IVAN GUNDULIĆ: „SUZE SINA RAZMETNOGA“ (barok, 17. st.

, Dubrovnik, religiozna poema, protureformacija ili katolička obnova) Barokni čovjek podvojen je između svoje svjetovne prirode i straha od smrti. Barokne teme jesu odnos života i smrti, čovjekova prolaznost, prolaznost vremena i čovjekov odnos prema Bogu. Barokni stil odlikuje raskošan, bogat izraz (kićenost), postignut gomilanjem stilskih izražajnih sredstava, a najčešća su takozvana končeta, razgranate metafore, antiteze, hiperbole i retorička pitanja. U doba baroka dolazi do pojave novoga žanra, religiozne poeme, a to je u svezi i s novim svjetonazorom. Hrvatsku je književnost baroka u 17. stoljeću, osobito onu dubrovačkodalmatinskoga kruga, obilježila velika promjena: povratak religioznim (katoličkim) temama i velik zaokret u formi i tematici. Geslo „Memento mori“ označava prolaznost ovozemaljskoga života kojemu je suprotstavljena briga za vječni život. Poema je hibridna (miješana) lirsko-epska vrsta što znači da u sebi sadrži lirsku osjećajnost , slikovitost i pjesničku subjektivnost, a istovremeno i epsku širinu, objektivnost, fabulu (likove i događaje). Religiozna poema (ponekad nazvana i „duhovnim plačem“) bila je nova i uskoro tipična vrsta u doba katoličke obnove u dubrovačkoj književnosti poslije 1600. godine. Gundulićeve „Suze“ prvo su takvo djelo, a slijede i ostale takve poeme: (dubrovačke) „Mandalijena pokornica“ Ivana Bunića Vučića i „Uzdasi Mandalijene pokornice“ Ignjata Đurđevića te nešto kasnija (slavonska) poema „Sveta Rožalija“ Antuna Kanižlića. Čak se pojavila i parodija toga žanra, „Suze Marunkove“ onog istog Đurđevića čiji lik, mljetski pastir Marunko, „plače“ za pastiricom Pavicom iz vrlo ovozemaljskih pobuda. Gundulićeve „Suze sina razmetnoga“ objavljene su u Veneciji (Mlecima) 1622. g. Uz brojna lirska i epska obilježja, sadrži mnoge dramske elemente: grješnik pokajnik u obliku monologa kazuje o svojem pokajničkom putu, iskrenim ispovjednim tonom. Poema djeluje i kao dijalog u dva glasa, kao da postoje dva pripovjedača/ naratora. Jedan glas (sam pripovjedač) nada se oprostu, a drugi glas griješi. Javno iznošenje grijeha zapravo je pokušaj nadvladavanja straha od Božje kazne. Sin se stidi i kaje, a otac, kao alegorija dobroga Boga, prepoznaje iskrenost i skrušenost te oprašta sinu kao što Bog oprašta svim grješnicima. To je sve povezano i s vrlo važnom teološko raspravom onoga doba – protestanti nisu bili za oprost po svaku cijenu, a katoličanstvo je isticalo Božje milosrđe i čovjekovo pravo na iskreno pokajanje. U poemi se pojavljuje samo nekoliko likova, bez osobnih imena: sin, otac, bludnica. Djelo ima epska, lirska i dramska obilježja: epsku fabulu (likove i događaje), naraciju (pripovijedanje), deskripciju (opise), lirsku osjećajnost, slikovitost i subjektivnost te dramske dijaloge i monologe, psihološku dramsku napetost pa i katarzu na kraju. Kao književna vrsta, „Suze“ su religiozna, kršćanska i moralizatorska poema. Postoji i domoljubno obilježje: „razmetni“ su oni sinovi koji svojim ponašanjem slabe Dubrovačku Republiku. Predložak je preuzet iz novozavjetnog Evanđelja po Luki i svako od tri pjevanja („plača“) započinje nekim citatom iz Biblije. Sama biblijska priča govori o pohlepnom, bahatom i rastrošnom sinu koji odlazi od oca uzimajući i dio svoga nasljedstva. Nekoliko godina živi raskalašeno, a kad je potrošio sav novac, bio je prinuđen postati svinjarom i jesti sa svinjama (simbolika) kako bi preživio. Ocu se vraća skrušen i pun kajanja, a ovaj ga prihvaća toplo i s

1

puno ljubavi. Njegov neporočni brat pomalo je zavidan, ali mu otac objašnjava da je taj oprost nešto najljepše što mu se dogodilo u životu. Gundulićeve „Suze“ potpuno se uklapaju u duh i ideje protureformacije. Katolička je crkva snažno reagirala na reformaciju i, među ostalim, snažno je odgovorila otvaranjem brojnih isusovačkih (jezuitskih) škola diljem Europe, a takvu je školu polazio i mladi Dživo Gundulić. Odrekao se mladenačkih ljubavnih stihova nazvavši ih „porodom od tmine“ i upravo ovom poemom ostvario svoj veliki povratak u krilo katoličke crkve. Vodila ga je ideja oprosta, preko nade, molitve i kajanja, a to je bio izravan teološki odgovor protestantizmu. Struktura je poeme trodijelna (tri pjevanja ili „plača“): Prvi plač („Sagrješenje“ – 444 stiha), Drugi plač („Spoznanje“ – 336 stihova) i Treći plač („Skrušenje“ – 552 stiha). Uočljiva je usporednica s crkvenim obredom ispovijedi (grijeh – ispovijed – pokajanje => oprost). Takva trodijelna kompozicija je simbolična: aluzija na Sveto Trojstvo, tri pjevanja, tri vremena, tri lica (razmetni sin, pjesnik i čitatelj; sin, otac i bludnica. Sadržajno, to je monolog pokajanoga sina i zamišljeni dijalog s ocem. Idejno, sukladno katoličkoj obnovi, i književnost stavlja etičko vrednovanje iznad svega – moraliziranje, poučavanje, naglašena tendencioznost: čovjek mora biti suzdržan da bi sačuvao čistoću za život vječni. Alegorijsko tumačenje plačeva dosta je jednostavno. U „Sagrješenju“ pokajnik se sjeća svojih grijeha i vrlo ih živo opisuje, u „Spoznanju“ ide putovima spasenja od grijeha, a „Skrušenje“ je već duboko pokajanje, preobraćenje i povratak Bogu. Barokna religijska tematika naglašeno je misaona (refleksivna). Prevladavajuću, glavnu temu: prolaznost vremena i života, ništavnost ovozemaljskoga života u odnosu na vječni život, uočavamo u gotovo svim glavnim djelima španjolskoga baroka (pjesnik Gongora, dramatičar Calderon de la Barca), talijanskoga (pjesnik Marino) i, dakako, hrvatskoga (Gundulić, Bunić, Đurđević, Kanižlić). Česti su motivi sata, pješčanoga sata (klepsidre), praha i prašine, groba te suprotnosti trenutak (hip, tren) – vječnost. Nakon renesansnoga (16. st.) samopouzdanja, snage i optimizma, javljaju se osjećaji nesigurnosti i tjeskobe. Čovjek 17. st. ponovno se okreće vjeri i traži utjehu i mir u duši. Užas od tragične spoznaje relativnosti svega uzmiče pred radošću koju pjesnik nalazi u vječnoj istini – Bogu. Pjesnici masovno parafraziraju biblijske teme pjevajući o Isusu i Mariji, pokajnici Magdaleni i Božjoj milosti. Oblikom (formom) poema je sročena u strofama koje se nazivaju osmeračke sestine To znači da kitice imaju po 6 stihova, a svaki stih po 8 slogova (osmerac). Strofa sestina podrijetlom je iz talijanske poezije 14. stoljeća. Stanka ili cezura točno je u sredini stiha, nakon četvrtoga sloga. Rima je ababcc (stih „sesta rima“ ima rimu: dva puta unakrsna abab pa parna cc). Primjer: „Što je bilo, prošlo je veće, Što ima biti, još nij' toga; A što je sada, za čas ne će Od prošastja ostat svoga; Na hipu se brijeme vrti, Jedan hip je sve do smrti.“

2

Najčešće stilske figure u djelu jesu: alegorija, metafore (najviše za život), simboli, hiperbole, poredbe, gomilanje riječi, gradacije, retorički efekti, nabrajanja, paradoksi, oksimoroni, eufemizmi, antiteze i perifraze. Sve te bujne i bogate figure stvaraju najpoznatiji barokni oblik izražavanja: končeto (concetto). Još od Gongore, to su igre domišljatosti, duhovitih i udaljenih asocijacija u kojima se iskazuje genijalnost baroknoga stvaraoca. Sve je prožeto snažnom patetikom. Jezik je štokavska ikavica s uvođenjem ijekavice (Gundulić afirmira ijekavicu) i ponešto ekavice. PLAČ PRVI ili SAGRJEŠENJE započinje motom na latinskom jeziku. To je citat iz Evanđelja po Luki koji (u prijevodu) glasi: „Provodeći razuzdano život, rasu i imanje.“ Već prvim stihovima pjesnik najavljuje ton cijele poeme: „Grozno suzim gork plač sada,/ Gorko plačem grozne suze…“ U trećem se stihu odmah spominje razmetni sin te započinje priča o njegovim grijesima. Uočavamo gomilanje bogatih stilskih ukrasa/figura, osobito figura dikcije (glasovne, i to aliteracije/ponavljanje istih suglasnika i suglasničkih skupina: groz, suz, gork, gork, groz, suz, suz…). Ponavljaju se i riječi istoga korijena. Lirski subjekt (sam pjesnik ili osoba koja ostvaruje lirski iskaz) odmah na početku ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskoga sina. U „Suzama“ je zapravo riječ o bolnoj psihološkoj drami koja se događa u sinovoj duši. On nije želio zgriješiti, ponijela ga je mladost i žudnja za ljubavlju i tjelesnim užitcima (žena kao simbol grijeha, bludnica zavodnica). Stariji su iskusni i oprezni, a mladi srljaju u pogreške. Mladićeva se svijest i psiha lome jer nije lako spoznati i priznati svoj grijeh, a još je teže iskreno se pokajati i popraviti. Usporedba: u Držićevoj komediji „Dundo Maroje“ slična je opreka (mladost – starost, grijeh – povratak na pravi put), ali se Držićev lik mladića, sin Maro (Marojev), uopće ne kaje, više je ljut na oca i Pometa koji su ga istrgli iz svijeta užitaka („gdje se ima što se žudi“), a i otac je zapravo sretan najviše zbog novca, manje zbog ljubavi prema sinu. U „Suzama“ na kraju trijumfiraju oprost i ljubav (premda samo oca i sina; žena je tek usputni lik i simbol bluda; patrijarhalni očinski autoritet), a u „modernijoj“ renesansnoj priči zapravo sreću na kraju donosi samo vraćeni ili osvojeni novac, ljubav je u drugom planu, što je često životno realnije. U drugoj se strofi pojavljuje i perifraza (figura kojom s više riječi označavamo jednu stvar ili pojavu, npr. „Zeusove kćeri“ = muze, „ognji neba“ = zvijezde) „Vječnoga Oca“ (= Boga) kojom pjesnik zaziva „vječnu Riječ“, i to je prava klasična (kršćanska) invokacija (zaziv, početno obraćanje Bogu za nadahnuće u stvaranju djela). Marulić tako započinje svoj ep „Juditu“. Uskoro pjesnik prelazi na samu priču grješnoga sina. Opisuje neugodan, simbolično hladan kameni pejzaž u kojem se sin nalazi, na samo dnu života. Sin se sjeća kakav je bio ranije (lijep primjer baroknoga nagomilavanja). Bio je „…znan, plemenit, bogat, vrijedan,/ slavljen, dvoren, služen, gledan…“ To je također i kontrast i neka vrsta antiteze (opreke suprotnosti). U opisu bludnice, žene koja ga je zavela, iskoristila i „uništila“, pjesnik rabi i elemente petrarkističke lirike – brojnim poredbama i metaforama opisuje njezinu zamamnu ljepotu i razbludnost, lažljivost i prijetvornost: zlatni pramen na čelu, usta koralji, zubi biseri, lice – ružica, iz očiju sunce, prsa – ljiljan, sve to da bi zapravo kritizirao ispraznost tjelesne ljepote i pojavnosti, ljepota je prokletstvo, zamaskirana rugoba. Ženska je ljepota izvor „smradećeg bluda“, „bludnog ognja“, „krv mi je ispila, meso izjela“, kao „zmija… ljuta, otrivna i bludna.“ Najveći je dio krivnje upravo na njoj, on je uglavnom zaljubljena, naivna žrtva, a kasnije i neumoljiv sudac. Nižu se brojna retorička pitanja, npr. „…ah, s kijem se nisi stala“ (nevjerna je i raspuštena), a gomila i njezine negativne crte: „tamna, tašta, huda i prika“. Sin o sebi najviše govori u hiperbolama (pretjerivanjima, uveličavanjima): grijesi su mu ogromni, žalost preduboka, očajnička…

3

Tri su osnovna grijeha koja je počinio razmetni (rasipni) sin, a to su i njegove negativne crte: oholost, nerazumnost i bezočnost. PLAČ DRUGI ili SPOZNANJE također započinje rečenicom iz Lukina evanđelja: „I kad dođe k sebi…“ U tom se dijelu nalaze najpoznatiji i najljepši stihovi kao npr.: „Ah, sad imam pamet hitru:/ Sve je što svijet gleda i dvori/ Na ognju vosak, dim na vitru,/ Snijeg na suncu, san o zori,/ trenutak oka…/strila iz luka…“, dakle, metafore za kratkotrajnost i prolaznost čovjekova života. Čovjek je samo „malo praha u dno groba“, „u zemlji zemlje malo“. Ili stihovi: „Ah, nije život ljucki drugo/ neg smućeno jedno more“, „I sred ovijeh netom tmina/ čo'ek se rodi, mrijet počima“ (paradoks). Parafrazirajući (prepričavajući, približno citirajući): možeš pobjeći najdalje, činiti što hoćeš, smrt te svuda slijedi; i nema te stvari koja može pobjeći tome sudu, možeš spokojno i rastrošno živjeti bez briga, nećeš joj se othrvati (oduprijeti). Citat: „Smrt ne gleda ničije lice“, nastavak parafraze: sve se jednako pred njom ruši, stari i mladi, robovi i kraljevi, „krune i rala“. Citat: „Na hipu se brijeme vrti, jedan hip je sve do smrti.“ Preostaje samo (moto čitavoga baroka u posljednjem stihu): „Ufaj, kaj se, moli, prosi.“ PLAČ TREĆI ili SKRUŠENJE – na početku također moto iz Luke: „Oče sagriješih, nisam dostojan.“ Slavi Božju veličinu, nabraja čuda, ističe ideju katoličke teologije da je čovjekovo djelovanje slobodno, a Božje čudo navesti čovjeka da promijeni svoje djelovanje i ponašanje. Ružan, hladan i odbojan pejsaž postaje pravi rajski vrt, pjesnik pripovijeda o ljepoti i slobodi. Na kraju, vrhunac je religiozne patetike: skrušeni sin grješnik leti prema ocu, otac (Bog) ga prima, pun dobrote, daje mu svoju ljubav, smiruje ga, daruje mu prsten pozivajući ga da slavi Božju milost. BAROK Barok je stil u književnosti, glazbi, slikarstvu, kiparstvu i graditeljstvu u 17. stoljeću. Renesansni racionalizam zamjenjuju neprirodnost i pretjerana kićenost. Javio se u Italiji, Španjolskoj i drugim katoličkim zemljama zahvaćenim protureformacijom ili pokretom katoličke obnove. Visokoobrazovani i motivirani, isusovci su se brzo proširili u Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Njemačkoj, Hrvatskoj te drugdje u Europi. Glavne značajke: bogata kićenost, majstorsko umijeće gomilanja ukrasa, pobožni naglasci, eksperimentiranje oblicima i zvukovima, razigrana duhovitost, raskošna i neobična metaforika. Naziv MANIRIZAM označava stil u kojem su posebno naglašena formalna obilježja (skoro važniji oblik od sadržaja) i često se smatra stilskom oznakom cijeloga baroka. Najčešće se smatra pokušajem da se uspostavi naglašeno neprirodan način izražavanja kao umjetnička konvencija. Prema imenima autora, naziva se u Italiji još i marinizam (G. Marino), u Španjolskoj gongorizam (Luis de Gongora), a u Francuskoj precioznost prema likovima iz Moliereovih komedija Precioze i Učene žene, u kojima se autor izruguje maniri neprirodno kićenog načina izražavanja. Najpopularnija barokna stilska figura je končeto (concetto) koja se temelji na vještini pronalaženja sličnosti između naizgled potpuno različitih pojava i predmeta. Stvara dojam pretjeranosti, ali i za končeto bitnog – duhovitosti. Najčešći oblici končeta su: antiteza, paradoks i hiperbola. Ključna imena barok je dao uglavnom u mediteranskim zemljama. Talijanski barok obilježavaju Torquatto Tasso i Giambatttista Marino.

4

Španjolski barok zlatno je doba španjolske književnosti: Luis de Gongora, Lope de Vega, Calderon de la Barca i Tirso de Molina. BAROK U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI Hrvatski književni barok traje od prvih desetljeća 17. st. do druge polovice 18. st., a glavno mu je obilježje mnogocentričnost književnog života. Književnost se odvijala u manjim regionalnim krugovima. Čvrsto je vezana za protureformaciju (katoličku obnovu) kojom se nastoji suzbiti protestantizam. Protestantizam (ili reformacija) je ionako u Hrvatskoj imao slab odjek, tek ponešto u Istri, Kvarneru, zadarskom otočju i Poljičkoj Republici. Duhovni začetnik hrvatske reformacije bio je Petar Pavao Vergerije. On je utemeljitelj hrvatske tiskare u Urachu kod Tubingena (u kojoj je tiskano oko 25 hrvatskih knjiga). Važnu ulogu u protestantskom pokretu imao je Matija Vlačić Ilirik koji nije djelovao u hrvatskim okvirima. Protestantizam je zanimljiv zato što je nakratko oživio hrvatsku glagoljašku tradiciju te stoga što je glagoljaš Stjepan Konzul Istranin jedan od prvih boraca za ujedinjenje hrvatskoga književnog jezika. Kao otpor protestantima (reformatorima) osnovan je protureformacijski isusovački red koji u školama koje otvara širi duh katoličke obnove. Prve isusovačke škole osnovane su u Dubrovniku (1604.),Varaždinu, Požegi, Zagrebu (1607.). Književni jezik također je nejedinstven i prilagođen govorima regija. Djela se razlikuju po temama, vrstama, pa čak i po namjeni: u Dubrovniku npr. nastaju djela s naglašenim umjetničkim karakterom, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u Slavoniji uglavnom nastaju tekstovi namijenjeni vjerskoj pouci ili kršćanskom obredu. Premda se regije razlikuju po stupnju civilizacijskoga razvoja, po posebnosti političkoga stanja i društvenoga života, ipak, dolazi do određene razmjene književnih utjecaja. Hrvatski je barok nastajao i razvijao se u četiri regionalna književna kruga: 1. Dubrovnik je glavni i najplodonosniji. Književnost se naslanja na bogatu renesansnu tradiciju 16. st., ali se u 17. st. javlja novi naraštaj pisaca plemićkoga podrijetla na čijem je čelu Ivan Gundulić. Renesansni svjetonazor sukobljava se s novim općim duhom katoličke obnove. 2. Dubrovniku je najsličnija Dalmacija s kojom nije bio u političkom zajedništvu, ali dubrovački pisci kao Gundulić i Đurđević bili su uzor dalmatinskim piscima, a jezik dubrovačkih pisaca – štokavski govor sa sve izrazitijim ijekavskim izgovorom «jata» - počeo je utjecati na čakavske pisce u Dalmaciji. 3. Književnost habsburške ili Banske Hrvatske dijeli se u dvije zasebne struje: jedna, pretežno svjetovna, pripada dvorskom ambijentu ozaljskog književnog kruga oko Petra Zrinskoga, s osobitim jezičnim hibridom čakavice i kajkavice, a druga, na istom prostoru, pripada isključivo nabožnoj književnosti na kajkavskom jeziku stvaranoj u kurijama i samostanima. 4. Četvrtu sredinu predstavlja Slavonija koja je nakon 1700. g., kad je napokon oslobođena od Turaka, doživjela i mali kulturni procvat. Ta četiri kruga čine dalmatinsko-dubrovačka skupina pisaca (Gundulić, Palmotić, Vučić, Đurđević), ozaljski krug pisaca (Zrinski, Frankopan, Katarina Zrinski, Belostenec), kajkavski krug (Habdelić) i slavonski krug (Kanižlić). IVAN GUNDULIĆ (1589.–1638.) rođen je u Dubrovniku u plemićkoj obitelji. Obavljao je visoke državne dužnosti. Odgojen je u duhu katoličke obnove. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku. Spada u red najvećih hrvatskih pjesnika, a svojim je

5

idejama (domoljubljem i slavizmom), temama i stilom snažno djelovao na pjesnike hrvatskoga preporoda u 19. st. U mladosti je pisao ljubavne pjesme i prerađivao talijanske mitološke drame. Od deset, sačuvane su četiri: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana, Armida. Njegovo prvo tiskano djelo su prepjevi sedam pokorničkih psalama Pjesni pokorne kralja Davida, Rim, 1621. Suze sina razmetnoga, religioznu poemu u kojoj je progovorio o problemu ljudskoga grijeha i Božjeg oprosta, objavio je u Veneciji 1622. g. Temelji se na priči o izgubljenu sinu iz Evanđelja po Luki. Poema ima tri dijela (plača): Sagrješenje, Spoznanje, Skrušenje. Dubravka je pastoralna igra s elementima melodrame iz 1628. (Melodrama je sentimentalna drama u kojoj glazba neprekidno, ili na važnijim mjestima, prati govor glumaca.) Radnjom je smještena u Dubravu, idealnu državu, koja svake godine slavi dan slobode i vjenčanje najljepšega para. Te su godine to trebali biti Dubravka i Miljenko. No, stari, ružni ali bogati Grdan potkupio je suce koji su Dubravku dosudili njemu. Nakon opće uzbune i intervencije boga Lera, sve sretno završava. Važan lik je starac Ljubdrag koji predstavlja savjest Dubrave i nositelj je piščevih pogleda na državu, društvo i slobodu (ideja slobodne države u kojoj vladaju plemeniti – vlastela, a ne bogato građanstvo i korupcija). Na kraju zbor pastira pjeva himnu slobodi: O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je do… Osman je povijesni ep koji se sastoji od 20 pjevanja (nedostaje 14. i 15. koje je 1844. nadopisao Ivan Mažuranić) pisanih u osmercima. Radnja je vezana uz lik mladog turskog sultana Osmana II. i njegov nasilni dolazak na vlast, te poraz u sukobu s poljskom vojskom kraljevića Vladislava kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće godinu dana poslije. Gundulić u tome vidi početak pada turske moći: Kolo sriće uokoli/ vrteći se ne pristaje,/ Tko bi gori,/ sad je doli,/ a tko doli,/ gori ustaje. Slika svijeta temelji se na antitezi (kršćanstvo – islam, sloboda – ropstvo, veliki osvajači nekad i sad, dobro i zlo, uspon i pad…). Utjecaj T. Tassa i narodne lirike.

6