104.

Kazališna sezona I Noël Coward VEDRI DUH I 1
104. Kazališna sezona 2010./2011.
2 I Noël Coward VEDRI DUH I 104. Kazališna sezona
INTERPRETI I ULOGE
Aleksandar Bogdanović
CHARLES
Tatjana Bertok Zupković
RUTH
Ana Stanojević
MADAME ARCATI
Mira Perić Kraljik
GĐA. BRADMAN
Ivana Soldo
ELVIRA
Anita Schmidt
EDITH
Milenko Ognjenović
DR. BRADMAN
104. Kazališna sezona I Noël Coward VEDRI DUH I 3
Inspicijent Eduard Srčnik
Šaptačica Zrinka Stilinović
Ravnatelj Tehnike Željko Bandić
Voditeljica maskersko-vlasuljarske radionice Julka Seginj
Voditelj pozornice Davor Molnar
Voditelj rasvjete Josip Ružička
Voditelj tona Damir Petlić
Slikar izvođač Branko Ambrinac
Dekor i scenska oprema izrađeni u radionici HNK pod vodstvom Željka Jurića
Kostimi izrađeni u krojačkoj radionici HNK pod vodstvom Mandice Lerinc
Premijera: 25. veljače 2011.
Noël Coward
VEDRI DUH
(BLITHE SPIRIT)
Nevjerojatna farsa u tri čina
CHARLES
RUTH
MADAME ARCATI
ELVIRA
EDITH
GĐA. BRADMAN
DR. BRADMAN
Aleksandar Bogdanović
Tatjana Bertok Zupković
Ana Stanojević
Ivana Soldo
Anita Schmidt
Mira Perić Kraljik
Milenko Ognjenović
Prijevod

Redateljica
Dramaturg
Scenograf
Kostimografkinja
Glazba
Ivana i Boris Senker
Aida Bukvić
Boris Senker
Ivo Knezović
Saša Došen
Branko Kostelnik i
Roderick Novy
ULOGE
4 I Noël Coward VEDRI DUH I 104. Kazališna sezona
Neki ljudi, malobrojni, dođu i ne
odu. Noël Pierce Coward rodio
se 16. prosinca 1899. na pragu
turobnoga stoljeća koje će morati
nasmijavati kako bi preživjelo dva
ogromna rata i gomilu manjih.
Kako se rodio samo devet dana
prije Božića, kao prvo (ispostavit
će se i jedino) preživjelo dijete
Cowardovih, majka Violet
nadjenula mu je znakovito ime.
Od malih je nogu Noël bio
inteligentan, temperamentan,
rođeni zabavljač, a prvi je puta na
pozornici zaigrao kada mu je bilo
samo sedam godina. U šesnaestoj
je napisao svoju prvu dramu.
Premda mu se formalno
obrazovanje sastojalo od tek
nekoliko godina provedenih u
Chapel Royal Choir Schoolu,
te na nekoliko sati poduke iz
plesa, mahnitim je i nezasitnih
čitanjem nadoknadio praznine.
Zadivljujuće dojmljiv i svestran,
uspješan u svemu čega se taknuo,
Coward je bez ikakve dvojbe publiku zadivio
kao dramatičar, glumac, pisac, skladatelj,
slikar, pisac glazbenih tekstova.
1921. dogodio se sudbonosan susret čovjeka
i grada, Cowarda i New Yorka s Broadwayem
koji je između dva rata doživljavao imploziju
prpošnosti i šarma. U Cowardovoj se
glavi zbila čudnovata kohezija britanske
drame i glazbe s američkom frenetičnom
iskričavošću – i rodilo se ono sa čime ćemo
još i danas poistovjećivati lude dvadesete
godine dvadesetoga stoljeća.
Coward kao da je mogao baš sve, ili kao da je
živio u nekom paralelnom svemiru u kojem
se vrijeme drukčije odvija, tako da je uspio
napisati čak 140 kazališnih komada među
kojima su i komedije običaja poput one
Privatni životi (1930.), Nacrt za život (1933.)
i Vedri duh (1941.) kojima je, prpošnim, sada
tipično britanskim cinizmom, uspio oslikati
čitav jedan vremenski i kulturološki okvir.
Napisao je i nekoliko stotina pjesama, a
svakako je zanimljivo napomenuti da je baš
on 1934. napisao pjesmu Rehab koju danas
izvodi osebujna Amy Winehouse, nova
britanska “enfant terrible.”
Kada nije skladao ili pisao za daske koje život
NOËL COWARD
ILI: KAKO UVIJEK IZNOVA BITI NAJBOLJI
104. Kazališna sezona I Noël Coward VEDRI DUH I 5
znače, Coward je pisao prozu, plesao, glumio
ekscentrične čudake u flmovima, a bio je i
suredatelj nadaleko poznatog ratnog flma
Borimo se na moru što ga je 1942. režirao s
D. Leanom.
Teško je pisati biografje ljudi koji su za
života uporno iskakali iz svih konvencija
i okvira, koji su se svesrdno opirali svim
zakonima i defnicijama koje ljude i njihova
djela rasporene po ladicama i pravcima.
Teško je opisati Noëla Cowarda. Jer ono što
je činio, to je i bio. Činio je sve što je volio.
Svojim je likom i djelom, osobnošću koja je
bila “suptilna mješavina drskosti i šarma”,
kako su ga jednom prilikom opisali u tjedniku
Time, trajno utjecao na britansku kulturu, na
način kako je drugi vide.
Zbog cjelokupnog je doprinosa britanskoj
kulturi 1969. u aristokratske visine uzdignut
viteškom titulom.
Valjda hladan kao špricer, Sir Noël Coward je
26. ožujka 1973. iz Blue Harbora na Jamajci
odlučio preseliti u onostrano, na onu “drugu
obalu.” Valjda poput Elvire iz Vedroga duha.
Ironijom sudbine koja nas uvijek zaskoči. Pa
nas srce izda.
Ivana Šojat - Kuči
“Moj značaj u svijetu relativno je malen. No s druge je strane golem moj značaj pred
samim sobom. Samome sam sebi jedina osoba s kojom moram raditi, igrati, trpjeti i
uživati. Nije me strah što će o meni misliti drugi, nego što ću sam misliti o sebi. Nemam
namjeru samoga sebe razočarati više no što mogu pretrpjeti, a smatram kako sam
samome sebi bolje društvo što je manji broj iluzija koje gajim o sebi i svijetu oko sebe.”
Noël Coward
6 I Noël Coward VEDRI DUH I 104. Kazališna sezona
Star okruglih sedam desetljeća Noëla
Cowarda Vedri duh (Blithe Spirit) prvi
put na hrvatskom jeziku. Na jednu
hrvatsku pozornicu, osječku, napokon
stiže “nevjerojatna farsa u tri čina”, kako
ju je autor nazvao, praizvedena u lipnju
daleke ratne i sumorne 1941. godine u
Manchesteru, a od 2. srpnja dugo izvođena
na pozornici Kazališta Picadilly u Londonu,
koji se tek počeo pribirati od višemjesečnoga
nacističkog bombardiranja, zloglasnoga
Blitza što je za sobom ostavio oko milijun
oštećenih ili srušenih zgrada i pedesetak
tisuća mrtvih. Zašto sad Coward? Otkud
Vedri duh? Kad smo, eto, sedamdeset godina
preživjeli bez te crne komedije na repertoaru
naših kazališta, ne bismo li mirno mogli i
dalje? Mogli bismo, naravno, kao što bismo
mogli i bez mnogih drugih komedija, drama
i tragedija. Ali zašto bismo? Zašto Vedrim
duhom sada i ovdje ne obnoviti jedno staro
poznanstvo, koje je navijestilo, rekao bi
Rick iz također ratne Casablance, “početak
sjajnog prijateljstva”.
Sve je, nažalost, i ostalo na tom navještenju,
premda je dobar početak druženja
hrvatskoga kazališta s Noëlom Cowardom
obećavao još bolju budućnost. Put do nas
engleskom glumišnom Majstoru otvorili su
Milan Begović, koji je preveo (s njemačkoga,
vjerojatno) prvu od njegovih trajnih
uspješnica, “laku komediju u tri čina” Peludna
groznica (Hay Fever, u nas Week-end), i
Ivo Raić, koji ju je 1929. režirao u Malom
kazalištu u Zagrebu. Sljedeći korak učinio je
1931. Tito Strozzi režijom “intimne komedije
u tri čina” Privatni životi (Private Lives, u nas
Intimnosti) u prijevodu Ivana Bacha, također
u Malom kazalištu. Nastavak je uslijedio
godine 1933., kad je jedna od najzanimljivijih
žena u hrvatskomu međuratnom kazalištu,
glumica i redateljica Zora Vuksan-Barlović,
Đakovčanka rođenjem, Osječanka kazališnim
radom, Europejka obrazovanjem i kulturom,
postavila Intimnosti u Splitu. Izvodio ih je,
međutim, osječki ansambl koji je u to doba,
zbog dotrajalosti vlastite zgrade, privremeno
utočište našao u gradu pod Marjanom, gdje
je imao i privremeno ime: Narodno kazalište
Primorske banovine.
Nakon toga – dugi, dugi muk i zaborav.
Coward do Vedroga duha nije napisao
novu međunarodnu uspješnicu, a kad ju je
napisao, za naše je kazalište bilo prekasno.
Prvo Svjetski rat pa onda poslijeratna
politika povukli su zastor između hrvatskoga
i engleskoga teatra. Istina, u pedesetim se
godinama on oprezno razgrnuo, nakon toga
i raskrilio, ali sad su kroz otvoreni prolaz
nasrnuli “gnjevni mladi ljudi”, koji su i kod
kuće nadglasali Cowarda te ga na desetljeće,
dva izgurali s tamošnjih pozornica. Pa su za
njima stigli Pinter i Stoppard, pa tvorci novih
uspješnica: Ayckbourn, Frayn, Cooney, pa
poneki predstavnik izazivačkoga in-yer-face
kazališta. Što se pak klasika tiče, knjiga je
manje-više spala na tri slova: Shakespeare,
Shakespeare & Shakespeare. Šalu na stranu,
nije baš tako, ali jest Shakespeare, pa nitko,
nitko ni blizu, pa Wilde i, pokatkad, G. B.
Shaw. Cowarda smo, zbog toga što se sve
tako nesretno slučilo, izgubili u ničijem
vremenu između klasike i suvremenosti.
Istina dva puta sjetila ga se Talijanska drama
u Rijeci te, potaknuta jamačno njegovim
povratkom na talijanske i druge europske
pozornice, prikazala 1961. Kratak susret (Brief
Encounter, kao Breve incontro) i 1984. Vedri
duh (kao Spirito allegro), ali došlo je vrijeme
da ga se prisjeti i hrvatsko kazalište. Došlo
je vrijeme da ga se prisjeti kao “karike koja
nedostaje” između s jedne strane Fraynovih,
NOËLA COWARDA VEDRI DUH U OSIJEKU
104. Kazališna sezona I Noël Coward VEDRI DUH I 7
Cooneyevih i drugih “urnebesnih uspješnica”
koje su nam često na repertoaru, a s druge
strane Wildeova Ernesta, s kojim iskreno
rečeno naše glumište muku muči jer mu je
Wildeov cinizam na račun trivijalnih sukoba
ocvale aristokracije sa svježe procvalim
dandyjima i snobovima iz Belle Époque sve
dalji i sve neshvatljiviji. Došlo je vrijeme da
se Cowarda prisjetimo kao dramatičara koji
je (već) klasičan, što potvrđuje sve veći broj
izvedaba triju njegovih kanonskih komedija
– Peludne groznice, Privatnih života i
Vedroga duha – diljem Europe i Amerike,
a (još) suvremen, što pak dokazuje njegov
odnos prema (zajedničkoj nam) tradiciji
građanskoga, uglavnom realističkog teatra.
Coward je, naime, fnom ironijom engleski
salon, uglađen i uglancan do izlizanosti,
u kojemu su viktorijanci i edvardijanci
pili čaj i duhovito konverzirali o vremenu,
obiteljskim odnosima, dionicama, političkim
strankama, modi, društvenim skandalima i
novim umjetničkim trendovima, pretvorio u
smiješno jezovitu i jezovito smiješnu “kuću
duhova” iz osamnaestostoljetnih “gotičkih”
romana i drama, koje su duhove shvaćale
nadasve ozbiljno. Učinio je to otmjeni engleski
dramatičar plebejskoga podrijetla otprilike
u doba kad je njegov tek nekoliko godina
stariji hrvatski suvremenik Krleža, ugledni
književnik također plebejskoga podrijetla,
ne toliko sa smijehom i podsmijehom koliko
s bukom i bijesom, skučeniji i siromašniji
agramerski patricijski milieu pretvarao u
razbojište, rakijašnicu i bordel. Ne čudi stoga
to što se u nas prvi (i dosad jedini) proplamsaj
1933. Zora Vuksan-Barlović
Cowardove Intimnosti postav-
lja u Splitu, u izvedbi Narod-
nog kazališta Primorske bano-
vine, privremeno dislociranog
osječkog ansambla.
8 I Noël Coward VEDRI DUH I 104. Kazališna sezona
zanimanja za Cowardovu dogradnju
i preuređenje engleskoga dramskog
salona vremenski poklopio s Krležinom
destrukcijom hrvatskoga i mitteleuropskoga
Wohnzimmera. I jedan i drugi autor
oslanjali su se o devetnaestostoljetnu
europsku dramsku tradiciju i istodobno
distancirali od nje. Svaki na svoj način i
prema svojoj mjeri, dakako. Nije onda
nimalo čudno ni to što su prve zagrebačke
izvedbe Cowardovih tekstova režirali Raić i
Strozzi, primjerni salonski glumci-redatelji
koji su istodobno (godine 1930.) tumačili
Aurela, odnosno Urbana na praizvedbi
Lede, “komedije jedne karnevalske noći u
četiri čina”, koja je ambijentom i temom,
unatoč svim nezanemarivim razlikama,
najbliža Cowardovu poigravanju muško-
ženskim odnosima te podrugljivu pogledu
na blefranje i blefere u umjetnosti. Nije
napokon nimalo čudno ni to što kontakt s
izgubljenim nekadašnjim znancem s Otoka
pokušavamo obnoviti upravo u vrijeme kad
obnavljamo i nakratko prekinuti kontakt s
Krležinim ciklusom o Glembajevima, napose
s kazalištima sve zanimljivijom, a prije
podcijenjenom Ledom.
Cowardov po svemu sudeći visoko
tiražni književnik Charles Condomine,
koji bi se vjerojatno dobro sporazumio s
Danom Brownom od Da Vincijeva koda,
Paulom Coelhom od Alkemičara i drugim
postmodernim književnim opsjenarima,
nakinđurena, egzaltirana, a kad ustreba i
nadasve praktična Madame Arcati, jedna
od gatara i spiritistica što nas s viskovima,
kristalima, kartama i inim rekvizitima u ruci
ili na stolu jako ozbiljno i jako odgovorno
svake noći promatraju s televizijskih ekrana
i savjetuju o poslu, ljubavi i zdravlju, živa a
ledena žena Ruth ljubomorna na duh mrtve
žene i duh mrtve a vatrene žene Elvire
ljubomoran na živu ženu, i živog muža, i
život kao takav, dvorkinja Edith, koja juri
po kući kao navijena, liječnik Bradman, koji
jedva da zna nešto o ljudskom tijelu, a o duši
nema pojma, njegova žena koja se hihoće
na sve što ne razumije, a ne razumije ništa,
samouvjeren odnos prema onostranom,
koje je jednako trivijalno kao i ovostrano,
povratak mrtvih među žive i apsurdna
situacija u kojoj se i jedni i drugi zbog toga
nađu – svi ti likovi i sve to što se s njima zbiva
puno je humora i nasmijava nas. Nećemo
se tu, naravno, “razvaliti od smijeha”, jer
Coward nije cirkuski clown nego inteligentan
i duhovit salonski kozer, ali nasmijati se i
smijati moramo.
Ipak, ljudi u Cowardovu naoko lepršavu i
vedru dramskom svijetu ispod svojih maski
i kostima nisu nimalo smiješni, a još manje
zaslužuju podsmijeh. Mrtvi su u Cowarda
simpatično šašavi, baš kao i živi. Vole igre
na sreću, dosađuju se i ljute, sebični su,
uvredljivi, smeta im propuh, skloni su
prehladama, imaju problema s birokracijom,
upuste se u spletku koja se okrene protiv
njih. Kao da i nisu umrli. E, i baš to “kao da
i nisu umrli” uz malo teatarske mašte brzo
se može pretvoriti u “nisu umrli”. Ovdje su,
među nama. Gledaju nas, slušaju, uvlače se
u naše živote, upravljaju njima. Ne vidimo
ih, ali njihovi glasovi govore u nama i iz nas.
Čujemo ih, htjeli – ne htjeli, i ponavljamo
njihove riječi. Pokušavamo im ugoditi i nakon
što su otišli iz našega svijeta. Slijedimo
njihovu volju koja je postala našom.
Ovaj apsurd, poput svakog drugog apsurda,
može izazvati i grozu i smijeh. Ovisno o kutu
gledanja. Znao je to dobro i drugi engleski
glumišni Majstor groze i smijeha druge vrste,
dramatičar, glumac i redatelj Harold Pinter,
Nobelovac koji je svoj umjetnički dug Noëlu
Cowardu javno priznao i vratio 1976. režijom
njegova teksta na pozornici Nacionalnoga
teatra u Londonu. Tekst je – razumije se – bio
Vedri duh.
Boris Senker
104. Kazališna sezona I Noël Coward VEDRI DUH I 9
NOËL COWARD O SVIJETU I SEBI, O SVEMU I NIČEMU
(citati za britkiji portret umjetnika i vremena)
“Čitanje fusnota je kao kada čovjeku netko pozvoni na vrata u trenutku kada vodi ljubav, pa
mora sve prekinuti i niz stube sići kako bi mu otvorio.”
“Na svim proslavama pobjede dala se naslutiti neka pozadinska tuga. Parade stvaraju samo
površinsko veselje, jer svi znamo da ono ne može potrajati, a premda se ovdje slavio kraj rata,
nije to bio i kraj svjetskih problema. Japan još nije bio poražen, a čak i kada bude, i dalje ćemo
se morati boriti za budućnost.”
“Uspjeh me je u svoju utrobu progutao kao majčinski raspoložen udav.”
“Rad je daleko zabavniji od zabave.”
“Nevjerojatno je koliko je jeftina glazba moćna.”
“Obeshrabrujuće je kolike ljude istina šokira, koliko je malo onih koji ne trpe laž.”
“Ma, ne brini, draga, svi smo mi isti, neki samo više nego ostali.”
“Ljudi griješe kada kažu da opera više nije što je nekoć bila. Ista je kao i nekoć. Baš zato i ne
valja.”
“Nazdravimo junaštvu i hrabrosti koji su nevjerojatan pakao pretvorili u čudesan raj,
nazdravimo nadi da će ova naša domovina koju toliko ljubimo jednoga dana ponovo pronaći
dostojanstvo, uzvišenost i mir.”
10 I Noël Coward VEDRI DUH I 104. Kazališna sezona
LUDE, LUDE DVADESETE DVADESETOGA STOLJEĆA
Kolektivno podsvjesno valjda savršeno svjestan
monumentalne depresije koja mu prijeti zaustavi
li se i promisli o svemu što mu se događalo, svijet
je odvrnuo glazbu i smijeh “do daske” i odlučio
zaboraviti. Sve “u komadu”. Mrtve koje je pokopao po
rovovima Verduna, Soče ili Galicije jednom za svagda
htio je pokopati i u glavi, zaboraviti smrad bojnih
otrova, sve ono u što se čovjek može pretvoriti kada
ga se stjera u kut.
I tko će znati kada je ludost kronološki prvi puta
vrisnula? Gdje? Još za rata, u zahodskoj školjki kojom
su dadaisti svijetu i njegovim stanovnicima htjeli
poručiti da je sve otišlo k vragu? Ili kada su žene
odlučile skratiti haljine i kosu, a slikari po platnima
razbacivati obnažene šumske i riječne vile, božanstva
i proročice.
Pa ipak, dok je u sveopćem zanosu ludosti nimalo
čedna Josephine Baker u Parizu, u Folies Bergèresu
1926. plesala mahniti charleston, pobijeđena
Njemačka, gnjevna zbog Lotaringije i Alzasa, zbog
bijede u koju su je sada ludi pobjednici gurnuli, sanjala
je osvetu.
ART DECO – SECESIJA
Kada govorimo o secesiji, govorimo o umjetnosti
koja se odcijepila od svega što joj je prethodilo, ali
i o prvom, takozvanom totalnom dizajnu. Secesija
zato na svjetsku scenu koncem 19. stoljeća stupa kao
kompleksno, monumentalno živo biće koje ne samo
da ima jasnu viziju novog, dekorativnijeg svijeta, nego
ga i gradi, podiže avenije s pročeljima preko kojih, kao
po vodi, meko i neupadljivo klize lopoči i vitice, ruke i
kose zanosnih nimf, s čijih zabata i rašlji krovišta viču
mitska čudovišta.
Secesija kuće puni pokućstvom koje kao da je izraslo
u šumi, koje se nenametljivo uklapa u sve, ona ormare
puni odjećom koja pleše i giba se, u izloge lijepi plakate
iz kojih izbija svjetlost, slika ljude koji kao da obitavaju
između ovog i “onog” svijeta. Ona miriši na počelo. I
klorofl.
U KONTEKSTU ZADANIH VREMENSKIH OKVIRA…
Josephine Baker
Saša Došen: skica za kostim Mme Arcati
104. Kazališna sezona I Noël Coward VEDRI DUH I 11
SPIRITIZAM
Vjerovanja u besmrtnost u tijelu
kratko nastanjene duše oduvijek su
postojala. Valjda u inat smrti i strahu
što ga ona stvara. Faraonima su zbog
toga štavili tijela. Kako bi se nesretna
duša nakon kozmičkih lutanja imala
kamo vratiti.
U 19. stoljeću, Amerikom i zapadnom
Europom poput zarazne bolesti
počinje se širiti spiritizam, okultistički
nauk koji počiva na pretpostavci
da ljudska duša nadživljava
tjelesnu smrt i da sa živima može
komunicirati posredstvom određenih
osoba (medija), odnosno primjenom
određenih tehnika.
Francuski okultist Allan Kardec
(pravim imenom Léon Hippolyte
Rivail) je 1858. cjelokupni spiritistički
nauk izložio u svojoj Knjizi duhova
(Le livre des esprits).
SEANSA, MEDIJ
Nakon fzičke smrti, duh preminuloga
luta, a tijekom tog lutanja može
stupiti u kontakt sa živima. To se
zbiva na spiritističkim seansama,
posredstvom medija – osobe čija
duša još za života može napustiti
tijelo i prepustiti se lutajućem duhu
i njegovim porukama.
Seansu predvodi spirit, osoba koja
hipnotizira medija i komunicira s
duhom. Tako nam barem u svojoj
knjizi objašnjava Kardec. Protivno
kršćanskome nauku. Pa tko hoće,
neka bira.
12 I Noël Coward VEDRI DUH I 104. Kazališna sezona
Aida Bukvić
redateljica
Rođena je u Zagrebu gdje je završila Klasičnu
gimnaziju te kazališnu režiju na Akademiji
dramske umjetnosti. Za diplomsku
predstavu Klupko Pere Budaka nagrađena
je na Danima satire 1999. godine, a iste je
godine Klupko bilo nominirano za Nagradu
hrvatskog glumišta za najbolju predstavu
u cjelini. Od tada pa do danas režira više od
dvadesetak predstava u Zagrebu, Osijeku,
Zadru i Sarajevu među kojima izdvaja Što
je muškarac bez brkova (HNK Zagreb), U
posjeti kod gospodina Greena (Planetart,
Zagreb), Ništa nas ne smije iznenaditi i Anđeli
vragovi (Satiričko kazalište Kerempuh), Jug
2 i Osam žena (HNK u Osijeku) Aristotel u
Bagdadu (Kamerni teatar, Sarajevo), Djeca sa
CNN-a i Nakon probe (GD Histrioni). Neke
od predstava koje je režirala višestruko su
nagrađivane.
Za dramatizaciju romana Što je muškarac
bez brkova AnteTomića dobila je nagradu
na Marulićevim danima 2002. g, a predstava
je dobila nagradu za najbolju predstavu u
cjelini. Anđeli vragovi F. Hadžića proglašeni
su najboljom kabaretskom predstavom na
Danima satire 2002. g.
2008. godine u GD Histrioni postavlja
predstavu prema tekstu svog oca Amira
Bukvića Djeca sa CNN-a koja je na
Marulićevim danima dobila Nagradu publike,
a na Festivalu glumca u Vinkovcima bila
proglašena najboljom predstavom u cjelini.
Docentica je na odsjeku glume na Akademiji
dramske umjetnosti u Zagrebu.
Boris Senker
dramaturg i prevoditelj
Rođen u Zagrebu 1947; odrastao u Puli.
Diplomirao i doktorirao na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu, na kojem je redoviti
profesor teatrologije. Od 1990. stalni je
suradnik Leksikografskoga zavoda Miroslav
Krleža. Autor dvanaest znanstvenih i
stručnih knjiga, među kojima su najvažnije
Redateljsko kazalište (1977.), Sjene i odjeci
(1984.), Pogled u kazalište (1990.), Hrvatski
dramatičari u svom kazalištu (1996.),
Kazališne razmjene (2002.), Pozornici
nasuprot (2003.), Bard u Iliriji (2006.),
Uvod u suvremenu teatrologiju I (2010.)
i dvodijelna Hrestomatija novije hrvatske
drame (2000.-01.).
104. Kazališna sezona I Noël Coward VEDRI DUH I 13
U trojcu pa dvojcu s Ninom Škrabeom i
Tahirom Mujičićem napisao dvadesetak
tekstova za kazalište. Dio zajedničkih farsi,
komedija, drama i libreta, među kojima
su “neuzoriti komadi” za ZeKaeM Vitezovi
otrulog stola i Tri pušketira, povijesne farse za
Histrione Domagojada, Glumijada i Hist(o/e)
rijada te O’kaj, Novela od stranca, Kavana
“Torso”, Trenk, Fric i pjevačica i Kerempuhovo,
tiskan im je u knjigama O’kaj (1975.), Porod
od tmine (1979.), Dvokrležje (1994.),
3jada (1995.) i Tri (stare) krame (1997.). U
proteklih petnaest godina samostalno piše
za kazalište, surađujući najčešće s redateljem
Robertom Raponjom: Brod (Mali Lošinj,
1995.), Pinta nova (Varaždin, 1997.), Pulisej
(Pula, 1998.), Cabaret &TD (Zagreb, 1999.),
Gloriana (Pečuh, 2001.), Fritzspiel (Pula-
Zagreb, 2002.), T.O.P. (Zagreb, 2003.), (P)
lutajuće glumište majstora Krona (Zagreb,
2006.), Istarske štorice (Pula-Žminj, 2007.),
5 Top Hick-star-girls (Pula, 2008.), Podvala
Ludosti (Split, 2009). Dio tih tekstova
tiskan je u knjigama Pinta nova (2002.), Tri
glavosjeka (2004.) i Tercet kabaret (2008) te
časopisu Forum.
Ivana Senker
prevoditeljica
Rođena u Rijeci 1947; odrasla u Puli. Studirala
kemiju na Prirodoslovno-matematičkom
fakultetu te talijanistiku i hispanistiku na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila u
Koncertnoj direkciji Zagreb. Za Treći program
Hrvatskoga radija te časopise Glumište, 15
dana, Republika i druge prevodi studije i eseje
s engleskoga, slovenskoga, španjolskoga
i talijanskoga jezika. Suprevoditeljica je
knjiga Kazališne teorije III. Povijesni i kritički
pregled teorija dvadesetog stoljeća Marvina
Carlsona (Zagreb, 1977.) i Razumijevanje
kazališta. Obrisi nove teatrologije Marca de
Marinisa (Zagreb, 2006.).
Zgodimice, prema vlastitom izboru i
iz vlastitoga zadovoljstva, prevede pa
kazalištima ponudi i poneki dramski tekst:
Steve Galluccio, Mambo Italiano (Split-
Zadar-Pula, 2008.); Ignacio Garciá May, Za
sva vremena (neizvedeno) i Noël Coward,
Vedri duh.
14 I Noël Coward VEDRI DUH I 104. Kazališna sezona
Ivo Knezović
scenograf
Rođen u Imotskom, odrastao u Metkoviću.
Diplomirao na zagrebačkom Arhitektonskom
fakultetu. Profesor je Scenografje na
Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu.
Radovi na dramskim predstavama uključuju:
Krleža U agoniji (HNK Mostar), Smoje Roko i
Cicibela, Tomić Ništa nas ne smije iznenaditi
(SK Kerempuh, Zagreb), Dürrenmatt Posjet
stare dame, Eshil Orestija (Dubrovačke ljetne
igre), Moliere Don Juan, Shakespeare Oluja
(Nagrada Rudolf Bunk), Bojčev Pukovnik
ptica, Čehov Ujak Vanja (HNK Split), Kušan
Čaruga (ZGK Komedija, Zagreb), Špišić Jug
2, Feydeau Gospodin Lovac, Thomas Osam
žena, Sajko Naranča u oblacima (HNK u
Osijeku), Marquez Pukovniku nema tko
pisati, Stopard Rosencrantz i Guildenstern su
mrtvi (Splitsko ljeto), Presnyakov Terorizam
(SLG Celje), Lorca Krvava svadba, Orton Što
je vidio batler (SNG Maribor), Šovagović
Ptičice, Matešić Sinovi umiru prvi, i brojne
druge. Radio je i na glazbenim i opernim
predstavama poput: Stravinsky Priča o
vojniku (Samoborska glazbena jesen), Šipuš
Mlada žena (Zagrebački bienalle), Puccini
Madame Butterfy, Verdi Traviata, Bersa
Oganj (Nagrada hrvatskoga glumišta,
Nagrada Ljubo Babić), Mascagni Cavalleria
rusticana, Leoncavallo Pagliacci, Bizet
Carmen (HNK Zagreb), Offenbach Lijepa
Helena (nominacija za Nagradu hrvatskoga
glumišta - HNK u Osijeku), Honegger
Ivana Orleanska na lomači (KD Vatroslava
Lisinskog, Zagreb), Puccini Tosca, Verdi Luisa
Miller (nominacija za Nagradu hrvatskoga
glumišta), i brojnim drugim. Radio je i na
mjuziklima, dok među radove na televiziji
može uvrstiti: Pola ure kulture, U vrtić u vrtić,
Trenutak spoznaje, Nedjeljom u 2, Forum.
Saša Došen
kostimografkinja
Diplomirala je grafčki dizajn (specijalizirala
animirani flm) na Central St. Martins College
of Art & Design u Londonu.
Profesionalno se bavi grafčkim dizajnom,
ilustracijom, 3-D instalacijama, a od 2000.
godine rado i počesto čini izlete u svijet
kazališta kao autorica kostima, scenografje,
lutaka i maski. Do sada je surađivala s HNK
u Osijeku, Gradskim kazalištem Joza Ivakić
u Vinkovcima, Dječjim kazalištem Branka
Mihaljevića u Osijeku, Gradskim kazalištem
Požega, Gradskim kazalištem Trešnja u
104. Kazališna sezona I Noël Coward VEDRI DUH I 15
Zagrebu, te je sudjelovala u likovnom
oblikovanju i realizaciji kazališnih projekata
Umjetničke akademije u Osijeku, gdje je
zaposlena od 2007. godine na Odsjeku za
likovnu umjetnost.
Branko Kostelnik
skladatelj
Glazbenik, novinar, producent i
multimedijski djelatnik, rođen u Osijeku.
Utemeljitelj i leader grupe RODERICK koja
je tijekom osamdesetih djelovala u Osijeku,
a od devedesetih pod imenom RODERICK
NOVY djeluje u Zagrebu. Autor tekstova,
glazbe i performancea te scenarija za
video spotove grupe. Radi kao producent u
Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Magistrirao sociologiju kulture na FDV
Sveučilišta u Ljubljani. Jedan od koautora
Enciklopedije hrvatske pop i rock glazbe.
Objavio autorske knjige: Moj život je novi
val (intervjui s prvoborcima i dragovoljcima
iz 81.- Fraktura-2004.), Eros, laži i pop/
rock pjesme (HDP-2010.), a uskoro mu
izlaze još dvije knjige Pop kalčrl (Fraktura)
i Antologija rock poezije u suradnji s
Tomislavom Brlekom (Sinopsis). Idejni
autor i producent multimedijskih knjižica
s CD-om grupe Roderick Novy Umjetnost
uvijek izmiče! s akademikom Ivanom
Kožarićem (DIPK-2009.) i Odvedi me do
ruba šume (najbolja hrvatska poezija 20.
stoljeća-2010.) s Goranom Grgićem i Almom
Pricom. Predsjednik hrvatskog Društva za
istraživanje popularne kulture.
RODERICK NOVY, art rock grupa iz Zagreba.
Danas djeluje u sastavu: Marko Križan (ex
Plaćenici) - saksofoni, harmonika, Rista Ibrić
(ex Plava trava zaborava i Plaćenici) - violina
i gitare, Igor Arlović (ex Ramirez) – gitara i
Branko Kostelnik (vokali, tekstovi). Tijekom
osamdesetih djeluje u Osijeku pod imenom
RODERICK. (1983.). Do sada objavila 11
video spotova, 6 samostalnih albuma
Bilo jednom na Balkanu (1987.), Roderick
(1990.), O čemu pjevamo kada pjevamo o
ljubavi (2001.), Brcko u Zagrebu - glazba za
kazalište, flm i performance (2003.) i Ako
jedne ljetne noći neka putnica… (glazba za
kazalište, 2006.) Umjetnost uvijek izmiče!
s Ivanom Kožarićem (2009.) te jedan u živo
Roderick in Live (1988.). Uskoro im izlazi CD
Best of George Best Roderick - najveći hitovi
povodom 30 godina djelovanja. Do sada u
HNK Osijek skladali glazbu za predstave: Jug
2, Osam žena, Paralelni svjetovi. Surađivali
s brojnim glazbenicima i umjetnicima poput
Ivana Kožarića, Tomislava Gotovca, Marina
Carića, Josipe Lisac, Dalibora Martinisa,
Matije Dedića, Sanje Bachrach, Maria
Krištofća, Francija Slaka, Borisa Kovača,
Bele Marjaša i drugih. Rade glazbu za
kazalište, flm, performance, modne revije i
fš paprikaše.
Pokrovitelj kazališta
Glavni medijski pokrovitelji
Zahvaljujemo sponzorima
ÞSC 0s||ek
PRIRUČNIK GRAFIČKIH STANDARDA

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful