Slavoj Zižek ZNAK/OZNAČlTELJ/PISMO prilog materijalističkoj teoriji označiteljske prakse

SADRŽAJ

Znak/označitelj »Označitelj reprezentira subjekta za nekog drugog označitelja« Lacan i kritička teorija Praksa i istina: Hegel Označitelj/pismo Teorija pisanja — materijalistička teorija »produkcije ljudi« Literatura

5 55 119 175 249 283 335

Znak/označitelj

»'Ima li možda još nečega na što biste mi htjeli skrenuti pažnju?' 'Na čudan događaj sa psom one noći.' 'Pas nije noću činio ništa čudnovatog.' 'Ta upravo to jeste ono čudno,' dodao je Sherlock Holmes.« A. C. Doyle, Srebrni plamen" Taj odlomak iz priče o Sherlock Holmesu izdaje osnovni potez označitelja kojeg su — u obliku negativne ili »minus« veličine — otkrili još ruski formalisti (što svjedoči o tome da su, unatoč ovlašćenoj Levi-Straussovoj kritici nji­ hova formalizma, već prešli prag označitelja): » .. lingvistička pojava da samo izostavlja­ nje nastavka može odigrati ulogu posebnog nastavka na očit način je pokazala unutarnju, sistemsku organizovanost jezika, u kojoj pri­ sustvo i odsustvo, + i —, imaju istu distinktivnu ulogu. U skladu s tim, ali na književnome planu, Jurij Tinjanov je, na primer, in­ terpretirao nedostatak celih stihova i strofa kod Puškina: ta izneverena očekivanja, kondenzovana neizvesnošču, poetski su funkcio­ nalna i veoma sugestivna. Ona ulaze u pesnikov oblikovno-estetski postupak. I isto onako kao što je B. de Kurteneu ili F. de Sosiru nulti nastavak bio 'otvor' kroz koji se moglo da dopre do unutarnje korelativnosti u jezič-

7

onda su u njega prisustvo i odsustvo tako isprepleteni da su postavljeni na isti nivo. čime se govor — iako upućuje ka unutraš­ njosti. Uzmemo li gubitak prednosti prisutnosti nad odsutnošću zaista 'ozbiljno'. ono sačinjava osobitost Simbolnoga. pak. Lotman. isto tako su Puškinove 'beline' omogućile ulazak u književnu strukturu. Ovdje nalazimo osnovne poteze znaka: zvučno izražavanje i saopćavanje »duševnih stanja«. Jer.« (Predgovor N. imaju istu distinktivnu ulogu«. Diferencijalnost označitelja lako je 'shva­ titi'. čiji su neposredni znaci ovi izrazi. da djeluje na istom nivou sa prisutnošću. I ovdje leži osnovna razlika 'struktura­ lističkog' pojma strukture spram uobičaje­ nog: jezik kao strukturalni »sistem« obuhva­ ća cjelinu pozitivnih i negativnih.koj strukturi. ono što nas upućuje postati sama odsutnost. jer to što on nije isto tako je njegov specifički ne­ dostatak. izriče Aristotel: »Zvuči izraženi glasom su simboli (znaci) duševnih stanja. tako ni govorene reči nisu kod svih iste. šalje ka odsutnome (pepeo ka vatri). 53). a teorijski ga u ispunjenom obliku. Međutim. ne može. a napisane reči su simboli reči izraženih glasom. do­ duše. u kome je čudno upravo što on nije isto tako je njegov specifički nedje imamo posla sa »izneverenim očekiva­ njem« koje pretpostavlja diferencijalni (označiteljski sistem). misli — zapravo uvijek kreće na vanjskome nivou. Petkovića uz: J. Pre­ davanja iz strukturalne poetike. i pre svega ideologem znaka koji je omogućuje. možda čak naknadnosti jezika. Ovo poslednje moguće je tek u sistemu u kome istovjetnost bilo kojeg ele­ menta čini jedino njegova razlika spram os­ talih elemenata. onda treba da probijemo cjelokupno polje metafizike (misli prisutnog u njegovu prisustvu). Da sama odsutnost igra pozitivnu ulogu. nasred 'realnosti' prisutno nas. 9). riječi su to primjerenije što više su tek proziran medij. + i —. Znak se prvi put javlja kod Platona. I takvo stanje stvari u kome »prisustvo i odsustvo. Jedino na taj način odsustvo rrože igrati 'pozitivnu' ulogu. »plus« i »minus« veličina. Jezik smijemo li tako ka­ zati — nije tek to što on jeste. u toj izvanjskosti/drugotnosti. kod svih su identična. nego cjelina onoga što on jeste i onoga što on nije.« (Organon. moguće je jedino u okvirima paradig­ matskog sistema u kojem obe one čine označiteljsku dijadu. osnovana je arbitrar- 8 9 . opoziciji spram suprotnog člana. Ako jezgro označitelja leži u diferencijalnosti. duševna stanja. I kao što svi ljudi ne­ maju isti rukopis. no nešto teže izložiti sav njezin domašaj. sredstvo koje našu pažnju treba da usredsređuje na samu misao. kao 'samorazumljivu' os­ novu. A isto tako identične su i stvari čije su slike ova stanja. prisutni član paradigmatske alternative gubi prednost nad odsutnim jer je — isto kao i u odsutnog člana — njegov identitet tek u razlici. ne možemo pronaći nigdje u 'realnosti'. dakle ospoljavanje nečeg Unutarnjeg.

Ovim lukavstvom 'objašnjavajućih pri­ mjera' općenito prisvaja ono što mu pripada tek kroz nesvodljivo posredovanje sa 'posebnim' primjerima. tj. potom pak uzima primjer — ili još radije upoređenje iz analognog područja — i stvar odmah postaje jasna. Poslednja rečenica kaže i koje shvaćanje istine odgovara znaku: skladnost misli i stvari. Marcel Granet. Općenitost se.« Prevagu intersubjektivno-praktičkog značaja govora prati. ne postoji takva 'apstraktna' općenitost. razlika općeg i njegova pojedinačnog 'prim­ jera': ne postoji vrijeme kao apstraktno-općenita mjera. prije svega. označenog i referenta. istinitost iskaza odlučuje se izvan go­ vora. nego za brojeve važi — kao što to danas ne sasvim primjereno kažemo — 'mitsko značenje'. iako pretpostavljen — nastup razlike opće/pojedinačno. bit 'primjera'. 'bezinteresnoj' distanciji spram To su. Iako istina postoji tek u rečeni­ cama (tačnije. samorazumljivo prvenstvo glasa is­ pred pisma. dakle na označeno i označitelja kao sastavne dijelove znaka. koji su neposredno ne samo nerazumljivi. na nivou referenta. — nastup teorije koja nije već sama so­ bom praktički čin. dan/noć. već upravo čisto značenje. »Govor smjera.). nego je ova općenitost neizbri­ sivo obilježena 'posebnim' kružnim kreta­ njima (godišnje dobi. dosad možda najbolji ev­ ropski poznavalac kineske misli. (Jezik ne olakšava baš posao onome ko bi htio apstraktno izra­ ziti ideje. 'čiste' općenitosti kakvu nalazimo jedino u 'zapad­ noj' metafizici i koja utemeljuje razlikovanje 'postojanog' i 'promjenljivog'. već zvuče čak paradoksalno. nego jeste ili nije. na nivou ideologema simbola koji prethodi zna­ ku. još je važniji od ovih poteza neiskazan.) Kineskom je jeziku zaista svoj­ stvena začuđujuća snaga saopćavanja čuv­ stvenog šoka. 1 zrenje u stvari. objašnjavajuća po­ moć. njegova podjela na fonetički i semantički nivo. distinkciju. nedos­ tatak apstraktne općenitosti: »U kineskom je jeziku riječ nešto drugo od znaka koji bi da 10 11 . dakle. naravno. U tome leži osnovno označlteljsko lukavstvo Platonove strategije: jer sav Pla­ tonov idealizam stoji i pada sa tvrđenjem kako svaki primjer djeluje tele kao spoljašnja. poziva da bismo se zauzeli za neku stvar. radi se o usmjeravanju ponašanja. iako sama stvar nije istinita ili lažna. ne pos­ toji 'čista' apstrakcija broja. koja se shvaća kao 'čisto' Upravo zato što već govori o razlici općenitoga spram njegovih primjera. ističe kako se kvaliteti kineskog jezika »veoma razlikuju od onih koje bismo tražili od nekog jezika za osiguranje dobrog prijenosa misli«. naravno. ne može 'osloboditi' svojih 'primjera' i uspostaviti kao prema pojedinačnom 'indife­ rentna' apstrakcija. nasuprot tome. itd. Poimanje govora kao phoni semantiki. dvije strane istoga: tek distinkcijom zrenja 'čiste' teorije dolazimo do 'čiste' općenitosti. dakle adequatio. na djelatnost. No. označeno kao misao) cje­ lini znaka: govor tek daje poznatim stvarima imena. razmjer Itd. Platon može s takvim uspijehom upotrebljavati 'objašnjavajuće primjere': on često najprije pruža opštu definiciju. Više nego o jasnom informisanju. ideje/zakona i 1 njezina 'primjera' itd. u apofanatičkim iskazima).nost jezičkog znaka. No. Spoljašnjost samog referenta (»stvari čije su sli­ ke ova stanja«. kako općenito u apstrakciji od svojih 'primjera' nije praznina bez značenja.

potiskuje nastup 'zapadne metafizike' sa Platonom i Aristotelom. Kod Hesioda je. mudra riječ koja ima odlučne učinke. kao poduda­ ranje ili nepodudaranje sa nejezičkom stvari samom. u čemu se — kao što ćemo još vidjeti — zapravo krije sama 13 12 . zapovjestima. Već je Platon isticao zahtev za što jasnijim izra­ žavanjem ideja: zato govor kod njega djeluje kao »znak koji bi da služi obilježavanju poj­ mova« u njihovoj apstraktnoj općenitosti. bez upotrebe pseuđoobjašnjenja tipa 'sklop konkretnih asocijacija'. Znak postaje osnovni ideologem označiteljske produkcije tek u društvu u kome je. Ona evocira neodređen kompleks posebnih li­ kova time što se najprije pojavljuju najak­ tivniji medu njima. zahtjeva drugome. svag­ dašnje konkrecije općenitoga. međutim.). 36—37) Prije svega. ili o ideji koja odlučuje o istinitosti samog znanja. dostupnoj bezinteresnom. izraz je kreta­ nja 'stvari same' izuzete pozicije ovladava­ nja. »porodično uređenje potpuno podređeno uređenju vlasništva i u kome se sad slobodno razvijaju.. izraz je osamosvojenja idealnog/projektivnog momenta spram cjeline radnog procesa. i koji ujedno sa Lacanovim pojmom označitelja kao intersubjektiviteta. gubitak praktičke dimenzije govora ideologemom znaka: podjela rada.. u kome dakle »pro­ dukcija stvari« (tj. istina još obilježena praktičkim dejstvom: istinita je riječ npr. koji je podloga svim ostalim modusima (molbama. što riječ prestaje biti neposredno praktički čin. po Engelsovim riječima. klasne su­ protnosti i klasne borbe«.'čistom' zrenju teo­ rije koja smjera na objekt. ne na druge u našim praktičkim. Ovdje treba imati u vidu odličnu Foucaultovu analizu prijeloma u razumijevanju is­ tine ekspliciranu imenima Hesioda i Platona (u L'ordre du discours): istinitost se stava Platon/Aristotelovim prijelomom odlučuje na 2 I nije slučajno baš 'strukturalizam' taj koji sa pojmom nadodređenosti prvi daje podlogu razumi­ jevanju ovog odsustva apstraktne općenitosti. što kao temeljni oblik govora nastupa logos apofanatikos. bilo da se radi o 'realnoj' stvari koja odlučuje o istinitosti empirijskog stava. mni­ jenja o konačnome/osjetilnome. Ona ne odgo­ vara pojmu kojemu se pokušava što određe­ nije fiksirati stupanj apstrakcije i općenitosti. izvanjskom nivou za sam jezik. djelatnim odnosima s njima. daje podlogu razu­ mijevanju praktičkog značaja govora. koja razrešava razmiricu. tačnije. I tek smo se sada približili vlastitome polju kojeg pretpostavlja istina kao adequatio.« (La pensee chinoise. odlučuje o ishodu bitke itd. treba naglasiti uzajamnu za­ visnost ovih dviju poteza: apstraktna opće­ nitost pojma nedostaje zato jer govor ne smjera toliko na informaciju o objektima ko­ liko na intersubjektivno-praktičke odnose. itd. 2 I upravo ovo polje intersubjektiviteta/konkrecije probija.služi obilježavanju pojmova. rad) postaje opredelujuća sredina društvenog života i podređuje sebi uređenje »produkcije ljudi« (pri čemu Engels misli na uređenje porodice. čisto teorijsku istinu. To što istinitost gubi praktički značaj. Hesiod još ne poznaje 'bezinteresnu'.

označiteljska produkcija). Bitno je ovo podu­ daranje: sama vladavina rado istovremeno je vladavina podjele rada. Gubitak praktičkog jedinstva misaonog i djelatnog momenta raz­ lučivanjem 'teorijskog' i 'tehničkog', 'ideal­ nog' i 'realnog', 'projektivnog' i 'izvršnog' momenta potez je rada 'kao takvog'. Rad tako reći prema svome pojmu' teži ka ovome rascjepu. Najljepše se taj ne-praktički značaj teorije potvrđuje u suvremenoj usmjerenosti ka tehničkome raspolaganju (koja obilježava tako reći 'telos', ispunjenje poretka znaka, vladavine /podjele/ rada), njezinom prividno potpunom poređenošću teorije 'praksi', nje­ zinim apsolutnim 'nominalizmom', 'verifikabilnošću', 'aplikativnošću' teorijskih pojmova, operacionalističkim ograničenjem na 'zbiljsku snagu' predskazivanja, raspolaganja, itd. Nije već sama teorija praktički čin, nego njezin opći zakon' tek naknadno aplikujemo, 'isku­ šavamo' na 'vanjskoj stvarnosti'. Sto je ovo naknadno 'verifikovanje' rigoroznije, to se više potvrđuje naša vlastita distancija, izuzetost kretanju 'stvari same'. Razlučenost misli i čina (zakona i primjera, teorije i apli­ kacije) bitna je pretpostavka tehničkog ras­ polaganja, jer ono postoji na način 'lukav­ stva uma', suprotstavljenosti subjekta i ob­ jekta. Subjekt raspolaganja nastupa kao taj koji izvana, iz objektivne distancije ovlada­ vanja, iskorištava 'prirodne zakone' objekta za svoje, objektu vanjske svrhe. I rad je u svojoj biti strukturisan kao vanjska svrho­ vitost: kao što kaže već Mara u Grundrisse... 14

(str. 592—593), razvojem mašinerije razvija se jedinstvo jednostavnog radnog procesa, čovjek pušta prirodu da radi za nj i stupa ukraj opet sa prirodnim podudarajućeg se proizvodnog procesa kao »čuvar i regulator« — prividno paradoksalno, odnos rada ispu­ njava se u čistoj kontemplativnoj upravljenosti, gdje 'priroda sama radi za nas'. 3 U svim odlučnim razdobljima 'zapadne metafizike', ideologije klasnog društva u nje­ govom specifičnom, 'zapadnom' obliku (Aris­ totel, Toma Akvinski, Hegel), osnovni ustroj cjeline bića otvara nanošenje na radni pro­ ces: od Aristotelove entelehije kao ostvare­ nja/dovršetka svrhe u hyle do Hegelova »rada pojma« kao procesa samoostvarivanja apsolutne svrhe. Dakle, sam onto-teo-logički ustroj ove misli (razlika ontološke moguć­ nosti, idealnog 'nacrta', i boga kao posred­ nika između ontološkog i ontičkog, 'pokre­ tača' ostvarenja ontološke mogućnosti, 'izvr­ šenja' njezina 'nacrta') pretpostavlja nano­ šenje na podjelu rada. Tako je ideologem znaka ideologem označiteljske prakse druš­ tava u kojima vlada podjela rada u strogome značenju, u razvijenom obliku o kome govori Mara u Njemačkoj ideologiji: podjela rađa koja je istoznačna sa privatnim vlasništvom, robnim ustrojem produkcije. Jer, vrlo je lako
' Upravo je to što se kod Platona radi o čistoj općenitosti, koja je indiferentna spram primjera, do­ kaz da je njegov idealizam misaoni 'izraz' prevlasti »produkcije stvari« nad »produkcijom ljudi«. Ne osla­ nja se slučajno njegov najslavniji 'primjer' razlike ideja i prolaznog/vremenitog na radni proces (ideja stola koju podržava stolar u procesu proizvodnje ma­ terijalnih stolova).

15

reći kako i društva u kojima ne vlada ideologem znaka poznaju podjelu rada (npr. stara Kina), no stvar je u tome što ova podjela još nije zahvatila osnovni nivo rascjepa projektivnog i izvršnog momenta. Drugim riječima, društva u kojima postoji ideologem simbola poznaju podjelu rada u značenju 'podjele poslova' — ona su, naravno, već društva gos­ podstva — no ova 'podjela poslova' (jedan se moli, drugi ore, treći ratuje, četvrti vlada, itd.) još ne pogađa neposredna sam radni pro­ ces u njegovim momentima, još ne cijepa sam taj proces na projektivni i izvršni momenat. Rascjep samog radnog procesa na njegove momente a ne puka 'podjela poslova', tek je to nivo Marxove tematizacije 'podjele rada'. (I dokaz je odsustva ove prave podjele rada upravo činjenica da na nivou ideologema simbola sam 'idealni', misaoni pol još čuva značaj čina, djelatnosti, kao što smo to vid­ jeli u primjeru Kine.) I nije ovdje stvar u spoljašnjoj analogiji između ustroja metafi­ zike i podjele rada — ideologija (također fi­ lozofijska) nije izuzeta iz društva, odake bismo je 'upoređivali' sa ustrojstvom društva, sam je onto-teo-logički ustroj misli 'dio' pod­ jele rada. No, ne smijemo se iznenaditi ako na tra­ gove koji probijaju ogradu znaka naiđemo, prije svega, već u tekstu koji prvi put filo­ zofsko govori iz ideologema znaka, iz gubitka mitskog/simbolnog neposrednog jedinstva ri­ ječi i stvari (tj. riječi koja pripada stvari sa­ moj kao i njezin oblik, boja, itd.). Osnovno 16

pitanje Platonova Kratila glasi: imaju li stvari svoje ime po prirodi ili se ono — kao što tvrde sofisti — tek po dogovoru vezuju za stvari? (Kao što je to pokazao Gadamer, cjelina ove alternative već pripada filozofiji, sama prva mogućnost — nearbitraran značaj imena — nije isto što i mitsko jedinstvo jer se kreće na nivou mimesis, podražavanja koje već pretpostavlja (rascjep). Principijelni je od­ govor (po analogiji sa oruđem koje nije arbi­ trarno, već treba da bude primjereno svojoj svrsi): po prirodi, i jezgro dokazivanja tačnosti tog odgovora čine poznate Kratilove 'etimologije', izlaganje značenja koja su nagovještena pojedinačnim dijelovima riječi, višeznačnosti cijele riječi ili njezinih dijelova, obrata od uobičajenog 'metaforičkog' znače­ nja ka doslovnom, no neuobičajenom znače­ nju cijele riječi ili njezina dijela, sjedinjenja više riječi u novu riječ sa poznatim znače­ njem, itd. Najpoznatiji primjer: aletheia, is­ tina, kao ale theia, 'lutanje bogova'. Ove su 'etimologije' proživjele mnoštvo ironičnih komentara, zajedno sa mnijenjem da se ovdje radi o ironičnoj igri samog Platona, no više od pseudopitanja da li je Platon ovo 'mislio ozbiljno ili ne'. (Nije stvar u tome da ovo pitanje nema smisla, radi se tek o tome da neposredan odgovor ništa ne kazuje: ironička distancija također može da sakriva zbiljsku nemoć, i obrnuto; to što mi danas razumijemo kao 'naivnost rane misli Grka' može biti tek rezultat predviđanja polja nji­ hove misli, vlastitog nivoa problema na koje 17

ona odgovara). Nas zanima iznenađujuća či­ njenica da ovdje nalazimo cijelu lepezu pos­ tupaka koji u Freuda nastupaju kao »rad sna«: mnoštvo ovih 'etimologija' čitaju se kao (ne uvijek) loš 'vic', neke od riječi svoju op­ ravdanost, tj. nearbitrarnost, prirodnost, ujed­ no nagovještavaju i potiskuju, što će reći: proizvod su istog 'kompromisa' između želje i cenzure kao i učinci »rada sna«. (Nearbitrar­ nost jedne riječi Platon tumači tako što joj pronalazi sinonim, sjedinjuje obe riječi u novu riječ koja je opet riječ sa poznatim zna­ čenjem, i to je značenje bit stvari koju ime­ nuju prve dvije riječi. Na pitanje zašto je onda uopšte došlo do cijepanja na dvije ri­ ječi, Platon odgovara: upravo zato da bi nama jezik na taj način otežao dolazak do prave biti.) I sve se ovo zbiva na nivou označitelja; zato su Platonove 'etimologije' neprevodive. Čim npr. riječ aletheia uzmemo kao jedin­ stvo označenog/pojma, nikada nećemo doći do ale/theia. Označiteljskim obilaskom, do­ duše, stižemo do 'sličnosti smisla', i upravo to je ono na šta smjera Platon (istina je lutanje bogova), no nesvodljivi medij ove operacije ostaje 'asocijacija' na nivou označitelja, označitelj u svojoj 'autonomiji' je taj koji 'vodi igru'. Zar nama učinak zadovoljstva kod ove operacije ne daje upravo to što — kao kod dobre igre riječi — nalazimo smisao u besmislu, u vezi koju legitimiše jedino označiteljska 'asocijacija'? Zar Platon nije ovdje prinuđen, barem za momenat, da napusti polje znaka, da tako reći 'metne u zagrade'

značenje, čime aletheia »od z n a k a . . . postaje označitelj, momenat kome je oduzet smisao, čista materijalnost, neutralna tačka koja se otvara primaju različitih smislova« (EP, 9). Taj postupak 'naravno' (očiglednošću koja je već učinak znaka) ne možemo produžavati u beskonačnost; postavlja se pitanje nearbitrarnog značaja samih riječi koje nama dje­ luju kao etimološki 'korijen'. Ovdje Kratil mijenja cijelo polje i pokušava da neposredno izloži nearbitrarnost samog slova: slovo nije tek spoljašnje podražavanje stvari, već se spram nje nalazi u metonimičkome odnosu, ono je samo dio označene stvari, ono samo posjeduje svojstvo koje označuje. Tako se npr. slovo O nadovezuje prije svega na značenjski nivo okruglog/ispunjenog. Na taj na­ čin, pak, iščezava diferencijalnost, tj. svojstvo označiteljskog. Značenje slova O neposredno utemeljuje njegova veza sa označenim svoj­ stvom, bez posredovanja kroz razlike spram ostalih slova. Tako se označiteljsko njihanje konačno zaustavlja u metonimičkome stapa­ nju znaka i označenog koje jedino može dati oslon cijeloj jezičkoj zgradi, pošto je ono, tako reći, svoj vlastiti oslon (ujedno znak i označeno, ono što znači 'okruglo' i samo okruglo). 'Psihoanalitički' to bi moglo da se iskaže kao jezik incesta, kao nemoguća tačka podudaranja značenja i bitka. Zato nas ne smije iznenaditi ako se Platon — sada, pošto smo prividno 'došli do kraja' — ponovo ob­ raća 'empiriji': unatoč svemu, u svakidašnjem jeziku značenje je mnogih riječi određeno do-

18

kojeg popunjava Platon: označitelj koji je bez oslona u Stvari samoj. No. naknadno sredstvo. također tre­ ba da bude tek označitelj. sam 'izvorni' elemenat do kojeg nas dovodi 'eti­ mologija' (npr. besmisleno je govoriti o 'dobrim' ili 'lošim' riječima). već misli da bi jezik tre­ balo da bude prirodno/nearbitrarno određen. pak. koju treba da iskusimo kao sam označiteljski pred-smisao koji tek ima da proizvodi smisao. Odmah zatim dolazi ute­ meljenje ove različitosti: znak koji se od oz­ načenog ne razlikuje nije uopšte znak koji treba da upućuje van sebe. koji od­ ređuje sam njegov identitet i neposredno ras­ pravljamo o njegovom odnosu spram stvari same. kod slova O apstrahujemo od sistema diferenci­ jalnih (ovdje: fonoloških) opozicija. pošto su riječi arbi­ trarne. o čemu svjedoči različitost jezika u Helena i varvara. dogovorni značaj (prema kome je jezik za­ pravo isto tako dobar. tj. čiji je naknadni učinak smisao. porok pogađa već sam izvor. tada je upravo ona dokaz osnovne 'arbitrarnosti' označitelja. kao i kod simptoma. jer oni već nepos­ redno nastupaju kao 'besmislica'. tada mi doslovno ne govorimo više o istoj stvari. Tako nasred po21 20 . polje značenja. već sačinja­ vaju posve smislenu scenu. dobar bi znak bio stvar sama. stvar je utoliko jasnija. oslona u Stvari samoj. ali da je on nužno loš. Odavde pak nije teško za­ ključiti slijedeće: ako označiteljska/diferencijalna 'nearbitrarnost'/utemeljenost označitelja isključuje njegovu neposredno/prirodnu određenost. ka označenome. iskvaren tek razvojem u kome riječi gube puno/izvorno značenje). nego stvar sama (ako bi znak Kratila bio pot­ pun. tada O prestaje biti označitelj i postaje 'imago'. besmislici. nedostatka njegove ne­ posredne/prirodne određenosti. Naime. Mi. gdje se — ako ih uzimamo kao imagi- narne značenjske 'cjeline' — već 'očito' radi o besmislici. Ako npr. promatrajući stvari kao re­ buse. I to je ono najsubverzivnije: njegova nedostatnost nije tek pro­ izvod razvoja/raspada 'izvornog jedinstva'. što će reći: tek raskršće diferencijalnih poteza. čiji je jedini oslon svežanj diferencijalnih poteza koji ga po­ vezuju sa ostalim označiteljima samim tim što ga od njih razlučuju. treba da izdržimo u toj 'otvore­ nosti označitelju'. tada se njezin domašaj preokreće.govorom. kao što pokazuje sledeći primjer sna jedne Freudove pacijentkinje: To pak znači da je prisustvo arbitrarnosti uslov samog znaka: znak već prema svo­ joj biti ne može biti potpuno dobar. Platonovo je mjesto jedinstveno: on ne zastupa ni prirodnu određenost riječi (prema kojoj je jezik 'izvorno' dobar. I to je bezdan ispred kojeg bježi. imali bismo dva Kratila). kod rebusa. theia u aletheia). ni neproblematičnu arbitrarnost. Pritisak je Imagi­ narnoga mnogo snažniji u takvim snovima koji neposredno nisu 'apsurdni'. jer je u njima već neposredno probijeno polje imagi­ narnoga. Završetak Kratila zato zvuči kao osnovno nepovjerenje prema je­ ziku: — jezik je posrednik na putu ka istini.

daleko od toga da bi je mogla 'dopunjavati'. pošto samo prisustvo diferencijalnog/označiteljskog zna­ čaja jezičkih elemenata isključuje njihovu neposrednu/prirodnu određenost. Ako npr. također treba da bude tek označitelj. sam 'izvorni' elemenat do kojeg nas dovodi 'etimologija' (npr. tj. uz kojeg Pla­ ton. pak. Nearbitrarnost ne može biti ujedno diferencijalno/označiteljska i neposredno/prirodna. Pritisak je Imagi­ narnoga mnogo snažniji u takvim snovima koji neposredno nisu 'apsurdni'. moram ga već inače presvući kožom. stvar je utoliko jasnija. Mi. jer je u njima već neposredno probijeno polje ima­ ginarnoga. polje značenja. spoljašnjeg/naknadnog znaka. tada O pres­ taje biti označitelj i postaje 'imago'. nedostatka njegove neposredne/prirodne od­ ređenosti. Opet ponavljanje 22 23 . za časak sijevne užas diferencijalnosti označitelja. što daje takve argumente koji su neskladni. odmah krpi: njegov je preskok iz označiteljskog izlaganja nearbitrarnosti kao diferencijalnosti ka neposrednoj/nediferencijalnoj nearbitrarnosti 'nelegitiman'. simptomatična je činjenica što ih daje previše. tada je upravo ona dokaz osnovne 'arbitrarnosti' označitelja. Platon ne daje premalo argumenata protiv arbitrarnosti jezičkog znaka. koju treba da isku­ simo kao sam označiteljski pred-smisao koji tek ima da proizvodi smisao. koji određuje sam njegov identitet i neposredno raspravljamo o njegovom od­ nosu spram stvari same. kao što pokazuje sledeći primer sna jedne Freudove pacijentkinje: »Njen muž pita: Ne treba li da damo da se klavir štimuje? Ona: ne isplati se. tada mi doslovno ne govorimo više o istoj stvari. ostaje prikrivena. kojeg popunjava Pla­ ton: označitelj koji je bez oslona u Stvari samoj. kao i kod sim­ ptoma. već sačinja­ vaju posve smislenu scenu. Odavde pak nije teško zaključiti slijedeće: ako ozna­ čiteljska/diferencijalna 'nearbitrarnost'/utemeljenost označitelja isključuje njegovu ne­ posredno/prirodnu određenost. promatrajući stvari kao rebuse. jer oni već neposredno nastupaju kao 'besmislica'. nasred praznine gdje nis­ mo više u 'neposrednom jedinstvu' simbola. naravno. čiji je naknadni učinak smisao. oslona u Stvari samoj. No. koji se međusobno isključuju. treba da izdržimo u toj 'otvo­ renosti označitelju'. kod slova O apstrahujemo od sistema diferencijalnih (ovdje: fonoloških) opozicija. što će reći: tek raskršće diferencijalnih po­ teza. theia u aletheia). Užas čija prava dimen­ zija. besmislici. Na­ ime. nji­ me mi zapravo nedopustivo mijenjamo polje. tada se nje­ zin domašaj preokreće. kod rebusa. I to je bez­ dan ispred kojeg bježi.vijesnog prijeloma. gdje se — ako ih uzimamo kao imagi­ narne značenjske 'cjeline' — već 'očito' radi o besmislici. no gdje se također još nije ustalila samorazumljivost arbitrarnog. naravno. Naprotiv. čiji je jedini oslon svežanj diferenci­ jalnih poteza koji ga povezuju sa ostalim označiteljima samim tim što ga od njih razlučuju.

smislene sklopove. Nikakav smisao ne može legitimisati prijelaz od 'istine' ka 'lu­ tanju bogova'. rješavanja rebusa i Freudova postupka analize. gdje uvijek 'više gubimo no dobijamo'. znači da i tamo gdje drugi vide posve 'racionalne'. momenat kome je oduzet smisao. zatim jed­ no jedino slovo. Prilikom ovog pričanja mora mi pasti na pa­ met da se juče za vrijeme rada na analizi od­ jednom uhvatila za jaknu na kojoj se jedno dugme otkopčalo. . I tako se sanduk (Kasten) dopu­ njava sa grudima (Brustkasten) i tumačenje sna vodi direktno u vrijeme njenog tjeles­ nog razvoja kad je počela da biva nezado­ voljna sa svojim tjelesnim oblicima. U tome leži osnovna teškoća analize: treba izvršiti pravi Verfremdungseffekt kojim se oslobađamo pritiska imaginarne scene — bilo kakvo 'hermeneutičko' produbljivanje u 'dublje.« (ibid. Izgleda. i prijeko toga do samog odnosa sa Drugim. 4 Analiza je u principu beskonačna. Nije teško da izložimo istovjetnost Pla­ tonova postupka kod ale/theia. tj. neutralna tačka koja se otvara pri­ manju različitih smislova« (EP). Ali šta znači to što ga ona sanja? Ona. čista mate­ rijalnost. 'ne isplati se'. simbolne kastracije. priča o klaviru da je to odvra­ tan sanduk koji daje loš ton. od 'ne isplati se dati da se klavir štimuje' ka 'ne isplati se gledati tamo' jedini je oslon tog prijenosa 'dvostruki upis' samog označitelj a: aletheia. ne isplati se. . Tamo su je pozvali da skine jaknu. čime ne is­ plati se kao i aletheia »postaje označitelj. ulaskom u poredak Simbolnog. onda jednu ljudsku figuru u trku čija je glava odstranjena apostro­ fom . Otvoriti se označitelju. sintagma 'ne isplati se' neizbežno bi nas dovela do intersubjektiviteta gdje 'ne isplati se' djeluje kao preokrenuti poziv drugome. doduše. moram odmah da idem. nemojte gledati tamo. dakle. kao da je htjela reći: Molim vas. stvar koju je njen muž već prije braka imao. . koji se ne isplati'. a ona se branila riječima: Hvala. 281). Ove riječi dolaze od posjete koju je juče učinila svojoj prijateljici. npr. zasjenjuje nuž­ nost koraka kroz označitelj u njegovoj 'auto­ nomiji'. ne isplati se.. U ovom prvom važ­ nom uslovu odvaja se dakle moj metod tuma- 24 25 . mi treba da vidimo »kuću na čijem se krovu može vidjeti čamac. samora­ zumljive.jednog realnog događaja od prethodnog dana. a ona je tako slično odgovorila. Odav­ de postaje jasna i radikalna različitost ozna­ čiteljske analize spram klasičnog 'hermeneutičkog' postupka: « . što će reći: sklopove koje — uprkos imaginarnom prividu — utemeljuje jedino označitelj u svojoj 'autonomiji'. do Žrtve. . i tako dalje. sim­ boličko značenje' one scene iz sna samo još više zasjenjuje put analize.* (Tuma­ 4 čenje snova.. Njen je muž tako pitao. besmislenost. Svuda treba da 'stavimo u zagrade' svagdašnje značenjsko polje. 190). predmetom pažnje ne smijemo uči­ niti san kao cjelinu nego samo pojedine djelove njegove sadržine . ali ključ za rješenje daju tek riječi: Ne isplati se. posve 'uo­ bičajeni' razgovor žene sa mužem o štimovanju klavira. svako 'totalitetno' razumije­ vanje iz 'značenjskog horizonta'.

njihova je povezanost 'autonomna' i kao takva »razvezuje imaginarne odnose iz­ među logike i 'realnosti'« (LF.naravno. Raz­ log što je Napoleonova velika ljubav bila Josephine. 'racional­ ne' povezanosti stvari ili ideja. što se težine koja im pripada. jedini je os­ lon tome — ako se. i onaj san od samog početka shvata kao nešto složeno. objasniti da ti učinci tako vjerno slede razmještavanje označitelja da imaginarni faktori unatoč svojoj 26 27 . Ovdje se pokazuje osnovna diskurzivna pervertiranost označiteljskog artikulisanja želje: sam 'izbor objekta želje' (nad/određuje diferencijalan) 'arbitraran' poredak označitelja. 'metodu dešif rovanja'. On. kao konglomerat psihičkih tvorevina. Postupkom ana­ lize treba upravo probiti imaginarni tok »aso­ cijacija«. dakle. kao i ovaj metod.čenja sna od popularnog. istorijskog i iz priče poznatog metoda objašnjavanja sna pomoću simbolike i približava se drugome metodu. da ne promašimo značenje Freudova uputstva: prijelaz sa tu­ mačenja »en masse« na tumačenje »en detail« zapravo je sam prijelaz od imaginarnog polja označenog. 'autonomnoj' povezanosti njego­ vih elemenata — nikako dakle nije riječ o pozitivističko-analitičkome 'svođenju cjeline na mehanički skup dijelova'. 133). radi o simptomu — 'dvostruki upis' samog krsta: ujedno — na fiziološkom nivou — dio tijela i simbol 'zemaljske muke' Prividno posve 'organska' bolest razrješava se u označiteljskom prije­ nosu. 'povezanosti ideja' ili 'stvari' ka označitelju. referenta ili označenog. verovatno je taj što se njegov brat zvao Joseph. Označitelji se artikulišu u lance »prekoračivanjem« 'logičke'. jedini je oslon 'izbora objekta' u kojeg se investira energija libida jedinstvo označi­ teljskog Zusammenlegspiel-a. njome mi 'prijenosimo svoj krst'. Ono što bi trebalo da bude tek spoljašnja slučajnost od koje trebamo u stro­ goj sadržajnoj analizi apstrahirati. paradigmu. kod re­ busa trebamo svaki elemenat ponaosob zami­ jeniti slogom. (theia/'bogova'). Da nas (poznati Freudov primjer) boli u krstima. 109). kao i ovaj. Ništa manje pak zato ne mislimo da ovome lancu vlastiti zakon ovlađuje za subjekt odredujućim učincima: to su istisnuće. po­ tiskivanje.« (ibid. Važno je. kod sna Freudove pacijentkinje ključ za rješenje daje ograničenje pažnje na elemenat 'ne isplati se' u apstrakciji spram cjeline. »Dakako da poznajemo važnost imaginar­ nih utisaka u onim razdorima simbolne alter­ native koji daju označiteljskom lancu njegov tok. onaj einzige Zug kojeg je prepoznao u njoj. su tu­ mačenja 'en detail' ne 'en masse'. a ne imagi­ narna scena njegova nastupa. poricanje — kad čega treba. Tako kod aletheia trebamo obratiti pažnju na njezine pojedine dijelove i tumačiti ih od­ vojeno: ale/'lutanje'. pokazuje se kao jedini oslon. Ovdje postaje očita sva dvoznačnost i neprimjere­ nost izraza »slobodna asocijacija« koji već zasjenjuje činjenicu da odlučuje jedino na­ čin uključenja označiteljskog elementa u di­ ferencijalnu mrežu.

značenja. polje strukture kao 'sistema' u kome identitet svakog elementa čini tek svežanj njegovih razlika spram ostalih ele­ menata. jer na taj način mi tek prijelazimo iz jednog imaginarnog. On više nema neposrednosti koju je nekad imao i koja se potvrđuje njegovom da­ našnjom. tradicionalni postupak' gubi svoju »nedužnost« (koju je posjedovalo prije pojave novih sredstava) i preokreće se u »gr­ čevito potvrdnu laž« (ibid. činjenica da stupa u opoziciju/razliku sa njima. osjetilne strane znaka. Stvar se ra­ dikalno mijenja upravo time što ostaje ista. sve to može biti zahvaćeno u lanac označitelja čija ana­ liza treba da se vrši protiv udruženim isku5 Ovdje možemo otkloniti jedan 'nesporazum': shvaćanje dvojstva svijest/nesvjesno kao dvojstva diskurzivnog/ intuitivnog nivoa. koje ona tvore. već kao polje čiste diferencijalnosti. primjerom iz Adorna: »Kasnije otkrivena sredstva i oblici glaz­ benoga oblikovanja dotiču i mijenjaju tradi­ cionalna sredstva. Daleko od toga da bi nesvjesno značilo nekakvo nedlskurzivno/lntuitivno polje 'nagona' nasuprot racionalnome diskurzu svijesti. 11). 'posre­ dovanja' sa ostalim sredstvima. onda je to moguće tek onda kada sam njegov identitet čini sklop razlika/opozicija. označitelja u uobi­ čajenome. atonalnih sredstava. nediferencijalnog polja u drugo. koji je tek diferencijalni lanac označitelja bez oslona u iden­ titetu imaga: diskurz. 'ista stvar'. dakle. Nes­ vjesno bismo pak mogli odrediti baš kao diskurz kome uvijek nedostaje 'intuitivno' utemeljenje.« (E. t j . trebali jednostavno nadomjestiti po­ vezanostima na nivou označitelja kao druge. tj.« (Teškoće. No ako ga nastup novih. Objasnimo to primjerom koji će nas možda iznenaditi.nosionosti posjeduju tek obraz sjena i zrcaljenja. — treba da promatramo tek u njegovoj diferencijalnoj/označiteljskoj dimenziji. 'Vanje­ zička' događaji. da tako reći 'stavimo u zagrade' imaginarno polje njegova nastupa. Svaki trozvuk što ga neki skladatelj danas još uporabi zvuči kao negacija u međuvremenu oslobođenih diso­ nanca. upravo je ovo 'posredovanje' sa os­ talim elementima zasjenjeno na sceni Imagi­ narnog. 137). prije svega pak oblike suvislosti. I ovdje imamo posla sa »minus«-veličinom. početnim/polaznim očitim istinama na kojima gradimo deduktivni sklop. radi o 'označeno­ me' ili 'označitelju. 5 No dosadašnji način predstavljanja još sadrži izvjesnu nejasnoću: nije stvar u tome da bismo povezanosti na nivou označenog. upravo se sav svjesno/diskurzivni nivo od Aristotela prijeko Dekarta do neopozitlvizma uvijek utemeljuje u Intuicijama. nediferencijalnome značenju. iako u obliku koji tako reći 'preokreće' one na početku navedene: nije stvar u tome da izostavljanje (očekivanog. već sam elemenat u pitanju — makar se s obzirom na poredak znaka. Zato je polje označitelja spram imaginar­ nih/površinskih scena radikalno ekscentrično — Drugo Mjesto — naravno ne u značenju druge imaginarne scene. koji je ne samo 'još više' diskurz od svjesnoga govora. tj. tradicionalnog) nastavka samo djeluje kao nastavak već upravo ono što neposredno-fetišistički nastupa kao 'uvijek isti. 28 29 . već jedini 'čisti' diskurz. 136—137) Imaginarno-fetišistički gledano. nego je nešto povijesno posredo­ vano. trozvuk ostaje trozvuk. predmeti itd. mijenja.

Na ovome mjestu. itd. * * * Da sažmemo: Jedino pravo razrješenje prijepora o arbitrarnosti ili nearbitrarnosti znaka je prodor same dimenzije znaka u polje označiteljske diferencijalnosti. dokaz za to bila bi već činjenica što u Platona arbitrarnost/diferencijalnost dje­ luje upravo kao argumenat ne-arbitramosti riječi. zagonetki. izbačen i ograni­ čen na granična područja 'viceva'. ipak je svaki 'autonomni' učinak označitelja shvaćen kao nedopustiva perverzija pravog poretka. no upravo taj 'rebuski' postupak a priori isključuje arbitrarnost znaka gdje se radi o tome da je označitelj kao 'osjetima strana znaka' (naravno. njegovu sekundarnost/naknadnost. onda postaje jasno zašto u ozna­ čitelja nastupaju takvi 'autonomni' mehani­ zmi. povezivanje koje se oslanja tek na same označiteljske prijenose: pošto je upravo 'sa­ držaj' ono što nedostaje. pojmovnog raspoređivanja i znanja« (Pes — 327). da je govor nesvodljivi medij mišljenja. jer je označitelj taj koji 'vodi igru' (vezu između 'istine' i 'lutanja bogova' nije moguće uspostaviti bez 'besmislenog' prebacivanje aletheia u ale/theia). dakle. sa mnoštvom 'očitih' razloga ('ta različite riječi znače u raz­ ličitim jezicima istu stvar' itd. biljeg je po­ tiskivanja tog polja. dakle. itd.). da bi se radilo o predjezičkim likovima'. tj. npr. priznajemo da bez jezičkih znakova ne možemo doći do svijesti općenitoga. Arbitrarnost znaka obi­ lježava. Već kod Saussurea nalazimo misao o označitelju kao sastavnome dijelu znaka.šenjima lika. Arbitrarnost u značenju označiteljske diferencijalnosti smjera. spoljašnost u odnosu na 'stvar samu' (oz­ načenome ili referentu). eidos a koji se ponavlja kao ono identičko u svim empiričkim slovima a i omogućuje nam da ih prepoznajemo kao 'isto slovo'). sam predlakanovski strukturalizam od Saussurea naovamo popušta ideologemu znaka. Arbitrarnost znaka leži upravo u tome da su takvi označiteljski prije­ nosi shvaćeni kao puke spoljašnje igre rije­ čima koje ni u čemu ne pogađaju značenjski sadržaj. Zaključiti iz aletheia ne ale/theia puka je igra koju štiti ispred čiste besmislice jedino prisustvo 'sadržajne sličnosti' između »istine« i »lutanja bogova«. s obzirom na označeni 'sadržaj'. indi­ ferentna spoljašnost. već idealna osjetilnost. 'tipovima'. Odavde. na nešto posve drugo nego na arbitrarnost znaka. Lakoća s ko­ jom prosvjetiteljsko-metafizička misao od Aristotela naovamo samorazumljivo afirmiše arbitrarnost jezičkog znaka. Na nivou označitelja nesvodljivo je 'rebusko' sricanje koje briše značenjsku cje­ linu. Već su same nesvijesne reprezentacije 'objekata' želje označitelji — daleko od toga. o označitelju i označenome kao dvijema stranama istoga lista. o jedinstvenoj artikulaciji znaka čiji nastup uvodi poredak ujedno u amorfnu 31 30 . Tako npr.

Zato je pregrada u osnovi neprestupiva. metaforički 'misli' kroz strukturiranost hrane: opoziciju priroda/kultura u opoziciji sirovo/pečeno itd. koji je 'drugo od sama sebe' i upravo kao ta­ kav nagoni nas ka uvijek novim lancima ozna­ čitelja. onda pregradu možemo napisati i ovako: A 32 a 33 . otpada i poslednji oslon koji je davao tako reći legitiman značaj prestupu pregrade koja rastavlja označi telj i označeno. Ni­ kada ne možemo vidjeti šta je zapravo 's one strane' i sve što dobivamo tek su površinski učinci označenog. Zašto? Zato jer je diferencijalna. veliko A. neuhvatljivo njihanje kome uvijek nedostaje 'stvar sama'. ono nije drugo do njegov površinski/imaginarni učinak. sru­ šena naporednost. ispod pregrade bit će sam nepristupačan 'objekt želje'. I ako vodimo računa o tome da je po­ redak označitelja Drugi (Autre. previđajući na taj način da imamo posla sa označiteljskim prijenosom. u razlici spram objekta želje. I Levi-Straussova zapalost u ogradu znaka pokazuje se time što on taj odnos između opozicije sirovo/pečeno i opozicije priroda/kultura uzima kao odnos označitelja i označenog. njegova trojstva oz­ načitelj/označeno/ referent. kozmološke aporije. 497): S s gdje je pregrada neprestupiva. dakle. paradoks objekta koji uvijek nedostaje na svom vlastitom mjestu. pri čemu je označeno definisano kao u svijesti prisutna ideja stvari. dakle. Unutar tog okvira ostaje i Levi-Strauss kada npr. diferencija­ lan (u rečenom značenju) jeste pak jedino označitelj. gdje ona ras­ tavlja a ne sjedinjuje (otpada Saussurov krug). objekt a koji je zbog svoje nepristupačnosti tako reći svoj vlastiti nedostatak. itd. Saussureov algoritam znaka: Se Sa ustupa mjesto Lacanovom algoritmu (u E. o naporednoj artikulaciji označitelja i označenog. Pri tome je označitelj diferencijalan: nije stanje pečenog ono koje neposredno nalikuje na kulturu. malog a). dviju strana znaka.masu zvukova i misli. osjetilne i nadosjetilne strane. već su same razlike one koje su slične. gdje se veliko S (Signifiant) nalazi iznad malog s (signifie). da je već opozicija priroda/kultura označiteljska alternativa. Misao o naporednoj artikulaciji oz­ načitelja i označenog treba. Označeno »kliže« ispod oz­ načitelja« (Lacan). tako da se u samome momentu. radikalno odbaciti ako hoćemo da izbjegnemo ogradu znaka. u kome je sa diferencijalnošću nagovještena mogućnost proboja ograde znaka. No sa isključenjem njihova paraleli­ zma. ova ograda utvr­ đuje kao dati okvir. gdje je. dakle. sirovo je spram pečenog u takvom odnosu kao i pri­ roda spram kulture. govori o tome kako divlja misao društvene relacije.

da elemenat (na Drugoj Sceni) 'obuhvaća' klasu čiji je ele­ menat (na sceni Imaginarnog). pomjera/sažima specifičkim označiteljskim mehanizmima patvorenja. zato što — kao diferencijalan — artikuliše takvu želju koja je postavljena u bezdan. tj. Tek je to osnovno značenje 'arbitrarnosti' označitelja: poredak koji je 'arbitraran' zato što mu nedostaje oslon u Stvari samoj. Nadodređenost bi značila da momenat koji na imaginarnoj površini klasi­ fikacije nastupa tek kao ograničeni. pri čemu imaginarni poredak hijerar­ hijske klasifikacije djeluje upravo kao mas­ kiranje ove odlučujuće uloge. naime. već je povijesna pretpostavka njezinog 'rješenja' pozitivistička radikalizacija vlada­ vine znaka.Pri tome njezina neprestupivost obilježava samu nedostižnost 'pravog objekta želje'. Nadodređenost (logika označitelja) jeste upravo 'unakrsna' određenost. mehanizmima »rada sna«. jer obično je riječ o pomeranju težišta. uistinu. zbog čega je upravo drugotan 'primjer'. Ovdje vidimo kako je upravo nadodređenost onaj 'paradoks' kojeg isključuje neopozitivistička teorija klasa i meta-jezika: paradoks. posebni podrazdjel. i označitelju vezuju u lance 'pervertiranim'. na simbolnoj Drugoj Sceni igra odlučujuću ulogu određivanja cje­ line. 34 35 . 'razlagu' tobožnje 'osnovne misli'. određe­ nost koja prekoračuje/sječe/remeti klasifikatorski poredak hijerarhije od općenitog do pojedinačnog. neravnoteži Druge Scene s ob­ zirom na površinu Imaginarnog. gubitkom nivoa »samorefleksije« u kome još odjekuje trag istine. politika čini tek posebno. paradoks 'ukrštavanja'. 'dopuna' itd. 'u istini'. kojoj je zauvi­ jek uskraćen njezin 'pravi objekt'. 6 Jezgro nadodređenosti leži upravo u toj asimetriji. ono u čemu. na taj način ostaje ideološki zamračena odlučujuća uloga političkog nivoa za konstituisanje samog općenitog ontološkog ustroja cjeline 'univerzuma'. određeno općim ontološkim ustrojem koz- mosa. zbog bezdana ove neprestupivosti. leži problem. Logika Imaginarnoga par excellence je aristotelovska logika koja se zasniva u obimu pojmova i omogućuje hijerarhijsku klasifi­ kaciju. Nije stvar u tome da bi tek ona 'riješila' nereflektirana pitanja pređjašnjlh logika koja su ih za­ plitala u protivurječja. Klasičan 'prim­ jer' (riječ pišemo u navodnicima jer upravo nadodređenost obilježava nemogućnost neu­ tralnih 'primjera') bio bi odnos filozofija/po­ litika: u hijerarhiji 'velikih' filozofskih sis­ tema. Tako već Freud ističe kako pri tumačenju snova ili simptoma treba da obratimo pažnju prije svega na ono što pacijent navodi tek kao 'pri­ mjer'. Zato se. tj. To što u uobiča­ jenim kritikama strukturalizma nastupa kao • Zato i nije slučajno što upravo neopozitivistička formalna logika formuliše teoriju skupova i metajezika. gdje podređeni elemenat unutar imaginarne scene reprezentira odsutno. ograničeno ontičko polje. ekscentričko mjesto koje određuje cjelinu ove scene. u tome da imaginarna scena vlastitu nadodređenost maskira Simbolnim. pato-logičkim putevima koji prekoračuju imaginar­ nu logiku 'povezanosti stvari'. podređeno vrhu hijerarhije. Odavde se ponovno nalaže potreba speci­ fikacije pojma »strukture«.

naime — upravo zato jer se konstituira kao zamračenje Druge Scene. tj. njezino bi ispunjavanje. homogeni/zatvoreni pros­ tor.»struktura« (homogena hijerarhijska cjelina u kojoj ulogu svakog elementa određuje kon­ stelacija njegove uključenosti u artikulisanost ove cjeline) upravo nije diferencijalna/ /označiteljska. koja kao takva upućuju ka potisnutoj Drugoj Sceni nadodređenosti. bez bjelina. odsustvo pravog pitanja. tj. odsustvo pravoga pitanja. još tačnije: astrukturalni sistem — prekoračena/kršena struktura predstavlja učinke označiteljeva rada. asimetri­ jama. Jer. ovo je ispunjenje. ne vidi. koji su vidljivi jedino u nje­ zinim rupama. tamo gdje drugi — zahvaćeni mrežom ideologije/imagi­ narnog — vide homogenu cjelinu. ono što se zaista 'ne isplati' je po­ gledati ženine grudi. njezin privid. Ili. Isto je i u Freudovom primjeru Ne isplati se: i ovdje ima­ mo — s obzirom na imaginarnu scenu raz­ govora sa suprugom — posla sa odgovorom na pitanje koje nije bilo postavljeno. 'besmislicama' itd. Imaginarna scena. u stvari. praznim mjestima. kao artikulacija »autonomnih' označiteljskih određenosti djelatna je jedino tamo gdje je ona imaginarna. Mara. njime ona previđa prazna mjesta koja su njezin uslov. na pitanje o »vrijednosti radne snage« ispunjavajući. prisustvo odgo- vora na pitanje koje nije bilo postavljeno. uzimamo Althusserov 'primjer' Maraove kritike klasične političke ekonomije (LC. postavljanje sa­ mog potisnutog pitanja.) Bjelina je. tj. tj. prazno mjesto koje Mara nalazi kod odgovora na pitanje o »vrijednosti rada«. Ova je bjelina. misleći da odgovara na pitanje o »vrijednosti rada«. asimetrička/neuravnotežena. koji je i analitičar. uistinu odgovara na jedno potisnuto pitanje. naravno. I ovdje Freud vidi bje­ linu. tj. 22. tako ovu bjelinu (prazno mjesto) ideološki besmislenom sin­ tagmom »vrijednost rada«. cjelinu bez rupa. (Zbog toga nastupa besmisleno ideološko protivurječje između odgovora i pitanja. jeste činjenica da klasična politička ekonomija. Tačnije. pak. uslov samog polja klasične po­ litičke ekonomije. Ova rupa zapravo repre­ zentira imaginarnim poljem istisnutu mate­ rijalnu kontradikciju: paradoks/protivurječje želje koji iščezava imaginarnom suprotstavljenošću »potrebe« i u osnovi spoljašnje »pre­ grade«. ona se zadržava u imaginarnome prividu homogenosti/zatvorenosti vlastitog polja. Sama klasična politička ekonomija ove bjeline. tamo gdje običan pogled vidi smislenu punoću svaki­ dašnjeg razgovora. koja doslovno drže njezino vlastito polje. srušilo cjelinu polja klasične političke ekonomije. kojeg maskira suprugovo pitanje o štimovanju kla­ vira. ona doslovno drži ovo polje. Da bismo to ob­ jasnili. mjesta vlastite nad/određenosti — nikada ne čini ispunjeni krug. logički paradoks/protivurječje označitelja kao 'ukrštavanja' jezika i metajezika koji iščezava nivoom znakovnog (meta/jezi- 36 37 . vidi prazna mjesta koja drže ovu prividno ispunjenu cje­ linu. i dalje): bjelina. heterogena/ekscentrička »struktura«. homogena »struktura«.

a ova je distancija unutarnja« (Act. nesvodljiv rascjep između polja Imaginarnog i ekscentričkog mjesta njegove produkcije. čiji je rad tako reći bez gubitka sačuvan imaginarnim rezultatom.ka. Kod Marxa (Grundrisse. sam je sadržaj ove apstrakcije upravo u njezinoj općenitosti opet određen svagdašnjom povijesnom konkrecijom. tako da ona kao čista/indiferentna apstrakcija postaje zbiljskom. općenitosti (npr. . Nadodređenost. unatoč tome što — upravo zbog svoje aps­ trakcije— važe za sva razdoblja. Taj proces zato i ne za­ služuje više ime 'produkcije' u strogome zna­ čenju pro-iz-vodnje. a i u tome.. npr. asimetrički način. to je sama »određenost ove apstrakcije« (Marx): nije stvar u tome da svako povijesno razdoblje određenoj katego­ riji. jer svom decentriranošću upravo subvertira teleološku djelatnost koja se sva sabire/umi­ ruje u svojoj ispunjenoj svrhi. itd. potpuno važi tek u posve određenoj konstelaciji (npr. poseban primjer. Ono što je zaista neodrživo kod nadodređenosti je činje­ nica da polje Imaginarnog nije jednostavno spoljašnje-objektivno određeno. dakle. tj. i klasnu borbu čiju osnovnu dimen­ ziju ukida općenitost humanističke ideologije. uvijek već pogodi čistoću apstraktne općeni­ tosti. iako obilježava rasredištenu određenost. 'Određenost iz Druge Scene'. . — 97). Jezgro nadodređenosti leži i u nesvodljivoj decentriranosti mjesta (označiteljske.« Ovdje povijesna konkrecija prekoračuje poredak klasifikacije prema kome svako odre­ đeno razdoblje nastupa tek kao posebnost. donošenja na svjetlo itd. upravo nije prosto spoljašnja određenost. Ovdje 39 38 . ipak u odre­ đenosti ove apstrakcije same isto tako snažno produkt povijesnih okolnosti i u potpunosti važe jedino za ove okolnosti i u njihovom. Naprotiv. decentrirano s obzirom na samo sebe. pro­ dukcija uopće u svojoj indiferenciji spram posebnih oblika produkcije postaje zbiljskom tek kapitalističkim produkcijskim načinom). okviru. uistinu ono 'produktivno'. Rupe koje upućuju ka Drugoj Sceni svjedoče. da je imaginarnome 're­ zultatu' njegov vlastiti 'produkcijski proces' nužno reprezentiran na patvoren. 25) nalazimo njezinu gotovo doslovnu formulaciju: » . kapitalis­ tička produkcija kao 'primjer' produkcije uopće) koja u svojoj apstrakciji važi jednako za sva razdoblja. naime. Materijalna kontradikcija na Drugoj Sce­ ni je. jer »diskurz vanjskosti je središnji. na taj način. čak su najapstraktnije kategorije. simbolne) produk­ cije (»procesa izjavljivanja«) spram mjesta (imaginarne) reprezentacije (»procesa izjave«). već je. no. nalazi se jedna rupa koja svje­ doči o rasredištenju njegova vlastitog pro­ dukcijskog procesa. obilježava njezinu nadodređenost svag­ dašnjim mjestom njezine materijalne loka­ cije. Tamo gdje bi trebalo da bude njegova naj­ veća punoća.. o tome da nadodređenost. produkciji — pored općenitih poteza koji važe za njezino postojanje u svim raz­ dobljima — dodaje specifične poteze. tako reći.

Sama je apstrakcija 'filozofije uopšte' nesvodljivo obi­ lježena konkrecijom mjesta odakle govorimo mi sami 'našom vlastitom filozofijom'. Upravo taj neutralni medij uspoređivanja je. spoljašnje mjesto odakle bismo mogli 'uspoređivati' sebe i drugoga. oslo­ bođenu. ovoga puta. vagine. To znači. ono što je pretpostavljeno samim uspoređivanjem.. ono što bi trebalo da bude tek specifička diferencija. 12). 'otvorenost' uvi­ jek otvorenost usta. što izlaže uključe­ nost opštega u kretanje posebnog. ili neu­ tralno-općenita 'definicija' filozofije 'uopšte' koja bi činila indiferentni medij kako 'naše vlastite' tako i 'ostalih' filozofija. iskušava kako nije moguća neutralno-općenita klasifikacija filozofskih usmjerenja. u liberalnome kapitalizmu industrijsko poduzeće u slobodnoj konkuren­ ciji). Na ovom planu se upravo pruža mogućnost nadovezivanja na Dijalektiku prosvetiteljstva. Ovo posredovanje. njegovo posredovanje posebnim.. Pa ako se po­ vijesna misao razlikuje od nepovijesne upra­ vo po tome što ruši apstraktno-klasifikatorski odnos opšteg i posebnog. jer time sigurno postaje više 'voljan' (maniable)« (EP. nikada otrgnuta od ove 'somatičke baze' kao pojam otvorenosti. Jer. npr. Sama općenitost produkcije. Uzmimo još bolji Marxov primjer: u svakome je povijesnome razdoblju sama općenitost produkcije 'oboje­ na' posebnom vrstom produkcije koja tako reći 'daje ton cjelini'. Ništa ne pomaže ako kažemo da je riječ o izlaganju onoga zajedničkog za našu 'vlastitu' i 'ostale' filozofije. mjestom svoje materi­ jalne lokacije. Naprotiv. refleksijsko-idealističkog momenta. zaista 40 41 . a gdje nedostaje upravo ono što je izuzeto samoj stvari. itd. nemogućnost tematizacije mjesta samog subjekta govora. koja nastupa kao produkcija kat'exochen (npr. Zaista »ništa nije više iskušavajuće kao 'očišćenje' označitelja od njegove osjetne instancije. oslobođen svoje nadodređenosti i kao takav raspoloživ. Hegelovo spekulativno po­ sredovanje opšteg posebnim. materijalizam: da se općenita određenost nikad ne može išču­ pati nadodređenosti. svog ulaženja u konkretnost tekstualne mreže. čiji je teorijski izraz taloženje metajezika u formalnoj logici.. već se nalazi 'na rubu materija­ lizma'. općenito uzeto. uvijek mijenja značaj same općenitosti genusa. Zbog ove konkretnosti je i u nesvjesnom poretku npr.ne pristaje aristotelovska logika u kojoj differentia nastupa tek kao differentia specijica: naprotiv. Zato je neopozitivizam ili. šta je drugo nastup prosvetiteljstva/znaka do ovo »očišćenje« kojim postiže­ mo apstraktnu općenitost pojma. disciplina itd. koja je tek prividno neutralno/indiferentno opće­ nita. oči. vrata. uistinu pretpostavlja određujuću ulogu izvjesne posebne produkcije. dakle. ali bitno. tada nadodređenost nije ništa drugo do ime za povijesnost. strogo uzeto. kako kaže Hegel. subjekta i ob­ jekta. mnogo jači 'idealizam' no spe­ kulativna refleksija njemačkog klasičnog ide­ alizma. strogo uzeto. objektivna distancija pozitivnog znanstvenika spram nje­ gova objekta.

iznova određuje. Čim pak subjekti 42 43 . Zato u Hegela jedinstvo dijalektičkog pro­ cesa ne čini apstraktno-općenita jednakost različitih momenata. tek kada nadodređenost općenite određenosti posebnom kon­ stelacijom njezinog konkretno/materijalnog upisa nije više moguće svesti na samoposredovanje same općenitosti. cjelinu fi­ lozofije. već sam sijed ('unutraš­ nja povezanost') različitih nivoa kroz poseb­ no nadodređene općenitosti. svaka filozo­ fija. povijesnost — koji hoće da sruši prvenstvo općeni­ toga bez popuštanja nominalističkom prven­ stvu apstraktno-pojedinačnoga. uslovima njegove egzistencije. materijalističkome zna­ čenju dolazimo tek afirmacijom radikalne decentriranosti mjesta konkretne/materijalne lokacije. kao što kaže Althusser. Momenti razvoja nisu tek puke posebnosti. Ovdje je već mo­ žemo nadovezati na Habermasa: »Time što dajemo izjavu o nečem poseb­ nom . po­ sebne poteze. zatim odredimo njihove specifične. 'tekstualne mreže'. ili (što se svodi na isto) 'induk­ cijom' iz posebnog apstrahiramo ono zajedni­ čko. ili. ostaje potisnuta nadodređenost same općenitosti koja joj u svakom 'primjeru' daje drugačiji 'ton'. 'iscrpsti' stalnim supsumiranjem pod takve općosti. međutim. Ali kod Hegela naravno apsolutna samorefleksija/samozrcaljenje ukida ekscentrički značaj Druge Scene koja nadodređuje aps­ traktnu/imaginarnu općenitost. 'definira'. kao što sam Hegel kaže. Jedinstvo raz­ voja filozofije čini racionalni slijed različitih određenja 'šta je filozofija'. tj. Pošto nemogućnost apstraktne općenitosti koja se 'oslobađa' nad/određenosti mjestom vlastite materijalne lokacije obilježava baš nemoguć­ nost kretanju 'stvari same' izuzete teorijske pozicije-korak ka apstraktnoj općenitosti. Laž klasifikacije leži u tome što ona razliku smješta na nivo po­ sebnog: tako kod dva 'idealizma' najprije pretpostavljamo ono obojici zajedničko. cjelina (konkretna općenitost) je sva prisutna u sva­ kom od svojih momenata. Na taj način. već se iskušava nesvodljivost kompleksa 'posredovanja' (Althusser: 'uvijek-već') na neposredovanost same apso­ lutne snage posredovanja. Do nadodre­ đenosti u strogome. ujedno je korak ka teorijskoj distanciji čistog/bezinteresnog zora. Odavde ipak nije teško uvidjeti kako na­ dodređenost ruši razliku teorija/praksa... ne nastupa više sama kao sna­ ga tog posredovanja. eks- centričkom konkrecijom njegova materijal­ nog upisa. Nadodređenost — to je zapravo jedina mogućnost 'materijalis­ tičkog obrata' Hegela koji bi da sačuva posredovanost opće/pojedinačno — dakle. već svaki predstavlja izvjesnu konstelaciju nadodređenosti cjeline. op­ ćenito. afirmacijom nesvodljive određenosti općenitoga.'naša vlastita pozicija'. neutralnome-indiferentnome mediju poseb­ noga. svaki 'posebni' momenat filozofije 'kao takve'. kada općenitost ne ovladava više kretanjem svog posredovanja ka posebnom. svaki put ga shvaćamo s obzirom na neko opće određenje: značenje posebnog ne da se. Drugim rječima.

u neproblematičku koegzistenciju pro­ dukcije (gospodstva. tj. izlažući nivo koji u osnovi izbjegava gospodstvo. puki ideološki privid. prodor iz apstraktne općenitosti nastupa tek dimenzijom intersubjektivnog 'dijaloga'. onda. iako se govori o samome sub­ jektu. U svemu ovome nije nam teško prepoznati Habermasovo pseudorješenje aporija »dijalektike prosvjetitelj­ stva«: prividno. kao cijena tog 'rje­ šenja'. Jedinstvo praktičkog čina čuva jedino intersubjektivna interakcija u nesvodIjivoj razlici od produkcije kao djelatnog od­ nosa spram objektiviteta. on prevladava apstraktnu općenitost upravo i jedino u mjeri u kojoj prestaje biti izraz/odraz. on prevladava njezin petitio principii izlažući nivo simbolne interakcije koja čuva ono ne-identičko. koja je usmjerena ka tehničkome raspolaganju/ovladavanju. naravno. naravno. onda kao jedino mjesto upisa subjekta u govor preostaje sam označitelj u njegovoj 'autonomiji'.« (Philosophisch-politische Profile. povijesna se suprotnost između pro­ dukcije. 'realne' djelatnosti). Time što govor smjera na »objektivne či­ njenice«. iznova tematizirati prodor apstraktne općenitosti = praktički značaj go­ vora = zahvaćanje subjekta u njegovom ne-identitetu. Takvo priznanje zah­ tijeva paradoksalni učinak da se pomoću na­ čelno općih određenja zahvati puna konkret­ nost onoga što u stvari nije identično s tim općim. potiskuje ono ne-identičko. iza njega stoji »interes tehničkog raspolaganja«. Ali. ostaje na nivou apstraktne općenitosti koja isključuje subjekta u njegovom ne-identitetu. premješta u afirmaciju ograničenog područja koje čuva ono ne-identičko. identiteta) i interakcije (dijaloga. tj. vlada- vinu identičkog itd. on se kreće na teorijsko-tehničkom nivou (odstojanje izme­ đu čistog teorijskog zora i spoljašnje. Kako. što se kreće na nivou informacije/ /denotacije (govora o nečemu). oni se međusobno suprot­ stavljaju sa zahtjevom međusobnog priznanja da su nenadomjestivi individuumi u svojoj apsolutnoj određenosti. Ovaj privid zamračuje činjenicu da je cjelina tog polja (rad + interakcija) već određena prvenstvom produkcije. posredovanje općenitog i poseb­ nog. bez podlijeganja ogradi prosvje­ titeljstva/znaka? Ovo je mjesto intervencije označiteljskog označavanja ('čista konota­ cija/evokacija') u razlici spram znakovnog značaja (denotacija/informacija): ako odre­ đenost onim o čemu se govori (referentom ili označenim). tj.razgovaraju jedan s drugim (a ne o objektiv­ nim činjenicama). radi o Habermasovu dvojstvu produkcija /interakcija: govor o »ob­ jektivnim činjenicama« jezički je modus koji pripada produkciji. Govor je praksa. on taloži apstraktno-općenita određenja. 192 —193). koegzistenciju koja je. u kojoj na mjesto imaginarne određenosti referentom ili označenim/smislom stupa 'autonomna' odre- 44 45 . između cjeline prosvjetiteljstva koje se ispunjuje mogućnoš­ ću »upravljanog svijeta« i onoga što transcendira taj poredak. Ovdje se. neidentiteta).

nadodređenost tog određenja. 60) leži odlučujući uvid: dokle god govor os­ taje znak. uzeta ponaosob. svakidašnjeg je­ zika i 'transcendentalni simbolizam' npr. pravu subverzivnost otva­ ra tek njihov identitet koji određuje dimen­ ziju svakoga od njih u Lacana: uzdrmati kla­ sičnu razliku opšte ideje spram njezinog pri­ mjera. konotativnosti itd. na kraju uvijek gubimo dimenziju povijesnosti (istine) ne-identičkog. i sam postaje istina. u govor se upisuje subjekt: »paradoksalni učinak da se pomoću načelno općih određenja zahvati puna konkretnost onoga što u stvari nije iden­ tično s tim općim« pokazuje se kao učinak nadodređenosti koja subvertira u govoru o »objektivnim činjenicama«. onda se upravo na taj način pokušava ući u trag ' Kao što mlađi Lukacs ističe središnje značenje posredovanja između subjekta i objekta za dijalek­ tički proces (istinska 'pokretnost' pojmova sadržana je tek u refleksiji njihova posredovanja. ostaje određena prikrivenim prvenstvom identiteta.đenost samim poretkom Simbolnog. metaforičko izražavanje'. to znači da sam govor postaje mjesto istine. 'slikovito. tj. 7 Upravo i jedino u ovome višku apstraktne općenitosti u njezinoj nadodređenosti 'auto­ nomnoj' simbolnoj određenosti. u znaku vladajuću razliku opće/posebno.« (KSM. 'autonom- 46 47 . No. Cassirerova tipa). tako da govor više ne odvaja primer od ideje. još ne Ja-a. to je njegov upis u 'autonom­ nu' označiteljsku artikulaciju. na­ ime. govor sam postaje istina. on tradicio­ nalnu apstraktnost pojmova zamenjuje pot­ punim prodorom slike u polje govora. označiteljskim mehanizmima koji prekoračuju/krše imaginarnu 'povezanost stvari' ili 'ideja'. — određena čvrstom is­ tovjetnošću 'stvari'). pak. nemogućnosti jednostavnog/neposređovanog izvora itd. već aktivno 'strukturira' naše poimanje realnosti). svaka 'dija­ lektika' koja apstrahuje od osnovne uloge tog posre­ dovanja ostaje — uprkos svem naglašavanju 'pokretnosti'. 'borbe protivurječja' itd. uspostavljenog imagi­ narnim/zrcalnim identifikacijama: »Kada Jacques Lacan govori. Odavde. u osnovi ne-autonomni (iako nesvodljivi) medij. vidimo besmislenost prigovora prema kome Lacan raspušta subjektivitet u objektivnim struk­ turama: kao da nije njegova namjera baš naučiti se prisluškivanju onoj riječi koja re­ prezentira samog subjekta kao još-ne-objektivisanog. Razliku ideja/primjer uzdrmava. Ako u Lacana »govor više ne odvaja primjer od ideje«. ako kao njezino 'vlastito tlo' ne nastupa označitelj. svagdašnja nadodređenost opšte određe­ nosti/ideje/pojma. lako shvatljiva (1. te na taj način svodljiva na već poznate sklopove (misao o svagdašnjoj meta­ foričnosti. Ona konkrecija materijalne lokacije općenitog od­ ređenja o kojoj je bilo riječ. 2. razlike: svaka afirmacija nesvodljive raz­ like. tj. U problemu simbolne određenosti ili nadodređenosti (E.. tj. 227) Oba su tvrđenja. govor ne odvaja primjer od ideje. tako i mi treba da naglasimo sre­ dišnje značenje poretka označitelja za afirmaciju neidentičkog. prisustva itd. njezina određenost sa­ mom konkrecijom njezine materijalne loka­ cije. heterogenosti. ova je pak nadodređenost u Lacana si­ nonim za simbolnu određenost. sredstvo mišljenja. nije pasivni odraz. tj. evokaciji subjekta govora u njegovoj »apso­ lutnoj određenosti«. praktič­ ke komunikacije itd.

255) da se otvori vlastitoj nadodređenosti: Za psihoanalizu — kao što su to pokazali svi njezini tumači koji se kreću na izvjesnom nivou. Zato nama kao 'pravo tlo' ili 'ra­ cionalno jezgro' Hegelove spekulativne dija­ lektike. već zapravo jedina praksa u strogome značenju. Nadodređenost ili simbolna određenost. neposredno/prividno transsimbolnim praksama. tj. pogađa samog analitičara koji treba da »do­ vede u pitanje i onaj jezik koji mu služi za upoznavanje jezika« (KSM.nu' određenost samim poretkom označitelja koji time postaje mjesto istine. »prvobitna historizacija« ili »prvobitna simbolizacija«. Analitička teorija je 'praktičko znanje'. ili o procesu njihova praktičkog posredovanja. Govor prestaje biti shvaćen na nivou imaginarnih dvojstava ima­ ginarno/realno. ne tek njezin izraz/odraz. totalitet društvenog rada: 'materijalističkim stavljanjem na noge' spekulativnog procesa posredovanja. Ego i Superego itd. tada u njegov diskurz prosto provaljuju ostaci ideološkog polja. čuvajuće dijalektičko posredovaje op­ ćenitog posebim: sam prividno apstraktno-općeniti teorijski okvir analize (raščlamba na Id. Taj praktički značaj govora. iako privid­ no/neposredno izgovorene u obliku općeni­ tosti. nije jedna od praksa ili momenat totalitetne Prakse. dolazimo do nadodređenosti kao simbolne određenosti tj. »specifičke«. tada on nije na nivou vlas­ titog otkrića. jer govor sam može biti praksa. Tako se i analiza uvijek kreće »od posebnog prema posebnome« (Lacan). Njegovo je mjesto. nikada ne izlaže apstraktno-općenite 'teorije' čije bi 'aplikacije' predstavljali 'pri­ mjeri'. »rada poj­ ma«. od Habermasa do Lacana — važi isto kao i za historijski materijalizam koji (prema Korschu) ne poznaje apstraktno-općenite pro­ pozicije. to je jedini način da sačuvamo govor kao praksu a da ne zapadnemo u spekulativni idealizam. s obzirom na ovu imaginarnu/zrcalnu/dualnu relaciju. pri čemu je medij tog odsjevanja svijest koja jezičkom strukturiranošću izra­ žava/odražava strukturu spoljašnje zbilje ili strukturacijom jezika 'stvaralački' artikuliše pojavljivanje 'realnosti'. Nadodređenost obilježava nivo na kome govor ne djeluje više kao 'odsjev' spoljašnje zbilje (realne ili idealne) ili sama ova zbilja kao 'odsjev' us­ troja jezika. /samo/promjena 'stvari same'. označiteljske prakse. prije svega. itd. Kada Freud (misli da) radi tako. Sam poredak Simbolnog kao mjesto istine. ili unutrašnjosti subjekta kao odraza objekta. što će reći sva 'povijesnost' koju nalazimo u ostalim. već je 'autonomni' učinak Simbolnog. ne nastupa više proizvodna praksa. unutrašnje/spoljašnje. samoproizvođenja duha. zato. Označiteljska praksa. Drugo Mjesto 'autonom­ ne' logike označitelja koja probija imaginarnu logiku 'povezanosti stvari' ili 'ideja'. nema one beskontekstne općenitosti koju (prividno) posjeduju 48 49 . čije su sve propozicije. bilo da se radi o spoljašnosti objekta kao izraza subjekta. jedino ako je on sam oslon istine. pak. sub­ jekt/objekt.

već u svojoj osnovnoj di­ menziji govor same (analitičareve) želje.stavovi pozitivnih znanosti. za njih je on već praksa. označiteljskih pomjeranja. 'primjer prisilne neuroze' Itd. toliko nova teorija prakse (tj. Kod svih koji zaslužuju to ime. Nije. 51 50 . izbjegavajući rad njegove spoznaje). bjelinama njezine problematike djelat­ nih mehanizama »rada sna«. ako parafraziramo Althussera. da same njegove Mitologike čine dio mitskog korpusa. već samo zbivanje istine: inter­ pretacija — kao i u Hegelovoj Fenomenolo­ giji duha — nije više-manje odgovarajuće tu­ mačenje osebične. Na taj način. sažimanja. kao što je to učinio S. od­ govornost koju nalaže upravo svijest o tome 8 Ovdje bismo mogli. pretpostavljaju iskustvo sloma znanosti kao teorije u strogome. strukturalizam nije tek jedna »znanost više«. Korschova formula. poricanja. kao posebne znanosti sa ograničenim objektom. izlaganje nasred same teorije. Ovo približavanje analitičara/tumača svo­ me 'objektu' (Barthes: »približavanje znan­ stvenika piscu«) nalazimo kod svih 'struktu­ ralista' koji zaslužuju to ime. Weber. Ka istome smjera La­ can: ne apstraktna 'psihoanaliza analitičkih teoretičara'. počev sa naj­ većim 'pozitivdstom' među njima. nije izraz metodološke ili epi­ stemološke zbrke. strukturalizam nije jedno od mogućih teorijskih »stajališta«. koji u Mitologikama. Izjave o struktura­ lističkoj 'teoriji' kao praksi. upotrijebiti hegelovsku razliku poznatog i spoznatog: čim se analitička teorija pretvara u apstrak­ tnu beskonačnost znanja. 227). niza označitelja. već osnovno načelo svake zaista povijesne misli. itd. već temeljna samo-promjena ekonomije same želje.. koje nalazimo od Althussera (»teorijska praksa«) do Barthesa (»strukturalistička djelatnost«) i Sollersa (teo­ rija tekstualne prakse koja je moguća jedino kao tekst). spoljašnje 'stvari same'. »napuštajući uo­ bičajeno shvaćanje 'razvijanja misli'. već analiza same analitičke te­ orije. 8 Kao da Lacan ne ruši tlo razumijevanja analitičke teorije. »pozicija«. metafizičkoome značenju i daleko su od toga da se radi o praksi u značenju »znanstvenog postupka«. o njegovom Nesvijesnom. predlaže jednu novu retoriku varijacije i tako obave­ zuje na odgovornost forme« (KSM. nalik na neopozitivističke metodologije zna­ nosti. analitički 'primjeri' zaista postaju puki primjeri već poznatog. na njegovoj vla­ stitoj povijesti. reartikulacija istine. teorija o praksi) ko­ liko nova praksa teorije. objektivirane želje. Ne odraz/izraz istine. u rezo­ vima. na kojima potvr­ đujemo (ili opovrgavamo) svoje znanje (konkretan se 'slučaj' (der Fall) pretvara u apstraktan 'primjer' (das Beispiel) kojeg svrstavamo u klasilikatorski poredak kao 'primjer shizofrenije'. zahvaćenost označiteljskim korpusom. osvještavanja istine. već svojim osnovnim stavom: Psihoanaliza. Levi-Straussom. Govor analitičara nije govor o objektiviranoj pacijentovoj želji. govor koji govori iz kretanju 'stvari same' izuzete distancije gospodstva-metajezika. mjesto na kome teo­ rija isprobava vlastitu nadodređenost. to jeste istina. prema kojoj metod historijskog ma­ terijalizma treba da upotrijebimo na samome historijskome materijalizmu.

Zato se ni analitičar ne us­ postavlja nekakvim dodatnim/novim zna­ njem: analitičareva »otvorenost označitelju« nije u njegovom znanju da 'odsustvo važi ko­ liko i prisustvo'. znanstvenika koji u distanciji pozitivne znanosti. već njegovo vlastito ekscentričko mjesto kojeg on a priori ne može objektivizirati. Pošto Drugi (po­ redak označitelja) nije 'objektivna' određe­ nost subjekta. Onaj koji izdržava u otvorenosti prema označitelju treba najprije da iskusi kako će ga označitelj uvijek iznenaditi. njegovo mjesto. zar se upravo time što iskušavamo ne­ mogućnost Užitka. tj. ideološka/ima­ ginarna laž same pozicije znanja. no sa ne­ zaustavljivom sigurnošću' pri čemu se — kako to pri­ mjećuje Leclaire — zaboravlja da Freud istim riječima označava napredovanje nesvjesne/potisnute želje. treba naglasiti kako se analitičar ne razlikuje od 'običnih' ljudi time što bi on nešto više znao: jedini je njegov 'višak' u iskustvu 'znanja u znanju'. pristanka na simbolnu kastraciju. u iskustvu činjenice da se u go­ vor s one strane njegova znakovnog nivoa (određenosti imaginarnim označenim 'sadrža­ jem'). važi i za njegov vlastiti govor — naprotiv. protivurječje želje ovom tačkom krajnjeg gubitka. 'egzistencijalno iskustvo' vlastite nadodređenosti. nemoguć­ nost 'čistoga' znanja koje izbjegava vlastitu nadodređenost istinom. kada je ono što bismo mogli nazvati 'freudijansko znanje' postalo 'općenito poznato' (jer danas 'svako poznaje' Edipov kompleks itd.).Ali zar time ne zapadamo u prethegelovski paradoks 'svijesti koja poznaje vlastitu nadodređenost'? Zar onda nije zahvaćenost samog analitičara kretanjem 'stvari same' prividna. tako reći. ekscentrički nadodređen. najvišim lukavstvom označiteljskog uma — ne nalazimo na rubu incesta? 9 Sve što analitičar 'zna' izvan znanja osta­ lih ljudi je: nemogućnost. u sam njegov 'stil'. da je poredak označitelja diferencijalan. a onda pak 'zaključio' kako to valjda. mi sami — tako reći poslednjim. Samo ovo iskustvo nalazi se u službi želje: zar nije upravo analiza »u svojoj biti incestuozna praksa par excellence« (DR. Naročito danas. Nije stvar u tome što bi analitičar najprije 'objektivno'-znanstveno ustanovio činjenicu da je svaki subjekt go­ vora rascijepljen. 245). definiše 'egzistencijalno is­ kustvo' sloma vlastite pozicije gospodstva. već taj »sklop znanja i istine« (PFP. naravno. gos­ podstva. pretpostavlja praktički čin /samo/promjene ekonomije vlastite želje koji se podudara sa iskustvom paradoksa/protivurječja želje. 29). upisuje istina subjekta. koji vladaju subjektima 'iza njihovih leđa'. no ujedno u taj nivo. izlaže 'objektivne' mehanizme. metajezika. analitičaru ne pripada mjesto 'objektivnoga znanja'. treba radi­ kalno da probije metodički-tražeći značaj no­ vovjekovnog znanja (koje predstavlja pozi' Navikli smo već na Freuđove stavove o 'glasu uma koji napreduje polako i sa zastancima. zar postupak analize ne pretpostav­ lja cjelinu 'objekta' (Ja kao savladan nesvjes­ nim mehanizmima) izuzetu »oazu uma« (Fre­ ud)? Odgovor. metajezika. krije tematizacija mjesta analitičara. 52 53 .

bjelinama. to će reći želji osigurati si bilo kakvo ovladavanje ili posjed: jer znati šta je neki označitelj. da bismo mogli dočuti riječ subjekta označitelja koji se upisuje u govor jedino u njegovoj nadodređenosti. koji progovara jedino u ru­ pama.čiju subjekta gospodstva par excellence) i da se nauči pustiti da ga umjesto toga stvar sama nade (Lacan: »Ja ne tražim. u odskoku 'medija' od 'sadržaja'. u njegovoj nesvodljivoj ekscentričnosti spram novovjekovnog sub­ jekta. 'autonomnoj' ozna­ čiteljskoj određenosti. 31) Trebamo se odreći bilo kakvome ovlada­ vanju. sub­ jekta »strukture«. označitelja od označenog — od­ skoku koji je sam označitelj. „Označitelj reprezentira subjekta za nekog drugog označitelja" 54 . subjekta koji dakle ek-sistira tek kao rasredišten.« (EP. govoren u — kako to kaže Lacan — insistiranju označiteljskog lanca. 'lapsusima' govora subjekta označenog. to znači prije svega odreći se jednoj od naših najradikal­ nije usidrenih želja. ja nala­ zim. to znači znati da je u njegovom naravu da pobjegne svoj vlasti. cogita. Valja postaviti pitanje tog subjekta. bilo kakvoj objektivnoj spoznaji. sredina/snaga svojih znakovnih 'objektivacija'. subjekta koji je tako reći 'svoje vlastito središte'.«) — jer: »Biti otvoren označiteljima.

'čovječne životinje'. dakako. dakle. Sve ovo. već obilježava zahtjev (Drugome. ostaje na nivou prirodnog sklopa nadražaja/reakcije. Nije jedini cilj majke da zadovolji neposrednu potrebu djeteta.) nego ono smjera. majka od njega hoće nešto više. kako majka. od njega nešto traži. mijenja cjelokupna 'nagonska eko­ nomija' djeteta: nije mu više stalo samo do zadovoljenja neposrednih potreba (gladi.Odgovor na Lacanovo osnovno pitanje: »Kada je struktura govora priznata u nes­ vjesnom. pak. Plač djeteta nije više tek svjedodžba predmetne potrebe. što joj. Tako se djetinja neposredno-predmetna potreba pretvara u želju koja je uvijek želja želje. nje­ gov krik (plač) svjedoči o potrebi čije zadovo­ ljenje zavisi od čina Drugog (Majke). Odlu­ čan prijelom nastupa iskustvom djeteta kako se kod majke ne radi tek o neposredno-prirodnoj potrebi. na to da majci da ono što ona od njega traži. ovdje još majci) 57 . Time se. Zašto simbolna kastracija? Početno je sta­ nje novorođenog djeteta stanje nemoći. želja da ga majka (od čije pomoći ono zavisi) želi. od čije pomoći ono zavisi. koji način subjekta možemo misliti uz nju?« nalazimo u konstelaciji simbolne kastracije. prije svega. žeđi itd. nedostaje.

Ako dijete ostaje na tom nivou. ego-alter-ego. (Do­ kaz: majka mu može dati ljuto da jede i di­ jete će biti još više nezadovoljno. jer se upravo kroz ovu posredovanost sa željom drugoga želja razlučuje od potrebe) želju želje. ili (što znači isto.) Odnos djeteta i majke prvobitno hoće da bude takav odnos do alter ega u kome se oboje dopunjuju. I Ime-Oca nastupa kao instancija pomoću koje se dijete rješava zatvorenosti tog dualnog/zrcalnog odnosa s majkom. naš odnos spram 'drugog' ostaje narcisističko /samo/zrcaljenje. a ne kao nosilac Zakona/Zabrane. pa će sve biti u redu. od drugoga dobivaju nazad vlas­ titi nedostatak. Pri prvom slučaju dijete će biti još više nezadovoljno jer je prevareno. Jer 'realni' otac može u svojoj vanjskoj/neposrednoj datosti nastupati tek kao nosilac vanjskog »pritiska«. 1 Bez Drugog/Simbolnog. kao što ćemo još vidjeti. kod Lacana nikakve veze sa 'pukom uobraziljom' već se radi o zrcalnoj/ spekulativnoj. Od imaginarnih dvojstava treba. strogo raz­ likovati označiteljsku dijadu/alternativu. ideal-realnost. teže ka poništenju drugog subjekta. nego nas upućuje ka posve drugoj dimen­ ziji: 'čovječju životinju' (animal humain) is- trgne prirodnoj 'neposrednosti' iskustvo nedo­ statka u Drugome koje prirodnu potrebu pre­ tvara u želju. u r o ­ bovsku podređenost njezinoj želji. pak. Već ovdje nastupa nekakva 'hegelovska' dijalek­ tika ljubavi i uzajamnog priznavanja koja je. ne pripada nivou prirodnih potreba (nije npr. itd. ne 'realni' otac. Ime-Oca. vanj­ ske opasnosti narcisističko stapanje nemogu­ će). hranu) u nje­ govoj prirodno-neposrednoj datosti: predmet postaje Dar drugoga. nešto Treće što zapriječuje stapanje dvojice. u simetrijskom ili izokrenutom obliku og­ ledavaju/zrcale jedan u drugome: subjekt-objekt. inter-subjektiviteta. Tako oni — umjesto dopunjavanja narcističku cjelinu dijeteta/majka — tek jedno drugome vraćaju nedostatak. jer svaki ego uvijek naiđe na neko prazno mjesto. onda se zatvorilo u zr­ calnu/imaginarnu relaciju s majkom. naravno. može. I kod 'punoljetnih' takva prije­ vara pripada najuspešnijim načinima agre­ sivnosti. gdje svaka od mogućnosti: identifikacija sa drugim ili njegovo poništenje (analitički ka­ zano: oralno stapanje ili analna agresivnost kao dvije mogućnosti pred-edipovske/predsimbolne relacije). Nedostatak koji. jer smo mu zahtjev odbili upravo njegovim 'doslovnim' ispunjenjem. prapotiskivanja. da zagrli dijete. 58 59 . svjedodžba ljubavi. tj. dualnoj relaciji 'korelata' koji se' do­ punjavaju'. po svome rezultatu sterilna. jedno drugome daju ono što im nedostaje i tako stapaju u cjelinu/jedin­ stvo Platonova androgena.kome ne ide za predmet (npr. npr. dakle. da preskoči 'doslovnost' i da ide 'direktno' na zahtjev. Uz­ mimo Freudov vlastiti mit u Totemu i tabuu ' Imaginarno nema. pak. no zapravo već nije. oskudice hrane. tek hoće da bude. Taj raspon između zahtjeva (ljubavi) i predmetne potrebe koju on pronosi poznaje svaka majka koja zna da djetinja molba: »Hoću još da je­ dem!« nikada nema 'doslovno' značenje. jer se nje­ gova želja ograničava na to da ga majka želi. zbog biološkog ustroja.

Krivnja je plaćena Žrtvom.. zapravo ne možemo govoriti o 'interiorizaciji'. zato je uza­ ludno 'tražiti razlog kastracije' — od nuž­ nosti suradnje koja bi da traži odricanje do famozne Sartrove rarete-. Ovdje greše sve kri­ tike 'patrijarhalnosti'. dakle upravo utvrđuje vla­ davinu Imena-Oca. svi pozivi na 'pobunu protiv oca': jer vladavina Imena-Oca. tek njima samim ovla­ dava ne-realna prisila mrtvog oca. gdje na odlučnome mjestu kritike Parmenida pada riječ »oceubistvo«: tako naziva »stranac iz Eleje« tvrđenje da i ne-bitku pripada bivstvovanje. Zabranu koja otvara jezik (i time 'svijet'): kad bismo 'pronašli raz­ log kastracije'. imaga Oca sa Zakonom. no poslije smrti otac postaje još snažniji nego što je bio za života jer zavlada kao svoje Ime. još snažnija od vanj­ ske/realne tiranije. Zakon.) Pobuna protiv 'realnog' oca u imenu Za­ kona. Otac može djelovati kao 'interiorizirana prisila'. i tek ih ova krivnja dovodi do 'interiorizacije prisile'. 60 61 . izgubili bismo otvorenost/čis­ tinu riječi. ne može nas istrgnuti 'prirodnome kontinuumu'. imaginarnog (u Lacanovom značenju) oca s Imenom-Oca. Ovdje griješe i svi prigovori 'patrijarhalnosti' koji bi trebali pogađati Freudovu i Lacanovu koncentriranost oko Edipova kompleksa: Zbog poistovje­ ćivanja 'realnog'. njegovo ubojstvo nastupa. tj. ona je rezultat oceubistva. do 'društvenog pakta'. dakle. 'Interiori­ zacija'. To pak znači da. jedino kao odsutan: kao realno-prisutan. prijetnja neposredno-tjelesne prisile. do 'socijalizacije'.sinovi se pobune protiv očeve tiranije i ubiju ga. Pravde itd. dakle. a ne produžetak bilo kakve spo­ ljašnje prepreke. Smrt (re­ alnog) oca. pretpostavlja simbolno oceubistvo. odrica­ njem upravo onoga zbog čega je otac ubijen: zabranom incesta. Vladavina Imena-Oca znači da 'realno' vladaju sinovi. Zakon/ /Zabrana incesta. Na mjesto očeve neposredno-realne tiranije. to je upravo biljeg nedostatka snage Zakona. i obrnu­ to: oceubistvo služi tek utvrđivanju vlada­ vine Imena-Oca. 1 Ovdje bi trebalo Imati u vidu Platonovog Sofista. vratili bismo se u Realno. koja zapriječuje polno opštenje sa majkom i sestrama. 2 Svaka vladavina Imena-Oca pretpostavlja oceubistvo. dakle upravo slom ('očeve') vanjske prisile. prapotiskivanje pret­ postavlja već izvršenu 'pobunu protiv oca'. kao taj (mitski) čin koji sinove obilježava 'izvornom krivnjom'. zato piše­ mo riječ uvijek u navodnicama. Jer ukoliko on još vlada svom 'realnom' snagom. do prapotiskivanja. Zabrana je 'unutarnja' samoj želji. oni predviđaju kako oceubistvo nije svrha potisnute želje koja se zbog kulturne »represije« nikada ne može uozbiljiti itd. stupa nje­ zina 'interiorizacija' Zakonom/Zabranom. već upravo zbog toga jer je bezdan njezine bezrazložnosti tek 'konstituira' kao simbolnu kastraciju. uzaludno ne zbog toga jer bi taj razlog bio nedostižan/nespoz­ natljiv. (Usput kazano. Jer kod svakog oceubistva otac se vraća kao svoje Ime koje je još snaž­ nije: »Mrtav postaje snažnijim nego što je to bio za života« (Freud). Ne postoji ništa 'spoljašnje' što bi se 'interioriziralo' Zabranom. strogo uzev.

time što događaje opisuje u vrijemenitom slijedu: kao da braća najprije ubiju oca i tek posle toga. nikakva 'sloboda' izvan i prije prapotiskiva­ nja nije moguće. Ovdje je. ni oca ne treba 'realno' ubiti. jer Zakon za­ branjuje neposredno prisustvo 'stvari same'. ogra­ ničavaju svoju 'slobodu' Zakonom Imena-Oca. ako dakle — daleko od toga da bude onaj 'za kojeg Zabrana ne važi' — do kraja integrira nedostatak. nastup Real­ nog). dakle dualnom relacijom subjekt- 62 63 . Samo simbolno je Zakon. snažniji nego za života. zajedno sa prvenstvom prisustva pred odsus­ tvom. To je pak istovjetno sa samim Zakonom. Simbolno. Husserl Imaginarno oslobađa njegove obuhvaćenosti 'realnošću'. što će reći: koji čini da sve 'realno' stu­ pa pred nas već kao obuhvaćeno diferencijal­ nom/arbitrarnom mrežom označitelja gdje 'stvar sama' uvijek nedostaje. sam je os­ novni potez diferencijalnog poretka označi­ telja. biljeg toga da se ono već zbilo. 'odsutno važi više nego prisutno'. Zato. Nasuprot tome. Mi ga simbolno (ne 'simbolički') ubijamo već time što progovorimo. Freudovo mitsko/imaginarno predstav­ ljanje vara. 'sloboda' braće upravo je tek učinak vladavine Zakona. 'Sloboda' je sama 'inkorporacija' tog nedostatka stvari same. Time što progovorimo jedini oslon njegova 'autoriteta' postaje sama riječ (koja nad nama vrši 'interioriziranu' prisilu). naime. Tačnije. Freud odjenuo u oblik mitskog 'događaja prapovijesti' sam nastup simbolne konstelacije — da je mrtav otac koji vlada kao svoje Ime. Pri tom se možemo pozvati već na 'fenomenologijsko' iskustvo razlike »zvanog i predloženog« (Heidegger) koja se na površini krije sa tradicionalnom razlikom označenog i referenta. no još ga pokušava imaginarno popuniti). zbog krivnje. Jer šta je 'sloboda' drugo do li istrgnuće iz neposredno-prirodnog 'kon­ tinuuma'. Čini se da se odlučan prodor fenomenolo­ gije zasniva na tome što ona pretpostavlja krajnju mogućnost diskurza Imaginarnog: fenomenološko-transcendentalnom redukcijom i mišlju o korelativnosti subjekta i objekta koja se na to nadovezuje. istrgnuće kojim stupa­ mo spram bića u odnos/distanciju. no takvo isprepletanje prisutnosti i odsut­ nosti gdje 'mrtvo postaje snažnije od živog'. ako otpada fetišističko-imaginarni oblik. uže i tačnije: iz zapletenosti u dualnu/imaginarnu relaciju s majkom (koja do­ duše već pretpostavlja simbolni nedostatak. to pretpostavlja ustrojstvo Simbolnog. koji 'zabranjuje' jedino i upravo onu 'neposrednu salivenost' (incest. no koja je u osnovi subvertira. ako se oslanja tek na riječ i ako se odriče 'realne' prisile.nego je nasuprot tome baš 'kultura'. prapotiskivanja. Zakon. naime. i 'realni' otac može igrati 'autoritet' jedino ako nastupa tek kao nosilac Zakona/ /Zabrane. prapotiskivanjem. prazno mjesto Trećeg. pokazuje kako je sve što uzimamo kao 'realno' već imaginarno posredovano (kako se konstituiše tek kroz korelaciju sa subjektom.

Ime-Oca snažnije od 'realnog' oca. da ima — kao što to kaže Heidegger — odsutna-pri­ sutnost zvanog prvenstvo ispred prisutnosti predležećeg.) — ovdje. ali — i to je ono užasno — da objekat gubi svoju vrijednost u trenutku njegova dohvata. paradoks da nam prisutan znači manje od odsutnog. 'smisao' nastupa upravo u praznim mjestima 'realnoga') — Husserl ga. vrlo lijepo opisati kako to što nama neka stvar zaista znači iskuša­ vamo tek kada je gubimo (što nama znači pri­ jatelj tek kad nas napušta itd. nego naprotiv. u razliku između predlažećeg i zvanog: stvar leži pred nama kao 'realna'. te 'bit'. upravo već nagoviještena bitna uloga gubitka: bit isku­ šavamo kroz gubitak 'realne' stvari. 'živog ispred mrtvog'. Ovim je srušen 'fetišizam' realnosti: žena kao predmet požude doslovno nije ista stvar kao 'ista' žena u obliku predmeta ana­ tomije. dozivanja ove stvari u neispunjenom zahtjevu. dakako. Ovo previđanje leži tako reći u samome pojmu rađa kao teleološkog procesa ostvarenja idealnog. već je u tome sadržana sva 'ira­ cionalnost' želje. mrt­ vo snažnije od živog. U tome leži jezgro Husserlova ustrajnog uvjeravanja da nije riječ o apstrak­ ciji biti (eidosa) iz posmatranja ili iskustva. 64 65 . jer tek kroz riječ stvar stupa pred nas u svo­ joj biti. Simbolnoga. To pak ujedno znači da bit neke stva­ ri stupa pred nas 'kao takva' tek kada je ova stvar u svojoj 'realnosti' odsutna. No. Husserl. a ne o biti prijatelja. Da nama punoća ispunjenja zahtjeva. zovemo je pak govorom. Simbolno kao ono Treće s one strane idealnog i real­ nog. Simbolna kastracija nije onda u tome da nama je bilo koji (realni ili imaginarni) objekat zauvijek uskraćen. da nam je zapravo sve dopušteno. Dimenziju gubitka pro­ mišlja tek Heidegger koji je postavlja u samo jezgro govora. u odsustvu 'realne' stvari. 3 * Odavde nije teško vidjeti zašto se 'zapadna me­ tafizika' — kao ideološko samorazumijevanje društava u kojima vlada rad i podjela rada — organizuje oko ideologema znaka kao previđanja označitelja. punine i prazna mjesta. znači manje od odsutnog-prisustva. umjesto da otvori put svoj subverzivnosti tog stanja u kome se zapravo krije isto osnovno iskus­ tvo kao u strukturalizmu: odsustvo stvari nije prosto odsustvo. realnog ispred tek izgovorenog i samim tim zamračuje osnovnu 'iracionalnost' želje. nego o posmatranju same biti: o prijatelju kao biti. no ovo iščeznuće ne iskušava se kao temeljni gubitak. kroz čitanje Kanta).-objekt). Da je odsutno snažnije od prisutnog. Odsutna-prisutnost zvanog (jer stvar kao zvana nije 'realno ov­ dje) 'izvornija' je od prisutnosti predležećeg. jer upravo je bit kao metafizička općenitost ono postojano-prisutno. neposredna nazočnost stvari. naravno. nego — ako smijemo tako reći — prisustvo tog odsustva. reinterpretacijom fenomenologije kao transcendentalnog idealizma (poslije poz­ nate krize. tek jezički (simbolno/odsutno) u -zamisli prisutne svrhe — racionalno-teleološki proces 'realizacije idealnog' nužno pretpostavlja 'prvenstvo prisutnog ispred odsutnog'. riječ snažnija od stvari. svodi na kla­ sičan metafizički odnos opće/pojedinačno. Ovim svođenjem gubi se. pred nas stupa 'stvar sama' kao bit. 'prisutna' cje­ lina obuhvaća sve prisutno i odsutno. zna da promatranjem općenitog gu­ bimo empirijski-pojedinačno. Fenomenološki možemo npr.

nego je on upravo ubistvo 'stvari same'. to što u najuobiča­ jenijoj svakidašnjici susrećemo kao 'realnost' već je Imaginarno te kao takvo u neprestupivoj distanciji spram Realnog. koja stupa na mjesto stvari itd. on je objekt tek za zahtjev« (Saf. predstavljena spram neposrednog prisustva stvari same (referenta). zar ne treba do­ dati da je to otvaranje također nadomještanje koje učini da na mjesto realnog stupa Stvar kao prazno srce istosti. dakle. Simbolizacija uistinu »uništava objekt«: jezik nije 'smrt stvari' tek zato jer umjesto stvari same stupa riječ. posle čega ga opet privuče sebi. 257) Označiteljski nedostatak ne može se ispu­ niti nikakvim 'realnim' objektom.).. on otvara nedostatak nasred same 'realnosti': »Poredak stvari (to što nazivamo: realnost) uspostavlja se maski­ rajući realno« (DR. Taj nedostatak nam sada nije teško nado­ vezati na sam osnovni potez označitelja: o njemu svjedoči već označiteljska diferencijalnost/arbitrarnost. jer »svaki realni objekt može se artikulisati i time ime­ novati. Nastupom Simbolnog svaka 'realnost' pojavljuje se tek na tlu uskraćivanja Realnog. propraćujući ovo usklicima: Ooo! i Aaa! (odjek Fort! i Da!). gubitak Stvari same diferencijalnošću/arbitrarnošću označitelja. 194). odsustvo oslona u 'stvari samoj'. njezin znak.« (Saf. Riječ je o igri dvogodišnjeg djeteta koje baca klupče iz kreveta i time iz svog vidnog polja. bjelina) oko koje se sabiru reprezentacije 'realnosti'..No ovo prvenstvo riječi ispred stvari od­ mah nalaže pitanje: kako je ono uopšte mo­ guće? Zašto nas neposredno drugovanje sa prijateljem nužno oslijepljuje za iskustvo nje­ gova značenja za nas? Zašto treba otići u tu­ đinu da bismo upoznali što nam znači domo­ vina? Zašto — a to je takoreći 'opća formula' tog stanja — nikada nismo sretni a da ujedno ne znamo kako smo sretni? Sto. da govorom zijevne praznina baš nasred same 'realnosti': »Ako realno dolazi na dan bitka i porazlikuje se u različitost bića u mjeri u kojoj se upisuje u jezičku mrežu (. punoće njezinog pri­ sustva gdje otpada potreba jezičkog posredo­ vanja. Ovim se simbolizuje neizmjeničan odlazak i dolazak majke: dijete 'ovlađuje' gubitkom koji ga zadesi majčinim 66 67 . Zbog toga kažemo kako izvjestan ne­ dostatak pogađa i prividno 'puno' prisustvo 'realne' stvari same. želja pak smjera upravo na ono »prazno srce istosti« kao »nemogućnost Real­ nog« koju otvara nastup Simbolnog. Taj je sklop Lacan raz­ vio kod Freudova primjera igre koja »u svo­ jim radikalnim potezima manifestira odre­ đenost koju čovječna životinja prima od sim­ bolnog poretka«. da i ono 'realno' inkorporira izvjestan nedostatak. ne­ dostaje izgovorenome ako taj nedostatak ne može ispuniti nastup onog 'realnog' o čemu je zapravo riječ? Jedini je mogući odgovor u tome da napustimo uobičajeni razmjer jezičkog znaka u kojem je stvar tek označena. odnosno da nastupom govora riječ nije ona kojoj 'nedostaje' realna stvar. 272—3). Sam je ulazak u Simbolno Žrtva.

tačnije uspostavlja subjekt (govora). realnog objekta. u imaginarnoj/dualnoj relaciji. čiji bi dolazak (npr. dolazak maj­ ke) uništio igru označitelja. odlazak isto kao dolazak. dijete se boji odsustva. U simbolnoj alternativi pak »djetetu ne donosi tjeskobu izmjenjivanje prisutnosti majke i njezine odsutnosti. onoga na što je usmjerena želja ne može više nadomjestiti nikakav realni objekt. zaprijećujući mu 'oslobađanje' simbolizacijom. 840). nego s »anticipirajućom provokacijom« dopire do »uništenog«. čijoj se reprodukciji u svo­ joj igri naprotiv raduje. jer se njegov identitet sastoji tek u njegovoj razlici spram njegove paradigmatske alternative. boji se da ga majka ne napusti. jer bi u ovom slučaju njezina granica još uvijek ostao re­ alni objekt. čija je prisut­ nost nadomještena označiteljem. nego uzdiže svoju želju na drugu potenciju. Do­ kaz da je riječ o reprezentaciji za drugog označitelja već je sama diferencijalnost: tako kod 'primjera' djetetova 'trzanja'. 319). Diferencijalnost zato okreće subjekta ka drugome označitelju koji opet tek reprezentira subjekta za svog paradigmatskog protivpola — za svog protivpola. najbolje kaže sama Lacanova 'definicija' oz­ načitelja: »Registar označitelja uspostavlja se iz toga što jedan označitelj reprezentira subjekt za drugog označitelja. učini da se pojavljuje i iščezava u anticipirajućoj provo­ kaciji njegove odsutnosti i prisutnosti.« (E. No ova igra može da protekne tek ako »po­ tenciranje želje« ne znači da je u dijadi ozna- čitelja realni objekt uvijek odsutan.odlaskom jer simbolno raspolaže njezinim odlaskom i dolaskom (Jenseits des Lustprinzips). nego mu donosi tjes­ kobu majka kada ga 'ne ostavlja'« (Saf. ako. pulziranja »Fort! Da!« 'prisutan' označitelj svaki put reprezentira subjekta. diferencijalnih poteza. još se nala­ zimo na nivou proste predsimbolne opozicije gdje u skladu sa uobičajenim 'principom za­ dovoljstva' nebore tražimo majčino prisustvo i izbjegavamo njezino odsustvo. no kao diferencijalan ujedno upućuje ka 'odsutnome' članu alter­ native kojeg pretpostavlja. 264). jer ga time zadržava u zarobljenosti svojoj želji. Zelja se zaista potencira jedino ako dolazak 'realne' majke ne uništi ovu igru. i da se zato želja ne ograničava na označitelja. dakle. u imaginarnoj/dualnoj relaciji dijete još teži stalnoj prisutnosti majke. Drugim ri­ ječima. jer je označitelj tek raskrsnica raz­ lika. Jer njegova akcija uništi objekt. »No subjekt na taj način ne ovladava tek svojim gubitkom time što ga uzima na sebe. Ovim je učinjen odlučan korak iz imagi­ narne alternative odlaska i dolaska majke čije skandiranje vlada dualnom 'pred-edipskom' relacijom dijete/majka ka simbolnoj alternativi gdje — (minus) ima isti domašaj kao ± (plus i minus) odsustvo isto kao pri­ sustvo.« (E. Označiteljska paradigma tako subjektu označitelja nastupa kao 'pulziranje' izmjenjivanje odsus- 68 69 . I kako taj gubitak Stvari označiteljskom diferencijalnošću po­ gađa.

Svakim označiteljem subjekt je tek reprezentiran. koji bi uvukao subjekta u traženje. No. tačnije obećanje odgo­ vora.tva i prisustva gdje svaki član zbog diferencijalnosti djeluje kao trag suprotnog. »Razmjer koji se proizvodi spram toga što se u subjekta susteže njegovoj vlastitoj spoz­ naji. Fort! ili Da!. i koji je razmjer ispitivanja koje po­ gađa tako njegovo htijenje kako i njegov bi­ tak. Tako se 'definicija' označitelja specifikuje: onaj drugi označitelj zapravo je 'čisti' označitelj. od elemenata paradigme. učinak fadinga u mjeri u kojoj subjekt govori. nedostatka. jer je otvara tek poredak Simbolnog. Taj drugi označitelj je. želja ostaje otvorena/nezadovoljena. dakle. Nikakav realni objekt ne bi mogao da preuzme funkciju tog označitelja. subjekt ne bi mogao biti zainteresovan na svojoj vlastitoj razdiobi ('ne bi me tražio ako me ne bi već našao'). (No bu­ dući da je baterija označitelja. i slovo bi se. Drukčije kazano. ovo tra­ ženje 'pravog objekta želje'. taj označitelj može biti samo crta koja se utire iz svojega 71 70 . Jer ništa nije predstavljeno osim za. Još radikalnije. bez takvog označi­ telja ne bi bilo nedostatka. svelo na puku fonaciju. jer svaki se realni objekt može artikulisati i time imenovati. sam već pređašnji odgovor. nikakva Wortvorstellung ne odgova­ ra njegovom bitku niti ova osigurava sleđenje označitelja. ono što subjekta vodi dalje treba da bude jedan označitelj koji je uvijek prikri­ ven. no unatoč tome izmjenjivanje se nas­ tavlja. pošto svakog člana alternative možemo učiniti prisutnim. uvijek uskraćeni označitelj same razlike: »Taj će označitelj biti dakle označitelj zbog čega svi ostali označitelji predstavljaju subjekt: što kazuje da u pomanjkanju toga označitelja.« (Saf. 272—3) Označitelj reprezentira subjekt za drugog označitelja: tražiš me jer si me već našao. ako bi još bilo shvatljivo. gdje nikakav artikulisani oz­ načitelj. »nas­ tupa tek zato da bi iščeznuo«. do točke da možemo taj označitelj uzeti kao uzrok raz­ diobe ili raskola (splitting). pređašnje nalaženje koje na­ goni subjekt u traženje. ukoliko ona jeste. označitelj koji treba da umakne samoj alter­ nativi prisustvo/odsustvo. samim tim upotpunjena. a nikada 'stvar samu'. čime je objekt tek zahtjev. ne bi moglo ni da protekne ako ne bismo unaprijed nala­ zili nekakav odgovor. »zgrušan« u tragu koji nas kao diferencijalan nužno šalje ka drugome tragu. Subjekt može načiniti prisutnim svakog od 'pozitivnih' oz­ načitelja. Budući da ono što joj nedostaje ne može biti ništa 'realno'. taj se razmjer međutim ne bi mogao us­ postaviti ako se ne bi već nagovestio nekakav odgovor u označitelju čija bi posebna funk­ cija bila reprezentirati subjekta u tački u kojoj iščezava. svi ostali ne bi predstavljali ništa. koje zbog arbitrarnosti/diferencijalnosti označitelja nužno postiže tek 'interpretaciju' praznog mjesta. koji se nikada ne može učiniti prisutnim. bez označi­ telja u kojeg se sabire to što se već nagovješ­ tava u iskazima subjekta u časku govora i čega on ne zna.

Kao takav. svi bi 'pozitivni' označitelj i ostali na nivou »realnosti«. . Zato se operacija tog označitelja »proiz­ vodi svaki put kad je izgovoreno jedno vlas­ tito ime«: falos — označitelj (mjesta) samog subjekta — je jedini označitelj koji u svojoj raskrivenosti subjekta ne bi tek reprezenti­ rao. koji bi svom raskrivenošću značio incest.) On je kao takav neizgovorljiv. Ovu rupu nasred Imaginarnog otvara. razlika spram samog sebe (ne da bi time postao Hegelova apsolutna razlika kao razlikom posre­ dovani identitet). višak Imaginarnog. mjesto označitelja. jer on je sama diferencijalnost označitelja koja učini da 'pro- 72 73 . 822). . što nije ništa drugo do li paradoks vlas­ titog nedostatka: falos je tek vlastito izosta­ janje. 'pozitivnih' označitelja. nedostupan u svome pu­ nom identitetu. jer upravo označitelj čiste razlike kao unapređašnji odgovor je onaj koji nagoni subjekta ka uvijek novim označiteljskim lancima. sama diferencijalnost ostalih. on nas svojim izmicanjem baca kroz lance diferencijalnih.« (E. jer on je čisti označitelj. 4 Mogli bismo da kažemo i ovako: »ne mo­ žeš me pronaći jer si me već našao«. sklop razlika. Ako taj subjekt »nema nikak­ vog mjesta« (tačnije. Dakle. Drugog. bi­ ljeg objekta a. što će reći (budući da je označitelj paradigma. objekta/razloga želje — čisti označitelj. Imaginarnog. izjavljivanja. Bez ove čiste razlike/čistog označitelja. »onda je to zato jer je užitak upravo njegovo mjesto kao mjesto subjekta govora. ono čega nikad nema na vlastitom mjestu. sama označiteljska raz­ lika. da je njegov iden­ titet tek raskrsnica razlika spram ostalih označitelja) čista razlika. Zato falos kao »jedina indikacija užitka u njegovoj beskrajnosti . označitelj koji treba uvijek da ostane 4 U čemu onda leži razlika između falosa i ob­ jekta a? Falos se kreće na nivou Simbolnog. ako je njegovo vlastito mjesto. Simbolizabilan prionulošću jednoga /l/ uz skup označitelja. objekt a je pak na nivou a. prikriven: »jedina indikacija užitka u njego­ voj beskrajnosti« (E. No ova je mo­ gućnost njegove raskrivenosti prazna: falos ne možemo 'pozitivirati'. 822). 291). naravno. tek simbolna kastracija. tj. ali nije neizgovorljiva njegova operacija. on »daje razlog želji« (Lacan). no 'pozitivnih' ozna­ čitelja. no onaj ne-spekularizabilnl dio. Drugog (A). 819) Reći ćemo da je taj označitelj — falos. ne bi mogli da djeluju tek kao svežanj diferencijalnih poteza. nema svog paradigmatskog protivpola kome bi nas upućivao. pridonosi oznaku njegova zaprečavanja« (E.« (Saf.kruga bez mogućnosti da u njega bude računata. ona 'rupa' koja zapriječuje ispunjenje narcističkog kruga samozrcaljenja. ne zato što bi ustra­ jao 'negdje drugdje'. spram njega uvijek već decentrirano). jer ona je ono što se proizvodi sva­ ki put kad je izgovoreno jedno vlastito ime. nego zato što je tek čista raz­ lika. odsus­ tvo ne bi moglo da ima istu distinktivnu ulogu kao prisustvo. jer jedini nije zahvaćen mrežom paradigmat­ skih razlika. i kao takav biljeg u označiteljskim/diferencijalnim reprezenta­ cijama iščezlog/zgrušenog subjekta govora.

zapri­ ječen »onome koji govori kao takvom« (E. Zato on može sebe — onaj dio sebe koji je nastupom 'pozitivnog' označitelja izgubljen — nalaziti tek u jednom odsutnog označitelju. Falos — ono uvijek nadolazeće. gubi­ mo upravo kretanjem kojim je pokušavamo dobiti. subjekt treba da iskusi vlastitu bezbitnost. igra Fort! Da!) ima smisla jedino u mjeri u kojoj se dijete može poistovjetiti sa klupčetom kao odsutnim. To je odsutnost koja (smijemo li tako reći?) pogađa subjekta u samoj njegovoj prisutnosti: upravo na mjestu gdje bi trebalo da bude najviše 'kod sebe'. zajedno sa njegovim zaprečavanjem. nego sebe iskušava kao odsutnog. naime.tekne' njihov lanac. poistovjećivanjem sa objektivnim imagom (idealom ja). onda »izmjenjivanje prisutnost-od­ sutnost (tj.Užitak je. već iščeznuo. zato treba da se radi o identifikaciji sa oz­ načiteljem koji nije odsutan tek u alternativi prisutnost-odsutnost. na nivou pozitivne/posebne znanosti. nedostatak čija 'integra- čija' bijaše cijena ulaska u poredak Simbol­ nog. To. Subjekt ima spram svog Nesvjesnog »raz mjer ispitivanja koji pogađa njegovo htijenje kao i njegov bitak«: nastupanjem označitelja gubimo 'pravi' objekt želje. čime se 74 75 . 111). tek reprezenti­ ran. 822). No svaki se 'pozitivni' odsutni označitelj može učiniti prisutnim. nazočan samome sebi. što će reći: onemogućuje ga upravo os­ novni potez poretka Simbolnog. pokazuje već razlika tog subjekta izjavljivanja spram (imaginar­ nog) ja (moi). Laž izvikanog 'filozofskog' prigovora ana­ lizi da njezin subjekt ostaje 'objektivni sub­ jekt'. na ontičkom nivou. apodiktički osnov lanaca označitelja. pak. tj. Taj je gu­ bitak ujedno nedostatak subjektova bitka u označiteljskoj reprezentaciji u kojoj subjekt »iščezava da bi bio samo još označitelj«. Na­ stupanjem svakog 'pozitivnog'/prisutnog oz­ načitelja subjekt je zgrušen. Zato je užitak odgovor na pitanje egsistencije (Saf. Ako je pak falos — čisti označitelj — nužan uslov nastupa označiteljske pa­ radigme. i suvišno je isticati kako upravo njegovo isključenje daje specifični značaj refleksiji novovjekovnog subjekta. 291): »subjektom izjavljivanja« tematiziran je onaj zaboravljeni sum u cogito ergo sum. što će reći: uspos­ tavljen subjektovim »otuđenjem«. znači da subjekt nije više uvijek-prisutan. Taj je zaista u strogome zna­ čenju »objektivni subjekt«. nego tako reći svoja vlastita odsutnost. treperenje još-neiskazanog — biljeg je one strane sub­ jekta koju označiteljskom reprezentacijom (baš zato jer je interpretacija) gubimo. što pretpostavlja logički temelj njegove identifikacije sa jed­ nim označiteljem koji nedostaje« (S. Zato falosu kao onome koji »simbolizira mjesto užitka«. kao »ima­ ginarnom identifikacijom«. pripada uloga označitelja nedostatka bitka. dakle. na njegovo mjes­ to stupa beskrajna interpretacija. diferencijalnost/arbitrarnost označitelja kao gubitak Stvari same. no opet: ne odsutnog u alternativi prisutnost-odsutnost.

'pred-sadašnje'. njegovo vlastito mjesto leži van njega. nego je subjekt ono nadolazeće-bivše. ako tako smijemo da kažemo. Ovo nadomještanje. Svaki je označitelj »u posljednjoj instanciji nadomjesnik/mjesto-držatelj (le tenant-lieu) samog subjekta« (PeS 397). Drugim rečima — želja. kojima. nego uvijek iznova tek nadolazi u označitelj skini re-prezentacijama.) tu iščezava da bi bilo samo još označitelj« (IE. gotovo apsolutna blizina sa­ mome sebi krije u sebi neprestupivo odstoja­ nje. kojima pri­ kriva nedostatak-bitka koji ga uspostavlja kao subjekta govora. Nadomještanjem sub­ jekta označitelj doslovno drži njegovo mjesto. mjesto odakle subjekt govori (je go­ voren). ona treba da ga iščupa imaginarnim identifikacijama ko­ jima se »otuđio« u poredak bića. spram samog sebe ekscentričan. 194) kao izuzetog u poretku realnosti/bića. Nje­ gova najveća. U analizi — kao označiteljskoj — do­ gađa se upravo »učinak prijeloma« (DR. dakle upravo iskustvo tačke na kojoj subjekta ne možemo 'objektivisati'. Označitelj pak obilježava upravo ono Drugo Mjesto na kome se subjekt upisuje kao nesvodljiv na biće. 23). kojeg nikad ne nalazimo u taloženju metajezika. 293). jer »to čega imaše tamo spremnog da govori (.. In­ terpretacija nije objektivacija.zatire istina prema kojoj »subjekta koji go­ vori uzalud tražimo u poretku bića« (Saf. mas­ kirajući realno« čiji je trag sačuvan jedino objektom a koji — budući razlog želje — »drži otvoren bezdan (beance) subjekta« (DR. U nesvjesnom. no ne tako što bi subjekt negdje drugdje ustrajao u nenačetoj punoći svog bit­ ka. 97). shvatiti kao 'dio realnosti'. ova je distancija unu­ tarnja« (Act. iskustvo bezdana (nemogućnosti) Realnog iza sve 'objektivne realnosti' koja je uvijek nešto imaginarno. pro­ govara upravo taj subjekt izjavljivanja. uvijek na rubu tjeskobe/užitka.. izbjegava istinu vlastite želje. »Realno ne mo­ žemo spoznati: ono se daje svojim uskraći­ vanjem kao tjeskoba ili užitak. 840). želja incesta. »Drama subjekta u riječi je u iskustvu njegova ne­ dostatka bitka. no ne 'vanjsko' u značenju subjektu protivstavljenog objektiviteta. pogađa samog subjekta. jer »vanjskost je diskurza središnja. subjekt govora — reprezentiran svojim nadomjescima/označiteljima — nema nikakvog drugog. kao što to kaže Lacan: u razlici spram 76 77 . 655). Drugi — mjesto označitelja — to je ono mjesto subjekta govora koje uvijek odmiče. Poredak stvari (to što nazivamo realnost) uspostavlja se. ako tako možemo reći. Ovdje treba obratiti pažnju na imperfekt il y avait. nadolazeće-bivše koje je nas­ tupom svakog 'pozitivnog' označitelja već zgrušano/izdato. (E. da- kle. vrijeme subjekta izjavljivanja (i falosa kao njegova biljega) nije ni sadašnje ni proteklo (vrijeme bića). On je tek rupa/praznina svagdašnje »mogućnosti označitelja-više«. 'svog vlastitog' mjesta. no koje nije ne­ kad već bilo pa proteklo. koje je pak spram njega već decentrirano. Ili. na njegovoj Drugoj Sceni. Sam subjekt je.

imaginarne relacije subjekt — objekt, ego — alter ego ne postoji drugi od Drugoga. S obzirom na Drugo Mjesto istine, ne pos­ toji ponovno Drugo Mjesto jednog metajezika odakle bismo mogli 'objektivisati' Drugo Mjesto istine. Drugoga ne možemo posmatrati na nivou dualne relacije subjekt-objekt: »Govor bez kojeg ništa nije obilježeno nas­ kroz se upire obilježavanju onoga koji obi­ lježava kao takvog, što će reći onoga kojeg nazivamo čisti subjekt ili, jednostavnije, sub­ jekt koji govori. Ako bi bilo drukčije, iščeznula bi distancija zbog koje u svakome govornome činu posreduju dva procesa, ona dva koje su lingvisti lučili kao 'proces izjavljivanja' i 'proces izjave'. Otkriće nesvjesnog znači da je Freud na pitanje: 'Zna li subjekt šta radi kad govori?' odgovorio sa ne. Znači da se subjekt ne može ujedno značiti i djelo­ tvorno značiti svoj vlastiti čin značenja. (Saf, 252). Drugim rječima, Lacan kaže da »metagovor ne postoji«. Postoji jedno Mjesto na kome je subjekt reprezentiran, mjesto koje 'logički' prethodi 'lošoj beskonačnosti' stup­ njevanja nivoa metajezika. Ova 'loša besko­ načnost' metajezika (svaki se /meta/jezik po­ novo može 'objektivirati' novim metajezikom) svjedoči tek o njihovoj 'konačnosti' o zatvoreno-'konačnome' polju svakog od nivoa me­ tajezika koje možemo stupnjevati u (lošu) beskonačnost, a da nikad ne postignemo mjesto samog subjekta govora, mjesto odakle govorimo.

Zato je od osnovnog značenja da iskusi­ mo tako reći 'egzistencijalno 'značenje prije­ laza od znaka ka označitelju. Znak koji nešto reprezentira za subjekta obilježava tačno ono mjesto na kome govor prestaje biti 'praksa', na kome, hegelovski rečeno, subjekt govora stavlja sebe na bezbjedno mjesto, u 'objek­ tivnu distanciju' spram onoga o čemu je riječ, na kome se on izuzima kretanju 'stvari same'. Što će reći da na nivou znaka, 'egzistencijal­ no' uzeto, nikad nije doveden u pitanje sam subjekt govora, da stvari nikad nisu 'do (subjektova vlastitog) kraja ozbiljne', da je znak per definitionem 'egzistencijalna laž', bijeg ispred istine samog subjekta govora. Ova se istina artikuliše na Drugome Mjestu označitelja i posreduje/provaljuje u subjektovom svjesnom/znakovnom govoru tamo gdje je njegovo znanje iznenađeno. I subjektovo je znanje o 'realnosti' iznenađeno upravo na mjestu gdje dolazi do razvezivanja »imagi­ narnih odnosa između logike i 'realnosti'« koje pretpostavlja znak, tj. kad nas pogodi rad označitelja u njegovoj 'autonomiji', kad iskušavamo kao njegov jedini oslon rebusno jedinstvo Zusammenlegspiela koje prekora­ čuje 'povezanost ideja' ili 'stvari'. Ovdje lo­ gika označitelja u osnovi subvertira klasičnu logiku koja »nije ništa više od gramatike jednog uni­ verzuma diskurza, čistog i jednostavnog odsjeva 'realnosti'«, tj. gramatike diskurzivnog polja u kome »istinito nije stvar označiteljske artikulacije već toga što ona hoće da kaže«,

78

79

u kome se istinitost odlučuje na nivou odnosa označenog spram referencijalne 'realnosti'. Nasuprot tome, u nesvjesnoj/označiteljskoj »logici fantazma« »istinu ne treba više tražiti u odnosu označenog i referenta, već u samom označitelju, pošto smo ga upisali u ono mjesto koje nas ne prisiljava da napustimo logiku, već nas obavezuje da pretpostavimo postoja­ nje jedne istine koja govori, i koja govori u svim tačkama u kojima je znanje iznena­ đeno«, (LF, 232). Ako, dakle, istinu odredimo kao decentrirano mjesto samog subjekta govora kojeg taj subjekt nikada ne može 'objektivisati' metajezikom, tada ne smijemo da zaboravimo zna­ čaj tog Drugog Mjesta. Označiteljska artiku­ lacija u njezinoj 'autonomiji', simbolna odre­ đenost ili nadodređenost koja prekoračuje imaginarni poredak 'povezanosti ideja' ili 'stvari', bez toga bismo potpuno promašili smisao subvertiranja istine kao adequatia, i zaustavili se npr., kod njezinog zrcalno preo­ krenutog, još uvijek imaginarnog lika, gdje bi formalna 'struktura jezika' određivala naše razumijevanje 'strukture realnosti' (npr. Cassirer). Istina se artikulira, subjekt govora je evo­ ciran u onome što sa stajališta informacije o 'realnosti' — o denotatu uopšte nastupa kao 'redundantni' višak, u 'stilu'. Pojam stila time, naravno, u osnovi mijenja domašaj, od formalnog dodatka koji treba da tek poljepša put razumijevanja i koji se ne tiče same iz­ govorene istine, on postaje njezin nosilac.

Ovamo smjera Barthers kad govori o »odgo­ vornosti stila« kod 'strukturalista': ovu od­ govornost otvara iskustvo činjenice da »sam govor postaje istina« (KSM, 227). Jezik čiste denotacije ili objektne informacije bez intersubjektivne evokacije, tj. bez stila, ne postoji — ali ne (kao što bi to shvatio pozitivista) zbog toga što se informaciji 'empirijski' uvi­ jek pridodaje subjektivna ekspresija, izraz zahtjeva, čuvstava, već, tako reći, a priori: čistom informacijom, iščeznuo bi sam subjekt govora koji nastupa jedino kroz vlastitu re­ prezentaciju lancem označitelja. Već je sva­ kidašnja 'komunikacija', naime, neobično za­ vojita i lukava, uvijek je u njoj riječ o ne­ čemu drugome od onoga na šta ona doslovno smjera, prividnu informaciju pronosi izvjes­ tan zahtjev, taj zahtjev želja . . . No od osnovnog je značenja uvidjeti kako stvar nije u prikrivenoj, 'dubljoj' značenjskoj intenciji koju bi subjekt zavojito saopštio 'označiteljskom površinom'. Djelimično već zahtjev, no prije svega nesvjesna želja koja pronosi sam zahtjev, rasredišteni su upravo s obzirom na subjektovu 'značenjsku intenciju'. Taj 'odskok od sadržaja' u kojeg se upisuje subjekt (naravno ne imaginarni subjekt, koji je 'svoje vlastito središte'), sam je označitelj u svojoj 'autonomiji' koji 'vodi igru'. Ovdje možemo — strategijskim subvertiranjem metafizičkog dvojstva denotacija/ko­ notacija, upotrebljenog u Barthesovom zna­ čenju, tj. na nivou znakovnog strukturalizma

80

81

— odrediti razliku označitelja/znak. Kod znaka se konotacije nalažu na denotaciju, denotacija ostaje ono osnovno od čega pola­ zimo. Označiteljsko je označavanje, pak, tako reći čista konotacija koju ne možemo metajezičkom operacijom svesti na više denotacija, paradoks čistog viška značenja bez osnove u 'doslovnom', nemetaforičkom značenju. I upravo zato što je označiteljsko značenje pa­ radoks čiste konotacije koju rađaju sami unutartekstualni mehanizmi, Freud afirmiše rad snova. Snove možemo rasplesti jedino analizom, rasplitanjem procesa koji ih je 'zapleo'. Interpretacija i nije ništa drugo do li izlaganje rada snova, prikrivene označiteljske artikulacije iza imaga neposredno datog fantazma, a ne — kao kod znaka — ukazi­ vanje na ne-više-označiteljski denotat kao 'značenje' znaka. Zato i znak nastupa kroz istisnutost vlasti­ tog produkcijskog procesa, u njega rad tako reći iščezne iza svog produkta, rezultati pak označiteljskog rada nisu tek neutralan medij saopćavanja 'značenja', jer su — npr. snovi, simptomi — neposredno uzeto, upravo bez 'značenja', njihov 'smisao' možemo razabrati tek kroz analizu postupaka rada sna koji do­ 5 slovno 'stvara' označavanje. Isto tako možemo subvertirati i drugi sklop kojim misao znaka pokušava ovladati
5 Tako dolazimo do toga da — Deleuzovim rije­ čima — u strukturalizmu, nasuprot egzistencijalističkoj misli 'apsurda', smisao nikad ne nedostaje, da njega nikad nema suviše malo, već je on uvijek smisao više, višak-smisla.

učincima označitelja: pojam redundancije u teoriji informacija. Da ovo ne bi zvučalo su­ više eshatologijski, mogli bismo teoriju in­ formacija odrediti kao ispunjenje, krajnju mogućnost ideologema znaka, jezika kao pu­ kog medija/sredstva mišljenja, medija od ko­ jeg je sadržaj, 'poruka', u principu nezavi­ san. Zato nije slučajno upravo teorija infor­ macija bila ta koja je otvorila mogućnost nivelisanja razlika između čovječjeg, biološ­ kog (informacije u ćelijama i genima), i 'um­ jetnog' (elektronskog) 'jezika' u značenju prenošenja informacija. Zato i kibernetika, koja u principu nivelizira razliku bioloških, čovječjih i 'umjetnih' (mašinskih) samou­ pravijajućih sistema, problem prenošenja in­ formacija u kibernetskih sistema postavlja u terminima teorije informacija. To nije bila slučajno, je taj model zapravo predstavlja gubitak 'čovječje' dimenzije govora, njegova 'dijaloškog' značaja, i time kraj razlike Pri­ roda/Kultura. To ne kažemo u ime nekog humanizma, 'nesvodljive čovječnosti' (daleko smo od toga da Simbolno promatramo kao stvar čovjeka, njegov izraz itd.). Ovu dimen­ ziju treba shvatiti kao samu dimenziju oz­ načitelja u njegovoj 'autonomiji', s obzirom na koju čovjek nastupa kao govoreno, a ne govoreće biće. Upravo je 'redundancija' ta koja iz puke informacije i u 'svakidašnjem govoru', čini riječ sa značenjem. U onome što se, sa stajališta teorije informacija, pokazuje kao puko ponavljanje iste informacije zbog neprozirnosti medija itd., zaista se krije 're-

82

83

nisu tek pitanja me­ dija. Simptomatski čin (npr. nego se tek kroz ovu. istinska 'poruka'. Nasuprot tome. pro­ vala nadodređenosti'. Govor bez redundancije bio bi govor bez subjekta. prinudno ponavljanje jednog gesta) ništa ne 'označava'. označitelju. Svaka naša rečenica. 299). iako data u ob­ liku potpuno neutralnog izvještaja koji bi trebao smjerati na informaciju. I ne samo bez redundancije: i tome suprotni 'šumovi'. U osnovi. konotacije nad denotacijom. želja je uvijek želja želje. ali na površini Imaginarnog po­ dređen fetišističkoj iluziji govora 'o' . no kao odjek/evokacija samog subjekta govora. . 101). traženja i nalaženja. evokativan. prisut­ noj u 'prirodnom' jeziku: njegovoj strogo di­ jaloškoj naravi. 'dija­ loški' itd. distanciju 'medija'. . uopće svi premještaji s obzirom na 'najekonomičniji'. on je tek evokacija želje. uzaludno traženje odgovara na pitanje 'pravog objekta' želje (Drugoga). nego tako da je već samo pitanje zahtjev odgovora. za­ mračena je riječ kao zahtjev drugome. potrebno tek kao pomoćno sredstvo za dobar prijenos od medija nezavisne poruke. I upravo treba voditi brigu o svagdašnjem intersubjektivnom značaju viška evokacije nad informacijom. I je­ dino je ova intersubjektivna želja 'predmet psihoanalize': neposredno predmetna potreba njezina je stvar tek ako je — kao kod djeteta 84 85 . nema svog denotata. da pretpostavlja/zahtjeva svoj odgovor. oblik poruke/informacije. Radi se o temeljnoj dimenziji označitelja. koja se ne tiču sadržaja. jeziku transcendentnome predmetu denotacije. stila itd. Od osnovnog postupka po­ ezije. da tako kažemo.dundancija'. uz pretpostav­ ku prozirnosti medija. njegove 'autonomne' premještaje spram pronošenog 'sadržaja'. 'doslovan' itd. 'autonomne' označiteljske određenosti 'kao takve' (baš zato sim­ ptomi na sceni svijesti neposredno 'nemaju nikakvog značenja'). kako se u onome što je sa stajališta informacije suvišno. djeluje već kao označiteljski zahtjev drugome. Svakidašnji je 'prirodni' jezik uvijek već označiteljski nadodređen. gdje sa stajališta informacije — uz pretpostavku prozirnosti medija — nastupa suvišno ponavljanje do neurotičkih simptoma. iza kojeg dakako zijeva bezdan zova samome Drugome. znak je fetišistički upravo u poznatome značenju da 'me­ đuljudski odnosi nastupaju kao odnosi stvari' jer znakom koji smjera ka vanjskome. Na nivou pukih zna­ kova ne postoji 'kružnost' pitanja i odgovora. svuda vidimo kako »funkcija govora nije in­ formirati nego evocirati« (E. evocira istina. 'najlogičniji'. — denotacije informacije. »kodeksu signala ne tre­ ba onaj 'ne bi me tražio (ili očekivao) ako me ne bi već našao'« (L. ne dijaloškoj u značenju iz- mjeničnog slijeda pitanja i odgovora. zapra­ vo krije sve. Tek su simptomi pro­ vala 'čiste' konotacije/evokacije koja ruši fe­ tišizam određenosti jezika njegovom imagi­ narnom ('realnom' ili 'misaonom') sadržinom koju bi on trebao odražavati/izražavati.. Taj je di­ jaloški značaj ono što gubimo redukcijom go­ vora na sistem znakova.

na tom imagi­ narnom sječivu pitanja i odgovora. ja zapravo zahtijevam od drugoga da me priznaje za učenika itd. imaginarna identifikacija s ovim 'ide­ alom ja-a' koji zamračuje našu vlastitu is­ tinu. Tako se sadomazohistički pri­ silni neurotičar obično poistovjećuje sa likom krajnje dobroćudne žrtve krute sudbine. polje odgovora. Analitičar. »Funkcija jezika nije informirati već evo­ cirati. pri čemu je taj neposredni predmet u osnovi bez značenja. pri čemu je to što kaže prvi već odgovor« (E. Ako kažem 'ti si moj uči­ telj'. To što me konstituiše kao subjekta. 299). što on 'hoće da bude'. Ovim je imagom zatomljena istina vlastite želje. on 86 87 . Zato ona previđa kako 'uspješna komunika­ cija' — daleko od toga da bi bila 'ostrvo spo­ razuma u moru nesporazuma' — znači upravo tačku zatvaranja subjekta govora u narcisistički krug pitanja/odgovora gdje je pitanje već odgovor. 894). unapređašnjih odgovora. zaustavlja se hermeneutika. 'Ne bi me ni tražio ako me ne bi već našao' u nje djeluje kao krpež ra­ dikalne otvorenosti pitanja-bez-odgovora. koja su ostala potis­ nuta. tj. narcisističku/spekularnu sliku sa ko­ jom se poistovjećuje. moje je pitanje« (E. u zna­ čenju Zakona koji uspostavlja simbolnu kas­ traciju. prisluškivanju govora subjektova vlastitog mjesta. što će reći »da je to što kaže prvi odgovor« (E. na nivou Drugoga. dakle. Govor traži odgovor na pitanje drugome: šta hoćeš? koje tek kon­ stituira subjekt govora. samorazumljivih i baš zbog samorazumljivosti previđenih pre­ drasuda. Otuđenje je. Na ovome nivou Drugi je »mjesto gdje se uspostavlja ja koji govori (zajedno) sa onim koji sluša. želje koja nikada ne nalazi svoj 'pravi objekt'. Anali­ tičar pak — otvarajući se učincima istine koje zatire narcisističko polje pitanja/odgovora — izlaže simptome kao odgouore na pitanja koja nisu bila postavljena. odgovor je dru­ goga. u ovom se imagu 'osjeća kao on sam'.koje traži mlijeko — zapravo nosi intersubjektivni označiteljski zahtjev. u kojoj se otuđuje. Na taj način. pak. kao provale odlomaka jednog diskurza čije je polje Drugo Mjesto. 431): ovdje. mjesta istine ispred ko­ jeg subjekt bježi u imaginarne krpeže: u imago. To što tražim u riječi. koja predstavlja njegovo imaginarno 'samorazumijevanje'. treba da pro­ bije taj narcisistički krug imaginarnog zrcaljenja nazvan 'komunikacija' i da se nauči prisluškivanju riječi Drugoga iza ovog krpeža Imaginarnoga. i upravo zato neprestano krpimo imaginarnim krugovima pitanja koja već zahtijevaju/pret­ postavljaju izvjesne odgovore. Svaka je riječ drugome — iako u obliku agresivnosti koja bi da ga 'poništi' — prikriveni zahtjev dru­ gome. U imaginarnome krugu 'komunikacije' uvijek je tako da »odašiljač prima od primaoca u izokrenutom obliku svoju vlastitu poruku« (E. 431). još u značenju pretpostavljenog »horizonta razumijevanja«. 'nad-ja' u značenju tog 'ideala ja-a' tre­ ba radikalno da lučimo od 'nad-ja-a'. pri čemu je otvore­ nost tog pitanja-bez-odgovora nesnosna.

koje je ostalo potis­ nuto. polje — pretpostavilo/zahtijevalo samo pa­ cijentovo pitanje. jer bez unapređašnjeg odgovora nema ni pitanja. ako pitanje ostaje bez odgo­ vora. jedino su mjesto njegove subverzije učinci označiteljeva rada u njihovoj 'autonomiji' i decentriranosti s obzirom na svijest. »Neutralnošću sa kojom je ne-uter. — ima isti domašaj kao i +. zapriječuje postignuće konačnog odgovora. ako šuti. koji je tražio analitičarev odgovor na nivou 'objektivnog' znanja. 6 Subjektova 'značenjska intencija'. Njegova je šutnja rječita. Kod prvog je onaj uvijek već prona­ đeni odgovor pretpostavljeni horizont znače89 88 . narav­ no.cijepa krpež narcisističkog kruga pitanja/od­ govora. onda je to zato da bi dao riječ ovome Drugome« (E. 439). Kod ovog je nerazlikovanja rada i radne snage. ako se razbija narcisistički krug pi­ tanja/odgovora. 6 Tako i Althusser izlaže Marxovo čitanje klasične političke ekonomije: njezin odgovor na pitanje o »ci­ jeni« ili »vrijednosti« rada (»vrijednost svih životnih potrepština. istinom potisnute želje. paradoks vlas­ titog uskraćivanja koji nagoni želju u nje­ zinom metonimičkom bježanju. njegova »ravno­ mjerna pažnja« koja namjerno previđa na­ glaske pacijentova ja. Već je sam pacijentov na­ govor sadržavao odgovor. pošto se nalazimo na nivou označitelja gdje je odgovor i odsustvo odgovora. jer ova mu »neutral­ nost« spram Imaginarnog otvara pristup ka Simbolnome. u kome »odaši­ ljač prima od primaoca u izokrenutom obliku svoju vlastitu poruku«. pitanje vrijednosti radne snage. asimetriju. osnovnu nejedna­ kost. dakle. jeste taj od­ govor koji samim tim što nas namamljuje u označiteljsku igru. na djelu klasni interes. pacijent je htio tek primiti od analitičara »u izokrenutom obliku svoju vlastitu poruku«. da se krećemo na nivou njihove apstraktne suprotstavljenosti. koji je analitičara postavio u poziciju subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna. onda to ne znači da nesvjesnim. Ovdje leži razlika između imaginarnog kruga pitanja/ /odgovora i kruga označiteljskog lanca nesvje­ sne želje. no zahtje­ vom koji se već kretao na posve određenom nivou. ni jedan ni drugi od dvaju koji su ov­ dje. Analitičareva šutnja pokušava poderati narcisistički krpež imaginarnog. nužnih za održavanje i reprodukciju rađa«) nije jednostavno 'pogrešan'. ostaje na nivou tog kruga. Ustroj je hermeneutičkog kruga (tražiš me jer si me već pronašao. analitičar prepušta mjesto Drugome iza drugoga i. gubimo 'dijalektiku pitanja i odgovora'. I naj­ ljepši je 'primjer' 'općeg principa' analize mjesta« (439) baš ova šutnja samog analiti­ čara. Objekt a. ona je već odgovor. o izostajanju odgovora kojeg je — čiji je nivo. odnosno pitaš jer već imaš odgovor) očuvan. jer jedino njihovo razlikovanje omogu­ ćava tematizaciju viška vrijednosti kojeg prisvaja vlas­ nik produkcijskih sredstava. koju maskira prividno 'ekvivalentna' razmjena na tražištu. No. nagoni 'uvijek drugdje kroz diferencijalne označitelje. jer je riječ o 'iznevjerenome očekivanju'. tj. jedino nas sjena odgovora može namamiti u traženje. Ovdje nastupa analitičareva »neutralnost«. on je došao ka anali­ tičaru sa zahtjevom ozdravljenja. već je reč o odgovoru na pitanje koje nije bilo postavljeno. naravno. Odsustvo odgovora već je odgovor.

»Tražiš me jer si me već pronašao«. potpuno promašuje vlastiti nivo problematike. naprotiv. dakle. unaprijed 'odgovara odgovoru' i postu­ pak hermeneutičke refleksije leži upravo u izlaganju ovoga uvijek-već: u refleksiji pre­ viđenog horizonta predrasuda. tj. u označeno. rezultat hermeneutičke refleksije nije razriješavanje sup­ stancije subjektivnim /samo/posredovanjem. 99). supstancijalne određenosti subjekta. i povijesnog sklopa djelatne tradicije. jer upravo zato što nismo 'neposredno u stvari samoj'. dolazi naknadno.nja. Tako dolazimo do »ho­ rizonta razumijevanja«. to je besmislen zahtjev koji jednostavno previđa nivo Drugoga. činjenica da sam Drugi (poredak govora) ne zna. put herme­ neutike je izokrenuti put Hegelove Fenome­ nologije. naravno. probija subjektovu 90 91 . polje njegove hermeneutike čini raspon subjekta koji govori između razu­ mijevanja u svakidašnjem značenju (kada se neposredno-nereflektirano krećemo unutar izvjesnog horizonta. 'jezičke supstancije'. tek dostup subjekta ka 'sup­ stanciji'. sa miš- Iju o subjektivnom refleksijskom samo-razumijevanju gubi se nesvodljivost naknadnosti razumijevajućeg (subjekta) kao uslova hermeneutičke refleksije. koja se zasniva na tom poređenju. tj. kada postajemo svje­ sni u svakidašnjem govoru. On. Drugim riječima. i razumijevanja u užem hermeneutičkom značenju. u Marxovom značenju. Ukinuti decentriranost Simbolnog. Pretpostavljenim horizontom znače­ nja zamračena je osnovna dimenzija označitelja: njegova 'arbitrarnost'/diferencijalnost. Habermasova kri­ tika hermeneutike zatire baš ono što je u njoj 'najproduktivnije'/najsubverzivnije. iako shvaćeno kao nesvodljivo jezičko. svako pitanje uvijek već suprotstavlja polje odgo­ vora. označitelj čiste razlike. kod drugog pak falos. mi možemo izložiti inače sa­ morazumljive i kao takve nužno previđene predrasude. naravno. subjektova označiteljskog uzroka. To što interpreta­ cija uvijek kasni. Naša je distancija/razlika 'pro­ duktivna'. te odavde zahtijeva ukidanje vladavine jezičke supstancije/tradicije kao oblika otuđenja. nije tek njezina zapreka. već ujedno ono što je omo­ gućuje. neposredno izgovore­ no transcendiramo u sam horizont smisla koji ga pronosi. Gadamer se zaus­ tavlja kod međusobne igre različitih horizo­ nata značenja. u osnovi razlikuje od Habermasova marksističkog pokušaja koji polazi od poređenja između otuđene društvene supstancije. U dvojstva jezičke supstancije i subjekta govora prosto nije moguće upotrebiti Hegelov model samorefleksije kao razotuđenja. Gadamerovim riječima. kada sugovornika prosto 'razumijemo'). Ovim omogućena kritika hermeneutike se. zbog samorazumljivosti previđenog horizonta predrasuda kao takvog. da je želja interpretacija koja nalazi tek označitelje. »horizonta zajednič­ kog smisla« (L. Zato već Gadamer s punim pravom ističe kako Habermasova kritika hermeneutike. već. koji ga svodi na 'objektivnu' određenost subjekta.

jer bi se time u imaginarnome samozrcaljenju poništila sama dimenzije istine — onda ova nemoguć­ nost treba da se zasniva u dimenziji koja ra­ dikalno probija nivo 'horizonta smisla'. već o tradiciji koja je na djelu u samome mjestu odakle govorimo. čime se ruši narcisistički solipsizam neposredne zatvorenosti u vlastiti horizont. Unatoč poku­ šaju 'obrata Hegela'. Ovo je mjesto mjesto Drugoga.'značenjsku intenciju' ka neposrednosti ove intencije neintendiranim / neekspliciranim pred-rasudama koje je pronose. već sami uključeni u događaje jezičke tradicije — ostao u svojoj cjelini nedostižan. sklopom djelatne tradicije. Drugim riječima. unatoč obratu ka mjestu gdje uvijek već jesmo. nemogućnost da apsolutnom refleksijom postignemo 'mjesto nas samih' (čime bismo ukinuli samu povijesnost). hermeneutici nedostaje iskustvo ne-znanja Drugoga. kojeg kao takvog predstavi tek naknadnost razumijevajućeg. zbog vlastite povijesnosti — tj. na taj način. još nije Drugo Mjesto istine. na taj način kre- 92 93 . odakle joj se i 'kri­ tički suprotstavljamo'. ona ostaje svagdašnji povijesno posredovani 'horizont' imaginarnog krpeža nasred kojeg 'živimo'. pošto i značenje ostalih. zbog čega se kod 'tuđeg' ne radi o nama suprotstavijenoj spoljašnosti. totalne konotacije'. Hermeneutička refleksija znači upravo is­ kustvo našeg vlastitog i tuđeg horizonta' kao takvih'. ova predodređenost. na mjesto pozitivističke 'loše beskonačnosti' metajezika zapravo stupa 'loša beskonačnost' horizonata razumijevanja. 'horizont' ideologije u značenju 'posljednje. a ako je — Lacanovim riječima — narav same istine takva da nikad nije moguće 'kazati svu istinu'. nedostatka-u-Drugome kojeg uzalud popunjavaju »hori­ zonti razumijevanja«. Ako je — Gadamerovim riječima — apsolutna refleksija našeg vlastitog horizonta nemoguća. . pak. Ali. rasjenjeno to da ono našoj vlastitoj hermeneutičkoj refleksiji zauvijek nedostupno mjesto nas samih NIJE PONOV­ NO 'HORIZONT SMISLA' koji bi nam. kontekstnih riječi ponovno određuje kontekst. riječi određuje svagdašnji kontekst'. Taj hermeneutički solipsizam ne probijamo nekakvim naivno 'objektivnim' stajalištem. jer bi ona poništila samu povijesnost. supstancijalna predodređenost subjektiviteta tradicijskim sklopom predrasuda. povijesnu distanciju/naknadnost kao uslov razumijevanja. . mjesto na kome se sam subjekt reprezentira/izdaje i čiji bezdan popunjavaju svi 'horizonti zna- čenja'. označiteljska istina. zato što nismo objektivni posmatrači povijesti. Ovim je stanjem stvari. Nedostaje ko­ rak ka jezičkoj 'infrastrukturi'. Nije dovoljno kazati: 'znače­ nje . ne obraćajući pažnju na nj u njegovoj samorazumljivosti. horizontom razumijevanja kojeg — ukoliko se krećemo unutar njega — pre­ viđamo. već povijesnom refleksijom naše vlastite zahvaćenosti kretanjem 'stvari same'. Hermeneutika s punim pravom naglašava nedostatnost razlaganja sa »kontekstom«. činjenicom po­ vijesti kao nikad ispunjene igre horizonata razumijevanja.

ne spo­ ljašnji. koji je uvijek »prečac« različitih 'ho­ rizonata'. njegova je 'osnovanost' uvijek tek diferencijalna. već u nama samima. Ne pita o odnosu govora spram samog Realnog. Izostaje »monumentala povi­ jest« označiteljskih »prekoračenja« (Sollers) intertekstualnosti. tj. istisnuta — želja Drugoga koja cijepa krpež 'horizonta'. No. ne zbog nekakve iracionalne prinude. već iz istine koju potiskuje 'horizont smisla' kao takav. Gadamer — unatoč opravdanoj kritici nepovijesno-prosvjetiteljske vjere u mogućnost 'suprot­ stavljanja snazi tradicije'. Zbog previđanja subjektova decentriranog mjesta. u samome mjestu odakle se možemo 'suprotstaviti' tra­ diciji. Lacan. uključivo sa 'političkom' dimenzi­ jom. tj. koja treba u svakoj od njih uvijek već sva biti ovdje. 'autonomije' označitelja koji per definitionem krši dati 'horizont zna­ čenja'. Razlika koja jasno istupa već sa­ mom nesvodljivošću akta 'interpretacije' u značenju označiteljske analize na hermeneutički akt razumijevanja. Zaus­ tavlja se kod povijesnog sklopa jezički posre­ dovanih predrasuda kao onog 'poslednjeg'. Ovdje Gadamer ostaje 'idealist'. već kao na iskustveni. odakle se zato tek otvara pristup ka nesvjesnoj želji. neprestupivosti pregrade označitelj/označeno: označitelj je 'arbitraran'.ćemo u krugu. čiji je objekt (a) upravo biljeg nemogućnosti Realnoga. Od tematizacije bezdana. Ukratko. arbitrarnost/diferencijalnost označitelja. ona iz toga zaključuje na prethodnost horizonta smisla kao cjeline koja nije puki kontekst os­ talih riječi. 'nesporazuma' tematizujemo ono dotad 'samorazumljivo' i pitamo 'kako smo to zapravo mislili') kao na — mogli bismo reći — arhe. već prosto zbog 94 95 . ne iz jednog drugog 'horizonta'. neprestano pri­ sutno poreklo kojeg trebamo unaprijed priz­ nati kao neproblematičko. Ovdje nije riječ o apstraktno-teorijskoj 'kritici'. nedostatka u Drugome kao »garantu istine« zavisi dos­ lovno sve. Taj akt nije ništa drugo do li krpež. ostaje kod one praznine. još 'nereflektirani' oblik samog hermeneutičkog postupka (kada npr. dijelovi se cjeline slažu »wie die Stucke eines Zusammenlegspieles« Freud). bijeg ispred bezdana is­ tine označitelja. čijem se 'autoritetu' ne možemo oteti. svagdašnjeg ideološ­ kog samorazumijevanja. pak. želji Drugoga. jer je on na djelu u nama samima. naslanja ne tek kao na teoriji spoljašnji oslon. odakle se tematizuje ne-znanje Drugoga (Simbolnoga). 'borbe uma protiv autoriteta' — afirmiše besprisilni (tj. Odavde njegova zasljepljenost za simptomatske bjeline govora označiteljeva rada u kojima se artikuliša ova — upravo 'autoritetom bez prinude' herme­ neutičkog horizonta. lebdimo u praznome. pri vaskrsavanju. onaj najsvakidašnjiji akt 'razu­ mijevanja' na kojeg se naslanja hermeneutika. bez oslona. kao mjesta označitelja. samim našim mišljenjem pretpostavljen) »autoritet« povi­ jesnog horizonta predrasuda čije ponovno 'razumsko provjeravanje' nije moguće. odakle se Simbolno pokazuje kao »nemogućnost Realnog«.

nedostatak-u-Drugome. Osnovni je zajednički potez svih triju mi­ saonih sklopova koji pokušavaju očuvati Hegelovu baštinu ( Gadamerove hermeneutike. u čistoj 'auto-afekciji' samo-odnosa. već obilje­ žen nesvodljivim odstojanjem. neistinu tog polja. 'otvorenog' napre­ dovanja spoznaje još-nepoznatog). Metajezikom — kao što smo maločas vidjeli — subjekt nikad ne dolazi do mjesta odakle on govori. tako da bismo došli do 96 97 . evokacija 'prave beskonačnosti' želje kao asimetrički protupol 'lošoj beskonačnosti' taloženja metajezika (kao što je istina asi­ metrički protupol znanja. reprezentiran decentriranim mjestom Drugoga/označitelja. sam je taj 'neko' označiteljem decentriran. Ako je nesvjesno 'mjesto samog subjekta'. mjesta samog sub­ jekta s obzirom na koje je već sama teorija praktička. kritičke teorije i (Lacanove) psihoanalize) afirmacija nivoa istine. upravo ono mjesto koje uvijek uzmiče taloženju metajezika. već zbog svoje tako reći 'apso­ lutne blizine' subjektu. Dru­ gim riječima. ove su pre­ drasude 'mi sami'. jer svaki se nivo metajezika per de- finitionem može objektivisati novim metajezikom. pronositi jedino neznanje Drugoga. nama se čini da dimenziju is­ tine u njezinoj nesvodljivosti na polje znanja može 'utemeljiti'. ne postoji nikakvo povi­ jesti izvanjsko mjesto odakle bismo ih mogli 'provjeriti'. reprezen­ tiran za drugog označitelja: prije no što je — na nivou znaka — govoreće biće. Označitelj je neraspoloživ. jedino kao takav zahvaćen je zbivanjem is­ tine. Drugim rječima.naše vlastite povijesnosti: jer mi ga prizna­ jemo samim našim mišljenjem. transcendentalne refleksije for­ malnih uslova tog znanja. taj nivo istine tako reći 'dolazi do samog sebe'. Označitelj je Drugi. Neraspoloživost označitelja ne treba shvatiti kao nekakvu subjektu transcedentnu. dakle Dru­ gi — mjesto istine — kao označitelj. označitelj je pak asimetrički protupol znaka. mjesto odakle on govori. Prije no što znak reprezentira nešto za nekoga (kod-sebe-prisutnog subjekta). subjekt je — na nivou označitelja — govoreno biće. Istine koja nije 'tačka bez odskoka' u značenju punoće 'stvari same'. Ali tek Lacanovim određivanjem istine. decentrirano mjesto subjekta. kao Drugog Mjesta označitelja koji reprezentira subjekta. upra­ vo zato jer ga ne možemo 'objektivisati' metajezikom. Sam je subjekt tamo gdje bi trebao biti 'apsolutno kod sebe'. već samo čisto protivurječje. Označitelj je subjektovo »transcenden­ talno mjesto«. ne zbog nedostižne 'udaljenosti' od subjekta. u principijelnoj različitosti od ni­ voa 'objektivnog' znanja i njegova korelata ili protupola. 'objektivnu' supstanciju koja bi prevazilazila subjektov obzor. afirmiše se svag­ dašnje polje osnovnog ideološkog samorazumijevanja. na kome je on govoren. zatvarajući time sebi distanciju iz kojeg uviđamo 'egzistencijalnu' laž. onda ono to nije u značenju punoće nedostupne supstancijalne unutraš­ njosti 'samih nagona' koja bi zaustavila talo­ ženje metajezika.

tako reći 'preživjeti vlastitu smrt'. da otac zavlada kao autoritet Imena kojeg prizivamo. Ovdje bismo mogli nastaviti s Lacanovom analizom 'logičkih paradoksa'. Želju pronosi paradoks objekta a koji je svoj vlastiti nedostatak. a ne konačno pronađeni identitet prirodnog objekta želje koga bi znakovna simbolizacija sublimirala. ne punoća izgub­ ljene 'stvari same'. i na taj način ispunili bezdan koji prouzrokuje klizanje/nedoslovnost 'me­ đuljudske komunikacije'. arbitraran'. 'Mrtvo koje postaje snažnije od živoga'. jedi­ no oslon Imena-Oca. for­ malna logika zatvara sebi put poimanje evo­ kacije subjekta u govoru. Zabrana incesta koju nalaže Zakon Imena-Oca nije ništa drugo do li sama »prvobitna simbolizacija« kojoj je svaki objekt želje već zahvaćen u diferencijalni/označiteljski niz. sječica jezika i njegova metajezika. Nikada ne postoji čisti ob­ jektni govor (kojeg bismo mogli 'objektivisati' metajezikom). garant 'pakta' između 'živih' subjekata. već upravo suprotno. dakle. Ova je 'inkorporacija nedostatka' (kao cijena ulaska u po­ redak Simbolnog) sa strane 'živog' subjekta tek druga strana toga da 'mrtvo postaje snaž­ nije od živoga'. 98 99 . Naprotiv. jer »označitelj materijalizira in­ stanciju smrti« (Lacan). itd. ili pak kao samoozbiljenje produkcijom i potvrđivanjem svojih predmetnih potreba. nadomjestila kulturnim objektom.). to što se u njoj uvijek radi o nečemu drugome. dakle. već upravo onaj u formalnoj logici — zbog izbjegavanja 'pa­ radoksa' — zabranjeni 'kratki spoj'.'stvari same'. sam Drugi iza Drugog. do konačno pronađenog pravog objekta želje. zato je Nesvjesno polje 'čistog protivurječja' u kome svako određenje evocira svoj protupol (ljubav-mržnju. Označitelj nije besmislica zatvorenosti u po­ četni nivo 'objektnog' jezika. 'posljednji' je odgovor na pitanje želje: sam ne znam šta hoću. is­ tina je želje u nedostatku pravog objekta. »zbiljskim životnim pro­ cesom« — »sebe iskusiti kao odsutnog«. decentrirano mjesto koje 'lukavstvom (označiteljskog uma' vlada nad 'živim' subjektima. Da sažmemo: Lacan subvertira samoizvjesnost prisebnosti novovjekovnog subjekta koji treba — da bi se uspostavio kao 'život' duha. negirala/podigla. polazno polje 'objektnog' govora. govor u kojeg se ne bi upisao subjekt. onaj Treći. obi­ lježen gubitkom Stvari. govor bez odskoka od sebe. zato i tražim od tebe od­ govor. poredak Simbolnog. prividno nedužnom operacijom koja bi tek da spriječava paradokse. zapravo je sam poredak Simbolnog. ali će biti do­ voljno ustanovljenje da nepostojanje metajezika ne znači besmislenu zatvorenost u po­ četno. Označitelj je protivurječje 'povijesti u povijesti'. samorefleksija. Isključe­ njem metajezika iz nivoa polaznog/'objektnog' jezika.

'ekonomizirati' svoje ponaša­ nje? Zar nije upravo kod Freuda Ja shva­ ćeno kao instrumentalna instancija ekonomizacije koja nastupa na površini gdje se duševnost dotiče 'spoljašnje realnosti'. To što je potisnut označitelj a ne 'zna­ čenje' površinskog simptoma. tj. isto tako očigledna. za raz­ liku od 'dubinskih' nagona Onoga koji se iživljavaju imaginarnim fantazmama? Uko­ liko ostaje na tom nivou. razliku principa zadovoljstva i principa real­ nosti: zar nemamo na jednoj strani fantazme kojima je želja imaginarno ostvarena. Očito je princip realnosti tek produžetak principa za­ dovoljstva. dakle. o prikrivenoj filo­ zofiji. tačnije: Drugi s one strane drugoga. Hipoteza nagona smrti tek iznova 'biologizira' višak iznad ovih načela. principu realnosti. nema domašaja za polje filozofije. 'dio realnosti' koji na specifičan način 'ekonomizira' svoje ponašanje. Nes­ vjesno. te na taj način ideološkim samorazumjevanjem otvorio put psihoanalitičkim revizionizmima sa ko101 . a na drugoj strani realnost zbog koje treba želju potisnuti. čovjeka posmatra kao ontičko biće. odgoditi njezino zadovoljenje. područje nesvjesnog gdje vlada princip zado­ voljstva. Ono što je Freud biologizirao kao »nagon smrti« zapravo je sama označiteljska »prinuda ponavljanja«. treba odgovoriti da je želja s one strane principa zadovolj­ stva. ukoliko se radi o Real­ nome s one strane imaginarne 'realnosti': želju uspostavlja 'isključenje Realnoga' kojeg donosi nastup Simbolnoga. koji bi bio neka vrsta 'simbola' ili 'znaka'. u osnovi određuje ne samo cjelokupnu ekonomiju /pra/-potiskivanja. suprotne principu zadovoljstva. 2rtva koju zahtijeva označitelj. ili?). tj. daleko od toga da bi mu se protivio. njihovu nedostatnost za shvaćanje čovjeka. 're­ alnost' neposredno-naivno pretpostavlja kao 'spoljašnju' datost. jer on ga upravo štiti prilagođavanjem uslovima realnosti. psihoanaliza. na­ ravno. ili da je ona princip realnosti. simptomi bi bili biljeg želje koja se neće pokoriti toj 'ekonomizaciji'. tj. ukoliko je taj (princip) nesvodljiv na zasnovanu real­ nost« (Saf.Čini se da razlika Imaginarno/Realno po­ gađa samo središte psihoanalitičke teorije. već i status same psihoanalize (radi li se o 'posebnoj znanosti'. dvojstava imaginarno/realno. tj. leži 'onostranost' principa zadovolj100 stva i principa realnosti kao njegova pro­ dužetka? »Pošto se u nesvjesnome radi tek o želji i o ničemu drugome. Upravo na ovome mjestu sam Freud 'nije znao šta je proizveo'. čini da je Realno ono »nemoguće«. Simbolno je ono Treće s one strane Imaginarnog i Realnog. prijenošenja. U čemu. 244). Tada bi čovječjom djelat­ nošću ovladavao jedino princip zadovoljstva? Ipak je djelatnost snage. višak neekonomijskog. da je sve što nama stoji na­ suprot kao 'spoljašnja realnost' u razlici spram 'imaginarne unutrašnjosti' već imagi­ narno posredovano. čiji nastup obilježava is­ ključenje Realnoga.

Odavde paradoks želje. a kasnije. tako je i Jung Hitlerov dolazak na vlast najprije slavio kao »uspon arhetipa Votana«. ne znači tek iskusiti jezik kao svag­ dašnji medij artikulacije želje. između Jungova revizionizma i revizije marksizma u »dijamatu« sa njegovim »općim zakonima«. Da je na taj način zatvoren put analize u njezinoj konkreciji. unatoč tome što 'nije znao šta je proizveo'. za razliku od revizionista. upisu svagdašnjeg objekta želje u diferencijalni/arbitrarni označiteljski lanac. to nama dozvoljava izložiti više nego puku je tako reći stvar same želje. na mjesto temeljnog antireligioznog značaja psi­ hoanalize (koji — daleko od toga da bi se radilo o vulgarno-materijalističkome svođenju religije na ilu­ ziju u značenju »samoprjevare« — proizilazi iz. tj. 7 No od odlučnog je značenja uvidjeti kako se ova 'ontološka' strana ukrštava sa željom. osnovne 'egzistencijalne' laži religije koja Dru­ goga uzima kao Boga. onda treba reći da je jedino mjesto želje sam Zakon: Zakon ne zabranjuje ništa 'određeno'. uobiča­ jeno shvaćanje dvojstva principa zadovolj­ stva i principa realnosti. identičnog. čime je Stvar sada izgub­ ljena. lik na nivou označenog. Pojedinačnim simptomima priljepljujemo opšte određenje »arhetipa« čiji bi primjer trebali biti. Zabrana leži već u samoj simbolizaciji. ka odlaga­ nju sadašnjeg zadovoljstva zbog osiguranja budućeg. ali je ujedno želja Drugoga/Simbolnoga. 'iracionalnost' želje. trebalo mu je tek — isto tako. ili označitelj. dakle. bez konkretno-povijesne analize — pronaći nov arhetip: »njemački arhetip krivnje« gdje apstraktna sudbonosnost »krivnje«. iako 'interiorizirane' »represije«. ne pritisk 'vanjske realnosti'. itd. Mogli bismo da pokažemo kako odlučni Jungov gubitak nivoa označiteljske ana­ lize otvara sve njegove koncesije opskurantizmu. Naj­ bolji dokaz za to je njegova polemika sa Jungom. već 7 Freud je. ipak to proizveo. Jer ako je 's one strane' principa zadovoljstva sama želja. Simbolno je. neposredno nanoše­ nje površinskih datosti na apstraktnu općenitost ar­ hetipova. značaj libida — spolna ili uopšte životna snaga) čine upravo sažimanja/pomjeranja pravog.jima prelama tek Lacanov »povratak Fre­ udu«. subjekta koji ima razlog svoje želje u sa­ mom sebi) dolazi nekakvo »nesvjesno Božansko« koje bi u obliku »nad-svjesnoga« trebalo čak biti 'više' od Freudovog Nesvijesnog. gdje realnost nas­ tupa kao spoljašnja instancija koja prisiljava ka 'ekonomizaciji' zadovoljstava. ona instancija Zakona/Zabrane koja nije samoj želji spoljašnja »represija«. onda nas nužno prati klasična suprotstavi] enost »potrebe« i na početku. no potisnutog pitanja: da li je nesvjesno imago. Kod Junga stupa na mjesto diferencijalne/nadodređene označiteljske paradigme gdje je — kao svagdašnja nadodređenost općenite određenosti — 'materijalistički obr­ nuta' (sačuvana Hegelova baština konkretne općeni­ tosti (što. Ostajemo li kod suprotstavljenosti imaginar­ nog i realnog bez tematizacije Simbolnog. potpuno zamračuje konkretnu društvenu konstelaciju koja je omogućila dolazak nacizma. 102 103 . naravno. u osnovi vanjske. Iskusiti Sim­ bolno. Simbolno je pak nivo Zakona. Tako npr. njezinu istovjetnost sa Zakonom koji se — kao ono 's one strane principa zadovoljstva' — upire prividno samorazumljivoj svrhovi­ tosti naših činova koji bi da teže ka ugodi i da izbjegavaju neugodu. diferenci­ jalni lanac? Najbolji je dokaz zato što se Freud svom oštrinom upustio u nju. već u istoj mjeri iskusiti paradoks. njezina istovjet­ nost sa Zakonom. Kao što postaju u »dijamatu« opći zakoni apstrakcije s kojima možemo naknadno opravdavati pragmatičku empiriju. traži svagdašnju konkreciju ana­ lize i unaprijed onemogućuje bilo kakvu 'simboliku' u značenju apstraktnih 'ključeva'). jer njezino imaginarno pozorište (pitanja o kojima se raspravljalo: nasljednost nesvjesnoga. kad ga je nacizam razočarao. ona izrasta na njegovom mjestu. li­ jep primjer nadođređenosti. naravno. kao puno mjesto istine bez nedostatka. Zakon je jedino mjesto koje spoljašnju analogiju. tako reći. itd. iako zapravo ni sam nije znao o čemu se 'u posljednoj instanciji' radi.

čime se potiskuje nje­ zina dimenzija bezrazložnog Zakona. Slutnja užitka data je jedino u praznini koja prati svako (ograničeno) zadovoljstvo.« (E. Želja se artikuliše na potisnutoj Drugoj Sceni označitelja tek ako je u njezinoj bezgraničnosti i time nesvjesnosti uzdržava za­ brana Zakona koji se zato »ne upisuje nigdje drugdje osim u želji« koja je. diferencijalnost označitelja — nagoni uvijek dalje ka užitku. a ovu praz­ ninu pak otvara upravo Zakon koji zapriječuje da bilo koje zadovoljstvo prestupi svoj prag i preokrene se u užitak. Zato je paradoksalno Zakon i jedino Zakon taj koji naređuje užitak. jer Zakon se temelji iz te zabrane same. ka užitku. ne­ dostajućoj Stvari: »To čega se valja držati jest to da je uži­ tak zapriječen onome koji govori kao tak­ vom. gdje se — na 'filozofskom' nivou — Zakon/Zabrana shvaća kao sa strane volje za moć /samo/postav­ ljene zapreke koje volja uvijek iznova nadmašuje.— s one strane konačnih/ograničenih zado­ voljstava — preostaje želji užitka. instru105 . Simbolno kao Zakon obi­ lježava ono neprestupivo. Nesvjesnost/potisnutost se pokazuje već u činjenici da se po svaku cijenu poku­ šava da pronađe biološko. psihološko 'uteme­ ljenje' zabrane incesta. kao postavljanje zapreke čije pre­ vladavanje donosi užitak koje su baš kao takve potrebne želji za njezino oživotvorenje. 821). »transgresija« u značenju prekoračenja svakidašnjeg. jer ne označava tek zabranu nego. da subjekt na to ne bi mogao odgovoriti druk­ čije osim jednim: Čujem (J'ouis). još u Nietzschea djelatan razmjer Zakona/Zabrane spram njegove »transgresije«. ujedno. Njegov je jedini 'razlog' baš to da »daje razlog želji« (Lacan). ma kakav bio subjekt Za­ kona. Zakon nije užasan kao zabrana užit­ ka. 'profa­ nog' svijeta »ograničene ekonomije«. ali upravo na taj način on čini užitak nedostižnim. 262). s one strane granica svijesti«. Zato je falos — biljeg užitka — u istoj mjeri biljeg nje­ gova zaprečavanja: on je taj koji nas upućuje uvijek dalje od ograničenih zadovoljstava. gdje užitak ne bi bio ništa više negoli napola dočut. premještajući Stvar samu uvijek dalje. Kao takav. potrebne subjektu za njegovo /samo/posre­ dovanje sa objektom. Odavde slijedi radikalan zaključak: granica svi104 jest/nesvjesno se ne podudara sa granicom Za­ brana/želja. on je nesvjestan. upravo to je pak kao nesnosno istisnuto iz svijesti. nego je sam Zakon — kao upi­ san u nesvjesnoj želji incesta — nesvjestan. (Zakon bi najzad naređivao: Uživaj (Jouis). pak »kao želja za majkom. Ovom se istovjetnošću Zakona sa željom radikalno premješta uobičajen. Jer Zakon — kao Zakon kastracije — znači da »Vrhovno Dobro ne postoji« (Saf. nego zato što ga samom zabranom na­ ređuje. jer nas — kao Zakon Simbolnog. označava to kako subjekt najviše želi neispunjenost same želje. ili još da on ne bi mogao biti rečen osim između redaka. Nasuprot tome.

mentalnosti, rada, vladavine principa real­ nosti, nije — kao što to još misli Bataille — prestup granice Zakona, nego tek iskustvo Zakona u njegovoj bezrazložnosti, iskustvo označitelja u njegovoj 'autonomiji'. Nas po­ gađa osnovna 'ne-ekonomičnost' govora, Simbolnog, njegova nesvodljivost na bilo koju njegovu 'funkciju', sredstvo komuniciranja, medij mišljenja, bezrazložnost koja ostaje za­ mračena u 'profanosti' svakidašnjice. Riječ je o osnovnom iskustvu da je govor, prije no što nešto znači, ne-smisao koji rađa smisao (pri čemu kao 'smisao' razumijemo imaginar­ no označeno koje se slama »transgresijom«); taj je višak ne-ekonomije nad njegovom ekonomičnošću/svrhovitošću uslov smisla. (Zato u mitu nastupa područje 'svetoga' kao žrtve koja nas tek otvara 'profanoj' svakidaš­ njici.) 8 'Ontološka' strana (razlika već imaginarne 'spoljašnje realnosti' ili, filozofski rečeno, mundanog/ontičkog spram nedostižnosti/nemogućnosti Realnoga) i strana želje (razlika imaginarne potrebe koja teži ka svome zado­ voljenju i kojoj se suprotstavlja pritisak re­ alnosti spram želje Drugoga koja je paradoks istovjetnosti sa Zakonom/Zabranom) ukrštaju se, dakle, na nivou riječi, Simbolnoga. Označitelj je taj koji isključuje Realno kao ne­ moguće, i samim tim obilježava gubitak vlas8 Ovdje leži — kao što to pokazuje F. Wahl — granica Batailieove tematizacije veze između Zabrane i njezine transagresije. Zakon/zabranu on još uvijek shvaća na nivou »ograničene ekonomije«, na nivou rađa; Zakon još nije spoznat kao Zakon Simbolnoga koje upravo probija ovu »ograničenu ekonomiju«.

titog objekta želje; označitelj u razlici prema znaku koji se kreće posve na nivou Imagi­ narnog, razlike unutrašnjeg i spoljašnjeg (osjetilna strana koja označava nadosjetilnu/ /značenjsku stranu itd.). Zato se treba oslobiditi besmislene pre­ drasude prema kojoj Lacan u 'čistoću' struk­ ture uvodi nešto njoj samoj spoljašnje — želju ili užitak koji bi trebali biti još samo 'metafizički' preostatak. Na taj način mi pro­ mašujemo samo osnovno Lacanovo postig­ nuće: izlaganje tačke ukrštaja, sječice želje i označitelj a, i to ne tek zato što možemo neuravnoteženu/nadodređenu označiteljsku artikulaciju shvatiti jedino kao paradigmatsko taloženje želje, njezino investiranje u označitelja, nego na nivou koji tek omogućuje ovo investiranje, na nivou same želje kao želje Drugoga: »Simbolno posredovanje ne omogućuje tek za čovjeka specifički način komunikativ­ nog zadovoljavanja potreba, već ono postaje, kroz stanje-u-otvorenosti koje nastupa sa njime, temelj same želje.« (L, 230). Zelja nije želja Drugoga, tek zato jer o tome šta subjektu u fantazmama nastupa kao objekt njegove želje odlučuju učinci označiteljeva rada, već samu želju kao takvu ot­ vara Drugi, Simbolno: »Ako u subjekta želja zaista počiva na tom uslovu — koji mu je naložen postoja­ njem diskurza — da ona treba proći kroz označiteljski sprovod; ako sa druge strane ... trebamo utemeljiti pojam Drugoga sa ve107

106

likim A kao mjesta razvića riječi ... tada trebamo postaviti da je želja čovjeka želja Drugoga.« (E, 628). Naime, predsimbolna potreba treba da prođe kroz označiteljski sprovod, ona treba da se artikuliše kao označiteljski zahtjev. Označitelj je, pak, uvijek diferencijalan/arbitraran; Stvar sama u njega uvijek nedostaje. Zato, iza označiteljskog zahtjeva uvijek zjapi bezdan nedostatka koji otvara želju (incesta, objekta a čije je biljeg falos). Zahtjev nikada ne može 'pokriti' želju, jer bi to značilo da smo označiteljsko artikulisali, simbolizirali ono čijim se isključenjem konstituira sam po­ redak Simbolnog. Zelja čiji je pravi objekt objekt a, koju otvara »nemogućnost Realnog«, u strogome je značenju tek učinak subjektova ulaska u poredak Simbolnog. To na šta ona smjera, što je 'nagoni naprijed', unapređašnji odgovor na pitanje/traženje, ono 'po­ sljednje' kuda upućuju označiteljski tragovi, nije nekakva — iako uvijek odgođena — 'stvar sama' nedostupni predmet užitka, nije ni nešto realno-nedostajuće, ni imaginarni nedostatak čije bi popunjavanje subjekta uvijek uzmicalo, i koji bi na taj način zapriječavao ispunjenje kruga, nego je to već označitelj, označitelj same razlike, 'čisti' označitelj. Ovu razliku imaginarnog nedostatka i simbolne kastracije možemo predstaviti i 'topički': na imaginarnom nivou nedostatak je prazno mjesto čije bi popunjavanje 'ispu­ nilo krug', cjelinu datog polja, koji, dakle, nije baš kao praznina — nužan, uslov samog 108

polja u koje stupa. Simbolni nedostatak je, pak, takva bjelina koja upravo kao bjelina — biljeg (u polju u kome nastupa) onoga što je ovim poljem potisnuto — doslovno drži ovo polje, koja je njegov nesvodljivi sastavni dio, čije nas popunjavanje ne bi dovelo do ispunjenog polja bez praznih mjesta (fantazam ispunjene Cjeline), već bi ono srušilo samo polje koje drži ova bjelina. »Tišina, nedostatak koji organizuje izjavljenu riječ, uskraćeno mjesto koje ne možemo razjasniti jer je tekst bio moguć, jer se diskurzi izgo­ varaju iz njegova odsustva.« (Act, 101—2). Mogli bismo da kažemo — opet smo kod označiteljske diferencijalnosti — kako je »simbolni nedostatak« 'minus' koji se nalazi na istome nivou kao i 'plus', koji igra već kao 'minus' pozitivnu ulogu, tj. bjelina koja za­ jedno sa punim mjestima čini 'cjelinu'. Zato je zahtjev za njenim popunjavanjem na ni­ vou datog polja (koje je jedino moguće polje njezina nastupa, jer ona je njegova bjelina) besmislen, jer ona već upravo kao prazno mjesto 'popunjava' polje svog nastupa, tj. ovo polje 'čini cjelinu' tek zajedno sa svojim praznim mjestima. 9 Mogli bismo da se upitamo ne bi li se ove formule držao privid 'simetrije' odsustva
9 Takav simbolni nedostatak izlaže Althusser pri interpretaciji Marxova čitanja klasične političke eko­ nomije: popunjavanjem njezinih bjelina, ne dobivamo puno polje bez praznih mjesta, jer ove su bjeline (npr. potisnutost pitanja vrijednosti radne snage, tj. razlike između rada i radne snage) uslov njezinog polja. Pos­ tavljanjem potisnutog pitanja mijenja se cijelo polje, prelazimo iz građanske političke ekonomije u Marxovu kritiku političke ekonomije. v

109

i prisustva? Stvar je prosto u tome da 'sime­ trija' prisustvo/odsustvo nije moguća, i ovdje vreba na objektivistički/pozitivistički struk­ turalizam klopka prisustva. Ako neka prisus­ tva i odsustva zaista budu 'jednakoizvorni', tada već treba priznati prvenstvo odsustva, tj. igru označitelja koja se kreće u alternativi prisustvo/odsustvo, u kojoj je — 'jednakoizvoran' sa +, treba da pronosi paradoksalni označitelj koji ovu alternativu probija na taj način što djeluje kao 'čisto' odsustvo, svoj vlastiti nedostatak, ne tek odsustvo u alter­ nativi sa prisustvom. Bez tog označitelja 'struktura' bi još uvijek u svojoj cjelini ostala prisutno, pozitivno/realno, 'zatvoreno' polje. Zelja Drugoga, dakle, nije nekakva mani­ hejska podvostručenost gdje bi 'nas same', naše istovjetno, Ja, kao sjenka pratio alter ego, njegov zli dvojnik. Izvorna ekscentrič­ nost želje leži, naprotiv, tek u tome da ona izrasta na mjestu označitelja, da je ona uvi­ jek želja jezika (gen. sub.), a ne plod mog spontaniteta koji bi se 'izražavao' u jeziku. Treba napustiti svu metaforiku duha koji oživljava i slova koje ubija, životne snage, subjektova spontaniteta koji se ospoljava/ /objektivira/'samoposreduje' jezičkom arti­ kulacijom, slova koje je u apstrakciji od subjektove samodjelatnosti koja ga oživ­ ljava puka lješina, kora. Ako bi stvar bila u imanentnome, nedecentriranome spontanih tetu subjektivne snage koja se 'izražava' sim­ bolima, ostali bismo na nivou potrebe, uopšte ne bismo dostigli nivo želje. Slovo je zaista

u jednom užasnom značenju mrtvo, naše Drugo, nikada 'mi sami', nikada spontanitet Ja-a (također u Kantovom značenju spontani­ teta transcendentalnog subjekta), tj. »ozna­ čitelj materijalizira instanciju smrti«, on je »ubistvo stvari« (Lacan), ali sama želja nas­ tupa na njegovom mjestu, otvara je »nedos­ tatak u Drugome«. To upravo ne smijemo razumijeti kao novovjekovno samoposredovanje subjektiviteta (tako da bi se snaga sub­ jektiviteta kroz posredovanje sa mrtvim/ /slovom, ospoljavanjem u objektivitetu konstituisala kao život duha). Tako je taj obila­ zak nesvodljiv, nužan za sam život duha, ovdje ipak živo obuhvaća/ukida mrtvo, živi se subjekt uspostavlja kao središte tog samo/ /posredovanja, daleko od toga da bi jezik decentrirao njegovu 'vlastitu' želju. 'Izvorni' užas, uzmicanje subjekta ispred vlastite že­ lje/nesvjesnog nije — kao što glasi klasično tumačenje — bijeg subjekta koji bi da vlada sobom ispred vlastite nagonsko-prirodne sup­ stancije, već, naprotiv bijeg ispred bezdana želje koju otvara tek simbolizacija. Jedino stoga što je želja uvijek već želja Drugoga, ona može biti intersubjektivna želja drugoga, želja želje. Simbolni nedostatak nastupa kod intersubjektivne konstelacije, u kojoj sub­ jektu kao predmet želje nastupa druga želja, u kojoj zato subjekti jedan od drugoga pri­ maju tek izokrenuti oblik toga što sami šalju — vlastiti nedostatak. Već se i dijete čupa iz neposrednosti prirodne potrebe iskustvom ne­ dostatka u Drugome/majci, iskustvom da 111

110

tj. Ona je 'uvijek već ovdje'. već tako reći kao 'eksplikacija' ne112 dostatka koji već toj imaginarnoj relaciji zapriječava njezino ispunjenje. društvene produk­ cije. on nastupa tek kao 'eksplikacija' ove konstelacije (nemogućnosti imaginarnog stapanja) kojom subjekt svoj nedostatak 'in­ tegrira'. 'činjenicu' prapotiskivanja nije moguće društveno pos­ redovati/utemeljiti (kao »interiorizaciju druš­ tvene represije« npr. pokazuje se kao objekt a. Tek nas ovo posredovanje 'uspostavlja kao subjekte'. to je osnovna ćelija same — ideološki rečeno — 'socijalizacije'. ona je tako reći retroak­ tivno na djelu već u 'prededipskoj' dualno-imaginarnoj relaciji koja 'vremenito pret­ hodi' faličkoj fazi. društvenih odnosa itd. Drugi kao poredak Simbolnog već je ovdje tako reći retroaktivno na djelu. simbolnoj relaciji u kojoj je ima­ ginarni odnos 'mene' i 'drugoga' uvijek po­ sredovan poretkom Simbolnoga kao drugoga. »zabrana incesta«. ono 'poslednje' ostaje činjenica prapotiskivanja koja retroaktivno omogućuje 'prethodne faze'. mjesto riječi. kao nekakav deus ex machina koji razrješava ćorsokak dualne relacije. oslobađajući nas podređenosti maj­ činog zahtjeva). odakle bi ono samo bilo majčin falos i sa njom či­ nilo imaginarnu Cjelinu. Ostaje bezdan ove 'činje­ nice' kojoj uzalud tražimo 'razlog'. nedostatak-u-Drugome. Dvije se osnovne konsekvencije izvode iz toga: — Lacanova namjera nije u tome da po­ kuša pružiti nekakvu 'genezu' Simbolnoga. ko­ jeg dijete i majka uzalud traže jedno u dru­ gome. iskušavajući — posredstvom Imena-Oca — postojanje Drugoga iza imaginarno-drugoga. nedostatak kojeg otvara Simbolno. 'općeniti' značaj strukture Edipa.majka s one strane zadovoljenja potreba neš­ to od njega traži. Struktura Edipa obilježava. prije­ laz iz dualne relacije s majkom u kojoj di­ jete hoće da bude majčin falos (ono što majci nedostaje da bi bila causa sui. 'otvara društvu' (npr. — zbog njezine bezrazložnosti. Konstelacija Edipa se na taj način ne pojavljuje izvana. da bi imala u samoj sebi razlog svoje želje). ka 'integraciji' tog nedostatka kojeg dualna-imaginarna re­ lacija uzalud pokušava popuniti. ka »simbolnoj kastraciji«. ne nekakva 'porodična' kon­ stelacija koja bi se zatim 'prijenosila' na dru­ ge sklopove. treba naglasiti 'formalni'. probija imaginarni krug podređe­ nosti zahtjevu majke/drugoga. i kako se ono uzalud po­ kušava smjestiti na mjesto odakle bi popu­ nilo taj nedostatak majke/Drugoga. To je i smisao 'prvenstva struktural­ nog razvojnog momenta'. 'izvorna'. Onaj Treći. zabrani neposredno-dualne relacije. dakle.). Naprotiv. tek je ona ta koja otvara samo polje društvenosti. onaj koji otvara nedostatak i želju. Struktura Edipa nije tek obilježje 'faličke faze' koja dolazi posle 'analne faze'. Nastupanje dualnog/imaginarnog odnosa kojeg razrje­ šava instancija Zakona. iskušava­ jući da je zapravo taj Drugi. Zato Freuda i Lacana ne pogađa 113 . drugim že­ nama. Prije svega.

pravo i religiju t u ­ mačimo strukturom Edipa. to ne znači da po­ litički i ideološki život svodimo na 'porodični' model. »upravljani svijet«.. prirodne strane u čovjeka' — Freud izlaže učinke po­ retka Simbolnog. Stvar je. 'umnožavanja' itd. izlaganju one 'naj­ jednostavnije'. kada se ovo ostva­ renje slomilo.prigovor ideološkog uopćavanja 'porodične' konstelacije. falosa kao označitelja.). Poimanje koje ne postiže nivo ovih osnovnih 'apstrakcija'. tj. mogućnost čovjekove biti itd. O promašenosti prigovora prema kome Edip djeluje kao nepovijesna apstrakcija koja zatvara put refleksije konkretnih društvenih uslova nesnosne »represije« svjedoči već povi­ jesni trenutak njezina 'osvještavanja': tre­ nutak kada je 'filozofija zakasnila mogućnost svoga ostvarenja' (Adorno). carstva slobode. koji bježi ispred 'realne mogućnosti' ostvarenja filozofije. već zaista u 'konkretnoj općenitosti'. U tome leži specifična 'dijalektika' povijesnog poimanja gdje 'posebno' nikad nije tek 'pri­ mjer' općenite teorije. svjesno-svrhovit proizvodni proces u njegovim 'jednostavnim momen­ tima'. upravo suprotna onome što se uobičajeno pripisuje Freudu (da je sva 115 . Ostajanje unutar datih okvira 'racionalnosti' /diskurzivnosti. govora kao znaka. dakle — kod ove 'općenitosti' — stvar u nepovijesnoj apstrakciji. tačnije izvrglo u svoju suprot­ nost. već nas samo kon­ kretno shvaćanje povijesnog trenutka uvijek prisiljava ka retematizaciji same 'općenitosti' teorije. To su iskusili već Adorno i Horkheimer koje je 'iracionalnost' suvremenosti dovela do osnovnih okvira čovjekove misli i djelatnosti: polovi mit/prosvjetiteljstvo. »Erogene zone« nisu prirodno centrirane oko ge­ nitalija. apstraktno-nepovijesno ne problematizira sam općeniti okvir koji ni­ kad nije ravnodušna/'neutralna' općenitost. sreća. što važi i tamo gdje je stvar 'očito' prirodno određena: muško/žen­ sko nije prirodno/genitalno određeno dvojstvo. retematizaciji osnovnih najviše samorazumljivih pretpostavki (o tome šta je za nas 'sloboda'. već su uvijek označiteljski nadodređene. Naravno. dakle. nagonske. Daleko od toga da se radi o 'naglašivanju značenja seksualne. 'temeljne' konstelacije koja tek omogućuje uistinu konkretno shvaćanje povijesne zbilje — kao što i Marx u Kapitalu I izlaže poredak oblika vrijednosti ili osnovni potez čovjeka. nalaže — ako ga želimo zaista konkretno shvatiti — korak ka 'apstrakciji'. potpuno nas zaslijepljuje za osnovni Freudov prodor. 114 simbol/znak. već označiteljska opozicija s obzirom na umještaj subjekta u odnosu do falosa (imati/ /biti). ostaje kod lažne konkrecije 'posebnog'. označiteljske produkcije. odnos svrhe i sredstava itd. Freud radikalno razlučuje polje želje od biologističke problematike 'nagona'. Nije. tj. Upravo ovo osnovno povijesno iskustvo 'iracionalnosti' svijeta. kultivacija/sublimacija nagona 'seksualnim navikama'). Ako državu. već tamo gdje se pre njega vidjela prirodna-nagonska 'konstanta' ('seksualni nagon') na koju se tek 'nalažu' mreže Kulture (porodica.

. kao što se kaže. i ne. Freud je za »produkciju ljudi« učinio isto što i Marx za »produkciju stvari« sa rušenjem mita homo oeconomicusa. njima upravlja izvjesna logika. Ovdje leži osnovna Lacanova subverzivnost. No. To je ono što još ne može shvatiti objektivizmu podložan strukturalizam Levi-Straussa. imaginarni. Mogli bismo reći da osnovno otkriće Lacanova »povratka Freudu« predstavlja izla­ ganje nadovezivanja subjekta na označiteljski lanac: izlaganje subjekta kojeg pretpostavlja arbitrarni/diferencijalni poredak označitelja. primjer je lažne identifikacije.racionalnost ega tek sredstvo 'tamnih nago­ na'). Smještaj Freuda u sklop kasne romantike sa njezinim opozicijama svjetla razuma i tame nagona. »U vremenima kad freudijanska seksual­ nost još nije bila posvećena. 116 . pravilna i potrebna. bez­ granični. naprotiv. 'konstituirao' poredak označi­ telja. 'Energiju' ove slasti nesumnjivo oslobađa/ /razrješava olakšanje zbog toga što smo iz­ bjegli pravo. 522—3). nagla­ šavanja seksualnosti u čovjeka«. užasno pitanje subjekta ozna­ čitelja. apstraktno uzeto. »simbolne kastracije«. . sažimanjima. upravo je užasno iskustvo rascjepa. Zaista se treba upitati kako je sa subjektom »strukture«. njegov tobožnji 'objektivizam'. itd. Ono što ostaje potisnuto. kao subjekt »struk­ ture« njima nastupa ideološki. taj subjekt nesnosan za no­ vovjekovnu misao spekularnog subjekta. Freud. slijepe moći. prapotiskivanja koje pogađa (us­ postavlja) subjekta kao cijenu njegova ulaska u arbitrarni/diferencijalni poredak označi­ telja. čovjeka klasične političke ekonomije sa prirodnim potrebama. logika označitelja sa svim mehanizmima »rada sna«. Njihova je zadaća. Sami su 'nagoni' uvijek zahvaćeni iz­ vjesnim diskurzom. (E. Na taj način možemo objasniti slast kojom ove kritike eksploatiraju tobožnju 'ne­ sposobnost' strukturalizma. spekularni subjekt. Ujedno je. neartikulisani bezdan želje. pokazuje vladavinu slova tamo gdje je prije njega viđen predjezički. 'promisliti sub­ jekta'. premještajima/pomeranjima i višestrukim određenjima. ove kritike samim svojim postupkom vrše lažnu. kao nesnosan skandal djelovalo je to što je bila tako 'in­ telektualna' . ovdje padaju sve 'kritike strukturalizma'. iako u osnovi drugačija od aristotelovske znakovne logike. ideološku identifikaciju. koje pokušavaju — polazeći od prigovora 'objektivizma' — pronaći subjekta koji bi 'totalizirao'. pak. sa njezinim nadmašivanjima razumskih shema iracionalnim na­ gonima.

Lacan kritička teorija i .

Onome. nego se treba upravo oteti tome krugu imaginarnih identifi­ kacija. jer izvorno jedinstvo Ja-a i Onoga jeste sam Ja. Drugog. Habermas ga (u Es). naravno. shvata kroz hegelovski odnos subjekta spram supstancije. proći kroz iskustvo vlastite decentriranosti. iskusiti 'naše vlastito središte' kao neko Dru­ go Mjesto: Ja trebam (tek) da se pojavim tamo gdje Ono (već) bijaše.Poći ćemo od razumijevanja Freudovog stava: Wo Es war. Ono je samo njegov otuđeni dio. U Lacana taj Freudov stav dobiva gotovo supro­ tno značenje: ne radi se više o tome da bi Ja trebalo prisvojiti vlastitu otuđenu supstan­ ciju i tako 'ukinuti' Ono. prepoznaje) priznaje u svome otu­ đenom /postvarenom/objektiviranom/'potisnutom' drugobitku. soll ich werden. te radikalnu ekscentričnost tog subjekta označitelja (subjekta kojeg re­ prezentira označitelj za drugog označitelja) 121 . gdje sub­ jekt (u značenju ja) nastupa kao obuhvatajuće jedinstvo koje se procesom analize miri sa sobom. refleksijskog samozrcaljenja i priz­ nati Ono za »Kern unseres Wesens« (Freud). te tako iznova uspostavlja kao subjektivni totalitet. iznova. Svaka interpre­ tacija treba da prizna prvenstvo 'izvornog rascjepa' subjekta i njegovog označiteljskog uzroka.

bez nade da ću ikada moći kao Ja 'uki­ nuti' ono. Habermas bi se. čija druga strana je. zato jer je repre­ sivna cenzura subjekta zapriječila formuli­ ranje potreba predstavljenih ovim simbolima u svakidašnjem jeziku »javne komunikacije«. govor. Simptomi nesvjesnog nastaju kao neka vrsta nadomjestka —. dakako. ukidajući njegovu decentriranost u značenju samootuđenja. simbolizirati već jezikom »javne komunikacije«. svođenjem Simbolnog na »simbolizirajuću sposobnost Ja-a« — zatomljuje ekscentričnost učinaka označiteljskog rada spram »značenjske intencije« subjekta. »Interpretacija nužno ostaje fragmentarna (i polazi od fragmenta). druš­ tvene represije. tačnije: Ja-a. Ako. naravno. Bez početnog priznanja nesvodljive decentriranosti vlastiti postupak analize gubi se u psihologiji 'autonomnog Ja-a' kojom se još više zaplićemo u imaginarna otuđivanja. Jedino na taj način inter­ pretacija može zista 'dolaziti na mjesto Onog'. Pre nego što kao imaginarni subjekt (Ja) raspolažem zna­ cima. uvijek sam već govoren. oslonio na Freudovu usporedbu 'jezika snova' sa stanjem u kome ne smijemo upotrijebiti 122 prirodno' sredstvo saopćavanja. upisan/izdat u lancima označitelja. paradigme koja ustrajava na Drugome Mjestu. koji nas prisiljava da zaustavimo označiteljsku ana­ lizu. pseudo-jezika. ovladati 'vlastitom' označiteljskom reprezentacijom. vjerovatno. pak iskušavamo nesvodljivu decentriranost Drugog Mjesta označitelja spram subjekta.spram subjekta označenog (cogito. Do ove razlike dolazi zato što Habermas — previđanjem označitelja kao diferencijal­ nog. tj. I upravo zbog diferencijalnosti. analiza je nužno beskonačna. čije je nevlastito mjesto simbolizacije svakidašnji govor »javne komunikacije«. subjekta znaka) koja proizlazi iz prvog. bez repre­ sivne cenzure. Ovo svođenje 'poruke' nesvesnog na značenjsku intenciju. nije ništa drugo do bijeg pred istinom vlastite želje. jeste nužan uslov shvaćanja analize kao samorefleksije koja (ponovo) uspostavlja samoprovidnost Ja-a. njezina je sudbina da se zalaže za rekonstruiranje nepopravljivo prolomljenog teksta i da pokušava restitui123 . pre nego što govorim. biljeg utjecišta na imaginar­ nom nivou značenja koji potiskuje diferencijalnost označitelja. tj. praktičko-kritički proboj interiorizirane neslobode. Ovdje bi rebusni postupak označiteljeva rada bio samo vanjski obilazak pri saopćavanju poruke koju možemo 'prirodno'. ili kao desimbolirani simboli. igra upućivanja od označitelja ka označitelju ni­ kad se ne zaustavlja kod konačno pronađene 'stvari same'. biljeg odsutnosti. te zato pokušavamo stvar predstaviti gestovima itd. no koji sam već ne bi djelovao kao označitelj. Subjekt može to učiniti tek refleksijskim postupkom »interpretacije« kojim priznaje (dotad) potisnute potrebe kao svoje vlastite. onda se pokazuje kako ovo popuš­ tanje pritisku »značenjske intencije«. referenta ili označenog prema kome bi nas trebali slati svi označitelju.

'na­ gona' itd. svjesni subjekt. Tekst bez prijeloma ne bi više bio tekst. odsjaj nas samih u nama samima) koja per definitionem znači redukciju rasredištenosti subjek­ ta. gdje ne samo da postoji 'drugi od drugoga'. 95). Hypolite ove Freudove misli na­ dovezao na Hegela. I zaista. pri čemu ostaje. Zato jezik in ultima analysi još uvijek djeluje kao medij u značenju sred­ stava. druge pak kroz desimbolizaciju uskraćuje »javnoj komunikaciji«. ono je ci­ jena koju potisnuto treba da plati za ulazak u polje svijesti. samo Reelno koje jedino može zausta­ viti interpretaciju. neeksplicirano kako sama simbolizacija kao takva mijenja ustroj 'motiva'. njegov uslov. no upravo kao takvo pretpostavljeno. polazeći od slavnog 124 Freudova primjera sa početka članka o po­ ricanju (Verneinung): »'Pitate me ko bi mogao da bude ova osoba u snovima. sve što se javlja u snovima — bilo da je 'negirano' ili 'afirmirano' — pred­ stavlja ispunjenje želje. Tekst je nepopravljivo prolomljen. Ako se analiza zalaže za rekonstruiranje prolomljenog teksta. što će reći: vladavina principa zadovoljstva bez ne­ gativiteta (najprije) rada koji oblikuje tako da odlaže zadovoljstvo. Da svako poricanje pretpos­ tavlja logički subjekt koji je unaprijed 'potvr­ đen' kao subjekt stava. da bi probilo put u svijest. Objasnimo ovo. onda to ne znači da je tekst bez prijeloma ikada postojao i da je sada bespovratno iz­ gubljen. dakle. Simbolno. donosi snagu negacije koja probija prirodni kontinuitet. nego smo mi sami tako reći zr­ calno jedinstvo nas samih i drugoga. Nesvjesno u svojoj 125 .. 11). pri čemu granicu dopuštenog/simboliziranog od­ ređuje jeziku nadređena instancija 'interiorizirane' društvene cenzure. bez nade da će ikada proizvesti njegov izvorni oslon. ili da je uopšte moguć. 'nagone' itd. po­ zitivne datosti bez snage negativiteta. Moja majka to nije'. J e r — kao što piše Freud u Tumačenju snova — u nesvjesnom negacija ne postoji.. kroz simbolizaciju dopušta. toga je svijesna već suvremena logi­ ka. iako tek kao nedostižan 'ideal'.rati njegovo značenje. Već je J. gubitak izvornog oslona. Poricanje je jedan od načina kako primiti na znanje ono što je potisnuto. gubitak nivoa označitelja/prapotiskivanja. bi bilo — kao što to kaže već Freud — »biološka činjenica«. Poricanje je rezultat cenzure.« (Gl. Samorefleksijom (zrcalnim obratom ka nama samima. Mi popravljamo: Ova je osoba dakle majka . uslov da elementi djeluju kao arbitrar­ ni/diferencijalni označitelji. zar one sasvim jasno ne ukazuju na to kako tek svijest. Zato treba da se zasniva na pret­ hodnom potvrđivanju (Bejahung) koje ostaje potisnuto nesvjesno. jezik postaje u osnovi neutralan medij koji izvjesne 'motive'. odigrava se na nivou svijesti i ja-a (moi). iako se samim stavom poriče. dakle.« (GW XIV. i upravo ovu činjenicu iskorištava u svome 'lukavstvu' Nesvjesno. kako je Nes­ vjesno kao carstvo pukog potvrđivanja. jer taj prijelom.

uključen u označitelja. Ovo je. 257). kao poretku gdje vlada Bejahung bez nega­ cije. čvrsta 'majka'.) Kakva je onda priroda ove Bejahung. dakle od Bejahung koju je Freud postavio kao prima­ ran proces u kome korijeni atributivni sud i koji nije ništa drugo do li prvobitni uslov toga da se nešto reelno otvara raskrivenosti bitka ili. upravo još neposredna supstancijalnost puke prirode? Lacanu se ovdje otvara radikalno drukčiji put: negacija. pu- 126 127 . pretpostavljena kod obaju članova alternative afirmacija/ne­ gacija. ako upotrijebimo govor Heideggera. Jednako izvoran protivpol toj »symbolisation primordiale« nije pori­ canje koje se kreće unutar njezinog polja. nego je Bejahung upravo ona osnova. (Negacija kao Verneinung ostaje. bezdana Stvari same kao svog vlastitog nedostatka. dakle — hegelovski re­ čeno — razumska negacija koja čuva subjekt stava čvrstu pretpostavku. gdje vlada načelo zadovoljstva. Sto znači da je već u toj Bejahung i te kako prisutna izvjesna 'negacija' koja. nes­ vjesnu paradigmu. naprotiv. I upravo ovdje potpuno promašuju shvatanja koja je u Nesvjesnom. baš Reelno koje je probijeno sa Bejahung kao »prvobitnom simbolizacijom«. da mu se dopušta biti. bilo da je stavom afirmisana ili poricana. 'To je moja majka'/'Moja majka to nije. nije protivpol spomenutom potvrđivanju (Bejahung). »zar ne treba dodati da je to otvaranje također nadomješ­ tanje koje čini da na mjesto reelnog stupa Stvar kao prazno srce istosti gdje se ipak sa­ biru reprezentacije« (Saf. Zato se ni izdaleka ne radi o neposredno-prirodnom kontinuitetu onoga što je 'bez odnosa'. što će reći: kao diferencijalni 'arbitrarni' element. »nemogućnost Reelnoga«. ne radi se o od­ nosu alternative Bejahung/Verneinung unu­ tar istog polja. nastup objekta a. nije ništa drugo nego sama simbolna kastra­ cija. gledaju još neposredno-prirodnu supstancijalnost. poricanje o kome je dosad bilo govora. nego ono pređašnje 'potvrđenje' kao pretpostavka svakog poricanja ili afirmisanja? Bejahung 'potvr­ đuje' sam upis onoga o čemu se radi (npr. »Ako reelno dolazi na dan bitka. naravno.« (E.'). na istom nivou (npr. nastupa kao elemenat označiteljske artikulacije. i razli­ kuje se u različitost bića u mjeri u kojoj se upisuje u jezičku mrežu«. Ova nesvjesna Bejahung nije stavu poricanja si­ metričan afirmativni stav. ako dakle dolazi do »prvobitne simbolizacije«. budući da ona nije isto što i afirmacija u stavu. ona ista.apstrakciji spram snage negacije svjesnog subjekta. 387-8) Tom »prvobitnom simbolizacijom« reelno ulazi u jezičku mrežu.što znači da su ove »reprezentacije« već označiteljski/diferencijalni tragovi. jedne 'predstave'. nego tek isključenje (Verwerfung/forclusion) izvjesnog elementa iz polja označiteljske ar­ tikulacije: »Verwerfung je odsječen dakle od svake manifestacije simbolnog poretka. reprezentacije objekta želje) u mrežu označitelja. taj je element 'potvrđen' kao označitelj.

psiho­ patologija svakidašnjosti. 'To nije moja majka' je potiskivanje. jer ne vide kako je već ono što u njih ulazi kao neposredno-prirodna supstancijalnost načela za­ dovoljstva i te kako 'kulturno'. svakidašnja 'realnost' okolnog svijeta uspos­ tavljena. onda se one pokazuju također 129 128 . 558) od odlučnog značenja: psihotičaru nije uspjelo uključenje u poredak Simbolnog. kao takva pokazuje se jedino iz poistovjećivanja označitelja. ne pristaje psihotičar koji 'isključuje' (verwirft) Ime Oca.) gdje je ono potisnuto već unaprijed 'potvrđeno'. Tako se alternativa Bejahung /Veriverfung »upisuje u samu prirodu čovjeka. nastupa tek probojem prepuštanja neposrednom spontanitetu načela zadovolj­ stva svjesnom instancijom ja-a koje ovladava svojim nagonskim osnovom. priznato.) Na Bejahung. tj. 144). na njezinom bi mjestu ostala »čista i jednostavna rupa« (E. da 'izabere' »prvobitnu simbolizaciju«. psihotičar bi pak nesnosnu reprezentaciju majke prosto is­ ključio iz polja Simbolnog. realnost u uobi­ čajenom značenju dostupna je subjektu tek kao naknadni učinak izvjesnog postupka simbolizacije: postoje li smetnje u tom procesu simbolizacije. Ova je razlika neurotičkog potiskivanja (Verdrangung) i psihotičkog isključenja (Veriverfung). same neuroze u užem značenju itd. gubitak 'prvog objekta želje'. da pristane na simbolnu kastraciju. simbo­ lizirano. dakle. jer je ona najuobičajenija. po kojima.. Od ovog treba strogo razlikovati neurotičke učinke označiteljeva rada (snovi.). 'potvrđena' pristankom na »prvobitnu simbolizaciju«: »Prema ovome shvaćanju. čiji je nosilac Ime Oca. »Sama otvorenost i time bitak psihotičkog subjekta kao povijesnog odlučno su zatvoreni početnim isključenjem tog elementa« (L. sa znakom. što će reći prapotiskivanje. dopuštena. simbolnu kastraciju.noću nagona bez elementa potiskivanja. elemenat potiskivanja. jer je majka unaprijed 'potvrđena'. kako se nivo načela zadovoljstva konstituiše tek kroz Bejahung kao »prvobitnu simbolizaciju«. Simbolnog. dakle. metonimički premještaji itd. (Znamo i razlog tog previđanja: bijeg ispred nesnosnog iskustva paradoksa/'iracionalnosti' želje. dok neurotičar unutar tog poretka potiskuje oz­ načiteljske reprezentacije nesvjesne želje. »kul­ ture«. koji se odriče neposrednom zadovoljenju itd. Potiskivanje nije desimbolizacija. iako prodire u svijest tek kao poricano ili kroz obradu metonimijskim / metaforičkim (Verschiebung / /Verdichtung) mehanizmima rada sna. dakle. Ta shvatanja promašuju. Imena Oca. istovjetnosti Zakona sa željom. prapotisk'ivanje. vicevi. Treba naglasiti i 'ontološki' domašaj ove alternative. prapotiski­ vanje. simptomi se tvore upravo prema označiteljskim mehani­ zmima 'rada sna' (metaforički nadomještaji. u prvobit­ ni nesklad između ja-a i bitka koji od čovjeka zahtijeva da izabere to da je čovjek« (Lacan). itd. i tako — kroz ovo otuđenje od neposredne prirode — pos­ tiže slobodu. istrajnjuće na 'Drugoj Sceni' potis­ nute označiteljske artikulacije.

gdje »nije toliko bitno znati da li se izvjestan događaj 'u realnosti' desio ili ne koliko otkriti kako ga je subjekt mogao artikulisati u označitelje. samo nemoguće Reelno. »Nesvjesno je povi­ jest«. Zato nije dovoljno od­ ređenje čovjeka kao animal rationale ili symbolicum ili . Ovu instanciju upisa u 'scenu'. jer tek gubitak sve doje. 'Scena' Lorenzeru ne znači Drugu Scenu (po­ tisnute) označiteljske artikulacije. ali. Zato on još ne vidi kako »odlučuje jedino uključenje 131 .« (S. potrebna je žrtva. Upravo kroz »prvobitnu simbolizaciju« kao »nemogućnost Reelnog«. jer se radi o gubitku koji kao gubitak otvara čistinu. prijenosa/ponavljanja. nemoguće. kakvom je saznajemo u psihoana­ lizi. o čemu go­ vori Heidegger. još uvijek pretpostavlja da odstranje­ nje smetnji u »jezičkoj igri« traži prekora­ čenje jezičkog nivoa u širi. već 130 ono smijemo li tako reći — pred-ontološko ništavilo. . 'strukturalizam' bi upravo da obori razliku Priroda/Kultura u njezinoj samorazumljivosti. neprestupiv. 'otvara se svijet'. . Drugim riječima. Zbog ove 'konstitutivnosti' Simbolnoga. već iskušava da je »zbilja. slobodne čistine. već zato jer 's one strane' doslovno nije ništa. s jedne strane.kod subjektovog odnosa spram realnosti. 'Zbiljska čo­ vjeku prethodna priroda' samo je nedostupno Reelno. npr. u kojoj je svaki član određen razlikom spram sup­ rotnog člana (Levi-Strauss). neprestupiv ne zato jer bi 's one strane' čekala punoća Stvari same bez gubitka. teatar označitelja kao mjesta istine. gdje se na zajedničkoj pod­ lozi sa životinjama (animal) uzdiže njegova differentia specijica: to što u čovjeka nastupa kao animal. 54). »svmbolisation primaire« je ujedno »historisation primaire« (E. nego scenu 'realne' međuljudske interakcije. previđa — uprkos istoj riječi — Lorenzerovo shvaćanje analize kao »sceničkog razumije­ vanja« koje. kroz gubitak neposredne stopljenosti sa reelnim. već 'kulturnu' opoziciju. realni. svijet bićo za razliku od 'zatvorenosti' reelnog. što će reći verifikovati mu 'scenu' izvjesnim simpto­ mom« (LF. da bismo se smjestili u samu onu otvo­ renost svijeta. intersubjektivnom 'pri­ čom' označiteljskih premještaja/sažimanja. već se kreće na nivou bića koji — u razlici spram reelnog — otvara nastup Simbolnog. Majka je zabranjena. 261). Ništa koje je 's one strane' nije ništa od bića koje bi upravo bilo sam bitak. 234). obuhvatajući sklop međuljudske interakcije (i produkcije). Povijest postaje označiteljskom poviješću. simbolička zbilja pacijenta« (Sprachzerstorung und Rekonstruktion. kaže Lacan odgovarajući na Sartreov prigovor o nepovijesnom značaju struktu­ ralne psihoanalize. 48). no zbog (društveno uslovljene) nesnosnosti traumatički događaj rane mladosti na nivou interakcije dijete/majka/otac. tj. iskušavajući je kao simbolnu. da bismo spram bića stupili u odnos/distanciju. s druge strane. Weber. Simbolna kastracija jeste dakle 'gubitak koji otvara svijet' — njezin je prag. prag Zakona/Zabrane.

Da izbjegnemo koban nesporazum: nije 'svejedno šta se realno događa'. značenja uviđanje veze (čak istoznačnosti) između Habermasova i Lorenzerova previđanja »prvobitne simbo­ lizacije« i njihova očuvanja — u obliku »uto­ pističkog ideala« — »projekta sreće« kao »neprijelomljene komunikacije«. 2. izvjesno traumatičko iskustvo) može u povi­ jesnoj zbilji nastupati posve različito. Taj 133 . u poredak simbolnog i odjed­ nom izvršeno upovijesnjenje (Vergeschichtlichung)« (L. R. pak. Zbog tog ostajanja kod znaka. da promašuje. uistinu Istovjet­ no/Jedno upravo je ono nemoguće. »Jedino je Ja«. za Lorenzera. Isto onako kako previđaju nivo označitelja. upravo svojim označiteljskim domašajem. stvar (das Ding) uvijek nedostaje. 148). u. oni proma­ šuju paradoks želje. . uvijek nastupa kao »prazno srce istosti« nas­ red reprezentacija. I nisu ove simbolizacije tek 'različite interpretacije realno-istovjetnog'. ostaje zato na imaginarno-realnom nivou uzajamne djelatnosti »zbiljskih subjekata«. 'postaje-povijesnom'. popuštajući naivno prosvjetiteljskoj suprotstavljenosti »potrebe« i »represije«. gubi.. Taj identitet dvaju pri­ vidno različitih prigovora kritičkoj teoriji: 1. 76). tj. dijelom onoga što je Freud — ne baš primjereno — nazvao »psihička realnost«. a ne njihova 'realnost'. simbole stvarajuća in­ stancija« (S. potiskivanje — na­ suprot Lacanu koji ga shvaća kao premještaj unutar poretka Simbolnog — znači »desimbolizaciju«.ovih s c e n a . 70). . koji vladaju njime. Zato Habermas i Lorenzer mogu kao kritičko-praktičku svrhu postupka analize izložiti model »javne komunikacije« bez gospodstva. Sama je ova 'realna isto­ vjetnost' već fetišistička iluzija. istiskuje 'protivurječni'/'iracionalni' značaj želje koja prije svakog zadovoljenja traži samo potiski­ vanje. Ovo znade već fenomenologija kao ispunjena misao Imaginarnog koja probija fetišizam 'realnosti'. puke ispražnjene forme simbola. Od osnovnog je. model neprijelomljenog totaliteta »jezičke igre« koja može da simbolizuje sav nagonski sadržaj sve potrebe. Simboli u pravom zna­ čenju riječi mogu biti jedino svjesne repre­ zentacije. Reelno. budući da je sve 'realno' već obuhvaćeno Imaginarnim i tako simbolno posredovano. desimbolizirani simboli: »Pacijent qua neurotičar stoji izvan jezičkog« (ibid. se nivo Drugoga. njezinu istovjetnost sa Zakonom/Zabranom. Jer »prvobitna simbolizacija« nije ništa drugo do samo prapotiskivanje koje otvara želju. Žena kao predmet požude i 'ista' žena kao predmet anatomije doslovno nisu ista stvar. iako simbolna. Lorenzerova »interakcija«. o koji smije »va132 žiti kao oblikovana. da ona previđanjem specifičnog nivoa označiteljske prakse prebrzo transponuje jezik u 'društvene odnose' koji žive kroz njega. Isti 'realni' događaj (npr. zavisno od načina njegove simbolizacije. pogovora bez potiskivanja i gospodstva. nesvjesne/potisnute reprezentacije tek su »klišei«. nego je stvar tek u tome da se 'realnost' učlanjuje u lanac označitelja.

Ne samo da između Lacanovih izjava »Nesvijesno je povijest!« i »Nesvjesno je označitelj« (tj. koja izrasta tek na mjestu Drugog/Simbolnog. simetrije/ravnoteže bezvremenite matrice koja bi zahvatila cjelokupnost vre­ menitih premještaja kao svoje 'varijante'. kao naše »tran­ scendentalno mjesto«. Stvar nije prosto u tome da dovodimo-do-svijesti 'traumatički događaj rane mladosti'. Povijesnost Lacanove misli. — uvijek već sinkrona. prisiljavala je134 zički sistem na restrukturaciju. samim osnov­ nim potezom 'autonomne' simbolne određe­ nosti: nadodređenošću svagdašnjim asimetrijskim/neravnotežnim prijenošenjem para­ digmi. 'objektivnog' posmatranja diahronog sleđenja razdoblja. ono što možemo objektivisati' kao 'prošlo stanje' već — ako tako možemo reći — ono djelatno/ bivše. kao biljegom nepovi­ jesnog značaja strukturalizma — odlučuje se upravo ovim prvenstvom sinhronije.se identitet zasniva u značaju same želje koja je vazda želja Drugoga. Zato Habermas i Lorenzer još uvijek pro­ mašuju već nagovještenu istovjetnost »simbolizacije« sa »historizacijom«. Kao da nije već mjesto odakle govorimo/mislimo mi sami zahvaćeno tom istom poviješću (koja tek time postaje povijest. Uviđanje specifičkog nivoa označiteljske prakse nalaže ra­ dikalnu retematizaciju osnovnih pojmova 'slo­ bode'. jer upravo je njegova 'autonomna' odre­ đenost nad-određenost. da postanemo svjesni cje­ line tog 'kauzalnog neksusa' — već u tome da taj 'traumatički događaj' koji se npr.) kon­ stelacija. svagdašnja 'konkretna'/povijesna' određenost same apstraktno-općenite određenosti. ali je bitno to da taj idealistički fantazam — čije tragove nalazimo još u Levi-Straussa — nije zapriječen 'empirijom koja uvijek nači­ nje sistem' itd. Označiteljskost povi­ jesti. svojim mijenjanjem. nasred našeg vlastitog. 'sreće'. To će reći: nemogućnost jedne-jedine Paradigme. — nasuprot ra­ širenom 'nesporazumu' o prvenstvu sinhro­ nije nad diahronijom. evolucijskom značenju. I jedini 'medij' ove povijesne snage bivšeg je riječ. označitelj nije po­ vijestan u vanjskome značenju. a ne puka evolucija). Drugim riječima. već. 'suvremenog' mjesta djelatna snaga bivšeg. to će reći: povijest nije tek prošlost. na nemogućnost od po­ vijesti izuzetog. da tako na sceni svijesti ispunjavamo praz­ nine na mjestima gdje bi trebali nastupiti 'uzroci' simptoma. pri135 . kao da nije po tom povijest — pre no što nastupa kao diahrona evolucija. ono još u suvremenosti djelatno kao određujuće mjesto nas samih. Najjasnije se to ispoljava kod samog pos­ tupka analize. 'samosvrhe'. već 'iz samog sebe'. sinhrona paradigma) ne postoji suprotnost. itd. 'Prvenstvo sinhronije nad diahronijom' smjera upravo na našu vlastitu povijesnost. da prisvajamo vlastitu povi­ jest u genetičkom. zbog toga što bi transcendentna (društvena itd. povijesnost i ne tek genetski-evolucionistički historizam. one su tek dvije strane istoga: Povijesnost ozna­ čitelj a. tako reći. sleđenje faza itd.

.silno ponavlja u našem neurotičkom simp­ tomu dovodimo-do-riječi u njegovoj označiteljskoj dimenziji. utisku kojeg u nesvjesnom ostavlja taj događaj. određujući moje sadašnje stanje. onda je teorijski rezultat psihoanalize upravo suprotan uobičajenom mnijenju o tome kako ona afirmiše 'vladavinu prošlosti nad sadašnošću': da istina leži u realnosti. prije svega pak oblike suvislosti. To nije ništa drugo do li fetišistička samoprevara koja previđa označitelja kao mjesto istine. koja može tako reći unazad. ona koja 'vlada prošlošću'. Pa i sama misao o traumatičkom psihičkom utisku koji može sudbonosno odrediti naš životni put nije ništa novo. 205). Ako je pak tako.. nego je nešto povi­ jesno posredovano. prirodnoj. a ne 'prošlu' mrežu označitelja. itd. u nesvjesnom je pak na nečuveni način uvijek 'sve ovdje' (tačnije: tamo. Puka evolucija zapravo uopšte ne poznaje 'snage prošlosti' jer je u nje proš­ lost upravo — prošla. da opet navedemo Adorna: »Kasnije otkrivena sredstva i oblici glaz­ benog oblikovanja dotiču i mijenjaju tradi­ cionalna sredstva. nije 'protekao' ništa više od samoga simptoma. tragu. Način na koji 'prošlost odre­ đuje sadašnjost' nije ni mehanički ni 'organ­ ski' kauzalni neksus. na Drugome Mjestu istine) kao potisnuta označiteljska artikulacija.. koja previđa kako »jedino riječ svjedoči o tom radu snaga proš­ losti« (E.« 137 . koja kao polazni uzrok pokreće čitav sklop svojih učinka. Freud govori o sećanju. On više nema neposrednosti koju je nekad imao i koja se potvrđuje njegovom današnjom uporabom. Nema nikakvog prasmisla koja bi trebalo ponovno uspostaviti u glazbi.sinhronija označiteljske paradigme. 136 označiteljski upis 'rane traume'. prošli je uz­ rok baš prošao. koje ona tvore.. tj. u realno/prošlom traumatičkom događaju kao onoj 'stvari samoj' od koje polaze svi simp­ tomi. Stoga i nije toliko važno znati kako se taj traumatički događaj 'zaista zbilo'. u tome kako se upisuje u označiteljsku artikulaciju i koja je pak 'sinhrona'. uopšte ne-označiteljskoj kauzalnosti. ovdje-i-danas djelatna. 'Izvorna' paradigma. uzvratno mijenjati (označiteljski) domašaj 'prošlog'. Svaki trozvuk što ga neki skladatelj danas još uporabi zvuči već kao negacija u međuvremenu oslobođenih disonanca. koja previđa kako odlučuje jedino upis tog događaja u svaki put 'sin­ kronu'. kako je nasuprot fetišističkoj iluziji upravo 'sa­ dašnjost' . Ukratko: u mehaničkoj. Ili. koji se pri­ silno ponavlja simptomima. njihovo us­ trajanje na Drugome Mjestu označitelja. ne prošloj para­ digmi. 256). Nije stvar u nekakvom 'poricanju povijesti'. koliko izložiti način njegova artikulisanja u 'sinhronoj'. impresija važi jedino kao označiteljska« (P. već u činjenici da je u pravoj povijesti (u razlici spram puke evolucije) tako reći 'sva prošlost svagda ovdje'. njegov dodatak: »U drami. nego jedino upis ovih »impresija« u mrežu označitelja. u diahronom sijedu stupa na njegovo mjesto učinak itd. Odlučna je tek Lacanova 'specifikacija'.

za­ tomljena stanja stvari. osvještavanje potis­ nutog sadržaja itd. ujedno je praksa. kao uza­ stopnih stanja Novog koje se nadovezuje na Staro. Povijesnost se pokazuje upravo time što se 'povijesna zbiljskost' događaja određuje/odlučuje nak- 139 . — Novo ono koje 'dobija značenje jedino iz razlike spram Starog. Nije tek sada bivstvujuće u svome bitku određeno svaki put bivšim već je samome sada bivstvujućem u njegovoj sinkronoj jezičkoj prepletenosti svojstven izvjestan način retrospektivnog utjecaja na određenje onog što neka konačno bude zbiljsko. na osnovi Staroga' itd. mijenja sam taj sadržaj u njegovoj istini. tako i sam potisnuti označiteljski sklop kroz postupak analize prestaje biti to što on bijaše prije toga.. »(17 analizi) kazano tematizuje druga. već u tome da — pošto i za samu analizu važi 'prvenstvo sinhronije nad diahronijom. svagdašnjeg 'sinhronog' konkretno-povijesnog totaliteta. ne ona koja su dostup­ na neposrednom. Evolucionističko shvaćanje povijesti. uviđaju. ona kao aktualizacija prošlog. ako nije puko teorijsko saznanje potisnutih sadržaja. već dovođenje-do-riječi: ova »govorna aktualizacija«. Zato i osnovna dimenzija analize nije u tome da shvatamo. 'su­ vremenost'. klasični tonalitet poslije otkrića atonalnosti nije više ista stvar kao prije toga. pošto je taj sadržaj uključen u novu »sinhronu jezičku prepletenost«. klasični tonalitet doslovno nije više ista stvar kao nekad.« (L. 141-2) Bitna dimenzija govorne aktualizacije analizom nije dovođenje-do svijesti: »resti­ tucija prošlog života«. potisnutog sadržaja.To znači strukturalističko 'prvenstvo sinhronije nad diahronijom': suvremena sred­ stva mijenjaju tradicionalna. Ovdje se poklapaju strukturalistički i Adornov pojam »fetišizma«: fetišizam apstrahuje od ovog posredovanja. postanemo-svjesni dotad potisnutog označiteljskog sklopa (iako — kao kod Habermasa — samo osvještavanje nastupa kao praktički čin). iznova od­ ređuje. o značenju koje za nas posjeduju tradicionalna sredstva odlu­ čuje suvremena.. No ova restitucija prošlog života pretpostavlja aktualizaciju (die Vergegenwartigung) u aktualnom pogovoru koja određuje sam taj prošli život u njegovoj istini. Na taj način. vlastita povijes138 nost — kao što npr.. poslije otkrića atonalnosti. u neposredno-praktičkoj 'izmjeni stvari same'. uslov je ostvarenja 'pune riječi' govorna aktualizacija tako unesrećenog i dotad nesvjesnog pogovora. on ne vidi kako danas. Dakle. Tek je to prava povijesnost: nije samo — kako to vole da kažu evolucionisti. 'objektivišemo'.. 'sinhrona' konstelacija koja tako reći 'mijenja prošlost'. 'Suvremenost' nisu tek nova sredstva nasuprot starima. nego važi i obrnuto. vlas­ tita zahvaćenost 'objektom'. to su nova sredstva zajedno sa njima odgovarajućom 'prošlošću' koju 'una­ zad' mijenjaju. ob­ jekta analize.. historicisti itd. nepovijesna je iluzija koja previđa kako je nama Staro povijesno dato jedino kroz nesvodljivu posredovanost sa Novim.

zbivanje (označiteljske) istine. Zato je on prinuđen da podijeli društvo na dva dijela — od kojih je jedan uzvišen nad njime« (Tre­ ća teza o Feuerbachu). I pošto je označitelj inter-subjektivitet. od odlučnog je značenja kako Habermas — uprkos naglašenoj nesvodljivosti 'dijaloške' simbolne interakcije na 'monološki' govor po­ zitivnih znanosti. radi se o prelazu-ka-riječi.. ne prelazu-ka -svijesti« (P. jer iako analitičar 'analizira samog sebe'. gdje samo osvještavanje djeluje kao /samo/promjena. ona je neposredno samo doga­ đanje istine. iako se.nadno.. Taj nauk zaboravlja kako misaona sloboda spram postojećeg. dakle. Habermas odgovara razlikovanjem apstraktno-teorijskog osvještavanja. obzirom na imaginarnu-dualnu rela­ ciju ja/ti. materijalistički nauk »za­ boravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam odgojitelj treba da bude odgojen. zato jer se sama analiza kreće na nivou riječi. naravno. istinu označitelja. praktička je jedino (samo) promjena označi­ teljske konstelacije. riječi koja evocira istinu. ako i sebe ne reflektira kao 'misli mislećih ljudi'. Na taj način on — kao i cjelokupno usmjerenje unutar marksizma koje naglašuje neposredno-praktički značaj same teorije (npr. označiteljskoj povijesti izuze­ tog mjesta izgovori vlastitu povijest. Na Freudovo pitanje: zašto osvještavanje potisnutog nije uvijek samim tim i ozdrav­ ljenje?. jer je­ dino na tom nivou ona može 'izmijeniti samu prošlost'. 'objek­ tivne spoznaje'. ona pretpostavlja Drugoga (što će reći. ljudi u njihovoj 141 . potiskivanjem nivoa na kome je postupak analize zaista 'praksa': ». 'Prvenstvo sinhronije nad diahronijom' zapravo nije ništa drugo do li sama nemogunost metajezika. ostaje neposredovana pozicija 'uzvišenosti nad druš­ tvom' i iznova zapada u ideologiju ako ne reflektira put kojim je sama izrasla iz posto­ jećeg univerzuma. To. analiza vrši bez imaginarno-drugog ('O'). Na isto — dakako na bitno drukčijem nivou — smje­ ra Marcuseova misao o slobodi kao uslovu oslobođenja: bez poimanja nužnosti. povijest je uvi­ jek već ovdje i nas same određuje. Analiza nije spoznavanje/osvještavanje istine. i praktičkog čina samorefleksije. samim nje­ nim svođenjem na model samorefleksije: au140 toanaliza je u strogome značenju nemoguća. prema kome se obraća analizirani. Analiza je 'praktička' uko­ liko postigne nivo »pune riječi«. iza kojeg stoji interes teh­ ničkog raspolaganja — previđa nužnost. ona je istina. Trećega) kao rasredišteno mjesto. pak. tog podudaranja djelatne promjene razmjera (»oslo­ bođenja«) sa samopromjenom (postizanjem vlastite »slobode«. os­ novnu dimenziju intersubjektiviteta samog procesa analize. mladi Lukacs) — ostaje obilježen idealizmom. Samo os­ vještavanje nikad nije neposredno praktičko. Kod svakog govora 'o' povijesti. 206). Previđa. nemogućnost da subjekt iz 'objektivnog'. distancija spram otuđenog univerzuma. označiteljske prakse. probijanjem 'unutrašnjih' lanaca ideologije).

Rekli smo: na bitno drukčijem nivou.povijesnoj konkreciji. sa određenim mjestom u podjeli rada itd. zbog čega nastupa ideološki problem prekoračenja bezdana između 'riječi' i 'stvari'. 171). našu ideološku svakidašnjicu. Odavde bismo mogli vrlo lako osuditi strukturalizam. nije jasan primjer osamosvojenja jezika. potisnute« (JC. čime se krećemo na imaginarnom nivou subjekt-objekta.. Tako isključeni »čimbenici koji proiz­ vode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji.. Zar 'stavljanje u zagrade' stvari same. — i odsustvo ove potisnute dimenzije u značenjskome polju svakidašnjeg govora pretpos­ tavlja još dublje odsustvo povijesnih čimbe­ nika koji određuju ovo pozitivno dato značenjsko polje. no ujedno »i to da da su sve te stvari pretpostavljene ili pak zaboravljene. univerzalni. ograničenje na poredak Simbolnog u njegovoj autonomiji. formalizam sintaktičkih i stilskih analiza — ne apstrahuje sadržajnu određenost društva koje »vla­ da svojim jezikom«? Prvu pomisao protiv tog tumačenja pruža Marcuseov vlastiti pri­ govor pozitivističkoj analizi da ona izolira jezik »od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu ra­ suđivanja kao elemenat i faktor smisla« (JČ. tj. Klasični lik historijskog materijalizma još promašuje označiteljsku praksu kao vlastiti nivo 'prvenstva sinhronije nad diahronijom'. da i odsustvo igra 'pozi- 142 143 . Što će reći. 171). . .«. 166). Ako je to svijet »gasnih komora i koncentracionih logora. o tome kako metafizičko osamosvojenje (privid osamosvojenja) misli spram zbiljskog životnog procesa — pošto je govor neposredno bivstvovanje misli — ujedno obi­ lježava osamosvojenje jezika spram tog pro­ cesa. posreduje sa objektivnošću i tako 'stvara svoj vlastiti povijesni svijet' u kome se prepoznaje. samostvaralačke djelatnosti društvenih individua.. kao i ono što u njoj ostaje potisnuto — onda to u svakidašnjem značenjskom polju odsu­ tno/potisnuto samim tim još nije neposredno vanjezički čimbenik. američkih cadillaca i njemačkih mercedesa. Hirošime i Nagasakija. Da i odsutno. širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje« (JC. ni­ kada nisu neposredno jezik-transcendirajući i obuhvaćajući društveni životni procesi. ono što u neposredno-pozitivnom značenjskom polju »nije izraženo . jer je ovdje ekscentričnost 'sinhronog' mjesta nas samih ipak ukinuta (samo) refleksijom vlastitog mjesta u društvenom totalitetu. Najjasnije se to vidi kod samog Marcusea čije stavove u (JČ) o prirodi jezika gotovo da možemo uzeti kao parafrazu Marxovih misli iz Njemačke ideologije o jeziku zbilj­ skog života«. njegova ideološkog izuzimanja iz konkrecije zbiljskog životnog pro­ cesa? Zar strukturalizam — ograničenjem na »označiteljsku artikulaciju«.. društvenog subjekta koji se produkcijskim procesom objektivira. pripada postojećem univer­ zumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smi­ sla«.

gdje se čuva odnos spram Reelnog s one strane sve 'realnosti'. Reelnog/Nemogućeg/Užasnog/Jed­ nog. upisivanja u mrežu označitelja. (strukturalis­ tički rečeno) polje »imaginarnoga«. upravo je u tome osnovni potez poretka označitelja. njega prosto ne bi bilo. već bi ostalo posve jednostavno/neposredno odsutno. jezik transcendirajući/obuhvatajući »univerzalni. samo je njezino ne-viđenje način viđenja. označiteljsku artikulisanost samog tog 'sadržaja'. Njegova kritika apstraktnog formalizma jezičke analize poga­ đa jedino neopozitivizam.. pri čemu je ova odsutnost određena odsutnost. Zato potpuno prihvaćamo definiciju ideo­ logije Umberta Ecoa (jednog od autora koji pate od rješavanja pseudopitanja »prevlada­ vanja formalizma« strukturalne analize): fi­ nalna/totalna konotacija. ne o označitelju. analiza se nadovezuje upravo na bjeline. isključu­ jući ga iz posredovanosti sa zbiljom druš­ tvene prakse itd. ne strukturalizam. nije prosto vanteorijska 'zbilja'. koji daje govoru njegovo značenje«. iako postoji samo kao izražena jezikom. već ono ne-viđeno njezinog vlastitog polja viđenja. simbolno. Simbolno je sama jezgra. 'srce' društva. posredo­ vane). . nastupa neposredno kao korak u asimbolni. Ako i ono što nedostaje djeluje kao »faktor smisla«. ono ne bi ni bilo faktor smisla. Takvo od­ sustvo pretpostavlja. i odavde raskida njegov ideološki »krpež«. zato kod njega i tematizacija onoga što nije izraženo. Pri145 144 . širi k o n t e k s t . jer prava 1 Tako stoje stvari i kod Althusserove analize Marxova čitanja klasične političke ekonomije. on tre­ ba da bude upravo kao odsutno već ulančano u označiteljsku artikulaciju. simbolizaciju odsutnog/potisnutog elementa. tj. pra­ zna mjesta tog polja. 'lo­ gički' prethodi označiteljskoj artikulaciji. 'društvene realnosti'. radi o lažnoj identifikaciji onog 'realnog'. Upravo je 'auto­ nomija' Simbolnog jedino mjesto. pak previđa taj nivo »prvobitne simbolizacije«. Ni jedno prevazilaženje strukturalističkog »formalizma« prosto ne govori o istoj stvari: ono govori o znaku. Formula o 'društvenom sadržaju koji živi u jeziku' u osnovi promašuje diferencijalnu. ne tek 'medij' društvenog života. dakle.tivno'-određujuću ulogu. sfera značenja. Jer bez ove sim­ bolizacije. Uopće se u prigovoru prema kome struk­ turalistička afirmacija 'autonomije' Simbol­ nog ideološki osamostaljuje jezik. kojeg zaista 'isključuje' Simbolno. samim svojim postupkom. 'zbiljskog života' gdje bi smo tre­ bali prevazilaziti imanentno-znakovni nivo. Strukturalna analiza a priori. . on ostaje na nivou znaka. probija ograničenje kako na formalno-sintaktičku strukturu znakova tako i na pozitivno značenjsko polje. prodirući u Drugu Scenu potisnutog koje svom odsutnošću tek omogu­ ćuje pozitivno značenjsko polje. dakle. i (već imaginarne. pređašnje 'potvrđenje'. 1 Marcuse. Ono što ona 'ne vidi'. Poredak Simbolnog nije tek 'pozi­ tivno dati' univerzum rasuđivanja nego — kao što smo već rekli — cjelina onoga što on jeste i onoga što on nije. što je potisnuto.

tačka je potiskivanja vlastite istine. — ne slučajno — nalazi u oblasti »administracije stvari. racional­ nog i iracionalnog autoriteta. 180-1) Primjere tog racionalnog autoriteta Marcuse. označeno-više koje je sama ideologija. I upravo želja u njezinoj različitosti spram »interesa«. je ta koju Marcuse u njezinoj os­ novnoj dimenziji — kao želju Drugog — p r e ­ viđa. taj princip — tj. kao onog što je s one strane principa zadovoljstva i principa realnosti. viška-potiskivanja. 180). nego se u učincima označiteljeva rada u njegovoj 'autonomiji' upisuje upravo želja subjekta u njezinoj principijel­ noj različitosti spram »interesa« (što npr. označiteljska praksa koja ostaje netematizovana. po­ javljuje se na mjestu označitelja-manje.« (EC. Razborito je ono što podržava poredak zadovoljenja. već i infrastruktura same nadgradnje. označitelj­ ske artikulacije koja ga (nad)određuje. čini mogućim da proletarjat u izvjesnoj situaciji (Njemačka 1933) djeluje protiv svojih objek­ tivnih klasnih »interesa«). Ideo­ logijom nije istisnuta i krivotvoreno repre­ zentirana asimbolna infrastruktura produk­ cijskog procesa. istovjet­ nosti Zakona/Zabrane sa željom. 147 . kao njegova produžetka. Iracionalan autoritet represivnog uma time ustupa mjesto racionalnom autoritetu koji — »zasnovan na spoznaji i nužnosti« — štiti život i omogućuje zadovoljstva. zapravo. Umje­ sto da se u »princip realnosti« prenosi druš­ tveno posredovana represija. potiskivanje te njegove 'potrebe' nije potiskivanje ljudskih mogućnosti. Odavde bi bilo vrlo lako shvatiti Lacanovu misao prapotiskivanja. ne ljudi« (EC. »potre­ ba«. u ukidanju suprotnosti između prin­ cipa zadovoljstva i principa realnosti. Počnimo sa njegovim susretom s Fre­ udom. mogli opredi­ jeliti kao razliku autoriteta samog produkcij­ skog procesa (Engelsova »osveta prirode«) spram autoriteta kao društvenog odnosa gos­ podstva. kako u neopozitivizmu tako i kod Marcusea. previđanja mje­ sta Istine. ali sa očuvanjem njezine 'negativ­ ne konotacije' lažne svijesti. Safouan ne definiše Zakon/Zabranu kao ono što leži s one strane principa zadovoljstva/realnosti?). Tako bismo razliku potiskivanja nužnog i »represije« tj. 180). kao apsolutizaciju povijesne društvene repre­ sije.« (EC. označiteljske prakse: višak-smisla. racionalna instancija u čovjeka — treba 146 zaista da postane tek racionalno omogući­ vanje zadovoljstva. »Ako dijete osjeća 'potrebu' da pređe ulicu kad god mu se svidi.hvaćamo. Označiteljska artikulacija u njezinoj 'au­ tonomiji' ni izdaleka nije tek jedan 'posred­ nik' više kojeg bi Marcuse zanemario ili pre­ malo naglasio. apsolutizaciju onog viška-potiskivanja iznad potiskivanja u obliku principa realnosti kao racionalnog sredstva osiguravanja zado­ voljstva (zar Lacanov učenik M. »Načelo zadovoljstva se proširuje na svijet. Kod ukidanja viška-potiskivanja. itd. Eros ponovo definira um u svojim vlastitim terminima. stvar je.

« (E. nego se s nama prisno sjedinjuje — ovu zbilju dijete proživljava u libidalnom od­ nosu prema majci. interiorizacijom očevih zapovjedi/zabrana. biljeg specifički čovječjeg nivoa »nagona« — Marcuse citira Dijalektiku prosvjetiteljstva: »Priroda ne poznaje istinski užitak (Genuss): ona ne ide dalje od podmirenja potreba. otac nastupa kao neprijateljski lik koji prijeti kastracijom. nego je postavlja i usvaja sam nagon. neprija­ teljskoj realnosti suprotstavljeni ego. Užitak ima svoje podrijetlo u otu­ đenju. u Lacana pak na149 . nego od puke prirode: njegovu slo­ bodnu samorealizaciju. »prirodnim preprekama«. od strane represivnog načela realnosti. na 'višem stup­ nju'). jer je upravo »pregrada pro­ tiv apsolutnog zadovoljenja« ta koja štiti čovjekovo otuđenje od puke prirode. pak. No ako je tako. prethodi prvobitni narcizam u koga zbilja još ne nastupa kao 'vanjska realnost'.Ipak. samim svojim nastupom za­ uvijek uskraćen. otima pri­ rodnoj neposrednosti time što na mjesto ob­ jekta potreba stupa nov objekt. one bi zaštitile ono drugo otuđenje iz kojeg potječe užitak — čovjekovo otuđenje ne od njega 148 samog. mogućnost nerepresivne civiliza­ cije otvorila bi upravo slom tog ideološkog privida. kao prijetnja da ćemo izgubiti 'autonomiju' svog ega. »Narcistička faza individualne pregenitalnosti« obilježava antogenetski korelat »maternalne faze povijesti ljudske rase« u filogenezi. da sam Zakon/Za­ brana služi želji jer simbolna kastracija je upravo 'zabrana koja se ne nameće izvana. zašto se ova Zabrana kod Marcusea nadovezuje na Pravo Majke. 827). kada je njegov odnos spram »okoline« još »integralna identifika­ cija«. da će nas progutati nadmoćna ma­ terica. pak. Da je »superego u tajnom savezu s idom«. jer ima inhe­ rentnu libidonalnu vrijednost'. Sve zadovoljstvo (Lust) je društveno — u nesublimiranim afektima ništa manje nego u sub­ limiranim. objekt užitka koji mu je. vraćanje ka narcisističko-materijal­ nom stajalištu (razumije se. djete 'sazrijeva' svojim podređivanjem pritisku realnosti.« (EC.« (DA. nije nama neprijateljski suprotstav­ ljena. nego više na osobitost nagona (u značenju 'prirode stvari'). Egu. No. Time se konstituiše kao 'vanjskoj'. Predikat »prirodnog« koji Marcuse uvijek pridodaje nerepresivnom samoograničavanju nagona ne smjera na pretčovječnu prirodu. 112) Čovjek se. Sa stajališta očinskog/represivnog principa realnosti ovo sjedinjenje s »okoli­ nom« dakako nastupa kao nešto najužasnije. »barijere protiv apsolutnog zadovoljenja bi postale elementi ljudske slobode. nego ostaje »unutar pre-ega prvobitnog narcisizma«. ako namjerno 'pomije­ šamo nivoe' (da bi se kasnije razlika još jas­ nije vidjela): »Kastracija hoće reći da je po­ trebno da užitak bude odbijen. kako bi mogao biti dosegnut na preokrenutoj ljestvici Zakona želje. Ili. 183). Pošto bi se ovdje radilo o nerepresivnim. dakle. U repre­ sivnoj zbilji. dakle. stvari nisu tako jednostavne. nagonu koje tek otvaraju mogućnost zadovoljenja.

obilježava prapotiskivanje. naizgled čudno­ vato. prisutna u svakom trenutku. jer Marcuse. izvor­ nom oblasti načela zadovoljstva. kao »najunutrašnjijoj prepreci« večnosti užitka. 150 samo vrijeme ima neposredno »libidalnu vri­ jednost«. Bezvremenost je ideal užitka. da. nego je u njezinoj čovječnoj dimenziji. Marcuse »savez između vre­ mena i poretka potiskivanja (EC-188) shvati kao samu konstelaciju prapotiskivanja kojom se 'otuđujemo od prirode'. buduća sadašnjost njezina prisuća. na ima­ ginarnome previđanju paradoksa želje. biološka činjenica. imaginar­ nome vremenu. on kao da je Za­ boravio ono što je malo prije kazao. proboj metafizičkog prvenstva sadašnjosti. Ovdje bismo mogli pokazati kako se samo metafizičko prvenstvo sadašnjosti zasniva na »libidinalnoj konstelaciji«. neće ispuniti sa­ dašnji nedostatak. pre­ viđanju simbolnog nedostatka. objekta a. Vrijeme nema moći nad idom. kako su prošlost i buduć­ nost 'uvijek sve ovdje'. Da vrijeme nema moći nad idom.stupa upravo kao simbolna kastracija koju provodi Ime-Oca i kojom baš istupamo iz »prvobitnog narcisizma« spekularne/imaginarne relacije s majkom? Odgovor će nam dati sam produžetak. putem kojeg zadovoljstvo jedino postaje re­ alno. otvara tek Simbolno. Umjesto da sad Marcuse u tom »savezu između vremena i poretka potiskivanja«. uvodi element potiski­ vanja u sve libidinalne odnose i čini bolnim samo zadovoljstvo. a 'ra­ dost želi vječnost'. nego biljeg Simbolnog u kojeg je zadovoljstvo (prisustvo. +) uvijek u para­ digmatskoj alternativi s nezadovoljstvom (od­ sustvom. — ) . Umjesto dakle. u svojoj cjelini podređuje vremenu. — sa +. u svakog za­ dovoljstva nije neposredno-realna. i pledira za vječiti užitak kao nedostižnu svrhu. ujedno znači postavljanje-na-isti-nivo prošlosti i bu­ dućnosti sa sadašnjošću. privid Imaginarnog da će nam buduće 'ozbiljenje svrhe' doneti više od sadašnje bjeline na tome mjestu. nastavlja ovako: »Surova činjenica smrti poriče jednom za svagda zbiljnost nerepresivne egzistencije. Ali se ego. djelujuća prednost prisutnog ispred odsutnog. prepozna onu »unutarnju barijeru« nagonu »koja 'sadržava' njegovu pogonsku moć«. Sama anticipacija neminovnog kraja. Jer smrt je konačni negativitet vremena. to je tek Freudova samoprevara čiji je osnov u tome da je vremenitost Nesvesnog vremenitost al­ ternacije članova paradigme koja per definitionem probija u svakodnevnome.« (EC. Ne zabora­ vimo da strukturalističko postavljanje-na-isti nivo odsustva sa prisustvom. kao očekivanje nadolazećeg i sećanje na pro­ teklo. pa tako i sama vremenitost nije 'uzrok' neminovnome kraju zadovolj­ stva. Smrt se pokazuje kao »nužda protiv koje će se bu151 . na istome nivou sa sadašnjošću. 185-6). gubitak »vječite sadašnjosti«. Ono je dakle 'bez vre­ mena' jedino u tome značenju da uvijek zna kako mu buduće 'ispunjenje svrhe'. prisustva bez gubitka. prapotiskivanje. koja ima »inherentnu libidinalnu vrijednost«: »an­ ticipacija neminovnog kraja«.

naravno. i ovim je brisanjem nesnosnog. u znaku vječite sadašnjosti/užitka kao »stapanja principa zadovoljstva i principa nirvane« (EC. strepnja zbog kraja. 'traumatičkog'.niti nepotisnuta energija čovječanstva. Zašto Marcuse previđa ovu istovjetnost drugog i trećeg nivoa? Njihovim razlučiva­ njem. pak. No. pro­ tiv koje će ona voditi svoju najveću bitku« (EC. izgubili bismo samo 'otuđenje od prirode'. Međutim. što će reći: na još naivno-prosvjetiteljskom nivou sup­ rotnosti 'racionalnog' potiskivanja i 'iracio­ nalnog' viška-potiskivanja. očinskog značaja veze Ida-a sa Superegom. gdje u prilog iste stvari navodimo različite. Istina je. racionalne i ira­ cionalne društvene organizacije. bez prepreka nagonima. Faustova želja koja izaziva načelo zadovoljstva ne zahtijeva lijep trenutak. Već cjelina Marcuseove argumenta­ cije. ispunjena sadašnjost bez vremena. 189). prolaženje trenutka punoće. una152 toč tome. vladavina principa realnosti preo­ kreće u samosvrhovit istrumentalizam fetišiziranog odricanja. princip realnosti služi principu zadovoljstva.. tj. druga mogućnost — »prirodno« samoograničenje nagona — gubi »represivan« zna­ čaj. ti si mi ga već pozajmio pocjepanog. 189). 188). (Kod prve. riječ je o lakoći s kojom prelazi iz jednog nivoa u drugi: »Dakako. on sam postupa ideološki: kad bi smrt postala tek »biološka činjenica«. (EC.« (EC. društvena produkcija smjera na zadovoljava­ nje autentičnih potreba pojedinaca. kod druge se. krajnja je svrha nagona. kao nji­ hovu ideologizaciju. jer se simbolna konstelacija rješava na nivou 're­ alnosti'. Marcuseu omogućeno zadržavanje na nivou suprotstavljenosti »potrebe« i »represije«. (Prijatelju koji mi je pozajmio kišobran: 1. mogu sami po sebi postati erotogeni — prepreke 'od kojih buja plima libida'. no zadovoljstvo se ne odlaže/subli­ mira na represivan način. vratio sam ti ga cije­ loga. njezina tri stupnja. 187-8). ipak postoji barijera apsolutnome zado­ voljstvu. imaju značaj pozna­ tog Freudovog primjera »rada snova«. Suvišno je naglašavati kako je ovo 'rje­ šenje' u strogome značenju 'besmisleno'. to da sam ga dobio cijelog i vratio pocjepanog. simbolne kastracije.. 2.) Nerepresivna civiliza­ cija je takva u kojoj 1. djeluje tako da nam do­ nosi što intenzivnije i čovječnije zadovoljstvo. Time ne tvrdimo da Marcuse ovih suprotnosti nije svjestan. među­ sobno nespojive argumente. 2. načelo realnosti služi načelu zadovoljstva. nego u korist sa­ mih nagona. 3. Erosa i Tanatosa. odricanja zbog samog od­ ricanja koje gubi racionalnu podlogu onog trenutka kada razvoj produkcijskih snaga o153 . »Teologija i filozofija se takmiče danas jedna s drugom u veličanju smrti kao egzistencijalne kategorije: izvrćući jednu biologijsku činjenicu u ontologijsku esenciju. prijetnja vremena. kišobran mi uopće nisi pozajmio. nego vječnost. vremenitosti. 3. Marcuse dakako pokušava shvatiti simbolizaciju smrti.

gdje se reprezentacije objekata zadovoljstva diferencijalne/označiteljske re­ prezentacije. Pre »represije« koju nameće vladavina principa realnosti. dakle otuđenje od vlas­ tite prirode. čini čovjeka sposobnim za uži­ vanje. nastupa subjekta kome se suprot­ stavlja »neprijateljska i škrta okolina«. »Unutrašnje ograničenje slobode u civili­ zaciji leži u nužnosti stjecanja i očuvanja radne sposobnosti organizma — u transforma­ ciji tog organizma iz subjekt-objekta zado­ voljstva u subjekt-objekt rada. tj. Marcuse previđa »traumu« prapotiskivanja. Ovo je druš­ tveni sadržaj prenošenja principa zadovolj­ stva u princip realnosti koji postaje od ra­ nog djetinjstva nadalje vodeći princip psi­ hičkog procesa. a s druge pak strane zapriječava njezino ostvarenje razvijanjem oblika vlada­ vine koji. »prvobitne simbolizacije« koja djeluje već u području načela zadovoljstva. Iracionalnost postojećeg koje izjedna­ čuje slobodu sa dominacijom i koje sebi — samorazumljivom pretpostavkom njihova iz­ jednačenja — pridaje privid vlastite racio­ nalnosti (kao logika dominacije. pretpostavlja — ako je iskušena kao takva — alternativno iskustvo mo­ gućnosti racionalne slobode u kojoj cijena slobode. Jedino nagon koji je bio potisnut i savladan uzdiže prirodno zadovoljenje pot­ rebe do ugode koja je iskušena i shvaćena — do sreće. ima prapotiskivanja nasred samog subjekt-objekta zadovoljstva«. instancija (Imena-) Oca nije rezultat transformacije organizma »iz subjekt-objekta zadovoljstva u subjek-objekt rada«. i kritička misao treba da u ime ove mogućnosti izlaže protivurječan značaj posto­ jećeg koje. jer bez osigurane suradnje. ne bi više bila — kao u okvirima dosadašnje civilizacije — užasna »trauma«. samosvrhovite instrumentalnosti tehničkog ovladava­ nja). izgubljenog objekta želje (a). u nepri­ jateljskoj i škrtoj okolini nije moguće pre­ živjeti. s jedne strane. Potcrtani stav potpisao bi i Lacan. postaju sve više iracio­ nalni. tragovi koji oko bjeline 'stvari same' kruže »kao vještice oko svjetla« (Leclaire). da taj traumatički prijelom koji otvara čovječju želju u razlici spram prirodne potrebe pogađa već samo načelo zadovoljstva. s obzirom na postignuti razvoj pro­ dukcijskih snaga. naravno.moguću je racionalno promišljenu i prihvaće­ nu mjeru potrebnog odricanja. otuđenja od prirode. Jedino takva traumatička transfor­ macija koja je 'otuđenje' čovjeka od prirode u autentičkom smislu. nužnost obrađivanja realne predmetnosti. s napo­ menom da to nije prijelaz od načela zado­ voljstva ka načelu realnosti. Drugim riječima ne kulture.« (Sloboda i Freudova teorija in­ stinkta). 155 . 'sublimacije'. Jedino takva transformacija koja u ljudima ostavlja neizlječivu ranu može ih načiniti sposobnim za društvo i tako za 154 život.) Sadašnji stupanj razvoja produkcijskih snaga otvara mogućnost takve racionalne slo­ bode. otvara ovu mo­ gućnost.

pravog objekta želje). sa-sobom-identičkog. organizaciji predmetne proizvodnje. predstavnik. to nije za psihoanalizu. pristanak na alternativu muško/žensko. Weber. imaginarnog os­ lonca 'zapadnog'. Ta užasna sječica želje i Logosa (poredak označitelj a kao diferencijalan. instrumentalnosti. da nikada nismo kod 'stvari same'. Simbolnog u njegovoj radikalnoj ne-ekonomiji. I taj je otac — imaginarni predstavnik vladavine načela realnosti. Rezul­ tat razrješenja Edipova kompleksa nije tek 'normalna'.. »represivna«. dakle. 'slobode' kao dominacije nad sobom. taj simbolni domašaj strukture Edipa. Ono o čemu se ovdje zapravo radi nije pitanje puke 'organizacije libida'. prapotiskivanja. imaga subjekta gospodstva. na­ ravno. »Ovim (Lacanovim poimanjem simbolne kastracije — S. 'ograničene ekonomije' (u Bataille-ovom zna­ čenju). Ž. takvo izjednačavanje nije ništa drugo 156 157 . u kome je poro­ dično uređenje potpuno podređeno uređenju vlasništa«. Taj nivo simbolne kastracije. borbe protiv 'prirode u sebi' — onaj o kome govori Marcuse. svako izjednačavanje tog imaginarnog lika — nosioca radnog ov­ ladavanja realnošću. Imena-Oca kao »kastratora«. što znači da je u središtu sva- kog prisustva odsustvo. No. taj sklop shvatiti kao simbolički (u dijerencijalno-dijaktričkom značenju kojeg trebamo strogo suprotstaviti uobičajenom pojmu sim­ bola). ne-instrumentalnosti. onda »pišemo: Zakon. 'autonomiji'. vanj­ ske/neprijateljske realnosti koja traži odri­ canje od zadovoljstva. instrumentalnosti. nesvodljivosti na svijet rada. (Uzajamna zavisnost kastracije i oca. patrijarhalnog' društva koje nastaje — kao što ističe Engels — raspada­ njem rodovske zajednice. »patrijarhalne« figure oca. + i — imaju istu vrijednost. to je ono što previđa Marcuse (kao i svi pokušaji 'ograni­ čenja' značenja Edipova kompleksa). koja je na djelu već nasred samog 'principa zadovolj­ stva'. već i pojava čovjeka kao subjekta govora. 50). već označitelj. usmjerenosti ka 'realnosti' — svako. čiji je nosilac — u podjeli rada između muškarca i žene — muškarac. 'računa'. prirodi suprotstavijenog ja-a (u Adornovom i Horkheimerovom značenju) — sa Imenom-Oca — nosiocem Zakona. već o tom zakonu ukoliko on djeluje u nesvjesnome kao zakon simbolne kastracije« (Saf. samoovladavanja. dakle. 'ra­ čunanja sa realnošću'. sa velikim Z. ništa novo: nov je i značajan pokušaj. samoovladavanja. genitalna spolnost. to je ono što treba strogo razlikovati od imaga. rada.Kažemo li da je Ime Oca nosilac Zakona. Ime-Oca koje je 'prouzrokuje' kao nosilac Zakona. otac. Ne radi se o zakonu zabrane incesta. 275). borbu sa tom škrtom okolinom radom. jalos i edipska struktura — nešto eminentno jezičko: jer kastracija obilježava unutar ekonomije i povijesti individualnih subjekata dostup ka diferencijalno-simbolnoj strukturi artikulacije . »produkcija ljudi« (u Engelsovom značenju) »produkciji stvari«.« (S.) postaje to što je do sada nastupalo kao realni ili psihički momenat — kastracije..

tj. pretpostavlja traumatički prijelom. mogućnosti proboja iz postojećeg.do li teorijski besmisleno miješanje Imagi­ narnog sa Simbolnim. samoodricanja. ukoliko se možemo 'spontano' odreći ugodi. tačno zacrtani doma­ šaj. Upravo ove 'argu­ mente' pronosi previđanje nivoa Simbolnog. u spo­ sobnosti da se otmemo zahvaćenosti nagonsko-prirodnom određenošću. samoovladavanje. i u tom značenju kao autonomija pojedinca). Ovdje možemo poznatoj seriji 'argume­ nata' protiv odlučne strukturalne uloge Edipa. 'duh mrtvog pretka') u svoj njezinoj 'iracionalnosti'/bezrazložnosti. dakle. Po Marcuseu. ono upu­ ćuje ka užasnoj dimenziji 'druge. što više ga je moguće moralno prisiliti. po Marcuseu. tamne stra­ ne' slobode u značenju autonomije subjekta. Jer (misao koju na različitim nivoima nalazimo od Platona do Fichtea) onaj koji se spontano predaje nago­ nima nije slobodan. u ko­ jem se zatječe i Marcuse. to više je on slobodan. Njihovo je izlaganje narcističkog fantazma stapanja subjekta sa zbiljom ideološki. nadzor nad sobom. upravo uči­ nak vlastite zahvaćenosti »patrijarhalnim« svijetom rada. nepovijesni gest par excellence. Previđanje koje se. naravno. neurotičkog pojedinca kao nužnog produkta ove civilizacije pokazuje kako ova sloboda kao dominacija. i kao takvo samo učinak previđanja nivoa Simbolnog. Freud je. njegovo značenje — na podlozi analitičke prakse. moralnom nasilju) (prisili umjesto neposredno-fizičkog nasilja. nad vlastitom (nagonskom) prirodom. autonomije. samosvrhovitog moralnog čina. pak — u tome leži. nosioca principa real­ nosti. odricanje načelu zadovolj­ stva) je položena u samo jezgro slobode (shvaćene kao samoovladavanje. autonomni smo ukoliko vladamo sobom. već radi­ kalno obilježava/ograničava samu dimenziju »nerepresivne« slobode. njegove radikalne ne-ekonomije. znaka (jezičkog ideologema svijeta rada. Taj ustroj stiže do svog vrhunca osnovnim djelom novovjekovne etičke misli. načela realnosti. Žrtve koja je i te kako prisutna u 'primitiv­ nim' društvima gdje zaista ne postoji patri­ jarhalni imago oca. ali je zato toliko očitija instancija nje­ gova Imena. Iskustvo bolesnog. instrumentalnosti itd. ne tiče tek 'razumijevanja pretpovijesti'. nosioca Zabrane/Zakona (npr. 159 . Domašaj tog alibija primitivnih društava bez tjeskobe kompleksa kastracije itd.) sa označiteljem. Slobodni. ukazao na iracio­ nalnost odricanja usred ove racionalno ute­ meljene dominacije nad prirodom. nesloboda (potis158 kivanje nagona.« Sloboda se sastoji u sposobnosti djelovanja prema moralnom zakonu. koja bi da nepovijesno 'apsolutizuje' patrijarhalni poredak. već upravo rob vlastite neposredne prirode. Ona je isto tako oblik nasilja ali riječ je o interiorizovanom. u dosadašnjoj otuđenoj po­ vijesti. Kantovom Kritikom praktičkog uma. pretpovijesti koja kulminira 'za­ padnom' etikom rada. Marcuse navodi njegovu Metafiziku ćudoređa: »Manje no što je čovjeka moguće fizički prisiliti.

Zato može da iščezne privid neposredne spo­ ljašnje ili unutrašnje represije. izjednačavanje umnosti sa instrumentalnošću (kao osnova mo­ gućnosti »upravljanog svijeta«) obilježava 160 početak sloma instancije superega. objektu spoljašnje svrhe. nagona života i nagona smrti.. Tipično se taj proces po­ kazuje kod politike koja — prvi put sa Macchiavellijem — 'u tendenciji' počinje da nas­ tupa kao tehnički problem upravljanja koji se legitimiše svom instrumentalnom uspješ­ nošću. I osnovna je razlika ove političke 'ma­ nipulacije'. Nema više autonomnog subjekta koji bi preko objekta upravljao i djelatno pratio vlastite opredeljene interese i svrhe.. utemeljiti moguć­ nost nerepresivne sublimacije. spram prethodnog klasičnog-političkog razmjera gospodstva. osnovni rezultat Freudove teorije leži u tome da je »represija sa kulturnim razvojem u stalnom porastu«. a da ova desublimacija ostane represivna. »Na taj način mase nisu više dominirane već upravljane. razvoj slobode čiji je korijen dominacija nad (spoljašnjom i unutrašnjom) prirodom. Osnovna je razlika između ove i pret­ hodne organizacije na nagonskome nivou u 161 . tako da služi interesima postojećeg. tj. tj. sa njime već unaprijed 'računa' upravljajući razum.« (ibid). tj. tj. »Iskušenje uživanja ove rastuće produktivnosti u slobodi i sreći« koje »postaje sve silnije i racional­ nije«. snage Zakona/Zabrane. otuđenja od prirode. za svoje. postaje ob­ jekt . tj. 'raditi šta hoće'. uključeno u proces društve­ nog posredovanja. Ono što je isprava bilo politički subjekt.i zbog tog suprotstavljanja prirodne supstan­ cije civilizaciji »freudijanska teorija sumnja u razvoj civilizacije«. kon­ flikt koji je za Freuda nesvodljiv. Zato je povijesti čovječanstva svojstven konflikt »između realnosti represije i skoro jednake realne mogućnosti ukidanja represije«. sve više utemeljeno u realnoj po­ vijesnoj mogućnosti. u tome što od­ nos 'vladajućih' i 'vladanih' sve više nastupa na istome nivou sa odnosom 'lukavstva uma' u radnom procesu. Ovu mu mogućnost otvara upravo suprotno iskustvo krajnjeg otu­ đenja koje je Freudu još nedostajalo. Marcuse — koji u tome vidi biljeg ideološkog uopštavanja povijesnog antagonizma otuđenog druš­ tva — pokušava. jer već je ono što on hoće. . Pošto je razvoj civilizacije razvoj tog samoovladavanja. nužno prati »ojačani os­ jećaj krivnje« (Sloboda i Freudova teorija in­ stinkta). 'nedemo­ kratskog' ili 'moralnog' pritiska. mogućnost slobode d autonomije bez traumatičkog značaja. tj. i iskorištava ga za svoje svrhe. Nesvodljivost tog konflikta Freud utemeljuje neposredno-biološki nesvodljivom ambivalencijom borbe između Erosa i Tanatosa. Na analitičkom nivou. što on sam osjeća kao 'svoje vlastito'. . naravno. kao odnos tehničkog raspolaganja gdje (od reklama do politike) vladajući/raspolagajući iskorištava 'objek­ tivne'/date poteze objekta. iskus­ tvo represivne desublimacije koja vlada »upravljanim svijetom«. subjekt se može prividno slobodno — bez pritiska supe­ rega — predavati nagonima.

upravo je biljeg toga da je riječ o želji Dru­ goga. U toj se alternativi kao problem javljala tzv. u pervertiranome obliku — već ostvaruje pro­ jekt prema kome princip realnosti treba da služi principu zadovoljstva. 'objektivna' itd. htjelo se reći da su čovjeku dostupne 'objektivne za konitosti' kozmosa. Slama se superego. da razlikujemo opštu metodologiju i gnoseologiju (dijalektički materijalizam) od historijsko-materijalističke refleksije uključenosti 163 . 'Per­ vertirani' oblik njegova ostvarenja proizlazi upravo iz prosvetiteljskog previđanja osnov­ ne 'iracionalnosti' želje koja se zato 'osvećuje' time što izokreće mogućnost 'racionalnog' odnosa svrha/sredstvo u njegovu suprotnost. dio/cjelina itd. ne u spoznatnosti ili nespoznatnosti 'stvari o sebi' leži bit pitanja — da je. dakle. Ovo previđanje Simbolnog. naravno. Oslobađanjem dijalektike pri­ rode od njezine povijesne podloge. slama se etičko-praktički nivo u na­ čelnoj različitosti spram teorijsko-tehničkog. Iz iskustva istovjetnosti Zakona sa željom treba. i — u tome. barem 'u tenden­ ciji'. koji princip realnosti zasniva instrumentalno. racionalno/instrumentalno opravdane. radikalizovani fetišizam svrhe. sve su zabrane i dužnosti. nije isto što i 'iracionalnost' (protivurječje želje — ona je. Ova osnovna 'iracionalnost' želje koja izmiče relaciji sredstvo/svrha. slama se ne-instrumentalno uteme­ ljena instancija zabrane. no gdje se samim tim njegova racionalizaci j a/instrumentalizacij a preokreće u fetišizam samosvršnosti instrumentalizma koji još radikalizuje fetišizam samosvrhovite 'dužnosti zbog dužnosti') ne možemo suprot­ staviti sopstveni/istinski/pravi oblik stapanja principa realnosti sa principom zadovoljstva. tada je to na bitno drukčijem nivou nego u klasičnoj alternativi između »dijalek­ tike prirode«. s obzirom na mogućnost spoznaje ovih 'objektivnih' pri­ rodnih zakonitosti. tako reći iracionalnost same racional­ nosti u značenju potiskivanja protivurječja 162 želje. protivurječja želje. 'Iracionalnost postojećeg'. kod dijamatskog ontologizma i kritičko-povijesnog izjednačavanja dijalek­ tičkog. Adornovu i Horkheimerovu »dijalektiku prosvjetiteljstva«.tome da se ovdje — za Marcusea. da želja izrasta na mjestu Simbolnog. 'dužnosti zbog duž­ nosti'. »upravljanog svijeta«. jer je već sam »upravljani svijet« zbilja tog još uvijek prosvjetiteljskog projekta. s obzirom na koji čovje­ kov univerzum prakse nastupa tek kao po­ sebno. Ako priroda sa njom ponovo postaje pro­ blem.. pogađa čak najvišu tačku problematizacije prosvjetiteljstva unutar kritičke teo­ rije. tj. ograničeno područje. pak. moguće i čak nužno ap­ strahirati od povijesne konkrecije praktičnog sklopa koji određuje/posreduje način toga što za nas znači 'priroda'. sa historijskim materijalizmom koji naglašava da je priroda svagda »društvena kategorija« (Lukacs). 'spoljašnja'. da treba. stvarnost. reći kako tom 'pervertiranom' obli­ ku sloma transfenomenalne instancije Zakona (gdje princip realnosti gubi značaj iracional­ nog odricanja.

Na ovu prirodu zaboravlja prosvjetiteljstvo i u svojim najviše 'materijalističkim oblicima. Čim čovjek odbacuje svijest o samome sebi kao prirodi. protiv Ja-a koji se konstituiše dominacijom nad prirodnim spontanitetom. poricanjem pri­ rode u čovjeku ne postaje mutan i neproziran telos spoljašnjeg ovlađivanja prirodom. i na taj na­ čin vladavine principa realnosti. jezgro kojeg zasniva »poricanje prirode u čovjeku«. »produkcije ljudi« (obrađivanja sa­ me čovjekove 'prirodne supstancije'. Zato nas ne smije iznena­ diti to što možemo središnje pitanje »dijalek­ tike prosvjetiteljstva«. i zaboravi na nju u sebi« (ND) — neposredno nadovezati na samu osovinu analitičke teorije. priroda koja smo 'mi sami'. i ustoličenje sredstva kao svrhe koje prima u kasnome kapitalizmu značaj očite ludosti može se saznati već u prapovijesti subjektiviteta. kao protupol (ili momenat) rada u značenju »produk­ cije stvari«. ćeliju mitske iracional­ nosti koja se dalje umnožava. izlažući spoljašnje-historijske uslove znanstvenih spoznaja koji ne pogađaju njihovu objektivnu istini­ tost. Gospodstvo čovjeka nad sa­ mim sobom koje utemeljuje njegovo sopstvo (Selbst) virtuelno je uvijek poništenje sub­ jekta u čijoj se službi događa. postaju ništavne sve svrhe zbog kojih se održava u životu. 61-2). čiji nivo promašujemo ako je 'objektivišemo' u 'spoljašnju prirodu'. iracionalno jezgro in­ strumentalne racionalnosti prosvjetiteljstva. već telos vlastitog života.« (DA. da.spoznajnog procesa u totalitet društvenih praksi. »Oiio poricanje čini jezgro sve civilizatoriske racionalnosti. Zato tek sa tom ponovnom problematizacijom prirode nastaje mogućnost nadovezivanja kritičke teorije na analitičku teoriju. pojačavanje svih materijalnih i duhovnih snaga. Središnje pitanje zbog kojeg sa »dija­ lektikom prosvjetiteljstva« ponovo nastaje 'problem prirode je. 'sociologije znanja'. odgode za­ dovoljstva u imenu instrumentalnog obila165 164 . 'izmjene tvari sa spoljašnjom pri­ rodom'). refleksije koja zapravo ostaje na ni­ vou tzv. čak zahtijeva nadovezivanje na Freudovo shvatanje Ja-a kao instancije gospodstva/instrumentalnosti: površinskog nivoa spoja sa 'spoljašnjom realnošću'. to što se duh »postavi kao apso­ lutna suprotnost prirodi. taj je proces 'izmjene tvari sa unutrašnjom prirodom'. tj. društveni napredak. Ovdje je očito oslanjanje na psihoanalizu. odnos prin­ cipa zadovoljstva i principa realnosti: Gos­ podstvo nad spoljašnjom prirodom i nad lju- dima uvijek je bilo praćeno »poricanjem pri­ rode u čovjeku«. i zatim čovjeka shvatamo kao njezin 'dio'. međutim — ako možemo tako reći — 'unutrašnja' priroda. stvar psihoanalize. U proizvodima »rada sna« koji su predmet analize (od snova i viceva preko 'svakidaš­ njih' pogrešaka do 'patoloških' neuroza i psi­ hoza) izbija na svjetlo pobuna Onoga — u Adornovoj interpretaciji — čovjekove pri­ rodne supstancije. sama svi­ jest. Odlomak koji smo naveli upravo pret­ postavlja.

Nije stvar u tome da bi Ja ponovno trebalo da stupi u službu Onoga. Tako npr. Duh je istinita natpriroda jedino kao re­ fleksija vlastite naknadnosti/posredovanosti. um je s njom identičan i neidentičan. apsolutizovana misao koja apstrahuje od posredovanosti sa svojom podlo­ gom (prirodom) neposrednost. istiniti subjektivitet jedino kao refleksija »prvenstva objek167 . Ali — i tu leži osnovni problem »negativne dijalektike« — Adornu je. U tome leži tragička napetost »di­ jalektike prosvjetiteljstva« koja. dakle. samo kao refleksija bio bi nad-priroda. to više kao regradirano samoodržanje podivlja na­ trag u prirodu. i zaboravi na nju u sebi. ponovno prirodnost. doduše. apsolutizovan logos regredira u mit. još »pri­ roda«. pretvara u svoju suprotnost. No. iako je neizbježno.. u raskrajanje istine. sa-sobom-identički subjekt. Nadilazeći efemernu prirodu. nje­ gove nadomjesne svrhe (»društveni napredak. S druge strane. ne kao apsolutizovani arhe. a ujedno i moment prvrode. neposrednost 'izvora'. uključenosti u prirodu.« (DP. već otpočetka uspostavlja »porica­ njem prirode u čovjeku«. no kada se jednom odvoji i suprotstavi prirodi. fetišizirana instrumentalnost u kojoj um di­ jalektičkom nužnošću opet »divlja natrag u prirodu«. Što se više um u toj dijalektici postavi kao apsolutna suprot­ nost prirodi. iznuđava odricanje ili investiranje energije u nadomjesne objekte. naravno. jasno kako je um kao »psihička moć izlučena u svrhu samoodržanja«. gubimo'. pak. koja je postala nje­ govim imanentnim određenjem. instru­ mentalna instancija u službi nagona.. um jest njezino Drugo. zadovoljstvo. No ovo se Ja. Ja bi tako trebalo da bude sredstvo Onoga (nagona). »Pretpovijest je uma. već dolazi do ruba ne-imaginarnog. apsolutizovan.ska/posredovanja. dakle. tj. da je um nešto od prirode različito. no koji na taj način tek omogućava subjektu da preživi sa dostižnim minimumom zado­ voljstava. po samom svojem pojmu dijalektičan.« (ND). (Obadva člana alternative znače gos­ podstvo. pojačavanje svih materijalnih i duhovnih snaga. »znaka i slike vodi. jednostavna formula dvostrukosti principa zadovoljstva i principa realnosti ostaje biologizam koji pot­ puno promašuje nivo specifički čovječjeg. simbolnog karaktera prosvjetiteljskih alter166 nativa. Priroda je kao psihička moć izlučena u svrhu samoodržanja. 181-2) I ne samo to: elemenat koji bi trebalo da transcendira pri­ rodnu supstanciju se. odvajanje logosa i mimešisa. zaboravlja/potis­ kuje svoju podređenost principu zadovolj­ stva i postavlja se kao samosvrha. ne preostaje drugo do li tražiti istinu u nekakvoj 'sintezi' koje se nužno prima imaginarni značaj. alternativa je tome — samosvrhovitost uma — nužno »ustoličenje sredstva kao svrhe«. nivoa 'ekonomizacije' u razlici spram dubinskog nivoa Onoga gdje vlada princip zadovoljstva. po­ srednik koji. ako samozadovoljno hipostaziramo oba izolirana principa. 'što god izaberemo.«) potpuno potiskuju vlastitu svrhu Onoga. s jedne strane.

Tačnije. pristanak na nesvodljivost Drugoga. tj. ideo­ loški izraz pretpovijesne zbilje. pristanak na 'otvorenost' dijalektičkog posredovanja.« (DP. »Pomirenje« nije više ispunjenje narcističkog samozrcaljenja subjekta. u logici svojeg emancipiranja od prirode. prestaje njegov zahtjev za gospodstvom koji ga je upravo zarobljavao prirodi« (DA. prema kojoj je po­ stavljanje uma kao apsolutne suprotnosti pri­ rodi. Jedino na taj način »prijelom između sub­ jekta i objekta. Riječ je o tome da bismo »gospodstvo i u mišljenju« (koje je uvijek. sama instancija ovladavanja prirodom kao takva (koju sadržava već 'općeniti' pojam rada) u Marxa još nije problematizirana. otuđene povijesti koja se još kreće na nivou pukog produžetka razvoja prirode. 182). nepomireno i samo sebi otuđeno. već.tivnoga«. samom svojom 'prirodom' »organ gospod­ stva«) »spoznali kao nepomirenu prirodu«. 46). »Zapalost pri­ rodi postoji u ovlađivanju prirodom bez ko­ jeg duh ne postoji« (DA. dakle. Ne može se osloboditi svoje prethistorije. u refleksiji vlas­ tite obuhvaćenosti prirodom kao našim Dru­ gim. identička instancija sopstva koja se suprot­ stavlja spontanitetu vlastite prirodne sup168 stancije. Prosvjetiteljski krug samouništavanja nije. Ovdje Adorno i Horkheimer prividno po­ navljaju Marxovu misao. u refleksiji dija­ lektičke napetosti između vlastitog identiteta i ne-identiteta sa prirodom. Nije više stvar u 'priznanju/prepoznavanju sebe u dru­ gome'. 46). ono što je prirodno. Kako je tada pomirenje uopšte moguće? »Mišljenje jest organ gospodstva i kao ta­ kvo mora izabrati između zapovijedanja i poslušnosti. dakle. kojem prosvjetiteljstvo ne 169 . zbog čega se krug samozrcaljenja ne zatvara. no može prepoznati. No. kao zapalost prirodi. jer oni zapalost prirodi vide već neposredno u samome ovladavanju prirodom. istisnuće prirode u samome umu. Pojam »pomirenja sa prirodom« koji nastupa ovdje ima zato u osnovi druk­ čiju dimenziju od Hegelova (i čak Marxova) »pomirenja« u značenju razotuđenja. koje ograža samog čovjeka kao njezin dio i čije ukidanje zahtijeva promjenu produkcijskog načina. Jedino ovim prizna­ njem/prepoznavanjem sebe kao samootuđene prirode mi postajemo zbiljska natpriroda. sam se duh povijesno konstituiše kao samo-dominacija. moguće prebiti 'silaskom' u jednu 'izvorniju' dimenziju. nego tek 'prosvjetite­ ljem samog prosvjetiteljstva' kojim se sub­ jekt gospodstva iskušava kao to što on jeste: samootuđena priroda. Tek prividno. uprkos ukazivanju na iracionalnost kapitalis­ tičkog iskorišćavanja prirode. zbog čega bi njegovo zatvaranje zna­ čilo samouništenje subjektiviteta. u izlaganju povijesne supstancije kao subjekta koji u otuđenoj supstancijalnosti objektiviteta prepoznaje vlastitu objektivizaciju već u — mogla bismo reći — 'priznanju/pre­ poznavanju drugoga u sebi'. »Sa privoljenjem kojim se duh priznaje kao gospodstvo i vraća sebe natrag u obuhvaćenost prirodom. na­ protiv.

'pra­ vi' prijelom sa prirodom. nije vladavina principa zadovoljstva u značenju spontaniteta/neposrednosti prirodnog toka.priroda. Na taj način on kobno previđa nivo označitelja. nastupa želje kao želje Drugoga/Simbolnoga. baš nesnosnosti simbolne kas­ tracije. Suvišno je isticati kako od tog previđanja Simbolnog dolazi zbog ustrajavajućeg razumijevanja čovjeka iz zbiljsko-predmetne produkcije kao osnova njegova 'postajanje-čovjekom'. heterogenog.) djeluje kao imaginarni krpež koji zamračuje. samim poljem prosvjetiteljstva istisnut. Prošlost kao ne-više-sadašnjost i budućnost kao još-ne-sadašnjost nisu — kao u metafizici — deficitarni modusi sadašnjeg. naprotiv. prapotiskivanje. Ovdje je očito prisutno dejstvo petitio -principi dijalektike prosvjetiteljstva. itd. već. naprotiv. Subjekt samoovladavanja njemu nastupa ne­ posredno kao ono što probija prirodu. No. mimesis i logos. uspostavljenog simbolnom kastracijom. 183). gospodstva. Drugim rije­ 170 čima. koji već probija konti­ nuitet Reelnog/prirode. prošlo je upravo prisutno na način ne-više-prisutno sa­ dašnjeg. Subjekt samoovlada­ vanja je — kao što je isticao već Marcuse subjekt rada. tragove tog prodora možemo pratiti čak do stoičke kritike Aristotelova shvaćanja vremena i sadašnjeg-momenta kao 'granice' između budućeg i prošlog. nego ono što je 'već Kultura' (Kultura u jednome značenju koje nadmašuje imaginar­ nu opoziciju Kultura/Priroda): »prvobitnu simbolizaciju«. zbog toga i »pomirenje« duha sa pri­ rodom ne znači više slaganje/dopunjavanje alternativa u Totalitet. samoovladavanja. jer duh je to što on jeste tek svojim odnosom/razlikom od prirode. već opet. Cjelinu (kao što se uzajamno dopunjavaju imaginarni parovi). ustrajavanje u 'otvorenosti' razlike. može postati pokazate­ ljem samoosvještenja prosvjetiteljstva. i kao čije zamra­ čenje tek nastupa subjekt znaka. istine kao ne-cjeline itd. 2 Slom prvenstva sadašnjeg kroz postavljanje-naisti-nivo triju dimenzija vremena vrlo je lijepo izve­ den u Heideggerovom Zeit und Sein.« (DP. Ovdje Ador­ no još nasjeda samoprevari prosvjetiteljstva/ 2 /metafizike. kako samoovladavanje identičkog Ja-a ne potiskuje neposredno čo­ vjekovu neposredno-prirodnu supstanciju. Adorno neposredno preskače od čo­ vjeka kao još prirodnog bića. što potiskuje taj subjekt svojim podređivanjem principu realnosti. I — da ponovimo — ono Užasno ispred čega bježi. pad u prirodu. »Pomirenje sa prirodom« zato (una­ toč — da ponovimo — tome što se već kreće na rubu iskustva svmbolne alternative: pri­ rodi apsolutno suprotstavljen ili izuzet duh nije tek 'apstrakcija duha od prirode'. Jedino moguće pomirenje kreće se unutar prosvje­ titeljstva. već.dopušta skrivanje. posredovanjem sa prirodom iz koje izrasta. biološke vrste homo sapiens. nego jednakoizvorne dimenzije koje su 'sve već ovdje'. 171 . nedostaje nivo koji bi probio alternativu mita i prosvjetiteljstva. samoovladavanja. prijeloma sa 'prirodom'. nivo subjekta izjavljivanja. 'izigrava prosvjetiteljstvo protiv njega samog'. Adorno previđa kako prosvjetiteljstvo ne poriče neposredno (pretčovječnu) prirodu. ka subjektu gospodstva. potiskivanja prirode u sebi itd.

obadva zajedno čine Cjelinu. kako je. oda­ kle bi simbolu pripala uloga pukog 'primi­ tivnog' predstupnja misli koja je još obu­ hvaćena prirodnim kontinuitetom). gdje dakle. potre­ bna je upravo zato što »smo tek tijela i ništa drugo« (Saf. »U kompleksu kastracije i u tom kom­ pleksu svojstvenoj dijalektici prisustva i od­ sustva upoznali smo mjesto koje pušta da jezik stiže do tijela i tijelo do jezika. simbol obogaćuje znak sa mimetičkim momentom koji zapriječuje pristanak kod formalizovane. Ova je sječica tijela i logosa koja rađa želju. Zato tre­ ba alternativu simbol/znak (u Adornovom značenju) da odredimo kao imaginarno dvojstvo. mitsko 'jedin­ stvo riječi i stvari'. sam sobom čin. nivoa označitelja. 291). 173 . mjesto prapotiskivanja kao »prvobitne simbolizacije«. pričin prema kome oni zajedno čine ispunjenu Cje­ linu. s jedne strane. tada treba da srušimo pričin njihova 'uzajamnog do­ punjavanja' itd. 3 Takva je razlika između imaginarnog dvojstva i označiteljske alternative: kod prvoga vlada pričin do­ punjavanja. pričin koji zamračuje pravo mjesto ne­ dostatka. 3 Imaginarni pričin prema kome se znak bez simbola degradira u puki promenljivi /spoljašnji žeton. bez mitskog 'konti­ nuiteta' spram referenta). iako svaki od članova traži u suprotnome to što 172 mu nedostaje. prema kome simbol bez znaka obilje­ žava iščezavanje prosvjetiteljske dimenzije refleksijske slobode u mitskom kontinuumu/ /zatvorenosti. 'inkorporacija gubitka stvari same'. Žrtva. zbi­ vanje istine. s druge strane. nikada spoljašnje sred­ stvo. dugotno/raspoloživo sred­ stvo. praksa. Dvojstvom simbol/znak istisnuto je paradoksalno/nes­ nosno mjesto na kome je govor ujedno 'arbi­ traran'. 286). Zato ne­ dostaje Adornovo 'dijalektičko' dopunjava­ nje simbola i znaka. i praksa. Želimo li muško/žensko zaista shvatiti kao simbolna opoziciju. pojam itd. neposredno-realna ('ma­ gijska') snaga riječi. drugi mu član samo u izokre­ nutom obliku vraća njegov vlastiti nedosta­ tak. Ono što jednome od članova alter­ native nedostaje. ujedno unosi znak u simbol elemenat slobode. ne donosi drugi član. ni logos (pošto je a priori neraspoloživ.Upravo je označitelj dimenzija koja pro­ bija alternativu mimesis/logos. pričin uzajamnog dopunjavanja.« (L. na denotaciju ograničene mreže znakova. već samo mjesto istine). reflek­ sije. jedan pol daje drugome ono sto mu nedos­ taje.) Istina ne leži ni u samo­ me simbolu (odakle bismo znak promatrali kao 'propadanje' ili 'raspad izvornog jedin­ stva riječi i stvari') ni u samome znaku (koji bi time postao telos povijesnog razvoja. tek imaginarno-fetišistički učinak zamračenje nivoa na kome je riječ zaista već sama sobom čin. što će reći: alternativu koja nije ni mimesis (jer on je arbitraran/diferencijalan. kod druge pak obadva jedan drugome vraćaju nedostatak. Taj pričin je razbijen iskustvom činje­ nice kako je. (Jer simbolna kastracija. ono Treće što iz­ miče polju alternative simbol/znak. tj. biljeg misli. arbitrarnost znaka potiskivanje označiteljske diferencijalnosti.

Praksa i istina: Hegel .

djelatnost »nagona smrti« u »prinudi ponavljanja«. i tako promašuje samo središte Freudova otkrića. no. prosvjetiteljske suprotstavljenosti »potrebe« i »represije« itd. jednostavno sve: prividno 'povi­ jesnom konkretizacijom'. previđa shvaćanje analize kao praktičko-kritičkog procesa samooslobađanja subjekta od interioriziranih zapreka zadovolj­ stvu.). išče­ zava temeljno iskustvo analize da »više no što se subjekt podređuje zahtje­ vima ove figure koja donosi zlo (nad-ja — S. Moše177 . Zakona na želju). Ž.Sta. . oslobađanja čija je svrha »komuni­ kacija bez prinude«. . govor bez potiskivanja? U osnovi. prvobitno nadovezivanje Superega na Id (tj. pričinom 'povijesne konkretizacije' koja je ovdje tek zato da bi zamračila istinsku vlastitu nepoviješnost (jer ona nam upravo omogućuje da ostanemo unutar okvira znaka. biti naivno-prosvjetiteljski određuje kao 'ontologizaciju pervertiranog nagonskog ustroja otuđenog društva u bit čovjeka'. dakle. Jer prijetnja kas­ tracije djeluje do trenutka svoga razrješenja u interpretaciji na dvosmisleni način: ona zapriječuje dostup ka objektu želje. u.) . Na taj način. zadrža­ vajući subjekta u fiksaciji na majku. to je on više bačen u 'morbidni uni­ verzum krivnje' (Hesnard).

tvorenju 'nado179 . Odavde. pak metaforički prije­ nos dobij a potpuno drukčije značenje: meta­ forički supstitut/povratak potisnutog označi­ telja »reprezentira ono što nedostaje tom od­ sutnom označitelju«. potisnute reprezentacije želje. To je ono osnovno: granične linije nema tek između 'izvorne scene' i njezinog metaforičkog supstituta (u ovome slučaju. praznog mjesta kruže — »kao vještice oko svjetla« (DR. Iluzija analitičkog 'prodiranja ka izvorima' nije ništa drugo do imaginarno-fetišističko zamračenje diferencijalne/arbitrar­ ne dimenzije označitelja koji je uvijek tek reprezentacija/trag bez oslona u 'stvari sa­ moj'. snage potiskivanja. ali je zbog budnosti cenzure rezultat simptom.mo dakle biti uvjereni da krivnja postoji (upravo i jedino — S. nesnosnosti »neznanja Drugoga«. Ova 'izvorna scena' u koju se investira energija želje trebala bi da bude. bez kompromisa. tvorevina kom­ promisa između instancije želje. smisao itd. 286—7) Da bismo to shvatili. treba da se tek oslo­ bodimo fetišističke iluzije koja je nužno vla­ dala psihoanalizom u njezinim počecima: us­ mjerenost analize ka 'izvornoj sceni' (npr. i poistovjećivati pregradu zabrane incesta sa onom koja razlučuje svi­ jest od nesvjesnog. potisnuto bi bilo označeno. koje su već označiteljske repre­ zentacije. 'izvorne scene' koje se ponavljaju u simptomima. reprezentacija/ponavljanje 'izvorne scene' u obliku koji je izmijenjen/patvoren »radom sna«.) tamo gdje subjekt uzmiče svojoj želji. Tvrditi kako je zakon izvor potiskivanja. i oko ove rupe. Zelja pokušava zaobići cenzuru i prodrijeti u svi­ jest sa što vjernijom regeneracijom 'izvorne 178 scene'. »nedostatka u Drugome«. to znači podupirati protiv -istinu. a ne označitelj!). Uistinu. još može da sačuva nekakav smisao za subjekta.« (Saf. reprezenti­ rane 'izvornom scenom'. zbog čega su 'izvorne scene' potisnute u nesvjesno i izbijaju na površinu svijesti jedino u obliku simptoma. punoća/ /nenadoknadivost 'stvari same'. 107) ka prijenošenju. traumatičkome događaju rane mladosti) koja se metaforički ponavlja u simptomima. Nasuprot tome. potisnuto se vraća u mjeri u kojoj ova pregrada (zabrane incesta). ovdje bi že­ lja progovorila 'kao takva'. No. tako reći. bez potiskivanja. Ž. onoga što mu nedostaje i čiji ga nedostatak konstituiše — Realnog. iskustvo simbolne kastra­ cije pokazuje kako 'traumatizam' već prije toga leži u traumi/nesnosnosti (nedostatka) Realnoga. ona interveniše već između samog označi­ telja. i suprotstavljene in­ stancije cenzure. toj se nepomućenoj vladavini prin­ cipa zadovoljstva u obliku superega suprot­ stavlja interiorizirani pritisak 'vanjske real­ nosti'. što će reći Ime Oca koje je reprezentira. daleko je od toga da bude »regeneracija nedostajućeg označitelja« (DR. bje­ line. ovdje bismo konačno bili kod onoga ' o čemu se uistinu radi'. bilo da je riječ o naknadnom/kompro­ misnom simptomu ili o samoj 'izvornoj sceni'. bez odgodbe. 27) — oni 'traumatički do­ gađaji'.

subjekt govora. već kao našeg najosnovnijeg samorazumijevanja — izvjesna 'iracionalnost'. pre­ mještaje. u istoj mjeri slama prividni 'objektivizam' psihoanalize. prazno mje­ sto koje zijeva nasred nje same. imaginarni krpež. označiteljski elementi se vezuju. sažimanja /Verdichtung/. ako ne pretpostavimo mjes­ to samog analitičara kao kretanje 'stvari same' izuzetu »oazu uma«. koji. »javne komunikacije bez prinude«. Slom ove fetišističke iluzije. govor analitičara. 'beskonačne' želje. ona je upravo očajnički pokušaj da zahva­ timo samu želju. Dodavanje asimetričkih/neuravnoteženih. Sama instancija cen­ zure koja prisiljava na krivotvorenja. kao poziciju onda metagovora. poricanja /Verneinung/itd. tj. onda postaje turnačenje analitičara u osnovi bez oslonca. iskustvom di­ ferencijalnog/označiteljskog značenja ne­ svjesnih reprezentacija. logikom ozna­ čitelja vladaju čudnovata. Metaforičkom 'nadomjesnom formaci­ jom' ne pokušavamo toliko ponoviti 'izvornu scenu' koliko kroz neuravnotežene/asimetričke premještaje popuniti bjelinu. određenosti bez vanjskog oslona u imaginarnoj. pokušaj je da se poretkom 'konačnog' označitelja zahvati 'beskonačnost' želje — pokušaj koji protivuriječi samome sebi. jer označitelju kao arbitrarnome/diferencijalnome per definitionem iz­ miče 'pravi objekt želje'. 'unutrašnjoj' ili 'spoljašnjoj'. pos- 180 181 . putevima 'autonomne' od- ređenosti samim poretkom Simbolnog. nužno propada. Krivotvorba.) drži — s obzirom/ na svi­ jet 'zdravog razuma'. Zato se svih meha­ nizama »rada sna« (promjeranja/Verschiebung/. 'radikalno gledano'.mjesnih formacija'. Patologika označitelja prekoračuje upravo logiku 'konačnog'-/identičnog/bića. simptom? Zar nije pouka analitičke teorije u tome da je nivo svijesti u osnovi nivo imaginarnog previđanja istine? Drugim riječima. 'objektivne' distancije spram analiziranoga subjekta. također tek lukavstvo nesvjesnog. šalju jedan ka drugome iznenađujućim 'paradok­ salnim' putevima. pokušaj koji zapriječuje samog sebe i stiže tek do evokacije subjekta. 'misaonoj' ili 'stvarnoj' realnosti koju bi jezik trebalo da izražava/odražava — daleko od toga da bi 'iracionalnost' ove patologike nastupila prosto zato jer želji nije dopušteno jezičko formulisanje na nivou 'ra­ cionalne'. tj. analiziranim sub­ jektom — da nije naš vlastiti govor. nadodređenih premještaja/ponavljanja. 'izvorno' radi za želju. nadodređenosti. ne tek u uobičajenome značenju. patologička 'pra­ vila'. ono što nedostaje upravo tom 'izvornom' označitelju. tj. Lo­ gikom diskurza nesvjesnoga. premještaj 'izvorne scene' mehanizmima »rada sna« tada nije jednostavno rezultat kompromisa između želje i želja neprijatelj­ ske instancije cenzure. Odakle sam analitičar? Zar sam Freud ne ističe »oazu uma« koju treba da pretpostavimo: kako inače da znamo — ako sebe postavimo na isti nivo sa objektom. već naprotiv. subjekta ne nagoni od­ sutnost 'izvornog' označitelja koja nastupa njegovim potiskivanjem.

i beskonačnog« spekulativnog suda.. 1 Taj neprestupivi »jarak« zbog kojeg 'beskonačna' želja u 'konačnim 'označiteljskim reprezen­ tacijama nikad ne nalazi svoj pravi objekt (»razlog želje«). ne brišemo razliku između ne­ svjesne 'interpretacije'. iz cijelog tog jarka između ovog beskonačnog modusa i konačne realizacije sukljaju užitak i tjeskoba. načiniti predmetom 'objektivne' znanstvene rasprave. upravo svjedoči o tome da subjekta koji govori uzalud tražimo u po­ retku bića« (Saf. investiranja želje u reprezen­ tacije. to je gen. označljiv i slobodan od konteksta u kome se označuje. no već je sama želja tek 'interpretatacija'.. nesvijesno i psihoanalizu zatvara se u konačni poredak . prije svega.! 'Objekti'. ob. 'stvari same' čiji gu­ bitak tek konstituiše polje označitelja. nije tek mjesto pukog 'osvjestavanja' paradoksa želje. Kroz ovu objektivirajuću oznaku/određenje toga o čemu se radi.. 'Interpretacija želje'. objekta a kao razloga želje. U kretanje onoga o čemu je ri- 182 183 .. da je raz­ log njegovoj želji tek objekt a. i analitičareva rađa. posredovanja. mjesto iskustava ne-znanja Drugoga. (jer biće je ono što možemo artikulisati u označitelja). tivisati'. Ova se »suprotnost između poredaka ko­ načnog i beskonačnog nadovezuje već na Hegelovo razlikovanje »Konačnog«. »nesvjesno postaje skup kojeg se može označiti i koji je dakle bez učinka na onoga koji ga može označiti. iza sve 'realnosti' bića. »Iracionalni značaj par excellence želje i njezinog objekta proizilazi iz toga da se bes­ konačni modus na kojeg se ona proizvodi realizuje na konačan način. koliko u spekulaciji kao jedinstvu teorijskog i praktičkog. razgraničiti. Jezgro njihova razlikovanja nije toliko u tome što dijalektička spekulacija — nasup­ rot razumskome sudu koji ostaje kod 'ukoče­ nih'. samo sobom 'praktički čin' promjene 'ekonomije' same želje koju prouzrokuje činjenica »sklopa istine sa znanjem« (M. Riječ je tek o njezinom ponovnom zacrtavanju: analitićarevo mjesto. no još prije gen. reprezentacije u koje se investira želja — šta su to drugo do li diferencijalni/arbitrarni označitelji bez oslona. razumsko-formalnog. 'nedijalektičkih' određenja — razvija kretanje pojmova. dakle objekt 'znanstvene' rasprave. prijelaze. ona uvijek 'visi u vazduhu'. u osnovi nedostatne/vanjske. Interpretacija je svakako bez oslona. Mannoni). nak­ nadne 'interpretacije' pravog objekta želje koji uvijek nedostaje.) Jedno od najefektivnijih sredstava osiguranja tog silaska pred­ stavlja označavanje (designation)«. 89—90). sub.« (IC. Svom »otvorenošću označitelju«. 293). za koga se pretpostavlja da ga pozna (supposi le savoir). uzeti kao biće. nagovještava­ jući bezdan Realnoga (tjeskobe/užitka). no samim tim i želje kao želje drugoga. Odakle znamo da analitičar u tumačenje ne umeće svoje vlastite nes­ vjesne komplekse? Prvi je odgovor jasan: sama je granica ovdje pogrešno postavljena. (. i diskurz nesvjesnoga ili želje postaje diskurz o nesvjesnome ili o želji. analitičar iskušava kako subjekta govora per definitionem nije moguće 'objek1 Ovim nikako. Pošto ostaje ova suprotnost između poredaka kona­ čnog i beskonačnog neshvaćena.taje arbitrarno..

nesvodljivo na bilo kakvu 'objektivaciju' koja ostaje granica pozitivističke semantike?). ova površinska sličnost hermeneutičke ref­ leksije sa Lacanom tek zamračuje ono bitno. No. Apel) ne pokazuje kako se iza sposobnosti taloženja metajezika u 'lošu beskonačnost' krije nepromišljena snaga samorefleksije subjekta kao nesvodljive na samoobjektivaciju metajezikom? Iako se više ne radi o klasičnoj transcen­ dentalnoj poziciji. Hegel. 41). genoteksta. prema Habermasu — definisati upravo momentom gubitka ove reflek­ si] ske dimenzije? Zar već hermeneutička re­ fleksija (npr. zar ovu 'lošu beskonačnost' me taj ezičkih objektivacija ne probija već sama filo­ zofija kao takva. u tome se pokazuje poništenje subjekta kojeg donosi logički pozitivizam kao teorijski izraz ispu­ njenog prosvjetiteljstva. Ovo samouništenje virtuelno je prisutno već u samoj poziciji subjekta gospodstva kao 'stvari samoj' izu­ zetoj meta-poziciji. subjekta izjavljivanja. . Postoje tekstovi koji sa uvođenjem beskonačnosti procesa u konstitutivne ele­ mente lingvističkog sistema i u konačne iz­ jave socijalnog koda (što će reći u ideologeme koji izražavaju socijalno kodirane odnose pro­ dukcije i reprodukcije) djeluju na (onim) granicama gdje je ugrožena logika skupova (la logique ensembliste) socijalnog sistema. gdje fenotekst nastupa kao stvrdnuće/nosilac beskonačnosti procesa oz­ načavanja. 185 . . K. nemogućnost imagi­ narnog narcisizma totalne samorefleksije) — očuva nivo evokacije 'beskonačnosti' želje. na primjer. » . 'obrata subjekta ka sebi'? Zar pozitivizam ne možemo — npr. izlaganjem. Da taloženjem zatvorenih/hijerarhiziranih skupova/nivoa metajezika nikad ne dolazimo do mjesta samog subjekta.ječ uvučen je sam subjekt koji govori. ograničeni/zatvoreni/»konačni« skup spram kojeg smo u 'objek­ tivnoj' distanci j i. transcendentalna filozofija. u patologici označitelja.sposobnosti refleksije. 'materijalistički obrat Hegela' treba da — za­ jedno sa neprestupivošću »jarka« (a upravo u tome leži materijalizam. već o hermeneutici (zar Gadamer — kao i Lacan — ne tematizuje je­ zik kao decentrirano mjesto samog subjekta. odakle možemo stvar 'objektivisati'. govor o pojmu uvijek je govor samog pojma. Ka istome smjera Kristeva sa 'tekstualnošću'. 'subjekta izjave' i 'subjekta izjavljivanja'. O. naravno. 184 Ovdje nagoviještenu 'socijalnu dimenziju' prividno tek logičko-jezičke problematike skupova razvija već dijalektika prosvjeti­ teljstva. (»procesu izjavljivanja« u njegovoj nesvodljivoj različitosti u odnosu na »konačni« /denotativni nivo ograničenog »procesa iz­ jave«. znaka. apso­ lutnim samozrcaljenjem 'idealistički' ukida »jarak« između konačnog i beskonačnog. Na nivou spekulacije.« (RLP. ono što dolazi do riječi nikad nije »skup kojeg se može označiti i koji je dakle bez učinka na onoga koji ga može označiti«. poziciji nadređenosti.

vraćanja? Zar nije jezgro novovjekovne transcendentalne refleksije u obratu-sebi subjekta. do označitelja: kao da je ono na šta se obra­ ćamo refleksijskim obratom. kao što znamo. 'znanje koje se kaže u znanju'. To je ono što nedostaje svakoj. obratu ka 187 . jer — iako priznaje subjektovu rasredištenost Drugim/jezikom — tematizuje nedostatak u Drugome/jeziku. Iskustvo nez­ nanja Drugoga po tom nije filozofijska 'sum­ nja' koja nas dovodi do apsolutne izvjesnosti. tek to da može drugome piti čašu vremena u kadi diskurza u kojoj inače plovi podosta loše. obilježavajući nedostatak bitka subjekta koji govori. koji nas same već izuzima i tako ostavlja na bezbjednome mjestu: Drugi. Radi se tek o tome da ga njegovo iskustvo poučava o pos186 tojanju jednoga znanja koje se kaže (se dit) u znanju. on također zna kako je legalni poredak koji tvrdi da Drugi zna. označiteljska nađodređenost. o 'širenju spoznaje svijeta' itd.Hermeneutika još uvijek promašuje nivo is­ tine. kao filozof. . kojeg se što se toga tiče ne može prevariti. mjesto punoće onto­ loškog temelja. Neznanje Drugoga. ni da ne zna. to će reći kako Drugi nije mjesto znanja. transcendentalno mjesto 'nas samih' iako nedostižno zbog nesvodljive povijesnosti. već mjesto istine. . 237). jer istina i nije drugo do li »poredak diskurza u kome Drugi zna da (on) nije ništa«. to znači da ne postoji 'čisto' znanje. pa i hermeneutičkoj refleksiji. time što je put ka istini put tamo gdje uvijek već jesmo (»tra­ žiš me jer si me već našao«). mjesto na kome se on upisuje/izdaje. . Drugim riječima. onoga »što zna botaničar o cvijetu. Slično djetetu. I zar već u Platonovu Menonu ne nalazimo određenje spoznaje (urođenih) ideja kao sjećanja. Ovo je neznanje Drugoga užasnije do svakog 'skep­ ticizma' koji ostaje na nivou znanja o . kao univerzitetski (čov­ jek). Istina se. u kome on artikuliše svoj nedostatak. riječ o 'otvorenom' procesu pro­ diranja tamo gdje baš još nismo. Analitičar »ne kaže da zna. od znanja razlikuje prije svega time što ona uvijek već jeste. . On zna to što zna botaničar o cvijetu. Kod znanja je. seljak o svome polju. prevarljiv i kako taj poredak — da bi se održao — treba da potisne (opprimer) poredak diskurza u kome Drugi zna da nije ništa. tj. međutim. već 'egzistencijalno' iskustvo koje pogađa 'stvar samu'. liječnik o tijelu. s izlaganjem ontološkog nivoa u razlici spram ontičkog znanja. seljak o svome polju« . . što je ograničava na Imagi­ narno i zapriječuje joj pristup do Simbolnog. liječnik o tijelu.« (Autor de la passe. znanje kojeg ne bi pronosila zamračena mre­ ža 'znanja u znanju'. u kome se patologički artikuliše želja Drugoga. Prividna je upravo ta filozofija koja čuva polje istine. naime. on ga naziva istina. to je »subjektovo transcendentalno mjesto« (Lacan). Ovo mu ne daje nikakve snage/vlasti. ostaje obilježena poljem filozofije (previđanja objekta a). na kome stoji u pitanju sam subjekt govora.

na­ glašavanju besmislenosti pitanja transcendentne istine — i te kako pretpostavlja in­ stanciju znanja Drugoga. No Sokrat. tako reći. u značenju ontolo­ škog temelja. instanciju subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna (sujet-suppose-savoir). povijesno ograničenih pričina. da gubimo pravu na­ petost istine. uslov je znanja Drugoga (gen. na tek više-manje (ne)-utemeljenih. 3 Najjasnije je bio svjestan prisutnosti ove instan­ cije subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna u samoj neopozitlvističkoj metodologiji znanosti njezin uteme­ ljitelj Pierce koji je ovu metodologiju opredello kao izlaganje postupaka koji bi nas — svojom beskonač­ nom upotrebom. i tako ga je ontička sumnja dovela do ontološke izvjesnosti. filozofijska refleksija zapravo uvijek već promašuje strogo ek-sistencijalni nivo na kome smo 'mi sami' stavljeni u pi­ tanje. ontološke istine) ostaje na nivou znanja. naravno — unatoč pozitivističkom 'operacionalizmu'. 2 I jezgro pozitivizma leži upravo u gubitku ove u klasičnoj metafizici/filozofije još djelatne. kome se pripi­ suje ovo određenje 2 Ovdje nalazi svoje mjesto odlučna Adornova 'intuicija' samoprijevare transcendentalnog subjekta: ono što mu se pokazuje kao njegova snaga. Polje promišljanja mjesta istine u značenju punog prisustva 'stvari same'.: punoća Dru­ goga. zapravo je biljeg njegove granice. 'model' filozofskog pos­ tupka: on zna da ništa ne zna. označitelja). konstituivnost predmetnostl. Time on. da se zakrije istina kao jedinstvo otkrivanja i prikrivanja. u mjestu transcendentalno-ontološke istine. Sokratovo ne-znanje čini. jer ovo polje refleksije on­ tološke konstitutivnosti u razlici spram ontičkog znanja. da se zakrije kako je put pre­ ma mjestu gdje uvijek već jesmo. Drugim riječima. datim transcendental­ nim uslovima koji a priori određuju svaki empirijski/ontički 'napredak znanja'? Tek prividno. on sam se ovome izuzeo. sub. 189 . bićevitosti bića koju — u ide­ alizmu — zastire nejasnost/neprovidnost/ /mutnost osjetilnog zora. nemoći da objekt pojmi u njegovom ne-identitetu. Dru­ gačije rečeno. Ono u što je sumnjao bilo je tek područje pro­ mjenljivog / osjetilnog / aposteriornog/ontičkog. 3 Upravo zato što krpi taj 'nedostatak u Drugome'. Nasred ontološko-transcenđentalnog nivoa uvijek zjapi (metafizikom zasjenjeni) nedostatak. punoće najviše parusije. bez empiričklh ograničenja — doveli do istine o sebi. ne označitelja kao »evokacije odsustva«). puta tamo gdje već jesmo. Tako filozofski obrat ka ontološkom nivou u razlici spram ontičkog znanja zasjenjuje pra188 vu dimenziju istine (Drugoga-s-nedostatkom. iako svoju vlastitu mogućnost crpi jedino iz njezina polja. sumnjao je o stvarima. 'Definicija' psihoanalize prividno se po­ dudara sa 'definicijom' filozofije koju nala­ zimo na njenim počecima. u isto vri­ jeme udaljavanje od tog mjesta. Drugoga-bez-nedostatka) da Drugi (u filozofiji: mjesto apsoluta. kod Platona: »nau­ čiti se umrijeti«. prazno mjesto koje tek otvara njegovu đistanciju spram ontičkog. ne samo da još uvijek zamračuje neznanje Drugoga. tj. već nastupa upravo kao polje apsolutnog znanja.uvijek već prisutnim. iako zasje­ njene dimenzije istine. i tako — ostajući unutar znanja — dolazi do mjesta apsolutne istine (naravno.

barem u principu vanjezički. dakle. ovdje nama ne znače baš mnogo Sokrat kao i to da je sapevanje kas­ tracije i zapunjavanje osnovne nepunoće pričin koji nužno opčinjuje filozofiju: radi se o nesvjesnome i o psihoanalizi. nećemo se usuditi da kažemo tako nedirnuti. dakle u znanju. Ne radi se ovdje o tome da bi se ne­ kakav asimbolni. kao da postoji tek finalna smrt ili bilo koje 'vrhovno' dobro' kojeg bi trebalo priz­ navati ili želiti. naskroz cijeli«. od tradicionalnog autoriteta popova. »zahtjeva da se sami stavimo u ovu stvar« a ne da smo »nedirnuti. što. zakona i suda. a ne sposobnosti umrijeti što zahtijeva da se sami stavimo u ovu stvar . izvan aktuelne smrti. onda je to prije svega zato jer postoji velika razlika između umirati — što će reći živjeti prekoračenja. No. roditelja.»mogao je da kaže '(ja) nemam pravo' tek pošto je postavio svoje 'ja' i njegovo postav­ ljanje na bezbjedno mjesto. Taj je »politički status znanja«. jezički ovaplotio u obliku znaka. prijeko autoriteta 'objektivnog znanja' pozitivnog znanstvenika pa do samog /pseudo-analiti191 . Isto tako kao što postoji razlika između toga da smo sposobni kazati 'nisam u pravu'.. distancije spram obje­ kta »kojeg se može označiti i koji je. učinak kojeg možemo pratiti na svim nivoima 'materijalne snage ideologije'..« (IC. zato da bismo kazali kako smo zaista pogrešno (nepravedno) bez razloga (a tort) (a tore). upravo onaj »legalni poredak koji tvrdi da Drugi zna«. svih vrsta nastavnika. pozicija iz kretanja 'stvari same' izuzetnog subjekta gospodstva. Politički. već je pozicija označavanja samo jezgro od­ nosa gospodstva u 'zapadnoj civilizaciji'.. tada postoji u ovome 'naučiti se' sva opas­ nost kojom 'progresistička' zapadna civiliza­ cija obilježava sve što se tiče učenja: da se učinak istine u njoj zaglibi u znanje. kao što smo već vidjeli. metapozicija nadređenosti. nivo društvenih odnosa koji tek žive kroz jezik. u krajnjem slučaju. bez učinka na onoga koji ga može označiti. naravno. naskroz cijeli: to znači 'imati sposobnost pri­ znavanja svojih pogrešaka'. . 'biti na tekućem'. ovdje je prisutan osnovni ideo­ loški učinak subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna (le sujet-suppose-savoir) kao krpeža čija je uloga zamračivanje ne-znanja Drugoga. . razgraničiti. 'primati' imati u sebi prijelome — i biti pokojan ili definisan (iako kao ana­ litičar). Drugim riječima odnos znaka koji govori o stvarima. obuhvaćujuće samog subjekta govora. a to će reći ideološki status. za kojeg se pretpostavlja da ga poznaje«. i između davanja na znanje da postoje pogreške i da smo mi nedirnuti. koji nije sam događanje istine. 115). I ako nije malen broj ljudi koji izađu iz psihoanalize tako cijeli. I politički je sta­ tus znanja u ovome društvu tek dao ovom 190 logičkom problemu — artikulaciju diskurza — dimenzije izvjesne civilizacije. Ako psihoanalizirati zaista znači naučiti se umrijeti. opas­ nost da se naučimo tek znati o smrti.

pozitivnome znan­ stveniku ili 'realnome' ocu. na nivou nama suprotstavljenog supstancijalnog sklopa. filozofu. Glavni protivargumenat historijskog ma­ terijalizma skepticizmu. riječ tek o 'zamje­ njivanju većih besmislica sve manjim'. stoji jedino auto­ ritet same riječi. agnosticizmu. te samim tim već a priori pri­ staje na to da društvo stupa pred nas na is­ tom nivou sa prirodom. kako je sav oslon u Stvari samoj puki ideološki pričin legalizacije pozi­ cije gospodstva. fenomenalizmu koji vladaju samorazumijevanjem pozitivnih znanosti nije ostajanje kod pros­ vjetiteljske lozinke 'ono što možemo sami na­ činiti. »Istorija nauka je istorija postepenog uklanja- 192 193 . Ako ostanemo na ni­ vou pozitivne/prirodne znanosti. koji se go­ tovo doslovno podudara sa Adornovim i Horkheimerovim ocrtom prosvjetiteljske us­ mjerenosti koja prirodu spoznaje tek u mjeri u kojoj ona može njome manipulisati.cara koji igra društvenu ulogu 'onoga-koji(Ovdje. to samim tim i poznajemo' — poznati Engelsov argument koji ostaje na nivou suprotstavljenosti subjekta i objekta spoznaje u odnosu tehničkog raspolaganja. U ovome je polju. već samim misaonim pristupom zbilji pristaje na njezin otuđeni značaj. to je upravo užasno iskustvo kako iza autoriteta subjekta-koji-bi-trebao-znati. a ne 'ob* To se desilo čak Freudu koji je jednom paci­ jentu kazao da vjeruje kako će ga izliječiti kroz dva mjeseca. raspo­ lagati »lukavstvom uma« — već u tome da previđa bitnu različitost ove objektivno/ pozitivne spoznaje spram povijesno-praktičke samospoznaje. osve­ tila jer se pacijent neurotički okačio o ovu izjavu. Taj praktički značaj historijskog materijalizma kao osvještavanja samog povi­ jesnog subjekta/objekta spoznaje. Nivo znanja pokušava prevladati već marksistička teorija kao imanentno-praktička: i ona »zahtijeva da se sami stavimo u ovu stvar«. bilo da se radi o popu. onda će 'agnosticizam — uprkos Engelsovim protivargumentima — očuvati svoju težinu. uzgred. da ona. jektivne spoznaje' iz kretanju stvari same izuzete pozicije gospodstva. sa svo­ jim 'objektivnim zakonima' koje 'eksperi­ mentalno provjeravamo'. određuje i nivo njegove istinitosti.. čini se da besmislenost ovakve 'kritike' — daleko od toga da bi bila puki 'nesporazum' — ima i te kakav 'smisao': maskiranje prikrivene pozicije gospodstva samih 'antiautoritarnih' autora ovakvih 'pri­ govora'). po mišljenju samo Engelsa. naravno. No. Ime-Oca. dakle. Odakle Freudu to znanje? To je tipična po­ zicija 'objektivnog znanja' koja mu se. Vrhovnog Dobra itd. ono je nosilac bezdana simbolne kastracije kojeg zastire au­ toritet 'patrijarhalne' figure imaginarnog oca kao Drugog bez nedostatka. barem u poslednjoj instanciji'. čime su bili blokirani svi učinci istine. glaso-noše (le porte-parole) Drugoga u značenju punoće Stvari same. Boga itd. vidimo besmislenost 'kri­ tike' prema kojoj Lacan ostaje kod 'patrijar­ halnog' principa očinskog autoriteta: Ime-Oca nije le sujet suppose savoir.

. u razlici spram prirode. Ž. kao spoznaja pozitivne znanosti. Uvesti u historijski materijalizam us­ mjerenost pozitivne znanosti i reći. pak. Schmidtu od 27. 195 . neutral­ ni 'napredak' kojemu bi refleksija njegove uključenosti u društveni totalitet pružila tek vanjsku 'socijalnu genezu'. historijski materijalizam nije relativističko 'zamjenjivanje veće besmislice manje apsurdnom'. oktobra 1890). Konkretno. agnostički obojenog prosvjetiteljskog evolucionizma dru­ ge polovine XIX stoljeća.« Pa čak i ovo 'kretanje na bolje' treba da relativiziramo s obzirom na svagdašnju sadašnjost. suvremene konstelacije ka­ pitalističkog produkcijskog načina koji je s Taj se »apsolutizam istine« nađovezuje već na Kantovu razliku teorijskog i praktičkog uma gdje je teorijskoj usmjerenosti dostupna tek fenomenalnost. nastupa jedino kao postulat praktičkog uma. nivou. Ovdje nas­ tupa povijesna refleksija subjekata spoznaje: spoznavanje nije u praznini lebdeći.) bave pripadaju. naročitim oblastima podjele rada i zamišljaju kao da obrađuju nezavisno područje . . manje ap­ surdnom' — to znači potpuno promašiti njegovo praktičko-kritičko jezgro. nasu­ prot evolucionističkom relativizmu. opet. 'Racionalno jezgro' ove razlike činila bi upravo principijelna različitost kritičko-praktičke teorije spram pozitivne usmjerenosti. »apsolu­ tizam istine« (Marcuse). navedeni stav Engels produžuje: »Ljudi koji se time (postepenim uklanjanjem besmi­ slica — S. Prošla je spoznaja apsurdna s obzirom na ono što »bismo mi danas nazvali besmislicom«. Pošto je riječ o po­ vijesno-dijalektičkoj samospoznaji. važi svag­ dašnji odgovor kritičke teorije (s obzirom) na konkreciju vlastite povijesne situacije/pret­ postavke 'apsolutno' (i od konkrecije ove si­ tuacije nije moguće apstrahirati ni misaonim putem). noumenalni svijet stvari o sebi. već zato što je riječ o samospoznaji povijesnih subjekata društvene prakse gdje prosto nedostaje onaj izvanjski momenat 'apsolutna'. on se ne bi ni u čemu bitno razli­ kovao od naivno socijalističkog. i to ne uprkos.nja ove besmislice (»preistorijske sadržine. ali sve manje apsurdnom besmisli­ com. na pri­ mjer. . Za historijski materijalizam važi. u principu neza­ visnu od imanentne logičko-epistemološke problematike (kao što je to slučaj kod svih /neo/pozitivističkih »teorija znanosti«). Ova se povijesna /samo/spoznaja (gdje se — kao što se Mara ugleda na Vicoa — radi o spo­ znaji onoga što smo. sadržine koju bismo mi danas nazvali besmis­ licom«) odnosno zamjenjivanja te besmislice novom. Ako bi Engels ostao pri tome. 194 sami načinili) kreće na principijelno dru­ gome. « (Pismo C. ne s obzirom na naivno-neutralno progresističko 'asimptotičko približa­ vanje apsolutnoj istini'. No. ne zato što bi on bio ne­ kakva 'apsolutna' spoznaja. nedostižne 'stvari same' s obzirom na koju bi se spoz­ naja relativizirala u 'veće ili manje besmis­ lice'. koju je istorijski period zatekao i preuzeo. već upravo zbog argumenata protiv agnosticizma. da 'historijski materijalizam tek za­ mjenjuje staru besmislicu novom.5 Spoznaja historijskog materijalizma je praktička time što predstavlja — kao spoz­ naja postojećeg.

Transcendentni pol (ideal/bit) ne nastupa više kao nadempirijsko/vječito bivstvo. može da bude tek u tome da iz sadašnjosti postojećeg poretka ekstrapoliramo njegov kvalitativni produžetak) i 'subjektivnih' vrijednosnih odluka. naknadno objašnjavajuće pozitivne znanosti (vrijednost njezinog previđanja. nikad ne otvara istraživaču 'objektivnih tendencija' koji pre­ ma ovom ima 'vrijednosno-neutralan odnos'. Zato na mjesto činjenične 'tačnosti ili netačnosti' stu­ pa istina koja pogađa nas same. to znači da ova spoznaja — koja je uvijek 'spoznaja (konkretno-povijesnih) individua koje spoznavaju' (gen. Uistinu kon­ kretna spoznaja postojećeg ne smije apstra­ hirati od povijesne mogućnosti revolucionar­ nog obrata koju sadržava postojeće — bez toga ona ostaje »nekritički pozitivizam«. negativitetu. Nije tek sadašnjost podloga i ključ budućnosti. sub.) — pripada onome povijesnome subjektu kome se otvara zbiljska mogućnost ukidanje 'otuđenja'. rascjepu.ujedno »ključ« cijele pretpovijesti — prije svega spoznaju objektivne povijesne moguć­ nosti Drugoga. u shvaćanju te­ orije kao praktičkog akta osvještavanja real­ nog povijesnog subjekta tog obrata. već jedino onima koji su neposredno pogo­ đeni. već kao izraz zbiljske povijesne mogućnosti. subje­ kata zbiljske mogućnosti razotuđenja koju otvara ova zbilja. Njezinu je osnovnu dimenziju moguće iz­ ložiti tek sa 'stajališta' proletarijata. jer jedino je sa tog staja­ lišta' možemo spoznati u njezinoj otuđenosti. Da je suvremenost spoznata kao gubitak čovjekove bitne mogućnosti. Mogućnost revolucio­ narnog obrata čini dio same postojeće zbilje. naravno. Ova se pak mogućnost. Kritička teorija pokušava. Čovjek nastupa kao osvještavanje snaga čija je povijesna zadaća ostvarenje ove mogućnosti. koje unutar po­ stojećeg nastupaju kao snage njegove nega­ cije. kao 'otuđena'. drukčijeg. i teorija je kao mjesto izricanja istine mjesto na kome se 'realna' praksa mjeri s obzirom na njezino odgovaranje zbiljskoj povijesnoj mogućnosti Drugačijeg ili (idealistički rečeno: s obzirom na svoje podešavanje vlastitome pojmu). Sam je značaj otuđene zbilje takav da je nije moguće 'objektivno spoznati' bez naše vlastite 'zainteresovanosti' za njezinu izmje­ nu. Jedino jamčenje protiv deontologizma. tek iz ove mogućnosti postojeće dobija svoju osnovnu dimenziju— spoznaja 'suvremenosti' 196 koja apstrahuje od ove mogućnosti sama os­ taje apstraktna. već je ujedno realna mo­ gućnost drukčijeg koju sadržava sadašnjost ključ koji tek omogućuje konkretno-povijesnu spoznaju sadašnjosti. sastoji se u izlaganju rascjepa nasred same realnosti koji otvara povijesnu mogućnost obrata. dakle. izigravanja ideala protiv realnosti. a 197 . čovjekovoj biti pri­ mjerenijeg bitkovanja. metafizička dvojstva ideal/realnost. ali istina ostaje ista. naravno. Jedino na taj način materijalistička dijalektika prevladava dvojstvo bitka i trebanja. bit/egzistencija konkretizirati u njihovoj povijesnoj napetosti. »Konkretni uslovi za ozbiljenje istine mogu biti različiti.

ka izlaganju njegove praktičko-ideološke uloge. anatotomijom produkcijskog procesa društvenog bitka. ' njezina tačnost ili netačnost. što. da li bog 'zaista postoji'). znanju o formalnim pretpostav­ kama subjekta spoznaje. već način nje­ zine uključenosti u 'objekt'. kao upućivanje ka re­ fleksiji uključenosti misaonog sklopa o kome je riječ u konkretni totalitet društvene prak­ se: ka refleksiji njegova posredovanja sa os­ novnom sredinom društvenog života. Istina je podudaranje stvari sa njenim pojmom. po­ vijesnu mogućnost ostvarenja čovjekove biti. pak. ona zajedno sa teorijom pogađa sam objekt. već zato što istina nije zbilji spoljašnji ideal. 'mni­ jenja' treba da se upitamo koje je mjesto tog 'mnijenja' u totalitetu društvene podjele rada. a ne obratno. njezinom biti. Tek poslije toga dolazi podudaranje našeg pukog subjektivnog pojma sa stvari. ne smijemo razumijeti transcendentalno-idealistički. ideološkog itd. spram 'revolucionarne prak­ se' smješta Lacanova misao? Maud Mannoni piše: 199 . sa vanjskom stvari. pojma. upravo je dualizam formalnog apriorija i aposteriornog sadržaja taj kojeg treba nadmašiti. Marksistička teorija treba da čuva baštinu Hegelova idealizma. Kako se. Tako je očuvan trag istine: povijesna istina nije aps­ traktno znanje o stvarima pozitivne znanosti. neotuđenog zajedničkog bitkovanja. naravno. Teorija će sačuvati istinu čak ako revolucio­ narna praksa skrene sa svog pravog puta.« (Um i revolucija. jer nikakvo joj 'znanje' ne nastupa kao neu­ tralna 'spoznaja prirode stvari'. otuđena zbi­ lja. Epistemologija se podudara sa spoznajom sadržaja spoznaja je uslova mogućnosti vlastitog znanja u istoj mjeri spoznaja vlastitog mjesta nasred 'ob­ jekta' spoznaje. zbiljskih in­ dividua' bila 'materijalistička' samorazumljivost — nju treba da razumijemo kao svag­ dašnje nado vezivanje misli na njezinu his­ torijsku pretpostavku. zato je kritika praktička. nego sama zbilj­ ska povijesna mogućnost razotuđenja. samo ne u značenju podudaranja predstave. iskrivljenu svijest — proizvodi iskrivljena. Nije stvar u apstraktno-filozofskoj epistemologiji kao znanju o znanju. To je specifikum materijalističke dijalektike: kod svakog teorijskog. podjele rada. Ne zbog 'idealizma'. Historijski ma­ terijalizam iza 'pojma' razabire. na djelatne/ /zbiljske individue. zato se u kritičkoj teoriji istina još uvijek shvaća kao adequatio. Praksa slijedi istinu.teorija ostaje njezinim konačnim čuvarom. Naime. ona je znanje koje u osnovi pogađa samog nosioca znanja. Ideologiju — 'nepravilnu'. društveni tota­ litet. Sva se Marxova 198 kritika zadržava na tom nivou: nju a priori ne zanima 'podudaranje teorije sa njezinim objektom' (npr. stvar samu. naravno. Daleko od toga da bi osnovna Marxova postavka iz Njemačke ideologije prema kojoj je 'misao uvijek misao mislećih. 286). već historijsko-materijalistički. konkretnog totaliteta druš­ tvene prakse.

« (PFP. Lacanov diskurz ne smjera na to da dođe na mjesto izvjesne revolucionarne akcije. 246). gdje politika nastupa tek kao ideološka in­ stancija.»Psihoanaliza kao znanstveni diskurz nije vezana uz političke uslove. 247). valjanost nje­ zinih znanstvenih otkrića »uvijek će ostati isto otvoreno pitanje koje će postavljati u istim terminima u proleterskom ili buržoaskom društvu« (PFP. Ako ima subver­ zivne učinke. previđa povijesnu. zar nije to utvrđenje biljeg apstraktnog značaja objekta Lacanove teo­ rije. praktičko-kritičku dimenziju marksističke misli. dakle. zar ova alter­ nativa nije lažna. Po mišljenju Mannonijeve. uloga analize »nije u privilegiranju izvjesne društvene klase.« (PFP. No. Ništa nije lakše nego reći kako analiza time ostaje na nivou 'objektivne' znanosti. kao što ga može prisvojiti izvjesna klasna ideo­ logija koja pokušava njegove učinke načiniti neškodljivim. da svoj objekt (»nesvjesno«) ne smije da prih­ vati kao datu pretpostavku. 245). oslobođenih svih predrasuda«. onda je to izbor neposrednog angažmana u revolucionarnoj akciji. 'predrasuda'. nego kao rezul­ tat društvene prakse. kako je njegov zah­ tjev tek u tome da se psihoanalizi prizna po­ dručje istine). da je njihovo isključivanje kod »znanosti o čo­ vjeku« upravo rezultat otuđenog stanja u kome su subjektivni interes pojedinaca i 'ob­ jektivni' zakoni koji uređuju društveni tota­ litet u njegovoj supstancijalnosti zaista uvi­ jek suprotstavljeni? Ako nije riječ o ideolo­ giji. Zar se ovdje ne nalazimo na nivou suprotnosti između 'objektivne'. no u područje koje mu je svojstveno on ima vlastitu koherenciju. tj. a ne kompromis koji 'političkim' pri­ svajanjem analitičkog diskurza prouzrokuje zastoj svakog znanstvenog istraživanja. zar ideologija izvjesne klase ne djeluje upravo kroz način »unutrašnjih zapreka« u pojedinca? Zar nije tada sama priroda ovih zapreka društveno posredovana? 201 200 . biljeg da ona ne može promisliti nje­ govu konkretno-povijesnu posredovanost. onda »'političko' prisvajanje analitičkog diskurza« znači tek da analiza treba da re­ flektira povijesnost. ne spriječavaju istinitu spoznaju. či­ njenica kako spram 'stvari same' nismo indi­ ferentni. nego u dopuštanju pacijentu da se oslobodi unutrašnjih zapreka na koje je naišao u svo­ me dostupu ka želji i istini«. bezinteresne znanstvene spoznaje i 'zainteresovane' političke djelatnosti? Zar upravo marksi­ zam ne prevladava ovu suprotnost ukaziva­ njem na to da 'interes'. 246) (i sam Lacan naglašava kako marksizmu priznaje njegov vlastiti nivo revolucionarne prakse. društvenu posredovanost/proizvedenost svog objekta i sebe. zbiljskost? »Ako se postavlja izbor. kao ono što društvena praksa 'načini' iz nagonskog ustroja ljudi. kako. Neposredno prije toga govori se o »oču­ vanju znanstvenih pozicija. Zar nije utvrđenje »ograničenog polja koje je njezino« (PFP. tuđa pravoj prirodi spoznajne prak­ se. može biti prihvaćen ili ne.

pri čemu svijest političke prakse nužno ostaje obilježena oblikom ide­ ologije. Obično se već kod Althusserove »epistemologije« previđa njezina temeljna različitost spram novovjekovne epistemološki usmjerene transcendentalne filozofije koja bi da izloži »uslove mogućnosti« spoznaje i da je tako »utemelji«. i pošto specifično znanstveni »učinak spoznaje« nastupa tek probojem polja ideo­ logije. Reprezentacija politike u znanosti definisana je kao ideološka instan­ cija. nesvjesno) i u razlici spram filozofije/epistemologije. tj. kod Lacana. posebnim objektom (»po­ vijest«). onda tog stanja ne možemo konkretno-povijesno pojmiti bez nadovezivanja na poznato tematsko polje 'protestant­ ske etike i kapitalizma'. čitati sa 'ironijom'). »interes za bolje društvo ostaje vanjski na vlastito teorijskom procesu« (Beitrage. međutim. Ova je kritika. uskraćujući joj spo- 202 203 . Kod Althussera. dakle. Kao rezultat toga. znanost nije već sama sobom 'intere­ sno'. subjektovo »transcendentalno mjesto« (i Lacan dobro zna kako se novovjekovna znanost konstituiše upravo isključenjem dimenzije istine. znanost sa svojim vlastitim. Ona je — rečeno jezikom metafizike — 'uvijek svoja vlastita metateorija'. Althusserovo 'poniženje' filozo­ fije kojoj se odriče sposobnost utemeljenja posebnih znanosti. nastupaju neurotički simptomi. nego je njezino područje' nesvjesno kao istina. uopće uslova društvene /re/produkcije ranog kapitalizma. razgrani­ čavanje znanstvenog spram ideološkog. politički određena. na historijski materijalizam. i dijalektički materijalizam. već ukazivanje na osnovnu razliku između Lacana i Althussera. koja se ograničava na izlaganje diskurzivnih mehanizama koji pro­ izvode 'učinak spoznaje'. prvenstva akumula­ cije nad potrošnjom.Ako kod malog kapitalista XVIII stoljeća. 203). historijski materijalizam i psiho­ analiza ostaju znanosti sa ograničenim/odre­ đenim / zatvorenim / 'pozitivnim' objektom (društvo. veoma privlačna. Zar nije i ovdje prisutno isto pozitivističko jezgro koje nalazimo već kod Althusserove podjele historijskog materijalizma kao jedinstvene kritičke/'filozofske' znanosti koja je svoja vlastita metateorija (»epistemologija«). epistemologiju. izla­ ganje uslova znanstvenog proboja prethod­ nog ideološkog polja. zbog »unutrašnjih zapreka«. donošenje-na-svjetlo praktičkoideoloških poteza. svakako. Zato i nije moguća nekakva njoj samoj izvanjska pozicija koja bi joj 'utemeljila mo­ gućnost'. ali je narušava. te­ orija analize nikako nije znanost sa svojim 'pozitivnim' objektom u razlici spram filozofije/epistemologije (ovakve izjave treba sva­ kako. Drugim riječima. to znači re­ prezentaciju politike u znanostima. zacrtala polje itd. razbija se marksistički nivo praxisa kao svag­ dašnjeg jedinstva misaonog i djelatnog mo­ menta: ovo se jedinstvo raspada na teorijsku i političku praksu. is­ ključenjem subjekta /njezinog vlastitog/go­ vora).

spoznajnom djelatnošću sub­ jekata obilježen 'model'. 'učinak ljepote' kada nešto ispadne lijepo). ob. otpala bi sva njegova 'mark­ sistička ortodoksija'. sub. koje od subjekta spo­ znaje stvara konstituensa same objektivne re­ alnosti. što je mjesto Istine s obzirom na subjekt ekscen­ trično. kao npr. i tako 'osigurava' mogućnost spoznaje. što je dakako tek druga strana 204 205 . sub.sobnost da dopre do same izvanteorijske 're­ alnosti'. 'konstrukt' transcendentne stvarnosti. 'sub­ jektivnog' modela spram realnosti. ovdje — osim Levi-Straussa jedini među svim 'strukturistima' — čuva spoznaju (connaissance). No. »evo­ kacije odsustva«). da on uopće nije više skepticizam. Unatoč tom premještanju — jer ako bi Althusser uzeo »učinak spoz­ naje« doslovno. Dakle — rečeno jezikom metafizike — tako snažan skepticizam. riječ je upravo o dejstvu onoga što Lacan naziva nedostatak Drugoga (gen.: nedostatak 'u' Drugome. jer je samoj poziciji skeptičara svojstveno isskustvo odstojanja uvijek nedostatnog. Ov­ dje leži bjelina svih 'skepticizama' koji ob­ jekt spoznaje shvaćaju kao više-manje /ne/ odgovarajući. ili — kao što to koncizno kaže sam Althusser — »da je odstojanje koje rastavlja teoriju od empirijskiikonkretnog uključeno u samu teoriju« (Lire le Capital. i koji time pretpostav­ ljaju vlastito izdvajanje iz te ograničenosti. prigovor kojeg je prvi upo­ trijebio Hegel protiv Kantove stvari o sebi. u 'nedostatak Dru­ goga' (tj. i tako premosti bezdan između ob­ jekta spoznaje i realnog objekta —dakle. tako snažnog da uopće više nije agnosticizam'. to što nama Istina uzmiče. kod Althussera stupa spoznaja — kao proboj imaginarno-ideološkog nivoa — na mjesto istine. gen. koji ga određuje kao mjesto označitelja. a nalazimo ga također kod Nietzschea koji već zna da svi filozofi pre njega posjeduju istinu. a neda da se pre­ mosti diskontinuitet između objekta spoznaje i realnog objekta. jer uobičajeni skepticizam još uvijek pretpostavlja da znamo da nama znanje o istitinitosti naše spoznaje zauvijek izmiče. (Althu­ sser ovdje upućuje protiv uobičajenog skepti­ cizma zapravo isti prigovor kao i Lukacs /u Povijesti i klasnoj svijesti/ protiv historicizma koji još uvijek pretpostavlja /nedosti- žan/ apsolut spram kojeg je povijesna spoz­ naja relativna. sav njegov govor o 'spo­ znaji objektivne realnosti' itd. Ovo 'poniženje' — daleko od toga da bi zna­ čilo nekakvu pozitivističku varijantu 'afir­ macije posebnih znanosti protiv filozofije' — 'epistemološki' gledano pretpostavlja nesvodljiv diskontinuitet realnog objekta i objekta spoznaje. II—70). ono što bi htjelo novovjekovno transcendentalno utemeljenje znanosti. nego nedostatak leži već u same Istine. »specijalno skeptičari«. Nismo mi — konačni sub­ jekti — oni kojima zauvijek izmiče nedos­ tupno mjesto Istine. Drugim rije­ čima. ovdje Althusser krpi. učinak diskurzivnih mehanizama. iako sa suptilnim premještajem u »učinak spoz­ naje« (u značenju 'efekta'. Drugo Mjesto) uvijek i gen. Kod Althusserova 'agnosticizma.

što će reći: nepristupnost Realnog. obuhvaćene strukturiranom cjelinom dru­ štvenih praksi. Ako je Realno zaista nemoguće. kako je ona »tek mit« (Lacan). uvijek već posredovana Imaginarnom. možemo izbjeći jedino 'de-epistemologizacijom' — ne­ primjernim jezikom rečeno — 'ontologizacijom' objekta spoznaje. politička itd. kako. koja je. pregrada simbolne kastra­ cije. ideološku. koji s jedne strane naglašava neprestupivost pre­ grade između objekta spoznaje i realnog ob­ jekta. 'Izvan glave postojeća realnost'. dakako. već djelatna u ostalih praksi kao njima samima zamračeno mjesto njihove istine. omogu­ ćene su tek prikrivenošću one prakse koja tek 'konstituiše' — isključenjem Realnoga — samo polje Imaginarnoga. tehnička. »ob­ jekta spoznaje«. ne tek u proces nje­ zine spoznaje.) nema druge garantije od samog svog izjavljivanja« (E. unatoč svemu. tj. čija bi spoznaja trebalo da bude objekt spoznaje (produkt teorijske prakse).netematizovanja subjekta »strukture«. Simbolnog. »spoznaja ne postoji« (Foucault). ona je evocirana tek kao svagdašnje odsustvo. onda ne možemo — kao što to čini Althusser — obuhvatiti istovjetnom strukturom prakse teorijsku. To je označiteljska praksa. dakle. činjenice kako »sve autoritetom-izjavljeno (tj. mrežom ideolo­ gije.) već zatiru/pri­ krivaju/zamračuju onu praksu. tj. Ovu radikalnu 'sumnju/očaja­ nje' krpi poimanje objekta spoznaje kao spoz­ naje realnog objekta. što će reći: shvaćanja »strukture« kao »procesa bez sub­ jekta«. kod Althussera nastupa jedino kao prazno mjesto. s druge pak strane čuva pojam spoz­ naje kao spoznaje realnog objekta. ograničavanja subjekta na imaginarni učinak asubjektivne »strukture«. Simbolno koje 'vlada realnošću' — jer »pre­ mještaji označitelja« su oni koji 206 207 . onda prakse koje se još kreću na nivou imaginarnog/realnog (ideo­ loška. Para­ dokse Althusserovog epistemologizma. izjavljeno autoritetom is­ tine u značenju 'istinite spoznaje' — S. Na taj se način neprestupiva pregrada. Tako Althusserov tekst (pretpostavlja. pripada uloga — uvijek nedostajućeg — oslonca. iščezava i osnovno značenje diferencijalnosti/arbitrarnosti označitelja. političku. a nije ogra­ ničena na partikularni nivo »spoznajne prak­ se«. dakle. ne-znanja Drugoga. Ovim pre­ skokom iz istine u spoznaju. već u potiskivanju/pre- mještanju pravog mjesta ove pregrade. Zato nije teško ustanoviti u čemu je ideološka laž Althussera: ne u izlaganju neprestupive pregrade između objekta spoznaje i realnog objekta. no ujedno) potiskuje osnovno iskustvo 'struktu­ ralizma': iskustvo 'sumnje/očajanja'. čime 'realnosti'. nikad data u svojoj 'prirodnoj golotinji'. i pokazuje se kao sama pre­ grada (barre) S/s. tehničku ili neku drugu praksu. 2. prijenosi u 'stvar samu'. poretka Simbolnog: da Drugi ne zna. 813). nadodređene 'struk­ ture' kojeg treba da shvatimo kao sam pore­ dak Simbolnog.

»određuju subjekte u njihovim činovima, u njihovoj pripremnosti, u njihovom opira­ nju, u njihovim zaslepljenjima, u njihovom uspjehu i sudbini, ne vodeći računa o njiho­ vim urođenim sposobnostima i društvenim te­ kovinama, bez obzira na značaj i spol« (E, .30), — i koje po tom jedino zaslužuje naziv prakse u strogome značenju, jer jedino dolazi do ruba nemoguće Stvari same, Realnog, ne tek do puke 'realnosti'. 'Pozitivističko' shvaćanje društvenog tota­ liteta kao cjeline različitih praksi, različitih nizova, »serija« praksi, kao što kažu već ruski formalisti, pređstrukturalistički je os­ tatak koji nastupa baš kao učinak svođenja Simbolnog na nivo objekta pozitivne zna­ nosti. Tek se kod Lacana problematizira ono što kod Althussera ostaje u osnovi neproblematička koegzistencija realnog objekta i objekta spoznaje, tj. političke prakse (ideološ­ kog, imaginarno-realnog nivoa) i teorijske prakse (nivoa Simbolnog). Na mjesto koeg­ zistencije realnog objekta i objekta spoznaje (u šta se prijenosi Lacanova razlika Imagi­ narnog i Simbolnog) stupa iskustvo svagda­ šnjeg zaslepljenja imaginarnog nivoa, iskus­ tvo po kome je Imaginarno uvijek bijeg pred istinom nas samih kao subjekta (govora, tj. Simbolnog). Iskustvo Simbolnog, tj. prijelaz iz imagi­ narnih dvojstava u označiteljsku artikulaciju kao mjesto njihove nadodređeosti, nije — kao kod Althussera — prijelaz iz subjektivnog

»proživljenog« u subjektivnu strukturu ob­ jekta spoznaje, već je govor Drugoga upravo »osobna riječ« (PFP, 246), istina subjekta go­ vora, mjesto gdje se on 'izdaje'. Suvišno je reći kako se Althusserove epistemologije upravo zbog nadomještanja istine subjekta govora spoznajom asubjektivne »maštarije« na površini prima značaj pozitivističkog iz­ dvajanja procesa spoznaje iz kretanja 'stvari same'. 6 Lacanovo se, pak, rješenje — očuvanje praktičkog značaja teorije kao uključenosti u kretanje 'stvari same', ne tek partikularnog nivoa 'teorijske prakse' — ne sastoji ni u klasično-marksističkoj afirmaciji obuhvaćenosti same teorije kretanjem društvenog to­ taliteta (teorija kao praktički čin probijanja ideoloških pregrada, konstituiranja 'klase-za -sebe', revolucionarnog subjekta, tj. teorija klasne borbe kao dio same klasne borbe) ni u spekulativno-idealističkoj afirmaciji samog misaonog subjekta kao neposredno-praktičkog, već u tome da samu teoriju afirmišemo kao zahvaćenu praksom. Upravo je to os­ novno iskustvo Lacanove misli: nemogućnost metagovora koji bi se 'objektivnom distan­ ci] om' izdvojio iz simbolne prakse, nužnost
« Zato je Althusser prekratak kad prigovara historizmu što — zbog nerazlučivanja realnog objekta od objek­ ta spoznaje — iz historijskog značaja realnog objekta do­ lazi na isti, historijski značaj samog objekta spoznaje. Hlstorizam čini to tek prividno, jer stajalište samog teoretičara, historiste, izuzima iz kretanja povijesti 1 stavlja ga na sigurno mjesto, odakle možemo sumnjati o spoznajama, utvrđivati njihovu 'relativnost' itd. Althusseru nedostaje, dakle, tematlzaclja razlike između hlstorlstičkog relativizma i strogo povijesne refleksije koja ispituje vlastite konkretno-povijesne pretpostavke.

