You are on page 1of 7

Divlja svinja

(Sus scrofa L.)

Pripada u red papkara , podred nepreživači ( Nonruminantia ) , s parnim brojem prstiju , porodica svinje ( Suidae ) , rod i vrsta Sus scrofa . Spada u krupnu divljač , a još je nazivamo i crnom divljači . Od divlje svinje su u prošlosti nastale domaće svinje i indijske , malajske i stražnjeazijske . Kinezi su već oko četiri tisuće i devet stotina godina prije nove ere uzgajali domaće svinje , a prema istraživanjima vršenim u sojenicama , u to su vrijeme također i u Švicarskoj već živjele dvije pasmine domaćih svinja . Već je sredinom sedamnaestog stoljeća bila poznata crvena riječna svinja ( Potamochoerus porcus ) kao najljepša od svih svinja . Ona živi u afričkim prašumama u blizini rijeka i mnogo je manja od naše divlje svinje . U Africi još žive prave nemani iz porodice svinja , najružnije i najnezgrapnije od svih svinja – bradavičaste svinje ( Phacochoerus africanus ) . U Americi obitava grivnjasta svinja ili pekari ( Dicotyles torquatus ) – malena divlja svinja koja naraste dugačka najviše 95 cm . Do početka dvadesetog stoljeća divlja je svinja bila rasprostranjena po cijeloj Europi , ali je zbog šteta učinjenih u poljoprivredi ( gaženje i uništavanje kukuruza i dr.) i šumarstvu njezin broj prilično smanjen . Danas živi po šumama Balkana , Karpata , do Alpa , Azija sve do Himalaja , sjeverna Afrika ( svi kontinenti osim Australije ) . Poslije Drugog svjetskog rata je procjenjeno da je u hrvatskim lovištima bilo tristotinjak divljih svinja , dok ih danas ima preko deset tisuća komada . Glavni razlog povećanja brojnosti je preventivno cijepljenje domaćih svinja protiv zaraznih bolesti ( naročito svinjske kuge ) . Nekad se je vršila ispaša (žirenje ) , pa se je bolest lako prenosila sa domaćih na divlje svinje , koje nitko nije liječio i kad ih je zahvatila epidemija , stradavale su u velikom broju i sporo se je oporavljao njihov matični fond . Drugi razlog ekspanzije je povećanje površina zasijanim monokulturama i minimalna ispaša stoke tako da svinje imaju mir i time su dobile odlična staništa . U Hrvatskoj je najviše ima u Baranji , Slavoniji , Posavini , a rasprostranjena je i u drugim dijelovima zemlje sve do planina . Mužjaka divlje svinje nazivamo vepar , ženku krmača , mladi su prasad ili praščići , a prase od godinu do dvije godine je nazime .

1

Staništa : Velike i vlažne , močvarne , nizinske i planinske listopadne šume , guštare , grmlje , branjevine , vlažna polja obrasla visokom travom , poljoprivredne monokulture sa kanalima za navodnjavanje . Svinje zbog kaljužanja vole blizinu vode ( močvare , lokve , obale rijeka i jezera ) . Društvene su životinje , ali tek iznimno osnivaju velika krda . Do parenja je uvijek nekoliko krmača i slabijih veprova u krdu , a krupni stari primjerci žive sami . Danju tiho leže u koritu kojeg su same iskopale i obložile suhom travom , lišćem ili mahovinom , a zimi naročito vole ležati ispod hrpe slame ili šaša . Uvečer počinju rovati zemlju u šumi ili na livadi , a kasnije noću izlaze na polja , valjaju se i puno žderu i obično naprave iza sebe pustoš na poljoprivrednim kulturama : kukuruzu , žitu , zobi , krumpiru , repi , svim mahunarkama . Svinja je svežder , te jede od bilja sve šumske plodove : žir , bukvicu , lješnjake , kestenje , gljive , jagode , divlje kruške i jabuke , te hranu životinjskog porijekla : gliste , kukce , puževe , ličinke , glodavce , strvinu stoke i divljači , uključujući čak i lešine svojih saplemenika . U šumskim staništima ima važnu biocenotsku ulogu u prehrambenom lancu kao uništavatelj kukuljica i ličinki. To su noćne životinje , lako se kreću , hodaju brzo , trče hitro , a trk se sastoji od niza neobičnih skokova , od kojih svaki prati izražajno roktanje . Dobri su plivači i na veće udaljenosti . Oprezne su i bojažljive , pa redovito bježe pred svakom opasnošću , a ako su stjerane u škripac ili ranjene , brane se odlučno i bez oklijevanja napadaju protivnika , pokušavajući ga oboriti na tlo i ozlijediti oštrim kljovama. Veprovi požrtvovno brane svoje krmače , a isto tako i krmače svoju prasad . Prilikom napada vepar nastoji kljovama zadati žestok i opasan udarac odozdo , ali ako napad uspješno eskiviramo bježeći na drvo ili se bacajući na tla, obično vepar odustaje i odlazi . Krmača se teže razbjesni od vepra , ali je opasnija u napadu , te nastoji oboriti i nogama zgaziti protivnika i grize otkidajući komade mesa . Ukoliko netko otme krmači mladunče , ona ne odustaje dok ne savlada protivnika i vrati mladunče . Divlja se svinja dobroćudno glasa roktanjem , mladunčad i nazimad se ranjeni javljaju glasnim kreštanjem , a odrasli se ne javljaju ni kad su najteže ranjeni .
2

Izgled : Visoka je oko 100 cm , dugačka je od 1,5 – 2 m ,od čega je rep od 25 – 40 cm , teška je od 150 do 200 kg , a stari veprovi iznimno i do 300 kg , što naravno ovisi o genetskom naslijeđu , o godišnjem dobu i staništu na kojem živi ( u močvarnim područjima su teži primjerci nego u suhim šumama ) . Cijelo tijelo je kompaktno zbito i čvrsto , te je u prednjem dijelu krupnija nego straga . Glava joj je nesrazmjerno dugačka i šiljasta te završava njuškom , koja se sastoji od gornje čeljusti ( maxilla ) i donje čeljusti ( mandibula ) u kojima postoje četrdeset i četiri zuba , od kojih su kod vepra najvažnije kljove ( trofej ) –koje mogu dosegnuti dužinu i do dvadeset i osam centimetara . Kljove u gornjoj čeljusti nazivamo brusačima , a u donjoj sjekačima . Svinja se njima brani i napada . Kljove izlaze otprilike samo jednu trećinu dužine iz čeljusti , a dvije trećine nalaze se u šupljem dijelu čeljusti . Po dužini vanjskog dijela kljova može se odrediti starost vepra po formuli : - dužina u cm + 1 = godine starosti ( npr. 5 cm + 1 = 6 god. ) . Očnjaci kod krmače se zovu klice i one su dosta manje i neuglednije od veprovih kljova . Točnija metoda izračunavanja starosti divljih svinja radi se po brojenju godova dentina zuba . Uške su joj dugačke , strše u vis i prekrivene su dlakom , oči su joj sitne sa dugim trepavicama , a noge su kratke i čvrste . Pokrivena je tvrdim i oštrim dlakama – čekinjama , koje su po hrptu duže . Ispod čekinja , naročito zimi ima gustu vunastu poddlaku malje . Boja dlake je tamnosiva ljeti , a zimi je skoro crna . Ovogodišnja prasad su žućkasto – kestenjaste boje sa tamnim uzdužnim prugama sa obje strane tijela koje se do jeseni izgube , a težina prasadi do zime dosegne od 25-35 kg . Parenje divljih svinja naziva se bucanje ( bukarenje ili cviranje ) , a odvija se u studenome i prosincu . U planinskim krajevima započinje i završava nešto kasnije . Za vrijeme obilnih žirovina započinje već krajem listopada , a za vrijeme nerodnih godina protegne se i u siječanj . Prve se bucaju starije krmače. U to vrijeme se veprovi žestoko i dugotrajno krvavo bore za krmače udarajući se kljovama , ali je ishod dvoboja rijetko kada smrtonosan , jer na plećkama imaju posebno hrskavično ojačanje «slin» , koje im služi kao štit protiv predubokih uboda i zareza protivnikovih kljova . Pobjednik se pari sa više krmača . Krmača nosi šesnaest do osamnaest ( 20 1 ) tjedana i okoti u ožujku , travnju ili svibnju – slabija četiri do šest , a jača jedanaest do dvanaest praščića u usamljenoj guštari u priređenom i obloženom ležaju .sa mahovinom i lišćem .
1

Brehm- kako žive životinje

3

Prvih četrnaest dana je stalno sa njima i sama rijetko izlazi van da se nahrani . Nakon toga počinje ih izvoditi i uči ih rovati zemlju i tražiti hranu . Često se više krmača udružuje i izvode zajedno mladunčad , a ukoliko jedna od majki nastrada , druga krmača preuzima brigu o mladunčadi . Krmača ima dvanaest sisa i dopušta mladima da sišu dva do tri mjeseca .

U dobi od osamnaest mjeseci je sposobna za rasplod , a u dobi od pet do šest godina je odrasla . Može doživjeti do dvadeset i pet godina , ali to je vrlo rijetko zbog intenzivnog i atraktivnog , a često i komercijaliziranog izlova . Osjetila : vrlo su oprezne i inteligentne životinje , koje često puta svoju mladunčad uspijevaju zaštititi i provući se pored ljudske zasjede gdje to ljudi najmanje očekuju . Imaju izvrstan njuh i sluh , dok je vid najslabije razvijen , jer im nije ni potreban oštar vid , pošto se često kreću kroz gustiš . Divlja svinja ima karpalnu mirisnu žlijezdu smještenu pri samom kraju ekstremiteta . Njezin sekret i specifičan miris koji ostavlja za sobom izražavaju se za vrijeme gonjenja – parenja (bucanja ) .

Građa glave koja je šiljata i usko tijelo prikladni su za probijanje kroz grmlje koje je za druge životinje neprohodno , a građa tijela i trbuh obložen mašću omogućuju joj plivanje i na duže udaljenosti bez napora .

Tragovi : ostavlja tragove papaka , rila , kaljužanja , izmeta i dlaka . Trag papaka sličan je tragu jelena ,no papci su uži u vrhu , zašiljeni i više rastavljeni , a zapapčići su duži i uži , okrenuti prema vanjskoj strani i dosta udaljeni jedan od drugog i uvijek su vidljivi u tragu . Trag je dosta kraći nego kod jelena . Trag mladog vepra godišnjaka se poznaje po tome što je trag prednje noge mnogo veći od traga zadnje noge , koji je malo položen prema van iz razloga što mu u hodu smetaju muda koja su voluminozna . Krmača gazi stražnjom nogom točno u trag prednje noge i rjeđe se poznaju tragovi zapapčića.

4

Kod starog vepra papci su zaokruženiji , više razmaknuti jedan od drugog , zapapčići su razmaknuti potpuno po strani i bliže su peti , te ostavljaju dublji trag . Trag njuške ostaje na mjestima gdje ruje i traži hranu –duge uzdužne brazde . Trag ležanja u branjevini , šipražju , i mirnim močvarnim šumama – vide se otisci papaka i ostaci dlake . Trag kaljužanja osim u kaljuži , nalazi se trag dlaka i blata po obližnjem drveću o koje se divlja svinja poslije češe i tare . Lov : prikradanjem - ( rano ujutro , predvečer i za punog mjeseca ) najbolje u jesen obilazeći obitavališta i hranilišta , dočekom - ista mjesta ali lovac čeka u zasjedi da svinja naiđe (sa visokih čeka ) , prigonom –u kasnu jesen i zimi kad je drveće bez lišća , a tragovi se vide dobro na raskvašenom terenu ili snijegu ( lov je uspješniji zbog skučenog staništa , ograničenih hranilišta i dubokog snijega . Neprijatelj : vuk , medvjed , lisica za mladunčad , a glavni joj je neprijatelj čovjek sa svojim vjernim pratiocem – psom . Od klimatskih nepogoda najopasnija je golomrazica jer tada je zemlja smrznuta , te svinje ne mogu dolaziti rovanjem do važnog izvora hrane . Bolesti :- bakterijske : bedrenica , crni prišt , antrax , aktinomikoza , pastereloza, vrbanac i tuberkuloza . - virusne : svinjska kuga , bjesnoća , bolest Aujeszkog (lažna bjesn.) - invazijske: - ektoparaziti- šuga , buhavost , ušljivost , krpeljivost . - endoparaziti-toksoplazmoza , kokcidioza , askaridoza, alarioza , cisticerkoza jetre ,metasterongilidoza , trihineloza – najčešća bolest. Uzgoj divlje svinje : o dugoročnom planu uzgoja može se govoriti jedino kada je riječ o uzgajalištima i ograđenim lovištima . Glavni problemi su kako prikupiti točne podatke o brojnosti divljih svinja s obzirom da se kreću preko više lovišta , a uz to ona je noćna životinja , što dodatno otežava prikupljanje podataka na temelju kojih se dugoročno planira upravljanje njihovom populacijom ( brojnost , dobna struktura , omjer spolova ) . Najveći problem je manjak zrelih veprova i razmjerno povećan broj mladih krmača koje se kasno prase, zbog čega njihova prasad ne mogu biti zdrava osnova za oblikovanje strukture matičnog fonda . Iz toga proizlazi da se gospodarenje fondom divljih svinja odvija stihijski , a tome najviše doprinose skupni lovovi u kojima se uglavnom puca na tjelesno krupnije primjerke .
5

Prehrana i prihranjivanje : Činjenica da divlja svinja živi u šumi bitan je faktor za provođenje uzgojnih mjera usklađivanjem dugoročnih planova gospodarenja lovstva i šumarstva. Govoreći o dugoročnim mjerama potrebno se je zalagati za uzgoj mješovitih šuma , jer velike monokulture crnogorice ne odgovaraju životnim potrebama divlje svinje , budući da joj je u jesen glavni izvor hrane žir i bukvica. Omjer bjelančevina i ugljikohidrata u ovoj jednoličnoj prehrani je 1:16 , zbog čega se u svinje kao sveždera pojavljuje deficit bjelančevina animalnog porijekla , a njene potrebe za tim bjelančevinama su u to doba izrazito velike . To objašnjava zašto one u to doba godine preruju sve livade , travnjake , oranice i neke dijelove šume ( najčešće šire prosjeke ) . Zato zbog smanjivanja štete treba gdje je god moguće davati goveđe i riblje otpatke. Organizirano permanentno prihranjivanje svinje zadržava u šumi , što je uvelike jeftinije od plaćanja ogromnih šteta na poljoprivrednim kulturama . Prihranjivanje krmača i prasadi treba vršiti u proljeće , ljeto i jesen u blizini njihovih dnevnih brloga , postavljanjem hranilica u kojima se prave manji otvori za prolaz prasadi .Hranilice s hranom je potrebno zaštititi od kiše . Drugi način prihranjivanja i zadržavanja svinja u šumi je postavljanje i održavanje hranidbenih putova na šumskim vlakama i proplancima . Na takvim mjestima izoru se brazde i posije se zrnati kukuruz . Važan izvor prehrane su i kvalitetne pašne površine , pa ako ih nema , potrebno je očistiti površine obrasle korovom i dalje ih njegovati . Na mjestima gdje se divlje svinje dolaze hraniti treba strogo zabraniti lov , tako da se one ne budu uznemiravale . Time će steći naviku dolaska na hranilišta .

6

LITERATURA :

1.Uvod u lovstvo :S.Darabuš , L.Raić, dr. O.Rohr , dr. A. Starzyk , B.Stopar LSH- Zagreb 1975. 2. Lovstvo :Z.Tucak ,T. Florijančić, M. Grubešić, J. Topić, J. Brna, P. Dragičević , T. Tušek, K. Vukušić Poljop.fakultet Osijek- Osijek 2002.

3.Leksikon lova i ribolova 4.Lovac i divljač 5.Život životinja 6.Kako žive životinje

:E. Haramina :T. Hruškovec :A.E. Brehm

Panorama-Zagreb 1965. Alfa- Zagreb 1988. Liber- Zagreb1983.

:A.E. Brehm

O. Keršovani- Rijeka 1966.

7