Univerzitet u Zenici

Pravni fakultet

Fifić Dženisa

RELIGIJSKI OBIČAJI PRI VJENČANJU U

BOSNI I HERCEGOVINI

Seminarski rad iz Pravne klinike iz porodičnog prava

 
 
 
 

Mentor: doc. dr. sc. Ferid Otajagić

Zenica, april 2010.

SADRŽAJ:  

UVOD ...................................................................................................................................... 3

RELIGIJSKI OBIČAJI PRI VJENČANJU KOD JEVREJA ................................................... 4

RELIGIJSKI OBIČAJI PRI VJENČANJU KOD MUSLIMANA ........................................... 7

RELIGIJSKI OBIČAJI PRI VJENČANJU KOD KATOLIKA ............................................. 12

RELIGIJSKI OBIČAJI PRI VJENČANJU KOD PRAVOSLAVACA ................................. 15

ZAKLJUČAK ........................................................................................................................ 17

LITERATURA ...................................................................................................................... 18

 
 
 
 
 
 

2
 

UVOD

Tema našeg seminarskog rada  je Religijski običaji pri vjenčanju u Bosni i Hercegovini.
Obradili smo običaje i obrede tri religije koje su najviše zastupljene u BiH, a to su judaizam,
islam i kršćanstvo.

Prvo ćemo vas upoznati sa osnovnim pojmovima našeg rada, a to su običaji i obredi.

Običaji su jedna od bitnih odrednica svakog naroda. Provođenje i poštivanje običaja i i danas
se smatra obavezom, odnosno načinom iskazivanja i potvrđivanja pripadanja određenoj
narodnoj zajednici.

Vjerski obredi su simboličke radnje kroz koje se izražavaju religijske ideje, predstave ili
osjećaji. Obredi se obavljaju prema tačno propisanim i utvrđenim pravilima, a obuhvataju
molitve, pjevanje, ritualno klanjanje.

Nadamo se da ćete uživati čitajući naš rad. 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

3
 RELIGIJSKI OBIČAJI PRI VJENČANJU KOD JEVREJA

Donedavno uobičajen način pronalaženja bračnih drugova kod jevreja je bio putem usluga
šadhana, bračnoga posrednika. U starini brak se sklapao u ranim godinama mladenaca, prije
nego bi im se smjelo dopustiti samostalno donošenje tako važnih odluka. Čak i danas se, u
ortodoksnim sredinama, mnogi brakovi sklapaju šadhanovim posredovanjem, te se može reći
da su šadhani znamenit dio židovskoga folklora.

Talmudski traktat Kidušin navodi tri dnevna pravna postupka stjecanja supruge:

1. pologom novca,
2. pisanim ugovorom,
3. spolnim odnosom.

U praksi, prvi način je značio da je muškarac mogao dobiti suprugu uz polog određenog
iznosa novca kojim bi se supruga uzdržavala nakon mogućeg razvoda braka ili u vrijeme
udovišta, a sam je običaj nastao na temelju novčane odštete za gubitak radne snage koja je
obitelji mladenke isplaćivana prilikom njezine udaje.

Pisanim ugovorom je značilo da brak može biti sklopljen u okviru dviju ravnopravnih strana,
uz pisani dokument o međusobnim pravima i obavezama.

Treći način, spolnim odnosom, označavao je mogućnost naknadnog prihvaćanja već

ostvarenog spolnoga odnosa kao valjanog temelja za sklapanje braka.

Od sva tri običaja, samo je bračni ugovor izravno opstao tijekom vremena, jer tako sklopljen
brak uklapa se u načela razvijenih etičnih društvenih odnosa. U vrijeme ranog srednjeg vijeka
počeo se bračni ugovor, ketuba, sklapati u pisanom obliku. Njegov tekst je propisan, pisan
aramejskim jezikom, a obavezno nabraja sve osobne i pravne okolnosti na koje obje strane
pristaju  glede zajedničkog bračnog  života i nepoželjnog ali i mogućeg razvoda1.  

