1.

POGLAVLJE: LYOTARDOVO POSTMODERNO STANJE

1.1. -

Lyotardov odgovor na pitanje : što je postmoderna? Lyotard postmodernu određuje metahistorijski

Postmoderna se ne nadovezuje direktno na cjelokupno naslijeđe moderne, ona raskida s njezinom logikom stalnog napretka, ali istodobno uzima u obzir i svo kulturološko i civilizacijsko naslijeđe njome namrijeto Lyotard govori o rasapu, kolapsu svih velikih spekulativnih pripovijesti čiji je vrhunac upravo hegelova filozofija apsolutnog znanja Hegelove dijalektičke trijade nemaju više ništa zajedničko sa stvarnošću jednog civilizacijskog okružja u kojemu bi se, prema Lyot., trebalo vratiti onom diskursu legitimacije što ga on naziva paralogijama Paralogije su ono što razlikuje pogansku ili postmodernu estetičku invenciju od puke inovativne funkcije umjetnosti koja je karakteristična za modernističko razumijevanje avangarde Dok inovacija traži nove pomake unutar pravila 'jezične igre umjetnosti', dakle kako bi na neki način oživjela istinu umjetnosti; paralogija traži pomake i promjene koji će ukinuti pravila igre (onaj nepredvidivi pomak što se čini nemogućim ako se ostane unutar zadanih pravila jezične igre) Postmoderna umjetnost ne traži istinu, već traži svojevrsno svjedočenje o događaju, kojemu ne može biti pripisana nikakva istinitost Lyotar tematizira razluk, raskol (differend) Kroz teoriju jezičnih igrada razumljivim postaje njegov pojam differend – ideja komunikacije, osim slaganja i razumijevanja, u sebi uključuje i nužna neslaganja, konflikte i differend Društveno tijelo je raskoljeno i razdijeljeno na mnoga područja u kojima je bilo kakvo prevladavanje nekih različitosti nemoguće, a i nepoželjno Osnova Lyot. pozicije u Le differend jest konstatiranje nemogućnosti pomirenja stanovitih sporova, odnosno nekih diskursa

-

-

1.2. -

Legitimiranje znanosti u postmodernom dobu Lyotard u Postmodernom stanju analizira ''sadašnje stanje znanja najrazvijenijim društvima''

Stanje kulture što se naziva postmodernim doprinijelo je preobražajima i promjenama pravila igre u znanostima, književnosti i umjetnostima općenito Te preobražaje Ly. ovdje određuje u odnosu na krizu naracija U svom tradicionalnom obličju znanje je imalo gotovo isključivo narativni karakter --> sva legitimacija znanja sastojala se u prenošenju velikih pripovijesti od strane autoriteta neke zajednice na ostale članove te zajednice

-

Obilježenost mitskim diskursom i njegova neupitnost bile su primitivnim obrascem prenošenja znanja a isključivu legitimizaciju je imala u narativnoj uvjerljivosti autoriteta S pojavom moderne znanosti, legitimacija je izgubila svoje tradicionalne karakteristike, ali i znanje mijenja svoj tradicionalni status -> prije svega, gubi se monopol koji narativnost ima u prenošenju znanja Znanje postaje robom, gubeći svoju ekskluzivnu upotrebnu vrijednost Ova merkantilizacija znanja istodobno delegitimira tradicionalne oblike legitimiranja znanja Gubitak čvrstog centriranja i mogućnosti sigurne legitimacije znanja postao je simptomom postmoderne Raspada se i unutar sebe urušava moderna tradicija filozofije subjekta, naslijeđe prosvijetiteljstva, idealistička filozofija sa svojim izdankom u Hegelovu sustavu U postmodernom društvu, u mnogome predestiniranom performativnošću, učinkovitošću vezanom uz logiku input-output procesiranja, izgubio se legitimitet znanosti predstavljenih na način velikih spekulativnih pripovijesti Znanosti više ne mogu biti sistematizirane pod vidom jedinstva cjeline, koja onda jamči i istinitost u tradicionalnom filozofijskom smislu Posredovanjem tehnologije u znanstvenom procesu dolazi do mijenjanja unutarnje strukture znanosti Lyotard uvodi stoga u raspravu pojam jezičnih igara koji se njemu čini najprimjerenijim za opisivanje statusa suvremene, tehnologizirane, kibernetizirane znanosti i njezine raspršenosti Optimalizacija performansi, koja se odnosi na povećanje outputa (dobivenih informacija i modifikacija) uz istovremeno smanjivaje inputa – jedina je konačna svrha u bilo kojoj od tih jezičnih igara Inzistira da bi informacijski sustavi trebali biti dostupni najširim slojevima populacije; publika, odnosno javnost treba imati slobodan pristup kompjutorima i bankama podataka U postmodernom dobu je značajna i legitimacija putem moći, a ona se ostvaruje u procesu proizvodnje, memorizacije, kao i u dostupnosti informacija -> na taj se način obrće tradic. odnos između znanosti i tehnike

-

1.3. -

Estetika uzvišenog kao pogonska sila moderne i postmoderne umjetnosti

Funkcionalizam znanosti i tehnologije poodavno je izmjenio stare paradigme i poglede na smisao i doživljaj umjetničkog djela Kriteriji tehničkog, koji su i kognitivne iskaze podredili legitimaciji prema načelu performativnosti nisu mogli ostati bez utjecaja i na području umjetnosti Lyotard konstatira stanje posvemašnjeg eklekticizma koji biva simbolom opuštene postmodernosti Ta je opuštena ili opuštajuća postmodernost izgubila kontakt s onim najboljim iz tradicije modernih umjetničkih avangardi zagovarajući svojevrsno kolažiranje elemenata iz najraznovrsnijih povijesno-umjetničkih epoha – želeći tako izbjeći tradicionalne kategorije cjelovitosti, koherentnosti umj. djela Unutarnja umjetnička ekspresija postaje onim motivom koji odmjenjuje ovu paradigmu lijepoga prema kojoj se ravnala tradicionalna umjetnost, a onda i estetika

-

-

Ono što karakterizira suvremenu umjetnost jest njezina uključenost u kulturnu politiku koja se ravna prema zahtjevima tržišta umjetnina i knjiga U okviru takve kulturne politike sadržana je i neizbježna tendencija da se podilazi ukusu najšire publike Jedna je od najosobitijih karakteristika umjetnosti u modernom razdoblju sadržana u pitanju što umjetnost čini umjetnošću?, a ne što je lijepo? Ono što na području fenomena umjetničkog i estetike izdvaja razdoblje moderne od prethodećih kulturno-društvenih perioda jest veće prožimanje između umjetničkog djela i ostalih područja ljudske djelatnosti . ne postoji više stroga odvojenost i autonomnost područja znanstvene spoznaje, spoznaje na poodručju etičkog i političkog, od sfere 'umjetničke spoznaje' –> estetizacija svakodnevice Posebno mjesto u Ly. estetici zauzima pojam uzvišenoga (termin koji je dobio svoje pojmovno utemeljenje u Burkeovoj i Kantovoj estetici) Upravo u estetici uzvišenoga vidi on pogonsku slu u kojoj moderna umjetnost ostvaruje svoje najfundamentalnije pretpostavke, a logika avangardi svoje aksiome Osjećaj uzvišenoga kod Kanta je jaka i ambivalentna afekcija u kojoj su istovremeno sadržani užitak i bol, dok je u Ly. deriviranoj interpretaciji to svojevrsno neurotično stanje ili čak mazohizam, u kojemu užitak proizlazi iz boli Presudna distinkcija između moderne i postmoderne estetike kod Lyotarda: Moderna je estetika estetika uzvišenoga, ali kao takva ostaje nostalgičnom Ono što nije prikazivano ona može navesti kao odsutan sadržaj, dok je u prezentiranom obliku, koji je konzistentan u svojoj spoznatljivosti, recipijentu umj. djela ostavljena mogućnost utjehe u povod za uživanje u djelu (no to nije onaj zbiljski osjećaj uzvišenoga što najdublje sjedinjuje užitak i bol) Postmoderna bi bila ono što u moderni u samom činu prikazivanja aludira na neprikazivo Kroz potragu za novim načinima prikazivanja, postmoderni umjetnik izoštrava svoj osjećaj za prikazivanje neprikazivog Prije nego li krene u stvaranje svojega djela/teksta, postmod. stvaratelj nije predodređen nekim kodificiranim pravilima ili mjerilima, da bi u svome djelu trebao slijediti neke unaprijed zadane obrasce Ni u recepciji vlastitog djela ne traži procjene koje bi se rukovodile navedenim načelima – stvarajući vlastito djelom, on stvara i pravila tog djela koja mogu biti vrednovana samo iz njegova vlastita konteksta U suvremenom poimanju fenomena umj. lijepo, skladno i čisto zadovoljstvo senzualnog užitka više nema svoj specifični dignitet Suvremena je umjetnost obilježena iskustvima ambigviteta, uznemirenosti, fragmentiranosti, nemira i kontradikcija U terminu uzvišenog – može se iščitati iskustvo subjekta u susretu s nečim neizmjerno velikim ili neizmjerno moćnim Lyotard smatra da je funkcija avangardne umjetnosti, s čijim naslijeđem povezuje svoj pojam uzvišenog, u stalnom propitivanju okolnosti u kojima društvo nastoji održati svoju performativnost

-

-

-

-

Paetzold ističe da je umjetnost, od modernog perioda, po naravi refleksivna --> to se očituje u tome što postoje mnoge umjetničke teorije kojima umjetnici daju objašnjenje o uvjetima, svrhama i društvenoj poziciji koju njihova umjetnost zauzima u novonastalim konstelacijama Umjetnilke se teorije u 20.st. nakon razdvajanja umjetničkog djela i teorije trude oko uspostavljanja novih pravila koja bi važila za pojedina umjetnička djela

-

2.

POGLAVLJE: MODERNA KAO NEDOVRŠENI PROJEKT.

KOMUNIKATIVNA INTERSUBJEKTIVNOST JURGENA HABERMASA

-

Habermas se zalaže za povratak onim vrijednostima koje nam je namrijela tradicija moderne (te su vrijednosti, pak, sadržane u povijesnom naslijeđu što su nam ga ostavile reformacija, prosvjetiteljstvo i Fr. revolucija) Ova su tri prijelomna događaja za konstituiranje moderne građanske svijesti konačno afirmirala princip subjektivnosti kao onaj stožer na kojemu će se graditi ljudska povijesnost, dakle povijest čovječanstva pod vidom roda (tako da se nikada više čovjek ne vrati na razinu vrste) Da bi se na pravi način mogla pojmiti postmoderna, metodološki je korektno iznaći odrednice moderne --> stoga, Habermas želi odrediti čega je postmoderna ustvari ono post Braneći projekt moderne kao nedovršeni projekt, H. je posve svjestan svih zastranjenja što su zadesila ljudski subjekt na putu napretka o svijesti o vlastitoj slobodi ili na putu izlaska iz samoskrivljene nezrelosti Razlika Lyotard – Habermas: H. misli da, ako napustimo projekte koji su namrijeti u povijesti zapadnih demokracija, više nećemo imati uporišta u razvijanju društvenih nadanja koja su bila centralna za liberalnu politiku Lyot. misli da se više ne možemo oslanjati na velike pripovijesti – poput dijalektike Duha, hermeneutike značenja, emancipacije racionalnog ili djelatnog subjeka H. se želi držati univerzalizma filozofije u cilju podržavanja nasljedstva liberalizma – jer, ako se lišimo argumentacije i konsenzusa, tj. ako više ne možemo razlikovati 'istinski konsenzus' od lažnog, naći ćemo se u opasnosti da sve pojave tretiramo samo u ovisnosti o aktualnom kontekstu koji je uvijek relativan i ne može postati osnovom nekog utemeljujućeg spoznavanja Ly. s druge strane, naglašava da je konsenzus samo jedan oblik diskusije u znanosti, ne i njezin cilj, dok je onaj poželjni obrazac sadržan u paralogijama Postmoderna je znanost okarakterizirana sukobima što proizlaze iz nekompletnih informacija, katastrofa, paradoksa – svoju evoluciju tumači kao diskontinuiranu, katastrofičnu, neuravnjujuću i paradoksalnu Ly. ne smatra da se Hab. zalaganje za pozitivne tradicije liberalizma trebabazirati na univerzalizmu kao njegovu neophodnom uvjetu

-

-

-

2.1. 20.st. -

Habermasova teorija komunikativne racionalnosti

Haberm. vlastiti projekt ponovnog afirmiranja naslijeđa moderne utemeljuje na svojoj poznatoj teoriji komunikativne racionalnosti Habermas želi racionalnost ponovno izvući iz zapalosti u instrumentalizam tako što joj podaruje osebujnu socijalizaciju kroz intersubjektivnost međuodnošenja Ključno je djelo za razumijevanje habermasova pothvata ''Teorija komunikativnog djelovanja'' H. polazi od pretpostavke da je u socijalnim znanostima došlo do promjene paradigme --> da je paradigmu proizvodnje odmijenila paradigma komunikacije, tj. sporazumijevanja Ta se paradigma sretno uklapa u tradiciju filozofije jezika koja je svoje najznačajnije posljetke polučila u Osim toga, preuzima se u jednom osebujnom sklopu, filozofijski pojam 'svijet života' (lebenswelt) Porijeklo termina vezano uz Diltheya i njegovu filozofiju života – svijet treba biti dekoloniziran od sistema, kako bi doista bilo moguće ostvariti njegovu komunikativnu racionalizaciju Strukturalne komponente na koje se razdvojila znanost nakon razbijanja slike svijeta koju je pružalo integrativno kršćansko poimanje – a koje karakteriziraju kulturnu modernost – jesu znanost, moralnost i umjetnost Premještanje kategorija znanja, obveze i ekspresije na jezičnu osnovu, poslužit će H. za objašnjavanje vlastite teorije komunikativne racionalnosti Kod njega će posebice biti važna komponenta ilokucionarnosti – jer je u njoj sadržan moment preuzimanja međusobnih odnosa koji se pokazuje presudnim za intersubjektivnu komunikativnost Komunikativna racionalnost proširuje navlastiti pojam racionalnosti na intersubjektivnost --> time se prema H. bitno mijenja karakter racionalnosti (oslobađa je se njezine jednosmjernosti odnosa subjekt-objekt u odnos barem dvaju autonomnih subjekata, te se osolobađa i puke instrumentalnosti u korist birokratske i tehnokratske manipulacije) Koordinacija djelovanja i podruštvljenja aktera u sebi uključuje pojam socijalne integrativnosti do kojega je H. naročito stalo Radi bitnu distinkciju između društvene i sistemske integrativnosti Društvena integrativnost -> u sebi podrazumijeva aktivnost pojedinaca relativno neovisnih o nekim prisilama vezanim uz moć nadređene instancije Sistemska integrativnost -> vezana uz tzv. mehanizme koji se odvijaju nezavisno od osobnosti pojedinaca uključenih u sistem i na neki način im je nadređena

-

-

cjelini -

Ove su integrativnosti međusobno komplementarne – nijedna sama po sebi ne može obuhvatiti društvo u Društvena integ. nužno potrebuje jednu usustavljenost u kompleksnim strukturama suvremenog življenja – isto tako sistemska int. treba biti institucionalizirana i na taj način uklopljena u svijet života ---> tako se sistem i svijet života prožimaju Premda postoji opasnost koloniziranja svijeta života od strane sistema, isto je tako otvorena i mogućnost reintegriranja sistema unutar tog svijeta života

-

2.2. -

Habermas o postmoderni Ima izrazito negativan stav prema onim fenomenima koji se nastoje obuhvatiti terminom postmoderno

Hab. nastoji prije svega objasniti što obilježava termin moderna (modernizam), kao onaj koji je deligitimiran u raspravama sa stajališta postmoderne Moderna: 5.st. prijelaz helenističko-rimske kulture u kršćansku 9. i 12.st. pojavljuje se svijest o bitno novom dobu koje konačno raskida s prijašnjim poganstvom i na novi način tumači antiku (saeculum modernum) 16.st. renesansa na nov, 'moderan' način raskida sa tradicijom mračnog srednjeg vijeka pružajući novo tumačenje antike, dajući mu moderno značenje i smisao 17.st. čuvena rasprava ''Querelle des Anciens et des Modernes'' u kojoj moderni svoju interpretaciju prošlosti (posebice antike) utemeljuju na osnovi vlastito pojmljenog konteksta tada aktualne suvremenosti H. svoju polazišnu točnu pronalazi u prosvjetiteljstvu, Francuskoj revoluciji i reformaciji Upravo činjenica da postmoderna nema u sebi samoj sadržani legitimitet, već ga mora tražiti u delegitimiranju modernosti, govori o tome da je ona tek punki znak vremena H. želi vratiti dignitet umu kojega je ovaj izgubio u mnogobrojnim iskrivljavanjima što ih je pretrpio tjekom vlastite povijesti -> želi umu ponovno pridati integritet i univerzalnost koja bi se uspostavila u dijaloškom komunikativnom djelovanju Obnovljena tradicija prosvjetit. značila bi sagledavanje granica uma koje bi ga sačuvale od totalitarnih zastranjenja, ali bi mu omogućile i da nastavi na jednom započetom totalnom projektu Moderne To nastavljanje projekta prosviječenih jedini je konačni i opravdivi cilj mišljenja H. postmoderniste najčešće karakterizita kao neokonzervativce koji smatraju da projekt moderne treba napustiti Ly. je, međutim, smatrao da projekt moderne nije napušten, već razoren i uništen U cjelokupnom projektu moderne i modernizma nalazimo potrebu da se različite sfere društvenog života ujedine pod nekim vidom afirmacije svijeta života

-

-

Problem modernizma moži će se, prema H. riješiti jedino trenutnim prožimanjem tri međusobno odvojena podrućja života i sfere vrijednosti – znanost, moralnost, umjetnost – i u kontingentnom uzvisivanju sistema u svijet života Kritike Habermasa Kritike usmjerene protiv njegova odbacivanja svih postmodernih inkarnacija kao bitno konzekventnih Upitno njegovo prešutno negiranje raznovrsnih tipova i oblika života sadržanih u mnogobrojnim jezičnim igrama H. nije imao sluha za impulse postmoderne koji se najdirektnije vezuju uz ispoljavanje onog najboljeg u naslijeđu moderne Mnogi mu prigovaraju i mješanje razina, kakvo je sadržano u njegovu supostavljanju svijeta života i sistema koji nisu istog ranga, kao i njegov često nekritički eklekricizam Ne reflektira dovoljno mogućnosti promjena na kulturnom polju Nije u dovoljnoj mjeri sagledao negativne posljedice civilizacijskog razvoja proisteklog iz moderne Dalje o H. Prema njemu se kao znak krize našeg vremena pojavljuju razne mračne i besperspektivne teorije i filozofije koje samo dijagnosticiraju to stanje, ali ne uznastoje participirati na planu mogućih razrješenja aporija suvremenosti Pojavljuju se razne mitologije pod krinkom filozofijskih eksplikacija Habermas je izričito kritičan prema Foucaltovoj arheologiiji odnosa moć-znanje, kao i prema mutnoj i neutemeljenoj gramatologiji Derride H. u svojem nastojanju da opravda emancipacijski karakter prosvjetiteljske filozofijske tradicije ipak ne slijedi prosvjetit. u njegovu tradicionalnom obličju Njegovo je prosvjetit. reformirano i prilagođeno duhu vremena Neuspjeh prosvjetit. projekta nije značio i pad u neko predmoderno, arhajsko stanje stvari – kao da moderna nije sa sobom donijela baš nikakvih pozitivnih tekovina Aporije moderne se trebaju prevladati – postmoderna je u neku ruku dekonstrukcija moderne Kod H. je ta dekonstrukcija pretvorena u rekonstrukciju – na taj se način ponovno pronalaze povijest, ljudski rod i um No sve pravce mišljenja koji idu za dekonstrukcijom modernog projekta H. smatra regresivnim

-

-