208

209

'psihoanalize same analitičke teorije' (ne 'ana­ litičara', na što se svode npr. pokušaji poi­ manja teorije iz 'psihičkih kompleksa' njezi­ nih autora — upravo je sama teorija na svo­ me vlastitom nivou određena označiteljskim mehanizmima) — zahvaćenost govora teorije praksom, ali označiteljskom praksom, prak­ som, dakle, u čijem se središtu nalazi nedos­ tatak Stvari same, nedostatak Realnog koji biva zamračen svakom 'praksom' u značenju bavljenja 'realnošću'; već je iz 'stvari same', označitelja, mjesta istine, isključena Stvar (das Ding, Realnog). Otuda i radikalni premještaj dimenzije 'sumnje/očajanja' spram marksizma kao kritičko-praktičke teorije. Na njegovom nivou, Verzweiflung djeluje kao egzistencijalno is­ kustvo (ne puka teorijska sumnja) 'laži' dotad samorazumljive ideološke svakidašnjice, is­ kustvo sebe kao »zbira svih ništavnosti«, negativnosti postojećeg poretka, tj. samo isku­ stvo proleterske pozicije, gdje ova »ništav­ nost« ujedno obilježava slobodu, oslobođenje od ideološkog pritiska postojećeg, iskorjenjavanje iz našeg neposrednog spajanja sa pos­ tojećim totalitetom, kao praktičko-misaonu pretpostavku zbiljske društvene revolucije. Verzweiflung, to je ono rastrijeznuće/razočaranje o kome govori Mara već u Prilogu kritici Hegelove filozofije prava: »Zahtjev da (narod) napusti iluzije o svo­ me stanju jest zahtjev da napusti stanje u kome su iluzije potrebne. Kritika je potrgala imaginarno cvijeće s lanca ne zato da bi 210

čovjek nosio lanac bez fantazije, bez radosti, nego da bi lanac odbacio i brao živi cvijet. Dakle, zadatak je historije, pošto je iščezao inostrani svijet istine, da uspostavi istinu ovoga svijeta.« Verzweiflung, korak ka »slobodi koja je uslov oslobođenja« (Marcuse), nije onda sumnja/očajanje nad pravim/živim cvijetom, već razočaranje nad imaginarnim cvijetom koje nas rastriježnjava/oslobađa ideoloških iluzija/'kompenzacija', i time otvara moguć­ nost revolucionarnog prisvojenja ovostranog, živog cvijeta. U tome je Marxova misao — naravno, u praktičko-materijalistički 'preo­ krenutom' obliku — još uvijek baštinik fi­ lozofije. Ona ponavlja njezin osnovni korak (sumnja/očajanje nad nepravim svijetom pri­ vida/pojave koja nas dovodi do prave Istine, Vrhovnog Dobra). Upravo nam sumnja/oča­ janje tek otvara dimenziju »živog cvijeta«, riječ je, dakle, o sumnji/očajanju nad pos­ tojećim, totalitetom otuđenog svijeta, u imenu biti, zbiljske povijesne mogućnosti neotuđene zajednice. Hegelovska baština nagovještaja »nedostatka u Drugome« (E, 818) ne pogađa, dakle, samog povijesno-Drugog, Novuma, već je sačuvana egzistencijalno-praktičkim doma­ šajem sumnje/očajanja koja probija novo­ vjekovnu metodički-teorijsku sumnju. Spoz­ najna sumnja, tj. spoznajni korak od lažne/ /ideološke ka zbiljskoj, 'pozitivnoj' spoznaji objekta, iskustvo laži ideologije koja zamra­ čuje/preokreće 'pravo stanje stvari', istim je gestom iskustvo laži, otuđenosti samog ob211

jekta spoznaje, 'stvari same', društva koje proizvodi ideološke iluzije. Ideologija je lažna, neadekvatna, 'netačna' spoznaja zbilje, ali upravo kao takva primjerena zbilji koja je 'lažna', koja ne odgovara čovjekovoj biti. Tako nas iskustvo nedostatnosti stvari same, objekta spoznaje, ne samo naše spoznaje, upravo navodi ka praktičko-revolucionarnoj akciji koja mijenja 'stvar samu', zbilju, gdje onda dolazi do revolucionarnog »pomirenja«, gdje se nedostatak-same-zbilje zapunjuje. Domašaj ove razlike najjasniji se vidi u temelju različitog rezultata do kojeg dovodi već nagovještena, formalno gledano, 'ista' kri­ tika historističkog skepticizma kod (mladog) Lukacsa i Lacana. Kod Lukacsa do praktičko-povijesne samospoznaje (gdje je nespoznatnost transcendencije ukinuta nivoom povijes­ ne samospoznaje društvenog subjekta), kod Lacana do ne-znanja samog Drugog. Drugim riječima, Lukacs ostaje na Hegelovom nivou i protivurječnost skepticizma, relativizma itd. razjašnjava tako što mu sama povijest kao 'relativna' postaje apsolut, tj. jedini nama dostupni svijet čija je 'relativizacija' besmis­ lena, jer bismo to mogli učiniti jedino s ob­ zirom na izvjestan povijesti vanjski apsolut. Ili, po riječima samog Lukacsa, historizam kao apsolutni ukida samog sebe. Lacanov je put, međutim, radikalizacija samog skepti­ cizma/relativizma u kome mi (imaginarno ja) ne znamo, tačnije: ne znamo da li znamo, kod čega pak sebi izdvajamo iz 'stvari same', postavljamo na sigurno mjesto rasudnika, jer 212

nama je samima svojstvena distancija vlasti­ tog ograničenog mjesta spram nedostižne stvari same ili, Hegelovski rečeno, odstojanje između znanja i istine. Radikalizacija tog skepticizma/relativizma u sumnju/očajanje gdje je sam Drugi, mjesto Istine, taj nasred koga zjapi nedostatak, gdje se narušava ono u skepticizmu/relativizmu pretpostavljeno (pretpostavljeno upravo u svojoj nedostižnosti) mjesto istine, stvari same, apsoluta. Protivurječje konačnog subjekta koji zna za vlastitu konačnost/ograničenost, i samim tim je zapravo nadmašuje, jer iskušava — iako kao ono drugo, nedostižno — beskonačno/is­ tinu, ovo protivurječje možemo razriješiti Hegelovim putem: oba momenta, ograničeno znanje i apsolut, padaju unutar same svijesti, subjekta koji time postaje jedino mjesto is­ tine, apsolut, ili pak uvođenjem 'nedostatka' i u sam apsolut, Istinu, čije se mjesto tako pokazuje kao sam označitelj. I ako vodimo računa o tome da tradicija marksizma kao »kritičke teorije« koju — uz Korscha — zasniva upravo Lukacs, koja se oslanja na »apsolutizam« povijesno-praktičke »istine« (Marcuse), iskušava svoju nedostat­ nost retematizacijom prirode (dijalektikom prosvjetiteljstva), da je kod ne-znanja Dru­ goga stvar upravo u »nemogućnosti Real­ noga« (naivno rečeno: 'pretčovječne prirode' koja još nije zahvaćena imaginarnim polo­ vima, koja još ne pretpostavlja alternativu sa Kulturom) — tada treba da kažemo da je tek Lacanova misao ta koja 'materijalistički 213

Jer. Upravo se u toj alternativi upi­ suje dvojstvo idealizam/materijalizam. bez zapadanja u pozitivističku suprotstavljenost subjekta i objekta. gdje otpada konačnome/relativ­ nome suprotstavljena instancija apsoluta (to je u osnovi Hegelov odgovor: beskonačno nije 's one strane'. naime. koja započinje mladim Lukacsem? Izjed­ načavanje historijskog i dijalektičkog mate­ rijalizma. prodora nedostatnosti takvog 'materija­ lističkog obrata Hegela' koji u hegelovskom subjektu kao supstanciji prepoznaje »komu­ nizam pojma«. koje nastupa ukidanjem vlada­ vine otuđene društvene supstancije praktičko-revolucionarnom djelatnošću. Ovdje je. Materijalizam je sumnja/očajanje koja je načela već samu kritičku teoriju. kao temelj — samo apsolutno posre­ dovanje konačnoga. već obrađeno ili još 'samoniklo' — sve ovo pret­ postavlja kao jedinu alternativu 'naivnome' objektivizmu narcisistički krug samozrcaljenja društveno-povijesnog subjekta. Prvobitni lik kritičke teorije previše se i prebrzo pouz­ dao u emancipatorsko-kritički potencijal koji bi trebalo da bude — iako u izokrenutom. Zar već Adorno ne pokazuje nedostatnost kritike 'naivnog' materijalizma. on pristaje na osnovni 'idealistički' mehanizam Hegelove misli. kome. dakle. upravo se u alterna­ tivi dvaju odgovora do kojih dovodi 'ista' kritika. ono je — u svojoj neposredovanosti. kojoj nedos214 taje refleksija o društvenom produkcijskom procesu. kretanje njegova samoukidanja). gdje objektivna društvena supstancija vlada nad djelatnom subjektivnošću. hegelovsko »pr­ venstvo subjektivnoga« nastupa kao idealis­ tička 'mistifikacija' zbiljskog »prvenstva sub­ jektivnoga«. sve to blistavo opovrgavanje naturalizma »dijalektike prirode« koja previđa svag­ dašnju povijesnu određenost/posredovanost onoga što nastupa kao 'priroda'. Lukacs još 'idealist': us­ postavljanjem povijesnog svijeta subjektova samorazvitka kao 'apsoluta'. kritika objektivističkog 'ontologizma'. 'kulturno' i 'prirodno'. osnovni potez ka gospodstvu i tehničkoj manipulaciji usmjerenog uma. izlaganje protivurječnosti historističkog skepticizma: ili apsolutizacija samog historizma. pretkantovske pro­ blematike mogućnosti spoznaje 'stvari na sebi' itd. Nije li Adornova afirmacija »prvenstva objektivnoga« upravo tačka slo­ ma. čini nam se. ili ostajanje kod sumnje/očajanja koje pogađa nas same. ideološkom obliku subjekta kao konstituensa 215 . Tačka isku­ stva da »prvenstvo objektivnoga« nad sub­ jektivnim nije tek — misaona i praktička — činjenica otuđene pretpovijesti. već je samo »pr­ venstvo subjektivnoga« — misaona i prak­ tička — činjenica otuđene /pret/-povijesti. kao određujući totalitet koji pogađa sve bivstvujuće. u koje na mjesto historičnog relativizma stupa nedostatak u sa­ mo Drugome. pretpos­ tavlja da svaka pozicija »prvenstva objektiv­ noga« nužno završava kod 'naivnog' objektivizma/ontologizma kao teorijskog izraza otuđene zbilje.preokreće' hegelovsku logiku subjekta kao apsoluta.

naravno. ne u Adornovom značenju. Historijski materijalizam i te kako zna da ideološka apsolutizacija druš­ tvenog subjekta u spekulativni subjekt — duh — da ovo »prvenstvo subjektivnoga« pretpostavlja nemoć zbiljskih subjekata. ne o izvanjskome apsolutu s obzirom na koji bismo trebali 'našu' spoznaju relativizirati. koji zadržava prvenstvo 'realnosti' ispred 'misli'. sa »prvenstvom objektivnoga«. 7 Već Adornovo naglašavanje »otvorenosti nemišljenome«. teorije i prakse. gdje važi njezin »apsolutizam« upravo zato jer se radi o nama samima. vladavinu otuđene supstancije. vodi računa o tome da — Engelsovim riječima — povijest čovjekova spoz­ navanja nije ništa drugo do li povijest za­ mjenjivanja loših sa manje lošim nesmislima. već kao određen. Da se po­ služimo ne sasvim primjernom analogijom: korak skepticizma. materijalizam kreće na nivou praktičko-povijesne samospoznaje. pak. a ne zbog toga. svojstvenu tehnološko-instrumentalnome umu koji svojim for­ malizmom — unatoč prividu krajnjeg objektivizma — i te kako opet pretpostavljaju »prvenstvo subjektivnoga«. Zato osnovno pi­ tanje negativne dijalektike glasi: kako je moguć takav 'materijalistički obrat Hegela' koji afirmiše »prvenstvo objektivnoga«. Zato. no ovo važi za polje 'objektivnog'. na niže kvalitativno nesvodljiv nivo ontološke slojevitosti svijeta. zbiljsko »prvenstvo objektivnoga«. Hartmanna): društvena praksa nastupa kao najviši. Cjelina tog argu­ menta ne pogađa. konstituense na nivou misli. ograničen 'sloj'. da je ono tek njegova ideološka 'kompenzacija'. Kao da Adorno ne smjera upravo na slamanje uobičajenog postupka kojim se skepticizam (ontičkog) znanja savladava apsolutizmom (ontološke) istine i koji je još prisutan u prvobitnom liku kritičke teorije. samog subjekta raspolaganja. pretpostavlja »prvenstvo subjektivnoga«. His­ torijski se. metodološki: konkretnog totaliteta kao jezgra marksističke analize. Sa stajališta kritički-praktičkog marksizma upitljiva je upravo ova ontološka općenitost svijeta gdje čovjekova praksa ne nastupa kao 'općeniti medij' kojeg nije moguće aps­ trahirati ni kod shvaćanja 'najčistije' prirode. Zato Adorna ne pogađa argumenat prema kome historijski materijalizam i te kako uvažava »prvenstvo 7 Šta je posljednja 'faza' Lukacseve misli (»onto­ logija društvenog bitka«) drugo do 11 očajnički poku­ šaj sjedinjenja nivoa subjektivne prakse. no koji izbjegava suprotstavljenost subjekta i objekta. misaone djelatnosti — izražen već u novovjekovnoj transcendentalnoj misli »prvenstva subjektivnoga«. već na nivou ontologizma (tipički je ovdje Lukacsev naslon na N. istine. nastupa kao slom »apsolutizma istine« (Marcuse) koji određuje prvobitni lik kritičke teorije i koji. znanja gdje treba pretpostaviti apstraktnu suprot­ stavljenost subjekta i objekta spoznaje.same spoljašnje/čulne zbilje. jer u tom slučaju bismo povijesni sub­ jekt 'naduvali' u transcendentni ili spekula­ tivni apsolut. jer on Adornu podvaljuje korak iz istine u 'skepticizam' znanja. naravno. treba da ponovimo nasred samog 217 216 . sumnje koja potresa polje znanja. prizmatičkog značaja našeg po­ imanja zbilje. objektivnoga«. priznavanje svagdašnje fragmentarnosti.

Time na mjesto sumnje stupa Verzweiflung. više moguće ostajati kod Dru­ goga. de­ centriranosti njegove želje. 'apsolut-s-nedostatkom'. No. dakle. decentriranog mjesta istine. poredak Simbolnog. Bila bi prijevara. dakle. kojeg subjekt nikad ne može 'totalizovati'. no koje je subjektu — ograničenom na imaginarnu površinu — zauvijek uskraćeno. apsoluta koji nije dovoljno sna­ žan da bi mogao da na sebi primjeran način stupi u medij prikazivanja. izokreće ono-na-šta-svjesno-smjeramo. NE na­ stupa nekakav apsolut-bez-nedostatka. za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna. »lukavstu (označiteljskog) uma«. bila bi to najgrublja i najneumjesnija prijevara ako bismo htjeli Lacanovu eks­ centričnost subjekta. te odgovarajući premješ- 218 219 . zasebice kojoj stupa nasuprot nedostižna transcendentna osebica istine. jer nasred označitelja kao »evokacije odsutnosti« uvi­ jek zjapi nedostatak. shvatiti tako da Drugi obilježava supstancijalnu punoću 'stvari same' bez nedostatka. pomirenje je postignuto tek ukidanjem decentriranosti osebične istine spram subjektova znanja. tek kada se u apsolutnoj reflek­ siji podudaraju znanje i istina. očuva nivo istine u razlici spram znanja — premještaj Hegelovog »lukavstva uma« u »lukavstvo označi­ telja koji svojim djelovanjem subjektivira. mjesto Istine. Stvar sama. Poslije Hegela nije. subjekt i supstancija. Osnovni Hegelov 'mehanizam' smjera upravo na to da je pozicija konačnog subjekta. Drugim riječima. da pro­ mislimo kao nagoveštaj ove Verzweiflung. zbog čega 8 'Pesimizam. instanciju is­ tine u uobičajenom značenju apstraktne osebice. Vr­ hovno Dobro. on pokazuje unutrašnju protivurječnost supstancijalne određenosti subjekta. čim priznajemo nedostatak u Drugome ili čim Drugi — mjesto Istine — nastupa kao označitelj. jer Lacanu kao Drugi. značenjsku intenciju. mjesto na kome bismo konačno bili 'kod stvari same'. bi taj subjekt nastupao kao 'biće nedostatka'.polja istine. ako smijemo tako reći. decentriranošću istine s obzirom na subjekta. u značenju supstancijalne određenosti subjekta.8 Odavde možemo odgovoriti na pitanje: zašto je za razumijevanje Lacanove misli nu­ žan put kroz Hegelovu filozofsku misao? Hegel potresa kretanjem sumnje neposredovanu instanciju subjekta-koji-bi-trebao-znati. Kao jedina mo­ gućnost 'razotuđenja' preostaje prodor iz ima­ ginarnih identifikacija koje zamračuju rasredišteno mjesto istine. treba. svojstven pravome materijalizmu' o kome govori već Horkheimer. označitelj. onemogućeno je svako ukidanje tog 'izvornog otuđenja' subjekta. da je ova nemoć i ograničenost sub­ jekta uvijek ujedno nemoć i ograničenost stvari same. zasebica i osebica. »nedostatak u Drugo­ me« koji ga uspostavja kao arbitrarnog/di­ ferencijalnog. Konačni se subjekt s obzirom na istinu neprestano vara. u sebi protivurječna. već upravo. decentriranost njegove istine u njezinoj nesvodljivoj Drugosti. Jedini je način da se zajedno sa »prven­ stvom objektivnoga«. tj.

i — konačno — sum­ nju/očajanje koja nije o sebi već samoizvjesnost subjekta kao supstancije? Koja ostaje. zahvatiti imaginarnom relacijom subjekt-objekt. gdje se momenat razlike/otuđenja/posredovanja svom apsolutnošću već samoukida. gubitak sebe. subjekta kao supstancije: 'ob- jekat' kojeg subjekt nikada ne može posre­ dovanjem razriješiti/ukinuti u vlastito ospoljavanje. to je 'predmet psihoanalize': upravo »prvenstvo objektivnoga« kao onaj paradok­ salni objekt. dakle. stoji bliže materijalizmu od svih 'filozofskih' materijalizama. Zato Lacan potpuno prihvaća rezultate svih dosadašnjih kritika materijalizma'. razlika koja se odnosi spram sebe. nesvodljivo na samoposredovanje neposredovanog apsoluta. 'Materijalistički obratiti Hegela' — zar to ne znači ne pristati na osnovni 'me­ hanizam' negacije negacije. gdje je apsolutna raz­ lika već identitet (tj.taj spekulativne refleksije u postupak ana­ lize. svagdašnju subjektivnu posredovanost (ne tek formalnu konstituisanost) cjelokupne ob­ jektivne datosti. apsolutni negativitet pozitivitet. apsolutno posredovanje (posredovana) neposrednost? Zar to ne znači izložiti razliku. dakle. objektivne realnosti' ili pak formalno-trans­ cendentalna afirmacija nesvodljive suprotstavljenosti subjekta i objekta. prividno paradoksalno reći da Hegel baš kao »apsolutni idealist« koji misaoni subjekt izlaže kao supstanciju. on pokazao kao višak kojeg subjekt ne može obuhvatiti krugom svog imaginarnog zrcaljenja. u ispunjenome krugu samozrcaljenja apsolutnog subjektiviteta. pak. čak suprotnom značenju od do­ sadašnjeg. razlika od same razlike). već gubitak samog gubitka. Pitanje 'materijalističkog obrata Hegela' se. apso­ lutna Verzweiflung već apsolutna izvjesnost. koji nikad nije na svom vlastitom mjestu i kojeg zato ne mo­ žemo 'objektivisati'. apsolutno otuđenje. to je ono što razbija/odlaže/cijepa/razlučuje ispunjenje kruga apsolutnog posredovanja. Nama se. Objekt a. nesvodljivu na /samo/razlikovanje identičnoga. objekt a. Lacan opredjeljuje objekt a kao bi­ ljeg nedostatka Realnog. Zar nismo time implicite priznali da je Simbolno subjektivni proces totalizacije/ /posredovanja (ako je a ono što mu izmiče)? 221 220 . No. tjerajući je uvijek dalje/drugome (»razlog želje«). bilo da se radi o Hegelovoj ili Husserlovoj: njima se tek potvr­ đuje svagdašnja imaginarna određenost ono­ ga što nama stoji nasuprot kao 'realnost'. sve one pridonose našem približavanju iskustvu nedostatka Realnog iza svakojake 'realnosti'. ovdje iznova postavlja u posve drukčijem. To je Lacanov 'materijalistički obrat He­ gela'. posredo­ vanje. gdje subjekt nastupa kao oblikodavna instancija (na mi­ saonom ili realno-djelatnom nivou) materi­ jalne datosti — promašuje »prvenstvo objek­ tivnoga« čiji je biljeg objekt a. I svako ontološki-metafizički mate­ rijalističko priznavanje 'prvenstva spoljašnje. biljeg onoga što se uskraćuje simbolizaciji. Zajedno sa Adornom treba. razotuđenje/pomirenje.

koju ne može otkupiti nikakvo po­ mirenje u mediju logosa. nemogućnost Realnog. naknadno.Upravo to ne. već duga samome Simbolnome. koji sudi/misli. nije ništa drugo do li sam nedostatak-u-Drugome. jedinstvo te­ orije i prakse. I ovdje se Lacan svjesno na­ slanja na postupak primjenjen u Fenomeno­ logiji. ukida onaj nje­ zin višak nad općenitom određenošću kojeg ne može obuhvatiti/ukinuti ni konkretna op­ ćenitost. i njegov 'objekt'. zapriječuje konačno pomirenje subjekta. »spekulativni sud« posreduje između onoga koji govori/misli (subjekta izjavljivanja) i onoga o kome se govori/misli (subjekt izjave). Jer preostajanje objekta a. arbitrarnost/diferencijalnost kao osnovni po­ tez označitelja. jer ostaje na nivou 'objektivnog' znanja. a ne inter-subjektivne istine. dakle. slovo kao onaj 'apsolutni gospo­ dar'. tj. Ovu hegelovsku problematiku uzajamnog priznavanja kao medija istine treba naravno. uzajamnim priznavanjem. 'mrtvo koje vlada nad živim' čiji je no­ silac Ime-Oca. subjekt. Drugim riječima. materijalistički da premjestimo iza imaginarno-drugog (druge samosvjesti) uvijek ima Drugog. Ovim nagovješteno shvaćanje Lacanove psihoanalize kao 'materijalističkog obrata' puta Hegelove Fenomenologije mogli bismo još konkretizirati analizom Hegelova »speku­ lativnog suda«. Rezultat borbe za priznanje ('ja koje je mi i mi koje je ja'. poretka Simbolnog. Da bismo to shvatili. samo kao njegov instrument. ne 'simboličkog duga'. 9 9 Ovo je zamračenje simbolnog duga već Ađorno iskusio kao »paralogizam« spekulativne dijalektike: »Pri svem naglašavanju negativiteta. tj. njegovo znanje još nije istina. mrtvog 'pretka'. On ne samo da ukida/razrje­ šava »subjekta kao kruto predmetno sopstvo« kome se pridodaju/pritiču predikati. Još nije istina. zajedno sa oproštajem krivnje za 'oceubistvo'. Dijalektičko posre­ dovanje dešava se također između subjekta suđenja (subjekta koji sudi) i subjekta samog suda. neidentiteta. već ovo ujedno nužno pogađa sam subjekt mišljenja. gospodara i slu­ ge. razdvajanja. Hegel poznaje u stvari njihove dimenzije samo za volju identiteta. duh kao općeniti medij individualiteta) kod Hegela ukida nadodređenost. zrcaljenjem u imaginarnome mediju općenitosti koja obuh­ vaća kretanje posebnog. decentrirani pore­ dak označitelja kojeg ne možemo svesti na samozrcaljenje subjektiviteta. u strogome značenju misaoni čin. Neidentiteti bivaju teško naglašeni. Dru­ gome kao subjektivnome »označiteljskome uzroku« (Lacan) kojeg ne može namiriti ni­ kakva afirmacija subjektova samokonstituisanja. Unatoč tome što analitičar već zna kako stoje stvari sa pacijentom kada se on još zapliće u imaginarna djelovanja. Mogli bismo reći ovako: baš zato što uvijek preostaje objekt a. treba da se tek oslobodimo imaginarne predstave o Drugome kao nekakvoj 'objektivnoj određe­ nosti subjekta'. on je. zajedno sa ukidanjem simbolnog duga (le dette symbolique). ne samo da subjekt stava prelazi u sam predikat. umnoga govora. pokazuje kao 'tačno'. Simbolno ostaje poredak Drugoga. iako se kasnije. subjekt suda. tj. tj. ali se baš zbog nji- 222 223 .

u kojoj ono izgovoreno sa­ mom svom doslovnošću subvertira svjesnu 'intenciju'. već na početku Fenomenologije govor koji izriče ono opće­ nito ('ovdje' koje je svako ovdje) pobija osjetilnu izvjesnost. 'sistem razlika' bez oslona u Identitetu (imaginarne) Cjeline. nesvodljiva Verzweiflung. U tom okviru on razvija ci­ jelu strategiju. 'realnosti' itd. već nju otvara upra­ vo — ako smijemo tako reći — 'apsolutno ne-znanje'. i mjesta analitičara. ne mnijenja. dakle. pak. bitak bez razlika/kretanja/mnoštva. bezdana koji tek uspostavlja »strukturu« kao diferencijalni poredaka Ta upravo je označitelj raz­ lika spram sebe koja samim tim nije već identitet. Za nas. Njegova pozicija 'podudaranja znanja sa istinom' nije više pozi­ cija apsolutnog znanja. uopće mnoštva: Zenon. Jer upravo ovim putem mi spoznajemo kako kre­ tanje ne postoji. tj. 'autonomiji': 'poruke' nesvjesnoga koja subvertira. za nas Ze­ non svojim argumentima upravo određuje narav konačnoga. osnovni 'mehani­ zam' Hegelove Fenomenologije — dijalekti­ čko posredovanje dvojstva 'za svijest' i 'za nas'. uopšte nije moguće shvatiti Lacanov domašaj na polju filozofije. što subjekt 'hoće da kaže'. naravno. Kod Lacana se. njegova 'mnije­ nja'. Već je kod Hegela istina na strani govora. njegovo izlaganje protivurječja kretanja.« (Tri studije o Hegelu — 126). naravno. da istina nije apstraktna isto­ vjetnost Rezultata. iz mjesta ekscentričkog spram njega. do iskustvo duga 'cjeline'. i označavanja (la signifiance) kojeg iza leđa svjesnog subjekta. strategiju koja zapravo pruža os­ novnu 'matricu' »iskustva svijesti«. pošto je ono protivurječno. za filozofe koji već stoje u apsolutnome znanju — premješta u dvojstvo imaginarnog nivoa subjekta izjave/značenog. identična: U tome idealistička di­ jalektika počinjuje svoj paralogizam.. i odstojanja između Hegela i Lacana. poništava ili ironizira subjektovu značenjsku intenciju. nje­ gove 'značenjske intencije'.Bez ove blizine. ana­ litičaru otvara dimenziju označiteljske istine upravo i jedino iskustvo ne-znanja Drugoga. Kao u nekom gigantskom kreditnom sistemu. preko 225 224 . koji znamo da put ka istini čini dio same istine. kako je ono tek privid. nedostatka oslona u Stvari samoj. nedostatka-u-Drugome — daleko od toga da bi on 'pozitivno' više znao od obične svijesti. kako postoji samo Jedno. što će reći: put kroz privid (pro­ tivurječnosti) kretanja ka pravome bitku tek je put naše spoznaje. Konačno je ono što teži ka samonadmašivanju/samoiščezavanju. 'Metaforu' duga trebamo uzeti mnogo 'doslovnije' no što je ona — vjerovatno — mišljena u Adorna. Svoj postupak ukazivanja protivurječnosti kretanja. uzima kao stvari sa­ moj vanjski. kako zbiljski bitak pripada Jednome. on. svako je pojedinačno dužno drugom — neidentično je —cjelina je međutim bez duga. sloma sta­ rog lika svijesti i puta u nov lik. potonulog/ /zapletenog u učinke 'značenja'. a ne bitka o sebi. Tako stoje stvari 'za svijest'. priigra označitelj u svojoj hovog ekstremnog spekulativnog balasta ne priznaju. već se ona sama konstituiše tek sa posredovanjem puta. Uzmimo Zenona (Eleaćanina). Jer. 'hoće da kaže' kako kretanja — pošto je ono protivurječno — uopće nema. za Zenona. Sta je drugo iskustvo Simbolnog: ozna­ čitelj a kao diferencijalnog) 'arbitrarnog' poretka. Analitičar iskušava razliku između toga što je 'za svijest'.

tako za uvijek ostaju vezani uz privid. Tako pravi motor dijalektičkog događanja nikako nije osvještavanje koje se neprestano vara o sebi već prije 'nesvjesno' lukavstvo uma koje toj svijesti uvijek iznova priigra novu istinu. no sama njegova pozicija »izjavljivanja«. dakle. Već se dakle kod Hegela radi o tome da ne postoji meta-govor. koji smjeraju na ukidanje (die Aufhebung) i sintezu. ograničeno konačnim. govori o svagda ustrajućem decentriranju ili rascjepu (die Spaltung). njegova vlastita protivurječnost. donosi istinu asketizma koja je upravo su­ protna prividu samoponižavanja. već je njegov identitet. neutra­ lan/proziran medij u kojeg se ne bi upisala sama pozicija izjavljivanja subjekta govora. samosvijest i ja. či­ njenica da je samosvijest ta koja sve to radi. nadosjetilno je pojava kao pojava. da je sub­ jekt svoje vlastito jedinstvo sa objektivitetom. nasuprot tome. dakako mjesto — u razlici spram Hegela. neposredovanost. i u tome leži 'materijalistički obrat Hegela' — nesvodljivo/konstitutivno 226 227 . Pojmi svijest. Hegelovim riječima: nadosjetilno nije aps­ traktna onostranost pojave. tj. čisti govor 'o' sadržaju. I freudijansko Nesvijesno. Freudov 'pojam' nesvjesnog. samo apsolutno posre­ dovanje/kretanje samoukidanja konačnog. Istina je as­ ketizma u tome da je sama svijest dovoljno snažna da postaje predmetom. njegov vlastiti korak treba tek uzeti doslovno: pravi je bitak (bit) apsolutno posredovanje (nega­ cija negacije) privida. suprotstavljene Prividu (time bi Beskonačno postalo suprot­ nost konačnoga. već samo upoređenje sa pozicijom izjavljivanja subjekta tog lika. pri­ jelaza u drugo. apsolutno kretanje samo­ ukidanja kojim se pojava pokazuje kao po­ java. pak. korak od svjesno-mišljenog/značenjski-intendiranog ka izgovorenome sam je korak od »iz­ jave« ka »izjavljivanju«. To čime je postavljen na laž određen lik svi­ jesti nije njegova neprikladnost apstraktnome mjerilu osebične istine. No — i to je od bitnog značenja — sve ovo sam Zenon izgovara.« (L. sam čini: on sam je taj koji do pravoga bitka dolazi tek pos­ redovanjem protivurječnosti privida. gonič je njegova razvoja. »Već Hegelova fenomenologija može da objasni kako treba samosvijest na osnovi svoje funkcije previđanja (die verkennende Funktion) da se neprestano negira. mir. sa sobom postupa kao sa neživim predmetom. što će reći da on nije apstraktna osebica. samo opet konačno). Naravno da znamo kako ovo 'decentriranje' konačno predstavlja prijelazno događanje i kako se ono na kraju ukida apsolutnom samosviješću. već samo kretanje apso­ lutnog protivurječja. 139). biva govoren). a ne nemoć puke unutrašnjosti. Zato i ono beskonačno/vječito nije aps­ traktna istovjetnost Istine.svoje granice. Već je temeljni postupak Hegelove Feno­ menologije zapravo obrat od »izjave« ka po­ ziciji »izjavljivanja« — uzmimo primjer as­ kete: asket se na nivou »izjave« ponižava. to je označitelj kao subjektovo mjesto izjavljivanja (mjesto odakle on govori.

mjesto koje per definitionem uzmiče refleksijskom identitetu sa izjavom (kuda još smjera Hegel). označitelj ulaska u taj poredak je falos. svog vlas­ titog nedostatka/gubitka koji samim tim nije već identitet gubitka samog gubitka. učinci istine nas­ red koje zjapi ne-znanje Drugoga. Pi­ tanje da li je u njegovim sjećanjima ova 'lu­ dost' reprezentirana patvoreno ili 'objektiv­ no'. nije — apsolutno gle­ dano — ništa drugo do li gubitak samog gu­ bitka. . on joj se nikako nije iščupao. iden­ titet. čini da apsolutni gubitak zapravo nije moguć. isključenja Realnog. apsolutna razlika razlika od same raz­ like. objekta a. istina koja izmiče znanju samo je ne-znanje/nedostatak Drugoga/Simbolnoga. kod Hegela. . Primjer: S. 'apso­ lutni gubitak'. meta-govornom distancijom izuzeti kretanju 'stvari same'. govora o .. kao 'krivotvorenja'. ali koji samim tim — kao ne­ gacija koja se odnosi spram sebe. jer to što razvojem/ /napretkom gubimo. znaka. I nemo­ gućnost ispunjenja »kruga krugova« gdje 'ništa nije izgubljenog'. Distancijom meta-govora. nije zato jer je analitičar taj koji se otvara učincima označitelja u njegovoj 'autonomiji'. (opet) određena njezinom ekonomijom. tj. odakle Schreber 'objektivno'/promatrački piše 'o' svojoj 'ludosti'. ne udaljavaju od stvari. mjesto analitičara nije mjesto 'po­ zitivnog' znanja o 'objektivnim' nesvjesnim mehanizmima koji vladaju iza leđa svjesnog subjekta. naprotiv. beskonač­ na negacija — nije negacija negacije. Da ponovimo. u kome nije moguć 229 228 . pak. da je apsolutna negacija već negacija same nega­ cije. unatoč subjektivnoj rasredištenosti.. ne može misliti čistu razliku — ne puku različitost istovjetnih bića — koja samim tim nije razlika od same razlike. s punim pravom napominje da je od bitnog značenja pitanje kako samo pisanje i objavljivanje ove knjige djeluju u ekonomiji Schreberove 'bo­ lesti'. Simbolnoga. »izjave«. Ozna­ čitelj. Najjasnije se to vidi kod pitanja »apsolutnog negativiteta«. Upravo je granica Imaginarnoga ta koja. to je pak Žrtva. . samom svom nesvjesnom pozicijom »izjavljivanja« već smo zahvaćeni njome. Ukidanje decentriranja moguće je tek svođenjem cijele problematike na nivo Ima­ ginarnog. stvar je u tome da nas ona upravo kao takva. apso­ lutna pozicija. konačnog kao iščezavajućeg. da li su ona 'siguran izvor' za 'dijagnozu'. Poredak Simbolnog. potpuno promašuje — ne da su moguća kri­ votvorenja nešto indiferentno. i time vraćanje ka identitetu/poziciji. to su. već su uključena u nju. kao biljeg čiste razlike.rasredišteno. to je ono potisnuto Hegelove dijalek­ tike koja prosto ne može misliti negativitet koji nadmašuje ograničenu/konačnu/razum­ sku negaciju. Tamo gdje se čini da smo na nivou svjesne značenjske intencije. Zato Hegelova dijalektika nastupa kao teleološki proces samoozbiljenja svrhe gdje 'ništa nije izgubljenog'. biljeg praznog mjesta. Weber u svojoj interpretaciji Schreberovih Denkwurdigkeiten.

Deleuzovim riječima. ona bi bila bila tek imaginarna) zrcalna dualnost. ne može više zahvatiti narcističkim krugom samozrcaljenja. Hegelova misao je gigantski pokušaj Imagi­ narnog da obuhvati sav rad Simbolnog (iden­ titeta da bi obuhvatio razliku). a ne — još prije toga — samog seDe kao 'čistog označitelja'. naravno.'čisti utrošak'/Zrtva. zapravo naknadno prisvaja rezultate zbiljske »stare krtine«. umsku djelatnost u raz­ lici spram pukog razuma. tj. svoja vlastita odsutnost. označitelja. naravno. Tako je spekulativni nivo govora teorije kao prakse. »prvenstvo objektivnoga« u kome subjekt svog drugog. i čije isključenje 'daje energiju' spekulativnome samozrcaljenju. da bi do kraja 10 Kao što. Upravo je označitelj ono 'protivurječje' koje Hegel is­ ključuje kao nemogućnost. sama djelovanja označitelja koji vazda reprezentira subjekta). ova je nemogućnost sam materijalizam. ne-identičkog. Ukratko. onda to ne treba shvatiti u uobičajenom značenju da znak. 'apsolutni'/nesvodljivi gubitak koji samim tim nije već gubitak gubitka. spekulativno po­ dudaranje teorije i prakse. tako i Hegelovo imaginarno samokretanje pojma. 230 231 . zabrane ukrštanja različitih nivoa /meta/jezika koja u osnovi 'zabranjuje' sam subjekt govora. omogućuje tek to što nivo identiteta/svijesti prisvaja rezultate označiteljeva rada. Čista razlika koja samim tim nije već identitet. o značenjskoj povezanosti dviju bića. Stvar sama. Nepotrebno je Isticati kako se upravo taj potez gubi znakom u kojem je zaista riječ o tome da prisutni znak šalje ka od­ sutnome biću. To je označitelj: ako se kaže da je on »evokacija odsutnosti«. ra­ deći za svoje vlastite interese — ostvaruje njegove svrhe. već je stvar prije u tome da je on tako reći 'odsutan s obzirom na samog sebe'. Tako i povijesni. jedino moguće polje tog mate­ rijalizma je označitelj. be2 tog čistog označitelj a ostali bismo na neposredno-prirodnome nivou 'signala'. 'znanje' vlastitog ne-znanja koje samim tim nije već prevlada ne-znanja itd. upućuje ka nečemu odsut­ nome čiji je on znak. idealističko/ima­ ginarno prisvajanje/zasjenjavanje nivoa na kome je govor zaista praksa. objektivni duh koji 'lukavstvom uma' ostavlja da konačni subjekt — popuštajući svojim strastima. gdje znak nadomješta označeno biće. već je stvar prije u tome da je on treći s obzi­ rom na samog sebe: svaka je označiteljska dijada dilerencijalna (arbitrarna upravo zato jer joj uvijek ne­ dostaje ono Treće. bez toga. po cijenu prevođenja na nivo metajezika. znaka i označenog. Označitelj je jedini koji 'materijalistički' raz­ rješava paradoks 'misli koja je svjesna vlas­ tite granice' (i koji se u obliku sofizma »lažov« zapravo ponavlja kroz cijelu povijest filozofije: odstranjuje ga tek logički pozitivizam. ono što nedostaje na vlastitome mjestu. 10 Označitelj kao isključen doslovno 'daje energiju' spekulativnome kretanju pojma: kao što je kod Marxa privid samokretanja spekulativnog kapitala (N-N') omogućen pre­ viđenim prisvajanjem viška vrijednosti kojeg proizvodi rad. i činjenica da je označitelj ono Treće s one strane imaginarnih parova ne znači da je on prosto treći pored imaginarne dvo­ jice. Je­ dino kao takav on može 'otvoriti svijet'. poredak Simbolnog. ali označiteljske prakse.

U Fenomenologiji. koliko god ono postulira razgovjetnost jednakosti mni­ jenja/mišljenja i mišljenoga. Ovdje zna­ nost »sjećanja /' pounutarnjavanja« (die Verinnerung). ovdje rasplod duha u omnilogizaciji same povijesti. upravo svom totalnom objektivacijom. na kome on ukida vlastitu decentriranost. iako ujedno zamračena ovim istim putem »is­ kustva svijesti« kojim se »predmet uvijek iz­ nova pokazuje kao različit od onoga na šta se najprije fiksirala svijest«. koji bi se — dovedeni do kraja. tačnije: dimenzija Simbolnog nedos­ tatka (le manque symbolique). donosi pred sebe. na imaginarni nivo dvojstva subjekt-objekt. 296).podnio razliku. tj. jer tako ona prestaje djelovati 'iza leđa' subjekta. tamo radikalno ograničavajuća prinuda ponavlja­ nja entropije ništavila. pukotinu između istine i znanja. posredovanje. Najviša je tačka Hegelova 'sistema' potom ispunjen krug krugova: mjesto ispunjenog samozrcaljenja na kome se prividno paradok­ salno subjekt uspostavlja kao supstancija. tamo ustraj­ nost praznoga mjesta koje svaki pokušaj objektivirajuće subjektivacije osuđuje na ima­ ginarnu iluziju. i 232 233 . određenjem otuđenja kao ob­ jektivno/supstancijalne određenosti. ovdje apsolutni odgovor. stvar nije u tome što bi svijest isku­ sila/doznala nedostatnost svog dotadašnjeg znanja. kao sam apsolut. Ovim se samozrcaljenjem subjekta u objektu koje je kao Rezultat pretpostavljeno već sa­ mim Putem. (L. dakle. Kod promjene »lika svi­ jesti«. tamo povijest gubitka. do najvišeg bola gubitka odvajanja — opet obratili u identi­ tet/neposrednost. nagovještena. može svesti na njegovu objektivnu/supstancijalnu određenost. samogubitka subjektiviteta. tamo svoj dijalektici afirmacije i negacije pret­ hodno pitanje kome ne znamo odgovora već se nalazimo u našem »lutanju«. dakle. suizgovara neš­ to nekazivano koje mnogošta kaže (ein vielsagendes Ungesagtes). put je svijesti u tome što ona uvijek iznova iskušava kako joj se zajedno sa promjenom znanja mijenja sama istina. gubitak. gubi dimenzija Simbolnog. dotadašnjeg nivoa primanja osebične istine. miš­ ljenja koje se totalno opredmećuje. Ovdje subjekt koji za­ hvaljujući jednom totalnom donošenju (sebe) ispred sebe apsolutno zna sebe. stvar sama. Da ponovo navedemo Langov pokušaj definiranja raz­ like Hegel/Lacan: »Ovdje jezik sveobuhvatnog pojma. Ova vrhunska tačka totalizacije imaginarne/ /spekularne relacije pretpostavlja da se eks­ centričnost subjekta. donošenjem sebe ispred sebe. instanciju Drugoga koji ga određuje 'iza leđa'. 298—8). njegova objektivna određenost 'subjektivira' upravo time što je subjekt objektivira. Jedino je tako on može 'ukinuti' totalnom samoobjektivacijom/samorefleksijom kojom sve što ga je određivalo iza leđa 'donosi pred sebe'. gubitak gubitka. tamo je­ zik kojemu ostaje u najdubljoj plasti inhe­ rentno još jedno prapotiskivanje koje pušta da se u svemu našemu kazivanju. kojom se. njegova određenost Dru­ gim Mjestom Istine.« (L.

apsolutnog negativiteta. prvenstva istovjetnoga nad razlikom. ova se decentriranost subjekta ukida Rezultatom. znanje i istina. Raspon između znanja još-konačnog subjekta i transcendentne osebice istine ostao bi. da bi sama supstancijalna bit ostala zauvijek izvan toga što se prikazuje konač­ nome subjektu. ne tek da potražimo novo znanje koje bi se više sla­ galo sa mjerilom istine. imaginarni nedostatak tog subjekta.kroz ovo iskustvo prelazila ka novome »liku svijesti« kao drukčijem znanju koje bi tre­ balo da bude bliže pravoj prirodi istine itd. osebica s obzirom na koju. krugom krugova apsolutne refleksije. stvari samoj). osebica stvari same. samopoznaja snage samoposredovanja. Nedostatak u Drugome — koji bi da nastupa zato jer oba­ dva momenta. dakle. No. tj. No — Hegelovim riječima — ako se ono mjereno ne podudara sa mjerilom. zamjena nečeg drugog. 235 234 . Ukratko. ili — kao što kaže Hegel — ograničenost konačnog subjekta koji ne može pojmiti apsolut. rascjep zasebice znanja konačnog subjekta i osebice istine ne možemo ukinuti drukčije do li zamjenjivanjem cjelokupnog polja znanja i istine. a ne o onome što je nastupilo kao nedostižna svrha. zasebice i osebice — mijenjamo samo mjerilo. koja je sama — u obliku apsolutnog znanja — vrhunsko samokretanje/samoposredovanje. zasebica i ose­ bica. znanje sa istinom. nedostatak. već tako da ona sumnjom/ /očajanjem iskušava kako se prijevarila upra­ vo što se tiče onoga što joj je važilo kao stvar sama. baš svaka od ovih istina. Sumnjom/očajanjem (die Verzweiflung) — u razlici spram puke sumnje (der Zweifel) — nije srušeno tek naše znanje. Ovdje Hegel dolazi do ruba simbolnog ne­ dostatka. kako je. da uvijek iz­ nova doznaje kako se uistinu radilo o nečemu drugome. već upravo ona stvar sama. spekulativnog subjekta. ako bi se subjekt kroz različite »li­ kove svijesti« postupno približavao uvijek is­ toj istini. Nedostatak nije onda nikad tek ne­ dostatak konačnog subjekta već uvijek u isto vrijeme nedostatak u samome Drugome (is­ tini. padaju unutar same svijesti — tumači se kao dokaz da je prava supstancija sam subjekt. naime. iz koje smo isku­ sili nedostatnost našeg zasebičnog znanja. do konačnog spajanja s njome u apsolutnome znanju. nedostižna istina. onda treba da — zbog posredovanja subjekta i objekta. do konačnog podudaranja znanja i istine u apsolutnome znanju. ne tek naša konačna znanja o njoj. prven­ stva općenitog koje samo nastupa kao snaga svog posredovanja sa posebnim. tj. zbog 'idealizma'. znanju transcendentna svrha kojoj je ono težilo. istina. da do podudaranja istine sa znanjem dolazi tek kada se istina prepoznaje kao 'zna­ nje koje zna samo sebe'. transcendentnoj stvari samoj. apsolutna re­ fleksija tog subjekta/duha. U ovome značenju konačna svijest os­ taje decentrirana: ne tako što bi bila od­ sječna od nedostižne transcendentne osebice istine. u isto je vrijeme ogra­ ničenost samog apsoluta. već samoprijevara.

i kao takav nagoni želju uvijek dru­ gome. kod Lacanove je decentriranosti subjekta Drugi. Ekscentričnost zbog koje se »predmet uvijek iznova pokazuje kao raz­ ličit od onoga na šta se najprije fiksirala svijest« nesvodljiva je jer je podupire objekt a. prema kojoj se ostvarenje carstva slobode preobraća u svoju suprotnost. to bi bio protusmisao označiteljskog poretka kome ništa ne bi nedostajalo. ono što — u liku čistog označitelja. to je ne­ mogućnost Realnog. njegovo osnovno iskustvo razdva­ janja. svijest ne vara. Ovdje nastupa objekt a: stvar sama koja »daje razlog želji«. da se s obzirom na ono što svijesti u iskustvu vlastite ništavnosti stupa nasuprot kao mo­ gućnost razotuđenog bitkovanja. Ponovo treba naglasiti suvislost materijaliz­ ma i označitelja: svako svođenje subjekta na Realno. Ovim iznova vidimo da je u osnovi riječ o materijalizmu: jer Drugome. »upravljenog svijeta«. slomiti sama neotuđena 'bit'. možemo postaviti na njezino 'vlastito tle' tek nadovezivanjem na razliku između simbolnog i imaginarnog nedostatka. objekta želje. gubitka. 'Idealizam Simbolnog' je besmislica. tj. 'Idealizam označitelja'. ono uvijek čuva odnos sa Realnim. koje previđa Simbolno. jer Sim­ bolno je baš »evokacija odsustva«. već je prikriveni idealizam. da se s obzirom na to neće zajedno sa ukidanjem otu­ đenja. Sva problematika samootuđenja koje uki­ damo prisvajanjem otuđene supstancijalnosti pretpostavlja da je nedostatak kojeg u stanju otuđenja. dakle. Horkheimerovu slutnju dijalektičke nužnosti.. da se neće slomiti samo mjerilo odakle se postojeće pokazuje kao otuđeno. koje u sa- 236 237 . Taj objekt previđa Hegel koji zato može ovu ekscentričnost želje 'idealistički' ukinuti samozrcaljenjem subjekta. zbilju totalnog carstva nužnosti. upravo se u imaginarnom dvojstvu idealno/realno gubi dimenzija Re­ alnog. Simbolnome. ono se. imaginarni nedostatak. kreće na rubu užitka/ /užasa Realnog. Simbolno. 'Nužnost' tog preobraćanja je sam učinak Simbolnog u kojeg odsustvo važi više od prisustva'. čiji je biljeg objekt a. da će se razotuđenjem ostvariti upravo ona dimenzija koju nasred otuđenja doznajemo kao mogućnost slobode itd. ono što je kao 'pravi objekt želje' — baš 'drugo od samoga sebe'. paradoks objekta koji je svoj vlastiti nedos­ tatak. tj. da se kroz proces razotuđenja neće ostvariti jedna istina koja će biti radikalno decentrirana spram onoga na šta smo smjerali kod tog procesa. samom svom arbitrarnošću/diferen- cijalnošću drži otvoreno prazno mjesto njegova nedostatka. jer se kreće unutar Imaginarnog. materiju. 'privida'.Nasuprot tome. nedostaje upravo Realno. razlike subjekta i objekta itd. ono nasred čega zjapi prazno mjesto nemogućnosti Re­ alnog. nalazi se uvijek postrance od onoga što se pričinjava kao pozitivni identitet stvari same. mjesto Istine. sam poredak označitelja kao evokacija odsutnosti. koji ne bi djelovao tek oko »praznog srca istosti«. uslova — nedostaje na svome mjestu.

uzajamno 'skraćuju'. Vrhovno Do­ bro. Lacan zapravo upotrebljava 'otuđenje' u dvostrukome značenju: najprije. ono je tako reći temelj/razlog-s-nedostatkom. Ovo je otuđenje. pak. svoja suprotnost. to je apsolutna negacija Zakona. tako reći. u momentu svog dohvata pokazuje kao nešto drugo. želju kao želju Drugoga. Ali nije ri­ ječ o ubistvu u uobičajenom značenju. »evokacija odsustva«. jer »Simbolno vlada realnim«. koji »stvara svijet stvari«. bit/privid itd. gdje znak stupa na mjesto 'stvari same'. 284).mome momentu 'realizacije ideala' radikalno mijenja njegov domašaj. kao što se i kod hegelovskog »iskustva svijesti« ono o čemu se svijesti radilo. Ako je osnovni potez otuđenja 'vladavina mrtvog nad živim'. već ovo »ubistvo« pogađa upravo »stvar samu«. kuda je ona težila. bićevitosti bića.). Ulaskom u po­ redak Simbolnog »sve što postoji. 392). Iako Simbolno vlada nad imaginarnom realnošću. 284): ne u tome da živo prisustvo društvenog subjekta podređuje vla­ davini otuđene supstancije — Boga. i koju mo­ žemo barem djelimično probiti iskustvom Verzweiflung. u smislu imaginarne identifikacije (na relaciji a-a'. naravno. Prodor kroz imaginarni krpež ka Simbolnome kao mjestu Istine nije korak analogan klasičnome putu od privida ka biti. Sim­ bolno i Imaginarno. postoji je­ dino na pretpostavljenome temelju odsustva« (E. i tako 238 239 . i upra­ vo uz nju možemo iskusiti laž religije koja se oslanja na Boga kao causa sui. 'Otuđenje' leži u tome što se. Otuđenje leži u tome što je »svijet riječi«. nemogućnost sub­ jekta da bude causa sui. Nastup Simbolnog otvara nasred imaginarne 'realnosti' rupu nedostatka Realnog. već upravo označitelj. onda treba reći da otu­ đenje pretpostavlja već sam govor kao ta­ kav. koja upravo zamračuje bezdan prapotiskivanja. objekt a. otvorenošću prema označitelju. Sim­ bolno nije punoća temelja/razloga. subjekt-objekt. njihov je odnos nesvodljiv na metafizičke re­ lacije temelj/utemeljeno. pretpostavlja vladavinu slova. nesvodljivo. stvar sama. kao prapotiskivanje. ujedno i »ubistvo stvari«. upućuje ka odsutnoj stvari koja. Ova je razlika od osnovnog značenja. ja-/drugo/ja itd. negdje drugdje živi u punoći svoga bitka. Zatim. biće se pojavljuje tek kroz izostajanje bitka koji 'jeste' svoje vlastito izostajanje. »Jer to što čini religija u apsolutu afirmacije Ljubavi. No samo Simbolno kao mjesto Istine koje vlada nad Imaginarnim. ili. Ovdje treba da tražimo »istinu koju potis­ kuje religija« (Saf. kao označitelj/Simbolno. kao decentrirano mje­ sto subjektova »uzroka«. oba asimetrička pola.« (Saf. »prazno srce istosti«. naravno. kao što bi to rekao Heidegger. objekt a kao ne-spekularizabilni višak imaginarnog koji zapriječuje ispunje­ nje narcisističkog kruga samozrcaljenja. zatvoreno jedinstvo Realnog cijepa se na iskažljivo-realno biće i uvijek nedosta­ juću 'stvar samu' kao svoj vlastiti nedosta­ tak. ne znak. samog oz­ načitelja kao Drugog. također nije punoća stvari -same-bez-nedostatka. samodostatno/potpuno Biće.

Država je. mogućnost da i cjelina povijesnog procesa dolazi pod kontrolu društvenih individua. Da Drugoga svodi na imaginarni nivo vječite parusije ap­ solutnog života bez nedostatka. 'subjektova uzroka'. dakle. iluzornu zajednicu koja dolazi na mjesto rascjepa. država kao ilu­ zorna zajednica na mjesto nedostajuće zbilj­ ske zajednice. da potiskuje nedostatak u Drugome. bog« (što će reći: tuđe gospodstvo kapitalističkog produkcijskog procesa) »okrene« (Engels. Ob­ lici nadgradnje nastupaju u klasičnoj mark­ sističkoj teoriji kao načini 'kompenzacije' koji iščezavaju čim na njihovo mjesto stupa zbiljska mogućnost zadovoljenja. gdje. Njezina 'laž principa' leži u tome što joj kao subjekt/i/ ove djelat­ nosti ne nastupaju zbiljske. na­ protiv. u osnovi drugačije od Feuerbachove i Marxove. tj. ostvarenja slijepe nuždu koja transcendira subjektivnu svjesnost/svrhovitost). ovostranoj bijedi: Bog je ono što čovjek nije. Lacanova 'kritika religije' postavljena je. Religija je ideološki izokre­ nuti izraz činjenice da se ljudska povijest razlikuje od prirodnog procesa po tome što nju određuje praksa kao slobodna. Mogućnost njezina ukidanja otvara. ovostrane individue. dakle. Bog djeluje kao imagi­ narna dopuna realnoj. kao 'istina' tog ideološkog privida nastupa neotuđena ra­ cionalna vladavina društvenih subjekata nad uslovima vlastite /re/produkcije. 'mrtvoga koje vlada nad živim': označitelja. dakle. tj. svjesna/ /svrhovita djelatnost. za Marxa. obilježava spoljašnju. tek zbiljska povijesna mogućnost ukidanja 'prirodnog' značaja same 'ovostranosti'. mogućnost kraja pretpovijesti (tj. »pravno-politička nadgradnja«. otuđene povijesti u kojoj se racionalni značaj produkcije — njezina svje­ sna svrhovitost — svagda nalazi u suprot­ nosti spram iracionalnog značaja totaliteta samih produkcijskih odnosa. Ovdje leži osnovni impuls prosvjetiteljstva koji je sačuvan marksistič­ kom teorijom otuđenja: mitsko ovladavanje realnosti magijom dolazi na mjesto nedosta­ jućeg zbiljskog ovladavanja. u tome da previđa značaj toga Dru­ goga. Božja je svemogućnost imaginarni protupol čovjekovoj zbiljskoj ne­ moći. Kod ovih. Da potiskuje istinu koja se nalazi u tome da je ono što vlada nad živim zaista mrtvo (označitelj). žive. Bog. vladavine apstraktno-partikularnog u samoj »bazi«. već onostrani apsolut. ukidanje same 'vladavine mrtvoga nad živim' već.ideološko utvrđuje vladavinu otuđene druš­ tvene supstancije. Anti-Duhring). cjeline povijes­ nog kretanja koja ostaje na nivou 'prirodnog' procesa. kao spoljašnje osiguranje 240 241 . građanskome društvu. »ovostranost onostranoga«. u kome se povijest njima suprotstavlja kao vla­ davina objektivne supstancije. indi­ viduama otuđenu instanciju njihova druš­ tvenog jedinstva. personalizovano gospodstvo otuđene povijesne supstancije: »čovjek okreće. Već država. dvojstvo »ekonomske baze« i oblika nadgradnje shva­ ćeno je povijesno. Ova je laž samim tim izraz zbiljskog stanja u kome individue i nisu subjekti vlastite povijesti.

umjesto da donosi više sreće. koju treba da probijemo revolucionarnim obratom. za Horkheimera. Horkheimer uzima kontra­ cepcijsku pilulu čija pojava znači uništenje prave erotičke ljubavi. tek pojačava otuđenje. trebalo da u transcenden­ talnome subjektu gospodstva tražimo emancipatorsko jezgro kojeg bi trebalo da ostvari društvena revolucija. vanljudsku realnost u njezinoj bezznačenjskoj datosti. koje se izmiče svakom 'posredovanju' sa postojećim. dijalektika dakle. 9). kojeg izdaje svaki po­ kušaj 'pozitivacije' ili 'ostvarenja'. činjenica da »divlja misao« ne pristaje na objektivnu. ideološkom obliku — nagovještena Horkheimerovim opredjeljenjem nove zadaće kritičke teorije: čuvanja povijesnog sjećanja na ono što sa napretkom gubimo. na mjesto podređenosti povijesnog kretanja kontroli društvenih individua. 'pravi objekt želje' o kome Lacan kaže: »Taj objekt je onaj koji nedostaje filozof­ skom prosuđivanju da bi se situiralo. misli identičkoga. Svaka formula 'nedostižnosti ideala' — i u svom krajnjem obliku ('za sam je ideal bolje da ostaje neostvaren' ili 'jedini je zbiljski raj izgubljeni raj') koji već nalazi razlog svoje nedostižnosti u sebi samome. da reflektiramo činjenicu da sama ova druš­ tvena revolucija. Protivprosvjetiteljska oštrica ovdje je očita. već ona pogađa samo jezgro revolucionarnog procesa. sa stajališta označiteljske i produkcijske prakse — iako još u mistifikovanom. Vrhovnog Dobra pret- 242 243 . Kao jed­ nostavan primjer. Ćini se da oni odavde uviđaju i sam paradoks želje — zar ne određuju 'pravi objekt' čežnje kao »posve Drugo«. ideju 11 Tipično je ovdje Habermasovo shvaćanje Levi-Straussa (u Legitimationsprobleme .« (Rep. cjelinu univerzuma zahvatiti označiteljskim mrežama) trebala bi da bude rezultat zbiljskog neovladavanja prirodnim snagama: zbog nerazvijenosti produkcijskih snaga. principijelno transcendentno samoj 'otvorenosti'. tj. . 1 1 Ova je razlika između kritika ideoloških »kompenzacija«.»interesa zajednice« zbog vladajućeg rascjepa u bazi partikularnih interesa kao apstraktno suprotstavljenih zajednici vjera u povijest kao izvršenje »božjeg plana«. zato nije više stvar u tome da bi npr. . ostaje određena osnovnim potezom filozofije ili logikom gospodstva. priroda se čovjeku suprotstavlja kao tako stra­ šan/nesavladiv apsolut (koji može začas da uništi nje­ gov dugogodišnji rad) da je on može prenijeti jedino kroz pretjeranu simbolizaciju. — 164) koje po­ kazuje kako sama simbolizacija u razlici spram znalca in ultima analysi djeluje kao »kompenzacija«: pretje­ rana simbolizacija »divlje misli« koju izlaže Levi-Strauss (tj. ne tek u 'real­ nosti' koja bi da se opire ostvarenju 'ideala' — ili uopšte Svrhe. to će reći da bi znalo da nije ništa. naprotiv. jer veza napretka sa gubitkom. gdje napredak produkcijskih snaga. »Ozbiljenje filozofije« pokazuje se zaista kao ozbiljenje filozofije. koje treba da ostane neizrecivo/neodredivo? Zar nije upravo metafizika ta koja izdaje otvorenost »posve Drugoga« njegovom 'pozitivacijom' u ontološkome ustroju univerzu­ ma? Zar nije tada »posve Drugo« sam objekt a. već treba. prven­ stva subjektivnoga. ne nastaje više kao specifička dijalektika otuđene povijesti. teleološko zbi­ vanje. da ona svemu pokušava 'dati značenje'. shvaćena kao »ozbiljenje fi­ lozofije«. »carstva slobode« koja ga pronosi.

baš iskustvo ove nedostatnosti »ze­ maljskog postojanja« otvara čežnju za posve Drugim kao »potpunom pravednošću«. da treba da pati. 'buduće' sadašnje na način još-ne sadašnjeg. punih i praznih mjesta. Drugi kao nedostižna punoća Stvari same. U 'resignativnome' tonu »pomirenja« uma sa zbiljom. ako smijemo tako reći. ali upravo Marx protiv Hegelove totalne parusije ne afirmira otvorenost budućnosti? Stvar je u tome da je sa Hegelovom totalnom parusijom. Nedostatak joj nastupa tek kao nedostatak nas samih. nego. Zato bismo o Marxu — koji suprotnost otuđenja/razotuđenja prije­ nosi na povijesni odnos postojećeg spram mo­ gućnosti nadolaska Drugačijeg — mogli kazati da se kreće 'još više' u Imaginarnome od Hegela. 'sve već ovdje'. sa pris­ tankom na okvire postojećeg — slutnju či­ njenice Simbolnog. nagoviješten i istovremeno zamračen nivo oz­ načitelj a gdje je isto tako 'sve uvijek ovdje'. ono Posljednje«. već treba da obratimo pažnju na to kako ovdje nastupa Drugi-bez-nedostatka. u /JČ/. ne­ dostatak 'ovostranog' svijeta bijede i neprav­ de. dakle. iz kojeg govori kritička teorija. nije slučajan Marcuseov po­ vratak (npr. potisnutog i nedostajućeg. što će reći: kako je nedostatak.postavlja. — koliko i + — 'dati sistem' cjelina onoga što jeste i onoga što nije. naprotiv. Zato. vidimo zato — s one strane tumačenja sa interiorizacijom društvene »represije«. Izgleda paradoksalno. imaginarni nedostatak par excellence. »bezuslovnim smislom« koje ne možemo spasiti bez Boga. Svrhu i Dobro na nivou označenog ili 'Stvari same'. svoj vlastiti nedos­ tatak. ne kao čista razlika. 'egzis­ tencijalna laž' misli »posve Drugoga«: pošto joj »posve Drugo« još uvijek nastupa kao nedostižna/transcendentna istovjetnost Stvari same. Upravo ovdje leži osnovna. ali da iznad patnje i smrti stoji čežnja za time da ovo zemaljsko postojanje ne bi bilo apsolutno. »evokacija odsustva« (E). smrtnih/konačnih subjekata. uz put. no već u ranim rado245 244 . pri­ sutnog i odsutnog. gdje je i ono odsutno već prisutno na način odsustva. Nije nam ovdje stalo do jeftinih prigovora o 'povratku religiji'. (Die Sehnsucht nach dem ganz Anderen. ne tek punoća-bez-rupa čiste prisutne-sadašnjosti. subjekta koji treba (nauk kojeg Hegel nalazi u građanskom Bildungs-romanu) da napusti zbilji apstraktno suprotstavljene ideale i da pristane na granice postojećeg građanskog svijeta. gdje je 'uvijek sve ovdje'. da pronađe um u svijetu. ona samim tim krpi nedostatak u samome (posve) Drugome. 67). sušta suprotnost 'totalne prezencije'. dakle — budući da odsustvo važi koliko i prisustvo. i umire. gdje je. na­ protiv. i na taj način zamračuje ono zaista užasno: kada je već 'stvar sama' označitelj. Religija »može čovjeka načiniti svijesnim toga da je konačno biće. 'Sinhronija' je označitelja. ono prošlo 'sadašnje' na način ne-više-sadašnjeg. koji ne pogađa samog Drugog.

zato jer je neposrednost po­ četka upravo čista spoljašnost/privid. taj speku­ lativni krug podudaranja početka i kraja/re­ zultata. pak. ne tek našeg zna­ nja o njoj. prestaje sumnjati o stvari iz bezbjednog. pa­ radoks označitelja kao vlastitog nedostatka. Da sažmemo: već je u Hegelovoj Verzweiflung rušenje stvari same. Bez nje bi­ smo ostali kod apstraktne razlike konačnog/ /formalnog subjekta i supstancijalne osebice. mjestom Stvari same.vima) ka 'dvočlanoj' dijalektici postojeće/bit. pošto tek ova spekulativna samospoznaja do kraja subjek­ tivno posreduje supstancijalnost. dakle. do podudaranja tog puta/istine sa mjestom gdje 'uvijek već jesmo'. spekulativni krug premješta u označiteljsku elipsu: tražiš me jer si me već pro­ našao. zato jer on i nije drugo do snaga apsolutnog posredovanja. prepoznaje kao supstancija. zato jer je nedostatak koji otvara put simbolni.) Tu je duh causa sui. gdje je početak o sebi već rezultat. ne dolazi zato jer se put/istina sabire/artikuliše oko »praznog srca istosti«. a da se pri tom ne vara u pogledu same biti koja ostaje 'ista' u toku cijelog procesa ostvarenja. spoljašnjeg mjesta — »iskustvo svijesti« egzis­ tencijalno/ontološko. objekt vlastite želje. Tako put Fenomenologije predstavlja jedinstvo teorijskog i praktičkog: ne može se reći da je subjekt uvijek već bio jedina supstancija. Taj se. u apsolutnome samozrcaljenju. subjekt i ne bi bio supstancija. zato što subjekt biva željom nesvodljivo rasredišten. do svoje apsolutne prisebnosti. otvara puko­ tinu. a što znači: zato što raz­ log želje nije u samome subjektu. neotuđenog bitkovanja. kroz taj put »iskustva svijesti« doslovno tek stvorio: jedino na taj način sam put do istine može da čini dio istine. ne tek gnoseološko. u čistome početku? Zato jer se ospoljavanjem/posredovanjem duh tek stvara. (Zato on onda jednostavno ne ostaje kod sebe. ali je istina jedino put prema samoj sebi. gdje odgovor na pitanje »zašto se duh uopšte ospoljava?«. paradoksalno glasi: zato da bi došao do samog sebe. asimetriju/neravnotežu nasred podudaranja puta ka istini sa istinom. Ovim se tek potvrđuje da se nalazimo na ni­ vou imaginarnog nedostatka. 'Materijalis­ tički obrat' Hegelove Verzweiflung u iskus­ tvo nedostatka-u-Drugome. 24« 247 . 'treći' nije po­ treban jer revolucija posreduje/ostvaruje mo­ gućnost biti. ujedno rušenje samog subjekta koji time prestaje biti izuzet stvari samoj. nedostatka Stvari. ali da se kao takav pre­ poznaje apsolutnim znanjem. po­ gađa samog subjekta. zato jer je želja koja nas nagoni na put želja objekta a. Zato se subjekt koji se na kraju puta. ono je praktičko isku­ stvo /samo/promjene. ali je sam biljeg unapređašnjeg prona­ laženja taj koji zapriječava ispunjenje tra­ ženja. Put je put tamo gdje uvijek već jesmo.

Označitelj /pismo .

kod Marxova razvijanja oblika vrijednosti. novca koji rađa više novca. No 'analogiju' koja najviše iznenađuje donosi tek Freud: tri stupnja čovjekova razvića do 'normalnog' stanja heteroseksualnosti (oralna. 'ana­ logije'. jer se di­ jete kroz sadomazohističku agresivnost oslo251 . falički-seksualna faza) zapravo odgo­ varaju trima stupnjevima oblika vrijednosti (jednostavni. prijelazu iz jednostav­ nog u razvijeni oblik vrijednosti (sa više roba-ekvivalenata) odgovara prijelaz iz oral­ ne faze ('jednostavna' relacija dijete-majka. prema robi — subjekta prema drugome subjektu —. 'metafore'. odnos sa mnoštvom objekata ili subjekata. U prva se dva — kao i kod oralne i analne faze — radi o neposredno-dualnoj re­ laciji robe. kao što se i čovjek ne rađa sa ogledalom (Fichteovo j a = j a ) . Filozofska spekulacija ideje koja samokretanjem rađa i razvija samu sebe kao 'sub­ limirani' izraz 'misterija' spekulativnog ka­ pitala. analna. N—N'. opšti ekviva­ lent). razvijeni oblik.Poznati su mnogobrojni 'prijeskoci'. već 'dolazi do sebe' tek kroz zrcaljenje sa drugim čovje­ kom. težnja ka neposrednome spajanju s majkom) u analnu ('polimorfna perverznost'. fetišizma robe i uopšte kapitala: roba nužno izražava svoju vrijed­ nost u drugoj robi.

prijelazu dijalektike gospo­ dara i sluge koja završava radom u samo­ svijest koja misli. sa njom jednakoizvoran nivo »produkcije ljudi«? Zar ovo ne mijenja cjelokupno polje Marxove misli u njegovoj osnovnoj dimenziji? S druge strane. iz vanjske/konačne svrho253 . za razumijeva­ nje anatomije 'obrađivanja unutrašnje pri­ rode' isto što i Marx za razumijevanje ana­ tomije 'obrađivanja vanjske prirode'? Jasno je. kao što treba dokrajčiti vlada­ vinu robne produkcije? Zar je na nivou oz­ načitelja uopšte moguće 'ukidanje otuđenja' (subjekta u Drugome). naravno.) ka općem ekvivalentu kao robi sa minimalnom upotrehnom vrijednošću (zlato itd. oceubistvu odgovara prijelaz iz općeg ekvivalenta kao robe sa naj­ rasprostranjenijom upotrebnom vrijednošću (kože itd. čak. sam otac. Opšti ekviva­ lent je. na »produkciju stvari« i »pro­ dukciju ljudi«. prirodna podloga čovjekova? Odakle. otuđene pro­ dukcije. dakle. Pritom. Ovdje se treba vratiti čvornoj tački Hegelove 'strategije'. dakle. svakako vrlo primamljivi. primjeri puke vanjske analogije miješanje nivoa. onda.). učinio. onaj Treći koji zapriječuje neposredno-dualan odnos između subjekta. od »produkcije« u osnovnom 252 značenju »produkcije stvari« odvojeni. proces 'obrađivanja vanjske prirode' (rad) i proces 'obrađivanja unutra­ šnje prirode' samog čovjeka — Lacan na Freudovom tragu izložio 'osnovnu ćeliju' »pro­ dukcije ljudi«. te zahtjev da subjekt i na nivou »pro­ dukcije ljudi« ukida otuđenu jezičku sups­ tanciju (kojeg nalaže ovo upoređenje). Da li su ovi. prije svega. besmislenu analogiju — ali analogiju koja tek zaoštrava pravo pitanje mogućnosti 'dekonstrukcije' samog poretka Simbolnog. materijalne produkcije nepos­ rednog života. vladavine Imena-Oca. zar kod Marxa »produkcija stvari« nije shvaćena kao čovjekov rodni život. Zar onda nije 'osnovna ćelija' koju izlaže analitička teorija 'osnovna ćelija' otu­ đene produkcije ljudi«? Zar je Lacanova misao »transcendentalnog označitelja« (Derrida) prikrivena 'istina' metafizike kao misli transcendentalnog označenog (kao što i Marxov Kapital razvija prikrivenu 'bit' kapita­ lističke produkcije)? Zar onda ne treba poku­ šati probiti 'otuđeno' polje simbolne kastra­ cije ili Edipa. dakle. u isto vrijeme sa 'obrađivanjem vanj­ ske prirode' obrađuje/očovječuje sama 'unu­ trašnja priroda'. analogno prisvajanju otuđene supstancije produkcijskih snaga i odnosa? Neposredno upoređenje konstelacije otu­ đenja u »produkcije stvari« i »produkcije ljudi«. S jedne strane.bađa ograničenosti na majku). Marx izvodi analogije na činjenicama iz robne. čine. kao ona 'odlučujuća sredina' koja tek 'čini čovjeka'. ili se pak njima nagovještava da je — slijedimo li Engelsovu podjelu 'ekonomske baze' društva. kojom se. čak kapitalske. to da neposredna analogija ne kazuje ništa jer nereflektirano pretpostavlja neutralnost vlastitog medija (kako glasi već Hegelova kritika 'kompara­ tivnih' metoda). dakle.

dakako nužno podvostručeno lukav­ stvom samog objektivnog uma koji dopušta da se. uskrsnuće opće­ nitosti/beskonačnosti roda. već prema svojoj biti. što će reći: on se sluzi još pokazuje kao izvanjska snaga 1 . svrha upravo ono što se tome subjektu pokazuje kao puko sredstvo. jer ono što uniš­ tava konačno sam je negativitet općenitosti roda). on se prikazuje tek samoj radnoj svijesti. u postignuti medij govora kao jedinstva općenitog sa pojedinačnim). Jer. Kao takav. rad ostaje obrađivanje/oblikovanje vanjskog /datog predmeta. prevladava se neposredno-prirodan kontinuitet. prijelazu koji se odvija na nivoima odnosa subjektiviteta spram objektiviteta (iz loše beskonačnosti vanjskog/radnog negiranja objektiviteta u apsolutni negativitet misli) i intersubjektiviteta (iz 'asimetrije' gospodara i sluge u individualitet samosvijesti koje se uzajamno priznaju. Objektivna je. vanjsku svr­ hovitost. iako već pretpostavlja kraj prirodnog 'kontinuiteta'. produkcijskih sredstava kao objektivacija duha. ograničenost neposredno-prirodnog pojedinačnog predstavnika roda koji ima svoju negativnost izvan sebe. nadmašuje puku instrumentalnost. Subjekt prevladava vlas­ titu konačnost. Tako rad. podložno (spoljašnjoj) razornoj snagi vremena.vitosti rada u samosvrhovitost misli/govora. iščezava­ nje konačnog. ono što trajno ostaje u iščezavajućem kretanju zadovoljenja konačne potrebe. no istina rada je misao. i tek to prevladavanje omogućuje proboj također neposredno-prirodnog zadovoljavanja potreba. čime je apsolutni negativitet već za nj. pretpostavlja da svijest strahom pred smrću (»apsolutnim gospoda­ rem«) podnosi apsolutnu negativnost. pak. nego je ona ujedno vanj­ ska samome radu: subjektivna/konačna svrha rada jeste izrađeni predmet kao predmet po­ trošnje. ili (što znači isto) on nije vanjska svrhovitost samo u tome što je svrha vanjska predmetu. Konačna svijest radi za zadovoljenje samome radu vanjskih potreba ili (što je zapravo po­ vezano. je255 254 . i time oblikovanje (Bilding) samog subjekta. Rad kao odgođeno zadovoljstvo neposred­ ne potrošnje oblikuje. no ovo oblikovanje/ /prerada predmeta pretpostavlja 'obrazova­ nje' samog subjekta. kao subjektivna svrha. Hegelu je upravo afirmacija života u njegovoj općenitosti. koje proste prijelazi u svoj drugobitak. konačnome subjektu pokazuje potrošnja. za slugu. i ne vraća se iz njega ka samome sebi kao posredo­ vano jedinstvo. zadovoljenja potrebe. njegovo odgađanje. čime sve čvrsto u njoj postaje tekućim. u općeni­ tosti roda koja nije još stigla do svoje zasebice (smrt prirodno-pojedinačnog. Razvoj samih 1 Time što je negativitet (iako najprije u spoljašnjem liku gospodara) za samu svijest. ne­ dostaje tek njegova zasebica. tj. Subjektivno je »lukavstvo uma« (odnos vanjske svrhovi­ tosti). svijest dolazi đo vječitosti. što su dvije strane istoga) iz straha pred gospodarem. jer vremenito je Hegelu upravo ono ko­ načno koje svoj negativitet nema u samome sebi. uistinu (za nas) on je obrazovanje subjekta i objektivacija duha. koje je zato 'prolazno'. iako pretpostavlja strah pred smrću kao apsolutnim gospodarem.

otme podređenosti toj osjetilnosti/ /konačnosti. Nasuprot konačnoj negativnosti rada (koji preoblikuje date. obrazovao se misaoni subjekt samosvijesti. ujedno je Entausserung misli u jezičkome znaku koji je — nasuprot 'metonimijskom' kontinuitetu 257 . bez kojeg misli — zasebice općenitog — nema. apstraktne negacije osjetilnosti koja zato i sama ostaje nešto iščezavajuće. potreban zato da bi iz konačno-prirodnog primjera vrste homo sapiens izrastao. što postiže tek spekulativna mi­ sao. nego ostaje kod apstraktne pozicije gospo­ dara. misao obilježava apso­ lutni gubitak konačnog/vanjskog/osj etilnog predmeta koji je ujedno gubitak samog gu­ bitka. Za razliku od rada koji se — iako o sebi već apsolutni negativitet — konačnoj svijesti još prikazuje kao obilazak. gubitak gubitka o sebi. nego treba da se najprije. upravo kao predmet radnog negiranja/oblikovanja kojeg možemo na kraju opet potrošiti. dakle. rad o sebi je već misao. i prakse kao dje­ latnosti. (Dakako. još ne za sebe. što će reći: sama je misao već kao takva forma zbilje. i »rad pojma« bi upravo da označi ovu misao koja nadmašuje suprotnost teorije kao 'pasivne' moći koja stvar ostavlja onakvom kakva ona jeste /ili je konstituiše tek formalno-transcendentalno/. dakle. Za razliku od rada. Rad je. /samo/promjena u 'stvari samoj'. Nije riječ više o oblikovanju pojedi­ načnih vanjskih predmeta. najprije pukog formalnog identiteta. do­ duše. no ograničene datim materijalom. odrješenje od utonulosti u svijetu ko­ načnoga. jer misao kao općenita već sadrži elemenat objektivnosti. o prenošenju mi­ saone forme/svrhe u mislima vanjsku zbilju. Spekulativna teorija jeste praktička teorija: spoznanja kao praktički čin. U svojoj je os­ novnoj dimenziji tribut kojeg plaćamo prola­ znosti.) No. upravo neposredno-prirodni pojedinac koji ne može neposredno stupiti u misao. ono neposredno odakle treba da se posreduje mi­ sao. sredstvo na putu do zadovoljstva/potrošnje. nađene pred­ mete i zato ostaje na formalnom nivou loše beskonačnosti) misao je kao apsolutna negativnost samim time već ukidanje same negativnosti: pozitivitet misaonog određenja. kao oblik zbilje. gubitak koji još nije apsolutan jer vanjski-pojedinačni predmet ostaje tu. Potreban je zato jer je polazište. Ciste zasebice bez osebice. za nas je od bitnog značenja to da je ovdje riječ o koraku od oruđa ka znaku. kao tek privre­ meni gubitak predmeta u odgođenosti potro­ šnje. 256 Vanjski oblik pretvara se u apsolutan. aps­ traktne negacije kojoj nedostaje momenat objektiviteta. tako reći unutar same osjetilnosti radom. Verinnerung realnog oblikovanja vanjske ma­ terije u samu misao. on je njome ukinut/pounutarnjen u misaonoj odredbi. svijest ne može postići objektivitet/općenitost misli. Misao ne negira predmet na konačan način obrađivanja. misao označava apsolutni gubitak vanjskog/poje­ dinačnog predmeta. Bez posredovanja radom.dinstvo subjektivnog i objektivnog. odgađanjem zado­ voljstva.

kada svrha nije više budući. ili još 'prirodnih' signala (dim-vatra) — nužno arbitraran. samoukidanje odnosa sredstvo/svrha. ukinuto je arbitrarnim znakom. Sve ovo. govor nije sredstvo izražavanja. objekt/subjekt itd. radom postignuti. kao puka arbitrarnost. ne tek loša beskonačnost izmjenjivanja pojedi­ načnog — vječitu sadašnjost. oblik real258 nog/vanjskog/datog predmeta. njegova osebica nepos­ redan tubitak misli.) Ova je dijalektika sam Hegelov idealizam: spe­ kulativni identitet/posredovanja mišljenja i bitka. tako reći. još od Pla­ tona naovamo. (Rad ostaje bitno vezan za vremenitost/čulnost. zbiljski besko­ načnu parusiju misli. nearbitrarnim) sredstvima. Potpuno be­ značajan — no upravo kao takav. Tako je Hegel prvi koji unutar metafizike promišlja nužnost jezika za samu misao. teologijsko kao vanj­ ski posrednik/jedinstvo idealnog sa realnim. nužan: njegovom se arbitrarnošću potvrđuje duhovnost pojma. to manje je on sam značajan. konačna/ /vremenita relacija sredstava spram ispunjene svrhe — u vanjskoj svrhovitosti — ukida re­ lacijom općenitosti misli. probijajući time tradicionalnu problematiku jezičkog znaka koji se dodaje misli/ideji i vezuje na misao. ukidanja vremena. nego sam medij mišljenja. vanjske svrho­ vitosti u razlici spram samosvrhe. zato otpada Bog. zato se i kaže: radno vrijeme. matematizacija itd. u kojoj se. spram ne­ čeg realnog/vanjskog koje time postaje arbi­ trarno: znak. njezine vje­ čite sadašnjosti. ukidanje nje­ govih dualiteta (čulno/nadčulno. nego tek »čulno nadčulno« /Hegel/ područje razuma u razlici spram uma. nego vječita sadašnjost/bezvremenitost opće misli. zato i za svijet rada važi formalizacija. podređeno vanjskoj negativnosti vremena. to više se radi o osloncu koji je nešto potpuno beznačajno. ali dobijamo — budući da je taj gubitak apsolutan. Oruđe. još nije prava nadčulnost. Naprotiv. Drugim rječima. sama se misao konstituiše tek samonadmašivanjem čulnog/vanjskog znaka. itd. dakle. samo Idealno kao zbiljski-beskonačno vlas­ tito jedinstvo/posredovanje sa konačnim-realnim. jer jedino kod njega dolazi do podudaranja ontologijskog momenta sa teologijskim. nearbitrarno sredstvo. on je. dakle. Hegel obilježava krajnju mogućnost metafizičkog idealizma. Ukratko.spram stvari kod oruđa. tačka u kojoj svrha prestaje biti nešto realno-buduće. čisto samoukidanje/samonadmašivanje. i duhovnost se misli očituje potpunom arbitrarnošću njezinog vanjskog oslonca. Već je samo ontologijsko-Općenito snaga vlastitog posredovanja sa ontičkim. što više je duhovno ono što znak znači.) (Uzgred. Gubimo vanjsku pojedinačnost koja je već o sebi nešto iščezavajuće. kao krajnja mo­ gućnost metafizičkog idealizma. Zato je bitna crta Hegelove dijalektike to što je gubitak (realnog/vanjskog predmeta mišlju) kao apsolutni već gubitak samog gu­ bitka. ontološkog i ontičkog. što ćemo postići odgovarajućim (tj. vrijeme/vječitost. iščezavajući momenat. 259 .

no ova misao ostaje formalno/apstraktna. Za Heideggera bi­ smo. još nije spekulativna misao. misao.) Rečeni odnos rad/govor nije tek 'primjer' Hegelove dijalektike. biće kome kao uslov vlastitog životnog procesa treba vanjska predmetnost. Zato subjekt rada ostaje konačni / formalni / transcendentalni subjekt kome se još suprotstavlja objektivna povijesna supstancija. Zbiljsku konkretnu općenitost. lukav­ stva uma. koji ukida samu predmetnost. dakle. svoj­ stvena produkcijskom procesu: rad se izvorno nadovezuje na svoje Drugo. u njega se sabiru osnovni polovi Hegelove problematike: vanjska svrhovitost rada nasuprot samosvrhovitosti govora/misli. nasu­ prot tome. I Marxov je' materijalistički obrat Hegela' upravo 'obrtanje' odnosa rad/govor: nije go­ vor istina rada. teorije i prakse. teorije i prakse. koje pretpostavlja rascjep subjekta i objekta. Kao svrhovita djelat­ nost. Zato osnovni stav Marxove kri­ tike Hegela glasi: opredmećenje nije isto što i otuđenje. pretpostavlja pređašnje idealno prisustvo svrhe. nego je. nego je on zaista njezin vlastiti primjer. gdje se možemo opredmećivati jedino u otuđenom obliku. Misao na nivou radnog procesa još nije postigla vlastitu is­ tinu. Nastupa. mogli reći da. mjesto njezina razvića. tek je ideološka kompenzacija nemoći zbiljskih povijesnih subjekata: idealno ukidanje ostavlja zbilju onakvom kakva jeste. Na mjesto apsolut­ nog posredovanja. Tako se protiv Hegela iznova afirmiše neizbježna suprotstavljenost subjekta i objekta. i zato neobuhvatljivog u cjelinu bića.ontologijskog sa ontičkim. pak. određujuću sredinu društvenog života treba tražiti u materijalnom produkcijskom procesu. Sna­ ga pojma koji apsolutnom negacijom pounutarnji/ukida vanjsku. Jer. nahođeni/pretpostavljeni objektivitet. I upravo ova Marxova određenost posthegelovskom afirmacijom proizvodnje/potreba (zbog čega Marx unatoč svemu ostaje 'misli­ lac proizvodnih snaga') opravdava Horkheimerovu misao kako je njegovo »carstvo slo261 260 . suprotstavljenost subjekta i objekta. otvara mogućnost mišljenja »onto­ logijske diferencije« kao ontologijskog bez teološkog momenta. osjetilnu zbilju. stupa čovjek kao biće po­ treba. dakako. tek treba 'realizovati'. ona konkretna općenitost koja pruža konkreciju inače apstraktno/formal- nom nivou radnoga procesa. u procesu rada. snaga ozbiljenja ontologijske mogućnosti. dakle. rečeno jezikom me­ tafizike. idealnog i realnog. a time i istovjetnosti sub­ jekta i objekta. u značenju ravnodušne aplikacije njezinog 'općeg lika'. u razlici spram nji­ hova spekulativnog poistovjećivanja. Njihovo izjednačavanje kod He­ gela znači upravo činjenicu pristanka na us­ troj otuđene /pred-povijesti. govor u apstrakciji spram druš­ tvenog produkcijskog procesa ideološka ilu­ zija. Rad obilježava polje vanjske svrhovitosti. suprotstav­ ljena vanjskoj realnosti u kojoj je. rad. korelacija čovjekovih »bitnih snaga« sa odgovarajućim predmetima potvrđivanja ovih snaga.

324). proiz­ vodi/oblikuje čovječji kosmos. ali je pri tome suprotstavljenost subjekta i objekta. Ova negativnost — taj utrošak — postavlja neki objekt kao lućen od vlastitog tijela i u samom časku tog lučenja fiksira ga kao od­ sutnog: kao znak. Hegelovsku posredovanost subjekta i ob­ jekta Mara ukida/čuva društvenim produk­ cijskim procesom kojim individue. tj. 'realnih objekata' koje oblikuje/proizvodi. kroz zbilj­ sko. Izvanjskost (le dehors) koja je postala označljiva i funkcija predikacije sada (u polju znaka — S. Z. u tome da Mara traženo jedinstvo misaonog i djelatnog nalazi u praksi. suš­ tinski predmeti koji su neophodni za mani­ festiranje i potvrđivanje njegovih suštinskih snaga« (RR. neposredno-prirodna podloga/osnov povijesnog kretanja su »pred­ meti njegovih nagona« koji »postoje izvan njega. uključujući fenomen staljinizma nalazi svoje misaone korijene u 'naiv­ nosti' Marxova materijalističkog obrata Hegela. koji ostaje obilježen prvenstvom sub­ jektu suprotstavljenih predmeta proizvodnje/ /potreba. centriranoj u ma­ terijalnoj proizvodnji društvenog produkcij­ skog procesa koji oblikuje nađenu predmetnost. ništa drugo do nasta­ janje prirode za čovjeka« (RR. dakle. cjepanje »unu­ tarnje« i »vanjske« prirode i subjekta i ob­ jekta. kao od njega nezavisni predmeti.. unutarnji označiteljskom sistemu. u osnovi osjetilno-djelatno oblikovanje predmetnosti. ali ti predmeti su predmeti njegove potrebe. Negativnost — zabačaj — je 262 263 . čovjeka i predmetne prirode čovjekova opredmećivanja i ujedno prisvajanja predmeta. Polazna tačka. Mogli bismo čak reći kako sva (misaona i 'praktička') sud­ bina marksizma. Apsolutna posredovanost subjekta i objekta. izvanjskost objekta (spoljašnjost kao »osjetilnost koja se ispoljava i koja je otvorena svjetlu. ujedno oblikuju/obrazuju vlas­ titu prirodu. i polazeći od ove podloge. ukidanje/raz­ rješenje objektiviteta u apsolutnom subjektu kao supstanciji. kao podređen subjektu koji ga pos­ tavlja zakonom. Negativnost tog procesa uvijek se kreće unutar već uspostavljene distancije spram 'vanjske realnosti'.. što će reći već zahva­ ćen kao objekt. mogućnost prevladavanja korelativne suprotstavljenosti subjekta i ob­ jekta. zbiljski proces posredovanja subjekta i objekta. čovjekovih bitnih snaga i njima od­ govarajućih predmeta.. osjetilnom čovjeku« (RR. Zabačaj (le rejet) uspos­ tavlja dakle objekt koji je realan i ujedno označljiv (signifiable).bode« u svojoj povijesnoj konkretizaciji za­ pravo sam »upravljani svijet«. 335) pretpostavljena kao nesvodljiva podloga produkcijskog pro­ cesa. koji je. cjelokupna takozvana svjetska historija« koja »nije ništa drugo do proizvodnja čovjeka po­ moću čovjekova rada. u njoj se uvijek već zastire samo kretanje rascjepa. 286). shvaćena je kao jedina. razlikovanjem opredmećenja i otuđenja. da­ kako idealistička.) nastupaju kao solidarni i nerazlučivi zastoji negativnosti-zdbačaja.

znak. »ugodu u samoj predsimbolnoj semiotskoj funkciji odbijanja«. (jeste) 'drugi pred nama' sa kojim je moguć tek jedan raz­ mjer: znak. čim nastupa kao »realni ob­ jekt«. »bitnih snaga« i njihovih predmeta. ova sadomazohistička agresivnost »analnog nagona« prapotisnuta je nivoom znaka gdje se »zabačeni objekt definitivno luči. gdje se gubi protivurječje mate­ rije. nije tek zabačen nego ukinut kao materijalni objekt.« (KR. simbolne relacije 'in absentia'«. koje će da postane realni objekt: lučenja koje nije nedostatak nego rasterećenje (decharge) i kao oduzimajuće (privatno) prouzrokuje ugodu«. kada je objekt otrgnut od tijela i izoli­ ran kao realni objekt«. njen momenat rađa distancija/odnos subjekta i objekta.dakle tek funkcionisanje. gdje je ob­ jekt »ukinut kao materijalni« u tome zna­ čenju da je uvijek tek »drugi pred nama«. On ima svjesnu životnu djelatnost. Ona je životna djelatnost. simbolna relacija 'in absentia'. Objekt je »ukinut kao materijalni objekt«. da se sa njime nikada »ne­ posredno ne stapamo«. Ovo je te­ meljno iskustvo rastavljanja prije postav­ ljanja dugosti. simbolnom relacijom 'in absentia'«.. što će reći: već unu­ tar 'fetišizma' samorazumljivog odnosa spram osjetilne/realne spoljašnosti kojim je potis­ nut proces lučenja/cijepanja. predikat. To što nama stupa nastupa kao naj­ bliža i 'najstvarnija' »vanjska realnost« već je obilježeno gubitkom. Zato i nedostaje mogući Marxov odgovor da se upravo unutar proiz­ vodnje kao životnog procesa posredovanja subjekta i objekta u specifički čovječjem ob­ liku. 251). Ona se od nje ne razlikuje. razaznati ga mo­ žemo kroz pozicije koje ga pouzimaju i pri­ krivaju: realno. simbolna relacija 'in absentia'«. Zabačaj je tako na putu da postane znak ob­ jekta. kreće na tom nivou 'real­ nih objekata' kao 'drugih pred nama'.. jer oni mogu nas­ tupiti tek »znakom. Ova distancija/odnos prema »vanjskoj realnosti« (o kojoj govori Mara i u Njemač­ koj ideologiji) nastupa tek na nivou »znaka. ukinućem materijalnosti: »Životinja je neposredno jedinstvena sa svojom životnom djelatnošću. proces cijepanja koji tek 'rađa' suprot­ stavljenost subjekta i objekta. kako Marx kaže.« (SR 21—24). čija je materijalnost već ukinuta. To nije odre­ đenost s kojom se on neposredno stapa. da nastupa kao predmetnut subjektu. protivurječje materije /Realnog koje 'rađa misao'. Proizvodnja se per definitionem kreće na nivou oblikovanja vanj­ skih/realnih predmeta. otrgnute od vlastitog tijela. I sva se Marxova afirma­ cija vanjskih/osjetilnih predmeta čovjeko­ vih »bitnih snaga« predmeta ispoljavanja nje­ gova rodnog života. 265 264 . Čov­ jek čini samu svoju životnu djelatnost pred- metom svoga htijenja i svoje svijesti. što će reći: kada se gubi sam proces cijepanja 'subjekta' i 'realne okoline'. on je »'drugi pred nama' sa kojim je moguć tek jedan razmjer: znak.

Riječ je. ne tek na konačnu/vanjsku radnu nega­ ciju nađenih predmeta. nesvodljiv na teleološki proces. jer se — kao što smo već rekli — kreće unutar razlike sub­ jekta i objekta kao »drugog pred nama«. to nije afirmacija nekakve subjektovoj imanenciji transcendentne supstancije. tako reći. nego kao ono što novovjekovnog kod-sebe-prisutnog. apsolutnog negativiteta kao samorascjepa supstancije kojim nastupa subjekt. iako toga nismo svjesni). spram »spoljašnjih« predmeta — već 'otuđenje'. o po­ kušaju prodora iz samorazumljive datosti rascjepa »unutrašnje« i »spoljašnje« prirode. ispunjen 're­ zultatom*. zastire 'ne­ gativitet' koji ga proizvodi. naravno. zastoj. Kristeva pokušava. gubitka procesa samog lučenja. dakle.No. dakle. ne-ekonomskog / ne-produktivnog gubitka/utroška procesa 'semiotizacije'. gubit­ ka same realne/vanjske stvari jezikom/mi­ šlju. dakle. neposred/ova/nosti supstancije u subjektovoj snazi apsolutnog posredovanja — treba očuvati materijalističko 'prvenstvo objektivnoga'. samo-izvjesnog subjekta. baš zbog materijalizma. 'materijalistički iz krenuti' upravo momenat apsolutnog po­ sredovanja subjekta i objekta. Nasuprot procesu razlike/ /pisanja čiji 'rezultat' (Kristeva: pozicija. već kreće na nivou ontološko-transcendentalnog konstituisanja. momenat neidentiteta/rascjepa/gubitka/razlike postaje — nasuprot Hegelu — do te mjere nesvodljiv da razbija samo jedinstvo »unarnog subjekta« (Kristeva). suprotstavljenosti čovjekovih »bitnih snaga« i njima odgovarajućih predmeta kao čija veza nastupa potreba. korelativna subjektu. Ali o prodoru koji ne bi za­ pao ni »neposrednoj utopljenosti« subjekta u objekt (to bi jednostavno značilo ništavilo onog 'predčovječnog' ne proces materije-koja-misli) ni Hegelovom 'idealističkom' ukida­ nju/razrješenju objekta u subjektu. koja se. Upravo zbog materijalizma. koji je. dakle. (Zato bi trebalo da napus- 266 267 . no ne u ontološko-filozofskome značenju sub­ jektu suprotstavljene 'spoljašnje objektiv­ nosti' (koja je. da bi se zatim mogao vratiti njihovoj nesvodljivoj suprotstavlje­ nosti. po­ treba i proizvodnje. Materijalizam. feno-tekst) već zamračuje. ostajemo kod Hegela protiv Marxa: negativitet rada već je ograničenje/odvođenje snage zabačaja. 'apsolutnog utroška' kojim gubimo neposredno spajanje sa objektivitetom. njegovoj 'unutrašnjosti'. to što je kod Kristeve promišljeno kao značaj smjera upravo na 'materijalistički ob­ rat' Hegelova apsolutnog negativiteta. momenat sa kojim klasični historijski materijalizam završava kao sa idealističkim poistovjećivanjem ob­ jekta sa subjektom. proizvodu. već 'iznutra' rasprskava/cijepa. Zato. to je uvo­ đenje momenta heterogenosti/razlike/ras­ cjepa u samu jezgru subjekta. iako prividno paradoksalno. Ostajemo i kod Hegelova izjedna­ čavanja opredmećenja sa otuđenjem: svako je opredmećenje — odnos »bitnih snaga«. na nivo produktivne negacije koja se sabire u 'pozitivnome' rezul­ tatu. suprotstavljenog objektivnosti.

Ovo prvenstvo gubitka nad dobitkom. jer u njoj je materija/Realno ono nemoguće. gdje razliku obuhvaća identitet kao apsolutna razlika. negati­ vitet istrgnuća »neposrednome stapanju«. procesa materije-koja-govori/misli. ova osnovna ne- 268 269 . čovječja djelatnost u jedinstvu predmetno-praktične promjene i kritičko-praktičke samopromjene. ako je. na — kao što kaže Marx. čija je materijalnost već ukinuta. 'simbolizacija' ko­ jom predmet nije tek obrađen/preoblikovan. upravo to znači materijalizam. Taj višak nije ništa drugo do li sama označiteljska praksa. nega­ tiviteta nad pozitivitetom. smjera na 'pozitivitet' pro-iz-vedenog. nama je u njoj dostupno tek 'realno' biće kojeg uspostavlja odnos-sa-mišljenjem. smirenje kretanja triju momenata (materijala. negaciju posredovana pozicija kao apsolutni negativitet. dakle. sredstva i same svrhovite djelatnosti) u rezultatu kao 'pozitivitetu' koji pouzima produktivno kretanje negacije. »realnog objekta«. neobuhvatljivost tog negativi­ teta zabačaja/razlike u teleološki proces pro-iz-vodnje. Drugim riječima. već zabačen. tj. iznova-dobiven jedino unutar distancije/odnosa sa 'realnošću' gdje je nje­ gova materijalnog bespovratno izgubljena. dovođenja-na-svjetlo koje. 'mate- rijalistički obrat' Hegelova apsolutnog nega­ tiviteta u 'semiotički' proces utroška/razlike/zabačaja obilježava upravo obrat iz 'po­ zitivne' u 'negativnu' dijalektiku: iz dijalek­ tike kao samoposredovanja neposredovanog apsoluta. itd. koji je. već prema svom osnovnom ustroju. teorijski momenat društva kojima vlada /predmetna/produk­ cija. nastup identičkog/bića kao »drugog pred nama«. To što negati­ vitet zabačaja ne dovodi ni do kakve pozicije. Ako je 'pozitivna' dijalek­ tika već kod Hegela shvaćena kao »rad pojma«. Naravno da uspostavljena razlika/distancija/odnos mišljenja i bitka zamračuje onu za misao/govor nemoguću tačku zabačaja. nasuprot tome. To je od osnovnog značenja: višak negativiteta iznad produkcije. njegovo zamračenje.timo sam izraz 'otuđenje': suprotstavljenost subjekt/objekt Kristeva ne probija nekak­ vim 'izvornim jedinstvom' kojeg bi trebalo iznova uspostaviti. ono kretanje razlučenja čiji je rezultat/ /pozicija/zgrušenje uspostavljena razlika subjekta i objekta ili 'izvornije': mišljenja i bitka. tačnije: to što je ova pozicija. tj. ka dija­ lektici koja čuva nesvodljivost negacije/raz­ like/posredovanja. negativitet koji nije tek obrađivanje/oblikovanje nahođene/spoljašnje predmetne prirode (i samim tim obrazo­ vanje 'unutrašnje' prirode samog čovjeka). onda označiteljska praksa predstavlja vlastito tle 'negativne' dijalektike.. pri isticanju temeljnih momenata radnog procesa — mir. sama pukotina/naprslina/rascjep (der Riss) protivurječja/materije čiji 'proces' rađa go­ vor.) 'Materijalistički obrat' Hegelova apsolut­ nog negativiteta. ono što gubimo 'otuđe­ nim' nivoom znaka sam je proces cijepanja/ /razlike koji upravo cijepa/rasprskava kod-sebe-prisutan subjekt.

onostranost subjekta«. dakle kao heterogenitet. za njega mi­ sao kao takva identifikovanje. upravo ono mjesto zaba­ čaj a. već je pozitivitet. »u toj materijalističkoj dijalektici materija nije nikakva onostranost subjekta. Zbog vanjske sličnosti Kristevine afirma­ cije negativiteta zabačaj a sa Adornovim po­ kušajem »negativne dijalektike«. vkao apsolutan. 'čisti utrošak'. čisto prirodnom trošenju'. 30). ostaje 'pozitivna'. Ovdje jasno vidimo kako Hegelova dijalektika. svaka je dija­ lektika (svjesne) misli tek obilazak koji ut­ vrđuje vladavinu identičkog nad neidentičkim. to je ono što nas­ tupa jedino u procesa semiotizacije — daleko od toga da je riječ o nekakvom 'bezumnom.. »Materija.«: »heterogenitet znači ovdje da.-ekonomija. 'unarnog'. ni njegova transcendencija. Tako iza protivurječja razabiremo ono »nes­ vjesno. U tom leži jezgro Kristevinog pokušaja probijanja polja Lacanove misli i uopšte eko­ nomije Žrtve (konkretno. kao zastora za mi­ sao nemoguće tačke-na-kojoj-materija-misli. čistog gubitka/utroška ('da budemo ra­ zumljivi filozofima': materijalističkog obrata Hegelova apsolutnog negativiteta) koje ne­ dostaje Adornu. Budući da je. kakav se suprotstavlja objektivitetu koji je uvijek njegovo zrcalno-imaginarno drugo. gubitak samog gubitka kroz Verinnerung pojedinačnoga/vanjskoga u njegovom općenitom. Kod nje 'ništa nije iz­ gubljeno'. materija nije smisao. unutrašnjem/misaonom određe­ nju. dakako. Lacanova psihoa­ naliza još ne može promisliti utrošak koji — iako neekonomijski — ne bi djelovao kao Žrtva). neidentiteta materije-koja-misli. 31). neidentitet čuva tek otvorenost nemišIjenome. izvan njega i uprkos njemu« (MSD. jer zabačaj nije tek ograničena negacija predi­ kata pretpostavljenome subjektu. ona je njegova heteroge­ nost« koja ga već iznutra razbija kao 'ho­ mogenog'. 'Pr­ venstvo objektivnoga' koje. ne­ posredne/vanjski osj etilne predmetnosti. Tek ovdje možemo ko­ načno da odredimo pojam nesvjesnoga: mje­ sto materijalnosti/protivurječja. »Sa nesvjesnim — područjem čistog protivurječja — nalazi hegelovski temelj svoju objektivaciju i svoju realnost gdje može Apsolutna Ideja naići na mrežu koja joj dopušta 'stavljanje na noge'«. posredovana po­ zicija. probija nivo materijalizma »za kojeg je materija transcendencija. jasnije is­ tupa sama njihova razlika. ako je sub­ jekt (smisao) tek momenat u postojanju ma­ terije. to ne znači da se radi o (naivno rečeno) 'svođenju čovječjeg na pri­ rodu': ono što se ovdje zaista zbiva. cijepajuće kartezijanskog subjekta koje ga vodi u blizinu materijalne kontra­ dikcije«. to je temeljna problematizacija samorazumljivosti razlike Priroda/Kultura. Obrat apsolutnog negativiteta. nedostatak — kod 271 270 . ona je bez njega. baš zbog idealiz­ ma. (MSD. Sam je subjekt njime 'metnut u proces' protivurječja/materije. No. jer negativitet gubitka stvari. obuhvaćeno narcističkim krugom 'konstituisanja'..

Adorna — negativiteta zabačaja koji nije već sam sobom identifikovanje. još obilježenog 'horizontom' proizvodnje i po­ treba. tj. 64). nije pozicija: »Mišljenje je samo o sebi. naglašava kako »izvanjskost koja je postala označljiva« (tj. "Materijalistički obrat Hegela' na nivou govora — to je jedino moguće mjesto tematizacije onoga što se 'danas u Francuskoj' artikuliše kao pokušaj probijanja 'strukturalističkog' polja označitelja teorijom pisanja. negiranje i po­ buna protiv toga što se stavlja pred njega . zajedno sa razlikom od klasičnog. historijskomaterijalističkog polja.. zastoji negativnosti — zabačaja«. »Upravljani svijet« obilježava mogućnost uki­ danja podjele rada kao društvenog odnosa gospodstva kroz istovremenu radikalizaciju podjele na regulativni general intellect i iz­ vršni. nje se prima nesvodljiv potez pozicije. istiskivanja neidentičkog. Ova je razlika nagovještena već Adornovom mišlju da — vodeći računa o društvenoj podjeli rada kao osnovi odnosa gospodstva — Hegelova dijalektika gospodara i sluge važi i za odnos samog duha (»apsolutnog gospodara«) prema prirodi. Zato se danas još zaoš­ trava pitanje 'ukidanja podjele rada'. tako reći. pak. one izgovaraju to što bi čovjek (prema svojoj biti »ideji«) trebalo da bude. kod Platonova idealizma: nje­ gove »definicije« (šta je čovjek itd. i istina koju bi da organizuju niječe ono što u njima još nije otisnuto. . ponovo sa prirodom podudarajući se produkcijski proces: ispunjen 'manipulativni' odnos gdje 'priroda sama radi za čovjeka' koji 'stupa ukraj'. 64). no kao 272 273 . sudba i zaključak. one su jedinstvo teorijskog i prak­ tičkog. Taj je kritički značaj tematizovao i Marcuse (u JČ). Ukidanje društvene podjele rada.) uvijek »hoće dalje od toga što je tek prisutno i dato« (HA. Ova je podjela. jer svaka određena kritička misaona predikacija »niječe ono što u njoj još nije otisnuto« i. jer je nji­ hova određenost ujedno isključenje od onoga što još nije postignuto.. najbolje svjedoči problem ukidanja podjele rada. treba da se otvara još-nemišIjenome. tekstualnom praksom. sadrže u sebi kritičke momente.« (HA. pozitiviteta. nije već i ukidanje podjele rada kao takvog u njegovim općenitim momentima. nedostatka 'negativiveta' koji ne bi samim sobom bio zas­ toj/pozicija. O njegovom marksis­ tičkom značaju. . inherentna samome pojmu rada kao području »lukavstva uma«. i što on u svojoj neposrednoj/empiričkoj/ontičkoj datosti nije. Kristeva. Ovo zapravo potvr­ đuje sam Adorno: misao treba da reflektira vlastitu granicu. Ovdje vrlo lijepo vidimo kako je »otvorenost« Adornove negativne dijalek- tike učinak petitio principu. samim tim. Osnovni oblici mišljenja. ono realno-dato kome se suprotstavlja mi­ sao) »i funkcija predikacije« (koja uvijek sa­ drži kritički elemenat transcendiranja onoga čemu se predicira) »nastupaju kao . u strogome značenju (Marx: subjektiv­ nog izraza privatnog vlasništva). nezavisno od svakog posebnog sadržaja.

da je. tj.ukidanja samog dvojstva znak/rad. jer nesvedljivost traga obilježava upravo nesvedljivost subjektove protežnosti. razluke (Derrida). tekstualnosti koja bi ovdje trebalo da slijedi — ovu potrebu više nego zadovoljavaju već pos­ tojeći prijevodi. u kojoj se one strane razlike između 'pukog govora' i 'zbiljske dje­ latnosti' materija misli. ! Namjerno odustajemo od nekakvog 'ocrta' same teorije pisanja. već protežan. Teorija pisanja 2 probija polje samog označitelja. između 'svijeta' 'doživljenog'. 3 Nastup tog 'transcendentalnog traga' pak obilježava isključenje Realnog koje postaje »nemoguće«. Derrida. Rezultat razgradnje prisebnosti subjekta u procesu samoodlaganja/samorazlučivanja. No. (Derrida to vrlo lijepo pokazuje interpretacijom 'spon­ tane geneze' ego-a. Dakle iako kao sre­ dište nastupa praznina. kao uslov (mogućnosti) svih ostalih tragova/ /razlika. Ovu rečenicu. njegova upisa u Realno. »razliku između onoga-što-se-prikazuje i /njegova/prikazi­ vanja«. između Realnog i Imaginarnog. ono što Hegel pokušava na ide­ alističkom nivou postići spekulativnom miš­ lju). već je djelatan »ein ichfremdes Kern« /Husserl/). za misao nemoguću. iako je označitelj samog nedostatka (ujedno: ne­ dostatak označitelj a). tj. Kod »arhepisanja kao prostiranja« stvar nije u »nemogućnosti Realnog«. kao što kaže De­ rrida. kod Derride na­ lazimo rečenicu: »Nečuvena razlika između onoga-što-se-prikazuje i prikazivanja. kroz upisivanje/ /utiskivanje tragova u onom što bi apsolut­ nom 'imanencijom'. kartezijanski kazano. čovjekov pogled u prikazivanju s Zato može S. naime. ide­ alna predstava (realni proces njezina ostva­ renja — kako pronaći tačku ukidanja razlike misao/čin. dakle. tj. prigovora Lacanu kako kod njega falos još uvijek djeluje kao »transcendentalni označitelj«. tj. u kojoj bi trebalo da je riječ o apso­ lutnoj imanenciji bez intencionalnosti. tj. ma­ terije/Realnog. dakle. 'čisti' trag/razlika. svih ostalih tradova već je i sama iz­ vjestan trag« (G. prisebnošću subjekta tre­ balo da bude »reducirano«. treba da — barem do određene granice — in­ terpretiramo protiv samog Derride. kao 'transcendentalna' razlika. leži u tome da se samo Ja konstituiše kao prisebnost. ne tek ogradu znaka. subjekt u kretanju vlas­ titog konstituisanja »u jednom nečuvenom značenju u svijetu«. unatoč tome. Materijalistička misao treba da artikuliše onu. 'apsolutnog početka' kao 'čiste pasivne sinteze' vremenovanja Ur-Hyle kod Husserla. bez korelativnosti sa transcendencijom objekta. polazeći upravo od tog odlomka. Leclaire. nadovezati Derridu na Lacana. 95). tj. razgradnjom samog subjekta govora u protivurječje. uslov je svih ostalih razlika. 274 275 . samoodnos svijesti. sama diferencijalnost os­ talih razlika. U toj tački čiste autoafekcije. 'nultu tačku' u kojoj je sam govor čin. razlika između onoga-što-se-prikazuje (realnog) i doživljenog-imaginarnog nesvodljiva je. ipak i on sam u na­ vedenoj rečenici proizvodi formulu »trans­ cendentalnog označitelj a«. središte igre tragova/razlika.

) posla samo sa sadašnjim.« (Filozofija povijesti. i ne da još nije. »ako prolazimo prošlost. Tako je time već rečeno da sa­ dašnji oblik duha obuhvaća u sebi sve pređašnje. svrhovito obliko­ vanje spoljnje prirode. (Saf. 84—5) Bitna 'strategijska' uloga Hegelova pojma Aufhebung upravo je osiguravanje da se ništa ne izgubi.) Momente za koje se čini da ih duh ima za sobom. (. pri čemu u vidljivome ne može dobiti nikakav odgovor na pitanje Stvari«. nesvodljivi. nedostatak (Realnog). Zato Hegel govori o radu pojma. (. koliko god velika bila. Taj prijelom Lacan/Derrida-Kristeva naj­ jasnije možemo razviti na pitanju ograničene i generalne ekonomije. ima on i u svojoj sadaš­ njoj dubini. njegov zastoj. tetički momenat. bi­ ljeg svrhovitog/teleološkog procesa čiji je osnovni oblik i korijen rad. tj. imamo posla sa učinkom simbolne kastracije koja otvara rupu. medij ('atmosfera') tog procesa kojeg propušta u oblik prisutnog i samim tim zamračuje. . . No. on nije prošao. Jer. tek kao momenat na putu ka identifitetu. 276 277 . Ovdje Derrida može nadovezati Lacana na Heideggera i shvatiti ovu 'čistu razliku' kao samu »onto­ lošku diferenciju«. da se u procesu samorazvoja apsoluta gubi tek ono što je već o sebi konačno. medij površine fenoteksta kao stvrdnuća/izmeta/rezultata geno-tekstualnih operacija. ima posla s vječno sadašnjim. u njemu uvijek vidi Drugu Stvar. jer filo­ zofija.. njihova 'volumena' — samo prisustvo prisutnog. da je. kao što bi to kazala Kristeva. ponovnoj neposred/ova/nosti rezultata. Da u Freudovo dvojstvo principa zado­ voljstva i principa realnosti (gdje momenat gubitka. kao 'svrhovita ekonomizacija'. no umnoženi — ek­ ran/zaslon. jer ideja je prezentna. raspor mišljenja i bitka. apsolutno gledano. iščezavajući momenat.. priznanje obilazak tek kao posredovanje na putu ka svrhi. negativitet. nama nije teško da ustanovimo kako je ograničena ekonomija biljeg racionalnog odnosa sredstvo/svrha. »Tran­ scendentalni označitelj« djeluje upravo kao — naravno. No. ne čisti gubitak) ostaje na nivou ograničene ekonomije. to se razumije po sebi. odgode negativiteta nastaje tek iz vođenja računa o budućem zadovoljstvu. 297). Derrida pokušava baš probiti »nemoguć­ nost Realnog« koju otvara »transcendentalni označitelj« i afirmisati spram tog označitelja nesvodljivo heterogeni proces razluke. duh besmrtan. Ovdje. Sve je njoj u prošlosti neizgubljeno. baveći se istinitim.. nego je bitno sada. ili.. razliku. zato njegova misao ostaje teorijski momenat društva ko­ jim vlada produkcija. nasred same imaginarne 'realnosti'. iz­ gubljen tek sam gubitak. nama se čini opravda­ nim prividno paradoksalno tvrđenje Sollersa.»vidi tek privid ili . Ograničena ekono­ mija priznaje utrošak. bi­ tak bića. naravno. kod Hegela koji naglašava kako imamo. Najljepše se to artikuliše na sa­ mome vrhuncu metafizike. tj.

čista razlika. Ukratko. koji decentriraju i na taj način tek 'konstituišu' subjekta. svrhovite dje­ latnosti. kod Lacana je užitak ono »nemoguće«. 'topika' tako reći ostaje ista. leži u tome da kao ono 'poslednje'. da ne bismo prekoračili neprestupiv prag koji je jedini 'održava u životu'. Njegova ne-ekonomija. nedostatak je imaginarni. što nalazi užitak u samo279 278 . razluka je. jer nedostatak je biljeg isključenja Realnog. višak iza označiteljskog lanca. jedino na taj način ona postiže svoj učinak. kao užitak već sam rascjep. promjena pogađa tek ekonomiju želje. na nivou čistog utroška. bavljenja 'realnošću'. I ovo se pomeranje u eko­ nomiji želje (od želje kao želje Drugoga. užitak se zbog svoje osnovne 'iracionalnosti' pojavljuje jedino u obliku užasa. Razlika je tek u tome da li taj gubitak nastupa kao užitak-gubitka. generalne ekonomije. proboj ogra­ ničene ekonomije. kao i kod pisanja. racionalnog odnosa svrha-sredstvo. pak. i na taj način bez nedostatka. nedostatak ne postoji. već čista razlika. u nedostatku: na nivou »ograničene ekonomije«. on je još uvijek ekonomija koja računa sa nečim što nadolazi. nje­ govu 'autonomiju' nesvodljivost na nivo sred­ stva? Lacan. čistog gubitka. nesvodljiva odgođenost. naravno. Označitelj je — u apstrak­ ciji od ekonomije želje — 'isto' što i pisanje. Jer želja. svagda se radi o gubitku koji tek otvara razliku 'izvanjskosti' i 'unutrašnjosti'. kod Kristeve djeluje. biljeg nemogućnosti Realnog. Da bismo to ob­ jasnili. ne nastupa Vrhovno Dobro ili nekakva pozitivna/istovjetna svrha koja svom datošću ograničava ekonomiju. pak. svagda se radi o taloženju diferencijalnih tragova koji ruše prvenstvo prisustva. s jedne strane. predstavlja onu 'Arhimedovu tačku' odakle se vrši ekonomizacija. ne znači: tačka pune prisebnosti.da i Lacanova psihoanaliza ne može da pro­ misli čisti utrošak. već upravo tačka samog cijepanja. Simbolno je — Derridinim riječima — još uvijek koncentrirano oko »transcendentalnog označitelja«. zabačaja (Kristeva). razgradnja subjekta u protivurječje materije/Realnog. na ni­ vou Simbolnog simbolni. para­ doks objekta o koji je 'drugo od samoga sebel — označiteljska je ekonomija u sebi protivurječna. gubitak. 24). Kod označitelja. iako je taj označitelj rupa. 'iracionalna'. izvornije: bitka i mišljenja. probija polje »ograničene ekonomije«. pođimo od ekonomizacije želje i užit­ ka. Stvar sama. Drugim riječima. razluke (Derrida). što. čiji je objekt a. rasterećenje koje »kao privatno pro­ uzrokuje ugodu« (SP. zar nismo naglasili radi­ kalno ne-ekonomijski značaj označitelja. svagdašnji kompromis' između želje i Zabrane. I u tome je zapravo stvar. uvi­ jek odgođeno samom diferencijalnošću oz­ načitelja koja znači — kao 'arbitrarnost' — gubitak Stvari. ka želji koja je želja same razlike. no označitelj još nije čisti utrošak. uzmicanja. ili kao Žrtva koja nam oduzima 'pravi objekt želje'. rada. i na taj način nagoni na metonimijski bijeg lancem označitelja ka nedostižnom užitku. vlas­ titi nedostatak.

subjekta koji jedini probija nivo sub­ jekta Zrtve/Simbolnog. (MSD. podudara sa — rečeno neprimjernim/filozofskim rječnikom — 'on­ tološkim' prodorom iz Simbolnog koje čini da sva 'realnost'. potrebna je Žrtva. no i filozofija/metafizika. paradoks predmeta koji nije drugo do svoj vlastiti nedostatak. Simbolna je Žrtva. u svome prikazivanju/pojav­ ljivanju. heterogeniteta. Samorazumljivost svakidašnjeg 'saobraćaja' sa 'realnim bićima'. koje čini da se Stvar sama zadržava uvijek Drugdje. zbivaju se kao krpež bezdana 'pravog objekta želje' i na taj način krpež Žrtve — Žrtve koja je nužna baš zbog materijalizma. temeljni ustroj anato­ mije označiteljske prakse »pretpovijesti« — zato je »zasluga Lacanove psihoanalize što nam je dala istinu (strukture ove prakse) kao one jedne monoteističke (to će reći »homogenizirajuće« civilizacije). dakle. Taj subjekt Žrtve bismo. paradoks asubjektivnog subjekta koji je zahvaćen kreta­ njem materije/Realnog kao njezino protivu- rječje. razlika spram sa­ mog sebe. Iz poretka Žrtve moguće je prodrijeti jedino on­ da kada želja postaje želja ne-identiteta. Zato je objekt a »objekt čiji je označiteljski impakt za neku strukturu proporcionalan isključenju mate­ rije. u kojoj se Simbolno razgrađuje u protivurječje materije/Realnog. nego. pozicije metajezika. da bismo pos­ tigli 'slobodu' distancije mišljenja i bitka. jer je žrtva kao cijena gospodstva. Upravo zato jer smo 'dio prirode'. suviše kratko odredili njegovim poimanjem kao sub­ jekta gospodstva/znaka/prosvjetiteljstva koji se u ispunjenom obliku pokazuje kao subjekt tehničkog raspolaganja — suviše kratko. nemišljena 'istina' metafizike i svijeta koji je rađa. raz­ like (ne tek objekta a kao čiste razlike. isključenjem Real­ nog. tj. u toj istoj struk­ turi«. već krpež žrtve kao same simbolne kastracije. dakle. otvarajući želja objekta a. tj. naravno. pak. Metafizika je želja želja identiteta. pirkrivajući time vlastitu istinu da je njezin 'pravi objekt' a. 33). ka — za misao — nesnosnoj tački u kojoj sama 'materija misli'. tako reći 'neposredno' samog gubitka/ras­ cjepa): nešto nečuveno/užasno što se nadovezuje na subjekt-u-procesu.me gubitku). 33—4). ništa od bića. konstituisanog »simbolnom kastracijom«. (MSD. 280 281 . nastupa kao 'privid' u kome Real­ nog nigdje nema.

Teorija pisanja — materijalistička teorija „produkcije ljudi" .

Koje je mjesto intervencije teorije pisa­ nja. dvojakog karaktera. proizvodnja sredstava za život . »pro­ dukcije i reprodukcije neposrednog života« kao jedinstva »produkcije stvari« i »produk­ cije ljudi«. razlike zabačaja. s jedne strane — rada. Druš­ tvene ustanove. odluču­ jući faktor u historiji je. . opet. a s druge — porodice. i to potrebnog oruđa. pod kojima žive ljudi jedne određene epohe i jedne određene zemlje. Što je manje razvijen rad. materijalističko shvaćanje povijesti«. Koliko je on ozbiljno shvatio nji­ hovo dvojstvo. produženje vrste. što je manja količina njegovih proiz- 285 . u polje marksističke misli? Polazimo od poznatog Engelsovog od­ ređenja osnova povijesnog zbivanja. tj. . uvjetovane su objema vrstama proizvodnje: razvojnim stupnjem. . . vidi se već iz toga kako je Morganu čak pripisao da je »na svoj način ponovo otkrio . pro­ izvodnja samih ljudi. s druge strane. S jedne strane. što će reći da je ovo shvaćanje izveo i na nivou »produkcije ljudi« koji bitno dopunjava Marxov nivo »kritike političke ekonomije« kao kritike epohalnog ustroja »produkcije stvari«. A ona sama je. u krajnjoj liniji. »Po materijalističkom shvaćanju. produkcija i reprodukcija neposrednog života.

osnovano na rodov­ skim vezama. Engels. o tome kako društveni produk­ cijski proces i porodicu ne možemo stavljati na isti nivo.. Marx govori prije svega o praksi kao »predmetnoj djelatnosti«. društvo u kome je porodično uređenje potpuno podre­ đeno uređenju vlasništva i u kome se sad slobodno razvijaju one klasne suprotnosti i klasne borbe koje čine sadržaj cjelokupne do­ sadašnje pisane historije. privatnog vlasništva i države. u osnovi ima pravo: kod Marxa i En­ gelsa zaista je prisutno prvenstvo produkcije »stvari«.. kao dvije strane čovječje djelatnosti.. Evropi izostala. po našem mišljenju..) Staro društvo. tj. navedenu Engelsovu misao prati famozna napomena sovjetskog izdavača o »pogreški« koju ovdje čini Engels. pak.. unatoč nesvodljivosti tog dvojstva. Pori­ jeklo porodice. Oni sami se počinju razlikovati od životinja onda kad počnu proizvoditi sredstva za ži­ vot . Z. nego ujedno prak­ tički čin samopromjene kojim sami revolu­ cionari postaju revolucionari. to. tj. religiji ili po čemu god hoćemo. RR.voda. 'produkcija ljudi') potpuno podređeno ure­ đenju vlasništva« (tj. Zato i prava. čije niže jedinice nisu više rodovske zajed­ nice nego teritorijalne zajednice. »pisana« povijest zapravo počinje tek »kada je porodično uređenje (tj. razvitak pro­ dukcijskih snaga itd. na njegovo mjesto dolazi novo društvo organizirano u državu. lomi se u sukobu s novorazvijenim društvenim klasama.. sov­ jetski izdavač. Zato i Engels »veliku Morganovu zaslugu« vidi »u tome što je otkrio i u glavnim crtama rekonstruirao ovu predhistorijsku podlogu naše pisane historije« (podvukao S.. . »Ljude možemo razlikovati od životinja po svijesti. Izmjenjivačka djelat­ nost kod prvog nastaje kao predmetno-praktička proizvodnja. o tome kako u posljednjoj in­ stanciji odlučuje tek »produkcija stvari«. « (Njemačka ideologija. način »kako ljudi obrađuju prirodu« i »kako ljudi obrađuju ljude. pa dakle i bogatstvo društva. Ovo je dvojstvo »produkcije ljudi« i »pro­ dukcije stvari« nagovješteno već u Njemač­ koj ideologiji. . 9—10). tim više rodovske veze determiniraju društveno ure­ đenje. 286 287 . kod drugog kao kritičkopraktička samopromjena u značenju »podu­ darnosti mijenjanja i okolnosti i ljudske dje­ latnosti« (3. Nije teško uvidjeti kako se Habermasovo dvojstvo rada i interakcije ili Lorenzerovo dvojstvo kritike političke ekonomije (historijskog ma­ terijalizma) i kritike subjekata (psihoanalize) — kod Lorenzera skoro doslovno — nadovezuje na ovo Engelsovo dvojstvo u materijalnoj produkciji života. teza o Fojerbahu). izrastaju iz postojećeg društva. Neobičnije je to što. Nimalo nije neobično što u svim 'ortodoksnim' izdanjima Po­ rijekla porodice . gdje određujuću/odlučujuću ulogu igra anatomija »produkcije stvari«. što se tiče klasičnog oblika historijskog materijalizma.« (F. 1 No.). Izvor države i odnos države prema građanskom društvu«. zato jer za Marxa i Engelsa čovječja povijest počinje radom u značenju 'proizvodnje stvari'. 365). Po1 Zato sa Habermasom i Lorenzerom ne možemo jednostavno završiti kao sa primjerima unošenja 'nemarksističkog' dualizma u jedinstvenu marksističku znanost povijesti. 'produkciji stvari'). (. revolucio­ narne prakse koja nikad nije tek puka iz­ mjena 'okolnosti'/društva od strane društvu nadređenih 'revolucionara'. u obliku dvojstva produkcij­ skih snaga i oblika opštenja.

kao 'samonikle' (naturv/uchsig). tj. 289 288 . prirodnim vezama opredije­ ljene oblike društvenog života. koja »ima većim dijelom samo negativnu ekonomsku osnovu«. iskustvom 'strukturalizma'. I upravo se ovdje nje­ gova misao pokazuje kao odlučno nedostatna: ova »preistorijska sadržina koju je istorijski period zatekao i preuzeo«. a mjestimice i kao uslov. o duhovima. 27. pa čak i kao uzrok. pokazuje kao i te kako povijesna. koju zato Engels pro­ matra kao nekakav polaprodužetak prirode. Oboje zajedno sačinja­ vaju ono što prava povijest (u Engelsovom značenju) već 'nalazi'. sa­ držinu koju bismo mi danas nazvali besmis­ licom. niski ekonomski razvitak preistorijskog perioda ima kao do­ punu.). primjeren 'produkciji stvari'. No. od od osnovnog je značenja shvatiti domašaj ove nedostatnosti. biće shvaćeno iz 'modela' rada. koju. koju je istorijski period zatekao i preuzeo. Kod previđanja specifičkog nivoa »produkcije ljudi« (tj. Već smo. na pojavu fašizma itd. privatnog vlasniš­ tva. oktobra 1890). podjeli rada.«: »One imaju preistorijsku sadržinu. stvar nije u apstraktnom problemu 'razumijevanja preistorijskih društava'. dakle. društvene podjele rada. Ova se sadr­ žina. Schmidtu. Ž. kada na mjesto zajedničke proizvodnje i prisvajanja dolazi prisvajanje od strane pojedinaca. Vidjeli smo i kako je u svim glavnim tačkama filozofije. Levi-Strauss nije slučajno izložio ustroj »divlje misli« ujedno kod mitologije i strukture srodstva. još uvijek krvnim. kako dapače sam osnovni ustroj 'zapadne filozofije' (ontoteologija) upućuje ka podjeli rada.) »religiji. dakle. ne možemo pozitivno povijesno posredovati ('izvesti') iz osnovne anatomije produkcijskog procesa.« (Pismo K. previđanja toga da se u pitanju strukture porodice zapravo radi o Simbolnome.vijest u pravome značenju povijest je civili­ zacije. Engels piše o ideološkim oblastima »koje lebde u još višim sferama« (od prava — S. na »predhistorijsku podlogu naše pisane historije«. na društvo rodovskih zajednica. vidjeli kako na nivou označiteljske produkcije klasno društvo (sino­ nimno sa odijeljenjem filozofije od mita) pret­ postavlja ideologem znaka u kome smo pre­ poznali način govora. krivu predstavu o prirodi. od Aris­ totelove entelehije do Hegelova »rada poj­ ma«. o jeziku). Te različite krive predstave o prirodi. Taj »preistorijski sadržaj« nadovezuje se. s obzirom na naše stoljeće. nastajanja »prvog velikog cijepanja društva u iskorištavaj uću i iskorištavanu klasu«. naravno. nasta­ janja robne proizvodnje. o magijskim silama itd. o čovjekovu biću. dakle. nego ima veoma 'prak­ tički' domašaj odlučuje o domašaju toga kuda smjeramo u revolucionarnom procesu (kon­ kretno: odlučuje o nedostatnosti Engelsovog postavljanja problema. upravo u značenju posredovanosti društvenom produkcijom: da­ kako. naime. filozofiji itd. označiteljskom produkcijom. imaju većim djelom samo nega­ tivnu ekonomsku osnovu.

.. jer iza njegovog razlikovanja društava koja su odabrala sistem i društava koja su oda­ brala povijest. Isto tako. tuđim »jezicima«. njegovo polje u osnovnoj dimenziji ostaje polje 'produkcije stvari'. Razlog je tome sama svag­ dašnja povijesnost misli: kritika nikad nije svome objektu prosto vanjska. . Mogli bismo čak reći da je u njega riječ o fetišističkoj zaljubljenosti u 'izvorni' lik »prakomunizma«. njegova kritika 'još ne progovara vlastitim jezikom'. Kod oba primjera radi se. time što je u središte postavio pitanje označitelja. ali se buržoaska revolucija uopšte može izvršiti tek u 'tuđem jeziku'. Od počet­ nog Marxovog prodora do tačke Hic Rhodus. Baš su zbog toga podvrgnute procesu 'postizanja svoje sopstvene sadržine'. i tek naknadno 'progovorila vlastitim jezikom' građanske racionalnosti. neprestano se prekidaju u svom sopstvenom toku . 'predpovijesnih' druš­ tava. . nego se treba 290 — budući da je tako reći 'uključena u svoj objekt'. u 'primitivnih'. Parafrazirajući Marxa: ne samo buržoaski protivudarci. pitanje Simbolnog. Racionalna kritika društva moguća je tek nastankom građanstva koje se prvo pokušavalo legitimirati svom racionalnošću: jedino zbog toga kritika može da izloži njegovu ideološku laž.Ovdje se krije velika zasluga Levi-Straussa: tek je on otvorio polje razumijevanja »proizvodnje ljudi«.. hic salta!« (18. 'ekonomske baze same nadgradnje' u razlici spram 'ekonomske baze' u značenju materijalnog procesa 'produkcije stvari'. kod proleterske je. bježeći prema datim. i Marx još 'prihvaća borbu na terenu protivnika'. no upravo zato što »sadržina prevazilazi formu« i proleterske revolucije na početku govora u »frazama«. 149). o 'govoru tuđim jezikom'. . i dok same okolnosti ne viknu: Hic Rhodus. hic salta!. socijalističku revoluciju Marx prividno izuzima nužnosti 'govora u tuđem jeziku'. sla­ bosti i kukavnosti svojih prvih pokušaja . Marx naglašava kako početni. previđajući snagu koja ih pronosi. brim e r . Socijalnu. dakle. . revolucije stvar obrnuta. »stalno kritikuju same sebe. tj. divlje i ukroćene misli. pak. svaki je poraz ojača jer je prisiljava na radi291 . dug je i naporan put oslobađanja od 'tuđeg jezika' kroz svijest o porazu. sve dok nije stvorena situacija koja onemo­ gućuje svaJki povratak. dio iste povijesne konstelacije — tek probiti do 'svog vlastitog jezika'. Tako kri­ tika srednjovjekovnog univerzuma (čija je ideološka legitimacija bila religija) na počet­ ku nužno uzela oblik religijske herezije. jer joj — zbog siromaštva zbiljske vlastite sa­ držine — jedino tuđi jezik može da da revo­ lucionarni zamah. ismevaju svirepo temeljno polovičnosti. polazni nivo kritike uvijek određuje protivnike. nije teško da prepoznamo Engelsovo razlikovanje predpovijesnih rodovskih uređenja i povijes­ nih društava 'produkcije'. ne-um gra­ đanskog uma. »Stalno iz­ nova uzmiču pred neodređenom gorostasnošću svojih sopstvenih ciljeva«. pro­ leterska revolucija također je kao Antej.

jer je rečeno klasičnim. Nedostatak specifičnog nivoa »produkcije ljudi« u dosadašnjem marksizmu najjasnije se izražava upravo na mjestu na kome smo od njega prividno najudaljeniji. Marxovu ana­ lizu nije moguće bitno dopuniti. Suvremeni kapitalizam još uvijek posjeduje os­ novnu 'iracionalnost' produkcije zbog profita. Korijen tog razdora. Nedostatak klasičnog Marxovog postavljanja prob­ lema moguće je probiti tek reartikulacijom cjeline mi­ saonog polja. na kraju svjetskog rata. jer ne vode računa o promjeni u samoj pretpostavci teorije. čiji je rezultat otkazivanje njemačkog proletari­ jata. odakle se »produkcija ljudi« pokazuje kao označiteljska produkcija. klasičnog oblika histo­ rijskog materijalizma — nedostaje odlučan uvid u osnovnu istovjetnost 'porodične' kon­ stelacije sa ulaskom u poredak Simbolnog. 2 2 Zato su uzaludna sva očekivanja da će — kao što to negdje kaže Ernest Bloch — neko da napiše »četvrtu knjigu Kapitala«. Ne smijemo ustuk­ nuti ni ako na taj bijeg ispred gorostasnosti sopstvenih ciljeva naiđemo već kod samog Marxa i Engelsa. da smo. infra­ strukturnog domašaja same ideologije koja jedina može da pokaže zašto je — uprkos 'objektivnim uslovima'. upravo 'subjektivni faktor' bio taj koji je ot­ kazao. o tome kako nam čak kod prividno neposredno-bioloških potreba (glad. Takva su očekivanja u osnovu ne­ povijesna. čija je mogućnost kod Engelsa ostala apstraktna — i to ne samo zbog nivoa tadašnjih znanosti. marksizam već na početku 'zahvatio mase' u ideološkom obliku. dakle. jer ovdje je potreba još uvijek shvaćena kao (doduše. manipulativno rađanje novih potreba čak u još radikalnijem obliku pokazuje 'iracionalnost' kruženja kapitala kome Tako možemo tačno odrediti mjesto historijskomaterijalističke psihoanalize: »kritika označiteljske ekonomije«. tamo gdje se govori o čovjekovim potrebama kao uvijek povijesno oblikovanim/posredovanim. osnovne anatomije »produkcije stvari«. još ideološkim rječnikom — u 'objektivno-revolucionarnoj situaciji'. kako je njihova prirodnost uvijek tek nak­ nadna apstrakcija. ili čak nanovo posta­ viti. Upravo na ovome mjestu. zbog kojeg je. žeđ) nikad nije dostu­ pan njihov neposredno-prirodni supstrat. uplašeni »neodređenom gorostasnošću svojih sopstvenih ciljeva«. Posljedica poraza nije ograničenje na 'kompromis u okvirima realnih moguć­ nosti' — u proleterskoj revoluciji poraz para­ doksalno znači da smo zahtijevali premalo. Sto se tiče ni­ voa društvenog produkcijskog procesa. razdora zbog kojeg dolazi do ideologizacije marksističke teorije u sa­ mom času kad ona postaje 'praktička' u zna­ čenju teorijskog samorazumijevanja zbiljskog radničkog pokreta. nego zbog zna­ čenja samog početnog. tek odnosom/posredovaje zadovoljenje potreba tek sredstvo vlastite reproduk­ cije.kalizaciju. ostali zahva­ ćeni logikom 'postojećeg'. njezinom objektu. analizu anatomije produk­ cijskog procesa suvremenog kapitalizma na nivou Marxova Kapitala. tematizacijom 'materijalne snage'. nikad dostupna) prirodna pod­ loga koja se povijesno oblikuje/obrazuje po­ sredovanjem sa produkcijom: produkcija na­ stupa kao 'opšti posrednik'/određujuća sre­ dina čovječnosti. Teorijski korijen izvornog nadzora među teorijom i praksom o kome govori već Korsch. krije se u od­ sustvu dijalektičkomaterijalističke teorije »produkcije ljudi«. »kritike subjekta«. krizi produkcijskog procesa — revolucija u zapadnoj Evropi izostala. 292 293 .

na­ ravno. želju. Lacanove) predstavlja upravo subverziju tog nivoa: ne radi se o prirodnoj potrebi kao podlozi koju — koliko god želimo 'bitno' — kvalitativno i kvantitativno mijenja produkcija. što je tek druga strana vulgarno-materijalističkog naturalizma (čovjek kao fiziološko biće). Marxu i Engelsu bismo mogli prigovoriti da ponav­ ljaju (na drukčijem. odgovara na pitanje kako se iz­ vjestan (na nivou ekonomske baze) 'objektivni' interes prijevodi/prijenosi u ideološki zahtjev. Skepsa psihoanalize prema marksizmu nije slučajna. u razlici spram prostog 'puta na dole' pukog nala­ ženja 'ekonomskih korelata' ideološkim po­ javama. od ekonomske baze ka nadgradnji. tek se njome otvara prava dimenzija onoga što je Marx nazvao jedino materijalistički 'put prema gore'. jer ona se obratila psihoanalizi da bi »pratila tragove gospodstva i potiskivanja u dotad još nerazastrta dubinska područja individue u kojima leže korijeni društva koje se tvrdokorno opire strukturalnim promje­ nama. simbolna produkcija. Ovdje pojam označiteljske prakse rješava jedno od osnovnih pitanja historijskog ma­ terijalizma: popunjava 'međuprostor' u antinomiji između 'ekonomske baze' (produk­ cijskih snaga i odnosa) i onoga što u klasič­ nom marksizmu nastupa kao 'nadgradnja'. Označiteljska praksa ('ekonomska baza same nadgradnje') pokazuje kako se objek­ tivni interes simbolizira. »želja Drugoga«. Suvišno je isticati da je ovo iskustvo sloma dovelo psihoanalizi samu kritičku teo­ riju. već je sama želja kao takva u svome jezgru 'kul­ tura'. ustro­ jem produkcijskog procesa određeni interes njemačkog proletarijata i malograđana na ideološkom nivou izokreće u antisemitizam itd. Taj materijalizam ostaje na području povijesti idealistički. Kod Marxa i Engelsa nije riječ o dvojstvu povijest/priroda (nedostatak materijalistič­ kog shvaćanja povijesti). Osnovni rezultat psihoanalize (dakako. 'dubljem' nivou) istu pogrešku koju nalaze u prethodnom. koji marksističkoj misli u njezi­ nom klasičnom obliku još nije postao upitljivim. antagonizma na nivou »produk­ cije ljudi«.« (Lepenies/Nolte: Experimentelle Anthropologie und emanzipatorische Praxis. a ne 'sublimacija' prirodne podloge. Ona svakako pripada 'ekonomskoj 294 295 . naturalističkom materijalizmu. Iskustvo sloma »ozbiljenja fi­ lozofije« revolucionarnom akcijom moguće je reflektirati upravo psihoanalitičkim iznoše­ njem onog osnovnog okvira otuđenja. Konkretno. nego o dvojstvu 'produkcije ljudi'/'produkcije stvari' (nedos­ tatak materijalističkog shvaćanja »produkcije ljudi«). 'ira­ cionalnosti'. 30). objektivni. Tako promišljena »produkcija ljudi«. u osnovi premješta cjelokupnu kla­ sičnu marksističku problematiku baza/nad­ gradnja. kako se npr.njem sa njime svi ostali oblici izražavanja života dobivaju čovječji karakter. zaostajući iza objektivnih mogućnosti ovih promjena.

kao utemeljenje revolucionarne mogućnosti iz mjesta proletarijata u produkcijskome pro­ cesu. J. otuđene vlastite supstancijalnosti) treba da se afirmiše kao zbiljski subjekt pro­ dukcijskog procesa. već prije svega njihov unutrašnji zglob. Zato i na njezinom nivou trebamo da artikuliramo povijesni slijed 'produkcijskih načina' (ne tek opšti rez sim­ bol/znak. prije svega iz unutrašnje protivurječnosti kapita­ lističkog produkcijskog načina čiji je uslov.« (RLP.bazi'. najobrađeniji je dosad prijelom sred­ nji/novi vijek — M. s druge strane fenomen 'staljinizma' — u njihovom zajedničkom 'asimptotičkom' približavanju »upravljanome svijetu«) pokazuje upravo kako se »izvršna moć i njezina ideologija uvijek prilagođavaju snazi koja pojačava sistem produkcije i re­ produkcije. (najjasniji su primjer takvih analogija tekstovi J. Ovdje se doznačuje granica klasičnog marksističkog utemeljenja revolucionarnog obrata. »Ako proletarijat usvaja takvu označiteljsku praksu socio-simbolnog procesa onda se to dešava upravo u mjeri u kojoj nadmašuje svoju sudbinu producenta. jedna je strana »produkcije i reproduk­ cije neposrednog života«. pošto nivo klasičnog histo­ rijskog materijalizma već pretpostavlja izvjesno poi­ manje govora.3 3 I osnovno značenje poslednjih radova Kristeve vidimo upravo u prevazilaženju dotadašnjeg nedostat­ nog shvaćanja odnosa između »kritike označiteljske ekonomije« i »kritike političke ekonomije«. i da ukine vladavinu iz­ mjene nad produkcijom. ako ne smjera i na ru­ šenje vladajućeg načina označiteljske 'pro­ dukcije'. J. itd. Postmarksovsko iskustvo (s jedne strane ideološka integracija radničke klase u okvire postojećeg. no koji. vladajuće »dis­ kurzivne formacije« (Foucault). mrtvoga nad živim. gdje proletarijat (jedina živa. shvaćanja koje se kretalo na apstraktno-analogijskom nivou. 44). Tek konkretizacija pokazuje kako stvar nije u pukom 'ši­ renju na novo područje'. teorija teksta treba da izvrši na području govora. 296 297 . neprestano revolucionisanje produkcijskih snaga. tj. ali se dobro čuvaju svega što bi moglo postati snaga utroška — zabačaja tog sistema« (RLP. no kao takav podređen vladavini mrtvog. Gouxa). nas­ tupajući kao puko sredstvo reprodukcije ka­ pitala. sam nastupa kao granica njihova razvoja. s druge strane. Foucault. zbdljski-djelatna snaga produkcijskog procesa. Lotman. s jedne strane. ona nužno završava na putu ka »upravljanome svijetu«. onoga što je »po materijalističkom shvaćanju. tj. znaka kao ideologema društva ko­ jima vlada 'princip' produkcije (stvari). 46). dakle. U tome se krije sudbonosna dvoznačnost 'socijalističke revolucije': ako joj u toku ukidanja otuđene produkcije ne postaje upitljivim samo 'na- čelo' produkcije. odlučujući faktor u historiji«. Označiteljska praksa za­ bačaja nastupa tada kao povijesna konkretizacija Marxova »carstva slobode« kojeg treba da afirmiramo u njegovoj transprodukcijskoj dimenziji. Zato treba revolucionarni proces da obuhvati i rušenje vladajućeg označiteljskog 'produkcijskog načina'. afir­ maciji produkcije protiv izmjene odgovara afirmacija tekstualne prakse protiv komunikacije itd. J. Kristeva). supstancije nad subjektom. To što je Marx izvršio na području političke ekonomije.

kao svjedočanstva njegova praktičnog djejstva. »razvijenom svijetu«. itd. 'objektivno'-revolucionarnu situaciju. uz re­ volucionarnu situaciju tokom i poslije prvog svjetskog rata (Luxemburg. Lenjin. 'povratne' zaključke: njegov je slom tačno slom one revolucije kojom su 'računali'.) je. Ono što ovdje treba učiniti jeste to da se produži sa Korschovom 'aplikacijom metoda historijskog materijalizma na nje­ govu vlastitu povijest'. Gramsci. naravno. čiji je 'scenario' već predskazao Engels (ruska revolucija će kao 'signal' pokrenuti osnovni događaj — ustanak njemačkog proletarijata). da se 'svi­ jest poraza' još nije izokrenula u radikalnije utemeljenje revolucionarne mogućnosti koja bi značila 'alternativu' i tzv. i iz njegova sloma sa svim sudbonosnim pos­ ljedicama (podjela radničkog pokreta na ko­ muniste i socijaldemokrate) treba da povu­ čemo. Tragičnost njegova sloma leži u činjenici da se trenutak najveće pobjede historijskog materijalizma (kada se tako reći 'opipljivo' srušio liberalistički san mirnog/ /racionalnog napretka koji potpuno sma­ njuje protivurječja: poznat je šok kojeg su kod građanske liberalne inteligencije prouz­ rokovati rat i 'katastrofička' atmosfera pos­ lije njega. i time na sudbinu radničkog pokreta. od 'staljinizacije' sovjet­ ske revolucije do nastanka fašizma koji je upravo građanski odgovor na kriznu. mogućnost revolucionarnog obrata u temeljnim okvirima klasične Marx-Engelsove teorije. također. tj.Treba da povučemo radikalne konzekvencije iz činjenice (koju je izložio Korsch) da je marksizmu već 'izvorno' svojstven ras­ cjep između teorije i prakse. Mogli bismo reći da se poslije tog sloma marksistička misao — i praksa — u osnov­ nom značenju još nije 'oporavila'. Revolucionarno vrijenje poslije pr­ vog svjetskog rata obilježava poslednju. 'iz' koje su govorili Marx i Engels. za­ kašnjelu. u kome je 'zahvatio mase'. 'subjektivnog faktora' unatoč 'objektivnim' uslovima za revoluciju. Lukacs. u obliku u kome je postao 'revolucionarna snaga'. Ono što je sahranilo revoluciju bila je upravo 'materi­ jalna težina ideologije' čiji je pritisak us­ pješno blokirao pretvaranje osebice radničke klase u zasebicu revolucionarnog subjekta. Takozvana 'renesansa marksizma'. proleterskih revolucija. provala građanske ideologije (od parlamen- tarizma i sindikalizma koji premještaju re­ volucionarni obrat u 'lošu beskonačnost' do 'patriotizma' za vrijeme prvog svetskog rata i fašizma) koja uspješno razbija njegovo re­ volucionarno jedinstvo — korijen cjelokupne kasnije konstelacije. /'propast Zapada'/) po­ dudarao sa trenutkom najvećeg poraza. već od početka nastupao kao ideologija. šire. Korsch. da je on u svom praktičnom djejstvu. Izostanak je tog osnovnog događaja — otkaz njemačkog. praksa tog vrijenja u polju teorije. dakle otkaz tzv. zapadnoevropskog proleta­ rijata. sloma revolucionarnog obrata u dotad zamišljenim 298 299 . samo dio tog vrijenja njegov teorijski momenat/ /izraz. krize itd.

izlaganjem iracionalnog/fetišističkog jezgra. dobivaju takav značaj — 'strukturalistički' kazano — upravo na »fonu« opšte nerevolucionarne konstelacije. pri čemu je — kao i kod Plehanova — uloga 'subjektivnog faktora'. objektiv­ noj »imanentnoj logici povijesti« (Horkheimer). kod Horkheimera. 'individue'. već od početka prisutnog u samome prosvjetiteljstvu kao čiji baštinik nastupa još i klasični oblik marksizma — predstavlja 'svijest poraza' par excellence. kao 'odskok' od vladajuće po­ djele na dva establishment-a. izokreće se u misao povijesnog sjećanja na ono što gubimo sa napretkom (inače nezadrživim. s jedne strane. kriza 1929) do­ vela. Poslije tog sloma. do utvrđenja građanske kontrarevolucije. ponovno se vraćamo početku. u 300 301 . 'socijalizam kao svjetski proces' revolucionisanjem 'nerazvi­ jenih' zemalja. (Mi ovdje. kao misao revolucionarne akcije. kao najradikalniji po­ kušaj 'obračuna sa vlastitom sviješću'.okvirima. reflek­ sije o nedostatnosti samog klasičnog oblika marksizma čija je još empirijska svjedodžba onaj slom. (I kasnije su 'potvrđenja' historijskomaterijalističkog nauka o osnovnoj ira­ cionalnosti kapitalizma (npr. jugoslovenska revolucija). ostajemo 'europocentristički' — bitan je potez događanja poslije drugog svjetskog rata. U produžetku njezina razvoja. kritička teorija. s druge se pak strane oja­ čala sposobnost kapitalizma da ovlada rezul­ tatima vlastite iracionalnosti). tzv. Ali — ako ovdje propustimo ogroman kompleks pitanja o zbiljskome zna­ čaju ovih revolucija /u kojoj je mjeri njihov nosilac još proletarijat u strogom Marxovom značenju bezsupstancijalnog subjektiviteta produkcijskog procesa?/ — naš 'europocentrizam' barem djelimično opravdava činje­ nica da ovo revolucionisanje 'nerazvijenih' još nije preokrenulo. Odavde prisutnost glasovitog ideologijskog problema 'modela socijalizma za razvijene zemlje' koji — samim svojim prisustvom — svjedoči baš o odsustvu zbiljske konkretne mogućnosti. kao što je to kazao sam Lukacs u jed­ nom od posljednjih intervjua. što će reći: još nije artikulisalo konkretnu alterna­ tivu revolucionarnog procesa u kome bi bilo mjesta i za tzv. Dijalektika prosvjetiteljstva — iz­ rasla kao pokušaj poimanja očite iracional­ nosti fašizma i cjeline suvremenog kapita­ lizma.) Do 'teorijske svijesti' dolazi taj slom tek sa »dijalektikom prosvjetiteljstva« koju treba da odredimo kao dosad najradikalniji pokušaj tematizacije novonastalog stanja koja polazi iz marksizma. marksizam kao temeljni revolucionarni odgovor suvreme­ nosti na nivou 'klasika' više ne postoji. na kraju kritičke teorije koja je nastala kao negacija objektivističkog revizio­ nizma Druge i djelimično Treće internacionale. I zemlje nasred same Evrope koje barem dje­ limično čuvaju pravu revolucionarnu nape- tost (npr. jer je određen »imanentnom logikom povi­ jesti«). 'razvijene' zemlje. 'konkretno negiralo'. Tako se krug zatvara: prividno para­ doksalno. naravno. težinu poraza u 'razvijenih' zemalja.

kuda vodi »imanentna lo­ gika povijesti«. Zato se političkome nivou oduzima 'totalitetni' domašaj: emanci- 302 303 . gdje je teorija kao praktična uvijek vlastita metateorija.. u posljednjim Marcuseovim rado­ vima. nešto u bitnome značenju 'slučajno': mogućnost proboja-kroz-iskustvo dijalektike prosvjetiteljstva potvrđena je tek činjenicom tog suproćenja. Cijena koju Mar­ cuse plaća za ovo oživljavanje problematike oblika političke organizacije je afirmacija neizbježnog rascjepa između politike koja se kreće na nivou 'zbilje'.« (Bockelmann. još ne potpuno postvarena »snaga sub­ jekta«. »subjektivni višak (Uberschuss) u mislima«. 'realnosti' i umjetnosti kao prave slobode/igre. Tako Adorno »konstatuje da se njegovu imanentnu kritiku ne može imanentno utemeljiti« (Bockelman). Ako »posve Drugo« nastupa kao povijesni Novum (Marcuse) ili transcendencija s ob­ zirom na samu 'ovostranost' (Horkheimer). u tome da svrha ove »imanentne logike« ima različit 'vrijednosni' predznak. tek utvrđuje osnovno od­ sustvo 'konkretne negacije'. stupa. iskušava sam »upravljeni svijet«. »Neodredivost omogućenja 'negativne di­ jalektike' i neodredivost ideje slobode puštaju neodređen sam razmjer (Stellung) 'ne­ gativne dijalektike' spram društvenog reali­ teta. dakle. suština ostaje ista: odricanje Hegelovoj baš­ tini posredovanja biti i pojave. tačnije: da se kao istina onoga što za objektivistički ontologizam (no — kako negdje kaže Horkheimer — i samome Marxu) nastanka kao »komunzam«. to će reći kao promjena samog objekta spoznaje /samo/spoznaja vlastitog mjesta u društve­ nom totalitetu — ne može učiniti. izbi­ janja fašizma kao 'suviše rane' realizacije upravljenog svijeta itd.. iako ograničena. da spriječava samouništenje čovječanstva. Razlika leži. učini što bezbolnijom. 202—3).) treba da se nadoveže na jednu metateoriju struktura transcendentalno-povijesnog subjektiviteta. Novumu koji bi da izraste iz imanentnih protivurječja postojećeg. promjena. (. gubitak specifistički-čovječje dimen­ zije. tj. Zato i jeste — s obzirom na nužnost otuđenog društvenog totaliteta. naravno. odricanje konkretnoj/određenoj negaciji postojećeg. njihov »spontanitet« koji još nije obuhvaćen sveposredujućom otuđenom Cje­ linom. s obzirom na mogućnost imanentne snage negacije pos­ tojećeg. kroz aktualizaciju revolucionarnih potencijala koje treba da rađa samo postojeće. vjera u subverzivnost političke djelatnosti unutar 'raz­ vijenih' zemalja. gdje na mjesto 'pesimizma'.jezgru ograničena na to da prijelaz ka »uprav­ ljanome svijetu«. jer bi time izdala »posve Drugo«. na »imanentnu logiku povijesti« — mogućnost spoznaje stvari same u njezinom ne-identitetu. Zato se revolucionarni poten­ cijal traži u 'graničnim' područjima. (Sa tog stajališta. Ako hoće negativna dijalektika da ra­ zume samu sebe. No upravo ona to — za razliku od klasič­ nog oblika kritičke teorije.

kako kroz nju još nije progovorilo ono u postojećem zaista 'potisnuto'. osnovna teorijska šutnja o konsekvencijama teorijskog i praktičnog revizionizma Treće internacionale. Dijalektikom prosvjeti­ teljstva pokazuje se kako osnovna pozicija marksizma kao »filozofije prakse« nije do­ voljna za teorijsko objašnjavanje »upravlje­ nog svijeta« i ujedno praktički 'prijepor' sa njime. poslije prvog svjetskog rata izrasle »filozofije prakse«. za jedinstveni misaono/praktički 'zahvat' ove povijesne zbilje. no pro­ tiv 'dogmatsko'-revizionističkog termidora novne pretpostavke kritičke teorije. poslije Lenjinove smrti. 196) — kao što smo već nagovjestili — još sadrži ne­ reflektiranu prosvjetiteljsku poziciju gos­ podstva čija je povijesna zbilja. naravno da je npr. umjesto drugih. ova kritika prebrzo svršava sa prob- 304 305 . Tako kritička teorija tek sa »dijalektikom prosvjetiteljstva« i njezinim misaonim nas­ tavcima povlači sve misaone konzekvencije iz činjenice da je 'filozofija ustala iz mrtvih. kao prve i jedine realne mogućnosti njezina ozbiljenja u svjetskopovijesnim ok­ virima. upravo »upravljani svijet«. »materijalistički pojam slobodnog druš­ tva koje samo sebe određuje« (KT. pri čemu još nisu shvaćene misaone konsekvencije njegova sloma. kako je ona još uvijek sadržavala nereflektiranu pro­ svjetiteljsku poziciju gospodstva. Središnja poglavlja Kontrarevolucije i re­ volta još uvijek govore o odnosu revolucije spram prirode i umjetnosti). pošto je bio zakašnjen trenutak njezina ozbiljenja' (Adorno). pogađa cjelinu iz 'rene­ sanse marksizma'. Zato mu je svojstvena izvjesna 'laž principa' čija je 'empirijska' svjedodžba npr. pošto sama os­ nova. u svim nje­ zinim varijantama. Na­ ravno da je već sam nastup kritičke teorije značio kontrast vladavini revizionizma obiju internacionala. Taj 'obračun sa vlastitom prosvjetitelj­ skom sviješću'. tj. Početni oblik kritičke teorije (kojeg najbolje obilježavaju rani Horkheimerovi i Marcuseovi radovi) zapravo je u suštini još produžetak 'renesanse marksizma' kao dijela onog revolucionarnog talasa.paciju još uvijek zasniva politici i društve­ nom produkcijskom procesu spoljašnje polje. U inače oprav­ danoj kritici dijamatskog ontologizma/objektivizma sa stajališta »filozofije prakse« zijeva rupa. 'realizacija'. Korsch već reflektirao unutrašnju suvislost Treće in­ ternacionale sa revizionizmom Druge. što će reći: iz sloma revo­ lucionarnog talasa poslije prvog svjetskog rata. kako je kritička teorija u osnovi još uvijek govorila za druge. već još uvijek izigravaju izvornu istinu teorije pro­ tiv 'dogmatičko'-revizionističkog termidora revolucije. Tek kritičko preispitivanje vlas­ titih pretpostavki pokazuje kako je praktički značaj teorije (osnovna 'epistemološka' pos­ tavka marksizma kao kritičke teorije kojom on pokušava prevladati dualizam/formalizam novovjekovnog subjektiviteta) još uvijek pri­ krivao zbiljsku razliku 'glave' i 'srca' prole­ terskog pokreta. pak. odakle ona iskušava otuđenost posto­ jećeg.

pak.) 306 307 . u Povijesti i klasnoj svijesti. itd. (Nije slučajno to što već Lukacs. izražavaju genuinu potrebu refleksije prirod­ ne podloge društvene prakse. 'Filo zofski'. što je u radikalnom obliku izveo mladi Lukacs. Ta­ kvi se pokušaji ponovno svode na određenje svagdašnjeg razumijevanja prirode kao re­ fleksa konstelacije društvene prakse: čim. posmatrajući je u njezinoj društvenoj posredovanosti. upravo u toj tački distancira od Lukacseva 'hegelijanstva'. Najbolji je svjedok tome sam Engels. a za kontemplativno-teorijsku usmjerenost — pored same 'čiste' teorije — iz radnog. dakle. čiji rukopisi — sabrani u Dijalektici prirode — a koje ni­ kako ne bismo tretirali kao 'pad iz izvorna Marxova stajališta u pozitivističku tradiciju'. određujući je kao »društvenu kategoriju« (Lukacs). Nedostatnost društva kao određujuće sredine ima i te kako praktički domašaj — jer upravo zbog ove nedostatnosti teorijska i praktička pozicija »prakse« ne može se odu­ prijeti prodoru logike »upravljenog svijeta«. sve 'primjere' za praksu uzima iz političkih procesa. čime se praksa pretvara u transcendentalno-ontološki horizont kojeg je bes­ misleno posredovati sa ontičko-historijskim zbivanjem. čime empirijsku povijest — kretanje proizvodnih snaga — utemeljuje 'povijesni projekt'. naime. materijalistička verzija Hegelova subjekta-supstancije. konkretnog to­ taliteta koji određuje svagdašnji način po­ javljivanja cjeline univerzuma. obrađivanja spoljašnje predmetnosti. Daleko od toga da bi se ovdje radilo o tipičko apstraktno-teorijskome pri­ govoru. Kritička teorija se. zahvaćenosti totalitetom društvenog subjekta. naravno. no problem rješava jedino sa naglašavanjem ontičkog značaja društvenog totaliteta. tako reći. učine korak iznad toga. društvo nije dovoljno 'snažan' osnov. Kako.lemom prirode. tehničkog procesa. gdje ljudska povijest nastupa tek njegova ograničena 'plast' itd. njihov neuspjeh. njihova blizina kasnijem dijamatu. Zato Habermas. tj. da bi moglo da nastupa kao 'povijesni apsolut'.) I unaprijed su osuđeni na propast svi poku­ šaji 'dopunjena' »filozofije prakse« refleksi­ jom prirodne podloge ljudske povijesti. ne Engelsova pada s obzirom na tu poziciju. i izlaže nesvodljivu razliku prakse spram teorijsko-tehničkog nivoa pro- dukcije (rada). (Kao jedina alternativa. svje­ dodžba je ograničenosti same pozicije prakse. eksplicira 'istočni grijeh' cjelokupne filozofije prakse« kada područje prakse u strogome značenju ograničava na polje simbolne interakcije. ovu rupu izražava prigovor da kri­ tička teorija prebrzo napušta ontološki nivo i prilazi na ontičku problematiku društva kao one odredujuće sredine. tehničkog raspolaganja. nju uvijek ispunjava neproblematizirano gos­ podstvo nad 'spoljašnjom' i (prije svega) 'unutrašnjom' prirodom. preostaje 'transcendentalizacija' subjekta društvene prakse. Rupa na mjestu prirode. dakako. nije prazna. zapadaju u aps­ traktan objektivizam/ontogolizam općenitosti 'kozmosa'.

'unutrašnjeg' i 'spoljašnjeg' nivoa — apstrakcijom tog jedin­ stva zapali bismo u partikularizam više prakse. itd. dakle. pokazuje kako pravi problem nije neposredno priroda. na nivou posredova­ nja 'idealong' i 'realnog'. ideološke. pak.Neuspjeh 'dopunjenja' pozicije prakse. potrebna retematizacija sa­ mog pojma prakse. već u njihovoj konkretnoj sredini koju čini upravo totalitet praxisa. Treba. Jedinstvo misaonog i djelat­ nog momenta. 'roda'. kreće se. teorijske. u njegovom samorazu­ mljivom ustroju. misaona i 'realna' djelat­ nost dva nivoa prakse. subjekta i objekta itd. interveniše označiteljska praksa. Naravno da je zato već kod njega samo os­ lobađanje od ideoloških ograda kritička prak­ sa samopromjene. tehničke. I petitio principii »dijalektike prosvjeti­ teljstva« dokazuje njezino ostajanje unutar granica prosvjetiteljstva — znaka — dakle. biljeg nedostatka 'konkretne ne­ gacije' polja prosvjetiteljstva. refleksijom prirodne podloge. nastupa humanizacija potreba. Zato je »otvorenost« negativne dijalektike koju Adorno želi da očuva ('dijalektizacija same dijalektike'. da rušenje ideološke tradicije nije — kao što glasi klasična Korschova formulacija — ništa manje ovostrana/zbiljska djelatnost od obrađivanja 'realne' predmetnosti. poli­ tičke. Svaka od njih bila bi sama sobom 'već praksa'. da je misaono-praktički čin oslobađanja od 'interiorizirane' represije uslov 'realnog' oslobođe­ nja. prakse (jedinstva misaonog i djelatnog mo­ menta) u osnovnome značenju produkcije (»stvari«). Ovdje. da su. obrađivanja pred­ metnog svijeta. odsustvo bilo kakvog općeg medija. cjelina kao ne-istina itd. naime. Naravno da već kod samog Marxa kao druga strana »obrađivanja stvari« uvijek nastupa »obrađivanje ljudi« (Njema­ čka ideologija). na koje smjera taj pojam prakse. Ne praksa kao praktično-misaoni momenat jedinstva praxis. kao druga strana oblikovanja »spoljašnje prirode« obrazovanje »unutraššnje prirode«. već u jednome značenju kojeg istiskuje sam nivo proizvodne prakse. kako je. prije svega. dakle. iščezlo bi jedinstvo praxisa koje nije tek u identičkome 'općenitome ustroju' svih tih praksi.) u osnovi 'apstraktna'. je­ dinstvo njegovih različitih momenata. vezana za ideologem znaka. već za­ mračuje nivo na kome je sam govor praksa: označitelj. naravno. 'otvorenost još -nemišljenome'. vođenje računa o fragmentarnome/ /prizmatičkome značaju vlastitog misaonog postupka. Osnovni je motiv »filozo­ fije prakse« koji je suprotstavlja objektivizmu dijamata. ali konkretni medij/je­ dinstvo promjene »spoljašnje« i »unutrašnje« prirode ostaje praksa u značenju posredova­ nja subjekta i objekta. naglašavanje da je revolucija zajedno sa promjenom 'okol­ nosti' /samo/promjena samih ljudi. naglasiti radikalno asimetrički značaj tih dviju praksi. s obzirom na koji bi se radilo o 'dvjema vrstama prak309 308 . ovdje iskušavamo kako proizvodna praksa. posredovanja imaginarnog/ideal­ nog i realnog nivoa.

možemo u nedogled izigravati jednu protiv druge. Stvar je tek u tome da ne gubimo iz vida njihov asimetrijski. tj. ili čistog utroška/zabačaja. slobodnog/samosvrhovitog razvoja pro­ dukcijskih snaga. viška ne-ekonomije. otuđene povijesne supstancije. činjenicu da se produkcijska praksa uspostavlja tek potiskivanjem označiteljske. koja čuva odnos spram Realnog. proces 'ostvarenja' svjesne 'svrhe' u 'realnosti'. bezdana užasa užitka iza sve 'realnosti' — njezino je polje Simbolno/Re­ alno. neuporedljiv značaj: jed­ na se kreće na nivou Simbolno/Realno. sloma revolucionarnog obrata sa stajališta proleta­ rijata kao žive snage produkcije. strane baš taj praxis učinak previđanja označiteljeva rada. Ime prakse u značenju koje otvara 'strukturalizam'. No. dakle. označiteljska praksa pokazuje se kao tvore­ vina koja prikriva ne-praktički značaj jezika u apstrakciji od produkcijskog procesa kao jezgra. naravno. označiteljske i produkcijske. Imaginarno. druga se us­ postavlja potiskivanjem prve. određujuće sredine društvenog života. nikako ne treba razumijeti tako da je pro­ dukcijska praksa puki 'privid'. Ako ove dvije prakse apstraktno suprot­ stavimo. korelativan pojavi znaka. dakle. tek zatomljuje odsustvo 'pravog' praxisa u njegovoj konkreciji. Polje proizvodne prakse je raspon idealno/ /realno.se'. već sam nastup jedne prakse (proizvod­ ne) djeluje kao istisnuće druge (označiteljske). Tek ako prijelazimo sa nivoa conflicting dogmas na nivo conflicting facts. revolucije u imenu neotuđene produk­ cije. paradoksa želje koja 'iracionalno' sama sebi zapriječava 'ostvare­ nje vlastite svrhe'. pjena povr­ šine — afirmisati valja upravo nesvodljivi dualizam praksa. S jedne strane. tj. tada. koja. sloma revolucionarne perspek­ tive u okvirima klasičnog marksizma. na nivou ekonomije želje: ustroj proizvodne prakse (»ograničena ekonomija«. označiteljska praksa se u polju produkcije 'dezinves- tira'. njezin slom kao teorijski izraz/momenat sloma tog vrijenja. Možda je upra­ vo teorija pisanja — kao što to pokazuje njezin odnos spram cjeline kritičke teorije — teorijski momenat obrata 'svijesti poraza' 310 311 . tek tada probijamo nivo spoljašnje/apstraktne kritike. u postoje­ ćem poretku podređene vladavini mrtvoga/ /prošloga. za­ služuje pak jedino 'djelatnost' koja se ne zaustavlja kod 'realnosti'.) pretpos­ tavlja istiskivanje »generalne ekonomije«. no »poredak stvari (to što nazivamo: realnost) uspostavlja se maskirajući Realno« (DR. čime se »filozofija prakse« pokazuje kao teorijski izraz/momenat revolucionarnog vrijenja poslije prvog svjetskog rata. dru­ ga na nivou Imaginarno/Realno. Nije stvar u tome da bi one 'koegzisti­ rale'. 194). svrhovita/racionalna djelatnost itd. tj. pretvara u neutralan medij — znak kao jezički ideologem produkcijske prakse. Ili. tj. pak. tek smješ­ tanjem »filozofije prakse« i 'strukturalizma' sa teorijom pisanja u njihovu povijesnu konkreciju. Sa druge je.

da bismo pojačali konačnu slast. njezinim povijesnim promjenama? .)? 5 Na ovo je pitanje već odgovorio Foucault: »Koji je to strah zbog kojeg odgovarate u terminima svijesti. 312 313 . ako i sami 'struk­ turalisti' o tome ne govore suviše često. 4 Odakle ovo previđanje strukturalizma koje je u suvremenoj misaonoj konstelaciji vjerovatno jedinstveno? Odakle 'kritičke' identifikacije strukturalizma sa upravo onim poljem kojeg njegov nastup probija (znak. Ali 'marksističko polje' nije unaprijed đata eje. treba upravo preokrenuti: dok god misli da je »samo jedna 'nauka' više«. njezinim pravi­ lima. apstraktne okvire (izraz suvremenog monopolnog kapi­ talizma. zamračuje vlastitu istinu. ukoliko se ograničava na svoje 'legitimno' područje posebne znanosti. prema kome je struk­ turalizam prihvatljiv. Tako se taj prigovor. gubitak subjek­ tivnog nivoa prakse itd. hegelovski rečeno. i odavde pokazuje njegovu ideološku ulogu. već treba — kao što je to znao Engels — pri svakom os­ novnom teorijskom otkriću ili praktičnom iskustvu re- jekta itd.« (Arheologija zna­ nja. pak. Schmidta. 5 Zato popularno mnijenje. već pružaju apstraktno-teorijske 'kritike' nespo­ sobnost povijesne refleksije. ili se pak zadovo­ ljavaju smještanjem u pređašnje. suviše je snažno prisutno da bismo ga mogli obuhvatiti dosadašnjim 'praktičkim' teorijama.u 'radikalnije utemeljenje' revolucionarnog procesa.). Dopustimo zato još jedno skretanje. ali se pretvara u ideologiju onog momenta kada se 'univerzalizira' u filozofiju. I ovdje nas konkretna analiza dovodi do zaključka da 'strukturalističko' dostignuće — prodora ka »označiteljskoj produkciji« — nije moguće 'plodno uključiti' u dosadašnje polje historijskog mate­ rijalizma pošto ono već pretpostavlja izvjesno shvaća­ nje govora koje ostaje na nivou znaka. — treba odgovoriti da je on pogrešno pos­ tavljen.). 273). koji određuju njegov svagdašnji ustroj itd. gube nivo konkretno-povijesne. kreću na apstraktnome nivou conflicting dogmas. pokazuje kao strah miš­ ljenja koje se boji prepustiti 'stvari samoj'. pristanak na opredmećenost suvre­ menog znanstveno-tehničkog svijeta itd. to da se sami pri­ govori 'strukturalizmu'. tj. odakle možemo bezbjedno 'prosuđivati njezinu vrijed­ nost' — tipički ideološki postupak zatomljavanja svake subverzivnosti. ustrajnost kod spoljašnje-refleksijske distancije koja nam uvijek čuva stvari samoj izuzetu apstraktno-općenitu poziciju. lina. Mislim da je na ovo pitanje moguć samo je­ dan odgovor — politički. Jaeggia itd. praktične kritike koja svoj objekat smješta u cjelinu njegova posredovanja sa postojećim društvenim totalitetom. onda je to upravo zato jer pitanje 'političkog do­ mašaja' leži suviše u jezgru stvari. tematizirati cijelo polje. Sigurno je. strukturalizam djeluje kao ideologija. pa ga zato — kao 'zrak kojeg dišemo' — s vremena na vrijeme previđamo.. kad vama govorimo o praksi. o njezinim uslovima. Ako smo ga dosad odgađali. sa stajališta kritičke teorije (cf. Time otvaramo karte koje smo brižljivo prikrivali.). prema kome rezultati istra­ živanja označiteljske prakse mogu biti vrlo plodni tek ako ih ne apsolutiziramo u ontološku osnovu.. pri čemu sami čine ono što prebacuju struktura­ lizmu. da mi i nećemo ništa drugo do upravo to da rezultate 'strukturalizma' uključimo u marksističko polje. ako re­ flektiramo društvene odnose koji žive kroz je­ zik. to nije neutralna općenitost 'marksističke pozicije'. polje pozitivne znanosti koje isključuje sub4 Tako i na prigovor. U. da oni sami ne izvode konkretno-povijesne refleksije 'strukturalizma'. osnova koju 'obogaćuju nove i nove spoznaje'. radova A.

ako ne već providnost društvenih odnosa. Ovdje treba da tražimo korijene straha pred strukturalizmom: ne u besmislici da će nas strukturalizam 'do kraja opredmetiti' da 315 . nesvodljivost je­ zika na neopozitivistički neutralni/raspolo­ živi sistem znakova utemeljuje iz samome jeziku transcendentne instancije. Tekst je prostor u kome ni jedan jezik nije na boljem od drugoga. I upravo ovdje nastupa strukturalizam. ni nikakvog subjekta izjavljivanja u položaju suca. Suvislost druš­ tvenog gospodstva i ovladavanja sa aristotelovskom logikom obima pojmova i hijerar­ hijske klasifikacije. tačnije: 314 alternativom simbol/znak.. onda ba­ rem providnost govornih odnosa. Ovdje je. koji pripada poretku označitelja. te tako ne daje način same jezičke prakse koji bi probio polje znaka.. Ako Barthes kaže da »se Teorija Teksta ne može zadovoljiti sa metalingvističkom ekspozicijom: destrukcija metagovora ili barem sumnja u njega .Ono što u Dijalektici prosvjetiteljstva na­ stupa kao nivo prosvjetiteljstva/znaka (distancije opće-pojedinačno) tehničkog raspola­ ganja u osnovi se podudara sa nivoom znaka kojeg Lacan pokušava probiti izlaganjem 'autonomije' označitelja.« (UDT. koji se artikuliše kao samorazumljiva podloga u Aristotela i koji postiže svoju 'krajnju mogućnost' u neopozitivističkim usmjerenjima. sa ontologijom općeni­ toga kao neutralnog/indiferentnog medija svojih 'primjera'. zato što je Tekst društveni prostor koji ne pušta nikakvog govora na bezbjednom. Drugim riječima. dešifratora« (UDT. izvan. uopšte cjelina 'neopozitivističkih' usmjerenja. već u Adorna nalazimo kritiku pozitivističkog shva­ ćanja znaka kao raspoloživog/neutralnog že­ tona u imenu povijesne težine riječi. 89). iz konkrecije društvenih odnosa koji žive u jeziku i kroz jezik. pak. jasno je razvijena u Dija­ lektici prosvjetiteljstva. tekstualni rad. Da u njezin osnovni okvir — uprkos svim bitnim obratima — spada i suvremena formalna logika. Ali taj identitet polazišta ostaje fetišistički privid bez tematizacije osnovne razlike samog misaonog puta. gospodara. osnovni ideološki ustroj. polazište je strukturalizma u osnovi isto kao i polazište dijalektike prosvjetiteljstva: kako. onda je istovremeno svjestan 'socijalne dimenzije' tog strukturalističkog poduhvata destrukcije metagovora. jasno je izložio Marcuse u (JČ). dio su same teorije: sam diskurz o Tekstu smeo bi da bude jedino tekst. ispo­ vjednika. »Tekst. na svoj način sudjeluje u socijalnoj utopiji. analitičara. koji prvi put odlučno prodire u Platona. 79). u kome jezici kruže. teorijski i praktički. no kri­ tička teorija ostaje određena znakom. traženje. prije Povijesti (ako pretpostavimo da ona neće izabrati varvarstvo) ispunjuje. na djelu petitio principii dija­ lektike prosvjetiteljstva: naravno. kao osnovni ide­ ološki ustroj društva u kojima vladaju od­ nosi gospodstva u obliku razvijene podjele rada.

. Sudbonosni značaj ove razlike pokazuje upravo nedostatnost kla­ sične marksističke analize fašizma. a to znači previđanjem 'infrastrukturalnog' domašaja označiteljske prakse koja rađa ideologije. kakvu povijest još nikad nije poznala«. »marksizam pušta faši316 zam u dubinu nemišljen. kada taj ne može više da osigurava užitak.. zakon dosuđuje/nalaže užitak. očito je zakon koji — dvaput lošije — dosuđuje/određuje (infliger) užitak. o tome da bismo izgubili mjesto »na bezbjednome. ne bi bilo ni užitka. pojave koja isto tako zavisi o užitku. previđanjem da označiteljska praksa neposredno sačinjava dio same 'pro­ dukcije materijalnog života'. prije svega. I to što dolazi na mjesto zakona koji ne osigurava užitka. gos­ podara . stvar bi raščistilo ukazivanje na činjenicu da 'strukturalizam u istini nije to'. stanje bez zakona je stanje bez užitka. Tako je fašizam vjetnosti Zakona sa snage Zakona kao boda' uživanja bez užasno potvrđivanje isto­ željom. (. ideološkog pritiska marksističkom značenju.on predstavlja 'raspuštanje subjektiviteta u opredmećenim/pozitivnim strukturama' itd. Drugim riječima.« (Critiques. 133—4). Ta 'autonomni' subjekt samoovladavanja već je od početka praktičko-ideološka tvorevina koju traže za svoju nepomu­ ćenu reprodukciju postojeći društveni odnosi (3). simbolnog procesa. ali nesvjesna želja uvijek sve razumije. . To je poziv represiji. radi o ideologiji kao zamračenju 'infrastrukture' samog jezičkog.. koji ga ne dozvo­ ljava iako ga zabranjuje. Prema Sollersovoj analizi. što će reći misli i govori. Sve bi to značilo da se u osnovi radi o pukome 'nesporazumu'. što će reći. na primjer u obliku pokolja. »ali zakon. Ovdje 'strukturalizam' odlučno produbljuje rezultat »dijalektike prosvjetiteljstva«: iskustvo kraj­ njeg nasilja kojeg sakriva u sebi 'sloboda' kao autonomija subjekta /samo/ovladavanja. stanje bez polnosti i obratno. To pokazuje Freudovo otkriće. jer se.) Vjerojatno se radi o krizi očin­ stva. zakon koji je potreban. itd. ako tako smijemo reći. Fašizam u svo­ joj osnovnoj dimenziji »djeluje kao poziv zakonu. Ali ne jedino u klasičnom marksističkom značenju. To se proizvodi u onome što nazivamo fašizam. «. u obliku rasizma itd. Posljedica gubitka Zabrane užitka nije 'slo­ morbidnog posredovanja 317 . »krizi zakona«. i to sa tradicional­ nim previđanjem materijalne težine ideolo­ gije«. krajnjeg ideološkog pritiska kome služimo sve dok ostajemo slijepi za suštinu gospod­ stva i samouništenja kojeg krije »prosvjeti­ teljstvo«. nju nikad ne možemo prevariti (prevariti možemo tek razum). u kretanju 'stvari same' izuzetu poziciju gospodstva. i ona — želja koja pronosi ove 'kritike' — savršeno zna o čemu se uistinu radi: o tome da bi se slomio »subjekt izjavljivanja u položaju suca. što će reći stanje bez govora. Otkako postoji ova kriza pristupa užitku za­ konom. ako bi bio čisto spoljašnji. o »opštoj krizi prava«. Jer ako on ne bi postajao. izvan« Teksta kao društve­ nog prostora.

Ovdje se marksizmu osvjećuje ostajanje unutar osnovnog okvira produkcije (stvari). ostaje apstraktna. odgovor na činje­ nicu sloma instancije »superega«. racionalnost produkcije (stvari) koja nastupa upravo kao zamračenje Simbolnog. dovoljno je iskustvo fašizma koji svjedoči o i te kako 'realnim' učincima ove istovjetnosti. višeg iz­ vršnog sloja /'organizatora proizvodnje' itd. dostatna je 'empirijska' svjedodžba tog iznenađenja koje pogađa i jednog i drugog. upravo ga zato nastajanje fašizma iznenađuje. Fašizam nije tek rezultat krize u »produkciji stvari«. Ako se govor o istovjetnosti Zakona sa že­ ljom čini 'apstraktnim'. Činjenica da osnovni sukob dva­ desetog stoljeća — drugi svjetski rat — nije bio neposredna konfrontacija kapitalizam/socija­ lizam.sa Zabranom. 318 'ravnoteža' oba pola /'svako na svome mjestu' itd. već još morbidnija pojava Za­ kona koji neposredno 'naređuje' užitak (ovdje se zasnivaju 'autoritarni karakter' i 'sadomazohistički potezi' fašističke 'psihologije'). klasični kapi­ talizam i socijalizam. određenog mjestom u produkcijskome procesu. tj. tj. Zakona. ali je tek kriza u »produkciji ljudi« ta koja omo­ gućuje kontrarevolucionarno razrješenje kri­ ze u »produkciji stvari«. da­ kako. što će reći: produkcijskog načina označiteljske prakse u kome kao nosilac »simbolizacije« nastupa Ime-Oca. Riječ je o dvjema stranama istoga. Fašizam nije tek 'preuranjena' realizacija »upravljenog svijeta« (odakle Horkheimer pokušava pro­ tumačiti njegove još neposredno 'varvarske' postupke). Zato svako tuma­ čenje koje polazi od »produkcije »stvari« a priori promašuje suštinu fašizma. Da li će socijalizam pro- 319 . on je već 'odgovor' želje/Zakona na »upravljeni svijet«./ čiji je interes prije svega 'socijalni mir'. u zbiljski revolucionarni subjekt. koja omo­ gućuje da radnička klasa djeluje protiv svog objektivnog interesa. onoga što se legiti­ miralo kao socijalizam) sa fašizmom. određenih konstelacijom »produkcije stvari« (fašistički korporativizam kao nastup 'srednjih slojeva' u strogome značenju sred­ njeg člana podjele rada. 'Formula' fašizma koju predlaže Sollers (Za­ kon nalaže užitak). i koji kao takav zavlada u trenutku krize u kome nijedna od osnovnih klasa nije dovoljno snažna za preduzimanje vlasti). sloja koji se nalazi između vlasnika produkcijskih sredstava i vlasnika (sopstvene) radne snage. Svakako su potrebne konkretne analize uslova fašizma sa stajališta klasnih odnosa. neposredno uzeto. ali je prodor ka toj apstrakciji nužan./. Ona je ta koja zaprečava — kako se to obično kaže — pretvaranje osebice radničke klase u njezinu zasebicu. kao što je promašuje i svako suprotstavljanje fašizmu u vidu prosvjetiteljskih projekata »racional­ nog samoovladavanja«. 'iracio­ nalnosti' želje. već prije svega krize »produkcije ljudi« krize »očin­ stva«. sav obim krize čiji je on simptom. da bismo shvatili sav do­ mašaj pojave fašizma. jer prosvjetiteljska je racio­ nalnost racionalnost odnosa sredstvo/svrha. već konfrontacija cjeline klasičnog ka­ pitalizma i socijalizma (tj.

Sam je početni nivo. »dijalektika prosvjetiteljstva« nije jednostavno druga. to manje pravde. time što je u dijalek­ tici samosvijesti pokazao kako je sloboda in­ dividua moguća tek unutar općenitog medija duha. ona je retematizacija. Ali ako hoćete održati jednakost. to je divna pa­ rola. toga su svjesni već sami autori Dija­ lektike prosvjetiteljstva. s obzirom na mogućnost i domašaj revolucionarne akcije. Ova nemoć ujedno pokazuje kako naše naglašavanje zna­ čenja petitio principii dijalektike prosvjeti­ teljstva. ukazi­ vanjem na činjenicu. već upravo ograničenje pukog partikularnog interesa s obzirom na koji indivi­ duum baš nije slobodan. nemoć nužna posljedica nivoa postavljanja pitanja u samom početnom 'revolucionarnom' obliku kritičke teorije. označiteljske prakse — to je pitanje sudbo­ nosno. nije puki apstraktno-teorijski prigo- vor. reflek­ siju kasnog Horkheimera koja prividno nema veze sa ovim pitanjem. da je taj petitio principii teorijski rezul­ tat odsustva zbiljskog revolucionarnog sub­ jekta. onda ne može biti ni­ kakve jednakosti. ali ostaje misaona či­ njenica da se kritička teorija upravo iskus­ tvom fašizma slomila kao praktička misao revolucije. 'nova teorija u novim okolnostima'. »Pravičnost i sloboda su naravno dijalek­ tički pojmovi. shvaćanjem zbiljskog individualiteta kao pomirenja općenitog i pojedinačnog. jednakost. 86). pošto se — sledeći ovome interesu — podređuje posebnome. u Adornovom i Horkheimerovom značenju) kao zamračenja 'iracionalnog' subjekta želje. Kako. što će reći da je iz misaonog su­ koba sa povijesnom zbiljom kraja prosvjetiteljsko-građanske 'slobodne individue' izišla bez djelatne alternative. i ako hoćete lju­ dima pustiti slobodu. kroz kritiku Hegelova spekulativnog rješenja koje ideo321 320 . Što više pravičnosti. trebalo da bude takav da bi ga slomilo iskus­ tvo fašizma. Ovdje otkazuje čak i Adornovo i Horkheimerovo shvaćanje fašizma koje najradikal­ nije problematizuje samorazumljivost pros­ vjetiteljske pozicije. uzajamnog priznavanja. dakle. dalje i Mara — naravno.« (Sehnsucht nach dem ganz Anderen. produkcije (stvari). odgovor iste teorije na nove 'okolnosti'. 'realne' snage konkretne negacije pos­ tojećeg. što više slobode. Vrlo lako bi bilo ove misli 'dotaći'.kako se radi o nedijalektičkome suprotstavljanju par excellence. bratstvo. Ova je.naći djelatnu alternativu 'racionalnome' sub­ jektu rada. Sloboda. sudbonosno zato jer je kapitalizam ovu alternativu već pronašao u obliku fašizacije. onda treba da ograničite slobodu. kako je već Hegel prevazišao apstraktnu su­ protnost sloboda/jednakost. tj. toga što kao jedina mogućnost slo­ bode uprkos svemu ostaje samo prosvjeti­ teljstvo. tako i opšta pravna određenja nisu nekakvo 'ograničenje slobode'. zasebice općenitog. Može se raspravljati o tome da li su oni 'pretjerali' u svome 'pesi­ mizmu'. naime. pak. ili sloboda/pra­ vičnost. racio­ nalnosti prosvjetiteljstva (naravno. Uzmimo npr. to manje slobode.

No. određenosti konkrecijom vlastite materijalne lokacije. nije tek posljedica 322 323 . mogućnost čiste određenosti/općenitosti kao medija »jed­ nakosti«. koju oni neće da prekorače. zbog objektivno-nerevolucionarne si­ tuacije. dakle — paradoksalno — upravo krajnju »objektivaciju' subjekta. I tragična je granica Horkheimerove misli upravo u tome što za njega »sloboda« nas­ tupa kao ono »imanentnom logikom povijesti« iščezavajuće. Na taj način uviđamo politički korijen petitio principii. 'izgubili proletersku poziciju' — na­ protiv. Granica koja Adorna i Horkheimera zadržava unutar prosvjetiteljstva. ne samo u početnom obliku kritičke teorije. spoljašnja snaga koja traži odricanje od njihove slobode. odakle možemo iza »slobode« kao »ne­ jednakosti« razabrati samu tekstualnu prak­ su. sve bi to značilo apstraktno-nepovijesnu kritiku koja previđa konkretno-povijesno iskustvo iza ove refleksije: perspektivu »upravljenog svijeta« kao ispunjene jednakosti-pravde bez slobode koja samim svojim postojanjem tera u laž sve one pokušaje pomirenja. ukidanje oz­ načitelja u neutralnosti znaka. koji bi se oslobodio vlastite nadodređenosti. tj. opet interveniše teorija pisa­ nja. zajedno sa čuvanjem racionalno-kritičke pozicije ona održava distanciju spram 'masa' koje bi 'progovorile'. već u cjelini dosadašnjeg marksizma koji je baš zato (prema Korschu) već 'izvorno' zahvatio 'mase' u ideološkome obliku Taj rascjep. već samo odsustvo transparentno-općenitog medija. iščeznuće nadodređenosti. Ova »nejednakost«. kao što smo to već vid­ jeli. ne više kao stvar praktički-revolucionarnog procesa. kojima zbog toga njihov zajednički interes stoji na­ suprot kao strana. upravo ruši svaku poziciju metajezika. čije prekora­ čenje za njih znači korak u bezumlje. nasuprot »upravljanome svijetu« kao is­ punjenoj vladavini znaka. Ovdje. 'izvorna' pukotina u jedinstvu teo­ rije i prakse. To ne znači nejednakost kao nadodređenost jedne grupe ili klase drugoj. pak. 'slobodno' prodavanje vlastite radne snage) — suprotstavljenost slobode i jednakosti/pravde određuje kao ideološki iz­ raz suprotstavljenosti partikularnih interesa pojedinaca u građanskome društvu. mogućnost »transparentne komuni­ kacije«. »Ne postoji demo­ kracija označitelja« (Sollers) jer bi ona značila upravo iščeznuće označitelja kao Dru­ goga. opšte i pojedinačno. naravno. za cijenu pretvaranja zbilj­ ske individue u apstraktno/slobodnog sub­ jekta čija sloboda u mediju općenitoga tek prikriva njegovu zbiljsku ne-slobodu u 'po­ sebnome' (npr. uzajamnog priznavanja u providno­ me mediju. bilo da je riječ o jeziku ili moralu.loški miri pravdu/jednakost i slobodu. užas pred njezinim prekoračenjem igra dvoznačnu ulogu. iz­ među teorijskog i ideološko-praktičkog mo­ menta. provala ove 'distancije spram masa' tek eksplicira ono što je bilo prisutno. gospodstva. Nije stvar u tome što bi Adorno i Horkheimer.

što će reći da je on praktička svi­ jest one snage čija je povijesna mogućnost i zadaća taj obrat. vladavine mrtvog kapitala nad živim radom. Dvostrukosti ukidanja odgovara samo carstvo nužnosti kao jedinstvo dvos­ trukog: nužnost kao otuđena društvena sups­ tancija koja vlada živim.). vanj­ ska svrhovitost rada ostaje u pretpovijesti obuhvaćena samosvrhovitošću perpetuiranja otuđene povijesne supstancije. praznina nastupa u onome što se Marxu ipak pokazivalo kao nedvojbena nuž­ nost. otuđenih (kapitalističkih) odnosa. nego vanjski činioci (ekološka pitanja. kako su posto­ jeći odnosi granica njihova razvoja. radi o izvjesnoj dvoznačnosti. unutar osnovnog okvira postojećih. od Manuskripta 1844 (odnos komuni­ zma kao još sa otuđenjem posredovanje afir­ macije čovjekove biti prema socijalizmu kao pozitivnome. i nužnost u prostome značenju 'onog što uvijek treba da bude' kao »baza« čovjekova bitisanja (rad kao »vječita prirodna nužnost«). 'Mase' zaista 'progovaraju' tek radikalizacijom pozicije proleterijata produk­ cijske prakse. Upravo pogledom u to kako je obrat odnosa produkcije nužan za dalji razvoj produkcijskih snaga. No. Otvara se mogućnost stupnjevitog raz­ voja produkcijskih snaga. Kao moguća granica njihova razvoja ne nastupa više »sam kapital«. on pogađa sam marksizam koji neizbježno smjera ka imanentnoj prak­ tičnosti. iz kojeg govori klasični marksizam. čak propada pro­ dukcijskih snaga. itd. kao društveni odnos. neposredovanome početku) pri­ jeko Grundrisse. ne slučajno. njihanju između historijskog slijeda i sinhronog dualiteta. Zato treba 325 . sam povijesni in­ teres proleterijata sa kojim računa. Drugim riječima. u poziciju proletarijata označiteljske prakse. tačnije: kroz problem dvostrukog ukidanja carstva nužnosti. na različitim nivoima... Povijesna granica Marxovog 'materijalis­ tičkog obrata Hegela' vidi se upravo tamo gdje je njegova misao naizgled 'najotvore­ nija': kod njegove misli o alternativnosti po­ vijesti (»komunizam ili varvarstvo«) treba skrenuti pažnju na to da je riječ o dilemi daljeg razvoja ili zastoja. Previđanja ove mogućnosti. proizvodnje koja nije samosvrha. u cijelom Marxovom opusu. sadašnjim radom. Ovo pitanje nastupa. Iskustvo »upravljenog svi­ jeta« (der verwaltete Welt) mijenja ovu per­ spektivu. I upravo između ovih dviju nužnosti odigrava se naš problem: rad kao »baza« čovjekova bitisanja ostaje »pri­ rodna nužnost« tehničko-teorijskog odnosa »vanjske svrhovitosti«. najasnije se po­ kazuje kroz problem odnosa »carstva slobode« i »carstva nužnosti«. još je obilježen tragom gospodstva. i Kritike Gothskog pro­ grama (poznate 'dvije faze komunizma') do III toma Kapitala (odnos radnog i slobodnog vremena). pri čemu se. očita iracionalnost 324 trošenja prirodnih izvora. socijali­ zam nije više »utopijski« već postaje »znan­ stvenim«. potiskivanja bezimene želje masa. kod Marxa.'nezrelosti masa'. nego proizvodi predmete za za­ dovoljenje sebi vanjskih predmeta.

obuhvaća­ jući carstvo slobode. no zbog 'ma­ terijalističkog obrata' nije moguća Aufhebung carstva nužnosti u carstvu slobode. car­ stvo nužnosti ostaje »baza« svakog društva. Historijski. Tako dolazimo do prividno paradoksal­ nog rezultata da Marx »carstvo slobode« puš­ ta čak suviše neodređeno. i time pretpostavka »viših djelatnosti«. . Što su više naši vlastiti postupci za nas nužno određeni. 828). stavljaju je pod društvenu kontrolu. nego os­ tajemo kod koegzistencije dvaju carstva. koja bi zaista os­ tala puka instrumentalnost u službi čovjeko­ vih »pravih potreba«. I Marxov pojam rada u njegovoj općenitosti određen je — pozivanjem na Hegela — upravo na nivou vanjske svrhovitosti »lukavstva uma«. . i upravo ovo 'naivno' oslanjanje na mogućnost instrumen­ talnosti »carstva nužnosti«. Slobodi u njezinoj razlici spram »spoznate nužnosti« preostaje tako tek 'ograničeno područje' »vi­ ših djelatnosti« u koegzistenciji uz nužnost. da je vrše sa najmanjim utroškom snage i pod uslovima koji su . to smo više slobodni (Engels) — to je poznata »osveta prirode« kao cijena vlasti nad njome. u njegovom 'čistom' ob­ liku. koja je moguća jedino na taj način da društveni subjekti izmjene stvari sa priro­ dom »uređuju racionalno. Ovome suprotstavljeno car­ stvo slobode također je određeno nadovezi- vanjem na Hegelovo razlikovanje vanjske svrhovitosti i samosvrhovitosti. no ostaje vanjska svrho­ vitost. Posredovanje dvaju carstva. Daleko od toga 326 327 . 'najboljih sredstava'. Carstvo nužnosti u značenju otuđene supstancije (»slijepih snaga«) ukinuto je. određujući ono područje spram kojeg bi trebalo da se odnosi kao puki instrument. umjesto da ova izmjena vlada njima kao slijepa snaga. najprimjereniji njihovoj čovječnoj prirodi.najprije (prvo ukidanje) da zaista radimo za zadovoljenje naših potreba. da bismo posle (dru­ go ukidanje) mogli raditi zbog samog rada. u značenju otuđene supstancije.« (Kapital III. Na ovome nivou sloboda zaista znači spoznatu nužnost: spoznaju najprimjerenijeg instrumentalnog odnosa. nego prema radu. riječ je o slobodi unutar carstva nuž­ nosti. Time dolazimo do naoko paradoksalnog re­ zultata: tek ukidanjem carstva nužnosti. dolazimo do carstva nužnosti kao vanjske svrhovitosti. zapriječuje promišlja­ nje povijesne mogućnosti »upravljanog svi­ jeta«. da ga čak suviše postavlja kao ono »drugo« čija bi svaka po­ vijesna konkretizacija u sadašnjem momentu ostala obilježena postojećim. Drugim rije­ čima. u kojeg »carstvo nužnosti« baš kao čista instrumentalnost — ne više kao otuđena supstancija društvenih odnosa — postaje samosvrhom u pervertiranom ozbiljenju car­ stva slobode (»samosvrhovitog razvitka pro­ dukcijskih snaga») i totalizuje se. instrumentalnosti. a ne zbog samoperpertuiranja kapitala. Marx promišlja bitno 'naivno': čistom instrumentalnošću »carstva nužnosti« otvara se »slobodno vri­ jeme« za »višu djelatnost«. tome odgovara 'prva faza komunizma' u koje se dobra ne dijele prema potrebama.

Ovdje nama može pomoći i sam Marx: » . dakle. tek u ograničenom/patvorenom obliku kao svoju »imaginarnu dopunu« (Marx). već da i samo polje produkcije zahvati ekonomija užitka/utroška. u — svaki put povijesno konkretizovanom — obliku 'graničnih' pojava koji ruše vlada- 328 329 . carstva nužnosti. 828) Ovo će istinski »slobodno vrijeme« — Marxovim riječima iz Kapitala I — »svog vlasnika promjeniti u drukčijeg subjekta. pret­ postavka istinski čiste instrumentalnosti »car­ stva nužnosti«. kod čega valja naravno tog 'drukčijeg' novog subjekta' od­ rediti upravo kao subjekta-u-procesu. dakle. u razlici spram subjekta produkcijske prakse. (Kapital III. u krajnjoj tački: odnos označiteljske i produkcijske prakse. da je »generalna ekonomija« ta koja 'daje boju cjelini'. . čija bi »baza« trebalo da bude racionalno organizovana nužnost. preformulisati kao sam odnos zabačaja i njegova potiskivanja poljem znaka. da nije više »ograničena ekonomija« ta koja vlada Cjelinom i dopušta označiteljsku praksu. izostanak pozitivne određenosti »carstva slobode« pronosi 'naivna' pretpos­ tavka kako možemo — dakako tek u najosnovnijim potezima — opredijeliti racionalno uređenje njegove »baze«. »ograničene ekonomije«. . ono dakle leži. s obzirom na svoju pri­ rodu. u kojoj je označiteljska praksa dopuštena jedino u patvorenom obliku. a da time nismo već kvalitativno odredili samu slobodu. ovdje leži bit stvari. polje užitka/utroška. Tek bi to bio pravi prijelom sa »predpoviješću« koja se definira vladavinom produk­ cijske prakse. biva zahvaćeno carstvo slobode. Nije. i on će ulaziti u proces neposredne produkcije kao novi subjekt«. s one strane svijeta rada. s one strane područja materijalne pro­ dukcije u navlastitome značenju«. Tek se na taj način Marxova slutnja samosvrhovite slobodne dje­ latnosti kao umjetničke djelotnosti oslobađa još metafizičke/prosvjetiteljske određenosti nivoom proizvodnje/potreba. »generalne ekonomije«. Carstvo slobode počinje tek kad pre­ staje rad kojeg nalažu spoljašnje svrhe i nuž­ nosti. Marxov dualitet carstva slobode i carstva nužnosti treba. kao »imaginarna dopuna« produkcijskoj praksi.da bismo ograničenjem tek na racionalnu or­ ganizaciju nužnosti kao »baze« slobode os­ tavili slobodi otvoreno mjesto. time je nagovješteno prevladavanje dvojstva car­ stva nužnosti i carstva slobode: samo car­ stvo nužnosti — »područje materijalne pro­ dukcije u navlastitome značenju« — dobija tako reći 'unatrag' drukčije značenje. Dvostruko ukidanje carstva nužnosti valja odavde reinterpretirati kao ukidanje otuđe­ nog rada i ukidanje samog rada. tek na taj na­ čin ona tako reći dolazi do svoje istine. sub­ jekta označiteljske prakse. stvar u tome da bismo — banalno kazano — 'prestali produ­ cirati'. već u tome da u sam produkcijski proces »ulazimo kao novi subjekti«. stoga.

trebali radikalno reinterpretirati Marxove stavove o religiji itd. nije »imaginarni«. 'zaptivač' koji zapunjuje rupu. (Odavde bismo. totalitet sa rupom. No. tj. njegov je totalitet elipsoidni totalitet. već »simbolni«. njemu treba označiteljska praksa kao njegova »imaginarna dopuna«. bez ovih mjesto-držatelja. umjetnička praksa. do­ puna. 'klasa klasa'. što će reći: nje­ gova je praznina konstitutivna za samo So­ cijalno. Ono čijim se potiskivanjem tek uspostavlja društveno-produkcijska prak­ sa. 'iracionalnog' iako 'proračunatog' Zahtjeva Drugoga (npr. božje riječi). on upravo kao prazno mjesto — is­ punjeno imaginarnim dopunama — zatvara krog Socijalnoga. tj. Opet se. erotička praksa itd. dakle. gdje vlada »ograničena ekonomija« transcendentalnog subjekta koji svojim 'računom' totalizira cje­ linu zbilje kao raspoložive predmetnosti. »ograničene ekonomije«. pak. no upravo kao takve nužne: polje socijalno-produkcijske prakse. mašina so­ cijalne /re/produkcije uopšte ne bi protekla. zasjenjena ostaje činjenica da je rupa/ /praznina koju zapunjuje ova dopuna kon­ stitutivna za sam nastup Socijalnoga. nikad ispunjeni krug — zato. koji na taj način doslovno 'drži skupa cjelinu'. bez kojeg bi Socijalno raspalo. naravno. opet o tome što taj nedostatak. naravno. — rascjep koji se vuče od 'mitske' su­ protnosti »sveto«/»profano« do novovjekovne dvostrukosti »logike uma« (Descartes) i »lo­ gike srca« (Pascal): »logika uma«.vinu »ograničene ekonomije«: religija/»sakralno«. i »logike srca« kao bezdana nesvodljivo rasredištenog. na 'površini' scene ove prakse nastupa kao puki »imaginarni« dodatak/višak. ovladanom/patvore­ nom obliku unutar polja Socijalnoga re-prezentiraju (drže mjesto) ono satnim nastupom tog polja potisnuto. radi o razmjeru nadodređenosti: odlučna borba/kontradikcija označi­ teljske i produkcijske prakse patvoreno je re-preznetirana na vladajućoj sceni Socijal­ noga/Produkcije.) Zabačaj. nastupiti kao 'skup skupova'. srušila bi se cjelokupna ekonomija želje subjekata (metafizički kazano: proderao bi se imaginarni krpež 'smisla života'). »tekstualna praksa«. Ove »imaginarne dopune« u dopuštenom. ako je u »predpovijesti« uloga umjetnosti upravo u tome da se u 330 331 . kao »imaginarnoj dopuni« ovostrane bjede. ono ostaje na nivou 'konačnoga'. koje je u samome sebi rasredišteno. nije nedostatak kojeg bi ukinuo obrat unutar samog polja Socijalnoga /nastup neotuđene produkcije/. praznina u polju Socijalnoga koju zapunjuju »imaginarne dopune«. tada nije ništa drugo do povijesna konkretizacija is­ kustva mogućnosti »carstva slobode« — da­ leko od toga da se radi o apstraktno-nepovijesnome 'principu'. Ove su 'granične' pojave provale/povrat­ ka označiteljske prakse zaista puki dodatak/ /višak uz totalitet Socijalnoga. što će reći: koje se uspostavlja potiskivanjem specifičnog ni­ voa označiteljske prakse. radi se. 'drži skupa' njegovu 'cje­ linu'. naime upravo zato nikad ne može obuhvatiti 'cjelinu'.

»Tekstualna praksa« prerasta nivo soci­ jalne revolucije. čija je provala u velikim društvenim prelomima. njezinog subjekta). zar to ne znači da zapadamo u arheološku prevaru gra­ đanskih 'avangardističkih' umjetnika koji zbilju socijalne revolucije nadomještaju 'po­ etskim revolucijama'. ostavljajući zbilju onakvom kakva jeste? Daleko od toga: sama dimenzija društvenosti nastaje potiskivanjem zabačaja. onda u temelju otpada 'dvostepenost' »razotuđenja«. One su 'indi­ ferentne' jedna spram druge. da da samoj 'mundanoj'. 332 333 . Ali. kakva jeste njezina usmjerenost prema prijelomu unutar samog područja so­ cijalnoga?. društvenosti koja još potiskuje bezimenu želju masa. uopšte čitav sklop socijal­ nosti. utrošak) na djelu već u samome »carstvu nužnosti« (političko-socijalnoj revo­ luciji). to je upravo sklop »teksta«/zabačaja sa političkom dimenzijom. revolucija kroz previđanje 'transsocijalne' dimenzije zabačaja.područje ograde znaka. ili čak suprot­ stavljene. Ako se. 37). prestaje biti stvar 'avandarde' i pos­ taje sudbonosno pitanje mogućnosti povijes­ ne alternative ispunjenju 'prosvjetiteljstva' koje se preokreće u fašizaciju. ako revolucija ostaje tek društvena (U značenju afirmacije društvenih subjekata produkcije i potreba — dakle. kod kojeg ostaje Mara. zato se kod odnosa označiteljske prakse i društvene revolucije ne radi ni o 'indiferenciji' prve spram druge ni o pukome 'paralelizmu' (gdje bi prerastanju dimenzije znaka u tekst na društvenom nivou 'odgova­ rala' socijalistička revolucija). proboj rascjepa između profane/instrumentalne/so­ cijalne sfere i onoga što preostaje. u kojima zaista 'mase progovaraju'. viška koji u ideologiji nastupa kao 'sveto' itd. pak. Imenom-Oca osigu­ rane socijalnosti subjekta. profanoj' dje­ latnosti značaj »užitka-u-procesu«. onda treba da bude »carstvo slobode« (zabačaj. da je tako reći istrgne eshatologijskome značaju uspostav­ ljanja novog pozitiviteta. provala 'revolucionarne energije' koju što prije pokušava 'kanalizirati' instan­ cija re-prezentacije — ono što Kristeva na­ ziva 'uvođenje beskonačnosti procesa označa­ vanja u konačnost socijalne prakse'. »zaslijepljenje socijalističkih revolucija za proces koji ih pronosi«. jer ona rasprskava samu pretpos­ tavku ove socijalnosti. I to što vladajuća ideologija po svaku cijenu zabranjuje. društvenih subjekata proizvodnje i po­ treba. unosi/vraća potis­ nuti zabačaj. Ovdje govor o »zabačaju« i »tekstualnoj praksi«. užitka/ /utroška revolucionarne djelatnosti koji vaz­ da nadmašuje i utemeljuje njezinu instrumentalnost/svrhovitost. nužno istakne u pozitivitet »uni­ tarne i tehnokratske vizije« (SP II. Taj je rascjep između 'konačnog i beskonačnog' — kako smo to već nagovjestili — uvijek biljeg 'profane' pozicije gospodstva. nje­ zinu nesnosnu 'socijalnost' koja se ne može zamisliti unutar metafizičke/prosvjetiteljske socijalnosti »unarnih« subjekata samoovladavanja.

IX. Od umetničkega dela do teksta. u Scilicet. prev. Pariš. Jacques: L'ecriture et la difference Seuil. Deleuze. 1968 (LC). Freud. Tumačenje snova L Odabrana djela. anon. XIII. W. Seuil. 335 . 4 (IC). Georges: La part maudite. 2/3 (LF). Lenine et la phi­ losophie.: Pour une logique du fantasme. Maspero. u Lire le Capital I—II. Roland: Književnost. 1967. Pariš. Librairie Hachette. XIV. Primarna: Althusser. 1970. anon. 1967. G. u Scilicet. cit. Jenseits des Lustprinzips. 4. Beograd. Ljub­ ljana. semiologija. prema srp. anon. Seuil. Sir Arthur Conan: Srebrni plamen. Doyle. Minuit. G. W. De la grammatologie. anon. Matica srpska. 45 (GI). u Scilicet. W. Totem und Tabu. Mi­ nuit Pariš. Ljubljana. Prešernova družba. 1970.: Autor de la passe. Louis: Pour Marx. Pariš. Hubert: Le gardien de Finterpretation. 2/3. (CS). u Spomini Sherlocka Holmesa. Pa­ riš. 30/31.: Le clivage du sujet et son identification. 1965. 1973 (AP). Die Verneinung i Die Zukunft einer Illusion. mitologija. u Problemi. u Histoire de la philosophie. Beograd. 110. Positions. Damisch. Nolit. 1973. Le XX-e siecle. Derrida. u Scilicet. 1967 (G). Gilles: A quoi reconnait-on le structuralisme?. Maspero. Maspero. u Tel Quel.: L'infini et la castration. Barthes. G.LITERATURA I. Sigmund: Traumdeutung. Du »Capital« a la philosophie de Marx i L'objet du Capital. Pariš. Pariš. 1969. G. W. Pariš. Pariš. 1971( KSM). Bataille. 1972 (UDT). intervju u La Promesse. I I / m .

1960. 336 337 . 1972. La revolution du langage poietique. Martin: Holzviege. L'order du discours. Suhrkamp. Frankfurt 1972. Lotman. Unterwegs zur Sprache. u Tel Quel. Zagreb. u Tel Quel. Naprijed. Frankfurt. B. ou les impasses d'une sortie radicale. Rastko: Mesčevo zlato. 1972 (DR). C. Tri stu­ dije o Hegelu. Pariš. Weber. G. Wahl. 1968. Pfullingen. Suhrkamp. Makol Verlag. 1968 (Saf). u Praxis. u Cahiers pour V analyse. 10/18. H. Le sujet en proces. Union generale d'editions. Veselin Masleša. 1970. Moćnik. Adorno. 1969. sens. 1968 (EI). Habermas. Th. 56 (RLP). Pariš. Seuil. u Nova filozofija umjet­ nosti. Seuil. 1973. Suhrkamp. 106— 107. Hermann: Die Sprache und das Uribeivusste. Hegel.: predgovor za D. F. 1959. pri­ vatnog vlasništva i države. Aristotel: Organon. tekstovi u Hermeneutik und Ideologiekritik. u Zur Sache des Denkens. Zeit und Sein. Matiere.: Teškoće u skladanju i u shva­ ćanju nove glazbe. 1962.politische Profile.Foucault. Kultura. 1973. Frankfurt. Leclaire. Frankfurt. u Qu'est-ce que le structuralisme?. i Horkheimer. G. Jiirgen: Erkenntnis und Interesse. 1955. Critiques. Frankfurt. Pariš. Zagreb. Claude: La pensee sauvage. Julia: Semiotike. Porijeklo porodice.: Wahrheit und Methode. 1966. Tiibingen. 1973. 52 i 53 (SP). Razvitak socijalizma od utopije do znanosti. u Tel Quel. Moustafa: De la structure en psychanalvse. 1956 (P). Miller. 1973. 1966 (E). diskusija u La Psychanalyse I. Beograd. Naprijed. Seuil. Pariš. Jacques: Ecrits Seuil.. Maud: Le psychiatre. 1/2 1973. Mohr. Umberto: Kultura /informacija /'komunika­ cija. M. u Cahiers pour l'analyse. son »fou« et la psychanalyse. Jacques-Alain: Action de la structure. Marcel: La pensie chinoise. u Tel Quel. 1971 (HI). 1971. u Qu'est-ce que le structuralisme? (PeS). Legitiraationsprobleme im Spdtkapitalismus. Franz: Ueber Marx und Adorno. Naprijed. Seuil. Fischer. Phillipe: diskusije u Bataille. Nadežda: Dijalektika pros­ vjetiteljstva ili prosvjetiteljstvo dijalektike. 1965. Albin Michel. 1948. Frankfurt. Anti-Duhring. Ullstein. 1972. Frankfurt. 1966 (ND). 1970 (PFP). Kristeva. Nakladni zavod Ma­ tice hrvatske. Sarajevo. tekstovi u Hermeneutik und Ideologiekritik (HI). Zagreb. Pariš. Pisma o istorijskom materijalizmu.: Fenomenologija duha. Na­ prijed. J. 1950. (MSD). Nu. Gadamer. Niemeyer. Pariš. Th. II. u Bataille. antologija tekstova. u Problemi. 1971. Pariš. 1968. Lang. Ljubljana. Pariš. 1970. Francois: La pkilosophie entre l'avant et l'apres du structuralisme. Gallimard. Demasquer le reel. Zagreb. Philosophisch . Engels. Zagreb. 10/18. Bockelmann. Nolit. Suhrkamp. W. Frank­ furt. 5 (EP). Michel: L'archeologie du savoir. 1971. 44. Sekundarna: Adorno. Samuel M. Levi-Strauss. 1966. Tiibingen. 57. Kultura. Pariš. 1973 (L). Granet. 1945. Klostermann. Zagreb 1973. Suhrkamp. Schreber. Sarajevo. Serge: Les elements en jeu dans une psychanalyse. Neske. Sollers. Safouan. Mannoni. Zagreb 1945. Eco. Pre­ davanja iz strukturalne poetike. Cačinović-Puhovski. Friedrich: Rani radovi. Novica: predgovor za J. Zagreb. 3 (Rep). Pariš. Frankfurt-Berlin-Munchen. Naprijed. Reponses a des etudiants en philosophie. Beograd. 9 (Act). dialectique. W. u Cahiers pour l'analyse. Suhrkamp. Petković. Lacan. Pariš. Naprijed.: Dialektik der Aufkldrung. (DP). W. Heidegger. 1969 (DA). Negative Dialektik. P. Gallimard. Frankfurt. Denkwiirdigkeiten eines Nervenkranken. Filozofija povijesti.

Komunist. 1968. 1966. Eros i civilizacija. III—IV. Sarajevo. Marx. 1968 (KT). Materialistično pojmovanje zgodovine. u Anthropos. Lukacs. Frankfurt. 1970. Zagreb. 1973. u Tribuna. broj 11—12. Karl: Marksizam i filozofija. Die Sehnsucht nach dem ganz Anderen. Furchte-Verlag. Max: Kritische Theorie. Symbol. izd. Pihler. u Psychoanalyse als Sozialioissenschaft. u Beitrage zur marxistischen Erkenntnistheorie. 1967. Korsch. Napri­ jed. 1966. Suhrkamp. Marcuse. Veselin Mas­ leša. god. XXIII. Suhrkamp. Suhrkamp. Suhrkamp. Dietz. Svoboda in Freudova teorija instinktov. Frank­ furt. Frankfurt. Schmidt. Mladinska knjiga. Suhrkamp. i III. Frankfurt. Imanuel: Metafizika ćudoređa. Grundrisse der Kritik der politischen Oekonomie. Zagreb. Sarajevo. 338 . 1971. Veselin Masleša. Alfred: Kritische Gesellschaftstheorie und Positivismus. Hanser. Mtinchen. Georg: Povijest i klasna svijest. u Kritik der Anthropologie. 1971 (HA). 1970. Alfred: Sprachzerstorung und Rekonstruktion. 1968 (JC). Borut: Horkheimer-Adorno. Banđ II i III. Alfred: Der strukturalistische Angriff auf die Geschichte. Lorenzer. Lepenies/No^te: Experimentelle Anthropologie und emanzipatorische Praxis. Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea. Hamburg. Platon: Kratil. 1970. Konterrevolution und Revolte. Zagreb. Ljubljana. u Samtliche Werke. Berlin. 1966 (RR). 1973. Naprijed. Zagreb. Frankfurt. Interaktion und Praxis. Fischer. Rowohlts Klassiker. Wellmer. Naprijed. 1972. Zagreb. Herbert: Um i revolucija. Veselin Masleša. Europaische Verlagsanstalt. Kapital I. 1970. Napri­ jed. Ljubljana. 1965 (EC). 1953. Sofist. 1969. Kant. Frankfurt.Horkheimer. Čovjek jedne dimen­ zije. Banđ 2. Karl: Rani radovi. Sarajevo. 1971. slovenački prev.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful