SOCIOLOGIJA

PREGLED GLAVNIH SISTEMA SOCIOLOŠKIH TEORIJA

Osnovne sociološke tradicije
Platon
Platon je u svojim djelima, a osobito u knjigama «Država» i «Zakoni» razmatrao idealno državno uređenje. Platon je tvrdio da idealnu državu krasi podjela rada između raznih slojeva društva a glavni staleži su: vladari, vojnici i obični građani. Svatko u takvoj državi treba raditi ono za što posjeduje odgovarajuće sposobnosti a zadatak obrazovanja i sustava ispita je da rasporedi ljude u profesije i staleže koji odgovaraju njihovim osobinama. Obični građani su oni koje krasi marljivost i radišnost. Proizvode sve što je potrebno za funkcioniranje države te iako predstavljaju veliku većinu populacije isključeni su iz upravljanja i nemaju političkih prava, ali to kompenziraju pravom vlasništva i nekim drugim privilegijama koje ostala dva staleža nemaju. Treći stalež dobiva samo osnovno obrazovanje – glazbeno obrazovanje i gimnastiku. Drugi stalež predstavljaju vojnici kojima je zadaća da čuvaju red i ratuju a karakteristike su im hrabrost i fizička sposobnost. Oni prolaze dugo vježbanje ratničkih vještina i čine jezgru vojske koja disciplinom i spremnošću za ratovanje nadoknađuje miroljubivost većine stanovništva. Oni nemaju pravo na vlasništvo niti smiju nositi zlato a čime se želi spriječiti eventualna zloupotreba vlasti. Dobivaju fiksni prihod koji omogućava miran ali ne i luksuzan život. Uostalom svakoj se osobi u državi jamči minimum prihoda a maksimalni prihod može biti četiri puta veći od minimalnog. Sretna će biti ona država u kojoj su vladari filozofi a filozofi vladari – tvrdi Platon. Vladari su posebno sposobni, obdareni i obrazovani ljudi koji su pozvani da budu vladari radi svoje sklonosti razumu, filozofiji i umjetnosti. Nemaju imovinu, zemlju, čak ni kuću, žive zajedno a Platon se zalaže i za zajednicu žena i djece kod tog sloja. Preziru materijalna bogatstva, žive prilično niskim standardom, ne smiju biti sebični, povodljivi prema porocima ili slabog karaktera. Zadatak vladara je čuvanje zakona i običaja Da bi se formirali ti slojevi, Platon smatra da je jamstvo stabilnosti takve podjele u obrazovnom sustavu a u kojem se otkrivaju sposobnosti za razna zanimanja, ispitima se probiru sposobniji kandidati, pažljivo se nadzire njihov razvoj i usmjeravaju se prema njihovim sposobnostima. Platon vrlo detaljno razrađuje obrazovni sustav, sadržaje koje svatko treba naučiti – gimnastiku, glazbu, vojne vještine i sl... U dobi od 20 godina mladi pristupaju općem ispitu koji najuspješnijima omogućava nastavak obrazovanja. S 30 godina samo najsposobniji prolaze ispit koji omogućava 5 godina daljnjeg studija filozofije a da bi potom zauzeli niže položaje u državi. Nakon stjecanja praktičnog znanja polažu trostruki ispit: ispit logike ispit straha (suočavanje s životnim opasnostima) ispit zadovoljstva (suočavanje s životnim užicima). Samo oni koji pokažu intelektualnu superiornost mogu postati vladari – filozofi. Platonova država je obrazac po kojem će nastajati utopistički sustavi sve do danas.

Aristotel
Zajednica je važnija i prethodi pojedincu. Čovjek je po prirodi vezan uz zajednicu, on je društveno biće i ne može opstati bez zajednice (zoon politikon – politički čovjek). Instinkt društvenosti je pretpostavka zajednice a unutar zajednice vlada borba za ostvarenje individualnog interesa. Svatko radi ponajprije za sebe pritom pridonoseći sreći sviju. On se također koristi formom opisa idealne države ali je za razliku od Platona bio više realist, analitičar pa i pragmatičar. Za razliku od Platona on ne vjeruje u zajednicu imovine (već u privatno vlasništvo) jer takav sustav navodi prilagođavanju prosjeka. Za garanciju dobre državne vladavine ne smatra mjerodavne mudre vođe već stalne i dobre zakone. Državna zajednica je nastala evolutivnim razvojem: domaćinstva – sela – gradovi i države, a jednom nastale zajednice traže načela unutarnje stabilnosti i jamstva pravedne zajednice. Usporedbom većeg broja državnih uređenja i sistematizirajuči političke poretke, Aristotel zaključuje da ne postoji idealno državno uređenje – kraljevstva postaju tiranije, aristokracije postaju oligarhije... Najbolja državna zajednica je ona koju čine građani srednjeg sloja i dobru upravu mogu imati samo one države u kojima je srednja klasa mnogobrojna i jača od drugih dviju (bogataši i siromasi) zajedno. Za poredak je pogubno postojanje bogatih (smatraju da su iznad zakona) i siromašnih (ne prihvaćaju autoritet).

U svom djelu «Politika» naglasio je svoj stav o idealnim poretcima u kojem je iznio da ono što je dobro za jedno doba i jednu okolinu ne vrijedi u drugima, te je pritom naglasio da je grčki narod spoj osobina naroda sa sjevera Europe i Azije. Od teološkog razumjevanja prema pozitivnom znanju Općenito razdoblje u kojemu se nauka o društvu, (ne još sociologija), odvajala od teoloških postulata i nazora obilježeno je velikim doprinosom trojice sociologa: Machiavelllia, Halduna i Vicoa.

N. Machiavelli
U njegovim djelima odraz je našla burna politička povijest renesansne Italije. Na društvene procese ne djeluju božanske već zemaljske sile, te zaključuje da je stabilna vlast ravnoteža moći društvenih slojeva i raznih načela vladanja. U svojoj knjižici «Vladar» (koja je stoljećima smatrana vrhuncem političkog pragmatizma i cinizma) on pokušava davati savjete i suditi o vrlinama vladara. Kreće od pretpostavke da je vlast nešto dobro (za onoga koji je ima) i daje konkretne savjete kako vlast zadobiti, održati i zašto se vlast gubi. Svaka takva pouka dokazana je povijesnim primjerom i ličnošću. Grubo postavljene alternative (eliminacija političkih protivnika ili vlastita eliminacija, profesionalna vojska ili ne) donijele su mu reputaciju političkog cinika, no ne može mu se uskratiti činjenica da je politiku odvojio od spekulativnog nagađanja i usmjerio ju prema induktivnom promatranju.

Ibn Haldun
Razlikuje dvije temeljne vrste društva: nomadsko i civilizirano ili gradsko koja se smjenjuju u ciklusu rasta, degeneracije i propasti. Nomadsko društvo predstavlja početak civilizacije. Obilježava ga solidarnost i seljenje u potrazi za hranom. Kasnije dolazi do trajnog zaustavljanja i uspostavljanja gradova. Akumulacija dobara dovodi do napuštanja nomadskog načina života, potrebe da se iskoriste blagodati gradskog života, ali također znači napuštanje duha primitivne solidarnosti i jačanje interesa za materijalnim dobrima. Odnosi među ljudima su površni, nema čvrstih zakona i strogog odgoja. U sukobu tih dviju kultura uvijek pobjeđuje nomadska, koja zauzima gradove, živi u njima te se postupno degeneriraju. Paralelno s promjenom stila života i opće civilizacije teče i promjena u mehanizmu povezivanja društva – assabija. Assabija je izraz koji označava solidarnost plemenskog društva, opću jednakost i homogenost, povezanost krvnim srodstvom. Do poremećaja društvene solidarnosti dolazi kada se iz cjeline odvoji manja grupa ljudi te slabi solidarnost zasnovana na jednakosti, te se povezanost ostvaruje silom vlasti povlaštene manjine prema ostalima. Stvara se država ojačana religijom koja nastaje radi stabilizacije vlasti.

Giambatista Vico
Napisao djelo «Načela nove znanosti». Vico smatra da je čovjek nesavršeno biće, koje spoznaje tako da stvara sheme općih principa putem pokusa i promatranja. Povijest društva svojevrsna je zabrana za eksperiment. Iz analize povijesti vidljivo je da postoje tri razdoblja čovjećanstva: doba bogova – kad ljudi vjeruju da žive pod božanskom vlasti i uputama doba heroja – kad aristokracija vjeruje da je iznad ostalih doba ljudi – kad ljudi shvate da su jednaki po prirodi. Postoji kompleksna mreža prijelaza iz jedne u drugu fazu što se vidi u tablici. Razdoblje Bogova Heroja Ljudi Priroda pjesnička i teološka prirodna plemenitost zakoni savjesti razuma i dužnosti Običaji religiozni tradicija osjećaj dužnosti Vlast teokracija optimat izjednačenost pred zakonom Autoritet božanski bez razloga herojski -svečani ljudski mudrost vođe

Montesquieu
Napisao djelo «Duh zakona». Razlikuje tri tipa vladanja: 1. 2. 3. republiku monarhiju despociju

Razlike između njih objašnjive su diferencijacijom između principa i prirode vlasti. Između prirode vlasti i načela vlasti razlika je u tome što je njezina priroda ono što je čini takvom kakva jest, dok je njezino načelo ono što je stavlja u djelovanje. Priroda vlasti odražava oblike vladanja te određuje opseg u kojem se priznaju politička prava stanovništvu tj. ona varira prema tome tko je suveren - tako u republici vlast pripada ili svima (demokracija) ili dijelu naroda (aristokracija), u monarhiji se suverenitet uobličuje u osobi vladara, a despocija je oblik u kojemu vlada pojedinac bez zakona i ograničenja u skladu s svojom ćudljivom voljom. Načelo vlasti je ono što pokreće vladavinu, što čini društvo harmoničnim, to su unutarnja obilježja ljudi i njihova nastojanja da postignu moralno prihvatljiv poredak u osobitom obliku države u kojem žive – npr. monarhija se oslanja na čast podanika, despocija postoji na strahu podanika, a građanska vrlina je princip republike, što ne znači da su svi obdareni tom vrlinom nego da republika postoji samo ako postoji vrlina kod njezinih građana. Montesquieu smatra da postoje vanjski uzroci koji utječu na vladavine, u prvom redu fizička okolina, zatim religija, običaji ili međuodnosi tih elemenata. Prije svega postoji utjecaj geografskog faktora: klime i zemlje – engleska klima stvara kod stanovnika nestalnost duha i nesklonost podvrgnuća samovolji, azijska klima je dovela do fizičke i duhovne tromosti . Osim ovih prirodnih, postoje i društveni faktori: trgovina, komunikacija, oblici vlasništva i razmjene. Religija je također od velikog značenja – islamska potiče nastanak despocije, katolicizam apsolutnu monarhiju a protestantizam demokratsku republiku. S vremenom slabi značaj prirodnih a raste društvenih faktora. Iz ovoga slijedi da je moguće svjesno stvarati duh naroda, a naročito da državno uređenje potiče ili zaustavlja progres nacije.

Promocija sociologije u znanost
Auguste Comte (Ožist Kont)
Comte se smatra osnivačem sociologije i to iz dva razloga: - njegov rad koristi kao dobra ilustracija prijelomnog razdoblja razvitka učenja o društvu, prijeloma koji je značio definitivnu pobjedu ideje da u društvima postoje zakonitosti koje se mogu otkriti, na koje možemo djelovati i time utjecati na budučnost; - on je tvorac riječi sociologija (1837. g.), a taj trenutak se računa i kao emancipacija sociologije kao posebne znanstvene discipline. Karakteristične točke njegova opusa su: opći zakon o tri stupnja razvoja društva, položaj i značenje sociologije, njegovo shvaćanje budućeg društva.

na području društva sve ono što društvo čini stabilnim. što se može objektivno ustanoviti. Nijedan od tih stupnjeva ne može se zaobići. tj. analizi društva kao cjeline. Takav metodološki postulat vidi se i u Comteovom razdvajanju socijalne dinamike i socijalne statike kao dva sastavna dijela sociologije. promatrajući i isprobavajući razna rješenja čovjek postupno spoznaje zakone koji vladaju u prirodi. Tipovi znanosti Comte je pretpostavljao da ne postoje granice stalnom povećanju ljudskog znanja. ne može se analizom pojedinca shvatiti društvo. U tom postupku mjerenje i računanje prvi su znanstveni doseg. Istraživanje društva mora započeti sa studijem cjeline međuzavisnog sustava. on isto tako drži da nije moguće objašnjavati društvo zakonima prirode. 2. i po njemu odnose u društvu regulira stanje duha. Socijalna dinamika bavi se otkrivanjem pravilnosti u slijedu oblika u društvenom razvoju. Statika proučava – religiju. apstraktnim svojstvima svih stvari. teološku fazu. Vizija budućeg društva Comte je vjerovao da je svjedok krize i promjene «modernog društva» . preskočiti i sva društva slijede isti pravac razvoja. konkretni kauzalitet. prva pozitivna istina. kemija. eksperiment i usporedba. Matematika je prva pozitivističko znanstvena disciplina koja nije trebala vjerovanje kao svoju nadopunu. Razvojem kroz tisuće godina. sve što čini njegovu strukturu. opis. podjelu rada. Čovjek prethistorije djelovao je ponajprije prema svojim instinktima. Takva podjela samo je specifičan oblik podjele koja postoji i u drugim znanostima.Veliki zakon o tri stupnja razvoja društva Comte je svoju zamisao o općem zakonu razvoja čovječanstva predstavio 1826. akcija pojedinca ima značenje samo u kontekstu društva kao cjeline. u kojoj je duh opterećen fikcijama. rezultira iz nužnosti da se pojedine znanosti integriraju na višoj razini. pozitivno-znanstvenu fazu. a svaka svijest ili znanje prolazi kroz tri faze: 1. Socijalna statika uspoređuje društva tražeći sustav klasifikacije i veza njezinih elemenata. da bog stvara. a postojećim se smatra samo ono što nam je dostupno putem osjetila. zatim fizika. 3. Nastoje se spoznati nadiskustvene sile i transcedentalna bit. Pretpostavlja se da je izvor svega volja višeg bića. Ova tri stupnja bit su napretka. Nakon nje razvija se astronomija.. Svaki od njih je nezaobilazna faza društvene evolucije. metafizičku fazu. svake znanosti. Svaka znanost ovisi o onoj koja joj prethodi iako se bavi za stupanj težim problemom. stanje svijesti. Teološka i militaristička društva su se raspadala a javljalo se . Pojava sociologije upravo ima taj zadatak. u kojoj se napušta traganje za krajnjim ciljevima i apstraktnim nadnaravnim silama. Socijalna statika ispituje zakone osiguravanja cjeline. Traže se zakoni. obitelj.. Društvo je kompleksan sustav sastavljen od međusobno povezanih dijelova kod kojih zakonitosti otkrivene na razini takvih subsistema ne moraju vrijediti za društvo kao cjelinu. a nerijetko su mu neživi predmeti izgledali obdareni duhom i unutarnjom snagom zbog čega Comte tu fazu naziva fetišizam. u kojoj svijest traga za «općim bićima». društvenih znanosti. pokreće i mijenja svijet po svojoj volji. Zanimljivo je da on misli da kroz te faze osim što prolaze društva prolaze i pojedinci individualno. odbacuje postojanje općeg. Takvog znanja nema mnogo a ono što ne može objasniti čovjek objašnjava vjerovanjem. biologija i konačno sociologija. što se može mjeriti.stari poredak se raspadao i činilo se da se naslućuje kakva će biti budućnost. Naglasak je na prešutnoj tvrdnji da je korisno sve ono što društvo čini stabilnim i nepromjenjivim. Metode koje prevladavaju u ovoj fazi su promatranje. Dinamika proučava promjene svijesti i znanja. Isto tako. pri čemu je osnova veliki zakon o tri razvojna stupnja društva. a svijet se prihvaća kao polje univerzalne sukcesije uzroka i posljedice. državu. Iako Comte prirodne znanosti smatra uzorom. pa i pojedinca. mijenjanjem funkcija elemenata društva.

potaknuta od manjine. Zakon imitacije je glavni mehanizam. «jači potiskuju slabije». imitacija kao običaj ili moda – kod običaja naglasak je na dugotrajnom ponavljanju ponašanja a kod mode naglasak je na novom i egzotičnom. Predviđao je buduće društvo koje će se zasnivati na duboko humanističkim vrijednostima koje će se učiti obrazovanjem i odgojem u obitelji. širi se društvom. Razlika između tih dviju vrsta imitacija je notorna: imitiranje 2. Comte je vjerovao da će obrazovanjem. sretna interferencija dviju imitacija koja se javlja u jednom umu. Tarde ralikuje tri tipa imitacije: 1. te je zaključio da je odgoj ponajprije imitacija a da se imitacija proteže na sve sfere života društva. U društvu će vladati intelektualna klasa koja će širiti duh altruizma i vrijednosti znanja. da će društveni interes prevagnuti nad privatnim i da će moralne vrijednosti biti glavni regulator ponašanja ljudi. 3. sustav. Aktivnost pojedinca nema smisla izvan društva. Modeli opozicije se sučeljavaju. Imitacija. matematičku preciznost i komparativnu sistemsku analizu. društvo je najkompleksniji objekt istraživanja. . imitacija kao simpatija ili poslušnost – Tarde priznaje postojanje vanjskih društvenih faktora koji utječu na proces imitacije. kao što se na vodi može javiti veći broj koncentričnih valova. 4. U političkom smislu običaj predstavlja konzervatizam a moda liberalizam. Dalje se invencija širi stalnom imitacijom. vrijednosti. On se zalaže za eliminiranje metafizičkih kategorija i stvarnim smatra samo ono što je dostupno našim osjetilima. Imitacija je dakle samo stupanj općeg ponašanja. ovaj put na višem nivou. opće načelo koje vrijedi za cijelokupno ljudsko ponašanje. U društvu uvijek postoje razni modeli ponašanja. stvarajući nezadovoljstvo koje je rezultat umjetno povišene razine aspiracija nižih klasa. Imitacija je ponavljanje kojem uvijek slijedi (i uvijek barem latentno postoji) opozicija. Žene bi preuzele najviše dužnosti u državi – odgoj odjece u skladu s načelima humanosti. i postaje sve složenija. preciznost.industrijsko – znanstveno društvo. Adaptacija je invencija. stavove i stil života. Gabriel Tarde Zakon imitacije Kao dugogodišnji sudac primjetio je da određena kaznena djela postaju brojnija u vremenskim ciklusima. njegovi zakoni ne mogu se svesti na zakone drugih znanosti. propagandom i općim upoznavanjem s njegovim zakonom o «tri razvojna stupnja» čovječanstvo odustati od svojih sebičnih interesa. preuzima tuđe zamisli. Ovakav prikaz širenja imitacije je točan ali i statičan.kao koncentrični krugovi na vodi. 2. U društvenim odnosima pojedinac pažnju usmjerava na ponašanje drugih. a sama nije ništa drugo no početak jedne nove imitacije koja će ponovo naići na opoziciju – i krug je ponovo zatvoren. Zalaže se za promatranje. društvo je sustav sastavljen od dijelova. poglede na svijet. Za invenciju su potrebne dvije pretpostavke: nadarenost (određena biološki) i društveni uvjeti koji ohrabruju inventivnost a ustvari izražavaju poželjnost samostalnog i originalnog razmišljanja (opoziciju). no više je od puke sume tih dijelova koji ga sačinjavaju. sociologija treba biti samostalna disciplina fenomene društvenog života treba objasniti općim razvojnim zakonima za Comtea se veže i razvitak konkretne metodologije i tehnike društvenih znanosti. Comte nije zapamćen po svojim vizijama nego po osnovnim metodološkim postulatima: 1. Ponašanje je ponavljanje a bit svakog ponavljanja koje ima društveni karakter je imitacija. Moda kao oblik imitacije prividno izjednačava niže i više klase u društvu. Adaptacija u sebi sadrži sintezu ranijih ponašanja. 5. Društvo je poredak. Glavna vjera bit će sociolatrija. od uzora prema puku . svaka imitacija interferira s otporom (opozicijom) pojedinaca slobodnog duha koji odbijaju tuđe i nastoje nametnuti vlastite obrasce ponašanja. pa tek treba razviti pozitivnu sociologiju. Adaptacija je rezultat takve interferencije imitacije i opozicije. Zamišljao je ustroj sličan jezuitskom redu koji bi bio glavna snaga novog poretka.

bilo da je riječ o planetarnom sustavu. društva za razliku od organizma nemaju određenu fizičku formu . sinteza. Evolucionizam u sociologiji Biologizam Herbert Spencer U mnogo čemu je Spencerova vizija sociologije sličila na onu Comtea. kao što i industrijsko društvo obilježava podjela rada.ako osoba bude punker u Londonu onda je to reakcija na društvene okolnosti i predstavlja promišljenu logiku situacije. Slijed imitacija. a oblačenje na jedan poseban način može biti i odraz skupe cijene robe što bi bila poslušnost. Uočio je i razlike: 1. imitacija kao slobodna i kao naivna – slobodna imitacija rezultat je promišljenog odnosa prema društvenoj okolini. Za njega je zločinac produkt društva. pojedinci su u društvu slobodni i nisu u stalnom ili bliskom kontaktu 2. biološkom organizmu ili društvu. specijalizacija. fizike i geologije te u svom prvom važnom radu «Social Statics» razrađuje analogije između ljudskih zajednica i organizma. dijelovi društva nemaju stalnu fiksnu relaciju prema cjelini 3. ljudi) od kojih su sastavljeni 4. Durkheim je držao da je zločin produkt društva. 3. pri čemu materija prelazi iz neodređene i . Zločinac je pojedinac pod utjecajem društva koje imitira. Najbolji primjer njegova metodološkog stava je spor s Durkheimom o pitanju uzroka kriminaliteta. Tarde je bio veliki pobornik Hegelove filozofije. S druge strane.oblačenja i stila filmskih zvijezda bila bi simpatija. rani razvoj ljudskih zajednica karakterizira život u nediferenciranim hordama i rodovima. jer su obojica vjerovala da sve znanosti počivaju na istim filozofskim osnovama i da ih treba integrirati u jedinstven korpus znanja o svijetu. 3. a sam je sebe smatrao socijalnim filozofom koji opće zakone razvoja ljudskog društva treba transformirati u znanost o društvu. niti društvo ne propadaju propašću jedne njihove jedinice (stanice. Svaka živa forma. dok u društvu svaki pojedinac ima svijest i razum. u organizmu je svijest koncentrirana u malom broju stanica i posebnom organu. teorijama koje primat daju analizi pojedinca a društvo je shvaćeno kao metafizička konstrukcijom koja ne postoji izvan povezanosti pojedinih njezinih elemenata. od homogenosti prema diferencijaciji. Društvo se ne može razumjeti drugačije nego analizom osobina pojedinca a društvo nije ništa drugo nego zbir pojedinaca koji djeluju jedan na drugoga. Spencer je bio impresioniran napretkom biologije. raznovrsnost struktura i funkcija. Njegova teorija pripada onim soc. međusobno jednaki u svojoj jednostavnosti. mijenja se nastojeći zadržati stabilnost svoje unutarnje strukture i odnosa s okolinom. Spencer pronalazi 4 bitne sličnosti između organizama i društva: 1. Tarde zastupa stajalište da pojedinac kriminalac nije ni izričito plod društva (kao kod Durkheima) niti izričito plod njegove specifične genetske strukture (kao kog Lambrosa) već je istina između – na osnovicu bioloških datosti nadovezuju se društveni utjecaji. od jednostavnih struktura prema razvedenim formama. i društvo i organizam rastu i povećavaju svoj opseg povećanjem veličine raste i složenost njihove strukture porast složenosti strukture prati sve veća složenost funkcija i povećanje međuzavisnosti dijelova niti organizam. i da se radi o neizbježnim odstupanjima od društvenih normi. ona je rezultat logike situacije a naivna je pak slijepo ponašanje uzora u sredini u kojoj je takvo ponašanje nelogično . opozicija i adaptacija podsjeća na Hegelovu trijadu teza. Opći smjer razvoja pritom vodi od jednostavnosti prema složenosti. 2. podjela po klasama i profesionalnim grupama. teorijama koje nazivamo individualno-psihološkim shvaćanjima. Strukturne sličnosti su za Spencera manje važne od razvojnih sličnosti izraženih kroz opći zakon evolucije: Evolucija je integracija materije uz istodobno rasipanje kretanja. ali ako je osoba punker u Africi onda je to nepromišljena slijepa odnosno naivna imitacija. razvijene životne organizme karakterizira visok stupanj unutarnje diferencijacije. Najjednostavniji oblici organskog života su bili jednostanični organizmi. između «živih formi» koje prolaze kroz zakon evolucije. antiteza.

Plutokracija. sustavnim obrazovanjem i institucijama koje će svakom članu društva omogućiti da se koristi beneficijama napretka). Plutokracja nije vječna. Jedina specijalizacija je ona prema spolu a svi obavljaju sve poslove. Konačna forma vlasti je demokracija. Regulacija počiva na strahu od mrtvih (nametanjem religioznog morala) i strahu od živih (politička vlast države). a da bi se još više obogatili na tuđi račun. nastaje zbog toga što se pojedinci uspješnije koriste. Kao i organizmi. Kod telesisa njegova vjera u vrijednost obrazovanja i znanja povezuje se sa stavom o potrebi većeg uplitanja države u društvene odnose radi planskog razvoja i zaštite deprivilegiranih slojeva. organima. .) Svako složeno društvo razvija tri specijalizirana podsustava društva: 1. 2. tkivima i sasvim različitim stanicama.nepovezane (nekoherentne) homogenosti u određenu i povezanu (koherentnu) heterogenost. 3. Takav tip demokracije nije kadar savladati svoju nužnu degeneraciju u plutokraciju. no i unutar te faze razvitka oblika vlasti postoji niz stupnjeva postupnog razvoja.. Lester Ward Ward razvoj društva. Francuska. koja je vlast društva za društvo (može se postići samo napretkom znanosti. On razlikuje: - genesis – spontani razvitak struktura i funkcija telesis – svjesna primjena znanja o evoluciji u svrhu društvenog napretka. Složeni tip društva nastaje daljnjim usložavanjem strukture i specijalizacijom unutar društva prema funkcijama (46 društava u povijesti i nerazvijenim zemljama) da bi iz njega nastala dvostruko i trostruko složena društva (Carstva. U drugom dijelu zakona (iz homogenosti u heterogenost) navodi se kako u organizmima traje proces preobrazbe međusobno sličnih a nepovezanih stanica u složene organizme sa specijaliziranim funkcijama. društva započinju kao male zajednice u kojima nema razlike među pojedincima. Porastom funkcionalne specijalizacije nastaje jednakost jer se za pojedine pozicije vežu i društvene privilegije.(metabolizam) sustav distribucije koji nastaje kad dijelovi društva nisu više u bliskom fizičkom kontaktu i kada postaju sve raznovrsniji ratovi između društava i potrebe unutarnje harmonizacije izazivaju potrebu za nastankom sustava regulacije.Jednostavna. sustavi koji zahtijevaju minimalno uplitanje države u odnose među ljudima (vlada krajnji egoizam i liberalistički individualizam). Ljudi svjesni toga težiti će sociokraciji. za vrijeme koje neiskorišteno kretanje prolazi paralelnu promjenu. Kasnije je Spencer pojednostavnio ovu razvojnu morfologiju . S vremenom raste veličina grupe te se u njima javlja specijalizacija i politička vlast oličena u ulozi vođe.. Spencer se smatra osnivačem evolucionističkog i organicističkog pravca u sociologiji. Imperij. vladavina najbogatijih. Prvobitna vlast je autokracija – onaj oblik samovoljne vlasti prvih vladara koji se evolucijom transformira u okrutnu vladavinu aristokratske klase. dok trostruko složena društva tendiraju industrijskom poretku. Treba primjetiti da je Ward uveo razlikovanje između biološke i društvene evolucije (društvena započinje kada završava prirodna) te da je smatrao kako smjer budućeg društvenog razvoja treba određivati svjesno. opisuje kao razvoj malih i jednostavnih zajednica prema složenom kozmopolitanskom društvu. Demokracije nastaju kao fiziokracije. U nagomilanim suprotnostima i konfliktima koje sam izaziva sam sustav nalazi se korijen njene propasti. složena i dvostruko složena društva u osnovi se mogu smatrati jedinstvenim militarističkim tipom društva. ne prezajući pred zloupotrebom vlasti i bogatstva. Kako se mijenja društvo tako se mijenja i oblik vladanja. Svaki od tih podsustava podvrgnut je stalnoj evoluciji i unutar njega dolazi do povećanja različitosti i specijalizacije funkcija i nastanka snage koja društvo povezuje u cjelinu – integracija. vladavina sviju. sustav održavanja koji odgovara produktivnim sektorima društva . slično Spenceru.

Pravni poredak nastaje na taj način što vladajuća grupa želi zadržati trajnim svoj položaj. Bolesti politike su slične paralizi. javlja se postupni proces ukidanja razlika . Ta činjenica. Kad se jednom uspostavi takav poredak. Vladajuća grupa treba državnu prisilu da bi mogla štititi svoje beneficije a potlačeni uvijek nastoje srušiti poredak. razumijevajući time ne veliki organizam nego divovski «kolektivni um». socijaldarvinisti stavljaju u središte svoje teorije. Osnovni moto evolucije mu je poligenetičko porijeklo čovječanstva tj. Zarobljenike se u početku ubija a kasnije im se nameće ropski položaj i ekonomsko porobljavanje.Paul Lilienfeld je neovisno od Spencera došao do shvaćanja o vezi između biologije i sociologije. zadatku koji moraju obaviti u društvu. koji se doseljava sa strane i odigrava ključnu ulogu u ublažavanju unutarnjeg konflikta. a to prihvačaju mnogi. ali da ih na stalnu borbu navodi razlika u interesima. a država je na vrhuncu svoje savršenosti i postaje nacionalna država. Gustav Ratzenhofer Za razliku od Gumplovitza. činjenica da ne postoji isti ishodišnji rod svih rasa i nacija. kad se rase stope u naciju. ponajprije formirana po profesiji. Polazeći od biologističke premise o tome kako funkcija stvara organ. Društvo je za njega realni organizam – pojedinci su stanice organizma/društva. uprava i industrija su njihovi organi. pa potom u civilizaciju te imaju osobinu društvene kapitalizacije: akumuliranja znanja i njegova prenošenja na slijedeće generacije. interesi koji proizlaze iz srodstva. Pojam posjeda i princip formiranja obitelji dovode do stalnog konflikta i nastanka države. naroda i država. Prvi korak stvaranja države je podvrgavanje jedne društvene grupe (većine) drugoj grupi. tada je riješena njena povijesna zadaća. Pojave u društvu – nejednakost. Interesi imaju biološku predosnovu (najznačajnije grupe su seksualni interesi i fiziološki interesi) ali su ujedno i društvena transformacija bioloških poriva (postoje i statusni interesi. . Poseban poticaj takvom razvoju daje trgovački sloj. transcedentalni interesi – teže višim ciljevima). superiornoj vojnički discipliniranoj manjini. Kad iščeznu sve unutarnje suprotnosti. administracija predstavlja volju pravosuđe nastaje kao nužnost ocjenjivanja Društvo ne predstavljaju pojedinci već grupe ljudi (tkiva). a ujedno mora podčinjenima dati neka prava da bi smirila njihov revolt. a kultura u društvu je njihov povezujući duh. Dolazi do miješanja i ukrštavanja slojeva i rasa. bolesti pravosuđa deliriju a industrije poremećaju duševnog zdravlja. Prirodna tendencija ljudi je da se udružuju u grupe. te je smatrao da se ne radi o pukoj sličnosti i analogiji već o funkcionalnoj identičnosti – da su društva i organizmi stvarno identični i da iste zakonitosti vrijede u oba sustava. Društva po njemu prelaze iz faze divljaštva u barbarstvo. Albert Schaffle govori o socijalnom tijelu. interesi identifikacije s grupom. Klase nastaju tako što superiorna manjina uspijeva nametnuti političku vlast većine. Ludwig Gumplowitz Gumplowitz može reprezentirati umjerenu varijantu socijaldarvinizma. Socijalni darvinizam Život društva. Ratzenhofer smatra da postoji zajedničko porijeklo svih društava.amalgamacija. Prisilni rad i vojna disciplina se polako smanjuju te se u društvu gube oštre razlike između slojeva. stalna borba između plemena. koju sociolozi obično smatraju popratnom pojavom nekih dubljih procesa. promjene u načinu života i vjerovanjima. obilježava konflikt. država – smatraju se posljedicom borbe između raznih društvenih zajednica. Ono što su poteškoće u društvu to su bolesti u organizmu. Najvažniju skupinu interesa čine seksualni i fiziološki interesi. nalazi da u društvu postoji: zakonodavstvo koje predstavlja razum. došao je do krajnje neobičnih konzekvenci: ralikuje bolesna i zdrava stanja društva. Upotrebljavajući sličnosti između organizama i društva. jačaju srednji slojevi te se nastavlja diferencijacija profesija.

jer im uistinu funkcionalno sliče. Veza između istinkata i rezidue može se objasniti vezom između stupca termometra i temperature – stupac termometra nije izraz . plemenito i plodno u radu ljudi na zemlji. ali i više od toga. Ne postoji nužno slaganje između objektivnog značenja djelovanja i subjektivne percepcije onoga koji djeluje. da unesemo logiku objašnjenja tamo i gdje je ponašanje nelogično Jedan je način da istraživanjem raznih društava pronađemo ono što je zajedničko. sve veliko. na višoj razini generalizacije. stoljeća. Rezidue odgovaraju instinktima ili podsvjesnim osjećajima. Ishodišna točka su arijevci. akcija se usmjerava i opravdava sviješću. uvjet empirijske zasnovanosti i stroge vrijednosne neutralnosti. a lako je prepoznati činjenicu da su bili vrlo često ideologijski izraz suprotnosti društva na kraju XIX. Veza između tih elemenata je: ljude u akciju pokreću interesi. Za Galtona i Pearsonsa radi se o tome da moramo priznati.Rasističke teorije Zajednički nazivnik brojne skupine rasističkih teoretičara (Gobineau. Pearson) bila je vjera u prirodnu determiniranost imperijalističke ekspanzije europske civilizacije. vjerojatnost ostvarenja tih interesa ovisi o sposobnostima pojedinaca. ponajprije u obliku ekonomskih koristi i nastojanja da se ostvari politička moć. Poriče svako postojanje entiteta koji bi bio viši ili drukčiji od zbira pojedinaca koji ga čine. Chamberlain. Pareto smatra da postoje razni načini da prevladamo takve metodološke poteškoće. na osnovi statističkih zakona i psihološkog iskustva. Sposobnosti i sklonosti su nasljedne te aristokracija prestavlja prirodno odabrani povlašteni sloj. interesima. elemente nelogične akcije. već je i iracionalna. Po Paretu socilogija treba ispitivati u kojim su razmjerima u društvu raširene takve specifične osobine. Okosnicu Paretova shvaćanja čine pojmovi residua. kao i po čemu se razlikuju. njihovim osobinama i motivima. Kada se i koristi pojmom društva. porivima ili sposobnostima pojedinaca. znanosti i civilizaciji izvire iz iste točke. Dakle akcija nije samo logički motivirana. Vacher de Lapouge. Racionalno spoznati interesi usmjeravaju ljudsko ponašanje. Dosljedno tome nastoji izgraditi model koji zadovoljava tri bitna uvjeta: uvjet znanstvene i logičke ispravnosti. vezi i načinima postizanja ciljeva. Poriv da se ostvaruje interes nije stalan sastojak svijesti pojedinca. Rasa je za njega ključ razumijevanja povijesti. Ciljevi i interesi se ostvaruju a do razine svijesti efektora ne dolazi spoznaja o pravom smislu. vidi ga kao skup agregiranih pojedinaca koji se razlikuju prema osobinama. marginalnoj racionalnosti treba pribojiti i elemente subracionalnog djelovanja tj. a derivacije su društveno prihvatljiv izraz takvih ljudskih osobina. konstante i određeni broj varijabilnih elemenata. Rezidue su često uspoređivali s ljudskim osjećajima ili instinktima. porivima i mišljenjima. a tragedija ljudske civilizacije je u tome što oni postupno gube vodeće pozicije. u umjetnosti. derivacija i kolanje elita. U ovu kategoriju spadaju sve refleksne i instinktivne radnje. Smatra da razumijevanje društva treba poći od znanja o pojedincima. no Pareto je tražio novi izraz koji bi manje bio opterećen biologističkom usporedbom . Biologizam i socijaldarvinizam danas su nestale kao priznate sociološke teorije. a elemente koji su varijabilni nazivamo «derivacijama». U velikom broju povijesnih i civilizacijskih usporedbi pronaći ćemo. Rezidue Rezidue su izraz prave ljudske prirode. Pareto pojam interesa shvaća u nešto užem smislu. zajedničke nepromjenjive elemente. pripada samo jednoj obitelji raširenoj u razne tipove u univerzumu civilizacije. Sve pronađene konstantne elemente slučajeva koje proučavamo a kad se odnose na pojedinca nazivamo «reziduama». a na razini duštva vidi se kao stalno nastojanje da se zauzmu položaji koji jamče stalno ostvarivanje interesa. Ljude u akciju pokreću interesi. Vilfredo Pareto i teorija elita Vilfredo Pareto Pareto je predstavnik individualne psihološke interpretacije društvenih procesa. Međutim. da postoje više i manje sposobne rase i slojevi. Gobineau je zabrinut dezintegracijom i rasapom aristokratskog društva.

