E. C.

Harris Načela arheološke stratigrafije

Ljubljana 1989.

Načela arheološke stratigrafije
Edward C. Harris

I. DIO POVIJESNO ZALEĐE
1. KONCEPT STRATIGRAFIJE U GEOLOGIJI
Geologija je temeljne koncepte i načela stratigrafije razvila u pravu znanost. Ova načela geološke stratigrafije je u arheologiji trebalo modificirati.

2. KONCEPT STRATIGRAFIJE U ARHEOLOGIJI
Razlike arheološke i geološke stratigrafije: 1) većina arheološke stratifikacije je posljedica čovjekova djelovanja i nije neposredno određena zakonima geološke stratigrafije 2) arheološki artefakti nisu živa bića, ne podliježu običnom životnom ciklusu tj. procesu evolucije i prirodne selekcije

Slika 1. Ovi dijagrami su među prvim didaktičnim crtežima o konceptu stratigrafije u arheologiji – Droop 1915. godine Wheeler-Kenyonov sustav arheološke stratigrafije: ...dijelove slojeva pažljivo razlučimo i označimo. Uvijek u sloju nalaze izoliramo i dokumentiramo, i taj zapis je integralni dio zapisa o sloju iz kojeg potječe. Kathleen Kenyon je insistirala da ideja stratifikacije mora uključivati i jame, jarke i druge vrste interfacija koji nisu slojevi u strogom smislu. Iz toga su se rodile dvije ideje za teoriju arheološke stratigrafije – važnost interfacija i označavanje (brojevima) slojeva što omogućava da su artefakti iz depozita sistematično označeni glede provenijencije (podrijetla).

1

Slika 2. Presjek jame iskapane pri istraživanju Maiden

Castlea u Dorsetu, Wheeler, 1934., gdje se prvi put javlja označavanje slojeva brojkama
Arheolozi su uvidjeli kako se oblici predmeta kroz vrijeme mijenjaju i da artefakti iz različitih slojeva pokazuju tu promjenu u stratigrafskim odnosima među depozitima. U sukobu s tim arheološkim konceptima stratigrafije, opći zakoni stratigrafije se nisu posebno razvijali. Donedavno je jedini aksiom te vrste bio zakon superpozicije (sloj na dnu je prvi nataložen). Tome se mora dodati klauzula da moramo slojeve naći u stanju u kojem su bili nataloženi pri nastanku. Ovaj aksiom (osnovno načelo) je geološki, i arheolozi ga, usprkos velikoj razlici između vezanih sedimentacijskih kamenih slojeva (za koje je zakon zamišljen) i nevezanih arheoloških slojeva, nikad nisu prilagodili svojim potrebama.

3. TEHNIKE ARHEOLOŠKOG ISKOPAVANJA
Jedna od najstarijih ljudskih navika je bila želja za traženjem dragocjenosti u zemlji, pa tako za arheološko iskopavanje možemo reći da spada u najmlađi oblik te strasti. Kroz različite generacije se mijenjao stav o tome što je dragocjen predmet, a što ne. Prije istraživače nisu zanimali fragmenti keramike ili stratigrafski detalji, već cijele posude, predmeti od dragocjenih metala i ostali cijeli artefakti. Danas su dragocjeni postali fragmenti keramike, zrnca peluda… Sa stajališta stratigrafije, istraživače su isprva više zanimali zidovi i drugi veći elementi (npr. natpisi). Dragocjenosti su bile monumentalne građevine i tek je nedavno slojevima posvećena pažnja kakvu zaslužuju. Jedan od najboljih stratigrafskih istraživača u Engleskoj, Barker, izdao je knjigu “Techniques of Archaeological Excavation” koja je odlična studija o toj temi. Možemo razlikovati dva vida arheološkog iskopavanja. Prvi je strategija ili nacrt vođenja iskopavanja, kako ga navodi Sir Flinders Petrie, koji smatra da najbolji pregled daju usporedne sonde, koje omogućavaju dobar uvid u zemlju, dok otkopanu zemlju možemo odlagati za sobom i tako opet, ako je više ne trebamo, napuniti sondu.1 Nasuprot tome Philip Barker je zagovornik strategije velikih površina, dok u specifičnim okolnostima upotrebljava metodu kvadranata.

No tako proces iskopavanja ne pušta nikakav fizički trag, pa je jedini dokaz o naravi nalazišta riječ istraživača i njegova dokumentacija.

1

2

Strategija iskopavanja je prilično odvojena od procesa kojim izvodimo samo iskopavanje. Postoje dva procesa iskopavanja: 1) arbitrarno 2) stratigrafsko Kod arbitrarnog se ide za odstranjivanjem zemlje u cjelini, i to na kakav god način ili za iskopavanje izmjerenih režnjeva (dijelova) ili nivoa unaprijed određene debljine. Stratigrafsko iskopavanje je proces pri kojem odstranjujemo arheološke depozite u skladu s njihovim individualnim oblicima, obrisima ili reljefom. Oba ova procesa možemo upotrijebiti pri brojnim različitim strategijama. Oba sistema su neovisna. Uređena vrsta sonde, kod iskopavanja još ne govori, koji od oba procesa je uporabio istraživač na tim površinama. Proces iskopavanja je mnogo važniji od strategije/metoda iskopavanja (nacrt vođenja iskopavanja), jer je značaj iskopavanja uzimanje uzoraka prošlosti s tih površina (to je zato jer je vrijednost uzorka neposredno povezana s procesom koji je upotrijebljen na iskopavanju, a malo s tim koja je strategija upotrijebljena → duga sonda, skupina manjih kvadranata ili velika otvorena površina). Prva strategija je bila jednostavna rupa (otvor), iz koje su u rekordnom roku iskopali svu zemlju, kako bi se došlo do dragocjenih zakopanih predmeta (još uvijek lovci na blago). Rupu je nadomjestila prava sonda. Sredinom 19. st. Worsaae je preporučivao, kako gomila obično ima koničan oblik, da se presječe od jugoistoka prema sjeverozapadu sa sondom, koja se u slučaju potpunih istraživanja lako presječe sa sondom suprotnog smjera (jugozapad – sjeveroistok). No, često je dostatno da se gomila iskopa s vrha, tako da se napravi velika rupa, koja seže do dna gomile, jer su tu najvažniji grobovi → Worsaae je preporučivao da se ta sonda iskopava od jugoistočnog ruba gomile do rupe u središtu radi lakšeg odstranjivanja zemlje. Slika 3. U 19. st. (i prije) su grobne humke kopali pomoću serije sondi, koje su otvorile središte humka i najstariji grob (pri čemu je okolica ostala neiskopana). U 20. st. je uzorak obrnut. Sonde su nadomještene s međuprostornim zidovima (profilima) i najprije je kopan rubni dio, a zatim središte. Kasnije u 19. st. su Pitt-Rivers i drugi istraživači (kopači) upotrebljavali strategiju velikih površina, tako da su istražili cijelo nalazište. Pitt-Rivers je za nalazište s graničnim nasipima i jarcima izumio strategiju presjeka. Po toj metodi je sonda presijecala nasip i jarak, a kopalo se sve do prirodne osnove. On je svoja nalazišta iskopavao s arbitriranim procesom i pri tome nije pazio na prirodni reljef arheološke stratifikacije. Njegova metoda je bila možda nešto sistematičnija od metode njegovih prethodnika.

3

Pitt-Rivers: "Pri istraživanju jaraka okolo naselja i gomila… treba kopati usporedne režnjeve od vrha prema dolje: tako odstranimo i dokumentiramo keramiku i druge nalaze iz gornjih režnjeva, prije nego počnemo kopati donje." → tako mogu nastati greške glede površine u kojoj smo našli predmete. Iz te izjave je jasno, da je arbitrirani proces iskopavanja usmjeren na dobivanje artefakata i pozicije u kojoj su bili otkriveni. Stratigrafski detalji su sekundarnog značaja. Godine 1916. A. E. van Giffen (1930) upotrijebio je drugi tip strategije iskopavanja – metodu kvadrata. Po toj strategiji nalazište je bilo podijeljeno na segmente, koji su kopani naizmjenično. Metoda je omogućila dobivanje profila, odnosno presjeka kroz stratifikaciju nalazišta. Profili su bili sačuvani u obliku neiskopanih zidova tj. pregrada među svakim segmentom kvadranta. Moguće je da je van Giffen unutar samih segmenata iskopavao stratigrafski, ali se kasnije okrenuo arbitrarnom procesu. Nekoliko godina kasnije Mortimer Wheeler je iskopavao gomile pomoću metode usporednih pruga (po načelu arbitrarnoga iskopavanja). Na iskopavanjima u Maiden Castleu je to zamijenio sistemom mreže kvadrata i stratigrafskim iskopavanjima.2 (Slika 4a) Ta strategija je bila metoda po kojoj je nalazište kopano serijom manjih kvadratnih rupa. Među kvadratima su ostale serije zidova, čije su površine čuvale stratigrafske profile različitih dijelova nalazišta. Sistem mreže kvadrata je bio još na početku zamišljen kao tip iskopavanja velikih površina, pa su, kad je dosegnut nivo glavnog razdoblja na nalazištu, odstranili te presjeke. Pored toga Wheeler je tu metodu držao i vrstom nadzora nad iskopavanjem i dokumentiranjem, jer je površina, koju su nadzirali pojedini nadzornici, jasno označena. S iznimkom metode usporednih pruga, danas se upotrebljavaju strategije presjeka, kvadranata i mrežastih iskopa → svaka od njih je primjerena za različite situacije. Isto tako upotrebljavaju se oba procesa iskopavanja. Od II. sv. rata sve veću važnost ima strategija iskopavanja velikih površina. Početke strategije velikih površina nalazimo još u djelu Pitt-Riversa. Od iskopavanja velikih površina sa sistemom mreže kvadrata se razlikuje u tome što počne iskopavati cijelu površinu bez prekida s međuprostornim zidovima (profilima), premda u praksi brojni kopači velikih površina sačuvaju presjeke, kao da upotrebljavaju sistem mreže kvadrata (Slika 4b). Drugi su primili Barkerov koncept kumulativnog presjeka, pri kojem ti profili dijelom nisu potrebni. (Slika 4c). Slika moguće otkopati, iskopavanja površina ima 2. Na velikim koje u nije cijelosti metoda velikih prednost

nalazištima,

pred metodom kvadranta. U drugoj četvrtini tog stoljeća su takve površine iskopavanja razdijelili na manje dijelove sa serijom širokih međuprostornih zidova (profila), koji nisu bili iskopani i koji su prekrili dobar dio stratifikacije nalazišta. U 1960im su ti profili postali uži. Zadnjih godina na mnogim nalazištima uopće se nisu upotrebljavali, jer je njihovu stratigrafsku funkciju preuzeo kumulativni presjek.
2

Time je omogućio precizno izoliranje strukturnih faza i relevantnih artefakata.

4

Tako su se u 19. i 20. st. razvili različiti procesi i strategije iskopavanja. Arheolozi se danas obično slažu kako proces stratigrafskog iskopavanja treba upotrijebiti svuda gdje u stratifikaciji nalazišta možemo slijediti arheološke slojeve i elemente. Kada ne opažamo takve stratifikacijske jedinice ili kad je stratigrafsko iskopavanje stvarno nemoguće, moramo upotrijebiti arbitrarni proces (uvijek ima manju stratigrafsku vrijednost nego stratigrafsko3). Danas se prednost većinom daje strategiji iskopavanja velikih površina → što je veća površina iskopavanja, veća će biti količina dobivenih informacija. Stoga je ono tim primjerenije, što je veće nalazište i što je kompleksnija njegova stratigrafija. Strategije i procesi iskopavanja su kratkotrajna sredstva za postizanje trajnijeg cilja → dobivanje informacija.

4. RANE METODE DOKUMENTIRANJA NA ISKOPAVANJIMA
Sir Flinders Petrie je zapisao da iskopavanje ima dva cilja: "…dobiti nacrte i topografske informacije, i ...pokretne nalaze." Dokumentacija s ranijih iskopavanja je zato bila usredotočena na dobivanje informacija o položaju glavnih struktura i mjestu otkrića artefakta. Najvažniji su bili tlocrti zidova i drugih strukturnih elemenata (npr. jaraka). Arheološki slojevi su se rijetko unosili u nacrte, osim ako nisu sadržavali očit element, kao što su npr. pločnik ili cesta. Kako je naglasak bio na strukturama, a ne na stratifikaciji, presjeci su rijetko dokumentirali pojedinosti na zemlji → upotrebljavani su za prikaz opće strukturiranosti nalazišta. Pri prijenosnim artefaktima bio je dovoljan podatak da su bili otkriveni na površini, koja je u apsolutnom smislu viša ili niža u pogledu na druge nalaze s istog nalazišta (predmet koji se nalazi iznad drugog je mlađi). Neke od tih koncepata možemo opaziti u iskopavanjima Pitt-Riversa krajem 19. st. Pitt-Rivers je već prije iskopavanja napravio nacrt reljefa nalazišta. Namjera mu je bila da s tim prikaže uzorak drenaže nalazišta i opći oblik terena. Takvi pregledi reljefa se danas upotrebljavaju na nalazištima s gomilama ili s izrazitim nasipima, zato jer se lako na podlozi takvog zapisa može rekonstruirati nasip nakon iskopavanja. Tada je Pitt-Rivers upotrebljavao svoje preglede (“preiskape”) reljefa s drugom namjerom, jer “…možemo na podlozi izohipsa kasnije napraviti presjek bilo kojeg dijela polja u bilo kojem smjeru.” Stratifikaciju nalazišta su prema tome odstranili kao cjelinu. Kad su odstranili svu zemlju iznad struktura, koje su bile ukopane u prirodnu osnovu i radi toga se i sačuvale, prenijeli su ih na nacrt. Na nacrtima nalazimo dokumentirane obrambene jarke, različite kanale i jame, te mjesta na kojima su bili otkriveni različiti prijenosni predmeti. Dokumentirani su i mogući slojevi, npr. kameni pločnik na ulazu u područje okruženo jarkom. Pomoću tih nacrta i izohipsa se moglo kasnije sastaviti brojne presjeke. Brojni Pitt-Riversovi presjeci, dakle, nisu dokumentirali stvarne zemljane profile vidljive na terenu, nego se išlo za rekonstrukcijama. Takvi shematski dijagrami su bili karakteristični za arheološke presjeke sve do 1920ih.

3

Stratigrafsko podrazumijeva uslojavanje i naslojavanje.

5

Postoje i slučajne iznimke, npr. Slika 5 → stratifikacija okna iz rudnika kremena u Cissbury Compu, Sussex → detaljno nacrtane stijene i konvencionalno označene (kremen je sortiran).

Slika 5. Za razliku od brojnih crteža 19. st., za ovaj presjek se vidi da je bio izrađen kao dokumentacija vertikalnog profila, a ne kao shematični dijagram rekonstruiran nakon iskopavanja. Na nekim Pitt-Riversovim nalazištima su odstranjivali zemlju na način arbitrarnih režnjeva ili nivoa, tako da artefakti nisu mogli pasti niže iz kontrolnog profila, nego što su bili po otkriću. Ipak predmeti nisu dokumentirani po režnjevima ili numerirani arheološkim slojevima nego su određeni mjerenjem triju dimenzija → s jednom je određena apsolutna visina mjesta nalaza, dok su preostale dvije mjere određivale horizontalni položaj predmeta. Tu posebnu metodu preuzeo je Mortimer Wheeler, međutim nakon 1930ih ti su nalazi također povezani sa slojevima. U novije vrijeme dubinu nalaza ne određuju, već su one jednostavno određene slojem u kojem su otkriveni. U 20. st. primjetan je napredak na svim područjima dokumentiranja kod arheološkog iskopavanja, mada se to nije dogodilo svugdje i u istoj mjeri. Kod nacrta se više pazi na dokumentiranje slojeva, te također na strukturne elemente. Odlične primjene detaljnih nacrta nalazimo npr. kod Giffena (1930.), Grimesa (1960.), te posebno Barkera (1975.). Kvalitetu tih nacrta možemo povezati s tim, da stratigrafska priroda dokumentiranja nalazišta nije bila složena, ili pak s vremenom koje im je posvetio istraživač. Nasuprot tome, čini se da su se arheolozi na urbanim nalazištima, čija je stratifikacija kompleksna i koja su zahtijevala postepen tempo iskopavanja, morali usredotočiti na ostatke građevina (struktura) kao što se vidi na Slici 6.

6

Slika

6. Odličan primjer arheološkog tlocrta s

urbanog lokaliteta gdje je pažnja usredotočena na ostatke građevina. Primjer s lokaliteta Winchester – Kingdon's Workshop nastao 1950ih. Isto tako možemo razvoj presjeka od početka stoljeća zorno prikazati primjerom s iskopavanja u Kingdon's Workshopu (Slika 7.). Od 1920ih interfacije među slojevima su obično nacrtane. Slojevi su na tim presjecima često numerirani, ali to nikako nije bila opća praksa. Slika 7. razotkriva drugi vid dokumentiranja detalja stratifikacije – pisane opise. Pisanu dokumentaciju iskopavanja tada su sačinjavali dnevnik i druge deskriptivne napomene. U dnevniku su zapisivani različiti podaci o tijeku iskopavanja, s deskriptivnim napomenama kako bi dokumentirali nađene nalaze. Opise slojeva i elemenata nalazišta nalazimo u donjem dijelu crteža i presjeka (Kingdon's Workshop). Preporuku te prakse nalazimo u eksplicitnom obliku u priručniku "Beginning in Archaeology" (Kenyon).

Slika 7. Primjer dokumentiranja presjeka kakvo su razvili Wheeler i K. Kenyon → u upotrebi od 1960ih Kako opisi slojeva sadržavaju malo stratigrafskih izvještaja, moramo pretpostavljati kako su stratigrafski odnosi cjelovite stratifikacije nalazišta već uključeni u crtež presjeka i njih zato ne bi ni trebalo eksplicitno zabilježiti. Na podlozi te vrste dokumentacije možemo zaključiti kako takvi stratigrafski odnosi, kojih nema niti na jednom presjeku nalazišta, nisu bili dokumentirani.

7

Tako možemo opaziti trendove u sistemima dokumentiranja na arheološkim nalazištima od početka do 1960ih. Zanimanje je isprva usredotočeno na artefakte, zatim na spomenike i građevine; i na kraju na sve vidove stratifikacije. Većina ranih nacrta dokumentira građevine, a ne slojeve, koji sačinjavaju veći dio stratifikacije. Također, rani presjeci imaju prije svega strukturno, a ne stratigrafsko značenje. Pisana dokumentacija je smatrana opisom sastava sloja, a ne indikacijom za njihov stratigrafski značaj. Drugim riječima: ideja o stratigrafiji, koja arheološkom iskopavanju daje najveću vrijednost, se kod svih vidova dokumentiranja najmanje uzimala u obzir. Od 1960ih arheološko iskopavanje se dramatično promijenilo, prije svega iskopavanja urbanih površina, koje su bile ugrožene brojnim građevinskim projektima (zaštitna istraživanja). Istodobno se povećala sposobnost istraživača pri dešifriranju stratifikacije, tako da su prepoznali i dokumentirali većinu jedinica stratifikacije. Međutim, oblici dokumentacije ostali su isti, osim jedne važne iznimke. Ta iznimka je bio tiskani formular za pisane opise slojeva i elemenata. Ti formulari omogućavaju potpuno dokumentiranje stratigrafskih odnosa među slojevima i elementima, jer se ti, na mnogim kompleksnim nalazištima, neće pojaviti na presjecima. Tvrdnje kako je iskopavanje velikih površina postupak “koji potpuno odgovara potrebama, načela stratigrafije…” glede dokumentiranja, nije moguće utemeljiti. Zato jer u posljednje vrijeme nema rasprava o tome što je uopće stratigrafsko načelo u arheologiji i kakve su njegove potrebe u arheološkoj dokumentaciji, možemo tu tvrdnju lako pobiti. U stvarnosti smo u svoj toj kratkoj i općoj povijesti dokumentacije podrazumijevali kako je presjek presjek i tlocrt tlocrt. Međutim, postoji li dogovor o tome što je presjek ili tlocrt (ili što bi morali biti) i kako odgovara jasnim zahtjevima stratigrafije? Odlični tlocrti npr. nekih engleskih istraživača velikih površina pokazuju u usporedbi s tlocrtima njihovih prethodnika umjetnička i kartografska poboljšanja, ali znače li stvarni napredak u konceptima arheološke stratigrafije?

II. DIO VIDICI ARHEOLOŠKE STRATIGRAFIJE
5. SLOJEVI, STRATUMI I STRATIFIKACIJA
Proučavajući ranije koncepte arheološke stratigrafije, možemo zaključiti kako je većina najvažnijih ideja o toj temi proizišla iz Wheeler-Kenyonove arheološke škole. Te ideje su bile najuvjerljivije izražene u knjigama "Archeology From the Earth" (Wheeler) i "Beginning in Archaeology". Isto tako je, također, zadaća interpretiranje stratifikacije, a to zahtijeva poznavanje teorije arheološke stratigrafije. Pyddoke (1961.) je mislio kako se to interpretiranje treba svladati na iskopavanjima (terenu), a ne iz priručnika. U svojoj knjizi: “Stratification for the Archaeologist” je, između ostalog, rekao: “temeljna načela stratifikacije su univerzalna, svaka vrsta nalazišta zahtijeva drugu vrstu iskustva; višegodišnja iskustva pri iskopavanju brončanodobnih gomila, iako korisna, arheologu neće nužno pomoći pri razumijevanju stratifikacije depozita rimskog ili srednjovjekovnog vremena (tj. mjesta).” Prvo, između praktičnih i teorijskih iskustava nema stvarne granice. Što istraživač nauči na iskopavanjima, mora se temeljiti na stratigrafskim načelima koja proizlaze iz prijašnjih terenskih opažanja. Zato je pogrešno naglašavati jedan aspekt na račun drugog, kao što rade Pyddoke i neki drugi arheolozi. Vjerojatno je, također,

8

opće rašireno mišljenje kako praktična iskustva (tj. empirija) imaju veću težinu od akademskih, krivo za nedostatni razvoj stratigrafskih koncepata u dosadašnjoj arheologiji. Kao drugo, starost nalazišta ne utječe na njegovu stratigrafsku interpretaciju i sposoban proučavatelj arheološke stratigrafije će se snaći na bilo kakvom nalazištu. Kod primarnog proučavanja, dokumentiranja i interpretiranja ne treba poštovati nikakvo povijesno značenje različitih slojeva i elemenata. Načela arheološke stratigrafije se moraju baviti, prije svega, s nepovijesnim atributima stratifikacije, jer je samo te moguće upotrijebiti u univerzalnom smislu. U stvarnosti, brojne jedinice stratifikacije nemaju kao povijesni elementi nikakvu univerzalnu vrijednost, jer arheolozi većinom proučavaju razvoj prošlih društava s uspoređivanjem kulturnih ili artefaktnih sekvenci (sljedova) raznih nalazišta, a ne njihovih stratifikacija. Znati, što ćemo dokumentirati i kako interpretirati arheološku stratifikaciju bilo kojeg nalazišta, znači znati nepovijesne i ponavljajuće vidike stratifikacije. Npr.: “Grand Canyon ili bilo koji jarak je jedinstven (neponovljiv) u svakom posebnom trenutku, iako se konstantno mijenja u druge jedinstvene, nepovratne konfiguracije. Takve individualne pojave, koje se mijenjaju, su povijesne, no svojstva i procesi, koji stvaraju promjene, nisu.” Drugim riječima, proces stratifikacije, koji odlikuje Grand Canyon ili poljski jarak, je danas isti, kakav je bio u daljoj prošlosti. Zadaća proučavatelja stratigrafije je identificirati taj proces i njegove komponente, kakvi su slojevi i interfacijesi. PROCES STRATIFIKACIJE Godine 1957. su se u Hong Kongu brojni automobili zaglavili u moru blata koje je s obližnjih brežuljaka naplavilo ulice. Za Edwarda Pyddoka to je djelo prirode javno prikazivalo “…svu stratifikaciju, koja je posljedica ispiranja zbog kiše, pa je očita dvojna priroda procesa: tone zemlje su bile odložene na ulice – tone zemlje su bile erodirane s brežuljaka.” Svi oblici stratifikacije su posljedica takvih ciklusa erodiranja i odlaganja. Sedimentacijske okamine npr. nastaju na morskom dnu akumuliranjem djelića drugih erodiranih formacija i drugih fragmenata (koji svakako obuhvaćaju, također, takve mastodonte industrijskog doba, kao što su teretni brodovi i tankeri). Ti slojevi blata s vremenom postanu okamine, koje se mogu dići i postati i same žrtve erozije. Proces stratifikacije je, dakle, ciklus erozije i akumulacije, nema jedne bez druge. U daleko manjem opsegu taj se proces odvija na arheološkim nalazištima. Pored prirodnih sila, kao što su podneblje, flora i fauna, koje uzrokuju taj proces, ne smijemo zanemariti također ljudsko djelovanje. Otkad je čovjek naučio kopati, to je postala osrednja sila u procesu arheološke stratifikacije. Bez obzira na razlog, posljedica prekopavanja zemlje je uvijek nastajanje novih slojeva (Slika 8.). Slika 8. Proces arheološke stratifikacije ima obično za posljedicu formiranje slojeva (zemlja) i interfacijesa. Neke slojeve i interfacije stvaraju prirodni faktori s erozijom i akumulacijom, drugi pak nastaju bržim metodama, npr. kopanjem jama.

9

Proces arheološke stratifikacije je, dakle, mješavina prirodnih uzroka erozije i akumulacije isprepletenih s čovjekovim aktivnostima, s kopanjem i gradnjom. Dvojnu narav erozije i akumulacije nadopunjuje još namjerno kopanje i prioritetno odlaganje, kao npr. pri kopanju gline i zidanju poprečnih zidova. Proces arheološke stratifikacije pokazuje dvojnost još u nekom drugom smislu: nastajanje slojeva odgovara stvaranju novog interfacija, često više nego jednog. Otpalo lišće oblikuje nov depozit pri čemu se, također, stvara nova površina ili interfacij. Drugi slojevi, nastali kod iskopavanja materijala, imaju nove površine, ali njihovo formiranje slijedi nastajanju jame, koja je, također, sama interfacij. Arheološka stratifikacija je, dakle, sastavljena od depozita (naslaga) i interfacija, obično u jednakom omjeru, a često ima drugih više nego prvih. To je stoga što svi depoziti imaju površine tj. “interfacije slojeva”, mnoge “interfacije elemenata”, npr. jame, nemaju komplementarni depozit koji formira površinu. Ti tipovi interfacija su stratifikacijske jedinice po sebi, što dobro pokazuje dvojnost procesa stratifikacije. Nakon što su nastali, mogu se ti arheološki depoziti i interfaciji u kontinuiranom procesu stratifikacije mijenjati ili uništiti. Stoga je proces arheološke stratifikacije ireverzibilan (neponovljiv). Nakon što je stratifikacijska jedinica nastala, mogu se lako ti arheološki depoziti i interfaciji u kontinuiranom procesu stratifikacije mijenjati. Jedinica je podložna mijenjaju i propadanju i ne može biti iznova stvorena. Drugim riječima, arheološki stratifikacija je ireverzibilna i to više u smislu preokreta nego ukinuća. Ako arheološka stratifikacija nije petrificirana (a rijetko se mijenja u okaminu), ne može biti okrenuta ili prevrnuta, a da pri tom ne bi izgubila svoje izvorno značenje. Drugim riječima, svaka obrnuta (prevrnuta) stratifikacija ima za posljedicu novu stratifikaciju. Zato situacija prikazana na Slici 9., bar u pogledu stratuma nije stvarna. Slika 9. “Izgrađeni nasip pokazuje gomilu (sloj) obrnutog materijala vezanog za rano naselje…, zatim sloj zemlje i šljunka pokriven s čistim šljunkom. Dakle, pokazuje obrnutu sekvencu stratifikacije, kakva je postojala prije iskopa jarka.” Ako nema nađenih predmeta istovremenih s iskopom jame: najraniji nalazi su u zadnjem sloju, a najkasniji u prvom. Nasuprot s ovom prikazanom slikom arheoloških slojeva, ne možemo prevrnuti ili “obrnuti”, prije svega zato jer ne ide za slojem okamina. Između oblikovanja novih slojeva pri kopanju jaraka i jama, čovjek često nesvjesno postavlja artefakte u stratigrafske položaje koji su suprotni s vremenom izrade objekata; zato možemo sa stajališta kronologije naći artefakte u položajima koji su obrnuti gledajući na one u kojima su prvotno bili zakopani.

10

Slojevi u tom primjeru nisu obrnuti kao blok (što je u geologiji uobičajena okolnost), već iskopani kantu po kantu i u tom procesu preoblikovani su u nove stratume bez obzira na sastav zemlje. Artefakti su u novoj situaciji, prirodno, postavljeni na “glavu”, međutim to djelovanje može slabo utemeljiti koncept “obrnute stratigrafije”, koji su prihvatili neki arheolozi. Geološki sloj krede je samo sloj krede, a nepetrificiran sastav arheološkog sloja daje baš tome povijesno značenje. Sve su to jednokratni depoziti glede sastava zemlje, vremena i prostora. Zato jer se slučajno sačuva, stratigrafska sekvenca svakog nalazišta također je jednokratna (neponovljiva) kompozicija. U procesu arheološke stratifikacije tri su ključna faktora (koji uvjetuju zaključnu akumulaciju kulturnih ostataka): • postojeća površina terena • prirodne sile (flora, fauna, podneblje) • čovjekova djelatnost. Postojeći okoliš će sa svojim reljefom oblikovati depozitne udubine (rupe). Primjeri takvih udubina su riječna korita starih vodenih tokova, vojnički jarci, ili zidovi neke prostorije. U drugim primjerima se materijal jednostavno taloži na dnu udubine, a novi slojevi ne dosežu njezine strane. Oblik novog depozita je također ovisan o količini odloženog materijala i utjecaja, koji na njega imaju prirodne sile i čovjek. Kada je akumulacija sloja prepuštena prirodi, zbog sile gravitacije njezina će površina biti više ili manje vodoravna, a sloj će se na rubovima stanjiti. Takvi prirodni depoziti se gomilaju po klasičnom obrascu, sloj nad slojem. Umjetna stratifikacija nije nužno podvrgnuta takvim težnjama. Lako uočavamo razliku između prirodnih i umjetnih slojeva: pri oblikovanju slojeva vrijedi zakon manjeg otpora – najprije erodiraju najmekši dijelovi i čim je veći nagib površine, jača je erozija. Umjetni slojevi su posljedica kulturnih procesa, zemlja je oblikovana po čovjekovim željama. Ljudi mogu stvoriti slojeve koji prije odgovaraju nekom apstraktnom nacrtu nego prirodnom slijedu stvari. Čovjek, također, može namjerno previdjeti granice postojeće depozitne udubine ili s kopanjem jaraka ili gradnjom zidova stvoriti svoje. Povijest čovječanstva – od okupljanja oko prvih ognjišta pa sve do teritorija modernih gradova – je u velikoj mjeri povijest nastajanja novih depozita ili, drugim riječima, stratigrafskih granica vlasništva/trajanja. U stratifikaciji, koju su oblikovale ljudske zajednice, možemo utvrditi više tipova slojeva i stratuma. DEPOZITI U ARHEOLOŠKIM OKRUŽENJIMA U vezi sa sedimentacijskim procesima odlaganja (akumulacije) geolog Sir Charles Lyell je ovako definirao “sloj”: “Riječ stratum znači jednostavno udubinu ili bilo što što je rasprostrto ili nasuto na nekoj danoj površini; zaključujemo, da su svi ti slojevi bili nasuti zbog djelovanja vode…pa je svaki put, kad je vodeni tok, koji je nosio blato ili pijesak, smanjio brzinu…sediment, koji je prije bio u vodenom toku, zbog svoje težine potonuo na dno. Tako su bili slojevi blata i pijeska odloženi jedni na druge.” Takvi slojevi su bili depoziti kojih je svakogodišnje odlaganje na dnu rijeka i jezera postalo značajno za kronologiju zadnjeg ledenog doba u Europi i drugdje. Gornja definicija pokazuje dva druga vidika kod procesa stratifikacije (dva bitna čimbenika u procesu stratifikacije vezana su uz način i brzinu odlaganja), sredstva za prijenos materijala i okolnosti u trenutku odlaganja. U geologiji prijenos uzrokuje sila gravitacije,

11

kao što se npr. stijene drobe i kotrljaju nizbrdo, sve dok se negdje ne zaustave. S tog mjesta odnosi daljnja erozija, sile vjetra i vode, manje dijelove kamenja, sve dok ne izgube svoju snagu, te se komadići počnu sami taložiti odlagati. Lyellova definicija ne odgovara u cjelini arheološkim situacijama. U mnogim primjerima arheološke stratifikacijske jedinice nisu nasute po površini, nego su namjerno umiješane s obzirom na specifične potrebe. Hirst npr. razlikuje tri razreda jedinica arheološke stratifikacije: • slojevi materijala, odloženi ili akumulirani jedan na drugi (prirodni i umjetni slojevi) • elementi koji sijeku sloj (negativni elementi) npr. jame → interfacijes elemenata • elementi od kojih se sastoje građevine, oko kojih se formiraju slojevi (pozitivni elementi) npr. zidovi tzv. okomiti sloj. Prvi razred je sličan Lyellovom stratumu, drugi i treći nisu povezani s njim. S obzirom na sredstva prijenosa i okolnosti taloženja, prvi razred treba podijeliti na prirodne i umjetne slojeve. Materijal prirodnih slojeva u određenim arheološkim situacijama može prenijeti čovjek ili priroda. Kada propada zid ili se sam sruši ili kad je jarak napunjen zbog klimatske erozije, materijal do mjesta taloženja prenose, neovisno o njegovom porijeklu, prirodne sile (sila gravitacije slijedi topografske obrise). Kada je jarak pun ljudskih otpadaka, sredstvo transporta je čovjek. Zatim, kad je materijal skupljen, formira se u sloju u skladu s prirodnim okolnostima taloženja. Zbog tih okolnosti površina depozita će nastojati biti horizontalna, ali još uvijek se radi o prirodnim slojevima. U suhom okolišu taj je proces zbog odsutnosti izravnavajuće sile vode mnogo slabiji. Jer je definicija tog razreda slojeva utemeljena na prirodnim okolnostima stratifikacije, sadržavaju također takve depozite, koje oblikuju organski procesi, npr. rast busena ili sloj koji je nastao zbog otpalog lišća. Moraju se uključiti svi geološki slojevi, koji se pojavljuju na arheološkom nalazištu, npr. vulkanski pepeo ili naplavina blata. Analogno tome materijal iz umjetnih slojeva je u cijelosti ovisan o ljudskoj djelatnosti. Taj tip depozita premašuje prirodne zakone stratifikacije. Kad stratigrafski materijal prenosi priroda, on slijedi topografske obrise, s iznimkom npr. glacijalnih ili vulkanskih sila. Prenošenje, koje provodi čovjeka se ne obazire na takve težnje i materijal je bio tisućama godina nošen na mjesto odlaganja preko brda i dolina, iz daleka i izbliza. Većina prirodnih slojeva ima pri nastanku lećasti oblik, a umjetni mogu biti odloženi u već formiran oblik. Često položeni kao plohe, umjetni slojevi mogu biti postavljeni okomito, što je u suprotnosti sa zakonima prirode, prirodnom težnjom da poravna sve do morske razine. Dakle, postoje dva tipa umjetnih slojeva: • oni koji se protežu po danom prostoru • oni koji se dižu nad postojećom površinom terena. Slojevi koji se protežu po danom prostoru pri akumuliranju slijede zakon superpozicije – sloj za slojem. Oni će imati toliko horizontalnu površinu u mjeri u kojoj to zahtijeva njihova funkcija koju određuje čovjek. Slojevi tog tipa obuhvaćaju šljunak na cestama, kućne pločnike (podnice), na odabranom kraju nalazišta namjerno odložene građevinske i druge materijale i planski popunjene rupe, npr. grobove, jame za kolce i

12

jarke različitih vrsta. Odlaganje ovih slojeva mijenja topografski oblik nalazišta, ali ipak rijetko stvara nove depozitne udubine, kao što to čine okomiti slojevi. Okomiti slojevi su, npr. zidovi, neponovljivi tip umjetne stratifikacije i neposredno nisu usporedivi s niti jednim geološkim slojem. Zato jer ti slojevi neko vrijeme ostanu tvrdi, tvore na nalazištu nove depozitne udubine. Kada je npr. sagrađena zidana kuća, stratifikacija izvan i unutar nje će nastajati u razdvojenim sekvencama, dok zidovi ne propadnu i sruše se i dok horizontalni slojevi, koje budu prekrile ruševine, te razdvojene sekvence ne nadomjesti sa samo jednom. Okomiti slojevi, dakle, kompliciraju arheološku stratifikaciju, a s tim i proces iskopavanja i interpretacije. Jedan od vidika te situacije je Wheeler obradio na jednom od svojih slavnih crteža (Slika 10.). Stratigrafski razlog za to da ne kopamo jarke uzduž zida, je nalaženje stratigrafskih odnosa okomitih slojeva, prije svega u okomitoj ravnini. Nasuprot tome dobivamo stratigrafske odnose horizontalnih depozita na horizontalnoj ravnini – od kuda, također, dolazi uvjerljiv argument za koncept superpozicije. Okomiti slojevi imaju normalni stratigrafski odnos na horizontalnoj (ili superpozicijskoj) ravnini, pa su tako kao i svi depoziti postavljeni na tlo (zakon superpozicije). Slika 10. Jedan od prvih crteža koji je upozorio na stratigrafske probleme kojima je uzrok prekidanje slojeva u arheološkom kontekstu (Wheeler, 1954.) Prirodni, umjetni i okomiti slojevi imaju neke zajedničke stratigrafske osobine: FACIES ili originalna površina – pojam koji koristimo za razlikovanje originalne geologiji originalne gornje kao površine za sloja od njegove donje površine. Razvijen je u način određivanje (organizacije) uređenosti

superpozicije. Ako je npr. neka velika životinja išla preko sloja blata, otisci njenih nogu su na površini ostavili rupe. Takve tragove su otkrili u SAD-u, a sačuvali su se tako što su bili napunjeni s narednim depozitom blata. Donja površina tog depozita je imala, također, negativ tragova. Ako bi se slojevi okrenuli, okrenuo bi se također i trag i njegov negativ i tako bi pokazali kako su se slojevi okamina okretali. Takvo okretanje slojeva se ne pojavljuje na arheološkim nalazištima, ali je pojam “facies” ipak koristan. Istraživač može npr. zato jer slojevi nisu tvrdi, proučiti facije horizontalnih slojeva Lako je prepoznati facies horizontalnih slojeva, međutim kod okomitih

13

slojeva, npr. zidovi, razlikujemo više originalnih facija ili gornjih površina (vanjskih, izvrgnutih atmosferskom utjecaju). Originalna gornja facies (horizontalni facies) zida je njegova površina do visine krova i rijetko je sačuvana u stratigrafskom zapisu, zbog toga što nije cijela kuća bila zasuta, prije nego što je propala prirodnim putem kao u Pompejima. Također zidovi imaju vertikalni facies oko vrata i prozora (bočne strane zida tj. okomite površine zida). Kad kažemo kako stratigrafski odnosi među slojevima nastaju tako da na postojeće slojeve legne novi depozit, poslije su depoziti, koji leže na vertikalnim faciesima okomitih slojeva isto tako položeni jedan na drugog kao kod običnih horizontalnih slojeva. Vertikalna iskopavanja protiv kojih je istupio Wheeler (Slika 10b), uništavaju te stratigrafske odnose, formirane na vertikalnoj ravnini kao posljedica umjetnih okomitih slojeva. Dakle, sve jedinice arheološke stratifikacije imaju facije → bit će obrađeni kao interfaciji slojeva. OBRISI (KONTURE) GRANICA – te linije, ili obrisi, definiraju prostorni opseg svake jedinice stratifikacije u horizontalnoj i vertikalnoj dimenziji. Na arheološkim nacrtima rijetko su prikazane, a najčešće ih nalazimo u prikazima presjeka (npr. Slika 10.). Zato jer je stratifikacija stanje superpozicije i zato jer je veličina i opseg prekrivanja sloja različita, na površini određenog razdoblja u topografskom razvoju nalazišta se pojavi kao dio obrisa površine danih slojeva. Obrisi granica, dakle, nisu jednaki obrisima površine. OBRISI POVRŠINE – linije (Slika 11.) koji prikazuju topografski reljef površine slojeva ili skupine jedinica stratifikacije. Na tlocrtima su izrađeni na temelju serija izmjerenih visinskih točaka i ne predstavljaju primarnu dokumentaciju, kao što to čine obrisi granica. Obrisi granica se mogu pojaviti na planovima i presjecima, a obrise površine nalazimo obično na planovima. Oba koncepta su bila dugo vremena u upotrebi u geološkoj stratigrafiji i isto tako u arheologiji, ali su rijetko bila pravilno usklađena, pošto se njezine funkcije prilično razlikuju. Slika 11. Svaki sloj ima obris granice (graničnu liniju) koja označava na tlocrtu njezine horizontalne granice. Topografski aspekt slojeva je prikazan sa serijom izohipsa, nacrtanih na podlozi sloja. OBUJAM I MASA – kombiniranjem dimenzija obrisa granica i obrisa površine doznajemo volumen i masu arheološke jedinice stratifikacije. Većina slojeva ima unutar svoje mase brojne prenosive nalaze tj. predmete kronološkog, kulturnog ili ekološkog značenja. STRATIGRAFSKI POLOŽAJ – sve jedinice stratifikacije imaju u stratigrafskoj sekvenci nalazišta svoj položaj, važan za relativnu kronologiju. Pokretni artefakti ne moraju neposredno pomoći pri određivanju tog položaja, već se on temelji na proučavanju interfacijalnih odnosa među jedinicama stratifikacije. dokumentiranih visina, tj. visinskih točaka na površini svakog

14

KRONOLOGIJA Svaka stratifikacijska jedinica nastala je u određenom vremenskom razdoblju, koje mjerimo u godinama, ali ga u mnogim primjerima ne možemo definirati jer je ovisan o brojnim vremenski odredivim artefaktima, nađenim u depozitima nalazišta. Otkriti kronologiju neke jedinice stratifikacije je u proučavanju arheološke stratifikacije sekundarna zadaća. Na iskopavanju se može vršiti interpretiranje i dokumentiranje stratifikacije, ne kako bi odmah pazili na kronologiju, mada je u mnogim primjerima poznavanje starosti depozita izvanredno korisno, te može sugerirati stvari, koje bi drugačije ne bi vidjeli (npr. pri uzimanju više rutinskih uzoraka zemlje). Kronologija određene stratifikacijske jedinice ne može nikada zamijeniti njezin položaj u stratigrafskoj sekvenci nalazišta, a može biti u suprotnosti s vremenskim određenjem preostalog dijela sekvence. Problemi te vrste se često pojavljuju kod drva. “Čak u mjestima, kakvi su Benetke i Amsterdam, ne možemo općenito tvrditi, kako su gornji dijelovi svake zgrade, pa neka su od opeke ili mramora, mlađi od temelja na kojima stoje. U njih često idu drveni stupovi, koji mogu zgnjiliti i zato se zamjenjuju bez da naštete zgradi nad njima.” (Lyell) U takvim primjerima stratifikacijska jedinica je istovremeno također artefakt i kao cijeli objekt lako je transportiran u cjelini. Taj tip prerađenih stratigrafskih jedinica se može postaviti u stratigrafski položaj, koji je puno raniji (kao u Lyellovom primjeru) od stvarne datacije objekta. Ipak datacija ne utječe na stratigrafske odnose jedinica otkrivenih na iskopavanjima. Razlog za to je činjenica da arheološku stratifikaciju možemo dokumentirati u sadašnjem stanju. Iako su se nalagali stoljećima, slojevi na nalazištima su podvrgnuti stalnim promjenama. Uzročnici tih promjena mogu biti životinje koje ruju, prirodne sile, ali i, što vidimo na većini nalazišta, ljudska djelatnost. Stratifikacija je zato dokumentirana kao pojava sadašnjosti. Na podlozi te dokumentacije možemo interpretirati povijest nalazišta; prije svega na podlozi sačuvanog stratigrafskog materijala, te još s proučavanjem drugih vidova nalazišta, od njegovog topografskog položaja do najmanjeg fragmenta ostavštine, nađenog u slojevima. Zato jer stratifikacija nalazišta nije statična pojava, nego se mijenja kroz vrijeme zbog različitih činitelja, kojih većina nesvjesno utječe na teren, je, također, stupanj sačuvanosti elemenata svih razdoblja prilično slučajan. Zato prije samog iskopavanja nije moguće točno znati, što sadrži nalazište u svojoj stratifikaciji. Točno poznavanje je povezano s povijesnim značajem stratifikacije. Zato jer to prije iskopavanja nije moguće konstatirati, mora se istraživač osloniti na svoje poznavanje nepovijesnih vidika arheološke stratifikacije. Kako to skroz tvrdimo, možemo te aspekte lako, mehanički dokumentirati, jer se pojavljuju uvijek iznova u istim oblicima. Povijesna interpretacija počinje odmah potom kad su ti aspekti (arheološkog iskopavanja) dokumentirani kao nepovijesne stratigrafske jedinice. Ovdje su obrađene tri nepovijesne jedinice arheološke stratifikacije: • prirodni sloj (erozija i sl.) • umjetni sloj (improvizirane ljudske građevine za privremeno stanovanje) • okomiti sloj (početak stalnog naseljavanja). Povijesno gledano te su jedinice razdvojeno stupile u arheološku stratifikaciju. Prva je bila prirodni sloj, koji je prekrio ljudske ostatke, još prije nego je čovjek počeo stvarati slojeve, koji nisu odgovarali prirodnim mjerilima. Tako napravljeni umjetni slojevi su se pojavili možda tada, kada se

15

čovjek počeo stalno naseljavati i graditi improvizirane zgrade za privremeni boravak ili druge funkcije. Konačno se s početkom stalnog naseljavanja u osvit urbanizacije, pojavio okomit sloj. Ipak, slojevi predstavljaju polovicu priče o stratifikaciji, jer su stratifikacijske mase posvud odvojene s interfacijalnim površinama i obrisima (linijama).

6. INTERFACIJI U ARHEOLOŠKOJ STRATIFIKACIJI
Arheološka stratifikacija je kombinacija slojeva i interfacija. Možemo tvrditi kako su sloj i njegov interfacij ili površina u stvarnosti jedna pojava, ali ipak treba to dvoje kod stratigrafskih proučavanja često razlikovati, prije svega zato jer su neki interfaciji nastali s uništenjem slojeva, a ne njihovim akumulacijom (odlaganjem). Dakle, postoje dva tipa interfacija: • oni koji tvore površinu sloja (interfacies sloja) • oni koji su površine same po sebi i koji su nastali odstranjivanjem prije postojeće mase stratifikacije (interfacies elementa). U geologiji ta dva tipa općenito odgovaraju ležištu sloja – diskordanci.4 Površine slojeva ili ležišta jednostavno “…označavaju sukcesivne položaje površine, koje je moglo (biti) morsko ili jezersko dno ili pustinja, kamo je bio odložen materijal, iz kojega su sada formirane okamine…” Diskordance su površine same po sebi i označavaju ravnine na kojima je prije bila postojeća stratifikacija, zbog erozije djelomično uništena. U arheološkoj stratigrafiji su diskordance označene kao interfacies elemenata, a ležišta slojeva kao interfacies razdoblja. Interfacies razdoblja može biti sastavljen od interfacija elementa (npr. jame) i površine slojeva tj. interfacija sloja. INTERFACIES SLOJEVA Postoje dva osnovna oblika interfacija slojeva: • horizontalni • okomiti. To su površine slojeva, koje su bile odložene više ili manje horizontalno, ili pak vertikalne površine okomitih slojeva, npr. zidova. Opseg tih interfaciesa uglavnom je jednak opsegu slojeva čiju površinu tvore. Dakle, zato što imaju iste stratigrafske odnose kao depoziti, dobiju broj sloja, te su dokumentirane kao dio depozita. Horizontalne oblike dokumentiramo na nacrtima, koji pokazuju obrise granice sloja (Slika 11., jedinica 10) i s tim, također, granice interfacija. Oblik, odnosno, topografija horizontalnih interfacija slojeva je dokumentirana pomoću serije visinskih točaka koje kasnije lako pretvorimo u izohipse. Interfacies okomitog sloja je dokumentiran s crtežom ili s visinama (Slika 12.). Oni nemaju obrise površine kao horizontalne interfacije zato jer idu u vertikalne površine, već samo granice. Ipak možemo njihove obrise granica dokumentirati na uobičajen način.

4

Ako dva sloja nisu vremenski kontinuirano taložena, onda mogu biti pod nekim kutom. Takav odnos slojeva se naziva diskordanca.

16

Slika 12. Sondgate Castle u blizini Folkestona u Kentu Oba tipa interfacija slojeva jednostavno označavaju vrijeme između nastanka određenog sloja i njegova prekrivanja. Često je takve promjene moguće raspoznati, posebno kad su ti depoziti bili sastavljani od neutvrđenog materijala. Isto tako možemo depozit i njegov interfacij ili površinu obrađivati kao istu jedinicu stratifikacije. INTERFACIES ELEMENATA Postoje dva tipa interfacija elemenata: • horizontalni • vertikalni. Ti interfaciji nastaju uništenjem prije postojeće stratifikacije. Tako formirani interfaciji elemenata stvaraju svoje područje i površinu. Zato su njihovi stratigrafski odnosi značajni za njih i nisu isti kao stratigrafski odnos sloja s kojim su povezani. Interfaciji elemenata su, dakle, jedinice stratifikacije same po sebi, treba im dati “broj sloja”, moraju imati svoj niz utvrđenih stratigrafskih odnosa s drugim jedinicama stratifikacije, i svoje obrise granica i površina. Horizontalni interfaciji elemenata Horizontalni interfaciji su povezani s okomitim slojevima i označavaju ravnine, na kojima su dijelovi takvih depozita bili uništeni. Mogu se pojaviti, kad zid, zbog prirodnih uzroka, propadne, te se sruši. Mogu biti, također, posljedica djelomičnog uništenja građevine zbog prerade (kao na Slici 12.). Ti interfaciji su često dokumentirani, kao da bi bili “planovi” originalnih zidova, na kojima su svi kameni točno nacrtani. Zato su dokaz za razdoblja, koja su često puno mlađa od konstrukcije zida i mogu predstavljati njegovu degradiranu upotrebu, npr. potporu za kasniju drvenu građevinu. Ti interfaciji moraju zato biti najprije dokumentirani s pomoću podrobnog pregleda površine, s čime možemo otkriti tragove kasnije upotrebe. Vertikalni interfaciji elemenata Vertikalni interfaciji su posljedica kopanja rupa (jama) te ih nalazimo na većini nalazišta, a horizontalni interfaciji se pojavljuju na nalazištima sa zidanim građevinama ili tamo gdje su se sačuvale drvene građevine. Funkcije spomenutih rupa su bile različite, npr. jarci, jame, grobovi, jame za kolce… Te interfacije često dokumentiraju kao dio depozita s kojim su ispunjeni, a ne kao posebne jedinice stratifikacije. Pri tome često uspostave odnose među slojevima u jami i slojevima koji okružuju jamu, ne kako bi bili pozorni na originalni interfacies, koji tvori stranice jame, što zamrsi dokumentaciju takve vrste. Kako se vidi na Slici 13., između

17

stratifikacijskih jedinica može postojati više različitih odnosa. Ti odnosi se temelje na fizičkom dodiru stratifikacijskih jedinica i na konceptu relativnog vremena. Slika 13. Među arheološkim

stratifikacijskim jedinicama mogu biti tri vrste odnosa, koji su ovdje prikazani u obliku dijagrama: A – mogu biti bez neposrednog stratigrafskog odnosa; B – mogu biti u odnosu superpozicije; C – ili su povezane kao dijelovi istog originalnog depozita. Jedan od problema, koji uzrokuju vertikalni interfaciji, je dopuštanje premještanja običajnih uzoraka odlaganja na nalazištu. Kad su rupe napunjene, slojevi na njihovom dnu leže niže od drugih istovremenih depozita izvan rupe ili jame. Slojevi na dnu jame budu u stratigrafskom odnosu s mnogo starijim stratifikacijskim jedinicama. Ako interfacij jame obrađujemo kao apstraktni sloj, te je odgovarajuće dokumentiramo, bit će slojevi na dnu jame povezani, također, s interfacijom. Ako upotrijebimo zakon stratigrafskog redoslijeda, dobit će slojevi u jami, u stratigrafskoj sekvenci nalazišta, svoj pravi položaj. Ti slojevi su, naime, mlađi od interfacija jame, koji je mlađi od najmlađeg depozita, kroz kojeg je iskopana. Zato jer vertikalni interfaciesi elemenata nisu površine slojeva, već površine same po sebi, na tlocrtima ih ne možemo dokumentirati, kao što možemo dokumentirati interfacij sloja. Pri dokumentiranju interfacija sloja na tlocrtu, obično se ucrtaju neki detalji kompozicije sloja, tako da tlocrt ne izgleda kao jednostavna površina sa izohipsama, već kao površina sastavljena od zemlje i kamenja. Vertikalni faciesi elemenata možemo na tlocrtu dokumentirati pomoću površine s izohipsama, jer nema ničeg drugog osim površine (jer nije ništa drugo do površina). INTERFACIES RAZDOBLJA Kad se nagomila određen broj slojeva i interfacija, koji oblikuju masu, stvoren je korpus stratifikacije. Ako je stratifikacija dovoljno debela i kompleksna, možemo je razdijeliti u formacije, kao u geologiji. “…Svaka cjelina okamina, koja ima određeno skupno značenje, npr. porijeklo, starost ili sastav. Tako govorimo o stratificiranim i nestratificiranim, slatkovodnim i morskim, vulkanskim i vodenim, starim i mladim, metamorfnim i nemetamorfnim formacijama.” (Lyell) U arheologiji možemo ustanoviti formacije pomoću kulturnih, kronoloških ili funkcionalnih mjerila. Tako možemo govoriti o rimskim ili srednjovjekovnim, prapovijesnim ili povijesnim, konstrukcijskim ili destrukcijskim formacijama. Određen broj formacija može na nalazištu sastavljati stratifikaciju kakvog razdoblja ili perioda. Svako razdoblje će imati interfacij, koji je površina, sastavljena iz brojnih interfacija slojeva i elemenata. Interfaciji razdoblja su dokumentirani na arheološkom nacrtu (planu). Interfacij razdoblja je ekvivalentan “…cijeloj površini terena, koja je u istom vremenu tvorila hodnu površinu” (Wheeler). Ta definicija treba također zahvatiti druge, ne-podne površine (nepodzemne), npr. površine okomitih slojeva. Ako je nalazište relativno jednostavno, prepoznat ćemo interfacij razdoblja već kod iskopavanja. Na kompleksnijim nalazištima se može desiti da te kompozitne interfacije nije moguće definirati,

18

dok se ne analiziraju nalazi. Naravno, te podjele su se temeljile na stratifikaciji nalazišta, koja se sačuvala slučajno. Razdoblja zato neće neposredno zrcaliti promjene u kulturi, koja ne slijedi “prevrtljivost (ćudljivost) odlaganja” na nalazištu. (McBurney) Međutim, isto tako ili još više, ćudljivost sačuvanosti stratifikacije određuje odnose i korelacije među podjelom nalazišta na stratigrafska ili druga razdoblja i faze ljudske kulture. Na svakom nalazištu, koje sadrži vertikalne interfacije elemenata, bit će dijelovi površina nekih interfacija razdoblja uništeni. Te površine možemo definirati kao interfacije uništenja. Osim nekih iznimki (Slika 21.) ti su oblici negativnog svjedočanstva neodgovarajuće dokumentirani. U objavama su ti interfaciji uništenja često prikazani konvencionalno, s jakom crtom, što otežava razlikovanje tih površina od obrisa granica elemenata, koji stvarno pripadaju nekom određenom razdoblju. Još češće ih se jednostavno previdi i njihove površine ucrtaju pomoću serije prekinutih crta, s kojima je prikazana istraživačeva hipoteza o originalnom opsegu stratifikacije. Međutim, stratifikacija je zapis koji ima i pozitivne elemente (depozicija) i negativne (erozija ili uništenje). Obje treba jednako dokumentirati.

7. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOŠKI PRESJEK
Arheološki presjek je crtež okomitog presjeka kroz zemlju, kojeg dobijemo okomitim rezanjem stratificirane mase. Na presjeku su prikazane dvije stvari: slika okomite ravnine stratuma i različiti interfaciji među slojevima. Presjeci su zato slike uzorka superpozicije na nalazištu. Ako su na crtežu ucrtane interfacije, možemo iz njega ekstrapolirati dio stratigrafske sekvence nalazišta. U nekom smislu presjeci nam pokazuju nešto o sekvenci, a tlocrti ne. Sve donedavno su se arheolozi za sva pitanja stratigrafske sekvence oslanjali skoro samo na presjeke, te su ih obrađivali s previše straha: “Opis presjeka moraju napraviti vođe i njegovi pomoćnici, jer je to najsubjektivniji i najteži dio opisivanja, a istodobno jedan od najvažnijih vrsta dokaza. Do sada još nismo našli potpuno objektivni način za opisivanje presjeka. Crtež je u cijelosti ovisan o potpunosti tog crtanja, jer provjeravanje po završenom iskopavanju nije više moguće.” (Alexander) S tom izjavom se danas nije moguće složiti u više točaka. Prvo, sad je presjek moguće provjeriti drugima (jednako valjanim) podacima za vrijeme i poslije iskopavanja. Drugo, nikako nije pravilo, da vođa ima monopol nad potpunosti ili crtačkim sposobnostima. Treće, dokumentiranje presjeka je jedna od mnogih zadaća dokumentiranja, koju bi morao biti sposoban obaviti svaki pristojan član ekipe. Pod uplivom Wheelerijanskog učenja presjek je dobio u stratigrafskim studijama značaj koji nije previše opravdan. To su uvažavali istraživači velikih površina, npr. Barker, koji je pokušao doseći pravu ravnotežu između dokumentiranja presjeka i tlocrta. Ipak, istovremeno s tom promjenom nisu kritički provjeravali prirodu (narav) tlocrta i presjeka, te njihovo značenje u arheološkoj stratigrafiji. RANI ARHEOLOŠKI PRESJECI Među ranijim presjecima nalazimo, prije svega, skice grobnih gomila (Low, Montelius). Općenito ti presjeci nisu dokumentirali stratifikacije, već su prije bili dijagrami, koji su pokazivali konstrukciju gomile i grobne komore. Išli su za topografskim crtežima, a ne za stratigrafskim dokumentima.

19

Isto vrijedi za mnoge presjeke koje su napravili Pitt-Rivers i njegov učenik H. St. George Gray. Ti presjeci su bili bolji ili manje jednostavni topografski presjeci zemlje pod arheološkim depozitima. Metodu crtanja tih presjeka, koja je još uvijek u upotrebi, su preuzeli iz geologije. Daljnje utjecaje geologije na arheološke presjeke nalazimo u “kolonadnim presjecima”, namjera kojih je bila pokazati “…superpoziciju i relativnu debljinu stratuma područja, koji ga predstavljaju, pod uvjetom da su nacrtani u mjerilu. Njihova glavna namjena je omogućiti bez i iscrpan uvid u stratigrafiju područja i usporedbu s drugim područjima.” (Grabau) Ti presjeci imaju oblik dugih okomitih traka čiji su režnjevi različitih debljina nataloženi jedan na drugom kao svežanj karata, a predstavljaju stratifikaciju neke lokacije. Tu ideju su prenijeli u arheologiju. U pisanom ju je obliku posebno upotrebljavao Lukis, a u crtežu Lombart. Zato jer se oslanja na veliki opseg i pravilne uzorke superpozicije geoloških stratuma, koncept i opravdanost kolonadnog presjeka ne možemo zanijekati. Ipak, rijetko možemo arheološke slojeve na širem području korelirati, jer obično imaju manji opseg. Zato ima kolonadni presjek u arheološkoj stratigrafiji manju uporabnu vrijednost, iako je ideja o takvim reprezentativnim slikama naišla na opću naklonjenost. Profili bi trebali biti izabrani tako da bi, kao prvo, dali reprezentativan pogled na stratigrafiju nalazišta na određenoj točki i drugo, kako bi jasno dokazali sekvencu nalazišta. (Browne) Zbog prilično jasnih geoloških stratuma u donjoj točci, daje sekvenčni presjek skoro uvijek reprezentativnu okomitu sliku stratifikacije tog područja. U tim jednostavnim presjecima obično imamo, sloj za slojem, neposrednu korelaciju među fizičkim (uređenim po zakonu superpozicije) i vremenskim odnosima stratigrafske kolone. Drugim riječima, kolonadni presjeci daju uvijek jednolinijsku sliku stratifikacije kakvu na arheološkom nalazištu dobijemo kada se pri uzimanju uzorka odlučimo za kopanje (bušenje). Kod iskopavanja, nalazimo takve jednolinijske sekvence obično u slojevima, koji ispunjavaju manje jame, gdje depoziti jednostavno leže jedan na drugom. Vjerojatno je to jedan od razloga za to, da su arheolozi tako oduševljeni iskopavanjem jama i analizom “jamskih skupina” artefakata nasuprot drugim disparatnim depozitima, koji se pojavljuju drugdje na nalazištu. Činjenica je, kako većina nalazišta producira višelinijske stratigrafske sekvence takve kompleksnosti kakva bi zbunila mnoge geologe. Na tim kompleksnim nalazištima, nekoliko presjeka može dati reprezentativnu sliku stratigrafske sekvence nalazišta. Isto tako je na takvim kompleksnim nalazištima iznimno teško unaprijed izabrati liniju presjeka, koja bi dala “reprezentativnu okomitu sliku” stratifikacije, jer usmjerenje površinskih elemenata možda ne odgovara onima pod površinom. Pored toga, presjeci dokumentiraju fizičke odnose stratifikacije na određenoj točci. Sa strane od površine presjeka dobijemo često drugačije odnose, zato presjeci daju prije pojednostavljenu nego reprezentativnu sliku stratifikacije ili stratigrafije sekvence kompleksnog nalazišta. Iskopavanje u Lower Brook Streetu u Winchesteru je dalo, npr., više od deset tisuća stratifikacijskih jedinica (Harris) i to na području velikom približno 20x30x2 m. Pri tako kompleksnoj stratifikaciji takvog urbanog nalazišta bilo bi jako teško dobiti presjek, koji bi bio malo više reprezentativan od samog presjeka. Ipak, opća ideja o arheološkom presjeku kao slici stratigrafske sekvence nalazišta razumljivoj samoj po sebi, još uvijek prevladava. Za stratigrafsku sekvencu smatrano je odlaganje ili stvaranje pojedinačnih

20

stratifikacijskih jedinica kroz vrijeme u odnosu prema kompozitnom stanju stratifikacije, u kojem su te jedinice nađene. Ideja je prikladno prikazana na Slici 7., gdje se definiranje stratigrafskih odnosa među depozitima smatra nepotrebnim, jer su, vjerojatno, mislili, kako se mogu razabrati već s crteža presjeka. To može vrijediti kod jednolinijskih presjeka jama, a kada nađemo na nalazištu druge stratifikacijske jedinice, koje je stvorio čovjek, npr. okomite slojeve, tada mora istraživač eksplicitno navesti njihove stratigrafske odnose. Za razliku od slojeva u jamama, te se jedinice, koje je stvorio čovjek (ili interfaciji u drugim primjerima), teško usklađuju s geološkim konceptima pravilne superpozicije i zato ih nije moguće obrađivati kao takve. Tip profila, kakav je predstavljen na Slici 7., razvio je Wheeler između dva svjetska rata. Zato bi bili nepravedni, ako bi u zapisu, kakav je prikazan na Slici 7., tražili isključivo stratigrafske motive. Sada još nešto o sistemu numeriranja. Slojeve ili stratume treba numerirati od vrha reza nadolje, tako da se brojevi većinom gomilaju u obrnutom rasporedu, te će zadnji sloj (na vrhu) nositi broj 1. S tim nelogičnim postupkom nije moguće prestati, jer treba sitnim nalazima dati brojeve slojeva, tako kako ih nalazimo, a ne da čekamo cijeli presjek. (Wheeler) Drugim riječima, numeriranje slojeva je nastalo više kao vidik dokumentiranja artefakata, nego slojeva. Dokumentiranje artefakata je pitanje njihove provenijencije i to je bilo uređeno s dodavanjem broja sloja, u kojem je artefakt nađen, i označavanjem nalaza tim brojem. Dokumentiranje slojeva (i interfacija) je bilo, sa stratigrafskog stajališta, dovršeno s izradbom crteža presjeka. Koncept jednolinijske stratigrafske sekvence i kolonadnog presjeka prisutan je također u Wheelerovim povezivanjima redoslijeda brojaka i redoslijeda gomilanja. Zato se moglo još do prije nekoliko desetljeća neposredno povezati koncept stratigrafske analize sa crtanjem presjeka. Arheolog se morao odlučiti glede razlika među različitim slojevima, zidovima, jamama i drugim elementima u zemljanom profilu. Kad su odredili i nacrtali granične crte, interfacije, mislili su kako je analiza stratifikacije gotova. Vjerojatno se je s početkom urbanih iskopavanja S. S. Frera u Verulaniju, gdje su naletjeli na puno kompleksnih stratigrafskih situacija (1958.), taj odnos počeo postupno mijenjati. S vremenom su spoznali kako je stratigrafski materijal na području iskopavanja (za razliku od toga u presjecima, koji tvore njegove stranice) važniji od presjeka za potpunije razumijevanje stratigrafske sekvence. Informacije s tih područja su bile odgovarajuće dokumentirane u obliku opisa stratigrafskih odnosa. Na suvremenim iskopavanjima, npr. takvim kakve vodi Odsjek za urbanu arheologiju Londonskog muzeja, bitan je stratigrafski materijal dokumentiran na unaprijed izrađenim obrascima, koje treba obrađivati kao temeljnu stratigrafsku dokumentaciju svakog nalazišta. To je zato, jer sadrži sve stratigrafske odnose, koji se pokazuju u bilo kojem presjeku nalazišta, i također sve odnose na drugim dijelovima područja iskopavanja. Ako su takve informacije precizno dokumentirane u opisu za svaku stratifikacijsku jedinicu na nalazištu, možemo opravdano pretpostaviti kako možemo konstruirati stratigrafsku sekvencu ne kako bi uzeli u obzir bilo koji drugi izvor skupa s presjekom. U suvremenoj arheologiji ima također takvih koji tvrde kako su presjeci danas zastarjeli. Međutim, kao što vrijedi za sve druge vidike arheološke stratigrafije, imaju također i presjeci značaj koji se ne može drugačije postići. Prirodni presjeci daju “…treću dimenziju oblika terena, a druge dvije već imamo na tlocrtu”. (Grabau)

21

Premda nema dvojbe kako je arheološka stratigrafija u prošlosti previše važnosti pridavala presjecima, reakcija na to pretjerivanje ih ne smije ukinuti. Njihovu upotrebu treba uravnotežiti s drugim stratigrafskim metodama, kao što su opis i tlocrt. TIPOVI ARHEOLOŠKIH PRESJEKA Postoje tri središnja tipa arheoloških presjeka: • stojeći • slučajni (nisu nastali arheološkim iskopavanjem, već pri građevinskim aktivnostima) • kumulativni. Najčešće upotrebljavan je stojeći presjek, jer je u tijesnoj vezi s Wheelerijanskim metodama iskopavanja sa serijama međuprostornih zidova (kontrolnih profila). Stojeći presjek nastaje u toku iskopavanja, kad odstranimo susjednu stratifikaciju. Može se pojaviti uzduž glavnih granica iskopavanja, na objema stranicama međuprostornih zidova, ili kao profili, koji nastaju kod vertikalnih iskopavanja, namijenjenih rješavanju stratigrafskih pitanja ili analizi elemenata. Obično ostanu međuprostorni zidovi sve do kraja iskopavanja, kad se počne s dokumentiranjem njihovih stojećih presjeka. Brzina u toj fazi je sudbonosna (kobna), jer treba na toj točci napraviti potpunu interpretaciju glavnih razdoblja i odnosa među svim slojevima. Kad crtamo svaki pojedinačni sloj ili svaki element, uspostavljamo njegov odnos prema drugim slojevima. (Webster) Ipak imaju neki istraživači poteškoće pri definiranju interfacija među slojevima, a u takvim situacijama mogu poštivati da “…često pomaže, ako pogledamo presjek obrnut (tako da se leđima okrenemo prema presjeku, savijemo gornji dio tijela – glavu među noge, i pogledamo nazad), iz tog neobičnog položaja često je moguće opaziti detalje, koje pri normalnom pogledu ne vidimo.” (Atkinson) Presjek se crta od vrha do dna. Ta metoda ima neke posljedice. Prvo, stratigrafski uspjeh iskopavanja je skoro u cjelini ovisan o dokumentaciji presjeka, pa taj mora biti nacrtan u mirnom ozračju pri kraju iskopavanja. Drugo, ako presjek nije dokumentiran sve do kraja, može se dogoditi da bude njegova stranica brzo erodirana. Zbog toga je moguće da među iskopanim depozitima i mnogo kasnije zapaženim odnosima na stranici nekad susjednog presjeka, bude malo korelacija. I ako se sloj ne pojavi u presjeku, može se dogoditi, da ga neće biti u stratigrafskoj dokumentaciji. Neke od tih prepreka možemo izbjeći, ako stojeći presjek dokumentiramo usporedno s iskopavanjem, što je Wheeler napravio barem jedanput. U nekim primjerima opisane Websterove metode više odgovaraju npr. pri slučajnim presjecima. To su profili, koji nisu nastali arheološkim iskopavanjima, nego kod građevinskih radova. Dobro je da moraju arheolozi dokumentirati slučajne presjeke kao cjeline od vrha do dna. Kada nije moguće izvršiti iskopavanja, ostat će taj tip presjeka, naravno sa zadrškom da opažanja na njemu nisu bila provjerena iskopavanjem. Pred skoro deset godina (~1977.) Philip Barker je, kao alternativu međuprostornim zidovima i njihovim stojećim presjecima na nalazištu, predlagao upotrebu kumulativnih presjeka. Njegova metoda se razlikovala od Wheelerove po tome što je unijela u presjek sve iskopane depozite. Po toj metodi se kopa do unaprijed određene linije, a zatim se nacrta presjek. Zatim se kopa s druge strane linije. Svaki put, kad kod iskopavanja dosegnemo tu liniju, nacrtat ćemo presjek… što ima uvažavanja vrijednu prednost pred presjecima urezanim

22

na nekoj imaginarnoj liniji… pa možemo tako odrediti mjesto presjeka posebno velikih elemenata, kakvi su građevina ili bedem, koji u ranijim fazama iskopavanja nisu vidljivi. (Barker) Ta prednost je malena u usporedbi sa stratigrafskom prednošću koju dobijemo tom metodom. S kumulativnim presjekom dobiva se neposredna korelacija između stratigrafskih činjenica, dokumentiranih u presjeku i istima na tlocrtima. Za ilustraciju se možemo sjetiti kako se dimenzije sloja, dokumentirane na stojećim presjecima, rijetko slažu s istima na tlocrtima sloja. Drugim riječima, sekvenca stratifikacije, dokumentirana na jednom od Barkerovih kumulativnih presjeka, jednaka je iskopanoj sekvenci. Stratigrafsko iskopavanje je proces odstranjivanja slojeva nalazišta u obrnutom redoslijedu od njihova odlaganja i to tako da iskopavanja slijede prirodni obris i oblik sloja. Tako kako je odstranjen sloj za slojem, tako su kumulativnim presjekom dokumentirani jedan za drugim. Kumulativni presjek odgovara zahtjevima moderne teorije arheološke stratigrafije bolje nego svaka druga metoda dokumentiranja presjeka. Ako je iz bilo kojeg razloga poželjno, da su na nalazištu jedan ili dva međuprostorna zida, možemo stojeći presjek dokumentirati kumulativno usporedno s iskopavanjem. Po starim pravilima trebalo je međuprostorne zidove zadržati do kraja iskopavanja jer “…su iskopavanja često otvorila nova pitanja interpretacije, zbog čega se za rješenja trebalo vratiti vidnom presjeku.” (Kenyon) Ovaj argument ima malo stratigrafske osnove, jer što dublje kopamo, gornji slojevi postaju manje relevantni za elemente ranijih razdoblja. S kumulativnim presjekom se uvijek možemo vratiti vidnom presjeku, premda u dokumentarnom obliku; možda se arheolozi ne uzdaju posve u svoju dokumentaciju. Za sve ove presjeke stratigrafska je vrijednost ovisna o postupku s kojim su nacrtani (presudna je preciznost kojom su presjeci crtani). IZRADA ARHEOLOŠKIH PRESJEKA Graham Webster je definirao tri postupka za izradu arheoloških presjeka: realistična stilizirana – slojevi označeni brojevima, naznačene linije interfacija kompromisna – neki tipovi interfacija su tretirani kao jedinice stratifikacije: na crtežima presjeka ih se prikazuje brojevima, ali se odstranjuju druge interfacijske crte. Prve dvije metode su prikazane na Slici 14. Po realističnoj metodi su “razlike među depozitima prikazane s promjenama u sjenčanju… Deblje crte su tamo gdje imamo kamene zidove i geološku osnovu. Ta je metoda valjana jer zanemaruje sva jasna razgraničenja koja istraživač može pretpostaviti, a nisu bila vidna.” (Webster) Iz toga proizlazi protuslovlje, koje je bjesnjelo u arheologiji od trenutka kad ga je prije nekoliko desetljeća aktivirao Wheeler (1954.). Odnosi se na prepoznavanje interfacija u arheološkoj stratigrafiji. Interfaciji nisu materijalni objekti, kao što su to slojevi, nisu vidljivi, te ih treba definirati proučavanjem i razlučivanjem različitih stratuma. Granice stratuma, obrisi njihovih granica u dubinu, duljinu i širinu su linije interfacija. Ako arheolog može prepoznati slojeve, s tim definira također njihove interfacije i takve interfacije bez slojeva, kakve su jame i jarci. Ako presjek ne pokazuje nijedan jasno definirani stratum, poslije je moguće, da na njemu nema interfacija i da ide za prazan zapis. Ako pak sadrži definirane slojeve, poslije mora sadržavati također linije interfacija. Ako ih ne sadrži, poslije “valjanost” nije ništa drugo no stratigrafska neodgovornost. To je zato, jer analiza stratifikacije u presjecima nije pitanje proučavanja sastava zemlje u slojevima nego studija interfacija.

23

Slika 14. Dva načina crtanja presjeka – realistični i stilizirani Kada istraživač ne može definirati nijedno “oštro razgraničenje” na presjeku, poslije treba posumnjati u prirodu njegovih stratigrafskih iskopavanja. Ako takve interfacije ili razgraničenja na presjeku nije moguće definirati, možemo se opravdano pitati jesu li ih među iskopavanjem uopće prepoznali. Ako nisu, kako su poslije definirali slojeve? Može se dogoditi, da arheologa zanimaju presjeci iz drugih razloga, a ne zbog analize stratigrafskih odnosa. U takvom primjeru su sva ta pitanja bespredmetna. Nasuprot tome, na stiliziranom presjeku postoje linije interfacije, a njegovi slojevi su numerirani. Kako im već ime govori, taj presjek ima nešto od svakoga. Za metodu stiliziranog presjeka bilo je rečeno, kako je zbog linija interfacija na njoj veća nesigurnost “subjektivnosti”, “…svladavamo kopačevu interpretaciju toga što se sačuvalo” (Webster). Ta prepreka se tiče svih vidika iskopavanja, a ne crteža presjeka. Ipak nas to ne bi trebalo brinuti jer nikada ne možemo doseći nesvjesno stanje objektivnosti. Nije nesigurnost u osobnoj interpretaciji, već u pomanjkanju izučenosti o arheološkoj stratigrafiji. Slabo znanje se rijetko završava kompetentnom analizom i interpretacijom. Što istraživač može definirati, mora dokumentirati, tako i interfacije kao i sve drugo. Ako nije sposoban definirati stratigrafske ostatke, treba se latiti primjerenijih razonoda.

24

To definiranje, nacrtano sa stiliziranom metodom, mora sada također zahvatiti neke interfacije elemenata. To je prikazano na Slici 15., gdje smo zbog jasnoće odstranili sve druge interfacije. Na običnom stiliziranom presjeku možemo te interfacijske jedinice stratifikacije odrediti s crtom, koja je deblja od crta za druge interfacije.

Slika 15. Definiranje stratigrafije Pri analizi stratifikacije na presjecima je zato irelevantno, da li istraživač upotrebljava slučajne, stojeće ili kumulativne tipove presjeka. Sve možemo dokumentirati sa stiliziranom metodom. Rekli smo već, kako je svejedno koja je od strategija iskopavanja bila upotrijebljena, pa arheolog može u svakoj od njih iskopavati stratigrafski. Smjer, koji odabere arheolog, ovisan je o njegovim namjerama. Ako presjeke ne namjerava upotrijebiti za stratigrafsku analizu, može ih nacrtati kistom i bojom ili s bilo kojim drugim sredstvom, koje odgovara njegovim namjerama. Ako se pak presjeci budu upotrebljavali za stratigrafiju, linije interfacija su te, koje broje i definiraju razgraničenja i koje je moguće analizirati, nakon što ruke stručnjaka unište nalazište. Ipak nema dvojbe kako su presjeci u arheološkoj stratigrafiji bili previše naglašavani. Istovremeno upotreba tlocrta bila podcijenjena.

8. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOŠKI TLOCRT
S uvođenjem suvremenih metoda iskopavanja velikih površina, zanimanje se premjestilo od presjeka ka arheološkim tlocrtima. Iako veliki broj istraživača sada izrađuje tlocrte, koji su u mnogim pogledima temeljiti i odlični, bilo je malo pokušaja kako bi proučili prirodu i stratigrafsku upotrebljivost arheoloških tlocrta. Nikakvih prepiranja o “stiliziranim” ili “naturalističkim” tlocrtima nije bilo, iako su tlocrti za stratigrafske studije jednako važni kao presjeci. U nekim primjerima istraživači su tlocrt čak zamjenjivali s tipom presjeka i ideja o "horizontalnom presjeku" je sada više raširena, kao što to zaslužuje. Crteži presjeka nisu tlocrti “vertikalne površine”, nego dokumenti okomitog prereza kroz stratifikaciju. Tlocrti su dokumenti površine, a ne slike određene ravnine.

25

Stvar možemo pojasniti ako pogledamo definiciju “presjeka” i “površine” u Oxford English Dictionary. Presjek je crtež, “…koji predstavlja predmet, kao da je prerezan s ravninom pod pravim kutom na smjer gledanja…” Površina je “…zadnja vanjska granica (ili jedna od granica) materijalnog tijela, koje se dodiruje sa zrakom ili praznim prostorom…”. Iako je površinu na nalazištu moguće rezati horizontalno, a rezultat takvog postupka neće biti arheološki presjek, upitna bi bila također metoda stratigrafskog iskopavanja. Takva horizontalna ravnina nije presjek, jer ne otkriva superpozicijske odnose među slojevima, jer na površini nema ni vrha ni dna. Slika 16. Tlocrte i presjeke

možemo crtati na dva različita načina s obzirom na to jesu li na tlocrtu brojevi i obrisi granica različitih depozita ili ih nema. Možda je uzrok, što nema prepiranja o prirodi arheoloških tlocrta, jer su istraživače više zanimali sekvenčni nego topografski dokazi. Presjeci sadrže obrise granica jedinica stratifikacije, a tlocrti mogu pokazivati obrise granica, ali i obrise površina. Na liniji presjeka se vidi cijeli obris granica svake jedinice stratifikacije. Zato možemo stratigrafske odnose među jedinicama proširiti proučavanjem tih interfacija. Na tlocrtu će imati najmlađi depoziti potpune obrise granica. Zbog prekrivanja stratuma na tlocrtu površine će se pokazati i dijelovi ranijih depozita. Bez potpunih obrisa granica teško je i često čak nemoguće utvrditi stratigrafske odnose između svih slojeva, dokumentiranih na tlocrtu. Drugim riječima, tlocrti dokumentiraju dužinu i širinu arheoloških ostataka. Presjeci dokumentiraju njihovu debljinu. Površina nema debljine, zato su tlocrti u strogom smislu zapisi interfacija. Svaki tlocrt ima samo jednu dataciju, tu koju ima zadnja jedinica stratifikacije koja tvori dio njegove površine. Tlocrti ne pokazuju sekvencu, jer je svaki tlocrt zapis jednog većeg ili manjeg horizontalnog interfacija. Na drugoj strani, presjeci predstavljaju vremensku dimenziju nalazišta. Sa serijama slojeva i interfacija, koji slijede jedan drugog, pokazuje redoslijed odlaganja. Svaki sljedeći interfacij predstavlja potencijalni nivo tlocrta. Presjek i tlocrt su tako komplementarni: tlocrt pokazuje topografske dimenzije nalazišta u određenoj točki u vremenu, a presjeci vertikalnu dimenziju nalazišta kroz vrijeme. Postoji više vrsta arheoloških tlocrta: MULTIPLI (VIŠESTRUKI) TLOCRT ELEMENATA Ovaj tip arheoloških tlocrta često nije toliko tlocrt koliko indeks svih elemenata određenog tipa, koji se pojavljuju na nalazištu. Ovaj, koji je prikazan na Slici 17., pokazuje sve interfacije okomitih slojeva, otkrivenih na iskopavanju u Portchester Castlu prije više godina. Drugi primjeri pokazuju sve zidove otkrite na nekom nalazištu. Nakon što su na tim tlocrtima arheolozi prikazali sve dokaze o takvim elementima na nalazištu, često bi počeli izrađivati serije tlocrta, na kojima su bili prikazani neki od elemenata i to oni koji pripadaju specifičnom razdoblju, koje prikazuje tlocrt.

26

Slika

17. Multipli (višestruki) tlocrt

elemenata iskapanja u Portchester Castleu Očito ta praksa ima neke prednosti, međutim, postojala multipli na tlocrt ni u elemenata jednom prikazuje kompleksnu sliku, koja nije nalazištu razdoblju. Takva kompleksnost nije ni rezultat cijelog toka iskopavanja, jer je za vrijeme iskopavanja mnogo elemenata u cijelosti odstranjeno. To bi bilo moguće, ako bi bili svi elementi ukopani u geološku osnovu, kakva je npr. kreda, i ako nad elementima ne bi bilo stratifikacije, koja bi bila značajna ili debela. Gornji sloj bi jednostavno odstranili i sve otkrite elemente istovremeno unijeli na tlocrt. Naravno, mnoga nalazišta, za koje su bili napravljeni multipli tlocrti elemenata, nisu tog tipa. Mnogostruki tlocrt elemenata možemo napraviti tako da zanemarimo tlocrte svih slojeva na takvom nalazištu. Nema nikakve dvojbe kako nakon što je dokumentiran, sloj možda neće biti tako značajna kao zid ili jama. Nema sumnje ni da istraživač ima, nakon što je dokumentirao tlocrte svih stratifikacijskih jedinica, svako pravo izraditi, također, multipli tlocrt elemenata. Takvi tlocrti su, naravno, nestratigrafski, jer ih možemo izraditi ako zanemarimo stratifikaciju koja je postojala prije nastanka elemenata i nakon nastanka istih. Slika superpozicije, predstavljena na takvom tipu tlocrta je varljiva jer je stupanj superpozicije izgubljen. Ako je element ili zid mlađi i s tim “naložen” na drugog, s tog tipa presjeka nije moguće ustanoviti, ja li prvi uništio drugoga ili pak leži nad njim bez ikakve neposredne stratigrafske povezanosti. Vjerojatno multipli tlocrt elemenata nikad nije primarna dokumentacija, nego je nastao na podlozi te. Smetnje (prepreke) glede njegove stratigrafske prirode su zato manje važne. Svi arheološki tlocrti moraju ipak imati temeljne podatke o tipu nasljeđa prikazanog na tim crtežima. Možda bi morao biti multipli tlocrt elemenata prikazan shematično, tako da ne bi bili kompromitirani dokazi prave dokumentacije. Multipli tlocrt elemenata, koji bi pokazao npr. promjene u usmjerenju zgrada (građevina), bi morao biti nacrtan u obliku serije obrisa, a ne da prikaže zidove, tako kako su bili stvarno dokumentirani. KOMPOZITNI TLOCRT Kompozitni tlocrt se tako zove jer dokumentira površinu sastavljenu od više jedinica stratifikacije. U upotrebi je već više desetljeća te je to uobičajen oblik većine objavljenih arheoloških tlocrta. Također je središnja

27

metoda za dokumentiranje površina na iskopavanjima, posebno nakon što se počelo iskopavati velike površine. Jedan od tipova kompozitnog tlocrta je bio opisan ovako: "…U praksi tlocrti moraju prikazati sliku cijele iskopane površine, nijedan dio ne smije biti ispušten, tako da se za nj upotrijebe konvencionalni simboli. Cijela površina gline, koja je naoko bez elemenata je sama po sebi površina gline i njen opseg možemo i moramo prikazati." (Biddle) Slika 18. Kompozitni tlocrt Primjer takvog tlocrta prikazan je na Slici 18. Po Biddleu i Kjølbye-Biddleu, kompozitni tlocrt treba izraditi u trenutku kada je za vrijeme iskopavanja otkrivena hodna površina. Ako se, dakle, hodna površina ne pojavi ili ako se pravovremeno ne prepozna kao takva, tada na nalazištu neće biti napravljen nijedan tlocrt, bar ne kompozitan. Kako možemo zaključiti na podlozi tlocrta odlične kvalitete, tako kako je prikazan na Slici 19., njihova izrada zahtijeva puno vremena i strpljenja. Ako iskopavanja ne zaustavimo na određeno vrijeme, možemo na većini nalazišta napraviti samo malo tih zamršenih i detaljnih tlocrta. Slika 19. Drugi tip kompozitnog tlocrta lako prikazuje sve jedinice stratifikacije Naravno, postoje primjeri, npr. iskopavanje u Wroxeteru (Barker, 1975), gdje je kompozitni tlocrt najprimjereniji (najbolje odgovara) oblik dokumentiranja tlocrta. Drugi primjer, kod kojeg bi bilo besmisleno upotrebljavati druge metode, je prikazan na Slici 19. To naselje na visokoj visoravni Papue Nove Gvineje je iskopavala skupina iz Australskog nacionalnog sveučilišta, koju je vodio Jack Golson. Zadnje razdoblje naseljenosti na nalazištu spada, vjerojatno, u vrijeme prije 200 godina i glavni elementi su se sačuvali na sadašnjoj površini. To su bili kanal za vodu oko kuće i kružni jarak. Bili su vezani u jedan depozit humusa, koji je prekrivao prirodnu glinu manjeg brežuljka, na kojem je bilo locirano nalazište. Tlocrt na Slici 19., pretpostavlja zato potpuno hodnu površinu tj. razdoblje bez prekrivajućih slojeva, koji bi tvorili njezinu površinu. Taj tlocrt ne možemo dijeliti

28

dalje u serije dugih tlocrta, jer sadrži interfacije okomitih elemenata razdoblja i ima jednu horizontalnu interfaciju vodoravnog sloja, a to je humus na geološkoj podlozi. Slika 20. Kompozitni tlocrt kata tornja (kule) Sondgate Castla u Kentu Ipak, mnogi kompozitni tlocrti imaju puno stratigrafskih jedinica, koje su većinom odložene puno prije razdoblja, koje predstavlja tlocrt. Zbog procesa stratifikacije, u kojem se slojevi prekrivaju, pojavit će se dio površine većine takvih jedinica na tlocrtu površine glavnog razdoblja. Ako su takvi tlocrti “slika cijele iskopane površine”, bit će dokumentirani ti dijelovi jedinica, koji se pojavljuju na površini. Problem prikazuje Slika 20., koja je kompozitni tlocrt kata tornja (kule) Sondgate Castla u Kentu. Ako pretpostavimo, kako su nosači (grede) donji “depozit”, prekrit s kasnijim “slojem” poda, na to su dijelovi greda, koje se sada pojavljuju na tlocrtu površine, prikazani na njemu zbog djelomičnog uništenja poda. Na kompozitnom tlocrtu (Slika 20., gornji tlocrt) dokumentirani su vidni dijelovi nosača i svi sačuvani dijelovi poda. Ako kasniji sloj – pod – odstranimo (Slika 20., donji tlocrt), pokaže se da su cijele površine nosača ostale nedokumentirane, jer su u času izrade kompozitnog tlocrta bili prekriveni. Rješenje je u tome, da izradimo tlocrt greda ili da odlučimo da sve ostatke greda ne treba dokumentirati. Primjer iz Sondgate Castla je jednostavan i dalo bi se opravdano prigovarati, da to nije niti važno, jer možemo linije greda do neke mjere ustanoviti na podlozi kompozitnog tlocrta. Međutim, ako je nalazište s velikim brojem stratifikacijskih jedinica dokumentirano s kompozitnim tlocrtima, područja nedokumentiranog materijala će biti mnogo veća, a to će kasnije jako kočiti ponovne analize stratifikacije i topografije nalazišta. Zato su kompozitni tlocrti jako selektivan način, s kojim dokumentiramo površine jedinica arheološke stratifikacije. Zato jer je za njihovu izradu potrebno puno vremena, moguće ih je izraditi u nekim intervalima. Ako slojevi i elementi, koji se slučajno ne pojave na površini kompozitnog tlocrta, nisu dokumentirani na drugim tlocrtima, bit će njihovo svjedočanstvo izgubljeno. Štoviše, te jedinice, koje se pojavljuju na kompozitnom tlocrtu, budu većinom djelomično dokumentirane. Današnji kompozitni tlocrt temelji se na nekim pretpostavkama u toku iskopavanja moguće je prepoznati cijelu hodnu površinu već pred analizu nalaza hodna površina otkriva značaj očitih dokaza, kakvi su zidovi, pragovi, ulice ili široko rasprostranjeni depoziti jednake naravi (drugim riječima, prirodni slojevi su manje zanimljivi) dijelovi jedinica, koji tvore dio hodne površine, su vrijedni da budu dokumentirani na tlocrtu.

29

Zato jer je kompozitni tlocrt sastavljen tako, postoji jaka težnja, kako bi ta tlocrtna dokumentacija postala konačni tlocrt faze odnosno perioda i da bi kao takav također bio objavljen. U situacijama, kakva je prikazana na Slici 19., to ne možemo opovrgnuti. Na kompleksnim nalazištima s bogatim stratigrafskim i topografskim materijalom, upotrebu takvih tlocrta možda ne bi trebalo savjetovati. Glede njihovog specifičnog sastava (strukture) je kazano, da bi taj tip tlocrta trebao biti “…tako detaljan i osjetljiv zapis nalazišta, kao što su obično presjeci” (Biddle i Kjølby-Biddle). S tim se vjerojatno misli, kako moraju na kompozitnim tlocrtima biti brojevi slojeva i obrisi granica svake stratifikacijske jedinice, koja se na njima pojavljuje. Ako objavljena dokumentacija stvarno dokumentira praksu na iskopavanjima, poslije to osobito ne valja za obrise granica jedinica. Barker je mislio kako je definiranje obrisa granica sloja i elemenata na površini nalazišta često teško. Često možda da, ali ne uvijek i arheolog mora definirane jedinice na takvim tlocrtima dokumentirati. Ako kopač ne može definirati granice stratifikacijske jedinice, kako može uopće kopati? Interfaciji destrukcije – Recimo, da je izrađen kompozitni tlocrt rimske građevine u nekom engleskom gradskom središtu i da je veliki dio tlocrta zbog kopanja jama u kasnijim stoljećima potpuno uništen: uništeni dio je negativno svjedočanstvo i interfacij destrukcije na većoj interfaciji tlocrta rimskog razdoblja. To negativno svjedočanstvo je jednako važno kao i pozitivno – sačuvani dijelovi zidova, slojeva i elemenata, jer pokazuje opseg sačuvane baštine. S druge strane pokazuje stupanj destrukcije i opseg elemenata iz kasnijih razdoblja, koji su se “naložili” na te iz ranijeg vremena. S nekim iznimkama (Slika 21.), ta negativne svjedočanstva na kompozitnim tlocrtima uopće nisu bila prikazana ili su pak bila prikazana neodgovarajuće. Pored toga, arheolozi preko interfacija destrukcije često crtaju razne prekinute linije, koje označavaju njihove hipoteze o originalnom opsegu građevina ili elemenata na tlocrtu. Takva praksa miješa svjedočanstva s kopačevim pretpostavkama. Nalazišta, koja nemaju nijedan interfacij destrukcije, treba dokumentirati na način kakav je prikazan na Slici 21. Taj crtež prikazuje dva sukcesivna razdoblja na nalazištu Colchester (Crummy). Teoretski se može svaki interfacij okomitog elementa pojaviti jednom kao pozitivan element, definiran snažnijom (jačom) crtom svog obrisa granica. U bilo kojem ranijem razdoblju element će se pojaviti kao površina destrukcije, označena kao tonirana ili šrafirana površina. U kasnijim razdobljima će se interfacij elementa pokazati kao nepopunjena jama, a kada je u cijelosti prekrita s kasnijim slojevima, uopće se neće pokazati. Na kasnijem tlocrtu na Slici 21. jedinice F316 i F314 se pojavljuju s obrisom granica: obje pripadaju razdoblju, koje je dokumentirano na tlocrtu. Na ranijem tlocrtu su pak prikazani kao interfaciji destrukcije. Jedinica F313 je na ranijem tlocrtu prikazana kao interfacij elementa, a na kasnijem je uopće nema. Očito je bila u upotrebi u ranijem razdoblju, a u vremenu kasnijeg tlocrta je bila prekrivena s kasnijim depozitima. Kod te zanimljive metode ima nekih nedosljednosti. Npr. neka je jedinica F202 pljačkaški jarak (Crummy), i stoga bi se ona morala pojaviti na oba tlocrta kao interfacij destrukcije. Nasuprot tome, prikazana je kao element u oba razdoblja, što stratigrafski nije moguće. Ipak je opći utisak, koji daju oba tlocrta, odličan. Čitamo ga kao sličice stripa, u kojem se elementi jedne sličice postupno povlače pred elementom sljedeće. Kompozitni tlocrti tog tipa, koji bi bili izrađeni za svaki interfacij na nalazištu, svaki put kad je akumuliran novi sloj ili stvoren novi element, mogli bi se listati kao slikovnice cijele stratigrafske sekvence nalazišta i prirodnog nasljeđa, koji su se uspjeli sačuvati kroz stoljeća.

30

Slika 21. Tlocrti dva sukcesivna razdoblja na nalazištu Colchester (Crummy, 1977.) Očito je, da takve serije kompozitnih tlocrta nije moguće dokumentirati za vrijeme iskopavanja, ako nemamo neograničen izvor ljudske strpljivosti, vremena i novaca. Postoji alternativno rješenje, tlocrt jednog sloja. No, nema dvojbe kako je kompozitni tlocrt način na koji moraju biti prikazane površine arheoloških razdoblja, posebno u objavi. Da li moraju biti izrađeni kao dokumentacija odabranih površina u toku iskopavanja ili analizi nalaza? To su važna pitanja, ali ne možemo definitivno odgovoriti na njih.

31

Možemo predložiti primjereno rješenje. Zato jer u arheološkoj stratigrafiji svaka stratifikacijska jedinica ima jednaku važnost (značenje) na početku i pri dokumentiranju, svaka od njih mora biti dokumentirana u tlocrtu i na presjeku. S takvim nakon arhivom možemo izraditi serije je kompozitnih tlocrta za svako razdoblje i to bilo kada iskopavanja. Takva praksa opravdana do stratigrafskog naslijeđa i do njihovih topografskih svjedočanstava. Ključ rješenja je tlocrt jednog sloja. Slika 22. Obrasci za jedinicu stratifikacije TLOCRT POJEDINAČNOG SLOJA Tlocrt jednog sloja je najmanje što arheolog može dokumentirati kako bi bio pravedan prema topografskoj ostavštini svake stratifikacijske jedinice. Istraživač si priskrbi unaprijed izrađene obrasce (Slika 22.) i na svakom od njih dokumentira jednu jedinicu stratifikacije.

Slika 23. Serija tlocrta To je dokumentacija glavnih, jednostavnih pojedinosti. Pritom je sistem koordinata crtež obrisa granica slojeva ili elemenata i odgovarajući broj visina. Te su upisane neposredno na tlocrt, a ne negdje drugdje, npr. u teku, od kuda ih treba kasnije prenijeti. To nije selektivno dokumentiranje, nego rutinska metoda. Svaki put,

32

kad je stratifikacijska jedinica definirana, napravimo isti postupak. Rezultat je serija tlocrta. Sličnih ima na Slici 23. S pomoću tih serija tlocrta i u skladu sa stratigrafskom sekvencom nalazišta možemo izraditi serije kompozitnih tlocrta, počevši s najranijim depozitima (Slika 24.).

Slika 24. Serija kompozitnih tlocrta napravljena na osnovu serije tlocrta s prethodne slike U vezi s nalazištem New Road treba reći kako na njemu nije bilo značajnih građevina, već samo slojevi. Zato, za vrijeme iskopavanja, nije bilo moguće prepoznati niti jednu hodnu površinu.

33

Ti depoziti su prikazani na presjeku (Slika 25.), koji je bio nacrtan kao stojeći presjek, nakon što je već bio napravljen tlocrt. Zato možemo opaziti manji nesklad među dimenzijama slojeva na tlocrtu i onima na presjeku, što je česta pojava. S takvim serijama tlocrta možemo prilično točno rekonstruirati također presjek nalazišta na bilo kojoj liniji, jer tlocrti dokumentiraju obrise granica tj. granice slojeva horizontalno, a visine daju predstavu o njihovim vertikalnim dimenzijama.

Slika 18. Presjek nacrtan kao stojeći presjek Tlocrt jednog sloja je temeljni uvjet arheološke stratigrafije. Izrada tih jednostavnih, ali bitnih tlocrta, naravno ne isključuje izradbu podrobnijih tlocrta na iskopavanjima, također složenih kompozitnih, kakav je npr. na Slici 18. Svakako je kompozitni tlocrt, napravljen na iskopavanju, za proučavatelja arheološke stratigrafije prokletstvo, jer kombinira gradivo, koje bi najprije trebalo biti dokumentirano po samim jedinicama. Kod kasnijih stratigrafskih analiza su rijetko kada upotrebljivi, jer dokumentiraju dijelove brojnih obrisa granica skupine stratifikacijskih jedinica. Također, ako su nacrtani na prozirnom papiru, pri prekrivanju jednog s drugim, teško ih se proučava jer između obje glavne interfacije, koje ta dva tlocrta dokumentiraju, nedostaje mnoštvo stratigrafskih podataka. Analizu arheološke stratifikacije treba započeti s potpunom dokumentacijom svake stratifikacijske jedinice. Cjelovitu dokumentaciju nalazimo u svjedočanstvu svake stratifikacijske jedinice u presjeku, a te su rijetko izrađene u obliku tlocrta. Te analize moramo početi s najmanjim stratigrafskim entitetima, a na to se pomicati prema brojnijim, općijim ili kompleksnijim vidicima tog zadatka. Kompozitni tlocrti na nalazištima s brojnim, kompleksnim serijama depozita se protive toj metodi analize. S druge strane, možemo stratigrafske probleme veoma jednostavno analizirati tako, da uspoređujemo serije tlocrta samih slojeva, pa svaki tlocrt predstavlja jednu jedinicu. Vidimo dakle, da arheolozi upotrebljavaju više tipova tlocrta. Većina je kompozitnih, pa prikazuju površine, koje su sastavljene iz elemenata više stratifikacijskih jedinica. Kompozitni tlocrt je u određenoj fazi istraživanja važan kod svih arheoloških iskopavanja. Kada ćemo upotrijebiti taj tlocrt, ovisi o prirodi nalazišta

34

i drugim tipovima tlocrta, koji su bili napravljeni. Ako na nalazištu ima malo stratifikacije, kompozitni tlocrt je vjerojatno prvi i zadnji izbor. Na kompleksnim nalazištima je pak tlocrt samog (jednog) sloja temeljni uvjet; na podlozi tih možemo kasnije napraviti kompozitni tlocrt. Ako su tlocrti pojedinačnih slojeva napravljeni, možemo na iskopavanju, ako je to potrebno, napraviti proizvoljan broj kompozitnih tlocrta. Međutim, u cijeloj povijesti arheologije skromni je sloj uvijek izvukao kraći kraj stratigrafske palice. Gdje su, npr., slojevi u odličnom tlocrtu na Slici 21.? Tko može na početku dokumentiranja tvrditi, kako su kod stratigrafskih i topografskih analiza važniji tlocrti jama, jama za kolce, zidova i slično od tlocrta “bezoblične glinaste površine” ili bilo kojeg drugog sloja ili stratuma? Ako je prva zadaća stratigrafskih proučavanja doznati sekvencu odlaganja na nalazištu, druga je omogućiti topografsku rekonstrukciju nalazišta u svakom razdoblju njegova postojanja. Prvi zadatak ćemo lako izvršiti bez crtanja jednog samog tlocrta, samo s presjecima i opisima, ali drugoj ne možemo pristupiti bez tlocrta. Tlocrti pak moraju biti različitih oblika, odgovarajućih karakteru nalazišta.

9. KORELIRANJE, FAZIRANJE I STRATIGRAFSKE SEKVENCE
Arheološku stratigrafiju možemo podijeliti na tri glavna dijela: • teorija i komponente – djelomično obrađeno u petom i šestom poglavlju u vezi sa slojevima i interfacijima • dokumentiranje stratifikacije s presjecima i tlocrtima, s opisima i drugim sredstvima (npr. fotografija) • analize koreliranja i faziranja i izrada stratigrafske sekvence nakon iskopavanja Analize nakon iskopavanja dijelimo na dva studijska područja. stratigrafsko, sadrže procese koreliranja, faziranja i periodizacije (mora obaviti sam istraživač) analiza svih pokretnih ostataka nađenih za vrijeme iskopavanja (životinjske kosti, fragmenti keramike i stakla…). Geolozi su proces koreliranja opisali ovako: Korelirati znači, u stratigrafskom smislu, pokazati skladnost u naravi i stratigrafskoj poziciji.5 Postoje različite vrste korelacije, ovisno od elemenata, koje treba naglasiti. U ovom poglavlju koreliranje arheoloških stratuma i interfacija, shvaćeno je u strogo stratigrafskom smislu. Tu se ne bavimo s koreliranjem stratuma po nasljeđu (ostacima) koje sadrže. Aktualne arheološke ideje o koreliranju nalazimo u nekim publikacijama. Najznačajnije djelo te vrste je knjiga Kathleen Kenyon (1952.). Svoje metode koreliranja je kasnije dopunila u članku o “faziranju”, što je danas omiljena oznaka za analize arheološke stratifikacije. Drugu metodu, koja je isto tako uzeta u obzir, objavio je John Alexander. KORELIRANJE I FAZIRANJE Kenyon i Wheeler su utvrdili tradiciju iskopavanja i utemeljili moderne teorije o arheološkoj stratigrafiji. Njihove metode se pridavale veliki značaj dokumentaciji presjeka, koji su bili ključ za stratigrafsku
5

Koreliranje je dio procesa faziranja koji uključuje usklađivanje sekvenci depozita i arhitekture. Treba ga izraditi na temelju interpretacije presjeka arhitekture počevši od nižih slojeva prema vrhu.

35

interpretaciju iskopavanja. Većina njihovih presjeka bili su okomiti presjeci, uzeti s površine brojnih međuprostornih zidova/kontrolnih profila pri iskopavanju. Nakon što su presjeci bili nacrtani, trebalo je među nekim stratifikacijskim jedinicama izraditi korelacije. Sistem koji je upotrebljavala Kenyon poznaje dva tipa koreliranja. Jedan je koreliranje nekoć cijelih struktura/nekad cijelih stratuma, koji su bili kasnije djelomično uništeni (to je lako – oba dijela sloja = isti sastav zemlje, u stratigrafskoj koloni se pojavljuje u približno istom položaju). Ako je pločnik prekinut, moramo utvrditi razlog za to (pljačkaški jarak, erozija površine, potporanj). Ako se taj pločnik nastavlja, npr. na drugoj strani pljačkaškog jarka, možemo oba njegova dijela povezati (kao npr. na Slici 13c). Naravno, možemo ih povezati, ako oba dijela nekoć istog stratuma imaju isti sastav zemlje i ako se u stratigrafskoj koloni se pojavljuje u približno istom položaju. Taj tip koreliranja možemo izvesti za vrijeme iskopavanja i dokumentiranja, a isto tako i nakon iskopavanja. Kontrolni profil Wheelerova sistema kvadrata postavljaju drugačija pitanja koreliranja. Prije opisana metoda se temelji na djelomičnom uništenju slojeva, a druga je nužno potrebna kada je nemoguće doznati odnose stratifikacije. Na mnogim iskopavanjima kontrolni profili se ne odstranjuju, a građa u njima ne dokumentira. Zbog toga stratigrafski detalji profila nisu dostupni. Istraživač stoga mora izraditi korelacije preko kontrolni praznina, profili. gdje Taj stoje proces

prikazuje Slika 26. Na tom je crtežu npr. sloj 4 u sondi P3 povezan sa slojem 6 u sondi P1 preko kontrolnog profila između P1 i P3. Koreliranje sloja 5 u P1 sa slojem P2 predstavlja drugi tip koreliranja dva odvojena dijela prvotno cijelog depozita. Slika metode periodiziranja 26. Ovaj dijagram je koreliranja u i

vjerojatno prvi objavljeni primjer britanskoj

arheologiji, a temelji se na analizi presjeka; dobivena “stratigrafska sekvenca” je dana u pisanom tabelarnom obliku. Slika 26. prikazuje, također, dio procesa faziranja, koji uključuje koreliranje. Faziranje je uvod k pisanju izvještaja s iskopavanja.

36

Prvi korak, kojeg ja nazivam faziranje, je utvrditi sekvencu (redoslijed) depozita i arhitekture. To treba napraviti, prije svega, potpuno objektivno na podlozi interpretacije presjeka i arhitekture, počevši od dolje prema gore. Presjeci pokazuju, koje nivoe možemo povezati… To je veoma temeljit posao, jer moramo svim nivoima naći njihovo mjesto i sve zidove urediti u smislen tlocrt (Kenyon). Kad smo proučili presjeke (1) i odredili redoslijed stratifikacije (2), treba razdijeliti sekvencu u faze i razdoblja (3). Kako pokazuje Slika 26., treba faze označiti brojevima odozgo prema dolje. “…dokle sva sekvenca nije sigurna, vjerodostojna, a zatim obrnuto s rimskim brojevima počevši s najranijom.” (Kenyon) Sekvenca na Slici 26. je jednostavni jednolinijski redoslijed. Metoda faziranja, koju je upotrebljavala Kenyon, je dobra za jednostavna nalazišta, a teže bi se mogla upotrijebiti tamo gdje je stratifikacija kompleksnija. Ta metoda osim slojeva i zidova skoro ne uzima u obzir druge stratifikacijske jedinice niti drugu stratigrafsku građu pored presjeka. Kenyon je također mislila kako koreliranja i faziranja nije moguće izvesti u toku iskopavanja, jer bi ekipa, koja je s dokumentiranjem bila najviše povezana, otišla izvršavati druge zadaće nekamo drugamo. Alexander je u stvarnosti tvrdio kako stratigrafski studij …nikada ne može biti delegiran, jer će, unatoč izrađenoj dokumentaciji, biti ovisan o opažanjima vođe iskopavanja i njegovih osobnih zapisa. Prvo prepoznavanje kronoloških razdoblja se obično dogodi u toku iskopavanja… Vođa će ta događanja pratiti kroz mnoge sonde i korelirat ih na širokoj površini. (Alexander) S pomoću takvih korelacija i stratigrafskog arhiva opisa, tlocrta i presjeka i “posebnih zapisa” vođe iskopavanja može se započeti stratigrafsko proučavanje: …slojeve nekog glavnog razdoblja možemo odvojiti među sobom (za trenutak potisnemo na stranu sve koji nisu pouzdani), ne da bi uvažavali bilo kakvo kulturno gradivo, a isto tako možemo sastaviti tabele slojeva, koji se oslanjaju samo na stratigrafiju (Alexander). Alexander potom konstatira, da po završetku sastavljanja tabele slojeva uvijek ostanu neki slojevi, koje nije moguće uvesti u nju, koji ostanu “u limbu". Slika 27. Metoda koreliranja i periodiziranja u obliku dijagrama (J. Alexander) Kod Alexandera u tabeli brojeva stupci su slijeva nadesno, najstariji slojevi su nalijevo Koreliranju izrada sekvence, razdoblja. (kod slijedi ali ni Kenyon na dnu). stratigrafske

Alexander ni Kenyonova ne nude metode za to. Kad se napravi sekvenca, lako ju je podijeliti u faze i

37

STRATIGRAFSKE SEKVENCE U ARHEOLOGIJI Osnovna svrha proučavanja stratifikacije nalazišta je izrada stratigrafske sekvence (to je sekvenca/redoslijed odlaganja slojeva odnosno nastanka interfacija elemenata kroz vrijeme). Prvo treba među danim strukturama odrediti odnose superpozicije. Često se dogodi da stratumi nisu neposredno fizički povezani zbog čega se pitanje superpozicije neće pojaviti. Dva depozita je lako povezati ako su bili jedinstveni ranije. Pošto su stratigrafske sekvence apstrakcije, prikazujemo ih opisno (Slika 26.) ili shematičnim dijagramima (Slika 27.). Opisi (Kenyon) i dijagrami ili tabele (Alexander) su dugo bili najraširenije metode. Inovacija – Harris – metoda matrica – izrađuju se shematični dijagrami koji prikazuju sve detalje stratigrafske sekvence.

Slika 28. Dijagram koji ilustrira izradu stratigrafske sekvence metodom Harrisove matrice u skladu sa zakonom stratigrafskog slijeda. A – svi superpozicijski odnosi i slojne stratifikacije nalazišta dani u presjeku i u matričnom obliku, B – svi prikazani na dijagramu, koji je apstraktna varijanta presjeka; u skladu sa zakonom stratigrafskog slijeda višak odnosa je odstranjen (C), D – stratigrafska sekvenca nalaza prikazana grafički. Iz definicije stratigrafske sekvence je očito da interfacij ne možemo iskopati nego ih dokumentiramo i uništimo (iskopavanjem stratuma). Stratigrafski redoslijed se zrcali u procesu stratigrafskog iskopavanja. U tom procesu odstranjujemo stratume obrnutim redom od reda njihova taloženja.

38

Webster: "faziranje je najteži dio posla jer treba sve slojeve i elemente razvrstati u kronološku sekvencu nalazišta." ZAKON SUPERPOZICIJE – gornji stratum je mlađi od donjeg; ali taj zakon vrijedi samo za slojeve, ne i za druge stratigrafske jedinice (vrijednost ograničena i lokalna). FAZIRANJE I PERIODIZACIJA Proces faziranja ima dva dijela: izrada stratigrafskog redoslijeda (sekvence) Prvi korak u potpunosti počiva na iskopavanju, ne treba koristiti kulturne i povijesne podatke. podjela tog redoslijeda u faze i razdoblja Tijekom iskopavanja ili nakon; slojevi i interfaciji su grupirani s obzirom na svoje stratigrafske položaje i ne daju relevantne kriterije (npr. sličnost među nalazima iz različitih slojeva). Ako nema nikakvih stratigrafskih pokazatelja (jasno određeni građevni nivo ili ukop za jarak) dioba redoslijeda u razdoblja je ovisna o rezultatima pri analizi artefakata i drugih nalaza koji se mogu datirati. Periodizacija stratifikacije mora obuhvaćati razdoblja depozicije i razdoblja nedepozicije. Slika 29. Na crtežu je

presjek (Slika 15.) podijeljen na različita razdoblja. Lako si zamislimo, da je stratigrafska sekvenca u doista apstraktnom presjeku i da je predstavljaju točkaste crte, s kojima je razdijeljena na razdoblja, tlocrt svakog razdoblja. Presjek lako prikaže cjelokupnu povijest uzorka depozicije na nalazištu, za prikaz karakteristika njegove topografije u glavnim razdobljima pa bi trebali 12 tlocrta. 39

Razdoblja odlaganja najbolje pokazuju presjeci, a razdoblja neodlaganja tlocrti.

10. ARTEFAKTI, STRATIGRAFSKE SEKVENCE I KRONOLOGIJA
Analiza arheološke stratifikacije je pitanje proučavanja njenih interfacijskih značajki (vrijednosti). To

proučavanje daje dva rezultata: • izrada stratigrafskog redoslijeda nalazišta (u skladu s topografskim i povijesnim osobinama – kulturna, ambijentalna i kronološka vrijednost) • pogled u topografsku sliku nalazišta kroz njegovu povijest Analize ostataka koje sadrže slojevi moraju se temeljiti na stratigrafskom redoslijedu nalazišta koja pokazuje položaj odnosno depozit u kojem je predmet pronađen. Nijedan rezultat proučavanja artefakata ne može promijeniti odnos među njima. NEPOVIJESNI VIDICI OSTATAKA U SLOJEVIMA Tri tipa nalaza: • ostaci u prvotnom ležištu – predmeti nastali približno u vremenu formiranja sloja u kojem su nađeni • rezidualni ostaci – ostaci nastali prije vremena formiranja sloja u kojem su nađeni (prvotno pripadali starijem depozitu) • infiltrirani ostaci – predmeti nastali nakon vremena formiranja depozita u kojem su nađeni, a nije moguće otkriti kako su tamo dospjeli (kontaminacija) Ideja obrnute stratigrafije se odnosi na obrnute predmete, ne na slojeve. Svaka stratigrafska evolucija kada predmeti mijenjaju svoj položaj, ljudskom djelatnošću ili prirodnim silama, naziva se obrnuta stratigrafija. DOKUMENTIRANJE NALAZA Wheeler – trodimenzionalno dokumentiranje – dvije dimenzije predmeta topografski, treća – visina s obzirom na neku fiksnu točku. Stratigrafska metoda – svi artefakti dokumentirani brojem sloja.6 Slika 30.

Prikaz

problema

arbitrarnog iskopavanja nalazišta sa specifično oblikovanim slojevima. Sloj 2 bi sadržavao artefakte iz slojeva 1, 2 i 3.

6

Pričaju dvojica: - Da li ti razgovaraš sa ženom dok vodiš ljubav? - Ponekad, kad mi je telefon pri ruci!

40

DATIRANJE ARHEOLOŠKIH ARTEFAKATA Zakon stratigrafskog redoslijeda: Svaka jedinica arheološke stratifikacije dobiva mjesto u stratigrafskoj sekvenci nalazišta na osnovi svog položaja u odnosu na najnižu od svih jedinica, koja leži nad njom, i najvišu, koja leži pod njom i s kojima je u fizičkom dodiru; svi drugi odnosi superpozicije su suvišni. Arheološke stratifikacije ne možemo datirati bez pomoći artefakata u njoj. Stratifikaciju lako postavimo u vremenski raspored čim definiramo stratigrafsku sekvencu. Artefakte i druge ostatke je moguće datirati; i pomoću toga se može datirati i slojeve u kojima su predmeti otkriveni. Na osnovi datiranja pomoću artefakata se razvio drugi tip stratigrafije u arheologiji. HORIZONTALNA STRATIGRAFIJA Kad nedostaje superpozicija slojeva i interfacija; ali su detaljno razdijeljeni u faze i razdoblja, na osnovu artefakata iz grobova i drugih tipova depozita. Pri mnogim iskopavanjima jame i elementi nisu jedan nad drugim, nego su u istoj ravnini. Nalaze se u različitim dijelovima stratigrafske sekvence nalazišta. Ako ih hoćemo pripisati istom ili različitim razdobljima moramo napraviti njihovu periodizaciju na osnovi artefakata iz sloja koji te elemente sadrži i iz slojeva koje su ti elementi presjekli. Na nalazištu istraživač dobiva iz stratifikacije stratigrafske, strukturne i topografske informacije. Artefakti i prirodni predmeti iz slojeva daju tim informacijama njihovo ambijentalno, kulturno i kronološko mjesto. Onda se to uspoređuje s drugim nalazištima, itd. Pojedinačni artefakt ili prirodni predmet otkriven u arheološkom depozitu ima različite datacije: datum nastanka, kada je predmet izrađen vrijeme uporabe trenutak odlaganja u zemlju. Ovisno o trenutku u kojem je predmet dospio u sloj u kojem je nađen određujemo je li izvoran, infiltriran ili rezidualan. Prilikom datiranja sloja vodimo se za time da najmlađi predmeti, koji su najbliži trenutku nastanka sloja daju terminus post quem, dakle sloj je morao nastati poslije vremena nastanka predmeta. Ova se teorija temelji na pretpostavci kako su slojevi zatvoreni za sve kasnije upade. Pri tome se ne uzimaju u obzir infiltrirani nalazi koji daju terminus ante quem, datum prije kojeg je nastao sloj.

41

PRVI DODATAK SUVREMENA SHEMA ZA DOKUMENTIRANJE ISKOPAVANJA Cijeli proces od iskopavanja do objave izvještaja o nalazištu prikazan je na Slici 31. Čim počne istraživanje, treba odrediti proces – arbitrarno ili stratigrafsko. Na mnogim nalazištima upotrebljavamo obje metode. Slika 31. Crtež pokušava prikazati opći uzorak rada,

koje istraživač slijedi od početka iskopavanja do izrade konačnog izvještaja i spremanja prijenosnih nalaza i dokumentacije s iskopavanja u javnoj ustanovi.
Početnik mora biti upozoren na pojmove kao prirodni sloj (Slika 32, jedinica 7 i 8), umjetni sloj (Slika 33, jedinice 4, 14, 15), interfacijes destrukcije (Slika 32, jedinice 5 i 10), horizontalni interfacies elementa (Slika 32, jedinice 3 i 19) i vertikalni interfacies elementa (Slika 32, jedinice 20 i 30). Slika 32. Ova slika (i Slika 33.) prikazuje način, po

kojem lako stratigrafsku sekvencu nalazišta postupno napravimo na osnovu svih stratigrafskih svjedočanstava. Stratigrafska sekvenca je sastavljena od svakog od presjeka koji zajedno oblikuju sekvencu a+b+c+d.

42

Slika 33. Na ovom hipotetskom nalazištu su napravljena tri kompozitna tlocrta, sekvenca svakoga

je dana na matričnom dijagramu. Sekvence tlocrta (H) i sekvence presjeka (I) sa Slike 32. su združene (J), stratigrafska sekvenca nalazišta je zatim razdijeljena u razdoblja (K).

Slika (34.) Prikazano je označavanje nekih tipičnih i posebnih stratigrafskih situacija: ponekad je

npr. traženo, da dobiju artefakte s površine "broja slojeva" zato ih pripišemo interfaciju i ne slojeva nad, već pod njim.
Sve jedinice stratifikacije treba označiti brojevima (Slika 34.). Istraživač mora dokumentirati jedinice na tiskanim obrascima (Slika 35.), sa tri vrste informacija: odnosi s jedinicom koja leži ispod ili iznad te jedinice, zatim odnosi s jedinicama s kojima se može stratigrafski izjednačiti. Na kraju dokumentirati sastav zemlje i nalaze iz jedinice.

43

Slika 35. Ovo je primjer karakterističnog

sastava unaprijed napravljenog lista, na kojem dokumentiramo u pisanom obliku različite kategorije informacija o svakom sloju stratifikacije, svaki sloj na svoj list.
Kada počnemo istraživati jedinicu, uvijek ćemo napraviti tlocrt njene površine – kompozitni (Slika 36.) ili posebne jedinice tj. pojedinačnog sloja (Slika 22.). Na kompleksnim nalazištima napravit ćemo tlocrt pojedinačnog depozita, sloja zbog se mnogih od tih prekrivajućih kasnije

pojedinačnih može napraviti kompozitni tlocrt.

Slika 36. Kompozitni crtež izmišljenog

nalazišta objedinjuje neke prednosti metoda izrade tlocrta prikazanih na Slikama 18., 21. i 22.

44

Kad iskopavanje jedinice počne, lako točke, na kojima smo otkrili pokretne nalaze, dokumentiramo na kopiji tlocrta te jedinice. (Slika 37.)

Slika 37. Položaj artefakata prikazan na tlocrtu stratigrafske jedinice Za svaku jedinicu stratigrafije izraditi temeljitu dokumentaciju: • opis sastava jedinice i zapis o svim njenim fizičkim odnosima • tlocrt – obrisi granica + visine odnosno topografski reljef jedinice • presjek jedinice (obrisi granica i sastav zemlje) • tlocrt rasporeda nalaza u jedinici. Iz toga ćemo lako izraditi stratigrafski redoslijed.

45

Slika 38. prikazuje dio stratigrafske sekvence nalazišta kopanog 1974. u Londonu. Slika 38. Dio stratigrafske sekvence nalazišta

Slika

39. Primjer tiskanog matričnog

obrasca koji se upotrebljava u preliminarnoj analizi nalaza s iskopavanja

46

Slika 40. Izmišljeni primjer fazne matrice upotrijebljene pri analizi novca iz depozita različitih faza.

DRUGI DODATAK
RAZVOJ HARRISOVE MATRICE Metodu matrice pruža Slika 13. Njena osnova je da ako dvije jedinice stratifikacije nisu povezane, ali su u odnosu superpozicije, moguće ih je povezati kao dio prvobitno jednog depozita. Okomiti interfacies elementa – samostalna jedinica stratifikacije. Uočeno je da su neki odnosi superpozicije važniji od drugih, a da su neki suvišni. Opće pravilo: ako su depoziti razdvojeni nakon nastanka lako ćemo ih stratigrafski korelirati, ako su razdvojeni u vremenu nastanka ne možemo ih izjednačiti. Po Harrisu važniji su interfacijski vidici stratigrafije od "stvari" koje se iskopaju.

47

SADRŽAJ Načela arheološke stratigrafije ...........................................................................................................1 I. DIO ................................................................................................................................................1 POVIJESNO ZALEĐE ...................................................................................................................1 1. KONCEPT STRATIGRAFIJE U GEOLOGIJI.........................................................................1 2. KONCEPT STRATIGRAFIJE U ARHEOLOGIJI ...................................................................1 3. TEHNIKE ARHEOLOŠKOG ISKOPAVANJA.......................................................................2 4. RANE METODE DOKUMENTIRANJA NA ISKOPAVANJIMA.........................................5 II. DIO...............................................................................................................................................8 VIDICI ARHEOLOŠKE STRATIGRAFIJE ...............................................................................8 5. SLOJEVI, STRATUMI I STRATIFIKACIJA ..........................................................................8 6. INTERFACIJI U ARHEOLOŠKOJ STRATIFIKACIJI .........................................................16 7. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOŠKI PRESJEK ......................................................19 8. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOŠKI TLOCRT .......................................................25 9. KORELIRANJE, FAZIRANJE I STRATIGRAFSKE SEKVENCE......................................35 10. ARTEFAKTI, STRATIGRAFSKE SEKVENCE I KRONOLOGIJA..................................40

48

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful