Professional Documents
Culture Documents
I Tematska oblast
2
kodifikatornih akata u skoro svim državama tog perioda. Ovim aktima (trgovačkim
zakonicama) vrši se do detalja regulisanje uslova odvijanja medjunarodne razmene
dobara i usluga za privredne subjekte koji poseduju nacionalnu pripadnost odredjenoj
državi. Na taj način dolazi do zastoja, pa i delimičnog napuštanja koncepta razvoja
autonomnog trgovinskog prava. Ne postoji više transnacionalno pravo, koje je
primenljivo samo na trgovce (lex mercatoria), već postoje posebni zakoni ili pravila
kojima se uredjuje položaj trgovaca u okvirima jedne jurisdikcije (leges mercatorum).
3
posebnim u odnosu na nacionalne propise, dinamička komponenta Medjunarodnog
poslovanja obuhvata i analizu instrumenata plaćanja kojima ugovorne strane, na
medjunarodnom nivou, izvršavaju svoje obaveze preuzete konkretnim poslovnim
aranžmanima.
4
dodirnih tačaka. One se prevashodno nalaze u domenu primene pravila Medjunarodnog
privatnog prava kojim se utvrdjuju uslovi primene pravila Medjunarodnog poslovanja na
konkretan odnos (na primer, odredjivanje imovinskog karaktera u slučaju spora o statusu
privrednih subjekata, prirodi ugovornih obaveza, karakteru prava svojine na pokretnim i
posebno na nepokretnim stvarima i dr). Na taj način Medjunarodno privatno pravo
odredjuje prethodne uslove primene pravila Medjunarodnog poslovanja, koje su po
donošaju primene ovih pravila značajno šire od Medjunarodnog privatnog prava, pošto
pored unutrašnjih propisa država, u sve većoj meri primenjuju i svoja «autonomna»
pravila, specifična i primenjiva samo u domenu Medjunarodnog poslovanja.
5
6. Izvori Medjunarodnog poslovnog prava
a) Medjunarodni ugovori
6
ugovori su dugo vremena bili pravilo u regulisanju medjunarodnih odnosa. Medjutim, sa
razvojem medjunarodnih organizacija i stvaranjem regionalnih i globalnih saveza dolazi
do zaključivanja medjunarodnih ugovora čiji su potpisnici predstavnici više država. Tom
prilikom, razlikuju se multilateralni ugovori, koje zaključuju ovlašćeni predstavnici više
država i koji za predmet svog regulisanja imaju opšta pitanja od značaja za subjekte
medjunarodnog poslovanja sa unapred neodredjenim brojem država. Ovi ugovori su po
pravilu «otvoreni» za potpisivanje i naknadno pristupanje i od strane država koje nisu
učestvovale u njihovom inicijalnom zaključivanju. Za razliku od njih postoje
pluralilatelarni ugovori kod kojih takodje postoji više subjekata zaključivanja, ali je broj
država koji te ugovore zaključuju, po pravilu, unapred odredjen i za predmet regulisanja
ima pitanja od značaja samo za krug država koje ih zaključuju. Ovi ugovori su uglavnom
«zatvorenog» tipa te im treće države ne mogu pristupiti bez prethodnog ispunjavanja,
ponekad vrlo rigoroznih uslova i uz saglasnost svih potpisnika tih ugovora.
7
odnosi ujedno i izvor Medjunarodnog poslovanja. Ovi principi proizilaze iz odredbi
Medjunarodnog javnog prava (npr. načelo suverene jednakosti država; načelo zabrane
mešanja u unutrašnje stvari država; načelo savesnog ispunjavanja preuzetih obaveza i sl.),
kao i iz Medjunarodnog privatnog prava (npr. principi po kojima se uredjuju gradjansko
pravni odnosi izmedju subjekata sa različitom nacionalnom pripadnošću; pravila po
kojima se utvrdjuje nacionalna pripadnost odredjenog pravnog lica; načela po kojima se
uredjuje pružanje medjunarodne pravne pomoći i sl). Medjutim, kao uslov njihove
primene zahteva se i okolnost njihovog postojanja u vreme nastanka medjunarodnog
poslovnog odnosa i stvaranja realne veze za primenu ovog principa ili načela na
konkretan odnos medjunarodnog poslovanja.
Opšti principi Medjunarodnog prava su važan izvor Medjunarodnog poslovanja
kako neposredno, tako i posredno. Tako se npr. načelo o garantovanju minimalne zaštite
prava stranaca smatra načelom koje priznaju i prihvataju sve civilizovane države sveta.
Pored toga, princip reciprociteta koji postoji kao bazičan princip medjunarodnih odnosa
ima značajan uticaj i na medjunarodno poslovanje u smislu stvaranja istovetnih uslova
poslovanja za privredne subjekte dve ili više različitih država. Sem toga, princip
reciprociteta značajno doprinosi razvoju medjunarodnih poslovnih odnosa i
medjunarodnoj privrednoj saradnji, jer s jedne strane doprinosi uspostavljanju neophodne
pravne sigurnosti prilikom poslovanja sa elementom inostranosti, a s druge strane
povratno utiče na zakonodavna tela država da svoje propise u oblasti spoljnotrgovinskog
poslovanja dopunski uskladjuju i usaglašavaju sa rešenjima u skladu sa kojima se to
poslovanje odvija pod povoljnijim uslovima u drugim državama.
a) Zakoni
8
Putem tzv. imperativnih propisa, koji spadaju u domen javnog poretka odredjene države
kojom prilikom nije ostavljen nikakav prostor autonomiji volje privrednim subjektima.
Oni su dužni da u svemu postupaju po odredbama ovih propisa. Primenu imperativnih
propisa obezbedjuju nadležni državni organi, po pravilu vršenjem svojih ex ofitio
utvrdjenih ovlašćenja. U ove propise spadaju spoljnotrgovinski propisi kojima se uredjuje
režim robne razmene sa inostranstvom, carinski propisi kojima se uredjuje carinski
postupak i visina carinske tarife, devizni propisi kojima se uredjuju uslovi i načini
plaćanja i odvijanja platnog prometa sa inostranstvom i sl. S druge strane, postoje
tzv.dispozitivni propisi, kojima se uredjuje oblast privredne saradnje sa inostranstvom, ali
se ostavlja inicijativa subjektima medjunarodnog poslovanja da saglasno svojoj
autonomiji volje odredjeni odnos medjunarodnog poslovanja drugačije urede u skladu sa
svojim poslovnim interesima. U ove propise naročito spadaju odredbe zakona kojima se
uredjuju vrste i oblici privrednih ugovora sa inostranim elementom (ugovori o prometu
roba i usluga sa inostranstvom).
Zakoni odredjene države, kao izvor njenog domaćeg (nacionalnog) prava, od
značaja su za sve subjekte medjunarodnog poslovanja. Za domaće privredne subjekte taj
značaj se ispoljava u činjenici da oni svoje poslovanje sa inostranstvom moraju da
obavljaju po odredbama domaćih zakona, kao bitnog uslova sticanja svojstva subjekta
medjunarodnog poslovanja. U protivnom, rizikuju mogućnost zabrane obavljanja
prometa roba i usluga sa inostranstvom, odnosno izricanja neke druge od propisanih
sankcija za kršenje domaćih propisa. S druge strane, domaći propisi su često od izuzetne
važnosti i za stranog poslovnog partnera, posebno ako deo privrednih aktivnosti (npr.
otvaranje predstavništava; izlaganje roba na privrednim izložbama; prodaja robe iz
konsignacionih i drugih skladišta; izvodjenje investicionih radova i sl) treba da obavi na
teritoriji domaće države. Tada je on obavezan da u svemu postupa po domaćim
(nacionalnim) propisima države na čijoj se teritoriji realizuju njegove privredne
aktivnosti.
b) Običaji
9
može pretpostaviti da je i druga strana morala imati u vidu takav običaj i njegovo dejstvo
na konkretan poslovni odnos.
Značaj poslovnih običaja i potreba njihove učestale primene uslovili su i
svojevrsnu kodifikaciju ovih pravila. Ta kodifikacija se sprovodi od strane profesionalnih
udruženja (najčešće privrednih komora ili arbitraža) u smislu prikupljanja, evidentiranja i
sistematizovanja poslovnih običaja i na osnovu toga njihovog objavljivanja u formi tzv.
uzansi.
10
Posebno obeležje autonomnom trgovinskom pravu daje autonomija volje
subjekata medjunarodnog poslovanja, u pogledu opredeljenja da se na njihov poslovni
odnos primene propisi odnosno pravila autonomnog trgovinskog prava. S tim u vezi, ne
postoji obaveznost primene autonomnog trgovinskog prava, već je njegova primena
prepuštena odluci samih aktera odredjenog poslovnog odnosa. Ta odluka o primeni
autonomnog trgovačkog prava može biti eksplicitna (npr. ugovaranjem primene) ili
implicitna (kada ta primena proizilazi iz okolnosti slučaja koji se razmatra pred
medjunarodnim sudom ili arbitražom).
Iz okolnosti da je autonomno trgovačko pravo dosta fluidno i stalno prilagodljivo
novouspostavljenim odnosima, proizilazi i posledica da se ne može sa punom izvesnošću
govoriti o izvorima tog prava. Oni se menjaju zavisno od potreba poslovne prakse i
poprimaju svoje posebne forme ispoljavanja. U tom smislu, nema mesta analogiji sa tzv.
državnim pravom. Štaviše, u odnosu na državno pravo kod autonomnog trgovačkog
prava ne može se govoriti ni o hijerarhiji izvora prava na način da su odredjeni izvori
dominantni u primeni, a da drugi moraju biti sa njima usaglašeni, odnosno subsidijerni
prilikom primene.
Imajući to u vidu, kao i okolnost da je autonomija volje ugovornih strana opšti
pravni osnov nastanka autonomnog trgovačkog prava, kao njegovi najkarakterističniji
izvori mogu se navesti: a) opšti uslovi poslovanja; b) tipski ugovori; c) kodifikovana
pravila ponašanja i d) arbitražna praksa.
11
b) Tipski ugovori
d) Arbitražna praksa
12
autonomnog trgovačkog prava. Taj značaj proizilazi iz dve okolnosti. Prva je da poslovni
partneri saglasno svojoj autonomiji volje poveravaju arbitraži rešavanje spornog pitanja.
Dakle, ne postoji obaveznost arbitražnog odlučivanja u odredjenom sporu. Na arbitražu
poslovni partneri pristaju dobrovoljno i na isti način se obavezuju da poštuju arbitražnu
odluku. Druga okolnost proizilazi iz obeležja odlučivanja pred arbitražom, posebno u
slučaju kada se arbitražna odluka donosi primenom pravila ex equo et bono. Tada
arbitražna praksa praktično kreira nova pravila autonomnog trgovačkog prava. Ta pravila
mogu biti u funkciji popunjavanja pravnih praznina, kada odredjeni odnos
medjunarodnog poslovanja nije regulisan važećim domaćim ili medjunarodnim
propisom, kao i prevazilaženju nepreciznosti ili nedoslednosti koje postoje u nacionalnim
pravnim sistemima.
13
- Prof dr M. Stanković: Medjunarodno trgovinska politika, sa
medjunarodnim poslovanjem, Beograd, 2001. godina,
- Prof dr D. Kostić, Medjunarodno poslovanje I, Beograd, 2006. godina.
FMMSP
II Tematska oblast
POSLOVNOG PRAVA
14
medjunarodnog poslovanja. Ti principi su jasni i svi subjekti medjunarodnog poslovanja,
na koje se oni odnose, sa punom izvesnošću mogu da računaju na odredjena prava,
odnosno obaveze koje iz tih principa proizilaze. Medjutim, za razliku od načela, principi
moraju biti izričito predvidjeni, odnosno ugovoreni kao uslov njihove primene. Njihov
uticaj na Medjunarodno poslovanje ispoljava se u tome što ugovaranjem njihove primene
subjekti medjunarodnog poslovanja ne moraju bliže odredjivati karakterna obeležja ovih
principa. Time se doprinosi ubrzavanju medjunarodnog poslovanja, ali se obezbedjuje i
viši stepen pravne i poslovne sigurnosti, nego što bi to bio slučaj kada bi se ovi principi
Medjunarodnog poslovanja svaki put iznova definisali. Ti principi su sledeći: - princip
najpovlašćenije nacije; - princip nacionalnog tretmana; - princip reciprociteta; - princip
pravičnog tretmana i – princip preferencionalnog (povlašćenog) tretmana.
1
Ova presuda je doneta povodom englesko-belgijskog spora, na osnovu žalbe engleske strane u vezi režima
trgovine koji je belgijska strana uspostavila u Kongu, kao svojoj tadašnjoj (1934. godina) koloniji. Citirano
prema navodima: Prof. dr R. Djurović, Medjunarodno privredno pravo, Beograd 1990. godina, strana 34.
15
univerzalno primenjuje, ukoliko posebne okolnosti ne ukazuju na ograničenja u njegovoj
primeni.
16
Načelo minimalnog standarda ponašanja predstavlja skup pravila o zaštiti stranih
subjekata medjunarodnog poslovanja, koje savremene države moraju da obezbede i
garantuju stranim privrednim subjektima koji obavljaju dozvoljene privredne aktivnosti
na njihovoj teritoriji.
U odnosu na ostala načela Medjunarodnog poslovanja, načelo minimalnog
standarda ponašanja je višeg ranga. Ono se primenjuje uvek čak i u slučajevima kada su
ostala načela Medjunarodnog poslovanja suspendovana ili ograničena iz razloga dejstva
dopuštenih izuzetaka u njihovoj primeni. Stoga ovo načelo predstavlja i onaj segment
poslovne sigurnosti sa kojim privredni subjekti uvek mogu da računaju prilikom
preduzimanja poslovnih aktivnosti na teritoriji druge države. U tom smislu, ni jedna
država savremenog sveta ne može da izbegne davanje odredjenih prava stranim
subjektima, u minimalno utvrdjenom obimu, ukoliko uopšte želi da ostvari medjunarodnu
razmenu dobara i usluga sa drugim državama.
Preciznije odredjenje sadržine načela minimalnog standarda ponašanja je teško
dati. Ovo načelo predstavlja pravni i poslovni standard ponašanja, koji sa promenjenim
okolnostima poprima različitu sadržinu. Ono je u principu odredjeno dostignutim
civilizacijskim nivoom poslovnih komunikacija izmedju subjekata medjunarodnog
poslovanja i u funkciji je obezbedjenja i garantovanja onog minimuma pravne i poslovne
sigurnosti koju države ne mogu da dovedu u pitanje. Stoga će i domašaj primene načela
minimalnog standarda ponašanja zavisiti od vremena i uslova njegove primene, odnosno
od vrste poslovnih odnosa u koje stupaju subjekti medjunarodnog poslovanja.
17
zaključen konkretan poslovni aranžman, tako i ostalog poslovnih i drugih subjekata, koji,
na osnovu tako zaključenih aranžmana, stiču odredjena prava i obaveze.
18
principa, odnosno danom njegovog odobravanja, ako su odobrene posle ugovaranja
principa najpovlašćenije nacije;
d) Odobravanjem statusa najpovlašćenije nacije ne vrši se navodjenje domašaja
primene ovog principa. Obim prava i pogodnosti, koje iz njega proizilaze, u prvom redu
zavisi od već datih povlastica, kao i pogodnosti koje će ubuduće biti date trećim
državama. Stoga je ovaj princip izuzetno fleksibilan i omogućava održavanje istog nivoa
dobrih poslovnih odnosa izmedju privrednih subjekata država ugovornica, bez potrebe
njegovog stalnog redefinisanja.
19
b) Postojanje carinske unije
Pod carinskom unijom podrazumeva se područje dve ili više država, u okviru
koga su države, koje čine tu carinsku uniju, na novoosnovane organe carinske unije
prenele deo svog nacionalnog suvereniteta u uredjivanju odnosa koji nastaju povodom
prekograničnog prometa robe. Na taj način, carinske unije čine posebno područje u
okvirima medjunarodnog poslovanja, sa jedinstvenim režimom carinske zaštite
(jedinstvenom carinskom tarifom) u odnosima sa privrednim subjektima sa područja
trećih država. Na osnovama uspostavljene carinske unije privredni subjekti država, koje
čine tu uniju, stiču pravo da pod povoljnijim uslovima (po pravilu bez plaćanja carine na
uvoz, izvoz i tranzit robe) obavljaju privredne delatnosti, nego što to pravo imaju
privredni subjekti iz trećih država koje ne ulaze u konkretnu carinsku uniju.
Posebna priroda odnosa država koje obrazuju carinsku uniju je i osnov isključenja
dejstva klauzule najpovlašćenije nacije, u slučajevima kada jedna od država koja formira
carinsku uniju ugovori njenu primenu sa nekom trećom državom. Kao i u prethodnom
slučaju i ovom prilikom ovaj izuzetak od pravila o primeni principa najpovlašćenije
nacije treba restriktivno tumačiti.
Imajući u vidu ovakav karakter sporazuma o uspostavljanju carinske unije,
stavom 2. člana 8. Zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju utvrdjeno je pravilo shodno
kome se primena najpovoljnijih uslova poslovanja u spoljnoj trgovini, na osnovu principa
najpovlašćenije nacije ne odnosi na «sporazume o zoni slobodne trgovine ili carinskoj
uniji, kao i na osnovu prelaznih sporazuma o formiranju zone slobodne trgovine ili
carinske unije». Iz navedene odredbe važećeg propisa kojim se uredjuje
spoljnotrgovinsko poslovanje u našoj državi, proizilazi da je zakonodavac dejstvo
izuzetka od primene principa najpovlašćenije nacije proširio i na zonu slobodne trgovine i
to ne samo u uspostavljenim odnosima, nego i u pripremnom periodu za uspostavljanje te
zone.
20
najpovlašćenije nacije, koje su države preuzele pristupajući odredjenim medjunarodnim
organizacijama, odnosno potpisujući multilateralne ili bilateralne sporazume.
21
Ovaj princip je poznat i pod nazivom principa nediskriminacije i za svoju
sadržinu ima obavezu istovetnog postupanja prema svim privrednim subjektima
nezavisno od okolnosti čiju nacionalnu pripadanost poseduju. To konkretno znači da, ako
jedna država odobrava odredjene pogodnosti za organizovanje i sprovodjenje privrednih
aktivnosti na njenoj teritoriji, te pogodnosti, kao i režim poslovanja, biće isti za sve strane
privredne subjekte nezavisno od države sa čije teritorije dolaze. To ne mora da znači da u
državi na koju se odnosi ovaj princip mora da postoji značajan stepen liberalizacije
poslovanja. Načelno su moguća brojna i po sadržini različita ograničenja slobode
trgovine, ali je u duhu principa pravičnog tretmana bitno da ona podjednako pogadjaju
sve privredne subjekte koji posluju na teritoriji te države.
23
FMMSP
24
odnosa medjunarodnog poslovanja i 3. postoji neposredna odgovornost za izvršenje
preuzetih obaveza.
Imajući u vidu gore navedene elemente, kao i funkcije koje subjekti
medjunarodnog poslovanja ostvaruju, u okvirima medjunarodnog poslovanja postoje
sledeći subjekti: - medjunarodna zajednica; - država; - medjunarodne organizacije; -
preduzeća.
1. Medjunarodna zajednica
25
kapitala utiče na stvaranje svesti o neophodnosti uskladjivanja sopstvenih stavova, pa
samim tim i odluka, sa stavovima koje u datom trenutku ima medjunarodna zajednica.
2. Država
26
potencira promociju i razvoj komparativnih prednosti svoje privrede i vrši druge poslove,
kojima se kontrolišu uslovi ostvarivanja medjunarodnog poslovanja i sprečavaju mogući
štetni efekti tog poslovanja na domaću privredu (kontrolno nadzorna funkcija).
U domenu uspostavljanja poslovnih odnosa sa inostranim elementom i izvršenja
prava i obaveza po tom osnovu, država je ovlašćena da uvodi mere i ograničenja iz
domena odobravanja izvoznih i uvoznih dozvola, davanja saglasnosti o raznim oblicima
medjunarodnih poslovnih odnosa, donošenje odluka o zabrani uvoza ili izvoza odredjenih
proizvoda, odobravanje plaćanja u odredjenoj valuti, diskrecione primene odredjenih
ovlašćenja koja postoje na osnovu carinskih propisa i donošenje drugih mera, koje
spadaju u domen ekonomske politike te države.
c) Najzad, država i sama stupa u razne poslovne odnose i to kako sa drugim
državama, tako i sa ostalim subjektima medjunarodnog poslovanja. U tom svojstvu
država se pojavljuje sao subjekt medjunarodnog poslovanja preuzimajući i izvršavajući
odredjena prava i obaveze, koje stricto sensu spadaju u materiju medjunarodnog
poslovanja (poslovna funkcija).
Ostvarujući ovu funkciju, radi zadovoljenja svojih posebnih potreba, država se
preko svojih organa pojavljuje kao subjekt medjunarodnog poslovanja povodom
zaključivanja i realizacije brojnih poslovnih aranžmana. Bitno je da ovom prilikom
država neposredno uspostavlja poslovne odnose sa drugim subjektima medjunarodnog
poslovanja, te da za izvršenje tako uspostavljenih odnosa neposredno odgovara svojom
imovinom.
Brojne su mogućnosti pojave države kao neposrednog učesnika u medjunarodnim
poslovnim odnosima, u svojstvu subjekta medjunarodnog poslovanja i one zavise od
društveno ekonomskih odnosa koji postoje u toj državi, kao i od stepena razvoja njene
privrede.
3. Medjunarodne organizacije
27
Medjunarodne organizacije su oblik interesnog povezivanja, koje nastaju na
osnovu medjudržavnih ugovora, kao trajni oblici institucionalne saradnje tri ili više
država u odredjenoj oblasti medjunarodnih odnosa, koje imaju stalne organe i sopstvenu
volju, različitu od volje država članica, te u granicama utvrdjenim statutom ili drugim
relevantnim dokumentom i sa sredstvima u sopstvenom vlasništvu, ostvaruju ciljeve
povezivanja koji su u skladu sa medjunarodno proklamovanim i prihvaćenim
standardima.
Na osnovu okvakvog odredjena pojma medjunarodnih organizacija, mogu se
izvesti njegovi sledeći konstitutivni elementi:
a) Osnivači medjunarodnih organizacija su suverene države (u poslednje vreme
ovaj element je značajno relativizovan činjenicom rasta broja nevladinih medjunarodnih
organizacija, pre svega, strukovnog karaktera), koje tu organizaciju osnivaju na
principima dobrovoljnosti i autonomije volje;
b) Medjunarodne organizacije imaju trajni karakter i po pravilu se ne osnivaju za
ad hoc slučajeve;
c) Kontinuitet delatnosti medjunarodnih organizacija obezbedjuju njihovi organi,
koji su formalno nezavisni od osnivača u vodjenju politike medjunarodne organizacije;
d) Predmet delatnosti medjunarodnih delatnosti proizilazi iz višestranog ugovora
(najmanje tri države u statusu osnivača), čije su odredbe bliže odredjene statutom ili
drugim relevantnim dokumentom medjunarodne organizacije;
e) Medjunarodne organizacije, nezavisno od okolnosti da li posluju na
profitabilnim ili neprofitabilnim osnovama, poseduju sopstvenu imovinu, koju, po
pravilu, obezbedjuju njihovi osnivači;
f) Ciljevi osnivanja medjunarodnih organizacija sadržani su u osnivačkim i
statutarnim dokumentima, te moraju biti u skladu sa medjunarodno proklamovanim i
prihvaćenim standardima, u prvom redu sa Poveljom OUN.
Ovako odredjen pojam medjunarodne organizacije, sa svim konstitutivnim
elementima tog pojma, nedvosmisleno upućuje na zaključak po kome medjunarodne
organizacije imaju status pravnog lica i po tom osnovu svojstvo subjekta medjunarodnog
poslovanja.
U tom smislu, medjunarodne organizacije, poput država, kao subjekti
medjunarodnog poslovanja, prevashodno ostvaruju sledeće funkcije: prvo, svojim
sporazumima, konvencijama, preporukama i drugim aktima i merama stvaraju pravne
okvire i uslove za nastanak konkretnih medjunarodnih poslovnih odnosa, izmedju drugih
subjekata medjunarodnog poslovanja (regulatorna funkcija) i drugo, same neposredno
stupaju u medjunarodne poslovne odnose (poslovno – komercijalna funkcija).
Pre razmatranja vrste medjunarodnih organizacija i kriterijuma za njihovu podelu,
potrebno je ukazati na nespornu činjenicu da sve medjunarodne organizacije za predmet
svog delovanja nemaju materiju medjunarodnog poslovanja. Razni drugi ciljevi mogu biti
motivacioni faktor njihovog osnivanja i delovanja. No, predmet dalje analize biće samo
one medjunarodne organizacije koje neposredno ili posredno utiču na uslove obavljanja
28
medjunarodnog poslovanja. Ove medjunarodne organizacije razlikuju se s obzirom na
predmet delatnosti, ovlašćenja, organe, teritorije na kojoj deluju i dr.
Zavisno od izabranog kriterijuma medjunarodne organizacije se mogu podeliti:
a) Prema prostornom odredjenju, na univerzalne ili globalne (teže da obuhvate sve
ili većinu država sveta) i regionalne (obuhvataju države odredjenog geografskog
područja);
b) Po predmetu svog delovanja, na opšte (uredjuju sva pitanja od značaja za
medjunarodno poslovanje) i specijalizovane (deluju u odredjenoj oblasti, u zavisnosti od
koje mogu da se dalje podele na finansijske, trgovinske i druge organizacije);
c) Prema otvorenosti, na otvorene (u koje, po ispunjenju prethodnih uslova ili bez
tih uslova, mogu da pristupe i druge države) i zatvorene (koje su ograničene samo za krug
svojih osnivača, bez mogućnosti kasnijeg proširenja);
d) Po trajnosti, na trajne (bez unapred odredjenog vremena trajanja) i privremene
(sa unapred odredjenim vremenskim periodom trajanja, odnosno ad hoc organizacije);
e) Po stepenu organizovanosti i ovlašćenjima, na koordinirajuće (koje usmeravaju
rad nacionalnih organa država članica) i nadnacionalne (koje donose odluke koje
neposredno obavezuju organe država članica);
f) Po statusu svog osnivača, na medjunarodne vladine organizacije (koje osnivaju
nadležni državni organi država članica) i medjunarodne nevladine organizacije (koje
osnivaju nevladine, po pravilu, strukovne organizacije država članica).
30
U smislu rešavanja pitanja medjunarodne poslovne saradnje i privrednog razvoja
nerazvijenih i nedovoljno razvijenih članica, organizacija UN je, pored navedenih stalnih
organa, osnovala i niz specijalizovanih organa, radnih tela i komisija sa zadatkom
rešavanja ekonomskih pitanja i privrednih problema iz domena medjunarodnog
poslovanja.
31
Ekonomska i socijalna komisija za Aziju i Pacifik, Ekonomska komisija za Evropu,
Evropska komisija za Latinsku Ameriku i Karibe i Ekonomska i socijalna komisija za
Zapadnu Aziju. Metod ovakvog decentralizovanog delovanja Saveta pokazao je brojne
prednosti u smislu efikasnijeg rada i preduzimanje mera koje su prilagodjene okolnostima
regiona u kojem ga treba primeniti.
32
Statut UNIDO usvojen je 8. aprila 1979. godine na Konferenciji koja je održana u
Beču, s tim što je stupio na snagu 1985. godine. Naša država je 1. novembra 1979. godine
ratifikovala statut UNIDO. Status Specijalne agencije UN ova organizacija je stekla
1986. godine. Glavni organi UNIDO su Generalna konferencija, Odbor za industrijski
razvoj, Komitet za program i budžet i Sekretarijat, na čelu sa Generalnim sekretarom.
Sedište je u Beču (Austrija).
33
Peto, materija medjunarodnog posla gradjenja. Iz ove oblasti je pripremljen pravni
vodič za izradu medjunarodnih ugovora o izvodjenju investicionih radova (iz 1998.
godine)
Šesto, materija medjunarodnog plaćanja. U ovoj oblasti doneti su: 1. Konvencija o
medjunarodnoj transiranoj i sopstvenoj menici (doneta 1988. godine, nije stupila na
snagu); 2. Pravni vodič o ekonomskom transferu sredstava (iz 1987. godine); 3. model
Zakona o medjunarodnom transferu sredstava (iz 1992. godine); 4. Konvencija o
samostalnim grupacijama i stend by akreditivu (iz 1995. godine); i 5. model Zakona o
elektronskoj trgovini (iz 1996. godine).
Sedam, materija stečaja. UNICITRAL je ustanovio sistem prikupljanja i
objavljivanja arbitražnih i sudskih odluka donetih u postupku primene propisa u čijem je
donošenju učestvovao UNICITRAL ,s ciljem obezbedjenja njihovog jednoobraznog
tumačenja i primene.
Poseban doprinos unifikaciji medjunarodnog trgovinskog (poslovnog) prava
UNICITRAL daje saradnjom sa drugim medjunarodnim organizacijama koje se bave
pitanjima pravnog uredjenja oblasti medjunarodnog poslovanja, kao što su Medjunarodna
trgovinska komora u Parizu, Medjunarodni institut za unifikaciju privatnog prava iz
Rima, Haška konferencija za medjunarodno privatno pravo sa sedištem u Hagu i dr.
Sedište UNICITRAL-a je u Njujorku (SAD) a Sekretarijata u Beču (Austrija).
34
-Prof dr V. Ceranić: Država kao subjekt medjunarodnog
privrednog prava-magistarski rad (Pravni fakultet u Beogradu),
Beograd,1986.godina,
-Prof dr S. Kotlica: Ekonomika medjunarodnog poslovanja,
Beograd, 2003.godina,
-Prof dr D. Kostić: Medjunarodno poslovanje I, Beograd,
2006.godina.
FMMSP
IV Tematska oblast
b) Pravila GATT-a
36
Osnovna ideja nastanka GATT-a sadržana je u opredeljenju ka liberalizaciji
svetske trgovini i nastojanju da se otklone sve smetnje koje tu trgovinu ograničavaju,
odnosno onemogućavaju. U tom cilju ustanovljeni su odredjeni principi i pravila, koja
čine sadržinu GATT-a. Najznačajnija pravila koja su tom prilikom dogovorena su: -
klauzula najpovlašćenije nacije; - princip nacionalnog tretmana; - pravilo o carinama i
carinskim olakšicama; - princip zabrane unošenja (nametanja) kvantitativnih ograničenja
i – princip konsenzusa u rešavanju sporova.
38
samostalno odrede da li su povredjena pravila GATT-a ili da suspenduju neku svoju
obavezu koja proizilazi iz GATT-a, već moraju postupiti u skladu sa pravilima i po
postupku o načinu rešavanja sporova. Pravo da zahteva započinjanje postupka ima samo
zemlja članica, a ne i privredni subjekt koji ima njenu nacionalnost i koji je pretrpeo štetu
usled toga što je druga zemlja članica povredila neko od pravila GATT-a. Sam postupak
rešavanja spora baziran je na usaglašavanju spora zainteresovanih strana, u skladu sa
pravilima medjunarodnog prava o mirnom rešavanju spora izmedju država. Izmenama
pravila GATT-a koje su usledile kao posledica usvajanja finalnog akta Urugvajske runde
pregovora, posebnim dokumentom su utvrdjena nova pravila rešavanja sporova izmedju
država članica.
1
Službeni list FNRJ 1/60 – dodatak «Medjunarodni ugovori i drugi sporazumi»
2
Službeni list SFRJ, broj 8/63 - dodatak «Medjunarodni ugovori 1963»
39
Četvrta faza započinje 1965. godine, kada je Jugoslavija pokrenula postupak za
sticanje statusa punopravnog člana GATT-a i traje do 1992. godine odnosno do raspada
te državne zajednice. Kao uslov pristupanja u punopravno članstvo GATT-a, u
Jugoslaviji je 1965. godine sprovedena privredna reforma, čije su mere i ciljevi
uskladjeni sa ciljevima GATT-a. U postupku prijema Jugoslavije u punopravno članstvo
GATT-a, Jugoslavija je prethodno prihvatila Protokol o izmeni Opšteg sporazuma o
carinama i trgovini od 8. maja 1965. godine 1 i Protokol o pristupanju Opštem sporazumu
carini i trgovini od 26. jula 1966. godine2. Pre prihvatanja ovih protokola, sproveden je
postupak utvrdjivanja ispunjenosti uslova za pristupanje u punopravno članstvo. U okviru
postupka sagledavanja ispunjenosti uslova, od posebnog značaja su bili carinski
pregovori, koji su se odvijali od marta do jula 1966. godine. Na poziv Sekretarijata
GATT-a za carinske pregovore sa Jugoslavijom prijavilo se više država (21 država)
uglavnom najznačajnijih spoljno trgovinskih partnera naše država. Okolnost da sve
zemlje članice GATT-a nisu učestvovale u pregovorima je bez pravnog značaja, pošto se
shodno primenom pravila GATT-a dejstvo postignutih sporazuma neposredno primenjuje
na sve članice GATT-a, nezavisno od činjenice njihovog učešća u pregovorima. Pošto su
pregovori uspešno okončani, stekli su se uslovi da Jugoslavija konačno 25. avgusta 1966.
godine stupi u stalno članstvo GATT-a i to kao punopravni član.
Stupanjem u članstvo GATT-a, Jugoslavija je, pre svega, dobila status
najpovlašćenije nacije, u odnosu na ostale države članice GATT-a, kao i pravo na
kompenzaciju u slučaju da neka od članica GATT-a ne primenjuje ugovorene koncesije
na način kako je to predvidjeno Opštim sporazumom. Pored toga, Jugoslavija je postigla
da domaća roba izvezena u inostranstvo, posle plaćanja redovnih uvoznih carina i
dažbina, ima nacionalni tretman, što je bilo od velikog značaja za domaću privredu, s
obzirom da je po tom osnovu u prethodnom periodu bilo dosta problema u tretmanu robe
sa našeg područja.
Iz navedenog može se osnovano zaključiti da je Jugoslavija pristupanjem GATT-
u obezbedila niz pogodnosti ekonomskog karaktera, a na planu prava postigla je veći
stepen sigurnosti u odnosima sa drugim državama, članicama GATT-a, što je dalo
podstreka domaćim privrednim subjektima za dalje i uspešnije uključivanje u tokove
medjunarodnog poslovanja.
1
Službeni list SFRJ, broj 6/66 - dodatak «Medjunarodni ugovori 1966»
2
Službeni list SFRJ, broj 12/66 – dodatak «Medjunarodni ugovori 1966»
40
su se skoro svi parametri medjunarodnog poslovanja, tako da je taj dokument, koji je u
vreme svog donošenja značajno unapredio uslove medjunarodnog poslovanja, u dobroj
meri postao kočnica njegovom daljem razvoju.
Tri su bitne determinantne koje su odredile objektivnu neophodnost izmena kako
normativnog osnova, tako i uslova obavljanja medjunarodne trgovine.
Prva determinanta je sadržana u rastu robne razmene. U vreme usvajanja GATT-a
iz 1947. godine, medjunarodno poslovanje predstavljalo je ipak izuzetak od pravila, da se
trgovinski odnosi odvijaju prevashodno u okvirima nacionalnog tržišta. Dinamičan razvoj
medjunarodne trgovine, koji je usledio u periodu posle potpisivanja GATT-a iz 1947.
godine, iz korena je promenio shemu odnosa. U savremenim uslovima poslovanja pravilo
je da se robna razmena, bar za pretežan broj proizvoda, odvija u uslovima medjunarodne
razmene. Zatvaranje u unutrašnje granice nacionalnog tržišta, ne samo da nije
opredeljenje ni jedne države savremenog sveta, već se pojavljuje i kao poseban vid
pritiska medjunarodne zajednice prema odredjenim državama, za koje ta zajednica smatra
da sprovode politiku koja nije prihvatljiva, odnosno nije u skladu sa interesima
medjunarodne zajednice. U tom smislu, pored obima medjunarodne razmene dobara,
ovoj kvantitativnoj determinanti doprinosi i činjenica da je GATT iz 1947. godine
potpisan od strane predstavnika 23 države dok su Sporazum o osnivanju Svetske
trgovinske organizacije, kao i ostali set dokumenata Urugvajske runde pregovora,
prihvatili predstavnici 124 države (na Ministarskoj konferenciji u Marakešu).
Druga determinanta proizilazi iz same strukture Opšteg sporazuma o carinama i
trgovini iz 1947. godine. Naime, ovaj sporazum za predmet svog regulisanja ima
isključivo promet roba, odnosno proizvoda, nastalih sa namerom plasmana u uslovima
spoljno trgovinskog poslovanja. S tim u vezi, neohpdno je bilo izvršiti izmene i to u dva
osnovna pravca. Prvi je bio proširivanje domena regulisanja i na sektor usluga, pre svega
na bankarske i finansijske usluge, kao i na usluge u specifičnim oblicima saobraćaja
(pomorski, vazdušni saobraćaj i telekomunikacije). Pored toga, predmet regulisanja
postali su i odredjeni trgovinski aspekti prava industrijske svojine. Drugi pravac je bilo
nastojanje za daljom liberalizacijom robne razmene, pre svega u domenu prometa
poljoprivrednih proizvoda, tekstila i odeće, kao i primene sanitarnih i fitosanitarnih mera.
Postojeći tekst GATT-a iz 1947. godine nije mogao da zadovolji novonastale potrebe, te
je radikalna promena bila jedini mogući pravac.
Treća determinanta promene osnovnog teksta GATT-a iz 1947. godine proizilazi
iz uslova i metoda rada ove medjunarodne institucije. Princip konsenzusa u odlučivanju,
koji je karakterističan za rešavanje sporova sa medjunarodnim elementom, u uslovima
primene GATT-a iz 1947. godine, postavljen je kao univerzalan princip. Njegova
primena je, s druge strane, vodila u duge pregovore, često potpuno nesagledive u pogledu
njihovog konačnog ishoda. Višegodišnje trajanje pojedinih runda pregovora, najrečitije
govori u prilog ovog stava. Principi organizovanja i rad tela GATT-a više nisu mogli da
prate dinamične promene u svetskoj trgovini, a posebno u medjunarodnoj trgovinskoj
razmeni. Takodje, ni instrumentarij odlučivanja o spornim pitanjima, koja su se
postavljala povodom primene pojedinih pravila GATT-a, nije obezbedjivao potrebnu
efikasnost, pravičnost i ažurnost u donošenju odluka.
41
U takvim uslovima, Svetska trgovinska organizacija je zapravo supstituisala
mesto i preuzela ulogu koju je do tada imao GATT, a da, tom prilikom, nije došlo do
institucionalnog ukidanja tela i organa GATT-a. Tim povodom, potrebno je navesti, da je
u okvirima Finalnog akta Ministarske konferencije iz Marakeša, posebno apostrofirano
opredeljenje da prelazni period (prestanka rada organa i tela GATT-a i početak rada
STO) ne bude dug po trajanju i neizvestan po ishodu, te da po tom osnovu stvori
dopunske probleme. U tom smislu, preporučena je efikasnost nadležnim organima država
potpisnica u smislu prihvatanja Sporazuma o osnivanju STO, radi obezbedjivanja
njegovog stupanja na snagu do 1. januara 1995. godine i na osnovu toga stvaranja uslova
za početak rada STO. S druge strane, u okvirima samog Sporazuma o osnivanju STO
(tačka 2. člana XVI) utvrdjeno je pravilo po kome će Sekretarijat GATT-a iz 1947.
godine i Generalni direktor GATT-a iz 1947. godine, nastaviti sa obavljanjem tih funkcija
i u STO, sve do momenta dok Ministarska konferencija ne izabere organe STO, u skladu
sa odredbama Sporazuma o osnivanju STO.
42
Ostvarivanje gore utvrdjenih ciljeva osnivanja STO, kao i zadataka koji se s tim u
vezi postavljaju, nužno podrazumeva postojanje kompetentnih organa, kojima će biti
povereno obavljanje ovih poslova. U tom smislu, Sporazumom o osnivanju STO
utvrdjena je struktura organa STO, kao i ovlašćenja koja ovi organi poseduju u obavljanju
svojih funkcija.
Osnovni organ STO je Ministarska konferencija, koju sačinjavaju predstavnici
svih zemalja članica, sa obavezom održavanja svojih sastanaka (konferencija) najmanje
jednom u dve godine. Ministarska konferencija obavlja funkcije STO i preduzima akcije,
odnosno donosi mere koje su u tom cilju neophodne. Pored toga, kao posebno, utvrdjeno
je i ovlašćenje Ministarske konferencije da donosi odluke po svim pitanjima iz okvira
bilo kog od multilateralnih trgovinskih sporazuma STO, ukoliko to od nje zahteva naka
od članica, odnosno da odlučuje u skladu sa specifičnim zahtevima vezanim za proces
donošenja odluka iz Sporazuma o osnivanju STO ili bilo kog multilateralnog sporazuma
u okviru STO. U domen nadležnosti Ministarske konferencija spada i donošenje odluke o
pristupanju treće države STO.
Po značaju naredni organ STO je Generalni savet, koga sačinjavaju predstavnici
svih država članica, a koji svoje sastanke održava prema potrebi. U periodu izmedju
sastanaka Ministarske konferencije, funkcije ovog organa STO obavlja Generalni savet.
Generalni savet obavlja i druge funcije koje su utvrdjene posebnim odredbama
Sporazuma o osnivanju STO, odnosno koje na ovaj organ prenese Ministarska
konferencija.
Pored toga, Generalni savet je ovlašćen da učestvuje u izradi odgovarajućih
aranžmana, kojima se uspostavlja delotvorna saradnja sa drugim medjunarodnim
organizacijama, čije su odgovornosti i delokrug rada povezane sa onima koje ima STO,
odnosno kojima se utvrdjuju odnosi konsultovanja i saradnje sa onim nevladinim
organizacijama čije se aktivnosti odnose i tiču STO.
Pored Ministarske konferencije i Generalnog saveta, na nivou STO postoje i
sledeći organi: - Komitet za trgovinu i razvoju; - Komitet za platno bilansne restrikcije; i
– Komitet za budzetska, administrativna i finansijska pitanja, koji obavljaju poslove i
funkcije poverene na osnovu sporazuma o osnivanju STO i drugih trgovinskih
sporazuma, kao i na osnovu posebnih naloga Generalnog saveta. Ove komitete osniva
Ministarska konferencija, a nadzor nad njihovim radom ostvaruje Generalni savet. U
ostvarivanju svoje funkcije, Komitet za trgovinu i razvoj periodično analizira posebne
odredbe multilateralnih sporazuma STO u korist država članica, koje su u statusu
najmanje razvijenih zemalja u razvoju i na osnovu toga predlaže Generalnom savetu
preduzimanje odgovarajućih mera. Članstvo u ovim komitetima je otvoreno za
predstavnike svih članica STO.
Pored gore navedenih organa, Sporazumom o osnivanju STO obrazovani su i
sledeći specijalizovani organi:
- Savet za trgovinu robom, sa zadatkom nadgledanja funkcionisanja multilateralnih
trgovinskih sporazuma iz Aneksa IA Sporazuma o osnivanju STO;
43
- Savet za trgovinu uslugama, sa zadatkom nadgledanja funkcionisanja Opšteg
sporazuma o trgovini uslugama;
- Savet za trgovinske aspekte prava intelektualne svojine, sa zadatkom nadgledanja
funkcionisanja Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine.
Gore navedeni saveti rade pod upravom Generalnog saveta, koji je ovlašćen da im
daje neposredna zaduženja. Članstvo u savetima je otvoreno za predstavnike svih zemalja
članica, a sastanci saveta se održavaju kada je to neophodno za obavljanje njihovih
funkcija. U ostvarivanju svojih funkcija, ovi saveti, mogu, ako za to postoji potreba,
osnivati svoje pomoćne organe (odbore, komisije i druga radna tela), koji su im
odgovorni za svoj rad.
Radi stvaranja uslova za obavljanje funkcija gore navedenih opštih i
specijalizovanih organa STO, kao njeni administrativni organi Sporazumom o osnivanju
STO, utvrdjeni su Sekretarijat i Generalni direktor.
Sekretarijat ima oko 500 zaposlenih. Njegova osnovna funkcija je da obezbedi
tehničko – organizacionu pomoć u radu Ministarske konferencije, Generalnog saveta,
komisija i saveta STO, da analizira i prati trendove svetske trgovine, da obezbedjuje
sprovodjenje odluka organa i tela STO, pre svega u domenu pomoći zemljama u razvoju,
te da daje zvanična saopštenja STO i uopšte da komunicira sa javnošću. Sedište
sekretarijata je u Ženevi (Geneve), gde se nalazi i sedište STO.
Radom Sekretarijata STO rukovodi Generalni direktor, koga imenuje Ministarska
konferencija. Ministarska konferencija je ovlašćena da usvoji pravila kojima će se utvrditi
ovlašćenja, nadležnosti, prava i obaveze Generalnog direktora, kao i uslovi za njegovo
postavljenje i trajanje mandata.
Generalni direktor je ovlašćen da izvrši imenovanje službenika Sekretarijata i
odredi njihove dužnosti, kao i da utvrdi uslove za njihovo postavljenje, u skladu sa
pravilima koje je usvojila Ministarska konferencija.
Odgovornost Generalnog direktora i službenika Sekretarijata STO je isključivo
medjunarodnog karaktera. U obavljanju svojih dužnosti Generalni direktor i službenici
Sekretarijata ne mogu tražiti ili primati instrukcije od bilo koje vlade (nezavisno od
okolnosti da li je ta država član STO ili je izvan njenog članstva) ili bilo koje druge vlasti,
koja je izvan STO. S tim u vezi, ova lica su dužna da se uzdrže od bilo koje aktivnosti
koja može negativno da se odrazi na njihov položaj medjunarodnih službenika.
Ovakav status Generalnog direktora i službenika Sekretarijata obezbedjen je na
dva nivoa. Prvo, imperativnim nalogom članicama STO da poštuju njihov status
medjunarodnih službenika, uz obavezu da se uzdrže od bilo kakvog uticaja na ova lica u
obavljanju njihovih funkcija. Drugo, obezbedjenjem da službenici STO uživaju
privilegije i imunitete u obavljanju svojih funkcija u odnosu na države članice, koje su
jednake onima koje su ustanovljene Konvencijom UN o privilegijama i imunitetima
specijalizovanih agencija iz 1947. godine.
44
Jugoslavija je bila punopravni član GATT-a od 25. avgusta 1966. godine i
potpisnica je niza pratećih sporazuma, tokom sukcesivnih rundi multilateralnih
pregovora, koji su vodjeni u okviru GATT-a. Medjutim, na zasedanju Saveta GATT-a od
16. juna 1993. godine, a na inicijativu Evropske zajednice, konsenzusom i bez rezervi,
bilo koje države članice GATT-a, usvojena je odluka kojom se, pozivajući se na
Rezoluciju Saveta bezbednosti UN, Saveznoj Republici Jugoslaviji definitivno osporava
«automatski kontinuitet» članstva bivše SFRJ u GATT-u, te se istovremeno zaključuje da
SR Jugoslavija treba da podnese molbu za prijem u GATT, ukoliko želi da bude njegova
članica. Ovom odlukom SR Jugoslavija je praktično isključena iz rada GATT-a, kao i
pregovora koji su vodjeni u okviru Urugvajske runde.
U tom smislu, sa aspekta Sporazuma o osnivanju STO, kojim se reguliše pitanje
članstva u ovoj medjunarodnoj organizaciji SR Jugoslavija ranije, a DZSCG danas, nema
status članice STO, te svoje pristupanje može da reguliše podnošenjem formalnog
zahteva STO u skladu sa gore iznetim postupkom pristupanja ovoj medjunarodnoj
organizaciji.
SR Jugoslavija, odnosno kasnije uspostavljena DSZSCG, podnela je 21. januara
2001. godine zahtev za pristupanje Svetskoj trgovinskoj organizaciji.
45
- unapredjenje medjunarodne monetarne saradnje, time što će MMF predstavljati
centralnu ustanovu za razmatranje problema iz oblasti funkcionisanja
medjunarodnog monetarnog sistema;
- olakšavanje širenja i ravnomernog razvoja medjunarodne trgovine, čime će se
doprineti održavanju visokog stepena zaposlenosti i rasta realnog dohotka u svetu;
- održavanje stabilnosti kurseva valuta i sprečavanje utakmice u obaranju kurseva;
- stvaranje multilateralnog sistema plaćanja po tekućim transakcijama i uz
otklanjanje deviznih ograničenja, sa ciljem povećanja obima trgovinske razmene;
- davanje sredstava na zajam, radi olakšavanja prevazilaženja monetarnih problema
država članica;
- smanjivanja stepena prezaduženosti država, kao i smanjivanja neuravnoteženosti
platnih bilansa država članica.
Članice MMF mogu biti samo države (a ne i vlade), koje kontrolišu svoje odnose
sa inostranstvom i mogu da prihvate i izvršavaju svoje obaveze prema MMF, koje su
utvrdjene Statutom ove medjunarodne finansijske organizacije. Iako sve članice UN nisu
učlanjene u MMF, ipak je on u značajnoj meri poprimio obeležja medjunarodne
organizacije globalnog karaktera. U tom pravcu najočitije govori podatak da je od 44
države potpisnice Sporazuma o osnivanju MMF, prema podacima od 28. juna 2002.
godine, dostignut broj od 180 država.
46
specijalnih prava vučenja je što one predstavljaju jedinicu obračuna u MMF, a koriste se i
van MMF kao standard vrednosti. Jedan broj država članica MMF, vrednost svojih
nacionalnih valuta vezuje za specijalna prava vučenja MMF. Shodno ovim kriterijumima,
prema podacima iz juna meseca 2002. godine, za SR Jugoslaviju utvrdjena je kvota od
467,7 miliona USA dolara, čime je ona svrstana u red srednje zaduženih država.
Iz ovako neravnomernog učešća kvota država članica MMF proizilazi i
nejednakost u pravu odlučivanjima na organima MMF. Svaka država članica raspolaže sa
250 glasova, na osnovu svojstva člana MMF i još sa po jednim glasom na svakim 100
hiljada prava vučenja, odnosno ulplaćenih kvota u MMF. Na taj način,
institucionalizovano je veće pravo učešća u glasanju, a samim tim i u odlučivanju na
organima MMF onih država koje poseduju veća specijalna prava vučenja, odnosno
kojima su utvrdjene veće kvote (npr. u odnosu na SR Jugoslaviju koja poseduje 250 plus
467 glasova, SAD raspolažu sa 250 plus 37.149 glasova, Rusija sa 250 plus 5.945
glasova, a Makedonija sa 250 plus 68 glasova). Pored toga, na osnovu činjenice da
poseduju više od 15% ukupnih glasova, SAD imaju pravo veta na sve odluke MM Fonda,
pošto trenutno raspolažu sa oko 18% ukupnih glasova MMF.
b) Organi MMF
47
Osnovni vid finansijske aktivnosti MMF je odobravanje finansijskih sredstava
državama članicama, koje imaju privremene platno bilansne teškoće. U tom smislu,
kredit MMF de facto predstavlja medjunarodnu finansijsku podršku programu
ekonomske stabilizacije države članice, kojom ta država namerava da prevazidje teškoće
u bilansu plaćanja.
Saglasno pravilima MMF o pružanju finansijske pomoći državama članicama, za
svaku državu članicu utvrdjen je iznos sredstava sa kojima ona može da raspolaže tokom
tekuće finansijske godine (po pravilu ne više od 30% od iznosa kvote koja je uplaćena).
Tom prilikom, od države članice, koja namerava da koristi sredstva MMF, zahteva se da
svojim ekonomsko - stabilizacionim programom argumentovano dokaže, kako potrebu
za finansijskim sredstvima, tako i da ukaže na namene korišćenja tih sredstava. U tom
smislu, od takve države se zahteva da priloži tzv. pismo o namerama, u kome će se
navesti sve mere stabilizacionog karaktera koje ta država namerava da preduzme.
Prilikom odlučivanja o konkretnim zahtevima za odobravanje finansijskih kredita,
organi MMF će različito postupati zavisno od visine traženih sredstava. U tom smislu, će
i zahtevi u pogledu ekonomske politike države, koja namerava da koristi sredstva MMF,
biti različiti. Tako, ako iznos traženih sredstava ne premašuje polovinu kvote, uslovi koji
se postavljaju su relativno blagi, a preko tog iznosa oni postaju sve oštriji.
Inače, korišćenje finansijskih sredstava MMF vrši se na osnovu posebnih
finansijskih aranžmana, koji se realizuju na principima stand –by aranžmana ili direktnim
vučenjem od MMF. Stand-by predstavlja kreditnu liniju kod MMF za odredjeni period,
obično 12 meseci, a korišćenje sredstava se obavlja po fazama, uz uslov da se ostvaruju
postavljeni ciljevi po programu, koji je zajednički dogovoren izmedju te države i MMF.
Država članica može u svakom trenutku da se odrekne daljeg korišćenja odobrenih
sredstava, ako joj ona više nisu potrebna.
Konkretni uslovi za korišćenje redovnih sredstava kod MMF, u pogledu
ekonomske politike korisnika sredstava, su različiti i zavise od kreditne tranše koja se
traži. Postoje ukupno četiri kreditnih tranši i svaka odgovara četvrtini kvote odredjene
države. Korišćenje sredstava po prvoj kreditnoj tranši je relativno lako. Zahteva se samo
da konkretna država pokaže da čini «razumne napore» u pravcu prevazilaženja
ekonomskih teškoća u kojima se nalazi. Zahtevi za korišćenje sredstava po višim
kreditnim tranšama odobravaju se na osnovu zahteva koji su podložni višem stepenu
uslovljavanja od strane MMF. Tom prilikom, utvrdjuju se posebni kriterijumi izvršavanja
(pre svega, u monetarno finansijskom sektoru, kao i u sektoru odnosa sa inostranstvom i
spoljnotrgovinskom režimu). Na osnovu ovih kriterijuma utvrdjuje se ispunjenost
dogovorenih uslova iz stabilizacionog programa i s tim u vezi dalje korišćenje sredstava
MMF.
Pored korišćenja finansijskih sredstava MMF, radi prevazilaženja platno bilansnih
teškoća država članica, MMF značajnu ulogu ima i povodom pružanja konsultantskih i
analitičkih usluga državama članicama, prilikom izrade njihovih ekonomskih i
stabilizacionih programa.
48
2.2. Medjunarodna banka za obnovu i razvoj
a) Ciljevi osnivanja
49
Pored toga, za države članice od značaja su i drugi poslovi koje obavlja ova
Banka, kao što su analitičko sagledavanje privrednih problema i predlaganje
odgovarajućih rešenja, kao i obuka kadrova za ekonomska, finansijska ili razvojna pitanja
(u tu svrhu osnovan je Institut za ekonomski razvoj i obuku kadrova).
b) Organi upravljanja
Slično kao MMF i Medjunarodna banka za obnovu i razvoj ima tri nivoa svojih
organa upravljanja. To su: Odbor guvernera, Odbor izvršnih direktora i Predsednik
banke.
Odbor guvernera je najviši organ upravljanja i sastoji se od odgovarajućeg broja
predstavnika država članica. Svaka država članica ima pravo da bude zastupljena sa
jednim članom i njegovim zamenikom. Po pravilu, to su ministri finansija ili guverneri
centralnih banaka. Svoje odluke Odbor guvernera donosi većinom glasova, prvenstveno
na Godišnjoj skupštini. Izmedju dve skupštine, ako se ukaže potreba Odbor guvernera
odluke može da donese i glasanjem koje se obavlja pisanim putem.
Drugi po značaju organ upravljanja ove Banke je Odbor izvršnih direktora, koji je
njen izvršni organ. Odbor izvršnih direktora sastoji se od 24 člana, od kojih pet imenuju
države sa najviše uloženim kapitalom (SAD, Japan, Nemačka, Velika Britanija i
Francuska), a ostalih 19 biraju ostale države članice na Odboru guvernera. S obzirom da
ostale članice nemaju dovoljan broj glasova, da bi mogle same da izaberu «svog»
izvršnog direktora, to više država dogovorno formira «izborno telo» (grupaciju članova) i
bira jednog zajedničkog člana Odbora izvršnih direktora.
Predsednik banke rukovodi poslovanjem Medjunarodne banke za obnovu i razvoj,
u skladu sa opštim smernicama poslovne politike, koju su utvrdili Odbor guvernera i
Odbor izvršnih direktora. Pored toga, on je ovlašćen da predstavlja Banku u odnosu sa
državama članicama i trećim licima, kao i da organizuje rad njenih stručnih službi. Na
osnovu sporazuma zaključenog 15. novembra 1947. godine sa UN, Medjunarodna banka
za obnovu i razvoj ima status specijalizovane agencije UN, što službenicima ove Banke
obezbedjuje posebna ovlašćenja i imunitet u obavljanju svojih poslova, kao i
nadnacionalni tretman u odnosima sa organima država članica i predstavnicima drugih
medjunarodnih organizacija.
50
državama članicama i 4. sredstava ostvarenih na osnovu dobiti nastale iz poslovanja
Banke.
Kvota kojom odredjena država članica učestvuje u kapitalu Banke odredjuje se na
osnovu nekoliko parametara: - visine nacionalnog dohotka; - stanja u bilansu plaćanja; -
stabilnosti privrednih tokova; - obima spoljnotrgovinske razmene i dr. Tom prilikom, ova
kvota se iskazuje u dva dela. Prvi deo predstavlja iznos utvrdjene kvote, koji su države
članice dužne da uplate na račun Banke, dok drugi deo predstavlja iznos utvrdjene kvote,
koji države članice drže na posebnom računu svoje centralne banke, kao rezervu za
pokriće eventualnih obaveza Medjunarodne banke za obnovu i razvoj. Važno je istaći da
je od osnivanja Banke do danas evidentan trend smanjivanja iznosa dela kvote za koji
postoji obaveza uplate na račun Banke (od 20% utvrdjene kvote, ovaj iznos je smanjen na
samo 3%, koliko su države članice u obavezi da uplate Banci od septembra 1993.
godine).
Svoja prava države članice ostvaruju srazmerno utvrdjenoj kvoti, nezavisno od
okolnosti koliki su deo tako utvrdjene kvote, bile dužne da uplate na račun Banke.
U domen prava, koja se garantuju državama članicama na osnovu utvrdjene
kvote, kao i u slučaju MMF, spada i pravo na učešće u upravljanju Bankom. Naime, i u
slučaju ove medjunarodne finansijske organizacije, broj glasova sa kojima raspolažu
države članice, zavisi od visine kvote koja je utvrdjena za konkretnu državu. Tom
prilikom primenjuje se isti princip, kao i u slučaju MMF. Naime, svaka država članica
raspolaže sa po 250 glasova i još po jednim glasom na svaku akciju upisanog kapitala, s
tim što je vrednost jedne akcije utvrdjena u iznosu od 100 hiljada specijalnih prava
vučenja.
d) Funkcije banke
51
programa. Drugo, potencijalni korisnik kredita mora argumentovano dokazati da nije
mogao da obezbedi neophodna finansijska sredstva, pod istim ili povoljnijim uslovima, iz
drugih izvora. Treće, krediti će biti odobreni za one investicione projekte za koje Banka
stekne uverenje da imaju svoje ekonomsko opravdanje, odnosno da će posle stavljanja u
eksploataciju, svojom rentabilnošću, omogućiti uredno servisiranje obaveza po tim
kreditima. Četvrto, krediti se, po pravilu, odobravaju za iznos nedostajućih deviznih ili u
širem smislu finansijskih sredstava, s tim što se, od države članice zahteva da deo
sredstava za infrastrukturno i drugo opremanje objekta, obezbedi sama iz sopstvenih
izvora u domaćoj valuti. Peto, za kredite koji se odobravaju državama članicama za
projekte koji se realizuju na njihovoj teritoriji, obavezno se zahteva kontra garancija
države ili državne institucije, čija je garancija prihvatljiva za Medjunarodnu banku za
obnovu i razvoj.
Inače, pored navedenih opštih uslova, prilikom odobravanja kredita, ceni se i
kontinuitet saradnje sa konkretnom državom članicom, kao i uspešnost u izvršavanju
njenih ranije dospelih obaveza.
52
Kao što je navedeno prethodnica OECD, bila je OEEC, koja je osnovana
Sporazumom, koji je potpisan u Parizu 16. aprila 1948. godine, od strane predstavnika 16
zapadnoevropskih država. Osnivanje OEEC bio je jedan od uslova, koji je trebalo ispuniti
da bi se državama Zapadne Evrope dodelila sredstva iz tzv. Maršalovog plana.
Maršalov plan predstavlja program ekonomske, a potom političke i vojne pomoći
vlade SAD državama Zapadne Evrope za obnovu i razvoj njihovih privreda razorenih kao
posledica ratnih dejstava u II svetskom ratu. Naziv potiče od imena tadašnjeg ministra
inostranih poslova SAD Džordža Maršala. U okviru ovog programa SAD su u periodu
1948.-1952. godine, putem subvencija i zajmova pružile pomoć zapadnoevropskim
državama u ukupnom iznosu od 19 milijardi dolara.
SAD su uslovile pružanje ove pomoći time što se od zapadnoevropskih zemalja,
kojima je pomoć bila namenjena, zahtevalo da zajednički sačine program privredne
obnove i razvoja, kao i da sačine predlog podele odobrenih sredstava. U tom smislu,
OEEC je bio kolektivni partner SAD u realizaciji Maršalovog plana.
Krajem pedesetih godina u OEEC-u dolazi do krize koju je izazvalo osnivanje
Evropske ekonomske zajednice i Evropskog udruženja za slobodnu trgovinu, što je
rezultiralo stavom o potrebi reorganizacije OEEC-a. Ta reorganizacija bila je
strukturalnog karaktera, pošto je status članica dat SAD i Kanadi, ali i funkcionalnog
karaktera pošto su utvrdjeni novi ciljevi i zadaci ove medjunarodne organizacije.
Na tim osnovama 1960. godine osnovana je Organizacija za ekonomsku saradnju
i razvoj. Pored država članica OEEC, status osnivača OECD imale su SAD i Kanada.
Kasnije taj status su od vanevropskih država stekle i Japan, Australija, Novi Zeland,
Meksiko i Republika Koreja, a od evropskih država Finska, Češka, Madjarska, Poljska i
Slovačka, tako da danas OECD čine 29 država članica.
Osnovni ciljevi osnivanja OECD su: - ostvarivanje visoke stope privrednog rasta i
zaposlenosti; - povećanje životnog standarda; - uspostavljanje i održavanje finansijske
stabilnosti u državama članicama; - doprinos ekspanziji svetske privrede na
nediskriminatorskoj osnovi; - koordiniranje pomoći za razvoj nerazvijenih zemalja; -
doprinos širenju svetske trgovine na multilateralnoj osnovi i u skladu sa preuzetim
medjunarodnim obavezama.
OECD kao svoje stalne organe ima Savet, Izvršni komitet i Sekretarijat, na čelu sa
Generalnim sekretarom.
Savet je najviši organ OECD i sastoji se od predstavnika država članica. Pojedine
članice u OECD imaju svoje stalne delegacije, koje su ustanovljene kao diplomatske
misije na čelu sa ambasadorima. Inače, na sednicama Saveta, države članice predstavljaju
ambasadori, osim sednica Saveta koje se održavaju na ministarskom nivou (maja ili juna
svake godine). Na sednicama Saveta odlučuje se na principu konsenzusa, a donete odluke
su obavezujuće sa države članice.
Pored stalnih organa, u okviru OECD postoji i čitav niz pomoćnih organa, kao što
su komiteti, komisije, stručne grupe i sl. Značaj ovih pomoćnih tela je što se u okviru njih
analiziraju odredjena pitanja i na tim osnovama utvrdjuju pravila postupanja u odnosnim
oblastima. Na taj način, doprinosi se unifikaciji pravila medjunarodnog poslovanja, pošto
53
autoritet OECD i država članica utiče da ova pravila, inače obavezujuća samo za države
članice, po svom usvajanju, poprime globalni karakter.
Posebnost karaktera OECD, kao medjunarodne organizacije proizilazi, pre svega,
iz činjenice da ova medjunarodna organizacija predstavlja kontinuitet u radu jedne u
osnovi regionalne organizacije, kao što je to bila OEEC, sa striktno odredjenim ciljem
stvaranja uslova za realizaciju Maršalovog plana. Pored toga, posebnost karaktera OECD
proizilazi iz činjenice da ova medjunarodna organizacija nema pretenzije da postane
univerzalna organizacija, otvorena za sve države sveta, već zadržava odredjenu
ekskluzivnost, vezujući je za činjenicu da članstvo u OECD mogu da steknu samo
najrazvijenije države sveta, koje status članice ostvaruju po posebno utvrdjenom
postupku prijema u članstvo OECD.
55
Pored konvencija o merodavnom pravu potrebno je ukazati i na konvencije koje
se odnose na prenos prava svojine, nadležnost izabranog suda, priznavanje svojstva
pravnog lica stranim privrednim društvima, priznanje i izvršenje stranih odluka u materiji
gradjanskog i privrednog prava i dr. Sem toga, rad Haške konferencije je od posebne
važnosti i u materiji gradjanskog sudskog postupka, kao i raznih oblika pružanja pravne
pomoći sa elementom inostranosti.
56
FMMSP
V Tematska oblast
57
Na osnovama komparativne analize postojećih medjunarodnih organizacija,
regionalnog karaktera, mogu se uočiti sledeći stepeni ekonomske integracije privreda
država koje ulaze u te organizacije.
Zona uzajamne ekonomske saradnje, pod povlašćenim uslovima. Ovaj oblik
predstavlja osnovnu formu medjunarodnih regionalnih organizacija i ispoljava se u
dogovaranju posebnih, po pravilu privilegovanih, oblika ekonomske saradnje u
medjunarodnom prometu roba, usluga i kapitala. Oblici ispoljavanja ovakve saradnje su
niže carine u odnosu na one koje se primenjuju na promet roba van tog područja, posebni
uslovi odvijanja i unapredjenja saobraćajnih i drugih veza država tog regiona, zajedničko
iskorišćavanje prirodnih (sirovinskih i energetskih) potencijala odredjenog područja i sl.
Zona slobodne trgovine predstavlja viši stepen povezanosti država članica, pošto
se pored ukidanja carinskih barijera, izmedju država odredjenog regiona, utvrdjuju i
principi vodjenja zajedničke ili sporazumno koordinirane politike trgovinskih odnosa sa
trećim državama.
Carinska unija, u odnosu na zonu slobodne trgovine, predstavlja višu fazu
integracije u smislu da države članice, ne samo što ukidaju carine u medjusobnoj
trgovinskoj razmeni, već uvode zajedničku carinsku tarifu u robnoj razmeni sa trećim
državama.
Ekonomska ili privredna unija predstavlja najviši stepen ekonomske saradnje
država članica, koja podrazumeva ukidanje prepreka za kretanje svih proizvodnih faktora,
utvrdjujući principe slobodnog kretanja robe, radne snage, usluga i kapitala, stvarajući
tom prilikom, jedinstveno tržište bez unutrašnjih granica. Viši oblik ekonomske unije je
uspostavljanje monetarne unije i to kako u smislu ustanovljavanja zajedničke valute, tako
i u smislu vodjenja striktno utvrdjene monetarne politike država članica od strane
nadnacionalnog orana – organa monetarne unije.
Naravno, moguće je pretpostaviti i više oblike saradnje izmedju država
odredjenog regiona, pre svega na planu političke povezanosti, stvaranja zajedničkih
odbrambenih, odnosno oružanih snaga, vodjenja zajedničke spoljne politike i sl., ali se,
tom prilikom, postavlja dopunsko pitanje, u kojoj je meri takav obim povezivanja
medjunarodna organizacija, a u kojoj on poprima obeležja konfederalne, odnosno
federalne države.
Posebna obeležja funkcionisanja medjunarodnih organizacija regionalnog
karaktera mogu se sagledati i s obzirom na kriterijum statusa osnivača tih organizacija.
Shodno tom kriterijumu, odredjena medjunarodna organizacija globalnog
karaktera, kao metod svog rada, odnosno delovanja može osnovati regionalne centre ili,
preciznije rečeno, regionalne organizacije. Takav je slučaj naročito uočljiv kod
Ekonomskog i socijalnog saveta Ujedinjenih Nacija. Iako je predmet delatnosti ovog
Saveta prevashodno usmeren na sagledavanje i rešavanje pitanja od globalnog značaja,
upravo zbog velikih razlika izmedju država, koje su nastale kao posledica različitih
istorijskih, geografskih, klimatskih i prirodnih (sirovinskih i energetskih) uslova, razvoja
tradicije i kulture, kao i uticaja političkih sistema u tim državama, Savet kao metod svog
rada primenjuje princip osnivanja regionalnih ekonomskih komisija. Za sada postoje i
deluju Ekonomska komisija za Afriku, Ekonomska i socijalna komisija za Aziju i Pacifik,
58
Ekonomska komisija za Evropu, Ekonomska komisija za Latinsku Ameriku i Karibe i
Ekonomska i socijalna komisija za Zapadnu Aziju. Pored Saveta UN i druge
medjunarodne organizacije globalnog karaktera, doduše ne u tako eksplicitnoj formi kao
Ekonomski i socijalni savet UN, u postupku svog rada primenjuju regionalni prilaz
povodom sagledavanja i rešavanja konkretnih problema. Na taj način, mere koje se
preduzimaju, prilagodjavaju se konkretnim uslovima sredine u kojoj treba da budu
primenjene, s ciljem obezbedjivanja njihovih optimalnih efekata.
Drugi kriterij povezivanja država je odredjen geografskim područjem na kojem se
nalazi odredjena država, s tim da se taj kriterij ipak dopunjuje političkom odlukom
odredjenje države da pristupi odredjenoj regionalnoj organizaciji, odnosno stava
regionalne organizacije o oportunosti članstva odredjene države u njenim okvirima.
Treći kriterij je nastao kao posledica posebnih odnosa koji postoje izmedju
odredjenih država i po pravilu je uslovljen političkim sistemima koji postoje u okvirima
tih država.
Imajući u vidu sve gore navedeno, kao i naglašeno velikog broja medjunarodnih
organizacija regionalnog karaktera, u daljem tekstu biće obradjene samo one
najznačajnije, odnosno one koje ostvaruju najveći uticaj na uslove savremenog
medjunarodnog poslovanja.
59
zaštite ljudskih prava osnovnih sloboda. U tom smislu, kao jedan od najznačajnijih
dokumenata koji je donet od strane Saveta Evrope, može se navesti Konvencija o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je potpisana 4. novembra 1950. godine u Rimu, a
koja je stupila na snagu 1. septembra 1953. godine.
Osnovni organi Saveta Evrope su Komitet ministara, Parlamentarna skupština i
Sekretarijat. Pored ovih organa sa opštim nadležnostima u Savetu Evrope postoje, kao
posebni organi, Sud za ljudska prava i Kongres regiona i lokalnih vlasti.
Komitet ministara je glavni politički organ Saveta Evrope, sa ovlašćenjem da
donosi pravno obavezujuće odluke. Ovaj organ čine ministri inostranih poslova država
članica ili njihovi stalni diplomatski predstavnici (ambasadori). Sastaje se dva puta
godišnje, na nivou ministara inostranih poslova, a u intervalu izmedju ovih zasedanja,
sednicama Komiteta ministara prisustvuju, sa pravom odlučivanja, stalni diplomatski
predstavnici (ambasadori) država članica.
Parlamentarna skupština je jedan od osnovnih organa Saveta Evrope. Njen
zvaničan naziv, u skladu sa Statutom je Savetodavna (konsultativna) skupština, ali se od
1974. godine, na osnovu odluke Predsedništva skupštine, koristi i naziv «Parlamentarna
skupština» koji je vremenom postao uobičajen naziv za ovaj organ Saveta Evrope.
Parlamentarna skupština nema ovlašćenja za donošenje pravno obavezujućih
odluka. S druge strane, preporuke i mišljenja koja se usvajaju na njenim sednicama
(postoji obaveza održavanja jednog redovnog godišnjeg zasedanja, sa mogućnošću
održavanja više vanrednih zasedanja), zbog visokog političkog autoriteta ovog organa,
imaju snažan uticaj, kako na nacionalne organe država članica, tako i na ostale organe
Saveta Evrope.
Parlamentarna skupština, iz svojih redova, bira Predsednika skupštine, kao i
Generalnog sekretara Saveta Evrope i sudije Suda za ljudska prava.
Sekretarijat Saveta Evrope je stručno telo, koje obezbedjuje uslove za rad ostalih
organa Saveta Evrope, a u delu prenetih nadležnosti ima i izvršne funkcije. Na čelu
Sekretarijata nalazi se Generalni sekretar Saveta Evrope. Sedište Sekretarijata je u
Strazburu (Francuska), te se to mesto često smatra i sedištem Saveta Evrope.
60
stalno poboljšanje životnog standarda i to kako u asocijaciji, tako i u svakoj od
država članica;
- obezbedjenje lojalne konkurencije u trgovini izmedju država članica;
- izbegavanje značajnih razlika izmedju država članica u uslovima snabdevanja
siroviname koje su proizvedene na području asocijacije;
- pružanja doprinosa harmoničnom razvoju i usponu svetske privrede, kao i
postepenom smanjivanju prepreka u svetskoj ekonomiji i trgovinskoj razmeni.
Najvažniji organi EFTE su Savet, Odbor za pripremanje, Sekretarijat i odbori koje
obrazuje Savet radi rešavanja pojedinih pitanja.
Savet je najviši organ EFTE i sastoji se od predstavnika država članica, pri čemu
svaka od država ima pravo na jedan glas. U nadležnost Saveta spadaju sledeći poslovi: -
obavljanje poslova koji su mu povereni Konvencijom; - nadzor nad primenom
Konvencije; - ocena ispunjenih obaveza država članica radi realizacije ciljeva osnivanja
ove asocijacije.
Sekretarijat je administrativni organ, koji obavlja sve neophodne poslove s ciljem
stvaranja uslova za rad ostalih organa EFTE, a posebno ostvarivanje ciljeva njegovog
osnivanja. Sedište Sekretarijata je u Ženevi, te se to mesto smatra i sedištem ove
medjunarodne trgovinske organizacije.
Pošto je tokom postojanja EFTE, jedan broj država članice pristupio Evropskoj
zajednici, a posebno posle zaključenja Sporazuma o jedinstvenom evropskom
privrednom području iz 1992. godine, EFTA je, zadržavajući i dalje svoj medjunarodno
pravni subjektivitet, objektivno izgubila na značaju i dobrim delom se utopila u aktivnosti
Evropske unije.
61
Savet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) osnovan je 25. januara 1949. godine
u Moskvi, sporazumom koji je sklopljen izmedju Bugarske, Čehoslovačke, Madjarske,
Poljske, Rumunije i Sovjetskog Saveza. Tokom svog, više od 40 godina dugog perioda
postojanja, više država je pristupalo ili istupalo iz ovog Saveta, sa različitim stepenom
integracije u njegov sastav i organe.
Osnovni cilj osnivanja SEV-a bilo je ostvarivanje što tešnje saradnje izmedju
zemalja članica u okviru samog Saveta i država članica ponaosob, ali i političke
diferencijacije koja je tada postojala na globalnom nivou. Kao posledica promena koje su
nastupile upravo na nivou globalne ekonomije, ali i političkih promena u državama
članicama, SEV je sporazumno raspušten juna 1991. godine, od kada su organi i tela te
medjunarodne organizacije regionalnog karaktera prestali sa radom.
Osnivačkim aktima ZND smatraju se Sporazum izmedju Belorusije, Rusije i
Ukrajine o osnivanju ZND, kao i protokol šefova država koji je potpisan u Alma Ati i
Deklaracija iz Alma Ate od 21. decembra 1991. godine. Sporazum je, u svojim osnovnim
principima o zajedničkoj delatnosti strana potpisnica, promovisao ciljeve formiranja i
razvoja zajedničkog privrednog prostora, zajedničku carinsku i migracionu politiku, kao i
jedinstveni razvoj informatičkih sistema i sistema transporta i veza. Radi ostvarivanja
ovih ciljeva, države članice ZND, sporazumele su se da će: - sprovoditi koordinirane
radiklane privredne reforme, usmerene na uspostavljanje tržišnih mehanizama,
transformaciju svojinskih odnosa i obezbedjenje slobodnog preduzetništva; - izbegavati
aktivnosti koje bi mogle naneti uzajamne štete; - graditi ekonomske odnose i
medjunarodne obračune na osnovu postojeće jedinice – rublje, s tim da će uvoditi
posebne valute na osnovu posebnih sporazuma, kojima će biti očuvani ekonomski interesi
svih stranka; - zaključivati medjubankarske sporazume kojima će se obezbediti
ograničavanje novčane emisije, uz izgradnju uzajamnih sistema obračuna; - preduzimati
zajedničke mere sa ciljem obezbedjenja jedinstvenog privrednog prostora; i – koordinirati
spoljno trgovinsku delatnosti i carinsku politiku uz obezbedjenje slobode tranzita robe i
putnika.
62
imajući, tom prilikom, u vidu opredeljenje ovih država prema mogućim evropskim
privrednim, ali i svim drugim integracijama.
U takvom ambijentu, na osnovu inicijative, koja je potekla sa sastanka tzv.
Višegradske grupe, 21. decembra 1992. godine, u Krakovu je osnovana medjunarodna
organizacija regionalnog karaktera, pod nazivom Centralno – evropsko područje (zona)
slobodne trgovine – CEFTA. Države osnivači CEFTE bile su Poljska, Madjarska i
Čehoslovačka (a posle prestanka ove državne zajednice – Češka i Slovačka).
Sporazum o osnivanju CEFTE stupio je na snagu 1. jula 1994. godine. Tokom
perioda važenja ovog sporazuma, u članstvo CEFTE primljenje su i Slovenija (januara
1996. godine), Rumunija (jula 1997. godine) i Bugarska (septembra 1997. godine).
Iako ima status medjunarodne regionalne organizacije, CEFTA nema
nadnacionalne institucije, poput drugih sličnih organizacija (npr. Evropska unija). U
okvirima CEFTE, kao osnovni organ, postoji Mešoviti komitet, koji sačinjavaju
predstavnici država članica. Osnovna ovlašćenja kojima raspolaže Mešoviti komitet su
opredeljenje na usmeravanje aktivnosti država članica na planu liberalizacije trgovine i u
tom smislu davanja predloga i amandmana na postojeći sporazum. Inače, sastanci
Mešovitog komiteta održavaju se, po pravilu, jednom godišnje, u državi koja u toj godini
predsedava CEFTA-om, a prema potrebi i na zahtev država članica, ovi sastanci mogu se
održavati i u kraćim vremenskim intervalima.
63
postignuti u okvirima Svetske trgovinske organizacije, države članice APEC su dosta
odvažno, kao svoj cilj, promovisale uspostavljanje zone slobodne trgovine i slobodnih
investicija do 2010. godine za privredno najrazvijenije države, a do 2020. godine za sve
države članice.
64
usvojena u samom osnivačkom dokumentu, a koji su pod snažnim uticajem ideja na
kojima se zasniva, odnosno koje u praksi sprovodi Svetska trgovinska organizacija.
Najznačajnije odrednice Ugovora o osnivanju NAFTA mogu se svesti na: -
pravila o ukidanju carina, koje se plaćaju prilikom uvoza robe, koje su poreklom sa
teritorije država osnivača; - pravila o utvrdjivanju porekla robe, tako da se posebna zaštita
obezbedjuje samo za robu koja je proizvedena na teritoriji država osnivača; - pravila o
postupnom smanjivanju, do ukidanja barijera u trgovini uslugama izmedju država
osnivača; - pravila o posebnom načinu rešavanja sporova proisteklih iz ugovora o
osnivanju.
U skladu sa odredbama ugovora o osnivanja NAFTA trebalo bi u roku od 15
godina od osnivanja ove regionalne organizacije, obezbediti ukidanje svih carinskih
organičenja u medjusobnoj trgovini država osnivača, a u roku od 10 godina ukidanje svih
kvantitativnih ograničenja za pretežan broj proizvoda. S druge strane, potpisivanjem
osnivačkih dokumenata nisu ukinute restriktivne mere koje se odnose na kretanje radne
snage (posebno prekograničnih prelaska lica sa ciljem zapošljavanja), kao i druge
promenljive faktore proizvodnje. Pored toga, ostavljana je mogućnost državama
osnivačima da, u odredjenim slučajevima, iz razloga zaštite nacionalnih interesa,
storniraju primenu odredjenih odredbi o liberalizaciji trgovinske razmene izmedju država
osnivača NAFTA.
Četiri države Južne Amerike (Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj) su 17. marta
1991. godine, zaključile multilateralni sporazum o osnivanju medjunarodne regionalne
organizacije, poznate pod nazivom MERCOSUR.
Osnovni cilj ove regionalne organizacije je stvaranje zone slobodne trgovine, sa
opredeljenjem da od 1. januara 1995. godine ta zona preraste u carinsku uniju. Osnovno
obeležje ove carinske unije je ukidanje carina u prometu roba izmedju država osnivača,
uz uspostavljanje sistema zajedničkih eksternih carina, koje ne mogu biti veće od 20%
carinske vrednosti robe.
Države osnivači MERCOSUR-a su, preko ove regionalne organizacije,
uspostavili posebne odnose sa NAFTA i Evropskom unijom, kao najznačajnijim
medjunarodnim regionalnim organizacijama modernog vremena, stvarajući na taj način
osnove za dalje ekonomske integracije na globalnom nivou.
Kao svoje organe, nadnacionalnog karaktera, MERCOSUR ima Savet
zajedničkog tržišta i Komisiju zajedničkog tržišta.
Savet zajedničkog tržišta je najviši organ MERCOSUR-a. Sastavljen je od
ministara inostranih poslova i ministara privrede država članica. Jednom godišnje, u radu
Saveta učestvuju i predsednici vlada država članica. Sastanci Saveta zajedničkog tržišta
održavaju se prema ukazanoj potrebi, s tim što se prededavanje Saveta rotira svakih šest
meseci. Inače, Savet zajedničkog tržišta je ovlašćen za utvrdjivanje i vodjenje politike,
kao i za razmatranje izveštaja o sprovodjenju donetih odluka.
65
Komisija zajedničkog tržišta je izvršni organ MERCOSUR-a. Njen osnovni
zadatak je da izvršava odluke koje je doneo Savet zajedničkog tržišta. Radom Komisije
rukovode ministri inostranih poslova država članica, na način da se rotiraju na svakih šest
meseci. Komisija za zajedničko tržište je ovlašćena da obrazuje podgrupe i druga radna
tela, a rad Komisije i ostalih tela MERCOSUR-a obezbedjuje Sekretarijat. Sedište
Sekretarijata MERCOSUR-a je u Montevideu.
Pored ovih organa, u okvirima MERCOSUR-a postoji i Parlamentarna komisija,
koja ima za zadatak da obezbedi adekvatno uključivanje zajedničke politike u nacionalno
zakonodavstvo država članica. Sastoji se od 64 člana (po 12 iz svake države članice),
koje biraju nacionalni parlamenti sa mandatnim periodom od dve godine. Sedište
Parlamentarne komisije je u Buenos Ariesu.
U kategoriju zajedničkih organa MERCOSUR-a spada i Arbitražni sud, sa
sedištem u Asunsionu. Sporovi koji nastanu izmedju država članica, u prvoj instanci
rešava Komisija za zajedničko tržište, koja je dužna da u roku od 60 dana, dostavi
državama članicama mišljenje eksperata o načinju rešavanja spora. Ukoliko države
članice ne prihvate ovako utvrdjen stav, odluku po spornom pitanju u drugoj instanci
donosi Arbitražno veće.
66
Osnovni organi ECOWAS-a su Samit šefova država, Savet ministara, Izvršni
sekretar, kao i posebne komisije koje formira Savet ministara, s ciljem rešavanja pitanja
iz domena njegovih nadležnosti.
67
FMMSP
VI Tematska oblast
EVROPSKA UNIJA
68
fizički vek njihovih protagonista, ili preciznije rečeno, koliko je bila snažna sila, kojom
su te ideje želeli da ostvare.
Sa promenama na globalnom planu, koje su usledile po završetku II svetskog rata,
a posebno razvojem političkih, vojno pa i ekonomski bipolarnog sveta, stvoreni su uslovi
da se na novim osnovama pristupi procesu evropskih, prvo ekonomskih, a potom i
političkih integracija.
Politički pretekst konkretnim merama dali su čuveni govor Vinstona Čerčila, koji
je održan 19. septembra 1946. godine na Medjunarodnoj konferenciji u Ženevi, na kojoj
je usvojena Rezolucija «Poruka evropljanima» a kojom je ukazano na potrebu stvaranja
Sjedinjenih Država Evrope (poput Sjedinjenih Američkih Država), odnosno politički rad
i delovanje italijanskog federaliste Altijeri Spinelija i francuskog funkcionaliste Žan
Monea.
U takvim okolnostima, francuski ministar inostranih poslova Robert Šuman je 9.
maja 1950. godine (datum kojim se obeležava Dan Evropske unije) u Berlinu obrazložio
ideju ekonomske integracije evropskih država. Osnovni principi te integracije utvrdjeni
su u neposrednoj saradnji sa Žan Moneom, a sastoje se od opredeljenja, shodno kojima:
- integrisana Evropa neće biti stvorena odjednom, već postupno kroz jačanje
realne solidarnosti država članica;
- stara neprijateljstva Francuske i Nemačke biće prevazidjena, kroz koordinirane
akcije na objedinjavanju privreda ovih država, uz obaveznu otvorenost za
pristupanje i ostalih evropskih država;
- ostvarivanju integracionih ciljeva treba pristupiti odmah i to u oblasti
proizvodnje uglja i čelika, tako da ova proizvodnja bude stavljena pod zajedničku
upravu;
- procesi ekonomskih integracija evropskih država, za svoj neposredni cilj, moraju
imati realni rast životnog standarda stanovništva i na bazi toga jačanja osnove
zajedništva u Evropi;
- odluke zajedničkih organa biće obavezne za države članice, uz obezbedjenje
njihove prinudne sprovodljivosti, a sami organi će biti sastavljeni od nezavisnih
lica, uz uvažavanje principa jednake zastupljenosti.
Kako je odgovor Nemačke bio pozitivan i odražavao je punu podršku ovakvoj
ideji, stvoreni su potrebni preduslovi za osnivanje prve evropske ekonomske zajednice.
To je bila Evropska zajednica za ugalj i čelik (European Coal and Steel
Community). Ova medjunarodna organizacija, regionalnog karaktera, osnovana je
Ugovorom o osnivanju, koji je potpisan 18. aprila 1951. godine u Parizu (poznat je i kao
Pariski sporazum), a stupio je na snagu 23. jula 1952. godine. Potpisnice ovog sporazuma
bile su Francuska, Nemačka, Italija, Belgija, Holandija i Luksemburg.
Pozitivna iskustva u funkcionisanju Evropske zajednice za ugalj i čelik, opredelila
su iste osnivače da predmet svoje saradnje prošire i na druge oblasti, koje nisu bile
obuhvaćene ovim prvim sporazumom. U tom smislu, ohrabreni dostignutim nivoom
saradnje, a na osnovu dogovorenih pravaca ekonomske saradnje sa sastanka u Mesini,
doneta je odluka o osnivanju novih evropskih ekonomskih zajednica. Tako su nastale
69
Evropska ekonomska zajednica (European Economic Community), koja je u prvoj fazi
svog postojanja bila poznata i kao «Zajedničko evropsko tržište» i Evropska zajednica za
atomsku energiju (European Atomic Energy Community), koja je poznata i pod nazivom
EUROATOM. Ove regionalne medjunarodne organizacije osnovane su sporazumima
koji su potpisani 25. marta 1955. godine u Rimu (otuda i naziv Rimski sporazumi), s tim
što su stupili na snagu 1. januara 1958. godine.
Dalji razvoj evropskih ekonomskih zajednica kretao se u skladu sa principima
postupnog intenziviranja integracionih procesa, a saglasno tome i odgovarajućih izmena
osnivačkih dokumenata.
Značajan impuls tim promenama dat je usvajanjem Jedinstvenog evropskog akta
(Single European Act), koji se naziva i Aktom o evropskom jedinstvu. Tim Aktom
utvrdjeni su ambiciozni, ekonomski ali i naznačeni novi politički ciljevi evropskih
ekononskih integracija. U ekonomskom smislu, predvidjeno je uspostavljanje unutrašnjeg
tržišta do kraja 1992. godine, dok je u političkom smislu uveden pojam «evropska
politička saradnja» kao preteča buduće političke unije. Na taj način, Jedinstveni evropski
akt je značajno doprineo daljem uspostavljanju zajedništva, kao i uklanjanju uočenih
neefikasnosti u funkcionisanju organa zajednica, ojačavši njene institucije poboljšanjem
načina odlučivanja i uspostavljanjem novih sektora saradnje država članica. Radi
ostvarivanja pravaca razvoja utvrdjenih Jedinstvenim evropskim aktom, a sa ciljem
uspostavljanja institucija unutrašnjeg tržišta na jedinstvenim osnovama, Komisija EZ je
tzv. «Belom knjigom I», propisala oko 300 mera, koje su, u predvidjenim rokovima,
trebalo da donesu i sprovedu organi ekonomskih zajednica i država članica.
Nakon reformi izvršenih Jedinstvenim evropskim aktom i ostvarivanja
proklamovanih ciljeva, proces promena u organizaciji i funkcionisanju evropskih
zajednica prerastao je u proces kontinuiranih i ubrzanih reformi. Radikalne reforme
ciljeva, a delimično i strukture Evropske zajednice izvršene su, sa aspekta daljih
evropskih integracija, najznačajnijim aktom – Ugovorom o Evropskoj uniji (Treaty on
European Union). Ovaj ugovor je potpisan 7. februara 1992. godine u holandskom gradu
Mastrihtu (otuda i čest naziv Mastriški ugovor), a stupio je na snagu 1. novembra 1993.
godine.
Ugovorom iz Mastrihta, Evropska unija je osnovana iz postojećih evropskih
ekonomskih zajednica na način što se uspostavlja i održava kontinuitet sa Evropskom
zajednicom, odnosno aktima i dokumentima, koji su tokom prethodne četiri decenije
doneti i stupili na snagu. S druge strane, Mastriškim ugovorom utvrdjuju se i odredjeni
politički ciljevi, tako da se popularno kaže da Evropska unija počiva na tri osnova stuba.
Prvi stub čine revidirani osnivački dokumenti, odnosno evropske ekonomske zajednice
koje su osnovane tim dokumentima, zajedno sa ukupnom komunitarnom praksom tokom
svog dosadašnjeg perioda rada. Ovaj stub obuhvata i ekonomsku i monetarnu uniju. Po
svom karakteru ovaj stub je u potpunosti komunitaran. Drugi stub čini saradnja u oblasti
spoljne politike i zajedničke bezbednosti. Najzad, treći stub čini saradnja u oblasti
pravosudja i unutrašnjih poslova. Ova druga dva stuba Evropske unije funkcionišu na
jedinstvenoj medjuvladinoj osnovi, uz primenu metoda medjuvladinog dogovaranja, tako
da se za njih moše reći da, u ovom trenutku, imaju komunitarna obeležja samo u širem
značenju tog pojma.
70
S obzirom da je sam ugovor o Evropskoj uniji u pojedinim svojim segmentima
ostao nedorečen, a delimično su i odredjena pitanja od značaja za dalji rad ostala
neregulisana, što je zahtevalo nov prilaz u njihovom uredjivanju. To je uslovilo
neophodnost dalje dogradnje institucija i metoda rada organa Evropske unije.
Prva takva revizija izvršena je izmenama i dopunama osnivačkih dokumenata, na
osnovu ugovora iz Amsterdama, koji je potpisan 2. oktobra 1997. godine, a stupio je na
snagu 1. maja 1999. godine. Ovaj ugovor ne sadrži suštinske promene uspostavljene
strukture Evropske unije, ali se njime stvaraju uslovi da se proklamovani politički ciljevi
mogu uspešnije realizovati. U tom smislu, Unija dobija nove nadležnosti u domenu
unutrašnje politike, na način da je Ugovoru o Evropskoj uniji dodato novo poglavlje IV,
koje sadrži odredbe o vizama, azilu, doseljavanju, kao i drugim pitanjima iz domena
slobode kretanja lica. Takodje, izvršene su i odredjene izmene u postupku odlučivanja na
organima Evropske unije. Najzad, Amsterdamskim izmenama osnovačkih ugovora
značajno su povećana prava gradjana Evropske unije i to kako ona statusnog karaktera,
tako i ona koja se tiču njihovih osnovnih prava i sloboda.
Naredne izmene osnivačkih dokumenata Evropske unije izvršene su Ugovorom
koji je 26. februara 2001. godine zaključen u Nici (poznat kao Ničanski ugovor).
Promene, koje su izvršene Ničanskim ugovorom, tiču se sastava i načina odlučivanja na
pojedinim organima Evropske unije i u prvom redu motivisane su promenama do kojih je
došlo u pogledu broja država članica Evropske unije. S tim u vezi, promenjen je broj i
sastav članova Evropske komisije, utvrdjena je nova struktura Evropskog parlamenta, a
izvršene su i odredjene izmene pravila o načinu i postupku odlučivanja na Savetu
ministara Evropske unije. Pored toga, proširena je i obaveza saradnje i učešća država
članica u odlučivanju o odredjenim pitanjima od značaja za Evropsku uniju, u
slučajevima kada to pojedinoj državi članici ne odgovara ili nije zainteresovana za učešće
u odlučivanju.
Zajedničko obeležje Amsterdamskih i Ničanskih izmena osnivačkih dokumenata
Evropske unije je, pored stvaranja neophodnih preduslova za ostvarivanje
novoproklamovanih političkih ciljeva Unije i obezbedjenje potrebnog kontinuiteta u radu
i odlučivanju na organima Evropske unije u uslovima promena u broju država članica
Evropske unije.
Inače, promene u broju država članica ranije Evropske zajednice, a kasnije
Evropske unije predstavljaju jednu od karakternih obeležja Unije, čemu je često
prilagodjavana i njena ukupna politika. Kao što je navedeno, osnivači prvih ekonomskih
zajednica bile su: Francuska, Nemačka, Italija, Belgija, Holandija i Luksemburg. Ove
države su status osnivača stekle još 1951. odnosno 1957. godine, kada su osnovane
Evropska zajednica za ugalj i čelik, Evropska ekonomska zajednica i Evropska zajednica
za atomsku energiju.
Prvo proširenje usledilo je 1973. godine, kada su Evropskoj zajednici pristupile
Velika Britanija, Irska i Danska. Do narednog proširenja došlo je 1981. godine, kada je u
Evropsku zajednicu primljena Grčka. Sledeće proširenje odnosi se na Španiju i
Portugaliju, do koga je došlo 1986. godine. Posle toga, a po potpisivanju Sporazuma sa
Evropskom zonom slobodne trgovine (EFTA) o jedinstvenom evropskom privrednom
71
prostoru 1995. godine, Evropska unija je u svoj sastav primila Austriju, Finsku i Švedsku.
Najzad, do sada poslednje proširenje Evropske unije, koje je ujedno i najbrojnije,
dogodilo se 1. maja 2004. godine, kada su Evropskoj uniji pristupile sledeće države:
Litvanija, Letonija, Estonija, Poljska, Madjarska, Češka, Slovačka, Slovenija, Kipar i
Malta. Na taj način, Evropska unija sada u svom sastavu ima ukupno 25 država članica.
72
ili vlada država članica Evropske unije. Pored ovih lica, u njegov sastav ulazi i
predsednik Evropske komisije, a sastancima prisustvuju i ministri inostranih poslova
država članica, kao i jedan član Komisije (pored predsednika Komisije), po pravilu
potpredsednik zadužen za spoljnje poslove i bezbednost.
Evropski savet nije izvorni organ evropskih ekonomskih zajednica. On je nastao
kao rezultat prakse, odnosno potrebe da se odredjenom pitanju prida veći stepen
političkog autoriteta nego što bi ga imao organ koji bi odluku o tom pitanju, po
redovnom toku stvari trebao da donese. Praksa periodičnog održavanja sastanaka
predsednika država ili vlada država članica formalno je ustanovljena 1974. godine, na
inicijativu tadašnjeg francuskog predsednika Valeri Žiskar d′Estena, a svoj normativni
odnos dobila je u Jedinstvenom evropskom aktu. Ugovor o Evropskoj uniji preuzeo je
rešenje iz ovog akta i utvrdio Evropski savet kao organ «političkog impulsa», sa
najvišim stepenom političkog autoriteta u Evropskoj uniji.
Evropski savet se sastaje najmanje dva puta godišnje. Sednicama Evropskog
saveta predsedava šef države ili vlade države članice koja predsedava Savetom
ministara, prema ustanovljenom sistemu šestomesečne rotacije.
Ustaljena praksa je bila da se sednice Evropskog saveta održavaju na teritoriji
države koja ostvaruje funkciju predsedavajućeg. Izmenama osnivačkih akata iz Nice
2001. godine, ustanovljeno je pravilo po kome će se od 2002. godine polovina
sastanaka, a najmanje jedan godišnje, održavati u Briselu, da bi se, pošto Evropska
unija bude imala više od 18 država članica, svi sastanci Evropskog saveta održavali u
Briselu.
Na nivou komutarnih propisa nije regulisano pitanje načina odlučivanja na
sastancima Evropskog saveta. Medutim, praksa je konstituisala pravilo da se, zbog
političkog značaja i domašaja odluka, odluke na Evropskom savetu donose
konsenzusom svih članova ovog tela. S druge strane, po prirodi stvari, članovi
Evropskog saveta, za odluke koje Savet donese, politički odgovaraju nacionalnim
organima država članica.
Savet Evropske unije, poznat i pod nazivom Savet ministara, predtavlja organ
Evropske unije koji je ustanovljen još osnivačkim aktima evropskih ekonomskih
zajednica iz pedesetih godina prošlog veka. Tada je on bio označen kao Savet Evropske
ekonomske zajednice. Promena u njegovom nazivu, a u odredjenom smislu i u
njegovom položaju i funkcijama, izvršena je 8. novembra 1993. godine, kada je ovaj
organ, sopstvenom odlukom, izvršio svoje preimenovanje u Savet Evropske unije.
Savet Evropske unije je institucija koja na najneposredniji način predstavlja
države članice u Evropskoj uniji. U tom smislu on je najznačajniji organ odlučivanja, koji
raspolaže sa najširim normativnim ovlašćenjima, pošto u delokrug njegovih funkcija
spada donošenje većine komunitarnih propisa.
73
Savet Evropske unije sastoji se od najmanje jednog predstavnika država članica,
na ministarskom nivou, sa ovlašćenjem da mogu preuzimati obaveze za vlade država
članica, koje predstavljaju u Savetu.
Predsedavanje Savetom Evropske unije, kao i slučaju Evropskog saveta,
ustanovljeno je na rotirajućem principu, po kome se na svakih 6 meseci menja
predsedavajući, uvažavajući, tom prilikom, azbučni red po kome države članice stiču
pravo predsedavanja Savetom Evropske unije. Sedište Saveta Evropske unije je u Briselu,
s tim što se odredjen broj zasedanja održava i u Luksemburgu (po pravilu tokom aprila,
juna i oktobra tekuće godine).
Osnovna i najvažnija funkcija Saveta Evropske unije je obezbedjenje izvršavanja
ciljeva, zadataka i obaveza utvrdjenih osnivačkim dokumentima Evropske unije. U
ostvarivanju ove funkcije Savet Evropske unije sprovodi koordinaciju nacionalnih
politika država članica, donosi najvažnije odluke od značaja za rad drugih organa
Evropske unije, ima široka ovlašćenja u postavljenju i razrešenju gotovo svih lica na
odgovornim funkcijama u Evropskoj uniji i obavlja druge poslove utvrdjene osnivačkim
dokumentima i drugim aktima komunitarnog prava. Posebno značajna funkcija Saveta
Evropske unije proizilazi iz činjenice da je Savet osnovni organ za donošenje
komunitarnih propisa.
74
Predsednik i članovi Evropske komisije biraju se sa mandatom od 5 godina, uz
mogućnost reizbora. Pored članova Evropske komisije, radi ostvarivanja funkcija ovog
organa Evropske unije, profesionalno je angažovano i oko 17 hiljada stručnjaka za pitanja
iz delokruga rada ovog organa, koji su rasporedjeni u 23 generalne direkcije, od kojih je
svaka vezana za jednog od članova Evropske komisije (popularno ih nazivaju i
evropskim komesarima). Komisija na sopstvenu inicijativu, ili na predlog nekog od
njenih članova, može obrazovati i posebna pomoćna i radna tela sa zadatkom
sprovodjenja odredjenih odluka. Sedište Evropske komisije je u Briselu.
Nadležnost Evropske komisije utvrdjena je na tri osnovna nivoa. Prvi segment
nadležnosti Evropske komisije obuhvata njenu predlagačku funkciju. Shodno tome,
Evropska komisija raspolaže sa skoro ekskluzivnim pravom na pokretanje inicijative i
davanje predloga za donošenje komunitarnih propisa, odnosno drugih odluka od značaja
za ostvarivanje ciljeva i zadataka osnivanja Evropske unije. S tim u vezi, zadatak
Evropske komisije je da prati realizaciju donetih komunitarnih propisa i da daje predloge
za donošenje novih, odnosno izmene i dopune postojećih propisa, u smislu njihovog
prilagodjavanja promenjenim okolnostima. Radi realizacije ove funkcije, Evropska
komisija je samostalna u formulisanju predloga i utvrdjivanju njihove sadržine.
Drugi domen nadležnosti Evropske komisije proizilazi iz njene funkcije
obezbedjenja komunitarnog prava. U tom smislu, ona se stara o primeni, ne samo
osnivačkih akata Evropske unije, već i o celini komunitarnog prava, koje je na tim
osnovama uspostavljeno. U ostvarivanju ove funkcije, Evropska komisija koristi dva
metodološka postupka. Prvi se sastoji u donošenju propisa, kojima se stvaraju uslovi za
sprovodjenje komunitarnih akata opšteg karaktera. S tim u vezi, ona je ovlašćena da daje
i odgovarajuća uputstva, odnosno naloge za postupanje u konkretnim slučajevima. Drugi
postupak je vazan za činjenicu utvrdjivanja postupanja koje je suptrotno odgovarajućim
propisima. Tada, Evropska komisija ima ovlašćenje da ili naloži predstanak takvog
ponašanja ili da pokrene inicijativu pred Evropskim sudom pravde, radi utvrdjivanja
činjenice kršenja komunitarnog prava i na tim osnovama donošenja odgovarajućih mera.
Treći domen nadležnosti Evropske komisije proizilazi iz njene funkcije izvršnog
organa komunitarnog pravnog sistema. U okvirima ove funkcije, koja dobrim delom prati
logiku političkih sistema podele vlasti, Evropska komisija se pojavljuje u ulozi organa
koji obezbedjuje sprovodjenje politike utvrdjene na nivou drugih organa Evropske unije.
Ostvarivanje ove funkcije može biti realizovano na tri osnovna načina. Prvi je
neposrednim sprovodjenjem donetih odluka, uz pravo Komisije da utvrdi dinamiku i
način njihove realizacije. To se, po pravilu, postiže putem rada raznih specijalizovanih
radnih tela, koji deluju u okviru organizacione sheme Evropske komisije. Drugi način je
putem donošenja bilo pojedinačnih komunitarnih akata (odluka), bilo zauzimanjem
stavova i preporuka o postupanju u konkretnoj situaciji. Treći način se ispoljava kroz
staranje i obezbedjenje realizacije odredjenih pozicija u okvirima usvojenog budžeta
Evropske unije.
Pored navedenih funkcija, Evropska komisija ima i generalno ovlašćenje
predstavljanja i zastupanja Evropske unije u odnosima sa trećim državama, kao i sa
drugim medjunarodnim organizacijama globalnog i regionalnog karaktera.
75
d) Evropski parlamet (European Parliament)
76
uverenjem birača koji su ih birali. Na tim osnovama, u Evropskom parlamentu danas
deluje više transnacionalnih političkih grupacija.
Da bi se oformila jedna politička grupacija potrebno je da u njoj bude zastupljeno
29 poslanika iz jedne države, odnosno 23 poslanika iz dve države, odnosno 18 poslanika
iz tri države, odnosno 14 poslanika iz četiri države članice. Na tim principima, u okviru
Evropskog parlamenta, sada postoji 7 političkih grupacija i to: - grupacija Evropske
narodne stranke i Evropskih demokrata; - grupacija Socijaldemokratske partije Evrope; -
grupacija Evropski liberali, demokrate i reformisti; - grupacija «Zeleni» i slobodne
evropske alijanse; - grupacija Ujedinjena evropska levica; - grupacija Unija za Evropu
razlika; i – grupacija za demokratiju i razlike.
Poslanici u Evropskom parlamentu biraju se svake pete godine, na neposrednim
izborima u državama članicama. Evropski parlament iz svojih redova bira predsednika i
predsedništvo, koje čine predsednik i 14 potpredsednika. Predsedništvo bira Generalnog
sekretara Parlamenta, koji rukovodi radom stručnih službi, kojima je osnovni zadatak
obezbedjenje organizaciono - tehničkih uslova za rad Evropskog parlamenta. Sedište
Evropskog parlamenta je u Strazburu (Francuska), gde se održavaju redovne sednice.
Evropski parlament, ako nije drugačije propisano, odluke donosi prostom
većinom prisutnih članova. U nekim slučajevima, zahteva se i apsolutna prosta većina
(više od polovine ukupnog broja članova), a u posebnim slučajevima (izglasavanje
nepoverenja Evropskoj komisiji) potrebno je izjašnjavanje dvotrećinske većine prisutnih
članova, da bi se smatralo da je odluka validno doneta. Inače, članovi Evropskog
parlamenta su zaštićeni u pravu na suvereno i nepristrasno izjašnjavanje, kako u odnosu
na organe države članice, čije državljanstvo poseduju, tako i u odnosu na druge organe
Evropske unije.
77
prava u odnosu na pravo država članica, na način da ova prava ne mogu biti u suprotnosti
sa odredbama komunitarnog prava. Pored toga, od značaja za sagledavanje mesta i uloge
Evropskog suda pravde, je i ovlašćenje, koje je osnivačkim dokumentima povereno ovom
organu, a koje se sastoji u pravu na ciljno tumačenje osnivačkih dokumenata u smislu
sagledavanja da li su odredbe pojedinih komunitarnih, ali i nacionalnih propisa država
članica, u skladu sa ciljevima osnivanja Evropske zajednice, odnosno Evropske unije. Na
taj način, Evropski sud pravde, pored obezbedjivanja primene i zaštite komunitarnog
prava, postaje i sui generis organ stvaranja tog prava, ako ne u direktnom, onda svakako u
prenosnom smislu, odredjujući domen i način primene komunitarnog prava.
Evropski sud pravde čine 16 sudija i 9 opštih pravozastupnika (advokata) koji se
imenuju na period od 6 godina, sa pravom ponovnog izbora po isteku mandata. Inače,
sam postupak izbora sprovodi se tako da se uvek polovina sudija (8, odnosno 7 sudija)
bira svake treće godine. Na taj način, pored stabilnosti rada obezbedjuje se i neophodan
kontinuitet prakse rada ovog organa Evropske unije. Iako to nije izričito navedeno,
prilikom izbora sudija, nastoji se da ta lica budu iz različitih država članica. Osnovni
kriterij za izbor sudije Evropskog suda pravde su osvedočeni stručni i lični kvaliteti
odredjene osobe, koji tu osobu kvalifikuju za obavljanje ove funkcije. Sudije Evropskog
suda pravde, izborom na tu funkciju, uživaju potpunu samostalnost i pun integritet, kako
u odnosu na druge organe Evropske unije, tako i u odnosu na nacionalne organe vlasti
države čiji su državljani. U okvirima Evropskog suda pravde, pored sudija, postoji i devet
opštih pravozastupnika (advokata), koji se biraju po istom postupku i sa istim stepenom
nezavisnosti u radu, kao i sudije Evropskog suda pravde. Medjutim, za razliku od sudija,
oni ne učestvuju u donošenju odluka, već svojim stavovima, predlozima i obrazloženjima
tih predloga, pomažu sudijama da donesu pravičnu odluku u skladu sa komunitarnim
pravom. Na taj način, oni de facto ostaju pravozastupnici (advokati) ne strana, koje su u
sporu pred Evropskim sudom pravde, već samog komunitarnog prava, obezbedjujući
njegovu adekvatnu primenu u konkretnoj situaciji.
Evropski sud pravde je sa sedištem u Luksemburgu, gde se nalazi i Sekretarijat
tog suda. Iz sastava suda bira se Predsednik suda sa mandatom od tri godine i
ovlašćenjem da predsedava plenarnim sednicama i obavlja druge neophodne upravljačke
poslove. Pored Predsednika suda, postoji i Generalni sekretar suda, koji se bira sa
mandatom od šest godina i zadatkom da organizuje i rukovodi radom stručnih službi,
koje obavljaju poslove koji su neophodni za uredno i kontinuirano obavljanje sudske
funkcije.
Pored Evropskog suda pravde, od 1988. godine, postoji i Evropski sud prve
istance. Normativno uporište za obrazovanje ove sudske institucije nalazi se u
Evropskom jedinstvenom aktu iz 1986. godine, kojim je utvrdjena mogućnost
obrazovanja prvostepenog suda, u okvirima Evropskog suda pravde. Praktični razlozi za
donošenje odluke o obrazovanju Evropskog suda prve istance, bili su, s jedne strane,
potreba rasterećenja Evropskog suda pravde odredjenog broja predmeta, s ciljem
stvaranja potrebnih uslova za usmeravanje stručnih potencijala ovog suda na rešavanje
onih pitanja koja su se, s obzirom na razvoj Evropske zajednice, odnosno kasnije
Evropske unije, postavljala pred tim organom, a s druge strane usled neophodnosti da se
obezbedi potrebna ažurnost u rešavanju pitanja iz nadležnosti pravosudnih institucija
Evropske unije. Do ovoga je naročito dolazilo usled naglog rasta broja komunitarnih
78
propisa, kojima je regulisana materija, koja je do tada bila u domenu nacionalnog
zakonodavstva, kao i stalnog povećanja broja država članica Evropske unije.
79
rezultat razvoja Evropske zajednice, a potom i Evropske unije, vremenom se pojavila
potreba i za osnivanjem posebnih institucija, koje ne spadaju u red osnovnih organa
Evropske unije, ali svojim radom doprinose uspešnijem ostvarivanju njihovih funkcija.
a) Ekonomski i socijalni komitet je organ konsultativnog karaktera, koji čine
predstavnici različitih kategorija privrednih i društvenih delatnosti, a naročito radnika,
poljoprivrednika, trgovaca, predstavnika slobodnih profesija i dr. Članovi Komiteta
obrazuju tri grupe i to: - grupu poslodavaca; - grupu radnika; i – grupu ostalih delatnosti.
Osnovni cilj obrazovanja ovog Komiteta je uspostavljanje organa, koji će paralelno sa
Evropskim parlamentom (koji čine predstavnici gradjana Evrope), biti u funkciji
reprezentovanja realne socijalne strukture stanovništva, koja postoji u Evropskoj uniji.
Posle Ničanskih izmena osnivačkih dokumenata, Ekonomski i socijalni komitet se
sastoji od 350 članova i adekvatnog broja zamenika, koje imenuje Savet Evropske unije
kvalifikovanom većinom glasova. Sedište Ekonomskog i socijalnog komiteta je u
Briselu.
Konsultativnu funkciju Ekonomski i socijalni komitet ostvaruje na način, što po
utvrdjenim pitanjima, o kojima odluke donose drugi organi Evropske unije, obavezno
daje svoje mišljenje, odnosno zauzima stavove. Takodje, utvrdjena je mogućnost
fakultativnog traženja mišljenja ovog Komiteta. Najzad, Ekonomski i socijalni komitet
može i na sopstvenu inicijativu, zauzeti stav po odredjenom pitanju i sa tako zauzetim
stavom upoznati organ koji je ovlašćen za donošenje konkretne odluke.
80
c) Ombdusman je poseban organ, koga imenuje Evropski parlament, a koji je
predvidjen Ugovorom o Evropskoj uniji iz Mastrihta. Njegovo ustanovljenje, kao
posebnog organa Evropske unije i funkcije koje su mu poverene, inspirisani su
skandinavskom tradicijom u zaštiti osnovnih ljudskih prava. Saglasno toj praksi,
Ombdusman ima de facto položaj posrednika u rešavanju pitanja koja iniciraju gradjani
Evropske unije, a odnose se na propuste u radu organa Evropske unije, sa izuzetkom
Evropskog suda pravde u vršenju njegovih pravosudnih funkcija. Pravo na pokretanje
postupka pred Ombdusmanom ima svaki gradjanin Evropske unije, odnosno svako
fizičko ili pravno lice, koje ima svoje prebivalište ili sedište u nekoj od država članica
Evropske unije. Osnovna njegova misija je da bude protivteža komunitarnoj
administraciji, u usmislu zaštite od propusta u njihovom radu.
Ombdusmana imenuje Evropski parlament sa mandatom od pet godina i to, po
pravilu, za isti mandatni period za koji se biraju i poslanici u Evropskom parlamentu.
Odredjeno lice može biti imenovano za Ombdusmana na osnovu svojih ličnih svojstava,
kao i radnog iskustva u najvišim pravosudnim organima države iz koje potiče i
postignutim rezultatima na tim poslovima.
Lice imenovano za Ombdusmana u svom statusu izjednačeno je sa sudijom
Evropskog suda pravde. To konkretno znači da je potpuno nezavistan u vršenju svojih
funkcija, te ne može tražiti ni primati uputstva o radu od bilo kog nacionalnog ili
komunitarnog organa. Štaviše, za vreme trajanja mandata, Ombdusman ne može obavljati
bilo koju drugu, plaćenu ili volontersku profesionalnu delatnost.
Svoje funkcije Ombdusman ostvaruje na osnovu inicijative, odnosno obaveštenja,
koja dobija od gradjana Evropske unije. Kada, u prethodnom postupku, utvrdi da
pokretnuta inicijativa ukazuje na moguće propuste u radu nekog od komunitarnih organa,
Ombdusman će od tog organa zahtevati povratnu informaciju o predmetnom slučaju. Na
osnovu ove informacije može se zahtevati sa prestanak sa praksom kršenja nekog od
prava koja su garantovana propisima Evropske unije, odnosno na drugi način prestanka
uznemiravanja gradjana. Ukoliko, u takvom postupku organa Evropske unije, ima
elemenata teže povrede komunitarnog prava, Ombdusman je ovlašćen da o toj okolnosti
obavestu Evropsku komisiju i Evropski sud pravde. Inače, postoji generalna obaveza svih
organa Evropske unije da u obavljanju svojih funkcija saradjuju sa Ombdusmanom.
Ombdusman ima obavezu da za svaku kalendarsku godinu podnese Evropskom
parlamentu izveštaj o svojim zapažanjima i rezultatima postupaka koje je pokrenuo u toj
godini.
Pitanja: 1. Koji datum se obeležava kao Dan Evropske unije i kojim povodom?
2. Kada i gde je potpisan Ugovor o Evropskoj uniji?
3. Šta čini "stubove" na kojima počiva Evropska unija?
4. Hronološki navesti promene u sastavu (broj članova) Evropske unije!
5. Koja lica ulaze u sastav Evropskog saveta?
6. Koje funkcije obavlja Evropska komisija?
81
7. Kako se biraju poslanici u sastav Evropskog parlamenta i gde je
njegovo sedište?
8. Koliko poslanika ima Evropski parlament?
9. Navesti strukturu Evropskog suda pravde(broj sudija i pravo
zastupnika) !
10. Kada i iz kojih razloga je osnovan Evropski sud prve instance?
82
FMMSP
83
konkretna preduzeća. U tom smislu, može se uočiti razlika koja postoji izmedju država
tzv. kontinentalnog sistema prava, u odnosu na države tzv. anglosaksonskog sistema
prava. Medjutim, učestalost pslovnih kontakta, uticaj pojedinih rešenja, kao i
harmonizacija propisa do koje neminovno dolazi, uticali su da su ove razlike sve manje,
te da se u koncepcijskom opredeljenju danas može zauzeti stanovište, shodno kome, na
medjunarodnom planu, kao osnovni subjekti medjunarodnog poslovanja, postoje
preduzeća, u užem značenju tog pojma i privredna društva.
Pored podele po formi organizovanja, preduzeća možemo podeliti i po teritoriji na
kojoj ostvaruju svoju delatnost. U skladu sa tim kriterijumom, mogu se razlikovati
nacionalna preduzeća, čija je delatnost usmerena na nacionalno tržište, izvozna
preduzeća, čija je proizvodnja nacionalnog karaktera, ali se predmet poslovanja
valorizuje na stranom tržištu i multinacionalna preduzeća, čija se delatnost ostvaruje na
teritoriji više država, a predmet poslovanja se valorizuje na medjunarodnom
(regionalnom ili globalnom) tržištu.
Pošto se medjunarodno poslovanje ne obavlja u, za to posebno uredjenom
prostoru, i po unapred, od strane jednog lica, utvrdjenim pravilima, kao posebno postavlja
se i pitanje pravila i propisa koje preduzeća, kao subjekti medjunarodnog poslovanja
moraju da poštuju. Naime, medjunarodno poslovanje se odvija najvećim delom na
nacionalnim tržištima država koje, uslovno govoreći, čine medjunarodnu zajednicu, u
datom vremenu i na odredjenoj teritoriji. Pravila po kojima se medjunarodno poslovanje
odvija u tom smislu čini ukupnost nacionalnih i medjunarodnih propisa kojima se
uredjuje oblast medjunarodnog poslovanja, u kojoj je zaključen konkretan poslovni
aranžman. Imajući to u vidu, prilikom obavljanja privrednih delatnosti u inostranstvu,
preduzeća mogu sa odredjenom državom biti povezana na osnovu sledeća dva bazična
principa.
Teritorijalni princip podrazumeva uvažavanje i poštovanje propisa države na čijoj
se teritoriji realizuje privredna aktivnost. Tom prilikom, u pravni sistem konkretne države
ne spadaju samo propisi, kojima se uredjuje obavljanje te privredne aktivnosti, već tu
spadaju i drugi propisi, koji sačinjavaju javni poredak odredjene države. Takodje, u ove
propise spadaju i obaveze koje je ta država preuzela na medjunarodnom planu putem
bilateralnih ili multilateralnih konvencija, kao i opšteusvojeni medjunarodni principi i
standardi. Drugim rečima, saglasno teritorijalnom principu, preduzeće prilikom
obavljanja poslova medjunarodnog poslovanja, dužno je da bude organizovano i da
posluje po važećim propisima države na čijoj teritoriji obavlja privrednu aktivnost,
uzimajući, tom prilikom, te propise u njihovom sveobuhvatnom značenju.
Personalni princip upućuje na obaveze shodno kojima preduzeća, koja obavljaju
privredne delatnosti u inostranstvu, moraju da poštuju propise zemlje porekla, a to je, po
pravilu, država u kojoj su registrovana, odnosno čiju državnu pripadnost poseduju, kao i
da prilikom preduzimanja poslovnih aktivnosti postupaju u skladu sa utvrdjenom
ekonomskom politikom te države. Ekspanzija medjunarodnog poslovanja i uspostavljanje
globalnog tržišta, kao okvira u kome se realizuju medjunarodne poslovne transakcije, u
dobroj meri su ograničile uticaj personalnog principa, ali ga nisu sasvim eliminisale.
Brojni fiskalni, devizni, spoljnotrgovinski i drugi propisi, upućuju preduzeća da, prilikom
obavljanja privrednih delatnosti medjunarodnog poslovanja, kao uslov učešća u tom
84
poslovanju, poštuju propise države sa čije teritorije dolaze i to u svim fazama realizacije
medjunarodnih poslovnih aranžmana.
Na osnovu navedenog, može se zaključiti da su preduzeća, kao subjekti
medjunarodnog poslovanja, dužna da, prilikom obavljanja privrednih delatnosti sa
inostranim elementom, poštuju u punoj meri i teritorijalni i personalni princip
medjunarodnog poslovanja. Samo poštovanjem oba principa moguće je stvoriti uslove za
nesmetano obavljanje privrednih delatnosti u oblastima medjunarodnog poslovanja.
Naravno, značaj ovih principa neće biti istovetan u svim situacijama, u kojima se mogu
naći preduzeća, kao subjekti medjunarodnog poslovanja. Njihov značaj će biti posebno
potenciran u npr. statusnim pitanjima organizovanja privrednih subjekata ili povodom
izvršavanja odredjenih javno – pravnih obaveza, drugim rečima u slučajevima koji ulaze
u domen javnog poretka odredjene države, za razliku od vrste i prirode poslovnih odnosa,
koji su prepušteni dispoziciji volje ugovornih strana, kada preduzeća mogu zasnivati i
drugačiji odnos uzajamnih prava i obaveza, od onog koji bi proistekao iz dosledne
primene ovih principa.
Iako se, sa aspekta pravnog položaja preduzeća, kao subjekata medjunarodnog
poslovanja, može govoriti o ujednačenosti rešenja, ipak se na planu definisanja njihovog
statusa, kao i ispunjavanja uslova za obavljanje medjunarodnog poslovanja, odnosno
položaja koji s tim u vezi imaju, mogu uočiti sledeće tri kategorije preduzeća. Prvu čine
multinacionalne, odnosno transnacionalne kompanije. Drugu čine preduzeća, odnosno
drugi privredni subjekti jedne države, kojima se, u skladu sa propisima te države,
omogućava da osnivaju privredne subjekte u inostranstvu. Treću kategoriju čine domaći
privredni subjekti, koji svoju privrednu delatnost organizuju i realizuju, pre svega, na
domaćem tržištu, ali kojima se priznaje pravo da, povodom obavljanja registrovanih
privrednih delatnosti, mogu da uspostavljaju odnose sa poslovnim partnerima u
inostranstvu.
2. Multinacionalna preduzeća
85
snage ima na finalni proizvod. Tome svakako treba dodati i razvijenost infrastrukture na
odredjenom području, odnosno njenu srazmerno nižu cenu, u odnosu na dostignut
cenovni nivo u državama u okruženju. Najzad, od posebnog uticaja na nastanak
multinacionalnih kompanija, imala je i okolnost nivoa fiskalnog zahvatanja na teritoriji
odredjene države, koji područje te države može učiniti privredno atraktivnijim u odnosu
na druga područja.
Na osnovu ovih naznaka, može se zaključiti da je nastanak i razvoj
multinacionalnih preduzeća u neposrednoj vezi sa direktnim stranim investicijama
(Foreign Direct Investment – FDI), te da predstavlja spoljašnji vid njihovog
manifestovanja.
Multinacionalna ili transnacionalna preduzeća (kompanije) po svojim svojstvima
ispunjavaju uslove koji se zahtevaju i od drugih preduzeća. To su status pravnog lica, u
skladu sa propisima države na kojoj se osnivaju, odnosno gde organizuju privredne
delatnosti, zatim posebnost imovine, sa kojom se obavlja privredna delatnost i najzad
profit, odnosno dobit, kao osnovni poslovni motiv u obavljanju privredne delatnosti.
Medjutim, multinacionalna preduzeća poseduju i odredjene specifičnosti u odnosu na
druga preduzeća.
Ona se uvek pojavljuju u formi povezanih preduzeća, odnosno društava. To
konkretno znači da se uspostavlja forma uzajamne povezanosti više privrednih subjekata
(na statusnim ili ugovornim osnovama), na osnovu koje je zavisno preduzeće u položaju
organizacione, poslovne i ekonomske podredjenosti prema matičnom preduzeću. Ta
podredjenost se ispoljava u faktičkoj mogućnosti matičnog preduzeća da donosi osnovne
privredne i poslovne odluke, putem kojih neposredno utiče na poslovnu politiku zavisnog
preduzeća. S druge strane, zavisno preduzeće mora biti osnovano u organizacionom
obliku kome pravni poredak države, na čijoj se teritoriji osniva, priznaje pravni i poslovni
subjektivitet. U tom pogledu, ono je samostalni nosilac prava i obaveza u poslovnim
odnosima koje zasniva sa trećim licem.
S obzirom na poreklo imovine, kojom se osnivaju ova preduzeća, razlikuju se
multinacionalna preduzeća, kada je kapital vlasništvo subjekata iz većeg broja država, od
transnacionalnih preduzeća, koja se formiraju na bazi kapitala sa poreklom iz jedne
države i njegovim plasmanom u većem broju drugih država. Pored ovog terminološkog
preciziranja multinacionalne kompanije mogući su i drugi prilazi koji posebno dolaze do
izražaja prilikom utvrdjivanja vrste, odnosno tipova multinacionalnih kompanija, zavisno
od teritorije koju pokrivaju svojim delovanjem, organizacione strukture preko koje
istupaju u pravnom prometu, kao i predmeta delatnosti za čije su obavljanje osnovane.
Ono što multinacionalna preduzeća čini posebnim u odnosu na druga preduzeća,
kao subjekte medjunarodnog poslovanja, je specifičan unutrašnji poslovni odnos, koji se
ispoljava u koordiniranom vodjenju poslovne politike od strane matičnog preduzeća i
obaveze zavisnog preduzeća da sledi tu politiku. To se posebno ispoljava u činjenici da se
profit, odnosno dobit kao osnovni poslovni motivacioni faktor, utvrdjuje na nivou
poslovnog sistema, odnosno matičnog preduzeća. Posledica toga može biti da poslovni
rezultat zavisnog preduzeća, ne mora uvek da odredjuje njegov ekonomski položaj ni
privrednu perspektivu. Naime, moguće je pretpostaviti situaciju tzv. planskih gubitaka u
zavisnom preduzeću (naročito u situaciji poslovne ekspanzije matičnog preduzeća, sa
86
ciljem osvajanja tržišta), odnosno prestanka rada i u slučaju pozitivnih poslovnih
rezultata, ako ti rezultati nisu od uticaja na ukupno poslovanje matičnog preduzeća.
Specifičnost poslovanja multinacionalnih preduzeća ogleda se u poslovnoj
filozofiji traženja najpovoljnih uslova za obavljanje privredne delatnosti. Stoga se i
obeležja ovih preduzeća više nalaze u domenu donošenja i realizacije poslovnih odluka,
nego na statusno organizacionom aspektu. Štaviše, upravo zbog naglašene težnje ka
profitabilnosti ovih preduzeća, materija rada i poslovanja multinacionalnih preduzeća,
bila je predmet brojnih medjunarodnih pravnih dokumenata. Tim aktima težilo se, pre
svega, dovodjenju multinacionalnih preduzeća u isti položaj kao i ostalih domaćih i
stranih privrednih subjekata, a potom i kontroli nad spoljnim efektima tog poslovanja. U
tom pravcu, mogu se navesti brojni propisi kojima se sprečava, odnosno ograničava
zloupotreba monopolskog položaja, uredjuje sistem zaštite životne i radne sredine,
obezbedjuje adekvatan i za nacionalnu privredu prihvatljiv transfer tehnologije i
savremenih industrijskih metoda organizovanja proizvodnog procesa i sl. na teritoriji
države, gde konkretno multinacionalno preduzeće obavlja svoje privredne aktivnosti.
Tome u prilog govori i značaj koji multinacionalna preduzeća imaju u uslovima
modernog medjunarodnog poslovanja. Gotovo da nema oblasti medjunarodne razmene
dobara i usluga, u kojoj multinacionalna preduzeća nemaju dominantan uticaj. Medjutim,
ta činjenica za svoju posledicu nema još uvek nastanak nadnacionalnog zakonodavstva,
kojim bi se uredilo pitanje osnivanja i poslovanja multinacionalnih kompanija. Materija
kojom se uredjuju ova pitanja i dalje se nalazi u suverenoj nadležnosti država. Pa ipak,
mogu se uočiti pokušaji da se, u okvirima medjunarodnih organizacija regionalnog
karaktera, na jedinstven način, za sve države članice tih organizacija, urede pitanja od
značaja za statusne aspekte, organizaciju i poslovanje preduzeća, koja svoju privrednu
aktivnost ostvaruju u okvirima unutrašnjeg tržišta država članica koje čine tu
medjunarodnu organizaciju. Od posebnog značaja za analizu poslovanja multinacionalnih
preduzeća, u okvirima ovog rada, je sagledavanje uslova rada i poslovanja Evropske
kompanije i Evropske ekonomske interesne grupacije, koje, kao privredni subjekti,
posluju u okvirima Evropske unije.
87
Medjutim, za nesmetano funkcionisanje unutrašnjeg tržišta, odnosno slobodno
kretanje svih faktora proizvodnje i stvaranja uslova lojalne konkurencije, potrebno je ne
samo da se donesu odgovarajući komunitarni propisi, odnosno usklade propisi država
članica sa odredbama komunitarnog prava, u segmentima na koje se odnose ova načela,
već je neophodno izvršiti odgovarajuću unifikaciju propisa, kojima bi se na jedinstven
način, nezavisno od nacionalnih propisa država članica, regulisali uslovi osnivanja i
poslovanja posebnih tipova evropskih preduzeća. U tom smislu, najviše je učinjeno na
planu regulisanja uslova za osnivanje i rad Evropske kompanije i Evropske ekonomske
interesne grupacije.
Evropska kompanija može biti osnovana u formi akcionarskog društva, za
obavljanje privrednih delatnosti, sa statusom pravnog lica u svim državama članicama
Evropske unije i sa minimalnim osnivačkim kapitalom od 120 hiljada eura. Medjutim,
ako je propisima države, gde se osniva Evropska kompanija, utvrdjen veći iznos
osnivačkog kapitala, primenjivaće se odredbe propisa države u kojoj se Evropska
kompanija osniva. Za obaveze koje Evropska kompanija zasnuje, povodom obavljanja
registrovanih delatnosti, odgovara sopstvenim sredstvima, uključujući i osnivački kapital.
Osnivači ne odgovaraju za obaveze Evropske kompanije. Sedište Evropske kompanije
mora biti na teritoriji neke od država članica Evropske unije, iz koje se može stvarno i
efektivno upravljati njenim poslovima.
Osnivači Evropske kompanije mogu biti samo postojeća pravna lica (akcionarsko
društvo, društvo sa ograničenom odgovornošću, kao i druge kompanije) koja svojstvo
pravnog lica imaju prema odredbama propisa države članice, uz uslov da svoje sedište
imaju na teritoriji Evropske unije.
Postupak osnivanja Evropske kompanije može biti ostvaren samo na jedan od
sledećih načina:
- spajanjem (fuzijom) najmanje dva akcionarska društva iz različitih država članica
Evropske unije. Spajanje, može biti izvršeno u užem značenju tog pojma, odnosno
pripajanjem drugom preduzeću;
- osnivanjem Evropske kompanije kao društva kćeri, od strane najmanje dve bilo
koje kompanije sa teritorija različitih država članica Evropske unije;
- formiranjem Evropske kompanije kao holding preduzeća, od strane akcionarskih
društava ili društava sa ograničenom odgovornošću, sa teritorije različitih država
članica Evropske unije. Kao dopunski uslov, zahteva se da novoosnovano holding
perduzeće, u statusu Evropske kompanije, ima registrovano, ali i efektivno sedište
organa upravljanja na teritoriji Evropske unije;
- osnivanjem društva kćeri Evropske kompanije, od strane već postojeće Evropske
kompanije. Jednom osnovana Evropska kompanija može se pojaviti kao osnivač
drugih evropskih kompanija, zajedno sa drugim pravnim licima, ali i uz
mogućnost da to učini kao jedini osnivač, pod uslovom da obe kompanije imaju
sedište svojih organa upravljanja na teritoriji različitih država članica Evropske
unije;
- promenom pravne forme (transformacijom) postojećih akcionarskih društava u
Evropsku kompaniju. Akcionarsko društvo, koje je osnovano u skladu sa
88
propisima jedne od država članica, može formirati Evropsku kompaniju
sopstvenom transformacijom, pod uslovom da to akcionarsko društvo poseduje
društvo kćeri ili filijalu na teritoriji druge države članice, razlilčitoj od one u kojoj
ima sedište svog glavnog organa upravljanja.
90
osnivaču garantovati planiranu dobit, odnosno profit. U tom smislu, od sekundarnog je
značaja okolnost da li će profit biti ostvaren poslovanjem na domaćem ili
medjunarodnom tržištu.
Za same privredne subjekte medjunarodno poslovanje može da se manifestuje u
svoja dva osnovna oblika ispoljavanja. Prvi se sastoji u činjenici organizacionog prisustva
na tržištima drugih država, na način što će se na tim tržištima osnovati posebni statusni
oblici, sa namerom obavljanja ili unapredjenja obavljanja privrednih delatnosti. Drugim
rečima, stvaranjem stranih pravnih, odnosno poslovni subjekata, u odnosu na područje
države na čijoj teritoriji osnivač ima registrovano poslovno sedište. Drugi aspekt
medjunarodnog poslovanja sastoji se u zaključivanju poslovnih aranžmana u skladu sa
registrovanom delatnošću odredjenog privrednog subjekta, koji će se realizovati u
odnosima medjunarodne razmene dobara i usluga. Prema važećim propisima naše države
o spoljnotrgovinskom poslovanju predvidjeni su sledeći oblici obavljanja privrednih
delatnosti u inostranstvu: - osnivanje preduzeća u inostranstvu; - osnivanje predstavništva
i poslovnih jedinica (ogranaka) u inostranstvu; - poveravanje obavljanja privrednih
delatnosti stranim licima; - ulaganje sredstava u strana preduzeća.
91
Drugi uslov je da se preduzeće osniva kao strano pravno lice, s ciljem obavljanja
pretežnog dela svog poslovanja na stranom tržištu. To, naravno, ne znači da ovako
osnovano preduzeće u inostranstvu ne može u nekom od aspekata obavljanja
registrovanih privrednih delatnosti, biti prisutno i na domaćem tržištu. U tom smislu,
preduzeće, koje je osnovano u inostranstvu, može osnivati preduzeća, otvarati
predstavništva i ulagati sredstva na teritoriji naše države. Medjutim, ono je, tom prilikom,
na domaćem tržištu uvek prisutno u statusu stranog pravnog lica, sa svim
specifičnostima, pravima, obavezama i odgovornostima koja su svojstvena tom statusu.
Treći uslov odnosi se na režim, po kome posluje preduzeće koje je osnovano u
inostranstvu. Za ovaj slučaj, potrebno je istaći da princip teritorijalne pripadnosti i prema
odredbama naših propisa ima apsolutni prioritet. Naime, ne samo da će se na režim
osnivanja i registrovanja preduzeća, koje se osniva u inostranstvu, primeniti propisi
države na čijoj se teritoriji obavljaju te pravne radnje, već će se i u pogledu obavljanja
privrednih delatnosti primeniti propisi države gde se te delatnosti obavljaju.
Najzad, četvrti uslov, koji se postavlja pred osnivača preduzeća u inostranstvu, a
samim tim i prema tako osnovanom preduzeću, odnosi se na odgovornost za obaveze
koje ova preduzeća zasnuju obavljajući privredne delatnosti u inostranstvu. Za tako
nastale obaveze, ova preduzeća odgovaraju po propisima države gde su registrovana, s
tim da domaće preduzeće – osnivač preduzeća u inostranstvu, za obaveze tako osnovanog
preduzeća odgovara do visine uloženih sredstava u to preduzeće.
Za obavljanje privrednih delatnosti u inostranstvu, preduzeće može osnovati u
inostranstvu sopstveno preduzeće ili drugi oblik organizovanja privrednih subjekata, u
skladu sa propisima države na čijoj se teritoriji osniva taj privredni subjekt. U ovom
slučaju, domaće preduzeće se pojavljuje kao jedini osnivač. Pored toga, domaće
preduzeće, u statusu osnivača, može odlučiti da zajedno sa drugim domaćim i stranim
preduzećima u inostranstvu osnuje preduzeća. Tom prilikom, na raspolaganju mu stoje
sledeće mogućnosti, shodno kojima može odlučiti da:
- preduzeće koje je osnovano u inostranstvu, osnuje drugo preduzeće u inostranstvu
(holding sistem);
- pristupiti kao osnivač preduzeću koje je osnovalo drugo preduzeće;
- otkupiti osnivački ulog ili akcije stranog, odnosno domaćeg pravnog ili fizičkog
lica u preduzeću u inostranstvu;
- povećati svoj osnivački ulog u preduzeću u inostranstvu (izvršiti dokapitalizaciju
stranog preduzeća).
92
iskazanu dobit može uneti u robi, u skladu sa propisima kojima se uredjuje obim uvoza te
robe, odnosno može koristiti za namene koje su predvidjene propisom kojim se uredjuje
spoljno-trgovinsko poslovanje.
S druge strane, ako preduzeće koje je osnovano u inostranstvu, po godišnjem
obračunu rezultata svog poslovanja, iskaže gubitak u poslovanju, u skladu sa propisima
države gde je osnovano, taj gubitak će pokriti saglasno tim propisima, s tim da će u
pokrivanju tako nastalog gubitka domaći osnivač učestvovati samo sredstvima uloženim
u to preduzeće.
Preduzeće koje je osnovano u inostranstvu može prestati sa radom: - po odluci
osnivača, i – u skladu sa propisima države u kojoj je osnovano.
93
3.3. Poveravanje obavljanja privredne delatnosti stranom licu
Preduzeće i drugo pravno lice može stranom licu poveriti poslove zastupanja,
prodaje robe sa konsignacionog skladišta, kao i obavljanje servisne službe u inostranstvu.
Ovaj oblik obavljanja privrednih delatnosti u inostranstvu realizuje se bez činjenice
osnivanja posebnih organizacionih oblika, sa ili bez statusa pravnog lica. U tom pogledu,
on je sličan sa svim drugim poslovnim odnosima u koje domaći privredni subjekti stupaju
obavljajući privredne delatnosti u inostranstvu. Medjutim, zbog specifičnosti odnosa
medjunarodnog zastupanja, a posebno obaveza koje nastaju izmedju ugovornih strana
povodom realizacije konkretnog posla (npr. otvaranje konsignacionog skladišta, režim
robe u konsignacionom skladištu, plasman robe sa konsignacionog skladišta na strano
tržište, obračun izmedju konsignatara i konsignanta i dr.), odnosno obavljanja servisne
službe u inostranstvu (formiranje mreže servisnih ispostava, snabdevanje opremom i
rezervnim delovima, garancija za tehničku ispravnost proizvoda, tehnologija rada i
poslovanja i dr), opredelili su zakonodavca da ovu vrstu ugovornih odnosa posebno
normira u okvirima odredbi o obavljanju privrednih delatnosti u inostranstvu.
Ugovor kojim se ovi poslovi poveravaju stranom licu mora biti sačinjem u pisanoj
formi, čime ta forma dobija značenje bitnog uslova za nastanak i punovažnost ugovora.
Preduzeće i drugo pravno lice može, kao oblik obavljanja privrednih delatnosti u
inostranstvu, vršiti poslove ulaganja (dokapitalizacije) u strana preduzeća. Predmet
ulaganja mogu biti novac, stvari i prava, kojima domaće preduzeće i drugo pravno lice
mogu raspolagati.
Za realizaciju posla ulaganja u strana preduzeća ne traži se prethodna saglasnost
nadležnih državnih organa. Ova okolnost proizilazi iz promene karaktera svojinskog
odnosa na imovini kojom raspolažu domaća preduzeća. Štaviše, ni kao fakultativna
obaveza nije predvidjen, ranije često prisutan, postupak pribavljanja izveštaja o bonitetu
stranog preduzeća u koje se vrši ulaganje. Sa orijentacijom na tržišne uslove
privredjivanja i rizik od eventualno nedovoljno poslovno zasnovanih ulaganja, prenet je
na samog ulagača. S druge strane, to ne znači da će se ulaganja u strana preduzeća vršiti
anarhično i bez osmišljene poslovne strategije. Jedino što će u novim uslovima to biti
interna stvar ulagača, a ne javno-pravna obaveza nadležnog državnog organa.
94
4. Kakva je razlika izmedju multinacionalnog i transnacionalnog
preduzeća?
5. Koja su osnovna obeležja postupka osnivanja Evropske kompanije?
6. Kakve su sličnosti i razlike u statusu i uslovima poslovanja EC i
ostalih multinacionalnih kompanija?
7. Koja su bitna obeležja Evropske ekonomske interesne grupacije?
8. Navesti organizaciono – pravne forme obavljanja privrednih
delatnosti u inostranstvu!
9. Koji se uslovi moraju ispuniti prilikom osnivanja preduzeća u
inostranstvu?
10. Pod kojim uslovima dobit ostvarena u inostranstvu može biti uneta u
robi?
95
FMMSP
SPOLJNOTRGOVINSKA PREDUZEĆA
Uslovi pod kojima privredni subjekti odredjene države mogu obavljati spoljno
trgovinsko poslovanje, spadaju u domen kontrolno- regulatorne funkcije koja pripada
državi kao subjektu medjunarodnog poslovanja. Oni su rezultat prava svake države, da
ceneći svoje interese, suvereno reguliše uslove pod kojima pravna i fizička lica, njeni
rezidenti, mogu da obavljaju spoljnotrgovinsku delatnost, kao i prava da odredjuje
dodatne uslove za poslovanje stranih lica na svojoj teritoriji.
Tom prilikom, zavisno od političkog i privrednog sistema koji postoji u
odredjenoj državi, uticaj koji se preko kontrolno – regulatorne funkcije ostvaruje, može
biti različit. U državama u kojima dominira kolektivistički koncept svojinskih odnosa,
kao i povezano sa time, plansko upravljanje privrednim tokovima, uticaj države će biti
veći, u nekim slučajevima čak i dominantan. S druge strane, u državama sa pluralističkim
ili privatno – pravnim konceptom svojinskih odnosa i izraženim liberalističkim prilazom
u uredjivanju odnosa na tržištu, kontrolno – regulatorna uloga države biće srazmerno
manja, u ekstremnim slučajevima čak i zanemarljiva.
U našim uslovima postoji jasno uočljiva geneza uslova, koje privredni subjekti
moraju ispuniti da bi mogli da stupe u odnose spoljno – trgovinskog poslovanja. U
periodu dominantnog društveno svojinskog odnosa i precizno utvrdjenih platno –
96
bilansnih zadataka u ekonomskoj razmeni sa inostranstvom, postojao je čitav niz uslova i
ograničenja (kako statusne prirode, tako i povodom obavljanja poslova), koje su privredni
subjekti morali da ispune, da bi stekli pravo da stupe u odnose spoljnotrgovinske razmene
dobara i usluga i po tom osnovu postanu subjekti medjunarodnog poslovanja.
Donošenjem Zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju, učinjen je zaokret u
izgradnji sistema spoljnotrgovinskog poslovanja ka principima otvorene tržišne
privredne, potpune poslovne samostalnosti privrednih subjekata i dalje deregulacije
uslova za obavljanje spoljnotrgovinskog poslovanja.
Pod spoljnotrgovinskim poslovanjem podrazumevaju se u osnovi dve sfere
odnosa: spoljnotrgovinski promet roba i usluga i obavljanje privrednih delatnosti u
inostranstvu. Pošto je obavljanje privrednih delatnosti u inostranstvu, povezano sa
pravom na osnivanje preduzeća i drugih organizacionih oblika, kao forme direktnih
ulaganja u inostranstvo, to će se u daljem tekstu prevashodna pažnja posvetiti uslovima
koje moraju ispunjavati domaći privredni subjekti da bi, prema važećim propisima, mogli
da stupe u poslovne odnose sa stranim pravnim i fizičkim licima.
Domaći privredni subjekt, koji namerava da obavlja poslove spoljnotrgovinskog
prometa roba i usluga, potrebno je da prethodno ispuni dva uslova.
Prvi uslov je, da se kao subjekt spoljnotrgovinskog poslovanja mogu pojaviti
samo domaća pravna i fizička lica. Dakle, samo ona lica koja, u skladu sa važećim
domaćim propisima poseduju status privrednog društva, preduzeća, odnosno drugog
pravnog lica, kao i domaća fizička lica. Pod domaćim licem, u smislu Zakona o spoljno
trgovinskom poslovanju, podrazumeva se i pravno lice koje u skladu sa propisima ima
sedište na teritoriji Republike Srbije, odnosno fizičko lice koje ima prebivalište na
teritoriji Republike Srbije. Pored toga, pravo na obavljanje posebnih poslova, kao što su
bankarski i drugi finansijski poslovi u inostranstvu, odnosno poslovi osiguranja i
reosiguranja u inostranstvu, priznaju se i bankama, kao i osiguravajućim i
reosiguravajućim organizacijama, pod uslovima utvrdjenim opštim propisima o spoljno
trgovinskom poslovanju i posebnim propisima, kojima se uredjuje osnivanje i poslovanje
ovih organizacija.
Drugi uslov sastoji se u obavezi preduzeća i drugog pravnog lica da ispunjavaju
uslove koji su propisani zakonom kojim se uredjuje njihov pravni položaj na unutrašnjem
tržištu. To, drugim rečima, znači da se za obavljanje poslova spoljnotrgovinskog prometa
roba i usluga ne traže posebni uslovi, već samo oni koji su vezani za registraciju tog
preduzeća, odnosno pravnog lica. Ovaj uslov se konkretno sastoji u tome da odnosni
privredni subjekt, kao predmet delatnosti radi čijeg se obavljanja osniva, u osnivačkom
aktu, ali i statutu, kao osnovnom aktu, utvrdi da je obavljanje odredjenih poslova
spoljnotrgovinskog prometa dobara i usluga predmet delatnosti tog pravnog lica. Samim
tim, preduzeće stiče pravo da obavlja poslove spoljnotrgovinskog prometa roba i usluga,
koji su sadržani u okvirima njegove registrovane delatnosti. U tom smislu, utvrdjuje se i
načelo po kome su promet robe koja se nalazi u inostranstvu, kao i pružanje usluga u
inostranstvu, u kojima učestvuju domaća lica, slobodni i mogu biti ograničeni samo pod
zakonom propisanim uslovima.
Tom prilikom, delatnost preduzeća, odnosno drugog pravnog lica odredjuje se
prema granama delatnosti koje su utvrdjene propisima kojima se uredjuje ova materija.
97
Suvereno je pravo preduzeća na izbor delatnosti koju će obavljati i s tim u vezi preduzeće
nije u obavezi da pribavlja dopunske saglasnosti.
Kao posledica primene ovog pravila, koje je zasnovano na načelu liberalizacije
uslova za obavljanje spoljno trgovinskog poslovanja i principa deregulacije prestala je i
obaveza vodjenja posebne evidencije subjekata koji se bave spoljno trgovinskim
prometom roba i usluga. Naime, do izmena Zakona o spoljno trgovinskom poslovanju iz
2000. godine, Privredna komora SR Jugoslavije vodila je evidenciju preduzeća i drugih
pravnih lica, koja su upisana u sudski registar za obavljanje poslova spoljno trgovinskog
prometa roba i usluga. Stupanjem na snagu ovih izmena, prestao je da se primenjuje ovaj
oblik evidencije, pa samim tim i kontrole domaćih subjekata medjunarodnog
poslovanja.
Imajući gore navedeno u vidu, može se konstatovati da po novom režimu spoljno
trgovinskog poslovanja, koji je u primeni od 29. novembra 2005. godine, pravna lica i
preduzetnici (fizička lica), u obavljanju spoljno trgovinskih poslova, imaju jednako (isto)
pravo poslovanja kao i u domaćem pravnom prometu. Drugim rečima, od njih se ne traži
ispunjavanje posebnih uslova za sticanje tzv. trgovačke sposobnosti. Shodno tome,
pravna lica, preduzetnici i fizička lica, slobodni su da u obavljanju spoljno trgovinskih
poslova svoje odnose urede po svojoj volji, u skladu sa pravom merodavnim za njihov
odnos, kao i po propisima čija se primena ne može izbeći izborom prava (npr. propisi o
sprečavanju narušavanja prava konkurencije, propisi o zaštiti potrošača i sl.).
Ograničenja načela slobode prometa roba i usluga sa inostranstvom mogu biti
uvedena samo na osnovu zakona kojim se uredjuje spoljnotrgovinsko poslovanje, s tim
što se propisuju, primenjuju i tumače u skladu sa pravilima Svetske trgovinske
organizacije i propisima Evropske unije. Svi pravni akti, koji ne ispunjavaju ovaj uslov, a
za posledicu imaju ograničenje slobode trgovine su ništavi.
Ograničenje slobode trgovine, u skladu sa navedenim, dozvoljena su samo u
slučaju kumulativnog ispunjavanja sledećih uslova:
1. ako je to izričito propisano zakonom;
2. ako je to neophodno za postizanje zakonom utvrdjenih ciljeva,
3. ako su stepen, obim i trajanje ograničenja srazmerni ciljevima ograničenja,
odnosno ako su svedeni na najmanju meru, koja je neophodna za ostvarenje
ciljeva zakonom dozvoljenih ograničenja spoljnotrgovinskog poslovanja.
Pojam «preduzeće» u teoriji, ali i poslovnoj praksi, ima svoje uže i šire značenje.
U smislu užeg značenja, pod pojmom preduzeća podrazumevamo konkretan
organizacioni oblik u okviru koga se obavljaju privredne delatnosti, pod posebnom
zakonom utvrdjenom formom i sa statusom pravnog lica. Shodno ovom odredjenju, svaki
oblik organizovanja privrednih subjekata predstavlja zaokruženu celinu sa svim svojim
98
specifičnostima. U širem značenju ovog pojma, preduzećem se smatra svako pravno lice,
koje na trajan način obavlja privredne delatnosti radi sticanja dobiti. Ovakvo odredjenje
preduzeća nema u vidu njegova posebna obeležja, nego apstrahujući te specifičnosti
izvodi generalne karakteristike koje svaki privredni subjekt mora da poseduje. U tom
širem odredjenju značenja pojma preduzeća, ovaj pojam obuhvata sve privredne subjekte,
te ako se ne istakne neko od posebnih obeležja, upotreba pojma preduzeće predstavlja
sinonim za pojam «subjekt privredjivanja», odnosno «subjektiposlovnog prava».
Preduzeće, kao subjekt privredjivanja (poslovni subjekt) poseduje sledeće opšte
karakteristike koje su zastupljene kod svih organizacionih oblika privrednih subjekata,
koje poznaje naš pravni sistem.
99
Osnivački kapital predstavlja iznos sredstava, odnosno uloga u preduzeće, koji
utvrdjuju osnivači preduzeća, a čije je obezbedjenje bitna pretpostavka za početak rada i
poslovanja preduzeća. U tom smislu, osnivači preduzeća su dužni da ulože svoje
ugovorene uloge u preduzeće u skladu sa osnivačkim aktom preduzeća. Za obaveze koje
osnivači preuzmu u vezi sa osnivanjem preduzeća, odgovaraju solidarno celokupnom
svojom imovinom, ako ugovorom sa trećim licima, koja imaju potraživanja po tom
osnovu, nije drugačije odredjeno.
Pored osnivačkog kapitala preduzeća, koji obezbedjuju njegovi osnivači,
preduzeće tokom obavljanja svojih registrovanih delatnosti, po pravilu, stiče i svojinu
odnosno svojinska prava na stvarima i pravima koja spadaju u njenu imovinu. Iz ovoga se
može zaključiti da, što se imovine tiče, kod preduzeća postoje dve vrste svojine. To su
svojina nad preduzećem i svojina samog preduzeća. Svojina nad preduzećem pripada
njegovim osnivačima i predstavlja osnov za realizaciju njegovih posebnih prava prema
preduzeću. Imovina preduzeća ili njegov osnivački kapital predstavlja razliku izmedju
ukupne vrednosti imovine i ukupnih obaveza preduzeća. S tim u vezi je i pravilo po kome
preduzeće vrednošću svog osnovnog kapitala mora da pokriva svoje preuzete obaveze.
Ukoliko to nije slučaj, može doći do pravne posledice prestanka preduzeća i prinudnog
namirenja obaveza njegovih poverilaca (stečaj preduzeća).
100
d) Preduzeće je profitna privredna organizacija
a) Normativni sistem je osnovni sistem osnivanja preduzeća, kako kod nas tako i
u drugim državama. Po ovom sistemu, osnivanje preduzeća je dopušteno svih pravnim i
102
fizičkim licima, koja prethodno ispune propisane (normirane) uslove, kojima su
predvidjeni način i postupak osnivanja preduzeća.
Kako se i u okvirim ovog sistema osnivanja preduzeća, predvidja postupak
registracije privrednih subjekata, pred nadležnim državnim organima, to se, kao posebno
postavlja pitanje, ovlašćenja ovih organa prilikom upisa preduzeća u odgovarajući
privredni registar. Shodno ovom sistemu, ovlašćenja nadležnog registracionog organa
sastoje se u utvrdjivanju ispunjenosti svih formalnih uslova za osnivanje preduzeća, koji
su unapred propisani, bez prava na ocenu celishodnosti osnivanja tog preduzeća, s
obzirom na opšti ili poseban privredno – poslovni interes. U tom smislu, je i zakonska
obaveza registrovanja privrednog subjekta, koji ispunjava propisane uslove za
registraciju, u relativno kratkom roku (pet dana od dana podnošenja registracione
prijave).
103
d) Sistem koncesije predstavlja podvarijantu sistema dozvole i sastoji se u pravu
nadležnih državnih organa da, pored ocenjivanja uslova za osnivanje, daju dozvolu i na
pravo obavljanja odredjenih privrednih delatnosti. Ovo je slučaj sa odobravanjem
korišćenja prirodnih i drugih bogatstava, odnosno dobara u opštoj upotrebi, izgradnje i
eksploatacije infrastrukturnih, a pod odredjenim uslovima, i drugih privrednih objekata.
Odluku o ustupanju prava korišćenja prirodnog bogatstva ili dobra u opštoj upotrebi,
donosi nadležni državni organ, pod posebno propisanim uslovima i uz odgovarajuću
naknadu. Akt kojim se dodeljuje koncesija u Srbiji donosi republička Vlada. Na osnovu
koncesionog akta i zaključenog ugovora o koncesiji, za obavljanje koncesione delatnosti,
koncesionar osniva preduzeće u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o koncesiji
i to sa sedištem na teritoriji Republike Srbije, osim u slučaju ako ima već registrovano
preduzeće za obavljanje iste delatnosti.
Preduzeća se osnivaju osnivačkim aktom. Sam osnivački akt može imati formu
ugovora o osnivanju, ako preduzeće osniva više lica ili odluke o osnivanju, ako
preduzeće osniva jedan osnivač. Nezavisno od okolnosti broja osnivača, kao i činjenice
da preduzeće osniva više lica ili to svojom odlukom čini jedno lice, sva ova lica imaju isti
status – status osnivača preduzeća.
Zakonom o privrednim društvima bliže je odredjen ne samo status, već i naziv
osnivača konkretnog privrednog društva. U tom smislu, osnivači i lica koja u skladu sa
zakonom utvrdjenim uslovima pristupe: - ortačkom društvu, su ortaci; - komaditnom
društvu – su ortaci, odnosno komplementari i komanditori; - društvu sa ograničenom
odgovornošću, su članovi društva; i - akcionarskom društvu, su akcionari. Osnivački akt
preduzeća, po samom zakonu, ima pisanu formu (forma ad solemitaten), koja je uslov
validnosti postupka osnivanja preduzeća. Pored uslova pisane forme, zahteva se da
osnivački akt potpišu svi osnivači, kao i da potpisi osnivača na osnivačkom aktu budu
overeni.
Sadržina osnivačkog akta nije ista za sva privredna društva i zavisi od
organizacionog oblika, odnosno pravne forme u kojoj se to privredno društvo osniva.
Pored osnivačkog akta, koji je inicijalni akt kojim se pokreće postupak osnivanja
privrednog društva, zakonom o privrednim društvima utvrdjena je mogućnost, shodno
kojoj, ortačko i komadintno društvo mogu imati i ugovor koji se zaključuje izmedju
ortaka, odnosno komplementara, a društvo sa ograničenom odgovornošću ugovor koji se
zaključuje izmedju članova društva. U slučaju akcionarskog društva umesto ugovora, kao
opšti akt predvidjen je statut tog društva. Postojanje ovih dokumenata nije uslov
osnivanja privrednog društva, ali uredjenost odnosa, koji su predmet regulisanja ovih
akata, može da ima značaja za ukupno pozitivno stanje odnosa u tom privrednom
društvu, što je jedna od pretpostavki za njegov uspešan rad i poslovanje.
Preduzeće, odnosno privredno društvo, stiče svojstvo pravnog lica unošenjem
podataka o tom preduzeću, odnosno privrednom društvu, u registar koji se vodi na način i
po postupku u skladu sa odredbama Zakona o registraciji privrednih subjekata.
Važno je napomenuti da je izmenama Zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju iz
2000. godine prestala obaveza preduzeća i drugih pravnih lica, koja obavljaju poslove
104
spoljnotrgovinskog prometa roba i usluga, da se posebno registruju kod nadležnog organa
uprave za ekonomske odnose sa inostranstvom, odnosno pri Privrednoj komori
Jugoslavije. Shodno tome i za spoljnotrgovinska preduzeća, kao i za ostale privredne
subjekte, postoji samo opšta obaveza upisa u odgovarajući registar privrednih subjekata.
Registar privrednih subjekata je jedinstvena, centralna, javna, elektronska baza
podataka o privrednim subjektima, koja se formira za teritoriju Republike Srbije, a u koju
se unose i čuvaju podaci u skladu sa zakonom kojim se uredjuje registracija privrednih
subjekata.
Registracija privrednih subjekata zasniva se na sledećim načelima:
- javnosti, prema kome su podaci iz Registra dostupni zainteresovanim licima, bez
potrebe dokazivanja pravnog interesa;
- istinitosti i savesnosti, prema kome treća lica, koja se u pravnom prometu
pouzdaju u podatke iz Registra, ne snose štetne posledice koje proisteknu zbog
netačno registrovanog podatka ili zbog propuštanja registracije podatka. U slučaju
neslaganja podataka o privrednom subjektu, koji su sadržani u Registru, sa
podacima iz drugih baza podataka, za treća lica su merodavni podaci sadržani u
Registru. Samo se savesna lica (koja nisu znala ili iz okolnosti slučaja nisu mogla
znati za netačnost podataka) mogu pozivati na pretpostavku istinitosti podataka iz
Registra;
- samostalnosti u rešavanju, prema kome je registrator (fizičko lice koje vodi
Registar) nezavistan u radu na konkretnim predmetima, u okviru zakonom
utvrdjenih ovlašćenja;
- efikasnosti, prema kome je registrator dužan da sve podatke, bez odlaganja, unosi
u Registar;
- dostupnosti, prema kome se pristup Registru obezbedjuje elektronskim putem i na
drugi propisani način, radi registracije, uvida u Registar i izdavanja izvoda iz
Registra;
- ekonomičnosti, prema kome se postupak registracije, uvida u Registar i izdavanja
izvoda iz Registra, obavlja bez odugovlačenja i sa što manje troškova;
- prioriteta, prema kome u slučaju sukobu interesa sa registracijom podataka,
prioritet ima ranije podneta registraciona prijava;
- jedinstva unosa podataka prilikom registracije osnivanja, prema kome se prilikom
osnivanja istovremeno registruju svi podaci iz registracione prijave
Registar privrednih subjekata vodi Agencija za privredne registre, kao
specijalizovana vladina upravna organizacija, sa svojstvom pravnog lica i sopstvenim
poslovnim računom, koja posluje u skladu sa propisima o javnim službama. Sedište
Agencije za privredne registre je u Beogradu, s tim što Agencija može imati svoje
organizacione jedinice (bez svojstva pravnog lica) i izvan sedišta Agencije.
105
Pitanja: 1. Navesti uslove koje mora da ispunjava spoljnotrgovinsko preduzeće!
2. Koje sfere odnosa obuhvata pojam spoljnotrgovinskog preduzeća?
3. U kojim slučajevima je dopušteno ograničiti promet roba i usluga sa
inostranstvom?
4. Navesti opšte karakteristike preduzeća!
5. Koje pravne forme preduzeća postoje u našem pravnom sistemu?
6. Koja su osnovna obeležja privrednih društava kapitala?
7. Navesti osnovne sisteme osnivanja preduzeća!
8. Koju formu može imati akt o osnivanju preduzeća?
9. Kada preduzeće stiče svojstvo pravnog lica?
10. Na kojim načelima se zasniva registracija privrednih subjekata?
106
FMMSP
IX Tematska oblast
107
zakonodavca da ukidajući nenovčana i novčana ograničenja spoljnotrgovinskog
poslovanja, što je u skladu sa proklamovanom politikom Svetske trgovinske organizacije,
kao oblik režima kontrole spoljnotrgovinskog poslovanja zadrži isključivo carine i
carinska opterećenja robe u uvozu, izvozu i tranzitu preko naše carinske teritorije.
U odnosu na gore utvrdjeno pravilo, utvrdjen je i jedan izuzetak, koji se sastoji u
mogućnosti da se sloboda spoljnotrgovinskog prometa ograniči, ali samo pod uslovima
propisanim zaknom kojim se uredjuje spoljnotrgovinskog poslovanje.
Na osnovu ovakve mogućnosti do ograničenja spoljnotrgovinskog poslovanja
može doći pod pretpostavkom kumulativnog ispunjavanja sledećih zakonom propisanih
uslova:
1. da je to ograničenje izričito propisano zakonom kojim se uredjuje
spoljnotrgovinsko poslovanje;
2. da je to neophodno za postizanje ciljeva ograničenja, koji su predvidjeni
zakonom kojim se uredjuje spoljnotrgovinsko poslovanje;
3. da su stepen, obim i trajanje ograničenja srazmerni cilju ograničenja, odnosno
da su svedeni na najmanju meru, neophodnu za postizanje ciljeva ograničenja,
koja su dozvoljena na osnovu zakona kojim se uredjuje spoljnotrgovinskog
poslovanje.
Dozvoljena ograničenja spoljne trgovine propisuju se, primenjuju i tumače u
skladu sa pravilima Svetske trgovinske organizacije i propisima Evropske unije. U tom
smislu, dozvoljena ograničena ne smeju za cilj ili posledicu imati narušavanje
konkurencije izmedju učesnika u spoljnoj trgovini.
108
uvodjenja kvantitativnog ograničenja izvoza neobnovljivih prirodnih bogatstava nema, u
odnosu na strane privredne subjekte, diskriminatorski karakter.
Količinsko ograničenje uvoza može da se uvede samo po dva osnova i to kao
mera zaštite od prekomernog uvoza, odnosno kao mera zaštite ravnoteže platnog bilansa.
Mere zaštite od prekomernog uvoza robe primenjuje se na sve robe, na koje se
ova mera odnosi, nezavisno od države porekla te robe. Ove mere primenjuju se samo u
meri koja je neophodna da se spreči ili otkloni ozbiljna šteta ili da se omogući
prilagodjavanje domaće proizvodnje tržišnim uslovima, s tim što one ostaju na snazi
samo onoliko koliko je potrebno da se otkloni šteta, a najduže četiri godine od njihovog
uvodjenja, uključujući i period privremene mere zaštite. Izuzetno, ovaj period može da se
produži ako se utvrdi da je primena mera zaštite od prekomernog uvoza i dalje
neophodna, kao i ako postoje dokazi da se domaća proizvodnja prilagodjava tržišnim
uslovima. Medjutim, ukupan period primene mera zaštite od prekomernog uvoza ne
može biti duži od osam godina od dana njihovog uvodjenja, uračunavajući i period
primene privremene mere zaštite
Količinska ograničenja uvoza mogu se uvesti kao mere, s ciljem zaštite ravnoteže
platnog bilansa, ako je to neophodno za zaustavljanje opadanja deviznih rezervi, odnosno
sprečavanja neposredne opasnosti od znatnijeg opadanja deviznih rezervi, kao i iz razloga
neophodnosti uvećanja veoma niskih deviznih rezervi. Mere zaštite ravnoteže platnog
bilansa ne mogu da se uvedu, ni da se primene radi zaštite domaćih proizvodjača.
Količinsko ograničenje rasporedjuje se na kvote. Kvota je udeo u količinskom
ograničenju, koji je dodeljen odredjenom licu ili grupi lica. Dodeljena kvota je
neprenosiva. S tim u vezi, lice kome kvota nije dodeljena, ne može da koristi kvotu koja
je dodeljena drugom licu.
Kvote se dodeljuju na osnovu javnog poziva za podnošenje zahteva za dodelu
kvota. Tom prilikom, kvote se dodeljuju u skladu sa zakonom utvrdjenim uslovima,
kojom prilikom se ima u vidu da li je ekonomski opravdana količina robe koja je
obuhvaćena kvotom, zatim stepen iskorišćenosti ranije odobrenih kvota, kao i mogućnost
dodele kvote licima kojima ranije nisu dodeljivane kvote.
1.2. Dozvole
Izdavanje dozvole, kao posebne isprave kojom se reguliše uvoz, tranzit ili izvoz
pojedine robe predstavlja oblik vancarinske zaštite domaćeg tržišta i u tom smislu
ograničavanja načela slobodnog spoljnotrgovinskog prometa.
Prema pravcu kretanja robe dozvola se može izdati za uvoz, tranzit i izvoz robe i
to samo iz razloga koji su taksativno navedeni zakonom kojim se uredjuje
spoljnotrgovinsko poslovanje.
Dozvola za uvoz robe može da se uvede samo radi:
- zaštite javnog morala;
- zaštite života i zdravlja ljudi, životinja i biljaka;
109
- zaštite nacionalne bezbednosti;
- zaštite životne sredine i prirodnih bogatstava ili
- primene posebnih pravila trgovine zlatom i srebrom.
Iz činjenice da se dozvola za uvoz, tranzit ili izvoz robe daje kao izuzetak od
pravila slobodnog prometa roba i usluga sa inostranstvom, treba zaključiti da u svim
slučajevima, kod kojih promet robama nije uslovljen izdavanjem dozvole, važi načelo
slobodnog spoljnotrgovinskog prometa.
110
Načelo slobode spoljnotrgovinskog prometa robom može biti ograničeno i u
posebnim slučajevima, koji su taksativno navedeni u zakonu kojim se uredjuje
spoljnotrgovinsko poslovanje i mogu se svrstati u tri osnovne grupe takvih slučajeva.
Prvu grupu čine robe za koje je ugovorom, domaćim ili stranim propisom, ili
medjunarodnim sporazumom predvidjeno da prilikom uvoza, izvoza ili tranzita takvu
robu «prate» posebne isprave. Ako tim propisima nije predvidjena nadležnost za
izdavanje tih isprava, te isprave izdaje, odnosno overava organ, odnosno drugo lice koje
ovlasti Vlada Republike Srbije.
Drugu grupu čine robe čiji uvoz, izvoz ili tranzit podleže ispunjavanju sanitarnih,
veterinatskih i fitosanitarnih uslova.
Treću grupu čine robe čiji uvoz mora da zadovolji tehničke standarde i propise za
stavljanje u promet, koji se primenjuju na domaćoj teritoriji. Tehničkim propisima
utvrdjuju se obavezni kriterijumi za stavljanje robe u promet, u cilju zaštite i bezbednosti
života, zdravlja i bezbednosti ljudi, biljaka i životinja, kao i zaštita životne sredine.
Tehnički propisi primenjuju se bez obzira na poreklo robe i obuhvataju osobine, tehničke
specifikacije, terminologiju, simbole, pakovanje, označavanje kao i proces ili metod
proizvodnje robe. Standardima se utvrdjuju svojstva robe koja nisu uslov za njihovo
stavljanje u promet.
Roba koja ne može biti predmet pravnog prometa na teritoriji Republike Srbije,
ne može se uvoziti ili izvoziti.
Pošto su mere zaštite od prekomernog uvoza, kao i mere zaštite ravnoteže platnog
bilansa već obradjene u okviru mera kojima se vrši količinsko ograničavanje uvoza,
odnosno izvoza robe, to će se u ovom odeljku posebna pažnja posvetiti samo
111
antidampinkim i komenzatorskim dažbinama kao merama vancarinske zaštite domaćeg
tržišta.
112
Stoga kompenzatorne dažbine naplaćuju se u visini koja je potrebna da se otklone
posledice uvoza predmetne robe, s tim da tako utvrdjena kompenzatorna dažbina ne može
biti viša od punog iznosa odobrene i realizovane subvencije.
Privremeni režim i mere primenjuju se, ako je to potrebno, radi primene odredbi
drugih propisa, koji utiču na spoljnotrgovinsko poslovanje, bliže uredjujući režim po
kome se ono obavlja a najduže do dana pristupanja Svetskoj trgovinskoj organizaciji. Po
pristupanju WTO ova materija će se regulisati u skladu sa pravilima Medjunarodne
trgovinske organizacije globalnog karaktera.
Roba koja se nalazi na teritoriji Republike Srbije, a koja je prodata stranom licu i
tom licu je isporučena na domaćoj teritoriji, može se naplatiti u skladu sa propisima
kojima se uredjuje devizno poslovanje.
3.2. Izvoz ili uvoz robe ili usluga bez plaćanja, odnosno naplate
Izvoz ili uvoz robe ili usluga može da se vrši bez plaćanja, odnosno naplate
naročito u sledećim slučajevima:
1. radi reklamiranja;
113
2. ako se radi o uzorcima, projektu ili drugoj tehničkoj dokumentaciji, koja prati
izvezenu, odnosno uvezenu robu;
3. ako se radi o uzorcima, projektu ili drugoj tehničkoj dokumentaciji, koji služe
za učešće na medjunarodnim javnim nadmetanjima;
4. ako se opremaju predstavništva, odnosno ogranci (filijale) ili vrši ulaganje;
5. ako se roba šalje ili prima u humanitarne, naučno - prosvetne, kulturne,
zdravstvene, ekološke, socijalne, sportske, verske i druge nekomercijalne
svrhe;
6. ako se roba šalje ili prima radi otklanjanja posledica elementarnih nepogoda,
ekološkog udesa ili drugog oblika više sila;
7. radi ispunjenja ugovornih obaveza.
114
Pitanja: 1. Kojim propisima se uredjuje spoljnotrgovinsko poslovanje jedne
države i kakav je njihov karakter?
2. Koje je opšte načelo spoljnotrgovinskog poslovanja naše države?
3. Šta se smatra ograničenjem spoljnotrgovinskog poslovanja?
4. U kojim slučajevima i pod kojim uslovima je dozvoljeno ograničiti
spoljnotrgovinsko poslovanje?
5. Šta predstavljaju količinska ograničenja spoljnotrgovinskog prometa i
kada se mogu uvesti?
6. Šta su to "kvote" i kako se dodeljuju?
7. Šta su to "dozvole" i koje su osnovne vrste dozvola u
spoljnotrgovinskom prometu?
8. Navesti posebna ograničenja spoljnotrgovinskog prometa!
9. Navesti osnovne mere zaštite domaćeg tržišta!
10. Šta su to antidampinške mere i kakva je njihova priroda?
115
FMMSP
X Tematska oblast
1. Koncesije
116
Koncesije, u smislu važećih propisa1 predstavlja pravo korišćenja prirodnog
bogatstva, dobra u opštoj upotrebi ili obavljanja delatnosti od opšteg interesa koje
nadležni državni organ (koncendent) ustupa domaćem ili stranom licu (koncesionar), na
odredjeno vreme, pod zakonom propisanim uslovima i uz plaćanje koncesione naknade.
Pored navedenog, koncesijom se smatra i koncesija koja je odobrena po tzv.
B.O.T. sistemu (Build operate transfer), uključujući sve oblike ovog sistema, a koji se
zasniva na izgradnji ili rekonstrukciji i finansiranju kompletnog objekta, uredjaja ili
postrojenja, njegovom korišćenju i po isteku perioda eksploatacije predaje u svojinu
Republike Srbije (državnu svojinu) u ugovorenom roku.
117
2. izgradnja, obnavljanje, održavanje i korišćenje vodoprivrednih objekata,
uključujući brane i akumulaciona jezera, sistema za snabdevanje vodom i
njenu distribuciju, sistema za navodnjavanje i odvodnjavanje i sistema za
sanitaciju;
3. razvoj, održavanje i korišćenje puteva ili rekonstrukcija, razvoj, održavanje i
korišćenje puteva;
4. železničke infrastrukture i ili rekonstrukcija, modernicazacija, održavanje ili
koršćenje javne železničke infrastrukture i organizovanje i regulisanje
železničkog saobraćaja;
5. vazdušnog saobraćaja, opreme, aerodroma ili njihova rekonstrukcija, ili
korišćenje;
6. izgradnja, održavanje i korišćenje objekata rečnog saobraćaja ili luka ili
njihova rekonstrukcija, modernizacija, održavanje i korišćenje;
7. izgradnja, održavanje i korišćenje telekomunikacionih objekata ili njihova
rekonstrukcija, modernizacija, održavanje i korišćenje;
8. izgradnja, održavanje i korišćenje naftovoda, gasovoda, objekata za
skladištenje, transport i distribuciju gasa ili njihova rekonstrukcija,
modernizacija, održavanje i korišćenje;
9. izgradnja, održavanje i korišćenje komunalnih objekata, radi obavljanja
komunalnih delatnosti;
10. izgradnja, održavanje i korišćenje energetskih i drugih objekata radi
proizvodnje, prenosa i distribucije električne i toplotne energije ili njihova
rekonstrukcija, modernizacija, održavanje i koršćenje;
11. uredjivanje, obnavljanje i korišćenje obala reka i jezera;
12. izgradnja, održavanje i korišćenje zdravstvenih ustanova ili njihova
rekonstrukcija, modernizacija, održavanje i korišćenje i pružanje zdravstvenih
usluga;
13. izgradnja sportsko – rekreacionih objekata i sportskih terena i prostora za
sport i rekreaciju, uključujući objekte za rekreaciju sportske i kulturne
aktivnosti;
14. korišćenje termalnih izvora u zdravstvene i proizvodne svrhe;
15. izgradnja objekata, rekonstrukcija, modernizacija i korišćenje postojećih
objekata u banjama, područjima sa prirodno – lekovitim svojstvima i drugim
prirodnim vrednostima, radi njihovog korišćenja;
16. izgradnja, održavanje i korišćenje objekata turističke infrastrukture ili njihova
modernizacija, održavanje i korišćenje.
Ako se u toku rada slobodne zone utvrdi da se u tri uzastopne godine ne ostvaruje
godišnji izvoz u inostranstvo od 50% od ukupne vrednosti proizvedene robe i izvršenih
usluga u zoni, nadležni organ uprave koji je doneo rešenje o davanju saglasnosti o
osnivanju slobodne zone doneće akt o prestanku važenja saglasnosti za osnivanje zone. U
ovom slučaju, slobodna zona prestaje sa radom u roku od godinu dana od dana donošenja
akta o prestanka saglasnosti za osnivanje zone.
Preduzeće za upravljanje slobodnom zonom, odnosno korisnik slobodne zone,
dužan je da u roku od 90 dana po prestanku rada zone, robu koja je uvezena iz
inostranstva, ocarini, vrati u inostranstvo ili preda carinarnici na slobodno raspolaganje.
Korisnik zone zadržava pravo svojine na stvarima, pravima i novcu koji je
uvezao, odnosno uneo u slobodnu zonu i ima pravo da, u slučaju prestanka rada zone,
nastavi sa radom u skladu sa opštim propisima, koji važe za poslovanje van teritorije
slobodne zone.
1
Bliže o pitanju odredjivanja pojma trgovačkog posla videti kod: Prof. dr M. Vasiljević: Poslovno pravo,
Beograd, 2004. godina, str. 451 - 455
2.1. Subjekti ugovora u medjunarodnom poslovanju
1
Prof. dr M. Vasiljević: Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 455
subjektima pri zaključenju i izvršenju ugovora, njihovo ponašanje na tržištu i u
medjusobnim odnosima povodom izvršenja preuzetih ugovornih obaveza1.
U mnogim slučajevima, u samom zakonu, načelo savesnosti i poštenja je pomoćni
kriterij za ocenu da li su ugovorne strane pravilno i saglasno zakonu postupale u
konkretnim situacijama. U tom smislu, mogu se navesti odredbe stava 1. člana 17.
Zakona o obligacionim odnosima, shodno kojima su «učesnici u obligacionom odnosu
dužni da izvrše preuzetu obavezu i odgovorni su za njeno izvršenje». Pored toga, načelo
savesnosti i poštenja značajno je za utvrdjivanje stava da li je jedna od ugovornih strana
znala ili je iz okolnosti slučaja morala da zna za neku od činjenicu od kojih zavisi
nastanak, promena ili prestanak obligacionog odnosa.
Polazeći od imperativnosti primene ovog načela, o kome suda mora da vodi
računa po službenoj dužnosti, jedno od njegovih obeležja je da se pretpostavlja da strane
u ugovornom odnosu postupaju savesno i pažljivo sve dok se suprotno ne dokaže. Dakle,
nesavesno ponašanje nekog od ugovornih partnera mora se dokazati, s tim da se teret
dokazivanja nalazi na strani onog ugovornog partnera koji tvrdi da se drugi partner
ponašao suprotno ovom načelu. Tom prilikom, sankcija u slučaju uspešnog dokazivanja
povrede ovog načela pored pravne (pravo na naknadu štete), može biti i moralne prirode,
u smislu konstatacije da odredjeni privredni subjekt u svom poslovanju postupa suprotno
pravilima poslovnog morala, što po posledicama može biti mnogo teže od «obične»
pravne presude.
Imajući u vidu razičitost pravnih situacija u kojima se učesnici obligacionih
odnosa mogu naći, Zakonom o obligacionim odnosima utvrdjena su dopunska pravila za
odredjivanje savesnog i poštenog ponašanja zavisno od subjekta na koga se odnosi
primena ovog načela. Shodno tome, stavom 1. člana 18. Zakona o obligacionim
odnosima utvrdjeno je da je «učesnik u obligacionom odnosu dužan da u izvršavanju
svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj
vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog
domaćina)». Ovaj stepen savesnosti i poštenja zahteva se od svih učesnika obligacionih
odnosa, dakle i od pravnih i od fizičkih lica. S druge strane, u skladu sa odredbama stava
2. ovog člana, učesnik u obligacionom odnosu iz domena svoje profesionalne delatnosti
(dakle privredni subjekt, po pravilu, u statusu pravnog lica) dužan je da u izvršavanju
obaveza postupa «sa povećanom pažnjom, prema pravilima struke i poslovnim običajima
(pažnja dobrog stručnja – privrednika)».
Iz navedenog može se zaključiti da je za učesnike u aranžmanima poslovnog
prava pa samim tim i medjunarodnog poslovanja, utvrdjen viši stepen savesnosti i
poštenja u izvršavanju preuzetih obaveza, u odnosu na obaveze koje proizilaze iz
obligacionih odnosa gradjanskog prava. Objektivizacija standarda dobrog stručnjaka i
njegovo dovodjenje u ravan pravila struke i poslovnih običaja unosi potrebnu izvesnost u
poslovni odnos, budući da nisu relevantna lična svojstva učesnika i procena okolnosti o
pažnji sa kojom se oni odnose prema sopstvenim poslovima. Drugim rečima, za
utvrdjivanje da li je neki od učesnika poslovnog aranžmana u medjunarodnom poslovanju
postupao sa pažnjom dobrog stručnjaka – privrednika nije od značaja subjektivni kriterij
procene kako se taj subjekt ponaša u obavljanju svojih poslova, već apstraktni kriterij
1
Prof. dr M. Stanković – dr S. Stanković: Medjunarodno poslovno pravo, Beograd, 2000. godina, str. 334
procene u kojoj je meri njegovo ponašanje saglasno bilo propisanim, bilo uobičajenim
pravilima struke za čije je obavljanje registrovan.
1
Prof. dr M. Vasiljević: Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 472
3. Vrste pravnih poslova medjunarodnog poslovanja
145
U tom smislu ustanovljava se takozvano autonomno trgovinsko pravo, koje u ovoj
oblasti, svoj izražajni oblik ima u donošenju posebnih formularnih ugovora koji su
obavezujući kako za kupce, tako i za prodavce u odnosima medjunarodnog prometa
roba.1
Ipak je uticaj nacionalnih propisa i dalje bio veliki. U tom smislu, mogu se na
medjunarodnom planu jasno uočiti domašaj i dejstva frankofonskog u odnosu na
germansko zakonodavstvo. Isprepletanost odnosa dopunski je multiplikovana nastankom
ekonomskih interesnih sfera (npr. Saveta za uzajamnu ekonomsku pomoć – SEV-a,
odnosno Evropske ekonomske zajednice i Evropske zone slobodne trgovine – EFTA-e).
U takvim okolnostima već tridesetih godina dvadesetog veka od strane
Medjunarodnog instituta za unifikaciju privatnog prava (UNIDROIT) u Rimu pokrenuta
je inicijativa za objedinjavanjem propisa u oblasti medjunarodne prodaje robe.
Aktivnost na ujednačavanju propisa odvijala se paralelno kako na planu
uspostavljanja poželjne trgovinske prakse i izgradnje trgovačkih običaja, tako i putem
donošenja jednoobraznih zakona2. U početnom periodu trebalo je savladati različite
stavove koji su u odnosu na neka od ključnih pitanja postojala u propisima tadašnja dva
evropska sistema gradjanskog prava i to jednog koji se zasnivao na Francuskom
gradjanskom zakoniku i drugog koji je proizilazio iz Nemačkog gradjanskog zakonika.
Posle Drugog svetskog rata trebalo je uzeti u obzir i anglosaksonsko pravo, a u
kasnijoj fazi i pravna pravila američkog prava, tim pre što je upravo u periodu
intenziviranja aktivnosti na izradi pravila o medjunarodnoj prodaji robe donet
Jednoobrazni trgovački zakonik SAD.3
U radu na unifikaciji pravila koja bi imala univerzalni značaj za medjunarodnu
prodaju robe najvažniji doprinos dat je izradom dve konvencije i to o Jednoobraznom
zakonu o medjunarodnoj prodaji telesnih pokretnih stvari, kao i Jednoobraznom zakonu o
zaključenju ugovora o medjunarodnoj prodaji telesnih pokretnih stvari. Ove konvencije
donete su u Hagu 1964. godine, a stupile su na snagu 1972. godine. Ti propisi su
popularno nazvani Haškim jednoobraznim zakonima4. Naša država nije ratifikovala ove
konvencije.
S druge strane, donošenje Haških jednoobraznih zakona izvršilo je snažan uticaj
na ostale medjunarodne dokumente koji su sa raznih aspekata regulisali materiju
medjunarodne prodaje robe. U tom smislu, od posebnog značaja je Konvencija o pravu
koje treba primenjivati na medjunarodnu prodaju telesnih pokretnih stvari iz 1955.
godine, koja je doneta od strane Haške konferencije za medjunarodno privatno pravo, a
koja posle revizije iz 1985. godine nosi naziv Konvencija o merodavnom pravu za
ugovore o medjunarodnoj prodaji robe.
Medjutim, od suštinski najvećeg značaja za regulisanje odnosa povodom
medjunarodne prodaje robe ima aktivnost koja je inicirana od strane Komisije UN za
medjunarodno trgovinsko pravo - UNICITRAL.
1
V.Kapor – S. Carić: Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990., str 109
2
M.Draškić: Medjunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990. str 142
3
J.Vilus: Konvencija UN o ugovorima o medjunarodnoj prodaji robe (predgovor), Beograd, 1980, str. 4
4
V.Stojiljković: Medjunarodno privredno pravo, Beograd, 2003. godina, str. 140
146
Već u periodu koji je usledio po donošenju Rezolucije 2205 Generalne skupštine
Ujedinjenih nacija od 17. decembra 1966. godine o osnivanju Komisije Ujedinjenih
nacija za medjunarodno trgovinsko pravo1, pristupilo se aktivnostima na unifikaciji
propisa u oblasti medjunarodne prodaje robe. Umesto da preporuči dalju ratifikaciju
konvencija o Haškim jednoobraznim zakonima u ovoj oblasti, Komisija UN za
medjunarodno trgovinsko pravo je na svojoj drugoj sesiji 1968. godine u Ženevi, odlučila
da obrazuje posebnu radnu grupu sa zadatkom izrade novog integralnog teksta
konvencije o medjunarodnoj prodaji robe. Rad ove radne grupe trajao je više od 10
godina, da bi na XI zasedanju Komisije UN za medjunarodno trgovinsko pravo koje je
održano 1978. godine u Njujorku, utvrdjen konačni tekst Konvencije o ugovorima o
medjunarodnoj prodaji robe, koji je dostavljen Generalnoj skupštini UN na dalje
razmatranje. Generalna skupština UN je svojom odlukom sazvala medjunarodnu
konferenciju u Beču u periodu od 10. marta do 21. aprila 1980. godine. Na toj
konferenciji usvojena je Konvencija UN o ugovorima o medjunarodnoj prodaji robe,
poznata i kao Bečka konvencija. U radu konferencije učestvovale su 62 države, medju
kojima i SFRJ, kao i izvestan broj zainteresovanih medjunarodnih organizacija.2
Konvencija UN o ugovorima o medjunarodnoj prodaji robe stupila je na snagu 1.
januara 1988. godine i predstavlja jedan od najznačajnijih medjunarodnih pravnih akata u
domenu medjunarodnog poslovanja. Gotovo sve države sveta, koje značajnije učestvuju u
medjunarodnoj trgovini su ratifikovale ovu Konvenciju. SFRJ je još 1984. godine
ratifikovala konvenciju UN o ugovorima o medjunarodnoj prodaji robe.3
Na taj način, s obzirom na njenu prihvaćenost i obuhvatnost, Konvencija UN o
ugovorima o medjunarodnoj ptodaji robe predstavlja na medjunarodnom planu
unifikovano medjunarodno pravo prodaje robe.
S druge strane, imajući u vidu odredbe stavova 3. i 4. člana 194. Ustava
Republike Srbije rešenja sadržana u ovoj Konvenciji, u smislu potvrdjenih
medjunarodnih ugovora i opšte prihvaćenih pravila medjunarodnog prava, deo su
pravnog poretka Republike Srbije. S tim u vezi, zakoni i drugi opšti akti koji su doneti ili
će se doneti u Republici Srbiji ne mogu biti u suprotnosti sa odredbama sadržanim u
Konvenciji UN o ugovorima o medjunarodnoj prodaji robe.
Ovo ustavno rešenje za praktičnu posledicu ima da osnovni domaći propis u ovoj
oblasti – Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine 4, ima supsidijernu primenu u
uslovima zaključenja i realizacije ugovora o medjunarodnoj prodaji robe, koja se sastoji u
tome da odredbe domaćih propisa mogu biti primenjene samo u meri u kojoj su u skladu
sa odredbama prihvaćenih medjunarodnih ugovora, u ovom slučaju sa odredbama
Konvencije UN o ugovorima o medjunarodnoj prodaji robe.
1
D.Kostić: Medjunarodno poslovanje I, Beograd, 2006. str. 70
2
J.Virus: Konvencija UN o ugovorima o medjunarodnoj prodaji robe (predgovor), Beograd, 1980. godina,
str. 4-6
3
Tekst Konvencije je objavljen u «Sl.list SFRJ», br. 1/84, dodatak – medjunarodni ugovori od 31.12.1984.
godine
4
“Službeni list SFRJ”, br., 29/78
147
1.1. Struktura Bečke konvencije
148
uslovne primene konvencija će se primeniti kada pravila medjunarodnog privatnog prava
upućuju na primenu prava jedne od država ugovornica.
Na osnovu navedenog može se zaključiti, da je za primenu odredbi ove
konvencije potrebno da kumulativno budu ispunjeni uslovi različite državne teritorijalne
pripadnosti ugovornih strana, kao i alternativno uslov da su te države prihvatile
konvenciju, odnosno da pravna pravila medjunarodnog privatnog prava upućuju na
primenu prava jedne od država ugovornica.
Činjenica da ugovorne strane imaju svoja sedišta u različitim državama uzeće se u
obzir samo ako to proističe iz ugovora ili ranijeg poslovnog odnosa izmedju ugovornih
strana ili iz obaveštenja koje su one dale u bilo koje vreme pre ili za vreme zaključenja
ugovora. Tom prilikom bez uticaja na primenu odredbi konvencije je okolnost
državljanstva, odnosno statusa privrednog subjekata bilo koje od ugovornih strana.
S druge strane, od posebnog značaja za primenu Bečke konvencije je činjenica
postojanja sedišta ugovornih strana na teritoriji različitih država. Shodno odredbama
Bečke konvencije, ako jedna strana ima više sedišta, uzima se u obzir sedište koje ima
najtešnju vezu sa ugovorom i njegovih izvršenjem, imajući u vidu okolnosti koje su bile
poznate stranama ili koje su strane imale u vidu u bilo koje vreme pre ili u trenutku
zaključenja ugovora. Osim toga, ukoliko jedna od ugovornih strana nema registrovano
sedište, uzeće se u obzir njeno redovno prebivalište.
Metod negativnog odredjenja primene ove konvencije upotrebljen je prilikom
takstativnog nabrajanja slučajeva ugovornih odnosa na koje se neće primeniti odredbe
Bečke konvencije. U tom smislu, konvencija se ne primenjuje na ugovore o prodaji:
a) robe kupljene za ličnu i porodičnu upotrebu ili za potrebe domaćinstva, osim
ako prodavac u bilo koje vreme pre ili u trenutku zaključenja ugovora nije
znao niti je morao znati da se roba kupuje za takvu upotrebu;
b) na javnoj dražbi;
c) u slučaju zaplene ili drugog načina izvršenja koji sprovode sudske vlasti;
d) hartija od vrednosti i novca;
e) brodova, hidroglisera i vazduhoplova i
f) električne energije.
149
Iz naglašeno prepoznatljive pretenzije Bečke konvencije da postane osnova
unifikovanog medjunarodnog prava prodaje robe, ali i činjenice postojanja nacionalnih
prava u kojima su pojedina pitanja od značaja za primenu ove konvencije različito
regulisanja, u okvirima načelnih odredbi ove konvencije utvrdjena su i odgovarajuća
pravila, koja ugovorne strane treba da imaju u vidu prilikom zaključenja ugovora o
medjunarodnoj prodaji robe.
1
V.Stojiljković: Medjunarodno privredno pravo, Beograd, 2003. godina, str.144
150
b) Pravilo tumačenja ugovora
151
Treće, ukoliko ne postoji izričit sporazum ugovornih strana o primeni odredjenog
poslovnog običaja ili uspostavljene poslovne prakse, shodno odredbama Bečke
konvencije smatra se da su ugovorne strane prećutno podvrgle svoj ugovor ili njegovo
zaključenje običaju koji im je bio poznat ili je morao biti poznat, a koji je opšte prihvaćen
u medjunarodnom poslovanju i koji redovno uzimaju u obzir ugovorne strane u
ugovorima iste vrste u odnosnoj privrednoj grani.
Unošenjem ovih pravila o primeni poslovnih običaja povodom zaključenja i
primene ugovora o medjunarodnoj prodaji robe, skoro u potpunosti je isključena
mogućnost nastanka pravnih praznina a poslovni partneri kao subjekti medjunarodnog
poslovanja upućeni su na redovno praćenje i upoznavanje sa poslovnim običajima u
materiji poslovanja kojom se bave.
Iako je, kako je gore istaknuto, praksa zaključivanja medjunarodnih ugovora u sve
većem broju slučajeva opredeljena da se ti ugovori zaključuju u posebnoj, pre svega,
pisanoj formi, ipak je Bečka konvencija, kao pravilo, utvrdila princip neformalnosti
(konsesualizma). Saglasno tom pravilu, da bi ugovor o medjunarodnoj prodaji robe bio
pravno važeći (punovažan) nije potrebno da se zaključi, ni potvrdi u pisanoj formi, niti da
bude podvrgnut bilo kojim drugim zahtevima u pogledu forme. Preciznije rečeno, za
punovažnosti ugovora o medjunarodnoj prodaji robe dovoljna je saglasnost volja
ugovornih strana (prodavca i kupca).
Kao posledica primene principa neformalnosti zaključenja ugovora utvrdjeno je i
pravilo po kome se ugovor o medjunarodnoj prodaji robe može dokazivati na bilo koji
način, uključujući i svedoke.
152
S druge strane, dispozitivnost odredbi Bečke konvencije i njihova obaveznost
primene na osnovu supremacije prihvaćenog medjunarodnog prava u odnosu na domaće
pravo, ne isključuje potrebu poznavanja osnovnih rešenja koja postoje u nacionalnom
pravu i to po dva osnova. Prvo, jer uvek načelno postoji mogućnost ugovaranja primene
nacionalnog prava isključivanjem primene cele ili pojedinih delova Bečke konvencije. I
drugo, jer Bečka konvencija, ma koliko težila da što obuhvatnije uredi materiju
medjunarodne prodaje robe, u mnogo svojih odredbi ostaje nedorečena, dok pojedina
važna pitanja ugovora o prodaji robe uopšte ne uredjuje.
To implicira potrebu da se paralelno sa analizom osnovnih karakternih obeležja
ugovora o medjunarodnoj prodaji robe, pored Bečke konvencije, sagledaju i rešenja
nacionalnih propisa koji se odnose na ugovor o prodaji u meri u kojoj su ti propisi od
značaja za međunarodno poslovanje.
153
isporuku robe, kao uslova za sticanje prava svojine na toj robi. Na taj način, validan
ugovor o medjunarodnoj prodaji robe predstavlja samo pravni osnov (iustus titulus), dok
predaja robe predstavlja način sticanja (modus aquirendi) prava svojine na odredjenoj
robi. Pravna posledica ovakvog rešenja je da medjunarodni kupac, kao poverilac, iz
obligacionog odnosa (ugovora o medjunarodnoj prodaji robe), stiče samo pravo da od
medjunarodnog prodavca, kao dužnika, zahteva (po potrebi i sudskim putem) izvršenje
njegove obligacione obaveze – isporuku robe. Pravo svojine prenosi se sa medjunarodnog
prodavca na medjunarodnog kupca tek u momentu isporuke robe, odnosno predaje
stvari.1
1
M.Stanković – S.Stanković: Medjunarodno poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 373
M.Draškić: Medjunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 143 – 147
S.Vukićević – M.Velimirović: Poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 342 - 343
154
Za razliku od našeg Zakona o obligacionim odnosima, koji u svojim odredbama o
sastojcima ugovora o prodaji (članovi 458. do 466.) povodom regulisanja sastojaka
(bitnih elemenata) ugovora o prodaji utvrdjuje da su to predmet i cena, Bečka konvencija
ne utvrdjuje na eksplicitan način šta se smatra bitnim elementima ugovora o
medjunarodnoj prodaji robe.
Do stava koji Bečka konvencija ima po pitanju bitnih elemenata ugovora o
medjunarodnoj prodaji robe može se doći na osnovu odredbi te konvencije o sadržini
predloga za zaključenje ugovora o medjunarodnoj prodaji robe (stav 1. član 14.). Shodno
toj odredbi predlog je dovoljno odredjen ako označava robu i izričito ili prećutno
utvrdjuje količinu i cenu ili sadrži elemente za njihovo odredjenje. Iz takvog stava
implicitno proizilazi da i Bečka konvencija usvaja polazište po kome su predmet (roba) i
cena bitni elementi ugovora o medjunarodnoj prodaji robe. S tim što se za robu zahteva
da ona bude izričito označena, dok je za cenu dovoljno da se može i prećutno (dakle ne i
izričito) utvrditi na osnovu pratećih elemenata.
U smislu odredjivanja bitnih elemenata mnogo je precizniji član 55. Bečke
konvencije, po kome, kada je ugovor o medjunarodnoj prodaji robe valjano zaključen, a
cena za prodatu robu nije u ugovoru ni izričito ni prećutno odredjena, niti u njemu ima
odredbi na osnovu kojih bi se mogla odrediti, smatraće se da su ugovorne strane prećutno
pristale na cenu koja se u trenutku zaključenja ugovora redovno naplaćivala u odnosnoj
privrednoj (trgovinskoj) grani za istu robu prodatu pod sličnim okolnostima.
Na osnovu navedenog može se zaključiti da su bitni elementi ugovora o
medjunarodnoj prodaji robe:
- predmet (roba) i
- cena te robe.
2.1.1. Predmet
155
ljudskoj vlasti1. To drugim rečima znači da stvar predstavlja realno postojeći objekt, bilo
kao deo prirodne celine, bilo kao proizvod ljudskog rada, nad kojim čovek, na
odredjenom stepenu civilizacijskog razvoja, može da uspostavi faktičku vlast. Ovom
odredjenju treba pridodati i pravnu komponentu, po kojoj pravni sistem dopušta da
odredjena stvar bude u pravnom prometu (postoje stvari van prometa i stvari u
ograničenom prometu). S druge strane, pojam robe je uži od pojma stvari i označava one
stvari koje služe zadovoljavanju odredjenih potreba, tj. koje imaju upotrebnu vrednost za
čoveka, što je takodje uslovljeno stepenom civilizacijskog razvoja. Tako je npr. električna
energija tokom skoro celog dosadašnjeg perioda razvoja ljudske civilizacije smatrana
elementarnom nepogodom, da bi tek od druge polovine 19. veka ona poprimila upotrebnu
vrednost, da bi u modernim uslovima postala nezamenljiv uslov života savremenog
čoveka.
Imajući u vidu karakterno obeležje robe da služi za zadovoljavanje čovekovih
potreba tj. da ima upotrebnu vrednost, proizilazi i njeno prometno odredjenje, koje se
sastoji u podobnosti da bude sredstvo prometa odnosno razmene i to, po pravilu, za
novac, a izuzetno i za drugu robu u uslovima gradjansko pravnog odnosa trampe.
U tom smislu prethodni uslov da bi se jedna stvar smatrala robom je da stvar o
kojoj se zaključuje ugovor o prodaji može biti u prometu. S tim u vezi je i zakonska
odredba da je ništav ugovor o prodaji stvari koja je van prometa.
Roba, kao predmet ugovora o medjunarodnoj prodaji mora, po pravilu, da u
trenutku zaključenja ugovora bude realno postojeća. Samo u odnosu na takvu robu
moguće je uspostaviti punu saglasnost volja prodavca i kupca. Medjutim, i Bečka
konvencija ali i odredbe domaćeg Zakona o obligacionim odnosima dopuštaju mogućnost
zaključenja ugovora o prodaji buduće robe. U tom smislu odredbom člana 1. stava 3.
Bečke konvencije utvrdjuje se pravilo po kome se smatraju validnim ugovori o prodaji i
isporuci robe koja tek treba da se izradi ili proizvede. Jedino ograničenje koje se tim
povodom postavlja sastoji se u tome da tom prilikom strana koja je robu naručila ne
preuzme obavezu da isporuči bitan deo elemenata koji su potrebni za njenu izradu ili
proizvodnju, čime bi dovelo u pitanje status prodavca lica koje isporučuje robu. Naš
Zakon o obligacionim odnosima (stav 3. člana 458.) utvrdjuje samo pravilo po kome se
prodaja može odnositi i na buduće stvari.
Novac i hartije od vrednosti, iako po svojim svojstvima predstavljaju telesne
pokretne stvari sa značajnim obeležjima robe, ipak se ni po Bečkoj konvenciji, ali ni po
domaćem pravu ne smatraju podobnim da mogu biti predmet ugovora o prodaji. Njihov
promet je regulisan posebnim propisima imperativne prirode.
Pored toga, po već citiranoj odredbi člana 2. Bečke konvencije, odredbe ove
konvencije ne primenjuju se na prodaju brodova, hidroglisera i vazduhoplova, kao i
električne energije. No, to niukoliko ne znači da ove stvari ne mogu biti predmet ugovora
o prodaji, s tim što će tom prilikom njihov promet biti odredjen odredbama drugih
medjunarodnih, odnosno domaćih propisa.
Za zaključenje ugovora o medjunarodnoj prodaji robe nije dovoljno da postoji
saglasnost volja o tome da izvesna roba bude predmet tog ugovora. Neophodno je da se
1
S.Vukićević – M.Velimirović: Poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 83
156
izvrši bliže određenje same robe, kao i da se preciziraju kvantitativna i kvalitativna
svojstva koje roba treba da sadrži da bi se ugovor o prodaji smatrao validnim.
U tom smislu, odredbe stava 1. člana 14. kovencije, kojima se uredjuje materija
uslova koje treba da ispuni predlog za zaključenje ugovora o prodaji robe da bi moglo da
dodje do validnog zaključenja ugovora, preciziraju da je predmet dovoljno odredjen ako
označava robu, uz dopunski alternativno postavljen zahtev da izričito ili prećutno
utvrdjuje njenu količinu. Dakle, samo odredjenje robe mora biti učinjeno na način koji
neće ostaviti nikakvu dilemu u pogledu činjeničnog stanja o kakvoj se robi radi kada je u
pitanju konkretan ugovor o prodaji. S druge strane, konvencija dopušta mogućnost da se
u pogledu količine robe koju prodavac preuzima obavezu da isporuči kupcu, preciziranje
izvrši izričito samim ugovorom ili prećutno na osnovu drugih ugovornih odredbi.
Inače, odredjivanje predmeta kod ugovora o prodaji po pravilu se vrši s obzirom
na svojstva i prirodu same robe radi čijeg prometa se zaključuje ugovor. Imajući taj
kriterijum u vidu razlikuju se ugovori o prodaji pokretnih stvari, koji su pravilo, u odnosu
na ugovore o prodaji nepokretnosti, kod kojih se pored posebnih zahteva u pogledu forme
zaključenja takvih ugovora čini i niz drugih ograničenja, koja u pojedinim svojim
aspektima mogu da znače i zabranu prometa nepokretnosti u odnosima medjunarodnog
poslovanja. Pored toga, na odredjivanje predmeta ugovora o prodaji ima uticaj i podela
stvari (robe) na individualno odredjene i po rodu odredjene stvari. Individualno odredjene
stvari (roba) su stvari koje se izdvajaju od ostalih po nekom posebnom svojstvu, koje
takve stvari razlikuju (individualizuju) u odnosu na druge stvari iste vrste ili roda. Stvari
koje su odredjene po rodu su one stvari koje se u pravnom prometu označavaju po vrsti,
broju ili količini. Razlikovanje individualno odredjenih stvari u odnosu na stvari
odredjene po rodu ima posebnom značaju sa aspekta odredjivanja predmeta ugovora o
prodaji, kao i prelaska rizika sa prodavca na kupca u slučaju oštećenja ili propasti stvari.
Utvrdjivanje koja je stvar (roba) predmet ugovora o prodaji, kod individualno
odredjene stvari, izvršeno je samim ugovorom o prodaji. U tom smislu, propast ili
oštećenje takve stvari dovodi u pitanje izvršenje samog ugovora. S druge strane, u slučaju
prodaje po rodu odredjenih stvari, po pravilu, obaveza prodavca je da izvrši njihovu
individualizaciju i to izdvajanjem odredjene količine tih stvari iz mase i njihovim
stavljanjem na raspolaganje kupcu. U ovom slučaju propast ili oštećenje stvari ne utiču na
izvršenje obaveze prodavca, koji je dužan da isporuči druge stvari iste vrste (roda) u
ugovorenoj količini.
Količina robe kod ugovora o medjunarodnoj prodaji predstavlja masu stvari
(robe) koju je prodavac dužan da isporuči kupcu. Ona se odredjuje prema mernim
jedinicama, koje su po pravilu unificirane, odnosno koje važe u sedištu prodavca ili su na
drugi pogodan način odredjene. Tom prilikom količina robe može biti precizno odredjena
(po komadu, težini, dužini i sl.), ali je dopušteno i da se na osnovu okolnosti poslovne
prakse ili drugih odredbi ugovora izvrši njeno odredjenje (npr. prema ustaljenoj praksi,
prema prethodnoj isporuci i sl). Takodje, dopušteno je da se odredjenje količine robe
izvrši i aproksimativnim odredbama (npr. «od – do», «približno», «cirka» i sl.) kada se
smatra da je prodavac svoju obavezu isporuke robe kupcu uredno izvršio ukoliko je
količina isporučene robe u okvirima aproksimativnog odredjenja.
157
Kvalitet robe kod ugovora o medjunarodnoj prodaji predstavlja skup svojstava
koje robe treba da poseduje u trenutku njene isporuke. Odredjivanje kvaliteta robe po
Bečkoj konvenciji, ali i po Zakonu o obligacionim odnosima ne predstavlja bitan element
ugovora. Naime, ugovor o medjunarodnoj prodaji robe biće validan i bez odredjivanja
kvalitativnih svojstava robe, s tim što će ispunjenost obaveze prodavca na uredno
izvršenje svojih ugovornih odredbi tada ceniti po posebnim pravilima.
U pogledu odredjivanja kvaliteta robe načelno postoji puna autonomija volje
ugovornih strana. To znači da su prodavac i kupac slobodni u utvrdjivanju kakva svojstva
treba da poseduje roba koja je predmet ugovora o prodaji. U odnosu na ovo pravilo,
naročito u uslovima medjunarodnog poslovanja, postoje dva izuzetka. Prvi čine
imperativni javni propisi o kvalitetu proizvoda koji se mogu staviti u promet. Drugo
mogu da postoje tzv. obavezni standardi, pre svega tehničkog karaktera, koje proizvodi
moraju ispunjavati da bi uopšte mogli da budu predmet prometa na odredjenom tržištu
(npr. JUS standardi, standardi ISO 9000 i sl).1
Ukoliko nije u pitanju propisani kvalitet robe, prodavac i kupac su slobodni u
odredjivanju kriterijuma na osnovu koga će se odrediti kvalitet isporučene robe, odnosno
njegova saobraznost sa ugovornim odredbama. Oni to mogu učiniti na jedan od sledećih
načina: - poredjenjem sa uzorkom; - pozivanjem na odredjeni standard kvaliteta; -
korišćenjem posebnih trgovačkih termina, odnosno odredjenih pojmova sa unapred jasno
utvrdjenim značenjem; - uskladjivanjem sa unapred sačinjenom specifikacijom; -
odnosno na drugi pogodan način.
Kvalitet robe može da bude i samoodrediv. To će biti slučaj kada ugovor o prodaji
ne sadrži odredbe o bližem odredjenju kvaliteta robe, a prodavac treba da isporuči robu
koja odgovara nameni za koju je kupac kupuje. Prodavac će tada biti dužan da isporuči
onakvu robu kakva odgovara kupcu, ukoliko je znao ili je iz okolnosti slučaja morao da
zna za koju svrhu kupac nabavlja tu robu. Ukoliko prodavcu nije bila poznata namena
radi koje se roba kupuje, tada je on dužan da isporuči robu koja ne može biti ispod
srednjeg kvaliteta. Najzad, ukoliko iz ugovornih odredbi ili uspostavljene poslovne
prakse može zaključiti da je prodavac obećao ili preuzeo obavezu isporuke robe sa
odredjenim svojstvima, tada će prodavac o odgovarati ako roba ne bude imala ta
svojstva.2
Inače, utvrdjivanje kvantiteta i kvaliteta robe, kao i njene saobraznosti sa
ugovorom o medjunarodnoj prodaji, po pravilu, vrši se prilikom isporuke robe, odnosno
preuzimanja robe od strane kupca.
2.1.2. Cena
1
M. Vasiljević: Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 479
2
S. Vukićević – M.Velimirović: Poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 348
158
Cena kod ugovora o medjunarodnoj prodaji robe predstavlja novčani ekvivalent
vrednosti koji kupac prenosi na prodavca na ime sticanja prava svojine na isporučenoj
stvari (robi). U tom smislu, cena robe je novčana naknada za kupljenu robu.
Cena robe mora biti izražena u novcu. U uslovima medjunarodnog poslovanja
važi pravilo monetarnog nominalizma, po kome se cena robe, kao bitan element ugovora
o medjunarodnoj prodaji, utvrdjuje prema propisima koji važe u sedištu prodavca. Na taj
način ugovor o prodaji razlikuje se od drugih ugovora poslovnog, odnosno gradjanskog
prava, kod kojih takodje dolazi do prelaska prava svojine na odredjenoj stvari (robi) sa
ranijeg na novog vlasnika. Tako npr. kod razmene (trampe) koja u uslovima
medjunarodnog poslovanja poprima obeležja potpunih ili delimičnih kompenzacionih
(barter) poslova, dolazi do razmene robe za robu. S druge strane, u uslovima gradjansko-
pravnog posla – ugovora o poklonu, takodje dolaski do prelaska prava svojine, ali bez
obaveze davanja bilo kakve naknade na strani sticaoca prava svojine (poklonoprimca).
Sasvim je drugo pitanje instrumenata plaćanja koji će biti upotrebljeni prilikom
plaćanja cene od strane kupca. Sem generalnog stava da takav instrument plaćanja mora
biti dopušten po pravu koje se primenjuje na konkretan ugovor o prodaji, odredjivanje
oblika plaćanja je u celosti prepušteno volji ugovornih strana.
Cena kod ugovora o prodaji mora da ispuni i jedan prethodni uslov. Ona mora biti
ozbiljna i realna (pravična). Ovaj uslov proizilazi iz uzajamnosti i teretnosti obligacionih
odnosa i u konkretnom slučaju sastoji se u pravu strane koja je zbog izrazite nesrazmere u
visini cene u odnosu na realnu vrednost robe u prilici da zahteva promenu tako utvrdjene
cene. Ovo pravo ugovorne strane mogu da ostvare i u slučaju bitno promenjenih
okolnosti, koje tokom izvršenja ugovora menjaju odnos visine cene i vrednosti predmeta
ugovora o prodaji.
S druge strane, za razliku od zahteva da se predmet ugovora o prodaji, tj. stvar
(roba) odredi kako po vrsti, tako i po količini, iz razloga potrebe ubrzanja robnog
prometa, posebno u uslovima medjunarodnog poslovanja, utvrdjena su posebna pravila
koja se odnose na način odredjivanja cene.
Najpre, cena može biti propisana od strane nadležnog organa javne vlasti. Tada
kupac duguje samo iznos propisane cene, a ako je već isplatio višu ugovornu cenu, ima
pravo na zahtev da mu se vrati razlika izmedju propisane i uplaćene cene. Pored toga,
odredbe ugovora o prodaji kojima se utvrdjuje viša cena od propisane smatraju se
ništavnim iz razloga suprotnosti sa javnim poretkom.
Drugi slučaj je kada ugovorne strane odrede cenu. Tada će pod pretpostavkom da
takva cena nije suprotna odredbama javnog poretka, odnosno da ne izražava očiglednu
nesrazmeru vrednosti ugovorenih prestacija, ona predstavljati osnovnu obavezu kupca.
Medjutim, stepen odredjenosti cene ne mora biti isti. Zakon o obligacionim
odnosima, ali i medjunarodna poslovna praksa poznaju više načina odredjivanja cene. U
tom slučaju govori se o elementima na osnovu kojih cena u ugovoru o prodaji može biti
odredjena. Primera odredjivanja cene ima više, pa će se ukazati samo na one koji se
najčešće koriste.
Prvo, kupovna cena je odrediva kada je ugovoreno da će kupac platiti tekuću
cenu. U tom slučaju kupac duguje cenu koja se utvrdjuje na osnovu zvanične evidencije o
159
kretanju cena na tržištu u mestu (sedištu) prodavca, a u vreme kada je trebalo da usledi
ispunjenje ugovora o prodaji. Ako takve evidencije nema, tekuća cena se odredjuje na
osnovu elemenata pomoću kojih se utvrdjuje cena u skladu sa običajima tržišta.
Drugo, kupovna cena je odrediva ako je njeno odredjivanje povereno trećem licu.
Ovo lice je prilikom odredjivanja cene dužno da postupa neutralno u odnosu na interese
ugovornih strana, te da cenu formira u skladu sa načelima savesnosti i poštenja.
Medjutim, ako lice kome je povereno odredjivanje cene neće ili ne može da je odredi, a
ugovorne strane se ne slože naknadno o načinu odredjivanja cene niti raskinu ugovor,
smatraće se da je ugovorena razumna cena.
Treće, pod razumnom cenom smatra se tekuća cena u vreme zaključenja ugovora,
a ako se ona ne može utvrditi, onda cena koju utvrdjuje sud prema okolnostima slučaja.
Pored navedenih slučajeva odredivosti cena kod ugovora o prodaji, poslovna
praksa je utvrdila pravila po kojima se cena obrazuje kao berzanska cena, tržišna cena,
fabrička cena i sl. Osnovno nastojanje ovom prilikom je da se putem elemenata
odredivosti cene dodje do njenog iznosa, a samim tim i do bitnog elementa ugovora o
prodaji, čime se obezbedjuje njegov dvostrano obavezujući karakter sa uzajamno
srazmernim prestacijama.
U prilog ovakvog opredeljenja je i stav da u slučaju kada ugovorom o prodaji u
privredi cena nije odredjena, niti u njemu ima dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona
mogla odrediti, kupac je dužan da plati cenu koju je prodavac redovno naplaćivao u
vreme zaključenja ugovora, a u nedostatku (nepostojanju) ove cene onda je dužan da plati
razumnu cenu.
Iz ovakvog odredjivanja cene kod ugovora o prodaji u medjunarodnom
poslovanju može se, na prvi pogled, steći utisak da cena i nije bitan element ugovora o
prodaji, pošto će se do njenog iznosa doći čak i u slučaju kada ona nije odredjena, niti se
može na osnovu ugovornih odredbi odrediti. Ovakav prilaz je pogrešan, pošto treba
principijelno razlikovati cenu kao jedan od bitnih elemenata ugovora o prodaji, od načina
putem koga se dolazi do njenog odredjivanja.
160
propisuju uslovi njegovog zaključenja i bliže definišu prava i obaveze ugovornih strana.
Takvo obeležja ugovora o medjunarodnoj prodaji robe proizilazi iz značaja koji ovaj
pravni posao ima kako za same ugovorne strane, tako i za medjunarodno poslovanje u
nacionalnim, ali i u globalnim razmerama.
Ugovor o medjunarodnoj prodaji robe je dvostrano obavezni ugovor pošto se
njime stvaraju uzajamna prava i obaveze za obe ugovorne strane (prodavca i kupca). To
konkretno znači da su u istom ugovornom odnosu ugovorne strane u statusu i poverioca i
dužnika. Taj uzajamni poverilačko – dužnički odnos upućuje na obavezu kumulativnog i
istovremenog izvršavanja obaveza svake od ugovornih strana, ali i na neophodnu
saradnju u izvršavanju tih obaveza.
Ugovor o medjunarodnoj prodaji robe je teretni ugovor, pošto se kod ovog
ugovora uvek daje odgovarajuća naknada za ono što se prima. Iz analize bitnih elemenata
ugovora o medjunarodnoj prodaji robe utvrdjeno je da cena predstavlja korespodentni
deo ugovora i ekvivalent vrednosti koji se daje na ime sticanja prava svojine na predmetu
ugovora. Pored toga, teretnost ugovora označava i srazmeru primljenih vrednosti, tako da
ona ugovorna strana koja smatra da je, iz različitih razloga, ta srazmera narušena na njenu
štetu ima pravo na zahtev za reviziju uzajamnih davanja.
Ugovor o medjunarodnoj prodaji robe je neformalan ugovor, pošto se za validnost
nastanka i dejstva ovog ugovora, po pravilu ne zahteva nikakva forma. Dovoljna je
«prosta» saglasnost volja ugovornih strana (prodavca i kupca). Izuzetak od ovog pravila,
u domaćem pravu, predstavlja zaključenje ugovora o prometu nepokretnosti, za koji se
zahteva pisana forma.
Inače, od neformalnosti kao pravila treba razlikovati sve izraženiju praksu,
posebno u uslovima medjunarodnog poslovanja, zaključivanja ugovora u pisanoj formi.
Ta praksa se uspostavlja pre svega radi povećanja poslovne izvesnosti u odnosu na
preuzete obaveze ugovornih strana i primarno je usmerena na lakše dokazivanje izvršenja
ugovornih obaveza. Medjutim, na osnovu te pojave ne može se izvesti zaključak o
promeni prirode samog ugovora o medjunarodnoj prodaji robe kao neformalnog
(konsesualnog) ugovora.
Ugovor o medjunarodnoj prodaji robe je i komutativni ugovor jer su već u
momentu zaključenja ugovora poznata uzajamna prava i obaveze ugovornih strana
(prodavca i kupca). Upravo ova prepoznatljivost obaveza ugovornih strana u trenutku
zaključenja ugovora je i uslov njihove uredne realizacije. S druge strane ovaj ugovor
izuzetno može da bude i aleatorne prirode, tj. da zavisi od buduće neizvesne okolnosti od
čijeg će nastupanja zavisiti uzajamna prava i obaveze ugovornih strana (npr. u slučaju
prodaje buduće stvari, koja u trenutku zaključenja ugovora nije proizvedena, a čiji
nastanak zavisi od faktora izvan sfere uticaja ugovornih strana ili u slučaju prodaje «na
zeleno» buduće žetve, odnosno prinosa poljoprivrednih proizvoda koje tek treba
prikupiti).
161
Pitanja: 1. Koji su kriterijumi određivanja pojma međunarodne prodaje robe?
2. Koje su faze i kakav je bio postupak donošenja Konvencije UN o
međunarodnoj proadaji robe (Bečka konvencija)?
3. Kako se utvrđuje domen primene Bečke konvencije?
4. Navesti pravila primene Bečke konvencije!
5. Navesti pojam ugovora o međunarodnoj prodaji robe!
6. Koji su bitni elementi ugovora o međunarodnoj prodaji robe?
7. Kako se određuje predmet ugovora o međunarodnoj prodaji robe?
8. Kakve su karakteristike ugovora o međunarodnoj prodaji robe?
162
XIII Tematska oblast
163
Pored osnovnih obaveza ugovornih strana, na strani prodavca i kupca mogu
ugovorom, ali i propisom kojim se uredjuje oblast medjunarodne prodaje robe, odnosno
poslovnom praksom koja se tim povodom uspostavlja, biti utvrdjene i razne sporedne
obaveze, sa osnovnim ciljem bližeg definisanja položaja ugovornih strana i zaštite
njihovih poslovnih interesa. Medjutim, imajući u vidu manji značaj i fragmentarno
pojavljivanje ovih odredbi u okvirima ovog rada samo će se ukazati na osnovne aspekte u
kojima se one manifestuju.
1. Obaveze prodavca
164
utvrdjenog roka, prodavac tada može sve do isteka tog roka da otkloni svaki nedostatak
saobraznosti u dokumentaciji, pod uslovom da ovo njegovo pravo ne prouzrokuje kupcu
neugodnosti ili nesrazmerne troškove. Medjutim, kupac u svakom slučaju zadržava pravo
na naknadu štete zbog isporuke neodgovarajuće robne dokumentacije.
Značaj predaje odgovarajuće robne dokumentacije kupcu od strane prodavca kod
ugovora o medjunarodnoj prodaji robe, posebno je potenciran činjenicom da je ova
dokumentacija u velikom broju slučajeva ujedno i uslov sticanja prava svojine kupca na
isporučenoj robi.
Pod mestom isporuke robe podrazumeva se mesto u kome prodavac stavlja robu
na raspolaganje kupcu u cilju njenog preuzimanja. Načelno važi pravilo shodno kome
mesto isporuke robe saglasno autonomiji svojih volja ugovorom odredjuju ugovorne
strane. Mesto isporuke robe može se odrediti i pozivom na neku od transportnih klauzula.
Medjutim, ukoliko mesto isporuke robe nije odredjeno ugovorom, niti upućivanjem na
neku od transportnih klauzula, tada se, obzirom da je u pitanju nebitni element ugovora,
primenjuju dispozitivna pravna pravila sadržana u propisima kojima se uredjuje
medjunarodna prodaja robe.
U skladu sa tim pravilima (koja su, pre svega, sadržana u odredbama Bečke
konvencije) načelno se razlikuju faktičke situacije zavisno od činjenice da li je zaključen
ugovor o medjunarodnom prevozu prodate robe.
U slučaju kada prema ugovoru o medjunarodnoj prodaji robe ta roba treba da se
preveze u režimu samostalnog prevoza, pod mestom isporuke robe podrazumeva se
165
mesto u kome prodavac predaje robu prvom prevozniku radi dostavljanja takve robe
kupcu. Roba je predata prvom prevozniku kada mu je omogućen posed (državina) robe za
svrhe njenog daljeg prevoza.
Ukoliko ugovor o medjunarodnoj prodaji robe ne pretpostavlja postojanje
obaveze prevoza robe, a u pitanju su posebne vrste robe kao što su individualno
odredjene stvari ili stvari koje su odredjene po rodu, koje treba izdvojiti iz odredjene
mase (individualizovati) ili ih treba proizvesti ili izraditi, važi pravilo da je mesto
isporuke ujedno i mesto u kome se te stvari nalaze, pod dopunskim uslovom da su
ugovorne strane u vreme zaključenja ugovora znale da se stvari nalaze u tom mestu ili da
ih treba proizvesti ili izraditi u odredjenom mestu.
U svim drugim slučajevima ugovora o medjunarodnoj prodaji robe pod mestom
isporuke robe smatra se mesto u kome je prodavac u vreme zaključenja ugovora imao
svoje sedište. S tim u vezi, mesto u kome se nalazi njegovo poslovno sedište je i mesto u
kome je on u obavezi da robu stavi na raspolaganje kupcu.
Odredjivanje mesta isporuke robe, kod ugovora o medjunarodnoj prodaji robe,
značajno je sa stanovišta uzajamnih prava i obaveza ugovornih strana, pošto u njemu
dolazi do prelaska rizika propasti stvari sa prodavca na kupca. Pored toga, mesto isporuke
robe često se koristi i kao kriterijum (tačka vezivanja) za odredjivanje nacionalnih
propisa koji će se primeniti na konkretan ugovor o medjunarodnoj prodaji robe.
Pod rokom isporuke robe podrazumeva se ono vreme u kome je prodavac, shodno
ugovornoj obavezi, propisima kojima se uredjuje oblast medjunarodne prodaje robe i
poslovnoj praksi, dužan da robu preda kupcu.
Kao i mesto isporuke, tako i rok isporuke robe može biti odredjen samim
ugovorom. To se može učiniti na, u osnovi, dva načina. Prvo, ugovorom je moguće
precizno odrediti dan isporuke, kada je prodavac dužan da isporuku izvrši ugovorenog
dana. Drugo, ugovorom se mogu, korišćenjem uobičajenih trgovačkih termina, utvrditi
okvirni periodi u kojima prodavac mora izvršiti svoju obavezu isporuke robe.
Ukoliko ugovorom nije utvrdjeno koja je od ugovornih strana ovlašćena da
precizira rok isporuke, važi pravilo da je to ovlašćenje prepušteno prodavcu robe, izuzev
ako okolnosti slučaja ukazuju da je kupac bio ovlašćen da odredi rok isporuke. U
poslovnoj praksi je ustanovljeno pravilo da strana koja ima pravo preciziranja roka
isporuke, kada su oni okvirno odredjeni, o svojoj odluci mora blagovremeno obavestiti
drugu ugovornu stranu.
Ukoliko rok isporuke robe nije odredjen ugovorom o medjunarodnoj prodaji robe
i to bilo da je preciziran na odredjeni dan ili da je okvirno odredjen upotrebom trgovačkih
termina sa uobičajenim značenjem, Bečka konvencija ali i naše pravo sadrže pravilo po
166
kome je prodavac dužan da izvrši isporuku robe u razumnom roku posle zaključenja
ugovora.
Razumni rok se odredjuje prema vremenu u kome je prodavac, s obzirom na
prirodu stvari i ostale okolnosti, bio u mogućnosti da preduzme bez odlaganja sve radnje
koje su bile potrebne za isporuku te robe1.
Pored navedenih slučajeva odredjivanja isporuke robe, u robnom prometu je u
okvirima poslovne prakse ustanovljeno pravilo po kome se smatra da ako rok isporuke
nije precizno ugovoren, da se smatra da je ugovorena promptna isporuka. Promptna
isporuka može se predvideti i korišćenjem termina «brzo» ili «hitno». U ovom slučaju
obaveza prodavca je da isporuku robe izvrši odmah – bez odlaganja, a najkasnije u roku
od 8 dana od dana zaključenja ugovora.2
Odredjivanje roka isporuke robe kod ugovora o medjunarodnoj prodaji robe
značajno je sa stanovišta uzajamnih prava i obaveza ugovornih strana, pošto isporukom
robe u predvidjenom roku, odnosno istekom tog roka, rizik propasti ili oštećenja robe sa
prodavca prelazi na kupca. Pored toga, prema roku isporuke robe utvrdjuje se da je
prodavac u docnji sa izvršenjem svoje obaveze uredne isporuke robe, pa shodno tome da
duguje naknadu štete zbog neurednog izvršenja ugovora. Najzad, kada je voljom
ugovornih strana rok isporuke robe označen kao bitan element ugovora (tzv. fiksi
ugovori), propuštanje roka isporuke robe u tom roku po pravilu vodi prestanku (raskidu)
ugovora na štetu prodavca.
Inače, kupac nije dužan da primi robu pre dana koji je označen kao rok isporuke
robe. Njegova obaveza preuzimanja robe u ovom slučaju korespondira sa obavezom
prodavca na uredno izvršenje, što u konkretnom slučaju znači da njegova obaveza
prijema isporuke robe može nastupiti tek po dospeću prodavčeve obaveze da isporuči
robu.
Način isporuke robe obuhvata one postupke prodavca koji su neposredno vezani
za stavljanje na raspolaganje, odnosno isporuku robe kupcu, kao i druge prodavčeve
radnje koje su potrebne i koje omogućuju kupcu da dodje u posed (državinu) odredjene
stvari.3
U pogledu načina isporuke robe važi osnovno pravilo po kome isporuku robe
treba izvršiti onako kako je to utvrdjeno ugovorom o medjunarodnoj prodaji robe.
Ukoliko u ugovoru nema takvih odredbi, način isporuke robe, shodno pravilima poslovne
prakse, utvrdjuje se s obzirom na svojstva robe. Po ovom kriterijumu razlikuju se
postupci koje prodavac treba da preduzme zavisno od činjenice da li je predmet isporuke
individualno odredjena stvar ili je u pitanju stvar koja je odredjena po rodu.
1
S. Vukićević – M. Velimirović: Poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 355
2
M Vasiljević: Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 486
3
V. Kapor – S. Carić: Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990. godina, str. 113
167
Isporuka individualno odredjene stvari vrši se na način koji odgovara okolnostima
svakog konkretnog slučaja. To će najčešće biti sama priprema robe za preuzimanje i
transport, pošto je njena individualizacija izvršena samom prirodom takve stvari.
Isporuka stvari koje su odredjene po rodu vrši se njihovom individualizacijom u
odnosu na ostale stvari istog roda. S tim u vezi, obaveza prodavca je da stvari odredjene
količine i kvaliteta, koje predstavljaju predmet njegove ugovorne obaveze, izdvoji iz
mase ostalih stvari istog roda, tako da nema sumnje da je to učinjeno radi izvršenja
ugovorne obaveze, tj. da je na taj način roba individualizovana i spremljena za isporuku
kupcu.
Izdvajanje po rodu odredjenih stvari može se izvršiti sa ili bez učešća kupca. No,
nezavisno od okolnosti prisustva kupca toj radnji, ona predstavlja obavezu prodavca. S
druge strane, ako izdvajanje vrši sam prodavac, onda je svakako potrebno da o toj
okolnosti obavesti kupca, kako bi ovaj mogao da preduzme potrebne radnje radi
preuzimanja robe.
Ukoliko se radi o robi koja predstavlja celinu iz koje se deo, koji je namenjen
kupcu, može izdvojiti tek kada je kupac preuzme (npr. isporuka tečnosti, koja se vrši
istakanjem u cisterne kupca), isporuka se smatra izvršenom ako je prodavac preduzeo sve
što je potrebno da bi se kupcu omogućilo preuzimanje robe i ako je kupca obavestio o toj
okolnosti i pozvao da preuzme robu.
Gore utvrdjena pravila odnose se na pokretne stvari, dok se način predaje
nepokretnosti, po pravilu, realizuje upisom u odgovarajuće zemljišne knjige.
Pored faktičke predaje stvari, kojom prilikom kupac stiče posed (državinu) nad
tim stvarima, mogući su i slučajevi tzv. simbolične isporuke robe. Najčešći slučajevi
ovakvog načina isporuke robe nastaju u uslovima dokumentarne isporuke robe, a sastoje
se u tome što prodavac predaje kupcu pisanu ispravu (dokument) na osnovu koje se roba
može preuzeti od trećeg lica sa pravom da sa njom dalje raspolaže. Isprave na osnovu
kojih se vrši simbolična isporuka robe, po pravilu, su robni dokumenti koji prate ili
predstavljaju robu kao što su konosman (teretnica), skladišnica, tovarni list i dr.1
Ako ništa drugo nije ugovoreno prodavac je dužan da odjednom isporuči celu
ugovorenu količinu robe. Prema tome, isporuka u više navrata (sukcesivna isporuka) se
ne pretpostavlja već se ona mora posebno ugovoriti.
U slučaju distancione prodaje smatra se da je isporuka robe izvršena kada je
prodavac preda prvom prevoziocu ili špediteru. Ukoliko su utovarna stanica, luka ukrcaja
ili pristanište, udaljeni manje od 10 km od sedišta prodavca, isporuka robe se smatra
izvršenom kada se ona utovari u prevozno sredstvo u utovarnoj stanici, luci ukrcaja ili u
pristaništu2.
Ukoliko se roba predaje prevoziocu, a prodavac nije tu robu jasno identifikovao
(u dokumentima za prevoz ili na drugi način) kao robu namenjenu za izvršenje ugovora,
u skladu sa Bečkom konvencijom, prodavac je dužan da kupcu uputi obaveštenje o
otpremi kojom se bliže odredjuje roba.
1
S. Vukićević – M. Velimirović: Poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 356
2
M. Vasiljević: Poslovno pravo, Beograd, 2004. godine, str. 487
168
Iz obaveze prodavca da isporuči robu kupcu proizilazi pravilo po kome sve
troškove koji su vezani za isporuku robe snosi prodavac, do trenutka isporuke robe.
Smatra se da je prodavac isporučio robu u onom trenutku u kome je izvršio sve radnje na
čije je preduzimanje bio obavezan na osnovu ugovora o prodaji, odnosno na osnovu
relevantnih propisa ili uobičajenim načinom njene isporuke. Trenutkom isporuke robe
rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari, troškovi njenog čuvanja kao i ostali troškovi
isporuke robe prelaze na kupca.
U odnosu na način i s tim u vezi troškove isporuke robe, kao posebno pitanje
postavlja se problem obezbedjenja i snošenja troškova obezbedjenja ambalaže. I ovom
prilikom važi pravilo po kome su ugovorne odrebe «zakon» za ugovorne strane.
Medjutim, kako se ovo pitanje retko reguliše ugovorima o medjunarodnoj prodaji robe, a
ni medjunarodni, pa čak ni nacionalni propisi ne sadrže odredbe o tome, pitanje
obezbedjenja i snošenja troškova ambalaže, po pravilu, uredjuju se u skladu sa
poslovnom praksom. Tom prilikom, poseban značaj pridaje se poslovnoj praksi koja
postoji u mestu u kome nastaje obaveza isporuke robe. Kako je navedeno, to će po
pravilu biti sedište prodavca.
Prema opšte usvojenim pravilima kod medjunarodne prodaje robe, ako ugovorne
strane nisu posebno ugovorile način pakovanja, ambalaža mora odgovarati sledećim
zahtevima:
- mora da štiti upakovanu robu i bude pogodna za transportne manipulacije sa
tom robom;
- mora biti takva da omogućava primenu najnižeg tarifnog stava prilikom
medjunarodnog prevoza robe;
- treba da omogući primenu najnižeg stava carinske tarife u zemlji
opredeljenja;
- treba da bude u skladu sa propisima o uvozu robe na teritoriju zemlje
opredeljenja, a naročito u skladu sa zdravstvenim, sanitarnim propisima i
propisima o zaštiti životne sredine.
Po svojoj prirodi i nameni ambalaža može biti potrošna i nepotrošna. Osnov ovog
razlikovanja je u obavezi koju kupac ima prema ambalaži u kojoj je isporučena roba. Kod
potrošne ambalaže, troškove pakovanja i isporuke robe snosi prodavac tako da oni ulaze
u cenu isporučene robe, dok kupac u odnosu na samu ambalažu nema posebnih obaveza.
Kod nepotrošne ambalaže obezbedjenje pakovanja i isporuke robe takodje je obaveza
prodavca, ali je kupac dužan da vrati predmetnu ambalažu ili da plati njenu cenu.
Kao posebno postavlja se pitanje odgovornosti prodavca prilikom isporuke robe
u neodgovarajućoj ambalaži. Tom prilikom treba imati u vidu da je osnovna funkcija
ambalaže zaštita robe i obezbedjivanje uslova za njen bezbedan transfer. S tim u vezi a
posebno s obzirom na praksu da ambalaža u sve većoj meri poprima i obeležja
svojevrsnog marketinškog prezentiranja robe, samo teži slučajevi povrede pravila o
ambalaži mogu se smatrati osnovom ugovorne odgovornosti prodavca robe. U tom smislu
je i odredba Bečke konvencije, shodno kojoj postoji nesaobraznost isporučene robe sa
ugovorom o prodaji preuzetim obavezama, ukoliko roba nije upakovana ili zaštićena na
169
način koji je uobičajen za takvu robu ili ako praksa takve zaštite ne postoji, na način koji
je podoban da sačuva i zaštiti robu. Dakle, u ovom slučaju prigovori na kvalitet
upotrebljene ambalaže rešavaće se po pravilima o pravu prigovora kupca na kvalitet
isporučene robe.
1
S. Vukićević - M. Velimirović: Poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 358
170
- ne poseduje kvalitet robe koji je kupac prodavcu kupcu predočio u vidu
uzorka ili modela; i
- nije pakovana ili zaštićena na način koji je uobičajen za takvu robu ili ako
takvo pravilo poslovne prakse ne postoji na način koji je podoban da sačuva i
zaštiti robu.
1
V. Kapor – S. Carić: Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990. godina, str. 118
171
mogu utvrditi uobičajenim pregledom, već se njihovo postojanje može otkriti samo na
osnovu stručnog pregleda stvari (dakle sa saznanjem i iskustvom koje se ne zahteva od
obično pažljivog kupca) odnosno koje će se same pokazati upotrebom stvari kroz
odredjeni vremenski period. U odnosu na ove nedostatke nema osnova za pretpostavku o
saglasnosti kupca, već obratno postoji odgovornost prodavca za isporučenu robu koja nije
saobrazna sa ugovorom o medjunarodnoj prodaji.
Upravo s obzirom na mogućnost postojanja vidljivih ili skrivenih nedostataka
robe, kao i obaveze prodavca da isporuči robu koja je saobrazna njegovim ugovorom o
prodaji preuzetim obavezama, utvrdjena je i jedna posebna obaveza kupca koja se sastoji
u pregledu isporučene robe. Posebnost ove obaveze kupca ogleda se u činjenici da je ona
ustanovljena u funkciji zaštite njegovih interesa i stvaranja konačne situacije vezano za
isporuku robe. To konkretno znači da prodavac ne stiče posebna prava u odnosu na kupca
povodom ove kupčeve obaveze, ali njeno nevršenje od strane kupca može za posledicu
imati gubitak prava kupca, koja inače ima po osnovu nesaobrazne isporuke robe.
Obaveza kupca da pregleda robu odnosi se na svu isporučenu robu od strane
prodavca i za predmet ima utvrdjivanje svih oblika nesaobraznosti tako isporučene robe
(kvantitet, kvalitet i vrsta robe). Shodno tome, kupac može lično pregledati robu (čime će
se obezbediti od vidljivih nedostataka) ili će je dati na stručni pregled (čime će se
obezbediti i od skrivenih nedostataka).
Bečka konvencija ne utvrdjuje precizno rok u kome je kupac u obavezi da izvrši
pregled robe, već odredjuje da je to potrebno učiniti u što je moguće kraćem roku,
zavisno od okolnosti konkretnog slučaja. Rok počinje da teče od momenta isporuke robe.
Opredeljenje konvencije da ovim povodom ne koristi pravni standard «razumnog roka»,
koji je upotrebljen za označavanje obaveze prodavca na isporuku robe, može se dovesti u
kontekst nastojanja da se dopunski insistira na ažurnosti u obavljanju posla pregleda
isporučene robe.
U slučaju distancionih isporuka robe, kojom prilikom se ona predaje na prevoz,
pregled robe se može odložiti do njenog prispeća u mesto opredeljenja. Takodje, ako je
kupac u toku prevoza robe promenio pravac ili je dalje otpremio, a da pri tome nije
postojala mogućnost da je pregleda, i ako je prodavcu u trenutku zaključenja ugovora bila
poznata ili je morala biti poznata mogućnost ove izmene pravca ili dalje otpreme, pregled
robe se može odložiti do prispeća robe u mesto opredeljenja.
O rezultatima pregleda robe, a posebno ako su na osnovu pregleda utvrdjeni
materijalni nedostaci na robi, odnosno nepostojanje saobraznosti sa ugovorenom robom,
kupac je u obavezi da o toj okolnosti pošalje obaveštenje prodavcu u kome će navesti
prirodu utvrdjenih nedostataka. Ovo obaveštenje kupac je dužan da pošalje prodavcu u
razumnom roku od trenutka kada je otkrio ili je morao otkriti postojanje materijalnog
nedostatka na robi. U pitanju je dakle subjektivni rok, čije je trajanje odredjeno
upotrebom pravnog standarda «razumni rok» i odredjuje se za svaki konkretan slučaj
posebno. Propuštanje ovog roka ima za posledicu gubljenje prava kupca da se poziva na
nesaobraznost isporučene sa ugovorenom robom. S druge strane, kupac u svakom slučaju
gubi pravo da se pozove na nedostatak saobraznosti robe, ako o toj okolnosti nije
obavestio prodavca najkasnije u roku od dve godine računajući od dana stvarne predaje
robe kupcu, izuzev kada je ugovornom odredbom o garanciji odredjen drugi oblik. U
172
pitanju je dakle objektivni rok, kojim su obuhvaćeni svi mogući materijalni nedostaci
robe (kako vidljive, tako i skrivene mane robe), koji je apsolutnog karaktera, te koji
protokom proizvodi konačno dejstvo u pogledu prava kupca da se pozove na nedostatak
saobraznosti isporučene i ugovorene robe i po tom osnovu ostvari posebna Bečkom
konvencijom utvrdjena prava.
S druge strane, prodavac nema pravo da se koristi odredbama Bečke konvencije o
obavezi kupca da pregleda robu i gubitku prava koje ima kupac ukoliko propusti da
obavesti prodavca o materijalnim nedostacima robe, kada se nedostatak saobraznosti robe
odnosi na činjenice koje su mu bile poznate ili mu nisu mogle biti nepoznate, a on ih nije
saopštio kupcu.
173
strane, prodavac neće moći da se oslobodi odgovornosti u smislu prava kupca na zaštitu
od edikcije, ukoliko je znao za pravo ili zahtev trećeg lica i njihovu prirodu.
Kada prodavac ne izvrši bilo koju svoju obavezu, koju ima na osnovu ugovora o
medjunarodnoj prodaji robe ili na osnovu odredbi Bečke konvencije, kupac kao druga
ugovorna strana, na osnovu te činjenice, stiče sledeća prava:
- pravo da zahteva ispunjenje ugovora o medjunarodnoj prodaji robe,
uključujući u ovo pravo i pravo na zamenu robe, kao i pravo na otklanjanje
nedostataka na robi (popravku robe);
- pravo da raskine ugovor o medjunarodnoj prodaji robe; i
- pravo da zahteva srazmerno sniženje cene.
Pored gore navedenih prava, kupcu pripada i pravo na naknadu štete ukoliko
prodavac ne izvrši ili neuredno izvrši svoje obaveze iz ugovora o medjunarodnoj prodaji
robe.
Za ostvarivanje ovih prava kupcu irelevantna je okolnost obima neizvršenih
obaveza prodavca. Naime, i u slučaju kada prodavac isporuči samo jedan deo robe ili
kada je samo jedan deo isporučene robe nesaobrazan ugovoru o prodaji, gore navedena
prava pripadaće kupcu ali samo u pogledu dela koji nije isporučen, odnosno koji nije
saobrazan ugovoru o medjunarodnoj prodaji robe. Izuzetno od ovog pravila, kupac može
da izjavi da raskida ugovor o prodaji (ne samo u odnosu na neisporučeni, odnosno
nesaobrazni deo), samo ukoliko delimično neizvršenje isporuke robe, odnosno nedostatak
saobraznosti predstavlja bitnu povredu ugovora.
Pod neispunjenjem ugovora smatra se zakašnjenje, odbijanje ispunjenja, kao i
nemogućnost ispunjenja. Tom prilikom, nebitno je da li je prodavac odgovoran za
nemogućnost ispunjenja.
Da bi se smatralo da je došlo do propusta u izvršenju obaveza prodavca, potrebno
je da su njegove obaveze dospele u skladu sa ugovorom ili odredbama Bečke konvencije.
S tim u vezi je i pravo kupca da primi, ali i da odbije prijem isporuke robe od strane
prodavca pre datuma koji je odredjen kao rok dospeća obaveze njene isporuke.
Pored toga, posebnom odredbom Bečke konvencije, utvrdjeno je pravilo za slučaj
kada prodavac isporuči količinu koja je veća od one koja je predvidjena ugovorom. U
ovom slučaju kupac može primiti ili odbiti prijem robe u količini koja premašuje
ugovorenu količinu. Ukoliko pak primi ceo višak ili jedan njegov deo iznad ugovorene
količine, kupac će biti dužan da ga plati u skladu sa ugovorenom cenom.
174
2.1. Pravo na zahtev za ispunjenje ugovora
175
Jedna od posledica neizvršavanja, odnosno neurednog izvršavanja ugovornih
obaveza jedne ugovorne strane je pravo na raskid ugovora koje pripada drugoj ugovornoj
strani. Time se obezbedjuje ekvivalentnost njihovih uzajamnih prestacija.
U skladu sa Bečkom konvencijom kupac ima pravo na raskid ugovora o
medjunarodnoj prodaji zavisno od sledeće tri moguće faktičke, odnosno pravne
situacije.
Prvo, kupac može izjaviti da raskida ugovor o medjunarodnoj prodaji robe, ako
neizvršenje bilo koje obaveze koju prodavac ima na osnovu samog ugovora ili
konvencije, predstavlja bitnu povredu ugovora. S tim u vezi, povreda ugovora koju učini
jedna strana (prodavac) smatraće se bitnom ukoliko se njom prouzrokuje takva šteta
drugoj strani (kupcu) da je suštinski lišava onog što je očekivala od ugovora, izuzev ako
takvu posledicu nije predvidela strana koja čini povredu, niti bi je predvidelo razumno
lice istih svojstava u istim okolnostima.
Drugo, kupac može raskinuti ugovor o medjunarodnoj prodaji robe u slučaju kada
roba nije isporučena, a prodavac nije isporučio robu ni u dodatnom roku razumne dužine,
koji mu je odobrio kupac, odnosno ako je prodavac izjavio da robu neće isporučiti ni u
tako odredjenom dodatnom roku.
Treće, kupac može raskinuti ugovor o medjunarodnoj prodaji robe za već
isporučenu robu, kao i za buduće isporuke ugovorene robe, ukoliko zbog njihove
medjuzavisnosti izvršene isporuke ne bi mogle da se koriste za svrhe koje su ugovorne
strane imale u vidu prilikom zaključenja ugovora.
Izjava o raskidu ugovora od strane kupca proizvodi dejstvo samo ako je o njoj
obavešten prodavac.
176
3. Obaveze kupca
Naravno, kao i u slučaju obaveza prodavca i kupac može imati niz pratećih
(sporednih) ugovorih obaveza, koje se, pre svega, odnose na obavezu saradnje, obavezu
obaveštavanja, obavezu čuvanja robe. Ove obaveze su supsidijerne i po pravilu su
dispozitivne prirode, te u osnovi ne odredjuju sadržinu obaveza kupca.
177
Obaveza kupca da plati cenu podrazumeva preduzimanje svih mera i ispunjavanje
formalnosti predvidjenih ugovorom ili odgovarajućim propisima, odnosno poslovnom
praksom koji se odnose na prenos odredjene sume novca.
178
nikakva inicijativa (poziv ili opomena) od strane prodavca ili drugog eventualno
ovlašćenog lica.
Za razliku od mesta i vremena plaćanja cene, kod odredjivanja načina plaćanja
cene postoji snažan uticaj imperativnih propisa, koji ugovorne strane moraju imati u vidu
prilikom ugovaranja načina na koji će kupac platiti cenu. Ova okolnost proizilazi iz
uslova pod kojima se odvija medjunarodno poslovanje.
Na osnovu poslovne prakse i uslova primene nacionalnih propisa država sa čije
teritorije potiču ugovorne strane, može se zaključiti da se u najvećem broju slučajeva
plaćanje kod ugovora o medjunarodnoj prodaji robe vrši na jedan od sledećih načina.
Kada je ugovoreno plaćanje u gotovom novcu ono se realizuje plaćanjem putem
virmana. Ukoliko prodavac i kupac imaju tekuće račune kod iste poslovne banke, smatra
se da je plaćanje izvršeno kad toj banci, odnosno njenoj poslovnoj jedinici stigne nalog
kupca da se izvrši plaćanje sa njegovog računa u korist računa prodavca, ukoliko kupac
ima pokriće na svom računu, a ukoliko kupac i prodavac imaju račune kod poslovnih
jedinica različitih banaka, smatra se da je plaćanje izvršeno kada poslovnoj jedinici banke
prodavca stigne nalog kupca da odobri računu prodavca sa računa kupca iznos na koji
nalog glasi.
Kada je ugovoreno plaćanje putem dokumentarnog akreditiva, a ugovorom o
prodaji nije ništa drugo predvidjeno, kupac je dužan da kod odredjene poslovne banke o
svom trošku otvori akreditiv i to najmanje 15 dana pre dana isporuke robe i sa važnošću
najmanje 15 dana računajući od dana koji je ugovorom odredjen za isporuku robe. Na
otvorenom akreditivu kupac mora obezbediti sredstva koja pokrivaju cenu za najveću
količinu robe koju prodavac prema ugovoru o prodaji treba da isporuči, kao i iznos
troškova koje plaća prodavac, a koji padaju na teret kupca.
Ako je ugovoreno plaćanje uz otkup robnih dokumenata, prodavac je dužan da
ugovorena robna dokumenta, kojima dokazuje da je izvršio urednu isporuku, pošalje
odredjenoj poslovnoj banci, s tim što će kupac moći da raspolaže sa tom robom tek po
iskupu dokumenata od banke, tj. po uplati cene i troškova koji padaju na njega1.
1
Navedene su odredbe Opštih uzansi prema M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str.
490-491
179
Pri ispunjavanju obaveze preuzimanja isporuke robe, kupac je u osnovi obavezan
da preduzme dve vrste radnji:
- obavljanje svih radnji koje se od njega razumno ocekuju, kako bi omogućio
prodavcu uredno izvršenje isporuke robe, i
- preuzimanje (odnošenje) robe.
180
Značaj koji prelazak rizika propasti stvari, troškovi preuzimanja robe i njenog
opremanja imaju danas u medjunarodnom poslovanju, opredelili su nastanak i razvoj
posebnih trgovačkih termina, tzv. transpornih klauzula kojima se bliže odredjuje mesto,
vreme i način preuzimanja isporuke robe, uz ostavljanje ugovornim stranama na
dispoziciju vršenje izbora one klauzule koja najviše odgovara njihovim poslovnim
interesima.
Kada kupac ne izvrši bilo koju od svojih obaveza, koje ima na osnovu ugovora o
medjunarodnoj prodaji robe ili na osnovu odredbi Bečke konvencije, prodavac kao druga
ugovorna strana stiče sledeća prava:
- pravo da zahteva ispunjenje ugovora o medjunarodnoj prodaji robe, i
- pravo na raskid ugovora o medjunarodnoj prodaji robe.
Pored gore navedenih prava, prodavcu pripada i pravo na naknadu štete, ukoliko
kupac ne izvrši ili neuredno izvrši svoje obaveze iz ugovora o medjunarodnoj prodaji
robe. S tim u vezi, prodavac ne gubi pravo da zahteva naknadu štete time što koristi prava
u pogledu drugih sredstava koja mu stoje na raspolaganju.
Medjutim, za razliku od prava kupca u slučaju neizvršenja ugovornih obaveza
prodavca, ostvarivanje ovih prava prodavca dopunski je uslovljeno i okolnošću da li je od
strane prodavca isporučena roba koja je predmet ugovora o prodaji. Shodno tome,
ukoliko je roba od strane prodavca isporučena kupcu, prodavac neće moći da zahteva
raskid ugovora o prodaji, već samo njegovo izvršenje uz naknadu štete zbog zakašnjenja
sa izvršenjem.
Ukoliko kupac propusti da izvrši svoje ugovorne obaveze, prodavac ima pravo da
zahteva od kupca da plati cenu, preuzme isporuku ili da izvrši bilo koju drugu svoju
obavezu, osim ako se prodavac ne opredeli da zahteva izvršenje kog drugog prava, koje
je nespojivo sa zahtevom za ispunjenje ugovora. U tom smislu, npr. prodavac ne bi
mogao da zahteva izvršenje ugovornih obaveza kupca, ukoliko je podneo zahtev za
raskid ugovora o prodaji.
181
Medjutim, pravo na zahtev za ispunjenje ugovora, ovom prilikom dopunski je
uslovljeno činjenicom da li je kupac primio isporuku robe od strane prodavca. Ukoliko je
kupac primio robu od prodavca, a zakasnio je sa plaćanjem cene, tada prodavac ima
pravo samo na zahtev za izvršenje ugovora (plaćanje cene), uz pravo na naknadu štete
zbog kupčevog kašnjenja u izvršenju obaveze plaćanja. Ovo pravilo ustanovljeno je iz
razloga što je kupac prijemom robe postao njen vlasnik, pa prodavac ne bi mogao tražiti
povraćaj robe čak ni svojinskom tužbom1.
Ukoliko kupac nije primio isporuku robe od strane prodavca, a obavezu plaćanja
cene nije izvršio u roku, tada prodavac ima širi krug ovlašćenja, odnosno može da se
opredeli za jedno od sledećih prava:
- da traži izvršenje ugovora (plaćanje cene i prijem isporuke robe) uz naknadu
štete zbog zakašnjenja;
- da traži raskid ugovora o prodaji i naknadu štete zbog neizvršenja, i
- da se koristi posebnim pravom na prodaju robe radi obezbedjenja.
182
ugovorna strana smatraće se bitnom ukoliko se njom prouzrokuje takva šteta drugoj
strani, da je suštinski lišava onog što je opravdano očekivala od ugovora, izuzev ako
takvu posledicu nije predvidela strana koja čini povredu ugovora niti bi je predvidelo
razumno lice istih svojstava u istim okolnostima. Saglasno takvom opredeljenju da bi se
odredjena povreda ugovora o prodaji smatrala bitnom, potrebno je da se kumulativno
ispune dva uslova. Prvi, da povreda ugovora oduzima drugoj strani ono što ona osnovano
očekuje od izvršenja ugovora. I drugi, da je strana koja je povredila ugovor, kao i svako
razumno lice u istim okolnostima, mogla da predvidi takvu posledicu. Na taj način,
kombinacijom objektivnih (povreda ugovora) i subjektivnih (predvidivost) elemenata kod
odredjivanja bitne povrede ugovora, Bečka konvencija se usmerava na zaštitu i značaj
interesa koji ugovor o prodaji njegove pojedinačne obaveze imaju za poverioca, a ne na
štetu koja mu je pričinjena neispunjenjem tih obaveza. Otuda, ako je ispunjenje neke
obaveze (npr. plaćanje cene ili preuzimanje isporuke u ugovorom utvrdjenom roku)
predvidjeno kao dominantan interes poverilaca (prodavca), neispunjenje te obaveze je
bitna povreda ugovora, bez obzira kolika je šteta pričinjena njenim neizvršenjem.
S druge strane, upravo složenost ispunjavanja uslova da bi se jedna povreda
ugovora o prodaji smatrala bitnom, opredelila je stav po kome prodavac može izjaviti da
raskida ugovor o prodaji i u slučaju nebitnih povreda ugovora, uz uslov da je kupcu
odredio dodatni rok za izvršenje njegovih obaveza (plaćanje cene odnosno preuzimanje
isporuke robe). Ukoliko kupac ni u dodatnom roku ne izvrši svoje obaveze vezane za
plaćanje cene ili preuzimanje isporuke robe, odnosno ako izjavi da to neće učiniti ni u
tako odredjenom roku, prodavac stiče pravo na raskid ugovora o prodaji i u slučaju
povrede nebitnih odredbi ugovora o prodaji od strane kupca. Kao i u slučaju zahteva za
ispunjenje ugovora, tako i u slučaju raskida ugovora prodavac zadržava pravo da od
kupca zahteva naknadu pričinjene štete.
Inače i ovom prilikom važi pravilo po kome izjava prodavca o raskidu ugovora
ima pravno dejstvo samo ako je o njoj obaveštena druga strana, u konkretnom slučaju
kupac.
183
8. Kakva prava ima prodavac u slučaju neizvršenja ugovornih obaveza
kupca?
184
XIV Tematska oblast
1
S. Vukićević, M. Velimirović: Poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 381
185
Najpre, ugovorne strane samim ugovorom o medjunarodnoj prodaji robe mogu
ovo pitanje da do kraja urede, kada po načelu slobode ugovaranja (autonomija volje),
važi ono o čemu je postignuta saglasnost.
Drugo, u situaciji kada ugovorne strane nisu regulisale pitanje prelaska rizika,
shodno se primenjuju pravna pravila koja su sadržana u propisima koji uredjuju materiju
medjunarodne prodaje robe.
Najzad, kao treća mogućnost regulisanja ovog pitanja u uslovima medjunarodnog
poslovanja, sve značajniju ulogu ima poslovna praksa koja se tim povodom uspostavlja, a
koja svoj izražajni oblik ima u posebnog kodifikovanim i od strane ovlašćenog
medjunarodnog tela objavljenim pravilima, poznatim pod imenom «transportne
klauzule».
186
U situaciji u kojoj je rizik propasti stvari prešao sa prodavca na kupca, kupac je
dužan da plati cenu, bez obzira na kasnije nastupanje propasti ili oštećenja robe, izuzev
ako su propast ili oštećenje robe posledica radnji ili propuštanja koji su učinjeni od strane
prodavca.
1
M. Vasiljević: Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 513
187
Drugo, moguće je da izmedju ugovornih strana postoji uspostavljena praksa
poslovnih odnosa, kojom prilikom se kontinuelno vrši primena odredjene transportne
klauzule. Ni tom prilikom načelno nema posebnih smetnji da se, u skladu sa odredbom
stava 1. člana 9. Bečke konvencije, primeni ta transportna klauzula kao sastavni deo
poslovne prakse koji je uspostavljen izmedju ugovornih strana.
Treće, ugovorne strane su načelno slobodne u ugovaranju, ali i modifikovanju
primene odredjene transportne klauzule na njihove poslovne odnose. Naravno, tom
prilikom pravno obavezujuće za ugovorne strane je samo ono o čemu su one postigle
saglasnost volja.
Imajući u vidu gore navedena obeležja, a posebno dispozitivnost primene i
suprostavljenost poslovnih interesa ugovornih strana, a s ciljem omogućavanja lakše
primene INCOTERMS klauzula, od strane Medjunarodne trgovinske komore u Parizu,
2000. godine, objavljena su Zvanična pravila Medjunarodne privredne komore za
tumačenje trgovačkih termina1. Saglasno tim pravilima INCOTERMS klauzule mogu se
podeliti prema više kriterijuma. Prvo, prema mestu prelaska rizika, mogu da se podele na
četiri grupe i to «E», «F», «C» i «D». Drugo, prema vrsti transporta u kome se koriste,
dele se na: - INCOTERMS klauzule koje se koriste za sve vrste prevoza (FCA, CPT, CIP,
DAF, DDU i DDP) i – INCOTERMS klauzule koje se koriste samo za prevoz morem i
unutrašnjim plovnim vodama (FAS, CPR, CIF, DES i DEQ)2.
Posebno značajna je prva podela, koja je revizijom INCOTERMS pravila iz 1990.
godine dobila naročito na značaju. Saglasno toj podeli trgovački termini su rasporedjeni u
četiri kategorije. Prva počinje terminom «E» (Ex Works) shodno kojoj prodavac stavlja
robu na raspolaganje kupcu u svojim poslovnim prostorijama. U drugoj grupi su klauzule
koje počinju terminom «F» (FCA, FAS i FOB) shodno kojima je prodavac dužan da
isporuči robu prevozniku koga je odredio kupac. Treća grupa klauzula započinje
terminom «C» i sadrži pravilo shodno kome je prodavac dužan da ugovori prevoz, ali bez
preuzimanja rizika za gubitak ili oštećenje robe ili za dopunske troškove koji su nastupili
posle otpremanja robe (CFR, CIF, CPT i CIP). I najzad, četvrta grupa klauzula započinje
terminom «D» shodno kome je prodavac u obavezi da snosi sve troškove i rizike propasti
ili oštećenja robe, koji su potrebni za dopremanje robe u njeno odredište (DAF, DES,
DEK, DDU i DDP). Pored toga, u okviru ovih grupa, odgovarajuće obaveze ugovornih
strana svrstane su u okvirima deset naslova, pri čemu svaki naslov na prodavčevoj strani,
«odslikava» položaj kupca u pogledu iste materije.
INCOTERMS pravila se označavaju skraćenicama, koje sadrže kombinaciju tri
slova, od koje zavisi sadržina obaveza prodavca, odnosno kupca. Ukupno postoji 13
INCOTERMS transportnih klauzula sa sledećom utvrdjenom sadržinom značenja
upotrebljenih termina3.
1
Jugoslovenski nacionalni odbor Medjunarodne privredne komore objavio je «INCOTERMS pravila
2000», kao odobreni prevod Icc Publication no 560
2
V. Stojiljković: Medjunarodno privredno pravo, Beograd, 2003. godine, str. 185
3
Navedeno prema «INCOTERMS 2000», Zbornik pravila MTK za tumačenje trgovinskih termina (Icc
Publication no 580), izdanje PKJ – Jugoslovenski nacionalni odbor MTK, Beograd, 2000. godina
188
EXW („Ex Works“) Franko fabrika (...ugovoreno mesto)
FAS („Free Alongside Ship“) Franko uz bok broda (... ugovorena otpremna luka)
189
FOB („Free on Board“) Franko brod (... ugovorena otpremna luka)
„Franko brod“ znači da je prodavac isporučio robu kada je ona prešla preko
ograde broda u ugovorenoj otpremnoj luci. Ovo znači da otada kupac mora snositi sve
troškove i rizike od gubitka ili oštećenja robe. Prema terminu FOB, prodavac je dužan da
ocarini robu za izvoz. Ovaj termin se može upotrebljavati samo za pomorski ili rečni
prevoz. Ako ugovorne strane ne nameravaju da roba bude isporučena preko ograde broda,
treba upotrebiti termin FCA.
190
Ovaj termin se može upotrebljavati samo za pomorski i rečni prevoz. Ako
ugovorene strane ne predvidjaju isporuku robe preko ograde broda, treba upotrebiti
termin CIP.
CPT („Carriage paid to“) Vozarina plaćena do (... ugovoreno mesto opredeljenja)
191
Ako se za prevoz do ugovorenog mesta opredeljenja koriste naredni prevoznici,
rizik prelazi kad je roba predata prvom prevozniku.
Terminom CIP je predvidjeno da prodavac ocarini robu za izvoz.
Ovaj termin može da se upotrebljava bez obzira na vrstu prevoza, uključujući
multimodalni prevoz.
DES („Delivered Ex Ship“) Isporučeno franko brod (... ugovorena odredišna luka)
192
DEQ („Delivered Ex Quay“) Isporučeno franko obala (... ugovorena odredišna
luka)
193
DDP („Delivered duty paid“) Isporučeno ocarinjeno (... ugovoreno mesto
opredeljenja)
194
Takvo rešenje je u duhu načelnog opredeljenja za neformalni (konsesualni) način
nastanka ugovora. Medjutim, ako je ugovor o medjunarodnoj prodaji voljom ugovornih
strana zaključen u pisanoj formi, te sadrži odredbu kojom se predvidja da svaka izmena
ili raskid tog ugovora moraju biti u pisanoj formi, tada takav ugovor o prodaji ne može
biti izmenjen ili sporazumno raskinut na drugačiji način. U smislu člana 13. Bečke
konvencije pojam «pismeno» obuhvata i obaveštenja dostavljena putem telegrama ili
telefaksa. U slučaju saglasne izmene ili raskida ugovora o prodaji, nadalje važi ono o
čemu su ugovorne strane postigle saglasnost.
Drugi način prestanka ugovora je raskidom ugovora koji je iniciran voljom jedne
ugovorne strane. Pravo na raskid ugovora jedna ugovorna strana ima ako druga čini
povredu ugovora neizvršavanjem ili neurednim izvršavanjem svojih ugovornih obaveza.
Tom prilikom, pravo na bezuslovni raskid ugovora postoji samo u slučaju bitnih povreda
ugovornih obaveza. Bitnom povredom ugovora smatraće se samo ona povreda kojom se
prouzrokuje takva šteta drugoj strani da je suštinski lišava onog što je opravdano
očekivala od ugovora. Sve druge povrede ugovornih odredbi nemaju atribut bitnih, što na
strani onog koji zahteva raskid ugovora stvara obavezu ostavljanja dodatnog roka
primerene dužine, u kome druga strana može izvršiti svoje ugovorne obaveze.
195
strana), kako onda može da se povredi ugovorna obaveza i na osnovu čega jedna od
ugovornih strana može da zahteva njegov raskid. No, u medjunarodnom prometu, takve
situacije realno postoje i odnose se na procenu jedne ugovorne strane da druga neće biti u
stanju da izvrši svoje ugovorne obaveze. S tim u vezi, postavlja se pitanje da li takva
strana treba da čeka da se njene pretpostavke pokažu tačnim, pa da nastane šteta velikih
razmera, ili ona ima pravo da sopstvenim izjavama volje stornira dalju primenu takvog
ugovora. Kao posebno postavlja se pitanje kriterijuma, odnosno merila na osnovu kojih
ona može doneti odluku o raskidu ugovora.
Bečka konvencija pitanje anticipativnog raskida ugovora u medjunarodnoj prodaji
robe uredjuje na dva nivoa.
Prvi nivo je u funkciji zaštite ugovora, ali i opravdanih poslovnih interesa
ugovornih strana. U pitanju je odlaganje izvršenja dospelih ugovornih obaveza. Naime,
jedna ugovorna strana može odložiti izvršenje svojih ugovornih obaveza ukoliko posle
zaključenja ugovora postane jasno da druga strana neće izvršiti bitan deo svojih obaveza,
usled:
- ozbiljnog nedostatka ili kreditne nesposobnosti; ili
- njenog ponašanja u pogledu priprema za izvršenje ugovornih obaveza.
196
svoje dejstvo proizvodi od trenutka prijema od ugovorne strane kojoj je raskid ugovora
upućen.
197
3. Naknada štete
198
osnovu naknade štete pričinjene povredom ugovornih obaveza, ne može biti veći od
kumulativnog utvrdjenog iznosa stvarne štete i izmakle dobiti. Drugi, subjektivni
kriterijum, po kome se prilikom utvrdjivanja visine štete uzima njena predvidivost od
ugovorne strane koja je povredila ugovor, stavljajući tom prilikom njenu procenu u
kontekst ponašanja razumnog privrednika koji može da računa da će iz očekivanog
razvoja situacije nastati šteta kao posledica povrede ugovornih obaveza. S druge strane,
predvidivost nastanka štete ne znači pretpostavku krivice strane usled čijeg je postupanja
ona nastala. Ovom prilikom utvrdjivanje krivice kao subjektivnog odnosa štetnika ga sa
nastupalom štetnom posledicom je irelevantno. Za zasnivanje osnova odgovornosti za
naknadu štete koja je nastala povredom ugovora, dovoljno je da je strani koja čini
povredu ugovora u vreme zaključenja bilo poznato ili je moralo biti poznato da iz takvog
ponašanje može nastupiti šteta.
U pogledu tereta dokazivanja važi pravilo po kome poverilac naknade štete treba
da dokaže da je šteta nastala, dok strana koja je povredila ugovorne obaveze da bi se
oslobodila od obaveze naknade stete, treba da dokaže da je šteta bila nepredvidiva.
Prodavac, odnosno kupac kod ugovora o medjunarodnoj prodaji robe mogu, u
slučaju neizvršavanja obaveze druge ugovorne strane, imati pravo na naknadu i tzv.
konkretne štete, ukoliko su, u cilju zaštite svojih interesa, pored raskida ugovora o prodaji
izvršili i prodaju, odnosno kupovinu radi pokrića.
Ostvarivanje prava na kupovinu, odnosno prodaju radi pokrića (samopomoć)
pretpostavlja prethodno ispunjavanje odredjenih uslova. Prvo, poverilac (prodavac ili
kupac) mora da raskine ugovor o medjunarodnoj prodaji robe, pošto do raskida ugovora
druga strana (dužnik) zadržava pravo na ispunjenje svoje ugovorne obaveze. Drugo,
potrebno je da su predmet ugovora o prodaji stvari koje su odredjene po rodu (zamenljive
stvari). Treće, potrebno je da kupovina, odnosno prodaja radi pokrića bude izvršena u
razumnom roku posle raskida ugovora. Četvrto, kupovina odnosno prodaja radi pokrića
treba da bude izvršena na razuman način (u pogledu vrste, kvantiteta i kvaliteta robe kao i
uslova mesta u kome se ona nabavlja, odnosno prodaje). Peto, potrebno je da poverilac o
nameri kupovine, odnosno prodaje radi pokrića obavesti dužnika.
Naknada štete u ovom slučaju utvrdjuje se prema razlici u ceni izmedju
ugovorene cene i cene kupovine, odnosno prodaje radi pokrića, uključujući u taj iznos i
svaku drugu naknadu na koju poverilac ima pravo po opštim pravilima o naknadi
ugovorne štete (apstraktna šteta).
Ugovorna strana koja se poziva na povredu ugovora dužna je da preduzme sve
mere koje su, prema okolnostima konkretnog slučaja, razumne s ciljem smanjivanja
realne (stvarne) štete i izmakle dobiti, koje mogu da nastupe usled takve povrede
ugovora. Ukoliko tako ne postupi, druga ugovorna strana može zahtevati smanjenje
naknade štete u visini iznosa oštećenja koje je moglo da se izbegne.
Pravo na zahtev za naknadu štete usled povrede ugovornih obaveza obuhvata i
pravo na kamatu, ukoliko ugovorna strana čija je to obaveza ne plati cenu ili neki drugi
novčani iznos koji je dospeo za plaćanje. Sam iznos kamate za dospele novčane obaveze
utvrdjuje se prema odredbama merodavnog nacionalnog prava.
199
4. Čuvanje robe
200
slučaju obaveza obaveštavanja druge ugovorne strane relativizovana mogućnošću da se, s
obzirom na uslove i rok, takvo obaveštenje uopšte može obaviti.
U slučaju prodaje robe, na kojoj postoji obaveza čuvanja, ugovorna strana koja je
robu prodala ima pravo da od svote dobijene tom prodajom zadrži iznos razumnih
troškova čuvanja i prodaje robe. Višak sredstava ostvaren prodajom ona je dužna da
preda drugoj ugovornoj strani.
5. Oslobadjanje od odgovornosti
1
V. Stojiljković: Medjunarodno privredno pravo, Beograd, 2003. godina, str. 179
201
Oslobadjanje od odgovornosti jedne ugovorne strane proizvodi dejstva tokom
celog perioda u kome deluje uticaj okolnosti koje onemogućavaju izvršenje njenih
obaveza.
Ugovorna strana koja nije izvršila svoje obaveze dužna je da o toj činjenici
obavesti drugu ugovornu stranu, uz ukazivanje na okolnosti (smetnje) i njihovo dejstvo
na njenu mogućnost da izvrši ugovornu obavezu. Ukoliko to obaveštenje ne stigne drugoj
strani u razumnom roku, pošto je strana koja nije izvršila obaveze saznala ili je morala
saznati za te okolnosti, ta strana odgovara za štetu do koje je došlo zbog neprijema
obaveštenja.
Prilikom utvrdjivanja osnova za oslobadjanje od odgovornosti za slučaj
neizvršavanja ugovornih obaveza, Bečka konvencija ne pravi razliku izmedju mogućih
nedostataka izvršenja ugovornih obaveza (neispunjenje, ispunjenje sa nedostatkom,
zakašnjenje sa ispunjenjem i sl). Shodno tome, u svakom od aspekata neispunjenja
ugovorne obaveze, ugovorna strana na koju se to odnosi ima pravo na zahtev za
oslobadjanje od odgovornosti.
U slučaju nastupanja okolnosti koje utiču na oslobadjanje od odgovornosti strane
koja nije izvršila svoje ugovorne obaveze, dejstvo tog prava odnosi se samo na naknadu
štete, ali ne i na ostala prava (zahtev za ispunjenje ugovora, raskid ugovora, sniženje cene
i dr) koje imaju ugovorne strane na osnovu drugih odredbi Bečke konvencije.
202
Literatura: - M. Vasiljević: Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina,
- V. Kapor – S. Carić: Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990. godina,
- M. Draškić: Međjunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990.
godina,
- R. Đurović: Međunarodno privredno pravo, Beograd, 1996. godina,
- S. i M. Stanojević: Međunarodno poslovno pravo, Beograd, 2002.
godina,
- D. Kostić, Međunarodno poslovanje II, Beograd, 2008. godina.
203
XV Tematska oblast
204
ugovorne obaveze, koje su sastavni deo tog posla, uzajamno uslovljene i ekonomski
recipročne.
U medjunarodnom poslovanju koriste se različiti termini za označavanje
medjunarodnih kompenzacionih poslova. U tom smislu termin «countertrade» je u
učestaloj upotrebi, sa pretenzijama da se njime označe svi ostali medjunarodni
kompenzacioni poslovi. Medjutim, pažljivijom analizom dolazi se do zaključka da je
termin medjunarodni kompenzacioni posao pravilniji, pošto se njime, prvo, jasno ukazuje
na medjunarodne poslovne razmere u kojima se ovi poslovi realizuju i drugo, zato što se
vrši precizna diferencijacija od pojma kompenzacije, koji se u domaćem pravu koristi u
sasvim drugom značenju (kao sinonim za prebijanje uzajamno dospelih jednorodnih
potraživanja). Najzad, termin countertrade, označava i posebnu vrstu medjunarodnih
kompenzacionih poslova, kod kojih se srećemo sa postojanjem dva uzajamno uslovljena
ugovora o medjunarodnoj prodaji robe.
Značaj medjunarodnih kompenzacionih poslova uzrokovao je i odgovarajući
interes subjekata medjunarodnog poslovanja kojima je prevashodni zadatak ostvarivanje
regulatorne funkcije u medjunarodnom poslovanju. U tom smislu Komisija UN za
medjunarodno trgovinsko pravo (UNICITRAL) je utvrdila vodič pravnih pitanja, koja se
pojavljuju kod kompenzacionih poslova1. Po nekim procenama u uslovima savremenog
medjunarodnog poslovanja približno 40 posto operacija ne obavlja se kao razmena robe
za novac, već u uslovima razmene robe za robu2.
Pored specifičnog načina plaćanja, bitno obeležje medjunarodnih kompenzacionih
poslova proizilazi iz njihove uslovljenosti imperativnim propisima država čiju pripadnost
poseduju subjekti medjunarodnog poslovanja, koji stupaju u konkretan poslovni odnos. S
tim u vezi, povodom regulisanja uslova za obavljanje spoljnotrgovinskog poslovanja
domaćih privrednih subjekata utvrdjena je mogućnost, shodno kojoj ministarstvo
nadležno za ekonomske odnose sa inostranstvom, u skladu sa članom 68. Zakona o
spoljno trgovinskom poslovanju3 može odobriti domaćem licu koje uvozi, odnosno izvozi
robu, kao i usluge u spoljnoj trgovini, da plati, odnosno naplati u robi ili uslugama,
naročito:
- opremu, repromaterijal i sirovine koje su namenjene proizvodnji robe i
pružanju usluga za izvoz;
- robu koja se u Srbiji ne proizvodi ili se ne proizvodi u količinama dovoljnim
za snabdevanje domaćeg tržišta;
- robu koja se proizvodi u postupku aktivnog ili pasivnog oplemenjivanja, u
skladu sa carinskim propisima, ako se naplata vrši u robi koja je predmet
oplemenjivanja, odnosno u oplemenjenoj robi;
- robu, odnosno usluge koji se na drugi način ne mogu platiti, odnosno naplatiti.
205
uslovi za plaćanje u razmeni sa inostranstvom kada bi to plaćanje odnosno naplata bili
dovedeni u pitanje iz razloga u koje se zakonodavac ne upušta, ali i uz uvažavanje
činjenice da ovakav način plaćanja odnosno naplate predstavlja izuzetak od pravila, pa
shodno tome treba da bude konkretizovan za svaki poseban slučaj.
Imajući u vidu specifičnost ugovornih prestacija, odnosno prirodu prava i obaveza
ugovornih strana, razlikuju se sledeće vrste medjunarodnih komenzacionih poslova.
206
preuzete ugovorne obaveze. Iz tih razloga barter aranžmane često prate i odgovarajuće
novčane obaveze ugovornih strana, posebno ako se ugovorne obaveze ne izvršavaju ili se
neuredno izvršavaju.
Barter aranžmani predstavljaju vrlo efikasan način prevazilaženja aktuelnih
spoljno trgovinskih fiskalnih i deviznih ograničenja, sa kojima se suočavaju privredni
subjekti u obavljanju spoljno trgovinskog poslovanja. Zbog posebnih uslova u kojima se
realizuju, zaključenje barter ugovora je često uslovljeno prethodno pribavljenom
saglasnošću nadležnih državnih organa.
1
D. Marković – Bajalović: Pravna forma medjunarodnih kompenzacionih poslova, Zbornik radova «Novi
ugovori od značaja za privredni razvoj Jugoslavije», Beograd, 1995. godina, str. 277
207
1.3. Ugovor o baj bek aranžmanu
1.4. Kliring
1
M. Tratnik: Mednarodno gospodarsko pravo, Maribor, 1999. godina, str. 278
2
T. Dragićević – Raičević: Medjunarodno poslovanje, Beograd, 2007. godina, str. 230
208
nivou pojedinačnih učesnika u poslovnom aranžamana, već na nivou država, ili od strane
države odredjenih asocijacija privrednih subjekata.
Pojam kliring potiče od engleske reči «to clear» sa značenjem čistiti, urediti,
rasčistiti i sl. Na taj način, samo značenje upotrebljenog termina figurativno ukazuje na
poslovne operacije koje se tim povodom odvijaju u uslovima medjunarodnog
poslovanja.1
Klirinški način plaćanja najčešće se vrši na osnovu medjudržavnog sporazuma,
kojim se strane ugovornice obavezuju da će sva plaćanja i naplate u spoljnotrgovinskoj
razmeni dobara i usluga, koje privredni subjekti sa teritorija tih država izvrše voditi i
obračunavati preko posebnog klirinškog računa. Klirinškim sporazumom se obično
predvidja da će klirinški organi, a to su najčešće centralne banke država ugovornica,
zaključiti posebne aranžmane kojima će urediti pitanja primene klirinškog sporazuma.
Klirinške sporazume, po pravilu, prate odgovarajuće kontigentne robne liste, kojima se
uredjuje obim uzajamne razmene, kako bi se postiglo uravnoteženje medjunarodnih
plaćanja i izbegla odredjena potražna salta na strani jedne države, koja nisu pokrivena
isporukama iz druge države.
Važnija obeležja kliringa su: - obim kliringa; - klirinški račun; - klirinška valuta; -
manipulativni kredit i – likvidacija uzajamnog salta potraživanja i dugovanja2.
Po svom obimu kliring može biti: - pun, i – delimican. Smatra se da pun ili totalni
kliring postoji ukoliko on obuhvata sva plaćanja, ili najmanje 95% platnog prometa
izmedju strana ugovornica. Ukoliko se klirinški način plaćanja primenjuje samo na
pojedine oblasti prometa robe i usluga, ili je njime obuhvaćeno manje od 95% ukupnog
platnog prometa izmedju saugovarača, radi se o delimičnom (nepotpunom) kliringu
Prema kriterijumu predmeta plaćanja, kliring može biti robni i mešoviti. Robni
kliring obuhvata sva plaćanja iz ugovora o prodaj robe, kao i njemu akcesornih ugovora,
zaključenih sa ciljem realizacije međunarodne prodaje (prevoz, špedicija, osiguranje,
uskladištenje i dr). Mešoviti kliring, pored plaćanja u vezi sa robnom razmenom,
obuhvata i plaćanje za izvršene usluge (turistički poslovi, prevoz putnika i prtljaga,
poštanske usluge i sl), kao i plaćanja po podignutim kreditima, repatrijacije dobiti
preduzeća i dr.
1
R. Djurović: Medjunarodno privredno pravo, Beograd, 1986. godina, str. 380
2
A. Ćirić: Kliring kao oblik kompenzacije izmedju država; Zbornik radova «Novi ugovori od značaja za
privredni razvoj Jugoslavije», Beograd, 1995. godina, str. 287-290
209
Realizacija bezgotovinskog medjudržavnog plaćanja po osnovu prebijanja
uzajamnih potraživanja ostvruje se ustanovljenjem klirinških računa. Preko tih računa se
vrše uplate dugovanih suma, odnosno isplate iznosa koji se potražuje. Njih otvaraju i
vode centralna obračunska mesta, najčešće emisione – klirinške banke.
Klirinški računi su operativni instrumenti ostvarivanja klirinškog načina plaćanja.
Oni mogu biti: - zbirni, i – posebni.
Zbirni račun služi za plaćanje po svim osnovama, dok posebni računi koriste za
plaćanja po pojedinim oblastima (robna plaćanja, nerobna plaćanja, plaćanje pojedinih
usluga i sl). Posebni računi se po pravilu podvrgavaju izdvojenim ugovorenim režimima
izravnavanja.
Kod bilaternih kliringa, klirinški organi vode jedan glavni račun (u domaćoj
valuti) i jedan saglasan, u valuti državi saugovornice. Na taj način se lakše može
ostvarivati funkcija kontrole u medjusobnim odnosima.
Svi klirinški računi se, po pravilu, vode bez provizije, bez naplate troškova i
kamate. No, sporazumom može biti predvidjeno i plaćanje kamate, posebno za slučajeve
u kojima dug po klirinškom računu prelazi ugovoreni iznos.
210
biti jednaka. Pravilo je da se u praksi uvek javljaju odredjene razlike izmedju potražnog i
dugovnog salda. Strana koja potražuje kreditira stranu koja duguje i to u formi robnog
kredita. Njihova visina se vezuje za odredjeni procenat u odnosu na vrednost trgovačkog
prometa u toku godine ili se utvrdjuje do odredjenog fiksnog iznosa (na primer 350
miliona USA dolara). U dvostranim klirinškim sporazumima pravo na manipulativni
kredit ima recipročni karakter i priznaje se pod jednakim uslovima, stranama
ugovornicama. Kredit koji se kreće u dogovorenim granicama ne podleže opterećenjima
u vidu kamate i naknade različitih troškova. Medjutim, ukoliko strane predvide da
manipulativni kredit može da predje granicu, pa se to u praksi i ostvari, smatraće se da se
radi o običnom kreditu, koji korisnika obavezuje na odredjena finansijska opterećenja.
- Jednostrani kliring
Jednostrani kliring je takav način plaćanja kod koga jedna država, sa ciljem
prevazilaženja platno bilansnih teškoća i uravnoteženja spoljnotrgovinske razmene,
svojim imperativnim propisom jednostrano obavezuje privredne subjekte sa svoje
teritorije da dugove prema poveriocima iz inostranstva izmiruju uplatama na zbirni račun
klirinškog organa te zemlje. Ujedno svi poverioci, sa sedištem u toj zemlji, pozivaju se da
potraživanja prema inostranim dužnicima prijave klirinškom organu te zemlje.
Jednostrani kliring može biti usmeren samo na plaćanja i naplatu u robnoj
razmeni sa odredjenom državom, kada on zadržava oblik klirinškog plaćanja, odnosno na
sve poslovne aranžmane sa inostranstvom, kada on predstavlja meru ograničenja
spoljnotrgovinske razmene u okviru tekuće ekonomske politike te države.
211
Jednostrani kliring predstavlja izuzetak u medjunarodnom plaćanju, te se smatra
da nije u skladu sa načelom slobode medjunarodne trgovine i jednakosti država u
medjunarodnoj robnoj razmeni1.
Višestrani kliring nastaje na osnovu sporazuma izmedju tri ili više država, koje
prihvataju klirinški način plaćanja kao formu izmirivanja dužničko – poverilačkih odnosa
privrednih subjekata sa njihovih teritorija. Tim sporazumom utvrdjuje se valuta u kojoj će
se vršiti obračun plaćanja. Na taj način omogućava se lakše obavljanje platnog prometa
izmedju država ugovornica.
Višestrani kliring predstavlja izuzetak od pravila klirinškog plaćanja i u suštini to
je pokušaj uspostavljanja nadnacionalnog – medjunarodnog novca, do koga, po pravilu,
dolazi u situaciji naglašene nestabilnosti nacionalnih valuta država ugovornica.
S obzirom na predmet klirišnkih plaćanja mogu se razlikovati robni kliring (koji
obuhvata sva plaćanja iz prometa roba), nerobni kliring (koji obuhvata plaćanja iz
prometa usluga), mešoviti kliring (koji obuhvata plaćanja iz prometa roba i usluga) i
totalni kliring (koji obuhvata celokupan platni promet izmedju država potpisnica
klirinškog sporazuma)2.
1
R. Djurović: Medjunarodno privredno pravo, Beograd, 1986. godina, str. 380
2
V. Krulj: Pravo platnih sporazuma, Beograd, 1964. godina, str. 53-54
212
Ugovor o medjunarodnoj prodaji investicione opreme predstavlja poseban vid
ugovora o medjunarodnoj prodaji robe. Samim tim i pravna pravila kojima se uredjuje
ugovor o medjunarodnoj prodaji robe, važe i u slučaju zaključenja i realizacije ovog
ugovora. Medjutim, s obzirom da je u pitanju jedan složen pravni posao, kod koga se
sreću elementi i drugih ugovora medjunarodnog poslovnog prava, osnovano se postavlja
pitanje da li je to ugovor o prodaji posebne robe ili je u pitanju poseban ugovor.
Analizom elemenata koji čine ovaj ugovor dolazi se do zaključka da je u pitanju ugovor o
prodaji posebne robe, te da se ni na planu propisa kojima je on regulisan, ali ni u
poslovnoj praksi koja se povodom njegove realizacije uspostavlja, nisu iskristalisali
elementi eventualnog novog medjunarodnog pravnog posla.
Pa ipak, ugovor o medjunarodnoj prodaji investicione opreme sadrži odredjene
specifičnosti koje ga čine, u odredjenoj meri, posebnim u odnosu na opšte odredbe
ugovora o medjunarodnoj prodaji robe. Te se specifičnosti u osnovi mogu svesti na
sledeća obeležja ovog ugovora.
Prvo, u pitanju je složeni ugovor, jer pored elemenata karakterističnih za
medjunarodnu prodaju robe, sadrži i elemente drugih ugovora. To se posebno odnosi na
klauzule o montaži opreme i obučavanju kadrova za korišćenje te opreme. Stoga se na
ugovor o medjunarodnoj prodaji investicione opreme, pored pravila koja regulišu
prodaju, delimično primenjuju i pravila ugovora o delu, a posebno ugovora o gradjenju.1
Drugo, predmet ugovora o medjunarodnoj prodaji investicione opreme sadrži
odredjene specifičnosti koje ga razlikuju od predmeta ostalih ugovora u medjunarodnoj
prodaji robe. Pre svega, pojam opreme, kao kompleksa stvari povezanih zajedničkom
namenom za vršenje odredjenog tehnološkog postupka, upućuje na stav da su u pitanju
uvek složene i individualno odredjene stvari, kod kojih je njihova individualnost posebno
potencirana, pošto se oprema, po pravilu, izradjuje u skladu sa, za te prilike, posebno
sačinjenom specifikacijom, odnosno projektnom dokumentacijom. Radi se, dakle, o
uredjajima koji se izradjuju po posebnim projektima, a ne serijski i koji u svemu moraju
da budu u skladu sa projektnom dokumentacijom.
Treće, ugovor o medjunarodnoj prodaji investicione prodaje je ugovor sa dugim
rokom realizacije, jer njegovo izvršenje, s obzirom na složenost predmeta isporuke,
zahteva više vremena nego što je to slučaj kod isporuke serijski proizvedene robe. Ta
trajnost ugovora implicite podrazumeva često vršenje sukcesivnih isporuka, zavisno od
faze izrade opreme i potreba kupca za tom opremom. Samim tim promene okolnosti u
vremenskom periodu izmedju zaključenja i izvršenja ugovora su realno moguće, pa se s
tim u vezi kod ovih ugovora predvidjaju razna obezbedjenja od negativnog dejstva ovih
promena (klizne skale, valutne klauzule, ugovorno ograničenje i isključenje odgovornosti
i sl.).
Četvrto, ugovor o medjunarodnoj prodaji investicione opreme, zbog svojih
specifičnosti i značaja, ima i svoje posebne medjunarodne izvore prava. Pre svega,
domen primene posebnih pravila utvrdjen je Bečkom konvencijom, po kojoj se, u skladu
sa odredbama stava 1. člana 3., smatra da se pod ugovorima o prodaji smatraju i ugovori
o isporuci robe koja tek treba da se izradi ili proizvede. Tom prilikom Bečka konvencija
1
M. Drašković: Medjunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 234
213
ne ulazi u razmatranje pitanja kakva ta roba, po svojoj nameni, treba da bude, što stvara
osnova za stav da se odredbe ove konvencije odnose i na investicionu opremu. S tim u
vezi, postoji i jedna rezerva koja se sastoji u tome da strana koja je naručila robu (kupac)
nije u obavezi da isporuči bitan deo elemenata koji su potrebni za izradu ili za
proizvodnju te robe, u konkretnom slučaju – investicione opreme. Pored toga, a upravo
zbog njegovih specifičnosti, ovaj ugovor regulisan je i propisima koje je donela Evropska
ekonomska komisija UN, kao što su Opšti uslovi za nabavku postrojenja i opreme u
izvozu (br. 188 iz 1953. br. 574 iz 1955. i dodatne klauzule iz 1962. godine); Opšti uslovi
za nabavku i montažu postrojenja u izvozu i uvozu (br. 188 A i 574 A iz 1957. godine);
Dodatne odredbe za nadzor nad montažom postrojenja i opreme u inostranstvu (br. 188 B
i br. 574 B iz 1964. godine); Opšti uslovi za montažu postrojenja i opreme u inostranstu
(br. 188 D i 574 D iz 1963. godine). Pored navedenih, značajan i široko prihvaćen izvor
prava u ovoj oblasti su i opšti uslovi koje je donelo Medjunarodno udruženje
savetodavnih inžinjera (FIDIC)1.
Pored navedenih specifičnosti ugovor o medjunarodnoj isporuci investicione
opreme sadrži i još neke karakteristike na osnovu kojih se razlikuje od klasičnih ugovora
o medjunarodnoj prodaji robe.
Najpre, ugovor o medjunarodnoj isporuci investicione opreme, zbog značaja i
vrednosti opreme kao predmeta ugovora, po formi zaključenja, spada u formalne
ugovore, sa posebnim obeležjima koja prate postupak njegovog zaključivanja.
Do zaključivanja ovih ugovora dolazi obično posle dugih pregovora, tokom kojih
potencijalni ugovorni partneri razmenjuju tehničke podatke, ali i izradjuju elaborate i
projektnu dokumentaciju od značaja za proizvodnju investicione opreme, što je skopčano
sa značajnim finansijskim ulaganjima. Stoga je i odgovornost za savesno vodjenje
pregovora i izvršavanje obaveza koje su preuzete predugovorom strožije postavljena.
Zaključenju ugovora po pravilu prethodi poseban postupak izbora poslovnog
partnera. To je postupak medjunarodne licitacije. Medjunarodna licitacija je posebno
složena pravna procedura koja ima za cilj da investitor dodje do najpovoljnijeg
ponudjača. Postupak medjunarodne licitacije obično se sastoji iz dva dela. U prvom,
predkvalifikacionom postupku utvrdjuju se elementi na osnovu kojih će se sprovesti
licitacija. U drugom delu postupka vrši se prikupljanje ponuda, čime se ostvaruje krajnja
svrha licitacije, a to je izbor najpovoljnijeg ponudjača radi zaključenja ugovora. Svi
učesnici u postupku medjunarodne licitacije su ravnopravni. Stranke u medjunarodnoj
licitaciji su investitor i izvodjač. Investitor (kupac investicione opreme) je ono lice koje
raspisuje i sprovodi postupak medjunarodne licitacije. Izvodjač (prodavac investicione
opreme) je onaj subjekt medjunarodnog poslovanja, koji je u toku licitacije izabran kao
najpovoljniji ponudjač i na taj način je obezbedio pravo na zaključenje ugovora o
medjunarodnoj prodaji investicione opreme2.
Za sam postupak zaključenja ovog ugovora, u svim gore navedenim izvorima
prava, predvidjena je pisana forma. Vrednost i značaj investicione opreme zahteva da
1
M. Draškić: Medjunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 325
2
R. Djurović: Medjunarodno privredno pravo, Beograd, 1986. godina, str. 258
214
obaveze ugovornih strana budu precizno odredjene i pismeno potvrdjene. Time se ujedno
ukazuje na naročitu važnost i značaj ovog ugovora, kao i na rizike koje sobom nosi1.
Posebnost ugovora o medjunarodnoj prodaji investicione opreme dolazi do
izražaja i s obzirom na njegov predmet. Kako je već navedeno, dominantno obeležje
ovom ugovoru daje obaveza prodavca na isporuku odredjene investicione opreme.
Medjutim, iako elementi medjunarodne prodaje robe preovladjuju, te se shodno toj
činjenici ovaj ugovor i smatra vrstom ugovora o prodaji robe, ipak zbog prisutnosti
posebnih obaveza prodavca, on sadrži i elemente nekih drugih ugovora medjunarodnog
poslovnog prava. U tom smislu, obaveza isporučioca investicione opreme (prodavca)
sastoji se od: - izrade investicionog programa i investicione tehničke dokumentacije za
gradjevinske i druge objekte u inostranstvu; - izvodjenja gradjevinskih radova u
inostranstvu; - izrada investicione opreme, prema dogovorenoj tehničkoj dokumentaciji; -
izvodjenje geoloških, rudarskih, konsolidacionih i drugih sličnih radova u inostranstvu; -
instalisanje, postavljanje, montaža i stavljanje u pogon svih postrojenja i opreme u
inostranstvu; - obuka kadrova investitora za bezbedno i ekonomski opravdano korišćenje
investicione opreme; i - vršenje nadzora nad izvedenim gradjevinskim i instalacionim
radovima u inostranstvu. U tom smislu, ovaj ugovor redovno prate i klauzule o
specijalizaciji i obučavanju stručnog kadra koji će rukovoditi investicionom opremom,
kada se ugradi i počne sa funkcionisanjem.
Imajući gore navedena obeležja predmeta ugovora o medjunarodnoj prodaji
investicione opreme proizilaze i obaveze prodavca (isporučioca opreme) koje se sastoje u
nizu faktičkih radnji, koje iziskuju angažovanje više lica različitig profila stručnosti, radi
uspešnog ostvarivanja preuzetih ugovornih obaveza. S tim u vezi, u proizvodnji i montaži
investicione opreme po pravilu učestvuju i treća lica, koja angažuje prodavac bilo sam,
bilo po izričitoj želji kupca, što otvara posebno pitanje odgovornosti za rad ovih lica.
Posebno obeležje ugovoru o medjunarodnoj prodaji investicione opreme daje i
okolnost što u njegovom izvršenju značajno učestvuje (saradjuje) investitor – kupac te
opreme. To je i razumljivo, s obzirom da se montaža investicione opreme vrši na mestu
koje je on označio, a to je po pravilu na teritoriji države čiju nacionalnu pripadnost
poseduje i uz primenu imperativnih propisa te države, kojima se uredjuje čitav niz
aspekata medjunarodne prodaje investicione opreme. S tim u vezi, posebne obaveze
kupca povodom izvršavanja prodavčeve obaveze isporuke i montaže investicione opreme
su sledeće: - kupac je dužan da prodavca «na način kako najbolje bude mogao i znao»
obavesti o propisima države na čijoj teritoriji se izvode investicioni radovi, kao i o
fiskalnim obavezama (takse i dažbine) koje su s tim u vezi; - kupac je dužan da izvrši
pripremne radove na terenu u skladu sa uputstvima koje je dobio od prodavca; - kupac je
obavezan da obezbedi radne uslove za radnike i ostala zaposlena lica, koji u ime
prodavca izvode radove; - kupac je dužan da obezbedi infrastrukturne uslove (energija,
putevi, potrošni materijal i dr) za izvodjenje instalacionih radova isporučioca opreme; -
kupac je dužan da detaljno obavesti prodavca o merama bezbednosti koje je njegovo
osoblje dužno da poštuje.2
1
Bliže o ovom ugovoru videti: M. Draškić: Medjunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990.
godina, str. 324 - 340
2
M. Draškić: Medjunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 334 i 335
215
Pitanja: 1. Kakav je privredni značaj međunarodnih kompenzacionih ugovora?
2. Koja su osnovna obeležja barter aranžmana?
3. U čemu se sadržina ugovora o kontraisporuci robe?
4. Navesti vrste baj-bek aranžmana!
5. Koja su osnovna obeležja klirinškog načina plaćanja?
6. Navesti vrste kliringa!
7. Kakav je privredni značaj ugovora o međunarodnoj prodaji
investicione opreme?
8. Koje su specifičnosti ugovora o međunarodnoj prodaji investicionih -
opreme?
216
XVI Tematska oblast
217
medjunarodnom trgovinskom posredovanju. S druge strane, uspešnom realizacijom ovog
poslovnog odnosa nastaje drugi poslovni odnos i to izmedju nalogodavca – komitenta i
trećeg lica, što predstavlja sadržinu nekog od posebnih ugovora medjunarodnog robnog
prometa, sa svim svojim pravima i obavezama.
Bitni elementi ugovora o medjunarodnom trgovinskom posredovanju su samo
trgovinsko posredovanje i naknada (provizija) za izvršenu uslugu posrednika.1
Predmet medjunarodnog trgovinskog posredovanja je preduzimanje potrebnih
radnji, na koje se posrednik obavezao, u smislu dovodjenja svog nalogodavca –
komitenta u poslovni kontakt (vezu) radi pregovora s ciljem zaključivanja nekog od
ugovora robnog prometa (najčešće ugovora o medjunarodnoj prodaji robe). S tim u vezi,
posrednik je dužan da preduzme sve potrebne radnje s ciljem pripremanja poslovnog
ambijenta za zaključivanje ugovora. Medjutim, posrednik ne garantuje da će ugovor radi
čijeg zaključivanja je angažovan, biti stvarno i zaključen, pošto to ne zavisi od njega, već
od autonomije volje stranaka (nalogodavca i trećeg lica) koje je doveo u poslovni kontakt
(vezu). Naknada (provizija) predstavlja cenu koja pripada posredniku za izvršeni posao
medjunarodnog trgovinskog posredovanja. Ona je bitan element ugovora o
medjunarodnom trgovinskom posredovanju, po prirodi samog posla, tako da i u slučaju
kada ugovorom o posredovanju ona nije predvidjena, posrednik ima pravo na proviziju
po posebnim pravilima. Naime, u slučaju kada ugovorom o posredovanju nije
predvidjena, posrednik će pravo na proviziju moći da ostvari u skladu sa tarifom o
uslugama po kojima poslujue, odnosno u slučaju nepostojanja ni ove tarife, u skladu sa
pravičnom naknadom koju će odrediti sud, odnosno medjunarodna trgovinska arbitraža.
Osnovni izvor prava kojima se uredjuju odnosi medjunarodnog trgovinskog
posredovanja su nacionalni propisi država čiju pripadnost poseduju bilo posrednik, bilo
nalogodavac. U našem pravnom sistemu to su odredbe članova 813. do 826. Zakona o
obligacionim odnosima, kao i opšti uslovi poslovanja posredničkih organizacija. Na
medjunarodnom planu ne postoji konvencija kojom bi se izvršila unifikacija ove materije,
te su shodno tome, najznačajniji izvori prava ugovoreni nacionalni zakoni, opšti uslovi
poslovanja i poslovni običaji u ovoj materiji2.
1
S. Vukićević – M.Velimirović: Poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 391
2
Prof. dr M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 522
Prof. dr M. Draškić, Medjunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990.godina, str. 374
218
Privredni značaj posredničke delatnosti sastoji se u neophodnosti angažovanja
posrednika od strane učesnika u robnom prometu. Posrednik je stručnjak za odnose na
odredjenom tržištu, dobro poznaje osobenosti pojedinih tržišta, upoznat je sa
pouzdanošću poslovnih partnera sa tih tržišta u izvršavanju njihovih obaveza, poznaje
njihovu kreditnu sposobnost i poslovni ugled, kao i posebne zahteve tih tržišta za
pojedinim proizvodima i u vezi pojedinih proizvoda odnosno cenama i oscilacijama cena
za odredjene proizvode na tim tržištima. Usled toga, posrednik može značajno da olakša
nastup i ubrza promet roba svog nalogodavca – komitenta, nego što bi to bio slučaj kada
bi ovaj samostalno istupao na tom tržištu. Tom prilikom posrednik je obavezan da u
relaciji uspostavljanja poslovnog odnosa svog nalogodavca – komitenta sa trećim licima
(potencijalnim poslovnim partnerima) istupa u svoje ime i za svoj račun, odnosno da
saglasno tome bude objektivno nepristrasan u svom poslovnom angažovanju i da na taj
način štiti interese oba poslovna partnera, a ne samo interes svog nalogodavca –
komitenta koji mu je dao nalog za posredovanje1.
Na taj način se stvaraju preduslovi za ostvarivanje osnovnog zahteva savremenog
robnog prometa, koji se sastoji u tome da se poslovi robnog prometa obavljaju brzo i
efikasno sa minimalnim stepenom poslovnog rizika. Upravo zbog ekonomske nužnosti da
se put od proizvodjača do potrošača predje u što je moguće kraćem roku i uz minimalan
poslovni rizik, u uslovima modernog medjunarodnog poslovanja, porastao je i značaj
uloge koju ostvaruju medjunarodni trgovinski posrednici. S druge strane, angažovanjem
posrednika, kao objektivnog i nepristrasnog subjekta sa poznavanjem prilika na
odredjenom tržištu, smanjuju se i troškovi nalogodavca da se i sam angažuje radi
pribavljanja relevantnih podataka od značaja za privredni nastup na tom tržištu.
Imajući gore navedeno u vidu, svi poslovi medjunarodnog trgovinskog posrednika
mogu se podeliti u tri grupe. Prvu grupu poslova čine aktivnosti koje prethode
zaključivanju ugovora o medjunarodnom trgovinskom posredovanju. One se sastoje u
istraživanju odredjenog tržišta, prikupljanju relevantnih informacija, izradi analiza od
značaja za nastup na tom tržištu i sl. Drugim rečima, obavljaju se poslovi koji odredjenu
posredničku organizaciju čine specijalistom (ekspertom) za odredjeno tržište. U
obavljanju ovih poslova trgovinski posrednih je potpuno samostalan i nezavistan od bilo
čijeg uticaja. Drugu grupu poslova obuhvata dovodjenje u poslovni kontakt (vezu)
inostrane firme sa domaćim nalogodavcem – komitentom radi pregovora o zaključenju
ugovora iz oblasti medjunarodnog poslovanja. Ovo je ujedno i osnovna sadržina posla
medjunarodnog trgovinskog posredovanja. U obavljanju ovog posla medjunarodni
trgovinski posrednik istupa u svoje ime i za svoj račun, uz obavezu da u svim fazama
pregovora u vezi zaključenja ugovora ukazuje na svoj posrednički status. S tim u vezi
njegova obaveza je da potencijalnim poslovnim partnerima omogući poslovni kontakt i
olakša im da oni sami neposredno, samostalno i u svoje ime zaključe ugovor i zasnuju
uzajamna prava i obaveze. U okviru treće grupe poslova moguće je da posrednik na sebe
preuzme i odredjene poslove koji proizilaze iz izvršenja ugovora u čijem je zaključenju
učestvovao. Tom prilikom, posrednik nije dužan da vodi računa o tome da li ugovorne
strane uredno izvršavaju svoje obaveze iz ugovora u čijem je zaključenju posredovao. U
kategoriju ovih poslova spadaju pre svega poslovi koji su u vezi sa ispunjenjem obaveza
iz osnovnog ugovora kao što su poslovi oko eventualnog rezervisanja transportnih
1
V. Kapor – S. Carić: Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990. godina, str. 180
219
sredstava, poslovi u vezi sa carinskim i drugim formalnostima, odnosno svi oni poslovi
koje medjunarodni posrednik može mnogo lakše da obavi nego ugovorne strane koje su
zaključile ugovor uz njegovo posredovanje1. U te poslove spada i izdavanje pisane
isprave o zaključenju odnosno o urednom izvršenju osnovnog privrednog posla.
Medjunarodni trgovinski posrednik ima niz obaveza kao što su: postupanje sa
pažnjom dobrog privrednika; vodjenje posredničkog dnevnika i izdavanje posredničkog
lista; izdavanje zaključnice kao pisanog dokaza o zaključenju posla; čuvanje poslovne
1
R. Djurović, Medjunarodno privredno pravo, Beogra, 1986. godina, str. 264
220
tajne; davanje potrebnih obeveštenja nalogodavcu; čuvanju dokaza koji su od interesa za
ugovorne strane i dr.
221
poslovnu tajnu. Ova obaveza deluje prema trećim licima, pošto nalogodavac i njegov
ugovorni partner, koji su uzajamno zaključili odredjeni ugovor robnog prometa imaju
pravo da saznaju sve podatke u vezi tog posla od svog posrednika.
1
M. Vasiljević: Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 524
R. Djurović: Medjunarodno privredno pravo, Beorad 1986. godina, str. 265
222
sadržinu tog posla. Ona proizilazi iz karaktera posredničke delatnosti i ne može biti u
funkciji zaštite poslovnih interesa jedne od ugovornih strana izmedju kojih poseduje.
Štaviše, kao što je već istaknuto, posrednik ne može garantovati ni za samu
činjenicu zaključenja ugovora, pošto je zaključenje ugovora stvar autnomije volje
ugovornih strana. Ukoliko izmedju nalogodavca – komitenta i trećeg lica ne dodje do
zaključenja ugovora to neće biti osnov odgovornosti posrednika prema bilo kojoj strani
koja je učestvovala u zaključenju ugovora.
223
Na poseban zahtev nalogodavca sud može da snizi ugovorenu posredničku
naknadu kada je ona preterano visoka, obzirom na izvršenu uslugu, s tim da se sniženje
ugovorne naknade ne može zahtevati kada je ista isplaćena posredniku posle zaključenja
ugovora u čijem je zaključenju on posredovao.
1
M. Vasiljević: Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 528
2
S. Vukićević – M. Velimirović: Poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 399
3
Član 790. Zakona o obligacionim odnosima («Sl. list SFRJ, br. 29/78»)
224
Iz navedenog pojmovnog određena ugovora o trgovinskom zastupanju proizilazi
da je u pitanju imenovani, dvostrano obavezni i teretni ugovor, sa unapred utvrđenim
prestacijama ugovornih strana.
U savremenim uslovima složenog i dinamičnog sistema odnosa u međunarodnoj
razmeni dobara i usluga, gotovo je nemoguće u praksi obezbediti da jedan privredni
subjekt u potpunosti i na potrebnom stručnom nivou štiti i ostvaruje svoje interese u
poslovnim odnosima sa drugim privrednim subjektima. Prema tome, međunarodni
poslovni značaj zastupničkih poslova ogleda se u tome što se tim putem mnogo
ekonomičnije i racionalnije mogu zaštiti interesi određenog privrednog subjekta, nego
kada bi se ti poslovi obavljali u okvirima privrednog subjekta čiji je interes potrebno
zaštititi. Ovo iz razloga što zastupnička organizacija, koja je specijalizovana za poslove
zastupanja, to može da ostvari stručnije i bolje a ujedno i jeftinije, pošto zastupa veći broj
privrednih subjekata. Iako je čest slučaj da se u okvirima većih poslovnih sistema
osnivaju specijalizovane filijale (prestavništva ili drugi oblici unutrašnjeg organizovanja)
radi obavljanja zastupničke delatnosti na određenom tržištu, ipak ni ovi pokušaji ne mogu
da dovedu u pitanje neophodnost postojanja poslovnih subjekata koji su usko
specijalizovani za zastupničku delatnost. Globalizacija uslova postojanja u sve većoj meri
potencira specijalizaciju i profesionalnu odgovornost za realizaciju određene poslovne
aktivnosti, te samim tim i za međunarodno trgovinsko zastupanje.
Iz ovako utvrđene prirode poslovnih odnosa proizilazi i određena ekskluzivnost u
poslovnim aranžmanima koja proisteknu iz međunarodnog trgovinskog zastupanja.
Saglasno tome, jedan zastupnik ne može, bez pristanka nalogodavca, preuzeti obavezu da
na istom području i za istu vrstu poslova radi za drugog nalogodavca. S druge strane,
nalogodavac može na istom području i za istu vrstu poslova imati više zastupnika.
Pored klasičnih pravnih radnji koje proizilaze iz zaključivanja ugovora sa trećim
licima, važećim propisima utvrđena je obaveza zastupnika i na preduzimanje određenih
faktičkih radnji. Tako je npr. zastupnik ovlašćen da u cilju zaštite interesa svog
nalogodavca, može zahtevati preduzimanje potrebnih mera obezbeđenja, kao i
saopštavanja potrebnih izjava trećem licu. Međutim, zastupnik ne može zahtevati ni
primati ispunjenje potraživanja svog nalogodavca od trećeg lica, ako za te radnje nije
posebno ovlašćen.
Za razliku od komparativnog često usvojenog rešenja, kao i pravila koja važe za
druge ugovore kojima se uređuje međunarodni promet roba i usluga, u slučaju ugovora o
međunarodnom trgovinskom zastupanju prema važećim propisima zahteva se pisana
forma kao uslov važnosti takvog ugovora. Zahtev pisane forme postavljen je i kao opšti
uslov važnosti ugovora o trgovinskom zastupanju (član 791. Zakona o obligacionim
odnosima), ali i kao poseban uslov za zaključivanje ugovora u ime i za račun
nalogodavca, što se može činiti samo ako je zastupnik od nalogodavca dobio posebno ili
generalno punomoćje (član 792. Zakona o obligacionim odnosima).
Opredeljenje za formalni karakter ugovora o trgovinskom zastupanju proisteklo je
iz posebnog značaja tačnog određivanja obima ovlašćenja trgovinskog zastupanja i to, po
pravilu, u relativno dužem vremenskom periodu. Pisano ovlašćenje (punomoćje)
trgovinskog zastupnika predstavlja istovremeno njegovu legitimaciju u pogledu njegovih
ovlašćenja koja mu je često potrebna u poslovnim odnosima sa trećim licima. Osim toga i
225
praktični razlozi zahtevaju da se ovaj ugovor zaključi u pisanom obliku i zbog činjenice
da se u poslovnoj praksi zastupnički poslovi često obavljaju na osnovu opštih uslova
poslovanja velikih zastupničkih organizacija. Najzad, u prilog pisane forme ugovora o
trgovinskom zastupanju govori i zahtev poslovne prakse koja se uspostavlja s obzirom na
postojanje međunarodnog elementa a koji upućuje na potrebu jasnog i unapred poznatog
sistema uzajamnih prava i obaveza koja proizilaze iz ovog ugovora.
Sasvim posebno je pitanje obaveznosti trgovinskog zastupnika da odgovori na
dobijenu ponudu za zaključenje ugovora. Ne ulazeći u formalni karakter ovog ugovora,
mora se podvući obaveza zastupnika, kao privrednog subjekta koji svoju delatnost
obavlja i na principima posebnog poverenja, dobronamernosti, ažurnosti i nesebičnog
zalaganja na zaštiti interesa nalogodavca, da je dužan da se o svim prispelim ponudama
za zaključenje ugovora jasno izrazi. Ukoliko bi propustio da obavesti nalogodavca da ne
može da prihvati prispeli nalog, zastupnik će odgovarati za naknadu štete koja je iz toga
proistekla. Drugim rečima, za razliku od klasičnog načela obligacionog prava da ćutanje
ponuđenog ne stvara nikakvu obavezu, u ovom slučaju zbog posebne prirode
međunarodnog trgovinskog zastupanja, kao pravnog posla koji počiva na načelima
savesnosti i poštenja, trgovinski zastupnik će ukoliko ne izvrši svoju obavezu da u skladu
sa pravilima urednog postupanja u poslovnim odnosima odgovori na ponudu (bilo da je
prihvati ili odbije) biće odgovoran za štetu, koju usled takvog postupanja pretrpi
nalogodavac.1
1
R.Đurović, Međunarodno privredno pravo, Beograd, 1986. god, str. 273
226
dužan da istakne svoju punomoćnićku funkciju, tj. da konkretan ugovor zaključuje u ime
i za račun nalogodavca.
Pošto iz samog ugovora o zastupanju proizilazi i obim ovlašćenja koji ima
zastupnik povodom zaključenja ugovora sa trećim licima, to u skladu sa tako utvrđenim
ovlašćenjima postoji više vrsta zastupanja.
Prvi kriterijum se bazira na području na kome zastupnik ostvaruje svoju delatnost.
Shodno tom kriterijumu postoje lokalni i generalni zastupnici. Generalni zastupnici svoju
delatnost obavljaju na celoj teritoriji jedne države. Lokalni zastupnici svoju delatnost
obavljaju samo na određenom području odnosno delu teritorije jedne države.
Drugim kriterijumom određuje se obim delatnosti (vrsta poslova) i shodno tome
ovlašćenja kojima raspolaže zastupnik. U skladu sa time razlikuju se opšti i posebni
(specijalni) zastupnici. Opšti zastupnici su ovlašćeni da zaključuju sve pravne poslove
svog nalogodavca, dok su posebni (specijalni) zastupnici ovlašćeni za zaključivanje samo
jednog ili više ugovora iste vrste.
Po trećem kriterijumu zastupnici se dele po osnovu činjenice da li svoju delatnost
obavljaju iz određenog mesta ili to čine putujući od mesta do mesta. Tom prilikom,
putujuće zastupnike treba razlikovati od trgovačkih putnika, jer su putujući zastupnici
specijalizovane zastupničke organizacije, dok su trgovački putnici lica koja se nalaze u
radnom odnosu sa preduzećem za koje rade, te se putovanje u tom slučaju pojavljuje
samo kao način obavljanja poslova radnog mesta na koje su raspoređeni.
Četvrti kriterijum se zasniva na vrsti poslova koje zastupnik obavlja. U smislu ove
podele postoje berzanski agenti, koji predmet svog poslovanja vezuju za promet hartija
od vrednosti na berzama, pomorski agenti, koji predmet svog poslovanja vezuju za
prevoz robe morem, agenti osiguravajućih društava, turistički agenti i dr.
Peti kriterijum u obzir uzima stepen odgovornosti zastupnika prema svom
nalogodavcu za radnje trećeg lica sa kojima je zaključio ugovor. Prema ovom kriterijumu
postoje obični (standardni) i posebni (del credere) zastupnici. Obični (standardni)
zastupnik odgovara za delatnost trećeg lica sa kojim je zaključio ugovor u ime i za račun
nalogodavca, samo onda ako je u izboru tog trećeg lica nije stručno i savesno postupao
(culpa in eligendo). Ukoliko je običan (standardni) zastupnik savesno i stručno izabrao
treće lice, sa kojim je zaključio ugovor, tada zastupnik u pogledu urednog ispunjenja
ugovora od strane trećeg lica neće odgovarati svom nalogodavcu. Po drugoj vrsti
zastupničkog ugovora, tj. u slučaju posebnog (del credere) zastupanja, zastupnik
preuzima prema svom nalogodavcu obavezu garantovanja da će treće lice uredno izvršiti
posao koji je sa njime zaključio. Ova klauzula o posebnoj odgovornosti zastupnika mora
biti izričito predviđena ugovorom o trgovinskom zastupanju, jer ako nije ugovorom
predviđena smatra se da ne postoji.1
Šesti kriterijum proizilazi iz područja iz koga se obavlja zastupanje i izvora prava
kojim je regulisana materija zastupanja. Shodno tom kriterijumu razlikuje se zastupanje u
okvirima granica jedne države, dakle po propisima te države u odnosu na zastupanje sa
elementom inostranosti, odnosno međunarodno trgovinsko zastupanje. Značaj ove podele
pored karaktera zastupničke delatnosti, ispoljava se i u pravima i obavezama koje se
1
V. Kapor, S. Carić, Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990. god., str. 199
227
postavljaju pred zastupnike sa teritorije jedne države, kada oni ugovaraju sa stranim
licima uspostavljanje zastupničkog odnosa na teritoriji te države, čime oni de facto
potpadaju pod odredbe o režimu spoljno trgovinskog poslovanja države gde imaju svoje
poslovno sedište.
Kao posebna podvrsta ugovora o zastupanju stranog lica na domaćoj teritoriji,
Uredbom je normirana prodaja strane robe sa konsignacionog skladišta. Za realizaciju
ovog poslovnog aranžmana potrebno je prethodno ispuniti tri posebna uslova. Prvi uslov
se sastoji u obavezi domaćeg lica i zastupnika da u okviru svojih registrovanih delatnosti
otvore konsignaciono skladište. Drugi uslov je da se sa stranim licem zaključi ugovor o
prodaji strane robe sa konsignacionog skladišta koji pored opštih odredbi ugovora o
zastupanju sadrži i odredbe: - o vrednosti robe na konsignacionom skladištu, iskazanu u
stranoj valuti, uz specifikaciju te robe; - o troškovima transporta i osiguranja kao i o
osiguranju robe na konsignacionom skladištu, uz podatak o tome ko snosi te troškove; i –
troškove uskladištenja i održavanja konsignacionog skladišta. Treći uslov je da robu, koja
se prodaje u konsignacionom skladištu, isporuči strano lice sa kojim je domaći zastupnik
(konsignatar) zaključio ugovor o prodaji ili, po njegovom nalogu, drugo strano lice –
proizvođač te robe. Prodaja robe sa konsignacionog skladišta obračunava se i plaća
stranom licu u stranoj valuti.
228
2.3.1. Obaveze zastupnika
a) Zaključenje ugovora.
229
Iz činjenice da zastupnički odnos sadrži i značajne elemente pravnog posla s
obzirom na posebna svojstva ličnosti (intuitu personae) proizilazi obaveza zastupnika da
dobijena uputstva lično izvrši. Izuzetno od ovog pravila, ukoliko okolnosti slučaja na to
upućuju ili se sa time saglasi nalogodavac, zastupnik može poveriti izvršenje posla
nekom trećem licu (podagentu). U ovom slučaju zastupnik odgovara samo za izbor
podagenta, za razliku od nepropisno ili neopravdanog ustupanja izvršenja posla trećem
licu, kada odgovara ne samo za njegov izbor, već i za njegov rad, odnosno rezultate tog
rada.1
c) Obaveštavanje nalogodavca
1
M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 533
2
V.Kapor, S. Carić, Ugovori robnog prava, Beograd, 1990. str. 205.
M. Draškić, Međunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 383.
230
Zastupnik je dužan da u svim fazama izvršavanja svojih obaveza štiti svog
nalogodavca, čuva njegovu svojinu i obezbeđuje zaštitu njegovih prava. Zastupnik mora
učiniti sve što je neophodno da, prema okolnostima konkretnog slučaja, sačuva prava i
sredstva zaštite tih prava svog nalogodavca. Tom prilikom, dužan je da dosledno ističe
svoj zastupnički status, tj. da deluje u ime i za račun svog nalogodavca. S tim u vezi,
prilikom ostvarivanja zaštite interesa nalogodavca u obavljanju zastupničke delatnosti ne
sme doći do sukoba interesa između zastupnika i nalogodavca. Trgovinski zastupnik
stalno mora svoju delatnost da prilagođava interesima svog nalogodavca, s tim što je
nalogodavac dužan da, bez ikakvog odlaganja, obaveštava zastupnika o svim promenama
koje mogu da nastupe u sferi njegovih poslovnih interesa.
1
M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 535
231
Po prestanku ugovora o trgovinskom zastupanju, zastupnik je obavezan da
nalogodavcu vrati sve stvari koje mu je ovaj predao na upotrebu za vreme trajanja
ugovora. Ova obaveza se odnosi na stvari (uzorke, reklamna sredsta, sajamske eksponate,
evidenciju klijentele, modele i sl) koje je nalogodavac po raznim osnovama predao u
državinu zastupniku s ciljem uspešnijeg obavljanja zastupničke delatnosti. Važno je
napomenuti da zastupnik ni u jednom trenutku nije stekao pravo svojine nad tim
stvarima, već da je uvek bio njihov zakoniti i savesni držalac. U tom smislu, prestankom
ugovora o zastupanja, prestao je i pravni osnov držanja ovih stvari u posedu zastupnika
pa je ovaj dužan da takve stvari vrati u posed njihovog vlasnika, u konkretnom slučaju
nalogodavca.
Obaveza vraćanja stvari datih na upotrebu ne dovodi u pitanju pravo pridržaja (ius
retentionis) koje zastupnik ima ukoliko nalogodavac ne izvrši svoje obaveze iz ugovora o
trgovinskom zastupanju.
232
h) Podnošenje računa
233
b) Dužnost obaveštavanja
234
utvrđena samim ugovorom o trgovinskom zastupanju. To je ujedno i pravno najčistija
situacija. Nalogodavac duguje onoliko koliko se ugovorom obavezao. U slučaju, pak, da
ugovor ne sadrži takve odredbe, nalogodavac će dugovati naknadu (proviziju) koja se
utvrđuje na osnovu tarife trgovinskog zastupnika po kojoj on pruža usluge trećim licima,
naravno ukoliko takva tarifa postoji. U ovom slučaju tarifu treba tretirati kao opšte uslove
poslovanja trgovinskog zastupnika. Najzad, u slučaju nepostojanja ni ugovorne odredbe,
ali ni posebne tarife trgovinskog zastupnika, zastupnik će imati pravo na «uobičajenu
naknadu». U tom slučaju naknadu zastupnika treba utvrditi prema lokalnim običajima,
ukoliko takvi običaji postoje, odnosno prema trudu i stepenu stručnog zalaganja koju je
trgovinski zastupnik preduzeo u konkretnom poslu.1 Najzad, zbog fluidnosti kriterijuma
određivanja visine naknade utvrđen je i određeni korektiv koji se sastoji u mogućnosti da,
ako je u datom slučaju naknada nesrazmerno velika prema učinjenoj usluzi, sud je može
na zahtev nalogodavca sniziti na pravičan iznos.
Pravo trgovinskog zastupnika na naknadu (proviziju) za pružene zastupničke
usluge, po našem pravu, za razliku od značajnog broja drugih komparativnih rešenja, ako
nije drugačije ugovorom izričito ugovoreno, dospeva kada ugovor bude izvršen.
Međutim, ukoliko trgovinski zastupnik nije mogao da izvrši svoje ugovorne obaveze iz
ugovora o trgovinskom zastupanju, usled uzroka koji su na strani nalogodavca, trgovinski
zastupnik ima pravo na nakandu (proviziju) bez obzira što ugovor o trgovinskom
zastupanju nije izvršren.
Trgovinski zastupnik ima pravo na posebnu proviziju ako je po ovlašćenju
nalogodavca izvršio naplatu njegovog potraživanja od trećeg lica (tzv. inkaso provizija).
Pravni osnov naplate ove posebne naknade nalazi se u činjenici obavljanja dopunskog
posla za račun nalogodavca, koji u užem smislu ne spada u domen poslova standardnog
zastupanja. Takođe, pravo na posebnu naknadu trgovinski zastupnik ima i u slučaju
ugovaranja posebnog (del credere) zastupanja, kada stiče pravo i na posebnu naknadu
(del credere proviziju).
d) Naknada troškova.
1
V. Kapor – S. Carić, Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990. godina, str. 210
235
Međutim, načelno postoji mogućnost da se ugovori naknada tzv. posebnih
troškova koje je trgovinski zastupnik imao u korist nalogodavca ili koji su učinjeni po
njegovom izričitom nalogu. U pitanju su atipični troškovi sa kojima trgovinski zastupnik
osnovano ne računa prilikom zaključenja ugovora, a koji su ili korisni za nalogodavca ili
sam nalogodavac insistira na preduzimanju postupaka ili pravnih radnji na osnovu kojih
su nastali ti troškovi.
236
7. Navesti obaveze međunarodnog trgovinskog zastupnika!
8. Navesti obaveze nalogodavca kod ugoora o međunarodnom
trgovinskom zastupanju!
237
Nastavne jedinice: 1. Ugovor o komisionu (pojam i karakterna obeležja; - vrste
komisiona; - obaveze komisionara); 2. Ugovor o špediciji (pojam i
karakterna obeležja; - vrste špedicije; - obaveze špeditera; - obaveze
komitenta).
238
zaključenje ugovora. Po tehnici zaključenja ugovor o komisionu spada u ugovore po
pristupu, budući da se on, po pravilu, zaključuje prihvatanjem komisionarevih opštih
uslova poslovanja od strane komitenta.1
Osnovni izvor prava kojim se uređuju odnosi iz ugovora o komisionu u domaćem
pravu su odredbe Zakona o obligacionim odnosima (članovi 771. do 789.), kao i odredbe
brojnih opštih uslova poslovanja domaćih komisionih preduzeća, sa poslovnom praksom
koja se povodom toga uspostavlja. Na međunarodnom planu osnovni izvor kojim se
uređuje komisioni posao u međunarodnom prometu roba i usluga predstavljaju odredbe
Konvencije o predstavljanju u međunarodnoj prodaji robe koja je doneta u Beču, 1983.
godine. Odredbe ove Konvencije u prvom redu odnose se na materiju međunarodnog
trgovinskog posredovanja i međunarodnog trgovinskog zastupanja, ali u određenoj meri
(npr. član 13. stav 1. do 3.) one uređuju odnose koji se uspostavljaju povodom komisonog
posla u međunarodnom prometu roba i usluga.
Bitni elementi ugovora o komisiona su predmet komisiona i naknada (provizija)
komisionara. Predmet ugovora o komisionu je zaključivanje ugovora u međunarodnom
prometu roba i usluga. To što će predmet tih ugovora najčešće biti povezan sa
međunarodnom prodajom robe, ne isključuje mogućnost da se komisioni odnos uspostavi
i povodom drugih poslovnih odnosa međunarodnog poslovanja (međunarodna kupovina i
prodaja robe; nabavka opreme u inostranstvu; plasman hartija od vrednosti na
međunarodnim berzama; poslovi u vezi sa međunarodnim osiguranjem; poslovi
međunarodnog prevoza robe; poslovi međunarodnog uskladištenja robe i posebno poslovi
prodaje robe sa konsignacionih skladišta). Naknada (provizija) komisionara je takođe
bitan element ugovora o komisionu. Sporedno je pitanje načina na koji će naknada
(provizija) biti određena (o tome videti u materiji prava i obaveze ugovornih strana).
Bitno je da komisionar uvek ima pravo na naknadu (proviziju), te ako nje nema, nema ni
ugovora o međunarodnom komisionu.
Iz samo letimičnog navođenja mogućih predmeta ugovora o komisionu može se
sagledati veliki privredni značaj koji ovaj ugovor ima u međunarodnom prometu roba i
usluga. Štaviše, u srazmeri u kojoj ovaj ugovor gubi na značaju u unutrašnjoj trgovini,
raste uloga i značaj koji on ima u domenu odnosa u međunarodnoj razmeni roba i usluga.
239
definisanim političkim ciljevima, koji stoji u osnovi donošenja tih mera. 2 U takvim
uslovima komisionari sa sedištem na teritoriji države prema kojoj su uvedene te mere,
istupajući u svoje ime a za račun komitenata iz zemalja koje su uvele te mere,
omogućavaju uspostavljanje poslovnog odnosa u obostranom interesu. Pored toga,
komisionar štiti interese svog komitenta i time što svojom stručnošću, poslovnim
ugledom i razgranatom mrežom poslovnih odnosa, obezbeđuje zaključivanje i realizaciju
poslovnih aranžmana pod povoljnijim uslovima, nego što bi oni bili kada bi komitenti
neposredno istupali na tim tržištima. Najzad, zahvaljujući komisonom odnosu, privredni
subjekti iz jedne države mogu stupati u poslovne odnose sa onim privrednicima sa kojima
iz bilo kojih razloga ne bi želeli javno da posluju. Komisioni odnos pruža široke
mogućnosti da poslovni kontakti ostanu prikriveni, odnosno da komitent neposredno ne
stupi u poslovni odnos sa trećim licem, ako mu to poslovni interes ili javno pravni propisi
zemlje iz koje potiče onemogućavaju ili bitno otežavaju.
240
Ugovor o komisionoj prodaji sa elementima konsignacije nastaje tako što
komitent (konsignant) šalje svoju robu u konsignaciono skladiše komisionara
(konsignatara), na skladištenje, čuvanje i prodaju robu trećim licima na teritoriji države
na kojoj se nalazi to konsignaciono skladište. Konsignaciona skladišta su pod posebnom
kontrolom carinskih organa države na čijoj se teritoriji nalaze. Roba koja bude prodata sa
konsignacionog skladišta biće ocarinjena (plaćanjem uvozne carine) tek pošto bude
prodata i na taj način definitivno uvezena na privredno područje države gde se nalazi
konsignaciono skladište. Ukoliko, pak, roba ne bude prodata ili bude prodata sa
otpremom u inostranstvo, roba će se transportovati sa područja konsignacionog skladišta,
bez plaćanja carinskih obaveza.
Kod ove vrste komisionog posla, komisionar preuzima obavezu da u svoje ime a
za račun komitenta zaključi ugovor o međunarodnom prevozu (otpremanju) robe i uopšte
da organizuje međunarodni transport robe od mesta otpremanja do mesta dopremanja
robe. Sem manjeg broja država (Francuska) gde na normativnom planu postoji ova vrsta
komisionog posla, u većini država, tokom vremena, ova vrsta komisionog posla razvila se
u poseban posao međunarodnog poslovanja, kao samostalni imenovani ugovor o špediciji
sa posebnim autohtonim pravilima koji važe za taj ugovor.
1
R. Đurović, Međunarodno privredno pravo, Beograd, 1986. godina, str. 279
M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 544
241
1.3. Pravni odnosi iz ugovora o komisionu
242
ugovornih strana, na način da su prava jednog ujedno i osnov obaveza drugog ugovornog
partnera. Pored toga, kao i u slučaju drugih pravnih poslova međunarodnog poslovanja,
važi pravilo o dispozitivnosti propisa kojima se uređuje materija međunarodnog
komisionog posla. To konkretno znači da za sve što nije posebno ugovoreno važe
odredbe propisa kojima je uređena materija ovog pravnog posla međunarodnog
poslovanja.
a) Zaključivanje ugovora
243
imovini komitenta. S tim u vezi, komisionar je obavezan da izvrši ne samo instrukcije
koje proizilaze iz samog ugovora o komisionu (osnovni komisioni nalog), već i naloge i
uputstva koje mu komitent daje tokom izvršenja ugovora o komisionu (npr. u pogledu
cene, asortimana, načina isporuke, osiguranja i dr).1
Tom prilikom polazi se od pravila shodno kome komitent najbolje poznaje svoje
interese, te će komisionar te interese najbolje zaštititi ako striktno ispunjava naloge koje
mu je dao komitent. U slučaju nepostupanja po komitentovim nalozima komisionar može
doći u situaciju da komitent tako zaključene poslove ne prihvati, nezavisno od toga
koliko su oni objektivno korisni za njega.
Načelno su moguće dve pravne situacije do kojih dolazi u slučaju kada
komisionar ne postupa po nalozima komitenta. Prva se odnosi na slučaj u kome je
komisionar zaključio ugovor sa trećim licem po nepovoljnijim uslovima od onih koje je
utvrdio komitent u svom nalogu. Tada je komisionar obavezan da komitentu nadoknadi
razliku, kao i svu drugu prouzrokovanu štetu nastalu usled nepridržavanja komitentovog
naloga. U ovom slučaju komitent ima pravo da odbije prihvatanje tako zaključenog posla,
uz uslov da o tome odmah obavesti komisionara. Međutim, komitent će izgubiti pravo na
neprihvatanje zaključenog ugovora, ako komitent pokaže spremnost da mu odmah isplati
razliku i nadoknadi prouzrokovanu štetu. Drugi slučaj nastaje ako komisionar,
odstupajući od naloga komitenta, zaključi ugovor pod povoljnijim uslovima od onih koji
su utvrđeni komitentovim nalogom (npr. postigne povoljniju cenu od one koju je odredio
komitent). U ovom slučaju treba, dosledno pravilu po kome komisionar posluje za račun
komitenta, primeniti rešenje po kome celokupna korist pripada komitentu.
Po sadržini komisioni nalozi mogu biti: - imperativni (limitativni); - indikativni
(demonstrativni); i – fakultativni.
Imperativan (limitativni) komisioni nalog predstavlja nalog komitenta shodno
kome je komisionar dužan da se pridržava svih bitnih tačaka naloženog posla. U takvom
slučaju komisionar treba da postupi onako kako nalog glasi, bez ostavljanja prostora za
iskazivanje posebne poslovne inicijativnosti na strani komisionara. Za eventualna
odstupanja od ovako postavljenih naloga komisionar je obavezan da prethodno pribavi
saglasnost komitenta. Pribavljanje saglasnosti komitenta za odstupanje od njegovih
imperativnih naloga nije neophodno jedino u slučaju kada je stanje stvari takvo da bi
svako odlaganje sa preduzimanjem odgovarajućih mera dovelo do nesrazmernog
oštećenja interesa komitenta (npr. rizik propasti usled kvarenja poverenje robe, nagli skok
ili pad cena poverene robe i sl).
Indikativni (demonstrativni) komisioni nalog predstavlja stav komitenta o
uslovima pod kojima je komisionar dužan da obavi određeni pravni posao. Njime se u
osnovi utvrđuje i komisionaru saopštava svrha poslova i cilj koji komitent želi da ostvari
putem komisionog naloga. Međutim, za razliku od imperativnih naloga, kod indikativnih
komisionih naloga ostavljena je značajno veća sloboda inicijativnosti komisionara.
Naime, u slučaju ovih naloga komisionar je ovlašćen da odstupi od njih ako prilike na
tržištu to zahtevaju. Drugim rečima, u slučaju indikativnih naloga komisionar ima pravo
pune poslovne inicijative u izboru modela i metoda ostvarivanja privrednih ciljeva koji su
određeni komisionim nalogom.
1
M. Draškić, Međunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 393
244
Fakultativni komisioni nalog predstavlja okvirno uputstvo koje komitent daje
komosionaru o tome kako će i pod kojim uslovima zaključivati ugovore sa trećim licima
(npr. platiti najnižu cenu ili prodati pod najpovoljnijim uslovima i sl). Kod ovih naloga
privredna inicijativa komisionara u potpunosti dolazi do izražaja. Naime, on je ovlašćen
da u zaključivanju poslova sa trećim licima odstupi od komitentovih naloga, s tim da je
tom prilikom ograničen samo obavezom da u svom poslovanju prevashodno vodi računa
o zaštiti poslovnih interesa komitenta, odnosno da postupa sa pažnjom savesnog
privrednika.
1
V. Kapor – S.Carić, Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990. godina, str. 217
2
M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 545
245
U zaštiti poslovnih interesa svog komitenta komisionar je dužan da postupa sa
pažnjom dobrog i savesnog privrednika. Radi se o osnovnoj obavezi zbog toga što i sve
druge obaveze komisionara iz komisionog posla predstavljaju samo konkretizaciju ove
osnovne obaveze, čija se sadržina utvrđuje u zavisnosti od konkretnog slučaja. Shodno
tome se polazeći od tumačenja konkretne situacije, važećih propisa, pravila struke i
poslovnih običaja utvrđuje da li je komisionar postupio u datoj situaciji kao savestan
privrednik ili je povredio ovaj standard poslovnog ponašanja. Od ove kvalifikacije zavisi
da li će komisionar biti odgovoran za povredu ugovorne obaveze zaštite interesa svog
komitenta.
d) Obaveštavanje
1
M. Draškić, Međunarodno privredno ugovorno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 395
246
e) Staranje o robi
Pošto je od trenutka prijema robe komisionar lice koje ostvaruje fizički kontakt sa
tom robom (nezavisno od vrste komisionog posla) on je ujedno i osoba na kojoj leži
obaveza čuvanja poverene robe. Tom prilikom, on je prilikom preduzimanja faktičkih
radnji čuvanja robe dužan da postupa sa pažnjom dobrog privrednika. To konkretno znači
sa pažnjom osobe koja profesionalno (dakle stručno) obavlja pojedine manipulacije sa
robom. Počev od njenog prijema i pregleda, preko smeštaja (skladištenja), do staranja o
očuvanju njenog fizičkog integriteta. U tom smislu, ako neki od navedenih poslova
obavlja sam komisionar, on će biti odgovoran po strogim pravilima struke po kojima se ti
poslovi obavljaju. Ukoliko, pak, određeni posao poveri drugom licu (podkomisionaru),
tada će odgovarati za savestan izbor takvog lica.
Komisionar nema obavezu da osigura robu, ukoliko za to nije dobio poseban
nalog od komitenta. No, ukoliko takav nalog postoji pa komisionar, olako verujući da
neće doći do štete na robi, ne izvrši njeno osiguranje, tada će odgovarati i za slučajnu
propast ili oštećenje robe koju je primio.
Najzad, u okviru obaveze staranja o robi, komisionar je dužan da u slučaju
nastupanja opasnosti značajnijeg oštećenja ili propasti robe, takvu robu proda na
najpogodniji način.
1
M. i S. Stanković, Međunarodno poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 429
M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str. 546
247
stanje izvršenja komisionog naloga, a naročito podatke koji se odnose na stanje robe i
postignutu cenu za prodatu, odnosno kupljenu robu. Iz tih razloga, kao i okolnosti da
komitent u knjigama overava stanje izršenja ugovora o komisionu, poslovne knjige imaju
sui generis status javnih isprava. Pored toga, komisionar je dužan da za svako
raspolaganje sa robom izda odgovarajuću potvrdu komitentu, tako da ovaj uvek zna tačno
stanje raspoložive robe, kao i postignutu cenu za njenu prodaju, odnosno kupovinu,
zavisno od vrste komisiona.
248
obaveza komitenta proizilazi iz same prirode komisionog posla, pošto komisionar te
poslove obavlja kao svoju registrovanu privrednu delatnost. Stoga pravo komisionara na
naknadu (proviziju) postoji i kada ono nije izričito ugovoreno.
Visina naknade (provizije) određuje se, po pravilu, ugovorom ili prema tarifi
komisionara. Ukoliko visina naknade nije određena na jedan od ova dva načina
komisionaru pripada naknada prema obavljenom poslu i postignutom rezultatu. Naknada
se može odrediti u apsolutnom iznosu, ali i procentualno u odnosu na vrednost posla, a u
skladu sa doprinosom komisionara uspešnosti posla. Ako je u datom slučaju naknada
nesrazmerno visoka prema obavljenom poslu i postignutom rezultatu, sud može takvu
naknadu, na zahtev komitenta, sniziti na pravičan iznos.
Obaveza isplate naknade komisionaru dospeva kada bude izvršen posao za koji je
komisionar angažovan (npr. kod prodajnog komisiona posao je izvršen kada treće lice
isplati cenu za prodatu robu, odnosno kod kupovnog komisiona, kada treće lice isporuči
robu). Dakle, kao pravilo, zahteva se izvršenje posla (privođenje posla kraju) kao osnov
za nastupanje obaveze plaćanja nadoknade. Međutim, kako se komisionar nagrađuje za
uloženi rad i stručnost u obavljanju posla, od ovog pravila utvrđen je i izuzetak po kome
komisionar pravo na naknadu (proviziju) stiče i u slučaju kada izvršenje posla bude
sprečeno uzrokom za koji je odgovoran komitent. Takođe, ukoliko ne dođe do izvršenja
zaključenog posla iz uzroka za koji ne odgovaraju ni komisionar ni komitent, komisionar
ima pravo na odgovarajuću naknadu za svoj rad. Ovom prilikom treba dosledno
uvažavati principijelnu razliku koja postoji u slučaju neizvršenja posla iz uzroka za koji
je odgovoran komitent, kada komisionar ima pravo na ugovorenu naknadu, od slučaja
kada za neizvršenje posla nisu odgovorne ugovorne strane, kada komisionar ima pravo
samo na odgovarajuću naknadu za svoj trud.
U slučaju postupnog (sukcesivnog) izvršavanja ugovornih obaveza, komisionar
može zahtevati srazmeran deo naknade (provizije) posle svakog delimičnog ispunjenja.
Komisionar koji je nelojalno (neverno) istupao prema svom komitentu nema
pravo na naknadu (proviziju).
b) Naknada troškova
249
potrebni za izvršenje komisionog naloga i to sa kamatom koja se računa od dana kada su
učinjeni. Pored toga, komitent je dužan da komisionaru isplati posebnu naknadu za
upotrebu skladišta i transportnih sredstava izuzev ako ona nije obuhvaćena naknadom za
izvršenje komisionog posla.
Da bi komisionar ostvario pravo na naknadu učinjenih troškova neophodno je da
ti troškovi budu potrebni za realizaciju komisionog posla, te da su nužni i korisni za
komitenta. Nužnost i korisnost troškova dokazuje komisionar.
Komisionar ima pravo na naknadu troškova i u slučaju kada nije izvršen
komisioni nalog ili nije ostvaren očekivani poslovni uspeh sa trećim licem, pod uslovom
da za to nije odgovoran sam komisionar.1
c) Obezbeđenje potraživanja
1
V. Kapor, S. Carić; Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990. godina, str, 224
250
retencije je pritisak na komitenta da izvrši svoje dospele obaveze, dok zaloga predstavlja
zamenu za neizvršenje dospelih obaveza.
251
u ovom slučaju je, pre svega, u funkciji veće poslovne sigurnosti ugovornih strana u vezi
sa preuzetim obavezama iz ovog ugovora, a potom i kao pouzdano dokazno sredstvo (ad
probationem) u postupku izvođenja dokaza u slučaju spora između ugovornih strana. Po
tehnici zaključenja ugovora, ugovor o špediciji spada u ugovore po pristupanju
(adhezione ugovore). Prihvatanjem ponude špeditera komitent prihvata kao sadržinu
ugovora i opšte uslove po kojima taj špediter obavlja delatnost, uz dopunski uslov da su
mu ti opšti uslovi bili poznati ili su morali biti poznati u trenutku zaključenja ugovora o
špediciji.1
Kao i u slučaju drugih ugovora međunarodnog poslovnog prava, koji svoj koren
imaju u obligacionom ugovoru o nalogu i u slučaju ugovora o špediciji, špediter je dužan
da na učinjenu ponudu za zaključenje ugovora reaguje tako što će je prihvatiti, kada
dolazi do zaključenja ugovora, odnosno odbiti, kada nema elemenata na osnovu kojih će
se smatrati da je ugovor nastao. Ukoliko se špediter opredeli za neizjašnjavanje o
učinjenoj ponudi, takvo njegovo ponašanje za pravnu posledicu, u skladu sa članom 750.
Zakona o obligacionim odnosima, imaće odgovornost za štetu koju je ponudilac pretpreo
usled takvog postupanja.
Bitni elementi ugovora o špediciji su predmet špedicije i naknada (provizija)
špeditera. Predmet ugovora o špediciji može se odrediti kao ukupnost poslova
organizovanja otpremanja i dopremanja robe u međunarodnom saobraćaju koje špediter
vrši u svoje ime, a za račun svog komitenta. Prilikom pojmovnog određivanja predmeta
ugovora o špediciji potrebno je dosledno ukazivati na njegovu funkciju organizovanja
međunarodnog transporta robe. Time će se izbeći određeni terminiološki sporovi koji
proizilaze iz nedovoljno stručnog i preciznog korišćenja pojma «špediter» u
svakodnevnoj praksi poslovnog komuniciranja. Špediter «gradi» i «oblikuje»
međunarodni transport robe «spajajući» sve njegove elemente u jednu usklađenu celinu i
brine se o blagovremenom obavljaju svih potrebnih radnji u vezi sa transportovanjem
robe, te u tom smislu angažuje prevozioca robe i druga lica čiji rad treba da bude u
funkciji ugovorenog međunarodnog otpremanja konkretne robe.
S druge strane, iz činjenice da se špediter bavi špedicionim poslovima kao svojim
registrovanim zanimanjem (svojom privrednom delatnošću) proizilazi da je naknada
(provizija) po samom zakonu pretpostavljeni bitan element ugovora, na koju špediter ima
pravo čak i u slučaju kada ugovor o špediciji o tome ne sadrži nikakve odredbe. Naknada
(provizija) špeditera je osnov njegovog privrednog motiva da obavlja špedicionu
delatnost i ona je nesporno bitan element ugovora o špediciji. Sasvim je sporedno pitanje
metoda i kriterijuma na osnovu kojih će ona biti određena i u tom pogledu postoje
određena pravila o kojima će kasnije biti više reči.
Na osnovu navedenog, mogu se uočiti sledeće osnovne karakteristike ugovora o
špediciji:
1. predmet ugovora je otprema i doprema robe. Špediter organizuje međunarodni
prevoz robe, ali, po pravilu, ne vrši njen prevoz;
2. špediter je samostalni privrednik, koji u formi registrovane delatnosti obavlja
špedicione poslove kao predmet svojih stalnih privrednih aktivnosti;
1
M. Draškić, Međunarodno ugovorno poslovno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 411
252
3. špediter deluje u svoje ime a za račun komitenta, čime se stvaraju pretpostavke za
punu afirmaciju osnovnih poslovnih funkcija koje obeležavaju ovaj ugovor
međunarodnog poslovnog prava.
1
R. Đurović, Međunarodno privredno pravo, Beograd, 1986, godina, str. 328
253
odnosno još u periodu Starog veka. Sličnih pojavnih oblika ima i u robno – novčanoj
razmeni između «slobodnih» gradova u Srednjem veku. Međutim, pravi ambijent za
nastanak i razvoj špedicije nastao je tek sa razvojem privrednih aktivnosti tokom 19.
veka, paralelno sa uspostavljanjem međunarodnog tržišta robe. U tako stvorenim
uslovima proizvođači roba su tražili stručnog, kompetentnog i pouzdanog partnera koji će
obezbediti i garantovati sigurnost u transportu robe ka novim tržištima. Takvog partnera
su pronašli u špediterskim organizacijama. U tom smislu špediter se pojavljuje kao
privredni subjekt čija je delatnost primarno u funkciji proizvodnih i trgovinskih
preduzeća, a ne transportnih preduzeća kako bi to na prvi pogled moglo da se zaključi.
Savremeni uslovi međunarodne robne razmene kao imperativ njenog uspešnog
odvijanja posebno potenciraju dalji razvoj međunarodne špedicije kao posebne privredne
delatnosti.
Ovaj oblik špedicije postoji u slučaju kada špediter, pored poslova organizovanja
međunarodnog transporta robe, preuzima i samostalno obavlja određene poslove, za čije
obavljanje se uobičajeno angažuju treća lica. To će najčešće biti slučaj kada špediter sam,
delimično ili u potpunosti, vrši prevoz robe svog komitenta. U tom slučaju špediter, pored
prava i dužnosti iz ugovora o špediciji, ima i prava i dužnosti iz ugovora o određenoj vrsti
prevoza robe.
Saglasno važećim domaćim propisima (član 836. Zakona o obligacionim
odnosima) pravo na samostalno istupanje špeditera ustanovljeno je kao pretpostavljeno
pravo, tj. špediter može sam izvršiti prevoz stvari, osim ako šta drugo nije ugovoreno.
Međutim, ako je špediter sam obavio prevoz ili deo prevoza, tada ima prava i obaveze
254
koje pripadaju prevoziocu, te mu u tom slučaju pripada i odgovarajuća naknada za
prevoz, pored naknade (provizije) koja proizilazi iz špedicionog posla. Isto pravilo važi i
u pogledu drugih poslova koje samostalno obavi špediter, a obuhvaćeni su špecionim
nalogom, običajima ili opštim uslovima špeditera.
Važno je istaći da samostalno istupanje špeditera ne sme biti u suprotnosti sa
interesima komitenta. Takođe, špediter ne sme samostalno da istupa ni u slučaju kada je
to komitent izričito ili prećutno zabranio.
255
koju se odnosi takav ugovor. Kod ove vrste špedicije špediter preuzima rizik da visina
troškova transportovane robe neće preći iznos ugovorene naknade.
Kod fiksne špedicije, špediter odgovara ne samo za izbor nego i za rad trećih lica,
kako bi se na taj način osujetila praksa po kojoj bi špediter, u težnji za većom zaradom,
angažovao nedovoljno pouzdana ili nestručna treća lica za izvršenje određenih
špedicionih naloga.
S druge strane, špedicija sa fiksnom naknadom obezbeđuje pravnu i poslovnu
sigurnost komitenta na značajno višem nivou, pošto je on u ovom slučaju zaštićen ne
samo od promena u visini naknade (provizije) koju duguje špediteru, nego i od
eventualnih neplaniranih dopunskih radova i troškova po tom osnovu.
Zbirna ili grupna špedicija predstavlja takvu vrstu špedicije kojom prilikom
špediter organizuje zajednički (zbirni) prevoz robe za više svojih komitenta. Tom
prilikom špediter zaključuje jedan jedinstveni ugovor o prevozu celokupne pošiljke robe,
izdaje jedinstvenu prevoznu ispravu za celokupnu robu koja se prevozi i tako označenu
robu predaje na prevoz kao jedinstvenu pošiljku.
Zbirna špedicija pruža posebne pogodnosti transportnim preduzećima pošto im se
na ovaj način obezbeđuju uslovi za potpuno korišćenje raspoloživih kapaciteta u
njihovim transportnim sredstvima (ovo je naročito čest slučaj kod železničkog prevoza
robe). Na taj način ostvaruju se posebne uštede na strani komitenta (za čiji se račun
organizuje otpremanje robe), po pravilu, usled nižih cena transporta. To za posledicu ima
pravo špeditera na posebnu (dodatnu) naknadu.
S druge strane, u slučaju zbirne špedicije, špediter odgovara za gubitak ili
oštećenje robe koji su nastali tokom prevoza, do kojih ne bi došlo da nije bilo zbirne
špedicije.
Zbog prednosti koju sobom nosi zbirna špedicija utvrđeno je pravilo shodno kome
je špediteru prepuštena poslovna odluka da li će u konkretnom slučaju organizovati
zbirnu špediciju. Od ovog pravila može se odstupiti samo ukoliko je ugovorom o
špediciji izričitim nalogom komitenta isključena takva mogućnost.
256
Osnovni pravni odnos uspostavlja se na relaciji komitenta i špeditera i sastoji se u
obavezi špeditera da u svoje ime, a za račun komitenta organizuje međunarodni transport
određene robe. Ovaj odnos je prikriven i po pravilu treća lica i ne moraju saznati za
njegovo poslovanje.
Pravni odnosi između špeditera i trećeg lica su u funkciji realizacije ovog pravnog
posla iz domena međunarodnog poslovanja. Oni mogu biti različiti i u osnovi zavise od
vrste špedicionog naloga koji je komitent dao špediteru. Najčešće to će biti odnosi iz
odgovarajućeg ugovora o međunarodnom prevozu robe, odnosno o uskladištenju robe
tokom realizacije ugovora o njenom međunarodnom otpremanju, ali i svi drugi poslovi
(osiguranje, kontrola kvaliteta, preuzimanje i isporuka robe i dr.) do kojih može doći
povodom realizacije špedicionog naloga. U ovom slučaju, nema direktnog odnosa
vlasnika posla – komitenta i trećeg lica, s tim što se taj odnos može naknadno uspostaviti
prenosom ovlašćenja (cesijom) koja špediter ima prema trećem licu.
Najzad, moguć je i treći tzv. završni odnos između komitenta i trećeg lica, do
koga dolazi pošto špediter prenese na svog komitenta sva prava i potraživanja koja je
imao u odnosima sa trećim licem. Na taj način, svi pravni efekti, koji su proistekli iz
ugovora o špediciji, realizuju se u imovini komitenta.
257
Transportaires et Assimilés – FIATA) sa sedištem u Bernu. Ova asocijacija
međunarodnih špeditera izradila je jedinstvene obrasce špediterskih potvrda i to: -
špeditersku potvrdu ( FCR) i – špeditersku transportnu potvrdu (FCT). Ove špediterske
potvrde predstavljaju značajne dokumente, pošto se vrlo često koriste kao dokumenti
prilikom naplate međunarodnih dokumentarnih akreditiva. Pored ovih potvrda, koje
špediter izdaje prilikom prijema robe, odnosno njene predaje na prevoz FIATA, je
ustanovila i špeditersku skladišnu potvrdu (FWR), koja se upotrebljava u špedicijama
kada je špediter nosilac skladišnog posla, kao i potvrdu o pošiljkama opasne robe (SOT)1.
1
M. Draškić, Međunarodno ugovorno privredno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 411
2
M. Draškić, Međunarodno ugovorno privredno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 413
258
b) Organizacija prevoza robe
c) Prijem robe
259
trećeg lica. U slučaju kada je treće lice prevozilac robe, špediter je dužan da mu istakne
prigovor i protest zbog neuredne predaje i o toj okolnosti izvesti komitenta. Tom prilikom
njegova obaveza staranja o svojstvima robe koju prima, odnosi se samo na vidljive
nedostatke na robi i nedostatke pakovanja.
d) Čuvanje robe
Špediter je dužan da sa pažnjom dobrog privrednika čuva robu koju je primio radi
njenog međunarodnog otpremanja i to tokom celog perioda međunarodnog transporta te
robe. Tom prilikom, pored staranja o robi dok se ona nalazi u prevozu, generalno u
okviru svojih obaveza špediter ima i dužnost njenog odgovarajućeg skladištenja.
Špediter može robu čuvati bilo u svom skladištu (po pravilima ugovora o
uskladištenju), bilo u skladištu trećeg lica (u prvom redu u javnom skladištu).
260
volju komitenta pa po tom osnovu omogućavaju i uspešnije izvršavanje ugovornih
obaveza samog špeditera. Medjutim, u slučaju sukoba obaveze zaštite interesa komitenta
i postupanja po njegovim nalozima, prednost je data interesima komitenta. Saglasno tom
stavu, špediter je dužan da upozori komitenta na eventualne nedostatke u njegovom
nalogu, naročito ukoliko bi postupanje po takvim nalozima komitenta izložilo većim
troškovima ili bi na drugi način bilo štetno po njegove interese.
Pored toga, realno je moguća situacija u kojoj se nalozi komitenta objektivno ne
mogu realizovati. U tom slučaju (kada nije moguće postupiti po nalozima komitenta),
špediter je dužan da zatraži nova uputstva. Ukoliko za pribavljanje novih upustava nema
vremena ili je njihovo pribavljanje nemoguće, špediter je dužan da postupi na način
shodno kome se najbolje štite interesi komitenta. Na isti način špediter je dužan da
postupi i u slučaju kada komitent nije dao nalog kojim se određuje pravac puta, ni
sredstvo, odnosno način prevoza.
Nezavisno od okolnosti usled kojih je špediter odustao od naloga komitenta, on
generalno ima obavezu da o svakom takvom odstupanju, bez odlaganja, obavesti
komitenta. S tim u vezi utvrđena je posebna (objektivna) odgovornost špeditera ukoliko
je odstupio od dobijenih naloga. Naime, on u tom slučaju odgovara i za štetu nastalu
usled dejstva više sile (vis meior), izuzev ako dokaže da bi se šteta desila i da se
pridržavao uputstava datih od strane komitenta.
g) Polaganje računa
261
Špediter je dužan da posle završenog špedicionog posla položi račun komitentu.
Ovo je generalna obaveza i ona postoji u svakom slučaju organizovanja špedicionog
posla. Izuzetno od ovog pravila, na poseban zahtev komitenta, špediter je dužan da položi
račun i tokom izvršavanja špedicionog naloga.
Špediter je obavezan da komitentu uz podneti račun priloži i svu potrebnu
dokumentaciju, koja bliže objašnjava pojedine stavke iz računa. Ta obaveza dospeva po
završetku špedicionog posla i špediter je dužan da je izvrši bez odlaganja.
Zajedno sa podnošenjem računa špediter obaveštava komitenta o završetku
špedicionog posla i prenosi na njega sva prava i potraživanja koja je špediter do tada
imao prema trećim licima. Na taj način se ostvaruje sklad pravnog sa ekonomskim
prometom. Svi ekonomski efekti od poslova koje je špediter obavljao u svoje ime prenose
se na komitenta, a špediter stiče pravo na špedicionu naknadu (proviziju).
262
Obaveza isplate naknade (provizije), generalno posmatrano, predstavlja osnovnu
obavezu komitenta, kao ugovorne strane iz ugovora o špediciji. Međutim, ako je
ugovoreno da će špediter svoja potraživanja naplatiti od primaoca robe, ta obaveza
prelazi na primaoca robe. No, i tada špediter zadržava pravo, na osnovu samog zakona,
da traži isplatu naknade od komitenta u slučaju kada primalac robe odbije da je isplati. U
ovom slučaju obaveza komitenta je subsidijerne i akcesorne prirode. Ona nastaje tek kad
je špediter bezuspešno pokušao da svoja potraživanja naplati od primaoca robe.
b) Naknada troškova
263
Kada je u izvršenju istog ugovora o špediciji učestvovao i drugi špediter (u
statusu međušpeditera ili podšpeditera), on je dužan da se stara o naplati potraživanja i
ostvarivanju zakonskog prava zaloge prethodnih špeditera prema komitentu. Ako kasniji
špediter isplati potraživanja ranijeg špeditera prema komitentu, ta potraživanja zajedno sa
zakonskom zalogom prelaze na njega po samom zakonu.
Ovako utvđreno pravo zaloge zasniva se na samom zakonu i ono ne može biti
isključeno i ograničeno odgovarajućim odredbama iz ugovora o špediciji.
264
XVIII Tematska oblast
265
specijalizovane i stručne za obavljanje poslova kontrole robe, te su za obavljanje takve
privredne delatnosti upisane u registar privrednih subjekata. Iz prirode delatnosti
proizilazi da pojedinac (fizičko lice) ne bi u formi individualnog preduzetnika mogao da
bude registrovan kao vršilac kontrole – kontrolor. Druga ugovorna strana je naručilac
kontrole ili jednostavnije komitent. U statusu komitenta mogu se naći sva domaća i
strana, pravna i fizička lica. Po pravilu to će biti jedna od ugovornih strana iz ugovora o
međunarodnoj prodaji robe, mada nema posebnih smetnji da se ugovori kontrola robe, ali
i usluga i povodom kontrole izvršenja drugih pravnih poslova iz domena međunarodnog
prometa roba i usluga.
Iz navedenog pojmovnog određenja ugovor o kontroli spada u imenovane,
dvostrano obavezne i teretne ugovore, sa unapred određenim prestacijama ugovornih
strana.
U pogledu forme, ugovor o kontroli robe u našem pravu je neformalan ugovor,
pošto se može zaključiti usmenim putem prostom saglasnošću volja. Pa ipak, u
međunarodnoj poslovnoj praksi ovaj ugovor se zaključuje u pisanoj formi i to, po pravilu,
kao ugovor po pristupanju (adhezioni ugovor). Zaključujući ovaj ugovor komitent
prihvata opšte uslove poslovanja kontrolora, pod dopunskim uslovom da su ti uslovi
poslovanja bili na dostupan način objavljeni odnosno da su mu saopšteni1. Kod ugovora o
kontroli robe takođe treba primeniti pravilo po kome se smatra da je ugovor zaključen
ukoliko kontrolor bez odlaganja ne odbije nalog komitenta, pod uslovom da se taj nalog
odnosi na poslove koje kontrolor obavlja.2
Posebno obeležje ugovoru o kontroli robe daje status kontrolora. To je lice koje
svoje poslove iz ovog ugovora obavlja na stručan, objektivan i nepristrasan način.
Stručnost kontrolora se podrazumeva po prirodi same delatnosti. Naime, da bi uopšte bio
registrovan za te poslove, kontrolor mora da poseduje stručna i kompetentna lica za
predmet kontrole, koja čini njegovu registrovanu privrednu delatnost. No, to ujedno i nije
dovoljno. Zahteva se da u svakom konkretnom slučaju kontrole budu primenjeni svi
savremeni metodi utvrđivanja svojstava predmeta koji se kontroliše. Objektivnost
kontrolora znači da su njegovi nalozi zasnovani na pravilima nauke i struke kojom se
bavi, a ne da su plod njegovih subjektivnih percepcija i zaključaka. Najzad, nepristrasnost
označava položaj koji kontrolor ima prema svom komitentu. On jeste u ugovornom
odnosu sa komitentom, ali u ovom slučaju njegova delatnost nije usmerena na zaštitu
interesa komitenta, već na utvrđivanje objektivnog činjeničnog stanja. U tom smislu,
kontrolor je obavezan da saopšti svoje naloge i u slučaju kada oni nisu povoljni po
njegovog komitenta. Potrebno je istaći i zakonsku odredbu po kojoj su ništave odredbe
ugovora o kontroli koje kontroloru nameću dužnosti koje bi mogle da utiču na
nepristasnost u vršenju kontrole ili ispravnost isprave o izvršenoj kontroli (sertifikatu).
Bitni elementi ugovora o kontroli robe su predmet kontrole i naknada kontrolora.
Predmet ugovora o kontroli robe je utvrđivanje identiteta (istovetnosti), kvaliteta,
kvantiteta i drugih svojstava robe. Tom prilikom kontrolor je dužan da izvrši kontrolu u
obimu i na način koji su predviđeni ugovorom o kontroli robe, a ukoliko ugovorom u tom
smislu ništa nije određeno, u obimu i na način koji odgovaraju prirodi stvari, odnosno
kontrolisanoj robi. Naknada kontrolora predstavlja iznos novčanih sredstava koji pripada
1
M. Draškić, Međunarodno ugovorno privredno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 440
2
V. Kapor – S. Carić, Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990. godina, str, 251
266
kontroloru na osnovu pruženih kontrolnih usluga. Naknada može biti predviđena samim
ugovorom, kada važe ugovorne odredbe, odnosno uobičajena, kada se visina naknade
utvrđuje na osnovu posebnih pravila. No, ono što je važno naglasiti je činjenica da
naknada kontrolora, po samom zakonu, predstavlja bitan element ugovora o kontroli
robe, te da kontrolor na nju uvek ima pravo.
Ugovor o kontroli robe razvio se iz distancione trgovine. Sve veća geografska
udaljenost između mesta proizvodnje i mesta potrošnje robe posebno je apostrofirala rizik
neizvesnosti u pogledu podudarnosti isporučene robe sa ugovorenim svojstvima i
količinom te robe. Naime, dok za zaključenje ugovora, zahvaljujući razvoju
komunikacija koje pružaju mogućnost brzog i pouzdanog opštenja, prostorna udaljenost
poslovnih partnera više ne predstavlja posebnu prepreku, dotle je za određena pitanja
izvršenja ugovora, a naročito utvrđivanje saglasnosti kvaliteta i kvantiteta isporučene sa
ugovorenom robom teško mogu pronaći prihvatljiva rešenja bez neposrednog kontakta
stranaka ili njihovih ovlašćenih zastupanika. S druge strane, ugovorni partneri nisu uvek
u prostornoj, vremenskoj i finansijskoj mogućnosti da lično prisustvuju isporuci robe.
Tim pre ako je takva isporuka deo redovnih privrednih aktivnosti koje se realizuju na
globalnom nivou. Pored toga, proširenje asortimana roba i njihova tehnička složenost
zahtevaju i posebnu stručnost koju ugovorni partneri (a posebno kupci) često ne
poseduju. Iz ovih razloga u robnom prometu pojavila se posebna vrsta privrednih
subjekata koji su se specijalizovali za obavljanje poslova kontrole robe, u prvom redu za
račun kupca, ali sve više i za račun obe ugovorne strane iz ugovora o međunarodnoj
prodaji robe.
Angažovanjem kontrolne organizacije prevazilazi se problem prostorne
udaljenosti poslovnih partnera, ostvaruju se uštede u vremenskom periodu koji prati
preuzimanje robe i smanjuju se troškovi koji bi iz činjenice nužnosti putovanja nastupili
za obe ili bar za jednu ugovornu stranu. Uz to, obezbeđuje se stručnost i kompetentnost u
utvrđivanju istovetnosti, kao i kvantitativnih i kvalitativnih svojstava robe.
Ekonomski interes da na ovaj način kontrolišu robu imaju i prodavac i kupac.
Pogrešno je shvatanje da je za kontrolu robe ekonomski zainteresovan samo kupac i da se
stoga on prevashodno pojavljuje kao poslovni partner kontrolnih organizacija. Van svake
sumnje je da kupac želi da za sebe obezbedi urednu isporuku robe, ali i prodavac ima
ekonomski, pa i pravni interes da se na siguran način i od strane pouzdanog lica
konstatuje da je on u mestu otpremanja robe uredno izvršio svoju obavezu.
Pored toga, delatnost kontrolnih organizacija omogućava ubrzanje međunarodnog
poslovanja. Do ovog naročito dolazi ukoliko se u međunarodnoj razmeni dogovori
plaćanje putem dokumentarnog akreditiva. U tom slučaju prezentacijom pozitivnog
sertifikata kontrolne organizacije prodavac stvara mogućnost naplate isporučene robe i
pre nego što ta roba stigne u mesto opredeljenja. Iz tih razloga značaj i uloga koju ima
ugovor o kontroli robe je nesrazmerno veći u uslovima međunarodnog prometa robe,
nego što je to slučaj u granicama nacionalnih tržišta1.
Najzad, na značaj kontrole robe mogu ukazivati i javnopravni propisi, odnosno
odgovarajući režim spoljnotrgovinskog poslovanja. Naime, niz proizvoda ne može biti
stavljen u promet pre nego što se izvrši kontrola njihovog kvaliteta. Najčešće ovu
1
V. Kapor – S. Carić, Ugovori robnog prometa, Beograd, 1990. godina, str. 248
267
kontrolu obezbeđuje sama država preko svojih ustanova i organizacija. Međutim, to ne
isključuje ugovornu kontrolu od strane kontrolnih organizacija, koja u praksi često
prethodi, a ponekad i zamenjuje javnopravnu kontrolu uvoza roba i njihovog stavljanja u
promet na domaćem tržištu. Ovom prilikom potrebno je dosledno razlikovati kontrolu
koja se vrši od strane državnih tela u skladu sa režimom spoljnotrgovinskog poslovanja, s
ciljem zaštite javnog interesa, od ugovorne kontrole koju privredni subjekti ugovaraju
saglasno svojoj autonomiji volje, a radi obezbeđenja i zaštite njihovog posebnog
poslovnog interesa.
268
smislu isporuke robe koja je saobrazna ugovoru o međunarodnoj prodaji robe. Na taj
način kontrolor obezbeđuje prava svog poslovnog prartnera (naručiona kontrole –
komitenta) u daljem postupku ostvarivanja njegovih prava. Ono što je bitno i što ovu
vrstu ugovora o kontroli robe razlikuje od drugih vidova kontrole je da kontrolor, vršeći
pojedine pravne radnje, u toj fazi realizacije ove vrste ugovora o kontroli robe, gubi
svojstvo nepristrasnog subjekta i istupa na način koji je karakterističan za ugovor o
trgovinskom zastupanju.
Sasvim prirodna posledica ovakvog položaja kontrolora, kod ove vrste ugovora o
kontroli robe, je da on pored naknade za obavljenu kontrolnu uslugu ima pravo i na
posebnu ugovorenu ili uobičajenu naknadu (zastupničku proviziju) za obavljanje pravnih
radnji u ime i za račun naručioca kontrole.
Kod ove posebne vrste ugovora o kontroli robe kontrolna organizacija posle
obavljanja kontrole robe, a na osnovu poznavanja prirode i svojstava robe, a uz posebnu
nagradu (proviziju), preuzima garanciju za nepromenljivost svojstava robe u ugovorenom
roku. Najčešći pojavni oblik ove posebne vrste kontrole robe postoji u slučaju kontrole
robe pre njenog otpremanja na transport određenim prevoznim sredstvom, pa kontrolna
organizacija preuzima obavezu garancije nepromenljivosti svojstava robe do njenog
istovara u mestu opredeljenja.1
Imajući u vidu sve veći značaj usluga u međunarodnom poslovanju, kao i potrebu
utvrđivanja njihovog kvaliteta, nastala je i ova posebna vrsta ugovora o kontroli. Predmet
kontrole kod ove vrste su usluge koje subjekti međunarodnog poslovanja pružaju u
raznim aspektima realizacije pravnih poslova iz domena međunarodnog prometa robe i
usluga. U konkretnom slučaju realizacije ugovora o međunarodnoj prodaji robe to mogu
biti usluge pakovanja, utovara, istovara i pretovara robe, međunarodnog transporta robe,
skladištenja i drugih manipulacija sa robom. Osnovno pravilo je da se opšta načela i
principi kontrole robe primenjuju i kod ovog posebnog oblika kontrole usluga, uz sve
specifičnosti koje proističu iz posebnosti predmeta kontrole.
1
V. Kapor, S. Carić; Ugovori robnog prometa, Beograd, godina 1940. str. 258
269
Ugovor o kontroli robe je poseban pravi posao iz domena međunarodnog
poslovanja koji se zasniva između kontrolora i naručioca kontrole – komitenta. Međutim,
retki su slučajevi u kojima ovaj ugovorni odnos nije posredno povezan sa drugim
ugovorima iz domena međunarodnog prometa roba i usluga, pre svega, ugovora o
međunarodnoj prodaji robe. No, ono što je bitno za ovaj ugovor je da su odnosi iz tih
ugovora irelevantni za izvršenje ugovornih obaveza iz ugovora o kontroli robe. Jedina
veza kontrolora sa tim ugovorima je utvrđivanje njihovog urednog ispunjavanja.
Izuzetno, kod ugovora o kontroli sa preuzimanjem robe i kontrolor u određenom
segmentu supstituiše prava svog komitenta.
S druge strane, ugovor o kontroli robe se, po pravilu, zaključuje s obzirom na
posebna svojstva ličnosti (intuitu personae) pre svega kontrolora. Komitent želi da mu
upravo određena kontrolna organizacija, imajući u vidu stručnost kadra kojim raspolaže i
poslovni ugled koji uživa u svojoj delatnosti, obavi povereni posao kontrole robe. Iz toga
proizilazi da je kontrolor principijelno dužan da sam izvrši poverenu kontrolu. Međutim,
striktno sprovođenje ovog pravila u uslovima savremenih trgovinskih odnosa, gde su
rastojanja i visina putnih troškova veliki, uz objektivnu nemogućnost da kontrolor u
svakom momentu raspolaže stručnim kadrom i kontrolnim uređajima, uslovili su praksu
shodno kojoj kontrolne organizacije, radi ubrzanja i smanjenja troškova kontrole,
angažuju korespodentne kontrolore u drugim državama, poveravajući im obavljanje
određenih kontrolnih poslova. Takvo rešenje dopušteno je i u našem pravu, uz uslov da
ugovorom o kontroli robe takva mogućnost nije izričito isključrns. Iz činjenice da
poveravanjem poslova kontrole robe drugo lice (podkontrolor) stupa u prava i obaveze
kontrolora, proizilazi i sasvim razumljiv stav po kome kontrolor odgovara naručiocu
kontrole ne samo za izbor, nego i za rad drugog vršioca kontrole (podkontrolora).
270
su u značajnoj meri uzajamno usklađeni, tako da se može smatrati da oni u osnovi imaju
monopolski karakter, na način da je komitentima ostavljeno samo pravo na odluku o
poveravanju poslova kontrole određenoj kontrolnoj organizaciji, dok je sve ostalo
regulisano uslovima poslovanja te organizacije.
Kontrolna organizacija ima obavezu da obavi ne bilo kakvu, već upravo onu
kontrolu robe koja proističe iz kontrolnog naloga. U tom smislu komitentov nalog za
kontrolu robe predstavlja, de facto, porudžbinu određene vrste usluge.
Situacija nije sporna ukoliko su nalogom navedeni vreme, mesto i način kontrole.
Do spora može doći ako nije tako postupljeno. Prema preovlađujućem stavu poslovne
prakse, nalog za kontrolu se mora izvršiti i u tom smislu obaviti kontrola bez odlaganja, u
mestu gde se nalazi predmet kontrole u trenutku zaključenja ugovora o kontroli robe.
Sam način kontrole robe određuje kontrolna organizacija, vodeći, tom prilikom, računa o
prirodi robe i postupajući sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno sa pažnjom koja se
zahteva za obavljanje ovih poslova (pažnja stučnjaka za poslove kontrole).
Kontrolna organizacija je dužna da izvrši sve komitentove naloge, ukoliko je u
mogućnosti a oni spadaju u prirodu kontrolne delatnosti i to sve do trenutka izvršenja
komitentovog naloga (završetka posla). Pošto je kontrolna organizacija stručnjak za
poslove kontrole, a komitent, po pravilu, to nije, ona je dužna da upozori komitenta na
eventualnu štetnost pojedinih njegovih naloga. Ukoliko ne postupi u skladu sa ovim
pravilom, kontrolna organizacija biće odgovorna za štetu koju je pretpreo komitent zbog
njenog propusta da upozori na štetnost odnosno na neurednost pojedinih njegovih
naloga.
b) Izdavanje sertifikata
271
formi, koju izdaje kontrolor o tome da su podaci o izvršenoj kontroli, nalazi i mišljenja
koji su tim povodom dati tačni. S tim u vezi, kontrolor je odgovoran za nadoknadu štete,
koja bi nastala ukoliko podaci u sertifikatu ne bi bili tačni. Stoga postoji oboriva
pretpostavka o tačnosti podataka koje sadrži sertifikat, koja važi dok se suprotno ne
dokaže. Teret dokazivanja nalazi se na strani onoga koji tvrdi da podaci iz sertifikata nisu
tačni.
Sadržina sertifikata nije određena posebnim propisima. Međutim, smatra se da on
treba da sadrži podatke i elemente na osnovu kojih može da se identifikuje roba, utvrdi
vreme, mesto i način njene kontrole, kao i rezultati te kontrole.
Kontrola robe smatra se izvršenom tek izdavanjem sertifikata.
Sertifikat u prvom redu predstavlja dokaz da je kontrolor izvršio ugovorne
obaveze. Zatim, sertifikat služi za rešavanje odnosa između komitenta i trećeg lica. U tom
smislu, sertifikat ima dvostruko pravno dejstvo. Kupcu služi kao isprava pomoću koje
može dokazivati da prodavac nije uredno izvršio svoje obaveze u pogledu saobraznosti,
odnosno kvaliteta i kvantiteta isporučene robe. I suprotno od toga, kao dokaz prodavcu,
da je uredno isporučio robu na osnovu ugovora o međunarodnoj prodaji te robe. Najzad,
sertifikat ima veliki značaj i kod naplate putem dokumentarnog akreditiva, pošto se često
u nizu ostalih robnih dokumenata insistira na prezentaciji sertifikata, kao uslova za
plaćanje dospelih obaveza iz ugovora o međunarodnoj prodaji robe.
272
ukoliko su nastupile nove okolnosti koje zahtevaju da komitent saopšti dodatne naloge
kontrolnoj organizaciji ili kada je potrebno da se u vezi sa kontrolom robe angažuje i
druga kontrolna organizacija. U tom smislu, utvrđena je generalna obaveza kontrolora da
o svim značajnim okolnostima u toku kontrole i čuvanja robe obaveštava naručioca
kontrole, a naročito o nužnim i korisnim troškovima koji su učinjeni za njegov račun.
U okviru obaveze obaveštavanja naručioca kontrole, nalazi se i obaveza
kontrolora da po završenom poslu kontrole robe i izdavanja odgovarajućeg sertifikata,
sačini i podnese komitentu obračun za obavljeni posao kontrole robe, sa specifikacijom
svih nužnih i korisnih troškova koji su učinjeni za njegov račun.
273
c) Naknada (provizija) za pružene usluge
d) Naknada troškova
274
strana (stečaj ili likvidacija kontrolora, odnosno naručioca kontrole) i raskidom ugovora.
Pored toga, kod dužih poslovnih odnosa, do prestanka ugovora o kontroli robe može doći
i protekom roka na koji je ugovor zaključen.
Pošto se ugovor o kontroli robe zasniva na poverenju s obzirom na posebna
svojstva ugovornog partnera, do prestanka ugovora može doći i jednostranom izjavom
volje ugovorne strane koja je izgubila to poverenje. U tom smislu, u našem pravnom
sistemu, predviđena je mogućnost da naručilac kontrole može izjaviti da raskida ugovor o
kontroli tokom celog perioda kontrole, sve dok naručena kontrola nije izvršena (do
izdavanja sertifikata). Međutim, u slučaju raskida ugovora naručilac kontrole je dužan da
kontroloru isplati srazmeran deo naknade i nadoknadi nužne i korisne troškove, kao i da
mu nadoknadi štetu koju mu je prouzrokovao jednostranim raskidom ugovora. S druge
strane, naručilac kontrole nije u obavezi da u izjavi o raskidu ugovora o kontroli robe
navede razloge i motive zbog kojih je dao takvu izjavu.
2. Ugovor o uskladištenju
1
Član 730. Zakona o obligacionim odnosima («Sl.list SFRJ» broj 29/78)
275
U pogledu forme zaključenja ugovor o uskladištenju spada u neformalne
(konsesualne) ugovore za čiji je nastanak dovoljna prosta saglasnost volja ugovornih
strana. U praksi međunarodnog poslovanja, prilikom zaključivanja ovog ugovora, ustalila
se praksa da se to čini na principima ugovora o pristupu (adhezionih ugovora), odnosno
formularnih ugovora, kojom prilikom ostavodavac, po pravilu, prihvata opšte uslove
skladištara sadržane u dokumentu koje on prihvata bez ikakvog uticaja na njegovu
sadržinu. Međutim, iz činjenice postojanja dokumenta u pisanoj formi ne treba izvoditi
zaključak o formalnosti samog ugovora. Pisana forma (formular) u ovom slučaju ima
samo dokazno dejstvo i uobičajeno se preduzima radi obezbeđenja veće pravne sigurnosti
ugovornih partnera u uslovima međunarodnog poslovanja. S druge strane, pojedini
autori1 smatraju da je ugovor zaključen tek kada se skladištaru preda roba, koja
predstavlja predmet uskladištenja, te da stoga ovaj ugovor spada u realne ugovore. Iako
se uslovno može govoriti o tačnosti činjenice predaje robe, koja prati zaključenje ugovora
o uskladištenju, iz toga ne treba izvlačiti zaključak o formalnosti ovog ugovora. On se
zaključuje, kako je istaknuto, saglasnošću volja ugovornih strana o njegovim bitnim
elementima, s tim što predaja robe na čuvanje (kao njegov bitan element) predstavlja fazu
izvršenja samog ugovora. Najzad, iz činjenice da je skladištar dužan da izda skladišnicu
(kao pisanu ispravu o primljenoj robi na čuvanje) samo na zahtev ostavodavca, proizilazi
na nesumljiv način zaključak da je ugovor o uskladištenju po formi zaključenja
neformalan ugovor.2
Kao posebno postavlja se pitanje da li ćutanje skladištara na učinjenu ponudu (dat
nalog za skladištenje) vodi zaključenju ugovora. Smatramo da, za razliku od nekih drugih
pravnih poslova međunarodnog poslovanja, u ovom slučaju to nije pravilo. Iz objektivne
ograničenosti poslovnog prostora i sve veće specijalizacije samih skladištara, za
zaključenje ugovora o uskladištenju potrebna je aktivna radnja skladištara (prihvat
ponude). Skladištar se nalazi u pravnoj situaciji «poziva za činjenje ponude», a ne u
položaju «stanja opšte – otvorene ponude».
Bitni elementi ugovora o uskladištenju, po samoj prirodi posla, su predmet
ugovora i naknada za izvršene usluge. Predmet ugovora o uskladištenju predstavlja
prijem robe na skladištenje i preduzimanje mera radi njenog očuvanja u određenom
stanju. Zavisno od vrste robe kao i namera ostavodavca za dalje postupanje sa tom robom
postoje različite vrste skladišta. No, ono što je bitno je da predmet ugovora o
uskladištenju ne može biti poveravanje na čuvanje posebnih predmeta (dragoceni metali,
novac, hartije od vrednosti, umetnički predmeti i sl) čije je čuvanje regulisano posebnim
propisima. Naknada (provizija) skladištara je takođe bitan element ugovora, po samom
zakonu. Naime, skladištar će imati pravo na naknadu uvek, čak i u slučaju da ona uopšte
nije ugovorena, pošto to pravo izlazi iz same prirode ugovora o uskladištenju.
Iako se sa prvim pojavnim oblicima skladištenja robe srećemo još u Starom veku,
a naročito tokom srednjeg veka (u tzv. slobodnim gradovima u funkciji čuvanja robe onih
trgovaca koji nisu imali domicil u tom trgovačkom gradu) ipak se može istaći da je svoju
punu poslovnu afirmaciju ugovor o uskladištenju postigao tokom 19. veka i to najpre u
pomorskim lukama Engleske, koja je bila vodeća pomorska sila u tom periodu. Potrebno
je bilo, s jedne strane, obezbediti dopremljenu robu sa brodova od krađe i uništenja, a s
1
Z. Antonijević, Privredno pravo, Beograd, 1988. godina, str. 318
2
M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina, str, 558
276
druge strane, rasteretiti same brodove radi njihovog što bržeg stavljanja u osnovnu
funkciju prevoza robe sa udaljenih destinacija.
Sa razvojem ostalih vidova transporta robe (u prvom redu železničkog prevoza),
skladišta se osnivaju ne samo na teritoriji pomorskih luka, nego i u svim većim
saobraćajnim a postupno i potrošačkim centrima.
U uslovima savremenog međunarodnog prometa robe, ugovor o uskladištenju ima
poseban značaj. Taj značaj se može sagledati u nekoliko osnovnih aspekata. Najpre,
obezbeđuje se stručno i kontinuelno staranje o robi, uz uvažavanje svih specifičnosti koje
ta roba poseduje. Na taj način, pored očuvanja vrednosti robe, omogućava se njeno
korišćenje u dužem vremenskom periodu. Drugi aspekt se sastoji u uštedi koju ostvaruje
ostavodavac, pošto nije u obavezi da za svaku isporučenu robu osniva sopstveno
posedovana skaldišta. Čak i u slučaju postojanja takvih skladišta, posebno je pitanje
mogućnosti njihovog permanentnog korišćenja sa punim kapacitetima koji u tim
skladištima postoje. Samim tim ekonomski ratio upućuje na rešenje po kome je
poveravanje robe na čuvanje skladištaru rentabilnije od sopstvenog čuvanja iste robe.
Dalje, putem pravnog posla skladištenja robe, obezbeđuje se bolja snabdevenost i
vremenska usklađenost plasmana određenih roba na regionalnim i nacionalnim tržištima
na kojima se one ne proizvode. Na taj način, posredstvom skladištara, vrši se sui generis
povezivanje centara proizvodnje robe sa potrošačkim centrima, gde se ta roba plasira. Po
tom osnovu predupređuju se moguće nestašice robe, te se dopunski doprinosi stabilnosti
kako nacionalonih i regionalnih, tako i globalnog tržišta. Najzad, ugovor o uskladištenju
ima i jedan sasvim poseban značaj, koji se sastoji u tome što se za uskladištenu robu
izdaje skladišnica, kao posebna hartija od vrednosti. Naime, za vremenski period dok se
roba nalazi u skladištima prirodno je da se ta roba, u tom periodu, ne može pojaviti na
tržištu. Posledica toga bila bi poslovna imobilizacija uloženih sredstava u proizvodnju te
robe. Ovaj problem je praveziđen ustanovljavanjem i izdavanjem skladišnice kao
posebne hartije od vrednosti. Pomoću skladišnice roba može da se kupuje i prodaje na
tržištu, zalaže kao sredstvo obezbeđenja kredita ili na drugi način privredno iskorišćava.
Skladišnica, kao hartija od vrednosti, predstavlja robu koja je u njoj označena, te je
podobna za simbolični prenos prava svojine na toj robi. Time se izbegavaju troškovi
transportovanja robe, kao i svi prateći rizici predaje robe od strane prodavca i
preuzimanja robe od strane kupca.
277
2.2.1. Javna skladišta
1
S. Vukićević – M. Velimirović, Poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 441
278
2.2.3. Carinska smestišta
279
2.2.5. Veleprodajni i distributivni centri
280
uvećanu za njene priraštaje. Iz ovako postavljenih obaveza skladištara, koje proizilaze iz
same prirode ovog pravnog posla, mogu se utvrditi njegova sledeća prava i obaveze.
1
Z. Antonijević, Privredno pravo, Beograd, 1986. godina, str. 318
M. Draškić, Međunarodno ugovorno privredno pravo, Beograd, 1990. godina, str. 305
M. i S. Stanković, Međunarodno poslovno pravo, Beograd, 2002. godina, str. 445
281
Skladištar je dužan da pod istim uslovima, bez ikakve razlike i diskriminacije,
primi robu na čuvanje ukoliko raspolaže smeštajnim kapacitetom, pod uslovom da se radi
o robi koja se može skladištiti u tom skladištu. Obaveza prijema robe na čuvanje zasniva
se na stanovištu da javna skladišta obavljaju jednu vrstu javne službe, koja proizilazi iz
prirode njihove registrovane delatnosti, pa su samim tim u obavezi da zaključe ugovor sa
svakim ostavodavcem koji im se obrati, ako su ispunjeni uslovi za skladištenje te robe.
Prilikom prijema robe na čuvanje skladištar je dužan da utvrdi njeno stanje, pošto
načelno skladištar ima obavezu da po proteku perioda čuvanja robe, tu robu preda
ostavodavcu ili drugom ovlašćenom licu u onakvom stanju u kakvom je primio na
čuvanje. Tom prilikom, osnovno pravilo je da skladištar utvrđuje samo spoljašnje stanje
robe koju prima na skladištenje.
d) Čuvanje robe
282
iste vrste i istih svojstava». Od pravila nemešanja zamenljivih stvari postoje samo dva
izuzetka. Prvi proizilazi iz prirode autonomije volje i zasniva se na ugovorno iskazanoj
saglasnoti ostavodavca sa takvim postupanjem sa njegovim stvarima. Drugi izuzetak se
zasniva na prirodi samog skladišta, odnosno stvari i izražava se u činjenici da je
očigledno da se radi o stvarima koje se mogu mešati bez opasnosti od nastanka štete za
ostavodavca. Ukoliko su u pitanju ovako pomešane stvari, skladištar može na zahtev
ovlašćenog lica a bez učešća ostalih ovlašćenih lica, vlasnika zamenljivih stvari, iz same
zamenljive stvari zameniti deo koji pripada ostavodavcu.
Pored opšte obaveze vođenja poslovnih knjiga, skladištar ima i posebnu obavezu
vođenja skladišne knjige (tzv. registar skladišta), u koju se unose detaljni podaci o
ostavodavcu, robi koja je primljena na čuvanje, kao i eventualne primedbe na stanje robe
prilikom prijema, bitni elementi samog ugovora, roku uskladištenja i podatke o načinu i
postupku izdavanja robe. Ovi podaci se upisuju u skladišnu knjigu prema hronološkom
redu njihovog dešavanja.
Pored skladišne knjige, skladištar je dužan da vodi i matičnu knjigu skladišnica, u
kojoj se nalaze podaci o izdatim skladišnicama, kao i kopije izdatih skladišnica. Ova
obaveza se odnosi samo na skladišta koja su u obavezi izdavanja skladišnica.
f) Izdavanje skladišnice
283
Priznanica i založnica, kao sastavni i konstitutivni delovi skladišnice, mogu se
prenositi zajedno ali i odvojeno.
Prenos priznanice bez založnice daje njenom sticaocu pravo na zahtev da mu se
preda roba označena u skladišnici, samo ako uplati imaocu založnice ili deponuje kod
skladištara u korist imaoca založnice iznos koji treba da mu bude isplaćen na dan
dospelosti potraživanja.
Prenos založnice bez priznanice daje sticaocu samo pravo zaloge na robi.
Založnica koja ne sadrži iznos potraživanja založnog poverioca obavezuje celokupnu
vrednost stvari, na koju se odnosi, u korist založnog poverioca.
g) Osiguranje robe
Skladištar nema opštu (ex lege) obavezu da osigura robu koju je primio na
skladištenje. On je obavezan da osigura robu, koju je primio na čuvanje, samo u slučaju
kada je to izričito ugovoreno.
Ako ugovorom o uskladištenju, kojim je utvrđena obaveza skladištara da osigura
robu koju je primio na čuvanje, nije određeno koje rizike treba da obuhvati osiguranje,
skladištar je dužan da osigura robu od uobičajenih rizika. Treba napomenuti da
«uobičajeni rizici» koji se osiguravaju nisu isti u svim slučajevima, već zavise od
lokalnih poslovnih običaja i vrste robe koja je primljena na čuvanje.
284
zakonom je ograničena visina naknade štete, na način da ona ne može preći iznos stvarne
(realne) vrednosti robe. Izuzetak od ovog pravila predstavlja oštećenje robe koje je
prouzrokovano namerno ili krajnjom nepažnjom skladištara, u kom slučaju on odgovara
za celokupnu štetu, u punom njenom iznosu.
a) Saradnja sa skladištarem
285
skladištara, odnosno u skladu sa poslovnim običajima koji postoje u mestu u kome je
skladištenje obavljeno.
Isplata naknade (provizije), po pravilu, vrši se prilikom preuzimanja robe sa
skladišta. Međutim, ugovorom o uskladištenju mogu se predvideti i drugi načini plaćanja
naknade (provizije) za čuvanje robe. Ukoliko je roba izdata sa skladišta pre isteka
ugovorenog roka njenog čuvanja, skladištar ima pravo na naknadu (proviziju) srazmerno
dužini vremena u kome je čuvao robu, u odnosu na ugovoreni rok njenog čuvanja.
c) Naknada troškova
286
Pitanja: 1. U čemu je sadržana i kakav je poslovni značaj ugovora o kontroli robe
u međunarodnom poslovanju?
2. Navesti vrste kontrole!
3. Koje su osnovne obaveze kontrolora?
4. Koje su osnovne obaveze komitenta kod uvora o kontroli robe u
međunarodnom poslovanju?
5. U čemu je sadržina i kakav je poslovni značaj ugovora o uskladištenju
u međunarodnom poslovanju?
6. Navesti vrste skladišta!
7. Koja su osnovna prava i obaveze ugovornih strana kod ugovora o
uskladištenju u međunarodnom poslovanju?
8. Odrediti prirodu i sadržinu skladišnice.
287
OSIGURANJE U MEDJUNARODNOM POSLOVANJU
288
medjunarodnom osiguranju zaključen kada se ugovarači saglase o elementima
medjunarodnog ugovora o osiguranju i potpišu polisu osiguranja.
U polisi koju izdaje osiguravač, osigurač, moraju biti navedeni: ugovorne strane,
osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja
i period pokrića, svota osiguranja (suma osiguranja) ili da je osiguranje neograničeno,
premija ili doprinos, sa datumom izdavanja polise i potpisima ugovornih strana. Polisa
osiguranja može biti privreeno zamenjena listom pokrića, u koju se unose biti sastojci iz
ugovora o osiguranju.
Prilikom zaključenja ugovora o osiguranju, osiguravač je obavezan upozoriti
ugovarača osiguranja da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni deo ugovora i
predati mu njihov tekst kada takvi uslovi nisu odštampani na samoj polisi (najčešće, na
poledjini polise). Ako dodje do neslaganja nekih odredbi opštih ili posebnih uslova sa
odredbama iz polise, u tom slučaju primeniće se odredbe iz polise, a u slučaju neslaganja
neke štampane odredbe polise i neke njene rukopisne odredbe, primeniće se rukopisna
oderedba. Prema sporazumu ugovarača, polisa može glasiti na odredjeno lice, po naredbi
ili na donosioca.
Uslovima osiguranja mogu biti predvidjeni slučajevi kada ugovorni odnos iz
osiguranja nastaje samom činjenicom plaćanja premije.
289
Pod predmetom osiguranja, podrazumeva se sam rizik koji preti nekoj imovini ili
licu i koje je pokriven ugovorom o medjunarodnom osiguranju. Znači, predmet
osiguranja je lice ili stvar koje se osigurava zbog odredjenih rizika.
Osigurani slučaj, predstavlja budući neizvestan dogadjaj koji je nezavisan od
volje ugovornih strana i koji je predvidjen ugovorom o medjunarodnom osiguranju, koji
treba da nastupi da bi osiguravač imao obavezu da plati osiguranu sumu, sumu
osiguranja, odnosno da naknadi štetu.
Osigurana suma ili suma osiguranja, predstavlja najveći mogući novčani iznos
naknade koji treba da bude isplaćen ugovaraču osiguranja (osiguraniku) ili korisniku
osiguranja kad nastupi osigurani slučaj. Kada se radi o imovinskom osiguranju, osigurana
suma ne može da predje vrednost osigurane imovine. Ako je u pitanju lično osiguranje,
suma osiguranja je ugovorom predvidjena odredjena novčana suma koju mora da isplati
osiguravač kad nastupi osigurani slučaj. Jedna vrsta ograničenja kad je u pitanju suma
osiguranja je i franšiza, pod kojom se podrazumeva posebna odredba u medjunarodnom
ugovoru o osiguranju ili u pravilima o osiguranju, na osnovu koje se utvrdjuje da će se pri
nastaloj šteti, u odredjenom procentu ili u odredjenom iznosu odbiti od osigurane sume,
tj. da se deo franšize odbija od naknade.
Premija osiguranja je novčani iznos koju ugovarač osiguranja (osiguranik) plaća
osiguravaču unapred, prilikom zaključenja ugovora ili u ratama, sukcesivno u odredjenim
vremenskim razmacima.
Premija osiguranja koja se isplaćuje odjednom naziva se «miza». Kao vrste
premije, kod osiguranja života lica, pojavljuju se i «riziko premija» i «štedna premija».
«Riziko premija» postoji kod osiguranja čiji je rok trajanja kraći od jedne godine i
izračunava se matematičkim metodama, dok se «štedna premija» pojavljuje kod
osiguranja koje traje duže od jedne godine.
290
3.1. Osiguranje imovine, lica i osiguranje od odgovornosti
291
oblik osiguranja uvode samostalno osiguravajuća društva koji mogu da vrše jedno ili više
vrsta osiguranja, zavisno od toga šta je predvidjeno aktom o osnivanju društva. U praksi,
postoje sledeća dobrovoljna osiguranja: osiguranje imovine, osiguranje lica i osiguranje
od odgovornosti.
b) Obavezno osiguranje – Ovo osiguranje predstavlja oblik osiguranja po kojem
su osiguranici obavezni da zaključe ugovor o osiguranju, na koju ih obavezu nateruje sam
zakon. Kao vidovi obaveznog osiguranja pojavljuju se: osiguranje putnika u
medjunarodnom javnom prevozu – od posledica nesrećnog slučaja, korisnici, odnosno
sopstvenici motornih vozila i priključnih vozila od odgovornosti za štete pričinjene
trećim licima i korisnici odnosno sopstvenici vazduhoplova, šinskih vozila i lokomotiva
od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima u medjunarodnom saobraćaju, kao i
depoziti gradjana kod banaka i drugih finansijskih organizacija.
4. Obaveze osiguravača
Osiguravajuća društva imaju više obaveza kao što su: objavljivanje opštih uslova
osiguranja, izdeavanja polise osiguranja, isplatu naknade iz osiguranja i naknadu
troškova.
292
5. Obaveze ugovarača osiguranja
6. Medjunarodno reosiguranje
293
medjusobno povezuju sklapajući ugovore o osiguranju sopstvenih rizika. Tako se jedan
osiguravač obavezuje drugom dea će snositi deo osigurane sume koju prvi osiguravač
treba da plati osiguraniku. Takvo medjusobno osiguranje osiguravača zove se
reosiguranje, a kada se radi o medjunarodnom onda se radi o medjunarodnom
reosiguranju, a ugovor koji se izmedju njih zaključuje ugovorom o medjunarodnom
reosiguranju. Može se dogoditi eda se ovi ugovori ne ograniče sajmo na dva osigurača,
nego na više njih – na čitavu mrežu osiguravača, tako da medjunarodni reosigurač koji je
sklopio ugovor sa osiguravačem, za svoj deo rizika, zaključi dalje ugovor sa drugim
medjunarodnim reosiguračem, a ovaj dalje sa trećim medjunarodnim reosiguračem itd.
Ovakav način medjunarodnog reosiguranja, naziva se retrocesija.
Medjunarodno reosiguranje, kao pravni institut, treba razlikovati od višestrukog
osiguranja i suosiguranja. Kod medjunarodnog višestrukog osiguranja i suosiguranja,
osiguranik stupa u direktan odnos sa osiguračemm, dok kod medjunarodnog reosiguranja
nema ovakvog odnosa izmedju osiguranika i osigurača (osiguravača). Kako je ugovor o
medjunarodnom reosiguranju interna stvar osiguravača, iz toga proizilalzi da osiguranik
nije ni u kakvoj vezi sa tim ugovorom. Ovo i sa razloga, što se osiguranik kad nastupi
osigurani slučaj za štete obraća direktno osiguravaču. Tako na primer, kad se dogodi da je
osiguravač insolventan (pa ne može da namiri nastalu štetu osiguraniku iz ugovora o
osiguranju), osiguranim se ne može obratiti medjunarodnom reosiguraču, kao ni obratno
– reosiguračeva insolventnost ne oslobadja osigurača da naknadi štetu osiguraniku iz
ugovora o osiguranju. To znači, da je osiguravač u obavezi da isplati sumu osiguranja u
slučaju nastanka štete bez obzira da li je ugovor o medjunarodnom reosiguranju zaključen
ili nije.
Osnovni oblici ugovora o medjunarodnom reosiguranju – Postoji tri vrste ugovora
o medjunarodnom reosiguranju i to: ugovor o kvotnom medjunarodnom reosiguranju,
ugovor o ekscedentnom medjunarodnom osiguranju i ugovor o medjunarodnom
reosiguranju viška štete.
294
Vrlo često se dogadja, da seizmedju osigurača i reosigurača uz ugovor dodaju,
tzv. maksimalne tablice gde se daju iznosi koje osigurač preuzima na sebe kod pojedinih
vrsta osiguranja. Ponekad nema ovih tablica, nego se to ugovorom utvrdjuje od slučaja do
slučaja, a premija se deli izmedju osigurača i reosigurača u odredjenoj srazmeri.
295
Literatura: 1. Prof. dr Djurović, R.: Medjunarodno privredno pravo, Beograd,
1986. godina;
2. Prof. dr Draškić, M.: Medjunarodno privredno ugovorno pravo,
Beograd, 1990. godina;
3. Prof. dr Stojiljković, V.: Medjunarodno privredno pravo,
Beograd, 2003. godina,
4. Prof. dr Kapor V. – Prof. dr Carić, S.: Ugovori robnog prometa,
Beograd, 1990. godina;
5. Prof. dr Antonijević, Z.: Privredno pravo, Beograd, 1990.
godina;
6. Prof. dr Vasiljević, M.: Poslovno pravo, Beograd, 2004. godina;
7. Zakon o obligacionim odnosima (priredio dr Kostić D.),
Beograd, 1990. godina;
8. Prof. dr Vukićević, S. – Prof. dr Velimirović, M.: Poslovno
pravo, Beograd, 2002. godina,
9. Prof. dr Stanković, M. - dr Staković, S.: Poslovno pravo,
Beograd, 2002. godina
296
XX Tematska oblast
Rešavanje medjunarodnih sporova se obavlja bilo pred sudom ili pred arbitražom.
Ugovaranjem suda (domaćeg ili stranog) za rešavanje spora koji može da nastane u vezi
sa neizvršenjem ili neurednim izvršenjem jedne spoljnotrgovinske transakcije –
poslednjih decenija se potiskuje u korist rešavanja takvih sporova pred medjunarodnim
arbitražama. Te arbitraže mogu biti institucionalne (arbitraža Medjunarodne trgovinske
komore u Parizu ili Spoljnotrgovinska arbitraža pri Privrednoj komori Jugoslavije) ili se
mogu formirati za odredjeni slučaj (ad hoc arbitraže).
U pogledu odredjivanja pojma medjunarodne trgovinske arbitraže ne postoje
jedinstvena mišljenja. Razlog je što jedni smatraju da je reč o medjunarodnoj arbitraži u
slučaju kada se rešava spor koji ima za predmet poslovnu transakciju vezanu za
inostranstvo, drugi opet da se taj karakter odredjuje prema sedištu arbitraže, nacionalnosti
arbitara i postupku koji se primenjuje pred arbitražom. U pravom smislu i ne postoji
medjunarodna trgovinska arbitraža, jer sporove koji nastaju u medjunarodnom
trgovinskom prometu najčešće rešavaju nacionalne arbitraže.
Dilemu u pogledu odredjivanja pojma medjunarodne trgovinske arbitraže
unekoliko je rešila Evropska konvencija o medjunarodnoj trgovinskoj arbitraži u kojoj se
navodi da se ta Konvencija primenjuje «na sporazume o arbitraži zaključene u cilju
rešavanja sporova koji su nastali ili će nastati iz medjunarodne trgovine izmedju fizičkih i
pravnih lica koja imaju, u vremenu zaključenja sporazuma, uobičajeno mesto boravka ili
svoje sedište u različitim državama ugovornicama».
Prof. Goldštajn ističe da su propisi o arbitraži – koji postoje u gotovo svim
državama – krojeni za unutrašnje odnose. Istina, medjunarodna trgovinska arbitraža,
navodi pomenuti autor, «ima dosta zajedničkog sa trgovačkom arbitražom uopšte», ali se
od nje dosta razlikuje pre svega zbog toga što je reč o strankama iz različitih zemalja, što
se kofrontiraju stavovi iz različitih zemalja kao i oni koji su poznati u odredjenoj oblasti
medjunarodnog života i što se, najzad, vodi računa o običajima «koji vladaju na
pojedinim pravnim područjima».
297
U odnosu na rešavanje sporova pred redovnim gradjanskim (privrednim,
trgovačkim) sudovima arbitraža ima niz prednosti pa otuda nije neobično što su taj način
prihvatili poslovni ljudi, i po pravilu, unose arbitražne klauzule u svoje ugovore sa
spoljnotrgovinskim partnerima. Prednost arbitraže u odnosu na rešavanje sporova pred
redovnim sudovima svode se na brzinu rešavanja, manji formalizam i manje troškove
sudjenja, jednostepenost i nejavnost sudjenja. Navodi se da se «od arbitara očekuje više
nego od suda». Razlog je što arbitar ne primenjuje samo pravo, već ispituje i okolnosti
koje su dovele do spora, da utvrdi da li je odredjeno ponašanje bilo nerazumno u svetlosti
onoga što se smatra uobičajenim u datim okolnostima. Arbitar, dakle «utvrdjuje ono što
se smatra priznatom akcijom i doprinosi repariranju nepravde».
Ova oblast je detaljno regulisana medjunarodnim konvencijama (naročito
priznanje i izvršenje inostranih arbitražnih odluka), a postoje i brojna pravila
medjunarodnih organizacija kao i pravilnici institucionalnih arbitraža kojima je uredjeno
pitanje postupka pred tim arbitražama. Efikasno rešavanje sporova od strane
medjunarodnih arbitraža (institucionalnih ili ad hoc) takodje je doporinelo popularisanju
ovog načina rešavanja sporova.
Pored arbitraže stranke mogu ovaj spor da reše i u postupku za mirenje
(koncilijacija) koja u nekim slučajevima može da prethodi arbitraži.
298
poznate. Sa stanovišta jugoslovenskih preduzeća koja učestvuju u medjunarodnom
privrednom prometu, svakako da su od posebnog značaja arbitraža Medjunarodne
trgovinske komore u Parizu, Centar za rešavanje investicionih sporova u Vašingtonu,
regionalni centar za trgovinske arbitraže u Kuala Lumpuru (Malezija) i, razume se,
Spoljnotrgovinska arbitraža pri Privrednoj komori Jugoslavije.
299
d) Regionalni centar za trgovinsku arbitražu u Kairu
300
2.2. Ad hoc arbitraže
301
materijalno pravo primeniti za rešavanje spora do koga može doći. To u velikoj meri
predstavlja pravnu sigurnost, što je jedan od važnih faktora uspešnog poslovanja.
Ovo medjutim, ne znači da će svaka medjunarodna arbitraža priznati tako
odredjeno pravo. Odstupanja se sastoje u tome što postoji:
- specifično suženje autonomije volje kao načina odredjivanja materijalnog prava
pred spoljnotrgovnskom arbitražom;
- vezivanje spoljnotrgovinske arbitraže za odredjeni pravni poredak;
- različitost postupka kod dokazivanja i saznanja izabranog stranog prava u raznim
državama.
302
Arbitri koji su odredjeni da rešavaju spor pred arbitražom (institucionalnom ili ad
hoc) mogu da sude po načelu pravičnosti (ex aequo et bono, amiable compositeur). To
znači da oni ne moraju da se pridržavaju bilo kakvih konvencija, pravilnika ili propisa,
već mogu da sude na osnovu ugovora, medjunarodnih trgovinskih običaja ili opštih
načela prava. Pravilo je da arbitri mogu da sude pridržavajući se načela pravičnosti samo
i isključivo ako su ih na to ovlastile ugovorne strane. S tim u vezi Pravilnik
jugoslovenske Spoljnotrgovinske arbitraže predvidja da «arbitri mogu doneti odluku
držeći se isključivo načela pravičnosti samo ako su im stranke dale takvo ovlašćenje».
Isto pravilo sadrže i Arbitražna pravila UNCITRAL-a i navode da «Arbitražni sud
odlučuje kao amiable compositeur ili ex aequo et bono samo ako su ga stranke na to
izričito ovlastile i ako pravo merodavno za arbitražni postupak dozvoljava takvu
arbitražu».
Bez obzira što bi se moglo zaključiti da pravila načela pravičnosti daju
neograničenu diskreciju arbitrima u pogledu donošenja odluke, jasno je da oni moraju da
vode računa o imperativnim normama sedišta arbitraže i ordre publicu-u, a moraju da
vode računa i o prisima koji su na snazi u zemlji u kojoj će se tražiti priznanje i izvršenje
arbitražne odluke. Ističe se da sudjenje po načelu pravičnosti ima mnogo prednosti u
odnosu na primenu propisa jednog odredjenog nacionalnog sistema, jer će arbitri – pošto
su najčešće i sami poslovni ljudi – da primenjuju pravila i običaje svoje struke koji su im
dobro poznati.
303
primer) arbitražna odluka ne mora da se obrazlaže, odnosno arbitri će to učiniti samo ako
to stranke izričito zahtevaju. Ovo se obrazlaže time što poslovne ljude više interesuje
odluka, a manje razlozi za njeno donošenje. U drugim pravnim sistemimam, medjutim,
smatra se da je u interesu i stranaka i arbitraže da arbitražna odluka mora biti
obrazložena. Obrazloženje odluke u nekim sistemima može biti uslov za izvršenje
arbitražne odluke, pošto se odluka bez obrazloženja smatra kao suprotna javnom poretku
(ordre public) i ne može da se izvrši.
Da bi se premostile ove razlike i došolo do pravila koje bi bilo opšte prihvaćeno i
doprinelo pravnoj sigurnosti u ovoj oblasti, zauzet je stav (izražen u nekim
medjunarodnim konvencijama) da «arbitražnu odluku treba obrazložiti», izuzev ako su se
stranke izričito sporazumele da obrazloženje nije potrebno. Ovo se može zaključiti iz
formulacije koju sadrži Pravilnik jugoslovenske Spoljnotrgovinske arbitraže po kojoj
«odluka ne mora biti činjenično i pravno obrazložena ako su stranke izjavile da to ne
traže».
Za razliku od obrazloženja u vezi sa kojim, kao što je istaknuto, postoje različita
mišljenja, kada je reč o objavljivanju arbitražne odluke stav svih pravnih sistema je da se
odluka arbitraže ne objavljuje. Odnosno, odluka arbitraže se može objaviti «samo uz
pristanak stranaka». Poslovni ljudi, po pravilu, ne žele da se zna da su se sporili (bez
obzira da li su spor dobili ili izgubili), jer to može da smeta njihovoj poslovnoj reputaciji.
U slučajevima, čak i kada se dozvoli objavljivanje odluka, praksa je da se izostave imena
stranaka kao i drugi podaci koji bi mogli da otkriju njihov identitet.
304
- da je poštovan princip prava odbrane (licu koje je tuženo mora se omogućiti da se
brani, što se ceni kroz urednost obaveštavanja o postupku);
- da arbitražna odluka nije protivna javnom poretku države u kojoj se priznaje i
izvršenje odluke traži;
- reciprocitet se često traži kao uslov za priznanje stranih arbitražnih odluka.
U istom članu Njujorške konvencije navode se dva razloga zbog kojih priznanje i
izvršenje odluke može biti odbijeno. To su: da prema zakonu zemlje u kojoj se traži
priznanje i izvršenje «predmet spora nije podoban za regulisanje arbitražnim putem» ili
da bi priznanje ili izvršenje odluke «bilo protivno javnom poretku te zemlje».
305
4. Šta znači rešavanje sporova po principu pravičnosti?
5. Dejstvo odluke o arbitraži.
6. Šta znači priznanje arbitražne odluke?
7. Koja medjunarodna konvencija je od značaja za priznanje i
izvršenje inostrane arbitražne odluke?
8. Kada će biti odbijeno da se jedna inostrana arbitražna odluka
prizna i izvrši?
306