You are on page 1of 127

Derom Dejvid Selinder LOVAC U ITU

Naslov originala: J.D. Selinger The catcher in the rye Preveo Flavio Rigonat mojoj majci 1 Ako vas stvarno zanima sve ovo, verovatno ete prvo hteti da saznate gde sam roen, kakvo je bilo moje bezvezno detinjstvo, ta su moji radili u ivotu pre nego to su me dobili i jo masu takvih gluposti a la David Koperfild, ali nisam ba raspoloen da se uputam u te stvari. Kao prvo, sve mi je to dosadno, a drugo, moji bi se momentalno oduzeli kad bih ispriao neto linije o njima. Prilino su osetljivi u tom pogledu, pogotovo otac. Dobri su i sve - ne kaem ali stravino su osetljivi. Uostalom, neu sad da vam priam itavu svoju autobiografiju ili neto. Ispriau vam samo ono ludilo kroz koje sam proao oko Boia, pre nego to sam ozbiljno propao i morao da preem ovamo da se malo oporavim. Mislim, to je ono to sam priao D. B.-u, a on mi je brat i sve. ivi u Holivudu. Nije daleko od ove rupe, pa mi skoro svakog vikenda dolazi u posetu. Vozie me kad izaem, moda sledeeg meseca. Nedavno je uzeo 'jaguara'. To je onaj mali engleski bolid to ide trista na sat. Kotao ga jedno etiri hiljadarke. Sada je pun para, za promenu. Nekad nije bio. Bio je samo obian pisac, dok je sedeo kod kue. Napisao je onu fenomenalnu knjigu pria Tajna zlatna ribica, ako sluajno niste uli za njega. Najbolja pria u njoj je ba "Tajna zlatna ribica": o nekom klincu koji ne da nikome da vidi njegovu zlatnu ribicu jer ju je kupio za svoj novac. Stvarno me oborila. Sad je tamo u Holivudu, D. B., prodao se. Ako ita mrzim u ivotu, to su filmovi. Bolje da ih ne pominjete. Poeo bih od onog dana kada sam napustio Pensi Prep. To je kola u Ederstaunu, u Pensilvaniji. Verovatno ste uli za nju. Videli ste bar reklame ili neto. Reklamiraju je u mali milion asopisa, uz obaveznu sliku nekog dase na konju koji preskae neku ogradu. Kao da se u Pensiju po ceo boji dan samo igra polo. Ja nikad nisam video nekog konja ak ni blizu tog mesta. A ispod slike tipa na konju uvek pie: "Jo od 1888. oblikujemo deake u briljantne, otroumne mlade ljude." Prie za malu decu. Teko da oni ikog oblikuju vie nego u ma kojoj drugoj koli. Nisam upoznao nikoga u Pensiju ko bi mogao da se pohvali kako je briljantan, otrouman ili neto. Moda dvojicu, a i to je

pitanje. Verovatno su bili takvi i kad su dospeli u Pensi. Sve u svemu, bila je subota, dan ragbi-mea protiv Sakson Hola. Od toga se pravio itav cirkus u Pensiju. To je bio poslednji me u godini, i oekivalo se da izvri samoubistvo ili neto ako stari Pensi ne pobedi. Seam se da sam oko tri popodne stajao ak na vrhu brda Tomsen, kod onog idiotskog topa to je harao u Ratu za nezavisnost i svuda. Odatle se video itav teren po kome su jurcale obe ekipe, cepajui se na sve strane. Tribine nisu bile tako vidljive, ali lepo se ulo kako navijaju, buno i svi uglas za Pensi - u sutini se itava kola osim mene skupila tamo - a piskavo i jadno za Sakson Hol, jer su gosti retko dovlaili svoje ljude. Na ragbi-meevima nikada nije bilo mnogo devojaka. Samo su maturanti mogli da ih dovode. Jeziva kola, kako god okrene. Volim mesta gde bar moe da vidi poneku devojku s vremena na vreme, pa makar se one samo eale po rukama, ili izduvavale noseve, ili se samo kikotale, bilo ta. Selma Tarmer, kerka direktora kole, pojavljivala se dosta esto na tribinama, mada nije ba bila neka za kojom bi se ovek pomamio. Ipak, nije bila loa. Sedeo sam jednom pored nje u autobusu iz Ederstauna, pa smo kao odvojili neki razgovor. Dopala mi se. Imala je veliki nos i nokte izgriene do krvi, i nosila one sulude lane grudi to tre na sve strane, ali budila je neku simpatiju. Dopalo mi se to ne gui oveka priama o tome kakva je sila njen otac. Verovatno je znala koliko je taj kreten dvolian. Stajao sam gore na vrhu brda Tomsen umesto dole na tribinama zato to sam tek stigao iz Njujorka, sa maevalakom ekipom. Bio sam im kao neki menader. Jaka stvar. Otili smo tog jutra u Njujork, na maevalaki dvoboj sa kolom MekBerni. Ali nije dolo do dvoboja. Ostavio sam maeve i opremu i sve ostalo u prokletom metrou. Nisam ba sve ja bio kriv. Morao sam svaki as da ustajem i gledam u onu mapu, da bismo znali gde da siemo. I tako smo se vratili u Pensi oko pola tri, umesto za veeru. itava ekipa bojkotovala me itavim putem natrag u vozu. Komino je bilo, u neku ruku. Drugi razlog to nisam dole na utakmici bio je to sam poao da se oprostim sa starim Spenserom, mojim profesorom istorije. Imao je kao grip, pa sam neto mislio da ga verovatno ne bih ni video do boi'nog raspusta. Napisao mi je poruku kako eli da me vidi pre nego to odem kui. Znao je da se ne vraam u Pensi. To sam zaboravio da vam kaem. Izbacili su me. Nije ni trebalo da se vratim posle raspusta, jer sam pao iz etiri predmeta, a nisam ba grejao stolicu ili neto. Stalno su me opominjali da zagrejem stolicu - posebno oko tromeseja, kad su moji bili na razgovoru sa starim Tarmerom - ali nita od mene. I tako sam dobio nogu. Nisam bio ni prvi ni poslednji koga su utnuli odatle. Pensi se prilino visoko kotira kao obrazovna ustanova. Najozbiljnije. Sve u svemu, bio je decembar i hladno kao na vetijoj sisi, pogotovo na vrhu tog prokletog brda. Imao sam samo mantil, bez rukavica ili neega. Nedelju dana pre toga, neko mi je ukrao kaput od kamilhara direktno iz sobe,

sve sa krznenim rukavicama u depu. Pensi je bio pun lopova. Dobar deo uenika bio je iz onih veoma bogatih porodica, ali je Pensi svejedno bio pun lopova. to je kola skuplja, to je vie lopova u njoj - najozbiljnije. Sve u svemu, stajao sam i dalje kod tog idiotskog topa, gledao dole na teren i smrzavao dupe. Ali nisam ba mnogo pratio igru. Nacrtao sam se tu zato to sam u sutini pokuavao da osetim kako se opratam i sve. Mislim, naputao sam ve razne kole i mesta, a da uopte nisam znao da ih naputam. Mrzim to. Nije bitno da li je rastanak tuan ili ruan, ali kad naputam neko mesto, volim da znam da ga naputam. Ako ne zna, jo ti je gore. Imao sam sree. Odjednom mi je palo na pamet neto to me uinilo svesnim da odlazim bestraga odatle. Sluajno sam se setio kako smo, negde u oktobru, Robert Tiener, Pol Kembel i ja pikali loptu ispred kole. Dobri su bili njih dvojica, posebno Tiener. Bilo je pred veeru i ve dosta mrano napolju, a mi smo svejedno pikali dalje. Postajalo je sve mranije i mranije, jedva smo i videli loptu, ali nije nam se prestajalo. Na kraju smo morali. Profesor biologije, g. Zambezi, promolio je glavu kroz neki prozor na koli i rekao nam da se pokupimo u sobe i spremimo za veeru. Eto, ako se setim tako neeg, mogu da se oprostim kad god mi zatreba - bar u veini sluajeva. im sam se oprostio, okrenuo sam se i poeo da trim niz drugu stranu brda, prema kui starog Spensera. On nije iveo u krugu kole. iveo je na Aveniji Entoni Vejna. Trao sam itavim puteni do glavne kapije, a onda zastao na sekund, da udahnem malo. esto gubim dah, moram da priznam. Kao prvo, teak sam pua - mislim, bio sam. Naterali su me da prestanem. A drugo -porastao sam esnaest santimetara u toku prole godine. I to je razlog to sam u sutini dobio TBC i dospeo ovamo na sve te proklete preglede i ostalo. Inae sam prilino zdrav. Sve u svemu, im sam povratio dah, pretrao sam preko autoputa 204. Bio je gadno zaleen i malo je falilo da tresnem. Pojma nemam zato sam trao tako mi dolo, valjda. Kad sam pretrao autoput, osetio sam nekako kao da nestajem. Bilo je neko suludo popodne, bez sunca ili neega, i oseao si kao da nestaje kad god pree preko nekog puta. Ljudi moji, kako sam legao na zvono kad sam stigao do kue starog Spensera. Stvarno sam se sledio. Ui su me bolele i jedva sam mrdao prstima. "Hajde, hajde", gotovo sam viknuo, "otvorite vrata." Najzad ih je stara ga Spenser i otvorila. Nisu imali enu ili nekoga, i uvek su sami otvarali vrata. Nisu ba imali para. "Holdene!" rekla je ga Spenser. "Ba mi je drago to te vidim! Ui, duo! Mora da si se iv smrznuo." Mislim da joj je zaista bilo drago to me vidi. Volela me. Bar mi se tako inilo. Ljudi moji, bukvalno sam utrao unutra. "Kako ste, gospoo Spenser?" rekoh. "Kako je gospodin Spenser?" "Daj mi tvoj mantil, duo", rekla je. Nije me ula kad sam pitao za g. Spensera. Bila je malo nagluva.

Okaila mi je mantil u plakar, a ja sam kao zagladio kosu. Obino sam kratko oian pa nikad ne moram da se neto eljam. "Kako ste inae, gospoo Spenser?" ponovio sam, ali glasnije, da bi me ula. "Dobro sam, sasvim dobro, Holdene." Zatvorila je plakar. "A kako si mi ti?" Po nainu na koji je pitala odmah sam znao da joj je stari Spenser rekao da sam izbaen. "Dobro", rekoh. "Kako je gospodin Spenser? Je l' prebrodio taj grip?" "Prebrodio? Holdene, on se ponaa kao pravi - ni sama ne znam ta... Eno ga u svojoj sobi, duo. Slobodno ui."

2 Njih dvoje su imali svako svoju sobu i ostalo. Bili su bar po sedamdeset godina stari, ako ne i vie. Oduevljavali su se, ipak, mnogim stvarima - na neki nemogu nain, naravno. Znam da runo zvui kad se kae tako neto, ali ne mislim nita loe. Samo hou da kaem kako sam esto razmiljao o starom Spenseru, a kad ovek previe mozga o njemu, pone da se pita zbog ega on uopte ivi. Mislim, bio je ve sav pregaen i jezivo se drao, a u razredu, kad god bi pred tablom ispustio kredu, uvek bi neko iz prve klupe morao da ustane i pokupi je za njega. Po meni, to je zbilja uasno. Ali ako misli o njemu taman koliko treba, a ne previe, ispalo bi da mu ne ide ba tako loe. Na primer, kad smo neki uenici i ja doli jedne nedelje na vruu okoladu, pokazao nam je neko prastaro izlizano navaho-ebe koje su on i ga Spenser kupili od nekog Indijanca u Jeloustonu. Lepo se videlo da je ta kupovina bila itav doivljaj za njega. Na to sam mislio. Uzmite tako nekog fosila kao to je stari Spenser i videete kako se raduje kao malo dete zato to je kupio ebe. Vrata njegove sobe bila su otvorena, ali svejedno sam kao kucao, tek toliko da budem utiv i sve. Mogao sam i da ga vidim. Sedeo je u velikoj konoj fotelji, sav umotan u to ebe koje sam pomenuo. Pogledao je prema meni kad sam kucnuo. "Ko je to?" viknuo je. "Kolfild? Ui, mladiu." Uvek je vikao, osim u razredu. To je ponekad moglo i da nervira. im sam kroio u sobu, zaalio sam to sam doao. itao je Atlantik mantli, na sve strane vukle su se tablete i lekovi, i sve je vonjalo na Viksove kapi za nos. Deprimiralo me, moram da priznam. Ne ludujem ba za bolesnim ljudima. Posebno je deprimiralo to je stari Spenser bio u nekom alosnom olinjalom bade-mantilu, u kome se verovatno i rodio. Ne uivam ba da gledam stare ljude u pidamama i bade-mantilima. Uvek se vide njihove koate stare grudi. I njihove noge. Noge starih ljudi, na plaama ili negde, uvek izgledaju tako bele i osave. "Dobar dan", rekoh. "Dobio sam vau poruku. Mnogo vam hvala." Napisao mi je tu poruku, pozivajui me da svratim i pozdravim se pre raspusta, poto se neu vratiti. "Niste morali sve to. Ionako bih doao da se

pozdravim." "Sedi tamo, mladiu", rekao je stari Spenser. Mislio je na krevet. Seo sam. "Kako va grip, gospodine?" "E moj mladiu, da mi je i malo bolje, ve bih zvao lekara", rekao je stari Spenser. To ga je dotuklo. Poeo je da se cereka kao lud. Na kraju se pribrao i rekao: "Zato nisi na utakmici? Mislio sam da je danas taj veliki me." "Jeste. Bio sam. U stvari, malopre sam stigao iz Njujorka s maevalakom ekipom." Ljudi moji, taj njegov krevet bio je tvrd kao stena. Odjednom se strano uozbiljio. Oekivao sam to. "Znai, naputa nas, a?" rekao je. "Da, gospodine. Bie da je tako." Poeo je sa onim svojim klimanjem. U ivotu niste videli oveka koji toliko klima glavom kao stari Spenser. Nikad se nije znalo da li tako klima zato to kao razmilja, ili samo zato to je stara dobriina koja ne razlikuje dupe od lakta. "ta ti je rekao doktor Tarmer, mladiu? ujem da ste se poteno ispriali." "Da, jesmo. Itekako. Mislim da sam ostao jedno dva sata u njegovom kabinetu." "I ta ti je rekao?" "Pa... ovaj, da je ivot kao neka igra. I kako ga treba igrati potujui pravila. Ljubazan je bio. Mislim, nije skakao do plafona ili neto. Samo je ponavljao da je ivot kao neka igra i sve. Znate ve." "ivot i jeste igra, mladiu. ivot jeste igra koju igra potujui pravila." "Da, gospodine. Znam. Znam da je tako." Igra, ma nemoj. I to mi je neka igra. Ako se nae na onoj strani gde su sve sami grofovi, onda je igra, u redu to priznajem. Ali ako se nae na dragoj strani, gde nema nikakvih grofova, kakva je to igra? Nikakva. Nema igre. "Da li je doktor Tarmer pisao tvojima?" upitao je stari Spenser. "Rekao je da e im pisati u ponedeljak." "A ti, jesi li im se javio?" "Ne, gospodine, nisam im se javio, jer u ih verovatno videti u sredu uvee kad stignem kui." "I ta misli, kako e da prime novost?" "Pa... prilino e da ih iznervira", rekoh. "Hoe, sigurno. Ovo je valjda etvrta kola koju sam promenio." Odmahnuo sam glavom. esto odmahujem glavom. "Ljudi moji!" rekoh. I to 'ljudi moji' esto ponavljam. Delimino zato to mi je renik mizeran, a i zato to se ponekad ponaam kao da sam mlai nego to jesam. Tada sam imao esnaest, sada mi je sedamnaest, a ponekad se ponaam kao da mi je, recimo, trinaest. To je suta ironija, jer sam visok 189, a imam i sedu kosu. Ozbiljno. Na jednoj strani glave - desnoj - imam na milione sedih. Imao sam ih jo kao dete. Svejedno se ponekad i dalje ponaam kao da mi je samo dvanaest godina. Svi to kau, pogotovo otac. Ima tu istine, ne kaem, ali

nije ba sasvim istina. Ljudi uvek misle da je neto sasvim istina. Ba me briga, uostalom, samo me ponekad nervira kad mi govore kako bi trebalo da se uozbiljim. Ponekad se ponaam kao da sam mnogo stariji - zaista - ali ljudi to nikad ne primete. Ljudi nikad nita ne primete. Stari Spenser je ponovo poeo da klima glavom. Poeo je i da aka nos. Izvodio je to kao da ga samo gnjei, ali je u sutini gurao dobri stari palac duboko u nozdrvu. Verovatno je mislio da nema nita loe u tome, jer sam samo ja u sobi. Meni nije smetalo, mada ume da bude neprijatno gledati nekog kako aka nos. Onda je progovorio: "Imao sam ast da upoznam tvoju majku i oca kad su pre par nedelja doli da popriaju sa doktor-Tarmerom. Sjajni ljudi." "Da, jesu. Ba su dobri." Sjajni. Eto rei koju stvarno mrzim. Lana je. Mogao bih da povratim kad god je ujem. Odjednom je stari Spenser ivnuo kao da ima neto osobito prijatno, neto vrlo lucidno da mi saopti. Pridigao se na fotelji i malo se promekoljio. Lana uzbuna, u sutini. Samo je uzeo Atlantik mantli s krila i pokuao da ga baci pored mene, na krevet. Promaio je. Krevet je bio jedno pet santimetara od njega, pa ipak je promaio. Ustao sam, podigao novine i stavio ih na krevet. Onda mi je dolo da odem bestraga iz te sobe. Osetio sam da mi sprema jezivu pridiku. Samo po sebi, to ne bi bilo tako strano, ali nisam bio raspoloen za pridike dok udiem vonj Viksovih kapi za nos i gledam starog Spensera u pidami i bade-mantilu. Stvarno mi nije bilo do toga. Naravno, poelo je. "ta je to s tobom, mladiu?" rekao je stari Spenser. Rekao je to prilino otro, bar za njega. "Koliko si imao predmeta u ovom polugoditu?" "Pet, gospodine." "Pet. A koliko ima slabih?" "etiri." Mrdnuo sam dupe na krevetu. Najtvri krevet na koji sam ikad seo. "Proao sam iz engleskog jer sam onog Beovulfa i Lorda Randala radio jo u koli u Hutonu. Mislim, uopte nisam morao da uim, samo sam pisao sastave ponekad." Nije me ak ni sluao. Teko da je ikad sluao kad mu neto govori. "Oborio sam te iz istorije samo zato to apsolutno nita nisi znao." "Znam, gospodine. Zaista je tako. Niste imali nikakvog izbora." "Apsolutno nita", ponovio je. To me stvarno izluuje. Kad neko dvaput ponavlja jedno isto, iako si mu odmah priznao da je u pravu. Onda je ponovio i trei put. "Ali apsolutno nita. Sumnjam da si i jednom otvorio udbenik u toku itavog polugodita. Jesi li? Priznaj, mladiu." "Pa... prelistao sam ga nekoliko puta", rekoh. Nisam hteo da ga povredim. Bio je lud za istorijom. "Prelistao, a?" rekao je - vrlo sarkastino. "Tvoj... pismeni je tu na komodi. Prvi na gomili. Donesi ga, molim te."

To je bilo vrlo kvarno s njegove strane, ali ustao sam i doneo mu ga - nisam mogao da ga eskiviram ili neto. Onda sam ponovo seo na njegov betonski krevet. Ljudi moji, pojma nemate koliko mi je bilo krivo to sam svratio da se pozdravim s njim. Poeo je da barata mojim pismenim kao da je neko govno, ta li. "Uili smo Egipane od etvrtog novembra do drugog decembra", rekao je. "Od svih ispitnih tema sam si izabrao da pie ba o njima. Da ti proitam ta si imao da kae?" "Ne, gospodine. Bolje nemojte." Svejedno je poeo da ita. Teko je spreiti profesora kad hoe da uradi neto. On to jednostavno uradi. "Egipani su bili drevno kavkaske pleme koje je ivelo u jednoj od severnih oblasti Afrike. Ova je, kao to znamo, najvei kontinent na istonoj hemisferi." Morao sam da sedim i sluam to lupetanje. Ba je ispao kvaran. "Egipani su iz vie razloga izuzetno zanimljivi. Moderna nauka jo uvek pokuava da otkrije koje su tajne sastojke koristili Egipani kada su umotavali mrtvace tako da im lica ne istrunu tokom bezbrojnih vekova. Ova zanimljiva zagonetka i dalje predstavlja izazov za modernu nauku dvadesetog veka." Prestao je da ita i spustio papir. Poinjao sam gotovo da ga mrzim. "Tvoj esej, da ga tako nazovemo, tu se zavrava", rekao je nekim vrlo sarkastinim glasom. Nikada ne biste pomislili da tako star ovek moe da bude toliko sarkastian. "Osim toga, ostavio si mi i malu poruku na dnu stranice." "Znam, znam", bre-bolje rekoh da bih ga nekako zadrao pre nego to pone da i to ita naglas. Ali ko bi njega zadrao. Ba se napalio. "Dragi gospodine Spenser" (glasno je itao). "To je sve to znam o Egipanima. Izgleda da nisam u stanju da se istinski zainteresujem za njih, iako su vaa predavanja veoma zanimljiva. to se mene tie, slobodno me oborite jer ionako padam iz svih predmeta osim engleskog. S potovanjem, va Holden Kolfild." Spustio je moj prokleti papir i pogledao me kao da me razbio u ping-pongu ili neemu. Mislim da nikad neu moi da mu oprostim to mi je naglas itao to sranje. Ja to ne bih naglas itao njemu, da je on pisao - ne bih, ozbiljno. Pre svega, dopisao sam tu idiotsku poruku samo zato da mu ne bi teko palo to mora da me obori. "Zamera li moda to sam te oborio, mladiu?" rekao je. "Ne, gospodine! Ni u kom sluaju", rekoh. Molio sam boga da prestane ve jednom da me svaki as zove 'mladiu'. Pokuao je da baci moj pismeni na krevet kad je najzad zavrio s njim. Naravno, opet je promaio. Morao sam ponovo da ustanem, pokupim papir i spustim ga na Atlantik mantil. Stvarno je dosadno raditi to svaka dva minuta. "ta bi ti uinio da si na mom mestu?" rekao je. "Iskreno mi kai, mladiu." Eto, lepo se videlo da mu je ba neprijatno to me oborio. Zato sam poeo

malo da ga foliram. Rekao sam mu da sam totalni kreten i sve to ide uz to. Rekao sam da bih identino postupio da sam na njegovom mestu, i kako veina ljudi ne zna koliko je teko biti profesor. I tako dalje. Klasine vake. Smeno je, meutim, to sam u stvari mislio na neto drugo dok sam tako tupio. Ja sam inae iz Njujorka i neto sam mislio na ono jezerce u Centralparku, na junoj strani. Pitao sam se da li e biti zaleeno kada stignem kui i, ako bude, kuda odlaze patke. Pitao sam se kuda odu patke kad se celo jezerce zamrzne i prekrije ga led. Moda doe neki tip s kamionom i odnese ih u Zooloki vrt ili negde. Ili one moda samo odlete. Srean sam ja, u sutini. Mogu da foliram starog Spensera i da istovremeno mislim na te patke. Smeno je to. ovek ne mora ba da napree mozak kad razgovara sa profesorom. Iznenada, prekinuo me usred tirade. Veito je prekidao oveka. "Kako se osea povodom svega toga, mladiu? Ba me zanima da ujem. Ba me zanima." "Mislite na izbacivanje iz Pensija i ostalo?" rekoh. Poeleo sam da pokrije te koate stare grudi. Nije ba bio neki aroban prizor. "Ako se ne varam, ini mi se da si imao nekih potekoa i u drugim kolama. U Hutonu i Elkton Hilsu." To je rekao ne samo sarkastino, ve i nekako zlobno. "Nisam imao posebnih tekoa u Elkton Hilsu", rekoh. "Nisam ba izbaen. Samo sam odustao, tako neto." "Zato, ako smem da pitam?" "Zato? Pa... ovaj, duga je to pria, gospodine. Mislim, dosta je komplikovano." Uopte nisam bio raspoloen da ba njemu objanjavam itavu stvar. Ionako ne bi razumeo. To uopte nije bio njegov teren. Jedan od glavnih razloga to sam napustio Elkton Hils je to sam tamo bio okruen sve samim licemerima. Samo to nisu upadali kroz prozor. Na primer, tu je bio taj direktor, g. Has, najdvoliniji skot koga sam ikad video u ivotu. Deset puta gori od starog Tarmera. Nedeljom, na primer, stari Has bi zaredao naokolo, rukujui se sa roditeljima koji su stizali u posetu. Sav se topio od ljubaznosti. Osim kad bi neki uenik imao neke male, stare roditelje kominog izgleda. Trebalo je videti kako se ponaao prema roditeljima uenika s kojim sam delio sobu. Ako je, recimo, neija majka bila onako debela ili priprostog izgleda ili neto, a neiji otac jedan od onih to nose odela sa ogromnim ramenima i one kulovske crnobele cipele, stari Has bi se samo rukovao s njima, uputivi im svoj ljigavi osmeh, da bi odmah odvojio razgovor od jedno pola sata s roditeljima nekog drugog. Ne podnosim takve stvari. Izluuju me. Toliko me deprimiraju da bukvalno poludim. Mrzeo sam taj prokleti Elkton Hils. Stari Spenser me neto pitao, ali nisam ga uo. Mislio sam na starog Hasa. "Molim, gospodine?" rekoh. "Da li ti je zbog iega krivo to odlazi iz Pensija?" "Pa... jeste pomalo, naravno... Ali ne ba preterano. Za sad, mislim. Bie da

me jo uvek nije istinski pogodilo. Treba dosta vremena da me neto pogodi. Sada mislim samo na odlazak kui u sredu. Ja sam moron." "Zar nimalo ne brine za svoju budunost, mladiu?" "Ma brinem pomalo za budunost, naravno. Naravno da brinem." Razmiljao sam malo o tome. "Ali ne ba preterano, mislim. Ne ba preterano." "Zabrinue se ti", rekao je stari Spenser. "Itekako, mladiu. Ali bie prekasno." Nije me ba oduevilo to tako govori. Bilo je kao da sam ve mrtav ili neto. Depresivno je zvualo. "Verovatno", rekoh. "Voleo bih da ulijem malo razuma u tu tvoju glavu, mladiu. Pokuavam da ti pomognem. Pokuavam da ti pomognem, ako ikako mogu." Stvarno se trudio. Lepo se videlo. Ali bili smo na totalno razliitim talasnim duinama. "Znam, gospodine", rekoh. "Mnogo vam hvala. Ozbiljno. Zaista cenim sve to. Najozbiljnije." Onda sam ustao s kreveta. Ljudi moji, ne bih izdrao jo deset minuta ni da mi se radilo o ivotu. "Stvar je u tome to bih sad morao da krenem. Imam masu neke opreme u fiskulturnoj sali koju bih morao da ponesem kui. Stvarno bih morao." Pogledao je navie u mene i ponovo poeo da klima glavom, s onim stravino ozbiljnim izrazom na licu. Odjednom mi ga je bilo uasno ao. Ali jednostavno nisam vie mogao da ostanem, toliko smo bili daleki jedan drugom, i to njegovo stalno promaivanje kreveta kad baci neto, i taj alosni stari bade-mantil koji mu je otkrivao grudi, i taj gripozni vonj Viksovih kapi za nos na sve strane. "Ne brinite za mene, gospodine", rekoh. "Ozbiljno. Sve e biti u redu. Sada samo prolazim kroz neku fazu. Svako prolazi kroz neke faze ili neto, zar ne?" "Ne znam, mladiu, ne znam." Mrzim kad neko tako odgovara. "Sigurno. Svakom se to dogaa", rekoh. "Najozbiljnije. Molim vas, ne brinite za mene." ak sam mu kao spustio ruku na rame. "Zar nee olju vrue okolade pre nego to krene? Gospoa Spenser bi bila... " "Nije da neu, ozbiljno, ali stvar je u tome to sad moram da krenem. Moram pravo u fiskulturnu salu. Svejedno vam hvala. Mnogo vam hvala, gospodine." Onda smo se rukovali. Uz ostale gluposti. To me ipak gadno rastuilo. "Javiu vam se, gospodine. Reite se tog gripa, to pre." "Zbogom, mladiu." Kad sam zatvorio vrata i poao ka dnevnoj sobi, neto mi je doviknuo, ali nisam ga dobro uo. Ubeen sam da je viknuo "Sreno!" Nadam se da nije. Sve bih dao da nije. Ja nikada ne bih nekome doviknuo "Sreno!" To uasno zvui, kad malo bolje razmisli.

3 Ja sam najgori laov na svetu. Jezivo neto. ak i kad idem da kupim novine, a neko pita kuda u, u stanju sam da kaem kako idem u operu. Strava. Kad sam rekao starom Spenseru da moram u fiskulturnu salu da bih pokupio opremu i ostalo, bila je to ordinarna la. Nikad u ivotu nisam drao neku prokletu opremu u sali. U Pensiju sam bio smeten u Osenburgerovom krilu nove zgrade. Tu su bili samo juniori i seniori. Ja sam bio junior. Uenik sa kojim sam delio sobu bio je senior. Na deo zgrade dobio je ime po tom Osen-burgeru koji je nekada iao u Pensi. Namlatio je silne pare kao pogrebnik, kad je izaao iz Pensija. ta je uradio - osnovao je lanac pogrebnih zavoda po itavoj zemlji, preko kojih ovek moe da sahrani lanove svoje porodice za jedno pet dolara po komadu. Trebalo je videti starog Osenburgera. Verovamo ih je samo trpao u dakove i bacao u prvu reku. Sve u svemu, poklonio je Pensiju gomilu para, pa su naem delu zgrade dali njegovo ime. Kada je igran prvi ragbi-me u sezoni, on je stigao u svom monstruoznom 'kadilaku' pa smo svi morali da ustanemo na tribinama i imitiramo lokomotivu - to je kao neki pozdrav. Sledeeg jutra je u kapeli odrao govor koji je trajao jedno deset sati. Poeo je s pedesetak bajatih viceva, tek da nam pokae kako je on neki normalan tip. Jaka stvar. Onda nam je rekao kako se nikad nije stideo, kad se nae u nekoj nevolji ili negde, da klekne na kolena i pomoli se Bogu. Rekao nam je kako bi uvek trebalo da se molimo Bogu - da razgovaramo s njim i sve - gde god se nalazili. Rekao je kako bi trebalo da mislimo o Isusu kao da nam je drugar. Izjavio je da on neprestano razgovara sa Isusom. ak i kad vozi auto. To me dotuklo. Lepo sam mogao da vidim tog debelog dvolinog skota kako ubacuje u prvu i moli Isusa da mu poalje to vie leeva. Jedino to je vredelo u itavom govoru bilo je ba na sredini. Hvalio nam se kakav je on sjajan momak bio, kakva lafina i sve, kada je lik koji je sedeo u redu ispred mene, Edgar Marala, iznenada odvalio taj gromoglasni prde. Prilino sirova fora, usred kapele i svega, ali komino je ispalo. Dobri stari Marala. Malo je falilo da razvali krov. Teko da se iko glasno smejao, a stari Osenburger pravio se da nita nije uo, ali je stari Tarmer, na direktor, sedeo odmah do njega na podijumu i lepo se videlo da je on uo. Ljudi moji, kako je pobesneo. Nita nije rekao, ali zato nas je predvee poslao u salu za prinudno uenje, a onda doao i odrao nam govor. Rekao je kako uenik koji je izazvao nered u kapeli nije dostojan da pohaa Pensi. Pokuali smo da ubedimo starog Maralu da grune jo jednom, ba usred tirade starog Tarmera, ali nije bio adekvatno raspoloen. Sve u svemu, eto gde sam bio smeten u Pensiju. U memorijalnom krilu starog Osenburgera, u novoj zgradi. Lepo je bilo vratiti se u sobu posle starog Spensera, jer su svi jo bili na utakmici, a u sobi je, za promenu, bilo ukljueno grejanje. Ba je prijalo. Skinuo sam mantil i kravatu i otkopao kragnu, a onda stavio kapu koju sam tog jutra kupio u Njujorku. To je bila neka crvena lovaka kapa, od onih sa maksimalno

dugakim titnikom. Video sam je u izlogu neke sportske radnje kad smo izali iz podzemne, ba kad sam primetio da sam izgubio sve one proklete maeve. Kotala me samo dolar. Nosio sam je sa titnikom okrenutim naopako, ka potiljku - prilino kulovski, priznajem, ali tako mi se svialo. Dobro mi je stajala naopake. Onda sam uzeo knjigu koju sam tada itao i zaseo u fotelju. U svakoj sobi bile su po dve fotelje. Jedna je bila moja, a drugu je koristio uenik s kojim sam delio sobu, Vard Stredleter. Nasloni su im bili u alosnom stanju, jer je svako uvek sedao na njih, ali bile su to ipak prilino udobne fotelje. Knjigu koju sam itao uzeo sam iz biblioteke, ali grekom. Tek kad sam se vratio u sobu primetio sam da su mi dali pogrenu knjigu. Dali su mi Iz Afrike, od Isaka Dinesena. Mislio sam da je neto dosadno, ali nije. Ba dobra knjiga. Prilino sam nepismen, ali dosta itam. Moj najomiljeniji pisac je moj brat D. B., a sledei na listi je Ring Lardner. Brat mi je poklonio jednu knjigu Ringa Lardnera za roendan, pre mog odlaska u Pensi. U njoj su bile neke smene, sulude komedije, a bila je i jedna pria o saobraajcu koji se zaljubi u neku jako zgodnu devojku koja uvek prebrzo vozi. Ali taj saobraajac je oenjen, pa ne moe da se vena s njom ili neto. Onda devojka gine zato to je opet prebrzo vozila. Ta me pria bukvalno oborila. Ja inae najvie volim knjige koje te bar povremeno zasmeju ili neto. itam dosta klasika, kao Povratak u zaviaj i sve, i volim ih, a itam i dosta ratnih knjiga, detektivskih romana i slino, ali nisam ba zaluen za sve to. Ono to me stvarno obara je knjiga posle koje poeli da ti je njen pisac najbolji prijatelj i da moe da ga okrene telefonom kad god ti doe. To se ne deava ba esto. Ne bih imao nita protiv da okrenem malo tog Isaka Dinesena. I Ringa Lardnera, ali D. B. mi je rekao da je on umro. Uzmimo, na primer, knjigu Ljudski okovi, od Somerseta Moma. itao sam je prolog leta. To je prilino dobra knjiga i sve, ali ne oseam nikakvu elju da okrenem Somerseta Moma. Pre bih okrenuo starog Tomasa Hardija. Svia mi se ona njegova Justasja Vaj. Sve u svemu, stavio sam novu kapu, seo u fotelju i poeo da itam tu knjigu, Iz Afrike. Ve sam je bio proitao, ali hteo sam ponovo da proitam neke delove. Meutim, proitao sam samo dve-tri stranice kad sam uo kako neko prolazi kroz zavese oko tua. Nisam ni morao da gledam, odmah sam znao ko je. Bio je to Robert Ekli, lik iz susedne sobe. Izmeu svake dve sobe u naem krilu bio je zajedniki tu, a stari Ekli je upadao u moju sobu osamdeset pet puta dnevno. Verovatno je bio jedini u itavoj zgradi, osim mene, koji nije dole na utakmici. Teko da je ikada ikud odlazio. Vrlo udan lik. Bio je senior i ve je pune etiri godine sedeo u Pensiju, ali niko ga nikad nije zvao drukije nego 'Ekli'. ak ga ni njegov sobni drug nikad nije zvao 'Bob' ili bar 'Ek'. Ako se ikad bude oenio, i ena e ga verovatno zvati 'Ekli'. Bio je jedan od onih vrlo visokih tipova - imao je oko 193 - sputenih ramena i kvarnih zuba. Nikada ga nisam video da pere zube. Uvek su gadno izgledali, kao obrasli abokreinom, i mogla je skoro muka da ti pripadne kad ga vidi u sali za ruavanje, ustiju punih pirea i graka ili neeg. Osim toga, bio je pun bubuljica. Ne samo po elu ili

bradi, kao kod veine, ve po itavom licu. Povrh svega, bio je i prilino zloban tip. Nisam ba ludovao za njim, moram da priznam. Oseao sam kako stoji na ivici tu-kade, iza moje fotelje, i proverava da li je Stredleter tu. Mrzeo je Stredletera, i nikada nije ulazio u sobu kad je Stredleter tu. Gotovo svakoga je mrzeo, u sutini. Siao je sa ivice tu-kade i uetao u sobu. "Zdravo", rekao je. Uvek bi to izgovorio kao da mu je strahovito dosadno ili kao da je uasno umoran. Nije hteo da pomisli kako ti on dolazi u posetu ili neto. Hteo je da pomisli kako je, boe moj, grekom uetao u sobu. "Zdravo", rekao sam, ali nisam odvojio pogled s knjige. Kod lika kao to je Ekli, ako samo odvoji pogled s knjige, gotov si. Gotov si kako god okrene, ali ne tako brzo ako ne gleda u njegovom pravcu. Poeo je da se muva po sobi, vrlo usporeno kao i uvek, uzimajui usput razne stvari sa stola i komode. Uvek je uzimao tue stvari i razgledao ih. Ljudi moji, ponekad me ba nervirao. "Kakvo je bilo maevanje?" rekao je. Samo je hteo da me prekine u itanju. Uopte ga nije zanimalo maevanje. "Jesmo li pobedili, a?" "Niko nije pobedio", rekoh. Naravno, nisam pogledao prema njemu. "ta?" rekao je. Veito je terao oveka da mu sve dvaput kae. "Niko nije pobedio", rekoh. Kriom sam pogledao u stranu da vidim ta to petlja oko moje komode. Gledao je sliku jedne devojke s kojom sam izlazio u Njujorku, Sali Hejs. Mora da je uzimao i razgledao tu prokletu sliku bar pet hiljada puta od kad sam je dobio. I uvek bi je, kad zavri s gledanjem, vratio na pogreno mesto. Namerno je to radio. Lepo se videlo. "Niko nije pobedio?" rekao je. "Kako to?" "Ostavio sam proklete maeve i opremu u podzemnoj." I dalje nisam gledao u njega. "U podzemnoj! Isusel Izgubio si ih, misli?" "Uli smo u pogrean voz. Stalno sam morao da ustajem i gledam u onu idiotsku mapu." Priao je i nacrtao mi se ba ispred svetla. "Ej", rekoh. "Ve dvadeseti put itam istu reenicu otkako si uao." Svako drugi osim Eklija shvatio bi prokletu poruku. Ali ne i on. "Misli da e te naterati da ih plati, a?" rekao je. "Ne znam i ne zanima me. to ne bi malo seo ili neto, Ekli-sinko? Stoji mi na prokletom svetlu." Nije voleo kad mu kae 'Ekli-sinko'. Uvek mi je govorio da sam glupi klinac, jer ja imam esnaest a on osamnaest godina. Izluivalo ga kad mu kaem 'Ekli-sinko'. I dalje je stajao na istom mestu. Bio je ba onaj tip oveka koji nee da se skloni sa svetla kad trai da se skloni. On to na kraju i uini, ali mu treba mnogo vie vremena kad to trai od njega. "ta, kog avola, radi?" rekao je. "itam knjigu." Munuo je knjigu prema meni, da bi video naslov. "Valja li neto?" rekao je. "Ova reenica koju itam je fenomenalna." Umem da budem prilino sarkastian kad sam raspoloen za to. Ali on nije shvatio. Opet je poeo da se

muva po sobi, uzimajui razne moje stvari, a i Stredleterove. Na kraju sam spustio knjigu na pod. Teko je bilo proitati neto pored tipa kao to je Ekli. Bilo je u stvari nemogue. Duboko sam se zavalio u fotelju i posmatrao starog Eklija kako se bakari kao u svojoj kui. Bio sam neto kao umoran od putovanja u Njujork i ostalog, pa sam poeo da zevam. Onda sam krenuo malo da se glupiram. Ponekad se tako glupiram do besvesti, samo da se spasem dosade. ta sam uradio - okrenuo sam titnik one lovake kape napred i nabio ga skroz preko oiju. Tako nita ivo nisam mogao da vidim. "Mislim da sam oslepeo", rekao sam nekim krajnje promuklim glasom. "Majice draga, tako je mrano ovde." "Ti si lud. Stvarno si lud", ree Ekli. "Majice draga, prui mi ruku. Zato nee da mi prui ruku?" "Isuse, odrasti ve jednom." Poeo sam da pipam oko sebe kao slepac, ali nisam ustao ili neto. Samo sam govorio: "Majice draga, zato nee da mi prui ruku?" Uivam ponekad u takvim stvarima. Osim toga, znao sam da to izluuje starog Eklija. On bi uvek probudio starog sadistu u meni. Prilino sam esto bio sadista prema njemu. Na kraju sam ipak prestao. Okrenuo sam titnik nazad i opustio se. "ije je ovo?" rekao je Ekli. Podigao je Stredleterov banda za koleno da mi ga pokae. Taj Ekli je uzimao to god mu padne pod ruku. Uzeo bi ak i neije gae ili neto. Rekao sam mu da je Stredleterov, pa ga je bacio na njegov krevet. Uzeo ga je sa Stredleterove komode da bi ga bacio na njegov krevet. Onda je priao i seo na naslon Stredleterove fotelje. On nikada nije sedao u fotelju, iskljuivo na naslon. "Gde si, kog avola, pokupio tu kapu?" rekao je. "U Njujorku." "Poto?" "Dolar." "Opljakali su te." Onda je poeo da krajem ibice isti proklete nokte. Veito je istio nokte. To je bilo komino, u neku ruku. Zubi su mu uvek bili kao obrasli abokreinom, a ui odvratno prljave, ali je on veito istio nokte. Valjda je mislio da je zato nevieno ist i uredan lik. Ponovo se zagledao u moju kapu dok je istio nokte. "U mom kraju nosili smo takve kape za ubijanje jelena, ovee", rekao je. "To je kapa za ubijanje jelena." "Kad bi se zezali", rekoh. Skinuo sam je i pogledao. kiljio sam na jedno oko, kao da nianim u nju. "Ovo je kapa za ubijanje ljudi", rekoh. "Ja u ovoj kapi pucam na ljude." "Znaju li tvoji da si izbaen?" "Ne." "Gde je, kog avola, taj Stredleter, a?" "Dole je na utakmici. Poveo je neku ribu." Zevnuo sam. Razbijao sam se od zevanja. U sobi je bilo pakleno vrue. Samo ti se spavalo. U Pensiju se ovek ili smrzavao do smrti ili je umirao od vruine. "uveni Stredleter", ree Ekli. "Ej. Daj mi askom makazice, hoe? Jesu li

ti pri ruci?" "Ne, ve sam ih spakovao. Skroz su tamo gore, u plakaru." "Izvadi ih askom, hoe?" ree Ekli. "Samo da odseem ovu zanokticu." Uopte ga nije brinulo da li si neto spakovao i ostavio skroz gore u plakaru. Ipak sam mu ih dao. Zamalo da poginem usput. U trenutku kad sam otvorio plakar, Stredleterov teniski reket - u drvenoj kutiji i sve - pao mi je pravo na glavu. Ba je puklo i gadno me zabolelo. Stari Ekli samo to nije pao mrtav. Poeo je da se smeje kao lud, nekim visokim falsetom. Cerekao se itavo vreme dok sam skidao kofer i vadio makazice za njega. Na tako neku stvar - kad oveku padne stena na glavu ili neto - Ekliju bi i gae spale od smeha. "Ima nevien smisao za humor, Ekli sinko", rekoh. "Jesi li svestan toga?" Pruio sam mu makazice. "Daj da ti budem menader. Ubaciu te na prokleti radio." Seo sam opet u fotelju, a on poeo da see svoje ogromne ronate nokte. "Zato ne upotrebi sto ili neto?" rekoh mu. "Seci ih nad stolom, hoe? Nisam ba raspoloen da noas gazim bos po tvojim kretenskim noktima." On je svejedno nastavio da ih see na pod. Kakvi bizgovski maniri. Najozbiljnije. "Ko je ta Stredleterova riba?" rekao je. Veito je vodio statistiku s kim Stredleter izlazi, iako ga je toliko mrzeo. "Ne znam. Zato?" "Onako. ovee, ba ne podnosim tog kretena. Nikad nisam podnosio tog kretena." "On luduje za tobom. Izjavio je da si pravi pravcati princ", rekoh. Prilino esto govorim ljudima da su prinevi. To me kao spaava od dosade, ta li. "Uvek se dri nekako superiorno", ree Ekli. "Ba ne podnosim tog kretena. ovek bi pomislio da je..." "Ej, da li bi hteo da see nokte nad stolom?" rekoh. "Ve pedeset puta sam ti..." "Uvek se dri nekako prokleto superiorno", ree Ekli. "Ne verujem da taj kreten ima mozga u glavi. On samo misli da ga ima. Misli da je neki naj..." "Ekli! Hoe li, molim te, da see proklete nokte nad stolom? Pedeset puta sam ti rekao." Poeo je da see nokte iznad stola, za promenu. Jedini nain da ga natera da uradi neto bio je da drekne na njega. Posmatrao sam ga neko vreme. Onda sam mu rekao: "Besan si na Stredletera zato to je rekao ono o pranju tvojih zuba. Ali nije hteo da te uvredi. Moda to nije rekao kako treba ili neto, ali nije mislio nita uvredljivo. Mislio je samo kako bi ti bolje izgledao i bolje se oseao kad bi recimo oprao zube ponekad." "Perem ja zube. Mani se ti toga." "Ne, ne pere. Lepo sam video da ne pere", rekoh. Ali nisam to rekao zlobno. Bilo mi ga je nekako ao. Mislim, nije ba prijamo kad ti neko kae da ne pere zube. "Stredleter je u pravu. Nije on tako lo", rekoh. "Ti ga ne poznaje, u tome je problem."

"Svejedno mislim da je kreten. Umiljeni kreten, to je on." "Jeste umiljen, ali ume da bude velikoduan u nekim stvarima. Najozbiljnije", rekoh. "Vidi. Uzmimo, na primer, da Stredleter nosi kravatu ili neto to se tebi svia. Recimo da ima kravatu koja se tebi uasno svia - dajem ti samo primer, razume? Zna li ta bi on uradio? Verovatno bi je skinuo i dao ti je. Ozbiljno bi to uradio. Ili - zna ta bi uradio? Ostavio bi je na tvom krevetu ili negde. Ali dao bi ti prokletu kravatu. Veina drugih verovatno bi samo..." "Pa ta", ree Ekli. "Da ja imam njegove pare, i ja bih." "Ne, ne bi." Odmahnuo sam glavom. "Ne, ne bi, Ekli-sinko. Da ti ima njegove pare, bio bi jedan od najveih..." "Ne zovi me 'Ekli-sinko'. Mogu prokleti otac da ti budem." "Ne, ne moe." Ljudi moji, ba je bio naporan ponekad. Nikad ne bi propustio priliku da te obavesti kako ti ima esnaest a on osamnaest godina. "Kao prvo, ne bih te primio u svoju porodicu", rekoh. "Dobro, samo prestani da me zove..." Najednom su se otvorila vrata i upao je stari Stredleter, u velikoj urbi. Uvek je bio u nekoj urbi. Sve je bilo uasno vano. Priao mi je i prilepio mi dva nazovi-aljiva amara - to stvarno moe da iznervira ponekad. "Sluaj", rekao je. "Izlazi li negde posebno veeras?" "Ne znam. Moda. ta se, kog avola, deava napolju - pada sneg?" Imao je snega po itavom kaputu. "Aha. Sluaj. Ako nigde posebno ne izlazi veeras, da li bi mi pozajmio onaj tvoj karirani sako?" "Ko je pobedio?" upitah. "Tek je poluvreme. Mi odlazimo", ree Stredleter. "Bez zezanja, hoe li da nosi taj sako veeras ili nee? Prosuo sam neko sranje po mom sivom flanelskom." "Ne, ali neu da ga razvue tim tvojim ramenima", rekoh. Bili smo otprilike iste visine, ali je on bio dvaput tei od mene, onako kao razbacan u ramenima. "Neu da ga razvueni." Priao je plakaru, u velikoj urbi. "Kako si, Ekli?" rekao je Ekliju. Ako nita drugo, bio je prilino ljubazan tip, Stredleter. Bila je to delimino lana ljubaznost, ali bar je uvek pozdravljao Eklija i sve. Ekli je samo neto promumlao kad mu je Stredleter rekao "Kako si?" Nije hteo da mu odgovori, ali nije imao petlje da nita ne promumla. Onda mi je rekao: "Idem ja sad. Vidimo se." "Vai", rekoh. Ne moe se rei da je ikad slomio neije srce odlaskom u svoju sobu. Stredleter je poeo da skida kaput, kravatu i ostalo. "Mislim da bih mogao da se obrijem na brzinu", rekao je. Imao je prilino jaku bradu, nema ta. "Gde ti je riba?" upitah. "eka me u aneksu." Onda je izaao je iz sobe, s toaletnim priborom i pekirom ispod mike. Onako bez koulje ili neega. Veito je etao naokolo

pokazujui svoj goli torzo, jer je mislio da je bogovski graen. I jeste, moram da priznam.

4 Nisam imao nekog naroitog posla, pa sam siao do kupatila i pravio mu drutvo dok se brijao. Bili smo jedini u kupatilu, jer su svi jo bili na utakmici. Unutra je bilo pakleno vrue, a prozori potpuno zamagljeni. Tu je bilo desetak lavaboa, du itavog zida. Stredleter je stao ispred jednog u sredini. Seo sam na susedni lavabo i poeo da otvaram i zatvaram hladnu vodu - to mi je kao neka glupa navika, ta li. Stredleter je zvidao "Pesmu Indije" dok se brijao. Zvidao je vrlo prodorno, tako da nikad u sutini nije pogaao melodiju, a uvek je birao neku pesmu koja je teka za zvidanje, ak i za onog ko odlino zvidi, kao tu "Pesmu Indije" ili "Pokolj na Desetoj aveniji". Ba je umeo da upropasti pesmu. Seate se kad sam pomenuo da je Ekli vrlo aljkav tip? Eto, i Stredleter je bio takav, ali na drugi nain. Stredleter je bio vie potajno aljkav. Uvek je dobro izgledao, ali trebalo je, recimo, videti njegov brija. Bio je sav zarao i pun sapunice, dlaka i drugih gadosti. Nikad ga nije prao ili neto. Uvek je dobro izgledao kad bi okonao doterivanje, ali je svejedno bio aljkav, to ja najbolje znam. Doterivao se da dobro izgleda zato to je bio ludo zaljubljen u sebe. Smatrao je da je najzgodniji tip na zapadnoj hemisferi. On jeste bio zgodan tip priznajem. Ali bio je u sutini od onih lepotana za koje vai roditelji, kad vide njihovu sliku u kolskom almanahu, odmah pitaju: "Ko je ovaj mladi?" Mislim, bio je tip lepotana kakav se via u almanahu. U Pensiju je bilo mnogo likova koji su po meni mnogo bolje izgledali od Stredletera, ali oni ne bi lepo izgledali da im vidi slike u almanahu. Izgledali bi kao da imaju velike noseve ili klempave ui. esto sam se u to uverio. Sve u svemu, sedeo sam na lavabou pored kojeg se Stredleter brijao i otvarao sam kao vodu i zatvarao je. Jo sam imao onu crvenu lovaku kapu na glavi, sa titnikom naopako i sve. Ba sam se zaludeo za nju. "Ej", ree Stredleter. "Hoe li da mi uini jednu veliku uslugu?" "ta?" rekoh. Nisam bio posebno oduevljen. Uvek je traio da mu uini neku veliku uslugu. Uzmimo tako nekog lepotana, ili tipa koji misli da je glavni dasa - takvi e uvek traiti da im uini neku veliku uslugu. Samo zato to oni luduju za sobom, misle da si i ti lud za njima i da jedva eka da im uini uslugu. Komino je to, u neku ruku. "Izlazi li veeras?" rekao je. "Moda. Moda i neu. Ne znam. Zato?" "Treba da proitam oko sto stranica istorije za ponedeljak", rekao je. "Kako bi bilo da mi napie sastav iz engleskog? Moram da ga predam u ponedeljak, zato te i pitam. ta kae, a?"

To je stvarno bila ironija. Najozbiljnije. "Ja sam taj koga izbacuju iz proklete kole, a ti od mene trai da ti napiem prokleti sastav", rekoh. "Aha, znam. Ali problem je to moram da ga predam u ponedeljak. Budi drug. Budi drugarina. Vai?" Nisam mu odmah odgovorio. Neke skotove kao to je Stredleter treba ponekad drati u neizvesnosti. "O emu?" rekoh. "O bilo emu. Bilo kakav opis. Soba. Ili kua. Ili neto gde si nekad iveo zna ve. Samo da je neki ei opis." Zevnuo je iz sve snage dok je to govorio. Muka mi pripadne od takvih stvari. Mislim, kad neko zeva ba kad trai da mu uini neku prokletu uslugu. "Nemoj samo previe dobro da ga napie", rekao je. "Onaj kreten Hercel misli da si genije za engleski, a dobro zna da smo u istoj sobi. Zato bolje da ne stavi sve zareze i ostalo tamo gde bi trebalo." To je jo neto od ega mi se obavezno smui. Mislim, kad dobro pie sastave, a neko pone da ti pria o zarezima. Stredleter je uvek radio takve stvari. Hteo je da pomisli kako je jedini razlog to on pie bezvezne sastave to to stavlja sve zareze na pogrena mesta. U tome je pomalo liio na Eklija. Sedeo sam jednom pored Eklija na koarkakoj utakmici. Imali smo suludog tipa u ekipi, Hauvija Kojla, koji je znao da ubaci s pola terena, bez da pipne tablu ili neto. Ekli je stalno ponavljao, u toku itavog prokletog mea, da je Kojl savreno graen za koarku. Ljudi moji, kako mrzim takve stvari. Na kraju mi je dosadilo da sedim na tom lavabou, pa sam se odmakao dvatri koraka i poeo da stepujem, tek onako, iz zezanja. Ne znam u stvari da stepujem ili neto, ali u kupatilu je bio kameni pod, idealan za stepovanje. Poeo sam da imitiram nekoga sa filma. Iz nekog mjuzikla. Muka mi je od filmova, ali volim da imitiram te stvari. Stredleter me posmatrao u ogledalu dok se brijao. Dajte mi samo publiku. ivi sam egzibicionista. "Ko sam ja? Ja sam mali guvernerov sin", rekoh. Odlepio sam. Stepovao sam po itavom kupatilu. "Tata mi brani da stepujem. Tera me u Oksford. Ali nema anse, step mi je u krvi." Stari Stredleter se smejao. Nije imao lo smisao za humor. "Veeras je premijera Zigfeldovih ludorija." Gubio sam dah. Teko da ga uopte imam. "Zvezda programa ne moe da nastupi. Pijan je kao mazga. Ko e ga zameniti? Ja, eto ko. Prokleti mali guvernerov sin." "Gde si nabacio tu kapu?" ree Stredleter. Mislio je na moju lovaku kapu. Tek tada je primetio. Prestao sam da se glupiram, ionako sam ve izgubio dah. Skinuo sam kapu i pogledao je, jedno devedeseti put. "Uzeo sam je jutros u Njujorku. Za dolar. Svia ti se?" Klimnuo je glavom. "Mona je." Samo mi je laskao, u sutini, jer je odmah dodao: "Sluaj, hoe li da mi napie taj sastav? Moram da znam." "Ako stignem - hou, ako ne stignem - neu", rekoh. Priao sam i ponovo

seo na lavabo pored njega. "S kojom izlazi? S Ficderaldovom?" "Ni u ludilu! Otkaio sam tu prasicu, rekao sam ti ve." "Je l'? Daj je onda meni. Bez zezanja. Ona je moj tip." "Uzmi je... ali matora je za tebe." Iznenada - bez ikakvog razloga u sutini, osim to sam bio nekako raspoloen za glupiranje - dolo mi je da skoim s lavaboa i doepam Stredletera u polunelson. To je rvaki zahvat, ukoliko niste znali, kad nekome stegne kragnu i davi ga do smrti, ako ti je ba stalo. I skoio sam. Bacio sam se na njega kao prokleti panter. "Prekini, Holdene", rekao je Stredleter. Njemu nije bilo do zezanja. Brijao se i sve. "ta hoe - da otfikarim prokletu glavu ili neto?" Ali nisam ga pustio. Poteno sam primenio taj polunelson na njemu. "Oslobodi se iz moje mengele", rekoh. "Isuse Hriste!" Spustio je brija, naglo trgnuo rukama i nekako razbio moj zahvat. On je veoma snaan tip. Ja sam veoma slab tip. "A sad dosta tih gluposti!" rekao je. Nastavio je da se brije, sve ispoetka. Uvek se dvaput brijao, da bi arobno izgledao. Tim govnjivim brijaem. "S kojom ima sudar ako nije Ficderaldova?" upitah. Ponovo sam seo na lavabo pored njega. "Sa onom malom Filis Smit?" "Ne. Trebalo je, ali propali su nam neki dogovori. Sad sam odvojio cimerku Bad Touve devojke... Ej, zaboravio sam da ti kaem. Ona te zna." "Ko to?" rekoh. "Moja riba." "Je l'?" rekoh. "Kako se zove?" Ba me zainteresovalo. "Samo da se setim... Aha. Din Galager." Ljudi moji, samo to nisam pao mrtav kad sam ga uo. "Dejn Galager", rekoh. ak sam se digao s lavaboa kad sam ga uo. Samo to nisam pao mrtav, kunem se. "Naravno da je znam. U sutini, iveli smo vrata do vrata pretprolog leta. Imala je tog ogromnog pin-dobermana. Tako sam je i upoznao. Njen ker je stalno zalazio u nae..." "Stoji mi na svetlu, Holdene", rekao je Stredleter. "Mora li ba tu da stoji?" Ljudi moji, kako sam se uzbudio. Bez zezanja. "Gde je ona?" upitah. "Trebalo bi da siem i pozdravim je ili neto. Gde je? U aneksu?" "Aha." "Kako to da me spomenula? Gde ide, u B. M.? Govorila je da e moda tamo. Govorila je i da e moda u ipli. Kako to da me spomenula?" Ba sam se uzbudio. Najozbiljnije. "Isuse, otkud bih ja znao? Dii se, hoe li? Sedi mi na pekiru", rekao je Stredleter. Sedeo sam na njegovom idiotskom pekiru. "Dejn Galager", rekoh. Nikako da doem sebi. "Isuse Hriste." Stari Stredleter je mazao kosu briljantinom. Mojim briljantinom.

"Ona je igraica", rekoh. "Balet i ostalo. Vebala je po dva sata svakog dana, po najgoroj vruini i svemu. Bojala se samo da joj to ne pokvari noge - da postanu onako miiave, zna. Stalno sam s njom igrao ekers." "ta si stalno igrao s njom?" "ekers." "ekers, Isuse!" "Aha. Ona nikad nije pomerala svoje kraljeve. ta je radila - kad god dobije kralja, nije ga pomerala. Samo bi ga ostavila u zadnjem redu. Sve svoje kraljeve postrojila bi u zadnjem redu. Nikad nije igrala s njima. Jednostavno joj se svialo kako izgledaju kad su svi zajedno u zadnjem redu." Stredleter je utao. Mnoge ljude uopte ne interesuju takve stvari. "Njena majka je bila u istom klubu kao i mi", rekoh. "Ponekad sam igraima nosio pribor za golf, da zaradim neto. Nosio sam i njenoj majci nekoliko puta. Trebalo joj je oko sto sedamdeset udaraca za devet rupa." Stredleter jedva da je sluao. eljao je svoje arobne uvojke. "Trebalo bi da siem, bar da je pozdravim", rekoh. "Pa to ne ode?" "Evo sad u, za minut." Ponovo je poeo da pravi razdeljak. Trebalo mu je jedno sat vremena da se oelja. "Njeni su se razveli. Majka joj se preudala za nekog alkosa", rekoh. "Za nekog mravog tipa sa dlakavim nogama. Seam ga se. Stalno je etao u gaama. Dejn mi je rekla da je on navodno neki dramski pisac ili neto, ali sve to sam ja video bilo je kako loe i slua svaku prokletu emisiju krimi-drama na radiju. I kako jurca go-golcat po prokletoj kui. Onako pred Dejn i sve." "Je l'?" ree Stredleter. To ga je ve zainteresovalo. Kako alkos jurca gogolcat po kui, i to pred Dejn. Stredleter je bio krajnje seksualno nastrojen skot. "Imala je bezvezno detinjstvo, najozbiljnije." To ga ve nije interesovalo. Interesovao ga je samo neki ei seks ili neto. "Dejn Galager. Isuse." Nikako mi nije izlazila iz glave. Ba nikako. "Trebalo bi da siem, bar da je pozdravim." "Zato, kog avola, ne ode, umesto to to stalno ponavlja?" ree Stredleter. Priao sam prozoru, ali nita se nije videlo kroz njega jer je bio sav zamagljen od pare u kupatilu. "Nisam trenutno raspoloen", rekoh. I nisam bio. Treba biti posebno raspoloen za takve stvari. "Mislio sam da je otila u ipli. Ubeen sam bio da je otila u ipli." Hodao sam malo po kupatilu. Nisam imao ta drugo da radim. "Je l' joj se dopala utakmica?" "Aha, mislim. Ne znam." "Je l' ti rekla da smo stalno igrali ekers ili neto?" "Ne znam. Isuse, tek sam je upoznao", ree Stredleter. Konano je oeljao

svoju arobnu kosu. Sklanjao je svoj govnjivi toaletni pribor. "Sluaj. Pozdravi je od mene, hoe?" "Vai", ree Stredleter, ali znao sam da verovatno nee. Uzmite tako nekog tipa kao to je Stredleter, takvi nikad ne prenose vae pozdrave drugima. Vratio se u sobu, a ja ostao jo malo u kupatilu, razmiljajui o staroj Dejn. Onda sam se i ja vratio u sobu. Stredleter je vezivao kravatu pred ogledalom kad sam uao. Provodio je pola ivota pred ogledalom, ako ne i vie. Seo sam u fotelju i malo ga kao posmatrao. "Ej", rekoh. "Nemoj da joj kae da su me izbacili." "Vai." To je bila dobra stvar kod Stredletera. Nisi morao da mu objanjava svaku prokletu sitnicu, kao Ekliju. Uglavnom, mislim, zato to nije bio preterano zainteresovan. Ba zato. S Eklijem je bilo drukije. Taj skot je svuda zabadao nos. Obukao je moj karirani sako. "Isuse, potrudi se da ga ne razvue preko itave sobe", rekoh. Obukao sam ga moda dvaput pre toga. "Ne brini. Gde su, kog avola, moje cigarete?" "Na stolu." Nikad nije znao gde je ta ostavio. "Ispod tvog ala." Gurnuo ih je u dep sakoa - u dep mog sakoa. Najednom sam okrenuo titnik one lovake kape napred, za promenu. Najednom je poela da me hvata kao neka nervoza. Ja sam prilino nervozan tip. "Sluaj, gde e da je vodi?" upitah ga. "Zna li gde e?" "Ne znam. U Njujork, ako stignemo. Uzela je izlaz samo do pola deset, Isuse." Nije mi se dopao nain na koji je to izgovorio, pa mu rekoh: "Verovatno nije znala koliko si neodoljiv i armantan. Da je znala, verovatno bi uzela izlaz do pola deset ujutru." "iva istina", ree Stredleter. Teko je bilo uzdrmati ga. Bio je suvie umiljen. "Nego, pustimo sad zezanje. Uradi mi taj sastav", rekao je. Obukao je kaput i bio spreman da krene. "Ne mora neto da se polomi oko toga, samo neka bude ee opisno. Vai?" Nisam mu odgovorio. Nije mi bilo do toga. Samo sam rekao: "Pitaj je da li jo dri sve kraljeve u zadnjem redu." "Vai", rekao je Stredleter, ali znao sam da nee. "Uivaj." Izleteo je iz sobe, tresnuvi vratima. Ostao sam da sedim jo nekih pola sata poto je otiao. Mislim, samo sam sedeo u fotelji, nita nisam radio. Stalno sam mislio na Dejn i kako Stredleter ima sudar sa njom i sve. Takva me nervoza spopala od toga da sam gotovo poludeo. Rekao sam vam ve koliko je taj skot Stredleter bio opsednut seksom. Iznenada, Ekli je opet upao u sobu, kroz proklete zavese oko tua, naravno. Prvi put u mom idiotskom ivotu bilo mi je istinski drago to ga vidim. Skrenuo

mi je misli na drugu stranu. Muvao se po sobi sve negde do veere, priajui o svim tipovima koje ne podnosi u Pensiju, cedei usput ogromnu bubuljicu na bradi. Nije se ak ni posluio maramicom. U svakom sluaju, nikad ga nisam video da je upotrebljava.

5 U Pensiju smo subotom uvee uvek dobijali isto jelo. To je kao trebalo da bude posebna ast, jer su nam davali biftek. Kladio bih se u hiljadu dolara da su to radili samo zato to mnogi roditelji dolaze nedeljom u posetu, pa je stari Tarmer verovatno zamiljao da e svaka majka pitati svog zlatnog sinia ta je prethodnog dana veerao, a onda e on rei: "Biftek". Kakva prevara. Trebalo je videti te bifteke. Neto malo, tvrdo i suvo, jedva je moglo da se see. Uz te bifteke smo uvek dobijali neki zgrudvani pire od krompira, a za dezert 'Braon Beti', neki kola od jabuka koji niko nije jeo, osim moda onih klinaca iz niih razreda to nisu ni znali za bolje - i likova kao to je Ekli, koji sve jedu. Lepo je bilo, ipak, kad smo izali iz sale za ruavanje. Napadalo je bar deset santimetara snega i vejalo je kao ludo. Bilo je nevieno lepo i svi smo poeli da se grudvamo i jurcamo na sve strane. Vrlo detinjasto, ali svi su istinski uivali u tome. Nisam izlazio s nekom devojkom ili negde, pa smo ja i taj moj drugar, Mel Brosar, lan rvake ekipe, reili da odemo autobusom do Ederstauna i tamo uzmemo po hamburger i moda odgledamo neki glupi film. Ni ja ni on nismo bili raspoloeni da zaglavimo itavu no u sobi. Pitao sam Mela ima li neto protiv da i Ekli poe sa nama. Pitao sam to zato to Ekli nikad nita nije radio subotom uvee, samo je sedeo u sobi i cedio bubuljice ili neto. Mel je rekao da nema nita protiv, ali nije bio oduevljen tom idejom. Nije ba oboavao Eklija. Sve u svemu, obojica smo otili gore u sobe da se spremimo i sve i, dok sam obuvao kaljae i ostalo, doviknuo sam Ekliju hoe li u bioskop. Lepo je mogao da me uje kroz one zavese oko tua, ali nije odmah odgovorio. Takvi tipovi mrze da vam odmah odgovore. Najzad se pojavio, kroz proklete zavese, stao na ivicu tu-kade i pitao ko sve ide osim mene. Uvek je morao da zna ko sve ide. Kunem se, kad bi taj tip doiveo negde brodolom, a ti ga spase prokletim amcem, obavezno bi pitao ko vesla u amcu pre nego to bi uao. Rekao sam mu da ide i Mel Brosar. "Taj kreten..." rekao je. "U redu. Priekaj malo." Bilo je kao da ti ini ne znam kakvu uslugu. Trebalo mu je jedno pet sati da se spremi. Dok sam ga ekao, otvorio sam prozor i napravio grudvu. Sneg je bio odlian za grudve. Ali nisam je bacio na neto. Krenuo sam bio da je bacim. Na auto koji je bio parkiran s druge strane

ulice. Ali predomislio sam se. Automobil je izgledao tako lep i beo. Onda sam krenuo da je bacim na hidrant, ali i on je izgledao previe lep i beo. Na kraju je uopte nisam bacio. Samo sam zatvorio prozor i etao s grudvom po sobi, stiskajui je da bude to tvra. Malo kasnije, jo sam je imao kad smo ja, Brosar i Ekli uli u autobus. Voza je otvorio vrata i naterao me da je bacim. Rekao sam mu da neu nikoga da gaam, ali nije mi verovao. Ljudi nikad ne veruju kad im neto kaete. Brosar i Ekli su ve gledali film koji se davao pa smo samo uzeli hamburgere i malo igrali flipere, a onda se vratili autobusom u Pensi. Nije mi bilo preterano ao to nisam gledao film. To je izgleda bila neka komedija, s Keri Grantom i ostalim fazonima. Osim toga, bio sam ve jednom u bioskopu s Eklijem i Brosarom. Obojica su se smejali kao hijene stvarima koje nisu bile ak ni smene. Nije mi prijalo ni da sedim u bioskopu pored njih. Bilo je tek petnaest do devet kad smo se vratili u Pensi. Stari Brosar je bio zaluen za brid pa je otiao da iskopa neko drutvo za partiju. Ekli se usidrio u mojoj sobi, tek onako, za promenu. Samo, umesto da sedne na naslon Stredleterove fotelje, legao je ovog puta na moj krevet, s licem nasred mog jastuka i svega. Poeo je da govori onim monotonim glasom, cedei usput sve one bubuljice. Uputio sam bar hiljadu aluzija da ga se otarasim, ali nita nije vredelo. Samo je i dalje tupio tim stravino monotonim glasom, sve o istoj ribi s kojom je kao imao seksualni odnos prethodnog leta. Priao mi je ve milion puta o tome, i svaki put je bilo drukije. as joj ga davao u 'bjuiku' nekog roaka, as ga je primala ispod nekog nadvonjaka. Sve su to bile obine gluposti, naravno. Ako je iko bio nevin, to je bio on. Sumnjam ak da je ikad pipnuo neku devojku. Sve u svemu, na kraju sam morao da budem otvoren i kaem mu kako treba da napiem sastav za Stredletera i da je poeljno da se izgubi ve jednom iz sobe kako bih mogao da se koncentriem. Najzad je to i uradio, ali mu je, po obiaju, trebalo dosta vremena za to. Kad je otiao, obukao sam pidamu i bade-mantil, stavio onu lovaku kapu na glavu i poeo da piem sastav. Problem je bio to nisam mogao da se setim neke sobe ili kue ili neega to bih opisao na nain kako je to Stredleter traio. Nisam ba lud za opisivanjem nekih kua ili soba. I tako, napisao sam neto o rukavici za bezbol moga brata Elija. Bila je vrlo zgodna za opisivanje. Najozbiljnije. Moj brat Eli imao je tu bezbol-rukavicu za levu ruku. Bio je levak. Ta rukavica je bila zgodna za opisivanje zato to su svuda po njoj - po prstima i svuda preko nje - bile ispisane pesme. I to zelenim mastilom. Ispisao ih je po njoj da bi imao neto za itanje kad je u polju, dok jo niko ne tue loptu. Sada je mrtav. Dobio je leukemiju i umro kad smo iveli u Mejnu, 18. jula 1946. Sigurno bi vam se dopao. Bio je dve godine mlai od mene, ali bar pedeset puta inteligentniji. Bio je stravino pametan. Njegovi nastavnici su uvek pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu deaka kao to je Eli. A to nisu bile prazne prie. Tako su i mislili. Ali stvar nije samo u tome to je bio najpametniji u porodici. Bio je i najbolji, po mnogo emu. Nikada se nije ni na koga ljutio ili

neto. Kau da se riokosi ljudi vrlo lako naljute, ali kod Elija to nije bio sluaj, iako je imao upadljivo crvenu kosu. Rei u vam kakvu je crvenu kosu imao. Poeo sam da igram golf ve u desetoj godini. Seam se, jednog leta kad mi je bilo oko dvanaest, ba kad sam lansirao lopticu i sve, najednom sam kao osetio da u, ako se okrenem, videti Elija. Osvrnuo sam se i, naravno, sedeo je na svom biciklu iza ograde - oko itavog terena bila je ograda - sedeo je tamo, jedno sto metara iza mene, gledajui me kako igram. Takvu je crvenu kosu imao. Ljudi moji, stvarno je bio dobar klinac. Ponekad bi se toliko zasmejao neemu to bi mu palo na pamet za stolom, usred veere, da je gotovo padao sa stolice. Bilo mi je samo trinaest godina, i hteli su da me vode kod psihologa jer sam porazbijao sve prozore na garai. Ne krivim ih. Ozbiljno. Te noi kada je umro, spavao sam u garai i pesnicom polupao sve proklete prozore na njoj, tek tako. Pokuao sam ak da polupam i prozore na 'karavanu' koji smo imali tog leta, ali mi je aka ve bila slomljena i sve, pa nisam mogao. Bilo je veoma glupo uraditi tako neto, priznajem, ali jedva da sam uopte znao ta radim, a vi niste poznavali Elija. aka me i sada ponekad boli, kad pada kia ili neto, i ne mogu vie da stegnem pesnicu - onako vrsto, mislim - ali nisam preterano zabrinut zbog toga. Ionako ne nameravam da budem neki prokleti hirurg ili violinista ili ne znam ta. Sve u svemu, o tome sam napisao Stredleterov sastav. O Elijevoj rukavici za bezbol. Sluajno sam je imao tu, u koferu, pa sam je izvadio i prepisao pesme koje su bile ispisane po njoj. Sve to je trebalo da uradim bilo je da promenim Elijevo ime, tako da niko ne zna da je on bio moj brat a ne Stredleterov. Nisam bio preterano oduevljen to to radim, ali nisam mogao da se setim niega tako zgodnog za opisivanje. Osim toga, nekako mi se dopalo da piem o tome. Trebalo mi je oko sat vremena, jer sam morao da upotrebim izakanu Stredleterovu mainu koja mi je svaki as zapinjala. Nisam upotrebio moju zato to sam je pozajmio jednom ueniku iz druge sobe. Bilo je oko pola jedanaest, mislim, kada sam zavrio. Nisam bio neto umoran pa sam malo gledao kroz prozor. Napolju nije vie padao sneg, ali se odnekud povremeno uo zvuk automobila koji je neko uzalud pokuavao da pokrene. ulo se i kako stari Ekli hre u svojoj sobi. Lepo se ulo kroz one zavese oko tua. Imao je probleme sa sinusima pa je teko disao u snu. Taj lik je imao sve ivo. Bolesne sinuse, bubuljice, kvarne zube, zadah iz usta, kvrgave nokte. ovek je morao pomalo i da ali tog suludog skota.

6 Neke stvari se teko pamte. Razmiljam sad o Stredleterovom povratku posle izlaska sa Dejn. Mislim, ne mogu tano da se setim ta sam radio kad sam uo njegove idiotske korake u hodniku. Verovatno sam i dalje gledao kroz prozor, ali ne mogu da se setim, kunem se. Bio sam stravino zabrinut, eto zato.

Kada istinski brinem zbog neega, nije mi do zezanja. Moram ak i u klozet da odem kad sam zabrinut zbog neega. Ali ne idem. Suvie sam zabrinut da bih odlazio. Neu da prekidam svoju brigu odlaenjem. I vi biste bili zabrinuti da ste znali Stredletera. Izaao sam nekoliko puta zajedno sa tim skotom na sudar s devojkama i znam o emu govorim. Bio je beskrupulozan. Najozbiljnije. Sve u svemu, hodnik je bio poploan linoleumom i lepo sam uo njegove glupe korake usmerene ka sobi. Ne seam se ak ni gde sam sedeo kad je uao kraj prozora, ili moda u fotelji. Kunem se, ne mogu da se setim. Uao je kukajui kako je hladno napolju. Onda je rekao: "Gde su, doavola, ostali? Ovde je kao u mrtvanici." Nisam se ak ni potrudio da mu odgovorim. Ako je bio toliko glup da ne shvati da je subota vee i da su svi napolju, ili spavaju, ili su otili kuama za vikend, nisam hteo da se polomim objanjavajui mu. Poeo je da se svlai. Nije ni pomenuo Dejn. Ni jednom rei. Nisam ni ja. Samo sam ga posmatrao. Sve to je rekao bilo je hvala to sam mu pozajmio moj karirani sako. Okaio ga je na vealicu i ostavio u plakar. A onda, dok je razvezivao kravatu, upitao me da li sam napisao taj prokleti sastav za njega. Rekao sam mu da je tamo na njegovom prokletom krevetu. Priao je i itao ga, otkopavajui koulju. Stajao je tako i neto se kao tapao po golim grudima i stomaku, s nekim osobito glupim izrazom na licu. Veito se tapao po stomaku ili grudima. Bio je ludo zaljubljen u sebe. Najednom je rekao: "Isuse. Ovo je o prokletoj rukavici za bezbol." "Pa ta?" rekao sam. Mrtav hladan. "Kako to misli pa ta? Rekao sam ti da mora da bude o prokletoj sobi ili kui ili neemu." "Rekao si da treba da bude opisno. Kakva je sad razlika ako je o rukavici za bezbol?" "Doavola." Bio je uasno ljut. Stvarno je pobesneo. "Ti sve uvek radi naopako." Pogledao me. "Nije udo to te izbacuju zauvek odavde", rekao je. "Nisi u stanju da uradi ni jednu jedinu stvar kako valja. Ozbiljno ti kaem. Ni jednu jedinu stvar." Stredleter me i dalje aketao u rame. Uzeo je bio etkicu za zube, pa je premostio u usta. "ta ste radili?" upitah. "Jesi li joj ga strpao u tim prokletim Benkijevim kolima?" Glas mi je toliko drhtao da je ve bilo odvratno. "Kakvi su to izrazi? Hoe li da ti isperem usta sapunom?" "Jesi li?" "To je profesionalna tajna, deko." Onog to je usledilo ne seam se ba dobro. Znam samo da sam se digao s kreveta, kao da sam krenuo dole u kupatilo ili negde, a onda sam pokuao da ga tresnem, svom snagom, pravo u onu etkicu u njegovim ustima, tako da mu razvali prokleto grlo. Ali, promaio sam. Nisam je ni zakaio. Uspeo sam samo da ga kresnem po glavi, sa strane ili negde. Verovatno ga je malo i zabolelo, mada ne koliko sam ja eleo. Verovatno bi ga gadno zabolelo, ali uradio sam to desnom rukom, a ne mogu ba da stegnem pesnicu tom rukom. Zbog one

povrede o kojoj sam vam priao. Sve u svemu, seam se da sam posle toga leao na prokletom podu, a on mi je sedeo na grudima, sav crven u licu. U stvari, navalio se prokletim kolenima na moje grudi, a bio je teak itavu tonu. epao me i za zglavke na rukama, tako da nisam mogao ponovo da ga mlatnem. Ubio bih ga, kunem se. "Koji ti je avo?" ponavljao je, a njegovo glupo lice postajalo je sve crvenije i crvenije. "Skloni ta odvratna kolena s mojih grudi", govorio sam. Gotovo sam urlao. "Skloni se kad ti govorim, degenu odvratni." Ali nije se sklonio. Samo me i dalje drao za ruke, a ja mu govorio da je kreten i sve, jedno deset sati. Ne mogu vie da se setim ta sam mu sve govorio. Rekao sam mu kako misli da moe da ga strpa svakom ko mu padne na pamet. Rekao sam mu da ga ak i ne zanima da li devojka dri sve svoje kraljeve u zadnjem redu ili ne, i da ga to ne zanima zato to je prokleti degenerisani moron. Mrzeo je kad mu se kae da je moron. Svi moroni mrze kad im se kae da su moroni. "Umukni ve jednom, Holdene", rekao je, onako velikog glupog crvenog lica. "Umukni ve jednom." "Ne zna ak ni da li se ona zove Dejn ili Din, moronu moronski!" "Umukni ve jednom, Holdene - opominjem te", rekao je. Ba sam ga izludeo. "Raspaliu te ako ne umukne." "Sklanjaj ta odvratna moronska kolena s mojih grudi." "Hoe li da umukne ako te pustim?" Nisam se potrudio da mu odgovorim. Ponovio je pitanje: "Holdene, hoe li da umukne ako te pustim?" "Da." Digao se s mene, pa sam i ja ustao. Grudi su me gadno bolele od njegovih odvratnih kolena. "Ti si odvratni glupi degenerisani moron", rekao sam. To ga je stvarno razbesnelo. Pripretio mi je svojim velikim glupim prstom ispred lica. "Holdene, opominjem te. Poslednji put. Ako ne umukne ve jednom, stvarno u..." "Zato bih?" rekoh - bukvalno sam vikao. "U tome i jeste problem sa svim moronima kao to si ti. Nikada neete da raspravite stvari. Po tome se i vidi ko je moron. Oni nikada nee da rasprave stvari na inteligen..." Onda me stvarno raspalio, i samo znam da sam se ponovo naao na podu. Ne seam se da li me nokautirao, ali mislim da nije. Prilino je teko nokautirati nekog, osim u prokletim filmovima. Ali nos mi je krvario na sve strane. Kad sam pogledao navie, stari Stredleter je bukvalno stajao na meni. Pod rukom je imao svoj prokleti toaletni pribor. "Zato, doavola, ne umukne kad ti govorim?" rekao je. Prilino je nervozno delovao. Verovatno se prepao da mi je pukla lobanja ili neto kad sam tresnuo na pod. teta to nije. "Sam si, doavola, traio", rekao je. Ljudi moji, ba je zabrinuto izgledao. Nisam se trudio da ustanem. Samo sam leao neko vreme na podu i govorio mu da je degenerisani moron. Toliko sam bio besan da sam bukvalno

urlao. "Sluaj. Idi operi lice", rekao je Stredleter. "uje li me?" Rekao sam mu neka opere on svoje moronsko lice - to je bilo prilino detinjasto, ali bio sam uasno besan. Rekao sam mu da ga strpa usput gi mit, kada poe u kupatilo. Ga mit je bila ena naeg domara. Imala je oko ezdeset pet godina. Ostao sam na podu sve dok nisam uo kako Stredleter zatvara vrata i odlazi hodnikom prema kupatilu. Zatim sam ustao. Nigde nisam mogao da naem onu prokletu lovaku kapu. Najzad sam je naao. Bila je pod krevetom. Stavio sam je na glavu i okrenuo dobri stari titnik naopako, kako se meni svia, a onda priao ogledalu da pogledam svoje idiotsko lice. Toliko krvi nikada jo niste videli u ivotu. Sva su mi usta bila krvava, brada, pa ak i pidama i bademantil. To me delimino uplailo, a delimino me fasciniralo. Sva ta krv i ostalo - izgledalo je kao da sam neki surov tip. Samo sam se moda dvaput tukao u ivotu i oba puta dobio sam batine. Nisam ba neki surov tip. Ja sam pacifista, ako ba hoete da znate. Neto mi je govorilo da je stari Ekli verovatno uo itavu frku i da je budan. I tako sam proao kroz zavese od tua u njegovu sobu, tek da vidim ta kog avola radi. Gotovo nikada nisam odlazio u njegovu sobu. Unutra se uvek oseao neki udan zadah, jer je bio tako aljkav u svojim linim navikama.

7 Kroz zavese oko tua dopiralo je neto malo svetlosti iz nae sobe i mogao sam da ga vidim kako lei na krevetu. Ubeen sam bio da je sasvim budan. "Ekli?" rekoh. "Jesi li budan?" "Aha." Bilo je prilino mrano. Stao sam na neiju cipelu i zamalo poljubio patos. Ekli se kao pridigao na krevetu i podboio se rukom. Lice mu je bilo debelo premazano nekim belilom, zbog bubuljica. Sablasno je izgledao u mraku. "ta kog avola radi, a?" rekoh. "Kako to misli, ta kog avola radim? Pokuavao sam da zaspim kad ste vas dvojica krenuli da galamite. Zbog kog ste se avola tukli, a?" "Gde je svetlo?" Nisam mogao da naem svetlo. Klizio sam rukom preko itavog zida. "ta e ti svetlo?... Tu ti je pored ruke." Najzad sam naao prekida. Ekli je podigao ruku da mu svetlost ne bije u oi. "Isuse!" rekao je. "ta ti se, kog avola, desilo! Mislio je na svu onu krv i ostalo. "Zakaio sam se malo sa Stredleterom", rekoh. Onda sam seo na pod.

Nikada nisu imali neke stolice u sobi. Pojma nemam ta su, kog avola, uradili sa stolicama. "Sluaj", rekoh, "jesi li raspoloen za partiju kanaste?" Bio je zaluen za kanastu. "Isuse, pa ti jo uvek krvari. Bolje stavi neto na to." "Prestae. Sluaj. Hoe li da odigramo jednu kanastu ili nee?" "Kanastu, Isuse. Zna li ti uopte koliko je sati?" "Nije kasno. Tek je moda oko jedanaest, pola dvanaest." "Tek!" ree Ekli. "Sluaj. Moram rano da ustanem za jutarnju misu, ovee. Vas dvojica krenete da se derete i mlatite usred... Nego, zbog kog ste se avola potukli?" "Duga je to pria. Neu da te zamaram, Ekli. Za tvoje dobro", rekoh. Nikada nisam razgovarao o linim stvarima s njim. Pre svega, bio je ak i gluplji od Stredletera. Stredleter je bio pravi pravcati genije za Eklija. "Ej", rekoh, "mogu li da spavam u Ilajevom krevetu noas? On se ne vraa do sutra uvee, zar ne?" Dobro sam znao da se ne vraa. Haj je gotovo svakog vikenda odlazio kui. "Otkud ja znam kada se on vraa?" ree Ekli. Ljudi moji, ba me nervirao. "Kako to misli - otkud ti zna kad se on vraa? Nikad se ne vraa do nedelje uvee, zar ne?" "Jeste, ali ovee, ne mogu ja da putam svakog kome to padne na pamet da spava u njegovom prokletom krevetu." To me oborilo. Pridigao sam se s mesta gde sam sedeo na podu i potapao ga po ramenu. "Pravi si princ, Ekli-sinko", rekoh. "Zar nisi znao?" "Ne, ozbiljno - ne mogu ja da putam svakoga da spava..." "Pravi si pravcati princ. Ti si dentlmen i kolovan ovek, sinko", rekoh. Stvarno je i bio. "Da nema sluajno neku cigaretu? Kai 'nemam', da ne padnem mrtav." "Pa i nemam, ako te zanima. Sluaj, zbog kog ste se avola potukli?" Nisam mu odgovorio. Samo sam ustao, otiao do prozora i pogledao napolje. Odjednom sam se osetio tako usamljen. Gotovo sam poeleo da me nema. "Zbog kog ste se avola potukli, a?" rekao je Ekli, jedno pedeseti put. Stvarno je postao dosadan. "Zbog tebe", rekoh. "Zbog mene, ovee." "Aha. Branio sam tvoju prokletu ast. Stredleter je rekao da si lo karakter. Nisam mogao da ignoriem takve izjave." To ga je uzbudilo. "To je rekao? Bez zezanja? Stvarno je to rekao?" Rekao sam mu da se samo alim, a onda sam priao i legao na Ilajev krevet. Ljudi moji, kako sam se bedno oseao. Oseao sam se tako prokleto usamljen. "Ova soba smrdi", rekoh. "ak dovde se oseaju tvoje arape. Zar ih nikada ne nosi na pranje?" "Ako ti se ne svia, zna ve ta moe da uradi", rekao je Ekli. Izuzetno

duhovit lik, zaista. "Kako bi bilo da ugasi prokleto svetlo?" Ali nisam ga odmah ugasio. Samo sam i dalje leao na tom Ilajevom krevetu i mislio na Dejn i sve. Pomisao na nju i Stredletera parkirane negde u tim debelguzim Ed Benkijevim kolima totalno me izluivala. Svaki put kad pomislim na to, dolazilo mi je da skoim kroz prozor. Stvar je u tome to vi ne znate ko je Stredleter. Ja sam znao. U Pensiju su svi samo priali kako stalno imaju seksualne odnose sa devojkama - kao Ekli, na primer - ali stari Stredleter je to stvarno i radio. Lino sam poznavao bar dve devojke koje je on sredio. iva istina. "Priaj mi malo o svom fascinantnom ivotu, Ekli-sinko", rekoh. "Kako bi bilo da ugasi prokleto svetlo? Moram da ustanem za jutarnju misu." Ustao sam i ugasio ga, ako je to bilo ono to e ga usreiti. Onda sam ponovo, legao na Ilajev krevet. "ta e da radi - da spava u Ilajevom krevetu?" ree Ekli. Ljudi moji, stvarno je bio nevieno gostoljubiv. "Moda. A moda i neu. Ne sekiraj se zbog toga." "Ne sekiram se. Samo, stvarno ne bih voleo da se Ilaj iznenada pojavi i nae nekog..." "Opusti se. Neu da spavam ovde. Neu da zloupotrebim tvoje prokleto gostoprimstvo." Nekoliko minuta kasnije, hrkao je kao lud. Svejedno sam ostao da leim u mraku, pokuavajui da ne mislim na Dejn i Stredletera u tim prokletim Ed Benkijevim kolima. Ali to je bilo gotovo nemogue. Problem je bio u tome to sam znao Stredleterovu tehniku. To je samo pogoravalo itavu stvar. Jednom smo izali zajedno, ba u Ed Benkijevim kolima, i Stredleter je bio pozadi, sa svojom devojkom, a ja napred sa mojom. Kakvu je tehniku taj tip imao! ta je radio - poeo je da sluuje svoju devojku tim vrlo tihim, iskrenim glasom - kao da nije samo vrlo zgodan tip, ve i vrlo fin, iskren mladi. Samo to nisam povratio sluajui ga. Njegova devojka je stalno ponavljala: "Nemoj - molim te. Molim te, nemoj. Molim te." Ali stari Stredleter je samo nastavio da je sluuje tim glasom a la Abraham Linkoln, kao iskrenim i sve, i na kraju je na zadnjem seditu zavladala stravina tiina. Ba je bilo neprijatno. Ne verujem da je te veeri do kraja izveo stvar sa tom devojkom, ali bio je prokleto blizu. Prokleto blizu. Dok sam tako leao i trudio se da ne mislim, uo sam kako se Stredleter vraa iz kupatila i ulazi u nau sobu. Lepo se ulo kako sklanja svoj odvratni toaletni pribor i sve, i kako otvara prozor. Bio je lud za sveim vazduhom. Zatim je, neto kasnije, ugasio svetlo. Nije ak ni pogledao naokolo da vidi gde sam. ak je i napolju na ulici bilo depresivno. Nisu se vie uli ak ni automobili. Poeo sam da se oseam tako bedno i usamljeno da sam ak poeleo da probudim Eklija. "Ej, Ekli", rekoh, kao nekim apatom, da me Stredleter ne uje kroz one

zavese oko tua. Ali Ekli me nije uo. "Ej, Ekli!" I dalje me nije uo. Spavao je kao top. "Ej, Ekli!" To je ve uo, nema dileme. "ta je tebi, ovee?" rekao je. "Isuse, spavao sam." "Sluaj. ta je potrebno za stupanje u manastir?" upitao sam. Poigravao sam se kao idejom da odem u neki. "Mora li da bude katolik i ostalo?" "Naravno da mora da bude katolik. Kretenu, zar si me probudio samo da bi me pitao glupa pita..." "Ma samo ti spavaj. Ionako neu u manastir. Kakve sam sree, verovatno bih zaglavio u nekom sa sve pogrenim monasima. Sve samim glupim skotovima. Ili samo skotovima." Kad sam to rekao, Ekli je najednom seo u krevetu. "Sluaj", kazao je. "Uopte me ne zanima ta govori o meni ili neemu, ali ako misli da pravi sprdnju od moje proklete religije, Isuse..." "Opusti se", rekoh. "Niko ne pravi sprdnju od tvoje proklete religije." Ustao sam sa Ilajevog kreveta i poao ka vratima. Nije mi se vie ostajalo u toj idiotskoj atmosferi. Usput sam, ipak, zastao, dohvatio Eklijevu ruku i onako se teatralno rukovao s njim. Povukao je svoju ruku. "ta ti sad to znai?". "Nita. Samo sam hteo da ti zahvalim to si takav nevieni princ, eto", rekao sam to onim kao vrlo iskrenim glasom. "Laf si ti, Ekli-sinko, jesi li svestan toga?" "Budalo. Jednog dana neko e poteno da te odalami po..." Nisam se ni potrudio da ga sasluam. Zalupio sam prokleta vrata i izaao na hodnik. Svi su spavali, ili bili napolju, ili kod svojih kua za vikend, i u hodniku je bilo krajnje tiho i depresivno. Pred vratima Hofmana i Levija bila je prazna kutija 'kolinos'-paste za zube, pa sam je utirao mojom krznenom papuom dok sam iao ka stepenicama. ta sam smislio - smislio sam da odem dole i vidim ta radi stari Mel Drosar. Ali iznenada sam se predomislio. Iznenada, reio sam ta da uradim - da odem bestraga iz Pensija, jo iste noi i sve. Mislim, da ne ekam do srede ili neto. Jednostavno mi se nije vie ostajalo tu. Oseao sam se previe tuno i usamljeno. I zato, ta sam reio - reio sam da uzmem sobu u nekom hotelu u Njujorku - u nekom vrlo jeftinom hotelu i sve - i lepo se opustim do srede, a onda se u sredu vratim kui, odmoran i lepo raspoloen. Pretpostavljao sam da moji, pre moda utorka ili srede, verovatno nee dobiti pismo starog Tarmera u kojem ih obavetava da su me izbacili. Nisam hteo da odem kui ili neto pre nego to dobiju to pismo i temeljno ga svare. Nisam hteo da se naem tamo ba kad ga budu dobili. Moju majku lako spopadne histerija. U sutini, uopte nije loa kad neto temeljno svari. Osim toga, trebao mi je kao neki

odmor, ta li. ivci su mi otkazali. Najozbiljnije. Sve u svemu, eto ta sam reio da uradim. I tako, vratio sam se u sobu i upalio svetlo da se spakujem i sve. Dosta stvari sam ve ranije spakovao. Stredleter se nije ak ni probudio. Zapalio sam cigaretu i obukao se, a onda popakovao stvari u one moje 'gledston'-kofere. Za to mi je trebalo oko dva minuta. Stravino brzo pakujem. Neto me je malo izdeprimiralo pri tom pakovanju. Morao sam da spakujem i te nove novcate klizaljke koje mi je majka bukvalno tek poslala. To me stvarno izdeprimiralo. Lepo sam mogao da je vidim kako odlazi kod 'Spoldinga' i postavlja prodavcu mali milion nemoguih pitanja - a mene ovde ponovo izbacuju. To me prilino rastuilo. Kupila mi je pogrenu vrstu klizaljki - hteo sam trkake, a ona je kupila one za hokej - ali svejedno me rastuilo. Kad god mi neko neto pokloni, to se skoro uvek zavri tako to me rastui. Kad sam sve spakovao, onda sam kao prebrojao novac. Ne seam se tano koliko sam imao, ali bio sam pun para. Baba mi je nedelju dana pre toga poslala itav tos novanica. Imam tu babu koja je prilino galantna s novcem. Nije joj vie sve na broju - matora je kao Biblija - i stalno mi alje novac za roendan, bar etiri puta godinje. Sve u svemu, iako sam bio pun para, smislio sam da bi mi jo neka kinta uvek dobrodola. Nikad se ne zna. ta sam uradio - proao sam hodnikom i probudio Frederika Vudrafa, uenika kome sam pozajmio pisau mainu. Pitao sam ga koliko bi dao za nju. Bio je prilino imuan lik. Rekao je da ne zna. Rekao je da mu nije posebno stalo da je kupi. Na kraju je ipak kupio. Kotala je oko devedeset dolara, a on je za nju dao samo dvadeset. Bio je ljut to sam ga probudio. Kad sam bio potpuno spreman da krenem, kad sam uzeo ta dva kofera i sve, zastao sam pored stepenita i bacio poslednji pogled niz prokleti hodnik. Neto sam kao plakao. Ne znam zato. Stavio sam onu crvenu lovaku kapu i okrenuo titnik nazad, onako kako ja volim, a onda sam dreknuo iz sve snage: "Knjavajte, moroni!" Kladim se da sam probudio sve ivo na itavom spratu. Zatim sam se sjurio napolje. Neki kreten je pobacao ljuske od kikirikija po stepenitu, i malo je falilo da skrim svoj suludi vrat.

8 Bilo je suvie kasno da zovem taksi ili neto, pa sam otpeaio sve do stanice. Nije bilo mnogo daleko, ali je bilo uasno hladno, teko se hodalo kroz sneg, a moji 'gledstoni' me do besvesti tukli po nogama. Ipak, uivao sam nekako u sveem vazduhu i svemu. Jedini je problem bio to me od hladnoe boleo nos i ono mesto ispod gornje usne gde me stari Stredleter mlatnuo. Spljotio mi je usnu o zube, pa je prilino bolelo. Ipak, bar su mi ui bile prijatno tople. Ta kapa koju sam kupio imala je iznutra klapne za ui, pa sam ih

spustio - bilo mi je sasvim svejedno kako izgledam. Ionako nije bilo nikog u blizini. Svi su ve polagali. Ba sam imao sree kad sam stigao na stanicu, jer je trebalo ekati samo desetak minuta na voz. Dok sam ekao, uzeo sam aku snega i oprao lice. Bilo je jo dosta krvi po njemu. Ja volim da putujem vozom, osobito nou kad su svetla upaljena i prozori tako crni, a kroz vagon prolazi neki od onih tipova to prodaju kafu, sendvie i asopise. Obino kupim sendvi sa unkom i jedno etiri asopisa. Kad putujem vozom nou, u stanju sam ak da proitam neku od onih glupih pria iz asopisa, a da usput ne povratim. Znate ve. Jednu od onih pria s masom lanih, nemoguih likova isturene donje vilice, koji se obavezno zovu Dejvid, i masom nemoguih devojaka koje se zovu Linda ili Mara, koje tim Dejvidima veito pripaljuju neke proklete lule. Obino sam u stanju da proitam neku od tih bezveznih pria kad putujem vozom nou. Ali ovog puta je bilo drukije. Jednostavno nisam bio raspoloen za to. Samo sam kao sedeo i nita nisam radio. Osim to sam skinuo onu lovaku kapu i nabio je u dep. Odjednom, u Trentonu je ula neka dama i sela pored mene. U sutini je itav vagon bio prazan, jer je bilo prilino kasno i sve, ali ona je sela ba pored mene, umesto na neko prazno mesto, zato to je imala taj veliki kofer, a ja sam sedeo odmah kod ulaza u vagon. Smestila je kofer nasred prolaza, da kondukter i svi ostali mogu komotno da se sapliu o njega. Na sebi je imala neke orhideje, kao da je bila na nekom sveanom koktelu ili negde. Imala je jedno etrdeset ili etrdeset pet godina, mislim, ali odlino je izgledala. ene me bukvalno obaraju. Najozbiljnije. Ne mislim da sam seksualno opsednut ili neto - mada sam prilino napaljiv. Jednostavno ih volim, to je sve. Veito ostavljaju svoje kofere nasred prolaza. Sve u svemu, sedeli smo tako, i onda mi je najednom rekla: "Oprostite, nije li to nalepnica kole u Pensiju?" Gledala je u moje kofere, gore na pregradi. "Jeste", rekoh. Bila je u pravu. Imao sam prokletu nalepnicu Pensija na jednom od onih 'gledstona'. "O, vi idete u Pensi?" rekla je. Imala je lep glas. Lep glas za telefon, u sutini. Trebalo je da uvek nosi telefon sa sobom. "Da, idem", rekoh. "O, pa to je divno! Onda moda poznajete mog sina. Ernest Morou? On ide u Pensi." "Da, znam ga. Ide u moj razred." Njen sin je bio nesumnjivo najvei kreten koji se ikad pojavio u Pensiju, u itavoj idiotskoj istoriji kole. Veito je, posle tuiranja, iao po hodniku i ibao ljude mokrim pekirom po dupetu. Eto kakav je to bio lik. "O, ba mi je drago!" rekla je. Ali nimalo isfolirano. Samo je bila ljubazna i sve. "Morau da kaem Ernestu da smo se upoznali", rekla je. "Smem li da vas pitam kako se zovete, duo?"

"Rudolf mit", rekao sam. Nisam ba bio raspoloen da joj priam itavu svoju biografiju. Rudolf mit je bio na domar. "Kako vam se svia Pensi?" upitala me. "Pensi? Nije tako lo. Nije raj ili neto, ali dobar je kao i veina kola. Neki od profesora prilino savesno rade svoj posao." "Ernest jednostavno oboava Pensi." "To znam", rekoh. Onda sam poeo malo da je loim. "On se izvanredno prilagoava svemu. Ozbiljno. Hou da kaem, on stvarno zna kako da se prilagodi." "Mislite?" rekla je. Delovala je strahovito zainteresovano. "Ernest? Naravno", rekoh. Posmatrao sam je kako skida rukavice. Ljudi moji, ba je ljatila kamenjem. "Maloas sam slomila nokat, kad sam izlazila iz taksija", rekla je. Pogledala me i neto se kao nasmeila. Imala je nevieno lep osmeh. Najozbiljnije. Veina ljudi teko da se uopte osmehuje, ili samo bezvezno. "Ernestov otac i ja ponekad brinemo zbog njega", rekla je. "Ponekad nam se ini da nije previe drueljubiv." "Kako to mislite?" "Tako. On je vrlo osetljiv deak. Nikada nije bio previe drueljubiv kad su drugi deaci u pitanju. Moda malo ozbiljnije gleda na stvari nego to bi trebalo u njegovom uzrastu." Osetljiv. To me stvarno dotuklo. Taj Morou je bio otprilike osetljiv kao klozetska daska. Paljivo sam je pogledao. Uopte mi nije izgledala glupa. Izgledala je kao da bi mogla da bude prilino svesna kakvog je skota rodila. Ali nikad se ne zna kad je neija majka u pitanju, mislim. Sve su majke pomalo neuraunljive. injenica je, ipak, da mi se zaista sviala. Bila je sasvim kako treba. "Jeste li moda za cigaretu?" upitao sam je. Pogledala je naokolo. "Ne verujem da je ovo vagon za puae, Rudolfe", rekla je. Rudolfe. To me oborilo. "Nije bitno. Moemo da puimo sve dok ne ponu da galame na nas", rekoh. Uzela je cigaretu od mene, pa sam joj pripalio. Lepo je izgledala dok je puila. Uvlaila je dim i sve, ali ne onako pohlepno kao veina ena njenih godina. Bila je veoma armantna. Bila je i vrlo seksepilna, ako ba hoete da znate. Nekako me udno gledala. "Moda se varam, ali ini mi se da vam krvari iz nosa, duo", rekla je. Klimnuo sam i izvadio maramicu. "Pogodila me grudva", rekoh. "Jedna od onih ledenjaa." Moda bih joj i rekao ta se stvarno desilo, ali suvie bi potrajalo. Ba mi se sviala. Bilo mi je ve pomalo krivo to sam joj rekao da se zovem Rudolf mit. "Dobri stari Erni", rekoh. "On je jedan od najpopularnijih uenika u Pensiju. Niste znali?" "Ne, nisam."

Klimnuo sam. "Svima je zaista trebalo poprilino dugo da ga stvarno upoznaju. udan je on. Poseban, po mnogo emu - shvatate ta hou da kaem? Kao, recimo, kad sam ga prvi put video. Kad sam ga prvi put video, mislio sam da je neki snob. Tako mi se uinilo. Ali nije. On je samo vrlo originalan kao linost, tako da vam treba malo vie vremena da ga upoznate." Stara ga Morou nita nije rekla, ali ljudi moji, da ste je samo videli. Zalepio sam je za to sedite. Uzmite tako neiju majku - sve to ele da uju je kakav je dasa njihov sin. Onda sam stvarno poeo da je sluujem. "Da li vam je priao o izborima?" upitao sam je. "O razrednim izborima?" Odmahnula je glavom. Bukvalno sam je doveo u trans. Najozbiljnije. "Eto, najvei deo nas bio je za to da Erni postane predsednik razreda. Mislim, to je bila jednoglasna odluka. Hou da kaem, on je bio jedini koji bi istinski mogao da se snae u tome", rekoh. Ljudi moji, kako sam je loio. "Ali izabran je taj drugi uenik - Hari Fenser. A razlog to je izabran, prost i oigledan razlog, bilo je ba to to nam Erni nije dozvolio da ga kandidujemo. Sve zato to je tako uasno stidljiv i skroman. Odbio je... Ljudi moji, kako je on stidljiv. Trebalo bi da utiete na njega da to nekako prevazie." Pogledao sam je. "Zar vam nije priao o tome?" "Ne, nije." Klimnuo sam. "Takav je Erni. Ne bi on rekao. To mu je jedina mana preterano je stidljiv i skroman. Stvarno bi trebalo da utiete na njega da se opusti ponekad!" Ba u tom trenutku je naiao kondukter da vidi njenu kartu, pa mi je pruio priliku da prestanem sa lupetanjem. Drago mi je, ipak, to sam je malo loio. Uzmite tako nekog kao to je Morou, koji veito iba ljude pekirom po dupetu ozbiljno se trudei da nekome zaista nanese bol - takvi ne ostaju pacovi samo dok su deca. Takvi ostaju pacovi itavog ivota. Ali kladio bih se da je, posle moje tirade, ga Morou poela da misli o njemu kao vrlo stidljivom i skromnom liku koji nam nije dozvolio da ga izaberemo za predsednika. Sasvim mogue. Nikad se ne zna. Majke nisu preterano promuurne na tom planu. "Jeste li moda za po jedan koktel?" upitao sam je. Bio sam ba raspoloen za to. "Mogli bismo da odemo do vagon-restorana. Hoete li?" "Duo, zar je vama dozvoljeno da naruujete pie?" upitala me. Ali nije to rekla pokroviteljski. Bila je previe armantna za tako neto. "Pa nije, u sutini, ali obino mi uspeva da ga dobijem zbog moje visine", rekoh. "A imam i dosta sedih." Okrenuo sam glavu i pokazao joj moju sedu kosu. Bila je apsolutno fascinirana. "Hajde, pridruite mi se, ta fali?" rekoh. Ba bih uivao u drutvu s njom. "Mislim da ipak ne bi trebalo. Mnogo vam hvala na pozivu, duo", rekla je. "Uostalom, vagon-restoran je najverovamije zatvoren. Ve je prilino kasno, znate." Bila je u pravu. Totalno sam zaboravio koliko je sati.

Onda me pogledala i upitala me ba ono ega sam se plaio. "Ernest mi je pisao da dolazi kui u sredu, da boini praznici poinju u sredu", rekla je. "Nadam se da vas nisu iznenada pozvali kui zbog neke bolesti u porodici." Stvarno je izgledala zabrinuto. Ne moe se rei da je bila samo nezdravo radoznala ili neto, lepo se videlo. "Ne, kod kue su svi dobro", rekoh. "Radi se o meni. Moram na neku operaciju." "Oh! Ba mi je ao", rekla je. I jeste joj bilo ao. Odmah sam se pokajao to sam to rekao, ali ve je bilo gotovo. "Nije nita ozbiljno. Imam samo neki mali tumori na mozgu." "O, ne!" prekrila je akom usta i sve. "Ma bie sve u redu, ne brinite! Sasvim je negde spolja. I sasvim je mali. Mogu za dva minuta da ga izvade." Onda sam poeo da itam neki red vonje koji mi je bio u depu. Samo da bih prestao da laem. Kad jednom ponem, u stanju sam da teram satima, ako sam raspoloen. Najozbiljnije. Satima. Nismo preterano razgovarali posle toga. Ona je poela da ita taj Vog koji je nosila, a ja sam neko vreme gledao kroz prozor. Izala je u Njuarku. Poelela mi je mnogo sree s operacijom i sve. I dalje me zvala Rudolf. Onda me je pozvala da na leto posetim Ernija u Glosteru, Masausets. Rekla je da im je kua na samoj obali, da imaju teniski teren i sve, ali samo sam joj zahvalio i rekao da idem sa babom u Junu Ameriku. to je stvarno bila ordinarna la, jer moja baba teko da ikad izlazi iz kue, osim to moda ode na neki prokleti matine ili negde. Ali ne bih posetio tog kretena Moroua ni za sva blaga ovog sveta, ak ni u najcrnjoj depresiji.

9 Kad sam izaao na stanici Pensilvanija, otiao sam pravo u telefonsku govornicu. Dolo mi je bilo da se javim nekom. Ostavio sam kofere ispred govornice, tako da mogu da ih vidim, ali kad sam se naao unutra, nisam mogao da smislim kome da se javim. Moj brat D. B. bio je u Holivudu. Moja mala sestra Feba ide na spavanje oko devet - nisam ni nju mogao da okrenem. Ona se ne bi bunila kad bih je probudio, ali problem je bio to ne bi ona bila ta koja bi se javila. Bili bi to moji roditelji. Tako je i to otpalo. Onda sam pomislio da okrenem majku Dejn Galager i saznam kada Dejn dolazi za raspust, ali nisam bio neto raspoloen za to. Osim toga, bilo je ve prilino kasno za telefoniranje. Onda mi je palo na pamet da okrenem jednu devojku s kojom sam inae esto izlazio, Sali Hejs, jer sam znao da je njen boini raspust ve poeo - napisala mi je neko dugako, isfolirano pismo i pozvala me da doem kod nje i pomognem joj da okiti jelku za Boi i sve - ali bojao sam se da se ne javi njena

majka. Njena majka je znala moju majku i lepo sam mogao da zamislim kako bi se polomila da joj pod hitno telefonira kako sam ja u Njujorku. Osim toga, nisam ba bio zaluen za neki razgovor sa starom gom Hejs. Jednom je rekla Sali da sam divalj. Rekla je da sam divalj i da nemam nikakvog cilja u ivotu. Onda sam pomislio da okrenem jednog tipa koga sam upoznao u koli u Hutonu, Karla Ljusa, ali nisam ga neto oboavao. I tako, nisam na kraju nikoga okrenuo. Izaao sam iz govornice posle jedno dvadeset minuta, pokupio kofere, otiao do onog tunela gde je taksi-stanica i uzeo taksi. Toliko sam prokleto rasejan da sam taksisti dao svoju pravu adresu, onako iz navike i sve - mislim, totalno sam zaboravio da sam krenuo da se smestim u neki hotel na dva-tri dana i ne odem kui dok ne pone raspust. Nisam ni mislio na to dok nismo stigli negde do polovine parka. Onda sam rekao: "Ej, da li biste hteli da okrenete kad vam bude zgodno? Dao sam vam pogrenu adresu. Hou da se vratim natrag u centar." Taksista je bio neki pametnjakovi. "Ne mogu da okrenem ovde, efe. Ovo je jedan smer. Morau da vozim skroz do Devedesete ulice." Nisam hteo da se prepirem s njim. "Dobro", rekoh. Onda mi je, najednom, neto palo na pamet. "Ej, da vas pitam neto", rekoh. "Znate li one patke u laguni na junom delu Central-parka? U onom jezercetu? Znate li sluajno kuda odlaze, te patke, kad se voda skroz zaledi? Da ne znate moda, kojim sluajem?" Shvatio sam odmah da su anse jedan prema milion. Okrenuo se i pogledao me kao da sam umobolan. "ta ti hoe, efe? Da me zavitlava?" "Ma ne - samo me zanimalo." Nita vie nije rekao, pa nisam ni ja. Sve dok nismo izali iz parka na Devedesetu ulicu. Onda je rekao: "U redu, efe. Kuda e?" "Pa eto, stvar je u tome to ne bih eleo da odsednem u nekom hotelu na Istonoj strani gde bih mogao da naletim na nekog poznatog. Putujem inkognito", rekoh. Mrzim takve kulovske izraze kao 'putujem inkognito'. Ali kada sam sa nekim kulovom, i ja se ponaam kulovski. "Da ne znate sluajno koji orkestar svira u 'Taftu' ili 'Njujorkeru'?" "Pojma nemam, efe." "Dobro - odbacite me onda do 'Edmonta'", rekoh. "Jeste li raspoloeni da stanete usput i popijete neki koktel sa mnom? Na moj raun." "Ne mogu, efe. ao mi je." Bio je oigledno idealan lik za drutvo. Izuzetna faca. Stigli smo do hotela 'Edmont', pa sam uzeo sobu. Jo u taksiju sam stavio onu crvenu lovaku kapu, onako iz zezanja, ali sam je skinuo pred ulazom u hotel. Nisam hteo da izgledam otkaeno ili neto. to je stvarno ironija. Tada jo nisam znao da je prokleti hotel prepun perverznjaka i degenerika. Dali su mi neku odvratnu sobu, kroz prozor se nita nije videlo osim druge strane hotela. Nije mi bilo bitno. Bio sam suvie potiten da bih mario imam li lep pogled ili ga nemam. Hotelski momak koji me odveo do sobe bio je neki

vrlo mator tip, od oko ezdeset pet godina. Bio je ak depresivniji od same sobe. Jedan od onih elavih tipova to eljaju svu preostalu kosu s jedne strane na drugu, da bi prekrili elu. Radije bih bio elav nego da to radim. Sve u svemu, aroban posao za tipa starog ezdeset pet godina. Da nosi ljudima kofere i muva se naokolo, ekajui da mu daju napojnicu. Pretpostavljam da nije bio osobito inteligentan ili neto, ali svejedno je bilo surovo. Kad je otiao, gledao sam neko vreme kroz prozor, onako u kaputu i sve. Nisam imao ta drugo da radim. Iznenadili biste se ta se deavalo na drugoj strani hotela. Nisu se ak ni potrudili da spuste roletne. Video sam jednog tipa, sedog, vrlo uglaenog tipa, samo u gaama, kako radi neto to mi ne biste verovali kad bih vam ispriao. Prvo je spustio kofer na krevet. Onda je povadio raznoraznu ensku odeu iz njega i obukao sve to. Pravu pravcatu ensku odeu - svilene arape, cipele sa visokom tiklom, prslue i jedan od onih korseta s onim halterima to vise i sve. Onda je navukao neku vrlo tesnu crnu veernju haljinu. Kunem se. Zatim je poeo da etka gore-dole po sobi, sve onako sitnim koracima kao ena, puei cigaretu i gledajui se u ogledalu. Bio je inae sasvim sam u sobi. Osim ako je neko bio u kupatilu - toliko nisam mogao da vidim. Zatim sam, kroz prozor gotovo odmah iznad njegovog, video oveka i enu kako se prskaju vodom iz usta. Moda je to bio viski sa sodom a ne voda, nisam mogao da vidim ta im je u aama. Sve u svemu, prvo bi on otpio gutljaj i itavu je poprskao, a onda je ona to radila njemu - radili su to na smenu, Isuse. Trebalo je da ih vidite. Sve vreme su bili histerini, kao da je to najsmenija stvar na svetu. Bez zezanja, taj hotel je bio prepun nastranih likova. Ja sam verovatno bio jedini normalan skot u itavoj zgradi - to i nije znailo neto. Dolo mi je da poaljem starom Stredleteru telegram da uhvati prvi voz za Njujork. On bi u tom hotelu bio car. Problem je to su takve idiotarije nekako fascinantne za posmatranje, ak i kad to ne eli. Na primer, ta devojka koju je tip prskao iz usta, prilino je dobro izgledala. Mislim, to je moj veliki problem. U mislima sam, verovamo, najvei seksualni manijak za koga ste ikad uli. Ponekad mi padaju na pamet neke sulude stvari koje bih rado i ostvario da mi se ukae prilika. U stanju sam ak da zamislim kako bi to moglo da bude veoma zabavno, na neki suludi nain i ako ste oboje kao pijani i sve, da se s nekom devojkom prska vodom ili neim po licu i svuda. Meutim, stvar je u tome to mi se ne dopada sama ta ideja. Zaudara, ako se malo bolje analizira. Mislim, ako ti se devojka u sutini ne svia, ne bi trebalo da se glupira sa njom i sve, a ako ti se istinski svia, onda bi trebalo da ti se svia i njeno lice, a ako ti se svia njeno lice, ne bi trebalo da postupa tako s njim, kao to je prskanje vodom iz usta ili neto. Stvarno je teta to su mnoge takve stvari ponekad itekako zabavne. Devojke nisu od neke pomoi u svemu tome, kad se trudi da ne pretera, kad se trudi da ne pokvari neto to je istinski lepo. Poznavao sam jednu devojku, pre nekoliko godina, koja se jo gore ludirala od mene. Ljudi moji, kako se ta zezala! Ali ba smo se dobro zabavljali, jedno vreme, na neki suludi nain. Seks je neto to u stvari ne

shvatam ba najbolje. Tu nikad ne zna na emu si. Stalno postavljam sebi neka seksualna pravila koja odmah i prekrim. Prole godine sam se zarekao da u prestati da se nateem sa devojkama koje me, u sutini, samo zamaraju. Prekrio sam to, meutim, jo iste nedelje - jo iste veeri, ako emo pravo. Proveo sam itavu no ljubakajui se sa jednom nevienom folirantkinjom, En Luiz erman. Seks je neto to jednostavno ne shvatam. Kunem se da ne shvatam. Dok sam tako stajao kraj prozora, poeo sam da se poigravam idejom da se ujem sa Dejn - mislim, da okrenem meugradsku i nazovem je u B. M., gde je bila, umesto da zovem njenu majku i saznam kada Dejn dolazi kui. Po pravilu, nije bilo dozvoljeno telefonirati uenicama usred noi, ali sve sam smislio. Rekao bih onom ko podigne slualicu da sam njen ujak. Ispriao bih da je njena tetka poginula u saobraajnoj nesrei i da moram odmah da govorim s njom. To bi sigurno upalilo. Ali nisam to uradio, iskljuivo zato to nisam bio raspoloen za to. Ako nisi adekvatno raspoloen, ne moe da izvede te stvari kako treba. Posle nekog vremena seo sam u fotelju i popuio dve-tri cigarete. Prilino sam se napalio, moram da priznam. A onda mi je, najednom, sinulo neto. Izvadio sam novanik i poeo da traim adresu koju mi je, na nekom uru prethodnog leta dao taj lik koji je iao u Prinston. Na kraju sam je naao. Sva je pokupila boju novanika, ali jo je mogla da se ita. Bila je to adresa neke devojke koja nije ba bila kurva ili neto, ali koja se nije bunila da tu i tamo da ponekom, kako mi je lik iz Prinstona rekao. Jednom ju je doveo na igranku u Prinston i malo je falilo da ga izbace zato to je doao s njom. Bila je striptizeta ili neto. Sve u svemu, uzeo sam telefon i okrenuo je. Zvala se Fejt Kevendi i ivela je u Stenford Arms hotelu, na uglu ezdeset pete i Brodveja. Neka rupa, verovatno. U poetku se inilo da nije tamo. Niko da se javi. A onda je, najzad, neko podigao slualicu. "Halo?" rekao sam, dosta dubljim glasom, tako da ne posumnja u moje godine ili neto. Ionako imam prilino dubok glas. "Molim", rekao je enski glas. Ni najmanje ljubazno. "Da li je to gospoica Fejt Kevendi?" "Ko je to?" rekla je. "Ko me to zove u ovo sumanuto doba?" To me je malo preseklo. "Dobro, znam da je prilino kasno", rekao sam tim veoma zrelim glasom. "Nadam se da ete mi oprostiti, ali jedva sam ekao da stupim u kontakt sa vama." Rekao sam to maksimalno uglaeno. Najozbiljnije. "Ko je to?" rekla je. "Pa eto, vi mene ne poznajete, ali ja sam prijatelj Edija Berdsela. On mi je predloio da vas pozovem, ako se naem u gradu, pa da izaemo negde na koktel." "Ko to? iji ste vi prijatelj?" Ljudi moji, bila je prava tigrica preko telefona. Gotovo je vikala na mene. "Edmunda Berdsela. Edija Berdsela", rekoh. Nisam mogao da se setim da li se zove Edmund ili Edvard. Samo sam ga jednom video, na tom idiotskom uru.

"Ne znam nikoga ko se tako zove, lafe. I ako misli da uivam kad me probude usred..." "Edi Berdsel? Iz Prinstona?" rekoh. Oigledno je bilo da pretura to ime po glavi i sve. "Berdsel, Berdsel... iz Prinstona... Prinston-koleda?" "Tako je", rekoh. "Vi ste iz Prinston-koleda?" "Pa, priblino." "O... Pa kako je Edi?" rekla je. "Ovo je ipak vrlo udno vreme za telefonske pozive. Isuse Hriste." "On je dobro. Zamolio me je da vas podsetim na njega." "Lepo, ba vam hvala. Podsetite vi njega na mene", rekla je. "Sjajan je on. ta sad radi?" Odjednom je postala nevieno ljubazna. "Pa eto, znate ve. Uobiajene stvari." Otkud sam ja mogao da znam ta on radi? Jedva da sam poznavao tipa. Nisam ak ni znao da li je jo u Prinstonu. "Nego", rekoh, "da li ste raspoloeni da se naemo negde i odemo na kokteldva?" "Imate li sluajno predstavu koliko je sad sati?" rekla je. "Kako se, uostalom, zovete, ako smem da pitam?" Odjednom je poela da govori nekim engleskim akcentom. "Zvuite mi pomalo mladalaki." Nasmejao sam se. "Hvala vam na komplimentu", rekoh - maksimalno uglaeno. "Zovem se Holden Kolfild." Trebalo je da joj kaem neko lano ime, ali se nisam setio. "Lepo, sluajte me sad, gospodine Kofl. Nije mi obiaj da zakazujem sastanke usred noi. Ja sam zaposlena devojka." "Sutra je nedelja", rekoh. "Dobro, bez obzira. Moram da se naspavam, radi lepote. Znate kako je." "Mislio sam da bismo mogli da popijemo bar po jedan koktel zajedno. Nije tako kasno." "Ba ste zlatni", rekla je. "Odakle zovete? Gde se vi sad uopte nalazite?" "Ja? Tu sam, u telefonskoj govornici." "A", rekla je. Onda je nastala podua pauza. "Lepo, strano bih volela da se jednom naem s vama, gospodine Kofl. Zvuite mi vrlo privlano. Zvuite mi kao veoma privlana osoba. Ali zaista je kasno." "Mogao bih da doem do vas." "ujte, u neko drugo doba rekla bih sjajno. Mislim, volela bih da svratite na koktel, ali devojka s kojom delim sobu je bolesna. Lei ve itavu no i oka nije sklopila. Maloas je zaspala." "Je l'? Ba teta." "Gde ste odseli? Moda bismo mogli sutra da se naemo". "Ne mogu sutra", rekoh. "Mogao bih samo noas." Kakva sam budala bio. Nije trebalo to da kaem. "O? E, pa stvarno mi je ao."

"Pozdraviu Edija od vas." "Hoete li? Nadam se da se dobro provodite u Njujorku. Sjajno je ovo mesto." "Znam. Hvala vam. Laku no", rekoh. Onda sam prekinuo vezu. Ljudi moji, stvarno sam uprskao. Trebalo je da se bar dogovorim za neke koktele ili neto.

10 Bilo je jo prilino rano. Nisam ba siguran koliko je bilo sati, ali nije bilo preterano kasno. Ako neto mrzim, to je da idem u krevet kada nisam ak ni umoran. Zato sam otvorio kofere i izvadio istu koulju, a onda otiao u kupatilo, umio se i presvukao. ta sam mislio da uradim - mislio sam da siem i vidim ta se kog avola deava u Lavanda-salonu. Imali su neki noni klub, Lavanda-salon, u tom hotelu. Dok sam presvlaio koulju, bio sam veoma blizu da ipak zovnem moju mlau sestru, Febu. Ba mi se razgovaralo s njom. S nekim ko je pametan i sve. Ali nisam smeo da rizikujem i zovem je, zato to je jo dete pa sigurno nije bila budna, a kamoli negde blizu telefona. Mislio sam da moda spustim slualicu ako se javi neko od roditelja, ali ni to ne bi vredelo. Znali bi da sam ja. Majka uvek zna kad ja zovem. Ona je vidovita. U svakom sluaju, uopte mi ne bi smetalo da sam malo popriao sa Febom. Trebalo bi da je vidite. Tako lepo i bistro dete nikad u ivotu niste videli. A ona je zaista bistra. Mislim, uvek je imala sve petice u koli. U sutini, ja sam jedini glupak u porodici. Moj brat D.B. je pisac i sve, a moj brat Eli, onaj to je umro, o kome sam vam priao, bio je stvarno genije. Ja sam jedini glupak, najozbiljnije. Ali trebalo bi da vidite Febu. Ima onako crvenu kosu, pomalo kao to je bila Elijeva, koja joj je leti sasvim kratka. Leti, ona je zagladi iza uiju. Ima lepe, male ui. Zimi joj kosa bude prilino duga. Majka joj ponekad uplete kike, a ponekad ne. Ima ba lepu kosu. Sad joj je deset godina. Prilino je mrava, kao i ja, ali onako lepo mrava. Kao neko ko je stvoren za rolue. Posmatrao sam je jednom kroz prozor kad je prelazila Petu aveniju, ila je u park, i ba je takva, stvorena za rolue. Dopala bi vam se. Mislim, ako Febi kae neto, ona tano zna o emu govori. Moe ak svuda da je vodi. Ako je, recimo, povede na neki bezvezan film, ona zna da je bezvezan. Ako je povede na neki solidan film, ona zna da je to solidan film. D.B. i ja smo je vodili da gleda onaj francuski film Pekareva ena, sa Remijem. Oduevio je. Ali najvie voli 39 stepenica, sa Robertom Donatom. Zna itav taj prokleti film napamet, jer sam je vodio jedno deset puta da ga vidi. Kada stari Donat dolazi u onu seosku kuu u kotskoj, recimo, onda kad bei od policije i svih, Feba zna glasno da kae, usred bioskopa - ba kad i onaj kot u filmu kae isto: "Jedete li

haringe?" Zna sve dijaloge napamet. A kad onaj profesor u filmu, koji je u stvari nemaki pijun, isturi mali prst na kojem nedostaje deo, da ga pokae Robertu Donatu, Feba ga uvek preduhitri - isturi svoj mali prst u mraku ispred mene, ba pred mojim licem. Stvarno je divna. Dopala bi vam se. Jedini je problem to je ponekad previe oseajna. Veoma je emocionalna za svoj uzrast. Najozbiljnije. ta jo radi - stalno pie knjige. Samo, nikad ih ne zavrava. Sve su o nekoj devojici po imenu Hejzel Vederfild - osim to Feba izgovara njeno ime 'Hezl'. Stara Hezl Vederfild je devojica detektiv. Ona je kao siroe, ali se njen otac stalno pojavljuje. On je uvek "visoki privlani dentlmen star oko 20 godina". Stvarno je kraljica. Kladim se u sve na svetu da bi vam se dopala. Bila je bistra jo kao sasvim malo dete. Kad je bila sasvim mala, ja i Eli smo je esto vodili u park, osobito nedeljom. Eli je imao malu jedrilicu s kojom je voleo da se zeza nedeljom, pa smo obino vodili i Febu. Imala je bele rukavice i ila izmeu nas, kao prava dama i sve. Kada bismo Eli i ja vodili neki razgovor, o bilo emu, Feba je sluala. Ponekad bismo zaboravili da je tu, jer je bila jo tako mala, ali ona bi nas uvek podsetila. Gurnula bi malo Elija ili mene i govorila: "Ko? Ko je to rekao? Dobi ili dama?" Mi bismo joj onda govorili ko je to rekao, a ona bi rekla: "Aha", i samo nastavila da slua i sve. I Elija je obarala. Mislim, i on je mnogo voleo. Ona sada ima deset godina i nije vie tako mala, ali i dalje svakog oduevljava - svakog ko ima neto u glavi, mislim. Sve u svemu, ona je bila neko s kim biste uvek rado popriali telefonom. Ali stvarno sam se bojao da e se javiti neko od roditelja, jer bi onda otkrili da sam u Njujorku i da sam izbaen iz Pensija i sve ostalo. Zato sam samo obukao koulju, sredio se i spustio liftom u foaje da vidim ta se deava. Osim nekoliko tipova koji su liili na makroe i nekoliko plavua koje su liile na kurve, foaje je bio uglavnom prazan. Ali ula se svirka orkestra iz Lavanda-salona, pa sam uao tamo. Nije bila preterana guva, ali svejedno su mi dali najgori sto - skroz pozadi. Trebalo je gurnuti efu sale neki dolar pod nos. Ljudi moji, u Njujorku novac bukvalno govori - najozbiljnije. Orkestar im je bio kriminalan. Badi Singer. Bleh muzika, ali kulovski tretava, bez finesa. Osim toga, bilo je vrlo malo gostiju mojih godina. U sutini, niko nije bio mojih godina. Uglavnom neki matorci razmetljivog izgleda sa svojim enskama. Osim za stolom odmah pored mog. Za stolom pored mog sedele su neke tri devojke. Imale su po tridesetak godina. Sve tri su bile prilino runjikave, i sve su imale eire po kojima si znao da u stvari nisu iz Njujorka, ali jedna od njih, plavua, nije bila tako loa. Zgodna je bila, ta plavua, pa sam poeo malo da je merkam, ali ba tada je priao kelner da primi porudbinu. Naruio sam viski sa sodom i rekao mu da ih ne mea - rekao sam to najbre mogue jer, ako neto mulja i zamuckuje, odmah pomisle da nisi napunio dvadeset jednu i nee da te uslue alkoholnim piem. Ali svejedno sam imao problema s njim. "ao mi je, gospodine", rekao je, "ali imate li neki dokaz o svojim godinama? Vozaku dozvolu, moda?" Uputio sam mu maksimalno hladan pogled, kao da me grdno uvredio, i

upitao ga: "Zar ja izgledam kao neko ko jo nema dvadeset i jednu?" "ao mi je, gospodine, ali mi imamo svoja..." "Dobro, dobro", rekoh. Doavola s tim, reio sam. "Donesite mi kokakolu." Okrenuo se da ode, ali sam ga pozvao natrag. "Zar ne moete da dodate malo ruma ili neto?" pitao sam. Pitao sam ga krajnje uljudno i sve. "Ne mogu da sedim mrtav trezan u ovako kulovskom mestu. Zar ne moete da dodate malo ruma ili neto?" "Jako mi je ao, gospodine..." rekao je i zbrisao mi. Nisam mu, ipak, zamerio zbog toga. Izgubio bi posao kad bi ga uhvatili da prodaje pie maloletnicima. Ja sam prokleti maloletnik. Ponovo sam poeo da merkam one tri vetice za susednim stolom. To jest, plavuu. Druge dve nisu bile za gledanje. Nisam to radio napadno. Samo sam ih pogledao, onako leerno i sve. Ali ta su uradile, sve tri kad sam to uinio poele su da se kikou kao moronke. Verovatno su mislile da sam jo suvie mlad da odvajam nekog. To me stvarno iznerviralo - nisam valjda hteo da se enim njima ili neto. Trebalo je da ih ignoriem posle takve reakcije, ali problem je bio to mi se ba igralo. Mnogo volim da igram ponekad, a tada me ba spopalo. I tako sam se najednom kao nagnuo ka njima i rekao: "Da li je neka od vas raspoloena za igru?" Nisam ih pitao napadno ili neto. Vrlo uglaeno, u sutini. Ali avo da ga nosi, pomislile su da je i to stvar za paniku. Opet su poele da se kikou. Bez zezanja, bile su prave pravcate moronke, sve tri. "Hajde", rekao sam. "Igrau po jednom sa svakom od vas. Vai? ta kaete na to? Hajde!" Stvarno mi se igralo. Na kraju, plavua je ustala da igra sa mnom, jer je bilo oigledno da se njoj obraam, pa smo otili na prostor za igru. Ona dva gabora samo to nisu dobila histerian napad. Mora da sam bio ee zagoreo kad sam uopte krenuo da se nateem s njima. Ali vredelo je. Plavua je zaista umela da igra. Bila je jedna od najboljih s kojima sam ikad igrao. Bez zezanja, neke od tih patolokih glupaa mogu stvarno da obeznane oveka na prostoru za igru. Uzmite neku stvarno pametnu devojku - ta e stalno pokuavati da ona vodi naokolo, ili e toliko loe igrati, da je najbolje da samo ostane za stolom i jednostavno se napije s njom. "Ba lepo igra", rekao sam plavui. "Trebalo bi da ode u profesionalke. Ozbiljno. Igrao sam jednom s nekom balerinom, ali ti duplo bolje igra od nje. Jesi li ikad ula za Marka i Mirandu?" "ta?" rekla je. Uopte me nije sluala. Samo je blenula naokolo. "Pitam da li si ikad ula za Marka i Mirandu?" "Ne znam. Nisam. Ne znam." "Eto, oni su plesaki par, ona je igraica. Ali nije bogzna ta, u sutini. Radi sve ono to treba da se radi dok igra, ali ipak nije bogzna ta. Zna li kada neka devojka nevieno igra?" "ta to?" rekla je. Uopte me nije sluala. Misli su joj lutale na sve strane. "Pitao sam da li zna kada neka devojka nevieno igra?"

"A." "Eto - sada mi je ruka na tvojim leima. Ako mi se uini da nema niega pod rukom - ni dupeta, ni nogu, ni stopala, niega - onda devojka zaista nevieno igra." Uopte me nije sluala. Zato sam je malo ignorisao. Samo smo igrali. Ljudi moji, kako je ta glupaa igrala. Badi Singer i njegov kulovski orkestar svirali su "Samo jednu od onih stvari" i ak ni oni nisu uspavali sasvim da je upropaste. Ba dobra pesma. Nisam izvodio nikakve kerefeke dok smo igrali - mrzim tipove koji se tako eksponiraju u igri - ali poprilino sam je vodio naokolo, a ona me sve vreme pratila. Smeno je to sam mislio da i ona uiva u tome, sve dok najednom nije izvalila neto. "Ja i moje prijateljice videle smo sino Pitera Lorea", rekla je. "Filmskog glumca. Ba njega. Kupovao je novine. Sladak je." "Srena si ti", rekao sam joj. "Stvarno si srena. Zna li to?" E jeste bila moronka. Ali kakva igraica. Nisam mogao da se suzdrim da je ne poljubim u sam vrh njene prazne glave - znate ve - ba u razdeljak i sve. Naljutila se kad sam to uradio. "Ej! ta to treba da nai?" "Nita. Ne znai nita. Ba lepo igra", rekoh. "Imam mlau sestru koja je tek u etvrtom osnovne. Igra otprilike kao ona, a ona igra prokleto bolje od svih ivih i mrtvih." "Pripazi kako se izraava, molim te." Kakva dama, ljudi moji. Prava pravcata kraljica, kunem se. "Odakle ste vi devojke?" upitao sam je. Nije mi odgovorila. Valjda je bila zauzeta osmatranjem nee li se odnekud pojaviti stari Piter Lore. "Odakle ste vi devojke?" ponovo je upitah. "ta?" rekla je. "Odakle ste vi devojke? Ne mora da odgovori ako ti nije do toga. Ne bih voleo da se napree." "Iz Sietla", rekla je, kao da mi time ini stravinu uslugu. "Ti si veoma zabavan sagovornik", rekoh. "Jesi li svesna toga?" "ta?" Odustao sam. To je ionako bilo nepojmljivo za nju. "Jesi li raspoloena za malo svinga ako zasviraju neto brzo? Nita napadno, nikakvo skakanje ili neto. Onako lepo i oputeno, mislim. Svi e da se vrate na svoja mesta kad zasviraju neto brzo, pa emo imati dovoljno mesta. Vai?" "Svejedno mi je", rekla je. "Ej - koliko ti, u stvari, ima godina?" To me je, ne znam zato, iznerviralo. "Isuse. Nemoj sad da kvari", rekoh. "Tek sam napunio dvanaest, ali prokleto sam velik za svoje godine." "Sluaj. Lepo sam ti rekla da ne volim takvo izraavanje", kazala je. "Ako nastavi s takvim izraavanjem, mogu i da se vratim mojim prijateljicama,

zna." Izvinjavao sam se kao sumanut jer je orkestar poeo da svira neto brzo. Poela je da svinguje sa mnom - ali onako lepo i oputeno, nita napadno. Stvarno je bila dobra. Trebalo je samo da je dodirne. A kad bi izvodila okret, njeno slatko malo dupence tako je lepo vrckalo i sve. Stvarno me bacala u nesvest. Bio sam ve upola zaljubljen u nju kad smo se vratili za sto. Tako je to s devojkama. Svaki put kad urade neto lepo, ak i kad nisu neke lepotice, ili su ak onako priglupe, ve se zaljubi u njih, i onda vie ne zna gde se nalazi. Devojke. Isuse. Mogu totalno da slude oveka. Najozbiljnije. Nisu me pozvale da sednem za njihov sto - uglavnom zato to su bile suvie neuke za tako neto - ali sam ipak seo. Plavua s kojom sam igrao zvala se Bernis neto - Krabs ili Krebs. One dve rune zvale su se Marti i Lavern. Rekao sam im da se zovem Dim Stil, tek onako, iz zezanja. Onda sam pokuao da ih navedem na neki malo inteligentniji razgovor, ali bilo je bukvalno nemogue. Trebalo bi da im uvre ruke ili neto. Teko je bilo rei koja je najgluplja od njih. A sve tri su samo blenule naokolo, kao da e svakog trenutka da upadne itav opor filmskih zvezda. Verovatno su mislile kako filmske zvezde, kad god se nau u Njujorku, samo vise u tom Lavanda-salonu, umesto u Roda-klubu ili El-Maroku ili negde. Sve u svemu, trebalo mi je oko pola sata da provalim ta sve tri rade i ostalo tamo u Sietlu. Sve tri su radile u istom osiguravajuem drutvu. Pitao sam ih da li im se tamo svia, ali mislite li da je mogao da se dobije neki inteligentan odgovor od te tri glupae? Pomislio sam da su one dve rune, Marti i Lavern, sestre, ali strano su se uvredile kad sam ih to pitao. Lepo se videlo da nijedna od njih ne eli da izgleda kao ona druga, to im se nije moglo zameriti, ali je svejedno bilo komino. Igrao sam sa svima njima - sa sve tri - redom. Jedna od runih, Lavern, nije tako loe igrala, ali je ona druga, Marti, bila katastrofa. Igrati sa starom Marti bilo je kao tegliti Kip Slobode naokolo. Da bih bar malo uivao u tome to je teglim naokolo, morao sam da je malo zafrkavam. Rekao sam joj da sam upravo video Garija Kupera, filmsku zvezdu, na drugoj strani sale. "Gde?" pitala me - uasno uzbuena. "Gde?" "Eh, propustila si ga. Samo to je izaao. Zato nisi gledala kad sam ti rekao?" Bukvalno je prestala da igra i poela da se propinje na prste ne bi li ga moda ugledala. "Oh, pusti me!" rekla je. Samo to joj nisam slomio srce najozbiljnije. Strano mi je bilo ao to sam je zezao. Neke ljude ne treba zezati, ak ni kad to zasluuju. Ali evo ta je ispalo smeno u tome. Kad smo se vratili za sto, stara Marti je rekla devojkama da je Gari Kuper upravo izaao. Ljudi moji, stara Lavern i Bernis samo to nisu izvrile samoubistvo kad su to ule. Stravino su se uzbudile, zapitkujui Marti da li ga je videla i sve. Rekla im je da ga je videla samo na trenutak. To me oborilo. ank se zatvarao, pa sam na brzinu naruio po dva pia za svaku od njih i

jo dve koka-kole za sebe. Sto je bio zakren aama. Jedna od onih runih, Lavern, stalno me zezala to pijem samo koka-kolu. Imala je istanan smisao za humor. Ona i stara Marti pile su din sa ledom - usred decembra, Isuse. Nisu ni znale za bolje. A plavua, stara Bernis, pila je burbon sa vodom. Propisno ga ljutila, nema ta. Sve tri su neprestano gledale kad e da se pojave neke filmske zvezde. Jedva da su ita govorile - ak i meu sobom. Stara Marti je bila priljivija od druge dve. Stalno je izvaljivala neke idiotarije - toalet je nazivala 'soba za devojice' i mislila da je bedni oronuli klarinetista Badija Singera stvarno fenomenalan kad je ustao i izveo nekoliko kilavih pasaa. Nazivala je njegov klarinet 'mutikla'. Ba je bila kulovka. Ona druga runa, Lavern, smatrala je sebe jako duhovitom osobom. Stalno mi je govorila da telefoniram mome ocu i pitam ga ta radi. Stalno me zapitkivala da li je moj otac izaao te veeri s nekom curom ili ne. etiri puta me to pitala - nevieno je bila duhovita. Stara Bernis, plavua, teko da je uopte progovorila. Svaki put kad bih je pitao neto, rekla bi: "ta?" To ba moe da iznervira ponekad. Odjednom, kad su ispile svoja pia, sve tri su ustale od stola i rekle kako moraju na spavanje. Rekle su kako moraju rano da ustanu da bi videle prvu reviju u mjuzik-holu Radio-sitija. Pokuao sam da ih zadrim jo malo, ali nisu htele. I tako smo se pozdravili i sve. Rekao sam im da u da ih potraim jednom u Sietlu, ako nekad odem tamo, ali sumnjam da e se to ikad desiti. Mislim, da ih potraim tamo. S cigaretama i ostalim, raun je izaao oko trideset dolara. Mislim da je bar trebalo da ponude da plate ono to su popile pre nego to sam se pridruio - ne bih im dozvolio, naravno, ali trebalo je bar da ponude. Nisam se, ipak, preterano uzbudio zbog toga. Bile su takve urke, nita nisu znale, a nosile su i te alosne, cirkuske eire i sve. Deprimiralo me i to sa ustajanjem rano ujutro da bi videle tu reviju u Radio-sitiju. Ako neko, neka devojka s idiotskim eirom, recimo, doe ak u Njujork - iz Sietla, Isuse - i zavri ustajui rano ujutro da bi videla prokletu reviju u Radio-sitiju, to stvarno deprimira. Platio bih po sto pia svakoj od njih samo da mi to nisu rekle. Otiao sam iz tog Lavanda-salona ubrzo posle njih. Ionako su zatvarali, a orkestar je davno prestao da svira. To je, pre svega, bilo jedno od onih mesta u kojima se grozno osea osim ako si s nekim ko dobro igra, ili ako kelner dozvoljava da naruuje prava pia, a ne samo koka-kole. Nema nijednog nonog kluba na svetu u kojem bi mogao da sedi ako ne moe da narui neko pie i napije se. Ili ako nisi s nekom devojkom koja te stvarno baca u nesvest.

11 Iznenada, dok sam iao ka foajeu, ponovo mi je pala na pamet Dejn Galager. Nikako da je izbijem iz glave. Seo sam na neku fotelju izbljuvanog

izgleda u foajeu i mislio na nju i Stredletera kako sede u onim prokletim Ed Benkijevim kolima i, mada sam bio poprilino siguran da joj ga stari Stredleter nije strpao - znam ja Dejn kako die - ipak nisam mogao da je izbijem iz glave. Stvarno sam je znao kako die. Mislim, pored ekersa, volela je raznorazne sportove i, kad sam je upoznao, itavo leto smo gotovo svakog jutra zajedno igrali tenis, a skoro svakog popodneva golf. Stvarno sam je intimno upoznao. Ne mislim fiziki ili neto - ali bili smo stalno zajedno. Ne mora uvek da insistira na seksu da bi upoznao neku devojku. Kako sam je upoznao - taj njen pin-doberman navikao se da prelazi kod nas, da bi se olakao na naem travnjaku, to je moju majku strano iznerviralo. Nazvala je njenu majku i digla galamu oko toga. Ona ume da digne poprilinu galamu oko takvih stvari. ta se onda desilo - posle nekoliko dana video sam Dejn kako potrbuke lei pored klupskog bazena, pa sam je pozdravio. Znao sam da ivi u kui pored nae, ali nikada pre toga nisam razgovarao s njom ili neto. Meutim, samo me ledeno odmerila kad sam je tog dana pozdravio. Polomio sam se ubeujui je da je meni prokleto svejedno gde e njen ker da se olaka. to se mene tie, komotno je mogao da to obavlja i u dnevnoj sobi. Sve u svemu, posle toga smo Dejn i ja postali prijatelji i sve. Ve istog popodneva igrao sam sa njom golf. Izgubila je osam loptica, seam se. Osam. Polomio sam se dok sam je naterao da bar otvori oi kad zamahne da udari loptu. Neizmerno sam, ipak, poboljao njenu igru. Ja dosta dobro igram golf. Kad bih vam rekao sa koliko prolazim, teko da biste mi poverovali. Jednom je ak trebalo da me snimaju za neki kratkometrani film, ali sam se u poslednjem trenutku predomislio. Mislio sam da bi neko ko toliko mrzi filmove kao ja ispao krajnje dvolian kad bi dopustio da ga strpaju u neki kratkometrani film. udna devojka, ta Dejn. Ne bih je ba opisao kao striktno lepu. Meutim, stvarno me bacala u nesvest. Imala je neka neverovatno pokretljiva usta. Mislim, kad je govorila i uzbuivala se zbog neega, usta su joj kao ila u pedeset pravaca, usne i sve. To me obaralo. I nikada ih, u sutini, nije sasvim zatvarala, ta svoja usta. Uvek su bila malice otvorena, posebno kad bi zauzela poziciju za udarac u golfu, ili kad bi itala knjigu. Stalno je itala, i to veoma dobre knjige. itala je masu poezije i sve. Ona je bila jedina, osim moje porodice, kojoj sam ikad pokazao Elijevu rukavicu za bezbol, sa svim onim pesmama ispisanim na njoj. Nikada nije upoznala Elija, jer je to bilo prvo leto koje je provodila u Mejnu - pre toga je ila na Kejp Kod - ali dosta sam joj priao o njemu. Interesovale su je takve stvari. Moja majka je nije preterano volela. Mislim, bila je ubeena da je Dejn i njena majka ignoriu ili neto, jer joj se ne javljaju kad se sretnu s njom. esto ih je viala u mestu, zato to se Dejn esto vozila sa svojom majkom u tom njihovom otvorenom 'lasalu'. Nije ak ni smatrala da je Dejn lepa. Ali ja jesam. Jednostavno mi se svialo kako izgleda, to je sve. Seam se jednog popodneva. Bio je to jedan jedini put kad smo stara Dejn i ja doli u priliku da se kao smuvamo ili neto. Bila je subota i napolju je

pljutalo kao ludo, a ja sam bio kod nje, na verandi - imali su tu veliku ograenu verandu. Igrali smo ekers. Navikao sam bio da je povremeno zadirkujem to ne pomera svoje kraljeve iz zadnjeg reda. Ali nisam je ba preterano zadirkivao. Nikada nisam bio raspoloen da je preterano zadirkujem. U sutini, najvie volim kad moe do besvesti da zadirkuje neku devojku ako ti se prui prilika, ali ima neto udno u tome. Ja najmanje volim da zadirkujem devojke koje mi se najvie sviaju. Ponekad mi se ini da bi one volele da ih ovek zadirkuje - u sutini, znam da bi volele - ali teko je poeti ako ih ve prilino dugo poznaje, a nisi ih nikad zadirkivao. Sve u svemu, rekao sam vam kako smo tog popodneva Dejn i ja bili vrlo blizu toga da se smuvamo. Strahovito je pljutalo i mi smo bili napolju na njenoj verandi kad se najednom pojavio taj alkos za koga je njena majka bila udata i pitao Dejn ima li u kui cigareta. Nisam ga dobro poznavao, ali izgledao je kao da spada u one likove koji nikad ne bi razgovarali s tobom osim ako im neto treba. Vrlo neprijatan lik. Sve u svemu, Dejn nije htela da mu odgovori kad je pitao ima li u kui cigareta. Onda je on ponovio pitanje, ali ona mu ni tada nije odgovorila. Samo je i dalje gledala u tablu. Na kraju je on uao u kuu. Kad je nestao, pitao sam Dejn ta se, kog avola, deava. Tada nije htela ak ni meni da odgovori. Pravila se kao da se koncentrie na sledei potez u igri ili neto. A onda je, najednom, na tablu kamila suza. Na jedno od crvenih polja - ljudi moji, i sad je vidim. Samo je utrljala prstom u tablu. Ne znam zato, ali to me uasno pogodilo. ta sam onda uradio - priao sam joj i naterao je da se pomeri na toj klupici za ljuljanje da bih mogao da sednem pored nje - u sutini, bukvalno sam joj seo u krilo. Onda je stvarno poela da plae, i znam samo da sam je ljubio svuda - njene oi, nos, elo, obrve i sve, njene ui - itavo njeno lice osim usta. Nekako me nije pustila do usta. Sve u svemu, nikada nismo bili blie da se smuvamo kao tada. Posle nekog vremena je ustala, ula u kuu i obukla onaj njen crveno-beli demper koji me bacao u nesvest, pa smo otili u prokleti bioskop. Pitao sam je, usput, da li je Kadehi - tako se onaj alkos zvao - ikad pokuao da je smuva. Bila je jo vrlo mlada, ali imala je nevienu figuru, pa me nita ne bi iznenadilo od tog skota Kadehija. Ali rekla je da nije. Nikada nisam provalio u emu je stvar. Kod nekih devojaka bukvalno nikad ne provali u emu je stvar. Ne bih hteo da pomislite kako je ona bila frigidna ili neto, samo zato to se nikad nismo povatali ili preterano ludirali jedno s drugim. Ni u kom sluaju. Na primer, stalno smo se drali za ruke. To ne zvui kao neto, svestan sam toga, ali fenomenalno je bilo drati se s njom za ruke. Kod veine devojaka, kad se s njima dri za ruke, njihova ruka kao da utore u tvojoj, ili misle kako treba stalno da mrdaju rukom, kao da se boje da e ti biti dosadno ili neto. Dejn je bila drukija. Otili bismo u prokleti bioskop ili negde i odmah bismo se uhvatili za ruke, i ne bismo se putali sve do kraja filma. A nismo menjali poloaj ili pravili od toga ne znam ta. Nikada ak nisi morao da brine, sa Dejn, da li ti je ruka

oznojena ili nije. Znao si samo jedno: da si srean. I zaista si bio. Setio sam se jo neega. Jednom je, u tom bioskopu, Dejn uradila neto to me stvarno oborilo. Prikazivao se urnal ili neto, i najednom sam osetio neiju ruku na svom potiljku - bila je to njena ruka. udno je bilo uraditi tako neto. Mislim, bila je jo tako mlada i sve, a veina devojaka koje vidi kako stavljaju ruku na neiji potiljak obino imaju bar dvadeset pet ili trideset godina i obino to rade svojim muevima ili malom detetu - i ja to, recimo, uradim ponekad svojoj mladoj sestri, Febi. Ali ako je devojka jo sasvim mlada i sve, a uradi tako neto, to je toliko lepo da te jednostavno obori. Sve u svemu, o tome sam mislio dok sam sedeo u toj fotelji izbljuvanog izgleda u foajeu. Dobra stara Dejn. Svaki put kad bih se u mislima vratio na ono sa njom i Stredleterom u tim prokletim Ed Benkijevim kolima, dolo bi mi da poludim. Znao sam da ga ona nikad ne bi pustila do esnaesterca, ali to me svejedno izluivalo. Ne volim ak ni da priam o tome, ako ba hoete da znate. U foajeu gotovo da nikoga vie nije bilo. Nije vie bilo ak ni onih plavua kurvinskog izgleda, i najednom mi je dolo da odem bestraga odatle. Bilo je suvie depresivno. A nisam bio umoran ili neto. I tako sam se popeo u sobu i obukao kaput. Pogledao sam usput kroz prozor da vidim jesu li oni perverznjaci jo u akciji, ali su sva svetla ve bila pogaena. Ponovo sam se spustio liftom, uzeo taksi i rekao vozau da me odveze do 'Ernija'. To je noni klub u Grini Vilidu, u koji je moj brat D.B. esto odlazio pre nego to je otiao u Holivud i prodao se. Ponekad je i mene vodio tamo. Erni je veliki debeli crnac koji svira klavir. Nevien je snob i nee ak ni da razgovara s tobom, osim ako si neka veliina, slavna linost ili neto, ali stvarno ume da svira klavir. Toliko je dobar da je gotovo nepodnoljiv, u sutini. Ne znam tano ta hou time da kaem, ali stvarno tako mislim. U svakom sluaju, volim da ga sluam kako svira, ali ponekad ti doe da mu prevrne prokleti klavir. Mislim da je to zato to ponekad, dok svira, zvui ba kao tip koji nee da razgovara s tobom ako nisi neka veliina.

12 Taksi u koji sam uao bio je prava olupina i vonjao je kao da je neko maloas obavio nudu u njemu. Veito naleem na takve izakane taksije, kad god nekud krenem nou. Da bude jo gore, sve je bilo stravino tiho i pusto, iako je bila subota vee. Gotovo nikoga nije bilo napolju. Tu i tamo, mogao si da vidi kako neki ovek i devojka prelaze ulicu, drei se oko struka i sve, ili grupu likova opakog izgleda u drutvu svojih devojaka, kako se svi uglas smeju kao hijene neemu za ta bi mogao da se kladi kako uopte nije smeno. Njujork je grozan kad se neko smeje na ulici kasno u no. uje se miljama naokolo. Od toga se oseti tako usamljeno, samo te jo vie izdeprimira. Stalno

me vuklo da odem kui i popriam sa Febom. Ali posle nekog vremena u vonji, taksista i ja smo najzad kao odvojili neki razgovor. Zvao se Horvic. Bio je mnogo bolji lik od prethodnog taksiste. Sve u svemu, pomislio sam da moda on zna neto o patkama. "Ej, Horvice", rekoh. "Prolazite li ikada pored one lagune u Central-parku? Dole na junoj strani parka?" "Pored ega?" "Lagune. Onog kao jezerceta. Tamo gde su patke. Znate ve." "Aha, pa ta?" "Eto, znate one patke to plivaju po njemu? U prolee i sve? Znate li moda, kojim sluajem, kuda one odlaze preko zime?" "Ko kuda odlazi?" "Patke. Znate li moda? Mislim, doe li neko kamionom ili neim i odnese ih, ili one same odlete - na jug ili negde?" Stari Horvic se okrenuo i pogledao me. Bio je krajnje nervozan lik. Ali nije bio tako lo, u sutini. "Otkud bih to ja, doavola, znao?" rekao je. "Otkuda bih ja, doavola, znao takve gluposti?" "Dobro, nemojte da se ljutite zbog toga", rekoh. Kao da se naljutio zbog toga. "Ko se ljuti? Niko se ne ljuti." Prestao sam da razgovaram s njim, kad se ve pokazao tako prokleto osetljiv na te stvari. Ali on je bio taj koji je ponovo pokrenuo sve to. Okrenuo se natrag i rekao: "Ribe nikud ne odlaze. One ostaju tamo gde jesu, ribe. Tamo u prokletom jezeru." "Ribe - to je drukije. Riba je drugo. Govorim o patkama, rekoh. "ta je tu drukije? Nita tu nije drukije", rekao je Horvic. to god govorio, zvualo je kao da se zbog neeg ljuti. "Tee je ribama, kad je zima, nego patkama, Isuse. Muni malo glavom." utao sam malo. Onda sam rekao: "U redu. ta onda rade te ribe, kad itavo jezerce postane vrst ledeni blok, s ljudima koji se klizaju po njemu i sve?" Stari Horvic se ponovo okrenuo. "Kako to, doavola, misli, ta one rade?" dreknuo je na mene. "Ostaju tamo gde su, Isuse." "Ne mogu one tek tako da ignoriu led. Ne mogu tek tako da ga ignoriu" "Ko ga ignorie? Niko ga ne ignorie!" rekao je Horvic. Tako se prokleto uzbudio, da sam se prepao da e tresnuti taksijem pravo u banderu ili negde. "One ive usred prokletog leda. Takva im je priroda, Isuse. One ostanu zamrznute u istom poloaju itavu zimu." "Je l'? A ta jedu, onda? Mislim, ako su vrsto zamrznute, onda ne mogu da plivaju naokolo i trae hranu i ostalo." "Njihova tela, Isuse - ta je tebi? Njihova tela upijaju hranu i sve, direktno iz proklete morske trave i drugog smea u tom ledu. Pore su im sve vreme irom otvorene. Takva im je priroda, Isuse. Shvata li o emu govorim?" Ponovo se

skroz okrenuo da me pogleda. "Aha", rekoh. Odustao sam. Plaio sam se da ne slupa prokleti taksi ili neto. Osim toga, bio je toliko osetljiv da nije bilo nikakvo uivanje razgovarati o bilo emu s njim. "Jeste li raspoloeni da stanete negde i popijete sa mnom pie?" rekoh. Meutim, nije mi odgovorio. Pretpostavljam da je jo razmiljao. Ipak, ponovo sam ga upitao. Bio je prilino dobar lik. Sasvim zabavan i sve. "Nemam ja vremena ni za kakvo pie, efe", rekao je. "Koliko ti uopte ima godina? Zato nisi kod kue u krevetu?" "Nisam umoran." Kad sam izaao ispred 'Ernija' i platio vonju, stari Horvic se ponovo vratio na ribu. Videlo se da mu se mota po glavi. "Sluaj", rekao je. "Da si riba, majka priroda bi se pobrinula za tebe, zar ne? Jesam li u pravu? Ne misli valjda da ribe samo umru kad doe zima, a?" "Ne, ali..." "Prokleto si u pravu da ne umiru", rekao je Horvic i odvezao se kao da ga avoli gone. Bio je moda najosetljiviji lik koga sam ikad video. Ljutio se na sve to mu kae. Iako je ve bilo tako kasno, kod starog Ernija je bilo prepuno. Veinom mamlazi iz srednjih kola i koleda. Gotovo sve proklete kole na svetu rasputaju se za boini raspust ranije od kola u koje ja idem. Jedva je bilo mesta za kaput u garderobi, toliko je bilo puno. Unutra je, meutim, bilo prilino tiho, jer je Erni svirao klavir. To je kao trebalo da bude neto sveto, Isuse, kad on sedne za klavir, jer niko nije toliko dobar. Jo neka tri para, osim mene, ekala su na sto, i svi su se gurali i dizali se na prste da vide starog Ernija dok svira. Ispred klavira je imao neko veliko ogledalo i veliki reflektor uperen u njega, tako da svako moe da posmatra njegovo lice dok svira. Niste mogli da mu vidite prste samo njegovu veliku matoru facu. Jaka stvar. Nisam ba siguran kako se zvala pesma koju je svirao kad sam uao, ali ta god da je bilo, on je to zaista mrcvario. Ubacivao je sve one glupe, razmetljive krivine u visoke note, i masu drugih kerefeka od kojih stvarno moe muka da vam pripadne. Trebalo je, meutim, uti onu gomilu kad je zavrio. Povratili biste. Pali su u delirijum. Bili su identini moroni kao i oni to se u bioskopu cerekaju kao hijene stvarima koje uopte nisu smene. Kunem se, da sam ja pijanista ili glumac ili neto, i da svi ti glupani misle da sam fenomenalan, zgadilo bi mi se. Ne bih eleo ak ni da mi tapu. Ljudi uvek tapu pogrenim stvarima. Da sam pijanista, svirao bih u prokletom plakaru. Sve u svemu, kad je zavrio, i svi tapali kao sumanuti, stari Erni se okrenuo na stolici i poklonio se, onako krajnje dvolino, kao skromno i sve. Kao da je neki nevieno skroman tip, i pored toga to je fenomenalan pijanista. To je bilo krajnje dvolino - kad je ve toliki snob i sve. Na neki udan nain, meutim, bilo mi ga je nekako ao kad je zavrio. Mislim da on ak vie i nije znao da li dobro svira ili ne. Nije sve njegova krivica. Dobrim delom su krivi svi ti glupani to tapu kao sumanuti - takvi bi svakog upropastili, samo

ako im se prui prilika. Sve u svemu, od toga sam se ponovo osetio bedno i potiteno, pa je prokleto malo falilo da uzmem kaput i vratim se u hotel, ali jo je bilo rano, a nisam bio raspoloen da ostanem potpuno sam. Na kraju su mi nali neki ugavi sto, prislonjen uza zid i ba iza prokletog stuba, odakle nita nije moglo da se vidi. Bio je to jedan od onih stoia kod kojih, ako ljudi za susednim stolom ne ustanu da vas propuste - a oni to nikad ne rade, strvine - bukvalno morate da se pentrate do stolice. Naruio sam viski sa sodom, to je moje omiljeno pie, osim ledenih rum-koktela. Kod Ernija si mogao da dobije pie ak i ako ti je, recimo, est godina, toliko je lokal bio mraan i sve, a niko, osim toga, nije mario koliko ima godina. Mogao si da bude ak i neki narkoman, niko ne bi mario. Bio sam okruen bolidima. Najozbiljnije. Za susednim stoiem, odmah s leve strane, bukvalno na meni, sedeo je neki tip udnog izgleda s devojkom udnog izgleda. Bili su otprilike mojih godina, ili moda neto stariji. Komino je to se videlo kako stravino paze da ne popiju prebrzo onaj minimum pia. Sluao sam neko vreme njihov razgovor, jer nisam imao ta drugo da radim. Priao joj je o nekom ragbi-meu koji je gledao tog popodneva. Opisao joj je svaku prokletu akciju u itavoj igri - bez zezanja. Bio je najdosadniji lik koga sam ikad uo. A lepo se videlo da njegovu devojku ak i ne zanima prokleti me, ali ona je jo udnije izgledala od njega, pa je valjda morala da slua. Runim devojkama stvarno nije lako. Ponekad mi ih je zaista ao. Ponekad ne mogu ak ni da ih gledam, pogotovo ako su sa nekim mamlazom koji im prepriava itav prokleti ragbi-me. S moje desne strane vodio se, meutim, jo gori razgovor. Desno od mene sedeo je lik koji je izgledao kao student sa Jela, u sivom flanelskom odelu, s jednim od onih minkerskih kariranih prsluka. Svi ti skotovi iz ekskluzivnih koleda lie jedni na druge. Moj otac hoe da idem u Jel, ili moda u Prinston, ali kunem se, ni mrtav ne bih iao u neki od tih koleda. Sve u svemu, taj to je izgledao kao student sa Jela bio je sa nevieno zgodnom devpjkom. Ljudi moji, kako je dobro izgledala. Ali trebalo je uti razgovor koji su vodili. Kao prvo, oboje su bili malo cvrcnuti. ta je taj radio - privatavao je ispod stola, a istovremeno joj priao o nekom liku iz njegovog koleda koji je pojeo itavu bocu aspirina i gotovo ubio sebe. A devojka je samo ponavljala: "Kako je to grozno... Nemoj, duo. Molim te, nemoj. Nemoj ovde." Zamislite da privatavate neku ribu i usput joj priate o liku koji vri samoubistvo! To me dotaklo. Poeo sam zbilja da se oseam kao konjska guzica, sedei tako sam samcit. Nije bilo nita drugo da se radi osim da se pui i pije. ta sam, ipak, uradio rekao sam kelneru da pita starog Ernija da li je raspoloen da popije sa mnom pie. Rekao sam mu da kae Erniju da sam D.B.-ov brat. Ali mislim da mu uopte nije preneo poruku. Ti skotovi nikad nikom ne prenose vae poruke. Iznenada, prila mi je jedna devojka i rekla: "Gle, pa to je Holden Kolfild!" Zvala se Lilijan Simons. Moj brat D.B. izlazio je neko vreme s njom. Imala je velike sise.

"Zdravo", rekao sam. Pokuao sam, naravno, da ustanem, ali to je bilo prava umetnost, ustati na takvom mestu. Bila je s nekim pomorskim oficirom koji kao da je progutao motku. "Ba divno to te vidim!" rekla je stara Lilijan Simons. Totalni folirant. "Kako je tvoj veliki brat?" To je sve to je u stvari elela da zna. "Nije loe. U Holivudu je." "U Holivudu! Boanstveno! ta radi?" "Ne znam. Pie", rekoh. Nisam bio raspoloen da razgovaram o tome. Lepo se videlo kako ona misli da je to mnogo jaka stvar, to je on u Holivudu. Skoro svi tako misle. Uglavnom ljudi koji nikad nisu proitali nijednu njegovu priu. To me stvarno izluuje. "Kako je to uzbudljivo", rekla je stara Lilijan. Onda me predstavila pomorcu. Zvao se kapetan Blop ili tako neto. Bio je jedan od onih likova koji misle da e da ispadnu pederi ako vam ne polome bar etiri prsta kad se rukuju. Isuse, kako mrzim takve fazone. "Zar si ovde potpuno sam, lutko?" upitala me stara Lilijan. Blokirala je itav prokleti promet u prolazu izmeu stolova. Lepo se videlo da uiva kad totalno blokira promet. Kelner je ekao da mu se skloni s puta, ali ona ga nije ak ni primetila. Komino je bilo. Videlo se da je kelner ne voli ba mnogo, videlo se da je ak ni taj kapetan ne voli ba mnogo, i pored toga to izlazi s njom. A ni ja je nisam preterano voleo. Niko je nije voleo. Na izvestan nain, morao si nekako da je ali. "Zar nema devojku, lutko?" pitala me. Tada sam ve stajao, a nije mi ak ni rekla da sednem. Bila je od onih koje bi vas satima pustile da stojite. "Zar nije lep?" rekla je tom svom kapetanu. "Holdene, ti svakog minuta postaje sve lepi." Onda joj je kapetan rekao da pou. Rekao joj je da su blokirali itav prolaz. "Pridrui nam se, Holdene", rekla je Lilijan. "Ponesi svoje pie." "Ba sam se spremao da krenem", rekoh. "Trebalo bi da se naem s nekim." Lepo se videlo da samo pokuava da mi se dodvori. Tako da ja posle priam D.B.-u o tome. "Dobro, ti mali, da ne kaem ta. Nek ti bude. Reci svom velikom bratu da ga mrzim, kad ga vidi." Onda je otila. Taj njen kapetan i ja rekli smo jedan drugom da nam je drago to smo se upoznali. To me uvek obara. Veito govorim: "Drago mi je to smo se upoznali" nekome za koga mi uopte nije drago to sam ga upoznao. Ali mora da govori takve stvari ako hoe da ostane iv. Poto sam joj rekao kako treba da se naem s nekim, nije mi preostalo nita drugo nego da odem. Nisam ak mogao da ostanem ni toliko da ujem starog Ernija kako svira neto bar donekle pristojno. Ali ni u kom sluaju ne bih seo za sto sa starom Lilijan Simons i njenim kapetanom, da umrem od dosade. I tako sam otiao. Iznerviralo me, ipak, kad sam uzimao kaput. Ljudi vam uvek sve pokvare.

13 Vratio sam se peke skroz do hotela. etrdeset i jedan prekrasni blok. Nisam to uradio zato to mi se etalo ili neto. Vie zbog toga to mi se nije opet ulazilo u neki taksi i izlazilo iz njega. Dojadi vam ponekad da se vozite taksijem, isto kao to vam dojadi da se vozite liftom. Najednom, doe vam da hodate, ma koliko to bilo daleko ili visoko. Kad sam bio dete, esto sam se peo stepenicama sve do naeg stana. Dvanaest spratova. Ne biste ak ni znali da je uopte padao sneg. Na trotoarima ga gotovo nije ni bilo. Ali bilo je uasno hladno, pa sam izvadio iz depa onu crvenu lovaku kapu i stavio je na glavu - bilo mi je potpuno svejedno kako izgledam. ak sam spustio i klapne za ui. Poeleo sam da saznam ko mi je u Pensiju zdipio rukavice, jer su mi se ruke smrzavale. Nije da bih bogzna ta uradio u vezi s tim, ak i da sam saznao. Ja sam inae velika kukavica. Trudim se da to ne pokazujem, ali takav sam. Na primer, da sam otkrio ko mi je u Pensiju ukrao rukavice, verovatno bih otiao do sobe tog lopova i rekao mu: "Dobro, kako bi bilo da mi da rukavice?" Onda bi lopov koji ih je ukrao verovatno rekao, krajnje nevinim glasom: "Kakve rukavice?" ta bih verovatno uradio posle toga - otvorio bih njegov plakar i pronaao ih negde. Sakrivene, recimo, u njegovim prokletim kaljaama ili negde. Izvukao bih rukavice, pokazao ih i rekao mu: "Znai, ove proklete rukavice su tvoje?" Onda bi me lopov verovatno pogledao onim krajnje dvolinim, nevinim pogledom i rekao: "Nikad u ivotu nisam video te rukavice. Ako su tvoje, uzmi ih. Meni te stvari ne trebaju." Onda bih ja verovatno samo stajao tu, jedno pet minuta. Drao bih proklete rukavice i sve, ali oseao bih kako bi trebalo da mlatnem tipa po njuci ili neto - da mu polomim prokletu vilicu. Meutim, ne bih imao hrabrosti za to. Samo bih stajao tu, pokuavajui da izgledam opasno. ta bih moda uradio - moda bih rekao neto vrlo otro i arogantno, da ga iznerviram - umesto da ga mlatnem po njuci. Sve u svemu, ako bih mu i rekao neto vrlo otro i arogantno, on bi verovatno ustao, priao mi i rekao: "Sluaj, Kolfilde. Tvrdi li moda da sam lopov?" A onda, umesto da mu kaem: "Nego ta si, skote lopovski!" sve to bih verovatno rekao bilo bi: "Znam samo da su moje rukavice bile u tvojim prokletim kaljaama." Njemu bi onda bilo apsolutno jasno da neu da ga mlatnem i verovatno bi rekao: "Sluaj. Da raistimo neto. Tvrdi li moda da sam lopov?" Onda bih ja verovatno rekao: "Niko ni za koga ne tvrdi da je lopov. Znam samo da su moje rukavice bile u tvojim prokletim kaljaama." I tako bi moglo satima. Na kraju bih otiao iz njegove sobe, ni ne pokuavi da ga mlatnem. Verovatno bih siao u klozet, kriom puio cigaretu i pravio se surov pred ogledalom. Sve u svemu, to je ono o emu sam razmiljao itavim putem natrag do hotela. Uopte nije zabavno biti kukavica. Moda ja i nisam totalna kukavica. Ne znam. Mislim da sam moda samo delimino kukavica, a delimino tip koga ba briga kad izgubi rukavice. Jedan od mojih problema je to se nikad preterano ne uzbuujem kad izgubim neto - izluivao sam majku kao dete. Neki likovi provode itave dane traei

neto to su izgubili, a ja kao da nikad nisam imao neto za im bih preterano alio ako bi se to izgubilo. Moda sam zato delimino kukavica. Ali to i nije neko opravdanje. Najozbiljnije. Pre svega, uopte ne bi trebalo biti kukavica. Ako treba da mlatne nekoga po njuci, i ako si kao raspoloen za to, treba to i uraditi. Meutim, ja jednostavno nisam stvoren za to. Radije bih gurnuo tipa kroz prozor ili mu odrubio glavu sekirom nego da ga mlatnem po njuci. Mrzim tuu pesnicama. Ne smeta mi preterano ako dobijam udarce - iako ne ludujem ba za tim, naravno - ali ono to me najvie plai u takvoj tui je lice drugog tipa. Ne mogu da podnesem da gledam njegovo lice, u tome je moj problem. Ne bi bilo tako strano kad bismo obojica imali neki povez preko oiju ili neto. udna vrsta kukaviluka, kad ovek malo bolje razmisli, ali jeste kukaviluk. Ne zavaravam sebe. to sam vie razmiljao o tim rukavicama i svom kukaviluku, postajao sam sve depresivniji, pa sam reio, dok sam tako hodao i sve, da svratim negde na pie. Popio sam samo tri pia kod Ernija, a nisam ak ni ispio poslednje. Ako neto stvarno imam, to je nevien kapacitet. Mogu da pijem itavu no a da se uopte ne vidi na meni, samo ako sam raspoloen za to. Jednom smo, u Hutonu, taj uenik Rejmond Goldfarb i ja kupili flau viskija i popili ga jedne subote uvee u kapeli, gde niko nije mogao da nas vidi. On se usvinjio, ali na meni jedva da se videlo. Postao sam samo krajnje oputen i nonalantan. Povratio sam pre odlaska u krevet, ali nisam u sutini morao - naterao sam sebe. Sve u svemu, pre nego to sam stigao do hotela, krenuo sam da uem u neku rupu od bara, ali su iz njega su izala dva mrtva pijana tipa koji su hteli da saznaju gde je ulaz u podzemnu. Jedan od njih, neki kubanski lik, neprestano mi je dahtao svoj odvratni zadah u lice dok sam mu objanjavao kuda treba da ide. Na kraju nisam ak ni uao u prokleti bar. Samo sam se vratio u hotel. Foaje je bio potpuno prazan. Bazdio je na pedeset miliona ugaenih tompusa i sve. Nije mi se spavalo ili neto, ali nekako sam se mizerno oseao. Gotovo sam poeleo da me nema. A onda sam se, iz ista mira, uvalio u itavu tu guvu. Samo to sam uao u lift, liftboj mi je rekao: "Je l' te zanima neki provod, efe? Ili si moda krenuo na spavanje?" "Kako to mislite?" rekoh. Nisam znao na ta misli. "Je l' te zanima da opali neto noas?" "Ko? Ja?" rekoh. to je bio vrlo glup odgovor, ali ko se ne bi zbunio kad mu neko iz ista mira postavi takvo pitanje. "Koliko ti je godina, efe?" rekao je tip. "Zato?" rekoh. "Dvadeset dve." "A-ha. I, ta kae na to? Je l' te zanima? Pet kinti metak. Petnaest kinti elu no." Pogledao je na sat. "Do podne. Pet kinti metak, petnaest do podne." "Vai", rekoh. To je bilo protiv mojih principa i sve, ali toliko sam bio potiten da nisam ak ni mislio. U tome je sva nevolja. Kad je ovek toliko potiten, nije ak u stanju ni da misli.

"Vai ta? Metak ili do podne? Moram da znam." "Samo metak." "Moe. U kojoj si sobi?" Pogledao sam onu crvenu stvar sa brojem na njoj, na mom kljuu. "Dvanaest-dvadeset dva", rekoh. Ve sam se nekako pokajao to sam se upustio u itavu akciju, ali bilo je prekasno. "Dobro. Poslau ti malu za desetak minuta." Otvorio je vrata pa sam izaao. "Ej, da li je bar zgodna?" upitah. "Neu neku olupinu." "Ma koja olupina. Nema da brine, efe." "Kome u da platim?" "Njoj", rekao je. "Idemo, efe." Zatvorio je vrata, bukvalno meni u lice. Otiao sam u sobu i pokvasio kosu, ali teko je u sutini oeljati tako kratku kosu. Onda sam proverio da li mi dah bazdi od tolikih cigareta i viskija sa sodom koje sam popio kod Ernija. Dovoljno je da stavi dlan ispod usta, tako da se dah odbija ka nozdrvama. inilo se da ne bazdi mnogo, ali svejedno sam oprao zube. Onda sam ponovo promenio koulju. Znao sam da ne moram toliko da se lickam ili neto za neku prostitutku, ali tako sam kao imao ime da se bavim. Bio sam pomalo nervozan. Poeo sam prilino da se loim i sve, ali svejedno sam bio nervozan. Ja sam nevin, ako ba hoete da znate. Ozbiljno. Bilo je nekoliko prilika da izgubim nevinost i sve, ali nikada jo nisam stigao dotle. Uvek se neto desi. Na primer, ako si kod devojke u kui, njeni se uvek vrate u pogreno vreme - ili se boji da ne naiu. Ili, ako si na zadnjem seditu neijeg auta, napred uvek sedi neko - neija devojka, mislim - koja veito hoe da zna ta se deava u svakom delu prokletog auta. Mislim na neku devojku koja se stalno okree da vidi ta se, kog avola, deava pozadi. Sve u svemu, uvek se neto desi. Ipak, nekoliko puta sam bio prilino blizu da to izvedem. Posebno jednom prilikom, seam se. Neto je, meutim, polo naopako - vie se ak i ne seam ta. Problem je, kad god si blizu da to izvede s nekom devojkom - koja nije prostitutka ili neto, mislim - to ti ona neprestano govori da prestane. Glavni problem kod mene je to ja i prestanem. Mnogi ih ignoriu. Ali to je jae od mene. Nikad ne zna da li one stvarno ele da prestane, ili su samo premrle od straha, ili ti govore da prestane samo da bi, ako produi to kraja, ti bio kriv, a ne one. Kako god okrene, ja uvek prestanem. Stvar je u tome to mi ih bude ao. Mislim, kad se neko vreme ljubaka s njima, stvarno moe da vidi kako gube glavu. Kad se devojka stvarno napali, onda ostane potpuno bez mozga. Ne znam. Kau mi da prestanem i ja prestanem. Uvek zaalim zbog toga, kad ih otpratim kui, ali svejedno to i dalje radim. Sve u svemu, dok sam ponovo oblaio istu koulju, neto sam kao smislio da je to, u neku ruku, moja velika ansa. Ako je ona kao prostitutka i sve, smislio sam da bih mogao malo da se izvebam na njoj, za sluaj da se ikad oenim ili neto. Brinem ponekad zbog takvih stvari. itao sam jednom neku knjigu u Hutonu, u kojoj je opisan neki krajnje rafiniran i uglaen bonvivan. Zvao se mesje Blanar, i sad se seam. Knjiga je bila bezvezna, ali taj Blanar

uopte nije bio lo. Imao je veliki zamak na rivijeri, u Evropi, i sve svoje slobodno vreme mlatio je ene tapom. Bio je pravi razvratnik i sve, ali ene su bukvalno ludele za njim. Rekao je, najednom mestu, da je ensko telo kao violina, i da je potreban fenomenalan muziar da bi na njemu svirao kako valja. Krajnje banalna knjiga - svestan sam toga - ali svejedno mi ne izlazi iz glave to sa violinom. U neku ruku, zato sam kao hteo da se malo izvebam, za sluaj da se ikad oenim. Kolfild i njegova udesna violina, ljudi moji. Banalno je, znam, ali nije previe banalno. Ne bi mi smetalo da budem neki maher u tim stvarima. Kad se privatavam s nekom devojkom, ako ba hoete da znate, dobar deo vremena se stravino muim samo da pronaem ono to traim, ako znate na ta mislim. Uzmimo, recimo, tu devojku s kojom sam zamalo imao seksualni odnos, o emu sam vam priao. Trebalo mije oko sat vremena samo da joj skinem prokleti brushalter. Kad sam joj ga najzad skinuo, bila je ve spremna da me pljune. Na kraju, samo sam hodao po sobi i ekao da se ta prostitutka pojavi. I dalje sam se nadao da e biti zgodna. Ali nije mi bilo toliko vano. Samo sam hteo da to nekako okonam. Najzad, neko je zakucao na vrata i, kad sam poao da ih otvorim, kofer mi se naao nasred puta pa sam pao preko njega i zamalo skrio koleno. Uvek izaberem najpogodniji trenutak da padnem preko kofera ili neega. Kad sam otvorio vrata, ugledao sam tu devojku. Bila je u nekom kratkom kaputiu, bez eira. Neto kao plavua, ali videlo se da farba kosu. Ipak, uopte nije bila olupina. "Kako ste", rekoh. Maksimalno utivo, ljudi moji. "Ti si taj to mi je Moris rekao?" upitala me. Nije ba delovala ljubazno ili neto. "Onaj momak iz lifta?" "Aha", rekla je. "Da, ja sam. Izvoli, to ne ue?" rekoh. Postajao sam sve nonalantniji. Bez zezanja. Ula je, odmah skinula kaput i kao bacila ga na krevet. Na sebi je imala neku zelenu haljinu. Onda je nekako bono sela na stolicu pored pisaeg stola i poela da klati nogom gore-dole. Prekrstila je noge i samo klatila nogom goredole. Bila je veoma nervozna, za prostitutku. Najozbiljnije. Valjda zbog toga to je bila uasno mlada. Bila je negde mojih godina. Seo sam u tu veliku fotelju pored nje i ponudio joj cigaretu. "Ne puim", rekla je. Imala je neki tanuni deji glasi. Jedva se uo. Osim toga, uopte nije govorila hvala kad biste je ponudili neim. Jednostavno nije znala takve stvari. "Dozvoli da ti se predstavim. Ja sam Dim Stil", rekoh. "Ima li neki sat?" rekla je. Naravno, uopte je nije interesovalo kako se kog avola zovem. "Ej, koliko je tebi uopte godina?" "Meni? Dvadeset dve." "Malo sutra." Smeno je bilo rei tako neto. Ba kao da govori neko dete. Oekivali

biste da neka prostitutka kae: "avola ima", ili: "Ne kenjaj" umesto: "Malo sutra". "Koliko je tebi godina?" upitao sam je. "Dovoljno da znam bolje od tebe", rekla je. Bila je nevieno duhovita. "Ima li neki sat?" ponovo me pitala, a onda ustala i svukla haljinu preko glave. Ba sam se udno oseao kad je to uradila. Mislim, tako naglo je to uradila, a onda je sela. Znam da bi trebalo da se napali kad neko ustane i svue haljinu preko glave, ali ja nisam. Sve sam drugo bio osim na-paljen. Pre sam bio potiten nego to sam bio napaljen. "Ima li neki sat, ej!" "Ne. Ne, nemam." Ljudi moji, kako sam se udno oseao. "Kako se zove?" upitao sam je. Bila je samo u nekom roze kombineu. Ba je bilo neprijatno. Najozbiljnije. "Sani", rekla je. "Hoemo li, ej?" "Zar nisi raspoloena da malo popriamo?" upitao sam je. Detinjasto je bilo rei tako neto, ali ba sam se udno oseao. "Jesi li u velikoj urbi?" Pogledala me kao da sam neki luak. "ta bi kog avola priao?" rekla je. "Ne znam. Nita posebno. Samo sam mislio da si moda raspoloena da malo popriamo." Opet je sela na stolicu pored pisaeg stola. Ali nije joj bilo po volji, videlo se. Ponovo je poela da klati nogom - ljudi moji, nervozne li devojke. "Jesi li sad za cigaretu?" rekoh. Zaboravio sam da ne pui. "Ne puim. Sluaj, ako je tebi do prie, ti priaj. Imam jo puno posla." Nisam mogao da smislim nita o emu bih priao. Hteo sam da je pitam kako je postala prostitutka i sve, ali nisam se usudio. Ionako mi najverovatnije ne bi rekla. "Ti nisi iz Njujorka, zar ne?" najzad sam rekao. To je sve to sam uspeo da smislim. "Iz Holivuda", rekla je. Onda je ustala i prela do kreveta na kome je ostavila haljinu. "Ima li neki ofinger? Neu da mi se haljina izguva. Tek sam je obukla." "Naravno", odmah sam rekao. Bilo mi je jako drago to mogu da ustanem i uradim neto. Poneo sam haljinu do plakara i okaio je. udno je bilo. Rastuilo me nekako dok sam je kaio. Zamiljao sam je kako odlazi u radnju i kupuje tu haljinu, a niko u radnji ne zna da je ona prostitutka i sve. Prodava je verovatno mislio da je ona neka obina devojka. To me gadno rastuilo - ne znam ba tano zato. Ponovo sam seo i pokuao da nastavim razgovor. Nije ba bila priljiva. "Radi li svake noi?" upitao sam je - zvualo je nekako odvratno kad sam to rekao. "Aha." partala je po itavoj sobi. Uzela je jelovnik sa stola i itala ga. "ta radi danju?" Samo je kao slegla ramenima. Bila je prilino mrava. "Spavam. Idem na

filmove." Spustila je jelovnik i pogledala me. "Hoemo li, ej? Nemam itavu..." "Sluaj", rekoh. "Nisam ba neto u formi noas. Imao sam teku no, kunem se. Platiu ti i sve, ali nemoj mnogo da mi zameri ako to ne uradimo. Nee da mi zameri?" Problem je bio to mi se to uopte nije radilo. Bio sam previe deprimiran da bih bio napaljen, ako ba hoete da znate. Ona me deprimirala. Njena zelena haljina okaena u plakaru i sve. Osim toga, ne verujem da bih to ikada mogao da radim s nekom devojkom koja po ceo dan sedi u glupom bioskopu. Najozbiljnije. Prila mi je, s nekim udnim izrazom na licu, kao da mi ne veruje. "U emu je problem?" rekla je. "Ni u emu." Ljudi moji, stvarno sam postajao nervozan. "Problem je u tome to sam nedavno operisan." "Jel'?A gde to?" "Na mom - kako se ono zvae - klavikordu." "Je l'? Gde mu to doe?" "Klavikord?" rekoh. "U sutini, ovaj, to je negde u kimenom stubu. Mislim, to je sasvim negde dole u kimenom stubu." "Je l'?" rekla je. "Ba nezgodno." Onda mi je najednom sela u krilo "Sladak si." Toliko me nervirala da sam samo nastavio da je laem. "Jo se oporavljam", rekoh. "Izgleda kao lik sa filma. Zna. Onaj neki. Zna na koga mislim. Kako se ono zvae?" "Ne znam", rekoh. Nikako da mi se skloni sa prokletog krila. "Ma zna. Igrao je u onom filmu s Melvin Daglasom? Onaj to je bio mladi brat Melvin Daglasa? to je ispao iz onog amca? Zna na koga mislim." "Ne, ne znam. Izbegavam bioskop." Onda je poela da izvodi neto. Onako sirovo i sve. "Da li bi htela da prestane s tim?" rekoh. "Nisam raspoloen, rekao sam ti. Nedavno sam operisan." Nije ustala s mog krila ili neto, ali mi je uputila neki potresno kvaran pogled. "Sluaj", rekla je. "Spavala sam kad me onaj ludi Moris probudio. Ako misli da sam..." n Rekao sam da u ti platiti to si dola i sve. Bez zezanja. Imam para. Samo, problem je to se tek oporavljam posle vrlo ozbiljne..." "Zbog kog si onda avola rekao onom ludom Morisu da ti treba devojka?Ako si ve imao neku operaciju na tom tvom - kako se zvae. A?" "Mislio sam da u mnogo bolje da se oseam. Malo sam se prebacio. Bez zezanja. Stvarno mi je ao. Ako ustane na sekund, uzeu novanik. Ozbiljno." Bila je uasno ljuta, ali ustala mi je s prokletog krila, tako da sam mogao da odem i uzmem novanik sa komode. Izvadio sam novanicu od pet dolara i dao joj. "Mnogo ti hvala", rekoh. "Stvarno sam ti zahvalan."

"Ovo je pet. To kota deset." Poela je da zeza, oigledno. Bojao sam se da e tako neto da se desi najozbiljnije. "Moris je rekao pet. Rekao je petnaest do podne i samo pet za jednom." "Deset za jednom." "Rekao je pet. ao mi je - ozbiljno - ali to je sve to u da platim." Samo je slegla ramenima, kao i ono ranije, a onda veoma hladno rekla: "Mogu li da dobijem moju haljinu? Ili je to moda problem?" Prilino nezgodna mala. ak i sa tim tanunim glasiem mogla je pomalo da te isprepada. Da je bila neka debela stara prostitutka, s masom minke na licu i sve, ne bi bila ni upola tako nezgodna. Otiao sam do plakara i izvadio joj haljinu. Navukla je i sve, a onda uzela svoj kaputi s kreveta. "Zbogom, takore", rekla je. "Zbogom", rekoh. Nisam joj zahvalio ili neto. Drago mi je to nisam.

14 Kad je stara Sani otila, sedeo sam neko vreme u fotelji i popuio dve-tri cigarete. Napolju je svitalo. Ljudi moji, kako sam se jadno oseao. Pojma nemate koliko sam bio potiten. ta sam onda uradio - poeo sam da priam, onako naglas, sa Elijem. Radim to ponekad, kad se oseam tako ubijeno. Stalno mu govorim da ode kui i uzme bicikl i saeka me pred kuom Bobija Folona. Bobi Folon je iveo nedaleko od nas u Mejnu - jo odavno, mislim. Sve u svemu, evo ta je bilo. Jednom smo Bobi i ja reili da odemo biciklima do jezera Sedibego. Trebalo je da nosimo uinu i vazdune puke - bili smo jo klinci i sve, pa smo mislili da emo upucati neto tim pukama. I tako, Eli nas je uo kad smo priali o tome i hteo je da poe s nama, a ja mu nisam dozvolio. Rekao sam mu da je jo dete. Zato mu sada, ponekad, kad sam tako potiten, stalno ponavljam: "Dobro. Idi kui, uzmi bicikl i ekaj me pred Bobijevom kuom. Pouri samo." Nije da sam izbegavao da ga vodim kad idem negde. Vodio sam ga. Ali ba tog dana nisam. Nije se naljutio - nikad se nije ni zbog ega ljutio ali svejedno mislim na to kad se oseam tako ubijeno. Na kraju sam se ipak svukao i legao u krevet. Dolo mi je da se pomolim ili neto kad sam se naao u krevetu, ali nisam mogao. Ne mogu ba uvek da se molim kad mi doe. Pre svega, ja sam kao neki ateista. Svia mi se Isus i sve to, ali nije mi osobito stalo do mase drugih stvari u Bibliji. Uzmimo, na primer, apostole. Uasno me nerviraju, ako ba hoete da znate. Mogli su da prou posle Isusove smrti i svega, ali dok je On bio iv, bili su mu od koristi koliko i rupa u glavi. Ostavljali su ga svaki as na cedilu. Skoro svakog u Bibliji vie volim od apostola. U sutini, pored Isusa, najvie volim onog luaka to je iveo po grobovima i stalno se sekao kamenjem. Volim ga

stoput vie od apostola, tog sirotog skota. Raspravljao sam vie puta o tome kad sam bio u Hutonu, s jednim uenikom ija je soba bila u istom hodniku. Artur ajlds, tako se zvao. On je bio kveker i sve. Nije se odvajao od Biblije. Bio je dobar deko, voleo sam ga, ali nikad nisam mogao da se sloim s njim oko mase toga u Bibliji, pogotovo oko apostola. Stalno mi je govorio da ako ne volim apostole, ne volim ni Isusa. Govorio je da apostole treba voleti zato to ih je Isus odabrao. Govorio sam mu da znam da ih je On odabrao, ali da ih je birao nasumce. Govorio sam mu da On nije imao vremena da ide naokolo i analizira sve ivo, i da uopte ne osuujem Isusa zbog toga. Nije On kriv to nije imao vremena. Seam se da sam pitao starog ajldsa misli li on da je Juda, onaj to je izdao Isusa i sve, dospeo u pakao kad je izvrio samoubistvo. ajlds je rekao da se to podrazumeva. E ba u tome se nisam sloio s njim. Rekao sam kako bih se kladio u hiljadu dolara da Isus nikada nije poslao starog Judu u pakao. I sad bih se kladio, da imam hiljadu dolara. Mislim da bi ga bilo koji apostol poslao u pakao - i to pod hitno - ali kladio bih se u sve na svetu da Isus to nije uinio. Stari ajlds je rekao da je glavni moj problem to ne idem u crkvu ili neto. U neku ruku, bio je u pravu. I ne idem. Pre svega, moji nisu iste vere i sva su deca u naoj porodici ateisti. Ni svetenike ne podnosim, ako ba hoete da znate. Svi su oni, u svakoj koli koju sam pohaao, deklamovali svoje propovedi nekim lanim svetakim glasom. Ljudi moji, kako mrzim takve stvari. Nije mi jasno zbog kog avola ne mogu da govore normalnim glasom. Uvek tako dvolino zvue, im otvore usta. Sve u svemu, leao sam na krevetu, nesposoban da se ljudski pomolim. Kad god bih poeo, video bih staru Sani kako mi kae da sam takor. Na kraju sam seo u krevetu i popuio jo jednu cigaretu. Bila je odvratna. Mora da sam popuio bar dve pakle otkako sam napustio Pensi. Iznenada, dok sam tako sedeo i puio, neko je zakucao na vrata. Ponadao sam se da ne kucaju na moja vrata, mada sam prokleto dobro znao da kucaju ba na njih. Ne znam kako sam to znao, ali znao sam. Znao sam i ko je. Ja sam vidovit. "Ko je?" rekoh. Bio sam prilino uplaen. Prava sam kukavica kad se radi o takvim stvarima. Ali samo su ponovo kucali. Glasnije. Na kraju sam ustao sa kreveta, onako samo u pidami, i otvorio vrata. Nisam ak ni morao da palim svetlo u sobi, jer je ve bio dan. Pred vratima je stajala stara Sani, a pored nje Moris, onaj makro iz lifta. "ta je bilo? ta hoete?" rekao sam. Ljudi moji, glas mi je drhtao kao sumanut. "Nita naroito", rekao je stari Mori. "Samo pet dolara." On je priao za oboje. Sani je samo stajala, otvorenih usta i sve. "Ve sam joj platio. Dao sam joj tih pet dolara. Pitajte je", rekoh. Ljudi moji, kako mi je drhtao glas. "Deset dolara, efe. Rekao sam ti. Deset za metak, petnaest do podne.

Rekao sam ti." "Niste mi tako rekli. Rekli ste pet dolara metak. Rekli ste petnaest do podne, to je tano, ali lepo sam uo kad ste..." "Otvaraj, efe." "Zbog ega?" rekoh. Ljudi moji, kako mi je lupalo srce, malo je falilo da me svojim kucanjem izbaci iz sobe. Poeleo sam da sam bar obuen. Uasno je biti samo u pidami kad se deava tako neto. "Ajmo, efe", rekao je stari Moris. Onda me grubo munuo svojom odvratnom rukom. Malo je falilo da tresnem na dupe - bio je ba krupna strvina. U sledeem trenutku, Sani i on bili su u sobi. Ponaali su se kao da je itavo prokleto mesto njihovo. Sani je sela na ivicu prozora. Stari Mori se uvalio u veliku fotelju i raskopao okovratnik i sve - nosio je onu uniformu liftboja. Ljudi moji, kako sam se unervozio. "Ajmo, efe, lovu na sunce. eka me posao." "Stoput sam vam rekao, nita vam na dugujem. Ve sam joj dao pet... " "Ne jedi govna. Lovu na sunce." "Zato bih joj dao jo pet dolara?" rekoh. Glas mi se krio po itavoj sobi. "Samo hoete da me izradite." Stari Mori je raskopao itavu uniformu. Ispod nje je imao samo neki lani okovratnik od koulje, bez koulje ili neega. Imao je veliki debeli dlakavi trbuh. "Niko nee nikog da izradi", rekao je. "Lovu na sunce, efe." "Ne dam." Kad sam to rekao, digao se sa fotelje i krenuo prema meni. Izgledao je kao da je strahovito umoran ili da mu je sve strahovito dosadilo. Ljudi moji, kako sam se prepao. Seam se da sam kao skrstio ruke ili neto. Sve to i ne bi bilo toliko loe, mislim, da nisam bio samo u toj prokletoj pidami. "Lovu na sunce, efe." Nacrtao se ispred mene. To je bilo sve to je umeo da kae. 'Lovu na sunce, efe.' Pravi pravcati moron. "Ne dam." "efe, isforsirae me da te malo ojadim. Ne volim da radim takve stvari, ali im mi se da u morati", rekao je. "Duan si nam petaka." "Nisam vam duan petaka", rekoh. "Samo me pipnite, vikau iz sve snage. Probudiu sve ivo u hotelu. Pandure i sve." Glas mi je drhtao kao sumanut. "Samo napred. Deri se dok ti glava ne otpadne", rekao je stari Moris. "ta je, hoe da ti roditelji saznaju da si spavao sa kurvom? Tako fini klinac kao ti?" Bio je prilino lukav, na svoj ljigavi nain. Ozbiljno. "Ostavite me na miru. Da ste mi rekli deset, druga stvar. Ali lepo sam uo kad ste..." "Hoe li da iskopa tu kintu ve jednom?" Priterao me do samih vrata. Gotovo je stajao na meni, njegov odvratni matori dlakavi trbuh i sve. "Ostavite me na miru. Nosite se bestraga iz moje sobe", rekoh. Ruke su mi i dalje bile skrtene. Ljudi moji, kakav sam bio mamlaz. Onda je Sani prvi put progovorila. "Ej, Morise. Da mu uzmem novanik, a?

Eno ga na onom - kako se zvae." "Aha, uzmi ga." "Ne diraj moj novanik!" "Ve sam ga uzela", rekla je Sani. Mahnula je s pet dolara u mom pravcu. "Vidi? Uzimam samo onih pet to si duan. Nisam ja lopov." Iznenada, zaplakao sam. Sve bih dao da nisam, ali plakao sam. "Ne, niste vi lopovi", rekoh. "Samo kradete mojih pet..." "Jezik za zube", ree stari Moris i munu me. "Pusti ga, ej", ree Sani. "Ajmo, ej. Uzeli smo kintu to nam duguje. Idemo. Ajmo, ej." "Idem", rekao je stari Moris. Ali nije. "Ozbiljno, ej, Morise. Pusti ga, ej." "A ko ga dira?" rekao je, bajagi neduno. A onda, ta je uradio - gadno me vrknuo prstom po pidami. Neu da kaem gde me vrknuo, ali gadno je zabolelo. Rekao sam mu da je odvratni moronski degenerik. "ta to?" kazao je. Stavio je ruku iza uva, kao da je gluv. "ta to? ta sam ja?" I dalje sam kao plakao, ta li. Toliko sam bio besan i iznerviran i sve. "Degenerik odvratni, eto ta si", rekao sam. "Ti si debilni lopovski degenerik i za koju godinu bie jedan od onih bednika to saleu ljude po ulici da im udele za kafu. Bie sav kaljav i umazan slinama i..." Onda me mlatnuo. Nisam ak ni pokuao da se uklonim ili sagnem. Samo sam osetio taj strahoviti udarac pesnicom u stomak. Ipak, nisam bio nokautiran ili neto, jer pamtim kako sam gledao s poda i video kako oboje izlaze i zatvaraju vrata. Prilino sam dugo ostao na podu, kao onda sa Stredleterom. Samo to sam ovog puta mislio da umirem. Bilo je kao da se davim ili neto. Stvar je bila u tome to nisam mogao da diem. Kad sam najzad ustao, odvukao sam se sav zgren do kupatila, drei se za stomak i sve. Ali ja sam lud. Najozbiljnije. Negde na pola puta do kupatila poeo sam da izigravam kako imam metak u stomaku. Stari Moris me upucao. Sada sam iao u kupatilo da cimnem solidan gutljaj burbona ili neeg, da mi sredi ivce i pomogne mi da stvarno krenem u akciju. Zamislio sam sebe kako izlazim iz prokletog kupatila, obuen i sve, s revolverom u depu, teturajui se malo. Onda silazim niz stepenice umesto liftom. Pridravam se za ogradu dok mi krv povremeno curka s jednog kraja usta. I ta radim - sputam se dva-tri sprata drei se za stomak - krv na sve strane - a onda pozivam lift. im stari Moris otvori lift i ugleda me s revolverom u ruci, poinje da vriti, skiavim kukavikim izbezumljenim glasom, da ga ostavim na miru. Ali ja ga svejedno reetam. est metaka pravo u njegov debeli dlakavi trbuh. Onda bacam revolver u otvor od lifta - poto sam obrisao otiske i sve. Zatim se odvlaim do sobe i telefoniram Dejn koja dolazi i previja mi stomak. Zamislio sam je kako mi pridrava cigaretu dok krvarim i sve. Prokleti filmovi. Stvarno mogu da upropaste oveka. Bez zezanja. Ostao sam jedno sat vremena u kupatilu, kupajui se i sve. Onda sam se

vratio u krevet. Poprilino mi je trebalo da zaspim - nisam ak ni bio umoran ali sam na kraju ipak zaspao. U stvari, dolo mi je bilo da se ubijem. Dolo mi je da skoim kroz prozor. Verovatno bih to i uradio da sam bio siguran kako e neko da me pokrije im padnem na zemlju. Nisam eleo da gomila idiotskih kulova zija u mene onako krvavog.

15 Nisam ba dugo spavao jer mislim da je bilo tek oko deset kad sam se probudio. Osetio sam poprilinu glad, im sam popuio cigaretu. Poslednje to sam jeo bila su ona dva hamburgera kad sam sa Drosarom i Eklijem iao u Ederstaun. To je bilo veoma davno. Pre pedeset godina, inilo se. Telefon mi je bio pri ruci, pa sam ve krenuo da zovem dole i naruim da mi poalju doruak, ali neto sam se kao plaio da ga moda ne donese stari Moris. Ako mislite da sam umirao od elje da ga vidim, oigledno niste itavi. I tako sam samo ostao da se izleavam i popuio jo jednu cigaretu. Pomislio sam da okrenem Dejn, da vidim da li je stigla kui i sve, ali nisam bio ba raspoloen za to. ta sam uradio - okrenuo sam Sali Hejs. Ila je u kolu 'Meri A. Vudraf' i znao sam da je kod kue, jer sam nekoliko nedelja pre toga dobio pismo od nje. Nisam bio preterano lud za njom, ali znao sam je godinama. Dugo sam smatrao da je prilino inteligentna, toliko sam bio glup. Sve zato to je znala dosta toga o pozoritu, predstavama, knjievnosti i svemu tome. Ako neko zna dosta toga o tim stvarima, treba vam poprilino dugo da provalite da li je stvarno glup ili ne. Meni su bile potrebne itave godine, u sluaju stare Sali. Mislim da bih to mnogo ranije provalio da se nismo toliko ljubakali. To je moj veliki problem, to veito mislim da je svaka devojka s kojom se ljubakam prilino inteligentna osoba. Naravno, to nema ba nikakve veze jedno s drugim, ali ja svejedno tako razmiljam. Sve u svemu, okrenuo sam njen broj. Prvo se javila njihova devojka. Zatim njen otac. Na kraju ona. "Sali", rekoh. "Da - ko je to?" rekla je. Folirala je malo. Rekao sam ve njenom ocu ko sam. "Holden Kolfild. Kako si?" "Holdene! Odlino sam! Kako si ti?" "Solidno. Nego, kako si inae? Mislim, kako kola i sve?" "Odlino", rekla je. "Mislim - zna". "Dobro. Sluaj sad. Pitao sam se da li si danas zauzeta ili neto. Nedelja je, ali uvek ima poneki matine nedeljom. Dobrotvorni ili neto. Hoe li da ide, moda?" "Ba bih volela. Sjajno." Sjajno. Ako postoji neka re koju mrzim, to je sjajno. Toliko je lana. Na

trenutak mi je dolo da joj kaem da zaboravi na matine. Ali tupili smo jo malo o kojeemu. To jest, ona je tupila. Teko je bilo da se doe do rei. Prvo mi je priala o nekom liku sa Harvarda - verovatno neki bruco, ali ona to, naravno, nije rekla - koji je spopadao kao mutav. Telefonirao joj nou i danju. Nou i danju - to me oborilo. Onda mi je priala o nekom drugom liku, nekom pitomcu iz Vest Pointa, koji je takoe sekao vene za njom. Jaka stvar. Rekao sam joj da doe ispod sata kod Biltmora u dva i da ne kasni jer predstava verovatno poinje u pola tri. Uvek je kasnila. Onda sam spustio slualicu. Zamarala me, ali stvarno je bila zgodna. Poto sam zakazao sudar sa starom Sali, ustao sam iz kreveta, obukao se i spakovao kofer. Pre nego to sam izaao iz sobe, pogledao sam jo jednom kroz prozor da vidim kako napreduju svi oni perverznjaci, ali svima su bile sputene roletne. Ujutro su bili olienje ednosti. Onda sam se spustio liftom i odjavio se. Nigde naokolo nisam video starog Morisa. Nisam se, naravno, polomio da ga pronaem, strvinu. Uzeo sam taksi ispred hotela, ali uopte nisam znao kuda bih krenuo. Nisam imao gde. Tek je bila nedelja, a kui nisam mogao do srede - ili najranije utorka. A zaista mi se nije ilo u neki drugi hotel da me zaboli glava. I tako, ta sam uradio - rekao sam taksisti da me vozi do Velike centralne stanice. To je bilo odmah kod Biltmora, gde je trebalo da se naem sa Sali u dva, pa sam smislio da ostavim kofere u jednu od onih gvozdenih kaseta od kojih ti daju klju, a zatim odem negde na doruak. Ba sam ogladneo. U taksiju sam izvadio novanik i kao prebrajao novac. Ne seam se koliko mi je tano ostalo, ali uopte nije bilo neko bogatstvo. Spiskao sam gomilu para za samo dve nedelje. Najozbiljnije. U sutini sam prokleti rasipnik. to ne potroim, to izgubim. Svaki as zaboravljam da pokupim kusur, po restoranima, nonim klubovima i svuda. To izluuje moje roditelje. Ne moe im se zameriti zbog toga. Otac mi je, meutim, prilino bogat. Ne znam koliko zarauje - nikada nije razgovarao sa mnom o tome - ali poprilino, verujem. On je advokat neke korporacije. Takvi samo zgru pare. Jo neto po emu znam da mu prilino dobro ide je to stalno ulae novac u predstave na Brodveju. Ali one redovno propadaju, pa majku uasno nervira kada on to radi. Otkako je moj brat Eli umro, ona stalno ima probleme sa zdravljem. Veoma je nervozna. To je jo jedan razlog to mi je bilo stravino mrsko da ona sazna kako su me ponovo izbacili. Kada sam ostavio kofere u jednu od tih gvozdenih kaseta na stanici, otiao sam u neki mali sendvi-bar i dorukovao. Uzeo sam prilino obilan doruak za svoje navike: oran-us, jaja sa unkom, tost i kafu. Obino samo popijem malo oran-usa. Nisam neka izelica. Najozbiljnije. Zato sam tako prokleto mrav. Trebalo je da se drim neke ishrane s mnogo kroba i ne znam ega, kako bih popravio kilau i sve, ali nikada to nisam uradio. Kad izaem nekud, obino uzmem samo sendvi sa ementalerom i laktomalt. Nije mnogo, ali u laktomaltu ima dosta raznih vitamina. H. V. Kolfild. Holden Vitamin Kolfild. Dok sam jeo jaja, ule su dve asne sestre sa koferima - pretpostavio sam

da prelaze iz manastira u manastir ili negde i ekaju voz - i sele za ank odmah pored mene. Izgleda da nisu znale ta da urade sa koferima, pa sam im pomogao. Imale su one kofere krajnje jeftinog izgleda - one to nisu od prave koe ili neega. To i nije vano, znam, ali mrzim kad neko ima jeftine kofere. Grozno zvui kad se kae, ali stvarno bih mogao ak i da zamrzim nekog, onako na prvi pogled, ako ima jeftine kofere. Jednom se desilo tako neto. Kad sam bio u Elkton Hilsu, neko vreme sam delio sobu sa tim uenikom, Dik Sleglom, koji je imao takve neke krajnje jeftine kofere. Uvek ih je drao pod krevetom umesto na polici, tako da niko ne moe da ih vidi kako stoje pored mojih. To me stravino deprimiralo i stalno mi je dolazilo da izbacim moje kofere napolje ili neto, ili da ih ak menjam za njegove. Moji su bili od 'Mark Krosa', prava govea koa i ne znam ta, i pretpostavljam da su kotali lepu paricu. Ali smena je to pria. Evo kako je bilo. Na kraju sam gurnuo moje kofere pod krevet, umesto da ih ostavim na polici, tako da stari Slegl ne dobije zbog njih neki prokleti kompleks nie vrednosti. Ali evo ta je on uradio. Sutradan poto sam strpao moje kofere pod krevet, on ih je izvukao i vratio ih na policu. Uradio je to - a trebalo mi je vremena da shvatim - zato to je hteo da ljudi pomisle kako su ti koferi njegovi. Najozbiljnije. Bio je vrlo udan tip, kad je re o tome. Uvek je, na primer, govorio s visine o tim mojim koferima. Stalno je govorio da su suvie novi i burujski. To mu je bio najomiljeniji izraz. Negde ga je proitao ili ga je negde uo. Sve to je meni pripadalo bilo je burujsko. ak je i moje nalivpero bilo burujsko. Veito ga je pozajmljivao od mene, ali je svejedno bilo burujsko. Delili smo sobu samo dva meseca. Onda smo obojica traili premetaj. to je najsmenije, nekako mi je nedostajao kad smo premeteni, jer je imao nevien smisao za humor pa smo se luaki zezali ponekad. Ne bih se iznenadio da sam i ja njemu nedostajao. U poetku se samo alio kad je nazivao moje stvari burujskim i to mi uopte nije smetalo - bilo je na neki nain smeno, u sutini. A onda, posle nekog vremena, postalo je oigledno da se ne ali vie. Problem je to je stvarno teko deliti sobu s nekim kad su tvoji koferi mnogo bolji od njegovih - ako su tvoji stvarno neki dobri, a njegovi nisu. ovek bi pomislio kako bi tom drugom - ako je inteligentan i sve, i ako ima dovoljno smisla za humor - bilo sasvim svejedno iji su koferi bolji, ali nije tako. Bez zezanja. To je jedan od razloga to sam delio sobu s takvim skotom kao to je Stredleter. Bar su mu koferi bili isto tako dobri kao moji. Sve u svemu, te dve asne sestre su sedele pored mene, pa smo kao odvojili neki razgovor. Ona odmah do mene imala je jednu od onih korpi od prua kakve nose asne sestre i devojke iz Vojske spasa kada prikupljaju novac oko Boia. Viate ih kako stoje na okovima, posebno na Petoj aveniji, ispred velikih robnih kua ili negde. I tako, ona do mene je ispustila korpu na pod pa sam se sagnuo i podigao je. Upitao sam da li je moda prikupljala dobrotvorne priloge napolju ili neto. Rekla je da nije. Rekla je da nije mogla da joj stane u kofer kad je pakovala stvari pa je zato nosi. Ba se lepo smeila kad gleda u oveka. Imala je veliki nos i one naoare s nekim kao gvozdenim okvirom koje nisu ba mnogo

atraktivne, ali lice joj je bilo izuzetno ljubazno. "Mislio sam, ako skupljate priloge, da bih mogao da priloim neto", rekao sam joj. "Mogli biste da sauvate taj novac dok ne ponete da skupljate priloge." "O, kako je to lepo od vas", rekla je, a ona druga, njena prijateljica, pogledala je u mene. Ta druga je itala neku malu crnu knjigu dok je pila kafu. Knjiga je liila na Bibliju, ali bila je mnogo tanja. U svakom sluaju, bila je to neka knjiga biblijskog tipa. Obe su uzele samo tost i kafu za doruak. To me deprimiralo. Mrzim kad jedem jaja sa unkom ili neto, a neko drugi uzme samo tost i kafu. Dopustile su mi da im dam deset dolara kao prilog. Stalno su me pitale jesam li siguran da mogu da dozvolim sebi toliko i sve. Rekao sam im da imam prilino mnogo para, ali inilo se da mi ne veruju. Na kraju su, ipak, uzele. Obe su mi toliko zahvaljivale da je ve postalo neprijatno. Skrenuo sam razgovor na opta mesta i pitao ih kuda su krenule. Rekle su da su uiteljice, da su tek stigle iz ikaga i da e voditi nastavu u nekom manastiru na 168. ili 186. ulici, ili nekoj od onih ulica skroz na periferiji. Ona pored mene, s gvozdenim naoarima, rekla je da predaje engleski, a njena prijateljica istoriju i ameriki ustav. Onda sam poeo da se pitam, kao nezdrav, ta li misli ona pored mene, to predaje engleski - poto je asna sestra i sve - kad ita neke knjige koje spadaju u lektiru ili neto. Knjige koje ne moraju obavezno da se vrte oko seksa, ali u kojima ipak ima nekih ljubavnika ili neega. Uzmimo, na primer, staru Justasju Vaj u Povratku u zaviaj Tomasa Hardija. Nije bila preterano seksi ili neto, ali ak i tada ne moe da se ne pita ta asna sestra moe da misli kada ita o staroj Justasji. Ali nita nisam rekao, naravno. Rekao sam samo da mi engleski najbolje ide. "O, zaista! O, tako mi je drago!" rekla je ona s naoarima, to je predavala engleski. "ta ste itali ove godine? Ba bih volela da znam." Bila je zaista ljubazna. "Pa, uglavnom smo itali stare Anglosaksonce, Beovulfa, pa starog Grendela i Lorda Randala i sve to. Ali povremeno je trebalo da proitamo neto van programa, za bolji uspeh. Proitao sam Povratak u zaviaj Tomasa Hardija i Romea i Juliju i Julija..." "O, Romea i Juliju! Divno! Mora da vam se dopalo!" Nije ba reagovala kao asna sestra. "Da. Jeste. Ba mi se svidelo. Bilo je i nekih stvari koje mi se nisu toliko dopale, ali prilino je dirljivo, u celini." "ta vam se nije dopalo? Moete li da se setite?" Moram da priznam, bilo mi je nezgodno, u neku ruku, da sa njom priam o Romeu i Juliji. Mislim, ta drama se, na nekim mestima, poprilino vrti oko seksa, a ona je ipak bila asna sestra, ali pitala me, pa sam malo popriao o tome s njom. "Ovaj, nisam ba preterano zaluen za Romea i Juliju", rekao sam joj. "Mislim, volim ih, ali - ne znam, u sutini. Na momente postaju prilino

dosadni. Mislim, mnogo sam vie alio kad je ubijen Merkucio nego kad su umrli Romeo i Julija. Stvar je u tome to mi se Romeo nije vie toliko sviao kad je Merkucija izbo noem onaj Julijin roak - kako se ono zvao... ?" "Tibalt." "Tako je. Tibalt", rekoh. Veito zaboravljam ime tog lika. "Romeo je bio kriv za to. Mislim, Merkucio mi se najvie svideo u celom komadu. Ne znam. Svi ti Montegi i Kapuleti nisu tako loi - posebno Julija - ali Merkucio, on je bio - teko je to objasniti. Bio je tako pametan i duhovit i sve. Problem je to me izluuje kad neko pogine - posebno neko tako pametan i duhovit i sve - i to jo krivicom nekog drugog. A Romeo i Julija - bili su bar sami sebi krivi." "U koju kolu idete?" pitala me. Verovatno je htela da izbegne dalji razgovor o Romeu i Juliji. Rekao sam joj da idem u Pensi. ula je za tu kolu, rekla je, i dodala kako je to veoma dobra kola. Nisam hteo da komentariem. Onda je ona druga, to je predavala istoriju i ustav, rekla kako bi bilo bolje da poure. Uzeo sam njihov raun, ali nisu mi dopustile da platim. Ona s naoarima me naterala da joj ga vratim. "Bili ste ve previe dareljivi", rekla je. "Zaista ste divan deak." Bila je stvarno draga. Podsetila me malo na majku starog Ernesta Moroua, onu koju sam upoznao u vozu. Kad se smeila, uglavnom. "Izuzetno nam je prijao razgovor sa vama", rekla je. Rekao sam da je i meni mnogo prijao razgovor sa njima. to sam zaista i mislio. Prijao bi mi ak i vie da se nisam nekako bojao, sve vreme dok sam razgovarao sa njima, da e iznenada pokuati da utvrde da li sam katolik. Katolici uvek pokuavaju da utvrde da li si katolik. To mi se esto deava, delimino zato to imam irsko prezime, a veina ljudi irskog porekla su katolici. U sutini, moj otac je i bio katolik. Prestao je da bude, meutim, kad se oenio mojom majkom. Ali katolici uvek pokuavaju da utvrde da li si katolik, ak i kad ti ne znaju prezime. Upoznao sam jednog deaka, katolika, Luisa enija, kad sam bio u Hutonu. Bio je prvi s kim sam se tamo upoznao. Sedeli smo na prve dve stolice pred prokletom ambulantom, prvog dana kole, i ekali na pregled, pa smo kao odvojili neki razgovor o tenisu. Prilino se interesovao za tenis, kao i ja. Rekao mi je da svakog leta ide na prvenstvo u Forest Hils, a ja sam mu rekao kako i ja idem, i onda smo prilino dugo razgovarali o nekim poznatijim teniserima. Znao je dosta toga o tenisu za svoj uzrast, ozbiljno. Zatim, posle nekog vremena, usred prokletog razgovora, upitao me: "Da nisi sluajno video gde je katolika crkva ovde u gradu?" Stvar je u tome to se lepo videlo, iz naina na koji me pitao, kako pokuava da utvrdi da li sam katolik. Najozbiljnije. Ne mislim da je gajio neke predrasude ili neto, ali prosto je hteo da zna, to je sve. Ba se uneo u taj razgovor o tenisu, ali videlo se da bi jos vie uivao u svemu tome da sam bio katolik. Takve stvari me totalno izluuju. Ne kaem da nam je to upropastilo razgovor ili neto - nije - ali mu svakako ni najmanje nije doprinelo. Eto zato mi je bilo drago to me te dve asne sestre

nisu pitale da li sam katolik. To ne bi pokvarilo razgovor, ali bi ve-rovatno bio drukiji. Nije da neto osuujem katolike. Nimalo. I ja bih bio takav, verovatno, da sam katolik. Samo, to je u neku ruku isto kao oni koferi o kojim sam vam priao. Hou da kaem kako nije dobro za neki normalan razgovor. To je sve to hou da kaem. Na kraju su ustale da pou, te dve asne sestre, i onda sam uradio neto vrlo glupo, krajnje neprijatno. Puio sam cigaretu i, kad sam ustao da se pozdravim s njima, sluajno sam im dunuo neto dima u lice. Nisam to hteo, ali desilo se. Izvinjavao sam se kao sumanut, a one su bile vrlo utive i ljubazne povodom toga, ali je svejedno bilo vrlo neprijatno. Kad su otile, poeo sam da alim to sam im dao samo deset dolara kao prilog. Ali problem je bio to sam se ve dogovorio sa Sali Hejs, da idemo na matine, pa je trebalo da sauvam neku paru za karte i ostalo. Ipak, svejedno mi je bilo ao. Prokleti novac. Uvek ti na kraju upropasti raspoloenje.

16 Kad sam dorukovao, bilo je tek negde oko podne, a sa Sali je trebalo da se naem ak u dva, pa sam krenuo u dugaku etnju. Nikako nisam prestajao da mislim na one asne sestre. Stalno sam mislio na tu staru korpu od prua s kojom su ile naokolo i skupljale priloge kad nisu predavale u koli. Pokuavao sam da zamislim moju majku ili nekoga, na primer tetku, ili onu suludu majku Sali Hejs, kako stoji pred robnom kuom i skuplja priloge za sirotinju u neku staru korpu. Teko je to bilo zamisliti. Ne toliko moju majku koliko one druge dve. Moja tetka je poprilino sklona dobrotvornim akcijama - radi dosta toga za Crveni krst i ostalo - ali ona se vrlo elegantno oblai i, kad radi neto u dobrotvorne svrhe, uvek je krajnje doterana i nakarminisana i sve. Nisam mogao da je zamislim kako ita radi u dobrotvorne svrhe ako bi pritom morala da bude odevena u crno i bez karmina na ustima. A tek majka Sali Hejs. Isuse Hriste. Ta bi ila naokolo s korpom i skupljala priloge samo pod uslovom da je svako poljubi u dupe pre nego to priloi neto. Ako bi samo ubacivali pare u korpu i onda se udaljavali bez rei, ignoriui je i sve, odustala bi za sat vremena. Dosadilo bi joj. Vratila bi korpu i otila pravo u neki izvikani lokal na ruak. To je ono to mi se dopalo kod tih asnih sestara. Videlo se, pre svega, da one nikada ne ruaju na izvikanim mestima. Ba me rastuilo kad sam pomislio da one nikada ne ruaju na izvikanim mestima ili negde. Znao sam da to nije toliko vano, ali svejedno me rastuilo. Uputio sam se ka Brodveju, tek onako, jer godinama nisam bio tamo. Osim toga, hteo sam da naem neku prodavnicu ploa koja radi nedeljom. Bila je jedna ploa koju sam hteo da kupim Febi, "Mala irli Bins". Tu plou je bilo veoma teko nai. Pesma je bila o nekoj devojici koja nee da izae iz kue jer

su joj ispala dva prednja zuba, pa se stidi zbog toga. uo sam je u Pensiju. Imao je jedan deak sa gornjeg sprata, pa sam pokuao da je kupim od njega, jer sam znao da bi oborila Febu, ali nije hteo da je proda. To je vrlo stara, fenomenalna ploa koju je snimila ona crnaka pevaica, Estel Fleer, pre nekih dvadeset godina. Peva je u diksilend stilu, vrlo kuplerajski, pa ne zvui ni najmanje otuno ili sentimentalno. Da je pevala neka bela pevaica, to bi zvualo stravino ljupko, ali je stara Estel Fleer odlino znala svoj posao i to je bila jedna od najboljih ploa koju sam ikad uo. Mislio sam da je kupim u nekoj radnji koja radi nedeljom i ponesem je u park. Bila je nedelja, a Feba esto ide nedeljom u park, da se vozi na roluama. Znao sam gde najee odlazi. Nije bilo tako hladno kao prethodnog dana, ali sunce se jo nije probilo pa nije bilo naroito prijatno za etnju. Ali bilo je neto lepo. Ba ispred mene ila je neka porodica koja kao da je tek izala iz crkve - otac, majka i deki od oko est godina. Izgledali su nekako siromano. Otac je na glavi imao jedan od onih eira bisernosive boje kakve esto nose siromani ljudi kad ele da deluju elegantno. On i njegova ena samo su ili napred i razgovarali, ne obraajui panju na deaka. Mali je bio prva liga. Hodao je ulicom, umesto po trotoaru, ali uz sam ivinjak. Pravio se kao da hoda po vrlo ravnoj liniji, kako to klinci rade, i sve vreme je samo pevuio neto. Priao sam mu blie da ujem ta peva. Pevao je onu pesmu "Ulovi li neko nekog dok kroz ito ide". Imao je i lep glasi. Pevao je tek onako, za sebe, lepo se videlo. Automobili su jurili ulicom, konice kripale na sve strane, roditelji nisu obraali panju na njega, a on samo iao uz ivinjak i pevao "Ulovi li neko nekog dok kroz ito ide". To mi je popravilo raspoloenje. Nisam se vie oseao tako potiten. Brodvej je bio prljav i zakren svetom. Bila je nedelja i tek oko podne, ali je svejedno bila guva. Svi su urili u bioskope - u Paramunt ili Astor ili Strend ili Kapitol ili neko drugo suludo mesto. Svi su bili lepo doterani, jer je bila nedelja, i zato je sve to bilo jo gore. Ali najgore od svega je to se lepo videlo da svi oni ele da idu u bioskop. Nisam bio u stanju da ih gledam. Mogu da shvatim kad neko ide u bioskop zato to nema ta drugo da radi, ali kad neko zaista eli da ide i ak uri da tamo to pre stigne, onda me to uasno deprimira. Pogotovo ako vidim milione ljudi kako stoje u jednom od onih dugih, stravinih redova du itavog bloka, ekajui s tim nevienim strpljenjem na karte i sve. Ljudi moji, jedva sam ekao da se sklonim s prokletog Brodveja. Imao sam sree. U prvoj prodavnici ploa u koju sam uao imali su "Malu irli Bins". Naplatili su mi pet dolara za nju, jer je tako retka, ali nije mi bilo vano. Ljudi moji, to me odjednom tako usreilo. Jedva sam ekao da stignem u park i potraim Febu da bih joj dao plou ako je tamo. Kad sam izaao iz prodavnice ploa, prolazio sam pored nekog dragstora i pomislio da moda okrenem Dejn i vidim da li je stigla kui za raspust. I tako sam uao u govornicu i pozvao je. Jedini je problem bio to se javila njena majka pa sam morao da prekinem. Nisam bio raspoloen da se uputam u neki razgovor sa njom. Ionako ne ludujem da priam s majkama devojaka preko

telefona. Ipak, trebalo je bar da je pitam da li je Dejn stigla kui. Ne bih umro. Ali nisam imao volje za to. ovek stvarno treba da bude posebno raspoloen za takve stvari. Ostalo mi je samo jo da nabavim proklete karte za matine, pa sam kupio novine da vidim koje se predstave daju. Poto je bila nedelja, davale su se samo tri predstave. I tako, ta sam uradio - otiao sam i kupio dve karte u parteru za Znam svoju ljubav. To je bila dobrotvorna predstava ili neto. Nisam bio preterano raspoloen da je gledam, ali znao sam da e Sali, kraljica folirantkinja, zabalaviti od sree kad joj budem rekao da imam karte za to, jer su glumili Lantovi i sve. Oboavala je predstave koje su vaile za vrlo ozbiljne i intelektualne, s Lantovima ili nekim. Za razliku od mene. Nisam ljubitelj bilo kakvih predstava, ako ba hoete da znate. Nisu tako loe kao filmovi, ali svakako nisu neto za im bi se ludovalo. Pre svega, mrzim glumce. Nikada se ne ponaaju kao ljudi. Oni samo misle da se tako ponaaju. Neki od boljih glumaca uspevaju u tome, vrlo slabano, ali to nije nimalo zabavno za gledanje. A kad je neki glumac stvarno dobar, uvek se lepo vidi kako on zna da je dobar, i to sve pokvari. Uzmite, na primer, ser Lorensa Olivijea. Gledao sam ga u Hamletu. D.B. je vodio Febu i mene da ga vidimo, prole godine. Prvo nas je odveo na ruak, a onda u bioskop. On je to ve gledao i, po onom kako je priao o filmu za vreme ruka, jedva sam ekao da ga i ja vidim. Ali nije mi se mnogo dopao. Jednostavno ne vidim ta je toliko udesno u ser Lorensu Olivijeu, to je sve. On ima nevien glas i stravino dobro izgleda i lepo je gledati ga kada hoda ili se mauje ili neto, ali uopte nije bio onakav kako je D.B. opisao Hamleta. Pre je bio kao neki prokleti general, umesto neki tuan, izmuen tip. Najbolje u celom filmu bilo je kada Ofelijin brat - onaj to na kraju vodi dvoboj sa Hamletom - odlazi na put, a otac mu deli gomilu saveta. Dok mu otac tako deli savete, Ofelija se kao ludira sa bratom, vadi njegov bode iz korica i zadirkuje ga, dok se on kao trudi da izgleda zainteresovan za pridike svoga oca. To je bilo lepo. Ba mi se dopalo. Ali retko se vide takve stvari. Jedino to se Febi dopalo bilo je kada Hamlet tape svog psa po glavi. To joj je bilo komino i lepo, a i bilo je. Morau da proitam tu dramu. Problem je sa mnom to te stvari moram uvek sam da proitam. Kad to neko glumi, jedva ga i sluam. Stalno brinem da li e ve u sledeem trenutku uraditi neto lano i izvetaeno. Kad sam kupio karte za tu predstavu s Lantovima, uzeo sam taksi do parka. Mogao sam da odem podzemnom ili neim, jer sam malo utanjio s kintom, ali hteo sam da se to pre sklonim sa prokletog Brodveja. U parku je bilo bezvezno. Nije bilo mnogo hladno, ali sunce se jo nije probilo i inilo se da u parku nema nieg osim pasjeg izmeta, starakih ispljuvaka i opuaka od cigara, a sve su klupe izgledale vlane za sedenje. To je ba deprimiralo i, s vremena na vreme, bez ikakvog razloga, ovek bi se najeio u hodu. Ni najmanje nije izgledalo da e uskoro Boi. Nije izgledalo da e bilo ta uskoro da bude. Ali svejedno sam produio do Mala, jer Feba obino ide tamo kada je u parku. Ona voli da se rolua kod podijuma za orkestar. udna

stvar. To je isto mesto na kojem sam i ja voleo da se roluam kao dete. Meutim, kad sam stigao tamo, nisam je video nigde u blizini. Bilo je neke dece na roluama, a dva klinca su igrala badminton s mekanom loptom, ali Febe nije bilo. Video sam, ipak, jednu devojicu njenih godina kako sedi sasvim sama na klupi i pritee rolue. Pomislio sam da moda poznaje Febu i da bi mogla da mi kae gde je ili neto, pa sam priao, seo pored nje i pitao je: "Da ne poznaje sluajno Febu Kolfild?" "Koga?" rekla je. Na sebi je imala farmerke i jedno dvadeset dempera. Videlo se da ih njena majka plete ili neto, jer su bili stravino grubo uraeni. "Feba Kolfild. Stanuje na Sedamdeset prvoj ulici. Ide u etvrti razred, tamo u..." "Ti zna Febu?" "Aha, ja sam joj brat. Zna li moda gde je?" "Ona je u razredu gospoice Kelon, je P da?" rekla je mala. "Ne znam. Da, mislim da jeste." "Onda je verovatno u muzeju. Mi smo ili prole subote", rekla je. "U koji to muzej?" Slegla je ramenima. "Ne znam", rekla je. "Muzej". "Znam, ali koji - onaj sa slikama ili onaj gde su Indijanci?" "Onaj gde su Indijanci." "Mnogo ti hvala", rekoh. Ustao sam i poao, ali onda sam se iznenada setio da je nedelja. "Danas je nedelja", rekao sam maloj. Pogledala je navie u mene. "Oh. Onda nije tamo." Muku je muila da pritegne rolue. Nije imala rukavice i ruke su joj bile skroz crvene i hladne. Pomogao sam joj malo. Ljudi moji, godinama nisam drao klju od rolua u ruci. Nije mi, ipak, bilo nita neobino. Moete da mi date klju od rolua i za pedeset godina, u mrklom mraku, i opet u znati ta je. Zahvalila mi je i sve kad sam joj pritegao rolue. Bila je veoma dobra, utiva devojica. Isuse, volim kad je neko dete tako dobro i utivo kad mu pritegne rolue ili neto. Deca su uglavnom takva. Najozbiljnije. Pitao sam je nije li moda raspoloena da popije sa mnom vruu okoladu ili neto, ali rekla je ne, hvala. Rekla je kako mora da se nae sa drugaricom. Devojice uvek moraju da se nau s nekom drugaricom. To me obara. Iako je bila nedelja, pa Feba nije bila tamo sa svojim razredom, i mada je bilo tako vlano i odvratno napolju, proao sam peice kroz itav park, sve do Prirodnjakog muzeja. Znao sam da je to muzej na koji je mislila ona mala s kljuem od rolua. Znao sam ceo taj muzej kao sopstveni dep. Feba je ila u istu kolu u koju sam ja iao kao dete, i stalno smo visili tamo. Imali smo tu uiteljicu, gicu Ejgltinger, koja nas je vodila gotovo svake boje subote. Ponekad smo gledali ivotinje, a ponekad one stvari koje su pravili Indijanci, u stara vremena. Lonce i korpe od prua i druge stvari u tom stilu. Uvek me obuzme neka srea kad se toga setim. ak i sad. Seam se da smo, kad

odgledamo sve te indijanske stvari, obino ili da gledamo neki film u onoj velikoj sali. Kolumba. Uvek su prikazivali kako Kolumbo otkriva Ameriku, grdno se muei da nagovori starog Ferdinanda i Izabelu da mu pozajme novac s kojim bi kupio brodove, i kako onda mornari diu protiv njega pobunu i sve. Nikome nije bilo preterano stalo do starog Kolumba, ali uvek si imao dosta bombona i vaka i svaega, a u toj sali je tako lepo mirisalo. Uvek je mirisalo kao da napolju pada kia, ak i kad nije padala, i bio si u jedinom lepom, suvom i toplom mestu na itavom svetu. Voleo sam taj prokleti muzej. Seam se da je moralo da se proe kroz Indijansku odaju kako bi se stiglo do te sale. Bila je to duga, veoma duga prostorija i trebalo je samo da se apue kad se prolazi kroz nju. Uiteljica je ila prva, a za njom je iao razred. Ilo se po dvoje, i svakoje imao svog para. Moj par je najee bila jedna devojica koja se zvala Gertruda Levin. Uvek je htela da se drimo za ruke, a ruka joj je veito bila lepljiva ili znojava ili neto. Pod je bio od mermera i, ako bi imao neke klikere u ruci i ispustio ih, odskakali bi kao ludi po itavom podu i napravili stravinu buku, pa bi uiteljica zaustavljala razred i vraala se da vidi ta se, kog avola, deava. Ali nikad se nije ljutila, ta gica Ejgltinger. Onda se prolazilo pored onog dugakog, dugakog indijanskog ratnikog kanua, dugakog kao tri prokleta 'kadilaka', s jedno dvadeset Indijanaca u njemu. Neki od njih su veslali, a neki samo stajali, surovog izgleda, i svima su lica bila iarana ratnikim bojama. U zadnjem delu kanua bio je neki sablastan tip, s maskom na licu. To je bio vra. Uvek me hvatala jeza od njega, ali svejedno sam ga voleo. Ako biste u prolazu dodirnuli neko veslo ili neto, neki od uvara bi vam rekao: "Nemojte nita da dirate, deco", ali uvek bi to rekao ljubaznim glasom, ne kao prokleti pandur ili neko. Zatim se prolazilo pored one velike staklene vitrine u kojoj Indijanci trljaju drvo o drvo da naprave vatru, dok jedna Indijanka veze neki pokriva. Indijanka koja veze taj pokriva bila je kao pognuta nad njim i mogle su da joj se vide grudi. Svi smo je uvek kriom zagledali, ak i devojice, jer su bile jo samo deca i nisu imale nita vee grudi od nas deaka. A onda, pred samim ulazom u veliku salu, prolazilo se pored onog Eskima. Sedeo je nad rupom u tom zaleenom jezeru i pecao kroz nju. Pored same rupe leale su neke dve ribe koje je ve ulovio. Ljudi moji, taj muzej je bio pun staklenih vitrina. Bilo ih je ak i vie, gore na spratu, s jelenima koji unutra piju vodu iz barica i pticama koje lete na jug da prezime. One najblie ptice bile su punjene i okaene na icama, a one pozadi samo naslikane na zidu, ali sve su izgledale kao da stvarno lete na jug i, ako biste sagli glavu i pogledali ih naopake, izgledale su kao da jo vie ure da odlete na jug. Najbolje u tom muzeju bilo je, ipak, to je sve uvek ostajalo na istom mestu. Nita se nije kretalo. Mogao si da ode sto hiljada puta tamo, a onaj Eskim bi i dalje tek upecao one dve ribe, ptice bi i dalje letele ka jugu, jeleni bi i dalje pili vodu iz onih barica, lepih rogova i lepih tankih nogu, a ona Indijanka golih grudi i dalje bi vezla isti pokriva. Nita se ne bi promenilo. Jedino to bi se promenilo bili ste vi. Nije da biste bili mnogo stariji ili neto. Nije ba to, u sutini. Jednostavno biste bili drukiji, to je sve. Bili

biste, recimo, u kaputu. Ili bi devojica koja vam je poslednji put bila par dobila arlah, pa biste imali novog para. Ili bi razred vodila neka zamena umesto gice Ejgltinger. Ili biste prethodno uli kako se otac i majka uasno svaaju u kupatilu. Ili biste samo proli pored jedne od onih lokvi na ulici, po kojima se ire benzinske duge. Mislim, bili biste na neki nain drukiji - ne umem da objasnim na ta mislim. A ak i kad bih umeo, nisam siguran da bih bio raspoloen za to. Dok sam tako iao, izvadio sam onu staru lovaku kapu iz depa i stavio je na glavu. Znao sam da neu sresti nikoga ko me poznaje, a bilo je i prilino vlano napolju. Samo sam hodao i hodao i stalno mislio kako Feba ide u taj muzej subotom, kao i ja nekad. Mislio sam kako ona gleda iste one stvari koje sam i ja gledao, i kako e ona biti drukija svaki put kad ih ponovo vidi. Nije da me deprimiralo dok sam mislio o tome, ali nisam ba skakao od radosti. Neke stvari treba da ostanu takve kakve jesu. Lepo bi bilo kad biste mogli da ih strpate u jednu od tih velikih staklenih vitrina i jednostavno ih ostavite tamo. Znam da je to nemogue, ali je svejedno teta. Sve u svemu, to je ono o emu sam razmiljao dok sam tako iao. Prolazio sam pored jednog vrtia i zastao, posmatrajui dvoje vrlo male dece na klackalici. Jedno od njih bilo je onako debeljukasto, pa sam stavio ruku na kraj gde je sedelo ono drugo dete, da kao napravim ravnoteu, ali lepo se videlo da im smetam, pa sam ih ostavio na miru. Onda se neto udno desilo. Kad sam doao do muzeja, najednom mi se nije ulazilo u njega, ni za milion dolara. Jednostavno me nita nije vuklo unutra a prepeaio sam itav prokleti park, jedva ekajui da stignem tamo i sve. Da je Feba bila unutra, verovatno bih uao, ali nije. I tako, samo sam uzeo taksi ispred muzeja i odvezao se do Biltmora. Uopte mi se nije ilo. Ali imao sam taj prokleti sudar sa Sali.

17 Bilo je jo suvie rano kad sam stigao tamo, pa sam samo seo na jednu od onih konih sofa, odmah ispod sata u foajeu, i posmatrao devojke. U mnogim kolama raspust je ve poeo i bilo je mali milion devojaka koje su sedele i stajale naokolo, ekajui da se pojave njihovi mladii. Devojke sa prekrtenim nogama, devojke sa neprekrtenim nogama, devojke sa nevienim nogama, devojke sa nikakvim nogama, devojke koje su privlano izgledale, devojke koje su izgledale kao da bi, kad ih upozna, bile prave vetice. Bio je to zaista lep prizor, ako znate na ta mislim. Istovremeno je nekako i deprimirao, jer se ovek stalno pitao ta e se kog avola desiti sa svim tim devojkama. Kad izau iz kole i koleda, mislim. Moglo se pretpostaviti da e veina njih verovatno da se poudaje za neke mamlaze. Za likove koji veito priaju koliko milja prelazi nji-

hov prokleti auto sa galonom benzina. Likove koji se ljute i besne kao deca kad ih pobedi u golfu ili ak u nekoj glupavoj igri kao to je ping-pong. Likove koji su jednostavno bezlini. Likove koji nikad ne itaju knjige. Likove koji su uasno dosadni - ali tu bi trebalo da budem oprezan. Mislim, kad kaem za neke ljude da su dosadni. Ne shvatam ba takve likove. Ozbiljno. Kad sam bio u Elkton Hilsu, jedno dva meseca sam delio sobu s nekim Harisom Meklinom. Bio je vrlo inteligentan i sve, ali je bio jedan od najveih davea koje sam ikad upoznao. Imao je neki izrazito hrapav glas i bukvalno nikada nije prestajao da govori. Nikada nije prestajao da govori i, to je najgore, nikada nije govorio neto to si hteo da uje. Ali umeo je jednu stvar. Taj skot je zvidao najbolje na svetu. Nametao bi krevet ili kaio stvari u plakar - veito je neto kaio u plakar, to me izluivalo - i usput zvidao, ako nije neto priao tim hrapavim glasom. Umeo je da zvidi ak i klasine stvari, ali najee je zvidao dez. Pokupio bi neto vrlo dezino, kao "Bluz limenog krova" i zvidao tako lepo i lako - ba dok bi kaio stvari u plakar - da je to bukvalno obaralo oveka. Naravno, nikad mu nisam rekao kako mislim da fenomenalno zvidi. Mislim, ne moe tek tako da prie nekom i kae mu: "Ti fenomenalno zvidi". Ali delio sam sobu moda puna dva meseca s njim, iako me toliko guio da sam ve bio na ivici ludila, samo zato to je tako fenomenalno zvidao, najbolje od svih koje sam ikad uo. Zato ne znam ta da mislim o dosadnim likovima. Moda oveku i ne treba da bude preterano krivo kad vidi kako se neka izuzetna devojka udaje za tako nekog. Oni, veinom, nikome ne ine naao, a moda svi u potaji fenomenalno zvide ili neto. Ko bi to, doavola, znao? Ja ne. Najzad sam ugledao Sali kako se penje uz stepenice, pa sam joj poao u susret. Nevieno je izgledala. Najozbiljnije. Bila je u nekom crnom kaputu, s nekom kao crnom beretkom na glavi. Gotovo nikad nije nosila eir ili neto, ali ta beretka je mnogo lepo izgledala. Najudnije u svemu tome bilo je to mi je dolo da se oenim njom istog trenutka kad sam je ugledao. Ja sam lud. Nije mi se ak ni sviala toliko, pa ipak mi se iznenada uinilo da sam zaljubljen u nju i da bih se oenio njom. Stvarno sam lud, kunem se. "Holdene!" rekla je. "Ba divno to te vidim! Prola je itava venost" Imala je neki jak, prodoran glas, koji te dovodio u nepriliku kad god izae s njom. To je jo i moglo da joj proe - jer je bila tako prokleto zgodna - ali uvek me nerviralo. "I meni je drago to tebe vidim", rekoh. Tako sam stvarno i mislio. "Kako si, inae?" "Apsolutno arobno. Jesam li zakasnila?" Rekao sam joj da nije, ali kasnila je oko deset minuta, u sutini. Bilo mi je, uostalom, svejedno. Sve one glupe karikature koje tampaju po asopisima i svuda, gde tipovi besne po ulinim okovima zato to im devojke kasne - sve su to nebuloze. Ako devojka lepo izgleda kada dolazi na sudar, koga je briga to kasni? Nikoga. "Bolje da pourimo", rekoh. "Predstava poinje u dvadeset do tri." Poli smo niz stepenice prema taksi stanici.

"ta emo gledati?" rekla je. "Ne znam. Lantove. Samo sam za to naao karte." "Lantove! O, pa to je arobno!" Rekao sam vam da e da zabalavi kada uje za Lantove. Povatali smo se malo u taksiju, na putu do pozorita. Prvo nije htela, jer je bila nakarminisana i sve, ali nastupio sam maksimalno zavodniki pa nije imala kud. Dvaput, kad je prokleti taksi naglo prikoio, malo je falilo da padnem sa sedita. Ti prokleti taksisti nikada ne gledaju kuda voze, kunem se. A onda, tek da vam predstavim koliko sam lud, kad smo izlazili iz klina, rekao sam joj da je volim i sve. Bila je to la, naravno, ali stvar je u tome to sam tako i mislio kad sam joj to rekao. Lud sam. Stvarno sam lud. "O, dragi, i ja tebe volim", rekla je. A onda je, u istom dahu, dodala: "Obeaj mi da e da pusti kosu. Kratke frizure izlaze iz mode. A ima tako divnu kosu." Divnu, kad bi se zezali. Predstava nije bila tako loa kao neke koje sam gledao. Ali svejedno je bila glupa. Neto o petsto hiljada godina u ivotu nekog starog branog para. Poinje kad su oboje mladi i sve, a roditelji te devojke ne ele da se ona uda za tog mladia, ali ona se ipak udaje za njega. Onda postaju sve stariji i stariji. Mu odlazi u rat, a ena ima brata koji je pijanac. Nisam ba mogao da se zainteresujem za sve to. Mislim, nisam se preterano uzbuivao kad bi neko u toj porodici umro ili neto. Svi su bili samo gomila glumaca. Mu i ena su bili sasvim pristojan stari par - vrlo duhoviti i sve - ali nisam mogao preterano da se zainteresujem za njih. Pre svega, stalno su pili aj ili neto, tokom itave proklete predstave. Kad god bi se pojavili, neki batler je postavljao pred njih aj ili ga je ena sipala nekom. I svi su neprestano ulazili i izlazili - da ti se zavrti u glavi dok ih gleda kako stalno sedaju i ustaju. Alfred Lant i Lin Fonten su igrali stari par i bili su veoma dobri, ali nisu mi se mnogo dopali. Ipak, bili su drukiji, moram da priznam. Nisu se ponaali kao obini ljudi, a nisu se ponaali ni kao glumci. Teko je to objasniti. Ponaali su se vie kao da znaju da su neke veliine. Mislim, dobri su bili, ali previe dobri. Kad bi jedno od njih izgovorilo svoj tekst, ono drugo bi odmah neto reklo. To je trebalo da izgleda kao kad ljudi stvarno razgovaraju i upadaju jedno drugom u re i sve. Problem je to su previe liili na ljude koji razgovaraju i upadaju jedno drugom u re. Ponaali su se, donekle, kao to stari Erni, tamo u Vilidu, svira klavir. Kada neto previe dobro radi, onda, posle nekog vremena, ako ne pazi, postane razmetljiv. A onda ve nisi tako dobar. Ali, sve u svemu, oni su bili jedini u predstavi Lantovi, mislim - koji su delovali kao da imaju neto u glavi. To moram da priznam. Posle prvog ina izali smo sa svim ostalim mamlazima da popuimo cigaretu. Kakav je to prizor bio. U ivotu niste videli toliko foliranata, svi su puili da im ui otpadnu i laparali o predstavi tako da svako moe da ih uje i ukapira koliko su otroumni. Neki glupi filmski glumac stajao je pored nas i

puio. Ne znam mu ime, ali veito glumi u ratnim filmovima, tipa koji ispadne kukavica ba kad zagusti ili neto. Bio je sa nekom zanosnom plavuom i oboje su se trudili da budu maksimalno blazirani i sve, kao da on pojma nema da ga ljudi gledaju. Nevieno skroman lik, nema ta. Ba me razgalio. Sali nije mnogo priala, osim nekih izliva ushienja namenjenih Lantovima, jer je uglavnom krivila vrat naokolo i trudila se da izgleda armantno. Onda je, najednom, na drugoj strani foajea ugledala nekog mamlaza kojeg je poznavala. Nekog tipa u jednom od onih tamnosivih flanelskih odela s kariranim prslukom. Strogo u stilu ekskluzivnih koleda. Jaka stvar. Stajao je uza zid i puio kao sumanut, delujui kao da umire od dosade. Sali je samo ponavljala: "Taj mladi mi je odnekud poznat." Uvek je nekog znala, kud god da ode s njom, ili je bar mislila da zna. Ponavljala je to, sve dok me nije totalno uguila pa sam joj rekao: "to ne ode i poljubi ga onako od srca, ako ti je poznat? Oduevie se." Naljutila se kad sam to rekao. Na kraju, mamlaz je ipak uoio, pa je priao i pozdravio je. Trebalo je videti kako se njih dvoje pozdravljaju. ovek bi pomislio da se dvadeset godina nisu videli. Pomislio bi da su se kupali u istoj kadi ili neto kad su bili deca. Stare drugarine. Muka da ti pripadne. Najsmenije u svemu tome bilo je to su se verovatno sreli samo jednom, na nekom folirantskom uru. Na kraju, kad su prestali da afektiraju, Sali nas je upoznala. Zvao se Dord neto - ak se i ne seam - i studirao je u Endoveru. Jaka, nevieno jaka stvar. Trebalo je videti tog tipa kad ga je Sali pitala kako mu se dopao komad. Bio je od onih foliranata kojima je izgleda potreban prostor kada odgovaraju na neije pitanje. Zakoraio je unazad i zgazio pravo na nogu neke dame iza sebe. Verovatno joj je svaki prst polomio. Rekao je da komad sam po sebi nije remek-delo, ali da su Lantovi, naravno, apsolutni aneli. Aneli. Isuse. Aneli. To me dotuklo. Onda su Sali i on poeli da priaju o masi ljudi koje su oboje poznavali. To je bio najisfoliraniji razgovor koji ste ikad uli. Oboje su se utrkivali da se sete to vie raznih mesta, a onda bi se setili nekog ko tamo ivi i pominjali njegovo ime. Malo je falilo da povratim pre nego to smo se vratili u salu. Najozbiljnije. A onda, kad se zavrio i drugi in, nastavili su svoj ubistveno dosadni razgovor. I dalje su se priseali novih mesta i novih imena ljudi koji su tamo iveli. to je najgore, taj klipan je govorio krajnje isfoliranim glasom, ba kao likovi iz takvih koleda, nekim vrlo umornim, snobovskim glasom. Zvuao je ba kao neka devojka. Ni najmanje nije oklevao da se nabacuje mojoj ribi, strvina. Na trenutak sam pomislio da e ak i da ue u na taksi kad se predstava zavrila, jer je iao itava dva bloka s nama, ali trebalo je da ode s gomilom nekih foliranata na koktel ili negde. Lepo sam mogao da ih vidim kako sede u nekom baru, u tim prokletim kariranim prslucima, i kritikuju predstave, knjige i ene tim umornim, snobovskim glasovima. U stanju su da me dotuku, takvi likovi. Do ulaska u taksi ve sam kao zamrzeo staru Sali, posle deset sati sluanja tog isfoliranog endoverskog skota. Bio sam spreman da je odvedem kui i sve najozbiljnije - ali rekla je: "Imam arobnu ideju!" Ona je veito imala neke arobne ideje.

"Sluaj", rekla je. "Kada treba da ide kui na veeru? Mislim, da li strano uri ili neto? Mora li da bude kod kue u neko odreeno vreme?" "Ja? Ne. Ni u kakvo odreeno vreme", rekao sam. Ljudi moji, nikad vea istina nije izgovorena. "Zato?" "Hajdemo na klizanje u Radio Siti!" Takve su uvek bile njene arobne ideje. "Na klizanje u Radio Siti? Misli odmah?" "Samo na sat vremena. Zar ne eli? Ako ne eli..." "Nisam rekao da ne elim", rekoh. "Zato da ne. Ako se tebi ide." "Stvarno tako misli? Nemoj da govori ako tako i ne misli. Mislim, meni je sasvim svejedno, kako god ti hoe." Svejedno, kad bi se zezali. "Tamo mogu da se iznajme one slatke male suknjice za klizanje", rekla je. "inet Kale je to uradila prole nedelje." Zato je toliko navalila da ide. Htela je da vidi sebe u jednoj od tih suknjica koje jedva pokrivaju dupence i ostalo. I tako smo otili, pa su nam tamo dali klizaljke, a onda je Sali dobila tu malu plavu vrcoguzu haljinicu. Stvarno je nevieno izgledala u njoj, moram da priznam. I nemojte misliti da to nije znala. Stalno je ila ispred mene, tako da mogu da vidim kakvo zgodno dupence ima. I jeste bilo zgodno, priznajem. Smeno je bilo, meutim, to smo bili najgori klizai na itavom prokletom klizalitu. Mislim, stvarno najgori. A bilo je i mahera, nema ta. Glenjevi stare Sali toliko su se povijali, sve dok bukvalno nisu polegli po ledu. Ne samo to su stravino glupo izgledali, ve su verovatno i stravino boleli. Znam da su moji boleli. Ubijali su me. Mora da smo arobno izgledali. A da bude jo gore, bilo je bar nekoliko stotina pacijenata koji nisu imali druga posla osim da stoje naokolo i gledaju svo to lomatanje. "Hoe da sednemo malo unutra i popijemo neko pie ili neto?" najzad sam joj rekao. "To je najdivnija ideja koju si danas smislio", rekla je. Bukvalno je izdisala. Bilo je brutalno. Stvarno mi je bilo ao. Skinuli smo proklete klizaljke i uli u taj bar gde si mogao da uzme pie i posmatra klizae, sedei samo u arapama. im smo seli, Sali je skinula rukavice, a ja joj dao cigaretu. Nije presreno izgledala. Priao je kelner pa sam naruio koka-kolu za nju - jer nije pila - a viski sa sodom za sebe, ali skot je odbio da mi ga donese, pa sam i ja uzeo koka-kolu. Onda sam kao poeo da palim ibice. Radim to prilino esto kad sam u odreenom raspoloenju. Pustim ih kao da gore dokle god mogu da ih drim, a onda ih bacam u pepeljaru. Neka nervozna navika, ta li. Najednom, Sali je rekla: "Sluaj. Moram da znam. Dolazi li ili ne dolazi da mi pomogne da okitim jelku za Boi? Moram da znam." Jo je bila nadrndana zbog svojih glenjeva na klizanju i svega. "Pisao sam ti da hou. Pitala si me to ve dvadeset puta. Naravno da hou." "Mislim, moram da znam", rekla je. Poela je da gleda naokolo po itavoj

prokletoj prostoriji. Iznenada sam prestao da palim ibice i kao nagnuo se ka njoj preko stola. Motalo mi sve i svata po glavi. "Ej, Sali", rekoh. "ta?" rekla je. Gledala je neku devojku na drugoj strani prostorije. "Da li se ikad zasiti svega?" rekoh. "Mislim, da li si se ikad uplaila da e sve da ode doavola ako ne preduzme neto? Mislim, voli li ti kolu i sve te stvari?" "Uasno je dosadna." "Mislim, da li je mrzi? Znam da je uasno dosadna, ali da li je mrzi, to sam mislio." "Pa sad, nije ba da je mrzim. Ti veito mora da neto..." "E pa ja je mrzim. Ljudi moji, kako je mrzim", rekoh. "Ali nije samo to. Nego sve. Mrzim ivot u Njujorku i sve. Taksije i autobuse sa Medison avenije, s vozaima koji se veito deru da je izlaz na zadnja vrata, i upoznavanja s nekim folirantima koji za Lantove kau da su aneli, i vonje gore-dole liftovima kada samo eli da si napolju, i tipove koji ti stalno uzimaju meru za pantalone kod 'Bruksa', i ljude koji veito..." "Ne vii, molim te", rekla je Sali. to je zaista bilo smeno, jer uopte nisam vikao. "Uzmi samo kola", rekoh. Rekao sam to veoma tihim glasom. "Uzmi veinu ljudi, ludi su za kolima. Pate se ako ih malo ogrebu negde i veito priaju o tome koliko milja prelaze s galonom benzina, i im nabave nova kola, ve misle kako da ih zamene za neka jo novija. Ja ne volim ak ni stara kola. Mislim, uopte me ne interesuju. Radije bih imao nekog konja. Konj je bar human. Konja bar moe..." "Ne znam o emu ti uopte govori", rekla je Sali. "Samo skae s jedne..." "Zna ta?" rekoh. "Ti si verovatno jedini razlog to sam sada u Njujorku. Da ti nisi ovde, verovatno bih bio negde bestraga daleko. Negde u umama ili ne znam gde. Ti si bukvalno jedini razlog to sam ovde." "Sladak si", rekla je. Ali videlo se kako bi volela da promenim prokletu temu. "Trebalo bi da ode u neku muku kolu. Probaj jednom", rekoh. "Prepune su licemera i samo ui ne bi li nauio da bude dovoljno bistar kako bi jednog lepog dana bio u stanju da kupi prokleti 'kadilak', i stalno mora da se pravi kako ti je teko ako je ragbi-tim izgubio, i po ceo dan pria samo o devojkama, piu i seksu, i svi su izdeljeni u te odvratne male klike. Likovi koji igraju koarku dre se za sebe, katolici se dre za sebe, prokleti intelektualci se dre za sebe, likovi koji igraju brid dre se za sebe. ak se i likovi koji pripadaju prokletom klubu Knjige meseca dre za sebe. Ako pokua da vodi neki iole inteligentan ray..." "Sluaj sad", rekla je Sali. "Mnogim mladiima kola prua mnogo vie od toga." "Slaem se! Slaem se da im prua, nekima od njih! Ali to je sve to meni

prua. Shvata li? U tome je poenta. Ba u tome je prokleta poenta", rekoh. "Meni teko da se bilo ta prua. U loem sam stanju. U oajnom sam stanju." "Vidi se." A onda, najednom, sinula mi je ideja. "Sluaj", rekoh. "Evo ta sam smislio. Da li bi volela da ode bestraga odavde? Evo ta sam smislio. Znam jednog tipa u Grini Vilidu od koga moemo da uzmemo auto na nekoliko nedelja. Ili smo u istu kolu i jo mi duguje deset dolara. ta bismo mogli da uradimo - da se sutra ujutro odvezemo gore do Masausetsa i Vermonta i svuda naokolo, zna. Tamo gore je uasno lepo. Najozbiljnije." Poeo sam stravino da se uzbuujem, to sam vie mislio o tome, i pruio sam kao ruku i uhvatio Sali za ruku. Kakva sam budala bio. "Bez zezanja", rekoh. "Imam oko sto osamdeset dolara u banci. Mogu da ih podignem kad ujutro otvore, a onda mogu da odem po taj auto. Bez zezanja. Smestiemo se u neki bungalov tamo u nekom kampu ili negde, dok nam traju pare. A onda, kad nam nestane para, mogu da naem neki posao, pa bismo mogli da ivimo uz neki potok ili negde, a kasnije bismo mogli da se venamo ili neto. Zimi bih mogao da nacepam koliko god nam treba drva i svega. Fantastino bi nam bilo, kunem se! ta kae na to? Hajde, reci! ta kae na to? Hoe li da poe sa mnom? Molim te!" "Ne moe tek tako da uradi takvu stvar", rekla je Sali, kao da se uasno iznervirala. "Zato? Zato, doavola, ne moe?" "Nemoj da urla na mene, molim te", rekla je. to je bila glupost, jer uopte nisam urlao. "Zato ne moe? Zato?" "Zato to ne moe, i gotovo. Pre svega, oboje smo bukvalno jo deca. I da li ti je ikad palo na pamet ta bi radio ako ne bi naao posao kad ti nestane novca? Umrli bismo od gladi. itava stvar je takva fantazija da nije ak ni..." "Nije fantazija. Nai u posao. Ne brini za to. Nemoj da brine za to. U emu je stvar? Zar ne eli da ide sa mnom? Reci ako ne eli." "Nije to. Uopte nije to", rekla je Sali. Poinjao sam ve da je mrzim, ta li. "Imaemo koliko god hoe vremena za takve stvari - za sve te stvari. Mislim, kad zavri koled, i ako se venamo i sve. Bie bezbroj arobnih mesta kuda moe da se ode. Ti si samo..." "Ne, nee biti. Uopte nee biti bezbroj mesta kuda moe da se ode. Sve e biti potpuno drukije", rekoh. Ponovo sam postajao uasno potiten. "ta?" rekla je. "Ne ujem te. Prvo urla na mene, a onda..." "Rekao sam ne, nee biti arobnih mesta kuda moe da se ode kad zavrim koled i sve. Aktiviraj malo ui. Sve e biti totalno drukije. Moraemo da se sputamo liftovima, sa koferima i ostalim glupostima. Moraemo da telefoniramo svima ivima i da se ispozdravljamo s njima i aljemo im razglednice iz hotela i sve. A ja u raditi u nekoj kancelariji, pravicu gomilu para i voziu se na posao taksijem i autobusima s Me-dison avenije i ita'u novine i

redovno u igrati brid i odlaziu u bioskop i gledau masu glupih dokumentaraca i najava za budue filmove i urnale. urnale. Isuse svemogui. Uvek neka glupa konjska trka, i neka dama koja razbija flau o brod, i neki impanza u pantalonama koji vozi prokleti bicikl. Uopte nee biti isto. Ti uopte ne shvata na ta mislim." "Moda i ne shvatam! Moda ni ti ne shvata", rekla je Sali. Oboje smo do tada ve zamrzeli jedno drugo. Videlo se da nema nikakvog smisla pokuavati da vodi neki inteligentan razgovor. Bilo mi je stravino krivo to sam uopte zapoeo sve to. "Hajde, idemo odavde", rekoh. "Dosadna si kao stenica, ako ba hoe da zna." Ljudi moji, kako je pogodilo kad sam to rekao. Znam da to nije trebalo da kaem, i verovamo joj ne bih ni rekao da me nije toliko deprimirala. Obino nikad ne govorim tako grube stvari devojkama. Ljudi moji, kako je to pogodilo. Izvinjavao sam se kao sumanut, ali nije prihvatala moja izvinjenja. ak je i plakala. to me malo uplailo, jer sam se pribojavao da e da ode kui i kae svome ocu kako sam joj rekao da je dosadna kao stenica. Njen otac je bio jedan od onih velikih utljivih skotova, a ionako nije bio preterano lud za mnom. Jednom joj je rekao da previe galamim. "Najozbiljnije. ao mi je", govorio sam joj. "ao ti je. Tebi je ao. To je jako smeno", rekla je. I dalje je kao plakala, i najednom mi je zaista bilo nekako ao to sam to rekao. "Hajde, otpratiu te kui. Ozbiljno." "Mogu i sama da odem kui, hvala ti. Ako misli da bih tebi dozvolila da me prati kui, onda si stvarno lud. Nijedan mladi mi nikad u ivotu nije rekao tako neto." itava je stvar, na neki nain, bila pomalo komina, kad se bolje razmisli, pa sam najednom uradio neto to nije trebalo. Nasmejao sam se. A ja se smejem ba onako glasno, nekim glupavim smehom. Mislim, kad bih nekim sluajem sedeo iza sebe u bioskopu ili negde, verovamo bih se nagnuo napred i rekao sebi da umuknem ve jednom. To ju je izludelo vie nego ita. Muvao sam se jo neko vreme oko nje, izvinjavajui se i pokuavajui da je navedem da mi oprosti, ali nije htela. Samo mi je govorila da odem i ostavim je na miru. to sam na kraju i uradio. Otiao sam u garderobu, uzeo cipele i ostalo i otiao bez nje. To nije trebalo da uradim, ali sam do tada bio ve prokleto sit svega. Ako ba hoete da znate, ne znam ak ni zato sam pokrenuo itavu tu stvar s njom. Mislim, to da odemo negde, u Masausets i Vermont i sve. Verovamo je ne bih ni vodio, ak i da je htela da poe sa mnom. Ona stvarno nije bila neko s kim bi trebalo otii. Meutim, najstranije u svemu tome bilo je to sam ozbiljno mislio kad sam je pitao. To je ono najstranije. Stvarno sam lud, kunem se.

18 Kad sam otiao s klizalita, osetio sam kao glad pa sam - uao u neki dragstor i uzeo sendvi sa ementalerom i laktomalt, a onda otiao u telefonsku govornicu. Neto sam mislio da moda ponovo okrenem Dejn i vidim da li je stigla kui. Mislim, imao sam pred sobom itavo slobodno vee, pa sam hteo da je zovnem i, ako je stigla, povedem je negde da igramo ili neto. Nikada nisam igrao s njom, za sve vreme otkako je znam. Ali video sam jednom kako igra, i to veoma dobro, inilo se. To je bilo u klubu, na proslavi etvrtog jula. Tada je jo nisam tako dobro znao, pa nisam hteo da joj se nabacujem, jer nije bila sama. Bila je s nekim jezivim tipom, Alom Pajkom, koji je iao u outi. Nisam ga ba poznavao, ali znam da se veito muvao oko bazena. Nosio je one bele kupae gae od lasteksa i uvek je skakao s najvie skakaonice. Po ceo dan je skakao jedan isti bedni polusalto. To je bio jedini skok koji je znao, ali on je mislio da je glavni dasa na tom bazenu. Gomila miia, a nigde mozga. Sve u svemu, eto s kim je Dejn izala te veeri. Nisam to mogao da shvatim. Kunem se da nisam. Kad smo poeli da se viamo, pitao sam je kako je mogla da izlazi s takvim naduvenkom. Dejn je rekla da on nije naduvenko. Rekla je da pati od kompleksa nie vrednosti. Drala se kao da ga saaljeva ili neto, i uopte se nije pretvarala. Tako je i mislila. To je udna stvar kod devojaka. Kad god pomene nekog tipa koji je neopozivi kreten - vrlo bezlian ili krajnje uobraen i sve - i pomene ga nekoj devojci, ona e ti rei kako taj pati od kompleksa nie vrednosti. Moda i pati, ali to ga, po mom miljenju, ne spreava da bude kreten. Devojke. Nikad ne zna ta e da izmisle. Jednom sam sredio da drugarica jedne devojke koju sam znao, Roberte Vol, izae s jednim mojim drugom. Zvao se Bob Robinson i stvarno je patio od kompleksa nie vrednosti. Lepo se videlo da se uasno stidi svojih roditelja i sve, jer su govorili "e doemo", "e idemo" i takve stvari, a nisu bili neki bogatai. Ali nije bio kreten ili neto. Bio je mnogo dobar lik. Meutim, uopte se nije dopao toj drugarici Roberte Vol. Rekla je Roberti da je preterano uobraen - a zakljuila je da je uobraen zato to joj je sluajno pomenuo da je ef debatnog kluba. Tako sitna stvar i ona odmah zakljui da je uobraen! U tome je problem s devojkama - ako im se neki mladi svia, bez obzira koliki je kreten, one e uvek rei kako pati od kompleksa nie vrednosti, a ako im se ne svia, bez obzira koliko je dobar lik ili koliko pati od kompleksa nie vrednosti, one e rei da je uobraen. ak i pametne devojke to rade. Sve u svemu, ponovo sam okrenuo Dejn, ali niko se nije javio pa sam okaio slualicu. Onda sam morao da prelistam moj imenik, da vidim ko bi, doavola, mogao da mi pravi drutvo te veeri. Problem je to u mom imeniku ima samo oko troje ljudi. Dejn, i taj ovek, g. Antolini, koji je bio moj nastavnik u Elkton Hilsu, i broj kancelarije moga oca. Stalno zaboravljam da upiem ljude u imenik. ta sam na kraju uradio -okrenuo sam starog Karla Ljusa. On je maturirao u Hutonu kad sam ja ve otiao odatle. Bio je jedno tri

godine stariji od mene i nisam ga ba preterano voleo, ali bio je od onih krajnje intelektualnih likova - imao je najvei koeficijent inteligencije u Hutonu - pa sam mislio da bi moda hteo da veeramo negde zajedno i odvojimo neki malo intelektualniji razgovor. Ponekad je stvarno umeo da ti otvori oi. I tako sam ga okrenuo. Sada je bio student na Kolumbiji, ali iveo je u ezdeset petoj ulici i znao sam da je kod kue. Kad se javio, rekao je da ne moe na veeru, ali da bismo mogli da se naemo u deset sati i popijemo neto u Viker-baru, u Pedeset etvrtoj ulici. Mislim da je bio poprilino iznenaen to sam se javio. Jednom sam ga nazvao debelguzim folirantom. Ostalo mi je jo dosta vremena da ubijem do deset sati, i ta sam uradio otiao sam u bioskop, u Radio-Siti. To je verovatno bilo najgore to sam mogao da uinim, ali bilo je blizu, a nije mi nita drugo palo na pamet. Uao sam kad je prokleta revija ve bila u toku. Igraice su dizale noge do plafona, kao uvek kad sve stoje u nizu, drei jedna drugu oko struka. Publika je tapala kao sumanuta, a neki tip iza mene samo je ponavljao svojoj eni: "Zna li ta je to? To je preciznost." Taj me dotukao. A onda je, posle njih, izaao tip u smokingu i roluama i poeo da krui naokolo po sceni i provlai se ispod gomile malih stolova, priajui usput viceve. Stvarno je dobro vozio i sve, ali nisam mogao preterano da uivam u tome jer sam ga stalno zamiljao kako veba da bude lik koji se vozi na roluama po sceni. Izgledalo je tako glupo. Pretpostavljam da nisam bio raspoloen kako treba. Zatim je, posle njega, dola na red ona boina taka koju izvode svake godine u Radio Sitiju. Svi oni aneli to izlaze iz loa i sa svih strana, tipovi koji nose raspea i te stvari svuda naokolo, i svi oni - hiljade njih - kao ludi pevaju "Priite svi verni". Jaka stvar. To bi trebalo da bude religiozno do bola i bogzna kako lepo i sve, ali stvarno ne vidim ta je religiozno ili lepo u gomili glumaca koji nose raspea po itavoj sceni. Kad su bili gotovi i poeli da se vraaju iza kulisa, videlo se kako jedva ekaju da zapale cigaretu ili neto. Gledao sam to i prethodne godine, sa starom Sali Hejs, i ona je samo ponavljala kako je to arobno, kostimi i sve. Rekao sam joj da bi Isus verovatno povratio da je mogao da ih vidi - sve te cirkuske kostime i ostalo. Sali je rekla da sam bogohulni ateista. Verovatno i jesam. Ono to bi se Isusu stvarno dopalo je lik koji u orkestru lupa u timpane. Gledao sam ga jo od svoje osme godine. Moj brat Eli i ja, kad smo ili s roditeljima tamo, naputali smo svoja mesta i odlazili skroz dole do bine da ga gledamo. On je najbolji bubnjar koga sam ikad video. U toku itave revije samo mu se nekoliko puta prui prilika da zalupa po tim ogromnim timpanima, ali nikada ne izgleda kao da mu je dosadno dok eka svoj red. A kad zalupa po njima, radi to tako lepo i neno, s nekim nervoznim izrazom na licu. Kad smo jednom otili sa ocem u Vaington, Eli mu je poslao razglednicu, ali kladim se da je nikad nije dobio. Nismo bili sasvim sigurni kako da je adresiramo. Kad se boina taka zavrila, poeo je prokleti film. Toliko je bio debilan da nisam mogao da odvojim pogled s platna. Bio je o nekom Englezu - zvao se Alek neto - koji je bio u ratu i onda je u bolnici izgubio pamenje i sve. On

izae iz te bolnice sa tapom i opa na sve strane, po itavom Londonu, ne znajui ko je. On je u stvari vojvoda, ali pojma nema o tome. Zatim, pri ulasku u autobus, on upozna tu dobru, srdanu, iskrenu devojku. Njoj odleti prokleti eir i on ga hvata, a onda se popnu u gornji deo autobusa, sedmi i ponu da priaju o arlsu Dikensu. On je i njen i njegov najomiljeniji pisac. Oboje nose po primerak Olivera Tvista. Stvarno mi je dolo da povratim. Sve u svemu, oni se odmah zaljube jedno u drugo, zato to su oboje tako ludi za Dikensom, i on joj pomae u izdavakom poslu. Ona je izdava, ta devojka. Ali ne ide joj najbolje jer njen brat pije i troi sav novac. On je neki vrlo ogoren lik, taj njen brat, jer je bio lekar u ratu i sad ne moe vie da operie zato to je pogubio ivce, pa samo pije po ceo dan, ali prilino je duhovit i sve. I tako, stari Alek pie knjigu, a devojka je objavi i onda zarade brdo para. Ba kad spremaju da se uzmu, pojavi se ta druga devojka, Mara. Stara Mara je bila Alekova verenica pre nego to je izgubio pamenje, i ona ga prepozna dok on u knjiari potpisuje svoje knjige. Mara kae starom Aleku da je on u stvari vojvoda, ali on joj ne veruje i odbije da ode s njom i poseti svoju majku. Majka mu je potpuno slepa. Ali druga devojka, ona srdana, natera ga da ode. Ona je vrlo plemenita i sve. I tako on ode. Meutim, pamenje mu se i dalje ne vrati, ak ni kad njegova velika doga skoi na njega, ili kad mu majka pree prstima preko lica i donese mu plianog medvedia s kojim se balavio kad je bio mali. Ali onda, jednog dana, neka deca igraju kriket na travnjaku i pogode ga lopticom u glavu. Istog trenutka vrati mu se prokleto pamenje i on ue u kuu i izljubi majku u elo i sve. Onda ponovo pone da ivi kao pravi vojvoda i potpuno zaboravi onu srdanu devojku to izdaje knjige. Priao bih vam ostatak filma, ali bojim se da ne povratim. Nije da bih vam pokvario doivljaj ili neto. Nema tu ta da se pokvari, Isuse. Sve u svemu, zavrava se tako to se Alek i ona srdana devojka venaju, a brat pijanac sredi ivce i operie Alekovu majku tako da ona progleda, a onda se taj pijani brat i stara Mara uzmu. Na kraju svi sede za dugakim sveanim stolom i padaju od smeha, jer se ona velika doga pojavi sa gomilom tenadi. Svi su valjda mislili da je ona mujak, ta li. Sve to mogu da kaem je - nemojte da gledate taj film ako neete da se ispovraate od glave do pete. Ono to me dotuklo bila je neka dama to je sedela do mene, koja je plakala tokom itavog prokletog filma. to je laniji bio, vie je plakala. Pomislili biste da je plakala zato to ima stravino meko srce ili neto, ali ja sam sedeo odmah do nje i znam da nije tako. S njom je bio taj mali koji je umirao od dosade i hteo da ide u toalet, ali ona nije htela da ga odvede. Samo mu je ponavljala da sedi mirno i pristojno se ponaa. Imala je meko srce kao prokleti kurjak. Uzmite tako nekog ko je u stanju oi da pogubi od plakanja nad gomilom lanih gluposti u filmovima - u devet od deset sluajeva to su prave skotine u srcu. Najozbiljnije. Kad se film zavrio, polako sam krenuo prema Viker-baru, gde je trebalo da se naem sa starim Karlom Ljusom i, dok sam tako hodao, razmiljao sam kao o ratu i svemu tome. Ti ratni filmovi uvek tako deluju na mene. Mislim da

ne bih podneo kad bih morao u rat. Ozbiljno. Ne bi bilo tako loe kad bi te samo izveli napolje i streljali te ili neto, ali problem je to mora tako prokleto dugo da ostane u vojsci. U tome je cela stvar. Moj brat D.B. je bio u vojsci etiri proklete godine. Bio je i u ratu - iskrcao se u Normandiji i sve - ali mislim da je zamrzeo vojsku vie nego rat. Tada sam bio bukvalno jo dete, ali seam se kad je dolazio kui na odsustvo - sve vreme je preleao na krevetu. Jedva da se uopte i pojavio u dnevnoj sobi. Kasnije, kad je otiao preko okeana i bio u ratu i svuda, nije bio ranjen ili neto, niti je morao da puca na nekog. Samo je po ceo dan vozio naokolo nekog kaubojskog generala u tapskim kolima. Jednom je rekao Eliju i meni kako ne bi znao u kom pravcu da puca da je morao da puca na nekog. Rekao je da je armija u sutini puna istih skotova kakvi su i nacisti. Seam se da ga je Eli jednom pitao nije li u neku ruku dobro to je bio u ratu, jer je pisac, pa mu je to pruilo dosta toga o emu bi pisao i sve. Onda je naterao Elija da donese svoju rukavicu za bezbol i pitao ga ko je najbolji ratni pesnik Rupert Bruk ili Emili Dikinson. Eli je rekao Emili Dikinson. Ne znam ba mnogo o tome jer slabo itam poeziju, ali znam da bi me izludelo kad bih morao u vojsku gde bih sve vreme bio s gomilom klipana kao to su Ekli i Stredleter i stari Moris, da mariram sa njima i ostalo. Bio sam jednom sa skautima, oko nedelju dana, i nisam mogao da podnesem ak ni da gledam u potiljak tipa ispred mene. Stalno su ponavljali da gledamo u potiljak onog ispred nas. Kunem se, ako ikad izbije jo neki rat, najbolje e biti da me samo izvedu i postave pred streljaki stroj. Ne bih se bunio. Ono to mi nije jasno kod D.B.-a, meutim, je to me prolog leta naterao da proitam tu knjigu Zbogom oruje, iako toliko mrzi rat i sve. To je ono to stvarno ne mogu da shvatim. U toj knjizi ima neki porunik Henri, koji bi kao trebalo da bude neki dobar lik i sve. Ne shvatam kako je D.B. mogao toliko da mrzi vojsku i rat i sve, a da mu se istovremeno svia tako laan, isfoliran lik. Mislim, ne vidim kako je mogla da mu se svia tako izvetaena knjiga, a da istovremeno voli onu od Ringa Lardnera ili onu drugu za kojom je toliko lud, Veliki Getsbi. D.B. se naljutio kad sam to rekao i izjavio da sam jo suvie mlad i sve da bih to procenio, ali ja ne mislim tako. Rekao sam mu da volim Ringa Lardnera i Velikog Getsbija. I stvarno ih volim. Bio sam lud za Velikim Getsbijem. Dobri stari Getsbi. Stara lafina. Obarao me. Sve u svemu, nekako mi je drago to su izmislili atomsku bombu. Ako ikada izbije jo neki rat, seu pravo na njen prokleti vrh. Dobrovoljno u se javiti za to, kunem se.

19 Ako sluajno niste iz Njujorka, taj Viker-bar je u nekom kao luksuznom hotelu, hotelu Seton. Jedno vreme sam prilino esto iao tamo, ali ne idem vie. To je jedno od onih nazovi-ekskluzivnih mesta gde foliranti bukvalno upadaju

kroz prozor. Imali su te dve Francuskinje, Tinu i aninu, koje su pevale i svirale klavir, jedno triput za vee. Jedna od njih je svirala klavir - vrlo traljavo - a druga je pevala, a pesme su veinom bile lascivne ili na francuskom. Ta to je pevala, stara anina, uvek je aputala u prokleti mikrofon pre nego to bi zapevala. Govorila bi: "A sad bismo volele da vam otpevamo naa impresija o Vuli Vu Fran-sej. To je pesma o mala fransuska devojka koja doe u veliki grad, isto kao Nujork, i zalubi se u mali momak iz Bruklin. Nadamo se vama to prijati." Zatim, kad bi prestala da apue i zavodi, otpevala bi neku glupu pesmu, pola na engleskom, pola na francuskom, i dovodila u delirijum sve mamlaze u lokalu. Ako biste dovoljno dugo sedeli tu i sluali sve te folirante kako aplaudiraju i ostalo, zamrzeli biste sve ivo na ovom svetu, kunem se. I barmen je bio skot. Bio je uasan snob. Taj uopte nije hteo da razgovara s tobom ako nisi neka krupna zverka ili slavna linost ili neto. Ako jesi neka veliina ili neko, onda je bio jo ljigaviji. Prilazio bi, s tim irokim armanmim osmehom, kao da je stravino pozitivan tip kad ga ovek bolje upozna, i govorio: "Gde ste vi? ta se radi u Konektikatu?" ili: "Kako Florida?" Uasan lokal, bez zezanja. Vremenom sam sasvim prestao da zalazim tamo. Stigao sam prilino rano. Seo sam za ank - bila je ve guva - i popio nekoliko viskija sa sodom pre nego to se stari Ljus uopte pojavio. Ustajao sam kad sam naruivao, tako da mogu da vide koliko sam visok i ne pomisle da sam prokleti maloletnik. Onda sam malo osmatrao lokal. Neki lik pored mene do besvesti je muvao ribu s kojom je bio. Stalno joj je govorio kako ona ima aristokratske ruke. To me dotuklo. Na drugom kraju anka skupio se sve sam peder. Nije da su izgledali pederski - mislim, nisu imali dugu kosu ili neto - ali lepo se videlo da su pederi. Na kraju se stari Ljus pojavio. Stari Ljus. Kakav lik. Bio mi je odreen za akog instruktora kad sam bio u Hutonu. Meutim, sve to je ikad radio bila su ta predavanja o seksu, kasno u no, kad bi se skupila gomila pacijenata u njegovoj sobi. Znao je dosta toga o seksu, pogotovo o perverzijama i svemu. Veito nam je priao o nekim gmazovima to bazaju naokolo i rade one stvari sa ovcama, i likovima koji etaju sa enskim gaicama uivenim u postavu svojih eira i sve. Pa o pederima i lezbejkama. Stari Ljus je pouzdano znao ko je peder a ko lezbejka u itavim Sjedinjenim Dravama. Dovoljno je bilo da pomene nekoga - bilo koga - i stari Ljus bi ti odmah rekao da li je taj peder ili nije. Ponekad je bilo teko poverovati da su svi ti ljudi o kojima je govorio pederi i lezbejke i sve, neki filmski glumci i takvi ljudi. Neki za koje je priao da su pederi bili su ak i oenjeni. Stalno biste mu govorili: "Znai da je Do Blou peder? Do Blou? Onaj veliki surovi tip to uvek igra gangstere i kauboje?" Stari Ljus bi rekao: "Naravno." Uvek je govorio: "Naravno". Govorio je da uopte nije bitno da li je neko oenjen ili ne. Govorio je da je svaki drugi oenjeni lik na svetu peder, a da to i ne zna. Govorio je kako moe da se pretvori u pedera bukvalno preko noi, ako ima sve preduslove za to. Stvarno je umeo stravino da nas isprepada. Samo sam ekao kad u da se pretvorim u pedera ili neto. Smena stvar kod

starog Ljusa je to sam mislio da je moda i on neka vrsta pedera. Veito je govorio: "Probaj ovu meru", i onda bi ti gadno lupio prstenac dok prolazi hodnikom. A kad god bi poao u klozet, veito je ostavljao prokleta vrata otvorena i priao ti neto dok pere zube i sve. To su pederski fazoni, u neku ruku. Najozbiljnije. Upoznao sam dosta pravih pedera, u koli i sve, i oni stalno rade takve stvari. Zato sam uvek sumnjao u starog Ljusa. Ali bio je prilino inteligentan lik, nema ta. Nikad nije govorio zdravo ili neto kad bi sreo oveka. Prvo to je rekao kad je seo bilo je kako moe da ostane samo nekoliko minuta. Rekao je kako treba da se nae s nekom ribom. Onda je naruio martini. Rekao je barmemi da napravi to jai, bez maslinke. "Ej, imam pedera za tebe", rekao sam mu. "Na kraju anka. Ne gledaj sad. uvam ga za tebe." "Mnogo si duhovit", rekao je. "Isti stari Kolfild. Kad e jednom da odraste?" Bio sam mu beskrajno dosadan. Ozbiljno. Meni je on, meutim, bio zabavan. Bio je od onih likova koji me zabavljaju. "Kako tvoj seksualni ivot?" upitao sam ga. Mrzeo je kad ga pita takve stvari. "Opusti se", rekao je. "Samo sedi i opusti se, ovee." "Oputen sam", rekoh. "Kako je na Kolumbiji? Je l' ti lepo?" "Naravno. Da mi nije lepo, ne bih bio tamo", rekao je. I on je ponekad umeo da bude prilino dosadan. "ta studira?" upitao sam ga. "Perverzije?" Samo sam se malo glupirao. "ta pokuava - da ispadne duhovit?" "Ne. Samo se zavitlavam", rekoh. "Sluaj, ej, Ljuse. Ti si inteligentan tip. Treba mi tvoj savet. U stravinoj sam..." Frknuo je na mene. "Sluaj, Kolfilde. Ako hoe da sedi ovde i tiho i na miru popije pie i tiho i na miru razgo..." "U redu, u redu", rekoh. "Opusti se." Videlo se da nije raspoloen za neki ozbiljniji razgovor sa mnom. To je problem sa tim intelektualnim tipovima. Nikada nee da vode neki ozbiljniji razgovor ako oni nisu raspoloeni za to. I tako, ta sam uradio - poeo sam da razgovaram o optim temama s njim. "Bez zezanja, kako tvoj seksualni ivot?" upitao sam ga. "Via li se sa onom ribom s kojom si izlazio u Hutonu? Onom sa nevienim..." "Ni u ludilu", rekao je. "Otkud to? ta je bilo s njom?" "Pojma nemam. Po meni, kad ve pita, verovatno je do sada postala prva droca Nju Hempira." "To nije lepo. Ako je ve bila tako fina i pustila te da se seksualno zanima sa njom, onda ne bi trebalo da tako govori o njoj." "O, gospode!" rekao je Ljus. "Da li e ovo biti tipian kolfildski razgovor? Hou odmah da znam."

"Ne", rekoh, "ali svejedno nije lepo. Ako je ve bila tako fina i dobra i pustila te..." "Moramo li da insistiramo na toj nebuloznoj konverzaciji?" Uutao sam. Pribojavao sam se da e da ustane i ode od mene ako ne uutim. Samo sam naruio novo pie. Dolo mi je da se napijem kao svinja. "S kim sada izlazi?" upitah ga. "Jesi li raspoloen da mi kae?" "Ne zna je." "Aha, ali ko je? Moda je i znam." "Devojka ivi u Vilidu. Vajarka. Ako si ba zapeo da zna." "Je l'? Bez zezanja? Koliko ima godina?" "Nikad je nisam pitao, zaboga." "Dobro, koliko otprilike?" "Mislim da ima blizu etrdeset", rekao je stari Ljus. "Blizu etrdeset?Je l'? I to se tebi svia?" rekoh. "Voli kad su tako matore?" Pitao sam ga zato to je stvarno znao dosta toga o seksu i svemu tome. Bio je jedan od retkih za koje sam bio siguran da znaju. Izgubio je nevinost ve u etrnaestoj godini, u Nantuketu. Najozbiljnije. "Volim zrelije osobe, ako na to misli. Naravno." "Voli? Zato? Bez zezanja. Jesu li bolje za seks i ostalo?" "Sluaj. Da raistimo jednu stvar. Veeras odbijam da odgovorim na tipino kolfildska pitanja. Kad e, doavola, da odraste?" utao sam neko vreme. Ostavio sam se toga, privremeno. Onda je stari Ljus naruio novi martini i rekao barmenu da napravi mnogo jai od prethodnog. "Sluaj. Koliko ve dugo izlazi s njom, tom vajarkom?" upitah ga. Stvarno me zanimalo. "Jesi li je znao kad si bio u Hutonu?" "Teko. Stigla je u ovu zemlju tek pre nekoliko meseci." "Ozbiljno? Odakle je?" "Sluajno je iz angaja." "Idi! Ona je Kineskinja, znai?" rekao sam. "Oigledno." "Ozbiljno? Svia ti se? To to je Kineskinja?" "Oigledno." "Zato? Ba me zanima - najozbiljnije." "Jednostavno nalazim da mi Istona filozofija vie odgovara od Zapadne. Kad ve pita." "Ozbiljno? Kako to misli 'filozofija'? Misli seks i ostalo? Misli, to je bolje u Kini? To si mislio?" "Ma ne ba posebno u Kini. Rekao sam Istona. Moramo li da nastavimo ovaj beslovesni razgovor?" "Sluaj, ozbiljno te pitam", rekoh. "Bez zezanja. Zato je bolje na Istoku?" "Suvie je komplikovano da bi se uputali u to", rekao je stari Ljus. "Tamo jednostavno smatraju da je seks istovremeno i fiziko i duhovno iskustvo. Ako

misli da u..." "I ja isto! I ja smatram da je - kako si ono rekao - fiziko i duhovno iskustvo i sve. Ozbiljno. Ali zavisi s kim to uopte radim. Ako to radim s nekom koju ak i ne..." "Zaboga, nemoj tako glasno, Kolfilde. Ako ne moe da se obuzda, najbolje da se manemo itavog..." "U redu, ali sluaj", rekoh. Poeo sam da se uzbuujem, pa sam zaista malo glasnije govorio. Ponekad malo glasnije govorim kad se uzbudim. "Evo ta hou da kaem", rekoh. "Znam da bi to trebalo da bude i fiziki i duhovno i umetniki i sve. Ali mislim, ne moe to sa svakim - sa svakom devojkom koju odvoji i sve - pa da tako ispadne. Moe li?" "Mani se toga", rekao je stari Ljus. "Nai neku drugu temu." "U redu, ali sluaj. Uzmimo tebe i tu tvoju Kineskinju. ta ja toliko dobro kod vas dvoje?" "Mani se toga, rekao sam." Postajao sam preterano intiman. Shvatio sam. Ali to je bila jedna od stvari koje su mi smetale kod Ljusa. Kad smo bili u Hutonu, terao te da mu opie najintimnije stvari koje su se tebi desile, ali ako bi njemu poeo da postavlja pitanja u vezi s njim, naljutio bi se. Ti intelektualni tipovi ne vole intelektualan razgovor ukoliko oni ne vode itavu stvar. Veito trae da uti kad oni ute i da ode u svoju sobu kad oni odu u svoju sobu. Kad sam bio u Hutonu, stari Ljus nije trpeo - to se lepo videlo - kada bismo, posle njegovog predavanja o seksu, ostajali i prevakavali temu. Mislim, drugi likovi i ja, u neijoj sobi. Stari Ljus to nije mogao da svari. Uvek je zahtevao da svako ode u svoju sobu i uuti kada on nije vie u centru panje. ega se bojao - bojao se da neko ne kae neto pametnije od onog to je on govorio. Stvarno me zabavljao. "Moda u da odem u Kinu. Moj seksualni ivot je mizeran", rekoh. "Naravno. Tvoj duh je jo nezreo." "I jeste. Ozbiljno. Svestan sam toga", rekoh. "Zna u emu je problem sa mnom? Nikad ne mogu da se stvarno napalim - mislim onako stvarno - sa devojkom koju ne volim mnogo. Mislim, mora mnogo da mi se svia. Ako mi se ne svia, nekako gubim elju za njom i sve. Ljudi moji, to mi stvarno unitava seksualni ivot. Moj seksualni ivot je nikakav." "Naravno da je nikakav, ovee. Jo proli put sam ti rekao ta je tebi potrebno." "Misli da odem na psihoanalizu i sve?" rekoh. To je bilo ono to mi je rekao da uradim. Njegov otac je bio psihoanalitiar. "To zavisi od tebe, ovee. Mene se apsolutno ne tie ta e sa svojim ivotom." utao sam neko vreme. Razmiljao sam. "Pretpostavimo da odem kod tvog oca i pustim da me analizira i sve", rekoh. "ta bi mi on radio? Mislim, ta bi mi radio?" "Nita ti ne bi radio. Samo bi popriao s tobom i ti bi popriao s njim. Pre

svega, pomogao bi ti da prepozna sklop svojih misli." "ta je to?" "Sklop tvojih misli. Tvoj mozak funkcionie kao... Sluaj. Neu da ti sada drim elementarni kurs iz psihoanalize. Ako te zanima, okreni ga i zakai posetu. Ako te ne zanima, nemoj. Meni je apsolutno svejedno, veruj mi." Stavio sam mu ruku na rame. Ljudi moji, ba me zabavljao. "Ti si stravino ljubazan skot", rekoh. "Nisi znao?" Gledao je u svoj runi sat. "Moram da idem", rekao je i ustao. "Drago mi je to sam te video." Pozvao je barmena i zatraio raun. "Ej", rekoh, pre nego to je krenuo. "Da li je tvoj otac ikada analizirao tebe?" "Mene? Zato pita?" "Tek onako. I, je l' jeste?" "U stvari nije. Pomogao mi je da se prilagodim do izvesne mere, ali dubinska analiza nije bila neophodna. Zato pita?" "Tek onako. Samo sam se pitao." "Dobro. Uivaj", rekao je. Ostavio je napojnicu i spremao se da ode. "Uzmi bar jo jedno pie", rekoh mu. "Molim te. Stravino sam usamljen. Bez zezanja." Meutim, rekao je da ne moe. Rekao je da ve kasni, a onda je otiao. Stari Ljus. Jeste bio naporan, ali imao je bogat renik, nema ta. Imao je najbogatiji renik od svih uenika u Hutonu kad sam ja bio tamo. Testirali su nas.

20 Ostao sam da sedim i napijam se, ekajui da se pojave stara Tina i anina i izvedu svoju taku, ali nije ih bilo. Izaao je neki tip pederskog izgleda s talasastom kosom i zasvirao na klaviru, a onda se pojavila ta nova damica, Valensija, i zapevala. Pojma nije imala, ali ipak je bila bolja od stare Tine i anine i, ako nita drugo, pevala je dobre stvari. Klavir je bio odmah pored anka gde sam sedeo i sve, a stara Valensija je stajala bukvalno pored mene. Poeo sam kao da je merkam, ali pravila se da me uopte ne primeuje. Verovatno to ne bih radio da ve nisam bio kardinalno pijan. Kad je zavrila, izgubila se takvom brzinom da nisam stigao ak ni da je pozovem na pie, pa sam pozvao efa sale. Rekao sam mu da pita staru Valensiju da li je raspoloena da popije sa mnom neto. Rekao je da hoe, ali verovatno joj nije ak ni preneo moju poruku. Ljudi nikad nikome ne prenose vae poruke. Sve u svemu, sedeo sam u tom prokletom baru sve do oko jedan sat i napio se kao skot. Jedva sam gledao na oi. Ipak, pazio sam da ne postanem buan ili neto. Nisam hteo da me neko zapazi, ili da me pita koliko mi je godina. Ali,

ljudi moji, jedva sam gledao na oi. Kada sam se stvarno napio, ponovo sam poeo da izvodim onaj idiotluk s metkom u utrobi. Bio sam jedini lik u baru s metkom u utrobi. Samo sam zavlaio ruku ispod sakoa, preko stomaka i svega, da zadrim krv kako se ne bi razlila na sve strane. Nisam hteo da iko sazna da sam uopte ranjen. Prikrivao sam injenicu da sam ranjeni skot. ta mi je na kraju dolo - dolo mi je da okrenem Dejn i vidim da li je stigla kui. I tako sam platio i sve. Onda sam ustao od anka i otiao do telefonske govornice. Sve vreme sam zavlaio ruku ispod sakoa, da zadrim krv. Ljudi moji, kako sam bio pijan. Meutim, kad sam uao u govornicu, nisam vie bio raspoloen da okrenem Dejn. Bio sam verovatno previe pijan. I tako, ta sam uradio okrenuo sam Sali. Okrenuo sam jedno dvadeset brojeva dok nisam pogodio onaj pravi. Ljudi moji, kako sam oslepeo. "Zdravo", rekao sam kad se neko javio na prokleti telefon. Dreknuo sam, izgleda, toliko sam bio pijan. "Ko je to?" rekao je neki vrlo hladan enski glas. "Ja sam. Holden Kolfild. Dajte mi Sali". "Sali spava. Ovde njena baka. Zato zove u ovo doba, Holdene? Zna li koliko je sati?" "Aha. 'Ou Sali. Vano je. Dajte je." "Sali spava, mladiu. Zovi je sutra. A sad, laku no." "Probudite je! Probudite je, ej! Bravo." Onda se javio neki drugi glas. "Holdene, ja sam." Bila je to Sali. "U emu je problem?" "Sali? Ti si?" "Da - prestani da urla. ta si, pijan?" "Aha. Sluaj, Sluaj, ej. Dolazim na Badnje vee. Vai? Da ti kitim jelku. Vai? Je l' vai, ej, Sali?" "Da. Pijan si. Idi sad u krevet. Gde si? Ko je s tobom?" "Sali? Dolazim da kitim jelku, vai? Je l' vai, ej?" "Da. Idi sad u krevet. Gde si? Ko je tamo s tobom?" "Niko. Sa mnom sam." Ljudi moji, kako sam bio pijan! ak sam se i dalje drao za stomak. "Sredili su me. Rokijeva banda me sredila. Je l' zna? Sali, je l' zna?" "Ne ujem te. Idi sad u krevet. Moram da idem. Zovi me sutra." "Ej, Sali! 'Oe da ti kitim jelku? 'Oe li, ej?" "Da. Laku no. Idi sad kui i lezi." Spustila je slualicu. "Laku no. Laku no, Salika. Sali moja slatka", rekao sam. Moete li da zamislite koliko sam bio pijan? Onda sam i ja okaio slualicu. Zakljuio sam da se verovatno tek vratila kui s nekog sastanka. Zamislio sam je negde napolju sa Lantovima i onim endoverskim klipanom. Svi plivaju naokolo u prokletom

loncu punom aja i odvajaju neke visoko intelektualne razgovore, krajnje armantni i isfolirani. Stravino sam zaalio to sam joj telefonirao. Kad sam pijan, potpuno sam lud. Ostao sam prilino dugo u prokletoj govornici. Drao sam se kao za telefon, da ne izgubim svest. Nisam se ba arobno oseao, moram da priznam. Na kraju sam ipak izaao iz te govornice i otiao u muki toalet, teturajui se naokolo kao moron, i napunio jedan od lavaboa hladnom vodom. Onda sam zagnjurio glavu, skroz do uiju. Nisam se ni trudio da je osuim ili neto. Pustio sam neka se cedi, gadura. Onda sam preao do nekog radijatora kraj prozora i seo na njega. Bio je lep i topao. Stvarno je prijao, jer sam se tresao kao skot. Smeno je to, uvek se tresem kao sumanut kad se napijem. Nisam imao ta drugo da radim, pa sam samo sedeo na radijatoru i brojao one male bele kockice na podu. Sav sam bio mokar. Jedno galon vode curio mi je niz vrat, preko kragne i kravate i svega, ali nisam mario za to. Bio sam suvie pijan da bih mario za to. A onda je, posle nekog vremena, lik koji je pratio staru Valensiju na klaviru, onaj lik pederskog izgleda i talasaste kose, uao da oelja svoje zlatne uvojke. Odvojili smo kao neki razgovor dok se eljao, samo to on nije bio preterano ljubazan. "Ej, 'oete li videti onu malu, onu Valensiju, kad se vratite u bar?" upitao sam ga. "Postoji velika mogunost za to", rekao je. Vickast neki tip. Stalno naleem na neke vickaste tipove u ivotu. "ujte. Prenesite joj moje komplimente. Pitajte je da li joj je kelner preneo moju poruku?" "Zato ne ode kui, efe? Koliko uopte ima godina?" "Osamdeset est. ujte. Prenesite joj moje komplimente. Vai?" "Zato ne ode kui, efe?" "Ne ja. Nego, odlino svirate onaj klavir", rekoh. Samo sam mu laskao. Odvratno je svirao, ako ba hoete da znate. "Trebalo bi da odete na radio", rekoh. "Takav lepotan kao vi. Sa svim tim zlaanim loknama. Treba li vam menader?" "Idi kui, efe. Budi dobar deko. Idi kui i pravo u krevet." "Nemam nikakvu kuu. Bez zezanja - treba li vam menader?" Nije mi odgovorio. Samo je izaao. Konano je zavrio eljanje i lickanje pa je otiao. Kao Stredleter. Svi su ti lepotani isti. Kad zavre s lickanjem proklete frizure, samo ti okrenu lea. Kad sam najzad siao sa radijatora i poao ka garderobi, plakao sam i sve. Ne znam zato, ali plakao sam. Moda zato to sam se oseao tako odvratno potiten i usamljen. A onda, kad sam doao do garderobe, nisam mogao da naem prokleti broj. Devojka koja je tu radila bila je, ipak, veoma ljubazna. Dala mi je kaput i bez broja. I moju plou "Mala irli Bins" - jo sam je nosio i sve. Dao sam joj dolar to je tako dobra, ali nije htela da uzme. Samo mi je govorila da odem kui i legnem. Pokuao sam da joj kao zakaem sudar kad zavri s

poslom, ali nije htela. Rekla je da je dovoljno stara da mi bude majka i sve. Pokazao sam joj onaj moj sedi pramen u kosi i rekao joj da sam napunio etrdeset dve. Pokazao sam joj i onu crvenu lovaku kapu i dopala joj se. Naterala me da je stavim pre izlaska jer mi je kosa bila jo prilino mokra. Stvarno je bila ljubazna. Nisam se vie oseao tako pijan kad sam izaao, ali napolju je opet postalo veoma hladno i zubi su mi cvokotali kao ludi. Nisam mogao da ih obuzdam. Otiao sam do Medison avenije i stao da saekam autobus, jer mi nije ostalo gotovo nita od svih onih para, pa sam morao da ponem da tedim na taksiju i svemu. Ali nije mi se ulazilo u prokleti autobus. Osim toga, uopte nisam znao kuda bi trebalo da idem. I tako, ta sam uradio - krenuo sam prema parku. Smislio sam da odem do onog jezerceta i vidim ta, kog avola, rade patke, da vidim ima li ih tamo ili ih nema. Park nije bio daleko, a ja nisam znao neko drugo mesto kuda bih poao - nisam znao ak ni gde u da spavam - pa sam poao tamo. Nisam bio umoran ili neto. Samo sam bio stravino potiten. Onda se neto uasno desilo, ba kad sam uao u park. Ispustio sam Febinu plou. Razbila se u jedno pedeset komada. Bila je u velikom omotu i sve, ali ipak se razbila. Samo to nisam zaplakao, toliko mi je bilo ao zbog toga, ali samo sam izvadio komadie iz omota i strpao ih u dep kaputa. Nisu vie bili ni za ta, ali nije mi se dalo da ih bacim. Onda sam zaao u park. Ljudi moji, kako je bilo mrano. Proiveo sam ceo svoj ivot u Njujorku i poznajem Central-park kao sopstveni dlan, jer sam se kao dete stalno vozio na roluama ili biciklom po njemu, ali stravino sam se namuio da naem ono jezerce te noi. Tano sam znao gde je - ba na junom delu parka i sve - ali ipak nisam mogao da ga naem. Mora da sam bio pijaniji nego to sam mislio. Hodao sam i hodao, a oko mene je postajalo sve mranije i mranije, sve sablasnije i sablasnije. Nisam video ni ive due oko sebe, za sve vreme" otkako sam uao u park. A i bolje. Verovatno bih odskoio na kilometar da sam video nekog. Onda sam ga najzad pronaao. Na jednom delu bilo je zaleeno, a na drugom nije. Ali nisam video nikakve patke. Obiao sam oko itavog prokletog jezera - jednom sam zamalo upao, u sutini - ali nisam video ni jednu jedinu patku. Mislio sam, ako ih tu uopte ima, da moda spavaju ili neto, uz samu obalu, negde blizu trave i sve. Tako sam zamalo upao u vodu. Ali nijednu nisam naao. Na kraju sam seo na neku klupu, gde nije bilo tako prokleto mrano. Ljudi moji, i dalje sam se tresao kao skot, a kosa na potiljku, iako sam imao onu lovaku kapu na glavi, bila mi je puna malih ledenica. To me zabrinulo. Pomislio sam da u verovatno dobiti zapaljenje plua i umreti. Zamiljao sam kako mali milion mamlaza dolazi na moj pogreb i sve. Moj deda iz Detroita, koji izvikuje nazive ulica kad se vozi s njim u prokletom autobusu, i moje tetke imam jedno pedeset tetaka - i svi ostali imbecilni roaci. Kakva bi se banda skupila. Svi su oni doli kad je Eli umro, itava idiotska gomila njih. Imam neku glupu tetku to pati od zadaha iz usta, koja je stalno ponavljala kako on spokojno

izgleda na odru. To mi je D.B. priao. Nisam bio tamo. Jo sam bio u bolnici. Morao sam u bolnicu kad sam povredio ruku. Sve u svemu, zabrinuo sam se da me eka zapaljenje plua, sa svim onim ledenicima u kosi, i da u umreti. Strano mi je bilo ao majke i oca. Posebno majke, jer jo nije prealila mog brata Elija. Zamiljao sam kako nee znati ta da uradi sa svom mojom odeom, sportskim rekvizitima i ostalim glupostima. Jedina dobra stvar u svemu tome bilo je to sam znao da ne bi pustila Febu na moj prokleti pogreb, jer je jo uvek dete. To je bila jedina dobra strana toga. Onda sam pomislio na svu tu gomilu kako me trpa u prokleto groblje, s mojim imenom na nadgrobnoj ploi i sve. Okruen mrtvim likovima. Ljudi moji, ba te srede kada umre. Iz dna due se nadam da e neko, kada stvarao umrem, imati toliko mozga da me jednostavno baci u reku ili negde. Sve drugo, samo da me ne trpaju u prokleto groblje. Ljudi dolaze i stavljaju ti bukete cvea na stomak nedeljom, uz sve ostale gluposti. Kome treba cvee kada umre? Nikome. Kad je vreme lepo, moji esto odlaze s buketima cvea na Elijev grob. Iao sam s njima nekoliko puta, ali prestao sam. Kao prvo, sigurno je da ne uivam da ga vidim na tom idiotskom groblju. Okruenog mrtvim ljudima i nadgrobnim spomenicima i sve. Nije bilo tako loe kada ima sunca, ali dvaput - dvaput - je poela kia kad smo bili tamo. Bilo je odvratno. Kia je padala na njegovu idiotsku nadgrobnu plou, padala je na travu nad njegovim stomakom. Padala je na sve strane. Svi koji su doli na groblje poeli su da tre kao sumanuti prema svojim kolima. To je ono od ega sam gotovo poludeo. Svi koji su doli na groblje mogli su da uu u svoja kola i ukljue radio i sve, a zatim odu da ruaju na neko lepo mesto - svi osim Elija. Nisam to mogao da podnesem. Znam da je na groblju samo njegovo telo i da mu je dua na nebu i ostale gluposti, ali svejedno nisam to mogao da podnesem. Voleo bih da nije tamo, to je sve. Niste ga poznavali. Da ste ga poznavali, znali biste o emu govorim. Nije tako loe kada sija sunce, ali sunce sija samo kad se njemu sija. Posle nekog vremena, tek da bih skrenuo misli sa zapaljenja plua i ostalog, izvadio sam preostali novac i pokuao da ga prebrojim pod bednim svetlom fenjera u parku. Ostalo mi je samo tri novanice od po jedan dolar, pet novia od dvadeset pet centi i jedan od deset centi - ljudi moji, spiskao sam itavo bogatstvo otkako sam napustio Pensi. ta sam onda uradio - spustio sam se do samog jezerca i ibnuo sve te novie da onako odskakuju po povrini, tamo gde nije bilo zaleeno. Ne znam zato sam to uradio, ali uradio sam. Valjda sam mislio da e mi to skrenuti misli sa zapaljenja plua i umiranja. Ali nije. Poeo sam da razmiljam kako bi se Feba oseala kad bih dobio zapaljenje plua i umro. Detinjasto je razmiljati na taj nain, ali nisam mogao drukije. Bilo bi joj prilino teko kad bi se tako neto desilo. Prilino sam joj drag. Mislim, mnogo me voli. Najozbiljnije. Sve u svemu, nisam mogao da ne mislim o tome, pa sam na kraju smislio ta da uradim - smislio sam kako je najbolje da se uunjam u kuu i vidim je, za sluaj da umrem i sve. Imao sam klju od

ulaznih vrata, pa sam smislio ta da uradim - da se maksimalno tiho uunjam u stan, a onda samo popriam malo s njom. Jedino to me brinulo bila su ulazna vrata. Jezivo kripe. To je prilino stara zgrada, a nastojnik je uasno lenj, pa sve kripi i cijue. Plaio sam se da me moji ne uju kad se uunjam. Ali ipak sam reio da probam. I tako sam se najzad maknuo iz parka i krenuo kui. Hodao sam itavim putem. Nije bilo mnogo daleko, a ja nisam bio umoran. Nisam vie bio ak ni pijan. Bilo je samo veoma hladno i nigde nikog u blizini.

21 Godinama nisam imao takvu sreu - kad sam stigao do kue, stari noni liftboj, Pit, nije bio u kabini. Kod lifta je bio neki novi lik, koga nikad nisam video, pa sam smislio da u, ako ne naletim pravo na roditelje ili neto, moi da se pozdravim sa Febom i onda zbriem, tako da niko ak i ne sazna da sam dolazio. Bila je to stvarno neviena srea. Da bude jo bolje, taj novi liftboj je bio malo priglup, ta li. Rekao sam mu, nekim krajnje nehajnim glasom, da me digne do Dikstejnovih. Dikstejnovi su stanovali u onom drugom stanu na naem spratu. Skinuo sam bio onu lovaku kapu, da ne bih izgledao sumnjivo ili neto. Uao sam u lift kao da strahovito urim. Zatvorio je vrata lifta i sve, spreman da me digne gore, a onda se okrenuo i rekao: "Oni nisu tu. Otili su na zabavu, na etrnaesti sprat." "Nema problema", rekoh. "Treba da ih priekam. Ja sam im neak." Pogledao me onako priglupo, kao podozrivo. "Bolje da prieka u holu, drukane", rekao je. "Voleo bih - najozbiljnije", rekoh. "Ali mui me noga. Moram da je drim u odreenom poloaju. Mislim da je bolje ako sednem na onu stolicu pred njihovim vratima." Nije znao o kom avolu priam pa je samo rekao: "A", i digao me gore. Divota. Smeno je to. Treba samo da kae neto to niko ne razume i ljudi bukvalno rade ta god hoe od njih. Izaao sam na naem spratu - opajui kao skot - i krenuo ka onoj strani gde su Dikstejnovi. Zatim, kad sam uo da se vrata lifta zatvaraju, okrenuo sam se ka naoj strani. Dobro mi je ilo. ak se nisam vie oseao pijan. Izvadio sam klju i otvorio vrata, maksimalno tiho. Onda sam, krajnje oprezno, uao i zatvorio vrata. Trebalo bi da odem u lopove, kunem se. U predsoblju je bilo strahovito mrano, naravno, a podrazumeva se da nisam mogao da palim svetlo. Morao sam da pazim da ne lupini u neto i ne napravim bilo kakvu buku. U svakom sluaju, dobro sam znao da sam kod kue. Nae predsoblje ima neki udan miris, kako nigde drugde ne mirie. Ne znam ta je to. Nije karfiol a nije ni parfem - ne znam ta je - ali uvek zna da si kod

kue. Ve sam hteo da skinem kaput i okaim ga u plakar, tu u predsoblju, ali je taj plakar pun vealica koje klepeu kao sumanute kad ga otvori, pa nisam ni skinuo kaput. Onda sam veoma, veoma polako krenuo ka Febinoj sobi. Znao sam da me naa devojka nee uti, jer ima samo jednu bubnu opnu. Imala je tog brata koji joj je gurnuo slamku u uvo kad je bila mala, tako mi je priala. Bila je poprilino gluva i sve. Ali ne i moji roditelji. Posebno majka, ona ima ui kao prokleti pas traga. Zato sam bio maksimalno neujan kad sam prolazio kraj njihovih vrata. ak sam i prestao da diem, Isuse. Moga oca moe i stolicom po glavi - taj se nee probuditi, ali majka - dovoljno je da se nakalje negde u Sibiru i ona e te uti. Uasno je nervozna. esto sedi budna i pui, po itavu no. Najzad, posle jedno sat vremena, stigao sam do Febine sobe. Meutim, nije bila tu. Zaboravio sam na to. Zaboravio sam da uvek spava u D.B.-ovoj sobi kad je on u Holivudu ili negde. Ona je voli, jer je to najvea soba u kui. Takoe i zbog tog velikog starog pisaeg stola koji je D.B. kupio od neke alkoholisane dame u Filadelfiji, i tog ogromnog, gigantskog kreveta, koji ima jedno deset milja u irinu i deset milja u duinu. Ne znam gde je kupio taj krevet. Sve u svemu, Feba voli da spava u D.B.-ovoj sobi kada on nije tu, i on joj dozvoljava. Trebalo bi da je vidite kada radi domai zadatak ili neto za tim suludim stolom. Velik je gotovo kao krevet. Jedva je i vidite kad radi domai. Ali takve ona stvari voli. Ne voli svoju sobu jer je, kae, suvie mala. Kae da voli da se iri. To me stvarno obara. ta Feba uopte ima da iri? Nita. I tako sam, krajnje neujno, uao u D.B.-ovu sobu i upalio lampu na stolu. Feba se nije ak ni probudila. Kad je svetlo ve bilo upaljeno i sve, neko vreme sam je kao gledao. Leala je i spavala, lice joj je bilo negde na ivici jastuka. Usta su joj bila irom otvorena. udno je to. Uzmite odrasle, oni bezvezno izgledaju kada spavaju tako otvorenih usta, ali ne i deca. Deca izgledaju kako treba. Mogu ak i da izbalave itav jastuk pa da opet izgledaju kako treba. Proetao sam po sobi, maksimalno neujno, razgledajui stvari. Solidno sam se oseao, za promenu. Nije mi se vie inilo da me eka zapaljenje plua ili neto. Jednostavno mi je bilo dobro, za promenu. Fe-bina odea je bila sloena na stolici pored kreveta. Ona je veoma uredna, za jedno dete. Mislim, ne razbacuje stvari naokolo, kao neka deca. Nije aljkava. Preko naslona stolice bio je prebaen aketi njenog drap kompleta koji joj je majka kupila u Kanadi. Njena bluza i ostalo bilo je sloeno na seditu. Cipelice i arape bile su na podu, ispod stolice, jedna pored druge. Te njene cipelice nisam ranije video. Bile su nove. Neke tamnosmee mokasine, sline jednima koje ja imam, i lepo su se slagale sa tim kompletom iz Kanade. Majka je lepo oblai. Ona stvarno ima nevien ukus za neke stvari. Nije talentovana za kupovanje klizaljki ili neega, ali savrena je kad je re o odei. Mislim, Feba uvek ima neku haljinicu da se onesvesti. Uzmite veinu devojica, ak i kad su im roditelji bogati i sve, one obino nose neke grozne haljinice. Voleo bih kad biste mogli da vidite Febu u tom kompletu koji joj je majka kupila u Kanadi. Najozbiljnije.

Seo sam na stari D.B.-ov pisai sto i razgledao stvari na njemu. Bile su to uglavnom Febine stvari, za kolu i sve. Veinom knjige. Ona na vrhu zvala se Aritmetika je zabava! Okrenuo sam kao prvu stranu i pogledao je. Evo ta je stara Feba napisala na njoj: FEBA VEDERFILD KOLFILD 4B-1 To me oborilo. Njeno srednje ime je Dozefina, a ne Vederfild. Ali ona ga ne voli. Kad god je vidim, ima novo srednje ime za sebe. Knjiga ispod aritmetike bila je geografija, a ispod geografije gramatika. Odlino joj ide gramatika. Sve joj odlino ide, ali najbolje gramatika. Zatim, ispod gramatike, bile su sveske. Ona ima jedno pet hiljada svesaka. Nikad niste videli dete sa toliko svesaka. Otvorio sam onu na vrhu i pogledao prvu stranu. Na njoj je pisalo: Bemis videemo se na odmoru imam neto veoma veoma vano da ti kaem. To je bilo sve na toj strani. Na sledeoj je pisalo: Zato jugoistona Aljaska ima toliko fabrika konzervi? Zato to je tamo toliko lososa Zato ima bogate ume? zato to ima pogodnu klimu. ta je uinila naa vlada da pobolja ivot eskima na Aljasci? to pogledaj za sutra!!! Feba Vederfild Kolfild Feba Vederfild Kolfild Feba Vederfild Kolfild Feba V. Kolfild gica Feba Vederfild Kolfild lino Molim te dodaj ovo irli!!!! irli rekla si da si strelac ali ti si samo bik, ponesi rolue kad ide kod mene. Sedeo sam tako na D.B.-ovom pisaem stolu i proitao celu svesku. Nije mi dugo trebalo, a ja mogu da itam takve stvari, neku deju svesku, Febinu ili bilo iju, po itav dan i no. Deje sveske me obaraju. Onda sam zapalio cigaretu - bila mi je poslednja. Mora da sam popuio bar tri pakle toga dana. A onda sam je najzad probudio. Mislim, nisam mogao da sedim na tom stolu do kraja ivota. Osim toga, plaio sam se da ne banu iznenada roditelji i hteo sam bar da je pozdravim pre toga. I tako sam je probudio. Ona se vrlo lako budi. Mislim, ovek ne mora da vie ili neto. Treba samo da sedne na krevet i kae: "Probudi se, Febo", i paf! - ona je ve budna. "Holdene!" odmah je rekla. Zagrlila me i sve. Jako je oseajna. Mislim, prilino je oseajna za jedno dete. Ponekad je ak previe oseajna. Poljubio sam je, a ona je rekla: "Kad si stigao kui?" Bilo joj je strano drago to me vidi. Lepo se videlo.

"Ne tako glasno. Malopre. Kako si inae?" "Fino. Jesi li dobio moje pismo? Napisala sam ti pet stranica..." "Aha - ne tako glasno. Hvala ti." Napisala mi je to pismo, ali nisam stigao da joj odgovorim. itavo je pismo bilo o toj kolskoj predstavi u kojoj je trebalo da igra. Rekla mi je da se nita ne dogovaram za petak, kako bih mogao da je gledam. "Kako predstava?" upitah je. "Kako si ono rekla da se zove?" "'Boina sveanost za Amerikance'. Glupa je, ali ja sam Benedikt Arnold. Imam u sutini glavnu ulogu", rekla je. Ljudi moji, bila je totalno budna. Jako se uzbudi kad pria o takvim stvarima. "Poinje kad umirem. Duh dolazi na Badnje vee i pita me da li se stidim i sve. Zna ve. Zbog izdaje domovine i svega. Hoe li doi da gleda?" Sedela je ve sasvim uspravno na krevetu. "O tome sam ti pisala. Hoe li?" "Naravno da u doi. Sigurno dolazim." "Tata ne moe da doe. Mora da leti za Kaliforniju", rekla je. Ljudi moji, stvarno je bila totalno budna. Treba joj najvie dve sekunde da se totalno razbudi. Sedela je - vie kao kleala - sasvim uspravno na krevetu i drala me za ruku. "Sluaj. Mama je rekla da dolazi kui u sredu. Rekla je u sredu." "Otiao sam ranije. Ne tako glasno. Probudie sve ivo." "Koliko je sati? Vratie se veoma kasno, rekla je mama. Otili su na neku zabavu u Norvok, u Konektikatu", rekla je Feba. "Pogodi ta sam radila popodne! Koji sam film gledala. Pogodi!" "Ne znam... Sluaj. Zar nisu rekli u koliko e se..." "Doktor", rekla je Feba. "Specijalno su ga davali, tamo u Listerovoj fondaciji. Davali su ga samo danas - danas je bio jedini dan. O nekom doktoru iz Kentakija koji stavi ebe preko lica tog deteta koje je bogalj i ne moe da hoda. Onda ga alju u zatvor. Odlian je bio." "Stani malo. Zar nisu rekli u koliko se..." "On je nju alio, taj doktor. Zato je stavio ebe preko njenog lica i svega, da bi se uguila. Onda ga alju u zatvor, na doivotnu robiju, ali to dete kome je stavio ebe preko glave stalno ga obilazi i zahvaljuje mu za ono to je uradio. On je bio ubica iz milosra. Samo, on zna da zasluuje zatvor zato to doktor ne bi smeo da oduzima ono to je boje. Vodila nas majka jedne devojice iz mog razreda, Alise Holmborg. Ona mi je najbolja prijateljica. Ona je jedina devojica u itavom..." "Stani malo, hoe li?" rekoh. "Pitao sam te neto. Jesu li rekli u koliko se vraaju ili nisu?" "Nisu, ali vratie se veoma kasno. Tata je uzeo auto i sve, tako da ne moraju da brinu za vozove. Sada imamo radio u njemu! Osim to mama kae da niko ne treba da ga ukljuuje u toku vonje." Poeo sam kao da se oputam. Mislim, konano sam prestao da brinem hoe li da me nau u kui ili nee. Doavola s tim, reio sam. Ako e da me nau, nali su me.

Trebalo je videti Febu. Na sebi je imala plavu pidamu sa crvenim slonovima na kragnici. Ona oboava slonove. "Znai, dobar je bio film, a?" rekoh. "Odlian, osim to je Alisa bila prehlaena pa je njena majka stalno pitala da li se gripozno osea. I to usred filma. Kad god se deavalo neto vano, njena majka bi se nagnula preko mene i pitala Alisu da li se gripozno osea. To me ba nerviralo." Onda sam joj rekao za plou. "Sluaj, kupio sam ti plou", rekoh. "Samo, razbila mi se usput." Izvadio sam parie iz depa na kaputu i pokazao joj. "Bio sam malo pijan", rekoh. "Daj mi te parie", rekla je. "Sauvau ih." Uzela mi ih je pravo iz ruke i stavila ih u fioku nonog ormaria. Ona me stvarno obara. "Dolazi li D.B. kui za Boi?" upitao sam je. "Moda, a moda i nee, rekla je mama. Sve zavisi. Moda e morati da ostane u Holivudu i pie film o Anapolisu, tamo gde je pomorska akademija." "O Anapolisu, Isuse!" "To je ljubavna pria i ostalo. Pogodi ko e da igra! Koja filmska zvezda. Pogodi!" "Ne zanima me. Anapolis, Isuse. ta zna D.B. o Anapolisu, Isuse? Kakve to ima veze sa priama kakve on pie?" rekoh. Ljudi moji, izluuju me takve stvari. Taj prokleti Holivud. "ta si to uradila s rukom?" upitah je. Primetio sam da na laktu ima veliki flaster. Na sebi je imala neku pidamu bez rukava. "Jedan deak, Kertis Vajntraub, to ide sa mnom u razred, gurnuo me dok sam silazila niz stepenice u park", rekla je. "Hoe da vidi?" Poela je da skida taj suludi flaster sa ruke. "Pusti to. Zato te gurnuo niz stepenice?" "Ne znam. Mislim da me mrzi", rekla je Feba. "Ta druga devojica i ja, Selma Aterberi, prosule smo mastilo i svata po njegovoj jakni." "To ba nije lepo. ta si ti - neko dete?" "Ne, ali kad god sam u parku, on me svuda prati. Stalno me prati. Ide mi na nerve." "Verovatno mu se svia. To nije razlog da se prosipa mastilo po..." "Ja neu da mu se sviam", rekla je. Onda je poela udno da me gleda. "Holdene", rekla je, "kako to da ne dolazi kui u sredu?" "ta?" Ljudi moji, neprestano si morao da bude na oprezu s njom. Ako ne mislite da je bistra, stvarno niste itavi. "Kako to da ne dolazi kui u sredu?" pitala me. "Nisu te valjda izbacili ili neto?" "Rekao sam ti. Pustili su nas ranije. Pustili su itavu..." "Izbacili su te! Jesu!" rekla je Feba. Onda me udarila pesnicom u nogu. Stvarno ume da upotrebi pesnicu kad joj doe. "Jesu! Jao, Holdene! Prekrila je akom usta i sve. Stvarno ume da se uzbudi, kunem se.

"Ko kae da su me izbacili? Niko nije rekao da..." "Jesu. Jesu", rekla je i ponovo me lupila pesnicom. Ako mislite da to ne boli, stvarno niste itavi. "Tata e te ubiti!" rekla je. Onda se bacila potrbuke na krevet i nabila prokleti jastuk preko glave. Ona to prilino esto radi. Totalna je izika ponekad. "Prekini sad s tim", rekoh. "Niko me nee ubiti. Niko nee ak ni da... Hajde, Feb, skloni taj glupi jastuk s glave. Niko me nee ubiti." Meutim, nije htela da ga skloni. Ne moete je naterati da uradi neto ako ona nee. Samo je ponavljala: "Tata e te ubiti." Teko je bilo i razumeti je s tim prokletim jastukom preko glave. "Niko me nee ubiti. Muni malo glavom. Pre svega, odlazim odavde. ta bih mogao da uradim - mogao bih da naem posao, na nekom ranu ili negde. Znam jednog tipa iji deda ima ran u Koloradu. Moda u tamo da se zaposlim", rekoh. "Javljau ti se i sve kad odem, ako odem. Hajde. Skloni to s glave. Hajde, ej, Feb. Molim te. Molim te, hoe?" Meutim, nije ga sklonila. Pokuao sam da ga sklonim, ali ona je uasno jaka. ovek se zamori borei se s njom. Ljudi moji, ako ona rei da zadri jastuk preko glave, onda ga stvarno zadri. "Febo, molim te pojavi se odatle", govorio sam. "Hajde, ej... Ej, Vederfild. Pojavi se." Ali nije htela. Ponekad ne moe ak ni da se ubeuje s njom. Na kraju sam ustao, otiao u dnevnu sobu, uzeo nekoliko cigareta iz kutije na stolu i gurnuo ih u dep. Popuio sam ve sve to sam imao.

22 Kad sam se vratio, bila je sklonila jastuk s glave - znao sam da hoe - ali i dalje nije htela da me pogleda, iako je sad leala na leima i sve. Kad sam priao krevetu i ponovo seo, okrenula je svoje aavo lice na drugu stranu. Totalno me ignorisala. Ba kao maevalaka ekipa u Pensiju kad sam ostavio sve one proklete maeve u podzemnoj. "Kako je stara Hejzel Vederfild?" rekoh. "Pie li neke nove prie o njoj? Onu koju si mi poslala imam u koferu. Dole je na stanici. Ba je dobra." "Tata e te ubiti." Ljudi moji, kad ona neto uvrti u glavu, onda to stvarno uvrti u glavu. "Ne, nee. U najgorem sluaju e opet gadno da me izgrdi i onda e da me poalje u prokletu vojnu kolu. To je sve to e da mi uradi. Ali, kao prvo, neu ak ni da budem tu. Biu daleko odavde. Biu - ve-rovatno u biti na tom ranu u Koloradu." "Ne zasmejavaj me. Ti ne zna ak ni konja da jae." "Ko ne zna? Naravno da znam. To te naue za dva minuta", rekoh. "Prestani da upka to." upkala je onaj flaster na ruci. "Ko te tako podiao?"

upitah je. Tek tada sam primetio kako su je glupo podiali. Bilo je suvie kratko. "ta te se tie", rekla je. Ona ume da bude vrlo arogantna ponekad. Ume da bude poprilino arogantna. "Sigurno si opet pao iz svih moguih predmeta", rekla je - vrlo arogantno. Bilo je, na neki nain, pomalo i smeno. Ponekad govori kao neka uiteljica, iako je jo dete. "Ne, nisam", rekoh. "Proao sam iz engleskog." A onda sam je, tek onako, utinuo za dupe. Bilo je nekako istreno, jer je leala na boku. Ona jedva da uopte ima dupe. Nisam je jako utinuo, ali je svejedno pokuala da me udari po ruci. Promaila je. A onda je najednom rekla: "Oh, zato si to uinio?" Mislila je na to to sam ponovo izbaen. Ba me nekako rastuilo, nain na koji je to rekla. "Ma ne pitaj me, Febo. Smuilo mi se ve od takvih pitanja", rekoh. "Ima milion razloga. To je jedna od najgorih kola u koju sam ikad iao. Prepuna je licemera. I podlaca. Nikad u ivotu nisi videla toliko podlaca. Na primer, ako bi se u neijoj sobi skupilo drutvo i neko hteo da ue, nikad ga nisu putali ako je neki priglup, bubuljiav tip. Svi su uvek zakljuavali vrata kad bi neko hteo da ue. A imali su i to prokleto tajno bratstvo. Pridruio sam se jer sam bio kukavica da to ne uinim. Tamo ima jedan bubuljiav, dosadan lik, Robert Ekli, koji je hteo da ga prime. Stalno je pokuavao da se pridrui, ali nisu hteli da ga prime. Samo zato to je dosadan i bubuljiav. ak mi se i ne pria o tome. Odvratna kola. Kunem ti se." Feba je utala, ali sluala je. Po njenom potiljku sam mogao da pogodim da slua. Ona uvek slua kad joj neto pria. A smeno je to uvek zna o emu pria. Najozbiljnije. Nastavio sam da priam o starom Pensiju. Tako mi je kao dolo. "ak su i ona dva-tri dobra profesora u koli bili dvolini", rekoh. "Na primer, tamo ima neki matori lik, stari Spenser. Njegova ena je svakoga uvek sluila vruom okoladom i sve, i bili su stvarno dobri. Ali trebalo je videti ga kada je direktor, stari Tarmer, doao na as istorije i seo skroz pozadi. Veito je dolazio i sedeo po jedno pola sata u zadnjoj klupi. Pravio se kao da je inkognito ili neto. Posle nekog vremena javljao se otpozadi i prekidao predavanje starog Spensera nekim imbecilnim alama. Stari Spenser je bukvalno umirao od cerekanja i smekanja, kao da je Tarmer prokleti princ ili neto." "Nemoj toliko da psuje." "Ti bi povratila od svega toga, kunem se", rekoh. "A onda, tu je i Dan veterana. Imaju taj Dan veterana, kada svi mamlazi koji su od 1776. maturirali na Pensiju, dolaze i muvaju se naokolo sa svojim enama i decom i svima. Trebalo je da vidi tog matorog od jedno pedeset godina. ta je radio - uao je kod nas u sobu i kucao na vrata i pitao nas moe li da ode u toalet. Toalet je bio na kraju hodnika - pojma nemam zato je nas pitao. Zna li ta je rekao? Rekao je kako hoe da vidi da li su njegovi inicijali jo uvek na jednim vratima klozeta. ta je taj uradio - urezao je svoje glupe alosne matore inicijale na neka vrata od

klozeta, pre jedno devedeset godina, i sada je hteo da vidi da li su jo tamo. I tako smo moj cimer i ja otili s njim i morali da stojimo tamo dok je on traio svoje inicijale po svim vratima klozeta. Sve vreme nam je neto priao, govorio nam da su dani koje je proveo u Pensiju bili najsrenije doba u njegovom ivotu i delio nam gomilu saveta za budunost i sve. Ljudi moji, kako me taj deprimirao! Neu da kaem da je bio lo - nije. Ali ne mora da bude lo da bi nekog deprimirao - moe da bude i dobar, svejedno je. Sve to treba da uini kako bi nekog deprimirao je da mu podeli gomilu upljih saveta dok trai svoje inicijale po nekim vratima klozeta - to je sve to treba da uini. Ne znam. Moda sve to i ne bi bilo tako depresivno da nije toliko gubio dah. Potpuno je ostao bez daha ve od samog penjanja uz stepenice, i sve vreme dok je traio svoje inicijale teko je disao, tim kominim i alosnim nozdrvama, dok je govorio Stredleteru i meni da izvuemo sve to god moemo iz Pensija. Isuse! Ne umem to da objasnim. Jednostavno nisam voleo nita to se deavalo u Pensiju. Ne umem to da objasnim." Feba je neto rekla, ali nisam je uo. Usta su joj bila jednom stranom priljubljena o jastuk, pa je nisam uo. "ta?" rekoh. "Odmakni usta. Nita te ne ujem ta govori." "Ti ne voli nita to se deava." Ba me deprimiralo kad mi je to rekla. "Volim. Ba volim. Naravno da volim. Ne govori tako. Zato si sad to rekla?" "Zato to ne voli. Ne voli nijednu kolu. Ne voli milion stvari. Ne voli." "Volim! Tu grei - ba tu grei! Kako, doavola, moe da kae tako neto?" rekao sam. Ljudi moji, ba me deprimirala. "Zato to ne voli", rekla je. "Navedi bar jednu stvar." "Jednu stvar? Jednu stvar koju volim?" rekoh. "Vai." Problem je bio to nisam mogao da se koncentriem. Ponekad je oveku teko da se koncentrie. "Jednu stvar koju mnogo volim, misli?" upitao sam je. Ali nije mi odgovorila. Bila je u nekom kominom iskrivljenom poloaju skroz na drugoj strani kreveta. Bila je jedno hiljadu milja daleko. "Hajde, odgovori mi", rekoh. "Jednu stvar koju mnogo volim ili jednu stvar koju samo volim?" "Koju mnogo voli." "U redu", rekoh. Ali problem je bio to nisam mogao da se koncentriein. Sve to mi je palo na pamet bile su one dve asne sestre koje idu naokolo i prikupljaju novac u tu staru korpu. Posebno ona s naoarima gvozdenog okvira. I taj deak koga sam poznavao u Elkton Hilsu. Tamo je bio taj deak, zvao se Dems Kasti, koji nije hteo da porekne neto to je rekao o tom krajnje nadobudnom liku, Filu Stebilu. Dems Kasti je rekao za njega da je nadobudan, a neki od Stebilovih ulizica je otiao i otkucao ga Stebilu. I tako je Stebil, sa jo estoricom nekih gadova, otiao do Kastlove sobe, uao i zakljuao prokleta

vrata i pokuao da ga natera da porekne ono to je rekao, ali on nije hteo. I tako su se bacili na njega. Neu ak ni da vam kaem ta su mu radili - suvie je gadno - ali on i dalje nije hteo da porekne, stari Dems Kasti. A trebalo je videti ga. Bio je mrav omalen lik slabanog izgleda, s ruicama kao olovke. Na kraju, ta je uradio - umesto da porekne to to je rekao, bacio se kroz prozor. Bio sam pod tuem i sve, ali ak sam i ja uo kada je pao napolju. Pomislio sam, meutim, da je neto ispalo kroz prozor - radio ili pisai sto, a ne deak i sve. Onda sam uo kako svi tre kroz hodnik i niz stepenice, pa sam navukao bademantil i strao dole, a tamo je leao stari Dems Kasti, nasred onih kamenih stepenica. Bio je mrtav, na sve strane bili su njegovi zubi i krv, i niko nije hteo ak ni da mu prie. Na sebi je imao demper sa rol-kragnom koji sam mu pozajmio. Gadovima koji su mu uli u sobu nita se nije desilo, samo su iskljueni iz kole. Nisu ih ak ni strpali u zatvor. To je bilo otprilike sve to mi je palo na pamet. One dve asne sestre koje sam video za dorukom i taj deak Dems Kasti koga sam upoznao u Elkton Hilsu. U svemu tome, najudnije je to sam jedva i poznavao Demsa Kastla, ako ba hoete da znate. Bio je vrlo tih i povuen lik. Bili smo u istoj grupi na asovima matematike, ali on je bio skroz na drugoj strani uionice i gotovo nikada nije ustajao da odgovara, niti je izlazio na tablu ili neto. Neki uenici gotovo nikada ne ustaju da odgovaraju, niti izlaze na tablu. U sutini, samo sam jednom razgovarao s njim, kad me pitao da mu pozajmim taj moj demper sa rol-kragnom. Samo to se nisam sruio kad me to pitao, toliko sam bio iznenaen i sve. Seam se da sam prao zube u kupatilu kad me pitao. Rekao je kako mu dolazi neki roak da ga malo provoza ili neto. Pojma nisam imao da on uopte zna kako ja imam demper sa rol-kragnom. Sve to sam o njemu znao svodilo se na to da je njegovo ime uvek ispred mog prilikom prozivanja. Kabel R., Kabel V., Kasti, Kolfild - i sad se seam. Malo je falilo da mu ne pozajmim taj demper, ako ba hoete da znate. Samo zato to ga nisam dovoljno poznavao. "ta?" rekao sam Febi. Neto mi je rekla, ali nisam je uo. "Ne moe ak ni jedne jedine stvari da se seti." "E ba mogu. Ba mogu." "Pa hajde onda." "Volim Elija", rekoh. "I volim da radim to to sad radim. Da sedim ovde s tobom, da priamo i razmiljamo o stvarima, i..." "Eli je mrtav - ti uvek tako pria! Ako je neko ve mrtav i na nebu, onda to nije stvarno..." "Znam da je mrtav! Zar misli da ne znam? Ali mogu ipak i dalje da ga volim. To to je neko mrtav ne znai kako treba da prestane da ga voli, Isuse pogotovo ako je bio jedno hiljadu puta bolji od svih ivih ljudi koje poznaje i svega." Feba nita nije rekla. Kad ne moe da smisli ta bi rekla, uopte ne progovara.

"Eto, volim ovo sada", rekoh. "Mislim, ba sada. Da sedim ovde s tobom i da samo priamo i zezamo se..." "To nije nita stvarno!" "To je itekako stvarno . Nego ta je! Po emu nije? Ljudi nikad ne misle da je neto stvarno. Prokleto mi se smuilo od toga." "Prestani da psuje. U redu, reci neto drugo. Reci neto to bi voleo da bude. Kao, na primer, naunik. Ili advokat ili neto." "Ne bih mogao da budem naunik. Slabo mi ide nauka." "Dobro, onda advokat - kao tata i sve." "To i nije tako loe, mislim - ali ne privlai me", rekoh. "Mislim, nije loe kad bi samo iao naokolo i stalno spaavao ivote nevinih ljudi i takve stvari, ali ne radi tako neto kad si advokat. U sutini, samo mlati pare, igra golf, igra brid, kupuje kola, pije martinije i izigrava glavnog dasu. I ostalo. ak i kad bi iao naokolo i spaavao neije ivote i sve, kako bi znao da li to radi zato to stvarno eli da spaava neije ivote, ili samo zato to ustvari eli da ispadne nevien advokat, da te svi tapu po ramenu i estitaju ti u sudnici kada se prokleti proces zavri, reporteri i svi, kao u idiotskim filmovima? Kako bi znao da nisi dvolian? U tome i jeste problem, to ne bi znao." Nisam ba sasvim siguran da je Feba znala o emu uopte govorim. Mislim, ona je ipak bila samo jo dete i sve. Ali bar je sluala. Ako te neko slua, to ve nije tako loe. "Tata e te ubiti. Ubie te", rekla je. Ali nisam je sluao. Mislio sam na neto drugo - neto suludo. "Zna li ta bih voleo da budem?" rekoh. "Zna li ta bih voleo da budem? Mislim, kad bih imao neki prokleti izbor?" "ta? Prestani da psuje." "Zna onu pesmu 'Ulovi li neko nekog dok kroz ito ide'? Voleo bih..." "To je 'Sretne li neko nekog dok kroz ito ide'!" rekla je Feba. "To je pesma. Od Roberta Bernsa." "Znam da je to pesma Roberta Bernsa." Ali bila je u pravu. To i jeste "Sretne li neko nekog dok kroz ito ide". Samo, tada to nisam znao. "Mislio sam da ide 'Ulovi li neko nekog' ", rekoh. "Svejedno, evo ta zamiljam - zamiljam neku decu koja se igraju na nekom velikom polju ita i sve. Na hiljade male dece, a nikog u blizini - nikog odraslog, mislim - osim mene. A ja stojim na rubu neke sulude litice. ta treba da radim - treba da ulovim svakog ko se zaleti da padne sa te litice u provaliju - mislim, ako tre i ne gledaju kuda idu, treba da se pojavim odnekud i ulovim ih. To je sve to bih radio, po ceo dan. Bio bih samo lovac u itu. Znam da je suludo, ali to je jedino to bih stvarno voleo da budem. Znam da je suludo." Feba je dugo utala. A onda, kad je progovorila, sve to je rekla bilo je: "Tata e te ubiti." "ta me briga ako to i uini", rekoh. Ustao sam sa kreveta jer sam hteo da

uradim neto - hteo sam da telefoniram tom tipu koji mi je bio nastavnik engleskog u Elkton Hilsu, g. Antoliniju. Znao sam da je preao u Njujork. Napustio je Elkton Hils. Prihvatio je da predaje na njujorkom univerzitetu. "Moram da telefoniram", rekao sam Febi. "Odmah se vraam. Nemoj da zaspi." Nisam hteo da zaspi dok sam u dnevnoj sobi. Znao sam da nee, ali ipak sam to rekao, za svaki sluaj. Dok sam iao ka vratima, Feba je rekla: "Holdene!" i ja se okrenuh. Sedela je sasvim uspravno u krevetu. Tako je lepo izgledala. "Uzimam asove iz podrigivanja od jedne devojice, Filis Margilis", rekla je. "Sluaj." Sluao sam i uo neto, ali nije bilo bogzna ta. "Dobro je", rekoh. Onda sam otiao u dnevnu sobu i pozvao tog nastavnika, g. Antolinija.

23 Skratio sam telefonski razgovor, jer sam se plaio da e roditelji svaki as da banu. Ali ipak nisu. G. Antolini je bio veoma ljubazan. Rekao je kako mogu odmah da doem do njega, ako hou. Mislim da sam verovatno probudio i njega i njegovu enu, jer im je trebalo sto godina da se jave. Odmah me pitao da li se neto desilo, a ja mu rekao da nije. Rekao sam mu, ipak, da sam izbaen iz Pensija. Mislio sam kako ba mogu i da mu kaem. "Blagi boe", rekao je kad je to uo. Oduvek je imao smisla za humor. Rekao mi je da odmah doem do njega ako sam raspoloen. On je bio moda najbolji nastavnik koga sam ikad imao, taj g. Antolini. Bio je prilino mlad, ne mnogo stariji od mog brata D.B.-a, i mogao si da se zeza s njim a da ipak ne izgubi potovanje prema njemu. On je bio taj koji je na kraju podigao onog deaka to je skoio kroz prozor, tog Demsa Kastla o kome sam vam priao. Stari g. Antolini mu je opipao puls i sve, a onda skinuo kaput, prebacio ga preko Demsa Kastla i odneo ga skroz do ambulante. Uopte nije mario to e sav kaput da se okrvavi. Kad sam se vratio u D. B.-ovu sobu, Feba je bila ukljuila radio. ula se neka muzika za igru. Pustila je, ipak, sasvim tiho, da ne uje naa devojka. Trebalo je videti Febu. Sedela je nasred kreveta, na pokrivau, savijenih nogu kao neki jogin. Sluala je muziku. Ona me stvarno obara. "Hajde", rekoh. "Je l' ti se igra?" Uio sam je da igra i sve kad je bila jo sasvim mala. Ona odlino igra. Mislim, nauio sam je samo nekoliko stvari. Uglavnom je sve nauila sama. Ne moe nauiti nekoga kako se stvarno igra. "U cipelama si", rekla je. "Skinuu ih. Hajde." Bukvalno je skoila sa kreveta i priekala da skinem cipele, a onda sam igrao neko vreme s njom. Ona nevieno igra. Ozbiljno. Ne volim kad ljudi igra-

ju sa decom jer to najee grozno izgleda. Mislim, ako ste u nekom restoranu i vidite kako neki stariji ovek izvodi svoje dete na podijum za igru. Obino povlae detetu haljinicu na leima, iz nepanje, a dete ionako uopte ne zna da igra, i to grozno izgleda, ali ja to ne radim napolju sa Febom ili neto. Mi se samo zezamo u kui. Sa njom je ionako drukije, jer ona ume da igra. Ume u svemu da te prati. Mislim, ako je dri vrsto uz sebe, tako da nije vano to su ti noge toliko due od njenih. Ona ostaje sve vreme uz tebe. Moe da menja korak ili izvodi neke kulovske figure ili ak svinguje pomalo - ona ostaje sve vreme uz tebe. Moe ak da zaigra i tango, najozbiljnije. Odigrali smo jedno etiri numere. U pauzi izmeu njih, stravino je smena. Samo stoji u poziciji za igru. Nee ak ni da govori ili neto. Oboje treba da stojite u poziciji za igru i ekate da orkestar ponovo zasvira. To me stvarno obara. Ne sme ak ni da se smije ili neto. Sve u svemu, odigrali smo jedno etiri numere, a onda sam iskljuio radio. Feba je uskoila natrag u krevet i zavukla se ispod pokrivaa. "Napredujem, zar ne?" pitala me. "Itekako", rekoh. Ponovo sam seo na krevet, pored nje. Malo mi je kao ponestalo daha. Toliko sam puio da sam jedva disao. Ona se nije ak ni zadihala. "Pipni mi elo", najednom je rekla. "Zato?" "Pipni ga. Samo ga pipni." Pipnuo sam ga. Ali nita nisam osetio. "Da li se osea koliko je vrelo?" rekla je. "Ne. Zar bi trebalo?" "Da - to ja izvodim. Pipni opet." Ponovo sam pipnuo. I dalje nita nisam osetio, ali sam rekao: "Mislim da sad poinje." Nisam hteo da dobije neki prokleti kompleks ili neto. Klimnula je. "Mogu da izvedem da pree iznad ternometra." "Termometra. Kako to?" "Alisa Holmborg mi je pokazala kako se to radi. Samo prekrsti noge i zadri dah i misli na neto jako, jako vrelo. Na radijator ili neto. Onda ti se itavo elo tako usija da moe nekom i ruku da opee." To me oborilo. Trgnuo sam ruku s njenog ela kao da sam u stravinoj opasnosti. "Hvala ti to si mi rekla", kazao sam. "Oh, ne bih tebi opekla ruku. Stala bih pre nego to - !" Najednom se, nevieno hitro, uspravila na krevetu. Prestravilo me kad je to uradila. "ta je sad?" rekoh. "Ulazna vrata", nekako je glasno proaptala. "To su oni!" Skoio sam i brzo ugasio svetlo nad stolom. Zatim sam zgnjeio cigaretu o cipelu i gurnuo je u dep. Onda sam panino mahao rukama po vazduhu, da rasteram dim - uopte nije trebalo da puim, Isuse. Dograbio sam cipele, uao u plakar i zatvorio vrata. Ljudi moji, srce mi je tuklo kao sumanuto.

uo sam kako majka ulazi u sobu. "Febo?" rekla je. "Dosta je bilo. Videla sam svetlo, mlada damo." "Zdravo!" uo sam Febu. "Nisam mogla da zaspim. Jeste li se lepo proveli?" "Divno", rekla je majka, ali osealo se da ne misli tako. Ona ne uiva ba preterano u izlascima. "Zato si budna, ako smem da pitam? Da li ti je bilo dovoljno toplo?" "Jeste, ali uopte nisam mogla da zaspim." "Febo, da nisi moda puila ovde? Molim te reci mi istinu, mlada damo." "ta?" rekla je Feba. "ula si me." "Samo sam zapalila jednu, na sekund. Samo sam jednom punula. Onda sam je bacila kroz prozor." "Zato, ako smem da pitam?" "Nisam mogla da zaspim." "Ne svia mi se to, Febo. To mi se uopte ne svia", rekla je majka. "Hoe li, moda, jo jedno ebe?" "Ne, hvala. Laku no!" rekla je Feba. Pokuavala je da je se otarasi, lepo se videlo. "Kakav je bio film?" upitala je majka. "Odlian. Sve osim Alisine majke. Stalno se naginjala i pitala je da li se gripozno osea. U toku celog filma. Ili smo taksijem kui." "Daj da ti pipnem elo." "Nita nisam dobila. Ni njoj nita nije bilo. Samo njena majka." "Dobro. Spavaj sad. Kakva je bila veera?" "Bljakava", rekla je Feba. "ula si ta je otac rekao za upotrebu takvih rei. ta je bilo bljakavo? Imala si divan jagnjei kotlet. Prola sam itavu Leksington aveniju samo da bih..." "Jagnjetina je bila dobra, ali arlin uvek die u mene kad neto spusti. Die po hrani i svuda. Die po svemu." "Dobro. Spavaj sad. Poljubi mamu. Jesi li se pomolila?" "Jesam, u kupatilu. Laku no!" "Laku no. Odmah da si zaspala. Glava mi puca", rekla je majka. Ona esto pati od glavobolje. Ozbiljno. "Uzmi neki aspirin", rekla je Feba. "Holden dolazi u sredu, zar ne?" "Koliko ja znam. Pokrij se sad. Sasvim se pokrij." uo sam kako majka izlazi i zatvara vrata. Priekao sam dva-tri minuta, a onda izaao iz plakara. Naleteo sam pravo na Febu, jer je u sobi bio mrak, a ona izala iz kreveta da mi saopti ta je bilo. "Jesam li te povredio?" rekoh. Moralo je da se apue, jer su oboje bili u kui. "Moram da beim", rekoh. Naao sam ivicu kreveta u mraku, seo na nju i poeo da obuvam cipele. Prilino sam bio nervozan, priznajem.

"Ne idi sad", apnula je Feba. "Priekaj da legnu!" "Ne. Sad. Sad je najbolje", rekoh. "Ona e biti u kupatilu, a tata e da ukljui vesti ili neto. Sad je najbolje." Jedva sam vezivao pertle, toliko sam bio nervozan. Nije da bi me ubili ili neto da su me zatekli u kui, ali bilo bi krajnje neprijatno i sve. "Gde si nestala?" rekao sam Febi. Bilo je tako mrano da je nisam video. "Ovde sam." Stajala je pored mene. Uopte je nisam video. "Ostavio sam proklete kofere na stanici", rekoh. "Sluaj. Ima li neto para, Feb? Bukvalno sam dekintiran." "Samo moj novac za Boi. Za poklone i sve. Nisam jo ni ila u kupovinu." "A." Nisam hteo da uzimam njen boini novac. "Hoe li malo?" rekla je. "Neu da uzimam tvoj boini novac." "Mogu da ti pozajmim neto", rekla je. Onda sam je uo kod D.B.-ovog stola, kako otvara mali milion fioka i pipa po njima. Bilo je sasvim crno, toliko je bilo mrano u sobi. "Ako ode negde, nee me gledati u predstavi", rekla je. Glas joj je imao neki udan prizvuk kad je to rekla. "Gledau te. Neu da odem pre toga. Misli da bih propustio predstavu?" rekoh. "ta u da uradim - verovatno u da ostanem kod gospodina Antolinija do moda utorka uvee. Onda u da doem kui. Zvrcnuu te, ako mi se ukae prilika." "Evo", rekla je Feba. Pokuavala je da mi da novac, ali nije mogla da nae moju ruku. "Gde?" Stavila mi je novac u aku. "Ej, ne treba mi toliko", rekoh. "Daj mi samo dva dolara, to je dosta. Bez zezanja - evo." Pokuavao sam da joj vratim, ali nije htela da uzme. "Slobodno uzmi sve. Vratie mi. Donesi mi na predstavu." "Koliko tu ima, Isuse?" "Osam dolara i osamdeset pet centi, ezdeset pet centi. Neto sam potroila." Tada sam, najednom, zaplakao. Nisam mogao da se savladam. Plakao sam tako da me ne uju u kui, ali plakao sam. Febu je uasno prepalo kad sam poeo, pa je prila i pokuala da me natera da prestanem, ali kad jednom pone, ne moe tek tako da prestane. Jo sam sedeo na ivici kreveta dok sam plakao, a ona me zagrlila jednom rukom i ja sam zagrlio nju, ali jo dugo nisam mogao da prestanem. Pomislio sam da u da se uguim ili neto. Ljudi moji, kako sam prepao Febu. Prozor je bio otvoren i sve, i mogao sam da osetim kako drhti, jer je imala samo pidamu na sebi. Pokuao sam da je nateram da se vrati u krevet, ali nije htela. Na kraju sam prestao. Ali stvarno mi je dugo trebalo, veoma dugo. Onda sam zakopao kaput i sve. Rekao sam joj da emo se uti. Rekla mi je da mogu da spavam s njom ako hou, ali rekao sam da neu, i da je bolje da se

izgubim jer me g. Antolini eka. Onda sam izvadio moju lovaku kapu iz depa na kaputu i dao joj. Ona voli takve aave kape. Nije htela da je uzme, ali sam je naterao. Kladim se da je spavala s njom na glavi i sve. Ona stvarno oboava takve kape. Ponovo sam joj rekao da u je zvrcnuti ako mi se ukae prilika, a onda sam otiao. Iz nekog razloga, bilo je daleko lake izai iz kue nego to je bilo da se ue u nju. Pre svega, nisam vie mario da li e da me nau u kui ili nee. Najozbiljnije. Mislio sam - ako me nau, nali su me. Skoro da sam to i poeleo, na neki nain. Siao sam stepenicama skroz do dole, umesto da pozovem lift. Iao sam sporednim stepenitem. Malo je falilo da skrim vrat preko deset miliona kanti za ubre, ali uspeo sam da proem. Liftboj me nije ak ni video. Verovatno i sad misli da sam gore kod Dikstejnovih.

24 Antolinijevi su iveli u nekom luksuznom stanu na Saton Plejsu, s dva stepenika niz koje se ulazilo u dnevnu sobu, sa ankom i sve. Bio sam ve nekoliko puta tamo jer je, kad sam napustio Elkton Hils, g. Antolini prilino esto dolazio kod nas na veeru, da vidi kako se snalazim. Tada nije bio oenjen. Zatim, kad se oenio, esto sam igrao tenis sa njim i gom Antolini u teniskom klubu Vest Sajda, u Forest Hilsu na Long Aj-lendu. Ga Antolini je bila njihov lan. Bila je prepuna para i jedno ezdeset godina starija od g. Antolinija, ali inilo se da se prilino dobro slau. Pre svega, oboje su bili intelektualno nastrojeni, pogotovo g. Antolini, osim to je on vie voleo alu nego intelektualni razgovor kad si s njim - slino kao D.B. Ga Antolini je uglavnom bila ozbiljna. Bolovala je od astme. Oboje su proitali sve D.B.-ove prie - i ga Antolini - i, kada se D.B. spremao za Holivud, g. Antolini mu se javio i rekao mu da ne ide. Ali on je svejedno otiao. G. Antolini je rekao da svako ko tako dobro pie kao D.B. nema zato da ide u Holivud. To je u sutini ba ono to sam i ja rekao. Otpeaio bih do njihove kue, jer nisam hteo da troim ita od Febinog boinog novca ako ba ne moram, ali udno sam se oseao kad sam izaao napolje. Kao neka vrtoglavica, ta li. I tako sam uzeo taksi. Nisam hteo, ali uzeo sam ga. Teko mi je bilo ak i da ga naem. Kad sam zazvonio, g. Antolini mi je otvorio vrata - poto me je liftboj najzad pustio gore, strvina. G. Antolini je bio u bade-mantilu i papuama, i drao je au viskija sa sodom. Bio je prilino rafiniran tip, a i inae je voleo da pije. "Holdene! Gde si, deko?" rekao je. "Gospode, porastao je jo itavih pola metra. Ba mi je drago to te vidim."

"Kako ste, gospodine Antolini? Kako je gospoda Antolini?" "Oboje smo gala. Daj mi taj kaput." Skinuo mi je kaput i okaio ga. "Oekivao sam da vidim novoroene u tvojim rukama. Nigde utoita. Snene pahulje na tvojim trepavicama." Bio je prilino vickast ponekad. Okrenuo se i viknuo ka kuhinji: "Lilijan! ta je s kafom?" Lilijan je bilo ime ge Antolini. "Gotova je", doviknula je ona. "Da lije to Holden? Zdravo, Holdene!" "Zdravo, gospodo Antolini!" Kod njih se uvek vikalo. Sve zato to njih dvoje nikad nisu bili istovremeno u istoj prostoriji. To je bilo pomalo komino. "Sedi, Holdene", rekao je g. Antolini. Videlo se da je malo popio. Soba je izgledala kao da je u njoj bila neka sedeljka. ae na sve strane, i inijice s kikirikijem. "Oprosti za ovaj nered", rekao je. "Zabavljali smo neke prijatelje gospoe Antolini, iz Bufala... neke bufale, u sutini." Nasmejao sam se, a ga Antolini mi je doviknula neto iz kuhinje, ali nisam je dobro uo. "ta je rekla?" upitao sam g. Antolinija. "Rekla je da ne gleda u nju kad se pojavi. Tek to se pridigla iz mrtvih. Uzmi cigaretu. Pui li sad?" "Hvala", rekoh. Uzeo sam cigaretu iz kutije koju mi je ponudio. "Samo ponekad. Ja sam umeren pua." "Ubeen sam", rekao je. Pripalio mi je nekim velikim upaljaem sa stola. "Tako znai. Ti i Pensi ste raskinuli", rekao je. Stalno se tako izraavao. Ponekad mi je to bilo prilino zabavno, a ponekad nije. Nekako je malo preterivao u tome. Ne mislim da nije bio duhovit ili neto - bio je - ali nervira ponekad kad neko stalno govori stvari kao 'Ti i Pensi ste raskinuli'. I D.B. preteruje u tome. "U emu je bio problem?" upitao me g. Antolini. "Kako si proao iz engleskog? Moe smesta da se kupi odavde ako si pao engleski, ti koji si pravi mali as za sastave." "Ma ne, proao sam engleski bez problema. Mada smo se uglavnom bavili literaturom. Pisao sam moda samo dva sastava u itavom polugoditu", rekoh. "Ali pao sam iz 'usmenog izraavanja'. I to smo morali da pohaamo 'izraavanje'. To sam pao." "Zato?" "Ma ne znam." Nisam bio preterano raspoloen da mu objanjavam. Jo mi se nekako vrtelo ili neto, i najednom me uasno zabolela glava. Ozbiljno. Ali videlo se da je zainteresovan, pa sam mu malo priao o tome. "To je predmet gde svaki uenik treba da ustane i odri govor. Znate ve. Spontano i sve. I, ako taj to govori samo malo skrene s teme, treba mu odmah viknuti 'Digresija!' To me stvarno izluivalo. Nisam dobio prolaznu ocenu." "Zato?" "Ma ne znam. To sa digresijom ilo mi je na nerve. Ne znam. Problem je to ja volim kad neko pravi digresije. To je zanimljivije i sve." "Zar tebi nije stalo da se neko dri teme dok ti pria neto?"

"Ma naravno. Volim kad se neko dri teme. Ali ne volim kad se ba mnogo dri teme. Ne znam. Ne volim valjda kad se neko neprekidno dri teme. A najbolje ocene iz usmenog izraavanja pokupili su ba oni koji su se neprekidno drali teme. Ali tamo je bio jedan uenik, Riard Kinsela. Taj se nije mnogo drao teme i svi su mu stalno vikali 'Digresija!' Uasno je bilo, jer je on, pre svega, vrlo nervozan lik - mislim, ba je bio nervozan - i usne su mu uvek podrhtavale kad bi na njega doao red da odri govor, i jedva si mogao da ga uje ako sedi negde skroz pozadi. Kad bi mu usne malo prestale da drhte, ba sam voleo njegove govore, vie nego bilo ije. Ali ni on nije proao. Dobio je lou ocenu jer su mu stalno vikali 'Digresija!' Na primer, govorio je o nekoj farmi koju je njegov otac kupio u Vermontu. Sve vreme dok je govorio, vikali su mu 'Digresija!' a nastavnik, gospodin Vinson, dao mu je slabu, jer nije rekao koje sve vrste ivotinja i biljaka i ostalog gaje na toj farmi. ta je taj Riard Kinsela radio - poeo bi da govori o svemu tome, a onda bi odjednom poeo da pria o nekom pismu koje je njegova majka dobila od njegovog ujaka, i kako je taj ujak dobio deju paralizu i sve u etrdeset drugoj godini, i kako nikome nije dao da ga poseti u bolnici jer nije hteo da ga iko vidi u onoj protezi. Sve to nije imalo mnogo veze s farmom - priznajem - ali lepo je bilo. Lepo je kad ti neko pria o svom ujaku. Pogotovo kad pone da pria o oevoj farmi pa se odjednom zainteresuje za ujaka. Mislim, odvratno je stalno vikati 'Digresija!' kad neko tako lepo pria i sav je uzbuen. Ne znam. Teko je objasniti." Nisam ba ni imao volje da pokuavam. Pre svega, odjednom me spopala stravina glavobolja. Molio sam boga da stara ga Antolini donese ve jednom tu kafu. To je neto to me uasno nervira - mislim, kad neko kae da je kafa gotova, a nije. "Holdene... Samo jedno kratko, pomalo dosadno, pedagoko pitanje. Zar ne misli da za sve postoji vreme i mesto? Kad neko pone da ti pria o oevoj farmi, zar ne treba da se dri toga, pa tek onda pree na priu o ujakovoj protezi? Ili, ako je ujakova proteza tako izazovna tema, nije li trebalo to da odabere za svoj govor - a ne farmu?" Nisam bio raspoloen da neto razmiljam i odgovaram i sve. Bolela me glava i loe sam se oseao. ak me neto boleo i stomak, ako ba hoete da znate. "Ma da - ne znam. Valjda je trebalo. Mislim, valjda je trebalo da odabere ujaka kao temu umesto farme, ako mu je to bilo zanimljivije. Ali evo ta hou da kaem - esto se desi da ne zna ta te vie zanima dok ne pone da pria o neemu to te u sutini ne zanima toliko. Mislim, ponekad nita ne moe da uini. Ako neko interesantno pria i sav se uzbudi zbog toga, mislim da ga treba ostaviti na miru. Volim kad se neko uzbuuje zbog neega. Lepo je to. Ali vi ne znate tog nastavnika, gospodina Vinsona. Taj je stvarno mogao da te izludi ponekad, on i prokleti razred. Mislim, stalno je govorio da sve uopti i uprosti. Kod nekih stvari to jednostavno ne moe. Mislim, teko da ikad moe neto da uprosti ili uopti samo zato to to neko trai od tebe. Ne znate vi tog Vinsona. Mislim, moda je on vrlo inteligentan i sve, ali lepo se videlo da nema ba

mnogo mozga u glavi." "Kafa, gospodo, konano", rekla nam je ga Antolini. Ula je nosei posluavnik s kafom, kolaima i ostalim stvarima. "Holdene, nemoj ni sluajno da me pogleda. Izgledam kao udo." "Zdravo, gospodo Antolini", rekoh. Poeo sam da ustajem i sve, ali me g. Antolini uhvatio za sako i povukao natrag. Kosa stare ge Antolini bila je puna onih gvozdenih viklera, i uopte nije bila nakarminisana ili neto. Nije ba arobno izgledala. Izgledala je prilino stara i sve. "Ostaviu ovo tu. Samo navalite, vas dvojica", rekla je. Spustila je posluavnik na stoi, gurnuvi ae u stranu. "Kako ti je majka, Holdene?" "Dobro je, hvala. Nisam je ba skoro video, ali poslednje to sam..." "Duo, ako Holdenu zatreba neto, sve je u plakaru za rublje. Na gornjoj polici. Ja odoh u krevet. Potpuno sam grogi", rekla je ga Antolini. Tako je i izgledala. "Moete li vi momci sami da namestite kau?" "Sve emo da sredimo. Samo ti lezi", rekao je g. Antolini. Poljubio je gu Antolini, a ona se pozdravila sa mnom i otila u spavau sobu. Njih dvoje su se uvek mnogo ljubili pred drugima. Otpio sam malo kafe i uzeo moda pola nekog kolaa koji je bio tvrd kao kamen. Stari g. Antolini je samo popio jo jedan viski sa sodom. Pravio ih je dosta jake, videlo se. Lako je mogao da postane alkoholiar ako malo ne pripazi. "Ruao sam sa tvojim tatom pre dve-tri nedelje", najednom je rekao. "Nisi znao?" "Ne, nisam." "Svestan si, naravno, da je on strano zabrinut za tebe?" "Znam. Znam da jeste", rekoh. "Oigledno je, pre nego to mi se javio, dobio dugako, prilino neprijatno pismo od tvog poslednjeg direktora, u smislu da se ni najmanje nisi trudio u koli. Izostajao sa asova. Dolazio uvek nespreman. Sve u svemu, totalno si..." "Nisam izostajao sa asova. Nije smelo da se izostaje. Samo sam moda ponekad propustio neto, kao to izraavanje o kome sam vam priao, ali nisam izostajao." Uopte nisam bio raspoloen za razgovor o tome. Od kafe mi je malo popustilo u stomaku, ali me i dalje muila ta odvratna glavobolja. G. Antolini je zapalio novu cigaretu. Puio je kao manijak. Onda je rekao: "Najiskrenije, ne znam ta da ti kaem, Holdene." "Znam. Teko je razgovarati sa mnom. Svestan sam toga." "Imam oseaj da se kree prema nekom stravinom padu. Ali ne znam, iskreno, o kakvom se padu... Slua li me?" "Da." Oigledno je pokuavao da se koncentrie. "To bi moglo da bude tako da u tridesetoj sedi u nekom baru i mrzi svakoga ko ue izgledajui kao da je moda u koledu igrao ragbi. A opet, mogao bi da pokupi taman toliko obrazovanja da mrzi ljude koji kau: 'To je

tajna izmeu nas dvojice'. Ili moda zavri u nekoj kancelariji, gaajui najbliu daktilografkinju spajalicama. Jednostavno ne znam. Ali zna li ti uopte o emu govorim?" "Da. Naravno", rekoh. I jesam. "Ali greite kad govorite o toj mrnji. Mislim na mrnju prema igraima ragbija i sve. Tu stvarno greite. Ja retko koga mrzim. ta moda radim - moda mrzim na kratko, kao tog tipa Stredletera koga sam upoznao u Pensiju, ili onog drugog, Roberta Eklija. Mrzeo sam ih ponekad priznajem - ali to ne traje dugo, u tome je stvar. Posle nekog vremena, ako ih ne vidim - mislim, ako se ne pojave u sobi, ili ih ne vidim po dva-tri obroka u sali za ruavanje - nekako bi poeli da mi nedostaju. Mislim, nekako su mi nedostajali." G. Antolini je neko vreme utao. Ustao je, uzeo jo jedno pare leda i stavio ga u pie, zatim ponovo seo. Videlo se da razmilja. Ipak, sve sam se nadao da e ujutro da nastavi razgovor, ali ba se napalio. Ljudi se najee zagreju za neki razgovor kad vama nije do toga. "U redu. Sluaj me sad malo... Moda ovo neu uspeti da sroim onako kako bih hteo, ali napisau ti pismo o tome, za dan-dva. Onda e ti sve biti jasno. Ali svejedno sluaj." Ponovo se zamislio. Onda je rekao: "Taj pad prema kome se, po mom miljenju, kree - to je posebna vrsta pada, uasna vrsta pada. Onome koji pada nije omogueno da oseti ili uje kad tresne na dno. On samo pada i pada. Sve je to namenjeno ljudima koji su, u ovo ili ono doba svog ivota, traili neto to njihova sredina nije mogla da im prui. Ili su mislili kako njihova sredina to ne moe da im prui. I tako su prestali da trae. Odustali su pre nego to su uopte i poeli. Prati li me?" "Da, gospodine." "Sigurno?" "Da." Ustao je i natoio jo pia u au. Onda je ponovo seo. utao je prilino dugo. "Ne elim da te plaim", rekao je, "ali mogu sasvim jasno da te vidim kako velikoduno umire, na ovaj ili onaj nain, za neku krajnje bezvrednu stvar." Nekako me udno pogledao. "Ako zapiem neto za tebe, hoe li to paljivo da proita? I sauva?" "Da. Naravno", rekoh. I jesam. Jo imam taj papir koji mi je dao. Otiao je do pisaeg stola na drugom kraju sobe i stojei zapisao neto na paretu papira. Onda se vratio i seo s tim papirom u ruci. "Za divno udo, ovo nije napisao neki pesnik, ve jedan psihoanalitiar, Vilhelm tekel. Evo ta je... prati li me?" "Da, naravno." "Evo ta je rekao: 'Osobina nezrelog oveka je to hoe da za neto slavno umre, dok je osobina zrelog oveka to hoe da za neto skromno ivi'." Nagnuo se i pruio mi papir. Proitao sam to odmah kad mi je dao, a onda mu zahvalio i stavio papir u dep. Ba lepo od njega to se toliko trudio. Naj-

ozbiljnije. Ali problem je bio to nisam mogao da se koncentriem i sve. Ljudi moji, odjednom sam osetio stravian umor. Meutim, lepo se videlo da on uopte nije umoran. Bio je, pre svega, prilino podnapit. "Mislim da e jednog od ovih dana", rekao je, "morati da otkrije kuda eli da ide. A onda e morati tamo i da krene. I to odmah. Ne sme ni minut da izgubi. Ne ti." Klimnuo sam, jer je gledao pravo u mene, ali nisam bio sasvim siguran o emu govori. Prilino sam shvatao o emu je govorio, ali u tom trenutku nisam bio sasvim siguran. Toliko sam bio prokleto umoran. "Nije mi drago to to moram da ti kaem", rekao je, "ali mislim da kad jednom stekne neki uvid kuda eli da ide, prvi tvoj potez bie da se prilagodi koli. Morae. Ti si uenik - svialo ti se to ili ne. Zaljubljen u znanje. I ja mislim da e otkriti, kad prebrodi svu tu gospodu Vinese i njihova usmena izra..." "Gospodu Vinsone", rekoh. Mislio je na svu gospodu Vinsone, a ne Vinese. Nije, ipak, trebalo da ga prekidam. "U redu - gospodu Vinsone. Kad jednom prebrodi svu tu gospodu Vinsone, bie sve blie i blie - to jest, ako to eli, i ako to trai i eka na to onoj vrsti saznanja koja e biti veoma, veoma bliska tvome srcu. Izmeu ostalog, otkrie da nisi jedini koga je zbunilo, uplailo i ak mu se zgadilo ljudsko ponaanje. Bie uzbuen i podstaknut saznanjem da ni u kom sluaju nisi jedini koji to preivljava. Mnogi, mnogi ljudi bili su na istim takvim moralnim i duhovnim mukama kao i ti sada. Sreom, neki od njih zabeleili su te svoje nevolje. Od njih e nauiti neto - ako to eli. Kao to e jednog dana, ako bude imao ta da ponudi, neko nauiti poneto od tebe. To je predivan uzajamni aranman. A to nije obrazovanje. To je istorija. To je poezija." Zastao je i otpio veliki gutljaj viskija. Onda je ponovo nastavio. Ljudi moji, stvarno se napalio. Drago mi je bilo to nisam pokuao da ga prekinem ili neto. "Neu da ti tvrdim", rekao je, "kako su samo obrazovani i kolovani ljudi u stanju da daju neki dragocen doprinos ovom svetu. Nije tako. Ali tvrdim da obrazovani i kolovani ljudi, ako su u startu daroviti i kreativni - to je, na alost, retko - tee da iza sebe ostave neizmerno vie dragocenih ostvarenja nego ljudi koji su samo daroviti i kreativni. Oni tee da se to jasnije izraze, i uglavnom strasno i do kraja slede svoje misli i ideje. I - to je najvanije - u devet od deset sluajeva skromniji su od nekolovanog mislioca. Da li me uopte prati?" "Da, gospodine." Ponovo je prilino dugo utao. Ne znam da li vam se to ikad desilo, ali pomalo je naporno sedeti i ekati dok neko razmilja, da bi neto rekao i sve. Bez zezanja. Sve vreme sam se trudio da ne zevnem. Nije da mi je bilo dosadno ili neto - nije - ali odjednom mi se stravino prispavalo. "Akademsko obrazovanje e ti pruiti jo neto. Ako bude dovoljno odmakao u studijama, to e ti postepeno otkriti s kojim dimenzijama duha raspolae. ta mu lei, a ta mu, moda, ne lei. Posle nekog vremena, otkrie

s kakvim mislima treba da se nosi duh tvojih dimenzija. To ti moe, pre svega, utedeti enormno mnogo vremena koje bi izgubio bavei se idejama koje ti ne lee, koje nisu za tebe. Poee da spoznaje svoje prave mere i u skladu s njima oblai svoj duh." Tada sam, najednom, zevnuo. Kakav neotesani kreten, ali nisam to mogao da spreim. Meutim, g. Antolini se samo nasmejao. "Hajde", rekao je. "Namestiemo ti kau." Poao sam za njim, a on priao plakaru i pokuao da sa gornje police skine neke arave, ebad i ostalo, ali nije mogao s onom aom viskija u ruci. Zato je iskapio i ostavio na pod, a onda skinuo posteljinu. Pomogao sam mu da je prenese do kaua. Zajedno smo namestili krevet. Nije se ba polomio oko toga. Nita nije zatezao ili poravnavao. Ali meni je bilo svejedno. Mogao sam da spavam i stojei, toliko sam bio umoran. "Kako tvoje enske?" "Dobro su." Stvarno nisam imao volje za neki razgovor. "Kako je Sali?" Znao je staru Sali Hejs. Upoznao sam ih jednom. "Dobro je. Izaao sam popodne s njom." Ljudi moji, to kao da je bilo pre dvadeset godina! "Nemamo vie ba mnogo toga zajednikog." "Strano zgodna devojka. A ta je sa onom drugom? Onom o kojoj si mi priao, iz Mejna?" "A - Dejn Galager. Dobro je. Verovatno u sutra da joj se javim." Tada smo ve namestili kau. "Sada je samo tvoj", rekao je g. Antolini. "Mada ne znam gde e sa tim tvojim nogama." "Nije bitno. Navikao sam na kratke krevete", rekoh. "Mnogo vam hvala, gospodine. Stvarno ste mi noas spasili ivot, vi i gospoa Antolini." "Zna gde je kupatilo. Ako ti ita zatreba, samo vikni. Biu jo malo u kuhinji - nee ti smetati svetlo?" "Ne - ma kakvi. Mnogo vam hvala." "U redu. Laku no, lepi moj." "Laku no, gospodine. Mnogo vam hvala." Otiao je u kuhinju, a ja u kupatilo, gde sam se svukao i sve. Nisam mogao da operem zube jer nisam poneo etkicu. Nisam imao ni pidamu, a g. Antolini je zaboravio da mi pozajmi neku. I tako sam se samo vratio u dnevnu sobu i ugasio tu lampicu pored kaua, a onda legao, onako u gaama. Bio je zaista kratak za mene, taj kau, ali stvarno sam mogao da zaspim stojei, da i ne trepnem. Leao sam samo nekoliko trenutaka budan, razmiljajui o svemu onome to mi je govorio g. Antolini. O otkrivanju dimenzija svoga duha i sve. Bio je prilino pametan, nema ta. Ali nisam mogao da drim proklete oi otvorene, i zaspao sam.

25 Onda se neto dogodilo. Ne volim ak ni da priam o tome. Iznenada sam se probudio. Ne znam koliko je bilo sati, ali probudio sam se. Osetio sam neto na glavi, neiju ruku. Ljudi moji, stvarno sam se uasno prepao. ta je to bilo - bila je to ruka g. Antolinija. A ta je radio - sedeo je na podu pored samog kaua, u mraku i sve, i neto me kao gladio ili milovao po prokletoj glavi. Ljudi moji, kladim se da sam odskoio do plafona. "ta kog avola radite?" "Nita! Samo sedim ovde i divim se..." "ta kog avola radite?" ponovio sam. Nisam znao ta da kaem - mislim, toliko mi je bilo neprijatno. "Kako bi bilo da se malo smiri? Samo sedim ovde..." "Ionako moram da idem", rekao sam - ljudi moji, kako sam se unervozio! Poeo sam da oblaim proklete pantalone u mraku. Jedva sam ih obukao, toliko sam bio nervozan. Znam vie perverznih tipova, po kolama i svuda, od ikog koga ste ikad sreli u ivotu, a takvi uvek zastrane kad sam ja u blizini. "Kuda to mora da ide?" rekao je g. Antolini. Trudio se da izgleda krajnje leerno i oputeno, ali uopte nije bio oputen. Kunem se. "Ostavio sam kofere i sve na stanici. Mislim da je moda bolje da odem tamo i pokupim ih. Sve su mi stvari u njima." "Bie i ujutro tamo. A sad se vrati u krevet. Idem i ja na spavanje. ta je s tobom?" "Nita, samo to mi je sav novac i ostalo u jednom od kofera. Odmah se vraam. Uzeu taksi i odmah se vraam", rekoh. Ljudi moji, saplitao sam se o samog sebe u onom mraku. "Stvar je u tome to nije moj, taj novac, nego majin, i ja..." "Ne budi smean, Holdene. Vrati se lepo u krevet. Idem i ja na spavanje. Novac e te ekati, zdrav i itav, do jut..." "Ne, bez zezanja. Moram da idem. Najozbiljnije." Bio sam ve gotovo obuen, osim to nisam mogao da naem kravatu. Nisam mogao da se setim gde sam je ostavio. Obukao sam sako i ostalo bez nje. Stari g. Antolini je zaseo u veliku fotelju nedaleko od mene i posmatrao me. Bio je mrak i sve, i nisam ga ba dobro video, ali znao sam da me posmatra. I dalje je pio. Mogao sam da vidim kako dri svoju vernu au viskija. "Ti si vrlo, vrlo udan deak." "Znam", rekoh. Nisam se vie trudio da pronaem kravatu. Na kraju sam krenuo bez nje. "Zbogom, gospodine", rekoh. "Mnogo vam hvala. Ozbiljno." Iao je za mnom sve do ulaznih vrata i ostao tamo kad sam pozvao lift. Sve to je rekao bilo je opet ono da sam "veoma, veoma udan deak". udan, ma nemoj. Ostao je tamo sve dok nije stigao prokleti lift. Nikad u svom ivotu nisam toliko ekao lift. Kunem se. Nisam znao o kom avolu da priam dok ekam lift, a on je samo stajao

tamo, pa sam rekao: "Poeu da itam neke dobre knjige. Ozbiljno." Mislim, moralo je da se kae neto. Bilo je krajnje neprijatno. "Pokupi kofere i odmah se vraaj. Ostaviu vrata otkljuana." "Mnogo vam hvala", rekoh. "Zbogom!" Lift je napokon stigao. Uao sam i spustio se. Ljudi moji, tresao sam se kao sumanut. I znojio se. Kad se desi takva neka perverzna stvar, oznojim se kao skot. Doiveo sam takve stvari bar dvadeset puta, jo od detinjstva. Muka mi je od toga. Kad sam izaao, napolju je svitalo. Bilo je prilino hladno, ali prijalo mi je, jer sam se toliko znojio. Nisam znao kuda bih, kog avola, poao. Nisam hteo da opet odem u neki hotel i potroim sav Febin novac. I tako sam na kraju samo otiao do Leksington avenije i uzeo metro do Velike centralne stanice. Tamo su mi bili koferi i sve, pa sam smislio da odspavam u onoj suludoj ekaonici gde su sve one klupe. Tako sam i uradio. Neko vreme i nije bilo toliko loe jer nije bilo mnogo ljudi pa sam mogao da dignem noge. Ali nisam ba neto raspoloen da priam o tome. Nije bilo bogzna kako prijatno. Nemojte ni da pokuavate. Najozbiljnije. Deprimirae vas. Spavao sam samo do negde oko devet, jer je mali milion ljudi navalio u ekaonicu, pa sam morao da spustim noge. Ne mogu ba da spavam kad su mi noge na podu. Zato sam konano seo. Jo sam oseao glavobolju. ak se pogorala. A mislim da sam bio potiten gore neko ikad u ivotu. Uopte mi nije bilo do toga, ali poeo sam da razmiljam o starom g. Antoliniju i pitao se ta e rei gi Antolini kad bude videla da nisam ni spavao tamo. To me, ipak, nije preterano brinulo, jer sam znao da je g. Antolini dovoljno bistar da izmisli neto. Mogao je da joj kae da sam otiao kui ili negde. To me nije preterano brinulo. Ali ono to me stvarno brinulo bilo je kako sam se probudio i zatekao ga kako me miluje po glavi i sve. Mislim, pitao sam se da li sam moda pogreio kad sam pomislio da je to neki pederski fazon. ta ako on, recimo, moda samo voli da miluje ljude po glavi dok spavaju? Mislim, kako moe da bude siguran u takvim stvarima? Ne moe. Poeo sam ak da se pitam nije li moda trebalo da uzmem kofere i vratim se u njegov stan, kako sam mu i rekao. Pomislio sam kako je, ak i da je peder, stvarno bio veoma ljubazan prema meni. Prisetio sam se kako nije zamerio kad sam ga tako kasno pozvao, i kako mi je rekao da odmah doem do njega ako mi se dolazi. I kako se polomio da me posavetuje o otkrivanju dimenzija svog duha i sve, i kako je bio jedini koji je uopte priao tom deaku, Demsu Kastlu, o kome sam vam priao, kad je leao mrtav. Razmiljao sam o svemu tome. I to sam vie mislio o tome, postajao sam sve potiteniji. Poeo sam da mislim kako je moda ipak trebalo da se vratim tamo. Moda me on stvarno tek onako gladio po glavi. to sam vie mislio o tome, sve sam vie tonuo u depresiju. Da bude jo gore, oi su me uasno pekle. Pekle su me i bolele od nespavanja. Osim toga, poela je da me hvata kao neka prehlada, a nisam imao ak ni prokletu maramicu. Imao sam neke u koferu, ali mrzelo me da ga vadim iz one kasete i otvaram ga tamo pred

svima. Na susednoj klupi bio je neki asopis koji je neko ostavio, pa sam poeo da ga itam, u nadi da e bar na kratko da mi odvue misli sa g. Antolinija i milion drugih stvari. Ali od tog prokletog lanka koji sam poeo da itam bilo mi je gotovo jo gore. Ceo taj lanak bio je o hormonima. Pisalo je kako bi trebalo da izgleda, tvoje lice, oi i sve, ako su ti hormoni u dobrom stanju, a ja uopte nisam tako izgledao. Izgledao sam ba kao neki lik u lanku koji pati od loih hormona. I tako sam poeo da se derem zbog svojih hormona. Onda sam proitao drugi lanak, o tome kako utvrditi da li ima rak. Ako ima ma kakve ranice u ustima koje ne prolaze brzo, pisalo je, to znai da verovatno ima rak. Vukao sam neku ranicu na unutranjoj strani usne ve oko dve nedelje. I tako sam zakljuio da sam dobio rak. Taj asopis je stvarno umeo da razgali oveka. Na kraju sam prestao da ga itam i izaao napolje da proetam. Uvrteo sam da u umreti za nekoliko meseci jer imam rak. Najozbiljnije. Bio sam ak siguran u to. to me svakako nije preterano oduevilo. Nekako je izgledalo kao da e kia, ali sam svejedno krenuo u etnju. Pre svega, smislio sam da bi trebalo da dorukujem. Uopte nisam bio gladan, ali mislio sam da bi ipak trebalo da pojedem neto. Mislim, da bar uzmem neto s nekim vitaminima i sve. I tako sam krenuo ka istonoj strani, tamo gde su oni jeftini restorani, jer nisam hteo da potroim mnogo od onih para. Dok sam tako iao, proao sam pored neka dva lika koji su istovarivali veliku boinu jelku iz kamiona. Jedan lik je stalno govorio onom drugom: "Dii uvis tu gaduru! Dii je uvis!" Bio je to stvarno prekrasan nain da se govori o boinoj jelki. Bilo je i pomalo smeno, na neki kretenski nain, pa sam poeo da se kao smejem. To je bilo najgore to sam mogao da uradim, jer mi je u istom trenutku dolo da povratim. Ozbiljno. ak je i krenulo, ali me prolo. Ne znam otkud to. Mislim, nisam jeo nita pokvareno ili neto, a stomak mi je inae prilino otporan. Sve u svemu, prebrodio sam to, pa sam smislio da e mi sigurno biti bolje ako pojedem neto. I tako sam uao u neki restoran koji je dosta jeftino izgledao i naruio krofne i kafu. Samo, nisam pojeo krofne. Nisam mogao da ih gutam, ta li. Stvar je u tome to je stravino teko gutati kad si deprimiran zbog neega. Ipak, kelner je bio veoma ljubazan. Nije ih naplatio. Samo sam popio kafu. Zatim sam izaao i krenuo ka Petoj aveniji. Bio je ponedeljak i sve, bliio se Boi, i sve su radnje bile otvorene. Zato nije bilo tako loe etati Petom avenijom. Boi se oseao na svakom koraku. Na uglovima su stajali oni suvie trkljasti Boi-bate i zvonili onim zvoncima, kao i devojke Vojske spasa, one to se nikad ne karminiu ili neto. Gledao sam kao naokolo ne bih li moda video one dve asne sestre koje sam prethodnog dana upoznao za dorukom, ali nisam ih opazio. Znao sam da neu, jer su mi rekle kako su dole u Njujork da rade kao uiteljice, ali sam svejedno gledao naokolo. Sve u svemu, najednom se svuda oseao Boi. Mali milion dece dolo je sa majkama u centar grada, izlazei iz autobusa i radnji i ulazei u njih.

Poeleo sam da je Feba sa mnom. Ona nije vie tako mala da poaavi u nekom odeljenju igraaka, ali uiva da se malo zeza i posmatra ljude. Pretprolog Boia vodio sam je u centar da kupuje sa mnom. Lepo nam je bilo. Mislim da smo bili u 'Blumingdejlu'. Otili smo do odeljenja cipela i pravili se kako Feba hoe da kupi one vrlo duboke cipele s milion rupica za pertle. Ba smo sludeli prodavca. Feba je probala jedno dvadeset pari i siroti ovek je svaki put morao da joj zanira cipelu skroz do vrha. Prilino kvarno zezanje, ali Febu je bukvalno oborilo. Na kraju smo kupili par mokasina. Prodava je svejedno bio veoma ljubazan. Mislim da je znao da se zezamo, jer Feba nije mogla da se ne kikoe. Sve u svemu, hodao sam i hodao Petom avenijom, onako bez kravate ili neega. A onda je, iz ista mira, poelo neto vrlo sablasno da se deava. Kad god bih stigao do kraja bloka i siao s prokletog ivinjaka, inilo mi se da nikad neu stii na drugu stranu ulice. inilo mi se da samo tonem, tonem, tonem i da me vie niko nikada nee videti. Ljudi moji, kako me to prepalo. Pojma nemate. Poeo sam da se znojim kao skot - sva mi se koulja oznojila, i rublje i sve. Onda sam poeo da radim neto drugo. Kad god bih stigao do kraja bloka, uobrazio bih da razgovaram s mojim bratom Elijem. Govorio sam mu: "Eli, ne daj da nestanem. Eli, ne daj da nestanem. Eli, ne daj da nestanem. Molim te, Eli." A onda, kad bih stigao na drugu stranu ulice, zahvaljivao sam mu. Zatim bi sve poelo iznova, im bih doao do sledeeg oka. Ali ipak sam iao dalje i sve. Nekako sam se kao plaio da stanem - i ne seam se, u sutini. Znam da nisam stao sve dok nisam doao skroz negde do ezdesete ulice, kad sam ve proao Zooloki vrt i sve. Onda sam seo na neku klupu. Jedva sam doao do daha, a jo sam se i tako odvratno znojio. Sedeo sam tu jedno sat vremena. Na kraju, ta sam reio da uradim - reio sam da odem. Reio sam da se nikad vie ne vratim kui i da nikad vie ne idem ni u kakvu kolu. Reio sam samo jo da vidim Febu i oprostim se kao s njom, i vratim joj njen boini novac, a onda krenem auto-stopom na Zapad. Smislio sam ta u - da odem lepo do Holand tunela i ustopiram nekog, zatim jo nekog, pa jo nekog i jo nekog, i za dva-tri dana biu negde na Zapadu gde je sve tako lepo i toplo i gde me niko ne poznaje, pa u da naem neki posao. Smislio sam da bih mogao da se zaposlim negde na benzinskoj pumpi, da ljudima sipam benzin i ulje u kola. Bilo mi je u sutini svejedno kakav je taj posao. Samo da me niko ne zna i da ja nikog ne poznajem. Smislio sam ta u - praviu se da sam kao gluvonem. Tako ne bih morao ni sa kim da vodim nikakve proklete glupe besmislene razgovore. Ako iko bude hteo neto da mi kae, morae to da napie na paretu papira i gurne mi ga pod nos. To e im, posle nekog vremena, stravino dosaditi, i tako u se do kraja ivota reiti svih razgovora. Svi e misliti da sam samo jadni gluvonemi skot i ostavie me na miru. Putae me da sipam benzin i ulje u njihova glupa kola i plaae mi za to i sve, pa u negde sagraditi neku malu kolibu od tih para i tu iveti do kraja ivota. Sagradiu je odmah pored ume, ali ne ba u samoj umi, jer hou da uvek bude maksimalno sunana. Sam u da kuvam hranu za sebe, a kasnije, ako budem hteo da se oenim, nai u neku mnogo lepu devojku

koja je takoe gluvonema, pa emo se uzeti. Ona e doi i ivee u mojoj kolibi sa mnom i, ako bude htela neto da mi kae, morae to i da napie na prokletom papiru, kao i svi drugi. Ako budemo imali dece, sakriemo ih negde. Kupiemo im puno knjiga i sami emo ih uiti da itaju i piu. Stravino sam se uzbudio razmiljajui o tome. Najozbiljnije. Znao sam da je ono sa izigravanjem gluvonemog suludo, ali svejedno mi je bilo lepo da razmiljam o tome. Ali stvarno sam reio da odem na Zapad i sve. Samo sam hteo da se prethodno oprostim sa Febom. I tako sam odjednom sumanuto pretrao ulicu - malo je falilo da poginem usput - i uao u neku papirnicu gde sam kupio blok i olovku. Smislio sam da joj napiem poruku gde da se naemo, tako da mogu da se oprostim s njom i vratim joj njen boini novac, a onda odnesem poruku u njenu kolu i naem nekog u zbornici da joj preda. Ali samo sam gurnuo blok i olovku u dep i uputio se ogromnom brzinom ka njenoj koli - bio sam suvie uzbuen da bih napisao poruku u toj papirnici. urio sam, jer sam hteo da primi poruku pre nego to ode kui na ruak, a nije ostalo ba mnogo vremena. Znao sam, naravno, gde je njena kola, jer sam kao dete i ja iao u nju. udno je bilo kad sam uao tamo. Nisam bio siguran da u se setiti kako izgleda unutra, ali setio sam se. Sve je bilo potpuno isto kao i kad sam ja iao u nju. Unutra je bilo isto veliko dvorite, uvek pomalo mrano, s onim metalnim mreama oko sijalica, da se ne bi razbile ako ih pogodi lopta. Svuda naokolo bili su iscrtani isti beli krugovi, za razne igre i ostalo. I isti oni stari obrui za koarku, bez mreica - samo table i obrui. Nikoga nije bilo jer jo nije bio odmor, a nije bilo ni vreme ruka. Video sam samo jednog crnog dekia koji je iao u toalet. Iz depa mu je virila ona drvena tablica, ista kakve smo i mi nekad imali, koja je sluila kao propusnica za odlazak u toalet. Jo sam se znojio, ali ne toliko strano. Otiao sam do stepenica, seo na prvi stepenik i izvadio onaj blok i olovku. Stepenice su vonjale isto kao i kad sam ja iao tu. Kao da se neko popisao na njih. kolske stepenice uvek tako vonjaju. Sve u svemu, seo sam i napisao tu poruku: Draga Febo, ne mogu vie da ekam do srede pa u verovatno krenuti popodne autostopom na Zapad. Doi pred ulaz u Muzej umetnosti u 12 i petnaest ako moe, da ti vratim tvoj boini novac. Nisam mnogo potroio. Voli te, Holden Njena kola je bila bukvalno pored muzeja, a ionako je morala da proe pored njega kad krene na ruak, pa sam znao da e lako da me nae. Onda sam poao uz stepenice ka zbornici, da predam poruku nekom ko bi joj odneo u uionicu. Presavio sam je jedno deset puta, da je niko ne otvori. Teko je ikome verovati u prokletoj koli. Ali znao sam da e joj predati poruku, poto sam joj brat i sve.

Meutim, dok sam se peo uz stepenice, najednom mi je ponovo dolo da povratim. Ali nisam. Seo sam na trenutak, i onda mi je bilo bolje. Dok sam tako sedeo, video sam neto to me iznerviralo. Neko je na zidu napisao "Jebi se". To me stvarno iznerviralo. Pomislio sam kako e to Feba i ostali klinci videti, i kako e da se pitaju kog to avola znai, a onda e na kraju neki mali skot da im kae - sve naopako, naravno - i kako e svi oni da misle o tome, pa e moda ak i da brinu nekoliko dana zbog toga. Dolo mi je da ubijem onog ko je to napisao. Zamiljao sam da je to neki perverzni kloar koji se nou uunjao u kolu da se popisa ili neto, i onda to napisao na zidu. Zamiljao sam kako ga hvatam na delu i treskam mu glavu o stepenice sve dok ga ne umlatim. Ali znao sam da ne bih imao petlje za to. Znao sam to. to me jo vie deprimiralo. Jedva sam skupio hrabrost da to rukom izbriem sa zida, ako ba hoete da znate. Bojao sam se da me neki uitelj ne uhvati kako to briem, pa da pomisli kako sam ja to napisao. Ali svejedno sam to izbrisao, na kraju. Onda sam se popeo do zbornice. Direktor izgleda nije bio tu, ali je za pisaom mainom sedela neka stara dama koja je imala bar sto godina. Rekao sam joj da sam brat Febe Kolfild iz etvrtog B-l i zamolio je da preda Febi poruku. Rekao sam da je veoma vano, jer mi je majka bolesna i nee moi da spremi ruak za Febu, tako da ona treba da se nae sa mnom, da ruamo u dragstoru. Bila je veoma ljubazna, ta stara dama. Uzela je poruku i pozvala neku drugu damu, iz susedne kancelarije, pa je ta druga otila da je preda Febi. Onda smo ta stara dama od sto godina i ja odvojili neki razgovor. Stvarno je bila ljubazna, i rekao sam joj kako sam i ja iao u tu kolu, i moja braa. Pitala me u koju kolu sada idem, pa sam joj rekao u Pensi, a ona je rekla da je Pensi veoma dobra kola. ak i da sam to hteo, ne bih imao snage da je razuverim. Osim toga, ako je ve mislila da je Pensi veoma dobra kola, neka to i dalje misli. Zaista je teko priati nove stvari nekome ko je ve sto godina star. Takvi to ne vole da sluaju. Onda sam, posle nekog vremena, otiao. udno je bilo. Doviknula mi je "Sreno!" na isti nain kao i stari Spenser kad sam odlazio iz Pensija. Ludi moji, kako mrzim kad mi neko dovikuje "Sreno!" dok odlazim nekud. To stvarno deprimira. Siao sam drugim stepenitem i video jo jedno "Jebi se" na zidu. Ponovo sam pokuao da ga obriem rukom, ali ovo je bilo urezano, noem ili neim. Nije moglo da se skine. Ionako je beznadeno. Da ima i milion godina za to, ne bi izbrisao ak ni polovinu svih "Jebi se" na ovom svetu. Nemogue je. Pogledao sam na sat u dvoritu i bilo je tek dvadeset do dvanaest, pa mi je ostalo jo dosta vremena do sastanka sa Febom. Ali svejedno sam otiao pravo do muzeja. Nisam ni imao kuda da odem. Pomislio sam da moda svratim u neku govornicu i okrenem staru Dejn Galager pre nego to krenem u skitnju ka Zapadu, ali nisam bio neto raspoloen za to. Pre svega, nisam ak ni bio siguran da je dola kui za raspust. Na kraju sam samo otiao do muzeja. Dok sam tako ekao Febu u muzeju, odmah kod ulaza, prila su mi neka dva klinca i pitala me znam li gde su mumije. Manji deak, taj to me je pitao,

imao je otvoren lic. Rekao sam mu to. Zakopao ga je tu, dok je razgovarao sa mnom - nije se potrudio ak ni da ode iza stuba ili negde. Oborio me. Smejao bih se, ali plaio sam se da mi opet ne doe da povratim, pa nisam. "Gde su mumije, efe?" ponovio je deak. "Je l' zna?" Zezao sam se malo s njima. "Mumije? ta mu je to?" pitao sam ga. "Ma zna. Mumije - oni mrtvi likovi. Oni to ih meu u one srakofage i sve." Srakofage. To me oborilo. Mislio je sarkofage. "Kako to da vas dvojica niste u koli?" rekao sam. "Nema danas kole", rekao je klinac koji sve vreme priao. Lagao je, glavu bih dao, lopuica. Nisam imao ta drugo da radim dok ne doe Feba, pa sam im pomogao da nau mesto gde su mumije. Ljudi moji, nekada sam tano znao gde se nalaze, ali ve godinama nisam bio u tom muzeju. "Vas dvojicu znai zanimaju mumije?" "Aha." "ta, tvoj drugar ne zna da govori?" rekoh. "Nije mi to drugar. To mi je brat." "Zar ne zna da govori?" pogledao sam u onog to nije progovarao. "Ume li ti da govori?" upitao sam ga. "Aha", rekao je. "Ali mrzi me." Na kraju smo nali mesto gde su mumije i uli unutra. "Zna li kako su Egipani sahranjivali mrtve?" upitao sam jednog od njih. "A." "A- a." "E pa trebalo bi. Stvarno je zanimljivo. Umotavali su im lica platnom koje je bilo natopljeno nekom tajnom hemikalijom. Tako su mogli da lee hiljadama godina, sahranjeni u tim sarkofazima, a da im lica uopte ne istrunu ili neto. Niko osim Egipana ne zna kako se to radi. ak ni moderna nauka." Da bi se dolo do mesta gde su mumije, trebalo je da se proe kroz neki veoma uzak hodnik uz ije zidove je bilo kamenje koje je izvaeno direktno iz faraonove grobnice i sve. Bilo je prilino sablasno i videlo se da ta dva mekera s kojima sam iao ne uivaju ba preterano u tome. Sasvim su se stisli uz mene, a onaj to je samo utao bukvalno mi se drao za rukav. "Ajmo", rekao je bratu. "Ve sam ih vido. Ajmo, ej." Okrenuo se i zbrisao. "Usr'o se od straha", rekao je drugi. "Dovienja!" I on je zbrisao. Tako sam ostao potpuno sam u grobnici. Dopalo mi se, na neki nain. Bilo je tako lepo i tiho. A onda, nikad ne biste pogodili ta sam, najednom, video na zidu. Jo jedno "Jebi se". Bilo je nakrabano crvenom kredom ili neim, odmah ispod staklene vitrine na zidu, ispod onog kamenja. U tome je sva nevolja. Nigde ne moe da nae neko lepo i tiho mesto, jer takva ne postoje. Moe da misli da postoje, ali kad jednom stigne tamo, neko e da se priunja dok ne gleda, i nakraba ti ispred nosa "Jebi se". Probajte i sami. Ako ikad umrem i strpaju me u neko groblje, sa nadgrobnim spomenikom,

na kome e pisati "Holden Kolfild", pa onda koje sam godine roen i koje sam godine umro, mislim da e odmah ispod toga stajati "Jebi se". Ubeen sam u to, u sutini. Kada sam izaao iz tog dela gde su mumije, morao sam da odem u toalet. Imao sam kao neki proliv, ako ba hoete da znate. Nije mi toliko smetalo to sa prolivom, ali desilo se neto drugo. Kad sam izaao iz klozeta, ba pre nego to sam doao do vrata, nekako sam se onesvestio, ta li. Ipak, imao sam sree. Mislim, mogao sam da se ubijem kad sam pao na pod, ali samo sam se nekako srozao na stranu. Ali udno je ispalo. Bolje mi je bilo posle tog pada u nesvest. Ozbiljno. Ruka me je kao bolela, tamo gde sam pao na nju, ali nije me vie muila ona prokleta vrtoglavica. Tada je bilo negde oko dvanaest i deset, pa sam se vratio, stao kraj ulaza i ekao Febu. Pomislio sam kako bi to moglo da bude poslednji put da je vidim. Bilo koga od mojih, mislim. Smislio sam da u ih verovatno jednom videti, ali tek posle mnogo godina. Mogao bih da doem kui kad mi bude jedno trideset pet godina, smislio sam, u sluaju da se neko razboli i poeli da me vidi pre nego to umre, ali bi to bio jedini razlog da napustim svoju kolibu i vratim se. Poeo sam ak da zamiljam kako e biti kad se vratim. Znao sam da bi se majka stravino uzbudila i poela da plae i moli me da ostanem kod kue i ne odlazim u svoju kolibu, ali ja bih svejedno otiao. Bio bih stravino leeran. Naterao bih je da se smiri, a onda bih preao na drugi kraj dnevne sobe, uzeo cigaretu iz one stone tabakere i pripalio je, mrtav hladan. Pozvao bi sve njih da me jednom posete, ako to ele, ali ne bih insistirao ili neto. ta bih uradio pustio bih Febu da me poseti preko leta i za vreme boinih i uskrnjih praznika. Pustio bih i D.B.-a da me poseti na neko vreme, ako mu treba lepo i tiho mesto za pisanje, ali ne bi smeo da pie nikakva scenarija za filmove, ve samo prie i romane. Zaveo bih pravilo da niko ne sme da radi nita lano i isfolirano dok je kod mene u poseti. Ako bi iko pokuao da uradi neto u tom stilu, ne bi mogao da ostane. Iznenada sam pogledao na sat u garderobi na ulazu i video da je ve dvadeset pet do jedan. Poeo sam da se plaim kako je ona stara dama u koli moda rekla onoj drugoj da ne preda Febi poruku. Poeo sam da se plaim kako joj je moda rekla da je spali ili neto. Stvarno sam se isprepadao. Ba sam eleo da vidim Febu pre nego to izaem na put. Mislim, kod mene je bio njen boini novac i sve. Najzad sam je ugledao. Video sam je kroz staklo na vratima. Uoio sam je zato to je imala onu suludu lovaku kapu na glavi - ta kapa se videla na kilometar. Izaao sam iz muzeja i krenuo joj u susret niz one kamene stepenice. Ono to nisam mogao da shvatim bio je veliki kofer koji je vukla. Prelazila je preko Pete avenije i teglila tu prokletu koferinu. Jedva ga je vukla. Kad sam se pribliio, video sam da je to moj stari kofer, onaj koji sam nosio kad sam bio u Hutonu. Uopte mi nije bilo jasno zato ga tegli. "Zdravo", rekla je kad sam joj

priao. Potpuno je ostala bez daha od tog suludog kofera. "Ve sam pomislio da moda nee doi", rekoh. "ta to vue u tom koferu? Meni nita ne treba. Idem ovako, bez stvari, neu ni da uzimam one kofere sa stanice. ta to vue?" Spustila je kofer. "Moje stvari", rekla je. "Idem s tobom. Mogu li? Vai?" "ta?" rekoh. Samo to se nisam sruio kad je to rekla, kunem se. Malo mi se zavrtelo, pa sam pomislio da u opet da se onesvestim ili neto. "Spustila sam se pomonim liftom, da me ne vidi arlin. Nije teak. Unutra su samo dve haljine i moje mokasine i malo vea i arape i jo neke stvari. Probaj. Nije teak. Probaj samo... Mogu li da poem s tobom? Holdene? Mogu li? Molim te" "Ne. Umukni." inilo mi se da u totalno da se onesvestim. Mislim, nisam hteo da joj kaem da umukne i sve, ali inilo mi se da u opet da se onesvestim. "Zato ne mogu? Molim te, Holdene! Neu ti smetati - samo u da idem s tobom. Neu ak ni poneti moje haljine ako ti nee. Poneu samo moju..." "Nita nee poneti. Zato to ne ide. Ja idem sam. Zato umukni." "'Molim te, Holdene. Molim te, pusti me. Biu jako, jako, jako... Nee ak ni..." "Ne ide. A sad umukni! Daj mi taj kofer", rekoh. Uzeo sam joj kofer. Skoro mi je dolo da je lupim. Na trenutak sam pomislio da u da je mlatnem. Najozbiljnije. Poela je da plae. "Mislio sam da treba da igra u toj kolskoj predstavi. Mislio sam da treba da bude Benedikt Arnold u tom komadu i sve", rekoh. Rekao sam to vrlo pakosno. "ta bi htela - da ne igra u komadu?" To je samo jo vie rasplakalo. Bilo mi je drago. Odjednom sam poeleo da plae dok joj se oi bukvalno ne istoe. Gotovo sam je mrzeo. Mislim da sam je mrzeo najvie zato to ne bi igrala u tom komadu kad bi otila sa mnom. "Hajde", rekoh. Ponovo sam poao uz stepenice ka muzeju. Smislio sam ta da uradim - da ostavim u garderobi taj suludi kofer koji je ponela, pa bi mogla da ga uzme u tri sata, posle kole. Znao sam da ne bi mogla da ga nosi natrag u kolu. "Hajde, ta eka", rekao sam. Nije, meutim, pola uz stepenice sa mnom. Nije htela da ide sa mnom. Svejedno sam se popeo, predao kofer u garderobu, zatim se vratio dole. Jo je stajala na ploniku, ali mi je okrenula lea kad sam joj priao. Ume ona to. Ume da ti okrene lea kad joj tako doe. "Nikuda ne idem. Predomislio sam se. Prestani zato da plae i umukni", rekoh. Smeno je bilo to nije ak ni plakala kad sam joj to rekao. Ipak, svejedno sam joj to rekao. "Hajde sad. Otpratiu te do kole. Hajde sad. Zakasnie." Uopte nije htela da mi odgovori ili neto. Pokuao sam da je kao uhvatim za ruku, ali nije mi dala. Samo mi je okrenula lea. "Jesi li ruala? Jesi li ve ruala?" pitao sam je. Nije htela da mi odgovori. Samo je skinula onu crvenu lovaku kapu - onu

koju sam joj dao - i bukvalno mi je bacila u lice. Onda mi je ponovo okrenula lea. To me gotovo dotuklo, ali nita nisam rekao. Samo sam pokupio kapu i gurnuo je u dep kaputa. "Hajde, ej. Otpratiu te do kole", rekoh. "Ne vraam se u kolu." Nisam znao ta da kaem na to. Samo sam stajao. "Mora da se vrati u kolu. Ti eli da igra u tom komadu, zar ne? eli da bude Benedikt Arnold?" "Ne." "Ma naravno da eli. Itekako eli. Hajde sad, idemo", rekoh. "Pre svega, ja nikud ne idem, rekao sam ti. Idem kui. Idem kui im se ti vrati u kolu. Prvo u da odem do stanice i uzmem kofere, a onda idem pravo..." "Rekla sam da se ne vraam u kolu. Ti radi ta god se tebi radi, ali ja se ne vraam u kolu", rekla je. "I zato umukni." Bilo je to prvi put kako mi je rekla da umuknem. Uasno je zvualo. Isuse, uasno je zvualo. Zvualo je gore od psovke. I dalje nije htela ak ni da me pogleda, a svaki put kad bih kao spustio ruku na njeno rame ili neto, izmakla bi se. "Sluaj, hoe ili moda u etnju?" upitao sam je. "Hoe li da proetamo do Zoolokog vrta? Ako te pustim da izostane popodne iz kole i proetamo malo, hoe li da prekine ovo ludiranje?" Nije htela da mi odgovori, pa sam joj ponovio. "Ako te pustim da izostane popodne iz kole i proetamo malo, hoe li da prekine ovo ludiranje? Hoe li da ode sutra u kolu, kao dobra devojica?" "Moda, a moda i neu", rekla je. Onda je pretrala pravo preko ulice, uopte ne gledajui da li idu neka kola. Ponekad je stvarno luda. Meutim, nisam poao za njom. Znao sam da e ona poi za mnom, pa sam krenuo ka Zoolokom vrtu, onom stranom ulice gde je park, a ona pola u istom pravcu, drugom stranom ulice. Uopte nije htela da pogleda ka meni, ali znao sam da me verovatno posmatra krajikom svog aavog oka, da bi videla kuda idem. Sve u svemu, ili smo tako sve do Zoolokog vrata. Zabrinuo sam se samo kad je naiao onaj autobus na sprat, jer nisam mogao da je vidim preko ulice. Ali, kad smo stigli do Zoolokog vrta, doviknuo sam joj: "Febo! Idemo u Zooloki! Doi sad!" Nije htela da me pogleda, ali znao sam da me je ula i, kad sam krenuo niz stepenice u Zooloki vrt, okrenuo sam se i video je kako prelazi ulicu i ide za mnom i sve. U Zoolokom vrtu nije bilo mnogo ljudi jer je bio neki ruan dan, ali bilo ih je malo oko bazena sa fokama. Hteo sam da proem pored njega, ali Feba je stala i pravila se da posmatra kako hrane foke - ovek im je bacao ribu - pa sam se vratio. Smislio sam kako je to dobra prilika da se pomirim s njom i sve. Priao sam, stao iza nje i stavio joj kao ruke na ramena, ali savila je kolena i izmakla se - stvarno ume da bude namor ponekad. Stajala je tamo dok su hranili foke, a ja stajao odmah iza nje. Nisam joj ponovo stavio ruke na ramena ili neto jer bi, da sam to uradio, ona stvarno pobegla od mene. Deca su udna.

Mora dobro da pazi ta radi. Nije htela da ide pored mene kad smo otili od foka, ali nije ila previe daleko. Ila je kao jednim krajem staze, a ja drugim. Nije bilo bogzna ta, ali bolje nego da ide na kilometar od mene, kao ranije. Poli smo uzbrdo i malo gledali medvede s onog brdaca, ali nije bilo mnogo toga da se vidi. Samo jedan medved je bio napolju, onaj polarni medved. Onaj drugi, mrki medved, bio je u prokletoj peini i nije hteo da izae. Samo mu se dupe videlo. Pored mene je stajao neki deki, s kaubojskim eirom koji mu je bukvalno pao preko uiju, i stalno govorio svome ocu: "Nateraj ga da izae, tata. Nateraj ga da izae." Pogledao sam Febu, ali nije htela da se nasmeje. Znate kakva su deca kad se naljute. Uopte nee da se smeju ili neto. Kad smo otili od medveda, izali smo iz Zoolokog vrta i preli preko one uliice u parku, a onda proli kroz jedan od onih malih tunela to uvek bazde na mokrau. To je bilo na putu za ringipil. Feba i dalje nije htela da razgovara sa mnom ili neto, ali sada je kao ila pored mene. Uhvatio sam je za pojas od kaputa na leima, tek onako, ali izmakla se. Rekla je: "Skloni ruke, ako ti nije teko." Jo je bila ljuta na mene. Ali ne toliko ljuta kao pre. Sve u svemu, bili smo blizu ringipila, i ve se ula ona aava muzika koja tamo svira. Sviralo je "O, Mari!" Svirala je ista pesma kao i pre pedeset godina, kad sam ja bio mali. To je lepa stvar kod ringipila - uvek svira istu pesmu. "Mislila sam da ringipil ne radi zimi", rekla je Feba. Bilo je to bukvalno prvi put da je rekla neto. Verovatno je zaboravila kako bi trebalo da se ljuti na mene. "Moda zato to e Boi", rekoh. Nita nije rekla na to. Verovatno se setila kako bi trebalo da se ljuti na mene. "Hoe li da se provoza?" rekoh. Znao sam da verovatno eli. Kad je bila jo sasvim mala i kada smo Eli, D.B. i ja ili sa njom u park, ludovala je za ringipilom. Nisi mogao da je skine sa prokletog konja. "Suvie sam velika", rekla je. Mislio sam da mi nee odgovoriti, ali odgovorila je. "Ne, nisi. Idi. ekau te. Idi", rekoh. Tada smo ve stigli tamo. Na ringipilu se vozilo nekoliko dece, uglavnom sasvim mala deca, a nekoliko roditelja je ekalo ispred, sedei na klupama i sve. to sam uradio - otiao sam do onog prozoreta gde su prodavali karte, kupio Febi kartu i pruio joj. Stajala je odmah pored mene. "Evo", rekoh. "ekaj malo - uzmi i ostatak tvojih para." Poeo sam da vadim ostatak para koje mi je pozajmila. "Sauvaj ih. uvaj ih za mene", rekla je. Onda je odmah dodala: "Molim te." To stvarno moe da deprimira kad ti neko kae 'molim te'. Mislim, kad je to Feba ili neko. Ba me izdeprimiralo. Ali vratio sam novac u dep. "Zar nee i ti da se vozi?" pitala me. Nekako me udno pogledala. Videlo se da nije vie toliko ljuta na mene.

"Moda u sledeem krugu. Gledau te", rekoh. "Ima li kartu?" "Imam." "Idi onda - biu tu, na ovoj klupi. Gledau te." Otiao sam do klupe i seo, a ona se popela na ringipil. Obila je ceo krug. Mislim, obila je itav ringipil. Onda je sela na tog velikog, smeeg, olupanog starog konja. Ringipil se pokrenuo, pa sam je gledao kako krui naokolo. Vozilo se samo jo petoro ili estoro dece, a svirala je ona pesma "Dim u tvojim oima". Sviralo je pomalo komino, kao neki dez. Sva su dece pokuavala do dohvate onaj zlatni prsten, pa i Feba, i malo sam se bojao da ne padne s prokletog konja, ali nita nisam rekao niti uinio. Tako je s decom - ako ele da dohvate zlatni prsten, treba ih pustiti da to urade, i nita im ne govoriti. Ako padnu - pali su, ali ne valja da im se ita govori. Kada se vonja zavrila, sila je s konja i dola do mene. "Vozi se i ti jednom, ovog puta", rekla je. "Ne, samo u te gledati. Mislim da u samo da gledam", rekoh. Dao sam joj jo neto od njenih para. "Evo. Uzmi jo neku kartu." Uzela je novac. "Ne ljutim se vie na tebe", rekla je. "Znam. Pouri - opet e da krene." Onda me, najednom, poljubila. Zatim je ispruila ruku i rekla: "Pada kia. Poela je kia." "Znam." ta je onda uradila - to me stvarno oborilo - gurnula je ruku u dep mog kaputa, izvadila onu crvenu lovaku kapu i stavila mi je na glavu. "Zar je ti nee?" rekoh. "Moe malo da je nosi." "Dobro. Ali pouri sad. Propustie vonju. Ostae bez konja ili neto." Meutim, samo je stajala pored mene. "Jesi li ozbiljno mislio ono to si rekao? Stvarno nee nikuda da ode? Hoe li posle stvarno da doe kui?" pitala me. "Aha," rekoh. to sam i mislio. Nisam je lagao. Stvarno sam posle toga otiao kui. "Pouri sad", rekoh. "Eno polazi." Potrala je, kupila kartu i stigla da se vrati na ringipil. Onda je obila naokolo dok nije pronala svog konja. Zatim se popela na njega. Mahnula mi je, i ja sam mahnuo njoj. Ljudi moji, odjednom je poelo da pljuti kao ludo. Lilo je kao iz kabla, kunem se. Svi roditelji i majke i ostali pourili su da se sklone pod krov ringipila, da ne pokisnu do koe ili neto, ali ja sam jo neko vreme ostao na klupi. Prilino sam pokisnuo, pogotovo vrat i pantalone. Ona lovaka kapa me stvarno titila, u neku ruku, ali sam ipak pokisnuo. Bilo mi je svejedno. Odjednom sam osetio nevienu sreu, gledajui Febu kako krui naokolo. Samo to nisam poeo da kliem, toliko sam bio srean, ako ba hoete da znate. Ne znam zato. Jednostavno je bila nevieno lepa dok je kruila naokolo, u svom

plavom kaputiu i sve. Boe, voleo bih da ste bili tamo.

26 To je sve to sam hteo da ispriam. Mogao bih moda da vam priam ta sam radio kad sam stigao kui, i kako sam se razboleo i ostalo, i u koju kolu treba da krenem najesen, kada izaem odavde, ali nisam raspoloen za to. Najozbiljnije. Sve me to ne zanima ba mnogo u ovom trenutku. Mnogi me stalno pitaju, pogotovo taj psihoanalitiar odavde, da li u da se posvetim uenju kad se idueg septembra vratim u kolu. To je, po meni, ba glupo pitanje. Mislim, otkud zna ta e da uradi dok to ne vrati? Odgovor je - ne zna. Ja verujem da hou, ali otkud znam? Ba glupo pitanje, zaista. D.B. nije tako lo kao ostali, ali i on mi stalno postavlja gomilu nekih pitanja. Dovezao se ovamo prole subote s tom engleskom glumicom koja igra u nekom novom filmu za koji on pie scenario. Prilino se prenemae, ta glumica, ali mnogo dobro izgleda. Sve u svemu, kad je jednom otila u toalet, ak u drugo krilo zgrade, D.B. me pitao ta mislim o svemu tome to sam vam ispriao. Nisam znao ta, kog avola, da mu kaem. Ako ba hoete da znate, ja i ne znam ta da mislim o tome. ao mi je to sam tolikim ljudima priao sve to. Znam samo da mi nekako nedostaju svi o kojima sam priao. ak i stari Stredleter i Ekli, na primer. Mislim da mi ak nedostaje i onaj prokleti Moris. udno je to. Nemojte nikad nikome nita da priate. Ako to uradite, odmah e poeti da vam nedostaju, svi oni.

O PISCU I DELU Derom Dejvid Selinder roenje 1. januara 1919. u Njujorku, kao jedino muko dete Sola i Miriam Selinder. Otac je bio uvoznik delikatesne robe i, po nekim izvorima, sin klivlendskog rabina, dok je majka posle udaje promenila svoje ime Marija Dili u jevrejsko Miriam. Prva Selinderova knjiga i jedini roman koji je objavio - Lovac u itu izaao je iz tampe 16. jula 1951. Selinderu je trebalo gotovo deset godina da napie ovo delo, koje je izrazilo seksualne konflikte i egzistencijalne strepnje mlade generacije u posleratnoj Americi, kao i bunt protiv licemerja i lai u svetu glavnog junaka. Roman je odmah dospeo u vrh liste best-selera, a Holden Kolfild postao mitska linost, alter-ego za mnoge generacije izgubljenih tinejdera, ne samo u Americi, ve i svuda gde je roman prevoen i objavljivan. Vremenom, ova knjiga je postala sastavni deo lektire u

srednjim kolama irom sveta. Popularnost Lovca u itu i dalje se ne smanjuje u proteklih pedeset godina, samo u SAD tampano je preko stotinu izdanja, u ukupnom tirau od preko deset miliona primeraka. Na listi najboljih amerikih romana uvek je meu prvih deset, a po mnogim anketama najbolja je knjiga ikad objavljena u Americi. Selinder je moda najitaniji pisac koji je istovremeno najmanje napisao sve u svemu, objavio je etiri knjige proze, od kojih je samo Freni i Zui (1961) donekle ponovila ogroman uspeh Lovca u itu. Pisac je ostao veran svom junaku Holdenu. Njegov izolovani nain ivota postao je legenda kao i njegovo delo. Jo 1953. godine povukao se iz Njujorka u svoju "kolibu" u brdima Nju Hempira, a od 1965. prestao je da objavljuje i za javnost postao "gluvonem". Do njega je, ve decenijama, gotovo nemogue dopreti. *** Ovo je trei prevod romana The Catcher in the Rye. Prvi prevod, pod naslovom Lovac u itu, uradio je Nikola Kri ("Svjetlost", Sarajevo, 1958), dok je drugi prevod bio delo Dragoslava Andria, pod naslovom Lovac u rai ("Rad", Beograd, 1979).

You might also like