1
Dr. Ivan Cvitković, Religije u Bosni i Hercegovini, Univerzal - Tuzla, Tuzla ,1981.god., str. 67.

4
 
Vjenčanje nikada ne može biti održano na Šabat  ili blagdanski dan, jer tih dana nije
dopušteno obaviti pravni posao.

U tužnim razdobljima židovskoga kalendara također se ne smiju obavljati vjenčanja, osim na

dan Lag ba – omer, trdeset treći dan razdoblja omera, osobito omiljen za vjenčanja.

Na Šabat prije vjenčanja mladoženja je u sinagogi pozvan čitati Toru, u njegovu se čast  pjeva
hvalospjev i daje mu se poseba blagoslov. 

Prije početka svadbene svečanosti mladoženja na tren odlazi u sobu gdje se mladenka
priprema,  kako bi joj vidio lice prije nego ga prekriju velom.

Zaruke  (kidušin) i vjenčanje (nisuim), u novija vremena spojeni su u jedan obred koji počinje
dovođenjem velom pokrivene mladenke (kala) pod hupa, vječani baldahin, gdje je već čeka
mladoženja (hatan), svjedoci i rabin ili m´sader kidušin, punoljetan muškarac koji zna voditi
obred vjenčanja.

U nekim zajednicama mladenka pri dolasku pod baldahin obilazi oko mladoženje tri, odnosno
sedam puta (hakafot – obilaženje).

Od srednjeg vijeka uobičajilo se završiti obred vjenčanja razbijanjem čaše, koja se postavlja
mladoženji pod noge kako bi je zgazio. Ovaj običaj podsjeća u sretnom trenutku vjenčanja na
nesreću koja je židovski narod zadesila rušenjem Hrama. Prema narodnom tumačenju čaša se
razbija kao znak želje da se taj brak rastavi tek kada se svi djelići razbijene čaše sastave, što
podsjeća na staroegipatski običaj potvrđivanja bračne veze razbijanjem vrča2. 

2
http://en.wikipedia.org/wiki/Kalmi_Baruh

5
6
     RELIGIJSKI OBIČAJI PRI VJENČANJU KOD MUSLIMANA 

Muslimanski obicaji su vrlo brojni i raznovrsni. Jedan od njih je i šerijetsko vjenčanje.

Šerijatsko vjenčanje obavlja se u kući, džamiji ili u odgovarajućim džematskim ili za taj čin
namjenjenim vakufskim prostorijama. Danas ga provode hodže, dok su to nekada radile
šerijatske sudije, kadije.

Prilikom vjenčanja hodža tri puta pita mladence da li svojstveno pristaju u brak, a prisutne da
kažu da li postoji bilo kakva prepreka.

Po učenju islama brak postoji od prvog čovjeka i ima svoja pravila.

Da bi brak bio islamski prihvačen mora biti sklopljen radi i u ime Allaha dž.š. i po šerijatsko-
pravnim propisima.

Pravila za sklapanje braka su:

1. šurutun-nikjah (preduslov za sklapanje braka);                               

2. erkanun-nikjah (uslov pri sklapanju braka).

Da bi dvije osobe stupile u brak potrebno je da budu:   

1. slobodni (hurijjet);    
        
2. da su punoljetni (bulug);  

3. da zaručnici ulaze u brak bez bilo koje prisile (ridai terefejn);                           

4. da su duševno i umno zdravi(akl);                                                                                    

5. - da nisu u rodnom i rodbinskom odnosu;  

6. da mladić u izvjesnim slučajevima bude dostojna prilika djevojci; 

7. da zaručnici, i mladić i djevojka stupaju u brak namjerno, slobodno;      

8. da zaručnici, i mladić i djevojka stupaju u brak isključivo svojom voljom,  planski i

pri punoj svijesti u ime i radi Allaha dž.š. 3                             

3
http://www.muslim.wedding.com/

7
Uslovi pri samom sklapanju braka su:

1. ponuda bračne zajednice (idžab);

2. prihvatnje bračne zajednice (kabul); 
3. prihvatanje o bračnoj vezi i zajednici mora biti u isto vrijeme i na istom mjestu; 
4. zaručnici moraju jedno drugo potpuno čuti pri ponudi i prihvatanju bračne  zajednice;
5.   vjenčanje se mora obaviti u prisustvu svjedoka koji su čuli ponudu i prihvat
braka;                                                                                                              
6. da se pri vjenčanju ugovori mehr.

