You are on page 1of 17

MERENJE I KONTROLA

Osnovni pojmovi merenja


Ampermetar
MERENJE I REZULTATI MERENJA

 Pojam merenja
 
 Merenje je skup eksperimentalnih operacija čiji je cilj
odredjivanje vrednosti neke veličine. Zadatak svakog eksperimenta
je da odredjenim veličinama dodelimo odredjene vrednosti. Da bi
ovo postigli moramo posedovati jedinice za svaku veličinu i
postupak kojim ćemo toj veličini dodeliti neku vrednost. Ovo su
razlozi zbog kojih je moguće praviti više sistema jedinica ali i imati
više metoda za dolaženje do brojevne vrednosti. Dakle merenje se
najlakše može definisati kao proces kojim se neka veličina
uporedjuje sa veličinom koja je izabrana za jedinicu i merenjem se
odredjuje koliko se puta ta jedinica sadrži u veličini koju želimo da
izmerimo. Rezultat merenja je broj koji govori koliko odgovarajućih
jedinica ima merena veličina. On se naziva brojna vrednost ili merni
broj.
 Vrste merenja
 
 U merenju možemo razlikovati direktna merenja,
indirektna merenja i kompleksna merenja. Direktna merenja su
merenja kod kojih se vrednost merene veličine dobija direktnim
poređenjem sa jedinicom mere iste prirode kao što je merenje
dužine pomoću metra. Kod indirektnog merenja se merena veličina
dobija merenjem neke druge veličine koja je u funkcionalnoj
zavisnosti sa veličinom. Primer za ovakvo merenje je merenje
električne energije merenjem napona,struje i vremena. U
kompleksnim merenjima se prvo odrede neke veličine koje su
povezane nekim algebarskim jednačinama. Nakon toga se reši
sistem jednačina koji je dobijen i traže se medjusobni odnosi tih
veličina i merene veličine. Ovakva su sva korelaciona merenja.
 Vrste grešaka prema izvorima
 
Greške koje nastaju merenjem prema njihovim izvorima
dele se na:
 grube greške ili omaške

 sistemske greške i

 slučajne greške.

 Grube greške ili omaške su greške koje pravi sam


eksperimentator. Nastaju pogrešnim zapisivanjem podataka ili
pogrešnim merenjem. U ovakve greške spada i paralaksa kao
tipičan primer omaške koja nastaje kada se vrednost koju
pokazuje merni instrument ne pročita dobro zbog položaja oka
osobe koja čita podatke.
 
 Sistematske greške su ili greške u instrumentima za
merenje (greške instrumenata) ili greške koje se javljaju usled
nemogućnosti pronalaženja metoda koje bi bile potpuno precizne za
merenje nekih veličina. Ovakve su greške kao što je pomerena skala
na mernom instrumentu ili problem prilikom računanja ubrzanja sile
Zemljine teže preko posmatranja slobodnog pada. Tada se dobije
broj koji ne može biti tačan jer se prilikom računanja ne oduzimaju
druge sile koje deluju na slobodni pad tela, kao što su centrifugalne
sile ili sile koje potiču od drugih nebeskih tela (ovaj uticaj je mali ali
ipak postoji).
 Slučajne greške su statističke, neizbežne i najlakše ih je
otkloniti većim brojem ponavljanja eksperimenta. One nastaju usled
raznih uzroka: temperature, nestabilnog napona, pritiska, itd.
Slučajne greške, kao ni sistemske, ne zavise od eksperimentatora.
Greške
 merenja
 
 Svako merenje za cilj ima da se pomoću mernih instrumenata što
preciznije odredi merena veličina. Razvojem mernih postupaka se teži da
vrednost koja se dobije merenjem bude što približnija pravoj vrednosti
veličine. Ipak greške u merenju su neminovne. U fizičkim i električnim
merenjima greška nema negativno značenje već je to neminovna pojava.
 Apsolutna greška je odstupanje merene od stvarne vrednosti.
Prema definiciji apsolutnom greškom veličine X (koja ne mora obavezno da
bude fizička) je:
X=IX-xI
  gde X predstavlja stvarnu vrednost a x merenu vrednost. U praksi nije
moguće znati stvarnu vrednost tako da se ovaj slučaj ne pojavljuje. Zato se
traži vrednost x>0, tako da apsolutna greška bude manja od nje, i onda
kažemo da je to gornja granica apsolutnog odstupanja:
 
 X=IX-xI ≤ x
 

 
 Sledeći pojam koji se uvodi je relativna greška. Relativna greška
je apsolutna greška po mernoj jedinici i ona je data jednačinom:

X
X
  X

Za nju takođe važi da se zbog praktične nemogućnosti njenog


računanja moramo zadovoljiti procenom gornje granice relativnog
odstupanja *x. Gornja granica relativnog odstupanja *x od približne
vrednosti x je svaki broj koji nije manji od relativne greške:
 
X
  X
  X  x

 Ukoliko je poznata gornja granica apsolutnog odstupanja,


možemo izračunati i gornju granicu relativnog odstupanja i obrnuto.
Ovo je bitno za rad u praksi jer se u nekim ispitivanjima lakše
određuje jedna veličina a u drugim druga.
OBRADA REZULTATA MERENJA

 Predstavljanje rezultata merenja


i zaokruživanje
 
 Svaki rezultat merenja se prikazuje u obliku zagrade u kojoj se
piše rezultat merenja ± gornja granica apsolutnog odstupanja, a izvan
zagrade se pišu jedinice. Kod računanja sa kalkulatorom javlja se problem
oko broja decimala. Za ovo je bitno da znamo da se nepreciznost koju
smo dobili ne moze kompenzovati nikakvim matematičkim operacijama.
Rezultati merenja su približni brojevi. Oni se uglavnom pišu kao
decimalni brojevi iako su beskonačni. Cifre koje se zadržavaju u
decimalnom zapisu nazivaju se značajnim ili važećim ciframa. To su sve
cifre koje se zadrže osim nula koje se nalaze na prvim mestima. Iz ovog
razloga u fizičkim merenjima se brojevi zapisuju preko stepena broja 10.
Na primer broj 0,001230 bi se u rezultatima fizičkih merenja zapisao kao
1,230·10-3 . Kada se rezultat zapiše na ovaj naćin onda se odmah može
videti i broj značajnih cifara.
 Niz merenja iste veličine ne daje uvek iste rezultate a to je posledica
slučajnih grešaka. Sigurne cifre u rezultatu su one cifre koje se
ponavljaju u svim merenjima, a one cifre koje se menjaju se
nazivaju nesigurnim. Rezultat merenja se izražava pomoću svih
sigurnih cifara i najviše jedne nesigurne (prve). Ukoliko poznajemo
broj sigurnih cifara i sigurne cifre onda se odmah može odrediti
preciznost merenja čak i ako nije navedena greška. Zavisnost
relativne greške merenja u odnosu na broj sigurnih cifara i njihovih
vrednosti je predstavljena u tabeli.
Relativna greška u %

Prva sigurna cifra


1 2 3 4 5 6 7 8 9
1 50 25 17 13 10 9 8 7 6
2 5 3 2 1,3 1 0,9 0,8 0,7 0,6
3 0,5 0,3 0,2 0,13 0,1 0,09 0,08 0,07 0,06
 
 Obrada i procena tačnosti
rezultata merenja
 
 Procena tačnosti rezultata je jedan od velikih problema
prilikom obrade rezultata svakog merenja. Ovaj termin se u praksi
često zamenjuje sa terminom izračunavanje greške rezultata.
Ukoliko se ne navede sa kojom tačnošću je merena neka veličina
onda takav rezultat neće imati nikakav naučni znažaj. Postoji više
standardnih postupaka za procenu tačnosti rezultata merenja.
 Direktno merenje koje se ponavlja više puta
 
 Ukoliko su slučajne greške veće od tačnosti instrumeta
onda se pribegava direktnom merenju. Kada se jedno merenje
ponovi n puta onda kao rezultat merenja možemo navesti svih n
rezultata, ali imajući u vidu da taj broj može biti velik ovo se u
praksi ne praktikuje. U praksi se uvodi jedna vrednost koja
sadrži sve informacije o merenju. To je srednja vrednost:
1 1 n
xs  ( x1  x2  ...  xn )   xi
n n i 1
 Ova vrednost se ne mora poklapati sa nijednim od
rezultata pojedinih merenja ali se ona smatra najboljom tj.
najverovatnijom, ali pod uslovom da na rezultat nisu uticale
sistematske greške. Kada se u merenju pojavi sistematska greška
onda ova vrednost nije najbolja. Takođe ne smemo izgubiti iz
vida da srednja vrednost nije tačna vrednost nego je samo
najverovatnija od svih.
 Direktno merenje koje se ne ponavlja
 
 Kada je tačnost instrumenta manja od statističkih grešaka,
onda se merenje ne ponavlja. Dakle kada se u nekoliko uzastopnih
merenja ponavlja isti rezultat onda se prekida merenje i za gornju
granicu apsolutnog odstupanja se uzima tačnost mernog instrumenta
kojim se vrši merenje. Nominalne tačnosti nekih instrumenata su
date u tabeli.
Merilo Nominalna tačnost
Metalni metar 1mm
Nonijus 0,02 mm
Mikrometar 0,01 mm
Hronometar 0,2 s
Terazije 0,01g
Termometri 1oC-0,1oC
MERENJE JAČINE STRUJE. AMPERMETAR

 Električni merni instrumenti 


 U posebnu grupu mernih instrumenata spadaju merni
instrumenti koji mere električne veličine. Oni se koriste za
merenje različitih parametara koji figurišu u električnim kolima i
električnim mrežama.
 Električni merni instrumenti se moraju koristiti veoma
pažljivo. Prilikom njihovog korišćenja moramo pažljivo izabrati
metod pomoću kog ćemo vršiti merenje i prenošenje date
vrednosti koju smo izmerili na na merenu veličinu. Takodje se
mora paziti prilikom prikazivanja rezultata merenja. Metoda
merenja se bira tek nakon što se zaključi kakva je priroda objekta
merenja, brzine merenja, tačnosti i referentnih uslova u kojima će
se vršiti merenje. Da bi pre početka merenja znali kolika je tačnost
merenja mernog instrumenta, električni merni instrumenti se
razvrstavaju u grupe prema njihovoj tačnosti. Ove podele vrše
razne metrološke institucije.
 Elektromehanički merni instrumenti su preteča današnjim
električnim mernim instrumentima. Kod ovih instrumenata se
fizičke veličine transformišu u električni pomeraj. U današnje vreme
su razvijena mikroelektronska kola pa se sa njima došlo do novijih i
modernijih električnih mernih instrumenata. Upotrebljavaju se
analogni i digitalni električni merni instrumenti, a u nekim
slučajevima se mogu sresti merni instrumenti koji su kombunacije
ove dve vrste instrumenata.
 Jačina struje
 
 Jačina ili intenzitet struje je prva i najvažnija karakteristika
električne struje. To je skalarna veličina koja opisuje kretanje
električnih naelektrisanja kroz neku površinu. Ukoliko je u pitanju
vremenski konstantna jačina struje onda se ona obeležava sa I.
Struja takodje ima i smer. Jedinica jačine struje u SI sistemu je [I]=A
(amper). Naziv je dobila po francuskom fizičaru Amperu (Ampere).
 Merenje električne struje ampermetrom

 Jačinu struje merimo uredjajem koji se zove ampermetar.


Ampermetar se prilikom merenja vezuje na red sa kolom čija struja
treba da se izmeri. Prilikom uključenja mernog instrumenta moramo
težiti da što manje izmenimo parametre koji figurišu u kolu u kom
se vrši merenje. Ako su ove promene male onda je tačnost velika.

You might also like