You are on page 1of 8

Filozofski fakultet

Odsjek: Povijest umjetnosti


Godina studija: 2010/2011
Semestar: III.

SPLITSKI KAŠTEL
Seminarski rad
Venecijanski kašteli po dalmatinskim gradovima u prvoj polovici 15. st bili su oličenje
njene vlasti. Za razliku od ostalih utvrda koje su građene u to vrijeme nisu imali jedinu svrhu
da obrane grad od vanjskog neprijatelja, u ovom slučaju Turaka, već su bili i sigurni oslanac
mletačkog činovništva i vojske od mogućeg neposluha i pobune samih građana. Stoga su ti
kašteli bili neke vrste tvrđave u tvrđavama. Obično su bili podizani na istaknutom mjestu uz
gradske zidine s vanjske strane, prodirući jednim dijelom i u sam grad.

GRADNJA MLETAČKOG KAŠTELA U SPLITU:

Nakon što je kralj Ladislav Napuljski prodao Veneciji prava na Dalmaciju za 100 000 dukata,
splitsko Veliko vijeće, uvidjevši da bi otpor bio uzaludan, odlučilo je da grad preda
generalnom kapetanu jadrana Petru Lauredanu. Splićanima je time zajamčena većina
privilegija, osim biranja kneza i upravnih činovnika. Nakon toga raspravljalo se o podizanju
kaštela u Splitu. U samom potpisivanju predaje, u prvoj točki stoji uvjet: „da mletačka vlast
ne podigne nikada nikakav kaštel ni drugu utvrdu u Splitu ili i blizini Splita.“ Međutim,
nekoliko mjeseci nakon sklapanja ugovora, 30. prosinca iste 1420. godine splitski poslanici
šalju molbu da venecijanska vlast sagradi kaštel (castrum) ili utvrdu (fortilicium) u Splitu,
zbog sigurnosti i dobra grada. Što je uzrokovalo takvu brzu promjenu želje Splićana, nije
poznato, ali zna se da u odgovoru na molbu, dužd dozvoljava da se u gradu sagradi utvrda.
Kaštel je ujedno trebao služiti i kao stan vojne posade, povećane zbog opasnosti koja prijeti s
jedna strane od Turaka, s druge od hrvatskog bana Ivana Nelepić i s treće od neprijateljski
raspoloženih Poljičana1.
12. srpnja 1424. dužd odobrava splitskom knezu gradnju jednog kaštela na mjestu zvanom
Sandere na kojeme se dotada nalazio samostan sv. Klare koji je potom premješten u današnju
Severovu ulicu.
Mletački kaštel je dovršen negdje oko 1435. najkasnije 1441. godine. Nije nam poznat
arhitekt koji je izgradio nacrte za splitski kaštel ali su na njegovoj gradnji sudjelovali
protumajstori i klesari iz grada i okolice što zaključujemo iz dokumenata o većem broju ljudi
zaposlenih u spomenutim zvanjima u to doba u Splitu.
1
Nakon što je Venecija zauzela Dalmaciju 1420, Poljičani su se odupirali Mlečanima do početka 1444.
godine, kada su osvojeni Omiš i Poljičko primorje.

2
DANAŠNJE STANJE MLETAČKOG KAŠTELA:

Od prostranog kaštela koji se sastojao od četiri osmerokutne i vjerojatno jedne četverokutne


kule, spojenog zida među njima unutar kojeg su bile stambene i skladišne zgrade i manjeg
obrambenog prostora sa sjeverne strane, danas su sačuvane samo velika i obližnja mala kula
sa zidom, koji ih spaja i to znatno oštećene. Glavna kula je bila građena kao najbolji i
eventualni posljednji zaklon u samom kaštelu. Po njoj su ostaci čitave utvrde pogrešno
nazivani „Hrvojeva kula“. Kula je pravilnog osmerokutnog oblika, građena od pravilno
tesanog vapnenca najvjerojatnije iz bračkih kamenoloma. Osim nekoliko grbova i jednog
reljefa mletačkog lava kula nije imala nikakvih građevinskih ukrasa. Prozori (ukupno šest
originalnih), većinom su manjeg pravokutnog otvora s jednostavnim gotičkim okvirom kosog
presijeka bez ukrasa. Uz to postoji i nekoliko manjih otvora za puške te četvera vrata: jedna,
kroz koja se ulazi u prizemlje s juga, druga koja vode sa drugog kata kule na zid koji ju
povezuje s drugom kulom, te dvoja vrata uz stražnji zid zgrade, vjerojatno naknadno otvorena
kao i prozor u prizemlju. Otvori za puške i topove šire se prema unutrašnjoj strani zida. Na
vrhu kule nalazi se četrdeset trostrukih konzola koje su podupirale najgornji kat kule od
kojega nije sačuvano ništa.
Sjeverno pročelje bilo je utrašeno reljefom sv. Marka s otvorenom knjigom. S obje strane toga
reljefa bila su uzidana dva grba sa štitovima. Oni su vjerojatno otučeni u doba mletačke
uprave po poznatoj anredbi Venecije da se uklone spomenici i natpisi upravitelja i istaknutih
ličnosti. Ostalo je otučeno nakon Prvog svjetskog rata. Ostala je kamena nadstrešnica koja je
štitila središnji reljef grba sv. Marka te jedan grb, samo djelomično oštećen uokviren gotičkim
okvirem i s napola otučenom nadstrešnicom. Na sjeverositočnoj strani vidi se otučeni natpis u
četiri reda, na kojemu se ništa ne razaznaje, a na istočnom grb sa štitom, kamenom
nadstrešnicom i još jednim otučenim reljefom.
Unutrašnjost kule sačuvala je prilično vjeran svoj originalni izgled zahvaljujući tome što nije
adaptirana za stambene prostorije. Zidovi kule su pri dnu debeli preko 2 metra, a prema vrhu
se sužuju pa promjer kule u prizemlju iznosi 4, a na vrhu 5 m. Danas postoje, uključivši
visoko prizemlje, četiri kata. Dva donja kata imaju nadsvedeni strop, treći je odjeljen od
četvrtog drvenim gredama poda na jednostavnim kamenim konzolama.
Druga kula, smještana jugoistočno od prve, znatno je manja i uža od nje, nešto tanjih zidova
te je u unutrašnjosti adaptirana za stambene i skladišne potrebe. Osmerokutna je i građena od

3
istog kamenog materijala kao i velika kula. Izvana je vidljiv tek mali pravokutni prozor pri
vrhu sjevernog zida.
Osim dvije navedene kule sačuvan je još samo zid koji ih spaja. Sačuvan je vjerojatno u
svojoj originalnoj visini i debljine cca. 2 m. Vrata su pravokutnog oblika visine oko 3 m s
masivnim nadvratnikom kojega podržavaju dvije ugaone konzole. Luneta nad njima je
zazidana osim jednog manjeg pravokutnog otvora.

REKONSTRUKCIJA IZVORNOG OBLIKA SPLITSOG KAŠTELA:

Na temelju današnjeg stanja teško bi bilo rekonstruirati mletački kaštel iz 15. st., ali se iz
nekih crteža, grafika i slika može dobiti barem približno točan njegov izvorni izgled.
Kaštel je imao tlocrt nepravilnog pentagona u čijim su kutovima bile dvije danas sačuvane
kule. Na zapadnom kutu bile su dvije također oktogonalne kule, jugoistočni kut nije imao
kulu, a na jugozapadnom se nalazila vjerojatno jedna četverokutna.
Razlog što se kaštel gradio s morske, a ne se kopnene strane, bio je taj što je on predstavljao
eventualnu obranu Mlečana od samih građana, ali i od Turaka koji su tada - prije bitke kod
Lepanta, prijetili više s mora nego s kopna.
Najstariji prikaz mletačkog kaštela nalazi se na modelu Splita u ruci sv. Duje na velikom
poliptihu Jerolima di Santacrocea iz 1549. koji se nalazi u crkvi franjevačkog samostana na
Poljudu. Kaštel zaprema veći dio tog prikaza, ali je perspektiva vrlo slabo riješena kao i prvi
plan u kojem je trebala biti obala s morem. Najvažniji je prikaz glavne kule na kojem se jasno
vidi čitav zadnji kat koji danas nedostaje zajedno s piramidalnim krovom. Ni na jednoj
kasnijoj slici nema krova, a i kat se postepeno ruši.
Od vanjskih zidova kaštela sačuvan je samo kraći zid, koji spaja dvije danas postojeće kule.
Na temelju njega i Santacroceove slike mogu se rekonstruirati i ostali zidovi utvrde. Bili su
debeli oko dva metra da bi se vojnici mogli po njima slobodno kretati branjeni tanjim
produženjem vanjske strane zida koja tvori zupčasto krunište.
Uz južni ugao kaštela bio je dozidan manji zid također sa zupčastim kruništem, koji je ulazio
u more, a služio je da zatvori splitsku obalu sa zapadne strane.
Ulazna vrata kaštela branio je sa sjeveroistoka zid koji je u polukrugu išao od jedne do druge
sačuvane kule i bio je tanji od ostalih zidova kaštela.

4
POSADA I OPREMA KAŠTELA – KAŠTELAN I KAMERLENGO:

Na čelu kaštela i njegove posade bio je kaštelan, koji je obično u isto vrijeme bio i
kamerlengo (financijski nadzornik plaća i svih dohodaka grada). Venecija je 1441. godine
potpisala uredbu o imenovanju kaštelana u kaštelima šibenika, Splita, Trogira i Kotora i
njihovim dužnostima, da bi ti kašteli bili što bolje branjeni. Dužnost kaštelana trajala je četiri
godine. Kaštelani su podređeni knezu toga grada i bez njegova odobrenja ne smiju se udaljiti
iz kaštela. Kaštelan je vojni zapovjednik samo posade koja je bila u kaštelu. On je kao
mletački plemić i ugledna ličnost bio ne samo i kamerlengo, već i zamjenik gradskog kneza.
Mlečani su se slabo brinuli za opskrbu svojih kaštela u dalmatinskim gradovima čak i kada je
turska opasnost već bila pred vratima.
Uloga splitskog kaštela postaje sve manja u borbama s Turcima, a posebno nakon opasivanja
čitavog grada novim pojasom bedema i bastiona.

PROPADANJE KAŠTELA U DOBA MLETAČKE UPRAVE:

Mletački kaštel u Splitu je nakon učvršćenja mletačke vlasti u gradu i nakon prestanka turske
opasnosti s morske strane poslije bitke kod Lepanta izgubio važnost koju je imao u doba
gradnje. Novoj tehnici ratovanja topovima služili su mnogo bolje bastioni nego kaštel
srednjovjekovnog tipa. Sve do gradnje baroknih utvrda (sredinom XVII. stoljeća), davalo se
malo novca za splitske utvrde, a za održavanje kaštela gotovo ništa, iako su Turci bili već u
neposrednoj blizini.
Prvo poznato svjedočanstvo iz 15. stoljeća govori o propadanju kaštela. U njemu kapetan Ivan
Maura piše duždu da kaštel nije sposoban za obranu zemlje. Ni u kritičnim godinama
ciparskog rata (1537.- 1540.), kad je i Klis pao u turske ruke, nije poznato da se išta učinilo za
popravak splitskog kaštela. Kaštel se nije popravljao ni u razdoblju primirja. Slika iz 1549.
godine pokazuje stanje kaštela kada glavna kula još uvijek ima najgornji prošireni kat i krov,
koji će u razdoblju od idućih sto godina propasti. Do tada je u čitavom kaštelu jedino glavna
kula bila dobro očuvana i upotrebljiva.
Dalji opisi splitskog kaštela ne postoje, ali ima dosta crteža i grafika Splita, na kojima se
može postupno pratiti njegovo propadanje. Crteži inženjera Josipa Santinija su najvažniji
dokument za rekonstrukciju kaštela. Iz plana grada vidi se da je kaštel 1666. godine u tlocrtu

5
bio gotovo u potpunosti sačuvan, osim što je nestala južna ugaona kula za koju se
pretpostavljalo da se tu nalazila. Glavna kula nije imala krov i zid njenog najgornjeg kata nad
konzolama koji je porušen za preko polovinu svoje visine. Više nisu vidljive ni dvije manje
oktogonalne kule na zapadnom uglu kaštela, iako u tlocrtu postoje.
Na djelu Roberta Adama, osim zidova kaštela, vidljive su dvije glavne kule, vrata među njima
i jedna od dvije kule na zapadnom uglu kaštela, a ostaci druge bili su sakriveno okolnim
građevinama. Jasno se vidi manji bastion koji je svojim nasipom zatvarao zapadnu stranu
obale. Lijevi zid je novi gradski zid s juga. Na glavnoj kuli vjerojatno više nema zida
nekadašnjeg kata nad konzolama, a gornji je dio druge porušen, otprilike kao i danas. Ostale
dvije oktogonalne kule na Adamovom crtežu ne vide se jer su njihovi ostaci već bili niži od
samih gradskih zidina.
Curirov crtež iz 1789. godine pokazuje da je zid kaštela sačuvan u originalnoj visini, s
nazubljenim kruništem. Taj crtež je posebno važan radi točnog prikaza gradskih vrata. Vrata
su imala renesansni oblik poput sličnih vrata na istočnom zidu Dioklecijanove palače. nad
njima je ploča na kojoj je bio mletački lav već skinut ili još neisklesan. Uz vrata se nalazila
malena stražarnica.
Cassasov plan grada iz 1802. godine prikazuje zid koji je zatvarao luku sa zapada. Oslanjao se
jednim svojim krajem na kaštel, a na drugom, sa strane mora, imao je odebljanje u obliku
manje utvrde. Ona i zid imali su na vrhu barokne ukrasne dogradnje. Na slici se vidi i zid koji
je spajao kaštel sa Dioklecijanovom palačom.

RUŠENJE KAŠTELA U DOBA FRANCUSKE UPRAVE:

Godine 1806. stigao je u Dalmaciju i u Split vojni upravitelj Dalmacije maršal Marmont.
Njegove najznačajnije akcije na tom polju u Splitu su rušenje mletačkog kaštela i baroknih
utvrda i bastiona uz more i proširenje obale do Matejuške, uređenje novog parka na mjestu
srušenih zapadnih utvrda i izgrađenje nekih važnijih kanala u gradu. Marmont se vjerojatno
bojao Rusa ili Engleza, koji su imali jaču flotu, da se ne utvrde u Splitu, i to je bio razlog
rušenja starih fortifikacija koje on zbog zastarjelog sistema nije mogao upotrijebiti. Stari
kaštel je uklonjen osim dviju kula i zida među njima.. Materijal porušenog kaštela
upotrijebljen je za nasipanje nove obale.

6
OSTACI MLETAČKOG KAŠTELA; PROBLEM IZOLACIJE:

Kroz gotovo čitavo stoljeće austrijske uprave preostali sjeverni dio mletačkog kaštela nije
mnogo promijenio svoj izgled. Ostali su: glavna i manja istočna kula i njihov spojni zid s
vratima, temelji i dio jedne od zapadnih kula, kao i zid između nje i glavne i manji zid, koji je
u luku zatvarao prostor pred ulazom u kaštel sa strane grada.
Glavna kula je u posljednjem stoljeću venecijanske uprave bila upotrijebljena kao gradski
zatvor. Kasnije je (sve do pada Austro- Ugarske monarhije) služila kao najistaknutija točka u
gradu s koje se u svečanim danima vijala državna zastava. Sa sjeverne strane je okoliš kula
zadržao stari izgled, a sa južne ga je strane naglo mijenjao.
Tlocrt iz 1831. godine pokazuje stanje preostalih kula kaštela, njihovu upotrebu i susjedne
zgrade. Tada je glavna kula imala tri kata i vanjske stube, a služila je za zatvore. S vanjske
strane zida vide se nanizani maleni dućani.
U prizemnoj prostoriji glavne kule 1920. smještena je transformatorska stanica, koja je
električnim vodovima i instalacijama nagrdila i vanjštinu kule. Tada je otučen i mletački lav
sa susjednim grbovima.
Drugi put se pokrenula bučna polemika tzv. Hrvojeve kule 1935. godine, kada su porušene
dvije manje zgrade, što su sa sjeverne strane sakrivale kulu. Nakon tih polemika Gradsko
vijeće je ipak odobrilo gradnju nove zgrade.Talijanske vlasti su u doba okupacije postavile u
plan izoliranje ostataka mletačkog kaštela, ali ne poštujući pritom urbanistički ambijent
okoliša.
Unutar radova čišćenja Dioklecijanove palače i ostalih historijskih objekata oštećenih
bombardiranjima, porušene su i prizemne kućice na Trgu Preporoda. Sjeverna strana dviju
kula i spojnog zida na vratima postali su tako potpuno vidljivi.
Masivne i rustične kule postavljene u dijagonali, dijelit će Dioklecijanovu palaču od novijeg
dijela obale, a ujedno ih i spajati u jednu skladnu horizontalu.

7
LITERATURA:

KEČKEMET, D. (1956) , Splitski kaštel; "Anali Historijskog instituta u Dubrovniku";


Dubrovnik; IV-V : 267 - 303