MIRJANA GROSS Prof. emeritus Filozofski fakultet Sveuili te u Zagrebu Pregledni lanak UDK: 930.

1 Dekonstrukcija historije ili svijet bez pro losti Potaknuta objavljivanjem hrvatskog prijevoda knjige Keitha Jenkinsa Promi ljanje historije, autorica je dala pregled postmodernistikog shvaanja historije i ukratko ukazala na osnovne ideje glavnih predstavnika postmodernizma. Kljune rijei: historiografija, postmodernizam, povjesniarke/povjesniari, dekonstrukcija historije, lingvistiki obrat U svojoj knjizi o razvoju historiografije u jecaju postmodernizma na sam poku ati dati koji o tome ni ta suvremenoj historiografiji (2. izdanje, 2001) i u obavijesti o posljednjih trideset godina (2006) obratila sam znatnu pa nju ut historiografiju. Kako je to pitanje stalno aktualno, odluila najosnovnije obavijesti onim povjesniarima i povjesniarkama ne znaju a trebali bi! Tema mog teksta je, dakle, susret i sukob

historiografije i postmodernizma u okvirima meni dostupne literature. Uz literaturu o toj temi koju sam upotrijebila u svojoj knjizi, oslonila sam se na tri izdanja. To je najprije knjiga Aluna Munslowa Deconstructing History (1. izd. 19 97, 2. izd. 2006). On je jedan od najpoznatijih postmodernistikih autora i napisao je vi e vrlo zapa enih radova. Spomenuto je djelo pisano jasno i pregledno, a sadr i i obavijesti o odgovorima i obrani od dekonstrukcije profesionalne historije. Drug i je autor Keith Jenkins, koji u svojoj knjizi Re-thinking History (1. izd. 1991, a z atim vi e izdanja) zastupa ekstremne teze dekonstrukcije historije. Zanimljiv je i uvod Al una Munslowa i njegov razgovor s Jenkinsom. Knjiga je nedavno prevedena i na hrvatsk i pod naslovom Promi ljanje historije (2008), ali bez ikakva uvoda pa neupueni itatelj/ica i ne mo e saznati da je rije o ekstremnoj varijanti postmodernistikoga napada na profesionalnu historiju. Jenkinsova je velika zasluga to je uredio The Postmodern History Reader (1. izd. 1997), itanku u kojoj je objavio najpoznatije polemike izmeu pobornika i protivnika postmodernizma, to mi je dakako bilo vrlo korisno. Upotrijebila sam i nekoliko odlomaka iz svoje knjige.

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165 195 *** Pojmovi postmodernitet i postmodernizam obuhvaaju heterogenu skupinu ideja i pokreta pa ih je te ko svesti na zajedniki nazivnik. Pod postmodernitetom se podrazumijeva socijalna formacija s postmodernizmom kao kulturnim pokretom i pogledom na svijet. Postmodernitet je uglavnom proizvod tehnolo kih i socijalnih preobrazbi kasnoga 20. stoljea, pogotovo globalne ekonomije, dru tva reguliranog raunalom, zasienoga medijima, dru tva masovnoga konzumerizma i svijeta ekolo ke katastrofe. Globalizacija je dovela do decentralizacije ivota i do kulturnoga pluraliteta. Va nu ulogu u nastanku postmodernizma ima i sumnja u napredak znanosti kao racionalnoga pothvata obja njenja svijeta. S atomskom fizikom postala je upitn a mehanistika prirodoznanstvena slika svijeta te logika, spoznajna i teoretska predod ba o znanosti. Smatra se da rezultat eksperimenta nije apsolutna spoznaja prirode kao predmeta istra ivanja po sebi nego relativno znanje u vezi s odnosom prema postavljenom istra ivakom pitanju. Postoje oprena mi ljenja o tome mogu li se spoznaje mikrofizike primijeniti na duhovna kretanja. Ako se na to odgovor i potvrdno, onda se dakako ini donekle opravdanim i krajnji relativizam postmoderni zma. Slu amo fatalistike izjave da je stanje postmoderniteta sudbonosno za suvremene ljude i da nemamo drugoga izbora nego da prihvatimo i podupremo dekonstrukciju modernoga svijeta. Postmodernistiko uvjeravanje o relativnosti, pa i nekorisnosti te tetnosti zapadne kulture i povijesti je neka vrst nastavka nekada n jih teza o propasti Zapada. Postmodernizam propovijeda epohalni obrat zapadnoga dru tva od moderne u postmodernu eru i odbacuje prosvjetiteljsko vjerovanje u razum i napredak te u velike pripovijesti kojima se povijesti daje pravac. Modernitet se tumai kao kulturno stanje koje upuuje na stalno, uzaludno tra enje napretka. To su zapravo tragikomini poku aji od 18. stoljea u Europi da se primjenom razuma, znanosti i tehnologije postigne opi napredak, prije svega visoka razina socijalnoga, politiko ga i kulturnoga ivota. Krizu u samorazumijevanju zapadne kulture i njenih univerzalnih vrijednosti, a pogotovo velikih pripovijesti, izazvali su prije svega politiki lomovi 1945, 1968. i 1989. godine. Te su velike pripovijesti u zapadnim dru tvima imale posljednjih dvije stotine godina razliite sadr aje tradicije i protutradicije, ovisno o tome je su li se javljale iz perspektive dr avne moi ili emancipacije, a bitno je bilo tko su u r aznim razdobljima nositelji dru tveno prihvaenoga stvaranja smisla. estoki udarci postmodernizma na velike pripovijesti zapadne kulture o razvoju prema individualno j slobodi i pobolj anju ljudskoga postojanja imali su znatan odjek. No velike pripovijesti nisu nestale. Nacionalne velike pripovijesti iz 19. stoljea obnavljaju svoje znaenje u novim uvjetima 21. stoljea. Postoji nova potreba za irom interpre

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez pro losti tacijom europske povijesti u vezi s Europskom unijom. I globalizirani svijet zah tijeva nove velike pripovijesti, a one postkolonijalne uperene su protiv imperijalizma i eurocentrizma zapadne kulture, uz stvaranje vlastitih velikih pripovijesti novih dr ava. Postmodernizam tvrdi da odreena kultura samoj sebi pripovijeda velike pripovijesti o svojoj praksi i vjerovanjima te da svi aspekti znanja ovise o njima. One maskiraju nestabilnosti i proturjenosti koje postoje u svakom dru tvu i u njegovoj praksi. Na mjesto tih velikih pripovijesti dolaze diskursi i jezine igre, uz sumnju u mogunost postizanja stabilnijega znanja na bilo kojem podruju. Nu ne bi, dakle, bile pripovijesti o malim praksama i lokalnim dogaajima, uz odbacivanje univerzalnih ili globalnih koncepata. Te male pripovijesti su uvijek fragmentarne, raznolike, provizorne, neizvjesne, relativne i nijeu istinu, razum, stabilnost. One ele onemoguiti svaki poku aj da se dogaajima da objektivno znaenje, tj. da im se nastoji odrediti mjesto i funkcija u povijesnom razvoju, a pogotovo odbacuju modernistike kategorije jedinstva, sredi ta, stvaratelja. Monizam 20. stoljea eli se zamijeniti s relativistikim pluralizmom 21. stoljea. Postmodernizam je zacijelo u pravu kada kritizira pripovijesti o velikom usponu zapadne kulture , o dominaciji bijeloga ovjeka, o nacionalnim mitovima. No ne bih mogla prihvatiti apsolutizaciju mikrohistorije uz pobijanje svakoga poku aja sinteze. Povjesniari i povjesniarke odrekli bi se svoje temeljne zadae kada vi e ne bi poku avali istra ivati slo ene povijesne strukture i procese. Mnogi polemiari smatraju upitnom tvrdnju o o trom lomu izmeu moderne i postmoderne epohe i vide u suvremenim procesima razvoj moderniteta sa svim svojim te koama i paradoksima. Brojni autori (pogotovo Max Weber) su davno prije pojave postmodernizma dr ali da nastaje era kulturne sterilnosti, dominacije birokracije i tehnike, nestanka autonomne osobe i plemenitosti ljudskoga ivota.

U postmodernitetu bi uvjeti pod kojima posti emo neko znanje bili temeljito promijenjeni, a pritom je naelo da je nemogue stei sigurnije znanje o stvarnosti. Tvrdi se da je shvaanje realnosti osnovano iskljuivo na jeziku pa se porie materija lnost svijeta za koju se dosada mislilo da se mo e znanstveno spoznati i opisati. Zato se propovijeda da ne postoji stvarnost/istina u objektivnom smislu jer je o na uvijek od nekih dominantnih grupa ili institucija stvorena, a ne otkrivena. Isti na se, naime, proizvodi u odreenoj kulturi i postoji iskljuivo u njoj. U postmodernistikome svijetu intelektualnoga relativizma u svim podrujima znanja prevladava potpuna nesigurnost i neodredivost. Interpretacijom i reprezen tacijom odreene realnosti mo e se postii jedino neki uinak, dojam, utisak, privid, iluzija te realnosti (reality / truth / effect) jer postmodernizam ne dopu ta mi lje nje da postoje stvarni odnosi izmeu jezika, u koji je ovjek zatvoren, te socijalne i poli tike stvarnosti. Postmodernizam odbacuje humanizam, tj. ideju ovjeanstva kao iluziju i tetan

mit. Michel Foucault i njegovi nastavljai vide u 18. stoljeu nastanak ideje o zapa d

nome ovjeku kao individui koja stvara povijest svojom slobodnom aktivno u, a ideal joj je civilno dru tvo. U modernitetu se eli prikriti da individua i dru tvo nisu zbilja nego zami ljene tvorevine u skladu s interesima politike moi. Pojmovi dru tvo i socijalno bili bi sredstva pomou kojih se razne grupe, pojedinci, institucij poistovjeuju s moi ili je organiziraju. U modernom se svijetu smatra da je glavna funkcija jezika odr avanje veze s ne-jezinom okolinom. To omoguava ovjeku da razumije svijet u kojem ivi. Putem jezika ljudi su sposobni stvarati i prenositi kulturu te imati povijest. J ezik dakako nije samo sredstvo za stvaranje smisla jer je pun zabluda, prijevara, la i. Jezik prema tome sudjeluje u konstrukciji i razumijevanju socijalnoga ivota, ali realnost sa svojim dru tvenim strukturama, ekonomskim, demografskim i drugim trendovima nije ovisna o registraciji u jeziku. Pojam realnosti je u modernitetu iznad jezika. No postmodernizam tvrdi da jezik odvaja ovjeka od realnosti stvari i zatvara ga u svijet koji je sastavljen iskljuivo od jezika. Rije je o lingvistikom obratu koji s e postupno oblikovao od uenja Ferdinanda de Saussurea preko ideja francuskih mislil aca ezdesetih godina 20. stoljea, teorija strukturalizma, semiotike, poststrukturalizm a, a javlja se posebno kao dekonstrukcija u na em sluaju historije kao discipline i profesije. Te struje ujedinjuje model jezika koji ne zrcali svijet nego mu prethodi i ini ga razumljivim iskljuivo preko jezinih pravila znaenja. Realnost je samo socijalno-lingvistiki ostvaren artefakt ili utisak/privid jezinog a sustava u kojemu ivimo. Znaenje se pritom proizvodi od unutra njih odnosa jezinih znakova a ne od njihova odnosa prema izvanjezinim pojavama. Iza odreenoga teksta nalaze se samo drugi slo eni tekstovi s kojima se nikada ne mo e postii obja njenje realnosti. Zbog pokretljivosti znaenja, nedeterminirane, diskonti nuirane, razlomljene prirode pisanja, nemogue je utvrditi fiksnu toku izvan diskursa. Zato je svaki tekst radikalno decentriran i nema ni ta stalnoga osim igr e lingvistikih oznaitelja, tj. ne postoje temelji izvan jezika koji bi nadzirali nji hovu interpretaciju. Rije je samo o lancu znakova koji proizvodi drugi lanac znakova. To je labirint bez izlaza. Uglavnom se smatra da je jezik nesposoban da obavje tava o bilo kakvoj realnosti osim o svojoj vlastitoj. Napu teno je mi ljenje da se oznaitelji (zvuci rijei) uvijek odnose na oznaeno (smisao rijei) i da je ono realnost. U postmodernizmu postoje samo oznaitelji jer nema ideje stabilne ili trajne realnosti pa dakle niti mi ljenja da oznaitelji ukaz uju na realnost kao oznaeno. U postmodernom svijetu zapravo nema originala nego samo kopija. U knji evnosti postmodernizam potkopava ideju logine koherencije u pripovijedanju, formalnoga zapleta, vremenskoga slijeda i psiholo koga obja njenja. Uime sveobuhvatne knji evne teorije eli se kolonizacija drugih disciplina uglavnom na

temelju shvaanja da nema ni ta izvan teksta. Brojni autori/ce nastoje ih svesti na razinu intertekstualnosti koja ne uzima u obzir posebne probleme drugih discipli

na, njihov konceptualni razvoj i karakteristian nain argumentiranja. Znaenje kao takvo svodi se na igru intertekstualnih kodova. Postmodernizam ne vidi razloga za razlikovanje izmeu knji evne i druge upotrebe jezika. Ako je knji evni tekst nesposoban da prika e realnost, onda je to tako sa svakim tekstom. Bri e se razlika izmeu literature i dokumenta. Prema tome, ako ne mo emo dosegnuti ivot preko literature, ne mo emo dosegnuti pro lost preko dokumenata. Taj se pristup ne tie samo historiografije. Postoji primjerice ak i ekstremna ideja da filozofija nije disciplina za sebe i da s njome valja postupa ti kao s jednim nainom pisanja meu drugima. Impersonalni kodovi jezika poni tavaju pojam autora kao sredi njeg subjekta koji svjesno stvara. U knji evnoj kritici postmodernizma ne uzimaju se u obzir aspekti autorova identiteta, njegovi politiki i ideolo ki pogledi, povijesno okru enje. Knji ev no djelo dakle nije izraz sredi njega subjekta. To su samo kodirani tekstovi koji omoguavaju brojna razliita itanja. Svaki pojedini tekst je razmrvljen u nizu razliit ih i proturjenih kodova i ne smije mu se zato pripisati jedinstvena interpretacija autora. Pritom se pobija povijesno situirana autorova svijest i sama povijest. Autor/ica je ovisna o jezinim kodovima, a ne o dru tvenim procesima; ta oni su, prema tom shvaanju, samo lingvistiki konstruirani. Na temelju tih teorija se smatra da se nikako ne mogu utvrditi namjere autora/autorice u nekom aktu govore nja ili pisanja. Zadaa knji evne kritike je da u knji evnom djelu otkriva sukob kodova u mrvicama teksta sa svim pluralitetima i proturjenostima znaenja, a ne da se bavi prividno harmoninom povr inom djela u interpretaciji autora/autorice. Rije je dakle o smrti autora (Barthes). U svijetu koji se sastoji samo od niza tekstova, postmodernistike teorije afirmir aju novi nain povr nosti odbacujui svako sigurnije obja njenje ljudi i stvari. One su se uglavnom odrekle vrijednosti racionalnoga mi ljenja, razlike izmeu razuma i retorike, znanja i moi, uvjerenja koja su nastala u procesu racionalne debate i onih tvrdnji koje su niknule na temelju predrasuda, dogmi ili pod utjecajem niim ograniene moi. Napu teni su koncepti istine kao tetnoga metafizikoga tereta te moralnoga okvira, autonomne individue uz smrt subjekta. Izgubljena je povijesnos t i pro lost, odnosno smisao za vrijeme i povijesni razvoj, a ostaje samo niz raznol ikih, proturjenih sada njosti. ini se kao da postmodernizam progla ava pravo pojedinaca da izmisle svoju vlastitu realnost i, dakako, pro lost. Uglavnom, u postmodernom svijetu sve je mogue, ali ni ta nije sigurno. Zato neki kritiari ocjenjuju postmodernizam ne kao izraz novoga doba nego kao najdepre sivniju filozofiju dosada jer nijee mogunost sigurnije spoznaje i napretka te ne te i za njima. Preostaje iscrpljenost i propadanje. Kljuni pojmovi postmodernistike rasprave su diskurs, decentriranje, dekonstrukcija . Diskursu se pridaju brojna razliita znaenja, a bitan je za konstrukciju dru tvene zbilje. Pojednostavljeno reeno, pojam je zapravo sinonim za diskurzivnu formaciju

Michela Foucaulta, naime komunikacije koje sadr e raznovrsna i specijalna znanja karakteristina samo za odreenu epohu. Taj diskurs je institucionalizirani nain mi lje nja unutar dru tvenih granica moi koje odreuju to se mo e ili ne mo e, smije ili ne smije rei o pojedinom predmetu razgovora. Te granice diskursa utjeu na sva ljud ska gledi ta i ne mogu se izbjei jer konstruiraju subjekte i svjetove o kojima govore. Diskurs legitimira mo i konstruira ono to se u odreenom razdoblju smatra istinom. Mo i znanje su dubinski povezani, a znanje je stvaratelj moi. Postoji i mi ljenje da znaenje u diskursu ne potjee izravno od namjere govornika/pisca niti od sadr aja onoga to je pisano i reeno nego od formalne strukture u kojoj je tekst smje ten. Diskurs bi bio autonomna snaga, u suprotnosti s mi ljenjem da svijet treba objasni ti povijesnim razvojem slo enih odnosa socijalnih uvjeta, kulture, ideologije, moi. Postmodernizam se temelji na decentriranju, razaranju svih jasnih koncepata nastalih iz modernistikih etabliranih centara, tj. iz praktikih ili teoretskih pretp ostavki originalnosti, prioriteta, biti, mi ljenja da mo e postojati odreena cjelina sastavljena od dijelova. Postmodernistiki autori i autorice imaju vrlo razliita sh vaanja, no sla u se u jednome: da ni ta nije fiksno i sigurno, tj. sve je razmrvljeno i nesigurno. Pogotovo nije fiksno znaenje nekoga pisanoga teksta, pa je smisao znan ja potpuno izmijenjen. Preostale su samo privremene fikcije koje slu e posebnim interesima. Postistiki pojmovi: post-liberalizam, post-industrijalizam, post-kolonijalizam, post-marksizam itd. pokazuju da su stari centri postali nevjerodostojni iz skept ike perspektive postmodernizma. Sigurni temelji za bilo kakvo znanje ne postoje pa j e svako od njih jednako legitimno. Zato je nihilizam intelektualni pristup postmod ernizma svijetu. Dekonstrukcija je zapravo postupak decentriranja. Taj se pojam pojavio u struktu ralnoj lingvistici i literaturi, a spomenuo ga je prvi put Jacques Derrida (1967) u nastojanju da razotkrije paradokse i proturjenosti zapadne tradicije. elio je prij e svega dekonstruirati shvaanje da postoji stabilna zbilja koja se mo e spoznati. Kas nije su razliita radikalna mi ljenja u humanistikim i dru tvenim znanostima, u pravu, psihologiji, antropologiji, feminizmu, arhitekturi i drugim disciplinam a nastojala utvrditi i dekonstruirati sve one koncepte koji slu e kao aksiom ili pra vila za odreenu periodu misli. Dekonstrukcija je postala nain razotkrivanja razliitih proturjenih slojeva misli, tradicije, teksta. Uglavnom, praktiari i praktiarke toga posla ne ele da se taj pojam smatra sinonimom destrukcije teksta, to on kod ekstremnih autora zacijelo jest. Dekonstr ukciji se daje znaenje neke vrste analize, metode itanja, koja ru i tvrdnje o nedvosmisleno j dominaciji jednoga znaenja nad drugim jer su sva znaenja jednako (ne)vrijedna. Dekonstruirati se mogu sva podruja znanja, a uvijek se izaziva sumn

ja u etablirane intelektualne kategorije i u mogunost objektivnosti i postojanja mak ar samo djelomine istine. Reprezentacija realnosti je nemogua jer to spreava neprozirn ost jezika u koji je ovjek zatvoren.

Ovdje nabrojeni pojmovi su samo oni najva niji postmodernizam ima vrlo bujnu terminologiju. Velika je ponuda pojmova i koncepata koje onda autori/ce prihvaaju , ponavljaju ili prerauju ili se o njima raspravlja. Zato se mo e rei da je jedno od obilje ja pisanja postmodernistikih autora i autorica masovna upotreba argona koji ini njihove tekstove te ko itljivima.

Historiografija je do 17, odnosno do 19. stoljea bila grana literature da bi u 19 . stoljeu postala disciplina. Na kraju 19. stoljea prevladala je uglavnom politika dogaajna historija u obliku historizma u Njemakoj, s etiketom pozitivizma u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Amerikim Dr avama te s uvjerenjem da se mo e, u tradiciji Leopolda Rankea, utvrditi kako je doista bilo. No na poetku 20. stoljea pojavili su se kritiari i raala se nova historija koja se zapravo uvrstil tek 1950-ih i 1960-ih godina. Te su struje eljele tradicionalno pripovijedanje o dogaajima zamijeniti analitikim pristupom i dr ale su da snaga obja njenja vrijedi vi e od umijea knji evnoga oblikovanja. Tradicionalne teme: politike ideje, aktivnosti istaknutih linosti zamijenjene su interesom za dru tveno-ekonomske procese i mentalitete. Grupa oko asopisa Annales, koja je poslije rata bila najpoznatija struja, pogotovo se o tro okrenula protiv pozitivistikih shvaanja nastalih u 19. stoljeu, a eljela je problematsku historiju. Napustila je iskljuivo pripovijedanje o dogaajima i istaknutim linostima, studirala je dru tvene strukture i poticala interes za male ljude i suradnju s dru tvenim znanostima. Prije nove historije povjesniari su se bavili opravdanjem napretka, tj. graanskoga dru tva, a predmet istra ivanja bile su elite moi, bogatstva i kulture. Nova historija dr i da se istra ivanjem samo iz sredi ta onih koji dominiraju u odreenome dru tvu, ne mo e obuhvatiti dru tvena cjelina nego da treba ukljuiti perspektive marginalnih grupa ili drugih. Struja oko asopisa Annales u znatnoj je mjeri utjecala na promjenu karaktera suvremene historiografije. No umjesto tot alne historije, koja je trebala obuhvatiti to brojnija podruja ljudskoga dru tva u njihovim meusobnim odnosima, do lo je do velike fragmentacije tema i povlaenja na ograniene pojedinane subjekte, na historiju u mrvicama, a s vremenom i na povratak nekim elementima tradicionalne historije, prije svega nagla avanju va nosti pripovijedanja. Posljednjih godina javlja se i u samoj grupi oko Annalesa struja koja se suprotstavlja shvaanju o ekonomskom i socijalnom utemeljenju kulturne prakse, s uvjerenjem da je ona posljedica kulturne proizvodnje. Serijalna historija bila je komponenta francuske strukturalne historije koja je kvantifikacijom usporeivala povijesne injenice u njihovoj razliitosti i slinosti. No historija mentaliteta postala je glavno podruje istra ivanja u Francuskoj i drug dje. U njenu okviru se nastoji postii izvje taj o kulturi ili subkulturi neke regije s naglaskom na svakodnevnom ivotu. I u drugim historiografijama pro irio se studij kolektivnog imaginarnoga i podsvjesnoga. Razmatraju se predod be o dru tvu, ljudskome tijelu, du i, seksu, ceremonijama i ritualima, mitovima, pukoj kulturi, marginalnim grupama i o aspektima svakodnevnoga ivota.

U Saveznoj Republici Njemakoj se 1960-ih pojavila nova socijalna historija s namjerom da studira povijesne procese i strukture te da se poslu i teorijama uz po dcjenjivanje pripovijedanja. Reakcije na socijalnu historiju, koja se rastvorila u brojne struje, uvjetovale su povratak pripovijesti, dok su neki zastupali komplementarn ost oba pristupa. Iz prakse historije svakodnevice dolazile su kritike socijalne his torije zbog zapu tanja siroma nih klasa nastradalih modernizacijom i industrijalizacijom te se eljelo rekonstruirati ljudska iskustva na mikrorazini. Predstavnici socijal ne historije odgovarali su odbacivanjem izjednaenja povijesne realnosti i ljudskoga iskustva jer u istra ivanje povijesne realnosti treba prije svega ukljuiti ekonomsk e i dru tvene strukture i mehanizme moi. I u Velikoj Britaniji se nakon socijalne historije pojavila historija maloga ovje ka. I ovdje su glavni predmeti istra ivanja antropolo ki: materijalna kultura, odnosi iz meu rodova, elite, kriminal, proletarijat, obitelj. I ovdje se javilo razoaranje soci jalnom historijom pa je jedan od prija njih prvaka socijalne historije L. Stone proglasio preporod pripovijesti (1979). No bila je to nova stara historija koja se razlikova la od tradicionalne pripovjedne historije po tome to se nije bavila elitom nego ljudima iz irih slojeva. Javilo se mi ljenje da valja odustati od progla ene znanstvene strogost i i oslanjanja na dru tvene znanosti. Pripovijedanje je progla eno va nim medijem historijskoga izvje taja. Neki smatraju da pripovjedni oblik ima va nu ulogu u historijskoj spoznaji jer tek u tijeku pripovijedanja historijski izvje taj dobiva svoj vanjski i unutra nji o blik. in pripovijedanja nije samo vanjski dodatak istra ivakome postupku nego bitan dio procesa spoznaje. Pripovijest ne opisuje samo jedan dogaaj nego promjene koje primoravaju povjesniara i povjesniarku da se usredotoe na bitna pitanja svoga istra ivanja. Takva narativna reprezentacija zahtijeva prikaz kontinuiteta povijes noga kretanja. Tome se suprotstavlja mi ljenje o nu nosti upotrebe teorija s argumentom da narativno povezivanje vremenskih sljedova nije dovoljno i da izmeu poetka pripovijesti i njena kraja valja upotrijebiti teoriju kao ideju vodilju. N eki misle da su teorija i naracija komplementarne te da je naelno nemogue istra ivanje bez pojmovnoga okvira s pomou kojega se, prema odreenom kriteriju a u skladu s istra ivakim pitanjem, odabire najva nije iz mno tva injenica. U Sjedinjenim Amerikim Dr avama postojalo je veliko arenilo historijskih struja. Tako se isticalo usmjerenje prema dru tvenim znanostima i njihovim teorijama te kvantitativnim metodama. Osamdesetih godina amerika intelektualna i kulturna hist orija ve je bila pod sna nim utjecajem simbolike antropologije i knji evne kritike. Reakcija na reduciranje uzronosti na ekonomske i dru tvene faktore usmjerila se u intelektualnoj historiji u drugu krajnost, naime odbacivanje uzronih obja njenja po d utjecajem modela simbolike antropologije i postmodernistikih teorija. U nekim se

krugovima zato tvrdilo da ljudsko iskustvo ne potjee iz realnosti jer je ovjek zar obljen u jeziku i ne mo e preko njega prodrijeti u realnost koju konstituiraju samo tekst ovi. Pritom je bio va an pritisak da se s historijom postupa kao s granom literature.

Koji su dakle problemi susreta i sukoba izmeu profesionalne historiografije i postmodernizma? Prije svega treba ponovno naglasiti da se postmodernizam ne mo e definirati kao razmjerno jedinstvena pojava. Zato neki povjesniari i povjesniar ke mogu prihvatiti neke njegove elemente a odbaciti druge, a mislim da samo rijetki, ali poznati, prihvaaju njegovu ekstremnu filozofiju koja vodi do kraja hi storije . Neki povjesniari i povjesniarke odbacuju postmodernizam kao veliku opasnost za profesiju i ustaju protiv njegova razaranja historijske discipline. Neki su t im kretanjima potaknuti na intenzivnije razmi ljanje o svome radu. Samokritika je nu na svakoj disciplini pa tako i historiji s njenim brojnim struja ma i njihovim strastvenim polemikama oko novih metoda i pristupa koji nijeu suprotna shvaanja i njihovo znanstveno opravdanje. Problematizacija historijskoga istra ivanja i analiza ustanova profesije te politikih, dru tvenih, kulturnih preduvjeta prakse jest nu na i dobiva odreeni poticaj razornom ofenzivom postmodern izma. ini se da je pod tim udarom profesionalna historiografija postala nesigurnija nego to je ikada bila. To se dakako odnosi samo na povjesniare i povjesniarke koji se razraunavaju s problemima svoga rada i prate razvoj suvremene historiografije i kulture. Veina povjesniara i povjesniarki meutim ignorira postmodernizam. Pitanje je u kojoj su mjeri neke tendencije u historiografiji pod utjecajem post modernizma, tj. ne samo one koje to izriito istiu. Ve je grupa oko Annalesa pre la na istra ivanje irih slojeva i marginalaca, zacijelo ne pod utjecajem decentrirajuega pristupa postmodernizma svemu to postoji. Veliki napadi na socijalnu historiju is to se ne mogu svesti samo na utjecaj postmodernizma. Povratak pripovijesti kao reakci ja na socijalnu historiju je u suprotnosti s postmodernizmom. Pritom se uva ava va nost pripovijedanja u historijskom istra ivanju, ali se odbacuje mi ljenje da uope ne mo emo, pa ni preko jezika, postii znanje o suvremenoj a pogotovo ne o pro loj zbilji. No treba rei da historija, kao i druge discipline, primjerice knji evna teorija, gubi identitet. Tko je zapravo povjesniar/povjesniarka? Historijom, ili neim slinim, bave se lingvisti, knji evni teoretiari, antropolozi, sociolozi, ekonomisti, polito lozi, psihoanalitiari. Postmodernistike ideje potjeu od Nietzschea i Heideggera, od adaptacije filozofije francuskih intelektualaca nakon 1960. te od poststrukturalistikih teorija jezika. Mi ljenje da je jezik medij sporazumijevanja za posredovanje smislenoga znanja koj e se mo e historijski spoznati i prikazati, prvi je ru io Ferdinand de Saussure svojim djelom objavljenim 1916. godine. On dr i da je jezik zatvoren autonomni sustav koj i se temelji na odnosu oznaitelja (zvuka rijei) i oznaenoga (smisla rijei). Jezik bi bio sustav znakova koji treba istra ivati sinkronijski, tj. u odreenom trenutku, a

ne dijakronijski u povijesnome razvoju. On dakle nijee historiju kao istra ivanje prom jena u vremenu. Pritom jezik ne bi bio medij priopavanja smisla ljudske djelatnosti jer se ljudi ne slu e njime da izraze svoje misli nego obratno jezik uvjetuje njih .

Posebno je sna an utjecaj Michela Foucaulta na one autore i autorice koji se trude dekonstruirati historiju kao disciplinu. Foucault je elio pokazati neuspjeh histo rijske pripovijesti da korespondira s pro lom realno u. Historiografija ne mo e postii nikakvu verziju istine o pro losti koja bi se mogla provjeriti pa se takvo nastoja nje progla ava mitom zapadne kulture. Foucault zastupa antihistoriju jer odbija mogunos t solidnih obavijesti o pro losti i kategorije analize te referentnosti izmeu rijei i stvari te zato to odbacuje uzronu povezanost dogaaja i epoha. Prema njemu, veliki koncepti zapadne misli: ovjek, dru tvo, kultura ne odnose se na stvarnost nego su lingvistiki konstrukti. U svakome dru tvu mo oblikuje znanje i ujedinjuje se s njime u obliku re ima istine i prevladavajuega diskursa koji odreuje granice onoga to se smije znati i rei u pojedinoj kulturi. Mo u nekom dru tvu dakle odreuje to je istina/neistina, pravo/krivo, legalno/nelegalno. Znanje se regulira i preko pozivanja discipline na istinu, autoritet, sigurnost. Foucault napada optimizam i pojmove slobode i napretka te im suprotstavlja dru tva tamnice. Historija nije izvje taj o onome to se dogodilo u pro losti nego o onome to povjesniari i povjesniarke ka u nakon to su organizirali pripovijesti iz izvora prema vlastitom jezino odreenom razumijevanju realnosti. Toka polaska je jezini konstrukt, a ne izvori, oni su toka dolaska. Foucault tvrdi da historiografija na staje iskljuivo iz perspektive lingvistiki kodiranih struktura moi u sada njosti. Foucault nijee povijesni razvoj. On vidi etiri epohe episteme (onu od srednjega vijeka do kasnoga 16. stoljea, klasinu, onu od kraja 18. stoljea do poetka 20. stoljea i postmodernu). Episteme je epoha pogleda na svijet u svim granama znanja . Ona namee svima ista pravila u strukturi misli koju ljudi odreenoga razdoblja ne mogu izbjei. Svaka episteme definirana je nainom kojim nastaje znanje i kako je upotrijebljeno. Budui da smo zatvoreni u na u vlastitu episteme a to je sada postmo dernitet mi ne mo emo spoznati uzronosti povijesnih promjena. Episteme su epohe koje nastaju same od sebe bez ikakve povezanosti u povijesnom razvoju koje ga nema. Foucault je sna no utjecao na postmodernistike autore i autorice, ali je sam za sebe rekao da nije postmodernist. Pritom se mo e primijetiti da za postmodernizam ne postoji nikakva realnost tamo vani, tj. izvan jezika. No Foucault tamo vani ima svoje episteme. Tvrdnjama Foucaulta da su povjesniari i povjesniarke zatvoreni u lingvistikim figuracijama dao je svoj originalni doprinos mnogo diskutirani vrlo utjecajni autor Hayden White. Nakon njegova djela Metahistory razvila se iroka rasprava o tome temelji li se rad povjesniara i povjesniarki doista samo na njegovu/njezinu i zboru figurativnoga stila i pripovjednoga zapleta, a uope ne na postizanju obavijesti o pro losti. Kod Whitea znaenje historijskoga izvje taja proizlazi iz toga kako je pi san, a ne iz prikaza stvarnih povijesnih dogaaja. Whiteov formalizam i relativizam bri e razliku izmeu istine i interpretacije te fakta i fikcije jer su za nj sve str ategije

historijskoga obja njenja determinirane izborom jedne od tropikih struktura koje je

White nabrojio. Sami povijesni dogaaji nemaju smisla i nema kontinuiteta izmeu ivoga iskustva i njegove narativne interpretacije. Tek izbor tipa pripovijedanja i njegovo nametanje povijesnim izvorima daje dogaajima smisao. Za Whitea su dakle sve, pa i historijske pripovijesti, samo fikcija. White je izradio svoj model upotrebom tropa i zapleta koji, prema njemu, ograniav aju i odreuju svako historijsko istra ivanje. Tropiranje (troping) znai okrenuti i voditi opis nekoga predmeta, dogaaja, osobe tako da mu se ne pripisuje samo jedno znaenje nego i neko drugo, a i vi e razliitih znaenja. White tvrdi da svaki izvje taj i obja njenje povjesniara i povjesniarki nu no ovisi o njegovu/njezinu izboru jednoga od po etiri arhetipa: od etiri tropa govornih figura (metafora, metonimija, sinegd oha, ironija), od etiri mogua zapleta (romanca, tragedija, komedija, satira), od etiri formalna argumenta (formistiki, mehanistiki, organicistiki, kontekstualistiki) te od etiri ideolo ka pristupa (anarhini, radikalni, konzervativni, liberalni). Takvom knji evnom prefiguracijom povjesniar/ka namee izvorima znaenje koje ovisi iskljuivo od njegova/njezina subjektivna zapravo proizvoljna izbora, a

nipo to ne mo e pru iti solidne obavijesti o izgubljenoj pro loj stvarnosti. Zaplet u pripovijedanju je preokret neke pro le kronike u pripovijest koja joj namee znaenje to ga odabiru povjesniari i povjesniarke. Zaplet ne korespondira s realnim dogaajima koji su samo kaos bez znaenja. Povjesniar/ka zami lja (izmi lja?) zaplete putem jezika i retorike kako bi opskrbio/la beskrajni slijed nepovezanih dogaaja nekim redom i znaenjem. Kod Whitea je nagla ena i tekstualnost jer nema koresponden cije izmeu rijei i stvari, jezika i pro losti. Zato je historijski tekst vezan samo s drugim historijskim tekstovima i njegovo znaenje potjee od tih drugih tekstova a ne od pro losti. White dakle tvrdi da je pisana historija iskljuivo knji evni pothvat, da povjesniar/ ka razumije pro lost samo preko one narativne forme kojom se slu i. Na svim razinama historija je samo tekst koji ima nametnuto zapravo izmi ljeno znaenje, a interpretacija pro lih dogaaja mo e biti konstruirana samo kao poetika, neovisna od pro losti. Taj lingvistiki determinizam prouzrokuje nesigurnost pri istra ivanju, moralni relativizam, cinizam i nihilizam. White, a za njim i Jenkins, dakako ne misle tako. Oni vide moralni relativizam i epistemiolo ki skepticizam kao osnovu dru tvene tolerancije i pozitivnoga priznavanja razlika. Treba spomenuti jo nekoliko autora ija su djela va na za opeprihvaene teze u postmodernistikoj dekonstrukciji historiografije. Jean Franois Lyotard polemizirao je protiv Hegelova idealistikoga povijesnoga determinizma te marksistikih velikih pripovijesti i uope protiv svih pripovijesti o modernizaciji, napretku, naciji, demokraciji. Nijekao je mogunost istra ivanja irih povijesnih kretanja. Jacques Derrida, tvorac pojma dekonstrukcija, nijee bilo kakvu znanost o knji evnosti koja je sama po sebi sveobuhvatna kategorija svega napisanoga. To je dakle nain pisanja bez vlastitoga identiteta, a ne zna se to je izmi ljotina a to stv arno, to bitno a to sluajno.

Roland Barthes bio je utjecajan svojim tezama o historijskom diskursu. Prema njemu, povijesni fakti imaju samo lingvistiku egzistenciju kao diskurzivni pojmov i u obliku dojma o realnosti. I on ka e da su konstitutivne crte historije (koju ne razlikuje od epa, romana ili drame) iskljuivo poetska imaginacija i da hvalisavo razmetanje povjesniara i povjesniarki s njihovom objektivno u ima ideolo ku funkciju jer oni/one ne ele priznati da je mogue postii samo privid realnosti/istine. Nova kulturna historija, pogotovo u SAD, djelomino je podlo na postmodernizmu, a slu i se prije svega antropolo kim modelom kulturne analize nadahnute lingvistikim pristupom poetici kulture. Izuzetan utjecaj meu povjesniarima i povjesniarkama te struje ima antropolog Clifford Geertz koji definira kulturu kao obrasce znaenja izra ene u simbolima. Pritom se analiza temelji na interpretaciji smisla, tj. na razumijevanju i do ivljavanju ljudskoga duhovnoga svijeta. Geertzu je kultura sustav znaenja to ih ljudi daju svojim ivotima. Njegovi poku aji analize simbolikih oblika kulture temelje se na slu anju iskaza informanata o odreenim dogaajima, a ne na irim obrascima. Misli da se jedino gustim opisom sitnih pojedinosti mo e dokuiti neki smisao odreene akcije i da je zato kulturna analiza uvijek nepotpuna. Geertz se priklanja semiotici, opoj teoriji o sustavu znakova i simbola, pogotovo jezinih znakova, naime teoriji o odnosima izmeu znakova i njihovih znaenjskih sadr aja. U svojoj antropologiji slu i se knji evnom teorijom, interpretacijom kulturn ih dogaaja kao tekstova-pripovijesti to ih odreeno dru tvo pria o sebi da bi svoj svijet uinilo smislenim. Geertzovu shvaanju da postoji jedinstven simboliki univerzum odreene kulture suprotstavlja se mi ljenje da simbolike strukture odreene kulture imaju razliita znaenja, tj. da simboliki oblici nisu organizirani u jedinstvenu sustavu zbog sukoba i opreka u svakom dru tvu. Brojnim razliitim varijantama nove kulturne historije je ini se zajedniki utjecaj postmodernizma ali ne i prihvaanje njegovih ekstremnih tvrdnji da je povijesna zbilja nespoznatl jiva. Profesionalna historija se tradicionalno smatra znanjem razmjerno pouzdanih obavijesti o pro losti koje su povjesniari i povjesniarke skupili i istra ili. No post modernistike teze estoko odbacuju mogunost bilo kakve rekonstrukcije pro le zbilje. Njima je historija igra uspomenama, rijeima i tekstovima s te i tem na dekons trukciji kao razotkrivanju beznadnoga jaza izmeu jezika kojim sada govorimo o pro losti i nje same. Pro lost je naime samo mno tvo sluajnih trenutaka bez smisla u obliku neprozirnih tekstova to ih ne treba ni poku ati odgonetnuti. Pritom se ove tvrdnje prikazuju stimulativnima i uzbudljivima, a oekuje se da se povjesniari i povjesniarke odreknu svoga krajnje problematinoga i ideologiziranoga diskursa. Dekonstrukcijom se nastoji delegitimirati historija kao disciplina prije svega v e spomenutom tvrdnjom da je nemogua spoznaja pro losti jer je ona ostavila za sobom samo neprozirne tekstove kao tragove. Stare modernistike sigurnosti kao to su povijesna istina/zbilja, otkrie pripovijesti iz pro losti i metodolo ka objektivno st neprihvatljive su u postmodernistikome svijetu. Odbacuje se zadaa historijskoga

istra ivanja utemeljenoga na empirikoj istra ivakoj metodi, na uvjerenju o pribli nom podudaranju izmeu pro losti, njene interpretacije i narativne reprezentacije. Postmodernizam napada povjesniare i povjesniarke zbog toga to se ne bave samo tekstovima i diskursima, kako bi trebali u skladu s njegovim tezama, nego ele pos tii razmjerno istinite obavijesti o istra ivanim povijesnim injenicama. Kod posljednjih generacija znatno se pro irio horizont historijske profesije koja je obuhvatila brojna ivotna podruja u pro losti. Tako je izmeu ostaloga do lo i do golemoga rasta socijalne historije, a zatim kulturne historije i koncentracij e istra ivanja na male ljude. Te su se promjene uglavnom dogodile bez utjecaja postmodernizma, ali su neke nove struje prihvatile njegove odreene poticaje. Uostalom, treba priznati da neke postmodernistike kritike doista upuuju na stvarne slabosti i ranjivost historiografije. No mi smo i prije dekonstrukcije na e discipline znal i za pogre ivost i nedostatke historijskoga izvje taja, za velike mogunosti zabluda pri pisanju o povijesti, za svoje osobne slabosti i pristranosti, za na u ovisnost o s uvremenim idejama. Dobro smo znali da se ne mo e obuhvatiti cjelina neke povijesne pojave zbog slo enosti povijesnih procesa, a i zato jer su izvori fragmentarni, da pisanje o povijesti obuhvaa selekciju i interpretaciju i da je svaki rezultat historijsko ga istra ivanja nu no nepotpun i provizoran. Slabosti le e i u masovnoj proizvodnji akademske historiografije s inferiornom kvalitetom velikoga dijela publikacija, zatim u ideolo koj i politikoj pristranosti mnogih autora i autorica te u fragmentaciji historijske discipline u usko specij alistika podruja iji rezultati ostaju izvan ire vizije. U suprotnosti s postmodernistikom koncentracijom na mini-pripovijesti postoji mi ljenje o nu nosti obuhvatnih radova koji mogu pomoi sada njim generacijama da se snau u slo enim povijesnim procesima i u suvremenom razvoju Zapada te drugih dru tava i kultura. Dosada je prete na veina povjesniara i povjesniarki odbijala postmodernistiku dekonstrukciju bitnih koncepata historiografije kao to su: uzronost, promjene u vremenu, autorove namjere, relativna stabilnost znaenja, humanistiki pristup i socijalna determinacija do stanovite mjere. Valja rei i to da skepsa postmodernizma nije sasvim nova pojava. Skepsa je uvijek postojala u tra enju istine o povijesnoj zbilji i ohrabrivala je autore i autorice da steknu to vi e obavijesti i razraunaju se s vlastitim zabludama. Treba podsjetiti da nakon prosvjetiteljstva ni ta nije uzeto zdravo za gotovo, da se smatralo kako sve treba ispitati, pa i Bibliju. No postmodernisti dr e da se istina/realnost uope ne mo e spoznati i da tovi e ne to kao realnost/istina ne postoji izvan jezika. Prema tome, znanje o pro losti, za koje povjesniari i povjesniarke tvrde da su otkrili svojim istra ivanjem, bilo bi samo ideolo ka konstrukcija u slu bi odreenih interesa moi, a historiografija niz mitova koji podr avaju grupne identitete. Ra irenost postmodernizma u brojnim disciplinama moramo shvatiti vrlo ozbiljno i zato treba uoiti i njegov pozitivan doprinos o kojem bi povjesniari i povjesniark e mogli razmi ljati. Takvo razmatranje svakako zahtijevaju one teze o tekstu

i naraciji koje nisu ekstremne i mogu dijelom pridonijeti nekim novim pristupima u historiografiji. Postmodernizam je donekle na svoj nain otvorio nove predmete i podruja istra ivanja, a primorao je povjesniare i povjesniarke da ispitaju svoje metode i postupke kao nikada dosada, da postanu vi e samokritini, mo da da obrate veu pa nju svojoj pristranosti i da se vi e bave problemima obja njenja, interpretacije , epistemologije. Ukratko reeno, dok lingvistiki obrat istra uje tekstove s veom pa njom nego to se to dosada radilo, njegove teze izazivaju razmi ljanja mnogih povjesniara i povjesniarki. No oni/one se opiru ekstremnim shvaanjima kao to je apsorpcija jezika u tekstualnosti, odnosno tvrdnja da nema realnosti izvan jezika jer je to nijekanje historije kao discipline kojom se eli postii znanje i razumijevanje ljudske pro losti. Postmodernizam propovijeda kraj historije nastale u modernom dru tvu, kako velikih pripovijesti tako i posebnih rezultata istra ivanja profesionalnih povj esniara i povjesniarki. Mo e se rei da to zapravo i nije samo kraj profesionalne historije nego i pretpostavki o svijetu i njegovih pravila razumljivosti. Preost aje dakle historija kao eksperiment, igra jezika, fikcija, krajnji relativizam. Ako naelno ne mo emo dokuiti niti mrvicu povijesne istine/zbilje, za to je tra iti, tj. za to se uope baviti profesionalno historijom? Ne mislim, dodu e, kao L. Stone da je histori ja ugro ena vrsta jer prete nu veinu povjesniara i povjesniarki nije dotaknuo razarajui dah dekonstrukcije njihove discipline. No ini mi se da postmodernizam u mnogima mo e izazvati nesigurnost i izgubljenost jer ne nudi neki novi poetak nego samo uvjerenje da ni ta nije sigurno, da se ni ta ne mo e solidno znati i da je nastojanje da se ne to to bolje spozna zapravo ideologija. U suprotnosti s postmodernistikom dekonstrukcijom svih struja profesionalne historije, velika veina povjesniara i povjesniarki smatra je u praksi disciplinom kojoj je predmet istra ivanja ljudska pro lost, promjene u vremenu. Pritom se postiz anje znanja temelji na na oj sposobnosti da pod odreenim uvjetima stupimo u dodir sa slo enom povijesnom zbiljom. To je mogue pomou ostataka i tragova povijesni h pojava koji postaju izvori ako se njima profesionalno bavimo. Lingvistikim argonom reeno, mi analiziramo oznaitelja (izvor) da bismo postigli odreeno znanje o oznaenom (povijesnoj zbilji). Dakako da odreeni tragovi isjeaka pro losti postaju izvori tek nakon sustavnoga tra enja, prikupljanja i izbora obavijesti za odgovor na istra ivako pitanje. Na je znanstveni postupak dakle spoznajni put od jezinoga razumijevanja izvora do utvrivanja vrijednosti njegova svjedoanstva i ukljuivanja tih obavijesti u na izvje taj koji mora biti otvoren prema daljim mogun ostima pro irenja i produbljenja postignutoga znanja. Povjesniar/povjesniarka vezani su autoritetom izvora iako njegove praznine i dvojbenosti dopu taju samo skromno znanje o ljudskoj pro losti, ipak omoguavaju obavijesti bliske realnosti iza izvora. Disciplina je kritikom izvora i brojnim strujama s razliitim metodama s vremenom stvorila kontrole koje ubla uju njene nedostatke. Razmjerna tonost i primjerena reprezentacija pro losti, vjerojatnost i bliskost ono

me to je pisano o faktima, dakle profesionalnost, ostaje mjera dobroga historijsk oga djela. Ako se izvori savjesno i temeljito istra e u skladu s pravilima kritike izv ora i profesionalno obrade, onda rezultat mo e biti solidna obavijest o odreenim pojavama pro losti. Pritom se dr i da su retorika i poetika pomona sredstva jer primat pripada istra ivakom postupku. Nasuprot tome, postmodernizam o tro odbija misao da je nestala stvarna pro lost pristupana istra ivanju bilo kojoj struji u suvremenoj historiografiji. Tvrdi se da izvori ne referiraju o povijesnim injenicama jer one vi e ne postoje i nedokuive su spoznaji, a sami su izvori neprozirni i nijemi tekstovi . Prema ekstremnom shvaanju, povjesniar/ka mo e zato o nekoj povijesnoj pojavi pisati togod eli i svi takvi proizvodi, postignuti na bilo koji nain, imaju jednaku legitimnost kao jedna od moguih verzija i iluzija zbilje. Za dekonstrukciju dobro historijsko djelo nije dakle ono koje se temelji na vje toj obradi izvora i solidn ome istra ivakom postupku, nego ono iji je autor/autorica svjesna svoga ogranienja jer zna da ovisi o svom lingvistikom postupku i proizvodi samo privid pro le zbilje. Dekonstrukcija smatra samozavaravanjem uvjerenje da to se vi e profesionalno bavimo izvorima to se vi e pribli avamo povijesnoj zbilji. Izvor korespondira s real nosti samo u sluaju najjednostavnije injenice. Munslow navodi kao primjer podatak da je Abraham Lincoln ustrijeljen 14. travnja, a umro 15. travnja 1865. godine. No takva korespondencija izvora i pro losti ne postoji na interpretativnoj razini jer je pisanje o pro losti verbalno-tekstualni i fiktivni artefakt. Dekonstrukcijsko razaranje historijske discipline ne priznaje da postoji pristup nezavisnom znanju jer ne razlikuje izmeu objektivnosti, subjektivnosti, pristrano sti, injenice i znaenja, historije i fikcije. Te ko je dakle ne to znati o neemu to mislimo da postoji danas, a kamoli o pro losti koje vi e nema. Dekonstrukcijsko itanje zato poziva povjesniare i povjesniarke da se prestanu truditi oko postizanja solidnih obavijesti o pro losti jer je to nemogue postii. Predbacuje im feti izam prema dokumentima, opsjednutost faktima i naivni realizam, tj. uvjerenje da je ljudski um sposoban proizvesti izvje taj koji bi bio blizak pro loj stvarnosti zato o su elementi pro lih dogaaja ostavili tragove u izvorima. Nasuprot tome, dekonstrukcijsko itanje tvrdi da su izvori neprozirni i nijemi, da nemaju veze s pro lom stvarnosti nego samo s imaginacijom povjesniara i povjesniarke u njihovim interpretacijama. Realnost im je samo jedna od pripovijesti koju povjesniar(ka) svojevoljno namee neprozirnome izvoru u skladu sa svojim eljama, namjerama i ideologijom. Ono to povjesniar(ka) vidi kao ne to to se zbilo u pro losti, postmodernizam zami lja jedino kao tekst koji postoji samo u sada njosti i koji svatko mo e zamisliti, konstruirati i interpretirati kakogod eli kao da je t o roman. Pritom je historijski tekst kao svaki knji evni tekst neodreen i proturjean.

Izvori se dakle ne bi odnosili na pro lost nego na ono ovdje i sada uiniti s njima.

to povjesniar(ka)

eli

Postmodernistiki antirealizam uporno istie da pro lost ne mo e biti referent za historijske reprezentacije i izvje taje jer se oni ne odnose na pro lost nego samo n a

druge historijske tekstove i diskurse. Izvori su neprozirni jer sadr e samo slo ene kodove i metaforika znaenja. Dekonstrukcijom se dakle eli li iti historijsko znanje bilo kakvoga odnosa s pro lo u, koja je sama po sebi skupina tekstova, i rastvoriti historiju u anr literature. Posljedica poznate izjave J. Derride da nema ni ta izva n teksta jest dakle uvjerenje da se historija ne odnosi na pro lost nego samo na dru ge tekstove i historije. To mi ljenje ilustrira izjava jednoga od najpoznatijih pobornika dekonstrukcije F. Ankersmita da su izvori samo otpalo li e koje se mo e pobrati, a da ne treba tra iti mjesto koje je ono imalo na grani ili drvu pro losti nego samo smisliti uzor ak na temelju kojega mo emo oblikovati li e-tekstove i prilagoditi ih suvremenoj civilizaciji. Historija je dakle konstrukcija koja govori o suvremenosti, a o pr o loj realnosti stvara samo dojam. Rije je o potpunom nehaju prema porijeklu i okolnost ima u kojima su izvori nastali. Povijesni fakti vide se samo kao mutni, nerazja njivi i nedokuivi tekstovi. Ako je sam jezik neprobojan, onda je i znanje, koje preko njega posti emo, krajnje nesigurno, tovi e nemogue. Ako tekstovi ne reflektiraju realnost nego samo druge tekstove, onda se pro lost rastvara u literaturi a histor ija postaje fikcija. U dekonstrukcijskom vienju funkcija je historije da pripovijeda pripovijest koja se temelji na drugim pripovijestima i njihovim prethodno postojeim interpretacija ma. Izvori dakle ne korespondiraju s pro lo u i zato im se povjesniar/ka namee svojom slobodno izabranom linijom pripovijesti zapletima. Dekonstrukcijom se eli pokazati da je nemogue dokuiti namjere autora izvora i da povjesniar/ka zapravo izmi lja znaenje koje nije ono autora jer izvori ne predstavljaju pro lu stva rnost nego lance interpretacije bez centralnoga znaenja. Ne zauuje da takvo dekonstrukcij sko itanje gotovo izvrgava ruglu kritiku izvora, a propovijeda nekakvu historiju slobodnu od tereta pro losti viene kao realnosti. Rezultati historiografije bili bi zapravo vi e zami ljeni/izmi ljeni nego naeni putem izvora, a svakako osloboeni elje za sigurno u i vjerodostojno u izvje taja. itatelji/itateljice bi trebali odijeliti historijski izvje taj od autora izvora i pi sca historiografskoga djela jer svaki dio teksta sadr i mno tvo razliitih i proturjenih znaenjskih slojeva. Znaenje djela ovisilo bi o dojmu itatelja i itateljice, a ne o sposobnosti, volji, strunoj spremi, iskustvu autora i autorice. Jezik shvaen na te melju teza lingvistikoga obrata dakle stvara na u iluziju realnosti. Fakt ima samo lingvistiku egzistenciju kao izraz diskursa. Stvarna pro lost nije referent za hist orijsko pisanje jer je izvan toga sveobuhvatnoga diskursa i ne mo e se zato dokuiti. Takvo shvaanje ru i razliku fakta i fikcije pa mukotrpan rad tra enja obavijesti o povijesnim injenicama u arhivima postaje posve bezvrijedan. To je dakako ekstremno shvaanje pred kojim se neki postmodernisti zaustavljaju. Tako Munslow ka e da historijski izvje taj dodu e jest posljedica knji evne imaginacije, no ne podlije e krajnjoj relativnosti, tj. pojedinim se povijesnim pojavama ipak n e

mo e dati ba

svako znaenje koje se za eli. Ta je relativnost bar donekle ograniena

izvorima pa autor/autorica knji evne fikcije ipak ima vi e imaginativne slobode nego povjesniar/ka. Kada bi branitelji/braniteljice realistike historiografije prihvati li svoj posao kao granu literature na retorikim, poetikim, metaforinim temeljima, oni bi, prema Munslowu, mogli spoznati da to ne znai automatski smanjiti autoritet obja nje nja i profesionalni status. No njemu je nedovoljno to neki realisti uzimaju u obzir poetiki aspekt historiografije samo kao jedan od mnogih utjecaja koji determinira ju pisanje o pro losti. On eli da se poetska priroda historiografije prihvati kao osno vna i to bi, ka e on, zapravo jaalo historiju kao disciplinu. Nije mi jasno kako bi to mo glo biti jer dekonstrukcijsko itanje eli poni titi temelj historiografije, naime uvjeren je da je struktura zbilje odredila organizacijsku strukturu historijskoga izvje taja. Na suprot tome, postmodernizam tvrdi da povjesniar/ka organizira, ureuje, izmi lja svoj izvje ta j da izgleda kao stvarnost, a zapravo to je samo utisak, privid, iluzija stvarnost i. Predbacuje im se da to ne ele priznati jer ka u da je njihov izvje taj realna obavije st o pro loj stvarnosti. Dekonstrukcijsko itanje ne eli obratiti glavnu pa nju pro losti, nego jazu izmeu sada njosti i pro losti, izmeu jezika to ga sada upotrebljavamo za pisanje o pro losti i same nespoznatljive pro losti. Dakako da postmodernizam odluno odbija mogunost istra ivanja pro losti radi nje same s namjerom da se razumiju nekada nja dru tva i kulture na temelju njihovih vlastitih naina ivota te spoznaja i vrednovanja. Nasuprot tome uvjerava se da se historijsko istra ivanje kree iskljuivo unutar politike ideologije i drugih interesa sada njosti. Jenkins tako tvrdi da je tobo nje istra ivanje pro losti velikim dijelom mistifikacija bur oazije koja prikazuje svoje vlastite sada nje interese kao da pripadaju pro losti. U svakom sluaju historija ne obavje tava o pro losti kao takvoj nego o nainu kojim se stvara i zami lja jedno od moguih znaenja raspr enih, duboko beznaajnih krhotina pro losti. Dekonstrukcijski autori/ce tvrde da povijesne injenice same po sebi ne sadr e nikakvo znaenje niti vezu s drugim injenicama. Svako znaenje i meusobni odnos koji se pripisuje injenicama je samo konstrukcija koju namee i zami lja ili izmi lja povjesniar/ka. Meutim, kako na te tvrdnje odgovara Perez Zagorin, ak i zapa anja pojedinaca nisu kaotino iskustvo nego se sastoje od strukturiranih i znaenjskih oblika. Iskustvo i aktivnosti su narativno strukturirani pa ljudi mogu shvatiti tijek dogaaja i pripovijesti u svom ivotu i tako spoznati smisao svo je egzistencije u sada njosti i pro losti. Te se pripovijesti izra avaju u kolektivnome iskustvu koje ujedinjava pojedince u grupe i zajednice sa skupnim identitetom po stignutim preko tih pripovijesti. Povijesne injenice nisu izolirane mrvice, kako to tvrdi dekonstrukcijsko shvaanje, nego su u meusobnim odnosima i ine strukturu a to omoguava da povjesniar/ka s njima postupa kao s osebujnim subjektima s unutra njim odnosima, vremenskim slijedom, uzronim vezama i da vidi odreene fakte kao dijelove iste pripovijesti. Na predmet istra ivanja su povijesne injenice u vremenu i prostoru i njihovu mjestu u odreenom spletu odnosa. Dogaajna historija s tradicijom u 19. stoljeu

svodila se na utvrivanje svjedoanstva izvora i provjere njegove vjerodostojnosti. Uvjerenje je bilo da su sam dogaaj i njegovo znaenje objektivno dati u izvoru te ih mi samo sreujemo kao zaplet odgovarajuih pripovijesti. Pritom valja istaknuti da mnogi postmodernistiki napadi i danas krivo pripisuju historiografiji u cjelin i takav pristup naivnoga realizma. U zbilji taj je smjer ve poetkom 20. stoljea izvrgnut kritici novih struja u historiografiji koje su smatrale da povijesna inj enica nije neponovljiv, nerazdvojiv izolirani atom zbilje nego se mora konstruirati po odreenim pravilima te smisleno povezati s mnogim drugim injenicama konceptualizacijom, izgradnjom pojmova i misaonom konstrukcijom. No i takav pristup smatra se s postmodernistike strane neprihvatljivim te ideologizacijom u tijeku interpretac ije nedokuive pro le zbilje koja postoji samo kao neprobojan i nerazumljiv tekst. Danas oni koji misle da su dogaaj i njegovo znaenje objektivno dati u izvoru ne igraju nikakvu ulogu u raspravama u historiografiji. Bilo kojoj struji pripadamo, mi zn amo da mo emo postii samo fragmentarne obavijesti o povijesnoj zbilji. Postmodernizam ru i svaki naelni temelj za pojam istine. Obilje ava ga skepsa prema svemu to nosi etiketu istine, zato i prema mogunosti postizanja razmjerno solidnoga znanja o pro losti kao cilju istra ivanja. Historija ne bi bila ni ta drugo nego diskurs, igra jezika, retorika, estetika, fikcionalna tvorba, lingvistiki zn ak i koncept koji posti e samo utisak pro le zbilje. Istina/realnost samo je stvar interp retacije jer ne postoji objektivan kriterij za procjenu da je jedna interpretacija istini tija ili kvalitetnija od druge. Prevladava potpuna nesigurnost. Jedva mo emo rei da uope ne to znamo pa zato istina/realnost predstavlja samo figuru govora koja ne mo e dosegnuti svijet jer izmeu rijei i stvari, tj. rijei i svijeta, postoji nepremostiv jaz. Zato neki autor i/ce uvijek pi u pojam istina ili fakt pod navodnicima. Tradicija je zapadne kulture da su sigurnost i istina naeni, a ne stvoreni. Za dekonstrukciju istina ovisi sam o o nekoj instituciji moi koja neko gledi te mo e proglasiti istinom. Mo se slu i istinom kao korisnom fikcijom da provede svoju kontrolu i interese. Istina/zbilja ne mo e biti pitanje usporedbe pro le zbilje i historijskoga izvje taja. Meusobno usporeivati mogu se samo razliite historijske reprezentacije. Izbacivanjem istine iz dekonstrukcijske perspektive ne eli se rei da povijesna zbilja uope nije postojala nego da je nespoznatljiva. Zato su svi historijski izv je taji, bilo kako postignuti, jednako istiniti ili neistiniti, bez obzira jesu li profes ionalni ili ne. No neki ipak donekle priznaju hijerarhiju vrijednosti historijskih radova. S vakako dekonstrukcijska perspektiva mora primijeniti i na sebe mi ljenje da mo e predoiti samo jedan od mnogih jednako legitimnih izvje taja o nekoj povijesnoj pojavi. No kako ekstremni autori i autorice ka u najbolje bi bilo da povjesniar/ka u svom izvje taju daje svoje sugestije o razliitim moguim verzijama znaenja odreenih dogaaja iz pro losti. Dekonstrukcijsko shvaanje istine delegitimira historiju kao disciplinu jer odbacu

je autoritet zbilje. Povjesniar/povjesniarka postaje slobodan/slobodna pripovije

dati pripovijesti s razliitih gledi ta i s razliitim zapletima prema svome vlastitom izboru i interesu. To je kraj historije jer historijski diskurs ne referira na p ro lost nego na samoga sebe. Istina je relativizirana u posebnim diskursima i jezinim igrama p a se zato nikada ni pribli no ne mo e pronai znaenje nekoga dogaaja iz pro losti. Postmodernizam je, dakle, bez pro losti pa neki njegovi pobornici dr e da svaki povjesniar/ka mo e zato moralno i ideolo ki predlo iti verziju kako mu/joj drago. Ako je historija samo imaginacija koja ne korespondira s pro lo u, ako je sve relativno i nitko ni ta ne zna, za to se baviti pro lo u? Na pitanje je li historijsko istra ivanje uope korisno, F. Ankersmit odgovara da historija nije ni korisna ni nekorisna! Kao poezija, literatura, slikarstvo i historija i historijska svijest pripadaju kulturi koja ne mo e biti definirana u okvirima korisnosti. U svakom sluaju, histor iografija se mora smjestiti u postmodernoj civilizaciji. Na tragu Foucaulta, dekonstrukcija propovijeda da povjesniar/ka ima naelno ideolo ki uokviren interes jer podr ava mit o historijskom istra ivanju kao objektivno me tra enju istine o pro losti. Ono to se naziva razumom i istinom je redovno posljedica ideolo ko-politikih interesa vladajuih grupa koje oblikuju diskurs. Histo rija je ideolo ki konstrukt jer vladajui i potlaeni imaju svoje verzije o pro losti radi legitimacije svojih praksa. Sve povijesne injenice mogu izgledati dobro ili lo e, po eljne ili nepo eljne, korisne ili nekorisne. O pro lim pojavama se uvijek opet pi e na drugi nain, a brojne se historije mogu upotrijebiti ili zloupotrijebiti. Prist ranost i krivotvorenje izvora kako bi odgovarao ideolo kim potrebama ne mo e se prokazati pozivanjem na ono to ka u izvori jer su oni neprozirni, nijemi i uope nema kriterija prema kojemu bi se mogao prosuditi stupanj pristranosti. U obrani od dekonstrukcije valja rei da doista ne mo emo izravno obuhvatiti bezgraninu raznolikost zbilje nego je vidimo samo u odreenoj perspektivi na ega polo aja u sada njosti. Pritom valja razlikovati pojmove: subjektivnost i pristranos t. Subjektivnost je aktivna uloga subjekta u procesu spoznaje, ona je neodvojiva od ovjeka jer ne postoji spoznaja bez subjekta spoznaje. Historijsko je znanje subjektivno jer je perspektivno i selektivno te ovisno o na oj sada njosti. No to ne znai da je u naelu pristrano. Naime, pojam pristranost se odnosi na izbor predmeta istra ivanja na temelju odreenih interesa opravdanja ili odbacivanja suvremenih zbivanja i ide ja, na poistovjeivanje povjesniara i povjesniarke s odreenim politikim i ideolo kim stavovima i strujama pri interpretaciji pro lih dogaaja. Prevladava mi ljenje da su objektivni oni izvje taji koji to cjelovitije obuhvaaju predmet istra ivanja i omoguavaju spoznaju u okviru odreenih istra ivakih pitanja. Dosta odobravanja dekonstrukcija je postigla progla avanjem historiografije u naelu ideolo kim proizvodom. Naime, profesionalizacijom historiografije nije postig nuto njeno vee osamostaljenje od dnevnopolitikih opredjeljenja i kolektivnih strasti. Dominantni su ostali interesi vlastodr aca, javnoga mi ljenja i kulturnih t

radicija odreenih grupa. Nedavno su komunistiki pokreti i desne diktature legitimirali svoje ciljeve interpretacijom povijesti, a danas to ine prije svega nacionalistike

struje. Izmi ljanje pro losti s peatom znanosti je orue za odr anje politike moi. Politiko i ideolo ko nadziranje historiografije postalo je manje krajem 20. stoljea, ali je autonomna historiografija samo u rijetkim sluajevima normalna pojava. Zato su nacionalne velike pripovijesti ostale va ne u profesionalnoj svakodnevici. Dekonstrukcijsko itanje vidi istinu determiniranu iskljuivo prevladavajuim konsenzusom na temelju struktura moi u odreenoj zajednici i uvjerava povjesniare i povjesniarke da ne postoje ni apsolutne ni pojedinane istine te da uope ne treba za njima tragati. Razliite varijante postmodernizma ele osloboditi povjesniara i povjesniarku od prisile povijesne zbilje, one su beskrajno pluralistike i heterogene te odbijaju svaku racionalnu i loginu raspravu. U diskusiji povjesniar/ka mo e odgovoriti da istina nije proizvod konsenzusa nego posljedica racionalne debate u kojoj se ne mora postii konsenzus. Kad bi ist ina bila samo stvar konsenzusa povezanog s odreenim faktorima moi, onda bi ljudska misao bila nesposobna da postigne bilo kakvu kritiku perspektivu, bilo kakav stav koji ispituje ideje u ime nekoga boljega, primjerenijega razumijevanja. Dak ako da su razliita gledi ta u kontroverzama opravdana ako odgovaraju profesionalnim kriterijima. Prete na veina povjesniara i povjesniarki uvjerena je da objektivnost, ako se ispravno shvati i uva i njene granice, nije izmi ljotina nego bitan aspekt historijs koga razuma kojega se ne mo emo odrei kao standarda, a da ne napustimo historiju kao humanistiku i dru tvenu disciplinu. Istina/zbilja mora biti regulativno naelo. Ona je relativna jer se mo e samo djelomino postii, ali je nasuprot tvrdnji dekonstr ukcije ukorijenjena u povijesnoj zbilji. Samo trudom oko povijesne zbilje mo emo odolijevati najgorim stranama na e discipline, prije svega mitskom izvje tavanju i izvrtanju u neijem ideolo kom interes u. Slo eni i zahtjevni postupci pri historijskom istra ivanju bili bi besmisleni da je historija samo fikcija. Ona dodu e jest i imaginacijska konstrukcija, ali ov isi o izvorima koji svjedoe o elementima povijesne zbilje. Vidjeli smo da prema postmodernistikim tezama jezik i sustav diskursa stvaraju dru tvenu realnost, ali se nijee stabilnost jezika, korespondencija izmeu jezika i r ealnosti, donekle spoznatljiva istina o nekom aspektu pro le zbilje pa i pro lost uope. Pritom se najprije odbacuje ra ireno shvaanje u historiografiji da je pripovijedanj e zapravo izvje taj o pro losti, a ne nain obja njenja, da je jezik u historiografiji pod lo an naporu da se postigne znanje o nekoj pojavi iz pro losti na to potpuniji i jasniji nain. Napadaju se povjesniari i povjesniarke da ignoriraju dubinsko znaenje jezika i da misle kako je jezik transparentan medij preko kojega mogu stei obavij esti o pro losti. Tvrdi se da je historiografija samo grana literature koja proizvodi d ojam povijesne realnosti. Za brojne povjesniare i povjesniarke pripovijedanje ostaje samo sredstvo preno enja znanja stvorenoga na temelju kritike izvora, vanjski okvir za prikaz

rezultata istra ivanja koji ne utjee na njegovu logiku strukturu. Drugi dr e da je

naratologija s pravom upozorila na ovisnost povjesniara i povjesniarki o jeziku i na va nost pripovjedne konstrukcije, no odbijaju tvrdnje da iza jezika ne postoj i povijesna zbilja i da zadaa dekonstrukcijske historije ne bi bila obavje tavati o pro loj zbilji nego usredotoivati se na ispitivanje vlastitoga postupka pri stvaran ju dojma o njoj. U historiografiji je jednim dijelom prihvaeno mi ljenje da pripovijedanje samo po sebi sadr i obja njenje povijesnih injenica i da zato strukturira sve stupnjeve istra ivakoga postupka. Slijed dogaaja i promjene u vremenu obja njavaju se pripovijed anjem o njima. No ostaje mi ljenje da knji evni oblik nije teoretsko pitanje profesionalne historije nego historiografske prakse i da je teorija historije ra zliita od teorije knji evnih anrova. Unato razliitim stavovima o jeziku, u historiografiji prevladava mi ljenje da je historijska reprezentacija rezultat istra ivake operacije, a ne knji evnoga stvarala tva, tj. da je ovo posljednje samo dopuna historijskom istra ivanju. Dekonstrukcijska ofenziva mora priznati da mnogi povjesniari i povjesniarke vode rauna o poetskome aspektu historije, ali samo kao jednom od faktora koji utjeu na pisanje o pro losti. Vidjeli smo da se dekonstrukcijom eli postii da poetika postane temelj historiografskoga pothvata. Nastoji se nagovoriti povjesniare i povjesniarke da se prije svega bave prefigurativnom i zapletenom formom svoga vlastitoga diskursa. Drugim rijeima, analiza stila, anra i narativne strukture, ko ja se inae povezuje s knji evnom fikcijom, trebala bi se primijeniti na izvore i inter pretaciju kao glavna operacija. Pritom ostaje neva na ili nestaje uzrona analiza. Uvijek se ponavlja osnovna tvrdnja da jezik nikako ne zrcali stvarnost nego je konstitu ira. Historijska interpretacija je konstrukcija lingvistikoga objekta, ona je bitno me taforina jer je proizvod naracije i samo nadomjestak za nespoznatljivu pro lost. Jezik bi se, dakle, sastojao od slobodno lebdeih oznaitelja koji nemaju niti toku postanka niti pravi kraj (Derrida). To je samo beskrajan lanac oznaitelja s brojn im razinama smisla i ne korespondira s realno u. Diskurs bi se prije svega trebao kretati oko razumijevanja lingvistike i pripovjedne forme historijskoga izvje taja jer se smatra da historiografija mora biti analiza slo enih i prvobitnih lanaca interp retacije, da su namjere autora izvora nedokuive i da oznaitelji stvaraju u jeziku samo nove oznaitelje, a ne oznaeno, tj. znanje o pro losti. Dekonstrukcijska vizija tvrdi da historija nije projekcija sadr aja pro losti nego samo knji evna forma i zato retoriko ispitivanje mora prije svega obuhvatiti analiz u zapleta i stila kao u fikciji i to u svim historijskim tekstovima i izvorima. Na rativna forma obja njenja postaje sredi nja za historiografski pothvat pa bri e razliku izmeu knji evnoga i historijskoga jezika. Forma pisanja o pro losti postaje jednako va na, a zapravo i va nija od injeninoga sadr aja. Jezik samo stvara jedno od brojnih moguih znaenja jer se odnosi na neku pripovijest iz izvora koju svaki/svaka povjes niar/

ka mo e neogranieno, po svom vlastitome izboru, drugaije itati. Pro lost je nedostupna znanju jer jezik referira samo na druga pisanja, tekstove i diskur se.

Lingvistiki obrat proizveo je mi ljenje da nema izvanjezine realnosti, nezavisne od na e reprezentacije u jeziku, jer je on sustav znakova koji se odnose samo jeda n na drugoga u beskonanom oznaavanju koje nikada ne posti e stabilno znaenje. To mi ljenje dakako vodi do razaranja historije jer nijee sposobnost jezika da se pove e s bilo kojom realnosti osim svojom vlastitom. Historija i pro lost tako posta ju subsistemi lingvistikih znakova koji se pona aju iskljuivo prema pravilima jezika. Potpuna ovisnost historije o prethodnim jezinim odlukama kod nekih se pobornika postmodernizma ne shvaa kao napu tanje empirijskoga ili racionalnoga pristupa pro losti. Prema Munslowu, dekonstruirati historiju ne znai potpuno se odrei realistikoga pristupa prema pro losti iako jezik nije transparentan medij i ne mo e korespondirati sa svijetom pro losti. Tvrdi da nije rije o antihistoriji. Meutim, zahtijeva se samosvjesna narativna kompozicija pisana u sada njosti koja priznaje svoj knji evni oblik kao bitni spoznajni medij, a ne samo nain izvje taja. Pro lost postoji kao historija samo zato to je povjesniar/ka nametnula neku narativnu strukturu nijemim izvorima. Spoznajna strana pripovijedanja kao litera rni postupak zapravo je niz prijedloga i sugestija o znaenju nekih pro lih dogaaja. Budui da povjesniar/ka stvara narativno obja njenje ureenjem, odabirom, ispu tanjem izvornoga materijala, glavna bi zadaa historiografije trebala biti da ispituje njegove/njezine motive za nain kako to ini. Pritom valja uzeti u obzir da je jezik neizbje no podlo an ideologijama, a prema tome i historijska interpretacija. Povjesniar/ka dakle pripovijeda o diskontinuitetu i kaosu nerazumljive pro losti za sada njost i u njoj. Kao knji evni anr historija se mo e razumjeti samo u suvremenoj civilizaciji. Ona mora biti samorefleksivna narativna reprezentacij a koja prepoznaje konani neuspjeh svoje narativne forme da realno prika e elemente pro losti. Historija samu sebe uvijek razumije kao pripovijest iz koje ne mo e izai i ispitati je li odgovara stvarnome svijetu pro losti jer ta pripovijest stvara re alnost a ne obratno. Dekonstrukcija postupa s pro lo u kao s tekstom ija brojna mogua i proturjena znaenja ispituje, a pritom posebno napada pretpostavke o korespondenciji izmeu izvora i interpretacije, tj. historiju u realistinom smislu mogue spoznaje nekih aspekata pro losti. Tekst pro losti je dakako pun provalija, ti ine, nestabilnih oznaitelja i sva itanja su zapravo neprimjerena. Za neke postmoderniste to ipak ne znai da je bilo koja i bilo kakva interpretacija jednako dobra ili lo a nego samo t o da nema konanih interpretacija. Kako je pro lost prije svega prisutna u knji evnom obliku, historija bi dakle bila skup tekstova sa strategijom njihova itanja. Tekst ima poseban status jer je sve t o uope mo emo znati, a to je ini se malo jer je priroda tekstualnosti heterogena, proturjena, fragmentarna. Pro lost bi bila samo tekst literarne prirode, bez pristu pa realnosti osim preko kodova koji su u nj upisani. Taj je tekst izoliran od konte ksta, tj. od drugih povijesnih pojava koje se u odreenom izvoru ne spominju, a ispituje

se njegovo znaenje na temelju dubokih gramatikih i sintaktikih struktura. Znaenje

pro lih pojava mo e se razumjeti samo preko tekstova nadomjestak pro le zbilje.

to ih sami stvaramo i koji su

Dekonstrukcijska perspektiva bri e granice izmeu knji evnosti i drugih disciplina jer svodi sve vrste mi ljenja na zajednike uvjete pisanja. Literalizacijom pro losti eli se pro iriti shvaanje istine u literaturi na historiografiju. Zato se izmi ljene fikcionalne pripovijesti i narativna historija ne razlikuju jer im je jezik jedn ako podlo an pravilima retorike i konstrukcije pripovijesti. Nain na koji je historijsk o pripovijedanje zapleteno, interpretirano i obja njeno jest prema dekonstrukcijskom shvaanju konstrukcija nametnuta pro losti, a ne naena, tj. ne odgovara povijesnim injenicama s kojima izvori ne korespondiraju. Tropi i knji evni anrovi prefiguriraju i determiniraju interpretaciju, tj. nameu znaenje nijemim povijesnim izvorima. Historijska pripovijest je u istoj kategoriji kao roman. Ako tekstovi ne reflekt iraju zbilju nego samo druge tekstove, onda se historijsko pismo ne razlikuje od knji ev noga. Zato se napadaju povjesniari i povjesniarke koji podr avaju fikciju da historija nije fikcija. Retorina strana historije kao pisane forme pro losti mo e se razumjeti kao da odgovara strukturi pripovijedanja. Pitanje je, dakako, je li pro lost nastala kao pripovijedanje od ljudi u tijeku njihovih ivota ili je kao dojam o njoj potpuno nametnuta od strane povjesniara i povjesniarke kada on/ona ureuju pripovijest iz izvora prema izabranoj literarnoj formi. Dekonstrukcija dakako podr ava potonje mi ljenje. Za mnoge povjesniare i povjesniarke pripovijedanje nije prvobitno orue za stvaranje historijskoga znanja, ali nije niti manje vrijedan mehanizam u vezi s dobivanjem rezultata historijskoga istra ivanja. No neke struje dr e da narativna forma ne odgovara slo enim povijesnim pojavama i spletovima uzronosti pa opis ne mo e zamijeniti konstrukcijski tip analize. Misli se da se povijesnim procesima mora pristupiti problematskom analizom, a ne samo pripovijestima. Dekonstrukcijska historija bi bila knji evni proizvod koji nije reprezentacija pro l osti nego samo nadomjestak za nju, a pritom sadr aj nastaje iz stila. Generalizacija pripovijedanja odbacuje temeljno uvjerenje historijske discipline da sadr aj izvje t aja proizlazi iz kritikoga istra ivanja izvora, iz kritikoga prouavanja drugih pisanja koji se bave istim ili slinim istra ivakim pitanjima te iz uoavanja meusobnih odnosa brojnih povijesnih injenica koje su predmet istra ivanja. Dekonstrukciji je dakako neprihvatljivo mi ljenje da je jezik podlo an naporu povjesniara i povjesniarke da na najjasniji i najpotpuniji nain ostvari razumijevanje i znanje odreenoga aspekta pro losti. U suprotnosti s dekonstrukcijom uglavnom se smatra da je historijsko istra ivanje uvijek selektivna rekonstrukcija brojnih povijesnih injenica, diktirana od pitanj a koja autor/ica postavlja izvoru u tijeku istra ivanja. Za razliku od realistikoga romana, historiografija se ne sastoji samo od naracije, nego od analitikoga obja nj enja

i komentara, od argumentiranja istra ivakoga rezultata, od dokumentacije

bilje kama, vrednovanja izvora, razmatranja spornih gledi ta. Nijedna od brojnih struja u historiografiji ne mo e se svesti samo na opis rijeima jer je historija pr oizvod misli, analize i sinteze s ciljem stjecanja znanja o povijesnim pojavama koje su se zbile u ljudskim dru tvima tijekom vremena. Kada je rije o jeziku, pripovijesti te stavu prema povijesnoj zbilji u historiogr afskoj praksi, meni je najprihvatljivije mi ljenje o historijskom pismu koje zastupa Michel de Certeau. On prihvaa neke teze lingvistikoga obrata, ali ih tumai suprotno od ekstremnih dekonstrukcijskih nastojanja ne prihvaa, naime, tvrdnju da je historija grana knji evnosti. Pismo historije je organizirano narativno, pisan jem svojstvenim fikciji, ali se ne temelji na konvencijama knji evnoga anra nego na metodskoj praksi historijske discipline i na polo aju povjesniara i povjesniarke u historijskim institucijama i dru tvenoj sredini. Historiografija dakle upotreblj ava figure i konstrukcije fikcionalnoga pisanja, ali se ne odrie interpretacije povij esne zbilje. Pisanje o povijesti jest posebna pripovijest jer eli biti to istinitija i davati iskaze, a oni se temelje na skupu pravila za provjeru obavijesti pomou kojih se p osti e odreena spoznaja. Historijsko pismo se temelji na izvorima koji su uvijek otvoreni i puni praznina dok pisana reprezentacija mora organizirati i zaokru iti rezultate istra ivanja soli dnim dokaznim postupkom te povezanim i smislenim izlaganjem. Historiografska je operacija, ka e Certeau, postupak pretvaranja izvora u historiografski tekst, k oji funkcionira drugaije. Istra ivanje se bavi beskrajnom zbiljom koja se mo e samo fragmentarno spoznati, doim historiografski izvje taj mora imati stabilnu arhitektu ru. On nije samo krajnji stupanj istra ivanja, dakle izlaganje steenoga znanja, jer pisanje namee pravila teksta koja nisu ona istra ivake prakse ali ih ova mora autorizirati. Tekst postaje znanje o pro losti kao drugom, kao pra umi drugotnosti , i poku ava prevladati razliitost izmeu pro losti kao predmeta istra ivanja i sada njosti kao uvjetovane prakse. No za dekonstrukciju upravo to nije mogue. Historiografija je esto podlo na ideologijama pa postoji opasnost da se ne uzmogne sresti s onim drugim iz pro losti. Ve je reeno da se krajnji dekonstrukcijski relativizam posebno izra ava u uvjeravanj u da su sve pripovijesti jednako legitimne. Kako se znaenje povijesne injenice ne mo e dokuiti, a standardi verifikacije su napu teni, povjesniar/ka vi e ne mo e odbiti neku drugu pripovijest kao neprimjerenu ili pristranu pozivanjem na dokaze iz nijemih izvora. No shvaanje anything goes ili kako vam drago nai lo je na zid holokausta. To bi naime znailo da se revizionistike tvrdnje da je holoka ust mit koji je izmislila cionistika propaganda, moraju prihvatiti kao ravnopravna ve rzija te pripovijesti. Ako se slijedi Whiteov nauk, holokaust bi se, prema izboru auto ra i autorice, mogao prikazati i kao romanca ili komedija. Dekonstruktori su dakako odbili takvu posljedicu svoga relativizma. Sam White je djelomino revidirao svoju

tezu o bezuvjetnom relativizmu u historijskoj reprezentaciji priznajui da treba u zeti u obzir holokaust kao jedinstveno iskustvo 20. stoljea. On dopu ta da neka doga

anja iz pro losti moralno ne dopu taju vi e znaenja. Dakako da ta Whiteova nova pozicija slabi i poni tava njegove krajnje relativne teze. Valja primijetiti da su samo u 20. stoljeu vrlo brojni grozni ratovi, rasni i religijski sukobi, masovna ubojstv a pa se ni u njihovu opisu ne mogu primijeniti razliiti zapleti i znaenja. Vidjeli smo da postmodernizam nijee postojanje zbilje nezavisne od jezika te razl iku izmeu realnosti i reprezentacije te da istie fragmentarnost i relativnost ljudskog a i socijalnoga ivota. Dru tva nisu odreena ekonomskim i socijalnim snagama koje bi postojale tamo vani, tj. izvan jezika. Zato se o tro napada socijalna histor ija jer se ne priznaje realnost iznad jezika i diskursa kao to su socijalni, ekonomsk i, kulturni i politiki sustavi. To bi bile samo autonomne diskurzivne formacije. Treba jo spomenuti da su postmodernistike teme u dekonstrukcijskom ruhu iroko ukljuene pogotovo u radikalne verzije feministike historiografije. Historija roda (gender) imala je ambicije da dekonstruira cjelinu dosada njih mu kih historijski h slika. U tome dakako nije uspjela, ali je pripomogla nastanku nekih novih pogleda na povijesne procese i ljudske odnose. Kako bi izgledala dekonstrukcijska ili dekonstrukcionirana historija? Ona bi se kao grana literature trebala odrei pretenzija za bilo kakvom spoznajom pro losti i stalno voditi rauna o uvjetima svoga rada: o svojoj podreenosti interesima koji maskiraju odnose izmeu pro losti i historije. Ta bi historija bila manje mitolo ka i varljiva jer bi se prije svega bavila procesom svoje vlastite proizvodnje i izrii to nagla avala vi e konstruiranu nego naenu prirodu svojih referenata u pro losti. Namjere dekonstrukcije mogu se dobro uoiti iz Jenkinsove knjige o promi ljanju (re-thinking) historije koja je ve 1991. poku ala probuditi historijsku profesiju iz hodanja u snu, a pritom je imala razmjerno velik uspjeh. U svom razgovoru s Munslowom Jenkins ka e kako je njegovo nastojanje da promi lja, refigurira, dekonstruira, postmodernizira stari historijski diskurs shvaeno kod veine povjesniar a i povjesniarki, pa i onih radikalnih, kao destrukcija (razaranje). Priznaje da je to na neki nain tono jer historija, kakva je danas, nije potrebna u postmoderno j socijalnoj formaciji. Jenkins ne govori samo o problematskom karakteru historije i svih njenih struja nego i o njenom moguem kraju. On se zala e za historije koje bi bile eksperimentalne, izvan akademske strukture i profesije. eli ivjeti u svije tu bez historija kakve su bile do danas i htio bi da prevlada novi pristup koji e odgo varati budunosti i biti osloboen od standarda historijske profesije. *** U ekstremnoj dekonstrukciji historije mogu vidjeti samo kraj historije i svijet bez pro losti. No moram priznati da se pri svom odbijanju osnovnih teza postmodernizma osjeam nelagodno jer se bojim da bi se moglo pomisliti da branim tradicionalnu historiografiju iako sam svojim interesom i obavje tavanjem o suvremenim strujama u historiografiji pokazala svoju trajnu otvorenost prema novome. No dekonstrukci

ja

je antihistorija jer uporno ponavlja da zadaa povjesniara i povjesniarke nije posti zanje obavijesti o nespoznatljivoj pro losti nego samo stvaranje dojma o njoj putem lingvistike prefiguracije i bavljenja svojim vlastitim postupkom. Valja spomenuti da postoje povjesniari i povjesniarke koji prihvaaju neke teze lingvistikoga obrata (pogotovo u historiji mentaliteta i u kulturnoj historiji), ali ostaju i dalje praktiki realisti te vide predmet i smisao istra ivanja u postizanju znanja o pro losti, o nestaloj zbilji koja se mo e djelomino rekonstruirati. Pozvala bih se prije svega na djelo o pripovijedanju istine triju amerikih povjesniarki iz generacije 1968, koje su feministkinje i praktiarke nove kulturne historije. To su Joyce Appleby, Lynn Hunt (urednica vrlo poznatoga zbornika o novoj kulturnoj historiji) i Margaret Jacob. One dr e da su dekonstrukcijske tvrdnje ne samo krajn je relativistike, nego i arogantne i cinine. Njima je historija nezavisna disciplina koja nije lingvistiki determinirana niti samo nadomjestak knji evnoga anra pa se protive svoenju historijskoga znanja na tekstove bez veze sa zbiljskom pro losti. One ele kombinirati narativni pristup, uzronu analizu i kulturnu konstrukciju dru tvene realnosti. I one dr e da je svaka historija uvijek neija historija ispripov ijedana s posebnoga gledi ta i da je znanje socijalno konstruirano, ali istiu da vanjska stvarnost ima snagu da se nametne umu. Nijedan historijski izvje taj ne mo e se smatrati konano ispravan i zato svaki autor/ica mora slu ati druge glasove. Dakle, i njima je svaki rezultat historijskoga istra ivanja privremen i nijedan nema poslje dnju rije. Iako te autorice djelomino prihvaaju opravdanost postmoderne kritike historij e, dr e kako je nastojanje da se spozna povijesna istina, kolikogod bila ograniena i nesigurna, bezuvjetna zadaa profesije. Historija se, prema njima, bitno razlikuje od fikcije jer eli znati ne to o pro losti . Stoga rehabilitiraju historijsku objektivnost kao odnos izmeu povjesniara i povjesniarki s vanjskim predmetom njihova istra ivanja, te inzistiraju na ljudskoj sposobnosti razlikovanja povr nih i pristranih od razmjerno primjerenih izvje taja pro le zbilje i na standardu koji autoru i autorici te itateljstvu poma e da to uoe. U suprotnosti s postmodernistikim pretvaranjem svjedoanstva o povijesnim zbivanjima u neprozirne knji evne tekstove, one u njima vide izvore pomou kojih se mo e spoznati odreeni dio povijesne zbilje. Bez sposobnosti da reprezentiramo povijesnu realnost na razmjerno objektivan nain, mi ne mo emo ni ta objasniti. Razliite verzije odreenih povijesnih pojava za njih ne znae da je bliskost zbilji u historijskome izvje taju nemogua nego da treba itati slo enost pro lih pojava i pratiti njihov splet u vremenu. Autorice upozoravaju na postmodernistiko nijekanj e bilo kakva znanja o pro losti i zbog toga jer se uvijek iznova pi u nove i drugaije h istorije odreenih povijesnih pojava. Umjesto toga, one tu injenicu tumae kao potrebu svake generacije da revidira historijsko znanje na nain koji je za nju smislen. Nove verzije starih pripovijesti nisu izraz fiktivnosti historiografije nego pos ljedica

promjena interesa na temelju dru tvenoga iskustva.

One takoer odbijaju tvrdnje da je historija kao takva, a pogotovo svaka generaliz acija, zavr ila neuspjehom te inzistiraju na znanstvenim metodama, uvjerene kako teze dru tvenih znanosti o strukturama, procesima i povezanim sustavima uzronosti ostaju va no orue u istra ivanju povijesnih dru tava i djelovanja ljudi. U zapadnoj kulturi pojmovi uzronosti i generalizacije bitni su za organizaciju zb ilje i zato nu ni. Bez njih se iz brojnih pojedinih injenica ne bi mogla dobiti tonija obavijest o slo enosti pro loga ivota. Ljudska se akcija uvijek dogaa unutar institucija i kulturnih struktura, ka u, te istiu da promjenljive strukture ne determiniraju postupke ljudi, ali ograniavaj u mogunost njihova djelovanja. Stoga je po eljna pluralistika demokracija koja titi razliitost mi ljenja, posreduje izmeu dru tava i pojedinaca, znanja i strasti, jasnoe i smuenosti, nade i sumnje. Dakako, upravo ovakvo zalaganje za demokraciju postmodernistikim je autorima i autoricama primjer ideolo koga pristupa koji je u njihovu vienju karakteristian za povjesniare i povjesniarke koji se opiru dekonstruk ciji historije. Tijek susreta i sukoba historiografije i postmodernizma ovisi i o razvoju njegov a utjecaja na brojne discipline i kulturu uope. Kada je rije o samoj historiografiji , rekla bih da su se javljale mnoge struje koje su u diskusiji svojatale prvenstvo u disciplini, ali su ih s vremenom potisnule nove struje. Hoe li tako biti i s estokom dekonstrukcijskom navalom na profesionalnu historiografiju? Ne mogu vjerovati da

e ona slijediti elju ekstremnih autora i autorica, pa e osloboena od pravila discipli e i zbiljske pro losti, postati nekakvo eksperimentiranje s razliitim verzijama pripovijesti iz izvora prema svojevoljnom izboru autora i autorice koji vi e nee bi ti povjesniari i povjesniarke. Kada sam ve zavr ila ovaj tekst, dobila sam u ruke dva rada Zrinke Bla evi. To su knjiga Ilirizam prije ilirizma i lanak Historijska znanost i izazovi lingvistiko ga i kulturnog obrata. Autorica se predstavlja kao odu evljena pobornica postmodernizm a, ali ne problematizira njegova opa usmjerenja i ciljeve. Slu i se pojmom historijska znanost iako su nakon lingvistikoga, a dijelom i kulturnoga, obrata namjere i ciljevi dekonstrukcije historije da razori njen status discipline i pr ofesije. Dakle, prvo i osnovno je da se historija smatra granom literature, pa se ne priz naje niti kao realistiki pothvat, a kamoli kao znanost. Autorica openito pripisuje profesionalnoj historiji mi ljenje da prava, istinita povijesna zbilja le i skrivena u izvorima, odnosno da postoji samo jedno opravdano tumaenje i znaenje neke povijesne pojave. Od toga se ona dakako ograuje. No ne uzima u obzir da je ve grupa oko Annalesa osuivala pozitivizam 19. stoljea i da razliite historiografske struje, pa i one tradicionalnije, zastupaju shvaanje da je svaki istra ivaki rezultat naelno otvoren za nova ispitivanja. Smatram da mi ljenje, koje autorica osuuje, postoji samo u onih povjesniara i povjesniarki

koji ne znaju ni ta o problemima svoje profesije ili intenzivno podupiru odreene ideologije kao istine.

Zanimljiv je paradoks da Zrinka Bla evi kao pobornica postmodernizma i ja kao njegova protivnica imamo isti uzor u Michelu de Certeauu. Jo sam u svojoj knjizi izrazila mi ljenje da treba prihvatiti neke teze lingvistikoga obrata kada j e rije o jeziku, pripovijesti i pismu historije, ali do odreene granice koje se dr i upravo de Certeau. On se, naime, suprotstavlja izjednaenju historijskoga i knji evn oga jezika, shvaanju da je historija grana literature i fikcija, a pro lost u naelu nespoznatljiva. Njegovo uenje o pismu historije i drugotnosti pro losti podr ava uvjerenje da je ona do stanovite mjere spoznatljiva, ali otkriva na e velike te koe u istra ivanju i odgovornost pri obavje tavanju o povijesnim pojavama. Ja sam de Certeaua do ivjela upravo kao protivnika dekonstrukcije historije. I Zrinka Bla evi ka e da je najvei doprinos kulturne historije da se pro lost dijelom mo e spoznati iako je radikalno Drugo. No osnovne se tvrdnje postmodernizma, nasuprot tome, temelje na uvjerenju o nespoznatljivosti pro losti od koje na om imaginacijom posti emo samo dojam. U svakom sluaju mo emo biti zahvalni Zrinki Bla evi to je u nas pokrenula pitanje postmodernizma u teoriji i praksi. Autorica misli da bi historija, prihv ati li postmodernistike teorije, postigla golem napredak. Ona bi, naime, u budunosti mogla postati transdisciplinarna, transnacionalna i transkulturna humanistika znanost! No nije li to zapravo velika pripovijest? Literatura Ankersmit, F. R: Historiography and postmodernism, u: K. Jenkins (ur.), The Post modern History Reader (1997) Appleby, Joyce orkLondon 1994. Hunt, Lynn Jacob Margaret: Telling the Truth about History, New Y

Barthes, Roland: The discourse of history, u: K. Jenkins (ur.) The Postmodern Hi story Reader Berkhofer, Robert: The challenge of poetics to (normal) historical practice, u: K. Jenkins (ur.), The Postmodern History Reader Biti, Vladimir: Die historiographische Fiktion als Herausforderung der Identitt b zw. Differenztheorie, Filozofski Vestnik 2/1991. Biti, Vladimir: Spor romana i historiografije oko zastupanja stvarnog, Knji evna s motra 85/1992. Biti, Vladimir: Povijest kao knji evnost knji evnost kao povijest? Uz aktualno o ivlja vanje romantiarsko-prosvjetiteljske kontroverze oko historiografske fikcije, Republika 9-10/1993. Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene knji evne i kulturne teorije, 2. izd., Zagreb 2000.

Biti, Vladimir: Strano tijelo pri/povijesti, Zagreb 2000.

Bla evi, Zrinka: Historijska znanost i izazovi lingvistikog i kulturnog obrata, Spom enica Josipa Adameka, Zagreb 2009. Bla evi, Zrinka: Ilirizam prije ilirizma, Zagreb 2008. Brni, Jadranka: Naracija u historiografiji, Paul Ricoeur, Vrijeme i pripovjedni te kst, Pariz 1983-1985, Radovi ZHP, 39/2007. Certeau, Michel de: Das Schreiben der Geschichte, Frankfurt a.M.-New York 1991. Chartier, Roger: Quatre questions a Hayden White, Storia della Storiografia 24/1 993. Culler, Jonathan: O dekonstrukciji. Teorija i kritika poslije strukturalizma (s pogovorom Miroslava Bekera), Zagreb 1991. Dreyfuss, Hubert eutics , Chicago 1982. Rabinow, Paul: Michel Foucault: Beyond Structuralism and Hermen

Eagleton, Terry: Knji evna teorija, Zagreb 1983. Eley, Geoffrey Nield, Keith: Starting over: the present, the postmodern and the moment of social history, u: K. Jenkins (ur.) The Postmodern History Reader Elton, Geoffrey: Return to essentials, u: K. Jenkins (ur.) The Postmodern Histor y Reader Foucault, Michel: Znanje i mo, Zagreb 1994. Foucault, Michel: Nadzor i kazne: raanje zatvora, Zagreb 1994. Foucault, Michel: Rijei i stvari, Zagreb 2003. Friedlander, Saul: Probing the limits of representation, u: K. Jenkins (ur.): Th e Postmodern History Reader Geertz, Clifford: The Interpretation of Cultures, New York 1973. Gross, Mirjana: Suvremena historiografija. Korijeni, postignua, traganja, Zagreb, 2. izd. 2001. Gross, Mirjana: O historiografiji posljednjih trideset godina, asopis za suvremen u povijest 2, 2006. Himmelfarb, Gertrude: Telling it as you like it: postmodernist history and the f light from fact, u: K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader Hunt, Lynn (ur.): Nova kulturna historija (s predgovorom M. Gross), Zagreb 2001. Janekovi-Rmer, Zdenka: O pisanju povijesti i znanju o pro losti, Zbornik Mirjane Gro

ss, Zagreb 1999. Janekovi-Rmer, Zdenka: Povijesna spoznaja i metodologija povijesti u postmoderni, Radovi ZHP, 32-33, 1999-2000. Jenkins, Keith: Re-thinking History. With a new preface and conversation with th e author by Alun Munslow, 3. izd., London-New York 2006. Jenkins, Keith: Promi ljanje historije, Zagreb 2008. Jenkins, Keith, ed: The Postmodern History Reader, 1. izd., London-New York 1997 . Joyce, Patrick: History and postmodernism, u: K. Jenkins (ur.): The Postmodern H istory Reader

Joyce, Patrick: The end of social history? u: K. Jenkins (ur.): The Postmodern H istory Reader (dva priloga pod istim naslovom) Kellner, Hans: Language and historical representation, u: K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader Kisi-Kolanovi Nada: Historiografija i postmoderna teorija pripovijedanja: Hayden W hite i Dominic la Capra, asopis za suvremenu povijest 35/2003. Kuvai, Ivan Flego, Gvozden: Postmoderna: nova epoha ili zabluda, Zagreb 1988.

Lang, Berel: Is it possible to misrepresent the Holocaust? u: K. Jenkins (ur.), The Postmodern History Reader Lyotard, Jean Francois: Postmoderno stanje: izvje taj o znanju, Zagreb 2005. Munslow, Alun: Deconstructing History, London, 2. izd., 2006. Novick, Peter: That Noble Dream. The Objectivity Question and the American Histori cal Profession, Cambridge (Mass.)-New York 1991. Pei-aldarevi, Dubravka: Teorijski aspekti historije 29/1996. ena i enskih studija, Radovi ZHP

Spiegel, Gabrielle: History and postmodernism, u: K. Jenkins (ur.): The Postmode rn History Reader Stone, Lawrence: The revival of Narrative: reflection on a New Old History, u St one: The Past and the Present, Boston-London 1981. Stone, Lawrence: History and postmodernism, u K. Jenkins (ur.): The Postmodern H istory Reader (dva priloga pod istim naslovom) Wallach Scott, Joan: Rod i politika povijesti, Zagreb 2003. White, Hayden: Auch Klio dichtet oder die Fiktion des faktischen. Studien zur Tr opologie des historischen Diskurses, Stuttgart 1986. White, Hayden: Das Problem der Erzhlung in der modernen Geschichtstheorie, u Ross i, Pietro (ur.): Theorie der modernen Geschichtsschreibung, Frankfurt a.M. l987. White, Hayden: Die Bedeutung der Form, Erzhlstrukturen in der Geschichtsschreibun g, Frankfurt a. M. 1990. White, Hayden: Metahistory. Die historische Einbildungskraft im 19. Jahrhundert in Europa, Frankfurt a. M. 1991.

White, Hayden: Historical emplotment and the problem of truth, u K. Jenkins (ur. ): The Postmodern History Reader Zagorin, Perez: Historiography and postmodernism: reconsiderations, u K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader Zagorin, Perez: History, the Referent and Narrative: Reflections on Postmodernis m Now, History and Theory 2/1999. upan, Dinko: Alun Munslow, The Routledge companion to historical studies, LondonNew York 2002, Scrinia Slavonica 5/2005.