopise u Escorialu,
putovao je niz Rajnu brodom te proučavao starine u Italiji.
Bruce je bio slobodni zidar, pripadao je loži Canongate iz Kil-
winninga. Uz pomoć drugoga slobodnog zidara, lorda Halifaxa, po­
nuđeno mu je mjesto konzula u Alžiru što je silno odgovaralo nje­
govu romantizmu, i obećavalo slobodno vrijeme za arheologiju. No,
pokazalo se da je to teži posao nego što je očekivao. Alžirski zaljev
bio je nestabilan, težak i povremeno pun nasilja. Jednom je prilikom
neki sudski službenik zadavljen u konzulovoj prisutnosti. Bruce je
trebao svu svoju tvrdoglavost i odlučnost kako bi izbjegao da ga ve­
žu u vreću i bace u Mediteran. Nakon dvije godine s olakšanjem je
napustio to mjesto.
Tada se sa trideset pet godina spremao krenuti u pustolovinu svo­
jega života. Još uvijek nije poznat njegov pravi životni cilj. U knjizi
The Blue Nile (Plavi Nil) objavljenoj 1962. godine Alan Moorehe-
ad ne sumnja kako je bio opsjednut mišlju da pronađe izvor Nila, što
bi ga sigurno proslavilo. U to vrijeme izvor Nila nije bio otkriven.
Poznato je da su ga oduševili crni Židovi Abesinije (sadašnje Etio­
pije), falasi. Njihova je prisutnost navodila na pomisao da su upra­
vo oni iz Jeruzalema donijeli Zavjetni kovčeg. Kao čovjek koji se
duboko zanimao za svete tekstove, James Bruce je svakako želio
pronaći što više činjenica o čudnoj tajni Enohove knjige. Apokrifnu
knjigu Staroga zavjeta čuvali su s poštovanjem rani kršćanski teo­
lozi, npr. Origen i Klement iz Aleksandrije, a tada je nestala. Glasi­
ne su navodile na pomisao da knjiga sadržava skandalozne podatke
 o anđelima i njihovu seksualnom ponašanju, objašnjavajući možda
zašto je rana Crkva odlučila to zatajiti (ako je to doista bilo tako).
Susrećući se s mnogim opasnostima i pustolovinama, kao što su
brodolomi i pljačkaši, Bruce se probio do Kaira, odakle je otplovio
uz Nil. Namjeravao je otići u Abesiniju, zemlju nepoznatu Europ­
ljanima - posjetila su je samo dva katolička misionara - a kao pro­
testant Bruce nije imao visoko mišljenje o katolicima.
Prvi dio njegova putovanja bio je dosta ugodan - plovio je bro­
dom uz Nil do Asuana. Ondje ga nije uplašila prva pojava mrene na
oku, nego lokalni rat. Odlučio je nastaviti plovidbu do Crvenog mo­
ra. Nekoliko tjedana suočavao se s nepoznatim područjem. Napo­
kon su Bruce i njegova pratnja našli put do grada Gondara, koji je
tada bio glavni grad Abesinije, a sastojao se od oko 10 000 kolibica
od ilovače sa stožastim krovovima. Iznad njih se uzdizala kraljevs­
ka palača s pogledom na golemo more, gotovo posve okruženo oto­
cima, na jezero Tanu.
Ime Abesinija znači 'zbrka'. Bruce je doista našao zemlju u ne­
miru - očito je to bilo njezino uobičajeno stanje. Kralj i njegov vezir
nisu bili u gradu, nego u kaznenoj ekspediciji. Uskoro je postalo
jasno da se ovdje iznimno visoka razina nasilja smatrala prilično
normalnom pojavom. Vojnici su jahali okolo s testisima svojih ne­
prijatelja koji su se ljuljali na njihovim kopljima. Njihov omiljeni
obrok je bio mesni odrezak koji su jeli sirov, jednostavno ga režući
s bedra žive krave, nakon čega je sirovi ostatak bio pokriven ze­
mljom, a životinja otjerana. Bruce se upoznao s kraljem Tecla Hai-
manoutom i njegovim vezirom Rasom Michaelom kad su se vratili
s ratnog pohoda. Upravo su se zabavljali kopanjem očiju tucetu za­
robljenika.
Bio je sretne ruke. Mogao je biti kastriran, mogao je ostati i bez
glave. Ali, Rasu Michaelu se svidio, pa mu je dao zapovjedništvo
nad eskadronom kraljeve konjice. Bruce se uvijek volio isticati od­
jeven u pancirni oklop. Umetnuo je svoje pištolje u širok pojas te
zaprepastio domaćine sposobnošću da ubija planinske ptice grablji­
vice dok je galopirao na bojnom konju.
Odabravši pravo vrijeme, Bruce se uspio baviti i iskapanjem.
Odveli su ga na vrh planine gdje se nalazio izvor rijeke Little Abbai.
 Njegov ga je vodič uvjeravao da je to izvor Nila. Na Brucea je to
ostavilo snažan dojam. Ali, vodič nije imao pravo - izvor Bijelog
Nila je tisuću milja udaljen i nalazi se južno, u jezeru Viktoriji, dok
je izvor njezinog pritoka, Plavog Nila zapravo u jezeru Tani, neko­
liko milja sjevernije od planine na kojoj se nalazio. Bruce je bio više
entuzijast nego savjestan zemljopisac. Ali u samostanu Gondaru, na
obalama jezera Tane, naišao je na otkriće koje je nadmašilo njegovu
pogrešnu pretpostavku o izvoru Nila.
Abesinija je postala kršćanska zemlja 320. godine po. Kr., ali bu­
dući da se nalazila tako daleko od velikih sjevernih središta kršćan­
stva, zadržala je vlastitu tradiciju. Jedan od najzanimljivijih dijelo­
va te tradicije sadržan je u epu Kebra Nagast ili Knjiga o slavi kral­
jeva. Kad je Bruce otputovao u Gondar, nitko u Europi nije nikad
ništa čuo o tom epu. U njemu se priča kako je Zavjetni kovčeg do­
nesen u Etiopiju iz Jeruzalema u 9. stoljeću pr. Kr. Čini se da je kra­
ljica od Sabe imala svoj glavni grad u Abesiniji. Bila je prekrasna
mlada djevica, koja je nakon šest godina provedenih na prijestolju
čula za Salomona i njegovu mudrost, pa je otputovala u Jeruzalem
da ga vidi. Oboje su bili zadivljeni jedno drugim, i dan prije njezi­
na odlaska iz Jeruzalema zamolio ju je da provede noć s njim. Pri­
stala je pod uvjetom da zadrži nevinost. Salomon joj je to obećao,
ali je i on postavio neobičan uvjet - da će sve ovisiti o njoj - ona
neće smjeti uzeti ništa što pripada njemu. Budući da nije imala ta­
kvih namjera, pristala je.
Usred noći kraljica je ustala popiti malo vode. Salomon se pro­
budio i upozorio je da je prekršila obećanje. 'Ali, to je samo voda!',
prosvjedovala je. 'Što je dragocjenije od vode?', upitao je Salomon.
I budući da se morala složiti s njim, žrtvovala je svoje djevičanstvo.
Poslije devet mjeseci rodila je u Aleksandriji sina. Kad je mladić
navršio 20 godina, pošao je u Jeruzalem da vidi svojega oca. Salo­
mon ga je tako zavolio da ga je imenovao kraljem. Na povratku u
Abesiniju pratili su ga najstariji sinovi Salomonovih dvorjana. Bili
su potišteni i očajni što su ostavili Zavjetni kovčeg, najsvetiji židov­
ski simbol koji je sadržavao ploče zakona što ih je Mojsije dobio na
planini Sinaju. Zato je sin velikog svećenika savjetovao da Kovčeg
uzmu sa sobom. To su i učinili uz pomoć Gospodinovog anđela, ko-
 ji je izjavio da je i sam Kovčeg odlučio kako je vrijeme da napusti
Jeruzalem.
I tako je, prema epu Kebra Nagast, Kovčeg stigao u Abesiniju.
Kad je Bruce to pročitao, vjerojatno je bio jako uzbuđen. Činilo
se kako to pokazuje da je Abesinska crkva najstarija na svijetu, te
da vuče korijene još od kralja Salomona. Tko zna, možda je to tako
i sa slobodnim zidarima. Prema falasima, crnim Židovima iz Abesi-
nije, možda oni potječu od dvorjana koji su pratili mladoga kralja u
Abesiniju. Je li Bruce čuo za ep Kebra Nagast na svojim istraživa­
njima - možda u Escorialu - i je li moguće da motiv njegova dola­
ska u Abesiniju nije bio pronaći izvor Nila, nego Zavjetni kovčeg?
Bruceovo sljedeće otkriće bilo je još uzbudljivije. U istom samo­
stanu dopustili su mu da pročita kopiju davno izgubljene Enohove
knjige. To je izazvalo tako mnogo znatiželje, da se astrolog kraljice
Elizabete, dr. John Dee pokušao domoći kopije po svaku cijenu, čak
i na natprirodan način. On i njegov magijski pomoćnik Edward Ke-
lley sudjelovali su na seansama u kojima su 'anđeli' (ili duhovi) dik­
tirali Enohovu knjigu - ili barem nešto od Enohove knjige - Kellye-
ju. (Nikad nećemo doznati je li to bio onaj tekst koji je Bruce otkrio,
jer je tekst nestao).
Čak i kratak pogled na taj rukopis vjerojatno je objasnio Bruceu
zašto su ga ranokršćanski znanstvenici smatrali značajnim - tvrdilo
se da je to barem dio povijesti svijeta, koji nedostaje. Enoh je bio
Adamov unuk i sin Kaina, a bio je i otac Metuzalema, Noinog dje­
da. Bruce je to mogao smatrati samo zanimljivim proširenjem bib­
lijskoga kanona. Bio je visoko obrazovan Škot, koji je živio u doba
Voltairea i Gibbsona, no morao je smatrati sadržaj Enohove knjige
fantastičnim, ali i apsurdnim mitom. S druge strane, kao slobodni
zidar, također je moguće da je pročitao tu knjigu sa snažnim osob­
nim zanimanjem za staru tradiciju slobodnih zidara, prema kojoj je
Enoh predvidio propast svijeta zbog velikog potopa.
Bila je godina 1770., godina dana nakon što je stigao u Abesi­
niju. Kada se vratio iz Gondara, počeo je građanski rat. Bruce je
odlučio i sam sudjelovati u ratu jer je bio ratni zapovjednik, ali rat
je završio porazom, bijegom Rasa Michaela i pokoljem njegovih pri­
staša.
 Bruce je preživio pa je mogao napustiti zemlju koju je došao
braniti. Bilo je to dugačko i iscrpljujuće putovanje u civilizaciju -
trajalo je oko 18 mjeseci. Proveo je neko vrijeme oporavljajući se u
Italiji i Parizu, prije nego se konačno vratio u London u lipnju 1774.
godine.
Ova egzotična priča nema lijep završetak. Moglo bi se očekivati
da će putovanja donijeti Bruceu slavu, jer je 18. stoljeće neobično
voljelo putopisne priče - James Boswell je postao slavan jer je po­
sjetio Korziku, dok je varalica imenom George Psalmanazar, koji je
tvrdio da je iz Formoze (sada Tajvana) stekao slavu i postao bliski
prijatelj dr. Johnsona. Ljudi su prihvaćali Brucea više kao Marka
Pola na povratku iz Kine. Oni koji su čitali prikaze putovanja Marka
Pola, smatrali su ih fikcijom. James Bruce je doživio nešto slično
kad je pričao o ljudima koji jedu odreske sa žive stoke i režu dije­
love svojih bližnjih s istom okrutnošću. Ljudi su uljudno slušali,
skrivajući smiješak nevjerice, koji je nastao djelomice zbog načina
kojim je Bruce pričao priču, jer nije mogao prikriti visoko mišljenje o
sebi.
Otišao je u London, pronašao siromašnog svećenika Latrobea, te
proveo godinu dana diktirajući mu svoju knjigu Travels to Discover
the Source of the Nile (Otkrivanje izvora Nila). Obećao je platiti
svojem pisaru kad bude završen peti dio knjige, iako je bilo karak­
teristično za njegovu podlu i neiskrenu prirodu da odgađa isplatu.
Tada je pokušao prevariti Latrobea dajući mu samo pet gvineja.
Moglo se gotovo očekivati da će se njegova knjiga primiti sa zlo­
bom i podrugivanjem. Umro je pet godina nakon toga. Spotaknuo se
na stubama i pao na glavu.
Mora se priznati: unatoč svim nedostacima svojega karaktera,
Bruce je napisao jednu od najboljih putopisnih knjiga! Obavio je i
drugu važnu ulogu u literaturi vrativši Enohovu knjigu - ništa ma­
nje nego tri primjerka. Jednu od njih je darovao knjižnici Bodleian
u Oxfordu, a drugu Nacionalnoj knjižnici u Parizu - treći primjerak
je zadržao za sebe, uz Jobovu knjigu - tvrdio je da tamo i pripada.
Ponavljam da nije znao odabrati pravi trenutak. Usred Prosvjetitelj­
skog doba zanimanje za religiju bilo je slabo, i crkve su bile napo-
 la prazne. Nitko se nije zanimao za nerazumljivu apokrifnu biblij­
sku knjigu i ona je ostala neprevedena.
Enohova knjiga pojavila se konačno u engleskom prijevodu
1821. godine, više od četvrt stoljeća nakon Bruceove smrti. Preveo
ju je hebrejski znanstvenik Richard Laurence. Sada je svijet bio
spreman za nju - bilo je doba romantizma sa sveopćim zanimanjem
za duhove, demone i sve nadnaravno. Priča o razbludnim palim an­
đelima uzbudila je široko čitateljstvo.
Možemo reći da je Enohova knjiga proistekla iz 6. odlomka
Knjige Postanka, koji govori o tome kako su sinovi Božji - anđeli
- opazili da su kćeri čovjeka lijepe pa su odlučili uzeti ih za žene.
'Oni su bili divovi na Zemlji onih dana - kad su se sinovi Boga
združili s kćerima čovjeka i dali im djecu koja su postala moćni
ljudi, vrlo poznati!'
Enohova knjiga objašnjava tu priču. Čini se da je u danima Ja-
reda, Enohova oca, 200 pobunjenih 'anđela' koje zovu 'čuvari',
sišlo na vrh planine zvane Hermon, visoke 2 740 m., i spremali su se
spustiti u doline s namjerom da imaju seksualne odnose sa smrtnim
ženama.
Prema Enohu, činilo se da su pobunjeni anđeli uzimali žene
smrtnice k sebi u postelju, a njihove su ljubavnice rađale 'divove'
koji su doslovno bili neobuzdani. Počeli su 'gutati' ljudska bića, ra­
zvijajući okus za krv. Najjednostavniji način da se da smisao tom
odlomku jest pretpostaviti, da su izdanci 'čuvara' postali nasilni i
skloni ratovima, prilično slični Abesincima Bruceovih dana, čije su
ga okrutnosti natjerale da pobjegne iz zemlje. Očito je da su pobu­
njeni anđeli također naučili ljude umijeću pravljenja oružja uz
pomoć taljenja. Žene su poticali na seksualnu slobodu, učeći ih ka­
ko da nose ukrase i koriste šminku. Naučili su ih i vradžbinama i
obrednoj magiji. Pritom izranja slika rane plemenske civilizacije,
kada su se žene morale navikavati da rađaju djecu i rade teške po­
slove. 'Čuvari' su ih naučili da život može biti ugodniji ako na seks
gledaju kao na sredstvo uživanja. Naučili su ih i kako da se riješe
neželjenih posljedica svojega promiskuiteta.
Moderni čitatelji možda gledaju na to s odobravanjem, misleći
da su žene onoga vremena vjerojatno trebale ohrabrenje za slobodu.
 To je bilo gledište što su ga imali romantičari poput lorda Byrona i
njegovog prijatelja Thomasa Moora. Byronova drama Heaven and
Earth (Nebo i Zemlja) pojavila se iste godine kad i prijevod Enoho-
ve knjige, a temelji se na odlomku iz Postanka o sinovima Boga koji
su uzimali kćeri čovjeka za žene. Drama završava spektakularnim
prizivanjem potopa, a bilješke pokazuju da je 'Enohova knjiga, koju
su sačuvali Etiopljani, po njihovu pričanju bila prethodnica velikog
potopa.' Godine 1823. Moore je objavio poemu The Loves of the
Angels (Ljubavi anđela), utemeljenu na istoj temi.
Pobunjeni 'čuvari' nisu bili samo učitelji u zavođenju. Jedan je
poučavao astronomiju, drugi astrologiju, jedan se bavio znanjem o
oblacima ili je znao kako uzvratiti magijske čarolije. Netko je znao
o Suncu, Mjesecu i Zemlji. Unatoč njihovim namjerama, Bog je
odlučio da budu kažnjeni. Poslao je vlastite čuvare želeći učvrstiti
svoju volju. Među njima su bili Gabriel, Rafael i Uriel. (Ti sluge
Božji zovu se također čuvari, što navodi na pomisao da nisu svi
čuvari bili pobunjeni duhovi). Pobunjeni čuvari bili su uhvaćeni i
utamničeni. (Čini se da je Bog Starog zavjeta bio nemilosrdan poput
kakvoga ljudskog silnika). Knjiga Andrewa Collinsa From the Ashes
of Angels (Iz pepela anđela) objavljena 1996. godine možda je naj­
bolji uvod u tu temu. Zatvor pobunjenih čuvara nalazio se blizu
mjesta na koje su se spustili, to jest na planini Hermon.
Tada je Bog želio pročistiti Zemlju velikim potopom koji je pre­
živio samo Noa. Ali prije toga Enoh mora ispričati još jednu priču.
Čini se da je njegov sin Metuzalem imao sina Lameha, čija je žena
rodila dijete Nou. Njegov izgled je zaprepastio njegova oca: djete­
tova koža nije bila iste boje kao koža drugih ljudi Srednjega istoka,
smeđa, nego potpuno bijela i ružičasta, slična koži stanovnika sje­
vera. Njegova je kosa bila također bijela, a oči prekrasne i činilo se
da osvjetljavaju sobu.
Lameh je otišao Metuzalemu, svojem ocu i rekao mu: 'Dobio sam
čudnog sina koji ne sliči ljudskom biću, nego više djetetu anđelu.'
Lameh je pretpostavljao da je otac njegova djeteta jedan od čuvara.
Metuzalem ga nije mogao razuvjeriti, nego je pošao tražiti svojega
oca Enoha, koji se povukao u neku daleku zemlju (u dijelu iste priče
nađene među Svicima s Mrtvog mora, ta je zemlja nazvana raj).
 Enoh je rekao Metuzalemu da uvjeri svojega sina, kako je novoro­
đenče zaista njegov sin, a nazvat će ga Noa. Enoh je u viziji pred­
vidio da će svijet biti ilništen potopom, ali Noa i njegova djeca bit
će 'spašeni od pokvarenosti' koja je zahvatila zemlju. (Očito je da
su se ti događaji dogodili prije nego su čuvari stigli na Zemlju.) I ta­
ko se dogodilo da je Bog odabrao Nou za oca nove rase čovječanstva.
Ipak, čovjek se ne može oteti dojmu da Enoh možda nije bio po­
sve iskren Metuzalemu i da će ova buduća rasa možda imati vezu s
palim anđelom i njegovom naravi.
Enohova knjiga koju je Bruce donio iz Abesinije, nije bila jedi­
na verzija. Poslije su pronađeni mnogi fragmenti, čak na grčkom i
latinskom jeziku. No, jedna druga knjiga, na slavenskom jeziku, sa­
državala je zanimljive dodatke priči.
Treba reći da je Enohova knjiga napisana 200 godina pr. Kr., a to
je vjerojatno učinio neki član zajednice esena u Kumranu na Mrtvo­
me moru. Usmena tradicija bila je mnogo starija. Slavenska verzija
poznata kao The Secrets of Enoch (Enohove tajne) vjerojatno je kom­
pilacija židovskog autora koji je živio u Aleksandriji u doba Isusa.
Ona sadrži prikaz koji počinje odlomkom Enohove otmice kad
su visoka bića odletjela s njim na mjesto vječne svjetlosti, koje je
bilo pokriveno snijegom i ledom.
Kad su stigli na odredište, Enoha su poveli na putovanje na ko­
jem je vidio strašan ponor koji je postao prototip kršćanskog pakla:
I ljudi su me poveli u sjeverni predio i pokazali mi strašno
mjesto, na kojemu je bilo svih vrsta mučenja. Vladala je groz­
na tama i neprobojna tmina. Nije bilo svjetla, nego samo su­
morna vatra koja je uvijek gorjela, a užarena rijeka protjecala
je kroz to mjesto, koje je bilo okruženo vatrom. Na sve strane
vladali su hladnoća i led. Vatre su gorjele, ali posvuda je bilo
hladno i ledeno. Zatvorenici su bili divlji, a anđeli strašni i ne­
milosrdni, nosili su opasno oružje. Njihovo mučenje bilo je
nemilosrdno.
Ja sam rekao: 'Jao, kako je strašno to mjesto!'A ljudi su mi
rekli: 'Enoh, ovo je mjesto za one koji ne štuju Boga, koji čine
loša djela na Zemlji.'
 Pakao je bio kršćanski koncept koji, kao ni Vrag, nije bio poznat Ži­
dovima. 'Šeol', riječ katkad prevedena kao 'pakao', značila je mje­
sto na kojemu se uništavao otpad i taj odlomak, koji, čini se, nago­
vještava Danteov pakao, bio je vjerojatno glavni razlog da je Eno-
hova knjiga 'nestala'. Ideja da nebo može biti mjesto mučenja, bila
bi neprihvatljiva crkvenim očima.
Nakon letimičnog pogleda na 'pakao', Enoha su poveli na puto­
vanje - ovaj put ga je vodio anđeo Gabriel - po raju, ili 'vrtu is­
pravnosti.' Čini se da je to bio rajski vrt, jer kad je primijetio jedno
osobito prekrasno drvo nježna mirisa, rekli su mu da je to Drvo spo­
znaje s kojega je Eva ubrala jedan od plodova (bilo je očito da su ti
plodovi visjeli u skupinama poput grozdova, pa se nije moglo radi­
ti o jabukama). Činilo se da Gospodina, kojega su zvali Jahve - Elo-
him, zabrinjava jedno drugo drvo, Drvo života. Ako čovjek pojede
plodove s toga drveta, njegov će se život produžiti u nedogled.
A sada dolazi jedan od najzanimljivijih odlomaka Enohove knji­
ge. 'I ja sam vidio onih dana kako su anđeli dobivali dugačke
konopce. Oni su uzimali krila i letjeli prema sjeveru. Pitao sam jednog
anđela: 'Zašto su uzeli konopce i odletjeli?' A on je odgovorio: 'Od­
letjeli su na mjerenje .'
Čvoraste 'konopce' koristili su i egipatski svećenici kad su plani­
rali graditi svoje hramove. Ti konopci nisu bili ništa drugo nego pra­
ktičan geometrijski alat. Christian O'Brien, inženjer s mjeračkim
iskustvom, prevodi taj odlomak svjetovnim izrazima: 'Tada sam vi­
dio kako su neki anđeli dobili dugačke 'vrpce' za mjerenje i oni su
se požurili na sjever. Zato sam pitao anđela koji je bio blizu mene,
zašto su oni uzeli te vrpce i otišli. A on je odgovorio: 'Otišli su oba­
viti mjerenja'.
Anđeli koji nešto mjere? To nema smisla u kršćanskoj zamisli
anđela. Ali, što ako su ta bića bila drevni znanstvenici, koji su se
bavili geološkim i zemljopisnim ispitivanjima i mjerenjima?
Enohova knjiga također otkriva općenito važnu svrhu mjerenja
riječima:' Ove mjere otkrit će sve tajne Zemljinih dubina ...'. Radi­
lo se o geološkom mjerenju. Rand je dobro poznavao knjigu Andre-
wa Collinsa From the Ashes of Angels koja prepričava Enohovu
priču. Collins opisuje kako je krajem 19. stoljeća babilonska eks-
 pedicija sa Sveučilišta u Pensilvaniji otkrila dijelove razbijenog
valjka od ilovače u Nipuru, dijelu koji se još uvijek zove Mezopo­
tamija. Ti dijelovi pronađeni su u hramu Enlila, vrhovnog boga Su-
merana, koji je bio manje značajan samo od Anua, Gospodara uni­
verzuma, i bili su ispisani klinastim pismom. Prisjetimo se pločica
pronađenih na brežuljku Kuyunjiku 1852. godine, koje dokazuju da
je postojao ep Gilgameš. Može im se oprostiti pretpostavka da je
prijevod toga valjka postao iznimno važan, ali vratili su ga na Sveuči­
lište u Philadelphiji. To je učinio profesor Herman V. Hilprecht. Os­
tavio gaje u podrumu muzeja i još je ondje zamotan.
U povijesti psihičkih istraživanja, Hilprecht je poznat zbog dru­
goga čudnog događaja koji se tiče Nipura. Godine 1893. pokušao je
dešifrirati natpis s nekog prstena, za koji je vjerovao kako potječe iz
Belovog hrama. Iscrpljen jalovim nastojanjima, zaspao je. Sanjao je
da mu je svećenik Belovog hrama pokazao sobu s blagom, te mu
objasnio da je 'prsten' dio zavjetnog valjka koji je bio razrezan na
tri dijela. Kad mu je bilo naređeno da izradi naušnice za Belovog si­
na Niniba, svećenik je odlučio razrezati valjak. Treći dio neće nikad
biti pronađen, rekao je svećenik. Ali drugi dio još uvijek postoji.
Sljedećeg dana, naoružan ovom novom informacijom, Hilprecht
je otkrio da je njegov san bio točan. Drugi prstenje postojao među
katalogiziranim stvarima i kad su dva dijela bila postavljena jedan
uz drugi, mogao se pročitati natpis bogu Ninibu. Poslije je potvr­
đeno da su oba prstena potekla iz riznice Belovog hrama. Kao što je
svećenik u snu rekao, treći dio nije nikad pronađen.
Proći će još 20 godina prije nego će profesor iz Bryn Mawr, ime­
nom George Aaron Barton skupiti sve dijelove prosute u tri kutije.
Njegovo otkriće najprije ga je ispunilo oduševljenjem. Nije se radi­
lo o popisu riznice hrama niti o himni Enlilu, nego je to bila dugač­
ka priča koju treba usporediti s Gilgamešom. Barton je mislio daje
to najstariji tekst na svijetu. Bio je zabilježen na devet pločica. Ko­
načno je zaključio da je to sumerska verzija mita o stvaranju svijeta.
Njegov prijevod tog zapisa u knjizi Miscellaneous Babylonian In­
scriptions (Razni babilonski natpisi) objavljenoj 1918. godine nije
uspio uzbuditi ni njegove kolege, a još manje javnost koja se više
brinula za kraj Velikoga rata.
 Prošlo je više od pola stoljeća prije nego je primjerak Bartonove
knjige (1970. godine) došao u ruke geologa Christophera O'Briena,
koji je proveo velik dio života radeći za britanski Naftni institut na
Srednjem istoku. O'Brien je i sam naučio čitati klinasto pismo, a
dok je pregledavao Bartonov prijevod i reprodukcije originalnih te­
kstova, zaključio je kako mnogi dijelovi nisu objašnjeni, pa ih je
odlučio sam prevesti.
Otkrio je da se ne radi o mitu o stvaranju koji opisuje sumerske
bogove. Činilo se da je tekst vrlo prizeman prikaz kako je skupina
ljudi, nazvanih Anunnaki ili Anannage, osnovala poljoprivrednu za­
jednicu Kharsag na nekoj zaravni u planinskom području. Ta naseo­
bina poznata je i kao Ehdin, što nas podsjeća na Eden (raj), kako
ističe O'Brien. Čitatelji Sitchinove knjige Earth Chronicles odmah
će prepoznati Anunnakije kao bića s 'dvanaestog planeta' Niburua
koji su, tvrdi autor, stigli na Zemlju prije gotovo pola milijuna godi­
na u potrazi za zlatom koje bi koristili (na neki tajanstveni način)
kako bi zaštitili atmosferu svojeg planeta od uništenja. Sitchin nala­
zi dokaz za te svemirske posjetitelje u Starom zavjetu, i u raznim
sumerskim tekstovima (iako se ne radi o tekstovima iz Kharsaga).
On vjeruje da su čovjeka pretvorili u roba kako bi radio teške poslo­
ve u rudnicima zlata.
Christian O 'Brien, njegova žena i suautorica Barbara Joy, odbili
su hipotezu o svemircima. Bili su studenti istočnjačke religije i
skloni prihvatiti postojanje 'astralnih zrakoplova', postojanje kraljev­
stva izvan čvrste materije. Zato, iako se nikada nisu izjasnili odakle
su Anannage došli, čini se da su vjerovali kako se više radi o 'paralel­
noj dimenziji'. Slična podjela mišljenja postoji među onima koji
proučavaju fenomen NLO-a. U vrijeme kada su ti objekti prvi put
uzbudili javnost, krajem 1940. godine, većina pisaca koja se zani­
mala za to, mislila je da su 'leteći tanjuri' posjetitelji s drugih svje­
tova. U posljednje vrijeme sve se više prihvaća mišljenje da su 'oni'
doslovno izvanzemaljci, dakle, da mogu kontrolirati 'višu vibracij-
sku razinu' i ne smiju se smatrati čistom materijom.
Godine 1986. O'Brienovi su objavili svoj prikaz natpisa u Khar-
sagu u djelu The Genius of the Few: The Story of Those Who Foun­
ded the Garden of Eden (Genije izabranih: Priča o onima koji su
pronašli Edenski vrt). Ne iznenađuje činjenica da svojim pažljivim,
znanstvenim i neuzbudljivim pristupom knjizi nisu uspjeli utjecati
na Sitchina i Velikovskog. Knjiga je bila previše kontroverzna za
akademike, a pretrezvena i eruditska za široku publiku koja je guta­
la drevne misterije. Ali, od tada je privlačila mnogobrojne čitatelje.
Naslov knjige je citat Andrea Parrota, O'Brienovoga mentora u
arheologiji, koji je isticao kako je plamen srednjoistočne civilizaci­
je 'zapalio istodobno mnoga mjesta: Suzu, Lagaš, Ur Uruk, Ašnu-
nak, Ninivu i Mari dok napokon, zahvaljujući geniju izabranih, nije
djelovao kao u alkemijskom topioničkom loncu. To je čudesna mno­
gostrana umjetnost'.
O'Brienovi pitaju što je potaknulo to simultano sijanje civilizaci­
je na tako mnogo mjesta? Vjeruju da se odgovor nalazi u Ananna-
geu, ili (kako ih oni više vole zvati) u Blistavim bićima čije se ime
objašnjava u drugom poglavlju knjige The Genius of the Few. O'Bri­
en se pita zašto Biblija počinje rečenicom' Na početku je Bog stvo­
rio nebo i zemlju" kad se kaže da je Elohim stvorio nebo i zemlju?
Elohim je množina, a ne jednina, zato treba reći da su bogovi stvo­
rili nebo i zemlju. Da je Biblija mislila na Boga, ona bi koristila ob­
lik jednine, el, što zapravo znači 'blistav'. Ta riječ se može pronaći
u mnogim starim jezicima. Na sumerskom ona znači 'blistavilo', na
babilonskom ellu znači 'blistavi'. Čak engleska riječ elf znači blista­
vo biće, dok u Cornwallu gdje ja živim el označava anđela (na starom
cornish jeziku).
I tako Biblija kaže da su Blistava bića, koja su stvorila nebo i
zemlju, rekla: 'Stvorimo čovjeka po našoj slici.' Jahve, vođa tih bi­
ća, zasadio je vrt u raju, a prorok Enoh nije hodao 's Bogom' nego
s blistavim bićima.
O'Brien ističe drugu važnu točku. Riječ 'heavens' (nebo) -
ha'shemin - prije je značila gorovito zemljište. 'Earth' (zemlja) -
ha'ares - znači tlo, ili u ovom kontekstu - nisko zemljište. Tako Bi­
blija zapravo kaže da su ova bića (ili anđeli) stvorila brda i doline,
a brda su uključivala Edenski vrt.
O'Brien također priča kako je pronašao ep Kharsag u Nipuru,
opisujući da ga je iz podruma filadelfijskog muzeja iskopao George
Barton, te ga preveo kao da se radi o religioznim fragmentima, obja-
 šnjavajući zašto Bartonov prijevod smatra tako nezadovoljavaju­
ćim, s dugačkim navodima iz originalnog teksta na akadski. O'Brien
zatim priča o Kharsagu nakon što su se na Zemlju spustila Blistava
bića. I on smatra ta bića više ili manje identičnima čuvarima iz Eno-
hove knjige.
Budući da čitatelja može zbuniti razgovor o tim bićima ili čuva­
rima, savjetujem da ovdje govorimo o njima kao o civilizatorima, kao
o 'izabranima', čiji genij je stvorio civilizaciju. Ep Kharsaga obja­
šnjava da to nisu bili anđeli - inače bi bili imuni na kugu koja je uni­
štila Eden - nego su to bila bića od krvi i mesa, čije su moći i talenti
bili daleko iznad onih što su ih imala ljudska bića onog vremena.
Vođa onih koji su donosili civilizaciju zvao se Enlil - to je ime
boga u čijem je hramu pronađen valjak Kharsag. Enlilova žena, go­
spodarica od Kharsaga zvala se Ninlil. Oni su odlučili da naselje
nazovu Edin, što je akadsko ime za visoravan. Ime Kharsag znači
'zračni ograđen prostor.'
Drugim riječima, Blistavi su izgradili prvo poljoprivredno nase­
lje na svijetu, gdje su ljudska bića bila primitivni lovci. Odabrali su
područje okruženo planinama- O'Brien vjeruje da je to mjesto gdje
se spaja današnji Libanon sa Sirijom i Izraelom. Smatra da je to bilo
oko 8 000. godine pr. Kr. Na tu Edensku visoravan donijeli su civili­
zaciju, izgradili kuće od cedrovine, napravili spremišta, iskopali jar­
ke za navodnjavanje. Enlil i drugi vođe imali su velike kuće, a po­
stojala je i bolnica za žene. Okolni brežuljci bili su pokriveni voćnja­
cima, sadile su se žitarice. Žetve su bile tako obilne da su dopuštali i
svojim susjedima da se pridruže njihovu naselju i dijele njihovo obi-
lje.
Iako je Enlil bio priznat kao vođa, Eden je vođen na demokrat­
ski način. Postojalo je Vijeće od sedam članova. Pretpostavimo li da
su svi oni bili smrtni, moramo također znati da je živjelo mnogo
Enlila tijekom više od 2 000 godina postojanja Kharsaga, i da je to
ime značilo nešto kao 'kralj'.
Gospodarica od Kharsaga Ninlil, naziva se i gospodarica zmija.
To je navelo Georga Bartona da pretpostavi kako je ona bila neka
vrsta zmijske božice. Andrew Collins citira drugi drevni fragment
teksta o čuvarima, koji opisuje jednoga od njih 's licem sličnim
 zmiji.' Collins je spreman vjerovati kako to navodi na misao o pod­
muklom, mršavom licu, uskih očiju.
Ovo korištenje drugoga starog fragmenta nudi priliku da se po­
stavi pitanje koje će možda zabrinuti neke čitatelje: zašto bi netko
ozbiljno shvaćao te čudne priče i legende o pohotnim palim anđeli­
ma i Blistavim bićima, koja su zasadila Edenski vrt? Priče o grčkim
bogovima smatramo tek mitovima. Nitko ne vjeruje da je Zeus doi­
sta živio na planini Olimpu sa svojom ženom Herom, te da je provo­
dio pola svojega vremena pretvarajući se u bika ili labuda da bi za­
veo smrtne djevojke.
Jedno od objašnjenja jest da su se te priče prenosile usmeno kroz
mnoge generacije prije nego su bile zapisane. Kad čitamo Ilijadu,
brzo shvatimo da to i nije samo dokona priča koju je izmislio putu­
jući pjesnik ili bard, nego da je utemeljena na istinitim događajima.
Arheološka istraživanja ne ostavljaju sumnju da se to događalo. Tek
stari tekstova nagađaju da je postojalo mnogo različitih djela o
Enohu i čuvarima. Kao i u slučaju Ilijade, i ta su djela utemeljena
na narodnu sjećanju.
Što se tiče epa Kharsag, čini se da on pripovijeda dugačku i
detaljnu priču koja također sadrži činjenice. Naprimjer, nastavlja se
priča kako se nakon mnogih stoljeća napretka, nad Edenom nadvi-
lo nevrijeme s olujama, poplavama i strašnom hladnoćom. Uzima­
jući u obzir da znamo što se dogodilo na kraju posljednjeg ledenog
doba 14 000 godina pr. Kr., kad je klima bila vrlo hirovita, kad su se
topla razdoblja brzo smjenjivala s hladnijima, čini se vjerojatnim da
je Kharsagu presudilo vrijeme.
Ali, nije to bilo samo loše vrijeme. Bješnjele su strašne oluje, a
jednu od njih O'Brien opisuje kao oluju što je trajala tisuću godina.
Kuću Enlila uništila je vatra. Nastao je dugotrajni mrak, a gusta
neprestana kiša izazivala je poplave. Enlil je rekao: 'Moja naseobi­
na je nestala; razorila ju je voda.' Posljednje riječi gospodarice Nin-
lil možda su još važnije: 'Zgrada znanja je uništena, sve što je zna­
nje stvorilo, uništeno je.' Jasno, jedna od prvenstvenih zadaća na­
seobine Kharsag bila je - stvoriti znanje. Za O'Brienove su Blista­
va bića bila nositelji znanja ljudskoj rasi.
 Na toj točki, na kraju pločice broj 9 prekida se Kharsagov ep. Ne
znamo koliko je još pločica neotkriveno, ali O'Brienovi vjeruju da
su Blistava bića postala civilizatori čovječanstva i osnivači sred-
njoistočne civilizacije. U posljednjoj kompilaciji pod nazivom The
Shining Ones (Blistava bića) koja uključuje i djelo The Genius of
the Few (Duh nekolicine) čak su sugerirali da su civilizatori odigrali
ulogu u civilizaciji Srednje i Južne Amerike te Atlantide. Također se
izjavljuje da se 'nedvojbeno najvredniji opisi rajskog vrta nalaze u
Enohovoj knjizi'. Oni podrobno govore o Enohu namećući misao,
da je on zapravo vidio Kharsag kao rajski vrt dok su ga anđeli vodili
da vidi nebo. Ističe se da je Enoh vidio Veliku kuću, da je opisivao
prekrasno drveće, čak i veliko spremište.
Već smo govorili o odlomku iz knjige o Enohu, u kojemu su an­
đeli dobivali dugačke uzice i bili upućivani na 'mjerenje'. O'Brien
misli da su 'anđeli' stvorili dio rajskog vrta, možda sustav navod­
njavanja, ali za Randa taj odlomak ima posve različitu interpretaci­
ju. Anđeli su se žurili na sjever, a s točke Južnog pola svi su smje­
rovi sjeverni.
O tome zašto bi anđeli obavljali neka premjeravanja, Rand je
mislio da možda već zna mogući odgovor. Zaključivši da su mnoga
mjesta cijeloga svijeta, kao Giza i Lhasa, nanizana na matematičku
mrežu 'svetih širina', činilo se mogućim da je postojala vrsta mjere­
nja. Isto sugeriraju Hapgoodove stare karte, koje prikazuju pojas od
Kine do Antarktika bez leda. Čini se da su naši preci, koji su posto­
jali 'prije civilizacije' imali sveobuhvatno znanje o površini našega
planeta.
Rand je smatrao da je to premjeravanje provodila tada tehnički
najnaprednija civilizacija, Atlantida, koja je bila poticana spozna­
jom da će se dogoditi katastrofa - a to je, gotovo sigurno značilo
pokretanje Zemljine kore. Njihova je namjera bila pronaći koliko je
površinski sloj već bio pomaknut. Rand je mislio da su zato nad­
glednici bili upućeni na 'premjeravanje'.
Hapgood je smatrao kako je pokretanje Zemljine kore, uslijed
kojeg se Sjeverni pol pomaknuo s Hudsonova zaljeva na njegov sa­
dašnji položaj, počelo oko 15 000 godina pr. Kr. Činilo mu se da se
to događalo polako i gotovo neprimjetno, iako, prema svemu sude-
 ći, to nije moguće. Napuklina u San Andreasu u Kaliforniji širi se
polako, ali iznenadni potres, i te kako bi je mogao učiniti zamjetlji­
vom.
Randovo čvrsto vjerovanje da su stanovnici Atlantide mnogo
znali o geologiji navodi na pomisao da su vjerojatno proučavali tu
temu dugo vremena prije konačne katastrofe, možda više od 2 000
godina. Godine 9 600. pr. Kr. nagib Zemljine osi bio je mnogo veći
nego danas, a završetak ledenoga doba označila je velika poplava.
Zato su imali dobar razlog da se pozabave geologijom.
Njihova nastojanja, kao što znamo, pokazala su se kao gubitak
vremena, barem ako prihvatimo činjenicu da je katastrofa napokon
uništila njihovu civilizaciju. Ali Rand misli da su generacije, koje su
došle mnogo kasnije nakon katastrofe, vidjele tragove onih koji su
'premjeravali'. To su bila sveta mjesta na kojima su te generacije
nastavile graditi svoje hramove.
Meni se čini da dokaz što ga navodi Hapgood u knjizi Maps of
the Ancient Sea Kings zajedno s Randovim istraživanjima uvjerlji­
vo upućuje na neko prijašnje opće zemljopisno znanje.
Knjiga Uriel 's Machine Christophera Knighta i Roberta Lomasa
pomaže donekle Randovu i O'Brienovu hipotezu 'premjeravanja',
navodeći na pomisao da je Enoh znao za sve opasnosti s neba. Uriel
je jedan od čuvara iz knjige o Enohu - ne jedan od pobunjenika,
nego jedan od onih koji su poslani na Zemlju da ih kazne. Dio Eno-
hove knjige zove se 'Knjiga nebeskih lučonoša' i uglavnom je astro­
nomska rasprava. Jednom prilikom Enoha nose prema planini 'tvr­
dih kamenih stijena' na zapadu: 'Vidio sam šest velikih vrata s kojih
se sunce uzdiže i šest velikih vrata iza kojih sunce zalazi i mnogo
prozora desno i lijevo od tih vrata'. Lomas i Knight su se sjetili
Stonehengea s njegovim 'portalima' između kamenova, koji su bili
postavljeni okomito od trilitona*.
Godine 1960. britanski astronom Gerald Hawkins počeo je isti­
cati da je Stonehenge možda bio kompjutor kamenog doba, konstru­
iran da izračuna trenutak izlaska i zalaska Sunca i Mjeseca u ciklusu
dužem od 18,6 godina. Njegova knjiga Stonehenge Decoded (Deši­
frirani Stonehenge) koja se pojavila 1965. godine, postala je od-

* triliton - tri velika kamena u kiklopskom zidu

 mah najprodavanija knjiga, iako svojim hipotezama nije uvjerila
većinu astronoma. Zapravo, njezine ideje su sada općenito prihva­
ćene. Rad profesora Alexandera Thoma 1970. godine o drevnim
kamenim krugovima, podupirao je Hawkinsovu teoriju.
Osnovna zamisao je sljedeća: ako stojite u središtu kruga, mo­
žete vidjeti izlazak Sunca ili Mjeseca i predvidjeti godišnje doba
prema položaju tih tijela iza 'brojača'. Lomas i Knight su odlučili
konstruirati 'Urielov stroj' na nekom brežuljku Yorkshira, nešto kao
jednostavnu promatračnicu. Neprestano su promatrali izlazak i za­
lazak Sunca iz središta kruga prema obzoru, te su postavili brojače
na određeno mjesto. Prateći ustrajno te izlaske godinu dana, završili
su istraživanja s dva vijugava reda stupova postavljenih jedan na­
suprot drugom. Kao što su to uočili i drevni graditelji 'hengea', i oni
su opazili da godina nije uredno podijeljena na četiri dijela solstici­
jima i ekvinocijima. Budući da je Zemljina putanja oko Sunca elip­
sa, postoje 182 izlaska Sunca u godini od zimskog do ljetnog solsti­
cija, ali ima ih 183 od ljetnoga do zimskoga. Isti nesklad je uočen
između proljetnih i ljetnih ekvinocija.
Njihova promatranja su omogućila da saznaju zašto su drevni
graditelji spomenika - 'ovi Einsteini kamenoga doba' - izabrali za
svoju jedinicu duljinu onoga što Thom naziva 'megalitnim* jar-
dom' - 32,64 inča (82.90 cm). (Thom je priznao da je udvostručio
osnovnu cjelinu koju je pronašao na svim megalitskim mjestima -
41,45 cm - kako bi veličinu približio modernom jardu). Lomas i
Knight su otkrili da je njihov 'stroj' registrirao trajanje godine koja
ima 366 dana (između jednoga i drugog solsticija). To ih je navelo
da utvrde 'megalitski stupanj' od jedne tristošezdesetšestine djelića
Zemljinog kružnog gibanja. Oni su sačuvali svoje putokaze, kojima
su odredili megalitske stupnjeve, te su otkrili da nekoj zvijezdi treba
3,93 minute da se pokrene od jedne vertikale do druge.
Gotovo je sigurno da su graditelji megalita koristili njihalo kao
sat. Vrijeme potrebno njihalu da završi jedan zamah određeno je
njegovom duljinom. Lomas i Knight su otkrili da njihalo mora biti
točno 41,45 cm dugačko kako bi se njihalo 366 puta u 3.93 minuta.

* megalit - pretpovijesni kameni spomenik

Zato su 'Einsteini kamenog doba' izabrali 41,45 cm za svoju os­
novnu jedinicu. Lomas i Knight su riješili problem koji je zbunjivao
Thoma.
'Urielov stroj' (koji je po djelovanju jednak primitivnoj drvenoj
motki), mogao se upotrijebiti ne samo kao brojač izlazaka Sunca i
Mjeseca, nego također kao promatračnica za mjerenje putanje ko­
meta. Mogao je prilično jednostavno izmjeriti ima li komet takvu
putanju da udari o Zemlju. Drugim riječima, možda su naši preci
koristili 'Urielov stroj' kao vrstu proricatelja za neku katastrofu.
Rand je sigurno tako mislio, iako je smatrao da svrha 'Urielova
stroja' nije bila koristiti Zemlju da se izmjeri nebo, nego koristiti
položaj zvijezda da bi se kontrolirali pokreti u samoj Zemlji - što bi
bila vrsta seizmičkog aparata pomoću kojeg se predviđa pomicanje
Zemljine kore.
Prema Randovoj teoriji, u 65. poglavlju Enohove knjige, prije
potopa je bilo značajnih geoloških događaja: 'Onih dana Noa je
vidio Zemlju koja je tonula, a njezina propast bila je blizu.' Tada
Enoh šalje anđela da opomene Nou o dolazećoj globalnoj katastrofi:
'Idi Noi i ...otkrij mu kraj koji mu se približava - cijela će Zemlja
biti uništena, potop će zahvatiti cijelu Zemlju i uništiti sve što je na
njoj'.
Počeo je sumnjati da će položaj svetih mjesta koja su raspršena
po sjevernoj hemisferi u razmacima od 5 do 10 stupnjeva, biti ide­
alan način da se održi trag svim geološkim promjenama unutar pla­
neta. Znamo da je prije potopa Enoh vidio anđele kako s uzicama
lete na 'mjerenja'.
Znamo i to da su svake godine nakon što je Nil poplavio egi­
patske ravnice, svećenici uzimali čvoraste uzice da ponovno izraču-
naju granice. Također su koristili uzice kao geometrijski alat za
pripremu pri gradnji hramova. Te su 'uzice' bile praktične za mjere­
nje.
Rand je zaključio da su provodili geološka mjerenja, da su po­
moću Urielova stroja predviđali geološke promjene, koje su kul­
minirale kad je Noa tražio pomoć od Enoha.
Da je bilo na desetine astronomskih promatračnica smještenih na
poznatim koordinatama, kao v ekvator, 15°S 30°S i tako dalje,
 tada bi usporedna informacija s tih 'promatračnica' dopustila ljudi­
ma Atlantide da procjene smjer premještanja. Naprimjer, Giza koja
je prije postojala na 15°S, a završila na 30°S, najprije bi prošla kroz
dužinu od 16°S. Tako se i Uskršnji otok, koji je prije bio na ekva­
toru, pomicao na jug dok nije stigao na svoju sadašnju lokaciju od
27°J, prošavši najprije kroz 1°J. I Lasa, glavni duhovni grad Tibeta,
prošla je kroz 1°S dok nije skliznula od ekvatora na svoju današnju
širinu od 30°S.
Lomasova i Knightova 'sofisticirana sprava za mjerenje mag­
netske deklinacije' bila bi idealan seizmički monitor da otkrije bilo
kakvu promjenu Zemljine kore ili plašta. Ako se Zemljin plašt po­
čne pomicati, tada zvijezde više ne bi bile na svojim mjestima, i
Urielov stroj bi uočio nesklad. Naši promatrači svećenici-znanstve-
nici znali bi da se događa nešto strašno.
Kad sam to provjerio kod Roberta Lomasa, odgovorio je da bi se
Urielov stroj zaista mogao koristiti za otkrivanje promjena na Ze­
mlji. Iako je primijetio da bi samo 12 zvijezda s prvom magnitudom
(najsvjetlije zvijezde) mogle biti korisne, to bi bilo dovoljno da
izvrše svoju geološku zadaću.
Proučavajući slobodne zidare, Lomas i Knight su utvrdili da je
geologija stara znanost jednako kao i astronomija i geometrija. Zato
je prilično vjerojatno Randovo mišljenje da su astronomi Atlantide
promatrali nebo, želeći otkriti vrijeme katastrofe.
Treba spomenuti da su Lomas i Knight također prihvatili ideju o
katastrofama koje su bile posljedica udarca kometa. Oni prednost
daju 3 200. godini a ne 2 200. godini kao datumu udarca, koji se
dogodio na području Mediterana, mjestu biblijskog potopa. Vrijeme
potapanja Atlantide stavljaju u 7 640. godinu pr. Kr., a ne u 9 600.
kako smo Rand i ja sugerirali u ovoj knjizi.
Članak o Urielovu stroju Damiana Thompsona citira arheologa
Tima Schadler-Halla, koji kaže da u istočnom Yorkshireu postoji
neobjašnjen geološki zapis star mnogo stoljeća prije 7460. godine i
nakon nje nema nikakvih znakova o divovskom plimnom valu za
koji se pretpostavlja da je 'počistio' sve živo u Britaniji, te stvorio
veliko slano jezero Salt Lake Cityju u SAD-u.
 Urielov stroj ostavlja malo sumnje da se udarac kometa mogao
izračunati tjednima ili čak mjesecima prije nego će se dogoditi.
Naprimjer, Donatijev komet nazvan je po talijanskom astronomu
Giovanniju Batisti Donatiju, a bio je vidljiv od lipnja 1858. do tra­
vnja 1859. godine. Čini se da to ide u prilog 'teoriji promatranja'. U
svakom slučaju, ako su stanovnici Atlantide proučavali geologiju
zbog potresa i poplava, tada bi njihovi 'brojači' bili na istim mjesti­
ma desetljećima i stoljećima.
Kao što s pločica u Kharsagu čitamo o katastrofi koja je zapre­
pastila 'civilizatore', pitamo se što ju je moglo prouzročiti. Je li to
mogao biti jedan od onih iznenadnih uvjeta koji navješćuje povra­
tak ledenog doba o kojem smo raspravljali? To je moguće, ali ljudi
su preživjeli Ledeno doba prije više od 100 000 godina. Činilo se da
ne postoji razlog zbog kojeg se oni ne bi 'ukopali' i čekali da se pri­
like poboljšaju.
Ali što ako su ti uvjeti izazvani katastrofalnim udarom kometa?
U tom slučaju, moramo ih smjestiti u doba Platonove Atlantide, jer
katastrofa o kojoj govori astronom Bill Napier (2200. godine pr.
Kr.) dogodila bi se nakon vremena starih Sumerana, i odredila bi
drugo vrijeme pločica Kharsaga. Katastrofa u 9 500. godini navela
bi na pomisao da se cijelo razdoblje 'Edenskoga vrta' dogodilo
mnogo prije.
U knjizi From the Ashes of Angels Andrew Collins je iznio zani­
mljive i značajne pretpostavke. Nije bio osobito zadovoljan pret­
postavkom O'Briena da se raj nalazio na ograđenoj visoravni, na
mjestu gdje je danas granica između Libanona, Sirije i Izraela.' Čini
se da je O'Brien tako zaključio, jer Enohova knjiga kaže kako su
čuvari sišli na planinu Hermon pokraj Damaska. Nema vidljivog
pokazatelja o tome gdje se nalazi Enohov rajski vrt. Collins je ot­
krio druge mezopotamske tekstove koji su govorili o boravištu bo­
gova na sjeveru. Jedan akadski tekst iz trećeg tisućljeća pr. Kr. go­
vori da je Karsag Kurra bila sveta planina smještena neposredno iz­
van sjevernih granica njihove zemlje, Mezopotamije, što bi značilo
da je bila u Kurdistanu. Collins je otišao ondje istražiti teren.
Jedan od razloga da je O'Brien izabrao blizinu planine Hermon
jest taj što je ondje bilo cedrovih šuma (glasoviti libanonski cedar),
 čijim su drvom civilizatori izgradili svoje naselje. U knjizi The Ge­
nius of the Few O 'Brien priznaje da visoka planinska zemlja u ko­
joj se nalazio Kharsag opisom sliči Zagros planinama Luristana i
Kurdistana. Ali, kaže da su planine Zagros pokrivene hrastovima,
da nema cedrova - po čemu bi samo Libanon mogao biti Kharsag.
Međutim, u tome se prevario. Collins je uskoro ustvrdio da je
nekad bilo cedrovih šuma na planinama Zagros, i da su one postoja­
le još od kraja ledenog doba. Međutim, istaknuo je da geneza opisu­
je Boga koji je zasadio vrt na istoku, rajski vrt. Istočno od čega?
Planina Hermon nije istočno ni od čega osim od Libanona i Medi­
terana. S druge strane, cijelo područje oko jezera Van i jezera Urnia,
gdje kurdske i armenske legende smještaju rajski vrt i mjesto na ko­
jemu je pristala Noina arka, nalazi se istočno od Turske. Najranija
verzija Gilgameša napisanog na sumerskom. stavlja veliku cedrovu
šumu u kurdistanske planine Zagros.
Dapače, Collins je saznao za drevni anatolijski (turski) grad Ne-
vali Cori, čiji su izrezbareni stupovi na prvi pogled nalikovali onima
u golemom dvorištu nazvanom Kalasasaya u Tiahuanacu u Anda-
ma. Ondje su se našli ostaci monolitnog hrama koji je, čini se, bio
obredno središte. Njegovim dijelovima odredila se starost metodom
radioaktivnog ugljika - ti dijelovi potječu iz 8 400. godine pr. Kr.
Poslije je posumnjao u vezu između čuvara Enoha i priča Vira-
coche, boga koji je donio civilizaciju u Srednju i Južnu Ameriku, te
kult pernate zmije Quetzalcoatl (što je drugo ime za Viracochu).
Collins je pošao na visoravan Kurdistana u istočnoj Turskoj u
potrazi za rajskim vrtom. Uskoro više nije sumnjao da su svi podaci
o njemu u epu Kharsag, upućivali na to da se radi o planinama Za­
gros. Rand se nije složio s tim. Precizne karte pokazuju da su
O'Brienovi imali pravo kad su Kharsag povezali s libanonskim se­
lom Ehdin, pokraj brežuljka Hermona i Baalbeka (vidi poglavlje 8).
U svojim istraživanjima Collins je s prijateljem posjetio Kapado-
kiju u istočnoj Turskoj. Ondje su otkrili vrstu lunarnog krajolika s
ukrućenom lavom, uglavnom iz vulkana Erciyas Dag. Krajolik je
bio pun tornjića stvorenih djelovanjem vjetra. Rani kršćani probili
su u njima tunele da naprave redovničke ćelije i kapelice. Ovo po-
 dručje je blizu Catal Huyuka, jednoga od najstarijih gradova na svi­
jetu, koji je procvat doživio prije oko 8 000 godina.
Nakon što su pregledali mnoge od ranih 'crkava', vodič im je sa­
vjetovao da pogledaju 'podzemne gradove'. Kakve 'podzemne gra­
dove'?, pitao je Collins. Vodič je objasnio da su ih gradili kršćani
koji su pokušali pobjeći od progona muslimana u vrijeme Muha­
meda. Odvezao ih je u Kaymakli, gdje su 1964. godine otkrili pod­
zemni grad. Bila je to vrsta podzemnih prostorija na nekoliko razi­
na s hodnicima širokim 3 m, a visokim 1,98 m. Vrata su se zatvara­
la golemim okruglim kamenjem koje se s unutrašnje strane moglo
'zaključati'. Činilo se da su graditelji tih soba visokih stropova u
ono vrijeme bili iznimno visoki. Otkriven je drugi podzemni grad
ispod grada Derinkuyua. Zgrade su ondje imale samo osam katova,
iako su bile nevidljive s tla, unatoč ventilatorskim cijevima. Grad je
bio dovoljno prostran za oko dvadesetak tisuća ljudi.
Dok sam čitao Collinsov prikaz, sjetio sam se, da sam nešto o
tim gradovima vidio - bilo ih je trideset šest - u knjizi Ericha von
Danikena. Radilo se o njegovoj knjizi According to the Evidence
(Prema dokazu). Kao što se može očekivati, Danikenova teorija je
bila sljedeća: lokalne stanovnike posjetili su svemirci koji su otišli
nakon što su zaprijetili da će se vratiti i kazniti one koji ne žele po­
slušati njihove naredbe. Zato se stanovništvo povuklo pod zemlju.
Čak ako se prihvati teorija o izvanzemaljcima, ova ideja nije vje­
rojatna, jer bi stanovnici trebali hranu koja bi se morala uzgajati na
površini; morali bi obrađivati polja uz pomoć stoke, a to bi otkrilo
njihova boravišta. Isto vrijedi za objašnjenje vodiča da su kršćani
potražili utočište u tim gradovima kako bi se skrili od muslimana.
'Skriti' se na takvim mjestima bilo bi isto kao biti uhvaćen poput
štakora u stupici. Zapravo, mogla je postojati samo jedna svrha za
gradnju takvoga podzemnoga grada: da se izbjegne temperatura
zraka nad zemljom. U zagušljivim, vrućim ljetima i vrlo hladnim zi­
mama, temperatura podzemnih gradova ostajala je oko 8 stupnjeva
Celzijusovih.
Collins kaže kako postoji geološki dokaz da je Turska utonula u
malo ledeno doba oko 500. godine sredinom 9. tisućljeća pr. Kr. To
ima više smisla. Ako je krajolik bio pokriven snijegom i ledom, i
 bio šiban ledenim vjetrovima, podzemni grad bio bi ugodan kao
Hobitova rupa.
Mjesni arheolog Omer Demir rekao je Collinsu da vjeruje kako
najstariji dijelovi grada potječu iz kasnog paleolitskog razdoblja,
možda prije 8 500. godine. Ti dijelovi bili su rasječeni kamenim ala­
tom, ne metalnim. A, grad su gradile dvije vrste ljudi. Oni koji su
gradili najstariji dio bili su mnogo viši od onih drugih - zato su gra­
dili više stropove.
Vidimo kako je moguće da se zajednica Kharsaga raspala zbog
uvjeta ledenoga doba ranije nego su O'Brienovi pretpostavili - to
jest oko 10 000 godina pr. Kr. O 'Brien je izračunao taj datum kao
datum stvaranja Kharsaga, oko 8 200 godina pr. Kr. iz činjenice da
su cedrovi Libanona postojali upravo u to vrijeme. Ako je pogriješio
u smještanju Kharsaga u Libanon, tada je taj datum proizvoljan. Ako
je Kharsag zadesila katastrofa 9 600. godine pr. Kr., a procvat je do­
življavao više od 2 000 godina, (kao što O'Brien vjeruje), to bi po­
maknulo njegov postanak unatrag, možda na 11 500. godinu pr. Kr.
Zar nije moguće da je rad na podzemnim gradovima počeo u to
vrijeme? Collins citira perzijsku legendu u kojoj je Bog rekao pasti­
ru Yimi neka sagradi 'var' - podzemni grad ili kule - da bi zaštitio
ljude i životinje od ledenih uvjeta koje je izazvao zao demon. Goto­
vo 2 000 ljudi morat će potražiti zaštitu u tom gradu.
Može li se ta legenda odnositi na podzemne gradove Kapadoki-
je? Postojala je čvrsta veza između Kapadokije i Kurdistana, a ta­
kođer između Kurdistana i susjedne Perzije. U tom slučaju je sporna
veza između tih podzemnih gradova i završetka kasnog ledenog
doba.
Iz toga razdoblja proizlazi da se Zemlja morala boriti s još jed­
nom katastrofom, s kometom koji se razdvojio u sedam gorućih pla­
nina, te prouzročio strašnu poplavu, praćenu sveopćim vulkanskim
aktivnostima. Collins tvrdi da se ta katastrofa odrazila u riječima
jedne verzije Enohove knjige, nađene među Svicima s Mrtvoga mo­
ra. Ondje se kaže da su pobunjeni čuvari napokon bili uništeni 'va­
trom, naftom i sumpornim plamenom.'
Čini se da postoji opće protivljenje toj tvrdnji: naime, da li bi ep
Kharsag spomenuo 'sedam planina'? Ali, taj ep je nedovršeni dio
koji završava na pločicama 8 i 9, dugom zimom i velikom olujom.
Možda pločice 10 i 11 leže u podrumu nekoga iračkog muzeja, ili
samo pod zemljom, kao i one pločice koje nedostaju o Gilgamešu,
čekajući da ih otkrije neki drugi George Smith.
Već sam napomenuo da je Andrew Collins sklon sumnjati u vezu
između 'civilizatora Edena' i 'boga' Viracoche, koji je donio znanje
Srednjoj i Južnoj Americi. Također ih povezuje sa starim Egiptom.
Collins prihvaća - kao i ja - da je egipatska civilizacija nastala vje­
rojatno tisućama godina prije faraona.
Collins primjećuje da je kod Anannaga, koji su gradili Kharsag,
postojalo Vijeće sedmorice, a u 'građevinskim tekstovima' Edfua
spominje se sedam mudraca, božanskih bića, koja su organizirali
izgradnju hramova i svetih mjesta. Graham Hancock piše o njima:
Kontekst u kojem se opisuju mudraci, obilježava nadmoć za-
mišljanja 'poplave' u kojoj su 'iskonske vode' (iz kojih je iz­
ronila iskonska Velika planina), opisane kako se postupno
povlače. Sjećamo se Noinog planinskog vrha uz koji je prista­
la njegova arka nakon biblijskog potopa, te sedam mudraca -
apkallu - stare babilonske tradicije za koje se smatra da su
'živjeli prije potopa' i izgradili zidove svetoga grada Uruka.
Jednako tako, je li slučajno da se indijska tradicija sjeća kako
je 'sedam mudraca' (riši) preživjelo potop, a trebali su budu­
ćim generacijama prenijeti mudrost svijeta koji je postojao
prije potopa. U svakom slučaju, mudraci se pojavljuju kao
prosvijetljeni preživjeli u kataklizmi koja je pročistila svijet.

Hancock kaže da je sedmero mudraca došlo s otoka koji je uništila

poplava, a većina njegovih božanskih stanovnika bila je potopljena.
Nakon toga se sedmero mudraca preselilo u Egipat. Moramo imati
na umu da se otok zvao Dilmun, a pojavljuje se u sumerskoj akad-
skoj mitologiji kao raj, što zvuči značajno, kao varijanta rajskog vrta.
Edfu tekstovi i tekstovi nađeni u piramidama govore da je tih
sedam mudraca nazvano i 'sljedbenicima Horusa', koji su ponovno
izgradili svijet nakon velike katastrofe. Budući da je riječ o malom
prostoru Srednjeg istoka, čini se nemogućim da su sedmorica mu­
draca Egipta, sedmorica savjetnika Kharsaga.
 Ova razmišljanja odnose se na Randova zapažanja o zemljopisu
svetih gradova (vidi Dodatak 5). Primjećuje da se O'Brienovi i
Andrew Collins slažu kako je sedam mjesta Srednjeg istoka bilo
povezano s Blistavim bićima - to su Baalbek, Biblos i Ehdin u
Libanonu, Jerihon blizu Jeruzalema, Catal Huyuk u Turskoj, Edfu u
Egiptu i konačno Nipur, sveti glavni grad drevnih Sumerana. U jed­
nom e-mailu mi je napisao:

Ako su Blistava bića poduzimala zemljopisne izmjere na tim

mjestima prije potopa, tada se mogu uklopiti u precizne karte
Atlantide.
Baalbek je možda najdojmljivije mjesto Srednjeg istoka
zbog divovskih blokova kamenja koje se koristilo u konstruk­
ciji platforme, što će postati hram posvećen rimskom bogu Ju­
piteru. U nagrađenom dokumentarcu Johna Westa "The My­
stery of the Sphinx" (Tajna Sfinge), pokazao nam je kako je
teško čak i modernim inženjerima, koji koriste najveće dizali­
ce na svijetu, pomaknuti predmet težak i po 200 tona. Blokovi
korišteni za gradnju u Baalbeku mnogo su veći od onih nađe­
nih u Egiptu.
Andrew Collins komentira njihovu težinu: 'Znanstvenici
smatraju da vanjski zid podija, poznat kao velika platforma,
pripada rimskim hramovima. Umetnut u jedan od njegovih
slojeva, to su tri najveća kamena bloka koji su ikad korišteni
za gradnju nečega što je čovjek izveo. Svaki teži približno
tisuću tona. Ti kamenovi leže jedan do drugoga na petoj razi­
ni jednoga doista kiklopskog zida smještenog uz zapadne gra­
nice Jupiterova hrama. Ta tri kamena nazvana su triliton. Čak
da ne postoje, i kad bi ostalo samo šest blokova kamena koji
leže pod njima, ipak bi to kamenje bilo teže od 450 tona. Sloj
ispod trilitona gotovo je jednako tako zbunjujući. Sastoji se
od šest mamutskih kamenova 9,14 x 12,19 m u dužini, 3,04 m
u dubinu, od kojih svaki teži otprilike 450 tona.'
Collins sumnja u tvrdnju nekih znanstvenika, koji ističu
kako su Rimljani odgovorni za Veliku platformu pa kaže: 'Ni­
gdje u postojećim rimskim bilješkama se ne spominje arhitek-
 tura i inženjeri koji su bili potrebni za konstrukciju Velike pla­
tforme. Nijedan rimski povjesničar ili učen čovjek ne komen­
tira kako je bila građena. Nema ni priča o načinu na koji su rim­
ski graditelji postigli tako zapanjujuće vještine inženjerstva.'
Umjesto toga Andrew Collins istražuje mitologiju ljudi
koji su živjeli u dolini Bequa. Njihova je priča posve drukči­
ja. 'Oni kažu da je prvi grad Baalbek izgrađen prije velikog
potopa, a izgradio ga je Kain, Adamov sin kojega je Bog pro­
tjerao u zemlju Nod, koja leži istočno od raja, jer je ubio svo­
jega brata Abela, a on je taj grad nazvao po svojem sinu Enohu.
Kažu da se mala tvrđava pretvorila u ruševine za vrijeme po­
topa. Mnogo nakon toga ponovno su je izgradili divovi.'
I tako, kaže Brand, prema lokalnoj tradiciji, postojala su najmanje
dva razdoblja u izgradnji Baalbeka: jedno mnogo prije potopa (bu­
dući da ga je podignuo Kain, a koji je cvjetao prije Enoha, Noina
pradjeda), a drugo mnogo poslije potopa kad je rasa divova zauzela
grad. Rand, kao i Collins vjeruje da su kao i mnoga druga sveta mje­
sta u svijetu, Baalbek jednostavno prisvojile sljedeće generacije, u
ovom slučaju to su bili Rimljani.
Randova sljedeća misao jest da usporedi lokaciju Baalbeka s
polom u Hudsonovu zaljevu:
Otkrio sam da se nalazi na udaljenosti od 10 fi od ekvatora.
Znao sam da se najveće kamenje, korišteno za konstrukciju u
Novom svijetu, nalazi u Cuzcou i oko njega, a on je također bio
na širini od 10 fi prije potopa. Sitchin je komentirao sličnosti
između Baalbeka i Cuzca: znamo samo to da su obje strane
dijelile istu svetu širinu.
Zainteresirao me taj razvoj. Činilo mi se da je geološko
'pregledavanje' Enohovih anđela možda označavalo udalje­
nost od ranijih položaja Zemljine kore ili omotača. Odlučio
sam vidjeti u kakvom je odnosu Baalbek prema polu u Gren-
landskom moru (50 600 godina pr. Kr.) i prema polu na Yuko-
nu (91600 godina pr. Kr.) (vidi Dodatak 4).
Randova teorija o svetim mjestima temelji se na ideji, kao što i sam
Hapgood daje naslutiti, da su stanovnici Atlantide bili središnji dio,
 možda središte svjetske pomorske civilizacije koja se protezala čak
do Kine. Zato je vrlo vjerojatno da su imali nadzor nad svime, de­
setljećima ili stoljećima prije katastrofe koja se dogodila 9600.
godine pr. Kr. Rand je mislio da su oni pokušavali shvatiti periodi­
čne potrese i vulkanske aktivnosti koje su opustošile njihovu zemlju
na dulje vrijeme (postoji teorija koja uporno tvrdi da je Atlantida
pretrpjela tri katastrofe i bila razorena trećom).
Moramo pretpostaviti da su stanovnici Atlantide znali za pomi­
canje Zemljine kore dugo vremena - Hapgood misli da su to znali
već prije 15 000 godina - te su bili svjesni njezine brzine i smjera
pomicanja. (O'Brienov navještaj da su 'civilizatori' odnijeli svoje
znanje u Atlantidu, sigurno bi pridonio vjerodostojnosti ove zamis­
li.) Ako je spomenuta teorija točna, oni su također znali položaj Sje­
vernog pola, prije nego se počeo pomicati. Moramo pretpostaviti da
su izgradili neke 'brojače' - možda kamene krugove, Urielove stro­
jeve - da bi mjerili to pomicanje.
Ono što je Rand otkrio kad je mjerio položaj Baalbeka u odnosu
prema prijašnjim polovima, bilo je nedvosmisleno. Položaj pola na
Yukonu i pola u Grenlandskome moru dala je također važne podat­
ke.
To se dogodilo kad se pojavio mistični broj sedam. Za vrijeme
pola na Grenlandu, Baalbek je bio smješten na 49 stupnjeva sjever­
no (7x7). Ali pravo iznenađenje je nastalo kad je Brand usporedio
Baalbek kad je pol bio na Yukonu. Dok je Sjeverni pol bio u Yuko­
nu, prije gotovo 100 000 godina, Baalbek je bio smješten točno 7
stupnjeva sjeverno.
 POGLAVLJE 8.

MJESTA
ZLATNOG REZA

ad sam prvi put čitao najranije skice za Randovu teoriju, samo

K je jedan njezin dio izazvao u meni sumnje: onaj o Rennes-le-
Chateauu, malom francuskom selu u pokrajini Languedoc, gdje je
siromašni svećenik u šupljini crkvenoga stupa otkrio šifrirane doku­
mente i iznenada se obogatio.
Godinu dana prije, moja prijateljica Lynn Picknett poslala mi je
tipkani rukopis svoje knjige The Templar Revelation /l 997./ (Otkri­
će templara) čiji je suautor Clive Prince. Činilo se da misli kako je
dio suvremenog 'dokaza' bio nešto više od prijevare.
Prošle jeseni dobio sam knjigu pod naslovom The Tomb of God
(Božji grob) /1996./, čiji autori Richard Andrews i Paul Schellen-
berger, nisu sumnjali u istinitost priče o selu imena Rennes-le-Cha-
teau. Vjerovali su da su njihova istraživanja otkrila mjesto u Pire-
nejima gdje je pokopan Isus Krist. Televizijska kuća BBC u svojem
je programu oštro osudila njihovu teoriju pa su autori (koji su sudje­
lovali u tome, duboko uvjereni da je njihova knjiga shvaćena ozbilj­
no), vjerojatno imali osjećaj da stoje na nagaznoj mini.
U to vrijeme, pročitao sam i knjigu The Key to the Sacred Pat­
tern /1997/ (Ključ za sveti sustav), autora Henryja Lincolna - čo­
vjeka koji se silno počeo zanimati za selo Rennes-le- Chateau prije
gotovo 30 godina - i tada sam shvatio da nisam imao pravo, jer taj­
na nije otkrivena. Nije samo priča o Rennes-le-Chateauu uvijek
 zbunjivala ljude, nego je i geometrija toga područja bila najuvjer­
ljiviji dokaz Randove "geodetske" teorije o posvećenim mjestima i
njegova stajališta da su stari narodi razvili sofisticirane vještine pre­
življavanja.
Godine 1969., ime Rennes-le-Chateau nije bilo poznato ni veći­
ni turista koji su voljeli Languedoc i njegova drevna povijesna mje­
sta. Većina njih, koji su otišli onamo, pohrlili su prema zidinama što
su okruživale Carcassonne, plodno tlo srednjovjekovne hereze,
zvane katarizam. On je naučavao da je "ovaj svijet" stvorio Vrag i
da je zlo sve što ima veze s materijom (vjerovanje se nazivalo i ma-
niheizam). Katarizam je krvavo ugušen 1209. godine kada je mno­
gobrojna vojska zauzela to područje i poubijala na tisuće katara.
Godine 1244. katari su se povukli u svoje posljednje sklonište, u
tvrđavu Montsegur, na vrhu planine, a 200 pripadnika bili su, nakon
pada tvrđave, živi spaljeni na golemoj lomači.
U posljednjim danima opsade, četvorica su branitelja noću po­
bjegla iz tvrđave, noseći 'blago' katara - dva mjeseca prije toga,
dvojica katara pobjegli su s još više blaga. Posjetio sam tvrđavu
prije nekoliko godina i još se sjećam strmog uspinjanja koje me is­
crpilo. Zar je moguće da je pergament otkriven u crkvenom stupu
doveo svećenika do blaga katara i obogatio ga?
Henry Lincoln bio je pisac televizijskih dramskih tekstova kad je
1969. godine prvi put naišao na tu tajnu. Na odmoru sa ženom i dje­
com, boraveći u francuskoj seljačkoj kući u Cevennesu, slučajno
mu je pod ruku došla broširana knjiga s naslovom Le Tresor Maudit
(Prokleto blago) koju je napisao Gerard de Sede. U knjizi je opisana
priča o siromašnom seoskom svećeniku imena Berenger Sauniere,
koji je imao 33 godine kad je 1885. došao u Rennes-le-Chateau. Bio
je vrlo siromašan - prihod od kojeg su živjeli on i nadstojnik samo­
stana bili su oko šest funti sterlinga godišnje.
Neko vrijeme nakon toga, bogata župljanka, kontesa de Cham-
bord, dala je Sauniereu 3 000 franaka da obnovi crkvu - to je moglo
biti 1886. ili 1891. godine, što ovisi o različitim procjenama. Tije­
kom obnove crkve, jedan je radnik pronašao četiri drvena cilindra u
kojima su se nalazili smotuljci dokumenata. Cilindri su se nalazili u
četvrtastom vizigotskom stupu, koji je držao kameni oltar. Dva do-
 kumenta bila su rodoslovlja mjesnih obitelji, navodno povezanih s
kraljevskom dinastijom Merovinga, koja je vladala Francuskom -
dosta loše - od 5. do 8. stoljeća. Ostala dva dokumenta bili su latin­
ski tekstovi iz Novoga zavjeta, pisani bez razmaka između riječi.
Tekstovi su očito pisani u šiframa - zapravo, šifra kraćega teksta
bila je jednostavna, pa ju je Henry Lincoln odgonetnuo čim je po­
gledao prikaz u knjizi Gerarda de Sedea. Neka su slova podignuta
iznad ostalih, a kad su ispisana jedno za drugim, na kraju je pisalo:
A Dagobert II roi et a Sion est ce tresor et il est la mort'- 'Ovo bla­
go pripada kralju Dagobertu II. i Sionu, i on ovdje leži mrtav.' Sion
je bio Jeruzalem, a posljednji dio rečenice mogao bi značiti i da je
on, Sion, mrtav.' Dagobert je bio francuski kralj iz dinastije Mero­
vinga, koji je živio u 7. stoljeću u Rennes-le-Chateauu, u davnim
danima kada je taj gradić bio u procvatu. Autor pergamenata vjero­
jatno je bio Sauniereov pradjed Antoine Bigou, župnik u Rennes-de-
Chateauu, u doba francuske revolucije.
Sauniere je odnio pergamente svojem biskupu, koji je bio dovolj­
no radoznao da ga pošalje u Pariz kako bi se posavjetovao s raznim
učenim ljudima. U Parizu je posjetio crkvu St. Sulpice i razgovarao
s njezinim upraviteljem opatom Bieilom. Susreo se i s Bieilovim ne­
ćakom, mladim kapelanom Emilom Hoffetom, članom 'okultistič-
kog' kružoka osnovanog u Parizu 1890. godine (neke je Huysmans
opisao u svojem 'sotonističkom' romanu La Bas). Hoffet je upoznao
Saunierea s krugom pisaca i umjetnika među koje su spadali pjesnik
Stephane Mallarme, dramaturg Maurice Maeterlinck i skladatelj
Claude Debussy. Sauniere se isto tako - vjerojatno preko Debussyja
- susreo s čuvenom sopranisticom Emmom Calve i vjerojatno postao
njezinim ljubavnikom (bio je daleko od asketa).
Prije nego je napustio Pariz, Sauniere je posjetio Louvre i kupio
reprodukcije triju slika, jedna je bila - Les Bergers d'Arcadie - Ar­
kadijski Pastiri, Nicholasa Poussina, a prikazivala je tri pastira i
pastirice ispred groba na kojemu su bile uklesane riječi 'Et in Arca­
dia Ego', koje se obično prevode ovako:'Ja (smrt) sam i u Arkadiji.'
Vrativši se u Rennes-le-Chateau nakon tri tjedna, unajmio je rad­
nike da podignu kamenu ploču na podu ispred oltara, koja je nasta­
la još u doba kralja Dagoberta II. Pronašli su dva kostura i 'vrč s
 Izbrisani nadgrobni kamen.

bezvrijednim medaljicama'. Sauniere je otjerao pomagače i proveo

večer sam u crkvi. Tada je počinio neobično djelo vandalizma na
grobu u crkvenom dvorištu - bio je to grob otmjene dame Marie de
Blanchefort - izbrisao je, naime, dva natpisa s njezina groba.
Nije znao da su oba već objavljena u knjižici što ju je tiskao mje­
sni antikvar. Jedan natpis je sadržavao riječi "Et in Arcadia Ego' (pi­
san mješavinom grčkog i latinskog pisma) na obje strane. Drugi je
neobičan po tomu što sadrži četiri spuštena slova koja nisu obja­
šnjena i to: tri e, dva p, i četiri velika slova TMRO. Od malih slova
može se oblikovati samo jedna riječ - epee, "mač' - dok se od veli­
kih slova pojavljuje jedino riječ MORT - 'smrt'. Utvrđeno je da je
riječ epee ključna u odgonetavanju drugog pergamenta koji je Sau­
niere pronašao u stupu.
Tako se Sauniere iznenada obogatio. Dao je sagraditi toranj za
vodu i javnu cestu koja je zamijenila prašnjavu seosku. Za sebe je
sagradio vilu s vrtom i toranj u gotičkom stilu da u njemu smjesti
biblioteku. Posjećivali su ga razni ljudi a među njima su bili Emma
Calve i austrijski nadvojvoda Johann von Habsburg, rođak cara
Franza Josefa. Njegove mnogobrojne goste običavala je obilno na-
 hraniti i vinom napojiti njegova mlada nadstojnica, seljanka Marie
Denarnaud.
Novi, manje uslužan biskup, htio je znati otkud potječe Saunie-
reovo bogatstvo. Kad je Sauniere odbio odati izvor tog bogatstva -
rekavši da pripada bogatom pokajniku koji ustrajava na anonimnos­
ti - biskup je naredio da se Sauniere premjesti u drugu župu. Budući
da je odbio premještaj, neki je drugi svećenik došao na njegovo
mjesto. (Prilično čudno, kad je biskup poslao svoju žalbu u Rim,
papa je stao u Sauniereovu obranu ...) Godine 1905. francuska Vla­
da, koja je bila svjetovna - počela mu je praviti neugodnosti optu­
žujući ga da je austrijski špijun. Činilo se da dio njegovih redovitih
prihoda dolazi iz Austrije.
Godine 1917. Sauniere je umro od ciroze jetre. Bilo mu je tada
65 godina. Priča se daje svećenik koji je bio pri njegovoj samrtnoj
postelji bio toliko zaprepašten njegovom ispovijedi, da mu je odbio
dati posljednju pomast.
Njegova domaćica živjela je u vili, a umrla je 1953. godine. Go­
dine 1946. prodala je vilu, a prodavaču nekretnina obećala je odati
tajnu koja će ga učiniti bogatim i moćnim. Ali, moždana kap odu­
zela joj je moć govora, pa je tako tajnu ponijela sa sobom u grob.
To je bila ta izvanredna priča što ju je Henry Lincoln saznao iz
knjige Gerarda de Sedea.* Očito, bilo je mnogo pitanja. Je li Sauni­
ere pronašao nešto od blaga koje je pripadalo katarima koji su umrli
u tvrđavi Montsegur? Ili je saznao tajnu o kojoj su neki bogati po­
krovitelji željeli da on šuti, kupujući njegovu šutnju golemim svota­
ma novca? Je li bio ucjenjivač, ili samo član male skupine koja je
strogo čuvala tajnu? Postojala je još jedna mogućnost - da je blago
pripadalo templarima, srednjovjekovnom redu vitezova koji su ima­
li golemo bogatstvo i utjecaj tijekom 12. i 13. stoljeća, i koje je bi­
lo uništeno preko noći.
Templari su se zvali po svojem izvornom glavnom sjedištu u po­
drumu Salomonova hrama u Jeruzalemu (bolje reći, to su bili ostaci
hrama kojega su uništili Rimljani 70. godine, samo četiri godine na­
kon što ga je Herod ponovno izgradio). Jeruzalem je pripao kršćan-

* Opširnije o tome u knjizi "Sveta krv, Sveti gral", M. Baigent, R. Leigh, H. Lincoln.
 skim vitezovima 1099. godine nakon Prvoga križarskog rata. Dva­
deset godina poslije, devet francuskih vitezova iz okolice Troyesa
došli su kralju Baldwinu II. Jeruzalemskom, i rekli da su se zavjeto­
vali štititi ceste i držati ih sigurnima za kršćanske hodočasnike.
Tražili su dopuštenje da podignu dom na Brdu Hrama pa im je Bal­
dwin dao parcelu na kojoj se nalazio i sam podrum Hrama, kojeg su
oni pretvorili u štalu.
Bilo je neobično da devetorica vitezova nisu organizirali zaštitu
hodočasnika (u svakom slučaju, njih devetorica teško bi bili djelo­
tvorna ophodnja). Umjesto toga, proveli su sedam godina iskopava­
jući svoju 'štalu', i jedva su se ponekad usudili izaći. Očito su nešto
tražili. Izraelski arheolozi su 1970- ih godina pronašli jedan od nji­
hovih tunela.
Ali, što su tražili? Kada su Rimljani uništili Hram 70. godine, sa
sobom su odnijeli opljačkano blago. Zar je moguće da su ostaci toga
blaga bili skriveni pod Hramom? Ili su tražili nešto drugo?
U knjizi The Sign and the Seal /1992/ (Znak i pečat)* Graham
Hancock nagađa nešto vrlo zanimljivo. Kao što smo vidjeli u po­
sljednjem poglavlju, Etiopljani su tvrdili da je Zavjetni kovčeg kre­
nuo u njihovu zemlju u vrijeme kralja Salomona u 10. stoljeću pr.
Kr., ali istina je vjerojatno da je Kovčeg nestao iz hrama tijekom
vladavine kralja Manašea (687.- 642. pr. Kr.) koji je, prema Bibliji,
'činio zlo u blizini Gospoda' i koji je bio predstavljen uklesanim li­
kom u Hramu.
Izvrsno obavivši detektivski posao, Hancock je slijedio trag kov­
čega iz Jeruzalema do crkve u Axumu u Etiopiji. Svećenici zaduže­
ni za 'kovčeg' stalno su odbijali provjeru, ali Hancockova najnovi­
ja knjiga navodi da su priznali kako je ono što su čuvali zapravo bila
kutija, koja je sadržavala postkršćanske kopije Ploča zakona što ih
je Mojsije donio sa Sinaja.
Hancock je pretpostavljao da su templari tragali za Kovčegom,
za koji legenda tvrdi da je skriven u tajnoj prostoriji ispod sobe u
kojoj je bio smješten, kad su u Salomonov hram upali Babilonci
587. godine pr. Kr. želeći uništiti grad i odvesti Židove u sužanjstvo.

* "Znak i pečat", Graham Hancock.

 Zašto bi devetorica vitezova željelo Kovčeg? Vjerojatno zato što
bi, u doba kad je vladala vjera, kada su se štovale svete relikvije (i
donosilo se veliko bogatstvo crkvi ili samostanu), vlasništvo nad
najsvetijim predmetom na svijetu moglo red koji ga bude posje­
dovao, učiniti najmoćnijim na svijetu.
Ma što da su vitezovi tražili, čini se da to nisu našli. Godine 1126.,
sedam godina nakon njihova iskopavanja, Hugh de Payens, vođa vi­
tezova, vratio se u Francusku. Izgledalo je da neće uspjeti utemeljiti
red.
Tada se pojavio spasitelj, Bernard iz Clairvauxa, poslije sv.
Bernard, koji je pripadao redu cistercita* i bio jedan od najmoćni­
jih francuskih svećenika, iako je odlučno odbio promaknuće u redu
opata. Bio je i nećak jednog od vitezova, Andrea de Montbarda, koji
se pridružio Payensu na povratku u Francusku. Dvije godine posli­
je, sazvan je crkveni sabor u gradu Troyesu, čiji je cilj bio utjecati
na Crkvu da se pozabavi ponovnim utemeljenjem Reda vitezova
templara. To se dogodilo negdje 1128. godine kada je utemeljen
'Red siromašnih Kristovih vojnika i Salomonovog hrama', koji je
bio odgovoran jedino papi. Uz pomoć svetoga Bernarda, pridruži­
vali su mu se novaci a i novac je pristizao, tako da su templari po­
stali najbogatiji red u Europi.
Što se zapravo dogodilo? Udruženje koje se trebalo raspasti 1126.
godine, za nekoliko je godina postalo bogato i moćno. Što su to Hugh
de Payens i Andre de Montbard rekli sv. Bernardu da im je dao
takvu potporu? Je li to bio samo prijateljski čin zbog njegova ujaka?
Ili su vitezovi obavijestili sv. Bernarda o važnosti i sjajnim otkrići­
ma do kojih su došli u Hramu?
Hancock se odvažio pretpostaviti da su vitezovi nešto ponudili
Bernardu zauzvrat jer je podupirao gotičku arhitekturu. Prije toga,
crkve su se uglavnom gradile u romaničkom stilu, s okruglim arka­
dama koje su podupirali kratki debeli stupovi. To je bilo iz posve
praktičnih razloga. Sama težina stropa i gornjih dijelova crkve
značila je da je težina pritiskivala stupove i prijetila da se zidovi
izboče prema van, pa su se često radi toga urušavali. Tada su arhi-

* cistercit - pripadnik jednog ogranka benediktinskog reda

 tekti riješili problem. Stropovi su postajali tanji, držala su ih 'rebra',
a arkade su građene uže i više - u tipično gotičkom stilu. Prvi sa­
mostan koji je sagrađen u tom stilu bio je samostan sv. Denisa u
Parizu, a njegova je gradnja bila pod vodstvom velikog inovatora,
Abbota Sugera. Tanji zidovi - koji su podupirali potporne polulu-
kove - oslobodili su više mjesta za prozore - jedan od najčuvenijih
primjera bila su obojena stakla crkve u Chartresu, koja je izgrađena
poslije u istom stoljeću (uz zdušnu potporu sv. Bernarda).
Hancock se pita je li moguće da su templari naučili tajnu gotičke
arhitekure pod svodovima Salomonova hrama. To ne znači da je taj
hram građen u gotičkom stilu, ali je bio čuven po svojoj ljepoti i
skladu, a dok su boravili u njemu, vitezovi su slučajno mogli naići
na neke od osnovnih elemenata gotičke arhitekture.
No, nastao je problem s datumima. Prema podacima koje je obja­
vila Encyclopedia Britanica, arhitekti su počeli rješavati problem
arkada 1120. godine, kada je devet vitezova obavljalo iskapanja tek
dvije godine. Međutim, to se ne poklapa s teorijom - da sv. Denis,
prva gotička opatija, nije bila sagrađena do 1140. godine. I kako je
Rand upozoravao, propadanje gotičke arhitekture u sljedećih neko­
liko stoljeća bilo je očito i neshvatljivo jednako kao i prestanak gra­
dnje piramida, odmah nakon što je izgrađena Piramida u Gizi. Dublji
smisao oba ta slučaja jest, da je tada jak mlaz energije i inspiracije
stvorio gotovo nadljudska djela u arhitekturi, i tada se zaustavio.
Hancock ima još jednu, gotovo jednako tako fascinantnu teoriju.
Grad Troyes, u kojemu su templari imali potporu Crkve, bio je ro­
dno mjesto Chretiena de Troyesa, pjesnika koji je između 1165. i
1182. godine bio zaslužan za prvu veliku literarnu raspravu o legen­
di kralja Artura. Taj je pjesnik prvi pisao o Svetome gralu* - Han­
cock ide tako daleko da kaže kako je on izmislio Sveti gral, te pre­
tpostavlja da je ideja nastala iz priča o Kovčegu iz Covenanta, koje
je Chretien mogao čuti od templara. Navodi riječi znanstvenice
Helen Adolf. Ona je mislila da je drugi, raniji kroničar Grala, Wol­
fram von Eschenbach, koji je napisao Parsifal, izvukao svoju verzi-

* gral - prema srednjovjekovnoj priči, to je čudotvorna zdjela iz koje je Krist pio na Po­
sljednjoj večeri i u kojoj je Josip iz Arimateja navodno skupio Kristovu krv kad je on bio
proboden na križu.
 ju grala - kamena - iz Kebra Nagasta u Abesiniji. To je sjajna za­
misao, ali čini se kontradiktornom prema mišljenju mnogih učenih
ljudi, zbog djelovanja koje su imale priče o gralu, a koje su ispjevali
putujući glazbenici davno prije nego ih je Chretien zapisao.
Zašto je to važno? Treba imati na umu da templari nisu samo
tražili moć - oni su je uskoro imali u izobilju - nego su pošli tražiti
tajanstveni predmet, vjerojatno Kovčeg, i zato je njihov red poslije
povezan s tajnom. To se vjerovanje zadržalo do danas.
Drugi križarski rat započeo je Bernard iz Clairvauxa, nakon pada
Edesse 1144. godine, ali je završio neuspjehom. Muslimani pod
vodstvom Saladina, ponovno su zauzeli Jeruzalem 1187. godine. Ti­
jekom sljedećeg stoljeća, vodilo se još sedam neuspješnih križar­
skih ratova da bi se obnovila moć kršćanstva. Pad Akre 1291. godi­
ne zaokružio je neuspjeh tih ratova, pa su vitezovi templari izgubili
smisao postojanja.
No, nisu izgubili ni svoju moć ni svoje bogatstvo (koje se djelo­
mice temeljilo na poreznim olakšicama). S novim Velikim majsto­
rom, Jacquesom de Molayem, viđali su svoje rane na otoku Cipru i
razmišljali što trebaju činiti. Problem je bio nesiguran Cipar, jer su
muslimani upadali u Limasol i zarobljavali svakoga tko je trebao
biti spašen. Templari su razmatrali povratak u Francusku, ali je i tu
bilo problema. Kralj Filip Lijepi (1265.-1314.,) bio je u sukobu s
papom Bonifacijem VIII. a kako su templari papu smatrali svojim
gospodarom, kralj ne bi baš dobro prihvatio njihov povratak u Fran­
cusku.
Zapravo, kralj nije bio naklonjen Redu vitezova templara, jer je
mislio da su, kao i njihov gospodar papa, arogantna zanovijetala (to
je moglo biti zato što im se jednom htio pridružiti, ali su ga odbili).
Nakon što je papa zaprijetio da će svrgnuti Filipa, kralj je optužio
Bonifacija da je heretik i na kraju mu odredio kućni pritvor. Spašen
je, ali je ubrzo nakon toga umro.
Kada je njegov nasljednik, Bonifacije IX., pokazao namjeru da
nastavi borbu svojega preteče, Filip ga je dao otrovati, a na njego­
vo je mjesto imenovao svojega kandidata Bertranda de Gottea iz
Bordeauxa, te ga je postavio na papinski tron. Filip je postavljao
brojne preduvjete za potporu Bertrandovoj kandidaturi, a jedan je
 bio da papa treba premjestiti svoje sjedište u Francusku. Drugi uvjet
držao je u tajnosti i nikad nije otkriven. Većina povjesničara zaklju­
čila je da je tajna klauzula obuhvaćala uvjet da se papa ne bi smio
suprotstavljati njegovu planu, prema kojemu treba uhititi templare i
prisvojiti njihov novac.
Bertrand je tako 1305. postao papa Klement V., i kralj je odmah
počeo planirati jedan od najčudnijih poteza u povijesti - uhititi sve
templare - 15 000 njih, i optužiti ih za krivokletstvo. To je kao da
moderni vladar neke zemlje planira urotu da uhiti sve dužnosnike
kopnene vojske, mornarice i zračnih snaga.
Nevjerojatno, ali plan je uspio. Zapečaćene naredbe izdane su
četiri tjedna prije napada na templare koji su bili uhićeni u petak,
13. listopada 1307. godine*
Templari su bili optuženi za homoseksualnost, štovanje demona
Bafometa i pljuvanje po križu. Mučeni nad užarenom posudom sa
žeravicom, mnogi su to priznavali, a medu njima je bio i sam Jacques
de Molay. Ali, na dan kada su bili osuđeni 18. ožujka 1314. godine,
Molay je zanijekao svoje priznanje, izjavivši da je ono dobiveno
mučenjem. Kralj se razbjesnio što je njegov plan osujećen. Odmah
je naredio da se Molay i njegov prijatelj Geoffrey de Charney, koji
je isto tako zanijekao svoje priznanje, živi peku na laganoj vatri.
To se dogodilo sljedećeg dana na otoku na Seini, koji se zove Ile
de Palais. Govorilo se da je Molay pozvao kralja i papu da se za go­
dinu dana sastanu ispred Božjeg trona. Bila to istina ili ne, sigurno
je prizivao Boga da osveti svoju smrt. Za tri mjeseca i kralj i papa
bili su mrtvi. Filip je stradao od veprovih kljova, a Klement je umro
od groznice.
Koje li ironije! Filip je počinio to zvjerstvo uzalud. Nadao se da
će svoju riznicu, koja se ispraznila zbog rata, ponovno napuniti bo­
gatstvom templara, ali čini se da je blago tajanstveno nestalo. Pri­
mjerice, vitezovi iz Bezua (blizu Rennes-le-Chateaua) izbjegli su
zamci i pobjegli s golemim blagom. Je li bilo slučajno da se taj vitez
zvao Signeur de Gotte, i je li on bio povezan s papom, prijašnjim

* Tvrdi se da je to razlog zašto se petak, 13. smatra nesretnim danom, ali nema dokaza za
to - kršćani petak smatraju nesretnim danom jer je Isus rekao da će biti razapet u petak, a
nesretni broj 13 je broj zabilježen na Posljednjoj večeri.
 Bertrandom de Gotteom? Ili je možda slučajno papina majka bila
članica obitelji Blanchefort, koja je posjedovala dvorac na vrhu bre­
žuljka koji graniči s Bezuom?
Zna se da je dan uoči uhićenja templara, 12. listopada 1307.,
osamnaest brodova isplovilo iz La Rochelle, luke templara. Nitko
ne zna što je bilo s njima, jednostavno su nestali iz povijesti. Ali,
barem je jedan od brodova, čini se, zaplovio prema Škotskoj gdje je
dio blaga pohranjeno u zgradi prekrasne kapelice koja se naziva
Rosslyn, u blizini Edinburgha. (Isto je tako dobro znati da je Hugh
de Payens bio oženjen Škotlanđankom Catharine de St. Clair, čiji su
potomci poslije sagradili kapelicu Rosslyn.)
No, bilo kako bilo, da li je bogatstvo Berengera Saunierea bilo
dio blaga koje je pripadalo templarima, to se nikad neće pouzdano
doznati, iako je Henry Lincoln prilično siguran da to zna. Ono što
se uistinu zna jest da su postojale dvije utvrde templara u blizini
Rennes-le-Chateaua - Bezu i Blanchefort - te da se Filip Lijepi nije
uspio domoći blaga dvojice templara.
Godine 1969., nakon što je Henry Lincoln pronašao knjigu Ge-
rarda de Sedea tijekom svog odmora u Cevennesu, vratio se u Lon­
don i uspio za tu priču zainteresirati prijatelja koji je radio za BBC.
Njih dvojica pošli su u Rennes-le-Chateau, i već pri prvom posjetu
činilo im se da ih netko promatra. U susjednom selu Rennes-les-
Bains, Lincoln je pronašao izvor koji se zvao Fontana ljubavnika;
blizu je bila stijena sa srcem probodenim strijelom, a ispod njega
stajalo je: E. Calve, 1891. Emma Calve bila je lijepa sopranistica
koja je navodno odabrala Saunierea za jednoga od svojih mnogob­
rojnih ljubavnika, a 1891. godina bila je godina kad su se trebali ot­
kriti pergamenti. Lincoln je fotografirao natpis, ali kad se vratio,
odmah nakon što je pribavio bolje osvjetljenje, natpis je bio izbrisan
sa stijene.
Gerard de Sede je pristao raditi kao konzultant na programu. Mo­
gao je osigurati ključ za odgonetavanje druge tajne rukopisa na
pergamentu. To je bila veoma složena šifra, koja je uključivala te­
hniku poznatu kompjutorskim stručnjacima, kao što je Vigenerov
proces. Slova abecede napisana su dvadeset šest puta, prvo slovo
počinje sa A, drugo sa B, treće sa C i tako dalje. Ključne riječi MORT
 EPEE smještene su iznad rukopisa, a slova su pretvarana uz pomoć
Vigenerove tablice.
'Uzvišeni tekst Marie de Blanchefort' (koji je Sauniere pokušao
uništiti) tada je uzet kao još jedna ključna fraza. Na kraju su slova
smještena na šahovsku ploču, serijom skakačevih poteza stvorila
poruku koja se može ovako prevesti: PASTIRICA BEZ ISKUŠE­
NJA KOJOJ SU OTROV I DESETICA (novac) DRŽALI KLJUČ
MIRA 681 S KRIŽEM I OVIM KONJEM BOŽJIM DOSTIŽEM
OVOG DEMONA ČUVARA U PODNE MODRIH JABUKA.
Nesumnjivo, to je dovelo Saunierea do blaga, iako je teško shva­
titi kako.
Natpis završava slovima PS. To je Lincoln saznao od Sedea koji
je zastupao organizaciju nazvanu Sionski priorat. U Nacionalnoj
knjižnici u Parizu, Lincoln je pronašao mnoge pergamente i doku­
mente koji su bili pohranjeni sve do 1956. godine, a mnogi su pisani
pod pseudonimom 'Antun Pustinjak'. Jedan je govorio o tajnom
redu koji se nazivao Sionski priorat, dajući popis njegovih Velikih
majstora, u koje se ubraja i veliki alkemičar Nicolas Flamel (čuven
po tomu što je pravio zlato), Leonardo da Vinci, Isaac Newton, Cla­
ude Debussy, a u novije vrijeme i Jean Cocteau. Podsjetimo, Sau­
niere je susreo Debussyja na putu za Pariz. Prema tim dokumenti­
ma, zajednički nazvanima Tajni dosjei - Sionski priorat bio je po
unutarnjem ustrojstvu hijerarhija Reda vitezova templara. U Tajnom
dosjeu navodi se da je Sionski priorat nastavio postojati i kad su
templari uništeni.
To ukazuje na novu mogućnost, koju je zabilježio još jedan istra­
živač, Lionel Fanthorpe, kao i Henry Lincoln: možda Sauniere i nije
pronašao blago, nego samo tajnu koja vrijedi cijelo bogatstvo.
Mnoge poznate činjenice podupiru taj zaključak. Prema Henryju
Buthionu, koji je vlasnik hotela što je nekoć bila Sauniereova vila
Betanija, Sauniere je često bio bez novca. Odbio je platiti 5 000 fra­
naka koje je dugovao za skupocjeni namještaj koji je naručio. Umro
je bez jednog novčića možda zato jer je samo odobravao velike
svote novca koje su se plaćale njegovoj domaćici Marie Denarnaud.
Ipak, čovjek sa skrivenim blagom ne ostaje bez gotovine, čak ako
ju je pohranio u banci.
 Na kraju, Lincolnova televizijska reportaža je emitirana pod na­
zivom The Lost Treasure of Jerusalem (Izgubljeno blago Jeruzale­
ma) Od tada, mnogo se materijala vidjelo pa je bilo jasno da će
Drugi program BBC-ja biti vrlo gledan.
Možda je najzanimljiviji zaključak svega toga stigao ubrzo na­
kon što je reportaža emitirana. Umirovljeni vikar engleske crkve
napisao je Lincolnu da 'blago' nije bilo zlato ni dragulji, nego doku­
ment koji dokazuje da Isus nije bio razapet na križu 33. godine, ne­
go je 45. godine još bio živ.
Lincoln ga je posjetio, no svećenik očito nije htio progovoriti. Na
kraju je priznao daje dobio informaciju od anglikanskog znanstve­
nika Canona Alfreda Lilleyja. Lioncolnovo srce vjerojatno je zaigra­
lo kad je čuo sljedeće: Lilley je održavao blisku vezu sa znanstve­
nicima koji se nalaze u St. Sulpiceu i znao je Emilia Hoffeta, koji je
upoznao Saunierea s Debussyjem. To je očito probudilo začuđujuće
mogućnosti. Ako je Debussy uistinu bio Veliki majstor Sionskog
priorata, zar je mogao vjerovati da Isus nije umro na križu? Je li to
bila Sauniereova tajna, koja je toliko zaprepastila svećenika koji je
slušao njegovu posljednju ispovijed?
Izgleda da je u tome odgovor. Možemo se prisjetiti da je Sau-
niere kupio neke kopije slika iz Louvrea, a među njima je bila i Les
Bergers d'Arcadie, na kojoj su prikazana tri pastira i pastirice kako
stoje uz grob pokazujući riječi: 'Et in Arcadia Ego' prije nego što je
napustio Pariz.
De Sede je rekao Lincolnu da je pravi grob o kojemu je riječ na
slici otkriven u Arquesu, nedaleko Rennes-le-Chateaua. Zapravo,
iako nema latinskog natpisa grob je potpuno isti, kao i kamen na
kojemu se pastir odmara na slici.
Nicolas Poussin (1594.-1665.) bio je jedan od najistaknutijih sli­
kara svojega doba. Iako rođen u Normandiji, tek je u Rimu stjecao
slavu i veći dio života proveo je ondje. Kratko vrijeme služio je kra­
lja Luja XIII. i Richelieua. Poussinova slika Les Bergers d'Arcadie
došla je u posjed Luja XIV., nakon što su upravitelji njegova iman­
ja pokušavali, vrlo uporno, neko vrijeme doći do nje. Kad ju je kralj
napokon uspio dobiti, držao ju je zaključanu daleko od svojih pri­
vatnih odaja. Govorkalo se da bi ona mogla odati kakvu tajnu ako
 se izloži javnosti. Čini se da sama slika ne daje nikakva objašnjen­
ja o tome: zašto ju je kralj tako silno želio, ili zašto ju je držao po­
dalje od oka javnosti.
Ono što znamo jest da je godine 1656. kraljev ministar financija,
Nicolas Fouquet, poslao svoga mlađeg brata Louisa u Rim da posje­
ti Poussina. Louis je tada pisao Fouquetu:
On i ja stvarali smo planove o kojima ću vas uskoro moći po­
tanko obavijestiti; stvari koje ću vam dati preko N. Poussina,
prednosti koje bi kraljevi teško dobili od njega i koje, prema
onomu što kaže, nitko na svijetu neće ponovno dobiti u sto­
ljećima koja dolaze. To će se postići bez velikog troška i može
se čak pretvoriti u zaradu. To su stvari koje je teško temeljito
istražiti. Ništa na Zemlji u današnje vrijeme ne može donijeti
veće blago, niti se ono može ičim mjeriti...
O čemu je mogao govoriti? 'Ništa na svijetu ne može donijeti veće
bogatstvo', zvuči kao da govori o blagu, osim što sam kaže da se
ono može pretvoriti u zaradu', čime nas navodi da zapravo misli na
nešto drugo. Sigurno je daje kralja, koji je imao tek 5 godina kada
je došao na prijestolje, sve manje volio njegov sjajan i ambiciozan
ministar financija. Fouquet se odmah obogatio i prema riječima nje­
gova pomoćnika, Colberta, to je postigao prepravljajući knjige sva­
kog popodneva. Godine 1661. Louis ga je dao uhititi i na kraju je
završio u zatvoru. (Neki povjesničari pretpostavljaju da je on bio onaj
čuveni čovjek sa željeznom maskom, ali umro je 23 godine prije to­
ga tajanstvenog zatvorenika.)
Je li moguće daje Fouquet imao izdajničke namjere kad je poslao
svojeg brata Louisa da se sastane s Poussinom?
Kralj Dagobert II., potomak obitelji Merovinga, rođen 651. go­
dine, bio je otet još kao dijete i odveden u Irsku, dok je majordom
zauzeo njegovo mjesto. Vratio se u Francusku, zapravo u Rennes-
le-Chateau, oženio se vizigotskom princezom Giselle i vratio prije­
stolje. No, ubijen je 679. godine dok je spavao pod stablom. Crkva
je sigurno bila umiješana u to ubojstvo, kao i njegov glavni sluga
Pipin Debeli. Pipin je bio djed poznatog ratnika Karla Martela, koji
je obranio Francusku od muslimanskog pohoda i sudjelovao u bitki
 kod Poitiersa. Martelov sin, Pipin Mali, došao je na prijestolje i uveo
dinastiju Karolinga, posinivši najpoznatijeg pripadnika te dinastije,
slavnog Charlemagnea.
Potomci Dagoberta bili su razumljivo zavidni i ljuti jer su svr­
gnuti s prijestolja. Uvijek je postojao pokret za njihovu obnovu, sli­
čno kao jakobita u Engleskoj. Kao i jakobiti, izgubili su svrhu pos­
tojanja, ali jedan je merovinški potomak postigao slavu koja se
mogla usporediti s onom Karla Martela ili Charlemagnea. Bio je to
Godfrey de Bouillon (1058.-1100.), vojvoda od Lorrainea, čovjek
koji je poveo Prvi križarski rat i ponovno zauzeo Jeruzalem - vitez
koji je postao prvi kralj Jeruzalema.
I ovdje se može pojaviti mala sumnja u to da je on bio utemelji­
telj - ili jedan od utemeljitelja-jedne druge dinastije, Sionskog pri-
orata, ili kako se to prvotno zvalo 'Red naše Gospe iz Siona'. Sion
je drugo ime za Jeruzalem i uskoro nakon što je Jeruzalem zaposjed­
nut, na Brdu Hrama bio je izgrađen samostan, a oni koji su u njemu
živjeli bili su poznati pod imenom Red naše Gospe iz Siona. Prema
Secret Dossier (Tajni dosjei), Red je osnovan 1090. godine, devet
godina prije pada Jeruzalema. Petorica od devet prvotnih templara
bili su članovi Reda. Vjerojatno je templarski Red nastao iz sionskog
Reda.
Lincoln citira dokaze kako bi pokazao da su se oba reda uskoro
razvijala odvojeno. Čini se da ih je nevjerojatna snaga i blago tem­
plara učinilo tvrdoglavima 'poput jogunaste djece'. Prilike su posta­
le napete 1187. godine, kada je templar Gerard de Ridefort poveo
vitezove u nepromišljen sukob sa Saracenima i izgubio Jeruzalem -
ovaj put zauvijek. Tada se činilo da je Red iz Siona izgubio strplje­
nje s templarima i raskinuo sve veze s njima. Red je promijenio ime
u Sionski priorat. Jedan od njegovih glavnih ciljeva bilo je vratiti
dinastiju Merovinga na francusko prijestolje. Kada su templari bili
uništeni 1307., red je nastavio postojati, nedvojbeno zato jer je bio
dobro čuvana tajna.
To objašnjava zašto je Luj XIV. bio uznemiren i želio se riješiti
Fouqueta te doći do Poussinove slike. Ako je 'tajna koju kraljevi ni­
su mogli izvući iz njega' bila tajna Sionskog priorata, Luj je imao
razloga biti zabrinut. Njegov ujak Gaston d'Orleans bio je oženjen
 sestrom vojvode od Lorrainea. Postojala je namjera svrgnuti Gasto-
nova starijeg brata Luja XIII. u korist Gastona, što bi značilo da bi
krv Merovinga još jednom potekla venama francuskih kraljeva.
Ta namjera nije uspjela. Ali, kako je Luj XIII. bio bez djece, čini­
lo se vrlo vjerojatnim da će Gaston ipak baštiniti prijestolje. Tada je
na sveopće iznenađenje Luj XIII. dobio sina - rodila ga je njegova
supruga Ana iz Austrije. Mnogi su vjerovali da je kardinal Richelieu
bio njegov pravi otac, ili je možda unajmio "momke za rasplod"
među kojima je, neki nagađaju, bio Richelieuov kapetan mušketira,
Francois Dauger. Tako su spriječeni planovi Merovinga i Sionskog
priorata.
Francois Dauger imao je dva sina, Luja i Eustahija. Mnogi su ko­
mentirali njihovu sličnost s Luisom XIV., što bi bilo i razumljivo
ako su oni, zapravo, njegova polubraća. Eustahije je uvijek upadao
u neprilike, no obojica su na kraju bili uhićeni, Luj zbog ljubavnih
problema, a Eustahije jer je izazivao nered. Luj je bio oslobođen i
nastavio je s pobunama. Eustahije je nestao i možda je on bio čovjek
sa željeznom maskom. (Bila je to zapravo baršunasta maska, i ako
je Eustahije uistinu bio tajanstveni zatvorenik, možda su ga prisilili
da je nosi zbog sličnosti s kraljem.). Njegova obrana može biti na­
mjera da se ucjenjuje kralja - 'Oslobodi mojega brata inače ćeš...',
ili se mogao priključiti Sionskom prioratu i Merovinzima, koji su
bili presretni jer Luj XIV. nema pravo biti na prijestolju.
Habsburgovci su isto tako bili članovi dinastije Lorraine, pa tako
i najvažniji kandidati za članstvo u Sionskom prioratu, što dalje po­
jašnjava činjenice da je jedan od Sauniereovih gostiju bio Johann
von Habsburg, i da je Sauniere primao novac iz Austrije. To zvuči kao
da gaje njegov posjet St. Sulpiceu uveo među ljude koji su bili volj­
ni podijeliti svoju tajnu s njime, i dati mu poveću financijsku po­
tporu kao sadašnjem korisniku Dogobertove drevne utvrde.
Ova složena i fascinantna priča ima i naličje. Lincoln je saznao
od umirovljenog svećenika da se 'pravo blago' odnosi na saznanje
da Isus nije umro na križu i da ono dolazi iz St. Sulpicea. Da je St.
Sulpice bio Pariz, sjedište Sionskog priorata, tada bi se mogla doz­
nati Sauniereova tajna - tajna koja je šokirala svećenika koji ga je
posjetio dok je bio na samrtnoj postelji - da Isus nije umro na križu,
 pa je po tome kršćanska crkva sagrađena na temeljima od pijeska,
zapravo na ideji da je Isus umro kako bi spasio čovjeka od tereta is­
konskoga grijeha.
Dok je Lincoln radio na programu BBC-ja pod nazivom Sjenka
templara, iznenada ga je prekinula zapanjujuća misao. On i još dvo­
jica istraživača, Richard Leigh i Michael Baigent šalili su se na ra­
čun legende koja govori o tome da je majku kralja Meroveha, ute­
meljiteljicu loze Merovinga oplodilo morsko biće. Jedan od njih se
našalio i rekao kako priča zvuči 'ribički'. Lincoln i Leigh su se po­
gledali jer su istodobno posumnjali, Riba - simbol kršćanstva.' Zar
je legenda mogla značiti da je gospa bila oplođena ... simbolom
kršćanstva, izravnim potomkom Isusa?
Merovinški kraljevi tvrdili su da vladaju po 'pravu krvi' - kra­
ljevske krvi - a ne imenovani od Crkve. Je li krvno srodstvo na koje
su bili toliko ponosni bilo od samog Isusa? U tom slučaju, tko je bi­
la Isusova žena? U selu Les Saintes Maries de la Mer, svake godine
slavi se dolazak Marije Magdalene u Francusku. Ona sa sobom nosi
Pravi križ i Sveti gral. Sauniere je sagradio knjižnicu koju je nazvao
kula Magdala. Mistici srednjeg vijeka poistovjetili su je s planetom
Venerom, božicom ljubavi.
Lincoln i Leigh počeli su nagađati da su Isus i Marija Magdalena
otišli u Francusku i začeli lozu Merovinga. Možda je grob na Pou-
ssinovu platnu bio zapravo Isusov grob? Bilo je to neobično naga­
đanje - Lincoln je ustrajavao na tome da je to tek nagađanje, koje
je knjigu The Holy Blood and the Grail (Sveta krv, sveti gral), Lin-
colna, Leigha i Baigneta učinilo trenutačnim bestselerom.
Do tada je Lincoln saznao iz ispitivanja reportera BBC-ja da je
najvažniji živi član Sionskog priorata Pierre Plantard. Potjecao je iz
plemenite obitelji Merovinške loze. Dogovoren je sastanak i Lincoln
je pozvao Plantarda da pogleda drugi film o Rennes-le-Chateauu -
The Priest, the Painter and the Devil (Svećenik, slikar i vrag). Poka­
zao se kao ljubazan i uljudan gospodin - rođen 1920., a bila je nazo­
čna i skupina njegovih sljedbenika. Čini se da je najbliži bio markiz
Philip de Cherisey. Lincoln je saznao da je on bio odgovoran za ve­
ćinu dokumenata Secret Dossier pohranjenih u Louvreu.
 Sjedeći iza njih, Lincoln je bio zadovoljan kada je primijetio da
su iznenada postali oprezni kad je na filmu bila prikazana slika je­
dnog dokumenta na pergamentu, u kojemu je Lincoln otkrio oblik
pentagrama, nastao spajanjem točaka petokrake zvijezde.
Pentagram je jedan od najstarijih magijskih simbola. Jednom su
mi savjetovali da ga (mentalno) nacrtam na stupu ulaznih vrata ako
želim zaustaviti neželjene posjetitelje - mora biti okrenut naopako.
Postavljen okomito, pretpostavlja se da odbija zlo. Okrenut naopa­
čke, (kao čovjek koji stoji na glavi) vjeruje se da privlači mračne
sile.
Koje je njegovo podrijetlo? Nitko nije siguran, iako je imao va­
žnu ulogu u Pitagorinoj geometriji. Jedno od najuvjerljivijih objaš­
njenja uključuje planet Veneru. Ako zamislimo Zemlju kao središte
Sunčeva sustava (kao što se nekad davno vjerovalo), postaje očito
da će biti trenutaka kad će Sunce 'zasjeniti' svaki planet, jer ono
ulazi između planeta i Zemlje. Merkur je primjerice 'pomračen' tri
puta na godinu i kad bismo povukli crte između tih triju točaka na
nebu, one bi oblikovale nepravilan trokut. Mars je 'zamračen' četiri
puta, a oblik koji se dobije povlačenjem crta je nepravilni pravokut­
nik. Zapravo, sve planete daju nepravilne oblike, osim Venere, koja
čini pravilan peterokut. Ako su, kao što smo već dokazali u ovoj
knjizi, stari narodi proučavali nebo mnogo ranije nego što možemo
i zamisliti, čini se vjerojatnim da je Venera bila vrlo rano povezana
s peterokutom.
Uz skriveni pentagram (koji nije bio pravilan) najednom od do­
kumenata, Lincoln je primijetio nešto čudno u svezi s Poussinovom
geometrijom na slici Les Bergers d'Arcadie. Tragajući za 'tajnom'
koja je, čini se, uznemirila Luja XIV, uočio je da je štap pastira, koji
se nalazi desno od groba, skladno odrezan na dva dijela pastirovom
rukom, a udaljenost od vrha štapa do pastirova kažiprsta je točno
'polovica mjere'. Odmah zatim primijetio je drugu 'polovicu mjere'
na slikarskom platnu. Slika je očito bila dizajnirana geometrijski.
Pokazao je platno profesoru Christopheru Cornfordu s Kraljevskog
koledža za umjetnost, koji je otkrio nešto još fascinantnije.
Kada je Cornford izvijestio Henryja Lincolna o slici Les Bergers
d'Arcadie, objasnio je da je počeo tražiti jedan od dvaju sustava
 kojima se stalno koriste klasični slikari. Jedan je sustav brojeva i
temelji se na Platonovu Timeju (dijalogu o stvaranju univerzuma),
koji je snažno utjecao na renesansu. Drugi je sustav prilično star, a
temelji se na omjeru zlatnoga reza. Cornford je očekivao da će naći
sustav Timeja na Poussinovu platnu, jer se tada sustav zlatnog reza
smatrao zastarjelim, ali nije našao ni traga tome. Temeljni sustav koji
je bio korišten na slici Les Bergers d'Arcadie je zlatni rez. Slika je
bila također puna pentagonalne geometrije.
Razmotrimo sada sljedeći peterokut nacrtan u krugu:

Pentagram je geometrijski oblik, stopostotni zlatni rez. U dijagramu

EF je fi omjeru EB, a CF je fi omjera CA.
Kada je Cornford pogledao malo pozornije, mogao je nacrtati
peterokut koji je išao izvan slike.
 Ukratko, peterokut je bio ukodiran u Poussinovo platno.
Cornford se zapitao, da li je rečenica 'Poussin drži ključ ...' mo­
gla imati ikakve veze s krajolikom oko Rennes-le-Chateaua, mjesta
gdje je Sauniere tragao za blagom? To je dovelo Lincolna do jedno­
ga od najvažnijih otkrića. Kada je pogledao na kartu područja oko
Rennes-le-Chateaua, jedna mu je činjenica odmah privukla pozor­
nost: tri njegova ključna mjesta. Rennes-le-Chateau, dvorac iz doba
templara u Bezuu i dvorac Blanchefort - bile su tri točke trokuta, a
svi su bili smješteni na vrhovima brežuljaka.
Kada je Lincoln nacrtao trokut na svojoj karti i nastavio mjeriti
linije, iznenadio se. Bio je to precizan istokračan trokut, tj. imao je
dvije potpuno jednake stranice. S Bezuom na vrhu trokuta, linije od
Bezua do Blancheforta i od Bezua do Rennes-le-Chateaua bile su
jednake.
To nije mogla biti slučajnost. Davno u prošlosti izgleda da je
netko opazio da su tri vrha brežuljka činila trokut, tj., s vremenom
su bili odabirani kao dio tajnog uzorka.
Lincoln se našao u čudu - ako bi nekom zgodom postojala još
dva brežuljka, oni bi činili ostali dio peterokuta. Naravno, mislio je
da previše traži ... pa ipak, kada je proučavao kartu, zaprepastio se
kad se pokazalo da su postojala dva takva brežuljka, i to na očeki­
vanome mjestu. Istočni se brežuljak zvao La Soulane, a zapadni Se-
rre de Lauzet. Kada se pet brežuljaka spojilo, tvorili su savršen pe­
terokut.
No, Lincolna je čekalo još jedno iznenađenje. Kada je tražio sre­
dište karte, ustanovio je daje ono označeno uz drugi brežuljak, koji
se naziva La Pique. Iako je njegov vrh na karti izgledao poput mrt­
vog središta, zapravo je bio 228 m jugoistočno od središta, što se
moglo i očekivati - konačno, to nije bio krajolik koji je izgradila
ljudska ruka.
Dakle, to je bila temeljna tajna Rennes-le-Chateaua: on je bio dio
svetoga krajolika. Možda je i zato Dagobert II. odabrao Rennes-le-
Chateau za svoj dom, i možda je zato njegov sin Sigisbert pobjegao
ondje nakon ubojstva svojega oca. Kraljevska krv Merovinga bila je
povezana s magičnim krajolikom.
 Randa je počeo zanimati Rennes nakon što je pročitao knjigu
The Holy Blood and the Holy Grail. Ondje stoji da nekoliko kilome­
tara istočno od Rennes-le-Chateaua leže ruševine dvorca Blanche-
fort, djedovskog doma Bertranda de Blancheforta, četvrtoga Velikog
majstora vitezova templara, koji je bio na čelu Reda sredinom 12.
stoljeća.
Čini se da je Blanchefort 'odobrio tajanstvena iskapanja' na pla­
nini gdje se nalazio njegov dvorac, ali sve kao najveću tajnu. Godi­
ne 1156. mnogi su njemački rudari stigli na rad u planinu, tobože
tražeći zlato. Ali, nije moguće da je ondje bilo zlata jer su Rimljani
stoljećima prije iscrpili te rudnike. Bilo im je zabranjeno sklapati
bilo kakvo prijateljstvo s mjesnim stanovništvom, i držali su se stro­
go odvojeno od lokalne zajednice. Lincoln smatra da je nešto drugo
privuklo Velikoga majstora u to područje. Prirodno, Rand se pitao
je li to moglo imati ikakve veze s njegovim kartama svetih mjesta.
Pisao je: 'Slažem se s Lincolnovim zaključkom da je složenost
mjesta Rennes-le-Chateaua vrlo očita' ... stari geometri ostavili su
nam empirijsku stvarnost svojega izvanrednog rada. Ostavili su do­
kaze o svojim vještinama i znanju mjerenja što je kroz mnoga duga
stoljeća bilo izgubljeno". To se podudara sa svime što smo otkrili
o kartama Atlantide.'
Lincoln je također uočio važnost zlatnog reza u cijelome podru­
čju Rennesa i to je povezao s planetom Venerom. On dokazuje zašto
se Venera štuje u čitavom svijetu. Nama sa Zemlje, njezina se orbi­
ta pokazuje pentagonalno. Peterokut je geometrijski oblik koji se
uvjerljivo pojavljuje u zlatnom rezu. Prije 100 000 godina, za vrije­
me pola u Yukonu, Rennes je bio smješten na granici zlatnog reza,
linije koja ide od pola do pola.
No, on nije bio jedino mjesto. Nanking, u Kini također se posve
uklapa u taj obrazac. Iznenađuje činjenica da su se obje granične
crte dogodile samo u razdoblju pola na Yukonu. Nije to bila jedina
veza koja je povezivala stare Kelte s Kinom. U djelu Uriel's Machi­
ne Lomas i Knight proučavaju istraživanje arheologinje dr. Elizabe-
the Wayland Barber, čija knjiga The Mummies of Urumchi (Mumije
iz Urumhe) istražuje mumificirane ostatke nekolicine Kavkažana,
koji su pronađeni u kineskoj pokrajini Xinjiang. E. W. Barber je ot-
krila karirani materijal na mumijama. Napisala je: 'Ne samo da je
taj materijal izgledao poput škotske karirane vunene tkanine (tar­
tan), već je imao istu težinu, mekoću i prvotnu gustoću kao i tkani­
na kilta' .
Lomas i Knight komentiraju:
Barber priznaje da se dvoje nepovezanih ljudi moglo pojaviti
s istom kariranom tkaninom i tartanima, ali kad je uzela u ob­
zir sve činjenice koje su se činile slučajnima, bila je potpuno
sigurna u svoj zaključak: isključila je slučajnost. Izgledalo je
sigurno da su tada ti ljudi imali izravnu vezu sa stanovništvom
britanskih otoka, koji su isto tako tkali kariranu tkaninu i tar­
tan, dakle bili su povezani s ljudima koje mi danas nazivamo
Keltima.

U knjizi The New View Over Atlantis (Novi pogledi na Atlantidu)

John Michell također povezuje stare Kelte s Kinom:
U Kini su donedavno, kao i davno u Britaniji, svaka zgrada,
svaki kamen i drvo bili smještani u područje prema magij­
skom sustavu gdje su zakoni matematike i glazbe bili izraženi
u geometriji Zemljine površine. Izrazita ljepota i sklad svako­
ga dijela Kine, što svi putnici opažaju, nije slučajna. Svaki je
lik osmišljen. Ondje gdje je priroda postavila dva brežuljka u
neskladnom odnosu, kineski bi geometri promijenili oblik
jednoga od njih.

Činjenica jest da su Rennes-le-Chateau i Nanking, smješteni na lini­

ji zlatnoga reza na udaljenost od pola do pola. To je također podu-
piralo zaključak da su i Kelti i Kinezi dijelili znanje, ili još vjeroja­
tnije da su njihove zasebne tradicije proistekle iz istog izvora.
Moja omiljena priča o Randovim istraživanjima povezana je s
piramidom, ali ne onom iz Egipta ili Meksika, nego s piramidom iz
Kine.
U ljeti 1997. godine, Rand je razmišljao o polu u Hudsonovu za­
ljevu i orijentaciji meksičkih religijskih mjesta prema njemu. U to
vrijeme je čuo od Laure Lee, prijateljice i novinarke na radiju, čiji
se program iz Seatlea emitirao po cijelome svijetu, da će se njemač-
 ki pisac Hartwig Hausdorf pojaviti u njezinu programu, i da će go­
voriti o drevnim piramidama u Kini. Rand nije imao pojma da u Kini
postoje piramide.
Hausdorf, autor knjige The Chinese Roswell (Kineski Roswell)
bio je pod utjecajem teorije Erica von Danikena o 'drevnim astro­
nautima'. Proputovao je Kinu, Tibet i Mongoliju u potrazi za doka­
zom da su izvanzemaljci posjećivali Zemlju u dalekoj prošlosti.
Hausdorf je objašnjavao u radijskoj emisiji da se u proljeće godine
1945. pilot američkih zračnih snaga James Gaussman vraćao iz
Chungkinga, kada ga je kvar na motoru zrakoplova prisilio da nisko
sleti u blizini Xiona, u pokrajini Shansi. Dok je letio tako nisko,
jasno je pod sobom mogao vidjeti bijelu piramidu 'goleme veliči­
ne'. Uspio je snimiti nekoliko fotografija, iako one neće biti obja­
vljivane sljedećih 45 godina. Dvije godine poslije, 1947. godine pi­
lot Maurice Sheahan uspio je vidjeti drugu golemu piramidu kad je
letio iznad pokrajine Shansi. Opet je fotografirao. Iako su fotografi­
je objavljene u novinama New York Timesu i ostalim novinama, u
ožujku 1947. godine kineski su arheolozi zanijekali da u Kini ima
piramida.
Godine 1962. pilot novozelandskog zrakoplovstva Bruce Cathie
čuo je od Kineza da nema piramida u Kini. Ipak je uspio potvrditi
postojanje nekoliko njih, i u knjizi The Bridge of Infinity (Most vje­
čnosti) dao je naslutiti da postoji čitava mreža piramida na našem
planetu čija se svrha gradnje povezuje s 'ley linijama' i energijama
Zemlje. (Njegova viđenja imaju nešto zajedničko s viđenjem Chri-
stophera Dunna)
U ožujku 1994. godine Hausdorf je uspio pribaviti dozvolu da
posjeti Xion, nekadašnji glavni grad carstva koje se smatra kolijev­
kom kineske civilizacije. (Car Qin Shihuang, koji je dao sagraditi
Veliki zid, ondje ima grobnicu okruženu sa 10 000 vojnika izrađe­
nih u terakoti i u prirodnoj veličini.) Vidio je brojne piramide na ra­
vnici, ali nisu bile visoke 304 m kao što je izvještavao Gaussman,
nego samo 60,96 m, manje od polovice visine Velike piramide. Te
su piramide imale ravne vrhove i napravljene su od pečene ilovače
tvrde kao kamen. Na njima je bilo zasađeno drveće i druga vegeta-
 Takozvana 'Bijela piramida' iz Kine smještena je po zlatnom rezu na
udaljenosti od Sjevernog pola do ekvatora.

čija. Hausdorf je shvatio da stoji na nekoj vrsti kratera, na njegovu

vrhu, koji je navodio na pomisao da se urušila jedna soba.
Tijekom dva sljedeća posjeta, Hausdorf je istražio šesnaest pira­
mida, a izjavio je da ih je nabrojio stotinjak. Profesor Wang Zhijun,
upravitelj Banpo muzeja, koji je o tome s njim raspravljao, činilo se
da misli kako su piramide dio svetog sustava linija feng shuija,
kineske varijacije travnatog terena. Profesor Zhijun je procijenio da
su nastale oko 2 500. godine pr. Kr. - u doba kad su građene pirami­
de u Gizi. Hausdorf nije mogao sam posjetiti Bijelu piramidu u Xionu.
Priznao je kako nije siguran da ona postoji.
Rand je istraživao (fi) mjesta kad je čuo za Bijelu piramidu.
­ašao je grad Xian u svojem Timesovom atlasu, ali nije imao pojma
koliko bi mogla biti udaljena Bijela piramida. Dok je nagađao, pitao
se da li je to mogla biti fi udaljenost od pola. Izračunao je da bi ona
trebala biti 5,639 km, što bi bilo 34 stupnja i 23 minute sjeverne ze­
mljopisne dužine.
Nekoliko dana poslije, nazvao je Shawna Montgomerya u To­
ronto da s njim porazgovara o svojim posljednjim istraživanjima.
 Spomenuo je Bijelu piramidu i teškoće koje je imao u pronalaženju
njezinih preciznih koordinata.
'O, pa ja to imam' rekao je Shawn. 'Bijela piramida se nalazi u
knjizi Brucea Cathiea. Pogledat ću njezine koordinate.' Nakon ne­
koliko trenutaka, vratio se s odgovorom: 34 stupnja i 26 minuta sje­
verne zemljopisne dužine - samo 3 minute (ili 4,8 km) od Randove
lokacije.
Činilo se da je Cathie imao neke satelitske snimke piramida. No,
bila je još uzbudljivija činjenica, što je točno na tome mjestu koje je
izračunao Rand, na 34 stupnja, 23 minute sjeverne zemljopisne du­
žine, bila još jedna piramida. Pokazao je da je libanonsko selo Eh-
din, gdje su O'Brienovi locirali Kharsag, također na toj zemljopis­
noj širini i da je 5 stupnjeva istočno od Gize.
Tako je Randova metoda karata pronašla još jedno sveto mjesto.
Ali, koja je njegova lokacija u odnosu prema starom Sjevernom
polu u Hudsonovu zaljevu? Rand je privukao pozornost mnogih na
web-stranicu pod nazivom 'How Far Is It?' i željno je čekao odgo­
vor. Kada se pojavio na ekranu, Rand se zadovoljno nasmijao. Dok
je pol bio u Hudsonovu zaljevu, Bijela piramida se nalazila na 5 stu­
pnjeva sjeverne zemljopisne dužine, tj. na istoj zemljopisnoj širini
kao i Byblos, grad svet i Egipćanima i Feničanima.
Randov e-mail opisuje njegovo otkriće: 'Čini mi se da sam polo­
žaj kineskih piramida pokazuje da su Kinezi posjedovali napredno
znanje o dimenzijama Zemlje, i da su imali sposobnost odrediti te
udaljenosti s vrlo malim pogreškama'.
Još je značajnije napomenuti da su ljudi u Kini posjedovali zna­
nje o površini Zemlje u vrijeme dok je Kina, prema povjesničarima,
bila potpuno izolirana od ostatka svijeta.
Rand mi je objasnio svoj razlog za istraživanjem mjesta prema
zlatnom rezu:
Zlatni rez je nešto što postoji svugdje u svemiru, bez obzira na
sustavni broj (baza 10,12,60 i tako dalje). Ako je neka napre­
dna civilizacija pokušavala uspostaviti vezu s nekim budućim
ljudima, nikad nisu mogli biti sigurni da će njihove vage i mje­
re biti iste kao i one koje su razvili mnogo prije nego što su
izumrli.
 No, nikad se neće mijenjati sljedeće: dimenzije Zemlje i
geometrija zlatnog reza. Udaljenost od ekvatora do Sjevernog
pola uvijek će biti ista, bez obzira na brojčani sustav kojim se
koristili, i uvijek ćete moći podijeliti tu udaljenost uz pomoć
zlatnog reza.
Geometrija Rennes-le-Chateaua je, kao što vidimo, peterokutna
geometrija, a ona je, kao što Lincoln smatra, povezana s fi zlatnim
rezom. Znači li to da je mjesto Rennes-le-Chateau bilo staro 100 000
godina? Gotovo sa sigurnošću možemo reći - ne. Njegova je pete­
rokutna geometrija prirodna, nije ju stvorio čovjek. Ali, Randova
teorija karata navodi na to da su Enohovi 'anđeli' (to jest geolozi),
radili svoje nacrte u vrijeme kad je pol bio u Hudsonovu zaljevu,
potvrđujući da je Rennes-le-Chateau najneobičnije mjesto na svije­
tu, ne samo zato što je njegova geometrija peterokutna i odražava
zlatni rez, nego i zato jer je Rennes-le-Chateau bilo mjesto zlatnog
reza i u vrijeme pola na Yukonu. To je mjesto sigurno zaslužilo da
bude obilježeno jednim od njihovih 'znakova', na kojima su posli­
je mnoge generacije gradile svoja sveta mjesta.
Druga sveta mjesta pristaju uz taj model. Abydos, 'rodno mjesto
Ozirisa', Cuzco u Andama i Nipur, najsvetiji sumeranski grad, svi
oni su bili smješteni na ekvatoru tijekom pola na Yukonu, ali su mo­
rali biti sagrađeni tek prije nekoliko tisuća godina. Rennes-le-Cha­
teau je u dobru društvu, ali se razlikuje po jednoj kritičnoj točki:
smješten je na prirodnom peterokutu, i svakako bi se trebao smatrati
svetim.
To je dakle bio razlog da je Rennes-le-Chateau uključen u po­
mno izrađene karte, a Lincolnovo djelo Key to the Sacred Pattern
potvrdio je da je to jedno od najznačajnijih mjesta u našoj knjizi,
prirodno 'magično područje'.
Bilo je prilično čudno da je P. Plantard odbio potvrditi Lincolnov
uvid. Iako je bilo očito da su on i Cherisey bili zaprepašteni Lincol-
novim otkrićem peterokutne geometrije u Saunierovim pergamenti­
ma, Plantard jednostavno ne bi govorio opširnije o tome. Naprotiv,
kad ga je Lincoln pitao o skrivenim šiframa, Plantard je dao nevje­
rojatan odgovor. Rekao je da je pergamente 'izradio' njegov prija­
telj Cherisey za kratak, desetminutni televizijski film koji je napra-
 vio još prije nekoliko godina. Naravno da Lincoln u to nije povje­
rovao. Neopisivo mnoštvo šifri ne ostavlja sumnju da je to bilo da­
vno, da je trebalo dugo vremena i vještina da se sve to pripremi.
Čini se da nema sumnje kako je Plantardova prvotna namjera
bila - ali i namjera "Priorata" - da javnost dozna za tu tajnu. De Se-
de je najprije rekao Lincolnu: 'Nadali smo se da bi to moglo zani­
mati nekoga poput vas.' Lincoln je sada zagrizao i otkrio petero-
kutnu geometriju, pa se činilo da Plantard misli kako je Lincoln su­
više uspješan, te se zato želio povući.
Ako je tako, sigurno je bio oduševljen reakcijom na knjigu An-
drewsa i Schellenberga The Tomb of God. Teza knjige temeljila se
na tomu da je prava tajna Rennes-le-Chateau bila u lokaciji Isusova
groba, u podnožju planine Pech Cardou, 4,8 km istočno od Rennes-
le-Chateaua. Program BBC-ja oprezno je predstavio knjigu, sum­
njajući da je Plantard varalica, a cijela tajna oko Rennes-le-Chatea-
ua prijevara - što je bila glavna promjena stajališta od Lincolnova
prijašnjeg programa.
Nakon što sam gledao to okrutno raskrinkavanje na televiziji,
rekao sam supruzi: 'Čini se da je ovo kraj tajne Rennes-le-Chatea-
ua'. Ali razmislivši, shvatio sam da to nije kraj. Program se mogao
prikazati - ili je mogao pokazati - kao da je Sionski priorat nedavna
izmišljotina, da je pergamente vjerojatno krivotvorio Cherisey i da
je Plantard vjerojatno varalica, ali tajna je još uvijek ostala tajnom.
Kako se Sauniere obogatio preko noći? Što je otkrio u vizigotskom
stupu? Što sam više razmišljao o tome, to sam sve više uviđao da
bit tajne i dalje ostaje neriješena, bez obzira na to je li P. Plantard
bio varalica ili ne.
No, je li uistinu bio varalica? Lynn Picknett i Clive Prince izložili
su slučaj protiv njega u knjizi The Templar Revelation (Otkriće tem­
plara). Postao je slavan u okupiranom Parizu 1942. godine kao Ve­
liki majstor lažnog reda slobodnih zidara imena Alfa-Galates, koji
je bio 'izrazito nekritičan' prema nacistima - čini se da su ga nacisti
odobravali. Ali, tada bi ga oni doista i odobrili; dio Himlerova posla
bio je dokazati da Nijemci imaju uzvišeno podrijetlo još u davnim
norveškim sagama, trebao je stvoriti suvremeni mistični red s kori­
jenima u arijevskoj prošlosti. Pierre Plantard, kojega Picknett i Prin-
 ce opisuju kao nekadašnjeg planera za uzgoj zimskih vrtova koji je
navodno, ponekad imao problema s plaćanjem najamnine, tada je
promijenio ime u Pierre Plantard de Saint-Clair. Igrao je važnu ulo­
gu u povratku generala de Gaulla 1958. godine. Godine 1956. Sion-
ski priorat počeo je skupljati 'zagonetne dokumente' u Nacionalnoj
knjižnici. Željelo se pokazati da su ti dokumenti zasnovani na prije­
vari.
Pišući ovo poglavlje, ponovno sam pročitao Lincolnove četiri
knjige - The Holy Blood and the Holy Grail, The Messianic Legacy
(Mesijanska ostavština), /obje od Leigha i Baigenta/, The Holy Place
(Sveto mjesto) i Key to the Sacred Pattern. Ponovno sam proučavao
Lincolnovu televizijsku emisiju o Sauniereu i prioratu, te pročitao
knjige kao što su Picknettova The Templar Revelation i knjiga Da­
vida Wooda Genesis te knjigu Lionela i Patriciae Fanthorpe The
Holy Grail Revealed. (Sveti gral se objavio). Ne mogu naći razlog
zašto bih vjerovao da je Sionski priorat izmišljotina, ili da Pierre
Plantard nije baš onaj za kojeg se predstavlja.
Zasigurno je i sam Lincoln u to sumnjao. U svojoj knjizi The Me­
ssianic Legacy opisuje kako su on i njegovi suautori pošli u Pariz,
u posjet Plantardu, s osobitom namjerom da ga se suoči s glavnim
kontradiktornostima, uključujući dvije očite potvrde o rođenju, je­
dna na ime 'Plantard', a druga na ime 'Plantard de Saint-Clair'.
Plantard, kojemu to nije bilo neugodno, odgovorio je na svaku poje­
dinost preciznim objašnjenjima. Rodni list u kojemu stoji njegovo
ime Plantard, kao i profesija njegova oca 'valet de chambre', bila je
objašnjena kao nadomjestak lažne informacije koja je prevarila Ge­
stapo tijekom rata. Kada su Lincoln i njegovi prijatelji pošli do op­
ćine da suoče službenu vlast s objašnjenjem, spremno su se složili s
Plantardom.
Lincoln i ja smo zaključili da je Plantard uistinu bio Plantard de
Saint-Clair. Također je vrlo vjerojatno da je priča o Sionskom prio­
ratu istinita, od njegovog osnutka 1090. do Jeana Cocteaua i Plan-
tarda. (U knjizi In The Shadow of the Templars (U sjenci templara)
Lincoln je snimao unutrašnjost crkve Notre Dame u Francuskoj, za­
tim crkvu u blizini Leicester Squarea u Londonu, gdje se nalazi
freska raspeća što ju je napravio Cocteau, ističući ružu na podnožju
 križa - simbol templara - i drugi dokaz da je Cocteau uistinu bio
član Sionskog priorata.)
Sam Lincoln je napisao uvod za jednu od najčudnijih, ali najza­
nimljivijih knjiga o Rennes-le-Chateauu, Genesis Davida Wooda,
koji je došao do čudesnog otkrića na tom području: pet crkava
(uključujući i Rennes-le-Chateau) pripadale su istom krugu. Wood
je otkrio da su povezane s peterokutnom geometrijom. Lincoln piše
(u knjizi Key to the Sacred Pattern): "Sada je bilo jasno da je moje
otkriće peterokutnih planina bio tek prvi uvid u nešto što je mnogo
složenije. Ovdje je dokaz daje postojao visoko osmišljen geometrij­
ski plan ...' Prilično čudno da je Wood zanemario peterokutne pla­
nine koje je otkrio Lincoln.
Woodova knjiga - i njezin nastavak Geneset - sigurno su im­
presivni i genijalni, ali rješenje koje daje ima više zajedničkoga s is­
traživanjima Zechariaha Sitchina, nego s Lincolnovim pretjerano
pomnim proučavanjima. On pronalazi brojčanu šifru koja upućuje
na bogove starog Egipta i na 'bajkovitu priču' koja je tiskana kao
epilog knjizi Genesis. Ta ga je priča dovela do sljedećeg zaključka:
prije 200 000 godina neka nad-rasa iz svemira, iz sustava Sirijusa
došla je u naš Sunčev sustav u tri golema svemirska broda i zauzela
planet Mars. Ta se nad-rasa nazivala Elohim. Budući da je Mars po­
čeo oskudijevati vodom, koristili su Zemlju kao svoju 'farmu', iako
je njezina gravitacijska sila bila prejaka za njih. Stvorili su humano-
idna bića koji su se zvali Set, Oziris, Isis i Neftis, te kržljavu malu
životinju Horus, kao i manje inteligentna bića koje su nazvali 'pro­
matrači'. Njihova baza na Zemlji bio je otok Atlantida. Stvorili su i
dvije sporedne, podređene vrste (čak manje inteligentne), a nazvali
su ih Cain i Seth. Klonirali su životinje za svoju hranu. Prirodno je
da su podređeni smatrali bogovima nadglednike - Ozirisa, Isisa i
druge.
Suprotno uputama Elohima, Isis je stvarao više tih sporednih bi­
ća da smanji posao Sethima i Cainsima i pokus je ubrzo izmaknuo
nadzoru. Nephilim, koji je bio odabran da radi na oplodnji ženki
'majmunica', otkrio je da one silno uživaju u tome i da su to počele
raditi potajice, te su okotile strašno izobličene križance. Tada je Elo­
him odlučio uništiti većinu stanovništva na Zemlji kometom, koji je
 opustošio i razorio Atlantidu. Na kraju, uz pomoć egipatskih bogo­
va, preživjeli su započeli civilizaciju koju danas poznajemo...
Razumljivo je da Lincoln nije htio imati ništa s tom sumnjivom
mitologijom u kojoj se nagađalo, pa je odlučio da je ne prihvati. Ipak
nije sumnjao u to da su neka od Woodovih geometrijskih otkrića
valjana. Dapače, bio je zadivljen njegovim otkrićem da je engleska
milja, a ne kilometar (što bi se očekivalo) korištena kao jedinica
mjere, tko god je najranije oblikovao golem peterokut što povezuje
francuske crkve. Kad je to provjerio prema svojoj geometriji, otkrio
je da je Wood ipak možda imao pravo.
Godine 1991. Lincoln je uspostavio vezu s danskim televizij­
skim producentom rođenim na otoku Bornholmu. Erling Haagensen
bio je zadivljen s petnaestak crkava na Bornholmu, koje potječu iz
13. stoljeća (iz vremena vitezova templara). Čini se da su ih često
povezivali s drevnim megalitima - zapravo, neki megaliti bili su
ugrađeni u zidove crkve. Lincoln se poigravao idejom da je možda
neki od uzoraka Rennes-le-Chateaua bio stvoren u megalitsko doba.
Kad mu je Haagensen rekao da je geometrija koju je prepoznao u
Bornholmu peterokutna, Lincoln se uvjerio u to da je svaki od njih
'otkrivao različite dijelove iste tajne.'
Haagensen je otkrio da je engleska milja prisutna u geometriji
Bornnholma. Primjerice, ako je Haagensenova geometrija bila is­
pravna, tada je udaljenost između dviju crkava, Ibsker i Povlsker,
trebala iznositi 7 milja, a ona je upravo toliko i iznosila.
Zašto milja? U poglavlju 'Mjere' Lincoln iznosi neobične, ali
krajnje uvjerljive činjenice. Francuski metar koji se koristi od 1791.
bio je jedna deset milijuntnina udaljenosti od Sjevernog pola do
ekvatora. Lincoln pokazuje da je stara engleska mjera nazvana štap,
kolac ili prečka (koja je jedna na tristodvadesetina milje) također
primitivnija verzija koju Lincoln naziva Cromlechov kolac/mjera za
dužinu/ (198,41874 inča) precizna mjera zemljine površine: 1
Cromlechov kolac pomnožen sam sa sobom (to jest na kvadrat) je
1 kilometar (39 370 inča). Kad se ta drevna mjera (198 inča) po­
množi s brojem fi 1.618 koristeći zlatni rez, rezultat je 320 kolaca u
1 milji. Postoji dakle matematička povezanost, između britanskog
kolca, kilometra i između kolca pomnoženog sa fi i milje.
 Rand uzastopce ističe da je zlatni rez jedan od najvažnijih ključe­
va za njegovu geometriju svetih mjesta. On bilježi: 'Otkrio sam da
je jedna od Bornholdskih crkava bila 16:18 zapadno od Velike pi­
ramide. Pretpostavlja se da je ta crkva (u Vestermarie) građena na
vrhu megalitskog spomenika. Tijekom pola na Yukonu taj se spo­
menik pridružio Aveburyju, Stonehengeu, Londonu i drugim mje­
stima koja se nalaze na 30 stupnja sjeverno.
Ako je teorija preciznih karata točna, Rennes-le-Chateau i pira­
mide u Kini bili su dio široko rasprostranjene mreže vjerskih mjes­
ta. Isto se tako čini da je, bez obzira na to tko je uredio specifični
položaj mjesta, taj isti bio svjestan ranijih pomicanja Zemljine kore
koja su prethodila polu u Hudsonovu zaljevu.
Randa je zanimalo podvodno mjesto u najzapadnijoj točki Japa­
na. On piše:
'Godine 1987. instruktor ronjenja Kihachiro Aratake istraži­
vao je južne vode oko otoka Yonaguni, kad je naišao na pri­
zor koji mu je oduzeo dah. Dolje pod vodom ležala je građevi­
na koja je izgledala kao da ju je sagradio čovjek. Sirenje ovog
otkrića, ako je vjerovati, prisilit će nas da ponovno napišemo
azijsku pretpovijest. To je ono što profesor Masasaki Kimura,
pomorski seizmolog sa Sveučilišta Ryukyus u Okinawi, vje­
ruje da se mora učiniti. Za primjer je naveo Yonaguni pirami­
du i otada je pobjednik što se tiče njezine autentičnosti. Pri­
družili su mu se, oduševljeno potkrijepivši njegovo stajalište,
Graham Hancock i Santha Faija.
No, postoje i drugi istraživači, kao što su John Anthony
West i Robert Schoch, koji vjeruju da je građevina pod vodom
hir prirode, dakle prirodna tvorevina. Profesor Kimura suprot­
stavlja se tim argumentima upozoravajući na 'zid' na zapad­
nom rubu spomenika, koji sadrži blokove vapnenca koji nisu
svojstveni otoku.
Iako on i dalje vjeruje da je to prirodna anomalija, Shoch
bilježi: 'Na otoku Yonaguniju nalaze se grobovi čija starost
nije utvrđena, ali jasno je da su vrlo stari. Neobično, arhitek­
tura tih grobova vrlo sliči onoj na spomeniku.
 Randova snimka potaknula ga je da pomisli kako je Yonaguni vrlo
značajno sveto mjesto, jer je bilo smješteno na važnoj točki 10 fi ši­
rine Yukonova pola, spajajući tako Nanking, Rennes-le-Chateau i
kapelicu Rosslyn na liniju zlatnog reza na Yukonovu polu.
Ali, kako ćemo vidjeti, precizna snimka pokazuje da se mnoga
mjesta mogu poredati ne samo prema polu u Hudsonovu zaljevu,
nego također prema mnogo starijem polu na Yukonu. Iz toga se mo­
že naslutiti da je postojala tradicija koja seže daleko u prošlost, naj­
manje 100000 godina unatrag.
Iako Rand vjeruje da današnji ljudi postoje više od 100 000 godi­
na, ideja o 100 000 godina staroj civilizaciji moguća je, pa stoga
smatra kako je vjerojatnije da su povezanost s Yukonovim polom
utemeljili znanstvenici, koji su se koristili geološkim dokazom prije
potopa, prije otprilike 12 000 godina.
Drugim riječima, kao što se Charles Hapgood koristio primije­
njenom geologijom 1950. godine da bi odredio položaj ranijih polo­
va, tako je moguće da su atlantidski "mjernici' otkrili prijašnju ze­
mljopisnu širinu Yukonova pola, i smjestili svoje temelje ondje gdje
su presijecane s polom Hudsonova zaljeva (koji je bio njihov pol
neposredno prije potopa).
Henry Lincoln poziva se na izvrsnu knjigu Historical Metrology
(Povijesna mjerenja) (1953.), koju je napisao magistar inženjer A.
E. Berriman, vrsni poznavatelj kultura drevnog Egipta, Babilona,
Sumera, Kine, Indije, Perzije i mnogih drugih. Knjiga počinje pita­
njem - 'Je li Zemlja izmjerena u dalekoj prošlosti?' i nastavlja po­
kazivati kako je ona uistinu izmjerena. To dokazuje da se stare pro­
cjene i mjerenja temelje na mjerenju Zemlje, što znači da je Zemlja
već bila izmjerena.
Knjiga je vjerojatno ostavila dojam na Berrimanove suvremeni­
ke kao beznadno ekscentrična. Kaže da je jedna mjera bila djelić
Zemljinog obujma, da se mjera kopnenog zemljišta (akra) temeljila
na decimalnom djeliću kvadrata Zemljinog radijusa, da su se neka
mjerenja temeljila na gustoći vode i zlata. To zvuči gotovo kao da
Berriman posjeduje podatak o drevnoj civilizaciji koja je netragom
nestala, ali su ostale njezine drevne mjere.
 To je, naravno, spojivo s Hapgoodovim komentarom da povijest
ne mora postojano ići ravno naprijed, nego se može zaustaviti ili
čak vratiti natrag. To bi mogla biti osnova za njegovu čudnu tvrdnju
da je znanost postojala još prije 100 000 godina.
Henry Lincoln se povezao s Norvežaninom Haraldom Boehl-
keom, koji je došao do čudnih otkrića o norveškim udaljenostima.
Norveška je bila bezbožna zemlja sve do prije tisuću godina. Dolas­
kom kršćanstva nestale su raštrkane trgovačke postaje, a zamijenila
su ih veća središta koja su postala gradovi. Boehlkeova istraživanja
su, čini se, potvrdila kako su ti gradovi - Oslo, Trondheim, Bergen,
Stavangar, Hamar, Tonsberg - bili na mjestima posve svojevoljno
odabranima. Primjerice, Oslo se nalazi na rukavcu mrtve vode, dok
nitko nema pojma zašto je Stavangar odabran da bude prijestolnica.
No, čini se da je postojao matematički razlog za to: udaljenost od
Osla do Stavangara je 304 km, a udaljenost od Osla do Bergena 304
km; od Tansberga do Stavangara 272 km, od Tansberga do Halsno-
ya 272 km, i tako dalje. Dapače, položaj starih samostana pokazuje
pentagonalnu geometriju. Izgleda da se Crkva koristila tajnim geo­
metrijskim znanjem u stvaranju nove kršćanske Norveške.
Lincoln je također povezao 'crkvenu mjeru' od 188 metara isko-
ristivši podatke francuskog časopisa za daljnje primjere i pentago-
nalne mjernike. Profesorica matematike Patricia Hawkins, koja je
živjela u Francuskoj, mogla je naći više od 162 'crkvene mjere' koje
su povezivale crkve, njihove brežuljke i raspela uz rub ceste, koja
su se nazivala kalvarije u području Quimper u Bretanji.
Lincoln ovako počinje posljednje poglavlje Key to the Sacred
Pattern :

Nalazimo se pred misterijem. Izgrađeni krajolik Rennes-le-

Chateaua i njegova povezanost s engleskom miljom (kao oči­
ta povezanost milje s dimenzijama Zemlje) lako se mogu pri­
kazati s mnoštvom primjera koji to potvrđuju. Očita je mjera
i geometrija. Uzorci su ponovljivi. Oblici nisu važni. Sve je to
stvoreno u dalekoj prošlosti, na koju ta pojava baca novo svje­
tlo.
Zauzimao se da povjesničari i arheolozi obrate pozornost na taj dokaz.
Kada je govorio o 'uzorcima', Lincoln nije govorio samo o pen-
tagramu planina ili o krugu crkava. Njegova studija o području Re-
nnes-le-Chateaua otkriva mnoge uzorke, koji su mogli biti stvoreni
namjerno. 'Sveto mjesto', kako ga naziva, prirodni je pentagram
planina, umjetno konstruirani hram izgrađen zato da ga one okružu-
ju'.
Moram priznati da samo trebam vidjeti kartu obilježenu linijama
da bih zastenjao i zatvorio knjigu, ali me Lincoln brzo uvjerio u
suprotno. Primjerice, imao je dijagram centritan na crkvu u Rennes-
le-Chateauu, s linijama koje su povučene iz nje na okolna sela, cr­
kve i dvorce. Ravne linije pružaju se iz neke udaljene crkve ili dvor­
ca i idu ravno kroz crkvu u Rennes-le-Chateauu, te izlaze na neku
drugu stranu, na neki drugi dvorac ili crkvu.

Missegre

StSernin Montjoi

Camp??
Bouriege Calvaire

Lanet
Calvaire

« Grotte

Calvaire

Cavirac
StLoue

Jedno od njegovih najuvjerljivijih otkrića jest uzorak mreže. Kad se

povuku linije koje povezuju razna mjesta, otkrilo se da idu uspore­
dno jedna s drugom, i to ne samo slijeva nadesno nego također
odozgo prema dolje. Linije su bile odvojene na istoj udaljenosti.
Jedinica mjere na ovom žičanom uzorku je engleska milja -
točka koju je David Wood napravio u svezi s geometrijom toga po-
dručja. (Lincoln ispisuje liste udaljenosti koje su u miljama: npr., od
Rennes-le-Chateaua do Bezua, točno 4 milje; od Rennes-le-Chatea-
ua do Soulanea, točno 4 milje.)
Otkrio je još nešto što može pojasniti Saunierovo neobjašnjivo
bogatstvo. Mnoge od njegovih produženih linija prolazile su kroz
kulu koju je Sauniere izgradio za svoju knjižnicu; Kulu Magdalu,
koja je smještena što više na zapad, koliko je to gradnja dopuštala -
dao je sagraditi na samom rubu padine.
Ne tako davno, prije smrti godine 1917. Sauniere je naručio iz­
gradnju još jednog tornja 60 metara visokog. Ne znamo gdje je tre­
bao biti, ali Lincoln pokazuje jednu od najvažnijih (produženih crta)
linija toga područja, a to je 'linija izlazećeg sunca' koja dolazi iz
crkve u Arquesu, prolazi kroz Blanchefort, ide sve do Rennes-le-
Chateaua. To je bila prva linija koju je Lincoln dobio kada je tražio
engleske milje. Bila je dugačka gotovo 6 milja.
 Da je ona bila dugačka točno 6 milja, završavala bi na obronku
ispod kule Magdale. Budući da je na obronku ispod kule, morala bi
biti viša od kule ako se granična mjesta - Blanchefort i crkva u Ar-
quesu - mogu vidjeti s njegova vrha. Je li to mjesto na kojemu je
Sauniere mislio sagraditi novi toranj? Ako jest, on ističe činjenicu
da je cijelo područje izmjereno i sagrađeno na geometrijskoj logici
koja čovjeka podsjeća na ulice New Yorka.
Vrlo brzo nakon što je Sauniere otkrio pergamente, mnogo je
vremena trošio obilazeći okolno područje brežuljka, govoreći da
skuplja kamenje za gradnju. Mnogi sumnjaju u to da je tražio blago,
ali sada postoji druga vjerojatnost: da je na putu u Pariz saznao tajnu
o geometriji 'hrama' i sada je to provjeravao. Tada je dao sagraditi
kulu Magdalu, završavajući time liniju 'izlazećeg sunca', krenuvši
čak daleko na zapad koliko je god mogao. No, obronak ga je na to­
me mjestu zaustavio. Moguće je da se dvadeset pet godina poslije
pripremao sagraditi i drugi toranj, visok 60 metara kojim bi završio
liniju 'izlazećeg sunca'. Čini se da ga je otkriće pergamenata dovelo
do toga da postane čuvar 'hrama', s novcem koji ide uz taj nađeni
smotuljak pergamene.
Svojim tridesetogodišnjim istraživanjem Rennes-le-Chateaua,
Henry Lincoln je upozorio na postojanje drevne znanosti mjerenja
Zemlje. Kako je u srednjem vijeku ta znanost, čini se. bila pod okri­
ljem Crkve (prirodno je da pretpostavimo uključenost templara),
bio je sklon povjerovati da ta znanost može biti mnogo starija -još
od megalitskog doba. To nas odmah podsjeća na Alexandera Thoma
i njegovo djelo Stone Age Einsteins (Einsteini kamenog doba), dok
Randov dokaz pokazuje da možda gledamo vrijeme tisućama godi­
na prije Stonehengea ili Karnaka.
Čini se da Berriman upozorava na isto u svojoj knjizi Historical
Metrology (Povijesno mjerenje). Njegov argument da je pretpovi­
jesno mjerenje bilo izvorno geodetsko - to jest da je nastalo od od­
ređenog mjerenja Zemlje - opširno se tumači na samome početku,
u poglavlju 1.
Upućuje na to da, iako Grci nisu znali veličinu Zemlje, njezin
opseg iznosi točno 216 000 grčkih stadija (grčki stadij je 600 grčkih
stopa, a grčka stopa je 1,15 puta duža od britanske stope.)
 Ako želimo otkriti koliko grčkih stadija ima u 1 stupnju Zemlji-
nog opsega, podijelimo 216 000 stadija sa 360 koliko ima stupnje­
va u krugu i dobit ćemo 600 - što je jednako broju stopa u stadiju.
Ako tada to podijelimo sa 60 - da bismo dobili broj stadija u jednoj
minuti opsega - dobit ćemo 10 stadija. Zamijenimo to s grčkim sto­
pama - 6 000 - i iznova podijelimo sa 60, kako bismo dobili broj
grčkih stopa u jednoj sekundi, doznajemo da ona iznosi točno 100.
To nije slučajno. Udaljenosti se normalno ne izračunavaju u lije­
pim zaokruženim brojkama. Očito je: a) da su Grci uzeli svoje stadi­
je odnekud drugdje; b) da je netko drugi znao točnu veličinu Ze­
mlje. Berriman je prepun zagonetnih činjenica - npr. područje veli­
kih kupališta u Mohenjo Darou, u dolini Inda ima 100 četvornih jardi.
Evo još jedne neobičnosti: Rimljani su imali mjeru za Zemlju
koju su nazivali jugerum, a koja iznosi 5/8 engleske akre (kao što i
francuski metar iznosi 5/8 engleske milje) i točno 100 kvadrata en­
gleskog 'kolca'. Ponovno se suočavamo s idejom da drevne mjere
nisu ovisile o hiru nekoga drevnog kraljevog mjerača, nego o tradi­
ciji koja ima svoje korijene u dalekoj prošlosti i temelji se na toč­
nom znanju o veličini Zemlje.
Lincoln ima čudnu, ali fascinantnu pretpostavku u vezi te 'engle­
ske povezanosti'. U svojoj ranoj fazi ispitivanja područja Rennes-
le-Chateaua, otišao je u Nacionalnu knjižnicu zajedno s Gerardom
de Sedeom, koji mu je predložio da prouči knjigu Le Vrai Langue
Celtique (Pravi keltski jezik) opata Henrija Boudeta, svećenika ko­
ji je živio u obližnjem Rennes-les-Bains i bio bliski Saunierov pri­
jatelj.
Zapravo postoji čvrst dokaz da je Boudet bio Sauniereov blaga­
jnik. Plantardov djed posjetio je Boudeta godine 1892. koji je, ne
samo prenio na Saunierea više od 3,5 milijuna zlatnih franaka (ili
još bolje na Sauniereovu kućepaziteljicu Marie Denarnaud), nego je
više od 7,5 milijuna zlatnih franaka dao biskupu Billardu, čovjeku
koji je imenovao Saunierea i koji je očito bio upućen u tajnu. Budu­
ći da je jedan stari zlatni franak vrijedio 35 današnjih franaka, a u 1
funti sterlinga ima 9 franaka, Sauniere je primio više od 13 miliju­
na funti (preko 20 milijuna $), a njegov biskup dvostruko više.
 Lincoln je nabavio Boudetovu knjigu, no smatrao ju je zbunju-
jućom, ali i zabavnom. Činilo se kako Boudet misli da je izvorni je­
zik čovječanstva prije Tornja u Babelu bio engleski - ili čak kelts­
ki. Taj dio Boudetove knjige Lincoln je opisao kao 'lingvističko la-
krdijaštvo', a budući da su Boudeta smatrali inteligentnim čovje­
kom, Lincoln je posumjao da je on mislio jedno, a govorio drugo.
Ali knjiga je postala nešto daleko zanimljivija dok je autor i dalje
raspravljao o složenosti megalitskih građevina toga područja. U
njezinu podnaslovu je pisalo - The Cromlech of Reines-le-Bains
(Kromlek iz Reines-les-Bains) - kromlek je megalit napravljen od
velikog vodoravnog megalita, koji leži na dva okomita kamena, i
sličan je velikom stolu za objed.
Ako je Boudetov posao bio samo najaviti tajnu koju je cijelo po­
dručje čuvalo, a ona potječe još iz megalitskog doba, Lincoln je
sumnjao da je Boudetova namjera bila da svom čitatelju kaže kako
jedan od glavnih ključeva za otkrivanje tajne leži u Engleskoj -
možda u engleskim mjerama kao što je engleska milja. Je li Boudet
tvrdio da su izvorne mjere čovječanstva engleske - kao i milja?
Ukratko, područje Renne-le-Chateaua sigurno zaslužuje da bude
jedno od Randovih svetih mjesta. Ono se razlikuje od ostalih, jer je
smješteno na prirodnom pentagramu. Lincoln je siguran da je to
mjesto sveto već najmanje 1000 godina, jer se 'hram' koji se sasto­
ji od crkvi, dvoraca i sela, morao oblikovati najmanje prije 1000 go­
dina. (Rand, naravno, vjeruje da se ono smatralo svetim mjestom i
kada je pol bio u Hudsonovu zaljevu.
Time se javlja i jedno očito pitanje. Pentakularna struktura plani­
na toga područja može se vidjeti jedino iz zraka ili na dobro ucr­
tanoj karti, ali znamo da prije 1000 godina nije bilo preciznih kara­
ta, osim portolana, koje su označavale more. Kopnene karte nisu
bile obrađene. Vidjeli smo i Hapgoodov dokaz da su karte postojale
- čak i karta Antarktika prije ledenog doba - mnogo tisuća godina
prije pojave kršćanstva.
 POGLAVLJE 9.

ŠTO SU PRONAŠLI
TEMPLARI

svibnju 1996. godine zajedno sa svojom suprugom posjetio

U sam Edinburgh. Bili smo pozvani na ručak kod Hancockova
ujaka Jima Macaulaya. U baru njegova golf-kluba predložio je: 'Po­
podne bih vas volio odvesti na jedno posve osobito mjesto.'
'Koje?' - upitao sam.
'Zove se kapelica Rosslyn. Sagradio ju je jedan templar sredinom
15. stoljeća.' Podsjetio me daje u to vrijeme već prošlo nešto više od
sto godina otkako je Filip Lijepi dao uhititi templare. 'Francuski tem­
plari uhićeni su 1307. godine, a mnogi od njih pobjegli su u Škotsku.'
Moja supruga Joy, povjesničarka po struci, upitala je Jima po
čemu je to mjesto toliko posebno.
'Postoji isklesan kukuruzni klip - koji je nastao pola stoljeća pri­
je nego što je Kolumbo otkrio Ameriku.'
Kad smo stigli u kapelicu, očekivali smo nešto doista neobično.
I nismo se razočarali. Prije svega, kapelica Rosslyn građena je
izrazito gotičkim stilom. Ured za prodaju ulaznica bio je ujedno i
knjižara, pa sam ondje kupio nekoliko brošura o Rosslynu, uključu­
jući i onu Roberta Brydona: The Guilds, the Masons and the Rosy
Cross (Cehovi, slobodni zidari i rosenkreuzeri). Zapazio sam i knji­
gu The Hiram Key (Hiramov ključ*) Christophera Knighta i Roberta

* "Hiramov Ključ", Christopher Knight, Robert Lomas.

 Lomasa. Već sam prije čuo za nju, zapravo su me na nju upozorili.
Moja knjiga koja nosi naslov From Atlantis to the Sphinx trebala je
izići iz tiska toga vikenda. No, knjiga Keeper of Geneses Roberta
Bauvala i Grahama Hancocka već je bila objavljena. Rekli su mi da
je knjiga The Hiram Key sa sličnom temom objavljena u isto vrije­
me. Urednici novinskih rubrika o književnosti odlučili su dati osvrt
na sve tri knjige u istom članku, pa su skratili prostor za osvrt na
svaku. Tako sam The Hiram Key smatrao potencijalnim suparni­
kom, no to me nije spriječilo da Joy kupim knjigu kako bi je mogla
čitati u vlaku.
Rosslyn je vrlo čudno mjesto, a Jim Macaulay bio je odličan vo­
dič. Ta kršćanska kapelica izgledala je napola bezbožnička. Prije
svega, bila je ukrašena raznom vegetacijom, bilo je tu obilje izrez­
barenog cvijeća i plodova, i kako je Jim istaknuo, bezbožnički lik
poznat pod imenom Zeleni Čovjek, nalazio se posvuda. U mitologi­
ji on predstavlja ponovno rađanje vegetacije svakog proljeća. Što je
radio u kršćanskoj crkvi?
U svojoj knjizi Mysteries (Tajne), koju sam napisao prije 20 go­
dina, objasnio sam drevnu religiju božice Mjeseca, Dijane, koju je
potisnulo kršćanstvo, no koja ipak nije posve nestala. Ekscentrična
znanstvenica Margaret Murray upozoravala je da je vještičarstvo
bilo utemeljeno na drevnome štovanju božice Dijane, i da su se sa­
stanci vještica u kojima je vrag opisan kako predsjeda danom od­
mora vještica, bili samo bezbožnički obredi plodnosti, koje je vodio
visoki svećenik odjenut u odoru boga Pana, s kozjim nogama i rogo­
vima na glavi.
Pitao sam se je li William St. Clair (ili Sinclair, kako se poslije
pisalo njegovo ime), čovjek koji je sagradio kapelicu Rosslyn, uisti­
nu bio pobožan kršćanin kakav bi i trebao biti. Očito je postojala
tajna o tome mjestu. Nije moglo biti nikakve sumnje u slikovni pri­
kaz kukuruza ili biljke aloa kaktusa, također podrijetlom iz Ame­
rike, koja prilično sliči ljiljanu i ima gorak okus.
Napustili smo Rosslyn nakon nekoliko sati, osjećajući se neobi­
čno uznemireni; postojalo je sigurno nešto posebno u svezi s tim
mjestom. Jim nas je dopratio do vlaka koji se vraćao u Glasgow,
gdje sam te večeri trebao održati predavanje. Dok smo se vozili, po-
čeo sam čitati knjigu koju mi je Jim posudio, a zvala se Time Stands
Still (Vrijeme još uvijek stoji) autora Keitha Critchlowa, dok je Joy
čitala The Hiram Key. Odmah sam shvatio zašto mi je Jim posudio
upravo tu knjigu. U knjizi From Atlantis to the Sphinx nagađao sam
o civilizaciji koja je predvidjela 'katastrofu Atlantide', a na početku
knjige Time Stands Still Critchlow govori o istraživanjima drevnih
megalita Aleksandra Thoma, a potom nastavlja priču o babilonskim
glinenim pločicama, koje su se čuvale na prašnjavoj polici knjižnice
Plimpton u New Yorku. Bile su upisane pod nazivom 'trgovačke
pločice', a nedavno je dokazano da sadrže vrlo zanimljive brojke:
parove Pitagorinih tripleta, a to su brojke koje se odnose na Pitago-
rine trokute.
Najjednostavniji Pitagorin trokut, gdje je kvadrat hipotenuze jed­
nak zbroju kvadrata drugih dviju stranica trokuta, ima stranice od 3,
4 i 5 jedinica. Kada su kvadrirane, brojke iznose 9, 16, 25. Naravno,
9+16=25. Na babilonskim pločicama nalaze se samo dvije od tri
brojki. Ali, to su bile velike brojke, kao što su 12, 709,13 500 i 18 541.
Kako su Babilonci - ili Sumerani, od kojih su vjerojatno potekle te
brojke - kvadrirali napr. 18 541? Njihov brojčani sustav nije bio do­
tjeran, nego zamršen poput rimskih brojaka. Critchlow zaključuje
da su 'pravi brojevi prenosili vrstu trenutne percepcije općenitog
odnosa koji postoji između tih brojeva'.
Neki ljudi, poznati kao matematička čuda - imaju neobičnu spo­
sobnost da mogu napamet proračunavati goleme sume. Petogodišnji
dječak Benjamin Blyth, izlazeći s ocem u šetnju, jednog je jutra
zapitao oca koliko je sati. Njegov nu je otac odgovorio 'Deset mi­
nuta do osam.' Nakon što su prošli oko sto metara, Benjamin je re­
kao: 'U tom slučaju živim ...' i naveo je broj, oko 158 milijuna se­
kundi. Kad su se vratili kući, njegov je otac sve to stavio na papir i
rekao: 'Ne, pogriješio si za 172 800 sekundi'. 'Ne, nisam', rekao je
dječak, zaboravio si dvije prestupne godine'.
Mnogi od tih čuda u računanju vrlo su mladi, i njihova moć raču­
nanja polako nestaje kako odrastaju. (U kasnijim godinama, Benja­
min Blyth postao je sasvim prosječna, normalna osoba.) Ne može­
mo zamisliti takve neobične moći, ali one se očito javljaju prirod­
no. Je li moguće da su Sumerani - ili njihovi daleki preci - mogli
 nekako vidjeti to mnoštvo brojki u svojim glavama, kao da su im
pred očima? Psihijatar Oliver Sacks spominje blizance, koji su imali
ispodprosječne mentalne sposobnosti računanja, a bili su smješteni
u newyoršku psihijatrijsku kliniku. Gledajući kutiju šibica kako
pada sa stola, mogli su prebrojati šibice prije nego li je kutija pala
na pod. Jesu li drevni ljudi, koji su stvorili konstantu Ninive bili po­
put njih?
The Hiram Key jednako je tako sjajna knjiga i sve je prije nego
kontroverzna. Ona je pojačala moju sumnju da je William St. Clair
mogao biti čuvar neke neobične - nekršćanske tajne.
Robert Lomas i Christopher Knight bili su slobodni zidari, a ja
sam vrlo malo znao o tomu. Znao sam da se za njih vjerovalo kako
su se pojavili u cehovima (obrtnika) u srednjemu vijeku, kao što su
bili cehovi klesara koji su sagradili Chartres. U to se vrijeme gradi­
lo mnogo katedrala, pa je bilo posla za sve klesare. Tako su klesari-
zidari putovali od mjesta do mjesta i uveli tajno rukovanje po čemu
su se međusobno prepoznavali.
Slobodno zidarstvo se počelo općenito prihvaćati sredinom 17.
stoljeća, kada je, čini se, pokret bio umiješan u čudne poslove ro-
senkreuzera. Sve je počelo 1614. godine objavom pamfleta, koji je
nazvan Fama Fraternitas (or Fraternal Declaration) of the Meri-
torius Order of the Rosy Cross (Objava bratovštine o hvalevrijed­
nom Redu ružinoga križa). Pamflet je imao svrhu opisati život misti­
čnog magičara Christiana Rosenkreuza, koji je živio u 15. stoljeću
i doživio 106 godina. Njegovo tijelo čuvalo se u tajanstvenom gro­
bu sljedećih 120 godina. Pamfletom se pozivalo sve zainteresirane
da se pridruže Bratovštini. Bilo im je rečeno kako je dovoljno da sa­
mo objave svoje želje (usmeno ili pismeno) nakon čega će netko s
njima stupiti u vezu. Na stotine ljudi izrazilo je želju da im se pri­
druži, ali po onome što se zna, nikad nitko nije dobio odgovor.
Nakon Fama Fraternitas slijedila su još dva nova rosenkreuzer-
ska djela, Confessio (Priznanje, 1615.) i veće djelo The Chemical
Wedding (Kemijsko vjenčanje, 1616.), što je još više pojačalo rosen-
kreuzersku groznicu. Za autora se vjeruje da je bio protestatski
teolog Johann Valentin Andrae, koji je, najvjerojatnije, autor knjige
The Chemical Wedding, iako je to zanijekao pišući druga dva djela.
 Počeo je kao mladi idealist, koji se nadao da će pokrenuti novi du­
hovni pokret - kao i mnogi drugi ljudi toga vremena - osjećajući da
je trenutak za novi početak.
Čini se daje u Škotskoj i Engleskoj 1640. godine osnovana orga­
nizacija koja se nazvala Slobodni zidari. Katolička crkva ih nije vo­
ljela, ali u ranim danima njezina nastanka, posebice u Škotskoj - u
toj je organizaciji bilo mnogo katolika, kao i protestanata. Slobodno
zidarstvo temeljilo se na načelu bratstva čovjeka. U romanu War and
Peace (Rat i mir) junak, Petar Bezukov, osjećao se praznim i du­
hovno i emotivno sve dok nije upoznao jednoga slobodnog zidara,
koji je obnovio njegovu vjeru u život. Taj mu je slobodni zidar re­
kao: 'Nitko ne može sam postići istinu. Postavljajući samo kamen
na kamen, uz suradnju sviju, milijuni generacija, od našeg praoca
Adama sve do današnjih dana, podizali su hram koji će biti dosto­
jno mjesto boravka velikoga Boga.' Nastavlja objašnjavati da je pr­
venstvena zadaća toga reda 'otkriti veliku tajnu koja se javila još u
davnim danima'. Petar tako postaje slobodni zidar prošavši zaista
neobične i zamršene obrede. U njih je uključen i obred simbolične
smrti i ponovnog rođenja, a inicijacija završava tako da se čovjek
osjeti potpuno obnovljenim i ima osjećaj 'kao da se vratio s dugog
puta'. Mozart je isto tako prošao kroz takve magične obrede i ugra­
dio ih u svoju operu The Magic Flute (Čarobna frula).
Sve to dokazuje da je slobodno zidarstvo bilo tajno društvo, čija
je svrha bila u članovima izazvati osjećaj velike religiozne preo­
brazbe. Može se vidjeti da ono sadržava i neke paradokse. Andrae
je pisao rosenkreuzerske pamflete kao vrstu 'obmane' (kao što je i
sam izjavio), pa ipak, želio je izazvati duhovnu revoluciju. Nietzsc­
he je rekao: 'Velik je čovjek onaj koji igra ulogu svojih ideala.'An­
drae se nadao da stvarajući visoke ideale zapravo stvara veličinu.
No, cinik bi mogao reći da je slobodno zidarstvo slučajni rezultat
obmane.
Knight i Lomas razvili su mnogo zanimljivije i uzbudljivije gle­
dište o slobodnom zidarstvu. Suvremeni slobodni zidari skloni su
vjerovati da je čista izmišljotina neobična ceremonija inicijacije - s
omčom oko vrata, papučom na jednoj nozi, a na drugoj podignutom
nogavicom do koljena - uz nerazumljiva pitanja i odgovore. Budući
 da su Lomas i Knight proučavali ceremonije, koje se izvode u tri­
deset tri stupnja slobodnog zidarstva, sve su više počeli osjećati da
korijeni tog tajnog društva sežu u davnu prošlost, ne samo dva do
tri stoljeća prije, nego tisućama godina unatrag, a možda i više. Ka­
ko su napredovali u svojem istraživačkom projektu, vrlo su brzo za­
ključili da slobodno zidarstvo može potjecati još od doba Reda vite­
zova templara, i da je najzanimljivija tajna baš ona koja govori o
devet prvih vitezova i onome što su otkrili ispod Hrama u Jeruza­
lemu.
Iako su templari naizgled bili organizacija koju je stvorilo neko­
liko križara u nadi da će steći moć i utjecaj, iza njih stoji jak osjećaj
iznimnoga znanja i pripadnosti tajnoj tradiciji. Da li ih je Filip
Lijepi uistinu uništio samo zato što se htio obogatiti? Ili je to bilo iz
nekoga drugog motiva koji je dijelio s Crkvom?
Ponovno se postavlja pitanje: ako je Crkva progonila templare
samo zato što je Filip uvjerio papu Klementa V. da mu pomogne
prisvojiti njihovo bogatstvo, zašto je neprijateljstvo Crkve trajalo
tako dugo? Uostalom, Filip se smatrao neprijateljem Crkve (koja ga
je izopćila), i taj je osjećaj ojačao njegovim kasnijim zahtjevom da
se središte crkvene moći premjesti iz Rima u Avignon. Templari su
zapravo služili papu. Nakon Filipove smrti moglo se očekivati da će
papa ponovno osjećati simpatije za templare. Zašto ih je onda Crkva
stvarno mrzila i željela iskorijeniti kao štakore?
Lomas i Knight nastavljaju ispitivati i otkrivati izvor slobodno­
ga zidarstva, a započeli su odbacujući teoriju o klesarima, jer u En­
gleskoj nije bilo klesarskih cehova. Spominju zanimljivu činjenicu
da Salomonov hram nije bio, kao što bi većina nas pretpostavila,
velika građevina koja se prostirala na golemom zemljištu, nego je
bio mnogo manji od njegova harema, veličine prosječne crkve, reci­
mo veličine kapelice u Rosslynu. Usmjerivši pozornost na templa­
re, zaključili su - kao što smo i mi zaključili u posljednjem poglav­
lju - da su Hugues de Payens i njegovi vitezovi proveli mnoge go­
dine kopajući ispod ostataka hrama, tražeći nešto osobito, nešto u
čije su postojanje unaprijed sumnjali.
Što su tražili? Lomas i Knight smatraju da su vitezovi pronašli
riznicu drevnih svitaka pergamenata, koje je ondje netko ostavio
 prije nego su Rimljani razorili Hram 70. godine po. Kr. Svici su za­
pravo bili zapisi i tajni obredi židovske vjerske zajednice koja se
zvala eseni. Kada je počela židovska pobuna protiv Rimljana 66.
godine, židovske su knjige bile skrivene u Hramu i špiljama uz Mr­
tvo more. God. 1947. otkrio ih je arapski pastir te odnio kući. Nasre-
ću, nije ih iskoristio za potpalu. Tako su ti svici postali čuveni di­
ljem svijeta kao Svici s Mrtvoga mora.
Lomas i Knight pretpostavljaju da su svici skriveni u Hramu bili
još značajniji. Lomas nagađa: 'Znali su da su našli nešto od neproc­
jenjive važnosti, nešto što je vjerojatno bilo vrlo sveto, pa su ih
odlučili prevesti.... Čovjek koji je imao rješenje bio je Geoffrey de
St. Omer, druga odgovorna osoba nakon Huguesa de Payena ...' Ge­
offrey je odnio Svitke starom svećeniku Lambertu, sada poznatom
pod imenom Lambert de St. Omer.' Danas je najpoznatija od svih
Lambertovih radova njegova nepromišljena kopija crteža koja opi­
suje božanski Jeruzalem.'
Taj je crtež napravljen oko 1120. godine i pokazuje osnovne sim­
bole slobodnog zidarstva, pet stoljeća prije nego se pretpostavlja da
je to tajno društvo utemeljeno. Dapače, simbolizam uvjerava Loma-
sa i Knighta da je crtež nastao u Hramu te da je to bila jedna od stva­
ri koje su našli templari.
Ideja Nebeskog Jeruzalema (ili Novog Jeruzalema), ističu oni,
pronađena je u svitcima s Mrtvoga mora i temelji se na Ezekielovoj
viziji. Donose sljedeći zaključak: 'Otkrićem svitaka Nebeskog Jeru­
zalema ... sada smo sigurni da su templari uistinu pronašli tajne svo­
jega reda ispisane na svicima koje su skrili Nazireji (ili eseni iz Ku-
mrana)...'
Za razliku od Grahama Hancocka, Lomas i Knight nisu upozo­
ravali da Svici sadrže tajnu gotičke arhitekture, ali su se složili da
su mnogobrojne katedrale, koje su se gradile po čitavoj Europi, po­
sebice u Francuskoj (80 katedrala i 500 samostana), izravna poslje­
dica te vizije Nebeskog Jeruzalema, koju su templari donijeli sa so­
bom iz ruševina Salomonovog hrama.
Lomas i Knight su istraživali Palestinu u doba kad je ondje živio
Isus, i njihovi zaključci jasno pokazuju zašto su templari poslije bili
progonjeni kao heretici. Isus je bio pripadnik sljedbe esena, čije
 'izgubljene zapise' znamo pod nazivom Svici s Mrtvoga mora. Iz­
vorni eseni bili su ortodoksni Židovi koji se nisu slagali s učenjem
svećenika o nadzoru nad Hramom. Iz prosvjeda, povukli su se u
Kumran gdje su živjeli asketskim životom. Njihov je vođa bio Isu­
sov mlađi brat Jakov, poznat i kao 'Učitelj Pravednosti'.
Isusa kao i njegovog rođaka Ivana Krstitelja, eseni su štovali kao
mesije od kojih se očekivalo da će povesti narod u pobunu protiv
Rimljana, i koji će utemeljiti kraljevstvo Božje. Nakon smrti Ivana
Krstitelja, Isus je postao radikalniji, te je proveo godinu dana svoje­
ga poslanstva skupljajući sljedbenike. Uvjeren da je vrijeme za ak­
ciju napokon došlo, i da će Bog poduprijeti pobunu, Isus je na ma­
garcu dojahao u Jeruzalem, ispunivši tako Zaharijino proročanstvo
da će kralj stići na magarcu. Izazvao je nemir u Hramu, napadajući
one koji su živjeli od posuđivanja novca uz velike kamate, i tada se
povukao u obližnje selo Betaniju da ondje pričeka pobunu koja će,
kako se nadao, uskoro početi.
Ali ustanka nije bilo, barem ne još tada. Rimljani su uhitili Isusa
i njegova brata Jakova. Lomas i Knight vjerovali su da je Jakov za­
pravo čovjek poznat kao Baraba (što nije vlastito ime nego znači
'sin oca'). Jakov je oslobođen, a Isus razapet.
Poslije, kad je Isusovo tijelo nestalo iz groba, nastala je priča da
je Isus ustao od mrtvih. Eseni su vjerovali da je to bio znak ispunje­
nja Isusove misije kao Mesije. Tako je rođeno kršćanstvo.
Nova se religija dalje mijenjala dolaskom Pavla, koji je oko 60.
godine, dok je išao cestom za Damask, imao viziju. Zbog toga je
postao glavni tumač nove vrste kršćanstva. Važno je zabilježiti, is­
tiču Lomas i Knight, da Damask nije bio onaj Damask u Siriji, gdje
Pavao nije bio poznat, nego Kumran koji se isto tako zvao.
Jakov i njegovi sljedbenici vjerojatno nisu mogli vjerovati kad je
njihov glavni progonitelj stigao u Kumran, izjavivši za sebe da je
kršćanin, raspitujući se o Jakovljevu bratu Isusu. Ali, njihova će
utjeha prerasti u bijes kad saznaju o 'kršćanstvu' koje je propovi­
jedao Pavao - da je Isus umro na križu preuzevši na sebe grijehe čo­
vječanstva, i da se svatko može osloboditi iskonskog grijeha prih­
vati li Isusa za Sina Božjega. Kršćani iz Kumrana počeli su na Pavla
gledati kao na 'govornika laži'.
 Povijesnom slučajnošću preživjela je Pavlova verzija kršćanstva.
Razlog za trijumf kršćanstva bio je posve politički. Godine 66. po­
čela je još jedna pobuna Židova, potaknuta djelomice ubojstvom
Jakova, koga su židovski svećenici bacili s vrha Hrama. Tada su, vje­
ruju Lomas i Knight, stanovnici Kumrana odlučili skriti svoje zapi­
se dok se ne uspostavi mir. Manje značajni zapisi bili su skriveni u
špiljama uz Mrtvo more, a oni značajniji u Hramu, gdje su ih prona­
šli templari, jedanaest stoljeća poslije.
No, pobuna nije uspjela. Rimski ju je vojskovođa Vespazian ugu­
šio neopisivom okrutnošću, a tada je poubijao i većinu kršćana. U
to je vrijeme Pavao izbivao iz zemlje, propovijedajući svoju verzi­
ju kršćanstva onima koji nisu bili Židovi. I ta je verzija, kakve li iro­
nije, obišla svijet i pobijedila.
Oko 300. godine Rimsko carstvo se počelo raspadati zbog svoje
golemosti i potrebe za mnogobrojnom vojskom. Car Konstantin do­
sjetio se nečemu. Otprilike svaki deseti njegov podanik je bio krš­
ćanin, pa ako bi kršćanstvo učinio službenom vjerom Rimskoga
Carstva, imao bi potporu u svakom gradu i selu, i pristašu cara u sva­
kome mjestu dovoljno velikom da ima biskupa. (Sam Konstantin
nikad nije postao kršćaninom - i dalje je štovao boga Sunca - Sola
Invictusa).
Njegovo je rješenje bilo djelotvorno i kršćani su održavali Rim­
sko Carstvo još dva stoljeća. Ali, tada je moć preuzela kršćanska
crkva. Lomas i Knight navode riječi pape Lava X., koji je bio suvre­
menik Henryja VIII.: 'Mit o Kristu dobro nam je poslužio'.
I sada možemo sagledati moguće vjerske razloge zbog kojih se
Crkva toliko željela riješiti templara. Oni su bili izravni potomci
Jeruzalemske crkve iz Kumrana. Znali su istinu o izvornome kršćan­
stvu esena, znali su kako je tu istinu sv. Pavao prisilno zaustavio, i
kako je nova verzija kršćanstva postala religija Rimskoga Carstva.
Možda je to bila ta strašna tajna koju je Beranger Sauniere na
samrtnoj postelji odao svećeniku. Ako je tako, ne iznenađuje nas da
je svećenik bio toliko zaprepašten onime što je čuo.
Rand vjeruje da senzacionalno otkriće ispod Hrama ima malo
veze s Isusom. Vjeruje da su kralj Filip i njegova marioneta, papa
Klement V., pokušavali uništiti templare zbog strogo svjetovnih ra-
 zloga. Kralj je bio ljubomoran na njihovu moć i dugovao im je mno­
go novca. Koristio se herezom kao trikom da poništi svoje dugove
i domogne se templarskog zlata. Nije mario za teološka pitanja, bio
je sebičnjak koji je samo želio proširiti svoju slavu. Religija mu je
bila tek oružje kojim je poput toljage mlatio one koji mu se nisu po­
koravali.
Rand smatra da su templari otkrili drevne karte ispod Salomo-
nova hrama, kojima su se služili da odrede važna mjesta koja odra­
žavaju zemljopisni položaj pola dok je bio na Yukonu. Izgleda da
Rennes-le-Chateau nije jedino mjesto povezano s templarima i po­
lom prije, otprilike 100 000 godina. Objašnjava da je tek 1127. go­
dine nakon što su se u Francusku vratili pravi članovi Reda, Hugues
de Payens počeo tražiti nove članove. U siječnju 1128. godine od
Crkve je dobio službeno priznanje za templarski red i tako je postao
prvi Veliki Majstor. Te iste godine de Payens je posjetio Henryja I.
Engleskog, i bio mu je priređen kraljevski doček. Sljedeće, 1129.
godine, osnovano je prvo templarsko središte u Engleskoj, u Lon­
donu, na mjestu na kojemu je sada postaja podzemne željeznice
Holborn.
Kad je Rand usporedio londonske koordinate s polom u Yukonu,
otkrio je da je za vrijeme pola u Yukonu razlika bila unutar pola stu­
pnja od 30 stupnjeva sjeverno. To je, naravno, današnja zemljopis­
na širina Velike piramide. London nije bio jedino britansko sveto
mjesto povezano s templarima koje ima tu zemljopisnu širinu. Među
njima su bili Glastonbury, Stonehenge, Bath, Avebury, Old Sarum i
Tintagel.
Tintagel se, naravno, povezuje s kraljem Arturom, s njegovim
Vitezovima okruglog stola i potragom za Svetim gralom. Rand je
primijetio da se nalazi 36 stupnjeva zapadno od Velike piramide, a
to je jedna desetina opsega Zemlje. Tijekom pola u Yukonu, Tintagel
je bio smješten na 29 stupnjeva, 59 minuta sjeverno, točno na ze­
mljopisnoj širini na kojoj se danas nalazi Velika piramida.
Krenemo li od Tintagela prema istoku, nalazimo Glastonbury. John
Michell piše: 'Glastonbury se opisuje kao jedino pravo britansko
nacionalno svetište, omphalos ili britanski hram i engleski Jeruza-
 lem.' Poput Tintagela, i Glastonbury je bio smješten na 30 stupnje­
va sjeverno dok je pol bio na Yukonu.
Avebury i Stonehenge su tako blizu jedan drugomu, da za po­
trebe preciznih karata oni zajedno s Old Sarumom tvore skupinu
svetih mjesta na 30 stupnjeva sjeverno za vrijeme pola na Yukonu.
Avebury kao i Tintagel bio je smješten na 29 stupnjeva, 59 minuta
sjeverno, pokazujući tako drevnu povezanost između ta dva mjesta.
Nigel Pennick bilježi: 'Nekolicina istraživača, uključujući Keitha
Critchlowa i Johna Michella, privukli su mi pozornost na još jednu
neobičnu slučajnost u Stonehengeu. Prema njihovim proračunima
glavna geometrija i dimenzije travnatih područja na istoj su paraleli
kao i kapelica St. Mary u Glastonburyju, poznata po tome što je naj­
ranije sagrađena kršćanska kapelica.'
Između 1199. i 1254. templari su imali glavno englesko sjedište
u Baldocku, sada u Hertfordshireu. Kada je Rand usporedio to
mjesto s ostalim svetim mjestima, primijetio je da je njegova veza s
polom na Yukonu bila ista kao i određeno mjesto u Aziji. Ponovimo
da je, kao i u slučaju Rennes-le-Chateaua i Nankinga, o kojemu ra­
spravljamo u posljednjem poglavlju, postojala geodetska poveza­
nost između europskog i azijskog svetog mjesta, u ovom slučaju iz­
među drevnoga grada Pjongjanga u Sjevernoj Koreji i engleskog tem­
plarskog glavnog sjedišta u Baldocku.
Koreja ima mnogo drevnih spomenika koji propadaju. Pjong-
jang, glavni grad Sjeverne Koreje, danas je poslovno industrijsko
središte, ali nekoć je imao piramide. Korejska povijest podijeljena
je na tri razdoblja ili kraljevstva. Prvo je bilo povezano s bogovima
i nazivalo se Koguryo. Sarah Milledge Nelson piše o njemu:
U početku su postojala najmanje dva društvena sloja u Ko-
guryu: plemenitaši koji su dobro živjeli, te podčinjeni sloj koji
su sačinjavali pobijeđeni narodi. Pripadnici višega društvenog
sloja voljeli su graditi velike raskošne građevine, živjeli su
luksuzno i bili odjeveni u svilu ukrašenu zlatnim i srebrnim
ukrasima. Svoje mrtve pokapali su u velike raskošne grobni­
ce. Prostrane Koguryo palače i grobnice bile su iskopane i u
Kini i u Koreji.
 Kraljevstvo Choson u Pjongjangu potječe od 2333. godine pr. Kr.,
iz vremena neposredno prije gradnje Velike piramide u Egiptu.
Korejska legenda kaže da je princ Hwanung otišao na planinu Tae-
baeksan u pratnji svojih tri tisuće slugu noseći darove civilizacije i
gradeći veliki grad.
Koordinate Pjongjanga su 39 stupnjeva sjeverno, 125 stupnjeva
i 47 minuta istočno. Dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu, Pjongjang
je bio na 12 stupnjeva sjeverno (kao i Babilon na Srednjem istoku i
Nikko u Japanu). Dok je pol bio u Grenlandskome moru, grad je bio
na 30 stupnja sjeverno, kao i piramide Xi'an. I na kraju, što je naj­
značajnije, Pjongjang je bio 30 stupnjeva sjeverno i onda dok je pol
bio na Yukonu. Zemljopisna širina na kojoj se nalazi Pjongjang s
vremenom se premještala sa 30 stupnjeva sjeverno na 12 stupnjeva
sjeverno. To je korejski glavni grad učinilo geološkim markerom
kako ga Rand naziva, a njih ima samo nekoliko na svijetu: Aguni,
Biblos, Cuzco, Jerihon, Nazca, Pjongjang i Xi'an. Svi ti gradovi bili
su izgrađeni na sjecištu zemljopisnih širina. Izgleda da su stari mjer­
nici Europe, Azije i Južne Amerike koristili svoje znanje o Zemlji-
noj geološkoj prošlosti, i svoje sposobnosti za izračunavanje gole­
mih udaljenosti i precizno određivanje geoloških markera, koji su s
vremenom postali sveta mjesta.
Rand je pronašao druga templarska mjesta, što upućuje na zna­
nje o prijašnjem položaju polova. Glavna luka templara u Francu­
skoj bila je La Rochelle - mjesto iz kojeg je. kako se priča, nestala
čuvena flota - te Montesegur. Oba mjesta bila su smještena na Ra­
kovoj obratnici dok je pol bio na Yukonu. Templari su djelovali iz
Rhodosa, koji je bio na 10 stupnjeva sjeverno za vrijeme pola na
Yukonu, dok se Jeruzalem nalazio 5 stupnjeva sjeverno. Što je više
proučavao njihovu prošlost, to je bio uvjereniji da su templari posje­
dovali karte svijeta otprije gotovo 100 000 godina. To su bile karte
pronađene u iskopinama Salomonovog hrama.
Ali mjesto koje je izazivalo najviše čuđenja bila je kapelica u
Škotskoj, smještena južno od Edinburgha - Rosslyn.
Rosslyn je sagradio William St. Clair dva stoljeća prije pojave
prvih templara u Engleskoj. Kako znamo da je St. Clair bio templar?
Lomas i Knight otkrili su mnogo dokaza u Rosslynu, koje su opisali
 Skica rezbarije u kapelici Rosslyn pokazuje viteza templara pri
inicijaciji novog kandidata u slobodno zidarstvo.

u svojim knjigama The Hiram Key i The Second Messiah. (Drugi

Mesija).* Jedan od najuvjerljivijih dokaza je rezbarija koju su pro­
našli na vanjskom zidu kapelice.
Ona prikazuje slobodnozidarski obred, kandidata koji ima povez
na očima i omču oko vrata. Čovjek koji drži uže je templar s križem
na tunici. To znači da je St. Clair bio templar, te da su i templari bili
slobodni zidari. Zapravo, Lomas i Knight smatraju da gradnja Ros-
slyna označuje prvu pojavu slobodnog zidarstva u Ujedinjenom
Kraljevstvu.
Lomas i Knjight počeli su dublje otkrivati povijest St. Clairovih
iz Rosslyna. Izgleda da je William de St. Clair bio Norman, koji je
došao nekako u isto vrijeme kad i Vilim Osvajač 1066. godine. Bio
je poznat i pod imenom Vilim Pristojni. Njegov je sin Henry pošao
u Prvi križarski rat 1095. godine i borio se na strani Huguesa de Pa-
yensa, te je s njim umarširao u Jeruzalem. Hugues se oženio Henry-

* "Drugi Mesija", Christopher Knight, Robert Lomas.

jevom nećakinjom Katarinom St. Clair. Povezanost obitelji St. Clair
s templarima bila je doista vrlo jaka.
Zašto su St. Clairovi nazivali Rosslvn svojim domom? Kratko
istraživanje je pokazalo da to nije bilo točno. Kapelica kao i dvorac,
tada se nazivala Roslin (što je i današnji naziv sela). Godine 1950.
ime se promijenilo u Rosslyn da privuče turiste, jer zvuči više 'sta­
rinski'. Imena sela obično imaju neko značenje. Lomas i Knight su
to provjerili u škotsko-galskom rječniku. Otkrili su da 'ros' znači
znanje, a 'linn' generacija. U razgovoru s današnjim Galima otkrili
su da bi bilo ispravnije reći 'drevno znanje prešlo je na generacije',
što je zvučalo točno onako kako su se nadali - ime mjestu dao je
Henry St. Clair, koji je govorio galskim jezikom kako bi natuknuo
tajnu templara.
No datumi se nisu poklapali. Henry se vratio iz Prvoga križar­
skog rata oko 1100. godine, osamnaest godina prije nego su se Hu-
gues de Payens i njegovi vitezovi preselili u Hram i ondje počeli
svoje istraživanje.
Ipak, sigurno je da ime Roslin, koje daje naslutiti drevno znanje,
nije moglo biti slučajnost. Oba autora već su se prije pitala zašto su
devetorica vitezova otišla u Jeruzalem? Jesu li samo tražili blago ili
su već znali što traže? Ime Roslin upućuje na odgovor da su znali
što traže. Pomno proučavajući kapelicu, autori su otkrili nešto još
zanimljivije. Na jednom od stupova bio je slikovit prikaz osobe -
vjerojatno viteza - kako s obje ruke podiže neku tkaninu. Na tkani­
ni je bilo bradato lice. Glava te osobe bila je istučena, vjerojatno da
se prikrije njezin identitet. Uz njega je bila vunena tkanina koja je
prikazivala raspeće, ali čini se da to nije bilo Isusovo raspeće. Pri­
kazani su ljudi u srednjovjekovnoj odori, i neki koji su imali kuku­
ljice - dakle, članovi Inkvizicije. Druga vunena tkanina predstavlja
templare, a kraj njih se nalazi krvnik.
Za lice na tkanini, autori vjeruju da pripada Jacquesu de Mola-
yju, Velikome Majstoru templara. Molay nije bio mučen u sobi za
mučenje koju je imala Inkvizicija, nego u pariškom glavnom sjedi­
štu templara. Nisu korištene sprave za mučenje ni lanci za vješanje.
Lomas i Knight tvrde da je Molay zapravo bio mučen tako da su ga
raspeli.
 Inkvizitor William Imbert, odani katolik, zaprepastio bi se da je
čuo kako su templari zanijekali da je Isus sin Božji. Smatrao bi da
je ceremonija uskrsnuća, kojom su se koristili i templari u svojim
obredima, bogohuljenje. Bilo bi vrlo prikladno mučiti Molayja pri-
bijanjem na vrata. Lomas i Knight vjeruju kako Rosslyn daje dokaz
da se to tako dogodilo.
Nakon što je Molay priznao sve za što ga je Inkvizicija optužila,
skinut je s vratiju i zaogrnut komadom odjeće. Položen je na svoj
krevet u tom 'pokrovu'. Njegovo je tijelo bilo orošeno znojem a krv
je sadržavala visok postotak mliječne kiseline. Autori pretpostavlja­
ju da su krv i znoj 'fiksirali' Molayjev lik na tkanini postupkom koji
je bio sličan onom kad se obrisi cvijeća utisnu među stranice knjige.
(U knjizi The Second Messiah nalazi se kao dodatak mišljenje stru­
čnjaka dr. Alana Millsa o fotografiji i o tom kemijskom procesu.)
Komad tkanine, smatraju oni, danas je poznat kao Sveto torinsko
platno za koje se misli da odražava Isusov lik.
Po čemu se dokazuje da je lik na Torinskom platnu Jacques de
Molay? Kao prvo, postoji zanimljiva činjenica da je 1988. godine
test radioaktivnim ugljikom C14 pokazao da je tkanje platna ispre-
deno između godine 1260. i 1390. godine, što isključuje činjenicu
da je u to platno bilo umotano Isusovo tijelo. No, ti se datumi pokla­
paju s datumom uhićenja i mučenja Jacquesa de Molayja.
Postoji još snažniji opširni dokaz. Platno je pripadalo obitelji
Geoffreyja de Charneyja, koji je 1314. godine spaljen zajedno s Ja-
cquesom de Molayem. Godine 1356. engleski Crni Princ svrgnuo je
francuskog Johna II., sina Luja X. u Poitiersu. Jedan drugi Geoffrey
de Charney, vjerojatno unuk Geoffreyjeva brata Jeana, umro je uz
svoga kralja. Poslije, kad je Geoffreyjeva udovica Jeanne de Vergy
pretraživala muževljeve stvari, među njima je našla komad odjeće
dugačak oko 4,26 m, sa smeđim otisnutim likom muškarca s bra­
dom. Obje su strane, i prednja i zadnja bile vidljive, a mrlje od krvi
pokazivale su da je bio raspet i čavlima pribijen kroz ručne zglobove.
Rimljani su uglavnom raspinjali tako da su čavle pribijali kroz
ručne zglobove, jer dlanovi nisu bili dovoljno jaki da podnesu
težinu tijela i lako su se mogli razderati sve do prstiju. Isus je vjero­
jatno bio tako raspet.
 Prirodno je da je Jeanne bila sklona vjerovati da gleda Isusov lik.
Kako se našla u novčanim problemima nakon smrti supruga, odluči­
la je Sveto platno staviti na raspolaganje Crkvi u Lireyju, koju je
sagradio njezin suprug. To je privuklo mnoge hodočasnike i vjero­
jatno riješilo njezine novčane probleme.
Henry iz Poitiersa, biskup Troyesa, izjavio je kako nije istina 'da
je to platno izrađeno ljudskom rukom' i pokušao ga je prisvojiti. No,
nije mu uspjelo, ali je 1532. to platno bilo gotovo uništeno u vatri,
a rastaljeno srebro napravilo je rupe u tkanini. Ipak, očuvan je sre­
dišnji lik i kada su redovnice obnovile platno, izgledalo je kao novo.
Odneseno je u Torinsku katedralu 1578. godine.
Nakon više od pet stoljeća, 25. svibnja 1898. godine ponovno je
bilo izloženo javnosti, pa je fotograf Sendono Pia dobio dozvolu da
ga snimi. Kada je pogledao negativ, bio je zapanjen jer je ugledao
pravo lice, što je jedino moglo značiti da je sam smeđi lik morao biti
negativ koji je sada postao pozitiv.
Jasno, biskup iz Troyesa nije bio u pravu, to nije bila krivotvori­
na, jer lik nije bio naslikan. Čudna 'pretvorba' negativa ostavila je
većinu odanih katolika u uvjerenju da je to bio lik samoga Krista.
Većina vjernika još uvijek u to vjeruje.
Lynn Picknett i Clive Prince razvili su još izvorniju teoriju da lik
na platnu jest fotografski negativ i da je fotograf bio sam Leonardo
da Vinci, koji je snimio vlastiti lik na platnu uz pomoć procesa koji
je izumio. Svi su datumi, naravno, bili krivi, jer je Leonardo rođen
tek 1452. godine, gotovo jedno stoljeće nakon što je to platno prvi
put izloženo, ali tvrde da je Leonardo zamijenio svoj autoportret s
originalnim platnom.
Alan Mills, stručnjak za fotografiju, vjeruje da je iznimno jak
fizički stres oslobodio slobodne radikale kisika u Molayju, dokazu­
jući da su oni 'fotografirali' lik na platnu, koji se tada razvijao tije­
kom 50 godina koliko je platno bilo čuvano. Lomas i Knight razvi­
jaju teoriju da su nakon mučenja, Jacques de Molay i Geoffrey de
Charney, vraćeni u Chaneyjevu obitelj da se oporave. Ali, čini se je­
dnako mogućnim da su platno jednostavno vratili rođaci, koji su
došli posjetiti njega i Molaya - tijekom njihova tamničenja dugog
sljedećih sedam godina.
 Lomas i Knight tvrde da je, s obzirom na to da je Torinsko pla­
tno postalo čuvena relikvija, biskup iz Troyesa dao sve od sebe kako
bi to opovrgnuo, strahujući što već dovoljno ljudi zna da je to lik
ubijenog Jacquesa de Molayja, a to je moglo postati opasno. Pojavi
li se kult 'drugog Mesije', to bi moglo Crkvi donijeti ozbiljne nepri­
like. Stoga je biskup iz Troyesa najavio da je to krivotvorina i da se
krivotvoritelj mora kazniti, a Platno uništiti. Zapravo, ono je bilo
skriveno i ponovno izloženo 1389. godine kada se oko tog slučaja
stišala buka.
Lik čovjeka iz Rosslyna bez glave koji drži platno koje predsta­
vlja bradatu glavu, sigurno podupire teoriju o liku Jacquesa de Mo­
layja. Lomas i Knight su pronašli zanimljiv dokaz na 27. stupnju
slobodnog zidarstva. To je obred koji se tiče lažne osude templara i
njihova poricanja križa. Okultist iz 19. stoljeća, A.E. Waite, napisao
je knjigu o templarima, ali je izrazio gnušanje zbog tog obreda, jer
se u njemu koristi križ Lorraine - imao je dvostruke inicijale na se­
bi, JN i JMB. Waiteu su rekli da to znači Isus iz Nazareta i Jacques
Burgundus Molay. Tako se čini da tradicija slobodnog zidarstva na­
vodi na to da je Molay bio raspet. Da je postojala vrsta kulta o Ve­
likom Majstoru templara, dokazuje i događaj iz 1793. godine za vri­
jeme Francuske revolucije. Kad je Luj XIV trebao biti pogubljen,
iz gomile se čuo poklik 'Jacques Molay je osvećen'.
Još jedna tajna o slobodnom zidarstvu zanimala je Lomasa i Kni-
ghta: zašto se ubojstvu Hirama Abifa, arhitekta Salomonova hrama,
pridaje toliko značenje? Zapravo, to je najznačajnija legenda slo­
bodnog zidarstva i svaki slobodni zidar 'postaje' Hiram Abif kad
prolazi obred ubojstva i uskrsnuća u ceremoniji tijekom inicijacije.
Kada Hiram Abif uskrsava, glasno se izgovaraju određene riječi.
One zvuče kao neka brbljarija: 'Ma'at-beb-men-aa, Ma'at-ba-aa.'
No, Christopher Knight je slučajno saznao da je 'ma'at' stara
egipatska riječ. U originalu znači 'uredan i simetričan', poput teme­
lja Hrama. Zatim ona znači ispravnost, istinu i pravdu, pojmove koji
su veoma značajni u slobodnom zidarstvu. Knight je shvatio da je
'brbljanje' staroegipatsko, a znači 'Velik je Majstor iz Ma'ata, velik
je duh Ma'ata.'
 U Starom zavjetu Hiram je kralj Tira (I. Knjiga o Kraljevima), ali
i Hiram iz Tira, sin majstora u bronci iz Tira. (II. Ljetopisi). Čini se
da nije bio samo arhitekt Hrama, nego i majstor graditelj koji je
upravljao gradnjom. Bio je uhvaćen i ubijen, a to su učinila tri nje­
gova radnika, koji su mu zadali tri udarca, očito zato jer im nije ot­
krio tajni znak, koji bi im omogućio da se popnu na razinu višu od
one koju su posjedovali (i tako stekli veću zaradu). Sve to zvuči kraj­
nje nevjerovatno - sigurno je da radnici u Hramu nisu mogli pobjeći
posluživši se tako okrutnom prijevarom. Lomas i Knight su posu­
mnjali da priča o Hiramu Abifu skriva važnu povijesnu istinu.
Zašto je obred u slobodnom zidarstvu pun aluzija o tome da nje­
gov izvor leži u starom Egiptu, i zašto je Velika piramida jedan od
njegovih glavnih simbola? Preci današnjih Amerikanaca, svi slo­
bodni zidari, bili su odgovorni za stavljanje simbola piramide na do­
larske novčanice. S obzirom na mnogo veza između Židova i Egip­
ćana u Starome zavjetu, Lomas i Knight su pretpostavili da odgovor
treba tražiti u povijesnim događajima, koji se tiču oba naroda, a koji
su se dogodili mnogo prije nego što je Salomon sagradio Hram. Pre­
ma Knjizi Postanka, Zidovi su nastali kad se Jakov borio s anđelom
i kad se njegovo ime promijenilo u Izrael. Njegovih dvanaest sino­
va dali su svoja imena za dvanaest izraelskih plemena. To se dogo­
dilo u 16. st. pr. Kr.
Židovski povjesničar Josip Flavije poistovjetio je takozvanog
Hiksosa ili Kralja pastira s Hebrejima Starog zavjeta. Hiksi su za­
pravo bili mješovita skupina Semita i Azijata, koji su se preselili u
Egipat oko 1750. godine pr. Kr. - ne kao ratnici nego kao odbjegli
iz pustinje. Širili su svoju moć oko 1630. godine pr. Kr. i vladali 108
godina, do pobune koja je počela u Tebi (sada Luxoru). Iako današnji
znanstvenici smatraju da Josip nije bio besprijekoran, čini se kako
nema sumnje da su preci Židova bili Hiksi. Kraljevi Hiksa vladali
su sjevernim Egiptom (Donji Egipat), ali Tebom su tradicionalno
upravljali preko faraona Sequenenrea, čiji je najstariji sin organizi­
rao pobunu.
Lomas i Knight su se pitali: postoji li faraon na koga bi se mogla
odnositi priča o Hiramu Abifu?
 Doista, postojao je, ali samo jedan takav. Bio je to sam Sequenen-
re. Čini se da se faraon Hiksa u to vrijeme nazivao Apofis ili Apopi.
Knight se sjetio knjige o egipatskoj liturgiji s naslovom The Book of
Overthrowing Apopi (Knjiga o propasti Apopija) koja je puna magij­
skih čarolija kako bi se od njega oslobodili. Kraljevi Hiksi nisu bili
popularni jer su štovali Seta, boga oluje, kojega je većina Egipćana
smatrala bogom zla.
Kada bi faraon dolazio na prijestolje, prošao bi kroz obred čija je
svrha bila da ga se pretvori u boga, posebno u Horusa, Ozirisova
sina. Kada je umro, postao je Oziris. Bila je to važna ceremonija ko­
ja se nazivala 'otvaranje usta', kada su mu usta otvarana "adzeom"
(vrstom tesarske sjekirice), pa se njegova duša mogla pridružiti
bogovima na nebu i posredovati za njegove ljude. Apopi je želio
znati tajnu ceremoniju, jer su nakon dva stoljeća Hiksi već postajali
pravi 'Egipćani'. Vjerovali su da će taj obred faraona pretvoriti u
boga. Sebe su vidjeli kao ljude koji su se naglo uzdignuli na visoke
položaje, ali su htjeli postati pravi Egipćani, a faraon Apopi je, na­
ravno, želio postati bog.
Sequenenre je ubijen udarcem u glavu; znamo to po njegovoj
mumiji. Lomas i Knight prilažu jezivu fotografiju mumije s otvore­
nim dubokim ranama na lubanji, bez jednoga oka. Faraon Hiks, Apo­
pi, očito je bio osoba koja je imala najviše motiva da ga ubije.
Ako je Sequenenre bio prvobitni Hiram Abif, tada je tajna koju
tri ubojice pokušavaju od njega iznuditi, zapravo obred koji novo-
okrunjenog faraona pretvara u Horusa.
Prema scenariju Lomasa i Knighta - koji se temelji na obredu
slobodnih zidara - Sequenenrea su uhvatili Jubela, Jubelo i Jube-
lum, čija je zadaća bila prisiliti ga da otkrije tajni obred. On je to
odbio učiniti, vjerojatno ljutito i s prijezirom -jer kraljevi ne vole
da im se prijeti - na što su trojica lupeža izgubili kontrolu i usmrtili
ga s tri udarca. (To je također temeljni dio tradicije slobodnog zidar­
stva - nije im bilo rečeno da ubiju Hirama Abifa nego samo da iz
njega izmame tajnu.)
Lomas i Knight čak nagađaju nešto fascinantno - a što se temelji
na Sequenenrovim podacima - da je Apopijev 'veliki vezir', koji je
planirao da se Sequenenrea prisili da oda tajni obred, bio Josip, sin
 Jakova, kojega su braća prodala u ropstvo. Oni idu dalje i pret­
postavljaju da su dvojica ubojica bili Josipova braća Šimun i Levi.
Treći ubojica, vjeruju oni, bio je mladi svećenik iz Sequenenrova
hrama, uvučen u ubojstvo pod prijetnjom da Apopi misli uništiti Te-
bu, te da je jedini način da to spriječi bilo da otkrije obred kojim se
postaje bogom.
Lomas i Knight su otkrili poseban fizički dokaz kako bi poduprli
svoju teoriju. Kao i dokaz o nasilnom udarcu na mumificiranoj Seque-
nenreovoj glavi, pronađena je odmah uz faraona još jedna mumija, či­
je je stanje zbunjivalo egiptologe. Iako je meso bilo mumificirano su­
him zrakom iz groba, unutarnji organi nisu - kao obično - bili balza-
mirani. Bio je kastriran, a njegovo je lice odavalo agoniju. Jasno je da
je bio zamotan u povoje dok je još bio živ, a umro je od gušenja.
Nedvojbeno je to bio jedan od ubojica faraona. Činjenica da je
tako okrutno ubijen i pokopan blizu Sequenenrea upućuje na zaklju­
čak, da to nije bio Hiks, nego član faraonove pratnje koji je bio
kažnjen zbog izdaje. Druga dvojica ubojica - stranaca - jednosta­
vno su bili pogubljeni.
Ali, zašto kastracija? Jer kad je bog Horus osvetio svojega oca
Ozirisa, koji je bio ubijen u bici sa Setom. Horus je izgubio oko, a Set
testise. Stoga bi bilo prilično primjereno kazniti izdajničkog sve­
ćenika na taj način, posebice zato što je Sequenennre izgubio oko.
Sequenenreov sin Kamose osvetio se ubojici svoga oca izaziva­
jući pobunu koja je Hikse protjerala iz Egipta. Kamose je postao
utemeljitelj nove egipatske dinastije, a obred ubojstva i uskrsnuća
Ozirisa, koji se koristio kod njegove krunidbe, bio je obogaćen no­
vom razinom značenja - smrću i uskrsnućem Sequenenrea.
Ako Lomas i Knight imaju pravo kad vjeruju da je faraon, koji
je Josipa postavio za upravitelja Egipta, bio Apopi - a podaci podu­
piru to vjerovanje - tada je Sequenenreovo ubojstvo imalo čak
dublje značenje, jer je Josipov otac Jakov postao Izrael, utemeljitelj
židovskog naroda. Ako su Josip i njegova obitelj bili među Hiksima
koji su protjerani iz Egipta, tada je Sequenenreovo ubojstvo također
dovelo do stvaranja židovskog naroda, što bi pomoglo odgovoriti na
pitanje zašto je Zidovima bilo toliko važno da se taj obred pretvo­
rio u ubojstvo Hirama Abifa, arhitekta Salomonovog hrama.
 U istraživanju povijesti slobodnoga zidarstva, Lomas i Knight
čini se da su došli do niza neobičnih otkrića. Tvrdnja da slobodno zi­
darstvo potječe iz Egipta čini se da ima uporište u činjenicama. Uboj­
stvom Hirama Abifa, koje se dogodilo šest stoljeća poslije, egipatska
mitologija pretvorila se u židovsku, koja je uključivala jedan oblik
slobodnog zidarstva što je preživjelo još iz Sequenenreovog vreme­
na a sadržavala je također obred smrti i uskrsnuća. Lomas i Knight
stvorili su prisilni dokaz da je obred bio jedna od tajni esena, koje
su bile skrivene pod Hramom nakon što su raspeli Isusa, u čijoj priči
uskrsnuće također igra glavnu ulogu. Esene koji su čuvali tajnu po­
bio je Tit, a Hram je bio uništen. Lomas piše o obredu slobodnog
zidarstva 'u kojemu se govori o padu Nazireja 70. godine i kako su
u to vrijeme utemeljitelji slobodnog zidarstva napustili Jeruzalem i
raširili se po Europi'. Još kaže da su preživjeli 'vjerovali kako su
sačuvali krvnu lozu mesija: Davida i Aarona koji će se jednog dana
pojaviti i utemeljiti Božje kraljevstvo na zemlji.' Isusa, kojega su
krstitelji Mandejci (potomci esena) smatrali varalicom, sveti Pavao
je uzdigao na razinu boga. Kad je Konstantin iskoristio kršćanstvo
da bi održao svoje carstvo, uskrsnuće je postalo najmoćnija tvrdnja
Crkve kojom je ona pokazivala nadnaravnu moć svoje vladavine.
Kao i kod templara, možemo pretpostaviti dvoje: ili su devetori­
ca prvotnih templara bili potomci 'osnivača' koji su napustili Jeru­
zalem nakon što je hram bio razoren i vratili se s posebnom namje­
rom da nađu dokumente esena, ili su tražili blago, a umjesto njega
našli esenske svitke.
Lomas i Knight nisu sumnjali u to da je prva pretpostavka ispra­
vna verzija događaja. Zapravo, oni vjeruju da je Prvi križarski rat bio
planiran da bi se ponovno osvojio Jeruzalem kako bi vitezovi mogli
tražiti svitke esena. Kad su pronađeni, prikaz 'nebeskog Jeruzalema',
što ga je dao stari učenjak Lambert de St. Omer, otkrio je da su vite­
zovi pronašli ono što su tražili, a Svici su postali temelj moći i bogat­
stva vitezova templara. Na neki su način Crkva i kralj Francuske ipak
saznali najčuvaniju tajnu templara - da nisu kršćani jer ne vjeruju da
je Isus bio sin Božji nego čovjek. To je Filipu Lijepom poslužilo kao
izgovor da uhiti templare i prigrabi njihovo bogatstvo. Ali, nije u
tome uspio jer je netko - vjerojatno papa Klement - upozorio svoje-
 ga rođaka u Blanchefortu, i templari su, isplovivši iz luke La Roche-
lle s flotom od osamnaest brodova pobjegli s blagom.
Kuda su otišli? Prikazi kukuruznih klipova i aloa kaktusa u Ros-
slynu daju naslutiti da su neki od njih otplovili u Ameriku. Drugi
templari krenuli su u Škotsku gdje je izgrađen samostan Kilwinning,
u prvim slavnim danima templarske moči oko 1140. godine. Upravo
južno od Glasgowa nalazilo se glavno središte templara. Bilo je to
prirodno sklonište, posebice zato što je obitelj St. Clair živjela blizu,
u Roslinu. Roberta Brucea, škotskog kralja iz Crkve je izopćio pa­
pa, pa se templari nisu imali čega bojati u Škotskoj.
Jedan od glavnih argumenata u knjizi The Hir am Key jest taj da
je kapelica Rosslyn izgrađena kao svojevrsna imitacija Herodova
hrama, te kao mjesto gdje su pohranjeni dragocjeni svici što je bilo
najvrednije 'blago' templara. Tvrde da je i nedovršeni vanjski zid
Rosslyna, koji izgleda kao da je gradnja upravo tada prestala, bio
replika nedovršenog zida u Herodovoj rekonstrukciji Salomonovog
hrama.
Godine 1447., dok se gradila kapela u Rosslynu. buknuo je požar
u glavnom tornju tamošnjeg dvorca. William St. Clair bio je izvan se­
be dok nije saznao da je njegov kapelan ipak uspio spasiti četiri veli­
ka kovčega puna raznih povelja, zbog kojih je. kaže se u izvješću, 'on
bio radostan'. Lomas i Knight ističu kako zvuči čudno da su mu bila
važnija četiri kovčega povelja od vlastitog dvorca - a da se ne spomi­
nju njegova žena i kći koje su živjele u dvorcu. Ako su ti kovčezi sa­
državali tajne svitke iz Jeruzalema, koji su mogli izgorjeti u rosslyin-
skoj kapelici, njegova neobična zabrinutost postaje razumljiva.
Sada bismo trebali razmotrititi vezu između templara i tajne Ren-
nes-le-Chateaua. Ako je Pierre Plantard de St. Clair potomak čovje­
ka koji je izgradio Rosslyin, tada je i on templar. Ispovijed koja je
toliko šokirala mjesnog župnika, koji je bio uz Sauniereovu samrt­
nu postelju, ticala se njegova nevjerovanja da je Isus sin Božji, nego
je mislio da je on običan čovjek. I to se slaže s pretpostavkom Hen-
ryja Lincolna da je Isus došao u Francusku s Marijom Magdalenom,
i da su njegovi potomci bili kraljevi dinastije Merovinga.
No to je, kako i sam Lincoln priznaje, tek pretpostavka. Možda
je istina jednostavnija: da su kraljevi Merovinzi bili zapravo isto ta-
ko nasljednici tajne koju su znali templari, tajne koju sadrže svici
esena. Ako ta veza s Merovinzima nije izmišljotina Plantarda i Si-
onskog priorata, tada se čini da su Merovinzi važna 'veza koja ne­
dostaje' između esena i templara.
Jasno je zašto je Nicolas Poussin govorio o velikoj tajni koju bi
kraljevi teškom mukom izvukli iz njega. Vjerojatno je mislio daje
to znanje - da je Isus čovjek pa se stoga moć Crkve temelji na posve
lažnim tvrdnjama - pravi dinamit koji bi ga mogao stajati života, ali
i ostale koji znaju tu tajnu.
Čitajući Lomasa i Knighta o Hiramu Abifu, zatekao sam se da ra­
zmišljam o drugoj zanimljivoj vezi. Hiram potječe iz Tira. Dok sam
posjetio Tir na svojem putu za Libanon, saznao sam daje to bio fe-
ničanski grad i da Feničani nisu štovali Jahvu. Zašto bi Salomon že­
lio feničkog arhitekta? Vjerojatno zato što je Hiram iz Tira bio naj­
bolji u tom poslu. Ali, glavni fenički bog bio je Baal ili Bel, prema
kojemu su autori Starog zavjeta bili sumnjičavi i neskloni, a glavna
božica bila je Astarta, koju su još zvali Astoreth i Ištar.
Randovo istraživanje vodi ga do uvjerenja, da su templari bili
potomci drevnoga znanja o zemljopisu koje su nekoć imali Feniča­
ni. On piše:
Bila je to njihova kolonija u Kartagi koja upućuje da su Fe­
ničani nekad davno imali stare karte u kojima je upisan raniji
položaj polova. Dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu, zemljopi­
sna širina od 30 stupnjeva sjeverno prolazila je Tunisom kod
Kartage. Pretpostavlja se da je taj grad utemeljen u 9. stoljeću
pr. Kr., ali vjerojatno je mnogo stariji. Feničani koji su bili naj­
naprednija pomorska sila Staroga svijeta, možda su imali pris­
tup drevnim kartama, na kojima je bilo označeno neko drevno
mjesto ispod Kartage. Mogli su to mjesto odabrati iz razloga
koji sežu još iz vremena Atlantide. Njegov smještaj na istočnoj
obali maloga poluotoka na tuniskoj obali, mogao bi predstav­
ljati drevne astronome sa savršenim pogledom na sjeverno ne­
bo sa 30 stupnjeva zemljopisne širine. Mediteransko more slu­
žilo je kao savršen odraz neba, a planine ne bi zaklanjale obzor.
Na zapadnoj obali Afrike postojao je drugi fenički grad ko­
ji su Rimljani smatrali najstarijim gradom na svijetu. Malo je
 ostalo od Lixusa, ali to je nekoć bila fenička kolonija na atlant­
skoj obali Afrike. Naravno, najljepši fenički grad bio je Bib-
los, koji je poput Pjongjanga u Koreji i Cuzcoa u središnjim
Andama, bio svetim zemljopisnim širinama povezan s polom
u Hudsonovu zaljevu i s polom u Yukonu. Biblos je bio sveti
grad i za Feničane i za Egipćane. Za Feničane je to bio najsta­
riji grad na svijetu, a za Egipćane mjesto gdje se bog Oziris
došao odmoriti nakon što ga je njegov zao brat Set zaključao
u lijes i prepustio vodama Mediteranskog mora.

Biblos, s megalitskim strukturama susjednog Baalbeka, natjerao je

Randa da posumnja kako je ondje bila drevna pomorska sila. koja
je djelovala po čitavom svijetu iz te drevne luke u Libanonu. Ba­
albek je, što smo već vidjeli, izgledao kao mjesto koje su izgradili
pali anđeli s kojima smo se susreli u 7. poglavlju ove knjige.
Rand je znao da je najveće kamenje koje je korišteno u Novom
svijetu bilo u samome Cuzcou i u njegovoj okolici, koja je također
bila na 10 fi zemljopisne širine prije potopa. Sitchin je u knjizi Lost
Realms (Izgubljena kraljevstva) komentirao sličnosti između Baal­
beka i Cuzcoa. Sada znamo da su prije potopa oba mjesta dijelila
istu svetu zemljopisnu širinu (10 fi). Na toj širini, pronađen je grad
Tiahuanaco na jezeru Titicaci. Jedan od mitova povezan s Tiahua-
nacom i jezerom Titicaca, odnosi se na boga koji je s juga došao na­
kon potopa, i dao svojoj djeci uputsva koja su ih odvela do Cuzcoa.
U knjizi When the Sky Fell, Rand i Rose bili su zadivljeni mitovi­
ma o ljudima iz središnjih Anda. Pisali su:
Slavni peruanski povjesničar Garcilasso de la Vega, sin špa­
njolskog osvajača i princeze Inka, zamolio je svojeg ujaka iz
plemena Inka da mu ispriča o podrijetlu njegova naroda. Kako
je jezero Titicaca postalo izvor njihove civilizacije? Ujak je
objasnio:' U drevna vremena, sve područje koje vidiš bilo je
prekriveno šumama i gustim raslinjem, a ljudi su živjeli kao
krvoločne zvijeri bez vjere i vlade, bez gradova i konja, nisu
obrađivali zemlju, niti pokrivali svoja tijela.... (bog Sunca po­
slao je sina i kćer) ...dao im je pravila i zakone po kojima će
živjeti kao civilizirani ljudi, poučio ih kako da stanuju u kuća-
 ma i gradovima, da uzgajaju kukuruz i ostale usjeve, da hrane
stada i da se, kao razumna bića, koriste plodovima zemlje.'
Govori se da su bogovi' koji su uveli poljoprivredu u okoli­
ci jezera Titicace, došli 'iz južnog područja' odmah 'nakon
potopa'. Drugim riječima, ljudi koji su već znali obrađivati
zemlju i koji su bili prisiljeni napustiti svoj dom kad je popla­
va uništila njihovu južnu zemlju, donijeli su poljoprivredu na
obale jezera Titicace.

U svojoj klasičnoj knjizi History of the Conquest of Peru (Povijest

osvajanja Perua) William Hickling Prescott ispričao je legendu o
tome kako se Cuzco razvio i postao jedan od najsvetijih mjesta u
Andama. To je priča koja nas muči pretpostavkom da je vrsta vre­
menske kapsule, ili kapsule za preživljavanje, bila postavljena kod
Cuzcoa još prije potopa. Prescot pripovijeda kako je Cuzco postao
sveti grad kad se voda povukla.

Sunce, veliki osvjetljavatelj i roditelj čovječanstva, bilo je sa­

milosno prema jadnom stanju u kojemu su se našli, poslao je
dvoje svoje djece, Mancoa Capaca i Mamu Oello Huaca, da
okupe domoroce u zajednicu i nauče ih živjeti civilizirano.
Nebeski par, brat i sestra, muž i žena kretali su se duž visokih
ravnica u blizini jezera Titicaca i oko 16 stupnjeva južno. Sa
sobom su nosili zlatni klin i htjeli su naći boravište na mjestu
gdje sveti znak bude s lakoćom zabijen u zemlju. Nastavili su
se kretati dalje, ali jedno mjesto vrlo blizu doline Cuzco, uka­
zivalo je na čudo, jer se klin ondje munjevito zabio u zemlju
i zauvijek nestao. Ondje su djeca Sunca stvorila svoje boravi­
šte.

Knjiga Lost Realms također je upozorila na čudesnu geometrijsku

činjenicu: Maria Schulten de D'Ebneth u svojoj je knjizi La Ruta de
Wirakocha (Put Wirakoche) povukla linije pokazujući da je linija 45
stupnjeva, koja je izlazila iz Tiahuanaca, kombinirano s četveroku­
tima i krugovima određenih mjera, obuhvaćala sva ključna drevna
mjesta između Tiahuanaca, Cuzcoa i Quitoa u Ekvadoru, uključu­
jući vrlo značajno mjesto Ollantaytambu'.
 Zašto bi graditelji tih drevnih svetih mjesta željeli geometrijski
povezati ta četiri grada? Što zajedničko imaju: Tiahuanacu, Cuzco,
Ollantaytambo i Quito?
Charles Piazzi Smyth je vjerovao da je Velika piramida trebala
biti mjesto početnog meridijana. Kao što vidimo, Tiahuanco leži na
100 stupnjeva zapadno od Velike piramide, a Quito na ekvatoru leži
na 110 stupnjeva zapadno od Gize. To bi moglo značiti da su Tia-
huanaco i Quito sagrađeni nakon što je utvrđen početni meridijan u
Gizi.
Tako se čini da su drevni Egipat i Peru povezani jakom geodet­
skom vezom. Nekoliko autora nagađalo je o mitološkoj povezano­
sti egipatskog boga Ozirisa i boga Viracoche, kojeg su obožavali
narodi središnjih Anda. Za Ozirisa se vjerovalo da je putovao oko
svijeta donoseći civilizaciju mnogim narodima.
Viracocha je bio bog koji je donio poljodjelstvo i civilizaciju u
Ande. Bio je visok, svijetle puti, bradat i odjeven u dugu bijelu odo­
ru. Mitovi govore da je taj stranac došao s juga i smjestio se među
domoroce uz jezero Titicacu, nešto poslije potopa. Donio je upute o
poljodjelstvu, uzgoju životinja, medicini, metalurgiji pa čak i o pi­
sanju, što su Inke kasnije zaboravile. Dvije skupine ljudi pratile su
ga na njegovoj misiji. Jednu skupinu činili su huaminca, odani voj­
nici, a drugu hayuaypanti što znači Blistava bića koja šire Viraco-
chinu riječ diljem svijeta.
'Zlatni klin' koji Sitchin naziva zlatni štap izgleda daje bio vr­
sta projektila koji je vodio djecu Sunca ravno u Cuzco kao prema
svjetioniku smještenom ispod zemlje. Godine 1575. Cristobal de Mo­
lina ponudio je sljedeću molitvu bogu Sunca, Viracochi:
O kralju dana, ti Sunce, moj oče!
Možda bi mogao biti Cuzco:
neka izmjeri Onaj koji zna.
'Blistava bića' pojavila su se u Andama i u planinama Srednjeg isto­
ka, nakon potopa. Bavili su se mjerenjem. Je li drevna andska mito­
logija upućivala na to da je Cuzco sveto mjesto? Postoji li racional­
no objašnjenje mitološkog zapisa? Je li postojala vrsta tehnološkog
ili znanstvenog povoda za 'zlatni klin'? I kakve veze s mjerenjima
 ima sve to? 'Zlatni klin' iz Cuzcoa, 'omphalos' iz Delfa i 'mjerenje
hrama' u starom Egiptu, sve je to dio tajnovite mreže koja obuhvaća
cijeli globus, uzorak koji nas tjera na razmišljanje da sveta mjesta
koja obuhvaćaju naš krajolik, nisu slučajno raštrkana zemljom, ne­
go su dio promišljenog plana.
Važna linija koju je otkrila Maria d'Ebneth, a koja povezuje
Tiahuanco i Cuzco, proteže se cijelom dužinom do ekvatora gdje se
siječe s Quitom, glavnim gradom sjevernog carstva Inka. Prije nego
je Zemljin omotač ili kora promijenio položaj, Quito se nalazio na
30 stupnjeva sjeverno. Trag Inka, jedno od najvećih čuda Staroga
svijeta, išao je od Cuzcoa na jugu do Quita na sjeveru. Ta veza iz­
među Cuzcoa i Quita posve je stvarna. I danas se može hodati tra­
gom Inka od Cuzcoa do Quita.
Prescottova knjiga History of the Conquest of Peru bilježi da su
Inke očajno željeli održati vezu između Cuzcoa i Quita. Huayana
Capac, otac posljednjeg Inka, Atahualpe, umro je oko 1525. godine,
nekih sedam godina prije Pizarrova dolaska, koji je prouzročio pad
velikog carstva. Nakon smrti Huayana Capaca, 'njegovo se srce još
uvijek čuva u Quitu, a tijelo je balzamirano i nakon preuređenja ze­
mlje, premješteno je u Cuzco, u veliki hram Sunca uz posmrtne os­
tatke njegovih kraljevskih predaka.
Pizarro je na kraju ubio Atahuallpu, koji je, prije nego je umro,
izrazio želju da njegovi ostaci budu premješteni u Quito, mjesto
njegova rođenja, da ih čuvaju njegovi preci po majci. Pizarro je
odbio zahtjev i umjesto toga spalio ostatke posljednjeg Inke na krš­
ćanskom groblju. Ali, odande, kako je zabilježeno, nakon što su Špa­
njolci napustili Caxamalcau, ostaci su bili u tajnosti premješteni i
preneseni, kako je on to i želio, u Quito.
Prescott nam priča:
Kraljevske građevine u Quitu napravljene su od golemih ka­
menih blokova, za koje nas španjolski osvajači uvjeravaju da
su bili nošeni planinskim stazama iz Cuzca, što je udaljenost
od nekoliko stotina liga. (1 liga = 4,827 km)
I dok su glavni gradovi kršćanskog svijeta, koji su bili uda­
ljeni samo nekoliko stotina milja, ostajali vrlo udaljeni jedni
 od drugih, kao da su mora među njima, veliki glavni gradovi
Cuzco i Quito bili su postavljeni visokim stazama Inka u izra­
vnu podudarnost.
Quito, koji leži odmah ispod ekvatora gdje okomite zrake
sunca ne daju sjenu u podne, osobito su cijenili kao omiljeno
boravište velikog božanstva.
Izgleda da je informacija zakopana u Cuzcu prije nego što je pomi­
canje Zemljine kore moglo opskrbiti ljude drevne Amerike točnim
kartama za ucrtavanje njihovih svetih mjesta poslije potopa. Te kar­
te povezivale su Cuzco s Tiahuanacom, te Cuzco s Quitom, i tako
45 stupnjeva travnatih linija koje povezuju ta drevna mjesta počinju
dobivati geodetski smisao. Ollantaytambo i Machu Picchu su tako
blizu Cuzca da bi se mogli smatrati skupinom s Cuzcom u sredini,
i tako biti 'pupak svijeta'. Spomenici u Ollantaytambu sagrađeni su
s najvećim kamenjem koje se koristilo u Novome svijetu. Sitchin po­
vezuje Ollantaytambo s drevnim Baalbekom u Libanonu:

Našli smo mnoge sličnosti između Ollantaytamboa i Baalbe-

ka, uključujući podrijetlo megalita. Veličanstveni kameni blo­
kovi Baalbeka iskopavali su se miljama daleko u dolini, a on­
da su ih na nevjerojatan način podizali, prevozili i stavljali na
mjesta da pristaju uz drugo kamenje na platformi. I u Ollan­
taytambu, na suprotnoj strani doline, iskopani su golemi ka­
meni blokovi. Teške blokove crvenoga granita, nakon što su
bili iskopani, isklesani i oblikovani iz planinskih stijena, pre­
vozili su preko rijeka. Tada bi ih doveli do gradilišta na Ollan­
taytambu, a zatim pažljivo podizali, te stavljali na mjesto i po­
tom ih spajali.

Sitchin nije mogao posumnjati u to da su Ollantaytambo i Baalbek

na istoj udaljenosti od pola u Hudsonovu zaljevu, te da dijele 10 fi
zemljopisne širine. Činjenica jest da su najveći kameni korišteni za
izgradnju u oba svijeta, u Starom i Novom, a pronađeni su na istoj
udaljenosti od pola u Hudsonovu zaljevu. Ovaj rasprostranjeni geo­
detski model često ističe značenje geometrijskog pojma zlatnoga
reza spojenog s brojem 10.
 Kada je narod drevnog Izraela pokorio Kanaan, zauzeli su domo­
vinu Feničana, koji su sebe smatrali nasljednicima još ranije pomor­
ske kulture Biblosa. Feničane je privukao Biblos svojom umjetnošću,
kulturom i arhitekturom. Izraelci su poštovali tekovine Feničana i
preuzeli su njihovu arhitekturu pri gradnji hrama kralja Salomona.
U knjizi The Temple and the Lodge (Hram i loža) Michael Bai-
gent i Richard Leigh tvrde kako 'suvremeno arheološko istraživan­
je potvrđuje da Salomonov hram ... očito sliči ostalim hramovima
koje su gradili Feničani ... Čak je moguće ići korak dalje. Hramovi
u Tim posvećeni feničkoj božanskoj majci Astarti, podizani su na
brežuljcima i vrhovima planina - planina Hermon, primjerice vrvi-
laje njezinim svetištima.' Upozorili su da je kralj Salomon isto tako
opisan (I. Knjiga o Kraljevima 3) kako nudi 'žrtve i tamjan na viso­
kim mjestima'.
Upozorili su na činjenicu da Salomonova religija nije bila orto­
doksna. Kad je odrastao, njegove su žene usmjerile njegovo srce na
druge bogove .... Salomon je postao sljedbenik Astarte (I. Knjiga o
Kraljevima 11). Čak se tvrdi da je čuvena Pjesma nad pjesmama
himna posvećena Astarti. Tada se postavilo pitanje: 'Je li Hram bio
posvećen izraelskom bogu ili Astarti?'
To se može činiti teorijom sve dok se ne prisjetimo da je Astarta
bila poznata Grcima kao Afrodita, božica ljubavi (iz njezina imena
nastao je pojam afrodizijak), a Rimljanima kao Venera. I Henry Lin­
coln vjeruje daje planet Venera razlog što je pentagram možda naj­
važniji magijski simbol.
Tako je čovjek koji je sagradio Salomonov hram bio štovatelj
Venere, a i njegov je poslodavac imao sklonosti prema njoj.
Kada se prisjetimo da je geometrija Rennes-le-Chateaua penta-
gramska, odmah možemo vidjeti drugu povezanost sa Salomono-
vim hramom i templarima. Cijelo je područje povezano s Merovin-
zima, templarima i religijom gnostika. Vrsta gnosticizma koja je
dovela do uništenja katara, bilo je vjerovanje da je materiju stvorio
Vrag, a duh Bog, pa je tako 'ovaj svijet' zao. Ali, prema Lomasu i
Knightu, eseni su imali drukčiju verziju gnosticizma. 'Gnosis' znači
znanje, a eseni su smatrali da, kada se čovjek budi prema 'znanju'
- on uskrsava. Svećenici i spasitelji tada više nisu potrebni, jer sam
 posjeduje 'znanje'. Takav je položaj, naravno, prokletstvo za sve
oblike utemeljene religije koja ovisi o svećenikovu autoritetu, jer to
ih znanje čini nepotrebnima. To bi se moglo usporediti s kvekeriz-
mom (protestanska sljedba) i vjerovanjem u 'unutarnje svjetlo', ali
i s budizmom i njegovim konceptom prosvjetljenja.
Dok sam čitao Lomasa i Knighta, posebno sam se zanimao za
Kilwinning, izvornu templarsku opatiju u Škotskoj, jer ju je Rand
uvrstio u popis svetih mjesta. Prepoznavši važnost zlatnog reza u
njihovu pozicioniranju, pokušao je izmjeriti zlatni rez od Sjevernog
pola (34°23'S). Tako je otkrio druga dva važna sveta mjesta na toj
zemljopisnoj širini: kineske piramide i Ehdin (Raj O'Brienovih).
Mjerenjem metodom zlatnoga reza od ekvatora (55°37'S), nije mo­
gao ništa naći u Sjevernoj Americi ni Aziji, ali je pronašao da je Kil­
winning samo 3 minute udaljen od stupnja na 55°40'S. I kada je
saznao (iz knjige Holy blood and Holy Grail) o Kilwinningu, prov­
jerio je njegov položaj u usporedbi s Velikom piramidom i pronašao
da je bio na 36° - desetinu od 360°, dakle, potpunog opsega Zemlje.
Kad je saznao da je Kilwinning bio čuven po tome što je bio sagra­
đen na drevnome poganskome mjestu, bio je potaknut na dalje is­
traživanje.
Provjerio je zemljopisnu širinu Rosslyna, bila je 55°52'S i razli­
kovala se samo 15' - što nije bilo loše - ali je još uvijek bila 27,2
km predaleko. Zatim je provjerio njegovu lokaciju prema polu u
Hudsonovu zaljevu. Bila je točno 50°S. O svom otkriću javio mi je
e-mailom:
Ono što Rosslyn čini tako posebnim, njegov je položaj u od­
nosu na današnji Sjeverni pol i na Sjeverni pol koji se nalazio
u Hudsonovu zaljevu. Stani izvan kapelice Rosslyn licem okre­
nutim na sjeverozapad i podigni desnu ruku tako da vršak tvo­
jeg kažiprsta označava Sjeverni pol. Sada digni lijevu ruku i
pokaži na pol u Hudsonovu zaljevu. Vršci prstiju i nos tvore
kut. Taj kut je točno 50°. Rosslyn je prije bio na 50°S, a razli­
ka među kutovima, Sjevernog pola i pola u Hudsonovu zalje­
vu, iznosi točno 50°. To ga je činilo mjestom 50/50, što poka­
zuje točnost geodetske i geološke informacije korištene u nje­
govoj lokaciji.
Ako su templari namjerno smjestili Rosslyn na fi zemljopisnu širi­
nu, koja je isto tako bila 'položaj 50/50', tada su, izgleda, morali
imati saznanja o rasprostranjenoj mreži svetih mjesta.
Za mene je to bila potvrda Lomasovog i Knightovog izvješća o
proroku Enohu. U Hiramovom ključu postoje tri kratka izvješća o
njemu. Na kraju knjige Drugi Mesija navedeno je da postoji jedan
prijelaz u 13. stupanj u škotskom slobodnom zidarstvu koji

govori kako je u vrijeme mnogo prije Mojsija i Abrahama,

Enoh predvidio da će svijet biti poražen apokaliptičnom kata­
strofalnom poplavom ili vatrom. Odlučio je zaštititi barem ne­
što od znanja tada dostupnog čovjeku, tako da ono može pri­
jeći na buduće civilizacije onih koji prežive. Zato je urezao
hijeroglifima velike tajne znanosti i postavio ih na dva stupa:
jedan od opeke, a drugi od kamena.
Slobodnozidarska legenda ide dalje i kazuje da su ti stupo­
vi bili gotovo uništeni, ali su neki preživjeli potop i bili kasni­
je otkriveni - jednog su otkrili Židovi, a drugog Egipćani ....
Tako prema slobodnim zidarima - dva stupa koja su igrala glavnu
ulogu u njihovim obredima - mogu dokazati podrijetlo od Enoha.
Kada sam, prvi put pročitao knjigu Hiramov ključ mislio sam da
je to samo nastojanje više da se utemelje drevni izvori slobodnog zi­
darstva, ali dok sam završavao Drugog Mesiju, činilo mi se da su
Lomas i Knight stvorili vrlo uvjerljiv dokaz za egipatsko podrijetlo
slobodnoga zidarstva i za tajno znanje koje se moglo dokazati preko
Salomonovog hrama, esena i templara. Ne bi me čudilo da je u to
uključena i knjiga o Enohu. Randova knjiga When the Sky Fell već
me je uvjerila da su se drevna sjećanja o velikom potopu održala do
ovog tisućljeća.
Lomas i Knight ističu da je tradicija Enoha i potopa veoma zna­
čajna za slobodno zidarstvo, i u trećem djelu, u knjizi Uriel's Ma­
chine, Enoh je doista glavna ličnost. Kao što je već zabilježeno, Lo­
mas i Knight vjeruju da je potop prouzročio utjecaj kometa, koji se
pojavio 7 640. godine pr. Kr. i da su naši preci mogli smanjiti nje­
gov utjecaj koristeći Urielov stroj. O planeti Veneri ima manje od
32 upute, u kojima objašnjavaju kako ona 'simbolizira ponovno ro-
 đenje u judaizmu, slobodnom zidarstvu i mnogim drugim drevnim
tradicijama.'
Postoji i međusobno približavanje slobodnozidarskoj tradiciji i
drugih argumenata u svezi sa starom civilizacijom. Rand je istaknuo
jedan od najfascinantnijih uvida u templarsku tradiciju o važnom
otkriću u ostacima Salomonova hrama: dokaz da je dio templarske
flote koja je napustila La Rochelle, 1307. godine otplovio u Ameri­
ku. (Naravno, vjeruje se da su Vikinzi pronašli svoj put za Ameriku
nekoliko stoljeća prije Kolumba, ali nisu prelazili Atlantik, nego su
se zaustavili na obali Greenlanda.) Prije Kolumbova otkrića Ameri­
ke da li se ijedan templarski brod. koji je zaplovio prema Americi,
ikad vratio u Škotsku?
Kukuruzni klipovi u Rosslynu navode na činjenicu da su neki
templari zaplovili put Amerike. Lomas i Knight spominju da grado­
vi Westford i Massachusets imaju templarskog viteza isklesanog u
kamenoj ploči, dok u New Portu, na Rhode Islandu, postoji neobi­
čan toranj sagrađen na način templarskih okruglih crkava.
Ali, nije vjerojatno da su templari bježeći pred skorim uhićenjem
i mučenjem zaplovili preko Atlantika sve dok nisu saznali kuda idu.
Kako su mogli znati nešto o Americi? Jedini odgovor mogao bi biti
da su imali zemljopisnu kartu ili kane. Jesu li mogli doći do takvih
karata iz blaga koje su Hugues de Payens i vitezovi otkrili 1126. go­
dine u donjim prostorijama Hrama u Jeruzalemu?
U knjizi Hiramov ključ, Lomas i Knight komentiraju: 'Josip je
opazio da su eseni vjerovali kako dobre duše imaju svoje nastambe
preko oceana preko mora na zapadu." Ova zemlja je obilježena
zvijezdom koju su Mandeji iz Iraka nazvali "Merica", a koju Lomas
i Knight navode kao Veneru. Vjeruju da je po toj zvijezdi Amerika
i dobila ime - a ne po istraživaču Amerigu Vespuciju.
Ukratko, ono što su templari otkrili u Jeruzalemu podrazumijeva
i znanje koje je sadržano u Hapgoodovim kartama drevnih kraljeva
mora.
 POGLAVLJE 10.

BAŠTINA

ko letite istočno od La Paza u bolivijskim Andama, gusto zele­

A nilo džungle odjednom zamijene otvoreni travnjaci koji se šire
do kuda vam oko seže. To je močvarna ravnica uz rijeku Mamore,
pritoku Amazone, koja je polovicu godine podzemna rijeka, dok os­
tatak godine potpuno isuši. Mala skupina stanovnika koji ondje žive,
moraju se seliti u više predjele kad nastupe poplave.
Godine 1962. američki student s kalifornijskog Sveučilišta Ber­
keley, Bill Denevan, koji je bio svjestan da je ta golema zemlja pra­
ktički nepoznata, nagovorio je pilota bolivijskog zrakoplovstva da
skrene sjeverno nad ravnicom Moxos u područje koje se naziva Beni.
Bio je vrlo uzbuđen dok je svojom kamerom jurio s jednog na drugi
kraj zrakoplova. Ono što je ispod sebe vidio bio je krajolik obojen
u dvije zelene nijanse; svijetlo zelenilo bilo je obrubljeno tamnoze-
lenim, širokim potezima, kao da je apstraktni slikar uzeo kist umo­
čen u bjelilo i njime napravio zelenu vodenu boju nad jednoličnim
krajolikom koji je oblikovao slovo V. Svjetlije zeleno, shvatio je po­
slije, bile su izbočine polja, zapravo zemljani plato koji je nekoć bio
okružen jarcima ispunjenim vodom. Gledajući naprijed, na udalje­
nosti od oko 80 km vidio je drugi djelić zelenog krajolika veličine
prilično velikog sela. Sve se to nalazilo oko njega - krajolik koji su
činila okruglasta polja i ispupčeni brežuljci, zemlja prekrivena drve-
ćem i ravnim linijama, pružale su se kilometrima prema obzoru.
Bilo je četvrtastih jezera, očito stvorenih čovjekovom rukom.
 Ono što je Denevana uzbuđivalo bio je krajolik i njegovo strmo
kamenje. Tko god je civilizirao taj golem krajolik, razbacao je nje­
gova ispupčena polja, prokopao jarke i rezervoare nad tisućama rali
zemlje. Ipak, nitko nije ni čuo o velikoj civilizaciji u Amazoni. Ko­
lumbo, naravno, nije prodro tako daleko, i kad su stigli španjolski
osvajači početkom 17. stoljeća, nisu zatekli ništa što bi upućivalo na
prisutnost starog naroda - samo nekoliko tisuća Indijanaca koji su na
silu bili pokršteni.
Kad se Denevan vratio u Sjedinjene Države, pokušao je zaintere­
sirati arheologe za nestalu civilizaciju, ali mu to nije uspjelo. Nitko
mu nije vjerovao. Na kraju je jedan arheolog, Oscar Saavedra, iz
najvećeg grada u regiji, iz Trinidada. počeo istraživati drevni krajo­
lik. Ubrzo je shvatio da polja ima na stotine tisuća; da je tu bilo na
tisuće planina prekriveno šumom kamo se stanovništvo sklanjalo od
poplava; da je bilo više od tisuću milja nasipa s putovima. Budući
da se Saavedra motornim čamcem probijao kroz vodene putove s
drvećem koje se nagnulo, putovao je kroz vodeni krajolik koji je
izradila ljudska ruka, a pružao se na stotine tisuća kvadratnih kilo­
metara, sve do granice Bolivije i Brazila. Ti su kanali često povezi­
vali rijeke s velikom močvarnom dolinom, tako da se cijelo podru­
čje može usporediti s Venecijom, samo što je tisuću puta veće.
Postoje i obrambeni zemljani nasipi koji zorno dokazuju postoja­
nje ljudi i životinja, koji se uspoređuju s antropomorfhim likom
Nazca, koji je bio dugačak 2 kilometra od glave do nožnoga prsta.
Vjeruje se da je sve te građevine izgradilo pleme Paititi u doba 5 500
godina pr. Kr, ali Denevan je odbacio tu procjenu kao pretjerivanje.
Koliko je onda stara ta civilizacija? Starost keramičke glave i
alata koji su seljaci pronašli na svojim poljima ne mogu se precizno
datirati, ali drugim rukotvorinama mogla bi se odrediti starost me­
todom radioaktivnog ugljika. Mogli su nastati oko 5 000. godine pr.
Kr. Denevanovo mišljenje da je stara otprilike nekoliko tisuću godi­
na, bliže je istini. Čak da je tako, civilizacija bi bila stara koliko i
sve što je tada bilo poznato u Južnoj Americi. (Nitko nije vjerovao da
je Tiahuanaco, ta druga velika bolivijska civilizacija, nastala neko­
liko stoljeća prije Kristova rođenja.)
 Što se dogodilo s graditeljima? Neki dokazi upućuje na to da su
njihovi preci još uvijek bili tu u velikom broju kada je Kolumbo pre­
šao Atlantski ocean 1492. godine. No, u vrijeme kada su stigli Špa­
njolci dva stoljeća poslije, svi su jednostavno nestali. Bilo je lako
shvatiti zašto ih nitko nije primjećivao. Njihov je život, čini se, bio
stalna bitka s prirodom, iako je njihova poljoprivreda mogla prehra­
niti tamošnje stanovništvo, čiji se broj lako mogao popeti na mili­
june. (Povjesničari su izračunali da su Sjeverna i Južna Amerika pri­
je 1492. godine mogle imati oko 100 milijuna ljudi.) Kada su nesta­
li, zemlja se brzo vratila prirodi.
Prema Denevanovoj teoriji mnogi su umrli od bolesti koju je do­
nio bijeli čovjek, kao što su velike boginje, ospice ili prehlade, koje
su pomele kontinent poput crne smrti, uništivši 90% stanovništva.
Ono što je mene posebice zanimalo u svezi s poljoprivredom i
brežuljcima obraslima šumom u Amazoni, bilo je da to naseljeno po­
dručje daje odgovor na pitanje koje se Randu i meni neprestano
postavlja - ako su doista postojale nestale civilizacije, gdje su onda
tragovi koji upućuju na njihovo postojanje?
Rand daje uvijek isti odgovor. Mogli su nestati pod morem ili
ledom Antarktika. Ili možda leže nezamjećene nama pred nosom,
kao što je civilizacija Moxos u Amazoni neprimjetno iščeznula prije
nego je Denevan zamolio pilota da leti preko tog područja. Čak i za
Tiahuanaco, koji je bio poznat još od vremena osvajača, nitko ne
može točno znati koliko je dugo trajao, kao i civilizacija čiji ostaci
sada leže uokolo, iako su se golemi kameni blokovi s njezinog
lučkog dijela - neki teži 400 tona - nekoć ogledali u jezeru Titicaci.
Ta je civilizacija morala imati domišljate znanstvenike, u slučaju da
je to nekad davno bio grad poput staroga Rima ili svetoga meksič­
koga grada Teotihuacana, a ne izoliran grad usred ravnice.
Osim što su se takvi gradovi otkrivali svuda po svijetu, Randova
teorija nudi i način da ih locira. Njegova ga je metoda odvela na vrh
Lubaantuma, svetoga grada Maya u Belizeu, dok je tražio mjesto
120 stupnjeva zapadno od Velike piramide i 10 fi zemljopisne širine
sjeverno od ekvatora. Otkrio je i tri iznimno značajna mjesta na ze­
mljopisnoj širini polarnog zlatnog reza (to jest zlatni rez se mjerio
od polova, a ne od ekvatora). Bili su to Baalbek, Ehdin (Rajski vrt
 O'Brienovih) i kineske piramide. Dok je tragao za linijom na istoku
Kine, otkrio je da ona prolazi preko još jednoga veoma značajnog
svetog mjesta: Ise u Japanu. (Tom sam mjestu posvetio stranicu u
svojoj knjizi Atlas of Sacred Sites (Atlas svetih mjesta). Nastavio je
linijom i pronašao skupinu otoka smještenih na njegovoj 'svetoj ze­
mljopisnoj širini': to su bili Kanarski otoci, 1 120 km od španjolske
obale, 45 stupnjeva zapadno od Velike piramide, a to je 1/8 opsega
Zemlje. I to su, naravno, bila 'fi mjesta'.
Kanarski se otoci općenito smatraju turističkim odredištem, a ne
mjestom koje ima neke hramove ili piramide. U svom razmišljanju
Rand se prisjetio nečega što je čitao o njima u knjizi norveškog is­
traživača Thora Heyerdahla.
Godine 1969., dvadeset godina nakon što je knjiga The Kon-Tiki
Expedition (Kon-Tiki ekspedicija) postala svjetski bestseler, Heyer­
dahl je ponovno istaknuo da su drevni pomorci mogli prijeći gole­
me oceane - ovaj put iz Egipta do Amerike. Uspio je to učiniti - u
drugom pokušaju - u čamcu napravljenom od papirusne trstike. U
svojoj knjizi The Ra Expeditions (Ekspedicija Ra) opisujući ocean­
ska putovanja, zadržao se na tajni Guancha. domorodaca s Kanar-
skog otočja.
Guanche su otkrili Španjolci koji su plovili Kolumbovim mor­
skim putovima, i koji su ih, što je tipično za osvajače, sve uništili. Bili
su visoki, plavooki i plavokosi, a Encyclopedia Britannica ih opisu­
je kao kromanjonske tipove. Jedan od znanstvenih autoriteta uspo­
ređuje ih s domorocima Mugesa u Portugalu, čije se podrijetlo može
dokazati, a datira iz vremena 8.000 godina pr. Kr.
Kako su tamo dospjeli? Vjerojatno su došli morem, iako su bili
stočari i uzgajali ovce, a nisu imali brodove. Zapravo, mrzili su mo­
re. Heyerdahlova je pretpostavka da su Guanchei stigli brodovima
izgrađenima od papirusne trstike, kao i Ra, i nikad nisu naučili radi­
ti drevna plovila. Druga je neobičnost bila u tome da su prakticirali
mumificiranje i bušili lubanje kao i u drevnom Egiptu i Peruu. Jesu
li oni, kako pretpostavlja Heyerdahl, plovili Atlantskim oceanom na
putu prema Americi, kad su otkrili Kanare i odlučili se ondje nasta­
niti?
 Drugi autoritet koji je proučavao Guanche, Brazilac Dr. Arysio
Nunes dos Santos, upozorio je da je njihov jezik vjerojatno povezan
s 'dravidskim' jezicima koji potječu iz Indije. Ali, što bi Arijci iz
Indije radili na Kanarima? Santos razvija teoriju da su to bili domo­
roci Atlantide, koji su pobjegli nakon velike katastrofe i da je Atlan-
tida negdje u području Indonezije. Santos, naravno, nikako ne može
imati pravo kad 'Atlantidu' naziva domovinom Guancha, ali bi ipak
mogao imati pravo u tome odakle su došli i kada. U svakom sluča­
ju, Heyerdahl je mislio na tajnu Guancha. Kada mu je 1998. godine
jedan domorodac s Kanara govorio o piramidama izgrađenima od
crnih kamenih blokova, pojurio je onamo da se sam u to uvjeri.
Osam piramida otkriveno je pokraj grada Guimara na Teneri-
fima. Imale su šest stepenica i vrlo su sličile stepenastim pirami­
dama Južne Amerike. Jedna je bila čak u središtu grada, ali nitko na
nju nije obraćao pozornost jer je izgledala poput niza terasa s ravni­
nom na vrhu. Heyerdahl ih je cijenio, te je jednoga norveškog biz­
nismena nagovorio da ih kupi i pretvori u muzej.
Ako je Randova pretpostavka točna, neki od Guancha radije su
ostali na Kanarskom otočju, jer su otoci na toj svetoj zemljopisnoj
širini i dužini bili prikladni za podizanje hramova Suncu.
Moxos ravnica u Boliviji i piramide Guimar na Tenerifima, dva
su primjera civilizacija koje su nestale - ili su zaboravljene. Heyer­
dahl je pronašao još jednu civilizaciju u sjevernom Peruu, kada je
tražio dokaz o postojanju staroga pomorskog puta što bi moglo po­
tvrditi njegovu teoriju da su domoroci Južne Amerike plovili preko
Pacifika.
Jednoga dana, u ožujku 1987. godine Heyerdahl se vozio sjeverno
od ruševina Chana Chana, prijašnjega glavnog grada Chimu Indija­
naca, koje se nalaze u blizini obalnoga grada zvanog Trujillo. Vo-
zivši se duž panameričke autoceste, tražio je usamljenu piramidu
koju je jednom opazio usred pustinje. Nije ju našao, ali je naletio na
starog prijatelja, upravitelja muzeja Christophera Donnana, koji je
radio na iskopinama grada još iz doba prije Inka, a zvao se Pacatna-
mu. On mu je ispričao čudnu priču o pljački i nasilju.
Mjesec dana prije, 6. veljače 1987. godine, skupina pljačkaša gro­
bova prokopala je put u malu piramidu u blizini sela Sipan, blizu
 Chiclayoa. Nazvati je piramidom činilo bi se posjetiteljima Sipana
kao pretjerivanje, jer tri piramide u Sipanu izgledaju više kao vre­
menom razrušeni brežuljci u koje je urezano na stotine vodenih ka­
nala. No, ljudi tog područja znaju da su to drevni grobovi; male pre­
dmete poput kuglica koje ondje pronađu, mogu prodavati stranim
turistima za nekoliko pezosa. Neki od tih amatera-pljačkaša grobni­
ca spustili su se uz pomoć motke s vrha jedne piramide, koja se zva­
la Huaca Rajada, i iskapali iz nje.
Pljačkaši su često po cijele noći pretraživali tunele od nepečene
opeke sušene na suncu, ali nisu našli ništa. No, jednom prilikom bili
su sretne ruke. U žljebu između cigli, njihov je vođa - vozač kami­
ona bez posla, po imenu Ernil - pronašao 8 tučenih zlatnih kuglica.
Na crnom tržištu svaka od njih vrijedila bi 17 $. Pohlepan Ernil pri­
čvrstio se željeznim kotačem o strop piramide i odron kamena i pi­
jeska ga je zatrpao. Kad su se desetorica njegovih prijatelja - plja­
čkaša - strčali oko njega da vide što mu se dogodilo, našli su ga
kako leži potrbuške, prekriven zlatnim rukotvorinama, očito vrijed­
nima cijelo bogatstvo. Ernil je probio pod pogrebne sobe, koja je
bila puna zlatnih i srebrnih noževa, zlatnih maski, lančića sa zrnci­
ma, kipova jaguara i rogatih čudovišta.
Pljačkaši su odnijeli 11 vreća dragocjenosti. Bilo je dovoljno zla­
ta da se njime svi obogate, ali posvađali su se dok su dijelili plijen.
Jedan je čovjek ubijen s tri metka u prsa. Drugi je pljačkaš otrčao i
pozvao policiju. Nedugo nakon toga, Emil je ubijen kad ga je poli­
cija pokušala uhititi.
Kustos mjesnog muzeja Walter Alva, pozvan je da ispita zapli­
jenjenu robu. Odmah je shvatio da su pljačkaši pronašli peruanski
ekvivalent Tutankamonove grobnice, iako te prekrasne rukotvorine
nisu bile stare koliko one iz grobnice mladoga faraona. Njih je stvo­
rila civilizacija Indijanaca zvanih Moche, a cvjetala je u razdoblju
od 100. do 700. godine po. Kr. Tada je iznenada nestala. Razlog nes­
tanka bila je tajna sve do kasnih 1990-tih, kad se saznalo da je
Peruom u 6. st. harala čtrdesetogodišnja suša. Obilne kiše koje je
stvarao El Nino prestale su pa su Moche gladovali. Bila je to ista
suša o kojoj su arheolozi nagađali da je otjerala Indijance s peru­
anske Nazca ravnice, pa su stvorili golem zvjerinjak - majmune,
 kitove, pauke, ptice - vidljiv samo iz zraka, uzaludno želeći nago­
voriti bogove da im pošalju kišu.
Nažalost, većina blaga Huaca Rajada već je bila prodana kad je
policija došla uhititi Ernila. Walter Alva ispričao je priču Thoru
Heyerdahlu dok su obojica stajali uz donji dio pljačkaševa rova.
Dopustio je Heyerdahlu da pomno ispita prekrasnu zlatnu masku s
očima napravljenima od materijala znanog kao plavi lapis lazuli*.
Kad je Heyerdahl pogledao masku, odmah se sjetio legendi o bogo­
vima koji su došli u Južnu Ameriku donoseći sa sobom civilizaciju.
Dok Meksikanci vjeruju da je bog Quetzalcoatl došao s istoka,
Peruanci iz doline Lambayeque, gdje su smještene piramide, vjeru­
ju u legendu o kralju Naymlapu, koji je došao sa zapada na splavi
od balsa drveta. On je poveo svoje sljedbenike kilometar i pol u
unutrašnjost otoka, gdje je sagradio palače na mjestu zvanom Chot.
Kao Quetzalcoatl i Kon-Tiki, bio je štovan kao bog, a kad je umro,
njegovi su ga sljedbenici pokopali u piramidi te objavili da je odle­
tio. Jezuitski svećenik Cabello, koji je vodio bilješke o toj staroj tra­
diciji, izjavio je da je Naymlapa naslijedilo jedanaest generacija
kraljeva koji su također pokopani u piramidama.
Sve se to već završilo kad je posljednji od kraljeva Fempellec bio
opsjednut demonom koji se pojavio u liku prekrasne žene. Nakon
toga, bogovi su poslali oluje praćene velikom sušom. Da bi udovo­
ljili bogovima, Fempelleca su vezali i bacili u more. No, bilo je pre­
kasno da se spriječi katastrofa izazvana sušom.
Nakon Mocha došli su osvajači Chimu. Oni su izgradili Chan
Chan, a redom su ih pokorile Inke, tako brojni da su trebali imati dva
glavna grada. No, carstvo Inka trajalo je jedva jedno stoljeće prije
dolaska Španjolaca, koji su uništili tu veliku civilizaciju.
Dok je Heyerdahl zurio u plavooku masku, Alva mu je pričao o
mnogo drugih piramida, koje su se nalazile oko 200 km sjeverno, na
mjestu Tucume. Ponudio mu je da ga tamo odvede. Tako se u sum­
rak toga ožujskog dana Heyerdahl zatekao kako gleda sedamnaest
piramida, koje su mogle biti piramidni brežuljci, u koje je El Nino
urezao žljebove. Zapravo, na fotografiji izgledaju više kao divovski

* lapis lazuli -još se naziva i ultramarin; u prirodi se pojavljuje kao plavo, zeleno ili lju­
bičasto obojena smjesa kristalnih minerala
 brežuljci od neobrađene porculanske gline u području St. Austella,
Cornwall, gdje živim.
Što se tiče arheologije, bilo je to nedirnuto područje. Heyerdahl
je odlučio da će mu Tucume biti dom sljedećih godina, sve dok pi­
ramide ne otkriju svoju tajnu.
Bio je to hrabar pothvat za sedamdesetrogodišnjeg Norvežanina,
jer je Peru bio pun terorističkih gerilaca koji su sebe nazivali Svje­
tlećim putem. Čak su nasilno preuzeli telefonske veze koje su pove­
zivale Tucume s civilizacijom. Tamošnje stanovništvo smatralo je
piramide svojim vlasništvom, pa su se prema Heyerdahlu ponašali
kao da je uljez. Nedavno pronađeno golo truplo nekog starca u
podnožju piramide, kome su pucali u glavu, možda je bilo upozo­
renje. Optuživali su stranca da je lopov - ubrzo se pričalo kako je
Heyerdahl pronašao zlatnu patku i dvanaest pačića i kako ih je pro­
dao. Čim je postalo jasno da Heyerdahl želi seljane zaposliti, nepri­
jateljstvo se pretvorilo u prijateljstvo pa su ga čak prestali potkra­
dati.
Heyerdahl i njegova ekipa nisu pronašli blago koje bi se moglo
usporediti s onim koje je otkrio Emil i njegova pljačkaška družina
u Sipanu, ali je početkom 1992. godine pronašao nešto što je znači­
lo čak i više za jednog istaživača. Jedan od arheologa, Alfredo Nar-
va'ez čuo je za malu piramidu koju su opljačkali kradljivci. Pronašao
je udubinu koju su napravili pljačkaši. U njezinom su središtu rasla
dva trnovita stabla. Kad je radnik prokrčio put do središta, vidio je
da jedno stablo ima oblik križa, što su mještani smatrali svetinjom.
Radnik je prinio žrtvu drvetu i zamolio ga da mu pomogne pronaći
'lijepe stvari'.
Poslije tjedan dana, otkrili su zid s frizom koji je prikazivao splav
napravljenu od balsa drveta. To nije dokazivalo samo da su ljudi ko­
ji su gradili piramide bili pomorci, nego i to da su koristili jednake
splavi koje su nekad prevezle Thora Heyerdahla preko Tihog ocea­
na do Polinezije.
Friz od drveta balsa koji je pripadao Moche Indijancima i stepe-
nasta piramida s Tenerifa, bili su dokazi da su drevni putnici plovili
Tihim i Atlantskim oceanom mnogo prije Kolumba, a to se mišlje­
nje potpuno slaže s onim Ivara Zappa i Georga Eriksona.
 Čim sam pročitao Heyerdahlovu knjigu Pyramids of Tucume
(Piramide iz Tucume), poslao sam Randu e-mail u želji da ga pitam
ima li mjesto značenje za našu preciznu kartu Atlantide. Nažalost,
odgovor je bio negativan. Ali, dok sam pregledavao njegov atlas
Tucume, Rand je uočio Trujillo, mjesto gdje je Heyerdahl boravio
kad je saznao za Tucume, i koje se savršeno uklapalo u uzorak. Rand
je pisao:
Trujillo je mjesto koje se nalazi na početnom meridijanu Gize,
110 stupnjeva zapadno od Velike piramide. To mjesto dijeli tu
zemljopisnu dužinu s Quitom (sjeverni završetak staze Inka) i
sa sjevernim Biminijem. Nalazi se na pola puta između Tiahua-
naca (100 stupnjeva zapadno od Gize), 10 stupnjeva istočno.
Četiri mjesta nalaze se na 10 stupnjeva zapadno (na 120 stu­
pnjeva): Copan, Lubaantum, Quiriga i Chichen Itza.
Nakon nekog vremena, Rand mi je poslao novi e-mail u kojem je
locirao Tucume i otkrio da je udaljen od Trujilla nekoliko sati na
sjever. Trujillo, peruanski treći grad po veličini, nalazi se blizu go­
lemih Chimu ruševina Chana Chana, koji se prostire na 28,49 kva­
dratnih kilometara, kao i dva druga vrlo važna mjesta, Huaca Esme­
ralda i Huaco del Dragon. Veličanstvene piramide posvećene Suncu
i Mjesecu nalaze se 9,6 km na jug. To su prijašnje najveće piramide
u Peruu, a izgradili su ih Moche Indijanci 700 godina prije. Trujillo
bi se uistinu mogao smatrati glavnim svetim mjestom. Značajno je
da je Rand prepoznao Trujillo kao sveto mjesto prije nego je saznao
za te hramove i piramide, a iznenada ih je otkrio dok je proučavao
početni meridijan u Gizi.
Heyerdahl je došao i do drugog, jednako začuđujućeg dokaza. U
rujnu 1976. stigla je u Pariz mumija Ramzesa II., posljednjega veli­
kog egipatskog faraona, koji je umro 1213. godine pr. Kr. Bila je
glavni izložak na izložbi u Muzeju čovječanstva. Ramzes je proveo
većinu života ratujući s Hetitima, i veliki trijem sa stupovima u Hra­
mu u Karnaku možda je njegov posljednji spomenik.
Kad su istražili mumiju otkriveno je da se kvari. Od znanstveni­
ka se tražilo da poprave oštećeno. Jedan od njih bila je dr. Michelle
Lescot iz Muzeja za prirodnu povijest, koja je proučavala komadić
 zavoja s mumije pod elektronskim mikroskopom. Na svoje veliko
iznenađenje otkrila je zrnca duhana. Naime, duhan je najprije došao
u Europu iz Južne Amerike u vrijeme Kristofora Kolumba.
Njezin nalaz izazvao je burne reakcije. Egiptolozi su izjavili da
tragovi duhana vjerojatno potječu iz lule nekoga suvremenog znan­
stvenika koji je pušio dok je proučavao mumiju. Dr. Lescot je uzela
primjerke iz dubljeg sloja mumije, i ponovno naišla na tragove du­
hana. Ipak, 'stručnjaci' su to odbili priznati. Rekli su da su sitna
zrnca duhana vjerojatno došla iz neke druge biljke kao što je buni-
ka, koja spada u porodicu duhana. Dr Lescot je znala da to nije isti­
na, ali je odlučila ne nametati svoje mišljenje.
Prošlo je petnaest godina. Godine 1992. njemački istraživači u
Miinchenu počeli su proučavati materijale koje su koristili stari
Egipćani pri postupku mumifikacije. Budući da su željeli otkriti
moguću prisutnost narkotika, obratili su se znanstvenici forenzičar-
ki, čije bi mišljenje inače tražila policija u slučajevima sumnjivih
smrti. Bila je to dr. Svetlana Balabanova s Instituta za forenzičnu
medicinu u Ulmu.
Od dr. Balabanove nije se tražilo da prouči mumiju nekoga tako
značajnog kao što je bio veliki faraon, nego onu svećenice Henut
Taui, koja je umrla u Tebi oko 1 000 godina pr. Kr. Njezina je grob­
nica opljačkana u 19. stoljeću, pa je mumija bila prodana Ludvigu
I., bavarskom vladaru koji je iznimno volio umjetnost. Ludvig I. ju
je darovao muzeju u Miinchenu. Doktorica Balabanova testirala je
mumiju metodom koja ovisi o reakcijama antitijela i pomoću uređa­
ja koji analizira molekularne težine supstancija te ih pokazuje u
obliku grafikona. Obje su metode pokazale da je mumija sadržavala
ne samo nikotin nego i drogu kokain. Prirodno stanište biljke koke
je u Andama. Kada umorni putnik stigne u hotel u La Pazu ili u
Cuzco, ponude mu šalicu čaja spravljenog od listova biljke koke,
koja trenutačno uklanja vrtoglavicu što nastaje od znatne nadmor­
ske visine. Izgleda da su Egipćani već prije više od 3 000 godina
znali o njezinim zaštitničkim svojstvima.
Nalazi dr. Lescot navode na pomisao da su Egipćani vjerojatno
bili u dodiru s domorocima koji su živjeli na istočnoj obali Amerike,
ali ako je Balabanova imala pravo, vjerojatno su stari Egipćani to
 radili na suprotnoj obali. Heyerdahl je znao da su drevni Peruanci
također mumificirali svoje mrtve.
Analize Svetlane Balabanove dočekane su čak oštrije nego anali­
ze Michelle Lescot. Primala je uvredljiva i pogrdna pisma, u koji­
ma su je optuživali da fantazira. Kao odgovor objavila je svoje skice
i grafikone, na koje se obrušilo Arheološko udruženje, a odnosilo se
na drugi redak obrane - oskvrnuće. Kada je Balabanova na to odgo­
vorila kao znanstvenica forenzičarka, da je to prva stvar koju je iz­
dvojila, došli su s drugim objašnjenjem - da je mumija bila 'krivo­
tvorina', lažna i da je zapravo izmišljotina nekih poduzetnih Arapa.
Drugi testovi, uključujući i test radioaktivnim ugljikom opovrgnuli
su tu tvrdnju.
Osramoćeni u javnosti, muzeji na koje se sve to odnosilo bili su
skloni sve što prije zaboraviti. Ali, dr. Balabanova nije na to pristala.
Nastavila je s testiranjem mumija, i redovito je nailazila na tragove
duhana i kokaina. Skeptici su i dalje ustrajavali da se vjerojatno radi
o vrsti duhana koji je rastao u Europi i već je odavno iskorijenjen, ali
nisu mogli objasniti odakle kokain.
Netko se sjetio da su 1975. godine na obali Brazila, u Zaljevu vr­
č e v a , pronađeni rimski vrčevi. Zapravo, vrčevi su ondje iskopava­
ni stoljećima, gotovo sigurno još od vremena neke potopljene rim­
ske galije. Rimski bi povjesničari vjerojatno spominjali putovanja
preko Atlantika da su znali za njih. Može se pretpostaviti da je oluj­
ni vjetar bacao galiju morem i nosio je Atlantikom potpomognut
istom zapadnom strujom koja je nosila i Heyerdahlovu Ra. U sluča­
ju Egipćana već i sam broj 'kokainskih mumija' isključuje to obja­
šnjenje.
No, kako egiptolozi nisu našli drugih znakova duhana i kokaina
u starom Egiptu, možemo pretpostaviti da nije bilo redovite trgo­
vine tom robom. Vjerojatno su uz velik trošak duhan i kokain dovo­
zili u Egipat, a koristili su ih za zaštitu mumija kraljeva i kraljica, te
su im time jamčili vječnost. Moramo se suočiti sa zaključkom da su
egipatski svećenici znali za veliki kontinent koji se nalazi preko
oceana širokog 4 800 km i znali su da se ta udaljenost može prijeći
koristeći prednost morskih struja. Osim ako su se morali iskrcati na
kopno, i to na istočnu obalu i putovati volovskim kolima kroz šume,
prerije i planine da bi došli do Perua. Također moramo pretpostavi­
ti da su putovali morem oko Rta oluja (osim ako nisu pošli čak
dužim putom preko Tihog oceana). Teško da bi mogao postojati jači
dokaz o Hapgoodovoj drevnoj civilizaciji koja je prelazila ocean.

Dok istražujemo Ameriku, zanimljivo je pogledati Hapgoodovu

Maps of the Ancient Sea Kings, jer sadrži jedinstvenu kartu Hadjija
Ahmada koja se pojavila u Turskoj 1559. godine.
Primjećujemo da oblik Europe nije bio osobito točan - Medite­
ran primjerice, ima sasvim krivi oblik i nije jasno je li vodena masa
južno od njega Crveno more ili Perzijski zaljev. Hapgood ističe da
se obala Afrike po svojoj preciznosti ne može usporediti s kartom
Pirija Reisa, koja je nastala gotovo pola stoljeća prije.
S druge strane, američki je kontinent toliko besprijekoran da bi­
smo ga lako mogli zamijeniti današnjom kartom. Teško je vjerovati
da je Kolumbo stigao samo prije 67 godina. Kako su tvorci karata
imali tako precizno znanje, kad je gotovo sav kontinent bio divlji­
na? Nadasve, kako je obala Tihog oceana bila nacrtana s takvom
preciznošću? Pizarro i njegovi osvajači iskrcali su se uz obalu Perua
 1532. godine, gotovo dvadeset sedam godina prije. Tada je bilo ma­
lo vremena za to da se razvije takvo znanje.
Sljedeća neobičnost karte Hadjija Ahmada jest ta da pokazuje
Aziju i Aljasku spojene zajedno. Kao što je svima poznato, ona ne
prikazuje Beringiju, zemlju koja povezuje Beringov tjesnac, koji je
bio potopljen morem na kraju posljednjeg ledenog doba, ali ako su
dva kontinenta bila odvojena, kao što su sada, bilo je lako pokazati
to uskim otvorom između njih.
Hapgood je citirao oxfordskog znanstvenika Dereka S. Allana,
koji je istaknuo da su - ono što se danas zove Novaja Zemlja spoje­
na sa sibirskom obalom i ono što su sada Novi sibirski otoci - pri­
kazani kao područja suhe zemlje.
Hapgood je bio posve siguran da su se portolani, napr. karta
Hadjija Ahmada, temeljili na kartama napravljenim još u doba da­
vno zaboravljene civilizacije 'drevnih kraljeva mora' - zapravo
Atlantide. Robert Temple se ne slaže s time u svojoj knjizi The Si­
rim Mystery (Tajna Sirima) gdje izlaže zanimljivu teoriju. Slaže
se da stare karte Antarktika - kao što je karta Pirija Reisa, karta
Oronteja Fineja i karta Philipa Buachea - pokazuju Antarktik bez
leda, ali dokazuje da ih nisu napravili stanovnici Antarktika (pri­
mjerice Atlantiđani). Njegovo je mišljenje da su karte 'preživjelo
znanje koje su ostavili posjetitelji iz svemira i koje su mogli otkriti
pravi kopneni obris Antarktika kroz led', jer su ga snimali iz svoje
svemirske letjelice.
Rand je dao primjedbu na tu teoriju. Ako su Templeovi svemirci
razgledavali Antarktik kad je bio pod sadašnjim ledenim pokri­
vačem (oko 600 godina pr. Kr.) zašto njihov prikaz (na karti Hadjija
Ahmada) ne pokazuje pukotinu između Azije i Aljaske? Najlogični­
ji odgovor je da su karte nastale kada su Mali Antarktik i Beringija
bili bez leda?
Rand ovdje ističe značajnu činjenicu: da Hapgood više voli osta­
ti neobjašnjen. Karta koja, barem se tako čini, prikazuje Aziju i
Aljasku spojene, vjerojatno je napravljena davno prije Hapgoodove
'svjetske pomorske civilizacije' iz 7 000. godine pr. Kr. Ona je sigur­
no nastala oko 12 000. godine pr. Kr. ili možda još ranije. Drugim
riječima, Hapgood smatra da su barem neki od portolana nastali
prije 'katastrofe' o kojoj govori Platon.

Potraga za tom knjigom počinje 1966. godine, kad je Hapgood za­

vršio svoju knjigu Maps of the Ancient Sea Kings, zaključkom kako
su portolani tvrdili da je vjerojatno postojala općepriznata pomor­
ska civilizacija 7 000. godine pr. Kr. Ako je takva civilizacija posto­
jala prije 9 000 godina, tada njezini počeci vjerojatno sežu u neko
vrijeme prije.
Znamo da je Hapgood imao uporište, zapravo vjerovanje da je
priča o Platonovoj Atlantidi istinita, te da je pomorska civilizacija
postojala i 10 000 godina pr. Kr. Taj podatak podupire stajalište Neila
Steedea i Oswalda Rivera, upravitelja bolivijskog Zavoda za arhe­
ologiju, daje Tiahuanaco možda star oko 12 000 godina. (Steede je
nedavno obnovio svoj proračun koji iznosi 9 000 godina pr. Kr. -
što bi, naravno, bilo nakon potopa.)
Možemo se prisjetiti i stajališta Roberta Bauvala da su stari
Egipćani smatrali Nil odrazom Mliječne staze, i da su smještali pi­
ramide prema nebu. U knjizi The Sacred Valley of the Incas: Myths
and Symbols (Sveta dolina Inka: mitovi i simboli), Fernando Salazar
temeljito objašnjava kako je dolina rijeke Mlcanote, koja obuhvaća
Machu Pichu i Ollentaytambo, bila brižno oblikovana tako da odra­
žava Mliječnu stazu. Astronomsko znanje ubilježeno u nju seže
daleko u prošlost kad se gradio Tiahuanaco. Uvijek kad pogledamo
u daleku prošlost, čini se da otkrivamo ljude koji su posjedovali so­
fisticirano znanje o astronomiji.
Randova precizna karta Atlantide - posebice činjenica da su broj­
na mjesta u Americi povezana s početnim meridijanom u Gizi - pro­
nose Hapgoodov argument još jedan korak dalje. Ako je Tiahuanaco
bio izgrađen - kao što Steede sada vjeruje - oko 9 000. godine pr.
Kr., tada moramo pretpostaviti da se meridijan Gize koristio još od
toga vremena. Zapravo, Rand smatra da se meridijan Gize vjerojatno
pojavio poslije potopa, jer su svi meridijani povezani sa Sjevernim
polom.
Randova precizna karta očito ide dalje od Hapgoodove jer, ako
on ima pravo, Tiahuanaco je jedino mjesto na općepriznatoj mreži
 religijskih mjesta. Čini se, također, da tko god da je određivao po­
ložaj mjesta, bio je svjestan ranijeg pokretanja Zemljine kore koje
je prethodilo polu u Hudsonovu zaljevu. Randova karta pokazuje da
mnoga mjesta mogu biti smještena na dva ranija pola, pokazujući da
je postojala tradicija čiji korijeni sežu daleko u prošlost, najmanje
100 000 godina.
Pokušat ću sažeti podatke o nastaloj teoriji. Ideja da su naši preci
bili zaostali špiljski ljudi pogrešno je shvaćena - bili su mnogo in­
teligentniji nego to možemo i zamisliti. Naša je pogreška što poisto­
vjećujemo inteligenciju s lijevom polutkom mozga. Postoji dublja,
intuitivnija inteligencija, koja je iznad moći našega razumijevanja.
Uspoređujući inteligenciju ranog čovjeka, inteligencija današ­
njeg čovjeka je kao mikroskop u usporedbi s teleskopom. Današnji
čovjek sužava svoje opažanje da bi proučavao pojedinost. Naši da­
leki preci proširivali su svoja opažanja pokušavajući razumjeti koz­
mos. To objašnjava zašto je precesija ekvinocija bila poznata broj­
nim generacijama.
Veliko i katastrofalno pomicanje tla prisililo je čovjeka onoga
doba da ozbiljno proučava zemlju pod svojim nogama. Jednostavan
'pretkazivač' napravljen je od kolaca, 'Urielov uređaj' služio je toj
svrsi.
'Precizna karta' pokazuje da ima više od šezdeset svetih mjesta
koja se dovode u vezu s polom u Hudsoovu zaljevu; njih osam je
povezano s polom u Hudsonovu zaljevu, te istodobno s polom na
Yukonu. Evo tih mjesta: Biblos, Jerihon, Nazca, Cuzco, Xi'an, Aguni,
Pjongjang i kapelica Rosslyn.
Vjerujemo da se velika katastrofa dogodila oko 9 600. godine pr.
Kr., i da se Sjeverni pol tada pomaknuo na svoj sadašnji položaj. To
podrazumijeva, naravno, da je Atlantida (ili kako god nazivali tu
raniju civilizaciju) postojala nešto prije 9.600 godina pr. Kr. No, ko­
liko prije? To je vjerojatno bilo davno, jer su Atlantiđani utvrdili
više od šezdeset svetih mjesta diljem svijeta.
Gledajući sveta mjesta, Rand je primijetio da Avebury, Abydos i
Nipur predstavljaju poseban slučaj. Većina ljudi dobro je upoznata
s Aveburyjem jer su to sljedeća vrata do Stonehengea, ali svi mi ne
znamo značenje Nipura i Abydosa.
 Nipur je bio glavno religijsko središte Sumerana. To je mjesto
gdje je babilonska ekspedicija sa Sveučilišta u Pensilvaniji otkrila
ep Gilgameš na kraju 19. stoljeća. Christian i Barbara Joy O'Brien,
koje smo upoznali u 7. poglavlju ove knjige, temeljili su mnoga is­
traživanja na svojem prijevodu epa iz Kharsage, još jednog čuvenog
djela sumerske mitologije koje je otkriveno u svetom gradu Nipuru.
'Osireion', najveće zdanje u Abydosu (rodnome mjestu Ozirisa)
otkriveno je 1903. godine i iskopavano 1913.-1914. Kao i Hram is­
pred Velike sfinge, to se zdanje gradilo od kamenih blokova teških
100 tona. Profesor Naville, koji je 1914. godine bio član egipatske
istraživačke ekspedicije, koja je te godine preuzela iskopavanje, pi­
sao je: Mogao bih reći da to možemo nazvati najstarijim kamenim
zdanjem u Egiptu.'
Poput osam gore navedenih gradova, Avebury, Abydos i Nipur
bili su povezani s polom na Yukonu, ali svi oni, primjećuje Rand,
nisu bili usklađeni s polom u Hudsonovu zaljevu.
Zar je moguće, pitao se, da su ta tri mjesta bila 'prva' sveta mje­
sta? Već mi je rekao kako sumnja da su kasnije generacije smatrale
razdoblje pola u Yukonu vrstom zlatnog doba, pa bi bilo prirodno da
izvorni 'markeri' budu povezani s tim polom.
Imao je i drugi razlog vjerovati kako su ta tri mjesta jedinstvena.
Kad je proučavao njihovu zemljopisnu širinu, shvatio je da su svi
gradovi jedan stupanj 'izvan' linija, kad se uspoređuju sa sedam mje­
sta koje smo gore spomenuli. Prema Randovim proračunima, npr.
da bi dao uzorak koji povezuje ostalih sedam mjesta, Avebury bi
trebao biti na 45 stupnjeva sjeverno, ali je zapravo bio 46 stupnjeva
sjeverno. Abydos i Nipur trebali bi biti na 10 stupnjeva sjeverno, ali
su zapravo na 11 stupnjeva sjeverno.
Pretpostavimo da se dogodilo nešto čudno dok su Avebury, Aby­
dos i Nipur bili samo sveta mjesta. Možda je to bio neki kozmički
događaj, npr. bliski susret s kometom, koji je u sudaru sa Zemljom
prouzročio taj pomak od jednog stupnja. Moramo imati na umu da
je 1 stupanj na Zemljinoj površini oko 120 km. I ako se to dogodilo
prilično brzo, rezultat mora biti doista traumatičan - iako, naravno,
ništa nije slično onomu kad se zemljina kora pomaknula klizeći 30
stupnjeva, što se dogodilo 9 600 godina pr. Kr.
 Takav 'raniji pomak' na koji Rand misli kad govori o x događa­
ju, mogao bi objasniti zašto su Avebury, Abydos i Nipur bili poma­
knuti za 1 stupanj. X događaj mogao bi djelovati, kao što je napisao,
kao udarac u stražnjicu. Još 66 događaja, koji su predvidjeli kata­
strofu, bilo je naglo utemeljeno da se dodaju tim prvim trima mjes­
tima: Aveburyju, Abydosu i Nipuru. Upitao sam Randa: Kada se zbio
taj x događaj? Njegov je odgovor bio: 'Ne znam točno, znam samo
da je bilo 9.600. godine pr. Kr.
Bez datuma i fizičkog dokaza kojim bi se potkrijepio x događaj,
Rand priznaje da temelj ideje 'ranoga upozorenja' mora ostati samo
nagađanje. Ali, ističe da je Enoh vjerojatno predvidio dolazeći po­
top kad je govorio Noi. To znanje je moglo nastati zbog promjena u
položaju Aveburyja, Abydosa i/ili Nipura za jedan stupanj 'minimal­
nog pomaka'.
Rand također vjeruje da njegova teorija preciznih karata može
pronaći izgubljeni grad Atlantide.
U drugoj polovici 1980. godine na temelju proučavanja 'mito-
kondrialne DNK (DNK nasljeđene samo od žene) zaključeno je da
su svi današnji ljudi potekli od jedne 'mitokondrialne Eve' prije 200
tisuća godina. Anatomski tragovi današnje žene otkriveni su u Južnoj

Prije 100 000 godina arktički krug bio je centriran nad polom u Yukonu.
 Africi 1997. godine. Ona je prelazila Langebaan Lagoon prije 117
tisuća godina. Ukratko, sada se svi slažu da su današnji ljudi nastali
prije 100 tisuća godina.
Prihvaćeno je mišljenje da su se kromanjonci pojavili prije otpri­
like 40 tisuća godina. Gdje su ljudi bili u razdoblju između 100
tisuća i 40 tisuća godina?
Rand predlaže odgovor - Mali Antarktik. Prema Hapgoodovoj
knjizi The Path to the Pole, Sjeverni je pol bio na Yukonu prije 100
tisuća godina. Znamo da se antarktički krug širio prema Južnoj Afri­
ci, gdje je, kako znamo, pronađen ostatak današnjeg čovjeka. Pri­
sutnost tamošnjih školjaka, zajedno s ljudskim fosilima starima 42
tisuća godina, pokazuje da su naši preci od najranijih dana znali is­
korištavati more. Ali, kako su putovali od Južne Afrike do Južne
Amerike i Antarktika?
Thor Heyerdahl je pokazao da morske struje djeluju kao tihe teku­
će vrpce - poput pokretnih pločnika u zračnim lukama. Ako su da­
našnji ljudi iskorištavali morske resurse na obalama Južne Afrike dok
je pol bio na Yukonu, tada se posve jasno može očekivati što bi im se
dogodilo kad bi, kao što se i dogodilo, neki bili 'pometeni' u more .

Prije 100.000 godina oceanske struje u južnom Atlantskom oceanu

prenosile su ljude iz južne Afrike u Ameriku i na Mali Antarktik.
 Atlantidski kanal

Atlantidski kanal odvajao je glavno kopno Antarktik od

otoka koji su ležali nasuprot Južne Amerike.

Poznato nam je da su japanski pomorci napravili put preko šireg di­

jela Tihog oceana, i da su pristali uz Kaliforniju, pronašavši tako put
za Arizonu. Godine 1999. dokazano je da fosili otkriveni u Brazilu
pripadaju australskim urođenicima.
Morske struje na južnoj polutki kreću se u smjeru suprotno od
kazaljke na satu. Sljedeća karta pokazuje uzorke oceana i vjetra
prije 91 600 godina pr. Kr.
Ljudi su čamcima i splavima mogli putovati iz južne Afrike do
zapadne obale kontinenta, pa preko južnog Atlantskog mora do Bra­
zila ili Argentine - do područja Malog Antarktika, gdje nije bilo le­
da. U to doba postojao je kanal između glavnog kopna i antarktič­
kog niza otoka, koje Rand naziva 'Atlantidski kanal'. To bi utjeca­
lo na ocean i strujanje vjetrova, jer bi dopuštalo prolaz na pacifičku
stranu Malog Antarktika.
Sada imamo sljedeći scenarij: ljude su odvodile oceanske struje
na Mali Antarktik prije pomicanja Zemljine kore 91 600 godina pr.
Kr.. Pomicanjem Greenlanda od prije 50 600 godina, ljudi su se iz­
nenada proširili svijetom, što ne može biti slučajnost. Oko 91 600
godina pr. Kr., nakon pomaka Zemljine kore, našli smo fosilne ostat­
ke ljudi u Južnoj Africi. Pomicanje tla koji se dogodilo 50 600 go-
 dina pr. Kr. prouzročilo je iznenadni priljev ljudi u Aziju, čak u Au­
straliju. S posljednjim pomakom koji se dogodio 9.600 godina pr. Kr.
mnogi ljudi stigli su u Sjevernu i Južnu Ameriku te u Egipat (ako
Schwaller de Lubicz ima pravo). Posljednji val izbjeglica nosi mno­
ge priče o izgubljenom rajskom otoku na jugu, koji je uništila veli­
ka poplava.
Zar nije moguće, pita se Rand, da su se moderni ljudi razvili na
Malom Antarktiku tijekom 40 tisuća godina tišine u fosilnom zapi­
su? Ako je tako, onda bismo ondje mogli pronaći ostatke današnjeg
čovjeka koji datiraju prije 50 tisuća godina ili prije 125 tisuća godi­
na ili još ranije.
Lomas i Knight su konstruirali 'Urielov stroj' za proučavanje
neba i zaključili, prema riječima proroka Enoha, na kojoj je zemljo­
pisnoj širini morao biti postavljen uređaj u 'raju'. Njihova analiza
podataka pokazuje, vjeruju oni, da je Enoh odveden na mjesto iz­
među područja zemljopisne širine od 51 stupanj do 59 stupnjeva
sjeverno. Oni odvajaju južnu polutku jer prvo u što možemo biti
sigurni po logici, bilo je da Enohova zemljopisna širina mora biti
sjeverno od ekvatora, jer jedine zemlje na toj širini na jugu bile bi
Čile, Argentina, Tasmanija ili Novi Zeland, a sva ta mjesta izgleda­
ju jednako nevjerojatnima.
Rand ističe da bi na Malom Antarktiku, koji bi spadao u te ze­
mljopisne širine, bilo mnogo zemlje pogodne za naseljavanje.
Autori su odredili zemljopisnu širinu od 55 stupnjeva sjeverno,
što ih je dovelo do Škotske, i naravno, do kapelice Rosslyn. Postoji
neobična astronomska činjenica o 55 stupnjeva, što je privuklo nji­
hovu maštu: Bilo je vrlo zanimljivo kad smo shvatili da točke gdje
sunce izlazi u ljetnom i zimskom solsticiju tvore pravi kut na ze­
mljopisnoj širini od 55 stupnjeva sjeverno, tvoreći tako potpunu go­
dinu.
U ovoj knjizi primijetili smo da je 55°37'S fi udaljenost od ekva­
tora do Sjevernog pola. Rand daje naslutiti da su Lomas i Knight
pronašli ispravnu zemljopisnu širinu na kojoj je Enoh vidio Urielov
uređaj, ali Rand dokazuje da je ona bila na Malom Antarktiku, i da
prvi uređaj datira prije gotovo 100 tisuća godina (Ako ta tvrdnja
izgleda preuveličano, imajte na umu da je Urielov stroj zapravo
 samo raspored kolaca ili visećeg kamenja za proučavanje neba, i da
je ova knjiga pokušala pokazati kako se čovjek u drevno doba,
bavio proučavanjem zvijezda već desecima tisuća godina.)
Rand kaže:

U studenome 1999. godine, Rose mi je pokazala članak iz

novina pod naslovom 'Aktivni vulkani ispod ledene kore Za­
padnog Antarktika i veza sa čvrstom ledenom korom'. Mi­
slila je da bi me zanimala sigurnost ledenog štita na Malom
Antarktiku. Članak je govorio o mogućoj vulkanskoj erupciji
pod ledom, što bi poremetilo čvrstoću ledene kore.
Zatim sam došao do sljedećeg teksta: 'Izrazito kružna obi­
lježja landsatskim oblicima iz ledenog toka E u Zapadnom
Antarktiku, mogla bi se isto tako objasniti kao vulkanske kon­
strukcije.' Odmah sam se zainteresirao za tu pojavu, jer su iz­
razito kružna obilježja o kojima govori tekst, bila blizu obale
Rossova mora. Znamo da je Platonov grad Atlantide bio nei­
zmjeran i kružnog oblika, načičkan brežuljcima koji su stajali
na ravnici u blizini morske obale. Sve te pojedinosti obradili
smo u knjizi When the Sky fell. Sada se činilo da smo slučaj­
no naišli na grad Atlantidu.
Autori tog članka napisali su: 'Ta udubina je poduprta
vrhom u podledenoj topografiji, koja je povezana s jedinstve­
nim magnetskim potpisom'. To me podsjetilo da je jedna od
osobina Platonove Atlantide bila da je okružena metalnim
zidom.
Autori su ponudili mjesto 'vulkana': bio je sjeverozapadno
od Whitmore planine (81:52:05 J; 111:18:10 Z) i taj se oblik
nalazio u blizini pretpostavljenog južnog ruba napukline u tlu,
100 - 200 km istočno i koso od pokretanja ledenog toka. Pod­
vodni ledeni vrh koji je u podnožju širok 6 km, diže se 650 m
iznad okolne topografije sve do 1400 m ledene površine.

Ovdje - ističe Rand - imamo planine, uzdignut brežuljak na ravni­

ci i čak moguće Platonove tople izvore što su mogli potaknuti 'po­
kretanje ledenih tokova'.
 Lokacija satelitske slike pokazuje da je to 55 stupnjeva i 15 mi­
nuta južno dok je pol bio na Yukonu, negdje između Lomasovog i
Knightovog ideala od 55 stupnjeva i karte zlatnog reza zemljopisne
širine od 55 stupnjeva, 37 minuta. Je li ta 'izrazito okrugla' struktu­
ra ispod 1 400 metara leda u Malom Antarktiku izgubljeni atlantid-
ski grad? Traženje izgubljenoga grada je potraga na koju se zabo­
ravilo. Ali, precizna karta Atlantide omogućava da se otkrije to
moguće mjesto. Poput Rennes-le-Chateaua, Nankinga, kapelice Ros-
slyn i 'piramide' iz voda Yonaguni, okruglaste strukture koje se vide
pod ledom Antarktika, povezane su sa fi zemljopisnom širinom s
polom na Yukonu. Je li grad bio sagrađen desetke tisuća godina po­
slije, kako bi obilježio prvu pojavu ranih ljudi na Antarktiku.
Postoji li izgubljen grad ispod leda Antarktika?
 DODATAK 1

Precizne karte Atlantide

RAND FLEM-ATH

U studenome 1993. godine primio sam faks Johna Anthonyja Westa, koji
me potaknuo na četverogodišnje istraživanje. Članak koji mi je toga dana
stigao napisao je Egipćanin, inženjer građevinarstva Robert Bauval. Ni­
sam nimalo sumnjao da bi se Bauval uskoro mogao proslaviti svojom revo­
lucionarnom teorijom da su egipatske piramide odraz zviježđa Oriona
(vidi The Orion Mistery (Tajna Oriona). No, u članku koji sam tada proči­
tao Robert je dalje razvio svoju ideju. Otkrio je da nisu samo piramide,
nego je i najpoznatija od svih skulptura, Sfinga. okrenuta prema Orionu
kako je to bilo i 10.500 godina pr. Kr. (vidi The Message of Sphinx (Poru­
ka Sfinge).
John je usporedio podatke s faksa s onima koje je dobio u telefonskom
razgovoru. Bio je to jedan od naših prvih razgovora. Pročitao je prvotni ru­
kopis naše knjige When the Sky Fell (vidi web-stranicu www.flem-ath.com)
i poželio napisati pogovor. Naša teorija da bi Antarktik mogao sadržavati
ostatke Atlantide bila je utemeljena na koncepciji geološke pojave pozna­
tog kao pomicanje Zemljine kore. Mnoge sam se godine dopisivao s Char-
lesom Hapgoodom o toj temi. Zaključio sam, na temelju opsežnog istra­
živanja o počecima poljoprivrede i izumiranja u kasnom pleistocenu*, da
je 9.600 godina pr. Kr. bilo vrijeme posljednjeg pomicanja Zemljine kore.
Nakon što smo raspravili pojedinosti pogovora knjige When the Sky
Fell, John me na svoj uobičajeno izravan način upitao: 'Ako je Bauval u
pravu da je Sfinga nastala 10 500 godina pr. Kr., kako to uskladiti s tvo­
jim podatkom od 9.600 godina pr. Kr., kada se dogodilo posljednje pomi­
canje Zemljine kore?'

* pleistocen - razdoblje u razvoju Zemlje (poslije tercijara)

 John je upozorio na nešto vrlo važno. Ako je Sfinga građena prije po­
micanja Zemljine kore, kao što to pokazuju Bauvalovi podaci, tada bi se i
smjer spomenika promijenio s pomicanjem Zemljine kore, rezultirajući
pogrešnim odstupanjem. Ali, ostaje činjenica da je Sfinga - zapravo cijeli
kompleks Gize - izjednačen s najvažnijim točkama na Zemlji. Ili je Bau-
valovo računanje astroarhreologije netočno, ili si ti krivo odredio 9.600.
godinu pr. Kr. - rekao je John. Jesi li siguran da je taj datum točan? Jesi
li se mogao zabuniti za 900 godina?
'John', odgovorio sam, 'mnogi arheološki i geološki podaci dobiveni
metodom radioaktivnog ugljika jednako potvrđuju da se posljednja katas­
trofa dogodila 9.600. god. pr. Kr. Slažem se s tim. Možda su stari Egipćani
zapamtili raniji datum, koji je njima bio neobično značajan, no to ne mora
biti i datum nastanka sfinge.
U listopadu 1996. godine Robert Bauval i ja nastavili smo prijateljsku
raspravu na konferenciji u Boulderu, u Koloradu. Bio sam uvjeren da je
Sfinga sagrađena odmah nakon 9600. god. pr. Kr. Objasnio sam zašto je ta­
da nastala. Rekao sam: Zamislite da asteroid ili golem komet udari danas u
Sjedinjene Države te uništi cijeli kontinent i svu kulturu na njemu, vrativši
ga u najprimitivnije životne uvjete. Zamislite jedan tim znanstvenika, koji se
možda našao na sigurnom pod oceanom u podmornici. Preživjevši katakliz­
mu odlučili su da u spomen svojem narodu ostave poruku za buduće naraš­
taje gradeći spomenik koji će biti odraz neba. Koji bi datum odabrali kao
sjećanje na Sjedinjene Američke Države? Da li bi to bio kraj 1996. godine,
godina nastanka njihova svijeta? Mislim da ne bi. Vjerujem da bi podignuli
spomenik kao sjećanje na godinu 1776., kad je rođen njihov narod. Također
mislim da Sfinga upućuje na daleku 10.500. god. pr. Kr., iako je nastala oko
9.600. god. pr. Kr., jer je taj datum bio značajan za njihovu kulturu.
Sada se događa da neslaganja i zagonetke u znanosti djeluju poput kisi­
ka u mojoj krvi! Sva moja filozofija znanosti utemeljena je na motu da su
anomalije ulazna vrata za istraživanje. Često vodim svoje istraživanje me-
todično i pomno (neki bi rekli čak opsesivno!). No, u proteklih 20 godina
istraživanja problema Atlantide i pomicanja Zemljine kore, iznova otkri­
vam da slučajnost igra presudnu ulogu u istraživanju.
Kad ne piše roman, Rose honorarno radi u mjesnoj sveučilišnoj knji­
žnici i njezina sposobnost slučajnog otkrivanja idealno je usklađena s
mojim preciznim metodama. Mnogo je puta donijela kući knjigu koja je
bila upravo ono što mi je trebalo. Kad mi je pokazala knjigu Archaeo-
astronomy in Pre-Columbian America (Arheoastronomija u predkolombi-
jskoj Americi), odmah sam se pohlepno prihvatio čitanja.
 Knjigu je 1975. godine napisao dr. Anthony F. Aveni, jedan od vodećih
astroarheologa u svijetu. Pojavila se kao onaj važni dio zagonetke koji
sam pokušavao riješiti na svojoj karti. Izgleda da su gotovo svi važni me-
galitski spomenici Srednje Amerike okrenuti istočno od pravoga sjevera.
Avenije napisao da su stanovnici Srednje Amerike uistinu željeli sagradi­
ti mnoge od svojih gradova .... okrenute malo istočno od pravoga sjevera
... Pedeset od pedeset šest ispitanih mjesta okrenuto je istočno od sjevera.
No, naišao sam na Avenijevo objašnjenje takvoga pogrešnog odstupanja.
On vjeruje da je 'Ulica mrtvih', poznata avenija u Teotihuacanu (blizu Me­
xico Cityja), ključ za razjašnjavanje cijele tajne o tome zašto su spomenici
tako čudno krivo poredani. Ova ulica, koja vodi ravno prema Piramidi Mje­
seca, nalazi se izvan slijeda na 15,5 stupnjeva istočno od sjevera. Zato što
pokazuje 1 stupanj prema konstelaciji Plejada (zviježđa koje je značajno za
srednjoameričku mitologiju), Aveni vidi to koso centriranje kao vrstu obras­
ca, majstorskog plana, za ostatak megalita Srednje Amerike. Dok to vrijedi
za teotihuacansku Ulicu mrtvih, ne vrijedi za druga mjesta koja je Aveni na­
veo u svojoj knjizi. Njegov argument da su ostalih 49 mjesta samo blijede
kopije svetog usmjeravanja Teotihuacana. nije naišao na odobravanje.
No, ja sam imao drukčiju ideju. Bila je to teorija utemeljena na geo­
deziji, proučavanju mjerenja Zemljinog oblika i veličine.
Kao dodatak astronomskim opažanjima, što ako su ta srednjoamerička
mjesta jednako tako bila dio golemoga geodetskog mjerenja? Moje prou­
čavanje drevnih karata uvjerilo me da su Atlantiđani napravili kartu svije­
ta. Što ako su smjerovi većine starih meksičkih gradova bili tek ostaci iz­
gubljene znanosti - zemljopisa? Što ako je usklađivanje starih gradova
bila kamena matrica - precizna karta Zemlje iz pretpotopnog doba?
Teotihuacan leži na 98 stupnjeva i 53 minute zapadne zemljopisne du­
žine. Ako oduzmemo 15 stupnjeva po kojima "nije u nizu s ostalima',
dobivamo položaj na 83 stupnja, 25 minuta zapadno - što je manje od po­
lovice stupnja Hapgoodove lokacije Sjevernog pola 9.600. god. pr. Kr.
Drugim riječima, Ulica mrtvih nalazila se na 15,5 stupnjeva zapadne
zemljopisne dužine koju je Hapgood odredio za stari pol.
Naravno, bio sam vrlo uzbuđen kad sam to otkrio. Je li moguće da su
stari spomenici u Meksiku bili okrenuti prema polu prije zadnjeg pomi­
canja Zemljine kore? Implikacije bi bile duboke. Takav smjer bi upućivao
na postojanje civilizacije, koja je morala posjedovati znanstvene podatke
o zemljopisu Zemlje. Vjerojatno su imali i usavršene metode mjerenja ko­
jima se koristila Amerika prije pomicanja Zemljine kore.
 Ubrzo sam otkrio da je nekoliko važnih srednjoameričkih mjesta (pri­
mjerice Tula, Tenayucan, Copan i Xochicalco) potvrđivalo moju geodet­
sku teoriju. Svako njihovo odstupanje, kad se odbije od njihove sadašnje
zemljopisne dužine, daje zemljopisnu dužinu Sjevernoga pola prije
posljednjeg pomicanja Zemljine kore (83 stupnja zapadno). Što ako je bi­
lo, pitao sam se, drugih njesta u Starome svijetu koja su bila okrenuta pre­
ma prijašnjem polu?
Počeo sam istraživati mjesta u Iraku, kolijevci najstarijih civilizacija.
Za razliku od srednjoameričkih mjesta, ova nisu bila proučavana u
odnosu na njihovo odstupanje prema najvažnijim Zemljinim točkama.
Morao sam prikupljati dokaze od mjesta do mjesta, od autora do autora.
Ali, zamoran zadatak bio je vrijedan truda, jer je postignut zapanjujući re­
zultat. Ubrzo sam otkrio da su mnoga najstarija mjesta na Srednjem istoku
zapadno od današnjeg Sjevernog pola. Kao i drevna mjesta Srednje Ame­
rike, ova su bila okrenuta prema 'starom polu'.
Drevni grad Ur, njegov zigurat (stepenasta piramida koja simbolizira
Svetu planinu) i njegovo svetište posvećeno Nanu, bogu Mjeseca, okrenu­
ti su zapadno od sjevera (prema 'starom polu' iz razdoblja kada je bio u
Hudsonovu zaljevu).
Bez kontrole svetoga grada Nipura, nijedan vladar nije imao pravo
izjaviti daje kralj Sumera. Ruševine grada leže južno od Bagdada gdje su
neke od najpoznatijih pločica u arheologiji iskopane na prekretnici sto­
ljeća. Te su pločice otkrile vjerovanje Sumerana u postojanje raja na da­
vno izgubljenom otoku Dilmunu. Mit o Dilmunu, koji smo opisali u knji­
zi When the Sky Fell, u mnogome sliči mitologiji naroda Haida iz Britan­
ske Kolumbije, koja govori kako je bog Enlil uništio otok velikim poto­
pom. Enlilova neopisiva moć štovala se u Nipuru, u hramu i ziguratu koji
je okrenut zapadno od sjevera.
I zigurat i 'Bijeli hram' u sumerskome gradu Uruku pokazuju više na
pol u Hudsonovu zaljevu nego na pravi sjever. Što sam duže gledao, pro­
nalazio sam sve više drevnih mjesta na Bliskom istoku koja su pokazivala
Sjeverni pol prije posljednjeg pomicanja Zemljine kore. Možda je najjači
dokaz jeruzalemski 'Zid plača', jedino što je ostalo od Herodovog hrama,
podignutog na mjestu Salomonova hrama.
Sada znam da sam stajao pred jedinstvenom geodetskom pojavom koja
je zahtijevala istraživanje. Moj sljedeći korak bio je da izračunam prija­
šnju Zemljinu širinu najvažnijih megalita i svetih mjesta u svijetu. Ako je
zemljopisna širina bila smještena na važnim koordinatama, tada sam mo­
gao biti siguran da sam uistinu nešto otkrio.
 Prvo mjesto čiju sam zemljopisnu širinu izračunao bila je, naravno,
prekrasna Velika piramida u Gizi. Njezine koordinate su bile 60 stupnjeva
sjeverno, 83 stupnja zapadno (dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu). Giza je
bila udaljena 4 524 nautičke milje od pola u Hudsonovu zaljevu, što je
značilo da je njezina zemljopisna širina bila 15 stupnjeva na sjever 9 600.
god. pr. Kr. Činilo mi se čudnim da je Giza, koja se danas nalazi 30 stup­
njeva sjeverno (1/3 udaljenosti od ekvatora do pola), trebala biti nešto ispod
15 stupnjeva na sjeveru (1/6 udaljenosti) prije posljednjeg pomicanja Ze-
mljine kore. Stoga sam odlučio proučiti Lhasu, religiozno središte na Tibe­
tu, jer sam znao da taj grad danas leži 30 stupnjeva na sjeveru, poput Gize.
Lhasine koordinate su 29 stupnja i 41 minutu sjeverno, 91 stupanj i 10
minuta istočno, što iznosi 5 427 nautičkih milja od pola u Hudsonovu za­
ljevu. Udaljenost od ekvatora do pola je 5400 nautičkih milja (90 stup­
njeva x 60 sekundi = 5 400). Tako je Lhasa bila smještena samo 27 nautič­
kih milja (manje od polovice stupnja) od ekvatora u vrijeme vladavine
Atlantide. To mora da je bilo strašno. Pomicanje Zemljine kore pomaknu­
lo je Gizu sa 15 stupnjeva na 30 stupnjeva, dok se Lhasa pomicala od 0
stupnjeva do 30 stupnjeva. Je li to bilo slučajno?
Nije se radilo o slučajnosti kad sam usporedio položaj Gize i Lhase (i
još mnogih drugih drevnih mjesta) s položajem Zemljine kore u tri njezi­
na pomicanja. Začudio sam se kad sam uočio da se stalno ponavljala
zemljopisna širina od 0 stupnjeva, 12, 30 i 45 stupnjeva. Svaki od tih bro­
jeva dijeli Zemljinu konfiguraciju s cijelim brojevima. Očito to nije bilo
slučajno, pa sam svako od njih nazvao mjestom 'svete zemljopisne širine'.
Većina tih mjesta dobro je poznata svakomu koga zanima arheologija ili
sveta mjesta glavnih religija svijeta. Sva ta mjesta su unutar 30 nautičkih
milja (jedan dan hoda) svete zemljopisne širine, pa su tako još preciznije
geodetski usklađena od Avenijevih astronomskih računa.

Svete zemljopisne širine kada je pol bio u Hudsonovu zaljevu

(60 stupnjeva sjeverno 83 stupnja zapadno)

0° Lhasa, Aguni, Mohenjo-Daro, Uskršnji otok

5° Biblos, Xi'an
10° Ur/Uruk/Eridu, Teba/Luxor, Ise, Susa
12° Babilon, Pjongjang
15° piramide u Gizi, Jerihon/Jeruzalem, Ashur, Nazca
30° Kartaga, Quito
45° Copan, Marden
Bilješka: Mjesta označena ovim znakom '/ ' smještena su tako blizu da imaju iste rezultate.
 Svete zemljopisne širine kada je pol bio u Grenlandskome moru
(73 stupnjeva sjeverno, 10 stupnjeva istočno)

0° Quito
10° Cuzco/Machu Pichu/Ollantaytambo
12° Angkor
30° Xi'an, Pjongjang
45° piramide u Gizi, Nipur, Dashshur, Saqqara

Svete zemljopisne širine kada je pol bio na Yukonu

(63 stupnja sjeverno, 135 stupnjeva zapadno)
0° Biblos, Machu Picchu/Cuzco/Ollantaytambo, Nazca, Abydos
5° Tiahuanaco, Jerihon/Jeruzalem, Nipur, Babilon, Suša
10° Rodos (Knossos, na otoku Kreti, udaljen 41 nautičkih milja)
12° Gozo (Malta)
15° Lalibala
20° Xi'an, Aguni
30° Avebury/Stonehenge, Glastonbury, Pjongjang
Čitatelj koji pozorno prati tabele, primijetit će da se nekoliko tih mjesta
javlja u više od jedne tabele. Ona su zapravo smještena na točkama križa­
nja dvije (ili čak tri) svete zemljopisne širine. Primjerice, Giza leži na sje­
cištu 15 stupnjeva (pol u Hudsonovu zaljevu) i 45 stupnjeva na sjever (pol
u Grenlandskome moru) i danas je 30 stupnjeva sjeverno. Lhasa koja je
danas 30 stupnjeva sjeverno, bila je na ekvatoru tijekom pola u Hudsono­
vu zaljevu i samo 32 nautičke milje od 30 stupnjeva na sjeveru dok je pol
bio u Grenlandskome moru.
Druga sveta sjecišta uključuju:
Biblos (0° i 5°) Najsvetiji grad Feničana
Machu Picchu Planinska arka visoko u Andama
/Cuzco (0° i 10°) i najsvetiji grad Inka
Nazca (0° i 15°) Golemi crteži vidljivi jedino iz zraka
Aguni (0° i 20°) Podvodni 'zid' ispod japanskog otoka Okinave
Quito (30° i 0°) Ekvatorijalni grad na sjevernom dijelu puta Inka
Pjongjang Glavni grad Sjeverne Koreje;
(30° i 30° i 12°) nekoć je imao piramide
Suza Sveto središte židovskog naučavanja u Iranu,
(5° i 45° i 10°) glavni grad Elama. Prorok Daniel ondje je spaljen.
Jeruzalem (5° i 15°) Mjesto posvećeno judaizmu, kršćanstvu i islamu
Xi'an Kineske piramide smještene su ovdje
(20° i 30° i 5°)
Nipur (5° i 45°) Dokumenti koji se odnose na izgubljeni rajski otok
Dilmun, bili su spašeni iz toga sumerskoga grada.
Babilon (5 i 12) Mjesto poznato po 'visećim vrtovima' koji su bili
jedno od sedam svjetskih čuda. Poznato je po
astronomiji i astrologiji.

O čemu se ovdje zapravo radi?

Vjerujem da su još prije razarajućih pomicanja Zemljine kore, znan­
stvenici u Atlantidi znali da su učestalost potresa i podizanje razine oceana,
koje su oni doživljavali, bila upozorenja dolazeće geološke katastrofe.
Pokušavajući zaštititi svoju civilizaciju od te neumoljive nesreće, postali
su opsjednuti otkrivši upravo ono što je pogodilo Zemlju u davnoj prošlo­
sti.
Timovi znanstvenika prohujali su planetom sa zadatkom da točno iz­
mjere prijašnji položaj Zemljine kore. Ako bi mogli točno odrediti koliko
se kora pomaknula u prošlosti, možda bi to dalo uvid u ono što ih očeku­
je u budućnosti. Tijekom istraživanja, ostavljali su geodetske oznake na
mjestima koja su smatrali presudnima za njihova izračunavanja.
Nakon pomicanja Zemljine kore koje je uništilo Atlantidu, preživjeli
koji nisu ništa znali o zaboravljenim starim mjerenjima, otkrili su stare
zemljopisne mjere. Bilo je prirodno da su vjerovali kako su te čudne geo­
detske oznake onih koji su nestali, bile poruke bogova pa su ta mjesta po­
stala sveta - oko njih su nicali gradovi (nije slučajno da je Teotihuacan
aztečki pojam za mjesto na kojemu borave bogovi). Njihova praktična
svrha bila je izgubljena.
Sljedeće generacije nastavile su štovati ta golema svetišta, ali ipak su
vjetrovi vremena počeli pustošiti prva sagrađena zdanja. Novi oltari građe­
ni su na ostacima onoga što su ostavili mjernici iz Atlantide. Ali, tijekom
svake rekonstrukcije, šaptači iz prošlosti prisiljavali su nove graditelje da
zaštite izvorne smjerove koji upozoravaju na pol u Hudsonovu zaljevu - iz
vremena kada je cvjetala civilizacija na Atlantidi.
Tajne zakopane pod gradovima koji su se postupno rušili, ostale su
skrivene tisućama godina. Konačno su neustrašivi pojedinci u Egiptu,
Mezopotamiji, Indiji, Kini i Americi smogli hrabrosti da počnu iskapati.
Priča o veličanstvenim otkrićima onih koji su se usudili kopati ispod sve-
 tih mjesta, tek sada izlazi na površinu. Tajna misije vitezova templara u
Jeruzalemu, tek je jedna od tih fascinantnih vrijednosti.
Vjerujem da možemo objasniti zagonetnu lokaciju starih megalita na
način koji napokon daje smisao njihovim odstupanjima od poravnanja. Ta
sveta mjesta za koja mislimo da nose ključ za našu pravu povijest, nas­
tavljaju privlačiti posjetitelje koji se dive njihovim prekrasnim građevin­
skim vještinama i čude se njihovoj inteligenciji i viziji naših bezimenih
predaka. Ali, moje objašnjenje pokriva samo vrh vrlo debelog ledenjaka.
Ima još mnogo mjesta koja mogu biti otkrivena, služeći se jednostavnim
računanjima izvedenima iz promjena zemljopisne širine nakon pomicanja
Zemljine kore: nisu to samo mjesta na Atlantidi, otočnom kontinentu An­
tarktika.
Nikada nisam pomislio da ću naći neki drugi opasan pothvat kako bih
ga usporedio sa svojom osamnaestogodišnjom potragom za Atlantidom.
Jedinstveno mjesto najsvetijih mjesta na planetu izronilo je kao tajna koja
je u meni izazvala zanos kao i samo putovanje. Nadam se da ću podijeli­
ti s vama taj zahtjev na stranicama nove knjige pod naslovom Finding the
Future (Pronalaženje budućnosti), Precizne karte s Atlantide (izvorni radni
naslov) skinut će veo s tih pradavnih mjesta i objaviti skrivene vremenske
čahure - poruke, zapise pa čak i precizne karte iz Atlantide.
 DODATAK 2

Pismo Charlesa H. Hapgooda

od 16. listopada 1982. godine
Rand Flem-Athu.

Hapgood je živio na adresi: 103. Davis Street, Greenfield, Massachusets,

01301, dok su Rand i Rose živjeli u stanu broj 9, 9 Eldon Grave, London
NW3.

Čini se da sam te krivo shvatio. Knjiga The Path of the Pole (Putanja pola)
drugo je izdanje knjige Earth's Shifting Crust (Pomicanje Zemljine kore).
Trenutačno radim na trećem izdanju za koje se nadam se da će biti objav­
ljeno sljedeće godine. Prvo je izdanje rasprodano i bio sam počašćen či­
njenicom daje doslovno rasprodano i daje zarada iznosila 100.000 $. No,
od toga nemam nikakvu financijsku dobit.
Iz izdanja koje imaš, sigurno si shvatio da je način na koji premješta­
nje Zemljine kore djeluje na evoluciju - faktor ubrzanja. On otvara nova
nalazišta, razjašnjava čovjekovu sredinu, pojačava pritisak selekcije. Bio­
lozi su shvatili da je klimatska promjena glavni čimbenik u evoluciji, a
malobrojni su shvatili da premještanje Zemljine kore u relativno kratkim
razmacima određuje upravo taj čimbenik. Nužno je imati uporište u čim­
benicima koji objašnjavaju evoluciju. U nekim slučajevima, pojedini obli­
ci života izdrže stotine milijuna godina, a da se ne promijene. Pogledaj
zmajolikog komodo guštera. Nema razloga za promjenu, ona je samo slu­
čajnost. A vrsta se ne mijenja ako to nije potrebno, ona ne izumire bez po­
sebnog razloga.
Vjerujem da će se premještanje, kad je jednom počelo, nastaviti dok se
većina mase ne uravnoteži. Ono se tada zaustavlja, a očekuje se razvoj
drugog pokretanja što će stvoriti još jedan centifugalni učinak. Novo po-
 kretanje bit će u smjeru koji nije povezan s posljednjim; dapače, nema
unaprijed određene udaljenosti koju će Zemljina kora prijeći. To je odre­
đeno kvantitetom centrifugalnog zamaha, koji djeluje na Zemljinu koru
pri svakom pomicanju.
Proučavajući stotine mitova o Zemljinim vulkanskim uzvisinama, uvje­
ren sam u jednu jednostavnu istinu, da uglavnom nema mitova ni psihološ­
kih razvoja, nego da postoje brojni stvarni događaji, detaljno proučeni kao
i drugi neobjašnjivi događaji, koji su zapravo protumačeni prebrzim racio­
nalnim zaključivanjem. Većinom mitovi o katastrofi (primjerice o Atlantidi)
nisu natprirodni. Nedavno sam zaključio da bi 'učinak zatezanja' djelovao
dok bi pokretanje krute Zemljine površine izazvalo pokretanje dubljih slo­
jeva, što bi se nastavilo još dugo nakon što se pokretanje Zemljine kore
zaustavi, uzrokujući dugotrajnu turbulenciju površine. Iako je to pokre­
tanje polagano, ima tu mnogo nasilnih epizoda, dovoljnih za nekoga tko
proučava katastrofe. Mislim da je počelo još jedno pokretanje, nažalost
još jedno ledeno doba koje je počelo prije nekoliko tisuća godina. Pokre­
tanje cijele Zemljine površine stvara ploče i pojačava sva njihova prvobit­
na pokretanja, iako ona traju još dugo nakon toga.
Tvoj članak u časopisu Antropological Journal (Antropološki časopis)
nudi zanimljive teme za raspravu. Nadam se da nemaš ništa protiv nekih
mojih sugestija. Na četvrtoj stranici si napisao: pomicanje različitih dje-
lova Zemljine kore u razno doba iznad zemljine osi. Mislim da bi većini
ljudi bilo jasnije da si rekao: pomicanje cjelokupne Zemljine kore kao je­
dinice, nad njezinom polurastaljenom unutrašnjošću.
U svjetlu teorije pomicanja Zemljine kore, zapadna polutka je u nepo-
voljnijem položaju zbog zemljopisa. Na istočnoj polutki seoba se mogla
dogoditi u mnogim različitim smjerovima u skladu s klimatskim promje­
nama. U objema Amerikama mogućnosti seobe su mnogo ograničenije.
Nije sigurno da ovisimo o uzroku podizanja, jer podizanja tla mogu mno­
go promijeniti u premještanju. Naprimjer, sigurno je da je podizanje Anda
ojačalo s razvojem poljoprivrede. Tako i danas nalazimo poljoprivredne
terase iznad linije vječnog snijega i morske životinje u jezeru Titicaci.
Nadalje, postoji dokaz da je posljednje premještanje Zemljine kore po­
maknulo oba američka kontinenta prema jugu oko 30 stupnjeva te uništi­
lo život i civilizaciju na njima, dok su klimatske promjene bile manje iz­
ražene u Starome svijetu i postojalo je više mogućnosti za bijeg. Našao
sam dokaz o postojanju pradavne kulture poljoprivrede u Sjedinjenim
Državama, u Meksiku i Južnoj Americi.
 Nadalje, u nedavnim otkrićima vjerujem da sam došao do dokaza cije­
log ciklusa civilizacije u Americi i na Antarktiku, koji upućuje na napre­
dne razine znanosti koja može sezati i do 100 000 godina u prošlost. Mi­
slim da je preuranjeno određivanje nekog datuma kojim bi se na Zemlji
označio početak poljoprivrede.
Za to imam dobre dokaze i njih ću uključiti u svoju novu ediciju ESC
Na kraju, siguran sam da uviđaš da te ne upućujem na pretpostavku o
iznenadnom pomicanju Zemljine kore. Mislim da će to trajati najmanje
4 000 godina. Moglo bi biti vrlo snažnih događaja tijekom toga razdoblja,
primjerice mogle bi se uzdignuti Ande, ali ne i golemi plimni valovi viso­
kih poput planina.
Naravno, mora se pažljivo razmotriti i drugo gledište. U bilo kojem pre­
mještanju Zemljine kore zbilo bi se maksimalno pokretanje duž središnjeg
meridijana, koje bi bilo proporcionalno udaljenosti od toga meridijana, to
jest od zemljopisne dužine, smanjene do nule na 90 stupnjeva od meridija­
na.
Jedna od tvojih bilježaka vrlo me zanima: Langway i Hansen, 1973.
godine.

Uz srdačne pozdrave,
Charles Hapgood
 DODATAK 3

Sveta mjesta povezana s polom

u Hudsonovu zaljevu
(60°S, 83°Z)
RAND FLEM-ATH

Ova sveta mjesta nalaze se unutar polovice stupnja (30 nautičkih milja)
prijašnje svete zemljopisne širine koju smo stavili na popis u zadnji stu­
pac druge tabele. Budući da ocean zauzima mnogo prostora na zemaljskoj
kugli, neka su mjesta unesena u tu listu jer su najbliži otoci (označeni
zvjezdicom *). U slučaju kad se ne mogu naći točne koordinate, stavljamo
u zagradu najbliži poznati grad, gradić ili selo.
Uvrstili smo i dva egipatska sveta mjesta koja se nalaze na 14 stupnje­
va sjeverne zemljopisne širine jer je taj broj usko povezan s Ozirisom.

Sveta mjesta povezana s polom u Hudsonovu zaljevu

prema zemljopisnoj širini

fi ekvator (55:37) Bimini (sjever), Ojai

50 Chichen Itza, Dunecht,
Kilwinning/Loanhead/Rosslyn,
Newgrange/Knowth/Tara, Uxmal
45 Canterbury, Copan/Quirigu, Marden
fi pol (34:23) Kanarsko otočje, Meknes
30 Kartaga, Quito
25 Konstantinopol, Troja
fi pol/pol (21:15) Catal Huyak, Chavin, Knossos, Praisos, Rodos
10 fi (16:11) Aleksandrija, Baalbek, Cuzco, Ehdin,
Machu Picchu, Ollantaytambo, Paracas, Sidon
15 Ashur, Gilgal, piramide u Gizi, Heliopolis,
Jarmo, Jerihon/Jeruzalem, Nazca
12 Babilon, Kish, Pjongjang
10 Eridu/Ur/Uruk/, Ise, Karnak, Kumasi,
Kyoto Heian, Lagash, Luksor/Teba,
Naqada, Nara, Suša
5 Biblos, Elefantina, Lalibala, Raiatea*, Tahiti*, Xi'an
0 Aguni, Uskršnji otok, Lhasa, Mohenjo-Daro

Sveta mjesta (s koordinatama) izmjerena s obzirom na njihovu

udaljenost od pola u Hudsonovu zaljevu
Udalj.od pola
Zemljopisna u Hudson, zalj Prijašnja
Sveto mjesto dužina/širina (u naut. milj.) zemlj. širina
Aguni 26:35S/127:13I 5,411 5,400 = ekvator
Aleksandrija 31:13S/29:53I 4,428 4,429 =10fi
Ashur 35:29S/43:14I 4,503 4,500 = 15S
Baalbek 34:00S/36:12I 4,431 4,429 =10fi
Babilon 32:33S/44:25I 4.687 4,680 = 12S
Biblos 26:59S/49:40I 5,101 5,100 = 5S
Bimini (sjever) 25:46S/79:14Z 2,059 2,063 =fi ekvator
Canterbury 51:17S/1:05I 2,707 2,700 = 45S
Catal Huyak (Konya) 37:51S/32:30I 4,143 4,126 =fi pol/pol
Chavin 09:18J/77:19Z 4,157 4,126 =fi pol/pol
Chichen Itza 20:40S/88:32Z 2,370 2,400 = 50S
Copan 14:52S/89:10Z 2,719 2,700 = 45S
Cuzco 13:32J/71:57Z 4,433 4,429 =10fi
Dahshur 29:45S/31:14I 4,539 4,560 = 14S
Dunecht 57:10S/2:25Z 2,378 2,400 = 50S
Uskršnji otok 27:05J/109:20Z 5,371 5,400 = ekvator
Ehdin 34:19S/35:57I 4,408 4,429 = 10fi
Elefantina 20:05S/32:53I 5,093 5,100 = 5S
Eridu 30:50S/46:02I 4,815 4,800 = 10S
Gilgal 31:59S/35:27I 4,521 4,500 = 15S
Giza 29:59S/31:08I 4,524 4,500 = 15S
Heliopol 30:03S/31:15I 4,523 4,500 = 15S
Ise 34:29S/136:41I 4,817 4,800 = 10S
Jarmo (Chamchl) 35:32S/44:50I 4,533 4,500 = 15S
Jerihon 31:52S/35:27I 4,527 4,500 = 15S
Jeruzalem 31:47S/35:13I 4,526 4,500 = 15S
Kanarsko otočje 28:30S/14:10Z 3,315 3,337 = fi pol
Karnak 25:44S/32:39I 4,787 4,800 = 10S
Kartaga 36:54S/10:16I 3,623 3,600 = 30S
Kilwinning 55:40S/4:42Z 2,376 2,400 = 50S
Kish 32:33S/44:39I 4,692 4,680 = 12S
Knosos 35:18S/25:10I 4,098 4,126 = fi pol/pol
Knowth 53:43S/6:30Z 2,404 2.400 = 50S
Kyoto Heian 35:00S/135:45I 4,803 4,800 = 10S
Lagash (Telio) 31:37S/46:09I 4,774 4,800 = 10S
Lalibala 12:01S/39:05I 5,683 5,700 = 5J
Lhasa 29:41S/91:10I 5,427 5,400 = ekvator
Loanhead 55:53S/3:09Z 2,408 2,400 = 50S
Luksor 25:41 S/32:24I 4,783 4,800 = 10S
Machu Picchu 13:08J/72:30Z 4,407 4,429 = 10 fi
Marden 51:11S/0:30I 2,696 2.700 = 45S
Meknes 33:54S/5:37Z 3,309 3,337 = fi pol
Mersea otok 51:48S/0:55I 2,671 2,700 = 45S
Mohenjo-Daro 27:17S/68:14I 5,389 5,400 = ekvator
Naqada 25:52S/32:41I 4,780 4,800 = 10S
Nara 34;55S/135:49I 4,806 4.800 = 10S
Nazca 14:53J/74:54Z 4,499 4,500 = 15S
Newgrange (Drogheda) 53:43S/6:21Z 2,408 2,400 = 50S
Ojai 34:27S/19:15Z 2,084 2,063 = fi ekvator
Ollantaytambo 13:14J/72:17Z 4,414 4,429 = 10 fi
Paracas 13:50J/76:11Z 4,431 4,429 = 10 f i
Piram. iz Xi'ana (Kina) 34:26:05S/108:52:12I 5,120 5,100 = 5S
Praisos (Kreta) 35:08S/26:07I 4,131 4,126 = fi pol/pol
Pjongjang 39:00S/125:47I 4,708 4,680 = 12S
Quito 0:14J/78:30Z 3,613 3,600 =
30S
* Raiatea (Juž.Tihi oc.) 16:50J/151:30Z 5,654 5,700 =
5J
Rodos (približno) 36:15S/28I 4,119 4,126 =
fi pol/pol
Rosslyn 55:52S/3:13Z 2,408 2,400 =
50S
Saqqara 4,533 4,560 =
29:51S/31:14I 14S
4,437 4,429 =
Sidon 33:32S/35:22I 10 f i
4,785 4,800 =
Suza 32;12S/48:20I 10S
5,641 5,700 =
* Tahiti 17:37J/149:27Z 5J
Tara 53:34S/6:35Z 2,407 2,400 = 50S
Teba 25:41S/32:40I 4,790 4,800 = 10S
Troja 39:55S/26:17I 3,889 3,900 = 25S
Ur iz Chaldeesa 30:56S/46:08I 4,811 4,800 = 10S
Uruk 31:18S/45:40I 4,782 4,800 = 10S
Uskršnji otok 27:05S/109:20Z 5,371 5,400 = ekvator
Uxmal 20:21S/89;46Z 2,395 2,400 = 50S
 DODATAK 4

Sveta mjesta povezana

s polom na Yukonu
(63°S, 135°Z)
RAND FLEM-ATH

Pol na Yukonu star je više od 100.000 godina, iako to ne znači da je i civi­

lizacija postojala u to vrijeme, jer su lokacije tih mjesta mogle služiti samo
kao geološke oznake koje su ostavili Enohovi 'anđeli' prije 12000 godina.
S druge strane moguće je da je civilizacija u to vrijeme izmislila Urielov
stroj da bi 'otkrila sve tajne Zemljinih dubina'.

Sveta mjesta povezana s polom na Yukonu prema zemljopisnoj širini

fi ekvator (55:37) Grad Atlantide (jug)

fi pol (34:23) Kilwinning, Rosslyn
30° Avebury, Bal dock, Barbrook, Bath, Glastonbury,
London, Old Sarum, Mersea otok, Pjongjang,
Rollright Stones, Royston, Stonehenge, Tintagel
Vestermarie
fi pol/pol (21:15) Nanking, Rennes-le-Chateau
20 Aguni (Japan), piramida broj 6 (Kina)
10 fi (16:11) Lixus, Yonaguni 15 Abdera, Meknes
12 Gozo, Samos
10 Knossos, Raiatea
5 Aleksandrija, Babilon, Bassae, Jerihon,
Jeruzalem, Suša, Tiahuanaco
0 Abydos, Biblos, Cuzco, Machu Picchu,
Nazca, Ollantaytambo, Tongatapu
 Sveta mjesta na sljedećoj tabeli nalaze se unutar polovice stupnja (30
morskih milja) prijašnje zemljopisne širine uvrštene u zadnji stupac. Budu­
ći da mnogo Zemljine površine zauzimaju oceani, na popis su stavljena ne­
ka mjesta koja su najbliži otoci (označeni zvjezdicom *). Katkad se ne mo­
gu naći postojeće koordinate, pa u tom slučaju u zagrade stavljamo najbliži
poznati grad, gradić ili selo. Baalbek je bio točno na svetom broju 7.

Sveta mjesta (s koordinatama) izmjerena s obzirom na njihovu

udaljenost od pola na Yukonu
Udalj. od pola
Zemljopisna na Yukonu. Prija išnja
Sveto mjesto dužina/širina (u naut. milj.) zemlji. širina
Abdera 40:56S/24:59I 4,506 4,500 = 15S
Abydos 26:11S/31:55I 5,427 5,400 = ekvator
Aguni 26:35S/27:13I 4,204 4,200 = 20S
Aleksandrija 31:13S/29:53I 5,116 5,100 = 5 S
Avebury 51:27S/01:51Z 3,601 3,600 = 30S
Baalbek 34:00S/36:12I 4.980 4,980 = 7S
Babilon 32:33S/44:25I 5,083 5,100 = 5S
Baldock 51:59S/0:12Z 3,595 3,600 = 30S
Barbrook 51:13S/3:52Z 3,585 3,600 = 30S
Bassae 31:57S/35:46I 5,101 5.100 = 5S
Bath 51:23S/02:22Z 3.598 3,600 = 30S
Biblos 26:59S/49:40I 5.411 5.400 = ekvator
Cuzco 13:32J/71:57Z 5,424 5,400 = ekvator
Glastonbury 51:09S/2:43Z 3.606 3.600 = 30S
*Gozo (Victoria) 36:03S/14:14I 4.692 4,680 = 12S
Jerihon 31:52S/35:27I 5,105 5,100 = 5S
Jeruzalem 31:47S/35:13I 5.109 5,100 = 5S
Kilwinning 55:40S/4:42Z 3,329 3,337 =fi pol
*Knosos 35:18S/25:10I 4,841 4,800 = 10S
Lixus 35:12S/6:10Z 4,435 4,429 =10 f i
London 51:30S/0:10Z 3,623 3,600 = 30S
Machu Picchu 13:08J/72:30Z 5,389 5,400 = ekvator
Meknes 33:54S/5:37Z 4,518 4,500 = 15S
Mersea otok 51:48S/0:55I 3,616 3,600 = 30S
Nanking 32:03S/118:47I 4,126 4,126 =fi pol/pol
Nazca (grad) 14:53J/74:54I 5,429 5,400 = ekvator
Nipur 32:10S/45:11I 5,106 5,100 = 5S
Old Sarum 51:06S/1:49Z 3,621 3,600 = 30S
Ollantaytambo 13:14J/72:17Z 5,400 5,400 = ekvator
Pjongjamg 39.00S/125:47I 3,595 3,600 = 30S
Piramida br. 6 (Kina) 34:23:25S/108:44:12I 4,230 4,230 = 20S
*Raiatea 16:50J/151:30Z 4,842 4,800 = 10S
Rennes-le-Chateau 42:55:44S/2:15:45I 4,139 4,126 =fi pol/pol
Rollright Stones 52:00S/1:35Z 3,575 3,600 = 30S
Rosslyn 55:52S/3:13Z 3,339 3,337 =fi pol
Royston 52:03S/0:01Z 3,594 3 600 = 30S
Stonehenge 51:11S/01:51Z 3,616 3,600 = 30S
Samos 13:42S/26:59I 6,133 6,120 = 12J
Susa 32:12S/48:20I 5,101 5,101 = 5S
Tiahuanaco 16:38J/68:40Z 5,671 5,700 = 5J
Tintagel 50:41 S/4.-46Z 3,601 3,600 = 30S
Tongatapu (Nuku'alofa) 21:09J/175:14Z 5,384 5,400 = ekvator
Vestermarie 55:07S/14:50I 3,590 3,600 = 30S
Yonaguni 24:29S/123I 4,423 4,429 =10 fi
 DODATAK 5

Traganje za izgubljenim
mjestima
RAND FLEM-ATH

Autori knjiga znanstvene fantastike koriste izraz 'back-engineered'. Vjeru­

ju da Vlada Sjedinjenih Država posjeduje barem jedan leteći tanjur i da je
unajmila stručnjake koji pokušavaju odgonetnuti znanost što leži u letjeli­
cama izvanzemaljaca. Taj se proces naziva 'back-engineering'. Ne kažem
da leteći tanjuri doista postoje pohranjeni negdje u tajnom spremištu. Za­
pravo, sva moja istraživanja temelje se na pretpostavci da se prošlost mo­
že razumjeti i ako se ne povezuje s izvanzemaljcima. Ali, mislim da je ide­
ja o 'back-engineeringu' prikladna u našem traganju za izgubljenim svetim
mjestima.
Uz pomoć 'back-engineeringa' preciznih karata Atlantide, možemo poći
tragom onih koji su preživjeli potop. Hapgoodva zbirka karata Maps of
the Ancient Sea Kings pokazuje karte koje ilustriraju obrise kontinenata i
njihovih položaja prije pomicanja Zemljine kore. Oni koji su izbjegli potop,
shvatili su da bi se mogli koristiti ovom presudnom informacijom ako
osuvremene zemljopisne širine koje su se dramatično promijenile tim ve­
likim pomicanjem. Giza se, primjerice, pomaknula sa 15 stupnjeva sjever­
no na 30 stupnjeva sjeverno. Mjerenjem planeta s ključnih točaka kao što
su Giza, preživjeli su mogli prepraviti svoje precizne karte pretpotopnog
svijeta na nove zemljopisne širine. To ih je dovelo do posebnih mjesta -
koja su konačno postala svetim mjestima za sljedeće generacije.
Precizna karta Atlantide ističe nekoliko važnih mjesta (primjerice Co-
pan, Quito), koja su trostruko povezana. Prvo, povezana su važnim mje­
renjem s početnog meridijana u Gizi. Copan je primjerice 120 stupnjeva
zapadno od Velike piramide. Drugo, ta su mjesta smještena na svetoj ze-
 mljopisnoj širini (Copan je 15 stupnjeva sjeverno.) I treće, ona su bila
smještena na svetoj zemljopisnoj širini dok je pol bio u Hudsonovu zalje­
vu. (Copan je bio 45 stupnjeva sjeverno). Možda možemo provesti neke
promjene na temelju dostupnih podataka iz tog znanja kako bismo prona­
šli druga sveta mjesta koja su ostala skrivena sve to vrijeme.
Jedno od najintrigantnijih izgubljenih mjesta na koja upućuje precizna
karta, nalazi se na poziciji 16:11 J/58:52Z, na granici između Bolivije i
Brazila, na mjestu na kojem je pukovnik Fawcett vjerovao da je pronašao
ruševine atlantidskoga grada. To mjesto mnogo obećava jer leži na 1/4 uda­
ljenosti oko Zemlje od početnog meridijana u Gizi i dijeli svoju zemljopi­
snu širinu s Tiahuanacom. I on slijedi model kapelice Rosslyn (mjesto
50/50) i Canterburyja (mjesto 45/45), a lociran je na uglu koji leži na sje­
cištu 12/12 gdje se sastaju sadašnji i prijašnji pol.
Drugo mjesto, u Kaliforniji, otkriva Fawcettov izgubljeni brazilski grad.
Karta nas vodi do megalitske građevine 100, 110, 120, 130 i 140 stupnjeva
zapadno od Velike piramide, i to nas navodi da potražimo brazilska mjes­
ta na 90, 80 i 72 stupnja zapadno od Velike piramide. Pogledamo li prema
zapadu i sjeveru, nalazimo da se na 150 stupnjeva zapadno od Velike pira­
mide mjerenje prekida kroz južnu Kaliforniju. Najbolja zemljopisna širi­
na je podjela prema polarnom zlatnom rezu na 34 i 23S. Taj rez pokazuje
zemljopisnu širinu Baalbeka, piramidu broj 6 u kineskoj provinciji Xi'an,
Ehdina iz kharsagskog epa i jedog od najsvetijih mjesta u Japanu, Shinto
hrama u Isi.
Dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu, isto kalifornijsko mjesto bilo je
smješteno na lokaciji 55:16S što je manje od polovice stupnja od savršenog
ekvatorijalnog zlatnog reza zemljopisne širine 55:33S. Tako je tajno mjesto
u Kaliforniji bilo mjesto dvostrukog zlatnog reza, gdje se danas nalazi u po­
ložaju polarnog zlatnog reza i ekvatorijalnog zlatnog reza prije potopa. Ono
je povezano i s Velikom piramidom u Gizi. Dapače, Kilwinning (55:40S) i
Rosslyn (55:52S) su danas blizu te zemljopisne širine. Prije potopa, kali­
fornijsko sveto mjesto dijelilo je svoju zemljopisnu širinu s malim otokom
na južnoj obali Floride nazvanim 'Sjeverni Bimini' (55:41S) dok je pol bio
u Hudsonovu zaljevu. Sjeverni Bimini je mjesto koje je Edgar Cayce odre­
dio za Atlantidu. Ono je 110 stupnjeva zapadno od Velike piramide i dijeli
tu zemljopisnu širinu sa sjevernim glavnim gradom Inka, Quitom.
Kad sam to shvatio, pretražio sam kartu Kalifornije u potrazi za mje­
stom koje se nalazilo na 150 stupnjeva zapadno od Velike piramide, na ze­
mljopisnoj širini zlatnog reza od 34:23S. Najbliži grad zvao se 'Ojai'.
Nikad prije nisam čuo za njega.
 Otada sam otkrio da je Ojai (izgovara se Ohaji) dobio na važnosti u kla­
sičnom filmu Franka Capre, iz 1937. godine - Lost Horizon (Izgubljeni ob­
zor). Capri je trebalo najljepše mjesto koje je mogao naći da bi prikazao
'Shangri - La', izgubljeni tibetanski grad. U odabiru grada za svoj izgublje­
ni raj, Capra je slijedio tragove drugih koji su vjerovali da je dolina Ojai bila
sveto mjesto. Narod Chumasha, koji je zauzeo velike dijelove južne Kalifor-
nije prije dolaska bijelog čovjeka, smatrao je dolinu Ojai svetom. Zvali su je
'Dolina Mjeseca'. Vjerovali su da su to 'vrata koja vode u zemlju duhova'.
Kako vrijeme prolazi, Ojai se sve više povezuje sa spiritizmom.
Jedan od najfascinantnijih filozofa 20. stoljeća bio je blisko povezan s
tim gradom. Rođenje u Indiji, u svibnju 1895. godine. Kad mu je bilo 11
godina, 'otkrila' ga je voditeljica Teozofskog društva Annie Besant. Pove­
la je dječaka u Englesku i ondje mu osigurala potrebnu naobrazbu. Bio je
to Jisshu Krishnamurti. On je postao predstavnik radikalne škole slobodne
misli, koja je zastupala uklanjanje svake organizirane religije. Njegov je
moto postala rečenica: 'Istina je zemlja koja nema staze'.
Godine 1922. Krishnamurti je posjetio Ojai, zaljubio se u tu prekrasnu
dolinu i ondje ostao do kraja života. U intervjuu koji su objavile mjesne
novine Ojai Valley News, Krishnamurti je rekao: 'Ovdje čovjek ima osje­
ćaj da se nalazi na svetome mjestu. I u indijskoj, grčkoj i drugim civiliza­
cijama, kada se pronašlo neko prekrasno mjesto, ondje se sagradio hram.'
Iako ovdje nema megalitskih građevina. Ojai se pridružuje odabranom
broju mjesta na svijetu koja su povezana podjelama Zemljinih dimenzija
prema zlatnom rezu (vidi tabelu).

Zemaljopisna širina prema Zlatnom rezu danas, u vrijeme dok je

pol bio u Hudsonovu zaljevu i na Yukonu
* = Prvi meridijan u Gizi
** = GradAtlantide (vidipoglavlje 10)

Pol u Hudso-
fi zemlj. širina Danas novom zaljevu Pol na Yukonu
10 fi Lubaantum* Baalbek* Yonaguni
(16:11S) (16:17S) (16:09S) (16:17S)
Tiahuanaco* Paracas Lixus
(16:38S) (16:09S) (16:05S)
Raiatea* Cuzco (ostali -
(16:50 J) vidi poglavlje 2)
(16:07S)
Od pola do pola Wabar Tektite Catal Huyak Nanking
(21:15S) (21:30S) (21:26S) (21:14S)
Chichen Chavin de Rennes-le-
Itza* Huantar* Chateau
(20:40) (21:26S) (21:01S)
Od pola do Xi'anske Kanarsko Rosslyn
ekvatora piramide otočje* (34:23J)
(34:23S) (34:22S) (34:45J)
Ehdin* Loanhead
(34:19S) (34:21S)
Baalbek* Kilwinning*
(34:00S) (34:3 IS)
Ise Tikal
(34:29S) (34:3 IS)
Ojai* Nikko
(34:27S) (34:03S)
Od ekvatora Kilwinning* North Bimini*
do pola (55:40S) (55:41)
(55:37S)
Rosslyn
(55:52S)
Ojai* Atlantida**
(55:16N) (55:15J)

Izgubljena sveta mjesta koja su istodobno povezana s

prvim meridijanom u Gizi, sadašnji i prijašnji položaj
zemljine kore / omotača
* EZR = ekvatorijalni Zlatni rez ili 55:37S
**10fi = 10 fi ili 16:11 S
Druga Pol u Hud- Ostala mjesta
mjesta sonovom dok je pol bio u
Greenwich GPM danas zaljevu Hudson, zaljevu

16:11S/58:52W 90Z Tiahuanaco 12S Babilon/Kish

(Brazil/Bolivia, je- (100Z) Pjongjang
dan od Fawcettovih
atlantidskih gradova)
34:27S/119:15N 150Z Ise, Xi'an, EGS* Sjeverni
(Ojai, Kalifornija) Baalbek, Bimini
Ehdin (51)
45S/91:08I 601 Lhasa 15S Giza
(Mongolija/Kina) (601) Nazca
Jerihon/
Jeruzalem
20S/46:08I 151 Ur(15I) ekvator Uskršnji otok
(Saudijska Arabija) Mohenjo-Daro
Lhasa, Aguni
15S/01:08I (30Z) Canterbury 10 fi** Baalbek
(Pustinja Sahara) (30Z) Cuzco
Ollantaytambo
Paracas
Sidon
Niniva
Machu Picchu
Ehdin
 DODATAK 6

Gubitak vremena i izgubljeni

prostor: Kako je određivanje
starosti ledene jezgre pošlo
krivim smjerom
RAND FLEM-ATH

Zamislite da ste se upravo vratili iz posjeta Disneyjevom svijetu na Flo­

ridi, gdje ste kupili listić državne lutrije. Iz uprave vas nazovu i kažu da
ste dobili 3 000 000 $. Vaš se život u trenu mijenja. Ali, ima jedan problem.
Kada dođete podignuti novac, službenici u Državnoj lutriji kažu da je
stvarna suma 400 000 $. U redu, to je razočaranje, ali ne možete biti baš
previše tužni. Na kraju vam stiže ček na iznos od 122 000 $. Kakva će biti
vaša reakcija? Zar ne biste to istražili?
Ovu sam kratku priču ispričao iz ozbiljnog razloga. U nekoliko protek­
lih godina 'stručnjaci' koji su proučavali ledenu jezgru izjavili su da je le­
dena ploča na Malom Antarktiku stara najmanje 3 000 000 ili 400 000 ili
122 000 godina i zato je teorija o pomicanju Zemljine kore bila krivotvo­
rena. Prije 12 000 godina ljudi nikako ne bi mogli živjeti na Malom An­
tarktiku. Ali, koji je podatak točan? Ovdje je stvarno nešto pogrešno.
Da bismo otkrili što, moramo početi s temeljnim logičkim instrumen­
tom koji je otkrio grčki filozof Pitagora (oko 600. god. pr. Kr.). Njega se
općenito smatra prvim Europljaninom koji je tvrdio da je Zemlja okrugla
i da se može podijeliti na klimatske zone (polarnu, umjerenu i ekvatorijal­
nu). Uveo je i pojam 'antipoda', to jest tvrdnju da ljudi žive na suprotnoj
strani Zemlje. Grčka riječ za stopu je 'pode' i zato je Pitagora nazvao južni
dio Zemljine polutke 'antipodi', jer su stope ljudi koji ondje žive pokazi-
 vale smjer suprotan sjevernoj polutki. 'Antipode' znači 'obrnute stope'.
Taj pojam antipoda je potpuno logično sredstvo za pouzdanu procjenu sta­
rosti leda.
Geolozi se gotovo nikad ne umore ponavljajući rečenicu koju je prvi
izgovorio James Hutton: 'Sadašnjost je ključ za prošlost'. Ona ostaje te­
meljno polazište u geologiji. Ako želimo proniknuti u prošlost, prvo mo­
ramo razumjeti sadašnjost. To je dobar savjet, i pod uvjetom da se sjetimo
kako razdoblja promjene mogu varirati bez nasilnih fizikalnih zakona, to
je prijedlog koji trebamo ozbiljno shvatiti. Danas ne nalazimo ledeni po­
krov akumuliran u umjerenim zonama (osim u planinskim lancima), niti
u polarnim zonama nema životinja koje su se prilagodile umjerenoj klimi.
Umjesto toga nalazimo led akumuliran na polovima i samo malo prilago­
đenih životinja koje žive u polarnim zonama.
Pogledamo li Mali Antarktik kroz prizmu određivanja starosti ledene
jezgre, dobivamo nekoliko 'činjenica', ali kada te rezultate usporedimo s
dokazima o antipodima na Malom Antarktiku i drugdje, javljaju se druge,
kontradiktorne činjenice. Ono što nalazimo metodom procjene starosti le­
dene jezgre jest daje Mali Antarktik prekriven ledom barem 122 000 god­
ina, ako ne i više. Ali, kada pozornost usmjerimo na suprotne strane Ze-
mljine kugle i pogledamo Sibir, Beringiju i Aljasku, ne nalazimo ekviva­
lentni ledeni pokrov. Umjesto toga otkrivamo dokaz o mnoštvu golemih
sisavaca kao što su konji, bizoni i nosorozi, koji su se penjali do travnatih
područja. Kako može jedan dio Zemljine kugle biti pod ledom barem
122 000 godina dok na suprotnom polu nema ni leda ni velikih sisavaca?
(Prije 14 godina procijenjeno je metodom radioaktivnog ugljika da je nji­
hova starost između 11 000 i 70 000 godina.) To se ne računa. Ili je dokaz
sa sjevera pogrešan ili je pogrešan dokaz s juga.
Ono što stručnjaci za procjenu starosti ledene jezgre predlažu, nešto je
s čime nemamo iskustva u sadašnjosti: oni tvrde da je nekad jedna strana
zemaljske kugle bila pod ledom, dok je istodobno, na suprotnoj strani
(polu) zemaljske kugle velik broj sisavaca lutao pašnjacima na kojima nije
bilo leda. Gdje danas na Zemlji možemo naći takvu kombinaciju? Nigdje.
Ako su Sibir/Beringija/Aljaska pokazatelji velike različitosti u metodama
procjene starosti ledene jezgre, i sve one pokazuju da je to područje bilo
mnogo toplije 9 600. god. pr.Kr., tada možemo s pravom pretpostaviti da
je to bio slučaj i s Malim Antarktikom. To je jednostavna logika koja je
stara koliko i Pitagora.
Ali, pravi problem koji imam s onima koji se pozivaju na procjenu
ledene jezgre kao konačne starosti ledenog pokrivača Malog Antarktika
jest, da ti isti ljudi nemaju ništa za reći o tome kako je led uopće dospio
ondje. Oni misle o ledenim dobima samo s pozicije vremenskih i temper­
aturnih promjena, pa su zanemarili jednostavne činjenice - gdje se formi­
rao led i gdje je on danas. Kakvo objašnjenje nude za činjenicu da su Sre­
dišnji Grenland i Veliki Antarktik, koji zajedno imaju više od 90% svjetske
površine leda, smješteni u polarnim pustinjama?
Zahtjev da se riješi ta tajna ledenih doba jedan je od problema koji tra­
ju dugo i koje znanost nije riješila. Geologija je bila draga znanstvenici­
ma u 19. stoljeću, kada su velikani poput Jamesa Huttona i Charlesa
Lyella zbacili veo s povijest Zemlje da bi otkrili vremenske mjere, koje su
pokolebale mišljenje javnosti i zaprepastile predstavnike Crkve. Izaziva­
jući slijepu vjeru koju Crkva ima u priču o potopu i produžujući vremen­
ske mjere, koje su iznad postojećih ograničenja da je svijet nastao vjero­
jatno 4004. god. pr. Kr., neupućeni geolozi stvorili su dramatičan i trajan
utjecaj na ljudsku svijest.
Tijekom tog vremena nije bilo izazova kao što je bila geologija. Ona je
bila preteča znanosti. Na njezinim temeljima stvorili su pristaše Charlesa
Darwina njegovu radikalnu teoriju evolucije. Bili su to opojni dani geolo­
gije, ali današnja znanost koja je nekoć osporavala prošlost sa svojim
neprekidnim opažanjem i nemilosrdnom logikom, izgubila je svoj put.
Kada je Louis Agassiz prvi stavio na raspravu ideju da je svijet jednom
proživio ledeno doba, Geološko društvo ga je ismijalo. Danas nema sum­
nje da su ledeni pokrivači prekrivali velike dijelove Europe i više od po­
lovicu Sjeverne Amerike. Ali, usprkos činjenici da se ta teorija sada udo­
maćila u sveučilišnim dvoranama, a profesori geologije svakodnevno pre­
nose to znanje studentima, stvarni uzrok ledenih doba još uvijek je ostao
nerješiva tajna.
Svake nas se godine uvjerava da se to prilično nezgodno stanje mora
ispraviti i da će geologija biti oslobođena najstarijeg problema koji ju mu­
či, ali nitko do sada nije mogao objaviti sve važne činjenice. Kada prob­
lem kao što je ovaj i dalje postoji, on često traži potpuno nov pristup koji
bi potaknuo promjenu. Vjerujemo da problem ledenih doba i dalje ostaje
trn u oku za geologe, jer je pogrešno shvaćen još u vremenu kada ga je Ly-
ell preuzeo od Agassiza i pretvorio u uniformističku teoriju.
Uniformizam je istraživačka tradicija u geologiji koja i dalje utječe na
nju usprkos činjenici da su njezine logične nedosljednosti bile otkrivene
1965. godine. Te je godine, Stephen Jay Gould napisao jednu od svojih
već prije objavljivanih rasprava pod nazivom 'Je li uniformizam nužan?'
 Gould se služio logikom u pristupu tom problemu, i bio je u stanju poka­
zati da ta ideja sadrži dvije ideje koje se prikazuju kao jedna.
Rani uniformisti, Hutton i Lyell, uvjeravali su da se znanost ne smije
oslanjati na pretpostavku da se promjene na Zemlji mogu objasniti djelo­
vanjem nadnaravnih sila. Iznijeli su vrlo značajno načelo koje je postalo
jedan od najvažnijih temelja suvremene znanosti: ideju da su fizikalni za­
koni nepromjenjivi. To znači da su zakoni gravitacijske dinamičnosti fizi­
ke stalni u svemiru i ne mijenjaju se s vremenom ni prostorom. Načelo ne­
promjenjivosti postalo je jedan od stupova, ne samo za geologiju, nego i
za znanost općenito. To je vjerovanje da se fizikalni zakoni ne mijenjaju
ni s vremenom ni s prostorom, a to se većini znanstvenika čini veoma ra­
zumnim. Mi također podupiremo tu zamisao, ali problem nastaje kad se u
jednadžbu uvedu druge ideje uniformista.
To je stajalište postupne promjene. To je teorija o Zemlji, a ne opće na­
čelo znanosti, no uniformisti često nisu poštovali tu razliku. Za njih su svi
koji su se suprostavili ideji o postupnom mijenjanju morali isto tako mije­
njati i predodžbu o nepromjenjivosti fizikalnih zakona. Odvojivši geološ­
ku teoriju postupnosti od znanstvenog načela nepromjenjivosti, Gould je
pokazao da je uniformizam bio loše shvaćen izvana. Njegov se argument
može sažeti u rečenicu: 'Nepromjenjivost je ispravna, dok je postupnost
pogrešna'.
Moramo se vratiti natrag u 1837. godinu kada je Agassiz prvi put iznio
svoju teoriju o ledenim dobima, kako bismo vidjeli na koji je način njego­
va ideja bila pretvorena u uniformističku teoriju, što je ostala do danas. Ovaj
nam povijesni pregled može pomoći da vidimo kako je procjena starosti
ledene jezgre u osnovi pogrešna.
Gledano s fizičke razine, Agassiz je smatrao ledena doba kao događa­
je koji su iznenada zadesili Zemlju:
Iznenadni jak vjetar koji je trajao cijelu vječnost, obrušio se na zemalj­
sku kuglu, proširio se na sve zemlje gdje su tropske životinje imale svoj
dom, i tako ih zatrpao golemom količinom snijega i leda, pa njihova tijela
nisu mogla istrunuti, što se inače prirodno događa nakon smrti.

Agassiz je vjerovao da su ledena doba s vjetrom provalila sa Sjevernog i

Južnog pola i opustošila cijeli svijet. Tu nastaje neugodan problem. Ako
se temperatura svugdje na Zemlji iznenada snizila, kako su tropske živo­
tinje preživjele do danas? Agassiz nije mogao logički odgovoriti na to pi­
tanje, pa je učinio kobnu pogrešku. Prihvatio je ideju o 'posebnom stva­
ranju', a radi se o tome da je nakon svake katastrofe ledenog doba Bog
intervenirao u procesu evolucije, tako da je ponovno naselio Zemlju no­
vim tropskim životinjama. Prihvaćanjem ideje o 'posebnom stvaranju'
Agassiz je narušio cijenjeno načelo nepromjenjivosti.
Znanost ga jednostavno nije prihvaćala.
I bila je upravu.
Kako je vrijeme prolazilo, Agassizova teorija o iznenadnoj pojavi le­
denih doba, nakon čega su nastala 'posebna stvorenja', bila je zamijenjena
Lyellovom teorijom o pojavi polaganih postupnih ledenih doba, što je
zanemarivalo problem tropskih životinja. To se dokazalo kao bolja taktika,
i kao rezultat toga Agassizova katastrofalna teorija bila je pretvorena u
uniformitarističku geologiju.
Problem tropskih životinja i dalje je prisutan, a postoji i jednako tako
neugodan problem isparavanja. Da bi postojao snijeg, najprije treba biti
vlage u zraku, a ona ovisi o isparavanju u tropima. Ako svuda na Zemlji
temperatura pada s dolaskom ledenog doba, tada bi i tropi trebali biti hla­
dniji, a to znači da postoji manje isparavanje, što na kraju rezultira ma­
njom količinom snježnih oborina. Stvaranje ledenog pokrivača zahtijeva
obilno isparavanje u tropima. Ono što nam uistinu treba jest teorija, koja
može tvrditi da postoji isparavanje u tropima istodobno kad se snijeg aku­
mulira kao ledeni pokrov. Premještanje Zemljine kore može objasniti te
probleme, i to tako da se zamijeni jednostavna pretpostavka o stabilnoj ze­
mljopisnoj širini s pretpostavkom da zemljopisna širina varira. Tretirajući
klimatske zone (polarnu, umjerenu i tropsku) kao konstante, a Zemljinu
koru/omotač kao varijablu, riješen je sav problem oko preživljavanja trop­
skih životinja i ispravanja u tropima tijekom tzv. ledenih doba.
Zašto onda tropske životinje nisu nestale? I kako se uopće stvarao sni­
jeg ako su tropi bili hladniji? To su dva jednostavna pitanja na koja nika­
da nećemo moći točno odgovoriti teorijom da su ledena doba rezultat sve­
općeg pada temperature na Zemlji.
Nerješiv problem je temeljna jedinica znanosti, pa ipak geologija i da­
lje nastavlja zanemarivati ta dva problema. U prošlih nekoliko desetaka
godina znanstvenici se uzastopce oslanjaju na procjenu nastanka ledene
jezgre, smatrajući to sredstvom propisanim za određivanje temperaturnih
promjena, za koje uporno tvrde da su vjerojatno prouzročile pojavu lede­
nih doba. No, njihova je logika u osnovi pogrešna.
Kada se govori o ledenim dobima, ne misli se samo na vrijeme i tempe­
raturu.
U pitanju je i prostor. Uistinu je prilično šokantno primijetiti da se u
svim raspravama o dobu ledenih površina i temperatura u prošlosti, ništa
 72 S Novosibirski otoci
Sjeverni pol

- 72S
najdeblji led
na Grenlandu
3,2 km

najdeblji led na
Anarktiku 4,8 km

Južni pol Mali Antarktik

Najdeblji led na Antarktiku nalazi se na suprotnoj strani najdebljem ledu na

Grenlandu. Polarna točka gdje se nalazi najdeblji led na Grenlandu su Novi
sibirski otoci, gdje su utočište našle mnoge životinje koje su se prilagodile tem­
peraturi. Antipodna točka Novim sibirskim otocima je Mali Antarktik.
Pretpostavlja se daje prije 12 000 godina on imao umjerenu klimu.

nije reklo o tome gdje su nastajale ledene površine. Kao da to pitanje nema
nikakve veze s problemom. To je apsurd. Znanstvenici, doktori filozofije
paradiraju zemaljskom kuglom, održavaju konferenciju za konferencijom,
dokazujući postojanje ledene jezgre. Ali, svi oni zanemaruju jednostavnu
činjenicu da su Središnji Grenland i istočni dio Antarktika, gdje se nalazi
više od 90% leda, ledene pustinje. Jednostavno, ondje gdje je led, nema
snijega! To jednostavno ne može biti!
Neki povezuju određivanje starosti ledene jezgre s godovima u deblu,
koji se mogu prebrojiti da bi se došlo do podataka o prošlosti. Postoje
sličnosti, ali i značajne razlike. Kako je svaki novi sloj leda položen na pre­
thodni, on dodaje svoju težinu slojevima ispod njega. No, to se ne događa
s godovima drveta koji odgovaraju svjetlu. Ledena jezgra je posljedica
snijega koji pada. Svjetlost je vrlo redovita pojava, koja nije nepredvidiva
kao snijeg. Težina svakoga novog sloja leda pritišće slojeve ispod sebe pa se
 dokazi iskrivljuju i uništavaju. Led na dnu ledenog pokrivača je zgnječen
i istisnut, pa gotovo nestaje.
Najdeblji ledeni pokrivač na Grenlandu nalazi se na koordinatama 72S
/38Z i dubok je gotovo 3,2 km. Polazna točka Grenlandskog najdebljeg
ledenog pokrivača je 72S/142I. Najbliže kopneno područje su Novi sibir­
ski otoci (75S/140I). Ako prihvatimo činjenicu da je ledena jezgra s Gren­
landa pravi pokazatelj opće temperature, tada bi Novosibirski otoci trebali
biti pod ledom, i nikad ne bi mogli hraniti velik broj sisavaca kao što su
mamuti, lavovi, nosorozi, bizoni i konji.
Nema logičnog razloga zbog kojega bismo dali prednost starosti lede­
ne jezgre iz Grenlanda, a ne fizičkim ostacima izumrlih mamuta s Novo-
sibirskih otoka, kao kriterij kojim bismo procijenili temperaturu tijekom
kasnog pleistocena. Ali, to je točno ono što rade stručnjaci za ledenu srž.
Oni pretpostavljaju da se zemljopisna širina može mijenjati samo vrlo po­
stupno. Iznenadne promjene, kao što su one koje predstavljaju pomicanje
Zemljine kore, izvan su njihova vidokruga razmatranja. Kažu da sve mora
biti povezano s onim što su našli na Grenlandu. Ruski znanstvenici, među­
tim, vidjeli su ostatke konja, bizona i drugih životinja u Sibiru, i ne mogu
prihvatiti da metodologija američkih znanstvenika ima smisla.
I nema.
Ono što pobornici određivanja starosti ledene jezgre rade, jest posebno
procjena na osnovi dostupnih podataka prikupljenih na Grenlandu i Veli­
kom Antarktiku u odnosu na ostali dio svijeta. Zamijenili su istraživanje s
takvim procjenjivanjem, i jednostavno pretpostavljaju ono što su obvezni
logički dokazati.
 DODATAK 7

Mehanika pomicanja
zemljinog omotača
RAND FLEM-ATH

Znanstveni časopis Nature (Priroda) objavio je naslovnu priču 18. srpnja

1996. godine pod nazivom Rotation of the inner core (Rotacija unutarnje
jezgre). Iako se jedva može nazvati bestselerom, taj izvještaj ipak može
objasniti najzamršeniji problem u teoriji pomicanja Zemljine kore.
Prvi put sam bio svjestan tog problema tek kad smo Rose i ja imali ja­
vno predstavljanje naše knjige When the Sky Fell. Prihvatili smo poziv da
održimo predavanje u mjesnoj knjižari u gradiću Ladsmith, u Britanskoj
Kolumbiji, gdje živimo. Nakon predavanja i prikazivanja slajdova odgo­
varali smo na pitanja i poslije toga pričali s onima koji su ostali. Jedan me
čovjek upitao: 'Kako biste vašom teorijom objasnili vruće mjesto ispod
Havaja?'
Nakon što sam odgovorio doslovce na tisuće pitanja o teoriji, ovo je bi­
lo prvo pitanje koje me zbunilo. Rekao sam: "Što pod time mislite?'
'Pa', odgovorio je, 'imam dojam da su Havajski otoci nastali od vrućeg
mjesta koje se nalazi ispod Zemljine kore. Kako se kora postupno pomi­
cala nad vrućim tlom, magma je gurala koru prema gore, stvarajući otoke.
Kako je za to trebalo milijune godina, vaša ideja da se Zemljina kora kao
cjelovita površina pomicala, čini se kontradiktornom'. Morao sam prizna­
ti da je to zvučalo razumno, i rekao sam da bih to trebao detaljno istražiti
jer je njegovo pitanje ciljalo u bit teorije. Činilo se da je strelica koja je bi­
la odapeta pogodila cilj.
Uistinu sam pomno istraživao problem, ali sve do 1996. godine, kad je
objavljen članak u časopisu Nature, mislio sam da možda imam odgovor
na to prilično škakljivo pitanje. Godine 1997. Artur Logtenberg iz Eind-
hovena, u Nizozemskoj, upitao je preko naše web-stranice za moje ideje
u članku koji je govorio da kruta, željezna Zemljina jezgra rotira '100 000
puta brže od relativno najbržeg pokretanja tektonske ploče litosfere'. To
znači da unutarnja jezgra ima vlastitu vrtnju i os koja ima različitu vrtnju
i os od ostatka planeta. Činilo mi se da je sve 'iznad' unutarnje jezgre osje­
tljivo na pomicanje koje se na nju odnosi. Tu sam pretpostavku nazvao
pomicanjem Zemljinog omotača, jer je omotač najdeblji dio Zemlje iznad
unutarnje jezgre.
Ova predodžba dublje razine pomicanja nudi rješenje za problem vru­
ćega mjesta. Ako su pomaci bili mnogo dublji, tada nije bilo važno je li
postojalo 'vruće mjesto' ispod Havaja, jer bi se ono pomicalo zajedno s
ostatkom Zemljine mase, koja se pomaknula nad unutarnjom jezgrom.
Ljeti 1997. godine ponovno se pojavilo pitanje havajskog 'vrućeg mje­
sta'. Rick Monteverde iz Honolulua pitao je: 'Zar je moguće da se cijela
zemaljska kugla jednostavno pomaknula, i unutarnji Zemljin sloj i vanjska
kora?' Odgovorio sam: 'Havajski otočni lanac nastao je iz 'vrućega mjes­
ta' ispod površine Zemljine kore. To je još jedan ozbiljniji problem za teo­
riju o pomicanju Zemljine kore, jer bi pokretanje kore trebalo rezultirati
pojavom vrućega mjesta negdje drugdje ispod Zemljine kore. Zbog tog
problema, smatrao sam da pokretanje cijelog Zemljinog omotača može
biti rješenje. Pokretanje Zemljinog omotača (ono što je Hapgood mislio
kada mi je pisao svoje posljednje pismo u listopadu 1982. godine, tek ne­
koliko tjedana prije nego je poginuo u automobilskoj nesreći) jest objaš­
njenje koje više zadovoljava brzu promjenu, a istodobno se može računati
i kao pomicanje havajskog 'vrućega mjesta' (ono se jednostvno pomaknu­
lo zajedno sa Zemlj inim omotačem).'
Ali, još uvijek je postojao problem; nije se znalo koje su to sile mogle
prouzročiti pomicanje Zemljinog omotača. U kolovozu 1997. godine, Ro­
bert K. Morgan iz San Diega pitao je: 'Kakve bi se to sile mogle združiti
da slome Zemljinu koru i oslobode nagib Zemljinog omotača?' Odgovorio
sam: 'U knjizi When the Sky Fell (Poglavlje 4. Kada se nebo srušilo) istra­
žili smo Hapgoodovo prihvaćanje ideje da je jedina moguća sila težina
ledenih kapa koje su nagnute u odnosu na Zemljinu os. Iznijeli smo i dvije
astronomske činjenice kao dodatne sile koje su mogle pridonijeti pomi­
canju 9 600 godina pr. Kr. Zemljina je orbita bila više elipsasta nego što
je to danas, pa bi tako gravitacijski utjecaj Sunca vukao jačom silom go­
leme (antipodske) ledene površine. Ali možda je najvažnije da je kut Ze­
mljinog nagiba bio u svojoj najvećoj vrijednosti od 24.4 stupnja (on ide
ciklusom od 41 000 godina koji se kreće od 22,8 stupnjeva do 24.4 stup-
nja - danas je nagib oko 23.5 stupnja i još se uvijek naginje - drugim ri­
ječima nagib postaje bezopasniji.) Znači da je cjelokupna Zemljina masa
bila nagnuta za više stupnjeva. To bi trebalo dati zamah centrifugalnom
udarcu antipodskih ledenih površina.

Rješenje iz svemira

Ostatak 1997. godine, dok sam pokušavao riješiti preciznu kartu Atlanti-
de, morao sam privremeno odustati od odgovora na pitanje koji je uzrok
pomicanja Zemljinog omotača. U proljeće 1998. godine primio sam pismo
Donalda Tima Seitza starijeg, koji je napisao znanstvenu raspravu za
Royal Astronomical Society iz Kanade, pod nazivom 'A Probable Cause
of Crustal Shifts of the Earth: A Comet approaching the centre of mass of
the Earth-Moon Gravitatrional System' (Mogući uzrok pomicanja Zemlji-
ne kore: Komet se približava središnjoj masi gravitacijskog sustava Zemlje
i Mjeseca), Raspravu je objavio Regulus, časopis toga društva, u travnju
1998. godine.
Donald je uputio na rješenje, i iako sam sada uvjeren da je to prije bilo
pomicanje Zemljinog omotača nego pomicanje Zemljine kore, njegova je
teorija djelovala savršeno. Tvrdio je kako često zaboravljamo da je naš Mje­
sec poprilično velik i ima svoj gravitacijski utjecaj. Ako je komet ili as­
teroid i bilo koji drugi izvanzemaljski objekt u koliziji s putanjom Zemlje,
tada se sila tog objekta ne mora usmjeriti na središte Zemlje, kao što bi­
smo to normalno pomislili. Položaj Mjeseca u točki sudara sa Zemljom,
vrlo je važan čimbenik jer će Mjesečevo gravitacijsko polje preusmjeriti
glavni udarac od točke udara na omotač više nego na unutarnju jezgru pla­
neta.
Razmotrimo tri slučaja. Ako se Mjesec nalazi izravno iza Zemlje u tre­
nutku kada komet udari, tada će sila kometa biti usmjerena ravno preko
Zemlje u središte unutarnje jezgre. Zapravo, u tom slučaju Mjesec nije va­
žan.
Ako se Mjesec nalazi između Zemlje i kometa, tada će Mjesec primiti
udarac, spašavajući tako Zemlju.
No, zamislimo sada kako se komet približava, a Mjesec je na jednoj
strani Zemlje. U takvim uvjetima, sila kometa usmjerena je prema vanj­
skom omotaču, koji je središte gravitacije zemljino-mjesečeva gravitacij­
skog sustava. To bi moglo vrlo snažno poremetiti cijeli omotač. Teoriji
 Donalda Seitza čini se da nedostaje djelić slagalice da se dobije odgovor
na pitanje što je prouzročilo pomicanje.
Ima mnogo sila koje bi mogle biti uzrok pomicanju Zemljinog omo­
tača. Antipodska težina asimetričnih ledenih kapa samo je jedan od čim­
benika. Drugi je oblik Zemljine orbite, jer dovodi planet bliže najvećoj
gravitacijskoj sili u našem prostoru, to jest Suncu. Udarac o Zemlju je još
jedan čimbenik koji je kao i ledene površine i oblik orbite potpuno pred­
vidiva pojava.
Svi ti čimbenici navedeni su u knjizi When the Sky Fell, ali oni samo
postavljaju mjesto za potencijalno pomicanje, koje nakon svega, mora biti
pomicanje Zemljinog omotača. Ove astronomske pretpostavke nisu do­
voljne same po sebi kada se uzmu u obzir sve činjenice. No, kada saz­
namo da unutarnja jezgra ima vlastitu rotaciju i os, tada nam je mogućnost
rješavanja problema 'vrućega mjesta' nadohvat ruke. Nesklad između
unutarnje jezgre i ostatka planetarne mase, dopušta nam da pretpostavimo
pomicanje Zemljinog omotača, i tvrdnju Donalda Seitza da Zemlja i Mje­
sec tvore vrstu 'gravitacijskog spremišta'. Čini se da je to posljednji dio
koji nedostaje u slagalici. Ipak, ostaje tajna odakle su komet ili kometi do­
šli, gdje su udarili o Zemlju, koliko su bili veliki i hoće li slijediti drugi
kometi u budućnosti.

Alternativna rješenja sa Zemlje

Drugi mogući uzrok pomicanja Zemljinog omotača mogao bi biti nesklad

koji se povećava između osi unutarnje jezgre i osi ostalog dijela planeta.
Danas postoji 10 stupnjeva razlike između to dvoje, i moguće je da je 9 600
godina pr. Kr., kad je cijela Zemljina os bila nagnuta pod svojim maksi­
malnim kutom od 24.4 stupnja, razlika između nje i osi unutarnje jezgre
bila opasno izražena. Na Zemljinu os utječu Sunce, Mjesec i druge plane­
te u redovitom ciklusu od 41 000 godina. Vrhunac toga kruga bila je 9 600.
god. pr. Kr., kada se cijela os planeta počela naginjati nakon što se sve jače
naginjala već tisućama godina.
Klasično djelo o toj temi bilo je objavljeno u časopisu Science 1976.
godine: 'Variations in the Earth s Orbit, Pacemaker of the Ice Ages (Vari­
jacije u Zemljinoj orbiti, Pokretač ledenih doba) J. D. Haysa, J. Imbrie i
N. J. Schackletona . Autori su pokazali da se geološki/klimatski obrasci
podudaraju s razdobljima kad je Zemljin nagib dosegnuo svoj maksimum
od 24.4 stupnja. Posljednji put se to dogodilo 9 600 godina pr. Kr., upra-
 vo u vrijeme u koje je Platonova 'legenda' o Atlantidi smjestila potop.
Kada Platonovu teoriju kombiniramo s nedavnim otkrićima vezanima za
unutarnju jezgru koja ima svoju os, imamo još jednostavniju ideju nego
što je teorija o udarcu iz svemira.
Nakon što je dosegnula svoj najveći kut nagiba od 24.4 stupnja, na ne­
ki način os se vratila u prvobitan položaj. Unutarnja jezgra je vrlo gusta,
pa tako ima i više mase od ostatka planeta. Možda kad se ostala masa
planeta počinje okretati prema osi unutarnje jezgre, ona stvara neodoljivu
privlačnost i Zemljin se omotač naglo premješta. Os unutarnje jezgre i os
ostatka Zemljine mase ponovno se naglo i katastrofalno združuju. To, ne­
ma sumnje, počinje polagano, ali će stvoriti zamah koji će na kraju rezul­
tirati brzim pomicanjem. Bilo bi mnogo znakova upozorenja koje bi znan­
stveno napredna civilizacija mogla opaziti i saznati.
Argumenti u korist 'zemaljske' sile u usporedbi s izvanzemaljskom su
znatni.
Teorija o udaru 'iz svemira' i pomicanju Zemljinog omotača nepotreb­
no je složena. Mnogo se činjenica mora posložiti da čovjek ne posumnja
kako ideja prisiljava na stalnu provjeru i isključivanje. Koliko mora biti
velik komet ili asteroid da bi pomaknuo Zemljin omotač? Zašto bi se ti iz­
vanzemaljski objekti redovito sudarali sa Zemljom? Gdje se nalazi Mjesec
u odnosu prema dolazećem objektu? I još važnije, teorija sudara o pomi­
canju doista ne pristaje uz otkrića da se Zemljine geološke i klimatske vul­
kanske uzvisine podudaraju s nagibom Zemljine osi.
Mislim kako bi se Charles Hapgood složio da je zemaljski model bolja
teorija. Ona objašnjava pomicanje ledenih površina i slaže se s vremen­
skim razdobljima koje su odredili Hays, Imbrie i Schackleton. Čini se da
je Hapgood to imao na umu kad mi je pisao: 'Nedavno sam zaključio da
'učinak zatezanja' djeluje kad kruta jezgra pokrene dublje slojeve, koji bi
se nastavili pokretati još dugo nakon što se pomicanje kore zaustavi, uzro­
kujući dugotrajnu turbulenciju na površini. To pokazuje da je Hapgood
stalno bio pod utjecajem svoje teorije i da ju je modificirao prema novom
dokazu. Činjenicu da unutarnja jezgra ima vlastitu os i da rotira brže od
ostatka Zemljine mase, zasigurno bi uključio u svoju teoriju.
Zato sam zaključio da je sila koja je potaknula pomicanje Zemljinog
omotača, povezana s dinamikama unutarnje jezgre planeta, zajedno s pos­
tupnim oscilacijama kruga Zemljinog nagiba. Obje činjenice mogu se po­
tencijalno ponovno združiti kad se nagib vanjske Zemljine površine vrati
svom postupnom rastajanju od unutarnje jezgre, i rezultira u katastrofal­
nom ponovnom sjedinjenju kad su obje osi zajedno. Os unutarnje jezgre i
ostatka planetarne mase privremeno se ponovno sjedinjuju, a mogu čak
sudjelovati u regeneraciji Zemljinog magnetskog polja. U toj točki, utje­
caj Sunca, Mjeseca i ostalih planeta u našem Sunčevom sustavu ponovno
počinje postupno odvajati os Zemljinog omotača od osi unutarnje jezgre,
i cijeli se ciklus ponavlja. Ako je ta teorija točna, možemo biti sigurni da
imamo još tisuće godina (oko 29 400) prije nego se dogodi još jedno po­
micanje Zemljinog omotača.
 O autorima

Rand Flem-Ath, zajedno sa svojom suprugom, suautor je knjige

pod naslovom When the Sky Fell: In Search of Atlantis (Kad se nebo
srušilo: u potrazi za Atlantidom). Ta je knjiga doživjela prijevod na
17 jezika te je unaprijedila Hapgoodovu teoriju o pomicanju Ze-
mljine kore i predstavlja nov dokaz o postojanju davno izgubljene
napredne civilizacije koja je nestala tijekom 'Ledenog doba'. Rand
je diplomirao sociologiju i antropologiju na Sveučilištu Simon Fro-
ser te stekao akademski stupanj za bibliotekarstvo u sveučilištu bri­
tanske Columbije. Živi u Ladysmithu, Britanska Columbija, u Ka­
nadi.
Colin Wilson rođenje 1931. godine u Leicesteru. Bio je sin fizič­
kog radnika u trgovini cipela. S 11 godina dobiva stipendiju za sre­
dnju školu, veoma se zanima za znanost te piše svoju prvu knjigu u
13. godini. Knjiga nosi naslov A Manual of General Science (Priruč­
nik opće znanosti). Nakon odsluženja civilnog vojnog roka, RAF,
boravi kao skitnica u Parizu, a kao romanopisac u Londonu. Dolazi
na ideju da napiše kritičku knjigu o ljudima koji se osjećaju intelek­
tualno otuđeni od društva. Knjiga pod naslovom The Outsider (Sa­
mac) postigla je 1956. godine golem uspjeh u Ujedinjenom Kraljev­
stvu ali i u Americi, pokrenuvši javnost koja je većinom bila nepri­
jateljski raspoložena. Njegove knjige i dalje se prevode na mnoge
jezike, a on sam kao putujući profesor obilazi Ženski koledž u Vir-
giniji i dva američka sveučilišta. Colin Wilson sebe smatra prven­
stveno filozofom, koji se bavi dubljim značenjem ljudskog posto­
janja. Sa suprugom Joy živi u Cornwallu.