Pareto navodi da postoje razni tipovi derivacija: 1.temperature. kako sva ljudska bića imaju sposobnost mišljenja i stvaranja objašnjenja poretka u okolini. običaji. pjesnika. zahtijeva drugačiju kombinaciju rezidua.. Asketizam. drugi tip derivacija uvjerljivost izvode iz autoriteta. a svaki društveni položaj. Upravo je torazlog nastanka konflikata u društvu. sposobnost poticanja društvene solidarnosti. glazbi. tradicionalizam ili izazivanje tuđeg sažaljenja. Tu počivaju i one derivacije koje počivaju na . magijskih ili religioznih uvjerenja – znači ovdje spadaju sposobnost inovacije. Derivacije moraju biti uvjerljive i subjektivno (znači moraju proizlaziti iz rezidue) ali i objektivno ( znači da moraju zadovoljiti kriterije i pravila koja propisuje društvo) jer se njima pokriva. rezidue seksualnog apetita – Pareto je ne smatra direktnim odrazom seksualnog instinkta. samo su oblici u kojima se javlja ova rezidua . ponašanja. vlasništva. (umjesto o seksualnoj rezidui – romantična i vječna ljubav). vjeri. rezidue kombinacije. treća skupina rezidua uključuje sposobnosti i potrebu izražavanja osjećaja u vanjskim oblicima ili religioznim ritualima . da se suprostavljamo svemu što dovodi u pitanje kriterije pravednosti .sposobnost utjecaja na društvenu grupu kojoj pojedinac pripada. Rezidue su dakle i osobine i instinkti koje ima svaki pojedinac samo u različitoj mjeri. rezidue postojanosti agregata . da usprkos okolnostima zadržavamo ponos. stručnjaka. inovacija ili čak fantazija. 2..nastojanje da zadržimo integritet znači da imamo osjećaj uvrede. 3. bilo da se radi o autoritetu političkog vođe. održanje braka. snalaženje i mašta. od uspješnog seksualnog zavođenja do asketizma i seksualne apstinencije.. 5.. objašnjava ili transformira djelovanje rezidua i interesa na ponašanje pojedinca. rezidue integriteta pojedinca i onih koji o njemu ovise . 4. rezidue socijabilnosti. svojevrsnu mogućnost da se sačuvaju ideje. svaka situacija. ili socijalni status – obuhvaća pojave kao što su zadržavanje klasne privilegiranosti. Rezidue su izraz postojanja poriva i osobina pojedinca. govornika itd. 6. Derivacije teže unutarnjoj logičnosti iskaza jer trebaju biti prihvatljive s gledišta svojih proponenata i trebaju odgovarati društvenim kriterijima prihvaćanja. Derivacije Derivacije su racionalizacije rezidua. grupnog raspoloženja..odražavaju sposobnost održanja utjecaja.jače razvijena kod glumaca. skup okolnosti. već samo znak njezine mjere i postojanja. naređenju roditelja ili stavu znanostvenika. treći tip derivacija Pareto naziva derivacijama usklađivanja s osjećajima ili načelima. kao i rasipnost ili modni pokreti. prihvaćanja modela ponašanja.. nego kod ostalih ljudi. 2. Svaki pojedinac nema jednako izražene i razvijene rezidue. Tu spadaju sva raširena vjerovanja u nadnaravne i nadiskustvene pojave. Interesi i rezidue ne mogu se iskazivati u svom izvornom obliku – rezidue se u svijesti ljudi i u izražavanju javljaju u obliku derivacija. Pri tome je karakteristično da se značenje autoriteta proteže i na područje gdje inače ne vrijedi – slavni nogometaš o književnosti. Pareto je rezidue svrstao u šest skupina: 1. Nejednaku raspršenost residua u raznim društvima i raznim društvenim grupama Pareto smatra glavnim faktorom objašnjenja društvenih procesa. derivacije koje svoju uvjerljivost izvode iz aksiomatskog značenja izraza. 3. Ove derivacije se ne mogu dovoditi u pitanje. Nešto je tako zato što je tako – 2 + 2 = 4. ova rezidua obuhvaća sve one sposobnosti i porive koji su doveli do znanstvenih otkrića. nego pronalazi njegovu vezanost s mnogim pojavama života. inteligencija.. da na uvrede uzvračamo. svaka društvena frupa. Jedino tako se pojedini interesi i mogu ostvariti.

– teorija elita je poslužila kao osnova nastanka kompleksnijih teorija stratifikacije i raspodjele političke vlasti u modernim društvima. Na djelu je pobuna masa. Vrh piramide čini manjina. Teorija elita Teorija elita koja je oblikovana u Paretovom djelu «Trattato di Sociologia generale» nije osobita novost u društvenim znanostima jer se činjenica da su ljudi različiti po sposobnostima i položaju lako pretvarala u oslonac teorije. nevladajuću elitu i mase. več je trajnom čini organiziranost te klase koja na taj način uspješno odnosi prevagu nad spontanošću i anarhičnošću mase. ali tijekom razvoja izvor konstituiranja političke klase postaje bogatstvo. Birokracija koja je prisutna u modernim državama dodatno pomaže ostanak političke klase na vrhu piramide. ali ne i prve i druge. Vulgarnoj masi suprostavlja pojam elite. Mosca. a rentijeri preferiraju stabilnost. državni socijalizam. Mills je u SAD proučavao slojevitost društva i ustanovio stapanje birokratskih.. četvrti tip derivacija su verbalni iskazi. Elita koja osvaja vlast kod svojih pripadnika ima razmjerno jače izražene rezidue kombinacije i postojanosti agregata tj. U isto razdoblje i u istu skupniu teoretičara elite može se svrstati i Jose Ortega Gasset. a nakon širih prijelaznih srednjih slojeva dno piramida čine mase. čime se prvenstveno opisuju mehanizmi pridobivanja i održanja političke vlasti. Gasset smatra da postoji stalan slijed aristokracija . Rezultat svega je pobjedonosni osjećaj sigurnost koji daje opća prosječnost. Tu spadaju i svi oni iskazi koji ne mogu izdržati znanstvenu i logičku kritiku. Jedan od njegovih neposrednih prethodnika bio je G. a u novije vrijeme i specijalističko znanje. proteže se na sve. Tamo Pareto razlikuje spekulante (S) obdarene reziduama kombinacije i inovacije. padaju u dekadenciju te bivaju zamijenjene novim manjinama. U dva je smisla teorija elita u suvremenoj sociologiji poslužila kao osnova za suvremena sociološka istraživanja: 1. 4. Osim takve podjele na elitu vlasti. elita.epohe formiranja aristokracija i epohe njihove dekadencije.osjećajima (nacionalizam) i one koje proizlaze iz kolektivnih interesa (klasnih ili staleških). vrlinama i obrazovanju. utopljen u prosječnost svakodnevnog života. Dakle svoju uvjerljivost crpe baš iz te činjenice da i drugi rade nešto što ne bi smjeli ili trebali. zbijen u velikim gradovima. te ne mogu zadržati položaj vladajuće elite. sposobnosti koje su dovele do osvajanja i zadržavanja vlasti. a to znači da masa sve više imitira život elite te tako elita dobiva novu ulogu u politici i životu društva. Politička klasa je dakle klasa ljudi koja se ističe po svojim sposobnostima. Politička klasa kontrolira vlast i u početku je sastavljena od klase ratnika koja vlada nad mirnim stanovništvom. Moderno vrijeme je po njemu vrijeme slabljenja elite. i rentijere (R) kod kojih su raširene rezidue postojanosti. Nakon nekoliko godina aristokracije gube vitalnost. Istodobno se u nižim slojevima ili nevladajućim elitama šire ambicije preuzimanja vlasti i rezidue koje ih dovode na vlast. pravičnost). Elitu zamjenjuje čovjek mase. koji sami određuju svoju sudbinu i koje ostali slijede kao uzore. analogna podjela postoji i u ekonomskoj sferi. U takvim okolnostima nastaje i najveća prijetnja razvoju društva a to je etatizam = posezanje države u privatnopravne odnose. pete ili šeste kategorije. Sam vrh piramide Mosca naziva političkom klasom. iznošenja stavova ili presumpcija. . pri čemu je pripadnost eliti kvaliteta koju posjeduju «pojedinci svjesni svog autentičnog bitka». legalna načela (zakonitost. površnost i afektiranost nameće se pobunom masa društvu u cjelini. i prividno sudjelovanje mase u političkom svijetu samo je zamaglilo činjenicu da su birači pasivni i nemoćni. Dominacija manjine ne počiva samo na superiornim osobnim kvalitetama. sposobnost da njihovi pripadnici budu lukavi i odlučni te bivaju obdareni reziduama treće. Čovjek mase je prosječan čovjek zadovoljan postojećim. ali postoje kao istine (ubijati je zabranjeno) Kruženje elita Društva nisu homogena. Masa preuzima poslove za koje nije osposobljena snižavajući kvalitetu svega. Ove derivacije zasnivaju se u općeprisutnim odstupanjima od govorenja. Uvijek postoji razlika između načela i složenih pravila praktičnog života. Spekulanti su otvoreniji invencijama i promjenama. Opće pravo glasa. Mosca društvo vidi piramidalno podijeleno na društvene slojeve. tehnička naobrazba i superiorna kultura. vojnih i ekonomskih elita stapa u jedinstvenu elitu moći. Samozadovoljstvo i osjećaj lažne lakoće. Povijest društava je smjenjivanje privilegiranih manjina koje se pojavljuju. bore za vlast. Unutar elita postoji određena distribucija rezidua koja se s vremenom mijenja. po Paretu društva čine čine elite i mase. vladaju.

spoznaji) formalnu sociologiju koja se bavi opisom društvenih oblika. filozofiju sociologije. koja je uloga pojedinih fenomena u društvu . Kako je on formalnu sociologiju smatrao najznačajnijim tipom socilogije. On razlikuje tri tipa sociologije: 1. Pojam društva Simmel smatra da se društva nama čini samo realnim cjelinama. Burnham utvrđuje postojanje menadžerske elite koja preuzima funkcije kapitalista u upravljanju privredom. generalna i apstraktna. dominacija pojedinca 2. no društvo nije nikakvo samostalno biće. Zaključno. sve poretke i vremena. sistematizirati te forme i odrediti opću logiku koja se nalazi u takvoj sistematizaciji. već princip kojim jedan društveni sloj vlada nad narodom». već proces. utvrdio da se sovjetski sustav ne može zvati socijalizmom. Sociologija se bavi time da ustanovi funkcionalne veze tj. kooperacija i konflikt. urbanizacija. Analitički gledano. i sl. Već je Trocki. Drukčije rečeno. pojavu da se u kompleksnim organizacijama (a prvenstveno se bavio političkim partijama) vlast uvijek koncentrira u rukama manjine na izvršnim položajima. prema prirodi zadatka. Iz toga proizlazi zadatak sociologije – otkriti forme u kojima se odvijaju interakcije među ljudima. niti vlast nesposobnih činovnika. 2. Formalna metoda u sociologiji Simmel ne vjeruje da je budućnost sociologije stvaranje općih socioloških modela. Formalizam u sociologiji Georg Simmel Simmel je teoretičar za kojeg je u sociologiji teško naći pandana u originalnosti i živosti stila. udruživanje. Za Simmela je društvo skup oblika. novac i sl. Nagel ga uz Durkheima smatra glavnim tvorcem sociologije. što se nadovezuje na njegovu raniju spoznaju da «birokratizam nije preživjelost iz ratnog razdoblja. sociologija treba abstrahirati formu od sadržaja i pronaći pravilnosti koje leže u samim formama. autoritet i prestiž. 2. triju osoba – trijade. 3. Michels ustanovljuje željezni zakon oligarhije. On pretpostavlja da je gubitak empirijskog sadržaja samo prividan. Za Simmela je formalna sociologija samo jedan tip sociološkog mišljenja. dominacija grupe . teorije elita postupno se oslobađaju ambicije da budu oslonac općim socijalističkim teorijama. isto kao i u prirodnim znanostima.J. koja proučava epistemološke osnove istraživanja društva (epistemologija = nauka o znanju. R. ili je pak istraživanje makrosocioloških odnosa: odnosa dviju osoba . – ova napomena vrijedi i za neke novije političke teorije koje se bave političkim revolucijama dvadesetog stoljeća. Taj željezni zakon valja za sve partije. premda ostaju implicitan model analiziranja djelovanja (posebno političkog) specifičnih društvenih grupa. Simmel razlikuje tri tipa dominacije: 1. potaknut osobnom sudbinom. koja se bavi činjenicom postojanja društva i koja je. njene specifičnosti valja razložiti na ponekom primjeru.kao što su podjela rada. opću sociologiju. Skup oblika u kojima se odvijaju interakcije među ljudima.dvijade. slijed zbivanja. interakcije i međuzavisnosti u njemu. stvaranje društava je rješavanje strukturnih problema kao što su podređenost i nadređenost. već etatizmom i birokratizmom kojim upravlja jedna od naroda odvojena kasta.

Za Simmela takvog izlaza nema – društva se mijenjaju ali neintencionalne posljedice novca neće se prevladati. pojma stranca. jer smatra da je alijenacija vezana za određenu epohu i društveno – ekonomsku kategoriju te da će isčeznuti u budućem društvu – Simmel alijenaciju smatra vječnom i neizbježnom. Cijeli život je posvetio akademskoj karijeri i nastojanju da sociologiju konstituira kao znanstvenu disciplinu i profesiju. Sam Simmel. iako respektira Marxove radove. već bezličnom normativnom sistemu grupe. Načelo razmjene je reciprocitet. nametanja volje završava konfliktom. a s druge strane marksistički sociolozi Simmelu predbacuju nedostatak povijesne dimenzije u njegovim radovima. skeptičan je prema dosezima historijskog materijalizma (historijski senzualizam). ali sasvim suprotno za velike društvene grupe. Novac mijenja mogućnosti povezivanja ljudi. Iako postoje izvjesne sličnosti s Marxovim shvaćanjem alijenacije ili Durkheimovim objašnjenjima anomije. Predmeti se odvajaju od njihovih vlasnika i postaju roba na tržištu. Simmel analizira posljedice koje za «društvene interakcije» ima novac. ili da je jedan od najuspješnijih tumača T. medij koji dovodi do depersonalizacije komuniciranja – kad se neka vrijednost dade izraziti u novcu tada postupno nestaju i svi drugi moralni i drugi obziri karakteristični za naturalnu razmjenu. izostaje otpor podređenoga a istodobno raste određenost. jer uvođenje novca smanjuje potrebnu razinu komunikacije na razinu proučavanja ekonomskih koristi te se time neizmjerno povećava broj poslova i osoba koji se mogu obaviti. U takvom odnosu dviju osoba. socijalizacije. vlast je psihološka. zanemarivanje činjenica postojanja različitih društvenih interesa i snaga koje stoje iza pojedinih teorijskih stavova. teško podnošljiva. U takvoj situaciji se dominacija lakše psihološki podnosi.odnosi konkretno povezanih pojedinaca . smatrao je da se sociologija treba baviti istraživanjem formi društvenog bića. već neodređeni opći osjećaj pripadnosti grupi. po njemu. Istraživanje kojim se bavi sociologija susreće se s tri razine postojanja drušvenih entiteta: 1. takve sličnosti prikrivaju bitne razlike. Autoritativnost i dominacija shvaćaju se kao osobni hir. svaki ritualni ili stvarni pokušaj dominacije. Novac je. Hobbesa. anomija je za Durkheima izuzetno stanje koje ne može potrajati – reakcija na anomiju je nastanak novih moralnih i normativnih temelja. Opća racionalizacija odnosa u društvu izaziva osjećaj nesigurnosti i tjeskobe. Lukacs kritizira Simmelovo shvaćanje alijenacije kao svojevrsnu obranu relacije statusa quo u društvu. U takve je pojedinac slabo uključen. nema krutih pravila. G. konflikta). stalnost i predvidivost samog poretka. U osnovi prihvaćajući formalističku metodologiju.3. Relativno rano je postao poznat po svojem djelu «Zajednica i društvo» a rjeđe se ističu njegove suptilne analize društvenih statistika i gospodarskih promjena. Sve se to mijenja uvođenjem novca. svatko daje nešto ali ne i strogi ekvivalent vrijednosti. podvrgavanje bezličnom poretku Za odnos dominacije potrebne su najmanje dvije osobe – nadređeni i podređeni. a koji u obliku bezličnog zakona obvezuje i samog donosioca na neodređeno buduće vrijeme. povezivanje pojedinaca koje je svedeno na udruživanje radi zajedničke koristi. a pod pojmom društvenog bića smatra svaki oblik svjesnog i voljnog nastojanja da se reguliraju društvene interakcije. Proračunatost dobitka postaje kriterij opravdanja udruživanja. Za primitivnog čovjeka (koji ne poznaje novac) je razmjena i ceremonijal i ritual i osobni odnos prema partneru u razmjeni. razinom socijalnih odnosa tj. Ferdinand Tonnies Tonnies bez dvojbe spada u velikane sociologije. Odnos je osoban i emocionalno obojen. interakcija. S druge strane. . nastanak robno-novčane privrede. radi kratkotrajnih i ograničenih ciljeva. napetošću i prijeti raspadom interakcije. Slično vrijedi i za manju grupu (obitelj). nema osjećaj osobnog odnosa prema drugima. On se ne podvrgava nečijem hiru ili vlasti. a nestabilnost i arbitrarnost opće su obilježje situacije. ipak je vjerovatno najpoznatiji njegov ogled o filozofiji novca a koji se bavi analizom otuđenja u suvremenom svijetu. Filozofija novca Iako se za ilustraciju primjene formalističke metode i pristupa mogao odabrati i neki drugi primjer (serija eseja po kojima je Simmel postao poznat: analiza grada-megalopolisa. To omogućuje brzo kolanje dobara.

ciljnu volju (Kürwille) – kojom podrazumjeva usmjerenost na ostvarenje nekog proračunatog interesa. Ideja je ista – što idemo više u povijest to je više odnosa u društvu određeno statusnim pravom. te Tonnies razlikuje: 1. a ne postoji ni čisti Gesellschaft tip – čovjekovo ponašanje nikada nije potpuno određeno ciljnom racionalnošću i interesom. 2. tradiciju.2. «namjera» kojom se uspostavljaju interakcije u kolektivitetu. Tonnies je takav koncept primjenio na razlikovanja dviju vrsta motiva. interesna grupa. u njima pojedinci trebaju jedni druge radi stvaranja zajedničke volja. primjenio na oblikovanje društvenih entiteta. prirodnu volju (Wesenwille)– kojom podrazumjeva sve prirodne porive. U središte istraživanja je stavio razliku između srednjevjekovnog društva (koje obilježava status određen rođenjem. jasnog reda i odnosa. razlikuje se odnosom prema ciljevima i sredstvima koja se pritom mogu upotrijebiti. . te jsna razlika između društva i države) i moderne nacionalne države koju karakterizira centralizacija političke moći i individualizam građana. Vjera Grka i Rimljana stvorila je antički tip obitelji patrijarhalnog autoriteta. a druge postoje radi zajedničke koristi članova (interesne grupe. crkva. objavljuje studiju Ancient Law u kojoj navodi razliku između društava kod kojih su odnosi prvenstveno ugovorne prirode. volje za zajedništvom i udruživanjem. i običaj. organsko jedinstvo staleža i naselja. Kürwille je staronjemačka riječ za izbor. grupa prijatelja. Problem složenijim čini i to što se Tonnies navedenom podjelom koristi u dva smisla. klase. ali vrlo se često razlikovanjem ta dva tipa koristi da bi upozorio na dijakronijske. Zajednička volja je fikcija koja nam omogućuje da razmotrimo elemente unutarnjeg normativnog poretka kojim se pojedini socijalni odnos čini cjelinom. stoljeća. On smatra da se radi o dva idealtipa društva koji u svom čistom obliku ne postoje u stvarnosti. estetskih ili drugih vrijednosti (nacionalni pokret. Neke društvene zajednice rezultat su prirodne volje (klubovi. odnosno motivi koji mogu biti dvovrsni. Otto Von Gierke 1868. «društvenih bića». vjerska sekta. birokratizirana politička partija. razinom socijalnih korporacija . Sumner Maine 1861.obitelj. Prirodna volja je pokretač interakcije koja je sama sebi cilj ili je samo subsvjestan poriv za zajedničkim djelovanjem ili pak rezultat etičkih. Drugim riječima. Treća slična knjiga je Drevni grad Fustela de Coulangesa u kojoj primjećuje iste procese. modni stil). Svaki izbor u sebi sadrži elemente racionalne usmjerenosti na cilj i interes odabiranja jednog od većeg broja ciljeva koje možemo ostvariti. U stvarnosti nema grupa jasnih Gemeinschaft oblika – svaka zajednica zadovoljava i realne interese članova. striktna podjela društvenih uloga. Socijalni kolektiviteti za svoje su članove objektivna realnost jer se prema članovima nameću određene obveze i štite njihova prava (bez obzira radi li se o pravnim. bolje bi bilo reći: ona je jedan od niza sličnih studija koje nastaju sredinom i krajem XIX. «Zajednička volja». organizacija političkih istomišljenika . Otuda i postoje dva opća tipa društvenih zajednica: . dok sadašnjicu karakterizira predominacija ugovornih obveza sklopljenih između pojedinaca koji su ravnopravne i nezavisne stranke u odnosu. razvojne procese – opći razvoj društva ide od pretežno raširenih Gemeinschaft formi prema svijetu u kojem prevladavaju društva. Zajednica i društvo Tonniesova klasifikacija nije bila sasvim originalna. nacije Ljudi u interakcijama stvaraju socijalne kolektivitete (raznih nivoa) koji su instrumentalni oblik ostvarenja njihove volje. U nekim slučajevima razlikovanje zajednice i društva je razlikovanje paralelno postojećih oblika (sinkronijska interpretacija). partije). stvaranje zajednica i njihovo rastakanje gubitkom snage onih motiva (prvenstveno religije) koji su održavali cjelinu zajednica. ono što povezuje društvene grupe je zajednička volja.Društvo ili Gesellschaft – poduzeće. kriminalna udruženja. npr. vrijednosti i emocije kao motiv za uspostavljanje interakcije i grupe. objavio je knjigu Das deutsche Genossenschaftrecht u kojoj analizira promjene u pravu od početaka rimskog prava pa sve do tadašnjeg vremena. 3.globalne neorganizirane grupe. moralnim ili drugim normama).odnosi pravnih osoba te fizičkih osoba prema njima i unutar njih raznom socijalnih kolektiva . sekte).Zajednica ili Gemeinschaft .

u kojoj su prevladavali marksisti. 2) prevratnički. Zagovornici nasilja su se oštro dijelili na one koji su smatrali da je ono nezaobilazno sredstvo rušenja vlasti. konsenzualan put. da bi to bio početak kraja zajednice i nastanak moderne države. a ne o spoznajnom i teorijskom stavu prema društvenoj realnosti. kasnije i lenjinisti. Distinktivni parametri koji građu razvrstavaju i omogućuju lakše razumjevanje problematike navode: A) Središnje obilježje svih idejnih tvorbi čini želja za izmjenom društvene strukture i dinamike društvenih događaja. C) Predloženi putevi i načini ozbiljenja takvih projekata dadu se sumarno podijeliti na dva obrasca: 1) miran. te na drugu struju. Znalo se da za takav angažman treba puno odricanja i udruženje cijelog društva. Preduvjeti tim sadržajima bili su realizacija slobode i jednakosti. Cabet. ipak je pretezao jedan. U ranijim fazama prevladavao je moralni resentiment na nedostojne uvjete života nižih društvenih slojeva – preuređenje društva je bio moralni imperativ ostvarenja pravde. Koncepcije revolucionarne preobrazbe društva Revolucionarna preobrazba društva Ovim tematskim blokom objašnjene su vrlo raznolike ideje i planovi o radikalnoj transformaciji društva koja bi trebala nastupiti kao rezultat svjesne i ciljane akcije. odvojenosti privatnog i javnog. na prosvjetitieljskom djelovanju te posebno na snazi uspješnog primjera – zagovarali su ga Owen. Iako su u svakoj pojedinoj fazi bila zastupljena oba. Tonnies i Simmel. Vierkandt – formalizam povezuje s fenomenološkom filozofijom utječući na razvoj francuske sociologije i njezino usmjerenje prema studiju fenomenologije i formalizma L.. smatrajući da treba omogućiti optimalizaciju i razmah društvenih snaga time što bi opći prostor društvenih parametara trebalo tako organizacijski srediti da omoguće harmonizaciju odnosa eliminirajući konflikte i suprotnosti koji neproduktivno apsorbiraju društvenu energiju. podčinjenosti tiraniji i samovolji drugoga.posvećenog prava vlasništva i prava nasljeđivanja. nasilan put koji je predviđao i javno zagovarao upotrebu sile ne samo u svrhu lomljenja otpora postojećeg poretka nego i kao faktor organiziranja potlačenih masa u parametre novog poretka. promjene u religioznim vjerovanjima – gubitka vjere u ideju o svetosti egzistencije. B) Razlozi zbog kojih se smatra da je potrebno poduzeti korjenitu rekonstrukciju društvenih odnosa bili su dvojaki: moralni i funkcionalni. a koje su prerastanjem obitelji u šire zajednice gradovadržava dovele do stvaranja uprave. ali ne u cilju da je razbije i ukine. mada najznačajniji predstavnici formalizma u sociologiji. . Fourier. a koja je držala da revolucija kao svoju najvažniju instrumentalnu pretpostavku treba ostvariti ovladavanje državnom mašinerijom. polazeći od stavova Simmela (i Webera). ali da neposredno nakon revolucionarnog prevrata sve treba prepustiti slobodnoj i spontanoj igri društvenih snaga i interesa koji će u novom ambijentu anarhije uobličiti prave institucionalne odgovore na društvene probleme. te uspostavljanja ljudskog brata i zajedništva. Bitno zasnovaniji i argumentiraniji argumenti bili su oni programi rekonstrukcije koji su prvenstveno inzistirali na lošem funkcioniranju društva (funkcionalni razlozi). zasnovan na racionalnom uvjeravanju. uklanjanja bijede. a tek sekundarno da se rastumače i objasne zakonomjernosti društvenih zbivanja – radi se o praktičnom. Von Wiese. motivacije i odlučnosti nije nedostajalo. nisu uspjeli uobličiti svoja shvaćanja u formu generalnog i sistematskog učenja. Proudhon. Polazeći od njihovih stavova to su učinili: A. ali entuzijazma. za osnovu društvene promjene uzima procese asocijacije (stvaranja) i disocijacije (razlaganja) društvenih oblika.

Država je samo trebala spriječavati opću anarhiju. pravni establishment je proklamirao da se svi ljudi rađaju slobodni i da su jedino ograničeni svojim sposobnostima i slobodom drugih. Ali epoha građanskih revolucija nije sadržavala nikakav direktivni nacrt. kaos i ugroženost svakog od svakog. Formalna jednakost ljudi pred zakonom. staleških odrednica položaja pojedinaca i privilegija koje su proistjecale iz staleške pripadosti. neopravdane nejednakosti. što međutim implicira podruštavljanje djelatnosti svakog pojedinca tako što ga uklapa u organizacijsku cjelinu djelovanja prema programu koji postavlja društvo kao zajednica sviju. Znatno su prošireni sadržaji i područja primjene političkih sloboda. Problematiziranje ljudskih težnji za jednakošću i političkom slobodom za čitavog je razdoblja borbe građanskih slojeva protiv starih feudalnih poredaka. ubrzo se pokazalo da očišćeni prostor slobodnog individualnog djelovanja rezultira izrazito naglašenim društvenim nejednakostima koje izviru iz nejednake raspodjele ekonomske moći. nužno se nametnula činjenica da društvo u cjelini tj. Zato su svi revolucionarni programi građanskog društva bili usmjereni na rušenje ancient regimea apsolutne vlasti vladara i privilegija stečenih rođenjem. no sada se u sadržaj tih projekcija interpolira mnogo težnji da se postigne stvarna jednakost šansi za sve. Diferencijacije u shvaćanju pojma jednakosti i na njoj zasnovane pravednosti Početna razmišljanja o korjenitom reformiranju društva nisu bila toliko motivirana uvidom u lošu učinkovitost obavljanja općih društvenih poslova koliko osjećajem nereda u međuljudskim odnosima. razrađeni sustav titula i rangova.jer je posjedovanje vlasti presudan faktor u obrani revolucije od kontrarevolucionarnih pokušaja ali i u nasilnoj implementaciji novih društvenih odnosa. Međutim. No u tom pogledu nije postojala šira suglasnost jer su u okviru revolucionarnih pokreta anarhističke snage smatrale da državu treba razbiti i ukinuti. pritom vodeći brigu o onom krugu pojedinaca koji u životnoj utakmici stalno gube – treba voditi socijalnu brigu o djeci. tj.. nemoćnima.. postupanje s mačkama odgovarajućom nježnošću). svojom nevjerovatno bujnom maštom naprosto izmislio društveni život u osnovnoj društvenoj zajednici normirajući ga u svim detaljima kojih se mogao sjetiti. Kada su se konačno ostvarile određene revolucije građanstva. slabima. obveza uzgajanja cvijeća. Smatralo se da jedino za čime treba težiti u rekonstrukciji društva je ukidanje svih institucija koje ograničavaju pojedinca u njegovom prirodnom pravu da bude neograničem ičim drugim osim jednakim uvjetima slobode drugog čovjeka. dok će društvo slobode biri konstruirano već samim ukidanjem takvog političkog poretka. formalna izjednačenost njihovih mogućnosti da se afirmiraju kao slobodna bića. ali ne u smislu pukog nepostojanja privilegija i ozbiljenja stanja jednakih šansi (jer takva jednakost generira novu nejednakost jer nisu svi ljudi jednaki radi bioloških i drugih faktora) već u smislu uspostavljanja društvenog mehanizma koji bi jednakost uspostavljao stalno iznova. Primjeri prvih projekata sveobuhvatne rekonstrukcije društva Među brojnim projektima rekonstrukcije društva naročito se ističu dva: Fourierov nacrt konstrukcije državnog života u falanasterima i Owenow pokušaj da ustroji proizvodnopotrošačku komunalnu zajednicu. To preuzimanje brige društva za dobrobit svih leži u riječi socijalizam.uspostavu jednakosti. smatrajući da će ono spontano biti ostvareno u raznim oblicima što će proizaći iz slobodne igre ljudskih stvaralačkih potencijala. To zahtijeva postojanje odgovarajuće socijalne instancije koja stalno ostvaruje tu zaštitu garantirajući ujedno održavanje jednakosti. Budući da se pokazalo da nije dovoljno ukloniti staleška i druga politička ograničenja feudalnog poretka. pazeći pritom da budu zadovoljeni prije svega njegovi vlastiti ukusi i prohtjevi (promiskuitet i mijenjanje seksualnih partnera. D) Kako se uviđalo da sadržaj slobode zahtijeva ostvarenje važnog preduvjeta . a ljudi su postali egoističniji i gramzljiviji negoli ikada prije. bilo isključivo nošeno željom za rušenjem pravnog i političkog poretka koji sputava slobodno ispoljavanje ljudske egzistencije i njezina stvaralaštva shvaćenog kao poduzetništvo. Zato već u postnapoleonovskom dobu bujaju razni nacrti kako reformirati društvo da bi ono zaista postalo usklađeni sustav pogodan za razvitak slobodnog ispoljavanja individualnih i društvenih potencijala. pokazala se ispraznom pred stvarnošću ogromnog raspona nejednakosti utemeljene na različitim sposobnostima pojedinaca i na velikim razlikama u djelatnoj moći koju pojedincima daje raspolaganje instrumentalnim snagama nagomilanim u imovini koja je njihovo vlasništvo. a još manje konstrukciju idealnog društva. o bratstvu više nije bilo ni spomena. iz vlasničke diferencijacije. Smatrao je važnim da bude osigurana mogućnost da svaki pojedinac ispuni svoje aspiracije . Fourierov nacrt konstrukcije državnog života u falanasterima Fourier je posve arbitrarno. nepravde. država kao predstavnik cjelokupnog društva bude instanca koja će osigurati svakome osnovne uvjete života i da ti osnovni uvjeti budu jednaki za sve bar u osnovnim parametrima.

Owen je težio uspostavljanju potpunog zajedništva u okviru užih komunitarnih zajednica. a i sama kreacija je produkcija koja se objektivizira u djelu. pa razlika među pojedincima po količini njihova rada – i time društvena nejednakost zasnovana na tom kriteriju – munjevito raste. da pristajanje uz revolucionarne ideje nije motivirano bučno izraženim kolektivističkim metodama već da se njima maskiraju nastojanja pojedinaca da se u revolucijom poremećenoj strukturi establishmenta lakše postigne osobnu afirmaciju i uspjeh u društvu. ograničenjem radnog dana. ali ne prvenstveno ekonomskih već pretežno organizacijskih i regulativnih.a nije bilo ni priznatog karizmatskog autoriteta) dogodilo se neizbježno – kroz vrlo kratko vrijeme komuna se rasula uslijed teških unutarnjih trzavica. No Owenov pokušaj je završio potpunim slomom kojem je kumovalo mnogo razloga. Dok je svoj rad ograničio na to da svoje radnike pozitivno motivira na rad i suradnju u poslovnom procesu – organizacijom pristojnog stanovanja. a kasnije revolucije su to potvrdile. reakcije koje nisu odmah automatsko prihvaćanje i suradnja. Takvim primjerima (u kojima vlasnički profit nije manji od onoga kada se radnici nemilosrdno iskorištavaju) Owen je postigao da u Engleskoj rano započne proces državne intervencije u reguliranju radnih odnosa i donošenja niza propisa u krugu radnog zakonodavstva. obrazovanje. Kada su učinci prvih revolucija iscrpili svoj djelotvorni zamah i kada su ideje jednakosti šansi prestale biti inspirativnima jer je prostor individualnog poduzetništva bio popunjen i povijesno prevladan. i iz ljudskog društva i iz prirode (budući da je zlo u svijet uveo čovjek. Teorija Roberta Owena Owen je za razliku od ostalih reformatora bio bogat i uspješan poslovni čovijek. Fourier je bio uvjeren da se ogledni falanster može uspostaviti u vrlo kratkom razdoblju i ulaganjem vrlo skromnog kapitala. a koji osim toga tvore i društvenu zajednicu koja obuhvaća ostale elemente njihova društvena života – obiteljske odnose. zabavu. boljim plaćama. u proizvodu. Isto tako je (kao socijalni dobrotvor) poznavao reakcije ljudi u prilikama kada im se nudi dobročinstvo. Naime. obrazovanjem njihove djece. Nestankom antagonizma i prisile nestaje zla. na scenu stupa posve drukčiji kriterij jednakosti. te je tu raspon razlika relativno skroman. tako objektivizirana se kumulira. a bio je veliki filantrop koji je imao preveliko povjerenje u ljude. I upravo je to. On je svoju oglednu agrarno-industrijsku zajednicu (Nova Harmonija) organizirao na terenima Amerike. njegov je filantropski rad imao značajnog uspjeha.. Budući da je rad zadovoljstvo. Kako je upravljanje komunom bilo samoupravno i konsenzualno (jer je bio zagovornik ukidanja svakog regulativnog manipuliranja ljudima kao sredstvima . a takvih je subjekata bilo malo. No. Utvrdio je da falanga mora brojiti oko 2000 ljudi (ali ne manje od 1600). Francuska revolucija je pokazala. Profiliranje ideja o novoj revoluciji Europska su društva čitavu drugu četvrtinu 19. te je svojim sredstvima pokušao isprobati zamisli o proizvodnom pogonu kao kooperativi u čijem upravljanju sudjeluju svi uključeni u radni proces.. već su dirigirane potrebama. . ali za većinu je mnogo izgledniji način da se afirmacija stekne bio putem nasilne izmjene društvenih odnosa i institucija kojom bi se izjednačile startne pozicije te kojom bi se materijalno bogatstvo kao instrumentalna osnovica poduzetništva polazno podjednako distribuiralo.. Ljude u komuni nije ideološki ujedinjavao u realni kolektiv nikakav religijski ili parareligijski integrator. razlike pojedinaca u potrošnji ne uključuju nikakve njihove subjektivne sposobnosti. te je odmah na površinu izbila sva suprotnost interesa i egoizama između užih realnih kolektiviteta i posve ispraznog okvira komune koji se nije ispunio stvarnim sadržajem. s izvjesnim društvenim vezama i s praktičnim znanjima u organizaciji proizvodnje i ljudi (kao suvlasnik tvornice tekstila). potrebne su samo pozitivne gratifikacije da bi se ljude motiviralo na rad.prema zadovoljstvima. zdravstvenu skrb. zabranom rada djece. dok se po svom radu ljudi znatno razlikuju. i sve ostale divote će nestati samom činjenicom falansterizacije svijeta. što se postiže time da društveni rad postane izvor ugode tako što će se pojedinac moći tijekom dana organizirano uključiti u onaj posao koji ga trenutno veseli a jedini uvjet je bio da zajednica bude dovoljno velika kako bi sadržavala potpunu lepezu individualnih sklonosti. minimalnom zdravstvenom zaštitom. onaj koji se odnosi na izjednačavanje potrošnje time što se postulira uspostavljanje jednakosti u distribuciji dobara kojima se zadovoljavaju osobne potrebe. S druge strane broj onih koji su se osjećali sposobnim da budu slobodni i odgovorni ako i kada bi raspolagali instrumentalnom podlogom s kojom bi materijalizirali svoju društvenu afirmaciju i time sadržajno realizirali svoju slobodu strelovito je rastao u urbanim sredinama i industrijskim središtima. a svijet bi se privučen snagom primjera i postignutih dostignuća kroz nekoliko godina organizirao u sveopću zajednicu.. Pokazalo se da građanska sloboda sadržajno malo znači onima koji ne raspolažu ničim. čime će biti pokrivene sve vrste rada potrebne za harmonično funkcioniranje zajednice. stoljeća bila u permanentnim konfliktnim krizama. Subjektom je od društva smatran samo onaj čija je imovina pružala jamstvo njegovoj odgovornosti za poduzeta djela i za učinjeno. To je značilo obogatiti se. No implikacije konzumne jednakosti nešto su posve drugo od one koja se odnosi na jednaku opću mogućnost da se pojedinac poduzetnički afirmira i izgradi sebi odgovarajući položaj u društvu. nediscipline i pomanjakanja koordinacije.

Marx se historijskim materijalizmom koristio u ovom potonjem aspektu. Izradi svojih djela prilazio je vrlo samokritički. ali bez stvarne političke moći (usprkos velikom utjecaju i ugledu). ali te razlike treba držati pod kontrolom da nebi ponovo eskalirale. Manifest komunističke partije. nije ni pokušao biti neposredni organizator radničke partije u vlastitoj domovini kada su se za to stekle i legalne mogućnosti. a takva kontrola je bio faktor koji je naglašavao supremaciju zajedništva odnosno države kao vrhovne organizacijske instance koja potiskuje onakvu individualnu spontanost i kreativnost koja nije zahvaćena. a naročito pripremnih rukopisa za Kapital tzv. stoljeća i po čemu je njegov utjecaj na problematiku društvenih znanosti posebno jak jest njegov mladenački prilog antropološkom zasnivanju filozofije kao i to da je on stvarni osnivač sociologije. ali ne i hipostaziranje tog obrasca kao sheme koja determinizma u povijesti na temelju kojeg je moguće izvesti tijekove zbivanja pro futuro. ili su djelomično objavljena kao npr. Zakašnjelo objavljiivanje Marxovih mladenačkih spisa. premda ne i po nazivu. još uvijek aktualna u sociologiji i koja je toliko prihvaćena da se više i ne vezuje za Marxovo ime. Sam Marx nije bez krivnje za naknadne involucije svoga učenja jer ih je u nekim aspektima olakšao budući da se nije znao othrvati napasti da od vremena do vremena pojednostavni stvari. Nova je revolucija općom socijalizacijom dobara i posebno socijalizacijom proizvodnje dobara trebala uspostaviti tu jednakost u potrošnji time što uspostavlja jednakost u distribuciji. pa je većina njegovih djela ostala neobjavljena. Marx je bio revolucionar i po svojim ambicijama politički aktivist iako mnoge činjenice za njegova života pokazuju suprotno. Individualne razlike u potrebama i radnim sposobnostima te u radnom učinku su neizbježne. Njegova filozofija postala je službena doktrina mnogih političkih pokreta radničke mase iako je to ustvari bilo krajnje pojednostavljenje i vulgarizacija Marxovih teorijskih stavova. Ekonomsko – filozofski manuskripti.) nije bio angažiran ni u jednom revolucionarnom prevratu. modelirana i uklopljena u programirane i zadane strukture na razini cjeline društva. Karl Marx Takvom je otprilike na duhovnom planu bila situacija u ambijentu radikalnih političkih grupa kada je svoju spisateljsku djelatnost 1840-ih godina započeo Marx koji je za razliku od ostalih revolucionarnih propagatora bio visokoškolovan i temeljito obrazovan filozof. Međutim. Ono čime je Marx predstavljao najviši misaoni domet 19. Njegova je koncepcija historijskog materijalizma paradigma koja je po svom sadržaju. Visoko mjesto u znanosti Marx je zaslužio tek ocjenama koje je naše doba dalo izvrsnim i intrigantnim tekstovima. da tek tada preustroj društva dobiva puni teorijski dignitet ako se ne temelji na pukim željama nego na otkrivenoj nužnosti povijesnih razvojnih tijekova. Tijekom svog života (osim kratke epizode 1848. izvodeći iz njega nužnost sloma građanskog društvenog poretka pod udarima proleterske revolucije. Marx je već na početku svog suprostavljanja vladajućem establishmentu liberalnog poduzetništva došao u sukob s gotovo svim revolucionarnim aktivistima i piscima grandioznih nacrta popravljanja i prepravljanja postojeće političke i ekonomske strukture države a razlog tome je u Marxovom uviđanju da će revolucionarno spisateljstvo ostati prigodnom literaturom ali da rekonstrukciju društva treba zasnovati na znanstvenom uvidu u zakonitosti društva. Grundrisse koji su omogućili da se otkriju dublji slojevi filozovskih sadržajnih implikacija ekonomskih analiza u Kapitalu. Grundrisse koji već spadaju u njegovo zrelo i najkreativnije razdoblje. njegovo najveće djelo – Kapital koje je iz gomile nedovršenih tekstova dovršio Engels (izdao drugi i treći svezak).rješenje da društvo kao cjelina i kao stvarno autonomni subjekt osigura potrošnju i kroz nju dostojnu egzistenciju pojedinca bilo potkova skiciranja svih velikih revolucionarnih stremljenja u razdoblju eksplozivne industrijalizacije kada su se slobode izvojevane francuskom revolucijom pokazale nedovoljnima i kada je veliki dio društva u svom ljudskom dostojanstvu i životnim uvjetima bio objektivno teško ponižen. čime će proletarijat obaviti . bilo je pravi subverzivni detonator kojim je toliko godina poslije smrti osnivač pokreta razbio monstruoznu ideološku tvorevinu svojih sljedbenika – nastavljača poznatu pod sintagmom «dijalektički materijalizam». Njemačka ideologija. one se priznaju i rezultiraju razlikama u raspodjeli i u društvenim statusima. najviše zato što se to prihvaćanje odnosi na eksplicije i interpretacije proteklih i sadašnjih događaja. bio je spirtus movens organiziranja Internacionale koja je bila federacija nacionalnih radničkih partija i udruženja.

Klasna borba je – sa svojim fazama nadvladavanja. ali i ukoliko su ti pojedinci dosegli zrelost koja ih osposobljuje da tu svoju slobodu učine sadržajnom tj. te interakcija koje predstavljaju ozbiljenje i drugih aspekata i dimenzija: opću organizaciju društva. Sve opisano tek je rezultat razvojnog procesa samoizgradnje. u stvarnoj se društvenoj povijesti manifestira kao proces zarobljavanja i dehumanizacije. već ukoliko omogućuje slobodu svojih pojedinačnih članova. religijske. Taj vremenski period od čovjekova napuštanja svoje organske uklopljenosti u prirodu. ali promašio je upravo u onome do čega mu je bilo najviše stalo: da na toj osnovi utemelji svoj dokaz da je radnička klasa društveni subjekt koji će svojim oslobođenjem i rekonstrukcijom društva u smislu svog oslobođenja biti agensom uzdizanja društva na slijedeću stepenicu povijesnog razvoja. svoje određenosti kao elementa prirodnog poretka. Marx je postavio plodnu koncepciju povijesne zakonomjernosti. ali koje su ujedno posljedica dinamike samoizgrađivanja društva i koji konflikti stalno sa sobom nose prevladavanje postojećeg i dostignutog. Tehnološki parametri oruđa kojima se jedno drusštvo služi određuju način proizvodnje u jednom društvu. bilo kao pojedinac bilo kroz svoje generičko određenje kao društveno biće. kao i Hegela. Njegovo znanstveno utemeljenje razvoja i napuštanje metafizike usredotočuje se na tehnološke parametre društvenih instrumentalnih potencijala tj. kako društva tako pojedinaca. jer je to zapravo razdoblje „prethistorija“ tj. svođenje čovjeka na instrument preko kojeg on postiže oslobođenje. tj. kao preduvjet uspostavljanja slobodnog društva. što je po Marxu pogrešan izraz. može računati samo na sebe samoga kao na primarno jedino raspoloživ instrument za svoje oslobođenje. umjetničke i druge sadržaje i institucije. da budu svestrana kreativna bića i da podnesu teret odgovornosti osobne slobode. proces koji je autokreativan a sadržajno predstavlja ozbiljenje društva kao sistema koji je svoje postojanje učinio nezavisnim od programa po kojem postoji i funkcionira cjelina prirode. Sistem društva – uspostavljanjem autonomije svog područja nasuprot prirodi – ujedno predstavlja područje ozbiljenja slobode i unutar sebe i unutar autentičnosti svakog svog pojedinačnog dijela – pojedinca. pri čemu podjela na klase ne predstavlja diferencijaciju društva po specifičnostima koje bi bile izraz bogatstva raznolikosti društvenih svojstava. za što se može reći da marksizam (socijaldemokratskih krugova ili lenjinistički) nema puno dodirnih točki s Marxom. Historijski materijalizam Za Marxa. Opisana instrumentalizacija tj. izvanprirodnom (pa čak i protuprirodnom) određenju je period koji se naziva historijom društva. rekreativne. da uspostavi komunističko društvo. U tom procesu čovjek. već se sastoji i od djelatnosti. Društva ozbiljuje područje slobode ne po svom vanjskom obilježju da je to sloboda društva spram ostalih načina i razina stvarnosti. nego polarizaciju koja izražava konflikte i suprotnosti što postoje i razdiru cjelovitost društva. Razvoj oruđa je polagan. ostvarivanje pretpostavki za pravu historiju koja će započeti kada društvo zaista bude uspostavljeno u svojoj punoj autonomiji nasuprot prirodi („sloboda od“) i kada će taj novi razvitak biti historija ozbiljenja društvene „slobode za“.povijesnu misiju za koju je predodređen zakonomjernošću društvenog razvitka tj. ekonomsku osnovu društva koja omogućuje i osigurava egzistenciju društva u postojećem obliku političko-pravna i idejna nadgradnja – egzistencija društva ne iscrpljuje se u proizvodnim odnosima. potčinjavanja i eksploatacije jedne klase od strane druge – porođajna muka iz koje se rađa novi društveni oblik iz kojeg na kraju nastaje besklasno komunističko društvo. razmjene i potrošnje proizvoda i koje zajedno s proizvodnim snagama čine tzv. procesa koji se ostvaruje kroz interakciju društva i pojedinaca međusobno kao i interakciju njih zajedno s prirodom. pa do potpunog uspostavljanja i ozbiljenja novog sustava zbilje što ga čini ljudsko društvo u svom samostalnom. Ne samo da do predviđenog nije došlo već je štoviše marksizam odstupio od tog stožernog i nosivog dijela Marxove koncepcije svodeći radničke mase ponovno samo na instrumentalnu veličinu u rukama avangardnih elita. Taj period dosadašnje povijesti (prethistorija) u zbilji se manifestira kao razdoblje klasne rascjepanosti društva. sredstava za proizvodnju uz pomoć kojih čovjek osigurava reproduciranje svog organskog postojanja i razvojem kojeg povećava opseg svoje nezavisnosti od prirode. ali i konstantan. određuju institucionalni oblik tog društva kao sustava interakcija – taj sustav Marx dijeli na: - proizvodne odnose – institucije koje su neposredno vezane na proces proizvodnje. . tipove koordinacije i proizvodne kooperacije ljudi međusobno. područje povijesnog zbivanja čini proces uspostavljanja društva kao sistema ljudske slobode. kulturne.

a time i čitavog društva. a s druge strane u tome leži i sav program funkcioniranja . U kapitalizmu radnik na tržište iznosi svoju radnu snagu. jer kada nebi bilo tako. prisiljen prodavati upotrebu samog sebe tj. malobrojna dominatna klasa samo mali dio akumuliranog viška koristi u svrhu povećanja osobne potrošnje dok veći dio koristi za investiranje u povećanje proizvodnje odnosno u razvoj institucionalne nadgradnje. a ne intervencijom drugih. ti se viškovi akumuliraju i njima se upravlja posredstvom prisvajanja od strane pojedinaca ili od strane posebnih grupa. No. antički i germanski načini koji su zasnovani na agrarnoj proizvodnji.eksploatirana u smislu da drugi prisvajaju dio rezultata njezinog rada. što ona mora trpjeti. sadržaj eksploatacije leži u opisanom «potkradanju» radnika za stvoreni višak.Problem eksploatacije Drugi nosivi element Marxove nauke je tumačenje fenomena eksploatacije koja je po njemu funkcionalni preduvjet za klasnu antagonizaciju društva i diferencijaciju društva na klase. Po Marxu. Poduzetnik povećanjem inteziteta rada radne snage (posljedica organizacijske sposobnosti) ne prouzrokuje povećanje troškova (kupio je vrijeme) pa mu i pripada sav višak koji vrijednosti realiziran u proizvodnji.malobrojna . drugim riječima u razvoj društva. Oblici eksploatacije a tako i obilježja kako eksploatatorske tako i eksploatirane klase ovise o načinu proizvodnje. svog rada. ne može se govoriti o fenomenu eksploatacije. te njome temelji opravdanost proleterskih zahtjeva. No kada sredstva tehnološki omoguće da efektorni potencijal ljudskog rada proizvede više od onoga što je nužno za održavanje postojeće egzistencije društva. kao pojavnih manifestacija nejednakosti. a niti u tome da je jedan društveni segment ograničen u mogućnosti zadovoljavanja svojih organskih egzistencijalnih potreba. Kapitalistički profit se sastoji baš u prisvajanju viška protuvrijednosti i osiguravanja uvjeta da bude veći i stalan. U prva tri načina proizvodnje višak rada se ostvaruje sredstvima prisile (robovi. Kupujući radnu snagu poduzetnik zapravo kupuje određeni kvantum vremena radne snage koju onda angažira u proizvodnji. i koja mora ograničiti svoju potrošnju. Na taj način se u društvu formiraju dvije skupine koje Marx naziva društvenim klasama: . već se jedino može govoriti o „nepravednosti“ raspodjele poslova. Te disproporcije predstavljaju narušavanje pravednosti i osnovnog prava da svako ljudsko biće može pretendirati da se s njime postupa na jednak način kao i s ostalima. ali i privilegiranu poziciju proleterijata kao reprezenta stvaralačke bitnosti društva. . Eksploatacija je pokretač društvenog razvoja. tada se dio proizvodnje može usmjeriti na projekte razvoja i proširenja proizvodnog procesa što rezultira razvojem proizvodne osnove. te odakle slijedi da je raspodjela – ma koliko nepravedna – opravdana ako je rezultat razlike u stvaralaštvu odnosno radnom angažmanu – u svakom klasnom društvu dominatna klasa prisvaja stvaralaštvo drugih i tek je to eksploatacija. Ali. ili obrnuto: bogatstva. ma koliko težak taj posao bio. kmetovi). a to u krajnjem slučaju znači procesu oslobođenja društva.mnogobrojna . prisvajanja koja su motivirana partikularnim interesima i koja predstavaljaju zakidanje onih koji su takav višak proizveli – to je uzrok formiranja užeg segmenta društva koji raspolaže proizvodnim moćima kojih su drugi lišeni a iz koje moći proizlaze i na nju se nadovezuju druge društvene privilegije i prerogative što dalje omogućuje iznuđivanje daljnje akumulacije rezultata rada nad onima koji imaju monopol upravljanja i korištenja. pa izgleda da je time dobio privrednu i ekonomsku odgovarajuću protuvrijednost. a radna snaga uz upotrebu alata i sirovina proizvodi određenu količinu dobara. dok je u kapitalizmu radnik načelno pravno i stvarno slobodan samo što je ta sloboda isprazna jer je radnik pritiskom svojih potreba. Eksploatacija se zasniva na lišavanju raspolaganja objektima kao pravu koje proizlazi iz autorstva.koja dominira nad čitavim društvom i u kojoj su moguće diferencijacije prema hijerarhijskoj raspodjeli društvene moći. postiže cijenu koju mu poduzetnik isplaćuje u obliku najamnine. Može se tvrditi sljedeća tvrdnja: dok god ljudi proizvode onoliko ili čak manje od onoga što im je potrebno za reprodukciju njihove egzistencije. Pobune protiv društvenih poredaka oduvijek su u povijesti svoje zahtjeve temeljile i opravdavale na načelu jednakosti ljudi odnosno na potrebi ukidanja bijede. Marx je u svojem Grundrisse identificirao tri načina proizvodnje pretkapitalističkih društava azijski. Marx ne fundira pojavu eksploatacije i njezin glavni sadržaj u disproporciji razmjene i raspodjele dobara (čime se narušava načelo jednakosti svih ljudi). te napokon kapitalistički način proizvodnje. čija je analiza područje njegova interesa. nadnice. Marx teoriju da se vrijednost proizvoda sastoji iz upotrebljenog ljudskog rada preuzima od Ricarda. ne bi se ni epoha klasnih društava javljala kao nužna i nezaobilazna stepenica u razvoju društva. ovisno o ponudi i potražnji. te on za nju.

a i njegovo rješenje. Zbog navedenih stvari fenomen ekspoloatacije dobiva složeniji karakter i prestaje biti samo potkradanje radnika kao neposrednog proizvođača već razotkriva svu dubinu degradacije čovjeka u modernom industrijskom društvu. Lijevi neohegelijanci (Bauer. stvarno postojanje nadeređeno ljudima i zajednici. kreira sam sebe. erodira u subjektivitetu. ukida i tu idejnu nadgradnju rezultirajuči istinskim razotuđenjem. doista postaju subjektima društvenih zbivanja. Marx je kritizirao takav pristup i trasiranje problema. tek naknadno preuzevši onaj idejni sadržaj kao korisno sredstvo u borbi za svoje vrijednosti i interese. ali je svojim analizama kapitala kao specifičnog odnosa među ljudima povodom proizvoda njihova rada precizno prikazao taj novi sadržaj kroz analizu čitavog niza fenomena koji se javljaju i institucionaliziraju u kapitalističkom društvu (fetiški karakter robe. te ga pretvoriti u objekt svog dokazivanja. «opkoljujući» i utvrđujući te imaginarne veličine bedemom društvenih struktura koje imaju autonomnu funkcionalnu opstojnost (crkva kao zajednica vjernika. Lukacs je za taj pojmovni sadržaj predložio pojmovni izraz reifikacija ili postvarenje a može se definirati ovako: društveni odnosi i djelovanja koja oni sadrže. Strauss). Bogom) počiva na tome što one uključuju kolektivnu svijest. tj.) kojom se nukleus što ga čini prvotna objektivizacija ideje (npr. a i sam Feurebach smatrali su da do emancipacije od otuđenja može doći samo samoosvjećivanjem. Opredmećenje i otuđenje Opredmećenje ili objektivizacija u dijalektici je neizbježna posljedica interakcije subjekta sa objektom i ona je. mogu se i sami opredmetiti tako da se institucionaliziraju. može ne zbiti. a to onda uvjetuje da se u opisane proecese i na njihove primarne rezultate otuđenja vežu stvarni prostori društvenih institucija. i desubjektivira se. da može izostati time što objekt povratnim djelovanjem može zarobiti i instrumentalizirati subjekt..). Otuđenje kroz radnu praksu ne samo što širi područje otuđenja na cjelokupnu egzistenciju čovjeka nego dovodi i do potpune destrukcije subjektivnosti – a upravo se to zbiva u dijalektici kapitala. ali za razliku od objektivizacije ideje. svećenički stalež. jer te društvene veličine nije stvorila ideja..kapitalizma: nagomilavanjem viška vrijednosti koji se onda reinvestira i rastom industrijskog pogona preobraća u kapital. postvarene simboličke veličine.. . te angažirajući se u ostvarenju svog cilja sam negira vlasitu slobodu te negira svoju autentičnost. Radnikov rad je permanetnim faktorom sve izrazitijeg otuđenja u svim aspektima egzistencije – od njegova proizvoda. što uključuje i ukidanje svih institucionalnih i organizacijskih oblika izgrađenim na takvim odnosima. djelovanjem u kojem se nalazi i njegovo objektivizirano stvaralaštvo. Otuđenje ili alijenacija je onaj aspekt opredmećenja kojim se izražava činjenica da subjekt stvarajući djelo gubi dio sebe. opisani aspekt zbivanja i za rezultat koji iz njega slijedi. Marx je došao do toga da jedino revolucija u društvenim odnosima. Nikakva prosvjetiteljska djelatnost usmjerena prema osvješćivanju ne može ukinuti i emancipirati društvenu svijest dok se ne ukinu institucije i društvene grupe na podlozi kojih taj idejni sadržaj ovjekovječuje svoju prisutnost. prije svega jer ne vodi dovoljno računa o parametrima društvene dimenzije tj. te ove. jer otuđenje nije samo u objektivizaciji ideja nego i u svim društvenim odnosima koji omogućuju trajanje i djelovanje takvih ideja. nije uveo odgovarajuću terminološku inovaciju.. do kojeg dolazi u fazi povratnog djelovanja objekta na subjekt. nego postoji zajedno s postojanjem društva i kadra je postojati dok postoji društvo. te napokon od otuđenja od njega samoga. od drugih ljudi i od mogućnosti ljudskog zajedništva. nego su one nastale na osnovi realnih interesa. u tom smislu. a koji nastaju povodom određenih predmeta (stvari ili simboličkih veličina). a još više klasni interesi daju simboličkim veličinama kojima su ti odnosi i koordinirana djelovanja označeni. ostvarenje subjektove kreativnosti. prenoseći sve to u postojanje djela koje se nalazi u poziciji objekta. Doduše. Već je Feuerbach primjetio da se ovaj obrat otuđenja u autokreaciju. podizanjem čovjekove svijesti do razine svijesti o sebi samoj. Slijedeći takav put razmišljanja. dijalektika subjekt – objekt relacije izvodi da je otuđenje koje se zbiva opredmećenjem samo nezaobilazna faza posredovanja u dijalektici procesa stvaralaštva i kao takvo je privremeno stanje te će subjekt u slijedećoj fazi zbivanja biti obogaćen povratnim djelovanjem objekta. Marx za otuđenje kroz ljudsku praksu. kroz novac. ideje Boga) upostavlja kao realna snaga koja više ne ovisi o individualnoj svijesti. to posebno značenje obuhvaćeno je problematikom otuđenja. čime on sebe zapravo mijenja i samoizgrađuje. a tu je Marx unio nove analitičke momente Hegelove i Feuerbachove izvode. Opredmećenje u sebi sadrži posve specifičan aspekt značenja što ga stvaralaštvo ima za subjekt. kod koje je čovjek narcionistički fasciniran svojim ospoljenjem i podliježe mu (Feurebachov aspekt problema) ovdje pojedinačni. da ogromna moć fascinacija (npr.

Položaj klase i njena svijest dvije su zasebne. ograničenje radnog vremena tj. industrijskog proleterijata. a njezino daljnje opstojanje podržavaju dva interesa: 1. iako ne i međusobno nezavisne instancije koje određuju položaj njezina subjektiviteta. ipak je druga skupina pitanja grandioznija i po važnosti epohalnija jer se odnose na upravljanje kapitalom.Ramifikacije marksizma i revizije Marxove koncepcije Svijest radničke klase Neposredne motivacije običnih ljudi. Eksploatacija neposrednih proizvođača u dosad je ozbiljenim historijskim načinima proizvodnje bila nužnost jer je bilo potrebno izvesti akumulaciju instrumentalne snage sredstava te da bi se struktuirale društvene snage konstituirajući društvo kao autonomnu sferu postojanja. čime se završava period izgradnje društvene autonomije oslobođene od prirodnog načina postojanja zajednice. radnička klasa je ona koja ovladavajućim svim uvjetima života ukida sebe kao klasu i ujedno klasno društvo uopće. Marxovo stajalište je bilo sljedeće: radnička klasa je jedini stvaralac nove vrijednosti i prema tome jedina moralno legitimirana da bude subjekt koji usmjerava izgradnju društva. 2. tj. čime radikalizirajući svoje zahtjeve. automatizam oplođivanja kapitala i njemu korespodentnog načina proizvodnje koji teži stalnom rastu. Svijest o tome konstituira klasu određenje koje se terminološki označuje kao «klasa za sebe» i tek je ona klasa koja je dosegla tu razinu svoje klasne izgrađenosti sposobna izvršiti rekonstrukciju društva i zaključiti jednu spohu društvenog postojanja. partikularni interes vlasnika i njegova privatna prisvajanja rezultata proizvodnje koja je društvena jer je rezultatom kooperacije. Da bi radnička klasa postala klasnim subjektom ona mora prije svega osvojiti svijest o svojoj subjektivnosti. pa se kroz interakciju pretvara u pravi i autonomni revolucionarni subjekt sposoban da provede revolucionarni položaj. Radnička klasa je ona snaga koja je ograničenošću svog položaja u proizvodnji potaknuta da se bori za svoj subjektivitet i za društveno dostojne uvjete postojanja. te u koju svrhu instrumentalizira cijelo društvo. Kako radnička klasa može od «klase po sebi» postati «klasa za sebe». toliko duboko revidirali izvornu doktrinu da je svako pozivanje takvog marksizma na Marxa pez ikakve podloge. spoznaje domete svoje aktivnosti na sindikalnom planu i činjenicu da popravljanje njenog položaja u okviru privatnog prisvajanja viška vrijednosti ne rješava njen položaj i njezine stvarne inspiracije. putem štrajkova. steći svoju punu i autonomnu klasnu svijest? – po Marxu radnička klasa stječe svoju klasnu svijest kroz praksu svakodnevne «klasne borbe». čime će se izbjeći stihijska regulacija tržišta (posredstvom Smithove «nevidljive ruke») i neracionalno uništavanje efekata rada uslijed cikličkih kriza hiperprodukcije. kroz stalno suprostavljanje eksploataciji i borbom za poboljšanje svojih radnih uvjeta. Neke izvorne Marxove stavove o subjektivitetu proletarijata i njegove misije u povijesti. čime sebe izgrađuje kao snagu tj. Kapitalističko društvo je ostvarivši te pretpostavke ujedno učinilo eksploataciju društveno nepotrebnom. A ta se pitanja odnose na ovladavanje državom tj. «radnih masa». U opisanom procesu odlučujućim se pokazuju promjene do kojih dolazi u svijesti radničke klase. Drugim riječima. Međutim. tzv «sindikalne vrijednosti» na pretencioznu skupnu pitanja koja se odnosi na opće podruštvljenje upravljanja kapitalom. te teže da državi dodijele sve funkcije zaštite društvenih interesa. kontinuiranim pritiskom na poslodavce). pretvoriti je u subjekt koji reprezentira društvo. koji se pozivaju na njegovo učenje. ne samo o položaju nego i o značenju onoga čemu teže. Marx je smatrao da ta dva interesa društvo treba podvrgnuti svojoj kontroli i ukinuti ih na način da «ekspropira eksploatatore» tj. do revolucionarnog preobražaja starog društva može doći tek kad . bile su daleko od tih visokointelektualiziranih projekcija usmjerene na «prizemnije»ciljeve i «realnije» zadatke: poboljšanje općih uveta rada. a takvu rekonstrukciju društva može izvesti samo proletarijat. Iako je prva skupina pitanja važna (te se do njenog ostvarenja dolazi polagano. da deprivatizira kapital i da se proizvođenje planski regulira. ali je glavno sredstvo obrane društvenosti. na osvajanje političke vlasti kao instrumentom za provedbu namjeravane preobrazbe društva. neki su revolucionarni pokreti. povijesnog činitelja koji reprezentira cjelinu društvenosti čiji je povijesni zadatak izvršiti takvu rekonstrukciju društva.

se proizvodne snage dovedu u takav tehnološki stupanj koji jednostavno postulira revoluciju jer stari okviri postaju preuski za daljnji razvoj. preuzimajući na sebe da u takvim uvjetima ni iz čega izradi socijalizam. Takav slijed je primorao Lenjina i njegove sljedbenike da revidiraju doktrinu o razvoju socijalizma u jednoj zemlji – dakle kao lokalni fenomen. Bez obzira hoće li taj revolucionarni prevrat biti miran ili uz teške društvene konvulzije i obilatu upotrebu nasilja. svu drastičnost provedbe prvotne akumulacije . i to u trenutku kada društveni razvoj dosegne potrebnu razinu. a ne iz teorijskih i užih doktrinarnih razloga. svoj elitizam.pobunama. Došlo je do problema koji Marx nije predvidio a to je da radnička klasa ne može obavljati određene profesionalne specifične zadatke bez pomoći odgovarajućih osposobljenih izvršioca. oslanjajući se na determinizam historijskog materijalizma. te je iz toga Bornstain izvukao činjenice da će do rekonstrukcije društva doći kada društvo za to bude zrelo. željeli mi to ili ne. a ne radi ljudskih želja. te počinju izražavati svoje posebne interese. svodeći svoju klasu na elementarnu energetsku osnovu kojom avangarda manipulira u skladu s svojim vizijama razvoja i svojim užim interesima. «klasom za sebe» klasi se izvana mora ucijepiti odgovarajuća revolucionarna svijest. a kad se iz mase radničke klase iznjedre oni koji bi ju trebali voditi oni automatski prestaju biti njezini pripadnici. koje su prema inicijalnoj zamisli trebale biti specifične klasne organizacije s ulogom da predstavljaju klase i njihove interese u okviru postojećih političkih institucija države i preko kojih klasa nastoji organizirati svoju revolucionarnu borbu na političkom planu u nastojanju da osvoji vlast. iako i nadalje dijele s klasom njezine osnovne interesne vrijednosti. To vrlo važno pitanje taktike bila je crta na kojoj su se radnički pokret i marksistička doktrina razlomili na dva oštro suprostavljena bloka. Bernstain. Na tim dvjema točkama: subjektivitetu i klasnoj svijesti proletarijata te dozrelosti proizvodnih snaga društva. temeljili su se glavni politički programi lijevih opcija koje su težile stvaranju socijalističkog društva. kao organizacije ustrojene na vojnički način. Jedno od čvorišnih uporišta historijskog materijalizma i na njemu zasnovanih izvedenica i strategija političke borbe bilo je očekivanje da će revolucija uslijediti u najrazvijenijim zemljama. jedan od uskih Engelsovih pouzdanika predložio je prvu veliku reviziju marksističke doktrine. sebe same). Što je jedna partija bila revolucionarnija. a ne kao proces koji zahvaća cijeli svijet ili bar njegov razvijeniji dio (a što proizlazi iz temeljnih postavki historijskog materijalizma). onih intelektualaca koji su interese i sudbinu radničke klase prihvatili kao smisao svoga vlastitog postojanja i kao svoj životni poziv. on se može dogoditi samo u onom dijelu svijeta koji predstavlja središte buržoaskog svijeta. to je više naglašavala prometejsku ulogu avangarde (tj. po kojem se razvoj i smjene ekonomskih formacija i društvenih sustava obavljaju nužnosšću historijskog tijeka. privrednim resursima i nad većim dijelom društvenih zbivanja. neizbježno znači i preuzimanje sredstava i načina njegova ostvarenja tj. Dileme oko revolucije To je drugo pitanje na kojemu je izvršena još jedna revizija temeljne Marxove koncepcije. a koje je ubrzo izvela Oktobarsku revoluciju u Rusiji. Tako je došlo do zaokreta u koncepciji subjektiviteta klase: radnička klasa svojim autonomnim i spontanim naporima ne može prerasti razinu «klase po sebi» te se njene aspiracije ne mogu izdići iznad sindikalnih zahtjeva i sindikalno vođene borbe. Izgradnja socijalizma u takvim uvjetima uključivala je izgradnju nužnih preduvjeta (a taj zadatak je inače u povijesnoj nadležnosti buržoaskog društva i njegove eksploatacije radne snage u svrhu prvotne akumulacije kapitala). u kojoj je kapitalizam bio tek na začetku. Problemi subjektiviteta radničke klase i njezine avangarde Paralelno s formiranjem radničkih političkih partija. a to i jest zadatak posebne «avangarde» profesionalno osposobljenih ideologa tj. te je nakon višegodišnjeg krvavog građanskog rata uspostavila svoju apsolutnu vladavinu nad državom. proleteri. a sve dok je na tom nivou nije buntovna a kamoli «revolucionarna» već samo poboljšava postojeći poredak. visoko centralizirane i hijerarhizirane. javilo se pitanje stvarnog odnosa klase i njenog političkog vodstva (bez obzira na politički način preuzimanja vlasti .posredstvom legitimnih mehanizama (izbori. te u krajnjem nasilnom činu preuzimanja vlasti . u okruženju kapitalističkih zemalja u kojima revolucija nije izvršena. političke koalicije) ili podrivanjem postojećeg političkog establishmenta. težnji i stremljenja. Ubrzo je došlo do Lenjinovog konstituiranja boljševičke partije. Preuzimajući taj povijesni zadatak koji ni po čemu ne spada u sadržaj socijalističke revolucije. građanskim ratom)). državnim udarima. te da revoluciju i ostvarenje socijalističkog društva nije moguće forsirati samo zato što to žarko želimo i vjerujemo da možemo izvesti. Pitanje vodstva radničke klase kao «klase za sebe» jedno je od najvažnijih. revizije koja je uslijedila pod pritiskom stvarne revolucionarne prakse. a da bi postala pravi revolucionarni poredak tj.

a posebno one sklone birokratskom i tehnokratskom postupanju. - a da bi se u stvarnoj praksi pokazalo kako stvarni revolucionarni potencijal predstavljaju intelektualne elite. pretežno seljačkog. totalitarizmom stalnog povećavanja efikasnosti radi nje same. Adorno je djelom «Negativna dijalektika» pokušao definirati osobenost kritičke teorije koja je u svom iskazivanju postojećeg stalno u naporu svog vlastitog negiranja i stalnog prevladavanja koje se ne smiruje u sintezi odnosno novom pozitivitetu. Staljin i boljševici su te mjere proveli u djelo uz neviđeno nasilje nad čitavom strukturom tadašnjeg ruskog. po čemu je onda ekonomska baza ona koja određuje društvenu svijest. Uloga organske inteligencije jest “zvjezdani trenutak” u historijatu intelektualnih elita. ali da ne postoji primat među njima te da svijest ima podjednako izvorni i inicijalni utjecaj na proizvodnu praksu kao što ga ova ima na samu svijest. tj ideje. On smatra da se radnička klasa kao takva može vrlo lako integrirati u kapitalizam i postati izrazito konzervativna snaga i da ne predstavlja ozbiljnu prijetnju kao revolucionarna masa. Dijelektika prosvjetiteljstva koncentrira se na prvi aspekt.. Suprotnosti između historijskog i dijalektičkog materijalizma Gramsci smatra da jedna klasa može postati dominantna tek kad njezina kultura. rasnih i nacionalnih manjina.. odnosno ako se uz nju nije formirala njeziva inteligencija koja ju organski predstavlja. no to je rezultiralo daljnjim napredovanjem napretka. faktičnom militarizacijom tvorničkog rada. preko mladih generacija i studenata. preseljenjem ogromnih masa u gradove i. Čitava ta doktrina dijalektičkog materijalizma nema nikakve znanstvene utemeljenosti i njezina temeljna funkcija bila je propaganda u namjeri kontroliranja društvene svijesti. Ni jedna klasa ne može pobijediti ako nije postala kulturno dominantna. a ta postavka «socijalističke prvotne akumulacije» bila je usmjerena na agrarni sektor i seljačke mase. postanu univerzalni za dotično društvo. spoznajne i druge ideološke forme. Herbert Marcuse je dijelio s Adornom mišljenje o stvaralačkoj moći nagativiteta. a Marcuse marginalcima i svim vrstama izdržavanih parazitskih slojeva. teoretičari kritičke škole smatraju da su i ljudska izvršna praksa i svijest određene epohe doduše međuzavisni čimbenici. dakle nad onim snagama i klasnim saveznicima koje su i omogućile revoluciju. propalih intelektualaca. Dijalektika prosvjetiteljstva vrlo je važna grana znanosti filozofijsko – sociološkog karaktera i može se reći da je njen utjecaj na razvoj društva vrlo velik. faza u kojoj one doista reguliraju tijekove historije. materijalni proizvodni rad. Tu temu su razrađivali Horkheimer i Adorno u djelu «Dijalektika prosvjetitieljstva» i Marcuse u djelu «Čovjek jedne dimenzije». Čovjek se konačno oslobodio ovisnosti o prirodi. Marcuse smatra da se Marx prevario u svojoj teoriji što je dao radničkoj klasi subjektivitet koji je sposoban izvršiti revoluciju. Kritička teorija društva frankfurtske škole Za razliku od Marxa koji je odrednicom društvenog sustava funkcioniranja smatrao način proizvodnje tj. Tako se s Marcuseom zatvorio krug identifikacije subjekata revolucije: Marx je tu ulogu dodijelio historijskom proetarijatu. Da bi postala stvarni revlucionarni subjekt ona mora biti još više deklasirana i degradirana i gurnuta na marginu društva gdje se već nalaze neprilagođene skupine intelektualaca. totalitarizmom koji je čovjeka ponovno zarobio u novi oblik barbarstva masovne društvene potrošnje.kapitala. društva masovnom kolektivizacijom sela. Takav se sustav u suvremenoj terminologiji označuje sintagmom etatizam.. vrednote i komunikacijski sustav. ali ipak ograničava se na otkrivanje neistine u istinama. a tema tzv. studenti. negativne dijalektike koje fokusira na drugi aspekt. revolucije u trećem svijetu i maoizam seljačkim masama. U veliku skupinu revolucionarnog potencijala on svrstava vrlo šaroliku skupinu ljudi od robotima zamjenjenih radnika. . do sve veće populacije starog stanovništva koji pod jednim nazivnikom predstavljaju onu krajnju odbačenu marginu društva. To je svjesno ustezanje od istine jer se svakom istinom upada u lošu istinu. Ova dva aspekta: utjecaj materijalne prakse na svijest i svijesti na materijalnu praksu mogu se razdvojiti samo u analitičke svrhe jer ustvari čine cjelovitost konkretnog društvenog postojanja.

Sustav ličnosti. Mnogi od tih potencijala ostali bi neozbiljeni kada nebi bili interpolirani u polje društvene prakse gdje dobivaju posve drugu funkcionalnu valenciju i gdje njihov razvoj slijedi iz njihova uklapanja u društveno djelovanje. Čovjek je prije svega biološko biće. Ona mora i u društvenom smislu. biti autonoman sistem koji je autoreguliran – jedino u tom smislu ona je elemenat društva. možda vanjskim promatranjem osobito uočljiva. smatrajući da je racionalnost samo jedna od komponenata ili. Društvena okolina koja je i sama organizirana kao sustav kondicionira cjelinu vanjskih manifestacija individue na takav način da one izazivaju specifične efekte: društveno relevantne efekte. Svi ostali faktori (kulturni i društveni sistemi u kojima je situirana individua) samo su katalizatori ili aktivne prepreke normalnom biološkom zadovoljenju tih osnovnih životnih nagona. još bolje. Psihoanalitička učenja Ličnost i individua Čitava psihoanaliza koncentrirana je na problem ličnosti. i kao takvo se ponaša na temelju izvjesnih dinamičkih načela koja su svojstvena čitavoj biotičkoj sferi postojanja.Marcuse je smatrao da se nova civilizacija oslobođenog društva temelji na punoj vladavini principa zadovoljstva i time potpunoj erotizaciji svih društvenih djelatnosti (jednu od najvažnijih uloga u ostvarenju nerepresivnog društva dao je oslobođenju seksualnosti od potiskujućih mehanizama kulture). organizira biološke sposobnosti i osobine individue u jednu novu vrstu individualnosti koja je relevanta društveno. Suvremena industrija zabave izraz je svođenja čovjeka na uskodimenzionalne standarde čime društvo svojim obiljem zapravo proizvodi sve veće siromaštvo sadržaja. samo jedna od sfera čovjekove strukture. ali nikako najvažnija za razumijevanje ljudskog ponašanja.. jer kad bi bilo samo to. čime se modeliraju biološke sposobnosti ponašanja u obrasce akcija i obrasce modaliteta akcija koji su relevantni za društvo. Zato je nastajanje ličnosti proces koji nastaje kroz individualnu praksu u društvu. ipak je individua samo osobita organizacija bioloških funkcija. onda bi i životinje bile ličnosti. Ličnost je dakle najvećim dijelom funkcija društvenih utjecaja. stoljeće čovjeka uglavnom smatralo racionalnim bićem koje se ponaša onako kako to postuliraju pravila logičkog mišljenja. Ličnost taj postulat ispunjava utoliko što je ona u svom društvenom određenju zaseban regulativno-informativni medij nadograđen nad individualnu biološku osnovu. društvena okolina. u skladu s tim polaznim stajalištem. a ne biološki: iako su te sposobnosti biološke prirode. kao i u biološkom. Individua je pojam koji označava pojedinačni autonomni sustav ponašanja koji je neponovljiva kombinacija s obzirom na svoja svojstva. Freudova teorija ličnosti Čitavo je XIX. koja je i sama određeni sustavni kompleks. a tek posredstvom ove svoje čvorišne referentne točke širi se na dalje područje kulture i društvenog funkcioniranja u cjelini. Ali ličnost ne predstavlja samo društveno korištenje biološki determiniranih efekata. i ma koliko da se po svojoj kompleksnoj strukturi i potencijalu razlikuje od ostalih vrsta. Freud je temeljito posumnjao u racionalnu osnovu čovjeka. Ličnošću nazivamo takvu organizaciju ponašanja na individualnom nivou koja je uvjetovana društvom i od funkcionalnog je značenja za društveni sistem. U slučaju ljudske individue taj je sustav rezultanta uravnoteženog djelovanja biološko-fizioloških činjenica. Freud koncipira u tri sfere označavajući ih terminima: . Drugim riječima. njihovo je funkcioniranje prošireno na područje izvanbioloških sistema. a ne iz biološke regulacije njihove osnove.

on je ujedno i samosvijest tj. iako se stalno nalazi pod pritiskom dinamike sila ida usmjerenog isključivo postizanju užitka. te se njihove životne energije manifestiraju kao složeniji procesi čiji tijek odvijanja nije unaprijed fiksiran. Organizmu koji je reguliran na razini nagona nedostaje mogućnost da svoje vanjske obrasce ponašanja može preformirati uvidom u izmjenu uvjeta vanjske situacije. ali u pravilu slabo nijansirana. niti u njegovoj sferi ima posebnih potreba. što može rezultirati frustracijom. odnosno razvitak i razvijenost svijesti kao opće sposobnosti kognitivnog ponašanja. već je on derivacija nagona za samoodržanjem. Čovjek je kognitivno biće tek kroz svoju komunikacijsku praksu s drugima. a postizanje zadovoljstva korištenjem stereotipnih modela nagona moguće je samo u okolini koja je i samo stereotipna. na temelju svojih uvida u realne mogućnosti on regulira svoje ponašanje tako da sam sebi postavlja zahtjeve kako djelovati da bi ostvario neki cilj. . niti se on kao id odnosi prema njoj s ikakvim zahtjevima. Budući da se čitav taj energetski sklop nalazi na internom fiziološkom nivou organizma. samo prenesena u okruženje vrlo promjenjive okoline. te je tim terminom trebalo iskazati vremensko prethođenje i neprijelaznu bazičnost tih nagonskih životnih procesa. Svako je nagonsko djelovanje «slijepo». boli i štoviše patnjom umjesto žuđenim zadovoljstvom.. dapače zahtjev svojem ponašanju postavlja sam čovjek. U tom smislu ego postulira uvođenje i postojanje kognitivnih sposobnosti organizma. ali i fleksibilniji. on je izvan svijesti kao kognitivne sfere koja obuhvaća i interne procese organizma i procese okoline – on je zapravo predsvjesan te se manifestira kao opće uzbuđenje i nemir. on je naprosto dio te cjeline i ona ga ograničava kao faktička ravnoteža sila. To su ego i superego. Preusko bi ego bilo definirati kao svijest. Grupu naknadno nastalih djelatnosti Freud naziva «sekundarnim procesima». Opisano djelovanje. već je samo orijentiran prema zadovoljenju. Uloga ega je osobito delikatna i ambivalentna. jer je on i više od toga. koje je goli poriv izvan bilokakve procjene situacije. s druge strane. i ujedno utvrditi da se svi ostali procesi ponašanja u svakom slučaju referiraju na njih. savjest) Id je veoma intenzivno područje regulirano nižim neuralnim sistemima koji su uvelike autonomni. poriv. Za razliku od refleksa uobičajeno ih je denotirati izrazima nagon. koje se stalno ili povremeno mijenjaju. ono je puk poriv prema zadovoljenju potreba. Ta je biološka osnova urođena. ona je zajednička ne samo svim vrstama. svijest o vlastitoj svijesti. ali bez formuliranja nekog očekivanja kakva će biti reakcija okoline. pa se zbog toga i ne može adaptirati na vanjske situacije za koje nije programiran. ali ni u kom slučaju normativno. Jedan dio idovih energija realizira se kroz refleksne reakcije koje su automatski odgovori na određene stimulanse – primitivni oblici života svoju aktivnost uglavnom svode na te jednostavne radnje. Ego međutim ne može kao kriterij svoje regulativne djelatnosti imati princip zadovoljstva. nego jednostavno djeluje. može se provoditi jedino ako se ima sposobnost primanja i zadržavanja informacija o svom odnosu s okolinom i o efektima svojeg ponašanja u njoj. pa ih u skladu s tim Freud i situira u različite sfere. dok su viši organizmi u tom pogledu kompleksniji. No njihova je uloga i porijeklo vezano za više izvora. to jest koordinator nagonskih zahtjeva za zadovoljavanjem s objektivnim mogućnostima zadovoljenja što ih pruža situacija u kojoj se nalazi organizam. Svu nagonski reguliranu djelatnost čovjeka Freud je skupnim imenom nazvao «primarni procesi». i predstavlja skup tendencija koje su usmjerene zadovoljavanju tjelesnih poteba i kroz to nagomilanih tenzija. a još manje preuzeti kontrolu nad vanjskom situacijom i njezinim mijenjanjem. nego štoviše karakterizira sve živo. a to znači kao društveno biće. Ako čovjeka promatramo kao jedinstvo ega i ida. koje brzo prelazi u poriv i bezobzirno stremljenje a koje se u reflektivno-informacijskom sustavu svijesti u najbolju ruku manifestira kao emocija naročito jakog intenziteta. bilo pozitivno ili negativno. još uvijek ne postoji nikakvo zahtjevanje prirodne okoline prema njemu. Fizikalna i biološka okolina čovjeku ne postavlja nikakve zahtjeve. Ego je nosilac regulativnih funkcija.Pariranje ograničavajučim mogućnostima okoline i adaptiranje svojih akcija tim mogućnostima. pa se kroz to njegova funkcija pokazuje kao prvenstveno prezervativna. Pozicija ega posebno je složena zbog dodatne okolnosti koja čovjeka kao biološku jedinku obdarenu kognitivnom potencijom stavlja u jedinstven položaj prema njegovoj okolini i odnosu s njom. Sam ego nema svojih dinamičkih resursa.- id (ono) ego (ja) superego (nad-ja. Freud je klasificirao kao djelovanje po principu zadovoljstva (Lustprinzip). već kroz svoju kognitivnu sposobnost uočava i procjenjuje reakcije kojima će okolina povratno djelovati na ponašanje i zahtjeve organizma motiviranog idom.

potiskivanja i perverzije u pogledu klasičnih manifestacija seksualnosti (tzv. Projekcije ranih oblika libidinoznosti u kasnijoj dobi te neurotičke regresije izazvane neiživljenošću i neprevladanošću pojedine faze. savjesti i idealna slika individualne svijesti o sebi kakav bi individualan sistem trebao biti posljedica su tog dopunskog specificiranja regulativnog mehanizma ega. i da je postupanje po kriteriju zadovoljenje isključivo seksualno orijentirano. gdje se zbog uzbuđenja koje pruža nadraživanje usta. Nakon tog intenzivnog libidalnog perioda koje traje u prvih pet godina dijete ulazi u stadij smanjenja seksualnog impulsa koje se naziva razdoblje latencije a zatim nastupanjem puberteta dosad autoerotički. U tijeku prve godine dijete je orijentirano na usta i usnu šupljinu. Krajem druge godine dijete pažnju usmjerava prema svom spolnom organu. mišiće aktivnosti.. «instinkt smrti» ili thantos . Zbog toga poseže za univerzalnijom konstrukcijom (od svoje ranije po kojoj postoje nagon za održanje vrste i nagoni za održanje integriteta same jedinke) koja bi obuhvatila sve pozitivne tendencije prema objektu označujući je «instinktom života» odnosno erosom. Međutim. razlog su da se libido mora promatrati kao generalna seksualna težnja. Iako sam čin sisanja djeteta ima funkciju održanja individualnog sustava. – i sve su to po Freudu erotičke aktivnosti. te je sve to navelo Freuda da postavi posve originalnu teoriju seksualiteta. odnosno na njih se nadograđuju erotičke aktivnosti van neposrednog čina zadovoljenja neke tjelesne primarne potrebe. U vulgariziranim verzijama freuda pod erosom se razumijeva seksualni nagon. Tijekom druge godine područje zainteresiranosti prelazi na anus. premda postoje brojne varijacije u pogledu objekata na koje su usmjerene. No posebno ga je zbunjivalo što su seksualne smetnje. jer se seksualnost laički uzima kao spolno općenje zrele muške i ženske individue. Npr. Vrlo rano je Freud postao svjestan da većina neurotičkih simptoma. iako će od kasnijih Freudovih nastavljača biti ponovno otkrivena. te se pojedinac prilagođava okolini. Prije svega treba naglasiti izvanrednu polimorfnost i polivalentnost seksualnih manifestacija.Freud ustvari želi reći da činjenicom da je čovjek društveno biće i da dolazi u kontakt s drugim ljudima. Naime. ta činjenica omogućava proces u kojemu se stvara zahtjev okoline u kojoj se pojedinac nalazi. Ta je djelatnost po Freudu erotička i zadovoljava libidinalne impulse. Kao njegova suprotnost javlja se tendencija prema destrukciji koja je u svojoj suštini nastojanje regresivnog utapanja u početni mir beživotnog anorganskog postojanja. Postavljajući svoju libido teoriju Freud je pojam seksualnosti bitno proširio uzimajući pojam libido koji je neutralan u pogledu određenosti načina njegove manifestacije. u Freudovom nacrtu nije mnogo korištena. dakle identifikacijom svojih regulativnih odnosa s onima na temelju kojih je koordinirano društveno ponašanje. iz društva koje posredstvom identifikacijskih tendencija izravno „iznutra“ utječe na ponašanje. ona postaju posebna erogena zona pa se ta faza naziva oralnim seksualitetom. Sustav superega. ne samo po fazama s obzirom na predominaciju pojedinih oblika u određenim razdobljima individualnog razvitka nego i s obzirom na usmjerenost libidinalnih energija prema različitim klasama objekata. seksualnost obuhvaća u osnovi svaku djelatnost koja izaziva zadovoljstvo. iako se nadovezuje na njih. što je veoma daleko od Freudove koncepcije. Ta negacija. narcisoidni libido počinje sve više zanimanja pokazivati za odnos s partnerom i to uglavnom suprotnog spola. genitalne seksualnosti) bile najčešće samo simptomi ili čak derivacije mnogo ranijih konflikata i trauma koje su sezale duboko u dječju dob kada nije moglo biti govora o zrelom seksualitetu.. Ta pravila koja čovjeku kao kognitivnom biću nameće okolina odnosno društvo usađuju se socijalizacijom a Freud ih naziva superego – sklop internaliziranih zahtjeva društva u sistem ponašanja individue. superego je nezavisan jer on snagu svog dinamičkog djelovanja dobiva iz činjenice introjekcije tj. Slične učinke kod djeteta ima i pražnjenje crijeva. a Freud to razdoblje naziva falusnim stadijem seksualiteta. i to u laičkom značenju seksualnosti. tj. stanje čulne ugode a time su u seksualnost inkludirane mnoge djelatnosti koje nemaju na prvi pogled nikakve veze s sparivanjem spolova – hranjenje. motoričke aktivnosti. . odnosno teškoćama seksualnog života u zreloj dobi. Govorne navike taj su izraz opteretile suviše velikom jednoznačnošću koja može biti izvor zabune i krivih tumačenja. već socijalnim uvjetovanjem i faktičnim prihvaćanjem društvenih vrijednosnih orijentacija i kriterija procjenjivanja kao svojih vlastitih. dok je ego vezan za id-energije. tj. histerija i hiperstezija imaju seksualno podrijetlo. i da čitav Freudov teroijski koncept dobije obilježje panseksualizma. na takav proces nadovezuje se i samo zadovoljstvo koje sisanje izaziva kod djeteta dovodi do čulne ugode koja zapravo inducira novu relaksaciju obavljanjem same djelatnosti a nije povezana za prvotne homeostatičke funkcionalne sklopove. s obzirom na to da sve primarne libidinalne manifestacije mogu u kasnijoj genitalnoj fazi udružiti kao specifična forma klasične manifestacije genitalne seksualnosti uvjetuje da se o tim manifestacijama i uopće libidu govori kao o općoj seksualnosti. Djetetu posebno zadovoljstvo pruža pražnjenje crijeva pa se ta faza naziva analnim seksualitetom. Društvene parametre ponašanja individua ne prima samo učenjem koje se zasniva na kognitivnim uvidima.

i dapače oni su razdvojeni u individui.. Zato postoji bitna razlika između ida i njegovih impulsa na jednoj strani (izvan kategorija svijesti ali se u njoj mogu odraziti) i svijesti kao određene organizacije sadržaja i programa djelovanja s druge strane. odnosno oralno zadovoljstvo (vezanost za domovinu. zastavu. njemu majka bezuvjetno pripada.. a u svijesti se manifestiraju samo oni sadržaji koji su tolerabirni a po kriterijima koje utvrđuje savjest tj. Ta se dva sustava mogu jasno razdvojiti. superego. Kod dječaka javlja se osjećaj konkurencije sa ocem na kojega mora uvjek voditi računa. Majčine grudi izvor su egzistenicije. sestre. Glavni izvori i kontradiktorne situacije u kojima se nalazi individua prolazeći kroz stadije raznih manifestacija svog libida može se podijeliti na: dojenče je posve bespomoćno i ovisno o majci ili osobi koja igra ulogu majke tj. sputanost u ovoj fazi se može pojaviti kao uzrok uskogrudnosti. pedantnosti. i ako se sustav ega kao autonomni djelatni sistem. Adaptirajući se aktivno. koji su ne samo sredstvo adaptacije i obrane sistema ličnosti nego su i po vanjskim učincima ujedno kreatori kulturalnih činjenica i vrijednosti. a najviše fetišistička perverzija kao vraćanje na stadij gdje je manje više svaki predmet pogodan za stavljanje u usta i za nadražavanje erogene zone – usta). sebičnosti i škrtosti. Ako se iz bilo kojeg razdoblja dijete ometa u ovom stadiju razvoja postoji mogućnost da zbog pojačanih težnji za realizacijom zadovoljstva dođe do fiksacije za taj oblik libida i da odrasla osoba pokaže izrazite težnje k nesamostalnosti s neurotičkim simptomima vezanosti za simbole koji zamjenjuju majku. Ali sukob između libida i realnosti aktualizirat će se još u izrazitijem obliku u trećem stadiju. kada dijete svojom općom maturacijom sposobnosti počne sve više introjicirati društvene vrijednosti. i to društvene okoline. Sve ostalo je tabuirano. odnosno kao ličnost u užem smislu riječi.Problem distorzija i nenormalnog fiksiranja id energija uzrokovan je uglavnom faktorima okoline. Tako dolazi do internalizacije očevih ponašanja. otac) a uz to su te osobe i izvor raznih socijalnih zahtjeva – discipline. Ta spoznaja inducira konflikt dječjih orijentacija: uz to sukob dobija još i dopunsko obilježje seksualne naravi. U razdoblju kada dijete ima 3 – 5 godina ono usavršava komunikacijski sistem pomoću kojega se u puno većoj mjeri u dijete internaliziraju društvene norme i ograničenja. ali ta internalizacija društvenih normi. jer je formirajući u sebi super ego internaliziralo vrijednosni sustav svog društva i uspostavilo kontrolu nad nagonskim. Kada dijete počinje dobivati zube To u toj osjetljivoj osjetilnoj zoni izaziva vrlo neugodne senzacije te dijete počinje radi svoje boli prouzročavati i bol majci (ugriz mu stvara zadovoljstvo – sadomazohistički oblici razvijene seksualnosti imaju izvor u ovom razdoblju). egova pozicija i uloga je ambivalentna. u dječjoj dobi dovodi do potiskivanje svega što nije dopušteno od društvenog. t eće se pokušati zadovoljiti na bilo koji način. ego upotrebljava razne obrambene mehanizme. dijete je u većini slučajeva manje izloženo nagonskim konfliktima. te se odstupanja moraju moći obrazložiti i tolerirati s pomoću kriterija na temelju kojih funkcionira (mora biti u suglasnosti s programom). kao pravila po kojima smatra da se treba i sam ponašati. No pretpostavka smirenju konflikata u toj fazi je da je dijete uspješno riješilo i prebrodilo bez većih trauma razdoblje svog infatilnog seksualiteta. u kojem je izvanredno ranjivo. Tu složenu relaciju prema ocu uz potisnute seksualne sadržaje prema majci Freud je nazvao edipov kompleks a suprotnu situaciju kod djevojčica (vezanosti za oca i osjećaja konkurencije prema majci) nazvao je elektrin kompleks. koje traje do puberteta. obiteljskog autoriteta te do osjećaja permanentne krivnje zbog stalnih idovih poriva mrema majci (kao željenom objektu). posebno kastracije. on mora biti kongruentan u dovoljnoj mjeri. sigurnosti i osobite ugode. Dječak oca i voli i mrzi. Majka još uvijek predstavlja centar djetetove pažnje ali ono shvaća da postoje i drugi ljudi koji polažu pravo na njegovu majku (braća. no potiskivanjem nije nužno da nastaju neurotičke ličnosti jer individualni djelatni sustav ima doista visoke pragove tolerancije i elastično svojstvo adaptacije. koja je posljedica identifikacije s ocem. Id ostaje u nesvjesnom. No daleko od toga da se ta stanja mogu poistovjetiti jer majka je ona ista instancija iskonske sigurnosti kako za dječake tako i za djevojčice. U razdoblju latencije. želi sačuvati da se ne raspadne i i ne razleti zbog kontradikcije svog djelovanja s vlastitim kriterijima reguliranja tog djelovanja. Tu i počinje prava funkcija ega kao regulatora koji u skladu s principom realiteta modificira dinamičke manifestacije organizma sa zahtjevima okoline. jer osjeća strah od kazne. tj. tada će potisnuti a nerazriješeni i neprevladani oblici libidonoznih energija i dalje motivirati ponašanje na naoko posve nerazumljiv način. Ukoliko nije uspiješno prebrodilo to razdoblje. Upravo ta kritična «pregrada» mjesto je brojnih . a u isto vrijeme otac mu služi kao idol s kojim se želi poistovjetiti. a k tomu je u toj fazi nagonsko manje izraženo po svom intenzitetu. hrane. Ukliješten između id poriva i društvenih normi. Superego je u svojoj funkciji savjesti suvereni vladar svijesti. zabranjeno. gađenju i pretjeranoj osjetljivosti kroz negaciju svega što ima veze s nečistoćom. Za Freuda ostaje činjenica da kultura i civilizirani život nisu mogući bez potiskivanja id energija. partiju. Također. pristojnog ponašanja. U analnoj fazi zadovoljstvo pruža pražnjene crijeva a ako se dijete u tome kontrolira (radi higijenskih razloga obitelji) dolazi do frustrativne situacije u ovom razdoblju što se kasnije očituje u rigoroznosnoj točnosti. jer misli da nema ovlasti polagati pravo na majku.

a ne po načelu realnosti. U početku je on temeljnu ulogu u obrani ega davao mehanizmu potiskivanja. a da sve kasnije frustracije nemaju toliku snagu i utjecaj na ponašanje.transformacija sadržaja u druga obličja. njihovo tabuiranje i nepriznavanje dolazi iz društvene kulturalne sfere. demoni redovito izlaze na površinu. ega) da se s njim suoči i da ga neutralizira u . te svoju teoriju o ego-reakcijama nije definitivno sustavno izložio. Uloga potiskivanja jest propuštanje idovih manifestacija u područje svijesti samo kroz određene informacijske kanale i na način prikladan da kanal uopće prenese informaciju. te to čini da je ego pod stalnim pritiskom jedne iracionalne i neuhvatljive bojazni od nečega što se ne može jasno lokalizirati. Ali. Freud je u više mahova davao različite vrijednost pojedinim reakcijama ega na id-impulse i na situacijske momente okoline. Postavljanje tih barijera kodiranjem sadržaja i selekcijom informacija nije ništa što ne bi imao svaki sistem u odnosu prema svojoj okolini. izbjegavajući fiktivne opasnosti i zaklanjajući se iza štita visokih principa i rigorozne moralnosti. U javnosti je najpoznatije Freudovo tumačenje snova kao način ispoljavanja kroz koje se manje ili više simboliziranom obliku prazne idove energije. drugim riječima funkcija je superega. ludilom i rasapom ličnosti. cenzora svijesti popusti. te da se njeno neurotičko stanje pogorša. to više što one uvijek mogu djelovati iz podsvijesti kao kakav posredni mehanizam uvjetnog kočenja čim se dođe u situaciju koja je slična i koju treba izbjegavati. Stvarna uloga ego-obrana. odnosno neadaptiranje svijesti (tj. Nije osobito teško postaviti razliku između ta dva slučaja ako ih se promatra kao ekstremne ili «čiste slučajeve». a ne svjesno ponašanje. u simbolička obilježja za čija značenja svijest nema ključ. Samo tada je to već automatizirano. preraditi. jer po Freudu ego nema vlastite dinamičke moći. Posve je drugo kada se potiskuje neka predođba ili sjećanje koje znači informaciju o potrebi poduzimanje neke akcije (doduše neugodne. i bez potiskivanja ne bi bili mogući ni drugi obrambeni putovi. Poanta psihoanalize kao terapeutskog djelovanja je da se pacijenta dovede do prisjećanja na zbivanja koja su potisnuta u podsvjest te da se na taj način pomogne racionalnim snagama ega da se riješi nedefiniranog straha. Neki posebno neugodni osjećaji skriveni su duboko u podsvijesti. Ali. čim (i ako) kontrola ega tzv. Posve idealtipski govoreći. ali u praksi je to redovito mogo teže. U tom slučaju se govori o nekonstruktivnom ili neadaptilnom potiskivanju koje je zapravo postupanje po arhaičkim načelima zadovoljstva. Upravo da bi id-energije bile iskoristive za ego i uopće za društeni život nekog konkretnog društva. konstruktivno potiskivanje je izbacivanje iz svijesti sadržaja koji su za funkcioniranje svijesti veća smetnja. zapadne sve dublje u iracionalnost i da se društveno pokaže sve neadaptabilnijom. najuniverzalnije prihvaćen dio Freudovog učenja njegove su koncepcije o obrambenim mehanizmima ega. tako da u prvi mah nije jasno od čega i zašto se ego ima obraniti kad je on ionako samo kordinirajući faktor između tih suprostavljenih motivacijskih blokova. jer ih je naučena dešifrirati u posve drugom smislu. a pred kraj života sve su više u središtu njegovog zanimanja dolazili mehanizmi projekcije i sublimacije. dok s druge strane moralna osuda idovih poriva. te je čak u opasnosti da se raspadne ukoliko vrijednosti kontradiktornih utjecaja prijeđu neke dane pragove tolerancije. Ego može krenuti putem konstruktivne regresije kao i putem bolesnog apstrahiranja činjenica kao da ih nema. U podsvjesti također leže duboko spremljena sjećanja i doživljaju od posebno negativnog utjecaja na integritet ličnosti. jer je takvo ponašanje izrazito neurotičko. Obrambeni postupci brane ego kao akcijski sustav koji kao i svaki sistem mora reagirati na serije informacija i sebe adaptirati na neke konstante okoline. te prema tome to i nije neka specijalnost u odnosu ida i ega. one se moraju suzbiti ili bar transformirati. Freudovo kliničko iskustvo mu je pokazalo da većina frustracija potječe upravo iz naranije dobi. Uloga mehanizma potiskivanja u ukupnom arsenalu ego-obrana možda nije najvažnija ali je svakako primarna. Tako se problem rješava samo trenutačno jer problem i dalje ostaje u okolini kao aktivan i njegovo potiskivanje. jer između ta dva pola na skali postoji kontinuirani niz međuprijelaza. ili ako je ego mimo svoje volje prisiljen riješavati neku situaciju jer se ona inače samo pogoršava i postaje neugodnija i nerješiva. a to se naziva nenormalnim ponašanjem. Ukoliko se to nebi događalo sistem bi gubio neekonomično mnogo energije na stalna ispravljanja. a da ujedno brisanje informacija o njihovom postojanju ne dovodi u opasnost efikasnost ostvarivanja zadanih načina ponašanja. Gubitak takvih informacija (o nekom neugodnom događaju koji je pojedinac doživio) uopće nije nefunkcionalan. Ličnost kondicionirana takvim neurotskim kompleksima u stvarnoj je opasnosti da. Ali ono što je naročito u toj interakciji jest mogućnost da određeni sadržaji koji su već postali sadržajem svijesti da budu prebačeni preko granice svijssti u podsvjesno i da se prema njihovom vraćanju u aktualnost svijesti postupa na isti način kao i sa izvornim informacijama iz područja ida. ali ipak neizbježne ako se želi riješiti neka problematična situacija).

razrješenje od zločina (kaznom. Taj je «tajni jezik» pojedincu nepoznat na razini svijesti tj. putova i «pukotina» kojima se blokirani i tabuirani sadržaji ipak probijaju u područje manifestno za svijest nisu na društvenom planu refleks najuspješnijih rješenja na razini individualnih neutraliziranja frustracije. grčka mitologija) druga vrsta je preporučljiva. Razrješenje se provodi kroz dvije vrste fantazmi : 1. nego u sižeu sna događaji i predmeti dobivaju neko neutralno značenje. društveno i prema tome za superego inkopatibilnim sadržajem.G.njegovoj problematičnosti izaziva potrebu potiskivanja neprestanih novih informacija koje naviru svezi s njime. Tipovi blokiranja tih sadržaja te vezano s tim ustaljivanje načina. razvili su čitavu «gramatiku» i «riječnike» simboličkih obilježavanja (maskiranja neugodnih i tabuiranih sadržaja u dopuštene). potreban je medij jezika tj. Za vrijeme spavanja čitav je sustav ega i superega u značajnoj mjeri imobiliziran. bilo njegovi nastavljači psihoanalitičke terapeutike. jer je skriven iza deklariranog narativnog sadržaja. U okviru svijesti se često operira s nekim neutralni sadržajem koji sam po sebi nema nikakve veze s nedopuštenim tj. što ujedno znači potiskivanje uopće kontakata s okolinom i negaciju postojanja okoline. 2. Na to Freud nije dao odgovor. No za laike je najpoznatije i naprovokativnije Freudovo psihonalitičko tumačenje snova. osudom) – to je predodžba ubojstva oca ili njegova kastriranja a što je ekvivalentno njegovom uništenju kao stvoritelja (Edip. njegova ega. iako se mnogo bavio dešifriranjem. Neke Jungove inovacije teorijskih osnova nesvjesnog Razlaz između Freuda i Junga dogodio se prije nego što je Freud započeo svoje produbljene studije kolektivnih psihičkih fenomena. Dva su društvena prostora rezervirana kao svojevrsne pozornice na kojima se u društveno dopuštenom obliku manifestiraju tabuirani i zato potisnuti sadržaji podsvijesti – to su san i komunikacija (a prije svega govor). cenzure olabavljene. Zbilja mita Razumljivo je da se predođbeno i pojavno očitovanje opisanih latentnih sadržaja ne zbiva samo na «ekranu» individualnih svijesti. već je prisutno i u društvenoj svijesti tj. kulturno. Bilo Freud. pri čemu taj neutralni sadržaj služi kao znak ili simbol koji zamjenjuje nedopušteni sadržaj. a s druge strane zamućivanjem kriterija realnosti. sistem kodova i šifri kojim zabranjene predodžbe bivaju simbolički maskirane u dopušten sadržaj. Jung svojom teorijom arhitipova i teorijom mita kao društveno nesvjesnog. što sve pogoduje igri slobodnih asocijacija i s jedne strane manjoj kontroli. a i samo društvo unutar svog mehanizma naracije. već se upravo obrnuto ti standardi oblikuju na širem društvenom planu i čine normativni fundus društva koji se kroz procese socijalizacije i akulturacije te posredstvom instance superega instaliraju kao regulatori ponašanja pojedinaca. ali je standardiziran na nivou društveno nesvjesnog pa je i na toj razini latentan. žrtvom. umirujuća i relaksirajuća po svojim učincima – svodi se na identifikaciju s ocem i na internalizaciju očevih zahtijevanja. gdje su te simboličke transformacije najčešće. da bi san ili komunikacijska anracija bili ekspresivno ozbiljeni. prva vrsta je tabuirana i njezino javljanje traži ekskulpaciju tj. Kako pod tim uvjetima ipak dolazi do njegova institucionaliziranja ( a svaki je jezik ipak vrlo složena struktura) i koji su to mehanizmi nesvjesnog koji omogućuju da se njime služe pojedinci unutar svojih snova. Nešto više svjetla na područje unio je C. ali u to doba je Jung već bio uzbrkao diskusije svojim poimanjem kolektivno . Raspad veza s okolinom neminovno vodi u raspad sustava same ličnosti. Po Freudu društvena svijest u mediju mita (a mit je općedruštveni medij) iskazuje u općoj formi one iste sadržaje strahova. čak ni tada nedopuštene želje ne uspijevaju prodrijeti u «direktnom prijevodu». tjeskoba i njohova magijskog rješavanja koje svako dijete prolazi u svojoj falusnoj fazi infatilne seksualnosti. Ipak. u institucionaliziranim idejnim sadržajima i u ideloškim medijima društva. Međutim. takoreći većine informacija o okolini. Takvo potiskivanje zahtijeva permanetno potiskivanje sve širih klasa podataka. te se u tom slučaju može govoriti o teškom psihotičkom stanju.

mušku stranu. koju samo radi boljeg razumjivanja moramo zamisliti razložene u pojmove». Izvan je sumnje da odredivši arhetipove na netom izloženi način samim se time dopušta da su i arhetipovi nasljedni kao što su to instinkti. jedna ista životna djelatnost. Međutim. već jedino posredstvom predodžbi i drugih simboličkih tvorevina koje ga reprezentiraju i staju umjesto njega. To situacijsko definiranje nagona može kao predodžba biti predmet svijesti.. Ako je se previdi. struktura koja onda djeluje kao faktor određenja u okviru nesvjesnog: jedino u tom smislu je arhetip nasljedan. Zbog toga je nagon u svakoj svojoj konkretizaciji nesšto posebno. odnosno ida kao isljučivo nagonske orijentacije prema užitku. Jung je u značajnoj mjeri usložnio prvobitnu Freudovu jednostavnu i preglednu trodjelnu shemu strukture ličnosti. svaki pojedinačni ego ima u podsvjesnom sačuvanu i onu drugu prirodu. već zbog toga što je Jung napustio panseksualne osnove freudovske analize i shvaćanje nesvjesnog. upravo su psihoanalitičke tehnike (analiza snova. Naime. nego se on uobličuje prema situaciji u kojoj se uozbiljuju njegova stremljenja i on time neutralizira. ali bilo bi ih pogrešno smatrati nečim različitim od instikata. muškarac ima svoju animu tj. nego jedino upornim psihoanalitičkim radom tumačenja simptoma preko kojih se javlja nesvjesno. Tu Jung interpolira novu. Zato arhetip nije konkretna predodžba koja uostalom u svojoj slikovnosti i ne može biti dio nesvjesnog. i nikako se ne može smatrati da se njima izražava ta amorfna pozadina. međutim u nesvjesnom ta je jedinstvenost ostala sačuvanom. kako to Jung kaže na kraju svog eseja «Instinkt i nesvjesno»: «oboje su jedna ista stvar. izraziti predodžbom djelovanja kao nagonskog nagnuća. moguće je na takvom materijalu provoditi postupke apstrakcije i generalizacije i time doći do pojma nagona odnosno nagona prema pojedinoj vrsti djelatnosti i po predmetima na koje je usmjeren. međutim takva je općeprihvaćena tvrdnja i suviše bizarna ako se istodobno ne specificira. posebno kada se može ustanoviti da pojedinac nije bio u kontaktu s predočenim entitetima i prema tome njegovo sjećanje se ne može referirati na osobno iskustvo. tj. to nije bio razlog razlazu. Jung međutim naglašava da se ne nasljeđuje «slikovnost» praslike. te takva predodžba reprezentira nagon kroz njegovo u okviru konkretnih situacija koje komponiraju situacijsko polje. koji se potaknut nagonom nalazi u konkretnoj situaciji. već program tj. naime da su dio genetskog programa. Drugo je pitanje kako se može prepoznati arhetipska predodžba između bezbroj predodžbi koje su proizvod svjesnog odnosšenja subjekta s njegovom okolinom. njegov novi doprinos sastojao se u tome što je otkrio da izražavanje instikata ima na psihičkom planu svoj korelat koji je također dio nesvjesnog i također čini kolektivni fenomen. Ovdje lako dolazi do nesporazuma pa je prijeko potrebno upozoriti na jednu finu razliku koju predlaže Jung. a posebno svojom koncepcijom arhetipova. s druge strane. zabune u govoru i pisanju) razotkrile postojanje nesvjesnih temelja ponašanja te tamo gdje se iste ili visoko slične predodžbe javljaju kod najrazličitijih pojedinaca. indicirano je pretpostaviti da se radi o arhetipskoj podlozi. kada jednom kroz predodžbu nagonski sadržaj postane predmetom svijesti. kroz vremenski udaljene epohe i nezavisno od konteksta aktualnih kulturnih utjecaja. slobodne asocijacije. Naime. nema sumnje da se nagonsko stremljenje može u okviru pojedinačne svijesti organizma. važnu distinkciju: kada bi se nagon izražavao samo na individualnom nivou. Inače.nesvjesnog. te unutrašnjeg rada svijesti u okviru njezinog imaginativnog polja. To su «praslike» ili arhetipovi koji su «autoportret instikata» i na neki način njihova samospoznaja. Usklađivanje ega s animom ili animusom važan je problem integriteta ličnosti. Adlerova revizija psihoanalitičke teorije . sređivanje je perceptivnog i predođbenog materijala po drukčijim osnovama od onih koje čine amorfna pozadina još nespecificiranog nagona. svoju ženstvenost. Sve je to u fiziologiji neuroloških procesa i zoopsihologiji bilo poznato i prije Junga. iako je on sam dan na općoj razini vrste pa je zbog toga zacijelo na toj općoj razini također djelatno definiran kao model koji univerzalno vrijedi za sve pojedince. nego se radi o prethodnoj kolektivnoj udešenosti njegova predstavljanja. a njezino je javljanje prisilno kao što je i instinktivno ponašanje prisilno. Razumljivo je da to prima facie nije moguće. kao i onih koji proizlaze iz kulturalne sfere. ali opći pojam nagona je takva mentalna tvorevina koja reprezentira sve manifestacije nagona u konkretnim situacijama a ne nagon u njegovom sadržaju podloge i uzroka djelovanja. I za Junga je „nesvjesno“ područje koje se sastoji od nagonskog. posebno u onom dijelu koji se odnosi na id i njegove relacije s egom. on bi uvijek iznova bio definiran situacijom. ali ta predodžba nije nagon niti se sadržaj nagona može izravno izraziti u svijesti. arhetip je uzrok koji izaziva pojavljivanje predodžbe. On konstatira da se oblikovanje ega nadograđuje na rascijepljenost koja je uslijedila kada je iskonska jedinstvenost organizma bila specificirana na primjerke muškog i ženskog spola. Baš to jest značenje pojma instinkt koji izražava nagon na razini vrste specificiran u strukturu često vrlo kompleksnog ponašanja koji se na individualnoj razini uozbiljuje kao čisti automatizam. a svaka žena ima svoj animus tj. ispada se posve iz tijeka njegove analize i kreće pravcem razumskih klasifikacija koje su kao takve nešto posve drugo. Ali. ne postoji amorfni nagon.

nego je baš motivacija odraz kognitivnog. te time i svojstava drugih osoba. Međutim. Sullivana Sullivan je jedan od najuglednijih psihijatara i njegova je teorija «interpersonalnih odnosa» potekla iz generaliziranja njegovih praktičkih iskustava i više je niz fragmenata negoli zaokružen sustav. Frustracije i ograničenja do kojih dolazi i koje individuu egzistencijalno ugrožavaju na bilo koji način nisu posljedica slijepe motivacije. destruktivan i u suštini bolestan. Ličnost je za Sullivana «relativno trajan obrazac interpersonalnih situacija koji se ponavljaju i koje su karakteristične za neki ljudski život». Ali on se slaže s Freudom da je djetinjstvo presudno za razvoj ličnosti. pod ključnim pojmom svoje teorije tj. naročito u modernom kapitalističkom. «ja» te su dvije cjeline integrirane u jedinstvenu cjelinu. Društvo je bilo faktor neuroze samo za one osobe koje nisu mogle pomiriti opreku između ida i društvenih zahtjeva. Kao što je odatle moguće naslutiti. Te dvije pozicije je korisno lučiti. Sullivan je najdosljednije od svih teoretičara ličnosti autonomni sadržaj ličnosti sveo na čisto socijalnu kvalitetu. Po Adleru. Čitav problem seksualnosti i teški konflikti Edipova sindroma koji proživljava dijete nisu toliko univerzalni ni oštri kako to tumači Freud. Ako se u ranoj dobi pokaže da mehanizmi kompenzacije više ne funkcioniraju. uvjetovanja i interakcija.. postiže djelovanje odraslih koje dovodi do zadovoljenja njegovih želja – plaćem. Teorija H. kako doživljava pretpostavljene stavove «drugog» prema sebi. ali samo društvo nije neurotično. Međutim. rastave roditelja. Zato «interpersonalni odnos» uključuje u sebi način na koji svaki od članova tog odnosa doživljava drugog.. neprilagođenošću kompenzacijskih postupaka razvijaju se takve osobe. usvaja jedan određeni stil koji se uvrežuje i tendira da preostane za čitav život. osobito u odnosu s odraslim osobama koje izgledaju svemoćne. Upravo tom nemogućnošću smanjenja osjećaja inferiornosti u najranijoj dobi. i to u prvom redu perciptivnog registriranja situacije «sebe» kao cjeline potreba. Ta je situacija prisutna i u ostalim životnim dobima pojedinca. No. Sullivan posve ispravno tvrdi da je u međusobnoj perceptualnoj konfiguraciji osoba sadržan ne samo njihov odnos već i međusobna procjena mogućnosti. Adler smatra da dijete u okviru svojih napora da stekne «moć» tj. prihvaćanja ili odbacivanja «drugog» i obratno. Ličnost odnosno psihološka razina istovremeno su ne samo refleksija društvenog već samo društvo. isto tako dijete ubrzo uviđa da svoju ovisnost može u značajnoj mjeri nadoknaditi posrednim putovima i postupcima (mehanizmima kompenzacije) kojima ipak uspostavlja kontrolu tj. gorka iskustva i teški društveni grčevi u prošlom krvavom stoljeću. učinili su da se mnogi psihoanalitičari zapitaju nije li i samo društvo na neki način «bolesno» i nije li ono izravni induktor bolesnog načina reagiarnja individualnog sustava ega. željama i uopće svojoj egzisteniciji. nego osjećaj sićušnosti i nemoći pred složenom. kontrolu nad okolinom. Adler je bio prvi koji je svoju teoriju ličnosti utemeljio na sukobu socijalnih momenata.). Neurotična je osoba mnogo izrazitije vezana za svoje osnovne fikcije i pokazuje veću elastičnost upravo u održavanju pretpostavki svog neurotičnog ponašanja. prohtjevi i potrebe. u sustavu ličnosti ili tzv. rastvorivši ga u odnos društvenih subjekata međusobno. Ali kako dolazi do neprilagođenih i neuravnoteženih ličnosti? Najčešći uzrok je trauma izazvana promjenom okoline i neefikašnošću dotadašnjih obrazaca kompenzacije. impersonalnom društvu. tj. već i u perciptivnom smislu – a to je za Sullivana još važnije. namjera te drugih osoba kao nosilaca nekih svojstava koja se stavljaju u neku potencijalnu akcijsku vezu s mojim potrebama. a to sve nije isključivo rezultat izvornog uvida koji se događa u konkretnom trenutku. očekivanja uloga i akcija. Pronašavši neki učinkovit način.Za Freuda se uopće nije postavljalo kao moguće pitanje da je društveni utjecaj neurotičan. namjerom tj. odnosno kognitivna organizacija emocionalnih iskustava . ciljem.. kultura je izvor neugode za ego. već iskustva. a dijete uviđa da o njima u potpunosti ovisi. Percepcija je simbolička.uključuje u sebi najmanje dvije pozicije: to su subjekt koji se odnosi i «drugi». želja. «Ja» znači nešto tek zavisno od svojih doživljaja «drugog». rastrganim ratovima i revolucijama. prvo refleksivno iskustvo djeteta nisu njegove želje.. pod pojmom «interpersonalni odnos» Sullivan zamišlja vrlo složenu perceptualnu shemu. te sama neprilagođena ponašanja postati neželjenim stilom (kod rođenja nove bebe. posljedice mogu biti trajne. Svaki odnos – pa tako i Sullivanov «interpersonalni» .S. iako se nikad ne smije izgubiti iz vida da su one međuzavisne i da čine cjelinu. samo ne iz istih razloga. stavljajući to u relaciju prema svojim potrebama. umiljatošću. «perciptivne udešenosti» koja je posljedica ranijih iskustva. nepoznatom i opasnom vanjskom svjetu. dijete ga neprestano modificira i usavršava ali u osnovnim oblicima preuzeti modaliteti ostaju te postaju «karakteristični stil» određene osobe (u obiteljima s mnogo djece razvija se suradnja i kompeticija. i to ne samo u društvenodjelatnom. dok će jedinac biti dominantan). od očekivanja.

Ona smatra da se ne može održati Freudova teza o instinktivnoj prirodi ljudskog dinamizma .tek kada egzistencija «drugog» postane bitno pitanje za mene i obrnuto. te se kroz to ni teorija reprimirajućeg ega i superega u onom obliku kakav je u Freudovom nacrtu ne može prihvatiti. agresivno te pojedinci u okviru njega postižu sigurnost samo na štetu drugog. već i akcijski programi. . ali je ona utjecaj kulture naglasila još izrazitije kao glavni faktor u formiranju ličnosti i kao izvor neurotičkih devijacija.. tek kada je ličnost zadovoljila jedan od osnovnih funkcionalnih motiva svoje pune afirmacije tj. prijateljstvo. to dovodi do formiranja potrebe za ljubavlju. željama za uspjehom koji bi te tjeskobe razrješio. nego u ulogama koje im pridaje kultura nekog društva. no. 2. ženski i muški oblici neuroza nisu nikako rezultat razlike u instinktivnom porivu jednog ili drugog spola.) istovremena tendencija protiv drugih (težnja za podčinjavanjem drugih. Motivi moći i sigurnosti dva su temeljna motiva važna za socijalni dinamizam ličnosti. pa do složenih oblika koji dostižu punu zrelost u odrasloj dobi gdje nakon iskustva ljubavi čovjek spoznaje da je njegova egzistencijalna punina u afirmaciji sebe u drugoj osobi . suvremeno društvo je kompetativno. Kulturalni faktori su oni koji dovode do posve različitih funkcionalnih vrijedosti. a naročito da seksualni faktor i instinkt smrti ne mogu biti neke univerzalne determinirajuće snage. disciplini i koordinaciji. Uspjeh – afirmacija sebe kroz priznanje u očima drugih. Razvoj i složeno diferenciranje tih empatijsko-perceptualnih ujedno je i razvoj ličnosti (od jednostavnih – majka i dijete. Društvo se s jedne strane zasniva na suradnji. agresivni porivi) separistička tendencija izolacije od drugih u idealne svjetove vlastitih tvorevina Pojedina se individua krećući linijom manjeg otpora opredjeljuje u adaptaciji na pretežno jedan od ovih «stilova» i tako imamo različite neurotične karaktere. nesigurnostima. već više karakteristika samih neurotičkih ličnosti čije su neuroze rezultati loše prilagođenosti kulturi. pa čitavo pitanje seksualiteta kao izvora neurotičkih poremećaja nije univerzalno. kroz opresiju drugoga. dakle motivacijskih komponenti i empatija (reagiranja na emocionalna stanja drugih) koje same po sebi još nisu podaci svijesti. Mentalno zdravlje se može idealtipski okarakterizirati kao stanje potpune i uspješne interpersonalne integracije.prema drugima. svoju moć ili mogućnost ekspanzije i sigurnosti. prisnosti i odobravanjem. već se manifestiraju kao percepcije. Lijeve psihoanalitičke teorije Karen Horney Pozicija Karen Horney bliska je Adlerovoj. zavist. pa se te vrijednosti internaliziraju u najranijem djetinjstvu. s druge strane. te ličnosti i nije lako da se prilagodi bez štete po sebe. ali time ujedno i nisu čiste informacije. Npr.. 3. nesiguran i tjeskoban čovjek potiskuje svoje neprijateljstvo i strah prema drugima kako bi im se približio i umanjio svoj osjećaj osame i nesigurnosti. Takve kontradikcije u društvenim odnosima i kriterijima potiču stvaranje ambivalentnih sprega u stavovima i ponašanjima pojedinaca te izravno induciraju neurotičko ponašanje koje je svojevrsni neizlazni krug: 1. može se govoriti o kompletnoj ličnosti i ujedno pravoj društvenoj kvaliteti). Kulturalni faktori su dakle izvor neurotičkih smetnji u odnosima među ljudima.. Ta kontradikcija kulturalnog djelovanja može se grubo klasificirati u tri kontratendencije u međuljudskim odnosima: tendenciji približavanja drugima (ljubav. koja je samo po sebi proturječna. poniženje. Takva situacija sama je po sebi ambivalentna i stvara ambivalentne cikluse tendencija ponašanja obilježene izrazitim tjeskobama. no zbog činjenice da su drugi egoistički i kompetitivno nastrojeni pojedinac se opravdano boji da će biti ismijan i odbačen. a takav uspjeh ujedno znači za druge njihov osobni neuspjeh. individualističko.

nastavljača i protivnika upućivala na društvene uzroke neuroza. tj. za vrijednosnim kriterijima i kriterijima postupanja koji omogućuju racionalnost postupanja i istinsku autonomiju. stvaralaštvo nasuprot destrukciji.4. što dovodi do početnog stadija nesigurnosti i osame samo ovaj put na višoj razini. Dakle mentalno zdravlje je sposobnost i mogućnost da se sve te potrebe ostvaruju u pozitivnom smislu. Funkcionalna analiza obuhvaća dva kontrarna smjera svog mogućeg odvijanja: . a ne autonomiju na nivou biotičke homeostaze organizma. Fromm identificira 5 takvih potreba: 1. Utoliko sve tzv. 5. postoji i drugi aspekt ličnosti tj. A nova kvaliteta koju čovjek realizira kao društveno biće manifestira se kao niz ljudskih potreba koje imaju svoju referenciju u društvenim okvirima i koje deriviraju iz tih novih uvjeta njegova postojanja i čine izvorne motivacijske elemente njegova ponašanja. biotičke potrebe ne definiraju čovjeka kao biološko biće nego su samo limitirajući – a time i definirajući – faktor čovjekova oslobođenja i nadvladavanja prirode kojoj je prije pripadao i s kojom je činio cjelinu. društvena utemeljenost kroz društveni položaj i ulogu nasuprot regresivnim tendencijama u dječji besproblemni svijet i fiksiranost za majčinu zaštitu. dovode do bolesti i psihoza. Te se potrebe mogu izraziti kao tendencije koje imaju osim pozitivnih i suprotne polove koji dovode do dezintegracije ljudskog. koje na razini njegove društvene stvarnosti znače nešto drugo nego na fiziološkom planu. Psihoanaliza tako postaje teorija o reformi društva. Takvo značenje dijelova obuhvaćeno je pojmovima funkcija odnosno uloga. dok zadovoljenje na nezadovoljavajući način vodi neurozi. Društvena je struktura bolesna ako predstavlja faktor smetnje ostvarenju ljudske harmonične ličnosti. Premda je ličnost proizvod društva i na neki način samo jedan od elemenata društvenog funkcioniranja. Fromm Fromm je svojom teorijom «humanističke» psihoanalize utemeljio čitavu jednu teoriju društva. Fromm smatra da je čovjek napuštajući svoju pripadnost biološkoj prirodi i fundirajući društvenu razinu kao novu generičku stvarnost i svoju drugu prirodu ujedno promijenio značenje i funkcionalnu vrijedost svih svojih bioloških potreba. udruživanje nasuprot narcizmu. odnosno odgovarajuće komplementarno značenje cjeline obuhvaćeno je pojmom sistem. 4. Funkcionalizam Funkcionalizam je naziv za opću misaonu orijentaciju objašnjavanja društvenih fenomena njihovom integracijom u cjelovite sklopove u okviru čijeg totalizirajućeg efekta oni kao dijelovi bivaju određeni po značenju što su ga dobili u procesu održanja načina i zakonomjernosti cjeline sklopa. te se onda i čitava kritika društva i njegovih disfunkcionalnosti procjenjuje sa stajališta stvarnih ljudskih individualnih mogućnosti i potreba da se realiziraju te potencije koje čine «ljudsku prirodu» tj. i ako je kroz brojne revizije sljedbenika. a da bi osigurao svoju sigurnost pojedinac to manifestira svojom vlastitom agresivnošću i odbijanjem drugih. Uopće mentalno zdravlje nije samo stupanj prilagođenosti individue društvu nego u prvom redu stupanj prilagođenosti društva potrebama pojedinca. individualna autonomija i identitet nasuprot konformizmu i uniformizmu stada potreba za okvirima orijentacije. Dakako u tom nizu dihotomija one su međusobno povezane i sve zajedno definiraju ljudsku situaciju – nezadovoljenje samo jedne vodi u psihozu. ona napokon s Frommom postaje teorija o terapeutici društva. a ne toliko same ličnosti. i njegova koncepcija o ličnosti ima smisla samo kao jedan – i to manje važan – dio njegove društvene teorije. što ona po svojim mogućnostima jest. 5. 2. tj. ono što čovjek jest ili što može biti kao ljudsko a ne puko biološko biće. Ako je psihoanaliza s Freudom započela kao program terapeutike neurotičkih ličnosti. 3.

i prakticiranje funkcionalističkog objašnjenja javljaju se u sociologiji znatno prije no što se govori o funkcionalizmu u užem smislu riječi kao deklariranoj školi (u antropologiji se osnivanje škole funkcionalizma vezuje se za B. analitički smjer što ga čini istraživanje koje bilo faktički bilo na simboličkoj razini rastvara neku cjelinu na sastavne (elementarne) dijelove ispitujući pritom njezinu kompoziciju i način povezivanja dijelova. Napokon. Ono što je važno uočiti je da ili u jednom ili u drugom aspektu analize dijelovi imaju značenje. što je u suprotnosti s osnovnim značenjem pojma funkcije koja svakako može i treba biti predmetom znanosti. dok je analizirana cjelina isključivo prostor konstruiranja povezanosti dijelova. on je veoma eksplicitno zauzeo dosljedno pozitivističko stajalište da se sociološke činjenice trebaju tretirati kao stvari. ali pritom sam pojam cjelovitosti ostaje isprazan. Razlog je takvom svrstavanju što se uvriježilo smatrati pojam «kolektivna svijest» stožernom točkom Durkheimovog sociološkog sustava. sociološku utemeljenu opću teoriju funkcionalizma. koja je u sebi inkorporirala i teoriju sistema kao teoriju integracije svih funkcija i teoriju pojedinih funkcija dao je Talcott Parsons u svojim djelima: «Društveni sistem» i «Ususret općoj teoriji djelovanja». sam pojam funkcija malo što znači u sociologiji ako nije razvijen korelativni pojam sistema – a što je upravo slučaj kod Malinowskog i Radcliffe-Browna i uopće u kulturalnoj antropoligiji. dakle svojim eksternim postojanjem.. kao najobuhvatnija razina cjelokupne društvenosti izdiže se sistem kulture odnosno sistem simboličkih sadržaja koji ima funkciju održanja svih djelatnih podsustava u strukturnom jedinstvu. U svojem kratkom djelu «Pravila sociološke metode» on je izložio svoj metodološki credo. iako su stvari nosioci funcija. U funkcionalizam valja uključiti nekoliko velikih imena koja su već odavno postala klasicima sociologije našeg vijeka. što se sve izražava kao razina ličnosti.1. što je neopravdano jer su zacijelo osnovne točke Durkheimovog teoriziranja pojmovi «društvena solidarnost» i «podjela rada». Nema sumnje da je njegov stil teoretiziranja dijametralno suprotan Durkheimovom. Ustvari.R. značenja koje imaju za cjelinu u provođenju njene cjelovitosti a u tompogledu ni jedan funkcionalistički antropolog ne izlazi iz epistemološkog okvira koji je Durkheim dao u svom djelu «Elementarne strukture religiozne svijesti». ali koja nije stvar. a konačno iznad svega. Njih zanima ono određenje pojedinih institucija koje je skriveno iza njihove pojavnosti. Parsonsa i R. on je najzaslužniji da se pojam funkcije veže za pojam značenja i da se tako izbjegne Durkheimov «chosizam» (franc. Mertona). dakle određena je interno. . imena koja nije uobičajeno svrstavati funkcionaliste. određeni su isključivo ssvojom funkcijom u okviru cjeline. nego u značenjima koje to proizvođenje i proizvedene stvari imaju u međuljudskim odnosima i kao funkcije u društvenom sistemu. Radcliffe-Browna. chose=stvar). Zbog toga se njegova osnovna kategorija «društvenog djelovanja» ne sastoji u proizvođenju stvari. i čiji opus određenim svojim dijelovima zacijelo prelazi okvire funkcionalizma Durkheim i Weber. Ipak. a u teorijskoj sociologiji uz T. Glavne koordinate Parsonsove konstrukcije odgovaraju osnovnim funkcionalnim postulatima održanja društva kao cjelina i ima ih ukupno četiri. što je nonsens. psihološku školu. a otkriva se saznanjem njihove funkcije tj. na trečoj razini tih slojeva društvene stvarnosti nalazi se institucionalni sistem društva koji integrira ličnosti u zajednicu. istraživanje o tome kako pojedini fenomeni svojom djelatnošću i međusobnim interakcijama formiraju sustave i kako se kao dijelovi uključuju u raspored i strukturu koja institucionalno ustaljuje sistem – ovaj je smjer s obzirom na svoj rezultat sintetički i indukativan 2. ali funkcionalističko mišljenje uvelike je već prisutno kod Spencera samo što je pretjerano opterećeno organicizmom usko bioloških analogija. nego značenja koje stvari mogu imati i dobiti u interdruštvenim relacijama. Malinowskog i A. Društvene činjenice nisu po njemu stvari. Te četiri funkcije proizlaze jedna iz druge uvjetujući se povratno i svaka formira poseban. I jedan i drugi pojam su derivacije pojma funkcije Ipak je sam Durkheim pridonio izvjesnoj dvosmislenosti koje prati njegovo učenje. Za izgradnju općeg sustava funkcionalističkog mišljenja uloga Maxa Webera bila je utjecajnija od bilo kojeg drugog mislioca. Starije sociologije su Durkheima mahom svrstavale u tzv. iz te razine i funkcije proistječe ljudska kontrola zadovoljavanja vlastitih potreba posredstvom sistema ciljeva i kroz razradu njihova postavljanja i ostvarenja. tj. Maxa Webera se zbog njegove strasne sklonosti prema povijesti ne ubraja u funkcionaliste u užem smislu riječi – u njegovim tekstovima riječ funkcija jedva da se i pojavljuje. na okolinu koju se ozbiljuje na razini organizma odnosno fiziološkog postojanja čovjeka. I termin funkcija . Mnogo su dalje od Malinowskog i Radcliffe-Browna otišli Kardiner i Linton svojom teorijom društvenih uloga i društvenih statusa. Njihovo referiranje na cjelovitost grupe odnosno njezine kulture uvijek je u kontekstu analize funkcionalnih međuzavisnosti pojedinih postupaka i institucija koji tu cjelovitost uspostavljaju.

Parsons za razliku od Webera koji konstruira idealtipove kao instrumente interpretativne analize multiplih povijesnih društvenih zbilja. biti dovoljno obuhvatne da teorijski modeliraju povezanost jedne srupe društvenih fenomena na makroplanudruštvenosti. dotle je opća teorija kacije usmjerena na taj glavni zadatak služeći kao model zbivanja i model kompleksioniranja zbivanja po čitavoj vertikali supraponiranih društvenih razina. bila tolika da se ne bi mogle operacionalizirati u nizove indikatora na neposrednoj razini iskustva. zbog toga je biologija . po onome što su oni po sebi cjeline sui generis. Ipak Parsonsov najveći doprinos nije u toj obuhvatnoj sistematizaciji društvenih cjelina koliko u njegovom zasnivanju opće teorije djelovanja (akcije) i iz nje proizlazeće teorije društvenog poretka. te odnos dijela i cjeline. dok će složena uspjeti amortizirati vanjske impakte i adaptirati se. te je ta međuzavisnost otpornija na narašujuće utjecaje koliko je gušća i raznovrsnija. svoj koncept društvene akcije tretira kao polazište u konstruiranju obrazaca društvenih procesa. odnosno takvih vrijednosti djelovanja koja su neutralna za finalitet sistema. opća teorija sistema zasnovana je na kibernetici odnosno biologiji na krugovima integracije povratnih veza. 2.Četiri glavne funkcije su: prilagodba. nego je posve druga kvaliteta no što je kvalitativnost njezinih elemenata – prama tome jedne strane sadrži neusporedivo više no što je zbroj dijelova. te tek kada one budu istraživačkim pothvatima dovoljno verificirane. koliko je diferenciranija i razvedenija. teorija bi vodila istraživanje postavljajući hipoteze koje bi se trebale i koje se mogu verificirati. Ta integracija znači da su isti dijelovi povezani organizacijsko-strukturnim vezama u jedinstvo cjeline (u totalitet). Dok je izložena razrada sistematike društva obraćala pažnju na kristalizacije ostvarene aktivnosti i na neki način je statitčki presjek društva koji je u svakom funkcionalizmu pomoćna skela u njegovom glavnom zadatku:. aktualizacija ličnosti. Uzorni obrazac takvog funkcionalizma bez obuhvatnih teorijskih pretenzija i zamaha nesuzdržljive strasti za teoretiziranjem dao je Robert Merton svojim zahtjevima za «teorijama srednje razine» što bi bilo najpreporučljivije prevesti kao «teorije srednjeg dosega». Baš te međurazine – koje Merton naziva srednjim dosegom apstrahiranja – treba teorijski razviti. ali u okviru sociologije još nije dana zadovoljavajuća opća teorija društvenih sistema. Funkcionalizam i njegove implikacije se mogu formulitrati u dvije osnovne osi: 1. Sva četiri podsistema nisu podjednaka za sociologiju. dovoljno brojne. s druge strane. s jedne strane. te sociologija svoj predmet usredotočuje na dva: sistem ličnosti i sistem društva. s tim da se ti podsistemi nalaze u istovremenim vrlo gustim razmjenama međuuvjetovanja koji stvaraju čitave spletove užih sistemskih podcjelina. bit će moguće povezati ih međusobno i formulirati paradigme na općem teorijskom planu. Kao što je poznato. a učestalost te razmjene nije moguće uspostaviti ako je razina apstrakcije suviše visoka. 1. c) iz toga proizlazi da cjelovitost čine uzajamnost dijelova.Oslanjajući se na faktičku prisutnost generalizacija vrlo skromnih dosega važenja koje su ad hoc postavljene i verificirane u bezbrojnim empirijskim istraživanjima koja su se bez oslonca u opsežnijim teorijskim orijentrima gubila u banalnostima bez ikakve teorijske relevancije. štoviše ona nije zbroj dijelova plus dodatak uvećanja zbog sinergičnog ili zbog fokusiranog djelovanja zbrojenih akcija dijelova. Tako bi bila osigurana gustina indukativno-deduktivne interakcije teorije i empirije. prva os je pretpostavka o cjelovitosti. U SAD široka funkcionalistička orijenatacija u 40 – 60-ih godina prošlog stoljeća našla je podlogu u teorijskim konstrukcijama mnogo skromnijih ambicija. druga os je pretpostavka o svrhovitosti. praćenju društvene dinamike. a koji se pak kristaliziraju u četiri podsistema: organizam. integracija zajednice. ali čija razina apstrakcije ne bi. tj. društvo (koje se samo dijeli na: političko i ekonomsko) i kultura. Metodološke implikacije funkcionalizma Funkcionizam je oslonjen na opću teoriju sistema kao svoju paradigmu. ali s druge strane sadrži (a to se obično previđa) neusporedivo manje nego što je sumiranje kvalitativnih svojstava svih dijelova. b) elementi koji su u nekom analitičkom planu uzeti kao dijelovi odnosno kao konstruktivni elementi cjeline ne mogu u tom istom analitičkom planu biti uzeti u svojoj kvalitativnosti tj. U svezi s tim slijede tri daljnje tvrdnje: a) cjelina nije isto što i zbroj dijelova. . Jednostavna cjelina je krhka i sklona dezintegraciji. otvorenog sistema koji je stabilan – nužna posredna veza na putu specifikacije opće teorije društvenog sistema.na postavkama o homeostazi i dinamičkoj ravnoteži te na teoriji tzv. ravnoteža njihove međuzavisnosti. Svaki predmet koji je složen već samim time što se prema njemu odnosimo kao prema kompoziciji dijelova (a ne kao hrpi stvari na istom mjestu) nosi u sebi pretpostavku integracije tih dijelova.Autor je pojma nonfunkcije. i povratno teorija bi se modificirala prema rezultatima verifikacije. ličnost. komunikacija. Merton je postavio postulat o konstrukciji takvih teorijskih shema koje će.

a najmanje među brakovima s djecom. Egoističko i altruističko samoubojstvo se nalaze na raznim polovima kontinua integracije-dezintegracije pojedinaca u društvenu grupu.radi bolesti..) pronalazi dublje društvene uzroke samoubojstva. po Durkheimu. a nikako radom koji je zajednički izvor ili sinteza ostalih djela. bogatstva društva ili se radi o ekonomskoj depresiji ili političkoj propasti. Koristeći se metodama statističke analize. nešto rjeđe među ljudima u braku bez djece. Kada se otkrije objašnjenje fenomena samoubojstva. ali ni jedan od tih elemenata ne može biti specifičan društveni uzrok samoubojstava. religiozno samoubojstvo. Te veze su statistički pokazatelji korelacije. Postoje tri tipa samoubojstva: 1. udovicama ili razvedenim ljudima. Pretpostavka o svrhovitosti pretpostavlja da cjelinu obilježava tendencija održavanja svoje cjelovitosti i njezina programa kojim integrira svoja djelovanja u funkcije. društvo drži pojedinca strogo zavisnim od cjeline (zakržljala individualizacija) – samoubojstvo vojnika radi povrede časti. a pitanje metode u knjizi «Pravila sociološke metode». regulacija počiva na sustavu društvenih normi i vrijednosti. društveni zakoni ne mogu se izvoditi iz psiholoških ili bioloških. pa nema ni jasnih međa između poželjnog i mogućeg. 2. potreba i očekivanja. a najveća kod ateista. Samoubojstvo Durkheim ispod površnog psihološkog objašnjenja samoubojstva (. Studija o samoubojstvu koristi se da bi se naglasile opće karakteristike Durkheimove sociologije: društvo je cjelina različita od zbroja pojedinaca koji je čine. Logika izdvajanja tog posebnog tipa polazi otuda što svaki normativni poredak osim integracije ostvaruje i regulaciju društva. (pretjerano razvijena individualizacija – nema vanjskog razloga zbog kojega bi pojedinci strpljivo podnosili životne nevolje) altruističko – osoba počini samoubojstvo zbog prevelikog pritiska društva.Suicid u različitim društvenim situacijama ima različito funkcionalno značenje. da je koncept društvenog razvoja precizirao dizertacijom «O društvenoj diobi rada». koja je opet specifični društveni uzrok samoubojstva.. durkheim je utvrdio da ni nasljeđe. ali samoubojstvo se znanstveno može promatrati samo kao globalni društveni fenomen. sociološka istraživanja moraju započeti s prikupljanjem činjenica. radi nesretne ljubavi. Ustanovio je da samoubojstava više ima među samcima. zbog bankrota. Zaključak je da stopa ovisi o stupnju društvene integracije. egoističko – sloboda pojedinca da čini sve pa da i si oduzme život. ni drugi geografski i politički faktori ne utječu na konačan rezultat – konstantnu stopu samoubojstava za pojedino područje.. Najmanje samoubojstava ima kod Židova. Stalnost stope samoubojstva i eventualne oscilacije nije bilo moguće objasniti individualnom motivacijom. ni klima. Emile Durkheim Vlada mišljenje da je pojam društva Durkheim najjasnije opisao u knjizi «Elementarne forme religijskog života». kao posljedica društvene determiniranosti. Da bi potvrdio tu tezu Durjheim se prihvatio opsežnog prikupljanja statističkih podataka o samoubojstvu u pojedinim europskim zemljama. te se «Studija o samoubojstvu» može smatrati samo prigodom da se jasnije postave elementi Durkheimove sociologije. slijedeće pitanje je funkcija samoubojstva u društvu. ni imitacija. On istina priznaje psihološku predispoziciju kao dio lanca uzročnosti. Osnovni zaključak statističke analize bila je činjenica da stopa samoubojstva za pojedine zemlje i regije ostaje konstantna u duljim razdobljima. Za njega se pravi trag objašnjenja ovog fenomena nalazio u podatku da se stopa samoubojstava značajno razlikuje pri usporedbi podataka za razne religiozne zajednice. anomičko – prema načelu podjele razlikuje se od prethodna dva. dok je stopa relativno visoka kod protestanata. a otuda uzroke samoubojstava treba tražiti na društvenoj razini.. Anomija je stanje loma normativne strukture nekog društva – neovisno o tome radi li se zbog iznenadne porasti moći. to se naziva anomijom. društvo se razvija kako se mijenjaju principi regulacije u njemu. Radi se o situaciji u kojoj društveni uvjeti ne dopuštaju realizaciju individualnih aspiracija. Ovo samoubojstvo indikator je anomičnosti društva odnosno kad ponestaje društvene kontrole putem normi....2. zatim u katoličkim. a nomičko u takvoj podjeli nema svoje logičko mjesto. Kada regulacije nema. .

a tamo gdje mreže normativnog reguliranja postaju guste. Društvo je globalni pojam. Uz pojam društva veže se i drugi pojam. a pored toga sadrži i norme koje su regulator društvenog ponašanja. fizičke nemogučnosti vezane uz društvo. Institucije unose red.. nastaju institucije. Osnove sociološke metode Svoja metodološka načela Durkheim je pokušao sintetizirati u knjizi «Pravila sociološke metode». ali i sve ono što ograničava slobodno djelovanje čovjeka (potreba za hranom. Element vanjske prisile kao obilježja definicije društvene činjenice valja shvatiti vrlo široko. sociologija se može definirati kao znanost o institucijama. pojedinci u njoj. iskustva i vjerovanja. i to bez obzira na izvor obvezatnosti. veza između njegovih dijelova je različite jačine. Zato treba jasno definirati činjenice koje se istražuju i to opisom njihovih vanjskih osobina. financijski sustav) kod kojih se ne radi o «svijesti». moralne. Kolektivna svijest dakle obuhvaća ideje. no normi shvaćenih kao svaka pravilnost ili preskripcija u odnosu na pojedince. Stoga društvene činjenice treba promatrati kao stvari. več raširenosti pojedine pojave u društvu. klub. sistematizacije i interpretacije. interpretirana kao skup normi svake vrste (pravne. Potrebno je dakle da za svoju klasifikaciju odaberemo osobito bitna obilježja. i zato se ono javlja kao samostalni entitet pretpostavljen pojedincima koji su ujedno i njegovi dijelovi.. Takvi obrasci ponašanja. zajednica povezanih individua. nastoji izraziti zajednička i međusobna očekivanja u interakciji. osjećanja i djelovanja. Izvor tih normi je potreba da se stvori društvo. Društvo je za njega sistem sui generis. ocjenjivanja. Zato je društvo različito od pojedinaca koji ga čine. zajedničke oblike opažanja.). utvrđen ili ne. Durkheim navodi potrbu sistemskog teorijskog okvira na osnovi kojeg će se izabrati i istražiti podaci. To uključuje i odbacivanje osbnih individualno-psiholoških metoda i svega onoga što nije dostupno intersubjektivnoj provjeri. vrednovanja i znanja osnova su predviđanja tuđeg ponašanja. običajne. Svaka zajednica. On je potpuno različit o d pojedinačnih svijesti. Postupati s njima kao sa stvarima znači postupati s njima kao podacima koji čine polaznu točku znanosti.. spavanjem. Mehanička i organska solidarnost . Znanstvena metoda mora po njemu (zbog povezanosti prikupljanja podataka. Pod pojmom institucije Durkheim podrazumjeva svaki oblik utvrđenih pravila ponašanja trajnih u vremenu. pojam institucije. Istraživač mora zadatku pristupiti bez vrijednosnih i laičkih predrasuda. Institucijom se mogu nazvati sva vjerovanja i svi načini ponašanja koje ustanovljuje zajednica. način činjenja koji je u stanju na pojedinca vršiti vanjsku prislu. Podredno tom osnovnom načelu za objektivnim načinima prikupljanja i interpretacije podataka.Pojam društva Ukupnost vjerovanja i osjećaja zajedničkih prosječnom čovjeku čini određeni sustav koji ima svoj vlastiti živo a možemo ga zvati kolektivnom ili zajedničkom sviješću. Pod društvenom činjenicom se podrazumjeva i kolektivna svijest. gdje postoji trajnija i intenzivnija potreba za reguliranjem. negodovanja i sažaljenja koji se javljaju u jednom skupu) i sve druge pravilnosti ponašanja (ekonomski sustav. svojevrsna zamjena za eksperiment. a vanjskih i prisilnih u odnosu prema pojedincu. slaganja tipova) težiti komparativnim usporedbama koje su osnova empirijske provjere svake hipoteze. Društvo je za Durkheima cjelina koja se ponajprije realizira kroz kolektivnu svijest. realno sastavljen od kolektivne svijesti. kao sve ono što kao ograničenje ili regulacija postoji u odnosima među ljudima – i normativna zapovijes.. Institucije mogu biti sasvim različite prema sadržaju: porodica. ono ima svoju realnu egzistenciju. pravilnost i mogućnost uzajamnog predviđanja reakcija u ljudskom ponašanju. Društvena činjenica je svaki. To znači da treba zaboraviti raširene predkoncepcije ali i to da istraživanju pristupa oslobođen vrijednosnih osjećaja. religiozne dogme) ali i «društvene struje» (pokreti oduševljenja. unose sigurnost i regulaciju u ljudske odnose. normi koje postoje u njemu. Društvo je za Durkheima prije svega izraženo kolektivnom svješću ali i svim drugim društvenim činjenicama – moglo bi se reći da je za njega društvo sve ono čime su povezani pojedinci (integracija) i sve ono što ponašanje pojedinaca podvrgava pravilnostima (regulacija). kolektivna svijest. izvor obaveza i ograničenja slobodne akcije pojedinaca. oni su ustvari društvo kao sistem. njihovom nastanku i njihovom funkcioniranju. oni su ograničenja unutar kojih postoji sloboda ljudskog ponašanja. crkva. iako se može realizirati samo kroz njih.

nema razlike u vjerovanjima. Durkheimova zamisao je bila pokazati spori evolutivni razvoj od primitivnih društava mehaničke solidarnosti prema modernim društvima povezanim organskom solidarnošću. stanje i položaj pojedinca kruto su određeni njegovim statusom. Povezanost putem sličnosti refleks je nepostojanja organiziranosti – svi rade sve.Sintezu pristupa ranijih sociologa o kvantitativnoj razlici modernog društvaprema svim dotadašnjim.društvom. I sama društvena sankcija i priroda prava ovdje su drugačije. običaji i pravo su prvenstveno represivni. Umjesto da određuju detalje svakodnevnog života. To je solidarnost putem sličnosti. pa ta međuovisnost povezuje pojedince u društvo. Durkheim razlikuje dva tipa društva s obzirom na koji je način ostvarena njihova integracija. S time dolazi i do porasta različitosti u mišljenju. Jedna je ustanoviti kauzalnu vezu između činjenica. Što je čvršća kolektivna svijest. Ono što ih povezuje u cjelinu jest organska međuovisnost njegovih dijelova. Naime. Takva društva toleriraju različitost i u idejama i u zanimanjima i u statusu i u moći. zajedničke vrijednosti samo su opće upute. Na drugoj strani postoje društva integrirana organskom solidarnošću. Durkheim je naveo da postoje dvije strategije znanstvenog interpretiranja činjenica. normativni fenomen. to se većom represivnom snagom postavlja prema kršiteljima društvenih normi. Svako odstupanje od zajedničkih vjerovanja. zadaci su jednostavni i ne zahtijevaju posebnu vještinu. ali to ima i svoju normativnu dimenziju. Društvena kolektivna svijest potpuno dominira nad individualnom. svatko obavlja svoju pojedinu funkciju ili zadaću u društvu. Društvo ne dopušta nikavo odstupanje. a druga je ustanoviti koju . Porast stanovništva dovodi do povećane konkurencije i tako su pojedinci prisiljeni na specijalizaciju. to je slobodnije. jednako doživljavanje svetog i vrijednog. i porast ekonomskih mogućnosti koji je njena posljedica. imovini statusu. te primarna ekonomska motivacija za rad mogle objasniti mehanizam društvenog razvoja. Naravno. Funkcije religije u društvenom životu Objašnjavajući metode društvenih istraživanja. Izvorno. Segmentarna ili arhaička društva su društva povezana mehaničkom solidarnošću. Za njega je od prvenstvene važnosti nastanak novog sustava normativne regulacije društva. načina života ili individualizacija je strogo zabranjena. razni autori različito nazivaju moderna industrijska društva koja se po svojstvima razlikuju od prošlih: Spencer – industrijsko. ostaju nedirnutim osnovne vrijednosti društva (jer bez njih društvo ne bi ni postojalo) ali one su sasvim generalne. Porast društvene gustoće uzrokuje nužnost specijalizacije. Ta dvopodjela ima cilj ocrtati polaznu točku i završne efekte procesa promjene društva potaknute povećanjem društvene gustoće i diobe rada. U tim društvima pojedinci nisu više slični. sličnosti u emocijama i ponašanju. Što je društvo razvedenije. Najraniji oblici podjele rada temeljili su se na biološkim razlikama između ljudi (prirodna podjela rada): podjela prema spolu. dominira kazneno pravo s oštrim sankcijama prema svakome. Diferencijacija prema novim ulogama i zanimanjima smanjuje mogućnost mehaničke soliarnosti i upućuje na nastanak solidarnosti organskog tipa. Solidarnost ovdje proizlazi samo iz činjenice različitosti. to je bogatije. U ovom prikazu su zaoštrene razlike između tih dvaju tipova društva. Ward – fiziokracija koju smjenjuje plutokracija. Za njega je dakle napuštanje mehaničke solidarnosti tek preduvjet za individualno ekonomsko motiviranje. U tom pogledu Durkheim vidi podjelu rada kao moralni tj. Individualna sloboda i nevezanost u odnosu na kolektivne norme pretpostavka su specijalizacije i obavljanja funkcije. svatko zavisi od drugoga. otvorenost prema van i prema promjenama. neka vrsta logičkog zakona koji omogućava društvim da se bolje koriste svojim potencijalima. statusu i ulogama u zajednici. Marx i njegovi sljedbenici – kapitalizam. Durkheim daje u svojoj knjizi «O društvenoj diobi rada». porodica i plemena u smislu vjere u iste vrijednosti. Simmel – racionalno društvo. prema vještinama i dobi. Organska solidarnost zahtijeva da se pojedinci razlikuju jedni od drugih. čak i ua najlakše kršenje kolektivnih normi.. nema diferenciranja u ulogama. već različiti. Tonnies – Gesselschaft . to je produktivnije. Naglasak je na restitutivnim sankcijama usmjerenim na uspostavu prijašnjeg stanja. Glavna karakteristika tog društva jest međusobna identičnost pojedinaca. Durkheim odbacuje utilitarističku ideju po kojoj bi podjela rada. Za Durkheima je podjela rada načelo koje proizlazi iz same logike društva.

profit se ne troši. a nova društva toleriraju razlike u mišljenju i individualizam tražeći nove oblike kolektivne svijesti. Prezire se lijenost i rastrošnost. Premda žive u malim i izoliranim grupama. Za njega je religijska misao institucionalizirana u crkvi i sofisticiranim vjerovanjima samo jedan od oblika sličnih pojava. već je pokušao proširiti razumjevanje uvjeta u kojima je nastao kapitalizam. postati što uspješniji u proizvodnji i stjecanju. zajedničkim. Zaključio je da će funkcija religioznih ceremonijala osnažiti osjećaj solidarnosti i jedinstva među članovima pIemena. onim što se javlja u svim religijama.funkciju ima neka činjenica u održavanju cjeline poretka društva. iracionalnost i ceremenije. Shvativši društvo kao od pojedinaca nezavisan realitet. Weber je vjerovao da je takav skup religioznih ideala usitinu djelovao na svakodnevno ponašanje i ekonomsku aktivnost. već u ispreplitanju većeg broja faktora i povijesnih slučajnosti koje su dovele do rasta kapitalizma. on traga za općim. političkih i kulturnih faktora koji dovode do pojave kapitalizma. Njihova funkcija je da podsjeća svakoga na vrijednost očuvanja zajedništa i dužnosti i uloge koje otuda proizlaze. Društvene mehaničke solidarnosti trebala su jedinstvenu i sveobuhvatnu religiju. a još manje njegov zagovornik. Moderno društvo se sve više sekulizira. Kapitalizam se prvo pojavio u vjerskim zajednicama u kojima je prevladavao protestantizam odnosno kalvinistička verzija protestantizma. moramo tražiti koju ulogu pojedine institucije i događaji imaju za stabilnost i homeostazu cjeline. racionalnost se utvrđuje prema shemi cilj/sredstvo. društvene nadgradnje. Weber nije bio ni otvoreni protvnik kapitalizma. već ulaže. Max Weber Suvremena politička sociologija ne može se razumjeti bez radova Maxa Webera. U njegovom djelu «Protestantska etika i duh kapitalizma» osnovna ideja jest polideterminiranost društvenog razvoja. Durkheim nije zbunjen mnoštvom razlika koje postoje u religioznim vjerovanjima i praksi. da svijet promatraju na racionalan način kako bi nastala društvena situacija u kojoj se rađa kapitalizam. sastavljen od niza institucija i događaja. međusobna očekivanja. Smatrajući da se funkcija religija najjasnije vidi u primitivnim plemenima istraživao je vjerovanja australskih plemena. raspolažući tehnološkim i gospodarskim pretpostavkama. moraju raditi bolje. S jedne strane u sve ljudske aktivnosti i . odbaci trenutnu korist od rastrošnosti i raskoši u korist novih tehnoloških rješenja. Također. komplementarna pojava tehnoloških preduvjeta. ekonomskih tijekova (robno-novčana privreda). On je. «moralne». simbol koji se smatra svetim i služi kao objekt raspoznavanja nadindividualne pripadnosti svakog člana klana. Kalvinizam počiva na uvjerenju na tome da je sudbina čovjeka već unaprijed određena voljom svemogućeg Boga te se ne može promjeniti a uspjeh na zemlji znak je božjeg odobravanja i podrške. da se odupru kritici i trenutnim poteškoćama. sportske priredbe. upravljanja. Ljudi su instrumenti božje volje. i sam nastanak kapitalizma vidio kao jedan od oblika početnih dugoročnih procesa gubitka čarobnosti svijeta koji je sasvim proturječan proces. Način mišljenja zbog toga više nije tradicionalan. Durkheim je iz primjera australskih plemena zaključke uspješno generalizirao na moderna društva – totem = nacionalna zastava. To vrijedi i za teoriju klasa. Potrebno je da neka društvena grupa. Unutar plemena osnovne jedinice okupljanja su klanovi. Ljudi trebaju istovremeno jaku unutarnju motivaciju da izdrže pritisak neizvjesnosti u novoj situaciji. osnažuju vjeru u zajednička normativna načela. Time se ne samo eliminira nesigurnost u odnosima među ljudima i klanovima već se stvara i pozitivna sprega jačanja normativne. a svaki ima svoj totem. hodočašća = religiozne svećanosti plemena. moglo bi se reći. organizacije… Protestantska etika i duh kapitalizma Weber se prihvatio zadatka da korijene nastanka kapitalizma pronađe ne u ekonomskom determinizmu. Nije branio niti propagirao ništa u vezi s kapitalizmom. filozofiju znanosti. sociologiju religije. stvarati više. domorodci se time osjećaju pripadnicima šire zajednice. ceremonije nacionalnih slavlja. Ali za nastanak kapitalizma trebaju i neki dodatni uvjeti. u njemu društvenu funkciju religije sve više zamjenjuju svjetovna vjerovanja ili znanost. Jedan od prvih primjera takvog metodološkog postupka je Durkheimova analiza uloge religije u društvenom životu. Za njega je opće obilježje religija njihova funkcija očuvanja idejnog i moralnog jedinstva društva.

ima karakter neke svojevrsne utopije do koje se došlo misaonim naglašavanjem određenih elemenata zbilje. te društveno djelovanje. Rickert) da se iz sociologije izbaci povijesna metoda u ime pozitivističkog traganja za uzročnim zakonima. Prije razrade tri osnovna tipa poretka. c) nastojanju da se korištenjem kategorija. u proračunatosti ljudskih odnosa svedenih na instrumentalne interakcije. jasno i izvjesno u racionalnom smislu prije svega je ono što možemo bez ostatka intelektualno shvatiti u širem kontekstu značenja. One su pojmovne konstrukcije koje dopuštaju sistematizaciju. omogućuju istovremeno kauzalno adekvatno objašnjenje i smisaonu adekvatnost u subjektivnom značenju koje im pripisuju akteri u odnosu. No. s druge strane nema sumnje da taj proces vodi tome da možemo ostvariti samo dio svojih ljudskih potencijala. Idealtipovi nisu samo sredstvo deskriptivne analize već su skup apstraktnih principa kojima se objašnjavaju društvene pojave.» Idealtip možemo negativno odijeliti od: a) općih pojmova – pod njega ne možemo podvesti neki konkretan slučaj b) c) d) statističkih vrijednosti jer ne barata kvantitativnim prosjecima. istaknemo one aspekte stvarnosti koje smatramo važnim. Za Webera svaka analiza kreće od specifičnog pojma značenja. sadržajno gledano. deskripciju i komparativnu analizu. Weber je idealtip smatrao pogodnim metodološkim postupkom koji nam «dopušta povijesnu analizu i razumijevanje» a bez napuštanja činjenice kao osnovne analize. kojima znamo «utopijski» karakter. pod normativnim poretcima lišenim čarolija religioznih načela. moramo razumjeti i time objasniti ono što je uzročno u njegovu tijeku i posljedicama. smatra Weber. Istodobno ne smatra da znanje dopire do same biti zakona. Idealtipovi su most između razumjevanja i objašnjenja. kultura se oslobađa iracionalnih i afektivnih elemenata. tradicionalnog karizmatskog i legalnog – moramo ukratko razmotriti kako se akcijom pojedinca stvara poredak. Idealtipovi političkih poredaka Problem političkog poretka ne samo da je jedna od glavnih Weberovih tema već je i pogodna ilustracija primjene njegova koncepta društva. . rezultat su ljudske akcije. Ta konstrukcija. jer društvene pojave. Intuitivno jasn i sigurno jest razumjevanje djelovanja kad možemo u mašti doživjeti to djelovanje u njegovu emocionalnom kontekstu. viđeno kao djelovanje ljudi. znanstvenih hipoteza jer se ne odbacuje kad se ne može dokazati empirijski opisa stvarnosti jer ističe samo pojedine karakteristične aspekte stvarnosti Pozitivno idealtip možemo odrediti prema: a) nastojanju da jednostranim generaliziranjem istakne postojanje logičkih strukturalnih veza u stvarnosti. da provjerimo unutarnju logiku naših hipoteza i tipologije te da potražimo njihovu iskustvenu provjeru. društvenosti i društvenog odnosa. Idealtipske konstrukcije nam pomažu da svako djelovanje razumijemo smještajući ga u određeni kontekst. b) nastojanju da se utvrde eventualne kauzalne i logičke veze. U području djelovanja.institucije prodire duh znanstvene proračunatosti i racionalizacije. Problem metodologije socioloških istraživanja Weber je odbacio pokušaje raznih sociologa (Dilthey. Po Weberu smo osuđeni živjeti u okvirima birokratske organizacije i društva. Idealtip je heuristilčki vodič u izboru onih činjenica koje smatramo važnima. neše vrijednosti uvijek su nam vodič u traganju za činjenicama. Weber ovako određuje pojam iealtipa: «to je pojavna konstrukcija koja objedinjuje određene odnose i procese povijesnog života u jedan po sebi besprijekoran kozmos zamišljenih povezanosti. Weber smatra da nije on otkrio pojam idealtipa već da se on koristi i od drugih znanstvenika. Jasnost i izvjesnost u razumijevanju mogu biti racionalni ili intutivni. Razumijevanje (Verstehen) jest u sociologiji metoda adekvatna objašnjenju (Erklären) u prirodnim znanostima. da smo osuđeni živjeti svedeni u okvire uskih društvenih zadataka a lišeni vjere da postoji nešto izvan takvog života.

Subjektivno doživljavanje postaje osnova društvene akcije samo ako se orijentira prema ponašanju drugih. . ponašanje većeg broja pojedinca ukoliko je po svom smislenom sadržaju ponašanje svih uzajamno podešeno i na taj način orijentirano. te Weber politički poredak definira kao sustav dominacije čovjeka ili grupe ljudi nad ostalima. dakle osnova svake društvenosti jesu međusobna očekivanja ljudi u interakciji.. u smislu određenja cilja koji se želi postići. U stvarnosti oni se miješaju.Značenje određuje subjektivni odnos prema onome što je obilježje akcije. Legitimnost poretka. internaliziranog i legitimiziranog sustava normi sastavni je dio tog pojma. vremenu i kod svakog pojedinca. Već je rečeno da Weber veliko značenje pridaje razumjevanju ljudskog ponašanja. ne dovodi u pitanje njihove stvarne razlike. a sve zbog afektivnih faktora koji su osnova racionalizacije položaja.je ponašanje određeno navikom dugotrajnog ponavljanja. Pojmovi subjektivnog značenja i racionalnosti. Upotrebljava čak i dva pojma da objasni dvovrsnost fenomena dominacije: moć i vlast. afektivna racionalnost – emocijama potaknuto i usmjereno ponašanje koje je čak često usmjereno i suprotno od svrhe i suprotno od vrijednostima koje ima pojedinac. Društveni odnos je. religioznu ili kakvu drugu vrijednost određenog ponašanja i zbog njega samoga i bez obzira na uspjeh – herojsko žrtvovanje za ideale. Premda priznaje i ulogu iracionalnosti u ponašanju. vrijednosna racionalnost – je racionalnost na osnovi svjesne vjere u etičku.. Fenomen da se ljudi uvijek ponašaju u skladu s očekivanjima koja prema njima imaju drugi temelj je poretka. općenito smisla koji pridodajemo ponašanju. ali to istina. U obzir se uzima sve ono što prolazi kroz svijest ljudi.. uzajamnih očekivanja u interakciji i društvenog odnosa dijelovi su sheme po kojoj Weber postupno iz akcije pojedinaca gradi pojam poretka u kojem se takva akcija uvijek realno odigrava.Te vanjske okolnosti tada se uzimaju kao elementi proračuna u nastojanju da postignemo uspjeh – npr. tradicionalna racionalnost . smatra zasnovanim na dvama alternativama. karizmatskoj vlasti ili legalnoj vlasti. kaže Weber. opravdanju i prihvaćanju poretka od strane podanika/građana. Pridavanje smisla (Sinn) djelovanju interakcijski je proces. te obuhvaća sve one oblike suprostavljanja koji u poretcima uključuju prisilno konformiranje s «maksimama poretka». Element dobrovoljnog i svjesnog podvrgavanja. Unutarnji porivi transformirani su prema smislu i svrhovitosti koju pojedinac pripisuje svojim namjerama i ponašanju. Poredak je za Webera vjerojatnost da će se ljudi u akciji pridržavati određenih maksima (bilo zbog konzekvencije koju priznaju ili sankcije ukoliko se ne ponašaju u skladu s poretkom). Racionalnost je onaj unutrašnji smisao koji subjekt nalazi u svom djelovanju – ako primitivan čovjek vjeruje da plesom može prizvati kišu on je ciljno racionalan ili je vrijednosno racionalan ako u njemu nalazi religiozno ispunjenje. a afektivno je racionalan ako u njemu nalazi zadovoljstvo izdizanjem nad običnim ljudima. Ljudi se u društvu ne ponašaju slobodno prema unutarnjem porivu i motivaciji. već su važni samo oni elementi svijesti koje ljudi određuju u odnosu jednih prema drugima. Činjenica društvenosti vidljiva je baš u tome što oni u međusobne odnose ulaze podvrgnuti međusobnim ograničenjima. Postoje međutim sasvim različiti temelji podvrgavanju poretku. 234- Vrlo je teško naći konkretne slučajeve društvene akcije koja je usmjeravana samo jednim od tih tipova racionalnosti. vjerskog zanosa. Vlast se temelji na legitimizaciji. a tradicionalno je racionalan jer je puko ponavljanje običaja u određenoj prilici. Moć je mogućnost provedbe svoje volje usprkos protivljenju drugih. fenomena da se ljudi podvrgavajuvlasti. Vlast je vjerojatnost da će određene osobe poslušati zapovjed određenog sadržaja. bit znanosti leži u spoznaji ponašana koje se dade racionalno objasniti ali to ne znači da je racionalnost ista u svakom društvu. uspostavlja se u relaciji prema drugima te društvu u cjelini i normama. Weber razlikuje 4 tipa racionalnosti: 1- ciljna racionalnost – racionalnost određena našim nastojanjem da postignemo uspjeh vodeći računa o objektu koji želimo postići i eventualnoj reakciji drugih. Dolazak na vlast pri kojem se ne biraju sredstva. tj. javlja se u tri osnovna tipa: tradicionalnoj vlasti.

. no izvan te čvrste organizacije vojske. Tko će i kako vršiti vlast određeno je tradicijom i najčešće nasljednim pravima vladajuće porodice ili aristokratskog sloja. proročkoj snazi ili junaštvu. sloja činovnika. Poslušnost se duguje samo vođi. U svom prvobitnom obliku karizma ima sasvim nerutinski karakter. Vladajuća grupa ili zajednica u cjelini. naročito magičkim sposobnostima. već je nagrada izražena u milosti vladara ili naturalnim davanjima. otkrivanjem novog gospodara koji se izvodi iz neke tehnike (kockom) određivanjem nasljednika od samog karizmatskog vođe i njegovo priznanje od nasljednika. na položaje se striktno regrutiraju pojedinci osobno ovisni o gospodaru. Njima je služba dodijeljena kao privilegija ili koncesija. obnoviti i perpetuirati. Karizma se pokušava obnoviti na razne načine: traženjem novog karizmatskog vođe koji ima obilježja gospodara. njezina transformacija obično teče u jednom od dva smjera: 1. ali u borbi za naslijeđe i radi materijalnih interesa pratilaca. Gerontokracija je vladavina najstarijih članova zajednice (kao najboljih branioca svetosti tradicije). osim u odnosu prema tradiciji. i * staleški oblik patrimonijalizma. Takvi položaji u okviru države u manjoj su mjeri ovisni o volji vladara. nužnost i svetost drevnih tradicija i postojećeg poretka. Uprava je izjednačena sa slugama gospodara zbog striktne podvrgnutosti osobi vladara gospodara. ili ratnih heroja. pa dijelom i u njoj. koji je uostalom naziv dobio prema raširenosti tog tipa u području islamskih zemalja. i to zbog njegovih izuzetnih osobnih karakteristika. to jest dok se njegova karizma potvrđuje posebnim uvjerljivim dokazima. Izvor osobne predanosti je oduševljenje za nešto uvijek novo. a ne zbog toga što zauzima određeni položaj ili uživa tradicionalno dostojanstvo. što ranije nikad nije postojalo. osigurava izbor nasljednika nosioca karizme. Osobito značenje ima dominacija običaja nad pravom i samovolja nad zakonom. Budući da upravni aparat potpuno ovisi o gospodaru. Sultanski oblik patrimonijalizma. Gospodar je (izvan sfere tradicije i običaja) slobodan. već nezavisni ljudi koji uživaju društveni ugled zahvaljujući vlastitom položaju.) dolazi do biroratizacije karizme i njezina prelaska u elementarni oblik legalne vlasti. njegova volja je zakon.Tradicionalni poredak počiva na vjerovanju u nedodirljivost. otpornost na promjene i drugačiji tip racionalnosti djelovanja osim čisto tradicijskog. Vladar vlada uz pomoć aparata koji čine oni koji od njega osobno zavise. On nije gospodar. U okvirima takvog aparata nema stalnih pozicija. Bitna obilježba tradicionalne vlasti je nepostojanje samostalne i profesionalne uprave. ili velikih demagoga. U takvom režimu vlasništvo nad zemljom i drugim dobrima pripada vladaru koji svoju vlast organizira «u načelu isto onako kako obavlja svoju vlast u kući». Kako je karizma nestalan oblik. ne vladaju zakoni već volja suverena. u prvom redu sustavom izbora. duhovnoj i govorničkoj moći. Karizma se može transformirati i u antiautoritarnom smislu. Uz tradiciju oslonac vlasti ovdje je i čvrsta jezgra profesionalne vojske. Karizmatska vlast zasniva se na afektivnoj predanosti podanika ličnosti vođe i njezinim božanskim svojstvima (karizma). Staleški oblik vlasti je donekle drugačiji. Patrimonijalna vlast se zasniva na obrascu očinske vlasti u porodici pa se tako ponaša i vladar. za ono što je nesvakidašnje. Pokoravanje je izvedeno. primarna patrijarhalna i patrimonijalna vlast. karakterizira krajnja samovolja gospodara. Glavni oblici u kojima se javlja tradicionalna vlast jesu: gerontokracija. učenika. 2. nema nikakve garancije protiv njegove samovolje. nema plaća.) karizma tradicijom postaje varijanta nasljedne vlasti (nastojanje sljedbenika koji su nosioci upravnog aparata poretka da zadrže svoje položaje i ekonomske beneficije). što postupno prenosi i na ostale . U okviru patrimonijalne vlasti Weber razlikuje dva podtipa: * sultanski oblik . ili srodnici i osobni prijatelji ili pak oni koji su mu dužni poslušnost vezani zakletvom vrijednosti. Zato se njemu duguje poslušnost samo dotle dok mu se pripisuju te osobine. već često samo najmočniji konkurent ili prvi među jednakima. koncepcijom da je karizma nasljedna kvaliteta koja se prenosi na potomke ritualnim prenošenjem karizme na neku drugu osobu. Ovdje činovnici nisu osobne sluge gospodara. Najčistiji tip jest vlast proroka. stranačkih vođa i upravnog osoblja karizma se nastoji rutinizirati. i iz osobnog odnosa podanika prema ličnosti vladara-gospodara. kao i imanentno suprostavljanje privilegiranog staleža (zapravo nositelja staleža) tržišnoj i racionalnoj privrednoj aktivnosti. a patrijarhalna vlast je ona u kojoj vlast vrši pojedinac određen pravom nasljeđa.

Neosobnost je obilježje ne samo unutrašnjih odnosa već i odnosa prema građanima. a njegova teorija društva temelj je modernog funkcionalizma.. Tako podijeljeni zadaci objedinjuju se hijerarhijom službi tj. Najvažnija karakteristika birokracije je da kad je jednom uspostavljena spada u društvene strukture koje je najteže razoriti. Stvara se daskle specifična sfera nadležnosti i hijerarhijska prisila tj. jer nema sve karakteristike tog tipa. Upravljanje nije arbitrarno već se obavlja prema pravillima koja se donose u strogo formalnoj proceduri. nadređen neposredno podređenima. odnosno tom modelu prilagođenog državnog ustroja. ali njena učinkovitost nije samo izraz racionalnog prihvaćanja određenog poretka već i promjena u ustroju države koja glavni instrument zaštite poretka i provedbe volje vladajućih sruštvenih grupa. oblik u kojem podređeni uvijek imaju samo jednog nadređenog. koje obično nazivamo demokratskim. Weber smatranajčistijim oblikom ovog tipa organizacije. sustav ispita kojima je cilj izbor najsposobnijih. Legalna vlast utemeljenje ima u specifičnom obliku legitimizacije. Dakle. Taj se tip obično prikazuje grafički kao piramida na čijem vrhu je pojedinac. već apstraktnom pravnom poretku iz kojeg eventualno proizlazi njegovo ovlasštenje. Takav poredak još nije legalni oblik vlasti. Legalna vlast obilježje je modernih društava. Velik je raspon tema i teorijskih pristupa kojima se bavio. Legalni tip vlasti počiva na vjerovanju u zakonito ustanovljen «bezlični poredak». U legalnom poretku država i uprava su per definitionem samo instrumenti provedbe opće volje izražene u općim apstraktnim pravnim aktima. sustav u kojem je rad diobom razgraničen prema radnim mjestima.Dominaciju legalne vlasti i opće širenje birokracije Weber vidi kao jednu od posljedica opće dominacije ciljne racionalnosti u svijetu. Tako će se govoriti o: teoriji društvene akcije. .(«upravno osoblje») nositelje političke moći. ali u jednom je vjerovatno (i na žalost) bio u pravu – birokratske organizacije i ciljna racionalnost glavno su obilježje doba kakvo je on tek predviđao. u kojem postoji vlast službenika koji povezuju te poslove (nadređeni) i postoje jasni uvjeti primjene sile. Weber predstavlja vatrenog protivnika svijeta u kojem će prevladavati birokracija. Službenici se ne biraju već se imenuju. djelatnost je striktno impersonalna (neosobna). vlada se prema propisanim formama koje isključuju arbitrarnost i osiguravaju psihološku i tehničku jednostavnost primjene prava. Pravne norme odnose se s podjednakom snagom i na one koji vrše vlast i na one koji su podanici. postupanje jednako prema sima. Takav tip organizacije opća je pojava modernog doba. Weber pod pojmom birokracije ne razumjeva negativne posljedice uprave – on birokracijom smatra jedan oblik racionalne organizacije posla podijeljenog među mnoge ljude koji trebaju ostvariti izvana zadani zadatak. u službu stupa ugovorom. Weber je u mnogome u krivu. Plaća se određuje shodno statusu i položaju unutar hijerarhije – tijekom rada se postupno napreduje na sve više položaje unutar hijerarhije. a ovi opet drugima i tako do dna piramide gdje postoji širok sloj rutinskih činovnika koji izvršavaju rutinsku zapovijed. Poslušnost se ne duguje osobi koja nešto zahtijeva. Ne postoje uske granice opsega organizacije: opći zadatak se dijeli na podzadatke dok daljnja dioba ne postane nesvrhovita. On precjenjuje strogu instrumentalnu ulogu državnog aparata. I sama beneficija vršenja vlasti vezana je uz strogu formalnu proceduru izbora ili imenovanja i legitimnost poretka zasniva se upravo na uvjerenju u racionalnost i objektivnost tog poretka. ali njemu tendira. Monokratska varijanta birokratizma. Talcott Parsons Talcott Parsons je jedan od tvoraca moderne sociologije. Međutim. Službenik nema pravo vlasništva nad sredstvima rada. služba se ne nasljeđuje niti se može prenijeti na drugoga. I pravna i tehnička pravila koja uređuju tu djelatnost mogu se naučiti premda zahtijevaju i neko stručno znanje. procjenjuje objektivnost i racionalnost legalnog poretka. Kao poželjna osobina ljudi traži se profesionalizam – da službu shvaćaju kao životni poziv a za rad se posebno obrazuju stječući specijalističko znanje i polazeći selekciju. čime se jača njihova zavisnost od hijerarhijske piramide. prava i ovlaštenja izvode se iz bezlične službene dužnosti i nužnosti instancijske kontrole. Weber podjednako važnim za normalno djelovanje modernog političkog poretka smatra i invenciju birokratsko-monokratskog oblika organizacije. svaki niži položaj pod nadzorom je i kontrolom višega. jer je izvor legitimnosti u povjerenju u izabranog vođu. Postoji stroga odvojenost privatne sfere od službene dužnosti. Hijerarhija je striktno neosobna: zadaci. te bi trebalo razlikovati nekoliko tematskih cjelina u okvirima njegove opće teorije društvenih sistema. općoj teoriji o funkcijama društvenog sistema. teoriji promjene društava.

temelj analize je društvo kao cjelina. Ideja je u tome da u proučavanju društva polazna točka bude fenomen društvene akcije i elementi koji utječu na njezino pokretanje. imaju isti pogled na svijet. moglo bi se reći. Vrijednosti daju općenitu predođbu o tome što je poželjno i vrijedno truda. Svaku akciju određuju okvirni skupovi: telički sistem. isto kao i određenja mogućih sredstava i poteškoća u postizanju cilja.U njegovim ranijim djelima stožerna točka analize bilo je djelovanje pojedinca iz kojeg se derivirao cjelokupni složeni mozaik ustroja društvenog sustava. sistem društvene akcije kao odraz postijanja društvenosti kao okvira interakcija. Parsons nastoji da se funkcioniranje društvenog sistema ne vidi kao puki odraz statički postavljenih društvenih varijabli. Glavna djela u ovom razdoblju bave se evolutivnom promjenom društvenih sistema.) selekcija uključuje upotrebu (normativnih) standarda 6. Aktor ne djeluje nasumce. Društvene uloge osiguravaju predvidivost ponašanja. Društveni sistem rezultat je društvenih interakcija. sistema društvenih vrijednosti koje pojedincu daju «smislenost» značenja i postupaka te simbolički sistem s kojim se identificira. Dakle.) sve akcije su usmjerene prema ciljevima 2. Uloge osiguravaju sredstva pomoću kojih se vrijednosti i ciljevi pretvaraju u djelovanje. već je njegovo djelovanje usmjereno. odnosno društva kao posebnog slučaja (podsistema). glavni su predmet analize. sistem fizičkih i kemijskih ograničenja i sistem organizma kao odraz bioloških zakonitosti te. kao sisteme. Sistem društvene akcije – djelovanja – determiniraju četiri osnovne skupine faktora povezanih u sistem kulture. da je u ranijim razdobljima polazna točka bila bliska Weberovim stajalištima (akcijski pristup) a u novijem razdoblju Parsons se približava Durkheimovoj (i Spencerovoj) metodološkoj i teorijskoj poziciji. Društva treba gledati kao polje dinamičkih promjena i neprestanih tijekova društvene mjene. « Društveni sistem se sastoji od mnoštva induividualnih aktora koji uzajamno utječu jedan na drugoga u situaciji koja u najmanju ruku ima fizički ili . Čovjekovo «ulturno» ponašanje je po tome što se značenja i namjere koje se tiču postupaka formiraju u obliku simboličkih sustava – religija. budući da su normativna određenja ponašanja u određenoj situaciji. a osobito logika njegove adaptacijske promjene. (podsvjesnih poriva na akciju) 4.) svaka ljudska reakcija na poticaj ima dimenzije «kognitivnosti» i «kathektivnosti» tj. Uloge tvore institucije. Iz zajedničkih vrijednosti izvode se zajednički ciljevi. Uostalom. nastaje osjećaj identiteta koji tvori temelj jedinstva i suradnje. osobu i sistem ponašanja. nacionalni osjećaji.) svaka akcija je izbor između alternativa 5. društveni sistem. Parsons posebno naglašava važnost sistema kulture tj.) orijentacije i akcije su organizirane u sisteme 8. usmjeravanje i ishod. Budući da aktori dijele iste vrijednosti. konačno.. One su skup prava i dužnosti pojedinaca u interakcijama usmjerenim i uokvirenim normama koje određuju ponašanje u društvenim ulogama. Kako sam Parsons formulira: 1. jezik. međudjelovanja ljudi u društvenim ulogama. Društveni sistem je drugi podsistem u sistemu akcije u Parsonsovoj shemi. normativnost je društveni fenomen. osobito funkcioniranje i promjena društva. Prva razina je razina općeg sistema akcije. Zajednički cilj potiče na suradnju. regulirano i kontroliranom smislom (smislenim namjerama) koji akteri pridaju ponašanju. Postizanje cilja osigurava logika djeljenja cilja na razine sve konkretnijih zadataka. uz ogradu da se radi o jednostavnoj frazi.) sve akcije su relacijske 3. a institucije su trajni obrasci rješavanja funkcionalnih imperativa postojanja društva. Koherentnost društvenih vrijednosti jest temeljni integrativni princip akcije.) gornji principi primjenjuju se na sve društvene sisteme na svim razinama složenosti. Razine sistemskih interakcija Parsonsova shema akcije polazi od pojma aktora . Svi ti navedeni elementi regulirani su normativnim standardima konkretnog društva. trajne konstalacije odnosa elemenata u promjenjivoj okolini (a ne da kao metodološko motrište odaberemo kao traženje pukih odnosa uzroka i posljedica društvenih zbivanja) . njegova struktura i principi njegova funkcioniranja. akcija van utjecaja društvenog sistema nije vrijedna analize. Društvo nameće takve vrijednosne standarde određujući smislenost akcije u okviru kulture. Ciljevi koje si postavljaju izvedenice su sistema kulture. Shema društvenih sistema kao podvrste sistema ljudskog djelovanja.) svaka interakcija uključuje komplementarnost međusobnih očekivanja 7. dok u kasnijem razdoblju perspektiva je potpuno drugačija..subjekta djelovanja koji može biti pojedinac ili kolektivitet u akciji.

okolišni aspekt. Smislenost normativne orijentacije stječe se odlukom o tome da li: 1. što uključuje fizičke aspekte pojedinca te organske i fizičke osobine okoline koje su ga programirale. Svaka akcija uključuje izbor između alternativa (i otuda dihotomije) a svaka selekcija uključuje upotrebu standarda. društvenim sistemom.Tu spadaju fizičke osobine pojedinca i fizičke i organske osobine okoline koja ga je programirala. Taj podsistem predstavlja biološku odrednicu ponašanja aktora u društvenoj akciji. Pokretanje i usmjeravanje društvene akcije Parsons izvodi iz društvenih vrijednosti. Nastanak normativnog određenja nastaje istovremeno. Obilježja društvene akcije Važnost koju parsons daje društvenim vrijednostima. Odnosno tipu. Shema omogućava razlikovanje vrijednosnih sistema. društvenih vrijednosti i normi. potrebe se transformiraju u kulturom određene oblike tj. institucija. vrijednosna neutralnost. vrijednosna neutralnost i postignuće. askriptivnost . slušati univerzalne norme ili specifične norme 4. U analizi podsistema društvene akcije treći element parsons naziva sistem osobe. U osnovi se radi o dihotomnom razlikovanju dviju različitih kategorija. prema tome u kojoj se mjeri karakteristike pojedinog tipa pattern variables mogu primjeniti na konkretan opis empirijskog društva. navodi nas da razradimo i njegovu koncepciju «pattern variables». kolektivnosti. postignuće PREDMODERNA DRUŠTVA – kolektivna orijentacija. Pattern variables su dakle skupovi tipova normi koje pri usmjeravanju društvene akcije usmjeravaju traganje za smislom akcije.» Smisao definicije jest ukazati na bitnu osobinu društvenih sistema – čine ih interakcije ljudi određene u njihovim pripadnostima drugim (pod)sistemima – kulturi. partikularizma. kao izraz bioloških determinanti ponašanja. Sistem osobe. interpretirati li ponašanje drugog polazeći od njegovih pripisanih kvaliteta 5. funkcionalna specifičnost. osobe i bihevioralnog organizma tretiraju se ujedno i kao okolina društvenog sistema. univerzalizam. Ovaj neprevodivi termin koji je postao i terminus technicus odvaja nas od osnovne teme izlaganja općeg koncepta modernizacijskih promjena društva. no bojazan umanjuje činjenica da upravo razlikovanje tipova (obrazaca) olakšava otkrivanje glavnog pravca općih razvojnih promjena društava – društava askriptivnosti.akcija počinje traganjem za smislom. U ovoj dimenziji aktor se javlja kao biološka jedinka tj. Određenje smisla jest. Samo postojanje potrebe. koje su okvir akcije. žeđ. Tipovi tih sistema su pattern variables. Parsons i Shils smatraju da se sa skupom tih alternativa konfrontira svaki subjekt interakcije i da se dilema razjašnjava odabirom jedne od alternativa. Razlikuju se dva tipa: MODERNA DRUŠTVA – samointeres. tipova. biti orijentiran osobnim interesom ili interesom zajednice 3. te prirodni porivi (kao glad. u većoj ili manjoj mjeri. uz uvažavanje inteferencije s okolinom (sistemom kulture. a aktori su su motivirani u smislu tendencije prema optimalizaciji gratifikacije i njihov odnos prema situaciji. alternative se pojavljuju u neproturječno sklopu. Nije dovoljno da djelovanje nastane. ili spolnost) dobivaju one oblike koji su društveno prihvatljivi. funkcionalna specifičnost. partikularizam. afektivnost. Dakle. sistemom ponašanja) tek se spekulativno i za potrebe analize može razdvojiti od ostalih. pa i cjelih društava. univerzalizam. te institucija i sistema normi. slušati vlastite emocije ili ostati emotivno neutralan 2. jer akciju usmjerava njezin smisao. određen je i posredovan u smislu sistema kulturalno struktuiranih i zajedničkih simbola. Četvrti podsistem sistema akcije je bihevioralni sistem. ličnosti i bihevioralnom organizmu. Sistemi kulture. potrebe su posredovane kulturalnom interpretacijom. neposredno prihvaćanje kulturnih obrazaca koji subjektivni osjećaj smisla usklađuju s društvenim vrijednostima. Budući ad socijalni sistem i kultura taj izbor čine neslučajnim i usmjerenim. je li određena relacija samo jedna od brojnih i raznovrsnih između istih aktera ili nije. difuznost. Standardi su orijentacije organizirane u sisteme. Patern variables shvaćene su kao «pet fundamentalnih izbora koje mora izvršiti aktor prije negoli situacija postane za njega određenog značenja». društvenih uloga. afektivnosti razvojem nastaju društva čiji obrazac normativnosti jest samointeres. jer budući da ponašanje nije slučajno . difuznosti. uključujući i međusobni odnos.

ili kako bi to Durkheim rekao –služi stvaranju i održavanju solidarnosti. Svaki društveni sistem mora zadovoljavati određenim osnovnim zahtjevima da bi zadovoljio potrebe. Ovdje se radi o pitanju opsega zahtjeva u interakciji. već razmjenu dobara koja osim ekonomske ima bitno integrativnu funkciju. situacije u kojima je legitimno biti sebičan (kupoprodaja). vjera. Mora postojati mehanizam identifikacije. Slijedeći par je difuznost suprostavljena funkcionalnoj specifičnosti. Taj funkcionalni imperativ – integracija – služi zadržavanju odgovarajućih društvenih i emocionalnih odnosa između članova sistema.. tj. a s gledišta analize sustava. Primjer institucije: poduzeće – institucija nastala kao odgovor na zahtjev adaptacije društva prema okolini. 2. Ovime se označava prisutnost ili odsutnost emocija u interakciji. U modernom društvu stratifikacija ide linijom postignuća a u predmodernom društvu glavna svrstavanja su porijeklo. brige za zaštitu okoliša. Treća dihotomija razlikuje afektivnost od emocionalne neutralnosti – linija razgraničenja ovdje je «radi li se o tome da je legitimno imati pozitivan emocionalni stav koji ne samo da je dozvoljen već je i očekivan u većini srodničkih relacija ili prijateljstvu. ovisno o stupnju na kojem je neko društvo: pljačkom.) ali ako je uzak i ograničen onda govorimo o specificiranim interakcijama (kod kolega na poslu). proizvodnjom. . 3. rasa. trgovinom. univerzalne norme jednakoe za sve. službeni. na osnovi propisanih kvaliteta – spol. Funkcionalni imperativi i struktura društvenog sistema Ako društva promatarmo kao sisteme. Parsons smatra da moderna društva obilježavaju instrumentalne norme i vrijednosti. stočarstvom. Te zahtjeve (istodobno su i uvjeti) naziva funkcionalnim imperativima odnosno funkcionalnim preduvjetima... Ovaj imperativ je nužan za postojanje nekog sistema. te o prioritetu njihova rangiranja ako ih je više. svaka od razina samostalan je sustav kojem sustavi niže razine zadovoljavaju imperative funkcioniranja (supsistemi). U najširem smislu riječi glavni dio te funkcije su proizvodnja i raspodjela. te ih svrstava u četiri skupine: 1. primjena univerzalno važećih normi. društvo ekspresivnih vrijednosti ne poznaje takav tip trgovine. ADAPTACIJA – (adaptation) svako društvo mora zadovoljiti fizičke zahtjeve preživljavanja i to radi na račun okoline. transport. starost. (kao razlikovanje između profesionalnog vojnika i seljaka mobiliziranog u vojsku). profesionalni ili kako već) odnosi i askriptivnost .. naglasak je na postizanju cilja i ispunjenju zadatka. ali ne odgovara većini profesionalnih uloga». odvjetništvo. selekcije i odlučivanja o ciljevima. Moderna društva specificira funkcionalno specifičan odnos. no ujedno i sami podijeljeni na podsisteme koji omogućavaju njihovo djelovanje. Jedankost pred pravom – kao normativni zahtjev – primjer je takvog obrasca. Ako je opseg zahtjeva i tipova interakcija velik govori se o difuznim interakcijama (u prijateljstvu npr. Samointeres referira na «tržne» relacije – profit. tj. Partikularizam polazi od diferenciranog primjenjivanja normi sukladno pripadnosti određenoj grupi. ili pak prema onom što čine. Primjer institucije: parlament. INTEGRACIJA – (integration) svako društvo mora osigurati cjelovitost funkcioniranja svojih sastavnih dijelova povezujući ih u neproturječnu cjelinu. emocionalna neutralnost i funkcijama specifirani (parcijalni. Ovaj imperativ se može zadovoljiti na različite načine.. Najvažniji elemenat razlikovanja je razlikovanje prema askriptivnosti i postignuća. S motrišta akcije sustavi se pojavljuju kao različite razine utjecaja na smjer i druga obilježja akcije. da ih karakterizira ciljno-racionalni interes. Ovdje se dilema tiče pravila koje pojedinca orijentira prema drugima na osnovi toga što jesu. POSTIZANJE CILJEVA – (goal attainment) svako društvo mora postići stav o zajedničkom i općem cilju. Suprotno. Institucije čiji je zadatak rješavanje konflikata i «usmjerenje motivacije prema ispunjenju institucionalnih očekivanja» su sudovi..Prva dihotomija uključuje razlikovanje zadovoljenja interesa. Univerzalizam naglašava onaj tip vrijednosti koji interakcije čini smislenim prema općem principu uključenosti. industrijska proizvodnja. da bi sačuvao svoje performanse u promjenjivoj okolini. rasa. primjeni opće. oni su dijelovi općenitijeg sistema akcije. U suvremnom društvu funkcija adaptacije zahtijevati će diferenciranu mrežu mnogih aktivnosti – znanstvena istraživanja.

održanje obrazaca. mediji masovnih komunikacija kada upućuju na potrebu poštivanja pravnog poretka. dodjeljuje prava i određuje dužnosti. idejno-političko obrazovanje. Pojam društva Prema shemi funkcionalnih imperativa. Podsistemi Socijetalna zajednica Očuvanje obrazaca kulture Politički poredak Gospodarstvo Strukturalne komponente Norme Vrijednosti Zajedništvo Djelatne uloge Primarna funkcija Integracija Očuvanje obrazaca Postizanje cilja Prilagođavanje Jezgra društva je struktuirani normativni poredak . a ne fizička obilježja. već je složeni rezultat mnogih varijabli. čije prihvaćanje navodi pojedince da se ponašaju sukladno dodijeljenim društvenim ulogama i prihvate društvene vrijednosti uklapajući se u zajednicu. Krajnje jednostavno rečeno: akcije ljudi određene su sustavom vanjskih i internaliziranih normi ponašanja te je jezgra svakog sustava akcije i svakog sustava društava skup tih normi. a sve garantirano mogućom organiziranom sankcijom. Institucije su skupovi relativno trajnih obrazaca odnosa.arbitraže. Te funkcije su adaptacija. Uopćeni sustavi vrijednosti i normi moraju imati svoje sidrište u sustavu kulture. održanje latentnih obrazaca. integracija. politički sistem i ekonomiju. Suptilan mehanizam socijalizacije je osnova usvajanja kulturnih obrazaca koji čine osnovu sistema kulture i društvenih vrijednosti koje određuju ponašanje ljudi u institucijama preko uloga koje im društvo namjenjuje. Pojam socijetalne zajednicejedan je od ključnih. Institucije su skupovi relativno trajnih obrazaca ponašanja. Treba poči od činjenice da je ljudsko ponašanje intencionalna i instrumentalno racionalna djelatnost. Ljudsko ponašanje je vrlo kompleksno i na njega utječu mnogi različiti faktori. Kao i u ranijim slučajevima koristit ćemo se tabličnim prikazom njihova odnosa. ona koja je unutarnji život osobe i ona koja je vanjsko manifestiranje ponašanja – i svaka od tih razina postoji kao ograničenje i usmjerenje ljudskog ponašanja. Svi socijalni sistemi imaju iste funkcionalne imperative koje moraju ispuniti ako žele očuvati stabilnost i opstati. a u modernom društvu tu funkciju više od drugih podržava arzvijeni pravni poredak. Radi zadovoljenja tih funkcija društveni sistemi razvijaju različite podsisteme i institucije. društvena i prirodna. Održanje obrazaca ponašanja obuhvaća prvenstveno sve oblike internalizacije vrijednosnog sistema društva. obrazovanje) od kojih je svaki sačinjen od skupa institucija stvorenih za zadovoljenje određenog funkcionalnog imperativa. ODRŽANJE OBRAZACA PONAŠANJA – (latent pattern maintenance) svako društvo mora imati mehanizme pomoću kojih će održavati prihvaćene društvene vrijednosti. da je potaknuto unutarnjim porivima (ličnost) i vanjskim ciljevima (kultura). održanja obrazaca) relevantno obličje je ono što obično nazivamo moralom. Ponašanje nije jednostruko kauzalno. ni biološki procesi ili slučajnost društvenih konstalacija u nekom trenutku. Sustav koji integrira i daje koherentnost tim normama Parsons naziva socijetalnom zajednicom.Problem se javlja kod socijalizacije jedne jedinke. Na razini kulture (tj. 4. te takav funkcionalni imperativ obuhvaća različite tipove aktivnosti: kućni odgoj. biološkim ili eshatološkim vrijednostima. politika. Moralni temelji svakog društva osnovasu normativne konstitucije društva koja počiva bar na minimalnom konsenzusu. no uvijek u mnogostrukom ispreplitanju. u logičko analitičkom smislu društva se dijele u četiri primarna podsistema: socijetalnu zajednicu. Uvijek se prije konačne rezultante miješa niz različitih razina: pojedinačna i društvena. Moralne norme socijalizacijom . da je usmjereno namjerama.socijetalna zajednica a koju čini skup normi i pravila shvaćenih kao skup pravnih normi koji pravnim osobama (pojedincima i kolektivitetima). crkva i obitelj. zatvori. Reprezentativni primjeri institucija ove funkcije su škola.. Rezime – Parsonsovo shvaćanje društvenog funkcioniranja polazi od sljedećih tvrdnji: Društva su oblik socijalnog sistema. Norme su glavna društvena realnost. ekonomija. utvrđenje ciljeva. Društva su sačinjena od različitih slojeva podsistema (religija. ali nerijetko i krivo interpretiranih pojmova teorije parsonsa. vođeno znanjima i ograničeno ponašanjem drugih (sustav ponašanaj) ili društvenim konstalacijama (društvo) te općim fizičkim. koji je skup internaliziranih općih standarda ponašanja u odnosima s drugim ljudima. odgoj u školama. Njihova važnost nije ista te Parsons primarno značenje za razumjevanje i predikciju ljudskog ponašanja pridaje društvenim normama. relativno stabilnih normativnih zahtjeva izraženih u obliku vrijednosnih imperativa koji određuju ponašanje pojedinaca u različitim društvenim ulogama.

Pri tome je u sadržajnom smislu sporedno koji je temelj legitimizacije. političkog sustava ili ekonomije biti poštoani i primjenjeni. iako ne isključivo. političke sustave koji se svode na puke organizacije prisile. te mrežom institucija koje osiguravaju njegovu jedinstvenost. u društvenom podsistemu usmjerenom na daptaciju. ona je mehanizam poštivanja društvenih normi. mora biti diferencirano i integrirano principima interpretacije i primjene prava. lojalnosti društvenim normativnim porecima. Taj proces diferencijacije pava samo je poseban slučaj opće tendencije mijenjanja svih društvenih sistema. već i određena mjera prisile. gospodarstvo. Da bi pravo obavilo taj zadatak. pa i svih sistema općenito – tendencije porasta funkcionalne specijalizacije. revolucija. Viši stupanj funkcionalne diferencijacije praćen je efektom povećanja mogućnosti korištenja raspoloživih sredstava okoline. naglasili smo da upotreba vlasti zahtijeva opravdanje». društvenog i političkog razvoja. Društva stvaraju alokacije moći. ali niti jedan veliki i složeni državni sustav se ne može održati. sistemu kulture koji je osnova «legitimizacije odnosno opravdanja legitimnog poretka društva. a uz to djeluju i kolektivne identifikacije (obavljaju zadatak «kolektivne mobilizacije sredstava za postizanje cilja posebne skupine kolektiviteta»). ako ne postoji realna prijetnja prisile i sankcije za nepoštivanje normi. institucija i uloga u funkcionalnim imperativima adaptacije. samostalnog. Parsons taj proces naziva porastom adaptacije. autonomnog sustava. jamstvo da će posebni normativni zahtjevi kulture. Izvor normi je u društvenim vrijednostima tj. štoviše. Sistemi legitimiranja određuju razloge za prava članova kao i za zabrane koje im se nameću. uloge su odgovarajući normativni izraz u ekonomiji. Norme se identificiraju kao sastavni dio socijetalne zajednice i obavljaju funkciju integracije. tretirajuči ih kao jednako podložne apstraktnoj i bezličnoj normi. Razvojem društava u okvirima socijetalne zajednice politički poredak zauzima sve važniju ulogu i kompleksna normativna regulacija sve više postaje rezultat formaliziraih postupaka normativne regulacije (zakonodavna regulacija i legitimizacija sudskih odluka). nije dovoljno samo slaganje s vrijednosnim sistemima. Dobrovoljno i svjesno prihvaćanje normi ili barem puka navika ili uspješna socijalizacija izražavaju se u lojalnosti zajednici – i ovdje se radi o zamišljenoj situaciji jer niti svi članovi društva. Socijetalna zajednica je mehanizam koji integrira navedene zahtjeve (kultura. jedino je važno da je legitimizacija stvarna i da postoji minimalna efektivnost upotrebe društvene moći. Definiranje uloge prava u socijetalnoj zajednici polazi od veza između struktura vrijednosti. politika) u nerazdvojnu cjelinu. Socijetalna zajednica zavisi od nadređenog sustava kulture koji legitimira njezin normativni poredak. sistem adaptacije/ekonomije. a što zlo. To je osnova autnomizacije prava u smislu njegovog konstituiranja kao posebnog. niti dobrovoljno ili svjesno ne prihvaćaju društvene normativne imperative. ocjene što je dobro. ni moralne ni druge. Da bi pravo funkcioniralo. prirodna prava). društvene vrijednosti normativni su izraz održanja kulturalnih obrazaca. On polazi od stava da ni jedan sustav ne može opstati na samoj sili i da se mora legitimizirati. Društvena evolucija . Pravo je uspješnije od ostalih oblika normativne regulacije upravo zbog porasle složenosti s kojom se može nositi. već na dinamične sustave čije djelovanje usmjeravaju i legitimiziraju dobrovoljno i svjesno prihvaćene norme. U razvijenim društvima funkcionalna specijalizacija istodobno je i vjet i posljedica visoke razine ekonomskog. Sekundarno i posredno (preko sistema kulture) na legitimizaciju normi utječe i najviša stvarnost. nastaju i odgovarajuće strukturne i organizacijske pretpostavke takvog djelovanja (država). dopušteno ili zabranjeno..su usvojene kao vlastiti standardi ponašanja. kroz koje se izražava socijetalna zajednica. Njihovo uredno djelovanje i društvena funkcija jamče se upravo određenim tipom legitimizacije izraženim u prihvaćanju vlasti. društvenom političkom konsenzusu. Društvo mora ustrojiti socijetalnu zajednicu koja ima dovoljnu razinu integracije ili solidarnosti i određen status članstva. temeljna načela legitimizacije poretka uvijek se pozivaju na trascededentalne vrijednosti (božja objava. niti svi jednako. ako velik dio svog normativnog sistema ne učini obveznim. Pravo dopušta punu složenost i različitost pojedinaca. postizanja ciljeva i veza kakve su uspostavljene radi održanja kulturnih obrazaca. normi. Socijetalna zajednica integrira i sadrži norme koje su specifično usmjerene na ostvarenje radnih uloga. te da je sustav legitimizacije usklađen sa zahtjevima njemu nadređenog sustava kulture. Prije svega.. Dobrovoljnost ili manipulacija su pritom nevažni i rezultat su naših vrijednosnih stavova o tome. uvjeravanje i pozivanje na svijest. integracije.

a pojedinac je potpuno uklopljen u čvrstu zajednicu. Razvojni slijed ide linijom: primitvna društva – prijelazna društva – moderna društva. ni obitelj ni srodništvo. kultura je isti što i tehnologija. ni pravo.Društva su podvrgnuta stalnom diferenciranju. onakva kakvu je razvio u kasnijim fazama rada zasniva se na slijedu razvojnih faza u kojima svaka slijedeća faza u razvoju društva predstavlja napredak u smislu adaptacije na okolinu. viši stupanj specificiranja u formuliranju kulturalno izraženih zahtjeva. u kojem svaka novonastala jedinica znači viši stupanj funkcionalne specijalizacije i veću mogućnost iskorištavanja okoline ili regulacie međuodnosa u sistemu. U prvom redu misli se na nastanak nove poduzetničke i radne kulture. Ekonomska racionalnost. efikasnijeg upravljanja. ni tehnologija ratovanja. odvajanje tipova privredne aktivnosti. rodovski odnosi su presudni i za integraciju i za održanje obrazaca ponašanja. te dolazi do kardinalne izmjene (propasti ili revolucije) osobina sistema. Povremno integracijski okviri i kapacitet sistema nisu dovoljni za održanje homeostaze. a zatim i na nastanak takvih institucija i metoda pravne regulacije koje omogućuju uključivanje svih u demokratsko utvrđivanje ciljeva i odgovorno i jasno izvršavanje odluka. regionalne ili druge kulturalne osnove identifikacije bivaju zamjenjene univerzalnom izjednačenošću građana pred zakonom. Nema specifikacije društvenih uloga.. Elementarni oblici nastanka upravnog aparata i učvršćenje društvene stratifikacije zaokružuju okvir općih karakteristika tog razvojnog stupnja. Diferencijacije i specijalizacije ne ostaje pošteđeno ni jedno područje djelovanja: ni država. Razvijenost znači povećanje specijalizacije. Poredak tradicionalnog društva u cjelini je obilježen askriptivnošću: prava i dužnosti pojedinca određeni su porijeklom. a članstvo u njoj se stječe na osnovi dva principa – krvne ili bračne veze. . a pojedini položaji su nasljedni. Sljedeća faza razvoja su prijelazna društva koja se mogu razdvojiti u dvije faze: arhajska i razvijena prijelazna faza. spolom.Viši stupanj arhajskih društava karakterizira puna pismenost vodećeg sloja i religija koja se razvila do filozovskih razina upućenosti i sustavnosti. materijala i ideja. Primitivnu fazu društvene evolucije karakterizira odsutnost funkcionalne diferencijacije. iskorištenja energije. evolutivna. Svečeničke i upravne funkcije su uglavnom u rukama rodova. racionalnog prava i sekuliziranih oblika religije. umijeća pisanja i kozmopolijsku religiju. Parsonsova teorija evolucije društva. dobi ili kombinacijom takvih od ljudskih društva nezavisnih faktora. pri čemu stalni proces razvedenosti znači razvojni napredak. Primitivna društva karakterizira nizak stupanj funkcionalne diferencijacije svih elemenata društvenog sustava.institucije su stopljene u jedan nisko diferencirani sustav koji se temelji na principu srodništva. Ta činjenica se prvenstveno odnosi na međusobnu stopljenost svih sastavnih dijelova društvenog sistema – politički se ne diferencira od ekonomskog. potreba da se ostvari profit. Razvojna linija poput stepenica se pruža od primitivnih društava prema onima koja poznaju pismenost.. Prva faza napuštanja prvobitne zajednice jest nastanak arhajskih društava a koja se tako zovu jer označavaju prvo značajno razdoblje u evoluciji prijelaznih sruštava . Moderno industijsko društvo u mnogim se aspektima razlikuje od prethodnih. Zamjenjujući solidaristička načela načelima univerzalizma. Kada se umijeća i znanstvene spoznaje odvoje od religijsko-mitskih opresivnih pravila dolazi do brze diferencijacije i ekonomske ekspanzije.. Promjena je postupna. ni obrazovanje. Društvena zajednica shvaća se kao jedinstveni kolektivitet. omogučujući vrlo transgeneracijsko bilježenje iskustava. i načelima specifikacije. privrede . odnosno za nastanak novog društvenog tipa potrebne su promjene u normativnoj i institucionalnoj nadgradnji. normi. a ne posebno imenovanih pojedinaca. znanja i mitova. ni moral.. Moderno društvo je složeno. maksimalni dobitak uz minimalni trošak postaju glavni motivi ponašanja. kulture. te načelnu primjenu striktno neosobnih pravnih pravila kojih se građani pridržavaju smatrajući da se radi o legitimnoj volji većine. Karakterizira ga odvojenost i sve veće razdvajanje elemenata društvenog sistema.tj. Najznačajniji neekonomski faktori nastanka modernog društva su porivi proistekli iz kulturalnih obrazaca i mogućnosti koje osigurava promijenjeni institucionalni sistem. materijalnog izobilja. zatim preko društava koje poznaju filozofiju i literaturu do modernih društava zasnovanih na univerzalističkim principima politički kontrolirane države. srodničke. Pisana komunikacija i paralelni razvoj jezika omogućavaju znatno veću profinjenost. Tehnološko-proizvodne inovacije osnova su ubrzanaj promjena i izraz povećanih kapaciteta adaptacije modernih društava. pri čemu se pismenost širi na sve slojeve društva. U tom smislu je neraskidiva veza ekonomski i neekonomskih čimbenika društvene promjene. jednakog tretiranja građana pred zakonom. Faktori nastanka novog tipa društva su ekonomski i neekonomski. Umjesto diferencijacije pojedinih strukturnih obilježja društva – politike. nastanak novih tipova vlasništva i socijalnu stratifikaciju.

omogućuje razumijevanje stvarnih struktura (ponašanja. Ove osnovne ideje razrađene su na raznim područjima društvenih znanosti i pri izučavanju vrlo raznolikih fenomena. Također Lacan je strukturalistički interpretirao osnovne psihoanalitičke pojmove te Lacan nesvjesno širi na čitavo područje govora. Osnovna je preokupacija strukturalističke lingvistike istraživanje fundamentalističkih obrazaca koji su kao potka prisutni u svim komunikacijama i istovjetni u svim jezicima. poruke. već samo određenim pristupom u tretiranju društvenih fenomena. premda su kombinacije realnih odnosa posljedice pravilnosti i zakonitosti sadržanih u tim dubinskim strukturama. tj. za temeljnu rekonstrukciju koju u te discipline uvodi F. transformacijske identičnosti moguće svoditi odnosno prevoditi jednu u drugu i uspoređivati kulture. tako i one potencijalne. De Saussure. onaj koji reflektira sebe u sebi i onda iz sebe izvodi nastajanje sebe u procesu samostvaranja) nepostojeća veličina. za Lacana je podsvijest nadindividualna u smislu komunikacije među ljudima koje kroz jezik i diskurzivnu praksu konstruira pojedinca kao svjesno biće koje se u svojoj subjektivnosti može prepoznati tek na zaslonu ove ukupne i struktuirane komunikacijske datosti koja mu prethodi. što im dopušta ne samo moguće forme koje riječi (i konkretna značenja) mogu tvoriti. Ljudsko je društvo derivacija pravilnosti programa ljudskog mozga kao arhetipa regulacije ponašanja. Tako je Barthes analizirao sustav mode zasnivajući tako semantiku kao opći obrazac sociologije budući da je moda svojevrstan jezik. bajki) na dubinskom planu ili na jezičnom metaplanu. Ovaj pristup implicira da su realni društveni odnosi značenjske strukture. a kada je svijest u pitanju. pa zato među strukturalistima nailazimo na zastupnike teorijskih koncepcija koje su međusobno vrlo udaljene. kako one koji se konkretno javljaju. Pri tome model transformacija. raščinjanje onog čega nema. ali im je zajednički određen vrlo specifičan analitički pristup pojavama. . modelom kombinacija može varirati jedan takav skup uočenih razlika. iako nije realna struktura. uputiti na točku ili točke u kojima se sve te raznolikosti grupiraju u neki još izvorniji smisao. nalazi se nesvjesnim u postojećoj praksi. od razlika i onog što ih kao različitosti povezuje i organizira u skup. Struktura je određena organizacija transformacija (udruživanja i mijenjanja riječi) pa je kao takva prvenstveno rezultatom diferenciranja i povezivanja diferenciranog. tj. a ne pronalaženje i grupiranje sličnosti. Ako je za Freuda podsvijest bila nadindividualna jer je njezina struktura bila genetski uvjetovana na nivou vrste. privid. to nesvjesno je je postojeća diskurzivna (čisto misaona) praksa.Strukturalizam Nastanak strukturalizma Strukturalizam se ne može smatrati određenom sociološkom školom. jer ono što determinira čovjeka. proizvode. pa je izvan njihove neposredne konotacije moguće otkriti i njihovu dubinsku strukturu koja je izvan svijesti onih koji u tim odnosima sudjeluju. Faucault tvrdi da ego (odnosno subjekt tj. događaja) jer ih dovodi u kontekst sa strukturom odnosa čitave cjeline koja bi struktura inače ostala nezapažena. skrivena. U svom djelu «Riječi i stvari» istraživao je govorne i analitičke prakse postrenesansnog mišljenja. Sociološki strukturalizam započinje s otkričem da osim jezika i njegovih problema (artikulacija glasova u riječi. bajke) izvan svoje konkretne naracije imaju i moguću drugu referencu. Takva metodološka orijentacija implicira postulat da su društvena zbivanja jednako tako rigorozno zakonita u svom značenju i osnovi kao i prirodna zbivanja te da je moguće izvesti stroge klasifikacije i transformacijske modele kao i u bilo kojoj egzaktnoj disciplini. otkriju i latentna značenja čitavih skupina (poetskog izražavanja. značenja. Foucault je svakako jedno od najvećih imena strukturalizma na području kulturologije i filozofije. potrošna dobra) mogu u svojoj društvenoj upotrebi biti tretirani kao osebujni sustavi kodova i tvoriti posebne vrste jezika. te će retrospektiva svih tih mogućih referencija prema pravilima neke transformacije. iako su svaki po sebi kao sadržaji različiti. tvrde Levi-Strauss i strukturalisti. Strukturalisti apstrahiraju odnos znaka i označenog usredotočujući svoj interes na rasporede znakova. Najneposrednije nadahnuće strukturalizma u sociologiji vezano je uz lingvistiku i semantiku. događaj. a to znači na interindividualno odnošenje i na komunikacijske sustave ljudi međusobno. treba kretati. oblika. već i da otkrivajući latentne strukture tih formi. što omogućuje primjenu metoda lingvističkih strukturalnih analiza i na društvene procese i njihove modele. Metoda njihovog razotkrivanja suprotna je klasičnoj metodi induktivne apstrakcije i generalizacije na temelju sličnosti. Posebni sadržaji (mitovi. i što on faktički i izvorno jest. istražujući po kojim se pravilima tj. a to će i biti središnja tema njegova najvažnijeg djela «Arheologija znanja». u gramatike fleksija i pravila slaganja riječi u sintaktičke cjeline) i drugi sociološki fenomeni koji su po svojoj izvornoj funkciji nejezički (instrumenti. prema pravilima transformacije ljudskog duha. pa je zbog te funkcionalne tj.

samo učinci njegova djelovanja su stvarnost. Drugi postulat je takav da strukturalna analiza predstavlja analizu relacije između označujućeg i označenog. oni su realitet. činu ili djelovanju. Predmetom istraživanja je način na koji se akcija pokreće. Akcija je nerazumljiva bez oba elementa. Akcija je društveni i kolektivni fenomen. već o mehanizmu stvaranja smisla i usmjeravanja akcije. u sociologiji pokreću pitanje preispitivanja . Svaka stvar je odrediva samo u odnosu s drugom stvari s kojom je u opoziciji. Primjeri strukturalne analize Propp je proučavao 449 ruskih bajki i ustanovio kako se od svih tih bajki ako ih se promatra paradigmatički može izvesti svega četiri moguće radnje. Levi-Straus je primjenio strukturalističku analizu na procese kuhanja. 2. Također se naziva sintagmatička ili metonimička. Postoje samo pojedinci. te samo oni mogu biti predmet promatranja. Odbacuje se pretpostavka o prioritetu društva ili pojedinca: ne može se pojednac odvojiti od društva ili društvo od pojedinca. S druge strane. čime stvara jedan pogled koji je u stvarnosti nevidljiv. koji su sve načini na koje ljudi nastoje svoje postupke predočiti razumljivima za druge. društva koje objašnjava smisao akcije i značenje poruke. Samo pojedinac. pečenja i sušenja hrane u narodu.Metodološki problemi strukturalne analize Osnovna jedinica strukturalne analize je par veličina u međusobnom odnosu. ne radi se o opisu ponašanja i realnom efektu. kako osjećaji. Dirigen čita note za sve instrumente znači paradigmatički dok pojedini svirač čita svoje note sintagmatički. več samo njihova djelovanja. Središnje pitanje analize se mijenja. iako se oba pristupa smatraju legitimnim smjerovima socioloških istraživanja. no zajedničko im je da društvo kao cjelinu smatraju realitetom i predmetom promatranja. shvatiti i objasniti. razlikovanje je potrebno. koliko oni sudjeluju u stvaranju društva. Predmet analize ne moraju biti pojedinci kao ličnosti. kako ono što smo naučili socijalizacijom. nije realitet. postoje brojne teorije o skrivenim zakonitostima društvenih struktura koje treba prepoznati. horizontalna analiza vremenu prilazi kronološki. Kod takvih pitanja granica između sociologije i filozofije (kao i psihologije) postaje porozna. Pravilnosti i svoje zaključke o procesima pripremanja jela iznio je u svom djelou Kulinarski trokut. Ovakvim postupcima se otkrivaju stalni obrasci koji determiniraju ljudsko izražavanje ali i ljudsko ponašanje odnosno njegov smisao ponašanja koja su inače nerazumljiva. Usporedba tih dvaju kordinata je na primjeru dirigenta i orkestra. vertikalna kordinata prilazi analizi više nezavisnih dijakronijskih tijekova i promatra ih istodobno. Ako akciju usmjerava osjećaj smisla i volja aktera. Takve teorije su često potpuno različite jer sasvim druge činjenice i osobine društvenih struktura smatraju važnim. te koliko su u međuodnosu s drugim ljudima. uzima ga u razvojnom slijedu iz jednog u drugi. nego kao zadatke u čijim izvršenjima treba sudjelovati. a zajedno s njom čini cjelinu. Treći postulat govori kako se analiza dijeli na dvije vrste vrememenskih kordinata. 1. dakle. njegove namjere i interesi. Još se naziva paradigmatička ili metaforička. U sociološkoj tradiciji ta su dva pristupa ravnopravna i oba imaju svoje pristaše i protivnike. Strukturalizam nasuprot humanizmu Temeljna razlika humanizma i strukturalizma je što humanizam ustvari predstavlja ideologiju jer ne razmatra ljudske svrhe neutralno kao iskustvene datosti. Filozofska istraživanja. kako djeluje naša svijest u tome. S jedne strane. usmjerava ili vodi. Time se može ustanoviti da su ponašanja ustvari jedna vrsta jezika kojima se ljudi služe u komuniciranju i kad ne komuniciraju na standardan način. Premda su takva razlikovanja samo artificijalne tipologije koje ilustriraju različitost temeljnih pristupa proučavanju društva. ali ne i manje vrijedan. Fenomenologija i etnometodologija Konstrukcija zbilje Često se suprostavljaju struktualistički i akcijski pristup istraživanju društva. Strukturalistički obrat znanosti sastoji se u ponovnom vraćanju k teorijskom. pogotovo ona koja su nastavak tradicije pozitivizma. tvrdi se da je društvo konstrukcija našeg uma. pojedinca koji percipira i misli. kako je akcija koncipirana. i usprkos sasvim različitim tvrdnjama od kojih polaze.

Za mnoge je istraživače ponašanje djelovanje organizma podvrgnutog fizičkim. Stvarni svijet postoji nezavisno i odvojeno od ljudskih svijesti. osobito drukčiji pogled na ulogu i djelovanje svijesti pojedinca. Socijalizacijom utvrđeni obrasci vodiči su akcije. Svijet i um ostaju razdvojeni. navedenu tendenciju istraživanja slijedi simbolički interakcionizam i etnometodologija. za društveni život imitacija konvencija nije dovoljna. Hussler objašnjava da ljudi stvaraju sliku živog svijeta oko sebe i smatraju kako je ta slika jednaka za sve druge. empatijskog ili introspektivnog proučavanja ljudskog ponašanja. Simbolička razina društvenosti Georg Herbert Mead i William Thomas su znanstvenici čiji su sociološki radovi nastavak pragmatizma. mjeriti i podvrći manipulaciji ljudskom akcijom. Suptilniji oblik konvencijom utvrđenih najava ponašanja je jezik. Kad se ponašanje djeteta usklađuje s društvenim noramama. Mead i Thomas predstavnici su simboličkog interakcionizma koji integrira navedene pristupe pragmatističkog i bihevioralnog pristupa. a da se ne upuštaju u spekulativnu rekonstrukciju onoga čime se ponašanje deklarativno opravdava ili objašnjava. nazivao se fenomenologijom. usprkos neporecivim uspjesima da ovladamo takvim znanjima i da se njima koristimo nema pouzdanog odgovora na pitanje korespondira li živi svijet stvoren u našem umu sa stvarnim svijetom. sam način njezinog djelovanja i pretvaranja. No. Predmetom istraživanja je dakle konstruiranje zbilje. Usprkos naporima da svijet ograničimo samo na one pojave koje možemo osjetilima utvrditi. poretka vanjskog svijeta. psihološkim podražajima. Usprkos mnogim simplifikacijama. što je obilježje pozitivizma. Međusobno protumačene i shvaćene geste postaju značenjima i simboličkim ekspresijama. Husserl upravo zbog toga smatra da predmetom istraživanja mora biti svijest pojedinca. i da otuda nužno mora postojati homomorfnost stvarnosti i naših intelektualnih konstrukcija. Društva mogu pokazati stabilnost intitucionalnih ustroja ali ona pretpostavljaju stalnu promjenu i aktivnost. jednog od izdanaka pozitivizma. te kad dođe do nagrađivanja dobrog ili kažnjavanja lošeg ponašanja Mead to naziva konvencionalnim gestama. za koji je tek praktička upotrebljivost (praksa) kriterij istinitosti. biološkim. pa prema tom obrascu i djeluje. on se samo odražava u konstrukcijama našeg analitičkog uma. budući da polazi od filozovskih radova Edmunda Husserla i Alfreda Schutza. Takvi slučajevi s vremenom i odgojem postaju sve brojniji i povećavaju prilagođenost subjekta socijalnoj okolini. tvrdnja da se ljudska vrsta mora nužno prilagođavati okolini da bi preživjela.predmeta društvenog istraživanja. navela je na proučavanja socijalno-psiholoških elemenata procesa konstrukcije svijesti. prije svega način na koji ljudi definiraju situaciju u kojoj se nalaze. Potrebno je internalizirati suptilnije. a ni jedna druga vrsta osim čovjeka ne koristi taj prilagodljivi i informacijski koristan oblik simboličkog priopćavanja. pragmatizam nastaje kao rezultat kritičkog promišljanja o tome koji je konačni kriterij istinitosti naših iskustava i tvrdnji. ali i mentalnim. . ili tvrdnjama da je pragmatizam izdanak američkog smisla za konkretno. Jedna je od interpretacija Johna Deweya. Pokušavaju interpretirati različite situacije u kojima se ljudi nalaze i u tim situacijama prepoznati obilježja koja usmjeravaju akciju. često paradoksalne zahtjeve (nije svaka laž zabranjena – pristojnost) prema konfornom ponašanju. preciznim i razvedenim skupovima simboličkih interakcija. a u novije vrijeme uz naglašeno zanimanje za društvene interakcije. Takav pristup. Ne postoji niti jedna empirijska metoda koja nam može dokazati da stvarni svijet koji se nalazi oko nas uistinu izgleda onakav kakvog ga vidimo. Još od najranijeg djetinjstva počinje proces socijalizacije te dijete shvaća kakvo je ponašanje dobro a kakvo ne. Definiranje situacije određeno je urođenim i stečenim pretpostavkama definiranja takve situacije (jezik i način kognitivnog razumijevanja) kakvu utvrđuje zajednica. Ne treba zaboraviti da istovremno raste utjecaj biheviorizma koji potpuno negira mogućnost spekulativnog. a to se ne može ostvariti pukim svođenjem istraživanja na promatranje uzročno posljedičnih veza. imaginativnog. i upravo ta mikrorazina neposrednih akcija glavno je polje analize. no također smatra da to nije sasvim točno. Jezik je nositelj značenja i simboličkih ekspresija koje se primjenjuju uz poštovanje pravila pretvorbi i logičke manipulacije značenjima te onda postaju koherentnijim. Mead utvrđuje da je ljudsko ponašanje selektivan proces odabira jednog načina ponašanja između mnoštva ponuđenih opcija.

play. Slijedom takvog logičkog (a ne kronološkog) niza u definiranju situacije najvažniji dio je razmjena simboličkih (verbalnih i akcijskih) poruka. Meadov pristup omogućuje da u tome zamijetimo faze i dinamiku. Društva nema i ne može postojati bez imaginativnim mogućnosti mozga da odnosima daje smisao. prihvaćanje i uživljavanje u njegovu poziciju uzajamnih očekivanja. Ljudi komuniciraju prepoznajući tuđe (verbalne i neverbalne) poruke. Društvo je organizirani oblik grupne i društvene aktivnosti – oblik stvoren tako da omogućuje pojedincu da svoj položaj utvrdi objektivno: da preuzme i računa s ocjenama drugih. identitet je sasvim društveno određen fenomen u kojem se biološki. Na višem stupnju razvoja nisu više toliko važni likovi koje djeca oponašaju već norme i pravila koja se postavljaju prema njima. Definiranje socijalne situacije (očekivanja drugih) osnova je odluke o usmjerenju vlastitog ponašanja. Etnometodologija Nastanak etnometodologije veže se sa studijom Garfinkela “Studije etnometodoloije” Temeljna poanta pristupa etnometodologije je da su teorijske generalizacije manje važne te da se treba više posvetiti induktivnim objašnjenjima stvarnog djelovanja ljudi u raznim situacijama. Ono ne može postojati bez doživljavanja «generaliziranog drugog». Poznavanje konvencionalnih gesti. Dakle ponašene pojedinca nije slučajni. uz spoznaju o pretpostavljenoj društvenoj odgovornosti za samoutvrđenje svog identiteta. već i temelj za stvaranje svijesti o samom sebi. Društvo je kreacija razuma koliko i odraz realnih odnosa. bez obzira što u stvarnosti stvara takva normativna očekivanja.). U ranom djetinjstvu djeca oponašaju odrasle i na taj način postupno uče osobine određenih uloga (policajci. Razumijevanje situacije i ponašanja drugih nije samo osnova prilagođavanja društvenim interakcijama. stepenice su stvaranja svijesti (uma = mind). da omogućuje razumijevanje drugog. ustrojeno i mijenjano sposobnošću ljudskog uma da osmisli i definira. Preuzimanje uloga glavni je mehanizam interakcija koji omogućuje ljudima da situaciju razmotre s različitih gledišta. naravno u ograničenom opsegu. Slika sebe u očima drugih postaje sve važnija. introspektivnim unutarnjim dijalogom u kojem se susreću samosvijest i zahtjevi grupe za prilagodbom ponašanja i mišljenja. Obilježje ove faze je stvaranje svijesti o postojanju «generaliziranog drugog» odnosno spoznaja o tome da grupa i situacija nameću norme kojih se treba pridržavati. uz punu svijest što drugi od pojedinca očekuju i kako će ga vjerovatno ocjenjivati. . Identitet je i funkcija trenutnih grupnih odnosa. To je situacija podvlačenja razdjelne crte između sebe i društva. niti je grubi odraz grupne situacije ili zauzimanja uloga. Ono je dakle nekakva vrsta mreže simboličkih poruka kojima označavamo očekivanja prema ponašanju drugih. a ne kao objašnjenja postojanja identiteta. Mogućnost imaginativnog zauzimanja uloge drugoga povećava usklađenost i efikasnost u društvenom životu. psihološki. društvo je različito od pukog zbroja aktora. Identitet nije samo puki odraz situacije. Društvo je dakle «tvorevina uma. promjenjiva varijabla. kad se ustanovljuje koja očekivanja drugi postavljaju. po Meadu. i poprima obris ocjene sebe sa stajališta društva.. onako kako bi je vidjeli drugi ljudi. već situacije posredovane refleksijom pojedinca o vlastitom položaju. Pravila su često prevrtljiva. Društvo je dakle struktura nastala nezavisno od fizičkog postojanja aktora. njegovih vrijednosti i vjerovanja. Meadov pristup sugerira da je simbolički interakcionizam postupak i metoda primjenjiva samo za analizu manjih grupa. prije proces nego stalni odraz – kada se mijenja situacija i grupa. definiraju situaciju. da ih objašnjava. Polazna točka je stadij zauzimanja uloga koji naziva igrom . Mead razlikuje tri stupnja stvaranja samosvijesti (self)..Slijedeća važna stepenica socijalizacije je sposobnost da se u interpretaciji konvencionalnog ponašanja utvrdi i razumije uloga drugoga. Takva igra (game) ima svoja sasvim određena pravila koja se ne smiju kršiti i koja poznaju svi sudionici igre. označavaju. društveni elementi pojedinca javljaju kao ograničenja mogućnosti. potiče ih i mijenja. izmjena simboličkog izraza sadržaja i smisla interakcija. Definicija društva po Meadu je: društvo su konstruirani obrasci koordiniranih aktivnosti koji se održavaju i mijenjaju kroz simboličku interakciju između i unutar aktora. To je trenutak kada pojedinac stječe sposobnost predočavanja sebi svojeg ponašanja ocijenjenog normama društva. no ona su utvrđena i to utvrđena od samih sudionika igre. nitko nema stalan doživljaj sebe samog. mijenja se i osobni identitet. Stjecanje svijesti o vlastitom identitetu nije jednostavno. U tome još sudjeluje i samosvijest i ličnost koji prerađuju emitirana simbolička značenja i daju im smisao za pojedinca. Društvo je sasvim druga razina postojanja stvarnosti od njezine materijalne emancije. Dakle. doktori. Definiranje situacije jest utvrđenje skupa važećih vrijednosti i stavova koje pojedinci ili grupe trebaju «preraditi» da bi njihova akcija imala smjer i smisao. odnosno reflektira i ocjenjuje situacije». uživljavanje u ulogu drugog i virtualno ocjenjivanje mogućih pravaca djelovanja. kategoriziraju druge poruke i orijentiraju se u konstelaciji simboličkih poruka. Svaka osoba podvrgnuta je stalnom procjenjivanju i mjenjanju. već je bolna spoznaja o različitim mogućnostima ponašanja i evaluacije namjera aktera u interakcijama.

premda su u stvarnim interakcijama norme ponašanja unaprijed određene. postoji mišljenje da je i pravo oblik društvenih normi te da bi bilo nepoželjno simplificirati pravna pravila na shemu hipoteza – dispozicija – sankcija. Za Parsonsa središnji element analize funkcija normi je ograničenje koje norme nameću u inače kontigentno (ovisno o situaciji) ponašanje ljudi. one se transformiraju u podsvjesne porive koje drugi mogu prepoznati. dakle iz pretpostavke da postoji opći. Norme omogućavaju kalkulaciju ljudi o uvjetima njihova ponašanja. Pretpostavka interakcije je socijalizacijom ugrađeni skup moralnih normi i standarda koje pojedinci shvaćaju kao svoje vlastite i kojih se nastoje pridržavati. već su obilježja same situacije. a sadržajna i stvarna normativna uređenja situacije su eluzivna i podvrgnuta mogućoj reinterpretaciji aktora. Garfinkelova pozicija se može janije objasniti ako etnometodoligiju tumačimo kao kontrapoziciju funkcionalističke teorije akcije Talcota Parsonsa. Normativni elementi nisu jednostavno dani. okvirnih normi i načela. nisu čvrsti i rigidno unaprijed odredivi. Drugačije rečeno. Svaka je situacija akcije u većoj ili manjoj mjeri drukčija i društveni svijet se sastoji od beskonačnog broja različitih situacija djelovanja. I slučajevi u pravu bi se trebali određivati po principu da se sankcija mora odrediti individualno usporedivši počinitelja i situaciju u kojoj se djelo počinilo. racionalizacija koja omogućava da odnose u sferi rada smatramo objašnjivim i smislenim. jer aktori neprestano nastoje pripisati smisao situaciji u kojoj sudjeluju.Za sljedbenike simboličkog interakcionizma i etnometodologije organizacija ne postoji kao stvaran fenomen već kao konstrukcija naše svijesti i društva. očekivati i ugraditi u vlastitu kalkulaciju ponašanja. . Normativni zahtjevi se pritom izvode iz imperativa funkcioniranja sistema. Za Parsonsa je socijalizacija objašnjenje okolnosti da se ljudske interakcije ne pretvaraju u poprišta sukoba i nametanja silom. Što se tiče primjene takvih metoda na pravo. ponašanje aktora. njihovo identično interpretiranje smisla akcije. već nerazumjevanje situacije odnosno njezinog smisla ili zahtjev za prilagodbom ponašanju drugog. normativne elemente situacije koje aktori definiraju kao smisao akcije u kojoj se nalaze. to ne znači da ih aktori u interakciji ne mijenjaju u detaljima njihove primjene. Procesni elementi prerade poruka (komunikacije) u interakciji su bitni. Za njega nije samo po sebi jasno da se uspostava normativnog poretka izvodi iz imperativa funkcioniranja sistema. a budući da su usađene postupkom socijalizacije. Parsons teoriju akcije temelji na unutarnjem pokretačkom motivu aktera i njihovoj prilagodbi normativnim zahtjevima okoline. Grafinkel takvo stajalište smatra netočnim i komotnim. globalni. . a ne vjeruje niti u postojanje mehanizma koji u skrivenim sferama svijesti odabire usmjeravanja akcije. već su predmetom implicitnog utvrđivanja položaja drugog u interakciji. . odnosno preferencija aktora u seriji izbora smjera akcije (pattern variables) a niti prihvaća stav o presudnom utjecaju socijalizacije na motivaciju aktora. klijente i korisnike usluga takva konstrukcija nema nikakvog smisla. a svaka devijantnost nije odstupanje od općeg normativnog standarda. nisu derivirani iz širih. Za njega normativna utvrđenja treba smatrati sredstvima za stvaranje smisla. On temeljnim smatra postupak stvaranja normi u samoj interakciji i mehanizam usklađivanja interpretacije situacije u svijest aktora. koherentni i sveobuhvatni normativni sustav iz kojeg se izvode norme koje utvrđuju društveno djelovanje tj. Garfinkel isto definira malo drugačije. U tom smislu mora postojati mogućnost prenošenja značenja (informacija) između aktora. Za vanjske članove organizacije. te pokušati shvatiti smisao akcije počinitelja.Smatra da treba utvrditi kontekstualne varijable.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful