You are on page 1of 12

HONORE DE BALZAC: „OTAC/ČIČA GORIOT“

(francuski realizam, 19. st., epika, društveni roman)

REALIZAM (lat. realis: stvaran)

Realizam je književno razdoblje koje traje od 1830. do 1870. g. Nakon romantizma


koji ističe izdvojena pojedinca, realizam opisuje svakidašnju stvarnost, suvremeni društveni,
gospodarski, politički i kulturni život. Likovi su obični ljudi iz svakodnevnoga života i iz
svih društvenih slojeva. Prostori su također obični: ulice, stanovi, tržnice, noćni lokali,
tavani i podrumi, kazališta, otmjeni saloni. Interijeri otkrivaju socijalnu motivaciju likova
koja uvjetuje njihove postupke, ponašanje, psihologiju i svjetonazor. Realistički junak želi
društveni uspon, uspjeh. Realistički pisci svijet prikazuju bez uljepšavanja, imaju kritički
odnos prema stvarnosti. Naglašavaju SOCIJALNO-MORALNU PROBLEMATIKU.
Detaljni opisi ambijenta socijalno i psihološki karakteriziraju likove koji su najčešće i
uvjetovani sredinom iz koje potječu i koja ih okružuje. U težnji za istinitim prikazom, pisci
unose autentičan govor (narječje, provincijalizmi, žargonizmi…). Realisti se pozivaju na
znanstvene spoznaje o čovjeku i društvu. Vodeća filozofska doktrina 19. st. je pozitivizam
(vjera u znanost i razum) čiji je utemeljitelj Auguste Comte (Ogist Komt). Realisti su
književnost približili znanosti i uveli analitičku metodu prikazivanja stvarnosti.
Dok su romantičari njegovali liriku, realisti se okreću PROZI – roman postaje
glavnom književnom vrstom. Ideju o romanu kao zrcalu stvarnosti izrekao je francuski
predrealistički pisac Stendhal u svojem romanu Crveno i crno (1830.).
Realistički pripovjedač najčešće je objektivan, iskazan u trećem licu i nenazočan u
radnji. Fabula slijedi kronološki red zbivanja, a događaji su povezani čvrstim uzročno-
posljedičnim vezama. Motivacija likova određena je njihovim karakterima i socijalnim
okolnostima. Fabula i opis podređeni su stvaranju karaktera koji su u pravilu socijalno
motivirani. Najčešći realistički postupci: portretiranje (fizički, socijalni i psihološki
portret), portretiranje s pomoću ambijenta, detaljno i precizno opisivanje i
pripovijedanje.

Realistički roman U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI. Poetika francuskog


realizma u razvijenijoj fazi zagovara prikazivanje tipičnih ljudi u tipičnim okolnostima.
Balzac u Ljudskoj komediji u 26 knjiga pokušava klasificirati neiscrpnu ljudsku stvarnost
miješajući romaneskne, dokumentarne i teorijske razine. Romanopisci su istraživači i
povjesničari stvarnosti koji za teme svojih djela često uzimaju istinite događaje. Flaubert je
ponudio novi tip kritičkog realizma, a zbog veoma estetiziranog izraza, smatraju ga i ocem
proznog modernizma. Teoretičar realizma bio je C. H. Champfleury (Šamfleri) (manifest
Le Realisme, 1857.) s idealom fotografske točnosti književne slike. Glavni su predstavnici
francuskoga realizma Henrie Beyle Stendhal, Gustave Flaubert i Honore de Balzac.

HONORE de BALZAC (1799.–1850.) francuski romanopisac, pripovjedač i


dramatičar, utemeljitelj je socijalnog i kritičkog realizma. Njegov ogroman opus čini oko 90
romana, pet drama, niz pripovijesti i novela, u kojima je oživio galeriju od preko 2000 likova.
U jedinstvenom ciklusu Ljudska komedija daje zaokruženu sliku francuskog društva. Dijelovi
ciklusa su: Studije iz društvenoga života (u kojima se nalazi glavnina njegova opusa, a
podijeljene su prema sredinama i temi na šest podskupina ili Prizora, i to na prizore iz
privatnog, provincijskog, pariškog, političkog, vojničkog i seoskoga života), Filozofske
studije i Analitičke studije.

1
Cilj je bio prikazati stvarnost – društvene klase i profesije, francusko društvo od 1815. do
1848. godine.
U svim njegovim djelima novac je osnovna pokretačka snaga, a to je najizrazitije u romanima
Propale iluzije, Eugenie Grandet, Rođak Pons i
Otac Goriot, iz 1834. To je roman složene i dramski koncipirane kompozicije. Sve tri
fabularne osnove vezane su uz stanare pansiona Vauquer – ona J. J. Goriota, nekoć bogatoga
tvorničara i njegovih dviju kćeri (barunice Delphine i grofice Anastasie), druga Eugenea de
Rastignaca, siromašnoga plemića koji je iz provincije došao na studij želeći društveni uspjeh,
i tajanstvenoga Vautrina (Votrena), nekadašnjega robijaša, koji je vješto upravljao sudbinama
ljudi, a pojavljuje se kao Rastignacov duhovni otac koji ga upoznaje s tajnama amoralnih
načina uspjeha unutar neumoljivoga poretka.

Tematika romana:

• ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju


• želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu (Pariz)
• život u pansionu gospođe Vauquer kao presjek i slika stanja tadašnjega društva

Problematika:

• posesivna, odana i slijepa očinska ljubav koja ne poznaje granice


• želja za uspjehom u gradskoj sredini i težnja za društvenim ugledom
• amoralnost ondašnjeg društva i čovjekov moralni pad

Inspiracija iz sličnog djela: W. Shakespeare (16. st.) – tema iz tragedije “Kralj Lear” koji se
lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicije

Struktura: roman od šest poglavlja – Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Laži-
Smrt, Dvije kćeri, Očeva smrt

Vrijeme radnje: od 1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godine
Mjesto radnje: Pariz

Geslo romana (i realizma) izraženo je na početku: „Sve je istina.“

Djelo se može usporediti s tzv. Bildungsromanom i Entwicklungromanom – vrstama koje


prikazuju odrastanje, emocionalno i intelektualno sazrijevanje glavnoga junaka; važnu
ulogu u tim romanima imaju prostor i vrijeme.

Tri fabularne linije: 1. vezana uz oca Goriota („Krist očinstva“, „Vječni otac“), 2. vezana uz
studenta Rastignaca i 3. vezana uz kriminalca Vautrina (lik posjeduje i značajke
romantičarskoga titanizma). Retrospektivno se pripovijeda o Goriotovoj prošlosti, o
materijalnom uspjehu, obiteljskom životu, intimnoj drami nakon ženine smrti, djetinjstvu i
bogatoj udaji dviju razmaženih kćeri.

Opis političkog stanja onoga vremena i Balzacovo mjesto

Honoré de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj
sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost i kada jača buržoazija (građanstvo) u svojoj
nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Snaga novca jedina je sila koja pokreće taj svijet.

2
U ciklusima romana i drugih djela (cijeli njegov opus) koje je objedinio pod zajedničkim
nazivom „Ljudska komedija“ (prema Danteovu epu „Božanstvena/Božanska komedija“)
Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka".
U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih
konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače
krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Aristokraciju je smatrao nositeljem kulturnih
vrijednosti.
Uz Stendhala, tvorac je realističkoga romana i začetnik kritičkoga realizma – istinito,
realno prikazivanje života uključuje i razotkrivanje negativnih društvenih pojava, pisac
ukazuje na njih, ali ne nameće svoje stavove o društvu.

Dva su realistička načela:


- načelo istinitosti – pisati istinito, ali ne samo preslikavati stvarnost već nastojati da zbivanja
budu uvjerljiva i vjerodostojna; umjetnik stvara svoju umjetničku istinu ili izmišlja istinu
- načelo tipičnosti – likovi su predstavnici određene skupine ljudi sličnih osobina; Rastignac
– tip studenta, mladog intelektualca iz provincije koji želi uspjeti u životu; „tipični likovi u
tipičnim situacijama“

Balzacova realistička metoda:


1. promatranje, proučavanje i analiziranje građe
2. kronološki organizirana uzročno-posljedična fabula
3. uporaba jezika sredine u funkciji karakterizacije lika
4. objektivni sveznajući pripovjedač
5. kriticizam

Roman se temelji na pripovijedanju, a pripovjedač pripada tzv. objektivnom tipu:


pripovijeda se u 3. licu jednine. Kao jedna od pripovjedačkih tehnika, u Balzaca se već
pojavljuje i unutarnji monolog. Također je važno i detaljno opisivanje.

Tehnika preciznog opisivanja prostora u funkciji je karakterizacije lika jer prostor


uvjetuje i određuje likove. „Tamnica se ne može zamisliti bez čuvara“, miris pansiona
(zaudara po ubožnici), vizualne (zamašćen stol, prljave plahte), akustičke i taktilne slike,
sinestezijske slike (prožimanje osjetilnih doživljaja – boja, mirisa, zvukova), slikoviti detalji,
individualizacija pojedinih portreta, interijer i eksterijer („Tu i najbezbrižniji čovjek može
postati tužan…“).

Opisivanje likova i prostora provedeno je kombiniranjem socioloških elemenata (imovinsko


stanje, socijalno podrijetlo, klasna pripadnost) te vizualnih (detaljno opisivanje) i psiholoških
elemenata (razvijeni portreti).

Društveni problemi onoga vremena: ratno profiterstvo, želja ta društvenim usponom, novac
kao vrhovni bog koji okreće Zemlju („Ako ukradete sitnicu, pokazuju vas kao čudovište, ako
ukradete milijun, smatrat će vas za poštenoga čovjeka…“), sveopći društveni nemoral,
osobito viših slojeva, laži, prijevare, pokvarenost

Lik oca Goriota romantičarski je koncipiran lik: njime vlada samo jedna strast – ljubav
prema kćerima: „Volim konje koji ih voze… Ja živim od njihovih zadovoljstava.“; one su
napravile „otmjeno ocoubojstvo“.

3
Rastignacov lik je dinamičan, tijekom radnje razvija se i mijenja; životne situacije iz
visokoga pariškoga društva mijenjaju njegov svjetonazor i mladenački idealizam; shvaća da je
čak i ljubav prema Parizu „…hvalisava, bezočna, rasipna, varljiva i ohola...“

Vautrinov lik predstavlja tip romantičarskoga titana: inteligentan, ciničan, nadmoćan,


amoralan; savjetuje Rastignacu: „U ljudsko društvo treba uletjeti kao topovsko zrno ili se
uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže…“, „Pokvarenost je opća pojava, talenti su
izuzeci…“

Realistički likovi žele afirmaciju u društvu: „Demon raskoši ujede ga za srce, obuze ga
groznica dobiti, a želja za zlatom osuši mu grlo…“
Postavlja se pitanje kolika je cijena uspjeha.

Sadržaj romana

Pansion

Gospođa Vauquer (Voker) stara je žena koja drži u Parizu, u Latinskoj četvrti, građanski
pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Jesen je 1819. Kuća je na tri kata, iza kuće je
dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. Između
drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu
su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i koje isplahnjuje velikom količinom
vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol
sa stolicama, gdje stanari pansiona sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to
imovno stanje dopušta... U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom. Salon izgleda
vrlo tužno sa stolicama s naslonima za okruglim stolom na sredini. Ta glavna soba zaudara na
plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i
sirotinjski dom. Ona je bila nekada oličena, ali se boja više ne raspoznaje. Dugački stol
prekriven je stolnjakom koji je toliko mastan da se na njemu može prstom pisati. Pokućstvo je
staro, istrošeno, trulo, crvotočno i konačno tu vlada bijeda, i to ona zgusnuta izlizana štedljiva
bijeda. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak, koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda
ulazi udovica. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevu kljunu, s debelim tijelom
sukladno je odaji čiji topli smrdljivi topli zrak gđa Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu,
slika je potpuna. Ima oko 50 godina, liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u
pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje
gazdarica, a u drugom gđa Coutre, udovica službenika. Pokraj nje je živjela mlada djevojka
Victorine (Viktorin) Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac
od oko 40 godina, koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, bivši trgovac, gospodin Vautrin. Treći
kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci – gospođici
Michonneau (Mišono), a druga bivšem proizvođaču tjestenine kojega su zvali otac Goriot
(Gorio). Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka
mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u velikoj
neimaštini, kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac (Ežen d
Rastinjak). Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti
shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih, da bi ga oni prvi iskoristili. Iznad trećega
kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansardne sobe (mansarda: potkrovlje) u kojima su
stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na
ručku i studente medicine i 2-3 stanovnika iz obližnje okolice. Svi ti pansionisti bili su
siromašni, jedva su vezivali kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom
rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se

4
ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica
Michonneau umornih je očiju da čovjeka hvata jeza od njezina pogleda. Gospodin Poiret
(Poare) bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala
je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a sličila je biljci požutjela lišća koja
je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa, pa je tako bila sretna i zanosna.
Njoj su nedostajali, kao i svakoj ženi, lijepe haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati
za kćer, a gđa Coutre, rođakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino dijete.
Mladi student Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i
plave oči i bio je iz plemićke obitelji. Vautrin, 40 godina, imao je široka pleća, snažna prsa,
lice puno bora, bio je grub, ali ne neugodan. Štoviše, bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu
dosta znao i odmah bi pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim
pogledom. Najstariji pansionist bio je stariji gospodin Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je
bio dobrostojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je
mijenjao svakoga dana, a ormari su mu bili puni srebrnoga posuđa. Kada je domaćica
Vauquer vidjela još i državne obveznice, odmah se zagledala u njegov novac: "…kao jarebica
u slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova
muževog i da uskrsne u Goriotu." No on nije mario za nju i to je nju razljutilo jer su propali
njeni snovi. Na svoju nesreću, Goriot je morao prijeći na drugi kat i ubuduće plaćati stan i
hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac
Goriot. I počele su priče po pansionu: "On sigurno izdržava ženu pa je prisiljen štedjeti".
Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plaćajući 45
franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo je lice
zbog patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u
pansionu, on nije više sličio samome sebi. Mlade otmjene dame koje su mu prije dolazile, bile
su njegove kćeri, a sad mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac, kao i sva mlada francuska
mladež, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih pokuša otkloniti
marljivim radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić,
počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro je dobio poziv na bal od svoje
daljnje rođakinje, plemkinje, vojvotkinje Beauseant (Bozean). Želio je zaviriti u sve salone
Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud
(Anastazi d Resto), visoku i vitku mladu ženu s najljepšim stasom u Parizu. To je bila žena o
kojoj je danima snivao, a bila je jedna od dviju kćeri oca Goriota, što Eugene nije znao.

Dva posjeta

Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi de Restaud. Kada je ulazio u salon, začuje glas oca
Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?” Uto uđe grofica u divnoj
kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom
Maximom i silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i
čiste čizme, dok su njegove, unatoč pažnji, bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven,
dok je on poslije podne imao frak. Motreći toga kicoša, vitka i visoka, osjeti što znači biti
bogat. Eugene osjeti što grof znači gospođi de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram
ga pobijediti !” Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca
i ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču vikonta de Beauseant da posjeti svoju
rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s
jednim od najbogatijih portugalskih plemića, markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio-ne htio
morao pred svijetom poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu. Svi su, osim nje, znali da se
markiz ženi, zbog toga je i došao u posjet, ali nije se usudio priopćiti joj takovu vijest. Njezina
prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakva obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke
gospodina de Ajuda – Pinto i gđice Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica

5
Anastasia de Restaud kći oca Goriota, a druga, Delphine, da je udana za baruna de Nucingena.
Dvije kćeri, koje su se odrekle svoga dobrog oca. Dobile su bogat miraz, a on je sebi ostavio
sitniš vjerujući da će mu njegove kćeri pružiti uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz
svojih domova kao posljednjeg bijednika. Razočarana i puna gorčine, vikontesa/vikontkinja
ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete
uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za
vas. Ona treba biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu.” I
nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena
Anastasia primljena je u društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra, udana za bogata
bankara, lijepa gđa Delphine, svisnut će od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se
odriču jedna druge, kao što se odriču i oca.” Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “…
grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom!”
Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi obrisao suze. “Dakle, gospodin Goriot je otac
jedne grofice”, reče gđa Vauquer tiho. “I jedne barunice”, odgovori joj Rastignac. Još iste
večeri napiše pismo majci i zatraži 1200 franaka i, ako ih ne dobije, past će u očaj, možda će
se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali
ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu.
Poznajem naše prilike i znat ću cijeniti vašu žrtvu.” Zatim je poslao pismo i sestrama te
zatražio njihovu ušteđevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao
ljestve da dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao
više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za
2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve gradivo naučiti napamet. Na taj način je
dobio 15 mjeseci slobodna vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.

Ulazak u otmjeno društvo

Rastignac je dobio pismo od majke i sestre te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje
da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš, mogli bismo se odreći rupčića i
sašiti ti košulje!” Kada Eugene pročita pisma, rasplače se. Sjetio se oca Goriota kako noću u
sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri. „To isto je učinila i tvoja majka sa
svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u
Tuileriesu prijavi se kod gđe Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakva je to bila raskoš na
stolu, od posuđa do jela. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi
pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca Goriota bile su u
kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gđu de Nucingen i reče joj,
da je susjed njezinu ocu. „Čim sam vas vidio, osjetio sam kao da me neka struja nosi prema
vama. Nisam ni sanjao da ste tako lijepi.” I on ostane pored nje do kraja predstave. Kada se
vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu kći Delphine. Prvi
put je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u
kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije
bilo tapeta pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je samo
tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje
kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti
kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti.” “Ali
gospodine, kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri?” reče
Eugene. “Ma što će meni bolje? Moj život je u mojim kćerima!” reče Goriot. Starac i student
postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gđe Delphine. Ona je bila očajna i nije
to krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja!” Delphine mu
ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000
franaka.” U kockarnici stavi 100 franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću, ne

6
znajući kockati, dobio je 3600 franaka i opet nasumce stavio cijelu svotu na crvenu boju.
Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600 franaka. “Sada imate
7200 franaka. Poslušajte me i idite”, šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili!” zagrli ga presretna
Delphine. Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav taj miraz, a sada nema ništa.
“On mi daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja
smo ga upropastile. Zahvaljujući vama, ja sam postala slobodna i radosna.” Uzela je 6000
franaka, a njemu ostavila ostatak. „Vi ćete objedovati sa mnom svakoga dana, a pratit ćete me
i u Italiens (kazalište).“ Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a
dade mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u Boga,
potajno čine dobro”, a Eugene je vjerovao u Boga.

„Bježismrt“

Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe Delphine, a i
kockao se naveliko: “Katkad je mnogo dobivao, a katkad mnogo gubio!” Želio se iseliti iz
pansiona. Katkad je ostajao bez ijedna novčića i sada je imao dugova pa je potpisao mjenicu
gospodinu Vautrinu (Votrenu) i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod
imenom “Bježi-Smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice Michonneau i gospodina
Poireta. Vautrin je bio zelenaš, lihvar, primao je novac od robijaša, čuvao ga i stavljao na
raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. Gđica
Michonneau dogovori se s agentom za 3000 franaka: “…da u vino sipa napitak koji će
izazvati njegovu prividnu smrt. Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po
ramenu i pazite hoće li se na koži pojaviti neka slova.” Vautrin predlaže Rastignacu prečicu
do bogatstva: “Sutra ujutro gđica Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu
momak zadati smrtonosni udarac u čelo.” Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u
suprotnosti s njegovim nadama pa je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer, oca i sina. U
međuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu je
tajnu: “Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan
mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36.000 franaka rente godišnje, a dio svoga miraza
od 800.000 franaka uložiti će u dobre nekretnine.” Sljedećeg dana stigla je obavijest da je
mladi gospodin Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da
dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novca, a danas ima milijune,” reče Vautrine i u
tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli
košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste
zaradili 3000 franaka”, reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je
dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac
– ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani Bježi-Smrt
osuđen na 20 godina robije u okovima. Tko me izdao?” zapita Collin. “Ti si me izdala, stara
gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice! Ja bih ti dao 6000 franaka da
izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van,
uhodo!“ i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u
divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti.”

Dvije kćeri

Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac, i svoj i njezin, u
poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi
vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti
moj miraz kupovanjem nekretnina”, jadala se ocu. “Novac je život! Novac je sve!” govorio je
otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kći Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam, moj

7
jadni oče! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu obiteljske
dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva.”
Restaud je saznao: “…da je samo nakit prodan za nižu svotu i treba još 12.000 franaka da bi
podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati.” “Nemam novca”,
reče otac. “I više ništa od 1200 franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje
stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela.” I
sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijet ću zbog vas! Obje ste pogriješile.
Ništa više nemam!” zajeca otac. Eugene, uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i
napravi propisanu mjenicu na 12.000 franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota,
gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me probudio i tako sam saznao koliko dugujem
gospodinu Goriotu.” Otac je bio jako uzrujan pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve
lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo može spasiti!” reče student medicine
Bianchon. Obje kćeri spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao
mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao Delphinine postupke jer
je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti načas da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali
poslije plesa”, odgovori Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant zamoli Rastignaca da ode
do markiza de Ajuda i da joj on vrati sva njezina pisma. Kada se vratio, vikontesa reče:
“Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta,
gdje su te osobine rijetke.” Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćeri gospodina
Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga bolno na bijednu postelju
na kojoj leži otac Goriot.

Očeva smrt

Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo starčevo zgrčeno blijedo i sasvim
iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćeri: “Otiđi još jednom do njih. Reci im da se ne
osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio.” Sluga Christophe se vrati jer nije mogao
ni s jednom od kćeri razgovarati, gđa Restaud morala je obaviti važan posao, a Delphine
spava jer se kasno vratila s bala.” “Ni jedna!” odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju
posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona
vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje
imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o
čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno
zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih
naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne
dođu?“ ponovi starac jecajući. “Ja ću umrijeti, umrijet ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno
boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji
ubojice!” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov im dajem”, reče naprežući
se, “blagoslov.” Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud obavijesti ju da joj
otac umire: “Gospodine grofe, recite gospođi da gospodin Goriot umire u jednoj bijednoj rupi,
bez novca i želi vidjeti svoje kćeri.” Grof odgovara: “Ja mnogo ne držim do njega, on je
iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu
ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu.” Nakon toga ode do gđe Nucingen i
zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem liječnika”, reče
Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu. On vas zove”, reče Eugene.
“Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja
bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda.” “Zašto ne
nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime kupiti pokrov u koji će ga
večeras poviti. Založio sam sat jer ništa drugo nema.“ „Idem, idem – ja ću prije vas stići”,
reče Delphine. On je bio sretan što može javiti samrtniku da će mu bar jedna kći doći. U sobi

8
je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio posljednji lijek
za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne možemo ga spasiti.
Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu”, reče liječnik. Gospođa Vauquer
reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije
izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov, tko će meni nadoknaditi troškove?” udovica kao
da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” šapne
sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah, moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije
došla jer se je posvađala s mužem oko novca koji je tražila od oca. Gđa Restaud ipak je došla
i kad ugleda oca, briznu u plač: “Oprostite, moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam
bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnula je grofica i onesvijestila se. “Potražite
svećenika i položite starca na odar između dvije svijeće u praznoj sobi.” Rastignac napiše
pismo barunu i grofici da pošalju ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan
su Rastignac i student medicine prijavili starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je
itko došao, Eugene je platio svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački
sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao,
zapovjedi da se ureže na grobu natpis: “OVDJE POČIVA G. GORIOT, OTAC GROFICE de
RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE
STUDENATA.”

Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u
velikoj žalosti.” Kada se vratio u pansion, Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio
mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici.
Jedno ružno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila
siromaška smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i
crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno.
Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda
i baruna de Nucingena, ali prazna, i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise.
Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa
svećenikom, kada je izmolio kratku molitvu koju je platio student. Da bi pokrili sanduk
zemljom, grobarima je Rastignac morao dati napojnicu. No on nije imao novca pa je posudio
od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagleda u grob i u njemu pokopa svoju posljednju
suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju. Na brežuljku iznad Pariza, gledajući taj bogati i
veliki grad, Eugene de Rastignac izgovara znakovitu rečenicu, izazov Parizu: „A sad je red na
nama dvoma!“
„I kao prvi čin izazova što ga je upućivao društvu, Rastignac ode na večeru gospođi de
Nucingen.“ (kraj romana)

9
ŠKOLSKI ESEJ (raspravljački)

Pred vama je ulomak djela Honorea de Balzaca Otac Goriot. Pozorno ga pročitajte, a zatim i
smjernice za pisanje školskog eseja ispod teksta.
Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje vas u oblikovanju eseja. Svoj esej oblikujte kao
zaokruženu cjelinu (uvod, razrada zaključak).
Najprije pišite na listu za koncept, a kasnije uredno prepišite na list za čistopis.
Pazite na pravopisnu i gramatičku točnost. Esej treba imati 400 do 600 riječi.

– E, pa, dobro, gospodine de Rastignac, postupajte s ovim svijetom kako on to


zaslužuje. Vi se želite uzdići, ja ću vam pomoći. Ispitat ćete svu dubinu ženske pokvarenosti,
izmjerit ćete širinu bijedne muške taštine. Premda sam mnogo čitala iz te knjige svijeta, bilo
je stranica koje su mi ipak bile nepoznate. Sada znam sve. Što budete hladnije računali, dalje
ćete dospjeti. Udarajte bez milosti, pa će vas se bojati. Muškarce i žene prihvaćajte samo kao
poštanske konje koje ćete ostavljati da crkavaju na svakoj postaji, pa ćete tako stići na
vrhunac svojih želja. Vidite, bit ćete nitko i ništa ako ne nađete ženu koja će se zanimati za
vas. Mora biti mlada, bogata, otmjena. Ali ako gajite kakav duboki osjećaj, sakrijte ga kao
blago, ne dopustite da ga itko nasluti, inače ste propali. Više ne biste bili krvnik, postali biste
žrtva. Ako ikada budete ljubili, dobro čuvajte svoju tajnu! Nemojte je odavati nikome prije
nego budete sigurni u to pred kim ćete otvoriti srce. Da biste unaprijed očuvali tu ljubav koja
još ne postoji, naučite se čuvati ovdašnjeg svijeta.

Smjernice za pisanje

• Analizirajte društvo o kojem govori vikontesa. Prikažite moralna načela koja u njemu
vladaju.
• Navedite savjete koje vikontesa daje Rastignacu. Što mislite o tim savjetima? Smatrate
li da bi ih trebalo prihvatiti?
• Prisjetite se djela u kojima se društvo opisuje na sličan način. Komentirajte ih.

10
• Smatrate li da se umjetnošću/književnošću može utjecati na društveni moral? Navedite
primjer.
• Usporedite društvo u kojem vi živite s društvom koje opisuje vikontesa.
• Izvedite na temelju prethodne analize zaključak o društvenom moralu. Potkrijepite
svoje mišljenje primjerima iz vlastitoga društvenog okruženja.

RASPRAVLJAČKI ŠKOLSKI ESEJ – Honore de Balzac: Čiča Goriot

Čitanje i razumijevanje teksta

Navedeni temeljni problemi o kojima tekst govori

• kako ostvariti društveni uspjeh A1


2
• bešćutnost koja je potrebna da bi se to postiglo

• negativan prikaz ljudske prirode

• kritika takvoga pristupa životu

Navedeni ključni sadržajni podaci

• uočeno je da osoba koja daje savjet Rastignacu (vikontesa) dobro poznaje A2


društvo o kojem govori 4

• istaknuta je tema društvenoga uspjeha kao jedna od ključnih tema europskoga


realizma

• objašnjena teza o ljudskoj prirodi koja bi učinila sve da postigne društveni


uspjeh (žene kao pokvarena bića, muškarci kao tašta bića)

• navedena i objašnjena moralna načela: uspjeti se može samo iskorištavanjem


drugih

Problematizacija teksta
A3
• učenik navodi savjete koje vikontesa daje Rastignacu i komentira ih 6

• uočeno da po vikontesinu mišljenju društveni uspjeh podrazumijeva odricanje


od suosjećajnosti (empatije) za drugoga čovjeka (Udarajte bez milosti, pa će
vas se bojati. Muškarce i žene prihvaćajte samo kao poštanske konje koje ćete
ostavljati da crkavaju na svakoj postaji, pa ćete tako stići na vrhunac svojih
želja.)

• naglašeno da društveni uspjeh traži iskorištavanje drugih ljudi

• istaknuto da se čovjek, da bi uspio, mora odreći bilo kakve

11
emocionalnosti/čovjek koji pokaže osjećaje osuđen je na neuspjeh

• uočeno da savjeti sugeriraju odsutnost bilo kakve moralnosti (Što budete


hladnije računali, dalje ćete dospjeti.)

• učenik zauzima stav prema toj tvrdnji: uviđa kako to nije rijetka društvena
pojava ni danas, ali da na taj način uvijek jedan čovjek iskorištava drugoga i
nema povjerenja među ljudima

Tvrdnje potkrijepljene citatom A4


4
Svoje tvrdnje treba objasniti, argumentirati i potkrijepiti citatom (iz ulomka) ili
parafrazom.

Pokazano razumijevanje teme


A5
• učenik daje svoj komentar navedene teme (problem društvenog uspjeha, 4
vikontesini savjeti) navodeći pritom neka djela iz povijesti književnosti
(August Šenoa: Prijan Lovro, Ante Kovačić: U registraturi, H. de Balzac:
Otac/Čiča Goriot, F. M. Dostojevski: Zločin i kazna i dr.)

• učenik sustavno, razložno i argumentirano iznosi svoje mišljenje o tome može


li se umjetnošću/književnošću utjecati na društveni moral – pritom se ne
vrednuje pozitivan ili negativan odgovor, već argumentacija

• učenik sustavno, razložno i argumentirano uspoređuje društvo u kojem živi s


društvom koje opisuje vikontesa

• učenik sustavno, razložno i argumentirano iznosi svoj zaključak o društvenom


moralu

12