Skripta je rađena po 15.izdanju Samuelsona.

Makroekonomske škole su prepisane samo iz sažetka jer je to nešto

najdosadnije što sam u životu morala čitati pa sam si skratila muke i prepisala samo sažetak (jbg možda nećete
znati odgovor na jedno pitanje). Ostatak skripte sam pisala sama s povremenim copy/pasteom skripte koju ima
pravo(oni dijelovi koji odgovaraju dijelovima koje mi moramo naučiti). Grafove ćete morat pogledati u knjizi
isto kao što za primjere računanja otvorite knjigu. Uglavnom mislim da svatko tko nauči svih ovih 40 stranica
mora proći ispit/kolokvij. Sretno svima s učenjem! Pa i meni 

Ekonomski proces i vrste ekonomskih dobara

Ekonomija
- proučava kako se u ekonomiji određuju cijene rada, kapitala, i zemlje i kako se te cijene
upotrebljavaju da bi se usporedila sredstva
- istražuje ponašanje financijskih tržišta i analizira kako ona raspoređuju kapital na ostatak
ekonomije
- analizira posljedice državnog reguliranja na efikasnost tržišta
- ispituje razdiobu dohotka i predlaže načine da se pomogne sirotinja bez narušavanja
mogućnosti ekonomije
- istražuje utjecaj državne potrošnje, poreza i proračunskih deficita na rast
- proučava polete i padove nezaposlenosti i proizvodnje što podjaruje poslovni ciklusi razvija
ekonomsku politiku vlade za unaprjeđenje ekonomskog rasta
- ispituje modele razmjene među državama i analizira utjecaj prepreka razmjeni
istražuje rast u zemljama u razvoju i predlaže načine za poticanje efikasne upotrebe sredstava

Ekonomija je znanstveno proučavanje kako društva upotrebljavaju sredstva da bi proizvela

korisne robe i raspodijelila ih različitim ljudima. U osnovi te definicije dvije su ključne
zamisli: dobra su oskudna i društvo mora efikasno upotrebljavati svoja sredstva.
Efikasnost znači nenazočnost rasipnosti ili upotrebu ekonomskih sredstava što je moguće
efikasnije da bi se zadovoljile želje i potrebe ljudi. Ekonomija proizvodi efikasno kad ne može
proizvesti više od jednog dobra bez da proizvede manje nečeg drugog.

Izvore suvremene ekonomije nalazimo u 1776.godini kad je Adam Smith objavio klasično
djelo Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda. U toj je knjizi Smith korektno izložio
osnovna načela tržišne ekonomije. Smith se smatra utemeljiteljem mikroekonomije,
granom ekonomije koja se danas bavi ponašanjem pojedinačnih entiteta kao što su tržišta,
poduzeća i kućanstva. Identificirao je jedinstveno efikasno svojstvo tržišta, „nevidljivu ruku“
koja dovodi do opće dobrobiti iz djelovanja pojedinca za vlastiti probitak. Makroekonomija je
grana ekonomije koja se bavi sveukupnom mogućnošću ekonomije (nije postojala u
suvremenom obliku do 1936.godine kad je John Maynard Keynes objavio djelo Opća
teorija zaposlenosti, kamata i novca).

TRI PROBLEMA EKONOMSKE ORGANIZACIJE

Proizvodnja neke ekonomije ograničena je njenim sredstvima i tehnološkim znanjem 
svako društvo mora imat način za određivanje koje će se robe proizvoditi, kako će se ta dobra
proizvoditi i za koga će se ona proizvoditi. Ta pitanja čine tri osnovna pitanja ekonomske
organizacije.

Pozitivna ekonomija opisuje činjenice neke ekonomije – što, kako i za koga – i njezino
ponašanje. Pozitivna ekonomija se bavi pitanjima kao što su: zašto liječnici zarađuju više od
pazikuća? Kakav je ekonomski utjecaj rastućih poreza? Odgovori se oslanjaju na analizu i
empirijski dokazni materijal.

1
Normativna ekonomija uključuje etička pravila i vrijednosne sudove o pitanjima što, kako i
za koga u nekoj ekonomiji. Bi li određene vrste revolvera ili lijekova trebalo zabraniti? Bi li
trebalo ukinuti socijalnu skrb? Rješavaju se političkom raspravom i političkim odlukama, a ne
samom ekonomskom analizom.

VRSTE EKONOMIJE
Različita društva imaju alternativne ekonomske sustave, pa ekonomija proučava različite
mehanizme koje društvo može upotrijebiti da bi rasporedilo oskudna sredstva. Tržišna
ekonomija je ona u kojoj pojedinci i privatna poduzeća donose glavne odluke o proizvodnji i
potrošnji. Sustav cijena, tržišta , profita i gubitaka, poticaja i kazni određuje što, kako i za
koga. Poduzeća proizvode robe koje donose najveće profite (što) pomoću najjeftinijih tehnika
proizvodnje (kako). Odluke pojedinaca o tome kako potrošiti nadnice i vlasničke dohotke
stečene radom i vlasničkim pravom određuju potrošnju (za koga). Ekstreman slučaj tržišne
ekonomije, u kojem država gotovo nema ekonomsku ulogu, zove se laissez-faire ekonomija.
Naredbodavna ekonomija je ona u kojoj država donosi gotovo sve odluke o proizvodnji i
potrošnji. U takvoj ekonomiji država posjeduje većinu sredstava za proizvodnju (zemlja i
kapital) i odlučuje kako se ukupna proizvodnja društva treba razdijeliti na različita dobra i
usluge (SSSR). U takvoj ekonomiji država odgovara na glavna ekonomska pitanja preko svog
vlasništva nad sredstvima i njezine moći da iznudi odluke.
Suvremena društva imaju mješovitu ekonomiju, s elementima tržišne i naredbodavne
ekonomije. Država donosi zakone i propise koji uređuju ekonomski život, pruža političke i
obrazovne usluge i regulira zagađenost i poslovanje. Karl Marx je bio najveći kritičar tržišne
ekonomije. Dokazivao je da će nekontrolirane proizvodne snage tržišta i konkurencije
neizbježno srljati i uzrokovati duboke krize i bijedu radnika. Povijest je potvrdila neka
Marxova predviđanja.

UTROŠCI I PROIZVODI
Sva ekonomija ima zalihu ograničenih sredstava – rada, zemlje, tehničkog znanja, tvornica,
energije. Obzirom da su dobra oskudna u odnosu na želje, ekonomija mora odlučivati o tome
kako se uhvatiti u koštac s ograničenim sredstvima. Što, kako i za koga? Da bi odgovorila na
ta tri pitanja svaka ekonomija mora odlučiti o ekonomskim utršcima (inputi) i proizvodima
(outputi). Utršci su robe ili usluge koje poduzeća upotrebljavaju u svojim proizvodnim
procesima. Proizvodi su različita korisna dobra ili usluge koji proizlaze iz proizvodnog
procesa i koji se troše ili upotrebljavaju u daljnjoj proizvodnji. Utrošci se još zovu i faktori
proizvodnje. Oni se mogu klasificirati u tri opsežne vrste:
1. Zemlja – prirodni izvori – zemlja koja se upotrebljava za poljodjelstvo ili za
gradnju kuća i tvornica, energetski izvori za opremu naših automobila ili naših domova,
neenergetski izvori poput bakra, željeza, pijeska, te zrak, voda, klima…
2. Rad – sastoji se od utrošenog vremena ljudi u proizvodnji – rada utrošenog u
tvornicama automobila, na obrađivanje zemlje, pisanje zadaća…
3. Kapital – trajna dobra ekonomije, proizvedena radi toga da proizvede druga dobra.
Kapitalna dobra uključuju strojeve, ceste, računala, čekiće, kamione…
Tri ekonomska problema: koje proizvode proizvesti i koliko; kako ih proizvesti – kojim bi
tehnologijama utroške trebalo kontrolirati da bi se proizveli željeni proizvodi; i za koga bi
proizvode trebalo proizvesti i kome bi ih trebalo razdijeliti.

2
GRANICA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI (GPM/PPF) prikazuje maksimalne količine
proizvodnje koja neka ekonomija može dobiti uza zadano tehnološko znanje i zadanu količinu
raspoloživih utrošaka.

EFIKASNOST znači da se sredstva ekonomije upotrebljavaju što je moguće djelotvornije da

bi se zadovoljile potrebe ljudi. Efikasnost u proizvodnji se ostvaruje onda kad društvo ne
može povećati proizvodnju jednog dobra bez smanjivanja proizvodnje nekog drugog dobra.
Efikasna je ekonomija na njezinoj granici proizvodnih mogućnosti. Svako društvo ima
neiskorištena sredstva u obliku nezaposlenih radnika, neiskorištenih tvornica i neiskorištene
zemlje. Kad ima neiskorištenih sredstva, ekonomija nije na granici proizvodnih mogućnosti
već negdje unutar prije nje.

EKSTERNALIJE – EKONOMIJA ZAŠTITE OKOLIŠA

Eksternalije su djelatnosti koje utječu na druge da im bude bolje ili slabije bez da oni plaćaju
ili da im se nadoknađuje za tu djelatnost. Eksternalije postoje kad privatni troškovi ili koristi
nisu jednake društvenim koristima ili troškovima. Dvije su glavne vrste eksternalija –
pozitivne (eksterne ekonomije) i negativne (eksterne disekonomije).

Javna dobra su ona čije se koristi nedjeljivo rasprostiru među čitavu zajednicu, bez obzira na
to žele li pojedinci kupiti javno dobro. Privatna dobra su ona koja se mogu razdijeliti i
odvojeno osigurati različitim pojedincima, bez ikakvih eksternih koristi ili troškova drugima.
Efikasna opskrba javnih dobara često zahtijeva utjecaj države, dok tržišta mogu efikasno
alocirati privatna dobra. Javna „zla“ su javna dobra koja jednoliko nameću troškove skupini.
To su nehotični uzgredni proizvodi potrošnje ili proizvodnih aktivnosti (zagađivanje vode ili
zraka). Eksternalije su nenamjerna, ali štetna strana učinaka ekonomske aktivnosti. Poduzeća
neće dobrovoljno ograničiti emisije štetnih kemikalija zato se općenito smatra da je nadzor
zagađivanja zakonita funkcija države. U nereguliranom okolišu, poduzeća će odrediti svoje
najprofitabilnije razine zagađivanja izjednačavanjem granične privatne koristi zbog umanjenja
s graničnim troškom umanjenja  premalo umanjenja i vrlo mnogo onečišćenja. Ekonomisti
nastoje odrediti društveno efikasnu razinu zagađivanja izjednačavanjem društvenih troškova i
koristi. Efikasnost zahtijeva da granična društvena korist od umanjenja bude jednaka
graničnim društvenim troškovima umanjenja.

Države danas suzbijaju eksternalije koristeći, ili neposredni nadzor ili financijske poticaje
kojima potiču poduzeća da smanje štetne eksternalije ili da povećaju korisne aktivnosti. Za
pretežan dio sveukupnog zagađivanja, kao i za zdravstvene i sigurnosne eksternalije, država
se oslanja na neposredne regulirane nadzore koje još nazivamo i socijalnim reguliranjima
(Zakon o čistom zraku). Da bi se izbjegle neke između zamki neposrednih nadzora politika se
više oslanja na ekonomske poticaje. Jedan je pristup upotreba pristojbi za emisije koje
zahtijevaju da poduzeća plaćaju porez za svoje zagađenje jednak iznosu eksterne štete. Novi
pristup koji ne zahtijeva da država ozakonjuje opterećenja upotreba razmjenjivih dozvola za
emisiju sumporovog dioksida. Umjesto da se poduzećima kaže da moraju platiti X$ po
jedinici zagađenja i potom im se dopusti da izaberu razinu zagađivanja, država bira razinu
zagađivanja i alocira odgovarajući broj dozvola. Još postoje i privatni pregovori (Coaseov
teorem) i propisi o odgovornosti

3
 Tržišta i država u modernoj ekonomiji

U tržišnoj ekonomiji ni jedan pojedinac ili organizacija nije odgovoran za proizvodnju,

potrošnju, razdiobu i određivanje cijena. Tržište je ustrojstvo kojim kupci i prodavači
međusobno djeluju da bi odredili cijenu i količinu dobra i usluge. U tržišnom sustavu sve ima
cijenu, koja je vrijednost dobra izražena u novcu. Cijene su uvjeti u skladu s kojima ljudi i
poduzeća dragovoljno razmjenjuju različite robe. Osim toga cijene služe kao signali
proizvođačima i potrošačima. Ako potrošači žele više bilo kojeg dobra, cijena će rasti šaljući
signal proizvođačima da je potrebna još veća ponuda. Cijene usklađuju odluku proizvođača i
potrošača na tržištu. Više cijene dovode do smanjenja kupovine potrošača i ohrabruju
proizvodnju. Niže cijene ohrabruju potrošnju i obeshrabruju proizvodnju. Cijene su kotač
ravnoteže u tržišnom sustavu. Tržišna ravnoteža predstavlja ravnotežu između svih različitih
kupaca i prodavača. Tržište pronalazi ravnotežu cijena koja istodobno zadovoljava želje
kupaca i prodavača. One cijene za koje kupci žele kupiti upravo onu količinu koju prodavači
žele prodati daju ravnotežu ponude i potražnje.

KAKO TRŽIŠTA RJEŠAVAJU TRI EKONOMSKA PROBLEMA?

1. ŠTO
Tržišni sustav se oslanja na ponudu i potražnju kako bi riješio tri ekonomska pitanja. Dolarski
glasovi potrošača svojim svakodnevnim odlukama o kupnji djeluju na vrhu zajedno s
ponudom poduzeća na tržištima roba pomažući odrediti ŠTO se proizvodi. Poduzeća potiče
želja da maksimiziraju dobit. Dobit je neto prihod = razlika između ukupne prodaje i ukupnih
troškova. Visoka dobit mami poduzeća u proizvodnju dobara za kojima postoji visoka
potražnja.
2. KAKO
Konkurencija poduzeća pri kupnji inputa i što jeftinijoj prodaji dobara određuje KAKO se
dobra proizvode. Najbolji je način da proizvođači drže troškove na minimumu usvajanjem
najučinkovitijih metoda proizvodnje. Katkad je i neznatna promjena u tehnologiji presudna da
bi se stekla troškovna prednost na tržištu.
3. ZA KOGA
Tko troši i koliko – to uvelike ovisi o ponudi i potražnji na tržištima faktora proizvodnje.
Tržišta faktora određuju nadnice, rente, kamate i dobiti. Takve cijene se zovu cijene faktora.
Zbrajanjem svih prihoda od faktora (jer ista osoba može primati nadnice od zaposlenja,
dividende na dionice, kamate na obveznicu i rentu na komadić vlasništva) možemo izračunati
dohotke pojedinaca. Dakle, raspodjela dohotka među stanovništvom određuje se količinama
faktora i cijenama faktora. Potražnja poduzeća za inputima nailazi na ponudu rada i drugih
inputa na tržištima faktora određujući isplate za nadnice, rente i kamate; dohoci stoga utječu
na to KOME se robe isporučuju.

VLADARI TRŽIŠTA
1. UKUS (izražen u dolarskim glasovima potrošača) – usmjerava uporabu resursa.
2. RESURSI I TEHNOLOGIJA KOJI STOJE NA RASPOLAGANJU; jer gospodarstvo
ne može izaći izvan GPM-a. Resursi gospodarstva ograničavaju kandidate za dolarske
glasove potrošača.
Tržišta djeluju kao posrednici koji usklađuju ukuse potrošača sa sposobnostima tehnologije.

4
ADAM SMITH: NEVIDLJIVA RUKA
Načelo nevidljive ruke tvrdi: iako je svaki pojedinac motiviran vlastitim probitkom, slijedeći
svoj vlastiti interes on je vođen nevidljivom rukom da promiče javne interese, još učinkovitije
nego kad bi ih stvarno namjeravao promicati.U uvjetima savršene konkurencije i bez tržišnih
neuspjeha, tržišta će iz raspoloživih resursa istisnuti onoliko korisnih roba i usluga koliko je
moguće. No tamo gdje se pojave monopoli, zagađenja i slični nedostaci, tržišna čudesna
svojstva nevidljive ruke mogu biti uništena.

Napredne kapitalističke ekonomije imaju tri bitna svojstva:

1. naprednu ekonomiju karakterizira razgranata mreža RAZMJENE između pojedinaca
i država, koja ovisi o podrobnoj SPECIJALIZACIJI i zamršenoj podjeli rada
2. NOVAC je glavni pokretač našeg sustava. Mjerilo za mjerenje ekonomske vrijednosti
stvari i za mjerenje financiranja razmjene
3. suvremene industrije oslanjaju se na upotrebu velikih količina KAPITALA:
dragocjeni strojevi, velike tvornice i zalihe.
Napredne zemlje se upuštaju u specijalizaciju i podjelu rada. To povećava produktivnost
njihovih sredstava. Pojedinci i zemlje potom dragovoljno razmjenjuju dobra za koja su se
specijalizirali za druga dobra, silno povećavajući raspon i količinu potrošnje i svačiji životni
standard. Novac je sredstvo plaćanja ili „mazivo koje olakšava razmjenu“. U novčanoj
ekonomiji tržišni sustav se može poremetiti. Novac može izgubiti svoju vrijednost visokom
inflacijom ili financijskom krizom. Kapital, proizvedeni faktor proizvodnje, trajni faktor koji
je i sam proizvod ekonomije. Zemlja i rad = primarni faktori = jer je njihova ponuda određena
neekonomskim faktorima poput stope fertiliteta i geografskim karakteristikama. Kapital se, s
druge strane, mora proizvesti prije nego što ga možete koristiti. Korištenje kapitala uključuje
zaobilazne metode proizvodnje koje troše vrijeme. Ljudi su naučili da su neizravne,
zaobilazne proizvodne tehnike često učinkovitije od izravnih. Veliki dio ekonomske
djelatnosti uključuje žrtvovanje tekuće potrošnje da bi se povećao naš kapital. Svaki put kada
ulažemo, gradeći novu tvornicu ili cestu, povećavamo buduću produktivnost naše ekonomije i
buduću potrošnju. Vlasnička prava određuju pravne sposobnosti pojedinaca ili poduzeća da
u tržišnoj ekonomiji imaju, kupuju, prodaju i upotrebljavaju kapitalna dobra i ostali imetak.

EKONOMSKA ULOGA DRŽAVE

U modernim gospodarstvima države preuzimaju mnoge zadaće kao odgovor na nedostatke
tržišnog mehanizma.
Države imaju 3 glavne ekonomske funkcije u tržišnom gospodarstvu:
1. POVEĆANJE EFIKASNOSTI
promicanjem konkurencije, smanjivanjem eksternalija, osiguravanjem javnih dobara
2. PROMICANJE PRAVEDNOSTI
korištenjem poreza i programa rashoda u svrhu preraspodjele dohotka određenim
skupinama
3. JAČANJE MAKROEKONOMSKE STABILNOSTI I RASTA
smanjenjem nezaposlenosti i inflacije te poticanjem ekonomskog rasta – a to države čine
putem fiskalne politike i monetarne regulacije

1. EFIKASNOST
Savršena konkurencija znači da sva dobra i usluge imaju cijenu i razmjenjuju se na tržištu, s
tim da nijedno poduzeće ili potrošač nisu dovoljno veliki da utječu na tržišnu cijenu.
 Teorija nevidljive ruke odnosi se na savršeno konkurentna tržišta. U takvim će
okolnostima tržišta dovoditi do učinkovite raspodjele resursa.

5
No, mnogo je načina da tržišta ne dostignu učinkovitost savršene konkurencije. Tri
najvažnija: nesavršena konkurencija, eksternalije, javna dobra.
Nesavršena konkurencija javlja se kad kupac ili prodavač mogu utjecati na cijenu dobra.
Karakteriziraju ju previsoke cijene i preniska proizvodnja. Kad se pojavi nesavršena
konkurencija, društvo se može premjestiti unutar GPM-a.
Krajnji slučaj nesavršene konkurencije je monopol = samo jedan ponuditelj koji sam određuje
cijenu nekog dobra ili usluge. Eksternalije ili prelijevanja javljaju se kad poduzeća ili ljudi
drugima nameću troškove ili koristi izvan tržišta. To su djelatnosti koje pozitivno ili
negativno utječu na druge, a da oni za to ne dobivaju nikakvu naknadu. One postoje kad
privatni troškovi ili koristi nisu jednaki društvenim troškovima ili koristima.
Države danas češće brinu za negativne nego za pozitivne eksternalije. Države nadziru
eksternalije poput onečišćenja zraka ili vode, dnevnog iskopa rudnog bogatstva, štetnih
otpadaka, nesigurnih lijekova i prehrambenih proizvoda, radioaktivnih materijala...
 Na mnogo načina su države poput roditelja koji uvijek govore „ne“: Nećeš izlagati
svoje radnike opasnim uvjetima, nećeš ispuštati otrovni dim iz dimnjaka, nećeš
prodavati opasne lijekove, nećeš se voziti bez sigurnosnog pojasa, itd. Iznalaženje
ravnoteže između te državne regulacije i slobodnih tržišta teška je zadaća.

Krajnji primjer pozitivne eksternalije su javna dobra.

Javna dobra su robe u kojima svi mogu uživati i nitko ne može biti isključen.
Primjer: izgradnja autocestovne mreže, meteorološke usluge, javno zdravstvo... To nisu dobra
koja se mogu kupiti i prodati na tržištima. Koristi se tako široko prisvajaju da nijedno
poduzeće ni potrošač nemaju ekonomski poticaj da pružaju tu uslugu i prisvajaju probitke.
Država mora prikupiti prihode da bi plaćala svoja javna dobra; takvi prihodi proizlaze iz
poreza nametnutih na osobne i korporacijske dohotke, na nadnice, na prodaje potrošnih
dobara, itd. Sve razine državne vlasti ubiru poreze da bi platile svoje izdatke. Porezi zvuče
poput cijene, ali oni se u jednom ključnom pogledu razlikuju od cijena: porezi nisu
dobrovoljni. Svi smo dužni platiti svoj dio troškova javnih dobara. Ne postoji onako bliska
veza između izdataka i potrošnje, koju vidimo kod cijena i privatnih dobara.

2. JEDNAKOST (PRAVEDNOST)
Čak i ako tržište funkcionira savršeno, ono ne vodi nužno do pravedne raspodjele dohotka,
već može dovesti do velikih nejednakosti u dohotku i potrošnji.
= tržišni mehanizam može neprihvatljivo odgovoriti na pitanje ZA KOGA?
Naime, dohotke određuje puno čimbenika. Raspodjela dohotka u tržišnom sustavu često je
rezultat rođenja pod sretnom zvijezdom. Države ne moraju nužno prihvatiti ishod tržišta
savršene konkurencije; ako demokratsko društvo ne voli takvu raspodjelu, ono ju može
korigirati.
Oruđa koja država pri tome može rabiti:
Progresivno oporezivanje = oporezivati velike dohotke većom stopom nego male dohotke.
Transferna plaćanja = novčana plaćanja pojedincima za koja oni ne daju ništa zauzvrat.
Primjeri: pomoć za starije i nemoćne, nezaposlene, one s malom djecom...
To je svojevrsna sigurnosna mreža za zaštitu nesretnih od oskudice.

3. MAKROEKONOMSKI RAST I STABILNOST

Od svojih početaka, kapitalizam su mučili povremeni napadaji inflacije (rast cijena) i recesije
(visoka nezaposlenost). Ta su kolebanja poznata kao poslovni ciklusi.
Poslovni ciklusi = kolebanja ukupne proizvodnje, dohotka i zaposlenosti u nekoj zemlji koja
obično traju 2-10 godina, obilježena istodobnom proširivanjem ili stezanjem u mnogim

6
ekonomskim sektorima. Brižljivom uporabom fiskalne i monetarne politike, države mogu
utjecati na proizvodnju, zaposlenost i inflaciju.
Fiskalna politika države = moć oporezivanja i moć potrošnje
Monetarna politika države = određivanje ponude novca i kamatnih stopa (to utječe na
ulaganja i drugu potrošnju osjetljivu na kamatne stope)
To su dva osnovna alata makroekonomske politike; države njima mogu utjecati na razinu
ukupne potrošnje, stopu rasta i razinu proizvodnje, razine zaposlenosti i nezaposlenosti,
razinu cijena i stopu inflacije u državi.
Ekonomski rast = rast ukupne proizvodnje jedne države
Proizvodnost = proizvodnja na jedinicu utroška ili učinkovitost kojom se upotrebljavaju
faktori proizvodnje.
Neuspjeh tržišnog gospodarstva Državna intervencija Primjer državne politike
NEEFIKASNOST:
Monopol Posredovati na tržištima Antitrustovski zakoni, deregulacije
Eksternalije Posredovati na tržištima Zakoni protiv zagađivanja, uredbe
protiv pušenja
Javna dobra Poticati korisne aktivnosti Osiguravanje javnog obrazovanja,
obrana
NEJEDNAKOST:
Neprihvatljive nejednakosti dohotka Preraspodijeliti dohodak Progresivno oporezivanje dohotka i
i bogatstva bogatstva; programi potpore ili
programi transfera
MAKROEKONOMSKI
PROBLEMI:
Poslovni ciklusi (visoka Stabilizacija putem Monetarna politika (promjene
nezaposlenost i inflacija) makroekonomskih politika ponude novca i kamata)
Fiskalna politika (porezi i programi
trošenja)
Spor ekonomski rast Poticati rast Ulagati u obrazovanje, smanjiti
deficit proračuna i povećati stope
štednje

7
 Osnovni elementi i analiza ponude i potražnje

Teorija ponude i potražnje pokazuje kako preferencije potrošača određuju potražnju za

dobrima, dok su troškovi poslovanja temelj ponude dobara. Promjene ponude i potražnje
pokreću promjene cijena i proizvodnje.

TABLICA POTRAŽNJE (krivulja potražnje)

Količina dobra koju ljudi kupuju ovisi o njegovoj cijeni.
Zakon opadajuće potražnje: kad cijena robe raste i kad se stvari ne mijenjaju, kupci kupuju
manje robe. Slično, kad se cijena smanjuje i kad se druge stvari ne mijenjaju, tražena količina
se povećava. Postoji jasna veza između tržišne cijene nekog dobra i tražene količine tog
dobra, kada se druge stvari ne mijenjaju. Ta veza između cijene i kupljene količine zove se
raspored potražnje ili krivulja potražnje. Tržišnu potražnju čini zbroj svih individualnih
potražnji. Ako cijene padnu, niže cijene privlače nove potrošače putem učinka zamjene
(supstitucije). Osim toga, smanjenje cijena potaknut će dodatne kupovine postojećih potrošača
putem učinka zamjene (supstitucije) i učinka dohotka. Suprotno, rast cijena nagnat će neke od
nas da kupujemo manje.
Učinak supstitucije (promjene cijene) = sklonost potrošača da neku robu više troše kad joj
relativna cijena pada („supstituiraju“ u korist te robe), a da troše manje robe kad se njezina
relativna cijena povećava („supstituiraju“ nauštrb te robe).
Učinak dohotka (promjene cijene) = promjena tražene količine robe zbog toga što promjena
njezine cijene dovodi do promjene potrošačevog realnog dohotka. Učinak dohotka stoga
nadopunjuje učinak supstitucije, koji nastaje zbog promjene cijene.
ŠTO ODREĐUJE KRIVULJU POTRAŽNJE?
Cijeli niz čimbenika određuje koliko će se tražiti pri danoj cijeni:
 Prosječna razina dohotka je ključna odrednica potražnje – kako dohodak ljudi raste,
oni u pravilu kupuju više gotovo svega, čak i ako se cijene ne mijenjaju.
 Veličina tržišta - mjerena npr. brojem stanovnika – utječe na količinu potražnje.
 Cijene i dostupnost povezanih dobara – osobito je važna veza između nadomjestaka
– dobara koja ispunjavaju istu funkciju (kukuruzne pahuljice ili zobena kaša; olovke
ili penkala....). Potražnja za dobrom A u pravilu je niska ako je cijena nadomjeska B
niska.
 Ukusi ili preferencije (raznolikost kulturnih i povijesnih utjecaja, vjere)
 Posebni utjecaji (potražnja za kišobranima u kišovitom Seattleu; potražnja za klima-
uređajima tijekom vrućih razdoblja...)

RASPORED PONUDE (krivulja ponude)

= odnos između tržišne cijene i količine tog dobra koje su proizvođači spremni proizvesti i
prodati, ako ostali čimbenici ostanu jednaki. Proizvođači nude dobra zbog zarade.
ŠTO ODREĐUJE KRIVULJU PONUDE?
 Troškovi proizvodnje – jedan od najvažnijih elemenata na kojima se temelji ponuda.
Kada su troškovi proizvodnje niski u odnosu na tržišnu cijenu, za proizvođača je
isplativo ponuditi veliku količinu robe. Kada su troškovi proizvodnje dobra visoki u
odnosu na cijenu, poduzeća proizvode malo, prelaze na proizvodnju drugih proizvoda
ili prekidaju s poslovanjem. Troškovi proizvodnje su u prvom redu određeni cijenama
inputa (1.a) i tehnološkim napretkom (1.b). Tehnološki napredak se sastoji od
promjena koje smanjuju količinu inputa potrebnih za proizvodnju iste količine dobara
i usluga.

8
  Cijene povezanih dobara – ponajviše alternativnih dobara. Ako cijena jednog
proizvodnog supstituta raste, ponuda drugog će se smanjiti.
 Državne politike – propis države može utjecati na broj poduzeća koja mogu
konkurirati na tržištu i na vrste usluga koje ona pružaju
 Posebni utjecaji – vremenske prilike (utjecaj na poljoprivrednu i zrakoplovnu
industriju); inovacije (računalna industrija), itd.

RAVNOTEŽA PONUDE I POTRAŽNJE

Ponuda i potražnja međudjeluju kako bi proizveli ravnotežnu količinu i cijenu ili: tržišnu
ravnotežu. Tržišna ravnoteža uspostavlja se pri onoj cijeni i količini u kojoj su sile ponude i
potražnje uravnotežene. Pri ravnotežnoj cijeni količina koju kupci žele kupiti upravo je
jednaka količini koju prodavatelji žele prodati. Razlog zašto to zovemo ravnotežom je u tome
što, kada su sile ponude i potražnje uravnotežene, nema razloga da cijena raste ili pada sve
dok drugi čimbenici ostaju nepromijenjeni. Cijena koja čisti tržište = cijena u ravnoteži
ponude i potražnje. To znači da su svi ponudbeni i potražni nalozi ispunjeni tako da su knjige
„očišćene“ od narudžbi. Ravnoteža cijene i količine javlja se kad je dobrovoljno ponuđena
količina jednaka dobrovoljno traženoj količini.
Određivanjem ravnotežnih cijena i količina, tržište racionira ili raspodjeljuje oskudna dobra
između mogućih korištenja. Tržište je ono koje racionalizira kroz međudjelovanje ponude i
potražnje; to je racioniranje putem novčanika.

ELASTIČNOST POTRAŽNJE NA CIJENU

Cjenovna elastičnost mjeri koliko se mijenja količina traženog dobra kada se mijenja njegova
cijena. Točna definicija je: cjenovna elastičnost je postotna promjena tražene količine
podijeljena postotnom promjenom cijene. Kada je cjenovna elastičnost nekog dobra visoka,
kažemo da ima „elastičnu“ potražnju.  tražena količina snažno reagira na promjene
cijena. Ekonomski faktori određuju cjenovne elastičnosti za pojedinačnim dobrima:
elastičnosti su veće za luksuzna dobra, kada su dostupni supstituti i kada potrošači imaju više
vremena prilagoditi svoje ponašanje. Tri kategorije elastičnosti:
a) potražnja elastična na cijenu – 1% promjene cijene izazove više od 1% promjene
tražene količine
b) jedinična elastičnost potražnje – postotna promjena količine = postotna promjena
cijene
c) potražnja neelastična na cijenu – 1% promjene cijene izazove manje od 1% tražene
količine

Kada je potražnja neelastična na cijenu, smanjenje cijene smanjuje ukupni prihod. Kada je
potražnja elastična na cijenu, smanjenje cijene povećava ukupni prihod. U graničnom slučaju
jedinične elastičnosti potražnje, smanjenje cijene ne dovodi do promjene ukupnog prihoda.

9
Savršeno elastična potražnja je ona kod koje beskonačno mala promjena cijena izaziva
beskonačno veliko povećanje tražene količine. Savršeno neelastična potražnja je ona gdje
tražena količina ne reagira na promjene cijena bez obzira na to kolika ona bila.

ELASTIČNOST PONUDE NA CIJENU

Ekonomisti definiraju elastičnost ponude na cijenu kao odgovor količine dobra koja se nudi
na njegovu tržišnu cijenu. Točnije, elastičnost ponude na cijenu mjeri postotnu promjenu
ponuđene količine podijeljenu postotnom promjenom cijene.
Ponuda je elastična ili neelastična ovisno o tome je li postotna promjena količine veća ili
manja od postotne promjene cijene. U graničnom slučaju jedinične elastičnosti, u kojemu je
elastičnost ponude na cijenu jednaka 1, postotno povećanje ponuđene količine potpuno je
jednako postotnom povećanju cijene. Posebni slučajevi elastičnosti ponude su savršeno
elastična i savršeno neelastična ponuda. Savršeno elastična ponuda je ona kod koje i
najmanja promjena cijena uzrokuje beskonačno veliki porast ponude. Savršeno neelastična
ponuda je ona kod koje nuđena količina ne reagira na promjene cijena.

Glavni faktori koji utječu na elastičnost ponude je: lakoća kojom se može povećati
proizvodnja u industriji (mobilnost proizvodnih faktora). Vremensko razdoblje je još
jedan važan faktor elastičnosti ponude. Dana promjena cijene ima veći utjecaj na ponuđenu
količinu kad se vrijeme da ponuđači odgovore povećava. Stanje zaliha, raspoloživost
proizvodnih kapaciteta i dužina proizvodnog procesa.

Rasprostiranje poreza određuje se utjecajem na cijene i količine u ravnoteži ponude i

potražnje. Općenito, porez će pretežno pasti na potrošače ili na proizvođače ovisno o
relativnim elastičnostima potražnje i ponude. Porez se svaljuje više na potrošače ako je
potražnja neelastična u odnosu na ponudu. Porez se svaljuje više na proizvođače ako je
ponuda relativno neelastičnija od potražnje. Države se povremeno upliću u tokove
konkurencijskih tržišta postavljanjem maksimalnih plafona ili minimalnih podova na
cijene. U takvim okolnostima, ponuđena količina ne treba više biti jednaka traženoj količini.
Plafoni dovode do viška ponude dok podovi dovode do viška potražnje. Javljaju se
iskrivljenosti i neefikasnosti. Dok god se ne otklone nesuglasja između ponude i potražnje
formalnom alokacijom ili racioniranjem pomoću bonova, može doći do nereda i crnih tržišta.
Jedna između najplodonosnijih arena primjene ponude i potražnje je poljodjelstvo.
Unapređenja tehnologije u poljodjelstvu znače da brzo raste ponuda. U isto vrijeme potražnja
za hranom raste sporije nego dohodak. Stoga se cijene prehrambenih proizvoda na slobodnom
tržištu smanjuju. Nije nikakvo čudo da su države primjenjivale mnogo programa, poput
ograničavana usjeva kako bi povećale dohotke poljodjelaca.

10
 Ponašanje potrošača, proizvodnja, vrste poduzeća i troškovi

U teoriji potražnje kažemo da ljudi maksimiziraju svoju korisnost, što znači da biraju
košaru dobara potrošnje koju najviše vole. Kada pojedemo dodatnu jedinicu sladoleda, dobit
ćemo određeno dodatno zadovoljstvo ili korisnost. Dodatak našoj korisnosti zove se granična
korisnost. Izraz granična ključni je pojam u ekonomiji i uvijek se upotrebljava u smislu
„dodatka“. Zakon opadajuće korisnosti – iznos dodatne ili granične korisnosti se smanjuje
dok osoba troši više i više dobara. Osnovni uvjet maksimalnog zadovoljstva ili korisnosti:
potrošač će s određenim dohotkom, uz dane tržišne cijene dobara, ostvariti maksimalno
zadovoljstvo ili korisnost kada je granična korisnost zadnjeg potrošenog dolara na svako
dobro potpuno jednaka graničnoj korisnosti zadnjeg potrošenog dolara na bilo koje drugo
dobro. Viša cijena nekog dobra smanjuje željenu potrošnju potrošača tog dobra. To pokazuje
zašto krivulje potražnje opadaju.

Indiferencijska analiza postavlja pitanje o efektu supstitucije i efektu dohotka kad se

promijeni cijena. Efekt supstitucije kaže da će potrošači kad cijena nekog dobra raste,
nastojati supstituirati skuplje dobro drugim dobrima kako bi jeftinije zadovoljili svoje potrebe
(npr. kavu zamijeniti čajem ili Colom). Kad se cijena povećava i kad je novčani dohodak
fiksan, realni se dohoci potrošača smanjuju i vjerojatno je da će kupiti manje skoro svih
dobara. To proizvodi efekt dohotka, koji označava utjecaj promjene cijene na traženu
količinu dobra što proizlazi iz efekta promjene cijene na realne dohotke potrošača. Da bismo
dobili kvantitativnu mjeru efekta dohotka, ispitujemo elastičnost dobra na dohodak
(dohodovnu elastičnost). Taj pojam označava postotnu promjenu tražene količine
podijeljenu postotnom promjenom dohotka, pri lemu se druge stvari, kao što su cijene, ne
mijenjaju. Tržišna je krivulja potražnje zbroj potražnji pojedinaca pri svakoj cijeni.

Dobra A i B su supstituti ako povećanje cijene dobra A povećava potražnju za supstitutnim

dobrom B. Peciva s hamburgerom i peciva za hamburger ili automobil i benzin su
komplementarni proizvodi. Zovu se komplementi jer povećanje cijene dobra A uzrokuje
smanjenje potražnje za njegovim komplementarnim dobrom B. Između su neovisna dobra
kao što su govedina i udžbenici, kod kojih promjena cijene jednog dobra uopće ne utječe na
potražnju za drugim.

PARADOKS VRIJEDNOSTI – voda koja je bitna za život ima malu vrijednost a dijamanti
koji se upotrebljavaju kao ukras imaju visoku cijenu. Krivulje ponude i potražnje za vodom se
sijeku pri vrlo niskoj cijeni, dok su ponuda i potražnja za dijamantima takve da je njihova
ravnoteža cijena vrlo visoka.
PROBITAK POTROŠAČA – raskorak između ukupne korisnosti nekog dobra i njegove
ukupne tržišne vrijednosti. Probitak se javlja jer, zbog djelovanja zakona opadajuće granične
korisnosti, „dobivamo više nego što plaćamo za“.

PROIZVODNJA
Funkcija proizvodnje kazuje kolika je maksimalna količina proizvodnje koja se može
proizvesti sa zadanom količinom utrošaka. Ona se definira za dano stanje tehnike i tehničkog
znanja.
Ukupni fizički proizvod ili ukupni proizvod – ukupna proizvedena količina proizvodnje u
fizičkim jedinicama kao što su tube paste za zube ili bušeli pšenice.
Granični proizvod – dodatni proizvod ili dodatna proizvodnja zbog dodatne jedinice tog
utroška dok se drugi utrošci drže konstantnim.
Prosječni proizvod – ukupna proizvodnja podijeljena ukupnim jedinicama utroška.

11
ZAKON OPADAJUĆIH PRINOSA tvrdi da ćemo dobivati sve manje i manje dodatne
količine proizvodnje kad upotrebljavamo dodatne količine nekog utroška dok su drugi utršci
fiksni. Drugim riječima, granični će se proizvod svake jedinice utroška smanjivati kad se
količina tog utroška povećava, dok su drugi utrošci konstantni.
PRINOSI NA OPSEG odražavaju reakciju ukupne proizvodnje kad se svi utrošci povećaju
proporcionalno. Postoje tri slučaja:
 Konstantni prinosi na opseg označavaju slučaj u kojemu podjednaka promjena svih
utrošaka dovodi do proporcionalne promjene proizvodnje (2x utrošaka=2x proizvoda)
 Opadajući prinosi na opseg javljaju se kad uravnoteženo povećanje svih utrošaka
dovodi do manje nego proporcionalnog povećanja ukupne proizvodnje (vinograd)
 Rastući prinosi na opseg iskrsavaju kad povećanje svih utrošaka dovodi do više nego
proporcionalnog povećanja razine proizvodnje
Kad bi prevladavali rastući prinosi, tada bi veći opseg utroška i proizvodnje doveo do veće
produktivnosti, gdje je produktivnost pojam koji mjeri omjer ukupne proizvodnje i
ponderiranog prosjeka utroška.
Efikasna proizvodnja zahtijeva vrijeme kao i uobičajene utroške poput kapitala i rada. U
analizi proizvodnje i troškova, razlikujemo dva razdoblja. Kratki rok je razdoblje u kojemu
se samo neki utrošci, varijabilni utrošci, mogu prilagoditi. Dugi rok je razdoblje u kojemu se
svi fiksni i varijabilni faktori koje poduzeće upošljava mogu promijeniti, uključujući rad,
sirovine i kapital. Tehnološka promjena se odnosi na poboljšanja procesa za proizvodnju
dobara i usluga, promjene starih proizvoda ili uvođenje novih proizvoda. Razlikujemo
inovaciju procesa, koja se javlja kad inženjersko znanje unaprijedi tehnike proizvodnje za
postojeće proizvode od inovacije proizvoda kad se na tržište uvode novi ili poboljšani
proizvodi. Rast produktivnosti označava stopu rasta razine produktivnosti. Pri mjerenju
produktivnosti, produktivnost rada označavamo kao količinu proizvodnje na jedinicu rada.

VRSTE PODUZEĆA
1) mala poduzeća (vlasništvo pojedinaca) – dnevni promet od nekoliko stotina dolara,
jedva osigurana minimalna nadnica za napore vlasnika
2) partnerstvo (vlasništvo dvoje ili više ljudi) – svatko osigurava određeni dio posla i
kapitala, svatko uzima određeni postotak profita i dijele gubitke ili dugove; glavni
nedostatak je neograničena odgovornost (opasnost neograničene odgovornosti i
teškoća da se namaknu fondovi, objašnjavaju zašto se partnerstva ograničavaju na
mala, osobna poduzeća u poljoprivredi ili trgovini na malo)
3) velika poduzeća (korporacije) – oblik poslovne organizacije, povlašten u svakoj
mjeri od pedeset država ili u inozemstvu i u vlasništvu je mnogobrojnih pojedinačnih
dioničara. Korporacija ima izdvojen pravni identitet i uistinu je pravna „osoba“ koja za
svoj račun može kupovati, prodavati, posuđivati novac, proizvoditi dobra i usluge i
sklapati ugovore. Korporacija ima pravo ograničene odgovornosti.
Osnovne osobine suvremene korporacije:
- vlasništvo korporacije određuje se vlasništvom dionica poduzeća
- u načelu, dioničari nadziru poduzeća koja posjeduju
- menadžeri i direktori korporacije imaju pravnu moć da donose odluke za korporaciju
(dioničari su vlasnici korporacije a menadžeri je vode)
- korporacija može imati neprekidno nasljeđivanje
- postoji dodatni porez na korporacijske profite (dvostruko oporezivanje – prvo kao
korporacijski profit i potom kao dohodak pojedinaca na dividende)

12
TROŠKOVI
Ukupni trošak je najniži ukupni dolarski izdatak potreban da se proizvede svaka razina
proizvodnje. Fiksni trošak je ukupni dolarski izdatak koji se plaća čak i kad se uopće ne
proizvodi. Na fiksni trošak ne utječe bilo koja promjena količine proizvodnje. Varijabilni
troškovi su izdaci koji variraju s razinom proizvodnje. Oni uključuju sirovine, nadnice,
gorivo i sve ostale troškove koji nisu fiksni. TC = FC + VC (ukupni = fiksni + varijabilni)
Granični trošak proizvodnje dodatni je trošak proizvodnje jedne dodatne jedinice proizvoda.

Bilanca uspjeha (izvod profita i gubitka)

Neto dohodak (ili profit) = ukupni prihod – ukupni troškovi
Amortizacija je način mjerenja godišnjeg troška utroška kapitala koji samo poduzeće stvarno
posjeduje. (npr. nakon 10 godina oprema se istroši – potrošeni dio zovemo amortizacijom i
izračunavamo ga kao trošak utroška kapitala za tu godinu)
Bilanca stanja
Bilanca stanja je slika financijskih uvjeta na određeni datum. Taj izvadak izvješćuje koliko
vrijedi poduzeće, osoba ili država u danom vremenskom trenutku. Na jednoj strani bilance
stanja je aktiva (procijenjena vrijednost imetka ili prava koja poduzeće ima). S druge strane su
dvije stavke, obveze (novac ili obveze koje poduzeće ima) i neto vrijednost (jednaka ukupnoj
aktivi manje ukupne obveze).
Oportunitetni trošak je vrijednost žrtvovanog dobra ili usluge (odluke imaju oportunitetne
troškove jer izbor jedne stvari u svijetu oskudnosti znači žrtvovanje neke druge). Na tržištu
koje valjano funkcionira cijena je jednaka oportunitetnom trošku.
Primjer: gledanje televizije neposredno prije ispita ima visoki oportunitetni
trošak, jer bi alternativna upotreba vremena (učenje) imala visoku
vrijednost za poboljšanje ocjene
Ekonomski troškovi uključuju, osim eksplicitnih novčanih izdataka, one oportunitetne
troškove koji se pojavljuju zbog toga što se resursi mogu upotrijebiti na alternativne načine.

13
 Potpuna i nepotpuna konkurencija; morfologija
tržišta

U savršenoj konkurenciji ima mnogo malih poduzeća, svako proizvodi identičan proizvod i
svako je suviše malo da bi moglo utjecati na tržišnu cijenu. Savršeni konkurent nailazi na
potpuno vodoravnu krivulju potražnje za svojim proizvodima. Dodatni prihod stečen od svake
dodatno prodane jedinice zbog toga je tržišna cijena.
Poduzeće koje maksimizira profit odredit će da mu proizvodnja bude na onoj razini pri kojoj
je granični trošak jednak cijeni. To znači da je krivulja graničnog troška poduzeća ujedno i
njegova krivulja ponude. Kad cijena padne tako nisko da su ukupni prihodi manji od
varijabilnog troška, i kada je cijena manja od prosječnog varijabilnog troška poduzeće će
minimizirati svoje gubitke prestankom rada.

Nesavršena konkurencija prevladava u nekom sektoru kad god pojedini prodavatelji imaju
neku mjeru nadzora nad cijenom svog proizvoda. To ne znači da to poduzeće ima apsolutnu
kontrolu nad cijenom! Sudionik nesavršene konkurencije ima neku, ali ne potpunu slobodu
određivanja svojih cijena.

Za poduzeće u savršenoj konkurenciji potražnja je savršeno elastična, a za poduzeće u

nesavršenoj konkurenciji elastičnost potražnje je neke konačne veličine.

VRSTE NESAVRŠENE KONKURENCIJE

Glavni oblici nesavršene konkurencije su monopol, oligopol i monopolistička konkurencija.
 Monopol je krajnji slučaj nesavršene konkurencije. Jedan jedini prodavatelj s
potpunim nadzorom nad cijelim privrednim sektorom (grč. „monopolist“ = mono –
jedan + polist – prodavatelj). Takvo poduzeće je jedini proizvođač u svom sektoru i
nijedan drugi sektor ne proizvodi neki dobar nadomjestak. Na dugi rok nijedan
monopol nije siguran od napada konkurenata.
 Oligopol znači „nekolicina prodavatelja“, a to u ovom slučaju može značiti od 2 do
10-15 poduzeća. Svako pojedino poduzeće može utjecati na tržišnu cijenu.
 Monopolistička konkurencija se javlja kad veliki broj prodavatelja proizvodi
razlučene proizvode (oni koji su slični ali čije se važne karakteristike razlikuju).
Sličnost sa savršenom konkurencijom: postoje mnogi prodavatelji od kojih nijedan
nema velik tržišni udio.
Razlika od savršene konkurencije: proizvodi koje prodaju različita poduzeća nisu
identični. S obzirom na to da su razlučeni, proizvodi se mogu prodavati po nešto
različitim cijenama. Primjer: osobna računala imaju različite karakteristike kao
memoriju, brzinu, modem...

Kod razlučenih proizvoda imamo i važnost lokacije proizvoda; količina vremena potrebna za
dolazak do različitih trgovina utjecat će na vaš izbor pri kupovini. Ukupna cijena dobra ne
uključuje samo njegovu dolarsku cijenu, nego i oportunitetni trošak traženja, vrijeme
putovanja i druge nedolarske troškove.

Ekonomije obujma (razmjera) = povećanje proizvodnosti ili smanjenje prosječnih

(jediničnih) troškova proizvodnje koje proizlazi iz proporcionalnog povećanja svih faktora
proizvodnje. Drugim riječima, to su uštede u troškovima proizvodnje koji se ostvaruju
visokoserijskom produkcijom standardiziranih produkata. Proizvodnja u velikim serijama
snižava prosječne (jedinične) troškove zbog diobe fiksnog dijela izdataka na veliki broj
proizvedenih jedinica.

14
IZVORI TRŽIŠNIH NESAVRŠENOSTI
Većina slučajeva nesavršene konkurencije temelji se na 2 osnovna uzroka:
1. TROŠKOVI
U slučaju ekonomije obujma, kad postoje značajne uštede pri proizvodnji u velikom opsegu i
uz opadajuće troškove.
→ ako u nekom sektoru postoji ekonomija obujma, poduzeće može smanjiti svoje prosječne
troškove povećanjem proizvodnje, do određene točke. To znači da će veća poduzeća imati
prednost u troškovima u odnosu na manja poduzeća; jedno ili više poduzeća povećat će
proizvodnju do točke gdje proizvode većinu ukupne proizvodnje sektora. Sektor tada postaje
sektor s nesavršenom konkurencijom.
→ prirodni monopol je tržište na kojem razinu proizvodnje sektora može efikasno ostvarivati
samo jedno poduzeće. Ta krajnost se javlja kad tehnologija omogućuje ekonomiju obujma
iznad razine proizvodnje koja je jednaka čitavoj potrošnji. Neki primjeri prirodnog monopola
su lokalno pružanje telefonskih usluga, distribucija električne energije, itd. Mnoge najvažnije
prirodne monopole nalazimo u informatičkoj industriji. Tehnološki napredak može ukloniti
postojanje prirodnog monopola (i pretvoriti ih u žestoko natjecateljske oligopole).

2. PREPREKE ULASKU
tj. čimbenici koji otežavaju novim poduzećima ulazak u neki sektor.
Ekonomija obujma djeluje kao tipična prepreka ulasku, no postoje i druge: pravna ograničenja
(patenti ili regulacija države), visoki troškovi ulaska, oglašavanja i razlučivanje proizvoda.

Načelo graničnosti jedno je od središnjih u ekonomiji, a znači da će ljudi maksimizirati svoje

dohotke/dobitke/zadovoljstva samo pomoću graničnih troškova i graničnih koristi od neke
odluke. Načelo graničnosti, koje izjednačuje granične troškove i granični prihod, je pravilo za
maksimiziranje dobiti poduzeća. Treba zanemariti prošle ili već stvorene troškove; izvršite
racionalan izračun dodatnih troškova na koje ćete naići pri svakoj odluci i odvagnite te
troškove naspram dodatnih koristi.

Tržišna moć označava stupanj nadzora koji samo jedno poduzeće ili mali broj poduzeća ima
nad odlukama o cijeni i proizvodnji u nekoj industriji. Najuobičajenija mjera tržišne moći je
odnos koncentracije za neku industriju. Odnos koncentracije četiri poduzeća definira se kao
postotak ukupne proizvodnje (ili otpreme) neke industrije koju proizvode četiri najveća
poduzeća.
3 glavna faktora u pozadini opsega koncentracije:
a) tehnologija i troškovi
b) zapreke ulasku
c) strategijsko međudjelovanje (pojam koji opisuje kako strategija poslovanja svakog
poduzeća ovisi o poslovnom ponašanju njegova suparnika)
TAJNI OLIGOPOL
Kad na tržištu postoji mali broj poduzeća, ona imaju izbor između kooperativnog i
nekooperativnog ponašanja. Poduzeća djeluju nekooperativno kad djeluju po svom vlastitom
nahođenju bez izravnog ili neizravnog dogovaranja s drugim poduzećima. To je ono što
dovodi do ratova cijena. Poduzeća posluju na kooperativan način kada pokušavaju
minimizirati konkurenciju između njih. Kad poduzeća u oligopolu aktivno kooperiraju sa
svakim drugim poduzećem, ona se upuštaju u tajni sporazum. Taj pojam označava okolnost
u kojoj dva ili više poduzeća zajedno određuju svoje cijene ili količine proizvodnje, dijele
između sebe tržište ili zajedno donose druge odluke. Kartel je organizacija neovisnih
poduzeća koja proizvode slične proizvode i zajedno posluju da bi povećali cijene i ograničili
količinu proizvodnje.

15
Zapreke stvaranju tajnog oligopola:
1) tajno sporazumijevanje je protuzakonito
2) poduzeća mogu iznevjeriti sporazum snižavanjem svoje cijene kako bi pridobili
mušteriji i povećali svoj udio na tržištu
3) rast međunarodne razmjene znači da se mnoga poduzeća suočavaju s jakom
konkurencijom inozemnih, kao i domaćih poduzeća
MONOPOLISTIČKA KONKURENCIJA
Monopolistička konkurencija slična je savršenoj konkurenciji na 3 načina:
- ima mnogo kupaca i prodavatelja
- ulazak i izlazak je lagan
- poduzeća uzimaju cijene drugih poduzeća kao dane
Razlika je u tome što su u savršenoj konkurenciji proizvodi identični, a u monopolističkoj
konkurenciji diferencirani. Diferencijacija proizvoda dovodi do opadajuće krivulje potražnje
svakog prodavatelja. U dugoročnoj su ravnoteži u monopolističkoj konkurenciji cijene veće
od graničnih troškova dok su ekonomski profiti svedeni na nulu.

Konkurencija među nekolicinom uvodi potpuno novu osobinu u ekonomski život: ona
prisiljava poduzeća da uzmu u obzir reakcije konkurenata na odstupanja cijena i količine i
uključuje strategijska razmatranja u njihova tržišta. U analizi ishoda takvih međudjelovanja
dolazimo do teorije igara. To je analiza situacija u koje se upliću dva ili više donositelja
odluka s proturječnim ciljevima. U novije vrijeme ta teorija se koristi za proučavanje
međudjelovanja duopolista, prepirki između sindikata i poslovodstva, ugleda itd. Na području
nesavršene konkurencije mogući su neki od rezultata:
- kad broj kooperativnih ili konkurentnih oligopolista postane velik, cijena i proizvodnja
industrije teže prema proizvodnji savršeno konkurentnog tržišta
- kad poduzeća odluče da se tajno sporazume umjesto da se natječu, tržišna će cijena i
količina biti bliske cijeni i količini do kojih dovodi monopol
- strategijski međuutjecaj može dovesti do nestabilnih ishoda kad poduzeća prijete, varaju,
započinju ratove cijena…
VELIKA KORPORACIJA
Većina velikih poduzeća je u „javnom vlasništvu“. Dionice korporacije može kupiti svatko i
vlasništvo je rasprostrto na mnogo ulagatelja. Vlasništvo je odvojeno od nadzora. Pojedinačni
vlasnici ne mogu lako utjecati na djelovanje velikih korporacija. Dioničari biraju odbor
direktora, ali direktori su ti koji su plaćeni da donose odluke o strategiji korporacije i
svakodnevnom radu. Postoje 3 moguća sukoba interesa između menadžera i dioničara: 1)
grupa ljudi iz uprave poduzeća može za sebe izglasati velike plaće, račune za troškove,
premije i velikodušne mirovine na račun dioničara; 2) menadžeri poduzeća imaju shvatljivu
sklonost da iz ruku ne ispuštaju profite i da ih upotrebljavaju kako bi povećali poduzeće,
umjesto da ih isplate kao dividende; 3) menadžeri su često, prije svega, zainteresirani za
nesmetano poslovanje organizacije umjesto za izlaganje velikim rizicima i ostvarivanje
prevratničkih promjena. Klasična ekonomija je bila jedinstvena u osudi monopola koji su za
njih bili negativna ekonomska pojava. Iznimka je bio J.A.Schumpeter (1883-1950) koji je
smatrao da monopoli imaju pozitivnu ulogu promičući tehnološke inovacije. Po njegovom
mišljenju razbijanje monopola na kratki rok obara cijene dok ih u dugom roku povećava
uslijed smanjenja produktivnosti.

16
 Tržišta faktora proizvodnje i vrste dohodaka

Teorija razdiobe dohotka analizira način na koji se dohodak i bogatstvo razdjeljuju u

društvu. Dva su mjerila koja se najčešće rabe u određivanju ekonomskog položaja pojedinca
ili države: dohodak i bogatstvo.

Dohodak se odnosi na priljev nadnica, kamatnih prihoda, dividendi i drugih primanja tijekom
određenog razdoblja (obično godine dana). Zbroj svih dohodaka je nacionalni dohodak.
Najveći dio nacionalnog dohotka odlazi u rad, u obliku nadnica/plaća/naknada. Preostali dio
odlazi na različite vrste dohotka od imovine: rente, kamate, korporativnu dobit i vlasnički
dohodak. Zarade u tržišnom gospodarstvu raspodijeljene su vlasnicima proizvodnih faktora
gospodarstva u obliku nadnica, dobiti, renta i kamata. Ista osoba može posjedovati mnogo
različitih proizvodnih faktora.
Pojedinčev tržišni dohodak = količina proizvodnih faktora koju je prodao pomnožena
cijenom svakog od faktora.
Država ima izravnu ulogu u dohocima; prvo, ona prikuplja znatan dio nacionalnog dohotka
oporezivanjem i drugim nametima. No, ono što države prikupe porezima, one također potroše
ili podijele; države osiguravaju dohotke u obliku transfernih plaćanja (mirovine, socijalna
plaćanja).
Osobni dohodak jednak je tržišnom dohotku uvećanom za transferna plaćanja.

Bogatstvo se sastoji od dolarske neto imovine posjedovane u danoj točki vremena.

Bogatstvo je stanje, dok je dohodak tok po jedinici vremena.
Sve stavke koje imaju vrijednost nazivaju se imovinom, dok se one koje se duguju nazivaju
obvezama. Razlika između ukupne imovine i ukupnih obveza = bogatstvo ili neto vrijednost.

ODREĐIVANJE CIJENA INPUTA PREMA GRANIČNOJ PROIZVODNOSTI

Teorija raspodjele dohotka (teorija granične proizvodnosti raspodjele dohotka) propituje kako
se dohoci određuju u tržišnom gospodarstvu. → ta teorija je ustvari poseban slučaj teorije
cijena: nadnice su cijena rada, rente su cijena za korištenje zemlje, itd.
Cijene inputa su prvenstveno određene međuodnosom ponude i potražnje zbog različitih
faktora (kao što su cijene dobara određene ponudom i potražnjom za dobrima).
Osim toga, ključ do dohodaka leži u graničnim proizvodima različitih faktora proizvodnje.
= dohoci faktora proizvodnje određeni su graničnim proizvodom ili prihodom od graničnog
proizvoda.

Potražnja za faktorima razlikuje se od potražnje za robama u 2 vida:

1) potražnje za faktorima su IZVEDENE potražnje
Potrošači potražuju finalna dobra zbog izravnog uživanja ili korisnosti koju pružaju
potrošačke robe. Suprotno tome, poduzeća plaćaju inpute zbog proizvodnje i prihoda koje
može ostvariti njihovim korištenjem.
Kada poduzeća potražuju input, to čine jer im on omogućava da proizvedu dobro koje
potrošači žele sada ili ubuduće. Zato je potražnja za faktorima izvedena iz potražnje za
finalnim proizvodima.

2) potražnje za faktorima su MEĐUOVISNE potražnje

Proizvodnja = međuovisnost zemlje, rada i kapitala. Proizvodnost jednog faktora ovisi o
količini drugih raspoloživih faktora.

17
Poduzeće minimizira troškove (i maksimizira dobit) kada postavi da PGP svakog faktora bude
jednak graničnom trošku tj. cijeni tog faktora.
ILI (pravilo najmanjeg troška): troškovi su minimizirani kada je PGP po dolaru inputa
izjednačen za svaki input.
To se mora održavati u ravnoteži zato što će poslodavac koji maksimizira dobit zapošljavati
bilo koji faktor proizvodnje do točke u kojoj će GP faktora povratiti upravo onoliko graničnog
prihoda koliko faktor stoji.

Teorija granične proizvodnosti raspodjele dohotka (ili: teorija raspodjele / teorija

raspodjele dohotka) analizira način na koji se ukupni nacionalni dohodak raspodjeljuje
između različitih faktora. Konkurencija među mnogobrojnim zemljoposjednicima i radnicima
tjera cijene faktora da se izjednače s njihovim graničnim proizvodima. Taj će proces
raspodijeliti točno 100% proizvoda. Bilo koji faktor, ne samo rad, može biti promjenjiv. S
obzirom na to da je svaka jedinica faktora plaćena samo s GP posljednje zaposlene jedinice,
postoji višak proizvoda preostao iznad GP-a ranijih inputa. Ovaj ostatak jednak je dohocima
drugih faktora pri određivanju cijena GP-om. = ta teorija granične proizvodnosti predočuje
raspodjelu dohotka u savršenoj konkurenciji.

Jedno veliko ograničenje u vezi s tržišnim gospodarstvom ostaje. Nemamo nikakvog razloga
misliti da će dohoci biti pravedno raspodijeljeni u kapitalizmu slobodnog tržišta. Tržišni
dohoci bi mogli proizvesti prihvatljive razlike ili ogromne nejednakosti koje se zadržavaju
generacijama.

Realne nadnice = kupovna moć jednog radnog sata ili novčani iznos nadnice podijeljen sa
životnim troškovima. (jednostavno: nadnice)

POTRAŽNJA ZA RADOM
Postoji veza između količine uloženog rada i količine proizvodnje. Prema zakonu
opadajućih prinosa, svaka dodatna jedinica uloženog rada proizvodit će sve manje i manje
povećanje proizvedene količine.
1. Granična proizvodnost rada povećavat će se ako radnici imaju više kapitalnih dobara s
kojima rade ili ako su ona bolje kvalitete.
2. Granična proizvodnost bolje izvježbanih ili bolje obrazovanih radnika općenito će biti viša
od granične proizvodnosti radnika s manje „ljudskog kapitala“. (kvaliteta radne snage)

PONUDA RADA
Ponuda rada se odnosi na broj sati koji pučanstvo želi raditi na poslovima koji donose zaradu.
3 elementa ponude rada:
1. Radni sati
Više nadnice najprije povećavaju, a zatim smanjuju količinu ponuđenog rada – zašto?
→ učinak supstitucije: kad ljudi više posežu za nekim dobrom tj. za dobrom čija relativna
cijena pada, a manje za dobrom čija relativna cijena raste. (s obzirom da je svaki sat rada sada
bolje plaćen, svaki sat dokolice postaje sve skuplji! – imate poticaj da zamijenite dokolicu
dodatnim radom)
→ no protiv učinka supstitucije djeluje učinak dohotka (s većim dohotkom htjet ćete kupiti
više dobara i usluga, a htjet ćete, osim toga, i više vremena za dokolicu; možete si priuštiti
dulji godišnji odmor ili raniju mirovinu)
Koji će učinak biti jači, ovisi isključivo o pojedincu.

18
2. Udio radne snage
- npr. snažan priljev žena u radnu snagu
(zbog povećanja realnih nadnica, ali i drugih važnih društvenih promjena...)
3. Imigracija
(važno za SAD – povećanje ponude niskokvalificiranih radnika u odnosu na
visokokvalificirane i istovremeno pad nadnica manje obrazovanih skupina u odnosu na
visokoobrazovane)

RAZLIKE U NADNICAMA
Ako su svi poslovi i svi ljudi jednaki na tržištu rada sa savršenom konkurencijom,
konkurencija će dovesti do potpunog izjednačavanja nadnica po satu.
= dakle, razlike u nadnicama uzrokuju:
1. razlike u poslovima
Poslovi se razlikuju po svojoj privlačnosti. Stoga je potrebno povisiti nadnice da bi se
privuklo ljude na manje privlačne poslove.
Razlike u nadnicama koje služe za kompenzaciju za relativnu privlačnost ili nemonetarne
razlike među poslovima zovu se kompenzirajuće razlike.
2. razlike u ljudima
a) kvaliteta rada – velike kvalitativne razlike između ljudi, čiji su uzroci u neekonomskim
čimbenicima (mentalne i tjelesne sposobnosti, odgoj, obrazovanje...), ipak odluka o
akumuliranju ljudskog kapitala može se ekonomski procijeniti: „ljudski kapital“ odnosi se na
količinu korisnih i vrijednih vještina i znanja stvorenu u procesu odgoja i obrazovanja
pojedinca.
Ljudski kapital je u prosjeku dobro ulaganje. Skupine s više obrazovanja započnu s višim
dohocima i uživaju brži rast dohodaka nego manje obrazovane skupine.
b)“rente“ jedinstvenih pojedinaca – iznimno talentirani ljudi imaju određene osobine koje su
visoko cijenjene – izvan svoje struke oni bi vjerojatno puno manje zaradili. Višak u njihovim
nadnicama se može gledati kao čistu ekonomsku rentu (ista stvar kao i renta od zemlje).
3. nesavršena konkurencija
Tržišta rada su segmentirana na nekonkurentne skupine – postoji puno podtržišta rada (npr. za
liječnika i za ekonomista; oni nisu međusobno konkurentni) – umjesto da bude jedinstven
faktor proizvodnje, rad je vrlo segmentiran faktor – potrebno je puno novaca i vremena da se
postane stručnjak na nekom području i nije lako prelaziti u druga.

ZEMLJA I RENTA
Renta (ili čista ekonomska renta) je cijena za korištenje faktora proizvodnje koji imaju fiksnu
ponudu. Renta se računa u dolarima po jedinici vremena za jedinicu fiksnog faktora.
(npr. 50 centi po jutru na godinu u arizonskoj pustinji / 1 milijun dolara po jutru na godinu
usred New Yorka)

Izvedena potražnja – znači da je potražnja za faktorom izvedena iz potražnje za proizvodom

proizvedenim pomoću tog faktora.

Budući da je ponuda zemlje neelastična, zemlja će se uvijek obrađivati bez obzira na dobit
koju nosi. Dakle, vrijednost zemlje prvenstveno se izvodi iz vrijednosti proizvoda, a ne
obrnuto.

Oporezivanje zemlje
To što je ponuda zemlje fiksna ima važnu posljedicu; u slučaju oporezivanja rente, ukupna
potražnja za uslugama koje nudi zemlja neće se promijeniti. Porez na rentu neće dovesti do

19
nikakvih poremećaja ili do ekonomske neučinkovitosti zato što porez na čistu ekonomsku
rentu ne mijenja ničije ekonomsko ponašanje.

KAPITAL I KAMATE
Ekonomija dijeli faktore proizvodnje na zemlju, rad i kapital. Prva dva faktora su primarni ili
izvorni faktori, čija je ponuda većinom određena izvan tržišta. Njima dodajemo proizvedeni
faktor proizvodnje – kapital.
Kapital (ili kapitalna dobra) se sastoji od onih trajnih proizvedenih dobara koja se ponovno
rabe kao proizvodne sirovine za daljnju proizvodnju. Bitno svojstvo kapitalnog dobra je da je
ono ujedno i izlazna i ulazna veličina.
Postoje tri glavne kategorije kapitalnih dobara:
- zgrade (kao što su tvornice i kuće)
- oprema (trajna potrošna dobra kao automobili i trajna proizvodna oprema kao računala)
- zalihe ulaznih i izlaznih veličina (kao što su automobili u trgovačkim skladištima)

Cijene i rente kapitalnih dobara

Kapitalna dobra se kupuju i prodaju na tržištima kapitalnih dobara. Kada dođe do prodaje,
promatramo cijene kapitalnih dobara. Najviše je kapitalnih dobara u vlasništvu poduzeća koje
ih rabi. Neka su kapitalna dobra, međutim, dana u najam od strane njihovih vlasnika. Naknade
za privremeno korištenje kapitalnim dobrima nazivaju se rentama. Razlikujemo rentu na
fiksne faktore (zemlja), od rente na trajna dobra (kapital).

Stopa povrata na kapitalna dobra

Jedna od najvažnijih zadaća svakog gospodarstva je raspodjela vlastita kapitala na različita
moguća ulaganja. Prilikom odlučivanja o najboljem ulaganju potrebno nam je mjerilo tog
prihoda ili povrata na kapital. Jedno od važnijih mjerila je stopa povrata na kapital, koja
označava neto dolarski povrat u godini dana za svaki dolar uloženog kapitala, drugim
riječima: godišnji neto kapital (renta umanjena za troškove) na dolar uloženog kapitala.

Materijalna imovina sastoji se od zemlje i kapitalnih dobara koja se rabe za proizvodnju

dodatnih roba i usluga.
Financijska imovina su monetarna potraživanja jedne strane prema drugoj (npr. hipoteka =
potraživanje banke prema vlasniku kuće za mjesečnim plaćanjima kamate i glavnice; tim
plaćanjima vratit će se početni zajam koji je pomogao u financiranju kupnje kuće).

Koja je funkcija financijskih sredstava? Ona su presudna zbog nepodudaranja između onih
koji štede i onih koji ulažu. Golem financijski sustav banaka, fondova itd. služi da usmjeri
fondove onih koji štede prema onima koji ulažu. (npr. bez financijskog sustava ljudima bi bilo
nemoguće kupovati kuće prije nego što uštede cijelu cijenu kuće)

Kamatna stopa = financijski prinos na fondove = godišnji prinos na pozajmljene fondove =

cijena plaćena za pozajmljivanje novca na neko razdoblje, obično izražena kao postotak
glavnice godišnje. Postoji mnogo vrsta kamatnih stopa: dugoročne i kratkoročne kamatne
stope, ovisno o trajanju zajma ili obveznice; zajmovi s fiksnom i zajmovi s varijabilnom
kamatnom stopom; kamatne stope na vrlo sigurne obveznice i kamatne stope na visokorizične
obveznice.

Dakle, kućanstva i drugi štediše nude financijske resurse ili fondove onima koji žele ulagati u
materijalni ili nematerijalni kapital.

20
Kamatna stopa predstavlja cijenu koju zajmoprimac plaća zajmodavcu za korištenje novca u
nekom vremenskom razdoblju; kamatne stope računaju se kao određeni postotni prinos na
godinu dana. Kamata je prinos od ulaganja u dolarima godišnje na dolar ulaganja, ali dolari
mogu biti krivo mjerilo. Realni prinos na fondove nazivamo realna kamatna stopa, nasuprot
nominalnoj kamatnoj stopi koja predstavlja dolarski povrat na uložene dolare.
Realna kamatna stopa je povrat na fondove izražen u robi i uslugama; općenito realnu
kamatnu stopu računamo kao nominalnu kamatnu stopu umanjenu za stopu inflacije.

DOBIT (PROFIT) = razlika između ukupnih prihoda i ukupnih troškova.

Dobit je zapravo kombinacija različitih elemenata uključujući implicitne povrate na vlasnički
kapital, nagradu za snošenje rizika i dobit za inovacije.

Dobit kao implicitni povrat

Veliki dio dobiti je prije svega povrat od uloženog. U velikim korporacijama većinu dobiti
nose oportunitetni troškovi uloženog kapitala. Ti se povrati nazivaju implicitnim povratima
(ili troškovima), što je naziv dan oportunitetnim troškovima faktora koji su u vlasništvu
poduzeća.

Poslovna dobit je prodaja umanjena za troškove. Uključuje implicitni povrat na kapital koji
je u vlasništvu poduzeća. Ekonomska dobit je zarada nakon što se oduzmu svi troškovi – i
novčani i implicitni (oportunitetni) troškovi. U velikim korporacijama bi, dakle, ekonomska
dobit bila jednaka poslovnoj dobiti umanjenoj za implicitni povrat na kapital koji je u
vlasništvu poduzeća zajedno sa svim ostalim troškovima (koji nisu potpuno nadoknađeni kroz
cijene, npr. neplaćeno radno vrijeme).

Dobit kao nagrada za snošenje rizika

Većina poslova mora biti izložena riziku od neizvršenja obveza, koji se javlja kad se zajam ili
ulaganje ne može naplatiti (npr. zato što je zajmoprimac bankrotirao). Osim toga, postoje
mnogi osigurljivi rizici koji se mogu pokriti kroz kupnju osiguranja (npr. oni od požara ili
uragana). Treća vrsta rizika je neosigurljivi ili sistemski rizik ulaganja (tvrtka možda ima
visok stupanj osjetljivosti na poslovne cikluse, što znači da njezina zarada jako koleba kad
agregatna proizvodnja raste ili pada), a četvrta je kategorija rizik suverenosti, koji se javlja
kad država ne izvršava svoje obveze i ne postoji način naplate u zakonskom sustavu (s
obzirom na to da je država „suverena“ i ima vrhovnu zakonsku vlast).

Budući da sadrži elemente svih tih 4 vrsta rizika, korporativna dobit je najpromjenjivija
sastavnica nacionalnog dohotka. Prava na dobivanje korporativne dobiti – korporativne
dionice – stoga trebaju pružati znatnu premiju da bi privukli ulagače nesklone riziku. Ovaj
dodatni povrat na dionice u odnosu na povrat na ulaganja bez rizika naziva se premijama na
dionice.

Dobit kao nagrada za inovativnost = sastoji se od povrata na inovacije i izume. Osobu koja
ponudi novi proizvod ili proces na tržištu nazivamo inovator ili poduzetnik.

21
 Rast uloge države u ekonomiji, oporezivanje i
proračunski izdaci

3 glavna alata kojima se vlada služi radi utjecaja na privatnu gospodarsku aktivnost:
1. Porezi na dohodak i dobra i usluge – smanjuju privatni dohodak i time smanjuju privatne
izdatke, te osiguravaju sredstva za javne izdatke.
2. Rashodi za određena dobra i usluge (npr. ceste, obrazovanje, policijska zaštita), zajedno s
transfernim plaćanjima (kao socijalno osiguranje) koja pojedincima osiguravaju sredstva.
3. Izravna regulacija: propisi ili kontrole gospodarskih aktivnosti (npr. propisi o
ograničavanju količine zagađenja)

U 19. stoljeću Amerika je bila najbliža čistom slobodnom tržištu – koncept koji je Thomas
Carlyle opisao kao „anarhija plus policajac“: ta filozofija dopuštala je ljudima veliku osobnu
slobodu u slijeđenju svoje ekonomske ambicije i dovela je do stoljeća ubrzanog razvoja.
1930-ih je pak niz industrija potpao pod ekonomsku regulaciju, u kojoj država određuje
cijene, uvjete ulaza i izlaza i sigurnosne standarde.
Dodatno, uz regulaciju cijena i standarda poslovanja, država je pokušala zaštititi zdravlje i
sigurnost kroz rastuću socijalnu regulativu. U protekla dva desetljeća smanjuje se državna
gospodarska regulativa. Ekonomisti su tvrdili da mnoge gospodarske regulative smanjuju
konkurenciju i drže cijene visokima umjesto niskima.

4 glavne funkcije države:

1. poboljšanje ekonomske učinkovitosti
2. smanjenje ekonomske nejednakosti
3. stabiliziranje gospodarstva kroz makroekonomsku politiku
4. provođenje međunarodne gospodarske politike

1. poboljšanje ekonomske učinkovitosti

Središnja ekonomska svrha države je da pomaže u socijalno poželjnoj raspodjeli resursa i time
otklanja nedostatke tržišta. To je mikroekonomska strana državne politike, usmjerena na što i
kako gospodarskog života.
Postoje manjkavosti tržišta:
- Slom savršene konkurencije
Kada monopoli ili oligopoli stupe u tajni sporazum u cilju smanjenja rivalstva ili izbacvanja
poduzeća iz poslovanja, država može primijeniti svoju regulativu u suzbijanju takve prakse.
- Eksternalije i javna dobra
Neregulirano tržište može proizvesti previše zagađenja zraka i premalo ulaganja u javno
zdravstvo.
- Nesavršeni podaci
Neregulirana tržišta tendiraju osigurati premalo podataka za potrošače da bi mogli donijeti
odluku na temelju dobre obavještenosti.
2. smanjenje ekonomske nejednakosti
Preraspodjela dohotka obično se ostvaruje kroz oporezivanje i politiku rashoda, iako i
regulacija ponekad također ima svoju ulogu. S rastućim poreznim opterećenjem i državnim
proračunskim deficitom, zajedno s rastućim troškovima programa za subvenciju dohotka,
porezni obveznici se sve više protive programima preraspodjele i progresivnom oporezivanju.
3. stabilizacija gospodarstva kroz makroekonomsku politiku
Država ima odgovornost spriječiti recesiju pomoću ispravnog korištenja monetarne i fiskalne
politike, kao i uz jaču regulaciju financijskog sustava.

22
4. provođenje međunarodne gospodarske politike
Međunarodna pitanja gospodarske politike možemo podijeliti u 4 glavna područja:
- Smanjenje trgovinskih prepreka
Uključuje usklađivanje zakona i smanjenje trgovinskih prepreka tako da se ohrabri
međunarodna specijalizacija i podjela rada.
- Provođenje programa pomoći
Bogate države imaju bezbroj programa oblikovanih da pomognu mnoštvu siromašnih u
drugim zemljama.
- Koordinacija makroekonomske politike
Zajednički rad zemalja u cilju koordinacije njihove fiskalne, monetarne i politike deviznih
tečajeva, tako da se inflacija ili nezaposlenost u jednoj zemlji ne proširi i našteti cijeloj regiji.
- Zaštita globalnog okoliša

GOSPODARSKI VIDOVI OPOREZIVANJA

Kod oporezivanja, država zapravo odlučuje kako povući potrebna sredstva iz nacionalnih
kućanstava i poslovnih subjekata za javne ciljeve. Novac prikupljen oporezivanjem je
sredstvo kojim se resursi prenose iz privatnih dobara u kolektivna dobra.
2 glavna načela za organizaciju poreznog sustava:
 Načelo koristi – pojedinci trebaju biti oporezovani razmjerno koristi koju dobivaju od
državnih programa (porez koji osoba plaća trebao bi biti razmjeran njezinu korištenju
kolektivnih dobara – cesta, parkova...)
 Načelo platne sposobnosti – iznos poreza koji ljudi plaćaju mora biti povezan s
njihovim dohotkom ili bogatstvom. Što je veće bogatstvo ili dohodak, viši su i porezi.
Porezni sustavi ustrojeni na ovom načelu obično su ujedno i preraspodjeljivi, što znači
da prikupljaju sredstva od ljudi s višim dohocima kako bi povećali potrošnju
siromašnijih skupina.
Načelo vodoravne pravednosti kaže da oni koji su u pravilu jednaki, trebaju biti i jednako
oporezivani (s jednakima treba postupati jednako).
Načelo okomite pravednosti se odnosi na porezno postupanje s ljudima s različitim razinama
dohotka (s ljudima u nejednakim okolnostima treba postupati nejednako i pravedno).

Danas se razvijene zemlje oslanjaju na progresivne poreze na dohodak: obitelj s višim

dohotkom plaća i veći porez na dohodak.
Taj progresivni porez suprotan je strogo proporcionalnom porezu, kod kojeg svi porezni
obveznici plaćaju točno jednaku proporciju dohotka.
Regresivni porez uzima veći dio dohotka siromašnijim nego što uzima bogatijim obiteljima.
Neizravni porezi su oni koji se naplaćuju na robe i usluge, prema tome „neizravno“ od
pojedinca.

Porez na dohodak pojedinca – izravni porez, koji najjasnije odražava načelo platne
sposobnosti.
Efektivna ili prosječna porezna stopa se dobiva dijeljenjem ukupnog poreza ukupnim
dohotkom.
Granična porezna stopa je dodatni porez koji se plaća na svaku jedinicu dodatnog dohotka.
Termin „granični“ uvijek znači „ekstra“. Granična porezna stopa ključni je alat za porezne
analize jer ljudi i poduzeća teže reagiraju na graničnu, a ne na prosječnu poreznu stopu.
Zapamtite „granično načelo“: Ljudi bi trebali biti zabrinuti samo zbog dodatnih troškova ili
koristi koje se pojavljuju; trebaju „zaboraviti što je prošlo“.

23
Razlikujemo još:
Porez na dobit (odnosi se na dobit korporacije); porez na potrošnju (porez na kupnju dobara i
usluga. PDV ili porez na dodanu vrijednost prikuplja se na svakoj razini proizvodnje); porez
na imovinu (nameće se isključivo na nekretnine – zemlju i građevine); i ostali porezi.

PROBLEM POREZNE INCIDENCIJE

Poduzeća su u prilici prebaciti porez „prema naprijed“ na svoje potrošače podižući cijene za
iznos poreza ili mogu prebaciti porez „unatrag“ na svoje dobavljače (vlasnike zemlje, rada i
dr. faktora) koji će završiti s manjim plaćama, rentama i drugim cijenama faktora nego što bi
uživali da nije bilo poreza. Pitanje prebacivanja poreza odnosi se na poreznu incidenciju. Taj
pojam uključuje put od nastanka poreznog tereta i ukupna djelovanja na cijene, količine i
sklad između proizvodnje i potrošnje. Fiskalna incidencija ispituje učinke poreznih i
rashodnih programa na dohodak populacije.

24
 Osnove makroekonomije; nacionalni dohodak i proizvod

Makroekonomija je grana ekonomije koja proučava ponašanje cjelokupnog gospodarstva:

analizira dugoročni rast kao i ciklična kretanja u ukupnoj proizvodnji, nezaposlenosti,
inflaciji, ponudi novca, proračunskom manjku te u međunarodnoj trgovini i financijama.
Suprotno tome, mikroekonomija proučava ponašanje pojedinačnih tržišta, cijena i
proizvodnje. Prvi zameci makroekonomije pojavili su se 1930-ih kad je John Maynard
Keynes pokušavao razumjeti ekonomske mehanizme Velike krize.

Sva tržišna gospodarstva se suočavaju sa 3 središnja ekonomska pitanja:

1) Zašto proizvodnja i zaposlenost ponekad padnu i kako smanjiti nezaposlenost?
Sva tržišna gospodarstva pokazuju znakove ekonomske ekspanzije i krize, što nazivamo
poslovnim ciklusima. Ključni cilj makroekonomske politike je iskoristiti monetarnu i fiskalnu
politiku za ublažavanje silaznih putanja poslovnog ciklusa i smanjivanja nezaposlenosti.
2) Koji su izvori inflacije cijena i kako je zadržati pod nadzorom?
Tijekom razdoblja brzog rasta cijena, što nazivamo inflacijom, mjerilo cijena gubi svoju
vrijednost. Tijekom razdoblja visoke inflacije, ljudi su zbunjeni, ne znaju koje su relativne
cijene i griješe u potrošnji i investicijskim odlukama. Postoji mogućnost da se povećaju
porezi. Ljudi većinu vremena provode brinući se da će im inflacija pojesti dohodak.
Makroekonomska politika kao svoj ključni cilj sve više naglašava stabilnost cijena. Ona može
pokazati primjerenu ulogu monetarne i fiskalne politike, sustava deviznih tečajeva i središnje
banke u obuzdavanju inflacije.
3) Kako neka država može povećati stopu gospodarskog rasta?
Makroekonomija se, prije svega, bavi gospodarskim rastom, a on se odnosi na rast
proizvodnog potencijala neke ekonomije. Proizvodni potencijal gospodarstva središnji je
čimbenik u određivanju rasta realnih nadnica i životnog standarda. Neki od ključnih
čimbenika brzog gospodarskog rasta su: prevlast slobodnih tržišta, visoka stopa štednje i
investicija, niske trgovinske prepreke i časna vlast s jakim vlasničkim pravima.

Među tim ciljevima postoji neizbježan sukob i potreba odabira: brz rast životnog standarda u
budućnosti može značiti pad sadašnje potrošnje (ulaganja traže odricanje...), a obuzdavanje
inflacije moglo bi dovesti do privremene visoke nezaposlenosti.

CILJEVI makroekonomske politike su:

 PROIZVODNJA – visoka razina i rast nacionalne proizvodnje
Proizvodnja se obično mjeri bruto domaćim proizvodom (BDP), što je ukupna tržišna
vrijednost svih finalnih roba i usluga proizvedenih u nekoj zemlji u godinu dana.
Dva su načina mjerenja BDP-a:
a) Nominalni BDP mjeri se stvarnim tržišnim cijenama
b) Realni BDP mjeri se pomoću konstantnih ili nepromjenjivih cijena. Realni BDP je
mjera koja najpomnije prati proizvodnju.
Usprkos kratkoročnim kolebanjima u poslovnim ciklusima, napredna gospodarstva uglavnom
bilježe stabilan dugoročni rast realnog BDP-a i poboljšanje životnog standarda = taj se proces
naziva gospodarskim rastom.
Potencijalni BDP predstavlja maksimalnu održivu razinu proizvodnje koju neko
gospodarstvo može proizvesti. Potencijalna proizvodnja određuje se prema kapacitetu
proizvodnje gospodarstva, koja ovisi o raspoloživim inputima i tehničkoj učinkovitosti
gospodarstva. Potencijalni BDP sklon je polaganom ali sigurnom rastu jer se inputi poput
radne snage i kapitala te razine tehnologije s vremenom prilično sporo mijenjaju.
Suprotno, stvarni BDP je podložan utjecaju velikih promjena u poslovnom ciklusu.

25
Kad gospodarstvo proizvodi na razini potencijala, razine iskoristivosti radne snage i kapitala
su visoke. Kad se proizvodnja podigne iznad potencijalne proizvodnje, inflacija cijena sklona
je rastu; dok proizvodnja ispod potencijala dovodi do visoke nezaposlenosti. BDP bi trebao
biti blizu potencijalnom BDP-u, maksimalnoj održivoj razini proizvodnje ili razini
proizvodnje s maksimalno visokom zaposlenošću.

Bruto domaći proizvod (BDP) je makroekonomski indikator koji pokazuje vrijednost finalnih dobara i usluga
proizvedenih u zemlji tijekom dane godine, izraženo u novčanim jedinicama. BDP se izražava kao tok
proizvodnje (BDP = C + I + G + X, gdje je C = osobna potrošnja, I = investicije tj. bruto privatna domaća
ulaganja, G = državna potrošnja i X = neto izvoz tj. razlika izvoza i uvoza) ili kao tok prihoda odnosno troškova
(BDP = najamnine + kamate + renta + Profit + Amortizacija + indirektni porezi). Neovisno o primijenjenom
pristupu uvijek se dobije isti BDP.

Računanje tijekom troškova koristi se faktorom zarada i pažljivo izračunava dodanu vrijednost kako bi uklonila
dvostruko obračunavanje posrednih proizvoda. Nakon zbrajanja svih nadnica, kamata, najamnina, amortizacije i
dobiti, toj ukupnoj sumi dodaje sve neizravne porezne troškove poslovanja. BDP ne uključuje transfere poput
socijalnih naknada.

Korištenjem indeksa cijena možemo „deflacionirati“ nominalni BDP (BDP u tekućim dolarima) kako bismo
dobili točniju mjeru realnog BDP-a (BDP izražen dolarima kupovne moći neke bazne godine). Korištenje takvog
indeksa cijena poništava „gumeni mjerni štap“ koji nam nameće promjenjiva razina cijena.

Neto ulaganja su pozitivna kad država proizvodi više kapitalnih dobara nego što ih se trenutno iskoristi u
amortizaciji. Kako je amortizaciju teško točno procijeniti, statističari više vjeruju mjerenjima bruto ulaganja
nego onima neto ulaganja.

Nacionalni i raspoloživi dohodak dvije su dodatne službene mjere. Raspoloživi dohodak je ono što ljudima
preostaje za potrošnju ili uštedu, nakon oporezivanja i sl. Štednja mora biti jednaka ulaganjima (u zatvorenom
gospodarstvu).

Do inflacije dolazi kad raste opća razina cijena (a do deflacije kad opća razina cijena pada). Opću razinu cijena i
stopu inflacije mjerimo koristeći se indeksima cijena – ponderiranim prosjecima cijena na tisuće pojedinačnih
proizvoda. Najvažniji indeks cijena je indeks potrošačkih cijena; koji je tradicionalno mjerio trošak fiksne tržišne
košarice potrošačkih roba i usluga u odnosu na njezin trošak u određenoj temeljnoj godini.
Nedavna su istraživanja pokazala da IPC bilježi trend preuveličavanja.

 ZAPOSLENOST – visoka zaposlenost i niska nedobrovoljna nezaposlenost

Radna snaga = svi zaposleni i oni nezaposleni koji traže posao.
Nezaposleni koji ne traže posao nisu dio radne snage.
Stopa nezaposlenosti je obično odraz poslovnog ciklusa: s padom proizvodnje pada i
potražnja za radnom snagom, a stopa nezaposlenosti raste.

 STABILNOST CIJENA
To znači da se opća razina cijena ili ne mijenja ili raste vrlo sporo (niske inflacije – puzajuća
inflacija). Za praćenje cijena postoje indeksi cijena = mjere opće razine cijena; pokazuju
koliko se promijenila prosječna cijena košarice dobara tijekom danog razdoblja. Primjer
indeksa cijena je indeks potrošačkih cijena = mjeri prosječnu cijenu roba i usluga koje kupuju
potrošači. (vidi poglavlje: „Mjerenje gospodarske aktivnosti“). Stabilnost cijena se mjeri
stopom inflacije = postotak promjene opće razine cijena u roku od godine dana.
Deflacija se javlja pri padu cijena (što znači da je stopa inflacije negativna)
Druga krajnost je hiperinflacija = porast razine cijena od 1,000 ili 1,000,000 % godišnje.
Većina zemalja nastoji pronaći zlatnu sredinu između stabilnih cijena i blagog rasta cijena.
Tri vrste inflacije: umjerena, galopirajuća i hiperinflacija.

26
ALATI MAKROEKONOMSKE POLITIKE
Države imaju na raspolaganju određene instrumente kojima mogu utjecati na
makroekonomsku aktivnost. Promjenom monetarne, fiskalne i drugih politika vlade mogu
izbjeći najgore ispade u poslovnom ciklusu ili povećati stopu rasta potencijalne proizvodnje.
U fiskalnu politiku spadaju oporezivanje i državni izdaci.
Državni izdaci dolaze u dva različita oblika:
1) državne kupnje (one uključuju potrošnju na robe i usluge – kupnja tenkova, gradnja cesta,
itd.).
2) transferna plaćanja koja povećavaju dohodak ciljnih skupina poput umirovljenika ili
nezaposlenih.
Državna potrošnja određuje koliki dio našeg BDP-a otpada na kolektivnu, a ne na privatnu
potrošnju.
Oporezivanje dvojako utječe na gospodarstvo u cjelini:
1) porezi utječu na dohotke građana – a time i na količinu potrošnje kućanstava kao i na
količinu privatne štednje. Privatna potrošnja i štednja kratkoročno i dugoročno utječu na
investicije i proizvodnju.
2) porezi utječu na cijene roba i faktore proizvodnje

Monetarnu politiku vlada provodi upravljanjem državnim novcem, kreditnim i bankarskim

sustavom; a posebno je važan način na koji središnja banka upravlja ponudom novca kako bi
utjecala na kamatne stope i kreditne uvjete. Osobit je utjecaj monetarne politike na
gospodarske sektore koji su osjetljivi na kamatne stope. Ograničavanjem ponude novca
povisuju se kamatne stope i smanjuju investicije, što dovodi do pada BDP-a i niže inflacije.
Nađe li se središnja banka pred recesijom (padom ukupne proizvodnje, dohotka i
zaposlenosti), može povećati ponudu novca i smanjiti kamatne stope kako bi potaknula
gospodarsku aktivnost.

Uz fiskalnu i monetarnu politiku imamo još i politiku dohodaka koja je još poznata i kao
politika nadzora nadnica i cijena.

Neometano funkcioniranje međunarodne ekonomije zamršena je mreža razmjene i

financijskih mreža između zemalja. Kad međunarodni ekonomski sustav neometano djeluje,
to pridonosi brzom ekonomskom rastu. Kad se sustavi razmjene naruše, pate proizvodnja i
dohoci diljem svijeta. Zemlje stoga moraju pratiti svoje međunarodne ekonomske veze
politikama razmjene, upravljanjem deviznim tečajevima i usklađivanjem makroekonomskih
politika s drugim zemljama.

AGREGATNA PONUDA I POTRAŽNJA

Središnji pojmovi u razumijevanju određivanja nacionalne proizvodnje i razine cijena su
agregatna ponuda i agregatna potražnja.
Agregatna ponuda je ukupna količina roba i usluga koje su poduzeća u nekoj državi spremna
proizvesti i prodati u danom vremenskom razdoblju. Ovisi o razini cijena koje poduzeća
mogu zaračunati, proizvodnom kapacitetu gospodarstva i razini troškova.
Agregatna potražnja je zbroj ukupne potrošnje kućanstava, tvrtki, vlada i stranaca u nekom
gospodarstvu. Ona je ukupna proizvodnja koju bi kupci dragovoljno kupili, te ovisi o razini
cijena, kao i o monetarnoj i fiskalnoj politici, te o još nekim čimbenicima (npr. ratovi,
vremenski uvjeti, državne politike) koji utječu na potražnju.

Nacionalna proizvodnja i opća razina cijena određene su ravnotežom agregatne ponude i

potražnje. Ta ravnoteža se postiže pri općoj razini cijena kod koje su poduzeća dobrovoljno

27
spremna proizvesti i prodati onoliko koliko su potrošači i ostali potraživači dobrovoljno
spremni kupiti.

28
 Razdioba dohotka, potrošnja, investicije i agregatna
potražnja

RAZDIOBA DOHOTKA I BOGATSTVA

Pod osobnim dohotkom podrazumijevamo ukupne primitke ili gotovinu koje je neka osoba
ili kućanstvo zaradilo tijekom danog razdoblja. Glavna sastavnica osobnog dohotka su zarade
od rada, dohodak od vlasništva (rente, kamate i dividende) i transferna plaćanja države.
Raspoloživi osobni dohodak jednak je osobnom dohotku umanjenom za svaki plaćeni porez.
Bogatstvo ili „neto vrijednost“ je dolarska vrijednost financijske i stvarne imovine umanjenje
za iznos novca koji se duguje bankama ili drugim kreditorima. Stupanj nejednakosti možemo
prikazati na dijagramu koji je poznat kao Lorenzova krivulja. Ona se uvelike upotrebljava za
analiziranje nejednakosti između dohodaka i bogatstva.

IZVORI NEJEDNAKOSTI KOD DOHOTKA OD RADA

Zarade od rada iznose 80% dohodaka faktora.
 Sposobnosti i umijeća
Ljudi se razlikuju po svojim sposobnostima, fizičkim, psihičkim i temperamentnim
dimenzijama
 Intenziteti rada
Razlike između dohotka mogu biti velike jednostavno zbog razlika u napornom radu, a da
nitko ne bi rekao da je ekonomska mogućnost stoga bila uistinu jednaka
 Zanimanja
Zanimanja ljudi važan su izvor nejednakosti dohotka. Dio nejednakosti proizlazi iz godina
školovanja neophodnih da se postane liječnik ili odvjetnik. Sposobnosti također igraju
ulogu ali i opasnost kojom se izlažemo.
 Ostali faktori
Djeca bogataša vjerojatno ne počinju život s prednošću ispred siromašnih, ali imaju korist
od svoje okoline u svakom stadiju. Djeca siromaha imaju slabiju ishranu i preopterećene
učitelje

NEJEDNAKOST DOHOTKA OD IMOVINE

Najveće razlike dohotka proizlaze iz razlika u naslijeđenoj i stečenoj imovini. Ljudi na
samom vrhu piramide izvlače pretežan dio svog novca iz dohotka od imovine. U usporedbi sa
štednjom, poduzetništvo je mnogo važniji put do bogatstva. Većina najbogatijih ljudi to
ostvaruje preuzimajući rizike i stvarajući nove profitabilne poslove (računalni programi,

29
televizijske mreže…). Treći izvor bogatstva je baštinjenje (prva dva su štednja i
poduzetništvo).

POTROŠNJA I ŠTEDNJA
Siromašne obitelji moraju trošiti svoje dohotke uglavnom na nužne potrebe za život: hranu i
krov nad glavom. Potrošnja kućanstva je najveća pojedinačna sastavnica GDP-a i tijekom
zadnjeg desetljeća je iznosila 66% ukupnih izdataka. Glavne sastavnice potrošnje su
stanovanje, hrana i zdravstvena zaštita. Potrošnja luksuznih dobara raste brže nego dohodak.
Štednja raste vrlo brzo kad dohodak raste. Štednja je onaj dio raspoloživog dohotka koji se ne
troši. Bogato pučanstvo štedi više od siromašnog i apsolutno i u postotku od ukupnog
dohotka. S obzirom na to da siromašni ne mogu uštedjeti, pozajmljuju dokle mogu i tako
smanjuju ušteđevinu. Funkcija potrošnje pokazuje vezu između razine izdataka na potrošnju
i razine raspoloživog osobnog dohotka. Točka pokrića predočava razinu raspoloživog dohotka
na kojoj kućanstva samo pokrivaju potrošnju. Tu su izdaci potpuno jednaki raspoloživom
dohotku: kućanstvo nije ni posuđivač ni štediša. Funkcija štednji izražava vezu između razine
štednje i razine dohotka. Granična sklonost potrošnji dodatni je iznos koji pučanstvo troši
kad dobije dodatni dolar dohotka. Granična sklonost štednji dodatna je štednja koja
proizlazi iz dodatnog dolara dohotka.
Permanentni dohodak je razina dohotka koju bi kućanstva ostvarivala kada se uklone
privremeni ili kratkotrajni utjecaji kao što su vrijeme, kratkoročni poslovni ciklus ili
neočekivani dobitak ili gubitak.
Hipoteza životnog ciklusa pretpostavlja da pučanstvo štedi da bi tijekom života izgladilo
svoju potrošnju.
Veće bogatstvo = veća potrošnja = učinak bogatstva.
Uzroci opadanja osobnih ušteda:
 Sustav socijalnog osiguranja
 Tržišta kapitala (studentski krediti)
 Spor rast dohodaka
 Ostali izvori

INVESTICIJE
Investicije su druga velika sastavnica privatne potrošnje. One utječu na proizvodnju u
kratkom roku preko učinka na agregatnu potražnju, a na dugoročni rast proizvodnje preko
utjecaja rasta kapitala na potencijalnu proizvodnju i agregatnu ponudu.
3 vrste investicija:
a) stambeni objekti
b) tvornice i oprema
c) dodaci zalihama
Investicije ovise o prihodima, troškovima i očekivanjima.
1. PRIHODI
Investicije će poduzeću donijeti dodatni prihod ako pomažu da poduzeće više proda.
Investicije ovise o prihodima koje stvara cjelokupna ekonomska aktivnost. Načelo
akceleratora tvrdi da stopu investicija prvenstveno određuje stopa promjene proizvodnje
(investicije će biti visoke kad proizvodnja raste i niske kad proizvodnja opada).
2. TROŠKOVI
Kamate na pozajmice, porezi državi, porezne olakšice
3. OČEKIVANJA
Kad su poduzeća zabrinuta da će budući ekonomski uvjeti u Europi biti slabi, ona će biti
nesklona investirati u Europi. Poduzeća investiraju da bi stekla profite. Budući da kapitalna
dobra traju mnogo godina, odluke o investicijama ovise o (1) potražnji za proizvodnjom koju

30
proizvode nove investicije, (2) kamatnjacima i porezima koji utječu na troškove investicija i
(3) očekivanjima poduzeća glede stanja ekonomije.

Da bi prikazali odnos između kamata i investicija, ekonomisti upotrebljavaju raspored koji se

zove krivulja potražnje za investicijama. Razlika između godišnjeg prihoda i godišnjeg troška
godišnji je neto profit.

AGREGATNA POTRAŽNJA
Agregatna potražnja ukupna je količina proizvodnje koja se dragovoljno kupuje pri danoj
razini cijena, dok se druge stvari ne kupuju. Sastavnice izdataka uključuju: (a) potrošnju
koja uglavnom ovisi o raspoloživom dohotku, (b) investicije koje ovise o sadašnjoj i
očekivanoj budućoj proizvodnji, te o kamatama i porezima, (c) državne kupovine dobara i
usluga i (d) neto izvoz, koji ovisi o inozemnoj i domaćoj proizvodnji i cijenama, te o
tečajevima valuta.
Krivulje se agregatne potražnje razlikuju od krivulja potražnje koje se upotrebljavaju u
mikroekonomskoj analizi. Krivulje AD pokazuju sveukupne izdatke na sve sastavnice
proizvodnje sa sveukupnom razinom cijena, kad su ekonomska politika i egzogene varijable
konstantne. Krivulja agregatne potražnje opada prvenstveno zbog učinka ponude novca, koji
se javlja kad povećanje razine cijena, pri nepromijenjenoj nominalnoj ponudi novca, smanjuje
realnu ponudu novca. Niža realna ponuda novca povećava kamatnjake, ograničava kredit i
smanjuje ukupne realne izdatke. To predočava kretanje uzduž nepromijenjene krivulje
agregatne potražnje (AD).
Faktori koji smanjuju agregatnu potražnju uključuju (a) makroekonomske politike, kao
što su monetarna i fiskalna politika i (b) egzogene varijable, kao što su ekonomska aktivnost
u inozemstvu, promjene svjetskih cijena nafte i pomaci na tržištima imovine. Kad se te
varijable mijenjaju, one pomiču krivulju agregatne potražnje.

31
 Novac i monetarna politika

Novac je bilo koja stvar koja služi kao sveopće prihvaćeno posredstvo razmjene ili način
plaćanja. Trampa je razmjena dobara za druga dobra. Novac se kao sredstvo razmjene prvo
pojavio u obliku roba (stoka, maslinovo ulje, piva, bakar, željezo, dijamanti, cigarete…). Do
19.st. robni se novac ograničavao na metale poput srebra i zlata (unutarnja i upotrebna
vrijednost). Doba robnog novca utrlo je put dobu papirnog novca (prikladno sredstvo
razmjene). Bankovni novac – čekovi napisani na temelju fondova uloženih u banku ili drugu
financijsku instituciju.
Transakcijski novac (M1) – sastavnice:
 Kovanice
 Papirni novac (s kovanicama čini zakonsko sredstvo plaćanja)
 Čekovni računi
Novac u širem smislu (M2) – „likvidni novac“ ili „približni novac“
- uključuje M1 kao i štedne račune u bankama i sličnu aktivu, koji su bliski supstituti
transakcijskog novca

Kamata je izvršena isplata za upotrebu novca. Kamatnjak je svota kamata plaćenih na

jedinicu vremena. Ljudi moraju plaćati za mogućnost pozajmljivanja novca. Kamatnjak je
trošak posuđivanja novca, mjeren dolarima na posuđeni dolar za godinu dana.
Više vrste kamatnjaka – razlike:
1. rok ili dospijeće – zajmovi se razlikuju s obzirom na rok ili dospijeće, duljinu vremena u
kojem se moraju vratiti. Dugoročni vrijednosni papiri obično imaju veći kamatnjak od
kratkoročnih emisija.
2. rizik – neki zajmovi su praktički bezbrižni dok su neki vrlo sumnjivi. Ulagatelji traže da
im se plati premija kad ulažu u rizične pothvate.
3. likvidnost – sredstvo je „likvidno“ ako se brzo može pretvoriti u gotovinu uz mali gubitak
vrijednosti. Zbog većeg rizika i teškoće povrata zajmoprimčevih ulaganja, nelikvidna
sredstva ili zajmovi obično imaju znatno veće kamatnjake od likvidnih.
4. administrativni troškovi – zajmovi se razlikuju prema vremenu i marljivosti koji su
neophodni za njihov nadzor i administraciju.
Nominalni kamatnjak (novčani kamatnjak) – kamatnjak je na novac izražen novcem
Realni kamatnjak – korigiran za inflaciju i izračunava se kao razlika između nominalnog
kamatnjaka i stope inflacije

Funkcije novca:
1. sredstvo razmjene
2. jedinica za obračun jedinica kojom mjerimo vrijednost stvarima
3. zaliha vrijednosti (štedni računi, dionice, obveznice i realna aktiva)
Trošak držanja novca – žrtva kamata za držanje novca umjesto rizičnijeg nelikvidnijeg
sredstva ili ulaganja. Kada bi se bogatstvo držalo u obliku dionica. Obveznica ili na štednim
računima umjesto u novcu, ono bi davalo viši kamatnjak.
Transakcijska potražnja – kućanstva trebaju novac da bi kupila potrepštine, a poduzeća da
bi platila materijale i rad
Špekulacijska potražnja – teorija portfolija opisuje kako razboriti ulagači raspoređuju svoje
bogatstvo u „portfolio“ (ili grupu vrijednosnih papira). Ljudi nastoje ostvariti visoke dobitke
na svoja ulaganja, no da nisu skloni rizičnim ulaganjima. Teorija portfolija analizira kako bi
ulagatelj nesklon riziku trebao rasporediti bogatstvo (optimalni porfolio bi trebao sadržavati
mješavinu niskorizičnih i visokorizičnih ulaganja.

32
BANKARSTVO
Financijski posrednici su institucije poput komercijalnih banaka koje uzimaju depozite ili
fondove od jedne skupine i te fondove posuđuju drugim skupinama. Glavni financijski
posrednici su poslovne banke, postoje još i štedionice, društva za životno osiguranje,
mirovinski fondovi…Jedinstvena je karakteristika bilance stanja banke stavka zvana
„rezerve“ koja se javlja na strani aktive. Rezerve su sredstva koja banke u obliku gotovine ili
fondova uložena drže kod centralne banke. Glavna funkcija zakonskih zahtjeva za rezervama
je da se Sustavu federalnih rezervi omogući da nadzire količinu depozita po viđenju koje
mogu stvarati banke. Nametanjem visokih fiksnih zahtjeva za rezervama Sustav federalnih
rezervi može bolje nadzirati ponudu novca.

Ciljevi su centralne banke stabilan rast društvenog proizvoda i niska nezaposlenost. Srce
centralne banke je vijeće guvernera koje ima 7 članova. Njih imenuje predsjednik i potvrđuje
senat na 14 godina. Ključno tijelo za donošenje odluka je Savezni komitet za otvoreno
tržište (FOMC) koji se sastoji od 12 članova (7 guvernera i 5 predsjednika područnih
banaka). Nadziru monetarnu politiku – ponudu bankovnih rezervi. Na vrhu čitavog sustava je
Predsjednik vijeća guvernera. Tri su glavna instrumenta monetarne politike:
1. Operacije na otvorenom tržištu – kupovanje ili prodavanje državnih obveznica
Prodajući ili kupujući vrijednosne papire države na otvorenom tržištu, Federalna rezerva
može sniziti ili povećati bankovne rezerve. Te su takozvane operacije na otvorenom tržištu
najvažniji instrument centralne bake za stabilizaciju.
2. Politika diskontne stope – određivanje kamatnjaka, koji se zove diskontna stopa, uz koje
banke članice mogu pozajmljivat novac od Federalne rezerve
3. Politika obveznih rezervi – mijenjanje zakonskog odnosa obveznih rezervi na depozite kod
banaka i drugih financijskih institucija.
Ostale financijske djelatnosti su upravljanje tržištima deviza (kupovanje i prodavanje
različitih valuta na tržištima deviza za račun ministarstva financija), usklađivanje
međunarodnih financija, reguliranje banaka i osiguranje depozita.

33
 Ekonomski rast i agregatna ponuda

Gospodarski rast je ekspanzija potencijalnog BDP-a ili proizvodnje neke zemlje.

Drugim riječima, do gospodarskog rasta dolazi kad se granica proizvodnih mogućnosti neke
zemlje (GPM) pomiče prema van. Blizak pojam gospodarskom rastu je stopa rasta
proizvodnje po osobi – ona određuje brzinu kojom rastu životni standardi neke države.
Rast proizvodnje po glavi stanovnika je važan cilj vlade jer je povezan s povećanjem
prosječnog realnog dohotka i životnog standarda.

„4 kotača“ ili 4 čimbenika gospodarskog rasta:

 sposobnosti ljudi (ponuda rada, obrazovanje, disciplina, motivacija)
- rad se sastoji od broja radnika i vještine radne snage
- suvremenom opremom se mogu učinkovito služiti samo vješti, obučeni radnici;
poboljšanje pismenosti, zdravlja, discipline i računalne pismenosti, uvelike pridonose
proizvodnosti rada.
 Prirodna dobra (zemlja, minerali, goriva, kvaliteta okoliša)
- ali prirodna dobra nisu nužna za gospodarski uspjeh u modernom svijetu; npr. New
York, Hong Kong...; ta mjesta kompenziraju usmjeravajući svoje snage na sektore koji
u većoj mjeri ovise o radu i kapitalu nego o autohtonim prirodnim bogatstvima.
 Akumulacija kapitala (strojevi, tvornice, ceste)
- traži žrtvovanje tekuće potrošnje tj. štednju
- društveni kapital (ceste, irigacijski sustavi…)
 Tehnologija (znanost, strojarstvo, upravljanje, poduzetništvo)
- tehnološka promjena označava promjene u procesu proizvodnje ili uvođenju novih
proizvoda ili usluga
- tehnološka promjena nije mehanički postupak; za inovaciju je presudan poduzetnički
duh

Akumulacija kapitala i nove tehnologije postale su dominantnim utjecajem na gospodarski

razvoj.

Klasični modeli Smitha i Malthusa opisuju gospodarski razvoj s obzirom na stanovništvo;

tehnološke promjene u njihovim modelima nema, pa sve brojnije stanovništvo na kraju
iscrpljuje ponudu slobodne zemlje. Povećanje gustoće naseljenosti pokreće zakon opadajućih
prinosa, pa rast rezultira višim zemljišnim rentama s nižim konkurentnim nadnicama.
Maltuzijanska ravnoteža postiže se kad nadnice padnu na egzistencijalnu razinu ispod koje
se stanovništvo više ne može uzdržavati. Zapravo je tehnološka promjena, neprestanim
pomicanjem krivulje proizvodnosti prema gore, održala napredak gospodarskog razvoja u
industrijskim zemljama.

Analiza gospodarskog rasta proučava čimbenike koji dovode do dugoročnog rasta

potencijalne proizvodnje. Rast proizvodnje po glavi stanovnika važan je cilj vlade jer se
povezuje s rastom prosječnog realnog dohotka i rastom životnih standarda. Brige koje su se
temeljile na ograničenoj ponudi zemljišta, energije i mineralnih izvora uzmaknule su pred
stalnim novim otkrićima i tehnološkim promjenama koje štede prirodna bogatstva.

Akumuliranje kapitala s odgovarajućim radom srž je moderne teorije gospodarskog rasta u

neoklasičnom modelu. Taj pristup povezuje inpute i tehnologiju s ukupnim potencijalnim
BDP-om.

34
Ako nema tehnološke promjene i inovacija, povećanje kapitalne opremljenosti po radniku ne
bi pratila istodobno povećanje proizvodnje po radniku zbog opadajućih prinosa kapitala.
Povećanje kapitalne opremljenosti tako bi smanjilo stopu povrata na kapital, a podiglo realne
nadnice.

Tehnološka promjena povećava proizvodnju koja se može proizvesti s danom količinom

inputa; s istim količinama inputa rada i kapitala dobivamo veću proizvodnju.
U vezi tehnoloških promjena, „nova teorija rasta“ naglašava:
a) da je tehnološka promjena proizvod gospodarskog sustava
b) da je tehnološka promjena javno ili nesuparničko dobro kojim se istovremeno
može služiti više ljudi
c) da je nove izume skupo proizvesti, ali jeftino reproducirati
Ta obilježja znače da vlade moraju obratiti pozornost na osiguravanje odgovarajućih poticaja
za izumitelje u obliku jakih prava na intelektualno vlasništvo, koji će ih potaknuti na
istraživanje i razvoj.

Neoklasični model gospodarskog rasta (začetnik: Robert Solow) temelj je za razumijevanje

procesa rasta u naprednim zemljama. Opisuje gospodarstvo u kojem jedinstvenu proizvodnju
omogućuju dvije vrste inputa – kapital i rad. Pretpostavlja se da je rast rada zadan, da je
gospodarstvo konkurentno i uvijek funkcionira pri punoj zaposlenosti. Glavne su nove
sastavnice neoklasičnog modela kapital i tehnološke promjene. Pretpostavimo da se
tehnologija ne mijenja. Do povećanja kapitalne opremljenosti dolazi kad kapital raste brže
od radne snage. Ako nema tehnoloških promjena, povećanje kapitalne opremljenosti dovest će
do rasta proizvodnje po radniku, rasta graničnog proizvoda rada i realnih nadnica; dovest će i
do opadajućih prinosa na kapital a time i do pada stope povrata na kapital.

Tehnološka promjena – koja povećava proizvodnju za dani skup ulaznih veličina – ključni je
sastojak rasta neke zemlje. „Nova teorija rasta“ ili „teorija endogene tehnološke promjene“
želi otkriti procese iz kojih proistječe tehnološka promjena.
Taj pristup naglašava da je tehnološka promjena proizvod koji je podložan teškim tržišnim
neuspjesima jer je tehnologija javno dobro koje je skupo proizvesti, ali jeftino reproducirati.
Vlade sve više nastoje osigurati jaka prava na intelektualno vlasništvo za one koji razvijaju
nove tehnologije.

OBRAČUN RASTA
Godišnji rast
% rast proizvodnje (Q) = 3/4 (% rasta L – rad) + 1/4 (% rasta K – kapital) + TC (tehnološka
promjena)

Rast per capita

% rasta Q/L = % rasa Q - % rasta L
= 1/4 (% rasta K/L) + TC

Tehnološka promjena
TC = % rasta Q – 3/4 (% rasta) – 1/4 (% rasta K)

35
AGREGATNA PONUDA
Agregatna ponuda opisuje količine dobara i usluga koje će se proizvesti pri danoj razini
cijena. Krivulju agregatne ponude ili krivulju AS možemo konstruirati kao raspored koji
pokazuje razinu ukupne društvene proizvodnje koja će se proizvesti na svakoj mogućoj razini
cijena, kada se ostale stvari ne mijenjaju. Za kratak rok (nekoliko mjeseci ili godinu),
promatramo kratkoročnu krivulju agregatne ponude. Ta se veza grafički prikazuje kao
rastuća krivulja AS, krivulja uzduž koje se više cijene združuju s povećanjima proizvodnje
dobara i usluga. Za dugi rok (nekoliko godina ili desetljeća) promatramo dugoročnu krivulju
agregatne ponude. Ta se veza prikazuje kao okomita AS krivulja, krivulja za koju povećanja
razine cijena ne dovode do povećana ukupne ponude proizvodnje.
Agregatna ponuda uglavnom ovisi o dva različita skupa sila: potencijalnoj proizvodnji i
ponašanju nadnica i cijena. Potencijalna proizvodnja je maksimalna količina koju
ekonomija može proizvesti kada su cijene stabilne.
Potencijalni GDP je najviša postiziva razina društvene proizvodnje. Potencijalni GDP
općenito mjerimo kao onu proizvodnju koja bi se proizvela pri najnižoj stopi nezaposlenosti
koja je poznata kao prirodna stopa nezaposlenosti. Kada ekonomija raste, raste i potencijalna
proizvodnja.
Troškovi proizvodnje također utječu na potencijalnu proizvodnju. Kad troškovi proizvodnje
rastu, poduzeća su spremna nuditi danu razinu proizvodnje samo uz višu cijenu.
VARIJABLA UTJECAJ NA AGREGATNU PONUDU
Potencijalna proizvodnja
Faktori Raspoložive količine kapitala, rada i zemlje određuju
faktore u proizvodnom procesu. Potencijalna
proizvodnja pretpostavlja neiskorištenost rada i drugih
sredstava na najnižoj razini koja je konzistentna sa
stabilnom inflacijom. Rast faktora povećava
potencijalnu proizvodnju i agregatnu ponudu.
Tehnologija i efikasnost Razina efikasnosti i tehnologije koje upotrebljavaju
poduzeća utječu na potencijalnu proizvodnju. Inovacije
i tehnološko unapređenje povećavaju razinu
potencijalne proizvodnje.
Nadnice i troškovi
Nadnice Niže nadnice dovode do nižih troškova proizvodnje
(pri čemu se ostale stvari ne mijenjaju). Niži troškovi
za zadanu potencijalnu proizvodnju znače da će
ponuđena količina biti veća pri svakoj razini cijena.
Uvozne cijene Kada se cijene u inozemstvu smanjuju ili kada se
smanjuje tečaj, smanjuju se uvozne cijene. To dovodi
do nižih troškova proizvodnje i povećava agregatnu
ponudu.
Troškovi ostalih faktora Niže cijene nafte ili blaža regulacija okoliša snizuju
cijene troškova proizvodnje i na taj način povećavaju
agregatnu ponudu.

36
 Poslovni ciklusi i nezaposlenost

Poslovni se ciklusi javljaju kad se ekonomska djelatnost ubrzava ili usporava. Poslovni ciklus
je tok ukupne društvene proizvodnje dohotka i zaposlenosti koji obično traje od 2 do 10
godina, obilježen velikom ekspanzijom ili kontrakcijom u većini sektora ekonomije.
Ekonomisti dijele cikluse u dvije glavne faze: recesiju i ekspanziju. Silazna se faza
poslovnog ciklusa zove recesija, koja se često definira kao razdoblje u kojemu se GDP
smanjuje tijekom barem dva uzastopna tromjesečja. Recesija započinje na vrhu i završava na
dnu. Karakteristike recesije:
 kupovine kupaca se često vrlo smanjuju dok se zalihe automobila i drugih trajnih
dobara u poduzećima neočekivano povećavaju; dok poduzeća reagiraju obuzdavanjem
proizvodnje, realni se GDP smanjuje, smanjuju se poslovne investicije u tvornice i
opremu
 smanjuje se potražnja za radom  raste nezaposlenost
 dok se smanjuje proizvodnja, usporava se inflacija, dok se potražnja za sirovinama
smanjuje, njihove cijene padaju
 smanjuju se profiti poduzeća, kamatnjaci se također smanjuju jer se smanjuju i
potražnje za kreditima

UZROCI POSLOVNIH CIKLUSA – Teorije

Vanjske teorije korijen poslovnog ciklusa nalaze u kolebanjima faktora izvan ekonomskog
sustava – u ratovima, prevratima i izborima, u cijenama nafte… Unutarnje teorije traže
meha-nizam unutar samog ekonomskog sustava koji uzrokuje samogeneriranje poslovnih
ciklusa. Prema ovom pristupu, svaka ekspanzija rađa recesiju i kontrakciju, a svaka
kontrakcija oživljava i ekspanziju.
1. Monetarne teorije poslovne cikluse pripisuju ekspanziji i kontrakciji novca i
kredita (Friedman)
2. Model multiplikatora i akceleratora raspravlja da vanjske šokove
razmnožava multiplikator zajedno s teorijom investiranja koja je poznata kao
akcelerator. Iz toga proizlaze pravilna, ciklička kolebanja proizvodnje
(Samuelson)
3. Političke teorije poslovnih ciklusa kolebanja pripisuju političarima koji
prilagođavaju fiskalnu i monetarnu politiku da bi ponovno bili izabrani
(Kalecki, Nordhaus, Tufte)
4. Teorije ravnotežnih poslovnih ciklusa tvrde da pogrešne predodžbe o
kretanjima cijena i nadnica ljude dovode da premalo nude ili premalo rade. Ro
dovodi do ciklusa proizvodnje i zaposlenosti (nezaposlenost se u recesiji
povećava jer radnici traže previsoke nadnice) (Lucas, Barro, Sargent)
5. Zagovornici realnog ciklusa tvrde da negativni ili pozitivni šokovi na
produktivnost u jednom sektoru mogu raširiti ostatak ekonomije i
prouzrokovati kolebanja (Prescott, Long, Plosser)

NEZAPOSLENOST
Okunov zakon – na svaka 2% smanjenja BDP-a u odnosu na potencijalni BDP stopa
nezaposlenosti se poveća 1 postotni poen. Ako želite sniziti stipu nezaposlenosti stvarno BDP
mora rasti brže od potencijalnog BDP-a.
Kada se stopa nezaposlenosti povećava ekonomija u biti gubi sva dobra i usluge koje bi
nezaposleni radnici mogli proizvesti. Gubitci tijekom razdoblja visoke nezaposlenosti najveći
su dokumentirani gubitci u suvremenoj ekonomiji.

37
Podjela pučanstva:
1. zaposleni – pučanstvo koje obavlja bilo koji plaćeni posao kao i ono koje ima
zaposlenje ali je odsutno zbog bolesti, štrajkova ili praznika
2. nezaposleni – pučanstvo koje nije zaposleno ali aktivno traži posao ili čeka da se vrati
na posao. Osoba je nezaposlena ako ne radi i ako je (1) izvršila određene napore da
nađe zaposlenje tijekom zadnja 4 tjedna, ako je (2) otpuštena s posla i čeka da ju se
pozove na posao, ili ako (3) čeka da se idući mjesec vrati na posao.
3. izvan radne snage – 34% odraslog pučanstva koje se školuje, održava kuću, koje je u
mirovini, suviše bolesno da bi radilo ili oni koji ne traže posao
4. radna snaga – svi oni koji su zaposleni i nezaposleni
Stopa nezaposlenosti je broj nezaposlenosti podijeljen ukupnom radnom snagom.

Tri vrste nezaposlenosti:

1. frikcijska nezaposlenost – javlja se zbog neprestanog kretanja pučanstva između
područja i zaposlenja ili kroz različite stadije životnog ciklusa (diplomirani studenti
traže posao, žene se nakon poroda vraćaju na posao).
2. strukturna nezaposlenost – nepodudarnost između ponude i potražnje za radnicima.
Potražnja za jednom vrstom rada raste dok se potražnja za drugom vrstom rada
smanjuje u uvjetima kada se ponude rada ne mogu brzo prilagođavati.
3. ciklička nezaposlenost – sveukupna potražnja za radom je niska. Javlja se tijekom
recesija, kada se nezaposlenost smanjuje zbog ravnoteže između agregatne ponude i
agregatne potražnje
Kad govorimo o nezaposlenosti treba spomenuti i dragovoljnu nezaposlenost (ljudi koji ne
žele raditi za tržišnu nadnicu) te nedragovoljnu nezaposlenost (kvalificirani radnici koji žele
raditi za tržišnu nadnicu ali ne mogu naći posao). Nadnice i plaće se prilagođavaju da bi se
odrazile nestašice ili viškove na posebnom tržištu samo tijekom duljeg razdoblja.
Teorije nefleksibilnih nadnica i nedragovoljne nezaposlenosti smatraju da spora prilagodba
nadnica uzrokuje viškove i nestašice na pojedinačnim tržištima rada. Prema tome, tržišta rada
izgledaju vrlo slično primjeru tržišta rada koje se ne čisti u kratkom roku. No, tržišta rada
reagiraju na tržišne uvjete. Nadnice zanimanja koja se jako traže rastu u odnosu na nadnice
zanimanja za kojima je potražnja slaba. U dugom roku, nadnice se kreću doista tako da
izjednače ponudu i potražnju. Stoga iščezavaju velike mogućnosti za nezaposlenost ili na
prazna radna mjesta kada se nadnice i količine prilagođavaju tržišnim uvjetima. Međutim,
dugi rok može trajati mnogo godina, pa i razdoblja nezaposlenosti mogu trajati mnogo godina.

Mladi ljudi često mijenjaju poslove pa kod njih govorimo o frikcijskoj nezaposlenosti.

38
 Škole suvremene makroekonomije

KLASIČNA KRETANJA I KEYNESIJANSKI PREVRAT

Klasični su se ekonomisti oslanjali na Sayjov zakon tržišta koji tvrdi da ponuda stvara
vlastitu potražnju. Klasični pristup znači da fleksibilne nadnice i cijene brzo iskorjenjuju
svaku suvišnu ponudu ili potražnju i da brzo ponovo uspostavljaju punu zaposlenost i potpunu
iskorištenost kapaciteta. Keynesjanski prevrat pretpostavlja ne fleksibilnost vijena i nadnica
tako da među djelovanje snaga ponude i potražnje određuje proizvodnju i nezaposlenost.
Keynesijanska krivulja AS raste i nije okomita kao klasična krivulja ponude. Ne postoji samo
nadzirući mehanizam cijena pa ekonomija može osjetiti produljena razdoblja krize ili
inflacije. Monetarna i fiskalna politika mogu zamijeniti fleksibilne nadnice i cijene i poticati
ekonomiju tijekom recesije i usporavati agregatnu potražnju tijekom poleta kako bi se
pretekle inflatorne tendencije.

MONETARISTIČKI PRISTUP
Monetarizam tvrdi da je ponuda novca glavna odrednica kratkoročnih kretanja i realnog i
nominalnog BDP-a kao i dugoročnih kretanja BDP-a. Monetarizam se oslanja na analizu
trendova u brzini kolanja novca da bi shvatio utjecaj novca na ekonomiju. Dohodovna se
brzina optjecaja novca (V) definira kao odnos BDP-a u dolarima količine novca ;
V  BDP/M  PQ/M
Iako V nije stvarno konstanta, ako raste u skladu samo s kamatnjakom, monetaristi se
oslanjaju na to da su kretanja pravilna i predvidiva. Iz definicije kolanja proizlazi
kvantitativna teorija cijena:
P  kM gdje je k  V/Q
Kvantitativna teorija cijena smatra da je P skoro doslovno proporcionalna novcu M. ovo je
stajalište korisno za razumijevanje hiperinflacija i određenih dugoročnih trendova.
Monetaristička škola ima tri glavna stajališta:
a) rast ponude novca je glavna sustavna odrednica rasta nominalnog BDP-a
b) cijene i nadnice su relativno fleksibilne
c) privatna ekonomija je stabilna
Ta stajališta pokazuju da makroekonomska kolebanja prije svega proizlaze iz nepravilnog
rasta ponude novca.
Monetarizam se obično povezuje s laissez-faireom i filozofijom koja se protivi velikom
miješanju države u ekonomiju. Zbog želje da se izbjegne aktivna država i vjerovanja u
nerazdvojivu stabilnost od privatnog sektora, monetaristi često preporučuju da ponuda novca
raste fiksnom stopom od 3 ili 5 posto godišnje. Lucasova kritika upozorava da brzina kolanja
novca može postati vrlo nestabilna kada se slijedi monetaristički pristup.

NOVA KLASIČNA MAKROEKONOMIJA

Nova klasična makroekonomija počiva na dvije osnovne pretpostavke:
1. Očekivanja se pučanstva formiraju efikasno i racionalno
2. Cijene i nadnice su fleksibilne.
Iz tih pretpostavki proizlazi da je sva nezaposlenost dragovoljna. Phillipsova krivulja
(inverzni odnos između stope nezaposlenosti i stope inflacije. Jednostavno bi objašnjenje
glasilo što je stopa nezaposlenosti u ekonomiji neke državeniža, to je veća stopa promjene
u plaćama radne snage ekonomije te države) je okomita u kratkom roku, premda može
izgledati da je drugačija. Modeli realnih poslovnih ciklusa ističu poremećaje ekonomije
ponude u tehnologiji i faktorima kao ključ kolebanja poslovnih ciklusa.

39
Teorem o neefikasnosti ekonomske politike tvrdi da predvidive ekonomske politike države ne
mogu utjecati na realnu proizvodnju i nezaposlenost. Nova klasična teorija tvrdi da premda
možemo zapaziti opadajuću kratkoročnu Phillipsovu krivulju, nagib ne možemo iskoristiti za
snižavanje nezaposlenosti. Ako tvorci ekonomske politike sustavno pokušavaju povećati
proizvodnju i smanjiti nezaposlenost, pučanstvo će to ubrzo shvatiti i anticipirati tu odluku.
Fiskalna će pravila ekonomske politike dovesti do boljih ekonomskih rezultata.
Kritičari dokazuju da su cijene i nadnice nefleksibilne u kratkom roku. I predviđanja, posebice
da pogrešne predodžbe uzrokuju poslovne cikluse i da se ciklička nezaposlenost javlja kad
zbunjeni puk napušta svoja radna mjesta.

ULTRAKLASICIZAM: EKONOMIJA PONUDE

Ekonomija ponude je 1980-ih preporučila novi pristup izboru makroekonomske politike:
a) nekeynesijanski pristup fiskalnoj politici, koji se usredotočuje na srednji rok,
izbjegavajući fino podešavanju ekonomije i zanemarivanje važnosti agregatne potražnje
b) novi naglasak na ekonomske poticaje, posvećujući posebnu pozornost utjecaju porezne
politike na prinose radu i kapitalu nakon oporezivanja, jer se taj utjecaj vidio kao
odrednica štednje, investicija i ponude rada
c) zagovaranje velikih smanjenja poreza, katkada tvrdeći da ta smanjenja mogu sama sebe
isplatiti stvarajući veće prihode.

40