You are on page 1of 16

Umjetnost BiH u XX st.

Umjetnost BIH 1894 - 1923

U m j e t n o s t
Bosne i Hercegovine
1894 – 1923

Azra Begić

Periodizacija je izvršena isključivo prema prilikama u BiH koje su predmet prve studije u
ovom katalogu. Na početku izložbe stoji, dakle, period koji predstavlja vrhunac dominacije
strane likovne produkcije u BiH (1894-1903), ali u kome, istovremeno, klija sjeme domaćeg
razvitka. Na njenom kraju nalazi se period 1918-1923. koji znači vrhunac svega onoga što je
prosijano u vrijeme austrougarske uprava a sada, u novim prilikama, doživljava puni rascvat.

PRILIKE

Period austrougarske uprave
U globalu, čitav austrougarski period može se podijeliti u dvije faze: u prvoj, koja traje
gotovo tri decenije, dominira strana likovna produkcija sa domaćom tematikom; u drugoj,
vodstvo preuzimaju domaći umjetnici nadmašujući strance brojnošću, kvalitetom i
suvremenijom orijentacijom u radu. Prelomna godina za prvu i drugu fazu jeste 1907. godina,
kada stupaju bosanski umjetnici Gabrijel Jurkić, Pero Popović, Branko Radulović i Tudor
Švrakić (muslimani i jevreji zasada stoje po strani).

Posljedice okupacije:
a) strana likovna produkcija u periodu 1894-1903.
Trebalo je sačekati da austrougarska politika u našim krajevima dobije jasnije i određenije
konture pa da likovna umjetnost postane važan adut u političkooj igri. Pri tome je
prvorazrednu ulogu odigralo pokretanje Nade (1895-1903), luksuzno opremljenog časiposa za
pouku, zabavu i umjetnost. Period Nadinog izlaženja poklapa se sa vrhuncem dominacije
strane slikarske produkcije na našem tlu.
Štadleru dugujemo i poduži boravak slovenačke slikarice Ivane Kobilice u Sarajevu.
Ona se ovdje najtješnje povezuje sa glavnim Nadinim ilustratorima: likovnim uradnikom
Ewaldom Arndtom Čeplinom, te Leom Arndtom i Maximilianom Liebnweinom. Agilna
četvorka osniva 1900. godine Sarajevski slikarski klub.
Crkva i država nisu jedini poručioci umjetničkih djela. Pored njih se javlja buržoazija
– strana i domaća. Buržoazija je uglavnom skoncentrisana na slikanje vlastitog lika.

b) pojava domaće umjetnosti
1906. stoji na raspolaganju privatna škola Čeha Jana Karela Janevskog u Saraaevu, kroz koju
su prošli Tiješić, Mijić, Bijelić, Kuzmićev, Berov.
Sticajem okolnosti u ovom periodu, Evropa je bosanskohercegovčkim umjetnicima
postala širi zavičak. No budući da su svi manje-više bili seljačkog, sitnograđanskog ili, u
najboljem slučaju činovničklog porijekla, te da su dolazili iz sredine skučenih vidika, oni nisu
ni htjeli ni mogli da se uključe u avangardne pokrete koji u to vrijeme niču na različitim
punktovima u Evropi. Zbunjeni posvemašnjim rušenjem vrijednosti koje su tek usvojili i
osvojili, svi oni imaju potrebu da nađu stabilnija uporišta: to su Akademija i Muzej, dakle,
ono što je sigurno i provjereno.

Položaj domaćih umjetnika
Moramo imati na umu složenost političke situacije na unutrašnjem i međunarodnom planu.
Bosna i Hercegovina definitivno je ušla u krug evropske kulture.

1

1923 Austrougarska uprava radi na denacionalizaciji Bosne i Hercegovine. S druge strane. Ova izložna je imala prvorazredan značaj u sumiranju rezultata postignutih u periodu austrougarske uprave. seceije i ekspresionizma. u doba revolucije nijedne crvene game. Bijelić djela iz bihaćkog perioda. Pragu. ratom i okupacijom je isrpljena Bosna i Hercegovina. Lekse Tomaševića. I oficijalna i opoziciona kritika slažu se u tome da nivo izložbe nije bio osobito visok. Mijića a donekle i Tiješića. a sve to bilo je profiltrirano kroz akademije u Beču. Doke Mazalića. J. Oni su u novembru 1919. Mazalić je izložio samo akvarelel. osjećaj opštejugosavenske povezanosti i bratstva. Adele Berove. neka ode na slikarsku izložbu u Sarajevu. Stilski raspon izložbe kretao se od akademskog realizma i naturalizma. Minhenu. J.vrijeme 1918-1923 – Društvo umjetnika SHS Među sarajevskim umjetnicima prvi su se organizirali slikari. Zaista. Lazar Drljača. tu se moglo vidjeti sve ono što su naši umjetnici dotada naučili u Evropi i manje ili više slobodno dalje razvili. Najbrojniji su portreti i pejzaži. Šeferova. 2 . nešto grafika i skulptura. Oduševljenje zbog Oslobođenja. Na izložbi je prikazano 156 djela od dvadeset i jednog umjetnika. postati važno likovno središte. dosta akvarekla. Umjetnost BIH 1894 . Jurkić loše ocjenjenu Ratnu žetvu i izvanrednu Visoravan u cvatu. Krakovu. Nacionalno buđenje naših naroda u prvi mah je obojeno uzajumnom netrpeljivošću. najavljuje se regionalna izložba bosanskohercegovačkih umjetnika. To je vrijeme osnivanja i djelovanje prve umjetničke kolonije u nas – blažujske. po prvi i posljednju put su se našli na okupu domaći i strani umjetnici. PERIOD IZMEĐU DVA RATA . nije bilo ni Špire Bocarića. Lujze Kuzmić. Petra Tiješića. Prvo bilo je mnogo odsutnih: među domaćim umjetnicima nisu se pojavili neki od najboljih: Branko Radulović. entuzijazam nekolicine ubrzo će se razbiti o tešku zaostalost i nezainteresiranost sredine: materijalno stvari stoje veoma loše: poslije povlačenja stranog kapitala. Berove. Obje protivničke struje su konstatorale odsustvo domaće umjetnosti. Bila je to prva velika zajednička manifestacija bosanskohercegovačkih umjetnika (četrnaestorica su bili domaći). Jurkića. Ko hoće da na trenutak zaboravi rat. Jedino je Mijić sa 18 radova i raznovrsnih tehnika nadmašio sve prisutne. Na drugoj strani su domaći nacionalisti. 1923. Šaina. sa izuzetkom Bijelića. Romana Petrovića. Jurkića te Švralića. Svečano otvoenje je obavljeno 14. Umjetnost BiH u XX st. Ovo je period cvjetanja Karla Mijića.. Na žalost. Šain ratne crteže. Kuzmićeve. Osnovna njegova zadaća bila je podizanje domaće umjetnosti u narodnom duhu i potpomaganje umjetnika. U trenutku kada je gubila tlo pod nogama Austro-Ugarska je napravila izložbu. jednom riječju. Pero Popović. oktobra u svečanoj Sali zgrade Zemaljske vlade. Budimpeštu i Parizu. te plenerizma i raznih derivata impresionizma i sezanizma do simbolizma. osnovali Društvo umjetnika SHS pored predsjedništvom dr. Milenka Atanackovića. Atmosfera bez kiseonika U euforiji poratnih godina izgledalo je da će Sarajevo. Poslije uspjeha Jurkićeve izložbe 1911.. ni sami učesnici. skica i studija. nisu nastupali sa reprezentativnijim djelima: bilo je dosta crteža. održana poslejnja izložba Društva umjetnika SHS. ako ništa drugo. Rezime austrugarskog perioda: izložba 1917. u izložbi naših slikara ne miriše barut. Švrakića. Nike Andrijaševića. Hadžidamjanovića.

godine u Mostaru nastao Portret trgovca Ivaniševića. izlagao je u srpskom paviljonu.1923 Ubrzo prestaju iluzije naših slikara o ravnopravnom uključivanju u zajednicu jugoslavenskih umjetnika. 1900. koji je u to vrijeme najznačajnije jugoslavensko likovno sreište. Bosna je izgubila status samostalne pokrajine. Đoko Mazalić također. i za suvremenike tajnu koju nisu uspjeli odgonetnuti. rađenu su u osnovniom smeđe-pozlaćenom tonu kroz koji se probijaju akcenti nešto smionije nabaćenog življeg kolorita. a ikone u pravoslavnom. a interesuje nas u prvom redu kao slikar portreta naših građana. Vjerovatno je već 1896. Na drugoj strani stoje znatno malobrojniji slikari vezani isključivo za domaću. npr. u tradiciji akademskog realizma. međuratnim prilikima u kojima Bosna i Hercegovina igra sporednu ulogu. uspješno dočaravanje materije. Mladi napuštaju zemlju. pridružio mu se brat ŠPIRO BOCARIĆ koji će se nakon kraćeg studija u Veneciji. Jedan jedini umjetnik bosanskohercegovačkoh porijekla. Upravo će ova trojica umjetnika. čije deformacije imaju izvjesnu ekspresivnu vrijednost. u tretmanu ruku. U umjetnosti koja se u to vrijeme stvara u Bosna i Hercegovini paralelno teku dvije nejednake linije: jedna. On je ovdje boravio kratko (stigao 1896). SLIKARSTVO PODSTICAJI I OPREDJELJENJA Na čuvenoj Svjetskoj izložbi u Parizu. mahom srpsku sredinu: oni. ovi portreti postavljeni su redovno pred neutralnu pozadinu. Roman Petrović čuva svoj radoznali stvaralački duh sklon eksperimentu i novim traženjima. 1929. kao što smo vidjeli. vezana je za Zemaljsku vladu i austrougarskoj politici bliske krugove. Solidno izvedeni. Međutim. Kaufmana. Iznenadna pojava domaće umjentosti – i to u relativno širokom opsegu – predstavljala je. Umjetnost BIH 1894 . isključivo orijentiran na podmirenje potreba domaće sredine bio je Crnogorac i atinski đak ANASTAS BOCARIĆ. Ovo opštejugoslavensko bratimljenje i zajednički polet neće dugo potrajati: novoformirana država ubrzo je podsjekla krila nadama ravnopravnosti i bratstva među jugoslavenskim narodima. 1897. Kao po pravilu. Kako ipak kontinuitet postoji zahvaljujući ponajprije nekolicini snažnih ličnosti: Karlo Mijić slika sada neka svoja kapitala djela u neorealističkom duhu. jasno je da se upravo pod kraj devetnaestog stoljeća sustigao i spleo čitav niz faktora koji predstavljaju plodan humus iz koga će ubrzo proklijati sjeme budućih žetvi. i 1930. Gotovo svi se okupljaju oko časopisa Nada. sa izvrsnim poznavnjame metjea i čak sa nekim slobodama. iz naše današnje perspektive. kome se ukazala čast. skupa sa Sigom Sumereckerom. udovoljavajući potrebama i narudžbni srpske crkve i srpske buržoazije. trajno nastaniti u Sarajevu i ovaj način slikanja nastaviti do u dvadeseto stoljeće. čisto bizantijskom stilu. Po ljupkosti 3 . Počasno mjesto zauzimala je ogromna Diorama Sarajeva uvaženog bečkog slikara A. predstavljaju prelaz između ikonopisaca i modernih slikara. godine naši umjetnici se moraju prilagoditi novim. započeti obnovi i preporod likovnog života u Sarajevo pod kraj treće decenije – Grupa četvorice. neuporedivo jača. Prvi umjetnik u Bosna i Hercegovina. godine Bosna i Hercegovina nije mogla izložiti djela nijednog domaćeg slikara. često po fotografiji. U svega nekoliko godina Bosna i Hercegovina je proživjela i iživjela svoje devetnaesto stoljeće i sa prvim slikama Đorša Mihajlovića ušla u modernu umjetnost jugoslavenkih naroda. sa dobro uočenim psihološkim karakteristikama i jasnim naznakama pripadništva građanskoj klasi. Naši slikari su izvrsno primljeni u Zagrebu. Na taj način nacionalno osvješćena srpska sredina želi da se suprostavi uticaju stranaca. Bio je to hercegovac Risto Vukanović sa platnom Dahije. portrete rade u duhu akademskog realizma. Nakon 1923. Umjetnost BiH u XX st. rađen po fotografiji. U našem paviljonu bili su stranci.

Poslije privatnih studija upsio je da se upiše na Akademiju. taman. možemo pratiti i kroz promjene u njenom grafičkom izledu i kroz njen slikovni materijal. Po svom shvatanju slikarstva. najbliži je bečkog školi. takvo je i Dvorošte u Mostaru. Svojom blijantno slikanim aktom Na odru rađenim u Minhenu 1886 sa majstorski izvedenom pokratom izaziva divljenje učenika pogotovo Đoke Mazalića. kao izrezan u drvetu. Akademije. Pored slikanja i pedagoškog rada piše knjige. Čeh po narpodnosti. zaposlio se u Srednjoj tehničkoj školi. NADA je faktor od prvorazrednog značaja u formiranju likovne kultore Bosna i Hercegovine. formiran na akademijama u Pragu i Minhenu i ovjenčan nagradama i slavom. čitavog života je neumorno slikao i u svakoj prilici pomagao umjetnost i umjetnike. Umjetnost BIH 1894 . snažan. reprocukijama umjetničkih djela i fotografijama. MILJENKO ATANACKOVIĆ upisao se na valjda najkonzervativniju od svih tadašnjih evropskih akademija – Bečku! Sjedište nekoliko privatnih crtačkih i slikarskih škola. secesija. Na mlade duhove je višestrukoo djeloala. Beč je konzervativan kao likovno središte. sibmolizam. ilustracijama. On je prije svega slikar čistog srca i zato njegova djela nisu lišena neke pomalo naivne draži. Iz kruga Vladine liinije. predstavlja njegove najbolje kvalitet. Bio je jedna od onih dragocjenih ličnosti koje stvaraju klimu i oko sebe šire blagotvoran duhovni uticaj. ŠKOLOVANJE I UTICAJI EVROPSKIH LIKOVNIH CENTARA BEČ – akademizam. U njegovoj oskudnoj zaostavštini izdvaja se Portret oca. zasada još uvijek njegovo najreprezentativnije djelo. Iz perspektive MILENKA ATANCOKVIĆA 1895. naglo zaobljavanje linija u vitice i ornamente. Njegovu 4 . Umjetničke škole za žene i Škole za umjetnost i obrt. Školovani umjetnik. Transformaciju Nade u skladu sa novim duhom vremena. i tvrd. Umjetnost BiH u XX st. U centar svog interesovanja stavlja naš pejzaž. Osobita mu je zasluga u tome što je organizirao izložbe đačkih radova. Uticaj Segantinija. i kasnije na specijalki za historijsko slikarstvo profesora Rumplera. LEKS TOMAŠEVIĆ – riječ je o posljednjem ruskom đaku iz Foče. anatomije. Portret Atanasija Šole. svojom likovnom opremom. objavljuje rasprave i ilustracije u Nadi. koji stoji posve po strani od tokova savremen bosanskohercegovačke umjetnosti. a rješava ga u stilskom rasponu između planerizma i secesije. svojim opusom bliža XIX nego XX st. Lekso je tipična prelazna ličnost. FEDRINAND VELC. prvi je stigao ĆIRO TRUHELKA osnovač Zemaljskog muzeja. te njegov prvi kustos i direktor.godine su stvari izgledale posve drugačije. Po struci historičar umjetnosti. Učio je kod uvaženog profesora Griepenkeria. Već početkom druge decenije Špiro taj svoj akademski način zaodjeće u posve izvanjsko ruho poentilizma koji gotovo nikad ne probija akademsku strukturu slike. Već od 1898 počinje pobjedonosno nadiranje secesije. onom akademskom mamžinu slivenog poteza koji brižljivo bilježi sve detalje i nastoji na apsolutnom poštivanju pravila perspektive.1923 izdvajaju se Portret Beluša Jungića 1898. i svojim tekstovima. ali slikaru nameće rješeavanje probleme svjetlosti i boje. plenerizam. loklalnog kolorita i slično. BALTAZAR BAUMGARTL.

pa pogotovo apstraktnom Mjesečinom 1913. stalno svađao zbog pretjeranje upotrebe cinobera. potez je mekši i ležerniji. pokazuje daleko veće slobode u tretmanu nego uobičajni ulickani portreti bečkog akademizma. Njegovo najzapaženije djelo ostaje Portret starca. koji svjedoče o fatalnom propadanju talenta u provincijskim uvjetima. čija su ishodišta simbolizam i secesija. zadivljujuće precizno naslikan tankim kistom. kopirajući marljivo Ticijana i Leonarda u Luvru. Stoga je u centar svoje izlžobe postavio slike i studije iz svog povijesnog ciklusa koji je radio na specijalki za historijsko slikarstvo Kazimira Pochwalskog. Umjetnost BIH 1894 . Na ovim portretima i njegova paleta je oplemenjena je finim skladovima crvenog i modrog. naročito aktova. Na slikama nastalim pod Segantinijevim uticajem – triptihu Malovan i Vili naroda moga iz 1911. Dok se kod ciklusa Ljevaonica osjeća uticaj njemačkog slikara A. U Parizu poziva na Lenbaha. Ukratko njegov rad je pod utjecajem akademizma na početku i naive na kraju. GABRIJEL JURKIĆ – jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih predstavnika one umjetničke struje moderne umjetnosti. 1911. sa posljednje godine studija 1912. ništa nije sačuvalo. ATANASIJE POPOVIĆ – posljednji stigao u Beč. slikane u Lienzu. Od toga je četiri godine proveo kod Christiana Griepenkeria. Na Akademiji je od 1911-1914. No na Vili se pojavilo još nešto: dematerijalizacija kolorita (kose: žuti-zeleno- svjetloružićasto).1923 slikarsku zaostavštinu možemo podijeliti u dvije grupe: u solidne crteže nastale u toku školovanja na Akademiji i radove iz kasnije bijeljinske faze. koloristički maksimalno pojednostavljenim i elegantnim Putem u vječnost 1918. ili onom tako čudesno proćućenom i proslikanom Visoravni u cvatu 1914 – za čije vrijednosti nas je učinila osjetljivim savremena umjetnost i kojoj uz bok mogu stati nedavno otkriveni Čempresi 1916. Portreti porodice Đurić – 1911. Jurkić je imao želju i odluku ilustrirati sve važnije povijesne događaje naše domovine od Kulina bana pa do propasti kraljevstva. uočio oštro osvjetljenje i jake i tvrde konture. Najbolja psihološka studija jedne ličnosti iz naroda. prelazi u Pariz. Iz ateljela. u kojima se mogu razaznati tragovi ekspresionizma i sezanizma koje nije ponijela iz Beča već ih je naknadno stekla druženjem sa slikarima Blažujske kolonije. u Jungwirthovoj klasi. gdje će njegova umjetnost doživjeti značajne transformacije. a u prvom redu zahvaljujući uticaju svog supruga Karla Mijića. Sestre kraj Neretve itd) Jurkić nam se ukazuje kao jedna od najvrijednijih i najosebujnijih ličnosti čitavog ovog perioda. široko slikanim Divljim makom. stigla je u Beč prva. s kojim se. pored neke vrste poentilizma. Tiješić je dobro pametio njegove izvrsne krokije. No pravi dopinos našoj umjetnosti dat će Kuzmićeva tek poslije Prvog svjetkosg rata u mrtvim prirodama i pejzažima živog kolorita. godine Lunaček je.. zasada. Iz ovog Drljačinog bečkog perioda raspolažemo. Ni njegov portret ne odudara od tog načina slikanja. i onim svježim impresionističkim skicama nastalim između 1919 i 1921 (Impresije. samo sa dvije slike: prva je Studija za portret iz 1909 (UGBiH) primjer je ranog Drljačinog plenerizma i posve osrednje djelo. Svojim kristalno čistim Motivom iz Gruža 1922. već onda. Po ljubavi za detalj podsjeća ovaj enterijer na holandske male majstore. Izvrstan je u psihološkoj karakterizaciji modela. Umjetnost BiH u XX st. LUJZA KUZMIĆ. LAZAR DRLJAČA – boravio je u Beču od 1906-1911. navodno. Menzela. U Dubrovniku će slikati folklorne motive i plenarstičke pejzaže. ostao manje-više u okvirima bečkog akademizma. s kojim je i Smiljka Šinik otišao u socijalnu tematiku 1923/24. 5 . a njena slika Glava djeteta. sa još vidljivim tragovima secesije. na žalost. 1921. od kojih. Ovakav zaključak dugujemo u prvom redu slici Tri putnika iz 1913. a bočno osvjetljenje ukazuje ponovo na Holandiju.

poentilizam. Volje i Povrće nastale do 1923. Poentilizmom su zaraženi Špiro Bocarić i Đoko Mazalić. U čitavom našem slikarstvu Pero je. utemeljena na percepciji prirode. plenerizma i impresionizam u pejzažima. kroz umjetnički temperament transformiše u ekspresiju. Kasnije će se Pero kolebati između akademizma u portretima rađenim po narudžbi. među kojima joj je najbliži Šeferov. Bio je trajno nezadovoljan sa samiim sobom.1923 ADELA BER – studira na ovoj Školo od 1910-1914 i njeni školski portreti naročito oni iz 1913/14 rađeni u klasi Otta Friedricha. poznatog dekoratera i službenog portretista koji je. također preuzeto od Segantinija bilo direktno. i problemski i kvalitativno. Šainove predstavljaju ono najvrijednije što je secesija dala na tlu Bosna i Hercegovine. U grafici izraziti lirik. Poslije učenja kod Bukovca. Zajednička izložba 1907. 1905. PRAG – akademizam. Berova je u slikarstvu umjetnik drugačijih stremljenja i opredjeljenja. bio je izuzetno plodan slikar. Pisao pod pseudonimom Mirko analizirao je izložena djela. Todor Švrakić i Branko Radulović. pastele i crteže Jurkićeve i. godine forma je sve više sintetičnije tretirana. budući da je on poslije Akademije samo veoma rijetko potpisivao i datirao svoje slike: sigurno je samo da su nastale u banjalučkom periodu. naši slikari prešli su na specijalku profesora Ženišeka. Umjetnost BiH u XX st. fino razigrane arabeske. Izložba 1907. Umjetnost BIH 1894 . godine nije označila smao start domaće umjetnosti. skobodno interpretiranih Cezanneovih pouka u mrvim prirodima Voće. Suzana i starci odiše simbolizmom. a slikanje triptihona. godine kada su stigli u Prag. Prvi njegov ciklus 6 . TODOR ŠVRAKIĆ – štićenik Paje Jovanovića. i lucidne psihološke analize koja ide do eskpresionizma u kansijim autopotretima. kao i slike. pokušao im odrediti korjene i uzore i da ih smjesti u relacije prema svjetksoj umjetnosti. ono što je učio kod Bukovca i Ženišeka tjeralo ga je da dovrši sliku. Na Školo je odmah uočen njen talenat za grafiku. Vera Jablna jedna od prvi školovanih historičara umjetnosti kod nas. PERO POPOVIĆ – izrastao je u vrsnog pedagoga koji je pružio prve pouke u slikarstvu Milivoju Uzelcu i Vilku Gecanu. godine. bilo pak posredstvom Jurkića – još se godinama provlači bosanskohercegovačkom slikarstvu. plenerizam. godine i već na njoj možemo naslutiti Popovićev koloristički talenat koji će se kasnije razmahati. Švrakić i Mijić bila je godina Munckove izložbe koja je djelovala kao neka vrsta šoka na mladu generaciju. Svoj kasniji slikarski stil formirala je i ona u dodiru sa slikarima Blažujske kolonije. a njegov vlastiti talenat znao ga je zaustviti na vrijeme: u času kada se impresija. Popović. najbliži izvornom hedonizmu impsresionizma. donekle. te uz neke akvarele i znatno ekspresivnije grafike Karla Mijića. pa su njegove slike čista radost za čula. naročito u skicama. pokazuju uticaje Cezannea koji je veoma prisutan u našem slikarstvu tog vremena. zaostajao za Bukovcem. I njene slike poslije 1919. Bio je neobično osjetljiv za intenzirtet i nijansu boje. već i pojavu jedne za naše prilike veoma seriozne kritike. pa kontinuitet njenog rada možemo najbolje pratiti upravo kroz njene crteže i drvoreze koji stoje u znaku secesionističke linije. simbolizam. Nosioci Bukovčevog manira u bosanskohercegovačkom slikarstvu su trojica naših praških studenata: Pero Popović. ipak. već su posve zrela slikarska ostvarenja. prije 1930. praškog i bečkog đaka. godine Prvo poznato nam datirano djelo iz ovog poentilističkog tipa je Mrtva priroda sa zecom iz 1906. a u Srbiji i Bosna i Hercegovini je u prvom redu poznat i popularan kao akvarelista. Na Autoportretu iz 1913. Nismo posve sigurni da su slike Pralje. tj.

i 1914. to i prombjedba da se na svakom radu daje nov način rješavanja problema svjetlosti uvjerava nas da se već tada radi o prihvatanju impsresioniostičkih pouka. Naša kritika se nije osvrtala na njegov rad. čije će se pouke rasvasti u njegovom opusu pod kraj života. 1910 njegovom najviše hvaljenom djelu. profinjenost. Od tada do danas naša se predstava o ovom umjetniku izuzetno ostančanosti i kulture nije bitnije mjenjala. Delakroa i Degaa. Već 1908. što je i normalno s obzirom na njegovu preranu smrt. U početku 1911. Učenik Kutlika i Vukanovića u Beogradu. MINHEN – Freilichtmalerei i Jugendstil. čime se ovaj način slikanja u krajnjoj liniji. Mihajloviću je dr. pa Grafički 7 . u svojim najboljim ostvarenjima skoncentrisan na studij svjetlosti. spontano. slikare impresionizma. ni što se novatorstva tiče. ali je zaokružen i. ona čine najranije primjere impresionizma u bosanskohercegovačkom slikarstvu. Studij za portret I i II. Kozja ćuprija. svodi na ono što on u suštini jeste: njemački plenerizam. Sin Vladinog činovnika nije se morao suočavati sa materijalnim nedaćama koje su nagrizle većinu naših mladih talentata. najrpije izučavanje litografskog zanata kod Rožankovskog. 1926. U vrijeme pobjedonosnog rascvata kubizma i prodora apstrakcije. Saznajemo da je bio ljubimac minhenskog profesora Seitza koji mu je zavještao ljubav prema genre-slikarstvu: ono će s vremenom postati njegovo glavno opredjeljenje. u Minhen. dovešće Mihajlovića u neposrednu blizinu impresionizma. se preselio u Njemačku gdje mu se zametnuo trag. Kosta Strajnić svrstao ga je međi zanimljive srpske novatore. Takva čast Švrakiću više neće biti ukazana – ni što se društva. BRANKO RADULOVIĆ – prvi bosanskohercegovački slikar kome je posvećena monografija iz pera Side Marjanovića.godine ističe da se on suviše ekscentrično i šareno koloriše. Kritika iz 1913. PETAR ŠAIN – ima u vrijeme školovanja bogato razuđenu biografiju. Umjetnost BiH u XX st. da su mu sjenke ljubićaste itd. Bez obzira da li su njegova najbolja djela U šetnji i Mladić s kapom nastala u Pragu ili Parizu. Opus Radulovičev je nevelik. Sažere karakteristike: minhenske koncepcije slike: poštovanje predmeta. ističe se da je dobar pejzažista. Radio je užurbano. kojim su ga uputili njegovi profesora sa Praške akademije Bukovac i Ženjišek. Žena sa šeširom. gdje se upoznao i sprijateljio s Račićem. Žena u bijelom mogu se smatrati primjercima modernog bosanskohercegovačkog slikarstva.1923 akvarela pod nazivom Kosovo slikane je u rodoljubivom zanosu za vrijeme Balkanskih ratova. ni niza uljima iz velikog formata iz 1913. niti na Šumi iz 1911. a u Luvru postavlja štafelaj pred Rembranta. preciznije u posljednje dvije godine 1917/19. ide stazama bojažljivog impsreionizma. do 1909. postlajblovski način slikanja i pleneristička atmosfera. uputio se 1901. Slike nastale te godine 1904. U to vrijeme bavio se Mihajlović poglavito pejzažom – u ulju. akvrarelu i pastelu. Naš sud o Savinom slikarstvu mogao bi se izmjeniti pronalaskom kvalitetnijih slika. U njegove najviše kvlitete ubrajuju širok potez kista i koloristički talenat.. ĐORĐE MIHAJLOVIĆ – najstariji minhenski đak. godine. godine pokazuju čvrstu modelaciju. Ekspresionizam. Prvi je bosanac koji se pojavaio na jednoj značajnoj izložbi. SAVO POPOVIĆ IVANOV – prvi minhenski đak koji se vratio u Bosnu. što još nije vidljivo na Koloma s kolibom iz 1910. strogost i uzdržanost u boji. ne brinući o pravilima i propisima bilježio ljepotu svakidašnjice. Umjetnost BIH 1894 . otmjenost. najzreliji rezultat daće na slici Konj.. još 1906. Djela iz ovog školskog minhenskog perioda. Boravak u Parizu 1909/10. Smiljka Šinik posvetila drugi niz godina svog znanstveno-istraživačkog rada. nalazimo ga kao veoma aktivnog učitelja crtanja na Tuzlanskoj gimnaziji.

širok.1923 institut u Beču. izostavljanje svega nebitnoga. pa ponovo Minhen i Beč i napokon Minhenska akdemija. Umjetnost BiH u XX st. vrstan akvarelist. svođenje boje na nekoliko zemljanih tonova. pa grafike i slikarstva kod Halma. Svi se slažu u tome da Šain nema modernističkih pretenzija. potom neke neubočajene kompozicije. i akvarele na kojim su uočljive dvije tendencije: jedna se ispoljava u seriji studija u pleneru iz 1913. maltene. na Krakovskoj akademiji predavali su nosioci naprednijih strujanja u poljskom slikarstvu tog vremena i vrhunskih pedagozi: Wyczolkowski. Njome radi dobar dio svojih ratnih prizora. mahom se radi o portretima Poslije se pojavljuje nova tendencija na njegovim portretima. javljaju se tu. i genre-slikara. Secesionističke značajke nosi naročito Pejzaž. najbližih impresionizmu. temeramentan potez. Kolorit je na nekim 8 . intenzivan ali dematerijalizovan kolorit. Mihajla Timčišina i Roman Petrovića. U prvom svjetskom ratu učestvuje kao ilustrator sa bojišta i sa takvim crtežima nastupio je na Izložbi umjetnika iz BiH 1917. Profesori su poklonici francuskog slikarstva. secesija. a druga na nekoliko nedatiranih kompozicija sa prikazima muških aktova koji ukazuju na simbolističko-secesionističkzu klimu. karikaturista. što su sve osobine koje ranije nismo dovodili u vezu sa Šainom skolinm usitnjavanju i fotografiju. jaka stilizacija. Njegov kvantumom bogat opus teško je prosuđivati bez paralelnog uvida u negove akvarele u kojima je ostavio niz dragocijenih dokumenaa iz nekadašnjeg života našeg grada. fine valerske gradacije. Umjetnost BIH 1894 . ilustrator. sposobnost svođenja na bitno. okušao se. No naši su Krakovljaci imali više sreće od naših Pražana. Weiss. dok su ovi posljednji učili od Bukovca kako da slaže boje u obliku tačaka i od Ženišeka stare pokušane akademske recepte. 1905/06. Predstavljaju ga kao velikog putnika. Pont-Avena. KARLO MIJIĆ – jedan od vodećih ličnosti ovog perioda i jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara uopšte. Mehoffer. Straižnislawski. naglašavanje duhovnog izraza. Krakov je bio najvažniji slavenski likovni centar. u svim tehnikama – od tzv. tj. fotografa i karikaturistu. naglašena uloga svjetlosti. potom boravak u ateljeu Alfonza Muche u Parizu. Pankiewcz. sa izvjesnom eksresivnošću oblika i delikatnim koloritom. najprije studij vajarstva kod Schmidta. snažni kontrasti svjetlo-tamnog. veoma pojednostavljen. na kojima veoma rano dolaze do izražaja ekspresionistike značajke. PETAR TIJEŠIĆ – format Tiješićevih slika često je malen. A kritika je redom hvalila njihov snažni realizam. godine raviće se u lovnog slikara. prevaliranje modrog. grafičkar. 1909-1913. potretretista i pejzažita kakvih je malo u nas. godine. već o čitavom jednom veoma zaokruženom dijelu slikarevog stvaralaštva. boja nanesena široko u plohama. Satiriar. dinamičnost kompozicije. Njegove radove kritika visoko ocjenjuje. Ovaj prvi Mijićev period uistinu je nemoguće prosuđivati bez paralelnog uvida u njegove crteže. KRAKOV – uticaj impresionizma. Tiješić. Kraj početničkih slaboti u slikanju akta začuđuje kod Tiješića već pomenuto majstorstvo u pejzažima: na desetine ovih slike svjedoče o tome da se ne radi o par slučajno nastalih djela. čiste umjetnosti do umjetnih zanata. Hodler će pratiti ga kao jeka u prvim godinama po završetku rata. a u periodu između dva rata koristi je za slikanje tipova sa sarajevske čaršije. Ovaj strastveni planinar poslije 1920. Pored Praga. Wyspianski. pored čistog crteža i čistog akvarela. Mnoga značajna traženja i problemi epohe prelamali su se kroz njegovu bogatu umjetniku ličnost – i svemu je uspijevao da dade snažana pečat svog individualiteta. mjestimice: secesionistički ritam arabeske. slikar bosanskog života. Već tada je počeo njegovati kombinaciju crteža tušem i akvarela. nabija i Cezannea Prvi val bosanskohercegovačkih studenata: Bijelić. Pored sklonosti ka simbolizmu i alegoriji. monumentalan tretman ljudske figure. Ulja su rijetka.

VILK ŠEFEROV – nismo uspjeli nači ni jedno njegovo veliko djelo iz ovog perioda. Umjetnost BIH 1894 . MIHAJLO TIMČIŠIN – Tymczyszyn. jedna je od najmarkantnijih i najzanimljivih figura novije bosanskohercegovačke umjetnosti. Izlagao je 1912 sa Bijelićem i Tiješićem u Sarajevu. BUDIMPEŠTA – plenerizam. Roman Petrović. VOJISLAV HADŽIDAMJANOVIĆ – najvrednija sačuvana njegova djela iz ovog perioda su svakako Autoportret i Ulica u Budimpešti. JOVAN BIJELIĆ – posljednjih godina u Krakovu budi u njemu interesovanje za Pariz. Vilko Šeferov. Visoravan zimi. čak proturječne ocjene. i nastavio u Krakovu. Umjetnost BiH u XX st. Veoma rano javila se kod Mazalića sklonost ka simbolizmu: počeo je sa nekim tamnim slikama sa biblijskom tematikom. slikanim za vrijeme rata i u prvim poratnim godinama. Vojislav Hadžidamjanović. pristaše naturalistčkih shvatanja u pejzažu i figuralnoj kompoziciji. nejednakih vrijednosti. Iz Banja Luke započeo je studije slikarstva 1908. Aktivizam (ekspresionizam sa kubističkim primjesama). Roman je bio izuzetno prijemčiv za novo i moderno i odigrao je kapitalnu ulogu u uključivanju bosanskohercegovačke umjetnosti u aktuelne likovne tendencije neposrednog nakon Prvog svjetskog rata. austrougarske uprave. impresionizam. ĐOKO MAZALIĆ – bio je prvi njen student iz naših krajeva. AVANGARDA U PERIODU 1918-1923. izazivao je i još uvijek izaziva različite. uz akvarel. Više nemira i koloristike topline pokazaće Tiješić u svojim brojnim opejzažima iz Dubrovnika. 9 . Kritika je primjetila da voli mračne štimunge koje potom bojama oživljava. Od njega se sačuvao veoma mali broj radova. upisao se u klasu Tivadara Zemplenya. godine u Beču. Njegov opus. I u Sarajevu i u Krakovu Tiješić se osobito proslavio studijama zima. uokvirene neležastičnom konturom. Ipak upada u oči razlika u kvaliteti: u poređenju sa Tiješićem Bijelić ispada znatno superiorniji u ovom žanru. a sudećo po svjedočanstvima onih koji su ga poznavali i voljeli. gdje je jednom zauvijek svladao tehniku pastela koja mu. Forme su više čvrste nego Sezanove u pravom smislu te riječi. Mađarska prijestolnica privukla je bosanskohercegovačke studente slikarstva tek početkom druge decenije prošlog stoljeća. Zamjeraju mu slobodnu neharmaničnost i neperspektivnost. Modeli su redovno postavljeni pred dekorativnu pozadinu (cvjetovima ili paralelnim prugama ukrašene draperije i sl). Majstorski je usklađeno toplo sunčevo osvjetljenje na hladnim plavetnilom sjenki. Tiješiću su ovo jedini aktovi koliko nam je poznatu u čitavom opusu. postaje glavno izražajno sredstvo. Prvi je bio Mazalić. tvrdo su modelirane. 1910/11. ROMAN PETROVIĆ – posljednji se upisao na Krakovsku akademiju. a tek tu i tamo modulirane bojom.1923 veoma intenzivan. i redovno. njegova ličnost bila je obdarena tako izuzetnim šarmom da su komentari suvremenika o njegovom djelu bili najčešće opterećeni tim nevjerovatno snažnim ličnim značenjem njegovog tvorca. najintenzivnija svjetlost slikana je najpastuoznijim namazima u duhu dobrih starih akademskih pravila. Uticaj Art nouveaua i fovizma. za kolorit Bonara i čvrste Sezanove forme.

Umjetnost BiH u XX st.. i taj se proces može pratiti u period 1922-1926. gama pretežno hladna. KARLO MIJIĆ – predstavlja genezu bosanskohercegovačkog ekspresionizma. futurizma. 1919. Paleta se na njima već ugasila. Potez je slikarski mek i židak. mada nije lišena tragova starog. raspjevan kolorist sa snažnim efektima sunčanog svjetla. Druga faza koja predstavlja vrhunac Mijićevog ekspresionizma. putovanja. ROMAN PETROVIĆ – još jedan moderni ekspresionista. naročito onima iz Dubrovnika koje je radio zajednos Tiješiće. izlaganja.. da bi se udaljio od predmetnog. Za Romana počinje period ekspanzije. i pretjerano izduženih ruku čija stilizacija još nosi neke odlike secesije. očvrtile. Oblik će odsad sve više dobivati prevagu nad bojom. Na izložbi kod Ulricha pojavile se se i dvije slike koje su nas u prvi mah zbunile pa smo bili skloni da ih pomjremimo bar dvije godine naprijed: Ljetna polja i Trebević. JOVAN BIJELIĆ – treće značajno ime bosanskohercegovačke poslijeratne umjetnosti. kao na kasnijim djelima. Roman svoju geometriju redovno stavlja u službu ekspresije. godine. neprobojna ali uvijek dovedena do punog intenziteta. Motiv sa sela. Nosilac ekspresije je boja koja plamti dotad neviđenim žarom. Talasima. slikao je Roman tipove sa Bašćaršije – seljake. Ove Mijićeve slike nemaju paralela ni u bosanskohercegovačkoj ni u jugoslavenskoj umjetnosti. Dalji korak u pravcu ekspresionizma predstavljaju slike Drveća i Brda iz 1919. u čemu je kritikia vidijela njegovu socijalnu anga+iranost. je Majka nastala 1918. u nas dotad nepoznatnim i neistraženim stazama: od ekspresionizma do apstrrakcije uz primjese orfizma. oblacima. Studije talasa. te godine je naslikao možda i jedine apstraknte kompozicije. godine.1923 Na samom početku ovog perioda ekspresionizam je sinonim za sve što je buntovno. dok drugi sa socijalno angažirane pozicije gledaju s porugom (Borivoje Jevtić). No tek se 1920. Naročito je povezan sa svojim kolegama iz Krakova Petrovićem i Tiješićem. Riječ avangarda upotrebijeli smo ovdje da označimo trojicu bosanskohercegovačkih umjetnika koji u periodu 1918-1923. 10 . Prva poznata nam slika na kojoj Mijićev ekspresionizam jače dolazi do izražaja. suglasnija je sa drugom fazom Plavog jačaha koji je već došao u dodir sa francuskim kubizmom i orfizmom: forme su se kristilizirale. U ovakve slika spadaju Brat i sestra. Studije oblaka. Umjetnost BIH 1894 . novo. mjestimice je gusta. Sve je naglašenija geometrizacija prrirodnih oblika. Pojavu ekspresionizma na njegovim radovima mogu se tražiti reference kod Van Gogha i Hodlera. prosjake. Kolona radnika) ne prati paralelan razvoj u ulju zbog njegovog prenebrgavanja ove tehnike u početku njegova rada. Hranisava. a kretanje prema neorealizmu je očito. kubizma i sezanizma. kreću novim. U početku najčešće u društvu Petra Tiješića. Oni ujedno izazivaju najviše nesporazuma i sukoba i najviše su na udaru i publike i kritike.bogat. Tako preobražen pojavio se na svojoj prvoj samostalno izložbi kod Ulricha. cigane. mada forme još nisu zategnute. sunčanoj svjetlosti. On je našu sredinu napustio 1919. a sve je podređeno ekspresiji izboranog staračkog lica. dogodio se radikalan zaokret ka novom. što pripada novom dobu i njegovim zahtjevima. metalne. U našim planinama. Razvoj u crtežu (Obješeni. boja se prizmatično prelama. U portretima prevladavalo je modro. Roman se okreće onome što je najnestalnije u prirodi. Pozadina je tamnocrrvena. . Mijić je izvoran. Neki se ovim oduševljavaju (Maksim Svara). Kroz čitavo to vrijeme Roman ima jednu opsesiju otputovati u Pariz što realizira 1926. u pejzažima.

Akcent nije stavljen na zajedničku poetiku. Negdje na početku te svoje konstruktivne faze 1924. kojima onda konture nekom crno-sivom neutralnom bojom obrišnja. ali solidno komponirana i koloristički bogata. a onda će posve prestati. autora velikih historijskih kompozicija u kojima se veliča hrabrost i borbenost srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. gdje će preko ljeta boraviti i raditi. Grupa se s vremenom raspršila. slobodniji a Tiješić čvršći. Straža na Jadranu. Poslije će još neko vrijeme slikati. izašio iz bosanskohercegovačkog likovnog života. Becić je već tada bio ušao u svoju plehnatu fazu. njegove bašće i sokake. Mijić. pejzaže. i nekako bas u isto vrijeme. već na prvi pogled više padaju u oči razlike nego sličnosti. Pored blažujskih motiva Šeferov u to vrijeme najradije slika staro Sarajevo. Nakon toga on te dijelove kolorira u tako kolorirane dijelove unosi već prema prirodi potrebne tonove. Učestvovao je u Osmanaestom Proljetnom salonu. posvečujući sve svoje snage svojoj porodici. s ovim umjetnicima izlaže. Njegova snažna strastveost ispoljava se u smjeloj upotrebi boje i u 11 . U početku sklon malom. i eksrepsionizma. pomalo je oporna. mada se moramo složiti da njena glavna snaga leži u drvorezu. ali svi hvale njegove mrtve prirode. Berova slika mrtve prirode. Becić i Šeferov su odselili u Zagreb. stoji pod utjecajem fovizma. izlaže motive sa Visle i iz Tatri. U mišljenju o njegovim pejzažima kritičari se razilaze. PETAR TIJEŠIĆ . Vješanja u Srbiji. Pada u oči sočno zelenilo ovih slika i snažni kontrasti svjetla i sjene. Najčešće je nastupao sa Roman Petrovićem a od 1920 i sa Karlo Mijićem. neupadljivom formatu. Povlačenje kralja Petra kroz Albaniju. ima tu i sezanizma. Neke njegove slike mogu poslužiti kao paradigma bosanskohercegovačkog dekorativnog stila. osjeća se jak plošni dojam. Becić i Šeferov podigli su svoje ateljere. LUJZA KUZMIĆ MIJIĆ – naslikala je našu najveću mrtvu prirodu čitavog ovog perioda: Jabuke iz 1922. čak im je tu i paleta slična samo što je Roman lakši. dekorativni način slikanja. ima snažnijih kolorističkih sazvučja i topline i dobre opservacije prirode. a Mijić umjesto u Blažuju ljeta provodi na moru. Blažujska kolonija pripada periodu do 1923. Pod kraj ovog perioda zapažena je njegova težnja za snažnim jednostavnim konstruktivnim obrađivanjem motiva. napustit će Sarajevo i preseliti u Zagreb. da su suviše lijepi i slatki. godine kao prva umjetnička kolonija u našoj Kraljevini. Njen Seoski motiv i njeno suptilno Voće pokazuju kavke su mogućnosti i snaga ležale u toj ženi koja je radila u sjenci svog supruga. VLADIMIR BECIĆ – došao je u našu sredinu ovjenčan slavom ratnog slikara. potrete i u njenom tadašnjem opusu prisutni su isto oni problemi koji zaokupljaju njene kolege. VILKO ŠEFEROV – vlasnik trećeg ateljea. živopisno odjevene žene. On i Roman najviše su se približili jedan drugome u motivima iz Dubrovnika. Od 1921. ADELA BER – bila je poslije rata tijesno povezana s ovim krugom slika preko svoje kolegice Lujza Kuzmić Mijić. solidniji. Umjetnost BiH u XX st. On sliku najprije nariše biljke reći razdjeli u plošne dijelove.je najtješnje povezan sa ovim krugovima i jedna je od najaktivnijih ličnosti u bosanskohercegovačkoj umjetnosti ovog perioda.1923 SLIKARSKA KOLONIJA U BLAŽUJU Ova kolonija predstavljena je u sarajevskoj štampi 1921. Umjetnost BIH 1894 . i s njime se završava. rezultati joj obezbjeđuju skromno ali časno mjesto u našem slikarstvu tog perioda. radi mape grafike i pozorišnu scenografiju. Ipak pejzaž je u prvom planu Tiješićevog interesovanja.

dobro ocjenjeni već u svom vremenu. kao bilješku. moćne gromade likova. Ipak u tom širokom preostalom fundusu može se naći poneka ozbiljnija realizacija. Mazalić u ovom periodu traga za čistom bojom. u najboljem slučaju za koncept. rasipani onom neobaveznošću s kojom su najčešće i nastajali. čak nabacuje suviše krupne naslage boje koje slikama podaju gotovo neki reljefni značaj. sklonost ka simbolizmu. odnosno izbora. čas pastu stanjuje do lazure. ĐOKO MAZALIĆ – spada među vodeće ličnosti ovog perioda. Rano proljeće. Umjetnost BiH u XX st. da miješa vizure da bi dobio što efektniji i vizuelno što upelatljiviji kadar koji u krajnjem utisku kao da je snimljen sa nekoliko kamera. tamnozelena i ljubičasta. Potez je nejednak. i štimungu. Likovi su sagledani iz posve neobičnog ugla. obično slijedi konture oblika. 12 . i sposobnost za karakterizaciju. Snažne deformacije likova uslovljene su visokim unutrašnjom temperaturom: nizak horizont. izvedeni ugljenom ili olovkom tako da je akademističkoj korektnosti i znanju umjetnik nametnuo svoju težnju za formom. ostatak svjetlo-tamnog. jer će. Osuđeni. Pod kraj ovog period Tiješić će svratiti na sebe pozornost svojim studijama iz ciklusa Crni dijamanti. isprekidan. a zatim i tokom prve decenije XX st. rađenim u rundiku Breza. narativici. Iz tog vremena i takvog shvatanja su crteži MILENKA ATANACKOVIĆA. najsvjetlije partije su i najpostuoznije. Mazalić primjeniti jedan postupak koji koristi i kasnije. Čas je širok. godine. CRTEŽ I GRAFIKA Ibrahim Krović Prvi pogled na opštu sliku ekspozicije. Mazalićev je pejzaž uvijek i slika duševnog stanja i u tome je suštinska razlika između njega i impresionista. pa se jedino u tom smislu može govoriti o eskpresionizmu našeg slikara. O Mazalićevom ekpsresionizmu govori se uveliko 1921. Mazalić uspijeva da dočara legiju hodočasnika patnika koji se penju na Kalvariju sudbine jecajući pod teretom krstova što ih nose na leđima. Umjetnici su tada crtež upotrebljavali kao prethodnu tehniku. jer su u vizurama ovi eksponatu manjeg formata manje uočljivi i u kvantumu stvarno u manjem broju. snažan. Zatvorena forma. To ipak ne smije navesti na apriorne procjene u smislu kvaliteta i značaja jer treba imati na umu specifičnosti ovih medija. paralelan ili isprepleten. velika rasvijetljena nebesa. popratna i povremena pojava u odnosu na slikarstvo. Manji pejzaži obično su spontaniji i svježiji: Mazalić u njima posmatra prirodu ne smao pri različitim osvjetljenjima već i u različita godišnja doba. nanošenje boje u plohama. Kad su u pitanju crteži smijemo pretpostaviti i na osnovu odnosa savremenih umjetnika da su mnogi crteži stvarani i tretirani kao kratkovječni. Toliko puta ponavljana teza o impsresionizmu kao osnovnom Mazalićevom opredljenju u ovom periodu teško da bi izdržala briljživiju analizu pogotovo kada je riječ o velikim formatima. čas kratka. Tu svakako ne spada djelo iz 1920. portreti ličnosti iz njegove okoline. naglašene konture. Crna je prognana s palete. nameće utisak da su crtež i grafika malobrojni. Umjetnost BIH 1894 .1923 temperamentnom potezu unutar čvrste konture i jasne kompoziicione sheme. Tokom posljednje decenije XIX st. crtež trajnijih likovnih vrijednosti. za eksperimentalnu fazu. bolje reći uglova. literaturi. vidljivo naročito u pozadinama. u okviru tog shvatanja. naši prvi i mladi umjetnici pravili su crteže u duhu akademizma srednjeevropskih akademija – to nisu dakle samo akademski nego i akademistički crteži jer su nastali za vrijeme studija i u duhu programa studija. Tematski u ovoj njegovoj fazi na prvo mjesto dolazi genre. na njeno mjesto stupile su tamnomodra.

Sve najbolje karakteristike akademizma Jurkić je pravoremeno povezao sa secesijom koja mu je omogućila potenciranje refinmana i materijala. Crteži KARLA MIJIĆA više nego bilo koji drugi pokazuju kako se i mladi umjetnik. i to u najboljem smislu upotrebljenih shvatanja. proleteri čija je sudbina u procijepu mračnih sila. nije pomogao da se spasi od trošnosti i potrošivnosti. grafika niče i izbija samo u pojedinim trenucima bosanskohercegovačke umjetnosti više vezana uz razvoj pojedinih umjetičkih ličnosti i za individualne reakcije. Istina. ponekad akvarelisani. lomovima. postaju nepotrebne. izvedeni su brižljivom tehnikom olovke. Dr. Umjetnost BIH 1894 . kao što drugi meidji nisu bez sluha za takva stanja. Tek. Za Mijića kao da ne postoje akademski problemi jer njegovi crteži koji tretiraju čovjeka kao centrlanu temu podrazumijevaju istovremeno i znanje i novi izraz. postepeno prešao ka lirskom i realističkom crtežu ostavivši zamašan crtački fundus koji pokriva jednako sve njegove faze. Crteži ROMANA PETROVIĆA nastali pod kraj druge decenije i ovog perioda završavaju ekspresionističku liniju. On je iz ovih crteža. još za vrijeme studija opredjeljuje za istraživanje i nove pojave. pa i razlaganju. Pri tome jednako i u katolizima izložbi. Uglavnom smo upućeni na dva-tri štura izvoda o školovanju i na manje vrijesti i osvrte u tekućoj štampi. Kasnije su poslužili kao podloga za mapu radirugna. dinamiziranju i zaoštravanju. u kvalitetu i izrazu: oni sadrže najvažnije osobine potonjeg rukopisa i stila Roman Petrovića koji će biti prepoznatljivoj u manje-više uvijek prisutnoj konstruktivnoj maniri. a radi se u stvari o kvalifikaciji crtačkih sposobnosti. Ludvig Karmanski govori da njegov talenat predstavljaju i brojne karikature. crteži se nekad nazivaju grafikama i govori o grafičkim kvalitetima umjetnika. U skladu s prirodom grafičkog medija ova djelatnost se ne pojavljuje uvijek i obavezno. Umjetnost BiH u XX st. Oni su zapravo najbolji primjeri apstraknto-geometrijske tendencije ekspresionizma koji je potekao iz Njemačkog ekspresionizma. O grafici i grafičkoj djelatnosti umjetnika nema mnogo podataka. predstavljali su novu epskresivnu snagu kojoj teme. ne bi se mogla sva bosanskohercegovačka grafika u ove tri decenije okarakterisati atributima angažovano-socijalne umjetnosti. Figure su izvedene perocrtežom vrlo razvijene linearnosti ili ugljenom. koja u to vrijeme nije bila velika. a spolije rata i za poneku sliku.1923 Najviši oblik razvijenog akademizma. žene pred vješalima i slično. pišući o slikarstvu autori najčešće samo uzgred pomenu grafiku. Iz vogo perioda. i u prvim decenijama XX st. Ni određeni stepen reprodutivnosti grafike. bez pogleda na svoju okolinu i ubjeđenja. narativnijom koncepcijom i alegorijskim simbolima. crteži perom. s kraja XIX st. masnim krejonom ili perom. od kojih se smao dio sačuvao. koji su nastali oko 1910. Teme čine grupe ljudi. Minhenska akademija pružila je više mogućnosti i poticala slobodnija shvatanja. ali je čovjekova nesreća izražena drugim sredstvima: bilježenjem stravičnih prizora. 13 . kao što su literarno-socijalne u Mijićevim crtežima. Ona ima svoje pokretačke faktore. paralelno drugim umjetničkim medijima. Crteži PETRA ŠAIN koje je radio na bojištima Prvog svjetskog rata nastali su takođe pod snažnim utiskom stradanja. kao i u štampi. jedva se može naći po neki list tako da je vrlo teško uspostaviti liniju razvoja ili uzročnost pojave. Svi crteži. Značaj ovih crteža nije samo u njihovoj stilskoj jasnoči kompaktnosti. zadržao je dugo GABRIJEL JURKIĆ u svojim crtežima koji su nerijetko izvedeni u tehnici tvrdog pastela ili krejona i u svom konačnom izgledu bliži slici nego crtežu. Novo shvatanje forme koje se zasnivalo na presjecima.

a 1920. crno-bijeli otisak boje akvarelskim bojama. bez prsta usmjerenog na lokalne prilike. u kojem su sarađivali svi poznatiji umjetnici iz cijele Monarhije. Umjesto grafike u boji Karlo Mijić. U svojim drvorezima snažno deformiše figuru. Grafika KARLA MIJIĆA. Kad su prvi naši umjetnici usvajali grafička znanja akademizma je već bio potisnut u znatnoj mjeri i sa srednjeevropskih akademija. i 14 . I bosanskohercegovački umjetnici su u ovom periodu izdali grafičke mape: najprije Petar Šain 1917. novo shvatanje i ekspresionizam. kao uostalom i grafika u cjelini. Njegovi drvorezi predstavljaju najčistiji izraz novog shvatanja. ostajući uvijek bliži ličnoj ekspresiji i protestu. složene i narativne kompozicije. crno-bijelih otisaka ili akvarelisanih a sastojala se od 12 listova. S druge strane u Bosna i Hercegovini su djelovali u okviru Austro-ugarske monarhije strani umjetnici koji su se bavili pokatkad i grafikom.1923 Naši umjetnici su njegovali pretežno tehnike visoke štampe: drvorez i linorez što na izvjestan način govori ne smao o odlučnosti umjetnika za slobodnije. To je bila mapa drvereza. Smirivanje je naročito uočljivo na temama koje nisu liđšene prizvuka folklora. Smije se pretpostaviti da su naši mladi umjetnici za vrijeme studija na srednjeevropskim akademijama napravili i po koju grafiku. ali za opšte i sveljudsko. međutim. realizma. Nije međutim. U cijlini grafički prilozi u Nadi stoje u okviru tradicionalizma. moguće danas utvrditi neposrednu vezu i uticaje ove grafike stranaca na domaće umjetnike. a figuralnim skupinama daje socijalni akcent. Ekspresionističku liniju prihvata i nastavlja pod kraj druge decenije ROMAN PETROVIĆ. a i po broju skromnoj produkciji. nazvana još i Crni dijamanti. izraz smjelog umjetnika koji stvara u središtu sukoba ili u prostoru svježih tragova čovjekovog stradanja. PETAR ŠAIN – Ples rata. odvojila se i odmakla od toga za decenijsku distancu. Ekspresionizam u grafici Bosna i Hercegovine nije raširena pojava. Umjetnost BiH u XX st. romantizma i akademizma. izdaje mapu sa 40 radirunga pod nazivom Ples rata. Takođe tu je i časopis Nada. samo fragmentarno pokazuje uticaje secesije. Većinom su umjetnici održavali veze i sa tradicionalizmom i sa novim pojavama. Mijić je na početku svog grafičkog stvaralaštva stao na najisturenije pozicije novih pojava. U grafici Bosna i Hercegovine prema tome namamo kao u slikarstvu ili crtežu početkom ovog perioda djela s obilježjem i kvalitetom akademizma i sličnih pojava. Karlo Mijić i Roman Petrović izdaju zajedničku mapu u kojoj su prilozi njihovi samostalni listovi najviše s temama i motivima Bosne. Mijić se čvrsto i trajno opredijelio za ekspresionizam. izveo ih je u vrlo korektnom klasičnom bakropisu. Umjetnost BIH 1894 . Zna se pouzdano da je ADELA BER za vrijeme rasupsta u Bosni radila grafike – takvi su motivi iz Jajca u kojima istina grafička rješenja još ne prevazilaze zanimljivost motivike. Međutim. nego i o nedostatku boljih uslova za složeniju duboku štampu. vrlo razvijene linearnosti. 1917. Petar Tiješić i Roman Petrović izdaju mapu litografije pod nazivom Crteži iz rudnika. Počeci grafičke umjetnosti ne podudaraju se sa slikarstvom. pa ni sa skulpturom. koji bi pripadao nekom bosanskohercegovačkom umjetniku. Do danas nije bilo moguće utvrditi ni jedan list s kraja XIX st. iako živi pored tradicionalizma. U cjelini je to tradicionalan repertoar. Roman Petrović i ponekad Adela Ber. Crteže za ovu mapu napravio je petar Tiješić. Tehnička oskudnost podudarala se sa umjetnikovom ležernošću jer se ne pridržavaju ni drugih zahtjeva: nedostaju potpunije signature. datumi i podaci o ediciji. To se u isto vrijeme desilo i Mijuću – radeći zajednički na mapi grafika s motivima i likovima iz Bosne oni su radi čitljivosti i funkcije mape podredili svoj gest i rez tako da mapa u cjelini predstavlja inverzno djelo u okviru njihovog opusa. Radi se i o malom broju umjetnika.

političkih i opštih kulturnih prilika u zemlji. dok je katolićka crkva svoje potrebe za plastikom podmirivala unođenjem skulptura sa strane. Svoje ranije drvoreze s motivima starog Jajca još je rezala u akademsko- realističkom duhu nagovjestivši samo u mekoćama reza i prisustvu po kojeg stilizovanijeg oblika da će se kretati ka seceiji. To je vrijeme mijena. Početkom treće decenije ekspresionizam u grafici postepeno jenjava. tek krajme druge i početkom treće decenije kad je bila svugdje napuštena. Ne traži temu izvan fizičke i pejzažne vizure. koje istina ne znače razvoj. Umjetnost BiH u XX st. a i pune plastike uopšte. Drvorezi Adele Ber pokazuju težnju umjetnice da dovede svoje emocije u ciklična stanja prirode. Mijić i Petrović usvajaju secesiju ekspresinvnog smjera koja se kod njih manifestuje u linij pratilji nemirne i vretenaste forme. godine. SKULPTURA Miloš Radić O počecima bosanskohercegovačke moderne skulpture. može se govoriti tek od kraja prve decenije prošlog stoljeća. Iz vremena školovanja na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. U tom smislu na kraju ovog perioda treba istaći dvije stvari. ovi su izrezani velikom disciplinom pri čemu je Mijić formu sasvim smirio i u ova dva lista elaborirao problematiku decenije u njenim najvažnijim elementima. litografije Petra Tiješića i Roman Petrovića i Mijićeve drvoreze. motivi su preneseni dosljedno.1923 malobrojna ona zauzima svojom glasnočom. snaga i ekspresija njenih kolega. Secesiji je međutim. relativno kasno dala glavnu ulogu. za koju je Tiješić dao svoje crteže što ih je radio neposredno po rudnicima Breze. Mapa litografija koju su zajednički izdali Petar Tiješić i Roman Petrović. na njenoj ploči predio ili kakvo stablo vrbe ne teži preinačenju niti realističkom oponašanju. Pojava secesija je u skromnom obimu. gdje su i pravoslavlje i islam svojim vjernicima zabranjivali pravljenje rezanih ili livenih likova. u kojem su aktivni svi koji su se do tada pojavili kao grafičari. odsustvo sistematičnosti i hronologije u radu umjetnika i slično. Ovo zakašnjenje je posljedica specifičnih vjerskih. U naslijeđu secesije Berova je našla najpodatnije forme za svoja lirska osjećanja. kada se. Dvojica najdarovitijih skulptora iz prve generacije školovanih umjetnika iz Bosna i Hercegovine nisu se ni vratili poslije uspješno završenih studija na strani. Vareša i koje je Petrović prenio u litografiju. Stariji je ROBERT JEAN IVANOVIĆ – ostao stalno u Zagrebu. Često se držao uzora. Sasvim su joj strani eksplozivnost. Drugo sa čime se završava ovo razdoblje jesu MIJIĆEVI drvorezi Raspeće i Hrist i Samarićanka koji predstavčkaki tematski nastavak jednog dijela Mijićeve grafike. Stilizacija se dakle samo gragmentarno pojavljuje i ne teži dekorativnom nego simboličnom. godine. Pri kraju ovog perioda. Grafike ADElE BER pokazuju od samog početka tendenciju da grafički i tematski sadržaj podredi lirskim formama i osjećanjima. Između pojedinih listova ili poduhvata postoje velike praznine. sa studija iz Minhena vratio u Sarajevu naš prvi školovani kipar Robert Jean i daroviti i proslavljeni kipar Branislav Dešković. oko 1923. Dok su raniji drvorezi imali onu nemirnu i snažunu i grčavitu formi. jer iza promjena koje umjetnici tada unose. ne slijedi period ostvarenja gasi se zapravo period eksresionističke grafike i umjetnici daju socijalnlnijm sadržaijma prednost. koje odaju solidno poznavanje osnovnih zahtjeva 15 . bosanskohercegovačka grafika dostiže naintenzivnije doba. snagom i orginalnošću istaknuto mjesto u bosanskohercegovačkoj umjetnosti. Umjetnost BIH 1894 . u ljeto 1910. ali u potpuno novoj formi.

i upučen na školovanje u Beč. Učio je i u Parizu. što je znata doprinos Ive Despić bosanskohercegovačkoj skulpturu. Beba. sa lijepom umjetničkom reputacijom. djelimično imala i pionirsku ulogu. okrivljenim za antentat na Franza Ferdinanda 1914. tencencija ka stilizovanju kao jedno od obilježja moderne umjetnosti. Oba su koncipirana rezbarski. Njene plakete podsjećaju na rane renesansne majstore. On je pored Karla Mijića naš najangažovaniji umjetnik tog vremena. Dobri prijatelji. tako da mjestimično podsjećaju na kasniju Giacomettijevu maniru. Portreti roditelja. Njegovi radovi poslije veličaju ljudski rad. Može se pretpostaviti da je insistirao na prikazivanju emocija po nazivu njegovih djela. odudaraju od socijalne tematike. Klečeći ženski akt. Bol. Na koloturu. Svoja nova djela prožeo je nešto arhaičnim duhom. Portret prijatelja. to su reljefi u drvetu. Sjeta. Novi ciklus Plesačice. pa je cijal površina u definitivnom materijlu postala vibrantnija. Izvajao je i Portret djeovjke. vitka tijela djevojaka. i jedna glava djevojke u gipsu. Najbolje ostvarenje ove vrste je Djevojka s draperijom. samo se na portretu majke. IVAN ECKERT – djelovao u Travniku. Amnestiran je 1917. što će biti karakteristika i nekih njenih kasnijih radova. Umjetnost BIH 1894 . Utjeha. Po kontrastu meko klesanog lica i neobrađenih djelova kamena. Umjetnost BiH u XX st. Između Sjete i Portrete djevojke. Ona je danas jedna od najboljih njegovih realizacija. gdje je dospio poslije presude Mladobosancima. djeca u snijegu. tako i u kasnijim varijantama u kamenu. SRETEN STOJANOVIĆ – najmlađi umjetnik.1923 vještine modelovanja. livanjem u bronzi izgubilo ponešto od oštrine reza u postupku modelovanja. IVA DESPIĆ SIMONOVIĆ – došla je u Sarajevo iz Zagreba. kako u gipsu. Aleksa Šantić. godine. njegovi radovi nisu sačuvani. očigledno upućuje na Michelangela kao novi uzor. u kojoj je. Na polugi. a očev je klesanjme u granitu malo stilizovan. Počeo je da se bavi plastičnim oblikovanjem pod neobičnim okolnostima – u drvorezbarskoj radionici – na robiji u Zenici. 16 . Ova posljednja su figuralne kompozicije pune plastike i modelovana slobodnije – imprsonistički. samo rijetke skulpture životinja koje ga odaju kao vrsnog animalistu.