Svjedoci koji prisustvuju zakljucivanja braka moraju biti:  

 1. punoljetni (a ne djeca); 
2. umno i duševno zdravi muslimani;  
3. da čuju u isto vrijeme ponudu i prihvat zaručnika.  
 
Svjedoci ne mogu biti:  
1. duševno i umno poremećene osobe; 
 2. potpuno gluhe osobe koje ne mogu čuti ponudu i prihvat braka;  
3. totalno pijane osobe; 
 4. nemuslimani.4

Po islamu brak spada u šerijatsko-vjersko pravo jer se zasniva na Kur`anu i Hadisu. Brak se
temelji na vjersko-moralnoj podlozi, brak nije nikakav obićni ugovor, on je sveta veza između
muža i žene.

Razvod braka u islamu je dozvoljen ali je jedino dozvoljena stvar  koju Allah dž.š. mrzi.
Kur'an također poziva i upozorava vjernike da čuvaju brak i da poštuju čast, dostojanstvo
žene: 
                "O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove i
da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim
ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite,
moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro

4
Ibid.

8
dao."                                                                                                        (En-Nisa,
19)

Odvratnost, antipatije, smanjivanje ljubavi i slićno nisu islamski razlozi za razvod braka, to
mogu biti samo prolazne faze.

ŽENINA NAKNADA I ZAŠTITA U BRAKU (MEHR) 

 Mehr je materijalna vrijednost koju muž daje ženi za njen ulazak u brak. Zasniva se na
Kur'anu i Hadisu: 
              "I draga srca ženama vjenčane darove (mehr) njihove podajte, a ako vam one od
svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte"   
(En-Nisa, 4) 
 Mehr sporazumno utvrđuju zaručnici i to je materijalno pravo od muža, a muž je dužan da to
ispuni. Moze se i naknadno utvrditi ko to nije uradio prilikom vjenčanja.

Najniža granica se može odredit, a najvišu treba dogovoriti. Pri određivanju mehra žena muža
ne smije ucjenjivati.

Mehr se dijeli na:                                                                            

1. mehri muadžel (isplaćuje se odnah pri stupanju u brak);   

2. mehri muedždžel (na ženin zahtjev tokom života).

Muž je dužan ženi isplatiti cio mehr:

1. u slučaju razvoda poslije bračnog odnosa;

2. poslije samog nesmetanog osamljenja sa ženom u pravno valjanom braku;
3. u slučaju smrti jednog od bračnih drugova bez obzira nastupila ta smrt prije ili poslije
bračnog odnosa.5

5
Prof. Dr. Aiša Softić, Medhija Maglajlić, aleksandra Srdanović, Zorica Maros, Sonja Samokolvija; Običaji muslimana,
pravoslavnih, rimokatolika i Jevreja u BiH; Međureligijsko vijeće u BiH (MVR); Sarajevo 2005. g., str. 142.

9
Muž je dužan ženi isplatiti samo 50% mehra:

1. kada muž u pravno valjanom braku pusti ženu prije osamljenja i bračnog odnosa;   
2. kada muž prije bračnog sastanka nazove ženu bludnicom, pa se brak razvrgne;
3. kada se muž zakune i zakletvu ispuni da neće spoljno općiti sa svojom ženom 4
hidžretska mjeseca; 
4. kad se ispostavi da je muž impotentan;
5. kada muž pređe na drugu vjeru; 
6. kad muž odbije da prihvati islam;  
7. kada muž izvrši rodoskrvnuće tj. spolno opći sa ženinom uzlaznom i silaznom lozom. 

Kada je žena kriva muž nije uopće dužan davati mehr. To će biti:

1. kada muslimanka pređe na bilo koju drugu vjeru;  

2. kada dozvoljena nemuslimanka udata za muslimana neće da pređe na islam,  
3. ako žena dok je u braku spolno opći, učini blud;  
4. ako žena otkaže brak u koji su je vjenčali neskrbnici (ne otac i djed). 

AKT VJENČANJA

Brak je najznačajniji i najstariji postupak kod muslimana. Veoma je jednostavan, kada mladić
ili djevojka uz prisustvo svjedoka jedno drugome ponude i prihvate brak on je valjan, u
slućaju da nema smetnji. U Hadisu piše:

             "U tri slučaja riječi koje izgovorimo bilo u šali, bilo u zbilji postaju obavezujuće:
riječi ponude i sklapanja braka, riječi puštanja i povratka žene i izrečena zakletva." 
 
U periodu od 1887.-1945. (do Drugog svjetskog rata) kod nas su šerijatsko vjenčanje vršile
kadije u šerijatskim sudovima. Prije sklapanja braka kadije su morale ustanoviti da li postoje
svi preduslovi prije i uslovi koji su potrebni pri samom činu sklapanja braka.6

6
Ibid., str. 145.

10
Od 6.3.1946. god. država je zakonom ukinula šerijatske sudove i akt vjenčanja prenijela na
državnu vlast u općinama i mjesnim zajednicama.

Obavezna dužnost svakom muslimanu je da pored građanskog vjenčanja odmah izvrši i

vjersko vjenčanje.

Vjersko vjenčanje se mora izvrsiti jer:

1. brak u islamu mora biti sklopljen u ime Allaha dž.š.;

2.  svjedoci pri sklapanja i sudija moraju biti muslimani; 
3. pri sklapanju braka mora se utvrditi visina mehri muedždžela. 7

Pri šerijatskom sklapanju braka svjedoci moraju biti muškarci ili jedan muškarac i dvije žene.

7
7 Prof. Dr. Aiša Softić, Medhija Maglajlić, aleksandra Srdanović, Zorica Maros, Sonja Samokolvija; Običaji muslimana,
pravoslavnih, rimokatolika i Jevreja u BiH; Međureligijsko vijeće u BiH (MVR); Sarajevo 2005. g., str. 142.

11
 RELIGIJSKI OBIČAJI PRI VJENČANJU KOD KATOLIKA

Brak sklopljen uz crkveni obred proglašen je sakramentom. Obred vjenčanja poput

sakramenta sv. Reda spada u socijalne sakramente, sakramente usmjerene na dobro društva i
zajednice. Taj sakrament je poseban po tome sto ga po službenom kršćanskom učenju
mladencima ne podjeljuje svećenik vec jedno drugom podjeljuju zaručnik i zaručnica izričući
svoju bračnu privolu pred zaređenim službenikom. Ako je kršćanski brak jednom valjano
sklopljen, supružnici ostaju do kraja života vezani tom svetom vezom. U određenim
okolnostima može doći i do rastave braka, ali i ne do razriješenja ženidbenih veza. To znači
da se može dogoditi da supružnici ne žive skupa, ali to ne znači da i dalje nisu vezani
sakramentom ženidbe i da mogu sklopiti novi crkveni brak. Cilj obreda je da se “isprosi”
božiji blagoslov za mladence i njihov zajednički život.

"Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima,

kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj
naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva".

Ženidba je događaj dvoje mladih i dviju obitelji koji je najbogatiji običajima.  Prije same
svadbe ide se u prošnju. U ovim modernijim vremenima braća i bliži rođaci mladoženje idu
kući mlade tražeći od njezinih roditelja blagoslov i pristanak da ona pođe za njega. U
roditeljskoj kući se pripremi gozba za prosce, a prisutni su i njeni najbliži. Nakon očeva i
majčina blagoslova i gozbe, posjedi se jos malo, zatim prosci odlaze i slijedi priprema za
samu svadbu.8

Na dan svadbe okupljaju se svatovi koji moraju imati kuma, kumu, starog svata, bajraktara,
djevra, djeverušu i svirače, kod maldoženjine kuće, odakle idu po mladu. Prije polaska ih
mladoženjina majka skropi svetom vodom i svi mole Vjerovanje. Kada se u mladinoj kući
javi da svatovi dolaze, zaduženi za to iznose “mezu” i piće, pred svatove da ih dočekaju, a svi
okupljeni, koji dolaze ispratiti djevojku, izlaze u dvorište svatovima u susret. Poslije
kulminacije osjećanja i dugog pozdravljanja sa svatovima, konačno se sjeda za stolove

8
8. Dr. Ivan Cvitković, Religije u Bosni i Hercegovini, Univerzal- Tuzla, Tuzla ,1981.god., str. 89-

12
okićene i ukrašene za tu svrhu, a pred njih se onda iznosi gozba. Prvo hladno predjelo,
uglavnom "meza", zatim juha, pa sarma, pečenje (janjetina i svinjetina s ražnja), pite
(neizostavno burek i sirnica), salata i na kraju torte i kolači. Nakon nekog vremena i mlada
izlazi, pozdravIja i ljubi svatove koji obično počinju vrištati i pjevati, a zaigra se i kolo.
Posjedi se jos malo, pojede i popije pa se sprema za polazak jer se ne smije "popu zakasniti".

Duž puta kojim će svatovi proći djeca iz susjedstva na par mjesta postave "barikadu" tako što
dvoje djece drži konopac preko puta u visini auta i spuštaju konopac da auto prođe tek pošto
im vozać plati. Djeca znaju biti prilično dosadna i uporna. Također i susjedi iznose pred
svatove obično "pravu rakiju" i nazdravIjaju svatovima želeći im puno sreće. veselja i Božjeg
blagoslova.

Crkveno vjenčanje može biti uz misu, što se i preporućuje  ali i izvan mise. Mladenci mogu,
na svećenikov prijedlog, odabrati od više ponuđenih čitanja iz  “Staroga” i “Novoga zavjeta”,
ona u kojima prepoznaju sebe i svoje gledanje na vjernički brak.

Nakon Evanđelja svećenik izlaže značaj sakramenta ženidbe, a bitni dio obreda sastoji se u
očitovanju nakane odgovorima na tri svećenikova pitanja, zatim privole (svećenik najprije
pita mladence o slobodi njihove odluke o spremnosti na doživotnu vjernost te o spremnosti da
prihvate i kršćanski odgajaju djecu. Zatim mladenci pružaju jedno drugome desnu ruku i
izražavaju privolu.), te zatim međusobnog davanja vjenčanog prstena uz izgovaranje
popratnih riječi:

«Ja, N.N., uzimam tebe N.N. za svoju ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i u
zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.» : 

Nakon vjenčanja sljedi olakšanje za sve nazočne. Tada sljedi prava gozba, veselje i slavlje
koje traje do ranih jutarnjjh sati. Prije se događalo u kući mladoženje, a sada najčešće u
dvoranama predviđenim za velika slavlja. Nakon večere slijedi svirka i igra. Oko ponoći
donosi se torta, nakon torte slatka čaša. Kuma nosi košaru u koju svi nazočni stavljaju novac
na slatku časš, s njom ide i mlada i nazdravlja svakome pojedinačno. Posjedi se i proveseli jos
malo, a onda mladina rodbina odlazi. Naime, običaj je da rodbina i prijatelji mlade odu prvi

13
jer ne priliči da se vesele koliko mladoženja i njegovi.9  
 

98
Ibid., str. 92.

14
 RELIGIJSKI OBIČAJI PRI VJENČANJU KOD PRAVOSLAVACA

Pored rođenja i krštenja djeteta, vjenčanje u životu pravoslavnih hrišćana predstavlja jedan od
najradosnijih događaja. Za ovaj radosni i svečani događaj vezano je mnoštvo običaja. Prije
samog čina vjenčanja, važni su običaji prosidbe djevojke. Dvije buduće prijateljske porodice
se upoznaju i dogovaraju o vjenčanju. Pri tome se izgovaraju brojne narodne zdravice. Jedna
od narodnih zdravica na prosidbi je npr.:

- Otac mladoženje nazdravlja prvom čašom: ''Evo ga pijemo medenu (slatku rakiju), pa
ćemo biti prijatelji pravi, neomraženi. Zdrav da si mi, vrijedni moj prijatelju! Bog te
veselio''! Otac djevojke odgovara: ''Čuo te mili Bog i Sveta Bogorodica''!Poslije
ispijanja iz čaše,svi govore: ''Pomogo nas Bog i nebeski dvor''!

U samom činu crkvenog vjenčanja postoje dvije službe: ona koja se naziva obručenje
(vjeridba) i (o)vjenčanje krunama (vijencima). U prvim danima hrišćanstva obred vjeridbe u
pravoslavnim crkvama se odvijao u predvorju crkve. Tu bi vjerenici razmjenili prstenje, a
zatim bi bili uvođeni u samu crkvu. Danas se vjeridba vrši pred dverima na soleji. Prema
pravoslavnoj crkvi vjeridba je čin koji obavezno treba da prethodi sklapanju braka. Brak je
postojao i prije Hrista. Ustanovljen je još u raju i pripada samoj strukturi ljudskog života.
Prstenje predstavlja simbol vječnosti i vjernosti. Sveštenik prvo očita propisane molitve, sveže
mladencima desne ruke, ovjenča njihove glave vijencima (krunama) i povede ih tri puta oko
nalonja. Nakon toga se pjevaju tri pjesme, kojima su predstavljena tri značenja vjenčanja.

Vijenci (krune) otkrivaju, prije svega, carsku suštinu braka. Kroz brak čovjek zaista postaje
car jednog carstva, ma kako ono maleno bilo.

Prvo značenje vjenčanja je stvaranje hrišćanske porodice, ''male crkve''. Božijom milošću
mladencima će biti omogućeno da imaju djecu i da im dom bude centar ljubavi, mira i
radosti.                                                  

Drugo značenje je mučenički vijenac. Za dvoje ljudi brak predstavlja strpljivost i trpljenje, oni
ga prihvataju kao mučeništvo. Također brak predstvalja zajedničko tegobno putovanje, ali cilj
tog tegobnog putovanja, kao i samog života jeste Carstvo Božije. Prema mišljenju oca
Aleksandra Šmemana to putovanje zahtijeva uzrastanje, stradanje, trud i ljubav, tj ljubav

15
nerazdvojivu od krsta, istinsku ljubav koja nadilazi smrt i ostaje kada sve prođe.U tom smislu
brak predstavlja mučeništvo.10                     

Treće značenje su krune , koje predstavljaju vijence Carstva Božijeg. Kod hrišćana se
vjenčanje se ranije vršilo u Liturgiji  i završavalo pričešćenjem supružnika, kao jednog tijela
odnosno jednog bića. I danas na kraju vjenčanja supružnici trokratno ispijaju, iz jedne čaše,
vino pomiješano s vodom.

Brak se zaključuje između dva dijela Hristovoga tijela i zato prestavlja tajnu. A pošto
predstavlja tajnu, brak nije pravni dogovor, već ječiti dar koji je dostupan građanima carstva
Božijega, ali sasvim nerazumljiv za one koji niti zbaju za to carstvo niti ga traže.

 
 
 

10
Dr. Ivan Cvitković, Religije u Bosni i Hercegovini, Univerzal- Tuzla, Tuzla ,1981.g.

16
 ZAKLJUČAK

U našem seminarskom radu upoznali smo vas sa vjerskim običajima pri vjenčanju u Bosni i
Hercegovini. Naš cilj bio je da vam na što bolji i zanimljiviji način objasnimo pravila pri
vjersim vjenčanjima, te da vam pokažemo da brak nije samo skopljeni ugovor između
muškarca i žene.       

I sami smo svjesni da raste interes za religijske zanimljivosti ovog područja, te se nadamo da
smo uspjeli koliko-toliko pojasniti zbog čega je tako. 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

17
LITERATURA:

1. Prof. Dr. Aiša Softić, Medhija Maglajlić, aleksandra Srdanović, Zorica Maros, Sonja
Samokolvija; Običaji muslimana, pravoslavnih, rimokatolika i Jevreja u BiH;
Međureligijsko vijeće u BiH (MVR); Sarajevo 2005. g.
2. Dr. Ivan Cvitković, Religije u Bosni i Hercegovini, Univerzal- Tuzla, Tuzla ,1981.g.
3. www.muslim.wedding.com;
4. www.wikipedia.org.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

18