You are on page 1of 4

Trnoružac ili kako vam drago

Zbor - izvan granica pozornice hoda i govori prvu kiticu a na pozornicu ulaze predsjednik
Prva dama i tjelohranitelji koji nose Karla:

Predsjednik i prva dama


Ne mogahu dobiti dijete,
Stoga ona posta mama
Dječaka iz epruvete

Dok zbor govori tekst (druge dvije kitice) uzvanici jedan po jedan ulaze na pozornicu, dolaze
do kolijevke i nazdravljaju djetetu. Predsjednik i Prva dama ponosno stoje uz dijete. Svatko
daruje dijete.

I bi domjenak za krštenje
Ministara cijela svita,
Da proslave to rođenje,
Novinari- sva elita.

Veliko bi, sjajno slavlje


U ogromnoj bijeloj kući.
Djetetu zažališe zdravlje,
Sreću, da ga život ne izmuči.

Novinarka 1: (Prilazi, gladi Karla po glavi,štipne za obraz, on se rasplače i odmah pristupa


tjelohranitelj koji udaljava novinarku, a ona sve slika.)
Tjelohranitelji: (Prilaze djetetu, sumnjičavo se ogledaju, zagledaju u kolijevku i daruju dijete
pištoljem na vodu i dijete ih počne prskati, oni bježe, a kad počne prskati druge opet
intervenira majka.)
Novinarka 2: (Prilazi Karlu, dadne mu olovku i notes. Karlo notes trga i razbacuje a olovku
stavlja u usta pa mu je prva dama odmah uzme, a on se rasplače. Odmah pristupa
tjelohranitelj koji udaljava novinarku) Ne može tako. Nacija ima pravo na objektivno
obavještavanje. Pustite me inače ćete svi završiti u žutom tisku. Svi će vas izbjegavati kao da
ste oboljeli od žutice.
Liječnik: (Prilazi djetetu sa slušalicama, na brzinu ga pregleda, daje djetetu kutiju vitamina,
pomiluje ga po glavi i kaže) Izvrsno. Zdrav ko dren.

Zbor
No, gle tada, teške muke
Ministrica financija zaboravljena bi
I uz bijesne krike i zvuke
U salu žurno ona nahrupi.

Ministrica financija: Što, niste me pozvali na domjenak? Nezahvalni i nemarni snobovi. (svi
se prestraše) kad bi indicije o stanju javnog mišljenja bile uistinu onakvima kakvima ih
mediji prikazuju, državna bi primanja znatno nadvisila izdatke… (za sebe) A ne to je moj
govor za petak. (glasno) Dakle i ja želim nazdraviti djetetu. (slatko) Puno sreće, puno
zdravlja, u životu puno slavlja (svi se raznježe na te njene riječi). Neka sluša roditelje, voli
svoje prijatelje. Nek' veseli majku, nek uz oca doživi i raj… (promijeni raspoloženje- ljutito)
jer već u šesnaestoj godini svemu tome bit će kraj. Tad što je užas, tjeskoba i strah. Kad
dotakne kreditnu karticu tako meni moje časti, mrtav on će pasti. Ha, ha, ha ,ha…
Predsjednik: Ali… ne, ja ne… ti ne možeš… ja… mi nismo… nemoguće je… nemoj…
oprosti mi…(ministrica financija ga prezirno pogleda i odlazi uvrijeđenim korakom.
Predsjednik se onesvijesti. Slavlje je upropašteno i tada nastupa ministrica prosvjete)

Ministrica prosvjete: (malčice pijana) Ja još nisam nazdravila malom Karlu. Ne mogu
poništiti kletvu, ali je mogu ublažiti. On će samo spavati, a probudit će ga poljubac djevojke
koja ga iskreno ljubi.
1. dama: Ali to je nemoguće! (Pogledom traži muža. Uhvati ga za košulju i uspravi)
Prokletstvo se možda i može ostvariti, ali mi ga moramo spriječiti. (kroz zube) Smisli nešto!
(predsjednik razmišlja) Znam. Uništit ćemo sve kreditne kartice u zemlji!
Predsjednik: Tako je! Ionako sam uvijek mislio da su one veliko zlo za državu i prava napast
za čovjeka. Da, tako ću učiniti.
1. dama: Ali on je najmoćnija ministrica financija do sada… Morat ćemo za svaki slučaj
Karla nekamo skloniti. Pa daj smisli nešto. Brzo. Ubaci u petu brzinu. (blago) Nego, dragi,
vani su novinari, razvalit će vrata ako ne izađeš. I poravnaj kravatu, dragi. Što će nacija misliti
o tebi? (ona odlazi, a novinari navale u prostoriju, gazeći jedni preko drugih)
Novinarka 1: Vjerujete li u to prokletstvo?
Novinarka 2: Hoćete li ponovno uvesti smrtnu kaznu?
Novinarka 1: Kako ćete sačuvati sina?
Novinarka 1: Izazvat ćete revoluciju ako ukinete kreditne kartice.
Novinarka 2: Cijeli financijski sustav će propasti.
Predsjednik: Nemam komentara! Izbacite ih! (tjelohranitelji iz izbacuju)
Predsjednik: (vadi mobitel iz džepa) Pero čuo si kako stvari stoje. Na snagu stupa odredba
71,4 iz članka 09 - 35 - 11. počni s izvršavanjem. Kako koja odredba? Uništi sve kreditne
kartice. Da. Da. (prekida vezu pa ponovno zove) Ej, Pero, opet ja. Nazovi mi libijsku
ambasadu p ih spoji na liniju 4. hvala. (odlazi, a s njime i svi ostali. Tjelohranitelji nose
Karla)

II. čin
Zbor
Tajno nekom dijete nesta,
A kamo, nitko znao nije.
Na svijetu ima bezbroj mjesta,
Kako saznat gdje se krije.

U Libiji da je, samo otac znade,


Al' pitanje svako o tom on presiječe,
Da izbjegne brige i ljute jade,
Da izjalovi se kletva što ministrica je reče.

Prođe tako šesnaest ljeta.


I već se bliži sudbe dan,
Kad okupi se sila svijeta
Da proslavi Karlov rođendan.

Stiže mladić noću, tajno.


U svoj dragi uđe dom,
Ali jadan ne zna stvarno,
Tko ga čeka u domu tom.

Karlo: Oca, majku vidjet hoću. Želim ih iznenaditi. Znam da me sada čeka sreća.

Min. financija: (izlazi iz sjene) Ti li si to, Karlo moj. Kako li si samo izrastao. (grli ga) Ja
sam. Tvoja tetka. Tetka Martina. Sretan ti rođendan, momče.
Karlo: Vi ste moja tetka? Tetka Martina? (za sebe) Prvi put čujem.
Min. financija: Da, Karlo. Željela sam te vidjeti prije nego što te sutra službeno predstave.
Imam poklon dobrodošlice za tebe.
Karlo: A to je???
Min. financija: Dar, od kojeg ćeš definitivno ostati bez glasa. /Karlo uzme karticu i istog se
trenutka sruši) Ja obećao, ja izvršio. Ha, ha, ha… (odlazi)
(Ulaze predsjednik i 1.dama, novinari i tjelohranitelji. Čim ugledaju Karla kako nepomično
leži, skamene se i počinje ih hvatati panika)
1. dama: Sine! Karlo! Što ti je?(trese ga)
Predsjednik: Karlo, probudi se! Brzo zovite liječnika! (Novinari slikaju i zapisuju nešto) Jeste
li čuli? Zovite liječnika?
1. dama: (uzima mobitel i telefonira) Hitna? U predsjedničku palaču. Brzo. Spasite mi dijete!
Liječnik: (dolazi i na brzinu ga pregleda, pipa mu puls, provjerava stetoskopom srce,
pokušava ga oživjeti, opet provjerava i konačno kaže) Klinički je mrtav. Kad se potvrdi smrt,
možemo obaviti obdukciju… naravno, ako vas zanima od čega je umro. (odlazi, a
predsjednik se onesvijesti)
1. dama: Sine, ne možeš mi sada umrijeti. (hvata se za glavu i shvaća) Kletva! Nemoguće.
Ali, ako je ipak istina… Kako je ono bilo? Samo poljubac prave ljubavi… oh sine moj! Pa
kako ja mogu znati, sad kad si mrtav, imaš li ti uopće ljubav svog života? (baca se
tjelohranitelju u zagrljaj, a on ju tješi)
Tjelohranitelj: Molim vas, first lady. Nemojte plakati.
1. dama: Lako je tebi, Đuro. Napokon vidim svog sina, a on je evo mrtav. Ne znaš kako je to.
Jesi li ti ikada bio majka?
Tjelohranitelj: Eee, naravno da ne, ali ako se radi o prokletstvu, možda i nije sve izgubljeno.
1. dama: Baš. A kako?
Tjelohranitelj: Pa, nađite tu djevojku koja ga voli.
1. dama: Ali kako? Prvi put ga vidim nakon toliko godina!
Tjelohranitelj: Dajte oglas. Neka glas o tome dođe i do najmanjeg mjesta na svijetu.
1. dama: Točno. Znaš, stvarno si domišljat za tjelohranitelja. Obavijestit ću sve novine i
televizije. Tiskane i elektronske medije. (odlazi) I ponesite predsjednika. (tjelohranitelji ga
iznesu)

Zbor
Tako ona obavijest dade.
Ludnica prava bješe ta vijest.
Pokušaše djevojke mlade,
Tajanstvenom Karlu vratiti svijest.

Djevojke dolaze ljubiti Karla. Svaka, dok pristupa, puna je nade, a razočarana kad vidi da
nije bilo uspjeha. Među njima je i ministrica prosvjete.

Predsjednik: Ništa, pa ništa. Mislim da je tu bilo sve žensko između 5 i 35 godina i… opet
nismo ništa postigli. A, što ćemo ako je on doista mrtav?
1. dama: Hoćeš reći, klinički mrtav. U svakom slučaju ne možemo sada odustati. Pričekat
ćemo još malo.
Predsjednik: Ne nadam se višem ničemu. (U tom trenutku na scenu upada neobična djevojka.
Libijka)
Libijka: Neee! Znači istina je! O Karlo, ne, ne mogu to podnijeti! (krši ruke) Zašto? Zašto?
Zašto baš ti? (brizne u plač i klekne pokraj njega) Ne mogu to podnijeti. Umrijet ću, ljubavi
moja jedina. (jecajući ga poljubi) Zašto, zašto Karlo moj?
Karlo: (Karlo otvara oči, sjeda, okreće se oko sebe, trlja oči i ugleda Libijku) Ti?! Zlato
moje. Dušo moja! Što ćeš ti ovdje? Što se to dogodilo? (Libijka ga grli i plače od sreće.
Pristupa i 1, dama i grli sina, a predsjednik pada u nesvijest.)

Zbor
Tragedija tako izbjegnuta bi,
Zahvaljujući etno djevojci,
I što da se kaže- odahnuše svi
Sretni li su mladenci.